FILOZOFIJA ODGOJA I OBRAZOVANJA(Juka, Musi, Bunti)

Pojam i predmet filozofijeFILOZOFIJA je rije grkog podrijetla. Dolazi od dvije rijei : philen to znai voljeti, sophia to znai mudrost. U doslovnom prijevodu, filozofija znai ljubav prema mudrosti. Prema predaji Pitagora je prvi koristio ove rijei. Temeljna bit filozofija je sofia to znai mudrost i drutveni stvaralaki rad. FILOZOF je ovjek koji je eljan znanja koji je sav usmjeren na taj cilj tj. na filozofiju ili na duhovnu enju za znanjem i uenou. Kao uzviena misaona djelatnost, filozofija je traganje za istinom i to cjelovitom istinom o najvitalnijim pitanjima koja se postavljaju pred misleeg ovjeka. Najvanija su pitanja ona o naravi i smislu svijeta i ovjeka. Filozofija istrauje svu stvarnost, ona u toj stvarnosti trai izvor. Sredstvo pomou kojeg ona to istrauje je razum . Filozofija je zapravo kritiko razmiljanje o svemu to jest. Izraz je nastojanja ljudskog uma da spozna cjelinu svijeta, odnosno ono najopenitije.Skolastiki mislitelji filozofiju definiraju kao znanost o svim stvarima s posljednjim uzrocima, steena prirodnim svjetlom. Sve do 18.st nije vladala odreena suglasnost glede odreivanja naravi filozofije. Otac novovjekovne filozofije Rene Descartes filozofiju definira kao studij mudrosti.

Izvori filozofije Filozofija zapoinje uenjem-divljenjem. No, osim uenja tradicija kao izvor filozofije nabraja i dvojbu. Iz divljenja proizlazi pitanje i spoznaja, a odatle i dvojba u ono spoznato.ovjek tei za tim da nadvlada sumnju, da nae vrsto uporite svome znanju. No, to moe postii samo ako dvojbu uzme u potpunosti ozbiljno i dokraja je provede. Stoga, izvor filozofiranja lei u uenju, u sumnji, u svijesti o izgubljenosti.

Odnos filozofije i znanosti U vrijeme svog nastanka filozofija je bila istovjetna sa znanou. Prvi filozofi bili su ujedno i znanstvenici. No, malo pomalo pojedine su se znanstvene struke odvajale od filozofije i postajale samostalne discipline.

ZnanostU samom korijenu ovog pojma nalazi se rije znanje. ZNANOST je skup svih metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o nekom predmetu. Znanstvena spoznaja ima tri bitne oznake: openitost, metodu, preciznost. Svaka znanost ima svoj predmet kojeg prouava. Stoga je za svaku znanost vrlo vaan formalni objekt tj. stajalite, aspekt s kojeg se neki predmet prouava.

Znanstvene metode METODA je planski postupak ispitivanja i istraivanja neke pojave, odnosno nain rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, politikom ili praktinom podruju. Razlikujemo dvije vrste metoda: Metode znanstvenog istraivanja ( heuristike metode) Metode znanstvenog usustavljivanja U metode znanstvenog istraivanja: Analiza i sinteza Indukcija i dedukcija Apstrakcija i generalizacija Analogija Hipoteza i teorija Eksperiment

U metode znanstvenog usustavljivanja ubrajamo : Definicija Klasifikacija Dokazivanje Opovrgavanje

Metode znanstvenog istraivanjaANALIZA dolazi od gr. rijei ana-lio to znai raz-rijeiti. Postupak znanstvenog istraivanja i objanjenja stvarnosti pomou ralanjivanja sloenih misaonih tvorevina ( pojmova, sudova, zakljuaka ) na njihove jednostavnije sastavne dijelove. SINTEZA dolazi od gr. Rijei sin + thesis to znai zajedno + poloaj. Postupak znanstvenog istraivanja i objanjenja stvarnosti pomou spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenih u jo sloenije. INDUKCIJA dolazi od lat. Rijei inducere to znai uvesti,dovesti. Nain zakljuivanja od partikularnom ka univerzalnom. Razlikujemo vie vrsta indukcije i dedukcije od kojih su najvanije potpuna i nepotpuna. Potpuna indukcija temelji se potpunom nabrajanju svih pojedinanih sluajeva. Nepotpuna stvara zakljuke na temelju ogranienog broja pojedinanih pojavama koji su primjenjivi na ostale injenice iste vrste. Uvijek se polazi od iskustvenih injenica na temelju kojih se zakljuuje na opi zakon. DEDUKCIJA dolazi od lat. Rijei de-ducere to znai izvoditi, odvoditi. Zakljuuje se iz openitog na pojedinano. Postupak pomou kojeg se dolazi do konkretnih pojedinanih zakljuaka. Klasian i najbolji oblik dedukcije je silogizam. Dedukcija uvijek predstavlja poznavanje opih stavova, naela. APSTRAKCIJA dolazi od latinske rijei abs.trahere to znai vui van, odvajati. apstrakcija je misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni , a istiu bitni elementi i osobine odreenog predmeta ili pojave istraivanja. GENERALIZACIJA logiki postupak zakljuivanja indukcijom od pojedinanih sluajeva na openitu spoznaju, pravilo, zakon. ANALOGIJA dolazi od gr. rijei ana-logia to znai odnos, razmjer. Zakljuivanje od jednog posebnog sluaja na drugi poseban sluaj. HIPOTEZA dolazi od gr. Rije hipotesis to znai pretpostavka. To je pretpostavka koja pokuava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne osnove, uzroke, zakone odreenih skupina pojava te tako zadovoljiti opravdanu tenju za jedinstvom spoznaje. TEORIJA dolazi od gr. Rijei theoria to znai gledanje, promatranje. To ej hipoteza vieg tipa, pretpostavka primjenjiva na cijelo jedno podruje fenomena. EKSPERIMENT - dolazi od lat. Rijei experimentum to znai pokus, dokaz. Umjetno izvoenje neke pojave radi njezina sustavnog promatranja i prouavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza.

Metode znanstvenog usustavljivanja DEFINICIJA dolazi od lat. Rijei definitio to znai ogranienje, odreenje. Logiki je postupak pojmovnog odreivanja sadraja nekog predmeta, tono mu odreujui narav ili bit. Postoji nekoliko vrsta definicija : realna, konceptualna, verbalna, deskriptivna, pokazna, genetika Da bi definicija bila valjana mora biti adekvatna, treba sadravati samo bitne oznake, definicija ne smije kretati u drugu definiciju, definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna, definicija ne smije biti slikovita, definicija mora biti jasna.KLASIFIKACIJA sistematska i potpuna podjela opeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaa. Postoje pravila klasifikacije, a to su: Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno odreen Mora se obaviti na temelju jedinstvenog naela Mora biti potpuna, odnosno iscrpna, adekvatna Mora biti tona DOKAZIVANJE lat. Demonstratio, argumentario, probatio. Logiki postupak kojim se obrazlae i utvruje istinitost nekog suda, stava ili teorije. Razlikujemo direktni i indirektni dokaz. Biti elementi dokaza su: Teza stav koji treba dokazati Naela- logiki zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja Argumenti injenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi Demonstracija na temelju odgovarajuih naela uspostavlja se logika veza izmeu argumenta i teze.OPOVRGAVANJE logiki proces kojim se neki iskaz dokazuje kao la. Moe biti direktno ili indirektno.

Klasifikacija znanosti KLASIFIKACIJA znai grupiranje prema bitnoj slinosti ili razlici.Postoje tri glavne povijesne razvojne faze znanosti:1. Jedinstvena znanost. Obuhvaa antiko doba i rani srednji vijek. Filozofija je bila znanost nad znanostima. 2. Zapoeo je proces diferencijacije znanosti. Ova faza obuhvaa razdoblje od 15. do 20-st. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija, fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija, psihologija. 3. Jo detaljnija diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u znanstvena podruja. Aristotelova klasifikacija znanosti:TEORIJSKE matematika, fizika, metafizika PRAKTINE etika, ekonomija, politikaPOETSKE retorika, poetika, dijalektika Herbart Spancer klasificira znanost na : APSTRAKTNE matematika, formalna logikaAPSTRAKTNO-KONKRETNE fizika, kemija, matematikaKONKRETNE astronomija, geologija, biologija, psihologija, sociologija Danas se uglavnom razlikuju formalne i realne znanosti.U formalne znanosti ubrajamo : formalna logika, matematika, strukturalne znanosti.U realne znanosti ubrajamo : prirodne znanosti i kulturne znanosti. Kulturne znanosti se mogu podijeliti na duhovne, drutvene i gospodarske znanosti. Tri karakteristina obiljeja realnih znanosti : Uvijek su empirijske Tematski reducirane Metodiki apstraktne

Filozofija kao znanostScijentizam stajalite da je filozofija logina analiza i teorija znanosti.Univerzalna znanost jer iskustvenu zbilju promatra cjelovitoFundamentalna znanost - polazi od iskustva i pita o onome na emu se iskustveni svijet temeljiZnanosti prouavaju fenomene, a filozofija realnost koja se krije iza fenomenaFilozofija spoznaje prirodu i Boga. Upuena je na rezultate posebnih znanosti, ali je i njihova pretpostavka.Filozofija se mora temeljiti na egzaktnoj spoznaji injenica.Odnos filozofije prema religiji i umjetnostiI jedna i druga ele dati interpretaciju realnosti, nazor na svijet i ivot.esto se odnos fil. i rel. opisuje kao odnos vjerovanja i znanja. (Toma Akvinski)Vanost filozofije Univerzalno gledanje na stvarnost, njegovanje i razvoj ovjekovih mentalnih sila, daje univerzalnu spoznaju bia i njegovih uzroka, tei upravljati ljudskim ivotomPodjela filozofije1. Propedeutika logika (filoz. zn. o zakonima i formama miljenja)2. Teorijska filozofija filozofija spoznaje gnoseologija (filoz. zn. o spoznaji) metafizika: opa metafizika ontologija (filoz. zn. o biu kao biu) posebna metafizika teodiceja, racionalna teologija (filoz. zn. o Bogu) filozofija prirode kozmologija (filoz. zn. o prirodi) filozofska antropologija (filoz. zn. o ovjeku)3. Praktina filozofija etika (zn. o moralnom djelovanju i njegovim normama) estetika (filoz. zn. o lijepom)

TEMELJNE FILOZOFSKE DISCIPLINE

1. LOGIKAPojam ''logika'' dolazi od grke rijei logos (govor, rije, misao,).Nastala je na podruju antike Grke u 4.st.pr.Kr., a njezini tvorci bili su starogrki filozofi, a najvaniji je Aristotel tvorac formalne logike; djelo Organon.Takoer, znaajni su filozofi megarsko-stoike kole koji su prouavali deduktivno zakljuivanje. U 19. i 20.st. engleski logiari, posebno J. St. Mill, su razvili induktivnu logiku. Poela se razvijati i simbolika (matematika) logika, a znaajni za nju bili su eng. i njem. filozofi 19. i 20.st. (Boole, Frege).Definicija: Logika je filozofska disciplina koja se bavi oblicima (formama) i zakonima valjane misli i metodama spoznaje.Psihologiju zanima miljenje kao proces koji se odvija u ljudskom mozgu, dok logiku zanima valjanost i istinitost oblika misli.

2. POJAMDefinicija: Pojam je misao o biti predmeta.Svaki pojam ima tri karakteristike: sadraj, opseg i doseg.Sadraj - skup bitnih oznaka nekoga predmetaOpseg skup niih pojmova koje obuhvaa jedan vii pojamDoseg (podruje primjene) skup svih pojedinanih predmeta na koje se odnosi neki pojamto je sadraj vei, opseg je manji. I obrnuto.

3. SUDDefinicije: Sud je logina tvorevina koja sadri neki ''spoj pojmova''. Sud je spoj pojmova kojima se neto tvrdi ili nijee.Svaki sud moe biti ili istinit ili laan.Suenje je psihiki proces, a sud je logika tvorevina oblik valjane misli.Sud ima tri elementa: 1. pojam subjekta 2. kopula (je/nije) 3. pojam predikata Tradicionalna etverostruka podjela sudova po:1. kvantiteti (univerzalni, partikularni i singularni)2. kvaliteti (afirmativni, negativni i limitativni)3. relaciji (kategorini, hipotetini i disjunktivni)4. modalitetu (problematini, asertorini i apodiktini)

Sudovi po kvantiteti1. univerzalno-afirmativni (Svi ljudi su smrtni.; Svi S su P.; A)2. univerzalno-negativni (Nijedan pas nije maka.; Nijedan S nije P.; E)3. partikularno-afirmativni (Neki sisavci su mesoderi.; Neki S su P.; I)4. partikularno-negativni (Neki ljudi nisu pismeni.; Neki S nisu P.; O)

Sudovi po relaciji1. kategorini - povezanost subjekta i predikata nije niim uvjetovana (Lisica je lukava.)2. hipotetini povezanost subjekta i predikata neim uvjetovana (Ako pada snijeg, hladno je.)3. disjunktivni subjekt se povezuje s jednim od dvaju navedenih predikata ili se predikat vezuje s jednim od dvaju navedenih subjekata (Mate je lud ili genijalan.)

Sudovi po modalitetu1. problematini veza izmeu subjekta i predikata se postavlja se samo kao mogua ili vjerojatna (Kant je moda najvei filozof.)2. apodiktini sud u kojem se tvrdi da neto nuno jest(Sve ivo mora nastati od ivog)3. asertorini sud u kojem tvrdimo da neto uistinu jest kako tvrdimo iako to ne mora biti takvo (Svi majmuni su dobri penjai.)

4. ZAKLJUAK

Zakljuivanje je misaoni proces, a zakljuak je oblik valjane misli.Definicija: Zakljuak je spoj sudova, ali ne bilo kakav, nego onaj iz kojeg izvodimo zakljuni sud ili konkluziju.Sudovi od kojih zakljuivanje polazi nazivaju se premise (prednji sudovi), a sud koji se izvodi iz jedne ili vie premisa naziva se zakljuni sud ili konkluzija.Ako zakljuak slijedi iz premisa naziva se valjani, a ako ne, nevaljani.Valjanost zakljuka ne podudara se uvijek s istinitou zakljuka.

Podjela zakljukaOvisno o broju sudova mogu biti posredni i neposredni.Neposredan zakljuak izvodi se samo iz jednog suda (premise)Posredan zakljuak izvodi se dvaju ili vie drugih sudova. U ovom zakljuku postoje najmanje tri suda dvije premise i konkluzija.Posredni zakljuci su: deduktivni iz openitih premisa izvodi se posebna konkluzija induktivni iz posebnih premisa izvodi se opa konkluzijaDeduktivni mogu biti jednostavni i sloeni.Jednostavni ili silogizam dvije premise i konkluzijaSloeni ili polisilogizam vie od tri suda

SilogizamUz tri suda, silogizam ima i tri pojma: vei pojam - predikat (P), manji pojam . subjekt (S), srednji pojam - koji se javlja u obje premise (M)Figure kategorikog silogizmaSvaka pojedina figura ima vie modusa. Prva figura ima etiri modusa: Barbara, Celarent, Darii i Ferio.Logike pogrekeU irem smislu odnosi se na svaki nevaljan zakljuakU uem smislu nevaljan zakljuak koji je slian valjanomParalogizmi nenamjerne, nesvjesne logike pogrekeSofizmi svjesne i namjerne logike pogreke (rogati, pokriveni i Sorit)

FILOZOFIJA SPOZNAJE (GNOSEOLOGIJA)Osniva je John Locke. U svom djelu Ogled o ljudskom razumu obrauje problem ljudske spoznaje.Jo neki nazivi za ovu disciplinu su_ kritika, kriteriologija, epistemologija, noetika.Pojam spoznajein spoznavanja sastoji se od tri elementa: spoznavatelja, ina spoznavanja i objekta spoznaje.Kritiki problem filozofije spoznaje sastoji se u pitanju je li uope mogue poklapanje izmeu ina i sadraja spoznaje?Mogunost ljudske spoznajeSkepticizam spoznaja nije mogua i jedini ispravni stav je uzdravanje od bilo kojeg suda; metodiki i doktrinarni skepticizamDogmatizam ne postavlja spoznajni problem izmeu subjekta i objekta spoznaje, nego prihvaa injenicu sveze izmeu subjekta i objekta, tako da subjekt jasno spoznaje svoj objektKriticizam posredan stav izmeu skepticizma i dogmatizma. Doputa pitanja i provjere.Zakljuak: apsolutni poetak i temelj svake spoznaje je svijest o samom sebi, tj. samosvijest.

Izvor ljudske spoznaje Empirizam jedini izvor ljudske spoznaje je osjetno iskustvo (izvanjsko i unutarnje); glavni predstavnik je John Locke (Ljudski razum je prazna ploa na koju na kojoj iskustvo ispisuje svoje sadraje.). Ostali predstavnici: G. Barkeley i D. Hume.Racionalizam glavni izvor ljudske spoznaje su uroene ideje; zaetnik je Platon; glavni predstavnik je Rene Descartes (Istinito je samo ono to moemo spoznati jasno i odjelito). Ostali predstavnici: Baruch de Spinoza i G. W. Leibniz.Intelektualizam izvor spoznaje nije samo miljenje, tj. razum nego i iskustvo; najznaajniji predstavnici su: Aristotel i skolastiki filozofi

Domet ljudske spoznajeIdealizam ovjeku ostaje u krugu vlastite svijesti i zna samo ono to je u tom krugu proizvedeno, tj. sve to zna njegovo je vlastito ostvarenjeModerni ili empiriki idealizam predstavnik je G. Barkely; ono to umovanjem doznajemo je jedino nae vlastito jaTranscedentalni idealizam (Kantov) postoji realni svijet izvan nas, ali ne moemo doi do biti stvari Materijalizam nijee duhovnu stvarnost i istie da je stvarnost dana samo u materijalnom obliku; istinitim smatra samo ono to se moe izmjeritiRealizam predmeti su spoznatljivi samo u mogunosti pa je zato, pa je zato potrebna i aktivnost subjekta da bi se mogla otkriti njihova bitIstina i kriterij istinite spoznajeIstina poklapanje (slaganje) uma i stvarnostiKriterij istinite spoznaje nalazi se u oiglednosti ili uvidu uma u stanje stvariVrste spoznajeDiskurzivna ili indirektna sluimo se razliitim misaonim operacijama (apstrakcija, indukcija, dedukcija, analogija, itd.)Intuitivna neposredna osjetna ili duhovna vizija predmetaTri vrste intuicije: 1. empirijska (intuitivna spoznaja o injenicama) 2. racionalna (odnos slinosti, kontrasta, subordinacije, itd.) 3. metafizika (neposredna spoznaja neke nedostojne realnosti, npr. dua)

METAFIZIKADefinicija: Metafizika je znanost o bitku.Predmet: neto to se ne moe spoznati osjetilima nego samo razumomPodjela:Opa (ontologija) fil. disc. koja prouava bie kako je ono po sebi u svojoj bitiPosebna, racionalna teologija (teodiceja) tretira metafizika pitanja o posljednjim principima svega to postojiOntologija (gr. on = bie i logos = govor, znanost)Nastala je u 17.st. za oznaavanje ope znanosti o biu.Bie je ono to postoji, ono to je realno: stvar, zbiljnost,Dva unutarnja principa koja ine konkretno bie:1. bitak (lat. esse - biti) ono po emu jest sve to jest2. bit (esencija) unutarnji princip bia po emu je bie upravo to to jestBie nema bitak u punini nego samo djelomino. Svako bie samo sudjeluje u bitku.Subzistentni bitak (bitak po biti) bie koje nalazi u samom sebi princip svoje biti jer nema nita izvan njega to bi ograniavalo njegov bitak Supstancija i akcidentiU svim stvarima postoji neka trajna podloga (supstrat) koju nazivamo supstancijom, te neke njezine promjenjive odredbe, koje nazivamo akcidentima.Supstancija ima karakter samostalnoga bitka koji stoji u sebi samome, a akcident ima karakter nesamostalnoga bitka te ne stoji u samome sebi.Razlikujemo dvije vrste akcidenta: sluajni (vanjski) i proprijetete (vlastiti) akcidenti.Kategorije (predikati)Supstancija i devet vrsta akcidenta ine deset vrhovnih rodnih bia koje se po filozofskoj tradiciji nazivaju kategorijama. Kategorije su najvii rodovi bitka.Nadkategorijalni predikati koji nadilaze sve rodove bitka zovu se transcedentalije.Akt i potencijaSvaka je promjena u svojoj biti prijelaz iz mogunosti u zbiljnost, tj. iz potencije u akt. Svako konano bie sloeno je od potencije i akta. isto akt u sebi samom je iskljuivo Bog.Potencija je sposobnost egzistentnog bia da dobije neku savrenost, a akt je realizacija potencije, tj. savrenost za koju je neko bie sposobno.Dvije vrste potencije su: aktivna (sposobnost proizvoenja akta) i pasivna (sposobnost prihvaanja akta).Najvii principi bitkaNajvii principi bitka su najopenitije nune istine koje vrijede za bitak u svim njegovim realizacijama. Oni su ujedno i prvi principi miljenja.Princip identiteta: Svaka je stvar identina samoj sebi.Princip kontradikcije: Nijedna stvar ne moe u isto vrijeme i s istog stajalita i biti i ne biti.Princip iskljuenja treega: Izmeu biti i ne biti nema sredine.Princip dostatnoga razloga: Sve to poinje egzistirati ima uzrok.UzrociUzrok je ono ijim utjecajem neto jest ili nastaje.Postoje unutarnji i vanjski uzroci. Unutarnji su materija i forma, a vanjski su djelatni, egzemplarni i finalni.Djelatni je onaj uzrok koji svojim djelovanjem neto proizvodi.Egzemplarni je onaj uzrok koji izvodi svoj uinak.Finalni je cilj prema kojemu se tvorni uzrok usmjerava u svom djelovanju.

2.3.2. TEODICEJAIme teodiceja potjee od Leibniza koji je svome djelu iz 1710.god.pokuavao opravdati Boju dobrotu unato injenici zla u svijetu. On nastoji pokazati da postojanje zla u svijetu nije u suprotnosti s Bojom apsolutnom dobrotom. Teodiceja je fil.disciplina koja se bavi pitanjem o Bogu. Boga zamiljamo kao apsolutno savreno bie, kao prvi uzrok i posljednji cilj svih stvari. Pojam Boga ukljuuje troje: 1.apsolutnu egzistenciju Bog egzistira po sebi, neovisno o ikakvom uzroku; 2.savrenu esenciju Bog ima u sebi puninu i bitka i savrenosti; 3.savrenu kauzalnost Bog je prvi uzrok i posljednji cilj svega. Prema tome, tri su temeljna teodicejska pitanja: 1.pitanje Boje egzistencije, 2.pitanje Boje naravi i njegovih atributa, 3.pitanje odnosa Boga prema svijetu.

2.3.2.1.BOJA EGZISTENCIJAOntologisti tvrde da nije nuno dokazivati Boju opstojnost jer je Boja egzistencija neposredno evidentna. Ontologizam je filozofsko uenje koje dri da ovjek posjeduje neposrednu i izravnu intuiciju Boga, a ta je intuitivna spoznaja temelj svake druge spoznaje. Inatizam nauava da ovjek ima uroenu ideju Boga, dakle neovisnu o svakom iskustvu. Fideizam tvrdi da Boju opstojnost ne moemo spoznati prirodnim putem nego samo vjerom. Nasuprot fideizmu stoji agnosticizam koji nijee i mo razuma i svjetlo vjere. Od apriornih dokaza svakako je najznaajniji tzv. ontoloki dokaz koji se moe saeti ovako: Bog je najvee bie. Kada on ne bi egzistirao, ne bi bio najvee bie. Dakle, on egzistira. Nasuprot apriornim jest iskustvena stvarnost, a to je ili vanjski (kozmiki) ili unutarnji (psiholoki) svijet. Razlikujemo kozmoloke i antropoloke aposteriorne dokaze. Kozmolokisu dokazi su najbolje opisani u Tome Akvinskog, u njegovih 5 putova do Boga. Prvi je put iz podruja gibanja, a gibanje je u fil. znaenju prijelaz iz potencije u akt. Drugi je put iz kauzalnosti u svijetu. Postoji prvi tvorni uzrok, a to je Bog. Trei je put iz kontingentnosti. Sva su bia u svijetu takva da mogu biti ili ne biti, tj. kontingentna su. etvrti je put iz stupnjeva savrenosti. Meu biima zapaamo razliite stupnjeve savrenosti, a to ukazuje da postoji neto to je najsavrenije, tj.bie u najveem stupnju. Peti je put iz finalnosti. Nita se ne dogaa sluajno. Ta finalnost u svijetu nuno pretpostavlja neku inteligenciju koja je cilj na koji je usmjerena ta svrhovitost, a to je Bog.Antropoloki su dokazi: psiholoki dokaz, moralni dokaz i dokaz iz opeg uvjerenja ljudskog roda.Psiholoki dokaz temelji se na dubokoj tenji ljudske due. ovjek u dubini svog bia tei za apsolutnom savrenou. Zakljuuje se da mora postojati neko bie koje je u stanju zadovoljiti ove tenje, a to je Bog. Moralni dokaz: postoji moralni red koji nam se namee kao bezuvjetna obligacija. Posljednji razlog bezuvjetne moralne obveze mora biti samo u jednom najviem zakonodavcu koji moe obvezati ljudsku volju, a to je Bog. Dokaz iz opega uvjeravanja ljudskog roda: svi su narodi vjerovali u transcedentno, apsolutno bie u Boga. Za univerzalnost dokazuje da se ovjek instinktivno uzdie do pojma zaetnika svega svijeta.

2.3.2.2. NARAV I ATRIBUTI BOJIBog je ens a se, tj. egzistentno, apsolutno bie. Njegova se esencija ne razlikuje od njegove egzistencije. Boji metafiziki atributi su: 1.apsolutno Boja jednostavnost jednostavno je ono iji je bitak nedjeljiv2. Boje jedinstvo 3.Nepromjenjivost Boja nepromjenjivost je savrenost kojom Bog ostaje identian samom sebi bez ikakvih mijena4. Boja neizmjernost Bog je prisutan u svakom moguem prostoru5. Vjenost Boja Bog nema poetka ni kraja

Boji moralni atributi: 1.Boansko znanje Bog ima beskonano znanje2. Boanska ljubav 3. Boanska volja4. Osobnost Boja osobnost je najsavrenije to postoji u svijetu pa tu savrenost mora posjedovati i Bog

2.3.2.3. ODNOS BOGA I SVIJETANa pitanje je li Bog razliit ili identian sa svijetom postoje dva glavna stajalita:1. PANTEIZAM tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno identini. To je stav prema kojemu sve to jest, jest Bog. 2. TEIZAM tvrdi da su Bog i svijet supstancijalno razliiti. Bog je apsolutno razliit od svemira i njemu je transcendentan. Ali to ne iskljuuje imanentnost Boju u svemiru. Teisti vjeruju da je Bog stvorio svijet, a glavni je argument taj to svijet nema i ne moe imati dostatan razlog svog egzistiranja u sebi, nego ga mora nai u nekome drugome. Leibniz u svojoj Teodiceji razlikuje tri vrste zla: 1. Metafiziko sastoji se u nesavrenosti bia i to nije zlo u pravom smislu jer je nesavrenost nuan uvjet svakoga stvorenoga bia. 2. Fiziko odnosi se na bol koja prati neke fizike poremeaje i to je zlo u pravom smislu. Takoer je posljedica prirodnih nesavrenosti i u tom se smislu moe svesti na metafiziko zlo. 3. Moralno

2.4.KOZMOLOGIJAFilozofska disciplina koja se bavi prirodom nastojei u carstvu promjenjivosti pronai neto nepromjenjivo.

2.4.1.OD KAOSA DO KOZMOSAKAOS openito znai nered, a moe oznaavati i prazan prostor, polje neoblikovane materije. 1. STATINI KAOS odnosi se na neureenu stvarnost koja bi po svojoj svrsi trebala biti ureena.2. DINAMINI KAOS oznaava stvarnost koja se nalazi u gibanju, ali bez nekog reda. Najstarije zapise o prelasku kaosa u kozmos imamo kod Hezioda, u njegovom djelu Postanak bogova. Prema njemu u poetku je nastao Kaos, iz njega su nastali Gea (Zemlja) i Tartar ispod Zemlje, a zatim Eros koji je poelo svakog kretanja i raanja. Nadalje, iz Kaosa su nastali Ereb, podzemni i mrani svijet, potom No, a od njih dalje Eter, svijetli nebeski prostor i Dan. Iz Zemlje su se kasnije razvili Pont (more), Uran (nebo) i Planine. Anaksagora govori o poetnom stanju svemira koji se nalazio u statinom kaosu sve dok tu kaotinost nije uredio i stavio u gibanje um. Demokrit i Leukip govore o nastanku kozmosa iz vrtlonog gibanja atoma bez intervencije nekog vanjskog uzroka. Platon takoer govori o kaosu u svom djelu Timej. Za njega je kaos nesreena materija koju ureuje Demijurg po uzoru na vjene modele. O kaosu se govori i na poetku Biblije gdje se u knjizi Postanka govori o stvaranju zemlje koja bijae pusta i prazna. Biblija istie kako je kaos stvoren te kako je po Bojem djelovanju transformiran u kozmos. Prve misli o poelima kozmosa nalazimo kod trojice Mileana: Talesa, Anaksimandra i Anaksimena. Tales kao poelo svega vidi vodu, za Anaksimandra to je apeiron beskonano, a Anaksimenu je poelo zrak. Za pitagorejce je poelo svega broj.

2.4.2.RAZUMIJEVANJE PRIRODE OD MITA PA DO SUVREMENIH PRIRODOZNANSTVENIH TEORIJAJedan od prvih prirodoznanstvenika u srednjem vijeku bio je sv. Albert Veliki. U tom razdoblju Biblija je vrijedila kao prirodoznanstveni kriterij, a Aristotelov se sustav interpretirao u duhu Biblije. Biblija je u novom vijeku izgubila prirodoznanstveni kriterij u istraivanju prirode, geocentrini sustav zamijenio je heliocentrini, a Descartes ponovo dijeli stvarnost na rescogitas i resextensa.Pojavom teorije Big bang-a, koju potvruje i Dopplerov efekt, opovrgnuta je dotadanja teorija o vjenosti i neizmjernosti svemira. Determinizam rui Heisenberg svojom teorijom kvanta prema kojoj nije mogue u isti mah nekoj elementarnoj estici odrediti brzinu i poloaj. U sukobu determinizma i Heisenbergovaindeterminizma dolazi do formiranja nove teorije deterministikog kaosa koja kae da odreene pojave moemo predvidjeti do odreenog stupnja, ali poslije nastaje kaos.

2.5.FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJANaziv antropologija potjee iz grkog jezika ( anthropos ovjek + logos miljenje, govor, um). U doslovnom prijevodu znai govor o ovjeku, znanost o ovjeku. U najstarijoj grkoj misli nalazimo neke antropoloke elemente: pokuava da se dokui pravi smisao ovjeka kroz njegovu duu koja je boanskog podrijetla. Sokrat istie da je ovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama, govori o nekom daimonu, boanskom glasu koji posjeduje svaki ovjek i pomou kojeg otkriva nepromjenjivu istinu. Njegov uenik Platon govori o ovjeku kao biu sastavljenom od due i tijela. Dua je besmrtna i jedino ona moe spoznati istinski bitak. Tijelo je propadljivo i tamnica je due. Aristotel govori o ovjeku kao biu sastavljenom od materije i forme. Formu ini dua, a materiju tijelo. Dua je princip ivota, prva entelehija prirodnoga tijela koje ima ivot u mogunosti. Osim to je po naravi razumno bie, za Aristotela je ovjek i drutveno bie. U srednjem vijeku postanak due objanjavao se teorijom kreacije: duu stvara Bog i stavlja je skupa s tijelom u trenutku zaea ljudskog bia. Zato je ovjek i religiozno bie.

2.5.2.OSNOVNE ODREDNICE LJUDSKE NARAVIAristotel ivo bie definira kao ono to ima sposobnost hranjenja, rasta i razmnoavanja. Istraujui pomnije ljudsku narav, moemo zapaziti da ovjek, uz razum i vanjska osjetila ima volju i slobodu. Ima i svijest o sebi: zna za sebe, za svoje ine i u samom inu ima znanje o vlastitom injenju. Prva odrednica koja se tie strukture svijesti jest objektalnost intencionalnost. Ona je uvijek usmjerena k nekom objektu koji stoji pred njom. Druga odrednica svijesti jest refleksivnost. Bavei se nekim objektom, naa svijest izlazi iz sebe i dotie taj objekt. No, ona se u tom intendiranju ne gubi. Po zavretku procesa izlaska iz sebe i doticanja objekta svijest se vraa samoj sebi, a njezin objekt postaje sami svjesni in. Tu sposobnost nazivamo refleksija. Trea odrednica svijest jest bipolarnost. Svijest nam se predoava kao toka koja ima svoju periferiju. Ona se pokazuje kao odnoajna toka nasuprot kojoj stoje objekti. Stoga je ona bipolarna. Valja razlikovati subjekt i objekt doivljavanja., odnosno noesis i noemu. Noesis je in svijesti ili miljenja, predmet koji svjesno mislimo, a noema je predmet u svijesti, proces miljenja samog predmeta. Osim svijesti, ovjeka karakterizira i slobodna volja. Obino se razlikuje tri stupnja slobode: 1. Sloboda koja se odnosi na izbor djelovati ili ne djelovati (libertasexercitii); 2. Sloboda odabira ovoga ili onoga (libertasspecificationis) i 3. Sloboda kao mogunost biranja izmeu moralnog dobra ili zla (libertascontrarietatis). Filozofski monizam porie slobodnu volju. Ovaj pravac slobodu porie apriori, dok pravci kao to su fizioloki determinizam (ovjek je determiniran svojim fiziolokim ustrojem), fiziki determinizam (sloboda bi znaila poricanje reda i zakonitosti u prirodi), psiholoki determinizam (djelovanja nisu proizvod slobodne volje, nego su posljedica karaktera, odgoja, itd.), slobodu volje poriu aposteriori. U prilog postajanja slobode mogu se navesti neki argumenti. Argument iz unutarnjega iskustava kae da ovjek duboko u sebi osjea kako je slobodno bie te moe misliti ovako ili onako. Argument iz neposrednih injenica svijesti konstatira kako je ovjek prije svakoga djelovanja svjestan da na to djelovanje nije prisiljen, pa i kad djeluje, zna da od tog djelovanja moemo odustati u bilo kojem trenutku. Argument slaganja sviju utvruje injenicu da se gotovo cjelokupan ljudski rod slae kako je ovjek slobodno bie. Argument iz moralnosti: moral je injenica koja pretpostavlja postojanje slobode, inae ne bismo mogli uope govoriti o moralu.

2.6.ETIKAMoralna filozofija ili etika filozofska je disciplina koja prouava ljudsko djelovanje i norme po kojima se to djelovanje usklauje ili bi se trebalo usklaivati. Pojam je uveo Aristotel.

2.6.1.SLOBODNA VOLJADva su oprena odgovora na pitanje slobode volje. Jedni tvrde kako je naa volja slobodna i sama od sebe stvara odluke. Ona, prema tome, nije niim determinirana nego je jedini uzrok konanih odluka. Ovaj se pravac naziva indeterminizam. Neki tvrde suprotno: nai su voljni ini samo jedan lan u lancu cjelokupnog zbivanja, pa su stoga podvrgnuti zakonu uzronosti. Taj pravac naziva se determinizam.to se moralnosti ljudskog ina tie, potrebno je razlikovati pojmove actushominis i actushumanus. Actushominis jest svaki in i djelovanje koje je izvreno po zakonima ljudske naravi. Takav je in moralno indiferentan, odnosno nije ni dobar ni lo. Nasuprot njemu stoji actushumanus, tj. ovjekovo djelovanje izvreno slobodnom voljom. On pripada ovjeku i proizlazi od razuma i slobodne volje. Kao slobodan in podlijee moralnoj prosudbi i moe biti moralno dobar ili lo.

2.6.2.MORALNA OBLIGACIJAZakon je u najopenitijem smislu svaka norma koja prisiljava svako bie da djeluje na tono odreen nain. Postoje fiziki zakoni priroeni svim biima prema kojima se ta bia ravnaju. Postoje i tehniki ili umjetni zakoni koji reguliraju ponaanje slobodnog subjekta. Moralni zakon moe biti utemeljen u samoj naravi ili ovisiti o slobodnoj odluci zakonodavca. U prvom sluaju imamo naravni zakon koji je dio vjenoga zakona to postoji u Bogu. Karakteristike naravnog zakona su univerzalnost, nepromjenjivost i spoznatljivost. Pozitivni se zakoni dijele na boanski i ljudski, a ljudski na crkveni i civilni. Za Kanta je osnovna etika kategorija dunost. Iz dunosti nuno slijedi zahtjev potivanja zadanih pravila, tzv. kategoriki imperativ. On ne doputa iznimke ako se eli moralno djelovati.

2.6.3.SAVJESTSavjest je najblia i neposredna norma naega djelovanja te ima obvezujuu vrijednost: moramo ju slijediti u svom djelovanju. Ukoliko ne djelujemo prema savjesti, javlja se osjeaj krivnje. Zagovornici inatizma tvrde da se ovjek raa s moralnim principima koji imaju apsolutnu vrijednost. Za empiriste savjest je samo posljedica odgoja, navike. Zato ona ima samo relativnu vrijednost. Posredno stajalite (tzv. empiristiko-racionalistiko shvaanje) tvrdi da su etiki principi steeni, ali je vrijednost savjesti apsolutna. Etiki relativizam tvrdi da ne postoje objektivne vrijednosti ili moralni i nemoralni ini, a laksizam doputa labavost u moralu, odnosno mogunost da u sluaju sumnje ovjek odabere po vlastitom izboru, bez obzira na moralni zakon. Iz ovakvih se stavova vrlo lako raaju amoralnost, odnosno djelovanje koje se ne obazire na postojanje bilo kakvih moralnih normi, te imoralnost, odnosno svjesno krenje moralnih normi. Amoralnost i imoralnost dovode do egoizma, odnosno do tenje pojedinca da sve stvari usmjerava prema sebi shvaajui sebe kao sredite svijeta. Hedonizam je moralni stav koji poistovjeuje dobro s uitkom. Uitak je kriterij moralnosti. U antici su osobiti predstavnici ovoga pravca bili epikurejci.Eudaimonizam je etiki nazor i pravac koji zastupa da su motiv, svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unaprjeivanju vlastite sree. Utilitarizam je etiki smjer koji poistovjeuje dobro s korisnim, postavljajui korist za temeljni kriterij moralnih vrijednosti.

2.7.ESTETIKAMoe se definirati kao filozofska disciplina koja prouava lijepo i vrijedno u umjetnosti, istraujui kriterije umjetnikog i umjetnosti uope. Nominalni zaetnik je Baumgarten koji je 1750. Objavio knjigu s naslovom Estetika.Estetika je srodna sa znanostima koje prouavaju umjetnost. Ona je zasebna disciplina koja autonomno pokuava misaono razmotriti pitanje lijepog uope. Postoje dva usmjerenja u estetici poznata kao estetika odozgo i estetika odozdo. Estetika odozgo polazi od pojma, ideje, ideala i preko njih pokuava prodrijeti u bit estetskog, dok estetika odozdo polazi od konkretnih estetskih predmeta i nastoji iz njih izvui njihovu bit.

2.7.1.PLATONTri su temeljna estetski relevantna problema kod Platona. Prvi je problem odnosa ideje ljepote prema lijepim predmetima, odnosa metafizike lijepoga i konkretno lijepoga. Ljepota ne moe biti nita osjetilno, ona je jedna od triju najviih ideja to su ideja dobroga, lijepoga i istinitoga. Drugi je problem odnos umjetnosti prema mimezisu (oponaanju). S tim je u uskoj vezi i problem mjesta i spoznaje vrijednosti umjetnosti. Trei bitni problem Platonove estetike jest problem tendencije u umjetnosti, odnosno funkcije i odgojnog zadatka umjetnikoga, a s tim i njegove vrijednosti u odnosu na formiranje ljudske osobnosti.

2.7.2.ARISTOTELSredinji pojam je mimezis. Pjesnikim se umijeem oponaaju ljudi koji su ili bolji od nas, ili loiji od nas, ili su poput nas. Moe se rei da Aristotel pozornost usredotouje vie na razlikovni element pjesnikoga umijea negoli na formiranje opih naela. On govori o konkretnom, a konkretno se nikako ne moe uzdii na razinu openitoga.

2.7.3.PLOTINOn razlikuje nadosjetilni i osjetilni svijet, ali i njihovo jedinstvo posredstvom kontinuiranog procesa emanacije. Emanacijom se uspostavlja kontinuitet izmeu njegovih nadosjetnih sastavina i njegovih osjetnih elemenata, ali isto tako kontinuitet izmeu njih meusobno.

2.7.4.TOMA AKVINSKIOn istie lijepo kao objektivnu injenicu predmeta, a ne samo kao plod subjektivnog doivljavanja. On lijepo definira kao ono to se svia kad se promatra. to se umjetnosti tie, ona mu slui jedino kao sredstvo tumaenja neke vjerske istine.

2.7.5.ALEXANDER GOTTLIEB BAUMGARTENIstie se kao nominalni zaetnik estetike. U svom djelu koncentrira se na razlikovni element izmeu poetskog i filozofskoga te estetike i ostalih filozofskih disciplina.

2.7.6.IMMANUEL KANTOn donosi 4 kljune odredbe estetskoga: bezinteresnost, bespojmovnost, besvrhovitost, nunost. Lijepo je ono to se svia bez ikakva interesa. Lijepo je ono to se predouje bez pojmova kao objekt opeg svianja. Ljepota je forma svrenosti nekog predmeta, ukoliko se ona opaa na njemu bez predodbe neke svrhe Lijepo je ono to se spoznaje bez pojmova kao predmet nuna svianja.

2.7.7.FRIEDRICH WILHELM JOSEPH SCHELLINGOn kae, za svoju fil.umjetnosti, da je samo ponavljanje njegova sustava filozofije u najviem obliku. Prema njemu Apsolut je izvor jedne jedinstvene umjetnosti. Zakon ljepote osnovni je zakon svih boanskih tvorevina.

2.7.8.GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGELUmjetniko djelo ne postoji samo radi osjetilnog shvaanja nego ono kao osjetilno istodobno postoji u biti radi duha. Zadaa je filozofije umjetnosti utvrivanje onoga to je lijepo uope i kako se ono oituje u onom postojeem.2.7.9.BENEDETO CROCELijepo nije fizikalna injenica, nego pripada ovjekovoj djelatnosti, duhovnoj egzistenciji.

2.7.10.NICOLAI HARTMANNOn nastoji otkriti tajnu koja u umjetnostima ostaje ouvana. Lijep moe biti samo predmet, a ljepota ideje nije uope ljepota u estetikom smislu. U estetskom su predmetu prisutni isti ontiki slojevi koji ine strukturu realnog svijeta.

2. kolokvij 3. POVIJESNI PREGLED TEORIJA O ODGOJU 3.1. ODGOJ U STROM VIJEKU Ve u antikoj Grkoj odgoju se pridavala velika pozornost. Sustavno prouavanje odgoja nalazimo prije Sokrata, a s Platonom i Aristotelom ono postie zavidnu razinu. 3.1.1. Predsokratovci i Sokrat Pitagorejci su se prvi ozbiljnije bavili odgojem koji je trebao biti u slubi religiozno-asketskog naina ivota. Posebnu vanost su pridavali istoi kao najuzvienijem obliku moralnog ivota. Njegovanju due pridonosi utnja, glazba te pouavanje matematike. Sofistika je odgojnu vanost usmjerila na praktine potrebe pojedinca. Slobodan graanina imao je odreenu ulogu u politikom ivotu, a ako je elio napredovati morao je proi kroz novu vrstu poduavanja. Oni su poduavali po gradovima budue politiare u govornitvu. Najpoznatiji sofista je Protagora. On je izrekao glasovitu izreku koja reprezentira sofistiku : ovjek je mjerilo svih stvari za one koji jesu da jesu i za one koji nisu da nisu. Ova reenica je osnovni moto sofistike. Protagora smatra da su etiki sudovi relativni pa stoga mudar ojek treba izabrati probitanije stajalite. Za sokrata je bitna vrlina,a vrlina je isto to i znanje. Iz vrline se raa blago i sva ovjekova dobra. Stoga odgoj mora biti usmjeren na postizanje vrline u svim njezinim manifestacijama. Osnovni zadatak odgoja je upoznati samoga sebe, to znai da je ideja znanja trajno uporite pravom odgoju. 3.1.2. Platonova teorija odgoja Svoju odgoju teoriju Platon je izloio u djelu Drava i Zakoni. Prema Platonu, dobar odgooj je onaj odgoji koji e afirmirati kardinalne vrline: mudrost, hrabrost, umjerenost, pravednost. Smatra da se dobrim i pravodobnim odgojem moe postii to da ljudi postanu plemenita karaktera, prijatni, istinoljubivi , pravedni, hrabri, umjereni, mudri, ali isto tako mogu postati ravi i zli jer je ljudska dua besmrtna i u sebe moe primiti sva zla, jednako kao i dobra. Za upravljanje dravom nije potrebna samo prirodna nadarenost najboljim ljudskim osobinama nego i sjecanje i razvijanje ostalih vrlina, a to se moe postii samo odgojem. Da bi drava mogla postati idealna potrebno je najprije postii ideal odgojena ovjeka koji ima sve osobine sretne drave. Te osobine su : umjerenost, hrabrost, mudrost, pravednost. U odgoju veliku kontrolu igra samokontrola ili samosvladavanje strasti i loih navika. Naglaen je faktor nasljea prema kojemu naelno vrijedi zakonitost da e se djeca najvjerojatnije raati s osobinama roditelja. Kod djeteta je potrebno uoiti priroene mu sposobnosti i usmjeriti ga na zanimanje koje najvie odgovara njegovoj prirodi. Odgoj djece ne smije se nadahnjivati loim primjerima nego lijepim prirodnim i moralnim vrijednostima koje su hvalevrijedne. Za dobar odgoju nisu dovoljne samo rijei. Primjerom je potrebno pokazati to je pravedno , a to ne. Dobar odgoj takoer zahtijeva dobrog odgajatelja koji vlastitim primjerom poduava uenike vrlini. Odgoj je prema platonovu miljenju nadogradnja na priroene sposobnosti. Odgojem se treba postii sklad due i tijela. Odgoj se dijeli na muziki odgoj due i gimnastiki odgoj tijela. Platon predlae osnivanje kole te izradu svojevrsna kolskog programa. U njemu na prvo mjesto stavlja muziki ,a potom gimnastiki odgoj. Djeci ponajprije treba itati mitove kako bi razlikovali istinu i la.

3.1.3. Odgoj u Aristotelovom promiljanju Odgojem se bavio u Nikomahovoj etici , s osobito u Politici gdje je odgojnoj teoriji posveena 7 i 8 knjiga. Nikomahova etika se bavi dobrim ureenjem ivota pojedinca, a Politika dobrim ureenjem ivota zajednice. Aristotel je smatra da se ovjekova dua sastoji od dvaju dijelova, razumnog i nerazumnog dijela. Takoer je svjestan postojanja opeg, posebnog i pojedinanog. Prvrazredna briga drave je odgoj njenih graana. Mnoge Aristotelove teorije danas nisu prihvaene, ali te teorije treba promatrati s obzirom na vrijeme u kojem je ivio. Naime, smatrao je da nijedno nakzano dijete ne treba odgajati. Ako kod nekih suprunika ima vie djece potrebno je obaviti pobaaj prije nego se razvije sjetilnost i ivot. Od roenja djece treba voditi brigu o njihovoj tjelesnoj snazi. Na tjelesnu snagu najvei utjecaj ima hrana. Takoer je potrebnu djecu navikavati na hladnou od malih nogu jer to pridonosi zdravlju i ratnim djelatnostima. Igre trebaju odgovarati slobodnom duhu djece, ne smiju biti naporne. Do svoje sedme godine djeca se trebaju odgajati u kuci, mladima je potrebno zabraniti gledanje bezobraznih slika kao i satirine komedije. Dva ivotna doba po kojima treba podijeliti obrazovanje: od sedme godine do spolne zrelosti, pa od tog doba do 21 godine. Nuno je najprije odgajati tijelo a onda um. Tjelesni odgoj treba biti blag. Aristotel istjee vanost glazbe. Znaajna je zbog toga jer moe utjecati na udoredne znaajke due, pa je zbog toga treba pribliiti mladim osobama. Odgoju treba postaviti tri bitne odrednice, to su : sredina, ono to je mogue i ono to dolikuje ( to je primjereno )

3.2. NOVOVJEKOVNE ODGOJNE TEORIJE Poetak osamostaljivanja pedagogijske teorije koju nalazimo kod humanista. to su zapoeli humanisti nastavili su klasici. Meu klasicima se najvie istjeu : W. Ratke, J. A. Komensky, J. Locke, J. J. Rousseau.

3.2.1. Wolfgang Ratke osniva didaktike i pedagogijski reformator Memorijal iznio prijedloge o reformi nastave Ustao protiv pretjeranog kultiviranja pamenja Nastavne metode je potrebno uskladiti s naravi djeteta Njegovi pedagoki principi su : Treba raditi samo jednu stvar odjedanput Treba esto ponavljati istu stvar Djecu se ne smije siliti da ue napamet stvari koje ne mogu usvojiti Potrebno je voditi rauna o jedinstvenosti svih stvari U nastavi se naglasak treba staviti na opim principima Sve se treba temeljiti na zapaanju i iskustvu 3.2.2. Jan Amos Komensky Nazvan uitelj naroda Otvorena vrata jezika Svijet u slikama Velika didaktika Plan kolske organizacije obuhvaa 24 prve godine ivota, dijeli se na etiri razdoblja, sva razdoblje po est godina Svakom razdoblju odgovara posebna vrsta kola : materinska kola, puka kola, gimnazija i akademija Cilj odgoja je izgradnja krjeposne i pobone osobe koja se ve na zemlji pripravlja za vjeni ivot Nastava treba ii od lakeg ka teem , od jednostavnog ka sloenom, od poznatog ka nepoznatom Istie vanost discipline 3.2.3. John Locke Misli i odgoju govori o tjelesnom, intelektualnom i moralnom odgoju za njega je znaajan tjelesni odgoj dijete treba to vie boraviti na svjeem zraku, privikavati se na hladnou, umjereno jesti i rano ustajati. Preporuuje se jahanje, plivanje, maevanje, ples. Hrana treba biti jednostavna, a konzumiranje mesa bi trebalo izbjegavati do druge ili tree godine jer e dijete tako ouvati zdravlje, posebno zube Osobitu vanost pridodaje moralnom odgoju Sav se odgoj temelji na formiranju dobrih moralnih navika Religiozni odgoj mora biti sastavni dio odgoja Ne preferira kaznu kao dobro odgojno sredstvo Uenje treba biti ugodno i nenametljivo Najbolji nain uenja je onaj koji se odvija kroz igru. Protivnik uenja napamet. Odgoj zahtjeva dobrog odgajatelja koji treba biti razuman mudar bistar. S druge strane djeca trebaju potivati svog odgojitelja.

3.2.4. Jean Jacques Rousseau Emile ili O odgoju Odgoj treba biti prirodan. Dijete treba pustiti prirodnom razvoju, to znai da ga treba zatititi od svakog drutvenog utjecaja Odgoj mora biti negativan, uloga odgajatelja je samo u tome da odstrani ono to bi sprijeilo prirodni razvoj djeteta. Odgoj mora biti sukcesivan. Odgoj mora biti privlaan. Zbog ovakvih stavova Rousseaovo pedagoko uenje esto nazivaju teorijom negativnog odgoja.

3.3. SUVREMENE TEORIJE ODGOJAPrvi pravi pokuaj osnivanja teorije odgoja nalaze se poetkom 19. st. u djelu J. F. Herbarta. On je pokuao koncipirati pedagogiju kao znanost koja e svoje rezultate podvrgavati intersubjektivnoj provjeri.Kao samostalna znanost pedagogija se konstruirala kroz razliite koncepcije. Mogu se svrstati u dvije skupine: normativna i deskriptivna pedagogija. Normativna je ona koja postavlja neke odgojne ciljeve i norme, a deskriptivna ona koja opisuje i analizira odgoj u mnogostrukosti svojih oblika ne postavljajui ciljeve ili norme.3.3.1. Normativna znanost o odgojuOdgojno djelovanje mogue je utemeljiti na znanstvenim premisama, ali istodobno na vrhovnim normama koje intuitivno spoznajemo i iz kojih deduktivno izvodimo druge norme.3.3.1.1. Johann Heinrich PestalozziPrvi pedagoki ogledi J. F. Herbarta nastali su pod Pestalozzijevim utjecajem. Napisao je tri znaajna djela: Veernji sati jednoga pustinjaka, Leonard i Gertruda te Kako Gertruda pouava svoju djecu.Osnovno polazite njegove odgojne teorije nalazi se u zahtjevu da se odgoj mora uskladiti s prirodnim zakonima ovjekova razvoja. Kao temeljni princip svake spoznaje istie intuiciju. U svakom predmetu koji se ui treba poi od najjednostavnijih elemenata pa onda na novo, tee gradivo, a stalno ponavljati glavne ideje. Pestalozzi smatra da nastava mora dati nune spoznaje o ivotu, ali je vanije razvijati djetetove duhovne sposobnosti. Pri tome djeci treba omoguiti primjerenu slobodu te potivati njihovu individualnost. Osobitu vanost pridaje religioznom odgoju. Vjera je za njega izvor svake mudrosti.3.3.1.2. Johann Friedrich Herbart Glavna djela: opa pedagogija izvedena iz svrhe odgoja, Opa praktina filozofija i Nacrt pedagokih predavanja. Kao polaznu toku pedagoke znanosti uzima injenicu postojanja razliitih koncepcija odgoja. Praktina filozofija izlae temeljne norme i vrijednosti za ljudsko djelovanje, a one opet slue kao osnovica za utvrivanje odgojnih ciljeva. Tako znanost o odgoju postaje normativna disciplina ija je zadaa odrediti naela odgojnog djelovanja. Kao vrhovne norme ljudskoga djelovanja i kao osnove pedagogije, Herbart postavlja 5 praktinih ideja, ujedno i ciljeva odgoja. To su: ideja unutarnje slobode ideja savrenstva ideja dobrohotnosti ideja prava ideja prikladnostiHerbart je formulirao tzv. formalne stupnjeve nastave. Nastava se treba odvijati u 5 stupnjeva: priprema s ciljem da se uenika uvede u novu temu prikaz novoga (zornost) povezivanje novoga sa starim predodbama (asocijacija) saimanje kao tvorba apstraktnih pojmova (sustav) primjena nauenog na praktina pitanja (metodika)Herbartov koncept znanastvene pedagogije herbartianizam. Posljednji znaajni predstavnik je bio Wilhelm Rein.3.3.1.3. Georg Michael KerschensteinerUtemeljitelj je jedne od najznaajnijih aksiologijskih koncepcija normativne znanosti o odgoju. Glavna su mu djela: Teorija odgoja, Dua odgojitelja te Temeljni aksiom obrazovnoga procesa.Cilj odgoja je ostvariti duhovne vrijednosti: istinu, ljepotu, svetost, udorednost. Zagovornik je aktivne ili radne kole. No, nije zagovornik potpune individualizacije, nego odgoj shvaa u njegovom drutvenom znaaju. Prema njemu, cilj odgoja je formulirati graanina, a to je usko povezano s moralnim odgojem.3.3.1.4. Herbert SpencerNe priznaje postojanje ovjekove duhovne dimenzije, nego ga smatra iskljuivo osjetnim, organskim biem, ivotinjom koja je evoluirala. Stoga je cilj odgoja formiranje dobrih ivotinja. Za Spencera je priroda glavni imbenik odgoja; sve treba pustiti prirodnom razvoju te dati prioritet fizikom zdravlju i snazi. to se tie intelektualnoga odgoja, u srdeitu nastave moraju biti prirodne znanosti. Ne poznaje moralnih vrednota u pravom smislu rijei.3.3.1.5. Emile DurkheimGlavni cilj odgoja je potpuna socijalizacija odgojenika. Djelo: Odgoj i sociologija. Smatra da se ovjek raa kao egoistino i asocijalno bie te da ga je zato nuno osposobiti za drutveni i moralni ivot. To je zadaa odgoja. Zanemaruje ljudske komponente kao to su individualnost, kreativnost, itd. Njegov se nazor na svijet naziva socioloki naturalizam.3.3.1.6. Kranska pedagogijaProtiv radikalnoga naturalizma i krajnjega scijentizma u odgoju odluno ustaju kranski pedagozi koji ideal odgoja vide u kranskom humanizmu. Najznaajniji predstavnici kranske normativne pedagogije su: Willmann, Forster, Langbehn i Kidd.Willmann je najzanajniji; osniva je moderne socijalne pedagogije. Za njega je ovjek bitno drutveno bie. Odgajati je za njega znailo spajati vrijeme i vjenost, prolazno i neprolazno.Forster istie kulturu duha koja se temelji na moralnom ivotu. Moralnost se ne moe odrati bez religioznosti te zato zastupa kransku etiku. Protivi se prenaglaenom razvoju ovjekove intelektualne strane istiui vanost formiranja karaktera. Najvei je kranski pedagog karaktera te pretea suvremene karakterologije.Langbehn smatra da se cijela kultura mora humanzirati i kristijanizirati, a to se moe ostvariti jedino humaniziranjem i kristijaniziranjem odgojnoga ideala.Kidd istie vanost religije kao temelja drutva. Cilj odgoja je aktivirati i razvijati strast za idealom. Kiddova hijerarhija pedagokih vrijednosti: religija>moralnost>drutvo>znanost.

3.3.2. Deskriptivna znanost o odgojuTeoretiari ovog usmjerenja smatraju da pedagogiju valja zasnovati po modelu prirodnih znanosti kao empirijsku disciplinu utemeljenu na opaanju i eksperimentu jer se samo tako moe doi do znanstveno provjerenih rezultata.Najizrazitiji oblih deskriptivne pedagogije je bihevioristika znanost o odgoju. Pokazalo se da bihevioristika znanost o odgoju ipak ima tri problema koja nemaju svoja rjeenja. To su: problem kompleksnosti odgojne prakse, problem subjektivnih teorija te problem vrijednosne neutralnosti.3.3.3. John DeweyBiheviorizmu je vrlo blizak i John Dewey. Najvanije djelo: Odgoj i demokracija, uvod i filozofiju odgoja. On odgoj promatra kao proces koji pomae drutvenim grupama da se odre u svom postojanju. Odgoj pomae ne samo u ne samo tjelesnom razvoju i samoodranju mladih, nego kod njih takoer razvija interese, ideje, ciljeve, znanje i vjetine.Odgoj moe biti formalan i neformalan. Odgoj mora biti planski ustrojen. kola je vaan imbenik u formiranju osobnosti mladih, ali ako se odvoji od vrlo vanih odgojno-obrazovnih imbenika koji djeluju u vanjskoj sredini, umjesto drutvenog duha stvorit e knjiki i pseudo-intelektualni duh.Odgoj se moe definirati kao proces koji se sastoji u stjecanju onih navika koji dovode do ovjekova prilagoavanja okolini. Cilj svakoga odgojnog procesa je da se pojedinci osposobe nastaviti svoje obrazovanje i razvijati stalne sposobnosti te interes za razvijanjem, a mjerilo svakoga odgojnog razvoja trebala bi biti kvaliteta duhovnog procesa.Ciljevi odgoja mogu biti: unutarnji (proizlaze iz iskustva, a rezultat su motivacije pojedinca) te vanjski (sredstva ostvarivanja tuih ciljeva, a ne onih vlastitih). Metode u radu s uenicima moraju biti raznovrsne.Dewey osobito istie vanost razvoja moralne svijesti koja treba biti cilj svakoga odgoja. Treba voditi rauna o individualnosti svakoga uenika. Zastupa radikalno-socijalnu pedagogiju. kola za njega ima drutveni cilj kojemu svi drugi moraju biti podreeni. Osim toga, zagovornik je aktivne ili radne kole. Dijete, a ne uitelj mora biti u sreditu kole.Dewey nije prevladao dualizam individualiteta i kolektiviteta. Nije uspio pronai formulu jedinstva pojedinanoga i opega dobra.3.3.4. Pedagogija kao hermeneutika disciplinaHermeneutiki pristup trai posebno, od prirodnih znanosti razliito, utemeljenje humanistikih znanosti, pa tako i pedagogije. Utemeljitelj je Wilhelm Dilthey. Pod pojmom duhovnih znanosti on shvaa sve znanosti koje se odnose na ovjeka. Zadaa duhovnih znanosti je razumjeti ljudski duevni ivot. U tu je svrhu nuna opa metoda duhovnih znanosti koja e omoguiti metodiku provjeru razumijevanja. Ta se metoda naziva hermeneutika. Hermeneutika se bavi problemom razlaganja, tumaenja i razumijevanja tekstova, nauka, dogaaja, stanja stvari, itd.

4. NEKA PITANJA FILOZOFIJE ODGOJA 4.1. Odnos filozofije i pedagogije Veza izmeu filozofije i pedagogije je trajna i postojana i nitko ju ne osporava. Kao i sve druge znanosti i pedagogija je proizala iz filozofije. Pedagogije je na filozofiju upuena kao univerzalno miljenje i kao obuhvatan pogled na stvarnost. Filozofija je vrsto povezana s pedagogijskom teleologijom tj s odreivanjem odgojnog cilja i svrhe odgajanja. Njezine su discipline etika i estetika nezaobilazne za moralni i estetski odgoj, a bez gnoseologije i logike nezamisliva je didaktika. Pedagogija takoer donosi vrijednosne sudove i rasprave o tome to je vrijedno a to ne. Pedagogija i filozofija su povezane osobitim odnosom to je sadran u zajednitvu vrijednosnih odredaba.

4.2. Odgoj Bez odgoja ne bi bilo mogue usvajanje vrijednosti, znanja, navika i kulture koji odreuju ovjekovo ponaanje,a time i tijek njegova daljnjeg razvoja. Bez odgoja bi svaka vrijednost ljudske zajednice bila nezamisliva i umjetnosti i udoree i vjera i umjetnost i znanost. Odgoj je potrebno razlikovati od uzgoja. Uzgoj je usmjeren na pridizanje i jaanje onoga to neki ivot ve je. Radi se dakle, o brizi oko prirodnog opstanka oko vitalnosti te tjelesnog i duevnog zdravlja pojedinca. Kada govorimo o odgoju on je trajna briga oko svega to se smatra vrijednim. Sredinji dio odgoja je upravo obrazovanje kojim se stjee naobrazba. Obrazovanje je temeljna odgojna djelatnost kojom se u okviru odreene kulture razvijaju djetetove, odnosno ovjekove umne sposobnosti kako bi mogao razumjeti kulturna oitovanja pojedinca i zajednice kojoj pripada te vrijednosti to se u okviru zajednice ostvaruju dajui ljudskom opstanku i ivotu smisao. Odgoj se ne smije poistovjeivati s obrazovanjem zbog toga to je obrazovanje samo jedna od djelatnosti kojom se vri odgoj i u prvom redu se odnosi na intelektualnu razinu. Odgoj je razvitak cjelokupne ovjekove osobnosti.

4.3. Odgoj za vrjednote Svrha odgoja je prenoenje na nove generacije svega onoga to doprinosi potpunoj realizaciji ljudskoga bia. Dakle, radi se o duhovnim, materijalnim dobrima. Teoretiari razlikuju duhovne i osjetne vrjednote. Osjetne mogu biti : Hedonike : ugodno neugodno Vitalne : zdrav jak Ekonomske Duhovne mogu biti: Logike istina Etike dobrota Estetike ljepota Religiozne svetost Svim vrjednotama ne pripada jednako dostojanstvo, odnosno nisu sve na istoj razini. Dakle,postoji hijerarhija vrjednota. Tako su duhovne vrjednote na viem stupnju od osjetnih. Kod duhovnih su poredane po vanosti na sljedei nain: religiozne, etike, logike, estetike. A osjetne , na najniem stupnju su hedonike, zatim ekonomske, pa onda vitalne. Pedagoka je djelatnost neprestano upravljena na vrijednosti i izvan njih uope nije mogua. Odgoj trajno mora htjeti vrjednote jer bez njih ne ispunjava svoju osnovnu funkciju.

4.4. Odgojitelj i odgojenik Sami proces odgajanja ne moe se odvijati bez osobnog odnosa zato to svaka konkretna odgojna djelatnost pretpostavlja suradnju i odgojitelja i odgojenika. Nuno je da taj odnos postigne viu razinu, razinu prijateljstva i povjerenja. Taj odnos mora biti slobodan i spontan, ne smije se temeljiti na vanjskim okolnostima. Odnos odgojitelja i odgojenika pribliavat e se savrenom odnosu samo ako su i jedan i drugi usmjereni istim vrijednostima. Odgojitelj igra vanu ulogu jer u odgojeniku treba probuditi vrijednosni doivljaj odgajajui ga najprije u ljubavi i snagom ljubavi. Ne moe se odgajati ondje gdje je prevlast jednog ili odgojenika ili odgojitelja. Odgoj se moe razumjeti samo kao djelovanje slobodne volje, a nikako kao in nametnut silom.

4.5. Odgojiteljska ljubav Odgojeniku je potreban odgojitelj koji e ga usmjeravati ka istinskim vrijednostima i onaj koji posjeduje mo duhovne ljubavi. Ta je ljubav jedina kadra prevladati odgojenikom egoizam i nagone. Prepozna li odgojenik tu mo, tada e odgojitelj imati mogunosti kvalitetnog zahvata nad njim.

4.6. Problem koedukacije Koedukacija suodgojPod koedukacijom se shvaa potpuni zajedniki kolski i izvankolski odgoj muke i enske mladei. Oni koji prihvaaju koedukaciju smatraju da se zajednikim odgojem niveliraju psihike razlike izmeu spolova stvarajui tako zdrav odnos izmeu muke i enske mladei. Protivnici koedukacije dre da proces koedukacije ometa razvoj specifino mukih i specifino enskih svojstava i stvara nekakav srednji tip koji nije simpatian ni normalnom mukarcu ni normalnoj eni. Danas je koedukacija odgojna stvarnost i treba ju kao takvu prihvatiti i traiti najbolje modele kako bi se odgojnom idealu moglo to vie pribliiti.

4.7. Problem individualiteta i kolektiviteta Zadaa odgoja ne moe biti krajnja individualizacija ili krajnja socijalizacija. Odgoj koji ide za posvemanjim individualiziranjem stvara pojedinca bez duha, ljubavi, zajednitva i zalaganja za zajednicu, a odgoj koji tei potpunom socijaliziranju liava pojedinca slobode oduzimajui mu ljudsko dostojanstvo. Cilj odgoja ne moe biti samo ono to je individualno u ovjeku. Individualitet ne moe biti mjerilo odgojne prakse. Nasuprot individualitetu kolektivizacija tei podvrgavanju pojedinca nekom zajednikom principu. To meutim ne moe proi bez rtvovanja individualne slobode. Koliko god na jednoj strani individualizacija nastoji oko samoodranja, samopotvrivanja, samoproirenja golog individuuma, toliko se na drugoj strani kolektivizacija trudi oko slabljenja tue samostalnosti i samoniklosti. Stapanje pojedinca u kolektivitet postie se izjednaenou, razmjernom homogenou individuuma u neslobodi pa se na ovoj razini sloboda i jednakost iskljuuju. Krajnji individualitet i kolektivitet ne mogu biti svrha odgoja. Individualitet liava ovjeka ono to ga izdie nad ivotinju, a kolektivitet tog istog ovjeka poniava pretvarajui ga u discipliniranog poslunog roba, ali i u bezvoljno i utueno bie.

4.8. Politika i odgoj Samo po sebi razumljivo je da politika ve unaprijed ima pravo na odgoj i kulturu. U politici i odgoju postoje dvije temeljne tendencije koje su po naravi razliite. Politika u prvom redu ima dravotvornu , a odgoj kulturnu funkciju. Bez politike nema drave, a bez odgoja nema kontinuiteta u razvoju kulte. Odgoj ima svoja mjerila koja se ne smiju zamijeniti politikim mjerilima. To je opeljudski poziv koji poznaje razliku meu ljudima, rije je jednostavno o slubi ovjetvu. Odgojni proces nije upravljen na irenje jedne posebne kulture i njezina oblikovanja, nego je usmjeren na kulturno djelovanje u univerzalnom smislu.

Skriptu uradile : Viktorija, Marija i Iva