Frederico Garcia Lorca.pdf

7/24/2019 Frederico Garcia Lorca.pdf

1/46

Frederico Garcia Lorca

POEZIJA


2/46

A poslije

Iezavaju

lavirinti

to ih vrijeme stvara.

(Samo pusto

ostaje.)

Iezava

srce,

izvor elja.

(Samo pusto

ostaje.)

Iluzija zore

i poljupci,

sve iezava.

Samo pusto

ostaje.

Pusto

valovita.


3/46

_________________________________

Amparo

Amparo,

sama u pustome domu,

sva u belom!

(Polutar izmeu jasmina

i granata)

ubor fontana slua

iz dvorita

i meki, uti cvrkut

kanarinca.

S veeri gleda u ptice

kako drhte

na kiparisu,

dok veze lagano

slova od svile

na pokrovu belom.

Amparo,

sama u pustome domu,

sva u belom!


4/46

Amparo,

kako mi je teko rei:

Ja te volim!

_________________________________

Avgust

Avgust.

Breskva i eer

slau se nadmeu,

a sunce na obzoru niskom lici

na koicu purpurnog,

zrelog ploda.

Klip kukuruza uva netaknuti

smeh,

ut i jedar.

Avgust.

Deca jedu crni hleb

i mesec medeni.


5/46

_________________________________

Balkon

Lolita

pevui seate.

Toreadori

u horu uzdiu

dok berberi

po taktu uzdiu

dok berberi

po taktu glavom njiu.

Izmeu metvica

i bosioka

Lolita crnooka pevui seate.

(Ona Lolita

koja netremice

u cisterni ogleda

belo lice)


6/46

_________________________________

Besani grad

Nitko na nebu ne spava. Nitko, nitko.

Ne spava nitko.

Stvorovi mjeseca njue i krue oko svojih koliba.

Doi e iguani ivi da grizu ljude to ne snivaju,

i onaj to bjei slomljena srca srest e na uglovima

nevjerojatnog krokodila mirnog pod blagim prosvjedom

zvijezda.

Nitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko.

Ne spava nitko.

Ima mrtvac na podaljem groblju

to tri godine tui,

jer u koljenu ima suhi pejza;

a dijete, to pokopae jutros, plakae tako

da je trebalo dozvati pse, da bi umuklo.

Nije ivot san. Ustajte! Ustajte! Ustajte!

Mi padamo niza stube da bi jeli vlanu zemlju

ili uzlazimo razinom snijega s krom dalija mrtvih.

Al zaborava ni sna nema:


7/46

ivo meso. Poljupci veu usta

u vor mladih ila,

i onaj to boluje bol, bolovat e bez pokoja,

i onaj to se smrti boji, nosit e je na pleima.

Jednoga dana

konji e ivjeti u krmama

i pobjenjeli mravi

navalit e na uta neba to se sklanjaju u oima krava.

Drugoga dana

vidjet emo uskrsnue isuenih leptira

i hodajui tako pejzaom spuava sivih i nijemih laa

vidjet emo kako sja na prsten i kako nam izviru rue iz jezika.

Ustajte! Ustajte! Ustajte!

One to jo imaju oiljke pande i pljuska,

onog djeaka to plae, jer ne zna izuma mosta,

ili onog mrtvaca to jo ima samo glavu i jednu cipelu,

treba odnijeti do zida gdje ekaju iguani i zmije,

gdje medvjee zubalo eka

i gdje devina koa jei jakim jeurom modrim.

Nitko na nebu nme spava. Nitko, nitko.

Ne spava nitko.


8/46

Ali ako netko sklopi oi,

ibajte ga, drugovi moji, ibajte!

Neka bude panorama rastvorenih oiju

i gorkih upaljenih rana.

Nitko na svijetu ne spava. Nitko, nitko.

Ve sam rekao.

Ne spava nitko.

Ali ako netko nou ima suvie mahovine na sljepoonicama,

otvorite propadalita, da vidi pri mjeseini

lane karte, otrov i mrtvaku lubanju kazalita.

_________________________________

Dva mornara na kopnu

U srcu riba

iz Kineskog mora.

Katkad izroni

pa okom krstari.

Mornaru, pusti

krme i narande!

Vrati se brodu


9/46

i pljuckaj vodu!

Sapunom jezik

prao je od psovki

i od argona -

sve zbog lepih dona!

O, oi zarke!

O, zvezdane varke!

O, sto balkona

sa sto lepih dona!

Dosta! Ne mlati,

mornarui skrati!

Vrati se brodu

i pljuckaj u vodu!


10/46

_________________________________

Gitara

Poinje tualjka gitare

Razbijaju se kupe praskozorja.

Poinje tualjka gitare.

Zalud ju je utkati.

Ne moe jeuutkati.

Plae jednolina,

kao to plae voda,

kao to plae vjetar

na snjeitu.

Ne moe je uutkati.

Plae zbog stvari dalekih.

Pijesak toploga Juga

to trai kamelije bijele.

Plae strijela bez cilja,

veer bez sutra

i prvu mrtvu pticu na grani.

Oh gitaro!

Srce ranjeno


11/46

sa pet maeva.

_________________________________

Herbarijum

Cveem zaaran, putnik beloprsti

vue nekakav herbarijum stari

s mirisom venenja i svetom krstari.

Nou se vraaju na svoje grane

besumnim letom due starih ptica

i pevaju u presovanoj umi,

gde nemo plau vrela na sve strane.

Kao nosii deji, prilepljeni

uz okno, i cvet mimoze i krina,

zarobljen u tim koracima ami

pod neprozirnim kristalom godina.

Cveem zaaran, putnik beloprsti

sav uplakan otvara knjigu svoju,

a mrtve boje na list herbarija

beumno sve padaju u roju.


12/46

_________________________________

Izlazak mjeseca

Kad mjesec izlazi,

zvona nestaju,

a javljaju se staze

neprohodne.

Kad mjesec izlazi,

more prekriva zemlju,

a srce se osjea

otok u beskraju.

Niko ne jede narande

pod punim mjesecom.

A treba jesti voe

zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi

sa sto jednakih lica,

srebrni novii

u depu jecaju.


13/46

_________________________________

Jednoj curi na uvo

Ne htedoh.

Ne htedoh ti nita rei.

Jer videh kako iz tvojih oiju

dva luda, mlada drveta mi mau.

Od lahora, od srebra i zlata.

Ne htedoh.

Ne htedoh ti nita rei.


14/46

_________________________________

Jesenje vee

Jesenje vee

u stud odeveno.

Za mutnim oknom

zure deja lica

u uto stablo

koje se pretvara

u jato ptica.

Vee poleglo rekom

to se peni,

a kao jabuka se ari

krov rumeni.


15/46

_________________________________

Kineski pejza

Zvona od zlata.

Zmajevi. Pagode.

Cilin, cilin! -

vrh pirinanih polja.

Daleko negde

crvene se aplje

i sneva vulkan,

ugasen ve davno.


16/46

_________________________________

Kolonada

Voda

lupka u daire

od srebra.

Kronje

vezu zelen vetar,

a rue

vezu miris tamni.

Pauk jedan

ogroman

veze zvezdu

Luni.


17/46

_________________________________

Luckasta pjesma

Mama,

hteo bih da postanem srebro!

Sine,

bojim se, hladno bi ti bilo!

Mama,

hteo bih da postanem voda!

Sine,

bojim se, hladno bi ti bilo!

Mama,

utkaj me u uzglavlje svoje!

To moe!

Evo, odmah, dete moje!


18/46

_________________________________

Ljubavi moje krvi

Ljubavi moje krvi, smrti iva, nijema,

zalud oekujem rije pisanu tvoju

i mislim s cvijetom koji gubi boju,

kad ivim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,

ne poznaje sjenu nit se od nje krije.

Srcu unutranjost odp opotrebe nije

onaj med smrznuti to ga toi luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,

a tigar i golub u tvojem struku

od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog rijema ispuni moju ludu muku,

ili me pusti da ivim u tiini,

u noi moje due vjenoj pomrini.


19/46

_________________________________

Mala pesma o prvom poljupcu

U jutro zeleno

hteo bih da sam srce.

Srce.

U kasno popodne

hteo bih da sam slavuj.

Slavuj.

(Duo,

odeni se u boju narande.

Duo,

odeni se u boju ljubavi.)

U jutro zivo

hteo bih da sam ja.

Srce.

A s veeri

hteo bih da sam tvoj glas.

Slavuj.

(Duo,

odeni se u boju narande.


20/46

Duo,

odeni se u boju ljubavi.)

_________________________________

Neverna ena

K rijeci je povedoh tada

mislei da djevojka je,

no bila je ve udata.

U noi, na Jakovljevo,

s dogovorom ko da bjee.

Svjetla bjehu pogaena,

a krijesnice upaljene.

Kod posljednjih tamo kua

takoh njene grudi snene

i odmah se otvorie

ko zumbula kite cvjetne.

utao mi um u sluhu

utirkane suknje njene,

ko da uti komad svile

kad ga deset noa ree.

Bez svjetlosti u kronjama


21/46

uzraslo je sve drvee,

obzor pasa lajao je

u daljini, iza rijeke,

Kad proosmo kroz kupine,

iza trnja i rogoza,

mulj sam meki razgrnuo

ispod pune njenih kosa.

Ja onda kravatu skidoh,

a haljinu skide ona.

Ja opasa s revolverom,

ona etiri bluze svoje.

Ni u smilja, ni u koljki

tako glatke koe nema,

ni kristal na mjeseini

tako blistav ne izgleda.

Kao ribe prestraene

bjeala mi njena bedra,

polovinu puna vatre,

polovinu puna leda,

Te sam noi projezdio

najdivniju od svih cesta,


22/46

na drebici sedefastoj,

a bez uzde i stremena.

Neu rei jer sam ovjek,

sve to mi je ona rekla,

Svjetlost uma meni kae

da razborit biti treba.

Povedoh je s rijeke blatnu

od cjelova i od pijeska.

A maevi ljiljanovi

borili se protiv vjetra.

I ponijeh se kakav jesam,

jer ciganska krv sam prava.

Poklonih joj koaricu,

veliku od uta platna,

i nisam se zaljubio,

jer,iako ve udata,

ree mi da djevojka je,

kada pooh s njom na rijeku.


23/46

_________________________________

Oprotaj

Umrem li,

ostavite balkon otvoren.

Dijete narane jede.

(Vidim sa svog balkona)

Kosac ito kosi.

(ujem sa svog balkona.)

Umrem li,

ostavite balkon otvoren!


24/46

_________________________________

Papirnata ptica

O, papirnata ptico!

Orlu deiji

s perom od sloga

tamparskog,

bez gnezda

i bez druga!

Ruke tajanstvom okriljene,

ovilenjaene,

sazdale su te u sobnom miru

jesenje noi jedne

kad umiru

ptice,

i dugi lelek kia s ulice

ini da zavolimo lampe svetlost meku,

srce i knjigu neku

beloputu..

Stvorena

tek da tren poivi koji


25/46

u dvorcu od karata tu to stoji,

beo i krinu lelujavom slian,

razmislja sama,

slepa

i bez krila,

o tome da si moda mogla biti

groteskni pajac to visi o niti,

barka, liena cilja svog i puta,

to bez vesala i bez jedra luta,

ili magare tuzno

kog su deca mala

Pegazom svojim s podsmehom nazvala.

U tim mislima

i humora ima.

A ti, koju ud sluaja naini

od kore znanja,

smeje se sudbini

i vie: Beli cvet nee umreti,

nee umreti mali Luicito!

Jutro je veni,

veni izvor rose!


26/46

No kako ne veruje u ono to kae,

ni deca zato nee razumeti,

otkuda mrak to iza zvezda pada

i otkud mrak to u tvom dvorcu vlada.

Sa kulom od karata dokle pada

stanite tvoje plavo,

iznenada

jastreba vidi gde se obruava.

(O, tek roena

peno, koja kola

nad uzburkanom vodom

ivog bola!)

I nestaje u tom plamenom kljunu

uz kikot deji to sobom odzvanja,

dok tata uti, da se ne probudi

bol vetrom ljuskan u crnilu granja.

Klovnovska ptica iezla je tako,

na drugom mestu opet da se javi,

nosei u svom kljunu tvoju duu

feniksa venog s nimbusom na glavi.

Poto smo proli kupine,


27/46

vrbe i trnje,

pod velom njene kose

iskopah jamu u vlanompesku.

Ja skidoh kravatu;

ona skide haljinu.

Ja otkopah revolver,

ona skide etiri jeleia.

Ni smilje ni puevi

nemaju put tako finu,

ni velika ogledala

ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra beala iz ruku

kao iznenaene ribe

pola u ognju a pola hladna.

Tu no sam projurio

najlepi put

jaui kobilu od sedefa

bez uzde i uzengija.

ovek sam i ne dolikuje mi

da kaem ta mi je rekla;

savest mi nalae


28/46

da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska

odneo sam je na reku.

Ljiljani su se maevali

sa vetrom.

I ponaao sam se onako

kao to dolikuje meni pravom Ciganinu.

Poklonih joj kotaricu

od ute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim

jer je imala mua,

a kazala mi je da je devojka

kad sam je odveo na reku.


29/46

_________________________________

Pononi vjetar

Previe se plaim

umrlog lia,

plaim se livada

kad ih rosa kiti.

Ja idem da zaspim;

ako me ne prene,

hladno u ti srce

uz bok ostaviti.

to je to to zvoni

u daljini?

Ljubav. Vjetar u staklima,

ljubavi moja!

Stavih ti erdane

s biserjem od zore.

Zato me ostavlja

na putu da patim?

Kad poe daleko,

moja ptica plae


30/46

i vinograd zelen

nee vina dati.

to je to to zvoni

u daljini?


ljubavi moja!

Ti nikada nee

znati, sfingo snjena,

da sam te mnogo

volio u dui

u zore oblane

kada kia lije,

a s uvele grane

gnijezdo se rui.

to je to to zvoni

u daljini?


ljubavi moja!


31/46

_________________________________

Prolena pesma

Izlaze deca veselo

iz kole

i pesmom plave

mlaki zrak aprila.

Od zvonke vreve istoga se trena

u parad razbi tiina sokaka,

srebrnim

deijim smehom razorena.

_________________________________

Pjesnik koji moli svoju ljubav da mu pie

Ljubavi moje krvi, smrti iva, nijema,

zalud oekujem rije pisanu tvoju

i mislim s cvijetom koji gubi boju,

kad ivim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,

ne poznaje sjenu nit se od nje krije.

Srcu unutranjost odp opotrebe nije


32/46

onaj med smrznuti to ga toi luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,

a tigar i golub u tvojem struku

od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog rijema ispuni moju ludu muku,

ili me pusti da ivim u tiini,

u noi moje due vjenoj pomrini.

_________________________________

Pjesma suhe narane

Drvosjeo,

posjeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

Zato se rodih izmeu ogledala?

Dan me okree.

I no me oponaa

u svim svojim zvijezdama.

Hou da ivim a da se ne vidim.

Mravi i slatkovina

Snivat u da su


33/46

moje lie i moje ptice.

Drvosjeo,

posjeci mi sjenu.

Oslobodi me muke

da se vidim bez plodova.

_________________________________

Romansa o Luni

Luna je, obla poput nara.

ula u kovanicu.

Dete je glada, gleda.

Dete je neprestano gleda.

Luna u zraku ustreptalom

iri ruke,

otkrivajui raspusna i ista

nedra od tvrdog lima.

Bei, oh! luno, luno, luno!

Ako Cigani dou,

napravie od tvog srca

erdane i prstenje belo!

Pusti me, dete, da zaigram!


34/46

Kad Cigani dou, nai e te

na nakovnju, oiju zatvorenih!

Bei, oh, luno, luno, luno!

Ve ujem bliski topot konja!

Pusti me, dete, i ne gazi

utirkanu belinu moju!

Sve blie bubnja topot konja

po zategnutom dobou ravnice.

U kovanici lealo je dete

na nakovnju, oiju zatvorenih..

Iz maslinjaka stigoe Cigani

nosei san i bronzu.

Visoko uzdignute glave

i oiju snom obrvanih.

Aj, kako alobno uzdie sova

na crnom stablu noi!

Nebom odlazi luna, luna

i dete odvodi za ruku.

U kovanici leleu Cigani

i plau gorko.

A nad njom lahor veo svija,


35/46

veo crnine lahor nad njom svija.

_________________________________

Stari guter

U suton vreo

na uskoj sam stazi

neujnog,

nujnog,

don-Gutera sreo

(o, suzo krokodilska!)

nagizdanog,

s kravatom krutom

na plastronu utom,

u sapo-klaku

i zelenom fraku.

Mada doteran tako,

sve je na njemu

tuno,

tuno bilo jako,

ko izgled nekog starog profeora.

Uvelim okom propalog artiste


36/46

pio je boju sutona to pada

vrh livada.

Mudrae zaneseni,

utnjom opijeni,

ta traite sred ove staze

kojom gaze

kolone gluhe nonih prividjenja?

Da niste poli u veernju etnju,

don-Gusteru?

Ili ste hteli

u taj suton vreli

da isprosite zadnju plavu paru

nebo to gasne u veernjem aru?

Da vas seanje u polje ne goni,

il vam u uhu zvoni

strofa kakva fina

od Lamartina,

il uivate

dok zadnje kantate

srebrnom icom vezu ptice snene,

bezimene?


37/46

Moda se suncu divite to seda

i pred odlazak jo jednom ogleda

lik svoj u oku vaem

(o, vi zablji zmaju?)?

(Gondole misli

bez vesala krue

tamnim vodama

popaljenih duga).

Da ne traite

gutericu kakvu,

zelenu kao klasje

mladog ita

ili ko rene vlasi rasputene,

to nekuda za danom minu

u daljinu?

Sunane lue

zgasle su za humom

i stada diu

prah rumenim drumom.

Vreme je kui.

Napustimo stazu


38/46

i mislima pogasimo svetiljke!

Pustimo oi samo

da se dive

zvezdama prvim visoku u zraku,

dok ih u mraku

love bez urbe

i gutaju prvi svici

u ivici.

_________________________________

Svetiljka

Oh, kako je utonuo u misli

plamen svetiljke!

Kao indijski fakir zuri nemo

u svoju sjajnu nutrinu od zlata

i zamuti se samo kada sneva

podneblja neka daleka,

bez vetra.

dral belo usijani

kljua semenka tmaste

u svome gnezdu


39/46

i ceptei,

kradom,

zaviruje u rairene oi

umrlog Ciganeta.

_________________________________

Stabljiko, stabljiko

Stabljiko, stabljiko,

suva i zelena.

Lanokosa cura mala

masline je brala

a udvara kula, vetar,

struk joj obgrlio.

Tu etiri kabalera

minue na konju,

U ruhu od teke svile,

plave i zelene,

i u dugom, tamnom plastu.

Poi s nama u Granadu,

curo lanokosa!

A cura ih i ne slua.


40/46

Tri torera vita struka

minue na konju,

svi u ruhu narandastom

i s maem od srebra.

Poi s nama u Sevilju,

curo lanokosna!

A cura ih i ne slua.

Najzad, kad je vee palo,

ljubiasto, mutno,

minu mladi sa luninim

ruama i mirtom.

Poi sa mnom u Granadu,

curo lanokosna!

A cura ga i ne slua,

ve masline bere,

dok sve jae struk joj stee

siva ruka vetra.

Stabljiko, stabljiko,

suva i zelena.


41/46

_________________________________

San

Jezdim ja tako

na nekakvom jarcu.

Jedan me starac srete

pa e rei: Je li to tvoj put?

Jeste!, viknu moja senka,

preruena u prosjaka.

Zlatan je!, ree

moje ruho.

Jedna mi labudica

namignu:Poite sa mnom!

I jedna zmija zari svoje zube

u moju prasinu putnu pelerinu.

Zagledan u nebesa, rekoh:

Pa ja nemamputa!

Rue poetka

i kraja su iste.

U maglu ode

i meso i stena.


42/46

Moj neobini konj me nosi sada

stazom niz neko ruiasto polje.

Okani me se!, kroz pla dovikujem

svom setnom, zamiljenom srcu.

I ostavih ga da lei na zemlji,

puno tuge.

Pala je no

borama izbrazdana

i senkama.

Preda mnom put

osvetljen blistavim i modrim oima

mog jarca.


43/46

_________________________________

Seviljska uspavanka

Aj, kornjaa mala

bez mora ostala,

ostala bez mora,

baena kraj sora.

a Ciganka, mati,

nee da se vrati.

Nema majke, nema,

siroe bez mora,

baeno kraj sora.

Ovo dete malo

ni kolevke nema;

otac mu je tesar

pa neka je sprema!


44/46

_________________________________

koljka

Doneli su mi na dar jednu koljku.

U njoj je pevusilo more

iz atlasa

i preplavilo moje srce vodom

i ribama

od sene i od srebra.

Doneli su mi na dar jednu koljku.

Seviljska pesmica

U narandama

jutro se ogleda.

Pele od zlata

trae kaplju meda.

A gde da nau meda,

Izabela?

On je u modrom svetu,

Izabela.

U cvetu ruzmarina

oko tvog ela.


45/46

(Stolica od zlata

za Mavra Ferhata,

a njegovoj eni

tronoac drveni!)

U narandama

jutro se ogleda.

_________________________________

Veer

Tri velika jablana

i jedna zvijezda.

Tiina

nagrizana od aba

nalik je na ispisani veo

sa zelenim mrljicama.

U rijeci,

suho drvo procvjetalo

u krugovima koncentrinim.

I sanjario sam iznad voda

o maloj crnki iz Granade.


46/46

_________________________________

Zagonetna mo gitare

Na raskru

okruglom

est je devojaka

zaigralo.

Tri su od mesa

a tri su od srebra.

San jo od jueuzalud ih trai,

jer ih ne puta iz svog zagrljaja

Polifem jedan od zlata.

Gitara!

Documents

Frederico Garcia Lorca.pdf