F R I Z H A N S

B O Š NJ A K

1

«OSTAJEM ZAUVIJEK BOŠNJAK»

Zašto pišem ovu knjigu ?

Nakon rata pojavilo se mnoštvo ratnih knjiga ali se ni jedna do

sada nije bavila bosanskohercegovačkim ratnim formacijama. Prvoj

bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti pristupio sam

dobrovoljno i samo sam kod bosanskih trupa služio, pa se osjećam

prinuđenim priložene skice dnevnika predati javnosti, da bih izrazio

dužnu zahvalnost svojim uvijek vjernim bosanskim prijateljima.

«Bošnjaci» imaju jedan jedini spomenik u Vojnom muzeju u

Beču... Ko još ide u ove počasne dvorane stare austrijske armije?

Stoga, želim pokušati potaći stvaranje literarnog spomenika

Bosancima. Nijemac po rođenju i porijeklu ostajem zauvijek «Bošnjak».

Waidhofen a.d. Ybbs, u ljeto 1931.

2

B I J A Š E J E D N O M ...

Još i danas kroz moje srce prolazi neizreciv bolan osjećaj, ako

negdje čujem naš stari paradni marš Bošnjaci dolaze.

Vidim ih pred sobom, sa očima sokola i vjernih srca, čujem njihov

čvrsti strojevi korak, koji je bio posebno obilježje

bosanskohercegovačkih regimenti stare Monarhije. Pod tamno crvenim

fesom, otvorena lica, veselo skakuće svilena kićanka i kada se čuje

pjesma «Marširala, marširala, Prva regimenta»... ne bih se ni sa jednim

kraljem mijenjao. Kakve su to bile ponosne trupe!

Skinuo sam vojničko odijelo odavno i nikada više neću voditi

jedno bosansko odjeljenje. Neću više sa ponosom, zažarenih očiju,

gledati svoje momke i sa svijetlom sabljom ih pozdravljati.

Nikada više slatke djevojke neće stajati na ulici i mahati nam -

meni i mojim Bošnjacima.

Bijaše jednom...

3

P O L A Z A K

Sa prvim cvijećem dolazećeg ljeta okićena četa stoji. Mi nemamo

nikakvog užitka gledajući ovo bujanje životnih sila iz zemlje: Mi

marširamo u rat.! Mi marširamo u smrt.

Bataljon korača svečano kao mlada pred svadbu. Mnogo je ovdje

zanesenjačkih snova tako blizu svome ispunjenju, ali i duboke tuge i

sjete u srcima... Duge sumorne kolone... Zatim slijedi zakletva.

Puške nehajno svjetlucaju na škrtom svjetlu zore. Prsa se šire, a

srca gore: «O ti, sveta domovino, nikad te oni neće dobiti – nikada!

Čak i ako olovne kugle zalutaju u tvoje tijelo, ti nečeš umrijeti – mi

ćemo umrijeti za tebe.»

Pogledi se sudaraju i kao da pitaju: Ko si ti, golobradi, jesi li

spreman boriti se i umrijeti ?

Pogled zapovjednika nastoji proniknuti: hoćemo li biti prijatelji do

smrti. Kao da pita: - Hoćete li se, vi vojnici, moći osloniti na mene ?

Hoćete li mi vjerovati ?

Na molitvu! Glava tiho klone na prsa i iz svih srca kreće jedna

vrela molitva: -Zaštiti nam oca i majku. O Milostivi, i otadžbinu !

Pokret ! Zbogom... Glavu gore, isprsi se i naprijed: pobjeda, ili

smrt!

4

Sasvim polahko pokrenuo se transport. Sviraju istu onu pjesmu

koju sam slušao kad me je car pozvao: - Moram li ja, moram li ja, poći

daleko ...

Tada me je otac držao u čvrstom zagrljaju dok je majka u sebi jecala.

Gdje li su sad oni?!

D R U G O V I

Od svih drugova moje generacije, najviše sam se družio sa

Bošnjakom Poljakovićem. Nas dvojica bili smo raspoređeni u Treći

bataljon, dok su svi ostali vršnjaci sa naše jednogodišnje obuke otišli u

Galiciju. Njihove nacionalnosti zbilja su bile šarolike. Poljaković i ja bili

smo poput dva brata. Vatreno i predano me je učio svom maternjem

jeziku sa svim njegovim ljepotama. Njemu imam zahvaliti što znam

dosta bosanskih narodnih pjesama, koje su činile da se slušajući ih

osjećam i sjetno i sretno. U periodima odmora sjedili smo i skupa

pjevali: on, Bošnjak, i ja, Nijemac.

Treći u našoj klapi zakratko je bio jedan Mađar, koji je uskoro bio

dodijeljen ratnoj četi Dalmatinaca.

Svi smo bili različitih nacija, došli smo iz drugačijeg podneblja i

bili drukčijeg odgoja. Uprkos svim razlikama bili smo odani prijatelji u

5

dobru i zlu. Povezivala nas je regimentska ljubav, vojnički ponos i

čuveno bošnjačko drugarstvo.

J U Ž N I T I R O L 1916.

Moj konj umorno korača, a umoran sam i ja... Južno sunce

obasjava prašinu ove planinske staze.

Polahko, potpuno polahko, kao u snu, vuče se kolona. Dok tupo

klapara konjska oprema, visoko iznad naših glava kruži lešinar. Vječiti

snijeg planinskih vrhova presijava u zlatnim i crvenim odbljescima,

lijep, prelijep kao što je i čitava ova zemlja. Tamo je zasigurno mjesto

sastanka palih boraca: siguran sam da gore, tako visoko, na nebu i

među oblacima, obitava Bog. Jer teško da bi njegova ljubav našla

mjesta u stiješnjenom prostoru ovih tamnih planina, među nogama i

kopitima. Previše je među nama onih koji tvrde da nema gore nikoga.

Previše je među nama onih koji ubijaju. Među takvima sam i ja.

Misli se vrtlože sa prašinom koja se vija pod kopitima moga

konja. Miješaju se poput mržnje u sreću zadovoljnih ljudi. Na okuci

pored puta svjetluca križ na izrešetanoj kapelici, od koje je ostao tek

jedan zid. Rumeno se zrcali ova ruina, kao da slika sve suze i svu krv

ovog rata. Premda skromno sija simbol ljubavi, on je ipak jači od sveg

zla i nesreća.

Iza ove nekadašnje kapelice leže pali junaci. Baš kao i za života

6

razvrstani su po četama i regimentama. Nepregledni redovi drvenih

križeva. U tuđini sahranjeni, nikad nezaboravljeni. Tišina dok koračam

između njih. Gle, na jednoj drvenoj dasci neko je drhtavom rukom

ispisao ime mog prijatelja, ime koje nikad neću zaboraviti... Ime i

regimentu... Ovaj dan donio mi je neprolaznu tugu u moj mladi život.

Ne⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

oji su smješteni nešto niže. Dolomiti⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

bajkovito sijaju pod umirućom svjetlošću sutona... Preko dolina polahko

se šire tamno plave sjene. Dok sjedim na sanduku municije pogled mi

se ne može nauživati ove ljepote oblika i boja, koje se šire, ne samo po

brdim⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

7

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

ugo... A želio bih otići do poljske ambulante i pomoći⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

drugu kojem je sinoć ranije zapaljena naša primitivna ručna granata

raznijela ruku. Njegovi urlici su nas satima mučili, ne dajući nam mira.

On sad muklo ječi sa ostalim ranjenicima.

Ne mogu se otrgnuti i vratiti u ratnu stvarnost, ja to još ne

mogu... Ne želim dodirnuti ni svoju pušku koja mi se pružila pod

nogama. Moram li baš stalno misliti da je upravo ta puška uzela život

jednom mladom poručniku. Da, uzela jedan život. Ne, ja još ne mogu

da se vratim u rat. Neka me još koji trenutak u daljini, u neprozirnoj

noći.

Približava se neko pjevušenje od mjesta gdje su pješadinci. Ta se

pjesma nimalo ne uklapa u ovaj noćni mir. To neki poludjeli vojnik

mumlja riječi i note. Vraćaju ga kući. Blijedi stoje regruti. To su teški

trenuci. Njihovi pogledi traže mene vođu i očekuju da ih smirim, da ih

uvjerim da je to rijetkost, da se takvo što njima neće desiti. A šta je sa

mnom i mojih devetnaest godina. I ja sam užasnut, ali to potiskujem u

8

sebi. Palim cigaretu i nalazim utješne riječi, umanjujući značaj onoga

što smo upravo vidjeli. Moram ostati vođa.

Bajka ovog noćnog mira potpuno je raspršena. Rat ne dozvoljava

da ga se zaboravi. On te šćepa željeznim rukama, odvuče u svoje

carstvo i davi te usijanim očima, tra⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

ni Vipave. Izgubljena Gorica peče nas poput teške rane⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

i vodi ka sudbonosnoj rijeci Soči. Kada vjetar okrene smjer do nas

donosi daleke pobjedničke uzvike: E Viva !

Osjećamo da borba ipak nije završena. Koja po redu? Koliko još

borbi? Mi to nećemo saznati. Pod okriljem noći premještamo se do

crkve svete Katarine. Tu dužnost moramo obaviti. I ostale dužnosti, bio

dan ili bila noć, u vodi, na zemlji ili u zraku. U svako vrijeme i na

svakom mjestu – tako nam Bog pomogao. Možda ćemo već sutra tamo

pokopavati svoje drugove. A prekosutra? Gdje li ću ja zauvijek usnuti?

Samo da ne mislim, samo da ne pitam!

S V E T A K A T A R I N A

9

Ležimo po pukotinama ove ruševine. To su naši rezervni položaji.

Iznad nas šuplji svodovi od zgužvanog lima, a ispod prostirka od

truhlog lišća i žita. To donekle čuva toplinu i pretvara ovo mjesto u čak

ugodno odmorište. Po limovima neprestano dobuje kiša, što nas

uspavljuje. Ulazni otvor je zastrt i kamufliran kako se mutno svjetlo

svijeća ne bi pretvorilo u izdajnika našeg položaja. Ležeći u ovom

našem zaklonu, nas dvojica skoro smo zaboravili na rat. Živo

razgovaramo o našoj domovini, studentskim dogodovštinama, o

sretnim danima naše prve mladosti. Taj razgovor nas krijepi i kao da

pojačava svjetlost u prostoriji.

Nalazimo se u dobro čuvanom svetištu! Za nas ima nade!

Frontovi i rat odnose našu mladost. Još uvijek toga nismo svjesni i

stojimo šokirani stradanjima, kao da se to dešava nekom drugom.

Iznutra sasvim nezreli i nespremni bačeni smo u grotlo strahota

bez ikakve pripreme. Jedini lijek je bjekstvo u sjećanja o sretnoj

mladosti makar ovako, ležeći u zaklonu, barem nekoliko sati.

Istovremeno smo i muškarci i dječaci! To je tragedija naše generacije

pored koje historija nikako ne može tek tako proći. Tako mi čavrljamo...

I čavrljamo...

Već odavno je svijeća dogorjela. Mi to ne primjećujemo. Tu i

tamo zatitra i oživi neka ludorija, neka dogođovština. Zagrije nam krv i

usreći nas.

10

Napolju je mirno. Ova kiša ne dozvoljava borbu. Skriven je i

prijatelj i neprijatelj. Neko moje ime doziva i ja se glasu odazivam.

Jedan vršnjak na straži želi svjetlost i on ostavlja upaljenu svjetiljku.

Lice mu je umorno i blijedo. Nepovezano mi kazuje kako je maloprije

morao pokrivati radni vod koji je bio između linija fronta.

Unose se leševi i dijelovi tijela u zagušljivi prostor. On i njegovi

drugovi su se potom satima rumom bezuspješno borili protiv prizora

strave. Naše sklonište, kojim su do maloprije treperile zlatne iskre

lijepih sjećanja, ponovo se pretvara u grobnicu za žive... Naše oči, koje

su do maloprije sijale zagledane u prošlost, ponovo postaju mutne...

Ponovo buljimo u nelijepu i izvjesnu sadašnjost.

Drugovi, sve je to strašno i uobičajeno lice svakog rata. Moramo

naći snage i na nju se osloniti! Moramo nekako preživjeti! Moramo i to

ćemo uspjeti! Sudbina i dužnost čine nas tvrdim! Od nas se očekuje

veća čvrstina i snaga duha, mnogo veća od naših mladih godina!

P R E D G O R I C O M U A U G U S T U 1 9 1 6.

Jedne noći, dok sam bio u ophodnji po parku, razaznao sam

klavir. Bio je nedaleko od mrtvog tijela jednog talijanskog vojnika. Jest

da je bio nagnut ukoso i pun kišnice, ali činilo se da nije oštećen. Ko

zna ko ga je prtio i potom baš ovdje ostavio. Nismo mogli da se

probijemo do vile koju je ovaj park okruživao. Pred zoru smo tiho

11

prebacili klavir u naš vojni logor. Malo smo lopatom poravnali zemlju,

napravili improvizirani krov, nakon što smo ga očistili i posušili, klavir je

bio spreman.

Tek predvečer sam sjeo za klavir i zasvirao. Uskoro je dio mene

sve išćezlo i potonulo: i rat i umiranje. Ovdje u logoru sve se utišalo.

Imam osjećaj da se i ono tamo, ono nepoznato, ono gdje se neprijatelj

skriva, pretvorilo u uho i sluša muziku. Muzika večeras gradi most.

Nikad i nigdje, siguran sam, muzika nije tako snažno doživljena kao

ovdje, na rubu života! Šta mi naumpadne to i sviram... Možda je ovo

labuđi pijev.

Bošnjaci su posjedali oko mene, pa sam pokušao odsvirati neke

od njihovih pjesama o ljubavi, ljepoti, odanosti... Oči su im sijale. Dok

pjevuše oni ne mogu vjerovati da neko njihove pjesme svira baš na

ovom «Švapskom» instrumentu. Blage slavenske i turske melodije

lebde u parku pred Goricom pod prstima jednog Nijemca u bosanskoj

uniformi... Prateći orkestar je vjetar u lišću.

«Smjena straže!» Bajka je raspršena!

S U S R E T

Grmlje u dolini skriva vojne šatore i kolibe. Časkom je tu nastalo

naselje. Pravo naselje sa ulicama i nastambama nalik jedna drugoj koje

se od avijacije skrivaju u zelenilu. Kada se uvečer zatvorimo u te

12

šatore, to su više nego ugodna boravišta. Stvaraju čak dojam domaće

atmosfere. Napolju zviždi vjetar, a mi na suhom, toplom i zaklonjeni.

Škrti plamičak svijeće omogućava mi da čitam i tako pobjegnem

makar u mislima, sa ovog mjesta i iz ovog vremena. Glava miruje na

naprtnjači u kojoj se nalaze naši kompletni imeci. Misli blude ka mom

predratnom životu. S vremena na vrijeme izvadim to iz ladice i

posmatram očima stranca, kao da to uopće nije bio moj, baš moj život.

Borba nas mijenja. Čini nas tvrđim, ali i velikodušnijim. Sada

puno lakše prelazimo preko sitnica koje su nam se nekoć činile velikim

poput planina. Sjedim na ulazu svog šatora i primjećujem da ispred

skoro svakog šatora gori plamičak: negdje gori tek onako, negdje na

njemu prže hranu, negdje čak peku nešto nalik na rakiju. I tišina...

Isprazne priče i dugi razgovori definitivno nisu u prirodi Bošnjaka.

Jedan nepoznati Bošnjak već neko vrijeme besciljno krstari

sokacima ovog šatorskog grada, tu i tamo nemarno zastajkujući.

Naposlijetku ga doziva jedan od mojih vojnika: «Hej, odakle si ti?»

Stranac mu ravnodušno odgovara odakle je. Neko mu savjetuje:»Idi

prema 12. četi. Tamo češ sresti svoje zemljake.»

I momak ležerno kreće ka «ulici» u kojoj je 12. četa. Ne zna koga

sve tamo može sresti, a ipak ni malo ne žuri. U 12. četi nalazi rođake,

za koje uopće nije znao da su stupili u vojsku. S obzirom na to da ih je

vrlo malo pismenih, vijesti iz domovine skoro da nikako nemaju. Tek

13

jedan ili dvojica su pismeni, pa često zamole oficira da im napiše

pismo.

Dvojica Bošnjaka čuče ispred šatora jedan naspram drugog dok

motaju duhan. Poslije duge šutnje upitaju se:»Kako si ?» A onda, poslije

opet upitaju:»Kako si još ?! Ovo drugo pitanje odnosi se na ženu i djecu

upitanog. Za jednog Muslimana nezamislivo je da ga neko direktno

upita

o⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

žda i neće. Kismet...⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

Takvi susreti odvijaju se pred svim šatorima i uvijek mirno i bez

uzbuđenja. Sretnu se braća, otac i sin, rođaci, prijatelji koji ništa nisu

znali jedan o drugom. Ništa ne može poremetiti njihov mir i pomirenost

i dovesti ih u

stanj⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

14

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

a nije potrajao. On je⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

nestao jednako brzo kao što je napravljen. Zatišje na talijanskoj strani

omogućilo nam je da bez problema marširamo.

Ovakva zatišja mi nazivamo ručak-pauze. Uvijek zamišljamo kako

takva zatišja neprijatelj pravi kako bi lijepo objedovao. Mislimo kako oni

sada jedu lijepo i obilno i to kod nas izaziva ljubomoru.

Polazak je mučan. Ispraćaju nas mrtva tijela i ranjenici i invalidi

koji neće stići ni do bolnice. Od svoje sudbine niko ne može pobjeći.

Pored puta kuće srušene topovskim granatama još se dime.

Namještaj dogorijeva svuda okolo. Zastaje nam dah pred ovim

razorenim domovima. Nadamo se da na ovom svijetu negdje ipak ima

netaknutih domova u kojima žive ljudi u miru. A ako i nema, mi te

prizore čuvamo u svojim srcima i oni nam daju nadu i utjehu.

15

Pred samim Jamianom nailazimo na prevrnuta ambulantna kola.

Pored njih dva ranjenika; jedan od njih upravljao je kolima, a drugi je

konj koji ih je vukao. Na putu košmar od njihove krvi, kostiju, utroba i

tkanina. Sve je to rezultat samo jedne nesretne bombe. Dobro je da u

našoj domovini ne znaju kakve nas sve smrti opsjedaju. Žurimo dalje

makadamom na čijem licu su ožiljci od bombi, raznih krhotina i krvi.

Uprkos svemu moramo očuvati kontinuitet kretanja. Jer ako samo

jedan stane,

z⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

o bismo koristili pri kontranapadu. Dio ovog užasnog puta⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

morat ćemo još jedanput preći. Tek što smo krenuli stiže nova naredba

da skrenemo sa puta i sklonimo se u vrtače.

Iscrpljeni ležimo tek pred neprijateljskim položajima. Zora

polahko sviće dok rominja sitna kišica. Snažni vjetar gura kišne oblake i

odnosi ih iznad naših glava. Italijani su ponovo osuli sa svojih položaja.

Zrak je uskovitlan i gori kao da milion đavola tjeraju smrt u naše

redove. Granate neprestano fijuču da bi se potom zemlja zatresla i

zajaukala.

16

Ovu našu vrtaču do sada su uspjeli pogoditi tek jednom ili

dvaput. Vrtača vjerovatno leži u zavoju u odnosu na njihovu topovsku

bateriju. Okružuje nas zbrka, vika i prašina dok tlo pod nama

podrhtava. Paklena vatra nanosi neizlječive rane, ali ovaj kraški kamen

ipak odolijeva.

Pored mene je poručnik Deszö, moj nadređeni. Leži i piše pismo

supruzi. Nakon svakih nekoliko napisanih rečenica cijepa papir i počinje

pismo ispočetka. On želi poštedjeti svoje najmilije opisa ovog pakla.

Želi im pisati o sitnicama i utješnim stvarima. To mu očigledno ne

uspijeva.

Jedan glasnik na konju pokušava se probiti nazad preko ceste.

Igra sa smrću. Konj i jahač lebde. Ipak, sudbina je brža. Pred sami kraj

puta konj se propinje ranjen i trza se kroz vrtlog prašine vukući za

sobom jahača. Ranjenog ili mrtvog? Gdje će stati? Nijemi gledamo u

mjesto gdje je jahač susreo svoju sudbinu. I dalje jauci, dim, sijevanje,

granate... Ne prestaje! U stradanju jahača vidimo predznake naše

sudbine. Smrt progoni svakog od nas, sve dok nas jednog dana ne

stigne i izbaci iz našeg sedla.

Deszö drži sliku svoje supruge i priča joj o umiranju.

Razmjenjujemo adrese. Od mene zahtijeva obećanje da ću ja napisati

pismo njegovoj ženi ukoliko on strada. Nikad ga nisam vidio ovako

obeshrabrenog. Jedan precizan pogodak u vrtaču. Još jedan. O, Bože,

da nam je samo izaći iz ove rupe i bajonetima krenuti u borbu prsa u

17

prsa. Izaći iz ove rupe i moći se boriti kao čovjek. Ovakvo žrtvovanje

bez borbe je nepodnošljivo. Želimo u juriš... Želimo u borbu... Želimo...

Želimo... Ah, nije važno šta mi želimo. Skupljamo mrtve i pomažemo

ranjenim...

Vatra rata se širi. Granata na granatu. Položaj na položaj. Sada

imaju našu vrtaču. Deszö više ne govori samo čita pisma svoje žene i

plače. Svako ima trenutke slabosti. Ja mislim na svoga prijatelja

Poljakovića kojeg su odnijeli jučer prema ambulanti dok je gorio u

temperaturi i groznici.

U sumrak dolazi zapovjed da se premjestimo u rovove odakle

moramo napasti kotu 144. Deszö mi je opet u glavu «utuvio» svoju

adresu... Nekoliko dana kasnije na klupi poljske ambulante pisao sam

pismo njegovoj ženi...I njegovoj staroj majci...

R A NJ E N

Na trenutak skupljam snagu da se dozovem svijesti. Tren kasnije

opet mrak pred očima. Smjestili su me u ćošak i zaštili daskom. Nikako

ne mogu da se sjetim kako to da sam dospio u ovaj ćošak i pod ovu

dasku. Zaista, kako sam dospio ovamo? Glava boli. Na jedno oko ne

vidim nikako. Ni drugo oko nije bistro. U isušenim ustima osjećam

memljiv i slatkast okus – krv. Pipam lice; po njemu je zagrušana krv, a

glava je zavijena zavojima poput lopte. Napolju pada kiša. Kroz rupu na

18

dasci vidim komad neba i oblake koji putuju u beskraj. Napolju je

mirnije. Tek tu i tamo usamljeni pucnji. Sada u miru moram skupiti

snagu. Moram!

Nadamnom se nadviruje neobrijano i garavo lice. Naš vođa

Piljević: «Hvala Bogu, živ je! Momci, živ je!» U tren su se oko mene

skupili moji vjerni prijatelji. Utrkuju se da mi pomognu, da me ohrabre,

utješe i oraspolože. Jedan mi iz svoje čuturice sipa u grlo posljednje

kapi vode, drugi mi pažljivo stavlja svoj izrešetani kaput pod glavu...

Sa beskrajnom zahvalnošću primam ove izraze odanosti i

osjećam da nisam sam. Nervi su popustili i iz mojih se prsa ote

nekontroliran plač, jecaj... Zar ovako treba da završi moja vojna

avantura? Zar da kao jednooki bivši vojnik da napustim svoju krasnu

regimentu? Ko će mi pružiti sigurnost?

Pokušavam hodati. Dvojica lakših ranjenika uzimaju me pod ruke

i pomažu mi da dođem do bolničara. Okrećem se i gledam u svoje

drugove. Vođa bijesno stišće šake:»gledajte šta su uradili od naših

oficira?! Poručnik je mrtav, a ovaj polumrtav! Momci, to će nam oni

dobro platiti!» Jedna užasna kletva zapečatila je njegove riječi. Ja im

mašem...Hoću li ih ikad više opet vidjeti?

P O V R A T A K

19

Okrećemo leđa od fronta i udaljavamo se. Zvuci rata gube se za

nama. Pred nama velika seoska kuća sa znakom crvenog križa.

Ulazimo kako bismo zamijenili naše krvave zavoje. Po podu poredane

slamarice. Osim toga u kući skoro da više ništa nema. Ne znamo zašto

je to tako, a i ne zapitkujemo. Na kraju smo snaga.

Pored mojih nosila je bure sa kiselim vinom. Nismo probirljivi;

temperatura divlja našim venama, a luđačka žeđ nas mori. Jedan kreće

u potragu za hljebom. Približava nam se zvuk teških čizama koje

pažljivo koračaju preko krhkih daščica. Ulaze u sobu. Drugovi koji nas

žele posjetiti. Oni su konjovoci, u ovom slučaju mazgovoci.

Mora da ih je o nama obavijestio onaj koji je krenuo tražiti hljeba.

Daju nam hrane, upućuju lijepe riječi, pozdravljaju se i kreću na put u

pakao. Njihove utješne riječi svode se na neslane, vojničke viceve.

Suosjećaju sa nama. Na njihovim grubim i čađavim licima zrcali se

skoro majčinska nježnost. Njihov put se nastavlja; čete željno čekaju

hranu i dragocijenu vodu koju nose. Ostajemo sami na povratku.

Ostavljeni. Osjećamo kao da nas je naša porodica odbacila.

Pokušavamo zaspati, ali groznica ne da. Pijem ovo ukiseljeno

vino; jest da reže utrobu, ali ipak tako prijatno rashlađuje. Najedanput

opet užasavajući udar eksplozije u našoj neposrednoj blizini. Zidovi su

se zatresli, plafon popustio i zasuo nas malterom, a jedan prozorski

kapak tresnuo je u dvorište. Opet... Opet... I cijelu noć tako. Udarac za

20

udarcem. Pauze su prekratke. Previše smo slabi i iscrpljeni da bismo

krenuli u bjekstvo. Neka bude šta će biti.

Kako se može odužiti jedna ovakva noć! Kako su dugi sati dok

iščekuješ smrt. Koliko misli i osjećanja prohuja u stankama između

eksplozija. Nijednog doktora, nijednog bolničara. Potpuno smo sami sa

svojim usudom. Zastrašujući mir vlada našom sobom ove noći.

Zora je prekinula vatru. Jedan od nas gleda kroz prozor u bunar u

vrtu. To je bila meta prošle noći. Zato je kuća noćas bila prazna. Vidio

je kroz prozor i bolnička kola i zaustavio ih. Nas trojica Bošnjaka

oslanjamo se jedan na drugog i s mukom se uspijevamo smjestiti. I čas

kasnije, u kolima punim ranjenika koji ječe, vozimo prema petoj bolnici.

I onda pred našim očima čudo. Jedna lijepa žena u bijelom pruža

svoje nježne ruke prema nama. Krasnog li dočeka. Zar na ovom i

ovakvom svijetu još postoji ovakvih žena sa bijelim, nježnim rukama?

Zar još negdje u ovom užasu ima kreveta prekrivenih snježno bijelom

posteljinom? Ovo je bajka za nas ranjene, skoro iskrvavljene ušljive

Bošnjake.

P R O LJ E Ć E 1 9 1 7.

Neprobojno mračna noć strave leži preko Konstanjevice. Sad

ovdje sad ondje nebo i zemlju osvijetle vatre rata... Sočanski front...

21

Ovamo smo umarširali sa Prvom pješadijskom četom

Bosanskohercegovačke regimente, da bi potom bili premješteni u

sastav Šestog bosanskohercegovačkog ratnog bataljona. Naši momci

već su sjedili u opskrbnim kolima, spremni za premještaj, a nas dvojica

poručnika morali smo se javiti komandiru bataljona, kako bismo primili

naredbe i uputstva.

Šesti bataljon je bio čuven na Soči, a njihov zapovjednik, major

Milojević, cijenjena i omiljena ličnost. Stižemo nakon jednog neopisivog

marša. Kuhari koji nose hranu vojsci pokazali su nam put do naših

položaja. Poslali smo dvojicu oficira u vrtaču gdje je bataljon bio

smješten, da se raspitaju kako da stignemo do zapovjednika i kako on

uopće izgleda. Kako ćemo išta raspoznati u ovoj neprozirnoj tami.

«To vam je jedan naočiti Hrvat», odgovaraju vojnici na naša

pitanja o majoru i upućuju nas dalje. Približavamo se dvojici oficira.

Onaj opis odgovara za obojicu. Dogovaramo se stoga da se jedan od

nas javi jednom, a drugi drugom. Tako će jedan potrefiti majora, a

drugi će se obrukati. Ne možemo vječno stajati na rubu vrtače i

odgonetati ko je ko, jer već pred zoru naši momci moraju biti na

položajima.

Da skratimo, ja sam se obrukao; naišao sam na poručnika koji je

rukovodio sanitetom. I tako sam upoznao poručnika Marinovića, koji će

mi postati blizak prijatelj. Saznat ću također kasnije koliko je ovaj

čovjek bio talentiran

22

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

ka, uvjeri ga da će sigurno, sasvim sigurno, sve biti u⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

najboljim redu. Začudno, ovo je palilo, ljudi su mu vjerovali i voljeli ga.

I mi smo iskreno zavoljeli ovog mirnog i pristojnog oficira, koji je

uvijek, bez obzira na prilike, bio spreman priskočiti i pomoći. Ova duša

od čovjeka, osobina svojstvenih čovjeku Bosne, bio je u vojsci od

samog početka rata. Tek su ga 1918. odnijeli sa fronta i to nakon što je

počeo gubiti svijest od posljedica upale pluća.

Nakon što sam upoznao poručnika javio sam se pravom majoru.

Otresito i vojnički on me je upitao pripadam li radnom odredu i jesam li

prvi put na frontu kao moj drug. Rekao sam mu da sam već drugi put

na Soči i da sam već jednom bio ranjen. Na to se njegovo lice

razvedrava i on mi ljubazno pruža ruku. Moj drug kao da ne postoji. Sa

ljudima iz radne čete on ne želi imati posla. Počinje mi kazivati o

bosanskim pješadincima i bosanskom duhu, koji samo zna za poklile

«Naprijed, Bosanci!» i za totalno izvršenje povjerenih zadataka.

Raspoređen sam u Treću poljsku četu.

S O Č A 1 9 1 7.

23

Upoznajem se sa vođom Treće poljske čete. To je čovjek dječijeg

lica i majčinskog srca. Galić je sočanski veteran koji zna ovdje svaki

jarak, svaki puteljak, svaku kotu. Tada nisam slutio koliko ćemo teških

trenutaka skupa proživjeti. Poveo me je pored kratera granata i uz

labirinte žičane ograde putem koji sam u ovoj tami nikad ne bih

pronašao. Uskoro je zagrmjelo na zapadu prema Gorici u dolini Vipave.

Potom i na istoku, prema Konstanjevici. I uvijek isto, četiri granate

jedna za drugom. A onda i sa svih strana. Iako smo zanijemili,

nastavljamo se kretati. Blijedi prsti drže svjetiljku koje nam sablasno

otkrivaju sjene rata, dok vatrene kugle sijeku neba i gube se negdje na

Sočanskom frontu. Pojedinačne pucnjave paraju noć.

Skoro nigdje da se oglasi trešteća pucnjava prave bitke.

Uvlačimo glavu u ramena, oči nas prže, zadihani i zgureni brzo

prelazimo preko užasa fronta. Vatra koja se približava kida živce i tjera

nas da instinktivno zaliježemo. Za to vrijeme po nama pada tuča

uskovitlanog kamena krečnjaka, željeza i prašine. U stankama

bombardiranja čuju se sabrani glasovi: «Smjene... radne jedinice...

nosači...» Soča oživljava noću – po danu je mrtva. Stižemo na

nazubljeni rub vrtače. Galić me vodi naniže pridržavajući mi ruku. I u

vrtači znaci rata: geleri, željeza, smeće, krateri... Totalni haos! Noćna

straža uzvikuje i pita ko smo. Odazivamo se i rukama razgrćemo dim,

prašinu i tamu. I onda ugledamo ulaz u neku zemunicu. Tu je

stacionirana Treća četa kao rezerva. Nema mnogo mjesta. Vojnici čuče

24

jedan do drugog i ne mogu se raskomotiti. Uprkos tome napravili su

mjesta za oficira. Nad glavama je improvizirani limeni krov na koji

danonoćno kaplje voda sa okolnih stijena. Dan ili noć? Ovdje samo

postoji noć.

Žmirave lampe stoje na ulazu i daju škrto svjetlo. Čovjek koji

ulazi u zemunicu mora upaliti svoju svjetiljku kako bi vidio lokve

ustajale vode i kako bi ih uspješno zaobišao. Kada kiša pada svi ulazi

moraju se potpuno otvoriti jer bi se u protivnom zemunica potpuno

napunila vodom. Zrak je pljesniv i jedva se diše. Stotine pacova krstare

ovuda i kradu nam skoro sve dragocijene komade hljeba.

Galić me upućuje do praznog mjesta namijenjenog oficiru. Vođi

čete dozvoljeno je da ode do dostavnih kola i tamo se okupa. Takva

prilika se rijetko dobije. Vojnici sedmicama ne smiju skinuti s nogu

smrdljive cipele. Dok svoj novi kutak nastojim učiniti koliko je moguće

ugodnijim, njuškam po svojoj odjeći. Srećom još ne smrdi. Vadim

osušenu tamno crvenu ružu. Dobio sam je kao poklon na rastanku kada

sam završavao jednogodišnji kurs gdje sam naučio biti vojnik i jurišati.

Mašta mi bježi u prošlost prema mirisnoj lipi u jednoj toploj proljetnoj

noći i srnećim smeđim očima i nježnim rukama...

Ah, kako je to daleko! Zaledio sam osmijeh! Ja sam ipak na

frontu. Jedan vojnik kuca na ovu ogradu koji oficirski kutak dijeli od

ostalih. Naredba je prenesena. Ja privremeno preuzimam komandu nad

četom. Prije nego ću poći ka telefonu obraćam se sa nekoliko riječi

25

svojim Bošnjacima. Nastojim da zvučim istovremeno ozbiljno i šaljivo,

da ih malo razveselim. Moje riječi odišu porukom koja preporučuje

drugarstvo i osjećaj dužnosti. Dok ih ovako posmatram prikovao me je

jedan vreli osjećaj zajedništva. Mi smo bliski kao porodica! Mi smo

jedan svijet za sebe!

Poljskim telefonom javljam da sam preuzeo zapovjedništvo.

Odmah stiže naredba da jednu grupu boraca pošaljem u ispomoć

radnoj četi na prvoj liniji. Biram momke koji su na redu. Ja ne mogu s

njima... Moram ostati ovdje dok ne stigne natporučnik.

Grupa se skupila i ja idem od čovjeka do čovjeka. Oni ne smiju

pomisliti da ću ih odmah, ovog prvog dana moga zapovjedništva,

pustiti da idu sami. Moji dobri dragi drugovi to ne smiju pomisliti:

«Danas će vas, braćo moja, voditi jedan od vas. Ali od sutra svi moji

budući dani pripadaju vama, kao što vam i ja pripadam do posljednjeg

svoga daha!» Bez riječi se rukujem sa vojnikom koji će ih voditi i

gledam u njegove prodorne srpske oči - mi se razumijemo...

Grupa je polahko nestajala u noći. Više ih nema u mom

vidokrugu, pa mi pogled pada na izranjavanu zemlju, preoranu

bombama... Ja ovdje stražarim i brinem za svojim Bošnjacima. Svaka

eksplozija kao da pogodi direktno u moje srce: «Da ovo nije palo u

našu grupu?» Noćni sati prolaze sporo, i minuti su mi kao vječnost dok

ovako iščekujem. Ako i dočekaš početak jednog sata, ne znači da ćeš

dočekati i njegov kraj... Čelična smrt juriša nad zemljom.

26

U zoru stražar pred zemunicom dovikuje da se radna jedinica

vraća. Umorni su, na izmaku snaga... Neki od njih imaju prokrvavljene

zavoje... Jasno mi je kakva je noć iza njih... Vođa grupe izvještava me

da su ih jednom pogodili direktnim pogotkom –osam mrtvih, više

ranjenih... On zbog toga nije kriv.

Osam mrtvih... Još ih nisam stigao upoznati; a oni su moji drugovi,

braća u ovoj grupi...

LJ E T O 1 9 1 7.

Poput zarobljenika ležimo u jednom bijednom rovu Sočanskog

fronta. Ubijeđen sam da se ova 11. ofanziva talijanske vojske preko

Konstanjevice mogla preduhititi i zaustaviti... Moja grupa nalazi se u

zemunici nesretnog broja 13.

Sati ovog vojevanja u rovu su beskrajni. Proklinjemo ovu užasnu

smjenu na straži od ponoći do zore. Ležiš u mokrom, psuješ i

rastjeruješ bezobrazno smjele pacove, gledaš u ničiju zemlju i

osluškuješ zvuke sa teritorije neprijatelja. S vremena na vrijeme siđem

27

do rupe koja izgleda poput lisičije jazbine kako bih nadgledao rovovske

radove. To je odlična prilika za ispušiti cigaru, jer gore je to opasno po

život... Neprijateljska oružja poznajemo kao svoje cipele; znamo svaki

njihov minobacač i svaki njihov mitraljez... Konačno sunce sija nad

Jadranom i baca svoje zlatne zrake na ovu tužnu Soču. Front miruje...

Kroz otvor na puškarnici posmatram neprijateljske položaje.

Sunce se na starim dijelovima bodljikave žice koja razdvaja položaje

odsijava jarko crvenim odbljescima, dok na novoj žici blješti

zasljepljujućim mat sjajem... Vjetar njiše čokot ranjene vinove loze, kao

da naglašava besmilenost postojanja te voćke u ovom ništavilu rata.

Gore visoko nebo obasjano suncem para avion. Trenutak kasnije on

baca nekoliko bombi na naše položaje. Izuzev ovoga, sve je mirno...

A onda se pred mojim očima dešava čudo: jedna ptičica skakuće

sa naše strane ograde i cvrkuće. Dok je gledam srce mi hoće puknuti

od nekakve čežnje... Čežnje i nostalgije... «Eh, kad bismo ga mogli

uhvatiti i odnijeti negdje daleko», uzdiše stariji prekaljeni vojnik do

mene, «ova ptičica ovdje ne pripada, a oni će ubiti ovo bezazleno

nevino stvorenje»... «Zaista, ona ovdje ne pripada, druže moj, ona nam

nenamjerno probada dušu...» «Samo nečovjek može nauditi ovakvom

stvorenju, zar ne? A Talijani ih hvataju i ubijaju. Kad mi pobijedimo

moramo im to odmah zabraniti!»

28

Potpuno sam slomljen. Odlazim jedva do zemunice i pokušavam

makar malo sklopiti oči ležeći na sanducima municije. Dok tonem u san

čujem: «cvrk, cvrk... Moj mali prijatelj me uspavljuje.

Iz mrtvačkog sna me dižu grozne eksplozije; zidovi se tresu i

čujem kako napolju zemlju i kamen krše krhotine od granata. Neko

zaziva bolničare. Šljem na glavu i trk do rova...

Snažan artiljerijski napad bjesni našim položajima... Dva direktna

pogotka u rov... Ima mrtvih i ranjenih... Moj stari jutrašnji sagovornik je

mrtav. Smrt ga je stigla pod ogromnom stijenom koja je usljed

detonacije pogodila baš njega. Njegovo lice je modro; ni traga onom

sanjarskom osmijehu s kojim je jutros posmatrao ptičicu. Mjesecima

smo bili zajedno, djelili dobro i zlo. Još jučer se kao razjareni lav borio

ovdje na liniji. Ipak, upoznao sam ga tek jutros, dok smo u ljepoti

ljetnog jutra posmatrali ptičicu, koja je prvi put u ovih teških mjeseci

dozvolila njegovoj duši da se osmijehne i pokaže kakva je ustvari.

Ovdje leži sada potpuno hladan, zaleđenih poluotvorenih očiju. Ni on

svoju Bosnu više nikada, nikada neće vidjeti. Počivaj u miru, dragi moj

prijatelju... A ono ćemo im zabraniti kad pobijedimo... To ti ja

obećavam!

M I Š

Kao da ćemo se onesvijestiti. Toliko smo se iscrpljeni vratili s

prve linije. Preko dana smo mirovali, a uvečer jurišali. I tako dvije

29

sedmice bez ikakvih promjena. Zemunica, naše odmorište i sklonište,

sadržavala je tek dva kreveta i stolić. Uski kreveti bili su prislonjeni uz

zid, a služili su i kao mjesta za sjedenje. Između kreveta stajao je krhki

stolić i na njemu petrolejska lampa. U ćošku sam okačio šljem i masku i

ugasio svjetlo. Nisam mogao dalje – morao sam odspavati nekoliko

sati.

Dok sam zapadao u san čuo sam neko kuckanje. Zadnjom

snagom zaškiljio sam i vidio da se to moj šljem kreće. Ipak, pokreti su

neprirodni. Šta li je uzrok čudnom ponašanju mog čeličnog šljema?

Utom me je jedan miš provirio svojim bistrim očima preko ruba šljema.

Nisam ni sumnjao da je miš objašnjenje.

Baš se morao smjestiti u mom šljemu, a ja se tako gadim tih

životinja. Potpuno paraliziran posmatram kako se ta životinja vrpolji, da

bi skliznula i pala direktno na mene. Kao gromom ošinut skočio sam na

sto. Dakako on nije mogao izdržati moju težinu, pa se tužno zaškripavši

skljokao na pod, skupa sa mnom i našom prijateljicom lampom.

Zgrabio sam ćebe i masku i kao lud izjurio iz ovog groba.

Bilo je to tako naglo da je moj drug morao pomisliti da sam sada

definitivno poludio. Poput Indijanca zamotao sam se u ćebe i legao

pored ulaza u blizini stražara. Stražari su tog jutra imali više posla.

Osim što su morali motriti na eventualni napad otrovima, morali su

čuvati i mene, poručnika šestog bosanskog bataljona, koji je pobjegao

od jednog miša...

30

O T R O V I

Improvizirana sirena čiji zvuk znači da je započeo neprijateljski

napad bojnim otrovima prekinula je naš san. Gas-alarm! Skidamo

šljemove i navlačimo maske. Sto puta smo uvježbali ove pokrete. Tek

sad vidimo vrijednost obuke, sada kada nam to znanje život spašava.

Gas-maska je na Soči neophodna. Bez nje si izgubljen. Za trenutak gas-

maska promijeni ljudska lica u životinjska, sa surlom – crijevom i

izbubljenim očima. Guma povuče cijelo lice i ureže se u obraze.

Uskoro izbija znoj i u maski postaje neizdržljivo vruće. Stakla

magle... Stalno moramo treptati i praviti grimase da bismo mogli uopće

vidjeti. I sve to u borbi. Zastrašujuća tjeskoba širi se i raste. Grozna

strepnja: je li disalica ispravna, hoće li guma izdržati? To odlučuje o

životu i smrti. Najmanja pukotina u masci značila bi kraj.

Ležimo u rovu dok se pluća bore za čestice zraka. I dok držimo

prst na obaraču spremne puške, nastojimo vidjeti kroz masku. Otrovni

oblaci se šire i približavaju. Kao da se razmnožavaju, sad se pojavljuje

ovdje, sad tamo. Lahko razlikujemo obične granate od onih koje nose

otrove; po zvuku koji proizvode dok lete i po eksploziji kad padnu.

Otrovni veo stiže do rova. Zrak u maski je čist! Nijedne suzice u oku!

Spašeni! Uzbuđeno izvirujemo ima li neprijatelja. Nema! Bio je to samo

napad otrovima. Oficir zadužen za otrove testira zrak.

31

Trenutak kasnije on skida masku i bojažljivo uzdiše zrak. Dok

stojimo, opasnosti nema. Ali će otrovi još dugo ležati na dnu rovova i

po ovim dolinama Soče. Naše zemunice smo na vrijeme zatvorili i

zaštitili. Otvorit ćemo ih tek kad se ova otrovna para raspline po

dolinama, gdje će je kiša rastvoriti. Gas-alarm pušta zvuk sigurnosti.

Smijemo skinuti maske. Smrt nas je zaobišla!

1917. P R O B O J N A S O Č I

Šesti bosanski poljski bataljon opet je pred Konstanjevicom.

Čekamo zapovijest da krenemo naprijed. To će nas makar izvući iz

ovoga haosa labirinta rovova. Ispred nas su dvije doline koje trebamo

zauzeti uz pomoć naše artilerije. Noć smo proveli u izviđandju i

precizno razrađivali detalje akcije. Rađanje dana počinje s mora. Naši

topovi počinju pucati istovremeno. Sjedim ispred zemunice i gledam u

sat. Moji momci su iza mene spremni. Oni će morati u juriš... Onog

momenta kada budu ispaljene naše posljednje granate mi moramo biti

kod naših drugova. Zato je vremenska tačnost pokreta od ključne

važnosti.

Imamo još vremena... Mogu zapaliti još jednu cigaru... Možda mi

je posljednja u životu...Ko bi znao...

Ispitivački posmatram lica mojih drugova...Muslimani pogledom

mirno prate krugove dima svojih cigara. Njihova sudbina zapisana je u

32

Knjizi sudbine i oni ništa ne mogu uraditi da je promijene. Zavidim im

na tom fatalističkom prihvatanju svega što život nosi. Jedan od njih

ipak mi se čini pomalo nervoznim. On je pobožni pravoslavni Srbin;

možda su mu stigle loše vijesti od kuće. A možda je razdražen zbog

djelovanja otrova. «Vidim da ti nije dobro, brate. Ne moraš krenuti ako

imaš loš predosjećaj», kažem mu pažljivo. «Ne, gospodine poručniče,

ni po koju cijenu ne bih vas iznevjerio. Koliko smo mi toga skupa

preturili?! Hoću i ovaj put da budem s vama. Ispunit ću svoju zakletvu

do kraja...» «Ne sluti, brate, da je posljednji put...Gospode Bože...Ako

danas sve prođe kako treba, ne gine ti srebrena medalja. Od njene

vrijednosti kupit ćeš si jednu seosku kućicu, oženit ćeš se i živjeti u

miru sa ženom i dječicom...»

Gledam na sat... Vrijeme je... Topovi gruhaju svom svojom

zastrašujućom snagom, potom mine i bojni otrovi. Oblaci dima lebde

prema zemunici. On priteže šljem na glavi i priprema za bacanje ručnu

bombu. Pri tom ga čujem kako kaže:»Nikad ja više svoje Bosne neću

vidjeti!»

«Naprijed, Bosanci!» Udahnuli smo duboko teški i zagušljivi

rovovski zrak i krenuli u juriš. U juriš, u tamni dim, na neprijateljsku

vatru, u neizvjesnost...

Trčimo preko ničije zemlje; padamo, zaliježemo, opet jurimo. Oko

nas zlokobno zviždanje mitraljeza i topovskih granata. «Naprijed, samo

naprijed, dok nisu došli sebi i prikliještili nas!» Tik pred ciljem

33

zaliježem. Za mnom zaliježu i moji borci. Iza nas eksplodiraju ručne

bombe neprijatelja, toliko smo blizu. «Uskačite unutra, dolina je

naša...»

Dođavola, jedan od mojih fali...Ko? Onaj pravoslavac s kojim sam

razgovarao prije desetak minuta. Ili je od našeg razgovora prošla čitava

vječnost? Možda smo razgovarali u nekom prijašnjem životu? Je li ostao

u zemunici, ili ga je stvarno pogodilo dok smo trčali kroz unakrsnu

paljbu, kroz željeznu zavjesu dima, vatre i kuršuma. Je li moguće da je

baš njega pogodilo.

Niko se ne smije vratiti! Sve svoje snage i pažnju moramo

koncentrirati na neprijatelja. Ležimo između položaja očekujući

kontranapad. Napregnuto osluškujem iza nas. Je li to maloprije bio jauk

ranjenika ili cijuk mine? Pokušavam dokučiti gdje se je to moglo desiti,

kada i kako. Pitam drugove. Niko nema pojma.

Predvečer stiže smjena. Pitam ih znaju li oni šta je bilo sa mojim

drugom. Nema odgovora. Ponovo zapitkujem svoje drugove. Oni ništa

ne znaju. Uglavnom, samo znaju da je skupa s nama krenuo.

Odlučujem izaći iz rova i malo potražiti. Nalazim njegovo razneseno

beživotno tijelo. On Bosne više nikad neće vidjeti...

34

P O B J E D O N O S N O N A P R E D O V A NJ E

Napredovali smo kroz noć po snažnoj kiši i oluji. Ujutro smo stigli

do rijeke Soče. Naježili smo se od ljepote prizora dok smo se spuštali

ka njoj. Tako je izgledalo izdaleka. Tokom daljeg marša vidjeli smo

ožiljke rata na zemlji, ali kiša je to makar malo ublažila, ne dozvolivši

da požari koje je neprijatelj izazvao dovrše svoje djelo.

Naokolo haos i metež od kola, topova, kočija i prtljaga svakakve

vrste. Tek sada vidimo kakav je uspjeh polučila naša artilerija. Tragovi

poražene vojske svuda su oko nas. U Foglianu smo klicali i slavili naš

rastanak sa Sočom, a potom smo prešli nabujalu rijeku i nastavili ići

vijugavim putevima. Naprijed, samo naprijed!

Od mjesta Strassoldo marširao sam sa dva Bošnjaka na čelu naše

divizije. Koračamo oprezno, pripravni na iznenadne napade.

Kroz koje god mjesto prolazimo, dočekuju nas gradonačelnici, svećenici

i prosvjetari i izražavaju nam svoju odanost i odanost stanovništva.

Prozori na kućama su bili zatvoreni sa istaknutim bijelim zastavama

koje su jasno signalizirale predaju. Ponegdje su nas čak zasipali

cvijećem uz povike: živjela Austrija!

Postepeno su mi nesimpatična lica Talijana postajala draga.

35

Bezbrojni talijanski vojnici skinuli su svoje uniforme i već su bili

dovedeni. Bogatije su porodice pobjegle, a one siromašnije su ostale i

krale što je ostalo.

Neposredno pred jednim mjestom dajem znak za zaustavljanje.

Sumnjivo mi je polje kukuruza. Detaljno ga pretražujemo jer mi se

učinilo da sam vidio neki pokret. I zaista, malo potom izviruje puščana

cijev. Kada su vidjeli da su otkriveni, talijanski vojnici bježe, kukuruz se

trese kao da je oživio, a konji trče bez jahača.

Na ulazu u mjesto uobičajen doček... Kroz tu masu probija se

jedan starac sa štapom:»Gospodine poručniče, javljam se na dužnost!»

A onda pretražuje po džepovima, list iz vojske, gdje je služio kao oficir

u artiljerijskoj regimenti u Veroni... suze trepere u očima ovog

austrijskog veterana. On nije zaboravio armiju u kojoj je služio 1866.

godine...

Zapitkuje me hoće li sada Venecija pripasti Austriji i hoće li opet

biti kao što je bilo. Šta mu ja, obični vojnik sa fronta, mogu odgovoriti.

Moram li mu baš ja reći da će visoki političari sve pokvariti. Moji

Bošnjaci stoje oko mene i smijulje se. Jedan dobacuje da je stari

vjerovatno pijan. Objašnjavam da je to naš drug po oružju i da je malo

njih ostalo u sjevernoj Italiji, koja je nekoć pripadala Austriji i koju smo

morali predati Italiji 1866! Da 1866. godine kada su Bošnjaci još uvijek

pripadali Turskoj. Oni smatraju kako to 1866.godine i nije bio neki

36

gubitak za Austriju koja je tad bila pod crno-žutim stijegom. Kad i kad

je to bilo... Koliko se od tada promjenila svjetska historija.

Mi se opraštamo od sasvim sijedog starca. Ovaj junak St. Lucije

salutira nam na rastanku. Naprijed u ovaj marš slatke pobjede. Dugo

mi je u ušima odzvanjao starački glas austrijskog veterana: »Živjela,

Austrija! Živio car». Nema umora, nema gladi! Na krilima zanosa

jezdimo naprijed! Samo naprijed - u pobjedu, prema miru...

J E D A N D A N

Navečer nam je došla smjena na mostobranu Pive. Vatra i borbe

na njenim obalama kao i veliki gubici. Dva pontona su izgubljena; pun

pogodak. Preživjelih nije moglo biti...

Ležimo u rovovima kod nasipa između Pive i Salgarede. Rijeka

Piva jedino je na ovom mjestu premoštena. Sve druge veze sa

suprotnom obalom su pokidane; mnogo ranije su svi mostovi

uništeni.

Kišna izmaglica sa zorom se smanjila. Mi smo napolju uprkos

granatama i nadamo se nekom čudu koje bi nas osušilo. Ranjenici su

zbijeni u obližnjem vinskom podrumu koji je isuviše mali da bi primio

sve. Na nasipu koji smo zauzeli nema nijedne žice koja bi omela

neprijatelja, pa straže moraju udvostručiti svoju budnost. Sve čete su

ispred obližnjeg vinograda postavile i po dvije straže. Kako nas zora

37

osvjetljava, tako i vatre bivaju sve žešće; udaraju mitraljezi, bombe

prskaju, a puščani meci zvižde.

Jedan od vodiča u izvidnici ispred nas pada bez riječi; metak mu

je našao oko kroz durbin kojim je izviđao. Ostavljamo ga kod tijela

ostalih mrtvih drugova. Smrt, međutim, stiže i jednog dobrovoljca koji

ga je nosio, pa i on pada u gomilu poginulih. A sutra je trebao dobiti

šest mjeseci dopusta. I tako cijeli dan. Sa svih strana čuju se jauci koji

posljednjim snagama dozivaju sanitet.

Medicinari ne znaju kud bi prije. Nakon što je protutnjala

kanonada mitraljeza, podigli smo glave i vidjeli da je teško ranjen

komandant čete dok je osmatrao na obali možemo li kako preći. Ja sam

jedini oficir pa preuzimam četu. Sva četiri odjeljenja vode podoficiri.

Predvečer opet pada ledena jesenja kiša koja probija kosti.

Za hranu se moramo sami snaći jer iz pozadine ništa ne može

proći. Na brisanom prostoru ugledasmo kravu. Spremamo brzo

mitraljez, pucamo i krava pada. Tek navečer ćemo joj moći prići.

Cigarete su postale rijetke i vrijedne kao dijamanti.

Pozivam podoficire kako bismo skupa razmotrili situaciju i odlučili

o noćnom rasporedu. Osluškujemo šta se dešava na neprijatečjskoj

strani. Tamo škripe neka kola. Jesu li oni gladni? Moraju li i oni ganjati

krave oružjem.

Noć polahko pada. Signalne rakete osvjetljavaju okolinu. Straže

puzaju po vinogradu. Maksimalno smo na oprezu...

38

2 0. N O V E M B A R 1 9 1 7.

Mučna noćna straža je iza nas. Sunce se lagano penje iz mora i

rastjeruje mokru i hladnu maglu.

Sjedim ispred svoje rupe, zaklona u koji mogu stati tek ako se

sav sklupčam i čitam Fausta. Neprijatelj obično sada počinje vatru. I

jučer je u ovo vrijeme počelo granitiranje. Besciljno, tek da ispucaju

streljivo. Šta li su danas naumili? Tamo je engleska brdska artilerija

koja pogađa zastrašujuće precizno. Mi smo im trn u oku jer držimo

izuzetno važno mjesto, Cenzon na Pivi, koji ima oblik starih pantalona.

Ko drži ovo mjesto u velikoj je prednosti, ali ga također mora braniti

pod prijetnjom vatrene kiše.

Preko nasipa pucaju šrapneli i mitraljezi bez prestanka. Prostor

iza nas zauzimaju mine i granate. Postaje vruće i svog Fausta moram

ostaviti sa strane. Htio sam poći do nasipa i osmotriti šta neprijatelj

planira. U tom trenutku spazim da prema meni trči hrabri Galić i

uzvikuje:»Uzbuna!» Uzbuđeno se dovikuju iz rova u rov i trenutak

kasnije svi su na nasipu. Pogledam na sat;sad je 6.40 izjutra.

Talijani već nadiru iz vinograda; val za valom! Ima li im kraja?!

Bože dragi, šta nas čeka!? Naši mitraljezi udaraju po njima. Prvi u jurišu

padaju kao pokošeni. Minobacači udaraju po našem desnom krilu. Ja

tada naređujem da svi naši mitraljezi zapucaju. Čovjek do mene uvidio

je opasnost u kojoj smo se našli i bodri me da je moja naredba

39

ispravna. Učinak je uspješan. Talijani su zaustavljeni, ali je nekoliko

granata palo na naše prve položaje, usmrtivši i naše drugove.

U ovom kovitlacu dima i vatre se gušimo i jedva uspijevamo

vidjeti metar-dva ispred. Puls ubrzava, krv se žari... Tu i tamo zrak

zapara pokoja psovka. Moji Bošnjaci stoje uspravno i pucaju kao ludi. U

kratkim predasima rashlađuju se vinom kojeg imamo dovoljno.

Nemoguć je prolaz do rijeke kroz ovu vatru.

Sva sila željeza, dima, metaka, granata, želje za borbom pa i

smrti lebdi oko malog mostobrana...Iako vičemo na uho jedan drugom,

ništa ne čujemo. Možemo se sporazumiti samo znacima.

Odjednom se nekako Galić našao ispred mene. Pokazuje mi na

desnu stranu. Ugledam vatreno ždrijelo jednog mitraljeza koji riga

plamen preko nasipa. Bože dragi, pa oni su kod nasipa! Valja spašavati

goli život. Uzimamo posljednje ručne bombe...

Odjednom vatra jenjava... Položaj je nekako spašen. Mrtve

Talijane bacamo u grmlje. Neka se njihovi drugovi pobrinu za njih.

Neprijateljski mitraljez sada puca za nas. Zarobili smo ga!

Neprijateljski zapovjednici i dalje guraju vojsku naprijed. I oni

stalno padaju pred vatrom našeg mitraljeza. Kada se dim časkom

raziđe, ugledamo mitraljeze iza leđa neprijateljskih jurišnika. Šta im je

svrha; da ih natjeraju u napad ili da im ubiju snagu?

40

«Avanti Savoya !» Još uvijek jurišaju i padaju pred našim

cijevima. Tijela mrtvih i ranjenih potpuno su prekrila ratište... »Mamma

mia ...» Neka ih đavo nosi! I nas čekaju majke u domovini. Pucaj !

Nadirući Talijani sada su se našli u unakrsnoj vatri i više ne mogu

ni naprijed ni nazad. Naši mitraljezi ih hladnokrvno ubijaju. Preživjeli

luđački riju zemlju ne bi li nekako napravili zaklon. Dvojica su čak

uspjela stići do nasipa prije nego što su pali. Ta dvojica su veoma

mladi... I obojica su mrtvi...

Nakon nekoliko sati napad se konačno završio. Tako smo

iscrpljeni, garavi i dimom omamljeni da istog trena bez riječi padamo u

san bez snova...

Imamo dvojicu zarobljenika. Odlazim do mjesta gdje smo ih

smjestili. Oni su, kažu, još prije dvije sedmice bili kod kuće. Pričaju

također da nisu ni obuku prošli i da su takvi gurnuti naprijed uz

naredbu da zauzmu mostobran po svaku cijenu. Pitaju me hoće li

umrijeti. Ko bi imao srca takvo što učiniti: život i nadu im uzeti.

Artiljerijska vatra pomalo jenjava iako još uvijek padaju mine i

granate. Naši gubici su relativno mali. Vojnika koji je meni trebao

čuvati leđa dok smo uzimali neprijateljski mitraljez stigao je mali geler

u prsa. Je li to možda meni bilo namijenjeno... Njegove poluotvorene

oči i ugasli pogled nikada neću zaboraviti... Bio je otac i muž... Ja nisam

ni jedno, ni drugo... Kismet...

41

On leži kod ostalih... Probat ćemo ih noću nekako prebaciti na

drugu obalu. I ranjenici hitno moraju na drugu obalu.

U 12.20 neprijatelj opet pokušava napad. Istog trenutka skačemo

spremni, ne dajući im ni da trepnu. Zalihe municije su opet pune i ne

brinemo. Protiv naših uspravnih Bošnjaka na prvim linijama džaba im je

da opet šalju ljude. Poslije nove katastrofe koju su doživjeli u napadu,

Talijani su se smirili. Naša vatra iz mitraljeza međutim ne da im mira ni

dok se pokušavaju ukopati.

Noćas ćemo zapaliti sve kolibe na prvoj liniji ne bi li vatra

zahvatila i jednu kuću do koje nismo uspjeli prodrijeti, jer je bila dobro

čuvana. Konačno je moramo srušiti uz pomoć naših teških oruđa jer

nam zaista smeta i zadaje glavobolje kao trn u oku.

Naši drugovi na suprotnoj obali morzeovim znacima šalju nam

pohvale i pozdravljaju nas i naš uspjeh. On je veći jer su nas već bili,

kako kažu, otpisali... Vaša ekselencijo, ne strahujte za nas, mi smo ipak

bosanski lovci...

Čekamo da nam daju zeleno svjetlo da srušimo crkveni toranj, na

kojem smo opazili neprijateljsku izvidnicu. Pola sata kasnije smo ga

poravnali.

Noć pada na Veneciju... Tamo je kuća koliko ti pogled seže, i

njiva kukuruznih i vinograda rodnih... Daleko iza nas, iznad planina,

nebo se plavi. Tamo je naš dom, naša otadžbina za koju se borimo i

krvarimo... Otadžbina...

42

N O V E M B A R 1 9 1 7.

Ugodno sunce smiješi se iznad Venecije. Crvenkasta loza,

srebrne breze i prostrano plavo nebo. Ugodan mir. U zraku život...

U jarku pored puta, sav iscrpljen i umoran, čekam da se skupi

naša četa. Konačno nam je došla smjena na mostobranu kod Pive, pa

smo jedan po jedan ovamo stigli.

Uprkos snažnoj artiljerijskoj vatri svi smo preživjeli. Ovdje se

smiješi život i maše mir. Ovdje nema rata! Ovdje nema ranjenika koji

se bespomoćno trzaju prije nego će umrijeti. Sunce, boje, nebo...

Divota...

Sjedim i čekam... Dok se momci okupljaju, pred očima mi lebde

mnoga draga lica koja više nikad neću vidjeti. Bilo nas je preko dvije

stotine. Sada nas samo osamdesetak uživa u suncu. Mogao bih

zaplakati dok gledam iscrpljena i izmršavjela lica... Ipak, oni su još

uvijek ponosni vojnici Trećeg poljskog bataljona. Galić mi kaže: «Ne

budite tužni, sve je to kismet...»

Pred kampom čujemo našu muziku; svira marš «Bošnjaci dolaze

». Oni dolaze, ali koliko ih je samo ostalo?

43

B 0 Ž I Ć 1 9 1 7.

Smješteni smo duboko prema Veneciji. Napolju maglovita zimska

noć... Badnjak... Iz šatora se čuje kako Bošnjaci pjevaju pjesme iz svoje

domovine. Sjedim sasvim sam i pod svjetlošću jedne svijeće pišem

pismo u moju domovinu.

Koliko god da voliš tu nesputanu djecu Bosne, koliko god da si se

s njima zbližio i koliko god da su prirasli srcu jednog njemačkog oficira,

u ovim svečarskim trenucima sam ipak sam. Muslimani ne znaju za

Božić, hrišćani među njima slave ga kasnije. Ono malo katolika ima

sasvim drukčije običaje. I tako ja sam na Badnjak sjedim uz svijeću i

čaj.

Kucanje. Galić i još jedan vojnik stidljivo traže dopuštenje da uđu

na jedan privatni razgovor. Malo se snebivaju prije nego što će početi

objašnjavati da iako su muslimani znaju da je meni danas Božić, te da

ljudi u mojoj zemlji na ovaj dan poklanjaju dragim osobama. Kažu da

dolaze ispred čitave Treće čete i da me žele malo obradovati kako me

ne bi uhvatila prevelika nostalgija među ovim grubim Bošnjacima.

Ostavljaju mi poklon na stolu i traže da odu. Odbijanje poklona

bila bi smrtna uvreda za jednog muslimana, pa mi takvo što nije palo

na pamet. Rukujem se s njima i toplo zahvaljujem. Na rastanku i ja njih

darujem čokoladom i cigaretama. Poklonili su mi lijepu svilenu košulju

44

sa srebrnim manžetnama. Koji li je talijanski ili engleski oficir bio

nedobrovoljni davalac ovog poklona...

J A N U A R 1 9 1 8.

Čista ledena ponoć... Pred nama planina Tomba... Ispriječila

se turobna, nesavladiva, prijeteća... Od posljednjeg napada Francuza

planina je mirna. Ipak, mir koji leži na njoj je zastrašujući. Na koti Alano

je Drugo odjeljenje. Iznad njih su mitraljezi i mitraljeska gnijezda.

Snijeg pada svakodnevno, pa ih kamuflira do nevidljivosti. Bilo kakav

pokret po danu je nemoguć. Čak je mala vatrica strogo zabranjena.

Stiže smjena. Ležimo u udubini... Kažem da mu nemam puno

dati; tek jedan skoro uništen prekrivač, nekoliko nacrta i uputstava

kako se ponašati u pojedinim situacijama. Noć je ledena... Reže... Tvrdi

snijeg škripi pod teškim čizmama dok mi idemo od položaja do položaja

i nadgledamo kako se odvija smjena. Moji Bošnjaci ustupili su mjesto

Poljacima i nestali u noći, namjeravajući se sastati kod pruge gdje se

ova račva prema mjestu Quero... Tu je najgušće i vatra ne miruje jer

tuda svaku noć prolaze dostavna kola za vojsku na frontu. Uspješno

zaobilazimo taj pakao, rukujemo se sa drugovima i prepuštamo im na

brigu ovaj važni dio fronta, koji nam je u protekle dvije sedmice bio

domovina. Spuštam se do pruga gdje me čekaju dvojica Bošnjaka. Mi

zadnji napuštamo položaj.

45

Mjesečina jasno obasjava prugu. Paralelne tračnice možemo

pratiti u nedogled dok dolaze prema sunčanim romanskim zemljama.

Hoćemo li mi ikad tamo stići?

Iza nas tutnji front poput podivljale nemani. Možda se ljuti jer

smo mi upravo umakli iz njenih nemilosrdnih kandži. Uspjeli smo...

Ipak, koliko će nas još puta sreća pratiti.

I tako misli prožimaju dušu dok noge koračaju preko grubih

neravnina... Kamenčići se lijepe za snijeg na našim čizmama, pa one

svakim korakom postaju sve teže. Iako je ledena zima, naša se

izmorena tijela znoje i isparavaju. Umor sklapa oči, ali se ne damo...

Znoj ispod šljema pada na kapke... Ipak, još ne možemo ni pomisliti na

kraj ovog marša...

Neman fronta još se ne predaje: posljednjim snagama želi nas

zakačiti svojim kandžama. Oko nas opet gori i sijeva. Mora da su oni

psi od neprijateljskih izviđača primjetili naš pokret. Granate pogađaju

prugu. Šine, pragovi, zemlja, vatra i kamenje padaju po nama poput

uskovitlane kiše.

Oprezno i brzo idemo naprijed, u spasonosni zagrljaj ponoći. U

tunelu smo se morali zaustaviti da malo predahnemo. Koristim pauzu

kako bih sačinio izvještaj za komandu, sretan što su svi izgledi da ću se

izvući iz ove jezive grobnice...

Konačno stižemo na sigurno gdje nas čekaju drugovi iz čete.

Skupa nastavljamo marš.

46

Tako sam umoran da bih stojeći mogao zaspati. Sa svojih

dvadeset godina trebao bih jesti i spavati. Znate li vi u domovini šta od

nas očekujete i zahtijevate iz dana u dan, iz sata u sat? Našu mladost

dajemo za vas... Naše zdravlje i krv žrtvujemo za vas...

A vi? Hoćete li biti zahvalni i pokazati razumijevanje za ono što

prolazimo...?

Tri sata ujutro. Odmor... Padam u snijeg i već spavam... Budi me

blagi dodir nečije ruke. Glas mi kaže da pređem do vatre. Momci su

našli neku lozu i od nje naložili vatru. Vi, moji odani Bošnjaci, vi biste

bili kadri i od vode naložiti vatru...

Sjedimo oko vatre. Kao hipnotisani gledamo u plamenove vatre

kako se prepliću u raznim bojama: malo purpurnim, malo plavim, pa

zlatastim i na kraju krvavo crvenim. Vatra šapuće donoseći nam dah

domovine. Zaboravljamo front i brišemo rat...

Oči se sklapaju... Polahko nestaju misli... Polahko, sasvim

polahko gubi se u ništavilo... Budim se. Već je svanulo... Momci

cupkaju u mjestu ne bi li se ugrijali, jer je vatra odavno dogorjela.

Galić, moj štapski rukovodilac, upozorava ostale da budu mirni jer

mladi poručnik spava... »Pustite ga još malo da spava. On je tako mlad.

Skoro još uvijek dijete!» Budim se i psujem. Prespavao sam dva sata.

«Zašto me nisi probudio, Galiću?»

Ova velika djeca naumili su me pustiti da još malo spavam.

O⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

47

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

ivi⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

o život!» «Jedna cura mala poljubac mi dala...» Koracima prate takt

pjesme. Marširamo prema odmoru, marširamo u život...

D O P U S T

Završava se ovaj prvi dopust... Odmor o kojem sam toliko

maštao da mi se činio nemogućim. Sada se on završava. A možda je i

bolje tako: odmor te izbaci iz takta, više se ne možeš tek tako uklopiti u

stvarnost, pa osjećaš da postaješ stranac u svojoj domovini...

Nekako su ovi ovdje sasvim drugačiji od nas frontaša. Svakom

njihovom rečenicom ja sve više shvatam da oni ništa ne razumiju.

Pričaju o stvarima o kojima mi na frontu nikad nismo pričali. Bave se

sitnicama i glupostima. Začudo, doimaju se daleko umornijim od nas.

Kad ti malograđani dobiju vlast šta li će tada biti? Ionako rat više ne

može dugo trajati. Ovi ovdje razglabaju o tome šta u državi ne valja,

zašto ne funkcionira itd. Nemaju pojma. Misle da mi na frontu imamo

dovoljno hrane, baš kao i oni ovdje. Očigledno ne razlikuju priču o borbi

i smrti od priče o kukuruzu i pivu. U tom grmu leži zec!

48

Oni jednostavno ne razumiju. Ne razumiju da mi koji smo na

dopustu jedino želimo upijati zrake sunca, gledati zelenilo i odmarati se

u šutnji kako bismo zaboravili.

Nama je prijeko potrebno da u njihovim očima i riječima

naslutimo vjeru, povjerenje, razumijevanje i malo zahvalnosti, kako ne

bismo potpuno poludjeli. Ali ništa, ama baš ništa od toga ne vidimo.

Sad mi je jasno ponašanje onih drugova koji bi prodisali tek nakon što

su se vratili s dopusta na front. Sad mi je to jasno. Bezveze sam se

radovao svom prvom dopustu i osjećao nostalgiju tokom dugih mjeseci

sve do januara 1918.

Dogovorio sam se sa jednim svojim Bošnjakom da svrati po

mene u moju austrijsku domovinu kada se bude vraćao sa dopusta iz

Bosne. Smatrao sam da će biti dovoljno da po mene svrati nekoliko sati

prije polaska. Međutim, on je došao dva dana prije kraja odmora. Moji

najdraži su zgranuto gledali na taj dolazak. On je tek malo govorio

njemački i samo je sa mnom razgovarao na svom maternjem jeziku.

Kaže mi da ja više pripadam njima, Bošnjacima, njihovoj regimenti

nego ovdje... Da, momčino moja, ja pripadam vama, čitavom svojom

dušom, vama, jednostavnim ljudima, koji ne pričaju gluposti, ne čitaju

novine, ne politiziraju, koji samo obavljaju svoju dužnost.

Otkako je stupio u moju kuću, stupio je na dužnost. Niko nije više

mogao uraditi nešto za mene jer je on to smatrao svojom dužnošću.

Kada nije dopustio da neko drugi sprema moju posteljinu, mojoj majci

49

je bilo previše. Počela se je buniti. Ipak, Bošnjak ne da sebi ništa reći,

ni na njemačkom, ni na hrvatskom.

Satima sam kod kuće pričao o svom Mladenu, o njegovoj

odanosti, o njegovoj brižnosti, o tome kako mi je prijeko potreban. Ko

nije imao Bošnjaka za potčinjenog, taj ne zna šta znači imati slugu,

dobrovoljnog, odanog i brižnog slugu.

Zajedno putujemo na front. Moj Bošnjak dugo se čudio kako su te

«Švabe» čudni ljudi i kako su toliko mogli pričati o onome šta on radi

za mene, kad je to tako prirodno i normalno.

D V O B O J S A N E Z N A N C E M

Jutro po dolasku sa dopusta dočekao nas je marš na položaje.

Predvečer smo došli u zonu vatre i napravili dužu pauzu. Noću smo se

počeli uspinjati na Spinucciu. Oko nas je ležala debela magla. Mećava

je bila tako snažna da ništa nismo vidjeli. Samo jedan pogrešan korak

mogao bi odvesti u sigurnu smrt. Zato smo po svaku cijenu u stopu

morali pratiti onog ispred. Držeći se jedan za drugog psovali smo i

vikali, ali smo se ipak kretali polahko po litici stijene. A morali smo

nositi i teško oružje. Bio je potreban nadljudski napor.

Nažalost, ova avantura nije prošla bez žrtava – jedan vojnik

stropoštao se u ponor.

50

Pri vrhu Spinuccie vidimo rovove iz kojih vire mrtva tijela u

pozama grča. Od napada u novembru 1917. oni su ovdje. Njihovi nisu

uspjeli izvući mrtve i pobrinuti se da u miru počivaju. Ovi rovovi su

onakvi kakvi su nama pali u ruke.

Do razmjene nije došlo jer su tu priliku Talijani htjeli iskoristiti da

zarobe našu stražu. Taj su pokušaj platili sa jedanaestericom

zarobljenih. Bili su to domaći stanovnici iz ovih krajeva koji su odlično

poznavali sve staze i puteve.

Jutarnje sunce tjera maglu i sviće krasan januarski dan. Teško se

snaći u ovoj divljini ispresijecanoj labirintom dubokih klanaca i pratiti

stanje i položaje na frontu. Duboko dolje leže Quero i Alano, a malo

dalje i istočnije svjetluca jedna okuka Pive. Zora prelijepo obasjava ovaj

idilični, sniježni svijet planine.

Naš odred se nalazi tek uz vrh kao bataljonska rezerva u

barakicama prekrivenim krovnom ljepenkom. Radujemo se ovom

krasnom suncu i ne obaziremo se mnogo na pucnjavu u daljini. A onda

se u trenu, u djeliću trena, sve raspršilo. Imamo dva ranjenika.

Zar je neprijateljski strijelac baš morao pokvariti ovaj naš idilični

ugođaj. Oba Bošnjaka su ranjeni sa bočne strane. To nam pokazuje

smjer u kojem moramo tražiti neprijatelja. Nisam dugo morao

pretraživati okolinu durbinom.

Spazio sam na jednoj uzvisini položaj na kojem su se lijevo-desno

kretali talijanski šeširi sa peruškama. Imamo te prokletnike! Uzimam

51

pušku, zaliježem na jednu izbočinu i pravim zaklon od snijega i

kamenja. Durbin dajem jednom vojniku i nalažem da on osmatra.

Precizno sam izračunao ugao i razdaljinu i prvi pucanj je opalio. Ništa

se ne vidi. Podižem malo pušku i opet pucam. Vojnik s durbinom

primjećuje neko komešanje. Idem još preciznije: pucanj na pucanj. Prvi

spremnik za metke nije bio pri kraju kada je moj osmatrač uzviknuo da

je jedan šešir pao. Pogodak! Uskoro su nas spazili i pokušavaju

uzvratiti. Ciju, pišti oko naših glava. Ipak, oni nemaju sreće.

Uspostavljaju se pravila ovog dvoboja. Prvo oni jedan pucanj, pa mi. Ne

pucamo u isto vrijeme. Zaliježe i moj osmatrač i počinje pucati. Dvojica

na dvojicu. Jednog smo smaknuli, a drugi ima isuviše sreće. Leži u

rovu, puca i ne dozvoljava nikome da mu pomogne. To je zaista

junački. I mi poštujemo pravila dvoboja. Nema pomaganja, jer ovo je

čovjek protiv čovjeka... Oči u oči...

Sigurno pola sata je trajao ovaj neobični dvoboj. Talijani su

potom donijeli jedan ručni mitraljez želeći pucati na nas. E to više nije

časno, ni junački. Igra je završena. Bošnjaci se smiju i šale. Sada se na

miru mogu grijati na suncu, jer mitraljez ovdje ne može dobaciti...

Starješine su nam natrljale nos zbog ove igre. Kad bolje

razmislim bili su u pravu!

J U N I 1 9 1 8.

52

Sedmicama smo mi, novoformirana bosanska šesta pješadijska

regimenta, naporno vježbali. Sada svaki od nas precizno zna svoj

zadatak i šta se od nas očekuje pred ovaj napad koji iščekujemo. Naši

položaji bit će nasuprot engleskih trupa.

Regimenta za regimentom odlazi na položaje u šumu. Lica

vojnika su ozbiljna jer niko ne zna odlazi li to na vlastitu sahranu. Evo,

već je peta godina rata. Svega nam fali... Svi smo beskrajno iscrpljeni,

izgladnjeli i umorni... Polet koji je nosio našu vojsku na početku rata

potpuno je nestao; sada ozbiljno i svjesno obavljamo dužnosti, ali bez

radosti i ushita... Da nam je više izaći iz ove krvi, prljavštine i uništenja

i da opet uzmemo svoje male živote u svoje vlastite ruke... Da nam se

bar još jednom od srca nasmijati...

U drvenoj kolibici sjedim sa jednim Mađarom i opet pišem pismo

u svoju domovinu. Nema smisla puno pisati... A i zabranjeno je...

»Zdravo sam i dobro mi je», piše na zelenoj dopisnici. Ispod se potpišeš

staviš adresu i gotovo. Znaju li moji kod kuće kako mi je? Kako li se

osjećaju kad dobiju ovakvo pismo? Slute li kako mi je oko srca?

Napolju pljušti kiša, debela magla leži na drveću...Vlaga nas je sa

svih strana opkolila u ovoj šumi. Poput duha ovaj osjećaj očaja i

beznađa lebdi nad nama, da bi poput vriska odletio u vanjski svijet...

Maloprije su ovdje bili svi oficiri. Naš stari pukovnik nam se obratio,

govoreći o teškom zadatku koji nas je zapao, o potpunom ispunjenju

dužnosti koje će nas dovesti bliže kraju ovog rata...

53

Kosa mu je bijela, a njegove oči traže i dobijaju strahopoštovanje.

Mi zaista duboko poštujemo i cijenimo našeg starog pukovnika. Tako

nam Boga, spremni smo na oltar otadžbine i Carstva prinijeti svaku

žrtvu; spremni smo dati ono najljepše i najvrijednije naše mlade živote

- da bi otadžbina živjela.

Tokom ovog primirja mnogo se

preg⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

ječi. Toliko se već⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪⨪

poznajemo da razgovaramo pogledom. I kada postane gusto, znamo

da možemo računati jedan na drugog.

Može li itko sa strane znati šta se u nama dešava dok se ovako

pozdravljamo. Zahvalnost, obećanje, tuga, prijateljstvo, bratstvo,

ljubav i neraskidiva povezanost. Sve to skupa mi zovemo naprosto -

drugarstvo. Šta vi, pozadinci, znate o drugarstvu?! Bili ste u ratu, a o

ratu pojma nemate.

Natporučnik i ja smo sami. Naši odredi moraju preći najkraći put i

zato marširaju zadnji. Natporučnik poziva Rome iz Mađarske regimente

da zasviraju nešta u znak pozdrava sa svojom braćom.

Šumom odjekuju veseli zvuci njihovih pjesama...Zrak se u

trenutku ispuni strašću i veseljem, da bi trenutak kasnije buknula tuga

54

za životom, tuga što se mora mrijeti. Prizori iz našeg garnizona u

Budimpešti iskre mi u mislima... Nježne crnooke djevojke smiju se dok

marširaju bosanske snage carske vojske... Hoće li se to ikada ponoviti?

Ovi teški trenuci čine nam se sudbonosnim...

Mađar pleše čardaš... Pjevuši čežnjive mađarske melodije...

Pjesme o ljubavi i domovini... Vrijeme je... Zadnje pare dajemo

Romima... Marširamo kroz kišnu noć i više ne pjevamo...

Bijela oznaka na šljemu, znak pripadnosti slavnoj artiljeriji, u noći

sija mat sjajem... Cinici su ovoj oznaci dali oblik mrtvačke glave... Moj

drug nijemo korača... Pod ovom težinom potonule su sve slike i pjesme

domovine... Sluti li on da će biti među prvima koji će sada poginuti...

P R E D N A P A D

Prve noćne sate iskoristili smo da izvršavanje naredbe privedemo

kraju. Nekoliko sati pred napad moramo se odmoriti, jer nam ostaje još

četiri-pet kilometara pješačenja kroz vatrenu zonu. Naš zadatak je da

Englezima upadnemo u rovove. Ući ćemo im u rovove, u to nema

sumnje. Pa za nama su toliki teži i kompliciranije zadaci.

U šumi se raspoređujemo shodno dobijenim zadacima. U prvim

redovima su jurišnici, a za njima slijede omladinske čete, radni vodovi i

55

sanitet. Cijela šuma bruji od zapovijesti i dozivanja. Moji Bošnjaci mirni

i spremni čuče kod stabala čekajući sudbonosno jutro. Za razliku od

njih, artiljerci nisu spremni, pa se i dalje dozivaju i komešaju

pregledajući topove, granate, mape, raspored... Mi pješadina ne

možemo znati kako je teško pripremiti artiljeriju za napad. Večeras

smo svjedoci ogromnog posla koji je na plećima artiljeraca.

Puklo je tačno u četiri ujutro. Bljesak za bljeskom iz pravca gdje

su smještene naše topovske baterije. Šuma drhti i ječi. Pakao je oko

nas. Četiri haubice iza nas neprestano pucaju. Vidimo njihove plamene

jezike. Grane drveća se cere u praskozorje, podrhtavajući pred našim

pogledama, kao da su žive i plešu sa đavolom.

Vrijedne topdžije, garavi, znojni i goli do pojasa, ne prestaju

puniti cijevi i ispaljivati. Uspijevaju držati otvorenim naš prolaz. Englezi

kreću u topovski protivudar, ali naši se ne daju smesti, kada jedan

padne pokošen granatom, drugi bez riječi stupa na njegovo mjesto i

nastavlja svom snagom. Cijevi su užarene, ali one bacaju preko njih

mokre krpe. Ništa ih ne može spriječiti u vršenju onoga što im je

naređeno.

Mi ležimo mirno i zadivljeno ih posmatramo. Slušamo ispaljenja

granata, koje zvižde iznad naših glava i nestaju na neprijateljskim

položajima i čekamo da kucne čas za našu akciju. Noć je istovremeno

lijepa i strašna u svojoj destruktivnoj snazi. Osjećamo da dolazi

56

trenutak osvete za muke i rane koje nam je neprijatelj zadao. Iz

pritajenih položaja konačno krećemo. Mi smo na redu...

Satima pucamo iz svih oružja i oruđa i privikavamo se na ove

jezive zvuke rata. U trenucima kratkim poput bljeska sabiramo i

oduzimamo djeliće naših života, podvlačimo crtu i opraštamo se od

domovine, koja o našim herojstvima ništa ne zna, a vjerovatno neće ni

saznati. A i ako sazna, hoće li razumijeti?

Popodne su Englezi oborili jedan avion. Svojim očima gledao sam

njegovu borbu i stradanje. Pred odlazak sam saznao da je pilot bio moj

drug iz dana rane mladosti... Još jednog iz moje generacije nema... Duh

zaštitni otadžbine blagosilja svoje branitelje...

57

P O S L I J E ...

Predvečer je regimenta, koja se borila na drugom engleskom

položaju, dobila nalog za povlačenje, jer su već bili skoro iskrvarili.

Znamo da ćemo se teško oporaviti od takvog udarca.

Na staroj željezničkoj stanici leže ostaci četa i bezbrojni ranjenici.

U ovih nekoliko vagona nema više mjesta. Puni su teškim ranjenicima.

Toliko su prenatrpani da medicinari skoro ne mogu raditi. Crvenih,

otečenih očiju, iz kojih vrište umor i glad, oni previjaju ranjenike. Junaci

sa crvenim križem, poderanih i krvavih uniformi.

Naša ponosna novoformirana regimenta je razbijena. Gubici su

neshvatljivi i ogromni. Bataljoni su desetkovani. Od četa je ostala

nekolicina Bošnjaka. Ukočenog pogleda, lica bijelog kao kreda, stari

pukovnik čita izvještaje... Sve je bilo uzalud...

U rovu je na mene palo tijelo dragog saborca unakaženog lica...

Ječao je na zemlji od bolova. Iz njedara je izvadio engleski pištolj, koji je

maloprije zarobio i zatražio od mene metke. Ne, prijatelju, samo to

ne... Ne dam jer znam za šta bi ih iskoristio... Sada mu ovdje, na

stanici, daju morfij kako bi mu olakšali umiranje...

Iznad naših položaja nisko leti jedan englesyki avion. Toliko nisko

da im mogu razaznati lica. Avion nosi ogromne bombe... Jedna se

otkida od trupa i pada... Sad će... Čekam... Ništa... Englezi u avionu

58

dižu ruke u znak pozdrava mrtvim i ranjenim. Salutiraju junacima ovog

15. juna...

I M A O S A M J E D N O G D R U G A ...

Danas je krasan dan; toplo sunce grije brda i šatore... Prije

sedam dana odavde smo odmarširali u ofanzivu. Tek je sedmica

prošla?! Telefonski poziv za mene: »Bolnica Malga Belem, javljamo da

je natporučnik Prager sinoć preminuo... » Ode još jedan od naših

najboljih... Pred očima mi iskrsne taj vitki konjički oficir i njegove

ljubazne i dobroćudne crte lica... Takav je bio kada smo se ovdje sreli

prije sedam dana... Sjećam se kako mi pripovijeda... Bio je ranjen

1914. kao pripadnik lahke konjice i pao u rusko zarobljeništvo, gdje je

dobio upalu pluća. Mnogo je tada patio. Njegovi drugovi borili se za

slavu Carstva kojem su se zakleli, a on je bespomoćno čamio u

zarobljeništvu.

Razmijenjen je kao unvalid tek 1918. i vraćen u Austriju. Odmah

se prijavio u pješadiju i tako stigao do nas. Pukovnik ga je rasporedio u

jedinicu za zaštitu od bojnih otrova, za šta je završio obuku u Beču.

Zbog njegovog zdravstvenog stanja dali su mu ovo malo zahtjevno

mjesto, kako bi ga zaštitili. Njegova uništena pluća nisu mu dala na

front. Osim toga bio je posljednji preživjeli sin u svojoj porodici.

59

Prethodne večeri, 15. juna, stajao je natporučnik Prager pred

pukovnikom i molio da ga pošalje na front. Rekao je da je u Beču načuo

da ga hoće skloniti i zaštiti te da on ne želi sjediti na sigurnom dok

njegova regimenta krvari. Pukovnik se ljuti i buni, ali na kraju ipak

popušta i povjerava mu jednu četu jurišnika koji će krenuti u prvom

valu. Prager je prvi krenuo u napad i prvi stradao. Mina mu je odnijela

nogu. Prekjučer sam, nakon smjene, odjahao u Malga Belem. Prager je

dobro podnio amputaciju, ali je opasno više prijetila gnojna upala

porebnice.

Taj drug ležao je tužnog pogleda u bijelom krevetu, dok mu je

amputirana noga bila podignuta sajlom. Oko njega nizovi kreveta u

kojima leže ranjeni, teško ranjeni oficiri i vojnici...

Kada sam mu rekao da ga je pukovnik preporučio za kraljevski

orden, u očima su mu zarosile suze. Odmahivao je glavom: »Ne, ja to

nisam zaslužio. To ste zaslužili vi koji ste godinama na frontu. Vi ste to

visoko odličje stoput više zaslužili. Reci pukovniku da sam time

osramoćen. Ja ne zaslužujem kraljevski orden. Ne zaslužujem...»

Pokazao mi je pismo svoje stare majke, u kojem ona piše da je sretna

što joj je posljednji sin, makar sakat, ostao živ...

Zagrlio sam ga obećavši da ću opet doći i odjahao teška srca...

Pragera više nema... Nikada više neće biti sa nama, nikada više

nećemo vidjeti njegovo ljubazno, mladalačko lice, nikada više nećemo

razgovarati... Negdje u domovini sjedit će podbočen jedan stari tužni

60

otac. Negdje u domovini plakat će jedna stara majka ophrvana

najtežim bolom. A mi? Mi ćemo sutra pokopati druga koji nam je značio

više nego sin, brat... Jednoga koji nam je bio drug...

61

O P R O Š T A J

Stigla je radio depeša kojom se nalaže pukovniku da preda

komandu i javi se u brigadu. Prilikom dešifriranja odmah mi je bilo

jasno šta to znači. Pukovnik neko vrijeme gleda pred sobom, a zatim

daje nalog da se spakuju njegove stvari. Ja mu objašnjavam da ne

može stići nazad dok je dnevnog svjetla, jer engleske izvidnice prate

svaki naš pokret, ne štedeći municiju na sve što se kreće. Prije nekoliko

sati pucali su na našeg izvidnika. Pukovnik klima glavom. Znam da je

za njega naredba nešto sveto, bez obzira je li besmislena i nepravedna.

Komentar na račun Generalštaba mi je na vrh jezika i borim se

da mi ne izleti. Iako je stari pukovnik bio strog prema nama, mladim

oficirima, mi ga duboko poštujemo, bez obzira na to što su njegove

kritike ponekad bivale bez osnova. Jer sve privilegije koje nam je

uskratio, ni sebi nije priuštio. Molim za dopuštenje da ga pratim kroz

vatrenu zonu. Krećemo korak po korak. Pukovnik je prevalio šezdesetu,

pa teško i isprekidano diše. Čini se da Englezi žele iskazati svoje

poštovanje ovom dostojanstvenom vojniku: njihovo oružje miruje iako

nas zasigurno vide. Polahko se krećemo: stari gospodin, uspravan i

ponosan, i ja, pogrbljen zbog ogorčenja. Prilikom oproštaja pružio mi je

ruku: »Ja nikad ranije nisam služio sa Bošnjacima, pa se nisam uspio

uklopiti u vašu divnu regimentu. A možda i zbog toga što ne znam

njihov jezik. Bilo kako bilo, žao mi je što nisam uspio prodrijeti do

62

bosanskih srca. Uprkos tome napuštam vas teška srca. Prenesi to

momcima. Ako žele svom starom pukovniku odati počast, neka i dalje

obavljaju ovako besprijekorno svoju dužnost. Pojedinac je ništa. Ideja,

otadžbina i vojska je sve».

Još jednom se okreće u pravcu gdje se nalazi Šesta bošnjačka

regimenta kojom je do maloprije zapovijedao... Grlo mi se stislo. Kao

da smo upravo izgubili oca... Još dugo stojim držeći ruku na šljemu,

gledajući kako dragi pukovnik odlazi.

V O J N I Č K A Z A K L E T V A

Englezi pucaju po nama iz svih oružja. Upoznali smo njihovu

taktiku i zbog toga smo oprezni. Pomjeraju vatru iza rovova, u koje

odjednom uskaču njihovi jurišnici. Vatra je prestala bjesniti i u našem

rejonu, pa mi iskačemo iz rovova i zaliježemo u jedno ulegnuće.

Mitraljezi, ručne bombe i puške su spremne.

Prvi engleski jurišnici već preskaču našu jadnu bodljikavu ogradu.

Oči u oči. Prsa u prsa. Englezi i Škoti su mladi, spretni, zdravi i

uhranjeni. Ipak, varaju se ako misle tek tako proći pored naših

Bošnjaka.

Lijevo od mene je pokretni mitraljez za kojim je već posegnuo

jedan visoki Englez. U istom trenutku na mitraljez se spustila ruka

visokog i krupnog Bošnjaka, podoficira, vođe svoje grupe. Nijedan neće

63

da popusti. Udaraju jedan drugog ne puštajući mitraljez. Škot reži, a

Bošnjak psuje. U djeliću sekunde Bošnjak pušta granatu, hvata Škota

za vrat i baca ga niz obronak. Škotski gorštak dugo se kotrlja prije nego

što će nestati u sjenama noći. I tako je ova borba završena. Škot se na

kraju otkotrljao do našeg rova gdje su ga zarobili...

Napad je zaustavljen. Neprijatelj se povlači... Jedna granata

pogađa spremište signalnih raketa. Eksplozija, a zatim vatromet iznad

naših glava. Svi su iznenađeni i bježe u rovove. Omladinci su se prvi

snašli. Bacaju zemlju na rakete, donose vodu u šljemovima... Nakon

petnaestak minuta vatromet je savladan.

Sav u goloj vodi uskačem u naš rov. Kroz glavu mi prolazi onaj

Škot kojeg smo zarobili. On više nije sam, dobio je društvo: jednog

engleskog poručnika i petoricu vojnika. Jedan Bošnjak izviđa situaciju iz

zaklona, dok onaj Bošnjak podoficir, hoda nervozno lijevo-desno. Kada

me je primjetio, traži od mene da mu se dovede onaj zarobljeni Škot.

Pita zašto. «Hoću da upucam tog psa. Htio mi je uzeti moj mitraljez,

onaj mitraljez koji sam držao dok sam caru davao zakletvu.

Kako bih ja izgledao da je uspio u svojoj nakani? Izgledao bih kao

zadnja hulja! Ja, koji nosim zlatnu!» Poslije mog dugog nagovaranja on

se smirio i konačno shvatio da i taj jadni Škot samo vrši svoju dužnost.

Jednom sam posmatrao ovog visokog Bošnjaka kako djeci u Italiji

pravi igračke od drveta. Pretvorio se u krvoločnu zvijer samo zato što

je jedan neprijateljski vojnik naumio uzeti njegov mitraljez.

64

Među zarobljenicima je engleski kapetan. Lice i ruke su mu

povrijeđene, a uniforma sasvim razderana. Veoma je mlad. Nije lahko

sporazumijeti se. Ipak uspijevamo. Daje mi adresu svojih roditelja.

Bošnjak i dalje psuje. Nalazim neki razlog kako bih ga udaljio prije nego

što Engleze odvedu...

LJ E T O 1 9 1 8.

U mračnom i zagušljivom zaklonu čučimo dok čekamo vlastitu

smrt. Major, koji sada komanduje regimentom, sjedi preko puta, tako

blizu da nam se koljena dodiruju. Zaklon je zaista uska rupa. Kod

najmanjeg pokreta šljem udari u strop. Pod nogama je voda u kojoj se

kupaju pacovi. Skupa leži ostatak regimente u ovoj groznoj rupi punoj

baruštine.

Pred ulazom se vije dim eksplozija i otrova, a geleri i meci

stvaraju neprestanu buku. Jedan od nas pokušao je prije sat vremena

izviriti iz zaklona i odmah je ranjen u glavu. Major psuje i kune sebi u

njedra. Kod kuće ga s ljubavlju čeka njegova blaga žena i dvojica milih i

dražesnih sinova. Sve troje su ga posjetili u zadnjoj bazi. Sinovi su

nosili fesove i po vojnički su pozdravljali sve oficire. Pustio sam ih

mnogo puta da jašu na mom konju. Djeca su cvjetala od radosti, a oči

majora caklili su se ponosom sretnog oca... Kako nam se to sada čini

dalekim. Zašto baš sada moram misliti o tome... Kako nam se vatra

65

približava, u ovoj rupi postaje sasvim tiho. Strava i smrt su tako blizu

da ih možemo opipati.

Pušim cigaru punim plućima, gledajući ka izlazu.Možemo vidjeti

tek jedan mali četverokut zelenila i sunca. Kada se na trenutak sve

umiri, učini mi se da čujem zvuke ljetne livade. Zujanje, povijanje

trave... Tamo napolju cvjetaju margarete i crveni makovi... I u domovini

je ljeto... Zlatno klasje se njiše... Već je zrelo i čeka žetvu. Domovina...

Mir... Ljudskost... Sve je to na ovom mjestu tako daleko, da je i misliti

suludo... Očekujemo slijedeću kanonadu...

I zaista, uslijedio je odmah udarac, grubo prekinuvši to ljeto u

mojim mislima. Udarac za udarcem... Naši položaji podrhtavaju kao da

je zemljotres, plafon se ruši, kamenje pada u lokve pod našim nogama

i rastjeruje pacove. I mi smo ovdje kao miševi sakriveni od vatre teške

engleske artiljerije. Pun pogodak; jedna granata pogađa ulaz u

sklonište. Poljski telefon je uništen. Istrčavam naprijed da vidim može li

se išta spasiti.

Pred mene pada moj dragi Vidović, vođa grupe. Sav je krvav. Po

licu, tijelu, iz usta mu teče krv... Uvlačim ga unutra i pokušavam

pomoći... Krv je nezaustavljiva... Beznadežno... Već je iskrvario i ugasio

se... Ukočenog pogleda, smrtno blijed, pored telefona je prikovan i

drugi telefonista...

Klečim pored mrtvaca, skidam mu šljem i sklanjam kosu sa

čela... Od početka rata je na frontu... Pred dolazak ovamo pratio sam

66

ga do komande gdje je molio da ga se prebaci na neko sigurnije mjesto

pošto ga kod kuće čekaju žena i šestero djece. Major nije udovoljio

njegovoj molbi. Ovaj major koji sjedi pored mene i misli na svoju

dvojicu sinova...

U mom dnevniku još se nalazi nekoliko runolista koje sam ubrao

na Alpama. Godinama su sa mnom. Uzimam jedan i spuštam na prsa

mrtvog Vidovića, među ostale medalje i odlikovanja... Posljednji

pozdrav njegovog zapovjednika... Morat ću pisati njegovoj udovici...

«Pala je granata punkt gdje su bili smješteni telefonisti... Snažna

detonacija sviju nas je odbacila... Sa neopisivom žalošću javljam Vam

da je tom prilikom poginuo naš saborac Vidović...»

Ne mogu pogledati majoru u oči ni za šta na svijetu... Major zna

zašto... Spavaj mirno, druže moj... Možda ćemo i mi isto završiti...

Možda će već slijedeća granata presjeći ludu patnju ovih beskonačnih

sati... Možda će već prije nego padne noć na ulaz ovog skloništa biti

postavljen križ na kojem će pisati: Ovdje počiva ostatak Šeste

bošnjačke regimente...

Jednog dana ovuda će tutnjati vozovi iz kojih će mahati sretni

ljudi... Opet će ovuda šetati ljepotice, a djeca se igrati... Opet će

jednom ovdje cvijeće cvjetati i mirisati... Opet će jednom biti mir na

ovom svijetu... Sami što mi, mi to nećemo doživjeti... Osjećamo da

krećemo ka kraju... Austrija umire... Godinama se uzalud krvarilo,

borilo, umiralo... Dolazi kraj...

67

2 5. A U G U S T 1 9 1 8.

U posljednjem periodu naša regimenta bila je transformirana kao

bataljon u sklopu 26. pješadijske regimente... Nekoliko posljednjih dana

bili su pakleni... Jedva smo preživljavali pod udarima teške engleske

artiljerije. Na kraju smo se ipak toliko navikli na detonacije, da su nas

počele plašiti mirne noći.

Popis naših gubitaka pokazuje: trideset mrtvih, 131 ranjeni i 69

zarobljenih.... Oficiri su većinom preživjeli... Skoro da više nemamo

rezervi... Hrane pogotovo... Iščekujemo kraj koji mora doći... Nadamo

se primirju... Hiljade glasina svakodnevno bruji našim rovovima i mi

slutimo nešto neočekivano.

Dok čekamo primirije bez hrane, municije, oružja i pojačanja,

ginu naši drugovi, svakodnevno, svakog časa... Regimenta je na

samrti... Samo što potpuno nije iskrvarila u pravom smislu riječi... Bez

obzira na sve, Bošnjaci revno izvršavaju svoje dužnosti. Ne napuštaju

rovove bez obzira na silinu engleskih napada.

Ah, Bože, vi u Austriji ništa ne znate o našim Bošnjacima. Vama

se oni opisuju kao divljaci, životinje, koji će, ako su dovoljno pijani,

neprijatelju pregristi grlo. Za vas su oni tek dio kolonijalnih trupa. Tako

misle i oni u višoj komandi. A niko ih nije opisao onakvima kakvi su oni

68

zaista. Niko ne piše hvalospjeve o njihovom junačkom duhu i odanosti.

A znate druge uzdići u nebesa iako to nisu zaslužili.

Bošnjaka se to i ne tiče. On ne čita novine, on samo izvršava

svoju dužnost za koju se zakleo. I tako na svakom mjestu, u svakom

trenutku, bez riječi... Hoće li im ikada biti iskazana zahvalnost koju su

zaslužili...?

69

J E S E N 1 9 1 8

Jednog dana našim je rovovima prostrujala radosna vijest da će

natpukovnik Milojević preuzeti komandu nad regimentom. On je

nekada bio vođa Šestog bošnjačkog poljskog bataljona iz kojeg je

izrasla naša regimenta. On je imao očinski pristup, a sa druge strane

bio je simbol bošnjačkog junačkog duha. Pošli bi za njim kroz svaki

pakao. Nema nijednog junačkog djela Šestog bataljona a da nije

povezano s njegovim imenom. Kada nama dođe naš Milojević, sigurno

će nas izvesti iz ove očajne situacije, pa će ona gospoda tamo vidjeti

ko su bošnjački ratnici.

Drugog dana po naredbi ja odlazim do opskrbnih kola i tamo se

javljam natpukovniku. Bio sam veoma uzbuđen kada sam stao pred

ovog komandanta viteza. Isti je ostao. Visok, snažan, ljubazan... Ipak je

malo osijedio... Dok sam mu raportirao o našim gubicima i opisivao

situaciju, njegovo lice se naglo uozbiljilo. Nije čekao mraka; iste

sekunde kreće na položaje kako bi bio sa svojim momcima.

U našem taboru sada se nalazi mnoštvo sanduka s municijom,

koji su dopremljeni improviziranom žičarom. Opskrba je, dakle, opet

profunkcionirala!

Engleski strijelci pucaju bez predaha od jutros, bez ijednog

značajnijeg pogotka. Međutim, pred ručak, ipak pogađaju jedan punkt

gdje je smještena municija. Zastrašujuća eksplozija. Kao da se zemlja

70

otvara. Jelke u šumi se povijaju a naše barake su uništene. Vatrena

kiša pada po nama. Posljedice su strašne;ranjenici zapomažu sa svih

strana.

Brzo trčim do svoje barake u kojoj je smješteno nekoliko mojih

telefonista. Galamim na njih, pitajući ih šta tu čekaju – možda direktan

pogodak!? «Ne čekamo pogodak», kažu moji Bošnjaci, «čekamo

dozvolu da možemo napustiti baraku». Gledam u baraku; pa ona se

potpuno iskrivila, samo što se ne sruši...

Vojnici su dobili naredbe da se povuku u šumu, a mi oficiri

sagledavamo štetu. Sreća da mine nisu pogođene, jer bi onda Malga, i

svi mi ovdje, već bili prošlost. Englezi i dalje pucaju, ali ništa ne

pogađaju.

Tek što smo popravili telefonske veze, zovu me da se javim na

telefon. S položaja javljaju da je natpukovnik Milojević teško ranjen i da

je na putu prema bolnici Termine. Bože dragi, kakav nesretan dan!

Izgleda da se sve urotilo protiv naše regimente.

Predvečerje i ja sjedim u bolnici Termine na natpukovnikovom

krevetu. Smrtno je blijed i ječi. Skuplja snagu i govori, govori o svojim

Bošnjacima, o mnogim drugovima koji se neće vratiti. Vraćam se jašući

sam. Oko srca teška tuga...

71

B O S A N S K I K O NJ I

Nije postojao nijedan planinski front na kojem ovi krotki, mali

konjići nisu dali sve od sebe kako bi nam stigla opskrba. Noćima i

noćima penjali su se planinskim stazama, a nijedna od njih nije im bila

previše strma, uska ili kamenita da je ne bi mogli savladati. Iako je

njihovo kopito bilo veličine tek ljudske šake, na svakoj su neravnini

sigurno kročili. Povezani u parove, šutke su i poslušno kaskali za

konjovocem noseći svakojake terete: sanduke municije, sanitetski

materijal, daske za gradnju zemunica, svežnjeve bodljikave žice, hljeb,

pitku vodu...

Nijedna jedinica nije bila bez njihove dragocijene pomoći. Vukli

su kola za opskrbu, mitraljeze, municiju planinskim strijelcima, kola

logistici.... Svuda... Kako bi samo oni bivali zadovoljni i zahvalni kada

bi dobili komadić hljeba i šećera u topla usta i kada bismo ih pomilovali

po grivi i sapima. Bili su tako skromni – pravi bošnjački konji.

Ako bismo išli prema položajima na koje je neprijatelj bacao

bojne otrove, i njima smo stavljali maske. Čak ni tada se nimalo nisu

bunili, noseći i dalje svoje terete uprkos svim preprekama. Vremenom

je i njihova hrana, baš kao i naša, postajala sve oskudnija. Ni tada se

njihova poslušnost nije mijenjala. Nakon što smo skoro potpuno ostali

bez hrane, pokušali smo ih hraniti borovim iglicama. To je međutim

izazvalo teški osip po njihovoj koži. Mutnih očiju i spuštenih glava

72

stajali su jedan uz drugog ovi dragi konji, potpuno unakaženi krastama.

Bilo je zabranjeno da im damo čak i komadić šećera. U posljednjim

mjesecima rata bili smo prinuđeni i da ih koljemo i jedemo njihovo

meso. Bosanski konji, nažalost, nemaju spomenika u znak zahvalnosti

za djela koja su činili.

1 5. O K T O B A R 1 9 1 8.

Zbog važnosti predstojeće akcije, svi oficiri Nijemci bili su

pozvani da se jave u komandu regimente. Kancelarije i telefonski uredi,

koji uvijek odaju utisak rada i žurbe, sada su neuobičajeno prazni i tihi.

Pred kancelarijom komandanta regimente stražu drži ađutant. Inače, u

čitavoj zgradi ne može se vidjeti nijedan vojnik.

Dok smo čekali, pokušavali smo dokučiti zašto je neophodna

ovolika tajanstvenost i ozbiljnost. U tom trenutku u prostoriju je ušao

namršten komandant regimente. Trenutak poslije čita nam povjerljivu

zapovijest, u okviru koje je analiza aktualnog stanja. U naredbi se

nalaže da se svi slavenski oficiri moraju staviti pod komandu njemačkih

oficira te da će se svi važni podaci od sada saopćavali isključivo

usmeno komandantu regimente. Dakle, zaboravimo pismenu

korespondeciju; ako se desi nešto važno, mi, oficiri, morat ćemo sjesti

na konja, dojahati u komandu i lično to usmeno priopćiti komandantu.

Tajnost je imperativ.

73

Već sedmicama ne dobivamo novine... Već sedmicama je

uvedena stroga cenzura pošte... Već sedmicama je uvedena cenzura

čak i pisama koje jedan oficir šalje drugom oficiru. Tako nešto zaista

nismo očekivali! To otvara prostor nevjerovatnim glasinama, na koje

mi baš i ne obraćamo pažnju, s obzirom na to da nismo politički

školovani. Ipak, ova nam povjerljiva naredba zlokobno pada, poput

kamena u stomaku. Front se, dakle, kruni, a temelji na kojima smo

godinama stajali, počinju podrhtavati. Mi mlađi stojimo sa strane i

zgledamo se u čudu i zabrinuti. Mi, koji smo bezbroj puta na frontu

blijedi gledali smrti u oči, u ovom času starimo. Shvatamo da su sve

naše žrtve bile uzalud, da je naša mladost ni za šta ostavljena u

rovovima...

Jasno nam je da je rat izgubljen... Nijemo, jedan za drugih,

oborenih glava napuštamo ured...

Z A D NJ I D A N I ...

Tabor nam se raspao na način koji nismo ni zamišljali: Druga

regimenta naše brigade odmarširala je u Ugarsku, svoju domovinu, što

je značilo da mi ostajemo na frontu.

Na sve strane su znaci propadanja. Duboka tuga i beznađe

potpuno nas ispunjavaju... Slutimo šta dolazi... Čekamo to sasvim

utrnuli... Želimo van, u rov! Možda ćemo se tamo oslobodititi ovog

74

užasnog iščekivanja. Idemo na visoravan tupo, mehanički... Ništa ne

razmišljamo... Šta briga ove vojnike za politiku, za onih četrnaest

tačaka, za svjetske igre... To njima ništa ne znači. Ono što im je važno

jesu njihova odanost, zakletva, vođe i regimenta.

Na položaju kod Gaige užasno krvarimo pod neprijateljskom

vatrom. Još gore od toga jest saznanje da su nam rezerve hrane, a

pogotovo municije – nikakve. Tu i tamo naši strijelci opale jedan metak,

tek iz šale. Engeska vatra odgovori toliko žestoko da nas zagluši.

Njihovi avioni lete iznad naših rovova toliko nisko da nas gađaju iz

pištolja.

Ipak, najgore od svega je to što svake noći iza naših leđa

eksplodira ono malo municije koja nam je ostala, pa požari gospodare

našim položajima. Osjećamo da nam i naši rade iza leđa. Toga se

bojimo više od bilo kakvog stvarnog neprijatelja. Izdaja, u stotinama

svojih obličja, lebdi iznad nas. Mi smo na frontu potpuno sami,

ostavljeni... Stojimo na našim već predatim položajima. Uprkos tome,

još uvijek ih ne prepuštamo neprijatelju.

Šokira nas naredba za povlačenje - gubimo zadnje trunke vjere u

otadžbinu, vođe... Beznadno gledamo na našu budućnost.

Palimo, pucamo onim što nam je preostalo i povlačimo se iz zone vatre

teške engleske artiljerije. Ipak, nemamo mira! Pucnjima ih provociramo

da nas napadnu. Dobio sam naredbu da odem odavde posljednji, kako

bih nadgledao povlačenje.

75

Većina nas ne može ni zamisliti predaju jer toliko se borilo,

krvarilo, umiralo... Malo ih je preživjelo... Noć nas je potpuno

demoralisala. Konačno shvatamo da je povlačenje neminovno. Druge

regimente nisu ispunile ono što se od njih očekivalo. Povukli su se i

ranije. Bošnjaci nisu. Ostali su vjerni svojoj zakletvi. Čak i kad je stigla

naredba za povlačenje nisu je, poput drugih, jedva dočekali. Kreću

teška srca...

Polahko slijedim ono što je ostalo od moje regimente. Put je

užasan - detonacije i požari na sve strane... Na putu nailazim na

poručnika zaduženog za mitraljez koji leži u lokvi svoje krvi. Pogodak

na stazi... Nekoliko njegovih momaka stoje okolo. Ne znaju šta da rade,

kako da mu pomognu. Pokušavam zaustaviti krvarenje. Nosimo ga...

Sluti da neće preživjeti ovaj transport i preklinje nas da ga ostavimo na

nekom zaklonjenom mjestu i tu ga prepustimo njegovoj sudbini. Ne želi

biti nama na teretu. Približavaju se engleski tragači sa psima, a mi

pucamo. Rukujem se sa poručnikom i on ostaje sam u šumi. Jadnik...

Žurimo kroz šumu ka dolini... Potpuno iscrpljeni stižemo našu

regimentu. Javljam se komandantu kod Fort Vezzena. Trenutak kasnije

liježem na pod jednog spremišta za alat. Tako sam umoran da zaspim

prije nego sam ispušio cigaru... Ubrzo me budi engleska vatra... Danas

je 3. novembar 1918. Neprijatelj nas se više nimalo ne boji, pa je svoju

artiljeriju postavio na otvoreno, na sred puta, odakle sa male razdaljine

puca po našim jadnim rovovima.

76

Pozivaju me da dođem u komandu. Štab kojem pripadamo

nekoliko posljednjih mjeseci se okupio i komandant regimente kaže

nam da je potpisan mir. Zaista, vatra je utihla na objema stranama.

Ispijamo zadnju flašu regimenskog vina i nazdravljamo onom

najvrjednijem što nam je preostalo – našem drugarstvu. Ni za šta se

drugo ne možemo uhvatiti. Nemamo pojma šta se dešava. Već satima

ne stiže nijedna naredba. Ali znamo, bolje nego itko drugi na ovom

svijetu, šta znači drugarstvo. Živjelo drugarstvo!

I tako smo završili našu borbu... Finis Austriae!

N A E L B I Z A T O Č E N I

Srebrna mjesečina drhti kroz otvoreni prozor kazamata. Daleki

zvuci provlače se kroz ovu tihu južnjačku noć. Ti blagi akordi bude

melanholiju. Traje... I traje... Najednom prestaje. Nježni noćni vjetar

nosio ih je preko grada i luke, preko brda i mora... Usamljeni zatočenik

na prozoru dobro ih je znao – bili su to zvuci njegove omiljene sonate.

Ko to svira Beethovena u ovoj romanskoj zemlji? Ima li to možda, među

ovim slobodnim ljudima, onih tužnih i melanholičnih, koji žele odati

počast njemačkom majstoru? Nema, tako se može osjećati samo

zatočenik. Ono napolju su sretni slobodni ljudi.

Svetla se gase, jedno za drugim. Tamne i prazne zjape ulice koje

zatočenik gleda kroz prozor. Jedan prozor ipak svijetli. Vjerovatno

77

odatle mi je dolepršala ova zanosna melodija. Ko li je tamo sjedio za

klavirom? Možda neki čovjek sa dušom zarobljenika, čovjek čiji jezik ne

razumijem i o čijoj tuzi ne znam ništa? Nikada ga neću vidjeti i moći mu

duboko zahvaliti za ovaj blagoslovljeni sat koji je priuštio neprijatelju.

Neprijatelju? Čovjeku koji je tako slasno uživao u ovim

melodijama? Ne, to mu nikad ne bi mogao biti neprijatelj.

Jedna sjena kao je kliznula sa prozora i opet čujem Beethovenovu

muziku – Mjesečevu sonatu. Zarobljenik želi, silno želi gledati kroz

prozor. Skoro nedostižno. Tek trenuci koje njegove oči uhvate kad

skoči...

Sa mislima o ovom noćnom umjetniku, u zarobljenikovoj glavi

miješala se i misao o ženi: lijepoj, bijeloj ženi u crnoj haljini. Njene vitke

bijele ruke vješto plešu po klavirskim tipkama. Akord za akordom,

tužno i čežnjivo. Tako su se rojili njegovi snovi. Možda sam ja bio taj

koji sam stvarao bol u nečijem životu? Možda sam ja kriv za patnju na

nečijem licu.

Ne, sigurno ja nisam kriv. To bi bila luda slučajnost. Ipak, bio je

rat, a ja sam stajao u hrabrim redovima jedne vojske. I ja sam pucao i

borbe vodio prije nego što su nas zarobili nakon izdaje i laži. Ali to je

bilo, čini mi se, davno, davno... Možda joj je baš moj metak oduzeo

voljenog... On je pokopan daleko, daleko u nekoj stranoj zemlji preko

mora. A ona... A ona zarobljeniku daje najčišću i najveću radost –

Beethovena...

78

Noć je postala sasvim tiha... Znam da i u mojoj domovini ima

prozor pored kojeg sjedi jedna mila djevojka, sa malim ručicama, poput

dječijih... Ali zarobljenik na kojeg ona čeka ipak će se vratiti... Jednog

dana... I onda će nestati sva ova tuga, kao da je nije ni bilo. Nestat će

bol, a ljubav će ispuniti sve praznine. Ova žena će, međutim, zauvijek

nositi crninu i u Beethovenovim melodijama tražiti utjehu. Možda sam

ga ipak ja ubio, ta me misao ne napušta...

Negdje tamo sneno se ljeska duboko more. Negdje tamo čuje se

tužna, posmrtna pjesma u noći. Pjesma o ljubavi, borbi i smrti...

1 9 2 8.

Povodom manevara austrijske armije trebao je u moje rodno

mjestašce umarširati planinski lovci iz Graza.

Čekam na granici grada.

Konačno oni dolaze: srce se širi kad se vide planinski lovci. Naprijed

štab kao nekada, zatim muzika... Alpski lovci pjevaju, smiju im se oči,

oni nose ponosnu odjeću vojnika.

Muzika regimente svira naš stari marš «Die Bosniaken kommen»

podižući umorne noge regimente...

Ponovo ima stvarnih vojnika, ponovo ima svećana odjeća...

Siromašan u civilu stoji se na ivici ulice, sa svjetlećim očima i punog

79

srca – jeste građanin, ne kao građanin, u civilu kao stotine drugih...

Nema više zajedništva... isključeno...

Zašto baš sada oni sviraju Bošnjaćki marš? Vjerujete li da sam ga

zaboravio? Šta vi znate o Bošnjacima.....

Nakon pozdrava sa dva oficira idemo ulicom i mi časkamo,

časkamo.

Konačno pitam znatiželjno da li su imali druga koji je služio kod

Bošnjaka... Major ne zna nikoga, ali kapetan pita kod koje regimente...

on je navodno sam kod 6. Bosanskohercegovačke bio...

Kod 6. Bosanske - bio sam od same uspostave, do gorkog

nezasluženog kraja, kod ove lijepe regimente... i moram ga stoga

poznavati. Kasnije, bez šešira prepoznao sam ga dobro, mog prijatelja

Wünscha kojeg sam neočekivano ponovo nakon 10 godina našao kod

armije.

Dugo, dugo sjedimo mi sami. Cijela regimenta Bošnjaka stoji

pred nama u duhu parade i mnogi, mnogi mrtvi drugovi regimente žive

u tim satima u mojim mislima. ...

“Imao sam jednog prijatelja. Jednog. Ah, stotine... Hiljade...

LJ E T N A V E Č E R U M I R U

80

Pjevušim u zalazak sunca. Predamnom leži moj ratni dnevnik.

Ponovo sam ga listao- tamo sam stao gdje sam uzeo rastanak od mojih

momaka, kod zarobljavanja u novembru 1918. koje sam opisao.

Stajali smo u onom Torentu, Caldonazzu, u kojem smo željeli

umaknuti neprijatelju i koji nas je doveo ravno u ruke Englezima.

Bošnjaci nisu željeli položiti oružje, htjeli su se boriti... Zahtijevali su od

nas oficira da ih povedemo u proboj. Psovali su nas, koje su godinama

vjerno slijedili, i nazivali nas izdajnicima...

Engleski oficir postavio nam je posljednji rok, mitraljezi koji su

nas okruživali i bili napola zaklonjeni, bili su prijeteći upereni u nas.

Sada su i naši ljudi uvidjeli besmislenost otpora. S krikom bijesa

smrskali su oružje i predali se.

Bilo je dozvoljeno da se mi oficiri oprostimo od četa i odvedeni

smo u zarobljeništvo, i, još više, razdvojili su nas prema

nacionalnostima.

Carstvo, u koje smo vjerovali, i za koje smo se borili, počinilo je

samoubistvo... Pozadina, koja je naše dugogodišnje neirecive žrtve

prihvatala kao nešto što se podrazumijeva, odredila je njegovu dalju

sudbinu, ne brinući se za nas. Ova pozadina, koja je zakazala, izbrisala

je našu regimentu, našu porodicu, naš svijet. Za naše mišljenje nisu

pitali, u pozadini su sve završili. Mi smo smjeli samo krvariti i trpjeti.

Gorak osmjeh.

81

Pomiren, gleda nas Englez i misli. “Zašto upravo sada? Još

nekoliko sedmica... Ne razumijemo” – i Englez, neprijatelj, komanduje

nam i šalje u zarobljeništvo. Počastovan, Engleske trupe predstavljati...

Kraj je...

“Halo, halo, ovdje radio Beč”- odjekuje bezlični glas u mojim

snovima. “Slušate marš, Bošnjaci dolaze.” “Bošnjaci dolaze? Ah, oni

neće više nikada doći...

Bosanske regimente i odjeljenja pripadaju također mrtvima ovog

najvećeg od svih ratova... Pali... Nestali...

Njihova imena su zaboravljena, nestao je divni duh koji im je

činio dušu, prohujala je sva zahvalnost za ove čestite, vjerne i hrabre

momke, zamrle su njihove jednostavne, tužne pjesme, koje smo često

s njima, iz punih grla pjevali...

Prošlo... Bijaše jednom ... Kismet...

BOSANSKOHERCEGOVAČKA PJEŠADIJSKA REGIMENTA BR. 2

U SVJETSKOM RATU OD 1914. DO 1918. GODINE

82

Ovdje predočenu historiju bosanskohercegovačke pješadijske

regimente br. 2 sastavili su, pod vodstvom majora u penziji Sigmunda

G a n d i n i j a pripadnici tradicionalnog udruženja ove regimente, a

izdalo ju je Savezno ministarstvo odbrane, Odjeljenje za obrazovanje i

kulturu, i to, u suštinskom sadržaju, potpuno neizmjenjenu, da bi se

sačuvala osobenost ispričanog doživljaja u odnosu na naučno-

historijsku predstavu.

U Grazu stacionirana obrazovna regimenta 10 austrijske savezne

vojske, pored tradicije bivše graceške domaće regimente, k.u.k.

pješadijske regimente br. 27, kao i k.u.k. streljačkog bataljona br. 9,

neslužbeno njeguje i predanje bosanskohercegovačke pješadijske

regimente br. 2.

Pošto se oficirski kadar svih bosanskih regimenti najvećim

dijelom regrutovao sa područja današnje Austrije, a pripadnici 1.

odnosno 2. bosanske regimente su bili stacionirani u Beču odnosno

Grazu, neslužbeno ubrajanje pripadnika bosanskohercegovačkih

regimenti u njegovanje tradicije austrijske savezne vojske se javlja

potpuno opravdano.

Dodatak:

Preustrojem vojske 1979. glavna domobranska regimenta 54 u

Grazu je preuzela njegovanje tradicije obrazovne regimente 10.

83

Odlukom Saveznog ministarstva odbrane od 17. jula 1987., br.

32.310/608-3.15/87 je glavna domobranska regimenta 54 i službeno

zadužena za njegovanje tradicije k.u.k. b. h. pješadijske regimente br.

2

U v o d

Bosna, ona divlja brdovita zemlja u nemirnom srcu Balkana, koju

je Berlinski kongres 1878. godine dodijelio Austrougarskoj monarhiji na

upravu, dobila je tim činom nakon četiri stoljeća osmanske vladavine

uređenu upravu jednog starog evropskog kulturnog centra. Ovaj važan

civilni zadatak preuzeli su naročito birani visoki činovnici. Vojno je na

ovaj način osigurano, da je između 1885. i 1892. postepeno oformljeno

12 streljačkih bataljona, iz kojih su 01. januara 1894. godine nastale

četiri pješadijske regimente:

Br. 1 iz doounskog okruga Sarajevo sa garnizonom u Beču

Br.2 " Banja Luka " Grazu

Br.3 " Tuzla " Budimpešti

Br.4 " Mostar " Trstu

84

Tome je 1903. dodan još jedan bosanskohercegovački lovački

bataljon.

U garnizonski grad dolazili su samo bataljoni I, II i IV, dok je III

bataljon ostao u glavnom gradu svog okruga za dopunu. Banjolučki

okrug za dopunu je u Prvom svjetskom ratu 1914-1918. ukupno dao

38.000 vojnika.(

Kada je u ljeto 1914. izbio veliki rat, tri graceška bataljona 2.

bosanskohercegovačke pješadijske regimente su bili smješteni u

Dominikanskoj kasarni u Grazu, odakle su krajem 1914. preselili u, za

ovu svrhu sagrađeni logor baraka kod Lebringa oko 20 km istočno od

štajerskog glavnog grada. Tamo je kadar ostao do kraja rata.

Na ovaj veliki vojni logor danas podsjeća samo još jedno idilično

ratno groblje. Ono se nalazi u obližnjoj šumici i obuhvata 1.662

vojnička groba Bosanaca, drugih Austrijanaca i ratnih zarobljenika.

Stanovnici obližnjih sela i još živi pripadnici regimenti njeguju ga i

svake godine, posljednje sedmice oktobra, tamo održavaju svoju

komemorativnu svečanost.

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 je već zbog

svoje nacionalnosti, jezika i uniforme padala u oči u glavnom gradu

Štajerske. Jedinice su dolazile isključivo iz Bosne i Hercegovine, ali su

oficiri bili različitih nacionalnosti. Korpus rezervnih oficira koji su pošli u

( U toku Prvog svjetskog rata u banjolučkom okrugu za dopunu mobilisano je 76.000 vojnih obveznika

85

rat potjecao je iz gotovo svih dijelova Monarhije. Tako je regimenta

"graceških Bosanaca" postala uzorom austrijske zajednice naroda, i to,

što predstavlja dodatnu osobenost, i na konfesionalnom planu. U ovim

trupama bile su, naime, zastupljene sve u državi priznate

vjeroispovjesti. Među vojnicima je npr. bilo pripadnika grčko-

pravoslavne, islamske i katoličke vjeroispovjesti, među oficirima je

pored katolika bilo i protestanata i jevreja. Kod "Bosanskih dvojkaša",

kako su ih u narodu zvali, mogla su se razlikovati dva glavna tipa. Jedni

su bili visoki i vitki, drugi niži i puniji. Prvi su u pravilu bili pravoslavnog,

a drugi većinom muslimanskog porijekla. Sve to je za stanovništvo

Graza, naravno, bilo interesantno. Ovi vojnici nisu samo budili

zanimanje, bili su konačno i vrlo omiljeni.

Komandni jezik u regimenti bio je njemački, a govorni jezik

srpsko-hrvatski. Regruti su dolazili gotovo sarno iz seljačkih krugova.

Njihova "obuka" je sukladno tome bila mukotrpna. Vojno obrazovanje

prirodnih momaka, odraslih odsječeno od svijeta, kojima je komandni

jezik bio stran, a odnosi potpuno novi, iziskivalo je sa obje strane puno

strpljenja i dobre volje. Ali je zato jednom naučeno bilo pouzdano

upamćeno i uvijek prvoklasno izvođeno. Zbog toga Bosanci u miru nisu

padali u oči samo zbog jezika i uniforrne, nego i zbog odrešitosti i

tačnosti. Najupadljivije su se Bosanci razlikovali od pripadnika ostalih

trupa po svojim kapama. Vojnici ali i neki oficiri su nosili orijentalni fes.

On je u miru bio izrađen od crvenog, a u ratu od sivog filca i

86

predstavljao je zaštitni znak i simbol pripadnika bosanskih regimenti.

Narocito na Južnom frontu je njegova pojava u borbi izazivala panični

strah i vrlo često prestrašeni krik "ecco i coloniali crudeli!" I u odnosu

između nadređenih i podređenih pripadnici bosanskih regimenti su se

razlikovali od ostalih. Svaki aktivni oficir bosanskohercegovačke

pješadijske regimente br. 2 je već u svojoj prvoj godini službovanja

premještan u Banja Luku, da bi tamo na licu mjesta upoznao narod i

njegov jezik, kao i njegov način života.

Oficiri, a naročito rezervni oficiri, morali su se najprije naviknuti

na način ophođenja sa vojnicima. To je bilo utoliko važnije, što su se

kod Bosanaca oficiri i vojnici međusobno oslovljavali sa u toj zemlji

uobičajnim povjerljivim Ti. Izvjesno je začuđujuće, ali to je nepobitna

činjenica, da ovaj prije patrijarhalni nego vojni odnos među

pripadnicima "Bosanskih dvojkaša" nikada, ni u miru ni u ratu, nije

zloupotrebljen u smislu povrede vojne hijerarhije.

Ako se je vojnik jednom uvjerio, da je njegov pretpostavljeni

njegovo povjerenje zaslužio svojom pravednošću, hrabrošću i dobrim

primjerom u svakom pogledu, pa i u brizi za podređene, onda je on

svoju zahvalnost uvijek spremno izražavao bezuvjetnom poslušnošću,

vjernošću i požrtvovanošću.

Tako se, naročito za vrijeme potvrđivanja regimente na bojnom

polju, razvilo stvarno zajedništvo, ne samo u vojničkom smislu, nego i u

87

smislu jednog duboko emocionalnog pravog drugarstva između oficira i

vojnika.

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 ubraja se u

one trupe austrijsko-ugarske armije, koje su za vrijeme cijelog Prvog

svjetskog rata bile na frontu, svuda se potvrdile i istakle. "Bosanski

dvojkaši" su u vojnim izvještajima, uvijek iznova, naročito isticani.

Sljedeci korak je jedan pokušaj, da se na osnovu dokumentacije,

izvještaja o pojedinim bitkama i poruka vezanim za njih, na osnovu

dnevnika i sjećanja drugova da jedan, što je moguće sažetiji izvještaj o

tome, kako je ova regimenta u svjetskom ratu od 1914-1918. ispunila

svoju vojnu dužnost, vjerna datoj zakletvi. Zbog toga hoćemo da

pređemo njen put kroz mnoga bojna polja i da pri tome istaknemo

pojedine događaje, koji su bili naročito karakteristični za Bosance kao

ratnike. Ova herojska djela pokazala su neuobičajeno veliku mjeru

vrijednih vojničkih vrlina, kao što su poslušnost, umjerenost,

skromnost, hrabrost, postojanost i požrtvovanost, nesebično

drugarstvo i vjernost.

Historija "Bosanskih dvojkaša" u Prvom svjetskom ratu bi bez

pomoći bivših pripadnika ove regimente bila nepotpuna. Prije svega

zahvalnost zaslužuju Major Kurt ADAMUS, Kapetan Edmund

EDELSBRUNNER, Major Sigmund GANDINI, Potpukovnik Julius HAUPT,

Dvorski savjetnik dr. Richard WEBER, kao i porodice već umrlih

88

drugova, iz čije su zaostavštine stavljena na raspolaganje brojna

vrijedna dokumenta.

Graz, novembra 1969.

89

I P r o t i v R u s i j e

V a t r e n o k r š t e nj e

Tri bataljona bosanskohercegovačke regimente br. 2, koji su bili

stacionirani u Grazu, položili su zakletvu 09. avgusta 1914. na

Bolničkom polju. Dan poslije toga regimenta je raspoređena u

industrijskoj hali. Komandant regimente pukovnik KINDL i major

MIHALIĆ držali su govore, i to prvi na njemačkom, a drugi na

hrvatskom jeziku. Pošto su bosanske regimente postojale tek od 1894.,

ovi se govori nisu mogli pozivati na ispunjenje dužnosti i slavna djela

predaka, kao što je to u pravilu bio slučaj sa starim trupama

austrougarske armije. Stoga su se ograničili na ozbiljnu opomenu, da

se neprekidno bude svjesno položene zakletve i da se u miru stečene

vojničke vrline sada trebaju dokazati na bojnom polju. lako je oficirski

kadar, koji je obučavao vojnike i koji ih je sada trebao voditi u borbi

protiv neprijatelja, potjecao iz svih dijelova Monarhije, znao je dobro,

da se na hrabre Bosance može osloniti. Ovo povjerenje nije

iznevjereno.

Druga bosanskohercegovačka pješadijska regimenta je 15.

avgusta u sastavu III ("čeličnog") korpusa 6. pješadijske divizije i 11.

pješadijske brigade (Generalmajor FABINI) ukrcana na južnoj glavnoj

željeznickoj stanici u Grazu u vagone za transport na front. Voz je u

90

11.30 krenuo na Istok. Cilj je bio nepoznat. Općenito se pretpostavljalo

da će biti raspoređeni u Srbiji. Zbog toga su bili iznenađeni na ugarskoj

granici, kad transport nije skrenuo prema jugu, nego je nastavio prema

istoku. Išlo se, dakle, na rusku ratnu pozornicu. I stvarno, regimenta je

18. avgusta iskrcana u Winiki istočno od Lemberga i tu smještena na

prenoćište. Ovdje je na jednostavan način proslavljen carev rodendan.

Dva dana iza toga regimenta je već marširala cestom Lemberg-

Zloczow u pravcu visoravni Mogila. Ovdje se već mogla čuti artiljerijska

paljba. Noću je marš nastavljen prema Mikolajowu, gdje je regimenta

21. avgusta na otvorenom polju zauzela pravougaoni odbrambeni

položaj.

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 se 22.

avgusta ulogorila kod Lahodowa, 15 km istočno od Mikolajowa. Sa te

pozicije u dnevnim i noćnim marševima je išla na istok u susret

neprijatelju. Noću je dolazilo do sporadičnog čarkanja sa kozačkim

patrolama. Kolonu u maršu je 24. avgusta uznemirilo pomračenje

sunca. Vjerovalo se da to mora biti loš predznak i s olakšanjem se

odahnulo, kad je konačno ponovo bio dan.

Armijski komandant je 25. avgusta naredio napad na Zloczow.

Išlo se na to, da se uvežu najjače neprijateljske snage, da se odlučno

udari na njih i time spriječi njihov prodor do Zlote Lipe i do Dnjestra.

Kad je bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 26. avgusta

91

stigla na cestu izmedu Gologorya i Bortkowa, 6. pješadijska divizija je

dobila naređenje da, izlazeći sa vrhova Gologoryja napadne Zlozcow.

Pri tom je bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 u

šumovitom, teško prohodnom kraju naišla na jake neprijateljske snage,

sa kojima je došlo do naizmjeničnih borbi punih gubitaka. Bilo je to

vatreno krštenje, koje je regimenta časno položila.

Prvi bataljon bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2

napao je pod vodstvom majora SCHNEIDERA oko 15.00 sati ruske

položaje iza visova. Vojni orkestar regimente svirao je iza jednog

privrednog dobra marš-muziku, dok je bataljon u mirnodopskoj

formaciji, sa oficirima ispred mnoštva vojnika, išao u borbu. Uprkos

snažnoj pješadijskoj vatri i mnogobrojnim ranjavanjima bataljon je

dosljedno izveo ovaj napad, probio se u ruske položaje, zauzeo

Gologory i negdje oko 15.30 sati, nakon kraće šumske borbe, prodro

čak u artiljerijske položaje protivnika. U ovim prvim teškim borbama

svojom hrabrošću naročito se, između ostalih, istakao poručnik

ADAMUS. Kada su Rusi, uprkos višestruko većoj brojnosti, bili odbačeni

sa visova Gologoryja, on je strelovito navalio sa svojom jedinicom na

zauzimanje mjesta, koje je bilo prvo do neprijateljskih artiljerijskih

položaja. Poručnik ADAMUS je bio prvi niži oficir, koji je odlikovan

Križem za vojne zasluge III klase.

92

Ovaj prvi susret "Bosanskih dvojkaša" sa ratnički iskusnim i

znatno jačim Rusima je, međutim, uprkos velikom napadačkom duhu

morao biti skupo plaćen: komandant bataljona major SCHNEIDER,

kapetan SCHAUFLER, koji ga je zamjenio i potpukovnik RODIĆ su pali,

potpukovnik MENGES i porucnik ADAMUS su bili ranjeni. Ovog skupo

plaćenog uspjeha se je k tome još moralo odreći, pošto je 3. divizija

satima prekasno stigla do Zlote Lipe, do koje je u međuvremenu stigao

protivnik i zauzeo je. U noći Rusima je uspjelo da se četiri puta jačim

snagama probiju između 2. i 3. armije i da na jugu zauzmu gradove

Stanislau i Czernowitz. Time je 3. armiji prijetilo opkoljavanje s desne

strane. Da bi to izbjegla cijela se armija morala povući do Lemberga.

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 zauzela je položaj

kod Przemysla. Prilikom povlačenja morala se braniti od višestrukih

protivudara dijelova III korpusa potisnutih neprijateljskih snaga (gardna

regimenta velikog kneza Nikolaja NIKOLAJEVIČA). Veliki knez je svojoj

armiji naredio brzi protivudar i koncentrično napredovanje prema

glavnom gradu Galicije, da bi ga što je moguće prije zauzeli. U ovoj bici

za Lemberg je 29. avgusta, kod Przemysla, teško ranjen komandant

bosanskohercegovačke pjesadijske regimente br. 2 pukovnik KINDL.

Komandu je preuzeo Major MIHALIĆ. Uprkos herojskom otporu položaji

su 02. septembra ponovo morali biti napusteni i dignute ruke od

Lemberga. Potpukovnik GANDINI trebao je da pokriva povlačenje sa

dvije jedinice i dva puškomitraljeza. U ovu svrhu on je sa svojim

93

snagama na rubu šume kod fabrike duhana u Winikiju zauzeo liniju

dugu 14 km i držao je 14 sati. Ovu su liniju više puta napadali čuveni

Kozaci na konjima.

Bosanci su, medutim, držali ovu liniju bez gubitaka i očistili

položaje tek 03. septembra u 09.00 sati.

G r o d e k

Pošto su Rusi sada imali glavni grad Galicije u rukama, sa

sustezanjem su pokušavali napredovati. Tako je

bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 bez spomena

vrijednih smetnji mogla osvojiti novododijeljeno bojište kod Grodeka.

Komandant regimente Major MIHALIĆ je 08. septembra dobio sljedeće

naređenje: "I. bataljon i jedinica puškomitraljezaca probijaju se naprijed

preko planinske zaravni preko Meierhof Peterwaldena. Lijevo od tog

položaja se razvija IV bataljon, dok je II. bataljon rezerva regimente".

Neprijatelj se nalazio 1.500 do 2.000 m udaljen, jako utvrđen ispred

jedne šume. Vlastita artiljerija napredovala je začuđujućim kasom bez

obzira na gubitke, ali je ipak bila preslaba podrška, dok je, s druge

strane, ruska artiljerija sa dobro raspoređenom vatrom šrapnela nama

nanijela velike gubitke. Žestoko, i gotovo kao na vježbalištu,

napredovanje regimente je na ovom preglednom prostoru izazvalo

najteže gubitke. Kapetani LAHORA, WETTENGEL I BRUGGER su pali, a

cijeli niz oficira je bio ranjen. Jedinice su se svele na 50 pušaka. Njima

94

su djelomično komandovali samo kadeti, a grupu puškomitraljezaca

vodio je narednik ALAGIĆ, zahvaljujući čijem energičnom angažmanu je

u ovom pokolju za našu regimentu došlo do važnog obrta. Kapetan

BRUGGER, jedan hrabri i uopće omiljeni oficir pao je na čelu svoje

jedinice. Regimenta je već imala velike muke, da se odupre

neprekidnoj navali neprijatelja. Tu je ALAGIC ustao pored svog mrtvog

kapetana, podigao teški puškomitraljez na lijevo rame i, naslonjen na

zidinu, počeo tako bijesno da puca na neprijatelja koji je napadao, da

ga je natjerao da zastane. Sve je ustuknulo na čas od čuda i to je

iskoristio komandant regimente, da svoje Bosance odlučno povede u

napad. Tako je neprijatelj odbačen u kritičnom momentu, a narednik

ALAGIĆ je osvetio smrt svog oficira. Za ovaj hrabri i uspješni čin on je

kao prvi u regimenti dobio zlatnu medalju za hrabrost.

U borbama kod Grodeka je bosanskohercegovačka regimenta br.

2 isplela još jedan slavni list u svom lovorovom vijencu: po naređenju,

II. bataljon pod komandom kapetana DURLACH-a, koji je do tada bio u

rezervi, u noći 09. na 10. septembar se morao probiti kroz šumu, koja

se nalazila ispred regimente, a za koju se pretpostavljalo da skriva

neprijatelja. Naredba je bila, da se razbiju neprijateljski položaji i da se

prodre do Bartatowa. I stvarno, bataljon je u unutrašnjosti šume naišao

na veoma jakog neprijatelja. U tmini je došlo do ogorčene borbe prsa u

prsa, koja je okončana pobjedom Bosanaca. Bataljon je očistio šumu i

natjerao protivnika u bijegu do iza Bartatowa. Time je bataljon

95

briljantno izvršio svoj vrlo riskantni zadatak. Kapetan DURLACH je za to

kao prvi u regimenti dobio Orden čelične krune III klase sa ratnim

ukrasom.

Izvještaj o znamenitom pokolju kod Grodeka bio bi nepotpun, ako

se ne bi pomenula sanitetska služba u velikom dvoru Peterwaldena,

gdje je glavni ljekar dr. WEBER sa svojim vjernim saradnicima

ispunjavao časne zadatke svoje profesije. Sve više ranjenih je moralo

biti medicinski zbrinuto, a medicinske opreme i lijekova bilo je sve

manje. Bio je to neprekidan, težak, požrtvovan i savjestan rad uz često

zalaganje vlastitog života. Sanitetskoj službi bosanskohercegovačke

regimente br. 2 moglo se potvrditi, da njena dostignuća nisu zaostajala

za onima boraca na bojnom polju. U Peterwaldenu je dr. WEBER sa

svojim ljudima učinio gotovo nešto nadčovječansko. Ovaj uzorni vojni

ljekar je u kritičnim situacijama više puta skidao traku sa crvenim

križem i sam učestvovao u jurišnom napadu. Kada su ga u 85. godini

života pitali, zašto je to radio, on je odgovorio: "Zato što sam bio

megdandžija!" Bio je to izbjegavajući odgovor iz skromnosti. On

zapravo nije bio samo izvrstan ljekar, nego i pravi oficir Bosanaca, koji

je također, uskoro bio odlikovan ordenom Franz a Josepha.

96

P o v l a č e nj e

Nakon pokolja kod Grodeka vrhovni komandant armije dao je

nalog operativnom odjeljenju da priprema dalje povlačenje. Sa

izdavanjem naređenja je, međutim, još oklijevao. Pješadijski general

CONRAD von HÖTZENDORF je 11. septembra svom prijatelju

pješadijskom generalu von BOLFRASU napisao: "Vođenje rata u

istočnoj Pruskoj, koje potpuno ignoriše veliki cilj, došlo je do toga, da

moramo ustuknuti pred mnogo jačim neprijateljskim snagama.

Njemačka se konačno mora odlučiti, hoće li se odmah ukljuciti kod nas

ili će nas pustiti da nestanemo u krvi".

Kakvo je raspoloženje bilo među trupama može se zaključiti iz

činjenice, da oficiri kao i vojnici nisu vjerovali u svoje ordenje, kad su

dobili naređenje za novo povlačenje, kojim su morali dići ruke od tako

požrtvovanih pobjeda nad već umornim neprijateljem. Pješadijski

general von CONRAD sam je o tome rekao: "Ovo prekidanje stvarno

nije bilo potrebno, jer nije se stajalo tako loše, iako odnosi operacija

više nisu bili održivi." Odvajanje od neprijatelja uspjelo je bez trvenja.

Cijelo povlačenje se zbog gotovo neprestane obilne kiše pretvorilo u

mučenje. Ceste su bile razlokane transportima municije i topova, a

sporedni putevi puni razmekšalog blata. Sve željeznice su bile

zakrčene rijekom izbjeglica. Izgladnjela stoka za vuču, koja više nije

97

imala snage da vuče svoj teret, ležala je ustrijeljena i ostavljena na

rubu puta. Opšte raspoloženje bilo je sve prije nego dobro. Povlačiti se

pod kišom koja lijeva, putevima za koje se od blata i ne zna, cestama

zakrčenim crkotinama životinja, a često i tijelima poginulih, mokri do

gole kože, izgladnjeli i mrtvi umornii, i još se pri tome braniti od

neprijatelja s leđa, to je najgore moguće stanje za vojnika. Zajednička

patnja, u kojoj se ističu samo jaki karakteri i istaknute ličnosti, budi i

pravo drugarstvo, najvisi stepen života u zajednici.

U Przemyslu su se kolone sakupile u nerazmrsivo klupko. Štabovi

su imali veliku muku da zavedu red i održe transport u toku. Slika trupe

prilikom njenog dolaska na San bila je deprirmirajuća. Ona se,

medutim, stvarno nije trebala stidjeti svojih djela prije povlačenja. To je

između ostalog dokazivalo i sve bojažljiviji napad protivnika. Rusi su

uzimanje Lamberga osjećali, kako je izvještavao tadašnji austrougarski

vojni ataše u Konstantinopolju general-major POMIAKOWSKI, kao Pirovu

pobjedu. Njihovi gubici bili su ogromni, a nisu računali sa takvom

željom za napadom i borbenim revnošću austrijske armije. O

zauzimanju Lemberga ruski general DANILOW u svojim sjećanjima

kaže: "Strahovita iscrpljenost i teški gubici ruske armije onemogućavali

su praćenje neprijatelja". Slično glasi i presuda službenog ruskog

istorijskog zapisa: "Uspjeh je skupo otkupljen. Pobjednik se ne razlikuje

od pobijedenog. On nije imao snage da djelotvornim progonom iskoristi

prednosti pobjede".

98

Bosanskoercegovačka pješadijska regimenta br. 2 se prvi put

zaustavila sjeverno od Przemysla kod Hrusatice, da bi se tu ukopala i

zauzela položaj prema protivniku. Na djelu su bila drva, krampe i

lopate, iskopani su zaštitni i povezujući rovovi. I Rusi su se ukopali na

istočnoj obali Sana. Bili su mirni.

U vremenu koje je slijedilo bio je neophodan odmor, i tada se

pojavio jedan drugi bespoštedni neprijatelj, kolera. Ona je na obje

strane fronta uzimala svoje žrtve i širila potpuno borbeno zatišje.

Kasnije statistike su svjedočile o velikom broju umrlih među ruskim

vojnicima. Bosance ova opaka bolest nije pogodila taka snažno, jer je

glavni ljekar dr. WEBER vojnicima odmah dao djelotvome upute

ponašanja i naredio da piju samo prokuhanu vodu. Ljekar regimente

"Bosanskih dvojkaša" dr.JANECKYje preuzeo vođenje bolnice za koleru

u Przemyslu, gdje je, među ostalim, i poručnik HOJNI postao žrtva

kolere. Dr. JANECKY je kasnije, izgarajući na svojoj funkciji, pao u rusko

zarobljeništvo. Epidemija je zahvatila i civilno stanovništvo, a

zaustavljena je tek kad je mogla biti izvršena vakcinacija u većem

obimu.

U K a r p a t i m a

Novo naređenje za povlačenje dovelo je bosanskohercegovačku

regimentu br. 2 do Karpata, gdje su konačno već postojali pripremljeni

99

i dobro sagrađeni položaji. Bilo je već sasvim hladno i nedostajala je

samo još topla zimska oprema. Dok je oprema stigla, smrrzavanje je

odnijelo jos vojničkih života, što je još više smanjilo ionako već

malobrojno ljudstvo. Početkom decembra stiglo je konačno i pojačanje

u vidu jednog marševskog bataljona. Bilo je i krajnje vrijeme za to, jer u

prvoj polovini mjeseca Rusi su sa dvije armije udarili na poljski front

preko Dunajeca prema Krakovu i Novosadencu. Time se javila opasna

bočna prijetnja austrougarskim odbrambenim redovima u brdima

Karpata. Zbog toga je armijski komandant smatrao potrebnim da u

noći 28. novembra vrati 6. pješadijsku diviziju na visove izmedu

Laborcza i Ondave kao rezervu. Ruski je pritisak iz Neu-Sandeza prisilio

3. armiju da 02. decembra očisti grad Bartfeld. Međutim, i protivnik je

sada već imao velike gubitke i probleme sa pristizanjem pojačanja. I on

se, dakle, povukao na visinske linije u Karpatima. Dubok snijeg i žestok

mraz spriječili su veće akcije. U malim čarkama su, međutim, i u

božićnoj sedmici bjesnile mjestimične borbe. Takav pozicioni rat nije

bio po ukusu Bosanaca.

Januar godine 1915. je bio naročito težak mjesec za trupe, koje

su u dubokom snijegu ležale na oko 400 kilometara dugoj liniji fronta

na visovima i prijevojima Karpata. Ranjeni, koje se nije moglo povlačiti

natrag, smrzavali su se, na stotine njih. Prevozna sredstva i vučna

stoka nisu se uspjevali probiti kroz neizmjerno veliki snijeg, pri

temperaturi od 20 stepeni ispod nule danima nije bilo nikakve opskrbe.

100

Pritom je vojnik živio većinom napolju. Krajem februara je otopljeni

snijeg preplavio doline i poplava je porušila mostove i logističke

puteve. Ali u to vijeme je regimenta "Bosanskih dvojkaša" već bila

dodijeljena XIII korpusu (pješadijski general RHEMEN) 7. armije

(konjanički general PFLANZER-BALTIN) na južnom krilu ruskog fronta.

P r o lj e t n a o f a n z i v a

Podmaršal knez SCHÖNBURG vodio je tada 6. pješadijsku diviziju.

Pukovnik MUELLER 12. brigadu, a potpukovnik MIHALIĆ 2. bosansko-

hercegovačku pješadijsku regimentu. Oni su sredinom januara u Kis-

Sepenu presjeli, a 23. januara sišli s voza u Koerosmezoe, koji je ležao

u dubokom snijegu. Onda su saonicama dovezeni do Brusztura, odakle

su marširali do Rafailowa. Ovdje je regimenta nakon 4 sedmice opet

bila u borbi. Broj ranjenih je bio toliki, da ih je moralo odvoziti 20

saonica. Iz jedne bitke kod Pasziczna bosanska regimenta je dovela

500 zarobljenika i dva puškomitraljeza. Odavde su marširali preko

Pniowa, Bitkowa i Babczea prema Solotwini. Pošto su tamo potisnuli

neprijatelja, probili su se prema Dolini. Na putu tamo Bosanci su morali

skrenuti udesno, da bi pritekli u pomoć 42. Honved-diviziji (ugarska

odbrana). U Kosmacz-u je regimenta otjerala jedan odred Kozaka iz

sela i marširala onda preko Lachowce i Rosulne prema Maidanu. Kad je

tamo stigla, već je bio mrak. Iznenada iz crkve nahrupiše Rusi. U opštoj

101

pometnji došlo je do divlje pucnjave, koja je obustavljena tek

austrijskom komandom iz roga: "Obustaviti paljbu!". I kod Iasienowice

došlo je do sudara sa bitkom koja se pomjerala tamo-ovamo. Zatim se

regimenta povukla u Niebylow, da se ponovo sakupi i zbrine ranjenike.

2. marta je veoma umorna stigla u Jablonku. Sutradan je u Lubienecu

doživjela snježnu oluju sa munjama i grmljavinom. Nevrijeme je trajalo

samo nekoliko minuta, ali je prouzrokovalo takav pad temperature, da

je opet bilo smrzavanja. Nakon što su "Bosanski dvojkaši" 14. marta

zauzeli mjesto Kryczka, ono je danima bilo pod puščanom paljbom,

čemu je sigurno doprinjela izdaja civila. Rusi su 22. marta osvojili

izgladnjeli Przemysl. Trupe, koje su usljed toga postale slobodne,

odmah su bacili na front. Tako je i u području 7. armije postalo življe.

Do 20. maja 6. pješadijska divizija se borila protiv jake ruske nadsile

kod Nadworna. Zapadno od ovog grada "Bosanski dvojkaši" su se borili

na Bystrzyca Solotwinca. Tamo je 04. juna divizija iz Graza osvojila

nekoliko visova i probila se u tami do Jablonke.

Grupe armije su 09. juna uspješno napale Schoenburg i Rhemen

u području Ottynia- Zukowa i time potisnuli lijevo krilo 07. armije

prema sjeveru, a 14. juna su se dočepali Dnjestra.

102

D nj e s t a r

Teška ratna godina puna žrtava u Karpatima je prošla i ofanziva,

koja je počela u maju kod Gorlice, sretno je okončana, uprkos velikim

naporima protivnika i nekim protuudarima.

Sredinom juna 1915. godine lijevo krilo austrougarskog fronta se

nalazilo 30 kilometara od Lemberga, desno sa 7. armijom na obalama

dugog i krivudavog Dnjestra. Bilo je krajnje vrijeme da se prorjeđeno i

premoreno ljudstvo popuni i ponovo ustroji. Pri tom je došlo do

pregrupisavanja. Bosanskohercegovačka pjesadijska regimenta br. 2 je

16. juna 1915. bila kod Okna, oko 10 km zapadno od Horodenka,

spremna da umaršira u ovaj grad. Tamo je II. bataljon sa kapetanom

DURLACHOM raspoređen na rusko-besarabijsku granicu, do koje su

došli 20. juna. Prilikom napada, do kojeg je došlo već sutradan, život je

položio kapetan DURLACH, jedan naročito hrabar i istaknuti oficir

Bosanaca. Ostatak regimnte, koji se u međuvremenu kretao uzvodno i

uz velike gubitke preko jednog improvizovanog mosta stigao je na

istočnu obalu, upleo se 23. jula kod Duninowa u jednu tešku borbu, u

koju se odlučujuće uključila 2. jedinica pod komandom kapetana

KUMMERA. Zastavnik EDELSBRUNNER već je zauzeo sjeverni rub

mjesta, kad su se Rusi probili desno odatle. Da bi izbjegao

opkoljavanje, on je Bosance povukao malo nazad, ali ih je odmah zatim

poveo u napad, odbacio protivnika sa zauzetog položaja i ponovo

103

zauzeo mjesto. To mu je donijelo medalju za hrabrost i prijevremeno

unapređenje u poručnika. U borbama posljednja 2 mjeseca regimenta

je imala tako velike gubitke u vojnicima i oficirima (poginuo je i

komandant, potpukovnik MIHALIĆ), da su angažovane i rezerve divizije.

Knez SCHOENBURG je posjetio regimentu 25. jula. Trinaesti marševski

bataljon stigao je 08. avgusta sa kapetanom JlHNOM von SOLWEGEN.

Pukovnik HANIKA preuzeo je komandu nad regimentom, major

MAURETTER nad I, a kapetan TASSILO komandu nad II bataljonom.

B i t k a k o d S i n k o w a

Septembra 1915. godine nađoše se "Bosanski dvojkaši" na

velikoj krivini Dnjestra kod Sinkowa naspram Rusa, koji su na lijevoj

obali držali jedan jaki mostobran. Ovaj istureni položaj su 03.

septembra I i IV bataljon osvojili i time odbacili protivnika na Szuparku.

Ruse su njihovi oficiri četiri dana uvijek iznova tjerali u protivnapad i

više puta je došlo do borbe prsa u prsa. Pošto je pri tom neprijatelj

uvijek gubio, Rusi su 07. septembra konačno digli ruke od mostobrana.

I Bosanci, koji su doveli 4.400 zarobljenika, morali su ovaj uspjeh

skupo platiti. Iz IV bataljona ostala su samo 2 oficira i 187 ljudi

sposobnih za borbu. Dva dana kasnije 14 marševski bataljon je doveo

hitno potrebno pojačanje.

104

Jos jednom se podmaršal BENIGNI dao u proboj od Sinkowa

prema sjeveru. Istovremeno je, međutim, ruski armijski general I V A N

O V započeo ofenzivu prema jugu. Uspjelo mu je da 07. oktobra između

Trembowla i Tarnpola jakim snagama probije linije njemačke južne

armije. Neposredno poslije toga je 6. austrijska pješadijska divizija tako

snažno napadnuta od strane čeških regimenti, da se je, umjesto da

napadne, morala ograničiti na odbranu. Tek pošto su odbili ruski

napad, počeli su ponovo napredovati, najprije desnim krilom. Komanda

7. armije, koja je zbog novog položaja njemačke južne armije morala

promijeniti svoje dispozicije, povukla je diviziju iz Graza sa borbene

linije sredinom oktobra, da bi je prebacila na italijansku ratnu

pozornicu, gdje su na Sočanskom frontu bili hitno potrebni.

105

II NA BALKANU

P r o t i v S r b i j e

Austro-Ugarska je nakon izbijanja rata 14. avgusta 1914. godine

svojom 2. i 5. armijom umarširala u Srbiju sa sjevera, dok je 6. armija

pod direktnom vrhovnom komandom Balkanskih oružanih snaga

maršala POTIOREKA trebala da 19. avgusta prodre izmedu Bijeljine i

Višegrada preko Drine. Ovoj armiji pripadao je XV. korpus sa 48.

pješadijskom divizijom, koja je poticala iz Sarajeva (podmaršal EISLER),

koja se sastojala od 11. i 12. brdske brigade, a u okviru 12. borio se

izmedu ostalih III bataljon 2. bosansko-hercegovačke pješadijske

regimente, najprije pod vodstvom SPINDLERA a kasnije pod vodstvom

potpukovnika COUDENHOVE. 48. Pješadijska divizija je Na desnom

krilu Armije već 20. avgusta na juriš osvojila visove iznad Višegrada. Ali

uspjeh se nije mogao iskoristiti, pošto je u ovo vrijeme 2. armija bila

hitno potrebna na ruskoj ratnoj sceni i njihov je odlazak doveo u

žestoku nevolju 5. armiju kod Šapca. Isturena 6. armija je stoga opet

morala biti povučena preko Drine natrag. Tek je 22. oktobra jednoj

borbenoj grupi sastavljenoj od Bosanaca, Dalmatinaca i Tirolskih

jurišnika pod vodstvom maršala WURMA uspjelo da ponovo prodre na

istok i zauzme Višegrad. Time je III bataljon "Bosanskih dvojkaša" bio

106

stalno i uvijek na naročito važnim mjestima. Ovaj se bataljon pri tom

uvijek pokazivao kao hrabar i spreman na napad, kao npr. 28.

septembra prilikom ponovnog osvajanja "mrtvačkih rovova" na Biljegu

i 08. novembra prilikom zauzimanja Prevlake u Zadarskoj dolini.

Najveći dio ovog marševskog proboja bio je obilježen kišom, snijegom i

hladnoćom, razlokanim putevima i drugim preprekama, a stalno je bilo

i velikih teskoća sa logistikom. Uprkos tome, III je bataljon "Bosanskih

dvojkaša" je u sasatavu 48. divizije 25. novembra već došao do širokih

lanaca Prostruga planina i time i područja Morave. Tog dana divizija je

dobila naređenje, da napadne visove Bukve.

Uprkos snažnoj vatri srpskih artiljeraca i bočnim napadima

protivnika (nasuprot je stajala Moravska divizija II sa 8 bataljona)

napad je uspješno izveden. Pri tom je bosanski poručnik Gojkomir

GLOGOVAC zaslužio najveće vojno odlikovanje Austrije, orden Marije -

Terezije. Evo jednog opisa njegovog herojskog oružanog djela: “ Ujutro

26. novembra su se na visu Bukve nalazile dvije austrijske brdske

brigade, br. 10 (desno) i br. 12 (lijevo) jedna pored druge u stanju

borbene gotovosti. Gusta magla je obavijala brdo. Sa srpskim trupama

odbačenim iza visova između borbenih položaja postojala je samo

labava veza. Malo prije 07.00 sati su iznenada napali na kotu 552 i

položaje 10. brigade i time ugrozili desno krilo 12. sa poručnikom

GLOGOVCEM i njegovim mitraljeskim odredom. Dan prije jedan od

njegovih puškomitraljeza je morao biti po sposlan u pozadinu zbog

107

kvara u punjenju, tako da je u tom momentu odjeljenje raspolagalo

samo sa jednim puškomitraljezom. S njime su oficir i njegova tri

vojnika skočili pored mjesta na kojem je upao protivnik i sačekali tu da

prođe glavni kontigent protivničke vojske u jurišu, da bi mogli napasti s

leđa. Prepad je izazvao pravu paniku. Sto koraka od zaklona nastala je

užasna zbrka medu vojnicima u bijegu i onim koji su pogođeni padali.

Srbi su uskoro pobjegli sa već osvojenog visa ponovo u dolinu

Dragoviljske, ostavljajući za sobom 500 mrtvih i veliki broj ranjenih” .

Komisija za ocjenjivanje oružanih djela i njihovih posljedica došla je do

sljedećeg zaključka:

"Drugi put u hstoriji ordena Marija - Terezija javlja se mlado oružje

puškomitraljez kao alat u jednom djelu vrijednom ordena. Ono je

postalo odlučujući faktor u ruci jednog srčanog oficira u jednoj krajnje

kritičnoj borbenoj situaciji i dokazalo svoju teško vjerovatnu nadmoć u

borbi: na neprijateljskoj strani jaka divizija sa 6 bataljona, a na vlastitoj

samo jedan puškomitraljez. Psihološki, odluka poručnika GLOGOVCA

zaslužuje visoku ocjenu."

U srpskom zapisu Generalštaba u VII svesci stoji o tome na strani

144 sljedeće: “Napad moravske divizije, koja se sastoji od tri bataljona

pješadijskih regimenti 6/1 i 6/11, koji počeo u 07.00 sati, najprije je

zabilježio uspjeh, ali je ubrzo zaustavljen. Naišavši na snažnu paljbu

puškomitraljeza naše su trupe već na početku borbe imale znatne

gubitke. Komandant divizije je stoga naredio obustavljanje napada, koji

108

u sudaru sa ubilačkom vatrom puškomitraljeza nije imao izgleda da

uspije, i ograničavanje na glavnu odbrambenu liniju."

Gojkomira GLOGOVCA ćemo u ovoj historiji regimente sresti ponovo

kod proslavljenog osvajanja Monte Melette. Ali želimo već ovdje, na

vrhuncu njegovog vojnikovanja, istaći njegov dalji put. Po završetku

rata GLOGOVAC je živio u svom hrvatskom zavičaju. Nova

jugoslovenska država hitno je trebala oficire i iako Srbi nisu zaboravili

njegovo herojstvo na visovima Bukve, uzeli su ga u svoje oružane

snage.

Kada je GLOGOVAC u proljeće 1919. trebao biti poslan na

osvajanje Koruške, izvukao se od izvršenja ovog naloga, otišao u

Mađarsku i umro u bolnici Crvenog križa od tuberkuloze pluća. Svoje

izbjegavanje odlaska na Korušku je jednom drugu obrazložio sljedećim

riječima: "Za mene je borba protiv Austrijanaca, mojih jedinih dobrih

saboraca nemoguća, upravo nezamisliva!" Pukovnik Karl

COUDENHOVE, krilni ađutant nadvojvoda EUGEN komandant bataljona

u 2. bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti, piše u svojim

ratnim sjećanjima o bataljonu Bosanaca, koji je on 13. avgusta 1914.

vodio nedaleko od Bijeljine preko Drine, sljedeće: "Za vrijeme ovih

kritičnih dana su moji srpski (misli se pravoslavni) Bosanci imali puno

prilika da prebjegnu svojoj braći, našim protivnicima. Ali ni jedan to nije

učinio. Naprotiv: Iz našeg bataljona su se javili 40 rasturenih, medu

109

njima je bilo i lako ranjenih, nakon povlačenja, kod komandanta. Moji

gubici bili su samo mrtvi i teško ranjeni. Za nas je oficire to uvijek bio

dirljiv prizor, kako su naši Bosanci u napadu u preziruću smrt

napredovali polako, ali ustrajno i nepokolebivo.”

Četrdeset osma brdska divizija sa III bataljonom "Bosanskih

dvojkaša" se 29. novembra 1914. godine već bila probila do vrha

Parloga na Ljigu. Drugog decembra, na dan zauzimanja Beograda,

prodrla je preko Lipeta prema Motiki. Sedmog decembra divizija je na

Mramoru upala u borbu prsa u prsa sa I Drinskom divizijom. Dan nakon

toga je oko ponoći digla u zrak most kod Slovaca. Zatim se 48. brdska

divizija umorna od borbe i potpuno icrpljena vratila do Uba. Bosanski

bataljon je brojao još samo 200 pušaka. Cijela 6. armija je hitno trebala

mir i oporavak. Prihvaćena je iza Save. “Bosanski dvojkaši” su odatle u

maju 1915. otisli na Sočanski front.

110

U C r n o j G o r i

Crnogorski kralj, čija se zemlja na jugu graničla sa Hercegovinom

je, odmah pošto je izbio rat između Austrije i njemu bliske

Srbijeiskoristio priliku, da zauzme 1.850 metara visoki Lovćen, koji

dominira Kotorskim zalivom. Ali krajem 1915. se na sjeveroistoku

podigla za njega teška oluja. Prijateljska Srbija je izgubila rat.

Definitivno je 24. novembra bila pobijeđena na historijskom Kosovo

polju. Ostaci potučene armije bježali su sa bolesnim kraljem PETROM u

brda Albanije i Cme Gore. Austrijska armija pod vodstvom generala

KÖVESSA je nadirala naprijed i 07. decembra zauzela Peč. Snažne

sniježne padavine spriječile su je daljeg napredovanja. Početkom

januara je već bila zašla u crne gore i 10. januara 1916. godine nakon

dva dana žestokih borbi austrijske su trupe osvojile Lovćen. 13. januara

zauzeli su glavni grad Cetinje. Time je rat za Cmu Goru praktično bio

završen. Ostaci trupa predali su se 25. januara, a kralj je preko Rima

pobjegao u Francusku.

U spomena vrijednom osvajanju snažno utvrđenog i hrabro

branjenog Lovćena je V. bataljon bosanskohercegovačke pješadijske

regimente br. 2 pod vodstvom kapetana STARKELa imao izvanrednog

udjela. Nakon što je potučena Crna Gora, on je upotrijebljen u južnom

Tirolu u brdskom ratu. Krajem aprila 1916. ovaj bataljon se našao u

111

sastavu 21. brdske divizije (generalmajor GOIGINGER). U maju 1916.

istakao se kao borbena grupa brdske divizije već u brdima Pustertala.

U R u m u n i j i

Rumunija, koja sa centralnim silama nije bila povezana

ugovorom, ali je ipak bila prijateljska s njima i pažljivo je pratila tok

rata izmedu njih i Antante, čekala je na potez jačih. Odlučujućom za

njen izbor partnera pokazala se velika ruska ofanziva pod generalom

BRUSSILOWIm sa svojm početnim uspjesima 1916. Rumunija više nije

dalje odugovlačila. Okrenula se od Centralnih sila i priključila se

Antanti, koja je zračila nadom. Sa četiri armije, čija je snaga brojala

okruglo 600.000 ljudi napala je Austro-Ugarsku. 3. armija se u svom

marševskom centru, pod vodstvom generala AVARESCU-a, probila

izmedu prevoja Oitos i Toelzburškog prevoja preko oba erdeljska grada

Kronstadta i Schaessburga na sjever.

Austro-Ugarska je na svojoj granici imala 25.000 ljudi u izmješanim

trupama pod vodstvom generala ARZAa. U njihovom sastavu nalazio se

i VI bataljon bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2, koji je

nakon rumunjskog ratnog razjašnjenja bio stacioniran u logoru u

Lebringu i odatle ga je u septembru 1916. godine general MALACAK

poveo na rumunjski front.

112

Ovaj bataljon "Bosanskih dvojkaša” se, prama sačuvanim izvještajima,

istakao svojom hrabrošću i to naročito u teškim borbama za sedam

gradova graničnog pojasa na Oito-u.

U I s t o č n o m k o r p u s u

U prvim mjesecima 1918. godine je u prostoru Beograda

formiran Istočni korpus. Sastojao se dijelom od bosanskohercegovačkih

trupa. Po jedan bataljon bosansko-hercegovačke pješadijske regimente

br. 1, 2, 3 i dvije jedinice bosanskohercegovačkih strijelaca br. 5 služili

su u Istočnom korpusu. Komanda ovim specijalnim korpusom

prenesena je na heroja sa Monte Melette, natpukovnika DUIĆA.

Komandna mjesta su, među ostalim, povjerena sljedećim aktivnim

oficirima "Bosanskih dvojkaša": kapetan BOŠNJAKOVIĆ, kapetan

GLOGOVAC, kapetan ROESSLER i porucnik. ADAMUS.

Istočni korpus je izvorno bio određen da osigurava bagdadski

prolaz prema Palestini. 20. juna 1918. godine je ipak nakon neuspjele

ofanzive na Piavi dospio na talijansku ratnu pozornicu.

To što se je vojna komanda još 1918. odlučila, da prije svih,

upravo bosansko-hercegovačke regimentaše, koji su do tada već bili

isprobani na svim ratnim pozornicama, izabere za Istočni korpus,

svjedoci ne samo o mnogostrukim mogućnostima angažovanja ovih

113

trupa, nego je, također, i častan dokaz bezuvjetnog povjerenja, koje je

vrhovna komanda arrnije imala u ove regimentaše.

III PROTIV ITALIJE

3. B a t a lj o n

Italija je 04. maja 1915. godine raskinula ugovor o savezu sa

Austro-Ugarskom, koji je postojao od 1882., i 23. maja objavila rat, za

koji se već bila odgovarajuće i pripremila. S naporom je k.u.k. Vrhovna

komanda armije mogla da izdvoji trupe za novu ratnu pozornicu. Od

“Bosanskih dvojkaša” je došao III bataljon pod komandom majora

RUŽIČIĆA, koji je do tada bio angažovan u Srbiji, sada na Jugozapadni

front. On se istakao već u prvim od jedanaest spomena vrijednih

Sočanskih bitaka. U drugoj Sočanskoj bici III bataljon se borio na vreloj

osporavanoj Monte San Michele. Krajem avgusta 1915. je došao na

Koruški front. Tamo je zaradio nove lovorove vijence prije svega

osvajanjem Findenig-Kofelsa 06. septembra 1915. Bataljon je bio

raspoređen u sastav 12. brdske brigade, sa kojom se, pokriven

artiljerijskom vatrom i vatrom minobacača, bacio na protivnika. u Pass

Lodinutu i Findenigu. Osvajanjem ovog posljednjeg Bosanci su pomakli

liniju fronte na talijanski teritorij i otvorili pogled u dolinu gornjeg

Chiarsa.

114

U novembru 1915. III bataljon je opet bio na Sočanskom frontu, i

to oblasti Görzer Brückenkopf. Vojni izvještaj slavno ističe herojsku

odbranu vrha od 383 m istočno od Plave 12. decembra 1915. od

bataljona Bosanaca. Bataljon je držao vrh uprkos snažnim napadima

četverostruko jače sile. Sredinom decembra III bataljon je opet bi na

Soči sjedinjen sa svojom regimentom, u čijem je sastavu onda i ostao

do kraja rata.

N a S o č i

Druga tri bataljona "Bosanskih dvojkaša" su 14. oktrobra 1915.

kod Kotzmanna povučeni sa ruskog fronta i prebačeni na talijansku

ratnu pozomicu. Oni su sa 6. pješadijskom divizijom ( podmaršal

SCHÖNBURG) 27. oktobra stigli u Schönpass kod Görza, i to 2 bataljona

sa 12. brigadom (pukovnik MUELLER) i jedan bataljon sa 16. brigadom

(pukovnik TESTA). Od 21. oktobra je talijanska armija pokušavala da uz

najveći mogući angažman u 4. bici prodre do Trsta.

Krajolik i priroda, kao i način borbe, ovdje su se pokazali

drugačijima nego na Istočnom frontu. U najveću nedoumicu je

neprijateljsku artiljeriju dovodilo zbunjujuće dejstvo bačenog kamenja.

Pritom nije bilo zaklona za borce, čak ni rovova, nego samo zaštitne

rupe u kamenitom tlu, iz kojeg su rasprskavajući meci pokretali cijele

slapove odronjenog karnenja. Nije bilo ni zaštićene veze sa pozadinom.

Nedostatak vode mučio je trupe u kršu. Bura je ledeno hladno brijala

115

preko visova. Nakon tri sata talijanske topovske paljbe 1. novembra je

bjesnila žestoka borba. Bosanci su u protunapadu odbacili protivnika,

koji je bio prodro kod Peteana. Regimenta se zatim našla na samom

Monte San Michele, koji se u ravnici izdizao 275 m u vis istočno od

Gradišća u sljedećim krvavim bitkama na Soči, okružena artiljerijom i

pretvorena u žrtveni brijeg. Protivniku je 13. novembra nakon jednog

takvog čelično-vatrenog udara, uspjelo da zauzme dio teritorija u

dužini od otprilike 600 koraka. Ali, u noćnom protivnapadu Bosanci su

mu to opet oduzeli. Samo ova jedna borbena epizoda je po vlastitim

podacima Talijane koštala 8 oficira i 476 palih vojnika. Dan nakon toga

talijanske jurišne trupe su južno od Peteana zauzele položaj oko 400

koraka širine i tražeći zaštitu u tmini pokušavali se proširiti. I opet su

"Bosanski dvojkaši" bili ti koji su isukali mač. Isto se ponovilo 15.

novembra na vrhu Monte San Michele. Ovaj put Bosanci su pošli u

protivnapad zajedno sa strijelcima br. 8. Snježna mećava je 16. i 17.

novembra donijela prekid. Ali već 24. novembra Talijani su nastavili

svoj sve intenzivniji pokušaj da ostvare prodor prije duboke zime.

Napad je, međutim, propao i time se i završila 4. Sočanska ofanziva,

bez pomena vrijednih osvojenih teritorija od strane protivnika.

"Bosanski dvojkaši" su bili tako umomi od borbe i sa puno palih, da su

morali biti povučeni sa fronta. Najprije je slijedio kratki oporavak u

Ranzianu, odakle je regimenta, popunjena marševskim bataljonima,

prebačena na Južnotirolski front.

116

U "S e dam o p ć i n a"

Austrougarski načelnik generalštaba, CONRAD von

HÖTZENDORF, želio je da masivnim napredovanjem iz brda južnog

Tirola u proljeće 1916. ostvari odlučujući potez na talijanskoj ratnoj

pozornici. Ovaj plan je zbog neuobičajeno jakih snježnih padavina u

brdima bio odložen do sredine maja. Tek tada putevi veze su bili

unekoliko prohodni i za tešku artiljeriju. U planiranoj ofanzivi je 6.

pješadijska divizija, u čijem su se sastavu borili "Bosanski dvojkaši",

dobila zadatak, da savlada posljednje neprijateljske prepreke prije

stupanja na gornjotalijansku udolinu. V bataljon regimente borio se u

ovo vrijeme zajedno sa V bataljonom "Bosanskih kečeva" i bosanskim

jurišnicima br. 3 u rejonu V Pustertala. Dijelovi bosansko-hercegovačke

pješadijske regimente su 29. maja u području sjeverno od Monte Fiara

po prvi put od početka ofanzive dospjeli direktno u borbu i natjerali

Bersaglieri- regimentu u bijeg. Time je bio otvoren put preko gornje

doline Campo Mulo. Šesta pješadijska divizija se 1. jula sakupila u ovoj

dolini ispred visoko stršećeg planinskog stupa Monte Melette.

Naređenje da razbije ovu silnu bravu pred dolinom Brenta dobila je 11.

brigada.

117

Z au z i m a nj e n a j u r iš M o n t e M e l e t t a

- F i o r

Već 2. juna prijepodne potpukovnik von BRUNFAUT, komandant

11. brigade, naredio je pješadijskoj regimenti 27 da krene u napad.

Regimenta je 3. juna dospjela do uvale zapadno od glavnog vrha.

"Bosanski dvojkaši" su se probili do Mga. Mandrielle, tamo ih je

smijenila 8. brdska brigada, a oni su prebaćeni u dolinu Campo Mulo.

Komandant brigade je 5. juna ponovno naredio napad na

podrucje Monte Meletta - Monte Castelgomberto, i to sa II i IV

bataljonom pješadijske regimente br. 27, dok je III bataljon 27.

regimente trebao da se probija južno od tog dijela. Treći bataljon

"Bosanskih dvojkaša" je trebalo da slijedi IV bataljon Belgijanaca, i to

tako da im prilikom juriša bude pri ruci. Prvi i četvrti bataljon

"Bosanskih dvojkaša" su trebali da budu rezerva brigade preko Mga.

Slauper i da daju odgovarajuću podršku artiljeriji prilikom napada.

Do zastoja u napadu je, zbog velikih gubitaka usljed dejstva

talijanske artiljerije i puškomitraljeza, došlo na platou istočno od Mga.

Slauper. Nakon toga je III bataljon Bosanaca pokušao da pri prvom

sumraku iznenada preko kote 1.559 zauzme vrh Monte Meletta-Fior.

Mladom poručniku ECKERU je uspjelo i da se sa 100 vojnika na juriš

probije u neprijateljske položaje. Međutim, pošto zbog jake

118

odbrambene vatre veće formacije nisu mogle slijediti, ova je hrabra

grupa životom platila svoju neustrašivost. Svi do jednog su izginuli.

Komandant brigade je 7. juna naredio sljedeći napad:

"Pješadijska regimenta br. 27 treba da na juriš osvoji Gastelgomberto,

a bosansko-hercegovačka regimenta br. 2 Meletta (Fior). U ovu svrhu

će se dosadašnjoj artiljeriji dodati jedna teška baterija i jos jedan top.

Ova teška artiljerija treba da se probije do 10.00 sati. Zatim slijedi

jedan sat djelotvorne vatre kompletne artiljerije. Pješadija treba da u

11.00 sati počne sa napredovanjem. Istovremeno se uključuje i

uništavajuća vatra artiljerije. Tačan početak i trajanje određuje

Natpukovnik DUIĆ kao komandant jurišne trupe i vođa ovog

poduhvata. Pukovnik DOROTKA treba da teži da u dva poteza iz pravca

Mga. di Ronchetta s leda zaobide Castelgomberto. Pješadijska

regimenta br. 27 treba da ide lijevo od bosanskohercegovačke

pješadijske regimente br. 2 u pravcu Castelgomberto i prijevoja izmedu

njega i Meletta (Fior). Njegov II bataljon kao desno krilo treba da

održava vezu sa "Bosanskim dvojkašima". Iza ove linije napada je

pješadijska regimenta br. 11 trebala da drži zaleđe vrha sa kotom

1.732".

Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 2 bila je dodijeljena

sljedeća napadačka pozicija:

119

"Na desnom krilu natpukovnik Stevo DUIĆ sa III i pola IV bataljona i

odjeljenjem puškomitraljezaca na stijeni oko 700 koraka jugozapadno

od kote 1.824. Lijevo od tog mjesta Adalbert GLOSSNER sa I

bataljonom i jednim odjeljenjem puškomitraljezaca. Kod Mga Slapeur

major Karl PAYER sa pola IV bataljona kao rezervom brigade. Grupa

Glossner treba da nakon osvajanja položaja na vrhu nastavi prema

Monte Miela, grupa Duic da rasturi neprijateljski front duž linije

grebena u pravcu jugoistoka. Nakon proboja puščanom paljbom i

djelotvornom artiljerijskom vatrom će se 5 minuta oglasiti zaprećna

vatra, 5 minuta će biti pauza, a zatim još 5 minuta zaprećna vatra.

Neposredno nakon drugog oglašavanja zaprećne vatre treba da krene

napad.

Za vrijeme djelotvorne artiljerijske paljbe treba da se oko 450

koraka od neprijateljskih položaja kod jedne grupe stijena sastanu

grupa koju vodi potpukovnik DUIC (9., 10. i 12. jedinica), kao i grupa

koju vodi kapetan GLOGOVAC (vod puškomitraljezaca i vod rovovskih

vojnika). Odmah iza treba da uskoči 11. jedinica pod vodstvom

kapetana GROSCHELA. Dva voda obojice poručnika STROHRIEGELA i

SINKOVECA treba da idu prema bočnim položajima istočno od grupe

kod stijena. Pod vodstvom potpukovnika BOŠNJAKOVICA 13. i 14.

jedinica treba da se, u zaštitu prednje grupe, također nađe kod grupe

kraj stijena, čim napusti liniju juriša".

120

Planinski masiv je 7. juna u 10.00 sati bio obavijen gustom

maglom. Pješadija je na vrijeme započela prodor, iako je zbog

nedostatka odgovarajuće vidljivosti djelotvorna artiljerijska paljba

morala izostati, a u izvidnicu poslane patrole su javljale, da su

neprijateljski položaji netaknuti i potpuno zauzeti. Nakon toga dvije

jedinice bataljona majora PAYERA su poslane za polovinom bataljona,

kojeg je vodio potpukovnik BOŠNJAKOVIĆ. U ovoj fazi napada istakao

se zastavnik SIEGELHUBER. On je sa svoja dva puškomitraljeza zadržao

neprijateljsku pješadiju i olakšao napredovanje jurišnicima, tako da je I

bataljon mogao da se približi neprijateljskim rovovima već na 300 do

400 koraka. Kada se oko 18.00 sati magla konačno počela razilaziti,

natpukovnik DUIĆ je odmah ponovo pokrenuo artiljeriju. Ona je

nadoknadila djelotvornu paljbu i jurišni odredi su opet mogli

napredovati.

Odredi pješadijske regimente br. 11 su, kao podrška, pusčanom i

vatrom iz puškomitraljeza počistili neprijateljske položaje sa kote

1.732. Ovo se odigralo, nažalost, sa udaljenosti od dobrih 1.900

koraka. Pošto su, međutim, jurišnici djelomično bili već na 400 koraka

od neprijateljskih položaja, ova je vatra nanijela više štete u vlastitim

redovim nego kod dobro zaštićenog protivnika. Među ostalim tom

prilikom je ranjen i potporučnik SINKOVEC. Morala je biti naređena

trenutačna obustava vatre. Međutim, do tada je prošlo 20 dragocjenih

minuta. U 19.20 sati je jurišni komandant naredio produženje

121

artiljerijske paljbe do 20.00 sati. Najteže je bilo grupi koju je vodio

natpukovnik DUIĆ, koja je trpjela artiljerijsku neprijateljsku vatru s boka

i s leđa iz pravca Col del Rosso i Monte Val Bella.

Uprkos tome, kapetan GLOGOVAC je sa svojom duboko

raščlanjenom grupom u 20.00 sati naredio nastavak napada preko

strme padine bez zaklona. Deset minuta nakon toga je i I bataljon opet

napao. Već u 20.25 sati je I bataljon (kapetan BARTA) dosegao

neprijateljski položaj na sjevernoj padini brda i napao u jurišu sa

bajonetama. Vodnik Huse ŠKORIĆ savladao je jedan talijanski

puškomitraljeski odred. U međuvremenu su jurišne trupe već svuda

bile blizu neprijatelja. Tu je natpukovnik DUIĆ u 20.35 većem broju

trubača naredio da daju znak za juriš, našto je cijela regimenta

Bosanaca uz odjekujući poklic "Hura" navalila na protivnika. U 20.45

sati je Monte Meletta (Fior) nakon divlje borbe prsa u prsa bila u

rukama Bosanaca. S njima je s lijeve strane zajedno hrabro jurišala

jedna jedinica 27. pod vodstvom poručnika SCHWARZA. Talijani su se

naročito kod trougla branili vrlo hrabro i žilavo. Jedna grupa se nakon

zauzimanja njenog položaja odmah ponovo učvrstila jedva 50 koraka

od vrha. Na udaljenosti od oko 300 koraka natpukovnik DUIĆ je južno

od trougla vidio dvije neprijateljske jedinice kako se približavaju u

žurnom maršu. Odmah je postrojio svoju jurišnu grupu i majoru

PAYERU i kapetanu GLOGOVCU je naredio da svoje odrede razvijaju

prema desno. Na koti su stajali kapetan GROSCHEL, porucnik

122

BOŠNJAKOVIĆ i vod puškomitraljezaca potporučnika KUNZA istočno od

kote 1.559 u nastavku na grupu GLOGOVAC bio je poručnik SCHREINER

sa jednom polujedinicom. Tako je regimenta dočekala neprijateljske

protunapade i sve ih odbila, pri čemu je pao major PAYER. Pošto je,

osim njega, još prilikom osvajanja brda, što zbog pogibije što zbog

ranjavanja, izostalo više drugih oficira, još u toku noći je moralo biti

izvršeno pregrupisavanje. Nova postavka bila je sljedeća: kapetan

BARTA lijevo, u nastavku potporučnik CERNOCH, kod trougla kapetan

GROSCHEL sa vodom puškomitraljezaca poručnik KUNZ, zatim kapetan

GLOGOVAC, poručnik SCHREINER i konačno vod puškomitraljezaca

poručnika HOCEVARA. U ovoj postavci je regimenta do 01.00 sati u

noći (8. juni) morala da odbije ponovljene protunapade. Onda je

nastupila pauza u borbi do jutra. Ali već u zoru su se nastavili pokušaji

protivnika, da ponovo zauzme ovu važnu poziciju. Tek kasno popodne

8. juna su Talijani digli ruke od svog nauma i zaštićeni sumrakom

konačno se povukli u pravcu Monte Miela i Tondareca.

Slijedeći bosanski oficiri su se naročito istakli prilikom osvajanja

Monte Melette: pukovnik DUIĆ, majori GLOSSNER i PAYER, kapetani

BARTA i GLOGOVAC, kao i zastavnici SIEGELHUBER i PETERŠIĆ.

Komandant 11. brigade, pukovnik von BRUNFAUT je o ovom

oružanom djelu izvještavao sljedećim redovima: "Bosansko-

hercegovačka pješadijska regimenta br. 2, koju je zapao najveći udio u

123

osvajanju, je svojim žilavim i herojskim držanjem, svojim izdržavanjem

najtežih uvjeta i svojim gubicima s obzirom na veličinu uspjeha stekla

vječitu slavu i dostojnost, da se u ratnoj historiji njeno herojstvo

posebno obilježi".

Slijedećim službenim aktom je regimenti dodijelio zadužbinu Dr.

Rauscher:

K.u.k Grpkdo G.O. knez Eugen hr. 38.611/Int. Reg. R. Dr. Rauscher-

Stiftung

K.u.k. 3. armija - komanda

Zaduzbina savjetnika vlade dr. RAUSCHER-a u iznosu od 500,-

kruna dodjeljuje se 1. borbenom bataljonu bosanskohercegovačke

pješadijske regimente br. 2 za njena sjajna postignuća prilikom

osvajanja Monte Melette 7. juna 1916. godine u ratu protiv Italije. Ovaj

iznos se prenosi na Komandu 6. pješadijske divizije na njen zahtjev br.

1.560 od 1916. godine ratnom poštom.

Upućuje se Komandi 3. armije, personalni br. 5906N, Komandi 11.

armije na br.1138 LVK

Ratna pošta br. 239, 04. avgusta 1916. K.u.k. Komanda 3. armije

Pras Nr. 5.906/VI Prilog

Videat natpukovnik korpusa generalštaba DUIĆ kao bivši komandant

ovog bataljona u navedenoj ofanzivi.

124

Za načelnika generalštaba armije PERČEVIĆA m.p.

Komandant ovog bataljona bio je hrabri major GLOSSNER. Ja sam

samo vodio napad "Bosanskih dvojkaša"

DUIĆ m.p.

Gradska vijeća gradova Graz i bosanska Dubica poklonili su

regimenti srebrni symbol tuga kao priznanje slavnog ratnog podviga.

Generalpukovnik SCHONBURG, dugogodišnji komandant 6. Pješadijske

divizije napisao je septembra 1931. o svom iskustvu sa Bosancima: .

"Medu bosanskim trupama naročito se istakla bosansko-

hercegovačka pješadijska regimenta br. 2, čije je ponašanje u borbi

prsa-u-prsa bilo uzomo za sve. Njen svijetli podvig je osvajanje vrha

Monte Meletta 07. juna 1916. godine i taj dan se s pravom obilježava

svake godine kao slavni dan regimente".

Osvajanje Monte Melette je taka opširno obrađeno, jer se ono

vrednuje kao vrhunac doprinosa "Bosanskih dvojkaša". Značaj ovog

podviga može se ispravno ocijeniti tek nakon sučeljavanja okolnosti i

mogućnosti. Za talijansku stranu je masiv Meletta bio bastion protiv

udara sjever-jug, ali prije svega bastion za Primolano od izvanredne

važnosti. Stoga je oduvijek bio snažno armiran, položaji odgovarajuće

postavljeni i dovoljno opskrbljeni za artiljeriju. Dvije regimente i dvije

brigade odabranih Alpinaca branili su vrh brda u dobro izgradenim

125

rovovima sa jakim puškomitraljeskim gnijezdima i naoružani topovima.

Jedanaest mobilnih baterija i pored toga artiljerija sa oklopnjacirna Mte

Lisser sa dvije dodatne baterije, kao i obje velike artiljerijske grupe

Monte Val Belle i Cot del Rossoa predstavljali su masivnu odbranu koja

je bila na raspolaganju. Ova izdašna artiljerija je bila djelotvorna

naročito zbog toga što je talijanski prednji front njome mogao biti

zastićen frontalno i bočno, pa čak i s leđa. I samo vrijeme je bilo

povoljno za odbranu. Dani su bili magloviti i kišni, noći vrlo svježe, što

se naravno lakše moglo podnositi u dobrim zaklonima, nego na

slobodnim položajima napada.

Prilikom zauzimanja Monte Melette sljedeći Bosanci su položili

svoje živote: major Karl PAYER, poručnik dr. Thomas SCHUSCHING,

potporučnik Hermann ECKEER, zastavnik Julius PALME i kadeti Leopold

KUPKA i August WEISSENSTEIN. Oni su sahranjeni sa još 202 pala

vojnika svoje hrabre regimente i 236 Italijana u dolini Campo Mulo.

Talijani su još 1916. hrabrim braniocima Monte Melette uredili

groblje na brdu, na kojem se na jednoj zelenoj mramomoj ploči visokoj

dva i po metra može pročitati počasna poruka palima. Mi našim

herojima želimo zahvaliti jednostavnim riječima i toplim srcem i nikad

nećemo zaboraviti ni njihov izvanredni podvig ni njihovu veliku žrtvu.

Zbog toga njihovi još uvijek živi drugovi, uz snažnu podršku gradskog

stanovništva, svake godine u Grazu održe svećano bogosluženje, na

126

čijem kraju se odsvira Marš "Monte Meletta", koga je komponovao bivši

kapelan regimente Eduard WAGNER.

N a v i s o r a v n i A s i a g o

Kao više puta ranije Bosanci su i ovaj put svoju tešku i skupo

plaćenu pobjedu na Monte Meletti morali žrtvovati zbog interesa

ukupnog položaja. Koliko god da to bilo gorko za sve koji su tu bili i

koliko god da je to deprimirajuće djelovalo na cijelu regimentu, ne

samo da je ofanziva zaustavljena, nego su se trupe sa naprijed

pomjerenih položaja morale povući na skraćene linije odbrane.

"Bosanskim dvojkašima" je dodijeljen novi "položaj" na liniji od istočne

padine 1.819 metara visokog Monte Zebio preko prepreke na cesti

prema Asiagou i opet preko 1.827 metara visokog Monte Colombaroa

uključujući i njegovu zapadnu padinu. To, međutim, nije bio položaj,

nego jedna markirana linija, koju je regimenta zauzela 25. juna i cijelu

jednu godinu više nije napuštala. Najprije se morala izgraditi za

odbranu. Još prije nego što se sa tim stvarno moglo početi, neprijatelj

je već snažno navaljivao; Sa velikim brojem trupa i puno materijala,

prije svega puno artiljerije, protivnik je želio da razbije ovaj planinski

front i da se probije prema Trientu.

Od 27. do 30. juna je pet talijanskih brigada pokušavalo ovaj

proboj. Neprijateljska artiljerija je 6. jula izmedu 05.00 i 08.00 sati

zasula oba brda topovskom paljbom. Nakon toga je uslijedio jurišni

127

napad pješadije, koji je morao biti odbijen u bjesomučnoj borbi prsau

prsa. Tri dana nakon toga desio se jedan neuspio pokušaj Talijana na

desnom krilu. Dvije talijanske brigade su 11. jula bezuspješno iskrvarile

na Monte Interotto, a 23. i 24. jula su jači neprijateljski sastavi nakon

višesatne topovske paljbe ponovo pokušali zauzeti Monte Colombar.

Pošto je i ovaj napad bio odbijen, nastupila je konačno jedna duža

pauza, koja se mogla iskoristiti za hitno potrebnu izgradnju novih

zaklona. Pošto je nedostajala mehanička pomoć, to nije bila laka stvar

u kamenitom tlu. Krampama i lopatama, čekićima i dlijetima su se

morali graditi rovovi dubine u visini čovjeka i rupe u stijenama kao

vojničke zaštitne prostorije od artiljerijske vatre i vatre minobacača.

Kad su radovi bili završeni, nemilosrdno je zagospodarila zima.

N a M o n t e P a s u b i j u

Jedno od uvijek iznova pominjanih brda, za koje se žestoko borilo

i koje je postalo poznato po uzetom danku u krvi, koje se nalazi na

tirolskom frontu je Monte Pasubio, koji se izdiže iz jednog planinskog

masiva oko 20 kilometara jugoistočno od Rovereta, visok 2.236

metara, a koji je postao važan potporni stup austrijskog fronta protiv

Italije. Tirolski carski strijelci su ga branili hrabro i uz velike gubitke.

Oktobra 1916. godine, nakon što je jedan položaj na grebenu morao

biti počišćen, od armijske komande je traženo hitno pojačanje. Ona je

izdala naređenje 22. marševskom bataljonu bosanskohercegovačke

128

pješadijske regimente br. 2, koju je kapetan KONAKOVIĆ upravo bio

doveo u Tajo, južno od Bozena, da odmah pošalje jednu jedinicu na

Pasubio. Bio je to dobar izbor, jer je ubrzo nakon toga ponovo vraćen

izgubljeni položaj na visu. Armijska komanda br. 47 od 11. novembra

1916. izričito slavi udio poručnika ROST ACHERA navedene jedinice

Bosanaca u ovom poduhvatu, u kojem se među ostalim naročito

istakao kadet RIMPLER. Ova naredba glasi: "Armijski komandant je

naknadno iz jednog izvještaja o bici saznao, da se je 1. jedinica 22.

maršnog bataljona bosansko-hercegovačke pješadijske regimente br. 2

od 9. do 19. oktobra u teškim bitkarna na Pasubiu, boreći se sa

kraljevskim strijelcima, sa izvanrednom hrabrošću časno pridružila

ostalim braniocima i dala bitan doprinos slavi ovih spomena vrijednih

dana. Sa velikim zadovoljstvom armijska komanda daje na opće znanje

slavno ponašanje Bosanaca i izražava oficirima i vojsci I/XXII maršne

jedinice bosansko-hercegovačke pješadijske regimentebr. 2 svoju

zahvalnost i svoje puno priznanje.

ROHR m.p. generalpukovnik

Strana 48: fotografija XXII maršnog bataljona bosansko- hercegovačke

pješadijske regimente br. 2 prije uključenja u borbe na Monte Pasubio

(samo 19 vojnika sa ove fotografije je preživjelo napad)

129

Z i m a u p l a n i n i

Jesen i zima 1916/17. bila je vrlo hladna i sa puno snijega. Već u

oktobru je palo toliko snijega, da su se rovovi stalno morali čistiti, a

putevi veze se uskoro više nisu mogli koristiti. Oko nove godine su

sniježne mase bile katastrofalne. Prosječno su dosegle visinu od 4

metra. Bilo je nemoguće očisiti rovove lopatama, tako da nije ostalo

ništa drugo, nego da se prohodni rovovi urade kao tuneli. Iako se sve

to nekako dalo urediti, položaj je ipak bio opasan po život, jer dotur

opskrbe više nije funkcionisao, a goloj gladi pridružio se i gorki mraz.

Usljed pothranjenosti i smrzavanja strahovito je porastao broj

onesposobljenih. Tek u februaru je došao čas olakšanja. Do tada su

malobrojne grtalice snijega i brojne neumorne ruke vojnika uspjeli

toliko očistiti puteve, da je saobraćaj od životne važnosti prema i od

linija fronta konačno ponovo bio moguć. To je bio spas u najvećoj

nevolji. Bosansko-hercegovačka pješadijska regimenta br. 2 je ovom

zimom bila toliko desetkovana, da je hitno povučena na jedan mjesec

oporavka i dopune u Pergine blizu Caldonazzo jezera. Odatle je 17.

marta 1917. godine došla na Dolomitski front, i to I i II bataljon u Vigo

de Fassa, III bataljon u Predazzo i IV bataljon sa štabom regimente u

Moenu. Regimenta se u Dolomitima ipak nije morala vojno angažovati,

jer su tamo stacionirane borbene trupe, kad su čuli da dolaze Bosanci,

da bi odbranili vlastitu čast, sami korigovali gubitke položaja i sami

vratili izgubljeni vrh. Smotru "Bosanskih dvojkaša" je u prekrasnom

130

planinskom svijetu Dolomita 24. marta 1917. izvršio komandant vojne

grope Bozen, maršal CONRAD.

Opet u Sedam općina

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 dobro

oporavljena i svježe opremljena je 8. aprila 1917. godine ponovo

zauzela stari položaj na Monte Colombaro i Monte Zebio, koji je dva

mjeseca ranije napustio u jednom stvarno bijednom stanju. U

međuvremenu je došlo proljeće i protivnik, koji usljed teške zime

sigurno nije manje patio, u maju se ponovo počeo javljati, najprije

življom vatrom sa položaja i pojačanom patrolnom aktivnošću. Novina

su bili talijanski bacači svjetla, koji su svake noći sa Monte Fiara

osvjetljavali vlastite položaje pokretnim snopovima. Krajem maja je

konačno i neprijateljska artiljerija prešla u akciju. Prvi pokušaji napada

su, doduše, služili samo kao izvidnica. Kad su odbijeni, opet je nastupio

relativni mir.

Car KARLO je 26. juna 1917. posjetio komandu korpusa u Baitleu.

Htio je da lično upozna "čelicni korpus" i da lično uruči dodijeljena

odlikovanja za hrabrost. "Bosanske dvojkaše" predstavio mu je i sam

više puta odlikovani kapetan GANDINI. Ova je posjeta data naslutiti

predstojeće nove zadatke za regimentu. Krajem avgusta je regimenta

131

stvarno smijenjena od strane udruženih njemačkih trupa i prebačena

na Sočanski front, gdje je stigla sredinom oktobra 1917.

Proboj kod Flitscha

Dodijeljena I korpusu (pješadijski general KRAUSS) i 55.

pješadijskoj diviziji (generalmajor SCHWARZENBERG)

bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 je bila angažovana

na sljedećim borbenim pozicijama: komandant regimente pukovnik

MIHAJLIĆ sa svojim štabom, I bataljon (kapetan PUTEANY) i jedna

jedinica puškomitraljezaca prema zaleđu Krna, IV bataljon

(potpukovnik BIZZARO) i jedna jedinica puškomitraljezaca za napad na

2.245 metara visok vrh Krna i III bataljon (potpukovnik COUDENHOVE)

sa jednom jedinicom puškomitraljezaca na 1.549 metara visoki

Jawortschek kao pozadina za tamošnji napad pješadijske regimente br.

7. Dvadesetčetvrtog oktobra, prvog dana pobjedonosne probojne bitke

kod Flitscha i Tolmeina, uključen je samo IV bataljon. Započeo je

talijanski protunapad, odbio ga nazad i za rezultat imao veliki broj

zarobljenih. Austrijska ofanziva započela je topovskom paljbom po

neprijateljskim položajima, pri čemu je po prvi put obilno korištena i

gasna municija. Ovoj vatri Talijani nisu mogli odoljeti. Oni tada još nisu

imali na raspolaganju filterske gasne maske. Tako su u bijegu napustili

svoje položaje, ostavljajući iza sebe velike količine municije i zimske

132

opreme. Za vrijeme topovske paljbe IV bataljon "Bosansklh dvojkaša"

se probio prema Krnu.

Sa stme padine 2.000 metara visokog Vršića pao je komad

stijene i ubio bataljonskog ađutanta potporučnika u rezervi Perera

CLOSSA, koji je svojim tijelom zaštitio komandanta bataljona. I

"Bosanski dvojkaši" su kod Flitscha doživjeli svoj prvi gasni napad.

Zbog nedovoljnog iskustva on je ne samo kod protivnika, nego i u

vlastitim redovima izazvao velike gubitke. Ali proboj je uspio i

regimenta se 27. oktobra po prvi put sakupila u Bergognau na dobro

zasluženom jednodnevnom odmoru. Zatim je u sklopu 38. pješadijske

brigade (pukovnik ZEDWITZ) snažnim maršem otišla prema riječnoj

dolini Tagliamento, gdje su Bosanci ponovo trebali dokazati svoju

hrabrost i odanost.

Na Tagliamentu

Idealna pretpostavka za dalji uspjeh ofanzive, koja je sad bila u

velikom zamahu, bio bi, naravno, neposredni progon već oslabljenog

neprijatelja. Ali to je bilo jednostavno nemoguće sa trupama, koje su

bile potpuno rasute usljed silovitih marševa od po 35 do 45 kilometara

dnevno, uz niz razrušenih mostova preko široke rijeke. Osim toga,

pješadija je bila prepuštena sama sebi, pošto je ne vozi teška artiljerija,

naravno, nije mogla tako brzo slijediti, a laka ionako brdska artiljerija,

je imala samo još malo municije. Najprije je pješadijska regimenta br.

133

30 pokušala prelazak kod Comina, 8 kilometara uzvodno od Osoppoa,

ali ga nije mogla ostvariti. Da se ne bi dalje gubilo dragocijeno vrijeme,

neposredno poslije toga je uključena bosanskohercegovačka

pješadijska regimenta br. 2 sa tri svoja bataljona i jednim bataljonom

"Bosanskih četvorkaša". Opet su, dakle, dovedeni Bosanci, da bi se

jednom kritičnom situacijom moglo pouzdano ovladati. A oni ni ovaj put

nisu razočarali. Odgovarajuće dočekani od strane neprijateljske

artiljerije, a od strane vlastite nezaštićeni, Bosanci su noću akrobatski

prešli preko ostataka razorenog i preko jednog improvizovanog za

nuždu izgrađenog mosta. U 03.00 sata ujutro dospjeli su na zapadnu

obalu Tagliamenta. U ranu zoru "Bosanski četvorkaši" su upali u borbu

prsa u prsa na prvoj neprijateljskoj liniji i zauzeli cestu s one strane

rijeke. U međuvremenu su "Bosanski dvojkaši" formirali mostobran i

raširili ga tako da je najveći dio trupa, koje su trebale prijeko, to

nesmetano i izveo. Nakon uspješnog okončanja ovog pothvata

bataljoni regimente su dobili odvojene zadatke. Treći bataljon je

postavljen na San Rocco, gdje je doslovno svaka kuća pojedinačno

morala biti osvajana, tako žilavo se tu branio protivnik. Četvrti bataljon

je kao obezbjeđenje brigade prema sjeverozapadu poslao 16. jedinicu

u Anduins. Prilikom ispunjavanja ovog zadatka došlo je, zahvaljujući

hrabrosti komandanta jedinice poručnika EDELSBRUNNERA, u prvim

novembarskim danima do jedne senzacije, koja se pročula nadaleko:

iako premorena od dotadašnjih marševa 16. se jedinica, odmah po

134

prijemu naređenja, opet dala u marš. Oko ponoći ovog dana je dosegla

mjesto na zapadnoj obali Tagliamenta, gdje su se "Bosanski

četvorkaši" još uvijek borili. Odavde su skrenuli prema sjeveru.

EDELSBRUNNER, koji je po službenom naređenju izviđao teren, udario

je prije mjesta Grap na jednu talijansku polujedinicu u maršu. On ju je

odlučno napao, alarmirao svojim pucnjima sljedeću jedinicu, kojoj je

naredio da opkoli neprijatelja. Tako je zarobio iznenađenog neprijatelja,

snage od 200 ljudi. I Forgaria se mogla osvojiti tek nakon teških borbi.

Sjeverno odatle je energičnoj EDELSBRUNNEROVOJ grupi uspjelo da,

presretne jedan talijanski artiljerijski voz i da ga zarobi. Ukupno je ovoj

hrabroj bosanskoj jedinici, koja se borila 3 kilometra ispred linije svoje

brigade, kod Anduinsa palo u ruke 50 oficira, 618 vojnika, sedam

puškomitraljeza i velike količine druge ratne opreme. Hrabrom

poručniku je ovaj vojni podvig donio nadimak "Ramassurimann od

Anduinsa" i orden čelične krune III klase.

Na Piavi

Regimenta se u Flagogni opet sakupila za dalji zatvoreni marš.

Kamenitim putem 8. novembra ujutro je dosegla snježni region Monte

Cavalla, a 11. novembra Belluno. Bosanskohercegovačka pješadijska

regimenta br. 2 je 17. novembra udarila na vrh 55. pješadijske divizije

(princ SCHWARZENBERG) kod Santa Marije, sjevemo od Quera na

upadljivo jak neprijateljski otpor. Za savladavanje ovog otpora određen

je jedan njemački jurišni bataljon (kapetan GREVE) i I bataljon

135

"Bosanskih dvojkaša" (kapetan von PUTEANY). Jednu jedinicu

bosanskog bataljona vodio je kapetan GANDINI. Njemu je 15.

novembra naređeno da sa svojom jedinicom i polovinom

puškomitraljeskog odreda u sumrak odmaršira u Santa Mariju i da se

tamo javi kapetanu GREVEU. Tamo je GANDINIJU naređeno zauzimanje

željezničke stanice u Santa Mariji, a zatim uspinjanje na hrbat Comella.

Na Comella hrbatu se jedinica trebala zadržati do dolaska preostalih

bosanskih bataljona, da bi zajedno s njima osvojila tamošnje

neprijateljske položaje.

Napad na željeznicku stanicu počeo je 16. novembra u 06.00 sati

ujutro. Sa jednog dobro odabranog pripremnog položaja grupa

GANDINI je napala kompleks željezničke stanice i neprijateljskoj vojsci

koja ju je držala, nanijela je tom prilikom takve gubitke, da je već oko

07.00 sati cijeli kompleks željezničke stanice bio u rukama Bosanaca.

Bez odlaganja se kapetan GANDINI zatim sa svojom grupom, zaštićen

gustom maglom, ispeo na hrbat Comella. Uspjelo mu je da se

neprimjećen približi neprijatelju na oko 200 koraka i da zauzme siguran

položaj iza jednog bloka stijena. Grupa je iz ovog sigurnog zaklona

odmah zasula neprijatelja jakom vatrom i držala ga pod paljbom dva

sata. U međuvremenu se i jurišni bataljon ispeo na hrbat brda, koji je

onda u združenom jurišu potpuno očišćen od neprijatelja.

Osvajanje vrha Comella je bilo naređeno za 18. novembar. Ovaj

zadatak je bio naročito težak zbog toga, što je prvi vrh bio dostupan

136

samo preko 4 metra široke litice sa gotovo vertikalnim padinama, a iza

ove strme stršeće kupe se moralo savladati jedno sedlo, koje je vodilo

prema moćnom glavnom vrhu, koji je zauzet sa 6 alpskih jedinica i dva

brdska topa.

Brdo je, kao što je i naređeno, zauzeto 18. novembra uz velike

gubitke njegovih žilavih branitelja. Time je bio oslobođen put za dalji

marš naprijed. Treći i četvrti bataljon su pritom bili rezerva brigade u

željezničkom tunelu kod Santa Marije, kojeg je teškim položajima

obezbjeđivala neprijateljska artiljerija. Žrtva ove pucnjave su bila dva

oficira regimente: ađutant regimente kapetan HUBER je poginuo, a

kapetan MOLTINI, koji je poslije rata još službovao u saveznoj vojsci, je

bio ranjen. Za uzorno zauzimanje Monte Comella je kapetan PUTEANY

kao uspješan komandant bataljona dobio Leopoldov orden, a kapetan

GANDINI orden čelične krune III klase, kao i njemački Čelični križ.

Nakon nekoliko dana odmora u prostoru Quero-Colmirano-Alano,

regimenta je nastavila marš prema Feltri. Tu je stigla i dopuna za

kojom se čeznulo i kojom su mogli biti popunjeni teško razrijeđeni

borbeni redovi.

U području Monte Grappa

137

Ofanziva, koju su austrijske oružane snage poduzele zajedno sa

njemačkim trupama, kod Flitscha i Tolmeina, uspješnim probojem

ostvarila je cilj opsežnog proboja u dolinu von Bassano. Ovaj pothvat je

do ovog momenta bio sretan i sada se približavao svom vrhuncu.

Sredinom decembra je austrougarski I korpus dobio naređenje, da

savlada posljednju i najveću prepreku prema svom cilju, snažno

utvrđen i armirani masiv Monte Grappa.

Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2 ulogorila se

najprije na teško izborenim položajima na Monte Asolone i Monte

Pertica, koji su oba ležali na nadmorskoj visini od preko 1.500 m. Ove

položaje makar malo izgraditi je bilo nemoguće, pošto ih je neprijatelj

uočio i držao pod neprekidnom jakom artiljerijskom vatrom sa Grappe i

Costona. U takvoj situaciji su rovovi na pojedinim mjestima bili duboki

samo oko 60 cm. Po danu se njima moglo samo puzati. Tek bi tmina

omogućavala uspravno držanje. Neprekidnoj izloženosti oružanoj paljbi

bez adekvatnog zaklona pridružila se i teška zima. To je i u periodima

kad se nije napadalo rezultiralo velikim gubicima. Uprkos tome je 55.

pješadijska divizija oko nove godine čvrsto držala u rukama sve vrhove

Alpa, koji su joj između Belluna i Bassana bili dodijeljeni kao polazišne

tačke za odlučujuću završnu borbu ofanzive. Bilo bi nepravedno i

nezamislivo pri sjećanju na vrijeme tako teškog ispita na Monte

Asolone i Monte Pertica ne odati poštu i hrabrim vodičima životinja za

prenos stvari i njihovim konjima. S kakvim su samo strpljenjem oni u

138

uslovima teške zime uskim izlokanim planinskim putevima opskrbljivali

borce municijom, hranom, drugim potrebama i željno čekanom ratnom

poštom, to se iz perspektive bezbjednog civilnog života teško može

zamisliti. Natovareni dijelovima brdskih topova, teških puškomitraljeza,

municijom, kuharskim sanducima, daskama, bodljikavom žicom itd.

mali su, malim zadovoljni i žilavi bosanski konjići sa svojim vodičima

često savladavali padine, koje je čovjek bez prtljaga samo s mukom

mogao proći. Nerijetko bi se neka od životinja sa svojim teretom sručila

u dubinu. Ovu tešku i odgovornu dužnost su borbene trupe doduše vrlo

cijenile, jer im je olakšavala njihov dio posla, ali je, nažalost ipak nisu

toliko priznavali, kao što je ona to zaslužila. I u ratnim izvještajima

jedva da nešto stoji o tome. Mi, međutim, ne možemo i nećemo da

zaboravimo ove tihe i premalo uvažavane drugove, ove nijeme heroje.

Sredinom januara 1918. potpukovnik COUDENHOVE je preuzeo

komandu regimente. Tek kod primopredaje se pokazalo, kakvim je

gubicima rezultirao angažman na oba brda zimi. Jedinice su brojale

samo 145 ljudi. Bataljoni su opet dobili specijalne zadatke. Dok su tri

bataljona trebali da zauzmu visoke pozicije na Monte Colombaru i

Monte Zebiju, 1. bataljon pod vođstvom kapetana PEIĆA je bio izabran

za juriš na Monte Grappu. Bataljon je još od 21. novembra 1917. kao

privremena rezerva brigade bio stacioniran na izduženom grebenu

Monte Fontana Secca, u sjevernom dijelu planinskog lanca oko snažno

utvrđenog Monte Grappa.

139

Ofanziva na Piavu

Ofanziva u Veneciji, koju je austrougarska armijska

komanda već dugo pripremala počela je 15. juna 1918. Ona je

započela općom topovskom paljbom na cijeloj, preko 100 km

dugoj,liniji fronta prema Italiji. Umjesto uništavajuće vatre ubrzo se

razvio artiljerijski duel, koji je, nažalost samo jasno pokazao

materijalnu nadmoć protivnika. Pogodci vlastite armije su ipak bili tako

precizni i tačni, da su se naši jurišni odredi još u sumrak bez većih

gubitaka mogli približiti neprijateljskim položajima i onda ih zauzeti.

Desno od "Bosanskih dvojkaša" jurišala je bosanskohercegovačka

pješadijska regimenta br. 4 na 1.672 metra visoki Monte Solarolo.

Piramidnu kupu, koja je ležala između njega i Fontana Secca, zauzeo je

jedan jurišni odred "Bosanskih dvojkaša" pod vodstvom rezervnog

potporučnika KRAFTNERA. Lijevo od tog mjesta prodirala je pješadijska

regimenta br. 7 prema Monte Spinuccia. Na ove napade protivnik je

reagovao pojačanom artiljerijskom djelatnošću i trenutačnim

protunapadom.

Pošto je vlastita artiljerija šutjela, dvjema talijanskim

jedinicama je uspjelo da ponovo zauzmu piramidnu kupu i da zaobidu

novi položaj "Bosanskih četvorkaša". Da bi preduprijedio ovu opasnost,

kapetan PEJlĆ je naredio komandantu 1. bataljona "Bosanskih

dvojkaša" da sa svojom 1. jedinicom pod vođstvom potporučnika Maxa

140

CLOSSA ovaj upad neutrališe. Kada je izostanak artiljerijske podrške

trebao biti nadoknaden faktorom iznenađenja, bila je stvarno potrebna

hitna reakcija. Tako je 21-godišnji oficir zgrabio svoju jedinicu onako u

čoporu kako ga je okruživala i pojurio na kupu. Tek je usput razvio liniju

mača i stvarno uspio da uz srazmjemo minimalne gubitke ponovo

zauzme brdo. Potporučnik CLOSS je i sam u ovoj akciji zadobio teške

rane. Prijetnja bratske regimente za leđima je time ipak bila otklonjena.

Ofanziva u Veneciji nigdje nije mogla ostvariti svoje operativne

ciljeve i 6. jula 1918. su se borbe potpuno stišale. Već u septembru su

Talijani u području Monte Grappe sa velikim brojem trupa i snažnom

artiljerijom pokušali započeti ofanzivu, ali nigdje nisu mogli probiti

austrijske linije. Novi pokušaj sa povećanom snagom u vojsci i

naoružanju 24. oktobra je ponovo bio bezuspješan. Protivnik je sebi

mogao prištedjeti muku, jer je austrougarska borbena volja već bila

hendikepirana događajima u pozadini. Ugarska je 27. oktobra povukla

svoje trupe sa fronta. Dan iza toga otpali su Česi. U području Grappe su

se, doduše, borili još 30. oktobra, ali su pregovori o općem primirju,

koje je stupilo na snagu 4. novembra, već bili u toku. Ratni pohod se na

jugozapadnom frontu završio za jedan dio "Bosanskih dvojkaša" zbog

različitih tumačenja odredbi primirja od strane Talijana i Austrijanaca u

zatvoru. Najveći dio regimente, koji je do kraja istrajavao na vrhu

Monte Grappe su njeni oficiri u potpunom redu vratili u njihov zavičaj.

141

Bosanski seljak je sigumo bio sretan, što je poslije toliko vremena

opet kod kuće. Ali, pobunu i nedostatak dostojanstva on nije poznavao.

Navikao je, da sudbinu uzima onako, kako mu se ponudi. Moguće je,

doduše, da sada klimne glavom, kad razmišlja o toku stvari. Ali tada je

jednostavno otišao na njivu, sa koje je prije više godina odveden, da

nastavi svoj raniji posao. Možda je pri tom zviždukao poznatu stvar, uz

koju je njegova regimenta svojevremeno marširala cijelim Carstvom:

Marširala, marširala

druga regimenta ...

142

P O G O V O R

Pogled u prošlost iziskuje ocjenu. U ovom kratkom slovu smo

"Bosanske dvojkaše" pratili većinom samo površno kroz sudbonosne

godine 1914. do 1918. Ko danas hoće da procjenjuje ovu ratnu službu,

sljedeće ne smije ispustiti iz vida:

Prvi Svjetski rat su u suštini na svojim plećima iznijeli ljudi. Tehnika je

startala u svijetu tek u pobjedničkom hodu. Njen tadašnji trijumf na

bojnom polju je bio tenk. Amerikanci su ga uveli tek krajem rata. Ratni

avioni su bili rijetka poslastica, koja je korištena samo na frontu, a ne

za bombardiranje pozadine. Još uvijek se čeznulo za motoriziranjem

trupa, a prije svega logistike. Jedina zaštita boraca bio je rov, koji su

sami iskopali, najčešće u žurbi, a u kojem su često mjesece morali

izdržati, izloženi vjetru i svakakvom vremenu. Tako je tada težina rata

ležala na plećima vojnika, koji je svojom voljom da se bori i izdrži

odlučivao i svoj izlaz, u velikom zahvaljujući genijalnosti stratega, u

malom i na kraju krajeva dobrim primjerom hrabrosti i vjernosti svojih

vođa grupa ili jednostavnih ljudi. Postoje mnogobrojni primjeri za to

kod skoro svih formacija. I ovaj se izvještaj bavio ovakvim vojnim

podvizima pojedinačno.

Da bi se vojnik ispravno procijenio pod ovakvim okolnostima, on

se ne smije poznavati samo kao hrabri borac, nego i kao neko ko

143

posjeduje veliko strpljenje. Prvi Svjetski rat je od njega tražio oboje u

neuobičajenim razmjerama. Civilnom licu iz perspektive redovne

zbrinutosti jednog razmaženog bivstvovanja može teško pasti da to

procijeni. Kojeg nas samo samosavladavanja košta sama nužnost, da

se podredimo nečijoj tuđoj volji! A to je osnova egzistencije vojnika.

Kod Bosanaca je u Prvom svjetskom ratu došlo još i do toga, da su u

Srbiji, Crnoj Gori i Rusiji kao Slaveni bili suprotstavljeni Slavenima i da

je Austrija ranije anektirala njihovu domovinu. Njihovo uzorno vojničko

ponašanje ima zbog toga dvostruku vrijednost. Kako se, međutim,

može objasniti ovaj uzorni angažman Bosanaca? Na ovo pitanje sigumo

ima više odgovora. Jedan od njih mogao bi biti, da se od prirodnih,

jednostavnih ljudi, otrgnutih od rodne grude i odvedenih u rat može

očekivati upravo opća hrabrost, poštenje, vjernost i bezuslovna borba,

ako se s njima postupa pravedno. Dokazanog, pravednog

pretpostavljenog oni poštuju, vole ga i slijede uvijek, čak i u situaciji

koja izgleda beznadežno.

Bosanci su u sudbonosno teškim godinama u svijetu, 1914. do 1918.

dali velik primjer hrabrosti i vjernosti. Oni su, barem u svom dijelu,

opovrgli tvrdnju južnoslavenskih separatista, koju su oni strasno širili,

da je, naime, Austro- Ugarska još na početku rata bila pred raspadom,

jer su je njeni narodi vise mrzili nego voljeli.

144

Ima ljudskih vrijednosti, pored kojih one lične, čak i vezanost za

naciju i politiku, ne mogu prevagnuti. U takve osobine spada zalaganje

života u zaštitu domovine, žrtvovanje vojnika. Kakav god da se stav

zauzme prema vojnicima i ratnim događanjima, jedno je sigumo:

Mi Austrijanci imamo dobar razlog, da se trajno i sa zahvalnošću sjećati

sinova Bosne i Hercegovine kao svoje braće po oružju u Prvom

svjetskom ratu!

145

Odlikovanja

bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 u Svjetskom ratu

1914. do 1918.

Zaključno sa avgustom 1918. godine dokazan je sljedeći broj

odlikovanja, koja su dodijeljena regimenti.

a) Visoka oficirska odlikovanja:

1 Vitez ordena Marije Terezije

4 Viteza Leopod ordena

23 Viteza orden čelične krune

5 nosilaca ordena Franz Josef

1 nosilac zlatne medalje za hrabrost za oficire

Veliki broj oficirskih odlikovanja se više sa sigurnošću nije mogao

utvrditi.

b) Odlikovanja za vojne formacije:

42 zlatne medalje za hrabrost

590 srebrnih medalja za hrabrost I klase

1.937 srebrnih medalja za hrabrost II klase

4.300 brončanih medalja za hrabrost.

146

Maximilian Hoelzel

ISKRA KOJA JE ZAPALILA SVIJET

DOMOVINA BOSNA

Sarajevo, Saraj – šeher: grad dvorac.

Strmim obroncima skriven, u kotlini leži grad. Visoko iznad uzdiže se

stara turska tvrđava. Bujni zeleni voćnjaci zakoračili su prema brdima,

da bi se tamo susreli sa smrekovim šumama, ili se izgubili u sivilu

stijena. Bijeli zidovi kuća, natkriveni krovovima od crne šindre, izranjaju

iz tog zelenila. Na ispupčenim stijenama, gore visoko, izgrađene su

kuće. Odavde se čine kao lastina gnijezda. One gledaju u dolinu, u

kojoj se crvene krovovi novoizgrađenih modernih austijskih zgrada. Iz

nepreglednog zelenila, prošaranog kućama, poput bijelih igala koje

ubadaju nebostrše munare džamija. Miljacka, «ljupka rijeka», izvire u

netaknutim predjelima nedaleko odavde. Ona presjeca ovaj «ljupki

grad» . Gledajući njen spori vijugavi tok, teško je povjerovati da ova

riječica može postati divlja. A upravo takva postane kada je

«spopadnu» obilne kiše. Voda Miljacke tada postaje crvena kao krv,

kao zemlja koju valja, a njena zapjenušana matica tada čupa i nosi

čitava stabla.

Miljacka se dakle može uporediti sa sanjarskom i blagom naravi

Bosanaca, koja se, nakon «bura i oluja» koje život nosi, preko noći

pretvara u svoju suprotnost.

Ova brda ostavljaju niti jedan izlaz otvoren. Kamo god pogledate,

dočekat će vas ukočena divljina. Ipak, na sjevero-zapadu, kuda se

Miljacka kreće, vidik se širi preko ravnice. Ta se ravnica, skupa sa

Miljackom, utapa u dolinu rijeke Bosen, koja svoj put nastavlja prema

slavonskim i mađarskim dolinama.

Ovdje su nekad prilikom osvajanja zapadnih zemalja, prve stigle

konjičke trupe Michala Oglua. Ta prethodnica otomanske vojske

147

zastrašujuće temeljito je čistila teren. Onima koji su stupali iza njih nisu

ostavljali nikakva posla da dovrše.

Zaustavile su ih tek jedinice Karla V. Na štajerskim brdima, u vrijeme

kada je sultan Sulejman držao Beč pod čvrstom opsadom. Tada su svi

ti konjanici, kao i njihov vođa Oglu, pali u boju sa sabljom u ruci.

I za vrijeme druge opsade Beča, koju je naredio Kara – Mustafa, pod

njegovom komandom bile su čete Bosanaca, oklopljenih konjanika,

koje su tada odigrale značajnu ulogu – izvele su snažan protivudar,

vratili suparničke jedinice na početne položaje i tako osigurali

povlačenje turske vojske. Ovaj vojni manevar zaslužan je što sva

turska vojska pod Bečom nije izginula.

Historijski gledamo, Sarajevo nema značajnu prošlost. Ovdje nisu

stolovali bosanski kraljevi, nije cvjetala poezija i umjetnost. Bila je to

skoro oduvijek tvrđava, nikad osvojena, od Rimljana izgrađena, od

ponosnih bosanskih kraljeva obnovljena. A od Turaka proširena. Tek su

Turci uzdigli Sarajevo u glavni grad zemlje. Oni su ovdje, na rubu

divljine, odakle se šire prašume od Bosne do Drine, premjestili težište

svoje vlasti. Bila je to u neku ruku granica prema kršćanskim

zemljama, koje su uvijek bile prijetnja, premda su bile poražene i

premda im je bio uzet Kostantinopolj. U Sarajevu su paše izgradile

konake i tvrđave, a usred ovog zelenila smjestili su svoje prelijepe,

čarobne saraje.

Vijekovima se ovdje miješalo šarenilo nacija, boja, rasa i religija.

Upravo ta mješavina danas predstavlja esencijalnu bit Bosne, koja je

mjesto dodira dva svijeta – Istoka i Zapada.

Danas ovdje obitavaju nosioci moderne austrijske civilizacije, koji grade

željeznice, ulice, kafane, vile, kulturne ustanove, bolnice i škole. Bez

obzira odakle dolaze, domaće stanovništvo Austrijance naziva jednim

imenom – Švabama. Žamor, buka i žurba zapadnjačkog života ispunili

su ulice u dolini grada. Bosanci pravoslavci; vrijedni i štedljivi vlasi,

inteligentni i vrijedni trgovci, danas izvanredni pravnici i liječnici, još

148

uvijek žive u jednom kvartu na stmini, koji su još Turci odredili kao

«srpski grad». Oni su svoj život zasnivali na strogim pravilima njihovih

duhovnih otaca. Sebe su nazivali Srbima, a svoju vjeru srpskom

vjerom.

Na lijevoj obali Miljacke, u okolini franjevačkog samostani, u kojem su

živjeli brkati monasi odjeveni u braon mantije, živjeli su Latini,

sanjalački i pjesnički katolički narod. Oni nikada nisu izgubili nit koja ih

vezuje uz ideje i vjeru sa Zapada, premda su pet stotina godina bili pod

otomanskom vlašću.

Bez obzira na to da li su postali zanatlije, vojnici, profesori ili službenici,

važili su za vrijedne, odgovorne i poštene ljude. Nazvali su se Hrvatima

i pjevali pjesme o junacima i njihovim mačevima.

Gospoda od jučer, aristokratski Muslimani, živjeli su gore na brdima, u

svojim kućama i baščama. Muslimani su namrgođeno gledali kako se

kršćani, dojučerašnja raja, s dolaskom Austrije uzdižu u gospodu.

Gledali su u taj proces kao u ogledalo. Po svojim četvrtima, koje su bili

razbacane po gradu, mogli su čuti šaputanja onih koji su im do jučer

bili potčinjeni. U tim šaputanjima nisu naslutili namjere kršćana da se

pobune. Jer da jesu njihova bi se sila u tren oka sjurila do grada.

Austrijski zakon ukinuo je njihovo gospodstvo i izjednačio ih sa rajom.

Ipak, oni se danas ne razlikuju od onih koji se živjeli u bivšim

vremenima. Oni su rođeni vojnici, djetinje hrabri i požrtvovani,

podređeni strogim običajima ustanovljenim još za viteškog doba.

Niko od njih nije zaboravio prošlost svoje zemlje. Oni vuku korijenje od

brdskog naroda – Ilira, a njihovo pismo bila je bosančica, koja podsjeća

na germanske rune. To pismo rukopis je koji podsjeća na prošla

vremena nekadašnje bosanske civilizacije. Oni su napravili jasnu

razliku između vrijednosti religije i porijekla, pa danas s ponosom kažu:

»Ja sam Bošnjak!» Oni i danas njeguju guslarske predaje o vremenima

starih bosanskih vladara, čija je vlast sezala do Jadranskog mora i

149

Dubrovnika, gdje su oni ustanovili jedinstven simbol bosanske kulture i

pjesništva.

MORITURI TE SALUTANT

Latinska ćuprija – koliko sam li je samo puta prešao, držeći majku

za ruku. Išli smo u Latinluk, katoličku četvrt koja je nastala u okoline

drvenog franjevačkog samostana. Kasnije sam prelazio preko triju

rimskih stubova ovog mosta, starih dvije hiljade godina o koje se voda

Miljacke slama, sa svojim školskim drugovima u sklopu časova

vjeronauke – išli smo u crkvu. Kod Latinske ćuprije pali su austrijski

prestolonasljednik i njegova supruga, od hica koji je ispalio član srpske

zločinačke organizacije «Crna ruka». Taj događaj na Latinskoj ćupriji

bila je iskra koja je zapalila svijet. I sada se na ovom mjestu čuvaju

tragovi koji upućuju na taj događaj.

Danas preko mosta odjekuje teški bat prašnjavih vojničkih čizama.

Vojnici se postrojavaju u blizini mosta. Okret nalijevo, mirno pred

starješinom... Trube sviraju vojni marš. «Mortus, morituri te salutant!»

Bruje topovska kola. Most tutnji pod korakom osvetnika. Brojne grupe

bosanskih seljaka stižu preko mosta. Zagrljaji i sastanci.

Vojnici marširaju. Prati ih jednolična pjesma koju pjevaju visoki

glasovi ovdašnjih brđana. I tako sve do kasarne. Uskoro će ovi mladići,

u močvarnim dolinama Galicije i dalekim stepama Rusije, uhvatiti

nostalgija za njihovim zelenim brdima, ako smrt ne bude brža.

U jednoj vojnoj grupaciji koračaju dvojica korpulentnih bradatih

popova. Njihova crna mantija je uprljana, a njihovo pokrivalo za glavu

je udubljeno, pa nema više oblik šerpe. To ih je neko gađao smećem i

kamenjem. Ljudi im prijete šakama i dobacuju. Tijela vojnika ih slabo

štite. Ovi zarobljenici vode se na most, kako bi tamo bili zasužnjeni.

Zarobljenici! Ništa nije korisno kao zarobljenici.

150

Na mjestu gdje je nastradao austrijski prestolonasljednik stoje

Muslimani u svojim tradicionalnim jeničarskim nošnjama, izvezenim

zlatom. Za pojas im je zakačena zakrivljena turska sablja, umetnuta u

korice ukrašene srebrenim šarama. Ona skoro do zemlje doseže.

Također sa pojasom, bogato naboranim zadjenute su i bogato

ukrašene korice pištolja. Čini se da oni, na mjestu ubistva, drže

počasnu stražu. Iznad njihovih glava svijetli kao krv crveno svetlo

signalne svjetiljke.

Miljacka je nabujala. Njena krvavo crvena pjena nosi posljedice ovog

gnusnog čina i glas o nadolazećoj nesreći sve do Save, Dunava i dalje.

«Akšamhajrula, Mujaga!» Pozdravljam vitalnog staraca, zapovjednika

te počasne straže.

«Rat je, Mujaga!»

«Allah je tako htio!»

«Hoćeš li i ti sa nama, Mujaga?»

«Poći ću svuda kud me Allahova volja odnese.»

Ostao je tu strog i dostojanstven, ne izgovarajući ni riječ viška. Ostali

su zamišljeno gledali u daljinu. Bili su toliko gordi i ponosni da sam

odustao od daljeg ispitivanja.

«Selam tebi, Mujaga, stari prijatelju iz lova! Ima li srndaća po

Romaniji? Neka ih Allah za tebe sačuva.

Selam alejkum!»

Slijedećeg dana stajao sam pred žandarmerijskim generalom – njegove

pronicljive i svijetle oči vojnika proučavale su me. Srce mi je lupalo dok

sam čekao sa saznam svoju sudbinu iz usta ovog čovjeka, koji ne bi

prezao ni medvjeda da napadne.

Ovakvi ljudi posebno su korisni u teškim vremenima, a poznaju i

zemlju, i ljude, i jezik. Šta li će biti meni stavljeno u zadatak. Kao da mi

čita misli, general pita: šta meni dati.

«Dodijelite mi, generale, kakvu uloge koja odgovara mome znanju i

sposobnostima. Molim vas da to bude nešto sa dozvolom upotrebe

151

oružja, a ne», jedva sam se usudio to izgovoriti – «kakav špijun».

Razumio je moje želje i grohotom se nasmijao.

«Tako sam i mislio. Ha, ha, ha... Ali i tajna služba je teška i puna

opasnosti, a treba najbolje i najpouzdanije ljude. Dobit ćeš službu koja

će ti odgovarati». Nedugo potom dobio sam zatvorenu službenu

kovertu, u kojoj je stajala naredba da krenem odmah najkraćim putem i

da se što prije javim u komandu u Foči, na sjeveroistoku Bosne i da

ponesem pismo koje sam dobio i da tako započnem vojnu službu.

Još uvijek nisam znao kakva mi je sudbina bila određena. Foča,

prašume, Drina i okolna brda bila su mi dobro poznata mjesta. Potrčao

sam kako bih stigao na voz. (...)

RAT DJEDOVA

Vojnici stoje pored topova nedaleko od Kalinovika.

«Jok, prije ću dvaput umrijeti», govori vojnik koji raskoračenih nogu

stoji iza topa. Njegove silne ruke brzo djeluju. On povlači uže i još jedna

19 centimetarska granata leti ka svom cilju. Otkad su pješadiji povjerili

topove, tvrđavu drže bez problema. Šta njih briga za katastrofe

Galicije, zato što je Beograd opet izgubljen i što je Srbija opet pala

nakon što smo je osvojili?

«Baš nas briga», kaže Mustafa Sokol nezainteresirano otresajući pepeo

svoje cigare.

«Prvi i drugi top hiljadu dvjesto naprijed», uzvikuje on.

Tobdžije odmah izvršavaju naredbu. Njihove ruke se dižu i spuštaju,

komandujući ispaljenja. Topovski poklopac se otvara, a vojnici kao

pjevajući broje zahvate rukom. I već je u svaku cijev ubačena granata.

Pali!

«Gomila!», komanduje Mustafaga, zaboravljajući reći položaj, kao i to

da «gomila» u ovdašnjem jeziku ima sasvim drugačije značenje.

152

Oba topa ispaljuju istovremeno, što Mustafa prati usklikom: «Ha!»

Nakon toga iskorači jedan korak i smješkajući se namješta brkove. Val

oduševljenja nakon što je ovim vojnicima mnogo muke zadavalo. Prije

36 godina Mustafa je također komandovao topovima. Samo što su

onda bili okrenuti na «austrijskog okupatora».

Danas opet komanduje topovima, ali na našoj strani. Toposka

đulad sada lete na zajedničkog neprijatelja. Svoj zadatak izvršava

majstorski.

Pirotehničar i mali mađarski veterinar posebno se brinu za ovog

artiljerijskog generala. On pak škilji jednim okom prema cilju, a rukama

odmjerava uglove. Potom komanduje paljba i nikad ne promaši.

Uskoro će svega nestati. Veliki topovi, čije smo bronzane

osigurače za paljbu tek poslije naučili cijeniti, otići će skupa sa

vojnicima u maršu, do dalekih Karpata. Preći će Alpe, koje nam sada

služe kao snažni štit iza naših leđa. Karpati će proždrijeti sve, i ljude i

oružje. Sve će nestati u beskrajnim azijskim stepama. Uzalud će biti

pojačanja koja će stići našim drugovima. Uzalud će biti njihovo

odoljevanje matici sa istoka, koja će zauzeti mađarske doline i

zakoračiti do Austrije. Ispraznit će se bolnice i domovi za oporavak

rekonvalescenata. Na ulicama Beča više se neće moći vidjeti

promenada mladih vojnika i oficira. Ovuda će se vući kolone ranjenika

koji se oslanjaju na štapove i čije su glave i ruke u zavojima. Neće više

biti atleta čije će borbe mamiti ženske uzdahe. Uzaludno će očevi

dolaziti Molohu, šefu austrijskih bolnica i moliti ga da im u životu ostavi

posljednjeg ranjenog sina. I molbe majki bit će bez rezultata. Moloh će

nemilosrdno poslati na front sve što diše. A onda i očeve, pa i djedove.

Sinova više neće biti.

I prije se umiralo na ledenim obroncima bezdušnih Karpata.

Preživjeli su toliko rijetki da o tome skoro više nema svjedoka. Sve je

ostalo kao predaja.

153

Ipak šta se to ovdje i sada tiče ovih vojnika, čiji su topovi okrenuti

prema Kalinoviku. Mustafa Sokol, jedini moj aga, još uvijek ima svoje

topove i može pucati do mile volje. Što se tiče njega, rat može trajati

koliko hoće. (...)

Na putu koji vodi do tvrđave gdje je smještena komanda, vidim

jednu priliku koja se teško kreće, oslanjajući se na štake. Probija se

kroz snijeg koji mu je do koljena. Zastaje i odmahuje glavom dok gleda

let granata prema Kalinoviku.

To je Ibraga. Njegovo duguljasto lice skoro nestaje ispod

duguljastog turbana. Kašljući zaželi mi dobru večer, a potom namješta

ranjenu nogu u manje bolan položaj. Odavno su Ibragu otpustili iz

bolnice kao invalida. Od tada sam ga rijetko viđao, jer više nije

pripadnik naše jedinice. «Vječno će ovaj rat trajati!», kaže on začuđeno

i zabrinuto odmahujući glavom.

«Ali, Ibraga», potapšao sam ga po ramenu, «u proljeće ćemo

svježi krenuti u rat. Već na ljeto, kad pšenica sazrije, mi ćemo, skupa

sa pšenicom, požnjeti i pobjedu. Šta misliš, Ibraga, koliko češ ti onda

radnji otvoriti. Ti, hrabri vojnik, ovjenčan slavom».

Ali on je još više na te moje riječi odmahivao glavom. Vrh sablje

crnogorskog vojnika ranio je Ibraginu glavu. On se od toga nikad nije

potpuno oporavio.

«Zar ne vidiš, Iksanu», progovori napokon, «da su svi sinovi

nestali, mrtvi, otišli, izgubljeni. Zar ne vidiš da su očevi i djedovi otišli u

rat. Kako možeš pričati o žetvi, kad je smrt pripremila feštu uoči svoje

žetve? Zar ne vidiš da je sva vojna rezerva izgubljena? Da je ovo sada

rat očeva i djedova? Djedovi umiru polako, ne tako naglo kao sinovi.

Vječno će trajati rat, kažem ti. Ništa on neće ni odlučiti ni promijeniti.

Kad to nije mogla mladalačka snaga naših sinova, neće ni ovi starci.

Djedovi će polahko nestajati. Oni umiru oprezno i promišljeno»: Ibraga

je uzbuđeno koračao po snijegu dok je ovo govorio.

154

«Kraj je već odavno stigao. Samo niko nema hrabrosti da ga

vidi!» Dok je zamišljeno gledao u daljinu, provlačio je prste kroz bradu:

«Možda će nekad neki od tih djedova pomisliti da je pobijedio i

uzviknuti povike pobjede. Tako će rat završiti! Ali do toga će dosta

vremena proći, jer djedovi nisu brzi. Eselamu alejkum, moram ići i

magacin otvoriti, jer će otići smjena».

«Pošalji očeve i djedove svojih vojnika kući; neka zarađuju, stvaraju i

osvajaju vlast, kako bi bolje mogli opstati među Vlasima onoga

trenutka kad dođe kraj. Ništa ovaj rat neće odlučiti ili promijeniti. Sve

je bilo uzalud».

Kašljući on odlazi u sivilo i pustoš kalinovačkog predvečerja.

Tu i tamo pukne pokoja zalutala neprijateljska granata. Ibraga se ni ne

lecne. Njegovo potmulo mumljanje postaje tiše kako se udaljava idući

prema nekoj daščari koju on ponosno naziva magacinom. On rat protiv

propasti Carstva nastavlja drugim sredstvima. Još uvijek je veoma

predan u izvršavanju dužnosti jednog vojnika. Novac koji državna kasa

podijeli vojnicima naše jedinice ostaje u njegovom magacinu. On taj

novac čuva, pripremajući se za idući rat.

155

Legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama-elitnim

jedinicama austrougarske armije- u novoj državi je potisnuta u

zaborav. Ostala su ipak zabilježena svjedočanstva neposrednih

učesnika ratnih zbivanja u njihovim redovima, jedna vrsta literarnog

spomenika. Major Pero Blašković, napisao je knjigu o 3.

bosanskohercegovačkom puku, u čijem se sastavu nalazio cijeli ratni

period, dajući zanimljiva zapažanja o vojničkim odlikama

bosanskohercegovačkih vojnika:

“Mislim da nije bilo jedinica austrougarske vojske kod kojih bi

disciplina značila tako malen problem kao kod Bosanaca. Kao dobra i

poslušna djeca slijedili su Bosanci svoje starješine. Slijedili su ne samo

stari i dobro disciplinirani vojnici kadra, nego i sav ratni i slabo

izvježbani naraštaj kad je već znatno popustila disciplina kod najboljih

regimenta zbog slabe hrane, zbog predugog trajanja rata i zbog

političkih miniranja. Kod Bosanaca je red sačuvan do posljednjeg dana

borbe na frontu, šta više disciplina je sačuvana i preko sloma

Monarhije. …

Mnogi su govorili o hrabrosti i o borbenoj pouzdanosti Bosanaca

i na sva su ih usta hvalili. Neki su pisci u tome pretjerivali, prikazujući

Bosance kao prave krvopije, a bilo je i pojedinih slabih ocjena, zbog

toga što je nekoliko Bosanaca prebjeglo protivniku… Prebjegli su

mahom Srbi. U vojsci nisu nikada i ni u čemu činili razliku između Srba,

Muslimana i Hrvata, a mogu smjelo ustvrditi, da razlike zapravo nije ni

bilo. Od političara često i u zlom smislu upotrebljena parola, da je brat

mio- koje vjere bio, bila je puna istina i realnost kod bivših austrijskih

bosanskih pukova. I u vrhovnoj ratničkoj vrlini, u hrabrosti, nije

postojala razlika između tri bosanska brata.”

Rudolph Henz, pionir austrijske televizije, koji se u toku Prvog

svjetskog rata nalazio u sastavu 1. bosanskohercegovačkog

pješadijskog puka, dao je brojna zapažanja o svojim ratnim saborcima.

“U hrabrost im nije niko sumnjao, ko je služio u njihovom sastavu, ili im

156

se ikad u susjedstvu borio. Više nisam poznavao pukove prve linije ali i

što je tek u ratu došlo bosanskohercegovačkih jedinica u prosjeku je

pokazivalo onu prirodnu, ponekad surovu hrabrost, koja proizilazi iz

stare borbene tradicije i teškog života. Ti junaci voljeli su borbu kao

element svog života, bili su na nju navikli, i, sigurno, o njoj nisu previše

razmišljali. Međutim, ta prirodna hrabrost je s mnogo ustrajnosti i

mudrosti bila čvrsto prilagođena u neophodnu disciplinu i tradiciju

stare armije te tako učinjena plodonosnom i za moderan rat. Pri tome

bosanskohercegovački pukovi su zadržali svoje lice, dobili su svoje

zatvorene formacije sve do kraja rata i njihov karakterističan način je

više bio pametno stimuliran nego izbrisan. Ali ako su vrijedili kao elitna

jedinica te kao takva uglavnom korištena u teškim situacijama, ne

smije se zaboraviti ni posao oficirskog kora koji je iskovao tu

homogenu i u borbi tako primjerenu jedinicu…Ne bih sebi poželio

nikakav drugi puk, prenda sam bio ponosan na to što sam Nijemac, a i

većina je tako mislila. Jer, ponos i radost da se služi u tako divnoj

jedinici djelovali su povratno i na oficire. Nije to bio fes koji je nekog

izdvajao iz armije: homogena vojska i iz oficirskog kora čini snažnu i

odlučnu jedinicu pa čak ako su se tu okupile sve nacije Monarhije,

jedinicu koja se održala do kraja”.

157