Gehlen:

1. Čime je čovjek opterećen i što to znači?

Čovjek je za razliku od ostalih bića otvoren svijetu, a ta ga otvorenost opterećuje, prekapacitira

njegove prirodne potencije. U neprilici je jer mora izlaziti na kraj s obiljem utisaka, podražaja i

iznenađenja. Sa tim fenomenima se ne suočava automatskim urođenim ponašanjem nego reakcijama

koje su slobodne i njegovo vlastito djelo, ali ipak ustaljene.

2. Na koji se način čovjek može odteretiti?

Kroz institucije koje imaju za osnovu djelovanje, djelatnosti, fluidni materijal koji ima

transcendirajući karakter te se može ustaliti nizom kategorija: navikama, podjelom rada, unutarnjim i

vanjskim stabiliziranjem, pozadinskim ispunjenjem, sadržajem institucionalnih obveza,

opredmećenjem nagona, orijentacijom potreba, stabiliziranjem napetosti itd. Navike odterećuju

čovjeka uz pomoć stabilnosti koja tako biva unesena u njegovo djelovanje. Djelovanje ili radnja kao

jedinstvo motiva, ponašanja i predmeta postaje stabilno ako se shvati kao osamostaljena navika koja je

element institucije. Imperativni karakter institucija koje one poprimaju naspram ljudi također djeluje

odterećujuće. Važnu funkciju ima dužnost jer smo slobodni tek u dužnosti a ne u našoj subjektivnosti.

Institucije stabiliziraju prema van kao uzorak poretka. Prema unutra institucije djeluju tako da

odterećuju od subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odlučivanju, osiguravaju automatizam u

odlučivanju. Stacionarne institucije doprinose odterećenju, to su brak, obitelj, podjela rada, zalihe koje

se mogu reproducirati. Institucije imaju normativan sadržaj i utjelovljuju trebanje. Opredmećenje

poriva je npr. brak (institucionaliziranjem seksualnih poriva oslobađamo druge, npr. rivalstvo).

3. Što možete reći o teoriji institucija? Kako do njih dolazi? Što im leži u osnovi? Tko ih stvara? Što

je to rasterećenje? Što čovjeku omogućavaju institucije i na koji način? Zašto ja mislim da su nam

potrebne i jesu li mi potrebne?

Institucije nisu samo ugovorom utvrđeni odnosi, niti funkcijom zagarantirani i nošeni elementi

socijalne stvarnosti, niti proizlaze iz posebične ili objektivne umnosti. One nastaju spontano kroz

međuodnos ljudi koji su njihovi tvorci. Prve institucije su totem i sredstvo, nastaju oponašanjem

prirode, a to se događalo u zajedništvu, kroz obred. Institucije garantiraju ozbiljenje potrebe za

zajednicom. Imaju konstitutivni odnos sa idejama utoliko što je ideja vodilja sadržana u svakoj

instituciji, te ideje daju institucijama trajnost i kontinuitet. Postojanje svake institucije osigurano je tek

kada postoji infrastruktura ponašanja uobličenih i stabiliziranih navikom. To da je čovjek povijesno

biće ima za posljedicu da se on mora dati konzumirati od povijesno naraslih zbiljnosti a to su

institucije (država, obitelj, privredne i pravne moći). Institucije su ukorijenjene u nizu bitnih odredbi

čovjeka, kategorija (pojmova o bitnim svojstvima čovjeka koja se ne mogu dalje izvoditi), od kojih se

kao temeljna ističe ljudska djelatnost. Neki od mehanizama konstitucije institucija: izvrtanje odnosa

između motiva i svrhe djelovanja, interveniranje u taj odnos, osamostaljenje djelatnosti od uvjeta koji

su ju potaknuli i uspostavljanje sekundarnih svrha za ta djelovanja, postvarivanje poriva itd. Gehlen se

obraća arhaičnom čovjeku kod kojeg želi rekonstruirati iskon institucija u njegovom obredno-

predstavljajućem djelovanju i ''obratu u smjeru poriva'' jer iskon čovjekova opstanka hoće razumjeti ne

iz nužde opstanka nego iz nečega što tu nuždu ispočetka prekoračuje, kao što to čini besvršno ili

samosvršno djelovanje čovjeka u obredu. Obred je besmislena i samosvršna manifestacija suviška

čovjekovih reakcija na zbilju. Baš napuštanjem sfere nužde moguće je postaviti temelje ambijentu koji

je primjeren čovjeku.

4. Koje sve vrste djelovanja postoje kod Gehlena?

a) Racionalno-praktičko – proizvodnja ili rad

b) Obredno-predstavljajuće – besvršno ili samosvršno djelovanje čovjeka u obredu. Obred je

besmislena i samosvršna manifestacija suviška čovjekovih reakcija na zbilju. Baš napuštanjem sfere

nužde moguće je postaviti temelje ambijentu koji je primjeren čovjeku.

c) ''Obrat u smjeru poriva'' – vrsta djelovanja koja završava u oblikovanju totemizma, mita, magije i

religije, a najvažniji mu je aspekt da unutrašnjost čovjeka izlaže stanovitoj intenciji i na taj način je

mijenja.

5. Navike, izvanjsko hvatište navika- kulture počivanju na sustavima stereotipiziranih i stabiliziranih navika - potreba za naviknutima radnjama je stalno prisutna pa se ona može pojednostraniti da bi se osigurala stabilnost društva (npr. egipatska birokracija usmjerava i pretvara kult predaka u kult mrtvih uopće)- životinje posjeduju nasljednu motoriku dok čovjek ima stjecajnu motoriku, nisu ograničeni svojim prirodnim zadanostima nego posjeduju sposobnost djelovanja koja ne služe isključivo za opstanak (npr. svijest, opažanja, dječja igra...) - institucije postoje kao sustavi podijeljenih navika- svrha navika je rasterećenje od utroška improvizirane tvorbe motiva- trajnost institucija osigurana je ako postoje navike koje služe kao potpora

6. Radnje-sastoje se od izvanjskih i unutarnjih procesa (uzroka i učinka) – radnju ne možemo dostatno opisati riječima jer nedostaje praktični element- radnja kao osamostaljena navika odterećuje čovjeka jer unosi stabilnost u ljudsko djelovanje

7. Djelovanje kao samosvrha- nastaje kad umjesto da stvorimo neki predmeta u neku svrhu stvorimo ga zbog njega samog, to su umjetnička djela- to nije moguće u razdijeljenom procesu industrijske proizvodnje

8. Dioba rada, institucije- diobom rada nastaje rasterećenje od potreba jer se ne moramo brinuti sami o svim svojim potrebama tj. svatko je zadužen za zadovoljavanje nekih- sudionici diobe rada rade iz navike, a ne zbog ispunjenja vlastitih potreba direktno tim radom, institucija organizacije rada postaje samosvrha- institucije u tolikoj mjeri utječu na život ljudi da se primarne potrebe (hrana, voda) zadovoljavaju baš zbog toga da bi se ostalo sposobnim za rad

9. Institucije. Učinak prema unutra - igra (npr. nogomet) je usporediva sa institucijama kao svrhovitim društvenim kooperacijama- tijekom trajanja igre njezina struktura je samosvrha- institucija kao ceremonijalizirana prazna forma, slično kao i igra, može preuzeti suparničke motive među ljudima te tako ublažiti međusobnu netrpeljivost

10. Unutarnja stabilizacija čovjeka institucijama

11. Uzajamnost