Upload
ivan-tekic
View
201
Download
7
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U ZADRU
ODJEL ZA GEOGRAFIJU
GEOMORFOLOŠKA OBILJEŽJA JADRANSKE
OBALE I OTOKA
Marko Stančec, Marko Đulmez, Ivan Tekić
Kolegij: Geomorfologija Dr. sc. Marica Mamut
Zadar, travanj 2009.
SADRŽAJ
SADRŽAJ..............................................................................................................................2
UVOD.....................................................................................................................................3
1. Opća obilježja Jadranskog bazena i obale......................................................................4
2. Postanak Jadranskog bazena...........................................................................................6
3. Istra i Kvarnerski sektor..................................................................................................8
4. Središnji otočni dio...........................................................................................................94.1. Središnji dio otočnog pojasa.....................................................................................9
5. Jugoistočni pučinski dio.................................................................................................10
6. Specifični geomorfološki oblici......................................................................................106.1. Vransko jezero.........................................................................................................106.2. Prapor na sjevernom Jadranu................................................................................116.3. Kornati......................................................................................................................116.4. Zlatni rat...................................................................................................................126.5. Vulkanski otoci i Biševo...........................................................................................12
7. ZAKLJUČAK.................................................................................................................14
LITERATURA....................................................................................................................15
2
UVOD
Jadransko more je veliki i izuzetno povoljno položeni zaljev Sredozemnog mora.
Dok se Mediteran pruža smjerom zapad-istok i dijeli kontinentalno pustinjsku Afriku od
maritimnog poluotoka Europe, Jadransko more se pruža prema sjeveru i povećava
raznolikosti europskog kopna. Suprotna jadranska primorja imaju različite značajke.
Sjeveroistočno primorje gleda prema jugozapadu i brdovito je – brojni otoci, obilje zaljeva i
poluotoka, strmi planinski lanci, otvoreni ravnjaci, izolirani brjegovi i pitome udoline uvjetuju
raznolikost koju je teško sintetizirati i označiti jednim imenom. Kad su u novije doba
sagledane raznolikosti tog slikovitog i sunčanog primorja ono se nastojalo okarakterizirati
nazivom ''Jadran'', ''Adria'' ili ''Dalmacija''. Pod tim nazivom se obuhvaća beskrajna pejsažna
raznolikost i kontrast između morskog plavetnila i surih, krševitih planina kojima su zaštićena
pitoma, zelena primorja.
Nisko, sjeveroistoku izloženo i osjenjeno apeninsko primorje nije privlačno. Život
Apeninskog poluotoka orijentira se prema sunčanoj, jugozapadnoj tirenskoj fasadi, pa kada se
kaže privlačna riječ ''Jadran'' ili u stranom svijetu popularna ''Adria'', onda se to odnosi na
pejzažnu ljepotu i raznolikost naše obale
3
1. Opća obilježja Jadranskog bazena i obale
Jadransko more je izduženo u smjeru sjeverozapad-jugoistok od Maranske lagune do
Otranskih vrata 784 km ili 433 Nm i cjelokupna površina iznosi 138 555 km². Izdvajaju se
dva dijela. Manji, jugoistočni dio je pučinski i na njemu nema otoka te su zaljevi također
malobrojni. Najveća širina iznosi 211 km i to na predjelu između Boke Kotorske i Barija.
Palagruški prag između dalmatinskog arhipelaga i poluotoka Gargano spaja jugoistočni
jednostavniji i sjeverozapadni složeniji dio. Uži dio između Ancone i Dugog otoka ograničava
s palagruškim pragom središnji ''viški'' pučinski prostor. Mlađa, istaknuta delta Poa približila
se na 87 km poluotoku Istri i dobro ističe posebnost Trščanskog zaljeva. Spomenuto
površinsko dijeljenje je nepotpuno zbog raščlanjenosti naše obale koja dozvoljava izdvajanje
daljih i manjih dijelova dok su obale ostalih država su uglavnom jednostavne.
Na našim pomorskim kartama kao najveća upisana je dubina od 1399 metara, ali u
pitanju najveće dubine postoje znatna neslaganja. Nakon nepouzdanih austrijsko-talijanskih
mjerenja 1878. godine unesena je kao najveća dubina 1590 m, a samo godinu ranije
austrougarski oficir Hopfgartner je izmjerio 1645 m. Od 1911.-1914. izvršena su nova
austrijsko-talijanska mjerenja i nakon toga je obostrano unijeta kao najveća dubina od 1330
m, iako je brod ''Najade'' izmjerio 1233 m. Ovu dogovorenu dubinu je preuzela i pomorska
karta bivše Jugoslavije, dok je karta Internacionalnog hidrografskog biroa u Monacu zadržala
staru i nepouzdanu dubinu od 1590 m. Ako se promotri podmorski reljef, ovaj bazen se strmo
spušta, osobito pred crnogorskim planinskim blokom. Na udaljenost od 50 km od Orjena
imamo visinsku razliku od gotovo 3000 m. I pred samom obalom strmina je neznatno
smanjena, za razliku od albanske i talijanske obale gdje su mlađi riječni nanosi stvorili velike
pličine. Južnojadranska udubina je dimenzijama i izgledom najimpresivniji dio jadranskog
bazena i ukazuje na snažna i mlađa gibanja kojima je nastala.
Sjeverozapadni dio je znatno drukčiji i plići. Izobata od 100 metara prati vanjski rub
dalmatinskih otoka te crnogorsku obalu, dok izobata od 200 metara zatvara Jabučku udolinu
koja je transverzalno izdužena duž linije Šibenik-Pescara. U ovoj udolini je ''Najade'' izmjerila
najveću dubinu od 266 m. Smjer Jabučke udoline je suprotan općem pružanju jadranskog
bazena, a ne slaže se ni s reljefom kopna.Dok se južnojadranska udubina preko palagruškog
praga povezuje s Jabučkom udolinom, ova oštro graniči sa sjeverozapadnom podmorskom
ravnicom. Od Jabučke udoline do furlanske obale morsko dno se postepeno izdiže i ima
izgled prostrane ravnice. Kad bi se morska razina spustila za 100 m, pokazala bi se prostrana
4
sjevernojadransko ravnica, naši otoci bi postali dio kopna, dok bi se na jugu more neznatno
suzilo. Naša obala ističe se smjerom pružanja SZ-JI i odsustvom niskih priobalnih ravnica.
Brdovito primorje je poznato po svojoj raščlanjenosti i bogatstvu otoka, ali među pojedinim
dijelovima su izrazite razlike.
Specifične osobine naše obale uvjetovane su dominacijom vapnenaca na kojem se
razvio krš te su potapanjem tog krškog reljefa nastali glavni oblici naše obale, za koju u
prvom redu možemo reći da je krška. Glavna osobine ove ovakve obale je da su potopljene
mnoge izolirane udubine analogne onima na kopnenom kršu. Međutim, općedinarski smjer
nije izražen u svim dijelovima te otočni niz nije opća osobina, jer ima dijelova koji odstupaju
od dinarskog smjera pružanja i nemaju otočni niz. Na osnovi tih razlika izvršena je podjela
obalnog i otočnog područja.
5
2. Postanak Jadranskog bazena
Za oblikovanje i današnji izgled Europskog kopna važna je Alpska orogeneza koja je
počela u postkredno doba pred oko 50 milijuna godina, te se nastavila kroz mlađu geološku
prošlost. Tim snažnim i složenim gibanjima nastao je živi reljef tzv. ˝Nove Europe˝.
Jadransko more svoj je današnji izgled dobilo tim, relativno mlađim gibanjima.
Glavni sastavni djelovi naše obale su vapnenci, dolomiti i različite naslage fliša.
Nakon poremećaja krednih vapnenaca u plitkim morskim zavalama istaloženi su raznoliki
slojevi fliša. Sredinom tercijara pred oko 15 milijuna godina glavna faza nabiranja zahvatila je
i te slojeve. Snažnim tlakom nastale su bore, a valovito su poredani vijenci uzvisina i udolina,
a na mnogo mjesta nastale su pukotine i gibanja velikih djelova kopna. Tim je pokretima na
prijelazu oligocena i miocena nastalo kopno kraj srednjeg i sjevernog djela Jadranskog mora
koje sve do najmlađe geološke prošlosti nije bilo zahvaćeno morem.
Lanci oligomiocenog boranja većinom se pružaju tzv. dinarskim smjerom SZ- JI, ali u
srednjem djelu postoji odstupanje u tzv. hvarskom smjeru Z-I koje još nije objašnjeno. Tokom
dugog vremena djelomično su sprane flišne naslage te je ostao ogolićeni vapnenac u kojem se
otapanjem i širenjem pukotina razvio krš. U tom dugom kopnenom razdoblju smjenjivala su
se razdoblja mirovanja i gibanja. U vremenima mirovanja spiranjem su sniženi viši i
zatrpavani niži djelovi te je zatrpavanjem pukotina spriječeno poniranje voda i otapanjem su
snižena vapnenačka uzvišenja. Tako su nastale prostrane zaravni kao u Istri , sjevernoj
Dalmaciji te oko Cetine i Neretve.
To posljednje razdoblje završilo je krajem pliocena i početkom pleistocena pred oko
milijun godina. Gibanjima početkom i tokom kvartara Jadranska zavala dobila je svoj
današnji izgled i počela je njena mlađa morska epoha.
6
Slika 1. Prikaz površine Jadranskog mora u pleistocenu (ROGLIĆ, 2005.)
Prije nekih 25 000 godina, u toku najveće oledbe posljednjeg od četiriju ledenih doba
(Wurma) razina svjetskog, pa stoga i ondašnjeg Jadranskog mora bila je preko 100 metara
niža od današnje razine, te je gotovo cijeli sjeverni dio Jadranskog mora bio prostrana nizina
gdje su tekle rijeke koje su priticale s područja Alpa. U toplijim djelovima godine, kad se
otapao snijeg i led, rijeke su nosile velike količine materijala te se razlijevale preko nizine,
dok su u hladnijim razdobljima puhali hladni i suhi vjetrovi noseći prašinu i pijesak iz suhih
naplavina koji su se taložili na novim zaprekama. Ti nanosi vjetra su jedan od dokaza da je
glavnina sjevernog djela današnjeg Jadranskog mora u hladnom plesitocenu bila kopno.
Posljednja faza evolucije primorskog reljefa obliježena je tako općim izdizanjem
morske razine i potapanjem niskih djelova kopna zbog otapanja leda i povećanog pritjecanja
vode. Glacioeustatičko pozitivno gibanje morske razine je opća pojava i nastavlja se kroz
povijest, i to za 1,1 cm svako desetljeće ( iznimka je 1650. kad se morska razina izdigla za
176 cm). Mareografska mjerenja u nekim sjeverozapadnim lukama ustvrdila su da se
promjene razlikuju od obale do obale – pa se tako različito ponašaju istočna i zapadna
jadranska obala. Pritoci s Alpa su tokom pleistocena nanijeli goleme količine šljunka i sada
nanose fine naplavine, pa se tako nanosima rijeke Po i dr. širi Lombardska nizina i ranije luke
7
su ostale daleko u kopnu. Na našoj obali je prisutan drukčiji proces. Rijeke iz krša donose
malo materijala i nisu uspjele ispuniti svoje potopljene doline ili su to uspjele samo
djelomično. Promjene na obali su tako u skladu s procesima na kopnu u pozadini pa zbog toga
naša obala krša ima posebne osobine.
3. Istra i Kvarnerski sektor
Oblici raščlanjenosti istarske obale nastali su mlađim glacioeustatičnim izdizanjem
morske razine pri čemu su potopljene niže doline i krške udubine te otvorene doline gdje su
nastali karakteristični zaljevi, ˝kanali˝ i ˝drage˝. Potopljene suhe doline Limske drage i
Plomisnkog zaljeva ostale su nepromjenje jer se u njih ne uvijevaju rijeke i ne nanose
taložine. S druge strane, Mirna je iz fliša središnjeg djela Istre nanijela mnogo nanosa. Slično
se dogodilo i s dolinom rijeke Raše gdje je nanosima zatvorena dolina Krapanskog poluotoka.
Izdizanje morske razine poplavilo je krški kraj. U ponikvama i uvalama nastali su složeni
zaljevi međusobno povezani plićim djelovima gdje su uzvišenja zaostala kao otočići i
poluotoci. Cijelu zapadnu obalu do Savudrije možemo smatrati krškom, a najbolje je izražena
na krajnjem južnom djelu, oko Pule. Brijunsko otočje i ostali otoci duž zapadne obale dio su
potopljenog krša što je ustanovljeno batimetrijskim mjerenjima kojima je otkriveno mnogo
potopljenih krških udubina. Istra se postepeno spušta prema podmorskoj ravnici sjevernog
Jadranskog mora, koja je u hladnom razdoblju (posljednje ledeno doba) bila kopno. Na obali
su ostali tragovi te faze. Tragovi morskih sedimenata upućuju na to da je oko Savudrije bilo
mlađeg izdizanja kopna, a takvo postepeno izdizanje je smanjilo rezultat glacioeustatičkog
potapanja u okolici Pule.
Kvarnerski sektor karakterizira velika dinamika reljefa. Okružen je planinskim
vijencem, a dubine u kanalima iznose preko 100 m i nalazimo ih u zatvorenim udubinama
krškog tipa. Dinamika reljefa upućuje na intenzitet i mladost gibanja reljefa. Kvarnerski kraj
dobio je glavne osobine reljefa prije pleistocenog zahlađivanja. Za vrijeme niskog stanja
morske razine u hladnom razdoblju Kvarnerski kraj je bio surovo krško kopno sa strmim
brdima i zatvorenim udubinama. Naplavine sjevernojadranske nizine nisu prodirale u
unutrašnje djelove te je još više pojačana razlika između unutrašnjeg krševitog i vanjskog
8
uravnjenog kraja. Taloženje naslaga bilo je prisutno na dnu današnjeg Riječkog zaljeva, a
manje tekućice na području Bakarske drage i Vinodola također odnose i talože naplavine.
Glacioeustatičko izdizanje morske razine potopilo je taj složeni reljef i nastala je današnja
obala. Promjene na mladoj obali Kvarnera su neznatne. Pritoci su rijetki i donose malo
naplavina, a otocima oslabljeni valovi sporo mjenjaju obalnu crtu. Na pučinskoj strani su
očuvani tragovi sjevernojadranske kopnene faze (primjer Suska, Unija i dr.). Na istočnoj
strani otoka, posebno Paga i Krka, ističe se obalni strmac na koji djeluje abrazivna snaga bure.
4. Središnji otočni dio
Središnji otočni dio naše obale je najveći i najznačajniji. Slojevi su jako nabrani. Lanci
brda i planina su sastavljeni od vapnenca. U vapnencima je razvijen duboki krš kroz koji voda
ponire, a nepropusne naslage pliša su uglavnom erodirane. Mlađim izdizanjem morske razine
potopljene su tektonsko-erozijske udubine i pretvorene u kanale između kojih su paralelna
vapnenačka uzvišenja zaostala kao otoci ili poluotoci. Prevladava krška priroda obale, ali
unutrašnje razlike su velike.
4.1. Središnji dio otočnog pojasa
Središnji dio otočnog pojasa proteže se jugoistočno od Osorčice i Senjskih vrata do rta
Ploča s dobro izraženim osobinama „dalmatinskog tipa“ obale. Otoci se pružaju usporedno i
smjerom sjeverozapad-jugoistok. Kraj je blago nabran. Glavne crte reljefa su formirane prije
pleistocenog zahlađivanja. Glacioeustatičkim izdizanjem morske razine uzdužne doline su
pretvorene u kanale, a viši hrptovi su zaostali kao otoci i poluotoci. Dio oko okolice Zadra bio
je jače otvoren prema sjevernoj jadranskoj ravnici i izložen jakim vjetrovima te su na više
mjesta duž obale nataloženi eolski nanosi. Tokom niskog stanja morske razine u hladnom
pleistocenom razdoblju svi su današnji otoci bili dio kopna. Cetina je produživala svoj tok
prema jugoistoku po dnu bračkog Kanala i zaokretala u Hvarski kanal gdje se gubila u krškim
udubinama. Jadro je vjerojatno ponirao u kršu dna Kaštelanskog zaljeva. Jedino se Neretva
nastavljala po dnu Neretljanskog i Korčulanskog kanala i ulijevala u more kod Korčule.
Postglacijalnim izdizanjem potopljene su kanalske udoline i donje doline pritoka (Neretve,
Cetine i dr.). Mlađim naplavljivanjem Neretva je ispunila prostrani zaljev koji je njenom
dolinom do Počitelja; slične pojave, iako manjih razmjera nalazimo na ušćima Cetine i Jadra.
9
5. Jugoistočni pučinski dio
Jugoistočni pučinski dio hrvatske obale ističe se jednostavnošću, koja je određena
dodirom velikog bloka crnogorskih planina i duboke južnojadranske zavale. Visinska razlika
od 3000 m svjedoče o mladosti tektonskih gibanja, a na to ukazuju i česti potresi duž te obale.
Jugoistočni sektor obale je planinski i bez otoka. Tragovi karakteristične paralelne
raščlanjenosti su izraženi samo u dubrovačkom dijelu. Mljet se pruža usporedno s poluotokom
Pelješcem, a Elafitski otoci sa susjednom obalom. Naša obala je nastala mlađim i
univerzalnim izdizanjem morske razine. Potopljeni su pretežito krški oblici kao što je i
susjedo kopno. Razlike u sastavu su najvažnije i o njima ovise manji obalski otoci. Obalski
oblici su redovito u skladu s reljefom kopna. Nema dokaza da se naša obala posebno spušta,
naprotiv, ona spada među stabilne jer se otporni vapnenci sporo razaraju, a pritoke odnose
malo nanosa. Naš krški kraj je poseban u svijetu, a time se izdvaja i obala koja je u njemu.
6. Specifični geomorfološki oblici
6.1. Vransko jezero
Površina Vranskog jezera iznosi 5,75km2, u smjeru SZ-JI dugo je 5,5, a najveća širina
mu je 1,5 km. Srednja visina razine je 16, a najveća dubina 84 m – dakle 68 m ispod površine
mora. Jezero sadrži preko 200 mil. m3 vode koja je slatka. Odavno se raspravlja problem
pritjecanja vode. Relativna konstantnost razine i temperature niže od onih u susjednom moru
navele su R. Lorenza na pretpostavku da jezero opskrbljuju podzemne pritoke, koje dolaze sa
susjednog kopna, ponajprije Velebita. Ovu pretpostavku su prihvatili i neki drugi poznati
geolozi iako ona nije u potpunosti dokazana. Drugi pak smatraju da jezero hrane samo
padaline s njegovog područja, ali one nisu dovoljne da objasne stabilnost razine, naročito kad
se uzme u obzir u djelomično vapnenački sastav obale. Tako se na visini razine godinama
nisu primjetile nikakve posljedice velikih suša, a ponekad je razina vode ostajala
nepromijenjena i poslije velikih kiša. Na dnu kanala SI od Cresa batimetrijski podaci
ocrtavaju zavalu od 104 m dubine ili 36 m ispod dna Vranskog jezera. Dubine od preko 100
m postoje i u Pohlipskom i Silbanskom kanalu, što pokazuje da zavala Vranskog jezera nije
osamljena i najdublja. Cijelo područje kvarnerskog arhipelaga odlikuje se dubokim krškim
10
oblicima ispod kojih je u doba kopnene faze kružila voda složenim podzemnim kanalima i
šupljinama. Kasnije je došlo do pozitivnog pomjeranja morske razine i potapanja razvijenog
krškog reljefa zajedno s podzemnim kanalima pa to postojanje dubokih vodoprohodnih
šupljina omogućuje složenu cirkulaciju vode i podzemno pritjecanje Vranskom jezeru.
6.2. Prapor na sjevernom Jadranu Na stranama i obalama Unija, Velikog i Malog Srakanama ima naslaga prapora, dok je
otočić Susak pravi praporni ravnjak. Pjeskovitih naslaga ima i na južnim obalama Istre, dok
na unutrašnjim, kvarnerskim obalama nema sličnih naslaga. Pijesak i prapor su eolskog
postanka i nanijeti su u doba kad je morska razina bila niža. Rasprostranjenje i položaj
ukazuju da su ih nanijeli vjetrovi sjeverozapadnog kvadranta. Takve su prilike bile u vrijeme
posljednje glacijacije kad je razina mora bila niža za 100 m. U toku ovog kontinentalnog
perioda taložile su sjeverne jadranske pritoke naplavine, a prevladavali su hladni i suhi
vjetrovi iz alpske anticiklone, nosili najfiniji materijal riječnih i morskih sedimenata i nanovo
ga taložili na padinama prvih uzvišenja. Jednoličnost eolskih naslaga pokazuje da su
nataloženi u toku jedne i to posljednje glacijacije.
6.3. Kornati U središnjem dijelu hrvatskog Jadrana, na sutoku šibenskih i zadarskih otoka, smjestila
se jedna zasebna i po mnogočemu posebna skupina otoka nazvana Kornati (slika 2). Zbog
izuzetnih krajobraznih ljepota, zanimljive geomorfologije, velike razvedenosti obalne crte i
naročito bogatih biocenoza morskog ekosustava, godine 1980. veci dio Kornatskog akvatorija
proglašen je nacionalnim parkom. Danas NP "Kornati" zauzima površinu od oko 220 km2 i
ukljucuje ukupno 89 otoka, otocica i hridi s priblizno 238 km obalne crte. I pored ovog,
relativno velikog broja otoka, kopneni dio parka čini tek manje od 1/4 ukupne površine, dok
je sve ostalo morski ekosustav. Okomite litice kornatskih otoka okrenute prema otvorenom
moru, najpopularniji su fenomen ovog parka. "Krune" predstavljaju plohu velikog tektonskog
rasjeda koji se proteže od Istre i završava negdje u srednjoj Dalmaciji (mozda i južnije), a
prouzročilo ga je globalno kretanje Afrike na sjever i njeno "zabijanje" u Europu. Najduža
"kruna" iznad nivoa mora nalazi se na otoku Mana (1350 m), a najviša na otoku Klobučar (82
m). "Krune" se, naravno, protežu i pod morem. Najdublja "kruna" se nalazi na otoku Piškera
(preko 90 m).
11
Slika 2. Kornatski arhipelag (www.murter-kornati.com)
6.4. Zlatni rat Zlatni rat, smješten na Bolu na otoku Braču je jedinstveni geomorfološki fenomen.
Ovaj je rt nastao naslagivanjem kamenčića iz bujica s Vidove gore koja je najviši vrh na
Jadranskim otocima. Rt je izdužen i proteže se 400 metara u more gdje njegov vrh stalno
mijenja oblik ovisno o morskim strujama.
6.5. Vulkanski otoci i Biševo Otoci Brusnik i Jabuka jedina su dva hrvatska otoka od njih čak 1185, u potpunosti
sazdana od lave, a zajedno s trećim otokom, Palagružom koja je tek mjestimice eruptivnog
podrijetla, pripadaju Viškom arhipelagu i tvore područje «jadranskog vulkanskog trokuta».
Prema geološkim teorijama Brusnik i Jabuka te dijelovi Komiške uvale na Visu i Palagruže
nastali su izlijevanjem magme u more do čega je došlo razlamanjem prakontinenta Pangea
prije oko 200 milijuna godina, čemu imaju zahvaliti svoju prirodnu izuzetnost. Jabuka gotovo
da i nije otok; ona je zapravo strma, mjestimice okomita, 97 metara visoka klisura
piramidalnog oblika, gola, surova i gotovo potpuno nepristupačna osim na malom području s
jugozapadne strane, ali i to samo za mirnog mora što ovdje baš i nije čest slučaj. Biševo je
brežuljkast otočić, građen pretežno od vapnenca, a najviši mu je vrh Stražbenica ili Vela Gora
(240 m visine). Najpoznatiji je po Modroj i Medvidinoj špilji.
Modra špilja je geomorfološki jako interesantna i predstavlja tipičan krški oblik kao i
Medvidina špilja. Njen otvor na površinu mora je relativno velik, ali ove se dimenzije
smanjuju prema unutrašnjosti špilje. Na samom kraju, špilja je jako uska i niska, a njena
12
potpuna dužina od 160 metara završava malom plažicom. Osim što je jako privlačna, ova je
špilja značajna po tome što je idealno mjesto za uzgajanje jednog od najugroženijih sisavaca
na svijetu – sredozemna medvjedica.
Slika 3. Jabuka (www.ikorcula.net)
13
7. ZAKLJUČAK
Jadransko more je veliki zaljev Sredozemnog mora sa smjerom pružanja SZ-JI.
Obuhvaća dva obalna pročelja, balkansko i talijansko, koja po svojim značajkama pokazuju
izrazitu različitost. Sam Jadranski bazen također ima više različitih dijelova. Najveća dubina
je izmjerena u južnom dijelu bazena, a smanjuje se prema sjeverozapadu gdje je u prosjeku
oko 50 m. Plići sjeverozapadni i dublji južni dio bazena su povezani palagruškim pragom, a
na liniji Šibenik-Pescara ističe se i dublja Jabučka udolina.
Današnje obale nastale su za vrijeme posljednje glacijacije izdizanjem morske razine
za otprilike 100 m. Potopljena je sjevernojadranska nizina te velik dio krškog reljefa, a
potapanjem tog krškog reljefa nastali su glavni oblici naše obale. Antiklinale su zaostale u
obliku današnjih otoka koji imaju građu istovjetnu obližnjem kopnu. Otoci su značajni po
tome što imaju i smjer pružanja kao i dinaridi te je obala s ovakvim značajkama u svijetu
poznata kao dalmatinski tip obale.
Na našoj obali izdvajaju se sjeverozapadni dio, koji obuhvaća Istru te Kvarnerski
sektor, središnji otočni dio te jugoistočni pučinski dio. Međutim, unutar tih dijelova postoje
brojna područja s posebnim geomorfološkim obilježjima.
14
LITERATURA
Roglić, J. (2005.): Geomorfološke teme, Split: Geografsko društvo; Zadar: Hrvatsko
geografsko društvo; Zagreb: Prirodoslovno-matematički fakultet; Zadar: Sveučilište u Zadru;
Samobor: Meridijani, Zagreb
www.murter-kornati.com (4.4.2009.)
www.island-cres.com (4.4.2009.)
vismapping.mi2.hr (4.4.2009.)
15