George Ritzer - Suvremena Sociologijska Terorija

GEORGE RITZER

SUVREMENA SOCIOLOGIJSKA

TEORIJA

N A K L A D N I Z A V O D G L O B U S Zagreb, 1 9 9 7 .

Naslov izvornika George Ritzer

Contemporary Sociological Theory

© 1 9 8 3 . , 1 9 8 8 . , by Alfred A. Knopf, Inc. , N e w Y o r k 1 9 9 2 . by McGraw-Hi l l , Inc. , N e w York

Recenzenti prof. dr. R A D E KALANJ prof dr. O Z R E N Ž U N E C

akademik J O S I P Ž U P A N O V

Dozvole za pretisak

Tekst

3 . P O G L A V L J E : Slike 3 . 1 i 3 .3 preuzete su iz knjige The American University Talcot ta Parsonsa i Geralda Platta. Pretiskano uz dozvolu Harvard University Press.

Autobiografska skica Roberta Κ. M e r t o n a . Copyright 1 9 8 1 . g. Rober t Κ. M e r -

ton. Pretiskano uz dozvolu autora.

7. P O G L A V L J E : Autobiografska skica Georgea Caspara Homansa . Pretiskano uz dozvolu autora.

Slike 7 .1 i 7 . 2 preuzete su iz članka Dona Bushella i Rober ta Burgessa Some Basic Priciples of Behavior iz knjige R. Burgessa i D. Bushella (eds.) Behavioral Sociology. Copyright 1 9 6 9 . , Columbia University Press. Pretiskano uz dozvolu izdavača.

Citati iz knjige George Homansa , Social Behavior: Its Elementary Forms, Copyright 1 9 6 1 . , Harcourt Brace Jovanovich, Inc. Pretiskano uz dozvolu izdavača.

Citati iz knjige Petera Blaua Exchange and Power in Social Life, Copyright 1 9 8 4 . , Macmil lan Publishing C o . Pretiskano uz dopuštenje izdavača.

8 . P O G L A V L J E : Adaptirano iz Patricia Μ . Lengermann i Ruth A. Wallace , Gen

der in America: Social Control and Social Change, str. 1 4 1 1 4 4 , Copyright 1 9 8 5 . , PrenticeHall , Inc . Adaptirano uz dozvolu izdavača Prentice-Hall , Inc. , Englewood Cliffs, N e w Jersey.

9 . P O G L A V L J E : Citati iz knjige Μ . Foucaulta Madness and Civilization, pri jevod Richard H o w a r d , Copyright 1 9 6 5 . , Pantheon Books . Pretiskano uz dopuštenje Pantheon Books , Random House, Inc .

Citati iz knjige Michela Foucaulta, The History of Sexuality, Vol. I: An Intro

duction, prijevod Robert Hurley, Copyright 1 9 8 0 . , Pantheon Books . Pretiskano uz dopuštenje izdavača Pantheon Books , Random House Inc .

1 0 . P O G L A V L J E : Slika 1 0 . 2 preuzeta je iz članka Jamesa Colemana "Social Theory, Social Research and a Theory of Action", American Journal of Sociology 9 1 . 1 3 0 9 . - 1 3 3 5 . Pretiskano uz dozvolu University of Chicago Press.

Slika 1 0 . 3 preuzeta je iz knjige Ronalda Burta Toward a Structural Theory of Action, Copyright 1 9 8 2 . , Academic Press. Pretiskano uz dopuštenje.

V

Fotografije Stranica 7: Culver Pictures

Stranica 1 5 : Culver Pictures

Stranica 2 6 : T h e Granger Collect ion

Stranica 2 9 : T h e Granger Collect ion

Stranica 3 1 : National Library of Medicine

Stranica 4 4 : Culver Pictures

Stranica 5 0 : Vlasništvo University of Chicago

Stranica 5 4 : Vlasništvo American Sociological Association

Stranica 6 4 : Howard Press, C . W . Post College, Twayne

Publishers, odjel jak G.K. Hall & C o . , Boston

Stranica 8 4 : T h e Bettmann Archive

Stranica 1 0 2 : Vlasništvo Roberta Κ. M e r t o n a

Stranica 1 2 8 : T h e Granger Collect ion

Stranica 1 5 0 : UPI/Bettmann Newsphotos

Stranica 1 5 5 : G a m m a Liaison

Stranica 1 7 0 : Vlasništvo Immanuela Wallersteina

Stranica 1 8 4 : Vlasništvo University of Chicago

Stranica 1 9 7 : Vlasništvo American Sociological Association

Stranica 2 2 2 : Vlasništvo gde Alfreda Schutza

Stranica 2 7 4 : Slika: Christopher S. Johnson

Stranica 3 1 4 : Vlasništvo Jessie Bernard

Stranica 3 2 6 : Vlasništvo Dorothy Smith

Stranica 3 5 0 : T h e Granger Collect ion

Stranica 3 7 7 : Vlasništvo Petera M . Blaua

VI

SADRŽAJ

PREDGOVOR X V

PRVI DIO: UVOD 1

PRVO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: rane godine 3

DRUŠTVENE SNAGE U RAZVOJU SOCIOLOGIJSKE TEORIJE 6 Političke revolucije 6 Industrijska revolucija i rast kapitalizma 6 Rast socijalizma 7 Urbanizacija 8 Religijska promjena 8 Rast znanosti 8

INTELEKTUALNE SNAGE I RAST SOCIOLOGIJSKE TEORIJE 9 Prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj 9 Konzervativna reakcija na prosvjetiteljstvo 10 Karl Marx i razvoj njemačke sociologije 18 Korijeni marksističke teorije 18 Izvori njemačke sociologije 23 Porijeklo britanske sociologije 32 Politička ekonomija, ameliorizam i socijalna evolucija 33 Reakcija na Spencera u Britaniji 36 Italijanska sociologija: Pareto i Mosca 37 Razvoj europskog marksizma na prijelazu stoljeća 38

SAŽETAK 39

DRUGO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: kasnije godine 41

RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA 43 Politika rane američke sociologije 43 Socijalna promjena, intelektualni tokovi i rana američka sociologija 43 Utjecaj Herberta Spencera na sociologiju 46 Cikaška škola 48 Rana Cikaška sociologija 48 Opadanje značaja Cikaške sociologije 53

SOCIOLOGIJSKA TEORIJA DO POLOVICE STOLJEĆA 55 Razvoj Sveučilišta Harvard, Ivy lige i strukturalni funkcionalizam 55 Opadanje značenja Cikaške sociološke škole 59 Oblici razvoja u marksističkoj teoriji 60

SOCIOLOGIJSKA TEORIJA OD POLOVICE STOLJEĆA DO DANAS 61 Strukturalni funkcionalizam: vrhunac i opadanje 61 Radikalna sociologija u Americi: C. Wright Mills 63

VII

Razvoj konfliktne teorije 63 Nastanak teorije razmjene 66 Dramaturška analiza: rad Ervinga Goffmana 67 Razvoj "kreativnih" sociologija 68 Fenomenologijska sociologija 68 Etnometodologija 69 Egzistencijalistička sociologija 71 Razvoj i pad sistemske teorije 71 Napredovanje marksističke sociologije 72 Izazov feminističke teorije 73 Strukturalizam i poststrukturalizam 74 Neofunkcionalizam 75 Povezivanje makro i mikro teorije 76

SAŽETAK 76

DRUGI DIO: GLAVNE TEORIJE

TREĆE POGLAVLJE: Strukturalni funkcionalizam, neofunkcionalizam i alternativa konfliktne teorije 81

KONSENZUS I KONFLIKT 82 STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM 82

Historijski korijeni 86 Funkcionalna teorija stratifikacije i njeni kritičari 87 Funkcionalne pretpostavke društva 89 Strukturalni funkcionalizam Talcotta Parsonsa 91 AGIL 91 Sistem akcije 92 Evoluciona teorija 99 Model strukturalnog funkcionalizma Roberta Mertona 100 Osnovne kritike 105 Najhitnija kritika 105 Metodološka i logička kritika 107

NEOFUNKCIONALIZAM 109

ALTERNATIVA KONFLIKTNE TEORIJE 111 Djelo Ralpha Dahrendorfs 111 Autoritet 113 Pokušaji pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije 116 Prema integriranijoj konfliktnoj teoriji: rad Randalla Collinsa 118 Prema marksističkoj konfliktnoj teoriji 122

SAŽETAK 124

ČETVRTO POGLAVLJE: Varijante neomarksističke sociologijske teorije 127

EKONOMSKI DETERMINIZAM 130

HEGELIJANSKI MARKSIZAM 131 György Lukacs 132 Antonio Gramsci 134

VIII

KRITIČKA TEORIJA 135 Glavna kritika 135 Kritika marksističke teorije 136 Kritika pozitivizma 136 Kritika sociologije 137 Kritika modernog društva 137 Kritika kulture 138 Glavni doprinosi 139 Subjektivnost 139 Dijalektika 141 Kritika kritičke teorije 142 Ideje Jiirgena Habermasa 143

STRUKTURALNI MARKSIZAM 146 Kritika drugih marksističkih teorija 147 Principi strukturalnog marksizma 148 Ponovna analiza Marxa: rad Louisa Althussera 149 Nicos Poulantzas: ekonomija, politika i ideologija 154 Kritičke reakcije na strukturalni marksizam 158

NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA 160 Monopolistički kapital 160 Rad i monopolistički kapital 163 Menadžerska kontrola 164 Noviji primjeri marksističke ekonomske sociologije 166

HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM 168 Moderni svjetski sistem 168 Geografska ekspanzija 170 Svjetska podjela rada 171 Razvoj centralnih država 171 Države i socijalne revolucije 172

NAJNOVIJI OBLICI RAZVOJA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA 175

SAŽETAK 176

PETO POGLAVLJE: Simbolički interakcionizam 179

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI 180 Pragmatizam 180 Biheviorizam 181 Između redukcionizma i sociologizma 183

MEAD: MIND, SELF AND SOCIETY 185 Svijest 185 Osoba 187 Društvo 188

SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM 189 Sposobnost razmišljanja 189 Mišljenje i interakcija 190 Učenje značenja i simbola 191 Akcija i interakcija 192 Odabiranje 192

I X

Osoba 1 9 3

Djelo Morrisa Rosenberga 194 Djelo Ervinga Goffmana 195 Grupe i društva 202 Blumer ο širim socijalnim strukturama 202

METODOLOGIJSKI PRINCIPI 203 Blumer ο metodama 204 Blumer protiv Kuhna ο metodama 204 Blumerova interpretacija Meada 205

KRITIKA 206

PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU 207

SAŽETAK 210

ŠESTO POGLAVLJE: Fenomenologijska sociologija i etnometodologija 213

SLIČNOSTI I RAZLIKE 213

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA " 216 Ideje Edmunda Husserla 216 Interpretacija Husserlovih ideja 218 Teorije Alfreda Schutza 219 Interpretacija Schutzovog rada 219 Znanost i socijalni svijet 221 Svijet života 228 Svijest 232 Socijalna akcija i problematične situacije 233 Interpretiranje Schutzove teorije 234 Primjeri fenomenologijske sociologije 235 Licem-u-lice interakcija 235 Socijalna konstrukcija zbilje 238

ETNOMETODOLOGIJA 242 Primjeri iz etnometodologije 243 Hodanje ("izvođenje" hodanja) 243 Telefonski razgovori: identifikacija i prepoznavanje 244 Izazivanje smijeha 246 Poticanje aplauza 246 Interaktivno pojavljivanje rečenica 247 Formulacije 248 Integracija govora i neverbalnih aktivnosti 249 Orijentacione karte 249 Postizanje roda 250 Eksperimenti prekida 251 Kritika tradicionalne sociologije 252 Etnometodologija: osnovni program 254 Neki osnovni koncepti 256 Prema strukturalnim ograničenjima 257

SAŽETAK 258

X

SEDMO POGLAVLJE: Teorija razmjene i bihevioralna sociologija 263 SKINNER I BIHEVIORIZAM 265

BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA 267 Osnovni koncepti 267 Modifikacija ponašanja 270

TEORIJA RAZMJENE 271 Homans i Dürkheim 272 Homans i LeviStrauss 273 Homans i strukturalni funkcionalizam 276 Osnovne pretpostavke Homansa 278 Pretpostavka uspješnosti 280 Pretpostavka ο stimulansu 281 Pretpostavka vrijednosti 282 Pretpostavka deprivacija zadovoljenje 282 Pretpostavke ο agresiji odobravanju 282 Kritike Homansove teorije društva i kulture 283 Parsons protiv Homansa 284 Integrirana teorija razmjene P. Blaua 285 Kritike Homansove teorije svijesti 289 Integracija teorije razmjene i simboličkog interakcionizma 290

TRENUTNI STATUS BIHEVIORALNIH TEORIJA 292

SAŽETAK 294

OSMO POGLAVLJE: Suvremena feministička teorija 297 (Patricia Madoo Lengerinann i Jill Niebrugge-Brantley)

OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA 299

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI 300 Feminizam: 1600. - 1960. 300 Sociologija i feminizam: 1840. - 1960. 301

VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE TEORIJE 3 07 Teorije ο razlikama između rodova 309 Biološka objašnjenja razlika između rodova 310 Institucionalna objašnjenja razlika između rodova 310 Socijalno-psihologijske teorije roda 311 Teorije ο nejednakosti između rodova 311 Liberalni feminizam 312 Marksistički feminizam 316 Teorije ο ugnjetavanju roda 319 Psihoanalitička feministička teorija 320 Radikalni feminizam 322 Socijalistički feminizam 325

FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA 329 Feministička dijalektika 329 Makrosocijalni poredak 331 Mikrosocijalni poredak 333 Responsivna akcija nasuprot namjernoj akciji 333

X I

Prekidana interakcija nasuprot kontinuiranoj interakciji 334 Pretpostavka ο nejednakosti nasuprot pretpostavci ο jednakosti 335 Stratificirana značenja nasuprot uobičajenim značenjima 335 Ograničenja nasuprot izbora u značenjima - kreiranjima položaja 336 Subjektivnost 337 Preuzimanje uloge i osjećaj ο drugome 337 Internalizacija normi zajednice 337 Priroda osobe kao socijalnog aktera 338 Svijest ο svakodnevnom životu 338 Povezanost sa sociologijskim paradigmama 339

SAŽETAK 341

DEVETO POGLAVLJE: Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji 345 TEORIJA AKCIJE 346

Parsonsova teorija akcije 347 Jedinica djelovanja 347 Voluntarizam 348 Problemi u Parsonsovoj teoriji akcije 349 Noviji radovi u području teorije akcije 352

SISTEMSKA TEORIJA 352 Kritike sistemske teorije 356

STRUKTURALIZAM 357 Lingvistički korijeni 357 Antropološki strukturalizam: Claude Levi-Strauss 358 Strukturalni marksizam 361 Sociološke varijante 363 Goffmanov strukturalizam 363 Barijere prihvaćanja 364 Poststrukturalizam: ideje Michela Foucaulta 365

STRUKTURALNA TEORIJA 372 Strukturalna teorija Petera Blaua 374

TEORIJA MREŽE 379

EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA 381 Egzistencijalizam i fenomenologija 383 Osnovni interesi 384 Budući razvoj 3 85

SAŽETAK 385

DESETO POGLAVLJE: Sirenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji 387

MAKRO-MIKRO POVEZANOST: OSNOVNI TEORIJSKI PROBLEM SOCIOLOGIJE 389

Teorija strukturacije Anthonyja Giddensa 390 Jürgen Habermasova integracija akcijske i sistemske teorije 393 Multidimenzionalna sociologija Jeffreyja Alexandera 394 Mikrotemelji makrosociologije 396 Pristup teorije racionalnog izbora povezanostima mikro i makro razina 397

XI I

Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi iz 1979. 398 Simpozij ο makro i mikro sociološkoj analizi iz 1983. 399 Integracija akcije i sistema Jamesa Colemana 399 Integriranje humanizma i strukturalizma 401 Prema integrativnijoj teoriji razmjene 401 Strukturalna teorija akcije 403 "Metodološki individualizam" Raymonda Boudona 4 0 4

ZAKLJUČCI 405

SAŽETAK 406

DODATAK: Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociologijske teorije 407

METATEORIJA 407 Varijante metateorije 409

IDEJE THOMASA KUHNA 411

SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA ZNANOST 413 Osnovne sociološke paradigme 414 Paradigma socijalnih činjenica 4 1 4 Socijalno-definicionistička paradigma 415 Socijalno-bihevioralna paradigma 415

PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSKOJ PARADIGMI 416 Razine socijalne stvarnosti: pregled literature 416 Razine socijalne stvarnosti: model 4 2 0

BIBLIOGRAFIJA 425

KAZALO AUTORA 469

KAZALO POJMOVA 477

XIII

Biografske i autobiografske skice

Abdel Rahman Ibn-Khaldun 7

Auguste C o m t e 15

M a x W e b e r 2 6

Georg Simmel 2 9

Sigmund Freud 3 1

Herbert Spencer 4 4

Rober t Park 5 0

Pitirim A. Sorokin 5 4

C. Wright Mills 6 4

Emile Dürkheim 8 4

R o b e r t K. M e r t o n : Autobiografska skica 1 0 2

Karl M a r x 1 2 8

Louis Althusser 1 5 0

Nicos Poulantzas 1 5 5

Immanuel Wallerstein 1 7 0

Gorge Herbert M e a d 1 8 4

Erving Goffman 1 9 7

Alfred Schutz 2 2 2

George C. H o m a n s : Autobiografska skica 2 7 4

Jessie Bernard 3 1 4

Dorothy Ε. Smith 3 2 6

Talcot t Parsons 3 5 0

Peter M . Blau 3 7 7

X I V

PREDGOVOR D r u g o izdanje ove knjige - Suvremena sociologijska teorija - nastalo je i simultano je publicirano zajedno s drugim izdanjem knjige Sociološka teorija, knjige koja je posvećena pregledu ukupne povijesti teori je unutar discipline - klasične i suvremene. Iako će određeni dio historijskog naslijeđa discipline biti prezentiran i ovdje, osnovna je pažnja posvećena suvremenim teori jama.

Osnovni razlog što je ova knjiga tol iko dramatično različita od prvog izdanja publiciranog tek prije nekoliko godina, govori na svoj način ο vitalnosti sociolo

gijske teori je . Prvo poglavlje (Rane godine) i drugo poglavlje (Novije godine) nastavljaju i

dalje s pregledom sociologijskih teori ja, iako su uključeni i mnogi najnoviji oblici razvoja. Ostali dio knjige posvećen je raspravi ο najvažnijim suvremenim teori ja

ma. Treće poglavlje započinje s raspravom ο strukturalnom funkcionalizmu,

uključujući u ovom izdanju i pregled ο strukturalno-funkcionalnim teori jama Talcot ta Parsonsa. (Parsonsova misao ο teoriji akcije razmatra se u 9. poglavlju.) T a k o đ e r , novost u ovom izdanju knjige je i rasprava iznesena u t rećem poglavlju ο najnovi jem porastu interesa za neofunkcionalizam. U t rećem je poglavlju također sadržana i rasprava ο konfliktnoj teoriji kao alternativi strukturalnom funkci

onalizmu. U četvrtom poglavlju raspravlja se ο osnovnim vari jantama neomarksist ičke

teori je - ekonomskom determinizmu, hegeli janskom marksizmu (s proširenom raspravom ο Antoniju Gramsci ju) , kritičkoj teoriji (sa značajnim proširenjem rasprave ο Jürgenu Habermasu) , strukturalnom marksizmu, marksističkoj e ko nomskoj sociologiji (s novom raspravom ο najnovijim radovima Burawoya, Ed-

wardsa i Clawsona) , historijski ori jentiranom marksizmu, u koje je ukl jučen i kraći novi odjel jak ο razvoju marksističke teorije igara.

U petom poglavlju raspravlja se ο s imboličkom interakcionizmu, uključujući i nedavni razvoj kakav je na primjer ponovno prosuđivanje značaja teori ja Ervinga Gof fmana ili djela Roberta Perinbanayagama.

U šestom poglavlju raspravlja se ο fenomenologi jskoj sociologiji i e tnometodo-

logiji . O v o poglavlje započinje s raspravom ο teori jama Alfreda Schutza. Materi ja l ο etnometodologi j i bitno je izmijenjen, što je rezultat pojave novih radova ο toj temi, posebno radova britanskih etnometodologa i analitičara razgovora.

U sedmom poglavlju raspravlja se ο teoriji razmjene i ο bihevioralnoj sociologi

ji , i ono je vrlo malo izmijenjeno u odnosu na ranije izdanje knjige. O s m o poglavlje potpuno je novo raspravlja se ο feminističkoj teori j i , a

posebno su ga napisala za ovo izdanje knjige dva eksperta - Patrici ja M a d o o Lengermann i J i l l Niebrugge-Brantley. Kol iko je meni poznato, ovo je prvi puta da se ο feminističkoj teoriji iscrpno izlaže u udžbeniku ο sociološkoj teori j i .

U devetom poglavlju daje se sistematizacija najnovijih oblika razvoja u suvre

menoj teori j i . Znača jna pažnja posvećena je izmijenjenim prirodama teori je akci je, sistemske teori je , strukturalizma i poststrukturalizma (što uključuje i novo precizno razmatranje rada Miche la Foucaulta) , strukturalne teorije kao i novu raspravu ο teori j i mreže i egzistencijalističkoj sociologiji .

1 0 . poglavlje potpuno je novo poglavlje, posvećeno dramatičnom razvoju sociološke teori je u 80- im godinama - porastu napora da se integriraju makro i

X V

X V I PREDGOVOR

mikro teori je . U njemu se raspravlja veliki broj radova od kojih su najznačajniji oni Anthonyja Giddensa ο teoriji strukturacije, zatim radovi J . Habermasa usmjereni integriranju akcione i sistemske teori je, radovi Jeffreyja Alexandera ο multidimen

zionalnoj sociologij i , radovi Randalla Collinsa ο osiguravanju mikrotemel ja ma

kro sociologije i radovi Michaela Hechtera ο upotrebi teorije racionalnog izbora. Čini se da će ovi napori, usmjereni prema integriranju makro i mikro teori ja , biti osnovni predmet interesiranja sociologijske teorije u 1 9 9 0 - i m godinama, a i kasnije. T i problemi zaokupljaju pažnju nekih od najznačajnijih mladih teoret ičara toga područja .

Knjigu zaključuje jedan dodatak koji - osim što donosi raspravu ο metateor i j -

skom pristupu koji označava cjelinu ove knjige - sada također nudi i pregled sociologijske metateori je .

Određen broj biografskih skica ο Robertu Parku, Karlu M a r x u , Emileu Durk-

heimu, M a x u W e b e r u , Georgu Simmelu, Talcot tu Parsonsu, Alfredu Schutzu, Rober tu K. M e r t o n u , Louisu Althusseru, Immanuelu Wallersteinu, Georgeu He r -

bertu M e a d u , Georgeu Casparu Homansu i Peteru Blauu preuzet je iz prethodnog izdanja knjige. Broj takvih autobiografskih skica znatno je povećan u ovom izdanju. N o v e biografske skice postoje ο Ibn Khaldunu, Augusteu C o m t e u , Sig-

mundu Freudu, Herbertu Spenceru, Pitirimu Sorokinu, C. Wright Millsu, Ervingu Goffmanu, Nicosu Poulantzasu, Jessie Bernard i Dorothy Smith.

Zahval jujem Pat Lengermann i J i l l Brantley za njihovo poglavlje ο feminist ičkoj teori j i . Žel io bih se također zahvaliti i Rogeru Reitmanu i Davidu Walczaku za njihovu p o m o ć prvom izdanju ove knjige, što se također manifestiralo i u ovom izdanju. Posebno sam zahvalan Bobu Antoniu za njegove mnogobro jne i korisne ideje ο unapređenju ovog izdanja. Farid Alatas mi je mnogo pomogao u pripremanju ovog novog izdanja, a njegov poticaj da se uputim prema novim teori jskim perspektivama uvijek je bio uzbudljiv.

PRVI DIO UVOD

PRVO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: rane godine

D R U Š T V E N E SNAGE U R A Z V O J U S O C I O L O G I J S K E T E O R I J E POLITIČKE REVOLUCIJE INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA I RAST KAPITALIZMA RAST SOCIJALIZMA URBANIZACIJA RELIGIJSKA PROMJENA RAST ZNANOSTI

I N T E L E K T U A L N E SNAGE I R A Z V O J S O C I O L O G I J S K E T E O R I J E PROSVJETITELJSTVO I OSNIVANJE SOCIOLOGIJE U FRANCUSKOJ KARL MARX I RAZVOJ NJEMAČKE SOCIOLOGIJE PORIJEKLO BRITANSKE SOCIOLOGIJE ITALIJANSKA SOCIOLOGIJA: PARETO I MOSCA RAZVOJ EUROPSKOG MARKSIZMA NA PRIJELAZU STOLJEĆA

S A Ž E T A K

V ^ / v o je knjiga ο suvremenoj sociologijskoj teorij i . Njen najznačajniji dio posvećen je raspravi ο dobro utemeljenim teori jama koje su relevantne sve do današnjeg dana, ali i teori jama koje tek bivaju priznatima. Međut im, adekvatno razumijevanje današnjih teori ja također zahtijeva i određeno familijariziranje s histori jom sociologijske teori je . Z b o g toga će ovo, kao i sljedeće poglavlje, biti posvećeno pregledu najvažnijih teoretičara i teorija u povijesti sociologije.

Iako se sociologijske ideje mogu pronaći u najranijoj historiji l judskog roda, sociologi ja kao distinktivna disciplina nije mnogo starija od jednog stol jeća. Z b o g toga, premda materi jal koji se raspravlja u prva dva poglavlja nije suvremen, on također nije niti sasvim povijestan. U jednom dugoročnom smislu ukupna sociologijska teori ja je relativno moderna.

Materi ja l ο kojem ć e m o raspravljati suvremen je i u j ednom drugom smislu: teori je i teoretičari ο kojima ć e m o raspravljati su uglavnom i dalje značajni sve do današnjeg dana. Uzmimo samo nekoliko primjera - ideje glavnih mislilaca - M a x a W e b e r a , Karla M a r x a i Ε. Durkheima još uvijek su veoma korisne i široko upotrebl javane, iako su prvotno bile razvijene u 1 8 0 0 t i m i ranim 1 9 0 0 t i m godinama.

T a k o đ e r je potrebno sumirati historiju sociologijske teori je zbog toga što su mnoge suvremene teorije već neko vrijeme s nama, a da bismo ih razumjeli , m o r a m o proci jeniti njihove rane kori jene i historijski kontekst u ko jem su nastale. Z b o g toga ć e m o se u prva dva poglavlja najprije susresti s teori jama koje će zaokupljati našu pažnju kroz ostatak ove knjige.

4 UVOD

Iako postoji mnogo definicija pojma sociologijska teorija, ova se knjiga osniva na jednostavnoj ideji da je sociologijska teorija široki sistem ideja koje razmatraju pitanja društvenog života od središnje važnosti.

Ova je definicija u oštrom kontrastu s formalnim "znanstvenim" definici jama koje se koriste u raspravama ο teorij i . Formalna definicija mogla bi biti da je teori ja cjelina međusobno povezanih pretpostavki koje omogućuju sistematizaciju znanja, objašnjenje i predviđanje društvenog života i poticanje novih istraživačkih hipoteza (Faia, 1 9 8 6 . : 1 3 4 ) . Iako je ovakva definicija višestruko privlačna, ona se jednostavno ne može uklopiti u mnoge cjeline ideja ο kojima će se raspravljati u ovoj knjizi. Drugim ri ječima, većina sociologijskih sistema ideja ne ispunjava jedan ili više zahtjeva formalnih komponenata teori je , ali ih većina sociologa ipak smatra teori jama.

Naš interes je usmjeren prema značajnim teori jskim radovima sociologa, o d n o sno prema radu onih u drugim područjima koji su definirani kao značajni za sociologiju. Pojednostavl jeno rečeno, ovo je knjiga ο "velikim idejama" u sociolo

giji, koje su izdržale probu vremena (ili su to obećale) , ο sistemima ideja koje raspravljaju ο najvažnijim društvenim pitanjima i sveobuhvatne su u svom zahva

t u 1 . Prezentacija historije sociologijske teorije ogroman je zadatak, no budući da

tome posvećujemo samo dva poglavlja (poglavlje 1 . i 2 . ) , ono što ć e m o ponuditi predstavlja krajnje selektivnu historijsku skicu 2 . Osnovna ideja ovog histori jskog uvoda je da čitatelja opskrbi s histori jskom matr icom na koju se može nadograditi kasnija rasprava. Kada čitatelj nastavi prema idućim poglavljima u koj ima se razmatraju specifične teorije i doprinosi teoretičara, može se pokazati korisnim da se ponovno vrati na pregled iznesen u ova dva prva poglavlja i razmotri osnovna pitanja u nj ihovom histori jskom kontekstu. (Prikaz 1.1 predstavlja shematsku sliku historije sociologijske teorije ο kojoj se u ovom poglavlju raspravlja.) T a k o

đer može biti korisno ponovno pročitati ova poglavlja kada se završi čitanje ci jele knjige. (Tada će se znatno lakše razumjeti mnogo materijala izloženog u t im poglavlj ima.)

V e o m a je teško utvrditi datum kada je sociologijska teori ja nastala. Ljudi su od najranijeg vremena razmišljali ο društvenom životu i razvijali različite teori je . N o , mi se nećemo vraćati do najranijih vremena starih Grka , Rimljana ili pak u srednji vijek. T o ne radimo stoga što ljudi u tim epohama nisu imali značajne sociologi j ske ideje, nego zbog toga što bi rezultat našeg istraživanja bio veoma mali ; potrošil i bismo mnogo vremena, a dobili bismo veoma malo ideja relevantnih za modernu sociologiju. Bez obzira na rečeno, nijedan od mislilaca koje povezujemo s ranijim razdoblj ima nije mislio ο sebi kao ο sociologu, a i danas ih kao takve ri jetko klasif iciramo. (Rasprava ο j ednom izuzetku nalazi se u biografskoj skici ο Ibn-Khaldunu.) T e k sredinom, a naročito pri kraju 1 8 0 0 - t i h godina pronalazimo mislioce koj i mogu biti jasno identificirani kao sociolozi. T o su sociologijski mislioci koji nas interesiraju, i naše ćemo istraživanje započeti proučavanjem osnovnih društvenih i intelektualnih snaga koje su utjecale na formiranje njihovih ideja.

Postoji također elaborirana metasociologijska shema koja predstavlja osnovicu 1. i 2. poglavlja, te knjige u cjelini. Navedena shema je razvijena u poglavlju "Dodatak" na kraju knjige.

2 Mnogo razradeniju historijsku skicu pogledaj također i kod Jerzy Szacki (1979. ) .

Slika 1 . 1 . Sociologijska teorija: rane godine

DRUŠTVENE SNAGE

Političke revolucije

Industrijska revolucija i rast kapitalizma

FRANCUSKA

Prosvjetiteljstvo Konzervativna reakcija Saint-Simon Montesquieu (1689-1755) de Bonald (1754-1850) ( 1 7 6 0 - 1 8 2 5 ) Rousseau (1712-1778) de Maistre (1753-1821)

Comte ( 1 7 9 8 - 1 8 5 7 )

Dürkheim ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 )

NJEMAČKA

Hegel (1770-1831)

Mladohege-lijanci Feuerbach ( 1 8 0 4 - 1 8 7 2 )

Marx (1881-1883)

Ekonomski deterministi Kautsky ( 1 8 5 4 - 1 9 3 8 )

Hegelijanski marksisti Lukäcs (1885-1971)

Kant (1724-1804) Njemački historicizam Dilthey (1833-1911)

Weber (1864-1971)

Rast

socijalizma

Urbanizacija

Religijska promjena

Rast znanosti

Nietzsche (1844-1900) Simmel (1858-1918)

ITALIJA

Pareto (1848-1923)

Mosca ( 1 8 5 8 - 1 9 4 1 )

VELIKA BRITANIJA

Politička ekonomija Smith (1723-1790)

Ricardo (1772-1823) Evolucionistička teorija Spencer (1820-1903)

6 UVOD

DRUŠTVENE SNAGE U RAZVOJU SOCIOLOGIJSKE TEORIJE

Sva su intelektualna područja duboko oblikovana njihovim soci jalnim kontekstom. T o se posebno odnosi na sociologiju, što ne proistječe samo iz soci jalnog okvira u ko jem sociologija djeluje, nego i zbog toga što sociologija koristi socijalni okvir kao osnovni predmet svog proučavanja. Vr lo ćemo se kratko osvrnuti na najvažnije društvene uvjete u 1 9 . i ranom 2 0 . stoljeću, i to na one koji su bili najvažniji za razvoj sociologije. Također ć e m o iskoristiti ovu okolnost da se upoznamo s najvažnijim likovima u povijesti sociologijske teori je .

Političke revolucije Dugi niz političkih revolucija započet 1 7 8 9 . g. s Francuskom revoluci jom i koj i se nastavio kroz 1 9 . stol jeće, bio je osnovni i neposredni činilac u razvoju sociologi j skog teoretiziranja. Učinak tih revolucija bio je na mnoga društva ogroman, dovodeći do velikog broja pozitivnih promjena. Međut im, ono što je privuklo pažnju mnogih ranih teoretičara nisu bile pozitivne konzekvence, nego negativni učinci takvih promjena. Ti su pisci bili posebno pogođeni kaosom i neredom kao rezultatom revolucija, naročito u Francuskoj . Oni su bili ujedinjeni u želji da ponovno uspostave red u društvu. Neki od najekstremnijih mislilaca toga perioda željeli su čak povratak mirnih i stabilnih dana srednjeg vijeka. Profinjenij i mislioci shvatili su da je društvena promjena koja je uslijedila učinila takav povratak nemogućim. Z b o g toga su pokušali pronaći nove osnovice poretka u društvima koja su bila preokrenuta naglavce političkim revolucijama 1 8 . i 1 9 . stol jeća. Interes za socijalni red postoji sve do današnjeg dana kao jedna od osnovnih preokupaci ja mnogih sociologa i nekolicine sociologijskih teori ja.

Industrijska revolucija i rast kapitalizma Industrijska revolucija koja je prodrmala mnoga zapadna društva pretežno u 1 9 . i ranom 2 0 . stoljeću, bila je isto tol iko važan činilac za formiranje sociologijske teori je kao što su to bile političke revolucije. Industrijska revolucija nije bila nekakav jednostavan događaj , nego mnoštvo međusobno povezanih događaja koji su kulminirali u transformiranju zapadnog svijeta od uglavnom pol joprivrednog k pretežno industrijaliziranom sistemu. M n o g o ljudi napustilo je pol joprivredna dobra i pol joprivredu uopće u zamjenu za industrijski rad u tvornicama koje su nicale. Same tvornice bile su značajno izmijenjene serijom tehnologi jskih unapređenja. Došlo je i do porasta ekonomske birokraci je koja je osiguravala mnoštvo potrebnih servisa za industriju i rastući kapitalistički ekonomski sistem. U takvom tipu ekonomije ideal je bio nađen u s lobodnom tržištu gdje su se mogli razmjenjivati mnogi proizvodi industrijskog sistema. U okviru tog sistema, nekolic ina je mnogo profitirala dok je većina radila sate i sate za niske plaće. Reakci ja protiv industrijskog sistema i općenito protiv kapitalizma dovela je do radničkog pokreta kao i do različitih radikalnih pokreta usmjerenih rušenju kapitalističkog sistema.

Industrijska revolucija i kapitalizam, kao i reakcije na njih, doveli su do ogromnih preokreta u zapadnom društvu koji su utjecali u velikoj mjeri i na sociologe. Četiri

SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE 7

ABDEL RAHMAN IBN-KHALDUN: biografska skica

Postoji tendencija da se ο sociologiji misli kao ο isključivo modernom zapadnom fenomenu. Međutim, znanstvenici su se i u drugim dijelovima svijeta, već dugo bavili sociologijom. Jedan takav primjer je i Abdel Rahman Ibn-Khaldun.

Ibn-Khaldun je rođen u Tunisu, u Sjevernoj Africi, 27. svibnja 1332. godine (Faghirzadeh, 1982.). Rođen u obrazovanoj obitelji, Ibn-Khaldun je bio podučavan u Kur'anu (muslimanska sveta knjiga), matematici i povijesti. Tijekom života služio je nekolicini sultana u Tunisu, Maroku, Španjolskoj i Alžiru kao ambasador, dvorski savjetnik i član školskog vijeća. Proveo je također dvije godine u zatvoru u Maroku zbog svoga uvjerenja da državni upravljači nisu bili istovremeno i božji uprav

ljači. Poslije otprilike dva desetl jeća političke aktivnosti, Ibn-Khaldun se vratio u Sjevernu Afriku gdje je otpočeo njegov intenzivni petogodišnji period proučavanja i pisanja. Radovi koje je u tom razdoblju stvorio povećali su mu popularnost i omogući l i da postane profesor u Centru za islamske studije na Al-Azhar musl imanskom sveučil ištu u Kairu. U svojim dobro posjećenim predavanj ima ο društvu i sociologij i , IbnKhaldun je naglašavao važnost proučavanja sociološke misli i histori jskog promatranja.

Do svoje smrti 1406. godine, Ibn-Khaldun je napisao mnogobrojne radove koji sadrže mnoštvo ideja zajedničkih i suvremenoj sociologiji. Posvetio se znanstvenom proučavanju društva, empirijskom istraživanju i potrazi za uzrocima društvenih fenomena. Značajnu pažnju obratio je proučavanju različitih društvenih institucija (na primjer, politici, privredi) i njihovoj međusobnoj povezanosti. Bio je zainteresiran i za komparativno proučavanje primitivnih i modernih društava. Ibn-Khaldun svakako nije imao dramatičan utjecaj na modernu sociologiju, no taj se utisak može izmijeniti kada znanstvenici općenito, a posebno oni islamski, ponovno otkriju njegov rad i naglase njegovo značenje za suvremenu sociologiju.

najznačajnija lika u ranoj historiji sociologijske teorije - Karl M a r x , M a x W e b e r , Emile Dürkheim i Georg Simmel - bili su zaokupljeni, kao i mnogi manje značajni mislioci, promjenama i problemima koje su industrijalizacija i kapitalizam stvorili u društvu. Proveli su živote proučavajući navedene probleme i u mnogim su slučajevima razvili programe koji će pripomoći njihovu rješavanju.

Rast socijalizma Velika cjelina promjena koje su bile usmjerene borbi s problemima izazvanih industrijskim sistemom i kapitalizmom, može biti nazvana soci jal izmom. Iako su neki sociolozi davali prednost socijalizmu kao rješenju industrijskih problema, većina mu je i osobno i intelektualno oponirala. S jedne strane, Karl M a r x je bio aktivni pristalica rušenja kapitalističkog sistema i njegove zamjene socijalističkim sistemom. Iako on sam nije do kraja razvio teori ju socijalizma, proveo je mnogo

8 UVOD

vremena kritizirajući brojne aspekte kapitalističkog društva. Osim toga, sam se angažirao u različitim oblicima političkih aktivnosti za koje je vjerovao da će pomoći rastu socijalističkih društava.

Međut im, M a r x je bio atipičan primjer za rane godine sociologijske teori je . M n o g i rani teoretičari , kao na primjer W e b e r i Dürkheim, bili su protivnici socijalizma (barem u o n o m smislu kako ga je M a r x ocr tao) . Iako su i oni prepoznavali probleme kapitalističkog društva, težili su društvenoj reformi unutar kapitalizma, a ne socijalnim revolucijama koje je zastupao M a r x . Bojali su se soci jalizma više negoli kapitalizma. Ta j strah je igrao daleko veću ulogu u razvoju sociologi j ske teori je negoli M a r x o v o podržavanje socijalističke alternative kapitalizmu. U biti, kako ć e m o to kasnije vidjeti, u mnogim slučajevima sociologijska se teori ja razvila kao reakcija protiv marksističke i, općeniti je rečeno, socijalističke teori je .

Urbanizacija Dje lomično kao rezultat industrijske revolucije, velike mase stanovništva u 1 9 . i 2 0 . stoljeću bile su iskorijenjene iz svojih ruralnih domova i preseljene u urbanizirana područja . Ova masovna migracija bila je , u najvećoj mjeri, uvjetovana poslovima koje je stvorio industrijski sistem u urbanim područj ima. O n je , međutim, stvorio i mnoge poteškoće l judima koji su se morali prilagoditi gradskom načinu života. Osim toga, širenje gradova dovelo je do pojave naizgled beskonačne liste urbanih problema - prenapučenosti , zagađenosti, buke, prometa, itd. Priroda urbanog života i njegovi problemi privukli su pažnju mnogih ranih sociologa, posebno W e b e r a i Georga Simmela. Zapravo, prva glavna škola američke sociologije - Cikaška škola - bila je velikim dijelom definirana svojim interesom za grad, a koristila je Chicago kao laboratori j u kojem je mogla proučavati urbanizaci ju i njene probleme.

Religijska promjena Soci jalne promjene uzrokovane polit ičkim revoluci jama, industri jskom revolucij o m i urbanizaci jom imale su dubok utjecaj na religioznost. M n o g i su rani sociolozi potekli iz religioznih obitelji i bili su aktivni, a u nekim slučajevima i profesionalno uključeni u religiju (Hinkle i Hinkle, 1 9 5 4 . ) . Postavili su sociologij i iste ciljeve koje su imali u svojim religijskim životima. Žel jeli su poboljšati život ljudi (Vidich i Lyman, 1 9 8 5 . ) . Z a neke (kao za C o m t e a ) , sociologija se transformirala u religiju. Sociologi jske teori je ostalih autora nose nepogrešiv religiozni pečat . Dürkheim je ο religiji napisao jedno od svojih glavnih djela. Mora lnos t igra ključnu ulogu ne samo u Durkheimovoj sociologiji , nego i u kasnijoj sociologi jskoj teoriji (na primjer, u djelu Ta lcot ta Parsonsa). Veliki dio Weberove aktivnosti isto je tako posvećen religijama svijeta. M a r x se također interesirao za religioznost, ali je njegova ori jentaci ja bila daleko kritičnija.

Rast znanosti U doba kada se sociologijska teori ja razvijala, interes za znanost, ne samo na sveučilištu nego i u društvu uopće, značajno je porastao. Tehnologi jski proizvodi


znanosti prodirali su u svaki dio života, a znanost je postizala ogroman prestiž. Oni koji su bili povezani s najuspješnijim znanostima (fizika, biologi ja i kemija) zauzimali su i najčasnija mjesta u društvu. Sociolozi (posebno C o m t e i Dürkheim) od početka su bili zaokupljeni znanošću, a mnogi su željeli oblikovati sociologi ju prema uzorima uspješnih fizikalnih i biologijskih znanosti. Međut im, takva rasprava uskoro se pretvorila u sukob između onih koji su svim srcem prihvaćali znanstveni model i onih koji su (poput Webera ) mislili da distinktivne karakteristike društvenog života čine nekrit ičko prihvaćanje znanstvenog modela teškim i nerazumnim. Problem odnosa između sociologije i znanosti i dan-danas se raspravlja, iako čak i letimičan pregled najznačajnijih časopisa iz toga područja ukazuje na predominantnost onih koji favoriziraju sociologiju kao znanost.

Ovo su samo neki od najvažnijih činilaca koji su odigrali ključne uloge u ranim godinama razvoja sociologijske teori je . Utjecaj tih činilaca postat će jasniji kada budemo raspravljali ο raznim teoretičarima i teori jama spomenutim u ovoj knjizi. Mnogostrukost ostalih socijalnih činilaca također je bila bitna u historiji sociologijske teori je , iako se njihov utjecaj ne može točno odrediti . N a primjer, radikalni pokret iz 1 9 6 0 - i h i ranih 1 9 7 0 - i h godina doveo je u SAD i u drugim zemljama do obnovl jenog interesa za marksističku i za druge oblike radikalnih teori ja. Iako njihov utjecaj varira u intenzitetu, socijalni činioci uvijek su implicirani u razvoju sociologijske teori je .

Iako su socijalni činioci značajni, osnovni predmet ovog poglavlja su intelektualne snage koje su imale glavnu ulogu u oblikovanju sociologijske teori je . U realnom životu, naravno, intelektualni činioci ne mogu biti odvojeni od socijalnih snaga. N a primjer, u raspravi ο prosvjetiteljstvu koja slijedi vidjet ć e m o da je taj pokret bio blisko vezan (a u mnogim slučajevima je stvorio intelektualnu osnovu) za socijalne promjene koje smo ranije spomenuli .

INTELEKTUALNE SNAGE I RAST SOCIOLOGIJSKE TEORIJE

M n o g e intelektualne snage koje su oblikovale razvoj socijalnih teori ja razmatraju se u okviru nacionalnih konteksta u koj ima se i njihov utjecaj prvenstveno os jećao. Z a p o č e t ć e m o s prosvjetiteljstvom i njegovim utjecajem na razvoj sociologijske teori je u Francuskoj .

Prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj Mišl jenje je mnogih da prosvjetiteljstvo potiče kritički razvoj u smislu kasnije evolucije sociologije (Hawthorn, 1 9 7 6 . ; Nisbet, 1 9 6 7 . ; Seidman, 1 9 8 3 . ; Zeit l in, 1 9 8 1 . ) . Prosvjetiteljstvo je bilo period izvanrednog intelektualnog razvoja i promjena u f i lozofskom mišl jenju 1 . Veliki broj utemeljenih ideja i vjerovanja - od

Ovaj odjeljak osniva se na radu Irvinga Zeitlina (1981. ) . Iako je zbog koherentnosti ovdje prezentirana cijela Zeitlinova analiza, ona ima niz ograničenja: postoje i bolje analize prosvjetiteljstva, moguće je spomenuti i mnoge druge činioce u razvoju sociologije, a Zeitlin ponekad prenaglašava pojedinačne utjecaje (npr. onaj Marxov). Međutim, u cjelini Zeitlin pruža dobru polaznu točku obzirom na ciljeve ovog poglavlja.

10 UVOD

kojih su mnogi povezani s društvenim životom - bio je za vrijeme prosvjetiteljstva odbačen i zamijenjen. Najznačajniji mislioci povezani s prosvjetitel jstvom bili su francuski fi lozofi Charles Montesquieu ( 1 6 8 9 - 1 7 5 5 ) i J ean Jacques Rousseau ( 1 7 1 2 - 1 7 7 8 ) . Utjecaj prosvjetiteljstva na sociologijsku teoriju bio je , međutim, više indirektan i negativan, negoli direktan i pozitivan. Kako to navodi Irving Zeitl in - "rana sociologija razvila se kao reakcija na prosvjetiteljstvo" ( 1 9 8 1 . : 1 0 ) .

Misl ioci ere prosvjetiteljstva bili su, iznad svega, pod utjecajem dviju intelektualnih struja: filozofije 17 . stoljeća i znanosti.

Filozofi ju 17 . stoljeća oblikovala je djelatnost mislilaca kakvi su, na primjer, bili Rene Descartes, T h o m a s Hobbes i J o h n Locke . Naglasak je bio usredotočen na stvaranje velikog, općeg i vrlo apstraktnog sistema ideja koje čine racionalno prosuđivanje. Ovi mislioci, povezani s prosvjetitel jstvom, nisu odbijali ideju da sistemi ideja moraju biti opći te da moraju stvoriti racionalno mišl jenje, ali su najznačajnije napore usmjerili da svoje ideje izvedu iz stvarnog svijeta te da ih u njemu provjere. Drugim ri ječima, željeli su kombinirati empiri jsko istraživanje s razumom (Seidman, 1 9 8 3 . : 3 6 - 3 7 ) . M o d e l za navedenu zamisao bila je znanost, posebno Newtonova fizika. Ovdje vidimo širenje primjene znanstvene metode na socijalna pitanja. N a jednoj drugoj razini, ne samo da su mislioci prosvjetiteljstva željeli da njihove ideje budu, barem djelomično, derivirane iz stvarnog svijeta, nego su također željeli da one budu i upotrebljive za socijalni svijet, naroči to za kritičku analizu toga svijeta.

Stoga m o ž e m o reći da se period prosvjetiteljstva odlikovao vjerom da ljudi mogu razumjeti i kontrolirati univerzum stvarnosti sredstvima razuma i empiri j skog istraživanja. Takvo se stajalište zasnivalo na činjenici da je prirodni svijet određen prirodnim zakonima pa se činilo da takav mora biti i socijalni svijet. F i lozof je , prema tome, koristeći razum i istraživanje trebao otkriti te društvene zakone. Kada su jednom shvatili kako funkcionira društveni svijet, mislioci prosvjetiteljstva imali su i praktičan cilj - stvaranje "boljeg", racionalni jeg svijeta.

Naglašavajući razum, filozofi prosvjetiteljstva težili su odbijanju vjerovanja u tradicionalni autoritet. Kad su ispitivali tradicionalne vrijednosti i institucije, često su utvrđivali da su one iracionalne, odnosno suprotne ljudskoj prirodi, ograničavajuće za ljudski rast i razvoj. Misi ja filozofa prosvjetiteljstva, koji su bili praktični i željeli promjenu, bila je prevladavanje takvog iracionalnog sistema.

K O N Z E R V A T I V N A REAKCIJA N A PROSVJETITELJSTVO

Površno gledajući, možemo pomisliti da je francuska sociologija bila pod izravnim i pozitivnim utjecajem prosvjetiteljstva. N a koncu, nije li francuska sociologi ja postala racionalna, empirijski ori jentirana, znanstvena i usmjerena prema promjenama? Odgovor je pozitivan, no takav se razvoj nije zbio prije no što je bila oblikovana c jel inom ideja koje su se razvile kao reakcija na prosvjetitel jstvo. Seidman prosuđuje ovako: "Ideologija protuprosvjetiteljstva predstavljala je virtualnu inverziju prosvjetiteljskog liberalizma. Umjesto modernističkih premisa, među krit ičarima prosvjetiteljstva možemo otkriti snažna antimoderna raspoložen j a . " ( 1 9 8 3 . : 5 1 ) . Kako ćemo kasnije vidjeti, sociologija uopće, a posebno francuska sociologi ja, od samog svog početka predstavljala je nezgodnu mješavinu ideja prosvjetiteljstva i ideja suprotstavljenih prosvjetiteljstvu.

Najekstremnij i oblik opozicije idejama prosvjetiteljstva bila je francuska katolička kontrarevolucionarna filozofija, prezentirana u idejama Louisa de Bonalda


( 1 7 5 4 - 1 8 4 0 ) i Josepha de Maistrea ( 1 7 5 3 - 1 8 2 1 ) . Ovi se autori nisu samo usprotivili prosvjetiteljstvu, nego su ustali i protiv Francuske revolucije koju su smatrali djelomičnim proizvodom načina razmišljanja karakterističnog za period prosvjetiteljstva. De Bonald je, na primjer, bio uznemiren revolucionarnim promjenama i zahtijevao je povratak u mir i harmoniju srednjeg vijeka. Prema njegovom mišljenju, Bog je bio izvor društva; prema tome, razum, koji je bio tol iko značajan f i lozofima prosvjetiteljstva, shvaća se inferiornim pred tradicionalnim religioznim vjerovanjima. Štoviše, budući da je Bog stvorio društvo, ljudi se uopće ne bi smjeli miješati pokušavajući promijeniti tu svetu kreaci ju. U širem smislu, de Bonald se suprotstavljao svemu onome što je umanjivalo značaj tradicionalnih institucija kakve su, na primjer, patrijarhat, monogamna obitel j , monarhi ja i katolička crkva. Nazvati de Bonaldovo stanovište samo konzervativnim značilo bi podcijeniti ga.

Iako de Bonald predstavlja prilično ekstreman oblik konzervativne reakci je , njegov rad sadrži i koristan uvod njenim općim premisama. Konzervativci su, na primjer, odbacili u potpunosti sve ono što su smatrali "naivnim" racional izmom prosvjetiteljstva. Oni su ne samo priznavali iracionalne aspekte društvenog života, nego su im pridavali pozitivnu vrijednost. Zbog toga su fenomene kakvi su na primjer tradicija, imaginacija, emocionalizam ili religija smatrali korisnim i neophodnim komponentama društvenog života. Zbog toga nisu voljeli promjenu i težili su zadržavanju postojećeg poretka, a oblike društvenog razvoja kakvi su, na primjer, Francuska ili industrijska revolucija držali razornim silama. Konzervativci su naglašavali veliko značenje socijalnog poretka, što i nadalje ostaje j ednom od središnjih tema velikog dijela sociologijske teori je .

Zeitl in navodi 10 glavnih konzekvenci koje su proistekle iz konzervativne reakcije na prosvjetiteljstvo i koje su, prema njegovu mišljenju, poslužile barem inici jalno za kasniji razvoj francuske sociologije.

1 . Misl ioci prosvjetiteljstva naglašavali su značenje individualnog, a konzervativna je reakci ja osnovne sociološke interese usmjeravala naglašavajući društvo i druge globalne fenomene. Društvo se shvaćalo drugačijim od puke agregacije individua. Smatralo se da ono ima svoju osobnu egzistenciju, svoje osobne zakone razvoja i duboke kori jene u prošlosti.

2 . Društvo je bilo najvažnija jedinica analize; bilo je važnije od pojedinca. O n o je oblikovalo pojedinca prvenstveno procesom socijalizacije.

3 . Pojedinac se čak nije shvaćao kao osnovni element društva. Društvo se sastojalo od sljedećih sastavnih dijelova - uloga, statusa, odnosa, struktura i institucija. Pojedinci samo popunjavaju navedene dijelove društva.

4 . Dijelovi društva međusobno su povezani i međuzavisni. T e su međupoveza-nosti činile glavnu osnovicu društva. Takvo je stajalište vodilo ka konzervativnoj polit ičkoj ori jentacij i . Budući da su, dakle, dijelovi društva međusobno povezani, odatle proizlazi i zaključak da loše tretiranje samo jednog dijela društva može voditi do podcjenjivanja značenja drugih dijelova, a konačno i sistema u cjelini. T o također znači da se promjene u soci jalnom sistemu moraju izvoditi s krajnjom opreznošću.

5 . Promjena se ne shvaća kao opasnost samo za društvo i njegove dijelove, nego također i za pojedince u društvu. Različiti dijelovi društva zadovoljavaju različite ljudske potrebe. Ukoliko su institucije poremećene, ljudi će najvjerojatnije trpjeti , a to će vjerojatno dovesti do društvenog nemira.

12 UVOD

6. Opća je tendenci ja bila da se razni široki dijelovi društva smatraju korisnima i za pojedince i za društvo. Kao rezultat, bilo je veoma malo želje da se traže negativni učinci postojećih društvenih struktura i institucija.

7. Man je jedinice društva poput, na primjer, obitelji , susjedstva, religijskih zajednica ili radnih grupa, smatrale su se bitnima i za pojedinca i za društvo. O n e su osiguravale intimno licem-u-lice okruženje koje je l judima potrebno da prežive u modernom društvu.

8 . Postojala je također i tendencija da se različite oblike modernih društvenih promjena kakvi su, na primjer, industrijalizacija, urbanizacija i birokratizaci-ja, vidi kao pojave s razornim učinkom na društvo. Takve su se promjene dočekivale sa strahom i t jeskobom, pa je naglasak u razmišljanjima spomenutih mislilaca bio na proučavanju različitih načina tretiranja pretpostavljenih razornih učinaka.

9 . Iako su mnoge od tih promjena vodile prema bolje organiziranom društvu, konzervativna reakcija je ipak naglašavala neracionalne učinke (na primjer rituale, ceremoni je , molitve) u društvenom životu.

1 0 . N a posljetku, konzervativci su podržavali postojanje hi jerarhijskog sustava, smatrajući da u društvu mora postojati diferencirajući sistem statusa i nagrada.

Ovih deset nabrojanih aspekata, deriviranih iz konzervativne reakcije na prosvjetiteljstvo, treba vidjeti kao neposrednu intelektualnu osnovu razvoja sociologije u Francuskoj . M n o g e su od navedenih ideja našle svoj put u ranom sociologi j skom razmišljanju, premda su i neke od ideja prosvjetiteljstva (empirizam, na primjer) također bile utjecajne.

Iako smo naglasili postojanje diskontinuiteta između prosvjetiteljstva i reakci je na njega, Seidman također ističe i postojanje kontinuiteta i povezanosti . Prvo -protu-prosvjetitel jstvo je nastavilo znanstvenu tradiciju razvijenu u prosvjetitel j stvu. Drugo - iz prosvjetiteljstva je preuzeto naglašavanje značenja kolektiviteta (kao jedinica oponiranih pojedincima), što je kasnije značajno prošireno. T r e ć e - i jedna i druga ori jentaci ja mnogo se zanimala za probleme suvremenog svijeta, osobito njegove negativne učinke na pojedince.

Sada ć e m o se uputiti k stvarnom osnivanju sociologije kao distinktivne discipline - posebice prema proučavanju djela triju francuskih mislilaca: Claudea Saint-Si-mona , Augustea Comtea i posebno Emilea Durkheima. Postoji opća suglasnost da se upravo oni mogu smatrati osnivačima sociologije.

C L A U D E H E N R I S A I N T - S I M O N ( 1 7 6 0 - 1 8 2 5 ) . Saint-Simon je bio stariji od Augustea Comtea , koji je u mlađim godinama radio kao njegov sekretar i učenik. Postoji vrlo velika sličnost u idejama ovih dvaju mislilaca, pa ipak je oštra rasprava među njima dovela do konačnog razlaza (K.Thompson, 1 9 7 5 . ) . Budući da se C o m t e obično drži značajnijim za osnivanje sociologije, navest ć e m o samo nekol i ko osnovnih teza iz razmišljanja Saint-Simona.

Najinteresantni j i aspekt Saint-Simonovog djelovanja je njegov značaj / za konzervativne sociologijske teorije (kakva je na primjer Comteova) i marksističku teori ju, koja je višestruko suprotstavljena konzervativnoj sociologij i . Sli jedeći konzervativnu nit, Saint-Simon je želio sačuvati društvo onakvim kakvo je bi lo, međutim, ipak nije želio povratak na oblike iz srednjeg vijeka, kako su to tražili de


Bonald i de Maistre . Bio je također i pozitivist (Dürkheim, 1 9 2 8 . / 1 9 6 3 . : 1 4 2 ) što znači da je smatrao kako se pri proučavanju društvenih fenomena moraju koristiti iste znanstvene tehnike kao i u prirodnim znanostima. U radikalnom smislu, Saint-Simon se zalagao za socijalne reforme, naročito za centralizirano planiranje privredog sistema. Ali, Saint-Simon nije otišao tol iko daleko kol iko je to kasnije učinio M a r x . Iako je i on poput M a r x a smatrao kapitaliste slojem koji nasljeduje feudalno plemstvo, bilo mu je neprihvatljivo zamisliti da bi radnička klasa mogla zamijeniti kapitaliste. M n o g e Saint-Simonove ideje mogu se naći i u C o m t e o v i m djelima, pa ćemo ih u nastavku ukratko ispitati.

A U G U S T E C O M T E ( 1 7 9 8 - 1 8 5 7 ) . Comte je prvi upotri jebio termin sociologi ja. Imao je ogroman utjecaj na rane sociologijske teoretičare (posebno na Herber ta Spencera i Emilea Durkheima) . Vjerovao je da sociologijsko proučavanje mora biti znanstveno, kao što to drže i mnogi suvremeni sociolozi (Lenzer, 1 9 7 5 . ) . Pa ipak, Auguste C o m t e nema više gotovo nikakav značajan utjecaj na sociologi ju.

C o m t e o v o djelovanje može se shvatiti - makar djelomično - kao reakcija na Francusku revoluciju i prosvjetiteljstvo koje je smatrao osnovnim uzrokom izbijanja Francuske revolucije ( 1 8 3 0 . - 1 8 4 2 . / 1 9 7 4 . ; 1 8 5 1 . - 1 8 5 4 . / 1 9 7 6 . ) . J a k o ga je smetala anarhija koja se proširila društvom i bio je veoma kritičan prema onim francuskim misliocima koji su imali pozitivan stav prema prosvjetiteljstvu i revoluciji. Svoj znanstveni pogled razvio je kao "pozitivizam" ili "pozitivnu filozofi ju" da bi se bor io protiv onoga što je smatrao negativnom i destruktivnom fi lozofi jom prosvjetiteljstva. Comte je bio u suglasju, ali i pod utjecajem francuskih kontrare-volucionarnih katolika (posebno de Bonalda i de Maistrea) . Međut im, njegov se rad može proučavati neovisno ο njihovim utjecajima u najmanje dva smisla. N a prvom mjestu, Comte nije smatrao mogućim povratak u srednji vijek; napredak znanosti i industrije učinio je to nemogućim. Drugo - razvio je daleko finiji teori jski sustav nego njegovi prethodnici , koji je bio primjeren za oblikovanje dobrog dijela rane sociologije.

C o m t e je razvio socijalnu fiziku, odnosno ono što će kasnije nazvati sociologijom da bi se bor io protiv negativnih filozofija i anarhije koja se, po njemu, proširila francuskim društvom. Upotreba složenice socijalna fizika jasno je pokazala da je C o m t e težio modelirati sociologiju po uzoru na "krute znanosti". T a nova znanost, koja će po njegovom mišljenju postati glavna znanost, trebala je proučavati i socijalnu statiku (postojeće socijalne strukture) i socijalnu dinamiku (socijalnu promjenu) . Iako se u oba aspekta tražilo utvrđivanje zakona društvenog života, smatrao je socijalnu dinamiku značajnijom od socijalne statike. Interes za socijalnu promjenu odražavao je njegov interes za socijalnu reformu koja bi trebala popraviti bolesti do kojih su dovele Francuska revolucija i prosvjetitel jstvo. C o m t e se nije zalagao za revolucionarnu promjenu budući da je držao da će prirodna evolucija društva sama učiniti stvari bol j ima. Re forme su bile potrebne samo da malo potpomognu prirodni proces.

Ovo nas vodi do najhitnijeg dijela Comteove teorije - njegove teori je evolucije ili zakona ο tri stadija. T a teorija tvrdi da je svijet u svojoj povijesti prošao kroz tri intelektualna stadija razvoja. Prema Comteu, ne samo da je svijet prošao kroz taj proces, nego su i grupe, društva, znanosti, pojedinci , pa čak i svijest ljudi prošli kroz tri navedena stadija. Teološki stadij je bio prvi i on je postojao u svijetu prije 1 3 0 0 . godine. U tom je periodu osnovni sistem ideja naglašavao vjerovanje da se

14 UVOD

nadnaravne sile, koje su ljudima propagirali religiozni pojedinci , nalaze u kori jenu svega. Preciznije rečeno, socijalni i prirodni svijet shvaćao se kao božji proizvod. Drugi je metafizički stadij koji je postojao - grubo rečeno - između 1 3 0 0 . i 1 8 0 0 . godine. U ovom stadiju, vjerovalo se da razne apstraktne sile kao , na primjer, "priroda" a ne personalizirani bogovi objašnjavaju gotovo sve. K o n a č n o , 1 8 0 0 . godine svijet ulazi u pozitivističku fazu koju odlikuje vjera u znanost. Ljudi se više ne interesiraju za prapočela (Bog ili priroda) i umjesto toga promatraju društveni i prirodni svijet u potrazi za zakonima koji njima upravljaju.

Sasvim je jasno da se u svojoj teoriji svijeta Comte koncentrirao na proučavanje intelektualnih činilaca. I stvarno, drži C o m t e , intelektualni poremećaj je uzrok socijalnih poremećaja . Poremećaj i društvenog sustava proistječu iz ranijih sistema ideja ο svijetu ( teološkom i metafizičkom) i nastavljaju postojati i u pozitivističk o m (znanstvenom) dobu. T e k onda kada pozitivizam postigne potpunu kontrolu, prestat će društveni poremećaj i . Budući da se radi ο evolucionom procesu, nema nikakve potrebe podržavati socijalne nemire i revolucije. Pozitivizam će doći , iako ne tako brzo kako bi to neki htjeli. Ovdje Comteov socijalni reformizam i njegova sociologi ja koincidiraju. Sociologi ja može ubrzati dolazak pozitivizma i, prema tome, donijeti društvu red. Više od svega, C o m t e nije želio priznati značaj revolucija. Prema njegovu mišljenju, već je dosta nereda u svijetu. O n drži da je potrebno težiti intelektualnoj promjeni pa, prema tome, nema nikakvog razloga za socijalnu i polit ičku revoluciju.

D o sada smo se već susreli s nekol iko Comteovih postavki koje će biti od velike važnosti za razvoj sociologije - s njegovim osnovnim konzervativizmom, reformizm o m i sci jentizmom, kao i njegovim evolucionističkim pogledom na svijet. N e k o liko drugih aspekata zahtijeva da ih se ovdje spomene, budući da i oni igraju glavnu ulogu u razvoju sociologi je. N a primjer, njegova se sociologi ja nije koncentrirala na pojedinca, nego kao osnovicu svoje analize uzima šire jedinice, poput obitel j i . O n također upozorava da treba proučavati i socijalnu strukturu i soci jalnu promjenu. O d veoma je velike važnosti za kasniji razvoj sociologijske teori je , posebno strukturalnog funkcionalizma, Comteovo naglašavanje sistemskog karaktera društva, odnosno veza koje postoje između raznih dijelova društva. Pridavao je također veliku važnost ulozi konsenzusa u društvu. Vidio je vrlo malu korist u shvaćanju društva kao neizbježivog sukoba između radnika i kapitalista. Nadal je , C o m t e naglašava potrebu da se provode sociologijska istraživanja a ne apstraktno teoretiziranje, a također se zalaže da sociolozi koriste eksperiment i komparat iv-no-histori jsku analizu. Konačno , Comte je bio i elitist; vjerovao je da će sociologi ja postati glavna znanstvena sila u svijetu zbog sposobnosti da interpretira društvene zakone i razvija reforme s kojima se problemi mogu rješavati unutar sistema.

C o m t e je bio na najistaknutijem položaju razvoja pozitivističke sociologi je (Halfpenny, 1 9 8 2 . ; B r y a n t , 1 9 7 8 . ) , ori jentacije koju posljednjih godina dovode u pitanje mnogi sociolozi i filozofi znanosti. Pa ipak, mnogi empirijski ori jentirani sociolozi i neki teoretičari nastavljaju i nadalje djelovati u okviru pozitivističke ori jentaci je . Jonathan Turner ( 1 9 8 5 a . ) primjer je takvog teoret ičara. Prema njemu, C o m t e o v pozitivizam naglašava da "je socijalni univerzum podložan razvoju apstraktnih zakona koji mogu biti testirani pažljivim prikupljanjem podataka" a "ti će apstraktni zakoni označi t i osnovne i gener ičke karakter is t ike soc i ja lnog univerzuma i odredit i nj ihove 'pr i rodne o d n o s e ' " ( 1 9 8 5 a . : 2 4 ) . T u r n e r je vrlo jasno pokazao ko l iko je on sam u suglasju s C o m t e o v i m pozi t iv izmom: "Srna-


AUGUSTE COMTE: biografska skica

Auguste Comte je rođen u Montpellieru, u Francuskoj, 19. siječnja 1798. godine, lako odličan student, Comte nije nikada diplomirao, što je imalo negativan učinak na njegovu karijeru. 1818. postao je sekretar (i "adoptirani sin", /Manuel, 1962.:251/) Claudea Henrija Saint-Simo-na, filozofa starijeg od njega 40. godina. Nekoliko su godina radili zajedno, ali 1824. su se razišli jer je Comte mislio da Saint-Simon nedovoljno nagrađuje njegove doprinose. Ο svojim odnosima sa SaintSimonom Com

te je kasnije pisao kao ο "morbidnoj lekciji moje mladosti koju je iskoristio korumpirani mađioničar" (Dürkheim, 1928./1962.:144). Usprkos kasnijem neprijateljstvu, Comte je ipak često priznavao Saint-Simonove zasluge: "Svakako intelektualno mnogo dugujem Saint-Simo-

nu...na mene je veoma snažno utjecao usmjerujući me u filozofskom pravcu koji sam sasvim jasno danas sam stvorio i koji ću slijediti bez ikakvog dvoumljenja cijeli svoj život" (Dürkheim, 1928./1962.:144).

1826. Comte je izradio shemu prema kojoj će održati seriju od 72 javna predavanja ο svojoj filozofiji života. Predavanja su privukla biranu publiku, ali su nakon samo tri predavanja prekinuta jer je Comte doživio nervni slom. Nakon tog događaja i dalje je imao psihičkih problema i jednom prigodom je, 1827., pokušao samoubojstvo bacivši se u rijeku Seinu.

lako nije mogao ostvariti regularno mjesto na Ecole Polytechnique, Comte je dobio manje značajan raspored kao predavač 1832., a 1837. je postavljen na viši položaj prijemnog ispitivača, što mu je prvi put u životu osiguralo adekvatan prihod. U tom periodu Comte je radio na djelu u 6 tomova po kojem je i najpoznatiji - Cours de Philosophie Positive (Kurs pozitivne filozofije), koje je konačno publicirano 1842. U tom je djelu Comte prvi upotrijebio termin sociologija. Također je naglasio svoj stav da je sociologija najviša znanost. U istom je radu napao Ecole Politechnique pa je kao rezultat takvog djelovanja 1844. izostalo produženje njegovog namještenja. 1851. završio je djelo Systeme de Politique Positive (Sistem pozitivne politike) u četiri dijela, u kojem je s mnogo praktičnijom namjerom razradio veliki plan reorganizacije društva.

Comte je imao mnoštvo bizarnih ideja. Na primjer, vjerovao je u "cerebralnu higijenu", što znači da je sam izbjegavao čitati radove drugih autora, zbog čega je ostao beznadno izoliran od intelektualnih razvoja svoga vremena. Comte je ο samom sebi fantazirao kao ο najvišem svećeniku nove religije ljudskog roda; vjerovao je u svijet kojim će konačno upravljati sociolozi - svećenici. I pored tih nevjerojatnih ideja, Comte je imao mnogo sljedbenika u Francuskoj i drugim zemljama.

Umro je 5. rujna 1857.

t ram da se t r e b a m o vratiti C o m t e u , p o n o v n o sjesti u naše fote l je i započet i teoret iz i ra t i . T e k kada teore t i čar i počnu razvijati apstraktne principe i anal i t i čke modele ο nepromjen j iv im i neprolaznim o s o b i n a m a soci ja lnog svi jeta, soc io logi ja se može nadati kumuliranju znanja ο l judskoj akci j i , interakci j i i organizaci j i " ( 1 9 8 5 a . : 3 0 ) .

16 UVOD

Alternativni pogled koji je posljednjih godina privukao mnogo sl jedbenika je post-pozitivizam. O n općenito odbija ideju postojanja racionalne, objektivne znanosti , i specifično postojanje takve znanosti unutar sociologi je. Schweder i Fiske opisuju post-pozitivizam na sljedeći način: "Promjena u suvremenom razmišljanju najbol je je označena porastom ozbiljnih sumnji ο tome postoje li bilo kakvi standardi, kanoni ili metode koji pripadaju znanstvenom ili rac ionalnom mišlje

nju. Ideju objektivnosti , povezanu s pozitivnom znanošću, napadali su mnogi , a na različite su je načine i branili , pojašnjavali, dopunjavali i napuštali" ( 1 9 8 6 . : 1 7 ) . Svi navedeni postupci mogu biti smatrani post-pozitivizmom.

Iako je Comteu nedostajala temeljna znanstvena osnova na ko jo j bi izgradio školu osnovanu na svojoj sociologijskoj teorij i , ipak je položio temelje za razvoj značajnih pravaca sociologijske teori je . Međut im, njegovo dugoročno značenje blijedi u usporedbi s Emileom Durkheimom, njegovim nastavljačem u francuskoj sociologiji i nasl jednikom brojnih njegovih ideja.

E M I L E D Ü R K H E I M ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) . Iako je za Durkheima, kao i za C o m t e a , prosvjetiteljstvo imalo negativan utjecaj , ipak je imalo i niz pozitivnih učinaka na njegov rad (na primjer, njegovo naglašavanje znanosti i soci jalnog reformizma) . Međut im, Dürkheim je najpoznatiji kao nasljednik konzervativne tradici je, posebno one manifestirane u Comteovom radu. D o k je Comte ostao izvan akademije , Dürkheim je t i jekom svoje karijere izgradio solidnu akademsku osnovicu. Dürkheim je legitimirao sociologiju u Francuskoj i njegov je rad postao dominantna snaga u razvitku sociologije uopće, a posebno u razvitku sociologijske teori je .

Dürkheim je bio politički liberal, ali je intelektualno zauzimao konzervativnu pozici ju. Kao i C o m t e i katolički kontrarevolucionari , Dürkheim se bo jao soci jalnih nemira i mrzio ih. Njegov je rad bio pod utjecajem velikih društvenih poremećaja i socijalnih promjena ο kojima smo ranije raspravili, ali i nekih drugih (kakvi su, na primjer industrijski štrajkovi, poremećaj i u vladajućim klasama, nesuglasice države i crkve, porast političkog antisemitizma) - što su mnogo specifičnije situacije Francuske njegovog vremena (Karady, 1 9 8 3 . ) . U biti, najveći dio njegovog rada posvećen je proučavanju socijalnog reda. Smatrao je da socijalni neredi nisu nužan element modernog svijeta te da se mogu umanjiti socijalnim re formama. D o k je M a r x shvaćao probleme modernog svijeta društveno inherentnim problemima, Dürkheim (kao i Comte , Weber i drugi) ne dijeli to mišl jenje. Rezultat te situacije je taj da su M a r x o v e ideje ο potrebi socijalne revolucije u oštrom kontrastu spram reformizma Durkheima i ostalih. S razvojem sociologijske teori je dolazi do sve veće dominaci je Durkheimov interesa za red i re formu, dok je M a r x o v a pozicija ostala po strani t i jekom mnogo godina.

U dvije knjige publicirane na samom kraju 1 8 0 0 . godine, Dürkheim razvija distinktivan koncept predmeta sociologije i testira ga u j ednom empiri jskom istraživanju. U knjizi Pravila sociološke metode ( 1 8 9 5 . / 1 9 6 4 . , pri jevod 1 9 6 3 . ) , Dürkheim zastupa stajalište da sociologija treba proučavati ono što naziva društvenim činjenicama. Društvene činjenice shvaća kao sile (Takla i Pope, 1 9 8 5 . ) i strukture koje su za pojedinca izvanjske i prinudne. Proučavanje tih širokih struktura i sila - na primjer, institucionaliziranih pravila i zajedničkih moralnih uvjerenja - i njihovog utjecaja na ljude, postalo je interesom mnogih kasnijih sociologijskih teoretičara. Dürkheim nije bio zadovoljan samo time da definira predmet sociologi je ; težio je , kroz sociologijsko istraživanje, pokazati korisnost


takvog usmjerenja. Kao predmet svoga proučavanja izabrao je samoubojstvo. U knjizi La suicide /Samoubojstvo/ ( 1897 ./1951 . ) Dürkheim izlaže ideju da se takav oblik individualnog ponašanja kakvo je samoubojstvo može povezati s društvenim uzrocima (socijalnim činjenicama) i time čini prodoran pomak u priznavanju sociologi je kao discipline. Međut im, Dürkheim nije istraživao zašto su pojedinci A ili Β počinili samoubojstvo; on se interesirao za uzroke razlika u stupnjevima samoubojstava medu grupama, regijama, zemljama i raznim kategori jama ljudi (na primjer, oženjenih i neoženjenih) . Ključni element njegovog objašnjenja je taj da se razlike u prirodi i intenzitetu stupnjeva samoubojstva moraju potražiti u promjenama društvenih činjenica koje su do toga dovele. N a primjer, rat ili privredno nazadovanje mogu stvoriti kolektivno raspoloženje depresije koje će kao jedan od svojih rezultata imati i povećanje stupnja samoubojstava. Kako ć e m o kasnije vidjeti u poglavlju ο Durkheimu, ο tome se može reći mnogo više, no ovdje je osnovna namjera pokazati da je Dürkheim razvio poseban sociološki pogled težeći pokazati njegovu upotrebljivost u znanstvenom proučavanju samoubojstava.

U knjizi Pravila sociološke metode Dürkheim razlikuje dva tipa socijalnih činjenica - materi jalne i nemateri jalne. Iako se u svom radu bavi s obadva tipa, njegov osnovni interes usmjeren je prvenstveno nematerijalnim društvenim činjenicama (na primjer, kulturi, socijalnim institucijama) a manje materijalnim socijalnim činjenicama (na primjer, birokracij i , zakonu). Njegov interes za nemateri jalne društvene činjenice bio je dovol jno jasno izražen već u njegovom najrani jem značajnom djelu Podjela društvenog rada ( 1 8 9 3 a . / 1 9 6 4 . , prijevod 1 9 7 2 . ) . U ovom radu njegov interes zaokuplja komparativna analiza sila koje drže društvo na okupu u primitivnim i modernim društvima. Dürkheim zaključuje da su se ranija društva držala na okupu isključivo pomoću nemateri jalnih društvenih činjenica, odnosno , specif ično, zajedničkim moralom ili onim što je nazivao snažnom "kolektivnom svijesti". Međutim, zbog kompleksnosti modernog društva, postupno dolazi do opadanja snage kolektivne svijesti. U modernom društvu osnovna povezanost među ljudima je usitnjena podjela rada koja ih povezuje u zavisne odnose . Pa ipak, Dürkheim smatra da je u modernom društvu podjela rada dovela i do nekih "patologija"; drugim ri ječima, bila je ipak neadekvatan način da se društvo održava na okupu. U svojoj konzervativnoj sociologiji Dürkheim očigledno nije smatrao da je revolucija pozvana riješiti ove probleme. Umjesto toga, sugerirao je mnogobro jne reforme koje mogu "sastaviti" moderni sistem i održati ga funkcioni-rajućim. Iako je shvatio kako je nemoguće vraćati se unatrag u vrijeme kada je društvom dominirala moćna kolektivna svijest, osjećao je da zajednički moral može biti ojačan u modernom društvu i da se ljudi uslijed toga mogu lakše suprotstaviti patologi jama koj ima su izloženi.

U njegovom kasnijem radu, nemateri jalne socijalne činjenice zauzimaju još značajnije mjesto. Zapravo, u svom posljednjem značajnom radu Elementarni oblici religijskog života ( 1 9 1 2 . / 1 9 6 5 . , prijevod 1 9 8 2 . ) , usredotočio se na možda najviši oblik nemateri jalne socijalne činjenice - religiju. U ovom radu Dürkheim proučava primitivna društva da bi utvrdio kori jene religije. V jerovao je da će lakše naći kori jene religoznosti u komparativnoj jednostavnosti primitivnih društava, negoli u kompleksnosti modernog svijeta. Ustanovio je da uzrok religije leži u samom društvu. Društvo neke stvari definira kao religiozne, a neke kao profane . U specifičnim slučajevima, koje je Dürkheim proučavao, klan je utvrđen kao izvor primitivnog oblika religije - totemizma, u kojem se pojmovi - kao što su biljke ili

18 UVOD

životinje - smatraju božanstvima. Totemizam je Dürkheim shvaćao kao specifičan tip nemateri jalne socijalne činjenice, odnosno oblik kolektivne svijesti. N a koncu , Dürkheim tvrdi da su društvo i religija (ili općeniti je - kolektivna svijest) zapravo istoznačni. Religija je bila način kojim se samo društvo izražavalo u obliku nemateri jalne socijalne činjenice. T a k o je na određen način Dürkheim deificirao društvo i njegove najvažnije proizvode. Deificirajući društvo, Dürkheim sasvim jasno zauzima krajnje konzervativnu poziciju: nitko ne želi srušiti božanstvo ili njegove socijetalne izvore. Budući da je identificirao društvo s B o g o m , Dürkheim nije bio naklonjen soci jalnoj revoluciji . Naprotiv, bio je socijalni re formator koji je tražio puteve unapređenja funkcioniranja društva. N a taj i druge načine on je stoga bio jasno u skladu s francuskom konzervativnom sociologi jom. T o što je izbjegao mnoga od njenih pretjerivanja, učinilo ga je jednim od najznačajnijih likova u francuskoj sociologiji .

Knjige koje smo spomenuli , kao i Durkheimovi drugi važniji radovi, pomogli su da se ocrta distinktivno područje sociologije u akademskom svijetu na prijelazu stoljeća u Francuskoj , što mu je donijelo vodeću poziciju u toj sve značajnijoj grani znanosti . 1 8 9 8 . Dürkheim pokreće profesionalni sociološki časopis L'annee socio-logique, Sociološki godišnjak, (Besnard, 1 9 8 3 b . ) koji je postao snažna sila u razvoju i širenju sociologijskih ideja. I sam je Dürkheim bio predan poslu širenja sociologi je i koristio je svoj časopis kao osnovno mjesto okupljanja grupe svojih sl jedbenika. Oni su kasnije proširili njegove ideje, distribuirajući ih u druga središta i područja proučavanja drugih aspekata društvenog svijeta (na primjer, sociologi ja prava i sociologija grada) (Besnard, 1 9 8 3 a . : 1 ) . D o 1 9 1 0 . Dürkheim je ustanovio snažan centar sociologije u Francuskoj , i akademska institucionalizaci ja sociologi je u toj zemlji bila je u usponu. (Za pregled novijih oblika razvoja u francuskoj sociologiji vidi: Lemert , 1 9 8 1 . ) .

Karl Marx i razvoj njemačke sociologije D o k je rana povijest francuske sociologije relativno koherentan razvoj od prosvjetiteljstva i Francuske revolucije prema konzervativnoj reakciji i porastu sociologi j skog značenja ideja Saint-Simona, Comtea i Durkheima, njemačka je sociologija bila fragmentirana od samog svog početka. Između M a r x a (i njegovih sl jedbenika) , koji je ostao na rubu sociologije, i ranih divova osnovnog ti jeka razvoja n jemačke sociologi je - M a x a W e b e r a i Georga Simmela - došlo je do prekida 4 . Pa ipak, iako je marksistička teori ja bila proglašena neprihvatl j ivom, njene su ideje našle svoj put u raznovrsne pozitivne i negativne utjecaje na glavne t i jekove njemačke sociologi je. Našu ć e m o raspravu ovdje podijeliti na marksističku i nemarksističku teori ju u Njemačko j .

K O R I J E N I MARKSISTIČKE T E O R I J E

Najznačajni j i intelektualni utjecaj na Karla M a r x a imao je njemački f i lozof G . F . Hegel ( 1 7 7 0 - 1 8 3 1 ) . M a r x o v o obrazovanje na Sveučilištu u Berlinu obl ikovano je Hegelovim idejama, kao i podjelom koja se razvila između Hegelovih sl jedbenika

4 Suprotna argumentacija i tvrdnje ο postojanju kontinuiteta između marksizma i glavnog tijeka razvoja sociologije može se naći u: Seidman, 1983.


nakon njegove smrti. "Starohegeli janci" su nastavili širiti glavne učiteljeve ideje, dok su "mladohegeli janci", još uvijek u okvirima hegelijanske tradici je, bili kritični prema mnogim elementima Hegelovog filozofskog sustava. M e d u mladohegeli -jancima nalazio se i Ludwig Feuerbach ( 1 8 0 4 - 1 8 7 2 ) koji je nastojao revidirati Hegelove ideje. M a r x je bio pod utjecajem i Hegelovih ideja i Feuerbachovih revizija, ali je proširio i kombinirao obadvije filozofije na jedan nov i misaon način.

Dva koncepta predstavljaju bit Hegelove filozofije - dijalektika i idealizam (Hegel , 1 8 0 7 . / 1 9 6 7 . ; 1 8 5 1 . / 1 9 6 7 . ) . Ο vrlo kompliciranoj ideji dijalektike raspra

v u ćemo u poglavlju ο M a r x u , no nekoliko je uvodnih riječi potrebno navesti i u ovom trenutku. Dijalektika je istodobno i način razmišljanja i slika svijeta. S jedne strane, to je način razmišljanja koji naglašava značaj procesa, odnosa, dinamike, konflikta i kontradikci ja - dinamičkog, a ne statičkog načina razmišljanja ο svijetu. S druge strane, ona je pogled koji tvrdi da svijet nije izgrađen od statičkih struktura, nego od procesa, odnosa, dinamike, konflikata i kontradikci ja . Iako se dijalektika uglavnom povezuje s Hegelom, ona je svakako postojala u filozofiji prije njega. M a r x , školovan u hegeli janskoj tradiciji, prihvaća značaj di jalektike. Međut im, bio je kritičan prema nekim aspektima upotrebe Hegelove di jalektike. N a primjer, Hegel je smatrao da dijalektiku treba primijeniti samo na ideje, dok je M a r x držao da se ona može primijeniti na mnogo materi jalnije aspekte života, na primjer na privredu.

Hegel se također povezuje i s f i lozofi jom idealizma koja naglašava značenje duhovnih a ne materijalnih procesa i mišljenja. Drži se da je važno soci jalno određenje prirodnog i materi jalnog svijeta, a ne sami ti svjetovi. U ekstremnom obliku, idealizam smatra da postoje samo um i psihologijske konstrukci je . Neki su idealisti vjerovali da njihovi duhovni procesi ostaju istima čak i onda kada prirodni i socijalni svjetovi više ne postoje . Idealisti naglašavaju značenje ne samo duhovnih procesa nego i ideja koje su stvorene tim procesima. Hegel je mnogo pažnje posvetio razvoju takvih ideja, posebno onome što je nazivao "duhom" društva.

U biti, Hegel nudi novi tip evolucione teorije svijeta u idealističkim pojmovima. N a početku su ljudi, obdareni svojim čulima, svijet oko sebe shvaćali jedino uz njihovu p o m o ć . Stvari oko sebe mogli su razumjeti samo ako su ih vidjeli, mirisali i osjećali socijalni i osjetilni svijet. Kasnije se kod ljudi razvila svijest, sposobnost da sami sebe shvaćaju. S takvim samosaznanjem i samorazumijevanjem, ljudi počinju shvaćati da mogu biti više od onoga što jesu. U hegelovskom dijalektičkom pristupu, dolazi do razvijanja kontradikcije između onoga što su ljudi bili i onoga što su osjećali da mogu biti. Razrješenje ove kontradikci je leži u razvoju individualne osviještenosti ο osobnom položaju u širem duhu društva. Pojedinci su došli do točke kada su trebali shvatiti da se njihovo krajnje ostvarenje nalazi u razvoju i širenju duha društva kao cjeline. Prema tome, individue se u Hegelovoj shemi razvijaju od prvobitnog razumijevanja stvari, preko shvaćanja sebe, pa sve do razumijevanja osobnog mjesta u širim shemama stvari.

Hegel je dakle razvio i opću teoriju evolucije svijeta. Radi se ο subjektivnoj teoriji u kojo j se promjena odvija na nivou svijesti. Međut im, ta se pojava događa češće izvan kontrole aktera. Akteri su reducirani na plovila koja nosi neizbježna evolucija svijesti.

2 0 UVOD

Ludwig Feuerbach bio je značajna spona između Hegela i M a r x a . Kao mlado-hegeli janac, Feuerbach je bio kritičan prema Hegelu i između ostalog kritizirao je njegovo pret jerano naglašavanje značaja samosvijesti duha društva. Feuerbachovo prihvaćanje materijalističke filozofije usmjerilo ga je da zastupa stajalište kako se treba pokrenuti dalje od Hegelovog subjektivnog idealizma, na poziciju ne samo ideja, nego i materi jalne realnosti stvarnih ljudskih bića. U svojoj kritici Hegela , Feuerbach se koncentrirao na religiju. Prema njemu, Bog je jednostavno ljudska projekci ja njihove vlastite esencije na neku impersonalnu silu. Ljudi su postavili Boga iznad sebe i kao rezultat toga postali su alijenirani od Boga u koga su projicirali niz pozitivnih karakteristika (da je savršen, da oprašta, da je svet), dok su sami sebe reducirali na nesavršena, bespomoćna i griješna stvorenja. Feuerbach je smatrao da se ovakav tip religije mora prevladati, što može potpomoći materi jalistička filozofija u kojo j su ljudi (a ne religija) sami sebi najviši predmeti , cilj sam za sebe. Stvarni ljudi, a ne apstraktne ideje poput religije, obogotvoreni su kroz materijalističku filozofiju.

M a r x je istodobno stajao pod utjecajem, ali je bio i kritičan prema Hegelu i Feuerbachu. Slijedeći Feuerbacha, M a r x je kritizirao Hegelovo pristajanje uz idealističku filozofiju. Takvo M a r x o v o stajalište nije nastalo samo zbog toga što je prihvatio materijalističku ori jentaci ju, nego i zbog njegovog interesa za praktične djelatnosti . Soci jalne činjenice kakve su, na primjer, bogatstvo ili država, tret irao je Hegel kao ideje, a ne kao stvarne materi jalne entitete. Pa čak i onda kada proučava očigledni materijalni proces kakav je rad, Hegela jedino interesira apstraktni duhovni rad. T o je , dakako, vrlo različito od M a r x o v o g interesa za rad stvarnih, odgovornih ljudi. M a r x je stoga držao da je Hegel bio usmjeren na kriva pitanja. Osim navedenog, M a r x je smatrao da Hegelov idealizam vodi prema vrlo konzervativnoj političkoj ori jentacij i . Po Hegelu, proces evolucije odvijao se izvan kontrole ljudi i njihovih aktivnosti. U bilo kojem slučaju, budući da su se ljudi kretali k višem nivou svijesti u svijetu onakvom kakav bi mogao biti, činilo se nepotrebnim poduzimati bilo kakve revolucionarne promjene; cijeli se proces već kretao u "žel jenom" pravcu. Ukoliko su bilo kakvi problemi postojali , nalazili su se u području svijesti te je , prema tome, odgovor vjerojatno ležao u promjeni načina razmišljanja.

M a r x zauzima sasvim drugačije stajalište, tvrdeći da problemi modernog života moraju biti povezani sa stvarnim, materi jalnim uvjetima, (na primjer, strukturama kapitalizma), te da se, prema tome, rješenja moraju potražiti jedino u rušenju tih struktura kolektivnom akcijom velikog broja ljudi (Marx i Engels, 1 8 4 5 . / 1 9 5 6 . : 2 5 4 ) . T a m o gdje je Hegel "postavio svijet naglavačke" (odnosno, gdje se koncentr i rao na svijest, a ne na stvarni materi jalni svijet), M a r x je čvrsto utemelj io svoju dijalektiku u materi jalnoj osnovi.

M a r x je pohvalio Feuerbachovu kritiku Hegela u mnogim pitanjima (na primjer, zbog njenog materi jalizma i odbacivanja apstraktnosti Hegelove teori je) , međutim, nije niti približno bio zadovoljan Feuerbachovim stajalištem. Feuerbach se usredotočio na religiozni svijet, dok je M a r x vjerovao da je u pitanju ukupan socijalni svijet, a posebno privreda koju treba proučavati . Iako M a r x prihvaća Feuerbachov materi jalizam, ipak smatra da je Feuerbach otišao predaleko u jednostranom, nedijalektičkom usredotočenju na materi jalni svijet. Feuerbach u svoju materijalističku orijentaciju nije uspio uključiti najznačajniji Hegelov doprinos - dijalektiku, naročito u razmatranju odnosa ljudi i materi jalnog svijeta.

SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE 2 1

Konačno , M a r x smatra da Feuerbach, kao i većina fi lozofa, ne uspijeva naglasiti kategori ju praxisa - praktičnu aktivnost, a posebno revolucionarnu aktivnost. M a r x je to istaknuo na sljedeći način: "Filozofi su svijet samo tumačili na razne načine; potrebno ga je promijeniti" (Tucker, 1 9 7 0 . : 1 0 9 ) .

M a r x je ekstrahirao ono što je smatrao najznačajnijim elementima kod oba mislioca - Hegelovu dijalektiku i Feuerbachov materi jalizam - i integrirao ih u svoju osobnu distinktivnu ori jentaci ju - dijalektički materijalizam - koja se usredotočuje na proučavanje dijalektičkih odnosa u materi jalnom svijetu.

M a r x o v materijalizam i njegov interes za privredni sektor društva prirodno su ga odveli do radova grupe političkih ekonomista, (na primjer, do Adama Smitha i Davida Ricarda) . M a r x a su privukla mnoga od njihovih stajališta. Složio se s n j ihovom osnovnom pretpostavkom da je rad uzrok svega bogatstva. T o ga je potaklo da formulira svoju radnu teoriju vrijednosti u kojoj je tvrdio da se profit koji je ostvarivao kapitalist osnivao na eksploataciji radnika. Kapitalisti su j ednostavno prevarom radnike plaćali manje negoli su to zasluživali, budući da su primali manju nadnicu nego što je iznosila vrijednost koju su proizveli t i jekom radnog vremena.

Ovaj višak vrijednosti koji je kapitalist zadržao i ponovno investirao u proizvodnju, bio je osnovica ukupnog kapitalističkog sistema. Cijeli je kapitalistički sistem rastao stalnim povećavanjem stupnja eksploatacije radnika (a t ime povećavajući količinu viška vri jednosti) , investirajući nastali profit u daljnju ekspanziju sustava.

M a r x je također bio dirnut oslikavanjem užasa kapitalističkog sistema i eksploatacije radnika što su ga predočili politički ekonomisti . Međut im, iako su politički ekonomist i oslikali zloćudnost kapitalizma, M a r x ih je kritizirao jer su te užase držali neizbježnim komponentama kapitalizma. M a r x odbacuje nj ihovo opće prihvaćanje kapitalizma i načina na koji su uvjeravali ljude da rade za njegov ekonomski uspjeh. Bio je također kritičan spram političkih ekonomista zato što nisu uviđali postojanje unutarnjeg konflikta između kapitalista i radnika, kao i zbog toga što su negirali potrebu za radikalnom promjenom ekonomskog poretka. Takve konzervativne ekonomiste M a r x nije mogao prihvatiti obzirom na svoje uvjerenje ο potrebi radikalne promjene kapitalizma u socijalizam. S ovim intelek

tualnim zaleđem, ukratko ćemo se osvrnuti na M a r x o v e teori je i razloge postojanja negativnih reakcija mnogih sociologa glavnog ti jeka razvoja discipline.

K A R L M A R X ( 1 8 1 8 - 1 8 8 3 ) . M a r x nije bio sociolog, a i sam se nije takvim smatrao. Iako je njegov rad suviše širok da bi bio obuhvaćen samo p o j m o m sociologije, svakako da u M a r x o v u radu postoji i sociologija. O d samog početka sociologije bilo je onih koji su bili pod velikim utjecajem M a r x a , a također se može ustvrditi postojanje stalnog tijeka marksističke sociologije, prvenstveno u Europi . Međut im, za većinu ranih sociologa M a r x o v je rad bio negativna sila, nešto protiv čega su sami oblikovali svoje sociologije. Sve do nedavno, sociologi j ska teori ja, posebno u Americi , bila je neprijateljska ili ignorantska prema M a r x o -voj teori j i . T o se, kako ćemo vidjeti kasnije, dramatično izmijenilo u posl jednja dva desetl jeća, no negativna reakcija na M a r x o v rad bila je jedna od glavnih značajki u oblikovanju većeg dijela sociologijske teori je (Guerney, 1 9 8 1 . ) .

Osnovni razlog odbacivanja M a r x a bio je ideologijske naravi. M n o g i rani sociologijski teoretičari naslijedili su konzervativnu reakciju na poremećaje proi-

2 2 UVOD

stekle iz prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. M a r x o v e radikalne ideje i radikalne socijalne promjene koje je najavljivao i težio sprovesti u život izazvale su strah i mržnju spomenutih mislilaca. M a r x a su odbili kao ideologa koji nije bio ozbiljan sociologijski teoretičar . Pa ipak, ideologija per se nije mogla biti stvarni razlog odbacivanja M a r x a , budući da su radovi Comtea , Durkheima i drugih konzervativnih mislilaca bili također značajno ideologizirani. Očigledno se radilo ο prirodi ideologi je, a ne ο postojanju ideologije kao takve koja je odbila mnoge sociološke teoret ičare. Oni su bili spremni kupiti konzervativnu ideologiju zamotanu u omo t ač sociologijske teori je, ali ne i radikalnu ideologiju koju su nudili M a r x i njegovi sl jedbenici.

Postoje naravno i drugi razlozi zbog kojih M a r x a nisu prihvaćali rani teoretičari. Činilo se da je on više ekonomist negoli sociolog. Iako će mnogi rani sociolozi svakako priznati značaj ekonomije , oni će također tvrditi da je ona samo jedna od mnogih komponenata socijalnog života.

Drugi razlog za rano odbacivanje M a r x a bila je priroda njegovih interesa. D o k su rani sociolozi reagirali na poremećaje koje su stvorili prosvjetiteljstvo, Francuska revolucija i, kasnije, industrijska revolucija, M a r x nije bio uznemiren tim poremećaj ima, odnosno poremećaj ima uopće. O n o što ga je najviše interesiralo i zabrinjavalo bila je prisila kapitalističkog sistema koji se širio iz industrijske revoluci je. O n je želio razviti teoriju koja će objasniti tu prisilu i pomoći da se takav sistem sruši. M a r x je bio zainteresiran za revoluciju, što je u suprotnosti s konzervativnom brigom za reformu i redovitost promjena.

Ovdje valja zabilježiti još jednu razliku - razliku u fi lozofskim kori jenima marksističke i konzervativne sociologijske teori je . Većina konzervativnih teoret i čara bila je pod velikim utjecajem filozofije Immanuela Kanta. T o ih je , između ostalog, usmjerilo da razmišljaju u linearnim uzrok - posljedica odnosima. Drugim ri ječima, smatrali su da će promjena u A (na primjer, promjena ideja za vri jeme perioda prosvjetiteljstva) voditi k promjeni u Β (na primjer, političke promjene u okviru Francuske revoluci je) . Nasuprot tome, M a r x je bio , kako smo to već vidjeli, najviše pod utjecajem Hegela koji je mislio dijalektički, a ne u uzrok -posljedica pojmovima. Dijalektika nas, medu ostalim, prilagođava stalnim recipročnim utjecajima društvenih snaga. Stoga će dijalektičar rekonceptualizirati primjer koji smo malo prije naveli kao stabilnu, neprekidnu međuigru ideja i polit ike. U ovom je trenutku veoma teško točno izložiti komplicirane razlike između kanti janske i hegelijanske filozofije, no bitna točka na koju ovdje ukazujem o jeste da su ove osnovne filozofske razlike bile značajan izvor negativne reakci je ranih sociologa na Marxovu teori ju.

M n o g o je toga napisano ο suštini M a r x o v e teori je. Većinu svojih radova M a r x je objavio u drugoj trećini 1 9 . stoljeća. Njegovo djelo nije predstavljeno samo velikim opusom, nego su to vrlo komplicirani radovi koje nije jednostavno sumirati.

Ukol iko jako pojednostavimo cijeli problem, možemo reći da je M a r x ponudio teori ju kapitalističkog društva osnovanu na ideji ο bitnoj prirodi ljudskih bića. Vjerovao je da su ljudi po prirodi proizvodna bića; odnosno, u želji da prežive, moraju raditi u skladu s prirodom. U tom procesu proizvode hranu, odjeću, alatke, staništa i druge neophodnosti koje im osiguravaju život. Nj ihova produktivnost je bespri jekoran prirodan način na koji izražavaju svoje kreativne impulse. Štoviše, ti su impulsi izraženi u sukladnosti s ostalim ljudima; drugačije rečeno,


ljudi su u biti društveni. M o r a j u raditi zajedno da bi proizveli ono što im osigurava preživljavanje.

T i j e k o m povijesti ovaj je prirodni proces bio preokrenut - prvo zbog teških uvjeta života u primitivnim društvima, a kasnije zbog različitosti strukturalnih uređenja koja su kroz povijest postojala u društvima. N a različite načine te su strukture interferirale s prirodnim proizvodnim procesom. N o u kapital ist ičkom društvu taj je prekid najakutniji ; prekid prirodnog proizvodnog procesa dostiže svoju kulminaci ju u kapitalizmu.

Kapitalizam je u biti struktura (ili, preciznije rečeno, serija struktura) koja podiže barijere između pojedinca i proizvodnog procesa, proizvoda toga procesa i drugih ljudi; u krajnjoj instanci, on dijeli ljudsku ličnost. T o je osnovno značenje koncepta alijenacije: ona je prekid prirodne međupovezanosti ljudi, kao i između ljudi i onoga što oni proizvode. Alijenacija postoji zbog toga što se kapitalizam razvio u dvoklasni sistem u kojem mali broj kapitalista posjeduje proizvodni proces, proizvode, te radno vrijeme onih koje su uposlili. Umjesto da prirodno proizvode za sebe, ljudi u kapitalističkom društvu neprirodno proizvode za malu skupinu kapitalista. Intelektualno, M a r x je bio veoma zaokupljen strukturama kapitalizma i njihovim prisilnim učincima na aktere. Politički, to ga je vodilo interesu za emancipaci ju ljudi od eksploatatorske strukture kapitalizma.

M a r x je zapravo utrošio veoma malo vremena sanjajući ο tome kako bi utopi j

ska socijalistička država mogla izgledati. Bio je više zaokupljen idejom kako se riješiti kapitalizma. Vjerovao je da će kontradikci je i konflikti unutar kapitalizma u svakom slučaju dijalektički dovesti do njegovog konačnog pada, no nije mislio da je taj proces neizbježan. Ljudi u društvu trebaju djelovati u pravo vri jeme i na prave načine kako da bi osigurali ostvarenje socijalizma. Kapitalisti raspolažu s velikim resursima da spriječe dolazak socijalizma, no mogu se onemogućit i usred o t o č e n o m akci jom klasno svjesnog proletari jata. Sto će proletari jat stvoriti u tom procesu? Sto je socijalizam? Najosnovni je - to je društvo u ko jem će se po prvi puta ljudi moći približiti M a r x o v o j idealnoj slici ο njihovoj proizvodnosti . Uz p o m o ć moderne tehnologi je, ljudi će moći i s prirodom i međusobno harmonično interaktirati , kako bi stvorili ono što trebaju za preživljavanje. Drugači je rečeno , u soci jalističkom društvu ljudi više neće biti ali jenirani.

I Z V O R I N J E M A Č K E S O C I O L O G I J E

Iako M a r x i njegovi sljedbenici s konca 1 9 . i ranog 2 0 . stoljeća ostaju izvan glavnog ti jeka razvoja njemačke sociologije, ona se, u ranoj fazi u velikoj mjeri razvijala u opozici j i spram M a r x o v e teori je. Prema nekim mišljenjima, to objašnjava u velikoj mjeri karakter teorije ranog diva njemačke sociologije M a x a W e b e r a . Albert Salamon, na primjer, drži da se Weberova teorija razvila "u dugoj i intenzivnoj raspravi s M a r x o v i m duhom" ( 1 9 4 5 . : 5 9 6 ) . M o ž d a je to i pretjerivanje, no na mnoge je načine M a r x o v a teori ja stvarno imala negativnu ulogu u W e b e r o v o j teori j i . N a drugi način, međutim, moglo bi se reći da je W e b e r radio u okviru marksističke tradicije, pokušavajući "zaokružiti" M a r x o v u teori ju. T a k o đ e r , uz M a r x o v u teori ju, ovdje možemo spomenuti i mnoge druge utjecaje na W e b e r o v u teori ju (Burger, 1 9 7 6 . ) . Raspravu ο izvorima n jemačke sociologi je moguće je u velikoj mjeri rasvijetliti naglašavanjem svakog od navedenih stajališta ο odnosima između M a r x a i W e b e r a (Antonio i Glassman, 1 9 8 5 . ; Schroeter , 1 9 8 5 . ) . Val ja također voditi računa i ο tome da Weber nije u potpunosti poznavao M a r x o v a

2 4 UVOD

djela (mnoga od njih bila su publicirana poslije Weberove smrti) pa je W e b e r reagirao više na marksističke radove negoli na same M a r x o v e radove (B. Turner , 1 9 8 1 . : 1 9 - 2 0 ; Antonio , 1 9 8 5 . : 2 9 ) .

W e b e r feste smatrao da su M a r x i marksisti njegova vremena ekonomski deterministi koji nude pojednostavljene, monouzročne teori je društvenog života. T o jest, M a r x o v a teori ja je predočena kao ona koja povezuje ukupan historijski razvoj s ekonomskom osnovicom, i smatra da sve suvremene strukture izrastaju na n jo j . Iako ta tvrdnja ne vrijedi za samu Marxovu teori ju, to je svakako bila pozicija mnogih kasnijih marksista.

Jedan od primjera ekonomskog determinizma koji je, kako izgleda, najviše potaknuo W e b e r a , jeste da su ideje samo jednostavni odrazi materi jalnog (posebno ekonomskog) interesa, odnosno da materi jalni interesi determiniraju ideologiju. Z b o g takvog stava pretpostavlja se da je Weber "okrenuo M a r x a naglavačke" (slično kao što je to M a r x učinio Hegelu) . Umjesto da se usredotoči na ekonomske činioce i njihov utjecaj na ideje, W e b e r svoju pažnju usmjerava idejama i n j ihovom učinku na ekonomi ju . Umjesto da vidi ideje kao jednostavne odraze ekonomskih činilaca, W e b e r ih tumači uglavnom kao nezavisne sile koje mogu imati dubok utjecaj na privredni svijet. Veliku pažnju W e b e r posvećuje idejama, posebno sistemima religijskih ideja, baveći se naročito utjecajem religijskih ideja na privredu. U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma ( 1 9 0 4 . - 1 9 0 5 . / 1 9 5 8 . , pri jevod 1 9 6 8 . ) objavio je svoja istraživanja ο protestantizmu kao sistemu ideja i njegovom utjecaju na porast drugog sistema ideja - "duha kapitalizma" i, u krajnjoj liniji, na ukupan kapitalistički sistem. W e b e r je proučavao i druge svjetske religije utvrđujući načine na koje je njihova priroda mogla opstruirati razvoj kapitalizma u t im društvima. N a osnovi ovakvih radova, neki su znanstvenici zaključili da je W e b e r razvio svoje ideje u opoziciji spram Marxovih .

Drugo stajalište ο odnosu W e b e r a i M a r x a , kako smo to ranije napomenuli , drži da W e b e r nije bio tol iko u opoziciji spram M a r x a , koliko je pokušao zao

kružiti njegovu teorijsku misao. Ovdje se W e b e r proučava kao da djeluje unutar marksističke tradicije, a na protiv nje. Njegov rad ο religiji sagledan s ovog stajališta bio je samo jedan napor da se pokaže kako ne samo da materi jalni č inioci utječu na ideje, nego da i same ideje utječu na materi jalne strukture. Ova interpretacija Weberovog rada nesumnjivo ga stavlja mnogo bliže M a r x u , pa čak i u isti smjer s M a r x o v o m teori jom.

Dobar primjer stajališta koje drži da je Weber zaokružio M a r x o v u teori ju može se naći u području teori je stratifikacije. U svom radu ο stratifikaciji M a r x se usredotočio na društvenu klasu, na ekonomsku dimenziju stratifikacije. Iako je W e b e r prihvatio značenje toga činioca, držao je da su i druge dimenzije stratifikacije također značajne. Smatrao je da pojam socijalne stratifikacije treba proširiti u tom smislu da uključi i stratifikaciju na osnovi ugleda [status) i moći. O v o uključenje drugih dimenzija ne znači odbacivanje M a r x a , nego samo proširivanje njegovih ideja.

Očigledno je da oba stajališta procjenitel ja odnosa M a r x a i W e b e r a koje smo ukratko ocrtali prihvaćaju značenje M a r x o v e teorije za W e b e r a . Ima elementa istine u oba stajališta; u nekim aspektima W e b e r jeste radio protivno M a r x u , dok je na drugim mjestima proširivao M a r x o v e ideje. Pa ipak, treći pogled na spomenute aspekte može možda najbolje okarakterizirati odnose između M a r x a i W e b e -


ra. Prema tom stajalištu, M a r x je samo jedan od mnogih koji su utjecali na Weberovu misao.

Weberova teori ja ima mnoge izvore koje možemo identificirati , uključujući njemačke historičare, f i lozofe, ekonomiste i političke teoret ičare. M e d u mnogima koji su na njega utjecali, f i lozof Immanuel Kant ( 1 7 2 4 - 1 8 0 4 ) u svakom je slučaju najvažniji. N o , ne smijemo, međutim, previdjeti utjecaj Friedricha Nietzschea ( 1 8 4 4 - 1 9 0 0 ) - osobito njegovo naglašavanje uloge heroja - na W e b e r o v rad ο potrebi pojedinca da se suprotstavi utjecaju birokraci je i drugih struktura moder

nog društva. Utjecaj Immanuela Kanta na Webera i na n jemačku sociologiju uopće , pokazuje

da ona i marksizam izrastaju iz različitih filozofijskih kori jena. Kako smo već vidjeli, Hegel je , a ne Kant , imao najveći filozofski utjecaj na M a r x o v u teori ju. D o k je Hegelova filozofija vodila M a r x a i marksiste prema proučavanju odnosa, konflikata i kontradikci ja, Kantova je filozofija usmjeravala neke njemačke sociologe da zauzmu statičnije ori jentaci je . Za Kanta je svijet mješavina događaja koji se nikada ne mogu direktno spoznati. Ο svijetu se nešto može saznati j edino misaonim procesom koji filtrira, bira i kategorizira te događaje. Kant je sadržaj stvarnog svijeta razlikovao od formi kroz koje se taj sadržaj može shvatiti. Naglasak na te forme daje sociolozima koji su stvarali u okviru kanti janske tradicije statičniju dimenziju negoli je to slučaj kod marksista koji slijede hegeli jansku tradiciju.

Njemačka sociologija proistekla je iz kompleksne mješavine M a r x o v e teori je i nekih drugih intelektualnih tokova. Najznačajniji predstavnici rane njemačke sociologije bili su M a x Weber i Georg Simmel.

M A X W E B E R ( 1 8 6 4 - 1 9 2 0 ) . D o k je Karl M a r x predočio osnovnu teori ju kapitalizma, djelo M a x a Webera u svome je temelju teori ja procesa racionalizaci je (Kalberg, 1 9 8 0 . ; Brubaker , 1 9 8 4 . ) . Weberov je interes bio usredotočen na traženje odgovora na pitanje zašto su institucije zapadnog svijeta progresivno postajale sve racionalni j ima, a snažne bari jere, čini se onemogućavale sličan razvoj u ostalom dijelu svijeta.

Iako se pojam racionalnosti mnogoznačno koristi u W e b e r o v o m djelu, ono što nas ovdje zanima je jedan od četiri tipa koje identificira Kalberg ( 1 9 8 0 . ; vidi također i Brubaker, 1 9 8 4 . ; Levine, 1 9 8 1 . ) - formalna racionalnost. O n a uključuje, što je inače čest slučaj u W e b e r a , interes za akterov izbor između sredstava i cil jeva. Međut im, u ovom slučaju taj se izbor vrši u odnosu na univerzalno prihvaćena pravila, regulacije i zakone. Oni su, pak, sa svoje strane, derivirani iz raznih širih struktura, naročito birokracije i privrede. W e b e r je svoje teori je razvio u kontekstu velikog broja širokih komparativnih historijskih studija Zapada, Kine i Indije, i mnogih drugih dijelova i regija svijeta. U njima se trudio odvojiti č inioce koji su potaknuli ili usporili razvoj procesa racionalizacije.

W e b e r smatra birokraci ju (kao i historijski proces birokratizaci je) klasičnim primjerom racionalizaci je. Ona je danas možda najbolje ilustrirana s restoranima za brzo pripremljenu hranu {fast-food) (Luxenberg, 1 9 8 5 . ; Ritzer, 1 9 8 3 . ) . Res toran za brzo pripremljenu hranu je formalno racionalan sistem u ko jem su ljudi (i zaposleni i potrošači) rukovođeni idejom da teže upotrebi najracionalni j ih sredstava koj ima će doći do svojih ciljeva. Direktno posluživanje hrane ili pića u automobilu iz restorana za brzo pripremanje hrane (drive-trough window serving), na

2 6 UVOD

Max Weber: biografska skica

Max Weber je rođen u Erfurtu, Njemačka, 2 1 . travnja 1864. u obitelji koja je potjecala iz srednje klase. Velike razlike među njegovim roditeljima imale su bitan učinak i na njegovu intelektualnu orijentaciju, kao i na njegov psihološki razvoj. Otac je bio birokrat koji se uzdigao do relativno značajnog političkog položaja. Očigledno je bio dio političke strukture svoga vremena, pa je zbog toga podcjenjivao bilo kakvu aktivnost ili idealizam osobnog žrtvovanja koje bi moglo dovesti u pitanje položaj u okviru sistema. Osim toga, VVeberov je otac bio čovjek koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima te se na taj, a i mnogo drugih načina, bitno razlikovao od svoje žene. Majka Ma-xa Webera bila je uvjerena kalvinistkinja, žena koja je težila samozatajnom životu, bez zadovoljstava što ih je

prakticirao njen suprug. Njeni su interesi bili u nekom drugom svijetu; neprekidno je bila nezadovoljna s nesavršenostima kao znakovima da nije predodređena za spasenje. Ove bitne razlike između roditelja dovodile su do bračnih tenzija, što je imalo veoma velik utjecaj na Webera.

Budući da je bilo nemoguće približiti se istovremeno obadvoma roditeljima, Weberu se još kao djetetu nametnuo jasan izbor (Marianne Weber, 1975.:62). U početku se činilo da se opredjeljuje za očevo ponašanje, no kasnije se više približava majci. Ali, bez obzira na izbor, tenzija koja je bila stvorena potrebom da odabere između dva tako suprotna primjera negativno je utjecala na njegovu psihu.

U 18. godini Max Weber napušta roditeljski dom na kraće vrijeme upućujući se na Sveučilište u Heidelbergu. Već je u toj dobi pokazivao intelektualnu superiornost, ali u društvenom je smislu u Heidelbergu bio stidljiv i nedovoljno okretan. Međutim, to se brzo izmijenilo kada se priklanja očevom načinu života, pridružujući se očevoj staroj duelantskoj bratovštini. Tu se društveno vrlo brzo razvija, dijelom i zbog toga jer je sa svojim prijateljima konzumirao velike količine piva. Osim toga, ponosno se razmetao brazgotinama iz dvoboja koje su bile jedna od oznaka takvih bratovština. U toj dobi Weber nije samo manifestirao svoj identitet sličnošću s načinom života svoga oca, nego je također izabrao i istu karijeru - studij prava.

Nakon tri odslušana semestra, Weber napušta Heidelberg i odlazi na odsluženje vojnog roka, da bi se 1884. vratio u Berlin u roditeljski dom, gdje se upisuje na Sveučilište. Tu se zadržao veći dio sljedećih osam godina, u kojima završava studij

primjer, racionalno je sredstvo pomoću kojeg radnici mogu pripremiti , a korisnici usluga dobiti hranu brzo i efikasno. Brzina i efikasnost su pravila i odredbe koje reguliraju poslovanje restorana za brzo pripremanje hrane.

W e b e r je svoje razmatranje procesa birokratizacije ugradio u širu raspravu ο političkim institucijama. Razlikovao je tri tipa sustava autoriteta - tradicionalni , karizmatski i racionalno-legalni . Racionalno-legalni autoritet mogao se razviti tek u modernom zapadnom svijetu, i jedino je tu moguće naći potpuni razvoj suvremene birokraci je . Ostatak svijeta ostaje dominiran tradicionalnim ili karizmatskim sistemima autoriteta, a oni obično sprečavaju uvođenje sistema racionalno-legal-nog autoriteta i modernih birokraci ja. Ukratko, tradicionalni autoritet proist ječe


prava, stječe doktorat znanosti, postaje odvjetnik i započinje predavati na Berlinskom sveučilištu. U ovom procesu, njegovi su se interesi promijenili i usredotočili prema njegovim doživotnim preokupacijama - privredi, povijesti i sociologiji. Za vrijeme osam berlinskih godina, Weber je financijski bio ovisan ο svom ocu, što ga je postupno počelo smetati. Istodobno se približava životnim vrijednostima majke, a antipatija spram oca počinje rasti. Prihvaća asketski tip života i duboko uranja u svoj rad. Na primjer, za vrijeme dok je još bio student, njegove su radne navike tijekom jednog semestra bile ovako opisane: "Imao je veoma čvrstu radnu disciplinu, svoj je život regulirao satom, a dnevni je raspored dijelio u precizne sektore različitih tipova aktivnosti; da bi uštedio na vremenu, hranio se navečer, u svojoj sobi s, pola kilograma sirovog mljevenog goveđeg mesa i četiri pržena jaja" (Mitzman, 1970.:48; Marianne Weber, 1975.:105). Tako je Weber, slijedeći svoju majku, postao asket i vrijedan, prilježan radnik - suvremenim terminima rečeno, bio je "radoholičar".

Takva predanost radu uzrokovala je da mu je 1896. ponuđen položaj profesora ekonomije na Sveučilištu u Heidelbergu. Međutim, 1897., kada je Weberova akademska karijera snažno uznapredovala, njegov je otac iznenada preminuo; smrt je nastupila kao posljedica žestoke međusobne svađe. Nakon toga, Weber je počeo pokazivati simptome nervnog sloma. Često ne mogavši spavati ili uopće raditi, on je u stanju skoro potpunog kolapsa proveo šest do sedam godina. Poslije dugog oporavka, nešto snage počelo se vraćati 1903., no tek 1904., kada je (u SAD) održao svoje prvo predavanje poslije šest i pol godina prekida, vraća se aktivnom akademskom životu. 1904-1905. publicirao je jedan od svojih najpoznatijih radova Protestantska etika i duh kapitalizma (prijevod 1968.). U ovom je radu Weber uzdigao religiju svoje majke na akademski nivo i posvetio se proučavanju religije, iako sam nije bio religiozan.

Premda je bio opterećen različitim psihičkim problemima, poslije 1904. Weber je normalno radio i napisao neke od svojih najvažnijih radova. Tada je publicirao studije ο religijama svijeta u svjetskopovijesnoj perspektivi (na primjer, Kina, Indija, stari judai

zam). Sve do smrti (14. lipnja 1920.) radio je na svom najvažnijem djelu Privreda i društvo (prijevod 1976.). lako je ova knjiga kasnije objavljena i prevedena na mnoge jezike, autor je nije uspio dovršiti.

Uz opsežne spisateljske aktivnosti u tom periodu, Weber se posvetio i drugim djelatnostima. Pomogao je u osnivanju Njemačkog sociološkog društva 1910. Njegov dom postaje središtem okupljanja intelektualaca, među ostalim Georga Simmela, Roberta Michelsa i Györgya Lukäcsa. Osim toga, Weber je bio i politički aktivan, pisao je eseje ο dnevnim događajima.

U njegovu životu i radu veoma je važna bila nerazriješena tenzija između očeva birokratskog uma i majčine religioznosti, što je uvelike obilježilo Weberovu ličnost i djelo.

iz dugotrajnih sistema vjerovanja. Kao primjer mogao bi biti voda koji dolazi na vlast zato što su njegova ili njena obitelj ili pleme oduvijek osiguravali grupno rukovođenje. Karizmatski lider utemeljuje svoj autoritet ili na osobnim izvanrednim sposobnostima i karakteristikama ili, što je vjerojatnije, zbog vjerovanja dijela sl jedbenika da vođa posjeduje takve karakteristike. Iako su spomenuta dva tipa autoriteta od historijskog značenja, W e b e r je vjerovao da u zapadnom svijetu (a i u ostalom dijelu svijeta) postoji trend izgradnje sistema racionalno-legalnog autoriteta. U njemu autoritet proistječe iz pravila koja su postavljena legalno i rac ionalno. N a taj način, na primjer, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država posjeduje autoritet isključivo na temelju zakona koji postoje u tom društvu. Evoluci ja

2 8 UVOD

racionalno-legalnog autoriteta s pripadajućim birokraci jama samo je jedan je od općih čimbenika u Weberovoj općoj argumentaciji racionalizacije zapadnog svijeta.

W e b e r je također izradio vrlo detaljne i profinjene analize racionalizaci je fenomena kakvi su, na primjer, religija, zakon, grad, pa čak i glazba. N o , W e b e r o v način razmišljanja ilustrirat ćemo jednim drugim primjerom - racionalizaci jom privrednih institucija. Ova je rasprava preuzeta iz Weberove šire analize odnosa između religije i kapitalizma. U širokoj povijesnoj analizi, W e b e r nastoji razumjeti zašto se racionalni privredni sistem (kapitalizam) razvio na Zapadu, a zašto se nije uspio razviti u drugim dijelovima svijeta? Osnovnu ulogu u tom specif ičnom tipu razvoja W e b e r je namijenio religiji. Na toj razini, Weber se uključio u rapravu s marksistima želeći pokazati da religija - obratno od onoga što su mnogi marksisti vjerovali - ne može biti samo epifenomen. Naprotiv, smatrao je W e b e r , ona je imala ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu i u onemogućavanju njegovog razvoja u drugim dijelovima svijeta. W e b e r je držao da je poseban religiozni sistem (kalvinizam) igrao ključnu ulogu u rastu kapitalizma na Zapadu. Nasuprot tome, u drugim dijelovima svijeta koje je proučio, Weber je utvrdio postojanje iracionalnijih religioznih sistema (na primjer, konfuci janizam, taoizam, hinduizam) koji su na svoj način inhibirali razvoj racionalnog privrednog sistema. Međut im, na kraju se stječe dojam da su navedene religije bile samo privremene bari jere, budući da se privredni sistem, pa i cijela socijalna struktura spomenutih društava, konačno postupno racionalizira.

Osim spomenutog, ostaje još mnogo onoga što valja istaći ο W e b e r o v o j teori j i . N a primjer, njegov rad ο racionalizaciji ispunjen je mnoštvom povijesnih detalja i nebrojenim teori jskim konstataci jama. Uz to , iako racionalizacija leži u srcu njegove teori je , ona je samo jedan dio te teori je . Međut im, ovdje nije mjesto da se detaljnije upuštamo u ovaj vrlo bogat materi jal ; umjesto toga, vratimo se razvoju sociologijske teori je . Osnovni aspekt u tom razvoju sadržan je u sl jedećem pitanju: zašto se Weberova teori ja pokazala atraktivnijom za kasnije sociologijske teoretičare negoli M a r x o v a ?

Jedan od razloga svakako je činjenica da se Weber pokazao politički prihvatljivijim. Umjesto priklanjanja M a r x o v u radikalizmu, W e b e r je bio liberal u nekim, a konzervativac u drugim pitanjima (na primjer, u vezi s ulogom države). Iako je i sam bio oštar kritičar suvremenog kapitalističkog društva i u mnogim se stavovima približio kritičkim zaključcima M a r x a , on nije predlagao nikakva radikalna rješenja za navedene probleme. U biti, smatrao je da radikalne reforme koje su nudili marksisti i drugi socijalisti mogu učiniti više štete nego dobra.

Kasniji sociologijski teoretičari , posebno američki, doživljavali su svoje društvo kao napadnuto od M a r x o v e teori je. Pretežno konzervativni u svojoj ori jentaci j i , oni su se grupirali oko teorijskih alternativa marksizmu. M a x W e b e r se pokazao dovol jno atraktivnim (Dürkheim i Vilfredo Pareto su bili drugi). N a posl jetku, racionalizaci ja je doticala i socijalistička, a ne samo kapitalistička društva. I stvarno - s Weberovog stajališta, racionalizacija je dovodila čak i do većih problema za socijalistička negoli za kapitalistička društva.

U prilog Weberu , možemo spomenuti i oblik u kojem je prezentirao svoje prosudbe. Pretežni dio života posvetio je detaljnim historijskim analizama, i njegovi politički zaključci bili su često izvedeni u okviru konteksta njegovih istraživanja. Zato su uvijek zvučali vrlo znanstveno i akademski. M a r x , iako i sam ozbiljan istraživač, objavio je također i mnogo specifično polemičkog materi jala,


Georg Simmel: biografska skica

Georg Simmel rođen je u srcu Berlina 1. ožujka 1858. Studirao je različite predmete na Sveučilištu u Berlinu. Međutim, njegov prvi pokušaj da napiše doktorsku disertaciju bio je odbijen jer je jedan od njegovih profesora primijetio: "Učinit ćemo mu veliku uslugu ako ga dalje ne potičemo u radu na ovoj radnji" (Frisby, 1984.:23). Usprkos tome, Simmel je 1981. završio disertaciju i postigao doktorat iz filozofije. Zadržao se na Sveučilištu kao nastavnik sve do 1914., iako je od 1885. do 1900. zauzimao relativno nevažnu poziciju privatnog docenta. Kasnije je Simmel bio na položaju neplaćenog nastavnika čija su sredstva za život ovisila ο studentskim uplatama. Unatoč ovako marginalnom položaju, Simmel je dobro prolazio jer je bio odličan predavač i privlačio veliki broj studenata

- plataca (Frisby, 1981 .:17). Njegov je stil bio toliko popularan da su čak i obrazovani članovi berlinskog društva dolazili na njegova predavanja, koja su bila javni događaji.

Napisao je nebrojeno mnogo članaka ("Stranac", "Metropolis i duhovni život") i knjiga (na primjer, Filozofija novca). Bio je veoma poznat u njemačkim akademskim krugovima, a stekao je i internacionalne sljedbenike, osobito u SAD, gdje je njegov rad bio veoma značajan za nastanak sociologije. Konačno, 1900. Simmel doživljava oficijelno priznanje, dobivši naslovno zvanje na Sveučilištu u Berlinu, što mu ipak nije osiguravalo potpuni akademski status. Pokušavao je dobiti mnoge akademske položaje, no nije uspijevao i pored podrške takvih znanstvenika kakav je, na primjer, bio Max Weber.

Jedan od razloga Simmelovog neuspjeha je u tome što je bio Židov u Njemačkoj 19. stoljeća, punoj antisemitizma (Kasler, 1985.). Tako je u jednom izvještaju ο njemu napisanom za ministra obrazovanja, Simmel bio opisan kao "jedan potpuni Izraelit po svom vanjskom izgledu, po svom držanju i po svom načinu razmišljanja" (Frisby, 1981 .:25). Drugi razlog ležao je u prirodi rada kojim se bavio. Mnogi njegovi članci, objavljeni u časopisima i magazinima, bili su pisani za opću publiku, a ne za akademske sociologe. Osim toga, budući da nije imao regularno akademsko postavljenje, bio je prisiljen zarađivati za život javnim predavanjima. Simmelovo slušateljstvo, i ono koje je čitalo njegove napise i ono koje je slušalo njegova predavanja, sastojalo se više od intelektualne publike negoli samo od profesionalnih sociologa, što je uzrokovalo podrugljive prosudbe njegovih kolega - profesionalaca. Na primjer, jedan ga je od njegovih suvremenika osudio zbog toga što "se njegov utjecaj zadržao ... u okviru opće atmosfere i utjecao, iznad svega, na više nivoe žurnalizma" (Troeltsch, prema Frisby, 1981 .:13).

1914. Simmel je konačno osigurao regularno akademsko postavljenje na manje važnom Sveučilištu (Strasbourg), no u toj sredini osjećao se otuđenim. S jedne strane, žalio je za svojom publikom berlinskih intelektualaca. Ο tome njegova žena piše ženi Maxa Webera: "Georg je odvajanje od svoje publike doživio veoma teško ... Studenti su ga voljeli i simpatizirali ... Napustio ih je na vrhuncu svoje životne aktivnosti" (Frisby, 1981.:29). S druge strane, Simmel se nije osjećao dijelom života na novom sveučilištu. Tako, na primjer, sam piše gospođi Weber: "Nemam vam odavde mnogo što pisati. Živimo ... samostanski, odvojeni, indiferentni i u očajnoj izolaciji od vanjskog svijeta. Akademska aktivnost = 0, ljudi ... otuđeni i u sebi neprijateljski" (Frisby, 1981:32).

Ubrzo nakon Simmelovog postavljenja u Strasbourgu započeo je I. svjetski rat; predavaonice su bile iskorištene za vojne bolnice, a studenti su otišli u rat. Tako Simmel ostaje i nadalje marginalni lik u njemačkoj akademiji sve do svoje smrti 1918. On zapravo nikada i nije imao normalnu akademsku karijeru. Usprkos tome, privlačio je i nastavlja privlačiti široku akademsku javnost sve do današnjih dana, i njegova slava kao znanstvenika godinama sve više raste.

3 0 UVOD

pa je čak i njegov akademski rad često obojen žestokim polemičkim prosudbama. N a primjer, u Kapitalu ( 1867 ./1967 . , prijevod 1 9 5 0 . i kasnije) opisuje kapitaliste kao "vampire" i "vukodlake". Weberov više akademski stil učinio ga je mnogo prihvatljivijim kasnijim sociolozima.

J o š jedan razlog za veću prihvatljivost W e b e r a bio je u tome što je djelovao u okviru filozofijske tradicije koja je također pomogla oblikovanju rada kasnijih sociologa. W e b e r je operirao u okviru kantijanske tradicije, što, medu ostalim, znači da je razmišljao u pojmovima uzroka i posljedica. Ovaj način razmišljanja bio je mnogo prihvatljiviji kasnijim sociolozima, vrlo slabo upoznatim s dijalektičkom logikom koja je ispunjavala M a r x o v rad.

K o n a č n o , činilo se da W e b e r nudi mnogo zaokruženiji pristup društvenom svijetu negoli M a r x . D o k je M a r x , kako izgleda, bio gotovo u potpunosti zaokupljen problemom ekonomi je , Weber se interesirao za široki dijapazon socijalnih fenomena. Čini se da je ta raznolikost interesa bila kasnijim sociolozima poticajni-ja za rad negoli jednodimenzionalni j i interes M a r x a .

W e b e r je većinu svojih glavnih radova napisao u kasnim 1 8 0 0 - t i m i ranim 1 9 0 0 - t i m godinama. Iako je njegov rad uglavnom bio veoma utjecajan u Njemačko j , postao je čak i utjecajniji u SAD, naročito kada Ta lcot t Parsons uvodi Weberove ideje (a i one ostalih europskih teoretičara) u američku javnost. D o k M a r x o v e ideje nisu imale značajniji pozitivan učinak na američke sociologijske teoret ičare sve do 1 9 6 0 - i h , W e b e r je već bio veoma utjecajan u kasnim 1 9 3 0 - i m godinama.

G E O R G S I M M E L ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 ) . Georg Simmel je bio na svoj način atipičan sociologijski teoretičar (Frisby, 1 9 8 1 . ; Levine, Carter i Gorman, 1 9 7 6 . ; 1 9 7 6 b . ; ) . Imao je trenutačan i dubok učinak na razvoj američke sociologijske teori je , dok su M a r x i W e b e r velik broj godina bili ignorirani. Simmelov je rad pomogao obl ikovanju razvoja jednog od ranih centara američke sociologije - Sveučilišta u Chicagu - i njene glavne teorije - simboličkog interakcionizma. Cikaška škola i simbolički interakcionizam su, kako ćemo to vidjeti kasnije, dominirali američkom sociologijom u 1 9 2 0 - i m i ranim 1 9 3 0 - i m godinama (Bulmer, 1 9 8 4 . ) . S immelove su ideje bile utjecajne u Chicagu pretežno zbog toga što su glavni likovi ranih godina Cikaške škole Albion Small i Robert Park bili izloženi utjecaju Simmela u Berl inu krajem devetnaestog stoljeća. M n o g e Simmelove ideje prenijeli su studentima i kolegama s katedre na Cikaškom sveučilištu, preveli su neke njegove radove i upozorili na njegovo razmišljanje široku američku publiku (Frisby, 1 9 8 4 . : 2 9 ) .

Drugi atipičan aspekt Simmelovog rada je "nivo" njegove analize, odnosno ona razina po kojo j je postao vrlo poznat u Americi . Dok su W e b e r i M a r x bili zaokupljeni krupnim aspektima racionalizacije društva i kapitalističke ekonomi je , S immel je bio najpoznatiji po svojem radu ο mikrosociologi jskim analizama, posebno ο individualnim akcijama i interakci jama. Rano je postao poznat po svojem stilu razmišljanja, koji je potjecao iz kantijanske filozofije, zbog interakci j

skih formi (na primjer, konflikt) i tipova interakcije (na primjer, stranac) . Simmel je zapravo smatrao da je razumijevanje interakcije medu ljudima jedan od najvaž

nijih zadataka sociologije. Međutim, bez posjedovanja nekih konceptualnih pomagala, očigledno je bilo nemoguće proučavati ogromne količine interakcija u društvenom životu. N a tom se mjestu oblici interakcija i tipovi interaktanata (učesnika u interakci jama) pokazuju važnim. Simmel je vjerovao da je u stanju izolirati


Sigmund Freud: biografska skica

Sigmund Freud rođen je u austrougarskom gradu Frei-bergu, 6. svibnja 1856. (Puner, 1947.). Njegova se obitelj 1859. preselila u Beč, gdje je 1873. Freud upisao Medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču. Freud se više interesirao za znanost negoli za medicinu, te započinje raditi u fiziološkom laboratoriju. Završava svoje medicinske studije i, napustivši laboratorij 1882., radi u bolnici, a zatim započinje privatnu medicinsku praksu kao specijalist za nervne bolesti.

Prvi put je Freud upotrijebio hipnozu trudeći se liječiti pacijente od neuroze nazvane histerija. Tu tehniku je naučio u Parizu od Jeana Martina Charcota 1885. Kasnije prihvaća tehniku koju je uveo njegov kolega, bečki liječnik Joseph Breuer, primjenom koje su histerični sim

ptomi nestajali kada je pacijent pričao ο uvjetima u kojima su se prvi puta pojavili. 1895. godine Freud je s Breuerom izdao knjigu s nizom revolucionarnih implikacija: uzroci neuroza, kakva je na primjer histerija, bili su psihološki (a ne, kao što se vjerovalo, fiziološki), a terapija koju valja primijeniti mora ići do pronalaženja prvotnih uzroka. Na taj je način praktično i teorijski rođeno područje psihoanalize. Freud se počeo razilaziti s Breuerom onda kada je počeo naglašavati značaj seksualnih činilaca, odnosno u širem smislu libida, za korijene neuroza. Idućih nekoliko godina Freud je usavršio svoje terapeutske tehnike i napisao veliki broj radova ο svojim novim idejama.

Freud je 1902. godine počeo okupljati veći broj učenika koji su se tjedno sastajali u njegovoj kući. 1903. ili 1904. i drugi (kao na primjer, Carl Jung) počinju koristiti Freudove ideje u svojim psihijatrijskim praksama. Prv>psihoanalitički kongres održan je 1908. g., a sljedeće godine počinje izlaziti časopis koji širi psihoanalitičku znanost. Međutim, kao što se područje psihoanalize brzo formiralo, tako je ubrzo postalo razjedinjeno kada Freud prekida suradnju s Jungom, budući da je Jung, kao i neki drugi, počeo razvijati svoje ideje i formirati vlastite grupe. Za vrijeme I. svjetskog rata razvoj psihoanalize je usporen, međutim, dvadesetih godina ovog stoljeća ona se ponovno počinje razvijati i širiti. S pojavom nacizma, centar psihoanalize preselio se u SAD, gdje se zadržao sve do današnjih dana. Međutim, Freud je ostao u Beču sve dok nacisti nisu okupirali grad 1938. godine, usprkos činjenici da je bio Židov i da su nacisti spalili njegove knjige već 1933. godine. 4. lipnja 1938., kada je tražena ucjena da bi Freud mogao otići iz Beča bila isplaćena i kada je predsjednik Roosevelt i sam osobno intervenirao, Sigmund Freud je napustio Beč. Freud je od 1923. bolovao od raka usne šupljine, a umro je u Londonu 23. rujna 1939. godine.

lako nije bio sociolog, Freud je utjecao na rad mnogih sociologa, a i danas je vrlo relevantan za sociologiju (Carveth, 1982.).

ograničen broj oblika interakcije koji mogu biti registrirani u većem broju socijalnih situacija. T a k o opremljeni , možemo analizirati i razumjeti različite interaktivne situacije. Razvoj ograničenog broja tipova interaktanata može također biti koristan u objašnjenju mreža interakcija. Takav je rad imao vrlo dubok utjecaj na simbolički interakcionizam koji je, kao što i samo ime sugerira, bio usredotočen na interakciju. Međut im, ironična je zapravo i činjenica da je Simmel također bio

3 2 UVOD

kao i M a r x i Weber zaokupljen globalnim aspektima socijalnog života. N o , ovaj tip njegovog rada bio je mnogo manje utjecajan nego njegovi radovi ο interakcij i , iako u današnjem dobu ima znakova rasta interesa za makro aspekte Simmelove sociologi je.

Djelomično ga je stil u radovima ο interakciji približio ranim američkim sociologijskim teoretičarima. Iako je i on, kao i W e b e r ili M a r x , pisao velike rasprave, radio je i na manjim djelima - pisao je veoma zanimljive eseje ο pojedinim aspektima socijalnog života kakvi su, na primjer, siromaštvo, prostitucija, prosja

čenje, ili ο prosjacima i strancima. Kratkoća ovih eseja i zanimljivost napisanog, učinili su širenje Simmelovih ideja mnogo lakšim. N a nesreću, ovi su eseji imali negativan učinak na njegova značajnija, opsežnija djela, prikrivajući ih (na primjer, na knjigu Filozofija novca koja je na engleski jezik prevedena tek 1 9 7 8 . ) , koja su potenci jalno bila isto toliko važna za sociologiju. N o , bez obzira na rečeno, kratki, domišljati eseji Simmela imali su mnogo veći utjecaj na ranu američku sociologijsku teori ju negoli djela M a r x a ili Webera .

N e ć e m o napustiti Simmela a da ne kažemo nešto ο njegovoj Filozofiji novca, jer je njen engleski prijevod učinio Simmelov rad atraktivnim velikom broju novih teoretičara zainteresiranih za proučavanje kulture i društva. Iako je makropristup u ovom djelu mnogo jasniji, on je prisutan i u c je lokupnom Simmelovom radu. N a primjer, to je sasvim jasno u njegovom poznatom radu ο dijadama i tr i jadama. Smatrao je da se bitan sociologijski razvoj odvija onda kada se grupa od dvije osobe (ili dijada) transformira u trijadu, odnosno onda kada se dijadi pridruži treća osoba. Tada se otvaraju nove socijalne mogućnosti koje nisu mogle postojati u dijadi. N a primjer, u trijadi, jedan od članova može postati arbitar ili medi jator u eventualnim razlikama između ostalih dviju osoba. J o š važnije je da se dva člana mogu udružiti i dominirati trećim članom. O v o predstavlja u malom mjerilu situaciju koja se može dogoditi ukoliko makrostrukture društva postanu odvojene od individua i započinju njima dominirati .

Ova tema leži u osnovi Filozofije novca. Simmel je prije svega bio zaokupljen širenjem svjetske novčane ekonomije koja je postala dominantna i odvojena od pojedinca. Međut im, ova je tema dio šireg i još prodornijeg aspekta c je lokupnog Simmelovog rada, koji se odnosi na dominaciju kulture kao cjeline nad pojedincem. U modernom svijetu, kako to Simmel vidi, kultura se sa svim svojim različitim komponentama (uključujući i novčanu ekonomiju) širi, i u tom svom širenju umanjuje značenje pojedinaca. T a k o , na primjer, kako se industrijska tehnologi ja povezana s modernom privredom širi i postaje sve rafiniranijom, sposobnost i iskustvo individualnog radnika biva sve manje važnim. N a koncu, radnik je sukobljen s industrijskim strojem, nad ko jom praktički nema nikakve kontrole . N a općenit i jem nivou, Simmel je smatrao da u modernom svijetu širenje kulture dovodi do umanjivanja značenja pojedinca.

Iako sociologe sve više privlače šire implikacije Simmelovog rada, njegov rani utjecaj se prije svega osjećao kroz njegove studije ο malim socijalnim fenomenima kakvi su, na primjer, forme interakcije i tipovi interaktanata.

Porijeklo britanske sociologije D o sada smo ispitali razvoj sociologije u Francuskoj (Comte , Dürkheim) i u Njemačko j (Marx , Weber i S immel) , a sada ćemo proučiti paralelni razvoj socio-


logije u Engleskoj . Kontinentalne ideje su imale utjecaj na ranu američku sociologiju, no kako ć e m o vidjeti, mnogo su važniji bili unutarnji utjecaji.

P O L I T I Č K A E K O N O M I J A , A M E L I O R I Z A M I S O C I J A L N A E V O L U C I J A

Philip Abrams ( 1 9 6 8 . ) konstatira da je u 19 . stoljeću britanska sociologija bila oblikovana djelovanjem triju međusobno sukobljenih utjecaja - pol i t ičkom e k o n o mijom, ameliorizmom i soci jalnom evoluci jom. 5 Stoga, kada je Sociološko društvo Londona 1 9 0 3 . godine osnovano, postojale su snažne razlike oko definicije sociologije. Međut im, bilo je veoma malo onih koji su sumnjali u to da sociologija može biti znanost. T o je bitna razlika koja britanskoj sociologiji daje poseban karakter , i u nastavku izlaganja svakom aspektu posvetiti ćemo kraću pažnju.

V e ć smo ranije spomenuli političku ekonomiju, odnosno teori ju industrijskog i kapitalističkog društva, ο kojoj je pisao Adam Smith ( 1 7 2 3 - 1 7 9 0 ) . 6 Kako smo već vidjeli, politička ekonomija je imala vrlo značajan učinak na Karla M a r x a . M a r x je detal jno proučavao političku ekonomiju i bio vrlo kritičan prema njo j . M e đ u tim, takav pravac razmišljanja nisu izabrali britanski ekonomisti i sociolozi . Oni su radije prihvatili Smithove ideje ο postojanju "nevidljive ruke", koja oblikuje tržište za rad i proizvode. Tržište se proučavalo kao nezavisan realitet koji postoji iznad pojedinaca i koji kontrolira njihovo ponašanje. Britanski sociolozi i politički ekonomist i vidjeli su, suprotno od M a r x a , tržište kao pozitivnu snagu, kao izvor reda, harmoni je i integracije u društvu. Kako su tržište, a općeniti je i samo društvo shvaćali u pozitivnom svjetlu, zadatak sociologa nije bio da kritiziraju društvo, nego da jednostavno prikupe podatke ο zakonima koji upravljaju društvom. Cilj je dakle bio osigurati vladi dovol jno činjenica da razumije način na koji sistem djeluje te da ga na pametan način usmjerava.

Važno je bilo utvrditi činjenice, no kakve činjenice? T a m o gdje su M a r x , Weber , Dürkheim i Comte osnovne činjenice društva tražili u njegovim strukturama, britanski mislioci su se usmjerili na pojedince koji su činili te strukture. Kada su razmatrali globalnije strukture, težili su sakupljanju podataka na individualnoj razini i n j ihovom daljnjem kombiniranju da bi se dobila slika ο kolektivnoj situaciji. Polovicom 19 . stoljeća statističari su dominirali britanskom društvenom znanošću i taj je tip prikupljanja podataka bio konceptualiziran kao osnovni zadatak sociologi je. Cilj je jednostavno bio prikupiti "čiste" činjenice, bez pretjeranog teoretiziranja ili fi lozofiranja. Ovi empirijski ori jentirani sociolozi , kako to ističe Kent ( 1 9 8 1 . : 1 8 7 ) , bili su odvojeni od interesa socijalnih teoret ičara. Umjesto općeg teoretiziranja "akcent u njihovom radu bio je na prikupljanju što egzaktnijih indikatora, boljih metoda klasifikacije i prikupljanja podataka, na unapređivanju tabeliranja podataka ο životnim pokazatel j ima, poboljšanju razine komparativnosti prikrivenijih podataka itd." (Abrams, 1 9 6 8 . : 1 8 ) .

Statistički ori jentirani sociolozi i sami su postupno uvidjeli mnoga ograničenja svoga pristupa. Nekol ic ina sociologa osjećala je potrebu za širim teoretiziranjem. Siromaštvo je, po njima, podjednako ukazivalo na neuspjeh tržišnog sustava, kao i društva u cjelini. Međutim, većinom, budući da su bili usredotočeni na pojedince , nisu dovodili u pitanje širi sistem; umjesto toga okrenuli su se vrlo preciznim

Ο najnovijem razvoju britanske sociologije vidi kod Philip Abrams et al., 1 9 8 1 . 6 Smith se obično ubraja medu vodeće članove škotskog prosvjetiteljstva (Chitnis, 1976 . ) , ali i u

škotske moraliste (Schneider, 1967. :X1) koji su se trudili postaviti temelje sociologije.

3 4 UVOD

istraživačkim studijama i razvoju sve kompliciranijih i točnijih statističkih tehnika. Po njima, uzroci problema morali su se nalaziti u neadekvatnim istraživačkim metodama, a ne u sistemu kao cjelini. Philip Abrams ističe: "Koncentrira jući se uporno na raspravu ο raspodjeli pojedinačnih slučajeva, statističari veoma nerado vide da je siromaštvo proizvod društvene strukture ... Nisu uspjeli, a najvjerojatnije nisu niti mogli razviti koncept 'strukturalnog žrtvovanja'" ( 1 9 6 8 . : 2 7 ) . Os im ove teori jske i metodološke ori jentaci je na izučavanje pojedinaca, statističari su radili u pret jerano bliskoj vezi s vladinim službenicima, a da bi shvatili da je problem zapravo bio u poli t ičkom i ekonomskom sistemu.

Povezana, ali i odvojena od političke ekonomi je , bila je druga značajna karakteristika britanske sociologije - ameliorizam, odnosno želja da se socijalni problemi riješe reformiranjem pojedinaca. Iako su britanski znanstvenici uviđali postojanje značajnih društvenih problema (na primjer, s iromaštvo), još su uvijek vjerovali u to društvo i htjeli ga očuvati. Željeli su spriječiti nasilje i revoluciju i reformirati sistem u t o m smislu da se zapravo zadrži istim kakav je i b io . Više od svega, željeli su spriječiti dolazak socijalističkog društva pa je , prema tome, kao i francuska sociologi ja, a i neke grane njemačke sociologije, britanska sociologi ja bila konzervativno ori jentirana.

Budući da britanski sociolozi nisu mogli ili nisu željeli povezati uzroke problema kakav je , na primjer, siromaštvo s društvom kao c jel inom, izvor takvih pojava m o r a o se nalaziti u samim pojedincima. Bio je to rani oblik onoga što će Wil l iam Ryan ( 1 9 7 1 . ) kasnije nazvati "okrivljavanje žrtve". M n o g o je pažnje bilo posvećeno dugom nizu različitih osobnih problema - "ignoranciji , duhovnom propadanju, nečistoći , prljavštini, pauperizmu, kriminalu i neumjerenosti - iznad svega" (Abrams, 1 9 6 8 . : 3 9 ) . Postojala je jasna tendencija da se za sva socijalna zla traži jedan jedinstven i jednostavan uzrok, a onaj koji je prvi pronađen bio je a lkohol i zam. O n je amelioristima bio samo dokaz da se radi ο l ičnoj , a ne soci jalnoj patologij i . Amelioristima je nedostajala teori ja ο socijalnoj strukturi, teori ja ο soci jalnim uzrocima spomenutih osobnih problema.

Međut im, ispod površine britanske sociologije ipak je postojalo ozbiljnije razumijevanje socijalne strukture, i ono je buknulo u posljednjem dijelu 1 9 . stol jeća kroz sve veći porast interesa za socijalnu evoluciju. Značajan utjecaj na takvu ori jentaci ju imala su djela Augustea Comtea , koja su djelomično bila prevedena na engleski jezik 1 8 5 0 - i h godina. Iako Comteov rad nije pobudio trenutni interes, u posljednjoj četvrtini 1 9 . stoljeća veći je broj znanstvenika bio privučen njegovim radovima i njegovim interesom za šire strukture društva, njegovu znanstvenu (pozitivističku) ori jentaci ju, komparativnu orijentaciju te evolucionu teori ju. Pa ipak, veći broj britanskih znanstvenika izoštrio je svoje vlastite koncepci je ο svijetu u kr i t ičkom stanovištu spram nekih od pretjerivanja Comteove teori je (na primjer, tendenci ju da se sociologija izdigne do statusa religije).

Po Abramsovom mišljenju, stvarni značaj Comtea leži u tome što je osigurao jednu od osnovica na kojo j se mogla izgraditi opozici ja protiv "prisile genija Herberta Spencera" (Abrams, 1 9 6 8 . : 5 8 ) . Spencer je i u pozitivnom i u negativnom smislu svakako bio dominantan lik u britanskoj sociologijskoj teori j i , osobito evolucionist ičkoj .

H E R B E T S P E N C E R ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 ) . Da bi se razumjele Spencerove ideje, korisno ih je komparirati i kontrastirati s teori jom Comtea . Spencera se vrlo često


svrstava zajedno s C o m t e o m , s obzirom na njihov utjecaj na razvoj sociologijske teori je , no postoje svakako i vrlo bitne razlike. N a primjer, mnogo je teže kategorizirati Spencera kao konzervativca. U biti, u svojim ranim godinama, Spencer je bio politički liberal, a elemente liberalizma zadržao je kroz cijeli svoj život. Međut im, također je istinito da je t i jekom života Spencer postajao sve konzervativniji i da je njegov osnovni utjecaj , a to vrijedi i za Comtea , bio konzervativan.

Jedan od njegovih liberalnijih pogleda koji je dosta nelagodno koegzistirao s njegovim konzervativizmom bilo je prihvaćanje doktrine laissez-faire: držao je da država ne bi smjela intervenirati u osobne poslove, izuzev u svojoj pasivnoj funkciji zaštite ljudi. T o znači da Spencer, nasuprot Comteu , nije bio zainteresiran za socijalne re forme; želio je da se socijalni život sam razvija, s lobodan od vanjske kontrole .

Ova razlika ukazuje da je Spencer bio socijalni darvinist ( Jones, 1 9 8 0 . ) . Smatrao je , dakle, da se svijet postupno razvija i postaje sve bolji i bolji , pa ga, prema tome, treba ostaviti na miru. Vanjski utjecaji mogu samo pokvariti situaciju. Prihvatio je stajalište da se socijalne institucije, kao i biljke i životinje, pozitivno progresivno adaptiraju svojoj socijalnoj okolici . T a k o đ e r je prihvatio Darwinovo stajalište da se proces prirodne selekcije - "preživljavanje najprilagodenij ih" -odvija i u soci jalnom svijetu. T o je jednostavno značilo da će bez utjecaja vanjskih intervencija ljudi koji su "prilagođeni" preživjeti i probijati se, dok će "neprilagođeni" na posljetku izumrijeti. Sl jedeća razlika između Comtea i Spencera je u tome da je Spencer naglašavao pojedinca, a Comte šire jedinice, kakva je , na primjer, obitel j .

Iako postoje bitne razlike između Comtea i Spencera, njihova je ori jentaci ja u pogledu daljnjeg razvoja sociologijske teorije bila slična, odnosno sličnost interpretiranja njihovih djela pokazala se važnijom negoli uočavanje razlika.

C o m t e i Spencer su zajedno s Durkheimom i drugima djelili uvjerenje da je sociologija znanost, što je bila vrlo atraktivna perspektiva ranih teoret ičara. Drugi značajan utjecaj na Spencerov rad, karakterističan i za Comtea i Durkheima, bila je tendenci ja da se društvo proučava kao organizam. Ovo stajalište i koncept Spencer je preuzeo iz biologije. Bio je zainteresiran za ukupnu strukturu društva, međupovezanost dijelova i funkcije dijelova svakog za sebe, kao i za sistem u cjelini.

M n o g o je važnije da je Spencer, kao i C o m t e , razvijao evolucijski koncept historijskog razvoja. I pored toga, kritički je bio ori jentiran spram Comteove evolucione teori je iz više razloga. Kao prvo, odbacio je C o m t e o v zakon ο tri stadija. Tvrdio je da je C o m t e bio zainteresiran za evoluciju u području ideja, odnosno za intelektualni razvoj. Sam Spencer je težio razvijanju evolucione teori je za stvarni, materi jalni svijet.

Iako se Spencer prije svega pamti kao evolucionistički teoretičar , njegova je teorija krajnje kompleksna, ima različite oblike i u mnogo je slučajeva nejasna i neodređena. Rober t Perrin ( 1 9 7 6 . ) , proučivši Spencerove radove, ukazuje da je on razlikovao četiri tipa teori ja socijalne evolucije koji se, doduše, ponekad međusobno preklapaju.

U svojoj prvoj teorij i , Spencer smatra da socijalna evolucija vodi progresivno k idealnoj soci jalnoj državi. Buduće društvo, prema Perrinu, bit će zasnovano na prijateljstvu, altruizmu, specijalizaciji, priznavanju uspjeha, a ne više na pripisanim karakteristikama stečenim rođenjem, te "primarno, na voljnoj kooperaci j i

3 6 UVOD

među visoko discipliniranim pojedincima" ( 1 9 7 6 . : 1 3 4 3 ) . U takvom će se društvu odnosi zasnivati na voljnim ugovornim odnosima, i što je još važnije, kroz snažnu zajedničku moralnost . Iako će normativna ograničenja i dalje biti nužna, uloga vlade bit će usmjerena prije svega na određivanje onoga što ljudi ne bi trebali činiti, a ne na naređivanje što moraju činiti. Ova moderna industrijalizirana društva bit će manje ratnički ori jentirana negoli militaristički tipovi društava koji su im prethodili .

Spencerova druga evoluciona teori ja je nešto više teori jska i nešto manje ideologijska. O n a pretpostavlja da se društvo razvija prema progresivnoj diferencijaciji različitih varijeteta struktura koje zadovoljavaju razne funkcionalne zahtjeve društva. U modernim se društvima razvijaju različite strukture s ko j ima se rješavaju funkcionalni problemi društva kakvi su, na primjer, prokreaci ja , proizvodnja, razmjena, komunikaci ja , raspodjela uloga u društvu i kontrola individualnog ponašanja. O v o je sasvim u skladu s onim što danas nazivamo strukturalno--funkcionalna teori ja, pristup ο kojem ćemo mnogo više reći kasnije.

U svojoj trećoj teorij i , Spencer je, isto kao i Dürkheim kasnije, izjednačio socijalnu evoluciju s porastom stupnja podjele rada. U biti, Spencer je zastupao stajalište da porast stanovništva nužno dovodi do porasta stupnja socijalne diferenci jaci je. Porast brojnosti stanovništva dovodi do poremećaja u soci jalnom ekvilibriju i do nužnih varijacija u socijalnim prilagodbama. J e d n a od takvih prilagodbi je i porast stupnja podjele rada. Homogenost primitivnih društava mora ustupiti mjesto heterogenosti modernij ih društava.

K o n a č n o , Spencer prihvaća model socijalne evolucije koji se zasniva na modelu biološke evolucije. Zapravo, Spencer je bio taj koji je izmislio izraz "preživljavanje najprilagodljivijih", nekoliko godina prije Darwinovog rada ο prirodnoj selekciji . U svojoj je teori j i Spencer bio zaokupljen pitanjima zašto neka društva preživljava

ju, a druga ne. Njegovo je stanovište zapravo bilo da najprilagodenija društva preživljavaju, što u dugoročnoj perspektivi vodi do postupnog unapređivanja svijeta kao cjel ine. Mnoštvo je bitnih činilaca identificirano za procjenjivanje mogućnosti pojedinog društva da postigne uspjeh: veličina društva, nivo fertiliteta, efikasnost komunikaci je , stupanj javne kontrole resursa, karakter vojne organizacije itd.

T a k o je Spencer priredio bogatu i složenu cjelinu ideja ο soci jalnoj evolucij i . Kako ć e m o kasnije vidjeti, njegove su ideje prvo požnjele velik uspjeh, a zatim su duže vremena bile odbačene, dok će u novije vrijeme ponovno oživjeti s rastom neoevolucionističkih sociologijskih teori ja. (Za najnovija priznanja Spencerovog rada vidi J . Turner , 1 9 8 5 b . ) .

REAKCIJA N A SPENCERA U BRITANIJI

Bez obzira na svoj interes za pojedinca, Spencer je najpoznatiji po širokoj teori j i socijalne evoluci je. Po tome on stoji u oštrom kontrastu spram sociologije ko ja mu je u Engleskoj prethodila. Pa ipak, reakcije protiv njegovo rada su se u najvećoj mjeri osnivale na opasnostima koje je ideja preživljavanja najprilagodenijih predstavljala za ameliorizam, tol iko drag ranim britanskim sociolozima. Iako je sam Spencer napustio neke od svojih najčudnovatijih ideja, on se i dalje zalagao za filozofiju preživljavanja najprilagodljivijih i bio je protiv vladinih intervenci ja i socijalnih reformi. Tvrdio je , na primjer, i sl jedeće:


"Forsiranje dobra zbog njega samoga predstavlja ekstremno nasilje. Time se namjerno proizvodi bijeda za sljedeće generacije. Nema većeg prokletstva za buduće generacije negoli svjesno osiguravanje porasta stanovništva različitih imbecila, lijenčina i kriminalaca ... Cijeli napor prirode usmjeren je oslobađanju od takvih, čišćenju svijeta od takvih i osiguravanju prostora za bolje ... Ukoliko nisu dovoljno opremljeni za život, oni umiru, i najbolje je da umru."

(Citirano u: Abrams, 1968 . :74) .

Ovakve su izjave bile u krajnjoj suprotnosti s ameliorat ivnom ori jentaci jom britanskih sociologa - reformista.

Italijanska sociologija: Pareto i Mosca Zaključit ć e m o ovu skicu rane, prvenstveno konzervativne europske sociologi jske teori je , s kratkim spominjanjem dvaju italijanskih sociologa - Vi l freda Pareta ( 1 8 4 8 - 1 9 2 3 ) i Gaetana M o s k e ( 1 8 5 8 - 1 9 4 1 ) . Ova su dva sociologa u svoje vri jeme bili utjecajni, međutim, njihovo je suvremeno značenje minimalno. V e o m a malo ljudi danas čita Mosku . Kratkotrajan interes za Paretov rad ( 1 9 3 5 . ) u tridesetim godinama pojavio se kada mu je glavni američki teoretičar Ta lcot t Parsons posvetio isto tol iko pažnje koliko i Webern i Durkheimu. Međut im, u novije vri jeme, izuzev nekih njegovih osnovnih koncepata, Paretov značaj u m n o g o m e opada.

Zeitl in smatra da je Pareto razvio "svoje glavne ideje odbacujući M a r x a " ( 1 9 8 1 . : 1 7 1 ) . U biti, Pareto nije odbacivao samo M a r x a nego i dobar dio filozofi je prosvjetiteljstva. N a primjer, tamo gdje su filozofi prosvjetiteljstva naglašavali racionalnost , Pareto naglašava značaj iracionalnih činjenica kakva je , na primjer, ljudski instinkt. Ovakav je naglasak bio povezan s njegovim odbi janjem M a r x o v e teori je . Budući su neracionalni instinktivni činioci tol iko važni i tol iko nepromjenjivi, bilo je potpuno nerealno vjerovati da bi se dramatične socijalne promjene mogle postići kroz ekonomsku revoluciju.

Pareto je također razvio teoriju socijalne promjene koja stoji u vrlo oš trom kontrastu s M a r x o v o m teori jom. D o k se M a r x o v a teori ja ori jentirala na ulogu masa, Pareto je razradio teori ju elita u soci jalnoj promjeni , koja smatra da društvom neizbježno dominira mala elita koja djeluje na osnovi zadovoljenja osviještenog koristol jublja. Ona vlada masama ljudi koj ima rukovode iracionalne sile. Budući da masama nedostaje racionalna mogućnost prosuđivanja, one , u okviru Paretovog sistema, ne mogu biti revolucionarna snaga. Soci jalna se promjena dešava onda kada elita počinje degenerirati i kada biva zamijenjena s n o v o m eli tom koja se generira iz nevladajuće elite ili iz viših elemenata masa. Kada se jednom nova elita ustoliči na svojem novom položaju, proces se ponovno obnavlja. T a k o smo dobili cikličku teori ju socijalne promjene umjesto usmjerenih teori ja koje su ponudili M a r x , C o m t e , Spencer i drugi. Osim toga, Paretova teori ja socijalne promjene očigledno u potpunosti ignorira utjecaj masa. Elite dolaze i odlaze, a mase u najvećem broju slučajeva ostaju iste.

Ova teori ja, međutim, nije bila Paretov jedini doprinos sociologij i . O n je razvio i znanstvenu koncepci ju sociologije i socijalnog svijeta: " M o j a je želja stvoriti sistem sociologije na osnovi modela mehanike neba - [astronomije] , fizike i kemije" (Hook , 1 9 6 5 . : 5 7 ) . Ukratko, Pareto je zamišljao društvo kao sistem u ravnoteži, kao cjelinu koja se sastoji od međuovisnih dijelova. Promjena u j ednom

3 8 UVOD

dijelu vodila je promjenama u drugim dijelovima sistema. Paretova sistemična koncepci ja društva bila je najvažniji razlog zbog kojeg je Parsons posvetio tol iko mnogo pažnje Paretovom radu u svojoj knjizi The Structure of Social Action (Struktura socijalne akcije) iz 1 9 3 7 . godine, gdje je vidljivo da je upravo Pareto bio mislilac s najvećim utjecajem na Parsonsovu teori ju. U kombinaci j i sa sličnim pogledima koje su dijelili predstavnici organicističke teorije ο društvu (Comte , Dürkheim i Spencer, na primjer) Paretova je teori ja imala centralnu ulogu u razvoju Parsonsove teorije i, u općeniti jem smislu, u razvoju strukturalnog funkci-onalizma.

Iako danas tek nekolicina modernih sociologa čita Paretove radove (jedan izuzetak je Powers, 1 9 8 6 . ) , praktički nitko ne čita M o s c u . Međut im, njegov rad također predstavlja odbacivanje prosvjetiteljstva i marksizma. Važno je naglasiti da M o s c a , kao i Pareto, nudi elitističku teori ju socijalne promjene koja je u suprotnosti s marksističkim stajalištem.

Razvoj europskog marksizma na prijelazu stoljeća D o k su mnogi sociolozi u 1 9 . stoljeću razvijali svoje teori je u suprotnosti s M a r x o v o m , ipak je mnogo marksista pokušavalo M a r x o v u teori ju pojasniti i proširiti . Gru bo rečeno, između 1 8 7 5 . i 1 9 2 5 . godine bilo je vrlo malo preklapanja između marksizma i sociologije. (Weber predstavlja izuzetak.) Dvije škole mišljenja paralelno su se razvijale s veoma malo ili gotovo bez ikakvog međuutje-caja.

Poslije M a r x o v e smrti, njegovu teoriju su u prvi mah nastavljali oni koji su je prvenstveno shvaćali kao znanstveni i ekonomski determinizam. Wallerstein naziva taj period "ortodoksnim marksizmom" ( 1 9 8 6 . : 1 3 0 1 ) . Friedrich Engels, M a r x o v dobročinitel j i suradnik, koji je nadživio M a r x a , može se smatrati prvim predstavnikom takve ori jentaci je. U biti, ovo se stanovište može svesti na tvrdnju da je M a r x o v a znanstvena teori ja otkrila ekonomske zakone koji vladaju kapitalističkim svijetom. Ovi zakoni su govorili ο neizbježnom kolapsu kapitalističkog sustava. Mlađi marksistički mislioci kao, na primjer, Karl Kautsky, trudili su se bol je shvatiti funkcioniranje spomenutih zakona. Postojalo je nekoliko problema u vezi s takvim idejama. S jedne strane, izgledalo je da se time u potpunosti isključuje polit ička akcija, koja je jedan od kamena temeljaca M a r x o v o g stajališta. T a k o đ e r , izgledalo je kako nema nikakve potreba da pojedinci , osobito radnici, poduzimaju bilo što. Ukol iko je cijeli sistem bio osuđen na propast, sve što je trebalo činiti bilo je čekanje na njegovu propast. N a teori jskoj razini, deterministički marksizam u potpunosti je isključio dijalektički odnos između pojedinaca i širih društvenih struktura.

T i su problemi doveli do reakcija među marksističkim teoret ičarima i do razvoja "hegeli janskog marksizma" ranih 1 9 0 0 - t i h godina. Oni su odbili reducirati marksizam samo na znanstvenu teoriju koja ignorira pojedinačnu misao i akci ju. Nazvani su hegeli janskim marksistima jer su težili kombinaci j i Hegelovog interesa za svijest (čije je neke stavove takodere dijelio i M a r x ) s determinističkim interesima za ekonomske strukture društva. Hegeli janski su teoretičari bili značajni kako teori jski, tako i praktički. Teori jski , ponovno su uspostavili važnost pojedinca, svijesti i odnosa između misli i akcije. Praktički, naglašavali su značajnost pojedinačne akcije u izvođenju socijalne revolucije.


Najznačajnij i predstavnik ovakvog mišljenja bio je György Lukäcs (Fischer, 1 9 8 4 . ) . Prema Mart inu Jayu, Lukäcs je bio "osnivač zapadnog marksizma" i autor djela Povijest i klasna svijest (prijevod 1 9 7 0 . ) koje je "općenito priznato kao osnovni dokument hegeli janskog marksizma" ( 1 9 8 4 . : 8 4 ) . Lukäcs je poče tkom 1 9 0 0 - t i h godina započeo s integraci jom marksizma i sociologije (posebno W e b e -rove i Simmelove teori je) . Ova se integracija uskoro ubrzala s razvojem krit ičke teori je u 2 0 - i m i 30 - im godinama dvadesetog stoljeća.

SAŽETAK

U ovom poglavlju skicirana je u dva dijela rana povijest sociologijske teori je . U prvom i kraćem dijelu, raspravlja se ο različitim društvenim snagama ukl jučenim u razvoj sociologijske teori je . Iako je bilo mnogo takvih utjecaja, usredotočil i smo se na prikaz utjecaja političkih revolucija, industrijske revoluci je, rasta kapitalizma, socijalizma, urbanizacije, religijske promjene i na porast znanosti , što je sve utjecalo na sociologijsku teori ju. Drugi dio ovog poglavlja ispituje utjecaj intelektualnih snaga na rast sociologijske teorije u raznim zemljama. Započel i smo s Francuskom i ulogom koju je imalo prosvjetiteljstvo u razvoju teori je , naglašavajući konzervativne i romantične reakcije na prosvjetiteljstvo. Francuska se sociologijska teori ja razvila iz navedenih meduutjecaja. U tom smislu, ispitivali smo osnovne likove rane francuske sociologije - Claudea Henri ja Saint-Simona, Augu-stea C o m t e a i Emilea Durkheima.

Zat im smo se okrenuli Njemačko j i ulozi koju je Karl M a r x imao u razvoju sociologije u toj zemlji. Raspravili smo paralelni razvoj M a r x o v e teori je i sociologijske teori je , kao i načine na koje je M a r x o v a teori ja utjecala na sociologiju - i pozitivno i negativno. Započel i smo s kori jenima M a r x o v e teori je koj i se nalaze u hegeli janizmu, materijalizmu i političkoj ekonomij i . M a r x o v u smo teori ju samo ukratko dodirnuli . Rasprava se zatim prebacila na početke njemačke sociologi je . Rad M a x a W e b e r a proučen je u želji da se pokažu različiti izvori n jemačke sociologi je . Raspravljeni su i neki razlozi zbog kojih se W e b e r o v a sociologi jska teori ja pokazala prihvatljivijom kasnijim sociolozima negoli je to bio slučaj s M a r x o v i m idejama. Ovaj dio smo zaključili s kratkom raspravom ο djelu Georga Simmela.

N a k o n toga razmatra se porast sociologijske teori je u Velikoj Britani j i . Glavni izvori britanske sociologije bili su politička ekonomija , ameliorizam i socijalna evolucija. U tom smislu, kratko smo se osvrnuli na rad Herberta Spencera, kao i na neke kontroverze koje su ga okruživale.

Ovo se poglavlje zaključuje kratkom raspravom ο tali janskoj sociologi jskoj teori j i , posebno ο radu Vilfreda Pareta, kao i ο oblicima razvoja u europskoj marksističkoj teoriji na prijelazu stoljeća, naročito o n o m ο e k o n o m s k o m determi

nizmu i hegeli janskom marksizmu. T i m e zaključujemo naš pregled rane povijesti sociologijske teori je . Nastavit

ć e m o raspravu ο historiji sociologijske teorije i u sl jedećem poglavlju, gdje ć e m o izlagati novije oblike razvoja. Preostali dio knjige raspravlja ο suvremenim teori ja

ma i teoret ičarima.

DRUGO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: novije godine

R A N A A M E R I Č K A SOCIOLOGIJSKA T E O R I J A POLITIKA RANE AMERIČKE SOCIOLOGIJE S OCIJALNA PROMJENA INTELEKTUALNI TOKOVI I RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJA UTJECAJ HERBERTA SPENCERA NA SOCIOLOGIJU ČIKAŠKA ŠKOLA RANA ČIKAŠKA ŠKOLA SOCIOLOGIJE OPADANJE ZNAČAJA ČIKAŠKE SOCIOLOGIJE

SOCIOLOGIJSKA T E O R I J A D O P O L O V I C E D V A D E S E T O G S T O L J E Ć A RAZVOJ SVEUČILIŠTA HARVARD, ΓνΎ LIGE I STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM OPADANJE ZNAČENJA ČIKAŠKE SOCIOLOŠKE ŠKOLE OBLICI RAZVOJA U MARKSISTIČKOJ TEORIJI

SOCIOLOGIJSKA T E O R I J A O D P O L O V I C E S T O L J E Ć A D O D A N A S STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM: VRHUNAC I OPADANJE RADIKALNA SOCIOLOGIJA U AMERICI: C. WRIGHT MILLS RAZVOJ KONFLIKTNE TEORIJE NASTAJANJE TEORIJE RAZMJENE DRAMATURŠKA ANALIZA: RAD ERVINGA GOFFMANA RAZVOJ "KREATIVNIH" SOCIOLOGIJA FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA ETNOMETODOLOGIJA EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA RAZVOJ I PAD SISTEMSKE TEORIJE NAPREDOVANJE MARKSISTIČKE SOCIOLOGIJE IZAZOV FEMINISTIČKE TEORIJE STRUKTURALIZAM I POSTSTRUKTURALIZAM NEOFUNKCIONALIZAM POVEZIVANJE MAKRO I MIKRO TEORIJE

S A Ž E T A K

U prvom poglavlju raspravili smo razvoj sociologijske teori je u Europi 1 9 . stoljeća. U ovom ćemo poglavlju obratiti pažnju na kasno 1 9 . stol jeće i situaciju u 2 0 . stoljeću s posebnim obzirom na razvoj sociologijske teori je u SAD. U prikazu 2 . 1 . označeni su najvažniji utjecaji na razvoj teori ja, kao i glavne teori je i teoret i čari .

Slika 2 . 1 . Sociologijska teori ja: novije godine 4^

Spencer ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 )

Socijalni darvinizam Sumner ( 1 8 4 0 - 1 9 1 0 ) Ward ( 1 8 4 1 - 1 9 1 3

Marx ( 1 8 1 8 - 1 8 8 3 )

Dürkheim ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) Sorokin ( 1 8 8 9 - 1 9 6 8 )

W e b e r ( 1 8 6 4 - 1 9 3 9 )

Freud ( 1 8 5 6 - 1 9 3 9 ) Hegelijanski marksizam Lukacs ( 1 8 8 5 - 1 9 7 1 )

Ekonomski determinizam Kautsky ( 1 8 5 4 - 1 9 3 8 )

Levi-Strauss ( 1 9 0 8 - )

Skinner ( 1 9 0 4 - 1 9 9 0 )

Parsons ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 )

Kritička Ikola Horkheimer ( 1 8 9 5 - 1 9 7 3 ) Adorno ( 1 9 0 3 - 1 9 6 9 )

Strukturalizam

Homans ( 1 9 1 0 - 1 9 8 9 )

Strukturalni funkcionalizam Merton (1910- 1989 )

Radikalna sociologija Mills ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 )

Strukturalni marksizam Althusser ( 1 9 1 8 - 1 9 9 0 )

Ekonomski marksizam Sweezy ( 1 9 1 0 - ) Braverman ( 1 9 2 0 - 1 9 7 6 )

Poststrukturalizam Foucauh (1926-1984)

Teorija mreže

Teorija razmjene Blau (1918- )

Neofunkcionalizam

I Konfliktna teorija Dahrendorf (1920- )

Feministička teorija

Teorija makro-mikro integracije

Habermas (1929- )

Ο σ

Husserl ( 1 8 5 9 - 1 9 3 8 ) Schutz ( 1 8 9 9 - 1 9 5 9 )

Simmel ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 ) Sartre ( 1 9 0 5 - 1 9 8 0 )

Historijski marksizam Wallerstein ( 1 9 3 0 - )

Small ( 1 8 5 4 - 1 9 2 6 ) Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 )

Fenomenologijska sociologija Berger (1929 - ) Luckmann (1927- )

Elnometodologija Garfinkel (1929- )

Egzistencijalistička sociologija

Mead ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) Cooley ( 1 8 6 4 - 1 9 2 9 )

Simbolički interakcionizam Blumer ( 1 9 0 0 - 1 9 8 7 ) Μ. Kuhn ( 1 9 1 1 - 1 9 6 3 )

Goffman ( 1 9 2 2 - 1 9 8 2 )

SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE 4 3

RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA

Vrlo je teško odrediti precizan datum osnivanja sociologije u SAD. T e č a j ο soci jalnim problemima predavao se u Oberl inu već 1 8 5 8 . g.; C o m t e o v termin sociologija koristio je George Fitzhugh 1 8 5 4 . ; Wil l iam Graham Sumner držao je tečajeve iz društvenih znanosti na Sveučilištu Yale počev od 1 8 7 3 . T i j e k o m 1 8 8 0 - i h godina počeli su se pojavljivati prvi programi predavanja s nazivom "sociologija". Prvi odjel sa sociologi jom u svom nastavnom programu osnovan je na Sveučilištu Kansas 1 8 8 9 . godine. 1 8 9 2 . godine Albion Small dolazi na Sveučilište u Chicagu i tamo osniva novi odjel za sociologi ju. Cikaški Odje l za sociologiju postao je prvi važniji centar američke sociologije uopće, a posebno sociologijske teori je (Matthews, 1 9 7 7 . ) .

Politika rane američke sociologije Glavno djelo ο politici rane američke sociologije (Schwendinger i Schwendinger , 1 9 7 4 . ) iznosi tezu da je se najbolje može opisati kao politički l iberalnu, a ne, kako je to bio slučaj s većinom europskih teoretičara, kao konzervativno ori jentiranu. Liberalizam koji je označavao ranu američku sociologiju sastojao se u biti od dva elementa. Prvo - on funkcionira polazeći od uvjerenja ο slobodi i blagostanju pojedinca. N a taj način, mnogo je više pod utjecajem Spencerova negoli C o m t e o -va više kolektivističkog stanovišta. Drugo - mnogi sociolozi, povezani s navedenom ori jentaci jom prihvatili su evolucionistički pogled na socijalni napredak (W.Fine , 1 9 7 9 . ) . Međut im, došlo je do razdora u tome kako najbolje ostvariti taj napredak. Neki su smatrali da vlada mora organizirati mjere socijalne re forme, dok su drugi zagovarali ideju doktrine laissez-faire, smatrajući da različiti dijelovi društva moraju sami rješavati svoje probleme.

Ukol iko liberalizam uzmemo u njegovom ekstremnom obliku, on postaje vrlo blizak konzervativizmu. Vjera u socijalni progres - postignut re formama ili primjenom doktrine laissez-faire - kao i uvjerenje ο važnosti pojedinca, u oba slučaja vodi k stajalištima koja podržavaju sistem kao cjelinu. Odbacuje se uvjerenje da socijalni sistem djeluje ili pak da može biti reformiran kako bi d jelovao. N e m a mnogo kritike sistema kao c jel ine; u američkom smislu posebno, što znači da se karakter kapitalizma ri jetko dovodi u pitanje. Umjesto neizbježne klasne borbe , rani su sociolozi sagledavali budućnost kao klasnu harmoniju i klasnu kooperaci ju. U krajnjem smislu, to je značilo da je rana američka sociologi jska teori ja pomogla opravdavanju eksploataci je, domaćeg i internacionalnog kapitalizma, i socijalnih nejednakosti (Schwendinger i Schwendinger, 1 9 7 4 . ) . N a koncu, poli t ički liberalizam ranih sociologa imao je ogromne konzervativne implikaci je.

Socijalna promjena, intelektualni tokovi i rana američka sociologija U svojoj analizi zasnivanja rane američke sociologijske teori je Roscoe Hinkle ( 1 9 8 0 . ) i Ellsworth Fuhrman ( 1 9 8 0 . ) naglašavaju nekol iko osnovnih konteksta iz kojih je proistekla osnovica ovih teori ja. O d najveće su važnosti bitne društvene promjene koje su se odvijale u američkom društvu poslije građanskog rata (Bram-

4 4 UVOD

Herbert Spencer: biografska skica

Herbet Spencer rodio se u Derbyju u Engleskoj, 27. travnja 1820. godine. Nije se obrazovao u humanističkim znanostima, nego u tehničkim i utilitarnim disciplinama. Započeo je 1837. raditi kao građevinski inženjer na željeznici gdje se zadržao sve do 1846. godine. Za to vrijeme Spencer se nastavio samostalno obrazovati i publicirati znanstvena i politička djela.

1848. godine je bio postavljen za izdavača lista The Economist (Ekonomist), a tada se počinju definitivno oblikovati i njegove ideje. 1850. završava svoje prvo značajno glavno djelo Social Statistics {Socijalna statistika). Radeći na tom djelu, Spencer je počeo patiti od nesanice, i idućih su se godina problemi njegovog duhovnog i psihičkog ustrojstva pogoršavali. Doživotno je patio od niza nervnih

slomova. Spencer je 1853. naslijedio imetak koji mu je omogućio da napusti posao i da do

kraja života djeluje kao neovisan gospodin - privatni znanstvenik. Nije nikada stekao diplomu sveučilišta niti imao bilo kakvo postavljenje na sveučilištu, lako je bivao sve više izoliran, a njegove se mentalne i psihičke bolesti pogoršavale, njegova je produktivnost kao znanstvenika sve više rasla. Konačno, postiže slavu ne samo u Engleskoj, nego stječe i internacionalno priznanje. Richard Hofstader, na primjer, ističe: "U tri desetljeća poslije građanskog rata bilo je nemoguće biti aktivan u bilo kojem području intelektualnog života bez poznavanja Spencera" (1959.:33). Među osobama koje su ga podržavale bio je i poznati industrijalac Andrew Carnegie koji je, u vrijeme posljednje fatalne Spencerove bolesti 1903. godine, napisao:

"Dragi učitelju ... svakodnevno sam u mislima s vama i vječno 'zašto' mi se stalno nameće -zašto nas Bog vara? Mora li naš učitelj otići? ... Svijet se nesvjesno poigrava s jednim od najznačajnijih umova ... Ali, jednog dana On će se trgnuti i u svojoj poslanici proglasit će da je Spencerovo mjesto zajedno s najvećima" (Peel, 1971 .:2).

son, 1 9 6 1 . ) . U prvom poglavlju raspravili smo ο velikom broju činilaca koj i su utjecali na razvoj europske sociologijske teori je ; neki od tih činilaca (kao što su industrijalizacija i urbanizacija) bili su također značajni i za razvoj teori je u Americi . Po Fuhrmanovom mišljenju rani američki sociolozi uviđali su pozitivne učinke industrijalizacije, no bili su vrlo svjesni i njenih opasnosti . Iako su ih privlačile ideje ο tome kako treba postupati s opasnostima od industrijalizacije što su ih stvarali radnički pokret i socijalističke grupe, nisu bili pristalice radikalne izmjene društva.

Arthur Vidich i Stanford Lyman ( 1 9 8 5 . ) nedavno su došli do značajnih saznanja ο utjecaju kršćanstva, naročito protestantizma, na osnivanje američke soc io logije. Prema nj ihovom stajalištu, američki sociolozi su se u svojim objašnjenjima svijeta oslanjali na protestantski interes za spašavanjem svijeta i uglavnom su zamjenjivali jedan jezik (znanosti) drugim jezikom (religije). Oni navode i sljedeće : "Od 1 8 5 4 . godine, kada su se prvi sociologijski radovi pojavili u SAD, pa sve do izbijanja I. svjetskog rata, sociologija je bila i moralni i intelektualni odgovor na probleme američkog načina života, misli, institucija i dogmi" (Vidich, Lyman,


Međutim, Spencerova sudbina nije bila takva. Jedna od najinteresantnijih Spencerovih karakteristika, koja je zapravo uvjetovala

njegov tip intelektualne aktivnosti, bila je njegova nesklonost da čita radove drugih autora. Po tome je podsjećao na drugog diva sociologije - Augustea Comtea, koji je prakticirao "cerebralnu higijenu". Ο potrebi da čita radove drugih, Spencer je rekao: "Cijeli sam svoj život bio mislilac a ne čitalac, i u stanju sam da zajedno s Hobbesom kažem 'da sam pročitao onoliko koliko su to drugi učinili, znao bih veoma malo'." Spencerov prijatelj zapitao ga je za mišljenje ο nekoj knjizi a "njegov je odgovor bio da je u toj knjizi fundamentalna pretpostavka bila pogrešna te je stoga ne želi čitati". Jedan je autor pisao ο Spencerovoj "neshvatljivoj sposobnosti upijanja znanja kroz pore na svojoj koži . . . činilo se da nikada ne čita knjige" (Wiltshire, 1978.:67).

Ako već nije čitao radove drugih znanstvenika, odakle su onda proistjecale Spence-rove ideje i inspiracija? Prema vlastitom opisu, ideje su dolazile same od sebe, intuitivno. Govorio je da su mu ideje dolazile "malo po malo, neometane i bez svjesne intencije ili napora". Tako se u slučaju Spencera intuicija pokazala mnogo djelotvornijom negoli dugotrajno proučavanje i razmišljanje; "rješenje dobiveno na taj način mnogo je bliže istini nego ono do kojeg se došlo svjesnim naporom koji uvjetuje iskrivljavanje mišljenja" (Wiltshire, 1978.:66).

Spencer je snosio posljedice zbog odbijanja da proučava radove drugih. Ako ih je ipak čitao, činio je to najčešće zbog toga da u njima potraži potvrdu svojih osobnih nezavisno stvorenih ideja, ignorirajući one ideje koje se nisu slagale s njegovima. Njegov suvremenik, Charles Darwin, rekao je ο Spenceru: "Da se samo prisilio da mnogo više promatra, pa čak i po cijenu gubitka ... moći osobnog rasuđivanja, bio bi prekrasan čovjek" (Wiltshire, 1978.:70). Spencerovo ignoriranje pravila znanstvenog rada dovelo ga je do toga da je razvio niz nevjerojatnih i nedokumentiranih pretpostavki ο evoluciji svijeta. Zbog toga su sociolozi u dvadesetom stoljeću u najvećoj mjeri odbacivali njegov rad i zamjenjivali ga znanstveno utemeljenim radom i empirijskim istraživanjima.

Spencer je umro 8. prosinca 1903. godine.

1 9 8 5 . : 1 ) . Sociolozi su težili definiranju, objašnjavanju i pomaganju rješavanja navedenih društvenih problema. D o k je svećenik djelovao u okviru religije, težeći unaprijediti i nju i sudbinu ljudi, sociolozi su činili isto u društvu. S obzirom na njihove religiozne kori jene i religijske paralele, najveći broj sociologa nije dovodio u pitanje osnovni legitimitet društva.

Sljedeći bitan činilac u osnivanju američke sociologije ο kojem raspravljaju i Hinkle i Fuhrman je istodobno širenje i akademskih profesi ja (uključujući i sociologiju) i suvremenog sveučilišnog sistema u kasnim 1 8 0 0 - t i m godinama u Americi . U Europi je, suprotno nego u Americi , sveučilišni sistem bio već sol idno utemeljen prije širenja sociologije. Premda je sociologija imala velikih poteškoća pri svojem utemeljenju u Europi, te su poteškoće bile znatno manje u fluidnijem novom amer ičkom sveučilišnom sistemu.

J o š jedan značajan činilac sadržan je u utjecaju postojeće europske teori je na osnivanje američke sociologijske teori je . Europski teoretičari kreirali su sociologijsku teori ju, a Amerikanci su se oslanjali na te osnove. Za Amerikance najznačajniji europski mislioci su bili Spencer i C o m t e . Simmel je bio od određenog

4 6 UVOD

značenja, osobito u ranijim godinama, ali utjecaj Durkheima, W e b e r a i M a r x a neće imati tako dramatičan učinak t i jekom niza godina. Kao ilustracija utjecaja rane europske teori je na američku sociologiju, zanimljiva je, poučna i interesantna historija ideja Herberta Spencera.

U T J E C A J H E R B E R T A SPENCERA N A S O C I O L O G I J U

Z a š t o su Spencerove ideje bile to l iko ut jecajni je u rano j a m e r i č k o j soc io logi j i od ideja C o m t e a , M a r x a , D u r k h e i m a i W e b e r a ? Hofs tadter nudi n e k o l i k o ob jašn jen ja . J e d n o od naj jednostavni j ih je da je Spencer pisao na engleskom jeziku, dok drugi nisu. Os im toga, Spencer nije pisao previše s t ručno i t ime je svoj rad pribl ižio š i roko j javnost i . I s tvarno - neki su smatral i da je upravo taj nedosta tak t e h n i č k o g izražavanja o n o što je omoguć i lo Spenceru da nije b io previše prof in jen pisac. Ali , ima i drugih, važnijih razloga Spencerove popular nost i . Ponudio je znanstvenu or i jentaci ju atraktivnu za javnost ko ju su znanost i njeni tehnički proizvodi očaral i . Spencer je izgradio razumlj ivu teor i ju za ko ju se č in i lo da objašnjava c je lokupnu povijest l judi. Širina njegovih ideja k a o i opsežnost rada dovel i su do toga da je n jegova teor i ja sadržavala m n o g o različit ih stvari za m n o g o različit ih l judi. K o n a č n o , i možda najvažni je , n jegova je teor i ja bila obećava juća za društvo koje se nalazilo pod negat ivnim uč inc ima procesa industr i ja l izaci je , jer se društvo, po n jemu, pos tupno kreta lo u pravcu sve većeg i većeg progresa .

Spencerov najpoznatij i američki učenik bio je Wil l iam Graham Sumner, koj i je prihvatio i proširio mnoge od Spencerovih socijalno-darvinističkih ideja. Spencer je također ut jecao i na mnoge američke sociologe, između ostalih i na Lestera W a r d a , Charlesa H o r t o n a Cooleya , Ε. A. Rossa i Roberta Parka.

N o , do 1 9 3 0 - i h godina, Spencer je bio gotovo zaboravljen u intelektualnom svijetu uopće, pa i u sociologiji . Njegov socijalni darvinizam, njegove laissez-faire ideje činili su se smiješnima u svjetlu velikih socijalnih problema I. svjetskog rata i velike ekonomske depresije. Talcot t Parsons je 1 9 3 7 . proglasio intelektualnu smrt Spencera kao sociologa kada je podsjetio na riječi povjesničara C. Br intona izrečene nekol iko godina ranije: "Tko danas čita Spencera?" . Danas Spencer pobuđuje samo historijski interes, no njegove su ideje bile važne u oblikovanju rane američke sociologijske teori je . Pogledajmo ukratko radove dvojice američkih autora koji su - makar djelomično - bili pod utjecajem Spencerova rada.

W I L L I A M G R A H A M S U M N E R ( 1 8 4 0 - 1 9 1 0 ) . Raspravu ο ranim američkim sociologijskim teoret ičarima uobičajeno je započeti s Wi l l iamom G r a h a m o m Sum-nerom, jer je on bio prva osoba u SAD koja je držala tečaj koj i bi se mogao nazvati sociologi jom. Sumner je zadovoljno tvrdio da je upravo on započeo predavati sociologi ju "godinama prije no što se to pokušalo na bilo ko jem sveučilištu na svijetu" (B. Curtis, 1 9 8 1 . : 6 3 ) .

Sumner je bio jedan od glavnih zastupnika socijalnog darvinizma u SAD, iako se čini da je kasnije promijenio svoje stavove (N. Smith: 1 9 7 9 . ) . Razmjena mišljenja između Sumnera i jednog od njegovih studenata može dobro ilustrirati njegov "liberalni" pogled na potrebu za individualnom slobodom i njegov stav protiv vladinog miješanja u društveni život.


"Profesore, zar vi ne vjerujete u bilo kakvu vladinu pomoć industrijama?" "Ne! Industrija se utemeljuje, proširuje ili izumire." "Da, no nema li ona pravo na razvoj?" "Nema nikakvih prava. Svijet nikome ne duguje život". "Dakle, profesore, vi vjerujete samo u jedan sistem - u ugovorno-kompetitivni sistem?" "To je jedini razuman ekonomski sistem. Svi su drugi lažni." "Pretpostavimo da neki drugi profesor političke ekonomije preuzme vaš posao. Ne bi li vas to povrijedilo?"

"Svaki profesor je dobro došao da pokuša. Ako dobije moj posao, bila bi to moja pogreška. Moj je posao da predajem predmet tako dobro da mi ga nitko ne može oteti."

(Phelps, prema Hofstadteru, 1959 . :54) .

Sumner je u biti prihvatio doktrinu ο preživljavanju najprilagodenijih u druš

tvenom svijetu. Kao i Spencer, shvaćao je da se ljudi bore sa svojom okol inom, a najprilagodljiviji su bili oni koji su bili i najuspješniji. N a taj je način Sumner podržavao ljudsku agresivnost i kompetitivnost. Oni koji su uspijevali, to su i zasluživali, a oni koji nisu, zaslužili su da propadnu. Sumner se, kao i ranije Spencer, protivio naporima, naročito vladinim naporima, usmjerenim pomaganju onih koji nisu uspjeli. Takva bi intervencija bila usmjerena protiv principa prirodne selekcije, koja i medu ljudima i među nižim životinjama dozvoljava prilagođe-nijima da prežive, a onima koji to nisu, da iščeznu. Sumner je to iskazao na sljedeći način: "Ukoliko nam se ne sviđa preživljavanje najprilagodljivijih, onda nam samo ostaje jedna alternativa, a ta je da dopustimo preživljavanje neprilagodljivih" ( B . C u r t i s , 1 9 8 1 . : 8 4 ) . Ovaj teorijski sistem vrlo se dobro uklapa u razvoj kapitalizma, budući da mu osigurava teorijski legitimitet za postojanje velikih razlika u bogatstvu i moći .

Danas je Sumner samo od pukog historijskog interesa iz dva razloga. Prvo -njegova socijal-darwinisticka ori jentaci ja općenito se promatra kao jednostavno i grubo opravdanje kompetit ivnog kapitalizma i zalaganja za status quo. Nadal je , na Sveučilištu Yale nije uspio dobro utemeljiti sociološku školu s m n o g o sl jedbenika. Takav će se uspjeh dogoditi nekol iko godina kasnije na Sveučilištu u Chicagu (Heyl i Heyl , 1 9 7 6 . ) . Usprkos uspjehu u svom vremenu, "Sumnera se danas prisjeća vrlo mali broj ljudi" (B.Curtis , 1 9 8 1 . : 1 4 6 ) .

L E S T E R F . W A R D ( 1 8 4 1 - 1 9 1 3 ) . J o š jedan značajan sociolog svoga doba, n o kasnije od malog značenja je Lester Ward . Imao je neobičan životni put koj i je većinom proveo kao paleontolog, radeći za saveznu vladu. Z a to vrijeme čitao je Spencera i C o m t e a i razvio velik interes za sociologiju. Publicirao je znatan broj radova u kasnim 1 8 0 0 - t i m i ranim 1 9 0 0 - t i m godinama, u koj ima je izložio svoju sociologijsku teori ju. Zbog dobrog prihvata njegovih objavljenih radova bio je 1 9 0 6 . godine izabran za prvog predsjednika Američkog sociološkog društva. T e k tada se zaposlio na svome prvom akademskom položaju na Sveučilištu Brown, na kojem ostaje sve do smrti.

W a r d je , kao i Sumner, bio pod utjecajem Herberta Spencera. Prihvatio je ideju da su se ljudi razvili od nižih oblika do sadašnjeg stanja. Vjerovao je da je rano društvo bilo obl ikovano svojom jednostavnošću i moralnim siromaštvom, dok je moderno društvo znatno kompleksni je , sretnije, i osigurava veći stupanj s lobode. Zadatak sociologije - čiste sociologije - jest da proučava osnovne zakone socijalne promjene i socijalne strukture. Međut im, Ward se nije zadovoljavao t ime da

4 8 UVOD

sociologi ju shvati kao proučavanje društvenog života. Vjerovao je da ona mora imati i praktičnu stranu; očigledno je da mora postojati i primijenjena sociologija. Takva je sociologija svjesno primjenjivala znanstvena saznanja za ostvarenje bol jeg društva. U tom smislu, on nije bio ekstremni socijalni darvinist: vjerovao je u potrebu i značaj socijalne reforme.

Iako imaju histori jsko značenje i Sumner i W a r d nemaju veće značenje za sociologijsku teori ju. Sada ć e m o se, međutim, okrenuti nekim teoret ičar ima i jednoj školi - Cikaškoj školi - koja je otpočela dominirati sociologi jom u Americi . O n a je u povijesti sociologije neobična zbog toga što je bila jedna od ri jetkih primjera (Durkheimova škola u Parizu bila je druga) "kolektivnog intelektualnog poduzetništva integriranog tipa" u historiji sociologije (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 ) . Tradic i ja koja je započela na Sveučilištu u Chicagu trajno je značajna za sociologi ju i njen teori jski (i empirijski) status.

Čikaška škola 1

Odjel za sociologiju na Sveučilištu u Chicagu osnovao je 1 8 9 2 . godine Albion Small . Njegov intelektualni rad je od manjeg suvremenog značenja nego li kl jučna uloga koju je imao u institucionaliziranju sociologije u SAD (Faris, 1 9 7 0 . ; M a t thews, 1 9 7 7 . ) . Bio je važan pomagač u stvaranju Odjela za sociologi ju na Čikaš-kom sveučilištu koj i će kroz niz godina postati osnovnim centrom razvoja sociologije u SAD. Small je sudjelovao u izradi prvog udžbenika sociologije 1 8 9 4 . godine, a 1 8 9 5 . utemelj io je American Journal of Sociology (Američki časopis za sociologiju), časopis koji je sve do današnjih dana dominantna snaga u toj disciplini. 1 9 0 5 . godine Small je sudjelovao u utemeljivanju American Sociological Society (Američko sociološko društvo), osnovnog profesionalnog udruženja američkih sociologa sve do danas (Rhoades, 1 9 8 1 . ) . (Neugoda izazvana inicijalima naziva Američkog sociološkog društva, ASS, dovela je 1 9 5 9 . godine do promjene imena u American Sociological Association (Američko sociološko udruženje) s inici jalima ASA.

R A N A ČIKAŠKA SOCIOLOGIJA

Novoosnovani Odjel za sociologiju na Sveučilištu u Chicagu imao je nekol iko karakterističnih značajki. N a prvom mjestu, bio je vrlo čvrsto povezan s religi jom (Vidich i Lyman, 1 9 8 5 . ) . Neki njegovi članovi bili su i sami svećenici, a neki su bili sinovi svećenika. Small je , na primjer, vjerovao da "najviši cilj sociologije mora biti kršćanski" (Matthews, 1 9 7 7 . : 9 5 ) . T o je stanovište vodilo k ideji da sociologi ja mora biti zainteresirana za socijalne reforme, što je također bilo povezano s uvjerenjem da mora biti znanstvena. 2 Znanstvena sociologija, s cil jem društvenog poboljšavanja trebala se primjenjivati u brzo rastućem gradu Chicagu, koj i je bio poligon pozitivnih i negativnih učinaka urbanizacije i industrijalizacije.

Vidi kod Bulmera (1985.) raspravu ο tome što određuje pojam škola i zašto možemo govoriti ο "Cikaškoj školi". Tiryakian (1979 . ; 1986.) također raspravlja općenito ο školi, a posebno ο Cikaškoj školi, naglašavajući ulogu karizmatskih lidera, ali i metodološke inovacije. Vidi također: Amsterdam-ska (1985 . ) .

2 Kako ćemo, međutim, vidjeti, koncept znanosti u okviru Čikaške sociološke škole postao je previše "mekan", barem u očima pozitivista koji su kasnije postali dominantni u sociologiji.


Ovdje valja zabilježiti doprinos jednog od najranijih članova Čikaškog sociološkog odjela, W . I . Thomasa ( 1 8 6 3 - 1 9 4 7 ) . T h o m a s je 1 8 9 5 . godine postao član Čikaškog odjela gdje je 1 8 9 6 . napisao doktorsku disertaciju. Tra jan utjecaj T h o masa moguće je sagledati u njegovom naglašavanju potrebe izrade znanstvenih istraživanja ο sociologijskim problemima (Lodge, 1 9 8 6 . ) . Iako je mnogo godina držao glavni položaj na odjelu, poznatim ga je učinilo djelo The Polish Peasant in Europe and America (Poljski seljak u Europi i Americi), koje je publicirao s F lor ianom Znanieckim 1 9 1 8 . godine. Mart in Bulmer vidi to djelo kao "razdjelni-cu", budući je pomaknulo sociologiju od "apstraktne teori je i knjižničarskih istraživanja prema proučavanju empirijskog svijeta inkorporiranog u teorijski okvir" ( 1 9 8 4 . : 4 5 ) . Norbert Wil ley drži da je Poljski seljak krucijalan za zasnivanje sociologije u smislu "razjašnjavanja jedinstvenog intelektualnog prostora u koj i se disciplina može smjestiti i u ko jem može istraživati" ( 1 9 8 6 . : 2 0 ) . Knjiga je nastala kao rezultat osmogodišnjeg istraživanja u Europi i Americi , te prvenstveno predstavlja studiju ο društvenim poremećaj ima medu poljskim imigrantima. Sami podaci bili su manje značajni. Međut im, bitna je bila metodologi ja . O n a je uključivala proučavanje različitih tipova podataka, uključujući autobiografski materi jal , plaćene napise, analizu porodičnih pisama, analizu novina, javnih dokumenata i pisanih dokumenata upućenih različitim uredima.

Iako je Poljski seljak bio prije svega makrosociologi jska studija ο soci jalnim institucijama, t i jekom svoje karijere T h o m a s je sve više naginjao mikroskopskim soci jalnopsihologijskim ori jentaci jama. Najpoznati j i je po svojoj soci jalnopsiho

logijskoj izjavi: "Ukoliko ljudi definiraju situaciju kao realnu, biti će realna po svojim konzekvencama" (Thomas i T h o m a s , 1 9 2 8 . : 5 7 2 ) . Ovdje je naglasak na značenju onoga ο čemu ljudi razmišljaju te kako to razmišljanje utječe na nj ihovo ponašanje. T a mikroskopska, soci jalno-psihologijska ori jentaci ja u kontrastu je prema makroskopskoj soci jalno-strukturalnoj i soci jalno-kulturalističkoj ori jentaciji evropskih mislilaca kakvi su M a r x , W e b e r i Dürkheim. Takva će ori jentaci ja postati jedna od glavnih odlika čikaškog teori jskog ostvarenja - s imboličkog interakcionizma (Rock, 1 9 7 9 . : 5 ) .

Sljedeći značajniji lik u Chicagu bio je Rober t Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 ) . Park je došao u Chicago kao honorarni predavač 1 9 1 3 . godine i uskoro postao vodećom l ičnošću na Odjelu. Kako je to već ranije bio slučaj sa Smallom, i Parkovo značenje ne leži samo u njegovom intelektualnom doprinosu. Njegovo značenje za razvoj sociologije može se konstatirati u više oblasti. Prvo - postao je dominantnim l ikom u Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Chicagu, koji je pak najviše ut jecao na razvoj sociologije sve do 1930- ih godina. Drugo - Park je studirao u Europi i na taj je način pobudio pažnju sociologa u Chicagu za mislioce s kontinenta. O d posebnog teori jskog značaja je činjenica da je Park studirao kod Simmela čije su ideje, a napose njegova usredotočenost na akciju i interakciju, pomogle u razvoju teori jske orijentacije Čikaške škole (Rock, 1 9 7 9 . . - 3 6 - 4 8 ) . Treće - prije nego je postao sociolog, Park je bio novinar, a to mu je iskustvo ukazalo na značaj urbanih problema i potrebu da se podaci prikupljaju primjenom tehnike osobnog promatranja na terenu. Iz toga je proistekao osnovni interes Čikaške škole urbane ekologije. Četvrto - Park je imao ključnu ulogu u rukovođenju izradama doktorata na Odjelu te je na taj način razvio "kumulativni program doktorskih istraživanja" (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 3 ) . Konačno , 1 9 2 1 . godine Park i Ernest W . Burgess publiciraju m i stvarni značajniji sociološki udžbenik Introduction to the Science of Sociology

5 0 UVOD

Robert Park: biografska skica

Robert Park nije slijedio tipičnu karijeru akademskog sociologa - fakultet, doktorat, profesorski položaj. Umjesto toga, bavio se različitim aktivnostima prije negoli je relativno kasno u životu postao sociolog. Usprkos kasnome početku, Park je ostavio produbljen učinak na sociologiju općenito, a posebno na sociologijsku teoriju. Različita životna iskustva Roberta Parka utjecala su na njegovu neobičnu životnu orijentaciju i na oblikovanje ukupnog profila Čikaške škole, simboličkog interakcionizma i u krajnjoj liniji, na dobar dio same sociologije.

Park je roden u Harveyvilleu u državi Pennsylvania 14. veljače 1864. godine (Matthews, 1977.). Kao student na Sveučilištu Michigan bio je izložen utjecajima mnogih velikih mislilaca svoga doba kao, na primjer, Johna Deweya.

lako ga je svijet ideja uzbuđivao, Park je imao i snažnu potrebu da radi u stvarnom svijetu. To je i sam ovako izrazio: "Odlučio sam samostalno proživjeti iskustvo radi iskustva, prikupiti ga u svoju nutrinu ... sve radosti i tugu svijeta" (1927/1973.:253). Po završetku fakulteta, započinje raditi kao novinar, što mu daje mogućnosti da se upozna sa stvarnim svijetom. Sam je želio vršiti istraživanje ("istraživati kockarnice i pušionice opijuma", Park, 1927/1973.:254). Pisao je ο životu grada s mnoštvom živih detalja. Proveo bi terensko istraživanje, promatrao i analizirao, i, na posljetku, opisao svoje opservacije. U biti, već je tada provodio onu vrstu istraživanja ("znanstveno izvještavanje") koje će postati jednom od najpoznatijih značajki čikaške sociologije, odnosno urbane etnologije koja je koristila tehnike sudjelujućeg promatranja.

lako je precizan opis društvenog života i dalje bio predmetom njegovog pasioniranog interesa, Park je postupno postajao nezadovoljan svojim novinarskim poslom, budući da on nije mogao zadovoljiti njegove intimne i, što je još važnije, intelektualne potrebe. Osim toga, činilo mu se da säm dovoljno ne doprinosi unapređenju svijeta, pa je tijekom vremena postupno razvio duboki interes za socijalnu reformu. 1898. g., u dobi od 34 godine, Park napušta posao novinara i upisuje se na studij filozofije na

(Uvod u znanost ο sociologiji). T a će utjecajna knjiga narednih godina biti posebno važna zbog svoje znanstvene i istraživačke orijentacije i proučavanja širokog opsega socijalnih fenomena.

Počevši od kasnih 1 9 2 0 - i h i ranih 1930- ih godina Park je sve manje vremena provodio u Chicagu. Konačno , njegov doživotni interes za proučavanje rasnih odnosa (bio je sekretar B o o k e r a T . W a s h i n g t o n a , prije nego li je postao s o c i o l o g ) , usmjer io ga je da započne raditi na Fisk sveučilištu ("Crno sveučil i šte") 1 9 3 4 . godine. Iako opadanje značaja Odjela za sociologiju na Sveučilištu u Chicagu nije bilo uzrokovano samo ili uglavnom zbog odlaska Rober ta Parka, njegov je status počeo slabiti u 1 9 3 0 - i m godinama. N o , prije negoli detaljnije razmotr imo razloge opadanja značaja čikaške sociologije te porast značaja drugih sveučilišta i teori jskih ori jentaci ja, potrebno je da se vratimo na rane dane škole i osvrnemo na rad dvaju znanstvenika čiji je rad bio od posebnog, dugotrajnog značaja - na Charlesa H o r t o n a Cooleya, i još značajnijeg, Georgea Herberta M e a d a .


Sveučilištu Harvard. Tamo ostaje godinu dana, a zatim odlučuje otići u Njemačku, koja je u to vrijeme bila središtem svjetskog intelektualnog života. U Berlinu se susreo s Georgom Simmelom, čiji će rad duboko utjecati na Parkovu sociologiju. U biti, Simme-lova predavanja su bila jedino formalno sociologijsko obrazovanje koje je Park ikada prošao. Sam je Park rekao: "Većinu moga znanja ο društvu i ljudskoj prirodi stekao sam mojim osobnim promatranjima" (1927/1973.:257). Park 1904.g. završava svoju doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Heidelbergu. Karakteristično je da je njome bio nezadovoljan, te je rekao: "Sve što sam mogao pokazati bila je ta mala knjižica koje sam se stidio" (Matthews,1977.:57). Odbio je predavati na ljetnoj školi Čikaškog sveučilišta i napustio akademsku karijeru, kao što je to ranije učinio i s novinarskim poslom.

Potreba da i osobno doprinese socijalnom boljitku usmjerila ga je da preuzme funkciju tajnika i odgovorne osobe za publicitet u Udruženju za reformu Konga, koje je bilo osnovano sa zadatkom sprječavanja brutalnosti i eksploatacije u Belgijskom Kongu. U tom periodu, susreo je Bookera T. Washingtona i posebno se zainteresirao za pokušaje poboljšanja položaja crnih Amerikanaca. Postaje VVashingtonov tajnik i igra ključnu ulogu u aktivnostima Tuskegee instituta. 1912. g. susreće W.I. Thomasa, čikaškog sociologa koji je držao predavanja na istom institutu. Thomas ga poziva da održi ciklus predavanja na temu "Crnac u Americi" manjoj skupini studenata doktorana-da na Sveučilištu u Chicagu, i Park otpočinje predavati 1914. godine. Predavanja su bila vrlo uspješna te su se ponovila sljedeće godine pred dvostruko većim slušateljstvom. Istodobno Park pristupa Američkom sociološkom društvu i već poslije jednog desetljeća postaje njegovim predsjednikom. Postupno je postigao postavljenje s punim radnim vremenom na Sveučilištu u Chicagu, iako profesuru nije dobio sve do 1923. kada mu je bilo 59 godina. Kroz otprilike dva desetljeća u kojima je bio povezan sa Sveučilištem u Chicagu imao je ključnu ulogu u oblikovanju intelektualne orijentacije Sociološkog odjela.

Park je ostao intelektualno nemiran i poslije svog umirovljenja na Čikaškom sveučilištu u ranim tridesetim godinama. Držao je predavanja i nadgledao istraživanja na Sveučilištu Fisk, sve dok nije imao gotovo 80 godina. Mnogo je putovao. Umro je 7.veljače 1944. godine, tjedan dana prije no što je trebao proslaviti svoj 80. rođendan.

C H A R L E S H O R T O N C O O L E Y ( 1 8 6 4 - 1 9 2 9 ) . Povezanost Cooleya s Čikaškom školom zanimljiva je zbog toga što je cijelu svoju karijeru proveo na Sveučilištu Michigan, a ne na Sveučilištu u Chicagu. Međut im, njegova teori jska pozicija bila je u skladu s teori jom simboličkog interakcionizma koja će postati najvažnija teorijska ori jentaci ja cikaške sociologije.

Cooley je doktorirao na Sveučilištu Michigan 1 8 9 4 . godine. Razvio je snažan interes za sociologiju, no tada još na tom Sveučilištu nije postojao odjel za sociologiju. Zato su pitanja za njegov završni doktorski ispit došla sa Sveučilišta Columbia (New York) , gdje se sociologija predavala od 1 8 8 9 . godine pod rukovodstvom Franklina Giddingsa. Cooley je svoju predavačku aktivnost započeo u Michiganu 1 8 9 2 . godine, prije no što je dovršio svoj doktorat , i t amo ostao do kraja kari jere.

Iako je Cooley imao vrlo širok dijapazon pogleda, danas je najviše poznat po svojim uvidima u socio-psihološke aspekte društvenog života. Njegov je rad u ovom području sukladan s radom Georgea Herberta Meada , iako je M e a d oči-

5 2 UVOD

gledno imao dublji i duži učinak na sociologiju od Cooleya. Cooley se interesirao za svijest ali je (kao i Mead) odbio odvojiti svijest od socijalnog konteksta . T o je najbolje objasniti uz pomoć koncepta koji je preživio sve do današnjih dana -koncepta the looking-glass self (promatranje sebe u ogledalu, "ja u zrcalu"). Uz p o m o ć toga koncepta , Cooley je shvaćao da ljudi posjeduju svijest koja se oblikuje kroz stalne procese socijalne interakci je.

Drugi važniji koncept koji može ilustrirati Cooleyeve soci jalno-psihološke interese, i koji je također stalno zanimljiv i značajan, je njegovo određenje primarne grupe. Primarne grupe su intimne, licem-u-lice grupe koje imaju kl jučnu ulogu u povezivanju aktera u šire društvo. Posebno su značajne primarne grupe u životu mladih - najčešće je to obitelj i grupa vršnjaka. Pojedinac se u takvim grupama razvija u soci jalno biće. U okviru primarne grupe razvija se proces "ja u ogledalu" i egocentr ično dijete uči da i druge članove uzme u obzir te da na taj način postane koristan član društva.

I Cooley i M e a d odbacuju bihevioristički pogled na ljudska bića koj i tvrdi da ljudi samo slijepo i nesvjesno odgovaraju na vanjske stimulanse. Pozitivno je , međutim, da su vjerovali kako ljudi posjeduju svijest i osobnost te da sociologa mora zanimati i on mora proučavati i taj aspekt socijalne stvarnosti. Cooley je nagovarao sociologe da se osobno pokušaju staviti na mjesta aktera koje proučavaju, da upotri jebe metodu sympathetic introspection (suosjećajne introspekci je) kako bi proučavali svijest. Analizirajući što sve akteri mogu učiniti u pojedinim situacijama, sociolozi mogu razumjeti značenja i motive koji su u osnovi soci jalnog ponašanja. M e t o d a suosjećajne introspekcije mnogima se činila veoma neznanstvenom. U ovom području, M e a d o v rad svakako predstavlja napredak u odnosu na Cooleya. N o , bez obzira na to , postoji velika sličnost interesa ove dvojice autora, a naroči to i njihovo zajedničko shvaćanje da se sociologija mora usredotočiti na proučavanje socijalno-psiholoških fenomena svijesti, akcije i interakci je .

G E O R G E H E R B E R T M E A D ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) . Najvažniji mislilac povezan s Cikaškom školom i teori jom simboličkog interakcionizma nije bio sociolog nego filozof, George Herbert M e a d . 3 M e a d je započeo predavati filozofiju na Sveučilištu u Chicagu 1 8 9 4 . godine, na kojem ostaje sve do svoje smrti 1 9 3 1 . Obzirom na njegovo središnje značenje u povijesti sociologijske teori je , on predstavlja na neki način paradoksalan primjer zato što je predavao filozofiju a ne sociologi ju kao i zato što je za života relativno malo objavio. Ta j je paradoks na određen način razriješen dvjema činjenicama. Prvo - M e a d je držao predavanja iz socijalne psihologije na Odjelu za filozofiju, a njih su pohađali i mnogi studenti sociologi je . Njegove su ideje imale bitan učinak na mnoge od njih. Takvi su studenti kombini rali njegove ideje s onima s koj ima su se susretali na Odjelu za sociologiju kod ljudi kakvi su, na primjer, bili Park ili T h o m a s . Iako u to doba nije postojalo nešto što bismo mogli nazvati teori jom simboličkog interakcionizma, stvarali su je sami studenti kombiniranjem različitih ideja. N a taj način postaje očiglednim da je M e a d imao snažan utjecaj na ljude koji će kasnije razvijati simbolički interakcioni-zam. Drugo - Meadovi su studenti bilješke s njegovih predavanja sakupili i publicirali poslije njegove smrti u knjizi pod njegovim imenom. T a knjiga (Mind,

Suprotna mišljenja imaju Lewis i Smith, 1980. Ο nekim njihovim idejama raspravljamo u petom poglavlju.


Self and Society /Svijest, osoba i društvo/, M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . ) njegove je ideje iz prostora usmenog prebacila u područje pisane tradicije. Ova se knjiga i danas čita s velikim interesom kao osnovni intelektualni izvor teorije s imboličkog interakci-onizma.

Ozbil jni je ć e m o se pozabaviti s Meadovim idejama u petom poglavlju, a sada treba naglasiti samo neke osnovne ideje te ih povijesno situirati. M e a d o v e se ideje moraju proučavati u kontekstu psihologijskog biheviorizma. M e a d je svakako bio pod snažnim utjecajem te ori jentacije i prihvatio je mnoge od njenih zasada. Prihvatio je , na primjer, njenu orijentaciju na aktera i njegovo ponašanje. Držao je razumnim također i bavljenje biheviorista nagradama i troškovima ukl jučenim u ponašanja aktera. M e a d a je zabrinjavala činjenica što biheviorizam nije - kako se čini - išao dovol jno daleko. Biheviorizam je, na primjer, isključio svijest iz ozbil j nijeg razmatranja smatrajući da ona nije podložna znanstvenom proučavanju. O n se vehementno suprotstavio takvom stajalištu, težeći proširiti principe biheviorizma na analizu "osobe". Takvim postupkom M e a d naglašava slično stanovište na kojem je inzistirao i Cooley . Međut im, tamo gdje se Cooleyova pozicija činila neznanstvenom, M e a d je pružio mnogo znanstveniji koncept svijesti, proširujući visoko znanstvene metode psihologijskog biheviorizma.

M e a d je američkoj sociologiji ponudio socijalno-psihologijsku teori ju koja je u oštrom kontrastu spram primarnih socijetalnih teori ja koje su razvijali glavni europski teoretičari - M a x Weber , Dürkheim, Spencer i C o m t e . Jedini izuzetak bio je S immel . N a taj se način simbolički interakcionizam razvio velikim dijelom iz Simmelovih interesa za akciju i interakciju i Meadovih interesa za svijest. Međut im, takvo usredotočenje uzrokovalo je i slabosti u M e a d o v o m radu, kao i u s imboličkom interakcionizmu uopće, na socijetalnim i kulturnim razinama.

O P A D A N J E Z N A Č A J A ČIKAŠKE SOCIOLOGIJE

Čikaška sociologi ja dostiže svoj vrhunac 1 9 2 0 - i h godina, no u 1 9 3 0 - i m godinama, odlaskom R. Parka i smrću Meada , Odjel za sociologiju počinje gubiti najznačajniji položaj u američkoj sociologiji . F. Mat thews ( 1 9 7 7 . ; vidi također i Bulmer , 1 9 8 4 . ) , naglašava nekoliko razloga važnih za razumijevanje opadanja značenja čikaške sociologi je , od kojih su dva najvažnija.

Prvo - sociologija se kao disciplina ubrzano razvija s izrazitim naglaskom na znanstvenost, koristeći vrlo složene metode i statističke analize. U t o m smislu, Čikaška je škola bila bliža deskriptivnim etnografskim proučavanjima, naglašavajući subjektivne osobne orijentacije (u Thomasovim pojmovima, u njihovim "definici jama situacija"). I sam je Park postupno odbacivao statistiku (nazivao ju je "popularnom magijom") j e r mu se činilo da je sprječavala analizu subjektivnosti, osebujnog i neobičnog. Činjenica je , međutim, da je vrlo značajan rad iz područja kvantitativne sociologije koji je bio također razvijen na Sveučilištu u Chicagu (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 5 1 - 1 8 9 ) često ignoriran zbog prenaglašavanja tzv. kvalitativnih metoda istraživanja. Drugo - sve je više i više pojedinaca izvan Chicaga dobivalo značajniji utjecaj i u Američkom sociološkom udruženju i u časopisu American Journal of Sociology. Istočno sociološko udruženje Amerike osnovano je 1 9 3 0 . godine i njegovi su članovi postupno potiskivali članove udruženja sa Srednjeg Zapada kao i one iz Chicaga (Willey, 1 9 7 9 . : 6 3 ) . Pobuna protiv Chicaga 1 9 3 5 . g. dovodi do izbora tajnika sociološkog udruženja izvan Chicaga i do pokretanja novog službenog časopisa American Sociological Review (Američka sociološka

5 4 UVOD

Pitirim Sorokin: biografska skica

Pitirim Sorokin rođen je u zabitnom ruskom selu 2 1 . siječnja 1899. godine. U svojim mlađim godinama, još dok je bio student teologije, Sorokin biva uhapšen zbog revolucionarnih aktivnosti i provodi 4 mjeseca u zatvoru. Napokon dolazi na Sveučilište u St. Petersburg gdje istražuje, predaje, ali i bavi se revolucionarnom djelatnošću, što ga ponovno dovodi u zatvor. Obrana njegove doktorske disertacije bila je određena za ožujak 1917. godine, no neposredno prije no što je taj ispit trebao započeti, buknula je ruska revolucija. To je Sorokinu onemogućilo stjecanje doktorata sve do 1922. godine. Aktivan u revoluciji, ali suprotstavljen boljševicima, Sorokin je bio član privremene vlade Kerenskoga. No, kada su boljševici pobijedili, Sorokin se ponovno našao u zatvoru, ovaj put u rukama

boljševika. Konačno, na Lenjinovo naređenje, Sorokina oslobađaju i dozvoljavaju mu povratak na sveučilište. Međutim, njegov je rad cenzuriran, a i zlostavlja ga tajna policija. Konačno, dobio je dozvolu da napusti Rusiju i poslije kraćeg zadržavanja u Čehoslovačkoj stiže u SAD u listopadu 1923. godine.

Isprva Sorokin drži predavanja na raznim sveučilištima, no uskoro dobiva stalno namještenje na Sveučilištu u Minnesoti. Postaje ubrzo redovni profesor. Do tada je već objavio nekoliko knjiga u SSSR-u, a nastavio je začuđujućom brzinom publicirati knjige i u Americi. Ο vlastitoj produktivnosti u Minnesoti sam je rekao: "Znao sam da moja produktivnost nadmašuje ukupnu produktivnost prosječnog sociologa tijekom cijeloga njegovog života" (1963.:224). Sorokinove knjige, kao na primjer Social Mobility i Contemporary Sociological Theories (Socijalna pokretljivost, Suvremene sociološke teorije) priskrbile su mu nacionalni ugled, i 1929. godine ponuđeno mu je (što je i prihvatio) prvo predavačko mjesto sociologa na Sveučilištu Harvard. To se predavačko mjesto nalazilo u Odjelu za ekonomiju, jer tada još sociološki odjel na Harvardskom sveučilištu nije postojao.

Ubrzo po Sorokinovom dolasku na Harvard bio je osnovan zasebni Odjel za sociologiju, a Sorokin postavljen za njegovog prvog pročelnika. S tog je položaja Sorokin izgradio najvažniji sociološki odjel u Americi. U tom razdoblju, također završio rad koji će postati njegovim najpoznatijim djelom-Soc/a/ and Cultural Dynamics (Socijalna i kulturna dinamika), 1937.-1941.

Pitirima Sorokina opisivali su kao "zločestog dečka i vražjeg odvjetnika američke sociologije" (R. Williams, 1980.:100). Obdaren vrlo snažnim egom, Sorokin je bio

revija) (Lengermann, 1 9 7 9 . ) . Prema Willeyu, "Čikaška škola je pala kao divovski hrast" ( 1 9 7 9 . : 6 3 ) . T o je pak omogući lo porast značenja drugih centara moći , medu koj ima su se posebno isticali Sveučilište u Harvardu i Ivy liga. Simbolički interakcionizam bio je u najširem smislu nedeterministička usmena tradicija i kao takav postupno se povlači pred eksplicitnijim i kodificiranijim teori jskim sustavima kakav je strukturalni funkcionalizam povezan s Ivy Ligom (Rock, 1 9 7 9 . : 1 2 ) .


kritičan prema svemu i svakome. Zato je i on sam, kao i njegov rad, bio predmetom mnogih kritičkih analiza. Mnogo toga možemo objasniti ako citiramo jedan izvadak iz pisma koje je Sorokin pisao uredniku časopisa American Journal of Sociology (Američki časopis za sociologiju):

"Vrlo degradirajući karakter vaših recenzija dobra je reklama za moje knjige zbog visokog stupnja korelacije između proklinjanja mojih knjiga ... i njihovog stvarnog uspjeha. Što se više moje knjige proklinju (praktično su vaši recenzenti prokleli sve moje knjige) utoliko su značajniji i uspješniji bili moji prokleti radovi" (Sorokin, 1963.:229).

Jednu od najdužih i najinteresantnijih svađa Sorokin je imao s Talcottom Parson-som. Parsons je na Sveučilištu Harvard postavljen kao predavač sociologije kada je Sorokin bio pročelnik Odjela za sociologiju. Pod Sorokinovim rukovođenjem Parson je na Harvardu vrlo postupno napredovao u karijeri. Međutim, pokazao se dominantnim sociologom na Sveučilištu Harvard, a i u Americi. Sukob između Sorokina i Parsonsa bio je pojačan i zbog značajnog preklapanja njihovih teorija. Usprkos sličnostima, Parsonsov je rad privukao mnogo širi interes i dugotrajniju pažnju javnosti negoli Sorokinov. Kroz niz godina Sorokin je razvio dosta zanimljiv odnos spram Parsonsovog rada, koji se reflektirao u nekoliko njegovih knjiga. S jedne strane, kritizirao je Parsonsa da krade njegove ideje, a s druge, bio je oštar kritičar Parsonsove teorije. Do još jedne tenzije u njihovim odnosima dolazilo je zbog studenata-doktoranada. Jedno od velikih postignuća ranog perioda Harvardskog odjela za sociologiju bila je sposobnost da privuče talentirane doktorande sociologije kakav je, na primjer, bio Robert Merton. lako su ti studenti bili pod utjecajem ideja obojice znanstvenika, Parsonsov se utjecaj pokazao snažnijim i dugoročnijim od Sorokinovog. Parsons je zamijenio Sorokina na mjestu pročelnika Odjela za sociologiju koji je transformirao u Odjel za društvene odnose. Ο tome je Sorokin rekao:

"I tako ja nisam odgovoran za sve ono što se događa Odjelu, zato što je fuzioniran s psihopatologijom ili psihologijom ili pak kulturnom antropologijom da bi konačno bio preimenovan u 'Odjel za socijalne odnose', čime se sociologija svela na eklektičku skupinu različitih neobičnih ideja spomenutih disciplina ... Odjel socijalnih odnosa ... nije dao toliko značajnih sociologa koliko je to učinio Odjel za sociologiju ... pod mojim pročelništvom" (Sorokin, 1963.:251).

Konačno je na Sveučilištu Harvard Sorokin bivao sve više i više izoliran, prognan u ured koji je "izgledao zapušteno" i sveden na osobu koja umnožena pisma gura pod vrata članovima Odjela tvrdeći da je Parsons ukrao njegove ideje (Coser, 1977.:490).

Sorokin je umro 11 . veljače 1968. godine.

I 1

SOCIOLOGIJSKA TEORIJA DO POLOVICE STOLJEĆA

Razvoj Sveučilišta Harvard, Ivy Lige i strukturalni funkcionalizam

Porast značenja sociologije na Sveučilištu Harvard možemo pratiti od dolaska Pitirima Sorokina 1 9 3 0 . godine. Kada Sorokin stiže na Sveučilište Harvard, sociologijski odjel još nije posto jao, no koncem prve godine njegovog boravka taj je

5 6 UVOD

odjel formiran, a on je postavljen kao njegov prvi pročelnik. Iako je Sorokin prije svega bio sociološki teoretičar, iako je publicirao sve do 1 9 6 0 - i h godina, iznenađujuće je kol iko se njegov rad danas malo navodi i spominje. Očigledno je da njegovo teoretiziranje nije izdržalo kušnju vremena. Dugoročni j i značaj Sorokina možda leži u činjenici formiranja Odjela za sociologiju na Harvardu kao i u zapošljavanju Ta lcot ta Parsonsa (koji je bio zaposlen kao predavač ekonomi je na istom sveučilištu) na položaj predavača sociologi je. Parsons je postao dominantan lik u američkoj sociologiji zbog toga što je približio europske mislioce američkoj javnosti , zbog svojih vlastitih socioloških teori ja kao i zbog mnogih njegovih studenata koji su postali značajni sociološki teoretičari .

P I T I R I M S O R O K I N ( 1 8 8 9 - 1 9 6 8 ) . Sorokin je napisao ogroman opus i razvio teori ju koja je , ako ništa drugo, nadmašila Parsonsovu teori ju u dometu i kompleksnosti . Najcjeloviti je izlaganje njegove teorije sadržano je u knjizi Social and Cultural Dynamics [Socijalna i kulturna dinamika) koja je u 4 sveska publicirana između 1 9 3 7 . i 1941. godine. U njoj je Sorokin prikupio veliku empiri jsku građu p o m o ć u koje je razvio opću teoriju socijalne i kulturne promjene . Nasuprot evolucionističkim teoret ičarima socijalne promjene, Sorokin razvija cikličku teoriju. O n smatra da društva osciliraju između tri različita tipa mental i teta - os jećajnog, ideacionog i idealističkog. Društva u koj ima preovlađuje osjećajnost naglašavaju ulogu čuvstava u razumijevanju stvarnosti, ona u koj ima dominira transcendentalno i krajnje religiozno razumijevanje stvarnosti su ideaciona društva, a idealistička društva predstavljaju prijelazni tip u koj ima podjednak utjecaj imaju osjećajnost i religioznost.

Osnovni pokretač socijalne promjene valja potražiti u unutarnjoj logici svakog od navedenih sistema. Drugačije rečeno, sistemi se nalaze pod stalnim unutarnjim pritiskom da prošire svoj način razmišljanja sve do njegovih logičkih granica. Stoga, osjećajno društvo na koncu postaje tol iko osjećajno da time priprema vlastito ukidanje. Kada osjećajnost dostigne svoj logički maksimum, ljudi se obraćaju ideacionim sistemima kao utočištu. N o , kada i taj sistem dođe do svoje granice, on također dostiže svoj logički kraj , što rezultira time da društvo postaje pret jerano religiozno. T a k o se postavlja pozornica za uspostavljanje idealističke kulture i, napokon, mogućnost za još jedno ponavljanje ciklusa. Sorokin nije samo razvio vrlo elaboriranu teori ju socijalne promjene, nego je također predvodio prikupljanje vrlo detaljne dokumentaci je iz područja umjetnosti , f i lozofi je, politike itd., koja je podržavala njegovu teori ju. Bilo je to svakako vrlo impresivno postignuće.

Ο Sorokinovom teoretiziranju mogli bi još govoriti , no ovaj uvod treba čitatelju pružiti tek osnovne informaci je ο njegovom djelu. T e š k o je objasniti zašto je Sorokin zaboravljen u tradiciji sociološke teori je . M o ž d a je to zbog njegovog običaja da napada druge, ο čemu je napisao i knjigu Fads and Foibles in Modem Sociology and Related Sciences (Hirovi i mane u suvremenoj sociologiji i srodnim znanostima), 1 9 5 6 . g. M o ž d a će Sorokina ponovno otkriti iduća generaci ja socioloških teoretičara. Sada se, međutim, njegov rad nalazi izvan glavnog ti jeka modernog sociologijskog teoretiziranja.

T A L C O T T P A R S O N S ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 ) . Iako je u mladim godinama Parsons objavio nekol iko eseja, njegov glavni doprinos bio je utjecaj na doktorande sociologi je , koj i su se i sami kasnije razvili u poznate sociološke teoret ičare. Najznačajni j i


medu njima bio je Rober t M e r t o n koji postiže stupanj doktora znanosti 1 9 3 6 . godine i ubrzo nakon toga postaje glavni teoretičar i središnji lik teoretiziranja u Parsonsovom stilu na Sveučilištu Columbia u N e w York Cityju. Iste godine ( 1 9 3 6 . ) Kingsley Davis stječe stupanj doktora znanosti i zajedno s Wi lber tom M o o r o m (koji je stekao stupanj doktora znanosti na Sveučilištu Harvard 1 9 4 0 . g.) objavljuje jedan od osnovnih radova strukturalno-funkcionalne teori je , koja će postati glavnim ostvarenjem Parsonsa i njegovih sl jedbenika. Međut im, Parsonsov utjecaj nije bio ograničen samo na 1 9 3 0 . godine. Znača jno je da je sve do 1 9 6 0 - i h godina obrazovao doktorande sociologije koji su i sami bili veoma utjecajni.

Presudna godina za Parsonsa, a i za američku sociologijsku teori ju bila je 1 9 3 7 . godina, u kojoj je objavljena njegova knjiga The Structure of Social Action (Struktura socijalne akcije). Ova je knjiga bila vrlo značajna za sociologijsku teori ju u Americi zbog četiri osnovna razloga. N a prvom mjestu, upoznala je široku američku javnost s europskim intelektualnim nasli jeđem. Najveći dio knjige posvećen je Durkheimu, Weberu i Paretu. Parsonsove interpretaci je ovih teoret ičara obl ikovale su na mnogo godina mišljenje ο njima u Americi .

Drugo Parsons nije M a r x u posvetio gotovo nikakvu pažnju, iako je naglasio značaj djelovanja Durkheima, Webera i čak Pareta. Z b o g toga je marksistička teorija i nadalje uglavnom bila isključena iz legitimne sociologi je.

T r e ć e - knjiga The Structure of Social Action bila je primjer sociologi jskog teoretiziranja kao legitimnog i značajnog oblika sociološke aktivnosti . U t o m smislu, teoretiziranje u Americi poslije objavljivanja ove knjige, mnogo duguje Parsonsovom radu.

K o n a č n o , sam je Parsons razvio posebne sociologijske teori je koje će imati bitan utjecaj na sociologiju. Parsons je na prvom mjestu bio mislilac teori je akcije (vidi u 9 . poglavlju raspravu ο teoriji akcije uopće i ο Parsonsovom doprinosu ovoj teori j i ) . Činilo se da se Parsons usredotočio na aktere, njihove misli i akci je. Međut im, koncem 1 9 3 7 . godine, njegov tadašnji rad, a osobito onaj još kasniji , sve je više ličio na strukturalno-funkcionalne teorije usredotočene na proučavanje kompleksnih socijalnih i kulturnih sistema (vidi u 3 . poglavlju raspravu ο struktu

ralnom funkcionalizmu i Parsonsovom doprinosu toj teori j i ) . Iako je sam Parsons tvrdio da nema nikakve kontradikci je između tih teori ja, postao je najpoznati j i kao strukturalni funkcionalist i bio glavnim predstavnikom te teori je koja je dominirala sociologi jom sve do nedavno. Parsonsova teori jska snaga kao i snaga strukturalno-funkcionalne teorije uopće leži u razjašnjavanju odnosa koji postoje između kompleksnih socijalnih struktura i institucija društva.

Najznačajni je izlaganje Parsonsove strukturalno-funkcionalne teori je pojavilo se ranih 1 9 5 0 - i h godina u nekoliko radova medu koj ima je najpoznati ja knjiga The Social System (Socijalni sistem), 1 9 5 1 . g. U toj knjizi, kao i u drugim radovima, Parsons se usredotočuje na strukture društva i njihove međusobne veze. T e se strukture shvaćaju kao uzajamno ovisne i podržavajuće, usmjerene postizanju dinamičke ravnoteže. Naglasak je stavljen na proučavanje održavanja reda među različitim elementima društva. Promjena u društvu objašnjava se kao normalan proces (Parsons, 1 9 6 6 . ; 1 9 7 1 ) i Parsons konačno prihvaća neoevolucionist ički pogled na socijalnu promjenu. Parsons nije proučavao socijalne sisteme same za sebe, nego se interesirao i za odnose socijalnih sistema s drugim sistemima akcije, posebno kulturnim sistemom i sistemom ličnosti. Međut im, njegov osnovni pogled na odnose između pojedinih sistema bio je u biti isti kao i njegov pogled na

5 8 UVOD

odnose unutar jednog sistema, to jest da su oni određeni kohezi jom, konsenzusom i redom. Drugim ri ječima, različite socijalne strukture izvode veliki broj pozivitnih funkcija jedne za druge.

Jasno je , uzmemo li u obzir iznijeto, zbog čega se Parsonsa prvenstveno određuje kao strukturalnog funkcionalistu. S porastom njegove slave, rasla je u Americi i snaga strukturalno-funkcionalističke teori je . Njegova se misao nalazi u srži ove teori je , a njegovi su studenti i sljedbenici dalje proširili tu teori ju i utvrdili njen dominantan položaj u SAD.

Iako je sam Parsons imao niz pozitivnih uloga u razvoju sociološke teori je u SAD, njegov rad je imao i brojne negativne konzekvence. Prvo, ponudio je interpretaci ju europskih teoretičara koja je, kako se čini, više reflektirala njegove osobne teori jske orijentacije nego njihove. M n o g i američki sociolozi bili su na samim počecima svojih karijera izloženi utjecaju pogrešnih interpretaci ja europskih mislilaca. Drugo - kako je već ranije naglašeno, na početku svoje kari jere, Parsons je uvelike ignorirao M a r x a , što je dovelo do toga da su M a r x o v e ideje t i jekom mnogih godina bile na periferiji američke sociologi je. T r e ć e - njegova vlastita teori ja, t i jekom višegodišnjeg razvoja, pati također od niza slabosti. M e đ u tim, čini se da je njegov istaknut položaj u sociologiji poslužio za prigušivanje i potiskivanje kritike. Stoga i ne začuđuje da su tek nedavno slabosti Parsonsove teori je , a u širem smislu i teori je strukturalnog funkcionalizma, doživjele ozbiljnija preispitivanja.

Međut im, malo smo se predaleko uputili u opisivanje spomenutih događanja i m o r a m o se vratiti na rane 1 9 3 0 - e godine te obratiti pažnju na druge tipove razvoja na Sveučilištu Harvard. Ο razvoju sociologije na tom Sveučilištu m o ž e m o dobiti relativno dobru sliku proučavajući aktivnost drugog značajnijeg lika u toj sredini - Georgea Homansa .

G E O R G E H O M A N S ( 1 9 1 0 ) . Bogataš iz Bostona, George Homans , diplomirao je na Sveučilištu Harvard 1 9 3 2 . godine (Homans, 1 9 6 2 . ; 1 9 8 4 . ) . U doba velike depresije bio je nezaposlen, no ne i siromašan. U jesen 1 9 3 2 . godine L . J . Hender son, fiziolog, držao je predavanja ο teori jama Vilfreda Pareta, a H o m a n s je bio pozvan kao slušač. (Parsons je također prisustvovao seminarima ο Paretu) . H o

mansov opis razloga zbog kojih je prisustvovao seminarima ο Paretu mnogo govori ο tome zašto je američka sociološka teorija bila tako konzervativna, tol iko antimarksistička:

"Pareto me privukao zato što mi je razjasnio ono što sam već unaprijed želio čuti i u to vjerovati. Nisu mi bili potpuno poznati svi razlozi zbog kojih sam bio pripravan vjerovati Paretu, no mogu navesti jedan. Netko je jednom rekao da je cijela moderna sociologija zapravo napor da se odgovori argumentima revolucionara. Kao Bostonski republikanac, koji nije odbacio svoju bogatu obitelj, osjećao sam se tijekom 1930-ih godina lično napadnutim, prije svega od marksista. Bio sam spreman vjerovati Paretu jer mi je on pružio obranu"

(Homans,1962.:4).

Homansovo podvrgavanje utjecaju Pareta dovelo je do nastanka knjige An Introduction to Pareto (Uvod u Pareta) u koautorstvu s Charlesom Curtisom, koja je objavljena 1 9 3 4 . godine. Izdavanje te knjige učinilo je H o m a n s a sociologom, iako je Paretov rad bio zapravo jedino što je on od sociologije do tada proči tao .


1 9 3 4 . godine H o m a n s postaje mladi suradnik na Sveučilištu Harvard, što je bio položaj koji nije zahtijevao obavezno postizanja doktorata znanosti . Zapravo, on nije nikada doktor irao, iako je postao jednim od glavnih likova u sociologiji svoga vremena. Bio je mladi suradnik sve do 1 9 3 9 . godine, i tih je godina sve više i više bio zaokupljen sociologi jom. 1 9 3 9 . povezao se s Odje lom za sociologi ju, no II . svjetski rat prekida tu vezu.

Po povratku iz rata, H o m a n s prelazi na Odjel za socijalne odnose, koj i je , kako smo ranije vidjeli, na Sveučilištu Harvard osnovao Parsons. H o m a n s je svakako poštovao Parsonsov rad, no istodobno je bio i vrlo kritičan spram njegovog stila teoretiziranja. M e d u njima započinje dugogodišnja razmjena mišljenja i stavova koju javno publiciraju u časopisima i knjigama. H o m a n s je u biti tvrdio da Parsonsova teori ja zapravo ne predstavlja teori ju u pravom smislu ri ječi, nego se radi ο š irokom sistemu intelektualnih kategorija u koje se uključuje najveći broj aspekata društvenog života. Nadal je , Homans je vjerovao da teori ja m o r a biti izgrađena odozdo prema gore, procesom pažljivog opserviranja soci jalnog svijeta. Parsonsova je teori ja, međutim, započinjala od općeteori jske razine i kretala se prema niže, prema empirijskim razinama.

U svom vlastitom radu Homans je t i jekom niza godina prikupio veliki broj empirijskih analiza, no tek je 1950- ih godina uspio pronaći zadovoljavajući teori j ski pristup pomoću kojeg je mogao analizirati prikupljene podatke. Radilo se ο teoriji psihologijskog biheviorizma koji je najbolje izrazio njegov kolega s istog sveučilišta, psiholog B. F . Skinner. N a osnovi navedene teori je , H o m a n s razvija svoju teori ju razmjene (vidi 7. poglavlje). Ο ovom tipu teori jskog razvoja podrob

nije ć e m o govoriti kasnije. Bitna točka koju sada želimo naglasiti jeste da su Sveučilište Harvard i njegov glavni teorijski doprinos - strukturalni funkcionali-zam - postali najvažniji elementi u sociologiji kasnih 1 9 3 0 - i h godina, nadomješta-vajući Cikašku sociološku školu i simbolički interakcionizam.

Opadanje značenja Čikaške sociološke škole Odjel za sociologiju u Chicagu ostavili smo polovicom 1 9 3 0 - i h godina, u doba kada Park odlazi sa Sveučilišta, a M e a d umire, te kada dolazi do pobune sociologa sa Istočne obale SAD, kao i do osnivan[a časopisa American Sociological Review [Američka sociološka revija). Međut im, Cikaška sociološka škola nije u potpunosti nestala. Sve do polovice 1 9 5 0 - i h godina nastavila je i dalje biti značajnim socio logijskim centrom. T a m o su se stjecale vrlo značajne doktorske disertacije, kakve su, na primjer, disertacije Anselma Straussa ili Arnolda Rosea. T a k o đ e r , u Chicagu su djelovali mnogi značajni sociolozi, kao primjerice, Everett Τ . Hughes, posebno važan za razvoj sociologije profesija (Faught, 1 9 8 0 . ) .

N o , glavni lik na Odjelu za sociologiju Cikaškog sveučilišta u navedenom periodu bio je Herbert Blumer ( 1 9 0 0 - 1 9 8 7 ) . O n je bio glavni predstavnik teori j ske ori jentaci je koja se razvila na Cikaškom sveučilištu iz radova M e a d a , Parka, Simmela, T h o m a s a i drugih. Zapravo, Blumer je 1 9 3 7 . godine smislio naziv simbolički interakcionizam. Bio je glavna osoba koja je spomenutu tradiciju čuvala živom ti jekom svoje predavačke aktivnosti u Chicagu. Napisao je i velik broj važnih radova koji su održavali vitalnosti simboličkog interakcionizma u 1 9 5 0 - i m godinama. Također , Blumer je bio važan zbog položaja koji je u organizaci jskom pogledu imao na Sveučilištu i Odjelu. Između 1 9 3 0 . i 1 9 3 5 . godine bio je blagaj-

6 0 UVOD

nik Američkog sociološkog društva, a 1 9 5 6 . postao je njegov predsjednik. J o š je značajnija činjenica podatak da mu je njegova institucionalna pozicija omogućavala utjecaj na profil objavljenih radova u sociologiji . Između 1 9 4 1 . i 1 9 5 2 . godine bio je izdavač časopisa American Journal of Sociology (Američki časopis za sociologiju) te i na taj način osiguravao jedan od glavnih prostora za radove nastale u duhu tradicije Čikaške škole uopće, a posebno u tradiciji s imboličkog interakcio-nizma.

D o k su sveučilišta s Istočne obale Amerike sve više dolazila pod utjecaj strukturalnog funkcionalizma, sveučilišta na Srednjem zapadu ostala su (i ostaju sve do danas) utvrđenja simboličkog interakcionizma. Glavni predstavnici s imboličkog interakcionizma smještaju se 1940- ih godina na području Srednjeg zapada - Arnold Rose je na Sveučilištu u Minnesot i , Rober t Habenstein na Sveučilištu u Missouri-ju, Gregory Stone na Državnom sveučilištu Michigan, a najznačajniji , M a n f o r d Kuhn ( 1 9 1 1 - 1 9 6 3 ) , na Sveučilištu Iowa.

Zanimljiv je prekid kontakata između Blumera iz Chicaga i Kuhna iz Iowe; mnogi su zbog toga počeli govoriti ο razlikama između škole s imboličkog interakcionizma iz Chicaga i iz Iowe. U biti, ovaj se prekid desio zbog tumačenja uloge znanosti i metodologi je . Kuhn je prihvatio usredotočenost s imboličkog interakcionizma na aktere, njihove misli i akcije, no držao je da se moraju proučavati m n o g o znanstvenije - na primjer koristeći se upitnikom. Blumer je bio pristalica "mekših" metoda kao što je "suosjećajna introspekcija" i promatranje sa sudjelovanjem.

Usprkos bogatim aktivnostima, značaj Čikaške škole bio je u opadanju, naročito otkada se Blumer 1 9 5 2 . godine premjestio sa Čikaškog sveučilišta na Sveučilište u Californij i u Berkeleyu. Sveučilište u Chicagu i dalje je imalo važan Sociološki odjel , no bio je sve manje i manje u vezi s č ikaškom tradici jom. Iako se Čikaška škola postupno gasila, simbolički interakcionizam je još uvijek pomalo živio, zahvaljujući svojim glavnim predstavnicima raspršenim po ci jeloj zemlji .

Oblici razvoja u marksističkoj teoriji O d ranih 1 9 0 0 - t i h pa sve do 1 9 3 0 - i h godina, marksistička teori ja razvijala se neovisno ο osnovnom razvoju sociologijske teori je. Djelomičan izuzetak bio je nastanak kritičke teori je, odnosno Frankfurtske škole, koja je proistekla iz ranijeg hegeli janskog marksizma.

Ideja osnivanja Frankfurtske škole i njen utjecaj na razvoj marksističke teori je bila je djelo Fel ixa J . Wei la . Institut za društvena istraživanja službeno je utemeljen u Frankfurtu 3 . veljače 1 9 2 3 . godine (Bot tomore , 1 9 8 4 . ; Jay , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ) . T i j e k o m mnogih godina veliki broj najznačajnijih teoretičara marksističke teori je bio je povezan s krit ičkom školom - M a x Horkheimer , T h e o d o r Adorno , Erich F r o m m , Herbert Marcuse i, u najnovije doba, Jürgen Habermas.

Institut je u Njemačko j djelovao sve do 1 9 3 4 . godine, no tada su se stvari pod nacističkim režimom počele razvijati vrlo nepovol jno. Nacist ima marksističke ideje koje su dominirale u Institutu nisu odgovarale, a neprijateljstvo j>rema Institutu bilo je još i više izraženo zbog toga što su mnogi članovi bili Zidovi . 1 9 3 4 . godine Horkheimer , kao direktor Instituta, dolazi u N e w Y o r k City da bi s predsjednikom Sveučilišta Columbia razmotrio status Instituta u Americi . N a veliko Horkhe imerovo iznenađenje, bio je pozvan da Institut pridruži Sveučilištu,


pa mu je čak bila ponuđena i zgrada u okviru kampusa. T a k o je centar marksističke teori je prebačen u centar kapitalističkog svijeta. Institut je tamo ostao sve do kraja II . svjetskog rata, no po prestanku rata rastao je pritisak da se ponovno vrati u Njemačku. 1 9 4 9 . godine Horkheimer se vraća u Njemačku zajedno s Institutom. Iako se Institut vratio u Njemačku, mnogi od onih čiji je rad bio povezan s njim razvili su samostalne osobne kari jere.

Ο krit ičkoj teoriji raspravljamo u 4 . poglavlju. Ovdje ćemo podvući samo neke od najvažnijih aspekata ove teorijske perspektive. U ranim godinama djelatnosti Instituta, oni koji su s njime bili povezani bili su pretežno tradicionalni marksisti koji su veći dio svoga rada posvećivali proučavanju problema ekonomske sfere. Međut im, 1 9 3 0 - i h godina došlo je do bitne promjene kada je ta grupa znanstvenika skrenula pažnju s ekonomskog na kulturni sistem, koji su počeli smatrati glavnom snagom suvremenog kapitalističkog društva. T o je bilo konzistentno, uz svojevrsno proširenje, s pozici jom koju su ranije zastupali hegelijanski marksisti kao, na primjer, György Lukäcs. Želeći bolje razumjeti područje kulture, teoret i čare kritičke škole privukli su radovi M a x a W e b e r a (Greisman i Ritzer, 1 9 8 1 . ) . Napor da se kombiniraju radovi M a r x a i W e b e r a dala je krit ičkoj školi specifičan karakter, što jo j je omogući lo da postane legitimna među sociolozima zainteresiranim za marksističku teori ju.

Drugi značajan pomak koji su učinili neki od predstavnika kritičke škole bila je upotreba rigoroznih znanstvenih tehnika društvenih istraživanja koje su razvili američki sociolozi, da bi tako istraživali fenomene interesantne za marksiste. T o , kao i prihvaćanje veberijanske ori jentaci je, učinilo je kritičku školu m n o g o prihvatljivijom sociolozima koji su slijedili osnovni tijek razvoja sociologi je .

Treća karakteristika sadržana je u činjenici da su kritički teoretičari pokušali integrirati individualno ori jentiranu frojdističku teori ju s uvidima W e b e r a i M a r x a ο socijetalnim i kulturnim nivoima. T o se mnogim sociolozima činilo prihvatljivijom teori jom od one koju su svaki zasebno nudili M a r x ili W e b e r . Ako ništa drugo, napor da se integriraju tako različite teorije pokazao se mnogim sociolozima i drugim intelektualcima stimulativnim.

Kritička škola je za sociologiju učinila mnogo korisnog posla nakon 1 9 2 0 . godine, i značajan dio toga djelovanja relevantan je za sociologe. Međut im, ona je morala čekati sve do kasnih 1 9 6 0 - i h godina prije nego što su je "otkrili" brojni američki teoretičari .

SOCIOLOGIJSKA TEORIJA OD POLOVICE STOLJEĆA DO DANAS

Strukturalni funkcionalizam: vrhunac i opadanje Paradoksalno je da su 4 0 . i 5 0 . godine ovog stoljeća bile godine najveće dominacije, no is todobno i početak opadanja značenja strukturalnog funkcionalizma. U tim je godinama Parsons objavio svoje najvažnije radove koji su jasno odrazili njegov pomak od teorije akcije prema strukturalnom funkcionalizmu. Parsonsovi studenti proširili su se po ci jeloj Americi zauzevši dominantne položaje na m n o gim važnijim sociološkim odjelima (na primjer, na sveučilištima Columbia i Cor -

6 2 UVOD

nell ) . Oni su i sami publicirali radove koji su bili priznati kao značajni doprinosi strukturalno-funkcionalnoj teori j i . N a primjer, 1 9 4 5 . godine Kingsley Davis i Wi lber t M o o r e objavljuju esej u kojem analiziraju socijalnu stratifikaciju sa stajališta strukturalno-funkcionalne perspektive (vidi 3 . poglavlje). B io je to jedan od najjasnijih izraza strukturalno-funkcionalnih pogleda ikada objavljenih. U t o m eseju oni zastupaju stajalište da je stratifikacija funkcionalno nužna struktura za postojanje društva. Rečeno ideologijskim pojmovima, oni su se svrstali u obranu nejednakosti .

M e r t o n 1 9 4 9 . g. ( 1949 ./1968 . ) objavljuje esej koji postaje programskim izrazom strukturalnog funkcionalizma. U njemu se pažljivo potrudio odrediti osnovne elemente teori je , a samu teori ju proširiti u nekom novom smjeru. U t o m je radu jasno istaknuo da se strukturalni funkcionalizam mora baviti ne samo s pozitivnim funkci jama, nego i s negativnim posljedicama (disfunkcijama). Štoviše, strukturalni se funkcionalizam mora usredotočiti na proučavanje ravnoteže između funkcija i disfunkcija, odnosno na utvrđivanje da li je struktura funkcionalni ja ili disfunk-cionalni ja .

Međut im, upravo kada je postizao teorijsku hegemoniju, strukturalni funkcionalizam je bio napadnut, da bi se napadi sve više širili i dostigli vrhunac u 6 0 - i m i 7 0 - i m godinama. Strukturalno-funkcionalna teorija socijalne stratifikacije Davisa i M o o r e a napadana je od samog početka, a kritiziranje se nastavilo sve do današnjeg dana. Osim toga, cijeli niz općeniti j ih kritika postigao je čak i šire priznanje struke. U tom je smislu poznat napad C . W . Millsa na Parsonsa 1 9 5 9 . godine, kao i kritika Davida Lockwooda ( 1 9 5 6 . ) , Alvina Gouldnera ( 1 9 5 9 . / 1 9 6 7 . ; 1 9 7 0 . ) i Irvinga Horowitza ( 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 . ) . T i j e k o m 1 9 5 0 - i h godina ovi su napadi bili shvaćeni kao "gerilski napadi", no s razvojem sociologije t i jekom 1 9 6 0 - i h godina, dominaci ja strukturalnog funkcionalizma bila je u velikoj opasnost i . 4

George Huaco ( 1 9 8 6 . ) nedavno je povezao uspon i opadanje strukturalnog funkcionalizma uspoređujući ga s položajem američkog društva u svjetskom poretku. Kada je Amerika započela dominirati svijetom nakon 1 9 4 5 . godine, strukturalni funkcionalizam postiže prevlast i u sociologiji . On je potpomagao američku dominantnu poziciju u svijetu na dva načina. Prvo, stav strukturalnog funkcionalizma da "svaki obrazac ima konzekvence koje doprinose očuvanju i preživljavanju širih sistema" bio je "ništa drugo negoli slavljenje Amerike i njene svjetske hegemoni je" (Huaco, 1 9 8 6 . : 5 2 ) . Drugo, strukturalno-funkcionalni naglasak na ravnotežu (na jbol ja soci ja lna promjena je nikakva promjena) bio je d o b r o usklađen s interes ima SAD, tada "na jbogat i j im i na j jač im cars tvom na svi jetu". Opadan je svjetske dominaci je SAD u sedamdeset im godinama k o i n c i d i r a l o je s gubl jen jem najznača jni je pozici je s trukturalnog funkcional izma u okviru s o c i o logi jske teor i j e .

4 Usprkos tome, Patricia Willner (1985.) izvještava ο kontinuiranoj usredotočenosti na "konsenzus" u člancima u časopisu American Sociological Review između 1936. i 1972. godine. Međutim, valja dodati da iako se ponekad strukturalni funkcionalizam naziva teorijom konsenzusa, usredotočenost na konsenzus ne znači da netko nužno koristi strukturalno-fünkcionalnu teoriju.

SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE 63

Radikalna sociologija u Americi: C. Wright Mills Premda je marksistička teori ja, kako smo ranije vidjeli, bila uglavnom ignorirana ili nepoznata većini američkih sociologa, postojali su i izuzeci, od kojih je najznačajniji C . W . Mil ls ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 ) . Iako su Millsovi dugotrajniji vlastiti teori jski doprinosi sociologiji rijetki, on je poznatiji po svojim gotovo osamljenim naporima da očuva marksističku tradiciju živom u okvirima sociologijske teori je . Suvremeni marksistički sociolozi daleko su nadmašili Millsa svojim profinjenim teori j skim rezoniranjem, no oni mu ipak duguju veliko priznanje zbog njegovih ličnih i profesionalnih djelatnosti koje su omogućile i njihov profesionalni rad (Alt, 1 9 8 5 -1 9 8 6 ) . Mil ls nije bio marksist i sam nije čitao M a r x a sve do polovice 1 9 5 0 - i h godina. N o , i onda je bio ograničen na nekoliko postojećih engleskih pri jevoda, budući se nije koristio n jemačkim. Kako je Mil ls do tada već publicirao većinu svojih radova, njegov osobni rad nije bio pod utjecajem vrlo složene M a r x o v e teori je .

Mil ls je objavio dva značajna rada koja su odražavala njegovu radikalnu politiku kao i njegove slabosti u poznavanju marksističke teori je . Prvi rad je knjiga The White Collar iz 1 9 5 1 . godine (Bijeli ovratnik, pri jevod 1 9 7 9 . ) , koja predstavlja žestoku kritiku položaja sve brojnije profesionalne kategori je radnika s bi jelim ovratnicima. Druga knjiga je The Power Elite iz 1 9 5 6 . godine (Elita moći, pri jevod 1 9 6 5 . ) koja je trebala pokazati kako Amerikom upravljaju male grupe poslovnih ljudi, političara i vojnih stručnjaka. Između ta dva rada Mills je objavio i svoj najznačajniji teorijski rad Character and Social Structure 1 9 5 3 . godine (Karakter i socijalna struktura) koji je napisao zajedno s Hansom G e r t h o m . Ironično je , uzimajući u obzir Millsovu glavnu ulogu u povijesti marksističke teori je u SAD, da je ova knjiga značajnija za veberijansku ili frojdističku negoli za marksističku teori ju. Usprkos tome, ova knjiga predstavlja njegov najznačajniji teori jski doprinos, iako se danas više tol iko ne čita - možda zbog toga jer se ne uklapa dobro u najpoznati je Millsove radikalne radove. U biti, on je bio pod velikim ut jecajem Hansa Gertha koji je i sam bio prilično zainteresiran veberi janskom soci ja lnom teori jom.

1 9 5 0 - i h godina Millsov interes usmjerava se sve više prema marksizmu i problemima zemalja Trećeg svijeta. Ta j je interes doveo do objavljivanja knjige ο komunist ičkoj revoluciji u Kubi pod naslovom Listen Yankee: The Revolution in Cuba, 1 9 6 0 . (Pazi Jenki: Revolucija na Kubi) i u knjizi The Marxists, 1 9 6 2 . (Marksisti). Vlastiti radikalizam stavio ga je na periferiju američke sociologi je . Bio je predmetom velikih kritika, a i sam je zauzvrat, postao oštar kritičar sociologi je . Kritički stav najviše je kulminirao u knjizi Sociološka imaginacija, 1 9 5 9 . O d posebnog je značaja Mil lsova oštra kritika Talcot ta Parsonsa i njegovog praktici-ranja "velike teori je" . U biti, mnogi su sociolozi bolje poznavali Mil lsovu kritiku, negoli detalje Parsonsovog rada.

Mills je umro kao prognanik iz sociologi je. Međut im, još prije kraja šeste dekade, i radikalna i marksistička teorija počele su značajno utjecati na sociologiju.

Razvoj konfliktne teorije Razvoj konflikte teori je kao alternative strukturalnom funkcionalizmu bio je drugi predznak stvarnog ujedinjenja marksizma i sociologijske teori je . Kako smo upravo

6 4 UVOD

C.WRIGHT MILLS: biografska skica

C. W. Mills rodio se 28. kolovoza 1916. godine u VVacou, u državi Texas. Potjecao je iz obitelji srednje klase; otac je bio službenik osiguravajućeg društva, a majka domaćica. Studirao je na Sveučilištu Texas gdje je istodobno diplomirao i magistrirao 1939. godine. Bio je zaista neobičan student koji je, u doba kada je napustio Texas, već objavljivao radove u dva najvažnija sociološka časopisa. Doktorski studij i titulu doktora znanosti stekao je na Sveučilištu Wisconsin (Scimecca, 1977.). Započinje raditi na Sveučilištu Maryland, no najveći dio svoje karijere - od 1945. pa sve do smrti - provodi na Sveučilištu Columbia u New York Cityju.

Mills je bio uvijek u žurbi (Horowitz, 1983.). Do svoje smrti u 45. godini života, od posljedica četvrtog srčanog

udara, ostvario je značajne doprinose sociologiji. Jedna od najupadljivijih Millsovih osobina bila je njegova borbenost; činilo se da je

u ratu sa svim i svačim. Imao je i buran osobni život, mnogo afera, tri braka i dijete u svakom od brakova. Također, imao je i buran profesionalni život. Činilo se da je bio u svađi sa svima. Kao doktorand na Sveučilištu Wisconsin, napao je mnoge od svojih profesora. Kasnije je u jednom od svojih članaka na nepriličan način kritizirao bivšeg pročelnika Odjela za sociologiju u Wisconsinu. Nazivao je starijeg kolegu na istom Sveučilištu - Howarda Beckera - "pravom budalom" (Horowitz, 1983.). Umalo da se nije sukobio sa svojim koautorom Hansom Gerthom, koji je Millsa nazivao "izvrsnim operatorom, nametljivcem, mladim čovjekom koji obećava u razvoju, teksaškim kau-bojem ä la jaši i pucaj" (Horowitz, 1983.:72). Kao profesor na Sveučilištu Columbia u New Yorku, Mills je bio izoliran i otuđen od svojih kolega. Ο njemu je jedan kolega sa istog sveučilišta rekao:

"Nije bilo nikakvog hlađenja prijateljstva između Wrighta i mene. Svoj smo odnos započeli kao već otuđeni. I stvarno, na pogrebu ili sastanku organiziranom na Sveučilištu u povodu njegove smrti, čini se da sam ja bio jedina osoba koja nije mogla reći 'bio sam njegov prijatelj, ali smo se s vremenom udaljili'. Čini mi se da je bilo upravo obratno." (Horowitz, 1983.:83).

Mills je bio autsajder i bio je svjestan toga. "Ja sam marginalac, ne samo regionalno, nego duboko u sebi" (Horowitz, 1983:84). U knjizi The Sociological Imagination (1959.) (Sociološka imaginacija, prijevod 1964.), Mills je napao ne samo dominantnog teoretičara onog vremena - Talcotta Parsonsa, nego i najjačeg metodologa, Paula Lazarsfelda, koji su mu bili kolege s istog sveučilišta.

Mills, naravno, nije bio u sukobu samo s ljudima; bio je sukobljen s američkim društvom, koje je napadao u mnogim prigodama. Možda će nam najviše ο njemu reći činjenica da je prigodom posjeta SSSR-u, kojom prilikom mu je bilo uručeno priznanje kao glavnom kritičaru američkog društva, tu priliku iskoristio da u zdravici, posvećenoj nekadašnjem sovjetskom vođi koji je bio osuđen i ubijen od staljinista, napadne cenzuru u SSSR-u sljedećim riječima: "Nazdravljam za onaj dan kada će kompletni radovi Lava Trockog biti objavljeni u SSSR-u!" (Tilman, 1984.:8).

C.W. Mills je umro u Nyacku, država New York, 20. ožujka 1962. godine.

vidjeli, strukturalni funkcionalizam istodobno je postigao vodeću poziciju u sociologijskoj teori j i , a i sam je bio sve više i više napadan. T i su napadi bili višestruki:


strukturalni funkcionalizam je bio optužen da je politički konzervativan, nesposoban da raspravi ο problemu socijalne promjene jer je ori jentiran na statičke strukture, te da nije u stanju adekvatno analizirati socijalni konfl ikt .

Jedan od rezultata ovakve kritike bio je pokušaj grupe sociologa da prevladaju problem strukturalnog funkcionalizma objedinjavajući interes za strukturu s interesom za konflikt . T o je dovelo do razvoja konfliktne teorije kao alternative strukturalnom funkcionalizmu. N a nesreću, ta teorije izgleda da nije bila ništa drugo doli zrcalna slika strukturalnog funkcionalizma s vrlo malo vlastite intelektualne cjelovitosti . (O tome ćemo detaljnije raspravljati u 3 . poglavlju.)

Prvi značajniji napor koji valja zabilježiti učinio je Lewis Coser koji je 1 9 5 6 . godine objavio knjigu ο funkcijama društvenog konflikta. Ta j rad jasno razmatra socijalni konflikt u okviru strukturalnofunkcionalnog pogleda na svijet. Iako je korisno proučavati funkcije konflikta, očigledno je da mnogo više treba proučavati konflikt za sebe, negoli njegove pozitivne funkcije.

Neki su drugi sociolozi pokušali pomiriti razlike između strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije ( C o l e m a n , 1 9 7 1 . ; Hirnes, 1 9 6 6 . ; van den Berghe, 1 9 6 3 . ) . Premda su ovi pokušaji polučili određene rezultate, spomenuti autori pretjerali su u formalnom naglašavanju glavnih razlika između dviju teorijskih alternativa (Frank, 1 9 6 6 . / 1 9 7 4 . ) .

Najznačajni j i problem konfliktne teorije je to da joj nedostaje ono što je i najpotrebnije - solidno utemeljenje u marksističkoj teorij i . Marksist ička je teori ja, konačno, bila vrlo dobro razvijena izvan sociologije i mogla je pružiti osnovu na kojoj bi se razvila profinjenija sociologijska teori ja konfl ikta. Jedini izuzetak u navedenom smislu je djelo Ralpha Dahrendorfa (rođen 1 9 2 9 . g.) .

Dahrendorf je europski znanstvenik, dobro upućen u marksističku teori ju. Trudio se ugraditi svoju konfliktnu teoriju u marksističku tradici ju. Pa ipak, i njegova teori ja na koncu liči na zrcalnu sliku strukturalnog funkcionalizma, a ne na marksističku teoriju konflikta. Dahrendorfov glavni rad Class and Class Conflict in Industrial Society, 1 9 5 9 . (Klasa i klasni sukob u industrijskom društvu) svakako je najznačajnije djelo ostvareno u okviru konfliktne teori je , no takvo mu je određenje moguće dati gotovo isključivo zato što je ta knjiga zvučala veoma slično strukturalnom funkcionalizmu, te je zbog toga bila prihvatljiva najvažnijim sociolozima. Dahrendorf zapravo operira na istom nivou analize kao i strukturalni funkcionalisti (strukture i institucije), proučavajući ih više is todobno. O n priznaje da, iako se aspekti socijalnog sistema mogu dosta glatko zajedno uklopiti , medu njima postoji također značajan konflikt i napetost.

N a koncu, konfliktna teorija mora se promatrati samo kao prijelazni stadij u razvoju sociologijske teori je . Ona nije uspjela zato što nije dovol jno čvrsto slijedila pravac marksističke teori je. Z a američku je sociologiju bilo prerano da u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama u potpunosti prihvati izložen marksistički pristup. Međut im, konfliktna je teori ja bila korisna u pripremanju pozornice za početak prihvaćanja do kojeg je došlo kasnih 60- ih godina.

Potrebno je naglasiti i nešto noviji doprinos konfl iktnoj teoriji Randalla Coll in-sa ( 1 9 7 5 . ) . S jedne strane, Collinsov najnoviji pokušaj pati od istih slabosti kao i drugi radovi nastali u okviru konfliktne tradicije: relativno je siromašan u po jmovima marksističke teori je. Pa ipak, Collins uspijeva naglasiti jednu drugu slabost konfliktne tradicije, trudeći se da je prevlada. Osnovni problem leži u tome što se konfliktna teori ja općenito usredotočuje na socijalne strukture; ona može vrlo

6 6 UVOD

malo ili ne može gotovo ništa reći ο akterima, njihovim mislima i akci jama. Coll ins, koji je školovan u fenomenologi jskoetnometodologi jskoj tradicij i , (vidi kasnije) pokušao je razviti konfliktnu teoriju u spomenutom smislu.

Nastanak teorije razmjene Drugi značajniji teorijski razvoj koji je započeo u 5 0 - i m godinama ovoga stol jeća bio je razvoj teori je razmjene. Osnovni predstavnik toga razvoja bio je George Homans , sociolog kojega smo ranije napustili u trenutku kada je bio privučen psihologi jskom biheviorizmu B. F . Skinnera. Skinnerov biheviorizam je osnovni izvor Homansove teorije razmjene, ali i sociologijske teori je razmjene općeni to (vidi 7. poglavlje) .

Nezadovol jan Parsonsovom deduktivnom strategijom razvijanja teori je , H o mans uspostavlja osnovu za izradu upotrebljive alternative i za korištenje induktivne sociologijske teori je . Nadal je , Homans se želio udaljiti od strukturalnog i kulturnog usredištenja Parsonsove teorije te se, protivno tome, usmjeriti na proučavanje ljudi i njihovog ponašanja. S takvim se mislima H o m a n s okrenuo idejama svog kolege sa Sveučilišta Harvard Β.F. Skinnera. U prvo vrijeme H o m a n s nije mogao uvidjeti kako se to Skinnerove ideje, razvijene da bi se objasnilo ponašanje golubova, mogu korisno upotrijebiti za razumijevanje l judskog soci jalnog ponaša

nja. Detaljni j im proučavanjem podataka iz sociologijskih studija ο ponašanjima unutar malih grupa te antropoloških studija ο primitivnim društvima, H o m a n s uvida da je Skinnerov biheviorizam upotrebljiv i da može postati teori jskom alternativom strukturalnom funkcionalizmu Parsonsovog stila. Ova su saznanja dovela do objavljivanja članka "Social Behavior as Exchange" (Društveno ponašanje kao razmjena) 1 9 5 8 . godine, kao i do objavljivanja knjige 1 9 6 1 . godine u ko jo j je H o m a n s u punom opsegu izložio svoje teori jske pozicije pod naslovom Social Behavior: Its Elementary Forms (Društveno ponašanje: njegovi elementarni oblici). Ovi radovi predstavljaju početak teorije razmjene kao značajnijeg teori jskog usmjerenja u sociologiji . Poslije toga, teorija razmjene privlači veliku pažnju - i pozitivnu i negativnu.

Homansova osnovna postavka tvrdi da sociologija treba proučavati individualno ponašanje i interakciju. O n se nije interesirao za svijest ili za različite tipove globalnih struktura i institucija koje su zanimale većinu sociologa. Njegov osnovni interes bio je više usredotočen na proučavanje obrazaca potkrepljivanja, na povijest nagrada i troškova koji usmjeravaju ljude da rade o n o što rade. U biti, H o m a n s smatra da ljudi nastavljaju činiti ono za što su u prošlosti bili nagrađeni. Suprotno od toga, ljudi više ne rade ono što se u prošlosti pokazalo skupim. Da bi se razumjelo ponašanje, potrebno je shvatiti individualnu povijest nagrada i troškova. Prema tome, interes sociologije ne smije biti proučavanje svijesti, društvenih struktura ili institucija, nego analiza obrazaca potkrepljivanja ponašanja.

Teor i ja razmjene, kako jasno i njen naziv indicira, ne interesira se samo za individualno ponašanje nego i za interakciju između ljudi koji su uključeni u razmjenu nagrada i troškova. Osnovna je premisa da će se interakcija nastaviti onda kada dolazi do razmjene nagrada. Suprotno od toga, interakci je koje za jednu ili za obadvije strane uključuju previše troškova, nastavit će se m n o g o rjeđe.

Drugo djelo u ko jem su objavljeni neki najznačajniji principi teori je razmjene je knjiga Petera Blaua Exchange and Power in Social Life (Razmjena i moć u društve-


nom životu), izdana 1 9 6 4 . godine. Blau u osnovi prihvaća H o m a n s o v o stajalište, no medu njima ipak postoje značajne razlike. Ondje gdje je H o m a n s zadovoljan time da proučava uglavnom elementarne oblike društvenog ponašanja, Blau želi integrirati te oblike razmjene s onima na kulturnim i strukturalnim nivoima, započinjući s razmjenama medu akterima, no brzo se prebacujući na šire strukture koje proist ječu iz navedene razmjene. Blau završava proučavajući oblike razmjene medu globalnim strukturama. T o je svakako vrlo različito od teori je razmjene koju je predložio Homans . U izvjesnom smislu, ovo predstavlja povratak na Parsonsov stil teoretiziranja, protiv kojega je Homans imao mnogo prigovora. N o , usprkos t o m e , pokušaj proučavanja razmjene i manjih i globalnij ih struktura na integrirani način pokazao se kao koristan teorijski napredak.

Iako je mnogo godina bio u sjeni Homansa i Blaua, Richard Emerson ( 1 9 8 1 . ) istaknuo se u novije vrijeme kao osnovni predstavnik teorije razmjene. Posebno je važan njegov trud u razvijanju integriranijeg makro-mikro pristupa teoriji razmjene (vidi 1 0 . poglavlje), no njegov je rad značajan i za teori ju razmjene uopće i njene veze s teor i jom mreže (vidi 9 . poglavlje).

Sumirajući rečeno, možemo konstatirati da se danas teori ja razmjene razvila u značajan razvojni pravac sociologijske teorije i da nastavlja privlačiti nove sl jedbenike i kretati se novim smjerovima (Cook) .

Dramaturška analiza: rad Ervinga Goffmana Za Ervinga Gof fmana ( 1 9 2 2 - 1 9 8 2 ) često se kaže da predstavlja posljednjeg predstavnika sociologije koja je povezana s izvornom Cikaškom školom. Doktor i rao je na Sveučilištu Chicago 1 9 5 3 . g., godinu dana po odlasku Herberta Blumera (koji je bio njegov nastavnik) na Sveučilište Berkeley u Californi j i . Uskoro mu se Goffman pridružuje, i tu oni počinju razvijati nešto što bismo mogli nazvati centrom simboličkog interakcionizma. Međut im, Berkeley nije nikada postao sličan onome što je nekada bilo Sveučilište u Chicagu. Blumer je već bio prošao svoje najbol je godine, a Goffman nije uspio okupiti zainteresirane doktorande. Nakon 1 9 5 2 . g. najbolji period simboličkog interakcionizma već je bio u opadanju, iako taj teorijski pravac i nadalje ostaje prominentna sociologijska teori ja.

Usprkos opadanja značenja simboličkog interakcionizma općeni to , Gof fman si je uspio izgraditi snažno i prepoznatlj ivo mjesto u suvremenoj sociologi jskoj teorij i . Između 1 9 5 0 - i h i 1 9 7 0 - i h godina, Goffman je objavio niz knjiga i eseja koji su predstavljali utemeljenje dramaturške analize kao varijante simboličkog interakcionizma. Iako je Goffman u kasnijim godinama izmijenio svoje interese, ostao je najpoznatij i po svojoj dramaturškoj teoriji (Goffmanovo djelo ć e m o razmotrit i u okviru rasprave ο s imboličkom interakcionizmu u 5 . poglavlju, a ο njegovom kasnijem strukturalnom radu u 9. poglavlju).

Goffmanovo najpoznatije djelo ο dramaturškoj teoriji knjiga Presentation of Self in Everyday Life (Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu) objavl jeno je 1 9 5 9 . godine. (Ti jekom sljedećih 1 5 . godina Gof fman je izdao nekol iko knjiga i veći broj č lanaka koji su proširili njegov dramaturški pogled na svijet.) Krajnje pojednostavnjujući, možemo reći da Goffman uviđa visok stupanj sličnosti između glume u kazalištu i raznih oblika "djelovanja" koji svi ljudi u svojim dnevnim akcijama i ponašanjima poduzimaju. Interakcija je vrlo osjetljiva, a podržavaju je društvene izvedbe. Loše izvedbe uloga ili poremećaj i u izvedbi tretiraju se kao

6 8 UVOD

najveće opasnosti za socijalnu interakciju, podjednako kao i za loše kazališne izvedbe.

U svojoj je analogiji između pozornice i socijalne interakcije Gof fman otišao veoma daleko. U svim društvenim interakci jama postoji prednji plan (front region) koji se može usporediti s prednjim prostorom na kazališnoj pozornici . Akteri na pozornici i u društvenom životu slični su zbog toga što su zainteresirani za svoje uloge, imaju različite kostime i osobine. Štoviše, i u društvenom životu i u kazalištu postoji i zadnji plan (back region), odnosno prostor u koj i se glumci povlače da bi se pripremili za izvedbu. U prostoru iza pozornice , kazališnom terminologi jom rečeno - izvan pozornice - glumci prikrivaju svoje uloge i postaju ono što zapravo jesu.

Dramaturška je analiza sasvim jasno usklađena sa svojim simboličko interakcio-nističkim pori jeklom. O n a je usredotočena na aktere, akciju i interakci ju. Djelujući u području iste arene, kao i tradicionalni simbolički interakcionizam, G o f f m a n pronalazi bril jantnu metaforu u kazalištu da bi osvijetlio nove obrasce socijalnih procesa malih dimenzija.

Gof fmanov je rad i danas mnogo čitan i cijenjen zbog originalnosti i obil ja zapažanja (Collins, 1 9 8 6 a . ; Ditton, 1 9 8 0 . ) . Iako je smatran značajnim teoret ičarom, svi ipak ne dijele to mišljenje. T o m e ima nekol iko razloga. Prvo, smatra se da je Gof fman bio zainteresiraniji za prilično ezoterična pitanja, negoli za bitne aspekte društvenog života. Drugo, on je bio mikroteoret ičar u vri jeme u ko jem su najveća priznanja bila dodjeljivana makroteoret ičar ima. Collins navodi sl jedeće: "Što više proučavamo Gof fmanov rad ... sve je jasnije da je on glavni lik u mikrosociologi j i našeg vremena" ( 1 9 8 1 b : 6 ) . T r e ć e , privukao je mali broj studenata koji su bili kadri učiniti nešto korisno s njegovim nalazima; i stvarno, neki vjeruju da je nemoguće nadograditi Gof fmanovo djelo. O n o se može prosuditi kao tek nešto više od serije osebujnih izljeva bril jantnih zapažanja. K o n a č n o , drugi sociolozi su kreirali veoma malo radova u skladu s dramaturškom analizom (izuzetak predstavlja djelo Lymana i Scotta, 1 9 7 0 . ) .

T e š k o je predviđati budući razvoj dramaturške analize, iako je pala u sjenu di jelom zbog samog Gof fmana koji se, kako ćemo kasnije vidjeti, u svojim kasnij im djelima i sam uputio u strukturalnom pravcu.

Razvoj "kreativnih" sociologija T i j e k o m 1 9 6 0 - i h i 1 9 7 0 - i h godina bili smo svjedoci vrlo brzog razvoja (Ritzer, 1 9 8 5 . ) nekol iko teori jskih pravaca koje M o n i c a Morr i s ( 1 9 7 7 . ) objedinjava pod nazivom "kreativna" sociologija. Ta j naziv uključuje fenomenologi jsku sociologi ju, e tnometodologi ju i egzistencijalističku sociologiju.

F E N O M E N O L O G I J S K A SOCIOLOGIJA

Filozofska fenomenologi ja , usmjerena na svijest, ima dugu povijest, n o pokušaj razvijanja sociologijske varijante fenomenologi je može se povezati s izdavanjem knjige Alfreda Schutza The Phenomenology of the Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta) u Njemačko j 1 9 3 2 . godine. Knjiga nije bila prevedena na engleski do 1 9 6 7 . godine, pa je tek odnedavno izvršila dramatičan utjecaj na američku sociologijsku teori ju. Schutz je stigao u Ameriku 1 9 3 9 . godine, bježeći


pred nacizmom u Austriji. Ubrzo se zaposlio na Sveučilištu N e w School for Social Research u N e w York Cityju, odakle je bio u mogućnosti utjecati na razvoj fenomenologi jske i - kasnije - etnometodologi jske sociologije u SAD.

Da bismo usmjerili čitatelja, potrebno je reći nekol iko riječi ο Schutzovoj fenomenologijskoj sociologiji. Kako ćemo vidjeti u 6 . poglavlju, Schutzova teori ja i fenomenologi ja općenito su krajnje apstraktne, komplicirane i katkada interno nekonzistentne. Schutz je razvio i teori ju svijesti i teori ju akci je, kao i teori ju koja se usredotočuje na kulturna ograničenja (odnosno, na norme i vri jednosti) osobnih misli i akci je . Problem je u tome što su one, povremeno, neuskladiva usmjerenja. Stoga, na individualnoj razini, Schutz raspravlja ο svijesti aktera - ο načinu na koji ljudi konstruiraju socijalnu stvarnost - i n jenom odnosu s individualnom mišlju i akci jom. Ponekad nam se čini da su akteri u akci jama slobodni da konstruiraju bilo kakav tip socijalne stvarnosti. Međut im, kada se Schutz usredotočuje na kulturni prostor, tada dobivamo sasvim drugačiji utisak. T a d a nam se čini da su akteri ograničeni, nekad čak i kontrolirani , društvenim n o r m a m a i vri jednostima.

Sredina 1 9 6 0 - i h godina bila je veoma važna za razvoj fenomenologi jske sociologije. T a d a su ne samo bili prevedeni glavni radovi Alfreda Schutza, nego su Peter Berger i T h o m a s Luckmann zajedno objavili knjigu The Social Construction of Reality, 1 9 6 7 . , (Socijalna konstrukcija zbilje, prijevod 1 9 9 2 . ) , ko ja je postala jednom od najčitanijih teorijskih knjiga svoga vremena. Ona je ostvarila najmanje dva bitna doprinosa. Prvo - predstavila je uvod u ideje A. Schutza, napisan na način prihvatljiv širokoj američkoj javnosti. Drugo - predstavljala je pokušaj da se Schutzove ideje integriraju u glavni tijek razvoja sociologi je. O d 1 9 6 7 . godine nadalje, fenomenologi jska sociologija pobuđuje ogroman interes; ona je jedna od "vrućih" teori ja u suvremenoj sociologiji .

E T N O M E T O D O L O G I J A

Iako ć e m o vidjeti da postoje bitne razlike između etnometodologi je i f enomenolo gije, prema shvaćanju mnogih etnometodologi ju je teško razlikovati od fenomenologije (vidi 6 . poglavlje) . I stvarno - osnivač toga usmjerenja u sociologi jskoj teori j i - Harold Garfinkel , bio je student Alfreda Schutza na Sveučilištu N e w School for Social Research u N e w Yorku . I sam Garfinkel ima zanimljivu intelektualnu biografiju. Bio je student Parsonsa u kasnim 1 9 4 0 - i m godinama i objednio je njegovu i Schutzovu ori jentaci ju, koju je upoznao nekoliko godina kasnije. O b r a nivši doktorsku disertaciju na Sveučilištu Harvard 1 9 5 2 . godine, Garf inkel 1 9 5 4 . stiže (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) na Sveučilište Californi ja u Los Angelesu (Heritage, 1 9 8 4 . ) gdje sa svojim studentima-doktorandima razvija e tnometodolo giju. Geografski , etnometodologi ja je bila prva distinktivna teori jska disciplina razvijena na Zapadnoj obali , koja je to ostala do danas (iako danas djeluje i značajna grupa britanskih e tnometodologa) . D je lomično je takva situacija rezultat želje e tnometodologa da ostanu zajedno, no podjednako i posljedica protivl jenja većine sociologa koji su slijedili glavni ti jek sociologije ovoj teori jskoj perspektivi.

N a Sveučilištu Californija u Los Angelesu Garfinkel postaje središtem okupljanja studenata, privlačeći pažnju i nekih sveučilišnih kolega zainteresiranih za njegov pristup. Početkom 1 9 5 0 - i h godina organizira se na tom Sveučilištu velik broj seminara ο etnometodologi j i . Jedna od zapaženijih osoba na tim seminarima, kasnije i sam predstavnik iste teorijske ori jentaci je, bio je Aaron Cicourel . O n je

7 0 UVOD

magistrirao na istom Sveučilištu, a doktorat znanosti stječe na Sveučilištu Cornel l , da bi se kao postdoktorand ponovo vratio na Sveučilište Californi ja u Los Angele-su. Iz te sredine je t i jekom godina proistekao najveći broj e tnometodologa .

Etnometodologi ja je počela stjecati široku publiku nakon objavljivanja Garf in-kelove knjige Studies in Etnometbodology (Etnometodološke studije) 1 9 6 7 . godine . Iako je pisana teškim i nejasnim stilom, knjiga je pobudila velik interes. Budući da se pojavila is todobno s pri jevodom Schutzove knjige The Phenomenology of Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta) i s izdavanjem knjige Bergera i Lukmanna The Social Construction of Reality (Socijalna konstrukcija zbilje, pri jevod 1 9 9 2 . ) , č inilo se da vrijeme "subjektivne" ili "kreativne" sociologi je upravo dolazi.

U biti, etnometodologija je proučavanje "cjeline uobičajenog znanja i dosega procedura i razmatranja [metoda] uz pomoć kojih obični članovi društva stvaraju smisao i nalaze svoj put, djelujući u uvjetima u koj ima se nalaze" (Heritage, 1 9 8 4 . : 4 ) . Pisci koji su slijedili navedenu tradiciju najviše su usredotočeni na proučavanje svakodnevnog života na individualnoj razini, iako su također pokazivali i interes za proučavanje individualnih aspekata globalnijih struktura (cjeline svakodnevnog znanja i procedura) društvenog života - norme, vri jednosti , kulture itd. Oni su u oštrom kontrastu sa sociolozima koji slijede glavni ti jek razvoja discipline, s obzirom da je teorijski interes potonjih usmjeren na makro soci jalne fenomene kakvi su, na primjer, birokraci je, kapitalizam, podjela rada i socijalni sistem. Etnometodolozi se također zanimaju za spomenute strukture, ali kao za kontekste svakodnevnog života; njih navedene strukture ne interesiraju kao fenomeni za sebe.

Iako su radovi e tnometodologa povezani s ranijim sociologijskim smjerovima kakvi su simbolički interakcionizam i dramaturška analiza, sigurno je u toj ori jentaciji bilo nečega što je plašilo one sociologe koji su slijedili osnovni ti jek razvoja i kontrolirali disciplinu. Zapravo, i fenomenologi ja , i što je još važnije, e tnometodologi ja, bile su izložene brutalnim napadima sociologa koji su slijedili glavni ti jek razvoja discipline. Evo dva primjera. Prvi je iz recenzije Garf inkelove knjige Studies in Etnometbodology Jamesa Colemana:

"Garfinkel jednostavno nije u stanju izvesti bilo kakve uvide slijedeći svoj pristup... Možda bi ovaj program (etnometodologije) bio mnogo plodotvorniji u rukama

nekog pažljivijeg promatrača, no u ovom je slučaju neobično sterilan.... ...ovo poglavlje ne samo da je etnometodološka katastrofa po sebi, nego također

predstavlja i dokaz mnogo općenitijih neadekvatnosti same etnometodologije.... ...ovo poglavlje još je jedan primjer osnovne katastrofe u kojem se kombinira krutost

ushićenih matematičkih tehničara s tehničkom konfuzijom i pogreškama "mekog" klini-čara bez ikakvih spoznaja ili tehničke kompetencije kreativnog i školovanog sociologa.

Još jednom Garfinkel naširoko elaborira stvari koje su toliko uobičajene i koje bi izgledale banalno da su izrečene običnim jezikom. Ovako kako su opisane, zahtijevaju veliki napor i utrošak vremena za čitanje da bi se informacija prenijela, pa se navedena banalnost ne može odmah primijetiti za uobičajenog čitanja"

(Coleman, 1968. : 126-130) .

Drugi primjer potječe iz predsjedničkog saopćenja Lewisa Cosera , predsjednika Američkog sociološkog udruženja iz 1 9 7 5 . godine. Coser vidi vrlo malo kvaliteta e tnometodologi je ; podvrgavajući je žestokom napadu naziva je "trivijalnom", "ve-


l ikom prevarom", "orgi jom subjektivizma" i "samozadovoljavajućim poduhvatom". Gorč ina ovih, kao i nekih drugih napada, zapravo su indikacije uspjeha i e tnome-todologije i fenomenologi je kao i stupnja u ko jem predstavljaju opasnost posto jećim odnosima moći u sociologiji .

E G Z I S T E N C I J A L I S T I Č K A S O C I O L O G I J A

O d tri spomenute kreativne sociologije, egzistencijalistička sociologi ja ima - bar u ovom času - najmanju važnost (vidi 9 . poglavlje). S drugim pristupima ona dijeli interes za proučavanje aktera, njihovih misli i akcija. Egzistencijalistička sociologija usredotočuje se na kompleksnosti individualnog života i načina na koje akteri pokušavaju tretirati te kompleksnosti . Posebno se zanima za individualne osjećaje , uspomene i l ičnost. Iako dijeli veći dio intelektualnih kori jena sa fenomenologi jom i e tnometodologi jom, egzistencijalistička sociologija također se nastoji odvojiti od njih (vidi: Fontana, 1 9 8 0 . ; 1 9 8 4 . ) . Predstavnici egzistencijalističke sociologije smatraju da je ona više uključena u stvarni svijet od svih drugih kreativnih sociologija. Podrijetlo egzistencijalističke sociologije medu mnogim izvorima treba potražiti u radovima Jean-Paula Sartrea (Craib, 1 9 7 6 . ) . Iako je postigla neke uspjehe u disciplini (vidi, na primjer, Douglas i Johnson , 1 9 7 7 . ; Hayim 1 9 8 0 . ; Kotarba i Fontana, 1 9 8 4 . ; Manning, 1 9 7 3 . ; Tiryakian, 1 9 6 5 . ) , ostala je ipak na periferiji. Međut im, ako se njen utjecaj kombinira s utjecajima etnometodologi je i fenomenologi je , očigledno je da kreativne sociologije postižu značajan "upad" u sociologiju, i pored bitnog protivljenja mnogih sociologa.

Na nekol iko posljednjih stranica naglasili smo najvažnije elemente mikroteori ja - teorije razmjene, fenomenologi jske sociologije, e tnometodologi je i egzistencijalističke sociologi je. Premda posljednje tri teori je zajedno dijele interes za proučavanje promišljajućih i kreativnih aktera, to nije slučaj kod teoret ičara razmjene. Pa ipak, sve četiri teorije prihvaćaju mikro-usredotočenost na aktere i njihove akcije i ponašanje. T i j ekom 1 9 7 0 - i h godina takve su teori je dobivale sve značajnije mjesto u sociologij i , pa su čak prijetile da će zamijeniti makro usmjerene teori je (kao što je strukturalni funkcionalizam, konfliktna teori ja i neomarksist ičke teori je) koje su bile dominantne u sociologiji (Knorr-Cetina, 1 9 8 1 . ; Ritzer, 1 9 8 5 . ) .

Razvoj i pad sistemske teorije Jedan od najinteresantnijih oblika razvoja u sociologiji bio je meteorski rast i isto takav meteorski pad sistemske teorije (vidi 9 . poglavlje) . Sistemska teori ja je praktički buknula na sceni u 1 9 6 0 - i m godinama, kulminirajući s publiciranjem knjige Wal tera Buckleya Sociology and Modem Systems Theory (Sociologija i moderna sistemska teorija) 1 9 6 7 . godine. Ona potječe iz "tvrdih" znanosti gdje se i organički i mehanički dijelovi proučavaju u sistemskim pojmovima. Sistemska teorija vidi društvo kao ogroman sistem, sastavljen od velikog bro ja međupoveza-nih dijelova. Da bi se taj sistem mogao proučavati , važno je studirati odnose između dijelova, kao i odnose između toga sistema i drugih socijalnih sistema. Također , pažnja mora biti usredotočena na proučavanje različitih inputa (ulaza) u socijalni sistem, načina na koji se oni u društvu razvijaju, kao i na outpute (rezultate) koji su proizvedeni.

7 2 UVOD

Sistemska teori ja činila se sociolozima atraktivnom u 1 9 6 0 - i m godinama. Strukturalni je funkcionalizam bio napadnut, a sistemska teori ja činila se njegovim vjerojatnim nasl jednikom. N a p o k o n , i sam je Parsons svoju knjigu iz 1 9 5 1 . godine nazvao The Social System (Socijalni sistem), a upotrebl javao je pojmove bliske sistemskoj teori j i . Štoviše, sistemska teori ja, s pori jeklom u "krutim" znanostima, bila je vrlo privlačna sociolozima zainteresiranim za promicanje znanstvene sociologije. Međut im, ona je bila svijetla budućnost koja nikada nije procvjetala. U njenim okvirima bilo je - empirijski ili teorijski - urađeno vrlo malo . Samo 11 godina poslije pojave Buckleyjeve knjige Rober t Lilienfeld ( 1 9 7 8 . ) objavljuje oštar napad na sistemsku teori ju zbog njenih pogrešaka, znanstvenih pretenzija i implicitne konzervativne ideologi je. Danas se čini krajnje nevjerojatnim da će sistemska teori ja zadovoljiti obećanja koja je svojim pristašama navješćivala 60 - ih godina.

Napredovanje marksističke sociologije Kasnih 1 9 6 0 - i h godina marksistička teorija konačno počinje značajnije utjecati na američku sociologijsku teori ju (Jay, 1 9 7 4 . ) . Ima mnogo razloga zbog kojih se to dogodilo baš tada. Prvo, dominantna teori ja (strukturalni funkcionalizam) bila je napadnuta iz više razloga, uključujući i pretjeranu konzervativnost. Drugo, Mi l l -sova radikalna sociologija i konfl iktna perspektiva u sociologiji - iako nisu predstavljale sofisticiranu marksističku teori ju - ipak su položile temelje za izgradnju američke teori je koja će biti na tragu istinite marksističke tradici je. T r e ć e , 1 9 6 0 . su bile godine crnačkog protesta, ponovnog buđenja ženskog pokreta , studentskih pokreta i proturatnog antivijetnamskog pokreta. M n o g i mladi sociolozi , obrazovani u takvoj atmosferi , bili su privučeni radikalnim idejama. T a j je interes prvenstveno bio ispoljen kroz ono što se tada znalo nazivati "radikalna sociologi ja" (Colfax i Roach , 1 9 7 1 . ) . O n a je bila korisna dok je trajala, ali kao i Mil lsov rad, bila je slabo utemeljena u marksističkoj teorij i .

T e š k o je izdvojiti jedan rad kao bitan za razvoj marksističke sociologi je u SAD, no djelo koje je imalo najvažniju ulogu bila je svakako knjiga Henri ja Lefebvrea Sociology of Marx (Marxova sociologija) iz 1 9 6 8 . g. Ta j je rad bio važan zbog naglašavanja osnovnog stava da, iako M a r x nije bio sociolog, u M a r x a je bilo sociologi je . O d tog vremena, sve veći broj sociologa okreće se proučavanju M a r -x o v o g originalnog rada, kao i radovima mnogih marksista, u potrazi za saznanjim a koja bi mogla biti korisna za daljni razvoj marksističke sociologi je . N a početku je to jednostavno označavalo činjenicu da su američki teoretičari konačno započeli ozbil jno čitati M a r x a , no danas možemo konstatirati postojanje značajnih marksističkih radova američkih sociologa.

Američke su teoretičare posebno privukli radovi kritičke škole, naroči to zbog fuzije M a r x o v e i Weberove teori je . M n o g i od tih radova prevedeni su na engleski, a brojni američki sociolozi sami su gradili karijere objavljujući knjige ο krit ičkoj školi za američku javnost (na primjer, Jay , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ) .

Za jedno s porastom interesa za navedene aspekte, razvila se i institucionalna podrška takvoj ori jentacij i . Nekol iko časopisa posvećuje dosta pažnje marksističkoj sociološkoj teorij i , uključujući, na primjer, Theory and Society, Telos i Marxist Studies. U okviru Američkog sociološkog udruženja stvorena je 1 9 7 7 . godine Sekcija za marksističku sociologiju. U Americi danas nije poznata samo


prva generaci ja marksističkih teoretičara, nego je i druga generaci ja mislilaca, posebno J . Habermas , postigla široko priznanje.

O d posebne je važnosti i pojava istaknutih djela američke sociologi je nastalih iz marksističke perspektive. Važan segment u tom smislu su sociolozi koji se bave histori jskom sociologi jom s marksističkog stajališta (na primjer, Skocpol , 1 9 7 9 . ; Wallerstein, 1 9 7 4 . ) . Druga grupa analizira ekonomsko područje iz sociologi jske perspektive (na primjer, Baran i Sweezy, 1966.; Bravermann, 1 9 7 4 . ; Burawoy, 1 9 7 9 . ) . Neki drugi, bave se empiri jskom tradicionalnom sociologi jom, no i njihov je rad pod snažnim utjecajem marksističke teori je (na primjer, Kohn, 1 9 7 6 . ) . M o g u se nabrojiti i mnogi drugi trendovi i oblici razvoja u ovom području, n o kl jučna točka koju želimo istaći je to da je u 1 9 8 0 - i m godinama marksistička sociologi ja "stigla" u Ameriku. Pa ipak, i nadalje mnogi sociolozi koj i slijede glavni ti jek razvoja sociologije imaju neprijateljski stav prema marksističkoj teori j i (Bier-stedt, 1 9 8 1 . : 4 9 8 ) .

Izazov feminističke teorije U ranim 1 9 8 0 - i m godinama, upravo u času kada marksistička sociologi ja biva značajnije prihvaćena od američkih sociologa, novi teorijski autsajder izaziva postojeće sociologijske teori je , pa čak i samu marksističku sociologi ju. Najnovi j o m vrstom radikalnog društvenog mišljenja postaje suvremena feministička teori ja.

U zapadnim se društvima može pratiti krit ičko feminističko pisanje već gotovo 4 0 0 godina (Rossi, 1 9 7 4 . ; Spender, 1 9 8 2 . ) , a organizirani politički pokret žena i za prava žena postoji više od 1 5 0 godina (Banner, 1 9 8 4 . ; Carden, 1 9 7 4 . ; Chafetz i Dworkin , 1 9 8 6 . ; Decard, 1 9 7 9 . ; O 'Nei l l , 1 9 7 1 . ) . U Americi 1 9 2 0 - i h godina taj pokret konačno ostvaruje ženama pravo na glasovanje, dakle 5 5 godina otkako je to pravo bilo ustavno zagarantirano crnim muškarcima. Zadovol jen i zasićen tom pobjedom, američki ženski pokret u sljedećih 3 0 godina slabi i širinom i intenzitetom, da bi se potpuno obnovljen ponovno vratio u život u 6 0 - i m godinama. Tr i su č inioca pomogla formiranju novog vala feminističkog aktivizma: opća kl ima krit ičkog razmišljanja koja oblikuje taj period; srdžba ženskih aktivistkinja koje se okupljaju u proturatnom pokretu, u pokretu za ostvarivanje građanskih prava i studentskom pokretu da bi utjecale na seksističke težnje liberalnih i radikalnih muškaraca u tim pokretima (Evans, 1 9 8 0 . ; Snitow et al. , 1 9 8 3 . ) ; a također i žensko iskustvo ο predrasudama i diskriminaciji kada žene počinju intenzivnije kretati u plaćene poslove i u više obrazovanje (Lengermann i Wal lace , 1 9 8 5 . ) . Z b o g navedenih razloga, a posebno posljednjeg, ženski pokret se u svojoj novi jo j , drugoj fazi, nastavlja širiti 1 9 7 0 - i h i 1 9 8 0 - i h godina, iako je aktivizam mnogih drugih pokreta iz 1 9 6 0 - i h godina oslabio. Štoviše, u tom periodu, ženski aktivizam posvećen ženama postaje internacionalni fenomen.

Glavna odlika ovog internacionalnog ženskog pokreta bio je eksplozivan rast nove literature ο ženama koji je učinio vidljivim sve aspekte ženskih do tada neosmišl jenih života i iskustava. T a literatura, koja se popularno naziva ženskim studijama ili novim proučavanjem žena, rezultat je rada internacionalne interdisciplinarne zajednice pisaca smještenih na sveučilištu, ali i izvan njega, koji pišu za širu javnost, ali i za specijaliziranu akademsku publiku. O n o što u svakom slučaju mora biti nazvano impresivnim primjerom ustrajnog intelektualnog rada u po-

7 4 UVOD

sljednje vri jeme jest postignuće feminističkih znanstvenika koji su pokrenuli svestranu istraživačku kritiku koja osvjetljava kompleksnost sistema subordiniranja žena.

Feminist ička teori ja je teorijski pravac koji se može naći u sl jedećoj l iteraturi: ponekad implicitno u pisanju ο tako bitnim problemima kao što su korporat ivne organizacije (Kanter, 1 9 7 7 . ) ili ο izobrazbi ginekologa (Scully, 1 9 8 0 . ; ) , nekada centralno i jasno prezentirana kao, na primjer, u analizi majčinstva koju su izradile Adrienne Rich ( 1 9 7 6 . ) i Nancy C h o d o r o w ( 1 9 7 8 . ) ; a kao novo profesionalno proučavanje žena postiže kritičku masu s porastom učestalosti izdavanja sistematskog rada ο navedenim temama. O d tog velikog broja teorijskih radova neka su djela posebno bliska sociologij i , budući da su ih sociolozima uputile osobe veoma verzirane u sociologijsku teori ju (Chafetz, 1 9 8 4 . ; C o o k i F o n o w , 1 9 8 6 . ^ Hart sock, 1 9 8 3 . ; Smith, 1 9 7 4 . ; 1 9 7 5 . ; 1 9 7 8 . ; 1 9 7 9 . ; Stacey i T h o r n e , 1 9 8 6 . ) . Časopisi koji objavljuju radove ο feminističkoj teoriji i upozoravaju na njih sociologe uključuju Signs, Feminist Studies, Sociological Inquiry i Gender and Society (Znaci, Feminističke studije, Sociologijsko istraživanje i Rod i društvo), a to čini i profesionalno udruženje Sociologists for Women in Society (Sociolozi za proučavanje položaja žena u društvu), S W S .

Feminist ička teori ja promatra svijet s povlaštenog polazišta - do tada nepriznate i nevidljive manjine - žena, otkrivajući važne, no nepriznate načine ko j ima je aktivnost te manjine pomogla stvoriti naš svijet. Ovo gledište dramatično dovodi u pitanje naše razumijevanje većine stvari, uključujući i društveni život. S te osnove feministički su teoretičari počeli izazivati sociologijsku teori ju.

Oni koji zastupaju taj izazov tvrde da su sociolozi uporno odbijali uključiti nova razmatranja ο ženama u svoja sociologijska razumjevanja soci jalnog svijeta. Umjesto toga, feministički su sociolozi bili odvojeni od glavnog ti jeka sociologi je , i opsežna feministička teori ja ο socijalnim organizaci jama bila je reducirana na jednostavne istraživačke varijable kao što je spol, ali i jednostavan obrazac društvene uloge - rod (Stacey i T h o r n e , 1 9 8 6 . ) . M n o g e od tih optužbi čine se ispravnima. Razlozi zbog kojih je sociologija izbjegavala feminističku teori ju mogu uključiti duboke antifeminističke predrasude, sumnjičavost ο znanstvenom kredibilite

tu teori je tako blisko povezane s polit ičkim aktivizmom, kao i oprez nastao polovičnim priznanjem duboko radikalnih implikacija feminističke teori je za sociologijsku teori ju i njenu metodu. Pa ipak, treba se također podsjetititi da je bilo potrebno dosta vremena da bi marksistička teori ja "stigla" u sociologi ju i da je značajno područje eksplicitino teori jskog feminističkog pisanja tek odnedavno prisutno u akademskom životu. Takvi su radovi, međutim, počeli poprimati dimenzije kritičke mase. Oni nude uzbudljivo novo teori jsko tumačenje soci jalnog života. I svi oni čija ih iskustva i percepcije čine prihvatlj ivom publikom za takvu teori ju - žene općeni to , ali i žene i muškarci koji su pod utjecajem feminizma -predstavljaju značajan dio sociološke zajednice. Z b o g svih tih razloga, implikacije feminističke teori je sve se više približavaju osnovnom tijeku razvoja discipline. (Jedan od pokazatel ja toga trenda je uključivanje u ovaj udžbenik 8 . poglavlja ο suvremenoj feminističkoj teori j i .)

Strukturalizam i poststrukturalizam J edan tip razvoja u sociologijskoj teoriji ο kojem smo do sada malo govoril i je rast interesa za strukturalizam. Najčešće povezivan s Francuskom (i često nazivan


francuskim strukturalizmom [Clark i Clark, 1 9 8 2 . ; Kurzweil , 1 9 8 0 . ] ) , strukturalizam je danas postao internacionalni fenomen. Iako njegovi kori jeni leže izvan sociologi je, on je sasvim lako našao svoje mjesto u sociologij i . Problem leži u tome što je strukturalizam u sociologiji još tol iko nerazvijen da je teško potpuno precizno definirati njegovo mjesto u sociologiji . Problem se dalje komplicira č injenicom simultanog razvoja strukturalizma u različitim područj ima; vrlo je teško naći jednu jedinu koherentnu odredbu strukturalizma. I stvarno, medu različitim granama strukturalizma postoje veome velike razlike.

Iako ć e m o se u 9. poglavlju pozabaviti njime, ovdje ć e m o naznačiti samo preliminarne elemente strukturalizma, ograničavajući se na iznošenje temeljnih razlika koje postoje između onih što podržavaju tu orijentaciju u sociologij i . N e k i se autori koncentriraju na nešto što nazivaju dubokim strukturama svijesti. Prema njima, te nesvjesne strukture usmjeravaju ljude da misle i ponašaju se onako kako to č ine. Kao primjer takve ori jentaci je može poslužiti djelo psihoanalitičara Sig-munda Freuda. Zat im, postoje i strukturalisti koji se usredotočuju na nevidljive, duboke strukture društva, koje vide kao determinante ljudskih akcija, pa i društva uopće. Ο M a r x u se također nekada misli kao ο autoru koji je i sam primjenjivao takav tip strukturalizma, usredotočujući se na nevidljive strukture kapitalističkog društva. Druga grupa pak vidi strukture kao modele koji konstruiraju socijalni svijet. K o n a č n o , neki strukturalisti proučavaju dijalektičke odnose među pojedincima i soci jalnim strukturama. Oni pronalaze veze između struktura svijesti i struktura društva. S navedenim stajalištem najčešće se povezuje djelo antropologa Claudea Levi Straussa.

Trenutni problem sa strukturalnom sociologi jom je taj da ona predstavlja uglavnom mješavinu ideja koje potječu iz različitih područja, uključujući lingvistiku (Saussure), antropologi ju (Levy-Strauss), psihologiju (Freud, Lacan) i marksizam (Althusser). Sve dok se te ideje ne prikupe u koherentnu cjelinu, strukturalizam će u sociologij i zadržati marginalan položaj . Međut im, razvoj strukturalizma u srodnim područj ima bio je tol iko snažan i sociolozima atraktivan da će vrlo vjerojatno strukturalna teori ja u sociologiji narednih godina privući još veću pažnju.

D o k se strukturalizam unutar sociologije postupno razvija, izvan sociologi je raste pokret koji nadilazi rane premise strukturalizma: poststrukturalizam. Ο tome ć e m o više govoriti u 9 . poglavlju, gdje ćemo detaljnije proučit i neke od teori ja jednog od njegovih glavnih zastupnika, Miche la Foucaulta.

Neofunkcionalizam Naša prethodna rasprava ο strukturalnom funkcionalizmu pokazala je pad njego

va utjecaja u 1 9 6 0 i m godinama, koji je potrajao u 1 9 7 0 i m i ranim 1 9 8 0 i m . Međut im, sredinom 1 9 8 0 - i h godina poduzimaju se vrlo određeni napori da se strukturalni funkcionalizam ili neofunkcionalizam, kako će kasnije biti nazvan, oživi (vidi 3 . poglavlje). Paul Colomy je izjavio: "Funkcionalizam nije mrtav. Naprot iv , ima znakova ο revitalizaciji funkcionalističke tradicije" ( 1 9 8 6 . : 1 3 9 ) . Dio ovog ponovnog oživljavanja predstavlja obnavljanje interesa za djelo Ta lco t ta Parsonsa. Ta j obnovljeni interes najprimjetljiviji je u n jemačkoj sociologij i , posebno u radovima kritičkog teoretičara Jürgena Habermasa (Alexander, 1 9 8 4 . ) , ali također i u radovima njegovih američkih istomišljenika (Sciulli i Gerstein, 1 9 8 5 . ;

7 6 UVOD

Sciulli, 1986 . ) · Podloga ovom obnavljanju interesa za Parsonsovu teori ju je snažan politički i intelektualni napor za prevladavanjem nekih slabosti strukturalnog funkcionalizma i nastojanje da se umjesto njega razvije tip životnijeg neofunkcio-nalizma (Alexander, 1 9 8 5 a . ; Alexander i Colomy, 1 9 8 5 . ; C o l o m y , 1 9 8 6 . ; Faia, 1 9 8 6 . ) .

Povezivanje makro i mikro teorije Vidjeli smo da u 1 9 8 0 - i m godinama makroteori je postaju ili snažnije (neomarksi-stičke teori je) ili pokazuju znakove ponovnog oživljavanja (neofunkcionalizam) kao i da različite mikroteori je ( fenomenologi ja , etnometodologi ja , teori ja razmjene) postaju jače no ikada. Is todobno, svjedoci smo razgranatih napora da se t i jekom 1 9 8 0 - i h godina razviju sociologijske teori je koje će raspraviti makro i mikro nivoe socijalne stvarnosti (Alexander, 1 9 8 2 . ; Coleman, 1 9 8 6 . ; Coll ins, 1 9 8 1 . ; Giddens, 1 9 8 4 . ; Ritzer, 1 9 8 1 a . ) . Iako će i makro i mikro teori je najvjerojatnije ostati i nadalje snažne, postoji vjerojatnost da će u sociologiji j edno od sve važnijih područja zauzeti teori je koje će na razne načine, u integrirani jem smislu, raditi na proučavanju odnosa mikro i makro pristupa nivoima socijalne stvarnosti. U 1 0 . poglavlju ove knjige raspravlja se ο mnogim teori jskim naporima integrira

nja makro i mikro nivoa socijalne stvarnosti.

SAŽETAK

U ovom poglavlju nastavili smo izlaganje ο sociološkoj teori j i tamo gdje smo završili u 1. poglavlju od početka dvadesetog stoljeća nadalje. Započel i smo s pregledom historije rane američke teorije koju je odlikovao liberalizam, interes za socijalni darvinizam, i koja je bila po utjecajem Herberta Spencera. U t o m kontekstu, raspravili smo ο djelu dvaju ranih socioloških teoretičara, Sumnera i W a r d a . Međut im, oni nisu ostavili trajnijeg utiska u američkoj sociološkoj teori j i . Nasuprot tome, Cikaška škola, koja je ugrađena u djela sociologa Smalla, Parka, T h o m a s a i posebno Cooleya i Meada , ostavila je snažan pečat na sociološku teori ju, posebno na simbolički interakcionizam.

Z a vri jeme dominantnog položaja Cikaške škole u američkoj sociologi j i , na Sveučilištu Harvard počinju se razvijati i neki drugi oblici socijalne teori je . Pitirim Sorokin imao je najznačajniju ulogu u formiranju sociologije na tom Sveučilištu, n o Ta lco t t Parsons je bio onaj koji je Sveučilište Harvard doveo na položaj najznačajnijeg centra u razvoju američke teori je , zamjenjujući t ime simbolički interakcionizam Cikaške sociološke škole. Parsons je bio značajan ne samo zbog legitimiranja "velike teori je" u SAD i zbog upoznavanja američke publike s evropskim teoretičarima, nego i zbog uloge u razvoju teori je akcije i, što je još značajnije , strukturalnog funkcionalizma. U 1 9 4 0 - i m i 1 9 5 0 - i m godinama, strukturalni je funkcionalizam bio ojačan u svom razvoju daljnjom dezintegraci jom Cikaške škole, što je započelo 1930- t ih i bilo uglavnom dovršeno do 1 9 5 0 - i h godina.

Najvažnije zbivanje u marksističkoj teoriji u ranim godinama 2 0 . stol jeća bilo je stvaranje frankfurtske (ili kritičke) škole. Oblik marksizma potekao od Hegela također je pokazao utjecaj sociologa M a x a W e b e r a i psihoanalitičara Sigmunda


Freuda. Marksizam nije stekao mnogo sljedbenika medu sociolozima u ranom razdoblju ovog stoljeća.

Dominaci ja strukturalnog funkcionalizma unutar američke sociološke teori je polovicom 2 0 . stoljeća bila je prilično kratkotrajna. Iako se prvi oblici f enomenologijske sociologije mogu utvrditi još i ranije, ona postaje atraktivnija u 1 9 6 0 - i m godinama. Marksist ička teori ja uglavnom je bila isključena iz američke teori je , ali je C. Wright Mil ls održao na životu radikalnu tradiciju u Americi u 1 9 4 0 - i m i 1 9 5 0 - i m godinama. Mills je također bio jedan od predvodnika napada na strukturalni funkcionalizam, napada koji su postajali sve intenzivniji u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama. U svjetlu nekih od tih kritika, javlja se u tom periodu alternativa konfl iktne teori je strukturalnom funkcionalizmu. Iako pod utjecajem marksističke teori je , konfl iktnoj teoriji je nedostajala adekvatna integracija marksizma. Teor i ja razmjene bila je alternativa koja se također pojavila u 1 9 5 0 - i m godinama, a ona i danas privlači manji ali uporni broj sl jedbenika. Iako je simbolički interakcioni-zam bio na zalazu, rad Ervinga Goffmana na dramaturškoj analizi u t o m periodu sačuvao ga je od potpunog zaborava.

U 6 0 - i m i 7 0 - i m godinama ovog stoljeća došlo je do dramatičnih razvoja u okvirima "kreativnih sociologija". Fenomenologi jska sociologija, e tnometodologi -ja i egzistencijalistička sociologija nastavljaju privlačiti dobar dio interesa sociologije. U istom periodu konačno se oblikovala marksistička sociologi ja , a nekol iko njenih varijanti i dalje uzrokuju veliko uzbuđenje u sociologi jskoj teori j i . D o k su marksistička teori ja i kreativna sociologija doživljavale uspon, sistemska teori ja je 1 9 6 0 - i h godina doživjela popularnost, da bi 1 9 7 0 - i h godina interes za nju p o č e o dramatično opadati . Neki od najvažnijih novijih oblika razvoja u sociologi jskoj teoriji jesu feministička teori ja, strukturalizam i poststrukturalizam, neofunkcio-nalizam, kao i napori usredotočeni na povezivanje makro i mikro teori ja .

DRUGI DIO GLAVNE TEORIJE

TREĆE POGLAVLJE: Strukturalni funkcionalizam, neofunkcionalizam i alternativa konfliktne teorije

K O N S E N Z U S I K O N F L I K T

S T R U K T U R A L N I F U N K C I O N A L I Z A M HISTORIJSKI KORIJENI FUNKCIONALNA TEORIJA STRATIFIKACIJE I NJENI KRITIČARI FUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE DRUŠTVA STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM TALCOTTA PARSONSA MODEL STRUKTURALNOG FUNKCIONALIZMA ROBERTA MERTONA OSNOVNE KRITIKE

N E O F U N K C I O N A L I Z A M

A L T E R N A T I V A K O N F L I K T N E T E O R I J E DJELO RALPHA DAHRENDORFA POKUŠAJI POMIRENJA STRUKTURALNOG FUNKCIONALIZMA

I KONFLIKTNE TEORIJE PREMA INTEGRIRANIJOJ KONFLIKTNOJ TEORIJI: RAD RANDALLA COLLINSA PREMA MARKSISTIČKOJ KONFLIKTNOJ TEORIJI

S A Ž E T A K

Prvi dio ovog poglavlja usredotočen je na strukturalni funkcionalizam koji je t i jekom niza godina bio dominantna sociologijska teori ja. Z a p o č e t ć e m o s raspravom ο nekim njegovim osnovnim principima i historijskim kori jenima. Zat im ć e m o raspraviti tri glavna primjera "klasičnog" strukturalnog funkcionalizma -funkcionalnu teori ju stratifikacije, funkcionalne pretpostavke društva i - što je najvažnije, strukturalno-funkcionalnu teoriju Ta lcot ta Parsonsa. Nakon toga, analizirat ć e m o napore Roberta M e r t o n a usmjerene rješavanju nekih problema u klasičnom strukturalnom funkcionalizmu kao i njegov rad na razvoju adekvatnije teori jske perspektive. Zat im ćemo se okrenuti glavnim krit ikama strukturalnog funkcionalizma i razvitku neofunkcionalizma u 1 9 8 0 - i m godinama kao nastojanju usmjerenom razračunavanju sa spomenutim krit ikama, koje su uzrokovale da strukturalni funkcionalizam izgubi dominantan položaj u sociologi jskoj teori j i .

U drugom dijelu ovog poglavlja raspravit ćemo konfliktnu teoriju kao alternativu strukturalnom funkcionalizmu, posebno u djelu Ralpha Dahrendorfa. Također ćemo razmotriti i napore usmjerene integriranju konfliktne i strukturalno-funkcionalne teorije kao i djelatnost R. Collinsa usredotočenu na razvijanje integriranijeg tipa konfliktne teorije. N a koncu, raspravit ćemo i kritike konfliktne teorije od kojih je najvažnija ona koja tvrdi da ta teorija nije vjerna svojim marksističkim korijenima.

8 2 GLAVNE TEORIJE

KONSENZUS I KONFLIKT

Prije no što se upustimo u raspravu ο specifičnostima strukturalnog funkcionaliz-ma i konfliktne teori je, potrebno je da, slijedeći T h o m a s a Bernarda ( 1 9 8 3 . ) , smjestimo navedene teori je u širi kontekst rasprave između teori ja konsenzusa (od kojih jednu predstavlja i strukturalni funkcionalizam) i konfliktnih teori ja (od kojih je sociologijska konfl iktna teori ja jedan primjer ο kojem ć e m o raspraviti u ovom poglavlju). Konsenzualne teorije drže da su norme i vrijednosti od funda-mentalnog značenja za društvo, usredotočuju se na socijalni poredak osnovan na prešutnim sporazumima, a društvenu promjenu objašnjavaju kao postupan i predvidljiv proces. Nasuprot tome, konfliktne teorije naglašavaju dominaci ju nekih socijalnih grupa nad drugima, drže da je socijalni poredak osnovan na dominaci j i i kontrol i dominantnih grupa, a socijalnu promjenu tumače kao naglu i neočeki vanu, do koje dolazi onda kada subordinirane grupe zbace vladajuće.

Iako navedeni kriteriji široko definiraju bitne razlike između sociologijske teori je strukturalnog funkcionalizma i sociologijske konfliktne teori je , Bernard tvrdi da je neslaganje tih teori ja daleko šire te da "takva rasprava u različitim obl ic ima traje kroz c jelokupnu povijest zapadne misli" ( 1 9 8 3 : 6 ) . B e r n a r d traga za spomenutom raspravom sve do Stare Grčke , ukazujući na razlike između Platona (konsenzus) i Aristotela (konfl ikt) . O n tu raspravu slijedi kroz povijest filozofske misli u ko jo j su sukobljeni stavovi između (konfliktni mislilac je naveden kao prvi) Augustina i Aquina, Machiavell i ja i Hobbesa , te Locka i Rousseaua. Kasnije, u sociologij i , raspravi su se pridružili i (konfliktni mislioci su opet navedeni kao prvi) M a r x i C o m t e , Simmel i Dürkheim, te Dahrendorf i Parsons. U ovom ćemo poglavlju, među ostalima, ispitati Dahrendorfovu konfliktnu teori ju i Parsonsovu konsenzu-alnu teori ju.

Bernard razlikuje četiri tipa konsenzualnih i konfliktnih teori ja, no mi ć e m o se ograničiti na razmatranje samo dviju od njih - teori ja sociologijskog konsenzusa (Parsons, M e r t o n ) i teori ja sociologijskog konflikta (Dahrendorf) . Ο t rećem tipu -ο radikalnoj konfliktnoj teoriji - raspravljat ćemo u poglavlju ο neomarksist ičkim teori jama. Četvrti tip koji navodi Bernard - konzervativna konsenzualna teorija -nećemo razmotrit i zato "što taj pravac podržava malo suvremenih mislilaca" ( 1 9 8 3 . : 2 0 1 ) .

Iako naglašavamo razlike koje postoje između strukturalnog funkcionalizma i konfl iktne teori je, ne trebamo također zaboraviti da medu njima postoje i značajne sličnosti. U biti, Bernard drži da je "područje sporazumijevanja među navedenim teori jama mnogo šire negoli područje neslaganja" ( 1 9 8 3 . : 2 1 4 ) . N a primjer, obadvije teori je su makroteori je , koncentr irano usredotočene na proučavanje globalnih društvenih struktura i institucija. Prema mišljenju Georga Ritzera ( 1 9 8 0 . ) , obadvije teorije postoje u okviru iste sociologijske paradigme "socijalnih činjenica" (vidi "Dodatak") .

STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM

M n o g i vjeruju da je strukturalni funkcionalizam bio dominantna sociologijska teori ja . Rober t Nisbet smatra da je funkcionalizam "bez ikakve sumnje najznačaj-

STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE TEORIJE 83

nija teori ja u društvenim znanostima ovog stoljeća" (Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . : X I ) . Kingsley Davis ( 1 9 5 9 . ) smatra da je strukturalni funkcionalizam zbog svojih postavki i namjera sinonim za sociologiju. Alvin Gouldner ( 1 9 7 0 . ) implicitno zastupa sličnu poziciju kada napada zapadnu sociologiju kroz kritičku analizu strukturalno-funkcionalnih teori ja Talcot ta Parsonsa.

U biti, iako je strukturalni funkcionalizam bio u određenom periodu dominantna sociologijska teori ja, njegov je značaj postupno padao (iako, kako ć e m o vidjeti, postoje i novija nastojanja da ta teori ja ponovo oživi pod nazivom "neofunkcionalizam") . Pa čak i Wilbert M o o r e , autor koji je int imno povezan s t o m teor i jom, smatra da je strukturalni funkcionalizam "postao skoro nelagoda u suvremenoj teori jskoj sociologij i" ( 1 9 7 8 . : 3 2 1 ) . Dva su promatrača izjavila čak i sl jedeće: "Prema tome, funkcionalizam kao eksplanatorna teori ja je 'mrtav ' te se stalni napori da ga se koristi kao teori jsko objašnjenje moraju napustiti u korist razvoja teori jskih pravaca koji više obećavaju" (Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . : 1 4 1 ) . 1

Nicholas Demerath i Richard Peterson ( 1 9 6 7 . ) zastupaju nešto pozitivniji stav, tvrdeći da strukturalni funkcionalizam nije prolazna moda. Međut im, ipak i oni priznaju da će se on najvjerojatnije razviti u neku drugu sociologijsku teori ju, kao što je i sam zapravo nastao od ranijeg organicizma (vidi u sl jedećem odjel jku) . Porast neofunkcional izma čini se podržava spomenuta stajališta, a ne negativniju perspektivu koju su ocrtali Turner i Maryanski .

U strukturalnom funkcionalizmu pojmovi strukturalnog i funkcionalnog ne moraju se upotrebljavati zajedno, iako se to u najvećem broju slučajeva upravo i radi. U principu, moguće je proučavati strukture društva, a da se netko ne m o r a interesirati za njihove funkcije (ili konzekvence) za druge s trukture . 2 Sl ično t o m e , moguće je ispitivati funkcije velikog varijeteta socijalnih procesa, koje ne mora ju poprimiti strukturalni oblik. Pa ipak, strukturalni funkcionalizam odlikuje interes za oba elementa.

M a r k Abrahamson ( 1 9 7 8 . ) smatra da strukturalni funkcionalizam nije monol i tan. O n razlikuje tri tipa strukturalnog funkcionalizma. Prvi je individualistički funkcionalizam. U ovom tipu pažnja je usmjerena potrebama aktera i različitim globalnim strukturama (na primjer, socijalnim institucijama, kulturnim vri jednostima) koje proistječu kao funkcionalni odgovori na spomenute potrebe . Antropolog Bronislaw Malinowski bio je glavni predstavnik te ori jentaci je . Drugi tip je interpersonalni funkcionalizam, a primjer takvog shvaćanja m o ž e m o naći kod drugog antropologa, A. B. Radcl i f fe-Browna. U njemu, pažnja je usredotočena na društvene odnose, a posebno na mehanizme akomodaci je sukoba koji postoje u tim vezama. T r e ć a varijanta, socijetalni funkcionalizam, dominantan je pristup među sociologijskim strukturalnim funkcionalistima (Sztompka, 1 9 7 4 . ) i njega ćemo analizirati u ovom poglavlju. Osnovni interes soci jetalnog funkcional izma usmjeren je na globalne društvene strukture i institucije društva, njihove međusobne odnose i ograničavajuće učinke koje imaju na aktere.

Unatoč navedenoj tvrdnji, Jonathan Turner i Alexandra Maryanski (1979.) i dalje tvrde da funkcionalizam može ipak biti koristan kao metoda.

2 To je, zapravo, smjer koji uzima strukturalna teorija, ο čemu detaljnije raspravljamo u 9. poglavlju.

8 4 GLAVNE TEORIJE

EMILE DÜRKHEIM: biografska skica

Emile Dürkheim rođen je 15. travnja 1858. u Epinalu u Francuskoj. Generacijama je njegova obitelj potjecala od loze rabina, a i sam je studirao da bi postao rabin, no u mladenačkim godinama odbija to obiteljsko naslijeđe i postaje agnostik. Od tog trenutka nadalje, njegov životni interes za religiju biva više akademskog negoli teološkog karaktera. Bio je nezadovoljan ne samo svojim religijskim obrazovanjem, nego i općim obrazovanjem s naglaskom na proučavanju književnosti i estetike. Težio je sistemu obrazovanja osnovanom na znanstvenim metodama i moralnim principima nužnima za usmjeravanje društvenog života. Odbacio je tradicionalnu akademsku karijeru filozofa i umjesto toga težio postizanju znanstvenog obrazovanja potrebnog za moralno upravljanje društvom, lako se

interesirao za znanstvenu sociologiju, ona tada još nije postojala kao područje, pa između 1882. i 1887. godine predaje filozofiju u mnogim provincijskim školama pariškog područja.

Njegov interes za znanost bio je još više potaknut posjetom Njemačkoj, gdje biva izložen utjecaju znanstvene psihologije Wilhelma Wundta. U godinama nakon posjeta Njemačkoj Dürkheim objavljuje veći dio svog rada, osnivajući ga u velikoj mjeri na iskustvima koje je stekao u toj zemlji. Ta su mu djela pomogla da zauzme položaj na Odjelu za filozofiju na Sveučilištu u Bordeauxu 1887. Tamo Dürkheim, po prvi put na jednom francuskom sveučilištu, započinje predavati tečaj iz društvenih znanosti. Bilo je to veoma značajno postignuće, budući da je tek desetljeće ranije i samo spominjanje imena Augustea Comtea u jednoj doktorskoj disertaciji izazvalo bijes na francuskom sveučilištu. Durkheimova osnovna aktivnost, međutim, bila je održavanje nastave iz predmeta obrazovanja namijenjenog školskim učiteljima, a najznačajniji kolegij bio je iz područja moralnog obrazovanja. Njegov je cilj bio da prenese zasade moralnog sistema učiteljima koji će - kako se nadao Dürkheim - to obrazovanje prenijeti mladim osobama, što će dovesti do obrata u moralnoj degeneraciji koju je svuda oko sebe primjećivao u francuskom društvu toga vremena.

U godinama koje slijede, Dürkheim postiže niz osobnih uspjeha. 1893. godine objavio je svoj francuski doktorat, knjigu Podjela društvenog rada (prijevod 1972.), kao i svoju latinsku disertaciju ο Montesquieu. Njegovo najvažnije metodologijsko djelo (Pravila sociološke metode) objavljeno je 1895. godine (prijevod 1963.), a zatim je 1897. slijedila empirijska primjena ovih metoda u proučavanju samoubojstva (La suicide). 1896. godine postao je redovni profesor na Sveučilištu u Bordeauxu, a 1902. pozvan je na najpoznatije francusko sveučilište, Sorbonnu, gdje je 1906. godine imenovan profesorom za znanost ο obrazovanju, titula koja je 1913. godine izmijenjena u: profesor za znanost ο obrazovanju i sociologiju. Sljedeće poznato Durkheimovo djelo -Elementarni oblici religijskog života - objavljeno je 1912. godine (prijevod 1982. g.).

Ο Durkheimu se danas najčešće misli kao ο političkom konzervativcu, i sigurno je da je njegov utjecaj na sociologiju bio konzervativan. No, u njegovo su ga vrijeme smatrali liberalom, što je vidljivo iz njegove aktivne javne uloge kada staje u obranu Alfreda Dreyfusa, Židova, časnika osuđenog zbog izdaje, no mnogi su držali da je sudska optužnica uzrokovana antisemitizmom.

Dürkheim je osobno bio duboko povrijeđen Dreyfusovom aferom, posebno zbog antisemitizma. Međutim, on antisemitizam nije povezivao s rasizmom francuskog naro-

STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE TEORIJE 8 5

da. Karakteristično je da taj događaj vidi kao simptom moralne bolesti pred kojom stoji cijelo francusko društvo. Tvrdio je:

"Kada društvo pati, tada ima potrebu pronaći nekoga tko će preuzeti odgovornost za njegovu bolest, nekoga kome može prenijeti svoju nesreću; oni protiv kojih je javno mnijenje već diskriminirajuće usmjereno, prirodno su izabrani za takvu ulogu. To su parije koji služe kao javne žrtve. Ono što me uvjerava da je takva interpretacija ispravna bio je način na koji je 1894. godine pozdravljen ishod Dreyfusovog suđenja. Na pariškim bulevarima došlo je do provale radosti. Ljudi su slavili kao trijumf ono što je zapravo trebalo uzrokovati javnu žalost. Konačno su ipak saznali koga trebaju kriviti za ekonomske poteškoće i moralno rasulo u kojem su živjeli: poteškoće su uzrokovali Židovi. Optužnica je bila službeno dokazana. Samo zbog toga, stvari su izgledale kao da se već kreću u nabolje, a ljudi su se osjećali zaštićenima."

(Lukes, 1972.:345).

Prema tome, Durkheimov interes za Dreyfusovu aferu proistjecao je iz njegovog dubokog cjeloživotnog interesa za moralnost i moralnu krizu s kojom se susreće suvremeno društvo.

Za Durkheima, odgovor na Dreyfusovu aferu i slične krize bio je da se njihovi uzroci kriju u moralnom poremećaju društva. Budući da se takav poremećaj nije mogao lako i brzo ispraviti, Dürkheim je preporučio poduzimanje specifičnih akcija kao što su oštro kažnjavanje onih koji pokazuju mržnju prema drugima i jačanje vladinih napora kako bi se javnosti pokazalo da je bila obmanuta. Poticao je ljude da "smognu hrabrosti glasno izjaviti ono što stvarno misle te da se ujedine i postignu pobjedu u borbi protiv javne ludosti" (Lukes, 1972.:347).

Durkheimov (1928./1962.) interes za socijalizam može se također uzeti kao argument protiv ideje da je bio konzervativan, no njegov tip socijalizma bio je veoma različit od onog koji je interesirao Marxa i njegove sljedbenike. U biti, Dürkheim je smatrao marksizam cjelinom "problematičnih i zastarjelih hipoteza" (Lukes, 1972.:323). Za Durkheima je socijalizam predstavljao pokret usmjeren moralnoj obnovi društva kroz znanstveno ćudoređe pa stoga osobno nije bio zainteresiran za kratkoročne političke metode ili ekonomske aspekte socijalizma. U proletarijatu nije vidio spas društva, i jako se suprotstavljao agitiranju ili nasilju. Socijalizam je za Durkheima bio veoma različit od onoga što obično ο njemu mislimo; za njega je to jednostavno sistem u kojem će biti primijenjeni moralni principi što ih je otkrila znanstvena sociologija.

Dürkheim je, kako ćemo vidjeti u ovoj knjizi, imao dubok utjecaj na razvoj sociologije, a taj utjecaj neće biti ograničen samo na nju. Njegov se djelovanje odrazilo i na drugim područjima, posebno posredstvom časopisa L'annee sociologique (Sociološki godišnjak) koji je pokrenuo 1898. godine. Oko tog časopisa formirao se intelektualni krug s Durkheimom kao središtem. Preko časopisa Dürkheim i njegove ideje utječu na antropologiju, povijest, lingvistiku i, na neki način ironično - uzimajući u obzir njegove ranije napade na to područje - na psihologiju.

Dürkheim je umro 15. studenog 1916. godine kao proslavljeni lik francuskih intelektualnih krugova, no ο njemu se nešto više saznalo u Americi tek dvadesetak godina kasnije, kada je Talcott Parsons objavio knjigu The Structure of Social Action (Struktu

ra socijalne akcije) 1937., i otada njegov utjecaj u američkoj sociologiji postaje značajan.

8 6 GLAVNE TEORIJE

Historijski korijeni Tr i su klasična sociologa imala najveći utjecaj na suvremeni strukturalni funkcionalizam: Auguste C o m t e , Herbert Spencer i Emile Dürkheim (Turner i Maryan-ski, 1 9 7 9 . ) .

C o m t e je razvio normativni koncept "dobrog" društva što je vodilo ispitivanju načina na koje bilo koji socijalni fenomen doprinosi ostvarenju takvog tipa društva. O n razvija također i ideju ravnoteže u društvu. Međut im, njegova organici-stička teori ja - tendenci ja spoznavanja analogija između socijalnih i bioloških organizama - bila je njegov najutjecajniji koncept . Soci jalne sisteme smatrao je organičkim sistemima koji funkcioniraju na vrlo sličan način kao i biološki organizmi. Stoga je sociologija trebala proučavati socijalni organizam, kao što je biologija proučavala individualne organizme. M e đ u specifičnim analogi jama koje C o m t e nalazi između biololoških i socijalnih organizama, jesu i ćelije na biološkoj razini koje odgovaraju obitel j ima u soci jalnom svijetu, tkiva odgovaraju soci jalnim klasama i kastama, a organi tijela analogni su gradovima i zajednicama u društvenom svijetu.

Engleski sociolog Herbert Spencer također prihvaća organicizam, ali je on u njegovoj sociologiji slabo koegzistirao s util itarnom filozofi jom. Stoga, iako ga njegov organicizam usmjerava da socijalne entitete vidi kao društvene cjeline i dijelove koji doprinose cjelini, njegov utilitarizam ga usredotočuje na koristol jubi-ve aktere. Unatoč intelektualnih problema koje ova koncepci ja predočuje , Spence-rov organicizam je bio utjecajan u razvitku strukturalnog funkcionalizma.

Spencer je uviđao postojanje različitih sličnosti između socijalnih i individualnih organizama. Prvo, i jedni i drugi rastu i razvijaju se, što se ne događa s anorganskom materi jom. Drugo, i jedni i drugi rastu povećavajući stupanj svoje kompleksnosti i diferencijaci je. T r e ć e , progresivna diferencijaci ja struktura u biološkom i soci jalnom svijetu obično je praćena progresivnom diferenci jaci jom funkcija. Četvrto , dijelovi organizama i u biološkom i u soci jalnom svijetu međusobno su zavisni. Stoga promjena u jednom obično vodi promjenama u drugim dijelovima. Konačno , svaki dio i društvenih i individualnih entiteta može biti shvaćen kao organizam sam za sebe.

Spencer je imao i mnoga druga zapažanja koja su utjecala na razvoj strukturalnog funkcionalizma. Njegovo zanimanje za "potrebe" socijalnog organizma preuzeli su kasnije strukturalni funkcionalisti koji su ga, između ostalog, preveli u ideju da društva "trebaju" različite stvari da bi preživjela. Spencer je također razvio i zakon socijalne evolucije koji je utjecao na razvoj kasnijih strukturalno - funkcionalnih teori ja evolucije kakve su, na primjer, one povezane s Durkhe imom ili Parsonsom. M o ž d a je od najvećeg značenja bila Spencerova upotreba pojmova struktura i funkcija kao i njihovo razlikovanje. Najčešće je govorio ο funkci jama koje različite strukture imaju za društvo kao cjelinu.

Iako su i C o m t e i Spencer svaki za sebe bili značajni, njihov najveći utjecaj na razvoj strukturalnog funkcionalizma ostvaren je posredstvom njihovog utjecaja na Durkheimovo razmišljanje. Najopćenit i je kazano, Durkheimov interes za društvene činjenice reflektira interes za dijelove društvenog organizma i njihove međuodnose, kao i njihov utjecaj na društvo kao cjelinu. Rečeno pojmovima strukturalnog funkcionalizma, Dürkheim je imao mnogo toga reći ο strukturama, funkci jama i njihovim međuodnosima za potrebe društva. M o ž d a je tu najvažnije njegovo


odvajanje koncepata socijalnog uzroka i socijalne funkcije. Proučavanjem socijalnih uzroka pokušava se dobiti odgovor na pitanje zašto jedna struktura postoj i te zbog čega ima određen oblik. Suprotno tome, proučavanje socijalne funkcije pokušava dati odgovor na pitanje koje potrebe širih sistema mogu biti zadovol jene datom strukturom.

M o d e r n i strukturalni funkcionalizam djeluje na osnovi nekol iko pretpostavki deriviranih iz ideja ovih triju klasičnih sociologa. Strukturalni funkcionalisti , a posebno socijetalni funkcionalisti , najčešće prihvaćaju makroskopski pristup u proučavanju socijalnih fenomena. Oni se usredotočuju na socijalni sistem kao cjelinu, kao i na utjecaj različitih dijelova sistema (posebno socijalnih struktura i socijalnih institucija) na njega.

Komponente socijalnog sistema vide se kao pozitivni doprinos n jegovom kontinuiranom funkcioniranju (Abrahamson, 1 9 7 8 . ) . Osim toga, strukturalni funkcionalizam proučava odnos jednog dijela sistema s drugim (Davis, 1 9 5 9 . ) . Smatra se da se dijelovi sistema, kao i sistem u cjelini, nalaze u stanju ravnoteže, te stoga promjene u jednom dijelu vode promjenama u drugim dijelovima sistema. Promjene u dijelovima sistema mogu se izbalansirati pa u t o m slučaju ne dolazi do promjene sistema kao c jel ine; ukoliko se to ne dogodi, najvjerojatnije dolazi do promjene ukupnog sistema. Prema tome, iako strukturalni funkcionalizam prihvaća koncept socijalne ravnoteže, ne radi se nužno ο statičkom pogledu na stvarnost. Promjene koje se u uravnoteženom soci jalnom sistemu ipak dešavaju, odvijaju se na redovit, a ne revolucionaran način.

U nastavku ć e m o razmotriti konkretni je primjere strukturalnog funkcionalizma.

Funkcionalna teorija stratifikacije i njeni kritičari Funkcionalna teori ja stratifikacije kako su je artikulirali Kingsley Davis i Wi lber t M o o r e ( 1 9 4 5 . ) možda je najpoznatiji rad u okviru strukturalno-funkcionalne teori je . Davis i M o o r e su vrlo jasno naveli da socijalnu stratifikaciju proučavaju kao univerzalnu i nužnu. Smatraju da nikada nije postojalo nestratif icirano o d n o sno besklasno društvo. Stratifikacija je , prema nj ihovom mišljenju, funkcionalna nužnost. Takav sistem potreban je svim društvima i zbog toga svuda i posto j i . 3 Ovi autori proučavaju sistem stratifikacije kao posebnu strukturu, naglašavajući da se ona odnosi na sistem uloga unutar sistema, a ne na pojedince unutar stratifikaci j-skog sistema. Nj ihov je interes usredotočen na proučavanje načina kako pojedini položaji sa sobom nose različite stupnjeve sistema prestiža, a ne kako osobe zauzimaju odgovarajuće položaje.

U t o m smislu, najvažniji funkcionalni problem jest kako društvo motivira i raspoređuje osobe u njihove "prave" uloge u sistemu stratifikacije. O v o se dade svesti na dva problema. Prvo - kako društvo usađuje u "prave" osobe želju da popune izvjesne položaje? Drugo - kada osobe zauzmu prave položaje , kako društvo pobuđuje u njima želju da zadovolje dužnosti što ih zahtijevaju ti položaji?

3 Ovo predstavlja primjer teleologijskog argumenta. Ο ovom ćemo problemu kasnije raspravljati u poglavlju, a sada ćemo navedeni teleologijski argument odrediti kao onaj koji smatra da socijalni svijet posjeduje namjere ili ciljeve koji vode k postojanju potrebnih struktura ili događaja. U tom smislu, drutvo "treba" stratifikaciju te je zato i formira.

88 GLAVNE TEORIJE

Problem ispravnog socijalnog postavljenja u društvu proizlazi iz tri osnovna razloga. Prvo - neki su položaji mnogo ugodniji od drugih. Drugo - neki su položaji važniji za preživljavanje društva negoli drugi. Treće - socijalni položaji zahtijevaju posjedovanje različitih sposobnosti i talenata.

Iako se ovi problemi odnose na sve socijalne položaje, Davis i M o o r e se zanimaju za funkcionalno važnije uloge u društvu. Pretpostavlja se da su visoko rangirani položaji u okviru stratifikacijskog sistema oni koji su manje prijatni, ali su važniji za preživljavanje društva te, prema tome, zahtijevaju najveće sposobnosti i ta lente. Osim toga, društvo takvim položajima mora dodjeljivati odgovarajuće nagrade da bi osobe koje ih zauzimaju predano radile. U radu Davisa i M o o r a također je bilo implicirano i suprotno, no ο tome nisu raspravljali. Dakle , za niže rangirane položaje u stratifikacijskom sistemu pretpostavlja se da su najvjerojatni

je prijatniji ali manje važni i traže manje sposobnosti i talenta. T a k o đ e r , društvo se manje interesira da li ove osobe ispunjavaju svoje dužnosti u navedenim položajim a s dužnom pažnjom.

Davis i M o o r e nisu smatrali da društvo svjesno razvija stratifikacijski sistem da bi bilo sigurno da su visoko rangirani položaji popunjeni , i to adekvatno. Umjesto toga, oni su jasno izrekli da je stratifikacija "nesvjesno nastalo sredstvo". Međut im, to je sredstvo koje svako društvo posjeduje i mora ga razvijati da bi preživjelo.

Prema stajalištu Davisa i M o o r a , da bi društvo bilo sigurno da će prave osobe zauzimati najviša mjesta u sistemu socijalne stratifikacije, ono mora osigurati i sistem nagrađivanja, koji uključuje visoku plaću, prestiž i dovol jno dokol ice . N a primjer, da bi se osigurao dovoljan broj li ječnika u američkom društvu, potrebno im je ponuditi različite nagrade. Davis i M o o r e smatraju da je nemoguće očekivati da će se ljudi upustiti u "teški" i "skupi" proces medicinskog obrazovanja ukoliko im ne ponudimo odgovarajuće nagrade. Implikacija toga jest da osobe na vrhu društva moraju dobiti nagrade koje zaslužuju. Ukoliko ih ne dobiju, ti će položaji ostati nepopunjeni i društvo će propadati .

Strukturalno-funkcionalna teori ja stratifikacije bila je predmetom mnogostrukih kritika od kada je 1 9 4 5 . godine prvi puta publicirana (vidi T u m i n , 1 9 5 3 . , kao primjer prve značajnije kritike; H u a c o , 1966., kao primjer dobrog sažetka osnovnih kritika do tada) .

Osnovni je prigovor ovoj teoriji taj da ona samo perpetuira privilegirane položaje osoba koje zapravo već imaju m o ć , prestiž i novac. O n a to čini tvrdeći da takve osobe zaslužuju svoje nagrade; i stvarno, za dobrobit društva, treba im te nagrade ponuditi .

Funkcionalna teorija može biti kritizirana također i zbog toga što pretpostavlja da je stratificirana socijalna struktura postojala i u prošlosti , pa stoga mora postojati i u budućnosti . Međut im, buduća društva mogu biti organizirana na drugačiji , nestratificirani način.

Osim spomenutog, utvrđeno je da je ideju funkcionalnih položaja koj i variraju u svojoj važnosti za društvo veoma teško podržati . Da li su sakupljači smeća, na primjer, išta manje važni za održavanje društva negoli su to stručnjaci za reklamu? Iako su sakupljači smeća manje plaćeni i njihova su radna mjesta manje prestižna, oni zapravo mogu biti važniji za preživljavanje društva. Pa čak i u onim slučajevima u koj ima se može reći da je neki položaj u društvu važniji od nekog drugog, viša nagrada nužno ne znači i važniji položaj . Zena-bolničarka važnija je možda za


društvo negoli glumica, ali bolničarka raspolaže s manje moći , prestiža i prihoda od glumice.

Da li je stvarno teško naći osobe koje mogu popuniti najviše društvene položaje? U biti, mnogi ljudi nisu u mogućnosti školovati se za prestižne položaje , čak i onda kada imaju sposobnosti . U medicinskoj profesiji , na primjer, stalno se pokušava smanjiti broj l i ječnika-praktičara. Općeni to se može reći da mnogi ljudi nikada ne dobiju pravu šansu da pokažu kako mogu uspješno obavljati poslove visokih položaja, j j a čak i onda kada je jasno da za njima i njihovim doprinosom postoji potreba. Činjenica je da su oni na najvišim položajima osobno zainteresirani da svoj broj održe ograničenim, a svoju moć i prihod visokim.

K o n a č n o , moguće je zastupati i stajalište da se l judima ne mora ponuditi m o ć , prestiž i prihod kako bi poželjeli zauzeti najviše uloge. I samo zadovoljstvo dobro urađenog posla i mogućnost da jedni drugima budu korisni može ljude podjednako motivirati .

Funkcionalne pretpostavke društva J e d n o od glavnih područja strukturalnih funkcionalista je analiza struktura, a posebno funkcija koje socijalni sistem nužno treba da bi preživio. Ispitat ć e m o osnovni primjer ovakve vrste analize uz p o m o ć D. F. Aberlea i njegovih suradnika ( 1 9 5 0 . / 1 9 6 7 . ) . Kasnije ćemo u ovom poglavlju raspraviti mnogo općeniti j i napor Parsonsa da odredi četiri funkcionalne pretpostavke svakog sistema akcije - adaptaciju, postizanje cilja, integraciju i održavanje obrasca.

Aberle i njegovi suradnici raspravljaju osnovne uvjete koji bi - prestanu li postojati - doveli do nestajanja društva. Prvi činilac odnosi se na karakteristike stanovništva u društvu. Nestanak ili disperzija stanovništva sasvim bi jasno doveli u pitanje postojanje društva. T o bi se desilo onda kada bi društvo izgubilo dobar dio svojeg stanovništva, što bi dovelo do nedjelotvornosti mnogih njegovih struktura. Drugo - apatično stanovništvo također bi bilo opasno za društvo. Iako se ovdje radi ο stupnjevanju - budući da neki segmenti društva uvijek pokazuju određeni stupanj apatije - na nekoj točki stanovništvo bi moglo postati tol iko apatično da bi različiti dijelovi društva prestali funkcionirati te bi se društvo konačno dezintegriralo. Treće - "rat sviju protiv svih"- također bi doveo u pitanje postojanje društva. Visok nivo unutarnjeg konflikta u društvu zahti jevao bi interveniranje raznih socijalnih kontrolnih mehanizama koji bi morali upotri jebiti silu da zaustave konflikt . Strukturalni funkcionalisti vjeruju da društvo ne može funkcionirati na duži rok osnivajući se na upotrebi sile. Aberle i njegove kolege ističu to na sljedeći način: "Društvo koje se isključivo osniva samo na sili je kontradikci ja sama po sebi" ( 1 9 5 9 . / 1 9 6 7 . : 3 2 2 ) . Z a strukturalne funkcionaliste društvo se drži na okupu na osnovi konsenzusa svojih č lanova; društvo koje se silom drži na okupu nije nikakvo društvo. Konačno - društvo može prestati postojati apsorbiranjem u neko drugo društvo procesom prisvajanja, osvajanja itd.

Suprotna strana ove rasprave ο funkcionalnim pretpostavkama tvrdi kako u društvu mora postojati red da bi preživjelo. Društvo, na prvom mjestu, mora imati jasnu metodu odnošenja spram svoje okol ine. O d dva moguća aspekta okol ine koji se ovdje mogu razlikovati, prvi je ekologija. Društvo mora biti u stanju izvući iz svoje okol ine sve ono što mu je potrebno za preživljavanje (hranu, gorivo, sirovine i td. ) , a da ne uništi resurse. Ovog smo problema svi bolno svjesni u doba

9 0 GLAVNE TEORIJE

zagađenja okol ice , energetskih problema i gladi u mnogim predjelima svijeta. Drugi aspekt okoline su ostali socijalni sistemi s koj ima se društvo mora znati nositi . T o uključuje, između ostalog, i trgovinu, kulturnu razmjenu, adekvatnu komunikaci ju i prikladnu obrambenu silu u slučaju izbijanja neprijatel jstava.

U društvu također moraju biti razvijene i adekvatne metode za reguliranje spolnih odnosa. Heteroseksualni odnosi moraju biti uspostavljeni na takav način da muškarci i žene imaju osigurane adekvatne mogućnosti interakci je . Os im toga, oba spola moraju biti dovoljno motivirana za reprodukci ju koja je neophodna za održavanje društva. U prosjeku, jedan par treba imati otprilike nešto više od dvoje djece. Štoviše, društvo mora biti sigurno da raspolaže s dovoljnim bro jem ljudi kao i da oni imaju dovol jno različitih interesa i sposobnosti osigurati društvu nesmetano funkcioniranje.

Društvo također mora raspolagati s dovoljno razlikovanja uloga i načina na koje se ljudi raspoređuju u te uloge. U svim društvima određene se aktivnosti mora ju izvoditi, pa se stoga moraju stvoriti i uloge da bi se aktivnosti mogle izvoditi. Najvažniji oblik diferencijacije uloga je socijalna stratifikacija. Kako smo vidjeli, jedna od glavnih postavki na koj ima počiva strukturalni funkcionalizam je tvrdnja kako društvo mora biti stratificirano da bi preživjelo. Stratifikacija o m o gućava mnoge funkcije, kao na primjer, stvaranje uvjeta da ljudi žele preuzeti odgovornost za položaje visokih statusa, osiguravanje stabilnosti soci jalnog sistema itd.

Sistem odgovarajuće komunikaci je također se smatra funkcionalnom pretpostavkom bilo kojeg sistema. Njegovi elementi uključuju jezik i kanale komunikaci je . Sasvim je jasno da bi društvo bilo nemoguće ukoliko ljudi ne bi imali mogućnosti interakcije i komunikaci je . Pa ipak, kada strukturalni funkcionalisti raspravljaju ο sistemu komunikaci je u društvu, oni također misle i na zajedničke simboličke sisteme k o m u n i k a c i j a koj i se usvajaju t i j ekom procesa soci jal izaci je i koj i zapravo ljudsku komunikaci ju čine mogućom. Zajednički sistemi simbola omogućuju kul turni vr i jednosni sistem. Kulturni sistem je bitan za s t ruktura lno - f u n k c i o nalnu k o n c e p c i j u društva, naroč i to stoga što društvo treba održat i na o k u p u . Z a j e d n i č k i vr i jednosni obrazac je brana izbijanju mogućih stalnih konf l ika ta unutar društva.

Strukturalni funkcionalisti , osim što naglašavaju važnost zajedničkog kulturnog sistema, tvrde da u društvu mora postojati i zajednički sistem vri jednosti i na individualnoj razini. Ljudi u biti moraju na svijet gledati na isti način. T o im omogućava da s visokim stupnjem točnosti predviđaju što će druge osobe misliti i raditi . Ove zajedničke kognitivne orijentacije ispunjavaju različite funkci je. M o ž d a je od najvećeg značenja da osiguravaju stabilnost, smišljenost i predvidljivost socijalnih situacija. Ukratko, stabilno društvo, koje je od najvećeg značenja za strukturalne funkcionaliste, moguće je zbog toga što njegovi učesnici djeluju u okvirima zajedničkih ori jentaci ja. Takve zajedničke ori jentaci je također omogućavaju ljudima da misle na sličan način ο stvarima koje ne mogu kontrol irat i , niti predviđati ; one im omogućuju da se suzdrže ili se pak uključe u neke socijalne situacije.

Strukturalni funkcionalisti također smatraju da je društvu potrebno postojanje zajedničkih i artikuliranih cjelina ciljeva. Ako ljudi teže ispunjenju mnoštva međusobno nepovezanih ciljeva, kaos koji bi rezultirao iz te situacije učinio bi društvo


nemogućim. Zajednički ciljevi kakvi su, na primjer, bračna sreća, uspjeh djece, postignuće u zanimanju itd., pomažu povećanju stupnja kohezije u društvu.

Društvo zahtijeva i određenu metodu za reguliranje sredstava koj ima se postižu navedeni ciljevi, čemu služi normativni sistem. Bez normativne regulacije sredstava u društvu bi zavladali kaos, anomija i apatija. Ukoliko bi se, na primjer, uspjeh u nekom zanimanju mogao postići bilo kakvim sredstvima, to bi - prema strukturalnim funkcionalistima - dovelo do socijetalnog nereda.

Društvo također mora regulirati i čuvstveno izražavanje, budući da nekontrol i rane emoci je mogu postati izvorom kaosa. N e k e su emoci je u svakom slučaju nužne; na primjer, ljubav i obitel jska lojalnost su neophodne da bi se osigurala adekvatna populaci ja. Iako je vrlo teško bilo kome precizno odrediti razliku između nužne i opasne razine emoci ja , za strukturalne je funkcionaliste jasno da -na izvjesnoj razini - emocionalizam može biti opasan za socijalni sistem.

U mnogim prethodnim točkama implicirana je ideja da društvo zahtijeva socijalizaciju novih članova da bi se održalo. Ljudi moraju naučiti mnoge stvari, pa i svoje mjesto u sistemu stratifikacije, zajednički vrijednosni sistem, zajedničke kognitivne ori jentaci je , prihvatljive ciljeve, norme koje određuju dozvoljena sredstva za postizanje ciljeva i regulaciju čuvstvenih stanja. Ukol iko članovi društva nisu naučili i usvojili navedene elemente, takvo bi društvo, prema stajalištu strukturalnih funkcionalista, bilo nemoguće .

K o n a č n o , društvo zahtijeva i efektivnu kontrolu nad devijantnim obl ic ima ponašanja. Idealno rečeno, ako je proces socijalizacije uspio navesti članove nekog društva da usvoje sve ispravne vrijednosti, oni će im se svojevol jno prilagoditi . Prema stajalištu strukturalnih funkcionalista, društvo se najbol je razvija onda kada nema nikakve potrebe za vanjskom kontro lom njegovih aktera. Međut im, ukol iko se pokaže da je vanjska kontrola nužna, tada treba uvesti različite obl ike. T i oblici variraju od podignute obrve prijatelja, preko polici jske palice, ili u ekstremnim uvjetima, do bajuneta vojnika.

Strukturalni funkcionalizam Talcotta Parsonsa T i j e k o m života Ta lcot t Parsons se uglavnom bavio teori jskim radom. Između njegovih ranih i kasnih djela postoje , međutim, značajne razlike. U ovom odjel jku posvetit ć e m o pažnju njegovom kasnijem teoretiziranju ο strukturalnom funkcio-

nalizmu. U 9 . poglavlju raspravit ćemo njegovu raniju teori je akcije kao i pitanje da li postoji kontinuitet između teorije akcije i s trukturalno-funkcionalne teori je . Započe t ć e m o raspravu ο Parsonsovom strukturalnom funkcionalizmu, navodeći četiri funkcionalna imperativa svih sistema "akci je", njegovu poznatu AGIL shemu.

AGIL4

Funkci ja je "kompleks aktivnosti usmjerenih prema zadovoljavanju potrebe ili potreba sistema" (Rocher , 1 9 7 5 . : 4 0 ) . Koristeći se ovom definici jom, Parsons vjeruje da postoje četiri funkcionalna imperativa nužna (karakteristična) za sve sisteme - (A) adaptacija, (G) postizanje cilja, (I) integracija i (L) latencija, odnosno

4 A = adaptation (adaptacija), G = goal attainment (postizanje cilja), I = integration (integracija) i L = latency (latencija) /napomena prevodioca/.

9 2 GLAVNE TEORIJE

održavanje obrasca (AGIL). Da bi jedan sistem preživio, on mora izvoditi sl jedeće četiri funkci je :

1 . Adaptacija: sistem mora uspješno svladavati vanjske situacione pritiske. M o r a se adaptirati svojoj okolini , a nju prilagoditi svojim potrebama.

2 . Postizanje cilja: Sistem mora definirati i ostvariti svoje osnovne cil jeve. 3 . Integracija: Sistem mora regulirati međuodnose svojih komponenata . O n

također mora upravljati odnosima između ostala tri funkcionalna imperativa (A, G i L ) .

4 . Latencija (održavanje obrasca): Sistem mora osigurati, održati i obnovit i motivaci ju pojedinaca, kao i kulturne obrasce koji stvaraju i održavaju moti vaciju.

N a mnogo općenit i jem nivou ova su četiri funkcionalna imperativa povezana s četiri sistema akcije (detaljnija rasprava ubrzo sli jedi). Bihevioralni organizam je sistem akcije koji rukovodi funkci jom prilagodbe (adaptaci je), prilagodavajući i transformirajući vanjski svijet. Sistem ličnosti osigurava funkciju postizanja cilja definirajući sisteme ciljeva i mobilizirajući resurse uz p o m o ć kojih se oni postižu. Socijalni sistem ima funkciju integracije kontrolirajući njene komponentne dijelove. N a p o k o n , kulturni sistem osigurava funkciju latencije, opskrbljujući aktere soci jalnog sistema s normama i vri jednostima koje ih motiviraju na akci ju. Prikaz 3 . 1 . sumira strukturu sistema akcije u pojmovima sheme AGIL:

Slika 3 . 1 . : Struktura općeg sistema akcije

L I

Kulturni sistem

Socijalni sistem

Bihevioralni organizam

Sistem ličnosti

Izvor: Talcott Parsons i Gerald Platt, The American University, Cambridge, Mass., Harvard University Press, 1973 :15) .

Sada ć e m o se usmjeriti na raspravu ο četiri sistema akcije koja će baciti više svjetla na Parsonsov sistem strukturalnog funkcionalizma.

SISTEM AKCIJE Glavne komponente Parsonsovog sistema akcije, a posebno četiri osnovna

sistema akcije, naznačena su u prikazu 3 . 2 . Sasvim je očigledno da je Parsons imao jasnu sliku ο "nivoima" socijalne zbilje i

ο njihovim međuodnosima. Hijerarhijski poredak je jasan, i nivoi su u Parsonso-

vom sistemu integrirani na dva načina. Prvo, svaki od nižih nivoa osigurava uvjete (energiju) potrebnu za više nivoe. Drugo, viši nivoi kontrol ira ju one koji su hijerarhijski ispod njih.

U odnosu na okolinu sistema akcije, najniži nivo - fizička i organska okol ina -uključuje nesimboličke aspekte ljudskog tijela, njegovu anatomiju i fiziologiju. Najviši nivo, najviša stvarnost ima, kako to kaže Jackson T o b y , "metafizički ukus",


no ovaj autor također smatra da ovdje Parsons "ne referira tol iko ο nadnaravnom, koliko ο općo j tendencij i društava da se simbolički ophode s nesigurnostima, brigama i tragedijama ljudske egzistencije koji osporavaju smisao ljudske organizacije" ( 1 9 7 7 . : 3 ) . Slika 3 . 2 . Parsonsova shema akcije

Visoke informaci je (kontrola)

Hijerarhi ja uvjetujućih

činilaca

Visoka energija (uvjeti)

1 Okol ina akcije: najviša stvarnost

2 . Kulturni sistem 3 . Socijalni sistem 4 . Sistem ličnosti 5 . Bihevioralni organizam 6. Okol ina akcije:

f izičko-organska okolina

Visoke informaci je (kontrola)

Hi jerarhi ja uvjetujućih

činilaca

Visoka energija (uvjeti)

Izvor: Adaptirano iz T. Parsons Societies (Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall, 1966.).

S ovim pretpostavkama koje Parsons izvodi obzirom na svoje sisteme akci je , približavamo se problemu poretka koji je bio njegov najznačajniji interes od samog početka , a postao je i glavnim izvorom kritike njegovog rada (Schwanenberg, 1 9 7 1 . ) . Hobbesovski problem poretka - što sprječava izbijanje rata sviju protiv svih - nije za Parsonsa ( 1 9 3 7 . g.) bio zadovoljavajuće riješen kod ranijih f i lozofa. Parsons problem poretka rješava u svom strukturalnom funkcionalizmu koji djeluje, po njegovom mišljenju, na osnovi sljedeće cjeline pretpostavki:

1 . Sistemi imaju svojstva reda i međuovisnosti dijelova. 2 . Sistemi tendiraju samoodržanju reda ili stanju ravnoteže. 3 . Sistemi mogu biti statični ili uključeni u redovit proces promjene. 4 . Priroda jednog dijela sistema ima utjecaja na oblik koji drugi dijelovi mogu

imati. 5 . Sistemi održavaju granice sa svojom okol inom. 6 . Alokaci ja i integracija su dva fundamentalna procesa nužna za postignuto

stanje ravnoteže sistema. 7. Sistemi teže samoodržanju, što uključuje održavanje granica i odnosa dijelova

i c jel ine, kontrolu promjena u okolini i tendenci ja izmjene sistema iznutra.

Ove su pretpostavke navele Parsonsa da kao svoj prioritet izvrši analizu strukture poretka. Radeći na tome, on zapravo u potpunosti ignorira pitanje soci jalne promjene, sve do kasnih radova u svojoj kari jeri :

"Bilo bi neekonomično opisivati promjene sistema varijabli prije negoli same varijable izoliramo i opišemo; prema tome, odabrali smo si zadatak da započnemo s proučavanjem posebnih kombinacija varijabli i zatim nastavimo prema opisu promjena tih kombinacija tek onda kada smo utvrdili čvrste temelje"

(Parsons i Shills, 1951 . :6 ) .

9 4 GLAVNE TEORIJE

Parsonsa su snažno kritizirali zbog njegove statičke ori jentaci je, pa sve više i više pažnje posvećuje promjeni ; u biti, kako ć e m o kasnije vidjeti, naposl jetku razmatra evoluciju društvenih sistema. Međut im, prema mišljenju mnogih, čak je i njegov rad ο soci jalnoj promjeni bio krajnje statičan i krut.

Čitajući ο četiri sistema akci je, čitatelj mora voditi računa da oni ne postoje u stvarnom svijetu, nego predstavljaju konceptualna sredstva za analizu stvarnog svijeta.

SOCIJALNI SISTEM. Parsonsova koncepci ja socijalnog sistema započinje na mikro nivou s interakci jom između ega i alter-ega, koje definira kao najelementar-nije oblike socijalnog sistema. Parsons troši veoma malo vremena analizirajući ovu razinu, iako smatra da su aspekti ovog sistema interakcije prisutni u mnogo kompleksni j im oblicima koje zauzima socijalni sistem. Parsons definira socijalni sistem ovako :

"Socijalni sistem se sastoji od množine individualnih aktera koji interaktiraju jedan s drugim u situaciji koja mora imati najmanje fizički ili okolišni aspekt, aktera koji su motivirani u smislu postizanja Optimalizacije zadovoljenja' i čiji se odnos prema situacijama, uključujući i međusobne odnose, određuju i posreduju kroz sistem kulturno strukturiranih zajedničkih simbola"

(Parsons, 1951 . :5 -6) .

Ova definicija teži određenju socijalnog sistema u pojmovima mnogih ključnih koncepata Parsonsovog rada - akteri, interakcija, okolina, "optimalizacija zadovoljenja", i kultura.

Usprkos svom uvjerenju da socijalni sistem vidi kao sistem interakci je , Parsons ne uzima interakci ju kao fundamentalnu jedinicu u studiranju soci jalnog sistema. Umjesto toga, kao osnovnu jedinicu sistema on koristi kompleks status - uloga. Interesantno je da ovaj koncept ne predstavlja dio ideje ο akterima ili interakciji , nego je strukturalna komponenta socijalnog sistema. Status se odnosi na struktu

ralni položaj unutar socijalnog sistema, a uloga je ono što akter radi u položaju određenom njenim funkcionalnim značenjem za širi sistem. Akter se ne proučava kroz pojmove misli i akcija, nego umjesto toga (barem u po jmovima njegovog položaja u soci jalnom sistemu) samo kao skup statusa i uloga.

U svojoj analizi soci jalnog sistema Parsons se najprije zanima za njegove strukturalne komponente . Osim interesa za koncept status-uloga, Parsons se zanimao i za šire komponente socijalnih sistema kakvi su kolektiviteti , norme i vrijednosti (Parsons, 1 9 6 6 . : 1 1 ) . Pa ipak, u svojoj analizi soci jalnog sistema, Parsons nije bio samo strukturalist, nego i funkcionalist. Z b o g toga je odredio nužan broj funkcionalnih pretpostavki socijalnog sistema. Prvo - socijalni sistem mora biti tako strukturiran da može sukladno kooperirati s drugim sistemima. Drugo - da bi jedan socijalni sistem preživio, mora imati podršku drugih sistema. T r e ć e - sistem mora zadovoljiti veći dio potreba svojih članova. Četvrto - sistem mora poticati adekvatnu participaciju svojih članova. Peto - mora imati makar minimalnu kontrolu nad potenci jalnim razornim ponašanjem. Šesto - ukol iko konfl ikt postane razoran, mora biti stavljen pod kontrolu. Konačno , socijalni sistem treba jezik da bi preživio.

Sasvim je jasno da se Parsonsova rasprava ο funkcionalnim pretpostavkama soci jalnog sistema odnosi na globalne sisteme i njihove međusobne odnose . Pa čak


i onda kada govori ο akterima, to čini sa stajališta socijalnog sistema. Također, ova rasprava reflektira Parsonsov interes za održanje reda unutar socijalnog sistema.

Međut im, raspravljajući ο soci jalnom sistemu, Parsons ne ignorira u potpunosti pitanje odnosa između aktera i socijalnih struktura. U biti, integraciju vrijednosnih obrazaca i potrebe-dispozici ja naziva "fundamentalnim dinamičkim t e o r e m o m sociologi je" (Parsons, 1 9 5 1 . : 4 2 ) . U svom središnjem interesu za socijalni sistem, od ključne važnosti za integraciju sistema su procesi internalizacije i soci jalizaci je. Parsons je dakle bio zainteresiran za putove koj ima se norme i vri jednosti sistema prenose na aktere u sistemu. U uspješnom procesu socijalizacije norme i vri jednosti se internaliziraju; one postaju dijelovi akterove "svijesti". Rezultat koj i iz toga proist ječe jest da, zadovoljavajući svoje osobne interese, akteri zapravo služe interesima sistema kao cjel ine. Parsons to iznosi na sljedeći način: "Kombinaci ja vri jednosno ori jentiranih obrazaca koje usvajaju (akteri u procesu socijalizacije) mora u velikom stupnju biti funkcija fundamentalne strukture uloga i dominantnih vrijednosti socijalnog sistema" ( 1 9 5 1 . : 2 2 7 ) .

Parsons je, općenito , držao da su akteri obično pasivni primaoci u procesu soci jal izaci je . 5 Djeca uče ne samo kako se treba ponašati , nego i ο n o r m a m a i vri jednostima te ο moralnosti društva. Socijalizacija je konceptualizirana kao konzervativan proces u kojem potrebedispozici je (koje su i same u velikoj mjeri oblikovane društvom) vežu djecu uz socijalni sistem, a time se osiguravaju načini p o m o ć u kojih će potrebe-dispozici je biti zadovoljene. Pri tome ostaje malo ili gotovo nimalo prostora za osobnu kreativnost; potreba za nagrađivanjem veže djecu uz sistem u o n o m obliku u kojem postoji . Parsons vidi socijalizaciju kao c jeloživotno iskustvo. Budući da su norme i vrijednosti djetinjstva uglavnom vrlo općeni te , one ne mogu u potpunosti pripremiti djecu za razne specifične situacije s koj ima će se susretati u odrasloj dobi. Stoga socijalizaciju valja nadopunjavati t i jekom ci jelog života serijama specifičnih socijalizirajućih iskustava. Usprkos t o m e , norme i vrijednosti koje su usvojene za vrijeme djetinjstva vrlo su stabilne i, uz povremeno podsjećanje, ostaju djelotvorne cijelog života.

I pored konformiteta ostvarenog c jeloživotnom socijalizaci jom postoji velik broj individualnih razlika unutar sistema. Pitamo se - zašto ta različitost ne predstavlja glavni problem socijalnog sistema, s obzirom na njegovu potrebu za redom? Očigledno je da se cijeli niz različitih socijalnih mehanizama može primijeniti da se potakne konformitet . Stoga, kada je Parsons u pitanju, soci jalna kontrola je za njega vrlo jasno druga linija obrane sistema. Sistem najbol je funkcionira onda kada se socijalna kontrola koristi samo povremeno. S druge strane, sistem također mora biti u stanju tolerirati određene varijacije, neku devijantnost. Fleksibilni socijalni sistem jači je od krutog koji ne prihvaća nikakvo skretanje. K o n a č n o , socijalni sistem mora osigurati široku lepezu mogućnost i zauzimanja uloga što će različitim pojedincima pružiti mogućnost izražavanja, a da pri tome ne dovedu u pitanje integritet sistema.

Socijalizacija i socijalna kontrola su glavni mehanizmi koji omogućavaju socija lnom sistemu održavanje stanja ravnoteže. Blaži oblici individualnosti i devijant-nosti se akomodira ju, međutim, ekstremniji oblici moraju biti uređeni mehanizmi-

5 Radi se ο kontroverznoj interpretaciji Parsonsovog djela s kojom se mnogi ne slažu. Frangois Bourricaud, na primjer, govori ο postojanju "dijalektike socijalizacije" (1981 :108 ) u Parsonsovom radu, a ne ο pasivnoj socijalizaciji.

9 6 GLAVNE TEORIJE

m a ponovnog uspostavljanja ravnoteže. N a taj je način socijalni poredak ugrađen u strukturu Parsonsovog socijalnog sistema:

"Bez postojanja odlučnog planiranja svih razina koje se razvilo u našem tipu socijalnog sistema, ali i u drugima, različitih mnehanizama koji u okviru svojih granica mogu uočiti i preokrenuti duboko ukorijenjene tendencije devijantnosti, započeo bi zlokobni krug koji bi onemogućio kontrolu uobičajenih sankcija (prihvaćanje-odbijanje, nagrada--kazna)."

(Parsons, 1951 . :319) .

Ponovno uviđamo da je Parsonsov osnovni interes cjelina sistema, a ne akter u sistemu, odnosno sljedeća dimenzija - kako sistem kontrol ira aktera, a ne kako akter stvara i održava sistem. T o odražava Parsonsovu vezanost uz strukturalno--funkcionalnu ori jentaci ju.

Iako ideja socijalnog sistema obuhvaća sve tipove kolektiviteta, specifičan i posebno značajan socijalni sistem je društvo, "relativno samodovoljan kolektivitet čiji su članovi u stanju zadovoljiti sve svoje individualne i kolektivne potrebe i živjeti u potpunosti unutar njegovog okvira" (Rocher , 1 9 7 5 . : 6 0 ) . Kao strukturalni funkcionalist , Parsons razlikuje 4 strukture ili subsistema u društvu u smislu njihovih funkcija (AGIL) koje izvode (vidi prikaz 3 . 3 . ) . Privreda je podsistem koji za društvo izvodi funkciju prilagodbe okolini kroz rad, proizvodnju i raspodjelu. T a k v o m aktivnošću privreda adaptira okolinu potrebama društva i pomaže mu da se adaptira vanjskim stvarnostima.

Slika 3 . 3 . : Društvo, njegovi podsistemi i funkcionalni imperativi

L I

Sistem obrazovanja

Soci jetalna zajednica

Privreda Politika

Izvor: Talcott Parsons i Gerald Platt, The American University, (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973. : 19).

Politika (ili politički sistem) izvodi funkciju postizanja cilja stvarajući socijetal-ne ciljeve i mobilizirajući aktere i resurse prema željenim cil jevima. Sistem obrazovanja (na primjer, škole, obitel j ) , brine se ο funkciji latencije prenoseći kulturu (norme i vri jednosti) akterima i osiguravajući njihovu internalizaciju. Konačno , integracijsku funkciju izvodi socijetalna zajednica (na primjer, zakon) koja koordinira različite komponente društva (Parsons i Platt, 1 9 7 3 . ) .

Pojedine strukture socijalnog sistema bile su Parsonsu podjednako važne, no kulturni sistem bio je najvažniji. U biti, kako smo ranije vidjeli, kulturni sistem stoji na vrhu njegovog sistema akcije, a sam Parsons ( 1 9 6 6 . ) sebe naziva "kulturnim deterministom".

K U L T U R N I S I S T E M . Parsons kulturu vidi kao glavnu snagu koja povezuje razne elemente soci jalnog svijeta, odnosno - rečeno njegovim ri ječima - kao sistem


akci je . Kultura posreduje interakciju medu akterima i integrira l ičnost i socijalni sistem. Kultura ima posebnu sposobnost da postane - barem dje lomično - k o m p o nenta drugih sistema. Zbog toga je u soci jalnom sistemu kultura ugrađena u norme i vri jednosti , a u sistemu ličnosti, nju je internalizirao akter . Međut im, kulturni sistem nije samo jednostavan dio drugih sistema; on također postoji kao posebna cjelina socijalnog nasljeđa, znanja, simbola i ideja. Ovi aspekti kulturnog sistema su na raspolaganju soci jalnom sistemu i sistemu ličnosti, međutim oni ne postaju njegovim dijelom (Morse , 1 9 6 1 . ; Parsons i Shils, 1 9 5 1 . ) .

Parsons definira kulturni sistem, kao i druge sisteme, u pojmovima njegovog odnosa s drugim sistemima akcije. T a k o kultura predstavlja obrazac, uređeni sistem simbola koji su predmet ori jentiranja aktera, internalizirajućih aspekata sistema ličnosti , ali i institucionaliziranih obrazaca socijalnog sistema u cjelini. Budući da je kultura najčešće simbolička i subjektivna, lako se prenosi od jednog na drugi sistem. T o joj omogućava kretanje iz jednog u drugi socijalni sistem difuzijom i iz jednog u drugi sistem ličnosti kroz proces učenja i socijalizacije. Pa ipak, simbolički (subjektivni) karakter kulture daje joj još jednu karakteristiku -sposobnost da kontrol ira druge Parsonsove sisteme akcije. Parsons dolazi do zaključka da su moralni standardi "superordinirane integrativne tehnike sistema akci je" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 7 0 ) . Ovakav zaključak reflektira kruci jalnu ideju Parsonsove teori je - kulturni sistem je najvažniji.

S I S T E M L I Č N O S T I . Kontrol ira ga ne samo kulturni, nego i socijalni sistem. Parsons je , izgleda, bio svjestan optužbe da je sistem ličnosti slab i kontrol iran izvana, pa je težio spasiti svoj položaj dodjeljujući sistemu ličnosti određeni stupanj neovisnosti :

"Ja smatram da, iako glavni sadržaj strukture ličnosti potječe iz socijalnog sistema i kulture kroz proces socijalizacije, ličnost postaje nezavisni sistem kroz svoje odnose s vlastitim organizmom, kroz jednistvenost svog osobnog životnog iskustva; ona dakle nije samo čisti epifenomen."

(Parsons, 1970 . : 82) .

Ovdje se stječe dojam da Parsons previše protestira. Ako sistem ličnosti nije epi fenomen, on je u njegovom teori jskom sistemu svakako reduciran na sekundaran ili ovisan položaj .

Ličnost je definirana kao organizirani sistem ori jentaci je i motivaci je akcije individualnog aktera. Osnovna komponenta ličnosti je potreba-dispozici ja. Parsons i Edward Shils vide potrebu-dispoziciju kao "najznačajniju jedinicu motivaci je akcije" ( 1 9 5 1 . : 1 1 3 ) . Oni razlikuju potrebe-dispozici je od nagona koji predstavljaju prirođene tendencije - "fiziološku energiju koja osigurava akciju" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 1 1 ) . Drugim ri ječima, nagoni su dijelovi biološkog organizma. Potrebe-dispozicije su nadalje definirane kao "one iste tendenci je koje nisu urođene nego su usvojene kroz proces same akcije" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 1 1 ) . Potrebe-dispozicije su nagoni oblikovani socijalnim uvjetima.

Potrebe-dispozici je potiču aktere da prihvaćaju ili odbacuju predmete koj i postoje u njihovoj okolini ili da teže k novim predmetima, ukoliko oni koj i im stoje na raspolaganju ne zadovoljavaju njihove potrebe-dispozici je. Parsons razlikuje tri osnovna tipa potreba-dispozici ja. Prvi tip nagoni aktere da teže ljubavi, priznanju itd. od svoje sredine. Drugi tip uključuje internalizirane vri jednosti koje

9 8 GLAVNE TEORIJE

usmjeravaju aktere da se osvrću na različite kulturne standarde. K o n a č n o , očekivanja uloga usmjeravaju aktere da daju i primaju odgovarajuće odgovore .

Ovo daje vrlo pasivnu sliku aktera. Oni su, čini se, ili pokretani nagonima, određenim kulturom, ili što je još češći slučaj, oblikovani su kombinaci jom nagona i kulture ( o d n o s n o , potrebama-dispoz ic i j ama) . Pasivni sistem l ičnost i oč ig ledn o je slaba t o č k a u Parsonsovoj teori j i i čini se da je i sam bio svjestan toga . U različitim prigodama, pokušavao je obogatiti l ičnost određenom kreativnošću. N a primjer, rekao je : "Mi ne mislimo ... implicirati da su vrijednosti l ičnosti u potpunosti samo 'internalizirana kultura' ili samo priklanjanje uz pravila i zakone. Osoba izvodi kreativne modifikaci je t i jekom internalizacije kulture; ali, novonastali aspekt nije kulturni aspekt" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 7 2 ) . I pored ovakvih izjava, osnovni utisak koji proistječe iz Parsonsovog rada je slika ο pasivnom sistemu l ičnosti .

Parsonsovo naglašavanje koncepta potrebe-dispozici je stvara i druge probleme. Budući da previđa vrlo mnogo značajnih aspekata ličnosti, njegov sistem postaje bitno siromašan. Psiholog Alfred Baldwin precizno naglašava sljedeću točku :

"Čini se ispravnim konstatirati da Parsonsova teorija ne uspijeva opskrbiti ličnost s dovoljnom cjelinom osobina ili mehanizama izvan koncepta potrebe-dispozicije, što pred ovu teoriju stavlja mnogobrojne probleme, jer ne osigurava ličnost s dovoljno karakteristika i različitih mehanizama koji bi joj omogućili da može funkcionirati"

(Baldwin, 1961 . : 186).

Baldwin također naglašava i drugu karakteristiku u Parsonsovom sistemu l ičnosti, ističući da čak i onda kada analizira sistem ličnosti, za njega nije bitno zainteresiran: "Čak i onda kada piše poglavlja ο strukturi l ičnosti , Parsons troši m n o g o više stranica govoreći ο soci jalnom sistemu nego ο l ičnosti" ( 1 9 6 1 . : 1 8 0 ) . T o se reflektira na različite načine koj ima Parsons povezuje ličnost sa socijalnim sistemom. Prvo, akteri moraju naučiti vidjeti sebe na način koji je u skladu s njihovim mjestom što ga zauzimaju u društvu (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 4 7 ) . Drugo, očekivanje uloga je povezano sa svakom od uloga koju zauzima individualni akter. T u je zatim i učenje samodiscipline i internalizacija vrijednosnih ori jentaci ja, identifikacija itd. Sve ove snage upućuju na integraciju sistema ličnosti u socijalni sistem, što Parsons i naglašava. Pa ipak, on također naglašava moguću lošu integraciju ličnosti , što je problem koji sistem mora prevladati.

Drugi aspekt Parsonsovog rada odražava pasivnost sistema ličnosti. Radi se ο njegovom interesu za internalizaciju kao dijela sistema l ičnosti u procesu socijalizacije. Parsons ( 1 9 7 0 . ) preuzima ovaj aspekt iz Durkheimovog rada ο internaliza

ciji kao i iz Freudovog djela, posebno ο superegu. Naglašavajući internalizaciju i super-ego, Parsons još jednom manifestira da je sistem ličnosti pasivan i izvana kontroliran sistem.

Premda je u ranoj fazi svog rada Parsons bio spreman raspravljati ο subjektiv

nim aspektima l ičnosti, t i jekom vremena postupno napušta tu ori jentaci ju (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 6 4 ) . N a taj je način ograničio spoznaje ο sistemu l ičnosti koje je inače mogao ponuditi .

B I H E V I O R A L N I O R G A N I Z A M . Iako je uključio bihevioralni organizam kao jedan od četiri sistema akcije, Parsons je veoma malo objasnio ο čemu se tu


zapravo radi. O n je ovdje uključen jer predstavlja izvor energije za ostatak sistema. Iako se osniva na genetskim osobinama, njegova je organizacija pod ut jecajem procesa uvjetovanja i učenja koji se odvijaju t i jekom cijelog života pojedinca. Jasno je da je bihevioralni organizam rezidualni sistem u Parsonsovom radu, no ipak mu m o r a m o odati bar minimalno priznanje jer ga je uključio kao dio svoje sociologi je, ako ne zbog nekog drugog razloga, a ono zbog toga što je anticipirao najnoviju obnovu interesa za sociobiologi ju u sociologiji .

E V O L U C I O N A T E O R I J A

Parsonsov rad koji se služi konceptualnim sredstvima kakva su funkcionalni imperativi i sistemi akcije, često je dovodio do optužaba da nudi statičku teori ju koja nije u stanju objasniti socijalnu promjenu. Parsons je dugo vremena bio osjetljiv na takve optužbe, ističući da je , dakako, proučavanje promjene nužno, no njemu mora prethoditi proučavanje strukture. Međut im, oko 1 9 6 0 - i h godina, on se više nije mogao odupirati navedenim optužbama te izvodi osnovni preokret u svom radu, usmjeravajući se prema proučavanju socijalne promjene, posebno socijalne evolucije (Parsons, 1 9 7 7 b . ) . Parsons ( 1 9 6 6 . ) razvija "paradigmu evoluci-one promjene" .

Prva komponenta spomenute paradigme je proces diferencijacije. Parsons pretpostavlja da se svako društvo sastoji od serija podsistema koji se razlikuju i po svojoj strukturi i po funkcionalnom značenju za globalno društvo. S razvojem društva, novi se podsistemi diferenciraju. T o , međutim, nije dovol jno ; oni također moraju biti specijaliziraniji i prilagodljiviji nego raniji sistemi. T o dovodi Parsonsa do bitnog elementa njegove evolucione paradigme - do ideje povećanja sposobnosti prilagodbe. Ta j proces opisuje ovako:

"Da bi diferencijacija proizvela uravnoteženiji, razvijeniji sistem, svaka nova diferencirana substruktura ... mora imati povećani kapacitet prilagodbe za izvođenje svoje primarne funkcije ukoliko je usporedimo s izvođenjem te funkcije u ranijoj, mnogo difuznijoj strukturi...Ovaj proces možemo nazvati aspektom povećanja prilagodbe evolucione cikličke promjene"

(Parsons, 1966 . :22 , naše izdanje 1991. ) .

Cit irano predstavlja krajnje pozitivan model socijalne promjene . O n pretpostavlja da s razvitkom društva postupno raste i njegova sposobnost suočavanja s problemima. Z b o g toga je, između ostalog, Parsons često kategoriziran kao vrlo konzervativan sociološki teoretičar.

Nadal je , Parsons smatra da proces diferencijacije vodi prema novoj cjelini problema integracije društva. Kako se pojedini podsistemi razvijaju i specijaliziraju, društvo se konfrontira s novim problemima koordinaci je funkcioniranja navedenih jedinica.

U procesu evolucije društvo se mora razvijati od sistema askripcije (pripisivanja) prema sistemu postignuća. M n o g o je šira lepeza sposobnosti i umijeća potrebna da bi se moglo nositi s difuznijim podsistemima. Opće sposobnosti ljudi moraju se osloboditi njihovih askriptivinih veza tako da ih društvo može koristiti. M n o g o općenitije, to znači da grupama koje su ranije bile isključene od doprinosa socijalnom sistemu, mora biti omogućeno uključenje u društvo kao punopravnim članovima.

Konačno , vrijednosni sistem društva kao cjelina mora također proći kroz promjene socijalne strukture i funkcija koje postaju sve diferencirani je. Međut im,

1 0 0 GLAVNE TEORIJE

budući da je novi sistem sve razvedeniji, vri jednosnom sistemu sve je teže da ga obuhvati . Z b o g toga, diferenciranije društvo zahtijeva vrijednosni sistem koji je "smješten na višem nivou općenitosti kako bi mogao legitimirati široku raznolikost ciljeva i funkcija svojih podsistema" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 3 ) . Pa ipak, navedeni proces poopćivanja vrijednosti često ne prolazi jednostavno jer se sukobljava s o tporom grupa koje poštuju samo svoje uske vrijednosne sisteme.

Evoluci ja se razvija kroz različite cikluse, no ne postoji opći proces koj i utječe na sva društva podjednako. N e k a društva mogu ubrzati evoluciju, dok druga mogu "biti tol iko zaokupljena svojim unutarnjim konfl ikt ima ili drugim hendikepima" da proces evolucije mogu ne samo usporiti nego i "pokvariti" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 3 ) . Parsonsa su naročito interesirala ona društva u ko j ima su se dešavali ovi razvojni "proboji" , budući da je vjerovao da će , ako se jednom dogode, proces evolucije slijediti opći evolucioni model .

Iako je Parsons zamišljao da se evolucija odvija u stadijima, bio je oprezan i izbjegao je l inearnu evolucionu teori ju: "Mi ne zamišljamo soci jetalnu evoluciju kao kontinuirani ili jednostavni linearni proces, nego razlikujemo široke nivoe napredovanja, a da pri tome ne zanemarimo značajne različitosti koje se mogu naći u svakome od njih" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 6 ) . Jasno naglašavajući da simplificira stvar, Parsons razlikuje tri najšire evolucione faze - primitivnu, prijelaznu i modernu. Karakterist ično je da diferenciranje među pojedinim etapama izvodi na osnovi kulturnih dimenzija. Najhitniji razvoj u tranziciji od primitivne k pri jelaznoj fazi je razvoj jezika, i to prvenstveno pisanog jezika. Ključni razvoj u pomaku prijelaznih prema modernim društvima čine "institucionalizirani kodovi normativnog poretka" ili zakon (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 6 ) .

Parsons zatim nastavlja analizirati cijeli niz specifičnih društava u kontekstu evolucije - od primitivnih do modernih. Ovde posebno valja podvući jedan aspekt: Parsons se okrenuo evolucionoj teoriji d jelomično i zbog toga što je bio optužen da nije u stanju objasniti socijalnu promjenu. Pa ipak, njegova analiza evolucije nije objašnjena u pojmovima procesa; prije je to napor da se "uspostave strukturalni tipovi i stave u etapni odnos" (Parsons, 1 9 6 6 . : 1 1 1 ) . Radi se ο komparativnoj strukturalnoj analizi, a ne ο stvarnom proučavanju procesa socijalne promjene . Prema tome, čak i onda kada je mislio da proučava promjenu, Parsons se i dalje bavio strukturama i funkci jama.

Model strukturalnog funkcionalizma Roberta Mertona D o k je Ta lcot t Parsons najvažniji strukturalno-funkcionalni teoret ičar , njegov student Rober t M e r t o n je autor najvažnijeg djela strukturalnog funkcionalizma u pod naslovom Towards the Codification of Functional Analysis in Sociology [Prema kodifikaciji funkcionalne analize u sociologiji, 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . , prijevod 1 9 7 9 . ) . U ovom je eseju M e r t o n kritizirao neke najekstremnije i neobranjive aspekte strukturalnog funkcionalizma. N o , isto je tako važno da su njegova konceptualna razmišljanja pomogla da se strukturalni funkcionalizam kontinuirano korisno upotrebljava.

M e r t o n kritizira tri osnovna postulata funkcionalne analize. Prvi je postulat ο funkcionalnoj cjelovitosti društva. O n drži da su sva standardizirana soci jalna i kulturna vjerovanja i prakse funkcionalne za društvo kao cjelinu, i za individue toga društva. Ovo mišljenje implicira da različiti dijelovi društva moraju pokazivati visoki nivo integracije. M e r t o n ipak smatra da se, iako to može biti istinito za

STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE TEORIJE 1 0 1

mala, primitivna društva, poopćavanje ne može primijeniti na globalni ja, m n o g o kompleksni ja društva.

Univerzalni funkcionalizam je drugi postulat. Sadrži tvrdnju da sve standardizirane socijalne i kulturne forme i strukture imaju pozitivne funkci je . M e r t o n smatra da je to u kontradikcij i s onim što nalazimo u stvarnom svijetu. Nije istina da svaka struktura, običa j , vjerovanje, ideja itd. imaju pozitivne funkci je . N a primjer, ekstremni nacionalizam može biti krajnje disfunkcionalan u svijetu u kojem se sve više širi nuklearno naoružanje.

Treć i je postulat nužnosti . Smatra se da svi standardizirani aspekti društva nemaju samo pozitivne funkcije, nego također reprezentiraju i nužne dijelove cjeline. Ovaj postulat vodi do ideje da su sve strukture i funkcije funkcionalno nužne za društvo. Nikakve druge strukture i funkcije ne mogu raditi tako dobro kao one koje već postoje u društvu. Slijedeći Parsonsa, M e r t o n kritizira njegove postavke ističući kako ipak m o r a m o priznati da u društvu postoje različite strukturalne i funkcionalne alternative.

M e r t o n također ističe da svi navedeni funkcionalni postulati počivaju na neem-pirijskim prosudbama, osnovanim na apstraktnim teori jskim sistemima. Minimal na je , međutim, odgovornost sociologa da svaki postulat empirijski ispita. M e r t o n vjeruje da su empiri jska testiranja, a ne teorijske pretpostavke, kruci jalna za funkcionalnu analizu, što ga upućuje da razvija svoje "paradigme" funkcionalne analize kao vodiča za integraciju teorije i istraživanja.

M e r t o n naglašava da se strukturalno-funkcionalna analiza usredotočuje na grupe, organizaci je, društva i kulture. Svaki predmet koji je podvrgnut struktural-no-funkcionalnoj analizi mora "reprezentirati standardizirani (dakle, određeni ponavljajući obrazac) element" (Merton, 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 4 ) . Pod tim M e r t o n misli na "društvene uloge, institucionalne obrasce, socijalne procese, kulturne obrasce, obrasce kulturnih emoci ja , socijalne norme, organizaciju grupe, soci jalnu strukturu, sredstva za socijalnu kontrolu itd." (Merton, 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 4 ) .

Rani strukturalni funkcionalisti gotovo su se u potpunosti usredotočil i na funkcije koje socijalna struktura ili institucija ima jedna za drugu. Pa ipak, prema M e r t o n o v u stajalištu, raniji su analitičari miješali subjektivne motive pojedinaca s funkci jama struktura ili institucija. Predmet interesiranja strukturalnih funkciona-lista trebaju biti socijalne funkcije a ne pojedinačni motivi. Funkci je su, prema Mer tonu , "one uočene konzekvence koje se događaju zbog adaptiranja ili usklađivanja datog sistema" (1949 ./1968 . . -105) . Međut im, ovdje se jasno vidi ideološka pristranost, budući da usredotočenje na adaptaciju ili usklađivanje vodi uvijek pozitivnim konzekvencama. Važno je , međutim, uočiti da jedna socijalna činjenica može imati negativne konzekvence za drugu socijalnu činjenicu. Da bi ispravio ovaj značajan propust u ranom strukturalnom funkcionalizmu, M e r t o n razvija ideju disfunkcije. Kao što strukture ili funkcije mogu doprinositi održavanju drugih dijelova socijalnog sistema, one za njega mogu također imati i negativne konzekvence. Ropstvo u južnim državama SAD, na primjer, imalo je jasne pozitivne konzekvence za bijelce s juga, kakve su, na primjer, jeft ina radna snaga, održavanje industrije pamuka i socijalni status. O n o je također imalo i disfuncije kakve su dovođenje južnjaka u pret jerano ovisan položaj ο pol joprivrednoj e k o n o

miji i stoga nedovoljna pripremljenost za industrijalizaciju. Očigledna razlika između Sjevera i Juga SAD u stupnju industrijalizacije može se potražiti di jelom i u disfunkcijama institucije ropstva u južnim državama.


M e r t o n također određuje i ideju nefunkcija, koje definira kao konzekvence koje su jednostavno irelevantne za sistem koji se proučava. T o mogu biti, na

ROBERT Κ. MERTON: autobiografska skica *

Vrlo je jednostavno utvrditi moje glavne učitelje - i one bliže, i one udaljenije. Tijekom mojih doktorskih studija to su bili: P. A. Sorokin, koji me najviše usmjerio prema europskoj socijalnoj misli i s kojim sam, za razliku od nekih drugih studenata tog vremena, ostao u dobrim odnosima, iako nisam mogao slijediti njegova razmišljanja iz kasnih 1930-ih godina; zatim, tada mladi Talcott Parsons, zaokupljen razmišljanjima koja su kulminirala njegovim kapitalnim djelom The Structure of Social Action ; biokemičar i ponekad sociolog L. J. Henderson koji me ponešto naučio ο strogom istraživanju nečega što je najprije izgledalo kao zabava i interesantna ideja; ekonomski historičar E. F. Gay koji me podučio ο načinu rada ο privrednom razvoju rekonstruiranom iz arhivskih izvora; tadašnji dekan Odjela

za povijest znanosti, George Sarton, koji mi je dopustio da pod njegovim rukovođenjem radim nekoliko godina u njegovoj čuvenoj (da ne kažem, svetoj) radionici u Knjižnici Widener Sveučilišta Harvard. Osim navedenih učitelja s kojima sam direktno radio, najviše sam naučio od dva sociologa: Emila Durkheima, iznad svega, i Georga Simme-la, koji su me mogli naučiti jedino posredstvom svojih moćnih radova, no i od sociologijski osjetljivog humaniste Gilberta Murraya. U kasnijem razdoblju života, najviše sam naučio od svog kolege Paula F. Lazarsfelda, koji vjerojatno nije imao predodžbe ο tome koliko sam naučio za vrijeme naših bezbrojnih razgovora i suradnje u trajanju više od trećine stoljeća.

Promatrajući svoj rad tijekom mnogo godina, čini mi se da u njemu nalazim više sistema no što sam pretpostavljao. Od samog početka mog osobnog rada, poslije godina školovanja u statusu doktoranda, odlučio sam slijediti osobne intelektualne interese onako kako su se pojavljivali, a ne ispunjavati unaprijed postavljeni doživotni plan. Odlučio sam radije prihvatiti način razmišljanja moga vrlo udaljenog učitelja, Durkheima, negoli način rada moga učitelja-u-blizini - Sartona. Dürkheim je neprekidno mijenjao predmete svojih istraživanja. Započinjući s proučavanjem društvene podjele rada, ispitivao je metode sociološkog istraživanja i zatim se usmjerio na naizgled nepovezane fenomene samoubojstva, religije, moralnog obrazovanja i socijalizma, razvijajući cijelo vrijeme teorijsku orijentaciju koja, po njegovu mišljenju, može biti jedino djelotvorno razvijena ako posvećuje pažnju tako raznolikim aspektima života u društvu. Sarton je pak radio na sasvim drugačiji način: u svojim ranim godinama, kao mladi znanstvenik, izradio je program istraživanja u području povijesti znanosti koji je trebao kulminirati njegovom monumentalnom studijom u pet knjiga Introduction /sici/to the History of Science (Uvod /sic!/ u povijest znanosti) koja je trebala ispričati priču sve do završetka 14. stoljeća!

Prvi od ovih obrazaca činio mi se mnogo prikladnijim. Želio sam, i još to uvijek želim, unaprijediti sociologijske teorije ο socijalnoj strukturi i kulturnoj promjeni koje će nam pomoći da razumijemo na koji su način socijalne institucije i karakter života u društvu

* Copyright 1981. by Robert Κ. Merton


primjer, socijalne forme koje predstavljaju "preživjele oblike" ranijih historijskih epoha. J a k o su u prošlosti mogle imati pozitivne ili negativne konzekvence, u

onakvi kakvima nam se predstavljaju. Taj interes za teorijsku sociologiju odveo me daleko od onog tipa predmetne specijalizacije koja je postala (i to po mom mišljenju najvećim dijelom s pravom) pravilo današnjeg ponašanja u sociologiji i drugim disciplinama koje se razvijaju. Za mene je bilo najhitnije proučavanje različitosti sociologijskih predmeta.

U toj različitosti, jedno posebno područje - sociologija znanosti - kontinuirano je zaokupljalo moju pažnju. Za vrijeme 1930-ih godina gotovo sam se potpuno posvetio proučavanju socijalnih konteksta znanosti i tehnologije, posebno u Engleskoj 17. stoljeća, usredotočujući se na neanticipirane posljedice svjesnih socijalnih akcija. Kako su se moji teorijski interesi širili, okrenuo sam se, tijekom 1940-ih godina, a i kasnije, proučavanju socijalnih uzroka neprihvatljivog i devijantnog ponašanja, proučavanju birokracije, masovnih medija, komunikacije u modernim kompleksnim društvima, kao i ulozi intelektualaca unutar i izvan birokracija. U 1950-im godinama usredotočio sam se na razvijanje sociologijske teorije osnovnih jedinica socijalne strukture: grupe uloga i grupe statusa, kao i proučavanju modela uloga koje ljudi biraju ne samo za osobno napredovanje, nego također i kao izvor vrijednosti što ih prihvaćaju kao osnovicu osobnog procjenjivanja (ovo posljednje postalo je kasnije "teorija referentnih grupa"). Također sam, s Georgeom Readerom i Patricijom Kendall, poduzeo prvo kompleksno sociologijsko proučavanje medicinskog obrazovanja, nastojeći utvrditi, ispod eksplicit-ne razine, kako su različite vrste liječnika socijalizirane u istim medicinskim fakultetima, što smo povezali s proučavanjem distinktivnih osobina profesija kao tipa aktivnosti zanimanja. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina vratio sam se intenzivnom proučavanju socijalne strukture znanosti i njenih interakcija s kognitivnim strukturama, a u te dvije dekade konačno je sociologija znanosti postala značajna disciplina, smatrajući sve što se ranije dešavalo samo uvodom. Pomoću navedenih proučavanja moja je osnovna orijentacija bila usredotočena na povezivanje sociologijske teorije, metoda istraživanja i bitnog empirijskog istraživanja.

Svoje sam razvojne interese grupirao u desetljeća samo zbog konvencije. Naravno, oni nisu tako glatko dolazili i odlazili slijedeći konvencionalnu kalendarsku podjelu. Također, nisu svi interesi prestali postojati poslije prvog prekida intenzivnog rada na njima. Trenutno radim na knjizi koja se bavi proučavanjem neanticipiranih posljedica namjernih socijalnih akcija, čime zapravo slijedim interes objavljen u jednom članku koji sam objavio prije gotovo pola stoljeća i od tada ga stalno razvijam. Druga knjiga -od mnogih - u pripremi, koju sam nazvao The Self-Fulfilling Prophecy (Samoispunjava-juće proročanstvo), proistječe iz nekoliko područja društvenog života u kojima je taj obrazac bio prvo uočen u mojem članku pod istim naslovom prije više od trećine stoljeća. I budu li vrijeme, strpljenje i mogućnosti dozvolili, preostaje i završavanje rada ο analizi socijalne strukture s posebnim osvrtom na grupe statusa, grupe uloga i strukturalne kontekste sa strukturalnog stajališta, kao i rad ο manifestnim i latentnim funkcijama, disfunkcijama, funkcionalnim alternativama i socijalnim mehanizmima s funkcionalnog stajališta.

Budući da je smrtnost životno pravilo, a bolno spora organizacija rada moj običaj, ima vrlo malo smisla planirati onkraj navedene serije radova na kojima trenutno radim.


suvremenom društvu nemaju nikakve značajne učinke. Primjer za to , premda se neki s njim neće složiti, je Ženski kršćanski umjereni pokret u SAD.

Da bi dobio odgovor na pitanje preovladuju li pozitivne funkcije nad disfunkci-jama ili je pak obratno, M e r t o n razvija koncept neto ravnoteže. Pa ipak, nikada ne m o ž e m o jednostavno zbrojiti pozitivne funkcije i disfunkcije i objektivno ustvrditi koja preteže, budući da su pitanja tol iko kompleksna i osnovana na tol iko subjektivnim prosudbama da ih se ne može jednostavno proračunati i odvagnuti. Isko-ristljivost M e r t o n o v o g koncepta proistječe iz načina na koji ori jentira sociologa u pitanju oc jene relativnog značenja. Ako se ponovo vratimo primjeru ropstva, pitanje postaje to da li je za Jug ropstvo bilo funkcionalnije ili disfunkcionalni je . Ipak, ovo je pitanje suviše općenito i prikriva mnogo bitnih pitanja (na primjer, da je ropstvo bilo funkcionalno za grupe bijelih posjednika robova) .

U želji da s problemima poput ovih izađe na kraj , M e r t o n proširuje ideju s konceptom nivoa funkcionalne analize. Funkcionalisti su obično ograničavali svoje analize na globalno društvo, no Mer ton naglašava da se funkcionalna analiza također može provesti i na organizacijama, institucijama i grupama. Vraćajući se ponovo na pitanje ropstva u južnim državama SAD, bilo bi neophodno da razlikuj e m o nekol iko nivoa funkcionalne analize, te da se upitamo ο funkcionalnosti i disfunkcionalnosti ropstva za crne obitelji , bijele obitelji , polit ičke organizacije crnaca, polit ičke organizacije bijelaca itd. U smislu neto ravnoteže, ropstvo je najvjerojatni je bilo funkcionalnije za neke socijalne jedinice, a disfunkcionalni je za druge. Usmjeravanje ovog pitanja na specifičnije nivoe svakako pomaže analizi funkcionalnosti ropstva za Jug u cjelini.

M e r t o n također uvodi koncepte manifestnih i latentnih funkcija. Ova dva pojma predstavljaju bitno proširenje funkcionalne analize. 6 J ednostavno rečeno, manifestne funkcije su one koje su intendirane, dok su latentne funkcije neinten-dirane. Manifestna funkcija ropstva, na primjer, bila je povećanje privrednog rasta na Jugu, ali je njena latentna uloga bila u tome da su najniži slojevi stanovništva zapravo poslužili podizanju socijalnog statusa bijelaca s Juga - i bogatih i s iromašnih. Ova je ideja povezana s drugim Mertonovim konceptom - konceptom neanti-cipiranih konzenvenci. Akcije imaju i intendirane i neintendirane konzekvence. Iako je svatko svjestan intendiranih konzekvenci , sociologijskim je istraživanjem potrebno otkriti neintendirane konzekvence; i stvarno, nekima to predstavlja osnovnu bit sociologi je. Peter Berger ( 1 9 6 3 . ) je to nazvao "razotkrivanje" ili promatranje iza izrečenih intencija, usmjereno stvarnim učincima.

M e r t o n je jasno istaknuo da neanticipirane konzekvence i latentne funkcije nisu ista stvar. Latentna funkcija je jedan tip neanticipirane konzekvence koja je za određeni sistem funkcionalna. Međut im, postoje i druga dva tipa neanticipiranih konzekvenci : "one koje su disfunkcionalne za određeni sistem i koje uključuju

Colin Campbell (1982.) kritizira Mertonovo razlikovanje manifestnih i latentnih funkcija. Između ostalog, naglašava da Merton nije dovoljno određen u preciziranju navedenih pojmova i upotrebljava ih na različite načine (na primjer, kao intendirane umjesto stvarnih konzekvenci i kao površinskih značenja umjesto prikrivene stvarnosti). Još je važnije, drži navedeni autor, da Merton (kao i Parsons) nikada nije uspio integrirati teoriju akcije (vidi 9. poglavlje) i strukturalni funkcionalizam. Stoga je rezultat neprikladna mješavina intencionalnosti ("manifestno") iz teorije akcije i strukturalnih konzekvenci ("funkcije") iz strukturalnog funkcionalizma. Zbog ovih i nekih drugih nejasnoća, Campbell smatra da Mertonovo razlikovanje manifestnih i latentnih funkcija nije previše upotrebljivo u suvremenoj sociologiji.


latentne disfunkcije" i "one koje su irelevantne za sistem jer na njega ne utječu ni funkcionalno ni disfunkcionalno ... i to su nefunkcionalne konzekvence" (Merton , 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 5 ) .

Objašnjavajući dalje funkcionalnu teori ju, M e r t o n naglašava da struktura može biti disfunkcionalna za sistem kao cjelinu, a ipak može nastaviti postojat i . Netko , na primjer, može vrlo jasno pokazati da je diskriminacija crnaca, žena i ostalih manjina disfunkcionalna za američko društvo, pa ipak ona nastavlja postojati jer je funkcionalna za dio socijalnog sistema; na primjer, diskriminacija prema ženama je općenito funkcionalna za muškarce. Stoga, ovaj oblik diskriminacije nije bez nekih disfunkcija, pa čak i za grupe za koje je funkcionalan. Muškarc i zaista pate zbog toga što diskriminiraju žene; is todobno, bi jelo stanovništvo je povri jeđeno zbog diskriminirajućeg ponašanja prema crnom stanovništvu. N e t k o bi mogao tvrditi da navedeni oblici diskriminacije negativno utječu i na one koji diskriminiraju, jer drže široke mase stanovništva u neproduktivnom položaju i povećavaju mogućnosti izbijanja socijalnih nemira.

M e r t o n također smatra da sve strukture nekog socijalnog sistema nisu podjednako nezamjenjive za njegovo funkcioniranje. Neki dijelovi našeg soci jalnog sistema mogu biti uklonjeni. Ovakva tvrdnja pomaže funkcionalnoj teori j i da prevlada još jednu od svojih konzervativnih predrasuda. Priznavajući da se neke strukture mogu isključiti, funkcionalizam otvara put za smišljenu socijalnu promjenu. Američko društvo, na primjer, može nastaviti postojati (pa čak biti i unapri jeđeno) eliminiranjem diskriminacije prema različitim manjinskim grupama.

M e r t o n o v a razjašnjenja su veoma korisna suvremenim sociolozima (npr., Gans, 1 9 7 2 . ) koji se žele baviti strukturalno-funkcionalnom analizom.

Osnovne kritike Nijedna posebna sociologijska teori ja u povijesti discipline nije bila to l iko u

središtu zanimanja koliko je to bio slučaj sa strukturalnim funkcional izmom. O d kasnih 1 9 3 0 - i h pa sve do 1 9 6 0 - i h godina ona je bila doslovno neupitna kao dominantna sociologijska teori ja u SAD. Posljednjih godina međutim kritike ove teorije rapidno rastu i danas prevlađuju nad pohvalama. M a r k Abrahamson opisuje spomenutu situaciju vrlo živo: "Stoga, metaforički rečeno, funkcionalizam se lagano prošetao pored nas kao neki divovski slon, ignorirajući rojeve insekata, pa čak i onda kada roj napadača uzme svoj danak" ( 1 9 7 8 . : 3 7 ) .

Sada ć e m o se upoznati ćemo se s najvažnijim kritikama. Prvo ćemo raspraviti d a v n e , bitne kritike strukturalnog funkcionalizma, a zatim ć e m o se usredotočit i aa logičke i metodološke probleme povezane s ovom teori jom.

NAJBITNIJA KRITIKA

j e d a n aspekt bitne kritike sadržan je u tvrdnji da strukturalni funkcionalizam ne tretira adekvatno povijest, odnosno, da je u svojoj biti ahistorijski. Zapravo , strukturalni se funkcionalizam, makar djelomično, razvio kao reakci ja na histori j -sko-evolucionistički pristup nekih antropologa. M n o g i rani antropolozi bili su š i v a ć e m kao opisivači različitih stupnjeva evolucije određenih društava ili društva •opće. Cesto su opisivali rane faze društva krajnje spekulativno. Štoviše, kasniji stadiji razvoja tih društava bili su često idealizacije istih društava u ko j ima su


latentne disfunkcije" i "one koje su irelevantne za sistem jer na njega ne utječu ni funkcionalno ni disfunkcionalno ... i to su nefunkcionalne konzekvence" (Merton , 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 5 ) .

Objašnjavajući dalje funkcionalnu teori ju, M e r t o n naglašava da struktura može biti disfunkcionalna za sistem kao cjelinu, a ipak može nastaviti postojati . N e t k o , na primjer, može vrlo jasno pokazati da je diskriminacija crnaca, žena i ostalih manjina disfunkcionalna za američko društvo, pa ipak ona nastavlja postojati jer je funkcionalna za dio socijalnog sistema; na primjer, diskriminacija prema ženama je općenito funkcionalna za muškarce. Stoga, ovaj oblik diskriminacije nije bez nekih disfunkcija, pa čak i za grupe za koje je funkcionalan. Muškarc i zaista pate zbog toga što diskriminiraju žene; is todobno, bijelo stanovništvo je povri jeđeno zbog diskriminirajućeg ponašanja prema crnom stanovništvu. N e t k o bi mogao tvrditi da navedeni oblici diskriminacije negativno utječu i na one koji diskriminiraju, jer drže široke mase stanovništva u neproduktivnom položaju i povećavaju mogućnosti izbijanja socijalnih nemira.

M e r t o n također smatra da sve strukture nekog socijalnog sistema nisu podjednako nezamjenjive za njegovo funkcioniranje. Neki dijelovi našeg soci jalnog sistema mogu biti uklonjeni. Ovakva tvrdnja pomaže funkcionalnoj teoriji da prevlada još jednu od svojih konzervativnih predrasuda. Priznavajući da se neke strukture mogu isključiti, funkcionalizam otvara put za smišljenu socijalnu promjenu. Američko društvo, na primjer, može nastaviti postojati (pa čak biti i unapri jeđeno) el iminiranjem diskriminacije prema različitim manjinskim grupama.

M e r t o n o v a razjašnjenja su veoma korisna suvremenim sociolozima (npr., Gans, 1 9 7 2 . ) koji se žele baviti s trukturalno-funkcionalnom analizom.

Osnovne kritike Nijedna posebna sociologijska teori ja u povijesti discipline nije bila tol iko u

središtu zanimanja koliko je to bio slučaj sa strukturalnim funkcional izmom. O d kasnih 1 9 3 0 - i h pa sve do 1 9 6 0 - i h godina ona je bila doslovno neupitna kao dominantna sociologijska teori ja u SAD. Posljednjih godina međutim kritike ove teori je rapidno rastu i danas prevlađuju nad pohvalama. M a r k Abrahamson opisuje spomenutu situaciju vrlo živo: "Stoga, metaforički rečeno, funkcionalizam se lagano prošetao pored nas kao neki divovski slon, ignorirajući rojeve insekata, pa čak i onda kada roj napadača uzme svoj danak" ( 1 9 7 8 . : 3 7 ) .

Sada ć e m o se upoznati ćemo se s najvažnijim krit ikama. Prvo ć e m o raspraviti glavne, bitne kritike strukturalnog funkcionalizma, a zatim ćemo se usredotočit i na logičke i metodološke probleme povezane s ovom teori jom.

NAJBITNIJA KRITIKA

J edan aspekt bitne kritike sadržan je u tvrdnji da strukturalni funkcionalizam ne tretira adekvatno povijest, odnosno, da je u svojoj biti ahistorijski. Zapravo , strukturalni se funkcionalizam, makar d je lomično, razvio kao reakcija na histori j -sko-evolucionistički pristup nekih antropologa. M n o g i rani antropolozi bili su shvaćeni kao opisivači različitih stupnjeva evolucije određenih društava ili društva uopće . Cesto su opisivali rane faze društva krajnje spekulativno. Štoviše, kasniji stadiji razvoja tih društava bili su često idealizacije istih društava u ko j ima su


antropolozi živjeli. Rani teoretičari strukturalnog funkcionalizma željeli su prevladati spekulativne etnocentričke predrasude ovih radova. Posebno su, u vrlo ranim godinama, strukturalni funkcionalisti otišli predaleko u kritiziranju evolucioni-stičke teori je , usredotočujući se samo na suvremena ili apstraktna društva. Pa ipak, strukturalni funkcionalizam ne mora biti ahistoričan (Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . ) . Iako mnogi praktičari funkcionalizma koriste funkcionalizam u ahistori j-skom smislu, u samoj teoriji ih ništa ne sprječava da se bave i histori jskim proučavanjima. U biti, Parsonsov ( 1 9 6 6 . ; 1 9 7 1 . ) rad ο socijalnoj promjeni , kako smo već vidjeli, reflektira sposobnost strukturalnih funkcionalista da raspravljaju ο promjeni ako to žele.

Strukturalni funkcionalisti su također bili napadnuti zbog nesposobnosti da efektivno razmotre proces socijalne promjene (Abrahamson, 1 9 7 8 . ; P. Cohen , 1 9 6 8 . ; Mil ls , 1 9 5 9 . ; Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . ) . D o k prethodne kritike ukazuju na vjerojatnu nesposobnost strukturalnog funkcionalizma da razmatra prošlost, ova kritika naglašava njegovu nemogućnost da na adekvatan način razmotri suvremeni proces socijalne promjene. Strukturalni funkcionalizam će mnogo lakše razmotrit i statičke strukture negoli procese promjene. Percy Cohen ( 1 9 6 8 . ) smatra da problem leži u strukturalno-funkcionalnoj teori j i u kojo j se svi elementi društva objašnjavaju kao da učvršćuju jedni druge pa i sistem u cjelini. Z b o g toga je veoma teško vidjeti kako navedeni elementi mogu doprinositi soci jalnoj promjeni. D o k Cohen smatra da je problem inherentan samoj teori j i , dotle T u r n e r i Maryanski ponovno naglašavaju da problem leži u praktičarima a ne u samoj teori j i .

Turner i Maryanski smatraju da strukturalni funkcionalisti često ne proučavaju aspekte promjene, a kada to čine, objašnjavaju je radije u razvojnim, a ne revoluc ionarnim pojmovima. Pa ipak, prema ovim autorima, ne postoji nikakav razlog zbog kojeg strukturalni funkcionalisti ne bi mogli raspravljati ο soci jalnoj promje

ni. N o , bez obzira na to da li problem leže u teoriji ili u teoret ičar ima, ostaje činjenica da glavni doprinosi strukturalnog funkcionalizma leže u proučavanju statičkih, a ne promjenjivih socijalnih struktura.

M o ž d a je najčešće izrečena kritika strukturalnog funkcionalizma ona koja tvrdi da ova teori ja nije u stanju efektivno raspraviti problem konflikta (Abrahamson, 1 9 7 8 . ; P .Cohen, 1 9 6 8 . ; Gouldner , 1 9 7 0 . ; Horowitz , 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 . ; Mil ls , 1 9 5 9 . ; T u r n e r i Maryanski , 1 9 7 9 . ) . Ova se kritika javlja u mnogim oblic ima. Alvin Gouldner , na primjer, smatra da Parsons kao glavni predstavnik strukturalnog funkcionalizma prenaglašava harmonične odnose. Irving Louis Horowitz smatra da strukturalni funkcionalisti vide konflikt nužno destruktivnim, odnosno kao nešto što se događa izvan okvira društva. Najopćenit i je , Abrahamson konstatira da strukturalni funkcionalizam prenaglašava socijetalni konsenzus, stabilnost i integraciju, a umanjuje značaj konfl ikta, nereda i promjene. Ovdje se ponovo radi ο tome da li je to svojstveno teoriji ili načinima na koje pojedini autori interpretiraju i koriste teori ju (P.Cohen, 1 9 6 8 . ; Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . ) . Bez obzira ο čijoj se poziciji radilo, jasno je da strukturalni funkcionalizam može vrlo malo ponuditi u objašnjenju socijalnog konflikta.

Sveopća kritika strukturalnog funkcionalizma koja naglašava njegovu nesposobnost da se s uspjehom pozabavi problemima povijesnog, promjene, i konfl ikta, mnoge su autore (na primjer, P. Cohena, 1 9 6 8 . ; Gouldnera, 1 9 7 0 . ) navele da konstatiraju kako strukturalni funkcionalizam ima konzervativne predrasude. G o -


uldner je to vrlo jasno izrekao kritizirajući Parsonsov strukturalni funkcionalizam na sljedeći način: "Parsons uporno vidi d jelomično napunjenu čašu vode kao polu-napunjenu, a ne kao polu-ispražnjenu" ( 1 9 7 0 . : 2 9 0 ) . N e t k o tko čašu vidi kao polunapunjenu naglašava pozitivan aspekt situacije, dok onaj tko je vidi poluispra-žnjenom, naglašava negativnu stranu. Ukoliko ovo izrazimo u soci jalnim pojmovima, konzervativni strukturalni funkcionalist naglasit će ekonomske prednosti života u našem društvu a ne njegove probleme.

Zaista je moguće da u strukturalnom funkcionalizmu postoj i konzervativno preduvjerenje koje se može uočiti ne samo u onome što funkcionalizam ignorira proučavati (promjena, povijest, konfl ikt) , nego i u onome što izabire kao predmete svojeg interesiranja. Strukturalni je funkcionalizam svakako usmjeren proučavanju kulture, normi i vrijednosti (P. Cohen, 1 9 6 8 . ; Mil ls , 1 9 5 9 . ; L o c k w o o d , 1 9 5 6 . ) . David L o c k w o o d ( 1 9 5 6 . ) , na primjer, kritizira Parsonsa zbog njegove opsjednutosti normativnim poretkom društva. U općenit i jem smislu, C o h e n ( 1 9 6 8 . ) smatra da je strukturalni funkcionalizam usmjeren na normativne e lemente, iako to samoj teoriji nije svojstveno. U orijentaciji strukturalnog funkcionalizma na proučavanje socijetalnih i kulturnih činilaca vrlo je bi tno -. a što vodi konzervativnoj ori jentaci j i ove teori je - to što je individualni akter stavljen u potpuno pasivnu ulogu. Osobe se proučavaju kroz ograničenja kulturnih i socijalnih sila. Strukturalni funkcionalisti (na primjer Parsons) ne vide dinamičku kreativnu ulogu aktera. Nastavljajući svoju kritiku strukturalnog funkcionalizma, G o -uldner kaže: "Ljudska su bića isto tol iko angažirana korištenjem soci jalnog sistema, koliko i on koristi njih" ( 1 9 7 0 . : 2 2 0 ) .

U vezi s interesom za kulturno područje je i tendenci ja strukturalnih funkciona-lista da zamijene legitimiranje koje upotrebljavaju elite u društvu s ref leksivnom soci jalnom stvarnošću (Gouldner, 1 9 7 0 . ; Horowitz , 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 ; Mil ls , 1 9 5 9 . ) . Normat ivni sistem se interpretira kao refleksija društva u cjelini, iako bi se mogao bolje shvatiti kao ideologijski sistem koji podržavaju i osiguravaju elitni članovi društva. Horowitz vrlo eksplicitno naglašava taj moment : "Konsenzualna teori ja

postaje metafizička reprezentaci ja dominantne ideologijske matr ice" ( 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 . : 2 7 0 ) .

Ove bitne kritike upućuju u dva važna smjera. Prvo, gotovo je posve jasno da strukturalni funkcionalizam razvija prilično usko gledište što mu onemogućava da se poduhvati analize velikog broja značajnih aspekata soci jalnog svijeta. Drugo, njegovo usredotočenje daje mu vrlo konzervativan ukus; način na koji je često primjenjivan i na koji se - do izvjesnog stupnja - i dalje primjenjuje, pokazuje da strukturalni funkcionalizam operira podržavajući status quo i dominantne elite (Huaco, 1 9 8 6 . ) .

METODOLOŠKA I LOGIČKA KRITIKA

J e d n a od vrlo često izrečenih kritika (vidi na primjer Abrahamson, 1 9 7 8 . ; Mil ls , 1 9 5 9 . ) tvrdi da je strukturalni funkcionalizam u biti nejasan, neodređen i neprecizan. N a primjer: što je to zapravo struktura? Funkci ja? Socijalni sistem? Kako su dijelovi soci jalnog sistema povezani jedan s drugim i s globalnim soci jalnim sistemom? Dio ovih nejasnoća moguće je povezati s nač inom na koji su strukturalni funkcionalisti izabrali raditi. Oni se bave apstraktnim soci jalnim sistemima umjesto sa stvarnim društvima. U većem dijelu Parsonsovog rada, ne raspravlja se ο nikakvom "stvarnom" društvu. Slično tome, rasprava ο funkcionalnim pretpo-

108 GLAVNE TEORIJE

stavkama Aberlea i suradnika (1950 ./1976 . ) nije konkretno vezana uz stvarno društvo nego se odvija na vrlo visokom stupnju apstrakcije.

Sličan tip kritike je i sljedeći primjer: iako se nijedna velika shema nikada nije mogla koristiti za analizu svih društava kroz povijest (Mills, 1 9 5 9 . ) , strukturalni funkcionalisti vjerovali su da postoji jedna teori ja ili grupa konceptualnih kategorija p o m o ć u kojih je to moguće učiniti. T a k o uvjerenje ο postojanju velike teori je leži u osnovi većine Parsonsovih radova, rada Aberlea i suradnika ο funkcionalnim pretpostavkama društva ( 1 9 5 0 . / 1 9 6 7 . ) kao i rada Davisa i M o o r e a ( 1 9 4 5 . ) ο teoriji stratifikacije. M n o g i kritičari smatraju ovu veliku teori ju iluzijom, ističući da je ono čemu se sociologija najviše može nadati razvoj historijski specifičnog pristupa teori ja "srednjeg dometa" (Merton, 1 9 6 8 . ) .

M e d u drugim specifičnim metodološkim kritikama je i pitanje postoje li zapravo adekvatne metode za istraživanje problema koj ima se bave strukturalni funkcionalisti . Cohen ( 1 9 6 8 . ) se, na primjer, pita koja se sredstva mogu koristiti da bi se proučio doprinos jednog dijela sistema njegovoj cjelini. Druga metodološka kritika je ta da strukturalni funkcionalizam čini komparativnu analizu teškom. Ako je točna pretpostavka da je dio sistema osmišljen jedino u kontekstu soci jalnog sistema u kojem postoji , kako ga možemo komparirati sa sličnim dijelom u nekom drugom sistemu? Cohen se, na primjer, pita i sl jedeće: Ukol iko englesku obitelj ima smisla proučavati samo u kontekstu engleskog društva, kako ju je moguće komparirat i s francuskom obitelji?

TELEOLOGIJA I TAUTOLOGIJA. Cohen ( 1 9 6 8 . ) , Turner i Maryanski ( 1 9 7 9 . ) drže da su telologija i tautologija dva najvažnija logička problema strukturalnog funkcionalizma. Neki nastoje vidjeti teleologiju kao inherentni problem (Abra-hamson, 1 9 7 8 . ; Cohen, 1 9 6 8 . ) , ali autor ove knjige vjeruju da su Turner i Maryanski ( 1 9 7 9 . ) u pravu kada tvrde da osnovni problem strukturalnog funkcionalizma nije teleologija per se, nego nelegitimna teleologi ja. U t o m smislu, teleologija se definira kao stajalište koje smatra da društvo (ili druge socijalne strukture) imaju vlastite namjere ili cil jeve. Da bi dostiglo navedene ciljeve, društvo stvara ili uzrokuje stvaranje specifičnih socijalnih struktura i socijalnih institucija. T u r n e r i Maryanski ne smatraju da je navedeno stajalište nelegit imno; u biti, oni smatraju da socijalna teori ja treba uzeti u obzir teleologijske odnose između društva i njegovih komponentnih dijelova.

Problem leži u tome, smatraju Turner i Maryanski , što se teleologi ja širi do neprihvatljivih razmjera. Nelegit imna teleologija je ona koja pretpostavlja "da namjere ili postignuća upravljaju ljudskim ponašanjem i onda kada to nije slučaj" (Turner i Maryanski , 1 9 7 9 . : 1 1 8 ) . Nelegit imno je , na primjer, pretpostaviti da društvo, budući treba prokreaci ju i socijalizaciju, stvara zbog toga instituciju obitel j i . Sasvim je jasno da alternativan broj struktura može zadovoljiti ove potreb e ; prema t o m e , društvo "ne treba" stvarati obitel j . Strukturalni funkcionalisti moraju definirati i dokumentirati mnogobro jne načine na koje razni ciljevi stvarno vode stvaranju specifičnih substruktura. Bilo bi također korisno pokazati zašto neke druge substrukture ne bi mogle zadovoljiti iste potrebe. J edna legitimna teleologi ja morala bi biti u stanju definirati - i empirijski i teorijski pokazati - veze između društvenih ciljeva i različitih substruktura koje postoje unutar društva. Nelegit imna teleologija će se zadovoljiti sli jepom prosudbom da veza između socijetalne i specifične substrukture mora postojati . Turner i Maryanski priznaju


da je funkcionalizam često kriv za upotrebu nelegitimnih teleologi ja : " M o ž e m o zaključiti da funkcionalna objašnjenja često postaju nelegitimne teleologi je , što je činjenica koja vrlo ozbil jno dovodi u pitanje korisnost funkcionalizma za razumijevanje obrazaca ljudske organizacije" ( 1 9 7 9 . : 1 2 4 ) .

Druga osnovna kritika logike strukturalnog funkcionalizma tvrdi da je on tautologijski . U tautologi jskom argumentu zaključak se uglavnom izvodi eksplicit-no na osnovi implicitnog u premisi ili pak samo predstavlja ponavljanje premise. U strukturalnom funkcionalizmu ovo cirkularno razmišljanje često puta dobiva oblik cjeline u pojmovima njenih sastavnih dijelova, a definiranje dijelova u pojmovima cjel ine. Stoga će se zaključiti da se socijalni sistem definira p o m o ć u odnosa između njegovih sastavnih dijelova, a oni se definiraju preko svog mjesta u širem društvenom sistemu. Budući da su oba pojma definirana korištenjem međusobnih pojmova, ni socijalni sistem, a ni njegovi dijelovi uopće nisu definirani. N a taj način ništa ne možemo naučiti ni ο sistemu, niti ο njegovim dijelovima. Strukturalni funkcionalizam je bio vrlo podoban za tautologije iako, naravno, ostaje pitanje ο tome da li je ta osobina inherentna samoj teori j i ili jednostavno karakteristika načina na koji je većina strukturalnih funkcionalista koristila ili zloupotrebljavala samu teori ju.

NEOFUNKCIONALIZAM

Pod snažnom vatrom kritika koje smo upravo ocrtali , značenje strukturalnog funkcionalizma opada od sredine 1 9 6 0 - i h godina sve do ranih 1 9 8 0 - i h . Međut im, sredinom 1 9 8 0 - i h godina uočavaju se nastojanja da se ta teori ja ponovno oživi, ali sada pod nazivom "neofunkcionalizam". Pojam neofunkcionalizam koristi se da bi se naglasio kontinuitet sa strukturalnim funkcionalizmom, međutim, on također označava i napor da se strukturalni funkcionalizam proširi i da se prevladaju njegove osnovne poteškoće. Je f frey Alexander i Paul C o l o m y definiraju neofunkcionalizam kao "samokritičku orijentaciju u funkcionalnoj teori j i koja teži proširivanju funkcionalist ičkog intelektualnog dosega, uz is todobno zadržavanje njegove teori jske jezgre" ( 1 9 8 5 . : 1 1 ) .

Alexander ( 1 9 8 5 a . ) naglašava neke od osnovnih ori jentaci ja neofunkcional iz-ma. Prvo, on preuzima deskriptivni model društva za koji smatra da je sastavljen od elemenata koj i , interaktirajući jedni s drugima, oblikuju obrazac. Obrazac omogućava sistemu da se diferencira od svoje okol ine . Dijelovi sistema su "simbi-otički povezani" i njihova interakcija nije determinirana n e k o m nadodređujućom silom. Prema tome, neofunkcionalizam odbacuje bilo kakav tip monouzročnog determinizma te je , prema tome, otvoren i pluralističan.

Drugo, Alexander smatra da neofunkcionalizam posvećuje približno podjednaku pažnju akciji i poretku. N a taj način on izbjegava tendenci ju strukturalnog funkcionalizma koji se usredotočio gotovo isključivo na makrostrukturalne izvore poretka u soci jalnoj strukturi i kulturi, dok neofunkcionalizam posvećuje više pažnje akci jskim obrascima na mikro nivoima. Neofunkcional izam također daleko šire konceptualizira pojam akcije, obuhvaćajući ne samo racionalnu, nego i ekspresivnu akci ju.

T r e ć e , neofunkcionalizam zadržava strukturalno-funkcionalni interes za integraciju, međutim ne kao postignutu činjenicu, nego kao socijalnu mogućnosti


Neofunkcional izam priznaje da su devijantnost i socijalna kontrola stvarnosti koje postoje u soci jalnom sistemu. U neofunkcionalizmu također postoji interes za socijalnu ravnotežu, no on je daleko širi negoli interes funkcionalizma, jer obuhvaća i dinamički i djelomični ekvilibrij . U neofunkcionalizmu, socijalni sistem se više ne određuje u pojmovima statičke ravnoteže. Ekvilibrij , najopćenit i je definiran, predstavlja referenci jalni okvir za funkcionalnu analizu, ali i s todobno on nije i deskripcija života pojedinaca u stvarnim socijalnim sistemima.

Četvrto , neofunkcionalizam prihvaća tradicionalni Parsonsovski naglasak na ličnost, kulturu i socijalni sistem. Priznavajući vitalnost ovih elemenata za socijalnu strukturu, upozorava se i na međusobno prožimanje tih sistema, što također proizvodi tenziju kao neprekinuti izvor promjene i kontrole .

Peto, neofunkcional izam se koncentrira na socijalnu promjenu u procesima diferencijaci je unutar socijalnih i kulturnih sistema te sistema ličnosti . Stoga promjena nije proizvod sklada i harmoni je , nego rezultat "individuacijskih i institucionalnih poticaja" (Alexander, 1 9 8 5 a . : 1 0 ) .

K o n a č n o , Alexandar naglašava da "neofunkc ional izam pretpostavl ja neovis nost konceptual izac i je i teoret iz i ran ja od drugih nivoa sociologi j ske anal ize" ( 1 9 8 5 a . ) .

I na kraju, Alexander se trudi oblikovati tip neofunkcional izma koji nadilazi mnoge probleme povezane sa strukturalnim funkcionalizmom, kakvi su, na primjer, "antiindividualizam ... protivljenje p r o m j e n i . . . konzervativizam ... idealizam ... i antiempirička predrasuda" ( 1 9 8 5 a . : 1 0 ) . Nadilaženje ovih problema i stvaranje "novog" strukturalnog funkcionalizma svakako je ambiciozan cilj koj i je još vrlo daleko od dosadašnjih postignuća, što i sam Alexander ( 1 9 8 5 a . : 16 ) spremno priznaje kada kaže da je "neofunkcionalizam prije tendenci ja negoli razvijena teori ja".

T a m o gdje je Alexander pokušao okarakterizirati neofunkcional izam u općim, programatskim pojmovima, Colomy ( 1 9 8 6 . ) raspravlja mnogo specifičnije ο revi

diranoj strukturalno funkcionalnoj teoriji promjene. O n smatra da strukturalno

funkcionalna teori ja promjene ("teorija diferencijacije") pot ječe iz Parsonsove teori je i ima tri osnovne slabosti. Prvo, ona je krajnje apstraktna i nedostaje jo j empiri jska i histori jska specifičnost. Drugo, ne posvećuje dovol jno pažnje konkretnim grupama i socijalnim procesima ili problemima moći i konfl ikta . T r e ć e , prenaglašava integraciju kao proizvod strukturalne promjene.

Strukturalno-funkcionalna teori ja promjene je zbog navedenih kritika doživjela nekol iko revizija. Prvo, izvorni, glavni trend razvoja (progresivna diferencijaci ja) nadopunjen je s analizom primjera devijacija od osnovnog trenda. Primjerice, osim procesa diferencijaci je, društva poznaju i proces de-diferencijaci je ili "tip strukturalne promjene koja odbacuje socijetalnu kompleksnost i kreće se prema manje diferenciranim oblicima socijalne organizacije" (Colomy, 1 9 8 6 . : 1 4 3 ) . T a kva de-diferencijaci ja najvjerojatnije se događa kao rezultat nezadovoljstva modernizaci jom. Važan je također i "nejednaki razvoj" koji dotiče različita institucionalna polja kao i "nejednaka diferencijaci ja" u okviru samo jedne institucije. "Nekompletna difereci jaci ja" se dešava onda "kada se inicijalni stupnjevi prema diferencijaciji nisu realizirali, pa onda dvije ili više struktura dijele ili se takmiče za preuzimanje rukovodeće uloge u izvođenju date funkcije" (Colomy, 1 9 8 6 . : 4 4 ) .

Drugo, revizionisti su također proširili teori ju diferencijacije zanimajući se za proučavanje kako promjena utječe na konkretne grupe te kako na promjenu

Γ STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE TEORIJE 1 1 1

djeluju m o ć , konfl ikt i slučajnost. U tom smislu identificirane su razne specifične grupe kao nosioci promjena koje vode do većeg stupnja diferenci jaci je, kao i grupe koje se suprotstavljaju takvoj promjeni . Ovo vodi prema proučavanju konfl ikta između grupa do kojeg dolazi u procesu diferenci jaci je, kao i oblika ko je razrješenje konfl ikta može imati. M n o g o historijskih i empirijskih podataka prikupljeno je prigodom proučavanja suprotstavljenih grupa, uključenih u proces diferenci jaci je. Takav način rada također se mnogo udaljava od pret jeranog naglašavanja integracije i vodi prema - u Parsonsovim pojmovima - "usmjeravanju m n o g o neutralnije pažnje na proučavanje potencijalnih kontradikci ja i poticaja povezanih s diferenci jaci jom između, ali i unutar kulturnog i soci jalnog sistema, kao i sistema ličnosti" (Colomy, 1 9 8 6 . : 1 4 9 ) . Prema Colomyjevom stajalištu, ovakva nastojanja vode stvaranju mnogo cjelovitijeg eksplanatornog okvira za analiziranje diferenci jaci je.

T r e ć e , rana teori ja diferencijacije usredotočila se na stupanj efikasnosti i reintegracije kao glavnih učinaka procesa diferencijacije, međutim noviji radovi naglašavaju mnogo šire polje mogućih rezultata.

Ovdje bismo mogli dodati da je teorija diferencijaci je, iako se značajno proširila, izgubila svoj distinktivni karakter s novopronađenim usredotočenjem na konflikt i kompetici ju. M n o g o toga je sada posuđeno od drugih intelektualnih tradicija te bi se netko mogao zapitati da li bi ovaj tip pristupa koji smo skicirali mogao ili uopće trebao biti nazvan strukturalnim funkcionalizmom ili čak neofunkciona-l izmom.

ALTERNATIVA KONFLIKTNE TEORIJE

Premisa ovog poglavlja jeste da konfliktnu teoriju možemo promatrati kao razvoj koji se, makar d je lomično, odvijao kao reakcija na strukturalni funkcionalizam i kao rezultat mnogobro jnih kritika ο kojima smo ranije raspravili. Ovdje valja također dodati da konfliktna teori ja ima i mnoge druge kori jene kakvi su, na primjer, marksistička teori ja i Simmelov rad ο soci jalnom konfl iktu. U 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama konfliktna se teori ja pokazala alternativom strukturalnom funkcionalizmu, no kasnije je bila zamijenjena različitim tipovima neomarksist ič-kih teori ja (vidi 4 . poglavlje) . N o , jedan od glavnih doprinosa konfl iktne teori je bio je u tome što je postavila osnove za teori je mnogo vjernije or iginalnom M a r x o v o m radu koje će privući veliku pažnju u sociologiji . Osnovni je problem s konf l iktnom teori jom taj da se nikada nije uspjela dovol jno efikasno odvojiti od svojih strukturalno-funkcionalnih kori jena. Ona je bila više neka vrsta strukturalnog funkcionalizma postavljenog naglavce, negoli pravi tip kritičke teori je društva.

Djelo Ralpha Dahrendorfa Poput funkcionalista, konfliktni teoretičari proučavaju socijalne strukture i instituci je. Najšire rečeno, konfliktna teorija samo je nešto više od niza tvrdnji koje su često izravno suprotstavljene funkcionalističkim stavovima. T o se može najbol je pokazati u radu R. Dahrendorfa ( 1 9 5 8 . ; 1 9 5 9 . ) kod koga su elementi konfl iktne i


funkcionalne teori je na sasvim suprotstavljenim stranama. Z a funkcionaliste je društvo statično ili u najbol jem slučaju u stanju dinamičkog ekvilibrija, ali za D a h r e n d o r f a i konf l ik tne teore t i čare , svako se društvo u svakom trenutku nalazi u procesu promjene. T a m o gdje funkcionalisti naglašavaju poredak u društvu, konfliktni teoretičari vide razdor i sukob u svakoj točki soci jalnog sistema. Funkcionalist i (ili u najmanju ruku rani funkcionalisti) smatraju da svaki element soci jalnog sistema doprinosi njegovoj stabilnosti ; predstavnici konfl iktne teori je drže da mnogi socijetalni elementi doprinose dezintegraciji i promjeni u društvu.

Funkcionalisti smatraju da se društvo održava na okupu pomoću normi , vrijednosti i zajedničkog morala. Konfliktni teoretičari smatraju da, bez obzira na to kakav tip poretka postoji u društvu, on proistječe iz dominaci je članova društva koji posjeduju m o ć . T a m o gdje se funkcionalisti usredotočuju na kohezi ju stvorenu zajedničkim socijetalnim vrijednostima, konfliktni teoretičari naglašavaju ulogu moći u održavanju reda u društvu.

Dahrendorf ( 1 9 5 9 . ; 1 9 6 8 . ) je glavni predstavnik stanovišta da društvo ima dva lika (konfliktni i konsenzualni) i da stoga sociologijska teori ja mora biti podjel jena u dva dijela - u konfl iktnu teori ju i konsenzualnu teori ju. Teoret ičar i konsenzusa trebali bi se baviti proučavanjem vrijednosne integracije u društvu, a konfliktni ispitivati sukobe interesa i prisilu koja održava društveni sistem na okupu, obzirom na postojeće sukobe. Dahrendorf uviđa da društvo ne može opstojati bez konfl ikta i konsenzusa koji su jedan drugome preduvjet. Stoga, ne m o ž e m o imati konfl ikt ako mu ne prethodi konsenzus. N a primjer, francuske domaćice će se vrlo teško naći u sukobu s čileanskim igračima šaha zbog toga što medu njima nije bilo nikakvog kontakta , nikakve ranije integracije koja bi mogla poslužiti kao osnovica za izbijanje konfl ikta. Suprotno je također moguće - konflikt može voditi ka konsenzusu i integraciji . Takav primjer predstavlja savez između SAD i Japana koji se razvio poslije završetka II. svjetskog rata.

I pored očigledne međusobne povezanosti konsenzusa i konfl ikta, Dahrendorf nije optimističan u pogledu mogućnosti razvoja jedinstvene sociologijske teorije koja bi obuhvatila oba procesa: "U sadašnjoj situaciji nije moguće pretpostaviti razvoj objedinjene teori je , iako je ona u najvećoj mogućoj mjeri privlačila mislioce od početaka zapadne filozofi je" ( 1 9 5 9 . : 1 6 4 ) . Izbjegavajući stvaranje jedinstvene teori je , Dahrendorf se upušta u konstruiranje konfl iktne teori je društva. 7

Dahrendorf zapravo započinje svoj rad pod velikim utjecajem strukturalnog funkcionalizma. O n konstatira da se, za funkcionaliste, socijalni sistem drži na okupu zbog dobrovol jne kooperaci je ili općeg konsenzusa, ili pak zbog djelovanja oba ova elementa. Međut im, za teoretičare konflikta (ili prisile), društvo se održava na okupu "pojačanim ograničavanjem". T o znači da neki položaji u društvu raspolažu s većom količ inom moći i autoriteta negoli drugi. T a j e lement društvenog života vodi Dahrendorfa prema osnovnoj tezi da različito raspoređivanje autoriteta "nepovratno postaje determinirajući činilac sistematskih društvenih konfl ikata" ( 1 9 5 9 . : 1 6 5 ) .

7 Dahrendrof naziva konflikt i prisilu "ružnim licem društva"(1959:164). Možemo se, naravno, zapitati da li osoba koja ih drži "ružnima" može sama razviti adekvatnu teoriju konflikta i prisile.


AUTORITET Dahrendor f se usredotočuje na šire društvene strukture. 8 Centra lno mjesto u njegovoj tezi zauzima ideja da različiti položaji unutar društva imaju različite količine autoriteta. Autoritet ne boravi u pojedincima nego u položaj ima. Dahrendorf se stoga ne interesira samo za strukturu položaja, nego i za konfl ikt medu njima: "Strukturalno pori jeklo takvih konflikata treba potražiti u rasporedu socijalnih uloga koje su obogaćene očekivanjima dominaci je ili podvrgavanja" ( 1 9 5 9 . : 1 6 5 , naše podvlačenje) . Prema Dahrendorfu, prvi je zadatak konfl iktne analize identifikacija različitih uloga autoriteta u društvu. O n se također suprotstavlja onima koji proučavaju individualnu razinu, naglašavajući potrebu istraživanja uloga autoriteta u najširim strukturama društva. N a primjer, on kritizira one što se usredotočuju na psihologijske ili bihevioralne karakteristike pojedinaca koj i zauzimaju određene položaje, i ide tol iko daleko da za te koji primjenjuju takav pristup tvrdi da uopće nisu sociolozi.

Autoritet koji je povezan sa statusima, ključni je element u Dahrendorfovo j analizi. Autoritet uvijek implicira i podređenost i nadređenost . O d onih koji posjeduju autoritet očekuje se da kontroliraju one koji su im podređeni ; odnosno , oni dominiraju ovim drugima zbog toga što oni to očekuju, a ne zbog nekih posebnih psihologijskih karakteristika autoriteta. Takva očekivanja, kakav je autoritet, povezana su uz položaje, a ne uz osobe. Autoritet stoga nije generalizirani socijalni fenomen; oni koji se nalaze pod kontrolom, kao i dopuštena područja kontrole , određeni su u društvu. Konačno , budući da je autoritet legitiman, sankcije se mogu primjenjivati protiv svih onih koji mu se ne pokoravaju.

Autoritet za Dahrendorfa , međutim, nije konstantan. T o je vidljivo iz činjenice da on povezuje autoritet uz položaje, a ne uz osobe. Stoga osoba koja ima autoritet u jednoj situaciji ne mora nužno imati autoritet u nekoj drugoj . Sl ično tome, podređena osoba u jednoj grupi može biti u nadređena u nekoj drugoj grupi. T o slijedi iz Dahrendorfovog argumenta da se društvo sastoji od množine jedinica koje naziva imperativno koordiniranim asocijacijama. One mogu biti shvaćene kao udruženja osoba koje su hijerarhijski kontrol irane od strane autoriteta. U takvom se društvu može naći mnoštvo tih asocijacija, te neki pojedinac može zauzimati poziciju autoriteta u jednoj asocijaciji , a u drugoj biti subordini-ran.

Autoritet je u okviru svake asocijacije d ihotoman; stoga je unutar jedne asocijacije moguće formirati samo dvije konfliktne grupe. Grupe koje posjeduju autoritet i one koje su u subordiniranom položaju imaju različite interese koj i su "kontradiktorni u biti i u usmjerenju". Ovdje se susrećemo s drugim kl jučnim p o j m o m u Dahrendorfovoj teoriji konflikta, s interesima. Grupe na vrhu i na dnu definirane su pomoću zajedničkih interesa. Dahrendorf je vrlo čvrst u svojim stavovima kada ističe da čak i interesi, što nam osobno zvuči tol iko psihologijski, predstavljaju zapravo globalne fenomene:

"Za potrebe sociologijske analize konfliktnih grupa i grupnih konflikata, potrebno je pretpostaviti postojanje određenih strukturalno generiranih orijentacija akcija koje pro-

U drugim radovima, Dahrendorf (1968.) nastavlja proučavati socijalne činjenice (na primjer, statuse i uloge), no istodobno posvećuje i dovoljno pažnje opasnostima reifikacije koja je tipična za takav pristup.


istječu iz definiranih statusa. Uz pomoć analogije sa svjesnim ('subjektivnim') orijentacijama akcije, čini nam se opravdanim opisati spomenute akcije kao interese ... Pretpostavka ο 'objektivnim' interesima povezanim sa socijalnim statusima nema nikakvih psihologijskih implikacija; ona pripada području prave sociologijske analize" (Dahrendorf, 1959 . : 175 ; kurziv naš).

U okviru svake asocijaci je, oni koji zauzimaju dominirajuće položaje trude se održati status quo, dok se oni koji su podređeni trude izmijeniti situaciju. Konfl ikt interesa u okviru svake asocijacije latentno je prisutan u svim vremenima, što znači da je legitimitet autoriteta uvijek krajnje nesiguran. Konfl ikt interesa ne mora biti svjestan, a da bi nadređeni ili podređeni djelovali. Interesi jednih i drugih su objektivni u tom smislu da reflektiraju očekivanja (uloge) povezane sa statusima. Pojedinci stoga ne moraju internalizirati navedena očekivanja ili ih čak biti svjesni, da bi počeli djelovati u skladu s njima. Ukoliko zauzimaju određene položaje , tada će se počet i ponašati na očekivani način. Pojedinci su "usklađeni" ili "adaptirani" svojim ulogama onda kada doprinose konfliktu između podređenih i nadređenih. Ove nesvjesne očekivane uloge Dahrendorf naziva latentnim interesima. M a n i f e stni interesi su latentni interesi koji su postali svjesni. Osnovni zadatak konfl iktne teori je kako je Dahrendorf vidi je analiza povezanosti latentnih i manifestnih interesa. Pa ipak, akteri ne moraju biti svjesni svojih interesa da bi djelovali u skladu s njima.

Dahrendorf nadalje razlikuje tri najšira tipa grupa. Prvi tip su quasi grupe, odnosno, "agregati osoba s identičnim interesima uloga" (Dahrendorf , 1 9 5 9 . : 1 8 0 ) . O n e predstavljaju osnovicu za drugi tip grupa, interesne grupe. Dahrendorf na sljedeći način opisuje ove dvije grupe:

"Zajednički načini ponašanja karakteristični su za interesne grupe koje nastaju iz širih quasi grupa. Interesne grupe su grupe u striktnom smislu toga sociologijskog pojma; one su stvarni uzročnici grupnih konflikata. One posjeduju strukturu, oblik organizacije, program ciljeva i svoje članstvo"

(Dahrendorf, 1959. : 180).

Iz mnogih tipova interesnih grupa proistječu i konfliktne grupe, odnosno one koje se aktivno uključuju u grupne konfl ikte.

Dahrendorf smatra da su koncepti latentnih i manifestnih interesa, quasi grupa, interesnih i konfliktnih grupa bitni za objašnjenje socijalnog konfl ikta. Pod idealnim uvjetima, nije potrebno raspolagati nikakvim drugim vari jablama. Međut im, budući da uvjeti nikada nisu idealni, u proces se uključuje mnogo različitih interventnih činilaca. Dahrendorf spominje tehničke uvjete kao, na primjer, adekvatno osobl je , političke uvjete kao, na primjer, opća politička klima, i društvene uvjete kao , na primjer, komunikaci jske veze. Način na koji su ljudi regrutirani u quasi grupe drugi je bitan uvjet za Dahrendorfa . Ako je regrutiranje u grupe slučajno, smatra Dahrendorf , tada interesna, a naposljetku i konfl iktna grupa, najvjerojatni je neće nastati. Nasuprot M a r x u , Dahrendorf ne smatra da će lum-penproletarijaf naposljetku oblikovati konfliktnu grupu, zato što se regrutiranje u tu grupu odvija slučajno. Međut im, ukoliko je regrutiranje u quasi grupe struktu-

Navedenim pojmom Marx je označavao stanovništvo s dna ekonomskog sistema, dakle one koji se nalaze ispod proletarijata.


ralno određeno, tada takve grupe predstavljaju plodno tlo za formiranje interesnih grupa a, u nekim slučajevima, i konfliktnih grupa.

Konačni aspekt Dahrendorfove konfliktne teori je je odnos konfl ikta i promjene. Ovdje on priznaje značaj rada Lewisa Cosera , koji se usredotočio na funkcije konfl ikta za očuvanje status quoa. Međut im, Dahrendorf smatra da je konzervativna funkcija konflikta samo jedan dio socijalne stvarnosti; te konfl ikt također može voditi i do promjene i razvoja.

Ukratko, Dahrendorf smatra da se konfliktna grupa, kada se pojavi, uključuje u akcije koje dovode do promjena u socijalnoj strukturi. Kada je konfl ikt intenzivan, dolazi do radikalnih promjene. Ukoliko je konflikt praćen s nasil jem, strukturalna će se promjena zbiti iznenada. Kakva god bila priroda konfl ikta, sociolog mora biti pripravan proučavati odnose konfl ikta i promjene, te konfl ikta i status quoa.

Dahrendorfovu konfliktnu teoriju moguće je kritizirati zbog ignoriranja poretka i stabilnosti društva, dok je funkcionalizam bio kritiziran zbog ignoriranja uloge konflikta i promjene. Konfliktna je teorija također bila kritizirana zbog njenog ideologijskog radikalizma, a funkcionalizam zbog svoje konzervativne ori jentaci je .

Usporedba dviju teori ja pokazuje da je konfliktna teori ja daleko manje razvijena negoli funkcionalna. O n a nije ni izdaleka tol iko rafinirana zato što ne nudi stvarnu inovacijsku perspektivu. Štoviše, mnogi najpoznatij i sociolozi , barem u SAD, donedavno su najveću pažnju posvećivali funkcionalnoj teori j i , a relativno mali broj njih radio je razvijajući konfliktnu teori ju.

Konfl iktna teori ja Ralpha Dahrendorfa bila je predmetom brojnih kritičkih analiza (na primjer, Haze l r igg ,1972 . ; J . Turner , 1 9 7 3 . ; Weingart , 1 9 6 9 . ) , ukl jučujući i nekol iko kritičkih razmišljanja samog Dahrendorfa ( 1 9 6 8 . ) . Prvo, Dahren-dorfov model nije tol iko jasan odraz Marxovih ideja koliko to on sam tvrdi. U biti, njegov model predstavlja neadekvatno prenošenje M a r x o v e teori je u sociologiju. Drugo,što smo već istakli, konfliktna teori ja ima više zajedničkog sa strukturalnim funkcional izmom, negoli s M a r x o v o m teori jom. Dahrendorfovo naglašavanje sistema (imperativno koordiniranih asocijaci ja), statusa i uloga, direktno ga povezuje sa strukturalnim funkcionalizmom. Zbog toga njegova teori ja pati od mnogih nedostataka od kojih pati i sam strukturalni funkcionalizam. N a primjer, konfl ikt , kako se čini, misteriozno proistječe iz legitimnih sistema (upravo kako se to dešava i u strukturalnom funkcionalizmu). Nadal je , konfl iktna teori ja izgleda da ima i iste konceptualne logičke probleme (na primjer, nejasni koncepti , tauto-logije) kao i strukturalni funkcionalizam. Konačno , kao i strukturalni funkcionalizam, ona je gotovo u potpunosti makroskopska teori ja, što znači da može malo doprinijeti našem razumijevanju pojedinačne misli i akcije.

M i smatramo da su i funkcionalizam i Dahrendorfova konfl iktna teori ja neadekvatni zbog toga što objašnjavaju samo dio socijalnog života. Sociologi ja mora biti u stanju objasniti i poredak i konflikt, strukturu i promjenu. Upravo je promjena motivirala mnoge da pokušaju pomiriti konfl iktnu i funkcionalnu teori ju. Iako nijedan pokušaj nije bio potpuno zadovoljavajući, ipak je postignut veći stupanj slaganja medu sociolozima ο tome kako je važno da teori ja može objasniti i konsenzus i konflikt . Pa ipak, ne može se reći da svi teoretičari teže pomirenju ovih konfliktnih ori jentaci ja. Sam Dahrendorf , na primjer, smatra da ove dvije ori jentaci je treba koristiti ovisno ο situaciji. Prema njemu, kada proučavamo konfl ikt , tada se trebamo poslužiti konfl iktnom teor i jom; kada želimo ispitivati poredak, tada treba prihvatiti funkcionalističku perspektivu. Ovaj nas pristup ne


zadovoljava, budući da smatramo da postoji jaka potreba za teori jskom perspektivom ko ja će omogućit i simultano proučavanje konfl ikta i poretka.

Jonathan Turner ( 1 9 7 5 . ; 1 9 8 2 . ) je pokušao reformulirati konfl iktnu teori ju. O n naglašava tri osnovna problema konfliktne teorije kakvu je, na primjer, razvio Dahrendorf . Prvo, ovoj teoriji nedostaje jasna definicija konflikta koja bi razgraničila ono što jeste od onoga što nije. Drugo, konfl iktna je teori ja neodređena, prvenstveno stoga što se ne može specificirati nivo analize na ko jo j netko radi: "Tipičan je sljedeći problem - kod jedinica u konfliktu ostaje nejasno radi li se ο pojedincima, grupama, organizaci jama, klasama, nacijama, zajednicama ili ο nečemu drugom" (J . Turner , 1 9 8 2 . : 1 7 8 ) . T r e ć e , u konfl iktnoj teoriji implicitno postoji funkcionalizam koji je odvlači daleko od njenih marksističkih kori jena.

Turner se usredotočuje na "konflikt kao proces događaja koji vode do otvorene interakcije s nasiljem različitog stupnja između najmanje dviju strana" ( 1 9 8 2 . : 1 8 3 ) . O n razvija proces u devet faza koje vode do otvorenog konfl ikta. Iako nam se na prvi pogled može učiniti da se radi ο j ednostranom uzročnom modelu, T u r n e r vrlo pažljivo određuje i povratne sprege ili dijalektičke odnose među pojedinim fazama. Navedeni proces razvijen je na sljedeći način:

1 . Soci jalni sistem se sastoji od većeg broja međusobno povezanih jedinica. 2 . M e đ u tim jedinicama postoji nejednaka distribucija vrijednih i rijetkih resursa. 3 . One jedinice socijalnog sistema koje ne primaju proporcionalan udjel resursa,

započinju dovoditi u pitanje legitimitet sistema. (Turner zapaža da se to najčešće dešava onda kada ljudi osjećaju da su njihove aspiracije k probitku blokirane, kada ne postoji dovoljno kanala izražavanja pritužbi i kada ljudi nisu nagrađeni onol iko koliko to očekuju u različitim oblast ima) .

4 . Deprivirano stanovništvo započinje shvaćati da je u njegovom interesu promjena sistema alokacije resursa.

5 . Oni koji su deprivirani počinju se emocionalno angažirati. 6 . Postupno dolazi do periodičnih, iako neorganiziranih, izbijanja frustracija. 7. Oni koji su uključeni u konflikt postupno ga postaju sve svjesniji i sve se više

emocionalno u njemu angažiraju. 8 . Pojačavaju se napori da se deprivirane grupe organizirano uključe u konflikt . 9 . K o n a č n o , između podređenih i privilegiranih izbija otvoreni konfl ikt ra

zličitog stupnja nasilja. Stupanj nasilja ovisi ο sposobnosti strana uključenih u konfl ikt da definiraju svoje stvarne interese, kao i stupnja do kojeg sistem raspolaže mehanizmima upravljanja, reguliranja i kontroliranja konfl ikta.

Ovakva Turnerova sistematizacija primjer je dobrog dopunjavanja konfl iktne teori je , osobito zbog razdvajanja konfliktnih odnosa između aktera i socijalnih struktura. Međut im, i Turnerov rad, kao i radovi mnogih drugih teoretičara konfl ikta, ostaju ipak duboko uronjeni u strukturalno-funkcionalnu tradiciju. Z b o g toga ni on nije uspio ugraditi mnoge spoznaje ο prirodi soci jalnog konflikta koje se mogu naći u različitim granama neomarksističke teori je .

Pokušaji pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije Pierre van den Berghe ( 1 9 6 3 . ) do danas se najviše trudio da dode do pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teori je . O n navodi nekol iko osnovnih


točaka koje ova dva pristupa zajednički dijele. Prvo, obadvije su perspektive holističke; proučavaju društva kao sklopove međusobno povezanih dijelova te međusobnih odnosa dijelova. Drugo, teoretičari koriste samo varijable koje proistječu iz njihove teori je , ignorirajući varijable suprotne ori jentaci je . Oni bi trebali također priznati da konflikt može doprinijeti integraciji , kao što integraci ja može uzrokovati konflikt . T r e ć e , van den Berghe uočava da obadvije teori je prihvaćaju evolucionistički pogled na društvenu promjenu - pogled koji smatra da se društvo progresivno unapređuje. Konfliktni će teoretičari smatrati da društvo nepovratno napreduje prema utopijskom društvu. Funkcionalisti kao Parsons smatraju da društvo postupno postaje sve diferenciranije i osposobljeni je da se bori sa svojom okol inom. K o n a č n o , van den Berghe smatra obadvije teori je zapravo teori jama ravnoteže. Funkcionalna teori ja naglašava socijetalni ekvilibri jum. U konfl iktnoj teori j i , relacioni odnosi neizbježno vode postizanju novog stanja ravnoteže na nekom drugom, budućem stadiju razvoja. Van den Bergheov rad demonstrira postojanje zajedničkih točaka dviju teori ja, no ne uspijeva ih pomirit i ; mnoge krupne razlike ostaju i dalje.

Radovi Lewisa Cosera ( 1 9 5 6 . ) i Josepha Himesa ( 1 9 6 6 . ) usredotočuju se na funkcije socijalnog konflikta. Ovo u biti funkcionalno razmatranje konfl ikta stvarno vodi prema integriranju konfliktne i strukturalno-funkcionalne teori je . Iako je njihov interes usmjeren na učinke ekvilibrija na konflikt , oni uviđaju da je potrebno paralelno proučavati destabilizirajuće učinke na poredak. N e k i oblici poretka, pa i previše reda u društvu, može dovesti do neravnoteže soci jalnog sistema; na primjer, totalitarni vladaoci, usprkos nj ihovom usredotočenju na očuvanje poretka, mogu razbiti stabilnost društva. Međut im, budući da je do sada vrlo malo učinjeno na proučavanju načina na koji poredak proizvodi promjenu, u nastavku ć e m o se usmjeriti na proučavanje funkcija socijalnog konfl ikta.

Georg Simmel je medu prvima napisao važan rad ο funkci jama soci jalnog konfl ikta, a njegove je teze proširio Coser, koji je smatrao da konfl ikt može poslužiti utvrđivanju slabije integriranih grupa. U društvu koje se nalazi u procesu dezintegracije konflikt s nekim drugim društvom može ponovno uspostaviti integrativnu jezgru. Kohezivnost Zidova u Izraelu može se barem dje lomično objasniti dugotrajnim sukobljavanjem s Arapskim zemljama na Bl iskom istoku. Kraj konflikta mogao bi pojačati prikrivene napetosti u izraelskom društvu. Konfl ikt kao sredstvo učvršćenja društva, ideja je koju je već odavno iskoristila polit ička propaganda izmišljajući neprijatel ja u onim situacijama u koj ima on ne postoj i , ili usmjeravajući antagonizme prema nekom neaktivnom protivniku.

Konfl ikt s j ednom grupom može dovesti do jačanja stupnja kohezi je , dovodeći do serija saveza s drugim grupama. N a primjer, konflikt s Arapima doveo je do sklapanja saveza između SAD i Izraela. Smanjivanje konfl ikta između Izraela i Arapa moglo bi oslabiti veze između Izraela i SAD.

Konfl ikt u društvu može dovesti do aktiviranja običnih, izoliranih pojedinaca. Protesti protiv Vi jetnamskog rata mnoge su mlade ljude u SAD motivirali da se prvi put aktiviraju u poli t ičkom životu. Sa završetkom toga sukoba, među američkom omladinom ponovo je zavladao duh apatije.

Konfl ikt također ima i komunikaci jsku funkciju. Prije izbijanja konfl ikta, grupe mogu biti nesigurne u karakteristike protivničkih položaja, no kao rezultat konflikta, položaji i granice među grupama obično se razjasne. Stoga su pojedinci u bol jo j poziciju izabrati pravilan tijek akcije u odnosu na njihove protivnike.


Konfl ikt također omogućava grupama uključenim u sukob stjecanje jasnije ideje ο njihovoj relativnoj snazi čime se može značajno povećati mogućnost približavanja ili postizanja mirnog rješenja.

S teori jskog stajališta, moguće je spojiti funkcionalnu i konfl iktnu teori ju promatrajući funkcije socijalnog konfl ikta. Ipak, mora se priznati da i konfl ikt također ima disfunkcije.

Himes ( 1 9 6 6 . ) se, kao i Coser , zainteresirao za funkcije konfl ikta, no on se posebno bavi pručavanjem funkcija rasnog konflikta. Himes raspravlja ο o n o m e što smatra racionalnim grupnim akcijama američkih crnaca. Njega interesiraju namjerni oblici kolektivnog ponašanja, kojim se žele postići unapri jed postavljeni socijalni ciljevi. Takvo ponašanje uključuje svjesni napad na otvoreno definirana socijalna segregiranja. Primjeri takvih akcija uključuju legalne zahtjeve (za postizanje prava na glasovanje, mogućnost obrazovanja i soci jalnog stanovanja) , polit ičke akcije (na primjer, sudjelovanje u izborima i lobiranje) i nenasilne masovne akci je . Himesa su posebno zanimale mirotvorne akcije u okviru sistema; njegova analiza isključuje nasilne akcije kakve su, na primjer, pobune i l inč.

Iako Himes izostavlja nasilne kolektivne konflikte, mi možemo vrlo lako izvesti funkcionalnu analizu i ovih oblika kao mirovnih konflikata. Pobune iz kasnih 1 9 6 0 - i h godina bile su funkcionalne za američke Crnce . Oni su demonstrirali crnačku snagu i pokazali slabost bijele strukture moći , iako su svakako imali i mnogo disfunkcija (u obliku bijele protivničke reakci je) .

Himes smatra da rasni konflikti imaju strukturalnu i komunikaci jsku funkciju, te funkcije solidarnosti i identiteta. Strukturalno, konflikt može izmijeniti ravnotežu moći između Crnaca i dominantne bijele većine, povećavajući moć Crnaca do te mjere da će Bijelci morati s njima pregovarati ο stvarima od međusobne važnosti. Rasni konfl ikt može imati komunikacijske funkcije tako što će povećati osjetljivost za rasna pitanja, pojačavajući njihovu prisutnost u medij ima, omogućavajući t ime neinformiranim osobama stjecanje višeg stupnja informiranost i , što će dovesti do izmjene konteksta medurasne komunikaci je . Rasni konfl ikt može konačno zaustaviti staru "etiketu rasnih odnosa", povećavajući šanse za uspostavljanje otvorene rasprave ο najhitnijim pitanjima. Ta j konflikt može povećati solidarnost budući da može ujediniti Crnce i uspostaviti odnose medu rasama. Čak i tada kada se taj odnos osniva samo na konfliktu, on u krajnjoj instanci može postati osnovicom uspostavljanja mnogo mirnijih i dugoročnij ih odnosa. Funkci ja identiteta rasnog konfl ikta omogućava Crncima spoznaju ο tome tko su, a dovodi i do razbistrivanja granica grupa. M o ž d a je najjasnija funkcija identiteta sadržana u osjećaju crnih učesnika da svoj identitet Amerikanca mogu ostvariti b o r b o m za osnovne principe slobode.

Svaka od navedenih konfliktnih teorija pokušava integrirati ili barem povezati strukturalni funkcionalizam i konfliktnu teori ju. Međut im, svi su se ti pokušaji zadržali na širokoj soci jetalnoj razini. U nastavku ćemo se upustiti u proučavanje novijeg oblika koitfliktne teorije koja pod tim nazivom nastoji povezati globalne i manje društvene fenomene.

Prema integriranijoj konfliktnoj teoriji: rad Randalla Collinsa N a samom početku rasprave ο konfliktu, R. Collins ( 1 9 7 5 . ) vrlo jasno ističe da

njegov interes nije ideologijski, odnosno da raspravu neće započeti pol i t ičkom


tvrdnjom ο tome da li je konflikt dobar ili loš. Umjesto toga, ističe ovaj autor , izabrat će konfl ikt kao žarišnu točku realističkog stava da je konfl ikt možda najhitniji proces u društvenom životu.

Z a razliku od drugih teoretičara koji su počeli , ali i ostali na soci jetalnoj razini, Coll ins konfl iktu pristupa s individualističkog stajališta. O n sasvim jasno ističe da kori jeni njegove teorije leže u etnometodologi j i i fenomenologi j i . Usprkos osobnom priklanjanju individualnoj razini i teori jama malih socijalnih fenomena, Coll ins je svjestan da "sociologija ne može biti uspješna samo na mikro nivou" ( 1 9 7 5 . : 1 1 ) . Ovaj autor smatra da sociologija ne može napredovati ako se ne bavi soci jetalnom razinom. Pa ipak, ondje gdje većina teoretičara koje smo u ovom poglavlju susreli vjeruje da su socijalne strukture izvanjske i prinudne na pojedinca, Coll ins socijalne strukture smatra neodvojivim od aktera koji ih konstruiraju i čiji su obrasci interakcije njihova suština. Collins socijalne strukture smatra interaktivnim obrascima, a ne vanjskim i prinudnim entitetima. Osim toga, tamo gdje većina teoret ičara ο kojima smo ranije raspravljali smatra da aktera ograničavaju vanjske sile, Coll ins tvrdi da akter kontinuirano kreira i rekreira socijalnu organizaciju.

Coll ins smatra marksističku teori ju "polaznom točkom" konfliktne teori je , no ona je, prema njegovom shvaćanju, opterećena mnogim problemima. S jedne strane, ona je (kao i strukturalni funkcionalizam) vrlo ideologična, što ovaj autor svakako želi izbjeći. S druge strane, on M a r x o v u orijentaciju nastoji prikazati kao ograničenu samo na ekonomsko područje, iako je to očigledno neopravdana prosudba. Zapravo, iako se Coll ins dosta često poziva na M a r x a , njegova konfl iktna teori ja nalazi se pod relativno malim M a r x o v i m utjecajem. O n a je daleko više pod utjecajem Webera , Durkheima i, nadasve, fenomenologi je i e tnometodologi je-

Coll ins se usredotočuje na područje socijalne stratifikacije jer je to institucija koja dodiruje tol iko mnogo strana života, uključujući "bogatstvo, polit iku, kari jere , obitel j i , klubove, zajednice i životne stilove" (Collins, 1 9 7 5 . : 4 9 ) . Prema njegovu mišljenju, velike teorije stratifikacije su "promašaji". U tu kategori ju on ubraja i marksističke i strukturalno-funkcionalne teori je . O n kritizira marksističku teori ju, na primjer, zbog " jednouzročnog objašnjenja mnogostruko uzročnog svijeta" (Collins, 1 9 7 5 . : 4 9 ) . Weberova teori ja samo je nešto više od "antisistema" p o m o ć u kojeg se mogu pročavati osnovne karakteristike dviju najvećih teori ja. W e b e r o v je rad do izvjesne mjere bio Collinsu koristan, ali "pokušaj fenomenologi jske sociologije da utemelj i sve koncepte u opažljivom svakodnevnom životu" (Coll ins, 1 9 7 5 . : 5 3 ) svakako su bili najvažniji zbog osnovnog interesa ovog autora na proučavanje socijalne stratifikacije na mikro, a ne makro nivou. Prema n jegovom stajalištu, socijalna se stratifikacija, kao i druge socijalne strukture, može ograničiti na osobe koje se u svom svakodnevnom životu susreću u različitim standardiziranim formama.

Usprkos interesu prema mikrosociologi j i stratifikacije, Coll ins započinje (iako ima neke rezerve) s globalnim teori jama M a r x a i W e b e r a kao osloncima svog osobnog rada. Kreće s M a r x o v i m principima smatrajući da oni , "uz određene prilagodbe osiguravaju osnovu za konfliktnu teori ju stratifikacije" (Coll ins, 1 9 7 5 . : 5 8 ) .

Prvo, Coll ins se slaže s M a r x o v o m tvrdnjom da materi jalni uvjeti proizvodnje života u modernom društvu predstavljaju osnovnu odrednicu životnog stila svake


osobe. Osnovica privređivanja za život M a r x u predstavlja odnos osobe prema privatnom vlasništvu. Oni koji posjeduju ili kontroliraju vlasništvo, mogu zaraditi za svoj život mnogo lakše i više nego li oni koji ga nemaju i koji su prisiljeni prodati svoju radnu snagu da bi mogli doći do sredstvava za proizvodnju.

Drugo, s marksističkog stajališta, materijalni uvjeti života ne utječu samo na to kako osobe zarađuju za svoj život, nego ovise i ο prirodi socijalnih grupa u različitim soci jalnim klasama. Dominantna socijalna klasa može lakše razviti kohe-rentnije socijalne grupe, međusobno povezane unutarnjim komunikaci jskim mrežama, negoli podređena socijalna klasa.

K o n a č n o , Coll ins naglašava da je M a r x također ukazao na postojanje velikih socijalnih razlika među klasama u nj ihovom pristupu kulturi i kontrol i kulturnog sistema. Više socijalne klase su u mogućnosti razviti vrlo artikulirane sisteme simbola i ideologija, koje često mogu nametnuti nižim soci jalnim klasama. Niže socijalne klase imaju slabije razvijene sisteme simbola, od kojih su im mnoge nametnuli oni što posjeduju moć .

Coll ins također tvrdi da je W e b e r radio u okviru M a r x o v e teori je stratifikacije koju je čak i dalje proširivao. W e b e r je utvrdio postojanje različitih oblika konflikata koj i vode k višeslojnom sistemu stratifikacije (na primjer, klasa, status i moć) . S druge strane, W e b e r je razvio vrlo složenu teori ju organizacije koju Coll ins također vidi kao jedno od područja konflikta interesa. W e b e r je Collinsu također važan zbog isticanja države kao posrednika koji kontrol ira sredstva nasilja, što je usmjerilo pažnju s konflikta u području ekonomije (sredstva za proizvodnju) na konfl ikte u državi. Konačno , Collins ističe W e b e r a i zbog njegovog razumijevanja soci jalnoga poprišta emocionalnih učinaka, osobito religije. Konfl ikt se sasvim jasno može zbiti i u ovom području, i navedeni emocionalni učinci , kao i bilo koji drugi, mogu biti iskorišteni kao oružja u soci jalnom konfliktu.

S ovakvim zaleđem, Collins počinje izgrađivati svoj osobni pristup stratifikaciji koj i ima mnogo više zajedničkog s fenomenologi jskim i etnometodologi jskim teori jama negoli s marksizmom ili W e b e r o v o m teori jom. Coll ins započinje s nekol iko pretpostavki. Ljudi se obično smatraju soci jabilnima, no oni su često u svojim soci jalnim odnosima konfliktni . U socijalnim odnosima konflikt se događa najvjerojatnije zbog "žestoke prisile" koju jedna ili više osoba u interakcij i uvijek može upotri jebiti . Collins vjeruje da ljudi nastoje veoma uvećati svoj "subjektivni položaj" , i njihova sposobnost da to ostvare ovisi ο osobnim resursima i ο resursi

m a onih s koj ima interaktiraju. On smatra da su ljudi sebični; stoga su sukobi mogući budući da grupe interesa mogu biti po prirodi antagonistične.

Ovaj konfliktni pristup stratifikaciji može se reducirati na tri bitna principa. Prvo, Coll ins vjeruje da ljudi žive u svojim subjektivnim svjetovima koje su sami izgradili. Drugo, različiti ljudi mogu imati moć da utječu na osobno i s k u s n o pojedinca ili da ga čak kontroliraju. T r e ć e , ljudi često pokušavaju kontrolirati pojedinca koji im se suprotstavlja. Najvjerojatnij i rezultat je međusobni konflikt .

N a osnovi iznijetoga, Collins razvija pet principa konfliktne analize koju primjenjuje na socijalnu stratifikaciju, iako je uvjeren da se oni mogu primjeniti i na bilo koje drugo područje socijalnog života.

Prvo, Coll ins vjeruje da se konfliktna teori ja mora usredotočiti na stvarni život, a ne na apstraktne formulaci je . Čini se da je to odraz sklonosti prema materijalističkoj analizi marksističkog stila, a ne prema apstraktnosti strukturalnog funkcionalizma. Coll ins nas upućuje da ο l judima razmišljamo kao ο životinjama čije


akci je, motivirane sebičnim interesima, mogu biti objašnjene kao manevri da bi se osigurale razne prednosti za postizanje zadovoljstva i izbjegavanje nezadovoljstva. Pa ipak, za razliku od teoretičara razmjene (vidi 7. poglavlje), Coll ins ne smatra ljude potpuno racionalnim, i uvida da su emocionalno ranjivi u svojim naporima da nadu zadovoljstvo.

Drugo, Coll ins vjeruje da konfliktna teori ja stratifikacije mora ispitivati materijalne uvjete koji utječu na interakciju. Iako su akteri najvjerojatnije pod utjecajem različitih činilaca kakvi su, na primjer, "fizički prostori, načini komunikaci je , snabdijevanje oružjem, sredstva za postizanje javnog utiska, alati, dobra" (Coll ins, 1975 . . -60 ) , svi akteri nisu usmjereni na isti način. Osnovna varijabla razlikovanja su resursi koje različiti akteri posjeduju. Akteri sa značajnim materi jalnim resursima mogu se oduprijeti ili mogu modificirati spomenuta materi jalna ograničenja, dok oni sa slabijim resursima vjerojatno moraju svoje misli i akcije oblikovati prema svojim materi jalnim uvjetima.

T r e ć e , Coll ins drži vjerojatnim da će se u situaciji nejednakosti , grupe koje kontroliraju resurse truditi eksploatirati one koji ih nemaju. O n je , međutim, oprezan kada naglašava da ta potreba ne uključuje svjesnu kalkulaciju onih koji će polučiti dobit iz konkretne situacije; oni naprosto teže postizanju onoga što vide kao svoj najveći interes, i u tom procesu mogu iskorištavati one koji ne raspolažu resursima.

Četvrto , Coll ins je želio da konfliktni teoretičari proučavaju sa stajališta interesa, resursa i moći također i kulturne fenomene, kakvi su, na primjer, vjerovanja i ideali. V jero ja tno će grupe koje raspolažu resursima, pa stoga i s moći , biti u stanju nametnuti svoje sisteme ideja ci jelom društvu; oni bez resursa imat će samo onu ideju socijalnog sistema koja im je nametnuta.

K o n a č n o , Coll ins se vrlo čvrsto priklanja znanstvenom proučavanju stratifikacije i svakog drugog aspekta društvenog svijeta. T o ga vodi do propisivanja nekol iko osnovnih uputa. Sociolozi ne smiju samo teoretizirati ο stratifikaciji , nego je moraju proučavati empirijski i, ukoliko je moguće , na komparativan način. Hipoteze se moraju formulirati i testirati empirijski pomoću komparativnih analiza. N a p o k o n , sociolog mora istraživati uzroke socijalnih fenomena, naroči to složene uzroke bilo kojeg oblika socijalnog ponašanja.

Ovakva vrsta znanstvene orijentacije dovodi Collinsa do razvijanja široke lepeze pri jedloga ο odnosima između konflikta i različitih specifičnih aspekata društvenog života. Ovdje ih možemo prezentirati samo nekol iko, nadajući se da će čitatelji na ovaj način dobiti osnovni uvid ο tipu konfliktne sociologije R. Collinsa.

1.0. Osnovne determinante individualnih oblika ponašanja su iskustva davanja i primanja naređenja.

1.1. Što više netko daje naređenja, postaje više ponosan, samouvjeren, formalan i identificiran s organizacijskim idealima u čije ime opravdava izdavanje naredbi.

1.2. Sto više netko slijedi naređenja, postaje više servilan, fatalističan, otuđen od organizacijskih ideala, prilagođen vanjskim utjecajima, nepovjerljiv prema drugima, zaokupljen izvanjskim nagradama i amoralan.

(Collins, 1975. :73-74)

Između ostalog, ovi prijedlozi odražavaju Coll insovo shvaćanje znanstvenog proučavanja manifestaci ja socijalnih konflikata na mikro nivou.


Coll ins se nije zadovoljio time da proučava konflikt unutar sistema socijalne stratifikacije, nego je težio njegovom proširenju na druga sociološka područja. N a primjer, proširio je analizu stratifikacije na proučavanje odnosa između spolova i između starosnih grupa. O n drži da je obitelj poprište seksualnih konfl ikata u koj ima su muškarci pobjednici , a žene su im podređene i zbog toga nejednako tretirane. Slično tome, on promatra i odnose među različitim starosnim grupama, posebno među mladim i starijima, kao konflikt. T o je u suprotnosti sa strukturalnim funkcionalistima koji socijalizaciju i internalizaciju vide kao harmonične procese. Coll ins proučava resurse s koj ima raspolažu razne starosne skupine. Odrasli raspolažu većom raznolikošću resursa kao što su iskustvo, veličina, snaga te sposobnost zadovoljavanja fizičkih potreba mladih. Nasuprot tome, jedan od značajnih resursa s kojim raspolažu mladi je fizička privlačnost. T o znači da će mlađi v jerojatno biti ovisni ο starijima. Pa ipak, kada djeca odrastaju, ona prisva

jaju više resursa i mogu se snažnije oduprijeti , č ime povećavaju socijalni konflikt među generaci jama.

Coll ins također proučava formalne organizacije iz konfl iktne perspektive. O n ih vidi kao mreže međusobnih utjecaja i također kao poprišta u ko j ima se konfl iktni interesi realiziraju. Ukratko, "organizacije su poprišta borbe" (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 5 ) . Ovu tvrdnju formulira u obliku pretpostavke. N a primjer, on navodi da "prisila dovodi do snažnih pokušaja izbjegavanja prisile" (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 8 ) . Nasuprot tome, on osjeća da je nuđenje nagrada poželjnija strategija: "Kontrola materi jalnih nagrada vodi usaglašavanju sve do stupnja na ko jem su one direktno vezane uz poželjni tip ponašanja" (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 9 ) . Ove i druge pretpostavke ukazuju na Coll insovo usmjerenje prema znanstvenom, uglavnom mikro-ori jenti-ranom proučavanju konfl ikta.

Sumirajući, možemo ustvrditi da Collins, kao ni Dahrendorf , ne predstavlja pravog predstavnika marksističke konfliktne teori je , premda zbog drugih razloga. Iako Coll ins uzima M a r x a kao svoju polaznu točku, Dürkheim, W e b e r , a posebno etnometodologi ja imali su mnogo značajniji utjecaji na njegov rad. Collinsova ori jentaci ja na istraživanja manjih društvenih oblika vrlo je korisna; međutim, unatoč nastojanju da ostvari integrirane teorije za proučavanje širih i užih fenomena, takav zadatak nije ispunio.

Prema marksističkoj konfliktnoj teoriji Z a prijelaz na sljedeće poglavlje ο marksističkim teori jama, pozabavit ć e m o se radom Andre Gunder Franka (1966 ./1974 . ) i njegovom krit ikom van den Berghe-ovih pokušaja pomirenja konfliktne teorije i strukturalnog funkcionalizma. Od najveće je važnosti Frankovo uvjerenje da je konfl iktna teori ja tip neadekvatne marksističke teori je . Stoga, dok god van den Berghe možda i pomiruje konfliktnu teori ju sa strukturalnim funkcionalizmom, on bi to mnogo teže učinio ako bi konfl iktna teori ja stvarno bila istinska marksistička teori ja.

Frank odbija, točku po točku, sve van den Bergheove tvrdnje ο pomirenju konfl iktne i strukturalno-funkcionalne teori je. Prva je van den Bergheova točka bila da i jedna i druga teori ja prihvaćaju holistički pristup. Frank priznaje da u tom smislu postoji određena podudarnost . Također upozorava na nekol iko krucijalnih razlika. N a primjer, Frank smatra da istinski marksisti proučavaju cjelinu, dok strukturalni funkcionalisti i pored naizgled iste ori jentacije većinu vremena troše


na proučavanje dijelova socijalnih sistema. Ovdje je Frank u pravu, međutim neke varijante istinskijih neomarksističkih teori ja također proučavaju samo jednu komponentu socijalne cjeline (na primjer, ekonomiju ili kulturu). Sl jedeće objašnjenje odbijanja van den Bergheove prve točke je uvjerljivije. Frank smatra da marksistički mislioci, zbog svoje materijalističke ori jentaci je, proučavaju stvarne soci jalne c jel ine, dok strukturalni funkcionalisti (i neki konfliktni teoretičari) proučavaju apstraktne c jel ine. Parsonsov koncept socijalnog sistema predstavlja odličan primjer potonje točke .

J o š uvijek u vezi s hol izmom, Frank smatra da strukturalni funkcionalisti i pravi marksistički mislioci postavljaju vrlo različita pitanja kada proučavaju soci jalne c jel ine. Strukturalni funkcionalisti , na primjer, uzimaju postojeći socijalni sistem kao dat i ne pitaju se ο njegovom legitimitetu. Marksist ički znanstvenici pak ispituju posto jeće društvo (bez obzira bilo ono kapitalističko, socijalističko ili komunist ičko) podvrgavajući ga intenzivnoj analizi i kritici. Oni su usmjereni prema razumijevanju budućeg društva, a ne deifikaciji postojećeg. Osim navedenog, postoji još jedna bitna razlika između dva pristupa. Stvarni marksisti se usredotočuju na socijalnu cjelinu, smatrajući da je znanje ο njoj bitno za shvaćanje njenih dijelova. N o , čak i onda kada se strukturalni funkcionalisti , usredotočuju na cjelinu društva, njihov je krajnji cilj razumijevanje dijelova, naroči to specifičnih socijalnih institucija.

K o n a č n o , budući da strukturalni funkcionalisti proučavaju apstraktne sisteme, mogu se usmjeriti na proučavanje bilo kojeg totaliteta. Marksistički su teoret ičari usredotočeni na naturalizam, a totalitet koji proučavaju ograničen je stvarnim soci jalnim svijetom. Svijet, a ne apstraktni teorijski sistem, određuje o n o što izučavaju. Stoga je dijalektičar usmjeren na promjenu socijalne cjeline a ne samo na n jeno proučavanje, kao što je to , na primjer, slučaj sa strukturalnim funkciona-listima.

Druga točka ο kojoj raspravlja van den Berghe je tvrdnja da obadvije navedene teori je ignoriraju varijable druge teori je. Stoga, misli van den Berghe, strukturalni bi funkcionalisti trebali od konfliktnih teoretičara učiti ο konfl iktu, kao što bi i konfl iktni teoretičari mogli ο konsenzusu naučiti nešto od strukturalnih funkcio-nalista. Navedeni stav Frank kritizira na nekoliko načina. Prvo, on smatra da to omalovažava obadvije teori jske perspektive, jer i marksistička teori ja i strukturalni funkcionalizam mogu mnogo toga reći / ο konfliktu i ο konsenzusu. Drugo, Frank također tvrdi da strukturalni funkcionalisti , kada pokušavaju integrirati marksističke ideje, te ideje iskrivljavaju do stupnja neprepoznatl j ivosti . T r e ć e , čak i onda kada se strukturalni funkcionalisti interesiraju za konflikt , čine to s vrlo ograničenim d o m e t o m . N a primjer, oni mogu željeti proučavati funkciju soci jalnog konflikta, ali ne i ispitivati, na primjer, socijalnu dezintegraciju i socijalnu revoluci ju.

Prema Franku, strukturalni funkcionalisti raspolažu ograničenom mogućnošću integriranja konfl ikta i konsenzusa. Pa ipak, on smatra da konfl ikt i konsenzus mogu biti integralni dio marksističke teori je. Ona može obuhvatiti vrlo široki raspon stupnjeva konfl ikta, uključujući i dezintegrirajući konflikt . Štoviše, obzirom na dijalektiku, marksistička teorija je posebno dobro opremljena za razmatranje integraci je kohezije i konflikta.

Van den Bergheova treća točka tvrdi da dvije navedene teori je dijele zajednički interes za proučavanje evolutivne promjene, no Frank upozorava na tri važne razlike. Prvo, strukturalni će funkcionalisti najčešće proučavati promjenu unutar


sistema, dok će dijalektičari proučavati promjenu cijelog sistema i njegove socijalne strukture. Drugo, obadvije škole imaju različite prioritete u svom proučavanju promjene . Z a strukturalne funkcionaliste, struktura predstavlja izvor promjene ; za di jalektičare, promjena je uzrok strukture. N a p o k o n , za funkcionaliste, promjena je apstraktan proces, dok za marksiste predstavlja dijalektički proces u okviru stvarnih društava.

K o n a č n o , van den Berghe smatra da su obadva pristupa zapravo teori je ekvili-bri juma. T o svakako vrijedi za strukturalni funkcionalizam, ali ne i za marksističku teori ju. Ovakva tvrdnja ignorira, medu ostalim, marksističko shvaćanje postojanja neravnoteže, negacije u društvu. Z a marksiste, društvo u sebi sadržava sjeme svoje vlastite transformaci je i revoluci je. Marksisti mogu govoriti ο ravnoteži, no njihovi još snažniji koncepti svakako su neravnoteža i promjena.

Sumirajući, istaknimo da Frank smatra kako van den Berghe nije bio iskren prema marksističkoj teoriji odvajajući je od konfliktne teorije i integrirajući je sa strukturalnim funkcionalizmom. Iako konfliktna teorija ima neke marksističke elemente, ona svakako nije pravi nasljednik originalne M a r x o v e teori je . U sljedećem poglavlju obratit ćemo se teori jama koje su mnogo legitimniji nasl jednici.

SAŽETAK

Strukturalni funkcionalizam bio je dominantna teori ja u sociologiji do pred samo nekol iko godina. Konfl iktna teori ja bijaše njegov glavni osporavatel j , i činilo se da će ga zamijeniti kao dominantna teori ja. Međut im, posljednjih godina dogodile su se u tim teori jama dramatične promjene. Obadvije su teori je bila oštro kritizirane, a mnoštvo alternativnih teori ja (o koj ima ćemo raspravljati do kraja ove knjige) privukle su čak i veću pažnju i veći broj sl jedbenika. Danas su svakako i strukturalni funkcionalizam i konfliktna teorija još uvijek veoma značajne, no one svoje mjesto moraju podijeliti s množinom drugih značajnih teori ja u sociologi j i .

Iako strukturalni funkcionalizam postoji u nekoliko varijanti, naša je pažnja ovdje bila usmjerena na socijetalni funkcionalizam s njegovim usredotočenjem na globalne fenomene, na razmatranje međusobnih veza na soci jetalnoj razini i ograničavajućih učinaka socijalnih struktura i institucija na aktere. Socijetalni strukturalni funkcionalizam ima svoje kori jene u radu C o m t a , Spencera i Durkheima, dijeleći njihove interese za organicizam, socijetalne potrebe i, m n o g o značajnije - strukture i funkcije. Strukturalni funkcionalizam je na tragu takve tradicije znatno povećao zanimanje za socijalne sisteme, podsisteme, odnose među podsi-stemima i sistemima, za ravnotežu, kao i za redovitost promjene.

Proučili smo četiri rada strukturalnih funkcionalista (Davis i M o o r e ; Aberle i suradnici ; Parsons; M e r t o n ) . Davis i M o o r e u jednom od najpoznati j ih i najviše kritiziranih radova u historiji sociologije ispituju socijalnu stratifikaciju kao socijalni sistem i razne pozitivne funkcije koje izvodi. Aberle i njegove kolege se, u mnogo općenit i jem radu, interesiraju za različite funkcije i strukture za koje vjeruju da ih društvo mora posjedovati da bi preživjelo. Između ostalog, društvo mora imati dovoljan broj stanovnika, sredstva s koj ima će upravljati svojom okol inom, metodama seksualnog upućivanja, diferenci jaci jom uloga i načinima raspoređivanja ljudi u različite uloge, sistemima komunikaci je , zajedničkim kognitivnim ori jentaci jama, zajedničkim ciljevima, metodama reguliranja načina ostva-


rivanja ovih ciljeva, metodama reguliranja afektivnosti, adekvatnom socijalizacij o m i efekt ivnom soci jalnom kontrolom.

T a k o đ e r smo, do izvjesnog stupnja, raspravili strukturalno-funkcionalnu teoriju T . Parsonsa i njegove ideje ο četiri funkcionalna imperativa svih sistema akcije - adaptaci ju, postizanje cil ja, integraciju i latenciju (AGIL). Analizirali smo i njegov strukturalno-funkcionalni pristup koji uključuje četiri sistema akcije - socijalni sistem, kulturni sistem, sistem ličnosti i bihevioralni organizam. K o n a č n o , bavili smo se njegovim strukturalno-funkcionalnim pristupom soci jalnoj promjeni , s n jegovom evolucionom teori jom.

M e r t o n o v pokušaj da razvije "paradigmu" funkcionalne analize najznačajniji je rad u okviru modernog strukturalnog funkcionalizma. M e r t o n započinje kritizirajući neke od najnaivnijih stajališta strukturalnog funkcionalizma, a zatim nastoji razviti adekvatniji model strukturalno-funkcionalne analize. M e r t o n se slaže s j ednom točkom svojih prethodnika - potrebom da se proučavaju najširi socijalni fenomeni . Međut im, on smatra da se uz usredotočenje na pozitivne funkci je , strukturalni funkcionalizam mora zanimati i za disfunkcije, pa čak i za ne-funkci-je . S tim dodacima, M e r t o n traži da se analitičari zainteresiraju za proučavanje potpune ravnoteže funkcija i disfunkcija. Nadal je , on tvrdi da se, izvodeći strukturalno-funkcionalnu analizu, moramo udaljiti od globalnih analiza specificirajući nivoe na koj ima radimo. M e r t o n također dodaje i ideju da funkcionalisti moraju proučavati ne samo manifestne (intendirane) nego i latentne (neintendirane) funkci je.

Nadal je , raspravili smo mnogobrojne kritike strukturalnog funkcionalizma koje su uspjele oslabiti njegov kredibilitet i popularnost. Razmotri l i smo kritiku koja tvrdi da je on ahistoričan, nesposoban da raspravi problem konfl ikta i promjene, vrlo konzervativan, zaokupljen socijetalnim ograničenj ima aktera, tele-ologičan, tautologičan, te da prihvaća legitimacije elita.

Zat im smo razmotrili najnovije oblike neofunkcional izma kao nastojanja da se sačuva snaga strukturalnog funkcionalizma, a da se istodobno prevladaju njegove najuočljivije slabosti.

Drugi dio ovog poglavlja posvetili smo proučavanju glavne alternative strukturalnom funkcionalizmu u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama - konfl iktnoj teori j i . Najznačajni j i rad u ovoj tradiciji je djelo Ralpha Dahrendorfa koji , iako se uporno trudio slijediti marksističku tradiciju, može biti najbolje shvaćen kao "izokrenuti" strukturalni funkcionalist . Dahrendorf proučava promjenu, a ne ravnotežu; konflikt, a ne poredak; nadalje, načine na koje dijelovi društva pridonose promjeni , a ne njegovoj stabilinosti; konflikt i prisilu, a ne normativna ograničenja. Dahrendorf izlaže cjelovitu teoriju konflikta koja je slična globalnim strukturalno-funkcionalnim teori jama poretka. Takvu orijentaciju reflektira njegovo usredotočenje na autoritet , socijalne položaje, imperativno koordinirane asocijaci je, interese, quasi grupe, te interesne i konfliktne grupe. Dahrendorfova teori ja, međutim, pati od sličnih problema kao i strukturalni funkcionalizam; osim toga, ona reprezentira pril ično osiromašen pokušaj inkorporiranja marksističke teori je . Dahrendor f također podliježe kritici jer je bio zadovoljan s alternativnim teori jama poretka i konfl ikta, a nije pokušao teorijski integrirati te dvije teori je .

Posljednja nas kritika vodi do pojedinih radova usmjerenih na pokušaje pomirenja konfliktne teorije i strukturalnog funkcionalizma. Van den Berghe razmatra nekol iko osnovnih točaka koje su zajedničke ovim dvjema teori jama, a Coser i


Himes analiziraju funkcije socijalnog konflikta. Iako svi ovi pokušaji dovode do nekih poboljšanja, i sami imaju ozbiljnih slabosti, posebno zbog tendenci je da se gotovo u potpunosti usredotoče na proučavanje najširih društvenih fenomena. Coll ins se trudio prevladati navedene probleme integrirajući konfl iktne teori je ο globalnim sistemima s etnometodologi jskim pristupom, ali u tome nije dovol jno uspio, osobito s globalnim društvenim fenomenima.

O v o poglavlje završavamo s Frankovom krit ikom van den Bergheovog pokuša

ja integriranja konfliktne i strukturalnofunkcionalne teori je . Frankova središnja teza jest da konfl iktna teori ja predstavlja neadekvatan odraz spoznaja preuzetih iz M a r x o v e teori je . Imajući to na umu, prelazimo na 4 . poglavlje, u ko jem ćemo raspraviti veći broj pokušaja usmjerenih na razvijanje adekvatnije marksističke sociologijske teori je .

ČETVRTO POGLAVLJE: Varijante neomarksističke sociologijske teorije

EKONOMSKI DETERMINIZAM

HEGELIJANSKI MARKSIZAM GYÖRGY LUKACS ANTONIO GRAMSCI

KRITIČKA TEORIJA GLAVNE KRITIKE GLAVNI DOPRINOSI KRITIKA KRITIČKE TEORIJE IDEJE JÜRGENA HABERMASA

STRUKTURALNI MARKSIZAM KRITIKA OSTALIH MARKSISTIČKIH TEORIJA PRINCIPI STRUKTURALNOG MARKSIZMA PONOVNA ANALIZA MARXA: DJELO LOUISA ALTHUSSERA NICOS POULANTZAS: PRIVREDA, POLITIKA I IDEOLOGIJA KRITIČKE REAKCIJE NA STRUKTURALNI MARKSIZAM

NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA MONOPOLISTIČKI KAPITAL RAD I MONOPOLISTIČKI KAPITAL SUVREMENIJI PRIMJERI MARKSISTIČKE EKONOMSKE SOCIOLOGIJE

HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM MODERNI SVJETSKI SISTEM DRŽAVE I SOCIJALNE REVOLUCIJE

NAJNOVIJI OBLICI RAZVOJA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA

SAŽETAK

U 3 . smo poglavlju raspravili širenje konfliktne teoriji kao reakci je na neke probleme strukturalnog funkcionalizma. Osnovni naglasak u tom poglavlju osnivao se na tvrdnji da, iako se konfliktna teori ja može povezati s marksist ičkom tradici jom, ona predstavlja prilično siromašnu verziju te teori je . U ovom ć e m o poglavlju razmotriti različite varijacije sociologijskih teori ja koje bolje odražavaju M a r x o v e ideje. Kako će se uskoro ustanoviti, M a r x o v utjecaj nije bio jednoznačan. Budući da je njegova teori ja sveobuhvatna, razni su teoretičari mogli tvrditi da rade u skladu s usmjerenjima koja nalaze u njegovom radu. U biti, iako svatko


od njih tvrdi da je pravi nasljednik M a r x o v e teori je , medu njima ostaje i nadalje m n o g o nepremostivih razlika.

Karl Marx: biografska skica

Karl Marx je rođen u Trieru, u Pruskoj, 5. svibnja 1818 godine. Njegov otac, odvjetnik, osigurao je obitelji solidnu egzistenciju predstavnika srednje klase. I otac i majka potjecali su iz rabinskih obitelji, no iz poslovnih razloga otac je prešao na luteranstvo.

1841. godine Marx postiže doktorat iz filozofije na Sveučilištu u Berlinu, koje je bilo pod velikim utjecajem Hegela i mladohegelijanaca koji su podržavali, ali i kritizirali svoga učitelja. Marxov doktorat bio je suha filozofska rasprava koja ima vrlo malo sličnosti s njegovim kasnijim mnogo radikalnijim i mnogo pragmatičnijim radom. Po završetku studija, Marx postaje suradnik liberalno-radikalnih novina f nakon deset mjeseci njihov glavni urednik. Međutim, zbog izraženih političkih stavova, vlada je vrlo brzo zabranila

izlaženje novina. Najraniji članci koje je Marx u ovom periodu objavljivao u novinama odražavaju velik broj stavova koji će upravljati njegovim cjelokupnim životom. Oni su predstavljali liberalnu mješavinu demokratskih principa humanizma i idealizma. Marx je odbacio apstraktnost hegelijanske filozofije, naivne snove utopijskih komunista i onih aktivista koji su inzistirali na nečemu što je držao preuranjenom političkom akcijom Odbacujući takve aktivnosti, Marx postavlja osnovicu za svoj vlastiti život i rad:

"Na praktične akcije, pa čak i one masovne, u trenutku kada postanu opasne, vlada može odgovoriti topovima, ali ideje koje preplavljuju naš um i pobjeđuju posredstvom naših uvjerenja, ideje prema kojima je um usmjerio našu svijest, predstavljaju lance koji se ne mog_ prekinuti ukoliko netko ne želi slomiti vlastito srce; oni su demoni koji mogu biti prevladan jedino ako im se čovjek podvrgne"

(Marx, 1842 71977. :20.

Marx se oženio 1843. godine i ubrzo napustio Njemačku, zamijenivši je mnoge liberalnijom atmosferom Pariza. Tamo se nastavio boriti s idejama Hegela i mladohegelijanaca, no uskoro se susreće s novom cjelinom ideja - francuskim socijalizmom engleskom političkom ekonomijom. Marx je na jedinstven način kombinirao hegelijant-zam, socijalizam i političku ekonomiju koji su oblikovali njegovo intelektualno usmjerenje. Od velike je važnosti bio i susret s čovjekom koji će postati njegov doživotr* prijatelj, njegov dobrotvor i suradnik - Friedrich Engels (Carver, 1983.). Sin vlasnika tekstilne tvornice, Engels postaje socijalistički kritičar uvjeta u kojima živi radnička klasa. Može se reći da veliki dio Marxovog suosjećanja sa stradanjima i uvjetima života radničke klase potječe od Engelsa i njegovih ideja. 1844. godine Engels i Marx imali s«. dugotrajnu raspravu u poznatoj pariškoj kavani, i tu su uspostavili temelje povezanost koja je trajala cijeli život. Ο tom je razgovoru Engels rekao: "Potpuno slaganje n a š * pogleda u svim teorijskim područjima postalo je očigledno ... i od tog trenutka započinje naš zajednički rad" (McLellan, 1973.:131). Tijekom navednog perioda, Marx je uglavnom pisao akademske radove (mnogi su ostali neobjavljeni za njegova života) koji su. se uglavnom odnosili na njegove veze s hegelijanskom tradicijom (na primjer, Sve t i


Karl Marx: biografska skica

Karl Marx je rođen u Trieru, u Pruskoj, 5. svibnja 1818. godine. Njegov otac, odvjetnik, osigurao je obitelji solidnu egzistenciju predstavnika srednje klase. I otac i majka potjecali su iz rabinskih obitelji, no iz poslovnih razloga otac je prešao na luteranstvo.

1841. godine Marx postiže doktorat iz filozofije na Sveučilištu u Berlinu, koje je bilo pod velikim utjecajem Hegela i mladohegelijanaca koji su podržavali, ali i kritizirali svoga učitelja. Marxov doktorat bio je suha filozofska rasprava koja ima vrlo malo sličnosti s njegovim kasnijim mnogo radikalnijim i mnogo pragmatičnijim radom. Po završetku studija, Marx postaje suradnik liberalno-radikalnih novina i nakon deset mjeseci njihov glavni urednik. Međutim, zbog izraženih političkih stavova, vlada je vrlo brzo zabranila

izlaženje novina. Najraniji članci koje je Marx u ovom periodu objavljivao u novinama, odražavaju velik broj stavova koji će upravljati njegovim cjelokupnim životom. Oni su predstavljali liberalnu mješavinu demokratskih principa humanizma i idealizma. Marx je odbacio apstraktnost hegelijanske filozofije, naivne snove utopijskih komunista i onih aktivista koji su inzistirali na nečemu što je držao preuranjenom političkom akcijom. Odbacujući takve aktivnosti, Marx postavlja osnovicu za svoj vlastiti život i rad:

"Na praktične akcije, pa čak i one masovne, u trenutku kada postanu opasne, vlada može odgovoriti topovima, ali ideje koje preplavljuju naš um i pobjeđuju posredstvom naših uvjerenja, ideje prema kojima je um usmjerio našu svijest, predstavljaju lance koji se ne mogu prekinuti ukoliko netko ne želi slomiti vlastito srce; oni su demoni koji mogu biti prevladani jedino ako im se čovjek podvrgne"

(Marx, 1842./1977.:20).

Marx se oženio 1843. godine i ubrzo napustio Njemačku, zamijenivši je mnogo liberalnijom atmosferom Pariza. Tamo se nastavio boriti s idejama Hegela i mladohegelijanaca, no uskoro se susreće s novom cjelinom ideja - francuskim socijalizmom i engleskom političkom ekonomijom. Marx je na jedinstven način kombinirao hegelijani-zam, socijalizam i političku ekonomiju koji su oblikovali njegovo intelektualno usmjerenje. Od velike je važnosti bio i susret s čovjekom koji će postati njegov doživotni prijatelj, njegov dobrotvor i suradnik - Friedrich Engels (Carver, 1983.). Sin vlasnika tekstilne tvornice, Engels postaje socijalistički kritičar uvjeta u kojima živi radnička klasa. Može se reći da veliki dio Marxovog suosjećanja sa stradanjima i uvjetima života radničke klase potječe od Engelsa i njegovih ideja. 1844. godine Engels i Marx imali su dugotrajnu raspravu u poznatoj pariškoj kavani, i tu su uspostavili temelje povezanosti koja je trajala cijeli život. Ο tom je razgovoru Engels rekao: "Potpuno slaganje naših pogleda u svim teorijskim područjima postalo je očigledno ... i od tog trenutka započinje naš zajednički rad" (McLellan, 1973.: 131). Tijekom navednog perioda, Marx je uglavnom pisao akademske radove (mnogi su ostali neobjavljeni za njegova života) koji su se uglavnom odnosili na njegove veze s hegelijanskom tradicijom (na primjer, Sveta

od njih tvrdi da je pravi nasljednik M a r x o v e teori je, medu njima ostaje i nadalje m n o g o nepremostivih razlika.

VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE TEORIJE 1 2 9

Interesantno je zapaziti da, unatoč velikoj pažnji koja se posljednjih godina u sociologiji posvećuje neomarksističkim teori jama, udžbenici iz sociologijske teori je uglavnom takvim teori jama posvećuju veoma malu ili gotovo nikakvu pažnju.

porodica i Njemačka ideologija). Međutim, Marx je također napisao i Ekonomske i filozofske rukopise iz 1844. godine, koji su mnogo bolje integrirali sveukupnu intelektualnu tradiciju što ju je naslijedio i koji su nagovijestili njegov sve veći interes za ekonomsko područje.

Dok su Marx i Engels dijelili teorijsku orijentaciju, ipak su među njima postojale mnoge razlike. Marx je nastojao biti apstraktan mislilac, buntovni intelektualac, i vrlo predan svojoj obitelji. Engels je pak bio praktičan mislilac, uredan biznismen i ljubitelj žena. Usprkos tome, Marx i Engels su tvorili čvrsto jedinstvo u kojem su surađivali na knjigama i člancima, radeći zajedno u radikalnim organizacijama, a Engels je čak i potpomagao Marxa do kraja života, tako da se Marx mogao posvetiti svojim intelektualnim i političkim aktivnostima.

Usprkos tako čvrstoj povezanosti, Engels je vrlo jasno istaknuo da je bio uvijek mlađi partner:

"Mare je sve mogao učiniti i bez mene. Ono što je on učinio, ja ne bih mogao postići. Marx je stajao više, vidio dalje i imao širi i brži pogled nego li mi ostali. Marx je bio genij."

(McLellan, 1973.: 131-132).

U biti, mnogi vjeruju da Engels nije uspio razumjeti sve suptilnosti Marxovog rada. Poslije Marxove smrti, Engels je postao vodeći glasnogovornik marksističke teorije i na mnogo načina je iskrivio i pretjerano pojednostavio.

Budući da su neki od Marxovih radova uznemirili prusku vladu, francuska je vlada (na zahtjev pruske vlade) protjerala Marxa 1845. godine, i on se preselio u Bruxelles. Njegov radikalizam raste, te on postaje aktivni član internacionalnog revolucionarnog pokreta. Također se povezuje i s Ligom komunista i uskoro biva zamoljen da napiše dokument (s Engelsom) u kome bi izložio ciljeve organizacije. Rezultat je bio Komunistički manifesf\ 848. godine, rad pun zvučnih političkih parola (na primjer, "Radnici svih zemalja, ujedinite se!").

1849. godine, Marx odlazi u London i, poslije propasti političkih revolucija iz 1848. godine, počinje se povlačiti iz aktivne revolucionarne djelatnosti i okretati se ozbiljnom i detaljnom istraživanju funkcioniranja kapitalističkog sistema. 1852. godine započinje u Britanskom muzeju u Londonu svoja čuvena proučavanja radnih uvjeta u kapitalizmu. Rezultat njegovih proučavanja bio je Kapital u 3 sveska, od kojih je prvi objavljen 1867. godine; druga dva sveska izdana su poslije njegove smrti. Tih godina živio je u siromaštvu, jedva osiguravajući preživljavanje malim prihodom koji je priskrbljivao pisanjem i uz Engelsovu pomoć. 1863. Marx se ponovno uključuje u političku aktivnost, priklanjajući se Internacionali, međunarodnom radničkom pokretu. Uskoro je postao najvažniji lik toga pokreta i posvetio mu mnoge godine rada. Bivao je sve poznatiji i kao vođa Internacionale i kao autor Kapitala. Međutim, raspad Internacionale 1876. godine, neuspjeh raznih revolucionarnih pokreta i bolest obrušili su se na Marxa. Njegova žena umire 1881., kćerka 1882., a sam Marx umro je 14. ožujka 1883. godine.


N a primjer, u trećem izdanju knjige The Structure of Sociological Theory (Struktura sociologijske teorije), J . Turner posvećuje samo nekoliko stranica krit ičkoj teori j i , pa ipak osjeća obavezu dodati u bilješci: "Nisam pret jerano sklon ovoj školi mišljenja" ( 1 9 8 2 . : 4 1 7 ) . Važno je , međutim, uočiti da udžbenici u ovom području sa simpati jom raspravljaju ο najnovij im oblicima razvoja u području socioloških teori ja, u ovom slučaju ο porastu različitih usmjerenja neomarksističkih teor i ja . 1

Posvetit ć e m o posebnu pažnju sociološkim elementima u marksističkim teori jama ο koj ima ćemo raspravljati. Parafrazirajući komentar Henri Lefebvrea ο M a r -

x u ( 1 9 6 8 . ) , ponovit ćemo da u neomarksizmu postoji sociologijska teori ja, no svi tipovi neomarksizama nisu istodobno i sociologijska teori ja.

U ovom poglavlju slijedit ć e m o skicu koju je upotri jebio Ben Agger ( 1 9 7 8 . ; vidi također i B o t t o m o r e , 1 9 8 3 . ) u svojoj knjizi ο modernom marksizmu. N a š je cilj dati pregled raznolikosti radova nastalih u okviru neomarksističke sociologi jske teori je . Prvo, ukratko ć e m o raspraviti ο ekonomskim deterministima. Njihov se rad ne odnosi direktno na sociologiju, već ilustrira stavove koje zastupaju mnogi neomarksist ički sociolozi razvijajući svoje osobne ori jentaci je. Drugo, razmotrit ć e m o neke primjere ranog hegeli janskog marksizma, osobito djela Györgya Lu-käcsa i Antoni ja Gramsci ja . Nj ihova važnost je u tome što su pokušali integrirati subjektivnu dimenziju s tradicionalnim marksističkim interesom za objektivne, materi jalne strukture. T r e ć e , razmotrit ćemo kritičku ili Frankfurtsku školu, koja je ranohegeli jansku kritiku preokrenula u potpunu reviziju marksističke teori je . U vezi s iznijetim, komentirat ćemo djela onih koji su se trudili proširiti tradicionalne marksističke interese na ispitivanje individualnih fenomena. Pažnju ć e m o posebno posvetiti djelu suvremenog kritičara Jürgena Habermasa. Četvrto , raspravit ć e m o ο strukturalnom marksizmu koji predstavlja reakciju na hegeli janske revizio

niste i povratak onome što navedeni teoretičari nazivaju M a r x o v i m "stvarnim" interesom za podsvjesne strukture. Peto, u nastavku ć e m o razmotriti neke od radova nastale u institucionalnoj neomarksističkoj ekonomij i koji su relevantni za sociologi ju (na primjer, Baran i Sweezy, 1 9 6 6 . ; Braverman, 1 9 7 4 . ; Burawoy, 1 9 7 9 . ) . Šesto, raspravit ćemo također i neke radove nastale u okviru historijski usmjerenog marksizma (na primjer, Wallerstein, 1 9 7 4 . ; 1 9 8 0 . ) . Naposl jetku, dotaknut ć e m o jedan od najnovijih razvoja u neomarksist ičkoj teori j i . T i j e k o m izlaganja navest ćemo i važnije kritike ovih marksističkih teori ja.

EKONOMSKI DETERMINIZAM

M a r x se na mnogo mjesta u svojim radovima oglašavao kao ekonomski determinist; činilo se da smatra ekonomski sistem izvanredno značajnim i da on determinira sve druge sektore u društvu - politiku, religiju, sisteme ideja itd. Iako je M a r x uviđao da je ekonomski sektor stvarno najhitniji, barem u kapitalističkom društvu, kao dijalektičar nije mogao imati u potpunosti deterministički stav, jer je dijalektika shvaćanje koje tvrdi da postoji kontinuirani povratni ti jek i uzajamna interakcija između različitih sektora društva. Politika, religija i slični fenomeni ne mogu

Zanimljivo je zabilježiti da u najnovijem izdanju knjige, J . Turner (1986.) ipak mnogo više pažnje posvećuje neomarksističkoj teoriji.

VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE TEORIJE 131

se reducirati samo na epifenomene koje determinira ekonomija , budući da oni utječu i na ekonomiju, kao što i ona utječe na njih. Usprkos prirodi dijalektike, M a r x se još uvijek interpretira kao ekonomski determinist. Iako bi neki aspekti njegovog rada mogli dovesti do takvog zaključka, prihvatiti takav stav značilo bi ignorirati ukupnu dijalektičku snagu njegove teori je .

Agger ( 1 9 7 8 . ) smatra da je ekonomski determinizam dostigao svoj vrhunac kao interpretaci ja marksističke teori je za vrijeme Druge komunističke internacionale , između 1 8 8 9 . i 1 9 1 4 . godine. Ta j historijski period često se doživljavao kao vrhunac ranog tržišnog kapitalizma i njegovi su uspjesi i učinci naveli mnoge da pretpostave njegov skori kraj . Marksisti koji su vjerovali u ekonomski determinizam, smatrali su propast kapitalizma neizbježnom. Prema nj ihovom stajalištu, marksizam je mogao stvoriti znanstvenu teoriju ο propasti kapitalizma (kao i drugih aspekata kapitalističkog društva), s mogućnošću predviđanja kakva posjeduju fizika i prirodne znanosti. Analitičaru preostaje ispitivanje struktura kapitalizma, naroči to ekonomskih struktura. U njima su ugrađene serije procesa koji će neizbježno dovesti do propasti kapitalizma te je , prema tome, ekonomski determinist samo trebao otkriti na koji način funkcioniraju spomenuti mehanizmi.

Friedrich Engels, M a r x o v suradnik i dobrotvor, predvodio je takvo interpretiranje marksističke teori je,a također i Karl Kautsky i Eduard Bernstein. Kautsky, na primjer, raspravlja ο neizbježnom padu kapitalizma kao o:

"... /nečemu/ neizbježnom u tom smislu kao što će inovatori neizbježno unaprijediti tehniku, a kapitalisti svoju želju za profitom, kao što će se unaprijediti cjelokupan ekonomski život, kao što je neizbježna i radnička želja za skraćivanjem dužine radnog dana i višim plaćama, njihovo organiziranje i borba s kapitalističkom klasom i državom; a neizbježan je i njihov zahtjev za preuzimanjem političke moći i rušenjem kapitalističkog sistema. Socijalizam je neizbježan zato što su klasna borba i pobjeda proletarijata neizbježne".

(Kautsky, citirano u Agger, 1979 . : 94 ) .

Ovdje je najzanimljivija predodžba ο akterima koje strukture kapitalizma po

tiču u serije akcija. T o je bila predodžba koja je dovela do glavnog prigovora znanstveno usmjere

nog ekonomskog determinizma, tvrdeći da je navedeno neistinito s obzirom na dijalektički karakter M a r x o v e teori je . Čini se da je ekonomski determinizam uzrokovao kratki spoj u dijalektici, smatrajući da su individualna akcija i misao beznačajni . Ekonomske strukture kapitalizma koje uvjetuju individualnu misao i akciju, predstavljale su ključni element. Ova interpretaci je vodila je i do polit ičkog kvijetizma te je stoga bila nekonzistentna s M a r x o v i m razmišljanjima. Zašto bi pojedinci trebali djelovati, kada će se kapitalistički sistem zbog vlastitih strukturalnih kontradikci ja sam od sebe urušiti? Sasvim je jasno da u okviru M a r x o v e želje za integriranjem teori je i prakse, perspektiva koja izbjegava akciju, reducirajući je do beznačajnosti , ne bi bila u tradiciji njegovog razmišljanja.

HEGELIJANSKI MARKSIZAM

Ekonomski determinizam je, uslijed mnogobrojnih kritika koje smo upravo naveli, postupno počeo gubiti značaj, a mnogi teoretičari razvijaju druge varijante marksi-


stičke teori je . J e d n a grupa marksista u potrazi za subjektivnim ori jentaci jama vraća se hegeli janskim kori jenima M a r x o v e teori je , želeći nadopuniti snagu ranih marksista s objektivnim, materi jalnim nivoom. Rani hegelijanski marksisti težili su obnavljanju dijalektike između subjektivnih i objektivnih aspekata društvenog života. Nj ihov interes za subjektivne činioce postavio je osnovicu za kasniji razvoj kritičke teori je koja se gotovo u potpunosti usmjerila na subjektivne č inioce . Takav tip hegeli janskog marksizma mogu ilustrirati mnogobro jni mislioci (na primjer, Karl Korsch) , no mi ć e m o se usredotočiti na rad jednog koji je imao vrlo veliki značaj - na rad Györgya Lukäcsa, a posebno na njegovu knjigu Povijest i klasna svijest ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . , prijevod 1 9 7 2 . ) . T a k o đ e r ć e m o se ukratko osvrnuti i na ideje Antoni ja Gramsci ja .

György Lukäcs U ranom 2 0 . stoljeću pažnja marksističkih mislilaca bila je ograničena pretežno na M a r x o v e kasnije, prije svega, ekonomske radove kakav je, na primjer, Kapital ( 1 8 6 7 . 1 1 9 6 7 . , prijevod u raznim izdanjima). Rani rad M a r x a Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844. ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) koj i su mnogo više bili pod utjecajem hegelijanskog subjektivizma, marksističkim misliocima uglavnom su bili nepoznati . O t krivanje rukopisa i nj ihovo objavljivanje 1 9 3 2 . godine predstavljalo je velik preokret. Međut im, u 1 9 2 0 - i m godinama, Lukäcs je već bio napisao svoj glavni rad u ko jem je naglasio subjektivnu stranu M a r x o v e teori je. Mart in Jay naglašava to na sljedeći način: "Povijest i klasna svijest je na nekoliko fundamentalnih načina anticipirala filozofske implikacije Marxovih Rukopisa 1844., koj i su objavljeni tek jednu deceniju kasnije" ( 1 9 8 4 . : 1 0 2 ) .

Osnovni doprinos Lukäcsa marksističkoj teoriji leži u razvijanju dviju osnovnih ideja - ideje reifikacije i ideje ο klasnoj svijesti. O d samog početka svoga rada Lukäcs veoma jasno tvrdi da ne odbacuje u potpunosti radove ekonomskih marksista ο reifikaciji , nego samo pokušava proširiti i produbiti njihove ideje. Lukäcs započinje s marksističkim konceptom ο robama, koji označava "osnovnim, strukturalnim problemom kapitalističkog društva" ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 8 3 ) . Roba je u osnovi odnosa među ljudima koji postupno počinju vjerovati da ona postaje stvar koja ima objektivnu datost. U kapitalističkom društvu ljudi u interakcij i s pr i rodom proizvode različite proizvode ili robe (na primjer, kruh, automobi le , f i lmove) . Međut im, ljudi postupno gube spoznaju ο tome da oni sami proizvode spomenute robe te im započinju pridavati neku posebnu vrijednost. Vri jednost se počinje shvaćati kao da je proizvedena na tržištu koje je neovisno ο akterima. Fetišizam roba je proces kroz koji roba i tržište zadobivaju neovisno objektivno postojanje koje im pridaju akteri u kapitalističkom društvu. M a r x o v koncept fetišizma roba postaje osnov Lukäcsevog koncepta reifikacije.

Osnovna razlika između fetišizma robe i reifikacije je u širini dvaju kocepata . D o k se prvi koncept ograničava na ekonomske institucije, drugi koncept Lukäcs primjenjuje na sve nivoe društva - na državu, zakon i na ekonomsko područje . Ista se dinamika primjenjuje na sve ostale sektore kapitalističkog društva: ljudi j ednostavno počinju vjerovati da socijalne strukture imaju svoj nezavisni život te im zbog toga pridaju objektivni karakter. Lukäcs na sljedeći način objašnjava taj proces :


"U kapitalističkom društvu, čovjek se konfrontira s realnošću 'izgrađenom' od njega samoga (kao član klase) koja mu se prikazuje kao prirodni fenomen, njemu stran; on je u potpunosti podređen tim 'zakonima'; njegova aktivnost podvrgnuta je eksploataciji nezaustavljivog zadovoljavanja određenih individualnih zakona za njegove osobne (egoistične) interese. Međutim, dok 'djeluje', on, po prirodi stvari, ostaje objekt, a ne subjekt događanja"

(Lukäcs, 1922./1968. :135),

Razvijajući svoje ideje ο reifikaciji , Lukäcs integrira razmišljanja W e b e r a i Simmela. Međut im, budući da je reifikacija bila ugrađena u M a r x o v u teori ju, shvaćena je samo kao problem kapitalizma, a ne, kako su to vidjeli W e b e r i Simmel, kao neizbježna sudbina ljudskog roda.

Drugi bitni Lukäcsev doprinos je njegov rad ο klasnoj svijesti, koja predstavlja sisteme vjerovanja što ih dijele oni koji zauzimaju iste klasne položaje u društvu. Klasna svijest prema Lukäcsu ne predstavlja ni zbroj ni prosjek individualnih svijesti; ona je osobina ljudi koji u proizvodnom sistemu zauzimaju isto mjesto. Takav stav dovodi do usredotočenja na klasnu svijest buržoazije i, posebno, proletari jata. U Lukäcsevom radu postoji jasna veza između objektivnog e k o n o m skog položaja, klasne svijesti i "stvarnih, psiholoških stavova ljudi ο njihovim životima" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 1 ) .

Koncept klasne svijesti nužno uključuje, barem u kapitalizmu, postojanje prethodnog stanja lažne svijesti. Klase u kapitalizmu obično nemaju jasnu predodžbu ο svojim izvornim klasnim interesima. N a primjer, sve dok ne dođe do revolucionarnog gibanja, pripadnici proletari jata ne shvaćaju u punoj mjeri prirodu i stupanj vlastite eksploatiranosti u kapitalizmu. Lažnost klasne svijesti derivira se iz klasnog položaja u ekonomskoj strukturi društva: "Klasna svijest implicira klasnu uvjetovanost nesvjesnosti ο nečijim vlastitim soci jalnim i historijskim uvjetima. . . . 'Lažnost ' , iluzija, koja je implicitna ovoj situaciji, ni u kojem slučaju nije arbitrarna" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 2 ) . U povijesnoj mijeni, većina socijalnih klasa nije bila u stanju prevladati lažnu svijest i postići stupanj klasne svijesti. Strukturalni položaj proletari jata unutar kapitalizma daje mu, međutim, posebnu pogodnost da postigne klasnu svijest.

Takva sposobnost postizanja klasne svjesti posebno vrijedi za kapitalistička društva. U pretkapitalističkim društvima, različiti činioci sprječavali su razvoj klasne svijesti. Država, neovisno ο ekonomij i , utječe na socijalne slojeve; s druge strane, statusna (prestižna) svijest je uglavnom bila sklona maskirati klasnu (ekonomsku) svijest. Kao rezultat, Lukäcs zaključuje: "Prema t o m e , ne postoji nikakav mogući položaj u takvom društvu iz kojeg bi ekonomska osnovica svih društvenih odnosa mogla postati jasna" ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 7 ) . Nasuprot t o m e , ekonomska osnovica kapitalizma mnogo je jasnija i jednostavnija. Ljudi ne moraju biti svjesni njenih učinaka, no oni su ih barem nesvjesno svjesni. Kao rezultat, "klasna svijest dostiže do točke u kojoj postaje svjesna" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 9 ) . N a t o m stadiju, društvo se pretvara u ideološko bo jno polje u ko jem se oni koj i teže sprječavanju priznavanja klasnog karaktera društva nalaze u sukobu s onima koji teže da se on jasnije izloži.

Lukäcs komparira razne klase u kapitalizmu u odnosu na klasnu svijest. Tvrdio je da sitna buržoazija i seljaci ne mogu razviti klasnu svijest zbog nejasnoće njihovih strukturalnih položaja u kapitalizmu. Budući da su te dvije klase ostaci


društava iz feudalnog perioda, one nisu u mogućnosti razviti jasnu sliku ο prirodi kapitalizma. Buržoazija može razviti klasnu svijest, no u najbol jem slučaju ona razumijevanje kapitalizma shvaća kao neku vanjsku silu ko jom upravljaju objektivni zakoni što se tek pasivno mogu iskusiti.

J ed ino proletari jat može razviti istinsku klasnu svijest, i onda, kada se to dogodi, buržoazija se nalazi u defanzivnoj poziciji . Lukäcs ne smatra da je proletarijat voden samo nekim vanjskim silama, nego ga interperetira kao aktivnog kreatora vlastite sudbine. U sukobu između buržoazije i proletari jata, buržoazija posjeduje sva intelektualna i organizacijska oružja, dok proletari jat raspolaže sposobnostima da, kao prvi, uvidi stvarnu stranu društva. Kako se sukob produbljava, proletari jat se kreće iz položaja "klase po sebi", što označava strukturalno kreiranu cjelinu, prema položaju "klase za sebe", odnosno, klase svjesne svoga položaja i misije. Rečeno drugim ri ječima, "klasna borba se mora pomaći s jednostavnog polja ekonomske nužnosti k nivou svjesnih zahtjeva i efektivne klasne svijesti" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 7 6 ) . Kada borba dosegne tu točku, proletari jat je u stanju poduzeti akcije koje će srušiti kapitalistički sistem.

Lukäcseva sociološka teori ja veoma je bogata i čvrsto je ukori jenjena u marksističkim pojmovima. O n se interesirao za dijalektički odnos između struktura (primarno ekonomskih) kapitalizma, i sistema ideja (posebne klasne svijesti), za individualne misli, te prema tome i individualnu akciju. Njegovo teori jsko djelo značajan je most između ekonomskog determinizma i moderni j ih marksista.

Antonio Gramsci Tali janski marksist Antonio Gramsci također je imao značajnu ulogu u prijelazu od pozicije ekonomskog determinizma prema moderni j im marksističkim stajalištima, iako njegova teori ja nije tako bogata kao Lukäcseva (Salamini, 1 9 8 1 . ) . Gramsci kritizira marksiste tvrdeći da su "deterministi , fatalisti i mehanisti" ( 1 9 7 1 . : 3 3 6 ) . Napisao je esej "Revolucija protiv Kapitala" ( 1 9 1 7 7 1 9 7 7 ' . ) u ko jem slavi "ponovno buđenje političke volje usmjerene protiv ekonomskog determinizma onih koji su reducirali marksizam samo na historijske zakone izvučene iz M a r x o v o g najpoznati jeg djela [Kapitala] (Jay, 1 9 8 4 . : 1 5 5 ) . Iako Gramsci priznaje djelovanje historijskih pravilnosti, odbacio je ideju automatskog ili neizbježnog histori jskog razvoja. U tom smislu, mase se moraju aktivno angažirati ukol iko žele ostvariti socijalnu revoluciju. Međut im, da bi djelovale, moraju biti svjesne svoje osobne situacije i prirode sistema u kojem žive. Prema tome, iako Gramsci priznaje značaj strukturalnih činilaca, posebno ekonomije , on ne vjeruje da će samo djelovanje tih strukturalnih činilaca dovesti mase do pobune. M a se moraju razviti revolucionarnu ideologiju, no one to ne mogu učiniti same. Vidlj ivo je da Gramsci djeluje sa stanovitog elitističkog stajališta, smatrajući da će spomenute ideje generirati intelektualci , koji će ih zatim proširiti medu mase i t ime dovesti do svrsis-hodnih akcija. Mase nisu u stanju same generirati takve ideje, one ih jedino mogu iskusiti u praksi. Nije dovol jno da mase imaju svijest ο svojim osobnim cil jevima; one trebaju p o m o ć socijalnih elita. Međut im, onda kada padnu pod utjecaj tih ideja, preuzet će akcije koje će ih dovesti do socijalne revolucije. Gramsci je , kao i Lukäcs, nastojao proučavati kolektivne ideje, više negoli socijalne struktura, kakva je, na primjer, ekonomija , a oba su mislioca djelovala u okviru tradicionalne marksističke teori je .


Osnovni Gramsci jev koncept koj i reflektira njegov hegeli janizam je koncept hegemoni je . Prema njemu, "..najhitniji doprinos najvećeg dijela moderne filozofi je praxisa /povezivanje misli i akcije/ je historijsko-filozofski koncept 'hegemoni je ' " ( 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . Gramsci definira hegemoniju kao kulturno vodstvo koje vrši klasa na vlasti. O n razlikuje hegemoniju od prisile koja predstavlja "primjenu zakonodavne ili izvršne vlasti ili policijsku intervenciju" (Gramsci , 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . Ekonomist ički marksisti prenaglašavali su ekonomi ju i prisilne aspekte državne dominaci je . Nasuprot njima, Gramsci naglašava " 'hegemoni ju ' i kulturno vodstvo" ( 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . Analizirajući kapitalizam, Gramsci želi pokazati kako neki intelektualci, radeći za dobrobit kapitalista, postižu kulturno vodstvo i pristanak masa.

Koncept hegemonije pomaže nam ne samo da razumijemo pojam dominaci je , t j . vlasti u kapitalizmu, nego nas također može ori jentirati i u Gramsci jevim razmišl janjima ο revoluciji . U revoluciji nije dovol jno ostvariti kontrolu samo nad ekonomi jom i državnim aparatom; potrebno je također ostvariti kulturno vodstvo nad ostatkom društva. U tome Gramsci vidi najvažniju ulogu komunističkih intelektualaca i komunističke parti je.

U nastavku ć e m o posvetitit pažnju kritičkoj teorij i , ko ja je nastala iz rada hegeli janskih marksista, na primjer, Lukacsa i Gramsci ja, i ko ja je otišla još dalje od tradicionalnih marksističkih kori jena ekonomskog determinizma.

KRITIČKA TEORIJA

Krit ička teori ja je proizvod grupe njemačih neomarksista nezadovoljnih marksist ičkom teori jom, posebno njenom naklonošću prema ekonomskom determinizmu. Škola je službeno osnovana u Frankfurtu, 2 3 . veljače 1 9 2 3 . godine, iako je veći broj njenih članova bio aktivan i prije toga. Dolazak nacista na vlast u N j e m a č k o j u 1 9 3 0 - i m godinama, prisilio je mnoge glavne ličnosti škole da emigriraju u SAD i nastave svoj rad na Institutu koji je bio povezan s Columbia University u N e w Y o r k Cityju. Poslije završetka II . svjetskog rata, neki teoret ičari su se vratili u Njemačku; drugi su ostali u SAD (Bot tomore , 1 9 8 4 . ; G . Fr iedman, 1 9 8 1 . ; Held, 1 9 8 0 . ; Jay , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ; Slater, 1 9 7 7 . ) . Krit ička je teori ja danas proširena izvan granica Frankfurtske škole, međutim najvažniji rad ostvaren je djelovanjem predstavnika druge generacije kritičkih mislilaca koji su djelovali u N j e m a č k o j . Krit ička teori ja danas je uglavnom europska ori jentaci ja, iako njen utjecaj u američkoj sociologiji također raste (van den Berg, 1 9 8 0 . ) .

Glavna kritika U najopćenit i jem smislu, kritička teori ja sastoji se od kritike različitih aspekata soci jalnog i intelektualnog života. Ona se inspirira M a r x o v i m radom koji je i sam u prvo vrijeme bio oblikovan krit ičkom analizom filozofskih ideja, a kasnije kri t ikom prirode kapitalističkog sistema. Kritičku školu konstituira kritika društva i različitih sistema znanja u društvu (Farganis, 1 9 7 5 . ) . Većina radova nastalih u ovoj tradiciji mišljenja ima oblik kritike, međutim njihov je krajnji cilj bio što preciznije otkriti osnovnu prirodu društva (Bleich, 1 9 7 7 . ) . Prvo ć e m o razmotrit i


osnovne kritike koje su razvijene u okviru navedene škole i koje iskazuju sklonost prema opozici jskom mišljenju i razotkrivanju različitih aspekata socijalne stvarnosti (Connerton, 1 9 7 6 . ) .

KRITIKA MARKSISTIČKE TEORIJE

Kritička teori ja predstavlja varijantu marksističke teorije koja kao svoje polazno stajalište uzima kritiku marksističkih teori ja. Kritičke su teoret ičare najviše uzne-miravali ekonomski deterministi , mehanicisti ili "mehanicistički marksisti" (Antonio , 1 9 8 1 . ; Schroyer, 1 9 7 3 . ; Sewart, 1 9 7 8 . ) . Neki (na primjer, Habermas , 1 9 7 1 . ) kritiziraju determinizam koji je implicitan u dijelovima M a r x o v o g originalnog rada, međutim, većina usredotočuje svoju kritiku prema neomarksist ima, prvenstveno zbog toga što su previše mehanički interpretirali M a r x o v rad. Krit ički teoretičari ne tvrde da su ekonomski deterministi imali krivo usmjerivši se na proučavanje ekonomskog područja, nego zato što nisu bili dovol jno zainteresirani i za ostale aspekte društvenog života. Kako ć e m o kasnije vidjeti, krit ička škola je težila ispraviti ovu nejednakost, usmjeravajući svoju pažnju na kulturno područje (Schroyer, 1 9 7 3 . : 3 3 ) .

KRITIKA POZITIVIZMA Kritički teoretičari također se usredotočuju na kritiku filozofskih pretpostavki znanstvenog istraživanja, osobito pozitivizma (Bot tomore , 1 9 8 4 . ) . Krit ika poziti-vizma povezana je , barem djelomično, s krit ikom ekonomskog determinizma, jer su neki bivši deterministi d jelomično ili u potpunosti prihvatili pozitivističku teori ju znanja. Pozitivizam je smatran predstavnikom različitih tvrdnji (Schroyer, 1 9 7 0 . ; Sewart, 1 9 7 8 . ) . Pozitivizam prihvaća ideju da jedinstvena znanstvena metoda može biti primijenjena na sva područja istraživanja, smatrajući fiziku standardom sigurnosti i točnosti svih disciplina. Pozitivisti vjeruju da je znanje u biti neutralno. Uvjereni su da ljudske vrijednosti mogu odvojiti od svog rada. T o dovodi do stajališta da znanost ne zastupa nikakav specifičan oblik socijalne akcije (vidi u 1 . poglavlju širu raspravu ο pozitivizmu).

Kritička škola suprotstavljala se pozitivizmu iz različitih razloga (Sewart, 1 9 7 8 . ) . Pozitivizam je, smatraju kritički teoretičari , nastojao reificirati socijalni svijet te ga shvatiti kao prirodni proces. Kritički su se teoretičari usredotočil i na ljudsku aktivnost kao i na načine na koje ona utječe na šire socijalne strukture. Ukratko , pozitivizam gubi iz vida aktere (Habermas, 1 9 7 1 . ) , reducirajući ih na pasivne entitete koji su determinirani "prirodnim silama". Obzirom na uvjerenje ο posebnosti aktera, kritički teoretičari nisu mogli prihvatiti ideju da se opći zakoni znanosti mogu primjenjivati, a da se ne pita ο prirodi ljudske akci je. Pozitivizam je također žestoko napadan jer je prosuđivao samo neadekvatnost sredstava za postizanje ciljeva, a slične prosudbe nije vršio ο samim cil jevima. T o je vodilo stavu da je pozitivizam u biti konzervativan, nesposoban izazvati postojeći sistem. Mar t in Jay ο tome kaže: "Rezultat je bio apsolutiziranje 'č injenica ' i reifikacija posto jećeg poretka" ( 1 9 7 3 . : 6 2 ) . Pozitivizam pasivizira aktera i soci jalnog znanstvenika. M a l i broj marksista bilo kojeg tipa podržao bi ori jentaci ju koja ne povezuje teori ju i praksu. Usprkos navedenim kritikama pozitivizma, neki marksisti (na primjer, neki strukturalisti) priklonili su se pozitivizmu, a i sam je M a r x često puta bio optuživan kao pozitivist (Habermas, 1 9 7 1 . ) .


KRITIKA SOCIOLOGIJE Kritička škola također se poduhvatila kritike sociologije (Frankfurt Institute for Social Research, 1973., prijevod T h e o d o r Adorno, M a x Horkhe imer , Sociološke studije, 1 9 8 3 . ) . Sociologi ja je napadana zbog njenog "scijentizma", odnosno zbog toga što je od znanstvene metode učinila cilj sam za sebe. Osim toga, sociologi ja se optužuje da prihvaća status quo. Kritička škola drži da sociologi ja nedovol jno ozbil jno kritizira društvo, i da ne pokušava transcendirati suvremenu društvenu strukturu. Sociologi ja je , smatraju predstavnici kritičke škole, odustala od obaveze pomaganja ljudima koji su u suvremenom društvu u podređenom položaju.

Osim takve političke kritike, kritička škola je razvila i mnogo bitnije krit ike. T o se posebno odnosi na sociološku tendenciju da se sve humano reducira na socijalne varijable. Kada se sociolozi usmjeravaju na društvo kao cjelinu a ne na pojedince u društvu, oni ignoriraju interakciju pojedinca i društva. Iako mnoge sociološke ori jentaci je nisu krive zbog ignoriranja spomenute interakcije, ovaj aspekt je te mel jna točka napada kritičke škole na sociologe. Budući da ignoriraju pojedinca, sociolozi nisu u stanju kazati ništa razumno ο polit ičkim promjenama koje mogu dovesti do "pravednog i humanog društva" (Frankfurt Institute for Social Research, 1 9 7 3 . : 4 6 ) . Zol tan Tar drži da je na taj način sociologija postala "integralni dio postojećeg društva, umjesto da je postala sredstvo kritike i plodno tlo obnove" ( 1 9 7 7 : X ) .

KRITIKA MODERNOG DRUŠTVA Većina radova kritičke škole upućena je kritici modernog društva i mnogih njegovih dijelova. T a m o gdje se veći dio rane marksističke teori je usredotočuje posebno na ekonomi ju , kritička škola se okreće kulturnoj razini jer je drži stvarnošću modernog kapitalističkog društva. T o znači da se centar dominaci je moder nog svijeta pomaknuo s ekonomije na kulturno područje . Kako krit ička škola i dalje zadržava svoj interes za područje dominaci je 2 , u modernom svijetu radi se ο dominaci j i kulturnih, a ne ekonomskih elemenata. Krit ička škola, prema t o m e , teži proučavanju kulturne represije nad pojedincem u m o d e r n o m društvu.

Misl ioci kritičke škole nisu bili samo pod utjecajem marksističke teori je , nego i Weberove teori je , što je vidljivo iz njihovog usredotočenja na racionalnost kao dominantan tip razvoja u modernom svijetu. Trent Schroyer ( 1 9 7 0 . ) je jasno istaknuo stajalište kritičke škole da je represija modernog društva proizvedena racionalnošću zamijenila ekonomsku eksploataciju kao dominantan socijalni problem. Kritička škola je vrlo jasno prihvatila W e b e r o v o razlikovanje između formalne racionalnosti i supstantivne racionalnosti ili onoga što kritički teoret ičari shvaćaju kao razum. Prema njima, formalna racionalnost se odnosi na nerefleksiv-nu upitanost ο najefikasnijim sredstvima za postizanje neke namjere (Tar , 1 9 7 7 . ) . T o se doživljavalo kao "tehnokratsko razmišljanje" u kojem je cilj služiti silama dominaci je , a ne emancipaci j i ljudi od dominaci je . Svrha treba biti pronalaženje najuspješnijih sredstava za postizanje ciljeva koje oni što posjeduju m o ć smatraju važnima. Tehnokratsko razmišljanje je u opreci s razumom koji je , prema krit ičkim teoret ičarima, nada za društvo. Razum uključuje procjenjivanje sredstava uz primjenu kriterija krajnjih ljudskih vrijednosti - pravde, mira i sreće. Krit ički

2 Ovo je osobito jasno pokazao Trent Schroyer (1973.) koji je svoju knjigu ο kritičkoj školi naslovio The Critique of Domination (Kritika dominacije).


teoretičari identificirali su nacizam uopće, a posebno koncentracione logore , kao primjere formalne racionalnosti u smrtnoj borbi s razumom. U t o m smislu, kako je to istaknuo George Friedman, "Auschwitz je bio racionalno, ali ne i razumno mjesto" ( 1 9 8 1 . : 1 5 ) .

Usprkos prividne racionalnosti modernog života, kritička škola doživljava m o derni svijet kao veoma iracionalan. T o se može nazvati " iracionalnost racionalnog" ili specifičnije, iracionalnost formalne racionalnosti . Herbert Marcuse tvrdi da je , iako nam se suvremeni svijet čini racionalno organiziranim, "ovo društvo iracionalno kao cjelina" ( 1 9 6 4 . : L X ; vidi i Farganis, 1 9 7 5 . ) . Iracionalno je da je racionalni svijet destruktivan za osobe i njihove potrebe i sposobnosti ; da se mir održava kontinuiranim strahom od rata; te da su, usprkos postojanja dovoljnih sredstava, ljudi još uvijek siromašni, eksploatirani, žive u represivnim sistemima i ne mogu zadovoljiti svoje potrebe.

Krit ička škola primarno se usredotočila na jedan oblik formalne racionalnosti -na modernu tehnologi ju. Marcuse ( 1 9 6 4 . ) , na primjer, bio je oštar kritičar moder ne tehnologi je . Smatrao je da tehnologi ja u modernom društvu vodi total i tarizmu. U biti, ona vodi novim, mnogo efikasnijim i čak "prijatnijim" metodama izvanjske kontrole pojedinaca. Odličan primjer predstavlja upotreba televizije uz čiju pom o ć se stanovništvo može socijalizirati i pacificirati (drugi primjeri su masovni sportovi i seks) . Marcuse odbacuje ideju da je tehnologi ja u m o d e r n o m svijetu neutralna i vidi je kao sredstvo za dominaci ju nad l judima. O n a je efektivna zato što nam se čini neutralnom, a u biti vodi porobl javanju. O n a potiskuje osobnost . Unutarnja s loboda aktera "napadnuta je i ukinuta" modernom tehnologi jom. Rezultat tih procesa Marcuse naziva " jednodimenzionalnim društvom" u ko jem osobe gube mogućnost da kritički i negativno razmišljaju ο društvu. Marcuse ne vidi tehnologi ju per se kao neprijatelja, nego u o n o m obliku u kojem se koristi u m o d e r n o m kapitalističkom društvu: "Tehnologi ja , neovisno ο tome kol iko je ' č ista ' , podržava i usmjerava kontinuum dominaci je . Ovu fatalna povezanost moguće je prekinuti jedino revoluci jom koja će tehnologi ju i tehniku učiniti podređenima potrebama i cil jevima slobodnih ljudi" (Marcuse, 1 9 6 9 . : 5 6 ) . M a r c u se je zadržao pravi M a r x o v nazor ο tehnologij i smatrajući da ona ne predstavlja problem i da se može iskoristiti u razvijanju "boljeg" društva.

KRITIKA KULTURE

Prema Friedmanu, "Frankfurtska škola je najveću pažnju posvetila kulturnom području" ( 1 9 8 1 . : 1 3 6 ) . Kritički teoretičari upućuju značajnu kritiku na ono što su nazivaju "kulturnom industri jom", odnosno racionaliziranim, birokratiziranim strukturama (na primjer, televizijskim mrežama) koje kontroliraju modernu kulturu. Interes za kulturnu industriju reflektira njihov interes za marksistički koncept "superstrukture", a ne za ekonomsku osnovicu društva. Kulturna industrija, proizvodeći ono što se konvencionalno naziva "masovnom kulturom", definirana je kao "upravl jana , . . . nespontana, reificirana, lažna kultura, a ne stvarno događanje" (Jay, 1 9 7 3 . : 2 1 6 ) . Kritičke mislioce najviše zabrinjavaju dvije stvari. Prvo, njih brine njena lažnost. Smatraju da se sastoji od unaprijed zapakiranih cjelina ideja koje se, masovno proizvedene, šire masama pomoću medija. Drugo, krit ičke teoret ičare brinu njeni pacificirajući, represivni i zaglupljujući učinci koje ima na stanovništvo (Friedman, 1 9 8 1 . ; T a r , 1 9 7 7 . : 8 3 ) .


Kritička škola proučava, kritizira također i "industrije znanja" što se odnosi na centre za proizvodnju znanja (na primjer, sveučilišta, istraživački instituti) , koj i su postali autonomne strukture u našem društvu. Nj ihova im autonomija omogućuje da se prošire preko svojih stvarnih ovlaštenja (Schroyer, 1 9 7 0 . ) . Postali su represivne strukture, zainteresirane za širenje svoga utjecaja u društvu.

M a r x o v a kritička analiza kapitalizma usmjeravala ga je prema nadi u bolju budućnost , međutim, mnogi kritički teoretičari osjećali su apatičnost i bespomoćnost. Probleme modernog svijeta ne vezuju posebno uz kapitalizam, nego ih drže endemičnim racionaliziranom svijetu, uključujući i socijalistička društva. Budućnost, u Weberovim pojmovima, vide kao "željezni kavez" sve racionaliziranijih struktura iz kojih se nada za bi jegom čini sve manje mogućom.

Pretežni dio kritičke teorije (kao i najveći dio Marxovih originalnih formulacija) pisan je u obliku kritičkih analiza. Iako su kritički teoretičari imali i niz pozitivnih interesa, jedna od glavnih kritika tvrdi da su se više bavili krit ikama, nego što su dali pozitivne doprinose. T a je neizbježna negativnost ogorči la mnoge koji stoga misle da kritička teori ja može vrlo malo doprinijeti sociologi jskoj teori j i .

Glavni doprinosi

S U B J E K T I V N O S T

Pokušaj preusmjeravanja marksističke teorije u subjektivnom pravcu bio je velik doprinos kritičke škole. Iako takva ori jentaci ja sadrži kritiku M a r x o v o g materi jalizma i njegovog usredotočenja na ekonomske strukture, ona je i snažan doprinos našem razumijevanju subjektivnih elemenata društvenog života. Doprinosi krit ičke škole odnose se i na osobni i na kulturni nivo.

Hegeli janski kori jeni marksističke teorije osnovni su izvor interesa za subjektivnost. M n o g i kritički mislioci vraćaju se tim kori jenima, osobito onima iz ranih M a r x o v i h radova, posebno djelu Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844. godine ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) . N a taj su način slijedili rane marksističke revizioniste s početka 2 0 . stol jeća kakvi su, na primjer, bili Karl Korsch i György Lukäcs, koj i se nisu posebno zanimali za subjektivnost, nego su pokušali taj interes integrirati u tradicionalnu marksističku teori ju i njeno usredotočenje na objektivne strukture (Agger, 1 9 7 8 . ) . Korsch i Lukäcs nisu težili fundamentalnoj preobrazbi M a r x o v e teori je , no kritički su teoretičari imali takav širi i ambiciozniji cil j .

Započe t ć e m o s interesom kritičke teori je za kulturu. Preusmjerujući tradicionalni marksistički interes, kritička škola se usredotočila na "superstrukturu", a ne na ekonomsku "bazu". Jedan od razloga takvog pomaka bio je u tome što je kritička škola smatrala da su marksisti prenaglasili značenje ekonomskih struktura, a to je dovelo do zanemarivanja interesa za ostale oblasti socijalne stvarnosti , posebno kulture. Osim toga, takvu promjenu interesa potaknule su mnogobro jne vanjske promjene društva (Agger, 1 9 7 8 . ) . Prosperitet nastao poslije II . svjetskog rata posebno je , činilo se stvorio dojam da općenito nestaju unutarnje ekonomske suprotnosti , a osobito klasni sukob. Činilo se da je lažna svijest univerzalna, te da su i sve socijalne klase, uključujući i radničku klasu, izgleda postale korisnici i snažni podržavatelji kapitalističkog sistema. Ovome možemo dodati sve prošireni-je uvjerenje da i u Sovjetskom Savezu, usprkos njegovoj socijalističkoj ekonomi j i ,


postoj i ugnjetavanje barem u onoj mjeri u kojo j postoji i u kapital ist ičkom društvu. Budući da ova dva društvena sistema imaju različite ekonomske osnovice , kritički mislioci pokušali su drugdje pronaći osnovne uzroke represi je. O n o prema čemu su se prvo uputili bila je kultura.

Interesi Frankfurtske škole, ο koj ima smo ranije raspravili racionalnost , industrija kulture, industrija znanja prošireni su i s nekim drugim c jel inama interesa, od kojih je najvažnija zanimanje za ideologiju. Ideologiju definiraju kao sisteme ideja, često lažne i zbunjujuće, koje stvaraju socijetalne elite. Svi spomenuti aspekti interesa mislilaca kritičke škole za proučavanje supersturkture mogu se podvesti pod opći naziv "kritika dominaci je" (Agger, 1 9 7 8 . ; Schroyer , 1 9 7 3 . ) . Interes za dominaci ju bio je isprva stimuliran fašizmom u 1 9 3 0 - i m i 1 9 4 0 - i m godinama, a kasnije se proširio na dominaciju u kapitalističkom društvu. Suvremeni je svijet dostigao stadij najveće moguće dominaci je nad pojedincima. Zapravo , kontrola je tol iko potpuna da za njeno provođenje nije potrebna nikakva posebna aktivnost upravljača. Kontrola prodire u sve aspekte kulturnog svijeta, i što je još važnije, učesnici je internaliziraju. U biti, akteri se sami podvrgavaju dominaci j i u ime šire socijalne strukture. Dominaci ja je dosegnula tol iko usavršen stadij da nam se čini kako više uopće i ne postoji . Budući da se dominaci ja više ne doživljava pogubnom ili ali jenirajućom od pojedinaca, često izgleda da je svijet upravo onakav kakav treba biti. Akterima uopće više nije jasno kakav bi svijet trebao biti. T o je potkri jepilo pesimizam kritičkih mislilaca, koji nisu mogli vidjeti kako racionalna analiza uopće može pomoći promjeni situacije.

Jedan od aspekata interesa kritičke škole u području kulture je ono što Haber mas ( 1 9 7 5 . ) naziva legitimacijama. One mogu biti definirane kao sistem ideja koje generira politički sistem, a teorijski i bilo koji drugi sistem, da bi podržao postojanje sistema. Sistemi legitimacija "mistificiraju" politički sistem, čineći nejasnim o n o što se zapravo zbiva. Iznad svega, spomenuti sistemi ideja legitimiraju status quo. Pa ipak, mnogi ljudi sve teže prihvaćaju ove legitimacije, što rezultira t ime da u suvremenim političkim sistemima, kakav je , na primjer, onaj u SAD, dolazi do "legitimacijske krize". Ralpha Mil ibanda ( 1 9 7 4 . ) , na primjer, zanima kol iko će još dugo ljudi vjerovati u demokraci ju u svjetlu rastuće centralizacije državnog kapitalizma, a Habermas ( 1 9 7 5 . ) se pita do kada će ljudi nastaviti vjerovati u ideju bol jeg života u budućnosti , suočeni s problemima kakvi su, na primjer, inflacija i e k o n o m s k o zaostajanje.

Osim na ovakve interese za kulturu, kritička se škola također usredotoči la na aktere i njihovu svijest te na promjene koje su im se desile u m o d e r n o m svijetu. Svijest masa sve se više kontrol ira pomoću vanjskih sila (kakva je , na primjer, industrija kulture) . Zbog toga mase nisu u stanju razviti revolucionarnu svijest. N a žalost, kritički teoretičari , kao ni većina marksista i sociologa, često nisu jasno razgraničili individualnu svijest i kulturu, a ni specificirali mnogobro jne veze koje postoje medu njima. U većini svojih radova s lobodno se kreću između svijesti i kulture, gotovo potpuno nesvjesni da mijenjaju nivoe.

V e o m a je vrijedan i pokušaj kritičkih teoretičara, osobito Marcusea ( 1 9 6 9 . ) , da integriraju Freudove koncepte svijesnog (i nesvjesnog) u krit ičko-teori jsku interpretaci ju kulture. Friedman ( 1 9 8 1 . ) smatra da su kritički teoretičari iz Freudovog rada preuzeli tri osnovna elementa: (1) psihologijsku strukturu koju su ugradili u svoje teori je ; (2) ideju psihopatologije koja im je omogućila lakše razumijevanje i negativnog utjecaja modernog društva i neuspjeha revolucionarne svijesti; i (3) mogućnost i psihičkog oslobođenja. J edna je od prednosti interesa za individualnu


svijest to što je uvela korisnu korekci ju pesimizmu kritičke škole i njenoj ori jentaciji na kulturna ograničenja. Iako su ljudi kontrolirani , ispunjeni lažnim potrebama i anestezirani, u frojdovskim pojmovima oni ipak imaju libido (u najširem smislu seksualnu energiju) koji osigurava osnovni izvor energije za kreativnu akciju usmjerenu prema rušenju glavnih oblika dominaci je .

DIJALEKTIKA Drugi osnovni pozitivni interes kritičke teori je predstavlja proučavanje dijalektike uopće , kao i različitih varijacija njenih specifičnih manifestaci ja. N a najopćenit i jo j razini, dijalektički pristup označava usredotočenje na socijalni totalitet3. Paul Conner ton dobro opisuje kritički pristup soci jalnom total i tetu: "Niti jedan parcijalni aspekt socijalnog života, kao ni bilo koji izolirani fenomen, ne mogu se u potpunosti shvatiti ukoliko nisu povezani s histori jskom c je l inom i soci ja lnom strukturom shvaćenom kao cjelina" ( 1 9 7 6 . : 1 2 ) . T o obuhvaća odbacivanje usredo-točenja na bilo koji specifičan aspekt društvenog života, posebno na ekonomski sistem, izvan njegovog šireg konteksta. Ovaj pristup također obil ježava i interes za međusobne povezanosti različitih nivoa socijalne stvarnosti, od kojih su najvažniji individualna svijest, kulturna superstruktura i ekonomska struktura. Di jalektika se također temelji i na metodološkom receptu: jedna komponenta soci jalnog života ne može se proučavati izolirano od drugih.

Navedena ideja ima i dijakronijske i sinkronijske komponente . Sinkronijski pogled usmjerava nas na proučavanje međusobnih povezanosti k o m p o n e n a t a društva u okviru suvremene cjeline. Dijakronijski pogled odnosi se na proučavanje historijskih kori jena današnjeg društva, kao i mogućih trendova njegovog razvoja u budućnosti (Bauman, 1 9 7 6 . ) . Dominaci ja socijalnih i kulturnih struktura nad l judima - " jednodimenzionalno" društvo, da upotri jebimo Marcuseov izraz, rezultat je specifičnog historijskog razvoja i ne predstavlja univerzalnu karakteristiku l judskog roda. Ova historijska perspektiva suprotstavlja se uobiča jenom gledištu izraženom u kapitalizmu koje tvrdi da je sistem prirodan i neizbježan. Prema stajalištima kritičkih teoretičara (i drugih marksista) ljudi počinju promatrat i društvo kao "drugu prirodu"; ono se "... u okviru uobičajenog razmišljanja shvaća kao strana, beskompromisna, zahtjevna i moćna snaga - u potpunosti protivna ljudskoj prirodi. Da bi se priklonio pravilima razuma, da bi se racionalno ponašao, da bio postigao uspjeh, da bi bio slobodan, čovjek se danas mora prilagoditi 'drugoj prirodi ' " (Bauman, 1 9 7 6 . : 6 ) .

Kritički teoretičari raspravljaju i ο budućnosti , no slijedeći M a r x o v originalni put ipak odbijaju biti utopisti ; umjesto toga, usredotočuju se na kritiku i promjene u suvremenom društvu. Međut im, umjesto da svoju pažnju usmjere na ekonomsku strukturu društva, kako je to učinio M a r x , proučavaju njegovu kulturnu superstrukturu. Nj ihov dijalektički pristup usmjerava ih da proučavaju stvarni svijet. S jedne strane to znači da nisu bili zadovoljni traganjem za istinom u znanstvenim laboratori j ima. Konačni test njihovih ideja je stupanj u ko jem su te ideje prihvaćene i korištene u praksi. Proces koji se odvija kada ljudi shvate da su žrtve iskrivljene komunikaci je i kada počinju preuzimati ideje kritičke teori je da bi se oslobodili od takvog sistema, kritički teoretičari nazivaju autentizacijom (Bau-

3 Jay (1984.) smatra da "totalitet" leži u srcu Marxove teorije uopće, a ne samo u kritičkoj teoriji.


man, 1 9 7 6 . : 1 0 ) . Ovo dovodi do drugog aspekta interesa kritičkih mislilaca -oslobođenja ljudskog roda (Marcuse, 1 9 6 . : 2 2 2 ) .

Rečeno mnogo apstraktnije, moglo bi se reći da su se kritički teoretičari zanimali za međusobno djelovanje i međusobne odnose teorije i prakse. Stajalište je Frankfurtske škole da su te dvije dimenzije u kapitalističkom društvu striktno razdvojene (Schroyer, 1 9 7 3 . : 2 8 ) . Teoretiziranje je u svojim rukama imala jedna delegirana grupa ili - bliže istini - ona koja si je uzela to pravo, dok je praktični život bio određen drugoj, manje moćnoj grupi. Stoga, u mnogim slučajevima, teorijski rad nije bio pod utjecajem onoga što se događalo u stvarnom svijetu, a to je dovodilo do osiromašene i u velikoj mjeri irelevantne marksističke i sociologi j ske teori je . Cil j je postizanje ujedinjavanja teorije i prakse i ponovno uspostavljanje međusobnih veza. U tom će slučaju teorija reagirati na praksu, a praksa će biti oblikovana teori jom. U takvom će procesu i teorija i praksa biti obogaćene .

Unatoč ovim cil jevima, kritička teori ja nije u većoj mjeri uspjela ujediniti teori ju i praksu. U biti, jedna od najčešće izricanih kritika ovoj teori j i ogleda se u tvrdnji da je pisana na način koji je potpuno nedostupan najširim slojevima. Nadal je , n jeno proučavanje kulture i superstrukture odvelo ju je prema vrlo ezoteričnim pitanjima, a malo je mogla reći ο pragmatičkim, svakodevnim brigama običnih ljudi.

Jedan od najpoznatijih dijalektičara kritičke škole je Jürgen Habermas ( 1 9 7 0 . ; 1 9 7 1 . ) . Njegov interes za proučavanje povezanosti znanja i l judskog interesa predstavlja primjer širokog dijalektičkog dijapazona odnosa subjektivnih i objektivnih činilaca. N o , bio je oprezan ukazujući na to da se objektivni i subjektivni činioci ne mogu proučavati izolirano jedni od drugih. Prema Habermasu, znanje postoji na objekt ivnom nivou, a ljudski su interesi više subjektivni fenomeni .

Habermas razlikuje tri sistema znanja i njima korespondirajuće interese. Interesi koji su prikriveni i nalaze se u pozadini, a koji upravljaju svim sistemima znanja, uglavnom su nepoznati laicima, a zadatak je kritičkih teoret ičara da ih otkri ju. Prvi tip znanja je analitička znanost ili klasični pozitivistički znanstveni sistemi. Prema Habermasu, prikriveni interes tog sistema znanja je tehnička kontro la koja može biti primijenjena na okolinu, druga društva ili ljude u društvu. Analit ička znanost, smatra Habermas, sama sebe vrlo lako usmjerava prema jačanju represivne kontrole . Drugi tip sistema znanja je humanističko znanje, a njegov interes je razumijevanje svijeta. On pretpostavlja da razumijevanje prošlosti ob ično pomaže razumjevanju današnjice. Praktični interes takvog sistem znanja je u za jedničkom shvaćanju i samorazumijevanju. Takav sistem znanja nije ni represivan ni oslobađajući. Treć i tip je kritičko znanje kojemu se i Habermas, i Frankfurtska škola općeni to , priklanjaju. Interes vezan uz navedeni tip znanja je l judska emancipaci ja . Misl i lo se da će kritičko znanje koje su Habermas i drugi potaknuli dovesti do porasta samosvijesti masa (pomoću mehanizama što su ih artikulirali frojdovci) što će dovesti do socijalnih pokreta koji će rezultirati očekivanom emancipaci jom.

Kritika kritičke teorije Kritička je teori ja bila predmetom mnogih kritika (Bot tomore , 1 9 8 4 . ) . Prvo, bila je optužena da je ahistorična, da se bavi raznolikim događajima (na primjer, nacizam 1 9 3 0 - i h godina; antisemitizam 1 9 4 0 - i h ; studentski revolt I 9 6 0 . ) , bez mnogo pažnje na njihove historijske i komparativne kontekste . O v o je vrlo pora-


žavajuća kritika bilo koje marksističke teori je, koja bi u svojoj suštini morala biti histori jska i komparativna. Drugo, kritička je škola, kako smo već vidjeli, gotovo u potpunosti zanemarila ekonomi ju . Konačno , ali i povezano s prethodnim, kritički teoretičari smatrali su da je radnička klasa nestala kao revolucionarna snaga, što je u potpunoj suprotnosti s klasičnom marksist ičkom analizom.

Kritike poput ovih usmjerile su tradicionalne marksiste kakav je , na primjer, B o t t o m o r e da zaključe i sl jedeće: "Frankfurtska je škola, u svom originalnom izdanju, i kao škola marksizma ili sociologije, mrtva" ( 1 9 8 4 . : 7 6 ) . Slično mišljenje izrazio je i Greisman koji kritičku teoriju označava "paradigmom koja je pala" ( 1 9 8 6 . : 2 7 3 ) . Iako je umrla kao distinktivna škola, mnoge njene ideje našle su svoj put u marksizam, neomarksisičku sociologiju, pa čak i u glavni ti jek razvoja sociologi je . Z b o g toga B o t t o m o r e zaključuje da se u slučaju Habermasa , krit ička škola približila marksizmu i soc io logi j i " . . . a is todobno, neke su distinktivne ideje Frankfurtske škole preživjele i dalje razvijane" ( 1 9 8 4 . : 7 6 ) .

Iako je krit ička škola možda u opadanju, Jürgen Habermas i njegove teori je vrlo su aktivni. Iako smo u dosadašnjem izlaganju spominjali samo neka od njegovih razmišljanja, završit ćemo odjel jak ο krit ičkoj teoriji m n o g o precizni j im pregledom njegovih ideja.

Ideje Jürgena Habermasa Raspravu ο Habermasovim idejama započet ćemo njegovim pogledima na teori je Karla M a r x a . Habermas je već odavno istaknuo da želi ". . . razviti teori jski program koji shvaća kao rekonstrukci ju historijskog marksizma" ( 1 9 7 9 . : 9 5 ) . Haber mas preuzima M a r x o v o polazište (ljudski potenci jal , ideju čovjeka kao svjesnog bića, "svrsishodnu ljudsku djelatnost") kao svoje osobno polazište. Međut im, Habermas ( 1 9 7 1 . ) smatra da M a r x nije uspio uvidjeti razliku između dviju analitičkih distinktivnih komponenata ideje ο čovjeku kao ο rodnom biću - između rada (odnosno djelatnosti, svrhovito-racionalnog djelovanja) i društvene (ili simboličke) interakci je (ili komunikativnog djelovanja). M a r x je zanemario komunikativno djelovanje, smatra Habermas, i sve je reducirao na rad. Problem u M a r x o -vom radu leži, prema Habermasu, u "redukciji samogenerativnog čina ljudske vrste prema radu" ( 1 9 7 1 . : 2 ) . Zbog toga Habermas izjavljuje: "Kao svoje polazište, uzimam fundamentalnu distinkciju između rada i interakcije" ( 1 9 7 0 . : 9 1 ) . U c je lokupnom svom radu Habermas razmatra ovu distinkciju, iako najčešće koristi po jmove "svrhovito-racionalno djelovanje" (rad) i "komunikaci jsko djelovanje" ( interakci ja) .

U okviru svrhovito-racionalnog djelovanja, Habermas razlikuje instrumentalno i strategijsko djelovanje. O b a tipa djelovanja uključuju kalkulaciju u ostvarivanju samointeresa. Instrumentalno djelovanje odnosi se na jednog aktera koj i racionaln o kalkulira upotrebu najboljih sredstava za postizanje određenog cilja. Strategijsko djelovanje uključuje dvije ili više osoba koje koordiniraju svrhovito-racionalnu akciju za postizanje cilja. Cil j obaju tipova djelovanja je instrumentalno postignuće.

Habermas se najviše interesira za komunikacijsko djelovanje gdje se

"... djelovanja uključenih agenata ne koordiniraju pomoću egocentričke kalkulacije za postizanje uspjeha, nego pomoću akcije postizanja razumijevanja. U komunikacijskoj akciji učesnici se ne orijentiraju primarno na svoje osobne uspjehe; svoje osobne ciljeve


postižu u uvjetima u kojima mogu uskladiti svoje planove akcija na bazi zajedničkih definicija situacije"

(Habermas, 1984 . : 286 ; kurziv naš).

D o k je rezultat svrhovito-racionalnog djelovanja postignuće cilja, rezultat k o munikaci jskog djelovanja je postizanje komunikaci jskog razumijevanja.

Sasvim je jasno da je govor vrlo bitan u komunikativnom djelovanju. M e đ u t i m , takvo je djelovanje znatno šire negoli ono koje obuhvaća "akte govora ili ekvivalentne oblike neverbalne ekspresije" (Habermas, 1 9 8 4 . : 2 7 8 ) .

Najvažnija točka razlikovanja Habermasa i M a r x a je u tome da komunikaci jsko djelovanje, a ne svrhovito-racionalno djelovanje (rad) predstavlja najdistinktivniji i najprodorni j i ljudski fenomen. T a k v o djelovanje, (a ne rad) temelj je c je lokupnog socio-kulturnog života kao i svih humanističkih znanosti . T a m o gdje se M a r x usmjerio na rad, Habermas se usredotočio na komunikaci ju.

M a r x se ne usredotočuje samo na rad općenito , nego slobodan i kreativan rad (rodno biće) uzima kao svoju polazišnu točku za kritičku analizu rada u različitim histori jskim epohama, posebno u kapitalizmu. Habermas polazi sa sličnog stajališta, no kreće se u prostoru komunikaci je , a ne u prostoru svrhovito-racionalnog djelovanja. Habermasova polazišna točka je neiskrivljena komunikaci ja , komunikacija bez prinude. S tim polazištem, Habermas može kritički analizirati iskrivljenu komunikaci ju . O n se bavi onim socijalnim strukturama koje iskrivljavaju komunikaci ju, upravo kao što je M a r x ispitivao strukturalne izvore deformaci je rada. Iako imaju različita polazišta, i Habermas i M a r x imaju polazišta, što im omogućuje da izbjegnu relativizam u prosuđivanju različitih historijskih fenomena. Habermas je kritizirao one teoretičare, posebno W e b e r a i ranije krit ičke teoret ičare , zbog nedostatka osnovnog polazišta uslijed čega su skliznuli u relativizam.

Postoji također još jedna paralela između M a r x a i Habermasa i njihovih polazišta. Z a oboj icu spomenute osnove predstavljaju ne samo analitička polazišta nego i njihove političke cil jeve. Z a M a r x a je cilj komunist ičko društvo u ko jem će oslobođeni rad (rodno biće) prvi put postojati , a Habermasov politički cilj je društvo s neiskrivl jenom komunikaci jom (komunikativno djelovanje) . Da bi postigao neposredan cil j , M a r x teži eliminaciji (kapitalističkih) bari jera koje sprječavaju oslobođenje rada, a Habermas želi ukloniti barijere koje ometaju s lobodnu komunikaci ju .

Ovdje se Habermas ( 1 9 7 3 . ) , kao i drugi kritički teoretičari , oslanja na Freuda nalazeći mnoge paralele između onoga što psihoanalitičari rade na individualnoj razini i onoga što on misli da bi trebalo uraditi na soci jetalnoj razini. Habermas smatra psihoanalizu teori jom ο iskrivljenoj komunikaci j i koja se trudi omogućit i pojedincima komuniciranje na nedeformiran način. Psihoanalitičar teži utvrditi uzroke iskrivljenja u osobnoj komunikaci j i , odnosno obuzdati zapreke komunikaciji . Pomoću refleksije psihoanalitičar pokušava pomoći osobi da prevlada ove zapreke. Sl ično tome, terapeutskom kritikom, odnosno kroz "oblik argumentaci je ko ja pomaže objasniti sistematsku prirodu samoobmanjivanja" (Habermas, 1 9 8 4 . : 2 1 ) , kritički teoretičari i komunistička partija /Habermas, 1973 ./ pokušavaju pomoći l judima da prevladaju socijalne barijere i postignu neiskrivljene komunikaci ju. U t o m je, dakle, analogija između psihoanalize i kritičke teori je (mnogi kritičari drže takvu analogiju nelegit imnom). Psihoanalitičar pomaže paci jentu na sličan način na koji socijalni kritičar pomaže ugnjetenim grupama u društvu.


Z a Habermasa, kao i za M a r x a , temelj idealnog budućeg društva postoji u suvremenom svijetu. Z a M a r x a se elementi ideje ο rodnom biću nalaze u radu u kapitalističkom društvu. Za Habermasa, pak, elementi neiskrivljene komunikaci je mogu se pronaći u svakom činu suvremene komunikaci je .

T o nas dovodi bliže središnjem pojmu racionalizacije u Habermasovom radu. Ovdje je Habermas pod utjecajem ne samo M a r x o v o g nego i W e b e r o v o g rada. U svom radu ο racionalizaciji , Habermas i dalje zadržava distinkcije između svrhovi-to-racionalnog i komunikativnog djelovanja. M n o g i radovi ranijih teoret ičara, prema Habermasovom stajalištu, bili su usredotočeni na racionalizaciju svrhovito--racionalnog djelovanja, što je dovelo do porasta proizvodnih snaga i povećane tehnološke kontrole života (Habermas, 1 9 7 0 . ) . Ovaj oblik racionalizaci je možda je glavni, osnovni problem suvremenog svijeta, kako su to držali i W e b e r i M a r x . Međut im, problem leži u racionalizaciji svrhovito-racionalnog djelovanja, a ne racionalizaci je uopće. Zapravo, prema Habermasu, rješenje problema racionalizacije svrhovito-racionalnog djelovanja leži u racionalizaciji komunikaci jskog djelovanja. Racionalizaci ja komunikativnog djelovanja vodi ka komunikaci j i os lobođenoj od dominaci je , k s lobodnom i otvorenom komuniciranju. Ovdje racionalizacija uključuje emancipaci ju, odnosno "otklanjanje ograničenja u komunikaciji" (Habermas, 1 9 7 0 . : 1 1 8 ; vidi također i Habermas, 1 9 7 9 . ) . T u se ranije spomenuti Habermasov rad ο legitimaciji i, u širem smislu ο ideologiji , najbol je uklapa. T o jest, ovi navedeni elementi predstavljaju dva osnovna uzroka iskrivljene komuni

kacije, koji se moraju eliminirati ako želimo imati slobodnu i otvorenu komunika

ciju. N a razini socijalnih normi, takva će racionalizacija uključivati smanjivanje

normativnog ugnjetavanja i rigidnosti, što će dovesti do porasta osobne fleksibilnosti i refleksivnosti. Razvoj ovih novih nerestriktivnih ili manje restriktivnih normativnih sistema u srcu je Habermasove teori je socijalne evoluci je. Umjesto novog proizvodnog sistema, racionalizacija za Habermasa ( 1 9 7 9 . ) vodi prema novom, manje deformirajućem normativnom sistemu. Iako su mnogi optužili Habermasa da je presjekao svoje marksističke kori jene pomičući centar svoje analize s materi jalne na normativnu razinu, sam Habermas drži takvu kritiku nerazumijevanjem njegovog stajališta.

Posljednju točku ovog procesa evolucije, prema Habermasu, predstavlja racionalno društvo. Ovdje racionalnost označava uklanjanje barijera koje iskrivljuju komunikaci ju, a na općeniti joj razini označava komunikaci jski sistem u ko jem se ideje otvoreno prezentiraju i otvorene su krit ikama; procesom argumentiranja dolazi se do zajedničkog suglasja. Da bismo to bolje razumjeli, detaljnije ć e m o se upoznati s Habermasovom komunikaci jskom teori jom.

Habermas razlikuje ranije spomenuto komunikaci jsko djelovanje i razgovor. D o k se komunikaci jsko djelovanje odvija svakodnevno, razgovor je

"..takav oblik komunikacije koji je izdvojen iz konteksta iskustva i djelovanja i čije nas strukture uvjeravaju: da su vrijednosti zahtjeva prosudbi, preporuka ili upozorenja, ekskluzivni predmet rasprave; da učesnici u raspravi, teme i doprinosi nisu ničim drugim ograničeni, osim u odnosu na cilj testiranja vrijednosti zahtjeva u raspravi; da se ne smije koristiti nikakva sila osim snage boljeg argumenta; te da su isključeni svi motivi osim kooperativne potrage za istinom"

(Habermas, 1975 . :107-108) .


U teori jskom svijetu razgovora, ali također prikrivena u podlozi svijeta komunikacijskog djelovanja, nalazi se "idealna situacija razgovora" u kojo j nikakva snaga ili m o ć ne određuje čiji će argument pobijediti ; bolji argument postaje pobjedničkim. Težina dokumentaci je i argumentacije određuje što će biti shvaćeno kao nepobitno ili istinito. Argument koji proistječe iz takvog razgovora (i ο čemu se učesnici slažu ili ne slažu) je istina. N a taj način Habermas prihvaća konsenzualnu teori ju istine (radije negoli kopiju /ili "realističnu"/ teori ju istine). Istina je dio c jelokupne komunikaci je i njen puni izražaj je cilj Habermasove evolucione teori je . T h o m a s M c C a r t y ο tome kaže: "Ideja istine konačno ukazuje na oblik interakcije koj i je oslobođen svih iskrivljujućih utjecaja. ' D o b a r i istinit život' je cilj kritičke teorije i prirođen je pojmu istine; on je anticipiran u svakom činu govora" ( 1 9 8 2 . : 3 0 8 ) .

Konsenzus se teorijski pojavljuje u razgovoru (a predteori jski u komunikat ivn o m djelovanju) kada četiri tipa zahtjeva za pravovaljanošću postave i prihvate oni koj i interaktiraju. Prvo, govornikovo izlaganje mora biti razumljivo i jasno. Drugo, prijedlozi koje govornik iznosi su istiniti; drugim ri ječima, govornik se oslanja na pouzdano znanje. T r e ć e , govornik izlaže istinu (istinoljubiv j e ) , predlažući svoje pri jedloge; govorniku se može vjerovati. Četvrto, govornik ima pravo, a to se od njega i očekuje, da iznese navedene pri jedloge; on ili ona imaju pravo na to . Konsenzus se javlja onda kada su sva navedena četiri uvjeta pravovaljanosti postavljena i prihvaćena; on se, međutim, ruši kada se jedan ili više uvjeta dovedu u pitanje (na primjer, dovođenje u pitanje prava govornika da iznese odgovarajuće pri jedloge). Vraćajući se na raniju tvrdnju, spomenut ćemo također da u moder n o m svijetu postoje sile koje iskrivljuju navedeni proces, sprječavaju pojavu konsenzusa, što mora, ako se želi postići Habermasov ideal društva, biti prevladano.

N a taj način, a u okviru tradicije kritičke teori je , Habermas razvija snažnu varijantu vlastite teori je . Iako se ona u najširem smislu zadržava u okviru krit ičke teori je , a općenito i u okviru marksističkih tradicija, ona posjeduje mnogobro jne stvarno distinktivne elemente. Štoviše, teori ja se nastavlja i dalje razvijati, i u svom, novijem radu ( 1 9 8 4 . ) Habermas se upućuje u neka nova zanimljiva područja koja njegovu teori ju još više udaljuju od kritičke i marksističke teori je . Na jnovi je razvoje u Habermasovoj teoriji raspravit ćemo u posljednjem poglavlju ove knjige.

STRUKTURALNI MARKSIZAM

Strukturalni marksizam se najčešće povezuje s grupom francuskih marksista (na primjer, Louis Althusser, Nicos Poulantzas i Maurice Godelier) pa se stoga često naziva francuskim strukturalizmom. Međut im, kako ovaj pristup ima m n o g o pristalica i izvan Francuske, mi ćemo ovu školu zvati školom strukturalnog marksizma.

Kako samo ime sugerira, strukturalni marksizam predstavlja spajanje dviju škola - marksizma i strukturalizma. Strukturalizam proučava skrivene, dubinske strukture društvenog života. Kasnije ćemo vidjeti da on obuhvaća široki raspon vrlo kompliciranih ideja. U 9 . poglavlju, uz detaljnu raspravu ο strukturalizmu, razmotrit ć e m o i odnose između strukturalizma općenito i strukturalnog marksizma. Vidjet ć e m o da, iako ove dvije ori jentacije imaju mnogo toga zajedničkog,


postoje i značajne razlike. Naš je interes ovdje usmjeren na proučavanje one vrste marksizma koji predstavlja strukturalni marksizam; kasnije ć e m o raspravljati ο ovoj orijentaci j i kao ο vrsti strukturalizma.

Kritika drugih marksističkih teorija Dobar način da se približimo strukturalnom marksizmu je taj da raspravimo ο njegovoj kritici drugih marksističkih teori ja. Općeni to se može reći da strukturalni marksisti sami sebe vide kao najiskrenije nastavljače M a r x o v o g rada, osobito njegovih kasnijih radova. Osim što ispituju čistoću drugih marksističkih teoret ičara, strukturalni marksisti upućuju i niz mnogo specifičnijih napada (Burris, 1 9 7 9 . ) .

Prvo, strukturalni marksisti kritiziraju tendenciju mnogih marksista koj i u svojim analizama prenaglašavaju značaj empirijskih podataka. Sli jedeći takav put, strukturalni marksisti, kakav je, na primjer, Godel ier ( 1 9 7 2 a . ) , istražuju stvarno važne karakteristike kapitalističkog života koje se moraju potražiti u njegovim dubinskim skrivenim strukturama, a ne u uočljivim činjenicama koje mnogo puta prikrivaju pravu prirodu ove strukture.

Drugo, strukturalni marksisti također odbacuju sklonost mnogih marksista prema historijskim istraživanjima, budući da historicizam također doživljavaju kao pravac previše osnovan na empirijskim podacima, čime se negiraju skrivene strukture. T a k o đ e r , oni odbacuju historicizam jer vjeruju da je primarni zadatak marksizma izučavanje suvremene strukture. T e k nakon što uzmognemo razumjeti osnovne strukture suvremenog svijeta, možemo započeti proučavati histori jske procese. Interesantno je da je ova tvrdnja reminescenci ja na stajalište glavnog kritičara marksističke teorije - Talcot ta Parsonsa - koji je također smatrao da je proučavanje strukture pretpostavka za teoriju povijesti i socijalne promjene .

T r e ć e , strukturalni marksisti oštro kritiziraju redukcionistički ekonomski determinizam koji je karakterističan za neke marksističke teori je . Iako strukturalni marksisti uviđaju važnost ekonomije , pa je čak vide kao determinantnu "u posl jed-noj instanci", slažu se ο važnosti i drugih sektora društvenog života, naroči to političkih i ideoloških struktura. Poulantzas, na primjer, odbacuje ideju da država samo odražava ekonomi ju ; ona može biti shvaćena kao da posjeduje "relativnu autonomiju" . I specifičnije, Poulantzas se sukobljava s onim deterministima koji smatraju da će ekonomski razvoj slijediti neovisno ο tome kakav tip države postoji . Drugim ri ječima, on kritizira one koji tvrde da nema nikakve razlike imamo li fašizam ili demokraci ju. Poulantzas zaključuje: "Ovdje, kao i drugdje, oblici te buržoaske dominaci je daleko su od toga da bi izazivali indiferentnost" ( 1 9 7 6 . : 2 1 ) .

Poulantzas se izdvaja medu kritičarima pasivnog odnosa onih marksističkih teoret ičara koji tvrde da bi se fašizam na neki način sam od sebe urušio kao razultat vlastitih unutarnjih ekonomskih kontradikci ja, te da, prema t o m e , nije bilo potrebno poduzimati protiv njega bilo kakve akcije. Poulantzas također kritizira one koji drže da je imperijalizam samo ekonomski fenomen. Prema njemu, radi se ο mnogo kompleksni jem procesu koji uključuje polit ičke, ideološke i ekonomske aspekte. Iako Poulantzas (i drugi strukturalni marksisti) priznaje važnost ekonomi je , on također tvrdi da u bilo kojem trenutku, neke druge socijalne strukture mogu zauzeti dominantan položaj .

148 GLAVNE TEORIJE

K o n a č n o , strukturalni marksisti kritiziraju tendenciju većeg broja drugih marksista (posebno kritičkih teoretičara) koji subjektiviziraju i humaniziraju područje . J a y misli da su strukturalni marksisti "u potpunosti odbacili humanistički i subjek-tivistički koncept marksizma" ( 1 9 8 4 . : 3 8 8 ) . Z a strukturaliste, centar pažnje mora biti usredotočen na objektivne strukture društva - ekonomiju, polit iku, ideologi ju - a ne na aktere u tim strukturama. N a taj način strukturalisti odbacuju humanističku interpretaci ju M a r x o v e teori je ; napor da se ponovno potaknu M a r x o v i historijski interesi; usredotočenje na M a r x o v e humanističke radove (na primjer, Rukopise iz 1844. godine); naglaske na hegelijanske kori jene marksističke teor i je ; kao i ori jentaci ju na voluntarističke aktere, interpersonalne odnose, pa čak i svjesne napore usmjerene samoorganizacij i (Appelbaum, 1 9 7 9 . ) . N a primjer, umjesto da socijalne klase vide kao da se sastoje od voluntarističkih aktera, strukturalisti ih opisuju kao "objektivno antagonističke odnose" (Burris, 1 9 7 9 . : 1 ) . Althusser stavlja naglasak na strukture i činjenicu da su akteri determinirani navedenim strukturama:

"Struktura odnosa proizvodnje determinira mjesta i funkcije koje zauzimaju i prihvaćaju agenti proizvodnje i koji nikada nisu ništa više od toga, dok djeluju kao 'podržavatelji' ... funkcija. Pravi 'subjekti' (u smislu konstitutivnih subjekata procesa) nisu, prema tome, ovi koji zauzimaju položaje ili su funkcioneri... nego odnosi proizvodnje (i politički i ideologijski društveni odnosi)"

(Althusser, citirano u: Burris, 1979 . :8 ) .

Sumirajući, možemo utvrditi da su, odbacujući humanistički marksizam, strukturalisti jasno izrazili interes za strukture kapitalističkog društva. U nastavku ć e m o izložiti osnovne postavke strukturalnog marksizma u pozitivnijem svijetlu.

Principi strukturalnog marksizma Strukturalni marksisti proučavaju dubinske, nevidljive strukture kapitalističkog društva. Iako njihov osnovni interes nisu "stvarne" strukture, oni vjeruju da u svijetu postoje stvarne strukture koje ograničavaju ili određuju što akteri misle i č ine. Strukturalni marksisti prihvaćaju značaj ekonomije , no također uvažavaju i druge strukture, naročito političke i ideologijske. Štoviše, iako prihvaćaju ideju ekonomije kao determinante u posljednjoj instanci, druge strukture ne reduciraju samo na jednostavan odraz ekonomi je . U biti, strukturalni marksisti ne samo da prihvaćaju važnost politike i ideologije, nego smatraju da one posjeduju "relativnu autonomiju" . Navedene strukture mogu slijediti dosta neovisne puteve razvoja i u bilo ko jem trenutku mogu postati dominantna snaga u društvu.

Neovisno ο tome na kakve se strukture orijentiraju, za strukturalne marksiste akteri samo popunjavaju mjesta u navedenim strukturama; odnosno, njih te struk

ture ograničavaju. Usprkos pasivnih implikacija takvog stajališta, strukturalisti, kao praktični marksisti, ne prihvaćaju stajalište da ljudi trebaju samo sjediti i čekati da napokon dođe do konačnog sloma strukturalnog sistema. T o Poulantzas izlaže na sljedeći način: "Ako se osudimo na čekanje, mi nikada nećemo dočekati 'veliki dan' , nego tenkove u ranim jutarnjim satima" ( 1 9 7 6 . : 1 3 3 ) .

Ideja rušenja struktura društva implicira i jedan drugi interes strukturalnih marksista - interes za kontradikci je unutar sistema. Oni se usredotočuju na proturječja u sistemu, a ne na proturječja s kojima je akter konfrontiran.


Strukturalni marksisti više naglašavaju značenje teori jskog negoli empiri jskog istraživanja. Budući da su strukture nevidljive, pretpostavlja se da su objašnjive jedino teori jski ; stoga ih nikakav tip empirijskog istraživanja ne može otkrit i .

D je lomično iz istog razloga, strukturalni marksisti proučavaju suvremeno društvo. Vr lo malo pažnje posvećuju historijskim podacima ili istraživanju. O n i vjeruju da prioritet moraju imati proučavanja statičkih struktura, a ne historijskih procesa ; historija se može spoznati tek onda kada dobro poznajemo suvremenu strukturu.

Ponovna analiza Marxa: rad Louisa Althussera Rad Louisa Althussera u najvećoj je mjeri definiran prirodom njegovog interesa za M a r x o v rad. Althusser smatra da većina marksista nije na pravi način interpretirala M a r x o v rad; dapače, on smatra da su učinili veliko nasilje nad njegovim radom. Sam je težio razriješiti navedeni problem, razvijajući ono što je držao da predstavlja "korektno" čitanje M a r x o v o g rada. Althusserov rad može biti najbol je ispitan u kontekstu rasprava i debata koje okružuju M a r x o v rad.

J e d n a od spornih točaka u spomenutoj debati je pitanje da li je M a r x imao konzistentan intelektualni stav t i jekom cijelog života (Veitmeyer, 1 9 7 8 . ) . T o se odnosi na pitanje je li M a r x bio strukturalistički i deterministički, ili humanistički i dijalektički mislilac. Oni marksisti koji ga smatraju strukturalistom, usredotočuju se na njegove kasnije radove, posebno na Kapital ( 1 8 6 7 . / 1 9 6 7 . ) . O n i , pak, koj i ga doživljavaju kao humanističkog mislioca, prvenstveno naglašavaju postojanje bitnog kontinuiteta između Kapitala i Ekonomskih i filozofskih rukopisa iz 1844. godine ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) . Zapravo, u M a r x o v o m radu postoji mnogo dokumentaci je koja može podržati i jednu i drugu interpretaci ju. 4

J e d n o od najuvjerljivijih mjesta u M a r x o v o m radu za one koji tvrde da je on bio strukturalni ili ekonomski determinist, ili obo je , predstavlja predgovor Kritici političke ekonomije:

"U društvenoj proizvodnji svoje egzistencije, ljudi stupaju neizbježno u odnose neovisne ο njihovoj volji, u odnose proizvodnje koji odgovaraju datom stadiju razvijenosti proizvodnih snaga. Ukupnost proizvodnih odnosa čini ekonomsku strukturu društva, stvarnu osnovicu na kojoj izrasta pravna i politička nadgradnja kojoj korespondiraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje ukupan proces društvenog, političkog i intelektualnog života. Nije svijest ljudi ona koja određuje njihovo postojanje, nego njihov društveni život određuje njihovu svijest. Na određenom stupnju razvoja, materijalne proizvodne snage društva dolaze u konflikt s postojećim odnosima proizvodnje ili - izražavajući isto pravnim riječnikom - s odnosima vlasništva u okviru kojeg su do tada postojali. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga, ti se odnosi preokreću u svoju suprotnost. Tada započinje era socijalnih revolucija. Promjena u ekonomskoj osnovi, prije ili kasnije vodi k promjenama u cijelokupnoj nadgradnji"

(Marx, 1859./1970. :21) .

Među onima koji uočavaju kontinuitet u Marxovom radu su Meszaros (1970 . ) , Oilman (1976. ) i Walliman (1981.) , a oni koji smatraju da u Marxovu radu postoji diskontinuitet uključuju McMurtyja (1978. ) i Gandyja (1979. ) . Zanimljivu srednju poziciju razvija Barbalet, koji drži da, iako u Marxovim osnovnim konceptima postoji kontinuitet, te iako rani radovi stvarno predstavljaju osnovicu kasnijih radova, isti se koncepti "razumijevaju u raznim teorijskim okvirima u raznim stadijima Marxovog razvoja" (1983 . :2 ) .


Kako smo vidjeli, najraniji i najopćeniti j i odgovor na ovu temu bio je da je M a r x smatran ekonomskim deterministom, što je stav koji postoji u mnogim krugovima sve do današnjeg dana. Međut im, najnovije interpretaci je M a r x a , koje su izradili kritički teoretičari , ali i drugi, negiraju da je M a r x bio ili čak i mogao biti ekonomski determinist. Prvo, može se zastupati stajalište da, iako je M a r x velik dio svoje pažnje usmjerio na ekonomsku dimenziju kapitalizma, to ne znači da će isti faktor biti dominirajući i u drugim socijalnim sistemima. Stoga se može tvrditi da je M a r x o v o usredotočenje na ekonomiju specifično za kapitalizam zbog ogromnog socijalnog značenja koji ekonomija ima u tom posebnom soci ja lnom sistemu.

Drugo, upitno je da li je M a r x stvarno posvetio toliko mnogo pažnje e k o n o m skim dimenzijama kao što mnogi misle. Kada M a r x piše ο proizvodnoj aktivnosti ,

Louis Althusser: biografska skica (1918-1990)

16. studenog 1980. godine, Louis Althusser, slavni fran

cuski strukturalni marksist, istrčao je u pidžami u dvorište zgrade fakulteta gdje je niz godina bio profesor, uzvikujući da je upravo ubio svoju ženu. Oni koji su se popeli u stan, našli su njegovu ženu Helenu, također poznatu znanstvenicu - sociologa, zadavljenu. Althusser, koji je bolovao od ozbiljnih napada depresije (Benton, 1984.), proveo je u bolnici četiri mjeseca nedugo prije ubojstva. Umjesto u zatvor, Althusser je ponovno smješten u bolnicu. Sudac koji ga je posjetio u bolnici kako bi mu objasnio da će biti optužen za ubojstvo, našao ga je u tako teškoj depresiji da nije bio u stanju shvatiti informaciju, niti je mogao biti ispitan ο samom događaju.

Althusser nije bio samo veoma poznat znanstvenik, nego i slavni javni lik Francuske. Najpoznatiji je kao aktivni član i oštar kritičar francuske Komunističke partije. Vjerovao je da je u svojim kasnijim ekonomskim radovima Marx razvio novu i krajnje rigoroznu znanost te da su se članovi i lideri francuske Komunističke partije značajno udaljili od njegovih osnovnih ideja.

Althusser je rođen u Alžiru, 16. listopada 1918., a bio je pet godina zatvoren za vrijeme II. svjetskog rata. Studije je poslije rata završio na Ecole Normale Superieure. Kasnije je na istom Sveučilištu postao profesor filozofije.

Prije izbijanja rata, Althusser je bio politički konzervativan mislilac i aktivni katolik, no poslije rata okreće se idejama i praksi komunizma. Formalno je pristupio francuskoj Komunističkoj partiji 1984. godine. Od tada Althusser postaje i značajna politička ličnost, ali i najznačajniji interpretator ideja Karla Marxa. U svom najpoznatijem radu Za Marxa (prijevod 1971.) i Kako čitati Kapital (prijevod 1975.) ustvrdio je da u Marxovim radovima postoji osnovni diskontinuitet. Dok je rani Marx je bio humanist i filozof, kasni Marx je mnogo rigorozniji i mnogo značajniji znanstvenik, drži Althusser. Althusser je svoju reputaciju izgradio uglavnom kao pisac, a manje kao aktivni sudionik francuske političke scene. Na primjer, igrao je vrlo malu, gotovo nikakvu ulogu u studentskom pokretu u Francuskoj 1968. godine, najvažnijem događaju u suvremenoj fracuskoj povijesti. Odsutnost iz političke aktivnosti bila je vrlo neobična za marksista koji se posvetio integraciji teorije i prakse.


on se ne ograničava samo na rad ili privrednu proizvodnju (Meszäros, 1 9 7 0 . : 1 1 5 ) . Umjes to toga , proizvodna akt ivnost može ukl jučivati ne s a m o proizvodnju a u t o m o b i l a , nego i proizvodnju religi jskih ideja, razvoj Ustava ili k o m p o n i r a nje glazbe.

T r e ć e , ukupan pojam ekonomskog determinizma u kontradikci j i je s dijalektičkom metodom koja se nalazi u osnovi M a r x o v o g razmišljanja. Istvän Meszäros zastupa stajalište da je " M a r x o v sistem ... organiziran na takav način da je inherentno historijski Otvoren ' i teleologičan te kao takav ne može prihvatiti ' f iksnost ' u bilo ko jem pogledu" ( 1 9 7 0 . : 1 1 8 ) .

Četvrto , Bertel l Oi lman ( 1 9 7 6 . ) smatra da, budući da je M a r x pisao na dijalektički način, ne možemo uvijek pretpostaviti kako je mislio na istu stvar, izričući je svojim ri ječima, kao i mi kad to kazujemo svojim ri ječima. Stvarno je nemoguće pisati dijalektički. Stoga M a r x o v e determinističke izjave moraju biti reinterpreti-rane u smislu parcijalnih izjava ο uzročnosti koja postoji u okviru šireg dijalektičkog sistema. Vernon Venable sumira dominantnu interpretaci ju M a r x a ο ovom pitanju: "Ne, nikakav se monizam, tehnološki ili neki drugi, ne može izvesti iz M a r x o v e teori je proizvodnje" ( 1 9 4 5 . : 9 5 ) . Oslanjajući se posebno na navod koji smo naveli iz djela Kritika političke ekonomije, Oilman tvrdi da kada M a r x kaže "Način proizvodnje materi jalnog života uvjetuje ukupan proces soci jalnog, polit ičkog i intelektualnog života", mi tu njegovu tvrdnju m o r a m o razumjeti "na takav način koj i omogućava posljednjoj grupi činilaca da živo utječe na oblik proizvodnje i to tako da otklanja automatsku ovisnost društvene nadgradnje ο ekonomsko j osnovici . M i to m o r a m o učiniti zato što je i M a r x svoje teori je na navedeni način koristio u praksi" ( 1 9 7 6 . : 8 - 9 ) .

I ronično je da se vjerovanje u M a r x a kao ekonomskog determinista održalo čak i nakon što je Engels, direktno se suprotstavljajući spomenutoj kvalifikaciji , dao vrlo jasno objašnjenje M a r x o v o g interesa za ekonomiju kao i njegovog odbijanja jednodimenzionalnog determinizma:

"Marx i ja djelomično smo sami krivi zbog činjenice da mladi autori ponekad posvećuju više pažnje ekonomskoj strani no što to ona zaslužuje. Morali smo naglasiti osnovne principe suprotstavljajući se našim protivnicima koji su ih negirali, a često nismo imali dovoljno vremena, mjesta ili mogućnosti da drugim elementima koji su uključeni u interakciju omogućimo da zauzmu svoje pravo mjesto"

(Engels, 1890./1972. :642) .

Althusser pruža na izvjestan način različitu, ali podjednako determinističku perspektivu M a r x o v o g rada. T o sasvim jasno proistječe iz njegovog stajališta u raspravi ο "dva M a r x a " ili ο "Onome što razlikuje predmet Kapitala ... od predme

ta Rukopisa iz 1844. godine" (Althusser i Balibar, 1 9 7 0 . : 1 ) . Prema Althusseru, Rukopisi iz 1 8 4 4 . godine bili su napisani kada je M a r x još uvijek bio pod značajnim utjecajem Hegela, filozofije, humanizma, i zainteresiran za devastiraju-će učinke alijenirajućih uvjeta kapitalizma na pojedinca. Z a Althussera je takva ori jentaci ja bila neznanstvena, i morala je biti prevladana da bi se razvio znanstveni materi jalizam (Anderson, 1 9 7 6 . ) . Fi lozofske, humanističke i historijske osnove M a r x o v o g ranog rada vodile su ga usmjerenju na aktivnog, kreativnog i s lobodnog aktera. Takva imaginacija bila je, prema stajalištu Perry Anderson, neprihvatljiva za Althussera: "Arhetipsku zabludu predstavlja čovjekovo vjerovanje da je slobodan u svome izboru kada je, u biti, bio permanentno upravljan zakonima ο


postojanju kojih je bio nesvjestan" (Anderson, 1 9 7 6 . : 6 5 ; kurziv naš). Althusser je vjerovao da središte marksističke teorije leži u strukturi društva i u zakonima koji upravljaju djelovanjem tih struktura, a ne u slobodnim akterima. Prema t o m stajalištu, takav naglasak sasvim jasno postoji u Kapitalu. Althusser nadalje tvrdi: "Ukoliko ozbil jno uzmemo ono što nam M a r x govori ο stvarnoj dijalektici povije

sti, tada se ne radi ο ' l judima' koji stvaraju povijest, iako se povijesna dijalektika realizira u njima i kroz njihovu praksu, nego su to mase u odnosima klasne borbe" ( 1 9 7 7 . : 1 6 8 ) .

Althusser smatra da u historiji M a r x o v o g rada postoji jasan "epistemološki rez" te da se on prilično dramatično prebacio s polja filozofskog subjektivizma (kao ideološke pozicije) na apstraktnu teoriju (znanstvenu pozici ju) (Benton, 1 9 8 4 . : 5 3 ) . Premda je razvio ideju ο postojanju većeg broja medustadija, Althusser M a r x o v rad u biti dijeli na onaj koji je nastao prije i onaj poslije radova iz 1 8 4 5 . godine. D o 1 8 4 5 . godine M a r x je uglavnom bio filozofski humanist . T o je bio njegov ideologijski period. Poslije 1 8 4 5 , godine, kreće prema znanstvenijoj ori jentaciji , odnosno svom znanstvenom periodu. Althusser smatra da je u 1 8 4 5 . godini M a r x učinio "znanstveno otkriće kojemu ništa takvo u historiji nije prethodilo u svojoj prirodi i učincima ... M a r x je ustanovio novu znanost: znanost historije 'socijalnih formaci ja ' " 1 9 6 9 . : 1 3 ) .

Prema Althusserovom stajalištu, 1 8 4 5 . godine " M a r x radikalno prekida s bilo kakvom teori jom koja je historiju i politiku osnivala na biti čovjeka" ( 1 9 6 9 . : 2 2 7 ) . U toj dramatičnoj promjeni on razlikuje tri glavna elementa. Prvo, M a r x razvija velik broj novih koncepata koji su zamijenili ideju otuđenja, ideju ο r o d n o m biću, kao i druge humanističke koncepte s novom c jel inom znanstvenih strukturalnih koncepata kakvi su, na primjer, društvena formacija, superstruktura, odnosi proizvodnje i proizvodne snage. Drugo, M a r x svoju teorijsku kritiku proširuje na sve oblasti f i lozofskog humanizma. T r e ć e , M a r x definira humanizam kao oblik ideologije - kao elitistički i iskrivljeni sistem ideja. Althusser zaključuje: "Ovaj prekid sa svakim filozofskim ... humanizmom ne može biti od drugostepene važnosti; to je M a r x o v o znanstveno otkriće" ( 1 9 6 9 . : 2 2 7 ) .

Althusserovo stajalište predstavlja izvjestan povratak na ekonomist ičke i mehanicističke stavove koji su bili dominantni medu komunističkim teoret ičar ima sve do ruske revolucije 1 9 1 7 . godine. Ta j je stav dominirao, dijelom i zbog toga što je Kapital, koj i može biti vrlo lako mehanicistički interpretiran, bio dostupan marksističkim misliocima, dok su Rukopisi iz 1844. godine bili izgubljeni i nisu bili objavljeni sve do 1 9 3 2 . Kako smo vidjeli ranije u ovom poglavlju, čak i prije no što su ti M a r x o v i humanistički radovi postali dostupni, postojali su kritičari mehanicističkog marksizma (na primjer, Gramsci) . Gramscijeva humanistička slika marksizma predstavljala je prokletstvo za Althussera, koji ju je vidio samo kao karakteristiku ranog M a r x a .

Ova je rasprava bila značajno pod utjecajem zakašnjelog publiciranja sedam bilježnica s M a r x o v i m zapisima nastalim zimi 1857 ./58 . god., danas poznati j ima kao Grundrisse ( M a r x , 1 8 5 7 . - 1 8 5 8 . / 1 9 7 4 . , prijevod pod naslovom Temelji slobode). Iako su objavljeni u dva dijela 1 9 3 9 . i 1 9 4 1 . godine u SSSR-u , njemački original nije bio objavljen sve do 1 9 5 3 . , a englesko izdanje se pojavilo tek 1 9 7 4 . M n o g i promatrači , (na primjer, McLel lan , 1 9 7 1 . ; Meszäros , 1 9 7 0 . ; Nicolaus , 1 9 7 4 . ; Oi lman, 1 9 7 6 . ; Struik, 1 9 6 4 . ) vjeruju da Grundrisse podržavaju Gramsci-jevu, a ne Althusserovu interpretaciju M a r x a . Oilman je u tom smislu vrlo jasan:


"Grundrisse ... koji su služili kao M a r x o v a prva skica Kapitala, sadrže mnogo stranica koje su mogle biti u cjelini preuzete iz Rukopisa iz 1844. godine. Pa čak i u objavl jenoj verziji Kapitala može se naći mnogo više Marxovih 'rani j ih ' ideja i koncepata nego što se to općenito priznaje" ( 1 9 7 6 . : X V ) . Oi lman ne smatra da su M a r x o v e ideje oduvijek bile iste, nego tvrdi da postoji evolucija ideja koje su već prisutne u njegovim ranim radovima. Takvo stajalište prihvatio je veliki broj marksističkih mislilaca, no neki, kao Althusser, još uvijek M a r x a vide kao strukturalnog determinista.

U želji da razvije strukturalističku interpretaciju M a r x o v o g rada, Althusser pokušava iz M a r x o v o g djela izvesti strukturalnu analizu kapitalističkog društva. Althusser, na prvom mjestu, prihvaća stajalište da je ekonomija determinantna "u posl jednoj instanci". Ovo je svakako slabije stajalište od onog koje su podržavali ekonomist ički deterministi . Međut im, usprkos osnovne važnosti ekonomi je , druge strukturalne komponente kapitalističkog društva također imaju veliku, ako ne i najveću važnost.

V e ć smo ranije napomenuli da Althusser shvaća kapitalističko društvo kao socijalnu formaciju, kao konkretan, kompleksan totalitet u specifičnoj točki historijskog razvoja. T o je statička, ahistorijska koncepci ja kapitalističkog društva.

Althusser također ispituje glavne komponente socijalne formaci je . Pri tome odbacuje jednostavnu dihotomnu podjelu na bazu i nadgradnju. Z a njega, nadgradnja kapitalističkog društva ne odražava u potpunosti ekonomsku osnovicu društva; ona ima relativnu autonomiju i može čak dominirati u bilo ko jem trenutku. N o , naposljetku, ipak će ekonomija biti dominantna. Prema Althussero-vom stajalištu, socijalna se formacija sastoji od tri osnovna elementa - ekonomi je , politike i ideologi je. Interakcija tih strukturalnih komponent i predstavlja socijalnu cjelinu u nekom presjeku vremena.

Kao marksist, Althusser je bio osjetljiv na kontradikci je između pojedinih strukturalnih cjelina. Interes za kontradikci je usmjerava Althussera prema ideji naddeterminaci je , koja potječe od Lenjina i M a o a . Naddeterminacija znači da se u soci jalnoj formacij i bilo koja kontradikci ja ne može sama razriješiti zbog postojanja drugih kontradikci ja koje vrše utjecaj u društvu. Ovakvo međuuvjetovanje kontradikci ja vodi Althussera k ideji da se društva ne razvijaju uni formno; uvijek postoji nejednak razvoj. Ideja nejednakog razvoja u okviru različitih komponent i socijalne formaci je omogućuje Althusseru da se udalji od totalno determinističke pozici je. Akteri su prije svega determinirani strukturama, no zbog nejednakog razvoja, socijalne formacije nisu u potpunosti determinirane. Kontradikci je unutar socijalne formaci je daju Althusserovim formulaci jama dinamičke kvalitete. Rezultat analize pokazuje da razvoj društva ne može biti protumačen jednim uzročnikom. T o Althusseru omogućava da bude kritičan prema ekonomist ičkim deterministima.

'"Ekonomizain' (mehanizam) je taj, a ne iskrena marksistička tradicija koja uspostavlja hijerarhiju instanci jednom zauvijek, svakoj određuje njenu suštinu i ulogu i definira univerzalno značenje njihovih veza; ekonomizam je taj koji trajno identificira uloge i aktere, ne shvaćajući da bitni proces leži u razmjeni uloga 'u odnosu na uvjete'"

(Althusser, 1969 . :213) .

Althusser nastavlja kritizirati ekonomske deterministe koji tvrde da ekonomski činioci uvijek zauzimaju osnovne pozici je, a druge činioce, kakvi su politika i ideologija, uvijek određuju kao sekundarne. Prema Althusseru, socijalne instituci-


je , kao i ekonomi ja (ali i politika) mogu imati glavni položaj , makar za neko vri jeme. Štoviše, potrebno je biti osjetljiv prema odnosima između različitih socijalnih institucija. Stoga, iako Althusser ima deterministički stav ο akterima, on takav stav nema ο strukturama; među strukturama postoji dijalektika.

Nicos Poulantzas: ekonomija, politika i ideologija Nicos Poulnatzas je još jedan važan suvremeni strukturalni marksist koj i ima mnogo zajedničkog s Althusserom i drugim francuskim strukturalnim marksistima. Ipak, Althusser je najpoznatiji po svojoj kritici Marxovih tekstova, a Poulantzas se usredotočuje mnogo više na analizu stvarnog svijeta i aspekata kakvi su, na primjer, društvene klase, fašizam i diktatura. Svoju kritiku Poulantzas usmjerava ne samo prema ekonomizmu (ekonomski determinizam), nego i strukturalizmu Althussera i njegovih sl jedbenika. U tom smislu, sam je sebe na određeni način izdvajao od drugih iz škole francuskog strukturalnog marksizma. N a primjer, Poulantzas ( 1 9 7 5 . ) rezolutno pokušava svoje teoretiziranje učiniti što konkretni -j im. Drugo, mnogo je više bio angažiran u tekućim revolucionarnim zbivanjima nego drugi strukturalni marksisti. Zapravo, t i jekom života, Poulantzas se sve više udaljavao od strukturalističke analize (Jessop, 1 9 8 5 . ) . T a k o đ e r , Poulantzas ( 1 9 7 5 . ) se nije trudio razviti opću teori ju društva jer je i sebe, a i ostale teoret ičare , držao nesposobnim za takav poduhvat.

Usprkos tome, Poulantzas s drugim strukturalnim marksistima dijeli veliki broj zajedničkih elemenata. Na primjer, on također odbacuje ekonomizam ranijih marksista, navodeći :

"Kako se ... mogu objasniti zanemarena teorijska proučavanja države? ... Nedostatak proučavanja države proistječe iz činjenice da je dominantna koncepcija ... predstavljala devijaciju, ekonomizam, koji je obično bio praćen nedostatkom revolucionarne strategije. ... Upravo ekonomizam tvrdi da drugi nivoi socijalne stvarnosti, uključujući i državu, kao epifenomeni mogu biti reducirani na ekonomsku 'bazu'... Ekonomizam smatra da se svaka promjena u socijalnom sistemu najprije odvija u ekonomiji, a da politička akcija mora imati ekonomiju kao svoj osnovni cilj"

(Poulantzas, 1972.-.239).

Poulantzas ( 1 9 7 3 . ; 1 9 7 5 . ) ne odbacuje samo ekonomistički marksizam, nego i onaj hegelijanski (na primjer, Lukäcsev rad) i kritičku školu koji naglašavaju subjektivne činioce. On je naročito protiv proučavanja individualnih aktera:

"Ovo je problematika socijalnih aktera, pojedinaca kao prauzroka socijalne akcije: sociološko istraživanje vodi nas prema proučavanju objektivnih koordinata koje određuju distribuciju agenata u socijalne klase i kontradikcija među tim klasama, a ne prema potrazi za finalističkim objašnjenjima utemeljenim u motivacijama ponašanja individualnih aktera. To predstavlja jedan od notornih aspekata problematike kojom se bave i Weber i suvremeni funkcionalizam. Ukoliko bismo prenijeli navedenu problematiku subjekta u marksizam, na koncu bi priznali epistemologijske principe suprotne strane riskirajući slabljenje vlastitih analiza"

(Poulantzas, 1972. : 242 -243) .

Poulantzas također odbacuje usmjerenje na motivacije aktera:


NICOS POULANTZAS: biografska skica

Nicos Poulantzas rođen je u Ateni, 21.rujna 1936. godine. Vrlo brzo postaje "najutjecajniji i najznačajniji marksistički teoretičar za probleme države i politike u periodu nakon Drugog svjetskog rata" (Jessop, 1985.:5). Njegov je otac bio profesor i utjecajna ličnost grčkog društva. Kao odličan student, Poulantzas već u mladosti tečno govori francuski jezik i maturira 1953. sa 17 godina. Zatim započinje studij prava na Sveučilištu u Ateni, gdje diplomira 1957. godine, lako završava studij prava, za njega je bio zainteresiran u onoj mjeri u kojoj mu je pravo omogućilo proučavanje filozofije i društvenih znanosti. Premda je već dotad bio ponešto aktivan u Ijevičarskom pokretu, još uvijek nije postao marksist. Nakon tri godine provedene u grčkoj mornarici, Poulan

tzas biva primljen u profesiju, no zapravo se nikada nije bavio pravom. Umjesto toga, odlazi u Pariz na nastavak studija.

Poulantzas stiže na Sveučilište Sorbonne u Parizu 1960. godine, gdje je bio asistent i zatim predavač pravnih znanosti do 1964. Te je godine dovršio svoju doktorsku disertaciju i u međuvremenu postao aktivni učesnik francuskog intelektualnog života, razvijajući tijesne veze s Jean-Paul Sartreom i Simone de Beauvoir. Oženio se mladom spisateljicom, Annie Ledere, 1966. godine, a 1970. rodila im se kći.

U 1960-im i 1970-im godinama, Poulantzas se sve više uključuje u marksističku misao i političku aktivnost. Ostaje u Francuskoj, što očigledno utječe na oblikovanje njegovih ideja, ali zadržava i veze s Grčkom. Piše ο mnogim pitanjima važnim za život u Grčkoj i postaje vanjski član Grčke komunističke partije. Međutim, kako tvrdi Jessop, "reagira na grčke događaje francuskim očima" (1985.:13).

Kasnih 1960-ih godina Poulantzasovo djelovanje privlači međunarodnu pažnju. On također počinje predavati sociologiju na jednom eksperimentalnom francuskom sveučilištu. U 1960-im i 1970-im godinama aktivno publicira i uključuje se i u francuski i u grčki politički život. Poulantzas je počinio samoubojstvo 3. listopada 1979. godine. Otada, njegov rad sve više privlači svjetsku pažnju, i on se smatra jednim od najznačajnih autora u okviru neomarksističke perspektive.

"Prema tome, ocrtavanje postojećih socijalnih sistema kao kapitalističkih ni na koji način ne ovisi ο motivacijama i ponašanju menadžera. Štoviše: ukoliko bismo određivali klasni položaj menadžera, morali bismo se usmjeriti ne na motivaciju njihovog ponašanja, nego isključivo na proučavanje njihovog položaja u proizvodnji i na njihove odnose prema vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju"

(Poulantzas, 1972 . :243-244) .

Srž je Poulantzasovog rada, kao i strukturalnog marksizma uopće, stajalište da se suvremeni kapitalizam sastoji od tri najvažnija elementa - države, ideologije i ekonomi je . Poulantzas prihvaća realistički pogled na spomenute strukture i, za razliku od drugih strukturalnih marksista, u svojim ih radovima analizira koristeći se vel ikom empiri jskom preciznošću. Međut im, njegov glavni doprinos leži izvan empirijskih detal ja; on se nalazi u njegovim teori jskim analizama koje su pokušale


otkriti skrivene strukture kapitalističkog društva. J edna od njegovih ključnih teori jskih ideja (Jessop, 1 9 8 5 . ) koju dijeli i s drugim strukturalnim marksistima, je ideja relativne autonomije, odnosno ideja da različite strukture kapitalističkog društva posjeduju relativnu neovisnost jedna od drugih. Poulantzas primjenjuje tu ideju mnogo šire negoli su to učinili drugi. O n smatra da je kapitalistička država određena "relativnom odvojenošću ekonomije od politike, kao i relativnom autonomi jom države od utjecaja dominantnih klasa" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 3 1 3 ) . Isto se može reći i za ekonomiju i ideologiju. Poulantzasovo proširenje ideje relativne autonomije prema drugim područjima društva vrlo je osebujno. O n raspravlja, na primjer, ο relativnoj autonomij i različitih komponent i društvene klase kao ο "različitim klikama, frakcijama i klanovima" (Poulantzas, 1 9 7 6 . : 1 1 2 ) . Poulantzas sve strukturalne komponente kapitalističkog društva vidi međusobno povezanima, iako također naglašava da je svaka od njih relativno autonomna.

Ovo nas vodi k drugom distinktivnom elementu Poulantzasova rada - njegovoj raspravi ο različitim komponentama mnogih struktura koje analizira. Bio je nesklon shvaćati strukture kao jedinstvene totalitete, nego ih je promatrao prije kao cjeline sastavljene od mnogih substruktura. Njegova najpoznati ja ideja je ideja frakcija društvenih klasa (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 3 ) . Poulantzas tvrdi da društvena klasa nije jedinstveni totalitet, nego se sastoji od mnogobrojnih jedinica (Poulantzas, 1 9 7 6 . : 9 2 ) . Slično tome, u okviru političkih i ideologijskih struktura također postoje jedinice koje naziva kategorijama i koje "principijelno definiramo prema nj ihovom mjestu u okviru političkih i ideologijskih odnosa. Primjeri kategori ja uključuju državnu birokraci ju, koju određujemo preko njene veze s državnim aparatom, ali i intelektualce koje definiramo kroz njihovu ulogu u elaboriranju i primjenjivanju ideologije" (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 3 ) . Poulantzas također razlikuje različite substrukture u okviru države (aparati) čija se glavna funkcija sastoji u pol i t ičkom i ideologijskom održavanju socijalne kohezije. Takvi aparati uključuju

"... s jedne strane, represivni državni aparat u striktnom smislu te riječi, kao i njegove različite organe: vojsku, policiju, zatvore, sudove, građanske službe; s druge strane, ideologijski državni aparat uključuje: aparate obrazovanja, religijske aparate (crkve), informativne aparate (radio, televizija, štampa), kulturne aparate (kino, kazalište, izdavaštvo), aparat sindikata klasne kolaboracije, buržoaziju i političke partije sitne buržoazije itd., i, do izvjesne mjere, barem u kapitalističkom društvu, obitelj"

(Poulantzas, 1975 . :24-25) .

Vidljivo je da Poulantzas ima mnogo kompliciraniju sliku struktura kapitalizma i njegovih mnogobrojnih substruktura nego mnogi od njegovih kolega.

Poulantzas je vrlo pažljivo proučavao strukturalne diferencijaci je, budući da je smatrao da svaka substruktura posjeduje relativnu autonomiju u svojim soci jalnim konzekvencama. Štoviše, svaka razina ima potencijal da igra središnju ulogu u društvu (Poulantzas, 1 9 7 5 . ; 1 9 7 3 . ) .

Način na koji Poulantzas razmišlja ο kontradikci jama oblikovan je plurali

stičkom slikom struktura kapitalističkog društva. Kao i drugi predstavnici strukturalnog marksizma, Poulantzas se ne ograničava samo na analizu ekonomskih kontradikci ja , nego se zanima i za kontradikci je koje postoje u području ekonomije , politike i ideologije. Poulantzas međutim, odlazi mnogo dalje ispitujući kontradikcije između različitih frakcija, kategorija i aparata u okviru svake od navedene tri strukturalne jedinice. N a primjer, Poulantzas smatra da se ". . .svaka buržoaska


država nalazi u stanju kontradikci ja koje postoje između njenih različitih aparata i organa (a ne samo između političkih parti ja), što čini organizacijsku osnovicu postojanja jedne ili pak većeg broja frakcija i komponent i u okviru bloka moći" ( 1 9 7 6 . : 1 0 3 - 1 0 4 ) .

Poulantzasov osnovni teorijski interes, kao i kod većine strukturalnih marksista, leži u proučavanju međuovisnosti triju glavnih komponent i kapitalističkog društva. N a primjer, on povezuje državu i ideologiju, zastupajući stajalište da država nikada ne može dugoročno ispunjavati svoju funkciju dominaci je oslanjajući se samo na ugnjetavanje; takva represija uvijek mora biti praćena i s ideologi j skom dominaci jom (Poulantzas, 1 9 7 6 . ) .

Poulantzas također povezuje ideologiju s ekonomi jom. Najvažnija uloga ideologije realizira se procesom socijalizacije, osposobljavanjem ljudi za zauzimanje različitih položaja i zanimanja u okviru ekonomskog sektora. Iako socijalizaciju vidi kao značajan proces, on pažljivo naglašava činjenicu da kapitalističko društvo ne smije samo proizvoditi (socijalizirati) ljude za zauzimanje položaja, nego također mora kontinuirano proizvoditi položaje koje će ljudi popunjavati . Podvlačeći svoju strukturalističku ori jentaci ju, Poulantzas vrlo jasno ističe da se primarni smisao nalazi u strukturalnim položajima, a ne u akterima i njihovoj socijalizaciji :

" Sve dok je točno da sami agenti moraju biti reproducirani - 'školovani' i 'prilagođeni' - da bi zauzeli odgovarajuće položaje, isto je tako točno i da raspored agenata ne ovisi samo ο njihovim vlastitim izborima ili aspiracijama, nego ο reproduciji samih mjesta. Ovo se događa zato što se osnovni aspekt klasne determiniranosti odnosi na njihove položaje, a ne na agente koji zauzimaju položaje"

(Poulantzas, 1975. :29) .

Iako priznaje značenje socijalizacije, Poulantzas vrlo pažljivo razlikuje svoj stav od mišljenja mnogih sociologa koji ideologijskim činiocima poklanjaju mnogo veću pažnju nego što je to , po njegovom mišljenju potrebno:

"Štoviše, u želji da prekinemo s pogrešnim razumijevanjem 'funkcionalističko-institu-cionalističke' tradicije koja uvijek govori ο ... 'socijalizirajućem procesu', nužno treba ići još dalje. S jedne strane ... to se događa zbog proširene reprodukcije položaja, i u stupnju u kojem se to događa, dolazi i do različitih oblika reprodukcije i distribucije agenata u položaje. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da determinirajuća uloga - s obzirom na distribuciju agenata u društvenim formacijama kao cjelinama - pripada tržištu rada, kao ekspresiji proširene reprodukcije odnosa proizvodnje"

(Poulantzas, 1975 . :34) .

Poulantzas smatra da u raspravama ο vezama između države i ekonomi je , valja voditi računa ο tome da je u monopol is t ičkom kapitalizmu država krajnje važna. T o logički slijedi iz njegove općeniti je tvrdnje da "nikada nije postojao stadij kapitalizma u kojem država nije imala važnu ekonomsku ulogu" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 2 2 0 , kurziv naš).

N a najopćenit i jem nivou, Poulantzas proučava međusobnu povezanost sva tri nivoa osnovnih struktura kapitalizma. Na primjer, on uočava da imperijalizam "nije fenomen koji se može reducirati samo na privredni razvoj ... Imperi jalizam je fenomen s ekonomskim, političkim i ideologijskim implikaci jama" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 2 2 ) . O v o predstavlja drugi način da se kaže kako Poulantzas odbacuje jednostavni ekonomski determinizam mnogih marksista. Za njega se superstruktu-

158 GLAVNE TEORIJE

ra sastoji od "pravno - političkih i ideologijskih f o r m i . . . koje odlučno interveniraju u proces proizvodnje" ( 1 9 7 4 . : 4 1 ) . Takvo pluralističko shvaćanje, odvelo je Poulantzasa, kao i Althussera, da prihvati ideju ο nejednakom razvoju u kapitali

stičkom sistemu. T o je , s druge strane, uvelo dijalektiku u Poulantzasov rad na strukturalnoj razini, što je osiguralo da i njegov, kao i Althusserov rad, ne postane u potpunosti determinističan.

Raspravu ο Poulantzasovom radu zaključit ćemo s njegovim tumačenjem društvenih klasa. Prema Andoru Skotnesu, Poulantzas je kao strukturalist inzisti-rao da su "društvene klase strukturalno determinirane; "one postoje objekt ivno, neovisno ο volji i 'svijesti' č lanova klase" ( 1 9 7 9 . : 3 5 ) . Međut im, klase nisu u potpunosti determinirane ekonomskim strukturama (Poulantzas, 1 9 7 4 . ) nego i polit ičkim i ideologijskim činiocima. Poulantzas ulaže veliki napor da izbjegne česti problem strukturalista - statičko shvaćanje društvenih klasa. O n smatra da su socijalne klase determinirane jedino kontinuiranim procesom klasne borbe, koja se i sama dijeli na ekonomske, političke i idologijske borbe. Klase proist ječu iz ujedinjavanja ovih borbi koje traju.

Poulantzas pažljivo razlikuje opći nivo analize društvenih klasa i klasnih položaja u nekom datom historijskom presjeku. U svakom posebnom trenutku historije , klase ili frakcije klasa mogu zauzeti položaj koji ne mora biti u skladu s njihovim općim strukturalnim položajem. Radnička aristokracija, na primjer, može se identificirati s buržoazi jom; članovi srednje klase mogu zauzeti položaj koji se inače pripisuje proletari jatu. Međut im, radi se ο privremenim histori jskim kretanjima koja nisu u skladu s općom strukturom klasne borbe. Stoga su devijacije moguće unutar općeg tijeka historije. Ovakvo tumačenje predstavlja još jedan primjer fleksibilnosti i dijalektičkog procesa u okviru Poulantzasovog strukturalnog marksizma.

Kritičke reakcije na strukturalni marksizam M n o g i su marksisti napali strukturalni marksizam. Prvo, strukturalizam je kritiziran kao ahistoričan. Poznati marksistički historičar E.P. T h o m p s o n ( 1 9 7 8 . ) ispravno smatra da je Althusser (kojega izabire za primjer u svojoj raspravi) doveo u pitanje upravo ono po čemu je sam T h o m p s o n najpoznatiji - po empiri jskom, histori jskom marksističkom istraživanju. T h o m p s o n ističe da Althusser tvrdi kako je historija znanstveno i politički bezvrijedna:

"Ne samo da ispada kako ljudi nikada 'nisu stvarali svoju vlastitu historiju' (jer su bili samo ... nosioci konačnih strukturalnih determinacija), nego se također otkriva da je ukupan pohvat od samog početka bio krivo usmjeren, budući da je zapravo 'stvarna' povijest potpuno nepoznata i ne može se reći da uopće postoji"

(Ε. P. Thompson, 1978 :194) .

Althusserovu poziciju Thompson smatra smiješnom. O n tvrdi da strukturalisti ne razumiju povijesne kategorije te da stoga nisu u mogućnosti raspravljati ο kontradikci jama, klasnoj borbi i socijalnoj promjeni . Strukturalisti također nisu, prema T h o m p s o n u , postigli svoj cilj - biti što istinitiji prema M a r x u : "Althusserov strukturalizam predstavlja strukturalizam u zaustavljanju, strukturalizam koji se odvaja od M a r x o v e osobne historijske metode" ( 1 9 7 8 . : 1 9 7 ) . N a koncu, T h o m

pson raspravlja ο Althusseru kao ο opasnom intelektualcu koji je postao l jubimac


građanskih intelektualaca, koji zapravo i ne razumiju što on govori . Njegov rad im se čini privlačnim zbog pseudoprofinjenosti i zbog toga što priklanjanje njegovim idejama ne zahtijeva od njih suočavanje sa stvarnim svijetom klasne borbe.

Sličnim argumentima i Val Burris dokazuje da su strukturalni marksisti izgubili iz vida činjenicu kako je za M a r x a analiza strukture specifična datoj histori jskoj epohi . Stoga su krivo interpretirali historijski specifične strukture kao "univerzalne principe socijalne organizacije" ( 1 9 7 9 . : 1 6 ) .

Drugo, strukturalne su marksiste napadali i zbog njihove slijepe podrške scijen-tizmu. "U vremenu u kojem je znanost jedan od osnovnih legitimacijskih stupova soci jalnog poretka, nekritička vjera u nju ... nameće nam se kao dogmatski autoritet na svim polj ima" (Appelbaum, 1 9 7 9 . : 2 6 ) .

T r e ć e , postoje i gledište da strukturalizam vodi elitističkoj ori jentaci j i :

"Strukturalizam je dogmatičan - pa i u svojoj 'znanstvenoj i profinjenoj varijanti' - ali ipak dogmatičan. Samo partijski znanstvenici i birokrate posjeduju istine - samo su oni simptomatski čitali radove Marxa, Engelsa, Lenjina i Gramscija, i samo oni shvaćaju povijest; oni otkrivaju prikrivene činjenice i zakone, a mase im se podvrgavaju"

(Appelbaum, 1979 . :25) .

Četvrto , strukturalizam je napadan i zato što je izgubio iz vida aktera i njegovu svijest. Appelbaum to naglašava na sljedeći način: "Strukturalizam je zbog toga postigao svoj konačni ci l j : postigao je 'znanstvenost ' , zamagljujući svijest pojedinca" ( 1 9 7 9 . : 2 5 ) .

Peto, strukturalisti su također bili kritizirani i zbog toga što nisu posvećivali dovol jno pažnje empiri jskom istraživanju. Ovo ističe Ralph Mil iband u odgovoru na Poulantzasovu kritiku njegovog rada:

"Konačno, nitko drugi do samog Marxa ne naglašava u toj mjeri značenje empirijskog potvrđivanja (ili nepotvrđivanja) i on je mnoge godine svog života proveo baš u tom pothvatu: iako uopće ne tvrdim da Poulantzas nije svjestan navedene činjenice, mislim da joj on, a to se tiče i Louisa Althussera i njegovih suradnika, posvećuje mnogo manje pažnje nego što ona zaslužuje"

(Miliband, 1972 . :256) .

Šesto, strukturalizam je bio kritiziran i zbog svog determinizma. Mil iband naglašava:

"Međutim, čini mi se da Poulantzasova vlastita analiza izravno vodi onoj vrsti strukturalnog determinizma ili, bolje rečeno, strukturalnog superdeterminizma koji čini nemogućim iskreno i realistično razmatranje dijalektičkih odnosa između države i 'sistema'... Politička opasnost od strukturalnog superdeterminizima čini mi se sasvim očigledna. Ukoliko su stvarno državne elite zarobljene objektivnim strukturama kako se to ovdje sugerira, odatle slijedi da stvarno nema nikakve razlike između države kojom upravljaju, recimo, buržoaski konstitucionalisti, konzervativci ili pak socijalni demokrati i one države kojom upravljaju, recimo, fašisti"

(Miliband, 1972 . :259) .

Interesantno je također da je strukturalizam, prema nekim mišljenjima, povezan i sa sociologijskim teori jama koje je najveći dio marksista anatemizirao - sa strukturalnim funkcionalizmom i konfl iktnom teori jom:


"Ono što je u strukturalizmu ostalo poslije izbacivanja Hegela samo je pluralistički funkcionalizam izliven u kalup marksističkih kategorija ... Zbog toga možemo reći da Althusserove formulacije predstavljaju po sebi formalnu inverziju strukturalnog funkcionalizma, možda ne toliko različitu od onoga što se nekada naziva 'konfliktnom teorijom'"

(Appelbaum, 1979 . :27 -28) .

Čak i prijateljska kritika Jessopa nalazi "implicitni funkcionalizam" ( 1 9 8 5 . : 1 1 1 ) u nekim aspektima Poulantzasovog rada. U istom smislu, Nancy D i T o m a s o ( 1 9 8 2 . ) , na primjer, također pronalazi velike sličnosti u radu Althussera i Parsonsa.

Strukturalni marksizam svakako je jedan od najkontroverznij ih oblika razvoja u neomarksist ičkoj teorij i . On uključuje specifičnu kritiku drugih varijanti marksističke teori je , a sam je bio mnogo kritiziran od marksista drugih teori jskih usmjerenja.

NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA

U ovom smo poglavlju naglasili da su se mnogi neomarksisti (na primjer, kritički teoretičari , strukturalni marksisti) vrlo malo osvrtali na ekonomske institucije, d je lomično i zbog toga što su reagirali na pretjerivanja ekonomskih determinista. Međut im, ove kritike i same su dovele do pojave novih reakci ja. U ovom ć e m o odjel jku raspraviti ο radovima onih marksistia koji se ponovno usredotočuju na e k o n o m s k o područje . Njihov rad nije tek ponavljanje rane marksističke teori je ; on predstavlja novi napor da se M a r x o v a teorija prilagodi stvarnostima modernog kapitalističkog društva.

Val ja također naglasiti da postoji brojna literatura u kojo j se raspravlja ο ekonomskim aspektima s marksističkog stajališta. M n o g o od toga, međutim, bitno je samo za područje ekonomi je , no neki su od tih radova bili utjecajni i u sociologij i . Obrat i t ćemo pažnju na dva rada, posebno značajna za sociologi ju - na knjigu Paula Barana i Paula Sweezyja Monopoly Capital, 1 9 6 6 . , (Monopolistički kapital, prijevod 1 9 6 9 . ) i knjigu Harry Bravermana Labor and Monopoly Capital, 1 9 7 . , (Rad i monopolistički kapital, prijevod 1 9 8 3 . ) . N a kraju ovog odjel jka raspravit ć e m o i ο nekim najnovijim radovima ove vrste.

Monopolistički kapital Izvorni M a r x o v i radovi ο ekonomskim strukturama i procesima zasnivali su se na analizi kapitalizma njegovog vremena - na o n o m tipu koji obično nazivamo kompetit ivnim kapitalizmom. Kapitalističke industrije su tada bile relativno male, a ni jedna industrija, ili manja grupacija industrija, nije mogla imati potpunu i neupitnu kontrolu nad tržištem. Najveći dio M a r x o v o g ekonomskog rada osnivao se na pretpostavci, točnoj u njegovo vrijeme, da je kapitalizam kompetit ivan sistem. Naravno, M a r x je predvidio mogućnost nastanka budućih monopola , n o ο njima je vrlo malo pisao. M n o g i kasniji marksistički teoretičari nastavili su razmišljati u istim okvirima - kao da je kapitalizam ostao gotovo isti kakav je bio u M a r x o v o vri jeme.


U ovom ć e m o kontekstu ispitati rad Barana i Sweezyja (1966.). O n i započinju s kri t ikom marksističke društvene nauke zbog njenog ponavljanja poznatih formulacija kao i zbog izostajanja objašnjenja značajnih suvremenih oblika razvoja u kapitalističkom društvu. Optužuju M a r x o v u teori ju stagnacije jer se zasnivala na pretpostavci postojanja kompetit ivne privrede. M o d e r n a marksistička teori ja m o ra, prema nj ihovom mišljenju, konstatirati da je kompetitivni kapitalizam u najvećoj mjeri zamijenjen monopolist ičkim kapitalizmom.

Osnovni problem s koj im se Baran i Sweezy bave je određivanje točne prirode m o n o p o l n o g kapitalizma. U takvom sistemu, jedan ili nekol iko kapitalista kontro liraju određeni sektor privrede. Sasvim je jasno da je u m o n o p o l n o m kapitalizmu mnogo manje kompetici je nego li u kompeti t ivnom. U kompeti t ivnom kapitalizmu organizacije se natječu na osnovi ci jena proizvoda; odnosno, kapitalist pokušava prodati veću količinu roba po nižoj ci jeni. U m o n o p o l n o m kapitalizmu, poduzeća se ne moraju više tako natjecati budući da jedno ili nekol iko njih kontrol ira ju tržište; kompetici ja se prebacuje na područje prodaje . Reklama, pakiranje robe i druge metode privlačenja potencijalnih kupaca predstavljaju osnovna područja kompetici je .

Preokret od natjecanja u ci jenama prema natjecanju u prodaji dio je drugog procesa koji odlikuje monopolist ički kapitalizam - progresivne racionalizacije. Natjecanje u ci jenama predstavlja krajnje iracionalno sredstvo. Sa stajališta m o n o -polnih kapitalista, snižavanje ci jena roba može voditi jedino k stvaranju kaosa na tržištu, da ne spominjemo manji profit, a možda i bankrot . Nasuprot t o m e , natjecanje u području prodaje, nije samoubilačko; ono čak stvara područje rada za industriju reklame. Štoviše, cijene se mogu držati visokim, a trošak promoci je prodaje jednostavno se dodaje ukupnoj ci jeni. Stoga je natjecanje u području prodaje mnogo manje rizično negoli u području ci jena.

Drugi vrlo bitan aspekt monopolist ičkog kapitalizma je porast broja ogromnih korporaci ja , medu koj ima se izdvaja manji broj najvećih koje kontroliraju gotovo sve privredne sektore. U kompetit ivnom kapitalizmu, cijelu je organizaci ju gotovo u potpunosti kontrol irao jedan poduzetnik. M o d e r n u korporaci ju posjeduje veći broj dioničara, no i u tom slučaju manji broj većinskih vlasnika posjeduje najveći broj dionica. Iako dioničari "posjeduju" korporaci ju, menadžeri provode svakodnevnu kontrolu. Oni su, dakle, krucijalni element u monopol is t ičkom kapitalizmu, dok su u kompeti t ivnom kapitalizmu bili najvažniji poduzetnici . Stoga menadžeri u svojim rukama imaju veliku m o ć koju žele zadržati. Oni se čak trude postići i financijsku neovisnost od svojih poduzeća pokušavajući, u najvećoj mogućo j mjeri , stvoriti bilo kakve unutarnje fondove koj ima raspolažu, a koji ne ovise ο vanjskim izvorima financiranja.

Baran i Sweezy vrlo široko raspravljaju ο položaju korporativnog menadžera u modernom kapitalističkom društvu. Menadžeri su vrlo racionalna grupa, usmjerena maksimiranju profita organizacije. Stoga ne žele ulaziti u rizične situacije, što je bila karakteristika ranih poduzetnika. Menadžeri imaju m n o g o dugoročni ju orijentaci ju negoli poduzetnici . Rani je kapitalist bio zainteresiran za maksimiranje profita u kratkom roku, a suvremeni menadžeri su svjesni da takvo ponašanje može voditi kaot ičnom natjecanju u području ci jena, što može dovesti do suprotnih učinaka na dugoročnu profitabilnost poduzeća. Stoga će menadžeri težiti postizanju nekog profita u kratkoročnom smislu, osiguravajući tako dugoročno maksimiranje profitabilnosti .


Osnovni aspekt u monopolist ičkom kapitalizmu je sposobnost sistema da proizvodi i koristi ekonomski višak. Ekonomski višak se definira kao razlika između vrijednosti koje društvo proizvodi i cijene same te proizvodnje. Z b o g svog interesa za problem viška, Baran i Sweezy, udaljavajući se od M a r x o v o g interesa za eksploataci ju rada, naglašavaju povezanost privrede i drugih socijalnih institucija, posebno u prisvajanju ekonomskog viška od strane tih drugih institucija.

M o d e r n i kapitalistički menadžeri su žrtve svog vlasitog uspjeha. S jedne strane, oni mogu arbitrarno određivati ci jene zahvaljujući svom monopol is t ičkom položaju u privredi. S druge strane, nastoje smanjiti ci jene, posebno ci jene povezane s radom plavih ovratnika. Mogućnost da se odrede više ci jene i da se smanje troškovi dovodi do rasta ekonomskog viška.

Problem s kojim je suočen kapitalist jest: što učiniti s viškom? J e d n a je mogućnost potrošit i ga - dati menadžerima goleme plaće, a vlasnicima dionica goleme dividende, a oni će ih zatim utrošiti u jahte, Rol ls -Royce automobile , nakit i kavijar. T o se do izvjesnog stupnja i radi, no višak je tol iko ogroman da ga elite, i kada bi to hjele, ne mogu potrošiti , čak ni njegov manji dio. U svakom slučaju, reprezentativna potrošnja bila je karakterističnija za rane poduzetnike nego li za moderne menadžere i vlasnike dionica.

Druga alternativa je investirati višak u unapređenje tehnologi je i zajedničko invesitranje s tvrtkama iz drugih zemalja. Ova naizgled razumna akcija, koju do izvjesne mjere poduzimaju menadžeri , također ima i jednu problematičnu stranu, a to je da takve investicije, pa čak i onda kada su vrlo mudro izabrane, stvaraju još više dobiti . T o ponovno pogoršava problem iskorištavanja ekonomskog viška.

Napor i da se promovira područje prodaje mogu također do izvjesne mjere apsorbirati višak. M o d e r n i kapitalisti mogu stimulirati potražnju za svojim proizvodima uz pomoć reklamiranja; stvaranjem i proširivanjem tržišta svojih proizvoda; kao i izmjenama modela roba, planiranim nestašicama i kreditiranjem potrošača. Međut im, ova alternativa također nosi niz problema. Prvo, ona ne može apsorbirati dovoljnu količinu viška. Drugo, najverojatnije je da će takva akcija stimulirati još veću ekspanziju korporaci je što će, zatim, dovesti do još većeg rasta viška.

Prema Baranu i Sweezyju, jedino rješenje koje preostaje je gubitak. Višak mora biti raspršen, a za to postoje dva načina. Prvi se sastoji u civilnoj potrošnji vlade koja zapošljava milijune ljudi u uredima što rade na realizaciji različitih vladinih programa. Drugi način je vojna potrošnja, uključujući ogromne vojne troškove i budžete koj i se iskazuju mili jardama dolara za vrlo skupo naoružanje koje ubrzo postaje suvišno.

Pozicija koju zastupaju Baran i Sweezy ima nekoliko slabosti. S jedne strane, čini se da stvarno nema nikakvog dobrog načina da se ri ješimo viška, što je v jerojatno stanovište s kojim bi Baran i Sweezy najviše željeli komunicirat i . T a k v o nas stanovište ostavlja s vrlo jasnim utiskom da unutar kapitalizma postoji nerješiva kontradikci ja . Ukupna kapitalistička potrošnja vodi sve višim zahtjevima i konačno do većeg viška. Zaposleni u vladi i vojsci troše svoj novac na kupovinu viška dobara ; a kada se neka vojna sredstva utroše, rastu zahtjevi za n o v o m i suvremenijom opremom.

Druga kritika koja se Baranu i Sweezyju može uputiti jest da prenaglašavaju racionalnost menadžera. Herbert Simon ( 1 9 5 7 . ) , na primjer, smatra da su menadžeri više zainteresirani da pronađu (a jedino su ih oni u stanju i naći) minimalna


zadovoljavajuća rješenja, negoli ona najracionalnija i najprofitabilni ja. Drugi problem sadržan je u sl jedećoj dilemi: da li su stvarno menadžeri kl jučne ličnosti u suvremenom kapitalizmu? M n o g i , naime, smatraju da najveći vlasnici dionica stvarno kontroliraju kapitalistički sistem.

Sumirajući, možemo reći da su Baran i Sweeezy prihvatili tradicionalni e ko nomski interes marksističke teori je , ali su se uputili k novom i znača jnom pravcu istraživanja. Posebno je značajno da su interes prebacili s radnog procesa na ekonomske strukture modernog kapitalističkog društva. Sada ć e m o se upoznati s Bravermanom, koji je pod utjecajem Barana i Sweezyja, ali se pokušava vratiti t radicionalnom M a r x o v o m interesu za radni proces.

Rad i monopolistički kapital Harry Braverman ( 1 9 7 4 . ) smatra da proces rada i proces eksploataci je radnika leže u srži M a r x o v e teori je. Iako se njegov naglasak razlikuje od naglaska Barana i Sweezyja, on svoj rad smatra čvrsto povezanim s njihovim (Braverman, 1 9 7 4 . ) . Naslov knjige - Rad i monopolistički kapital govori ο njegovom glavnom interesu, a podnaslov, Degradacija rada u 20. stoljeću, pokazuje pak njegov interes za prilagođavanjem M a r x o v e teori je stvarnostima rada u 2 0 . stol jeću.

Braverman teži ne samo osuvremeniti M a r x o v interes za manualne radnike, nego i ispitati što se događa s položajem radnika bijelih ovratnika i radnika zaposlenih u uslužnom sektoru. M a r x je posvetio malo pažnje ovim dvjema kategori jama zaposlenih, no od njegovog vremena te dvije grupe postaju glavne kategori je zanimanja, i njihov se položaj mora podvrći ozbil jnom istraživanju. U odnosu na djelo Barana i Sweezyja moglo bi se reći da je jedan od najvažnijih oblika razvoja u m o n o p o l n o m kapitalizmu bio relativni pad bro ja radnika plavih ovratnika i istodobni porast onih s bijelim ovratnicima kao i radnika zaposlenih u uslužnom sektoru velikih organizacija karakterističnih za monopoln i kapitalizam.

Bravermanova analiza započinje na mjestu koje podsjeća na M a r x o v u ori jentaci ju. O n vrlo jasno tvrdi da njegova kritika suvremenog svijeta rada neće govoriti ο žalopojkama za jedno erom koja je prošla. Braverman tvrdi da neće ni romant i -zirati stare zanate i "prevladane uvjete danas arhaičkih načina rada" (Braverman, 1 9 7 4 . : 6 ) . Kao i M a r x , Braverman ne kritizira samo znanost i tehnologi ju per se, nego samo način na koji ih kapitalizam koristi "kao oruđa dominaci je u stvaranju, perpetuiranju i produbljivanju jaza među klasama društva" (Braverman, 1 9 7 4 . : 6 ) . Kapitalist sistematski koristi znanost i tehnologi ju u želji da odvoji rad od njegovog zanatskog nasljeđa, a da ne osigurava nikakvu zamjenu. Braverman vjeruje da u nekom drugim (socijalističkim) rukama, znanost i tehnologi ja mogu biti iskorišteni na drugačiji način i stvoriti

"...jedno doba koje još nije došlo i u kojem će za radnika zadovoljstvo rada proistjecati iz svjesnog i svrhovitog ovladavanja radnim procesom, koji će biti kombiniran sa znanstvenim postignućima i ingenioznošću inženjerstva, period u kojem će svatko moći, do izvjesne mjere, koristiti blagodati do spomenute kombinacije"

(Braverman, 1974 . :7 ) .

Nastojeći proširiti M a r x o v e analize položaja radnika plavog ovratnika prema radnicima bijelog ovratnika i radnicima zaposlenim u uslužnom sektoru, Braverman zastupa ideju da koncept "radničke klase" ne opisuje specifičnu grupu ljudi ili


zanimanja, nego je više izraz procesa kupovanja i prodavanja radne snage. U t o m smislu, Braverman smatra da u modernom kapitalizmu praktički ni tko ne posjeduje sredstva za proizvodnju; prema tome, mnogi su, uključujući većinu radnika bijelog ovratnika i uslužnih radnika, prisiljeni prodati svoju radnu snagu manjini koja raspolaže sredstvima za proizvodnju. Po njegovom mišljenju, kapitalistička kontrola i eksploataci ja, kao i derivirani procesi mehanizaci je i racionalizaci je, proširuju se na zanimanja bijelih ovratnika i uslužnih zanimanja, iako njihov utjecaj još nije tol iko velik koliko je bio na zanimanja plavih ovratnika.

Braverman svoju analizu zasniva na M a r x o v o j antropologi j i , posebno njegovom konceptu ljudskog potenci jala (čovjek kao rodno biće) . On smatra da se svi oblici života moraju sami održavati u svom prirodnom okolišu; odnosno , oni moraju prisvajati prirodu za svoje vlasite potrebe. Rad je proces u ko jem se priroda mijenja u cilju proširivanja njene upotreblj ivosti . U tom smislu, životinje također rade, no ono što ih odvaja od ljudi jest svijest. Ljudi posjeduju duhovne moći koje životinje nemaju. Ljudski rad se stoga odlikuje jedinstvom koncepci je (misao) i egzekucije (akcija). O v o jedinstvo može biti razbi jeno, a kapitalizam je najvažniji stadij u destrukciji jedinstva koncepci je i egzekucije u svijetu rada.

Ključni sastojak u tom razbijanju je u kapitalizmu prodaja i kupovina radne snage. Kapitalist može kupiti odgovarajuću vrstu radne snage, a ne bilo koju. N a primjer, on može kupiti samo manualni rad, inzistirajući da duhovni ostane izvan procesa proizvodnje. Iako se može dogoditi i suprotno, to je manje moguće. Kao rezultat tog procesa, kapitalizam karakterizira sve veći broj manualnih radnika i sve manji i manji broj onih intelektualnih. Čini se da je to u suprotnosti sa statističkim podacima koji otkrivaju veliki porast zanimanja bijelog ovratnika, osobito intelektualnih zanimanja. Međut im, kako ćemo kasnije vidjeti, Braverman vjeruje da su mnoga zanimanja bijelog ovratnika proletarizirana, i zbog toga ih je sve teže odvojiti od manualnog rada.

M E N A D Ž E R S K A K O N T R O L A

Braverman uzima u obzir ekonomsku eksploataciju, koja je u M a r x o v i m analizama bila u središtu pažnje, ali se usredotočuje na problem kontrole. Pita se: kako kapitalisti kontroliraju radnu snagu koju zapošljavaju? Jedan je odgovor na takvo pitanje da kapitalist organizira kontrolu uz pomoć menadžera. U biti, Braverman definira upravu kao "radni proces upravljan potrebama kontrole u korporaciji" ( 1 9 7 4 . : 2 6 7 ) .

Braverman se interesira za mnogo impersonalni ja sredstva koja menadžeri koriste da kontroliraju radnike. Jedan od njegovih osnovnih interesa je upotreba specijalizacije za kontroliranje radnika. Ovdje on pažljivo razlikuje podjelu rada u društvu kao cjelini od specijalizacije rada u organizaciji . Sva poznata društva znaju za podjelu rada (na primjer, između muškaraca i žena, pol joprivrednika i obrtnika i td. ) , ali specijalizacija rada unutar organizacije predstavlja specif ično postignuće kapitalizma, iako se također pojavljuje i u tada postojećim socijalističkim društvima. Braverman vjeruje da podjela rada na socijetalnoj razini može obogatiti pojedinca, dok specijalizacija na nivou radnog mjesta ima razoran učinak usitnjavanja ljudskih sposobnosti: "Dijeljenje cjelovitosti osobe, sprovedeno bez ikakvog obzira na ljudske sposobnosti i potrebe, zločin je protiv osobe i čovječanstva" ( 1 9 7 4 . : 7 3 ) .

Specijalizacija radnog mjesta uključuje kontinuiranu podjelu i potpodjelu radnih zadataka ili operaci ja u vrlo precizne i krajnje specijalizirane aktivnosti , od


kojih se svaka zatim može dodijeliti različitom radniku. Ovo predstavlja stvaranje onoga što Braverman naziva "detaljiziranim radnicima". O d velikog raspona m o gućnosti koju svaka osoba posjeduje, kapitalist izabire vrlo mali broj onih koje radnik koristi u svom poslu. Braverman kaže da kapitalist prvo razbija proces rada, a zatim "raščlanjuje i radnika" ( 1 9 7 4 . : 7 8 ) zahtijevajući od njega da koristi samo mali dio svojih umješnosti i sposobnosti . U Bravermanovim pojmovima, radnik se "nikada ne pretvara svojevoljno za cijeli život u detaljiziranog radnika. T o je doprinos kapitaliste" ( 1 9 7 4 . : 7 8 ) .

Zašto to kapitalista radi? Prvo, to menadžmentu olakšava kontrolu. M n o g o je lakše kontrolirati radnika koji izvršava specifičan zadatak, negoli onoga koji obavlja širok raspon djelatnosti. Drugo, tako se povećava produktivnost . T o također znači da grupa radnika koji izvode visokospecijalizirane zadatke može proizvesti više negoli isti broj iskusnih majstora od kojih svaki posjeduje sve potrebno znanje i sam obavlja ukupnu proizvodnu aktivnost. N a primjer, radnici u tvornici automobila mogu na pokretnoj traci proizvesti više automobila negoli isti broj iskusnih stručnjaka od kojih svaki proizvodi po jedan automobil. Treće , specijalizacija omogućava kapitalisti da plati najmanju cijenu za potrebnu radnu snagu. Umjesto visokoplaćenog, iskusnog majstora, kapitalist može zaposliti niskoplaćene nekvalificirane radnike. Sljedeći logiku kapitalizma, poslodavci se trude progresivno pojeftiniti cijenu rada radnika, što rezultira nastajanjem objektivno nediferencirane mase radnika koji izvode ono što Braverman naziva "jednostavnim radom".

Z a kapitaliste i upravu specijalizacija nije dovoljno dostatno sredstvo kontrole . Drugo važno sredstvo je znanstvena tehnika, uključujući znanstveno upravljanje, koje predstavlja pokušaj primjene znanosti za kontrolu rada a za potrebe uprave. Z a Bravermana je znanstveni menadžment nauka ο tome "kako najbol je kontrol i

rati otuđeni rad" ( 1 9 7 4 . : 9 0 ) . Znanstveni menadžment postoji na različitim razinama kontrole rada - okupljanjem većeg broja radnika u istoj radionici , određivanjem dužine radnog vremena, izravnim nadgledanjem radnika da se osigura radinost, pr imjenom pravila protiv remećenja pažnje (na primjer, razgovor za vri jeme rada) i postavljanjem minimalnih prihvatljivih razina produktivnosti . Sveukupno, znanstveno upravljanje je doprinijelo povećanju stupnja kontrole "diktiranjem radniku preciznih načina na koje rad treba biti izveden" (Braverman, 1 9 7 4 . : 9 0 ) . N a primjer, Braverman raspravlja ο ranoj studiji F. W . Taylora ο iskapanju ugljena, u kojo j je opisano pravilo za rad s lopatom za iskapanje ugljena, njene karakteristike i način njene upotrebe - kako radnik treba stajati, pod koj im kutom mora usmjeriti lopatu, te koju količinu ugljena treba lopatom zahvatiti. Drugim ri ječima, Taylor je razradio metode koje su osigurale gotovo potpunu kontrolu nad radnim procesom. Radnicima treba ostaviti da donose što je moguće manje vlastitih odluka; tako se postiže razdvajanje mentalnog i manualnog. Uprava koristi svoj monopolist ički položaj i znanje ο radnom procesu da kontrol ira svaki stupanj radnog procesa. N a koncu je sam rad pretvoren u aktivnost u kojoj malo znače stručnost, iskustvo, sadržaj ili znanje. Vještina obrtništva je potpuno razorena.

Strojeve Braverman također vidi kao sredstvo kontrole radnika. M o d e r n i strojevi dolaze u upotrebu onda "kada se alatu, odnosno radu, zada stalni ti jek pokreta određen strukturom samog stroja" ( 1 9 7 4 . : 1 8 8 ) . Spretnost izvedbe ugrađena je u stroj , te nije ostavljena radniku da je postigne. Umjesto da radnici kontrol ira ju radni proces, njih kontrol ira stroj . Štoviše, za upravu je mnogo lakše kontrol irat i strojeve negoli radnike.


Braverman zaključuje da uprava može pomoću mehanizama specijalizacije rada, znanstvenog upravljanja i unapređivanja strojeva proširiti kontrolu nad manualnim radnicima. Iako je ovo zanimljiva tvrdnja, osobito naglasak na kontrolu, Bravermanov nedvojbeni doprinos predstavlja pokušaj proširenja spomenutog tipa analize i na druge sektore radne snage, što nije analizirano u M a r x o v i m originalnim analizama radnog procesa. Braverman smatra da se zanimanja uslužnog sektora i bi jelog ovratnika nalaze pod utjecajem istih procesa kontrole koj i su se koristili u kontrol i manualnog rada u prošlom stoljeću.

Jedan od Bravermanovih primjera su uredski činovnici bijelog ovratnika. U svoje vrijeme ovi su se radnici razlikovali od manualnih radnika svojim odijevanjem, iskustvom, obrazovanjem i mogućnost ima napredovanja (Lockwood, 1 9 5 6 . ) . Međut im, danas su obadvije grupe podvrgnute istim sredstvima kontrole . Stoga je danas postalo sve teže razlikovati tvornicu i moderni ured koji naliči tvornici , budući da su radnici u takvim uredima sve više proletarizirani. Sigurno je da rad činovnika postaje sve više i više specijaliziran. T o znači da se, između ostalog, intelektualni i manualni aspekti uredskog rada sve više razdvajaju. Upravni odjel , inženjeri i tehničari , sada obavljaju intelektualni rad, dok činovnici zaposleni na "traci" rade zapravo manualne zadatke, vrlo slične manualnom radu - t ipkanje, popisivanje ili bušenje kartica za računala. Z b o g toga se nivo znanja i iskustva za izvođenje spomenutih poslova snizio, i oni zahtijevaju vrlo malu ili nikakvu pripremu.

Danas znanstveno upravljanje osvaja i urede. Činovnički poslovi su znanstveno istraženi, a rezultat je tih proučavanja da su pojednostavljeni, rutinizirani i standardizirani. N a p o k o n , mehanizacija također počinje ubrzano prodirati u urede, posebno sve većom upotrebom računala i slične opreme.

Primjenom ovih mehanizama na činovnički rad, upravljači m n o g o lakše kontroliraju i te radnike. Iako se ne može očekivati da će kontrolni mehanizmi biti isto tol iko jaki i efikasni u uredu kao i u tvornici , ipak se postupno razvija "tvornica" zaposlenih bijelih ovratnika. 5

Bravermanu se može uputiti nekoliko očiglednih kritika. S jedne strane, najvjerojatnije je preci jenio stupanj sličnosti između manualnog i č inovničkog rada. Nadal je , njegova zaokupljenost kontrolom usmjerila ga je da posveti relativno malo pažnje dinamici ekonomske eksploatacije u kapitalizmu. Ipak, svakako je obogat io naše razumijevanje radnog procesa u modernom kapitalističkom društvu.

Noviji primjeri marksističke ekonomske sociologije Sociološko proučavanje ekonomije koje je u potpunosti ili d je lomično pod utjecajem M a r x o v e teori je , nastavlja se i dalje razvijati (Theory and Society, 1 9 8 6 . ; Zukin i DiMaggio , 1 9 8 6 . ) . Prije no što zaključimo ovaj odjel jak, ukratko ć e m o ispitati neke od najvažnijih novijih radova u ovoj oblasti.

Iako Braverman priznaje postojanje ekonomske eksploatacije kao središnjeg predmeta M a r x o v o g proučavanja, on se usredotočuje na proučavanje menadžer-

5 Važno je naglasiti da je Bravermanova knjiga napisana prije masovne upotrebe kompjutorske tehnologije u uredima, posebno današnje upotrebe kompjutorskih programa za obradu teksta. Možda će ova tehnologija koja traži veće znanje i obrazovanje negoli su ro zahtijevale ranije tehnologije rada u uredima potaknuti veću autonomiju radnika.


ske kontrole nad radnicima. N j o m e se još više bavi Richard Edwards knjizi Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth Century, 1979., (Suprotstavljene područje: transformacija radnog mjesta u dvadesetom stoljeću). O n smatra da je kontrola osnovna točka transformaci je radnog mjesta u 2 0 . stol jeću. Slijedeći M a r x a , drži da je radno mjesto i danas kao i u prošlosti područje klasnog konflikta, dakle, "suprotstavljeno područje". U ovoj areni, odvijaju se dramatične promjene radnog mjesta t i jekom kojih oni na vrhu kontrol ira ju one na dnu. U kompeti t ivnom kapitalizmu 1 9 . stol jeća, koristila se " jednostavna" kontrola p o m o ć u koje su "šefovi osobno provodili svoju m o ć , intervenirajući u radni proces da bi nadgledali, plašili i kinjili radnike, nagrađujući dobro ponašanje, otpuštajući jedne, a zapošljavajući druge, dajući prednost lojalnim službenicima i općenito se ponašajući kao despoti, dobronamjerni ili na neki drugi način" (Edwards, 1 9 7 9 . : 1 9 ) . Iako ovakav sistem kontrole još imaju mnoga manja poduzeća, pokazao se prekrutim za moderne organizacije. U tim organizaci jama j ednostavna se kontrola zamjenjuje s impersonalnij im i profinjenij im tehničkim i b irokratskim kontrolama. M o d e r n i radnik može se kontrolirati p o m o ć u tehnologi je rada, što najbolje pokazuje pokretna traka za sastavljanje automobila koja automatski određuje aktivnosti radnika. Drugi primjer je moderno računalo, koje može vrlo precizno bilježiti obim posla i broj pogrešaka svakog zaposlenog. M o d e r n e radnike kontroliraju i mnogobro jna bezlična pravila birokraci je , a manje osobna kontrola nadglednika. Kapitalizam se stalno mijenja a s njime i načini na koje se radnici kontroliraju.

T r e b a zabilježiti i stav Michaela Burawoya u knjizi Manufacturing Consent: Changes in the Labor Process Under Monopoly Capital, 1979., (Prerađivački dogovor: promjene radnog procesa u uvjetima monopolnog kapitala). N jega zanima zašto radnici u kapitalističkom sistemu rade tako mnogo. On odbacuje M a r x o v o objašnjenje da je to rezultat prisile. Buđenje radničkih sindikata i druge promjene uglavnom su otklonile arbitrarnu moć uprave. "Samom prisilom ne može se objasniti zašto radnici teško rade i kada postanu predradnici" (Burawoy, 1 9 7 9 . : X I I ) . Nadal je , radnici se djelomice slažu da pret jerano rade, a razlog obično vide u radnom mjestu.

Pristup Burawoya ilustrirat ćemo jednim aspektom njegovog istraživanja -zajedničkim igrama radnika i uprave, odnosno, različitim neformalnim aktivnostima. M n o g i analitičari smatraju te aktivnosti pokušajima radnika za smanjenjem otuđenja i drugih nezadovoljstava uzrokovanih radom. Ove se aktivnosti tumače i kao specifični socijalni mehanizmi koj ima se radnici suprotstavljaju upravi. Burawoy ipak zaključuje da takve aktivnosti "obično nisu neovisne, a niti su u suprotnosti s upravom" (1979.:80). U biti, "Uprava, osobito na nižim nivoima, sudjeluje ne samo u organizaciji igara, nego i u izradi pravila igre". Stoga, umjesto da dovode u pitanje upravu, organizaciju ili cijeli kapitalistički sistem, ove ih igre zapravo podržavaju. Ovakve zajedničke neformalne aktivnosti stvaraju sporazum među radnicima ο pravilima na kojima se zasnivaju i, općeniti je , ο sistemu društvenih odnosa koji određuju pravila igre (vlasnik - upravljač - radnik) . Drugo, budući su i uprava i radnici zajedno uključeni u igru, sistem antagonističkih društvenih odnosa na koji je igra trebala pružiti odgovor, prikriven je .

Burawoy smatra da su takve metode poticanja aktivne kooperaci je i zadovoljstva m n o g o efektivnije u pridobivanju radnika da surađuje u ostvarivanju profita negoli prinuda (kao što je, na primjer, otpuštanje onih koji ne žele surađivati) . N a koncu, Burawoy vjeruje da igre i drugi neformalni oblici ponašanja predstavljaju

168 GLAVNE TEORIJE

metode za privolu radnika da prihvate sistem i da potaknu njihov doprinos za postizanje još većeg profita.

Jedan drugi rad koji je vrijedno u ovom kontekstu spomenuti je knjiga Dana Clawsona Bureaucracy and the Labor Process, 1 9 8 0 . , (Birokracija i radni proces), u kojoj ovaj autor ispituje birokratizaciju i tehnološko napredovanje američke industrije između 1 8 8 0 . i 1 9 2 0 . godine. Njegova je osnovna teza da degradacija rada za vri jeme promatranog perioda nije bila (i nije) neizbježna. Problem ne leži u prirodi birokraci je i tehnologi je , nego u načinu na koji su primijenjene u kapitalističkom društvu. Stoga, prema Clawsonu, možemo imati bogatstvo, efikasnost i zadovoljavanje ljudskih uvjeta rada. Rad je bio degradiran jer su kapitalisti koristili birokraci ju i tehnologi ju da bi kontrolirali radni proces. Clawson kao svoj ci l j , ali i kao cilj socijalizma, uzima "reorganizaciju procesa rada u t o m smislu da rad postane najznačajnije područje u kojem će se s lobodno razvijati ljudski potencijali, a ne područje u kojem će ljudi biti degradirani i osakaćeni" ( 1 9 8 0 . : 2 6 0 ) .

Sumirajući, možemo konstatirati da radovi Barana i Sweezyja, Bravermana, Edwardsa, Burawoya i Clawsona predstavljaju povratak tradicionalnom M a r x o -vom interesu za ekonomsko područje. Na teori jskoj razini, oni su vrijedni zbog ponovnog usmjeravanja interesa na ekonomske aspekte, kao i zbog oplemenjivanja i osuvremenjivanja našeg razumijevanja tih dimenzija. Os im toga, njihovi radovi predstavljaju važne izvore sociološkog razmišljanja i istraživanja raznih aspekata rada i industrije.

HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM

Strukturalni marksizam opredjelio se za ahistorijske, a protiv historijskih analiza, no mnogi su marksisti usmjereni prema historijskim istraživanjima. Priklanjajući se takvoj ori jentaci j i , oni smatraju da time podržavaju stvarni M a r x o v interes za povijesnu dimenziju. Najvažnija M a r x o v a historijska istraživanja bila su proučavanja pretkapitalističkih historijskih formaci ja (Marx , 1 8 5 7 . - 1 8 5 8 . / 1 9 6 4 . ) . U novijem razdoblju izrađen je veći broj historijskih analiza s marksističkog stajališta (na primjer, Amin, 1 9 7 7 . ; D o b b , 1 9 6 4 . ; Hobsbawm, 1 9 6 5 . ) . U ovom ć e m o odjel jku raspraviti ο dva rada koji odražavaju historijsku orijentaci ju ο djelu Immanuela Wallersteina objavl jenom u knjizi The Modem World System, 1 9 7 4 . , (Moderni svjetski sistem, prijevod 1 9 8 6 . ) , i ο knjizi Thede Skocpol States and Social Revolu

tions , 1 9 7 9 . , (Države i socijalne revolucije). Iako nisu posve t ipični za marksističko histori jsko istraživanje u svakom pogledu, ipak spadaju među najutjecajni ja djela u suvremenoj sociologiji .

Moderni svjetski sistem Z a predmet svoje analize Wallerstein odabire problem atipičan za većinu marksističkih mislilaca. O n ne proučava radnike, klase, ili čak države, budući da smatra kako su većinom preuski za njegove namjere. Umjesto toga, proučava široke ekonomske cjeline u koj ima podjela rada nije ograničena polit ičkim ili kulturnim granicama. Središnji aspekt u njegovom djelu je ideja svjetskog sistema, ko j i je kompletan socijalni sistem, s granicama i određenim životnim vi jekom; drugim ri ječima, sistem ne traje v ječno. Sistem se sastoji od velikog broja socijalnih


struktura i grupa-članica. Međut im, Wallerstein ne definira sistem u po jmovima konsenzusa koji ga drži zajedno. Umjesto toga, on tvrdi da se sistem drži na okupu p o m o ć u različitih sila koje su u stalnoj tenziji. Ove sile uvijek imaju potenci jal da raskinu sistem na njegove dijelove.

Ideja svjetskog sistema predstavlja vrlo apstraktan koncept koji je Wallerstein razvio tek na kraju svoje knjige pošto je raspravio sve historijske detalje potrebne za njegovo formuliranje. Wallerstein smatra da smo do sada imali samo dva tipa svjetskih sistema. Jedan je bio svjetsko carstvo za koje je dobar primjer R imsko Carstvo. Drugi primjer je moderna kapitalistička svjetska privreda. Svjetsko carstvo se osnivalo na političkoj (i vojnoj) dominaci j i , dok se kapitalistička svjetska privreda oslanja na ekonomsku dominaci ju. Kapitalistička svjetska ekonomi ja je m n o g o stabilnija negoli je to svjetsko carstvo i to iz više razloga. Svjetski ekonomski sistem ima daleko širu osnovicu jer obuhvaća mnogo država. Nadal je , u sebi ima ugrađen proces za postizanje ekonomske stabilizacije. Odvojeni polit ički entiteti u okviru kapitalističke svjetske privrede apsorbiraju sve gubitke, dok se ekonomski profit raspoređuje u privatne ruke. Wallerstein najavljuje mogućnost postojanja i trećeg svjetskog sistema - socijalističke svjetske vlade. Kapitalistički svjetski ekonomski sistem odvaja politički od privrednog sektora, a socijalistička svjetska ekonomi ja bi ih integrirala.

Da bismo čitaoca usmjerili k historijskoj raspravi koja slijedi, ukratko ć e m o objasniti koncepte koje razvija Wallerstein da bi opisao geografsku podjelu rada u svjetskom sistemu koji ga najviše interesira - u kapitalističkoj svjetskoj privredi -koncepte centra, periferije i poluperiferi je. Zapravo, centralno geografsko područje dominira svjetskom privredom i eksploatira ostatak sistema. Periferija se sastoji od onih područja koja osiguravaju sirovine za centar i nju centar najviše eksploatira. Poluperiferija je rezidualna kategori ja koja obuhvaća cjel ine regija koje su negdje između eksploatiranih i eksploatatora. Osnovna točka koju autor naglašava je međunarodna podjela eksploatacije koju ne definira u državnim granicama, nego u okviru ekonomske podjele rada u svijetu.

Iako Wallerstein ima široke, dugoročne interese, u knjizi Moderni svjetski sistem ( 1 9 7 4 . ) proučava nastanak svjetskog sistema u godinama 1 4 5 0 . - 1 6 4 0 . Smisao ovog razvoja leži u promjeni s političke (i stoga i vojne) na privrednu dominaci ju. Wallerstein drži da je ekonomija mnogo efikasnije i manje primitivno sredstvo za postizanje dominaci je nego politika. Političke strukture su vrlo neprikladne, dok ekonomska eksploataci ja "osigurava porast protoka viška od nižih prema višim slojevima, s periferije prema centru, od većine prema manjini" (Wallerstein, 1 9 7 4 . : 1 5 ) . U modernom dobu kapitalizam osigurava uvjete za rast i razvoj svjetske ekonomi je ; to je postignuto bez pomoći ujedinjavajuće polit ičke strukture. Kapitalizam se, dakle, može proučavati kao ekonomska alternativa za polit ičku dominaci ju. O n ima bolje mogućnosti proizvodnje privrednih viškova negoli primitivnije tehnike koje primjenjuju političku eksploataci ju.

Wallerstein ističe važnost triju elemenata nužnih za rast kapitalističke svjetske ekonomi je nastale na "ruinama" feudalizma: geografsku ekspanziju posredstvom istraživanja i kolonizaci je ; razvoj različitih metoda kontrole rada u pojedinim područj ima (na primjer, centar i periferija) svjetske ekonomi je ; i razvoj snažnih država koje će postati središnje države nastajuće kapitalističke svjetske ekonomi je . Raspravimo ο svakom elementu posebno.


Immanuel Wallerstein: biografska skica

lako je postigao priznanje već tijekom 1960-ih godina kao ekspert za Afriku, najvažniji doprinos sociologiji Immanuele Wallersteina bila je njegova knjiga Modemi svjetski sistem, izdana 1974. Ona je postigla trenutni uspjeh. Požnjela je svjetsku pažnju i prevedena je na devet jezika, a izdana je i na Brailleovom pismu.

Wallerstein je rođen 28. rujna 1930. godine i sve svoje diplome stekao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku, uključujući i doktorat koji postiže 1959. Na istom se Sveučilištu i zapošljava; poslije mnogo godina i nakon petogodišnje predavačke karijere na Sveučilištu McGill u Montrealu, Wallerstein 1976. postaje uvaženi profesor sociologije na Državnom sveučilištu New York u Binghamtonu.

Wallerstein je dobitnik prestižne Sorokinove nagrade za knjigu Moderni svjetski sistem 1975. godine. Otada nastavlja raditi na istim problemima i objavljuje veći broj članaka te drugi dio knjige, u kojem analizira svjetske sisteme sve do 1750. godine. Može se pretpostaviti da će nastaviti raditi na istim problemima i sljedećih godina. Ovaj autor sada istražuje fenomene koji će vjerojatno privući pažnju narednih godina.

Zapravo, pažnja koju njegov rad pobuđuje, na mnoge je načine interesantnija negoli sam rad koji je ostvario. Ideja svjetskog sistema postala je središtem razmišljanja i istraživanja u sociologiji, što je veliko postignuće kojim se u sociologiji može pohvaliti samo nekolicina znanstvenika. Mnogi sociolozi sada osobno istražuju i teoretiziraju ο svjetskom sistemu, kritički se odnose prama Wallersteinu, no svi jasno priznaju značaj uloge koju je imao u kreiranju svojih ideja.

lako koncept svjetskog sistema predstavlja značajan doprinos, isto toliko je bila značajna i Wallersteinova uloga u ponovnom oživljavanju teorijski dokumentiranog historijskog istraživanja. Najvažnije radove u početnim godinama sociologije koje su ostvarili, na primjer, Marx, Weber i Dürkheim, bili su slične prirode. Međutim, u novijim godinama, mnogi se sociolozi okreću od ovakvog tipa istraživanja i koriste ahistorijske metode kakve su, na primjer, primjena upitnika i intervjua. Ove su metode brže i lakše negoli su to historijska istraživanja, a dobivene je podatke lakše analizirati uz pomoć računala. Upotreba takvih metoda zahtijeva usko tehničko znanje, a ne široki raspon historijski usmjerenog znanja. Štoviše, u istraživanjima koja koriste upitnike i intervjue teorija igra komparativno manju ulogu. Wallerstein predvodi one koji su uključeni u ponovno oživljavanje interesa za strogo, historijski utemeljeno istraživanje u sociologiji.

G E O G R A F S K A E K S P A N Z I J A

Wallerstein smatra da je geografsko širenje naroda pretpostavka za nastajanje dvaju drugih stadija. Portugal je predvodio prekomorska istraživanja, a drugi su ih evropski narodi slijedili. Wallerstein oprezno koristi primjere posebnih zemalja ili Evrope u općeni tom smislu. On radije tvrdi da je prekomorska ekspanzija bila uvjetovana osobnim interesima grupa ljudi. Elitne skupine, kao na primjer, plemstvo, trebale su prekomorsku ekspanziju iz različitih pobuda. Jedan je uzrok bio u tome što su bili suočeni s nadolazećim klasnim ratom koji se stvarao na ruševina-


ma feudalne privrede. Trgovina robl jem pribavila im je radnu snagu s ko jom su mogli izgraditi kapitalističku privredu. Ekspanzija im je također osigurala različite robe koje su trebali - zlatne poluge, hranu i sirovine različitog tipa.

S V J E T S K A P O D J E L A R A D A

Kada se svijet j ednom upustio u geografsku ekspanziju, bio je pripremljen za novi stadij razvoja svjetske podjele rada. Kapitalizam je u 16 . stoljeću, kao novi oblik dominaci je svijeta, zamijenio državni centralizam, no ne razvija se podjednako u ci je lom svijetu. U biti, smatra Wallerstein, solidarnost kapitalističkog sistema konačno se počela osnivati na njegovom nejednakom razvoju. S obzirom na njegovu marksističku ori jentaci ju, Wallerstein razmišlja ο kapitalizmu u dimenzi

jama konfl ikta koji postoji od nastanka ovog sistema, a ne kao ο sistemu konsen

zusa i ravnoteže. Različiti dijelovi kapitalističkog svjetskog sistema specijalizirali su se za posebne funkcije - stvaranje radne snage, proizvodnju hrane, pribavljanje sirovina i organiziranje industrije. Štoviše, različita područja se specijaliziraju za proizvodnju posebnih kategorija radnika. N a primjer, Afrika osigurava robove ; Zapadna i Južna Europa imale su kmetove; Zapadna Europa je također bila centar plaćenih radnika, vladajućih klasa, i drugog iskusnog i nadzorničkog osobl ja.

U mnogo širem smislu, svaki od tri dijela međunarodne podjele rada razlikovao se u odnosu na način kontrole rada. Centar je imao slobodan rad; periferi ju je odl ikovao prisilni rad; a poluperiferi ja je bila središte kmetstva. U biti, Wallerstein smatra da ključ kapitalizma leži u centru, u s lobodnom radu i s lobodnom tržištu rada kvalificiranih radnika, a prinudno tržište rada za niže kvalificirane radnike nalazilo se periferi jskim područj ima. Takva kombinaci ja predstavlja suštinu kapitalizma. Ukol iko bi se s lobodno tržište rada razvilo u ci je lom svijetu, imali bismo socijalizam.

Neke regije svijeta počele su s malim, inicijalnim prednostima, koje su kasnije poslužile kao osnovica za razvoj većih prednosti . Centralno područje u 1 6 . stol jeću, prije svega centralna Europa, vrlo je brzo proširilo svoje prednosti s rastom gradova, industrijskim razvojem, i trgovcima koji dobivaju sve značajniju ulogu. Centar je proširio svoj utjecaj razvijajući različite oblike aktivnosti . I s todobno, svaka od tih aktivnosti postajala je sve specijaliziranijom, razvijajući sve viši stupanj efikasnosti . Nasuprot tome, periferija je stagnirala i kretala se sve više prema onome što Wallerstein naziva "monokultura", odnosno k nediferenciranom, jednožarišnom tipu društva.

R A Z V O J C E N T R A L N I H D R Ž A V A

Treć i stupanj u razvoju svjetskog sistema obuhvaća razvoj polit ičkog sektora, odnosno gledišta ο tome kako različite privredne skupine koriste državne strukture da zaštite i unaprijede svoje interese. U Zapadnoj Europi pojavljuju se apsolutne monarhi je , otprilike u isto doba kada se razvija i kapitalizam. Između 1 6 . i 1 8 . stol jeća, države su bile centralni ekonomski akteri u Europi , iako se centar aktivnosti kasnije pomaknuo prema privrednim poduzećima. Snažne države centralnog područja imaju ključnu ulogu u razvoju kapitalizma stvarajući na koncu ekonomsku osnovicu za svoj vlastiti nestanak. Europske države jačale su svoj položaj t i jekom 1 6 . stoljeća, između ostalog razvijajući i proširujući birokratske sisteme, stvarajući monopolist ičke sile u društvu prvenstveno razvijanjem vojske i


legitimiranjem njene djelatnosti, č ime se osiguravala unutarnja stabilnost država. D o k su države centralne zone razvile snažne političke sisteme, periferi ja je stvorila relativno slabe države.

Osim ovakve opće rasprave, Wallerstein predočuje značajne historijske detalje ο raznim europskim državama i njihovim ulogama u razvoju svjetske privrede. U biti, Wallerstein bi vjerojatno tvrdio da njegov teorijski sistem proist ječe iz historijskih prikupljenih podataka, jer bi to bilo u skladu s ori jentaci jom historijskih marksističkih sociologa koji ne žele odvajati empiri jsko histori jsko istraživanje od teori je . Stoga Wallerstein opisuje rast i pad Španjolske i Nizozemske kao centara svjetske privrede, a zatim opisuje mnogo prodorni j i utjecaj Engleske. Ovaj historijski detalj bio je važan u razvoju Wallersteinovog konceptualnog sistema.

U kasnijem radu, Wallerstein ( 1 9 8 0 . ) se usredotočuje na proces konsolidiranja svjetske ekonomije između 1 6 0 0 . i 1 7 5 0 . godine. T o nije bio period značajnije ekspanzije europske svjetske privrede, međutim, ipak i tada dolazi do bitnih promjena unutar sistema. N a primjer, Wallerstein raspravlja ο rastu i brzom padu u centra lnom području - u Nizozemskoj . Kasnije proučava konflikt između dviju centralnih država - Engleske i Francuske - kao i konačnu englesku pobjedu. U periferiji , Wallerstein, između ostalog, detaljno razmatra cikličke periode blagostanja španjolske Amerike. U poluperiferiji se može, između ostalog, uočiti i opadanje značaja Španjolske i porast utjecaja Švedske. Wallerstein nastavlja svoju historijsku analizu marksističkog stajališta ο različitim ulogama koje su različita društva imala u okviru podjele rada u svjetskoj ekonomij i . Iako polit ičkim i društvenim elementimam posvećuje malo pažnje, njegov osnovni interes ostaje uloga ekonomskih činilaca u svjetskoj povijesti.

Marksist i su kritizirali ideju svjetskog sistema zbog nemogućnost i adekvatnog tumačenja odnosa među socijalnim klasama (Bergesen, 1 9 7 4 . ) . S nj ihovog stajališta, Wallerstein se pozabavio krivim pitanjima. Z a njih osnovno pitanje nije međunarodna podjela rada na relaciji centar - periferi ja, nego su to klasni odnosi unutar postojećih društava. Bergesen pokušava pomiriti obadvije pozicije smatrajući da postoje i dobre i loše točke u obadvije argumentaci je . Njegova je srednja pozicija da odnosi centar - periferija nisu samo odnosi nejednake razmjene, nego su također i odnosi globalnih klasnih odnosa. Bergesenova ključna točka je da su odnosi centar - periferija značajni, ne kao odnosi razmjene kako to tvrdi Wal ler stein, nego također, što je još i važnije, kao odnosi moći - ovisnosti, odnosno kao klasni odnosi .

Države i socijalne revolucije Drugi primjer historijskog istraživanja pod utjecajem marksizma je knjiga T h e d e Skocpol , States and Social Revolutions, 1 9 7 9 . , {Države i socijalne revolucije). Iako autorica dijeli s Wallersteinom slične intelektualne kori jene, ipak ima sasvim različitu ori jentaci ju. O n a priznaje značaj Wallersteinovog rada i ideju svjetskog sistema, no smatra da nije neophodno "prihvatiti argumente da su nacionalni ekonomski razvoji u biti determinirani ukupnom strukturom i tržišnom dinamikom 'svjetskog kapitalističkog sistema'" ( 1 9 7 9 . : 7 0 ) . U biti, Skocpol optužuje Wallersteina da je "ekonomski redukcionist". N a sličan način ova autorica potvrđuje M a r x o v u osnovnu poziciju u svojim teori jskim kori jenima, pa čak i onda kada ga kritizira: "Marksizam nije uspio predvidjeti ili adekvatno objasniti


autonomnu m o ć države - dobru ili zlu - kao administrativne i prinudne mašineri je koja je ugrađena u militarizirani međunarodni sistem država" ( 1 9 7 9 . : 2 9 2 ) . Skoc-pol je na taj način sasvim jasno stavila do znanja da, iako slijedi marksističku tradici ju, više pažnje misli posvetiti političkim negoli ekonomskim činiocima.

U histori jsko - komparat ivnom proučavanju socijalnih revolucija u Francuskoj ( 1 7 8 7 . - 1 8 0 0 . ) , u Rusiji ( 1 9 1 7 . - 1 9 2 1 . ) i Kini ( 1 9 1 1 . - 1 9 4 9 . ) Skocpol se usmjerava na sličnosti tih revolucija. Međut im, ona također naglašava i bitne razlike. Njen cilj je razviti objašnjenje socijalnih revolucija koje su bile historijski osnovane i čiji se značaj može generalizirati. Radi komparaci je , Skocpol također proučava i neke zemlje (Japan, Prusija i Engleska) u koj ima se revolucije nisu dogodile.

Osnovni interes istraživanja Skocpolove su socijalne revolucije koje definira kao "brzu, bitnu transformaci ju stanja društva, njegove države i klasnih struktura; te su transformaci je praćene i di jelom provedene klasno uvjetovanim revoltom odozdo" (Skocpol , 1 9 7 9 . : 4 ) . Usprkos spomenutog cilja, ova se autorica stalno i uporno vraća ekonomskim (klasno osnovanim) razmatranjima.

Budući da se bavimo prije svega teori jom, zanimaju nas opći principi na ko j ima se zasniva njen rad. Prvo, Skocpol prihvaća ono što naziva, "strukturalna nevolun-taristička perespektiva". Drugo, naglašava važnost međunarodnog i svjetsko -povijesnog konteksta svakog posebnog ispitivanja. T r e ć e , njen cilj je proučavanje države koja je , barem potenci jalno, autonomna cjelina. Svaki od tih e lemenata razmotrit ć e m o posebno.

Skocpol započinje odvajajući svoj pristup od onoga što naziva "voluntarističke slike" ( 1 9 7 9 . : 14) ο tome kako izbijaju revolucije. Drugi promatrači , po n jenom mišljenju, doživljavaju revolucije kao namjerne akcije lidera i njihovih pristaša. Takvu tendenci ju ona otkriva i u M a r x o v o m radu, no smatra da su takav stav prenaglasili oni koji su slijedili njegovu tradiciju. T o je uslijedilo očigledno zbog M a r x o v o g prenaglašavanja klasne svijesti i partijske organizaci je. Pa ipak, ona oštro odbacuje takvo stajalište :"Nijedna uspješna socijalna revolucija nikada nije bila 'napravl jena' uz pomoć masovne mobilizacije, jasnim revolucionarnim pokretom" ( 1 9 7 9 . : 1 7 ) .

Odbacujući voluntarističku sliku socijalnih revolucija, Skocpol odbacuje i usmjerenje koje proučava misli i motive aktera, kao i sisteme ideja kakvi su, na primjer, ideologija i klasna svijest. Ori jentaci ja T . Skocpol na strukturalnu ravan proučavanja možda je ispravna, no to ne znači da su drugi nivoi analize manje relevantni.

Prema mišljenju ove autorice, revolucije se ne prave, one se jednostavno dogode. T o se odnosi i na uzroke i na njihove rezultate. Potrebno je usredotočit i se na strukturalne činioce koji uzrokuju revoluciju. Ona to naglašava na sljedeći način: "Strukturalna perspektiva ... je bitna za analizu socijalnih revoluci ja" (Skocpol , 1 9 7 9 . : 1 8 ) .

Skocpol priznaje značenje unutarnacionalnih činilaca, no također naglašava i značenje onih transnacionalnih i internacionalnih: "Transnacionalni odnosi su doprinijeli pojavi svih socijalnih revolucionarnih kriza i tako nepovratno pomogl i oblikovanju revolucionarnih borbi i njihovih ishoda" ( 1 9 7 9 . : 1 8 ) . Međut im, Skocpol se odvaja od Wallersteina koji također usvaja sličnu orijentaciju. O n se koncentrira na internacionalne ekonomske odnose, dok je njena pažnja usmjerena na internacionalne političke č inioce. Iako ne poriče značaj internacionalnih e k o n o m skih varijabli, Skocpol proučava ono što naziva " internacionalnim sistemom kom-


petitivnih država". Ipak, ona uočava međudjelovanje ovih dvaju činilaca: "U modernoj historiji, međunarodni sistem država predstavlja analitički autonomni nivo transnacionalne stvarnosti - neovisan je u svojoj strukturi i dinamici ο svjetskom kapitalizmu, ali ga se ne može reducirati samo na nju" (Skocpol, 1 9 7 9 . : 2 ) .

Skocpol razlikuje dva aspekta transnacionalnih odnosa u vremenu struktural

ne odnose među državama u suvremenom periodu i odnose između država ti jek o m vremena. N a primjer, akteri u novijim revoluci jama, pod utjecajem su uspjeha i neuspjeha aktera u ranijoj revoluciji . Veliki pomaci , kakva je , na primjer, bila industrijska revolucija, stvaraju nizove mogućnosti i nužnosti između jedne i druge socijalne revoluci je.

U okvirima strukturalnog pristupa, Skocpol izdvaja državu kao predmet posebne pažnje. O n a tvrdi da je država "struktura s logikom i interesima za sebe, koji nisu nužno ekvivalentni ili pomiješani s interesima dominantne klase u društvu ili s ukupnom c je l inom članova grupa u politici" (Skocpol, 1 9 7 9 . : 2 7 ) . O n a se zalaže za objašnjavanje socijalnih revolucija sa stajališta države, a ne sa stajališta e k o n o mije. Politički činioci nisu epifenomen, nego imaju izravan učinak na soci jalne revoluci je. O n a ovdje preuzima strukturalistički marksistički stav ο potenci ja lnoj autonomij i države. Pa ipak, oprezna je da označi stupanj u ko jem je država autonomna, oslobođena od klasne kontrole , što varira od jedne do druge sredine.

Svoj teori jski uvod zaključuje s jasnim naglašavanjem svoje ori jentaci je :

"Analizirat ćemo uzroke i procese socijalnih revolucija s nevoluntarističkog strukturalnog stajališta, uzimajući u obzir međunarodne i svjetsko - historijske, kao i unutardržav-ne strukture i procese. Važan teorijski preokret bit će i stav da države - shvaćene kao potencijalno autonomne organizacije, i smještene u prostoru između klasnih struktura i međunarodnih situacija - odredimo kao osnovni centar naše pažnje"

(Skocpol, 1979 . :33) .

Skocpol pronalazi kori jene francuske, ruske i kineske revolucije u polit ičkim krizama koje su postojale u onome što naziva "starim režimima - državama". Krize se razvijaju onda kada te države više nisu bile u stanju odgovorit i na izazove nastajućih međunarodnih odnosa. Države se nisu našle samo pred internacionalnim problemima nego i pred međunacionalnim konfliktima socijalnih klasa, naročito među zemljišnom aristokraci jom i seljaštvom. Nesposobni da se suprotstave navedenim pritiscima, stari režimi autokratskih država su se slomili.

Ove su krize stvorile situacije podobne za izbijanje revolucija, no one se ne bi dogodile sve dok se sociopolit ičke strukture ne bi u tome angažirale. Budući da se radilo ο primarno agrarnim društvima, za izbijanje revolucije bilo je bitno seljaš

tvo, a ne urbani proletari jat . Skocpol kaže da su "seljačke revolucije bile najhitniji sastavni dio pobune zaista u svim, (tj. uspješnim) socijalnim revoluci jama do danas" (Skocpol , 1 9 7 9 . : 1 1 2 - 1 1 3 ) .

U ovom objašnjenju seljačkih revolucija, Skocpol odbacuje teori je koje se usredotočuju na ideologiju, ali i teorije koje ističu relativnu deprivaciju aktera. Umjesto toga, ona smatra da su najvažniji činioci u seljačkim pobunama dvojaki : strukturalni i situacioni. Jedan od takvih činilaca je stupanj solidarnosti seljačkih zajednica. Drugi predstavlja stupanj slobode koju su seljaci imali od svakodnevnog nadgledanja zemljoposjednika i njegovih zastupnika. Konačno , smanjivanje prisilnih državnih sankcija prema seljacima može se shvatiti kao činilac koji dovodi do revolucionarnih aktivnosti. Osjetl jivost država starog režima na međunarodne


pritiske kao i postojanje takvih struktura u agrarnom sektoru bili su, prema mišljenju T . Skocpol , "dovoljan" uzrok nastanka revolucija u Francuskoj 1 7 8 9 . , Rusiji 1 9 1 7 . i Kini 1 9 1 1 . godine.

Spomenuti strukturalni činioci nisu bili bitni samo za nastajanje socijalnih revolucija, nego i za njihove ishode. Rezultati tih revolcija predstavljali su "fundamentalne i dugotrajne strukturalne transformaci je u društvima u koj ima su se zbile" (Skocpol , 1 9 7 9 . : 1 6 1 ) . U razmatranim slučajevima autorica nalazi m n o g o brojne sličnosti, ali i velike razlike. Prvo, agrarni klasni odnosi vrlo su bitno izmijenjeni. Zat im, autokratski i protobirokratski režimi starih zemalja zamijenjeni su s birokratskim profesionaliziranim državama koje su upravljale velikim masama ljudi. T r e ć e , predrevolucionarne zemljišne više klase izgubile su svoje ekskluzivne privilegije.

U svojoj raspravi ο strukturalnim rezultatima revolucija Skocpol napada one koji naglašavaju važnost ideologijskih uzročnika. Odbila je vidjeti lidere socijalnih revolucija samo kao predstavnike socijalnih klasa, a njihove akcije samo kao jednostavne odraze ideologija tih istih klasa. Umjesto toga, obratila je pažnju na ono što revolucionarni lideri stvarno čine - vode borbu za državnu vlast. Nj ihovu aktivnost proučavala je mnogo ozbiljnije negoli ideološke pritiske na njih. Štoviše, rezultat njihovih aktivnosti nije determiniran ideologi jama nego strukturalnim nužnostima: "Revolucionarne krize nisu trenuci potpunog prekida u historiji kada se iznenada sve čini mogućim samo stoga što su to otkrili revolucionari puni želje za akci jom" (Skocpol , 1 9 7 9 . : 1 7 1 ) . Potrebno je proučavati stvarne strukturalne snage i ograničenja, a ne ideje ljudi ο njima.

NAJNOVIJI OBLICI RAZVOJA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA

Neomarksist ička teori ja danas je vrlo živa. Dolazi do promjene u školama mišljenja ο koj ima smo ranije raspravljali i do razvoja novih teori jskih perspektiva. Jedan od takvih razvoja predstavlja ono što Scott Lash i J o h n Urry ( 1 9 8 4 . ) nazivaju marksističkom "teori jom igara". Ona se najočiti je pokazala u radu J o h n a R o e m e r a ( 1 9 8 2 . ) i J o n a Elstera ( 1 9 8 2 . ) . Kao što i samo ime sugerira, ova varijanta marksističke teori je ima pori jeklo u teoriji igara, posebno poznatoj u ekonomi j i . Ova teori ja započinje s pretpostavkom da se akteri ponašaju racionalno, težeći maksimirati svoje dobitke. Iako priznaje strukturalna ograničenja, ona ipak ne sugerira da ta ograničenja u potpunosti determiniraju izbore aktera. Prema t o m e , marksistička teori ja igara nastavlja značajan napor kritičke teori je da marksističkoj teoriji postavi temelje u mikro svijetu, iako je racionalni akter u teoriji igara vrlo različit od aktera kritičke teori je , koji se uglavnom oslanja na frojdovske ideje.

Teor i ja igara dozvoljava analitičaru da pode dalje od samo racionalnih izbora jednog aktera i da raspravlja ο meduuvjetovanostima odluka i akcija većeg bro ja učesnika. Analiza "igara" (intelektualne igre kakva je , na primjer, "dilema zatvorenika" u kojo j akteri, ukoliko slijede samo svoje osobne interese završavaju lošije nego ukoliko ih žrtvuju) pomoći će nam objasniti strategije raznih aktera i ponašanje takvih kolektiviteta kakvi su, na primjer, socijalne klase.

Ovaj pristup možemo ilustrirati Elsterovom novijom knjigom Making Sense of Marx, 1 9 8 5 . , (Tumačenje Marxa), u kojoj zastupa stajalište da je M a r x o v a osnov-


na metoda objašnjavanja socijalnih fenomena bila usmjerena na proučavanje nenamjernih posljedica ljudske akcije. M a r x je, prema Elsteru, provodio "metodološki individualizam" ili "doktrinu koja sve socijalne fenomene - njihovu strukturu i mijenu, u principu objašnjava obraćanjem pažnje na osobnu razinu - na karakteristike osoba, njihove ciljeve, vjerovanja i akcije" ( 1 9 8 5 . : 5 ) . Z a Elstera, M a r x se interesirao za aktere, njihove intencije i racionalne izbore. O n u potpunost i priznaje da je njegovo stajalište u oštrom kontrastu s makrostrukturalnom pozicijom koja je osnovna u marksističkoj ori jentaciji i ο kojo j je najviše bilo ri ječi i u ovom poglavlju. Svoju poziciju kontrastira s marksističkom objašnjavajući karakterističan položaj kapitaliste: "Kapitalistički poduzetnici su agenti u genuinom aktivnom smislu. Njih se ne može reducirati samo na osobe koje zauzimaju položaje u kapitalističkom sistemu proizvodnje" (Elster, 1 9 8 5 . : 1 3 ) . Marksist ička teori ja igara proučava ponašanje racionalnih agenata (kapitalista i proletera) i njihove međusobne odnose.

SAŽETAK

U ovom smo poglavlju ispitali široki raspon pristupa koji mogu biti kategorizirani kao neomarksist ičke sociologijske teori je. Sve one uzimaju M a r x o v rad kao svoje ishodište, no mnogo puta se kreću u vrlo različitim pravcima. Iako ovi različiti razvoji daju neomarksist ičkoj teoriji značajnu vitalnost, oni također stvaraju donekle nepotrebne i u mnogome disfunkcionalne razlike i kontroverze. Stoga je zadatak suvremenog marksističkog sociološkog teoretičara da integrira ovu široku lepezu teori ja, uvažavajući istodobno vrijednost svakog posebnog rada.

Prva neomarksist ička teori ja u povijesnom smislu, no danas najmanje značajna, posebno za sociologijski usmjerenog mislioca, je ekonomski determinizam. O n je predstavljao ograničen primjer marksističke teori je, a nasuprot njemu razvile su se mnoge druge vari jante. Hegeli janski marksizam, izražen osobito u djelu Györgya Lukäcsa, predstavlja jednu od tih reakcija. Ta j pristup pokušava prevladati ograničenja ekonomskog determinizma, vraćajući se subjektivnim, hegeli janskim kori jenima M a r x o v e kritičke teori je . Hegeli janski marksizam je također od manjeg suvremenog značenja; njegovo značenje prvenstveno leži u utjecaju koj i je imao na kasnije neomarksističke teori je .

Krit ička škola, koja je naslijedila tradiciju hegeli janskog marksizma, jest od suvremenog značenja za sociologiju. Velik doprinos kritičkih teoretičara (Marcuse, Habermas itd.) predstavljaju spoznaje u području kulture, svijesti i njihovih međuodnosa. Ovi teoretičari su proširili naše razumijevanje kulturnih elemenata kakvi su, na primjer, instrumentalna racionalnost, "industrija kulture", "industrija znanja", komunikativno djelovanje, dominaci ja i legitimacije. T o m e su pridodali svoje interese za svijest, prvenstveno integrirajući Freudovu teori ju u svoj rad. Međut im, kritička teori ja je otišla predaleko u pokušaju kompenziranja ograničenja ekonomskog determinizma; ona je morala ponovo uključiti interes za ekonomi ju , kao i za najglobalnije društvene snage uopće.

J o š jedan životan neomarksistički pristup je strukturalni marksizam. D o k kritička škola naglašava subjektivne činjenice, strukturalni marksisti se pr imarno usredotočuju na strukturalne č inioce . Strukturalni marksisti kao , na primjer, Althusser i Poulantzas, također uzimaju ekonomski determinizam za svoju početnu


pozici ju. T o ih vodi prema analizi države i ideologije, kao strukture koje posjeduju "relativnu autonomiju" u odnosu na ekonomiju. N o , bilo kako bilo, ekonomi ja se još uvijek smatra najvažnijim strukturalnim činiocem. Strukturalni marksisti ne samo da odbacuju ograničenja ekonomskog determinizma na strukturalnoj razini, nego su krajnje kritični prema subjektivitetu kritičke škole i hegeli janskom marksizmu. Ove oblike razvoja smatraju opasnim, neznanstvenim trendovima u marksističkoj teori j i . Iako su strukturalni marksisti krajnje kritični prema drugim usmjerenjima marksističke teori je , i sami su također bili predmetom m n o g o b r o j nih kritika i žestokih napada i unutar, a i izvan marksističke teori je .

U ovom se poglavlju nadalje izlažu dva glavna primjera neomarksist ičke teori je . Prvi, posebno predstavljen radom Barana i Sweezyja te Bravermanovim radom, predstavlja napor da se marksistička ekonomija osuvremeni uzimanjem u obzir stvarnosti modernog kapitalističkog društva. Drugo, iznose se i dva primjera marksističkog historijskog proučavanja: Wallerstein, koji analizira ekonomi ju i svjetske sisteme; i Skocpol , koja proučava politiku i socijalnu revoluciju.

Naravno, marksistička se teori ja nastavlja razvijati i mijenjati . U ovom poglavlju dotaknuli smo najnovije oblike razvoja, marksističku teori ju igara, a u 9 . poglavlju pod naslovom "strukturalizam", raspravit ćemo ideje Michae la Foucaul-ta čiji rad dje lomično potječe iz marksističke tradicije i predstavlja izazov toj istoj tradiciji (Jay, 1 9 8 . ) .

Sumirajući, možemo reći da je suvremena marksistička sociologijska teori ja živa, kontroverzna, ponekad konfuzna, a najvjerojatnije će i nadalje nastaviti privlačiti pažnju velikog broja sociologa.

PETO POGLAVLJE: Simbolički interakcionizam

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI PRAGMATIZAM BIHEVIORIZAM IZMEĐU REDUKCIONIZMA I SOCIOLOGIZMA

MEAD: MIND, SELF AND SOCIETY (Svijest, osoba i društvo) SVIJEST OSOBA DRUŠTVO

SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM SPOSOBNOST RAZMIŠLJANJA MIŠLJENJE I INTERAKCIJA UČENJE ZNAČENJA I SIMBOLA AKCIJA I INTERAKCIJA ODABIRANJE OSOBA GRUPE I DRUŠTVA

METODOLOGIJSKI PRINCIPI BLUMER Ο METODAMA

KRITIKA

PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU

SAŽETAK

I C a o i druge glavne sociologijske teorije, simbolički interakcionizam pruža vrlo široku orijentaciju. Teori je Georga Herberta Meada, a u manjem opsegu Charlesa Hortona Cooleya i W . I. Thomasa, osigurale su inicijalnu osnovicu te teorije, no ona je u najnovijim godinama postala skupina jasno diferenciranih orijentacija. Tradicionalni simbolički interakcionizam predstavljen je idejama Herberta Blumera; druge vrste uključuju "znanstveniji" pristup Manforda Kuhna, dramaturški pristup Ervinga Goffmana, pa čak i etnometodologiju i fenomenologiju. 1 Posljednje dvije teorije opstoje kao odvojene orijentacije 2 i ο njima ćemo raspravljati u 6 . poglavlju. Ovdje ćemo razmotriti jezgru simboličko-interakcionističke teorije, prateći primarno radove Meada i Blumera, iako će i neki drugi pristupi privući našu pažnju.

Ovo se manifestiralo na plengrnom sastanku Društva za simboličku interakciju održanog 1979 . na kojem se raspravljalo ο vrstama simboličke interakcije. Dva govornika bili su George Psathas (fenomenolog) i Don Zimmerman (etnometodolog).

2 Ο raspravi između simboličkog interakcioniste i etnometodologa, koja dobro ilustrira duboke razlike između ovih dviju škola, vidi Gallant i Kleinman (1983 . ; 1985. ) ; Rawls (1985 . ) .


OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI

Našu raspravu ο s imboličkom interakcionizmu započet ć e m o s M e a d o m 3 , ko j i je na Sveučil ištu u Chicagu od 1 8 9 4 . do 1 9 3 1 ! godine (Faris , 1 9 7 0 . ) predavao zapravo f i lozof i ju , a ne soc io logi ju . Usprkos t o m e , mnogi su d o k t o r a n d i s o c i o logi je upisali n jegove kolegi je . Ovi su doktorandi kasni je bili vr lo kor isni u prenošenju Meadove "usmene tradicije" simboličkog interakcionizma ( M . Kuhn, 1 9 6 4 . ) ko ju su pretvori l i u pisanu tradici ju, budući da su n j ihove bi l ješke pr ikupl jene na M e a d o v i m predavanj ima kasnije poslužile kao osnovica za izdavan je M e a d o v o g g l a v n o g d je la Mind, Self and Society: From the Standpoint of a Social Behaviorist (1934.11962.) (Svijest, osoba i društvo: sa stajališta simboličkog bihevioriste). Dva najznačajni ja inte lektualna ut jeca ja na M e a -dov rad, ali i na s imbol ički in terakc ionizam uopće , bili su f i lozof i ja pragmat iz ma i psihologi jski b ihevior izam ( R o c k , 1 9 7 9 . ) .

Pragmatizam

Pragmatizam predstavlja vrlo široku filozofsku orijentaciju u kojoj m o ž e m o identificirati nekol iko aspekata što su utjecali na razvoj Meadove sociologijske ori jentacije (Charon, 1 9 8 5 . ) . Prvo, treba naglasiti da za pragmatizam istina, odnosno stvarnost, ne postoji "negdje tamo" u stvarnom svijetu; ona "se aktivno stvara našim djelovanjem u svijetu" (Hewitt , 1 9 8 4 . : 8 ; vidi također i Shalin, 1 9 8 6 . ) . Drugo, ljudi pamte i osnfyaju svoje znanje ο svijetu na o n o m e što se za njih pokazalo korisnim. Najvjerojatni je će ljudi mijenjati ono što više nije "u igri". T r e ć e , ljudi definiraju socijalne i psihičke "predmete" s koj ima se susreću u svijetu, u odnosu na to koliko su im korisni. Naposl jetku, ukoliko želimo razumjeti aktere, m o r a m o to razumijevanje temeljiti na onome što oni stvarno rade u svijetu. Iz ovdje iznijetog, za simbolički interakcionizam najvažnije su tri točke : (1) usredotočenje na interakciju između aktera i svijeta; (2) razumijevanje i aktera i svijeta kao dinamičkih procesa a ne statičkih struktura; i (3) pripisivanje velikog značenja sposobnostima aktera da interpretiraju socijalni svijet.

Posljednja točka koju smo naveli najočiglednija je u djelu pragmatičkog fi lozofa J o h n a Deweya. O n nije shvaćao svijest kao stvar ili strukturu, nego kao proces mišljenja koj i sadrži niz stadija. T i stadiji uključuju definiranje predmeta u socijaln o m svijetu, pretpostavljanje mogućih načina ponašanja, zamišljanje posl jedica alternativnih načina ponašanja, eliminiranje manje vjerojatnih mogućnost i i, k o načno , odabiranje optimalnog načina poduzimanja akcije (Stryker, 1 9 8 0 . ) . O v o usmjerenje na proces razmišljanja bilo je od ogromnog značenja za razvoj s imboličkog interakcionizma.

Zapravo, David Lewis i Richard Smith smatraju da je za razvoj s imboličkog interakcionizma Dewey (s Wi l l iamom Jamesom) bio značajniji negoli M e a d . Oni idu tol iko daleko da čak tvrde kako je "Meadov rad imao periferni značaj u osnovnom tijeku razvoja rane Čikaške sociologije" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : X I X ) . 4

3 Cijeli jesenski broj časopisa Symbolic Interaction iz 1981. godine posvećen je Meadu; vidi također i Fisher i Strauss, (1979. ) .

4 Pregled mišljenja ο ovom radu vidi u časopisu Symbolic Interaction br. 6 iz 1983 . : 127-174 .

SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM 1 8 1

Potkrepljujući taj stav, oni razlikuju dva tipa pragmatizma - "filozofijski realizam" (povezan s M e a d o m ) i "nominalistički pragmatizam" (povezan s Deweyem i J a m e -som) . Po nj ihovom mišljenju, simbolički interakcionizam je bio pod većim utjecajem nominalist ičkog pristupa pa je čak i nekonzistentan s filozofijskim real izmom. Nominal ist ička pozicija drži da, iako fenomeni na makro razini nesumnjivo postoje , oni nemaju "neovisan i determinirajući učinak na svijest i ponašanje osoba" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : 2 4 ) . U pozitivnijem smislu, oni tvrde da "osobe same sebe shvaćaju kao bitno slobodne aktere koji prihvaćaju, odbacuju, modificiraju ili na neki drugi način 'definiraju' norme zajednice, uloge, vjerovanja itd. , u odnosu na svoje osobne interese i planove trenutka" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : 2 4 ) . Nasuprot t o m e , za socijalne realiste naglasak je stavljen na društvo i na procese ko j ima o n o kontrol ira osobne duhovne procese. Umjesto da se pojedinci smatraju s lobodno djelatnima, akterima, njihovu spoznaju i ponašanje kontrol ira šira zajednica. 5

S obzirom na spomenutu distinkciju, M e a d se bolje prilagođuje real ist ičkom taboru i stoga se njegov rad ne uklapa dobro u nominalistički pravac s imboličkog interakcionizma. Osnovni lik u kasnijem razvoju simboličkog interakcionizma je Herber t Blumer koji je , tvrdeći da radi u okviru Meadovog pristupa, u biti bio mnogo bliže nominalist ičkoj poziciji . Problem razlikovanja M e a d a i Blumera vrlo je važan; mi ćemo ο tome raspraviti kasnije kada budemo razmatrali metodologi

ju. Teori jski , Lewis i Smith naglašavaju bit njihovih razlikovanja ovako:

"Blumer ... se potpuno usmjerio prema duhovnom interakcionizmu ... Za razliku od Meadovog socijalnog biheviorizma, duhovni interakcionist smatra da značenja simbola nisu univerzalna i objektivna; značenja su, naprotiv, individualizirana i subjektivna u tom smislu da su 'pridodata' simbolima primaoca u odnosu na to kako on ili ona izaberu da ih 'interpretiraju'"

(Lewis i Smith, 1980. : 172) .

Biheviorizam Proširujući Lewisovu i Smithovu interpretaciju Meada , naglasimo da je i sam M e a d bio pod utjecajem psihologijskog biheviorizma, ori jentaci je koja ga je odvela k realističkom i empiri jskom usmjerenju. Zapravo, sam M e a d je svoje vlastite interese nazivao socijalnim biheviorizmom da bi se razlikovao od radikalnog biheviorizma J o h n a B. Watsona .

Radikalni bihevioristi Watsonovog uvjerenja bavili su se proučavanjem opažlji-vog ponašanja ljudi. Usredotočil i su se na stimulans koji djeluje na reakcije ili ponašanja. Oni su ili nijekali, ili nisu bili skloni posvetiti mnogo pažnje mentalnim procesima koji su se odvijali u o n o m vremenu koje je prošlo od primjene stimulansa do pojave prve reakci je. M e a d je uvažavao značaj opažljivog ponašanja, no također je držao da postoje i prikriveni aspekti ponašanja što su radikalni bihevioristi negirali . Međut im, budući da je prihvatio empirizam kao osnovicu biheviorizma, M e a d jednostavno nije želio previše filozofirati ο tim prikrivenim fenomeni

ma. Umjesto toga, želio je proširiti empirijsku znanost biheviorizma odnosno, proučiti o n o što se dešava između primjene stimulansa i pojave reakci je . Bernard Mei tzer sumira Meadovu poziciju ovako:

5 Za kritiku spomenute distinkcije vidi: D. Miller (1982 . ;1985 . ) .


"Predmet proučavanja, jedinica analiza za Meada je 'djelovanje' koje obuhvaća i otvorene i zatvorene aspekte ljudske akcije. U okviru djelovanja, sve odvojene kategorije tradicionalne, ortodoksne psihologije pronalaze svoje mjesto. Pažnja, percepcija, imaginacija, prosuđivanje, emocije itd. promatraju se kao dijelovi čina ... čina koji zaokružuje cjelokupan proces uključen u ljudsku aktivnost"

(Meitzer, 1964./1978. :23) .

M e a d i radikalni bihevioristi također se razlikuju i u stavovima ο vezama između l judskog i životinjskog ponašanja. Radikalni bihevioristi smatraju da ne postoji nikakva razlika između životinja i ljudi, a M e a d tvrdi da postoji bitna, kvalitativna razlika. Osnovna točka razlikovanja leži u duhovnim sposobnost ima ljudi koje im omogućuju da koriste jezik i - između poticaja i reakci je - odluče kako odgovorit i na stimulans.

M e a d je is todobno i demonstrirao svoj dug W a t s o n o v o m biheviorizmu, ali i pokazao da se od njega odvaja. T o je, s jedne strane, vrlo jasno izrazio rekavši da "će pristupiti ovom području [socijalne psihologije] s biheviorističkog stajališta". S druge strane, kritizira Watsonovo stajalište kada kaže: "Biheviorizam koji ć e m o koristiti , mnogo je adekvatniji negol i onaj koj i korist i W a t s o n " ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 ; kurziv naš ) .

Charles M o r r i s u uvodu u knjigu Mind, Self and Society nabraja tri osnovne razlike između M e a d a i Watsona . Prvo, M e a d je smatrao da je Watsonov interes isključivo samo za ponašanje pret jerano pojednostavljujući. U biti, on optužuje W a t s o n a zbog izdvajanja ponašanja iz šireg konteksta. M e a d je želio proučit i ponašanje kao manje važan dio šireg soci ja lnog svi jeta.

Drugo, M e a d optužuje Watsona zbog nespremnosti da proširi biheviorizam na duhovne procese. Watson ne pokazuje nikakvo razumijevanje za svijest aktera i njegove duhovne procese, što M e a d vrlo jasno ističe: "Namjera J o h n a B. W a t s o n a slična je ponašanju kraljice u romanu Alica u zemlji čudesa, ko ja je naredi la -O d r u b i t e im g lave ! ' - a glave j ednostavno ne pos to je . Ni je bi lo . . . svi jesti ." ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 - 3 ) . M e a d suprotstavl ja svoju or i jentaci ju W a t s o n o v o j o v a k o : "Radi se ο bihevior izmu, no za razliku od W a t s o n o v o g bihevior izma, ovdje se priznaje posto jan je di jelova akci je koji nisu dostupni vanjskom p r o m a t r a n j u " ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 8 ) . K o n k r e t n i j e , svoj zadatak M e a d vidi u prošir ivanju W a t s o n o

vih principa bihevior izma ukl jučivanjem duhovnih procesa . N a p o k o n , budući da je Watson odbacio svijest, M e a d ga smatra osobom koja

ima pasivnu sliku ο akteru kao ο pukoj lutki. S druge strane, M e a d daleko više vjeruje u dinamičku i kreativnu snagu aktera, a to će ga učiniti privlačnijim kasnijim simboličkim interakcionistima.

Pragmatizam i biheviorizam preneseni su, posebno pomoću teori ja Deweya i M e a d a , mnogim studentima sa Sveučilišta u Chicagu, osobito u 1 9 2 0 - i m godinama. Ti su studenti, a među njima i Herbert Blumer, utemeljili simbolički interakcionizam. Sasvim je jasno da su i mnogi drugi teoretičari utjecali na studente a, medu ostalim, najznačajniji je bio utjecaj Georga Simmela. Simmelov interes za oblike akcije i interakcije bio je sukladan, ali je is todobno predstavljao i proširenje M e a d o v e teori je . Postojali su, dakako, i mnogi drugi utjecaji na razvoj s imboličkog interakcionizma, no pragmatizam, radikalni biheviorizam i S immelova teori ja svakako su imali najviše utjecaja.

SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM 183

Između redukcionizma i sociologizma Blumer je stvorio pojam simbolički interakcionizam 1 9 3 7 . godine i napisao n e k o liko eseja bitnih za njegov razvoj. D o k je M e a d težio razlikovati nastajući s imbolički interakcionizam od biheviorizma, dotle je Blumer simbolički interakcionizam smatrao raspoređenim na dvije fronte. Prva se odnosi na redukcionistički bihevio-rizam koji je brinuo M e a d a . Ovome se mogu dodati značajne opasnosti od strane globalnih sociologijskih teori ja, osobito strukturalnog funkcionalizma. Prema Blumera , i biheviorizam i strukturalni funkcionalizam usredotočuju se na č inioce (na primjer, vanjski stimulans i norme) koji uzrokuju ljudsko ponašanje. Z a Blumera je bilo važno da obadvije teori je ignoriraju bitan proces uz čiju p o m o ć akteri prihvaćaju sile koje djeluju na njih utječući na njihovo ponašanje ko jem pridaju značenje.

Z a Blumera su bihevioristi, koj i su naglašavali utjecaj vanjskih podražaja na ponašanje ličnosti, sasvim jasno bili psihologijski redukcionisti . Osim biheviorizma, i nekol iko drugih tipova psihologijskog redukcionizma zabrinjava Blumera. N a primjer, on kritizira one koji pokušavaju objasniti ljudsku akciju, oslanjajući se na konvencionalne pojmove i koncept "stava" (Blumer, 1 9 5 5 . / 1 9 6 9 . : 9 4 ) . Prema Blumeru, većina onih koji koriste ovaj koncept smatraju da stav predstavlja "unaprijed organiziranu tendenci ju" unutar aktera; oni smatraju da stavovi potiču akci je. Z a Blumera je to vrlo mehanicistički oblik razmišljanja; nije važan stav kao internalizirana tendenci ja, "nego definirajući proces uz čiju p o m o ć akter počinje oblikovati svoje djelovanje" (Blumer, 1 9 5 5 . / 1 9 6 9 . : 9 7 ) . Takoder , Blumer za predmet svoje kritike izabire one koji se usredotočuju na svjesne i nesvjesne motive. Osobi to ga smetaju njihova stajališta da su akteri poticani neovisnim, duhovnim impulsima nad koj ima navodno nemaju nikakvu kontrolu. Freudova teori ja koja smatra da aktere potiču takve sile kakve su id ili libido, primjer je psihologijske teori je kojo j se Blumer suprotstavlja. Ukratko, Blumer se protivi svakoj psihologi j skoj teori j i ko ja ignorira proces pomoću kojeg akteri izgrađuju značenje, odnosno činjenicu da akteri imaju svoje ja i međusobne odnose. Blumerova opća krit ika veoma je slična M e a d o v o j , no on je proširuje preko granica biheviorizma obuhvaćajući i druge oblike psihologijskog redukcionizma.

B lumer se također protivi sociologijskim teori jama koje smatraju da je individualno determinirano širim vanjskim silama. U takvu kategori ju Blumer uključuje teori je koje se usmjeravaju na socijalne strukturalne i kulturne činioce kao što su '"socijalni sistem', 'socijalna struktura' , 'kultura' , 'statusni položa j ' , ' soci jalna uloga' , O b i č a j ' , ' institucija' , 'kolektivno reprezentiranje ' , 'soci jalna situacija' , ' so ci jalna n o r m a ' i 'vri jednosti '" (Blumer, 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 3 ) . I sociologijske i psihologijske teori je ignoriraju utjecaj značenja i socijalne konstrukci je stvarnosti. B lumer sumira svoju kritiku i psihologijskih i sociologijskih teori ja na sljedeći način:

"I u takvim tipičnim psihologijskim i sociologijskim objašnjenjima, značenja stvari za djelatna ljudska bića su ili zaobiđena ili utopljena u činioce kojima se objašnjava njihovo ponašanje. Ako netko izjavi da su određene vrste ponašanja rezultat djelovanja posebnih činilaca koji ih uzrokuju, tada ne postoji nikakva potreba da se usmjerimo na proučavanje značenja stvari prema kojima je usmjereno ljudsko djelovanje"

(Blumer, 1969b. :3)

S ovakvim temel jem ο s imboličkom interakcionizmu, u mogućnosti smo raspraviti najvažnije principe njegovih suvremenih oblika. Prvo, proučit ć e m o ideje


Georg Herbert Mead: biografska skica

Većina značajnih teoretičara ο kojima raspravljamo u ovoj knjizi postigla je tijekom života najveća priznanja za svoja objavljena djela. Georg Herbert Mead je, međutim, bio isto toliko značajan tijekom života zbog svojih predavanja, koliko i zbog napisanih djela. Njegove su riječi imale snažan utjecaj na mnoge ljude koji će kasnije postati cijenjeni sociolozi 20. stoljeća. Jedan od njegovih studenata je to izrazio ovako: "razgovor je bio njegov najbolji medij; pisanje je bilo od drugostepenog značenja" (Τ. V. Smith, 1931.:369). Pogledajmo kako je još jedan njegov student, također poznati sociolog, Leonard Cottrell, opisao Meada kao profesora:

"Za mene su predavanja profesora Meada bila jedinstveno i nezaboravno iskustvo. ... Profesor Mead je bio

korpulentnije građe, čovjek prijatnog izgleda s veličanstvenim brkovima i bradom ä la van Dyck. Stalno je imao blagi, gotovo stidljivi smiješak na licu, koji je kombinirao sa treptanjem očiju kao da je uživao u nekoj tajnoj šali koju je izvodio u predavaonici. ...

Tijekom predavanja - uvijek bez ikakvih bilješki - profesor Mead se igrao s kredom koju je vrlo pažljivo promatrao ... Kada bi u svom predavanju iznio posebno osjetljivu poantu, pogledao bi, svojim stidljivim, gotovo ispričavajućim smiješkom ponad naših glava, ne gledajući izravno nikoga. Njegovo predavanje bilo je vrlo tečno, i uskoro smo naučili da pitanja i komentari iz auditorija nisu bili dobrodošli. I stvarno, kada je netko bio toliko nepažljiv i postavio pitanje, čuo se žamor negodovanja ostalih studenata. Oni su se bunili zbog svakog prekida zlatnog tijeka predavanja ...

Ono što je Mead očekivao od studenata bilo je umjereno. Nikada studentima nije zakazivao ispite. Osnovni zadatak svakoga od nas bio je da napišemo referat, onakav kakav smo mogli i znali. Te je referate profesor Mead vrlo pažljivo čitao, i ono što je mislio ο njima, predstavljalo je ocjenu. Netko bi mogao pretpostaviti -da su studenti radije čitali literaturu negoli prisustvovali njegovim predavanjima, no to nije bilo točno. Studenti su uvijek dolazili na predavanja. Nikad im nije bilo dosta Meada" (Cottrell, 1980.:49-50).

Tijekom godina, mnoge Meadove sociologijske ideje bile su objavljene, osobito u knjizi Mind, Self and Society. Ova knjiga, kao i ostali Meadovi radovi, imali su velik utjecaj na suvremenu sociologiju.

Mead je rođen u mjestu South Hadley, u državi Massachusetts, USA, 27. veljače 1863. Obrazovao se prvenstveno u filozofiji i njenoj primjeni na socijalnu psihologiju. Diplomirao je na Sveučilištu Harvard 1888., i poslije tri godine dodatnog studiranja i putovanja po inozemstvu postaje predavač na Sveučilištu Michigan. Zanimljivo je da Mead nikada nije postigao nikakav znanstveni stupanj. Na poziv Johna Deweya, 1984. g., prelazi na Sveučilište u Chicagu gdje ostaje do kraja života.

George Herbert Mead umro je 26. travnja 1931. godine.

Georga Herberta Meada , najvažnijeg mislioca u utemeljivanju simboličkog interakcionizma, i njegov najznačajniji rad Mind, Self and Society. Da M e a d o v rad nije samo od histori jskog interesa, potvrđuje i Rober t Perinbanayagam koji u svom novi jem radu ο s imboličkom interakcionizmu smatra M e a d a "genijem najvišeg


ranga" tvrdeći da njegova vlastita knjiga Signfying Acts (Označavajući činovi), "zapravo dokazuje Meadove poglede" ( 1 9 8 5 . : X I I I ) .

MEAD: Mind, Seifand Society

U knjizi Mind, Self and Society M e a d polazi od radikalne biheviorističke pretpostavke W a t s o n a da socijalna psihologija započinje s proučavanjem opažljivih aktivnosti , dakle sa soci jalnom akci jom i interakci jom. Međut im, za razliku od Watsona i drugih mnogo tradicionalnijih biheviorista, M e a d proširuje biheviorizam u dva smjera - u područje svijesti i u područje društva. Zbog toga mi zapravo raspravljamo ο dva tipa biheviorizma. Prvi tip, povezan s W a t s o n o m , predstavlja tradicionalni psihologijski, redukcionistički ili "radikalni" biheviorizam. Drugi je socijalni biheviorizam koji M e a d nastoji razviti da bi prevladao probleme W a t s o -nova stanovišta. M e a d smatra da psihologijski biheviorizam, ukori jenjen u animalnoj psihologiji , ignorira i unutarnje (duhovne) i vanjske (socijetalne) dimenzije . Animalni psiholozi ne mogu stvarno "razumjeti" svijest štakora, no sociolozi mogu shvatiti ljudske duhovne procese. M e a d također sumnja da životinje mogu ostvariti društvo u o n o m smislu u kojem to mogu ljudi. M e a d nije bio zadovoljan da samo postulira društvo; bio je spreman potražiti primarnu uzročnost nastanka društva unutar svog sistema: "Mi pokušavamno objasniti ponašanje osobe koristeći se pojmovima organiziranog ponašanja socijalne grupe, a ne računamo na organizirano ponašanje socijalne grupe pomoću ponašanja odvojenih osoba koje pripadaju društvu" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 7 ) . Obzirom na M e a d o v u povezanost sa simboličkim interakcionizmom, ova se izjava čini iznenađujućom. Međut im, kako ć e m o uskoro vidjeti, M e a d je obećao da će iznijeti mnogo više ο širim soci jalnim strukturama negoli je to stvarno učinio.

M e a d o v a se argumentaci ja razvija kroz tri osnovne komponente , kroz svijest, osobu i društvo. Iako u istoimenoj knjizi nije mnogo raspravljao ο ponašanju, sasvim je jasno da je ο njemu imao vrlo jasnu ideju. M e a d je znao da izgrađuje svoju vlastitu teoriju osnovanu na dobro poznatom biheviorizmu.

Svijest M e a d ljudsku svijest ne shvaća kao stvar, kao entitet. Shvaća je prvenstveno kao socijalni proces. Prema njegovom stajalištu, ljudska je svijest kvalitativno različita od svijesti nižih životinja. Da bi to ilustrirao, on borbu pasa, na primjer, opisuje samo kao konverzaciju pokreta. T o znači da akcija jednog psa potiče reakci ju drugog psa. Nikakav namjerni mentalni proces ne intervenira između dviju faza. Iako se i neki oblici l judskog ponašanja odvijaju na opisani način, ipak većina ljudskih akcija uključuje intervenciju namjernih mentalnih procesa koji se odvijaju između stimulansa i odgovora. U ljudskoj borbi , podignuta pesnica prema protivniku ne predstavlja samo pokret , nego i značaja?^ simbol. Z a sve nas ona ima određeno značenje. Budući da isti simboli mogu imati veliki broj značenja ko ja ovise ο kontekstu, potrebne su nam duhovne sposobnosti da interpret iramo značenja. U tamnoj ulici, podignuta pesnica vrlo lako može dovesti do borbe , no na ulici s mnogo ljudi, ona može samo označiti želju nekoga da privuče pažnju


taksiste. Znača jni simboli mogu imati oblik fizičkih simbola ili lingvističkih formi . Ova sposobnost stvaranja, taloženja i korištenja jezika konačno svrstava ljude daleko od drugih životinja. Jezik nam omogućava da odgovorimo ne samo na fizičke s imbole, nego i na riječi. Ri ječ sladoled, prema tome, može stimulirati slične reakcije ljudi kao i stvarna prisutnost sladoleda. Ljudski jezik je osnovna pretpostavka za postojanje ogromne kvalitativne razlike između ljudske svijesti i oblika svijesti koje imaju životinje.

U biti, postojanje jezika koji je socijalni proizvod omogućava, napokon, postojanje svijesti. Svijest može biti određena kao unutarnji razgovor sa samim sobom uz upotrebu značajnih simbola. Najvažnija točka za Meada u ovom namjernom procesu je sposobnost preuzimanja uloga drugoga u procesu interakci je . Stavljajući sebe na mjesto drugoga, možemo lakše razumjeti značenje govorenja ili djelovanja druge osobe. U primjeru borbe, u stanju smo shvatiti značenje podignute pesnice stavljajući sebe u položaj aktera u tamnoj ulici ili na ulici s m n o g o ljudi. Razgovor koj i imamo sami sa sobom ο značenju takve geste, prema M e a d o v o m mišljenju, predstavlja bit ljudske svijesti.

Za postojanje društvenog života vrlo je bitno da se akteri koriste zajedničkim simbolima. Procesi razmišljanja, djelovanja i interaktiranja olakšani su č in jenicom da značajni simboli imaju zapravo isto značenje za sve, potičući iste reakcije kod ljudi koj i ih koriste kao i kod onih koji na njih reagiraju. M e a d također pridaje velik značaj fleksibilnosti svijesti. Ova fleksibilnost omogućava da dođe do interakcije čak i u situacijama u koj ima dati stimulans nema identično značenje za sve ukl jučene, i koja omogućava da se udaljimo od zajedničkih simbola. Ljudi zaista imaju duhovne mogućnosti da se stalno prilagođavaju jedni drugima i različitim situacijama, i da tako pronađu značenje posebnog simbola.

Znača jni verbalni simbol M e a d u je posebno važan, budući da sami sebe m o ž e m o stalno čuti, iako nismo u stanju vidjeti vlastite fizičke pokrete . O n o što kažemo utječe i na nas, kao i na one s koj ima komunic iramo. Prema tome, dok govor imo, i prije negoli nam druga osoba može odgovoriti , m o ž e m o odlučiti da li će ono što govorimo možda izmamiti željenu reakciju. Ako uvidimo da n e ć e m o prouzročiti reakciju koju želimo, možemo vrlo brzo objasniti naše mišl jenje.

Koncept značenja vrlo je važan za Meada . Ponašanje je smišljeno onda kada korist imo našu svijest da bismo se stavili na mjesta drugih i tako bili u stanju interpretirati njihove misli i akcije. Međut im, ovdje, kao i drugdje, M e a d smatra da značenja ne nastaju originalno iz svijesti, nego iz socijalne situacije. Značen je postoji u soci jalnom djelovanju prije pojave svijest ο njemu. J e d n a radnja je značajna ukoliko pokret ukazuje jednom akteru rezultat ponašanja drugog aktera. Značenje ne mora biti svjesno. Prije negoli su ljudi stvorili značajne simbole, značenje nije bilo svjesno. Međut im, sada kada imamo takve simbole, značenje posjeduje potenci jal da postane svjestan fenomen. Pa ipak, sve naše akcije nisu nam svjesno objašnjive. Nesvjesno motivirana akcija, odnosno, stimulans - refleksna reakcija koja uključuje neznačajne simbole - spada u ovu kategori ju.

Meadove ideje ο procesu razmišljanja duboko su ugrađene u njegovu bihevio-rističku ori jentaci ju. S tog stajališta, kritični moment u procesu razmišljanja je mogućnost privremenog inhibiranja akcija. T o znači da i pokraj djelovanja st imulansa, ljudi ne moraju nužno dati željeni odgovor. Oni odlučuju ο tome što žele, svjesno ispitujući cjeline alternativa prije negoli započnu reagirati u konkretno j situaciji. Cjel ina alternativa "osigurava nam da isprobamo inteligentan ili refleksi-


van izbor u prihvaćanju jednog od ovih mogućih odgovora" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 9 8 ) . T o daje ljudskim bićima posebnu sposobnost organiziranja i kontrol iranja akcije. Niže životinje mogu samo pokušavati i griješiti. M n o g o je skuplje pokušavati i gubiti negoli smišljeno odbiti one smjerove akcije za koje se misli da imaju veliku vjerojatnost neuspjeha. Niže životinje mogu reagirati jedino trenutačno, odmah, no ljudi svoje reakcije mogu odgoditi , a takve "odgođene reakcije su nužne za inteligentno ponašanje" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 9 9 ) . Inteligencija , prema M e a d u , uključuje mnoge sposobnosti , kao što su, na primjer, pamćenje , predviđanje, odgađanje, organiziranje i selektiranje.

Iako M e a d poklanja veliku pažnju ljudskoj svijesti, on kao "beznadne" odbi ja sve pokušaje introspekcije kao metodološkog oruđa koj im bi se ona proučavala (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 0 5 ) . Z a njega, "svijest je funkcionalna, a ne supstantivna" (Mead , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 1 2 ) . Drugim ri ječima, proces razmišljanja predstavlja dio soci jalnog svijeta, a ne nešto što se odvija samo u glavi. Z b o g toga je M e a d vjerovao da mentalne procese treba proučavati u soci jalnom svijetu, a ne kao stvari koje se odvijaju isključivo u glavi učesnika. U tom smislu, svijest može biti shvaćena kao odnos između aktera i situacije posredovane c je l inom simbola.

Odbacujući ideje introspekcije i odvojene svijesti, M e a d upada u opasnu zamku (istu onu u koju je pao i Alfred Schutz; vidi 6. poglavlje). Školovan kao bihevio-rist, M e a d izbjegava prihvatiti introspekciju kao znanstvenu metodu, a ni svijest ne vidi kao cjelinu koja može biti znanstveno proučavana. Takva ori jentaci ja ostavlja mnogo toga po strani, jer isključuje značajan dio soci jalnog života iz ozbil jne znanstvene analize.

Osoba Prema M e a d u , refleksivnost, odnosno sposobnost da se odgovori samom sebi kao i drugima "je bitan uvjet, unutar socijalnog procesa, za razvoj svijesti" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 3 4 ) . U tom smislu, osoba, kao svijest, nije predmet, nego svjestan proces koji uključuje nekoliko dimenzija:

1 . Sposobnost da se odgovori samome sebi, kao što mu i drugi odgovaraju 2 . Sposobnost da se odgovori samom sebi, kao što mu i kolektivitet , odnosno ,

generalizirani drugi, odgovaraju 3 . Sposobnost da se ukl jučimo u nečiji razgovor s drugima 4 . Sposobnost svjesnog praćenja onoga što netko govori, i upotreba te sposob

nosti da bi se utvrdilo što će netko učiniti kao svoj sljedeći korak

Ovaj proces nije u potpunosti svjestan, a sposobnosti za uključenje u njega soci jalno su stečene. O d najveće važnosti je jezik, p o m o ć u kojeg korist imo i interpret iramo verbalne značajne simbole.

M e a d o v a opća teori ja ο stupnjevima socijalizacije također je ovdje važna zato što tvrdi da ljudi moraju naučiti mnogo više od samog jezika da bi ostvarili svoje osobnost i . U stadiju igre dijete uči preuzimati uloge posebno važnih ljudi, kakvi su, na primjer, otac , majka, sestra ili brat. Ovaj značajan stadij u životnom razvoju omogućava djeci stvaranje zasebnog osjećaja ο soci jalnoj stvarnosti. Budući da djeca preuzimaju nizove zasebnih uloga, ona razvijaju i vrlo odjelite osjećaje ο samima sebi. Sebe mogu vidjeti na različite načine, kao što ih različiti ljudi također


različito doživljavaju. U svakom slučaju, njima nedostaje koherentan ili integriran osjećaj osobnosti .

Da bi se ostvario koherentni j i osjećaj osobnosti , djeca moraju prijeći na sljedeći stadij, stadij igranja u kojem razvijaju sposobnost preuzimanja mnogo općenit i jeg pogleda na situacije i na same sebe. Rečeno Meadovim pojmovima, djeca uče preuzimati ulogu "generaliziranog drugog". Da bi to ilustrirao, M e a d koristi primjer igranja bejzbola. U stadiju igranja, dijete je u mogućnosti preuzimati alternativne uloge menadžera, klupskog navijača, hvatača lopte, distributera, igrača s pal icom itd. Međut im, ove zasebne slike ne daju djetetu u potpunosti koherentan osjećaj ο tome što zapravo predstavlja igra bejzbola. U stadiju igranja, međutim, dijete počinje ostvarivati ukupnu sliku koja se odnosi ne samo na sportsku igru, nego i na socijalni svijet uopće. Ova perspektiva vodi prema mnogo koherentni jem osjećaju osobnosti . J o š jednom M e a d daje priroritet soci jalnim uzrocima. Da bi se osobnost razvila, grupa već mora postojati .

M e a d o v e glavne komponente osobe sadržane su u pojmovima ja i mene. J o š j ednom valja podvući da se ne radi ο stvarima, nego ο procesima unutar osobe . Mene predstavlja dio ličnosti koje je akter svjestan i koja predstavlja internalizaciju organiziranih stavova drugih, odnosno generaliziranog drugog. Generalizirani drugi predstavlja snage konformiteta i socijalne kontrole . Ja predstavlja dio l ičnosti ο kojem je akter nesvjestan; njega smo svjesni tek onda kada je neka situacija završila. Osoba je proizvod odnosa između ja i mene. '"Mene' predstavlja odgovor osobe na organizirane stavove zajednice u o n o m smislu u ko jem se oni pojavljuju u n jenom osobnom iskustvu. Njen odgovor na te organizirane stavove mijenja je" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 9 6 ) .

Postojanje ja osigurava Meadovo j socijalnoj psihologiji mnogo dinamizma. M e a d ima, do izvjesnog stupnja, kreativni dinamički osjećaj ο svijesti. O n je , na primjer, rekao da " ' ja ' daje osjećaj slobode i inicijative" ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 7 7 ) . O n također podržava ideju da " 'mene ' nikada nije u potpunosti izračunlj ivo" ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 7 8 ) . Kasnije, međutim, dodaje i to da "uključeni stavovi pot ječu od strane grupe, no osoba u kojo j su stavovi organizirani može ih oblikovati na način koj i se možda još nikada prije nije pojavio" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 9 8 ) . Iako je M e a d želio raspravljati ο tome što se zapravo događa u unutarnjoj sferi, promatrao ju je jednostavno kao unutarnju fazu šireg, prirodnog socijalnog procesa. Isto to vrijedi i za osobu i za svijest.

Društvo U raspravi ο svijesti i osobi, naglasili smo veoma profinjeno M e a d o v o tretiranje pojma svijesti, naravno sa stajališta naturalističke perspektive biheviorista. M e đ u tim, preostali dio Meadove sociologije je slab, osobito njegova koncepci ja društva. Kada M e a d raspravlja ο društvu, on ima mali ili gotovo nikakav osjećaj za šire strukture koje su tol iko zanimale M a r x a , W e b e r a ili Durkheima. Prema M e a d u , društvo predstavlja samo socijalnu organizaciju u kojo j svijest i osoba nastaju, dakle rezidualna je kategori ja. Također , M e a d društvo shvaća kao obrazac interakci je : "Društvo kojem pripadamo predstavlja organiziranu cjelinu odgovora na određene situacije u koje je osoba uključena" (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 7 0 ) . N a sličan način M e a d vidi i instituciju - jednostavno kao cjelinu uobičajenih odgovora . Stoga, usprkos naslova njegovog glavnog djela, on nije razvio sociologi ju koja bi


raspravljala ο širim socijalnim strukturama i koja bi dopunila njegova vrlo uvjer

ljiva razmatranja ο individualnoj akciji i svijesti. Važno je naglasiti da društvo, prema M e a d u , postoji prije osobe, a mentalni odnosi proizlaze iz društva.

SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

Središnja točka naše rasprave u ovom odjeljku su osnovni principi suvremene interakcionističke teori je . Iako ć e m o se truditi da ovu teori ju opišemo u općim crtama, to neće biti lako zbog toga što ona, kako tvrdi Paul R o c k , "ima namjerno ugrađenu nejasnoću" i "otporna je na sistematizaciju" ( 1 9 7 9 . : 1 8 - 1 9 ) . Postoje također i vrlo bitne razlike u s imboličkom interakcionizmu ο koj ima ć e m o u nastavku detaljnije raspraviti. Također ćemo se osvrnuti i na mnogobro jne kritike simboličkog interakcionizma. N a posljetku, razmotrit ćemo rad Sheldona Strykera ( 1 9 8 0 . ) koji utjelovljuje napor da se izađe na kraj s barem nekom od najvažnijih krit ika.

Veći broj simboličkih interakcionista (Blumer, 1 9 6 9 a . ; Manis i Mei tzer , 1 9 7 8 . ; Rose , 1 9 6 2 . ) pokušali su nabrojiti osnovne principe ove teori je . T i principi uključuju sl jedeće:

1 . Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, obdarena su sposobnošću razmišljanja.

2 . Sposobnost razmišljanja oblikovana je soci jalnom interakci jom. 3 . U socijalnim interakci jama ljudi upoznavaju značenja i simbole što im omogu

ćuje korištenje samo njima svojstvene sposobnosti mišljenja. 4 . Značenja i simboli omogućuju ljudima ostvarivanje svojstvene ljudske akcije i

interakci je . 5 . Ljudi mogu izmijeniti ili modificirati značenja i simbole koje koriste u akciji i

interakciji na osnovi njihove interpretaci je situacije. 6 . Ljudi mogu izvesti spomenute modifikaci je i promjene djel imično i zbog

sposobnosti da interaktiraju sami sa sobom, što im omogućuje ispitivanje potenci jalnih tokova akcije, procjenjivanje njihovih relativnih prednosti i manjkavosti te odabir jedne od njih.

7. Grupe i društva nastaju pomoću procesa međuovisnih obrazaca akcija i interakci ja.

Sposobnost razmišljanja Osnovna pretpostavka da ljudska bića raspolažu sposobnošću razmišljanja razlikuje simbolički interakcionizam od njegovih bihevioralnih kori jena. Ova pretpostavka također pruža osnovu za ukupnu teorijsku ori jentaci ju simboličkog interakcionizma. Bernard Meitzer , James Petras i Larry Reynolds smatraju da pretpostavka ο l judskoj sposobnosti razmišljanja predstavlja jedan od najvažnijih doprinosa ranih s imboličkih interakcionista kakvi su, na primjer, bili J ames , Dewey, Cooley i, naravno, M e a d : "Osobe u l judskom društvu ne shvaćaju se kao da ih motiviraju vanjske ili unutarnje sile izvan njihove kontrole ili da su podređene ograničenj ima više ili manje čvrste strukture. Naprotiv, osobe su shvaćene kao refleksivne ili interaktirajuće jedinice koje čine socijetalne cjeline" ( 1 9 7 5 . : 4 2 ) . Ljudska sposobnost razmišljanja omogućuje im da refleksivno djeluju, a ne samo da se instinktiv-


no ponašaju. Ljudi često moraju izgraditi ili voditi način svog ponašanja, a ne samo se prepustiti situacijama.

Sposobnost razmišljanja ugrađena je u ljudsku svijest, no simbolički interakcio-nisti imaju na izvjestan način neobičnu koncepci ju ο l judskoj svijesti. O n i je razlikuju od fiziološkog mozga. Da bi mogli razviti svijest, ljudi prije svega moraju imati mozak, no iz njega ne slijedi neizbježno svijest, kao što je to jasno u slučaju nižih životinja (Troyer , 1 9 4 6 . ) . Također , simbolički interakcionisti ne shvaćaju svijest kao stvar, kao fizičku strukturu, nego kao kontinuirani proces. T o je proces koj i je i sam dio šireg procesa stimulansa i reakci ja. Svijest se vezuje uz gotovo svaki aspekt u s imboličkom interakcionizmu, uključujući socijalizaciju, značenja, s imbole, osobu, interakcije pa čak i društva.

Mišljenje i interakcija Ljudi posjeduju samo opću sposobnost razmišljanja. Ona se mora oblikovati i oplemenit i t i jekom procesa socijalne interakcije. Takav pogled usmjeruje s imbolički interakcionizam da se usredotoči na specifičan oblik socijalne interakci je - na socijalizaciju. S p o s o b n o s t l judi da razmišl ja ju razvija se u r a n o m djet injstvu kroz pr imarnu soci jal izaci ju i usavršava se procesom soci jal izaci je u kasni jo j dobi . S imbol ičk i interakcionis t i , za razliku od većine drugih s o c i o l o g a , shvaćaju proces soci jal izaci je na poseban način. Prema nj ima, konvenc iona ln i s o c i o l o zi o b i č n o shvaćaju soci jal izaci ju samo kao proces ko j im ljudi uče pos tupke što će im p o m o ć i preživl javanju u društvu (na pr imjer , kultura , u loge , očekivan ja u loga) . Z a s imbol ičke interakcionis te soci jal izaci ja predstavl ja m n o g o dinamični j i proces ko j i l judima omogućava razvijanje sposobnost razmišl janja na spec i f ično l judski način . Štoviše , soci jal izaci je ni je j ednosmjeran proces u k o j e m akter s a m o pr ima informaci je , nego je dinamičan proces u k o j e m akter obl iku je i adapt ira in formaci je svojim pot rebama (Manis i M e i t z e r , 1 9 7 8 . : 6 ) .

Simbolički interakcionisti su, naravno, zainteresirani ne samo za socijalizaciju nego i za interakciju uopće, koja je "sama za sebe od vitalnog značenja" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 8 ) . Interakci ja je proces u ko jem se sposobnost mišljenja i razvija i izražava. Svi tipovi interakcija, a ne samo interakcija t i jekom socijalizacije, usavršavaju našu sposobnost mišljenja. Osim spomenutog, mišljenje oblikuje proces interakcije . U najvećem broju interakcija akteri moraju uzeti u obzir druge i odlučiti da li i kako će uklopiti svoje aktivnosti u aktivnosti drugih. Međut im, sve interakci je ne uključuju mišl jenje. Blumer, (slijedeći Meada) , uočava bitnu razliku između dva osnovna oblika socijalne interakcije koji su relevantni i za nas. Prvi, nazvan nes imbol ičkom interakci jom, zapravo Meadova konverzaci ja pokreta , ne uključuje razmišljanje. Drugi oblik, simbolička interakcija, uključuje mentalne procese .

Važnost procesa razmišljanja za simboličke interakcioniste reflektira se u n j ihovim pogledima na predmete. Blumer razlikuje tri osnovna tipa predmeta : fizičke predmete kakvi su, na primjer, stolica ili drvo; socijalne predmete kakvi su, na primjer, student ili majka i apstraktne predmete kakvi su, na primjer, ideja ili moralni princip. Predmeti se shvaćaju jednostavno kao stvari "negdje tamo" , u stvarnom svijetu; od najveće je važnosti, međutim, na koji način te predmete definiraju akteri . T o dovodi do relativizirajućeg stajališta da različiti predmeti imaju različita značenja za različite osobe: "Drvo će biti različit predmet za botaničara, za drvodjelju, pjesnika ili vrtlara" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 1 ) .


T i j e k o m procesa socijalizacije, pojedinci uče ο značenju predmeta. Već ina nas ipak nauči uobičajene tipove značenja, no u mnogim slučajevima, kao u primjeru drveta, postoje različite definicije istih predmeta. Simbolički interakcionisti ne idu do takvog ekstrema da bi poricali postojanje predmeta u stvarnom svijetu. O n i samo naglašavaju bitnu prirodu definicije tih predmeta kao i mogućnost da akteri mogu imati različite definicije istog predmeta. Herbert B lumer to iskazuje na sljedeći način: "Priroda jednog predmeta ... sastoji se od značenja koje on ima za osobu za koju predstavlja predmet" ( 1 9 6 9 b . : 1 1 ) .

Učenje značenja i simbola Sli jedeći M e a d a , simbolički interakcionisti se slažu oko uzročnog značenja soci jalne interakci je . Prema tome, značenje ne proistječe iz mentalnih procesa, nego iz procesa interakci je . Ovaj se akcent izvodi iz M e a d o v o g pragmatizma: on se usredotočio na ljudsku akciju i interakciju, a ne na izolirane mentalne procese . Simbolički interakcionisti su u najvećem broju slučajeva nastavili u t o m smjeru. Između ostalih elemenata, osnovni predmet zanimanja nije pitanje kako ljudi menta lno stvaraju značenja i simbole, nego kako ih nauče t i jekom interakci je općeni to , a posebno t i jekom socijalizacije.

Ljudi uče simbole kao i značenja u soci jalnoj interakcij i . D o k na znakove ljudi reagiraju automatski , na simbole reagiraju razmišljajući. Signali vrijede sami za sebe (na primjer, napad bijesnih pasa, ili pitka voda osobi koja umire od žeđi) . "Simboli su socijalni predmeti koji se koriste da predstavljaju (odnosno 's to je umjesto ' , 'zauzimaju mjesto') štogod se ljudi složili da predstavljaju" (Charon, 1 9 8 5 . : 3 9 ) . Svi socijalni predmeti nisu zamjena za druge stvari, nego samo oni koj i predstavljaju simbole. Ri ječi , fizički artefakti, kao i fizičke akcije (na primjer, ri ječ čamac, križ ili Davidova zvijezda ili stisnuta pesnica) svi mogu predstavljati s imbole. Ljudi veoma često koriste simbole u međusobnoj komunikaci j i : oni voze Rol ls -Royce , na primjer, da bi ukazali na određeni stil života.

Simbolički interakcionisti smatraju da je jezik vrlo širok sistem simbola. Ri ječi su simboli budući da se upotrebljavaju za stvari. One omogućuju postojanje svih drugih simbola. Djelovanja, predmeti i druge riječi postoje i imaju značenje jedino zato što su bili i jedino mogu biti opisani upotrebom riječi.

Simboli su bitno važni jer omogućavaju l judima da djeluju na distinktivno ljudski način. Z b o g simbola, ljudska bića "ne odgovaraju pasivno na postojeću stvarnost, nego aktivno kreiraju i rekreiraju svijet u ko jem djeluju" (Charon, 1 9 8 5 . - . 6 2 ) . Os im opće korisnosti , simboli općeni to , a osobito jezik, imaju velik broj specifičnih funkcija za aktera (Charon, 1 9 8 5 . ) .

Prvo, simboli omogućuju ljudima da se povezu s materi jalnim i soci jalnim svijetom, dozvoljavajući im da imenuju, kategoriziraju i zapamte predmete koje susreću. N a taj način, ljudi mogu organizirati svijet koji bi bez toga bio zbunjujući. Jezik omogućava ljudima imenovanje, kategoriziranje, a posebno m n o g o efikasnije pamćenje negoli što bi to s nekim drugim vrstama simbola, na primjer, slikovnim simbolima, mogli učiniti.

Drugo, simboli unapređuju ljudsku sposobnost razumijevanja okoliša. Umjesto da je preplavljen brojnim nerazlučivim stimulansima, akter može biti privučen jednoj vrsti okoliša, a izbjeći druge vrste.

T r e ć e , simboli unapređuju sposobnost razmišljanja. Iako će cjelina slikovnih simbola omogućit i ograničenu sposobnost razmišljanja, jezik tu sposobnost veoma


proširuje. Razmišljanje, u navedenom smislu, može biti shvaćeno kao simbolička interakci ja sa samim sobom.

Četvrto , pomoću simbola povećava se sposobnost rješavanja različitih problema. Niže životinje moraju se koristiti pokušajima i pogreškama, no ljudi mogu simboličkim razmišljanjem pretresti cijelu lepezu alternativnih akcija prije no što se odluče za jednu od njih. Takav postupak smanjuje šansu za krupnije pogreške.

Peto, korištenje simbola omogućuje akterima da nadidu vri jeme, prostor pa čak i svoje vlastite l ičnosti . Upotrebljavajući simbole akteri mogu zamišljati kako bi bilo živjeti u prošlosti ili u budućnosti . Također , akteri mogu svoju vlastitu ličnost simbolički transcendirati , maštajući ο tome kako svijet izgleda iz neči je druge perspektive. T o je dobro poznati koncept simboličkih interakconista - preuzimanja uloge drugog (Miller, 1 9 8 1 . ) .

Šesto, simboli nam omogućavaju da zamislimo čak i metafizičku stvarnost - raj ili pakao.

Sedmo i najopćenit i je , simboli omogućavaju l judima da izbjegnu podvrgavanje svojem okolišu. Oni mogu biti aktivni, a ne pasivni, odnosno, mogu sami sobom upravljati u onome što rade.

Akcija i interakcija Primarni interes simboličkih interakcionista povezan je s utjecajima značenja i simbola na ljudsku akciju i interakciju. Ovdje je vrlo korisno upotrijebiti Meadovo razlikovanje između otvorenog i zatvorenog ponašanja. Zatvoreno ponašanje je proces razmišljanja koji/iključuje simbole i značenja. Otvoreno ponašanje je aktualno ponašanje koje izvodi neki akter. Neki oblici otvorenog ponašanja ne uključuju zatvoreno ponašanje (ponašanje iz navike ili automatsko reagiranje na vanjske stimulanse). Međutim, većina ljudskih akcija uključuje oba tipa ponašanja. Zatvoreno ponašanje je veoma značajno za simboličke interakcioniste, dok otvoreno ponašanje više interesira teoretičare razmjene ili tradicionalne bihevioriste općenito.

Značenja i simboli omogućuju ljudskoj soci jalnoj akciji (koja uključuje jednog aktera) i soci jalnoj interakciji (koja uključuje dva ili više aktera angažiranih u međusobnoj soci jalnoj akciji) distinktivne karakteristike. Soci jalna akcija je akcija u kojo j pojedinci "djeluju s drugima u mislima" (Charon, 1 9 8 5 . : 1 3 0 ) . Drugim ri ječima, poduzimajući akciju, ljudi istodobno nastoje procijeniti svoj učinak na druge aktere uključene u akciju. Iako se mnogo puta angažiraju u raznim obl ic ima automatskog uobičajenog ponašanja, ljudi imaju mogućnost angažiranja u socijalnim akci jama.

U procesu socijalne interakcije, ljudi simbolički saopćuju značenja drugima koji su uključeni u akciju. Drugi interpretiraju te simbole i usmjeravaju svoje odgovore na temelju njihove interpretaci je. Drugim ri ječima, u soci jalnoj interakcij i akteri se angažiraju u procesu međusobnog utjecaja.

Odabiranje Ljudi, d je lomično zbog svoje izražene sposobnosti da barataju značenjima i s imbolima, za razliku od nižih životinja, mogu odabirati u akci jama u koj ima se angažiraju. Ljudi ne moraju prihvatiti značenja i simbole koji su im nametnuti izvana. N a osnovi njihove vlastite interpetacije situacije "ljudi su u stanju oblikovati nova značenja i nove pravce značenja" (Manis i Meitzer , 1 9 7 8 . : 7 ) .


Ovu je kreativnu sposobnost ljudi W . I . T h o m a s razvio u svom konceptu definicije situacije: "Ukoliko ljudi definiraju situacije kao stvarne, one će biti stvarne u svojim konzekvencama" (Thomas i T h o m a s , 1 9 2 8 . : 5 7 2 ) . T h o m a s je znao da većina naših definicija situacija potječe od društva. U biti, on to naglašava, posebno upozoravajući na obitelj i zajednicu kao izvore naših socijalnih definici ja. Međut im, Thomasova pozicija je osebujna zbog naglašavanja onih "spontanih" individualnih definicija situacija, koje l judima dozvoljavaju da promijene i modif i ciraju značenja i simbole.

M o ž e m o također reći da za simboličke interakcioniste akteri imaju izvjestan stupanj autonomije . Oni nisu nanrosto ograničeni ili determinirani ; oni mogu jedinstveno i neovisno odabirati . Štoviše, u stanju su razviti život jedinstvenog i osobenog stila (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . : 5 3 ) .

Ova sposobnost aktera da stvaraju razlike, razmotrena je u eseju Garyja Finea i Sherryl Kleinman ( 1 9 8 3 . ) u kojem proučavaju fenomen "socijalne mreže" (vidi 9 . poglavl je) . Umjesto da socijalnu mrežu smatraju nesvjesnom i ograničavajućom soci jalnom strukturom, Fine i S. Kleinman misle da mreža predstavlja cjelinu socijalnih odnosa u koje ljudi ugrađuju značenja i koju koriste za osobne ili kolektivne potrebe.

Osoba Koncept osobe od ogromnog je značenja za simboličke interakcioniste . U biti, R o c k smatra da osoba predstavlja "najvažniju točku intelektualne sheme interakci-onista. Svi drugi sociologijski procesi i događaji rješavaju se u tom centru, uzimajući iz njega analitičko značenje i organizaciju" ( 1 9 7 9 . : 1 0 2 ) . U želji da razumijemo ovaj koncept dalje od incijalnog Meadovog objašnjenja, m o r a m o prije svega razumjeti ideju promatranja samog sebe ("ja u zrcalu") koju je razvio Charles H o r t o n Cooley . O n definira ovaj koncept kao:

"... ponešto dovršenu predodžbu ο tome kako se neka osoba - odnosno ideja koju osoba usvaja - pojavljuje u zasebnoj svijesti, a ta vrsta samoosjećaja koju netko ima determinirana je stavom koji pripisujemo toj drugoj svijesti.... Prema tome, u našoj predodžbi, u tuđoj svijesti otkrivamo misli ο našem izgledu, ponašanju, težnjama, snovima, karakte

ru, prijateljima itd., a ta predodžba na različite je načine tim utjecajima izmijenjena"

(Cooley, 1902./1964. :169).

S konceptom "ja u zrcalu" Cooley je mislio na našu sposobnost da sami sebe vidimo onako kako vidimo bilo koji drugi socijalni objekt. T a ideja može biti rastavljena na tri osnovna dijela. Prvo, mi zamišljamo kako izgledamo drugima. Drugo, zamišl jamo kakvo bi nj ihovo prosuđivanje ο nama moglo biti. T r e ć e , razvijamo određeni samoosjećaj kakav je , na primjer, ponos ili poniženje, kao rezultat naših predodžbi ο prosudbama drugih ο nama.

Cooleyev koncept "ja u ogledalu" i Meadov koncept osobe, bili su vrlo važni u razvoju suvremene simboličko - interakcionističke koncepcije ο osobi. Blumer defini

ra osobu na krajnje jednostavan način: "Ništa ezoterično ne označava se navedenim izrazom (osoba). On samo označava da ljudsko biće možu biti objekt svoje vlastite akcije ... osoba djeluje prema sebi upravljajući se u svojim akcijama prema drugima na osnovi pretpostavke ο samom sebi kao ο predmetu" ( 1 9 6 9 b . : 12) . Osoba je proces, a ne predmet (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . ) . Blumer je vrlo jasno istaknuo da osoba


pomaže l judima da započnu djelovati, a ne da samo odgovaraju na vanjske stimulanse:

"Proces (interpretacija) ima dvije odvojene faze. U prvoj, akter sam sebi ukazuje na predmete prema kojima je njegovo djelovanje usmjereno; on sam sebi naglašava stvari koje imaju značenje ... Ta interakcija sa samim sobom je nešto drugo nego jednostavna međuigra psihologijskih elemenata; to je moment u osobnom aktiviranju procesa komunikacije sa samim sobom. ... Drugo, zbog mogućnosti komuniciranja sa samim sobom, interpretacija postaje stvar upravljanja značenjima. Akter selektira, provjerava, otklanja, reorganizira i transformira značenja u svjetlu situacije u koju je stavljen i u odnosu na usmjerenje svog djelovanja"

(Blumer, 1969b. :5 ) .

Iako upravo iznijeto podvlači onaj dio procesa u kojem osoba bira načine djelovanja, Blumer zapravo nije otišao mnogo dalje od ranih formulaci ja Cooleya i M e a d a . Međut im, drugi suvremeni istraživači usavršili su koncept osobe .

D J E L O MORRISA R O S E N B E R G A

Iako su simbolički interakcionisti koji pripadaju glavnom tijeku razvoja ovog pravca dali najvažnije doprinose našem razumijevanju koncepta osobe (na primjer, Ralph Turner , 1 9 6 8 . ) , najpoznatiji noviji rad ο toj temi napisao je sociolog M o r r i s Rosenberg ( 1 9 7 9 . ) kojega najčešće ne povezuju s ovom teori jom. Iako nije simbolički interakcionist , Morr is Rosenberg je bio pod velikim utjecajem M e a d a i Cooleya. Njegova razmišljanja ο osobi općenito su usklađena, ali predstavljaju i proširenja simboličkog interakcionizma u ovom konceptu.

Rosenberg započinje svoju raspravu vrlo jasno naglašavajući da ga ne interesira osoba, nego osoba kao samo-koncept (predmet) . Osoba je općeniti j i koncept koji is todobno označava i subjekt i predmet. Međut im, osoba-koncept je zapravo osoba-predmet . Rosenberg ovaj koncept definira na sljedeći način: on se odnosi na "ukupnost osobnih razmišljanja i osjećanja u odnosu na samoga sebe kao predmeta" ( 1 9 7 9 . : 7 ) . Stoga, koncept osoba-predmet predstavlja dio ukupnog koncepta osobe, čak i manji dio ukupne ličnosti, ali ima neobičnu važnost jer je "značajan predmet za svakoga, najčešće najvažniji predmet u ci jelom svijetu" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 2 4 ) . Osim ovako naglašene važnosti ovog koncepta , stavovi ο sebi distinktivni su na mnogo drugih načina. N a primjer, oni su jedini stavovi refleksivnog tipa, odnosno, u tom je smislu osoba istodobno i subjekt i predmet . Ideja osobe kao predmeta rezultat je određene nekomunikativne informaci je ; ona reflektira jedinstvenu cjelinu informaci ja i stajališta koja osoba ima ο samoj sebi. Iako stavovi prema samom sebi imaju mnogo zajedničkog s drugim stavovima, postoje i jedinstveni stavovi prema sebi, osobito oni ο ponosu i sramoti . Preciznost i provjerljivost su mnogo važniji u stavovima spram sebe negoli u stavovima prema kuglanju ili tunama. Usprkos spomenutog značenja, preciznost stavova ο samom sebi "... vrlo je teško procijeniti zbog niskog nivoa provjerljivosti" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 3 3 ) .

Rosenberg razlikuje sadržaj, strukturu, dimenzije i granice ideje ο sebi. U smislu sadržaja, Rosenberg razlikuje socijalne identitete od dispozicija. Socijalni identiteti su "grupe, statusi ili kategorije" pomoću kojih je neki pojedinac "socijalno prepoznat kao da im pripada" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 1 0 ) . Primjeri ko j ima to


m o ž e m o ilustrirati kazuju da osoba može biti prepoznata kao demokrat , kao netko u srednjim godinama, Crnac ili muškarac. J edna se osoba ne doživljava samo u kategori jama muškarca ili žene, nego i kao osoba koja posjeduje izvjesne namjere da reagira, izvjesne dispozicije. Osoba koja sama sebe smatra hrabrom, introvert iranom ili pak l iberalnom, najvjerojatnije će dopustiti da i njene reakcije budu pod utjecajem takve dispozicije. Osim sadržaja koncepta osobe-predmeta, Rosenberg tumači i njenu strukturu. Struktura osobe je odnos između raznih individualnih socijalnih identiteta i dispozicija. Dimenzije se odnose na stavove i osjećaje koje netko ima ο samome sebi. Stavovi prema samome sebi, kao i svi drugi stavovi, variraju u mnogim dimenzijama, uključujući "sadržaj, usmjerenje, intenzitet , poklapanje, konzistenciju, stabilnost, jasnoću, preciznost i provjerl j ivost" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 2 3 ) . Napokon, Rosenberg raspravlja i ο granicama koncepta oso

bepredmeta, osobito ο ideji proširenja ega. Rosenberg smatra da izvan osobe postoje predmeti koji usmjeravaju subjekta da se osjeća ponosnim ili poniženim: "ponosan u m o m sjajnom novom automobilu, posramljen zbog moje stare odjeće , ponosan zbog časti koja mi je ukazana, potišten ili posramljen zbog poraza mog školskog sportskog t ima" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 3 5 ) .

Rosenberg također razlikuje tri tipa ličnosti - postojeće osobe, željene osobe i prezentirajuće osobe. Postojeća osoba je naša slika ο tome kakvi j e smo; željena osoba je slika ο tome kakvi bismo željeli biti; a prezentirana osoba je način na koji sami sebe prezentiramo u određenoj situaciji.

Rosenberg naglašava da koncept osoba-predmet uključuje u sebi cjeline mot i vacija i željenih ciljeva aktera. Dva su motiva najznačajnija. Prvi motiv je samozadovoljstvo, odnosno "želja da se misli dobro ο samom sebi" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 5 3 ) . Drugi je samokonzistentnost ili "želja da se predodžba ο sebi zaštiti od izmjene ili da se održi stabilna slika ο samome sebi" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 5 3 ) . Rosenberg je mnogo empirijski istraživao ο samozadovoljstvu i vrlo je poznat po tim istraživanjima. Međutim, njegova konceptualna analiza ο osobi - predmetu jedan je od značajnih doprinosa ključnim idejama simboličkog interakcionizma.

D J E L O E R V I N G A G O F F M A N A

Sljedeći značajniji rad ο osobi je knjiga Erviga Goffmana, jednog od najuzbudljivi

jih modernih simboličkih interakcionista, The Presentation of Self in Everyday Life, 1 9 5 9 . , (Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu). Gof fmanova koncepcija ο osobi duboko je povezana s Meadovim idejama, osobito njegova rasprava ο tenziji koja postoji između ja, spontane osobe, i mene, odnosno različitih socijalnih ograničenja unutar osobe. T o se odražava u Gof fmanovom radu, u o n o m e što on naziva "krucijalnim nesuglasjem koje postoji između naših najljudskijih osobina i naših socijaliziranih karakteristika" ( 1 9 5 9 . : 5 6 ) . Ova tenzija postoji zbog razlike između onoga što ljudi očekuju da ćemo učiniti i onoga što bi mi možda spontano učinili . Konfrontirani smo sa zahtjevom da učinimo ono što se od nas traži ; štoviše, od nas se ne očekuje da se kolebamo. Gof fman to izlaže na sljedeći način: "Ne smijemo biti predmetom uspona i padova" ( 1 9 5 9 . : 5 6 ) . Da bi održali stabilnu sliku ο sebi, ljudi često izvode uloge za svoju društvenu publiku. Z b o g svog interesa za proučavanje ove izvedbe, Goffman se usredotočuje na dramaturgiju, odnosno mišljenje koje smatra da je društveni život zapravo serija dramskih izvedbi sličnih onima koje se odvijaju na pozornici .


D R A M A T U R G I J A . Goffmanova ideja ο osobi oblikovana je dramaturškim pristu

pom. Prema njemu (kao i prema M e a d u i većini simboličkih interakcionista) , osoba :

"nije organska stvar koja postoji na specifičnom mjestu ... Analizirajući osobu, prisiljeni smo je izvući iz njenog posjednika, iz ličnosti koja će time ili profitirati ili izgubiti najviše zato što ona i tijelo predstavljaju samo stabilnu točku na koju će se nešto od suradničke izvedbe osloniti za neko vrijeme ... Sredstva za proizvodnju i održavanje nas ne obitavaju unutar te stabilne točke"

(Goffman, 1959 . :252-253) .

Gof fmanovo shvaćanje osobe osniva se na ideji ο postojanju dramske interakci

je između osobe i publike, iz čega kao proizvod nastaje osoba, a ne na ideji "posjedovanja" osobe od strane aktera. Osoba je "... dramski učinak koji proizlazi . . . iz scene koja se prikazuje" (Goffman, 1 9 5 9 . : 2 5 3 ) . Budući da je osoba proizvod dramske interakci je , vrlo je osjetljiva na prekide u izvedbi. Gof fmanova dramaturgija proučava i procese koj ima poremećaj i bivaju spriječeni ili razriješeni. Iako se najveći dio njegove rasprave usmjerava na te dramaturške vjerojatnosti , Gof fman naglašava da je većina izvedbi obično uspješna. Rezultat do kojeg u uobiča jenim okolnost ima dolazi je taj da se čvrsta ličnost usklađuje s izvođačima, pa onda "izgleda" kao da iz njih emanira.

Gof fman pretpostavlja da u situaciji interaktiranja više osoba, svi akteri žele predočit i odgovarajuću sliku ο osobi za koju žele da bude prihvaćena od drugih. Međut im, čak i onda kada predstavljaju osobu, akteri su svjesni da publika može poremetit i njihovu izvedbu. Zbog toga se prilagođuju potrebi da kontrol ira ju publiku, naroči to one njene elemente koji mogu biti izvorom poremeća ja . Akteri se nadaju da će njihova ideja ο sebi koju prezentiraju publici biti za publiku dovol jno jaka da ih definira na željeni način. Akteri se također nadaju da će to uzrokovati da se publika ponaša onako kako to oni žele. Ta j centralni interes Gof fman naziva "upravljanje impresijama". T o obuhvaća tehnike koje akteri kori ste da održe odgovarajuću impresiju, probleme s koj ima će se najvjerojatni je susresti kao i metode da se tim problemima suprotstave.

Sli jedeći nadalje svoju analogiju s teatrom, Gof fman govori ο prednjem planu. Prednji plan je dio izvedbe koji funkcionira na jčešće na utvrđen i općeni t način def inira jući situaci ju za one koj i promatra ju izvedbu. U okviru prednjeg plana, G o f f m a n razlikuje po jmove pozornice i o sobnog plana. Pozorn ica se odnos i na f izičku scenu ko ja o b i č n o m o r a posto ja t i da bi akteri na njoj izvodili predstavu. Bez nje akter i na jčešće ne mogu predstavl jat i . N a primjer , kirurg na jčešće t reba o p e r a c i o n u salu, taksi vozač automobi l , a klizač na ledu kl izal jke . Osobni plan se sastoj i o d onih e lemenata izražajne o p r e m e ko ju publ ika ident i f ic i ra s izvođačima, očeku juć i da će je izvođači doni jet i na p o z o r n i c u . O d kirurga se, na pr imjer , očeku je da nosi svoju kutu i odgovara juće ins t rumente i td.

Gof fman zatim dijeli osobni plan na dvije kategori je - na izgled i način. Izgled uključuje one elemente koj i nam govore ο izvođačevom društvenom statusu (na primjer, medicinska kuta kirurga). Način govori publici koju vrstu uloga izvođač očekuje glumiti u nekoj situaciji (na primjer, upotreba manirizma, odnosno izvje-štačenog ponašanja) . Brzi ili spori načini označavaju vrlo različite vrste izvedbe. Općeni to , od pojavnosti i načina očekujemo da su konzistentni.


ERVING GOFFMAN: biografska skica

Erving Goffman je umro 1982. godine na vrhuncu slave. Dugo je bio smatran perifernim, pa čak i nepriličnim likom u sociologijskoj teoriji (Collins, 1986b.), međutim u 1980-im godinama, on se uzdiže kao teoretičar od središnje važnosti. U biti, bio je izabran za predsjednika Američkog sociološkog udruženja u godini u kojoj je i umro, a zbog uznapredovale bolesti nije bio u mogućnosti održati niti predsjednički govor. Opisujući Goffmanov neobičan status, Randall Collins je ο predsjedničkom govoru rekao: "Svatko je razmišljao ο tome kakv bi mo

gao biti njegov govor: dosadan, tradicionalan govor činio se, obzirom na njegovu reputaciju, nezamislivim ... umjesto toga dobili smo mnogo dramatičniju poruku: predsjednički govor je otkazan, Goffman umire. Bio je to

pravi Goffmanovski način da nas napusti" (1986b.:112). Goffman je rođen u Alberti, Kanada, 11. lipnja 1922. (Williams, 1986.). Studirao je

i doktorirao na Sveučilištu u Chicagu, i mnogi ga smatraju jednim od članova Cikaške škole, ali i simboličkim interakcionistom. (Međutim, njegov je rad vrlo teško ugurati u jednu kategoriju, pa ćemo i mi raspraviti ο njegovom kasnijem, više strukturalnom radu, u 9. poglavlju). Stvarajući svoju teorijsku perspektivu, Goffman se oslanja na mnoge izvore i kreira svoju zasebnu orijentaciju.

Collins (1986b.; Williams, 1986.) povezuju Goffmana više sa socijalnom antropologijom negoli sa simboličkim interakcionizmom. Za studija na Sveučilištu u Torontu, Goffman se družio s jednim antropologom, a u Chicagu "njegove glavne veze nisu bile sa simboličkim interakcionistima, nego s antropologom W. Lloyd Warnerom" (Collins, 1986b.:109). Prema Collinsovom stajalištu, pretraživanje citata u Goffmano-vim ranim radovima ukazuje da je bio pod utjecajem socijalnih antropologa, da je vrlo rijetko citirao simboličke interakcioniste, a kada je to činio, bilo je zato da ih može kritizirati. Međutim, sigurno je bio pod utjecajem deskriptivnih istraživanja koja su nastala u Chicagu, integrirajući njihov pogled sa socijalnom antropologijom, stvarajući tako svoju specifičnu orijentaciju. Stoga, tamo gdje će simbolički interakcionist proučavati kako ljudi stvaraju ili prenose vlastitu sliku, Goffman će se baviti time kako "društvo ... prisiljava ljude da predoče odgovarajuću sliku ο sebi ... jer nas ono prisil java da se krećemo napri jed-natrag, između mnogo kompliciranih uloga, što nas također čini na neki način neiskrenim, nekonzistentnim i nečasnim" (Collins, 1986a.: 107).

Usprkos specifičnosti svoje orijentacije, Goffman je imao moćan utjecaj na simbolički interakcionizam. Osim toga, moglo bi se reći da je utjecao i na oblikovanje drugog oblika "kreativne sociologije", etnometodologiju. Zapravo, Collins smatra da je Goffman bio ne samo "otac" etnometodologije, nego isto tako konverzacijske analize: "Goffman je prvi započeo s usmjerenim empirijskim istraživanjem svakodnevnog života, iako je to radio koristeći se samo svojim očima, prije upotrebe magnetofona ili videorekordera" (1986b.:111). (Vidi u 6. poglavlju raspravu ο odnosu etnometodologije i konverzacijske analize). U biti veliki broj značajnih etnometodolo-ga (Sacks, Schegloff) studirao je kod Goffmana na Sveučilištu u Berkeley, a ne kod osnivača etnometodologije, Harolda Garfinkela.

S obzirom na utjecaj na simbolički interakcionizam, strukturalizam i etnometodologiju, Goffmanove teorije će najvjerojatnije biti utjecajne još dugo vremena.


Iako Gof fman pristupa prednjem planu i drugim aspektima svoga sistema kao simbolički interakcionist , on raspravlja i ο njihovim strukturalnim karakteristika

ma. N a primjer, on smatra da prednji planovi tendiraju postati institucionalizira

ni, tako da se, na primjer, ο tome što se događa u određenom prednjem planu postupno formiraju "kolektivne predodžbe". Vr lo često akteri, izvodeći poznate uloge, nalaze prednje planove već priređene za određene izvedbe. Rezultat je , smatra Gof fman, takav da se prednji planovi selektiraju, a ne stvaraju. O v o nas dovodi do mnogo strukturalnije slike nego što bismo to mogli očekivati od većine simboličkih interakcionista.

I pokraj ovog strukturalnog aspekta, Gof fmanova najinteresantnija razmišljanja ipak ostaju u području interakcije. Budući da se ljudi o p ć e n i t o 6 trude u svojim izvedbama na prednjem planu predstaviti idealiziranu sliku ο samima sebi, oni neizbježno osjećaju da moraju sakriti neke stvari u svojim izvedbama. Prvo, akteri mogu željeti prikriti neka svoja tajna zadovoljstva (na primjer, naviku konzumiranja alkohola) koju uživaju prije izvedbe ili u svojim privatnim životima (na primjer narkomani ja) , a koje su nespojive s nj ihovom izvedom. Drugo, akteri žele prikriti pogreške koje su napravili pripremajući izvedbu kao i mjere koje su poduzeli da se one isprave. N a primjer, vozač taksija može pokušati prikriti da je zapravo krenuo u suprotnom pravcu. T r e ć e , akteri će možda poželjeti pokazati samo krajnji rezultat pripreme izvedbe, a prikriti ukupan proces uključen u njenu pripremu. N a primjer, profesori mogu provesti nekoliko sati pripremajući predavanja, a mogu se ponašati kao da oduvijek poznaju materi ju predavanja. Četvrto , za aktere je ponekad bitno prikriti od publike da su u pripremi izvedbe bila uporabl jena neka "neprihvatljiva sredstva". Takva sredstva mogu uključivati zadatke koj i su "fizički nečisti , polulegalni, okrutni ili degradirajući na druge načine" (Gof fman, 1 9 5 9 . : 4 4 ) . Peto, izvodeći određenu predstavu, akteri mogu sniziti druge standarde. K o n a č n o , možda će akteri morati prikriti bilo kakve uvrede, poniženja, ili nagodbe da bi se predstava mogla nastaviti. Općeni to , akteri imaju razvijenu potrebu prikriti od svoje publike sve takve činjenice koje smo napomenuli .

Sljedeći aspekt dramaturgije na prednjem planu je taj da akteri često pokušavaju proizvesti utisak da su bliži publici nego što zapravo jesu. N a primjer, izvođači mogu pokušati pojačati utisak da je uloga koju upravo izvode njihova jedina uloga ili njihova najvažnija uloga. Da bi to postigli, glumci moraju biti sigurni da je njihova publika tako strukturirana da lažnost njihove izvedbe neće biti otkrivena. Pa čak i kada je otkrivena, Goffman smatra da se publika sama može nositi s t o m lažnošću, ne želeći uzdrmati idealiziranu sliku izvedbe. Navedeno otkriva interaktivni karakter predstave. Uspješna predstava ovisi ο angažiranju svih koji su uključeni u neku predstavu. J o š jedan primjer upravljanja impresi jama je napor izvođača da demonstrira ideju kako je ova gluma koju upravo izvodi jedinstvena, baš kao i odnos publike i izvođača. Publika također želi osjećati da je upravo njoj namijenjena naročita izvedba.

Izvođači također žele biti sigurni da su svi dijelovi bilo koje izvedbe dobro uravnoteženi. U nekim slučajevima, jedan mali pogrešan aspekt može prouzročit i poremetnju cijele predstave. N o , izvedbe variraju u količini cjelovitosti koja se zahtijeva. Ako se, na primjer, u nekoj situaciji crkvenog obreda svećenik poskli-

Medutim, ne uvijek - vidi kod Ungar (1984.) ο šali na vlastirit račun kao ο načinu osobnog predstavljanja.


zne, to može izazvati teški poremećaj , ali ako taksi vozač izabere krivi smjer, to ne mora dovesti do veće štete poput one u predstavi.

Sl jedeća tehnika ko jom se izvođači koriste je tehnika mistifikacije. G l u m c i čes to nasto je mist i f ic irat i svoju izvedbu ograničavajući k o n t a k t e između sebe i gledališta . Proizvodeći "soci jalnu distancu" između sebe i publ ike , pokušavaju u gledalištu stvoriti os jećaj poštovanja . T o , s druge strane, obuzdava publ iku da propi tu je kvalitetu predstave. G o f f m a n ovdje p o n o v n o naglašava da javnost ukl jučena u ovaj proces često i sama nastoji zadržati kredibilitet izvedbe čuvajući distancu s izvođačem.

T a k v o mišljenje vodi nas do Goffmanovog interesa za sportske t imove (momčadi) . Z a Gof fmana , kao simboličkog interakcionistu, usredotočenje na individualne izvođače često prikriva značajne činjenice ο interakciji . Goffmanova osnovna jedinica analize sada više nije osoba, nego tim. Tim je bilo koja grupa osoba koje kooperira ju izvodeći jednostavnu rutinu (aktivnost). Stoga je rasprava koju smo ranije izveli ο odnosima između izvođača i publike stvarno bila rasprava ο t imovi

m a . 7 Svaki član upućen je na drugoga budući da svi mogu prekinuti izvedbu i svi su svjesni da svi zajedno sudjeluju u izvedbi jednog čina. Gof fman zaključuje da tim predstavlja neku vrstu "tajnog društva".

Gof fman također raspravlja i ο zadnjem planu gdje se mogu pojavit i č in jenice razl ič i tog t ipa ne formaln ih akci ja ko je se ne pojavljuju u prednjem planu. Zadnji plan je obično blizu prednjem planu, no od njega je odvojen. Izvođači mogu s punim povjerenjem očekivati da se nijedan član gledateljstva prednjeg plana neće pojaviti u zadnjem planu. Štoviše, izvođači se mogu angažirati u različitim oblicima upravljanja impresijama da bi se u to uvjerili. Izvedba bi mogla postati vrlo otežana ako akteri ne mogu spriječiti publiku da ude u područje zadnjeg plana. Postoji također i treći , preostali prostor, koji Goffman naziva izvana, koji nije niti prednji , niti zadnji plan.

Nijedno područ je nije uvijek samo jedno od ove tri navedene domene . T a k o đ e r , netko može zauzeti sva tri područja u različito vri jeme. Kabinet nekog profesora predstavlja "prednji plan" kada ga student posjećuje, "zadnji plan" kada student odlazi, a prostor "izvana" kada profesor prisustvuje utakmici sveučilišnog t ima.

U P R A V L J A N J E I M P R E S I J A M A . Goffman završava svoju knjigu Presentation of Self in Everyday Life s nekim dodatnim razmišljanjima ο umjetnosti upravljanja impresi jama. Općeni to , rukovođenje impresijama je potrebno da bi se osigurali protiv pojave serija neočekivanih postupaka kakve su nenamjeravani pokreti , neoportuni prekidi, pogrešni koraci , ali i namjerni postupci, kao što je na primjer uređenje scene. Goffman je bio zainteresiran za različite metode koj ima su se mogli rješavati ovi problemi. Prvo, radi se ο grupi metoda koje uključuju postupke usmjerene na stvaranje dramaturške lojalnosti pomoću, na primjer, postizanja visokog stupnja unutargrupne lojalnosti koja sprječava članove tima da se identificiraju s publikom, no to uključuje periodične izmjene publike kako ne bi postala

' Izvođač i publika su jedan tip tima, no Goffman također govori ο grupi izvođača kao jednom timu i publici kao drugom. Interesantno je da Goffman također tvrdi da tim može biti i samo jedna osoba. Njegova je logika, slijedeći klasični simbolički interakcionizam, bila da jedna osoba može biti sama sebi vlastita publika - osoba može zamisliti postojanje publike.


previše prisna s izvođačima. Drugo, Goffman sugerira različite oblike dramatur-ške discipline, kakva je , na primjer, zadržavanje prisutnosti duha da bi se izbjegle greške, održavanje samokontrole , upravljanje izrazom lica i verbalnim t o n o m izvedbe. T r e ć e , on identificira različite oblike dramaturškog opreza, kakvi su na primjer, ranije isprobavanje ti jeka izvedbe, planiranje za iznenadne hitne potrebe , izbor lojalnih članova t ima, odabir odgovarajuće publike, uključivanje u manje t imove gdje sukobi mogu rjeđe izbiti, organiziranje samo kratkih pojavljivanja, sprječavanje publike da sazna privatne informaci je , i potpuna priprema da bi se predusreli nepredvidivi događaji .

Publika također ima udjela u uspješnom upravljanju impresi jama glumaca ili grupe izvođača. O n a često pokušava spasiti predstavu pokazujući velik interes i pažnju, izbjegavajući emocionalne ispade, ne uočavajući pogreške i posvećujući posebnu pažnju novim izvođačima.

N a k o n knjige Presentation of Self in Everyday Life Gof fman je nastavio objavljivati čitav niz fascinantnih i značajnih knjiga i eseja (na primjer, Gof fman, 1 9 6 1 . ; 1 9 6 3 a . ; 1 9 6 3 b . ; 1 9 6 7 . ; 1 9 7 1 . ; 1 9 7 2 . ; 1 9 7 4 . ; 1 9 7 6 . ) . Zakl jučit ć e m o raspravu u ovom odjeljku sa samo nekoliko ilustracija njegovog posebnog načina razmišljanja.

U knjizi Role Distance, 1 9 6 1 . , (Distanca uloge), Gof fman je zainteresiran da utvrdi stupanj u kojem pojedinac biva obuhvaćen pojedinom ulogom. Prema njegovom stajalištu, zbog velikog broja uloga samo se mali broj ljudi može u potpunosti uključiti u bilo koju ulogu. T e m a distance uloge razmatra stupanj na ko jem se osobe odvajaju od uloga koje zauzimaju. N a primjer, ako se odrasli ja djeca igraju na vrtuljku, ona će najvjerojatnije biti svjesna da su zaista suviše stara da bi uživala u takvoj vrsti zabave. Jedan od načina na koji starije dijete može pokazati distanciranje od uloge koju izvodi (svoje zabave), predstavlja izvođenje uloge na nemaran, podsmješljiv način, kroz naizgled opasne bravure dok se nalazi na vrtuljku. Izvodeći takvu ulogu, starija djeca objašnjavaju publici da ona stvarno i nisu u toj mjeri obuzeta igrom u kojoj uživaju manja djeca, a ako ipak jesu, to je stoga jer izvode neke naročite stvari.

J edna je od Goffmanovih ključnih pronicljivih tvrdnji da je distanca uloge funkcija nečijeg soci jalnog statusa. Ljudi na visokim položaj ima često manifestiraju distancu uloga iz sasvim različitih razloga od onih koji se nalaze na nižim položaj ima. N a primjer, kirurg visokog statusa može pokazivati distancu od svoje aktualne uloge da bi olakšao tenziju među članovima ekipe za izvođenje operaci je . Osobe nižeg statusa obično manifestiraju mnogo viši nivo obrambenost i distanciranja od uloga. N a primjer, osobe koje čiste zahode mogu to raditi na vrlo podsmješljiv i nezainteresiran način. One možda pokušavaju reći promatrač ima da su previše dobre za takav posao.

J edna od najzanimljivijih Goffmanovih knjiga je Stigma, 1 9 6 3 b . , (Stigma). Goffman se zainteresirao za procjep koji postoji između onoga što bi osoba trebala biti , a što naziva virtualnim socijalnim identitetom, i onoga što osoba zapravo jest, odnosno aktualnog socijalnog identiteta. Svatko tko osjeća takav oblik procjepa je stigmatiziran. U knjizi se proučava dramaturška interakcija između stigmatiziranih i normalnih ljudi. Priroda takve interakcije ovisi ο tome koji od dva tipa stigmi zapravo zabrinjava neku osobu. U slučaju diskreditirajuće stigme akter pretpostavlja da je razlika između njegove stvarne i stigmatizirajuće uloge poznata publici, odnosno da joj je evidentna (na primjer, slučaj paraplegičara ili osobe koja nema


ruku) . Diskretna stigma, pak, ostaje nepoznata publici ili se ne opaža na prvi pogled (na primjer, osoba koja ima kolostomiju /operativno udešen anus u predjelu trbuha/ ili je sklona homoseksualnosti ) . Z a nekoga tko spada u grupu s diskre-dit ira jućom stigmom problem se sastoji u tome da tenzija izvire iz činjenice da ljudi poznaju problem. Za nekoga s diskretnom stigmom, dramaturški problem predstavlja baratanje informaci jama tako da problem ostane publici nepoznat .

Pretežni dio teksta knjige Stigma posvećen je osobama s očiglednim, često puta grotesknim stigmama (na primjer, gubitak nosa) . Međut im, upoznavajući knjigu, čitalac postupno shvaća da Goffman zapravo govori ο tome da smo svi stigmatizi

rani, na jedan ili drugi način, u jednom ili drugom trenutku ili soci jalnoj situaciji . Njegove ilustracije uključuju primjere položaja Zidova u pretežno kršćanskoj zajednici, položaj debele osobe u grupi osoba normalne težine, kao i osobe koja je lagala ο svojoj prošlosti i koja stoga mora stalno paziti da to javnost ne sazna.

U ovom trenutku potrebno je spomenuti najnovija usmjerenja i promjene u G o f f m a n o v o m načinu razmišljanja. U knjizi Frame Analysis, 1 9 7 4 . , (Analiza okvira), Gof fman se udaljava od svojih klasičnih simboličko-interakcionističkih kori jena i polazi prema proučavanju manjih struktura socijalnog života. Iako je i dalje vjerovao da ljudi definiraju situacije na način na koji je to odredio W . I. T h o m a s , trudio se unaprijediti to određenje: "Definiranje situacija kao stvarnih svakako ima konzekvenci je , ali one mogu vrlo marginalno utjecati na razvoj tekućih događaja" (Goffman, 1 9 7 4 . : 1 ) . Štoviše, čak i onda kada ljudi definiraju situacije, ne stvaraju ih samo oni. Akcija se definira više putem mehaničkog pristajanja uz pravila, negoli putem aktivnog, kreativnog, procesa pregovaranja. Gof fman proglašava svoj ci l j : "pokušati izolirati neke od osnovnih okvira razumijevanja ko j ima raspolažemo u našem društvu da bismo učinili jasnim događaje i analizirali posebne ugroženosti kojima su ovi referentni okviri izloženi" ( 1 9 7 4 . : 1 0 ) .

Gof fmanov osnovni interes postaju male strukture koje upravljaju mislima i postupcima aktera. Prema mišljenju nekih autora, taj interes označava promjenu Gof fmanovog naglaska i udaljavanje od klasičnog simboličkog interakcionizma. N a primjer, George Gonos kaže da "Goffmanov je rad u suprotnosti s osnovnim elementima i većinom glavnih pretpostavki simboličkog interakcionizma" ( 1 9 7 7 . : 8 5 5 ) . O n smatra da je Gof fmanov rad, posebno knjigu Frame Analysis, bolje shvatiti kao strukturalistički, negoli rad iz područja simboličkog interakcionizma.

Međut im, veliki broj promatrača smatra da se ovdje ne radi ο nekoj većoj Gof fmanovo j preori jentaci j i (Collins, 1 9 8 6 b . ; Perinbanayagam, 1 9 8 5 . ) . N a primjer, Perinbanayagam opisuje Goffmanovu dramaturgiju kao "ispitivanje instrumenata i tehnika komunikaci je koje akteri koriste" ( 1 9 8 5 . : 6 6 ) . M o g l o bi se reći da je Gof fman oduvijek pokazivao dvostruki interes - za strukturiranje i strukture. (Perinbanayagam kaže da su "strukture istodobno i imenice i glagoli" /1985 . :75/) . Prema tome, suprotno Gonosu, Perinbanayagam zaključuje da analiza okvira i simbolički interakcionizam predstavljaju "međuovisne" perspektive 'u G o f f m a n o vom radu ( 1 9 8 5 . : 7 5 ) . (O ovom ćemo problemu raspraviti kasnije u 9 . poglavlju.)

Iako je Gof fman promijenio ili možda nije promijenio svoje stanovište, njegov je raniji rad ο dramaturgiji svakako bio najutjecajniji . Na primjer, David Snow, Louis Zürcher i Robert Peters ( 1 9 8 4 . ) nedavno su proučavali slavlje publike na n o g o m e t n o m igralištu kao dramaturšku predstavu; J a c k Haas i Wil l iam Shaffir ( 1 9 8 2 . ) proučavali su medicinsku profesiju s dramaturškog stajališta; Zürcher


( 1 9 8 5 . ) je ispitivao dramaturgiju ratnih igara, a M i c h i o Kitahara ( 1 9 8 6 . ) se vraća upotrebi dramaturških sredstava (činovi, brodovi , oružje) koja je upotri jebio kapetan Perry da bi Zapadu otvorio Japan u godinama 1 8 5 3 . i 1 8 5 4 .

Grupe i društva

Simbolički interakcionizam interesirao se za međuodnose osobnih misli i akci je, što mu je dalo posebnu perspektivu u proučavanju širih socijalnih struktura.

BLUMER Ο ŠIRIM SOCIJALNIM STRUKTURAMA Simbolički interakcionisti su općenito vrlo kritični spram tendenci je drugih sociologa koji se ustredotočuju na proučavanje makrostruktura. T o R o c k kaže o v a k o : "Interakcionisti odbacuju većinu makrosocioloških teori ja zbog njihove nesigurnosti i preambiciozne metafizike ... a koje nisu pristupačne razumnom ispitivanju" ( 1 9 7 9 . : 2 3 8 ) . Dmitri Shalin naglašava: "interakcionistička kritika klasičnog pogleda na društveni poredak tvrdi da je on izvanjski, bezvremen i deterministički u svakom trenutku i otporan na promjenu" ( 1 9 8 6 . : 1 4 ) . R o c k također kaže i sljedeće : "Dok simbolički interakcionizam ne odbacuje u potpunosti ideju soci jalne strukture, on stavlja glavni akcent na procese, ostavljajući strukturalne metafore na najmanje važnom mjestu" ( 1 9 7 9 . : 5 0 ) .

Blumer se nalazi na čelu onih koji su kritični prema "sociološkom determinizmu [u kojem] se socijalna akcija ljudi razmatra kao neki tijek ili izraz sila koje njima upravljaju, a ne kao djelovanja koja su ljudi ostvarili svojim interpretaci jama situacija u koje su stavljeni" ( 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 4 ) . Ovo usredotočenje na ograničavajuće učinke globalnih socijalnih struktura vodi tradicionalne sociologe prema cjelini pretpostavki ο akterima i djelovanju, koja ih razlikuje od stavova s imboličkih interakcionista. Umjesto da aktere shvaćaju kao one koji aktivno definiraju svoje situacije, tradicionalni sociolozi ih reduciraju na "bezumne robote na soci je-talnoj ili agregatnoj razini" (Manis i Meitzer , 1 9 7 8 . : 7 ) . Nastojeći se odvojiti od determinizma i slike aktera nalik robotima, simbolički interakcionisti imaju vrlo različit pogled na globalne socijalne strukture, pogled koji ć e m o ovde predstaviti stajalištima Blumera .8

Prema Blumeru, društvo se ne sastoji od makrostruktura. Bit društva valja potražiti u akterima i akcij i : "Ljudsko društvo treba promatrati kao da se sastoji od djelatnih osoba, a život društva kao da se sastoji od njihovog djelovanja" (Blumer, 1 9 6 1 . / 1 9 6 9 . : 8 5 ) . Ljudsko društvo je djelovanje; grupni život je "kompleks tekućih aktivnosti". Međut im, društvo se ne sastoji samo od množine izoliranih akcija. Postoji i kolektivna akcija koja uključuje "osobe koje usklađuju svoje pravce akcije jedne s drugima ... učesnici koji ukazuju jedni na druge, a ne usmjeravaju se samo sami prema sebi" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 6 ) . T o je M e a d nazvao socijalnim činom, a Blumer zajedničkom akcijom.

Blumer prihvaća ideju širenja struktura - šire strukture proistječu iz mikropro-cesa. Z a njega je zajednička akcija najširi tip akcije. Takva akcija nije samo suma ukupnih individualnih djela - ona posjeduje i svoj osobni karakter. O n a nije

8 Iako simbolički interakcionisti prihvaćaju taj Blumerov stav, Wood i Wardell (1983.) smatraju da Mead nije imao "astrukturalnu predrasudu". Vidi također i kod Joas (1981 . ) .


izvanjska, niti prinudna za aktere i njihove akci je; naprotiv, nju stvaraju akteri i njihove akci je. Proučavanje zajedničke akcije je , prema Blumerovom stajalištu, pravo područje sociologijskih istraživanja.

Iz ove rasprave može se dobiti utisak da je zajednička akcija gotovo u potpunosti fleksibilna - odnosno, društvo može postati sve ono što akteri žele da postane. Međut im, Blumer nije bio spreman ići tol iko daleko. O n smatra da svaka instanca zajedničke akcije mora biti iznova oblikovana, no također uviđa i to da će takav tip akcije najvjerojatnije imati "dobro uspostavljen i repetitivan oblik" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 7 ) . N e samo da većina zajedničkih akcija slijedi neke obrasce, nego je Blumer čak spreman priznati da je takva akcija obično rukovođena sistemom unaprijed postavljenih značenja, kakvi su kultura i socijalni poredak.

Učinit će se da Blumer priznaje postojanje i širih struktura i nj ihovog značenja. Ovdje Blumer slijedi Meada (1934 ./1962 . ) koji priznaje da su takve strukture vrlo značajne. Usprkos tome, one ipak imaju krajnje ograničenu ulogu u s imbol ičkom interakcionizmu. Blumer je naime vrlo često tvrdio da šire strukture ne predstavljaju ništa više od "okvira" u koj ima se stvarno bitni aspekti soci jalnog života -akcija i interakci ja odvijaju (Blumer, 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 7 ) . Sire strukture stalno postavljaju cjeline uvjeta i ograničenja na ljudsku akciju, no one ih ne određuju. Prema tome, ljudi ne funkcioniraju u okviru konteksta kakav je , na primjer, društvo; oni djeluju u situacijama. Sire strukture su značajne jer oblikuju situacije u koj ima pojedinci djeluju i osiguravaju im čvrste cjeline simbola koj i im omogućuje djelovanje.

Pa čak i onda kada Blumer raspravlja ο takvim unaprijed postavljenim obrasci

ma, on oklijeva jasno kazati da su "područja unaprijed propisanog ponašanja tol iko prirodna, svojstvena i očekivana u grupnom životu ljudi, kao i ona područja koja pokrivaju unaprijed utvrđeni i vjerno slijeđeni recepti zajedničke akci je" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 8 ) . Unaprijed propisana područja ponašanja ne samo da su mnogobro jna , nego se čak i u njima zajednička akcija stalno kreira i rekreira. Akteri su upravljani općenito prihvaćenim značenjima u tim kreiranjima i rekrei-ranjima, no njima nisu determinirani . M o g u ih prihvatiti, no također mogu vršiti manje ili čak veće izmjene značenja. Prema Blumerovim ri ječima, "Socijalni proces je taj koji u grupnom životu stvara i podržava pravila, a nisu pravila ta koja stvaraju i podržavaju grupni život" ( 1 9 6 9 b . : 1 9 ) .

Sasvim je jasno da Blumer nije želio dodijeliti kulturi neovisan i prinudan status u svom teori jskom sistemu. Također , takav status nije želio dati niti proširenim vezama grupnog života ili onome što se obično naziva "socijalna struktura", kao na primjer, podjela rada. "Mreža ili institucija ne funkcionira automatski zbog svoje unutarnje dinamike ili zahtjeva sistema; ona funkcionira stoga što ljudi na različitim mjestima nešto rade, a to što rade rezultat je načina na koji definiraju situaciju u kojo j su pozvani djelovati" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 9 ) .

METODOLOGIJSKI PRINCIPI

Osim teorijskih principa, simbolički interakcionisti su razvili i važne metodologi j -ske principe.


Blumer ο metodama

Blumer je veoma uvažavao teškoće do kojih dolazi kada se proučavaju akcija i interakci ja u stvarnom svijetu. Cesto je govorio ο "tvrdoglavom karakteru" stvar

nog svijeta. Sociolozi stalno moraju pronalaziti i razvijati nove načine koj ima bi ga proučavali . Potrebno je razvijati znanstvene modele , stalno ih testirati u stvarnom svijetu, a oni mogu biti korisni jedino ako nam pomognu bolje razumjeti svijet.

Blumer je bio oštar kritičar onoga što je držao tendenci jom bezumnog scijentiz-ma u sociologi j i . O n ne odbacuje upotrebu kvantitativnih metoda iako ih smatra manje značajnima negoli većina konvencionalnih sociologa. Z a razumijevanje stvarnog svijeta mnoge se metode mogu pokazati korisnima. Sl ično tome, B lumer ( 1 9 5 6 . / 1 9 6 9 . ) je kritičan i prema tendenciji da se kompleksnost soci jalnog života reducira na znanstvene varijable. Pojednostavljena korelaci ja varijabli uglavnom ignorira interpretativni proces koji je tol iko bitan za socijalni život. B lumer kritizira apstraktne teorijske sheme zbog sličnih razloga: "(one predstavljaju) prvenstveno interpretaci ju koja ureduje svijet prema svojem kalupu, a ne proučava nastajanje empirijskih činjenica pomoću kojih bi se vidjelo da li teori ja funkcionira" ( 1 9 5 4 . / 1 9 6 9 . : 1 4 1 ) .

Blumer također kritizira većinu sociologijskih koncepata koj i služe kao recepti za ono što bi sociolozi trebali vidjeti u stvarnom svijetu. Takvi koncepti uzrokuju veliko nasilje nad stvarnošću toga svijeta. Umjesto tradicionalnih koncepata , Blumer podržava upotrebu "senzitirajućih koncepata" ( 1 9 5 4 . / 1 9 6 9 . : 1 4 8 ) , što jednostavno sugerira gdje da promatramo, što da gledamo, a da t ime č inimo što manje nasilja nad stvarnim svijetom. Konačno , Blumer predlaže korištenje simpa-tičke (suosjećajne) introspekcije za proučavanje soci ja lnog života . D r u g i m ri ječ ima, u svoj im proučavan j ima s imbol ički interakcionis t i mora ju se staviti u položa j aktera ko je proučavaju kako bi mogli razumjeti s i tuaci je p r o m a t r a n e s n j ihovog stajališta. T o nas vodi k prefer iranju "mekih" pred "tvrdim" m e t o d a m a u s i m b o l i č k o m in terakc ionizmu. Pa ipak, B lumer ni je v jerovao da ta prednos t ref lekt ira znanstvenu nedozrelost soc io logi je ; ona više ukazuje na njen specif ični predmet istraživanja.

Blumer nije bio samo jedini glasnogovornik simboličkog interakcionizma u metodologi jskim pitanjima (ili bilo kojem drugom pitanju). N o da bismo dobili osjećaj barem ο jednoj shizmi u s imboličkom interakcionizmu, raspravit ć e m o metodološke razlike između Blumera kao glasnogovornika Čikaške škole i M a n -forda Kuhna, glavnog predstavnika škole simboličkog interakcionizma sa Sveučilišta u Iowi.

B L U M E R P R O T I V K U H N A Ο M E T O D A M A

Najvažnije razlike između Blumera i Kuhna su metodologi jske naravi (Meitzer , Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . ) . Blumer se, kako smo već vidjeli, zalaže za korištenje distinktivne metodologi je za proučavanje ljudskog ponašanja, metodologi je koja nije generalizirajuća. M a n f o r d Kuhn ( 1 9 6 4 . ) nasuprot, naglašava jedinstvenost znanstvenih metoda ; sva znanstvena područja, uključujući i sociologi ju, mora ju težiti generalizaciji i zakonima. Iako se Blumer i Kuhn slažu barem ο j ednom bitnom predmetu s imboličkog interakcionizma, a to je ono "što se događa 'unutar ljudskih glava'" (Meitzer, Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . : 5 7 ) , razilaze se u procjeni kako to treba proučavati .


Blumer teži korištenju simpatičke introspekcije da bi iznutra, kroz akterove oči , proučavao svijet. Sociolozi trebaju koristiti vlastitu intuiciju da bi se uživili u stajališta aktera koja proučavaju, idući čak tol iko daleko da upotrebl javaju iste kategori je koje koriste i akteri. Kuhn se interesira za iste empiri jske fenomene , no upozorava sociologe da odbace neznanstvene tehnike i umjesto toga koriste otvorene bihevioralne indikatore uz pomoć kojih će znati što se događa u glavama aktera. N a primjer, odgovori ispitanika na serije pitanja morali bi predstavljati podatke za simboličke interakcioniste, a ne "nepouzdana" i "neznanstvena" intuicija sociologa.

Osim navedenog Blumer prihvaća i manje formalne "senzitirajuće" koncepte , odbacujući upotrebu znanstvenih radnih koncepata kojim se definira stvarni svijet . Kuhn naginje upotrebi tradicionalnih znanstvenih metoda, koristeći istraživačke varijable i radne definicije. Na primjer, Kuhn operacionalizira koncept osobe koji može biti koristan za tradicionalne simboličke interakcioniste kada pokušava odgovorit i na pitanje "Tko sam ja?". Odgovori koje ljudi na ovako postavl jeno pitanje daju smatraju se empiri jskim manifestaci jama osobe. T a k o d e r , B lumer je bio sklon napasti sociologijske varijable kao mehanička oruđa, a Kuhn ih prihvaća i koristi . T a m o gdje Blumer vidi mnogo elemenata nepredvidljivosti ljudskih akcija, Kuhn smatra da je akcija socijalno determinirana te da, prema tome, može biti znanstveno proučavana kako bi se utvrdili uzroci akci je. K o n a č n o , Blumer razmišlja u pojmovima kontinuiranog procesa, dok je Kuhn skloniji korištenju više statičkih pojmova koji su također mnogo prihvatljiviji znanstvenom proučavanju.

B L U M E R O V A I N T E R P R E T A C I J A M E A D A

Rasprava između onih koji podržavaju Blumera i onih koji podržavaju Kuhna se nastavlja, no Blumerova je ori jentaci ja još uvijek dominantni ja u okviru simboličkog interakcionizma. Međut im, nedavno su se pojavila pitanja ο tome da li je stvarno Blumer toliko iskren prema meadovskim kori jenima, kako to sam tvrdi (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . ; Warshay i Warshay, 1 9 8 6 . ) . 9 Clark McPhai l i Cynthia R e x r o a t ( 1 9 7 9 . ) smatraju da postoje značajne razlike u metodologi jskim ori jentaci jama M e a d a i Blumera. Zbog utjecaja biheviorizma M e a d je mnogo više bio ori jentiran prema "tvrdim" znanostima negoli Blumer, pa je M e a d čak možda bio bliži Kuhnu od Blumera. McPhai l i C. Rexroa t izražavaju svoj stav na sljedeći način: "Meadovo naglašavanje sistematskog promatranja i eksperimentalnog istraživanja dosta je različito od Blumerove naturalističke metodologi je ... Natura-lističko istraživanje ne nastavlja niti proširuje Meadovu teorijsku perspektivu, a niti je Blumerov referentni okvir prilagođen istraživanju i razvoju Meadovih teori jskih ideja " ( 1 9 7 9 . : 4 4 9 ) .

Blumer je ( 1 9 8 0 . ) oštro odgovorio na optužbe koje su mu uputili McPhai l i Rexroat . O n smatra da su oni "ozbiljno krivo interpretirali" njegove poglede ο soci jalnoj stvarnosti i naturalističkom proučavanju, kao i M e a d o v e poglede na soci jalno ponašanje i znanstvenu metodu. McPhai l i Rexroa t ( 1 9 8 0 . ) odgovaraju da Blumer u svojem odgovoru ne uspijeva specificirati svoje kriterije ko j ima kritizira njihovu krivu interpretaciju Meadovog rada te da također nije u stanju sistematski podržati svoju poziciju. Blumer je optužen da često ne citira relevantne

9 Ο nejasnoćama u Meadovom radu, posebno u knjizi Mind, Self and Society i nemogućnosti jednoznačne interpretacije vidi u Fine i Kleinman (1986. ) .


odlomke M e a d o v o g rada u svojoj protuargumentaci j i . McPhai l i R e x r o a t zastupaju stajalište da u mnogim slučajevima Blumer " jednostavno drži da njegova interpretaci ja M e a d a predstavlja onu ispravnu interpretaci ju" ( 1 9 8 0 . : 4 2 0 ) . N a koncu, ponovno susrećemo Blumera koji tvrdi da je njegova interpretaci ja M e a d a ispravna i McPhai la i Rexroat koji misle suprotno. Iako je ova rasprava od općenitog značenja, historijska je činjenica da je Blumerova interpretacija M e a d o v e pozici je, a ne sama M e a d o v a metodologi jska pozicija, postala dominantna ori jentaci ja u s imbol ičkom interakcionizmu.

Ključni e lement u raspravi između Blumera te McPhai la i C. R e x r o a t je problem suprotnosti između "tvrdih" i "mekih" znanosti. Prema Blumerovom stajalištu, McPhai l i Rexroa t su zainteresirani za jačanje "tvrde" znanstvene slike M e a d o v e teori je :

"Ja u potpunosti odbacujem raspravu McPhaila i Rexroat ο ontologijskim i metodolo-

gijskim razlikama između Meada i mene. Njihova osnovna intencija je da potvrde i promoviraju specijalni način znanstvenog ispitivanja koji se oslanja na kontrolirane eksperimente. Međutim, oni također sebe smatraju nastavljačima Georgea Herberta Meada. Stoga su prisiljeni interpretirati Meada na takav način da podrže svoju metodo-logijsku orijentaciju. To pokušavaju činiti na dva načina. Prvo, pokušavaju interpretirati Meadovu misao kao 'znanstvenu metodu' na takav način da ona podržava njihovu metodologijsku pretpostavku. Drugo, nastoje prikazati Meadov 'socijalni biheviorizam' na takav način da se dobro uklapa u njihovu eksperimentalnu ili skoro eksperimentalnu orijentaciju"

(Blumer, 1980 :414 -415) .

U svom odgovoru Blumeru McPhai l i Rexroa t zastupaju stajalište da je M e a d ci jenio / eksperimentalne i neeksperimentalne metode. Neovisno ο tome da li je zaista tako, za razliku od Blumera McPhai l i Rexroat ipak inkliniraju prema "tvrdim" znanostima, odnosno eksperimentalnom pristupu s imboličkom interakcionizmu. Osnovni je problem mogu li kompleksni oblici soci jalnog ponašanja biti predmetom eksperimentalnog proučavanja. Blumer drži da ne mogu, dok McPhai l i Rexroa t misle da mogu. Ovdje smo u osnovnim crtama predočili nešto noviju varijantu rasprave između Blumera i Kuhna.

KRITIKA

Analiziravši ideje simboličkog interakcionizma, posebno one Cikaške škole, M e a da, Blumera i Gof fmana, u nastavku ćemo nabrojit i neke od osnovnih kritika ove ori jentaci je .

Prva kritika sadržana je u tvrdnji da je osnovni tijek simboličkog interakcionizma vrlo brzo odustao od primjene konvencionalnih znanstvenih tehnika. Eugene Weinstein i Judith T a n u r to iskazuju na sljedeći način: "Činjenica da je sadržaj svijesti kvalitativan ne znači da njene vanjske ekspresije ne mogu biti kodirane, klasificirane pa čak ni izbrojene" ( 1 9 7 6 . : 1 0 5 ) . Znanost i subjektivizam nisu m e đ u sobno iskl jučivi .

Drugo, M a n f o r d Kuhn ( 1 9 6 4 . ) , Wil l iam Kolb ( 1 9 4 4 . ) , Bertrand Meitzer , J a mes Petras i Larry Reynolds ( 1 9 7 5 . ) , kao i mnogi drugi, kritiziraju nejasnoću osnovnih Meadovih koncepata kao što su, na primjer, svijest, osoba, ja i mene . U


najopćenit i jem smislu, Kuhn ( 1 9 6 4 . ) govori ο nejasnoćama i kontradikci jama u M e a d o v o j teorij i . Osim kritike Meadove teori je , svi oni dovode u pitanje mnoge od osnovnih simboličko-interakcionističkih koncepata radi nj ihovog konfuznog i nepreciznog značenja pa, prema tome, i nemogućnosti da se koriste kao čvrsta osnovica teori je i istraživanja. Budući da su takvi koncepti neprecizni, teško ih je , ako ne i nemoguće, operacionalizirati ; zbog toga se ne mogu izvesti pretpostavke podobne za testiranje (Stryker, 1 9 8 0 . ) .

T r e ć a kritika simboličkog interakcionizma sadržana je u tvrdnji da ignorira šire socijalne strukture. Nešto manje prediktivna je četvrta kritika, koja smatra da simbolički interakcionizam nije dovol jno mikro usmjeren, da ignorira značenje nesvjesnog i emoci ja (Meitzer, Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . ; Stryker, 1 9 8 0 . ) . S l ično tome, simbolički je interakcionizam bio kritiziran i zbog ignoriranja takvih psihologijskih činilaca kakvi su, na primjer, potrebe, motivi, intencije i aspiracije. U težnji da poreknu postojanje različitih snaga koje potiču aktera na djelovanje, simbolički interakcionisti se umjesto toga koncentriraju na značenja, s imbole, akcije i interakci je . Oni ignoriraju psihologijske činioce koji mogu pokretat i aktera na djelovanje, što podsjeća i na njihovo negiranje širih socijalnih ograničenja aktera. U oba navedena slučaja, simbolički interakcionisti su optuženi da prave od svakodnevnog života "fetiš" (Meitzer , Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . : 8 5 ) . T o , s druge strane, dovodi do pretjeranog naglašavanja značenja trenutnih situacija, odnosno postojanja "opsesivnog interesa" za prolazno, epizodno ili nestalno" (Meitzer , Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . : 8 5 ) .

Osnovna kritika simboličkog interakcionizma inzistira da ovaj pristup ignorira šire socijalne strukture. T o se izražava na više načina. N a primjer, Weinste in i T a n u r ( 1 9 7 6 . : 1 0 6 ) zastupaju stajalište da simbolički interakcionisti ignoriraju međusobnu povezanost ishoda pojedinih situacija: "Udruženi ishodi stvaraju povezanost između epizoda procesa interakcije i one trebaju zanimati sociologiju kao takvu ... Koncept socijalne strukture je nužan da bi se uspješno izašlo na kraj s nevjerojatnom gustoćom i kompleksnošću odnosa koj ima su epizode simboličkih interakci ja međusobno povezane". Sheldon Stryker zastupa stajalište da mikroori -jentaci ja s imboličkog interakcionizma služi "da minimizira ili čak negira činjenicu socijalne strukture i utjecaj makroorganizaci jskih osobina društva na ponašanje ljudi" ( 1 9 8 0 . : 1 4 6 ) . Meitzer , Petras i Reynolds smatraju da je slabost s imboličkog interakcionizma na strukturalnoj razini jedan od dva osnovna problema:

"Od svih osnovnih problema simboličko-interakcionističke paradigme, dva su najznačajnija: (1) ograničeno razmatranje ljudskih emocija i (2) nebriga za socijalnu strukturu. U biti, prvo od navedenih ograničenja implicira da simbolička interakcija nije dovoljno psihologijska, dok drugo implicira da simbolička interakcija nije dovoljno sociologijska"

(Meitzer, Petras i Reynolds, 1975. : 120) .

PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU

Da bi postao adekvatniji tip sociologijske teori je, simbolički interakcionizam se mora ori jentirati na proučavanje manjih, ali i širih socijalnih fenomena. Ori jentacija na globalnije strukture čini se važnijim zadatkom. Zakl jučit ć e m o ovo poglav-


lje s raspravom ο radu Sheldona Strykera ( 1 9 8 0 . ) i njegovom naporu da razvije makroskopski je orijentirani simbolički interakcionizam. (Za raspravu koja se suprotstavlja spomenutom tipu razvoja, vidi Rock , 1 9 7 9 . ) . Složit ć e m o se s Davidom R. Mainesom ( 1 9 7 7 . ) koji zastupa stajalište da simbolički interakcionizam nije u potpunosti ignorirao šire socijalne strukture, iako im nije posvetio tol iko pažnje kol iko su to učinili strukturalni funkcionalizam i konfliktna teori ja. Međut im, Maines je također u pravu kada kaže da "ne postoji ništa bitno u ovoj ori jentaci j i što bi sprečavalo provođenje analize socijalnih organizacija i socijalne strukture" ( 1 9 7 7 . : 2 3 5 ) , a to je upravo ono što ilustrira Strykerov rad.

Stryker utvrđuje integrativni cilj simboličkog interakcionizma ovako: "Zadovoljavajući teorijski okvir mora premostiti socijalnu strukturu i l ičnost, mora biti u stanju udaljiti se od nivoa ličnosti, uputiti se k nivou širih struktura i zatim se ponovno opet vratiti ... M o r a postojati konceptualni okvir koj i će olakšati kretanje kroz nivoe organizacija i osoba" ( 1 9 8 0 . : 5 3 ) . Nedavno je Perinbanayagam artikulirao sličan cilj za simbolički interakcionizam: "postojanje strukture i značenja , osobe i drugih, dijalektike postojanja i širenja, što nas vodi prema di jalektičkom interakcionizmu" ( 1 9 8 5 . : X V ) . Stryker je svoju ori jentaci ju ugradio u Meadovski simbolički interakcionizam, no težio je proširiti ga na soci jetalnu razinu, prvenstveno kroz upotrebu teorije uloga:

"Ova verzija započinje s Meadom, no ide i dalje uvodeći teorijske koncepte i principe teorije uloga da bi adekvatno raspravila s recipročnim utjecajem socijalne ličnosti i socijalnih struktura. Centar u ovom recipročnom utjecaju jest interakcija. U tom kontekstu socijalnog procesa, odnosno u neprekidnim obrascima interakcija koje povezuju individualne aktere, socijalna struktura djeluje kao ograničavajući element koncepta osobe, njene definicije situacije, bihevioralnih mogućnosti i repertoara ponašanja osoba, usmjeravajući interakciju koja je u tijeku"

(Stryker, 1980 . :52 ) .

Stryker razvija svoju ori jentaci ju u osam osnovnih principa:

1 . Ljudska akcija ovisi ο poznatom i uređenom svijetu u kojem imena i klasifikacija imaju značenje za aktere. Kroz međusobnu interakciju ljudi uče klasificirati svijet te kako se prema njemu trebaju ponašati .

2 . M e đ u najvažnijim stvarima koje ljudi nauče jesu simboli koji se upotrebl javaju da bi označili socijalne položaje pojedinaca. Ovdje je značajno naglasiti da Stryker razmišlja ο položaj ima u strukturalnim pojmovima: "položaji su rela

tivno stabilne morfologi jske komponente socijalne strukture" (Stryker, 1 9 8 0 . : 5 4 ) . Stryker također ulogama daje centralno značenje shvaćajući ih kao zajednička bihevioralna očekivanja povezana sa socijalnim položaj ima.

3 . Stryker također prihvaća značenje širih socijalnih struktura iako je sklon, kao i drugi simbolički interakcionisti , da ih zamisli kao organizirane obrasce ponašanja. Osim toga, njegova rasprava tretira socijalnu struktura samo kao "okvir" u kojem ljudi djeluju. U okviru tih struktura ljudi imenuju jedni druge, odnosno prepoznaju jedan drugogoga kao onoga koji zauzima neki položaj . Ponašajući se na taj način, ljudi izazivaju recipročna očekivanja, odnosno predodžbu ο tome što svatko od njih treba očekivati od drugoga.

4 . Nadal je , funkcionirajući u tom kontekstu, ljudi ne samo da imenuju jedni druge, nego i sami sebe; oni primjenjuju statusna određenja sami za sebe.


Takva samodredenja postaju dijelovi ličnosti, internalizirana očekivanja, odnosno njihova vlastita ponašanja.

5 . Kada interaktiraju, ljudi definiraju situaciju imenujući druge učesnike, sami sebe, kao i posebne aspekte situacije. T e definicije zatim koriste akteri da bi organizirali svoje ponašanje.

6 . Soci jalno ponašanje nije determinirano socijalnim značenjem, iako je njime ograničeno. Stryker je strogi pristalica ideje stvaranja uloge. Ljudi ne mogu jednostavno zauzimati uloge; oni zauzimaju aktivnu, kreativnu ori jentaci ju spram svojih uloga.

7. Soci jalne strukture također služe ograničavanju stupnja do kojeg su uloge "proizvedene", a ne tek jednostavno "zauzete". Neke strukture dozvoljavaju više kreativnosti , a neke manje.

8 . Mogućnost i stvaranja uloga čine mogućim različite socijalne promjene. Promjene se mogu dogoditi u socijalnim definici jama - u imenima, s imbolima i klasifikacijama, kao i u mogućnostima interakcije. Kumulativni učinak navedenih promjena može dovesti do značajnije izmjene u širim soci jalnim strukturama.

Iako Stryker ovdje nudi korisan početak za stvaranje mnogo adekvatnijeg simboličkog interakcionizma, njegov prijedlog ipak ima mnoga ograničenja. N a j važniji nedostatak sastoji se u tome da on vrlo malo govori samo ο širim soci jalnim strukturama. Stryker u svom radu uvida potrebu integracije tih širih struktura, međutim priznaje da "potpuno razrađen razvoj ideje ο tome kako to inkorporiranje treba izvršiti stoji izvan dometa ovoga rada" (Stryker, 1 9 8 0 . : 6 9 ) . Stryker uviđa samo ograničenu buduću ulogu strukturalnih varijabli širih socijalnih e lemenata u okviru simboličkog interakcionizma. N a koncu, on se nada da će inkorporiranje takvih socijalnih činilaca kakvi su, na primjer, klasa, status i m o ć kao varijabli koje će ograničavati interakciju, biti moguće, no nije uvjeren da će simbolički interakcionizam raščlanjivati međuodnose navedenih strukturalnih varijabli (Stryker, 1 9 8 0 . ) . Očigledno, ovi se problemi moraju ostaviti drugim teori jama i raspravi koja će se mnogo više usmjeriti prema širim socijalnim fenomenima.

Sličan pokušaj povezivanja sa širim strukturama može se naći u radu Rober ta Perinbanayagama, posebno u njegovoj ideji ο programima, odnosno ο "planovima koji se moraju razvijati u vremenu kao i ο akcijama koje se moraju započeti da bi se izvršile u nekom kasnijem trenutku" ( 1 9 8 5 . : 1 0 4 ) . Programi nisu mentalne fantazije, nego su "esencijalno socijalni i sistematski uključuju druge učesnike, kao i investiranje vremena, resursa (novac i si.) i institucionalnih struktura kao što su obitel j , škole, banke i birokraci je" (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . : 1 0 4 ) . Programi imaju temporalnu dimenziju i mogu imati formu bližih programa koj i se odnose na neposrednu budućnost ("Sutra ću ići u školu"), intermedijalnih programa koji raspravljaju ο nečijim životnim planovima ("Bit ću sociolog") i konačnih programa koji se odnose na nešto što će se desiti kasnije ("Poslije smrti, otići ću u ra j" ) . Značajni je je za našu sadašnju raspravu razmatranje ο socijalnim strukturama programa, posebno ο broju aktera koji su uključeni u njih. Program može uključivati samo jednog učesnika, no najčešće će uključiti više osoba i rangirat će ih počev od dijade (muž i žena), pa do naroda, odnosno ci jelog ljudskog roda. Programi nisu povezani sa širim društvom u odnosu na broj ljudi koji je u njega ukl jučen, nego je socijalna struktura društva ona koja utječe na pristupačnost


određenih programa različitim grupama. U tom smislu, na primjer, rasa, etnički status i socijalna klasa omogućavaju nekim grupama pristup određenim programima, a zatvaraju ih nekim drugim grupama.

SAŽETAK

Simbolički interakcionizam, isto kao i strukturalni funkcionalizam, m n o g o je godina dominantna struja u američkoj sociološkoj teori j i . Odnedavna, međutim, njegov se značaj smanjuje. Ipak, on još uvijek ima i historijski i suvremeni značaj .

Ovo smo poglavlje započeli kratkom raspravom ο kori jenima s imboličkog interakcionizma, ο f i lozofskom pragmatizmu ( John Dewey) i psihologi jskom bihe-

viorizmu ( John B. W a t s o n ) . Iz zajedničkog utjecaja pragmatizma, biheviorizma, i drugih činilaca kakav je, na primjer, Simmelova sociologija, simbolički interakcionizam se razvio u 1 9 2 0 - i m godinama na Sveučilištu u Chicagu.

Simbolički interakcionizam koji se razvio na takvim temel j ima u oš trom je kontrastu prema sociologi jskom redukcionizmu, biheviorizmu i makroori jent ira-nim sociologijskim teori jama poput, na primjer, strukturalnog funkcionalizma. Njegova distinktivna ori jentaci ja usmjerena je prema duhovnim mogućnost ima ljudi i nihovim međuodnosima spram akcije i interakci je. Sve se to konceptualizi-ralo u pojmu procesa; tu nije bilo volje da se autor potiče bilo unutarnj im psihologijskim stanjima, bilo širim strukturalnim silama.

Najznačajni j i rad u okviru simboličkog interakcionizma je M e a d o v a knjiga Mind, Self and Society. U osnovi, M e a d je težio proširiti principe psihologijskog biheviorizma prema jednom od osnovnih interesa pragmatizma - na duhovne procese. M e a d o v osnovni interes bio je proučavanje odnosa između mentalnih procesa, akcije i interakcije. Analizirajući ove odnose on definira mnoge od temeljnih interesa simboličkog interakcionizma: pokrete , simbole, jezik, značenja, osobu, ja i mene, kao i socijalizaciju. Iako nam M e a d mnogo govori ο svijesti i osobi , njegov je rad relativno siromašan u analizi društva, širih društvenih struk

tura ili institucija općenito . Trenutni status teorije simboličkog interakcionizma može se sumirati navođe

njem njegovih osnovnih principa:

1 . Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, raspolažu sposobnošću razmišljanja.

2 . Sposobnost razmišljanja oblikovana je procesom socijalne interakci je . 3 . U soci jalnoj interakciji ljudi uče ο značenjima i simbolima koji im omoguća

vaju da koriste specifičnu ljudsku sposobnost razmišljanja. 4 . Značenja i simboli omogućavaju ljudima sprovođenje specifičnih ljudskih

akcija i interakcija. 5 . Ljudi posjeduju sposobnost da modificiraju i promijene značenja i simbole

koje koriste u akci jama i interakci jama na temelju svojih interpretaci ja situacija.

6 . Ljudi mogu provoditi ove modifikaci je i promjene zbog sposobnosti da međusobno interaktiraju, što im omogućava ispitivanje raznih tokova akcija, razmatranje relativnih prednosti i manjkavosti, te odabiranje najpovoljnije akci je .


7. Prepletanje obrazaca akcije i interakcije stvara grupe i društva.

U okviru ovih općih principa trudili smo se razjasniti prirodu rada nekol iko značajnih mislilaca u tradiciji simboličkog interakcionizma, uključujući Charlesa H o r t o n a Cooleya , Herberta Blumera, Morr isa Rosenberga i najznačajnijeg, Ervinga Gof fmana . Detal jno smo obratili pažnju na Goffmanovu dramaturšku analizu osobe kao i na njegov rad ο "distanci uloge" i stigmi. Međut im, također smo uočili da Gof fmanov noviji rad prelazi aspekte njegovog ranijeg rada i upućuje se prema strukturalnoj analizi.

Iako se ovaj puta nismo interesirali posebno za metodologi ju per se, nekol iko metodologi jskih principa simboličkog interakcionizma raspravili smo stoga što su nam oni pomogli u postizanju boljeg razumijevanja njegove teorijske ori jentaci je . Ovdje je posebno značajna rasprava između Blumera, koji predstavlja "mekši", intuicijski tip čikaške ori jentaci je prema simboličkom interakcionizmu, i M a n f o r -da Kuhna koji predstavlja više "tvrdoznanstveni" pristup karakterističan za školu sa Sveučilištu Iowa. Iako se ova rasprava nastavlja, čikaški pristup ostao je u okviru simboličkog interakcionizma dominantan.

Zaključili smo ovo poglavlje raspravom ο različitim krit ikama simboličkog interakcionizma, posebno njegovih slabosti na nivou proučavanja širih fenomena. U tom smislu raspravili smo Strykerove nedavne napore da usmjeri razvoj s imboličkog interakcionizma prema strukturalnoj razini.

ŠESTO POGLAVLJE: Fenomenologijska sociologija i etnometodologija

SLIČNOSTI I RAZLIKE

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA IDEJE EDMUNDA HUSSERLA TEORIJE ALFREDA SCHUTZA PRIMJERI FENOMENOLOGIJSKE SOCIOLOGIJE

ETNOMETODOLOGIJA PRIMJERI IZ ETNOMETODOLOGIJE KRITIKA TRADICIONALNE SOCIOLOGIJE ETNOMETODOLOGIJA: OSNOVNI PROGRAM PREMA STRUKTURALNIM OGRANIČENJIMA

SAŽETAK

F e n o m e n o l o g i j s k a sociologija i e tnometodologi ja dvije su teori je ο koj ima se najviše raspravlja u suvremenoj sociologijskoj teori j i . Ο njima se često raspravlja zajednički. George Ritzer ( 1 9 7 5 a . ) vidi ih kao dvije teori jske komponente paradigme socijalne definici je; M o n i c a Morr i s ( 1 9 7 7 . ) vidi ih kao dvije varijatne "kreativne sociologi je" ; J a c k Douglas ( 1 9 8 0 . ) i Andrew Weigert ( 1 9 8 1 . ) raspravljaju ο njima pod naslovom "sociologije svakodnevnog života"; a Richard Hilbert , ( 1 9 8 6 . ) tretira ih kao varijante "socijalnog konstrukcionizma". 1 Međut im, postoje uvjerljivi razlozi zbog kojih se ο tim teori jama ne smije raspravljati u cjelini. Stoga, poslije kratke analize njihovih sličnosti i razlika, razmotrit ć e m o ih odvojeno. Prvo ć e m o raspraviti ο fenomenologi jskoj sociologij i , budući da je ona starija i u temeljila je kori jene razvoju etnometodologi je . Kasnije ćemo raspraviti ο nekim osnov

nim aspektima etnometodologi je kao sociologijske teori je .

SLIČNOSTI I RAZLIKE

Suvremeni praktičari fenomenologi jske sociologije i e tnometodologi je svoje intelektualne kori jene vezuju uz filozofski rad Edmunda Husserla ( 1 8 5 9 - 1 9 3 8 ) . M n o ge od njegovih ideja predstavljaju inspiraciju za cijeli niz suvremenih aspekata fenomenologi jske sociologije. Štoviše, one su bile i glavna inspiracija rada Alfreda Schutza. Schutz preuzima Husserlovu filozofiju i transformira je u sociologi ju, a

Navedeni nazivi ne obuhvaćaju samo ove teorije. Simbolički interakcionizam ο kojem smo detaljno raspravljali u 5. poglavlju, i egzistencijalistička sociologija ο kojoj ćemo raspravljati u 9. poglavlju, također su često uključeni u iste kategorizacije. Međutim, fenomenologijska sociologija i etnometodologija predstavljaju dvije teorije ove vrste koje zaokupljaju najveću pažnju.


Husserlova filozofija leži u osnovici i fenomenologi jske sociologije i e t n o m e t o d o logije. Suvremena fenomenologi jska sociologija gotovo je izravno vezana uz Schutzov rad. U slučaju etnometodologi je , Husserlov utjecaj je manje izravan. Harold Garfinkel , osnivač etnometodologi je , studirao je sa Schutzom, a Garf inke-lova adaptacija (kao i ona njegovih sljedbenika) Schutzovih ideja predstavlja glavni temelj e tnometodologi je .

Obadvije se teori je na sličan način interesiraju za socijalni svijet. Ob je se usredotočuju na socijalne definicije - na to kako akteri definiraju soci jalne situacije i kako se ponašaju u odnosu na te definicije (Ritzer, 1 9 7 5 a . ) . Obadvije su kreativne sociologi je, što znači da akteri nisu pasivni primaoci , nego aktivni kreatori socijalne scene u kojoj djeluju (Morris , 1 9 7 7 . ) . Osim toga, fenomenologi ja i e tnometodologi ja imaju mikro pogled na sociologiju svakodnevnog života, o d n o sno, na krajnje uobičajena mišljenja i djelovanja (Douglas, 1 9 8 0 . ) . Soci jalne definici je, kreativnost i mikroori jentaci ja nisu samo bitni elementi koje dijele obje teori je , nego oni također ilustriraju i njihova područja interesa koja se preklapaju.

Usprkos ovih i drugih sličnosti, mnoge pristalice ovih teori ja čini se da se slažu u tome da postoje i razlike te da ih je najbolje držati odvojenima. N a primjer, J am es H e a p i Phillip Roth ( 1 9 7 3 . ) slažu se da etnometodologi ja uključuje kombinaciju fenomenologi je i elemenata sociologije, što je omogući lo stvaranje jedinstvenog i nezavisnog područja proučavanja.

Sl ično tome, D o n Zimmerman navodi da usprkos zajedničkom intelektualnom nasli jeđu, dvije teori je nisu ekvivalentne: "Precizno govoreći , pojam ' f e n o m e n o l o -gijski' je neadekvatan kao opća karakterizacija metode, radnih oruđa i problemskih okvira etnometodologi je , ako ne zbog nečeg drugog, a ono stoga što zamuću-je distinkciju između naslijeđa i intelektualnog sadržaja" ( 1 9 7 8 . : 8 ) . Iako je i f i lozofska i sociologijska fenomenologi ja utjecala na etnometodologi ju , ona je također oblikovana i lingvistikom, antropologi jom, pa čak i glavnim t i jekom razvoja sociologi je. Etnometodologi ja je oplemenila fenomenologi ju s tim drugim izvorima, što je stvorilo takvu teorijsku orijentaciju koja se ne može reducirati samo na fenomenologi ju (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) .

Kl jučna razlika između dviju teori ja leži u području metodologi je . Općeni to m o ž e m o reći da se oni koji prakticiraju fenomenologi jsku sociologiju zadržavaju u okviru njenih filozofijskih kori jena, izrađujući konceptualne radove i izvodeći misaone eksperimente (Freeman, 1 9 8 0 . ) . Fenomenologi jska sociologija relativno se malo bavi empiri jskim istraživanjima - izvršeno je samo nekoliko eksperimenata, provedeno nekoliko anketa i studija promatranja. Neki autori smatraju da je spomenuta ori jentaci ja inherentna fenomenologi jskoj sociologij i , no drugi to promatraju samo kao fazu u razvoju te teori je. Psathas, na primjer, smatra da se zbog "trenutne faze" razvoja fenomenologi jske sociologije njeni praktičari usredotočuju na njene "teorijske i filozofijske osnovice" ( 1 9 7 3 a . : l ) . Psathas vjeruje da će u budućnosti fenomenologi jski sociolozi mnogo više pažnje posvetiti empiri jskim istraživanjima.

Etnometodologi ja je, međutim, krajnje empirijski usmjerena i do sada je proizvela mnogo više empirijskih negoli teorijskih ili filozofskih rasprava. Primjeri empirijskih radova uključuju proučavanje telefonskih razgovora, snalaženja na mapama, novinskih izvještaja, sudskih postupaka, političkih govora, pa čak i analizu kretanja (hodanja) . U tim proučavanjima, e tnometodolozi uglavnom upotrebljavaju metode ne baš različite od onih koje se koriste u osnovnom tijeku

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I ETNOMETODOLOGIJA 2 1 5

razvoja sociologijskog istraživanja. N o , oni su i sami razvili neke elemente posebne metodologi je . Jedna od najpoznatijih metoda su tzv. breaching eksperimenti (eksperimenti prekida) koje je razvio Garf inkel kao način dokazivanja nekih temeljnih metodologijskih principa. Osnovna procedura sadržana je u tome da se istraživač uključuje u odgovarajuću socijalnu situaciju, krši (ili prekida) njena pravila, i zatim proučava na koji način se ljudi ponašaju poslije prekida. Između ostalog, e tnometodolozi se nadaju da će proučiti načine na koje ljudi konstruiraju ili rekonstruiraju socijalnu stvarnost.

Drugi primjer posebne metodologi je razvijene u okviru etnometodologi je je precizna analiza audio ili video vrpca. Etnometodolozi su veoma zainteresirani za konverzaci jsku analizu i za tu su analizu koristili audio vrpce. Videovrpce su se pokazale korisnima u analizi oblika ponašanja kakvo je , na primjer, kretanje, komunikaci ja l icem-u-lice, kao i interakcija u raznim sredinama.

Rober t Freeman ( 1 9 8 0 . ) smatra da navedene metodologi jske razlike pot ječu iz m n o g o fundamentalni j ih razlika u osnovnim usmjerenjima dviju teori ja. F e n o m e -nologijski sociolozi se najviše interesiraju za svijest. Etnometodolozi pak, sli jedeći fenomenologi jsku tradiciju, prihvaćaju osnovni značaj svijesti u društvenom životu. Međut im, obzirom na svoju ukori jenjenost u tradicionalnoj sociologij i , usmjeravaju se više na opažljive empirijske fenomene socijalnih aktivnosti .

Jedan od najznačajnijih poblema u povijesti cijele sociologije je pronalaženje načina kako empirijski proučavati svijest. Kao ni drugi teoretičari , ni f enomenolo -zi nisu uspjeli taj problem riješiti na adekvatan način. Z b o g toga je nj ihova najvažnija aktivnost filozofiranje i teoretiziranje ili komentiranje razmišljanja ο načinu kako svijest funkcionira i kako se tvore značenja. Međut im, budući da se e tnometodolozi usmjeravaju pretežno na opažljive aktivnosti koje proist ječu iz svjesnih procesa, mnogo se više oslanjaju na tradicionalne sociologijske istraživačke metode .

K o n a č n o , Freeman ( 1 9 8 0 . ) nudi i korisno razlikovanje dviju teori ja, naglašavajući da se one usredotočuju na dva različita i na neki način konfl iktna aspekta rada Alfreda Schutza. Schutz je , kako ćemo to kasnije vidjeti, razvio vrlo kompliciranu i na neki način samu po sebi kontradiktornu fenomenologi jsku teori ju. U t o m smislu je potpuno moguće da obadvije teorijske škole, tvrdeći da je Schutz njihova inspiracija, kreću različitim smjerovima.

Schutz se interesirao za svijest, ali u onom smislu u kojem je ona ograničena širom kulturom, jezikom, tipizacijama i receptima. Takva ori jentaci ja je najviše utjecala na one fenomenologi jske sociologe koji nastoje naglasiti ograničavajuće učinke kulturnih fenomena na svijest pojedinca. Premda priznaju da su akteri kreativni, oni također naglašavaju i snage koje oblikuju i ograničavaju te kreativnosti .

Etnometodologi ja se manje usmjerava na kulturna ograničenja, što jednostavno znači da mnogi njeni praktičari drže aktera mnogo kreativnijim. Akter prema tome podržava društvo, a ne obratno. Freeman također naglašava da se ovakva mnogo aktivnija slika aktera može također naći i u Schutzovom radu: "Društvo proist ječe iz osjećaja ο socijalnoj strukturi koju članovi podržavaju kroz svoje interpretativne procedure" ( 1 9 8 0 . : 1 3 4 ; kurziv naš). Ovdje je naglasak na "osjećaju ο strukturi" te kako je ona konstruirana i održana, a ne na strukturi samoj za sebe.

Naglašavajući razlike, M a r y Rogers zastupa ideju da "etnometodologi ja nije značajno fenomenologi jski usmjerena u svojim konceptualizaci jama i metodama" ( 1 9 8 3 . : 1 1 7 ) . O n a smatra da etnometodologi ja vrlo malo koristi fenomenologi jsku


terminologi ju, potpuno ignorira postSchutzovske sociologe i, kao najvažnije, "etnometodolozi se vrlo ri jetko obaziru na ljudsku svijest ili ο njoj zauzimaju jasan stav" (str. 1 1 7 . ) .

Etnometodolozi proučavaju otvorena djelovanja, kakvi su razgovor i interakcija , ali u najvećem broju slučajeva ignoriraju osnove takvih akcija u svijesti. Ovdje M . Rogers parafrazira jednu od Garfinkelovih poznatih izjava: "ništa što se dešava u akterovoj glavi ne zanima etnometodologe ; unutra su samo mozgovi" (str. 1 1 9 . ) . Štoviše, Rogersova smatra da etnometodologi ja nije usmjerena makroskopski poput fenomenologi je budući da "isključuje eksplicitno proučavanje institucija, kolektiviteta, društvene zalihe znanja kao i druge makro socijalne realitete" (str. 1 3 0 . ) . Drugim ri ječima, prema M . Rogers, etnometodologi ja nije tol iko usmjerena mikroskopski (zato što se ne bavi sviješću), a ni makroskopski (zato što se ne bavi socijalnim institucijama i strukturama) koliko je to fenomenologi ja .

FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA

U najširem smislu riječi, fenomenologi jska sociologija je onaj tip sociologije koji djeluje na osnovama filozofijske fenomenologi je . O n a pokušava primijeniti , a da pri tome ne učini previše štete originalu, principe filozofijske fenomenologi je na sociologijska pitanja. U tom se smislu oslanja u velikoj mjeri na Husserla, kao i na Henr i Bergsona, Franza Brentana i Mauricea Merleau-Pontyja , a u izravnijem smislu na rad Alfreda Schutza.

M o ž e m o li uopće naći jasan sud ο tome što je to fenomenologi ja općeni to , a fenomenologi jska sociologija posebno? M . Rogers nas upućuje u najopćenit i jem smislu tvrdeći da su "stvarno sve fenomenologi je usmjerene na proučavanje ljudske svijesti ... usredotočivši se na ... značenja, iskustvo, konstituciju osobe" ( 1 9 8 3 . : I X ) . Sociologi ja fenomenologi jske orijentacije kao svoj predmet interesa uzima opis opće strukture subjektivnih ori jentaci ja (Psathas, 1 9 7 3 a . ) .

Iz takve pretpostavke i pristupa proistječe i stajalište fenomenologi jske soc io logije da objektivne situacije u društvu počivaju na toj univerzalnoj subjektivnoj osnovi (Psathas, 1 9 7 3 a . ) . Poput fenomenologi jske filozofi je, i fenomenologi jska sociologija može biti smatrana znanošću zbog njenog rigoroznog, sistematičnog i krit ičkog pristupa otkrivanju osnovnih elemenata stvarnosti društvenog života.

Započe t ć e m o s kratkom raspravom ο idejama Edmunda Husserla koji je imao glavni utjecaj na razmišljanja Alfreda Schutza, no isto tol iko je važan i zbog izravnog utjecaja na fenomenologi jske sociologe koji djeluju nakon Schutza.

Ideje Edmunda Husserla Husserlovu veoma kompliciranu filozofiju nije jednostavno prevesti u sociologi j

ske koncepte , i zaista, dobar dio Husserlove filozofije i nije izravno relevantan za sociologi ju (Srubar, 1 9 8 4 . ) . Ovdje ć e m o razmotriti neke od Husserlovih glavnih ideja koje su se pokazale korisnima za sociologijske fenomenologe .

Joseph Kockelmans je uočio bit problema s kojim se suočavamo kada raspravl jamo ο Husserlovoj fenomenologi j i , odnosno s f i lozofskom fenomenologi jom općeni to : "Svatko tko je upoznat sa situacijom zna da onaj tren kada upotri jebi po jam ' fenomenologi ja ' , ulazi u područje nejasnoća" ( 1 9 6 7 b . : 2 4 ) . T a nejasnoća


jedan je od osnovnih razloga zbog kojih je Husserlovu fenomenologi ju tako teško prevesti u upotrebljive sociologijske koncepte .

Husserlovu opću orijentaciju u proučavanju socijalnog svijeta možemo upotrijebiti kao polaznu točku (Freeman, 1 9 8 0 . ) . Najopćenit i je se može reći da ljudi doživljavaju svijet kao vrhunski uređen. Akteri su uvijek angažirani u aktivnom i krajnje s loženom procesu uređivanja svijeta.

Međut im, u najvećem broju slučajeva nisu svjesni da proces uređivanja svijeta zaista provode oni sami; odnosno, ne ispituju sam proces uređivanja. Prema Husserlu, to predstavlja opću tezu "prirodnog stajališta". Z a aktere je , dakle, socijalni svijet uređen prirodno, a ne uređen od njih samih. Međut im, f e n o m e n o -lozi su veoma svjesni da se to uređivanje stalno događa, i za njih je to osnovni predmet proučavanja.

Prirodno stajalište ili "prirodnu sklonost" Husserl drži smetnjom otkrivanju fenomenologi jskih procesa. Spomenute osnovne komponente skrivene su akterima i ostaju skrivene i fenomenolozima ako ne uzmognu prevladati svoje vlastite prirodne sklonosti prema svijetu. Filozofi moraju biti u stanju ostaviti po strani ("zagrada") prirodnu sklonost tako da uzmognu pristupiti najosnovnij im aspektima svijesti. Prema Husserlu, za fenomenologi ju je prirodna sklonost izvor predrasuda i iskrivljavanja.

J edna od ključnih ori jentaci ja u Husserlovom radu bilo je znanstveno proučavanje osnovnih struktura svijesti. Husserl je, kako je to i sam izrazio, želio razviti "filozofiju kao rigoroznu znanost" (Kockelmans, 1 9 6 7 b . : 2 6 ) . Međut im, znanost za Husserla ne znači empirizam ili statistiku. U biti, on se boji da bi takva znanost odbacila svijest kao predmet znanstvene ozbiljnosti, odnosno da će ona u t o m smislu biti smatrana previše metafizičkom ili pak biti preobl ičena u nešto sasvim f izikalno. 2

Husserl je pod po jmom "znanost" mislio na rigoroznu, sistematičnu i krit ičnu filozofi ju. Koristeći pojam znanosti na navedeni način, fenomenolozi mogu doći do apsolutno vrsnog znanja ο osnovnim strukturama svijesti. T a ori jentaci ja prema znanosti imala je dva osnovna učinka na suvremene fenomenologe .

Prvo, većina modernih fenomenologi jskih sociologa nastavlja usavršavati sredstva istraživanja u društvenoj znanosti - elaboriranjem metoda, statistikom i kompjutorizaci jom rezultata. Oni na prvo mjesto stavljaju, kako što je to radio i sam Husserl , ozbiljan i sistematičan rad na prirodi i konstituiranju svijesti. Drugo, moderni fenomenolozi poštuju nejasni, "meki" intuicionizam. Filozofiranje ο svi

jesti je ozbiljan i sistematičan poduhvat. Husserlova fenomenologi ja uključuje prodiranje u različite slojeve koje akteri

konstruiraju u stvarnom svijetu da bi se stiglo do osnovne strukture svijesti. Da bi to mogao učiniti, fenomenolog mora "iskopčati" prirodnu sklonost, što je vrlo težak zadatak (Freeman, 1 9 8 0 . ) . Međut im, jednom kada je prirodna sklonost ostavljena po strani, odnosno kada je u "zagradi", fenomenolog može počet i ispitivati stabilne karakteristike svijesti koje upravljaju svim ljudima.

Fenomenolog također mora ostaviti po strani i slučajna iskustva života koja često dominiraju sviješću. Husserlov konačni cilj bio je vidjeti preko svih slojeva da bi ustanovio osnovne kvalitete "transcendentalnog ega" u njegovoj čistoći .

Slične bojazni stimulirale su i djelovanje oca simboličkog interakcionizma - Georgea Herberta Meada. Biheviorizam, onako kako je bio primjenjivan u Meadovim danima, pa čak i danas, odbacuje ideju svijesti ili je preokreće u fizikalni fenomen.


Ukol iko to želimo reći na drugi način, istaknut ćemo da je Husserl bio zainteresiran za čiste oblike svijesti s kojih su skinuti svi empirijski sadržaji.

Husserlova ideja transcendentalnog ega odražava njegov interes za osnovne i stabilne karakteristike osobina ljudske svijesti. Iako je često krivo interpretiran, on zapravo nema duhovnu metafizičku ideju svijesti. Z a Husserla svijest nije stvar ili mjesto, nego proces. Svijest ne treba tražiti u glavi aktera, nego u odnosu aktera i predmeta u svijetu. Husserl taj odnos izražava po jmom intencionalnosti. Svijest je za njega uvijek svijest ο nečemu, ο nekom predmetu. Svijest se mora naći u navedenom odnosu; svijest akteru nije unutarnja; i, kao što smo vidjeli u prethodn o m poglavlju, ona je relaciona. Štoviše, značenje se ne nalazi u predmetima, nego u odnosu aktera prema objektima. T a koncepci ja ο svijesti kao procesu koji daje značenje objekt ima leži u jezgri suvremene fenomenologi jske sociologi je .

I N T E R P R E T A C I J A H U S S E R L O V I H IDEJA

H e a p i Roth ( 1 9 7 3 . ) naglašavaju da su mnogi suvremeni fenomenologi jski sociolozi koji djeluju unutar Husserlove tradicije nanijeli teške štete njegovoj originalnoj ori jentaci j i . Najvažniji problem leži u tome što su sociolozi upotrebljavali Husserlovu terminologi ju kao da je ona razumljiva u svakodnevnoj konverzaci j i , a ne onako kako ju je zamišljao Husserl ili kako su je upotrebljavali r igorozni fenomenolozi . Pogledajmo nekoliko primjera.

Heap i Roth smatraju da je Husserlov koncept intencije "često krivo shvaćan i krivo interpretiran" ( 1 9 7 3 . : 3 5 5 ) . N a primjer, sociolozi interpretiraju pojam intencije vrlo opušteno onda kada se stvari za aktere kreću jednostavno, no interpretacija se mijenja kada se u soci jalnom svijetu pojave problemi. Međut im, za Husserla, intencionalnost postoji u svim slučajevima, a ne samo u nekim.

Štoviše, svijest uvijek uključuje intencionalnost i predmet. Ovdje mnogi sociolozi misle na sposobnost aktera da obrati pažnju predmetima, što oni mogu ali i ne moraju učiniti . Međut im, neovisno ο tome da li akteri obraćaju pažnju na svijet, registriraju ga i pokušavaju njime manipulirati , njihova svijest uključuje intencionalnost zato što je , kako to tvrde Heap i Roth , "intencija esencijalna osobina svijesti prije aktivnosti pažnje" ( 1 9 7 3 . : 3 5 5 ; kurziv naš). Drugim ri ječima, "Svijest nije ' intencionalno' usmjerena - svijest jest intencionalna" (Heap i Roth, 1 9 7 3 . : 3 5 5 ) .

Drugi Husserlov koncept koji su neki sociolozi krivo interpretirali je ideja redukcije ili ideja stavljanja u zagrade. Za neke sociologe to često označava reduciranje jednog aspekta stvarnog svijeta na drugi aspekt tog istog svijeta. U t o m značenju ri ječi, za M a r x a bi se moglo tvrditi da je ideologijske manifestaci je reducirao na njihove materi jalne ili ekonomske kori jene.

Međut im, to nije ono što fenomenolozi misle pod po jmom redukci je. Umjesto da izvrši redukciju unutar empiri jskog svijeta, fenomenolog stavlja u zagradu ukupan empirijski svijet da bi došao do suštine svijesti. (Ponovno, stavljanje u zagrade predstavlja ostavljanje po strani ideje da je stvarni svijet pr irodno uređen.) Stoga, fenomenolog , za razliku od M a r x a , neće staviti u zagrade samo ideologi j ske, nego također i materi jalne činioce. Nijedan sociolog, pa čak ni e tnometodo-log, neće staviti u zagrade stvarni svijet, budući da njihov primarni interes leži u t o m stvarnom svijetu.

Heap i Roth nude daljni primjer sociološkog iskrivljavanja fenomenološkog koncepta . Radi se ο ideji fenomena koji je sasvim jasno osnovni interes fenomeno

logije.


Husserl zastupa ideju da se fenomenolozi moraju vratiti stvarima onakvima kakve one jesu, odvojiti fenomene od stvarnosti koju im pridaju akteri u stvarnom svijetu. Stoga nemaju pravo oni sociolozi koji dokazuju kako je Durkheimova tvrdnja da socijalne činjenice treba proučavati kao stvari ekvivalentna Husserlovoj ideji da se m o r a m o vratiti samim stvarima. Durkheimove socijalne činjenice su teorijske konstrukci je, dok se Husserlovi fenomeni odnose na sveukupno teoret i ziranje.

K o n a č n o , dolazimo i na Husserlov koncept biti. Prema njemu, i biti su nepromjenjive kvalitete svijesti koje ne postoje u stvarnom svijetu (Heap i Roth , 1 9 7 3 . ) . Kada sociolozi raspravljaju ο Husserlovom konceptu biti, u najvećem broju slučajeva misle na ono što smatraju da predstavlja esencijalni aspekt svijeta. M o ž d a je stvarno važno proučavati takve bitne strukture, međutim također je važno znati da netko tko slijedi Husserla ne može tragati za biti u t o m smislu.

Temel jni problem, prema Heapu i Rothu, leži u tome da sociolozi koj i se interesiraju za fenomenologi ju koriste njenu terminologi ju, no uz bitno nerazumijevanje izvornog značenja. Zapravo, ako bi željela biti u potpunosti vjerna fenomenologi j i , sociologija bi se morala bitno rekonstruirati , doživjeti dramatičnu promjenu koju ne zastupaju mnogi sociolozi privučeni Husserlovom teori jom:

"Bilo koji napor da se fenomenologi jski koncepti uključe u sociologiju koja prije toga nije bi tno rekonstruirana, mogu jedino dovesti do iskrivljenja, ako ne i perverzije i fenomenologi je i sociologije" (Heap i Roth, 1 9 7 3 . : 3 5 9 ) . Sumirajući , ovi autori navode da je "mogućnost fenomenologi jske sociologije u Husser lovom smislu krajnje upitna" (Heap i Roth , 1 9 7 3 . : 3 6 1 ) .

Uja Srubar ( 1 9 8 4 . ) smatra da Husserl nije postavio samo osnovicu r igorozne filozofije svijesti, nego također i fenomenologi jske sociologije. Husserl je , dakle, proširio svoje interese prema svijetu međusobnih odnosa, prema svom "svijetu života", iz kojeg proistječe značenje ukupnog ljudskog znanja. T a k o nas Husserlov rad dovodi do stajališta da "fenomenologi ja mora postati znanost svijeta života" (Srubar, 1 9 8 4 . : 7 0 ) i da, prema ovom autoru, upravo to predstavlja smjer ko j im se uputio Schutz. Ovo nas pak dovodi do rasprave ο Schutzovom radu iako je , kako ć e m o uskoro vidjeti, Srubarovo stajalište samo jedno od mnogih ο pravoj prirodi Schutzove ori jentaci je.

Teorije Alf reda Schutza Schutzove teori je su kompleksne i teško ih je razmrsiti. Ovaj odjel jak ć e m o započeti s nekim vrlo različitim interpretaci jama njegovog rada, a zatim ć e m o raspraviti ο nekim od njegovih ideja, raščišćavajući makar dio konfuzi je .

I N T E R P R E T A C I J E S C H U T Z O V O G R A D A

Tradic ionalne interpretaci je Schutzovog rada podijelit ćemo u nekol iko skupina. Prvo, e tnometodolozi i fenomenolozi vide u Schutzu izvore svog interesa za način na koji akteri kreiraju ili konstruiraju socijalnu stvarnost. M e đ u etnometodolozi -ma, na primjer, Hugh M e h a n i Houston W o o d smatraju da su osnovni elementi njihovog pristupa načini na koje akteri "stvaraju situacije i pravila te tako trenutačno stvaraju sebe i svoje socijalne osobine" ( 1 9 7 5 . : 1 1 5 ) .


Oni idu tol iko daleko da tvrde kako su "etnometodolozi prihvatili ovaj pro

gram istraživanja od Schutza" (str. 1 1 5 . ) . M o n i c a Morr is u svojoj knjizi ο kreativ

noj sociologiji dolazi do sličnog zaključka: "Predmet sociologije za Schutza je način na koji l judska bića konstituiraju ili kreiraju svijet svakodnevnog života" ( 1 9 7 7 . : 1 5 ) . Navedeni komentatori , kao i mnogi drugi, uglavnom drže da se Schutz usmjerio na proučavanje aktera i načina konstruiranja socijalne stvarnosti, te takvu njegovu mikroori jentaci ju smatraju značajnom.

Drugi komentator i imaju sličan pogled na bit njegovog rada, no dolaze do vrlo različitih zaključaka. Dobar primjer predstavlja Rober t Bierstedt, koji kritizira Schutza zbog usmjerenja na proučavanje načina na koje akteri konstruiraju socijalnu stvarnost, kao i zbog pomanjkanja interesa za stvarnost širih struktura u društvu:

"Fenomenologijska redukcija ... ima konzekvence ... vrlo ozbiljne prirode za sociologiju ... Samo društvo, kao objektivni fenomen, gotovo da nestaje u području intersubjektiv-noga. To jest, samo društvo ... postaje kreacija svijesti kroz intersubjektivnost i nešto što je potpuno iscrpljeno u uobičajenim prilikama svakodnevnog života"

(Bierstedt, 1963 . :91) .

T a k o Bierstedt kritizira Schutza upravo zbog onih istih stvari zbog kojih ga M e h a n , W o o d , M o r r i s i drugi ci jene.

Iako ova dva suprotstavljena tabora dolaze do različitih zaključaka ο Schutzo

vom radu, oni se ipak slažu ο prirodi njegovog interesa. T r e ć a škola mišljenja, međutim, Schutza vidi na di jametralno suprotan način - kao kulturnog deterministu. N a primjer, Robert Gorman ( 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . ; 1 9 7 7 . ) nasuprot interpretaci jama etnometodologa i sociološkog establišmenta, sugerira da Schutz zapravo naglašava ograničenja koja društvo postavlja akteru. Akteri ne mogu s lobodno birati uvjerenja ili smjerove svojih akcija, niti mogu slobodno izgraditi osjećaj ο socijal

noj stvarnosti. Umjesto toga, kao članovi društva, oni su slobodni jedino da mu se podvrgavaju.

"Socijalno determinirani obrasci djelovanja pridruženi su slobodnim akterima. Svaki akter osniva svoje djelovanje na svom vlastitom znanju koje mu stoji pri ruci, a to znanje se sastoji od socijalno determiniranih obrazaca djelovanja. Svaki od nas izabire za sebe da djeluje na način propisan obrascima, pa čak i onda kada su propisani izvana"

(Gorman, 1 9 7 5 a . : l l ) .

Gorman zaključuje da je za Schutza "socijalno ponašanje očigledno uvjetovano činiocima neovisnim ο subjektu (akteru)" ( 1 9 7 7 . : 7 1 ) .

U mnogo složenijoj argumentaci j i , Burke T h o m a s o n ( 1 9 8 2 . ) smatra da je Schutz, iako se metodološki usmjerio na proučavanje načina na koji ljudi konstruiraju socijalnu stvarnost, ontološki nije vjerovao da je takav proces svjesne konstrukcije jedino što se može naći u soci jalnom svijetu:

"On nikada nije tvrdio da je socijalni svijet više od onog što je bio određen biti ili da je jedina stvarnost relevantna za socijalnu znanost stvarnost unutar svijesti pojedinaca. Njegovo priklanjanje konstrukcionističkoj socijalnoj teoriji bilo je, ukratko, stalno metodološke prirode jer je implicitno bilo ograničeno na prosuđivanje korisnosti kon-strukcionističkih pretpostavki, konstrukcionističkih viđenja svijeta i konstrukcionistič-kih načina izvođenja sociologije"

(Thomason, 1982 . :162) .


Prema ovom autoru, ontološki , Schutz drži da ljudi konstruiraju soci jalnu stvarnost, ali unutar granica ograničavajućeg socijalnog svijeta.

Kada malo preciznije razmotrimo Schutzove ideje, nadamo se da ć e m o baciti nešto svjetla i na raspravu koju su pokrenuli spomenuti kontrastni pogledi na njegov rad.

Z N A N O S T I S O C I J A L N I S V I J E T

Schutz razlikuje i pokušava povezati one aspekte socijalnog svijeta koji mogu biti fi lozofski analizirani, kao i one koji mogu biti podvrgnuti znanstvenoj sociologi j skoj analizi. Stoga nastoji zasnovati i filozofsku osnovicu sociologi je, kao i osnovne pretpostavke znanosti sociologije. Unatoč ovako pohvalnim cil jevima, njegovi napori , kako ć e m o kasnije vidjeti, nisu uvijek bili uspješni.

Schutz je dosta fi lozofirao ο onome što možemo označiti po jmom "svijest", kao i ο djelovanjima koja proistječu iz svjesnih procesa. O n uvida da ljudi posjeduju svijest, da se angažiraju u soci jalnom konstruiranju stvarnosti te da te konstrukci je postavljaju granice njihovoj aktivnosti. Socijalni akteri konstruiraju socijalni svijet svojom svjesnom aktivnošću. T e konstrukcije zatim ograničavaju daljnju kreativnost. Schutz nam pribavlja dijalektičku sliku socijalne stvarnosti u ko jo j su, s jedne strane, ljudi ograničeni socijalnim silama, a s druge, ljudi koji mogu, a nekada su na to i prisiljeni, prevladati navedena ograničenja.

Iako je socijalni svijet u svojoj aktualnosti zapravo napučen soci jalnim akter ima koji raspolažu sviješću i koji se angažiraju u kreativnoj aktivnosti , i mada Schutz raspravlja ο t o m svijetu naširoko i nudi zanimljive spoznaje ο njemu, on na koncu zaključuje da ga nije moguće znanstveno analizirati.

O n o što Schutz naziva "mi-odnosi", kao i svijet izravno proživljenog iskustva (umwelt), vrlo je teško, ako ne i nemoguće znanstveno analizirati. Svijest i socijalna konstrukci ja stvarnosti previše su prolazni i svojstveni fenomeni da bi bili predmetom rigoroznih zahtjeva objektivne znanosti. Schutz zaključuje da se znanstvena sociologija mora usmjeriti na apstraktne znanstvene sile. Takve sile se konstruiraju, ο njima se pregovara i modificiraju se u soci jalnoj interakcij i , no kao tekući proces ne mogu biti znanstveno proučavane.

Schutz se na određen način i sam našao u paradoksalnoj situaciji pokušavajući razviti subjektivnu sociologiju u tradiciji M a x a Webera , a is todobno zadovoljiti zahtjeve rigorozne koncepci je znanosti. Schutz se pita: "Kako je sistemom objektivnog znanja moguće uhvatiti strukture subjektivnog značenja?" ( 1 9 6 2 . : 3 5 ) . N a j veći dio Schutzovog rada, kako ćemo to vidjeti kasnije u ovom odjel jku, posvećen je pokušajima pružanja odgovora na ovo pitanje.

P O D R U Č J A S O C I J A L N O G S V I J E T A . Schutz identificira četiri posebna područja socijalne stvarnosti. Svako od njih predstavlja apstrakciju socijalnog svijeta i razlikuje se u stupnju neposrednosti (stupanj u kojem se situacije nalaze unutar okvira dosega aktera) kao i stupnju determiniranosti (stupanj u ko jem situacije mogu kontrolirati akteri) .

Spomenuta četiri područja jesu: umweit, područje direktno proživljene socijalne stvarnosti; mitweit, odnosno područje indirektno proživljene socijalne stvarnosti; folgeweit, odnosno područje nasljednika; i vorweit, odnosno područje predhodnika. Područja nasljednika i predhodnika (folgeweit i vorweit) su od perifernog značenja za Schutza. U svakom slučaju, mi ćemo i ο njima kratko

222 GLAVNE TEORIJE

raspraviti, budući da kontrast medu njima ilustrira neke od karakteristika Schu-tzovog osnovnog interesa - interesa za umweit i mitweit.

Folgewelt i vorweit. Budućnost {folgeweit) je potpuno rezidualna kategori ja u Schutzovom radu (u kontrastu spram M a r x a gdje ona u njegovoj dijalektici ima osnovnu ulogu). T o je u potpunosti slobodan i nedeterminiran svijet ko j im ne upravljaju nikakvi znanstveni zakoni. O n može biti anticipiran od strane socijalnih znanstvenika na vrlo uopćen način, ali ne i u bilo kojem detalju. Z b o g svojih nedeterminističkih kvaliteta, nalazi se izvan granica Schutzovog znanstvenog rada.

Prošlost (vorweit), s druge strane, djelomično je dostupna znanstvenoj analizi. Djelovanje onih koji su živjeli u prošlosti u potpunosti je determinirano; drugim ri ječima, ovdje ne postoji niti jedan element slobode jer su se uzroci njihovog djelovanja, pa i same akcije, kao i njihovi ishodi, već desili.

Alfred Schutz: biografska skica

Alfred Schutz nije bio previše poznat tijekom života i njegov rad tek odnedavno privlači pažnju većeg broja sociologa, lako ova njegova anonimnost može djelomice biti rezultat njegove intelektualne orijentacije - njegova tada veoma neobičnog interesa za fenomenologiju - mnogo važniji uzrok leži u njegovoj vrlo neuobičajenoj sociološkoj karijeri.

Rođen u Beču 1889. g., Schutz je završio svoje školovanje na Sveučilištu u Beču (Wagner, 1983.). Položivši sve ispite na studiju prava, započeo je karijeru u bankarstvu, lako je materijalno prolazio zadovoljavajuće, taj posao nije zadovoljavao njegovu potrebu za dubljim smislom života. Tu je potrebu realizirao pomoću interesa za fenomenologijsku sociologiju, lako sam nije pripadao akademskoj profesiji u 1920-im godinama, mnogi njegovi prijatelji

radili su na Sveučilištu, a i on sam je sudjelovao u brojnim neformalnim predavanjima i diskusionim kružocima (Prendergast, 1986.).

Schutza je privukla Weberova teorija, posebno njegov rad ο tipovima djelovanja i idealnim tipovima, lako je bio impresioniran Weberovim radom, Schutz je želio prevla

dati neke slabosti toga rada upotpunjujući ga idejama filozofa Edmunda Husserla i Henrija Bergsona.

Prema Christopheru Prendergastu (1986.), Schutz je želio opremiti austrijski Ekonomski fakultet znanstvenom subjektivnom teorijom djelovanja. Spomenuti utjecaji odveli su Schutza da 1932. godine objavi knjigu koja će kasnije u sociologiji postati vrlo značajna, Phenomenology of the Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta). Sve do 1967. ta knjiga nije bila prevedena na engleski, tako da je šire prihvaćanje Schutzovog rada u Americi bilo odgođeno za punih 35 godina.

S približavanjem Drugog svjetskog rata, Schutz emigrira u SAD, gdje tijekom mnogih godina dijeli svoje vrijeme između savjetničkog činovničkog posla u bankarstvu i pisanja i predavanja iz područja fenomenološke sociologije. Simultano sa svojim poslom u bankarstvu, Schutz započinje 1933. godine predavati na New School for Social Research u New York Cityju.


Usprkos takvoj determiniranosti , proučavanje prethodnika predstavlja poteškoću za subjektivnu sociologiju. Vrlo je teško interpretirati djelovanja ljudi koj i su živjeli u ranijim periodima jer bi mi u pokušajima interpretiranja v jerojatno koristili suvremene kategorije mišljenja a ne one koje su prevladavale u nj ihovo vri jeme. Interpretaci ja suvremenika mnogo je lakša jer sociolozi koriste iste kategorije kao i oni čije djelovanje pokušavaju razumjeti. Stoga, iako je subjektivna sociologija prošlosti moguća, vjerojatnost krive interpretaci je je velika.

Schutzov je cilj razviti sociologiju koja se osniva na interpretaci jama soci jalnog svijeta što ih izvode akteri koji se proučavaju. T e š k o je spoznati interpretaci je prethodnika, a nemoguće shvatiti one koje bi se ticale nasljednika. Stoga je jedino moguće razumjeti suvremenike {mitweit), a još i više interpretaciju onih s ko j ima se nalazimo u neposrednom licem-u-lice kontaktu (umweit).

Richard Grathoff naglašava da je rezultat takve situacije bio "da je socijalni teoretičar, koji je znanstveno mišljenje i svakodnevni život razdvajao na dva uglavnom odvojena područja iskustva, sličnu podjelu imao i u svom osobnom životu" (1978:112). Sve do 1956. Schutz ne odustaje od svoje dvostruke karijere, i tek tada se usredotočuje na predavanja i pisanje ο fenomenološkoj sociologiji.

Međutim, zbog svog interesa za fenomenologiju, zbog dvostruke životne karijere i svog predavačkog položaja na tada avangardnoj New School for Social Research, Schutz je tijekom života ostao na periferiji sociologije. Ipak, njegov rad i utjecaj na studente (na primjer, Peter Berger, Thomas Luckmann, Harold Garfinkel) smješta ga u samo središte sociologijske teorije.

Drugi faktor koji objašnjava Schutzov marginalan položaj u sociologijskoj teoriji leži u činjenici da je njegova teorija izgledala krajnje apstraktna i irelevantna za svjetovni karakter socijalnog svijeta, lako je odvojio teoriju od stvarnosti, nije mislio da je njegov rad irelevantan za svijet u kome je živio. Upotrijebivši njegove fenomenološke pojmove, možemo reći da je uviđao odnos između svakodnevne konstrukcije stvarnosti i unaprijed datog historijskog i kulturnog svijeta.

Misliti ο tome na neki drugi način znači misliti da čovjek koji je pobjegao od nacionalsocijalizma smatra svoj rad irelevantnim. Sljedeći navod iz jednog od njegovih pisama objašnjava da, iako nije bio optimist, nije bio spreman prihvatiti irelevantnost svoga teoretiziranja, odnosno, općenitije, socijalne konstrukcije stvarnosti svijeta kao cjeline:

"Vi ste još uvijek toliko optimistični da vjerujete kako se fenomenologija može spasiti iz ovih ruina svijeta - kao philosophia aere perennius (filozofija "trajnija od mjedi" - Horacije). Ja tako ne mislim. Više mi se čini da se Afrikanci moraju pripremiti za ideje nacionalsocijalizma. To nas neće spriječiti da umremo na način na koji smo živjeli; stoga moramo pokušati izgradit i . . . red u našem svijetu za koji mislimo da nedostaje u našem svijetu. Cijeli je sukob skriven u toj promjeni naglaska." (Grathoff, 1978:130).

Ukratko, iako je sposobnost ljudi da utječu na globalno društvo ograničena i takvim fenomenima kakav je, na primjer, nacizam, ljudi moraju nastaviti težiti izgraditi socijalnu i kulturnu stvarnost koja nije izvan njihovog dosega i kontrole.


Umwelt. Schutz se mnogo više interesira za područja izravno proživljene socijalne stvarnosti (umweit) i neizravno proživljene socijalne stvarnosti (mitweit). Soci jalna konstrukci ja stvarnosti odvija se u prostoru neposrednog iskustva, pa znanstvenik ima dobru mogućnost da je razumije. Analiza akterovog iskustva u okviru neposredne socijalne stvarnosti nužno će razmatrati i akterovu svijest i l icem-u-lice interakciju. U području djelovanju aktera, prema Schutzu, nalazi se prilično velik prostor slobode i kreativnosti. Međut im, on pretpostavlja da se slobodan, svjestan i prema tome nepredvidljiv akter, nalazi izvan prostora znanstvene sociologi je.

Iako Schutz priznaje kreativni potencijal mentalnih procesa i izvodi mnoge filozofske spoznaje ο načinu njihovog funkcioniranja, isključuje ih iz znanstvenog razmatranja. Schutz ide čak tol iko daleko da tvrdi kako možemo ignorirati "konačne kori jene djelovanja u svijesti ličnosti" ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 9 0 ) .

Schutz otklanja mogućnost raspravljanja ο interakciji l icemulice u okviru umwelta zbog skoro istih razloga. Svi ljudi posjeduju svijest pa su stoga nepredvid

ljivi, naroči to u svojim licem-u-lice interakci jama s drugim osobama. K o n a č n o , u procesu povezivanja s drugim ljudima osobe mogu, a vrlo često to i č ine, promi jeniti svoja djelovanja, osnivajući to na onome što drugi ljudi rade, odnosno , na onome što misle da drugi ljudi imaju na umu. Kao što mentalne procese eliminira iz znanstvene sociologije, tako Schutz želi isključiti iz svojih analiza i interakciju l icem-u-lice. Schutzovim terminima rečeno, umweit, odnosno svijet sastavljen od izravno proživljenih iskustava s najbližim interaktantima, ne može biti dio znanosti sociologi je.

U nedavno objavl jenoj prepisci između Schutza i Parsonsa, Schutz svoju poziciju izražava na vrlo izravan način:

"U potpunosti ću se složiti s vama da se kulturni sistemi mogu proučavati kao proizvodi akcije. Međutim, ovi sistemi kulture su najbolji primjer područja koje je otvoreno za analizu elementa u kojoj akcijske kategorije nisu analitički značajne ... Postoji jedan analitički nivo u kojem akcijski element ispada ... Sve akcijske znanosti - i to je moja teza - mogu dosegnuti analitički nivo na kojem mogu raspravljati isključivo ο predmetima koji su konstituirani aktivnostima jednog aktera, a bez razmatranja samog aktera i njegovih akcija, odnosno, rečeno drugim riječima, ispuštajući akcijske kategorije iz analize"

(Grathoff, 1978. : 100).

Schutzov interes za znanost usmjerava ga da u svojoj koncepci j i znanosti isključi stvarne aktere i njihovu svijest, kao i c je lokupno područje umwelta. Što je onda pravi predmet znanstvene sociologije? Umjesto da proučava svijest (umweit), Schutz se ori jentira na mitweit ili područje suvremenika s koj ima sociologija ne računa kao s realnim osobama, nego kao s t ipovima.

Mitwelt. Mitwelt predstavlja onaj aspekt socijalnog svijeta u kojem se ljudi obično susreću međusobno ili sa širim socijalnim strukturama, ali ne sa stvarnim akterima. Ljudi stvarno i popunjavaju navedene tipove i strukture, no u svijetu suvremenika, ti ljudi se iskustveno izravno ne doživljavaju.

Budući da akteri održavaju odnose s t ipovima, a ne sa stvarnim osobama, njihovo poznavanje ljudi nije predmetom stalne revizije na osnovi interakcije l icem-u-lice. Relativno konstantno znanje ο tipovima subjektivnog iskustva, može


biti znanstveno proučavano i može baciti nešto više svjetla na opći proces p o m o ć u kojeg ljudi funkcioniraju u soci jalnom svijetu. Nekol iko specifičnih primjera iz područja mitwelta raspravit ćemo kasnije.

Mitwelt je slojevit svijet s različitim stupnjevima koji se međusobno razlikuju u odnosu na stupanj anonimnosti . Sto je viši nivo anonimnosti , odnosi između ljudi pristupačniji su znanstvenom proučavanju. Neki od najvažnijih nivoa unutar mitwelta, otpočinjući s najmanjim stupnjem anonimnosti , jesu:

1 . Osobe s koj ima su se akteri u prošlosti susreli l icem-u-lice i gdje postoji mogućnost ponovnog susreta. Akteri će ih najvjerojatnije dobro poznavati jer su ih već susreli i jer postoji mogućnost ponovnog susreta, lako ovdje postoji relativno nizak nivo anonimnosti , takav odnos ne uključuje tekuću licem-u-lice interakciju. Ako će se navedene osobe susresti u nekom kasnijem vremenu, njihov će odnos postati dijelom umwelta, a neće više biti di jelom mitwelta.

2. Ljudi koji se nisu susreli s nama, nego s ljudima koje proučavamo. Budući da se ovaj nivo osniva na znanju ο drugima iz druge ruke, on uključuje viši nivo anonimnosti negoli je to slučaj u odnosu s l judima s koj ima smo se l ično susreli u prošlosti. Ako ikada ponovno sretnemo ove ljude na istom nivou, odnos će postati dijelom umwelta.

3 . Osobe s kojima ćemo se susresti. Sve dok ih stvarno ne susretnemo, prema njima s odnosimo kao prema tipovima. Međut im, kada ih jednom sretnemo, situacija ponovno postaje dijelom umwelta.

4 . Oni koje nismo poznavali kao konkretne osobe, nego samo kao statuse i uloge. N a primjer, poznato nam je da postoje osobe koje raspoređuju našu poštu ili procesiraju naše čekove, no iako možda imamo neke stavove ο njima kao ο tipovima, nikada ih l ično nismo susreli.

5 . Kolektiviteti čije funkcije možemo poznavati, ne poznavajući pojedince koje se nalaze u njima. N a primjer, znamo za postojanje Senata u amer ičkom polit ičkom sistemu, no vrlo mali broj ljudi stvarno pozna bilo koju osobu u Senatu, iako zapravo imamo mogućnost da se osobno sretnemo s tim ljudima.

6 . Kolektiviteti koji su tol iko anonimni da postoji vrlo mala šansa da ikada sretnemo ljude koji ih sačinjavaju. Za većinu ljudi, na primjer, mafija bi mogla biti dobar primjer takvog tipa kolektiviteta.

7. Objektivne strukture značenja koje su stvorili suvremenici s koj ima akteri nemaju i ne mogu imati interakcije l icem-u-lice. Primjer takve strukture značenja mogu biti pravila engleske gramatike.

8. Fizički artefakti što su ih stvorile osobe koje još nismo susreli i koje najvjerojatnije nećemo nikada susresti. N a primjer, ljudi će imati krajnje anoniman odnos prema slici u muzeju.

Ukoliko se uputimo još detaljnije u odnose mitwelta, oni postaju sve anonimni-ji i impersonalni j i . Ljudi nemaju odnose licem- u-lice jedni s drugima, prema tome ne mogu znati što se sve krije u tuđim glavama. Nj ihovo je znanje dakle ograničeno na "opće tipove subjektivnog iskustva" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 8 1 ) .

Tipizacije možemo definirati kao recepte za djelovanje u kulturi kao cjelini. T i j ekom procesa socijalizacije ljudi uče ο tim receptima kao ο t ipičnim akci jama za tipične situacije, koristeći ih u situacijama ο kojima su naučili da im odgovaraju. U bilo kojoj situaciji, djelovanje je određeno "tipom ponašanja koji je izgrađen na


ranijim iskustvima" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 2 2 9 ) . Navedene tipizacije pred

stavljaju dio društvene zalihe znanja, no mnoge od njih nosimo u svojoj svijesti kao rezultat procesa socijalizacije.

Znanje ο suvremenicima ne odnosi se na specifičnu osobu, nego na tip osobe. N a primjer, nije nužno posebno poznavati osobu koja sortira ili raznosi poštu; dovol jno je poznavati tip osobe koja to radi i tip akcije koju ona poduzima. U okviru prostora indirektnog iskustva, znanje je "homogeno i ponovl j ivo" i njime raspolažu svi ljudi te je stoga poodobno za znanstveno proučavanje.

Iako su kulturne tipizacije suvremenika stalne, često se susrećemo s neobičnim situacijama ili jednostavno konstatiramo da iskušani i ispravni recepti ne funkcioniraju u nekoj drugoj situaciji. M i , na primjer, možemo susresti nekog stvarnog suvremenika (na primjer, osobu koja sortira našu poštu) i stoga revidirati našu tipizaciju te ličnosti na osnovi toga susreta. M o ž e m o također biti prisiljeni preispitati našu tipizaciju u slučaju da se stvarna osoba ne ponaša na način na koji smo očekivali. M o ž e m o , na primjer, očekivati da će poštanski službenik sortirati našu poštu ispravno, no možda ćemo morati preispitati našu tipizaciju ukol iko uporno primamo krivu poštu. Treba , međutim, zapamtiti da, iako revidiramo svoju osobnu tipizaciju, kulturna tipizacija ostaje nepromijenjena.

Schutz je bio vrlo svjestan sposobnosti aktera da revidiraju tipizacije u stvarnom svijetu, međutim, on stvara znanstveni svijet u kome akterima nedostaje takav tip slobode. Sve to znanstveno konstruirani socijalni akteri - bomunculi -mogu učiniti u nekoj situaciji koristeći znanstveno utvrđeni recept. Homunkulusu nedostaje sposobnost improvizacije budući da ne raspolaže kreativnim duhovnim sposobnostima. Želeći izgraditi znanstvenu sociologiju, Schutz smatra da kreativnost mora isključiti iz svoje definicije idealnih tipova ljudskih djelovanja, pa stoga stvara bezumni automat, "humunkulusa", kojeg može koristiti u nizu misaonih eksperimenata. Schutz shvaća da to predstavlja nerealan način proučavanja socijalnog ponašanja; pa ipak, s obzirom na svoj interes za znanost subjektivnih značenja, svoja istraživanja osniva na tipizacijama.

Z N A N S T V E N E P R O C E D U R E . Sada se možemo vratiti problemskom pitanju koje postavlja Schutz: kako je moguća znanost ο subjektivnom značenju? Navedeni paradoks Schutz rješava koristeći uobičajene konstrukcije (tipizacije) koje oblikuju područje indirektno proživljene socijalne stvarnosti {mitweit) kao osnovu na kojo j gradi znanstvene koncepte . N a taj način pokušava uhvatiti značenje socijalnog svijeta iz akterove perspektive.

Rečeno Schutzovim riječima - "Misaoni objekti što ih konstruiraju socijalni znanstvenici da bi se obuhvatila ... stvarnost moraju se osnivati na misaonim predmetima stvorenim oubičajenim razmišljanjem ljudi koji žive svoje svakodnevne živote u svom soci jalnom svijetu" ( 1 9 6 2 . : 5 9 ) . Međut im, da bi se ispunili zahtjevi "znanosti", značenje svijeta iz akterove perspektive mora biti zahvaćeno apstrahirajući od jedinstvenog i nepredvidljivog izraza koji ima u okviru neposredne stvarnosti. Drugim ri ječima, Schutz se interesira za "tipične", a ne za "stvarne" aktere. Znanstvene konstrukci je, dakle, moraju biti izvedene na objektivan (čitaj "vri jednosno neutralan") način.

Kako socijalni znanstvenik kreće u spomenuti proces? Istraživač prvenstveno mora utvrditi znanstveni stav, a zatim konstruirati idealne tipove soci jalnog ponašanja. Tr i su bitne razlike koje postoje između uobičajenog i znanstvenog stava spram soci jalnog svijeta. Prvo, uobičajeni akter je pragmatično ori jentiran spram


soci jalnog svijeta. Znanstvenik je nezainteresiran; teoretiziranje znanstvenika nema nikakvu pragmatičnu svrhu u akterovom pragmatičnom svakodnevnom svijetu.

Drugo, ukupno znanje koje posjeduje uobičajeni akter proist ječe iz svakodnevnog života, dok je znanstveničko znanje znanstveno utemel jeno. T r e ć e , znanstvenik se t i jekom istraživanja mora odvojiti od svojih osobnih situacija. Tipizaci je unutar uobičajenog svijeta - nasuprot iznijetom - poprimaju jedinstvenu biografsku karakteristiku. Kada se socijalni znanstvenik uspije izdvojiti, on dosiže prvu stepenicu prema znanstvenom stavu.

Drugi stupanj je znanstveno konstruiranje idealnih tipova soci jalnog djelovanja. Tehnika koja se upotrebljava uključuje zamjenjivanje stvarnih ljudskih bića s lutkama (homunkuli) koje stvara socijalni znanstvenik (Schutz, 1 9 6 2 . ) . Sadržaj svijesti lutke ograničen je na ono što je nužno za izvođenje tipičnog ti jeka djelovanja relevantnog za znanstveni problem. Lutke nisu ugrađene u biografske situacije. O n e u svojoj okolici ne zamjećuju selektivno objekte koji su relevantni za rješavanje problema.

Lutke ne mogu birati niti mogu posjedovati znanje koje se nalazi izvan t ipičnog znanja koje im je ugradio socijalni znanstvenik. Ukratko, homunkulusi su u potpunosti određeni tipizacijama; njih pokreću i ograničavaju socijalne snage. N a taj način, konstruirajući idealne tipove socijalnog djelovanja, društveni znanstvenik može svoju pažnju usmjeriti prema tipičnim aspektima socijalnog života.

Konstrukci ja idealnih tipov.a nije arbitraran proces. Da bi se subjektivno značenje reflektiralo na odgovarajući način, idealni tipovi moraju poštovati ove kriteri je:

1 . Postulat relevantnosti: Slijedeći Webera , Schutz tvrdi da socijalni problem koji želimo istraživati mora odrediti što će biti ispitivano i kako pristupiti tome što želimo ispitivati (Schutz, 1 9 6 2 . ) .

2 . Postulat adekvatnosti: Prema ovom principu, potrebno je stvoriti idealne tipove tako da akterovo ponašanje u svijetu života bude takvo da odgovara idealnom tipu što ga je konstruirao znanstvenik, čime se osigurava smislenost akterima i njihovim suvremenicima.

3 . Postulat logičke konzistentnosti: Idealne tipove treba konstruirati s visokim stupnjem jasnoće i distinktivnosti, a moraju biti i u skladu s principima formalne logike. Ispunjavanje toga postulata "garantira objektivnu vri jednost mislećih objekata koje je konstruirao socijalni znanstvenik" (Schutz, 1 9 6 2 . : 4 3 ) .

4 . Postulat kompatibilnosti: Konstruirani tipovi moraju biti kompatibilni sa zalihom znanstvenog znanja ili moraju pokazati zašto je zaliha znanja neadekvatna.

5. Postulat subjektivne interpretacije: M o d e l socijalnog svijeta mora se odnositi na subjektivno značenje što ga ponašanje ima za stvarne aktere.

Schutz izgrađuje četiri različita socijalna svijeta i metodološku shemu koja eliminira dva svijeta iz socijalno znanstvenog razmatranja. O n eliminira svjetove izravno proživljenog iskustva sudionika (umweit) i svijeta nasljednika (folgeweit) iz znanstvenog sociologijskog proučavanja zbog slobode aktera koja u nj ima postoji . Prethodnicima (vorweit) nedostaje sloboda te su, prema t o m e , pravi predmet za subjektivnu sociologiju.

Međut im, ta će znanost najvjerojatnije biti slaba, budući da je naše znanje ο onima koji su bili prije nas najvjerojatnije nejasno i privremeno. Zbog toga je svijet


suvremenika (mitweit) onaj koji je najprihvatljiviji za socijalno znanstveno proučavanje. T o je istinito iz dva razloga. Prvo, u ovom svijetu dominiraju tipovi, a ne slobodni i nepredvidljivi stvarni akteri. Drugo, budući da socijalni znanstvenik živi u istom svijetu, u većoj je mogućnosti shvatiti tipove koji u njemu postoje .

U svojoj raspravi ο mitweltu Schutz se usredotočuje na proučavanje prinudnih učinaka kulturnih fenomena (na primjer, tipizacije) na aktere. Ova je tema također vrlo bitna u njegovim razmatranjima ο svijetu života.

S V I J E T Ž I V O T A

Koncept svijeta života obuhvaća za Schutza kulturni, svakodnevni i neupitni okvir društvenog života i njegov učinak na misli i djelovanja aktera. Iako je bio zainteresiran za utjecaj kulturnih snaga na aktera, Schutz je najveći značaj posvetio kulturnom nivou. Najviše se interesirao se za kulturno propisane i soci jalno nasli jeđene obrasce vjerovanja i ponašanja.

Kulturne komponente svijeta života prethode nam i nasljeduju nas u vremenu. T a j okvir, nametnut nam izvana, ne predstavlja stalnu individualnu konstrukci ju stvarnosti . O n služi ograničavanju aktera, postavljanju granica u n j ihovom svakidašnjem ponašanju. Akteri su opskrbljeni s unaprijed pripremljenim smjerovima djelovanja, r ješenjima problema, interpretaci jama socijalnog svijeta itd. Rezultat svega toga je da se u neproblematičnim situacijama akteri ograničavaju na uobičajene obrasce odgovora.

U području mitwelta akteri će se najvjerojatnije susresti s manjim bro jem problematičnih situacija te će stoga imati vrlo malu potrebu da ispituju pripremljene kulturne okvire. Međut im, u okviru umwelta najvjerojatnije će se pojaviti veći broj problematičnih situacija u licem-u-lice odnosima, što će dovesti do toga da će se tipizacije najvjerojatnije dovoditi u pitanje. N a primjer, ako susretnemo polupismenog sveučilišnog profesora, najvjerojatnije će nas to usmjeriti da se upitamo ο ispravnosti naših tipizacija profesora.

Svijet života obuhvaća ukupnost tipizacija na koj ima je osnovano c je lokupno iskustvo, znanje i ponašanje. Tipičan akter uzima svijet kao dat; svijet je jednostavno tu. Iako se posebne tipizacije mogu dovoditi u pitanje, šire strukture tipizacija obično nisu upitne.

Činjenica da je socijalni svijet u velikom stupnju unaprijed definiran kulturnim elementima vodi, paradoksalno, prema većoj slobodi aktera. Budući da akteri ne moraju stalno pregovarati ο svakodnevnim aspektima situacija i da svoja ponaša

nja mogu osnivati na određenjima tipova i recepata, mogu također s lobodno modificirati znanje i ponašanje u osobito problematičnim dijelovima svojih života.

Neupitan je stav aktera prema kulturnim aspektima svijeta života, kako smo to već vidjeli, nazvan "prirodni stav":

"Stalno nalazim prisutan, meni suprotstavljen, prostorno - temporalni činjenični svijet kojemu i sam pripadam ... Smatram da se ovaj 'svijet činjenica' ... nalazi negdje izvan i uzimam ga upravo onakvim kakvim mi se nadaje, kao nešto što postoji 'tamo negdje'. Sva dvojbenost i odbacivanje podataka prirodnog svijeta ostavlja postojanom opću tezu prirodnog stajališta. 'Svijet' je kao svijet činjenica uvijek 'tamo'; i najneobičnije je da je to 'drugo' od onoga što ja pretpostavljam ... ali, 'ono' zauvijek ostaje, u smislu opće teze, svijetom koji ima svoj bitak 'negdje tamo'"

(Husserl, 1931 . : 106) .


Schutzov interes za ukupnost tipizacija u svijetu života i za akterove prirodne sklonosti prema njemu podržava Gormanovo stajalište ( 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . , 1 9 7 7 . ) da je Schutzov osnovni interes bio u proučavanju prinudnih učinaka kulturnih struktura na aktere.

K O M P O N E N T E S V I J E T A Ž I V O T A . Schutz se zanimao za specifične k o m p o nente svijeta života, na primjer, za tri rutinska elementa znanja koji predstavljaju dijelove date stvarnosti svakodnevnog života - znanje umijeća, korisno znanje i znanje recepata. Svaki od spomenutih tipova znanja predstavlja dio socijalne cjeline znanja i dovodi do više ili manje uobičajenog djelovanja.

Znanje umijeća najčešći je oblik znanja i vrlo ri jetko postaje problematično te je stoga usklađeno s visokim stupnjem istinitosti. J edan primjer predstavlja umijeće hodanja. (Ri jedak izuzetak postoji u slučaju privremene paralize.)

Korisno znanje predstavlja definitivno rješenje za problem koji je nekada bio problematičan. Iako se ovom tipu znanja ne može u potpunosti vjerovati , ono ipak posjeduje visoku razinu istinitosti. Primjeri uključuju djelovanja kakva su, na primjer, upravljanje automobi lom, sviranje glasovira te bavljenje intelektualnom aktivnošću, na primjer, f i lozofi jom.

Znanje recepata, treći tip habitualiziranog znanja, najviše varira, no još uvijek je standardizirano. U nekim situacijama, recepti se rabe kao standardni načini rješavanja problema. Gdje god je to moguće, akter upotrebljava recept. N a primjer, u komunikaci j i s mušteri jama, prodavač može upotri jebiti već isprobane tehnike odnosa s kupcem no, ako situacija postane problematična i kupac se počne ponašati na neki neobičan način, prodavač može upotri jebiti alternativni recept ili čak nastupiti s nekim inovativnim odgovorom.

Privatne komponente znanja. Schutz je također bio svjestan činjenice da svi elementi kulturnog prostora mogu često varirati od pojedinca do pojedinca, budući da se osobna iskustva razlikuju. Kazano Schutzovim ri ječima, cjelina znanja je "biografski artikulirana":

"To znači da ja 'znam' više ili manje adekvatno da je to 'rezultat' prethodnih situacija. Štoviše, ja 'znam' da je ova, moja situacija, u tom smislu apsolutno 'jedinstvena'. I stvarno, cjelina znanja, pomoću koje ja determiniram postojeću situaciju, ima svoju 'jedinstvenu' biografsku artikulaciju. To se odnosi ne samo na sadržaj, odnosno 'značenje' svih prethodnih iskustava koja su se nataložila u znanju, u situacijama. To se odnosi i na intenzitet ... trajanje i sekvence tih iskustava. Ta okolnost je od posebnog značenja, budući da stvarno konstituira individualnu zalihu znanja"

(Schutz i Luckmann, 1973 . :111-112) .

Stoga, prema Schutzu, zaliha znanja uvijek ima privatnu komponentu . Štoviše, čak i ta jedinstvena i privatna komponenta zalihe znanja nije isključivo akterov osobni rezultat: "Ovdje se mora naglasiti da su... sekvenca, iskušana dubina i blizina, pa čak i trajanje iskustava i prisvajanje znanja soci jalno objektivirani i determinirani . Drugim ri ječima, postoje socijalne kategorije biografskih artikulacija" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 1 1 3 ) .

S obzirom na svoj izvor u individualnoj biografiji , privatne zalihe znanja nisu dijelovi svijeta života. Budući da su biografski u svojoj prirodi, Schutz ne smatra da su jedinstvene i privatne komponente znanja dostupne znanstvenom proučava-


nju. O n e su, prema njemu, usprkos tome značajne komponente svakidašnjeg života stvarnih aktera.

MI I ONI ODNOSI. Svijet života u sebi sadržava i mi-odnose i oni -odnose . Schutzov interes za znanstvenu sociologiju usredotočuje ga na ove posl jednje. Oni-odnosi su određeni kulturnim snagama i mogu se znanstveno proučavati , a mi-odnosi su određeni individualnim svjesnim procesima koji ne mogu biti proučavani na taj način.

M i odnosi . Mi-odnosi su određeni relativno visokim stupnjem intimnosti , koja je determinirana stupnjem u ko jem su akteri upoznati s međusobnim biografi jama. Jednostavan tip mi-odnosa predstavlja licem-u-lice odnos "u ko jem su partneri svjesni jedan drugog i s razumijevanjem participiraju svaki u životima drugih bez obzira na kratkoću trajanja" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 6 4 ) . Mi-odnos i obuhvaćaju svijest učesnika kao i obrasce djelovanja i interakcije koji odlikuju l icem-u-lice interakci ju. Drugim ri ječima, ovi odnosi su karakteristika umwelta, područja ko je , kako smo vidjeli, Schutz određuje kao nepodobno za znanstvenu sociologi ju, iako ga smatra kruci jalno važnim za svakodnevni svijet.

Odnosi na ovoj razini su krajnje problematični , suviše subjektivni svojstvenom pregovaranju aktera da bi ih proučavala znanstvena sociologi ja. K o n a č n o , mi-odnosi razlikuju se od oni-odnosa zbog specifične orijentacije prema drugoj osobi do čega dolazi u interakcij i . Specif ično, mi-odnosi su određeni "oni-ori jentaci jom" koja "predstavlja univerzalan oblik u kojem je drugi iskustveno doživljen 'kao osoba ' " (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 6 2 ) . Drugim ri ječima, mi-odnosi su krajnje osobni i neposredni .

Neposrednost interakcije ima dvije implikacije za socijalne odnose . Prvo, u mi-odnosu, za razliku od oni-odnosa, postoji mnoštvo indikatora ο specif ičnom iskustvo drugog subjekta. Blizina interakcije svakom akteru omogućava da prodre u svijest drugoga. Drugo, uključivanje u bilo koji socijalni odnos - mi ili oni -pretpostavlja da osoba ima samo tipično znanje ο drugom. Međut im, u stalnom procesu interakcije l icem-u-lice, tipizacije ο drugom se testiraju, revidiraju, ponovno uspostavljaju i modificiraju. T o znači da interakcija s drugima nužno modificira t ipologi je .

Schutz nije samo elaborirao veliki broj spoznaja u mi-odnosima per se, nego ih je povezao s kulturnim fenomenima u stvarnom svijetu. N a primjer, u mi-odnosima, akteri uče tipizacije koje im omogućavaju da socijalno prežive. Bez recepata, akteri bi morali izmišljati ispravan odgovor na svaku novu situaciju. J asno je -l judima su tipizacije potrebne da bi društveno živjeli. One se u svakodnevnom životu uče procesom socijalizacije, uz pomoć roditel ja, učitelja, vršnjaka, odnosno općeni to kroz mi-odnose . Socijalizacija se odvija t i jekom cijelog života, prihvaćanjem recepata koj i nam trebaju da preživimo u različitim sredinama.

Ljudi ne samo što uče recepte u mi-odnosima, nego ih također u njima i koriste, mijenjajući ih kada se pokažu neefikasnima ili neadekvatnima. Općeni to , ljudi koriste recepte sve dok se pokazuju operabilnima; oni "pokušavaju utvrditi novu situaciju kao uobičajenu" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 1 4 1 ) . Pa ipak, budući da je u svakodnevnom svijetu često nemoguće primijeniti tipične smjerove djelovanja, recept koji se u mnogim situacijama pokazao uspješnim u prošlosti , može se ovaj put pokazati neefikasnim. U tim okolnost ima akteri, koristeći kreativnu


svijest, napuštaju tipičnu strategiju izmišljajući novu, prilagođeniju t im posebnim uvjetima ili osobi . Iako Schutz uvida da se spomenuto događa u svakodnevnom svijetu, ne smatra to prikladnim predmetom za znanstvenu sociologiju zbog nepredvidljivosti. Schutz ο tome može filozofirati , no ne vjeruje u mogućnost znanstvenog izučavanja.

Schutz je svakako bio svjestan činjenice da između onih koji se nalaze u mi-odnosima teče proces mnogostrukog davanja i primanja. Ljudi isprobavaju različite smjerove djelovanja prema drugim osobama. Tipove ponašanja koji izazivaju neprijatel jske reakcije mogu brzo napustiti i iskušati one koji će biti prihvatljiviji. Ljudi se također mogu naći u situacijama u koj ima recepti uopće više ne funkcioniraju, i stoga moraju stvoriti nove prihvatljive i upotreblj ive cjeline djelovanja. Drugim ri ječima, u mi-odnosima ljudi neprekidno prilagođavaju svoje akcije onima s koj ima interaktiraju.

Ljudi također prilagođavaju i svoje koncepci je ο drugima. Oni ulaze u neki odnos s odgovarajućim pretpostavkama ο tome što drugi akteri misle. Najčešće , ljudi pretpostavljaju da je razmišljanje drugih otprilike isto kao i nj ihovo vlastito. Ponekad se to pokazuje istinitim, no u drugim prilikama - izraz lica, kretnje, ri ječi ili akcije drugih nisu u skladu s očekivanjima drugih. Tada ljudi moraju revidirati svoje poglede na proces mišljenja drugih i prilagoditi svoje odgovore prema novoj slici ο tome što drugi misle. Radi se ο indirektnom procesu, jer se unapri jed ne može znati što drugi misle. N a taj se način mogu privremeno promijenit i akcije u nadi da će to prouzročiti odgovore konzistentne s predodžbom ο tome što se trenutno odvija u tuđim svijestima.

U mnogim situacijama, ljudi mogu biti prisiljeni revidirati svoje koncepci je ο tuđim misaonim procesima i njihovom djelovanju puno prije negoli uspiju razumjeti zašto se neke osobe ponašaju na određen način. M o ž e se čak zamisliti da u nekim situacijama ljudi uopće ne mogu izvršiti odgovarajući broj prilagodbi, što može dovesti do toga da će najvjerojatnije pobjeći iz prostora interakci je u stanje potpune zbunjenosti . U takvom slučaju možda će tražiti mnogo ugodnije situacije u koj ima se mogu primijeniti uobičajeni recepti.

Čak i u mi-odnosima svakodnevnog života, mnoge akcije su rukovođene recept ima. Ljudi obično ne razmišljaju u tome zašto nešto rade i što drugi rade. Međut im, kada se susretnu s problemima, neadekvatnim mislima i djelovanjima, mora ju napustiti postojeće recepte i razmisliti ο tome što učiniti da se nađe odgovarajući odgovor. T o je psihološki zahtjevno, jer su ljudi skloni djelovati i interaktirati u skladu s receptima.

Oni -odnosi . Prema Schutzovom stajalištu, oni-odnosi nasuprot mi-odnosima, mogu biti znanstveno proučavani. Schutza kao znanstvenika zanimaju rutinski aspekti društvene stvarnosti na koju djeluju kulturne sile. Oni-odnosi , koj i se nalaze u području Schutzovog interesa, u mittveltu, pripadaju toj kategori j i . Oni-odnosi se odlikuju interakci jom s impersonalnim suvremenicima (na primjer, nepoznati poštanski službenik koji sortira našu poštu), a ne sa suradnicima (na primjer, osobni prijatelj) . U oni-odnosima, misli i djelovanja ljudi određeni su anonimnim tipizacijama.

U "čistom" oni-odnosu, tipične sheme znanja koje se koriste za definiranje drugih aktera ne mogu biti podvrgnute modifikaci j i . Budući da ne interaktiramo sa stvarnim osobama, nego s impersonalnim suvremenicima, informaci je koje se


razlikuju od naših tipizacija nisu nam dostupne. Drugim ri ječima, u oni -odnosima se stvaraju nova iskustva. Kulturne tipizacije određuju djelovanje i ne mogu se mijenjati mislima i djelovanjem aktera u oni-odnosima. Prema t o m e , mi-odnosi mogu biti predmetom pregovaranja, ali oni-odnosi ne. Znanost tipizacija moguća je u oni-odnosima. Iako Schutz podržava to mišljenje, svjestan je da takve tipizacije imaju svoje historijske kori jene u grupnim mislima i djelovanjima: "Prvo i originalno objektivno rješenje problema bilo je u velikoj mjeri još uvijek ovisno ο subjektivnoj relevantnosti svjesnosti osobe" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 2 2 5 ) . N o , navedena rješenja konačno postaju tipiziranija i anonimna - ukratko, sve više i više postaju di jelom kulturnog područja.

S V I J E S T

Ukol iko obrasci akcije i interakcije mi-odnosa nisu pristupačni znanstvenom istraživanju, tada se daleko manje može znanstveno proučavati što se događa s individualnom sviješću. Schutz vjeruje da u svakodnevnom svijetu života, sve dok se stvari odvijaju glatko i u skladu s receptima, akteri vrlo malo pažnje posvećuju tome što se dešava u glavama drugih. Također , vjerovao je da u znanostvenoj sociologiji treba ignorirati individualnu svijest (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 9 0 ) . U biti, iako Schutz tvrdi da je proučavanje svijesti znanstveno nemoguće i premda se želio usredotočiti na proučavanje kulturnih tipizacija, ipak priznaje da u svom osobnom radu "napušta striktno fenomenologi jsku metodu" koja se tradicionalno usmjeravala na mentalne procese (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 9 7 ) . Ovdje nalazimo paradoksalnu situaciju u kojo j najpoznatiji sociolog na području fenomenologi je sam za sebe tvrdi da napušta predmet po kojem je najpoznatiji .

Usprkos Schutzovom priklanjanju znanosti, on nudi i mnogo filozofskih spoznaja ο svijesti. Zapravo, Schutz smatra da je osnovica svih sociologijskih interesa u "procesima uspostavljanja značenja i razumijevanja koji se odvijaju u osobama, procesima interpretaci je ponašanja drugih ljudi i u procesima samointerpretaci je" ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 1 ) .

Filozofska osnovica Schutzove slike socijalnog svijeta, premda za njega nepodobna za znanstveno proučavanje, jest duboka svijest (duree) u kojo j pronalazi procese utemeljivanja značenja, razumijevanja, interpretaci je i samointerpretaci je . Fenomenologi jska sociologija mora se osnivati na "načinu na koje je značenje konstituirano u individualnom iskustvu usamljenog ega. Proučavajući navedeno, mi ć e m o pratiti značenje do točke njegovog početka u unutarnjoj vremenskoj svijesti u trajanju ega koji živi svoje iskustvo" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 3 ) . O v o je područje od središnjeg interesa za Schutzove filozofske prethodnike - Henri ja Bergsona i Edmunda Husserla. Oni su se interesirali za filozofiranje ο tome što se događa u svijesti, a osnovno pitanje za Schutza je kako takav interes preokrenuti u znanstveni sociologijski problem.

Schutza je privukao i rad M a x a W e b e r a , osobito onaj dio u ko jem se bavio društvenim djelovanjem, budući da je on odražavao, kako je mislio Schutz, i interes za svijest i za znanstvenu sociologiju. Međut im, interes za individualno djelovanje bio je manje značajan za Webera , koji se više bavio učinkom socijalnih struktura na djelovanje negoli proučavanjem osnova djelovanja u svijesti.

Prema Prendergastu, Schutz nije pokazivao "nikakav vidljiv interes za W e b e r o -vu teori ju birokraci je , sociologiju religije, političku sociologiju ili opću ekonomsku historiju" ( 1 9 8 6 . : 1 6 ) . Schutz je, prema tome, jedino bio zaokupljen malim i


perifernim dijelom Weberove sociologije. Međut im, čak i tada, W e b e r nije bio zadovoljavajući model za Schutza, ali ne zbog razloga koji smo ranije spomenuli . Schutz je problem Weberovog rada vidio u njegovoj neadekvatnoj koncepci j i svijesti. W e b e r nije uspio razlikovati tipove značenja kao ni razdvojiti značenja od motiva. Objašnjavajući ono što W e b e r nije učinio, Schutz mnogo govori ο svojoj osobnoj koncepci j i svijesti.

Z N A Č E N J A I M O T I V I . Schutz razlikuje značenja od motiva. Z a njega, postoje dva podtipa i značenja i motiva. Iako uvijek ne uspijeva držati ih precizno odvojenim, za Schutza su značenja načini na koje akteri determiniraju važne aspekte soci jalnog svijeta, dok motivi obuhvaćaju razloge koji stimuliraju aktere da rade upravo ono što rade. Jedan tip značenja je subjektivno značenje konteksta . T o jednostavno znači da kroz našu osobnu, neovisnu mentalnu konstrukci ju stvarnosti, definiramo neke određene komponente stvarnosti kao značajne. M e đutim, iako je taj proces važan za svakodnevni svijet života, Schutz ga ne smatra podložnim znanstvenom proučavanju jer je previše osjetljiv.

Za znanstvenu sociologiju značajan je drugi tip značenja - objektivno značenje konteksta, odnosno značenja koja u kulturi postoje kao cjelina i koja s drugima dijelimo s kolektivitetima aktera. U tom smislu, cjeline značenja su zajednička, a ne svojstvena, pristupačna su sociolozima, kao i svim drugima. U t o m smislu objektivno postoje , sociolozi ih mogu znanstveno proučavati , i predstavljaju jedan od osnovnih Schutzovih interesa. Schutz kritizira W e b e r a zato što jasno ne razgraničava subjektivna i objektivna značenja i zbog toga što nije jasno utvrdio da samo objektivna značenja konteksta mogu biti predmetom proučavanja znanstvene sociologi je .

Schutz također razlikuje i dva tipa motiva - "zbog" motive i " jer" motive. O b a tipa sadrže značajne razloge za poduzimanje individualnih akcija, međutim samo stoga što su motivi pristupačni sociologu. "Zbog motivi" su razlozi zbog koji akter poduzima određene akcije da bi potaknuo neka buduća događanja. Oni su vidljivi samo onda kada se akcija stvarno i dogodi. Predstavljaju dijelove duboke svijesti, neprekidni tijek svijesti i kao takvi su nepristupačni znanstvenom sociologu.

Sociologi ja se za ove motive ne može interesirati jer se ne mogu znanstveno proučavati . Međut im, sociologija može proučavati "jer motive", koji su retrospek-tivni pregledi svih činilaca što su potaknuli individue da se ponašaju na način na koji su to i učinile. Budući da su akcije već izvršene, njihovi motivi pristupačni su i soci jalnom znanstveniku i samom akteru. U biti, Schutz je bio malo sklon proučavanju "jer motiva" kao i "zbog motiva". Oba tipa motiva su previše subjektivni, previše individualizirani za njegovu orijentaciju proučavanja zajedničkih sistema značenja.

S O C I J A L N A A K C I J A I P R O B L E M A T I Č N E S I T U A C I J E

Djelovanje se osniva na unaprijed postavljenom planu. Sa stajališta soci jalnog aktera djelovanje se čini smišljenim zbog plana. Bez plana, ponašanje može postati uglavnom nesvjestan čin. Ukoliko plan ili projekt uključuje i nekog drugog aktera, tada to postaje socijalnim djelovanjem. Štoviše, sve djelovanje nužno uključuje odabir između različitih projekata. Ukoliko ne postoje alternative između kojih bi se izvršio izbor, ponašanje neće slijediti nikakav projekt, odnosno reducirat će se samo na nesvjesne radnje. Djelovanje, koje uključuje procjenjivanje i izbor među


alternativnim projektima, postaje nužno samo onda kada primjena recepata tipično definiranih situacija više ne odgovara svrsi postizanja praktičnih cil jeva, o d n o sno onda kada situacije postaju problematične.

Uvjeti pod koj ima neka situacija postaje problematična su neki od sl jedećih: prvo, " jedno aktualno iskustvo se ne 'uklapa' u tip s koj im u okviru postojeće zalihe znanja raspolažemo"; drugo, "determiniranost tipa nije dovoljna za ovladavanje situaci jom"; treće, "subjekt se upoznaje s inkopatibilnošću ( 'kontradikci jama' ) između dvaju elemenata znanja koji su do tada samorazumljivo koegzistirali u okviru zalihe znanja" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 2 0 2 ) . Osiguravajući rješenje problema, akter konstituira novi t ip; tako je jedan element pridodat posto jećo j zalihi znanja. "Drugim ri ječima, tip nastaje iz situacijski neadekvatnih rješenja problematične situacije novim iskustvenim određenjem, koje nije moglo biti riješeno raspoloživom zalihom znanja" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 2 3 1 ) .

Kada situacije postanu problematične, t ipično znanje i rutinski obrasci ponašanja nisu više dovoljni za ovladavanje situacijom. U t o m trenutku, akter m o r a svjesno izabrati bihevioralni odgovor na problematičnu situaciju. Akcija nužno uključuje odabir između planova, projekata ili alternativnih oblika ponašanja. U primjeni odabranog projekta djelovanja, konstituiraju se nova iskustva;po-stojeća zaliha znanja dobiva dodatak.

Kada su problematične situacije društvene, tada rješenje, izbor i primjena plana predstavljaju "socijalnu" akciju, odnosno djelovanje koje je usmjereno prema drugom akteru. Dinamika svijesti koja upravlja socijalno djelovanje (nastajanje "problema", započinjanje alternativnih ti jekova ponašanja, konačni izbor i primjena projekta) su temelji na koj ima se osnivaju "mi-odnosi". U "mi-odnosu" subjektivna se svijest jednog aktera ori jentira prema svijesti drugog aktera. "Mi-odnosi" , dakle, pretpostavljaju socijalnu akciju. Implikacija toga jest da su u svakom neposrednom, intenzivnom i vidljivom interaktiranju u ko jem postoji recipročna "oni--ori jentaci ja" (svaki akter je ori jentiran prema svijesti drugoga), percepci je socijalnog svijeta podložne modifikaci jama, dolazi do formiranja novih tipova i proširuje se socijalna zaliha znanja.

Prema Schutzovim formulaci jama, djelovanje predstavlja manifestaci ju voluntarizma na individualnoj razini. Akter je "slobodni agent" koji bira projekte akcije, iako je izbor limitiran posto jećom osobnom zalihom znanja. Zal iha znanja, c jelina tipova koji uvjetuju akterovu koncepci ju i aktualno ponašanje u soci jalnom svijetu osnovica su izbora akcije. Svjesni izbor ponašanja u odgovoru na problematičnu situaciju je dinamika koja modificira ili proširuje postojeću zalihu znanja.

I N T E R P R E T I R A N J E S C H U T Z O V E T E O R I J E

Schutzovu je teori ju često znatno teže interpretirati negoli radove većine drugih glavnih teoretičara. Prvo, Schutz je vjerojatno najjedinstveniji apstraktni teoret ičar s koj im smo se do sada susreli. Drugi su bili mnogo dublje uključeni u empiri jski svijet. W e b e r je , na primjer, izgradio teoriju koja je u velikoj mjeri osnovana na histori jskim proučavanjima. M a r x se kretao naprijed - natrag između teori jskih apstrakcija i užasa stvarnog svijeta kapitalizma. Pa čak se i Parsons, kao krajnje apstraktan mislilac, stalno ponovno vraćao osnovama stvarnog svijeta.

Drugo, Schutzova teori ja je ugrađena u filozofsku tradiciju koja je sociologij i strana i koja se, samo uz velike poteškoće, može prenijeti u sociologijske po jmove . J a m e s Heap i Phillip Roth ( 1 9 7 3 . ) smatraju da je krajnje upitno da li Husserlova


fenomenologi ja , koja predstavlja jedan od glavnih kori jena Schutzove teori je , može biti prenesena u sociologiju. Schutzov rad možemo promatrat i kao primjer pokušaja da se to učini. Uspjeh Schutzovog napora može se ilustrirati s popularnošću teori ja koje su se razvile na tragu njegove teorije - naročito fenomenologi j -skom sociologi jom i e tnometodologi jom. Pa ipak, ukori jenjenost njegove teori je u fenomenologi jskoj filozofiji otežava nam pokušaj adekvatnog objašnjenja njegove sociologi je .

T r e ć e , i možda najvažnije, je diskontinuitet u Schutzovom razmišljanju. Iako je ponudio filozofske spoznaje u širokom rasponu aspekata, samo je neke od njih smatrao dostupnim znanstvenoj sociologiji . Stoga, kada razmišl jamo ο njegovom radu, m o r a m o razlikovati ono što je pristupačno znanstvenom sociološkom istraživanju od onoga što nije.

O v o nas razlikovanje vraća k raspravi s ko jom smo započeli ovaj odjel jak. Prvo, neki komentator i hvale Schutza zbog njegovog interesa za mikrosituaci je , o d n o sno zbog proučavanja načina na koje akteri kreiraju socijalni svijet. Drugi ga pak zbog toga kritiziraju. Neki opet smatraju Schutza važnim zato što je imao globalni, kulturni interes.

Sva se ova stajališta, makar do izvjesnog stupnja, mogu braniti . Prva dva se osnivaju na Schutzovim filozofskim idejama; treći se usredotočuje na njegova razmišljanja ο znanstvenoj sociologiji . Sljedbenici prve pozicije aplaudiraju Schut-

zu zbog stvaranja filozofske sociologije svijesti. Drugi ga kritiziraju upravo zbog takve ori jentaci je i zbog neuspjeha da razmotri socijalne strukture. Pristalice trećeg stajališta smatraju da je Schutz osnivač znanstvene sociologije koja izučava kulturna ograničenja aktera. Sve se ove različite interpretaci je mogu opravdati , i m n o g o nam govore ο bogatstvu ali i ο konfuznosti Schutzove teori je .

Primjeri fenomenologijske sociologije U nastavku ćemo prikazati dva primjera fenomenologi jske sociologi je . Prvi pot ječe od Georga Psathasa i Frances C. Waksler ( 1 9 7 3 . ) ο "licem-u-lice" interakci j i , ilustrirajući mikrorazinu interesa većine fenomenoloških analiza. Iako takva orijentaci ja predstavlja normu, ona ipak nije neizbježna.

Psathas ci jeni interes fenomenoloških sociologa za mikrofenomene , za "razumijevanje uobičajenih aktivnosti svakidašnjeg svijeta", no također smatra takvu orijentaci ju neintencionalnom, što dovodi do toga da se " fenomenološku sociologi ju može identificirati s proučavanjem interakcije i malih okupljanja ljudi, kao i događaja koj i nisu socijetalni u svom rasponu i dosegu" ( 1 9 7 3 a . : 1 2 ) . Psathas vrlo jasno izražava stajalište da se fenomenološkom sociologi jom mogu proučavati najširi socijalni fenomeni poput organizacija, grupa, kulture i društva uopće .

Sljedeći primjer je djelo Petera Bergera i Thomasa Luckmanna ( 1 9 6 7 . ) i n j ihov pokušaj integriranja mikrofenomenoloških spoznaja s tradicionalni j im sociološkim interesom za šire strukture.

LICEM-U-LICE INTERAKCIJA Psathas i F . C. Waksler ( 1 9 7 3 . ) započinju s pretpostavkom da l icem-u-lice interakcija predstavlja osnovicu mnogo kompleksnij ih, širih socijalnih fenomena ; pa ipak, oni se opredjeljuju za individualnu razinu analize, posebno za analizu svijesti.


Predočujući njihovu argumentaci ju moći ć e m o slijediti strukturu koju koriste. Elemente interakcije licem-u-lice dijele u tri osnovne grupe: odlike aktera, odlike odnosa medu akterima i odlike akcije. Ori jentirat ćemo se prvenstveno na elemente aktera i e lemente akcije.

1 . O D L I K E A K T E R A a. I Ego i Drugi su svijesni i jasno im je da posjeduju svijest. Z a f enomeno-

lošku sociologiju je značajno da Psathas i Wakslerova počinju svoju analizu interakci ja licem-u-lice analizom svijesti. Vjerni svojim intelektualnim k o ri jenima, oni se ne usredotočuju na akciju, nego izravno na svijest. T a k o đer, svijest konceptualiziraju kao intencionalnu; ona može biti nešto "što je stvarno ili idealno, postojeće ili imaginarno" (Psathas i Waksler , 1 9 7 3 . : 1 6 8 ) . U ovoj fazi analize interakcije licem-u-lice promatrač mora proci jeniti da li su i Ego i Drugi svijesni i vide sebe svijesnima. Interakci ja l icem-u-lice ne događa se ako obadvije strane u interakciji nisu svijesne, ali i osviještene ο tome da su svijesne.

b. I Ego i Drugi stvorili su osobu. Da bi došlo do interakci je, i jedna i druga strana mora imati osjećaj ο sebi; moraju se "doživljavati kao jedinstvena bića, koja samosvjesno djeluju u svijetu". Posjedovanje ličnosti također uključuje i to da akteri doživljavaju sebe kao "osobe s prošlošću, sadašnjo-šću i budućnošću", i da su "u stanju reagirati i sami proizvesti reakci je" . N a koncu, da bi sociolozi bili sigurni da obje strane posjeduju ličnost, moraju "prosuditi da je svaka od njih, barem potenci jalno, učinkovita u svom svijetu" (Psathas i Waksler , 1 9 7 3 . : 1 6 9 ) .

c. I Ego i Drugi usvojili su i koriste se zalihom znanja i s istemom relevantnih značenja. Da bi došlo do interakcije koju će razumjeti oba aktera, t i jekom socijalizacije morali su usvojiti cjeline znanja kao i sheme za interpretiranje znanja i informaci ja. Međut im, ako dvije strane raspolažu s potpuno različit im, c jel inama znanja i sistemima relevantnih značenja koji se ne preklapaju, tada neće doći do interakcije. Interakci ja pretpostavlja barem neko zajedničko znanje i sistem relevantnih značenja.

d. I Ego i Drugi mogu komunicirati i koristiti se simboličkim sistemom značenja. Da bi mogle interaktirati , obadvije strane moraju komunicirati jedna s drugom, koristeći se signalima i simbolima na način kako je to zamišljao M e a d . Signali su fizički pokreti koji imaju izravno značenje, dok su simboli i fizički, ali i verbalni fenomeni koji mogu imati različita značenja. Akteri se simbolima ne moraju koristiti u svakoj komunikaci j i , no njima moraju potenci jalno raspolagati. Simbolički sistemi značenja služe dvjema vrlo važnim funkci jama. Prvo, oni omogućuju postupnost interakcijskog procesa. Drugo, omogućuju "unutarnju konverzaci ju p o m o ć u koje osoba interpretira značenje svojih iskustava" (Psathas i Waksler , 1 9 7 3 . : 1 7 0 ) .

e. I Ego i Drugi su motivirani da djeluju. T o jednostavno znači da su obadvije strane spremne i zainteresirane za djelovanje.

f. I Ego i Drugi doživljavaju svoja tijela kao područja iskustva. Kazano laičkim jezikom, to znači da je "tjelesni govor" važan za interakci ju. Da bi


saobraćali jedni s drugima, akteri moraju biti u stanju "čitati" značenja izraza lica, tjelesne napetosti i t jelesnog kretanja. Zapravo, svi mi t i jekom interaktivnog procesa obraćamo veliku pažnju tim fenomenima.

2 . O D L I K E O D N O S A M E Đ U A K T E R I M A a. I Ego i Drugi postoje . Fizička prisutnost aktera je nužan, no ne i dovoljan

uvjet da dode do interakci je. Svaka strana može biti u dosegu druge strane a da ipak ne dode do interakcije. Međut im, dovoljna blizina drugoj osobi koja omogućuje pokazivanje osjećaja što mogu dovesti do interakci je , predstavlja preduvjet interakcije l icem-u-lice.

b. Ego i Drugi, oba su svjesni tjelesne prisutnosti drugoga. Da bi došlo do interakci je, elementarna fizička prisutnost mora biti nadopunjena obostran o m spoznajom ο tome da su potencijalni akteri međusobno u blizini.

c. Ego i Drugi konstituiraju jedan drugoga kao akteri s odlikama aktera. Drugi preduvjet interakcije je da Ego i Drugi pripisuju jedan drugome sve karakteristike koje smo ranije razmotril i ; drugim r i ječima, svaki akter mora misliti ο drugome kao ο akteru. Sljedeći Schutzove po jmove, moglo bi se reći da mi-odnos postoji onda kada je svaka strana svijesna druge strane. Ovakva svijest dio je dva sljedeća aspekta ovog procesa koji izlažu Psathas i Waksler .

d. I Ego i Drugi međusobno su svijesni prisutnosti jedan drugoga. e. I Ego i Drugi su svijesni da jedan drugoga konstituiraju kao aktera. Svaka

strana u interakciji mora biti osviještena ne samo ο t jelesnoj prisutnosti drugoga, nego i ο svijesti drugoga, kao prisutnog i prihvaćenog aktera. Rezultat takve zajedničke osviještenosti dovodi do toga da su obadvije strane u mogućnosti primiti i interpretirati informaci je ο subjektivnim iskustvima drugoga onako kako se one odvijaju (Psathas i Waksler , 1 9 7 3 . : 1 7 0 . 1 7 2 ) .

3 . O D L I K E A K C I J E a. I Ego i Drugi usmjeravaju akciju planiranu da se odnosi na druge. Čak i u

ovoj fazi procesa, prava se akcija još nije dogodila. J o š uvijek se nalazimo u fazi psihologijskih formulaci ja plana djelovanja. Schutzovim terminima ponovno rečeno, Egov "zbog motiv" uvjetuje određeni tip svijesnog iskustva za Drugoga.

b. I Ego i Drugi razvijaju neki čin na osnovi svoga plana akci je. N a osnovi mentalno razvijenog plana, svaka strana razvija plan akci je.

c - 1 . Ego djeluje. N a ovoj točki pomičemo se s psiholoških pretpostavki ο akciji prema stvarnom poprištu djelovanja. Jedna strana u interakcij i djeluje, no do interakcije još uvijek nije došlo. Iduće faze moraju se tek dogodit i :

d -1 . Drugi je svjestan djelovanja Ega koje proistječe iz njegovog plana akci je. Ponovno se vraćamo na svijest, jer da bi došlo do interakci je, Drugi mora interpretirati djelovanje Ega kao smišljeno i kao o n o koje proist ječe iz planova akcije Ega.

c -2 . Drugi djeluje. d - 2 . E g o je svijestan djelovanja Drugog kao nečega što proistječe iz njegovog ili

njenog projekta akcije. Stoga, da bi došlo do interakcija, m o r a m o imati ne


samo zajedničku akciju, nego i obostranu osviještenost ο svijesnosti svake strane u kontaktu.

S ovakvim povratkom na analizu svijesti, Psathas^i Waksler završavaju svoju analizu na istoj razini na kojo j su je zapravo i započeli . Naravno, u stvarnom svijetu, jedna cjelina akcija i reakcija vrlo ri jetko završava kao interakcionist ička epizoda; proces će se, najvjerojatnije, nastaviti dalje.

Iz ove analize moguće je izvući nekoliko generalizacija i primijeniti ih na fenomenološku sociologiju. Prvo, prikaz postupka ilustrira zaokupljenost fenome-nologa s individualnom razinom analize. Drugo, na tom nivou, fenomenološki usmjerenu sociologiju više zanima svijest negoli akcija ili interakci ja; njih više interesiraju psihološke pretpostavke akcije, a manje sama akcija. Iako Psathas i Waksler najavljuju da će se baviti interakci jom, većinu svoje analize posvećuju svijesti. T r e ć e , Psathas i Waksler ne koriste se nikakvim podacima u konvencionaln o m smislu po jma; njihova analiza stoga nije empirijska. T o reflektira činjenicu da je fenomenologi jska sociologija vrhunski deskriptivna, teori jska i f i lozofska disciplina.

SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ZBILJE Zaokupl jenost individualnim mislima i djelovanjem bila je bez sumnje jedan od razloga nastajanja knjige Bergera i Luckmanna The Social Construction of Reality 1 9 6 7 . , (Socijalna konstrukcija zbilje, prijevod 1 9 9 2 . ) u kojo j su autori pokušali proširiti interes fenomenološke sociologije i na socijalne strukture i institucije. Štoviše, autori teže integrirati individualne i socijetalne razine. Ovdje ć e m o se baviti ne samo onim što su autori učinili, nego i time kol iko su od ambic iozno postavljenih ciljeva ostvarili.

Knjiga Bergera i Luckmanna jedna je od najčitanijih i najutjecajnijih knjiga u suvremenoj sociologij i . J edna od njenih osnovnih kvaliteta je u tome što su autori preveli ponekad nejasnu filozofiju Alfreda Schutza u pojmove glavnog ti jeka sociološke teori je . Berger i Luckmann žele otići dalje od Schutzovog djela i potkri jepiti ga s M e a d o v o m soci jalnom psihologi jom, a djela oboj ice autora nadopuniti s djelom M a r x a i Durkheima ο društvu i kulturi.

Namjeravali su također integrirati Weberovo djelo ο soci jalnom djelovanju s Durkheimovim razmišljanjima ο socijalnim č injenicama kao izvanjskim realitetima. Povezujući međusobno spomenute mislioce, Berger i Luckmann vrlo jasno ističu da na integrirani način žele razmotriti "dvostruki karakter društva u p o j m o vima objektivnog fakticiteta i subjektivnog značenja" ( 1 9 6 7 . : 1 8 ) . J o š je eksplicitni-ja izjava koja , kako se čini, ocrtava suštinu jednog pristupa soci jalnoj stvarnosti koji pokušava integrirati interes i za šire i za uže socijalne fenomene: "Društvo je ljudski proizvod. Društvo je objektivna stvarnost. Čovjek je socijalni proizvod" ( s t r .61) . Drugim ri ječima, ljudi su proizvodi onog istog društva koje sami stvaraju.

Podnaslov knjige - Rasprava ο sociologiji znanja - predstavlja kl juč analize. Nj ihov pogled na sociologiju znanja je neobičan. Sociologi ja znanja se, prema autorima, zanima za socijalnu konstrukciju stvarnosti. Artikulirajući ovo stajalište, autori žele sociologiju znanja preusmjeriti od proučavanja intelektualne povijesti, prema svakodnevnoj konstrukciji stvarnosti na kojo j se svi svakodnevno angažiram o . N o , usprkos namjeri da raspravljaju i ο globalnim i ο užim fenomenima, kao i najavi da će razmatrati radove M a r x a i Durkheima, ipak vrlo malo govore ο


objektivnosti , naročito ο širim socijalnim strukturama, iako najdulje poglavlje u knjizi nosi naslov "Društvo kao objektivna stvarnost".

S V A K O D N E V N I Ž I V O T . Berger i Luckmann počinju svoju analizu na individualnoj razini svakodnevnog života, u svijetu zdravorazumskog znanja. Ovdje se autori gotovo isključivo oslanjaju na rad Alfreda Schutza.

Berger i Luckmann posebno se interesiraju za fenomenološku tendenci ju ljudi da subjektivne procese doživljavaju kao objektivnu stvarnost. Prema nj ihovom stajalištu, ljudi prihvaćaju svakodnevni život kao uređenu stvarnost; odnosno , socijalna stvarnost se akteru čini neovisnom od toga kako je on poima. Ona se pojavljuje već objektivirana i čini se kao da je nametnuta akteru.

Najznačajni je sredstvo u tendenciji k objektivaciji je jezik koj i "neprekinuto osigurava [ljudima] nužne objektivacije uspostavljajući red u okviru kojeg navedeno ima smisla i gdje svakodnevni život ima značenje za [l jude]" (Berger i Luckmann, 1 9 6 7 . : 2 3 ) . Stvarnost svakodnevnog života uzimamo kao datu; iako se ο njoj m o ž e m o pitati, zatomljujemo razvoj takvih misli da bismo u njoj ugodno živjeli. Snaga rasprave Bergera i Luckmanna leži u njihovom pogledu na društveni svijet kao na kulturni proizvod svjesnih procesa.

Rasprava Bergera i Luckmanna ο interakciji licemulice također je zanimljiva, iako malo dodaje Schutzovom radu, a nedostaju joj i detalji koje su razvili, na primjer, Psathas i F . C. Waksler ( 1 9 7 3 . ) . Z a razliku od Schutza, značajna je za mikroanalizu Bergera i Luckmanna, njihova želja da u svoju sociologiju uključe i individualnu razinu. U opisivanju interakcije l icem-u-lice koju, slijedeći Schutza, također nazivaju mi-odnosima, Berger i Luckmann naglašavaju da oni uključuju neposrednu međusobnu razmjenu značenja. U mi-odnosima postoji mnogo manje tipizacija negoli u oni-odnosima (koji uključuju anonimne druge). Drugim ri ječima, umjesto da se ljudi međusobno povezuju na osnovi kulturno definiranih recepata, u mi-odnosima oni se međusobno odnose na personaliziranije načine.

Budući da su mi-odnosi manje određeni tipizacijama, ostaje više širine za pregovaranje među akterima. Međut im, kako se udaljavamo od neposrednih licem-u-lice odnosa prema odnosima s l judima s koj ima smo u manje int imnom kontaktu ili smo stranci, sve je veća mogućnost tipizacija, a manja ličnih kontaka-ta. Drugim ri ječima, naši odnosi s drugima, t i jekom oni-odnosa sve progresivnije postaju impersonalnij i i stereotipniji . Značenje tipizacija za Bergera i Luckmanna ilustrirano je nj ihovom definici jom socijalne strukture koja uopće nije u skladu s objektivnim pogledom na takve strukture. Socijalne strukture definiraju kao "ukupan zbroj onih tipizacija i povratnih obrazaca interakcije koji su uz njihovu p o m o ć uspostavljeni" (str. 3 3 ) .

Jezik je, kao i mnogim drugim fenomenolozima, vrlo značajan i Bergeru i Luckmannu, naročito kada ga stavljaju u odnos s procesom tipizacije. Berger i Luckmann smatraju jezik specifičnom formom procesa "označivanja", podt ipom objektivacije koji se razlikuje od eksplicitne potrebe predstavljanja objašnjenja za najšira subjektivna značenja. Jezik predstavlja sistem glasovnih simbola, najvažniji sistem simbola u društvu. Njegovo značenje je u tome što može biti odvojen od "ovdje i sada", od licem-u-lice interakcije i što može prenositi značenja koja nisu neposredni sadržaji subjektivnosti.

Jezik također omogućava raspravu ο stvarima koje nikada nismo osobno doži

vjeli i možda ih nikada nećemo ni doživjeti. O n nam također pomaže da akumuliramo značenja i znanja koja mogu biti prenesena budućim generaci jama. N a ove i


slične načine, jezik je , u Bergerovom i Luckmannovom sistemu, najvažnija socijalna struktura: "Jezik susrećem kao stvarnost izvan mene, koja na mene djeluje prisilno" (str. 3 8 ) . Berger i Luckmann ovdje podsvjesno preuzimaju Durkheimovo stajalište ο jeziku kao ο vanjskoj i prinudnoj soci jalnoj činjenici. Međut im, ovo predstavlja izuzetak od njihove opće tendencije da vrlo malo pažnje obraćaju soci jalnim strukturama i objektivnim dijelovima društva.

OBJEKTIVNE KOMPONENTE DRUŠTVA. Usprkos naglašavanju važnosti jezika, Berger i Luckmann su najslabiji kada analiziraju objektivne komponente društva. N a primjer, oni definiraju socijalnu strukturu samo kao povratne obrasce djelovanja. U poglavlju naslovljenom "Društvo kao objektivna stvarnost", prvenstveno se zanimaju za proces kojim je svijet, onakav kakav jest, proizveden, te kako je stvoren osjećaj ο njegovoj objektivnosti . Oni također pažljivo podsjećaju čitatelje da taj osjećaj , ma kakvu god objektivnu stvarnost m o ž e m o "stvarno" naći "tamo vani", predstavlja ljudski proizvod.

INSTITUCIONALIZACIJA. Ispod procesa kojim se stvara osjećaj ο soci jalnoj stvarnosti leži činjenica da ljudi moraju eksternalizirati; ljudi jednostavno moraju proizvoditi sve ono što osigurava preživljavanje i interakciju jednih s drugima. U procesu eksternalizacije, ljudi razvijaju uobičajene obrasce djelovanja i interaktira-nja iz pređašnjih situacija. Život bi bez običaja bio nemoguć. Bi lo bi vrlo teško odlučiti ο jasnom smjeru akcije u svakoj novoj situaciji.

Uobičajene akcije predstavljaju pozornicu za razvoj institucionalizacije. Ona se dešava onda kada ljudi razvijaju tipizacije ο onome što će najvjerojatnije drugi učiniti u datoj situaciji. Berger i Luckmann definiraju instituciju kao vrstu recipročnog procesa tipizacije. Ovakav mikroskopski koncept institucije dosta je različit od većine sociologijskih koncepata institucija. Iako za Bergera i Luckman-na institucije nisu globalni fenomeni , one su ipak neovisne, izvanjske i prinudne. Oni drže da institucije "kontroliraju l judsko ponašanje propisujući unapri jed definirane obrasce ponašanja" (Berger i Luckmann, 1 9 6 7 . : 5 5 ) .

T i jek povijesti omogućava tim institucijama postizanje objektivnosti . Međut im, kada raspravljaju ο takvim institucijama, Berger i Luckmann također ο njima raspravljaju kao ο subjektivnim elementima:

"To znači da se institucije što su se sada kristalizirale ... doživljavaju kao nešto što postoji preko i iznad pojedinaca koji ih u tom trenutku 'slučajno' utjelovljuju. Drugim riječima, institucije se sada doživljavaju tako da posjeduju vlastitu stvarnost koja se pojedincu suprotstavlja kao vanjska, prisilna činjenica"

(Berger i Luckmann, 1967 . :58 ; kurziv naš;.

Naglašavajući doživljavanje institucija, a ne njihovu izvanjsku stvarnost, Berger i Luckmann iskazuju svoju naklonost prema subjektivnom vrlo jasno, pa čak i onda kada se bave s izvanjskim stvarnostima.

Djeca doživljavaju insititucionalni svijet kao objektivnu stvarnost; ona je , dakle, bila prije njih i bit će tu i poslije njih. Kada pojedinci odrastu, svoje biografije shvaćaju kao epizode u objektivnoj povijesti društva.

Različite institucije u okviru društva tendiraju da se "drže skupa", no , prema stajalištu Bergera i Luckmanna, to ne proistječe iz njihovih objektivnih karakteristika, nego iz tendenci je ljudi da ih doživljavaju na taj način. Drugim ri ječima.


bitno je znanje koje ljudi ο društvu akumuliraju. Stoga se sociologija mora usredo

točiti na to kako ljudi rekonstruiraju svoje znanje ο socijalnoj stvarnosti ne samo u okviru historijske proizvodnje svijeta, nego i u kontinuiranoj kreaciji tog svijeta na svakodnevnoj razini.

U L O G E . Bergerovo i Luckmannovo određenje uloga t ipično je za nj ihovo poimanje objektivne socijalne stvarnosti. Z a njih, uloge su tipizacije onoga što se od aktera može očekivati u datim socijalnim situacijama. Uloge ne treba miješati s objektivnim položajima, što je vidljivo u radu mnogih autora. Uloga je, za Bergera i Luckmanna, vrlo važna jer predstavlja posrednika ili vezu između širih i užih svjetova. U njihovim rukama ona, međutim, služi samo kao posrednik između kulture i svijesti. "Analiza uloga je za sociologiju znanja posebno važna jer otkriva posredovanje između makroskopskih univerzuma značenja objektiviranih u društvu, i načina na koje ti univerzumi bivaju pojedincima subjektivno stvarni" (str. 7 9 ; kurziv naš) .

P O S T V A R E N J E . Postvarenje je posebno značajno sredstvo za integriranu raspravu ο soci jalnom svijetu, međutim, Berger i Luckmann ograničavaju njegovu korisnost obzirom na način na koji ga koriste. Oni definiraju postvarenje isključivo kao subjektivni fenomen: (postvarenje je) "prihvaćanje ljudskih pojava kao stvari, dakle u odrednicama neljudskog ili možda nadljudskoga" (str. 8 9 . ) . Postvarenje je tendenci ja shvaćanja ljudskih proizvoda kao da su oni nešto drugo - "prirodne činjenice, rezultati kozmičkih zakona ili manifestacije božanske volje" (str. 8 9 . ) .

Drugim ri ječima, ljudi jednostavno gube iz vida postojanje di jalektičkog o d n o sa koji postoji imeđu njih samih i njihovih proizvoda. Ljudi mogu objektivirati socijalne fenomene, a da ih ne postvare; dakle, mogu proizvesti predmete i vidjeti svijet u objektivnim pojmovima, a da pri tome ne zaborave da su ih sami proizveli . U svakom slučaju, Berger i Luckmann apsolutno ne posvećuju nikakvu pažnju drugim aspektima postvarenja - odnosno stupnju u kojem društvo, kao rezultat subjektivnih procesa koji opisuju objektivno, zadobiva vlastiti život.

L E G I T I M A C I J E . Sli jedeći tendenciju ignoriranja objektivnih struktura, Berger i Luckmann vrlo široko raspravljaju ο legitimiranjima ili ο objašnjenjima i opravda

njima institucionalnog sistema. Ovdje se ponovno, umjesto da raspravljaju ο samim strukturama, Berger i Luckmann usredotočuju na znanje koje se koristi da podrži postojanje struktura: "Legitimacija Objašnjava' institucionalni poredak time što njegovim objektiviranim značenjima pripisuje kognitivnu valjanost. Legitimacija opravdava institucionalni poredak time što njegovim praktičnim imperativima daje normativno dostojanstvo" (str. 8 3 . ) . Akcent nije na strukturama koje se legitimiraju, nego na sredstvima koj ima se legitimiraju.

K R I T I K A . Poglavlje iz ove knjige ο društvu kao objektivnoj zbilji raspravlja zapravo ο subjektivnim fenomenima. U sl jedećem poglavlju - ο društvu kao subjektivnoj zbilji Berger i Luckmann raspravljaju ο procesu socijalizacije, ο procesu pomoću kojeg kulturni fenomeni komuniciraju i internaliziraju se u svijesti. O v o poglavlje vrlo malo dodaje e lementarnom znanju ο socijalizaciji .

Berger i Luckmann pružaju skoro potpuno čisto subjektivno određenje socijalnog svijeta. Međut im, budući da su jasno istaknuli intenciju da u ovoj knjizi prezentiraju sociologiju znanja, ovo možda nije u potpunosti poštena kritika.


Štoviše, približavajući se kraju knjige, oni priznaju potrebu za strukturalnom sociologi jom koja bi nadopunila njihovu subjektivnu ori jentaci ju (str. 1 8 6 ) . Pa ipak, podložni su kritici zbog obećanja da će učiniti nešto više od subjektivne sociologi je, uključujući integriranje Freuda, M e a d a i W e b e r a ο soci jalnom djelo

vanju i M a r x a i Durkheima ο socijalnim strukturama a to nisu uradili. Štoviše, m n o g o je važnije ono što su obećali u svojoj stožernoj izjavi:

"Društvo je ljudski proizvod. Društvo je objektivna stvarnost. Čovjek je društveni proizvod" (str. 6 1 ) . Oni , međutim, uopće nisu uspjeli stvoriti sliku ο društvu kao ο objektivnoj stvarnosti; ukupna njihova dijalektika gubi stoga vrlo mnogo od svoga značenja. U M a r x o v i m bi rukama slična rasprava bila m n o g o jača zbog njegovog snažnog osjećaja za bitne strukture društvenog svijeta kao i za teškoće koje stoje pred pokušajima prevladavanja spomenutih struktura. Berger i Luckmann bili su u pravu kada su istaknuli da im je potrebna M a r x o v a sociologi ja, no na žalost to nisu sprovodili .

Usprkos oštroj kritici Bergera i Luckmanna u ovom odjel jku, mora ih se pohvaliti zbog napora da prošire fenomenologi ju onkraj njenih tradicionalnih ori jentaci ja proučavanja svijesti. Neuspjeh da to na zadovoljavajući način učine i sa soci jalnim strukturama, unatoč priznatoj želji da u tome uspiju, ne znači da fenomenologi jska sociologija u svoj pristup ne može integrirati interes i za socijalnu strukturu, no takav bi poduhvat bio težak. Fenomenologi jska će sociologi ja možda biti u stanju razmatrati i šire društvene strukture, no to tek treba pokazati . Njena snaga i dalje leži u razumijevanju svijesti i njenih odnosa s akci jom i interakci jom, kao i u proučavanju kulture i njenih ograničavajućih učinaka na aktere.

ETNOMETODOLOGIJA \

U skladu sa svojim grčkim pori jeklom, pojam etnometodologija doslovno označava metode koje ljudi koriste u dnevnim situacijama. Osnovni interes e tnometodologi je "je demonstrirati kako je društvo tekuće praktično ostvarenje racionalnih pojedinaca" (Weigert , 1 9 8 1 . : 3 8 ) . Etnometodologi ju je "izmislio" Haro ld Garf inkel u 1 9 4 0 - i m godinama. Otada se izuzetno proširila i razvrstala u m n o g o brojne pravce. D o n Zimmerman stoga zaključuje da ne postoji samo jedna, nego nekol iko etnometodologi ja . Etnometodologi ja danas, prema Z i m m e r m a n u , "obuhvaća velik broj više ili manje odvojenih, često puta nesukladnih pravaca istraživanja" ( 1 9 7 8 . : 6 ) . Započet ć e m o s ovom raznolikošću i opisati veći broj raznih studija ostvarenih s e tnometodološkog stajališta. Osnovica e tnometodolo gije leži u tim specifičnim proučavanjima, a ne u općim teori jskim ili programat-skim postavkama (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) .

Z a etnometodologe "istraživanje i teoretiziranje mora biti izvedeno tako da je teoretiziranje povezano uz materi jal dobiven istraživanjem" (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 : 4 0 ) . Pa ipak, etnometodologi ja je i zajednička cjelina ideja ο koj ima ćemo raspraviti poslije demonstriranja nekih specifičnih analiza. Da bismo čitatel ju dali opću ori jentaci ju ο spomenutim proučavanjima, ponovit ć e m o definiciju e tnometodologi je koju smo naveli u 2 . poglavlju: ona predstavlja proučavanje "cjeline uobičajenog znanja i dosega procedura i razmatranja pomoću kojih obični član društva stvara smisao, nalazi svoju orijentaciju i djeluju u okviru okolnost i u ko j ima se i sam nalazi" (Heritage, 1 9 8 4 . : 4 ) .


Glavna podgrana etnometodologi je je konverzacijska analiza ili "opis i objašnjenje kompetenci ja koje govornici upotrebljavaju i na nju se oslanjaju participirajući u smišl jeno soci jalno organiziranoj interakciji", odnosno, "procedure uz pom o ć kojih učesnici u konverzaciji izgrađuju svoje vlastito ponašanje, razumiju ga, shvaćajući i ponašanje drugih" (Heritage i Atkinson, 1 9 8 4 . : 1 ) . Konverzaci jska analiza utvrđuje red i pravilnosti nastale i pronađene u konverzacij i l judi. E t n o m e -todolozi se u općeni tom smislu bave ponašanjem, a konverzacijski se analitičari usredotočuju na specifična ponašanja - konverzaciju.

Metodološki , konverzacijski se analitičari usmjeravaju na situacije koje su se prirodno dogodile, često koristeći audio i video vrpce. Ovakva metoda omogućava da informaci je teku iz stvarnog svijeta, a ne da ih istraživač nameće stvarnom svijetu. Istraživač može ispitivati i ponovno ispitivati stvarne konverzaci je , a ne svoje bilješke ο njima. Ova tehnika također omogućava istraživaču da organizira krajnje detaljne analize razgovora.

Konverzaci jska analiza osniva se na pretpostavci da je konverzaci ja kamen temeljac svih drugih oblika ponašanja osoba. Konverzaci ja je najprodorni j i oblik interakci je, a "sastoji se od najispunjenije matrice društveno organiziranih k o m u nikacijskih praksa i procedura" (Heritage i Atkinson, 1 9 8 4 . : 1 3 ) . Opisujući kon-verzacijsku analizu, no možda ipak više govoreći ο etnometodologi j i općeni to , Harvey Sacks kaže: "Moguće je da će precizno proučavanje malih fenomena dovesti do većeg razumijevanja načina na koje ljudi postupaju" ( 1 9 8 4 . : 2 4 ) .

Primjeri iz etnometodologije

H O D A N J E ("Izvođenje" hodanja)

Ri je tko je itko od nas ikada razmišljao ο zdravorazumskom znanju i procedurama uključenim u hodanje, najmanje pak ο tome da bi to moglo biti predmetom sociološke analize, a to je upravo ono što su A. Lincoln Ryave i J a m e s N . Schenkein ( 1 9 7 4 . ) učinili. Oni se ne zanimaju jednostavno za hodanje, nego i za "izvođenje" hodanja.

Iako svi posjedujemo rutinu, odnosno sustavnu praksu hodanja, m o r a m o tu rutinu koristiti da "izvodimo" hodanje. Štoviše, m o r a m o to raditi u skladu s kretanjem drugih ljudi, koji hodaju s nama, prema nama ili pokraj nas; drugim ri ječima, hodanje je usklađeno postignuće članova zajednice. Ryave i Schenkein proučavaju hodanje ne samo da bi razumjeli taj specifičan čin, nego da bi shvatili ukupan raspon takvih fenomena: "Raspravljajući ο uobičajenim fenomenima, kakvi su, na primjer, problematična postignuća članova društva, nadamo se izgraditi veće razumijevanje socijalnih fenomena pomoću takvih tekućih situiranih postignuća" ( 1 9 7 4 . : 2 6 5 ) .

Osnovicu njihovog istraživanja predstavljala je serija video traka ljudi koji hodaju. Nj ihov najvažniji interes usmjerio se na proučavanje načina na koji ljudi "navigaju" i izbjegavaju sudare. Da bi se hodanje uspješno odvijalo, ljudi ne moraju samo prepoznati što drugi rade, nego i sami proizvesti adekvatnu strategiju hodanja. Ovo je iznenađujući primjer kako, koristeći e tnometodologi ju , sociolozi mogu na osnovi sasvim jednostavnih situacija demonstrirati njihov problematični karakter.

Uzmimo, na primjer, slučaj uspješnog zajedničkog hodanja. Da bi se uspješno zajedno hodalo , šetači moraju poštovati zajednički obrazac. N a primjer, moraju


biti odgovarajuće blizu jedan drugome. Ako jedan učesnik žuri ili zaostaje, on se mora angažirati u "popravnom radu" da bi se zajedničko hodanje ponovno uspostavilo. Šetač može požuriti ili usporiti ili pak objasniti (odmah ili kasnije) zašto su on ili ona izvan ritma zajedničkog hodanja. Ukol iko učesnik odbije angažiranje u "popravnom radu" i nastavlja izvan linije zajedničkog kretanja, to može postati značajna opasnost za stvarnost zajedničkog hodanja.

Čin zajedničkog kretanja također omogućavaju izvođenja cjeline različitih radnji : "Na primjer, razgovor, mogućnost razgovora, dodirivanje, smijanje, nuđenje cigareta ili slatkiša, odvajanje itd. - sve je to moguće i očekivano samo zbog jednostavne činjenice zajedničkog hodanja" ( 2 7 2 ) .

Ryave i Schenkein također vide i pojedinačno kretanje kao socijalno postignuće. Primjerice, na koji će način usamljeni šetač izbjeći dojam zajedničkog hodanja kada on ili ona prolazi na ulici pokraj drugog usamljenog šetača? Videotrake Ryavea i Schen-keina otkrivaju da osoba koja se kreće upravlja smjerom, ritmom i orijentacijom kretanja, kao i kretanjem tijela tako da je trenutak zajedničkog kretanja samo prolazan. Slično tome, potrebno je dosta rada da se izbjegne kršenje pravila za vrijeme zajedničkog hodanja. Na primjer, vrlo se lako može pomisliti da netko nepoznat "slijedi" nekoga na ulici. Način na koji netko prilazi drugome može se učiniti opasnim. Da bi se izbjegli takvi poremećaji ili pojave kršenja obrazaca, šetači moraju biti ne samo svjesni da su takve situacije i ideje moguće, nego da i sami moraju biti spremni poduzeti akcije koja će spriječiti pojave takvih događaja.

TELEFONSKI RAZGOVORI: IDENTIFIKACIJA I PREPOZNAVANJE U ovom primjeru, kao i u ostala četiri koji slijede, obratit ćemo pažnju na konverzaci jsku analizu. Cilj ovakvih analiza je proučiti pretpostavl jene načine organiziranja razgovora. Konverzaci jska analiza proučava odnose između izgovorenih fraza, a ne odnose između govornika i slušača (Sharrock i Anderson. 1986 . - . 68 ) .

Emanuel A. Schegloff ( 1 9 7 9 . ) svoje istraživanje otpočinjanja telefonskih razgovora smatra dijelom širih napora za bolj im razumjevanjem organiziranog karaktera socijalnih interakci ja:

"Rad na kojem smo moje kolege i ja angažirani odnosi se na organiziranje socijalne interakcije. Ovdje proučavamo materijale s kojima radimo - audio i video trake prirodno izvedenih interakcija koje transkribiramo, razvijajući interes za otkrivanje i opisivanje uređenih fenomena od kojih se razgovor i interakcija sastoje, kao i interes za utvrđivanje sistematskih organizacija pomoću kojih su navedeni fenomeni proizvedeni"

(Schegloff, 1979 . :24; kurziv naš).

Interes Schegloffa i njegovih suradnika proširio se i na druge organizirane fenomene u interakciji kakvi su, na primjer, događaj preokreta u razgovorima kao i načini na koje sugovornici pokušavaju popraviti prekide u normalno j konverza-ci jskoj proceduri . Osim toga, oni se interesiraju i za ukupnu strukturu razgovora koja obuhvaća otpočinjanje i zaključivanje razgovora, i redovitost pojavljivanja nutarnjih sekvenci razgovora.

U tom kontekstu Schegloff se interesira za otpočinjanje telefonskog razgovora koj i definira kao "mjesto u kojem se određeni tip konverzacije otvara i koj i može biti jasno prihvaćen, usvojen, odbijen, modificiran - ukratko, razgovor u početku konstituiraju strane koje u njemu učestvuju" (str. 2 5 ) . Iako razgovor koj i netko


vodi preko telefona u biti nije različit od razgovora l icem-u-lice, učesnicima nedostaje vizualni kontakt . Schegloff se usredotočuje na jedan element telefonske konverzacije koji se ne može naći u licem-u-lice konverzaciji - sekvencu u ko jo j strane koje nemaju nikakav vizualni kontakt identificiraju i prepoznaju jedna drugu.

U svom istraživanju, Schegloff se oslanja na podatke iz 4 5 0 otpočinjanja telefonskih razgovora. Utvrdio je da su ta telefonska otpočinjanja razgovora najčešće vrlo izravna i standardizirana:

a. "Halo." b. "Sharon?" a. "Bok."

Ili:

a. "Halo." b. "Zdravo. Charlie?" a. "O, bok."

(Schegloff, 1979 . :52) .

Međut im, neki primjeri otpočinjanja telefonskih razgovora "izgledaju i zvuče svojstveno - predstavljaju skoro virtuozne izvedbe" (str. 6 8 ) .

A. "Halo." B. "Halo. Margie?" A. "Da." B. "Hmmm, mi ovdje bojimo stan i uredujemo ga u antiknom stilu." A. "Stvarno?" B. "Hm, daa." A. "Da, da..." B. "Hm, daa..." A. "Hm..." B. "Ne vraćamo tuđi alat na vrijeme, je li..." (smijeh) A. "Hm, daa, tako je." (smijeh) B. "Zao mi je da to još nisam uvidio..."

(Adaptirano iz Schegloff, 1979 . :68 ) .

Iako je ovaj primjer možda različit od uobičajenog početka telefonskog razgovora, otpočinjanja imaju svoju internu organizaciju. O n a su "uređena sistematskom sekvencionom organizaci jom, koja je prilagođena i ugrađena u razgovor ukl jučenih strana, a prema posebnim uvjetima" (str. 6 8 ) . N a primjer, prethodni primjer telefonskog razgovora gotovo je potpuno nerazumljiv ako ne shvatimo da "B" zove da bi se ispričao zbog predugog zadržavanja alata koji pripada "A". "B" izvodi šalu spominjući mnogobro jne aktivnosti (bojenje, uređivanje u ant iknom stilu) i tek na samom kraju razgovora, kada se obadvije strane nasmiju, dolazi do isprike.

Schegloff zaključuje da treba ispitivati i vrlo specifične slučajeve zbog nj ihovog organizaci jskog obrasca:

"Posebne slučajeve treba ispitivati zbog njihovih lokalnih, interakcijskih, biografskih, etnografskih ili nekih drugih svojstvenih interesa. Isti se materijal može ispitivati tako da se formalnu organizaciju izdvoji iz lokalnih specifičnosti. Za one koji proučavaju interakciju, centar pažnje zaokuplja organizacija pomoću koje biva postignuta djelatnost socijalnog života"

(Schegloff, 1979 . :71 ) .


IZAZIVANJE SMIJEHA Gail Jef ferson ( 1 9 7 9 . ; vidi i Jef ferson, 1 9 8 4 . ) proučava kako je netko svjestan trenutka u kojem se od njega ti jekom razgovora očekuje da se nasmije. Laičko mišljenje najčešće smatra da je smijeh potpuno slobodan, spontan događaj koji se pojavljuje t i jekom razgovora ili interakcije. Međut im, G . Jef ferson utvrđuje postojanje nekol iko strukturalnih karakteristika izgovorenih riječi koje su smišljene da izazovu sugovornika na smijeh. Prvi element je stavljanje smiješnog na kraj izgovorene rečenice :

Dan. "Da, mislio sam da to nije toliko uočljivo. Nisi li me čula kada sam ti rekao da si narkomanka ... ha, ha"

Dolly."Ha, ha, ha."

(Adaptirano iz Jefferson, 1979 . :80) .

Sljedeći način ο kojem izvještava Jef fersonova je smijeh unutar razgovora, na primjer, u sredini rečenice:

A. "Ti znaš da ja nisam ... ti znaš." B. "Dovraga, ti znaš da se ja suzdržavam". (Ha, ha.) A. "Hm, daa, ha, ha."

(Adaptirano iz Jefferson, 1979 . :83) .

Je f ferson iz navedenih primjera zaključuje da je pojava smijeha organiziranija negoli to misl imo:

"Očigledno je da poredak alternativnih odgovora za osobu koja će se možda nasmijati nije toliko slobodno organiziran koliko bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti; odnosno, problem nije u tome da se nešto mora dogoditi, smijeh ili bilo što drugo, nego da će se smijeh dogoditi slobodno ili na nečiji poziv"

(Jefferson, 1979 . :83) .

Je f ferson se interesirala ne samo za donošenje odluke ο tome da li da se nasmije-

m o , nego i za otklanjanje poziva na smijeh. O n a utvrđuje da tišina poslije nekog poziva na smijeh nije dovoljna, nego da je potreban vrlo jasan signal koji će značiti odbijanje poziva na smijeh. Ako netko, na primjer, odbije poziv na smijeh, uobičajena strategija je da odmah nakon početka govornikova smijeha, započne ozbil jnu raspravu.

POTICANJE APLAUZA J o h n Heritage i David Greatbatch ( 1 9 8 6 . ) , oslanjajući se na rad J . M a x w e l l Atkinsona ( 1 9 8 4 a . ; 1 9 8 4 b . ) nedavno su proučavali retoriku britanskih političkih govora i otkrili osnovna sredstva pomoću kojih govornici potiču aplauz kod publike. Oni tvrde da se aplauz potiče "izjavama koje su verbalno konstruirane (a) da nešto naglase i t ime istaknu sadržaj koji su izgovorili nasuprot drugim izgovorenim materi jal ima i (b) da isplaniraju pojavu jasne završne točke ο aspektu ο kojem se raspravlja" (Heritage i Greatbach, 1 9 8 6 . : 1 1 6 ) . Naglasak govori publici da bi aplauz bio ispravan na određenom mjestu, a poruka da jasan završni naglasak tek slijedi omogućuje publici da započne aplaudirati više ili manje


zajednički. Analizirajući britanske političke govore, Heritage i Greatbach otkrivaju sedam osnovnih retoričkih sredstava:

1 . Kontrast. N a primjer, političar može zastupati sljedeću tezu; "previše je novaca potrošeno za r a t . . . a premalo za mir". Takva izjava potiče aplauz zbog naglaska koji je prvo iznijet u negativnom, a zatim u pozitivnom^ smislu. Publika također može anticipirati kada da započne aplaudirati u skladu s otvaranjem drugog dijela rečenice, kada je već prva polovica završila.

2 . Nabrajanje. Nabrajanje političkih problema, a naročito često korištena podjela na tri dijela, osigurava naglasak kao i jasnu završnu točku koju publika može anticipirati.

3 . Rješenje - slagalica. U ovom slučaju, političar za javnost prvo postavlja problem kao slagalicu, a zatim daje rješenje. Ovo dvostruko prezentiranje problema samo po sebi osigurava naglasak, a publika može anticipira završetak izjave na kraju rješenja.

4 . Najava - naglasak. Ovdje političar predlaže da dade neku izjavu, a zatim je i daje.

5 . Kombinacija. Ova tehnika uključuje korištenje dvaju ili više sredstava koja su upravo nabrojana.

6 . Zauzimanje položaja. Ova tehnika predstavlja inicijalni opis stanja stvari ο čemu bi govornik trebao imati čvrst i jasan stav. Međut im, u prvom trenutku, to se prezentira bez šire proc jene. T e k na koncu govornik nudi svoj ili njezin osobni stav.

7. Postizanje. Ovaj se slučaj događa onda kada publika adekvatno ne odgovori na posebnu poruku. U tom se slučaju govornik mora aktivno angažirati da postigne aplauz, ponovno izvodeći, na primjer, svoju osnovnu tezu.

U proučavanju konferenci ja političkih stranaka, Heritage i Greatbatch tvrde da ovih sedam načina mogu objasniti otprilike 2/3 ukupnog broja aplauza. O d navedenih sedam, kontrast kao sredstvo izazivanja aplauza (koji objašnjava otprilike 2 5 % pojava aplaudiranja) najčešće je korištena tehnika. Os im navedenih sedam tehnika, način na koji govornik upućuje svoju poruku ("intonacija glasa, ritam govora i geste") , također je važan (Heritage i Greatbatch, 1 9 8 6 . : 1 4 3 ) .

K o n a č n o , autori ističu da ovih sedam načina nisu ograničeni samo na polit ičke govore, nego da postoje i u reklamnim porukama, uvodnicima novina, znanstvenim radovima itd. U biti, oni zaključuju da su navedena sredstva ukori jenjena i da su osnovana u svakodnevnoj prirodnoj konverzaci jskoj interakcij i . Implikaci ja iznijetoga je ta da svi svakodnevno koristimo navedena sredstva kako bi prouzročili pozitivne reakcije onih s koj ima interaktiramo.

I N T E R A K T I V N O P O J A V L J I V A N J E R E Č E N I C A

Charles Goodwin ( 1 9 7 9 . ) doveo je u pitanje klasičnu lingvističku pretpostavku po ko jo j se rečenice mogu ispitivati izolirano od procesa interakcije u ko jem nastaju. O n smatra da "rečenice nastaju u razgovoru" (Goodwin, 1 9 7 9 . : 9 7 ) . Činjenica je da "govornik može rekonstruirati sadržaj rečenice dok je izgovara da bi zadržao njenu prikladnost onima koj ima je upućuje" ( 9 8 ; kurziv naš).

Goodwinov osnovni naglasak jest da govornici t i jekom svojih govora posvećuju veliku pažnju slušateljima. Ukoliko ovi reagiraju verbalno, grimasama ili


pokret ima tijela, govornik prilagođuje rečenicu takvim reakci jama. Reakci je publike omogućavaju govorniku da ocijeni je li njegov naglasak pogodio pravo značenje te, ako nije, da promijeni strukturu rečenice. U ponešto komplic i ranom razgovoru koji je analizirao, Goodwin opisuje neke od promjena koje su se desile u procesu izgovaranja rečenice:

"Tijekom izvođenja rečenice, dva puta je rekonstruirano otkrivanje značenja Johnove rečenice, novi je segment pridodat, a drugi je izbrisan prije negoli je uopće bio proizveden, ali je zamijenjen drugim segmentom. Rečenica koja je konačno izgovorena, proistekla je kao proizvod dinamičkog procesa interakcije između govornika i slušatelja tijekom zajedničkog razgovora"

(Goodwin, 1979 . :112) .

Drugim ri ječima, rečenice nastaju kao proizvodi zajedničkog procesa.

F O R M U L A C I J E

Heritage i Watson ( 1 9 7 9 . ) interesirali su se za postupak stvaranja reda u razgovoru. Ovaj su problem stavili u kontekst općih etnometodoloških interesa:

"Osnovni interes etnometodološkog rada je analiza praktičnog sociološkog rasuđivanja kroz koji se socijalna aktivnost utvrđuje mjerljivom i organiziranom. Pretpostavka koja proistječe iz navedenog je značenje da se sve scenske karakteristike socijalne interakcije [na primjer, biografije, događaji, ličnosti, lokacije] odvijaju i utemeljuju kao promišljena praktična postignuća kroz koja uključeni u interakciju pokazuju jedni drugima svoju kompetenciju u praktičnom upravljanju socijalnim poretkom. Naš interes kao analitičara je eksplicirati, u odnosu na situacije koje se prirodno događaju, upotrebu metode kojom bi se to uređivanje moglo učiniti vidljivim, da bi se njime upravljalo i prepoznalo od strane učesnika"

(Heritage i Watson, 1979.- .123-124).

Specifičan interes ovakvog tipa istraživanja je onaj aspekt u kojem konverzaci j -ski poredak sam za sebe postaje predmetom razgovora učesnika. Specifični je , istraživači se interesiraju za formulacije, koje definiraju kao dio konverzaci je a koje se koriste da bi se opisala ta ista konverzacija. Nj ihov je interes posebno usmjeren naroči tom tipu formulaci je u kojoj akter teži "odrediti stanja stvari koja su već opisana i dogovorena (djelomično ili u cjelini) u prethodnom razgovoru" (str. 1 2 6 ) .

Konverzaci ja koju Heritage i Watson koriste previše je dugačka da bismo je ovdje prikazali u cijelosti, no sljedeći odlomak koji navodimo dat će nam osnovnu sliku ο tome što oni smatraju pod formulaci jama:

A. "Bio sam toliko potišten da ..." B. "Da." A. "... da sam se popeo na ogradu mosta." B. "Ti si se spremao počiniti samoubojstvo zbog ..." A. "Da, ja sam tako debeo."

U ovom primjeru, tvrdeći da se "A" pripremao izvršiti samoubojstvo, "B" je formulirao ono što je "A" pokušavao reći u svoje dvije prethodne izjave.

Takve formulaci je ilustriraju praktično upravljanje razgovorima. Formulaci ja predstavlja dio razgovora u kojem je cilj "manifestno i specif ično izložiti razumije-


vanje učesnika" (str. 1 2 9 ) . Formulaci ja je jedan primjer ο tome kako č lanovi pokazuju svoje razumijevanje onoga što se događa.

INTEGRACIJA GOVORA I NEVERBALNIH AKTIVNOSTI Konverzaci jski analitičari usredotočili su se na govor, a drugi e tnometodolozi na neverbalne aktivnosti. Neki istraživači koriste videotrake i fi lmove da bi analizirali integraciju verbalnih i neverbalnih aktivnosti. Goodwin ( 1 9 8 4 . ) , na primjer, ispituje videotraku snimke večere u kojoj sudjeluju dva para. Predmet interesa u odnosu između verbalnih i neverbalnih aktivnosti je položaj ti jela osobe Ann koja na večeri priča:

"Ann drži ruke prekrižene, oslanja se laktovima na stol i lagano ja nagnuta naprijed, gledajući prema Beth, osobi kojoj se obraća. Ovim položajem tijela govornik vrlo jasno pokazuje orijentaciju spram osobe kojoj se obraća, ukupan angažman u izlaganju svoje priče i odsutnost bilo kojih drugih aktivnosti izuzev pričanja. Položaj tijela ... tvori vizualnu poruku koja jasno govori ο tome da je u tijeku priča"

(Goodwin, 1984 . :228) .

U općenit i jem smislu, Goodwin zaključuje da je "Annina priča stoga vidljiva ne samo p o m o ć u razgovora, nego također i načina na koji oblikuje svoje ti jelo i aktivnosti t i jekom pričanja" (str. 2 2 9 ) .

Drugi primjer neverbalne aktivnosti koju ispituje Goodwin, predstavlja uporan pogled, koji on povezuje s razgovorom:

"Kada govornik uporno gleda u slušatelja, tada bi i ovaj također trebao uporno gledati u govornika. Kada govornici primijete da ih slušaoci ne prate i time krše pravila ponašanja, to ih prisiljava da povremeno prekidaju svoja izlaganja, primjerice, ponovnim otpočinjanjem rečenica ili kratkim pauzama u izlaganju. Takvi prekidi rečenica usredotočuju pažnju na sam događaj, odnosno na prekid izlaganja koje je do tada teklo, čime se na određen način traži pomoć, zahtijevajući od slušatelja da pažnju usmjere govornicima. Time se postiže da osobe, koje nisu posvećivale pažnju govorniku, tek poslije prekida izlaganja počinju svoj pogled učestalo usmjeravati prema njemu"

(Goodwin, 1984 . :230) .

Položaj ti jela i uporan pogled samo su dva primjera mnogobro jnih neverbalnih aktivnosti prisno vezanih s verbalnim aktivnostima.

ORIJENTACIONE KARTE

Kao što smo vidjeli, mnogi etnometodolozi , usredotočili su se na proučavanje usmene komunikaci je ; međutim, da to ne mora biti uvijek slučaj pokazuje i George Psathas:

"Kao što se govorni materijal može proučavati da bi se utvrdile metode praktičnog rezoniranja kojima se služe korisnici kako bi ono što govore učinili razumljivim, tako se pisani materijal može proučavati s istom namjerom. ... u pismima, dnevnicima, bilješkama, izvještajima, esejima i sličnim pisanim dokumentima može se, poslije pažljivog ispitivanja, pronaći da oni sadrže metode praktičnog rezoniranja"

(Psathas, 1979a. :203) .


Da bi to ilustrirao, Psathas proučava ori jentacione karte koje ponekada cr tamo da bi l judima pomogli doći do željenog odredišta. Usprkos ovakvom izboru istraživačkog materijala, Psathas je pristalica i klasičnog e tnometodološkog interesa za uređenost elemenata praktičnog rezoniranja. 3 O n tvrdi da je cilj njegove analize "otkriti metode praktičnog rezoniranja koje članovi koriste i, zapravo, moraju koristiti kako bi otkrili i iskoristili značenje karte. Ove metode imaju svoje uređene karakteristike koje se mogu otkriti njihovim pažljivim proučavanjem" (str. 2 2 4 ) .

Iz Psathasove analize proistječu tri osnovna zaključka izrade i čitanja karata. Prvo, "metodički i uređeni" aspekti karte čine je "prepoznatl j ivom, čitl j ivom i interpretatibilnom", sredstvom snalaženja za potenci jalnog korisnika. Lini je , imena ulica, ri ječi i drugi elementi sasvim jasno govore ο tome da je karta predmet koji je crtan za specifičnu upotrebu, odnosno da bi se stiglo na konačni cil j . Drugo, onaj koji je iscrtao kartu radi boljeg snalaženja, uradio je samo dio ukupnog posla; korisnici karata postižu potpuni učinak dešifrirajući ih. K o n a č n o , ori jentaciona karta korisnicima pruža i metode (strelice, riječi) koje im osiguravaju pronalaženje konačnog cilja.

Psathas zaključuje: "Začuđujuće je kako članovi društva mogu interpretirati brojne linije na papiru kao da govore ο stvarnom svijetu" (str. 2 2 4 ) . Izrađivači karata, uz p o m o ć samo nekoliko linija i riječi, kao i korisnici karata upotrebl javajući uobičajene interpretativne procedure, mogu "izraditi" kartu koja nekome omogućava da dostigne željeno odredište. Izrada karata i njihovo čitanje predstavljaju praktična postignuća.

P O S T I Z A N J E R O D A

Čini se gotovo potpuno neupitnim da je rod - muški ili ženski - biološki osnovan. Ljudi se jednostavno doživljavaju putem manifestiranja svoje spolnosti kao proizvoda bioloških temelja. Ο l judima se gotovo nikada ne misli kao da moraju postići svoj rod. Suprotno od toga, "seksi" izgled sasvim jasno predstavlja specifično postignuće; osobe se moraju ponašati i govoriti na određeni način da bi ih se doživljavalo kao "seksi". Međut im, najčešće se ne pretpostavlja da je potrebno raditi ili govoriti bilo što da bi netko bio doživljen kao muškarac ili žena. Etnometodologi ja je proučavala aspekt seksualnosti, s nekim vrlo neobičnim rezultatima.

Etnometodološki pogled na ovo područje možemo pratiti sve od - sada već klasične - demonstraci je korisnosti ove ori jentaci je koju je primijenio Harold Garfinkel 1 9 6 7 . godine. U 1 9 5 0 - i m godinama Garfinkel se susreo s Agnes, osobom koja je nesumnjivo izgledala kao žena. Ne samo da je izgledala kao žena, nego je stvarno bila "perfektna" figura idealnih proporci ja . Imala je l jupko lice, lijepu put, glatku kožu lica, uređene obrve i upotrebljavala je ruž za usne. Bila je to sasvim jasno žena, no da li i stvarno? Garfinkel je otkrio da Agnes nije oduvijek izgledala kao žena. Zapravo, kada je prvi puta susreće, Agnes se trudila uvjeriti odgovorne službe da se mora podvrći operacij i ko jom bi uklonila svoje muške organe i zamijenila ih ženskima.

Praktično rezoniranje za etnometodologe označava logiku koju ljudi koriste u svakodnevnom životu, a ne formalnu logiku.


Agnes je bila proglašena muškarcem kod rođenja. Zapravo, bila je po svim odlikama dječak sve do svoje 1 6 . godine. U toj godini, osjećajući da se nešto čudno događa, Agnes bježi od kuće i počinje se oblačiti kao djevojka. Uskoro otkriva da jo j samo oblačenje u žensku odjeću nije dovol jno; morala je naučiti ponašati se kao žena, ukoliko je kao takva željela biti prihvaćena. Postupno je usvojila takvu praksu što dovodi do toga da je sredina prihvaća kao ženu, a i sama se počinje smatrati takvom. M n o g o općeniti j i aspekt koji ovdje želimo naglasiti jest da zapravo svi nismo rođeni jednostavno kao muškarci ili žene; svi mi također m o r a m o naučiti rutinski upotrebljavati uobičajene postupke koji nas definiraju kao muškarce ili žene. Dakle, jedino takvim ponašanjem posta jemo, u sociološkom smislu, muškarcem ili ženom.

E K S P E R I M E N T I P R E K I D A

Ranih je godina etnometodologi ja postala poznata zbog korištenja specifičnih eksperimenata prekida. Usprkos ovom nazivu, čak i sam Garfinkel ( 1 9 6 7 . ) , priznaje da se zapravo ne radi ο stvarnim eksperimentima u formalnom smislu toga pojma, navodeći da bi ih prije mogli nazvati "demonstraci jama prekida". U t im demonstraci jama, socijalna stvarnost "se prekida" da bi se prikazali osnovni principi neprekidnog tijeka konstruiranja stvarnosti.

Pretpostavka ovakvog istraživanja jest da se socijalno konstruiranje stvarnosti neprekidno odvija, ali i to da su akteri u najvećem broju slučajeva nesvjesni da se ono odvija. Cilj eksperimenta prekida je izazivanje poremetnje normalnih procedura tako da se može promatrati proces kroz koji se stvarnost konstruira ili rekonstruira. U svom radu Garfinkel raspravlja ο većem broju primjera eksperimenata prekida, od kojih su najveći broj organizirali njegovi studenti kako bi ilustrirali osnovne principe etnometodologi je . Dat ćemo jedan primjer kako bismo ilustrirali ovu proceduru.

Garf inkel je zatražio od svojih studenata da se u svojim domovima petnaestak minuta do jednog sata ponašaju kao da su podstanari. "Bili su instruirani da se ponašaju vrlo uglađeno i ul judno. Moral i su izbjegavati osobni kontakt , koristiti formalni stil i odgovarati samo onda kada im se netko obraća" (Garfinkel, 1 9 6 7 . : 4 7 ) .

U najvećem broju slučajeva, članovi obitelji su bili strahovito iznenađeni takvim ponašanj ima: "Izvještaji ο eksperimentima bili su ispunjeni opisima iznenađenja, zbunjenosti , šoka, t jeskobe, uvrijeđenosti i l jutnje, kao i različitim optužbama koje su članovi obitel j i upućivali studentima govoreći im da su zli, neozbil jni , sebični, odvratni ili nepristojni" (str. 4 7 ) . T e reakcije govore ο tome koliko je važno da ljudi djeluju u skladu s uobičajenim pretpostavkama ο tome kakvo bi njihovo ponašanje trebalo biti.

Garfinkela su najviše interesirali načini pomoću kojih su se članovi obitel j i pokušali u standardnim načinima ponašanja izboriti s takvim prekidima. Tražil i su od studenata objašnjenje za takvo ponašanje. Pitajući, često su implicirali objašnjenje nastranog ponašanja:

"Jesu li te najurili s radnog mjesta?" "Jesi li bolestan?" "Jesi li poludio ili si samo glup?"

(Garfinkel, 1967.-.47).


Članovi obitel j i pokušali su objasniti ponašanje sami sebi, prisjećajući se nekih ranijih motiva ponašanja aktera. N a primjer, objašnjenje čudnovatog ponašanja studentice tražilo se u tome što je u posljednje vrijeme previše radila ili se pak posvađala sa vjerenikom. Ova objašnjenja važna su za učesnike - u ovom slučaju za druge članove obitelji - budući da im takva objašnjenja pomažu u stvaranju osjećaja da bi se interakcija u normalnim uvjetima odvijala onako kako je to oduvijek bi lo .

Ako student ne priznaje takva objašnjenja, članovi obitel j i su najčešće rezignirali ili su se suprotstavili ponašanju studenta. Zbog neuspjelog pokušaja ponovnog uspostavljanja reda pomoću objašnjenja koje je student odbacio , dolazi do snažnih emoci ja . Ostal i članovi obitelji osjećaju da je potrebno upotri jebiti jače izraze i akcije da bi se ravnoteža ponovno uspostavila:

"Nemoj se brinuti, on je opet u onim svojim raspoloženjima." "Zašto baš ti uvijek moraš stvarati razdor u našem obiteljskom skladu?" "Ne želim više vidjeti takvo ponašanje od tebe i ako se prema svojoj majci ne možeš ponašati na doličan način, bolje je da napustiš kuću!"

(Garfinkel, 1 % 7 . : 4 8 ) .

N a koncu, studenti su objasnili eksperiment svojim obitel j ima i u mnogim se situacijama harmoni ja ponovno uspostavila. Međut im, u nekim situacijama loša su se raspoloženja zadržala.

Eksperimenti prekida bili su poduzimani da bi se utvrdili načini na koje ljudi stvaraju smisao izvan svojih svakodnevnih života. Ovi eksperimenti također otkrivaju i osjetljivu strukturu socijalne stvarnosti i uobičajene načine na koje ljudi pokušavaju razumjeti i zaliječiti prekide.

Pretpostavlja se da način na koji ljudi tretiraju takve prekide m n o g o govori i ο tome na koji način ureduju svoje vlastite živote (Handel , 1 9 8 2 ) . Iako se ovi eksperimenti čine prilično nevinima, oni često dovode do krajnje snažnih e m o c i o nalnih reakci ja. Takve ekstremne reakcije govore ο tome koliko je l judima važno angažiranje u rutinskim, uobičajenim aktivnostima. Reakci je spram prekida pone-kada su tol iko ekstremne da su se, na primjer, Hugh M e h a n i Houston W o o d upitali ο korisnosti njihove upotrebe: "Zainteresirane osobe se strogo savjetuju da ne poduzimaju nikakve nove eksperimente prekida" ( 1 9 7 5 . : 1 1 3 ) .

Kritika tradicionalne sociologije Kako smo ranije vidjeli, za etnometodologi ju je ideja refleksivnosti kl jučna. T o znači da su, s jedne strane, akteri u svojim aktivnostima samosvjesne l ičnosti . S druge strane, preciznije rečeno, to također znači da etnometodolozi vjeruju kako bi sociolozi trebali biti samosvjesni i samokritični i prema svojim osobnim aktivnostima. Sociologi ja i njeno uobičajeno znanje i procedure moraju se proučavati koristeći iste strategije koje se upotrebljavaju za proučavanje bilo kojih drugih društvenih fenomena. U biti, jedna od etnometodologi jskih osnovnih kritika sociologi je jest da sociologija nije dovoljno samokrit ična.

Etnometodolozi kritiziraju tradicionalne sociologe zbog nametanja njihovog osjećaja socijalne stvarnosti soci jalnom svijetu (Mehan i W o o d , 1 9 7 5 . ) . Oni vjeruju da sociologija nije dovoljno osjetljiva i iskrena prema svakodnevnom svijetu koji bi trebao biti krajnji izvor znanja (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) . Zal jubl jeni u


svoj vlastiti pogled na socijalni svijet, sociolozi ne dijele istu socijalnu stvarnost s onima koje proučavaju. Kao što ističu M e h a n i W o o d : "Trudeći se primijeniti socijalnu znanost, sociologija se otuđila od socijalnog" ( 1 9 7 5 . : 6 3 ) .

U okviru ovakve opće ori jentaci je, M e h a n i W o o d (vidi također i Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) , upućuju veliki broj specifičnih kritika sociologij i . Koncept koj i sociolozi koriste, smatraju ovi autori, iskrivljuje socijalni svijet, razbija njegovu prirodnu mrežu i ti jek. D o tog iskrivljavanja također dolazi i zbog oslanjanja sociologije na znanstvene tehnike i statističke analize podataka. Statistika ne može prenijeti svu eleganciju i f inoću stvarnog svijeta. Tehnike kodiranja koje koriste sociolozi u prenošenju ljudskog ponašanja u njihove unaprijed stvorene kategorije , iskrivljuju socijalni svijet.

Štoviše, kodovi , koji na prvi pogled izgledaju krajnje jednostavni, u biti sadržavaju komplicirani i iskrivljavajući proces pretvaranja aspekata soci jalnog svijeta u sociologijske unaprijed konstruirane kategori je. Sociolozi također bez okli jevanja prihvaćaju odgovore ispitanika, umjesto da fenomene sami proučavaju. Stoga se opis socijalne situacije uzima umjesto određene koncepci je te iste situacije. K o n a č no , M e h a n i W o o d smatraju da su sociolozi skloni ponuditi apstrakcije soci jalnog svijeta koj i se sve više i više otklanja od stvarnosti svakodnevnog života.

S nešto drugačijeg stajališta, D o n Zimmerman i Melvin Pollner ( 1 9 7 0 . ) smatraju da konvencionalna sociologija brka predmet i resurs. Svakodnevni socijalni svijet je resurs za najvažnije predmete istraživanja sociologi je, no vrlo je r i jetko sam za sebe osnovni predmet ispitivanja. T o se može ilustrirati na mnogo načina.

N a primjer, R o y Turner ( 1 9 7 0 . ; vidi također i Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) tvrdi da sociolozi obično proučavaju svakodnevni govor ne kao predmet sam za sebe, nego kao resurs pomoću kojeg se proučavaju skriveni odnosi kao što su na primjer norme, vrijednosti, težnje itd. Međut im, umjesto da se uzima kao resurs, svakodnevni govor se može promatrati kao jedan od načina na koji se društveni život realizira - dakle, kao predmet sam za sebe. M a t t h e w Speier ( 1 9 7 0 . ) tvrdi da i onda kada sociolozi proučavaju socijalizaciju u djetinjstvu, ne proučavaju proces sam za sebe, nego ga ispituju kao seriju apstraktnih "stadija" koji se mogu generalizirati iz procesa. Speier smatra da je "socijalizacija prisvajanje interakcijskih kompetencija" ( 1 9 7 0 . : 1 8 9 ) . Prema tome, e tnometodolog mora proučavati načine na koje se te kompetenci je prisvajaju i koriste u svakodnevnoj stvarnosti stvarnog svijeta.

Iduća analiza socijalizacije djetinjstva koju je obavio Rober t W . M a c k a y ( 1 9 7 4 . ) još je korisnija kao kritika tradicionalne sociologije i primjer je brkanja predmeta i resursa. M a c k a y kontrastira "normativni" pristup tradicionalne sociologi je s interpretativnim pristupom etnometodologi je . Normativni pristup smatra socijalizaciju seri jom stadija u koj ima "kompletni" odrasli uče "nekompletnu" djecu načinima ponašanja u društvu.

M a c k a y to promatra kao lažni "sjaj" koji ignorira ukupnu istinu da socijalizacija uključuje interakciju između djece i odraslih. Djeca nisu pasivni, nekompletni primaoci ; ona su i aktivni učesnici u procesu socijalizacije budući da raspolažu sposobnošću razmišljanja i invencije, kao i usvajanja znanja. Socijalizacija je stoga dvosmjerni proces . Mackay vjeruje da etnometodološka ori jentaci ja "uspostavlja interakci ju između djece i starijih koja se osniva na interpretativnim kompetenci jama kao fenomenima proučavanja" ( 1 9 7 4 . : 1 8 3 ) .


Donn Z i m m e r m a n i Melvin Pollner ( 1 9 7 0 . ) navode i neke druge primjere zbrke predmeta i resursa. N a primjer, oni smatraju da sociolozi obično objašnjavaju djelovanje birokraci je pomoću pravila, normi i vrijednosti organizaci je . M e đ u tim, ako bi se organizacije proučavale kao predmeti , tada bi se vidjelo da se akteri često ponašaju tako "da izgleda" kao da se njihovo ponašanje može objasniti p o m o ć u pravila.

Nisu dakle pravila, nego načini upotrebe pravila od strane aktera pravi predmet sociološkog istraživanja. Z immerman i Pollner također navode i primjer specif ičnog pravila ponašanja koje postoji medu zatvorenicima. T a m o gdje bi tradicionalna sociologi ja proučavala načine na koje su akteri ograničeni pravilima zatvora, e tnometodolozi bi ispitivali kako zatvorenici koriste pravila ponašanja kao razjaš-njujuća i uvjerljiva sredstva. D o n Zimmerman i Lawrence Wieder nude sl jedeću generalizaciju zbrke predmeta istraživanja i resursa:

"Etnometodolog nije zainteresiran da osigura uzročno objašnjenje regularnih, ponavljajućih akcija do kojeg se može doći nekom vrstom analize s akterovog stajališta. On jest zainteresiran za proučavanje načina na koje članovi društva ispunjavaju aktivnosti viđenja, opisivanja i objašnjenja poretka svijeta u kojem žive"

(Zimmerman i Wieder, 1970 . :289) .

Društveni poredak ne predstavlja za etnometodologe socijalni realitet po sebi, nego je postignuće socijalnih aktera.

Drugi način na koji bismo taj argument obrazložili u Garf inkelovim pojmovima ( 1 9 6 7 . ) jest da sociologija tretira aktere kao "nesposobne prosuditel je". Sociologija , dakle, vidi aktere kao entitete ograničene vanjskim silama, koji nisu u stanju neovisno prosuđivati ili otpočinjati neovisne akcije. Etnometodologi ja , nasuprot tome, prihvaća da akteri mogu izvoditi veoma značajna prosuđivanja i tu činjenicu stavlja u središte proučavanja.

Ove kritike tradicionalne sociologije omogući le su nam pregled osnovnih elemenata etnometodologi je , ali u negativnom smislu. Stoga ć e m o se u nastavku okrenuti prema pozitivnijem ocrtavanju ove teori je , započinjući s programom etnometodologi je M e h a n a i W o o d a .

Etnometodologija: osnovni program M e h a n i W o o d ( 1 9 7 5 . ) predložili su etnometodološki najpotpuniji osnovni program. Nj ihov je pristup sličan pristupu Bergera i Luckmanna: "Netko započinje aktivnost u prostoru omeđenom granicama, zatim djeluje, i kroz to djelovanje mijenja te granice. Nove granice čine materijal nekog drugog kreativnog čina i tako se proces nastavlja ad infinitum" (Mehan i W o o d , 1 9 7 5 . : 2 0 3 ) . O v o predstavlja vrlo jasan stav ο odnosu između ljudi i struktura koje oni stvaraju. Međut im, M e h a n i W o o d uglavnom raspravljaju ο suvremenim problemima, a nedovol jnu pažnju posvećuju historijski stvorenim socijalnim strukturama i ograničavajućim aktivnostima koje djeluju na aktere.

Razvijajući svoj pristup, M e h a n i W o o d nastoje se odvojiti od onih e tnometo-dologa koji idu predaleko promatrajući "objektivnu stvarnost socijalnih činjenica" kao nepostojeću, osim za postupke koje su konstituirali akteri. Oni prihvaćaju značaj konstruiranja značenja, no odbijaju pasti u zamku zastupajući, na primjer, stajalište da objektivna stvarnost jednostavno ne postoj i : "Ljudi stvaraju značenja,


no svijet im se nadaje neovisno ο njihovim interpretativnim aktivnostima" (str. 1 9 4 . ) . Oni zaključuju da "činjeničnost objektivnog svijeta sada predstavlja jedan eksplicitniji e lement teori je" (str. 1 9 7 ) .

M e h a n i W o o d također odbacuju ideju da se etnometodologi ja mora usmjeriti na proučavanje mentalnih aktivnosti. Umjesto toga, svoju pažnju posvećuju akciji i interakciji što proističe iz mentalnih aktivnosti. U tom smislu, smatraju da nastavljaju tradiciju Garfinkela koji je isticao:

"Sljedeći prednost teoretičara, reći ću da su značajni događaji u potpunosti i isključivo događaji u okviru okoliša ponašanja osobe ... Stoga, nema nikakvog razloga da gledamo ispod lubanja zato što se tamo, osim mozgova, ništa zanimljivo ne može naći. Koža osobe ostat će netaknuta"

(Garfinkel, 1963 . : 190) .

J o š j ednom se suočavamo s odbijanjem sociologa, ali i e tnometodologa da proučavaju mentalne aktivnosti, što bi za e tnometodologe - kako pretpostavl jamo - trebalo biti važno.

Težište Mehanovog i W o o d o v o g programa sadržano je u stavu da e t n o m e t o d o logija doživljava socijalnu stvarnost kao :

"ovisnu ο neprekinutoj (1) refleksivnoj upotrebi (2) cjelina socijalnog znanja u (3) interakciji. Kako ovaj refleksivni interakcijski proces oformljuje stvarnost, ona bez njega ne bi mogla opstati. Stoga je svaka stvarnost (4) osjetljiva. Sve dotle dok ljudi iskustveno mogu doživjeti više od jedne stvarnosti, za stvarnosti se može reći da su (5) permeabilne"

(Mehani Wood, 1975. :6 ) .

Ovakav stav uključuje pet osnovnih pogleda na prirodu socijalne stvarnosti :

1 . Stvarnost kao refleksivna djelatnost. Svi smo mi, prema e tnometodolozima, uključeni u proces konstruiranja socijalne stvarnosti, pomoću naših misli i djelovanja. Međut im, tih smo procesa vrlo ri jetko svijesni, budući da oni izviru iz nas samih. (To je razlog zbog kojeg etnometodolozi koriste eksperimente prekida.) Kada nekome, na primjer, kažemo "Zdravo!" , a ta nam osoba na sličan način odzdravi, u tom trenutku nismo svijesni refleksivne aktivnosti koju obadvije strane poduzimaju. Međut im, ako druga osoba odmahne rukom i ode dalje odgovarajući na takav način na naše "zdravo", posta jemo svijesni da smo pokušali stvoriti jedan tip socijalne realnosti i da u tome nismo uspjeli. Kasnije često pokušavamo reafirmirati svijet pozdravljanja, onakav kakav poznajemo, pokušavajući objasniti neadekvatan odgovor druge osobe ("nije me čuo" ili "sigurno se nije osjećao dobro") .

2 . Stvarnost kao koherentna cjelina znanja. Ljudi u svojim svakodnevnim životima, ali i sociolozi koji ih proučavaju, organiziraju svijet u koherentne stvarnosti. Problemi se počinju javljati onda kada socijalni znanstvenik postavlja poredak koji nije isti kao onaj koj im se koriste učesnici. E tnometodolozi će , slijedeći svoje osnovno uvjerenje ο potrebi proučavanja refleksivnosti , biti mnogo upućeniji u značaj toga problema i pokušavat će ograničiti iskrivljavanje.

3 . Stvarnost kao interaktivna djelatnost. Soci jalna stvarnost nije "negdje tamo" . Naprotiv, n jeno postojanje ovisi ο neprekidnom tijeku recipročnih interakci ja i ο soci jalnoj konstrukciji stvarnosti od strane učesnika.


4 . Fragilnost stvarnosti. Soci jalne stvarnosti nisu čvrste strukture, nego krajnje osjetljive tvorbe koje se mogu poremetiti na razne načine. Ovdje leži drugi izvor e tnometodološkog interesa za eksperimente prekida. Z b o g svoje osjetljivosti, socijalne stvarnosti mogu prekinuti i e tnometodolozi , ali i laici. E tnometodolog to čini svijesno, kako bi proučio proces konstruiranja stvarnosti .

5 . Permeabilnost stvarnosti. Ljudi žive u raznolikosti socijalnih svjetova i kreću se od jedne prema drugoj stvarnosti. N a primjer, gotovo svakodnevno krećemo se od predavaonice do atletske staze - dakle, radi se ο dva sasvim različita polja socijalne stvarnosti. Ekstremniji primjer predstavlja slučaj kretanja osobe od "ispravnosti" do narkomanije ili od ateizma do religioznog fundamentalizma. Ponašanje (na primjer, kanibalizam) prema ko jem m o ž e m o imati primjedbe u jednom kontekstu, u nekom drugom može biti prihvatljiv oblik (na primjer, tehnike preživljavanja korištene poslije katastrofe aviona na nepristupačnoj planini) .

NEKI OSNOVNI KONCEPTI M e h a n i W o o d tvrde da su etnometodolozi razvili zanimljive i neobične koncepte . Ispitat ć e m o neke od njih da bismo stekli osnovnu sliku ο bitnim karakterist ikama etnometodologi je .

PRIKAZI. Prikazivanje je proces koj im ljudi stvaraju smisao ο svijetu (Handel , 1 9 8 2 . : 2 4 ) . Prikazi su načini na koje akteri uobličuju svijet, opisuju ga, analiziraju, tipiziraju, kritiziraju i idealiziraju specifične situacije (Bittner, 1 9 7 3 . : 1 1 5 ) . E tnometodolozi posvećuju mnogo pažnje analizi ljudskih iskaza kao i proučavanju načina koj ima takvo opisivanje nude i prihvaćaju (ili odbacuju) drugi. T o je jedan od razloga zbog kojih su etnometodolozi tol iko zaokupljeni konverzaci jskom analizom. Iznesimo jedan primjer - kada studentica objašnjava svome profesoru zbog čega je pala na ispitu, ona zapravo nudi prikaz. Sudentica pokušava profesoru osmisliti jedan događaj . Etnometodolozi se interesiraju za prirodu takvog prikaza, kao i za različite prakse prikazivanja (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) p o m o ću kojih studentica nudi prikaz koji zatim profesor prihvaća. N a drugoj razini, rad e tnometodologa , a i svih sociologa, morao bi biti promatran kao niz prikaza koji se mogu analizirati na isti način kao i svi drugi istraživački e tnometodološki prikazi.

INDEKSNOST. Termin indeksnost potječe iz lingvistike gdje se koristi da opiše smisao rečenica koje u raznim kontekstima imaju različita značenja. " 'Pada kiša' ima različito značenje: u danu kada se spremamo na izlet, poslije dužeg sušnog perioda, u vri jeme poplave ri jeka, ili kada netko upravlja autom a temperatura se spustila skoro do točke smrzavanja" (Handel, 1 9 8 2 . : 4 1 ) . E tnometodolozi prihvaćaju stanovište da svi opisi - u biti sve ekspresije i sve praktične akcije - moraju biti interpretirani u okvirima osobnog posebnog konteksta. T o znači da e tnometodolozi ne smiju nametati svoj pogled na akterovu stvarnost. Umjesto toga, oni se mora ju pokušati postaviti na akterovo mjesto kako bi razumjeli što se dešava.

PRINCIP "I TAKO DALJE". Sve situacije uključuju nekompletne aspekte koje učesnici moraju popuniti . Usprkos činjenici da smo suočeni s mnogobro jn im


ne jasnoćama, mi i dalje nastavljamo naš društveni život. U konkretno j situaciji , propuštamo nejasnu informaciju uz pretpostavku da će jednog dana biti razjašnjena. T i j e k o m same akcije prikupljamo informacije u okviru konkretnog konteksta, što nam omogućava da akciju razjasnimo i uvidimo što se događa. Ako prestanem o ispitivati svaku moguću nejasnoću, društveni život gotovo da neće postojati . Svi m o r a m o prakticirati princip "i tako dalje" ukoliko želimo društveni život učiniti mogućim.

DOKUMENTARNA METODA. I laici, a i sociolozi, koriste dokumentarnu meto du koja predstavlja pokušaj da se identificira "prikriveni obrazac iza serija po javnosti u kojo j se svaka pojava odnosi na obrazac, predstavlja njegov izraz ili dokumentira neki prikriveni obrazac" (T. Wilson, 1 9 7 0 . : 6 8 , kurziv naš) . Ni laici, a ni sociolozi nisu zadovoljni analizom izoliranih događaja; svi teže otkrivanju prikrivenog obrasca.

PRIRODNI JEZIK. Ovaj sistem standardnih praksa života omogućuje l judima da govore, čuju i svjedoče ο objektivnoj proizvodnji i razvijanju društvenog života. Prirodni jezik nije identičan lingvističkim kategori jama; on se odnosi na osnovne strukture interakcije govornik - slušalac. T o je , kako smo ranije vidjeli, osnovni interes konverzacijske analize. Primjeri uključuju proučavanje načina na koje ljudi konverziraju ili se trude savladati poremećaje u konverzaciji (Zimmerman, 1 9 7 8 . ) .

Prema strukturalnim ograničenjima Etnometodologi ja je oduvijek bila suočena s nemogućom dihotomi jom. S jedne

strane, njene pristalice tvrde da je akter osnovni stvaralac socijalne realnosti , a glavni ti jek razvoja sociologije optužuju da aktera uglavnom ograničava širim strukturama. S druge pak strane, mnogi etnometodolozi drže da bi se ovo područje sociologi je trebalo više usmjeriti na proučavanje mikro nivoa ograničavanja djelovanja aktera, na ona koja, na primjer, postoje unutar "prirodnog jezika". Z immerman je jedan od autora koji podržava ovo drugo gledište, što je vidljivo iz njegovog stajališta da je prirodni jezik "(1) postojao prije i bio neovisan ο bilo kojem posebnom govorniku, odnosno da je izvanjski, i da je (2) manje preferenci

jalan no što je obvezatan, odnosno ograničavajući" ( 1 9 7 8 . : 1 0 ) . O v o nas iznenađujuće mnogo podsjeća na Durkheimovo raspravljanje ο socijal

nim č injenicama, prema čemu je etnometodologi ja bila tol iko kritična, no više na individualnom nego li na soci jalno - kulturnom nivou. Z i m m e r m a n često zvuči kao strukturalist kada ispituje "invarijantne" karakteristike prirodnog jezika. M e đutim, on također govori ο prirodnom jeziku kao ο resursu koji akteri koriste u postizanju društvenog života. Nije jasno da li su akteri "nesposobni pojedinci" ili pak aktivni kreatori svojih socijalnih života. Ovdje leži neriješeni element u Z i m m e r m a n o v o m radu kao, uopće , i u ci jeloj e tnometodologi j i .

Usmjerenje prema strukturalizmu mnogo je jasnije ispol jeno u radu drugog značajnog e tnometodologa , Aarona Cicourela ( 1 9 7 4 . ) . Cicourel kritizira tradicionalnu sociologiju zbog toga što aktere smatra prvenstveno ograničenima širim strukturama. O n aktera vidi kao kreatora socijalne stvarnosti. I s todobno, prihvaća i strukturalistički pogled na kognitivne procese i interpretativne procedure koje koriste akteri, a koje su slične dubokim strukturama gramatičkih pravila.


Spomenute duboke strukture omogućavaju akterima da se bore sa svojim soci jalnim situacijama, a da pritom ne postanu njihovi robovi. O n e akteru omogućavaju "da inicira odgovarajuće (uglavnom inovativne) odgovore na promjenjive uvjete situacija" (Cicourel , 1 9 7 4 . : 2 7 ) . Ovaj autor vidi interpretativne procedure koje imaju invarijantne odlike kao one koje omogućavaju akteru da se ponaša inovativno. Jedan od načina na koje se Cicourel pokušava izboriti s navedenim paradoksom je tvrdnja da se interpretativne procedure razvijaju t i jekom cijelog života. N a taj je način akter stalno zaokupljen razvijanjem novih procedura p o m o ć u kojih bi se borio s novim situacijama.

Cicourel razvija kompliciranu teori ju koja teži integrirati e tnometodologi ju s lingvistikom (duboke strukture) i tradicionalnom sociologi jom (normativna pravila ili pogodbena pravila). Društveni život proistječe iz interakcije kreativnih aktera, dubokih struktura i normativnih ograničenja.

Nedavno su Heritage i Atkinson zauzeli sljedeći stav prema toj ori jentaci j i :

"Ova se orijentacija usredotočuje na strukture koje informiraju govornika ο prijamu njegove interpretacije i akcije od strane slušatelja, podržavajući na taj način, izuzev u nekim specifičnim slučajevima, relativno agnostičku poziciju u tome koliko daleko govornik svjesno teži nekoj specifičnoj interpretaciji... predmeti proučavanja su institucionalizirane strukture govora koje govornik, s različitim stupnjem refleksivne svjesnosti, upućuje prema slušateljstvu"

(Heritage i Atkinson, 1984. :7 ; kurziv naš).

Najvažnije pitanje za sve etnometodologe koji proučavaju duboke strukture lingvistike jest kako takve strukture omogućuju kreativnost. N a površini, izgledat će da one ograničavaju, a čak i određuju što akteri misle i rade. E tnometodoloz i koj i podržavaju ovu orijentaciju moraju mnogo bolje utvrditi u ko jo j je mjeri takav determinizam konzistentan s pogledom na aktere kao kreatore .

U okviru ovakvog historijskog interesa etnometodologi je za male društvene fenomene, veliki broj promatrača (na primjer, Z immerman 1 9 7 8 . ) započeli su razmišljati ο tome na koji način etnometodologi ju mogu integrirati u okvir interesa za šire socijalne strukture. Zimmerman vidi preplitanje s makrosociologi jom kao "otvoreno pitanje, jednu intrigantnu mogućnost" ( 1 9 7 8 . : 1 2 ) . I zaista, Zimmerman i neki drugi autori (na primjer, Chua, 1 9 7 7 . ) raspravljaju ο odnosima između etnometodologi je i marksističke teori je . D o danas je , međutim, vrlo malo učinjeno u t o m smjeru, no možda će se etnometodologi ja nastaviti razvijati t im smjerom u budućnosti .

SAŽETAK

U ovom poglavlju raspravili smo ο dvije odvojene, no ipak povezane teori je ο fenomenološko j sociologiji i etnometodologi j i . Započel i smo s raspravom ο općim sličnostima dviju teori ja. N a primjer, njihova zajednička intelektualna osnovica leži u radu Husserla i Schutza, a obadvije teori je se usmjeravaju prema proučavanju individualne misli i akcije.

Zat im smo raspravili važne razlike koje postoje između dviju teori ja. N a j općeniti je rečeno, etnometodologi ja , čini se, kao da uzima fenomenologi ju i povezuje je s tradicionalnom sociologi jom da bi ostvarila jedinstveno stanovište.


Etnometodolozi naglašavaju značaj empirijskih istraživanja, dok se fenomenolozi koncentrira ju na proučavanje "komadića mišljenja"; e tnometodolozi se ori jentiraju na akciju i interakciju, dok su fenomenolozi više zaokupljeni sa sviješću i kulturom; etnometodolozi naglašavaju slobodu aktera, dok fenomenolozi aktere vide kao ograničene entitete. Stoga, usprkos sličnostima, medu ovim teori jama postoji i dovoljan broj razlika koje čine nužnim da se ο njima raspravlja kao ο dvama odvojenim pristupima.

Raspravu ο fenomenologi j i započeli smo s nekoliko najvažnijih ideja Edmunda Husserla, uključujući raspravu ο njegovim pojmovima prirodne sklonosti , stavlja

nja u zagrade, znanosti svijesti, i intencionalnosti . Iako suvremeni fenomenolozi često svoje kori jene traže u Husserlovoj filozofiji , oni u mnogo situacija njegovu ori jentaci ju iskrivljuju. U biti, danas u fenomenološkoj sociologiji ima vrlo malo čiste fenomenologi je .

Raspravu smo nastavili podužom analizom rada Alfreda Schutza, najvažnijeg fenomenološkog sociologa. Schutz je zamislio kompleksnu, često zbrkanu teori ju koju je više puta vrlo teško sažeti i koja je i sama bila predmetom konfl iktnih analiza.

Schutzov rad postaje jasnijim kada se udubimo u njegovo razlikovanje svakodnevnog života i znanosti. U svakodnevnom životu, misli i akcije osoba vrlo su važne. Međut im, spomenuti mikrofenomeni , a posebno svijest, nisu dostupni znanstvenoj sociološkoj analizi. T a k v o m tipu znanstvene analize, međutim, pristupačni su kulturni aspekti socijalnog svijeta, što ćemo naći ilustrirano na različite načine u Schutzovom radu.

Prvo, valja istaći da Schutz razlikuje četiri osnovna područja društvenog života od kojih su prva dva - područje nasljednika, budućnost (folgeweit) i prethodnika, prošlost (vorweit) - od manjeg značenja za znanstveno stajalište. Umwelt, svijet izravno proživljene socijalne stvarnosti je značajan, no niti on ne može biti znanstveno proučavan. O n o što se može znanstveno proučavati je mitweit, ili svijet indirektno proživljene socijalne stvarnosti. U tom području ljudi raspravljaju s apstraktnim tipovima, a ne stvarnim ljudima u licem-u-lice interakci jama.

Budući da ljudi ne raspravljaju s aktualnim drugima, u tom prostoru njihove su misli i akcije određene različitim kulturnim fenomenima kao što su, na primjer, "tipizacije". Ljudi uče "recepte" i zatim ih jednostavno primjenjuju u pravim trenucima. Oni nisu u kontaktu sa stvarnim akterima, nego s t ipovima.

U t o m nastojanju da odredi prostor znanstvene sociologije, Schutz ponekada ide još i dalje, zamjenjujući stvarne aktere "homunkulusom", odnosno lutkom. Takvi homunkulusi nisu u stanju misliti ili djelovati; oni su potpuno determinirani kulturnim fenomenima - tipizacijama.

Razmotri l i smo također i Schutzovu analizu kulturnih snaga u svijetu života koja uključuje opći , pretpostavljeni okvir socijalnog života i njegov utjecaj na akterove misli i akcije. Svijet života je okvir nametnut akteru izvana; on predstavlja totalitet tipizacija na ko jem se zasniva ukupno znanje, iskustvo i ponašanje. Akter preuzima neosporiv stav prema svijetu života, prihvaćajući ono što Schutz naziva "prirodni stav". U ovom poglavlju također raspravljamo i nekol iko specifičnih komponenata svijeta života koje razvija Schutz, kakve su na primjer umješnost, korisno znanje, i poznavanje recepata. Schutz priznaje da u svakodnevnom svijetu ovi elementi poprimaju specifične biografske artikulacije, ili l ične ekspresije.


T a k o d e r je zatim razmotrena razlika između mi-odnosa i oni -odnosa. Iako osobna, l icem-u-lice interakcija u okviru mi-odnosa značajna je u svakodnevnom svijetu, no ona, prema Schutzovom stajalištu, nije dostupna znanstvenoj analizi. Međut im, oni-odnosi , koji uključuju indirektne interakcije s impersonalnim suvremenicima, a ne s l ičnostima koje poznajemo, mogu biti predmetom znanstvenog proučavanja. U oni-odnosima misli i akcije ljudi određene su anonimnim tipizacijama.

Iako njegova definicija znanstvene sociologije isključuje stvarni svijet, Schutz svojim konceptom nudi mnoge korisne uvide. U t o m smislu analizirali smo njegov rad ο značenjima i motivima. Schutz također nudi korisne ideje ο tome kako se ljudi ponašaju u problematičnim situacijama. Usprkos bogatstvu različitih uvida, ovdje Schutzova najjača snaga leži u analizi kulturnih ograničenja ponašanja ljudi.

Nakon toga raspravljamo ο dva primjera fenomenologi jske sociologi je . Prvo promatramo na koji način George Psathas i Frances Waksler ispituju l icem-u-lice interakci ju sa stajališta fenomenologi je mikrorazine. Iako su takve analize malih fenomena osnovne u okviru fenomenologi je , postoje također i širi napori kakav je , na primjer, onaj Petera Bergera i T h o m a s a Luckmanna usmjeren integriranju tradicionalnih fenomenologi jskih interesa za male fenomene s interesom za najšire aspekte.

Budući da je etnometodologi ja karakteristična upravo zbog svoje empiri jske ori jentaci je , najveći dio drugog odjeljka ovog poglavlja posvećen je nizu primjera te vrste istraživanja koja su poduzeli etnometodolozi . Obrati l i smo pažnju analizama koje proučavaju načine na koji ljudi "izvode" kretanje (hodanje) , otpočinju telefonske razgovore, izazivaju smijeh, iniciraju aplauz, proizvode rečenice u interaktivnom smislu, formuliraju sažetke u okviru razgovora, integriraju razgovor i neverbalne oblike komunikaci je , snalaze se u ori jentacionim kartama, socijalno ostvaruju svoj spol, i popravljaju prekide u interakcionim komunikaci jama.

T a k o đ e r smo razmotrili i veći broj e tnometodoloških kritika tradicionalne sociologi je, posebno njenu tendenciju da nametne njen smisao na stvarnost društvenog svijeta, ne dopuštajući da taj smisao proistječe iz same biti socijalne situacije. Z a e tnometodologe , sociologijski koncepti , tehnike i statistike, iskrivljuju pravu prirodu socijalne stvarnosti. Štoviše, e tnometodolozi smatraju da iako stvarni socijalni svijet jest izvorom podataka socioloških analiza, on je ri jetko kada sam za sebe bio osnovni element sociološkog proučavanja. K o n a č n o , oni napadaju tradicionalnu sociologiju zbog toga što aktera smatraju "nesposobnim pojedincem", a ne aktivnim stvaraocem svojih socijalnih svjetova.

Rad Hugha M e h a n a i Houstona W o o d a nudi osnovni program e tnometodologije. O n obuhvaća pet osnovnih elemenata:

1 . Stvarnost uključuje refleksivnu aktivnost. 2 . Stvarnost je organizirana u koherentne cjeline znanja. 3 . Stvarnost je rezultat neprekidne interakcije. 4 . Stvarnost je fragilna. 5 . Stvarnost je permeabilna.

U ovom smo poglavlju također raspravili nekoliko osnovnih koncepata e tnometodologi je - koncept prikazivanja, indeksnosti, princip "i tako dalje", dokumentarni metod i važnost upotrebe prirodnog jezika. Uočili smo da su neki e tnometo-


dolozi pokušali otići dalje od slike aktera kao kreatora i usmjeriti se prema strukturalnijoj interpretaci j i . Završili smo poglavlje s raspravom ο mogućnost i integriranja mikro orijentacije etnometodologi je sa širim soci jalnim teori jama.

Sumirajući, možemo konstatirati da, usprkos mnogim sličnostima, između fenomenološke sociologije i etnometodologi je postoje bitne razlike. Pa ipak, možda će u budućnosti doći do pokušaja njihovog integriranja.

SEDMO POGLAVLJE: Teorija razmjene i bihevioralna sociologija

SKINNER I BIHEVIORIZAM

BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA OSNOVNI KONCEPTI MODIFIKACIJA PONAŠANJA

TEORIJA RAZMJENE HOMANS I DÜRKHEIM HOMANS I LEVISTRAUSS HOMANS I STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM HOMANSOVE OSNOVNE POSTAVKE KRITIKA HOMANSOVE TEORIJE DRUŠTVA I KULTURE INTEGRIRANA TEORIJA RAZMJENE P. BLAUA KRITIKA HOMANSOVE TEORIJE SVIJESTI

TRENUTNI STATUS ΒIHEVIORALNIH TEORIJA

SAŽETAK

T e o r i j a razmjene i bihevioralna sociologija jedinstvene su sociološke teori je . Prvo, prvenstveno se nadahnjuju psihologi jom odnosno, specifičnije, bihevioriz-m o m B. F . Skinnera (Tarter, 1 9 7 3 . ) . Drugo, još značajniji ut jecaj , osobito na teori ju razmjene, ima ekonomija , također izvan sociologi je. T r e ć e , u nj ihovim najekstremnij im oblicima ove teori je oštro odbacuju sve druge sociologijske teori je ο koj ima smo do sada u ovoj knjizi raspravljali.

Posvećujući najveću pažnju B. F . Skinneru i n jegovom biheviorizmu u teori j i razmjene, započet ćemo ovo poglavlje s raspravom ο njegovoj općo j ori jentaci j i . Zat im ć e m o raspraviti ο bihevioralnoj sociologiji , budući da ona predstavlja najčišće prevođenje Skinnerovih ideja u sociološke principe. K o n a č n o , obratit ć e m o pažnju teoriji razmjene per se, na način kako je predstavljena u djelu dvojice najznačajnijih predstavnika - Georga Homansa i Petera Blaua. 1

Iz ovog poglavlja izostavljena je eksplicitna rasprava ο sve važnijem teoret ičaru razmjene - Richardu Emersonu ( 1 9 7 2 a . ; 1 9 7 2 b . , 1 9 7 6 . ; 1 9 8 1 . ; radovi u tisku također) . Njegovo je značenje u povezivanju makro i mikro teori je . Stoga raspravu ο njegovom radu odgađamo do 1 0 . poglavlja koje je u potpunosti posvećeno raspravi ο povezanosti makro-mikro razina.

Veći broj sociologa zainteresirao se za bihevioralnu sociologi ju, a da pri tom gotovo ništa od Skinnerove bihevioralne sociologije ili pak verzije teori je razmje-

1 Homans i Blau nisu jedini teoretičari razmjene koje treba spomenuti. Od većeg značenja je i djelo Johna Thibauta i Harolda Kellyja (1959. ) , Β. F. Meekera (1971.) i Roberta L. Hamblina i Johna Kunkela (1977 . ) .


ne Homansa ili Blaua zapravo nisu prihvatili. Klasični esej Alvina Gouldnera ( 1 9 6 0 . ) ο reciprocitetu, kao i rad Will iama G o o d a ( 1 9 6 0 . ) ο ograničenj ima uloga, ilustriraju dugotrajnu tradiciju nebihevioralne teori je razmjene. Takva verzija teori je razmjene naglašava recipročnu prirodu društvenih odnosa i načina na koji m o ć i prestiž proistječu iz poremetnj i ravnoteže u recipročnim odnosima (Good, 1 9 7 8 . ) . Ovi se mislioci najčešće svrstavaju medu teoretičare razmjene, ali ne i medu sociološke ili psihološke bihevioriste. Ovdje ćemo obratiti pažnju na sociološko proučavanje ponašanja i na razmjenu koji su pod velikim utjecajem psihološkog biheviorizma. Zato nas radovi nastali u tradiciji nebihevioralne ori jentaci je neće zanimati.

Iako su sva poglavlja u ovoj knjizi - barem djelomično - oblikovana autorovim razumijevanjem sociologije kao multiparadigmatičke znanosti, (vidi poglavlje "Dodatak") , kao i razmještajem različitih teori ja i teoretičara unutar te paradigme, ovo shvaćanje ima daleko najznačajniju ulogu u ovom poglavlju. Stoga ćemo shemu multiparadigmatičnosti sociologije vrlo kratko raspraviti i p o m o ć u tog procesa pokazati da teorije koje razmatramo u ovom poglavlju predstavljaju dio sociologijskih multiplih paradigmi.

Prema autorovom stajalištu (Ritzer, 1 9 7 5 a . , 1 9 7 5 b . ) sociologija se sastoji od tri osnovne paradigme - paradigme socijalnih činjenica, paradigme socijalnih definicija i soci jalno-bihevioralne paradigme. Svaka paradigma ima četiri osnovne komponente , no za nas su u ovom času značajne jedino paradigmatske slike osnovnog predmeta sociologije i načina na koje svaka paradigma obuhvaća teori je . Paradigma socijalnih činjenica smatra da su predmet sociologije široke socijalne strukture i institucije i njihov prinudni učinak na aktere, njihove misli i akci je. Strukturalni funkcionalizam, konfliktna teori ja i nekoliko varijanti neomarksist ičke teori je vezane se uz paradigmu socijalnih činjenica. Paradigma socijalnih definici ja prihvaća primarnost značenja sociologijskog interesa za aktere, načine na koje oni konstruiraju socijalnu stvarnost i akcija koje proistječu iz takvih konstrukci ja . Stoga su akteri, prema stajalištu socijalnih definicionista, relativno slobodni i kreativni, dok je za pristalice paradigme socijalnih činjenica njihovo ponašanje uglavnom određeno širim društvenim strukturama i institucijama. Simbolički interakcionisti , fenomenolozi , e tnometodolozi , pa čak i neki neomarksist i , djeluju u okviru ove paradigme. Konačno , postoji i soci jalno-bihevioralna paradigma u ko jo j je predmet sociologije individualno ponašanje kao i potkrepljivanje i kažnjavanje što utječu na to ponašanje. Teor i je koje raspravljamo u ovom poglavlju pripadaju ovoj paradigmi.

Shema multiple paradigme ima u ovom poglavlju ključnu ulogu. Prvo, ona nas približava osnovnom interesu dviju teori ja - ponašanju, potkrepljivanju, i kažnjavanju. Drugo, ona nas upozorava na činjenicu da se teoretičari povezani s tom paradigmom, primarno ne bave, a neki se čak i ne žele baviti širim društvenim strukturama i institucijama, kao ni soci jalnom konstrukci jom stvarnosti i socijaln o m akci jom. T r e ć e , iako su mnogi od onih koje povezujemo s t o m paradigmom prihvatili dogmatsku poziciju ο tome što bi a što ne bi trebalo biti predmetom interesa ove sociologijske paradigme, drugi su ovom paradigmom pokušavali objediniti tradicionalni interes socijalnog biheviorizma s interesom za soci jalne činjenice i za socijalne definici je. U ovom ć e m o poglavlju pokušati srediti kompleksnu povezanost koja postoji između socijalnog bihevoriozma i drugih socioloških paradigmi.

TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA 2 6 5

SKINNER I BIHEVIORIZAM

Biheviorizam ima dugu povijest u društvenim znanostima, a posebno u psihologij i . U svakom slučaju, moderni se biheviorizam u svim društvenim znanostima, a posebno u sociologij i , može povezati s radom B. F . Skinnera. Njegov rad, iako prvenstveno usredotočen na principe biheviorizma, pokriva široki spektar interesa koji obuhvaćaju znanstvene traktate (Skinner, 1 9 3 8 . ) , utopijski roman (Skinner, 1 9 4 8 . ) , polemičke i političke rasprave (Skinner, 1 9 7 1 . ) , praktičke primjene biheviorizma (Skinner, 1 9 6 8 . ) kao i autobiografsko djelo (Skinner, 1 9 8 3 . ) . Svi njegovi znanstveni, utopijski, politički i praktički radovi, imali su ulogu u razvoju sociološke varijante biheviorizma.

Prvo, istražit ćemo Skinnerov odnos prema drugim sociološkim teori jama. O n ih smatra mističnim pothvatima. T a k o razmišlja ο makroteori jama, povezanim s paradigmom socijalnih činjenica, kakve su, na primjer, strukturalni funkcionalizam i konfliktna teori ja, ali i ο mikroteori jama, povezanim sa paradigmom socijal

nih definicija, kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam, e tnometodologi ja i fenomenologi ja . O n smatra da spomenute teorije uobličuju mistične entitete koji odvajaju sociologa od jedinog konkretnog predmeta njegovog proučavanja - ponašanja i konzekvenci do kojih će ponašanje najvjerojatnije dovesti ( M o l m , 1 9 8 1 . ) . Uzmimo, na primjer, Skinnerovu kritiku koncepata kulture, koju često definiraju pristalice paradigme socijalnih činjenica, kao "tradicionalnih (odnosno, historijski utemeljenih i selektiranih) ideja i s njima povezanih vri jednosti" (Skinner, 1 9 7 1 . : 1 2 1 ) . Skinner drži da je takva definicija stvorila nepotrebne mistične elemente kakvi su, na primjer, "ideje" i "vrijednosti". Kada znanstvenici proučavaju društvo, oni onda ne vide ideje i vrijednosti. Umjesto toga, oni vide "kako ljudi žive, kako podižu djecu, kako sakupljaju i prerađuju hranu, kako i gdje stanuju, kako se oblače, kakve igre igraju, kako se međusobno odnose, kako upravljaju sobom itd." (Skinner, 1 9 7 1 . : 1 2 1 ) . Kultura zajednice sastoji se od ponašanja. Da bismo razumjeli ponašanja, nisu nam potrebni koncepti , kakvi su, na primjer, ideje i vri jednosti ; umjesto toga, treba razumjeti takve pojmove kao što su nagrada i ci jena.

Naj jaču kritiku Skinner upućuje teori jama socijalne definici je. Jedan od Skinne-rovih osnovnih ciljeva u knjizi Beyond Freedom and Dignity, ( 1 9 7 1 . ) (S onu stranu slobode i digniteta), bio je da iz područja društvenih znanosti - ali i iz svijeta uopće - izbaci ideju koju je nazvao "autonomni čovjek". Ideja ο a u t o n o m n o m čovjeku predstavlja integralan dio paradigme socijalne definicije (na primjer, M e a d o v "ja" blizak je pojmu autonomnog čovjeka koji Skinner ne podnosi) , pa napad na taj koncept predstavlja zapravo napad na socijalne definicioniste. Skinner, koji predstavlja socijalne bihevioriste ne želi pomiriti razlike koje su postojale između biheviorista i socijalnih definicionista. U biti, on želi eliminirati teori je povezane sa paradigmom socijalne definicije.

Sto predstavlja zapravo pojam autonomnog čovjeka koji Skinner želi eliminirati? M i pretpostavl jamo da su ljudi autonomni onda kada im pripisujemo takve stvari kakve su, na primjer, osjećanja, mišljenje, s loboda i dignitet. Prema t o m stajalištu, ljudi posjeduju unutarnje jezgro iz kojega se njihove akcije proširuju. T o im jezgro osigurava mogućnost iniciranja, nastajanja i kreativnosti . Takav kreativni, aktivni, voluntaristički pristup ljudima sasvim je jasno u skladu sa soci jalno -


definicionist ičkom pozici jom, pa Skinnerov napor da tu ideju uništi predstavlja indirektan potez kojim bi se uništile i teorije socijalnog definicionizma.

Prema Skinneru, ideja da ljudi imaju unutarnju, autonomnu jezgru, predstavlja mist ično, metafizičko stajalište koje mora biti el iminirano iz društvenih znanosti : "Autonomni čovjek služi samo da bi objasnio one stvari koje još uvijek ne možemo objasniti na neki drugi način. Njegovo postojanje u vezi je s našim neznanjem, i on će prirodno izgubiti svoje značenje što više i više budemo saznali ο ponašanju ' ( 1 9 7 1 . : 1 2 ) . Ponašanje, kao i uvjeti koji ga uzrokuju, prije svega druga ponašanja, osnovni su predmet Skinnerovog interesa. N e bismo se trebali usredotočiti , smatra on, na takve koncepte kakvi su, na primjer, "osjećaji"; nasuprot t o m e , treba se usredotočiti na ispitivanje (i kontrolu) ponašanja i uvjeta koji utječu na njega.-Linda M o l m naglašava ovo stajalište tvrdeći da je Skinner bio zaokupljen onim što je nazivao "privatni događaji", odnosno, s "događajima koji se odvijaju unutar pojedinca i drugi ih ne mogu izravno opažati" ( 1 9 8 1 . : 1 6 1 ) . U ovu kategori ju on ubraja misli, osjećaje i percepci je. Međut im, Skinner ipak prihvaća postojanje takvih stanja, ali uz dva uvjeta. Prvo, ne mogu biti u okviru opće bihevioralne sheme nezavisne ili intervenirajuće varijable, nego samo kao zavisne varijable. Drugim ri ječima, to ne mogu biti eksplanatorne varijable, nego jedino varijable koje se mogu objasniti uz pomoć drugih činilaca. Drugo, njih se na neki način ipak može proučavati . Samoizvještavanja aktera (kao i oblici njhova ponašanja) mogu se tretirati kao fenomeni podobni opažanju. Takav ograničen znanstveni pogled na duhovna stanja neće biti prihvatljiv znanstvenicima koji prihvaćaju paradigmu socijalnih definici ja.

Skinner i općenito socijalni bihevioristi, žele proučavati odnos pojedinaca i njihovog okoliša (Molm, 1 9 8 1 . ) , a on se sastoji od množine društvenih i nedruštvenih predmeta. Socijalni bihevioristi misle da su principi koji upravljaju odnosom pojedinca i soci jalnog predmeta isti kao i oni koji upravljaju odnosom između pojedinca i nesoci jalnog predmeta . 3 D o n Bushell i Rober t Burgess određuju predmet koj im se bave bihevioristi kao "ponašanje pojedinaca koji djeluju u okolišu na takav način da proizvode neke učinke ili promjenu u njemu što, zatim, modificira načine izvedbe tog istog ponašanja" ( 1 9 6 9 . : 2 7 ) . T a k o se oni usmjeravaju na "funkcionalni odnos" između ponašanja aktera i promjena u njegovom okolišu. T o samo znači da predmet interesa biheviorista može biti i dijete koje baca kamen u ri jeku, a isto tako i majka koja viče na dijete, ili učitelj koji drži nastavu u razredu, ili pak neki sastanak izvršnog odbora vijeća direktora.

Socijalni bihevioristi tvrde da se zanimaju za sam interakcijski proces, ali je on konceptualiziran vrlo različito od načina na koji je to urađeno u teori jama socijalnih definicionista. Akteri su, prema socijalnim definicionistima, dinamičke i kreativne snage u interaktivnom procesu (Perinbanayagam, 1 9 8 1 . ) . Oni ne samo da odgovaraju na stimulanse, nego ih interpretiraju i djeluju prema svojim definici ja-

2 Veći broj biheviorista spremni su svijest, aspekte kognicije, i emocije uključiti u svoje područje. Na primjer, Arthur Staats (1976.) poznat je po tome što je u svoj biheviorizam uključio svijest. John Baldwin i Janice Baldwin (1978.) drže da bi bihevioristi, a zapravo i svi sociolozi, morali koristititi i tradicionalne znanstvene tehnike i verstehen metodologiju kako bi razumjeli cjelinu socijalnih fenomena, uključujući i subjektivnost i značenje.

Ovo je stajalište koje Lindu Molm odvaja od tradicionalnijih socijalnih biheviorista kakav je, na primjer, Homans. Ona dosta teško uočava razliku između orijentacije bihevioralnih psihologa i bihevioralnih sociologa.


ma stimulansa. Socijalni bihevioristi, naprotiv, daju pojedincima m n o g o manje s lobode. Po njima, "razmišljanje je ponašanje mozga. Veći dio aktivnosti mozga nije svjestan" (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 2 6 4 ) . Stoga je , prema soci jalnim defini-cionistima, akter zauzet svjesnim konstruiranjem socijalne stvarnosti, a za socijalne bihevioriste on ili ona samo nesvjesno odgovaraju na stimulans. Individualni odgovor determiniran je prirodom vanjskog stimulansa. Ovo je mnogo više mehanički prikaz osobe negoli je to slučaj kod socijalnih definicionista. 4

Slika aktera u teori jama socijalnih činjenica (na primjer, strukturalni funkcionalizam) skoro je isto tol iko mehanicistička kao i u soci jalno - bihevioralnoj paradigmi. Predstavnik paradigme socijalnih činjenica drži da je pojedinac determiniran djelovanjem vanjskih normi, vrijednosti, struktura itsl. Razlika između predstavnika paradigme socijalnih činjenica i paradigme socijalnog biheviorizma pot ječe iz izvorišta kontrole koja se vrši nad pojedincem. Z a predstavnike teori ja socijalnih činjenica, globalne strukture i institucije kontroliraju pojedinca. Soci jalni bihevioristi pak proučavaju odnos između pojedinca i konzekvenci koje će utjecati da se ponašanje - više ili manje vjerojatno - i dogodi.

BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA

Bihevioralna sociologija (ili kako je Baldwin i Baldwin /1986./ nazivaju, "bihevio-ralna znanost") predstavlja napor da se principi psihologijskog biheviorizma primijene na sociološka pitanja. Bihevioralni sociolog interesira se za odnos koji postoji između učinaka ponašanja nekog aktera na okoliš i njegovog utjecaja na akterovo kasnije ponašanje. T o je osnovica djelatnog uvjetovanja ili procesa učenja kroz koji "se ponašanje modificira u skladu sa svojim posl jedicama" (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 6 ) . Izražavajući to na drugi način, možemo reći da akter emitira jedan tip ponašanja. N e k o m e će se taj oblik ponašanja činiti - barem na samom početku - kao slučajno ponašanje. Okoliš u kojem se to ponašanje događa, bio on društveni ili fizički, nalazi se i sam pod utjecajem spomenutog ponašanja i sa svoje strane "djeluje" na razne načine. Ovakva reakcija - pozitivna, negativna ili neutralna - utječe na kasnije ponašanje aktera. Ako je ta reakcija akteru omogući la nagradu, isti tip ponašanja će se u sličnim situacijama najvjerojatnije emitirati i ubuduće. Ako je reakci ja bila bolna ili je uzrokovala kaznu, takvo se ponašanje najvjerojatnije neće opetovati . Bihevioralni sociolog interesira se i za odnos koji postoji između povijesti reakcija ili posljedica iz okoliša te prirode sadašnjeg ponašanja. Bihevioralni sociolog tvrdi da prošle posljedice određenog ponašanja određuju njegov sadašnji oblik. Poznavajući što je uvjetovalo određeni tip ponašanja u prošlosti , možemo pretpostaviti da li će neki akter upotri jebiti isti tip ponašanja u nekoj sadašnjoj situaciji.

Osnovni koncepti Osnovni koncept u bihevioralnoj sociologiji je koncept potkreplj ivanja koj i možem o definirati kao nagradu. Neki predmet sam po sebi nije nagrada. Potkreplj ivači

Kako ćemo kasnije vidjeti, ovo predstavlja još jednu točku po kojoj se Molmova razlikuje.


ne mogu biti definirani na osnovi a priori pretpostavki, odvojenih od njihovih učinaka na ponašanje. Stoga "nagrada" koja ne utječe na aktera, nije potkrepl j ivač. Hrana se, na primjer, u našem društvu smatra nagradom, no ako neka osoba nije gladna, hrana neće poslužiti kao potkreplj ivač. Bitna determinanta koja utječe na to da li će nešto poslužiti kao nagrada ili ne, predstavlja razinu deprivacije aktera. Ako su na primjer, akteri onemogućeni konzumirati hranu, bit će gladni i hrana će djelovati kao potkreplj ivač. Međut im, ukoliko su upravo završili s je lom, njihov će nivo deprivacije biti minimalan i hrana neće biti učinkovit potkrepl j ivač. O v o je bio primjer fiziološke deprivacije. Ako uskratimo ljudima hranu, seks, vodu ili zrak, svi ovi elementi mogu poslužiti kao moćni potkrjeplj ivači. N o , ako su fiziološke potrebe na adekvatan način zadovoljene, ovi elementi neće biti korisni potkreplj ivači . Potkrepljivači se mogu i naučiti. Kada se jednom naviknemo na stvari, one služe kao potkrepljivači u svim onim slučajevima u koj ima su nam uskraćene.

Potkreplj ivači mogu biti pozitivni ili negativni (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . ) . Pozitivno potkrepljivanje se odvija onda kada okolišne promjene imaju oblik nagrade "što zatim povećava mogućnost ponašanja u budućnosti" (Buchell i Burgess, 1 9 6 9 . : 2 8 - 2 9 ) . U toj situaciji je akter nagrađen; na primjer, trgovački putnik pozvoni na vrata i nudi nešto na prodaju. Bihevioralni teoretičari će na prodaju gledati kao na pozitivno potkrepljivanje ukoliko trgovački putnik i nadalje nastavlja zvoniti na vrata i nuditi robu u nadi da će uspjeti ponoviti isti rezultat. Baldwin i Baldwin zaključuju: "Ljudi obično prihvaćaju učenje preko pozitivnih potkreplji-vanja zato što ono u njihovim životima povećava dobre učinke i iskustva puna zadovoljstva " ( 1 9 8 6 . : 1 5 ) . Negativno potkrepljivanje također pojačava mogućnost vjerojatnog ponašanja u budućnosti , no ono tada uzima oblik uklanjanja nečega odbojnog iz okoliša. Isključivanje preglasnog radio aparata, na primjer, može poboljšati sposobnost neke osobe da piše ili čita. U budućnosti se, dakle, sposobnost neke osobe da piše ili čita, može unaprijediti isključivanjem radio aparata.

Raspravljajući ο potkrepljivanjima akcija, m o r a m o također uzeti u obzir i kažnjavanje: "Posljedica koja smanjuje frekvenciju odgovora koji joj prethodi je kažnjavatelj" (Bushell i Burgess, 1 9 6 9 . : 2 9 ; vidi i Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 2 5 ) . N a primjer, udarac ili samo prijetnja udarcem, može spriječiti nekoga da ponovi takav čin. Međut im, kažnjavanje nekoga, nekom drugom može predstavljati nagradu. Mazohist , na primjer, može udaranje doživjeti kao nagradu i najvjerojatni je će poželjeti ponavljanje takve situacije. Prema tome, da bismo ustanovili da li se nešto može smatrati nagradom ili kaznom, m o r a m o biti upoznati s osobnom prošlošću, kao i s fiziološkim karakteristikama neke osobe.

Kažnjavanja, kao i potkrepljivanja, mogu biti pozitivna ili negativna. Međut im, treba upamtiti da je kažnjavanje usmjereno smanjivanju učestalosti odgovora. Pozitivno kažnjavanje odvija se korištenjem neprijatnih stimulansa koji potiskuju ponašanje. Udariti dijete svaki puta kada plače predstavlja primjer pozitivnog oblika kažnjavanja. Kažnjavanje ima negativni oblik onda kada je ponašanje potisnuto budući da izostavljamo ili zaprijetimo da ćemo izostaviti nagradu. T o se naziva cijenom odgovora ili nedostatkom potkrepljivača. Ako izostavimo ili zaprije t imo da ć e m o izostaviti nagrade koje bi dijete - zato što plače - moglo dobiti , tada upotrebl javamo negativni oblik kažnjavanja. Don Bushell i Rober t Burgess smatraju da je ci jena odgovora "osnovica kontrolnih procedura u soci jalnim organizaci jama" ( 1 9 6 9 . : 3 0 ) . Umjesto da nagrađuju ili pozitivno kažnjavaju, većina


socijalnih organizacija sklona je izostavljanju ili prijetnji izostavljanja nagrada koje su se ranije uživale.

Bihevioralni sociolog, kako smo to već ranije naglasili, najviše je zainteresiran za utvrđivanje odnosa između aktera i njihovog okoliša. Odnos potkreplj ivanje -kažnjavanje, koji postoji između aktera i njihovog okoliša, odvija se u obrascima od kojih su neki prirodno determinirani (na primjer, neodstatkom hrane) , a neki od njih su društveno uvjetovani. U naj jednostavnijem tipu obrasca, potkreplj ivači uvijek slijede svako djelovanje. Ovakav obrazac stalnog potkreplj ivanja ponašanja, najčešće će se naći u djetinjstvu kada je, na primjer, plač djeteta odmah popraćen pažnjom roditel ja. Takav će se obrazac rjeđe odvijati u odrasloj dobi. Kod odraslih ljudi, potkrepljivanje će se zbivati povremeno, u ne jednol ikom ritmu. Putujući trgovački putnici ne očekuju da će svaki puta kad zazvone na vrata uspjeti nešto prodati ; međutim, zvonjenje na vratima ponekad dovodi do prodaje , što ih održava u poslu. Kad nikada ne bi bili nagrađeni uspješnom prodajom, nj ihovo ponašanje kao trgovačkih putnika bilo bi potrošeno i u tom zanimanju bi prestali uopće funkcionirati . Zanimlj ivo je da je kontinuirano potkrepl jujuće ponašanje lakše prekinuti negoli ponašanje uz nagrade koja se povremeno pojavljuju. T r g o vački putnici postaju prilagođeni na princip povremenog nagrađivanja pa se ponekad može dogoditi da će proći dosta vremena od posljednje uspješne prodaje , dok ne shvate da možda više neće biti ponovno nagrađeni. Stoga, prestanak njihovog ponašanja kao trgovačkih putnika može duže potrajati . Ukol iko su pak bivali stalno nagrađivani, a zatim je nagrađivanje naglo prestalo, postoji mogućnost da će nastaviti raditi samo još kratko vri jeme. T o će zaustaviti njihove aktivnosti mnogo brže nego u slučaju da su bili povremeno nagrađivani.

Potkrepljivanje je znatno kompleksni je od toga da se jednostavno nešto učini i zatim postigne željena (ili neželjena) reakcija. M n o g i uvjeti u okolišu određuju vjerojatnost potkrepljivanja nekog čina. Neki uvjeti podržavaju pojavu reakci je , a neki ne . T i uvjeti su zapravo stvari koje su se u prošlosti povezivale s potkreplj iva-njem ili kažnjavanjem. Ako je , na primjer, osoba koja je vršila potkreplj ivanje uvijek nosila neku uniformu, takva uniforma može sama za sebe proizvesti odgovor, čak i u o n o m slučaju kada je nosi neka druga osoba. Slično t o m e , ukoliko je , na primjer, učionica u školi oduvijek bila povezana s kažnjavanjem, kažnjavajući učinak bit će potaknut čak i onda kada je učenik prebačen u neku nagradnu situaciju u učionici . Radi se ο procesu u kojem u biti neutralni stimulans - na primjer uniforma - postaje sekundarni ili uvjetovani potkreplj ivač. Kada se jednom transformira, neutralni stimulans može postati pozitivni potkrepl j ivač. Budući se potkreplj ivanje vrlo ri jetko događa u vakuumu, veliki broj sekundarnih potkrepl j ivača neizbježno se povezuje s osnovnim. T i m se procesom broj potkre-pljivača umnožava kao gljive poslije kiše.

Iako su mnogi potkrepljivači specifični samo za neke situacije, neki su generalizirani potkrepljivači. Bushell i Burgess takav tip potkreplj ivača definiraju ovako :

"...(Oni) imaju veliku snagu i značaj u socijalnim analizama budući da zadržavaju svoju učinkovitost i prigodom izostajanja bilo kakve specifične deprivacije. Pojam 'generaliziran' odnosi se na činjenicu da ti stimulansi predstavljaju, reprezentiraju ili osiguravaju pristup širokoj lepezi drugih potkrepljivača koji mogu biti bezuvjetni, ali i uvjetovani, i koji se s vremena na vrijeme mogu razlikovati i imati različito djelovanje na jednu ili drugu osobu"

(Bushell i Burgess, 1969 . :38) .


N o v a c i socijalni status predstavljaju dva dobra primjera generaliziranih potkre-pljivača. Oni se mogu koristiti da se osiguraju mnoge druge željene stvari. Budući da generalizirani potkrepljivači predstavljaju istodobno brojne sasvim različite stvari, oni postupno postaju sve više potkrepljivači sami za sebe. Z a t o bihevioralni sociolozi tvrde da je osobe vrlo teško zadovoljiti upotrebom takvih generaliziranih potkreplj ivača. Velike količine novca ili dobar socijalni položaj neće najvjerojatnije zaustaviti želju za nečim još većim.

Modifikacija ponašanja Ako je neki odgovor potkri jepljen, cijeli se niz drugih sličnih odgovora gotovo neizbježno istovremeno potkrepljuje. Ova činjenica omogućava bihevioralnim sociolozima da govore ο sistematskom oblikovanju ponašanja ili ο modifikaci j i ponašanja. Evo načina na koji J o h n i Janice Baldwin definiraju taj f enomen: "Sistematsko oblikovanje obuhvaća promjenu ponašanja kroz stupnjeve sukcesivnog približavanja k unaprijed uspostavljenoj finalnoj izvedbi. N a svakom stupnju, potkrepljivanje se oblikuje tako da konkretno ponašanje na najbolj i način približava konačnoj izvedbi" ( 1 9 8 6 . : 1 5 9 ) . Prikaz 7 . 1 . ilustrira navedeni proces.

Slika 7 . 1 . : Modifikaci ja ponašanja: postojeća i željena ponašanja

Postojeća ponašanja Žel jena ponašanja

Z A Ε Izvor: Adaptirano iz Don Bushell i Robert Burgess: "Some Basic Principles of Behavior", U: Robert Burgess i Don Bushell, izd., Behavioral Sociology, New York: Columbia University Press, 1969 :40 .

Ako posjedujemo odgovarajuću nagradu, u stanju smo potaknuti tip ponašanja Ζ jedne osobe. Potičući uvjete za to ponašanje, mi također pot ičemo i bro jna slična ponašanja, uključujući i tip A. Pretpostavimo da je ponašanje koje stvarno želimo potaknuti ponašanje tipa E. Kako ćemo postići da subjekt odgovara obliku ponašanja £ ? Započin jemo nagrađujući ponašanje tipa A koje se već nalazi u okviru dosega naših potaknutih odgovora. Ponavljajući izazivanje oblika ponašanja A, pomičemo centar krivulje iza točke A i ponašanje približavamo točki E, žel jenom ponašanju unutar našeg dosega. Konačno , mi pot ičemo ponašanje tipa E. Ovaj proces ilustriran je prikazom 7 . 2 .

Proces modifikacije ponašanja primjenjuje se u različitim terapeutskim situacijama. Modif ikaci ja ponašanja je proces koji se odvija u šest etapa:

1 . Terapeut i moraju identificirati specifična konačna ponašanja koja žele potaknuti.


Slika 7 .2 . : Modifikaci ja ponašanja: Potaknuto i željeno ponašanje

Potaknuto ponašanje Žel jeno ponašanje

/ \ * >. χ

I I I ! Z A Ε

Izvor: Adaptirano iz Don Bushell i Robert Burgess: "Some Basic Principles of Behavior", U: Robert Burgess i Don Bushell, izd., Behavioral Sociology, New York: Columbia University Press, 1969..41.

2 . Zat im moraju utvrditi prirodu postojeće klase odgovora subjekta, odnosno doseg ponašanja koje se trenutno ispoljava, kao i stupanj bliskosti tog ponašanja prema žel jenom obliku ponašanja.

3 . Terapeut i moraju osigurati povol jno mjesto za izvođenje terapije. " T o znači da se moraju eliminirati nepoželjni stimulansi, mogućnosti konfl iktnog ili neprikladnog oblika ponašanja, a osigurati stimulativni poticaji za izazivanje željenog odgovora" (Bushell i Burgess, 1 9 6 9 . : 4 3 ) .

4 . Terapeut i također moraju potaknuti motivaciju kod subjekta upotrebl javajući učinkovit potkreplj ivač. Iako je moguće koristiti specifične potkrepl j ivače, najčešće se koriste opći potkrepljivači kakvi su novac, pažnja u društvu ili socijalni status.

5 . Terapeut i moraju započeti proces oblikovanja ponašanja "diferencijalnim pot-krepljivanjem odgovora koji se uspješno približavaju željenom stanju" (str. 4 3 - 4 4 ) .

6 . K o n a č n o , kada do željene modifikaci je naposljetku "dođe", terapeuti bi trebali nastaviti povremeno upotrebljavati pokreplj ivače. Potkreplj ivanje će se konačno pojavljivati rjeđe korištenjem nekog vještačkog, a češće prirodnog pomagala.

Primjena bihevioralne sociologije - na primjer, za modifikaci ju ponašanja -veoma je udaljuje od drugih socioloških teori ja, uključujući čak i teori ju razmjene. Iako postoje neki elementi sličnosti sa, na primjer, školom međuljudskih odnosa u industrijskoj sociologij i , ko ja nastoji manipulirati grupnim procesima kako bi povećala proizvodnost radnika, bihevioralna sociologija ima m n o g o pragmatični-ji , aplikativniji karakter od bilo koje druge sociološke teori je (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . ) .

TEORIJA RAZMJENE

Teor i ja razmjene predstavlja pokušaj da se principi biheviorizma, udruženi s drugim idejama, primijene u interesnom području sociologa. Iako se kori jeni ove teori je mogu naći unatrag mnogo godina, (Knox , 1 9 6 3 . ) ona svoj najveći uspon


doživljava u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama kroz djelovanje Georga H o m a n s a (Beniger i Savory, 1981. ) · Veliki dio Homansove teorije razmjene može se promatrati kao reakcija na paradigmu socijalnih činjenica i njoj pripadajućih teori ja, osobito teori je strukturalnog funkcionalizma.

Homans i Dürkheim H o m a n s se ( 1 9 6 9 . ) konfrontira sa strukturalnim funkcionalistima, izravno napadajući rad Emilea Durkheima u tri točke: problem proširivanja socijalne interakcije , Durkheimovo poimanje psihologije, i njegova metoda objašnjenja. H o m a n s cijeni Durkheimovo stajalište da za vrijeme neke interakcije nastaju i drugi fenomeni. O n drži da je takav stav prihvatljiv i socijalnim bihevioristima. Međut im, kako ć e m o onda objasniti što zapravo proistječe iz neke interakcije? H o m a n s smatra da ne treba uzimati u obzir nikakve nove pretpostavke, osim onih koje se mogu primijeniti na jednostavno ponašanje pojedinca. O n kaže: "Svi uobičajeni primjeri proširivanja socijalnih fenomena proistječu iz psihologijskih pretpostavki" (Homans , 1 9 6 9 . : 1 4 ) . Stoga, dok je Dürkheim mislio da se nastajući oblici socijalnih fenomena mogu sociološki objasniti, Homans smatra da ih možemo objasniti psihologijskim principima.

H o m a n s korektno naglašava da je psihologija koncem 1 9 . stol jeća, koju je Dürkheim poznavao, bila nerazvijena. Psihologija njegovog vremena prvenstveno je proučavala instinktivne oblike ponašanja, pretpostavljajući da je ljudska priroda kod sviju ista. Stoga je Dürkheim svakako bio u pravu kada je psihologiju i sociologiju svog vremena razdvojio. "Sociologija sigurno ne proistječe direktno iz vrste psihologije koju je Dürkheim poznavao" (Homans, 1 9 6 9 . : 1 8 ) . Međut im, suvremena psihologija mnogo je profinjenija i kompleksnija negoli u Durkhe imovo vri jeme; činjenica da je Dürkheim uspio odvojiti psihologiju od sociologije ne znači da se isto može postići danas.

K o n a č n o , H o m a n s napada Durkheima i zbog njegove metode objašnjavanja. O n tvrdi da je Dürkheim nešto smatrao objašnjenim ako smo tome mogli utvrditi uzrok ili uzroke. Specifičnije, socijalnu činjenicu smo protumačili onda kada smo našli socijalne činjenice koje su je uvjetovale. Homans priznaje da su socijalne činjenice često uzrok pojave drugih socijalnih činjenica, no takav nalaz ne predstavlja i objašnjenje. Po njemu, treba objasniti odnos između uzroka i posl jedice, odnosno pokušati odgovorit i zašto jedna socijalna činjenica uzrokuje drugu socijalnu činjenicu. H o m a n s misli da objašnjenje neizbježno mora biti psihološko. (Ovdje treba istaknuti da onda kada Homans koristi izraz psihološki, tada pod tim misli bihevioralno, "ponašanje ljudi kao ljudi", kako on to kaže.) Homansovo objašnjenje nekog posebnog historijskog uzroka i učinka je instruktivno:

"Rast cijena u 16. stoljeću, što predstavlja društvenu činjenicu, bio je svakako determinirajući uzrok za zbijanje redova medu engleskim zemljoposjednicima. Ali, ako želimo objasniti zašto je taj posebni uzrok imao takav poseban učinak, tada moramo reći da je porast cijena otvorio engleskim zemljoposjednicima velike mogućnosti financijskog dobitka, ali i velikog rizika financijskog gubitka, a njihovo udruživanje povećavalo je mogućnosti dobitka i umanjivalo mogućnosti gubitka, zatim, da su zemljoposjednici smatrali financijske dobitke elementom nagrade (što je stanje individualne svijesti, ako baš hoćete) i konačno, da će ljudi poduzeti akcije čiji su rezultati nagrađujući što je - ne mogu to dovoljno puta ponoviti - opća psihološka pretpostavka"

(Homans, 1969.Λ9).


Stoga, osobni odgovori (ponašanje) uvijek interveniraju između socijalnih činjenica. Homans tvrdi da društvene činjenice dovode do individualnih odgovora, a oni do pojave novih socijalnih činjenica. Bitan element je, međutim, ponašanje, a ne društvena činjenica.

Homans i Levi-Strauss H o m a n s se suprotstavlja ne samo Durkheimu, nego i svim drugima koji slijede njegovu tradici ju. Peter P. Ekeh ( 1 9 7 4 . ) smatra da je Homansova ori jentaci ja bila obl ikovana kao izravna reakcija na djelovanje neo-durkheimovskog antropologa Claudea Levi-Straussa (Homans i Schneider, 1 9 5 5 . ) . H o m a n s , dakle, reagira protiv neo-durkheimovske varijante teorije razmjene Levi-Straussa. (O vrlo različitim aspektima teorije Levi-Straussa raspravit ćemo u 9 . poglavlju.) Stoga bi se moglo zaključiti da ο Homansovoj teoriji razmjene možemo mnogo saznati ispitu

jući njegovu reakciju na djelovanje Levi-Straussa, a u okviru iste teori jske perspektive.

Ekeh smatra osnovnim naglasiti da je teori ja razmjene proistekla iz dviju "nespojivih tradicija". S jedne strane, Levi-Strauss ( 1 9 4 9 . ) razvija svoje stajalište ο teoriji razmjene, d jelomično pod utjecajem francuske kolektivističke tradici je, čiji je Dürkheim bio glavni predstavnik. S druge strane, Homans je nasljednik britanske individualističke tradicije, s Herber tom Spencerom kao glavnim predstavnikom. Z b o g tako suprotnih ori jentacija, nije iznenađujuće da su ova dva autora razvila sasvim različite varijante teori je razmjene. Prema Ekehu, Levi-Strauss prvi razvija svoju ori jentaci ju, a H o m a n s oblikuje svoje ideje kao reakciju na prodor kolektivističkih sila u radu Levi - Straussa.

Raspravljajući s Levi-Straussom, Homans je uvjeren da zapravo vodi bitku s j ednom novi jom vari jantom durkheimovske teori je , s prenaglašavanjem kolektiviteta i tendenci jom da se osobu promatra kao nevažnu. Durkheimovo djelo (a prema tome i Levi-Straussovo), Homans vidi kao napad na "jednu od najneupitni-jih pretpostavki zapadne intelektualne tradicije, na ideju da priroda osoba u krajnjoj instanci određuje prirodu društva" ( 1 9 6 2 . : 8 ) . Ο Durkheimovskom funk

cionalizmu, ο njegovom naglašavanju funkcija socijalnih činjenica za društvo kao cjelinu, H o m a n s kaže sl jedeće: "Od samog početka bio sam sumnjičav prema takvoj pretpostavci, iako nisam znao zašto. Bila je to potkožna ozljeda i dugo je trebalo da je se riješim" ( 1 9 6 2 . : 2 3 ) . I Homans se stvarno i riješio te "rane" funkcionalizma, najvećim dijelom kritizirajući neo-durkheimovsku teori ju razmjene Levi-Straussa: "Homansovo proučavanje Levi-Straussa ... bilo je posljednji e lement koji je dokrajčio njegovo strpljenje s durkheimovskim t ipom funkcionalizma" (Ekeh, 1 9 7 4 . : 8 8 ) .

Dürkheim doživljava aktera kao ograničenog socijalnim činjenicama, posebno kolekt ivnom sviješću, dok Levi-Strauss ide još dalje - budući da vjeruje u kolektivnu nesvjesnost, koja je duboko ugrađena u ljudsku vrstu, a koje ni sami akteri nisu svjesni. Ovaj element, prema Homansovom stajalištu, još je više ograničavajući , nerješiv i mistificirajući, negoli su to bile Durkheimove ideje ο kolektivnoj svijesti i socijalnim č injenicama. Ekeh to naglašava ovako: "U djelu Levi-Straussa pojedinac je još manje prilagođen svom mjestu u socijalnim procesima, negoli je to slučaj u durkheimovskoj sociologiji" (str. 4 2 ) . S ovakvim općim zaleđem, preći ć e m o na kratko izlaganje osnovnih ideja teori je razmjene Levi-Straussa, i što je još važnije, na kritičku reakciju Homansa .


George Caspar Homans: autobiografska skica

Da sam postao sociolog, desilo se slučajno, a to sam opisao u nekim drugim publikacijama. [Za punu autobiografiju, vidi Homans, 1984.]. Moje neprekidno sociološko djelovanje započinje 1933. godine kada surađujem s profesorom Lawrence Hendersonom i Elton Mayom na Harvard Business School. Henderson je, kao biokemičar, proučavao fiziološke karakteristike industrijskog rada, a Mayo, kao psiholog, ljudske elemente. Mayo je tada bio direktor čuvenog istraživačkog centra u tvornici Hawthorne Western Electric Company u Chicagu.

Pohađao sam seminare i rasprave koje je vodio Mayo. Između mnogih knjiga, svojim je studentima preporučivao da pročitaju i nekoliko knjiga značajnih socijalnih antropologa, posebno Malinowskog, Radckliffe-Browna i Firtha.

Mayo je želio da shvatimo kako su u urođeničkim društvima, nasuprot modernim društvima, socijalni rituali podržavali proizvodni rad.

Za antropologiju sam se zainteresirao iz sasvim drugih razloga. U to vrijeme, kulturni antropolozi su intelektualno dominirali, a moji prijatelji u grupi, kao, na primjer, Clyde Kluckhohn, inzistirali su na tome da je svaka kultura jedinstvena. Proučavajući literaturu počeo sam shvaćati, suprotno od toga, da se neke institucije domorodačkih društava ponavljaju u mjestima toliko vremenski i prostorno odvojenim da ta društva nikako nisu mogla posuđivati jedna od drugih. Kulture nisu bile jedinstvene, štoviše, njihove sličnosti jedino su mogle biti objašnjene pretpostavkom da je ljudska priroda bila oduvijek i svuda ista. Pripadnici ljudske vrste, djelujući u sličnim okolnostima, neovisno su stvorili slične institucije. Takvo stajalište nije bilo baš popularno u ono doba. Nisam siguran da je to i danas.

Do tada sam već bio uključen u veći broj konkretnih "field' istraživanja manjih ljudskih grupa - suvremenih i domorodačkih. Za vrijeme služenja vojnog roka u mornarici, tijekom II. svjetskog rata, ο tim sam problemima razmišljao za vrijeme dugih plovidbi. Gotovo slučajno, shvatio sam da veći broj analiza plemena može biti opisan zajedničkim, objedinjavajućim konceptima. U nekoliko sam dana skicirao konceptualnu shemu.

Vrativši se po završetku rata na Sveučilište Harvard, i zauzevši opet profesorsko mjesto, započeo sam raditi na knjizi kasnije nazvanoj The Human Group {Ljudska grupa), koja je bila zamišljena tako da primijeni moju konceptualnu shemu na tekuća istraživanja. Tijekom rada na knjizi shvatio sam da je moja konceptualna shema bila

Levi-Strauss je , prema Ekehu, svoju teoriju razmjene formulirao oslanjajući se na dvije osnovne pretpostavke. Prvo, vjerovao je da socijalna razmjena predstavlja distinktivan proces koji se odvija isključivo medu ljudima, a koji ne mogu izvoditi niže životinje. Stoga se proučavanjem životinja ne može ništa naučiti ο l judskoj razmjeni. Ljudi su u stanju kulturno usmjeravati svoje akcije, a niže životinje mogu jedino instinktivno odgovarati . Slično tome, Levi-Strauss smatra aktere sposobnim a za kreativno, dinamičko djelovanje, a životinje se mogu ponašati samo na statički način. Homansova reakcija na iznijeto bila je da nema nikakve bitne razlike između ljudi i nižih životinja. Zato on odbacuje sve Levi-Straussove ideje ο posebnosti l judskog ponašanja.


korisna jedino kao početno znanstveno polazište. Trebalo je izraditi pretpostavke koje bi međusobno povezivale koncepte. U knjizi The Human Group iznio sam niz takvih pretpostavki koje su objašnjavale mnoge elemente u grupama koje sam proučavao.

Već sam duže vremena poznavao i profesora Talcotta Parsonsa, s kojim sam bio u bliskom kontaktu na Odjelu za društvene odnose na istom Sveučilištu. Profesionalni sociolozi su ga smatrali vodećim likom u sociologiji. Ono što je on zvao teorijama, ja sam shvaćao samo kao konceptualne sheme, smatrajući da teorija ne može biti prava teorija ukoliko ne sadrži najmanje nekoliko propozicija. Postao sam uvjeren u točnost svojih pogleda čitajući nekoliko knjiga ο filozofiji znanosti.

Nije, međutim, bilo dovoljno da teorija sadrži pretpostavke. Teorija ο nekom feno

menu predstavljala je istodobno i njegovo objašnjenje. Objašnjenje se sastoji u tome da se pokaže da jedna ili više pretpostavki niže razine u logičkom smislu slijede iz općih pretpostavki koje su primijenjene na ono što se različito nazivalo zadanim ili graničnim uvjetima, odnosno parametrima. Svoj stav ο tom problemu iznio sam u knjizi The Nature of Social Science (Priroda društvene znanosti), 1967.

Zatim sam se zapitao, koje opće pretpostavke mogu upotrijebiti da objasnim empirijske propozicije ο kojima sam pisao u knjizi The Human Group, ali i druge pretpostav

ke, koje su privukle moju pažnju kasnijim proučavanjima eksperimentalnih i "field' studija iz područja socijalne psihologije. Opće pretpostavke moraju zadovoljiti samo jedan uvjet: u skladu s mojim originalnim spoznajama moraju biti primjenjive na ljudska bića kao na članove vrste.

Takve su pretpostavke već postojale, tako da ih, na sreću, nisam morao otkrivati. To su bili nalazi iz područja bihevioralne psihologije koje je iznio moj stari prijatelj B. F. Skinner i drugi. Oni su ο ljudima mislili dobro, bez obzira rade li sami u fizičkom okolišu ili u interakciji jedni s drugima. U dva izdanja moje knjige Social Behavior (Društveno ponašanje) -1961. i prerađeno izdanje 1974. - te sam pretpostavke upotrijebio pokušavajući objasniti kako u adekvatnim uvjetima relativno trajne društvene strukture mogu proistjeći i biti podržavane akcijama pojedinaca koji ih čak nisu niti namjeravali stvoriti. Mislim da je ovo središnji intelektualni problem sociologije.

Kada su strukture već stvorene, one imaju daljnje učinke na ponašanje osoba koje u njima djeluju ili koje dolaze u kontakt s njima. Ti se naknadni učinci mogu objasniti istim pretpostavkama kao i oni koji su prvobitno bili upotrijebljeni za objašnjenje nastajanja i održavanja struktura. Strukture samo osiguravaju nove uvjete u odnosu na koje se pretpostavke primjenjuju. Moja sociologija ostaje i nadalje fundamentalno individualistička, a ne kolektivistička.

G. Homans je umro 1989.

Drugo, Levi-Strauss odbacuje ideju da je ljudsku razmjenu moguće objasniti po jmovima individualnog samointeresa. O n ne poriče da takav interes može postojati , no smatra da nije dovoljan za održavanje društvenih odnosa osnovanih na razmjeni. Levi-Strauss vjeruje da se socijalna razmjena podržava nadindividual-nim snagama, kolektivnom i kulturnim silama. Levi-Strauss ljudsku razmjenu vidi prije kao simboličku, a ne kao samointeresno ori jentiranu razmjenu.

U procesima razmjene društvo igra različite uloge. T a m o gdje postoji nestašica, društvo mora intervenirati osiguravajući pravila pomoću kojih će se usmjeriti članovi društva i spriječiti destruktivno ponašanje. U nekim se situacijama socijalna razmjena opravdava zbog socijalnih očekivanja, a ne zbog stvarne koristi ko je


će ta razmjena donijeti onima koji su u nju uključeni. T i m se procesom žele spriječiti razvoji negativnih razornih osjećaja. N a primjer, v jenčana slavlja se organiziraju zato što je takav običaj , a ne zbog toga da se dobivanjem poklona ostvare neke koristi . Napokon, običaji nalažu da je netko dužan nekom drugom vratiti s l ičnom akci jom, ne tako da plati, nego da nagradi treću stranu. N a primjer, umjesto da djeca plate dug svojim roditel j ima za sve ono što su učinili za njih, ona isti takav oblik ponašanja prenose na svoju vlastitu djecu. Općeni to , Levi-Strauss smatra bitnim moralni sistem razmjene, a ne individualni samointeres.

H o m a n s , naravno, sve to odbacuje. O n proučava razmjenu samo između dva elementa, a ne šire elemente socijetalne razmjene koje smo ilustrirali u posl jednjem primjeru odnosa roditel ja i djece. Homans također odbacuje naglasak na moralni sistem, smatrajući da osnovica ljudske razmjene leži u samointeresu osnovanom na kombinaci j i ekonomskih i psiholoških potreba.

Homans i strukturalni funkcionalizam Osim ovih specifičnih napada na Durkheima i Levi-Straussa, H o m a n s napada i strukturalno-funkcionalist ičko objašnjenje pojma institucije, koju definira kao "relativno postojan obrazac socijalnog ponašanja či jem održavanju doprinose akcije mnogih ljudi" (Homans, 1 9 6 9 . : 6 ) . Homans smatra da su u analizi institucija korištena četiri osnovna tipa objašnjenja; dva tipa, povezana sa strukturalnim funkcional izmom, on odbacuje.

Prvi tip je strukturalno objašnjenje; ono tvrdi da "posebna institucija postoji zbog svog odnosa s drugim institucijama u soci jalnom sistemu" (Homans , 1969.:6). Postavka koja tvrdi da su određene institucije međusobno povezane, za H o m a n s a ne predstavlja i nj ihovo objašnjenje. Drugi tip je funkcionalno objašnjenje, koje tvrdi da "institucija postoji jer bez nje društvo ne bi moglo preživjeti ili ostati u stanju ravnoteže" (Homans , 1 9 6 9 . : 6 ) . Ovo predstavlja vulgarizirani oblik funkcionalnog objašnjenja koje ignorira suvremene radove ο spomenutom proble

mu, kakav je , na primjer, djelo Roberta M e r t o n a ( 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . ) . Pošto je opisao funkcionalno objašnjenje kao slamnato strašilo, H o m a n s ga zatim napada:

"Problem s funkcionalnim objašnjenjima u sociologiji nije stvar principa, nego prakse. Iz karakterističnih općih funkcionalističkih pretpostavki možemo izvući zaključak slijedeći logiku razmišljanja da društvo ne bi moglo preživjeti ako ne posjeduje institucije tipa X - bez obzira na to što sve X može predstavljati. Međutim, postoje društva - doduše vrlo malobrojna - koja nisu uspjela preživjeti, u bilo kom smislu. Ο nekim od tih društava, imamo opise socijalne organizacije prije njihovog nestajanja, i pokazalo se da ona nisu imala institucije tipa X. Ukoliko ta društva nisu uspjela preživjeti, to nije nastalo kao posljedica nedostatka socijalnih institucija, ako otpornost na boginje ili alkoholizam ne shvaćamo kao društvene institucije. Drugim riječima, ne postoji dovoljno evidencije, prikupljene do sada, da bi se potvrdila istinitost općih pretpostavki funkcionalizma - a istinitost ipak stvara razliku. Može se prepostaviti da će se te poteškoće prevladati, da će se solidnije analize ο uvjetima preživljavanja ili postizanja stanja ravnoteže bilo kojeg društva razviti, iz čega će se moći izvući samo istiniti zaključci. Međutim, usprkos beskonačnih napora, još uvijek ne vidimo ništa novog. Ma kakav bio principijelni status funkcionalnog objašnjenja, njegova primjena u sociologiji je promašaj"

(Homans, 1969:9).


Da je H o m a n s uzeo M e r t o n o v u funkcionalnu paradigmu, a ne krajnje vulgarizirani oblik funkcionalizma koji zapravo niti jedan suvremeni funkcionalist ne bi podržao, njegovo bismo objašnjenje mogli uzeti s mnogo više ozbil jnosti . Usmje-rivši se samo na jednostavne probleme, on je elegantno zaključio da strukturalno objašnjenje zapravo ne predstavlja nikakvo objašnjenje, da je funkcionalno objašnjenje nezadovoljavajuće, budući da dovodi do istinitih, ali i do lažnih zaključaka.

H o m a n s ( 1 9 6 9 . ) koristi naziv historijski da bi označio treći tip objašnjenja institucija. Ovdje se one tumače kao završni proizvodi historijskog procesa. Zani mljivo je da on historijsko objašnjenje smatra u biti psihologijskim objašnjenjem, što je četvrti tip njegovog objašnjenja institucija. Institucionalna promjena je neizbježna, a njeno proučavanje je osnovni zadatak sociologi je. Kada historijsku analizu provodimo korektno, m o r a m o zaključiti da objašnjenje ove funkcionalne promjene leži na psihologijskoj ravni:

"Sve su ljudske institucije proizvodi procesa historijske promjene. U biti, većina institucija neprekidno se mijenja. Kada imamo dovoljno činjeničnih informacija, da bismo započeli objašnjavati historijske promjene, što najčešće nije slučaj, i kada pokušamo formulirati osnovne premise našeg neizrečenog deduktivnog sistema, utvrdit ćemo da neke premise apsolutno ne možemo izbjeći, no one istovremeno nisu pretpostavke ο međusobnim vezama institucija, što je slučaj u strukturalnom objašnjenju, ili pak pretpostavke ο uvjetima preživljavanja društava, što je slučaj u funkcionalnom objašnjenju, nego ... [su to] pretpostavke ο ponašanju ljudi kao l judi.. . Odnosno, radi se ο psiholo

gijskim pretpostavkama: u tim glavnim premisama historija i psihologija su jedno"

(Homans, 1969. : 11).

Sumirajući, možemo reći kako H o m a n s smatra da institucionalnu promjenu moraju objasniti sociolozi, a da bilo koje objašnjenje promjene mora u osnovi biti psihologi jsko. H o m a n s to ilustrira primjerom uvođenja strojeva u englesku tekstilnu industriju u 1 8 . stoljeću. O n smatra da je taj događaj bio od velikog sociološkog značenja budući da je to bila jedna od prvih stepenica u industri jskoj revoluciji ko ja je dovela do pojave naših suvremenih institucija. O n polazi od porasta izvoza engleskog pamuka u 1 8 . stol jeću:

"[To] je dovelo do porasta zahtjeva industrijskih poduzetnika za pojačanom isporukom pamučnog vlakna, zahtjev koji se nije mogao u potpunosti izvršiti s raspoloživom radnom snagom, koja je pamučnu pređu prerađivala ručno na starim strojevima, tako da su plaće tkalaca počele rasti, prijeteći povećanjem cijena tekstila te time utjecati na smanjenje trgovine"

(Homans, 1969. : 10).

Da bi se zaustavio porast plaća, cijena i troškova te opće smanjenje trgovine, poduzetnici u tekstilnoj trgovini, koji su već poznavali upotrebu parnih strojeva u drugim industri jama, razvijaju strojeve koje pokreće vodena snaga ili snaga pare, a koji i s todobno mogu pokretati nekoliko strojeva za preradu pamuka. Vođeni žel jom za većim profi tom, mnogi su pokušali razviti takve strojeve, a neki su u tome i uspjeli.

Homans smatra da se taj proces može reducirati na jednostavan deduktivni sistem koji će objasniti zašto su poduzetnici poduzeli spomenute akci je . T a k a v deduktivni sistem, zasnovan na psihološkim principima, ima sljedeći obl ik :


1 . Ljudi obično poduzimaju akcije za koje pretpostavljaju da će im, pod određenim okolnost ima, kao rezultat omogućiti nagradu.

2 . Poduzetnici su ljudi. 3 . Kao poduzetnici , rezultate svog djelovanja vjerojatno će vidjeti kao rast

profita i nagrada (Homans, 1 9 6 9 . ) .

Započinjući sa svojom osnovnom pretpostavkom ο psihološkoj prirodi ljudi, H o m a n s smatra da je objasnio početak upotrebe parnih strojeva u teksti lnoj industriji Engleske 1 8 . stol jeća. Pomoću ovog primjera, H o m a n s zaključuje da se histori jska promjena može objasniti jedino psihologijskim principima. Dakle , H o m a n s izbacuje strukturalni funkcionalizam iz sociologije, smatrajući da se istinska sociologija mora zasnivati na psihologijskim principima. U svakom slučaju, bio je više nego samo polemičan; pokušao je razviti teori ju osnovanu na psihologijskim principima.

Osnovne pretpostavke Homansa Iako se neke od Homansovih pretpostavki bave s najmanje dvije interaktirajuće osobe, bio je dovol jno oprezan da naglasi kako se njegove postavke osnivaju na psihologijskim principima. One su, prema njemu, psihologijske iz dva razloga. Prvo, "obično su ih formulirale i empirijski testirale osobe koje same sebe nazivaju psiholozima" (Homans, 1 9 6 7 . : 3 9 - 4 0 ) . Drugo i mnogo važnije, one su psihološke zbog razine na kojoj raspravljaju ο položaju osobe u društvu: " T o su pretpostavke ο ponašanju individualnih ljudskih bića, a ne pretpostavke ο grupama ili društvi

ma kao takvima; ponašanje ljudi kao ljudi općenito se smatra psihološkim područjem" (Homans , 1 9 6 7 . : 4 0 ; kurziv naš). Zbog takvih stajališta, H o m a n s priznaje da je i sam svrstan "u ono što se - upotri jebit ću tu strašnu izreku - naziva psihologi j skim redukcionistom" ( 1 9 7 4 . : 1 2 ) . Z a njega je redukcionizam "proces koji pokazuje kako pretpostavke jedne imenovane znanosti [u našem slučaju sociologi je] slijede logiku općih pretpostavki neke druge imenovane znanosti [u našem slučaju psihologi je]" ( 1 9 8 4 . : 3 3 8 ) .

Iako je H o m a n s pristalica psiholoških principa, on ο osobama ne razmišlja kao ο izoliranim entitetima. O n priznaje da su ljudi društvena bića i da dosta svog vremena provode u interakciji jedni s drugima. Soci jalno ponašnje pokušava objasniti pomoću psiholoških principa: "Stajalište koje zastupam je da se opći principi psihologije, a radi se ο pretpostavkama ο učincima na ljudsko ponašanje i nj ihovim ishodima, ne mijenjaju kada su ti rezultati uzrokovani djelovanjem drugih ljudi, a ne različitim fizičkim okolišem" (Homans, 1 9 6 7 . : 5 9 ) . H o m a n s ne negira Durkheimovo stajalište da iz socijalne interakcije proist ječe nešto novo . Umjesto toga, smatra da se te novonastale osobine mogu objasniti p o m o ć u psihologijskih principa; nema stoga nikakve potrebe za nekim novim sociološkim postavkama kako bi se objasnile socijalne činjenice. Homans koristi osnovni sociološki koncept norme da to ilustrira:

"Uočljiv primjer društvene činjenice je socijalna norma, a grupne norme svakako oblikuju konfornost ponašanja mnogih osoba. Pitanje nije u tome postoje li ograničenja ili ne, nego u objašnjenju tih ograničenja ... Norma automatski ne ograničava ponašanje: onda kada se osoba podvrgava normama, čini to jer ih smatra korisnima za sebe, a psihologija je znanost koja treba proučavati učinke na ponašanje osoba zbog uočenih koristi"

(Homans, 1967 . :60) .


U brojnim radovima Homans razvija vrlo razrađen program, po njegovim riječima, "vraćanja ljudi natrag" u sociologiju, no također pokušava razviti i teoriju koja se usredotočuje na psihologiju, ljude i "elementarne oblike društvenog života". T a će teorija biti nazvana teorijom razmjene. Prema Homansu, ona "otkriva socijalno ponašanje kao vidljivu ili nevidljivu razmjenu aktivnosti, više ili manje nagrađuju-ću ili skupu, između najmanje dviju osoba" (Homans, 1 9 6 1 . : 1 3 ; kurziv naš).

U primjeru koji smo ranije naveli, Homans pokušava objasniti razvoj strojeva koji su se koristili u tekstilnoj industriji pa, prema tome, i industrijsku revoluciju p o m o ć u psihološkog principa da će se ljudi najvjerojatnije ponašati tako da povećaju svoje nagrade. U općenit i jem smislu, u svojoj varijanti teori je razmjene on pokušava objasniti e lementarno socijalno ponašanje p o m o ć u odnosa nagrada i ci jena. D je lomično su ga motivirali radovi pristalica teorije socijalnih činjenica, a posebno strukturalno - funkcionalističke teori je njegovog ci jenjenog "kolege i prijatelja", Ta lco t ta Parsonsa. O n smatra da takva teorija "ima sve kvalitete, osim što zapravo ništa ne objašnjava" (Homans, 1 9 6 1 . : 1 0 ) . Z a njega strukturalni funkcionalisti nisu napravili mnogo više od konceptualnih kategori ja i shema. O n priznaje da znanstvena sociologija treba takve kategori je, no ona "također treba i cjeline općih pretpostavki ο odnosima između kategorija, jer je bez takvih pretpostavki objašnjenje nemoguće. N e m a objašnjenja bez pretpostavki!" (Homans , 1 9 7 4 . : 1 0 ) . Prema tome, Homans sam sebi postavlja zadatak razvijanja takvih pretpostavki koje će se osloniti na psihološku razinu; one čine temelj teori je razmjene.

U knjizi Social Behavior: Its Elementary Forms ( 1 9 6 1 . / 1 9 7 4 . ) , 5 H o m a n s priznaje da je njegova teori ja razmjene potekla iz bihevioralne psihologije i e lementarne ekonomi je . U biti, on ( 1 9 8 4 . ) žali što je njegova teori ja nazvana "teori ja razmjene" zato što je osobno vidi kao bihevioralnu psihologiju primijenjenu na specifične situacije. O n započinje s raspravom ο primjeru biheviorističke paradigme, ο djelu B. F. Skinnera, a naroči to ο njegovim proučavanjima golubova.

"Pretpostavimo da se u kavezu s golubovima u laboratoriju iznenada nađe novi ili neki naivni golub. U mnogobrojnim varijantama njegovog naslijeđenog ponašanja kljucanje je najčešći oblik ispitivanja okoliša. Kljucajući po kavezu, desit će se da će kljucnuti i u crvenu točku, poslije čega će mu psiholozi koji ga promatraju ili neka automatska mašina isporučiti zrno žita. Podatak koji se ovim dobio kazuje da će vjerojatnost emitiranja istog tipa ponašanja goluba - vjerojatnost koju predstavlja ne samo kljucanje, nego ciljno kljucanje - porasti. Koristeći se Skinnerovim jezikom, ponašanje goluba u kljucanju cilja predstavlja jednog operanta; operant je bio potkrijepljen; žito je potkrepljivao; a golub je prošao proces kondicioniranja operanta. Ukoliko to želimo izreći običnim jezikom, možemo reći da je golub naučio kljucati cilj zato što je zbog te radnje bio nagrađen".

(Homans, 1961 . : 18).

Skinner se interesirao za golubove, a Homans za ljude. Skinnerovi golubovi, smatra H o m a n s , nisu se angažirali u stvarnoj razmjeni odnosa s psihologom.

' U ovoj se raspravi koristimo s oba izdanja ove knjige. Nećemo se koristiti isključivo novijim izdanjem, zato što mnogi aspekti u prvom izdanju jasnije ilustriraju Homansovo stajalište. U predgovoru revidiranog drugog izdanja Homans tvrdi da - premda se radi ο temeljito preuređenom izdanju - nije "promijenio bit glavnog argumenta" (Homans, 1974. :V). Zato se osjećamo sigurnima ako se simultano koristimo s oba izdanja.


Golub se uključio u jednosmjernu razmjenu odnosa, dok je ljudska razmjena uvijek dvostrana. Ponašanje goluba bilo je potkri jepl jeno žitom, ali psiholog nije bio baš potkri jepljen kljucanjem goluba. Odnos između psihologa i goluba vrlo je sličan odnosu koji golub ima sa svojim fizičkim okolišem. Budući da ovdje nema nikakvog reciprociteta, Homans definira takav tip ponašanja kao individualno ponašanje. Ovakav tip ponašanja on namjenjuje psiholozima, dok bi sociolozi morali proučavati soci jalno ponašanje "gdje aktivnost svake od najmanje dvije životinje potkrepljuje (ili kažnjava) aktivnost druge i kada jedna utječe na ponašanje druge" (Homans , 1 9 6 1 . : 3 0 ) . Nikakve nove pretpostavke nisu potrebne, inzisti-ra se ovdje, da bi se objasnilo soci jalno ponašanje nasuprot individualnom ponašanju. Zakoni individualnog ponašanja, koje je Skinner razvio t i jekom svojih proučavanja golubova, objašnjavaju socijalno ponašanje sve dok uzimamo u obzir kompleksnosti međusobnih potkrepljivanja. Homans priznaje da će, možda, otići i dalje od Skinnerovih principa, ali to priznaje nevol jko.

U svom teori jskom radu Homans se ograničava na svakodnevnu soci jalnu interakci ju. J asno je , međutim, da je vjerovao kako bi sociologi ja izgrađena na njegovim principima bila na koncu u stanju objasniti c je lokupno soci jalno ponašanje. Evo primjera koji Homans koristi kako bi objasnio vrstu odnosa razmjene koji ga interesira:

"Pretpostavimo da dva činovnika nešto rade u nekom uredu. Prema pravilima uredskog ponašanja, svaki treba samostalno voditi svoj posao, a ako treba neku pomoć, mora se posavjetovati s nadglednikom. Jedan od dvojice činovnika, kojeg ćemo nazvati Osoba ' , nije osobito spretan u svom poslu i izvodio bi ga znatno bolje i brže ako bi s vremena na vrijeme imao neku pomoć. Usprkos pravilima rada u uredu, on je neodlučan da se obrati nadređenom jer bi time priznao svoju nesposobnost, što bi moglo smanjiti njegove šanse za napredovanjem. Umjesto toga, on se obraća drugom činovniku kojega ćemo nazvati 'Drugi', i od njega traži pomoć. 'Drugi' je iskusniji u poslu od 'Osobe'; on može posao završiti umješno i brzo, uštedjevši nešto slobodnog vremena, i on može pretpostaviti da nadglednik neće imati ništa protiv ovog kršenja pravila. 'Drugi' pomaže 'Osobi', a za uzvrat on mu zahvaljuje i izražava mu priznanje. Dva su čovjeka razmijenila pomoć i priznanje."

(Homans, 1961 . :31-32) .

Iako će Homans na koncu raspravljati i ο kompleksni j im oblicima soci jalnog ponašanja, njegova je početna namjera bila zadržati svoju teori ju razmjene na ovoj razini. Usredotočujući se na ovakav tip situacija i oslanjajući svoje ideje na Skinne-rove nalaze ο golubovima, Homans razvija nekoliko pretpostavki. O n e čine osnovicu njegove teori je razmjene socijalnog ponašanja.

P R E T P O S T A V K A U S P J E Š N O S T I

"U svim akcijama koje poduzima neka osoba, što je češće neka posebna akcija nagrađena, osoba će najvjerojatnije i nadalje nastaviti izvoditi tu akciju"

(Homans, 1974 . :16) .

Podsjet imo li se njegovog ranijeg primjera "Osoba" - "Drugi" u uredu, ova pretpostavka znači da će osoba najvjerojatnije tražiti savjet od drugih ukoliko je u prošlosti bila nagrađena korisnim savjetom. Štoviše, što je češće neka osoba dobila koristan savjet u prošlosti, on ili ona će češće tražiti savjet. Sl ično tome, druga će


osoba željeti davati savjete što ćešće ako je često bila nagrađivana, odnosno dočekivana s odobravanjem u prošlosti . Općeni to , ponašanje usklađeno s pretpostavkom ο uspješnosti, uključuje tri stadija: prvi, sama akcija pojedinca; zatim, nagrađujući rezultat; i konačno, ponavljanje početne akcije ili barem po nekim aspektima neke slične.

Homans specificira mnoge elemente u pretpostavci uspješnosti. Prvo, iako je općenito poznato da porast učestalosti nagrađivanja dovodi do porasta učestalosti akcija, to se ne može beskonačno odvijati. N a određenoj točki osobe jednostavno više ne mogu djelovati tol iko često na određeni način. Drugo, što je kraći period između ponašanja i nagrađivanja, postoji veća vjerojatnost da će se osoba ponovno tako ponašati . Suprotno tome, dugi prekidi između ponašanja i nagrade smanjuje mogućnost ponavljanja ponašanja. Konačno , po H o m a n s o v o m stajalištu, povremene će nagrade češće poticati ponavljanje ponašanja negoli uobičajene nagrade. Regularne nagrade uzrokuju dosadu i zasićenje, dok će nagrade koje se realiziraju u neredovitim intervalima (kao, na primjer, u igrama na sreću) vrlo v jerojatno izazivati ponavljanje ponašanja.

P R E T P O S T A V K A Ο S T I M U L A N S U

"Ako je u prošlosti pojavljivanje posebnog stimulansa ili cjeline stimulansa bilo poticaj za nagrađivanje akcija neke osobe, tada će sadašnji stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije dovoditi do pojave istih ili nekih njima sličnih akcija"

(Homans, 1974 . :23) .

Vraćajući se ponovno ranijem primjeru u uredu, možemo zaključiti sl jedeće: ako su u prošlosti "Osoba" i "Drugi" ustanovili da je davanje i primanje savjeta povezano s nagradama, tada postoji vjerojatnost da će se uključiti u slične akcije u sličnim situacijama i ubuduće. Homans nudi još jedan prizemniji primjer : "Ribar koji je uspješno ulovio ribu u tamnom rukavcu, najvjerojatnije će ponovno pokušati loviti ribu u tamnim rukavcima" ( 1 9 7 4 . : 2 3 ) .

H o m a n s se zanima i za proces generaliziranja; o d n o s n o , tendenc i ju p r o šir ivanja ponašan ja u sl ičnim uvjet ima. U primjeru s r ibarom, jedan aspekt general iz iranja bio bi da se udal j imo od r ibarenja u tamnim rukavc ima i usmjer imo k r ibarenju u bilo k o j e m rukavcu bi lo ko jeg stupnja za tamnjenos t i . S l i čno t o m e , uspjeh u hvatanju ribe na jv jero jatni je će dovodit i do p r o m j e n a jedne vrste r ibarenja u drugu vrstu (na pr imjer , iz slatke k s lanoj vodi) ili čak p r o m j e n u od r ibarenja u lov. U svakom slučaju, proces diskriminacije t a k o đ e r d je lu je . O n označava da akter može ribarit i samo pod speci f ičnim uvjet ima ko j i su se pokazal i uspješnima u prošlost i . M e đ u t i m , ako su se uvjeti pod k o j i m a je uspjeh bio post ignut pokazali previše kompl ic i ran ima, tada slični uvjeti m o ž d a neće st imulirat i ponašan je . U k o l i k o se najvažnij i s t imulans d o g o d i o m n o g o rani je negol i je zaht i jevano o d r e đ e n o ponašan je , tada možda i neće uspjeti s t imulirat i t raženo ponašan je . Akter može postat i preos jet l j iv na s t imulanse , p o s e b n o ako su mu vrlo dragoc jeni . U biti , akter može odgovor i t i na i re levantan st imulans , barem do onda do kada će se situaci ja ispravljati ponavl jan jem pogrešaka . N a sve ovo utječu pažnja i spremnost osobe da reagira na s t imulanse.


PRETPOSTAVKA VRIJEDNOSTI "Što je nekoj osobi vredniji rezultat njene akcije, najvjerojatnije će češće izvoditi tu akciju"

(Homans, 1974 . :25) .

U primjeru ο uredu, ako se nagrade koje međusobno nude osobe smatraju vri jednima, tada će akteri najvjerojatnije više prakticirati željeno ponašanje, negoli u slučaju da nagrade nisu vrijedne. Ovdje H o m a n s uvodi koncept nagrada i kažnjavanja. Nagrade su akcije s pozitivnim vri jednostima; povećanje nagrada najvjerojatnije će potaknuti željeno ponašanje. Kažnjavanja su akcije s negativnim vri jednostima; povećanje kažnjavanja znači da postoji manja vjerojatnost da će akter manifestirati neželjena ponašanja. Homans smatra da su kažnjavanja neefikasne mjere koj ima se pokušava promijeniti ponašanje ljudi. M n o g o je efikasnije jednostavno ne nagraditi neželjeno ponašanje; tada će ono na koncu prestati postojati . Kažnjavanja čak nisu djelotvorna ni kao sredstvo koj im se nekoga može natjerati da nešto učini. Nagrade su, naprotiv, mnogo poželjnije, no njih može nedostajati . H o m a n s vrlo jasno ističe da se ne radi ο čisto hedonist ičkoj teori j i ; nagrade mogu biti i materi jalne (na primjer, novac) ili altruistične (pomaganje drugima).

PRETPOSTAVKA DEPRIVACIJA - ZADOVOLJENJE "Što je češće u nedavnoj prošlosti neka osoba primala posebnu nagradu, utoliko će joj biti manje vrijedna svaka sljedeća jedinica te nagrade"

(Homans, 1974 . :29) .

U primjeru s uredom, "Osoba" i "Drugi" mogu međusobno nagrađivati jedan drugoga tol iko često da nagrade počinju gubiti bilo kakvu vri jednost. Ovdje je vrijeme najvažniji e lement ; ako se posebna nagrada protegne krozu duži vremenski period, ljudi će sve manje i manje biti n jome zadovoljni.

S toga stajališta Homans definira dva druga bitna koncepta : ci jenu i profit . Cijena bilo kojeg ponašanja definirana je kao nagrada koju je neki akter izgubio poduzimajući alternativne akci je. Profit u soci jalnoj razmjeni predstavlja veći broj nagrada koje su postignute u odnosu na plaćene ci jene. Ovi su koncept i usmjerili Homansa da ponovno oblikuje pretpostavku ο deprivaciji kao zasićenju: "što je veći profit koji neka osoba ostvaruje svojom akci jom, veća je vjerojatnost da će izvoditi tu akciju" ( 1 9 7 4 . : 3 1 ) .

PRETPOSTAVKE Ο AGRESIJI - ODOBRAVANJU "Pretpostavka A: Ukoliko akcija neke osobe ne bude nagrađena nagradom koju je očekivala ili pak dođe do neočekivanog kažnjavanja, osoba će biti ljuta; vjerojatnost njenog agresivnog ponašanja će se povećati, a rezultati takvog ponašanja postat će mu sve vredniji"

(Homans, 1974 . :37) .

U primjeru ο uredu, ako "Osoba" nije dobila savjet koji su on ili ona očekivali , a "Drugi" nije primio pohvalu koju su on ili ona anticipirali, tada postoji vjerojat-


nost da će obadvije osobe biti l jute . 6 Iznenađeni smo što u H o m a n s o v o m radu nalazimo koncepte frustracije i l jutnje, budući da se čini kako se oni odnose na mentalna stanja. Međut im, Homans priznaje samo ovo : "Kada neka osoba ne dobije ono što je očekivala, za nju kažemo da je frustrirana. Bihevioralni čistunac se uopće neće koristiti izrazom Očekivanje ' zato što se ta riječ izgleda odnosi na ... stanje duha" ( 1 9 7 4 . : 3 1 ) . Homans ide tako daleko da tvrdi kako se frustracije koje proistječu iz takvih očekivanja ne moraju odnositi "samo" na neko unutarnje stanje. O n e se mogu odnositi i na "ukupne vanjske događaje", koji su vidljivi ne samo "Osobi" , nego i osobama koje nisu ukl jučene.

Pretpostavka "A" ο odnosu agresija - odobravanje, govori samo ο negativnim emoci jama, dok pretpostavka "B" raspravlja ο mnogo pozitivnijim emoci jama:

"Pretpostavka B: Ako akcije osobe budu nagrađene onako kako ona to očekuje, naročito ako nagrada bude veća od očekivane, ili kada izostane kazna koju je očekivala, osoba će biti zadovoljna; najvjerojatnije će upotrijebiti odobravajuće ponašanje, a rezultati tog ponašanja imat će za nju sve veću vrijednost"

(Homans, 1974 . :39) .

Podsjet imo se ponovno primjera u uredu. Kada "Osoba" prima savjet koji on ili ona očekuju, a "Drugi" biva nagrađen na način na koji je to on ili ona očekuju, i jedan i drugi su zadovoljni i najvjerojatnije će i nadalje davati i primati savjete. Savjeti i priznanje postaju mnogo vredniji svakome od njih.

N a koncu, Homansova se teori ja može svesti na predodžbu ο akteru kao racionalnoj , profi tno usmjerenoj osobi . Međutim, on nije bio u stanju cjelovito izvesti iz svog sistema mentalna stanja ili teori ju ο širim strukturama. N a primjer, H o m a n s je bio prisiljen priznati da institucionalna historija utječe na individualno ponašanje. Da bi se proučavala svijest, Homans priznaje da postoji potreba za "mnogo razvijenijom psihologi jom" ( 1 9 7 4 . : 4 5 ) .

Usprkos ovakvim priznanjima, Homans je ostao biheviorist koji je rezolutno radio samo na bihevioralnoj razini i koji je smatrao da se šire društvene strukture mogu razumjeti samo ako na pravilan način shvatimo elementarno soci jalno ponašanje . O n smatra da su procesi razmjene "identični" na individualnom i soci jetalnom nivou, iako priznaje da je na soci jetalnoj razini "način na koji su fundamentalni procesi kombinirani mnogo kompleksnij i" (Homans , 1 9 7 4 . : 3 5 8 ) .

Kritika Homansove teorije društva i kulture

Homansova teori ja razmjene doživjela je snažnu kritiku u sociologiji (vidi, na primjer, Abrahamsson, 1 9 7 0 . ; Ekeh, 1 9 7 4 . ; Mitchel l , 1 9 7 8 . ; i M o l m , 1 9 8 1 . ) . Ovdje ć e m o se usredotočiti samo na dvije bitne slabosti Homansove teori je kao i na kritiku tih pretpostavki što su ih iznijeli drugi sociolozi. Osnovni problemi su

Iako Homans spomenuto još uvijek naziva "zakonom distributivne pravde" u kasnijem revidiranom izdanju knjige, taj je koncept razvio mnogo šire u prvom izdanju. Distributivna pravda govori ο tome da li će nagrade i cijene biti ispravno raspoređene medu osobama koje su uključene u razmjenu. Homans je to prvotno izrekao kao pretpostavku: "što češće pravilo ο distributivnoj pravdi ne uspijeva biti realizirano na štetu pojedinca, to će pojedinac češće pokazivati emocionalni oblik ponašanja koje nazivamo ljutnjom" (1961 . :75 ) .


Homansova nesposobnost da adekvatno raspravi s kulturnom i soci jetalnom ravni, kao i neuspjeh da objasni unutarnje mentalne procese.

Ekeh ( 1 9 7 4 . ) , na primjer, kritizira Homansa zbog isključivog usredotočenja na istraživanje polja aktivnosti samo dvaju osoba ili dijade, zbog razmjene, ali i zbog ignoriranja mnogo širih obrazaca razmjene. Ekeh također kritizira i zanemarivanje važnosti normi i vrijednosti koje simbolički oblikuju odnose razmjene. U svakom slučaju, kritika Ta lcot ta Parsonsa, kao predstavnika paradigme socijalnih činjenica , najbolje ilustrira probleme Homansovog rada na soci jetalnoj razini.

P A R S O N S P R O T I V H O M A N S A

Parsons izdvaja dvije osnovne razlike između svog i Homansovog stajališta. Prvo, on zaključuje da Homans teži "izgladiti" razlike između ponašanja ljudi i nižih životinja. Parsons, međutim, tu vidi vrlo jasnu liniju razgraničenja. Principi koji se koriste za objašnjenje ljudskog ponašanja su za Parsonsa kvalitativno različiti od onih koji se koriste za objašnjenje animalnog ponašanja. Parsons zamjera H o m a n -su to što principe ljudske razmjene izvodi iz Skinnerovih proučavanja golubova.

Parsonsova druga primjedba još je značajnija: "Najopćeniti je formulaci je prikladne za ljude kao ljude (koje bih ja radije nazvao principima akcije negoli psihološkim principima), ne zadovoljavaju kao objašnjenje ... kompleksnih subsi-stema akci je" (Parsons, 1 9 6 4 . : 2 1 6 ) . Drugim ri ječima, psihologijski principi ne objašnjavaju i ne mogu objasniti socijalne činjenice. Homans nije bio u stanju pokazati kako se psihologijski principi mogu primijeniti na soci jetalnoj razini. Parsons kaže i sl jedeće: "Homans bi morao pokazati kako njegovi principi mogu uzeti u obzir osnovne strukturalne odlike najširih socijalnih sistema" (Parsons, 1 9 6 4 . : 2 1 6 ) . O n zaključuje da, čak i kada bi to pokušao učiniti, H o m a n s nužno ne bi uspio zato što su društvene činjenice varijable koje mogu objasniti i biti objašnjene neovisno ο Homansovim psihologijskim principima:

"Alternativa Homansovom naglasku je da se djelujuće jedinice smatraju dijelovima organiziranih sistema koji imaju svoje karakteristike različite od onih koje pripisujemo ... interakciji između 'ljudi kao ljudi'. Oni imaju jezik, kulturne vrijednosti, pravne sisteme, različite tipove institucionalnih normi i uopćavajućih medija. Konkretno ponašanje nije funkcija samo elementarnih karakteristika, nego i vrsta sistema, njegovih različitih struktura i procesa koji se odvijaju medu njima. S tog stajališta, sasvim je opravdano biti zaokupljen organizacijom kompleksnih sistema ... mnogo prije nego što se njihove karakteristike mogu izvesti iz elementarnih principa"

(Parsons, 1964 . :219) .

Odgovarajući Parsonsu, Homans drži da je osnovni aspekt sadržan u objašnjenju struktura i institucija kompleksnih društava: "Ovdje se krije kl jučna stvar. Parsons misli da psihologijske pretpostavke ne zadovoljavaju objašnjenje; ja mislim da zadovoljavaju" (Homans , 1 9 7 1 . : 3 7 5 ) . Homans utvrđuje da soci jalne činjenice proistječu iz interakcije, no drži da se one mogu objasniti p o m o ć u psihologi jskih principa. Suprotno tome, Parsons misli da jedino socijalne činjenice mogu objasniti socijalne činjenice.

H o m a n s je odgovorio na ovaj napad Parsonsa i drugih s protunapadom usmjerenim na pristalice paradigme socijalnih činjenica:

"Pustimo ih samo neka specificiraju karakteristike socijalnog ponašanja za koje smatraju da nastaju, kao i da pokažu, konstruirajući adekvatne deduktivne sisteme, kako će ih


objasniti ne koristeći se psihološkim pretpostavkama. Garantiram da ću pokazati kako tumačenja nisu ništa objasnila ili da oni zapravo koriste psihološke principe u preruše-nom obliku"

(Homans, 1971 . : 376) .

O n o što se događalo između Homansa i Parsonsa bila je serija napada i protunapada u koj ima je svaka strana tvrdila da teori ja druge strane malo toga može objasniti . Odgovarajući na Parsonsove tvrdnje da je dužan pokazati kako njegovi principi mogu objasniti strukturalne karakteristike širih društava, H o m a n s kaže i sl jedeće: "Ne osjećam ništa veću obavezu prema Parsonsu od one koju sam osjeća prema sebi jer nije pokazao kako njegovi principi mogu objasniti postojanje osnovnih strukturalnih karakteristika. I stvarno, uopće nije jasno koji su to principi" ( 1 9 7 1 . : 3 7 6 ) . Ostavljeni smo s nerazri ješenom situacijom u kojo j Parsons tvrdi da Homans nije objasnio strukturu, a Homans također tvrdi da Parsons nije objasnio strukturu. U svakom slučaju, taj dijalog stvarno može osvijetliti crtu razgraničenja između znanstvenika koji se drže paradigme socijalnih činjenica i onih koji poštuju socijalno - bihevioralnu paradigmu općenito , kao i posebnu raspravu između strukturalnog funkcionalizma i teori je razmjene.

Integrirana teorija razmjene P. Blaua D o k su H o m a n s i Parsons jedino uspjeli objaviti postojanje velikih međusobnih

razlika, Peter Blau ( 1 9 6 4 . ) je otišao mnogo dalje razvijajući teori ju razmjene ko ja kombinira socijalni biheviorizam i paradigmu socijalnih činjenica. (S mnogo drugačijim obl ikom teoretiziranja P. Blaua susrest ćemo se u 9 . poglavlju.) Cil j P. Blaua je "razumjeti socijalne strukture analizirajući socijalne procese koj i upravljaju odnosima pojedinaca i grupa. Osnovno je pitanje ... kako društveni život postaje organiziran u sve kompleksni j im strukturama udruživanja ljudi" ( 1 9 6 4 . : 2 ) . Blauova namjera, izražena na taj način, bila je da pođe dalje od Homansovog interesa za elementarne oblike društvenog života prema analizi kompleksnih struktura. H o m a n s je bio zadovoljan radom na bihevioralnoj razini, no Blau je takvo djelovanje smatrao samo sredstvom za postizanje šireg cil ja: "Glavna sociološka svrha proučavanja procesa licem-u-lice interakcije je postaviti temelje razumijevanja socijalnih struktura koje nastaju kao proširivanje socijalnih sila koje karakteriziraju njihov razvoj" ( 1 9 6 4 . : 1 3 ) . 7

Blau se usredotočio na proces razmjene koji , prema njemu, usmjerava velik dio ljudskog ponašanja i naglašava odnose između pojedinaca i grupa. Zapravo , Blau razrađuje četiri stadija procesa koji polazi s razine interpersonalne razmjene i razvija se prema soci jalnoj strukturi i socijalnoj promjeni :

Prvi stadij : Lična razmjena medu ljudima dovodi do porasta ... Drugi stadij : Razlika u statusima i količini moći što dovodi do ... Treć i stadij : Legitimacija i organizacija, koja sije sjeme za ... Četvrti stadij : Pojava opozicije i promjene.

Zanimljivo je uočiti da Blau (djelo u tisku) više ne prihvaća ideju izgradnje makroteorije osnovane na mikro razini.


N a individualnoj razini, i Blau i Homans interesiraju se za slične procese . Međut im, Blauov koncept socijalne razmjene ograničen je na akcije koje su moguće, koje ovise ο nagradujućim reakci jama drugih, no koje se obustavljaju ako očekivane reakcije ne predstoje. Ljudi se međusobno privlače iz niza razloga, što dovodi do socijalnog udruživanja. Kada se inicijalne veze uspostave, nagrade koje jedan drugome pružaju služe da se te veze održe i pojačaju. Suprotna situacija također je moguća : kada nema dovol jno nagrada, udruženje će oslabiti ili će se raspasti. Nagrade koje se razmjenjuju mogu biti intrinzične (na primjer, l jubav, privlačnost, pažnja) ili ekstrinzične (na primjer, novac, fizički rad) . Dvije strane se ne mogu uvijek jednakomjerno nagrađivati; kada postoji nejednakost u razmjeni, pojavljuje se u nekoj asocijaciji razlika u moći .

Kada jedna strana nešto potražuje od druge, ali zauzvrat nema ništa slično ponuditi , mogu uslijediti četiri mogućnosti . Prvo, ljudi mogu prisiliti druge osobe da im pomognu. Drugo, mogu pronaći drugi izvor koji će im osigurati postizanje onoga čemu teže. T r e ć e , mogu pokušati nastaviti bez onoga što im treba od drugih. Četvrto - i najvažnije - mogu se podrediti drugima i tako im dati "opći kredit" u međusobnom odnosu: drugi tako mogu računati na taj kredit kada im nešto zatreba. (Naravno, ova posljednja alternativa, bitna je značajka moći . )

Sve do ove posljednje točke , stajalište P. Blaua slično je H o m a n s o v o m , no Blau proširuje svoju teori ju do razine socijalnih činjenica. On uočava, na primjer, da ne m o ž e m o analizirati procese socijalne interakcije izdvojeno od socijalne strukture koja ih okružuje. Soci jalna struktura proistječe iz socijalne interakci je , no j ednom kada je formirana, socijalna struktura stječe nezavisno postojanje koje utječe na proces interakci je.

Soci jalna interakcija prvo se javlja unutar socijalnih grupa. Ljudi su privučeni u neku grupu onda kada osjećaju da im ona nudi više nagrada negoli neke druge. Budući da ih grupa privlači, žele u njoj biti prihvaćeni. Da bi bili prihvaćeni, moraju č lanovima grupe ponuditi nagrade. T o obuhvaća impresioniranje članova grupe uvjeravanjem da će im povezivanje s novim članovima biti korisno. Od no s s postojećim članovima grupe učvrstit će se tek onda kada se oni stvarno impresioniraju - kada prime nagrade koje očekuju. Napor i novopridošlica da impresioniraju članove grupe općenito dovode do jačanja grupne kohezi je , no kompetici ja , i naposl jetku, socijalna diferencijacija, pojavljuje se onda kada previše osoba teži impresionirati jedna drugu pomoću vlastitih sposobnosti nagrađivanja.

Paradoksalno je da, iako se članovi grupe sa sposobnošću impresioniranja mogu interaktivno povezati, njihove odlike impresioniranja također mogu prouzročiti strah od ovisnosti medu članovima grupe i dovesti do nevol jkog priznavanja njihove privlačnosti. U ranim stadijima formiranja grupe, nadmetanje za soci jalno priznanje medu članovima grupe zapravo djeluje kao test za potenci jalne lidere grupne. Oni koji najviše mogu nagrađivati, najvjerojatnije će zauzeti vodeće položaje. Članovi grupe sa slabijim mogućnost ima nagrađivanja htjeti će i nadalje primati nagrade koje nude potencijalni lideri, i to sasvim dovol jno kompenzira njihove strahove da bi ο njima mogli postati ovisni. Konačno , osobe s većom mogućnošću nagrađivanja ističu se kao lideri, i grupa se diferencira.

Neizbježna diferencijaci ja grupe na lidere i sljedbenike stvara novu potrebu za integraci jom. Kada se liderski status prihvati, sljedbenici pokazuju čak i veću potrebu za integraci jom. Ranije su sljedbenici javno pokazivali svoje najuočljivije kvalitete. Da bi se sada postigla integracija sl jedbenika, lideri pokazuju svoje


slabosti. T o je , u biti, i javno priznanje da više ne žele biti lideri. O v o javno omalovažavanje budi simpatije i socijalno prihvaćanje kod drugih koji se nat ječu. Lider (ili lideri) također pokazuju određenu dozu samopodcjenjivanja u toj situaciji, želeći na taj način povećati opću razinu grupne integracije. Prihvaćajući da su subordinirani zapravo superiorniji u nekim područj ima, lideri umanjuju teškoće povezane sa subordiniranim položajem, pokazujući da zapravo on ili ona ne teže kontrol i nad svim područj ima grupnog života. Ovakvi oblici snaga pobuđuju reintegraci ju grupe usprkos njenom novom diferenciranom karakteru.

Sve ovo podsjeća nas na Homansovu raspravu ο teoriji razmjene. Blau se, međutim, upućuje k soci jetalnoj razini razlikujući dva tipa socijalne organizaci je. Teoret ičar i razmjene i bihevioralni sociolozi također priznaju ovu pojavu, no između Blaua i "čistih" socijalnih biheviorista postoji , kako ć e m o vidjeti, bitna razlika. Prvi t ip, u kojem Blau uočava pojavljivanje odlika socijalnih grupa, proist ječe iz procesa razmjene i kompetici je ο kojem smo ranije raspravili. Drugi tip socijalne organizacije se ne pojavljuje nego je izričito osnovan s namjerom da se postignu specifični ciljevi - na primjer, prerada dobara koja se mogu prodati i tako ostvariti profit , sudjelovanje u natjecanjima u kuglanju, uključivanje u kolektivna pregovaranja, i osvajanje političkih pobjeda (Blau, 1 9 6 4 . ) . Raspravljajući ο ovim organizaci jama, Blau sasvim jasno proširuje svoje koncepte dalje od "elemen

tarnih oblika socijalnog ponašanja" koji su tipičan interes socijalnih biheviorista. Osim svog interesa za spomenute organizacije, Blau se zanima i za njihove

podgrupe. N a primjer, on smatra da se i rukovodeće i opozici jske grupe mogu naći u oba tipa organizacija. U prvom tipu, grupe proistječu iz procesa interakci je . U drugoj , rukovodeće i opozicijske grupe utemeljene su u strukturi organizaci je. U svakom slučaju, diferencijaci ja medu grupama je neizbježna i ona postavlja osnovicu za opozici ju i konfikt u organizaciji između lidera i sl jedbenika.

Krenuvši dalje od Homansovih elementarnih oblika ponašanja prema području kompleksnih socijalnih struktura, Blau je bio svijestan da teori ju razmjene mora adaptirati za primjenu na soci jetalnom nivou. On ( 1 9 6 4 . ) uočava bitnu razliku koja postoji između malih grupa i velikih kolektiviteta, dok H o m a n s umanjuje tu razliku u želji da sve socijalne oblike objasni pomoću psiholoških principa:

"Kompleksne socijalne strukture koje odlikuju velike kolektivitete temeljno se razlikuju od jednostavnih struktura malih grupa. Struktura socijalnih odnosa razvija se u maloj grupi tijekom socijalne interakcije između članova. Budući da ne postoji izravna socijalna interakcija među većinom članova u široj zajednici ili čak cijelom društvu, neki drugi mehanizam mora posredovati strukturu međusobnih socijalnih odnosa"

(Blau, 1964 . :253) .

Ova izjava zahtijeva provjeravanje. S jedne strane, Blau sasvim jasno ističe da socijalni biheviorizam ne može biti adekvatna paradigma za proučavanje kompleksnih socijalnih struktura. S druge strane, odbacuje i soci jalno - definicionistič-ku paradigmu jer tvrdi kako se socijalna interakcija i socijalne definicije situacija ne odvijaju izravno u kompleksnim organizaci jama. Stoga, polazeći sa soci jalno -bihevioralne paradigme, Blau se pridružuje paradigmi socijalnih činjenica u razmatranju kompleksni j ih socijalnih struktura.

Kompleksne socijalne strukture i vrijednosti, prema P. Blauu, posreduje mehanizam normi i vrijednosti (vrijednosni konsenzus) koji postoji u društvu:


"Zajedničko prihvaćanje vrijednosti i normi služi kao tkivo društvenog života i posredu-juće veze socijalnih transakcija. One omogućavaju postojanje neizravne socijalne razmjene i upravljaju procesima socijalne integracije i diferencijacije u kompleksnim socijalnim strukturama kao i u razvoju i reorganizaciji socijalne organizacije"

(Blau, 1964 . :255) .

Postoje i drugi mehanizmi koji posreduju među socijalnim strukturama, no Blau se usredotočuje na vrijednosni konsenzus. Raspravljajući prvo ο soci jalnim normama, Blau ističe da one zamjenjuju neizravnu razmjenu izravnom. Jedan se član prilagođava grupnoj normi polučujući zbog toga odobravanje, ali i implicitno priznanje jer doprinosi održanju grupe i njenoj stabilnosti. Drugim ri ječima, grupa ili kolektivitet se angažiraju u procesu razmjene s pojedincem. T o se suprotstavlja H o m a n s o v o m jednostavnijem poimanju koje se ograničava na interpersonalnu razmjenu. Blau nudi veći broj primjera razmjene kolektiv - pojedinac, zamjenjujući tako princip razmjene pojedinac - pojedinac:

"Viši službenici ne pomažu nižima u njihovom radu zbog nagrade, nego je njihova pomoć službena obaveza viših službenika, a za uzvrat ih kompanija financijski nagrađuje.

Organizirana filantropija pruža drugi primjer indirektne socijalne razmjene. Umjesto staromodne bogate dame koja nudi siromašnima pune košare i prima njihovo priznanje i zahvalnost, u suvremenim dobrotvornim humanitarnim aktivnostima ne postoji izravan kontakt niti razmjena između pojedinačnih donatora i primalaca. Bogati poslovni ljudi i članovi viših klasa prilažu filantropske doprinose da bi se prilagodili normativnim očekivanjima koja preovlađuju u njihovoj socijalnoj klasi kao i da steknu društveno priznanje sebi ravnih, a ne da zasluže zahvalnost osoba koje će se okoristiti njihovim dobročinstvom"

(Blau, 1964 . :260) .

Koncept norme u Blauovim formulaci jama usmjerava ga na razine razmjene između pojedinca i kolektiva, ali ga koncept vrijednost upućuje najširim socijetal-nim razinama i analizi odnosa među kolektivitetima. Blau tvrdi:

"Zajedničke vrijednosti različitog tipa mogu biti shvaćene kao sredstvo socijalne transakcije koja proširuje smjer socijalne interakcije i strukture socijalnih odnosa u socijalnom prostoru i vremenu. Konsenzus ο socijalnim vrijednostima služi kao osnovica za proširenje raspona socijalnih transakcija iza granica direktnih socijalnih kontakata kao i za perpetuiranje socijalnih struktura iza granica života ljudskih bića. Vrijednosne standarde treba smatrati poljem socijalnog života u dvostrukom smislu; vrijednosni kontekst je polje koje oblikuje socijalne odnose; a zajedničke vrijednosti su posredujuće veze društvenih asocijacija i transakcija na najširoj skali"

(Blau, 1964 . :263-264) .

P. Blau smatra da postoje četiri osnovna tipa vrijednosti od kojih svaki uzrokuje različite funkci je. Prvi tip su partikularističke vrijednosti, koje su sredstvo integracije i solidarnosti . T e vrijednosti služe jedinstvu članova grupe ο značenju, na primjer, patriotizma ili neke akcije za dobrobit škole ili kompani je . N a kolektivnoj razini, vri jednosti se doživljavaju kao osjećaji koji privlače i ujedinjavaju osobe na osnovi l icem-u-lice interakci je. Međut im, one proširuju integrativne veze dalje od jednostavne osobne povezanosti . Partikularističke vrijednosti također razlikuju


članove unutar grupe od onih izvan grupe, te na taj način pojačavaju njihovu integrirajuću funkciju.

Drugi tip su univerzalističke vrijednosti. T o su standardi p o m o ć u kojih se može procijeniti relativna vrijednost različitih stvari što se mogu razmjenjivati. Postojanje ovih standarda omogućuje neizravnu razmjenu. Pojedinac može doprinijeti nekom dijelu zajednice, a postojanje univerzalističkih vrijednosti u zajednici o m o gućit će jo j da procijeni vrijednost tog doprinosa i da nagradi osobu na odgovarajući način (na primjer, dodjeljujući joj viši socijalni status).

Vri jednosti koje legitimiraju autoritet su vrijednosti trećeg tipa. Vri jednosni sistem koji nekim ljudima (na primjer, šefovima, direktorima) dodjeljuje više moći negoli drugima, proširuje granice organizirane socijalne kontrole . T o je u vezi s četvrtim t ipom vrijednosti - vri jednostima opozicije. Opozic ione (ili revolucionarne) vrijednosti omogućavaju širenje osjećaja ο potrebi promjene mnogo dalje od mogućnosti l ičnog kontakta medu onima koji oponiraju soci jalnom poretku. T e vrijednosti (na primjer, socijalizam ili anarhizam u kapitalističkom društvu) legitimiraju opozici ju onima čija je moć legitimirana vri jednostima autoriteta.

Četiri tipa vrijednosti koje razvija Blau, vode nas veoma daleko od Homansove verzije teori je razmjene. Osoba i individualno ponašanje, najvažniji H o m a n s o v element, u Blauovoj koncepci j i gotovo u potpunosti nestaju. Mjes to osobe zauzela je velika raznolikost socijalnih činjenica. N a primjer, Blau raspravlja ο grupama, organizaci jama, kolektivitetima, društvima, normama i vri jednostima. Blauova analiza usredotočuje se na fenomene koji održavaju na okupu najšire socijalne jedinice i one koji ih razdvajaju, što je, sasvim jasno, tradicionalni interes znanstvenika koji proučavaju socijalne činjenice.

Iako Blau tvrdi da samo proširuje teoriju razmjene na socijetalnu razinu, on ju je tol iko izmijenio da je postala neprepoznatl j iva. Čak je bio prisiljen priznati da su procesi na soci jetalnoj razini fundamentalno različiti od onih na osobnoj razini. Trudeći se proširiti teoriju razmjene, Blau ju je transformirao u neku drugu teori ju sukladnu paradigmi socijalnih činjenica. N o , on ipak shvaća da je teori ja razmjene prije svega zainteresirana za odnose l icem-u-lice. Stoga je treba nadopuniti s drugim teori jskim ori jentaci jama koje se usredotočuju na makrostrukture. Blau (djelo u tisku) danas to usvaja i njegov najnoviji rad (vidi u 9. poglavlju) usredotočuje se na makrorazinu i strukturalne fenomene.

Kritika Homansove teorije svijesti Ostali glavni kritičari Homansove teori je žele ukazati na njegov neuspjeh da pruži adekvatnu analizu svijesti. Bengt Abrahamsson, na primjer, smatra da se H o m a n s koncentrira samo na proučavanje otvorenog ponašanja, a ignorira unutarnja iskustva aktera: "Poznavanje iskustva osoba i njihove percepci je nagrada za učinjena djela često je veoma značajno za razumijevanje i pretpostavljanje oblika nj ihovog ponašanja" ( 1 9 7 0 . : 2 7 3 ) . J a c k N . Mitchell također kritizira H o m a n s o v reduk-cionizam, a pogotovo njegov neuspjeh da razmotri dinamiku svijesti: "Svaka teori ja koja se trudi objasniti ili 'prići bliže' prirodi čovjekovog soci jalnog ponašanja ne može eksplicitno ili prešutno pretpostaviti da je interakcija samo rezultat racionalnosti potreba - biologijskih ili psihologijskih - ili ekonomskih procesa. O n o što tu nedostaje je ... osjećaj ... nesigurnosti, problematičnost i i pregovaranja ο situacijama" ( 1 9 7 8 . : 8 1 ) . Da bi se prevladala ograničenja teori je


razmjene u analizi svijesti, Mitchel l zahtijeva da se u nju uključe spoznaje socijalnih definicionista kakvi su, na primjer, Goffman i Garf inkel .

I N T E G R A C I J A T E O R I J E R A Z M J E N E I S I M B O L I Č K O G I N T E R A K C I O N I Z M A

Peter Singelmann ( 1 9 7 2 . ) pokušao je integrirati glavne koncepte s imboličkog interakcionizma i teorije razmjene. O n započinje s Meadovim kategori jama svijesti, osobe i društva želeći utvrditi moguće podudaranje dviju teori ja.

S V I J E S T . Singelmann ističe da je za simboličke interakcioniste koncept svijesti "sposobnost ljudi da zamisle ono što organizam percipira, da definiraju situaciju, proci jene fenomene, preobraze geste u simbole i izvode pragmatične i ci l jno usmjerene oblike ponašanja" ( 1 9 7 2 . : 4 1 6 ) . Prema Singelmannu, akter je aktivna jedinica i za simboličke interakcioniste i za teoretičare razmjene. O n smatra da su simboličko-interakcionistički koncept svijesti "eksplicitno priznali" teoretičari razmjene. Kao dokaz da takav koncept svijesti postoji i kod teoretičara razmjene, on navodi raspravu koju vode teoretičari razmjene ο individualnoj osviještenosti , ο alternativama, aspiracijama i očekivanjima. On također pronalazi postojanje mentalnih procesa u Homansovom konceptu distributivne pravde. N e t k o m o r a subjektivno procijeniti različite nagrade kako bi utvrdio da li je bio povri jeđen zakon distributivne pravde.

N a osnovi ovakvog tipa analize, Singelmann zaključuje: "Postojeća teori ja razmjene otišla je dalje od jednostavnog 'biheviorističkog' pristupa mnogih teori ja potkri jeplj ivanja, više ili manje eksplicitno usvajajući da ljudska svijest posreduje u odnosu između stimulansa i bihevioralnih odgovora" ( 1 9 7 2 . : 4 1 7 ) . Prema t o m e , nagrada nije nagrada sama po sebi, nego mora biti definirana kao nagrada da bi funkcionirala kao potkreplj ivač. Prema Singelmannovom gledištu, ovaj proces definiranja dovodi teori ju razmjene u istu razinu sa stajalištem simboličkog interakcionizma.

Većina biheviorista složit će se sa Singelmannom da u nutrini samog predmeta ne postoji ništa što ga čini nagradom. Nagrada može biti shvaćena kao potkrepl j i vač ako utječe na ponašanje. N o , osim Singelmanna, bihevoristi , iako svijesni procesa socijalnog definiranja, ne bave se njime. Oni se usredotočuju samo na bihevioralne manifestaci je procesa definiranja, ali ne i na sam proces.

Singelmannov napor za pomirenjem, kao i sličan Blauov napor za proširivanjem teori je razmjene do nivoa socijalnih činjenica, pokazuje da svi spomenuti nivoi mogu biti integrirani. Međut im, mnogi teoretičari razmjene najčešće će odbaciti ovaj aspekt i Singelmannovog i Blauovog rada. Singelmann u biti transformira teori ju razmjene u socijalno - definicionističku perspektivu. N e radi se više ο teori j i razmjene, niti ο tome pripada li ona bihevioralnoj paradigmi. S l ično, Blauovo proširenje teori je razmjene na socijetalnu razinu ne događa se više u okviru bihevioralne paradigme.

O S O B A . Singelmann naglašava da su simbolički interakcionisti zaokupljeni proučavanjem ideja osobe u o n o m smislu u kojem je to radio M e a d , t j . kao "procesa u kojem akteri razmišljaju ο samima sebi kao ο objektima" ( 1 9 7 2 . : 4 1 7 ) , ali i u smislu koncepta koji sami akteri imaju ο sebi. Singelmann tvrdi da na


određenom stupnju teoretičari razmjene shvaćaju da osoba posjeduje ličnost i ideju ο sebi te da su te ideje idealno prihvatljive i za teori ju razmjene. Da bi se odnosi razmjene razvili i održali, svaka strana u procesu razmjenjivanja mora biti u stanju preuzeti ulogu drugog, kao i ulogu generaliziranog drugog, da bi bila u stanju ocijeniti koje nagrade treba ponuditi i koje nagrade će u najvećem broju slučajeva primiti. Premda ovo predstavlja zanimljivu spoznaju, mnogi teoretičari razmjene ne nalaze da je relevantna za njihova razmišljanja. Oni se ne zanimaju za proces koj im ličnosti odlučuju koju će nagradu ponuditi , nego samo za odnos razmjene sam za sebe. Cisti teoretičari razmjene htjeti će saznati ο ponašanju, a ne samo ο konceptima l ičnosti, generaliziranom drugom i preuzimanju uloge drugoga. Takve probleme trebaju rješavati filozofi, a ne "znanstvenik" koji se identificira s biheviorist ičkom paradigmom. T a k o , na primjer, Skinner definira osobu samo kao "repertoar ponašanja" ( 1 9 7 1 . : 1 8 9 ) , definirajući je na vrlo različit način od onoga na koji to rade simbolički interakcionisti .

D R U Š T V O . Singelmann smatra da se i simbolički interakcionisti i teoret ičari razmjene, analizirajući socijalnu strukturu, usredotočuju na mikro socijalnu razinu. Osim toga, on vidi i dvije druge točke približavanja. Prvo, on tvrdi da simbolički interakcionisti proučavaju kako ljudi oblikuju svoje zajedničke interakcijske obrasce, dok se H o m a n s interesira za stabilizaciju odnosa na osnovici najprofitabilnijih razmjena. Obadva autora impliciraju kontinuiranu konstrukci ju i rekonstrukci ju interakcijskih obrazaca. Drugo, Singelmann smatra da "razmjena može biti konceptualizirana kao simbolička interakcija" ( 1 9 7 2 . : 4 1 9 ) , č ime tvrdi da razmjena obuhvaća komunikaci ju simbola. Ovo je rješenje Singelmannovog implicitnog argumenta da teorija razmjene može biti obuhvaćena simboličkim interakcionizmom. Singelmannovim zahvatom teori ja razmjene se transformira u nešto sasvim različito, a simbolički interakcionizam ostaje nepovri jeden.

Interesantno je da se Singelmannova najslabija točka krije na soci jetalnoj razini integraci je, koja odražava njegovo priklanjanje s imboličkom interakcionizmu. Z a njega je društvo, kako izgleda, sastavljeno samo od strukture interakcije i s imbola. Osnovna snaga Singelmannove analize jest u njegovoj raspravi ο svijesti i l ičnosti kao i u tome kako su zajednički uvidi simboličkih interakcionista i teoret ičara razmjene učvrstili takve spoznaje. Zaključujući, Singelmann pokušava teorijski sintetizirati svoje nalaze u četiri osnovne točke :

"1 . U razmjeni, akteri konstruiraju normativne i egzistencijalne definicije samih sebe, drugih, akcija, ciljeva i procjena ο 'nepristranosti'.

2. Ove definicije nisu samo subjektivno konstruirane nego su u velikoj mjeri zajedničke svima te stoga individualnim akterima predstavljaju izvanjska ograničenja.

3. U razmjeni, hedonističko nagnuće aktera je ograničeno i određeno prirodom subjektivnih i zajedničkih socijalnih definicija ο objektivnom svijetu koji uključuje osobu i druge.

4 . U razmjeni će akteri promijeniti svoje ponašanje i definicije onda kada: a. promjene u objektivnom svijetu iskažu postojeća ponašanja i definiranja

problematičnim, b. promjene u nekoj od njihovih subjektivnih definicija učine definicije ili

postojeće objektivne uvjete i ponašanja problematičnim"

(Singelmann, 1972 . :422) .


Ri ječ definicija stalno se ponavlja u Singelmannovim postavkama. O n transformira teori ju razmjene do te mjere da postaje neprepoznatl j iva i stavlja je u okvir paradigme socijalnih definici ja. 8 N a taj način, on zapravo radi istu stvar koju je učinio i Blau pokušavajući preusmjeriti teoriju razmjene u tabor socijalnih činjenica . Međut im, i Blau i Singelmann nisu pokušali pomiriti ove disparatne teori je . Upitno je , naravno, da li transformiranje jedne teori je u drugu stvarno pridonosi približavanju teorijskih razlika.

T R E N U T N I STATUS BIHEVIORALNIH TEORIJA

N a ovom mjestu prikladno je izložiti neka razmišljanja ο t renutnom statusu i budućem razvoju bihevioralne sociologije i teori je razmjene, kao i ο soci jalno -

bihevioralnoj paradigmi uopće . Prvo, sasvim je jasno da se radi ο jedinstvenom području za koji raste interes u

suvremenoj sociologiji uopće, a posebnu u teoriji (Beniger i Savory, 1 9 8 1 . ; C o o k , djelo u tisku). Posljednjih godina publicirano je mnogo značajnih radova (na primjer, Chadwick-Jones , 1 9 7 6 . ; Cook , u tisku a; Hamblin i Kunkel , 1 9 7 7 . ; Michaels i Green, 1 9 7 8 . ; M o l m i Wiggins, 1 9 7 9 . ) , i sasvim se sigurno može pretpostaviti nastavak ozbil jnog rada na ovim teori jama i empiri jskom radu koji će proisteći iz njih idućih godina. U sociologijskoj teoriji može se pretpostaviti veći stupanj povezanosti s teori jom mreže (Willer i Anderson, 1 9 8 1 . ) .

Drugo, iako su neki autori i dalje ostali povezani s dogmatičkom vari jantom psihologijskog biheviorizma kao osnovicom sociološkog rada u ovom području, drugi pokazuju želju i spremni su poći dalje od njegovih tradicionalnih granica kako bi u područje uključili i svijest, kao i najšire društvene strukture i institucije (na primjer, Bredemeier , 1 9 7 8 . ; Emerson, 1 9 8 1 . ) . C o o k iskazuje to ovako : "Centar značajnijeg rada očigledno se pomaknuo iz području analize dijada k proučavanju širih mreža razmjene". M e d u autorima koji se upućuju u t o m pravcu su Marsden i Yamagishi.

T r e ć e , moguće je anticipirati ubrzanje kritike sociološkog biheviorizma kada paradigma postigne pravi zamah. Osjećaji koje , na primjer, izražava Kurt Back najvjerojatnije će se još u oštri jem tonu ponavljati i ubuduće:

"Mnogi znanstvenici pokazuju izvanrednu nadarenost, pa čak i radost, nalazeći da neki oblici ljudskog ponašanja mogu biti protumačeni na nehuman način, uspoređujući ih s animalnim ili s potpuno mehaničkim modelom ... Kada bude napisana povijest sadašnje socijalne znanosti, bit će to ponajviše priča ο upotrebi socijalne znanosti kao da se radilo ο nečemu drugom, ili ο pokušaju udaljavanja od humanih karakteristika ljudskih bića, i ο neobičnoj vjeri znanstvenika da mogu egzaktno izmjeriti stimulans i odgovor na potkrepljivanje ponašanja"

(Back, 1970 . :1100) .

Socijalni bihevioristi oštro su odgovorili Singelmannu u časopisu American Sociological Review. Optužili su ga da iskrivljuje biheviorizam integrirajući ga sa socijalnim definicionizmom. Svojim političkim napadom odupirali su se Singelmannovom pokušaju da razbije "čiste" bihevioriste (vidi: Abbott, Brown i Crosbie, 1973.) .


U t o m smislu, instruktivno je detaljnije obratiti pažnju na koristan rad Linde M o l m ( 1 9 8 1 . ) u kojem analizira glavne kritike socijalnog biheviorizma, ali i odgovore na te kritike.

Osnovna postavka L. M o l m sadržana je u tvrdnji da je socijalni biheviorizam legitimni oblik sociologije i da se ne razlikuje mnogo od drugih sociologijskih pristupa, kao što to možda mnogi vjeruju. M o l m okrivljuje i bihevioriste, ali i njihove kritičare zbog iskrivljenog pogleda na spomenutu perspektivu ovako : "Pokušavajući utemeljiti bihevioralnu perspektivu kao distinktivni pristup, bihevioralni sociolozi teže naglasiti svoje razlikovanje od drugih sociologa, a te se razlike često pretvore t i jekom same rasprave u duboke ponore" ( 1 9 8 1 . : 1 5 3 ) . O n a zaključuje da se razlike prema drugim sociološkim teori jama "osnivaju više na krivom razumijevanju negoli na činjenicama" (str. 1 5 4 ) . U kontekstu toga stajališta ο nerazumijevanju koje okružuje sociološki biheviorizam, M o l m ističe tri osnovna oblika krit ike.

Prva teza kritike tvrdi da je socijalni biheviorizam redukcionistički , budući da proučava samo individualno ponašanje. Prema njenom stajalištu, to zasigurno nije točno za makrobihevioriste (kakav je Blau, na primjer) , pa čak niti za mikrobihe-vioralne sociologe. Iako se slaže s tvrdnjom da su bihevioralni psiholozi redukcio-nisti, ne smatra da su to i bihevioralni sociolozi. Bihevioralni psiholozi "proučavaju kako ponašanje jednog subjekta odražava pod utjecaje individualnih ili nezavisnih okolnost i : odnosa u koj ima osobni potkrepljivači utječu isključivo na njegovo osobno ponašanje" (str. 1 5 4 . ) . Bihevioralni sociolozi, nasuprot t o m e , "proučavaju kako ponašanje dvaju ili više subjekata zajednički odražava utjecaj međusobnih socijalnih okolnost i : odnosa u koj ima svaki potkrepljivač ponašanja bilo koje osobe, makar d je lomično, utječe na ponašanja jedne ili većeg broja osoba" ( 1 5 4 . ) .

T a m o gdje Homans i drugi čistunci istražuju kako individualno ponašanje utječe na ponašanje neke druge osobe, mnogi se bihevioralni sociolozi "pitaju kako odnos između ponašanja ličnosti stoji pod utjecajem odnosa između njihovog ponašanja i nagrada" ( s t r .155 . ) . Socijalni bihevioristi nisu redukcionisti zato što promatraju strukturalne odnose koji postoje između osoba i koji prema tome jasno pripadaju području sociologi je. Oni nisu karakteristike pojedinaca ili agregacija individualnih karakteristika; oni predstavljaju stvarno relacione varijable" (str. 1 5 5 . ) .

U biti, M o l m ide još i dalje naglašavajući da je socijalni biheviorizam manje redukcionistički negoli neke druge sociološke teori je :

"Bihevioralna sociologijska proučavanja dijadnih ili grupnih oblika ponašanja u oštrom su kontrastu spram najvećeg dijela suvremene socijalne psihologije i većeg dijela strukturalne sociologije, u kojima individua predstavlja jedinicu analize, a združene nerela-cijske varijable se proučavaju. Istodobno, trebalo bi biti očigledno da bihevioralni sociolozi koji se bave socijalnim vjerojatnostima proučavaju strukturalne varijable, iako na razini mikrostruktura"

(Molm, 1981 . -.156).

L. M o l m je svakako u pravu kada tvrdi da je veći dio ostale sociologije redukcionistički kada se upušta u empiri jsko istraživanje (Akers, 1 9 7 1 . ; McPha i l , 1 9 8 1 . ) , no to ne predstavlja solidnu obranu od bihevioralnog redukcionizma. Rober t Perinbanayagam ističe to kada konstatira da pozicija L. M o l m "teško može podnijeti krit iku: optužba protiv redukcionizma primjenjuje se onda kada kl jučne


eksplanatorne varijable ne uzimaju u obzir nastajuće karakteristike interakcija, razmjenu, grupu, pa čak i situacije" ( 1 9 8 1 . : 1 6 8 . ) . Čak i u Cookovo j knjizi ο teori j i razmjene koju je uredio, koja se svjesno usredotočuje na makronivo, Turner zaključuje: "Poglavlja u ovoj knjizi namjerno tretiraju mikrorazinu".

Druga kritika bihevioralne sociologije tvrdi da ona ostavlja mnogo toga neo-bjašnjenog, posebno norme i vrijednosti. S jedne strane, M o l m smatra da bihevioristi (Stolte) nisu učinili ništa lošije negoli neki drugi sociolozi. S druge strane, ona smatra da su razvili teori ju oblikovanja normi i vrijednosti iako - po stajalištu autora ove knjige - vrlo upitnu teori ju, koja principe individualnog ponašanja proširuje na globalnije društvene jedinice: "Da bi se razumjelo oblikovanje normi , mora se ispitati povijest usvajanja znanja u grupi, institucije ili kulture koje proučavamo, upravo kao što bi trebali ispitivati povijest usvajanja znanja neke osobe da bi mogli razumjeti individualno ponašanje" (str. 1 5 8 ) .

T r e ć a kritika socijalnog bioheviorizma tvrdi da on obraduje mehaničku i bezosjećajnu koncepci ju aktera. M o l m se tome suprotstavlja smatrajući da se djelatna ponašanja "automatski ne potiču nekim prethodnim stimulansom; ona se jednostavno dešavaju, njih emitira organizam, a nisu potaknuta s t imulansom" ( 1 9 8 1 . : 1 6 0 . ) . Ali, ovo teško da može predstavljati aktivnu, kreativnu sliku aktera, kako to i Perinbanayagam naglašava: "Takve tvrdnje, daleko su od toga da budu uspješne kritike mehanizma, te ga uglavnom potvrđuju. Takvi teoretičari vrlo olako prihvaćaju bihevioralnu sliku osobe kao pasivnog entiteta koji sliči stroju, nesposobnog za izražavanje želja i originalnosti, koji samo 'emit ira ' ponašanja" ( 1 9 8 1 . : 1 6 6 ) . Drugim ri ječima, slika aktera kod M o l m ne može ništa reći ο tome kako se "konstruira socijalni čin" (Perinbanayagam, 1 9 8 1 . : 1 6 6 ) .

Kasnije u ovoj knjizi raspravit ćemo mnogo pozitivnijim pojmovima najnovije razvoje u teori j i razmjene koji su povezani s teori jskim razvojima. Prvo, teori ja razmjene dolazi sve više pod utjecaj djelovanja Richarda Emersona (vidi 1 0 . poglavlje) i njegove orijentacije na povezanost mikro i makro nivoa sa stajališta razmjene. Drugo je veza između teorije razmjene i teorije mreže (poglavlje 9 . ) . C o o k to izriče na sljedeći način: "Značaj ovog razvoja [Emersonov pojam razmjen-skih mreža] je u tome da cjelina novijeg rada ο socijalnim mrežama ... postaje relevantna za teori ju razmjene". Prema tome, ο relevantnosti najnovijih razvoja u području teori je razmjene mnogo ćemo više reći kasnije u ovoj knjizi.

SAŽETAK

U ovom poglavlju raspravili smo ο bihevioralnoj sociologiji i teori j i razmjene kao i ο njihovim kori jenima koji leže u psihologijskom biheviorizmu. Teor i ju razmjene raspravili smo sve od njenih izvora u djelu bihevioralnog psihologa B. F. Skinnera. Kao zaista čisti biheviorist, on odbacuje postavke teorija povezanih sa paradigmom socijalnih definicija (na primjer, simboličkim interakcionizmom, fenomenologi jom, e tnometodologi jom) i paradigmom socijalnih činjenica (na primjer, strukturalnim funkcionalizmom i konfl iktnom teor i jom) .

Žarište bihevioralnih sociologa gotovo je isključivo mikroskopsko. Nj ihov interes usredotočen je na odnos između historije okolišnih konzekvenci i prirode sadašnjeg ponašanja. Ukratko, pretpostavlja se da će osobe ponavljati ponašanja ako su u prošlosti za njih bile nagrađivane, ali ne i ona ponašanja koja su se


pokazala skupima. U tom kontekstu, raspravili smo i veći broj koncepata od centralnog značenja za bihevioralnog sociologa - pozitivne i negativne potkreplj i-vače, pozitivna i negativna kažnjavanja, cijenu odgovora, generalizirane potkre-pljivače i modifikaci je ponašanja.

Zat im smo proučili teoriju razmjene kao najboljeg reprezentanta biheviorizma u sociologiji . Najvažniji predstavnik teorije razmjene je George Homans , koji je bio pod velikim i izravnim utjecajem rada B. F . Skinnera. H o m a n s kritizira objašnjenja socijalnog ponašanja na makrorazini koja su pružili Dürkheim, Parsons i Levi-Strauss. Umjesto toga, on teži objasniti socijalno ponašanje psihologi j skim principima - odnosno, principima biheviorizma. Vjerovao je da se psihologijski principi mogu koristiti za objašnjenje ne samo individualnog ponašanja nego i socijalne strukture i socijalne promjene. Osnova Homansove teori je sadržana je u sljedećim osnovnim pretpostavkama:

1 . Pretpostavka uspješnosti:"U svim akcijama koje poduzima neka osoba, što je češće neka posebna akcija nagrađena, osoba će najvjerojatnije i nadalje nastaviti izvoditi navedenu akciju".

2 . Pretpostavka ο stimulansu: "Ako je u prošlosti pojavljivanje posebnog stimu

lansa ili cjeline stimulansa bilo poticaj za nagrađivanje akcija neke osobe, tada će sadašnji stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije dovoditi do pojavljivanja istih ili nekih njima sličnih akcija".

3 . Pretpostavka vrijednosti: "Sto je nekoj osobi vredniji rezultat njene akci je, najvjerojatni je će češće izvoditi tu akciju".

4 . Pretpostavka deprivacija-zadovoljenje: "Sto je češće u nedavnoj prošlosti neka osoba primala posebnu nagradu, utoliko će svaka sljedeća jedinica te nagrade biti manje vrijedna za tu osobu".

5 . Pretpostavka ο agresiji-odobravanju: A. "Ako akci ja neke osobe ne bude nagrađena nagradom koju je očekivala , ili pak dođe do n e o č e k i v a n o g kažnjavanja , osoba će bii l juta; v jero ja tnost n jenog agresivnog ponašanja će se povećat i , a rezultati takvog ponašanja postat će sve vredni j i " . B . "Ukol iko akci je osobe budu nagrađene o n a k o kako očeku je ili kada izostane kazna ko ju je očekivala , osoba će biti zadovol jna ; na jv jero jatni je će se ponašat i odobrava juće , a rezultati tog ponašanja imat će za nju sve veću vri jednost" .

Homansovu su teori ju, zbog isključivog usmjerenja na proučavanje individualnog ponašanja, kritizirali pristalice teorije socijalnih činjenica zbog ignoriranja širih društvenih struktura, ali i socijalni definicionisti zbog ignoriranja mentalnih procesa. Rasprava između Parsonsa i Homansa može biti ilustracija razlika koje postoje između predstavnika teorije socijalnih činjenica i soci jalno-bihevioralnih ori jentaci ja. Iako je takav dijalog važan, još je mnogo važniji bio napor koji je učinio Peter Blau proširujući teori ju razmjene s individualne na soci jetalnu razinu. Blau je formulirao proces u četiri stupnja koji polazi s razine interpersonalne razmjene, a dovodi do socijalne strukture i socijalne promjene :

1 . Lična razmjena među ljudima dovodi do porasta ... 2 . Razlika u statusima i količini moći , što dovodi do ... 3 . Legitimacija i organizacija koja sije sjeme za ... 4 . Opozici ju i promjenu.


Djelo Petera Blaua, iako zaslužuje priznanje, transformira teori ju razmjene na socijetalnu razinu pa se ona više nikako ne može identificirati s biheviorist ičkom ori jentaci jom.

Osim što je kritizirana zbog slabosti na soci jetalnoj razini, teori ja razmjene kritizirana je i zbog toga što nije obraćala pažnju na mentalne procese . U tom kontekstu, raspravili smo rad Singelmanna kao ilustraciju napora da se integriraju simbolički interakcionizam i teorija razmjene. Iako također vrlo pohvalan, rad Singelmanna izgleda da je ranjiv na isti tip kritike kao i Blauov; radi se ο kritici koja tvrdi da Singelmann transformira teori ju razmjene do te mjere da biheviori

zam u njoj više nije prepoznatlj iv. Poglavlje završavamo s proc jenom tekućeg položaja i budućih aspekata sociološkog biheviorizma u svjetlu analiza L. M o l m koja odgovara na glavne kritike ove ori jentaci je.

OSMO POGLAVLJE: Suvremena feministička teorija Patricia Madoo Lengermann The George Washington University Gill Niebrugge - Brantley Northern Virginia Community College

OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI FEMINIZAM: 1600. - 1960. SOCIOLOGIJA I FEMINIZAM: 1840. - 1960.

VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE TEORIJE TEORIJE Ο RODNIM RAZLIKAMA

Biološka objašnjenja razlika između rodova Institucionalna objašnjenja razlika između rodova Socijalno-psihologijske teorije roda

TEORIJE Ο NEJEDNAKOSTI IZMEĐU RODOVA Liberalni feminizam Marksistički feminizam

TEORIJE Ο UGNJETAVANJU RODA Psihoanalitička feministička teorija Radikalni feminizam Socijalistički feminizam

FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA FEMINISTIČKA DIJALEKTIKA MAKROSOCIJALNI POREDAK MIKROSOCIJALNI POREDAK

Responzivna akcija nasuprot namjernoj akciji Prekidana interakcija nasuprot kontinuiranoj interakciji Pretpostavka ο nejednakosti nasuprot pretpostavci ο jednakosti Stratificirana značenja nasuprot uobičajenim značenjima Ograničenja nasuprot izbora u značenjima-kreiranjima položaja

SUBJEKTIVNOST Preuzimanje uloge i osjećaj ο drugome Internalizacija normi zajednice Priroda osobe kao socijalnog aktera Svijest ο svakodnevnom životu

POVEZANOST SA SOCIOLOGIJSKIM PARADIGMAMA

SAŽETAK

Autorice se zahvaljuju Carole Tuchrello sa Sociološkog odjela George Washington University za njenu strpljivu pomoć u pripremi rukopisa; Rhondi Schreiber s Odjela za ženske studije George Washington University za njenu pomoć u izradi bibliografije; također i Gail Short Hanson, dekanu studenata s George Washington University zbog pripreme biografskih podataka ο Dorothy Smith.


Feminist ička teori ja dio je novog oblika izučavanja ο ženama koji implicitno ili formalno prezentira uopćeni , vrlo široki sistem ideja ο osnovnim karakterist ikama društvenog života i l judskog iskustva shvaćenog sa ženskog stajališta. Feminist ička teori ja je usredotočena na ženu na tri načina. Prvo, njen osnovni predmet istraživanja, zapravo početna točka svih istraživanja, jest situacija (ili situacije) i iskustva žena u društvu. Drugo, ta teori ja raspravlja ο ženama kao ο osnovnim "subjektima" u procesu istraživanja; odnosno, takva teori ja pokušava proučiti svijet s distinktivno povlaštenog polazišta (ili stajališta) ο položaju žena u socijal

n o m svijetu. T r e ć e , feministička teorija je kritička i aktivistička zato što se sa ženske pozicije trudi stvoriti bolji svijet za žene, a t ime, smatraju one , i za cijeli ljudski rod.

Međut im, feministička teorija se na mnogo načina razlikuje od većine socioloških teori ja . Prvo, ona predstavlja djelovanje interdisciplinarne zajednice, koja uključuje ne samo sociologe nego i znanstvenike iz drugih disciplina - antropologije, biologi je, ekonomi je , povijesti, prava, književnosti, f iolozofi je , političkih znanosti , psihologije i teologi je ; kreativnih pisaca; političkih aktivista; zastupnika prava obojenih žena; kao i pisaca iz različitih evropskih intelektualnih zajednica i zemalja Trećeg svi jeta. 2 Drugo, feministički sociolozi, kao i drugi feministički teoretičari , usmjeravaju svoje djelovanje samo djelomično kroz proširivanje svojih matičnih disciplina. O n o što je mnogo bitnije u c je lokupnom feminist ičkom razvoju jest ideja kritičkog shvaćanja društva, usmjerena promjeni soci jalnog svijeta u pravcima za koje se vjeruje da su mnogo ispravniji i humanij i . T r e ć e , valja istaći da je većina sociologa posebno neodlučna da li da uključi feminističku teori ju u svoj sociologijski rad, dijelom stoga što se ta teori ja čini tol iko novom i radikalnom, a di jelom i zbog toga što mnogi od njenih stvaralaca nisu sociolozi , no d je lomično i zbog sumnjičavosti ο znanstvenoj utemeljenosti takvog profesio

nalnog proučavanja, tol iko bliskog poli t ičkom aktivizmu. Četvrto , istaknimo da feministička teori ja nije utemeljena niti u jednoj od tri postojeće paradigme koje su tol iko dugo oblikovale sociološku orijentaciju prema njenom osnovnom predmetu - u paradigmi socijalnih činjenica, u soci jalno-definicionističkoj paradigmi i u soci jalno-bihevioralnoj paradigmi (vidi poglavlje "Dodatak") .

J e d n a od najuzbudljivijih implikacija feminističke teorije za sociologi ju je ta da ona predstavlja perspektivu koja se čini kao da ublažava oštre granice između tri navedene paradigme, pokazujući da je društveni život međuuvjetovana cjelina nerefleksivnih bihevioralnih procesa, determinirajućih socijalnih institucija i struktura, kao i neprekidnih procesa definiranja situacija od strane pojedinaca i kolektiviteta. Feministička teori ja ne razdvaja te različite ori jentaci je prema socija lnom životu, nego zapravo učinkovito sintetizira različite teori jske ori jentaci je u jednu socijalnu teori ju koja kao da transcendira te klasične paradigme uklapajući se u integriranu paradigmu skiciranu u poglavlju "Dodatak".

U preostalom dijelu ovog poglavlja, opisujemo osnovna teori jska pitanja koja upućuju feministički teoretičari ; ukratko izlažemo i pregled feminističke misli, osobito u okviru sociologi je ; a zatim ćemo mnogo detaljnije ispitati različite oblike feminističke teori je koji su se pojavili t i jekom povijesti. U glavnom odjel jku

Ovo se poglavlje, međutim, uglavnom oslanja na doprinose s engleskog govornog područja.

SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA 2 9 9

ovog poglavlja raspravit ć e m o osnovne teme suvremene feminističke sociologi jske teori je .

OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA

Osnovni poticaj suvremene feminističke teorije obuhvaćen je jednostavnim pitanjem: '7, kako i zašto ο ženama?" Drugim ri ječima, da li su žene bile proučavane u bilo kojo j situaciji? Ako nisu, zašto nisu? Ako postoje , što to one zapravo rade? Kako doživljavaju situaciju? N a kakav način doprinose određenoj situaciji? Sto im ona znači?

Posljedice pokušaja da se odgovori na osnovna feministička pitanja - zašto uopće ο ženama bile su revolucionarne. Suvremena znanstvena zajednica drama

t ično je otkrila da je ono što je trebalo biti jedinstveno iskustvo, bio zapravo poseban izvještaj muških aktera i iskustava. Prepoznavanje tolikog bro ja novih aktera zahtijevalo je preispitivanje našeg razumijevanja i oblikovanja svake socijalne situacije. Žene , zahtijevale su feministkinje, mogu tražiti barem "pola zasluga". I stvarno, učinak je bio kao neko otkriće, kao da se kroz novu leću teleskopa u svemiru otkrio bezbroj još neotkrivenih zvijezda, što predstavlja fundamentalno novu situaciju svake konstelaci je.

Dvadeset godina ponavljanja ovog pitanja, dovelo je do nekih uopćavajućih zaključaka. Žene su prisutne u većini socijalnih situacija. T a m o gdje ih nema, to se ne događa zbog nedostatka sposobnosti ili interesa, nego zbog toga što su ih namjerno isključili. T a m o gdje su prisutne, žene igraju vrlo različite uloge od onih popularno stvorenih ο njima (kao, na primjer, uloge pasivnih žena i žena majki) . I, zaista, i kao majke i žene, ali i u nizu drugih uloga, žene su zajedno s muškarci

ma aktivno stvarale situacije koje se analiziraju. Pa ipak, iako su žene aktivno prisutne u većini socijalnih situacija, znanstvenici a i sami socijalni akteri bili su slijepi i na njihovu prisutnost. Štoviše, uloge žena u većini socijalnih situacija, iako bitne, nisu bile identične ulogama muškaraca u tim istim situacijama. Sve u svemu, njihove su uloge bile različite, manje priznate, i podređene ulogama muškaraca. Nj ihova nevidljivost samo je jedan od indikatora te nejednakosti .

Sve nas to dovodi do drugog bitnog feminističkog pitanja: "Zašto je to sve tako kako jest?" D o k prvo pitanje zahtijeva opis socijalnog svijeta, drugo pitanje traži pokušaj objašnjenja toga svijeta. Opis i objašnjenje socijalnog svijeta su dvije strane bilo koje sociologijske teori je . Feministički pokušaji da se odgovori na ta dva centralna pitanja, stvorili su teoriju od univerzalnog značenja za sociologi ju . 3

Koliko je ta teorija općenita? N e t k o bi mogao misliti da će zbog toga što su navedena pitanja upućena "manjinskoj grupi" - ženama - ta teori ja biti specifična i ograničena dometa, izjednačena sa sociologijskim teori jama ο devijantnosti ili teori jama ο procesima u malim grupama. Međut im, dva bitna pitanja feminizma proizvela su teori ju socijalnog života koja je univerzalna u svojoj primjenjivosti . Odgovarajuće usporedbe s feminističkom teori jom nisu teori je ο malim grupama ili ο devijantnosti koje su stvorene onda kada su sociolozi usmjerili pažnju daleko

3 Treće pitanje svih feministkinja je: "Kako možemo promijeniti i unaprijediti svijet?' U sociologiji, jedino Marxove i neo-marksističke teorije pokazuju interes za društvenu promjenu. Opise feminističkih programa promjene prikazat ćemo u kasnijim dijelovima ovog poglavlja.


od "uopćavajuće slike", prema detaljima koji čine tu sliku. Feministička se teori ja prije može usporediti sa M a r x o v i m epistemologijskim postignućima. M a r x je pomogao otkriti socijalnim znanstvenicima da znanje koje ljudi imaju ο društvu, koje drže apsolutnim svjedočenjem ο stvarnosti, u biti reflektira iskustvo onih koji politički i ekonomski upravljaju socijalnim svijetom. Marksist ička teori ja je učinkovito pokazala da netko također može shvaćati svijet s povlaštenog polazišta radnika ci jelog svijeta koji su, iako ekonomski i politički podređeni, bili nezaobilazni stvaraoci našeg svijeta. T a novo povlašteno polazište relativizira znanje vladajuće klase dopuštajući nam da tom znanju pretpostavimo znanje stečeno iskustvom radničkog gledišta, koje produbljuje našu sposobnost analiziranja socijalne stvarnosti. J e d n o stoljeće poslije M a r x o v e smrti mi još uvijek usvajamo implikacije ovog otkrića.

Dva bitna feministička pitanja također dovode do revolucionarnog preokreta u našem razumijevanju svijeta. Ova nas pitanja također vode k otkrivanju činjenice da je ono što smo smatrali univerzalnim ili apsolutnim znanjem ο svijetu, zapravo znanje koje proistječe iz iskustava moćnog dijela društva, zapravo muškaraca kao "gospodara". T o je znanje relativizirano ukoliko otkri jemo da postoji i svijet s drugog povlaštenog polazišta, do tada nevidljivog, nepriznatog i " po strani" - svijet subordiniranih žena, ali koje nezamjenjivo ispunjavaju "služinske" uloge stalnog održavanja i stvaranja društva u kojem živimo. O v o otkriće potiče pitanja ο svemu ο čemu smo mislili da nam je poznato ο društvu. Ovo otkriće i njegove implikaci je čine bit suvremenog značenja feminističke teorije za sociološku teori ju.

OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI

D a bismo razumjeli značaj sadašnjeg približavanja feminističke teori je i sociologije , potrebno je obratit i pažnju na dva toka intelektualne aktivnosti . Prvo, valja se upoznati s tradici jom feminističkog pisanja, koja je oblikovalo dio zapadnog soci jalnog protesta t i jekom više ođ 3 0 0 godina, tradici jom koja je postavila temelje za nastanak suvremene feminističke teori je i koja je činila dio okoliša u kojem se i sama sociologija oblikovala. Drugo, treba poznavati i vrlo ambivalentan položaj koji su sociolozi između 1 8 4 0 - i h i 1 9 6 0 - i h godina imali kada su raspravljali ο problemima nejednakosti rodova.

Feminizam: 1 6 0 0 - 1 9 6 0 N a određeni način feministička je perspektiva oduvijek postojala. Bilo gdje su žene bile subordinirane, a to su bile gotovo uvijek i svagdje, čini se da su uviđale svoj položaj i protiv toga u nekom obliku protestirale (Chafetz i Dworkin, 1 9 8 6 . ) . U zapadnom svijetu, formalni početak feminizma bilježi se s publiciranim radovima ο takvom protestu. S jednim ili dva izuzetka, prvi se radovi pojavljuju u 1 6 0 0 - t i m godinama i nastavljaju se, kao malen i značajan prilog, objavljivati t i jekom idućih 1 5 0 godina. Zat im, u rasponu od dva stoljeća, počev od 1 7 7 0 . pa sve do današnjih dana, feminističko pisanje sve više postaje značajan dio kolektivnog napora koji raste i brojem sljedbenika i dosegom svoje kritike. (Potpuniji opisi tih ideja ranih feminističkih pisaca mogu se naći u Cott , 1 9 7 7 . ; Lougee 1 9 7 6 . ; Mart in , 1 9 7 2 . ; Rossi, 1 9 7 4 . ; Showalter, 1 9 7 1 . ; Spender, 1 9 8 2 . ; 1 9 8 3 . ) .


Feminizam se, međutim, nije razvijao kao postupan, neprekinut razvoj . Žene su, napokon, relativno bespomoćna i podređena grupa u zapadnim društvima -"manj ina" . 4 Feministički protest protiv takvog statusa manjine oduvijek je ugrožavao i suprotstavljao se mnogo moćni jo j i dominantni jo j grupi "većine" - muškarcima. Mogućnost i za javni feministički protest su se proširile i učvrstile prateći mijene razvoja društva kroz periode liberalističke promjene i razumijevanja s jedne strane, i perioda većeg konzervativizma i represije s druge strane. Najviša točka zabilježene feminističke aktivnosti i pisanja zbivala se u vri jeme liberalističkih "pokreta" u suvremenoj zapadnoj povijesti: vrijeme prvog procvata proizvodnosti u 1 7 8 0 - i m i 1 7 9 0 - i m godinama; zatim, mnogo bolje organizirani i usmjereni napori u 1 8 5 0 - i m godinama; masovna mobilizacija za pravo glasa u ranom dvadesetom stol jeću; te u 1 9 6 0 - i m i 1 9 7 0 - i m godinama moderni , široko utemel jeni multidimenzionalni pokret ο kojem se raspravljalo u 2. poglavlju ove knjige. U intervalima između tih perioda, feminizam je bio znatno manje vidljiv, najviše zbog toga što su ga dominantne grupe namjerno pokušavale suzbiti (Spender, 1 9 8 2 . ) .

N o , žene su ipak uspjele stvoriti feminističke teori je (Slika 8 . 1 . nabraja neke od tih najznačajnijih radova). Svaki od njih je posebno djelo, poseban uzorak kritičkih ideja oblikovanih piščevim historijskim kontekstom, sredinom, l ičnošću i biografi jom. Ipak, uz svu tu raznolikost, mogu se razabrati tri osnovna tipa teori ja : jedna ori jentaci ja koja proučava razlike među rodovima, druga koja raspravlja ο nejednakost ima rodova i treća, koja se usredotočuje na ugnjetavanje roda. T e ori jentaci je su mnogo preciznije opisane u idućim odjel jcima ovog poglavlja, barem u njihovim suvremenim artikulaci jama. N o , i pored te raznolikosti , ova cjelina teori je konzistentno kritizira postojeće socijalne poretke usredotočujući se na bitne sociološke varijable kakve su, na primjer, socijalna nejednakost , socijalna promjena, m o ć , interesi i vjerovanja, kao i na socijalne institucije obitel j i , zakona, polit ike, rada, religije i obrazovanja.

Sociologija i feminizam: 1 8 4 0 - 1 9 6 0 Sociologi ja se kao usmjerenje započinje oblikovati između 1 8 4 0 - i h i 1 8 6 0 - i h godina, u vrijeme jednog snažnog feminističkog protesta, a kao organizirana profesi ja oblikuje se između 1 8 9 0 . i 1 9 2 0 . za trajanja druge ekspanzionističke i c i i i i i i i a L i ^ j v c i c x z . i ^ . ι ν α Λ υ j i ^ i d i i d a i _ » v , i w i ^ g i j d u u g u v u n i a n a v j ν u i i i i n ^ R i u a i n u L i < x \ a i

ciju? Ovdje ćemo ponuditi tri najšira moguća odgovora. Prvo, između 1 8 4 0 . i 1 9 6 0 .

godine, kada sociologija tek nastaje kao specifična perspektiva, pretvarajući se postupno u profesionalnu akademsku disciplinu, svi glavni likovi tog konstituiranja bili su muškarci . Drugo, feministički interesi samo su se marginalno uključili u sociologiju, samo kroz djelovanje manje važnih muških teoret ičara ili pak žena koje su gotovo uvijek bile na rubu profesije. T r e ć e , činjenica je da muškarci koj i su stvorili sociologi ju, a osobito oni najhitniji za profesiju - od Spencera, preko W e b e r a i Durkheima, pa sve do Parsonsa - nisu bili pod nikakvim utjecajem feminističkih ideja. Podatke koji bi potkrijepili naše prvo poopćavanje vrlo je lako

Terminima manjina i većina opisuje se relativna snaga grupa, a ne njihova veličina.

Slika 8 . 1 . Odabrani utjecaji u feminističkoj intelektualnoj tradiciji u engleskom govornom području do 1 9 6 0 . godine (Glavni izvori za ovu sistematizaciju su Rossi ( 1 9 7 4 . ) i Spender ( 1 9 8 3 . ) .

D A T U M D O G A Đ A J

1 6 5 0 . Anne Bradstreet ( 1 6 1 2 - 1 6 7 2 ) , The Tenth Muse Lately Sprung Up in America

1 6 7 0 . Aphra B e h n ( 1 6 4 0 - 1 6 8 0 ) , The Forced Marriage

1 6 9 4 . M a r y Astell ( 1 6 6 8 - 1 7 3 1 ) , A Serious Proposal for the Ladies

1 7 7 0 . - Abigail Adams ( 1 7 4 4 - 1 8 1 8 ) i M e r c y Otis 1 7 8 0 . W a r r e n ( 1 7 2 8 - 1 8 1 4 ) , međusobna izmjena pisa

ma i pisma Abigail n jenom suprugu J o h n u (američki državnik koj i će postati drugi američki predsjednik)

1 7 9 0 . Judi th Sargent M u r r a y ( 1 7 5 1 - 1 8 2 0 ) , "On the Equality of Sexes"

1 7 9 2 . M a r y W o l l s t o n e - craft ( 1 7 5 9 - 1 7 9 7 ) , A Vindication of the Rights of Women

1 8 3 7 . Harr ie t M a r t i n e a u ( 1 8 0 2 - 1 8 7 6 ) "The Political N o n - e x i s t e n c e o f W o m e n " , u Society in America

1 8 3 8 . Sarah G r i m k e ( 1 7 9 2 - 1 8 7 3 ) Letters on the Equality of Sexes

H I S T O R I J S K I K O N T E K S T - O S L O B O D I L A Č K I P O K R E T

Puritanska revolucija u Engleskoj i Americi

Restauraci ja u Engleskoj (period slabljenja socijalnih normi)

Slavna revoluci ja u Engleskoj

Američka revolucija

R A Z V O J U S O C I O L O G I J I

Američka revolucija i rasprave ο Ustavu i Povelji ο pravima

Učinci Američke i Francuske revoluci je u Engleskoj

Porast reformizma srednje klase

Svjetski pokret protiv ropstva

1 8 3 0 - C o m t e ( 1 7 9 8 - 1 8 5 7 ) , 1 8 4 2 ; Pozitivna filozofija

^ 1 8 4 5 . M a r g a r e t Fuller ( 1 8 1 0 1 8 5 0 ) , Women in the Ni

neteenth Century

E? 1 8 4 8 . Lucret ia M o t t ( 1 7 9 3 1 8 8 0 ) , Elizabeth C a d y g Stanton ( 1 8 1 5 1 9 0 2 ) , Lucy Stone ( 1 8 1 8 1 8 9 3 ) , £ Susan B . Anthony ( 1 8 2 0 1 9 0 6 ) , Konvenci ja iz < Seneca Fallsa (prvo zborovanje ο ženskim pravi

>(j ma u Americi )

1 8 6 0 . Elizabeth Blackwel l ( 1 8 2 1 1 9 1 0 ) i Emily § Blackwel l ( 1 8 2 6 1 9 1 1 ) , Medicine as a Professi

S on for Women

^ 1 8 6 9 . J o n Stuart M i l l ( 1 8 0 6 1 8 7 3 ) s Harriet T a y l o r g ( 1 8 0 7 1 8 5 8 ) , The Subjection of Women

5 1 8 8 1 . E . C . Stanton, S. B . Anthony i M a t i l d a Jo s lyn 6 Gage ( 1 8 2 6 1 8 9 8 ) , History of Woman Suffrage

IS)

1 8 8 3 . Olive Schreiner ( 1 8 5 5 1 9 2 0 ) , The Story of an African Farm

1 8 8 4 . Friedrich Engels ( 1 8 2 0 1 8 9 5 ) , Porijeklo porodice

1 8 9 6 . Ida Wells Barnet t ( 1 8 6 2 1 9 3 1 ) i M a r y Church Terre l l ( 1 8 6 3 1 9 5 4 ) , Nacionalno udruženje o b o

jenih žena

1 8 9 8 . Ida Η . Harper ( 1 8 5 1 1 9 3 1 ) , The Life and Work of Susan B. Anthony

1 8 9 8 . E . C. Stanton, The Women's Bible

Romant izam, abol ic ioni-zam, nacionalizam

Pokret protiv ropstva 1 8 4 8 M a r x ( 1 8 1 8 - 1 8 8 3 ) i Engels ( 1 8 2 0 - 1 8 9 5 ) , Komunistički manifest

Pokret protiv ropstva 1 8 5 1 Spencer ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 ) , Socijalna statistika

Reformizam srednje klase 1 8 6 7 M a r x , Kapital

Buđenje progresivizma i revizionističkog soci jalnog darvinizma

Politički pokret radničke klase

Politički pokret radničke klase

Populizam

Progresivizam

1 8 8 0 - S immel ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 ) , 1 9 1 8 eseji

1 8 9 3 - Dürkheim ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) , 1 8 9 7 Samoubojstvo, Pravila

sociološke metode, Podjela rada

Populizam, Progresivizam

Slika 8 . 1 . (nastavak)

DATUM DOGAĐAJ

1 8 9 9 . Char lot te Perkins Gi lman ( 1 8 6 0 - 1 9 3 5 ) , Women and Economics

1 9 1 0 . J a n e Adams ( 1 8 6 0 - 1 9 3 5 ) , Twenty Years at Hull House

1 9 1 1 . Sylvia Pankhurst ( 1 8 8 2 - 1 9 6 0 ) , The Suffragette

1 9 1 3 . Christabel Pankhurst ( 1 8 8 0 - 1 9 5 6 ) , The Great Scourge and How to End It

1 9 1 7 . M a r g a r e t Sanger, ( 1 8 7 9 - 1 9 6 6 ) , Family Limitation

1 9 1 8 . Bri tanskoj ženi starijoj od 3 0 godina odobreno pravo glasa

1 9 2 0 . Američke žene ostvarile pravo glasa

HISTORIJSKI KONTEKST-OSLOBO-DILAČKI POKRET Soci jal izam

Progresivizam

Nacional izam i socijalizam u Evropi

Nacional izam i socijalizam u Evropi

Progresivizam

Pokret za pravo glasa i političke borbe radničke klase

Pokreti za priznavanje prava glasa i posljednji ostaci progresivizma

RAZVOJ U SOCIOLOGIJI

1 9 0 4 - W e b e r ( 1 8 6 4 - 1 9 2 0 ) , 1 9 0 5 Protestantska etika

1 9 1 8 T h o m a s ( 1 8 6 3 - 1 9 4 7 ) i Znaniecki ( 1 8 8 2 - 1 9 5 8 ) , The Polish Peasant

1 9 2 0 W e b e r , Privreda i društvo (nedovršeno za života)

1 9 2 1 Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 ) i Burgess ( 1 8 8 6 - 1 9 6 6 ) Introduction to the Science of Sociology

2 1 9 2 6 . Suzanne LaFollette ( 1 8 8 2 - 1 9 4 1 ) , Concerning Women

Ο ω ^ 1 9 3 1 . Virginia W o o l f ( 1 8 8 2 1 9 4 1 ) , A Room of One's , g Own

£ 1 9 3 3 . Eleanor Roosevelt ( 1 8 8 4 1 9 6 3 ) , It's Up to the Ü; Women

1 9 3 5 . Margaret M e a d ( 1 9 0 1 1 9 7 8 ) , Spol i tempera

* ment u tri primitivna društva Ζ ω S ci 1 9 3 8 . V. Woolf , Three Guineas >

1 9 4 6 . Mary Ritter Beard ( 1 8 7 6 1 9 5 8 ) , Women as a Force in History

1 9 5 7 . Simone de Beauvoir ( 1 9 0 8 1 9 8 5 ) , Drugi spol

1 9 5 9 . Betty Friedan ( 1 9 2 1 ) , The Feminine Mystique

Progresivizam, pokret za priznanje prava glasa

Soci jal izam, kulturni post-viktori janizam

N e w Deal

1 8 9 3 - M e a d ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) , pre-1 9 3 1 davanja koja će kasnije

biti objavl jena kao knjiga Mind, Self and Society

Pacifizam (od završetka Prvog sv. rata) , kulturni relativizam u obrazovanju društvenih znanosti

Soci jalizam, kulturni post-viktori janizam

Reakci ja protiv totalitarizma, fašizam

Egzistencijalizam

Pokret za ljudska prava

1 9 3 7 Parsons ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 ) , The Structure of Social Action

1 9 5 1 Parsons, The Social System

1 9 5 9 Mills ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 ) , Sociološka imaginacija


priskrbiti. Brzi pogled unatrag, na ranija poglavlja ove knjige, pokazat će da je sociologi ja bila veoma poznata kao popis "očeva osnivača discipline" i u klasičnom periodu između 1 8 4 0 . i 1 9 3 5 . g., kao i u periodu kada moderni teoretičari započinju djelovati - između 1 9 3 5 . pa sve do otprilike 1 9 6 5 . godine.

Međut im, nijedan prilog ο historiji ovog perioda ne nalazi niti jednu "majku osnivačicu discipline". Štoviše, t i jekom toga perioda, nijedna žena nije imala važniji položaj u bilo kojoj nacionalnoj asocijaciji sociologa, niti neko važnije mjesto na sociologi jskom odjelu sveučilišta, izuzev u slučajevima "ženskih koledža".

Naša druga generalizacija kazuje da su sve do 1 9 6 0 - i h godina feminističke ideje u sociologiji bile prisutne jedino na marginama discipline. N a primjer, takve su ideje potjecale od raznih teoretičara, marginalnih za profesionalnu sociologi ju, bez obzira na činjenicu da su te ideje vrlo brzo postajale značajne za disciplinu. Mis l ioce kakvi su, na primjer, Simmel (Oakes, 1 9 8 4 . ) , W . I. T h o m a s (Rosenberg, 1 9 8 2 . ) i M a r x i Engels možemo ubrojiti u ovu skupinu. O v o generaliziranje se odnosi također na najranije formalno obrazovane žene - socijalne znanstvenice, koje su pokušale raspraviti ο pitanju odnosa između rodova, no ubrzo su ustanovile da će njihovo istraživanje i obrazloženja biti stavljeni na marginu profesi je , samo zato što su bile žene (Rosenberg, 1 9 8 2 . ) .

K o n a č n o , muškarci smješteni u središte ove profesije nisu bili bitno zainteresirani za feminizam. Glavni radovi ovih teoretičara, tvrdnje koje su bi tno oblikovale sociološku perspektivu, gotovo ne posvećuju nikakvu pažnju pitanjima roda kao problema socijalnog poretka, a u onim rijetkim prilikama kada se raspravljalo ο životima žena, kao što je, na primjer, slučaj u Durkheimovoj analizi samoubojstva, primjenjen pristup bio je potpuno konvencionalan i nekritičan.

Najbol j i primjer takve konvencionalnosti može se možda naći u teori jama Talcot ta Parsonsa (vidi 3 . poglavlje) . Osnovni element u Parsonsovoj teor i j i 5 je prosudba da je institucija obitelji nezamjenjiva pretpostavka socijalne stabilnosti . Obitel j , kao primarni socijalizacijski medij djece, bitna je za internalizaciju socijalne kontrole ο kojoj ovisi socijalna stabilnost bilo kojeg društva. Štoviše, kao primarno središte emocionalnog života odraslih, obitel j je izuzetno važan element vanjske socijalne kontrole i temeljni izlaz za onaj tip tenzije medu starijima koje bi inače mogle izbiti u javnom životu.

Da bi obitel j mogla učinkovito funkcionirati , drži Parsons, u njoj mora postojati podjela rada prema spolu u kojoj odrasli muškarci i žene imaju vrlo različite uloge. Muškarc i koji povezuju obitelj sa širim socijalnim sistemom moraju biti "instrumentalni" u svojim ori jentaci jama, moraju pokazivati osobine prodornost i , ambicija i samokontrole . Žene , čiji je zadatak organizacija unutarnjeg funkcioniranja obitelji , podizanje i podržavanje djece i odraslih muškaraca, moraju biti "ekspresivne", odnosno, blage, hranitel j ice, one koje vole i emocionalno su otvorene. Ako muškarci i žene u svojim obiteljskim ori jentaci jama i funkci jama postanu pret jerano slični, njihovo međusobno natjecanje razoriti će obitel jski život, bitno slabeći vitalnu obiteljsku ulogu očuvanja socijalne stabilnosti (Parsons, 1 9 5 4 . : 7 9 ) . Ovdje je sasvim očito da je sociologija spolnih uloga bi tno, možda nenamjerno, antifeministična ο svojoj orijentaciji , što predstavlja možda najvažniji

Opis Parsonsovih teorija ο problemu rodova u ovom i sljedećim odjeljcima predstavlja novo argumentiranje izvorno iznijeto u Lengermann i Wallace (1985. : 11-12) .


razlog neuključivanja feminizma u glavni tijek razvoja sociologije sve do 1 9 6 0 . godina.

VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE TEORIJE

Suvremena feministička teorija tvori literarnu osnovicu razvoja bilo koje feminističke teori je, pa i one koju ćemo predstaviti u sl jedećem glavnom odjel jku ovog poglavlja. Stoga, ovdje iznosimo pregled feminističke teori je, sistem općih ideja stvorenih da bi se opisao i objasnio društveni život i l judsko iskustvo sa ženski usmjerenog povlaštenog polazišta. Naš je cilj prezentirati u ovom pregledu teme koje feministička teorija nudi za oblikovanju feminističke sociologijske teori je .

Suvremena feministički znanstvenici stvorili su brzo rastuću, izuzetno bogatu i vrlo razvedenu skupinu teorijskih rasprava, demonstraci ju učinkovitog intelektu-alizma koju je Jessie Bernard ( 1 9 8 7 . ) nazvala "feminističko prosvjetitel jstvo". Doseg i kontinuirano širenje ove literature, pokušaj njene sistematizacije više puta predstavlja izazov koji se isplati, ali ponekada malo zbunjuje. "Mapa" feminističke teori je koju ovdje iznosimo predstavlja konstrukt, ili idealni t ip, za uzorak kompleksne cjeline intelektualnog rada. 6

Naša tipologija feminističke teorije oslanja se na dva osnovna pitanja (o ko j ima smo raspravili ranije) i koja objedinjuju sve teorije koje pokušavaju odgovorit i na osnovna pitanja: na deskriptivno pitanje "Zašto ο ženama?" i na eksplanatorno pitanje "Zašto je navedena situacija takva kakva jest?" Obrazac odgovora na deskriptivno pitanje generira osnovne kategorije naše klasifikacije. U biti, mi vidimo tri osnovna odgovora na pitanje "Zašto ο ženama?" Prvi odgovor tvrdi da su položaj žene i žensko iskustvo u većini situacija različiti od položaja muškaraca u istim situacijama. Istraživanje se zatim usmjerava na detal jno proučavanje te razlike. Drugi odgovor na pitanje ο ženskom položaju tvrdi da njena pozici ja u mnogim situacijama nije samo različita nego je i manje povoljna, pa čak i nejednaka u odnosu na položaj muškaraca. Centar interesiranja u t o m slučaju usmjerava se na proučavanja prirode te nejednakosti . Treć i odgovor tvrdi da se situacija žena mora shvatiti u pojmovima izravnih odnosa moći između muškaraca i žena. Ž e n e su ugnjetavane, odnosno, ograničene, subordinirane, ukalupljene, iskorištavane i zloupotrebljavane od muškaraca. Opisi situacija u ovom usmjerenju govore ο oblicima toga ugnjetavanja. Svaki od raznih tipova feminističke teori je može se klasificirati kao teorija razlike ili nejednakosti ili ugnjetavanja.

U našoj raspravi razlikujemo tri osnovne kategorije - razliku, nejednakost i ugnjetavanje - u smislu pružanja različitih odgovora na drugo ili eksplanatorno pitanje - "Zašto je navedena situacija takva kakva jest?"

6 Osim ovoga, postoji još nekoliko drugih klasifikacijskih sistema - na primjer, oni koje su razvili Glennon, 1979 . ; Jaggar, 1983. ; Jaggar i Rothenberg, 1986 . ; Lengermann i Wallace, 1 9 8 5 . ; Snitow i dr., 1983 . ; i Sokoloff, 1980. Navedene klasifikacije čitatelji mogu potražiti da bi uravnotežili ili pojačali idealni tip koji ovdje prezentiramo. U raznim kombinacijama, svi su ovi napori stvorili dugu listu različitih tipova feminističke teorije, uključujući u njih i crni feminizam, konzervativizam, ekspresionizam, instrumentalizam, lezbijski feminizam, liberalizam, marksizam, polarizam, psihoanalitički feminizam, radikalizam, separatizam, socijalizam i sintetizam. Naša osobna tipologija pokušava uključiti većinu ovih teorija, ali ne uvijek označenih navedenim specifičnim nazivima.


Ova klasifikacijska metoda ima jednu značajnu funkciju: omogućuje nam stvaranje obrasca ne samo opće cjeline suvremene feminističke teori je , nego također i sve šire l iterature, osobito one teori jskog tipa ο pitanjima roda koja se u sociologiji razvija nakon 1 9 6 0 . Dakle, cvjetanje ovog oblika l iterature, odražava ne samo reaktiviranje očiglednog feminističkog protesta u društvu nego predstavlja i dosad neviđeni pokret žena u institucije visokog obrazovanja, u različitim ulogama -studenata, doktoranada i predavačkog osoblja, između 1 9 6 0 . g. i današnjih dana (Lengermann i Wal lace , 1 9 8 5 . ; Vetter i dr. , 1 9 8 2 . ) .

Slika 8 .2 . Pregled varijanata feminističke teorije

Lijeva kolona kategorizira varijante feminističke teorije u odnosu na njihov odgovor na osnovno pitanje "Sto i zašto ο ženama?" Desna kolona predstavlja razlikovanja tih navedenih kategori ja u odnosu na osnovno eksplanatorno pita

nje "Zašto je situacija žena takva kakva jest?"

O S N O V N E V A R I J A N T E F E M I N I D I S T I N K C I J E U N U T A R T E O R I J A

S T I Č K E T E O R I J E - O D G O V O R I N A O D G O V O R I N A E K S P L A N A T O R -D E S K R I P T I V N O P I T A N J E : " Š T O I N O P I T A N J E : " Z A Š T O J E S I T U A C I -Z A Š T O Ο Ž E N A M A ? " J E Ž E N A T A K V A K A K V A J E S T ? "

T e o r i j e razlika Položaj žena i iskustvo u većini su situ- Bio-soci jalna objašnjenja razlike acija različiti od muškog u istim situa- Institucionalna objašnjenja razlike ci jama. Socio-psihološka objašnjenja razlike

T e o r i j e nejednakosti Položaj žena u većini situacija nije sa- Liberalna feministička objašnjenja nem o različit, nego je i manje povoljan ili jednakosti nejednak položaju muškaraca. Marksist ička objašnjenja nejednakosti

Objašnjenja M a r x a i Engelsa Suvremena marksistička objašnjenja

Teor i j e ugnjetavanja Psihoanalit ičko objašnjenje Žene su ugnjetene, ne samo različite ili ugnjetavanja nejednake, nego su u smislu aktivnosti Radikalna feministička objašnjenja ograničene, subordinirane, ukaluplje- ugnjetavanja ne , iskorištavane i zloupotrebljavane Socijalistička feministička objašnjenja od muškaraca. ugnjetavanja

Feministička pitanja bila su neposredno uključena u sveučilišne akademske rasprave u okviru profesionalne sociologije. Međut im, kada su sociolozi pokušali objasniti teme ο rodu, tada su se počeli koristiti samo dijelovima postojećih sociologijskih teori ja kao svojim polazišnim točkama, nazvavši spomenute aspekte sociologijom roda. Iako se termin rod u sociologiju često koristi kao eufimistički pojam za "ženu", sociologija roda je, preciznije rečeno, proučavanje soci jalno oblikovanih ženskih i muških uloga, odnosa i identiteta - što je ponešto različit predmet od feminističkog usredotočenja na žene. Ovaj pogled na međusobne odnose muškaraca i žena nije ekvivalentan feminističkoj teori j i . Kao što smo već ranije rekli, feministička teori ja teži prezentirati oblikovanje ljudskog iskustva sa stajališta žene. Kako ćemo kasnije pokazati, feministička sociologija može opisati


socijalni svijet sa stajališta žene. Najopćenit i je rečeno, sociologi ja roda jednostavno uzima rod kao jednu od mnogobrojnih varijabli socijalnih odnosa i struktura. N o , bez obzira na to , neki sociolozi koji su započeli sa stajališta sociologi je roda, stvorili su radove značajne za feminističku teoriju (a mnogi su sociolozi izravno uključeni u razvijanje feminističke teori je) .

Preostali dio ovog odjel jka istražuje feminističke teorije razlike, teori je nejednakosti i teori je ugnjetavanja, opisujući u svakom posebnom slučaju opće karakteristike pristupa, neke osnovne tvrdnje i varijacije medu pojedinim pristupima, kao i preporuke za mijenjanje stanja. Međut im, ovdje je potrebno uvesti barem dva elementa opreza. Prvo, mnogi teorijski radovi ne mogu se precizno kategorizirati . Stoga je potrebno razgovarati ili ο njihovim bitnim teorijskim naglascima ili barem razlikovati njihove različite teorijske tvrdnje. Drugo, ovdje se radi ο selektivnom prikazu. S obzirom na opseg novijih feminističkih i socioloških radova ο situaciji žena, ovo poglavlje nije cjelovito.

Teorije ο razlikama između rodova Iako je usredotočenje na razlike medu rodovima manje značajan segment suvremenog feminizma, neki utjecajni doprinosi modernoj feminističkoj teori j i prihvaćaju ovaj pristup (Baker Mil ler , 1 9 7 6 . , Bernikow, 1 9 8 0 . ; Gilligan, 1 9 8 2 . ; Kessler i M c K e n n a , 1 9 7 8 . ; Ruddick, 1 9 8 0 . ; Snitow, 1 9 7 9 . ) . U okviru ovog pristupa postoje također i istraživački dokumenti (Masters i Johnson, 1 9 6 6 . ; Hite , 1 9 6 6 . ) s nalazima ο muško/ženskim razlikama koji su bitno utjecali na suvremeno femini

stičko razmišljanje. Također , valja istaći i da veliki dio novije sociološke literature ο aspektima roda uzima razlike u rodovima kao osnovni predmet svog interesa. Ovdje ubrajamo sve one teorijske radove koji su ukotvljeni u bitno institucional

nom, kvazifunkcionalističkom pogledu na društvo (Bernard, 1 9 8 2 . ) , b iosociolo-gijska razmatranja (Rossi, 1 9 7 7 . ; 1 9 7 3 . ) , s imboličko-interakcionistička stajališta (Best, 1 9 8 3 . ; Lever, 1 9 7 8 . ) , fenomenološki radovi (Berger i Kellner, 1 9 6 4 . ; ) i e tnometodološka istraživanja (Garfinkel, 1 9 6 7 . ) . I stvarno, ako ovom bi tnom jezgru osnovnih teorijskih iskaza priključimo i veliku količinu empiri jske sociološke literature u kojoj se danas faktoriziraju varijable "spol" i "rod" kao kl jučne nezavisne varijable, ori jentaci ja na proučavanje razlika među rodovima možda će postati dominantna u sociologiji (Huber, 1 9 7 6 . ; Stacey i T h o m e , 1 9 8 6 . ) .

Osnovna tema u suvremenoj literaturi ο razlikama među rodovima sadržana je u tvrdnji da je unutarnji psihički život žene - u najopćeniti jem smislu - različit od muškog. U svojim osnovnim vrijednostima i interesima (Ruddick, 1 9 8 0 . ) , u svojem vri jednosnom prosuđivanju (Gilligan, 1 9 8 2 . ) , u konstruriranju motiva postignuća (Kaufman i Richardson, 1 9 8 2 . ) , u literarnoj kreativnosti (Gilbert i Gubar , 1 9 7 9 . ) , u svojim seksualnim fantazijama (Hite , 1 9 7 6 . ; Radway, 1 9 8 4 . ; Sni tow, 1 9 8 3 . ) , u svom osjećaju identiteta (Laws i Schwartz, 1 9 7 7 . ) kao i u procesima osviještenosti i individualizacije (Baker Mil ler , 1 9 7 6 . ; Kasper, 1 9 8 6 . ) , žene imaju različitu viziju i doprinos konstrukcij i socijalne stvarnosti. Druga tema konstatira da je sveukupno oblikovanje ženskih odnosa i ženskih iskustava distinktivno. Žene se prema svojim biološkim potomcima odnose drugačije od muškaraca (Rossi, 1 9 7 7 . ; 1 9 8 3 . ) ; dječaci i djevojčice igraju se na različite načine (Best, 1 9 8 3 . ; Lever, 1 9 7 8 . ) ; odrasle se žene međusobno odnose specifično (Bernikow, 1 9 8 0 . ) , kao i prema ženama, kada predstavljaju interes znanstvenog proučavanja na posebne načine (Ascher i dr., 1 9 8 4 . ) . I stvarno, ukupno životno iskustvo žena, od


najranijeg djetinjstva pa sve do starosti, fundamentalno je različito od muškog (Bernard, 1981. ) · Ova kombinaci ja literature ο razlikama u svijesti i životnim iskustvima žena predstavlja jedinstveni odgovor na pitanje "Zašto ο ženama?"

Postavljanje drugog pitanja "Zašto?" identificira osnovne linije varijacija u općem interesu za razlike između rodova. Objašnjenja psiholoških i relacijskih razlika između žena i muškaraca uglavnom se mogu svrstati u tri osnovna tipa: biologijska objašnjenja, institucionalna objašnjenja i najšire oblikovana - soci jalno--psihologijska tumačenja.

B I O L O Š K A O B J A Š N J E N J A R A Z L I K A I Z M E Đ U R O D O V A

Biološka objašnjenja polazišna su točka konzervativnih razmišljanja ο razlikama između rodova. Freud je postavio teori ju ο različitim strukturama ličnosti muškaraca i žena koje potječu od razlika njihovih genitalija i kognitivnih i emocionalnih procesa što započinju kada djeca otkriju ove fiziološke razlike. Suvremeni sociobi-olozi Lionel Tiger i Robin F o x ( 1 9 7 1 . ) tvrde da su varijable "biogramatike" , postavljene u ranom periodu ljudske evolucije, usmjerile žene da se emocionalno vežu uz svoju djecu, a muškarce da se druže s drugim muškarcima. N o , biološki argumenti su također korišteni i u spisima koji se mnogo pohvalnije izražavaju ο feminizmu. Ispitivanje Masters i Johnson ο anatomiji ženske seksualnosti pruža feminističkim teoretičarima osnovne činjenice za ponovno razmišljanje ο c jeloku

pnom pitanju socijalnog oblikovanja seksualnosti, a Alice Rossi ( 1 9 7 9 . ; 1 9 8 3 . ) je posvetila ozbiljnu pažnju proučavanju biologijskih osnovica oblika ponašanja utemeljenih na rodnim razlikama. Rossi povezuje različite biološke funkcije muškaraca i žena s različitim obrascima hormonalnog razvoja t i jekom životnog ciklusa, i nadalje, sa spolno specifičnim varijacijama prema elementima kakvi su, na primjer, osjetljivost na svjetlo i zvuk te na razlike koje postoje između lijeve i desne strane mozga. T e razlike, smatra ona, uklapaju se u različite obrasce igranja u djetinjstvu koje su uočili Carol Gilligan ( 1 9 8 2 . ) , J anet Lever ( 1 9 7 8 . ) i Raphaela Best ( 1 9 8 3 . ) ; sve do poznate ženske "matematičke t jeskobe"; i također očigledne činjenice da su žene više od muškaraca predodređene da se brinu ο djeci i odgoju . Feminizam Rossijeve tvrdi da socio-kulturni obrasci omogućuju svakom rodu da biologijski "date" manjkavosti i muškog i ženskog roda kompenzira procesom soci jalnog učenja no, kao sociobiolog, ona se također zalaže za racionalno priznavanje implikacija biologijskog istraživanja.

I N S T I T U C I O N A L N A O B J A Š N J E N J A R A Z L I K A I Z M E Đ U R O D O V A

Ovaj tip objašnjenja često veoma naglašava distinktivne ženske funkcije trudnoće i brige oko djece. Ženina majčinska odgovornost glavna je determinanta šire spolne podjele rada koja žene općenito vezuje uz njihove funkcije supruge, majke, i kao radnice u domaćinstvu, odnosno u privatnoj sferi doma i obitelji i, prema tome, s nizom životnih iskustava i događaja vrlo različitih od muškarčevih. U tom smislu, žena razvija distinktivne interpretacije osobnih postignuća, distinktivne interese i vrijednosti, karakteristična, ali i nužna umijeća otvorenosti u ophođenju, "poklanjanja pažnje drugima", a posebno mreže odnosa potpomaganja s drugim ženama (majkama, kćerkama, sestrama, prijateljicama) koje, svaka za sebe, imaju posebna mjesta u njihovim životima. Iako neki od institucionalnih teoret ičara razlika između žena i muškaraca prihvaćaju spolnu podjelu rada kao soci jalno


nužnu (Berger i Berger, 1 9 8 3 . ) , drugi su svjesni da odvojene sfere žena i muškaraca mogu biti ugrađene u šire obrasce nejednakosti između rodova (Bernard, 1 9 8 1 . ; Kel ly-Godol , 1 9 8 3 . ) ili čak u ugnjetavanje (Ruddick, 1 9 8 0 . ) . Radovi koje navodimo u ovom odjeljku usredotočuju se na razlike između rodova i na njihove institucionalne kori jene.

S O C I J A L N O - P S I H O L O G I J S K E T E O R I J E R O D A

Soci jalno-psihologi jsko objašnjenje ο rodnim razlikama dvojakog je karaktera: u najširem smislu radi se ο fenomenološkim teori jama i teori jama socijalizacije. Fenomenologi jske teorije (Garfinkel, 1 9 6 7 . ; Kessler, M c K e n n a , 1 9 7 8 . ; Laws i Schwartz, 1 9 7 7 . ) usredotočuju se na duboki utjecaj našeg zdravorazumskog znanja ο svakodnevnoj stvarnosti, koje funkcionira pomoću jednostavnih dihotomnih kategori ja, ili "tipizacija", ο muškosti i ženskosti, ο interakci jskom i konceptual

nom "radu" koji svi č inimo da bi podržali te tipizacije, kao i ο načinima na koje ovaj kolektivni rad determinira svojim definici jama odvojene sfere i psihološke profile žena i muškaraca. Socijalizacijska teori ja (za selektivne bibliografije vidi u Stockard i J o h n s o n , 1 9 8 0 . ; Walum-Richardson, 1 9 8 1 . ) nadopunjava institucionalne analize istražujući iskustva socijalnog učenja koja u najopćenit i jem smislu oblikuje l jude, a posebno malu djecu, za posebne uloge i institucionalne sfere muškosti i ženskosti.

Izuzev konzervativnih, nefeminističke teorije jednostavno tvrde da je razlika između spolova neizbježna i da tu činjenicu treba prihvatiti, a osnovne preporuke ο ženskim situacijama koje proistječu iz teori ja ο razlikama između rodova, grupiraju se oko zahtjeva za respektiranjem. Teoret ičar i razlika obično zahtijevaju da se ženski posebni načini moraju respektirati ne kao razlikovanja od normalnog, nego kao životne alternative muškim načinima te da se javno znanje, akademska zajednica, a i samo oblikovanje socijalnog života, mora prilagoditi i ozbil jno shvatiti ženske načine postojanja. I zaista, na samom kraju najmilitantnijih feminističkih zahtjeva ovog teori jskog pristupa, nalazimo stoljećima stari zahtjev feminizma: onda kada veći dio ženskih načina razmišljanja postane di jelom javnog života, svijet će postati sigurnije i humanije mjesto za sve nas.

Teorije ο nejednakostima između rodova Četiri teme odlikuju teori je ο nejednakosti između rodova. Prvo, muškarci i žene nemaju samo različit društveni položaj , nego su i nejednako locirani u društvu. Određeni je rečeno, žena dobivaju manje materijalnih sredstava, imaju niži socijalni status, manju moć i manje mogućnosti samoaktualizacije od muškaraca koji se nalaze na istom soci jalnom položaju - bez obzira da li se taj položaj osniva na klasi, rasi, zanimanju, etnicitetu, religiji, obrazovanju, nacionalnosti ili nekom drugom soci jalno značajnom činiocu. Drugo, ova nejednakost proistječe iz organizaci je društva, a ne iz neke bitne biološke razlike ili razlika između žena i muškaraca osnovanih na različitim odlikama ličnosti. Treća tema svih teori ja nejednakosti tvrdi da, iako se individualna ljudska bića mogu do izvjesne mjere razlikovati po svojim potenci jal ima i naslijeđu, ne postoji nikakav značajan obrazac prirodne varijacije koj i bi razlikovao spolove. Umjesto toga, sva se ljudska bića odlikuju dubokom potrebom za s lobodom, koja teži samoaktualizaciji , kao i za fundamen-


ta lnom otvorenošću koja ih usmjerava da se prilagode ograničenjima ili pril ikama situacija u koj ima se nalaze. Ako bi se tvrdilo da u tome postoji nejednakost između rodova, tada bi to bilo isto kao kada bi kazali da su žene s obzirom na svoju situaciju manje nadarene od muškaraca u realiziranju zajedničke potrebe muškaraca i žena za samoaktualizaci jom. Četvrto , sve teorije nejednakosti pretpostavljaju da će i žene i muškarci vrlo lako i prirodno prihvatiti egalitarnije socijalne strukture i situacije. Drugim ri ječima, ove teori je samo afirmiraju činjenicu da se opća situacija može promijeniti . Po tome se ove teori je razlikuju od promišl janja teoret ičara ο razlikama između rodova koji prezentiraju sliku soci jalnog života u ko jem su one, bez obzira na njihov uzrok, trajne, prodiru duboko u ličnost, i samo se d je lomično mogu izmijeniti.

Objašnjenja nejednakosti rodova variraju unutar ove uobičajene jezgre interpretaci je. Dvije glavne varijante suvremene feminističke teori je koje pokušavaju objasniti razlike između rodova ο kojima se ovdje raspravlja jesu: l iberalni femini

zam i marksistički feminizam.

L I B E R A L N I F E M I N I Z A M

U suvremenoj feminističkoj teoriji , liberalni je feminizam manje značajan (Bird, 1 9 7 9 . ; Friedan, 1 9 6 3 . ; 1 9 8 1 . ; Janeway, 1 9 8 1 . ; Lipman-Blumen, 1 9 8 5 . ; Treb i l -cot , 1 9 7 3 . ) . Pa ipak, liberalni je feminizam najprošireniji pristup unutar suvremenog ženskog pokreta u Americi : on predstavlja osnovu velikog dijela pisanja ο ženskim kari jerama, ο jednakim obavezama oba roditelja i ο potrebi za uvođenjem školovanja male djece koje se neće temeljiti na spolnim razlikama; on rukovodi mnogim mjerama koje je potaknuo pokret (Gelb i Palley, 1 9 8 2 . ; T inker , 1 9 8 3 . ) , a ugrađen je i u programski dokument jedne od najmoćnij ih ženskih organizaci ja -National Organization for Women ( N O W ) (Nacionalna organizacija žena) . J e d n o stavna komplementarnost l iberalnog feminizma i osnovnih američkih političkih uvjerenja pomaže nam shvatiti popularnost ove varijante feminističke teori je .

Liberalno feministička objašnjenja nejednakosti između rodova započinju tamo gdje teori je ο razlikama prestaju: s identifikacijom spolne podjele rada, s postoja

njem posebnih javnih i privatnih sfera socijalne aktivnosti spolova, s pr imarnošću muškaraca u javnoj , a žena u privatnoj sferi, kao i u sistematskoj socijalizaciji djece kako bi kasnije lako mogla zauzeti uloge i područja aktivnosti prikladne nj ihovim rodnim oznakama. Nasuprot teoretičarima razlike, liberalni feministi ipak ne vide neku posebnu vrijednost privatne sfere, izuzev u tome da možda omogućava emotivnu otvorenost . Osim toga, privatna se sfera sastoji od beskrajno ponavljajućih zahtijevanja, besmislenih, neplaćenih i podcjenjujućih zadataka, povezanih s kućnim poslovima - briga ο djeci i pružanje emocionalnih, praktičnih i seksualnih usluga odraslim muškarcima. Stvarne nagrade u soci jalnom životu - novac, m o ć , status, s loboda, mogućnosti napredovanja i vlastita vrijednost - omogućene su samo u javnom području. Sistem koji ograničava ženi pristup toj sferi, ograničava je zbog odgovornosti privatne sfere, izolirajući je u privatna domaćinstva, a njihove partnere oslobađa bilo kakve podjele svakodnevnih poslova u privatnoj sferi, pa stoga takav sistem proizvodi nejednakosti između rodova.

Zapitani da odrede osnovne snage takvog sistema, liberalni feministi naglašavaju seksizam, ideologiju sličnu rasizmu, koja se dijelom sastoji od predrasuda i diskiminacijskih praksa protiv žena, a dijelom od preuzetih pretpostavljenih stavova ο "prirodnim" razlikama između žena i muškaraca koje odgovaraju n j iho-


vim različitim socijalnim sudbinama. Zbog seksizma, žene su od ranog djetinjstva ograničavane i usmjeravane tako da mogu preuzimati svoje odrasle uloge i u njima, "umanjujući" svoje pune ljudske mogućnosti , pretvarati se u manje inteligentna, ovisna, nesvjesno potištena bića, oblikovana ograničenjima i zahtjevima specificiranim ulogama svoga roda.

Opis umanjivanja punih ljudskih mogućnosti žena preuzet je iz knjige Jessie Bernard The Future of Marriage, 1982., (Budućnost braka). Bernard je sociologi-nja koja piše ο problemima roda još od 1 9 4 0 . godine, mnogo prije no što su taj problem kao značajan uopće sociolozi uočili . Knjiga The Future of Marriage možda je njena najpoznatija knjiga ο ovoj temi. Suprotno od glavnog ti jeka institucionalno utemeljene i empirijski ori jentirane sociologi je , J . Bernard nudi sociolozima prikaz i razoran opis institucije braka. Brak je i s todobno i kulturni sistem vjerovanja i ideala, i institucionalni ustroj uloga i normi, te kompleks interakcijskih iskustava žena i muškaraca kao pojedinaca. S kulturnog aspekta, brak je idealiziran kao sudbina i glavni povod ispunjenja žena; spoj blažene ljubavi za dom, odgovornosti i ograničenja za muškarce; a u američkom društvu kao cjelini, brak je u osnovi egalitarno udruženje muža i žene. Inst i tucionalno, brak ojačava ulogu muža s autoritetom i s lobodom, i svakako s muževljevom obavezom da djeluje izvan okvira doma; brak kombinira ideju muškog autoriteta sa seksualnom nadmoći i muškom snagom; on određuje ženama da budu podložne, ovisne, "ispražnjene" i u biti ori jentirane k aktivnostima i dužnostima izoliranog domaćinstva.

Zapravo, u svakom institucionalnom braku iskustveno postoje dva tipa braka: muški brak u ko jem on misli da je ograničen, stiješnjen, dok zapravo uživa sve o n o što norme određuju - autoritet, neovisnost i pravo na kućni, emocionalni i seksualni servis njegove žene; kao i ženski brak, u kojem ona afirmira kulturno vjerovanje ο ispunjenju, dok zapravo iskustveno doživljava normativno ustanov

ljenu bespomoćnost i ovisnost, obavezu osiguravanja kućne, emocionalne , seksualne usluge, kao i postupno "umanjivanje" nezavisnosti mlade osobe, kakva je bila prije udaje. Rezultat svega toga može se naći u podacima koj ima se mjeri razina ljudskog stresa: udate žene, neovisno ο tome koliko bile zadovoljne, i neoženjeni muškarci , neovisno ο tome što misle ο svojoj slobodi, na različitim izmjerama indikatora stresa zauzimaju najviša mjesta, uključujući lupanje srca, nesvjestice, glavobolje, grozničavost, noćne more , nesanicu i strahove od nervnih s lomova; neudate žene, bez obzira kakvu socijalnu stigmu morale podnositi , kao i oženjeni muškarci , na indikatorima stresa zauzimaju vrlo niska mjesta. Stoga je brak dobar za muškarce, a loš za žene i takva će se situacija i nadalje zadržati sve dotle dok se parovi ne osjete dovol jno slobodnima da prevladaju institucionalna ograničenja i ne dogovore se ο tipu braka koji najbolje odgovara njihovim individualnim osobinama i karakteristikama l ičnosti.

Z a liberalne feministe, američko društvo, utemel jeno na ustavno garantiranim institucijama i pravima, omogućava više individualne slobode i jednakosti negoli mnoga druga društva. Pa čak i tu, jednake su mogućnosti ograničene rasizmom i seksizmom. Ovi sistemi vjerovanja su nefunkcionalna naslijeđa iz ranijih vremena, koje podržavaju samo tradicija, konvencije i neutemeljene predrasude. Seksizam, kao i rasizam, tjeraju muškarce i žene u rigidne karakterološke kalupe ponašanja, onemogućavaju zajednici puno iskorištavanje raspona postojećih talenata društva, umanjuju ulogu žena, konstantno negiraju naše najvrjednije postavke ο i individu-


JESSIE BERNARD: biografska skica

Život i rad Jessie Bernard odlikuje izvanredna sposobnost za osobni samostalan i kontinuiran razvoj: ona se stalno kretala prema novim intelektualnim područjima, napuštajući prethodna stajališta.* Ovaj proces opisala je u članku "My Four Revolutions: An Autobiographical History of the ASA", 1974., ("Moje četiri revolucije: autobiografska povijest Američkog sociološkog udruženja"). U tom članku, kao i u svom tekućem radu ο svojoj posljednjoj revoluciji, J. Bernard govori kao ο kretanju prema suvremenom femi

nizmu ili prema onome što će konačno i sama nazvati "feminističko prosvjetiteljstvo" (Bernard, u tisku). Prateći njeno uključivanje u feminističko prosvjetiteljstvo, moći ćemo saznati mnogo toga iz povijesti učešća žena u američkoj sociologiji dvadesetog stoljeća.

J. Bernard je rođena kao Jessie Ravitch, 8. lipnja 1903. u Minneapolisu. Od svoje imigrantske židovske obitelji odvaja se u dobi od 17 godina kada odlazi na Sveučilište u Minnesoti. Na tom Sveučilištu ona ne samo da se osamostaljuje od svoje prve imigrantske sredine, nego se, što je još značajnije, priključuje nastojanjima za utemeljenjem sociologije kao potpuno priznate profesije u okvirima američkog sveučilišnog sistema. Studirala je sa Sorokinom, koji će na Sveučilištu Harvard utemeljiti sociologiju, kao i sa L. L. Bernardom, koji će biti značajan za utemeljenje časopisa American Sociological Review (Američka sociološka revija). Jessie Ravitch je bila Bernardov asistent četiri godine i za njega se udala 1925. Njen rad s Bernardom dao joj je temelje u pozitivističkoj sociologiji kao znanosti, što će utjecati na njen kasniji rad, kao i na njenu sposobnost da se uspješno bavi i kvantitativnim istraživanjima koja će se postupno pretvoriti u kvalitativne i kritičke analize.

J. Bernard se sa svojim suprugom selila kako je mijenjao mjesta svojih akademskih namještenja. Stupanj doktora znanosti sociologije postigla je na Washington University u St. Louisu 1935. Polovicom 1940-ih godina, Bernardovi su na Pennsylvania State University, a Jessie je na vrhuncu svojih pozitivističkih interesa.

Odvraćanje Jessie Bernard od pozitivizma dolazi kao odgovor na događaje koji su se zbili u Drugom svjetskom ratu. Nacistički holokaust potpuno gasi njenu vjeru u sposobnost znanosti da otkrije i pomogne izgradnji pravednog svijeta, a ta je spoznaje usmjerava da ponovno preispita svoje imigrantske židovske korijene. Ova iskustva povećavaju njenu osjetljivost prema socijalnom kontekstu cjelokupnog znanja, iako će se sporo usmjeriti prema feminističkim stajalištima.

Početak njene samostalne akademske karijere na Državnom Sveučilištu Pennsylvania, polovicom 1940-ih godina, podudara se s počecima njenog prekida s pozitiviz-mom. Njen je muž umro 1951., no Jessie je ostala na istom Sveučilištu sve do 1960. godine, predavajući, pišući i brinući se ο troje djece. Tijekom ranih 1960-ih godina, ona putuje između Washingtona, D.C., i Sveučilišta u Pennsylvaniji i konačno se povlači iz akademskog života da bi sve svoje slobodno vrijeme posvetila pisanju i istraživanju.

* Ova biografska skica u velikoj se mjeri oslanja na radove Lipman-Blumen (1978.) i Bernard (1974.).


Sredinom 1960-ih godina nastanjuje se u Washingtonu, D.C., iako i nadalje ostaje umirovljeni profesor na Državnom Sveučilištu u Pennsylvaniji. Tako se tijekom dvije decenije od završetka Drugog svjetskog rata oblikuje novi tip života Jessie Bernard -život u kojem potvrđuje svoj profesionalni identitet neovisan ο suprugu i tadašnjim konvencionalnim sveučilišnim zamkama, i kada započinje sve više javno odbacivati sociologiju kao pozitivističku znanost.

Međutim, najdramatičniji period njenog razvoja odvija se nakon 1964. godine. Ova je činjenica vrlo bitna s obzirom na kvantitet i kvalitet njene produktivnosti kao i zbog onoga ο čemu i sama govori tumačeći obrasce karijera ženskih života. Tijekom ovog perioda, Bernard je objavila dvanaest knjiga i velik broj članaka, održala niz javnih predavanja, predstavljajući na taj način samu sebe kao jednu od glavnih interpretatorica sociologije roda. Uspon njene osobne karijere označen je karakterističnim promjenama - sazrijevanjem i prerastanjem. Stoga, ona otklanja tradicionalne rukovodeće uloge kakva je, na primjer, bila pozicija predsjednice udruženja ASA (Američko sociološko udruženje) da bi više vremena mogla posvetiti istraživanju i pisanju, kao i sve većem uključivanju u ženski pokret. Također, ponovno je preradila svoja rana djela ο obitelji i rodovima, usmjeravajući se sve više prema feminističkim interpretacijama.

Interesi Bernardove za ženske sudbine ilustriraju njenu sposobnost da ponovno promisli temeljne ideje u okviru novih intelektualnih konteksta. Proučavala je i pisala ο ženskim životima još od ranih 1930ih godina. Njeni glavni radovi uključuju: American Family Behavior, 1942., (Ponašanje američke obitelji), Marriage and Family Among Negroes, 1956., (Ženidba i obitelj među Crncima), Remarriage: A Study of Marriage, 1957., (Ponovna ženidba: studija ο ženidbi), Academic Women, 1964., (Žene na sveučilištu), The Sex Game: Communication Between the Sexes, 1968., (Igre spo-la:komunikacija između spolova), Women and the Public Interest: An Essay on Policy and Protest, 1971., (Žene i javni interes: esej ο politici i protestu), The Future of Motherhood, 1974., (Budućnost majčinstva), Women, Wives, Mothers: Values and Options, 1975., (Žene, udate žene, majke: vrijednosti i izbori), The Female World, 1980., (Svijet žena), The Future of Marriage, 1982., (Budućnost ženidbe), The Female World in a Global Perspective, 1987., (Ženski svijet u globalnoj perspektivi), i The Feminist Enlightenment (Žensko prosvjetiteljstvo, u tisku).

Ove radove odlikuju četiri osnovne kvalitete. Prvi - autorica konzistentno dovodi u sklad podatke ο makrorazini sa zaključcima ο mikrointerakciji i subjektivnim iskustvima. Drugo sve više uviđa značaj subjektivnog iskustva u utemeljivanju makrosocijalnih struktura. Treće - kroz očigledan rast druge teorijske orijentacije, autorica sve više naglašava socijalni kontekst znanja i metodološku nužnost proučavanja života nevidljivih grupa u i od njih samih, ne samo zbog komparacije s dominantnim patrijarhalnim tipom istraživanja. Četvrto - ona polazi od oblikovanja svoje znatiželje ο ženskim životima iz tradicionalnog konteksta sociologije obitelji kroz oblikovanje usredotočeno na sociologiju roda prema kritičkom i feminističkom poimanju i raspravi.

J. Bernard su tijekom karijere dodijeljena mnoga priznanja, a možda je polučila najveće priznanje time što je nekoliko nagrada nazvano po njoj - nagrade ustanovljene, kako to kaže Lipman-Blumen, da obilježe "one koji su, kao i sama Jessie Bernard, intelektualno, profesionalno i ljudski pridonijeli svijetu znanstvenog izučavanja feminizma" (Lipman-Blumen, 1978.:55).


alnoj vrijednosti i slobodi. Zbog svega ovoga, smatraju liberalni feministi , suvremeno američko društvo mora se izmijeniti kako bi se isključio seksizam, a tada će većina stanovništva biti tol iko obrazovana da će priznati utemeljenost feminističke krit ike.

Liberalni feministi predlažu sljedeće strategije za eliminiranje nejednakosti između rodova: mobilizaciju za korištenje postojećih političkih i legalnih kanala za promjenu; jednake ekonomske mogućnost i ; promjene u obitel j i , školi i porukama masovnih medija tako da javnost više neće biti socijalizirana prikazivanjem rigidno određenih seksualnih uloga; također, i napore koje moraju poduzeti sve osobe da se suprotstave seksizmu s kojim se suočavaju u svom svakodnevnom životu. Z a liberalne feministkinje idealni raspored rodova je onaj u ko jem svaka osoba sama odabire svoj životni stil, podesniji za nju ili njega, no tako da takav odabir bude prihvaćen i respektiran, bio to stil ponašanja kućedomaćice ili kuće-domaćina, neudate žene koja ostvaruje karijeru ili stil života obitel j i s dva prihoda, s d jecom ili bez njih, stil života u heteroseksualnoj ili homoseksualnoj zajednici. Liberalne feministkinje smatraju da spomenuti ideal ojačava praksu slobode i jednakosti , koja je ključna za kulturne ideale Amerike. Liberalni feminizam je konzistentan s dominantnim američkim etosom zbog prihvaćanja američkih institucija i kulture, zbog svoje reformističke orijentacije i poštivanja vri jednosti individualizma, izbora, slobode i jednakih mogućnosti za sve.

M A R K S I S T I Č K I F E M I N I Z A M

Marksizam je jedna od najelaboriranijih teori ja socijalnog ugnjetavanja. Ova se ori jentaci ja, započeta s M a r x o m i Engelsom i nastavljena korpusom djela neomar-ksističke literature, razvila kao teori ja socijalnog klasnog ugnjetavanja, usredotočujući se posebno na podčinjavanje radnika u interesu vladajuće klase kao i na prodornost i klasne dominaci je , represije i konflikta u oblikovanju unutarnjih i međunarodnih društvenih odnosa. Marksistički feminizam ujedinjuje i M a r x o v u analizu klase i feministički socijalni protest. Pa ipak, ovo objedinjavanje nije dovelo do stvaranja neke utemeljenije teorije represije, nego do više objedinjava-jućih tvrdnji ο nejednakosti ; preciznije rečeno, ο nejednakosti između r o d o v a . 7

Osnovu ove teori je postavili su M a r x i Engels.

M A R X I E N G E L S . M a r x i Engels svoje su glavne interese usmjerili na soci jalno klasno ugnjetavanje, no često su svoju pažnju posvetili i r o d n o m ugnjetavanju. Nj ihovo najpoznati je istraživanje ovog problema predstavljeno je u knjizi Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države koju je napisao i objavio Engels 1 8 8 4 . , koristeći se iscrpnim bil ješkama što ih je M a r x pisao u godinama koje su prethodile njegovoj smrti 1 8 8 3 . (Barrett, 1 9 8 4 . ) . Osnovne postavke ove knjige jesu:

1 . Podčinjavanje žena nije posljedica njenih bioloških karakteristika, koje su nesumnjivo nepromjenjive, nego proistječu iz soci jalnog ustroja društva koji ima sasvim prepoznatlj ivu povijest, ustroja koji bez ikakve sumnje može biti izmijenjen. (Sam ovaj zahtjev, u kontekstu nazora 19 . stol jeća ο ženama, predstavlja knjigu Porijeklo... kao feministički tekst.)

Ovu su teoriju u posljednje vrijeme razradili Benston, 1970. ; fames i Dalla Costa, 1973 . ; Kuhn i Wölpe, 1978. ; Mitchell, 1975. ; Reed, 1970. ; Rowbotham, 1973 . ; Vogel, 1984 . ; Zaretsky, 1976.


2 . Osnovica ženine subordinacije leži u familiji, instituciji ko ja svoje pori jeklo vuče od latinske riječi koja označava slugu, budući da je obitel j , i u o n o m obliku u ko jem postoji u kompleksnim društvima, u najvećem broju slučajeva sistem dominirajućih i subordinirajućih uloga. Osnovne karakteristike obitel j i u zapadnim društvima jesu da se ona okuplja oko jednog para i njihovih potomaka koji su najčešće udruženi u jedno domaćinstvo; ona je patril inear-na jer se podri jetlo i karakteristike potomaka slijede po muškoj liniji, patri jarhalna jer autoritet leži u rukama kućedomaćina; ona je i monogamna, barem primjenom pravila da udata žena ima seksualne odnose samo sa svojim suprugom. Dvostruki standardi dopuštaju, međutim, muškarcima daleko veću seksualnu slobodu. U okviru institucije obitel j i , posebno u obitel j ima srednje klase u koj ima žena nema nikakvog posla izvan kuće, a ni ekonomsku neovisnost, žene su zapravo vlasništvo ili predmeti posjedovanja svojih muževa.

3 . Društvo opravdava takav obiteljski sistem tvrdeći da je on temel jna institucija svih društava. T o je , međutim, lažna tvrdnja, ο čemu svjedoče mnogi antropološki i arheološki nalazi. T i j ekom većeg dijela ljudske prethistori je, obitel j ska struktura ovog tipa nije postojala. Umjesto toga, ljudi su bili povezani u šire srodstvene veze, rodove, koji su bili široka udruženja ljudi krvnog srodstva. Takve su veze, štoviše, bile uspostavljene pomoću ženske linije, budući da je direktnu krvnu vezu za nekoga bilo lakše ustanoviti preko majke, negoli dokazati vezu s ocem - rod je bio , zapravo, matril inearan. T a k v o je društvo također bilo i matri jarhalno, sa značajnom moći koja je bila u ženskim rukama, a one su u tim primitivnim i sakupljačkim društvima imale neovisnu i krucijalnu ekonomsku funkciju kao sakupl jačke , prerađivačke , pospre-mačice i razdjeljivačice osnovnih sirovina. T a se snaga očitovala preko postojanja kooperativnih zajedničkih životnih aranžmana, upotrebe roba, podizanja djece i donošenja odluka, kao i kroz slobodan i neograničen izbor ljubavi i seksualnih partnera - i žena i muškaraca. Ovakav tip društva koje M a r x i Engels na različitim mjestima nazivaju i opisuju kao primitivni komunizam, povezan je u knjizi Porijeklo... sa slobodnim i moćnim soci jalnim statusom žena.

4 . Ekonomski činioci , a posebno zamjena lovačko-sakupljačkog tipa društva uzgajivačkim društvima koja se sve više osnivaju na hortikulturi i pol joprivrednoj ekonomij i , razaraju ovaj tip socijalnog sistema ustrojstva rodova dovodeći do onoga što Engels naziva "historijskim porazom ženskog spola" (Engels i M a r x , 1 8 8 4 . : 8 7 ) . T a je promjena dovela do nastanka vlasništva, odnosno do ideje, ali i stvarnosti za neke članove grupe, koji su tvrdili da osnovni ekonomski resursi proizvodnje pripadaju njima. Takve su zahtjeve postavili muškarci , a njihova im je pokretl j ivost, snaga i monopol nad određenim oruđima omogućila ekonomsku prevlast. S tim promjenama, muškarci su također, kao posjednici vlasništva, razvili povećanu potrebu za poslušnom radnom snagom, za slugama, zarobljenicima, za ženama-suprugama, za djecom, i za nasljednicima koji će poslužiti kao sredstvo čuvanja i nasljeđivanja vlasništva. T a k o su se pojavile prve familiae, gospodari i njegovi robovi -sluge, žene-sluge, djeca-sluge, odnosno socijalna jedinica društva u ko jo j je gospodar mogao snažno braniti pravo samo svojeg seksualnog pristupa svo-


jim ženama i t ime osiguravati sigurnost svojih nasljednika. Sinovi su također podržavali taj sistem seksualne kontrole budući da će na taj način vlasništvo ostati nj ima.

5 . Poslije toga, eksploatacija rada razvila se u sve kompleksnije strukture dominaci je, naročito u klasne odnose ; stvoren je politički poredak da bi sačuvao sve ovakve sisteme dominaci je ; a sama se obitel j razvila sukladno histori jskim transformaci jama ekonomije i sistema vlasništva u jednu ukori jenjenu i zavisnu instituciju, odražavajući sve više golemu nepravdu polit ičke ekonomi je , stalno pojačavajući subordinaciju žena. Samo pomoću ukidanja prava na vlasništvo u nadolazećoj komunističkoj revoluciji žene će postići slobodu socijalne, polit ičke, ekonomske i osobne akcije.

Knjigu Porijeklo... dovodili su u pitanje antropolozi i arheolozi zbog nedokaza-nosti tvrdnji, ali i feministi koji su tvrdili da se iznesenim postavkama nisu objasnile sve kompleksnosti ženskog ugnjetavanja. Međutim, samo isticanje tvrdnje da su sve žene ugnjetene, analizirajući proces u kojem tu ugnjetenost podržava obitel j , institucija koju su najmoćnij i sektori društva držali gotovo svetom, kao i zbog ukazivanje na razgranjivanje subordinacije ženskog ekonomskog i spolnog statusa, knjiga Porijeklo... predstavlja moćnu sociološku teori ju ο nejednakosti rodova koja je u oštrom kontrastu spram Parsonsovog osnovnog ti jeka sociološke teori je .

S U V R E M E N I M A R K S I S T I Č K I F E M I N I Z A M . Suvremeni marksistički feministi ugrađuju odnose rodova unutar fundamentalnih struktura klasnog sistema, a posebno unutar strukture suvremenog kapitalističkog klasnog sistema. S ovog povlaštenog teori jskog polazišta, karakteristike svakog osobnog životnog iskustva prvenstveno su odraz njene ili njegove klasne pozicije, a tek zatim njenog ili njegovog roda. Žene bitno različitog klasnog pori jekla imaju manje zajedničkih životnih iskustava negoli žene nekog drugog klasnog porijekla s muškarcima njihove klase. N a primjer, i u svojim klasno determiniranim iskustvima i interesima, bogate žene, pripadnice više klase, suprotstavljene su ženi plavog ovratnika ili s iromašnoj ženi, ženi ο kojo j brine socijalna država, no one ipak dijele slična iskustva i interese s bogatim muškarcima - pripadnicima više klase. Marksist ički feministi stoga priznaju da se unutar bilo koje klase žene nalaze u manje povol jnoj poziciji negoli muškarci u svojim pristupima materi jalnim dobrima, moći , statusu i mogućnost ima za samoaktualizaci jom. Uzroci ove nejednakosti leže u organizaciji samog kapitalizma.

Ugradenost nejednakosti rodova u klasnom sistemu može se naj jednostavnije i najoštri je vidjeti na primjeru dominantne klase suvremenog kapitalizma - buržoazije. Muškarci , pripadnici ove klase, posjeduju proizvodna i organizacijska sredstva za industrijsku proizvodnju, za naprednu poljoprivredu, za nacionalnu i međunarodnu trgovinu. Žene , pripadnice iste klase, ne posjeduju vlasništvo, ali same predstavljaju vlasništvo kao udate žene i nalaze se zapravo u posjedu muškaraca buržoaske klase, koji dobro razumiju najdublju razinu umjetnosti posjedovanja. Buržujske žene zapravo su atraktivna i distinktivna roba koja je u neprekidn o m procesu razmjene između muškaraca (Rubin, 1 9 7 5 . ) , a često su i sredstva osiguravanja vlasničkih saveza medu muškarcima. Buržujske žene rađaju i obrazuju sinove koji će kasnije nasljediti soci jalno-ekonomske posjede svojih očeva.


Buržujska žena također pruža i emocionalne , socijalne i seksualne usluge muškarcima svoje klase. Zbog svega toga, one bivaju nagrađene odgovarajućim luksuznim životnim stilom. Buržujske žene su, da upotri jebimo izraz Rose Luxemburg, "paraziti parazita" (Luxemburg, 1 9 7 1 . : 2 2 0 ; citirano u M a c K i n n o n , 1 9 8 2 . : 7 ) .

Nejednakost i između rodova u plaćama pojedinih klasa također su funkcionalne , pa stoga i podržavane od kapitalizma. Žene kao radnice, zbog svoga nižeg socijalnog statusa, mnogo su slabije plaćene, a zbog marginaliziranosti svoga položaja u plaćama teže se sindikalno udružuju. Zato služe kao neotporan izvor profita za vladajuću klasu. Štoviše, marginaliziranost žena u plaćama čini ih značajnim dijelom rezervne radne snage koja, kao izvor alternativne radne snage, djeluje kao prijetnja i kočnica ujedinjavanju muških zahtijeva za višim plaćama. Kao kućanice, žene i majke, one mimo svoje volje nadalje podržavaju proces buržoaskog stjecanja profita kao potrošači pomagala i usluga u svojim domaćinstvima, ali i kao neplaćene njegovateljice koje potpomažu i krivo predstavljaju stvarnu cijenu reprodukci je i održavanja radne snage (Gardiner, 1 9 7 5 . ) . K o n a č n o , ali za marksiste manje značajno, onaj koji zarađuje omogućuje svojoj supruzi minimalno iskustvo osobne moći , što je kompenzaci ja za njenu stvarnu bespomoćnost u društvu. One su, rečeno drugim ri ječima, "robovi robova" (MacKinnon , 1 9 8 2 . : 8 . ) .

Žene su također u ne jednakom položaju prema muškarcima ne zbog postojanja nekog izravnog konflikta interesa dvaju rodova, nego zbog djelovanja klasnog ugnjetavanja, čemu doprinose nejednakosti u vlasništvu, eksploataci ja rada i alijenaci ja. Činjenica da su unutar bilo koje klase žene u nepovol jni jem položaju negoli muškarci , a ne obratno, izgleda da za marksistički feminizam nema nikakvog izravnog strukturalnog uzroka. T o proistječe, a to podržava i l iberalni feminizam, iz ti jeka historijskog razvoja nastalog kolapsom primitivnog komunizma koji je opisao Engels . Dosl jedno tome, rješenje nejednakosti između rodova leži u uništenju klasnog ugnjetavanja. O n o će doći kroz revolucionarnu akciju ujedinjene klase najamnih radnika - žena i muškaraca. Bilo kakva posebna mobilizaci ja žena protiv muškaraca je kontrarevolucionarna, budući da time razjedinjuje potenci jalno revolucionarnu radničku klasu. Revoluci ja radničke klase koja će razoriti klasni sistem i tako osigurati ekonomska dobra svim članovima zajednice, oslobodit će također i društvo od nusprodukata klasne eksploatacije - nejednakosti rodova.

Teorije ο ugnjetavanju roda Sve teori je ο ugnjetavanju roda opisuju situaciju žena kao posljedicu izravnih

odnosa moći između muškaraca i žena, u koj ima muškarci , koji imaju bitne i konkretne interese kontroliranja, iskorištavanja, podvrgavanja i ugnjetavanja žena, učinkovito ostvaruju te interese. Ženske se situacije, prema takvim teoret ičar-kama, najbolje mogu opisati kao situacije iskorištavanja, kontroliranja, podvrgnu-tosti i ugnjetenosti od muškaraca. Obrazac ugnjetavanja ugrađen je u najdublje i najprodorni je oblike organizacije društva, a provodi se pomoću osnovne strukture dominaci je , obično nazvane patrijarhatom. Patrijarhat nije slučajna ili drugostepe-na posl jedica neke druge cjeline činilaca - bili oni biologijske, socijalizacijske ili pak spolne uloge, ili klasni sistem uopće. O n je primarni oblik strukture moći koju podržava snažna promišl jena namjera. I zaista, za većinu teoretičara ugnjetavanja, razlike rodova i nejednakost između rodova sporedni su proizvodi patri jarhata.


D o k se većina ranijih feminističkih teoretičara usredotočuje na aspekte nejednakosti rodova, izvornost suvremene feminističke teori je proizlazi iz širine i intenziteta izučavanja ugnjetavanja (Jaggar, 1983 . ) · M o ž d a je pošteno reći i to da većina suvremenih feminističkih teoretičara pripada teori jama ugnjetavanja te da se sigurno najbogati j i i najinovativniji teorijski razvoj u okviru suvremenog feminizma odvija baš u ovoj skupini teoretičara. Teori jski radovi ο ugnjetavanju roda čine onaj oštar rub, dinamičku i ekspanzivnu granicu suvremene feminističke teori je . Ipak, nasuprot tome, kako ćemo vidjeti, samo je nekol iko sociologa izradilo značajnije priloge ovoj literaturi, pa je očigledno da sociologe koji se bave problemima roda, teori je ugnjetavanja nisu, kao cjelinu, privukle. M o ž d a je upravo ta divergencija medu sociolozima različitih teorijskih ori jentaci ja u proučavanju situacija žena - jednih koji podržavaju teorije razlike i teori je nejednakosti , i feminističkih teoret ičara koji podržavaju teori je ugnjetavanja - ona koja može objasniti neslaganja između dviju struja ο tome da li je sociologijska teori ja ozbil jno uzela u obzir implikacije pitanja koje su potaknuli feministički znanstvenici.

U nastavku ćemo razmotriti tri osnovne varijante feminističke teori je koje se sve usredotočuju na ugnjetavanje, no koje se bitno razlikuju u tumačenju ugnjetavanja. T e teori je su psihoanalitički feminizam, radikalni feminizam i socijalistički feminizam.

PSIHOANALITIČKA FEMINISTIČKA T E O R I J A

Suvremeni psihoanalitički feministi pokušavaju objasniti kategori ju patri jarhata koristeći se Freudovim teori jama i teori jama njegovih intelektualnih nastavljača (al-Hibri , 1 9 8 1 . ; Chodorow, 1 9 7 8 . ; Dinnerstein, 1 9 7 6 . ; Kittay, 1 9 8 3 . ) . Ove teori je , najšire govoreći , usredotočuju se na emocionalnu dinamiku ličnosti -emoci je koje su često duboko skrivene u podsvjesnim područj ima psihe ili u nesvjesnom; one također upozoravaju na značenje faze dojenčeta i ranog djetinjstva u nastajanju ovih emoci ja . Međut im, pokušavajući upotri jebiti Freudove teori je , feministi moraju poduzeti bitno preradivanje njegovih zaključaka. Sam je Freud bio notorno patrijarhalan. O n je priznavao postojanje rodnih razlika i rodne nejednakosti , no ne i rodno ugnjetavanje. Z a njega su žene bića drugog reda zbog karakteristika njihove osnovne psihičke prirode koja im pripravlja drugačiji tip života od života muškaraca. Feminističke teoretičarke trebaju stoga samo slijediti usmjerenja implicirana u Freudove teori je , a istodobno odbacivati njegove specifične zaključke ο ljudskim rodovima.

Psihoanalitički feministi upotrebljavaju specifičan model patri jarhata. Kao i drugi teoretičari ugnjetavanja, ovi teoretičari shvaćaju patri jarhat kao univerzalni sistem u ko jem muškarci podvrgavaju žene, kao organizacijski prodoran sistem, koji istrajava u vremenu i prostoru i tri jumfalno se održava usprkos povremenim izazovima. O n o , što je za psihoanalitički feminizam svakako specif ično, jest tvrdnja da upravo taj sistem objedinjuje sve muškarce koji , u svojim u svakodnevnim aktivnostima, kontinuirano i pril ježno rade da ga stvore i održe. Žene mu se samo povremeno opiru, no mnogo se češće podvrgavaju tom sistemu ili rade na vlastitoj subordinacij i . Zagonetka koju psihoanalitički feministi pokušavaju odgonetnuti je odgovor na pitanje zašto muškarci uvijek raspolažu golemom, neprestanom energi jom ko jom osiguravaju patrijarhat, a zašto im se žene ne suprotstave sl ičnom energi jom.


Tragajući za rješenjem ove zagonetke, spomenuti teoretičari ne daju prednost objašnjenju da su kognitivni proračuni praktičkih koristi za muškarce dovol jan razlog koji bi mogao opravdati patrijarhat. Spoznajna mobilizaci ja nije dovoljan povod za ogromnu energiju koju muškarci investiraju u održavanje patri jarhata, budući da u svjetlu mogućnosti raspravljanja drugačijeg prosuđivanja - muškarci nisu i ne moraju biti sigurni da patrijarhat za njih ima neograničenu vri jednost. Štoviše, argument utemeljen u kognitivnom postignuću koristol jublja, mogao bi tvrditi da će se žene vrlo energično suprotstaviti patri jarhatu. Umjesto toga, ove teori je , utemel jene u razmišljanjima frojdovaca, spomenute aspekte psihe tumače na sljedeći način - u ljudskoj psihi postoji zona emoci ja , zona djelomično priznatih ili nepriznatih želja i strahova, kao i zona neuroza i patologije. Ovdje se nalazi klinički dokazan izvor ogromne energije i slabosti koje izviru iz dubokih psihičkih struktura, tol iko dubokih da se ne daju prepoznati ili nadgledati individualnom sviješću. U potrazi za energičnom potporom patri jarhatu, psihoanalitički feministi identificiraju dva moguća objašnjenja muške dominaci je nad ženama: strah od smrti i socio-emotivni okoliš u kojem se oblikuje ličnost malog djeteta.

Prema psihoanalit ičkoj teoriji , strah od smrti, strah od definitivnog prestanka postojanja neke osobe, uvijek je i svagdje prisutan kao jedna od egzistencijalnih činjenica u životu svake osobe, s kojom se ona povremeno susreće i pri tome doživljava užas. Feministički teoretičari koji razmatraju tu temu drže da su žene, budući da su neposredno i duboko uključene u stvaranje i njegovanje novog života, mnogo manje od muškaraca zastrašene spoznajom ο vlastitoj smrtnosti (alHibri , 1 9 8 2 . ; Dinnerstein, 1 9 7 6 . ) . Muškarci , međutim, na spoznaju ο neminovnosti vlastitog nestanka odgovaraju dubokim strahom, prihvaćajući razne sisteme obrane koji svi vode dominacij i nad ženama. Muškarce t jera želja za stvaranjem stvari koje će ih nadživjeti - umjetničkih djela i arhitekture, bogatstva i oružja, znanosti i religije. Sve ove tvorevine postaju izvorima pomoću kojih muškarci mogu dominirati ženama (kao i jedan nad drugim). Muškarce također dijelom usmjerava i l jubomora na žensku reproduktivnu ulogu, nastala di jelom zbog njihove pasionirane želje za besmrtnošću, zbog čega podižu potomke p o m o ću kojih žele kontrolirati i sam proces reprodukci je. Oni traže vlasništvo nad ženama, teže kontrolirati ženska tijela, i zahtijevaju pravo pomoću normi legitimnosti i očinstvo na proizvode svojih tijela - svoju djecu. K o n a č n o , gonjeni strahom od smrti, muškarci se žele odvojiti od svega onoga što ih podsjeća na njihova smrtna ti jela: od rođenja, prirode, seksualnosti, svojih vlastitih tijela i prirodnih funkcija, ali i od žena, čija ih povezanost sa svime što smo upravo nabrojil i čini s imbolom svega spomenutoga. Sve navedene aspekte postojanja treba negirati , potisnuti i kontrolirati , budući da se muškarci stalno teže odvojit i , negirati, i tako potisnuti vlastitu smrtnost. A žene, koje simboliziraju sve navedene zabranjene aspekte, također moraju biti tretirane kao Drugo: nešto čega se treba plašiti, što valja izbjegavati i što treba kontrolirati .

Druga osnovna tema u psihoanalit ičkom feminizmu usredotočuje se na razvoj u ranom djetinjstvu i na činjenicu da u svim društvima dojenčad i mala djeca proživljavaju svoje najranije i najhitnije faze razvoja u bliskoj i neprekidnoj povezanosti sa ženom, majkom ili majč inom zamjenom (Chodorow, 1 9 7 8 . ; Dinnerstein, 1 9 7 6 . ) . Do jenčad i mala djeca dosta dugo vremena ne mogu koristiti jezik kao sredstvo komunikaci je i razumijevanja, te stoga sve osobe svoje najranije faze osobnog razvoja proživljavaju kao neprekinuto izbijanje primitivnih emoci ja :


straha, ljubavi, mržnje, zadovoljstva, bijesa, osjećaja gubitka i ispoljavanja želja. Emocionalne posljedice ovih ranih iskustava trajno se zadržavaju u ličnosti pojedinca kao snažne, no često nesvjesne "osjećajne uspomene".

U tim proživljenim reziduama najvažnija je cjelina duboko ambivalentnih osjećaja prema ženi/majci/njegovateljici: potreba, ovisnost, l jubav, posesivnost, ali i strah i bijes, zbog njene mogućnosti da ograniči nečiju želju. Od no s djece prema ocu/muškarcu mnogo je povremenij i , od drugostepene je važnosti i emocionalno pitomiji . O d samog početka, muško dijete, rastući u kulturi koja pozitivno vrednuje muškost i umanjuje važnost ženskog, postajući sve više svjesno svog osobnog muškog identiteta, postiže vrlo brzo i potpuno odvajanje od identiteta žene/majke. U odrasloj dobi, proživljeni emocionalni razvoj u ranom djetinjstvu prema ženama - potreba, l jubav, mržnja, posesivnost - opskrbljuje energi jom muškarčev zahtjev za posjedovanjem vlastite žene koja će priznati njegove emocionalne potrebe, a istovremeno biti ovisna ο njemu i od njega kontrol irana. Žensko dijete, razvijajući iste osjećaje prema ženi/majci, otkriva svoj vlastiti ženski identitet u kulturi koja obezvređuje žene. O n a odrasta duboko nesigurna u samu sebe i prema ženi/majci, i u toj ambivalenciji rasipa mnoge od svojih potenci jale za organizirani o tpor protiv svoje socijalne subordinacije. Umjesto toga, ona u odrasloj dobi nastoji razriješiti svoje emocionalno naslijede pomoću seksualne privlačnosti i vezivanja uz muškarca, zadovoljavajući emocionalnu potrebu i ovisnost ο ženama (sestre, majka, prijatel j ice), a kroz prokreaci ju, pomoću vlastitog majčinstva, ponavlja rani odnos dojenče - žena.

Psihoanalitički feministi, prema tome, objašnjavaju ugnjetavanje žena pojmovima duboke muške emocionalne potrebe da kontroliraju žene, potrebe koja proistječe iz skoro univerzalne muške neuroze usmjeravane na strah od smrti i ambivalentnosti prema majkama koje su ih podigle. Žene ne pate od takve neuroze ili su pak podložne nekim komplementarnim neurozama no, u svakom slučaju, nj ima psihički nedostaje ekvivalentan izvor energije kojim bi se oprle dominaci j i . Već ina kliničke psihijatrijske dokumentaci je podržava tvrdnju da su takve neuroze zapravo vrlo proširene, barem u zapadnim društvima. N o , te teori je , pokušavajući uspostaviti izravnu vezu između univerzalnih ljudskih emoci ja i univerzalnog ugnjetavanja žena, nisu u stanju istražiti različite posredničke socijalne ustroje koj i povezuju emoci je i ugnjetavanje i ne predlažu moguće veze i kombinaci je emoci ja , socijalnih uvjeta ili samog ugnjetavanja. Štoviše, a dijelom i zbog takvih nedorečenosti , psihoanalitička feministička teori ja predlaže vrlo malo strategija za promjenu, izuzev možda one da preuredimo naše prakse podizanja djece i započnemo opću psihokulturnu reorganizaciju naših ori jentacija prema smrti. Ove teori je , prema t o m e , pružaju nam neke provokativne spoznaje, produbljujući razumijevanje kori jena rodnog ugnjetavanja, no traže mnogo veću elaboraci ju uloge sociologijskih činilaca i razradu strategija promjene. Oba su ta zadatka mnogo dublje i temeljiti je razrađena u druge dvije varijante teorije ugnjetavanja: u teori j i radikalnog feminizma i teoriji socijalističkog feminizma.

RADIKALNI F E M I N I Z A M

Radikalni feminizam polazi od intenzivnog temeljnog pozitivnog vrednovanja žena, dubokog žaljenja i bijesa zbog spoznaje ο njihovoj ugnjetenosti . 8 Radikalni

s Ovaj je odjeljak adaptiran iz Lengermann i Wallace, 1985. : 141-144 .


feministi afirmiraju posebnu vrijednost žene nasuprot univerzalnom sistemu koji je obezvređuje; oni bijesne na ugnjetavanje žena, pružajući razrađen i sablažnjiv popis uvreda koje se upućuju ženama u ci jelom svijetu. U toj pasioniranoj mješavini ljubavi i mržnje, radikalni feministi podsjećaju na militantnije oblike rasnih i etničkih grupa, izraženih, na primjer, izjavom "crno je l i jepo", zahtjevima crnih Amerikanaca ili detaljnim svjedočenjem "ugnjetavanja" od strane Zidova. Ispitujući razloge privlačnosti radikalnog feminizma za žene i za interese žena, dosta jasno ć e m o vidjeti i njihovo stajalište ο socijalnoj organizaciji , rodnom ugnjetava

nju i strategijama promjene. Radikalni feministi smatraju da je cijelo društvo obil ježeno ugnjetavanjem.

Svaka institucija je sistem pomoću kojega neki ljudi dominiraju drugim l judima, a u najhitnijim društvenim strukturama, obrascima povezivanja širih grupa ili kategorija ljudi, moguće je uočiti neprekidni obrazac dominaci je i submisivnosti -između klasa, kasta, rasnih, etničkih i religioznih skupina, dobnih skupina ili kategori ja rodova. O d svih sistema dominaci je i subordinaci je, najfundamentalni ja struktura ugnjetavanja je rod, odnosno sistem patri jarhata. Patri jarhat nije samo, kako je to Engels opisao, historijski prva struktura dominaci je i podložnosti , nego je i nadalje najprodornij i i najnepromjenjiviji sistem nejednakosti , osnovni soci je-talni model dominaci je . Sudjelujući u patrijarhatu, muškarci uče kako da o m a l o važavaju druga ljudska bića, kako da ih nehumano tretiraju i kontrol ira ju. U patri jarhatu muškarci uvide a žene nauče kako ta subordinacija treba izgledati. Patri jarhat rađa krivicu i podjarmljivanje, sadizam i mazohizam, manipulaci ju i lažnost - sve ono što usmjerava muškarce i žene prema drugim oblicima tiranije. Radikalni feministi smatraju da je patrijarhat nedovol jno uočen, a da je is todobno najznačajnija struktura socijalne nejednakosti .

Središnja u toj analizi jest slika patri jarhalnosti kao nasilja koje protiv žena upotrebljavaju muškarci u muškim organizaci jama. Nasilje ne mora imati oblik otvorene fizičke okrutnosti . O n o može biti prikriveno mnogo kompleksni j im primjerima eksploatacije i kontrole : u standardima mode i l jepote; u t iranskim idealima majčinstva, monogamije , djevičanstva i heteroseksualnosti ; u seksualnom zlostavljanju na radnom mjestu; u praksi ginekologije, porodiljstva i psihoterapi je ; u neplaćenom domaćinskom kulučenju, kao i u potplaćenom radu. Nasil je postoji kada god jedna grupa, zbog svojih osobnih interesa, kontrolira životne m o g u ć n o sti, okoliš , akcije i percepcije drugih grupa, kao što to muškarci čine ženama.

Međut im, tema nasilja, kao otvorene fizičke okrutnosti , u srcu je radikalnog feminističkog povezivanja patrijarhalnosti s nasil jem; silovanje, seksualno zlostavljanje, seksualno ropstvo pomoću prisiljavanja na prostituciju, seksualno zlostavljanje supruge, incest, seksualna zloupotreba djece, histeroktomija i drugi radikalni oblici kirurških zahvata, kao i izričiti sadizam u pornografi j i - sve se to može povezati s historijskim i medukulturnim običajima spaljivanja vještica, kamenovanja priležnica, osudivanja lezbijstva, ubijanja ženske novorođenčadi , kineskog vezivanja stopala ženskoj djeci, prisiljavanja Hindu udovica na samoubojstvo, i divljačke prakse odstranjivanja klitorisa. Kroz radikalnu feminističku prizmu, pruža nam se slika izmučene i okrvavljene žene kao virtualne prezentaci je posl jedica patri jarhata.

Patri jarhat postoji na posljetku kao gotovo univerzalna socijalna forma zato što muškarci mogu usmjeravati osnovne resurse svoje moći , fizičku silu, da bi ostvarili kontrolu. Kada jednom patrijarhalnost postane djelatna, drugi resursi moći -


ekonomski , ideologijski, legalni i emocionalni - mogu se također usmjeriti kako bi ga podržali. N o , fizičko nasilje uvijek ostaje njegova posljednja linija obrane , i u međusobnim međugrupnim odnosima to se nasilje uvijek iznova koristi da zaštiti patri jarhat od ženskog osobnog i kolektivnog otpora.

Muškarc i stvaraju i održavaju patrijarhat ne samo zato što raspolažu posebnim resursima, nego stoga što imaju i stvarne interese da ženu pretvore u poslušno oruđe. Žene su, konačno, jedinstveno učinkovito sredstvo zadovoljavanja muške seksualne želje. Nj ihova su tijela, nadalje, bitna za proizvodnju djece, što zadovoljava i j>raktične i, kako su to psihoanalitičari pokazali, neurotične potrebe muškaraca. Žene su upotrebljiva radna snaga, kako su to već marksisti uočili . O n e mogu također poslužiti i kao ukrasni znakovi muškog statusa i moći . Kao pažljivo kontrol irane pratilje i djeci i odraslim muškarcima, one su partneri u zadovoljstvu, izvori emocionalne podrške i korisni ukrasi koji uvijek iznova potkrepljuju muškarčev osjećaj vlastitog središnjeg društvenog značenja. Ove korisne funkcije žena jednostavno znače da ih muškarci uvijek nastoje držati u poslušnosti. Međut im, različite socijalne okolnosti daju ovim funkci jama različite stupnjeve značajnosti i, prema t o m e , dovode do međukulturnih varijacija oblikovanja patri jarhata. Radikalni feministi , za razliku od psihoanalitičkih feminista, pružaju objašnjenje i univerzalnog ugnjetavanja roda / modela za razumijevanje međukulturnih varijacija u tom ugnjetavanju.

Kako se patri jarhat može poraziti? Radikalni mislioci smatraju da njegovo rušenje mora započeti s ponovnim buđenjem ženske svijesti, kada će svaka žena prepoznati svoju vlastitu vrijednost i snagu; odbaciti patri jarhalne pritiske koj i ženu predstavljaju kao slabu, ovisnu i kao pripadnicu druge klase; žene moraju zajedno, neovisno ο međusobnim razlikama, raditi na tome da uspostave š iroko osnovano sestrinstvo povjerenja, podršku, uvažavanje i zajedničku obranu. T o sestrinstvo nudi dvije strategije koje se same nameću: kritičku konfrontaci ju s bilo koj im obl ikom patri jarhalne dominaci je bez obzira kad i gdje se s njim susreli; ali i specifičnu izolaciju u onim slučajevima u koj ima se žene povlače u uloge poslovnih žena, žena domaćica, aktivistkinja u zajednicama, žena u centr ima umjetničkih kreativnosti i žena u ljubavnim vezama.

Kako bismo mogli procijeniti radikalni feminizam? Emocionalno će svatko od nas odgovorit i na njega u skladu s osobnim stupnjem ličnog radikalizma - neki ga vide samo kao kritičku, a drugi kao potpuno uvjerljivu teori ju. Međut im, pokušavajući razviti teori jsku procjenu, moramo uočiti da radikalni feminizam uključuje argumente koje su ο razlozima ženske subordinacije izveli i marksisti i psihoanali

tički feministi pa ipak taj tip feminizma nadilazi spomenute teori je . Radi se ο najširoj varijanti feminizma s ko jom smo se do sada susreli. Radikalni su feministi , štoviše, izvršili mnogobro jna istraživanja da bi dokumentirali svoje teze kako se patri jarhat oslanja na praksu nasilja protiv žena (Barry, 1 9 7 9 . ; Dworkin, 1 9 7 6 . ; 1 9 7 8 . ; Griffin, 1 9 7 8 . ; 1 9 8 1 . ; Millet , 1 9 7 0 . ; Rich, 1 9 7 6 . ) . Ovi teoret ičari nude prihvatljiv, no možda nedovol jno zaokružen, program promjene. Optuživani su, međutim, zbog svoje isključive orijentacije na patri jarhalnost. Takva ori jentaci ja izgleda da pojednostavljuje stvarnosti socijalne organizacije i socijalne ne jednakosti, i zbog toga nas nedovol jno realno upućuje na potrebu postupnih promjena. T r e ć a grupa teori ja ο ugnjetavanju roda - socijalistički feminizam, eksplicitno kritizira radikalni feminizam zbog jednodimenzionalne zaokupljenosti problem o m patri jarhalnosti .


SOCIJALISTIČKI F E M I N I Z A M

Socijalistički feminizam čini raznolika skupina teori jskog pisanja koju više ujedinjuje zajednički teorijski program, a manje utemeljeni teorijski zaključci (Eisenstein, 1 9 7 9 . ; Frye, 1 9 8 3 . ; Hartman, 1 9 7 9 . ; Hartsock, 1 9 8 3 . ; Lorde, 1 9 8 4 . ; M a c K i n non, 1 9 8 2 . ; Ruddick, 1 9 8 2 . ; Smith, 1 9 7 4 . ; 1 9 7 5 . ; 1 9 7 8 . ; 1 9 7 9 . ) . T r i osnovna cilja upravljaju c jel inom socijalističkog feminizma: teoretska sinteza, kombinaci ja teori jske širine i preciznosti, i eksplicitna i adekvatna metoda socijalne analize i socijalne promjene.

Socijalistički feministi izradili su formalni projekt postizanja i sinteze i teori j skog pomaka koji ide dalje od postojećih feminističkih teori ja. Određeni je rečeno, socijalistički feministi teže povezati ono što smatraju najvažnijim, najširim i na j -globalnij im elementima vrijedne feminističke tradici je: marksizam i radikalnu feminističku misao.

Iz ovakvog projekta sinteze nastale su dvije distinktivne podvarijante socijalističkog feminizma. Prva se usmjerava na probleme ugnjetavanja žena i na razumijevanje načina na koji se mogu udružiti saznanja (iz marksizma) ο klasnom ugnjetavanju i (iz radikalnog feminizma) ο rodnom ugnjetavanju. Ovakvim teori j

skim pres jekom, ovi teoretičari pokušavaju naznačiti uobičajene oblike kao i varijacije u ženskom doživljavanju subordinacije. Najčešće korišten pojam koj im ovi teoretičari opisuju sistem što ga proučavaju jest kapitalistički patrijarhat (Eisenstein, 1 9 7 9 . ; Hartman, 1 9 7 9 . ) .

Druga varijanta socijalističkog feminizma trudi se opisati i objasniti sve oblike soci jalnog ugnjetavanja koristeći se znanjem ο hijerarhijama klasa i roda kao osnovicom s koje ispituju sistem ugnjetavanja, koncentrirajući se ne samo na klasu ili rod, nego i na rasu, etnicitet, starost, seksualne preferenci je, i položaj unutar globalne hijerarhije nacija. Najčešće korišten pojam kojim ovi teoret ičari opisuju sistem što ga proučavaju jest dominacija (Frye, 1 9 8 3 . ; Lorde , 1 9 8 4 . ; Smith, 1 9 7 9 . ) . U ovom teori jskom pristupu žene ostaju središnjim po jmom na dva načina. Prvo, kao uostalom i u ci jelom feminizmu, ugnjetavanje žena i nadalje je osnovni predmet analiza. Teoret ičar i dominaci je mogu označiti i čak još više negoli oni koji se bave kapitalističkim patri jarhatom elaborirati sve varijacije i permutaci je ugnjetavanja. Drugo, položaj žena i njihovo iskustvo svijeta služi kao temel jno povlašteno polazište za proučavanje svih oblika dominaci je . K o n a č n o , ove teori je proučavaju sva iskustva ugnjetavanja - ženska ili muška. One čak ispituju kako neke žene, i same ugnjetene, mogu ipak aktivno učestvovati u ugnjetavanju drugih žena, kao što je, na primjer, slučaj s bi jelom ženom američkog društva koja ugnjetava crnu ženu. I stvarno, jedna od strategija svih socijalističkih feminista je konfrontirati se s predrasudama i praksama ugnjetavanja unutar same ženske zajednice (Frye, 1 9 8 3 . ; Lorde, 1 9 8 4 . ) .

Obraćanje pažnje kapitalističkom patrijarhatu i isticanje fenomena dominaci je povezani su s prihvaćanjem - eksplicitnim ili implicitnim - histori jskog materi jalizma kao analitičke strategije (Jaggar, 1 9 8 4 . ) . Historijski materijalizam, osnovni princip marksističke socijalne teori je , govori ο tome da su materi jalni uvjeti l judskog života, uključujući aktivnosti i odnose koji i sami proizvode takve uvjete, zapravo ključni č ionioci koji oblikuju ljudsko iskustvo, l ičnost, ideje i socijalni poredak; ti se uvjeti mijenjaju kroz vrijeme zbog dinamike koja im je imanentna; historija je zapravo bilježenje promjena u materi jalnim uvjetima grupnog života i pratećim promjenama u iskustvima, l ičnostima, idejama i soci jalnim uvjetima.


Dorothy Ε. Smith: biografska skica

Dorothy Ε. Smith predstavlja fascinantnu studiju za bio

grafa: sociologinja koja inzistira na socijalnom utemeljenju znanja, a sama je izuzetno neizravna u referiranju ο svom vlastitom životu. Njen osobni život izgleda da je bio obliko

van onim što sama smatra "ne baš karijerom u smislu serije razvoja, nego kao seriju slučajnih događanja" (Smith, 1979.:151.). Bez obzira da li se njena karijera razvijala slučajno ili planski, sljedeći se događaji čine vanjskom promatraču značajnim stupnjevima njenog osobnog razvoja. Rođena je 1926. u Velikoj Britaniji; diplomirala je sociologiju na University of London 1955., a stekla stupanj doktora znanosti iz područja sociologije 1963. godine na University of California u Berkeleyu. U istom periodu doživjela je "iskustvo vjenčanja, imigracije [u Kanadu] nepo

sredno nakon vjenčanja, rađanja djece, odlaska supruga jednog prilično ranog jutra, i potrage za dostupnim poslovima" (Smith, 1979.: 151.). Svi su ovi događaji, naglašava D. Smith, bili "trenuci u kojima sam zapravo imala vrlo malu mogućnost izbora i sigurnosti s obzirom na prethodna iskustva". Poslovi koji su joj bili dostupni uključivali su položaj sociologa-istraživača na Sveučilištu u Berkeleyu; predavača sociologije na istom Sveučilištu; predavača sociologije na Sveučilištu u Essexu, Colchester, Velika Britanija; položaja izvanrednog, a uskoro i redovnog profesora na Odjelu sociologije na University of British Columbia, Kanada; i nakon 1970. godine, položaj profesora sociologije obrazovanja na Ontario Institute for Studies in Education u Torontu.

D. Smith je pisala ο mnogim aspektima, a svi su povezani njenim osnovnim intere

som za "bifurkaciju", koja je ponekad centralna tema, a nekada samo osnovni motiv. Ona vidi iskustvo bifurkacije u razdvajanju između socijalno-znanstvenog opisa neke situacije i stvarnih, životnih iskustava ljudi, između proživljenog iskustva žena i patrijarhalnih idealno-tipskih opisa tih iskustava, između mikro svjetova i makro svjetskih struktura koje određuju mikro iskustva, a naročito između mikro svijeta ugnjetenih i

Histori jski materijalisti drže da bilo koja socijalna analiza mora tragati za histori j ski konktretnim detaljima koji specificiraju materi jalne uvjete grupnog života, kao i za vezama između tih uvjeta i iskustava, ličnosti, događaja, ideja i socijalnih uvjeta života karakterističnih za pojedinu grupu. Povezujući historijski materi jalizam sa svojim interesom za problem dominaci je , 9 socijalistički feministi se trude realizirati svoj cilj pomoću teorije koja prodire u najšire okvire soci jalnog ustroja, dominaci ju, a opet se čvrsto drže precizne konkretne historijske analize materi jalnih i socijalnih uvjeta koji uokviruju posebne sisteme dominaci je .

Historijski materijalizam, koji predstavlja vrhunac socijalističkog feminizma, sasvim je jasno povezan s marksist ičkom mišlju. Međut im, koristeći se spomenutim principima, socijalistički feministi idu i dalje od marksizma na tri bitna načina:

Od sada pa nadalje koristit ćemo se pojmom dominacije da bismo označili najvažnije interese obiju varijanti socijalističkog feminizma. Oba smjera feminizma se u biti interesiraju za hijerarhiju u najširem smislu riječi, a ne za neki poseban sistem hijerarhije.


mikro svijeta onih koji dominiraju, a čije akcije stvaraju makrostrukture ugnjetavanja. Konkretizacija spomenutih tema može se uočiti iz selektivnog pregleda naslova njenih radova: "The Statistics on Women and Mental llness: How Not to Read Them", 1975., ("Statistika ο ženama i mentalnim bolestima: kako je ne treba tumačiti"); "What it Might Mean to Do a Canadian Sociology: The Everyday World as Problematic", 1976., ("Što bi moglo značiti razvijati kanadsku sociologiju: svakodnevni svijet kao problematika"); "K is Mentally III: The Anathomy of a Factual Account", 1978., ("K je duševno bolesna: anatomija činjeničnog stanja"); "Where There is Oppression, There is Resistance", 1979., ("Tamo gdje postoji ugnjetavanje, postoji i otpor"); "Women, Class and Family", 1981., ("Žene, klasa i obitelj"); te njen najznačajniji doprinos feminističkoj sociologiji, djelo "A Sociology for Women", 1979., ("Sociologija za žene").

Ono što je Smith stvorila za feminističke sociologe, pa i za sve sociologe zainteresirane za proučavanje teorijskih granica svoje profesije, jest sociologija koja integrira neomarksistički interes za strukture dominacije i fenomenologijske spoznaje ο različitosti subjektivnih mikro-interakcijskih svjetova. Raznolika svakodnevna životna iskustva oblikovana su makrostrukturama, a makrostrukture su i same oblikovane historijskim specifičnostima ekonomskih uvjeta. Razmišljajući na taj način, ona želi izbjeći viziju svijeta u kojem će ugnjetavači stalno biti interpretirani kao individualni akteri koji donose racionalne odluke rukovođeni koristoljubljem. Koristoljublje je, samo za sebe, strukturalno ugrađeno, a sociolozi se uvijek trebaju orijentirati prema konačnim strukturama koje proizvode rezultat. Ona vjeruje da se ta struktura jedino može shvatiti pomoću različitih oblika priručnih saznanja, tj. ispitivanjem svakodnevnog svijeta pojedinaca. Također tvrdi da veći dio socijalne znanosti nastoji zamutiti, a ne protumačiti tu strukturu koja proizvodi takve svjetove, jer najveći dio socijalne znanosti pretpostavlja da su strukture unaprijed poznate te da se mogu proučavati izdvojeno od svakodnevnih svjetova života.

Sociolozi koji djeluju izvan feminističke perspektive sve više teže sistematskom oblikovanju osnovnih interesa koje predlaže Smithova. Implikacije njenog rada za sociološku teoriju osnovica su većeg dijela ovog poglavlja.

u svom usredotočenju na dominaci ju, u svojim redefiniranjima materi jalnih uvjeta života i u ponovnom prosuđivanju značenja pojma ideologije. Prvo, za njih predmet analize nije primarno klasna nejednakost, kako je to slučaj s većinom marksista, nego širi raspon socijalnih nejednakosti . Drugo, oni proširuju razumijevanje značenja ideje materi jalnih uvjeta ljudskog života. Marksisti razumijevaju e ko nomsku dinamiku u društvu kao načine na koje se dobra različitih vrsta stvaraju i razmjenjuju na tržištu. U različitim eksploatatorskim uvjetima, koj i jedne čine bogatima, a druge siromašnima, oni pronalaze kori jene klasne nejednakosti i klasnog konfl ikta. Socijalistički feministi, međutim, idu dalje od dimenzije e ko nomske dinamike i mnogo šire govore ο uvjetima koji stvaraju i podržavaju ljudski život: ο l judskom tijelu, njegovoj seksualnosti i aktivnostima prokreaci je i podiza

nja djece; ο neplaćenom radu kućanice, ο nevidljivom krugu domaćinskih poslova; ο emocionalno j podložnosti . U svim ovim temeljnim životnim aktivnostima, uvjeti eksploatacije dovode do toga da neki profitiraju, a neki osiromašuju. Potpuno razumijevanje ovih osnovnih uvjeta životne proizvodnje i eksploataci je predstavlja bitno utemeljenje teorije dominaci je .


Ova redefinici ja koncepta materijalnih uvjeta života transformira marksističku pretpostavku ο tome da su ljudska bića proizvođači dobara u temu ο l judskim bićima kao kreatorima i pomagatel j ima drugih ljudskih bića. N a taj se način središte analize pomiče s ekonomskih vrijednosti dobara na izgradnju ljudske ličnosti . Ovaj preokret dovodi nas do treće točke razlikovanja između marksističkog historijskog materijalizma i historijskog materijalizma kakav je razvijen u soci jalističkom feminizmu - s obzirom na naglasak koj im ovaj potonji obil ježava fenomene koje bi neki marksisti mogli nazvati, proglašavajući ih nevažnima, duhovnim ili idejnim tvorbama: svijest, motivacija, ideje, socijalne definicije situacija, znanje, ideologija, volja da se radi u skladu s interesima drugoga ili da se podvrgava interesima drugih . 1 0 Z a socijalističke feministe svi ovi činioci duboko utječu na ljudsku ličnost, ljudsku akciju i na strukture dominaci je koje se realiziraju akci jom. Štoviše, ove aspekte ljudske subjektivnosti stvorile su socijalne strukture, isto tol iko elaborirane i moćne kao i one koje proizvode ekonomska dobra . U takvim strukturama, također, uvjeti eksploatacije se obogaćuju i proširuju, ojačavajući jedne, a istodobno osiromašujući i umrtvljujući druge. Analiza procesa koj i oblikuju ljudsku subjektivnost od vitalnog je značenja za teori ju dominaci je , i ta analiza također može biti - primjenom principa historijskog materi jalizma -izoštrena do preciznosti (Frye, 1 9 8 3 . ; M a c K i n n o n , 1 9 8 2 . ; Smith, 1 9 7 9 . ) .

T a k o su socijalistički feministi razvili sliku socijalne organizacije u ko jo j ma-krosoci jalne strukture ekonomije , politike i ideologije interaktiraju s int imnim, privatnim mikrosoci jalnim procesima ljudske reprodukci je, domaćeg života, seksualnosti i subjektivnosti koji podržavaju raznolik sistem dominaci je , čije se djelovanje može utvrditi i na planu širih socijalnih obrazaca kao i u finim detal j ima ličnih odnosa. Da bi analizirali taj sistem, socijalistički feministi se kreću između lociranja širokih sistema dominaci je i situaciono specifičnih, preciznih ispitivanja običnih dnevnih iskustava ugnjetenih ljudi. Ova strategija promjene počiva na procesu otkrivanja u koji se postupno uključuju ugnjetene grupe koje istraživači proučavaju, i pomoću kojih se nadaju da će i pojedinci i grupe, malim ili velikim koracima, naučiti kako trebaju djelovati da bi postigli kolektivnu emancipaci ju. Ο mnogim drugim spoznajama i otkrićima ovog teori jskog pothvata raspravit ć e m o kasnije u odjel jku koji slijedi.

Zakl jučujući ovaj pregled osnovnih konceptualnih tema u feminističkoj teori j i , obratit ćemo pažnju i na dvije osnovne kritike ove teori je. Prvo, zbog m n o g o b r o j nih varijanata, feministička se teorija ponekad uopće ne smatra teori jom, nego beskrajnom svađalačkom raspravom između različitih pristalica ženskog pokreta . Odgovori na takvu kritiku tvrde, prvo, da većina feminističkih teoret ičara uzima zdravo za gotovo da je znanje ο pojedinim fenomenima utemel jeno u različitim soci jalnim situacijama, te da pravo rješenje socijalne situacije leži u podjednakom osluškivanju stajališta svih zainteresiranih strana; i, drugo, da svi feministički teoret ičari nude viziju socijalnog života sa stajališta žena pa nam to dozvoljava da ο feminističkoj teoriji razmišljamo kao ο jedinstvenoj teorij i .

Druga, mnogo značajnija kritika, koju ističu obojene žene (Hooks , 1 9 8 4 . ; M o r a g a i Anzaldua, 1 9 8 1 . ; Rollins, 1 9 8 5 . ) , tvrdi kako usprkos isticanju zahtjeva da se teži pravednom rješenju, veći dio feminističke teori je reflektira zapravo

Neki neomarksisti, a posebno kritički teoretičari, također su redefinirali eksplanatorno značenje pojma ideologije (vidi 4 . poglavlje).


iskustvo bijelaca srednje klase. U feminističkoj teoriji sve više raste interes za proučavanje eksploatacije žena, pripadnica jedne klase, jedne rase, etničke skupine ili eksploatacije općeg ženinog položaja od žena nekog drugog statusa. Drugim ri ječima, za feminističke teoretičare pojavljuje se novo pitanje: "A što ο razlikama među samim ženama?'

Usprkos mnogobro jnim razlikama u suvremenoj feminističkoj teori j i , postoj i stalan porast interesa za osnovna sociološka pitanja ο tome kako i zašto soci jalna organizacija ima u jednom posebnom društvu i vremenu specifičan oblik. Ο značenju feminističke teori je za sociološku teori ju socijalne organizacije raspravit ć e m o u sl jedećem odjel jku.

F E M I N I S T I Č K A S O C I O L O Š K A T E O R I J A

Jedan od principa intelektualne prakse koju ističe feminizam, a koju ć e m o i mi uzeti kao polaznu točku za feminističku sociološku teori ju, je princip koji tvrdi da nema neutralnih promatrača. N a primjer, čak i sociolozi proučavaju soci jalnu organizaciju sa stajališta relativne socijalne koristi. Naš ć e m o stav stoga identificirati kao feministički. Obzirom na opise koje smo do sada iznijeli, mi pripadamo teori jama ugnjetavanja koje se nalaze negdje između radikalne i socijalističke t e o r i j e . 1 1 S tog stajališta, identificirat ćemo četiri distinktivne karakteristike feminističke sociologi je :

1 . Distinktivni stil dijalektičkog mišljenja. 2 . Distinktivni model organizacije društva na makrosoci jalnoj razini. 3 . Istraživanje relacijskih situacija žena koje mijenjaju tradicionalno sociološko

razumijevanje mikro interakci je. 4 . Revizija sociološkog modela subjektivnosti.

Feministička dijalektika Logika feminističke sociološke teori je najbolje se može razumjeti kao distinktivan i radikalan oblik dijalektičkog mišljenja. Način mišljenja ukori jenjen je u pretpostavkama koje su u jezgri feminizma kao svjetskog pogleda, a di jelom u ženskim bitnim životnim iskustvima.

U jezgri feminističke dijalektike nalazi se sociologija znanja, koncepci ja koja smatra da se svijet shvaća obzirom na različita povlaštena polazišta razumijevanja aktera koji su nejednako situirani u socijalnoj strukturi. Akteri oblikuju svoja znanja na temelju svojih situiranih iskustava i interesa. Feministi su, polazeći od mjesta gdje je M a r x zastao, identificirali tri bitne grupe - vlasnike, radnike žene - čiji su životni uvjeti i odnosi jednih s drugima samo dje lomično oblikovani ekonomskim činiocima. Prema tome, ispitujući razlike između žena, feministi su otkrili postojanje mnogostrukosti različito situiranih grupa žena, a proširujući ovo

Potpuni smisao našeg intelektualnog stajališta može biti objašnjen priznavanjem našeg intelektualnog duga - i u teorijskom i u empirijskom smislu - Dorothy Smith i njenoj pionirski utemeljenoj sociologiji usmjerenoj ženama (Smith, 1974. ; 1975 . ; 1978 . ; 1979 . ; 1985. ) . Drugi osnovni feministički izvori u tom smislu su: Bernard, 1976. ; Chodorow, 1978. ; Gilligan, 1982. ; Harding, 1986 . ; Hartsock, 1985 . ; Kasper, 1986. ; Lever, 1978. ; Lorde, 1984. ; MacKinnon, 1986. ; Rich, 1976 . ; 1979. ; Rubin, 1976 . ; 1983. ; Ruddick, 1980. , i Stacey i Thorne, 1985.


stajalište, i mnogostrukost različito situiranih grupa ljudi. Ispitujući odnose medu svim navedenim grupama, feministi idu dalje od klasnog modela dominaci je prema viziji kompleksnog sistema nejednako moćnih grupa koje se međusobno odnose promjenjivim kombinaci jama koalicije i opozici je. U okviru takvog sistema, stajalište da je znanje utemeljeno strukturom situacije povlaštenog polazišta konkretne osobe, vodi nas do gledišta da je samo znanje za sebe ključ problematike. Opisujući znanje kao "ključ problematike", mi tvrdimo da je za feminističku sociologi ju središnji problem razumijevanje kako je bilo koje znanje ο soci jalnoj stvarnosti moguće , s obzirom na činjenicu da je ljudska (uključujući i sociologi j sku) percepci ja socijalne stvarnosti uvijek parcijalna i interesno osnovana. Stoga se feministička sociologija trudi razumjeti kako ljudi dolaze do svojih stajališta ο soci jalnoj stvarnosti, kako opravdavaju takva stajališta s obzirom na očigledno suprotstavljena stajališta i dokaze, kako djeluju s obzirom na takva stajališta, napuštajući svoja osobna ponašanja usklađena s tim stajalištima, ili se samo priklanjaju svojim socijalnim situacijama s obzirom na ta stajališta. Budući da su feministički sociolozi konačno zainteresirani za utemeljenje teori jske osnove za praktične akci je, pokušavaju ukazati ljudima da trebaju postići nešto slično zahtjevu J i irgena Habermasa za "racionalnom raspravom" (vidi 4 . poglavlje) - kako bi osigurali ono čemu feministički sociolozi teže iznad svega, a što nazivaju "egalitar-n o m raspravom" što će, kako oni misle, dovesti do ispravnog i otvorenog društva.

Ovdje je važno naglasiti da feministička dijalektika nužno ne vodi k stajalištu da nikada nećemo moći otkriti istinu ο bilo čemu. Feminizam ne sumnja da postoji stvarnost koju znalac može saznati i opisati. N o , feministi teže da znanje u opisivanju socijalne stvarnosti bude izloženo s različitih povlaštenih polazišta i sistema znanja, od kojih ni jedno nema konačnu determinističku autentičnost . I zaista, neki od tih pogleda mogu biti namjerno manipulirajući i stoga neautentični. M n o g e sociologijske teori je koje su to spoznale povukle su se zbog nečega što nam se može učiniti logičnim zakl jučkom: zbog paralizirajućeg i totalnog relativizma. Nasuprot tome, feministički teoretičari pokušavaju riješiti problem relativizma utvrđujući točku kreativne tenzije izravno unutar procesa znanja. Oni tvrde da se istina svake situacije treba otkriti u točki presijecanja koja postoji između različitih pogleda i sistema znanja nejednako moćnih grupa uključenih u te situaci je. Međut im, autentičnost situacije može se utvrditi samo onda kada se postigne da rasprava omogući egalitarnu razmjenu stajališta, u kojo j sve strane otvoreno priznaju i djelomičnost i interesno utemeljeni karakter vlastitih stajališta. Stoga, iz ovako zamišljene feminističke teorije logički slijedi da će najviše problema u egalitarnoj raspravi imati upravo oni koji imaju najviše moći ; stoga oni mogu i najviše izgubiti od svake izmjene socijalne strukture.

Ova posebna varijanta sociologije znanja osigurava filozofsku osnovicu za neprekidnu feminističku provjeru stajališta društveno manje privilegiranih grupa. Osnovni činilac privilegiranosti sastoji se u tome da stajališta povol jno situiranih aktera postaju "stajalište društva" ili - da parafraziramo M a r x o v poznati stav -"vladajuće ideje neke epohe su ideje njegove vladajuće klase". Svijest ο tome neprekidno nagoni feministe da obraćaju pažnju ne samo na "ženski" pogled na situaciju, nego i na poglede među ostalim grupama žena. Stoga je feministički zadatak ispitati postojeće percepcije stvarnosti pripadnika više klase, srednje klase, radnog stanovništva, žena nižih klasa, žena različitog rasnog i etničkog pori jekla, kao i žena različitih političkih, religioznih ili seksualnih ori jentaci ja.


Feministička dijalektika proistječe ne samo iz feminističke sociologi je znanja, nego podjednako i iz svakodnevnih ženskih životnih iskustava. Ženska soci jalna situacija već je tradicionalno učinila od žena osobe koje podržavaju ili balansiraju različita stajališta. Ponavljajući svoje uloge udatih žena, majki i kćerki , a u širem, i nešto manje spolno određenom svijetu ekonomije , obrazovanja, religije ili polit ičke aktivnosti , od žena se ponovno očekuje, a i one to od sebe očekuju, da budu moderatori koji će osigurati da u nekoj raspravi sva stajališta imaju pošteni tretman. Žene stoga ne pronalaze znanje u jednostranom zahtjevu za ist inom, nego u ravnoteži i procjenjivanju izjava ο soci jalnoj stvarnosti koju su im prezen

tirali mnogobro jn i drugi. Feministička dijalektika također zahtijeva restrukturiranje sociologi jske prakse,

čime bi se sociolozima omogućilo da potpuno obuhvate procese ko j ima ljudi, uključujući i same sociologe, stvaraju socijalno znanje. S tog stajališta, sociolozi se moraju i sami promijeniti , moraju ponovno ispitati svoje najvrednije koncepte i uvidjeti da pokušaj izgradnje statičkih koncepata neće omogućit i razumijevanje fluidne prirode socijalne stvarnosti, te spoznati da su, proučavajući je , proučavali samo zrcaljenu iskrivljenu sliku onog što su istraživali. N a koncu, kako to feministička dijalektika jasno tvrdi, socijalni je svijet konstrukci ja stvorena razmjenom ljudi svih mogućih povlaštenih polazišta. Svi ljudi nemaju podjednak udjel u k o n a č n o m kreiranja takve konstrukci je, no svi su u taj proces ukl jučeni, pa čak i onda kada se ne vide.

Ljudi razumijevaju svijet i djeluju u njemu s različitih povlaštenih polazišta svojih strukturalno oblikovanih situacija. Budući da ta činjenica vrijedi i za sociologe, sigurnost ο tome što je istinito postaje sumnjiv i nejasan uvjet. Sigurnost se jedino može postići ako sociolozi : (1) tragaju za svojim činjenicama u točki presijecanja razumijevanja svijeta koju imaju različito situirane i često opozic iono postavljene grupe; (2) nastave proučavati ne samo ove različite spoznaje, nego i uvjete povlaštenih polazišta iz kojih proist ječu; (3) ostanu osjetljivi na situacioni karakter osobnih profesionalnih napora upoznavanja svijeta; (4) uvažavaju razlike u percipiranju koje ljudi mogu imati s obzirom na zahtjeve svojih strukturalnih položaja ; (5) ostanu skromni s obzirom na osobnu "sigurnost" i uoče njenu procesualnu osnovu, osjetljivost i propusnost svih svojih koncepata ; i (6) ostaju stalno svjesni potrebe poduzimanja napora za kompenziranje načina na koje strukturalne nejednakosti različitih grupa opterećuju opise socijalne stvarnosti .

Makro so ci jalni poredak Feminist ička sociologija promatra makrosoci jalni poredak ističući utjecaj i socijalne strukture (ili makroobjektivne proizvodnje) i ideologije (ili makrosubjekt ivno-sti) na akterovu percepciju socijalne stvarnosti.

Feministička sociologija započinje proširivanjem marksističkog koncepta e ko nomske proizvodnje u mnogo općeniti j i koncept društvene proizvodnje, odnosno proizvodnje sveukupnog ljudskog socijalnog života. Osim proizvodnje roba za tržište, za feministe socijalna proizvodnja također uključuje i ustroje kakvi su porodica ili zdravstvena zaštita koji reproduciraju i podržavaju ljudski život; ustroj kakav je , na primjer, organizacija kućedomaćinskog rada, koja izvan tržišta ili novčane ekonomije proizvodi robe i usluge nužne za domaćinstvo; ustroj , kakva je socijalna organizacija seksualnosti koja oblikuje i zadovoljava ljudsku


želju i emocionalne potrebe za prihvaćanjem, odobravanjem, ljubavlju i samopo-tvrdivanjem; ustroje kakvi su, na primjer, država i religija koj i stvaraju pravila i zakone zajednice; ustroje kakvi su politika, masovni mediji i akademske rasprave koji utemeljuju institucionaliziranu, javnu definiciju situacija.

T a k o uokviren i proširen marksistički model medugrupnih odnosa ostaje vidljiv u feminist ičkom teori jskom modelu socijalne organizacije. Svaki od različitih tipova društvene proizvodnje oslanja se na uvjete pomoću kojih neki akteri , kontrolirajući bitne resurse društvene proizvodnje, djeluju kao dominante ili "gospodari" koji diktiraju i profitiraju od uvjeta proizvodnje. U svakom proizvodnom sektoru proizvodnost se osniva na radu subordiniranih ili "sluga" čije energije kreiraju svijet uređen prema zahtjevima njihovih gospodara i čija im eksploataci ja onemogućava nagrade i zadovoljstva proizvedena njihovim radom. Kako vidimo, feministička teori ja mnogo jasnije nego marksistička objašnjava tijesnu povezanost između gospodara i slugu koja leži u srži ukupne proizvodnje, ukazujući na nezamjenjivost služinskog rada u stvaranju i održavanju svega nužnog za ljudski socijalni život. Društvena proizvodnja se odvija kroz multidimenzionalnu strukturu dominaci je i eksploatacije ko jom se organizira klasa, rod, rasa, spol, m o ć i znanje u hi jerarhi jama koje se preklapaju između tijesno povezanih gospodara i radnika.

Obraćajući pažnju na drugi aspekt makroporetka , feminističko istraživanje pokazuje da žene, suprotno od mišljenja strukturalnih funkcionalista, ne doživljavaju svoj socijalni život kao kretanje između pojedinačnih razdvojenih uloga. Umjesto toga, one uravnotežuju vlastite uloge, stapaju interese i ori jentaci je povezane s pojedinim ulogama i pomoću toga stapanja utječu i na zajedničko oblikovanje socijalnih institucija. T o vrijedi i za zaposlenu majku i za zaposlenu ženu i njene "tipično ženske" poslove sekretarice ili medicinske sestre. T o je tako i onda kada žena povezuje aktivnosti kućedomaćice i ekonomskog potrošača ili majke školskog djeteta i supruge sudionika u sektoru plaćenog rada. Štoviše, u klasičnoj dvostrukoj povezanosti ili u "situaciji u kojoj ne možeš pobijediti" čime se može označiti žensko iskustvo subordinacije, to se stapanje i dovođenje u ravnotežu očekuje od žena, a istodobno se koristi i kao osnova za nepravednu usporedbu između ponašanja u ženskoj ulozi i u "tipične" ili potpuno odvojene izvedbe uloga. Zato se uobičajeno za ženu kaže da "vanjske brige unosi u ured", "dozvoljava da njene emocije utječu na njeno ponašanje" i da "ne može prikriti činjenicu da žene ne kontroliraju situaciju".

Feministički model stratifikacije u društvenoj proizvodnji osigurava izravnu kritiku strukturalno-funkcionalističke vizije društva sastavljenog od sistema odvojenih institucija, distinktivnog s obzirom na međusobno povezane uloge. Femini stička teori ja tvrdi da se takva slika ne može poopćit i i umjesto toga ističe povlašteno polazište i iskustvo ο posebno situiranim grupama bijelcima, muškar

cima, pripadnicima viših klasa i odraslima. I zaista, jedan od indikatora ove grupne kontrole nad situacijom proizvodnje može biti da su one u stanju postići tu vrstu svrhovitog odjeljivanja u svoje uloge ponašanja, što je uvjet koj i služi reproduciranju osobne kontrole nad situacijama. Međut im, feministička sociologija naglašava da taj uvjet ovisi ο konkretnim subordinirajućim uslugama aktera koj i ne mogu u posebne odjeljke razdijeliti svoje živote i svoje akci je. I stvarno, tamo gdje postoji pretjerana sličnost odvojenih uloga subordiniranih aktera, čitav sistem proizvodnje u kompleksnim industrijskim društvima mogao bi kolabirati . Nasuprot strukturalno-funkcionalist ičkom modelu, feministički model naglašava


da se iskustvo stapanja uloga žena može poopćit i i na iskustva mnogih drugih subordiniranih "služinskih" grupa čiji rad stvara finu strukturu svakidašnjice. Shvaćanja ο učinku koje takve subordinirane grupe mogu imati na organizaci ju društvenog života mogu se veoma razlikovati od razumijevanja opisanog u struk-turalno-funkcionalist ičkoj teori j i ; čak se može razlikovati i njihova identifikacija ključnih institucionalnih sfera. Pa ipak, povlaštena polazišta navedenih grupa šire se iz nužnih postojećih oblika društvenih situacija i iz rada koji omogućava gospodarima siguran osjećaj ο institucionalno podijel jenom svijetu.

Nadal je , feminizam naglašava središnji značaj ideologijske dominaci je u strukturi socijalne dominaci je . Ideologija kao složena mreža vjerovanja ο stvarnosti i soci jalnom životu institucionalizirana je kao javno mišljenje i efikasno proširena u društvu tako da postaje "pretpostavljeno" znanje svih socijalnih grupa. Stoga, o n o što feministi smatraju "javnim znanjem ο soci jalnoj stvarnosti" nije ideja ο sveobu

hvatnoj kulturi, zajednički dogovorenom soci jalnom proizvodu, nego odraz interesa i iskustava društveno dominantnih grupa, ali i odlučujući podatak ο moći ko jom raspolažu. Bitan element razlikovanja ovog nazora od drugih marksističkih pristupa je u tome da feministi smatraju ideologijsku kontrolu osnovnim procesom dominaci je te da hijerarhijska kontrola raspravljanja i znanja predstavlja ključni element socijetalne dominaci je .

Središnji feministički interes u makrosoci ja lnom poretku, svakako je strukturalno oblikovanje nejednakosti rodova. Ideologija igra ključnu ulogu u održavanju tog soci jalnog vektora dominaci je i subordinacije. Nejednakost rodova je reproducirana putem sistema institucionalnog znanja koje reflektira interese i iskustva muškaraca. Ideologija roda, između ostalog, identificira muškarce kao nosioce socio-kulturnog autoriteta i daje im muške uloge i pravo dominaci je , a ženama ulogu obaveze i služenja u svim dimenzijama društvene proizvodnje. Ideologi ja roda također sistematski ujednačava i iskrivljuje ženske proizvodne aktivnosti p o m o ć u : (1) procesa trivijaliziranja nekih od njih - na primjer, kućedomaćinski rad; (2) idealiziranja do neprepoznatljivosti neke druge aktivnosti , na primjer, majčinstva, i (3) zataškavanja nekih krucijalnih djelatnosti , na primjer, ženskih višestrukih i vitalnih doprinosa u proizvodnji roba za tržište. Ovi ideologijski procesi mogu se generalizirati na makrostrukturalnu proizvodnju c je lokupne socijalne subordinaci je.

Mikrosocijalni poredak N a mikrointerakci jskoj razini, feministička se sociologija (kao i neke druge mikro-sociološke perspektive) usredotočuje na to kako osobe doživljavaju jedna drugu kada teže ostvariti objektivan cilj ili zajednička subjektivna značenja. Feministička sociologi ja razlikuje se u pet bitnih točaka od socijalnog definicionizma i socijalnog biheviorizma, koji također proučavaju mikrointerakci jski poredak. Pregled ovih pet razlika otkrit će najznačajnije aspekte feminističkog modela na razini mikroporetka .

RESPONSrVNA A K C I J A N A S U P R O T N A M J E R N O J A K C I J I

Veći dio osnovnog tijeka mikrosociologi je raspravlja ο modelu svjesno ori jentira

nih ljudi koji , postavljajući i ostvarujući svoje ciljeve, l inearnim tokovima akcija


(individualno ili kolektivno) teže povezati sredstva i cil jeve. Nasuprot t o m e , feminističko istraživanje pokazuje, prvo, da ženski životi imaju obil ježja slučajnosti u svim onim zbivanjima u koj ima se žene nadu uhvaćene u programe što se stalno mijenjaju s nepredvidljivošću udaje, muževljevih aktivnosti, dječjim nepredvidljivim utjecajima na životne planove, rastavom braka, udovištvom, kao i s nesigurnošću većine plaćenih ženskih zanimanja. Drugo, u svojim dnevnim aktivnostima, žene se uglavnom ne usmjeravaju prema zadovoljavanju vlastitih cil jeva u l inearnim nizovima, nego kontinuirano odgovaraju potrebama i zahtjevima drugih. Ovu temu razvila je C h o d o r o w ( 1 9 7 8 . ) analizirajući emocionalne i rodbinske simbioze između majki i kćerki, te Lever ( 1 9 7 8 . ) i Gilligan ( 1 9 8 2 . ) u svojim opisima intenzivno povezanih ženskih glumačkih grupa, sve do analize žena u njihovim tipičnima zanimanjima učiteljica, medicinskih sestara, sekretarica, recep-cionerki i č inovnica, kao i u opisima žena u njihovim ulogama udatih žena, majki ili koordinatora u obitelji ili zajednici. Nazivajući ženske aktivnosti "responsiv-nim", mi ih ne opisujemo kao pasivno reaktivne. Umjesto toga, mi pokušavamo dati sliku bića koja su ori jentirana ne tol iko mnogo na zadovoljavanje svojih vlastitih ciljeva, koliko na zadatke promatranja, koordiniranja, olakšavanja i usklađivanja želja, akcija i zahtjeva drugih. Umjesto mikrosociološkog konvencionalnog modela svrshishodne akcije, feminističko istraživanje prezentira model aktera koji se u svojim dnevnim aktivnostima responsivno postavlja u centar mreže akcija drugih i koj i se, dugoročno gledano, sam nalazi u jednoj ili drugoj situaciji zbog sila koje ne može unaprijed ni pretpostaviti , a ni kontrol irat i .

PREKIDANA INTERAKCIJA N A S U P R O T K O N T I N U I R A N O J INTERAKCIJI

Tipična slika mikrosociološkog opisa socijalnog života uključuje svjesno usmjerene aktere koj i su gotovo stalno u licem-u-lice interakci jama, u koj ima su upućeni jedni na druge i koji pretpostavljaju da se svi ostali akteri nalaze u bitno sličnim situacijama. Feministička teori ja opisuje svijet u kojem žene imaju iskustvo krajnje varijabilnih interakcija koje ri jetko uključuju sve interaktivne odlike prezentiranog modela. Poduže vrijeme svakog dana, odrasla je žena koja se bavi domaćinskim poslom izolirana od licem-u-lice interakcija i usmjerena k drugima jedino subjektivno i responsivno, a ne namjerno. U nekim drugim situacijama, posebno u slučajevima zaposlene žene nižeg statusa u uredu, tvornici ili na uslužnom poslu, žene su često prirodom organizacije posla blizu jedna drugoj, ali ne i u interakcij i jedna s drugom. U mnogim najznačajnijim interaktivnim situacijama žene su u odnosima s drugim bićima s kojima ne dijele mnogo bitnih sličnosti: mala djeca moraju biti tretirana kao da nisu potpune ličnosti, a odrasli muškarci su ličnosti bi tno različitog životnog iskustva i socijalne situacije - oni su njihov egzistencijalni "Drugi" (de Beauvoir , 1 9 5 7 . ) . T e k onda kada se žene spontano i o tvoreno udruže s drugim odraslim ženama, njihovo interaktivno iskustvo zadovoljit će pretpostavke ugrađene u konvencionalni mikrosociologi jski model tipične interakci je . Feministička teori ja tada postavlja sljedeća pitanja: kakva iskustva interakcije osigurava sociologija primjenom svog modela prototipske interakcije? Što je , sa stajališta žena, prototipska interakcija? Feministi na takva pitanja odgovaraju tvrdnjom, prvo, da se u osnovnom sociološkom modelu zapravo zrcali iskustvo dominantnih muškaraca te, drugo, da ženski odnosi s tim muškarcima, barem u nj ihovoj učestalosti i praktičnim posljedicama, predstavljaju odlučnu žensku prototipsku


interakciju. Feminist ičko istraživanje muško-ženskih interakcija vodi nas dalje prema feminist ičkom modelu mikrointerakci je .

P R E T P O S T A V K A Ο N E J E D N A K O S T I N A S U P R O T P R E T P O S T A V C I Ο J E D N A K O S T I

Konvencionalna mikrosicologijska teorija uobičajeno pretpostavlja da su u interaktivnim situacijama pritisci prema suradnji i stvaranju zajedničkog značenja toliko jaki da se akteri, ostavljajući po strani razmatranje makrostrukture, usmjeravaju jedan prema drugom, pretpostavljajući jednakost uloga. Feminist ičko istraživanje ο interakciji žena i muškaraca to sasvim glatko negira, pokazujući da su te socijalne interakcije prirodno oblikovane utjecajima makrostrukturalnog konteksta. U svojim dnevnim aktivnostima žene su pod utjecajem strukturalne podređenosti muškarcima s koj ima interaktiraju u povremenim druženjima, izlascima, ženidbama, obitelji i plaćenom radu. Svaka osobna jednakost ili dominaci ja ko ju žene kao osobe mogu postići, objektivno je isključena zbog prirode interaktivnog procesa određenog spomenutim strukturalnim obrascima - od kojih je na jprodornija institucija rod. Makrostrukturalno oblikovanje nejednakosti rodova duboko je ugrađeno u interakciju žena i muškaraca i utječe ne samo na široku podjelu rada u određivanju toga tko postavlja a tko realizira pojedine zadatke, nego i u procesualnim detaljima koji , ponavljajući se, jasno pokazuju primjenu autoriteta i razliku u, na primjer, zauzimanju sjedećih ili stojećih smještaja, oblicima obraćanja i konverzaci je , pogledima, i kontroli prostora i vremena.

STRATIFICIRANA Z N A Č E N J A N A S U P R O T U O B I Č A J E N I M Z N A Č E N J I M A

Konvencionalna mikrosociologi ja zaobilazi problem značenja, ostavljajući ga po strani (socijalni bihevioristi) , ili pretpostavlja da aktivnosti i odnosi koji se odvijaju u određenim interakci jama postaju osnovicom i središtem zajedničke konstrukci je značenja (socijalni definicionisti) . Akteri, vidjevši jedan drugoga u aktivnostima i interakcij i , oblikuju zajednička razumijevanja procesom komunikaci je , postižući na koncu novi povlašteni položaj na bazi svojih iskustava. Feministi smatraju da ove pretpostavke moraju biti oštro ograničene činjenicom da su mikrointerakci je ugrađene u makrostrukturu i prožete n jome. Ženske svakodnevne aktivnosti i odnosi zbivaju se iza zavjese javnog ili institucionalnog razumijevanja svakodnevnog iskustva, odnosno zbog, kako smo to već ranije naglasili, djelovanja makrostrukturalnog sloja ideologije koja izjednačava i izobličava stvarnost trivijaliziraju-ći, idealizirajući ili čineći nevidljivim ženske aktivnosti i iskustvo. Ova ideologi ja oblikuje značenja koja se pripisuju interaktivnim aktivnostima. Muškarc i (domi-nanti) , interaktirajući sa ženama, najvjerojatnije će ženskim aktivnostima pripisati značenja izvučena iz makrostrukture ideologije ο razlikama između rodova prije nego što će pristupiti situaciji sa stavom otvorenog istraživanja ili se usredotočit i na bilo koji tip makrorazine interpretiranja ženskih aktivnosti . Žene , s druge strane, uključene u istu ideologijsku interpretaciju svojih iskustava, nalazeći se u točki dijalektičke tenzije, uravnotežuju ovu ideologiju sa stvarnostima svojih života. Iz ovakve tenzije može se razviti mnogo različitih značenja.

Sve što smo do sada izrekli pokazuje da pristalice socijalnog definicionizma smatraju kako akteri, međusobno se odnoseći i int imno komunicirajući u dužim vremenskim periodima, stvaraju uobičajeno povlašteno polazište ili sistem zajed-


ničkog razumijevanja. Feminist ičko istraživanje braka kao najintimnijeg oblika dugoročnog muško-ženskog udruživanja, pokazuje da zbog niza razloga koje smo ranije naveli, postojeći obrasci braka i nadalje razdvajaju bračne drugove te da oni , poput stranaca, žive u odvojenim svjetovima značenja. Štoviše, D o r o t h y Smith ( 1 9 7 9 . ) uvjerljivo tvrdi da ta "razdvojenost" može biti varijabla p o m o ć u koje je dominantni muškarac, u želji za postizanjem efektivne kontrole , veći stranac za ženska značenja negoli to , kao subordinirane, mogu žene dopustiti dominantnim značenjima.

O G R A N I Č E N J A N A S U P R O T I Z B O R A U Z N A Č E N J I M A - K R E I R A N J I M A P O L O Ž A J A

D u b o k o demokratski etos oblikuje opise interakcija i socijalnih definicionista i socijalnih biheviorista. Konvencionalni modeli stalno sugeriraju da ljudi imaju pril ično podjednake mogućnosti slobode i izbora ulazeći u ili izlazeći iz interakci j skih okvira. Feminist ičko istraživanje pokazuje da one interakcije u ko j ima žene najslobodnije s drugima kreiraju značenja koja otkrivaju njihova životna iskustva jesu interakcije koje se zbivaju onda kada su u odnosima i u komunikaci j i sa ženama sličnih položaja. Štoviše, ta udruženja mogu biti ženama vrlo privlačna iz praktičnih i emocionalnih razloga, te zbog međusobnog prihvaćanja razumijevanja i međusobnog potvrđivanja koja im pružaju. Žene , međutim, nisu osobno ovlaštene da se tako udružuju. Zakon, interakcijska dominaci ja i ideologija ograničavaju i određuju ovaj izbor udruživanja, pa čak i same žene postupno postaju sumnjičave prema njegovoj privlačnosti. Pod navedenim okolnost ima, udruživanje se ne pretvara u otvoren i slobodan izbor, nego u podzemno, propisano i od javnosti prikriveno područje odnosa i značenja.

Kako sve ovo ο čemu smo upravo pisali doprinosi značenju feminističke sociologije mikroporetka? Prvo, pokazuje da su konvencionalni modeli analize ne samo neadekvatni, nego da su i parcijalni. Međut im, ako se vratimo na naše ishodište, po kojem istina postoji u točki presijecanja povlaštenih polazišta, tada je jasno da parcijalni model mora imati elemente izvrnutog smisla - posebno u o n o m slučaju kada se ne smije dovesti u pitanje. Konvencionalni model interakci je može utvrditi kako osobe u jednakim makrostrukturalnim položaj ima, u kategori jama određenim odnosima moći , stvaraju povlašteno polazište. Ovaj model također može pokazati kako netko, s povlaštenog polazišta strukturalne dominaci je , iskustveno proživljava interakciju i sa sebi jednakima i sa sebi podređenima. O n također može dobro sugerirati osnovni tijek ili tendenciju svih interakcijskih ustroja. Drugo, onda kada osobe u strukturalno nejednakim položaj ima interakti-raju, tada postoje i mnoge druge osobine njihovog udruživanja osim onih koje sugeriraju konvencionalni modeli . I stvarno, te druge karakteristike interakcije upućuju na neki drugi model pomoću kojeg bi se iskustvo subordiniranosti moglo mnogo bol je shvatiti: slučajnost projekta, odgovornost akcije, kretanje kroz vrlo različita interaktivna iskustva, stalno očitovanje razlika u moći , aktivnosti čija su značenja nevidljiva ili prikrivena, otuđenost od namjera drugih uključenih u interakciju, i ograničen pristup onim situacijama u kojima bi puno razumijevanje najčešće moglo biti iskreno zajedničko iskustvo. T r e ć e , m o r a m o se zapitati, nije li možda ovaj posljednji model nemoguće generalizirati na iskustva svih subordiniranih i ne bi li sociolozi morali označavati stvarnost mikrointerakci jskog poretka na di jalektičkom presijecanju svih ovih modela interpersonalnog udruživanja.


Subjektivnost Jedna od upadljivih karakteristika feminističke sociologije je inzistiranje na trećoj razini analize - na subjektivnosti. Većina sociologijskih teori ja uvrštava ovaj nivo analize u mikrosoci jalnu akciju (mikrosubjektivnost) ili pod pojam "kulture" ili " ideologije" na makrorazini (makrosubjektivnost) . Feministička sociologi ja, međutim, inzistira na tome da se i akterova osobna interpretaci ja ciljeva i odnosa mora promatrat i kao distinktivna razina. Ovo inzistiranje, kao i tol iko toga u feminističkoj sociologij i , izrasta iz proučavanja ženskih života i čini se primjenjivim na izučavanje života svih subordiniranih. Žene su (a možda i ostali subordinirani) posebno svjesne distinktivnosti isključivo svog subjektivnog iskustva jer se, kako smo to već naglasili, njihovo osobno iskustvo tako često odvija protivno preovla-dujućim kulturnim i mikrointerakci jskim utvrđenim određenjima.

Kada sociolozi stvarno proučavaju subjektivnu razinu iskustva, najčešće kao dio mikrosoci jalnog poretka, tada razmatraju četiri osnovna pitanja: preuzimanje uloga i znanje ο drugom; proces internalizacije normi zajednice; priroda osobe kao socijalnog aktera; i priroda svijesti ο svakodnevnom životu. Ovaj odjel jak ispituje feminističke postavke svakog od ovih aspekata.

P R E U Z I M A N J E U L O G E I OSJEĆAJ Ο D R U G O M E

Konvencionalni sociološki model subjektivnosti (prezentiran u ovoj knjizi teori ja

ma M e a d a [vidi 5 . poglavlje] i Schutza [vidi 6. poglavlje]) pretpostavlja da t i jekom preuzimanja uloge, socijalni akter uči sam sebe vidjeti očima drugih osoba, manje ili više isto kao i sam akter. Ali, feministička sociologija pokazuje da su žene socijalizirane tako da same sebe vide očima muškaraca. Pa čak i onda kada su "značajni drugi" žene, njihova socijalizacija usmjerava ih da preuzmu muško mišljenje ο sebi i ο drugim ženama. Žensko iskustvo učenja preuzimanja uloga obl ikovano je činjenicom da žene moraju, a muškarci ne moraju, naučiti preuzimati ulogu stvarnog drugoga, a ne samo onog socijalnog drugog za kojeg se pretpostavlja da će biti gotovo potpuno sličan samome sebi. "Drugi" je za žene muškarac i on je stranac. "Drugi" su za muškarce - prvo i najvažnije - muškarci koji su im do izvjesnog stupnja slični u osobini koju kultura drži izvanredno važnom: u rodu.

I N T E R N A L I Z A C I J A N O R M I Z A J E D N I C E

Preuzimanje uloga obično se smatra kulminaci jskom t o č k o m u internalizaciji normi zajednice putem učenja socijalnog aktera da pruzme ulogu "generaliziranog drugog", konstrukta koji akter mentalno stvara stapajući zajedno makro i mikro iskustva što oblikuju njen ili njegov socijalni život. Upotreba singulara drugi pokazuje da mikrosociolozi obično ovaj zamišljeni "generalizirani drugi" vide kao kohezivnu, koherentnu, singularnu ekspresiju očekivanja. Međut im, feministi smatraju, prvo, da u patri jarhalnoj kulturi, dominiranoj muškarcima, generalizirani drugi predstavlja cjelinu zajedničkih normi što su ih odredili dominirajući muškarci koji ženu prisiljavaju da sama sebe ocrta kao stvorenje "manje nego" ili "nejednako" muškarcima. Stupanj u kojem žena uspijeva formulirati osjećaj ο generaliziranom drugom koji točno odražava dominantnu percepciju zajednice,


može dovesti do oštećenja njene osobne vrijednosti samopoštovanja i istraživanja same sebe.

Drugo, spoznaje feminizma dovode u pitanje i samo postojanje jedinstvenog generaliziranog drugog za većinu ljudi - a stvarno možda i za sve l jude. Osnovno polazište s kojim smo započeli ovaj odjeljak jest da istina ο nekoj soci jalnoj situaciji leži u presijecanju različitih povlaštenih polazišta. Nesumnjivo je da bilo koje od mogućih stajališta može konstituirati "generaliziranog drugog" pomoću kojeg osoba može sama sebe vidjeti kao predmet i prosuđivati njeno ili njegovo osobno ponašanje. T e k ako smo svjesni da množina drugih utječe na stvaranje osobnog osjećaja ο samome sebi, možemo započeti shvaćati potenci jalnu kompleksnost posjedovanja ili bivanja nekoga kao osobe. Subordinirani naroči to ne raspolažu s tim luksuzom ili iluzijom postojanja jedinstvenog standardiziranog drugog (ukoliko nisu ugnjeteni do te mjere da odustanu od svih mogućnost i samostalnog razmišljanja).

P R I R O D A O S O B E K A O S O C I J A L N O G A K T E R A

Mikrosocio lozi opisuju socijalnog aktera oslikavajući svakodnevni život kao nešto čime se može ovladati s obzirom na nečije partikularne interese. Feministički sociolozi smatraju da su žene tol iko ograničene svojim ženskim statusom, da ideja projiciranja njihovih osobnih planova u svijet postaje besmislena u svemu, izuzev u teorij i . Nadal je , žene možda ne proživljavaju svijet života kao nešto što bi trebalo oblikovati prema njihovim osobnim posebnim interesima. O n e mogu biti socijalizirane na taj način da proživljavaju svijet života kao mjesto u ko jem je potrebno uravnotežiti mnogostrukost akterovih interesa. I stvarno, Gilligan ( 1 9 8 2 . ) se mučila da pokuša uvjeriti žene kako jedan od znakova zrelosti predstavlja i sposobnost da netko ima i da treba zaštiti svoj osobni interes kao način zaštićivanja samog sebe za druge. Žene možda i nemaju isto iskustvo kontrole posebnih sfera prostora, slobodnih od vanjskih utjecaja. One su još uvijek u potrazi za "prostorom za same sebe". Slično tome, njihov osjećaj vremena ri jetko kada slijedi jednostavan obrazac prioriteta, budući da je njihov životni projekt održavanja ravnoteže interesa i projekata drugih osoba. Stoga žene mogu doživljavati planiranje i djelovanje kao nešto ο čemu valja voditi računa iz mnogih razloga - osobnih ili tuđih - ali prije svega kao akcije kooperaci je , a ne osobne prevlasti.

Ova se ideja može povezati s našom ranije iznesenom idejom ο ulozi ženskog iskustva "stapanja uloga". Kombinirajući iznijeto, ove ideje sugeririraju potrebu preimenovanja koncepta konflikta uloga u koncept uravnoteženja uloga (da se zadržimo u okvirima standardnog jezika). Tada će sposobnost uravnoteženja uloga žena i subordiniraniranih grupa, kao i njihove sposobnosti doživljavanja vremena i prostora, postati predmetom istraživanja kao pozitivna socijalna vrijednost. Dijel jenje osobe u posebne uloge može u ovom smislu biti shvaćeno kao znak "manje nego" funkcionalna ličnost.

S V I J E S T Ο S V A K O D N E V N O M Ž I V O T U

Feministički sociolozi kritički su preispitali i tezu ο postojanju jedinstvene svijesti ο svakodnevnom životu koju obično preuzimaju tradicionalni mikrosociolozi . Feministički sociolozi naglašavaju da je najprodornija karakteristika kognitivnog stila svakodnevnog života za žene odlika razdvojene svijesti. Žena se suočava s


onim što je Smith ( 1 9 7 9 . ) nazvala "linijom pogreške" između njenog osobnog proživljenog i promišl jenog iskustva i utvrđenih tipova iskustava koji postoje u socijalnoj zalihi znanja da bi se opisalo spomenuto iskustvo. Svakodnevni se život za subordinirane prema tome dijeli na dva tipa stvarnosti: na aktualno, proživljeno iskustvo, osnovano na refleksiji osobnog iskustva, i na stvarnosti socijalnih tipova. Često svjesne načina na koje se njihovo osobno iskustvo razlikuje od onoga što ga kulturno dominantni muškarci s koj ima interaktiraju drže ispravnim, žene manje vjeruju u lakoću postizanja podijel jene subjektivnosti. A kao biološka i socijalna bića, čije aktivnosti nisu savršeno regulirane standardnim patri jarhalnim vremenom, one su više svjesne podjele koja postoji između vremena kao proživljenog iskustva i vremena koje im je socijalno dodjel jeno. Feminist ička sociologija subjektivnosti možda bi mogla započeti ovdje: kako ljudi mogu preživjeti u onim uvjetima u koj ima se njihovo osobno iskustvo ne uklapa u vladajuće socijalne tipizacije toga iskustva? M i već znamo da nekima to uspijeva budući da izbjegavaju promišljati ο t o m e ; neki to čine kultivirajući fragmente osobnih stilova ponašanja pomoću kojih osmišljavaju osobna iskustva; neki se nastoje udružiti s drugim osobama s koj ima dijele razdvojenu stvarnost; neki, pak, to čine negirajući ispravnost svojih osobnih iskustava. N o , ipak i oni prežive.

O n o što ovdje pokušavamo poopćiti jest to da subjektivnost žena može vrijediti za tip subjektivnosti svih subordiniranih. Prvo, preuzimanje uloge komplicira se intenzivnom spoznajom ο tome da žene moraju prihvatiti očekivanja drugog koji im je zbog razlike u moći stranac. Drugo, žene se moraju odnositi ne samo prema generaliziranom drugom, nego prema mnogobro jnim generaliziranim drugima, mnogim subkulturama, i subkulturi moćnih, manje moćnih i bespomoćnih . T r e ć e , žene same sebe iskustveno ne doživljavaju kao cil jno ori jentirane socijalne aktere koji mogu zabilježiti svoje osobne životne tokove, iako im se stalno poručuje - u skladu s američkim etosom - da one to mogu učiniti. I konačno , i možda najuvjerljivije, žene svakodnevno žive s podijel jenom sviješću, osjećajući liniju pogreške koja postoji između osobnog proživljenog iskustva i onoga što im dominantna kultura kazuje da je socijalna stvarnost.

Povezanost sa sociologijskim paradigmama Završit ć e m o ovaj odjeljak vraćajući se postavci koju smo izrekli u našem uvodu, tvrdeći da feministička sociološka teorija učinkovito sintetizira tri sociološke paradigme - paradigmu socijalnih činjenica, paradigmu socijalnih definici ja i soci jalno-biheviorističku paradigmu - koje su oduvijek dijelile sociologe. M i također smatramo da feministička sociološka teorija uspješno prevladava tradicionalne podjele u sociološkoj teoriji na makrosoci jalne organizacije (socijalne činjenice) i mikrosoci jalne organizacije (socijalne definicije i socijalni biheviorizam).

Feministička sociološka teori ja sadrži u sebi čvrste elemente paradigme socijalnih činjenica, osobito one elemente iz kasnijih konfliktnih teorijskih formulaci ja ove paradigme. Središnja teza feminističke sociološke teorije smatra da makro-strukturalni obrazac društvene proizvodnje nadilazi hijerarhijsku organizaci ju ili nejednakost . U današnjem obliku organizacije društva, proizvodnja i nejednakost međusobno su blisko povezane. Proizvodnja se pokreće na zahtjev dominantnih socijalnih slojeva koji djeluju u svom osobnom interesu, a realizira se radom subordiniranih koji od proizvodnog procesa dobivaju daleko manje nego što mu


doprinose. U društvima koja su slična našem, djeluje kompleksan sistem nejednakosti u ko jem se podjela na dominantne i subordinirane i sama osniva na pos jedovanju ili nedostatku karakteristika kakve su muškost, bijela koža, profesional-na[upravljačka]kapitalistička klasna pozicija ili "zrelost srednje dobi". Ovaj k o m pleksni sistem nejednakosti podržava ideologija, odnosno, makrosoci jalne definicije stvarnosti koje prozirniju interese dominantnih, ali oblikuju i sveukupnu grupnu percepci ju.

Feminist ička sociologijska teori ja tvori i bitan most k soci jalnom definicioniz-mu razvijajući široko zamišljen koncept "proizvodnje" koja naglašava značaj mi-krointerakci ja u stvaranju socijalnog svijeta. Koncept proizvodnje u feminist ičkoj sociološkoj teoriji uključuje proizvodnju ideja, proizvodnju emocionalnog blagostanja i zadovoljavajuće količine zajedničkih definicija situacija što omogućava soci jalnom životu da se i dalje nastavi. Ova proizvodnja obično se postiže na mikro-interakci jskoj razini, složenim mrežama intimnih, l icem-u-lice udruženja, koja uključuju koordinirane aktivnosti i zajedničke ori jentaci je, iako između nejednako opunomoćenih aktera. Dinamika dominaci je i kontrole koja podržava makroporedak je djelatna i prema tome stvarna u tim udruženjima kroz interaktivne sekvence moći , autoriteta, poštovanja i submisivnosti, kao i kroz bi tno različito razumijevanje situacija koju imaju dominantni i subordinirani, koji na taj način ostaju jedni drugima intimno stranci. Najveći dio aktivnosti koja proizvodi dovol jno intimnosti i razumijevanja i tako omogućava nastavljanje soci jalnog života ljudi koji su zbog karakteristika razlika u moći također jedni drugima stranci, obavljaju subordinirani, a naročito žene. Svijest ο tome dozvoljava posto

janje feminističke sociologije i omogućuje joj premošćivanje tradicionalnih granica između paradigme socijalnih definicija i paradigme socijalnih činjenica.

Feministička sociološka teorija djelomično objašnjava spomenute osobine ljudi koji koegzistiraju u društvenom životu kao intimni stranci, potvrđujući nalaze što su ostvareni u okviru soci jalno-bihevioralne paradigme: veliki dio ljudske djelatnosti rezultat je nepromišl jenog ponašanja, motiviranog nekim nedovol jno smo-trenim shvaćanjem prihvaćenih sistema nagrađivanja i kažnjavanja u društvenom sistemu. Stoga su mnogi oblici postojanja sistema nejednakosti , neupitno provođenje dominaci je i subordinaci je, rezultati ponašanja aktera koji nerefleksivno odgovaraju na socijalne uloge što su ih usvojili procesom socijalizacije. Međut im, i u modelu razmjene u bihevioralnoj paradigmi, akteri u nekom posto jećem socijalnom sistemu racionalno kalkuliraju, usmjeravajući se prema postizanju nagrada i izmicanju od kažnjavanja. Feministička sociološka teorija smatra da taj model razmjene može biti vrijedna prezentacija iskustva dominantnih te da u okviru tog modela žene, na primjer, mogu naučiti kako da same sebe učine objekt ima vri jednim pažnje dominantnih muškaraca. Feministička sociološka teori ja, međutim, ne prihvaća taj model razmjene kao opću teori ju, nego ga uzima kao primjer jedne od feminističkih osnovnih teorijskih postavki: da je znanje konstrukci ja osnovana na socijalnim situiranostima. Teor i ja razmjene možda stvarno i objašnjava izvjesne akcije nekih aktera u okviru posebne historijske okolnost i karakterizirane dominaci jom, no ona ne može predstavljati opće, ahistori jsko objašnjenje l judskog društvenog ponašanja.

U okviru feminističke sociološke teori je, ove teme, povezane s navedenim distinktivnim paradigmama, tol iko su intimno isprepletene da čine jedinstvenu teori ju. Slično tome, u feminističkoj sociološkoj teorij i , sociološke podjele na


makro i mikro razine (vidi 10 . poglavlje), uspješno su prevladane. Temel jeć i se na ženskom iskustvu kao na iskustvu subordiniranih, feministička sociološka teori ja proučava načine na koje subordinirane grupe održavaju makro svijet kroz mikro--interakci je, kao i načine pomoću kojih su takve aktivnosti održavanja obl ikovane prema zahtjevima dominantne makrostrukture. T a k o feministička sociološka teo rija analizira medupovezanost makrostrukture i mikrointerakci je bez obzira započinje li ona na makro ili miokrorazini . Ovaj osjećaj medupovezanosti iskazan je feminističkim principom: "Ličnost je politična". Socijalni svijet je za feminističku sociološku teoriju dijalektički izgrađen od tenzija koje postoje između m a k r o -struktura dominaci je , mikrointerakci je održavanja i otpora, kao i subjektivnih čina interpretaci je koji vode prema podvrgavanju ili kritici.

SAŽETAK

Feminist ička sociološka teori ja izrasta iz opće feminističke teori je , ali se grana u novu disciplinu ο ženama koja razvija sistem ideja ο l judskom životu što oblikuju ženu kao predmet i subjekt, djelatnicu i znalca.

Feminizam ima povijest dugu koliko je duga i povijest podčinjavanja žena - a one su bile podčinjavane gotovo svagdje i uvijek. O d 1 6 3 0 . godine pa sve do otprilike 1 7 8 0 . feminističko je pisanje preživjelo kao mali ali ustrajan izvor protesta. O d 1 7 8 0 - i h godina pa sve do danas, feminističko pisanje postaje rastuća plima sve većeg broja učesnika i područja kritike. N o , ovaj rast nije bio stalan, osobito zbog toga što su ženske proteste kao proteste manjina ili ugnjetenih članova društva sprječavali muški interesi i patri jarhalna m o ć . Najopćenit i je rečeno, feministička teori ja, naročito nakon 1 7 8 0 - i h godina, razvija se paralelno između reforme i ograničenja u zapadnim socijalnim pokret ima.

Feministička se teorija razvija također paralelno sa sociologi jom. N o , ona ostaje na margini sociologije, ignorirana od muških predstavnika sve do 1 9 6 0 . god. Feminističke teme, kada su ο njima pisali i na njih upućivali ženski i muški sociolozi, bile su na margini profesije (na primjer, M a r x i Engels) . Glavi predstavnici sociologi je najčešće su ignorirali feminističke interese i znanje, a kada su proučavali aspekte roda, radili su to na konvencionalan i nekritičan način (što je vidljivo, na primjer, u radu Talcot ta Parsonsa).

Feminist ička pitanja, tol iko bogata mogućnost ima, u sociološkoj teori j i danas su živo prisutna u cjelinama feminističkih formulaci ja nastalih između 1 9 6 0 . godine i sadašnjice. Ova cjelina ideja može se klasificirati u odnosu na dva osnovna pitanja koja postavljaju feministički znanstvenici - Sto i zašto ο ženama} i Zašto je ženska situacija takva kakva jest} Odgovori na prvo pitanje osiguravaju naše osnovne kategorije varijanti feminističke teori je . U našem sistemu, postoje tri osnovna opisa ženske socijalne situacije: (1) ženska situacija je različita od muške situacije; (2) žena nije jednaka muškarcima; i (3) žene pripadaju ugnjetenim grupama, a ugnjetavači su muškarci ili od muškaraca stvoren patri jarhalni socijalni sistem.

U okvirima svake od ovih širokih kategorija - razlike, nejednakosti i ugnjetavanja - postoje različite varijacije koje se osnivaju na različitim odgovorima na pitanje zašto je ženin položaj takav kakav jest. Teoret ičar i koji žensku situaciju vide kao bitno različitu od muške, objašnjavaju tu razliku na tri osnovna načina:


biosociološkom uvjetovanošću, institucionalnom socijalizacijom i soci jalno-psiho-loškom povezanošću. Teoret ičari koji naglašavaju nejednakost koriste liberalno feministički pogled objašnjavajući strukturu nejednakih mogućnosti te marksistički pristup da bi objasnili ženski položaj kao dio kompleksnog klasnog sistema eksploataci je u ko jem i žene eksploatiraju i same su eksploatirane di jelom zbog razlika u položaju roda, a dijelom zbog svog klasnog položaja. Teoret ičar i koj i naglašavaju ugnjetavanje objašnjavaju ga koristeći se psihoanalitičkim teori jama koje smatraju da muškarci imaju prirođenu potrebu da podvrgavaju žene, u želji da ostvare svoje duboko ukori jenjene psihološke ciljeve. Drugi nude radikalno-fe-ministički odgovor koji korijene patri jarhalnog ugnjetavanja vidi u većoj mogućnosti i spremnosti muških da koriste brutalnu snagu kako bi druge podvrgli svojoj volji. Nadal je , ostali teoretičari nude socijalistički feminizam kao analizu koja pokušava ujediniti različite teorije ugnjetavanja, koristeći se pojmovima kao što su kapitalistička patri jarhalnost i dominaci ja da bi opisali složeni sistem ugnjetavanja temeljen na ustroju proizvodnje, klasi, starosti, etnicitetu, spolnim preferenci jama, i općim uvjetima, kao i na rodu - sistem ugnjetavanja koji tlači sve žene i većinu muškaraca.

Feministička teori ja također nudi osnovice za reviziju standardne sociološke teori je socijalne organizacije. Feministička sociološka teori ja, koju smo prezentirali kao primjer toga što feministička teorija može ponuditi općo j sociološkoj teorij i , može se sumirati u pojmovima šest osnovnih postavki koj ima se sintetiziraju varijante feminističkih teori ja. Prvo - praksa sociološke teorije treba se zasnivati na dijalektičkoj analizi procesa stjecanja znanja. Postoji stalna tenzija između subjekta i objekta u kojo j svaki od njih, djelujući, mijenja jedan drugoga. Ova tenzija utječe i na formalnu praksu sociologije i na konstruiranje znanja u svakodnevnom životu. Stoga je znanje ο soci jalnom svijetu uvijek vezano uz društveni položaj . Znalac ili subjekt mora priznati interakciju s predmetom saznavanja.

Drugo makrosoci jalne strukture osnivaju se na procesima što ih kontrol ira ju dominantni koji djeluju u svom osobnom interesu, a izvode ih subordinirani čiji je rad uglavnom nevidljiv, podcijenjen i od njih samih i od strane društvene ideologije. Stoga je izvrnuto čak i razumijevanje samog procesa proizvodnje. Ori jentaci ja na proučavanje ženskog položaja može dati posebne spoznaje ο makrostrukturi subordinaci je budući da su žene, bez obzira na svoju klasni položaj , prvenstveno izvođači različitih oblika nevidljivog rada: rada u domaćinstvu, podizanja i odgajanja djece, pružanja emocionalnih i seksualnih usluga i koordinirajućih aktivnosti (kakve su, na primjer, čekanje, prilagodavanje, prekidi u izvođenju aktivnosti) u području plaćenog rada.

Treće - mikrointerakci jski procesi u društvu čine odnose dominantnih i subordiniranih djelatnima kroz odnose moći , ne priznavajući ili iskrivljavajući doprinose subordiniranih. Stoga će ženski doprinos društvenoj proizvodnji biti ili nepriznat, kao u kućanskim poslovima ili u koordinirajućim aktivnostima u području plaćenog rada, ili će pak biti idealiziran do granice neprepoznatl j ivosti stvarnog iskustva, kao u majčinstvu.

Četvrto - ovi uvjeti stvaraju u ženskoj subjektivnosti konstantnu "liniju pogreške" s ko jom moraju upravljati one same. Ova linija pogreške odvaja patri jarhalnu ideologiju i reflektirano žensko iskustvo od aktualnosti njihovih uloga u socijalnom životu na makro i mikro razinama. Žene prolaze kroz ovu liniju pogrešaka na razne načine - ugnjetavanjem, podvrgavanjem, pobunom ili s pokušajima reformiranja mikro i makro organizacije.


Peto - sve ono što smo rekli ο ženama može biti prihvatljivo i za sve subordini

rane ljude u nekim paralelnim, no ne i identičnim oblicima. Šesto - morali bismo se zapitati ο korisnosti bilo kojih kategori ja što su se u biti

razvile u muško dominiranoj disciplini. Završno pitanje u okviru feminističke sociološke teori je postavlja sljedeću dilemu: možemo li se i nadalje zadržavati u okvirima postojećih disciplinarnih kategorija kako bismo opisali i objasnili svijet, ili m o r a m o kreirati nove koncepte ukoliko želimo opisati i objasniti svijet viđen oč ima subordiniranih, hendikepiranih i često nevidljivih članova društva?

DEVETO POGLAVLJE: Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji

T E O R I J A A K C I J E PARSONSOVA TEORIJA AKCIJE

Jedinica djelovanja Voluntarizam

PROBLEMI U PARSONSOVOJ TEORIJI AKCIJE NOVIJI RADOVI U PODRUČJU TEORIJE AKCIJE

SISTEMSKA T E O R I J A KRITIKA SISTEMSKE TEORIJE

S T R U K T U R A L I Z A M LINGVISTIČKI KORIJENI ANTROPOLOŠKI STRUKTURALIZAM: CLAUDE LEVI-STRAUSS STRUKTURALNI MARKSIZAM SOCIOLOŠKE VARIJANTE

Goffmanov strukturalizam Barijere prihvaćanja

POSTSTRUKTURALIZAM: IDEJh MiCHELA FOUCAULTA

S T R U K T U R A L N A T E O R I J A STRUKTURALNA TEORIJA PETERA Β LAU A

T E O R I J A M R E Ž E

E G Z I S T E N C I J A L I S T I Č K A T E O R I J A EGZISTENCIJALIZAM I FENOMENOLOGIJA OSNOVNI INTERESI BUDUĆI RAZVOJ

S A Ž E T A K

Ovo je poglavlje posvećeno raspravi ο mnogim teori jama koje još nismo po

drobnije ispitali u ovoj knjizi ο teoriji akcije, sistemskoj teori j i , strukturalizmu i poststrukturalizmu, strukturalnoj teorij i , teoriji mreže i egzistencijalističkoj sociologiji. Značenje nekih od navedenih teorija raste, a nekih postupno - barem za sada - bli jedi. Sociološke teori je, međutim, nikada potpuno ne nestaju, one se samo povlače ili jačaju u svojoj popularnosti . David Wagner i Joseph Berger tvrde da se sociološke teori je, odnosno, ono što oni nazivaju "ori jentirajućim strategijama", "vrlo r i jetko, gotovo nikada, međusobno u potpunosti ne zamjenjuju" ( 1 9 8 5 . : 7 0 1 ; vidi također i Wagner , 1 9 8 4 . ) . Cje lokupno razmišljanje ovih autora blisko je i našem u ovom poglavlju: "Naravno, promjene unutar i medu pojedinim


orijentirajućim strategijama ipak se događaju. Dolazi do revizije i ponovnog promišljanja ideja. Dolazi također i do široke rasprave i sukobljavanja ideja. Međutim, opći preokret u strategiji, nastajanje ili zamjena jedne strategije nekom drugom, 'bol jom' strategijom ili teorijskim razvojem, jednostavno se ne dešava tako često" (str .702) . Iako Wagner i Berger ne vide bitan rast teorija ο kojima raspravljamo u ovoj knjizi, oni vjeruju da se, u užem smislu, sociološke teorije ipak razvijaju.

TEORIJA AKCIJE

Knjige ο sociološkoj teorij i , izdane ne suviše davno, veliku bi pažnju posvetile teori j i akcije (Maclver , 1 9 3 1 . ; 1 9 4 2 . ; Parsons, 1 9 3 7 . ; Znaniecki , 1 9 3 4 . ; ) . Danas je , međutim, interes za teori ju akcije oslabio, iako ćemo na koncu ovog odjel jka raspraviti ο nekim značajnijim novijim radovima (Coleman, 1 9 8 6 . ; Sciulli , 1 9 8 6 . ; ) koj i su pomogli ponovnom oživljavanju interesa za ovu teori ju.

Teor i ja akcije temelji svoje pori jeklo na radovima M a x a W e b e r a ο soci ja lnom djelovanju. Iako je W e b e r u svoje djelo ugradio pretpostavku ο akterima i nj iho

vom djelovanju, njegov je stvarni interes bio proučavanje kulturnih i strukturalnih ograničenja koja djeluju na aktere. Umjesto da se usmjeri na taj aspekt W e b e r o v o g djela, akciona teori ja operira na razini individualnih misli i akcije. T o sasvim jasno proist ječe iz formuliranja osnovnih posta- ' i akcione teorije koje izvodi R o s c o e Hinkle :

1 . Soci jalne aktivnosti ljudi proistječu iz njihove svijesti ο samima sebi (kao subjektima) i ο drugima, kao i ostalim vanjskim situacijama (kao objekt ima) .

2 . Kao subjekti ljudi djeluju nastojeći postići svoje (subjektivne) namjere, potrebe, težnje, cil jeve, zadatke ili svrhe.

3 . Da bi to postigli, koriste se odgovarajućim sredstvima, tehnikama, procedurama, metodama i instrumentima.

4 . Njihovi smjerovi akcija ograničeni su neprilagodljivim uvjetima i okolnost i ma.

5 . Primjenjujući htijenje ili prosudbu, oni izabiru, procjenjuju i evaluiraju ono što su učinili, što upravo rade ili što će učiniti.

6 . Da bi se donijela neka odluka, primjenjuju se standardi, pravila i moralni principi.

7. Svako proučavanje društvenih odnosa zahtijeva da istraživač upotrebl java "verstehen" (razumijevajuće) subjektivne tehnike istraživanja, imaginativnu ili simpatičku rekonstrukci ju ili iskustvo uživljavanja u situacije (Hinkle , 1 9 6 3 . : 7 0 6 - 7 0 7 . ) .

M o g l o bi se reći da je takav i mikroakcijski pristup koji su anticipirali sociolozi prije I. svjetskog rata - Lester Ward, Ε. A. Ross, Franklin Giddings, Albion Small i Charles H. Cooley , iako je njihova veza s modernom teori jom akcije dosta slaba. Najveći broj tih ranih sociologa interesirao se za najšira pitanja soci jetalne evolucije. Oni su raspravljali ο aktivnoj, kreativnoj l ičnosti, no držali su da društvo ima snagu prinude nad pojedincem.

Cooley je bio izuzetak od spomenute tendenci je . Iako prihvaća neke od postavki svojih suvremenika i njihov interes za evoluciju, "ono što je konačno bilo od

NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI 3 4 7

najvećeg značenja za društveni život [bili su] subjektivna svijest i osobni osjećaji , uspomene, ideje ili ideali pomoću kojih ljudi započinju ili završavaju svoje međusobne akcije" (Hinkle, 1 9 6 3 . : 7 0 9 . ) .

Sociolozi koji djeluju između završetka I. sv. rata i velike depresije, pokazuju daleko veću povezanost s kasnijom teori jom akcije. M e d u najvažnijim sociolozima takvog usmjerenja ubrajamo Roberta Parka, Ellsworth Farisa, W . I. T h o m a s a , George Η. M e a d a i Talcot ta Parsonsa. Parsons je bio najvažniji nasljednik vebe

rovske tradici je, i korištenje teorije akcije u njegovom ranom radu osiguralo je tom pristupu najšire čitateljstvo.

Parsonsova teorija akcije Parsons se trudio razlikovati teoriju akcije od biheviorizma. U biti, on izabire pojam akcija zato što taj pojam ima konotaci ju različitu od pojma ponašanja. Ponašanje uključuje mehanički odgovor na stimulans, a akcija aktivni, kreativni i "mentalni" proces. Parsons je bio vrlo pažljiv u svom razlikovanju teori je akcije od biheviorizma: "Teori ja koja, kao i beheviorizam, inzistira na shvaćanju ljudi isključujući njihov subjektivni aspekt, nije teorija akcije" ( 1 9 3 7 . : 7 7 - 7 8 . ) .

O d samog početka Parsons ( 1 9 3 7 . ) vrlo jasno ističe da teori ja akcije ne može adekvatno objasniti socijalne strukture i institucije, iako može raspraviti većinu elementarnih oblika društvenog života. 1 T a je ori jentaci ja bila potisnuta u kasnijem Parsonsovom radu u kojem, kako mnogi misle, on gotovo potpuno napušta teoriju akcije da bi je zamijenio strukturalno-funkcionalnom ori jentaci jom (vidi 3 . poglavlje) koju je držao mnogo prikladnijom za proučavanje socijalnih struktura i kulture.

J E D I N I C A D J E L O V A N J A

Osnovni element u Parsonsovoj teoriji akcije je jedinica djelovanja koju definira s četiri komponente . Prvo, ona pretpostavlja postojanje jednog aktera. Drugo, jedinica djelovanja uključuje jedan cilj ili buduće stanje prema kojem se djelovanje usmjerava. T r e ć e , djelovanje se odvija u situaciji koja uključuje dva e lementa : stvari koje akter ne može kontrolirati {uvjeti) i one koje akter može kontrolirat i (sredstva). Konačno , norme i vrijednosti služe oblikovanju akterovog izbora sredstava za postizanje ciljeva (Parsons, 1 9 3 7 . ) . Parsons tvrdi da ne postoji "nikakva stvar nazvana djelovanjem izuzev napora prilagodavanju normama" ( 1 9 3 7 . : 7 6 -7 7 . ) . Već t i jekom razmatranja jedinice djelovanja možemo primijetiti interese za integraciju koji su dominirali c jelokupnim Parsonsovim životom. Iako započinje interesirajući se za aktere i njihove akcije, on implicira postojanje interesa u svijesti s obzirom na voluntaristički izbor sredstava za postizanje ciljeva. Međut im, taj izbor nije potpuno slobodan, što govori i ο Parsonsovu zanimanju za soci jalne strukture koje ograničavaju akciju. Kulturni entiteti - norme i vri jednosti - ovdje imaju ključnu ulogu, kao i u cjelini njegovog rada.

Parsonsov inicijalni interes za jedinicu djelovanja bio je izvorom značajne konfuzije u pokušajima interpretiranja njegovog djela, budući da je sam tvrdio

Kako smo vidjeli u 7. poglavlju, Parsonsova koncepcija najosnovnijih elemenata socijalne analize ne preklapa se sa koncepcijom socijalnih biheviorista kakav je, na primjer, George Homans.


kako nikada nije napustio ideju jedinice djelovanja, čak ni onda kada se, mnogo kasnije, usredotočio na mnogo globalnije aspekte. Budući da je u svojim ranim radovima Parsons zvučao vrlo slično nekom simboličkom interakcionisti , vrlo je teško pomiriti takvu ori jentaci ju s njegovim kasnijim strukturalno-funkcionalnim analizama struktura i institucija. Neki autori (Toby, 1 9 7 7 . , J . Turner , 1 9 7 4 . ) nalaze značajnu prisutnost simboličkog interakcionizma u Parsonsovoj teori j i . N a primjer, Jackson T o b y tvrdi:

"Pod djelovanjem, Parsons misli na napor za ostvarivanjem simboličkog definiranja intencija u okviru simbolički definiranih okoliša ... Tako nam Parsons djeluje kao simbolički interakcionist u smislu tradicije Cooley - Mead - Blumer. A to i treba biti tako; ne postoji nikakva značajna intelektualna distinkcija između akcijskog referentnog okvira i onog okvira koji nudi simbolička interakcija. Obadvije orijentacije inzistiraju na tome da je značenje ponašanja za učesnike, značenje postignuto njihovim uobičajenim interpretacijama zajedničkih simbola, bitno za sociologijsko razumijevanje".

(Toby, 1977 . :2 ) .

Komentira jući esej Johnatana Turnera u ko jem analizira sličnosti između njegovog akcijskog pristupa i pristupa simboličkog interakcionizma, Parsons ukazuje na opće slaganje s takvim pogledom na njegov rad:

"Općenito rečeno, suglasan sam s njegovim stajalištem ... Mislim da, u krajnjoj instanci, postoji značajno područje preklapanja između socijalno-interakcionističke teorije, osobito u varijanti koju razvija George Herbert Mead i teorije akcije ... One, naravno ni na koji način nisu identične"

(Parsons, 1974 . : 62) .

Stajalište koje razvijamo u ovoj knjizi slično je onome što ga iznosi Herber t Blumer ( 1 9 7 4 . ) koji tvrdi da je Parsonsova inicijalna ori jentaci ja na akciju na mnogo načina možda slična s imboličkom interakcionizmu; glavni dio njegove teori je , koji započinje s posljednjim poglavljem knjige The Structure of Social Action (Struktura socijalne akcije) iz 1 9 3 7 . godine, posvećen je strukturalno-funk-cionalnoj analizi globalnih struktura - posebno onome što Parsons naziva socijalnim i kulturnim sistemima.

V O L U N T A R I Z A M

Koncept voluntarizma koji je bio predmetom vrlo oštrih rasprava, vrlo je blizak ideji jedinice djelovanja, a povezan je i s raspravom ο tome do kojeg je stupnja Parsonsov koncept voluntarizma blizak s imboličkom interakcionizmu. Voluntar i zam, koncept koji je vrlo istaknut u knjizi The Structure of Social Action ( 1 9 3 7 . ) , vezuje se uz aktere koji u socijalnim situacijama vrše izbore (Procter, 1 9 7 8 . ) . T i m e se ne želi reći da su akteri u potpunosti slobodni u tim izborima; voluntarizam nije ekvivalentan s lobodnoj volji. Pa ipak, koncept voluntarizma vrlo jasno implicira svijest, razum i osobe koje donose odluke. Parsonsovo usredotočenje na voluntarizam iz 1 9 3 7 . godine i značenje tog koncepta vrlo su jasni; pitanje je da li je on napustio voluntarizam poslije 1 9 3 7 . godine i tako pomaknuo svoj osnovni interes proučavanja - od sociologije manjih prema sociologiji globalnijih aspekata. J o h n F . Scott ( 1 9 6 3 . ) je najčvršći zastupnik ideje da je Parsons napustio voluntarizam poslije 1 9 3 7 . godine kao dio općeg napuštanja svojih interesa za sociologi ju malih


fenomena. Johnatan Turner i Leonard Beeghley ( 1 9 7 3 . ; vidi također i M ü n c h , 1 9 8 2 . ) smatraju da u Parsonsovom radu postoji kontinuitet , tvrdeći da on nikada nije u potpunosti napustio voluntarističku tezu. Pogreška koju je napravio Scott , je u tome da je voluntarizam izjednačio sa s lobodnom vol jom. Parsons nikada nije zastupao stajalište slobodne volje; umjesto toga, oduvijek je vjerovao da je osobni izbor određen normama, vri jednostima, idejama, situacijama itd.

Problemi u Parsonsovoj teoriji akcije Pokušaj integriranja akcije i strukture provlači se kroz veći dio Parsonsovog rada. Ta j su pothvat mnogi odobravali ; no drugi su ga držali "nespojivim" i "konfuznim" (na primjer, Alexander, 1 9 7 8 . ; Menzies , 1 9 7 7 . ) . Ovi kritičari navode da je Parsons započeo raditi na knjizi The Structure of Social Action kao mikro usmjereni teoret ičar akci je, a da se čak i prije no što je navedenu knjigu dovršio, sve više t i jekom godina usmjeravao prema makroori jentiranoj s trukturalno-funkcionalnoj teori j i . U Parsonsovom radu može se primijetiti određena konfuzija, a ona proistječe iz njegovog odbijanja da odustane od ranijih teorijskih stajališta ili da ih na adekvatan način integrira s novim stajalištima. Već u drugom izdanju knjige The Structure of Social Action Parsons govori ο tom preusmjeravanju svog interesa ovako:

"... [uputio sam se] od analize strukture socijalne akcije kao takve prema strukturalno-

-funkcionalnoj analizi socijalnih sistema. Oni su, naravno, u krajnjem slučaju, sistemi socijalne akcije. Međutim, struktura takvih sistema, u novijoj varijanti nije proučavana izravno u pojmovima akcije, nego kao 'institucionalizirani obrasci'"

(Parsons, 1949 . :D) .

J e d n o stajalište (Menzies, 1 9 7 7 . ) koje i mi di jelimo, smatra da osnovni problem u Parsonsovom djelu proistječe iz činjenice da on nikada nije u potpunosti dovršio prijelaz s teori je akcije na strukturalni funkcionalizam, što je dovelo do toga da su ove dvije teori je u c je lokupnom njegovom radu međusobno isprepletene na nejasan način. T o ne znači da integracija teorije akcije i strukturalnog funkcionalizma nije moguća ili da je nepožel jna; to prije znači da ih Parsons nikada nije pomir io na adekvatan način. U njegovu radu one često stoje jedna pokraj druge, ali se ne isprepliću.

Parsonsovo učestalo korištenje dviju različitih definicija mnogih od ključnih koncepata odražava također i kontinuirani dualizam u njegovoj teori jskoj ori jentaciji. N a primjer, Ken Menzies ( 1 9 7 7 . ) tvrdi da je definirajući devijantnost, Parsons koristio i strukturalno-funkcionalni pristup koji naglašava neuspjeh šireg sistema da na adekvatan način socijalizira aktera, kao i pristup teori je akcije koja devijantnost definira kao "motivirajuću tendenciju jednog aktera da se ponaša protivno jednom ili većem broju normativnih institucionaliziranih obrazaca" (Parsons, 1 9 5 1 . : 2 5 0 . ) .

D je lomično se može tvrditi da je Parsonsov integrativni rad nejasan i zbog toga što nikada nije potpuno pomirio svoju interpretaciju Weberove teori je akcije (zbog načina na koji je interpretirao Webera) sa svojom interpretaci jom Durkhei-movog strukturalnog funkcionalizma.

T o je najznačajnija dvosmislenost i problem u teoriji akcije. Z a ovaj se pristup dugo mislilo da je usmjeren na proučavanje individualne misli i akcije, no njegova


Talcott Parsons: biografska skica

Talcott Parsons rodio se 1902. godine u Colorado Spring-su, u državi Colorado. Potjecao je iz reliogiozne obitelji intelektualaca; njegov je otac bio kongregacijski svećenik, profesor i naposljetku predsjednik malog koledža. Parsons je završio studij na Amherst Collegeu 1924. godine, a nastavio je raditi na doktoratu na London School of Economics. Sljedeće godine odlazi u Heidelberg. Max Weber je veliki dio svoje karijere proveo u Heidelbergu, pa iako je umro pet godina prije Parsonsovog dolaska, njegov je utjecaj još uvijek bio značajan, a Weberova je udovica u svom domu nastavila održavati sastanke kojima je prisustvovao i Parsons. Parsons je bio pod velikim utjecajem Weberovog rada i svoju je doktorsku disertaciju izradio u Heidelbergu, te je u njoj djelomično raspravljao i ο Webe-

rovom radu. Parsons postaje predavač na Sveučilištu Harvard 1927., pa iako je nekoliko puta

mijenjao mjesto namještenja, do svoje smrti (1979.) ostaje na Harvardu. Njegovo napredovanje u karijeri nije bilo brzo; nije postigao siguran položaj sve do 1939. godine. 1937. objavljuje knjigu The Structure of Social Action, koja je ne samo prikazala američkim sociolozima najznačajnije sociološke teoretičare poput, na primjer, Webera, nego je postavila i osnovne temelje za Parsonsovu osobnu razvojnu teoriju.

Nakon toga Parsonsova karijera napreduje vrlo brzo. Postaje rukovoditeljem Sociološkog odjela na Sveučilištu Harvard 1944., a dvije godine kasnije osniva i sam vodi novi Odjel za socijalne odnose, u kojem su zaposleni ne samo sociolozi, nego i drugi socijalni znanstvenici. 1949. godine Parsons je izabran za predsjednika Američkog sociološkog udruženja. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, objavljivanjem knjige kao što je The Social System (Socijalni sistem), 1951. g., Parsons postaje dominantnim likom američke sociologije.

Međutim, u kasnim 1960-im godinama Parsonsa napada rastuća radikalna struja u američkoj sociologiji. Doživljavaju ga kao političkog konzervativca, a i njegova teorija također se procjenjuje krajnje konzervativnom i, zapravo, nešto elaboriranijom katego-rizirajućom shemom. Međutim, u 1980-im godinama, ponovno se budi interes sa Parsonsovu teoriju, i to ne samo u Americi nego u cijelom svijetu (Sciulli i Gerstein,

su dva glavna predstavnika - W e b e r i Parsons - najveći dio svoje pažnje usmjerili na ograničenja koja pojedincu postavljaju kulturni fenomeni . Ova se dvosmislenost može objasniti kada shvatimo da je , iako i Weber i Parsons pretpostavljaju da su akteri dinamični i kreativni, najveći dio njihove sociologije ipak posvećen analizi kulturnih ograničenja. Teor i ja akcije je najutjecajnija i najrazvijenija u teori jama simboličkog interakcionizma i fenomenologi je , no , budući da je u najvećoj mjeri usmjerena k socijetalnoj razini, ona bi mogla imati isto tako značajnu ulogu i u razvoju teori ja ο širim fenomenima. Da bismo dali jedan primjer, spomenimo da se metodologi ja verstehen najčešće interpretira kao sredstvo za razumijevanje odnosa svijesti i akcije, a bilo bi zapravo mnogo korisnije da se, kao i u prošlosti, ovakva metodologi ja više koristi kao sredstvo razumijevanja


1985.). Štoviše, Parsonsove teorije ne utječu samo na konzervativne mislioce nego i na mnoge neomarksističke teoretičare.

Po njegovoj smrti, mnogi njegovi studenti, i sami sociolozi značajnog ugleda, opisivali su njegovu teoriju, ali i čovjeka koji ju je stvorio. U svojim iskazima oni nude neke vrlo interesantne opise Parsonsa i njegovog djela. Nekoliko brzih pogleda na Parsonsa koje ovdje prenosimo nemaju pretenziju da budu dopuna slike ο njemu, nego će iznijeti neke izazovne letimične opaske ο njemu i njegovu radu.

Robert Merton bio je jedan od njegovih studenata kada je Parsons tek započinjao svoju predavačku karijeru na Sveučilištu Harvard. Merton, koji je i sam postao uvaženi teoretičar, sasvim jasno naglašava da studenti-doktorandi nisu tih godina došli na Sveučilište Harvard da bi studirali s Parsonsom, nego s Pitirimom Sorokinom, starijim članom odjela, koji će postati najveći Parsonsov protivnik:

"Od članova prve generacije doktorantskih studenata koji su došli na Harvard ... precizno se može reći da niti jedan nije došao studirati s Talcottom. Oni su tako postupili zbog vrlo jednostavnog razloga: 1931. Parsons kao sociolog nije još imao nikakav javni identitet.

Premda smo mi studenti došli raditi s poznatim Sorokinom, manja grupa nas ostala je raditi s manje poznatim Parsonsom"

(Merton, 1980.:69).

Mertonova razmišljanja ο Parsonsovom prvom tečaju iz sociološke teorije također su zanimljiva, posebno stoga što je materijal koji je bio prezentiran osigurao osnovicu za nastanak jedne od najutjecajnijih teorijskih knjiga u povijesti:

"Mnogo prije no što je Talcott Parsons postao jedan od Velikih Starih Sociologa svjetske sociologije, bio je poznat kao Veliki Mladi Čovjek. To je započelo s njegovim prvim tečajem ο teoriji... [to] je stvorilo osnovicu za njegovo glavno djelo - knjigu The Structure of Social Action koja ... je bila objavljena tek pet godina nakon svoje usmene prezentacije na predavanjima"

(Merton, 1980.:69-70.).

lako se mnogi neće složiti s ovako pozitivnim opisom Parsonsa, vjerojatno će se složiti sa sljedećim:

"Smrt Talcotta Parsonsa označava kraj jedne ere u sociologiji. Kada [nova era] stvarno jednom započne ... ona će sigurno biti obilježena velikom tradicijom sociološke misli koju nam je on ostavio u naslijeđe" ' (Merton, 1980..-71.).

normativnih ograničenja postavljenih akterima. Osnovna ideja koju su sociolozi imali u spomenutom smislu je u tome da sami sebe stave na mjesta aktera koje proučavaju kako bi razumjeli ograničenja koja im se postavljaju.

Stoga je jedan od osnovnih razlozloga opadanja značenja teori je akcije određena konfuzija koja je u njoj postojala od samog početka. T a k o đ e r , mnoge njene osnovne postavke ο svijesti, akciji i interakciji preuzele su i raspravile mnogo konzistentnije druge mikroteori je - na primjer, s imboličkog interakcionizma, fenomenologi je i e tnometodologi je . T e su postavke sukladne i s drugim aspektima ovih teori ja, dapače, mnogo su kompatibilni je s tim teori jama nego li su to ikada bile s drugim komponentama teorije akci je. N a nesreću, ori jentaci ja akcione teori je na proučavanje globalnih fenomena čini se da se većinom izgubila


u tim drugim teori jama. Činjenica da teorija akcije nikada stvarno nije integrirala svoje interese za proučavanje globalnih fenomena i fenomena niže razine ne znači, međutim, da se to uopće ne može učiniti. U 10 . poglavlju razmotrit ć e m o veći broj uspješnijih napora za integriranje makro i mikro razine.

Noviji radovi u području teorije akcije Nedavno je J ames Coleman ( 1 9 8 6 . ) pokušao obnoviti teori ju akcije vraćajući se njenim kori jenima u o n o m smislu u kojem su izloženi u Parsonsovoj knjizi The Structure of Social Action ( 1 9 3 7 . ) . On smatra da je Parsons pogriješio napuštajući teori ju akcije razvijenu u toj knjizi, zamjenjujući je strukturalnim funkcionaliz-m o m . Osnovni argument Colemana sadržan je u postavci da ne bismo smjeli "... napustiti pojmove smišljenosti, ciljne usmjerenosti i homeostaze, t j . usklađenosti (što vrijedi za uzročnu analizu koja se zadržava na razini socijalnog sistema), nego je potrebno ograničiti njihovo korištenje na razini aktera u soci jalnom sistemu -pazeći da ih ne zamijenimo sa samim socijalnim sistemom" ( 1 9 8 6 . : 1 3 1 2 . ) . N a taj način, Coleman pokušava vratiti teori ju akcije njenim mikrokori jenima, premda valja istaći da i za Colemana, kao i za Parsonsa, akteri mogu biti "ili osobe ili korporativni akteri" ( 1 9 8 6 : 1 3 1 2 ) . 2

M e đ u slične napore možemo uključiti i pokušaj Sciullija ( 1 9 8 6 . ) usmjeren rasvjetljavanju značenja voluntarističke akcije i njenog povezivanja s radovima iz legalističke teori je . Ne upuštajući se u detaljnije razmatranje Sciullijevog pokušaja, možemo samo ustvrditi da i ovo proširivanja teori je akcije prema novim pravcima kao i Colemanovo nastojanje da se vrati inicijalnim kori jenima akcione teori je mogu na koncu pomoći n jenom ponovnom uspostavljanju.

SISTEMSKA TEORIJA

D o k je teori ja akcije doživjela pad značenja poslije vrhunca postignutog u 1 9 3 0 - i m i ranim 1 9 4 0 - i m godinama, sistemska teorija je u manje od dva decenija doživjela meteorski rast i vrlo strmoglav pad. Sistemska teorija, koja je rasla i pala u 1 9 6 0 - i m i 1 9 7 0 - i m godinama, još uvijek nije, a najvjerojatnije nikada niti neće ispuniti obećanja za koja su njeni rani podržavatelji mislili da ih može ostvariti . Z b o g toga je posljednjih godina izgubila podršku u sociologiji , i ο njoj se danas vode samo kraće rasprave.

Sistemska teori ja je proizvod različitih znanstvenih ideja koje su u sociologiju uvezene iz drugih oblasti, uključujući kibernetiku, teoriju informaci ja , operaci jska istraživanja i ekonomsku sistemsku teoriju (Lilienfeld, 1 9 7 8 . ) . T e su ideje bile ponovno oblikovane da bi se primijenile na društveni život. U knjizi Sociology and Modem Systems Theory (Sociologija i moderna sistemska teorija), 1 9 6 7 . , Wal ter Buckley odgovara na pitanje što sve sociologija može dobiti od sistemske teori je .

Prvo, budući da ta teorija potječe iz "tvrdih" znanosti te budući da je , barem u oč ima onih koji je podržavaju, primjenjiva na sve bihevioralne i društvene znanosti, ona obećava izradu jedinstvenog rječnika pojmova pomoću kojeg bi se te

2 Ο nekim aspektima Colemanove analize detaljnije ćemo raspraviti u sljedećem poglavlju.


znanosti ujedinile. Drugo, sistemska teorija ima više razina i može biti podjednako uspješno primijenjena na različite nivoe - na najglobalnije ali i na lokalne, kao i na većinu objektivnih i subjektivnih aspekata socijalnog svijeta. T r e ć e , sistemska se teori ja zanima za varijacije međusobnih odnosa mnogobrojnih aspekata soci jalnog svijeta te stoga djeluje protiv malih i nepovezanih analiza soci jalnog života. Sistemska teori ja tvrdi da u njoj postoji nužna unutarnja povezanost dijelova koja se ne može tretirati izvan konteksta cjeline. Sistemski teoretičari odbacuju ideju da društvo ili druge globalne komponente društva možemo tretirati kao jedinstvene socijalne činjenice. Umjesto toga, središte proučavanja prebacuje se na međuodnose i procese koji se odvijaju na različitim razinama unutar soci jalnog sistema. Buckley ovako opisuje bit ove teori je :

"Vrsta sistema za koji se mi interesiramo može biti općenito opisana kao kompleks elemenata ili komponenata izravno ili neizravno povezanih uzročnim odnosima na takav način da je svaka komponenta povezana s najmanje nekoliko drugih, na više ili manje stabilan način u okviru nekog posebnog perioda vremena"

(Buckley, 1967.-.41.).

Richard A. Ball razvija jasnu koncepci ju ο relacijskoj orijentaciji sistemske teori je ili ο onome što naziva Generalna Sistemska Teori ja ( G S T ) :

"GST započinje s procesualnom koncepcijom stvarnosti, koja je sastavljena od fundamentalnih relacijskih odnosa, koje možemo ilustrirati primjerom 'gravitacije' što se koristi u suvremenoj fizici. Pojam 'gravitacija' uopće ne opisuje neki poseban entitet. Ne postoji nikakva 'stvar' koju možemo nazvati gravitacijom. Ona je cjelina međusobnih odnosa. Ukoliko bismo ο takvim međuodnosima razmišljali kao ο posebnim entitetima, problem bi postvarili ... GST pristup traži od sociologa razvijanje logike odnosa kao i konceptualiziranje socijalne stvarnosti u relacijskim pojmovima"

(Bali, 1978. :66 . ) .

Četvrto , sistemski pristup pokušava sve aspekte sociokulturnog sistema predočiti u procesualnim pojmovima, naročito kao mreže informaci ja i komunikaci ja . Peto, i možda najvažnije, sistemska teorija je bitno integrativna. Buckley, na primjer, definirajući ovu orijentaciju, naglašava njenu integrativnu funkciju najširih objektivnih struktura, simboličkih sistema, akcije i interakcije, kao i "svijesti i samoosviještenosti". Bali također prihvaća ideju integracije razina analize: "Pojedinac i društvo razmatraju se ravnopravno, ne kao odvojeni entiteti nego kao međusobna konstitutivna polja koja se međusobno odnose u različitim procesima 'povratne sprege'" ( 1 9 7 8 . : 6 8 . ) . U biti, sistemska teorija je tol iko prilagođena integraciji da Buckley kritizira tendenciju drugih sociologa koji pronalaze analitičke distinkcije između pojedinih razina:

"Primjećujemo u većem dijeli sociologije tendenciju inzistiranja na 'analitičkoj distinkciji ' između 'ličnosti' (najvjerojatnije intrakranijalne), sistema simbola (kultura) i matrica socijalnih odnosa (socijalnih sistema), iako praktični rad zagovornika distinkcije pokazuje da je to pogrešno i često puta neprimjenjivo u praksi"

(Buckley, 1 9 6 7 . : 1 0 L ) .

(Buckley je na neki način ovdje nepošten, budući da je i u svom radu izvodio iste stvari. Izvođenje analitičkih distinkcija očigledno je teoretičarima sistema prihvat-


ljivo sve dok to nekome olakšava razumijevanje međuodnosa koji postoje između različitih aspekata socijalnog života.) Konačno , sistemska teori ja pokušava vidjeti socijalni svijet u dinamičkim aspektima, s preovlađujućim interesom za "sociokulturno širenje i dinamiku uopće" (Buckley, 1 9 6 7 . : 3 9 . ) .

Buckley razmatra i odnose između sociokulturnih, mehaničkih i organskih sistema, usredotočujući se na navođenje bitnih razlika među tim sistemima. N a kontinuumu koji polazi od mehaničkih sistema do organskih, i do sociokulturnih sistema, moguće je razlikovati mnoge dimenzije - od najmanje složenih do najsloženijih dijelova, od najmanje nestabilnih do najnestabilnijih dijelova, od najnižih do najviših stupnjeva u kojima su dijelovi sistema povezani sa sistemom kao c je l inom.

Druge dimenzije naglašavaju da se sistemi međusobno razlikuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. U mehaničkim sistemima, na primjer, međusobni odnosi dijelova osnivaju se na prijenosu energije. U organskim sistemima, međusobni odnosi dijelova osnivaju se više na razmjeni informaci ja , a manje na energiji . U sociokulturnim sistemima, odnosi se još više osnivaju na razmjeni informaci ja .

Tr i tipa sistema također se razlikuju i u stupnju svoje otvorenosti ili zatvorenosti - odnosno u stupnju razmjene s aspektima šire okol ine. Otvoreni j i sistem mnogo je više u stanju selektivno odgovoriti na najšire, ali i na specif ične, nebrojene varijacije okol ine. U istom smislu, mehanički sistemi teže zatvorenosti ; organski sistemi su otvoreniji , a sociokulturni sistemi su - od sva tri sistema -najotvorenij i . Razina otvorenosti sistema povezana je s dva osnovna koncepta u sistemskoj teori j i : s konceptom entropije, odnosno tendenci jom sistema da prestane funkcionirati ; i, s konceptom negentropije, odnosno tendenci jom sistema da razvija strukture. Zatvoreni sistemi teže entropiji , a otvoreni negentropi j i . Soc io kulturni sistemi, više od druga dva sistema, nastoje imati ugrađenu višu razinu tenzije. K o n a č n o , sociokulturni sistemi mogu imati namjere ili biti ci l jno usmjereni, budući da primaju povratnu spregu iz okoline koja im osigurava da se nastave kretati prema svojim ciljevima.

Povratna sprega jedan je od bitnih koncepata kibernetskog pristupa koji sistemski teoretičari koriste u analizi socijalnog sistema. O n je suprotan ekvilibri jskom pristupu što ga primjenjuju mnogi sociolozi (na primjer, Parsons), za kojega se šire glasine da zapravo operira sa sistemskog stajališta. Korištenje povratne sprege omogućava kibernetskim sistemskim teoretičarima da raspravljaju ο frikciji, pora

stu, evoluciji i iznenadnim promjenama sistema. Otvorenost soci jalnog sistema njegovoj okolini i utjecaj okolišnih činilaca na sistem, od bitnog su interesa za sistemske teoret ičare.

Valja istaći da na socijalne sisteme utječe i velik broj unutarnjih procesa. U tom je smislu potrebno spomenuti i druga dva važna koncepta. Morfostaza se odnosi na one procese koji pomažu održavanju samog sistema, dok morfogeneza označava one procese koji pomažu promjenu sistema, utječući na njegov složeniji razvoj . Soci jalni sistem se sve više i više razvija prema kompleksnim "posredujućim sistemima" koji interveniraju između vanjskih snaga i akcije samog sistema. N e k i od posredujućih sistema pomažu održavanju sistema, a drugi utječu na njegovu promjenu. Spomenuti posredujući sistemi sve više i više postaju neovisni, autonomni, i sve više utječu na akcije samog sistema. Drugim riječima, posredujući sistemi omogućavaju soci jalnom sistemu da se razvija manje ovisno ο svojoj okolini .

Ovi kompleksni posredujući sistemi obavljaju veliki broj funkcija u soci jalnom sistemu. N a primjer, oni omogućavaju privremeno prilagođivanje sistema vanj-


skim uvjetima, te mogu usmjeriti sistem od krute prema mnogo prilagodljivijoj okolini . Oni također omogućuju sistemu reorganizaciju njegovih dijelova kako bi se mogao efikasnije nositi s okol inom.

Da bi pokazao primjenjivost sistemske teori je, Buckley ( 1 9 6 7 . ) se odmaknuo od razmatranja općih principa prema razmatranju specifičnosti soci jalnog svijeta. On započinje na indvidualnoj razini, gdje se primjećuje da je bio vrlo impresioniran M e a d o v i m djelom, u kojem su svijest i akcija međusobno povezani. Zapravo, Buckley ponovno oblikuje Meadovu problematiku u pojmovima sistemske teori je . Akcija započinje signalom iz okoline, koji se prenosi akteru. Međut im, pri jenos može biti kompliciran zbog šuma iz okoline. Kada signal ipak bude prenesen, on akteru osigurava informaciju. N a osnovi ovakve informaci je , akter može selektirati odgovor. Ovdje je bitan aspekt akterova sposobnost upotrebljavanja posredu-jućeg mehanizma - samosvijesti. Buckley raspravlja ο samosvijesti u pojmovima sistemske teori je :

"Rečeno pojmovima kibernetike, takva samosvijest je mehanizam unutarnje povratne sprege ο vlastitim stanjima sistema koji može biti izložen ili uspoređen s drugim situacionim ili zapamćenim informacijama, što će omogućiti izbor repertoara ciljno orijentiranih akcija koje netko u svom ponašanju eksplicitno uzima u obzir"

(Buckley, 1967 . :100 . ) .

Za M e a d a i simboličke interakcioniste te za teoretičare sistema svijest nije odvojena od akcije i interakcije, nego je njihov integralni dio.

Usprkos njegovim stajalištima da su svijest i interakcija međusobno povezani i da nivoe analize ne treba razdvajati, Buckley se odvaja od koncepta svijesti i približava interakci jskom području. Obrasci interakcije - posebno imitacija i odgovor - sasvim se jasno uklapaju u sistemičku sliku svijeta. Štoviše, Buckley izravno povezuje interpersonalno područje sa sistemom ličnosti ; i stvarno, on ih vidi kao međusobno uvjetujuće. Napokon, Buckley se okreće i k proučavanju najširih oblika organizacije društva, posebno ulogama i institucijama, koje u sistemskim pojmovima također shvaća kao povezane, ako ne i nerazdvojive od drugih razina socijalne stvarnosti.

Razmatranjem nekih od općih principa sistemske teori je, osobito onih koji se mogu primijeniti na sociokulturno područje, Buckley zaključuje svoju raspravu s nekoliko točaka. Prvo, sistemski teoretičari prihvaćaju ideju da je tenzija normalna, stalno prisutna i nužna stvarnost socijalnog sistema. Drugo, oni naglašavaju prirodu i izvore varijacija u soci jalnom sistemu. Naglasak i na tenziji i na varijacijama čini sistemsku perspektivu dinamičkom. T r e ć e , postoji interes za selektivne procese i na individualnoj i na interpersonalnoj razini, gdje se za sistem otvaraju različite alternative koje se zatim sortiraju i mijenjaju. Ovo dovodi do daljnje dinamizacije procesa. Četvrto, interpersonalna razina tretira se kao osnovica razvoja širih struktura. Iz transakcijskih procesa razmjene, pregovaranja i pogađanja, proistječu relativno stabilne socijalne i kulturne strukture. K o n a č n o , usprkos unutarnjem dinamizmu sistemskog pristupa, u njemu se također priznaje postojanje procesa perpetuiranja i prenošenja. Buckley to ističe ovako: "Izvan kontinuiranih se transakcija razvijaju neke relativno stabilne prilagodbe i akomodaci je" ( 1 9 6 7 . : 1 6 0 . ) .

Navest ćemo još jedan zanimljiv detal j : između sistemske teori je i di jalektičkog pristupa postoji velik broj prilično iznenađujućih sličnosti, iako te teori je pot ječu


iz sasvim suprotnih izvora (znanstvenog i filozofskog) i koriste se vrlo različitim r ječnicima (Bali, 1978. ) · Njihove su sličnosti sadržane u zajedničkom interesu za odnose, procese, kreativnost i tenziju.

Kritike sistemske teorije

Unatoč početnom oduševljenju za sistemsku teori ju, ona nije, iako su se tome nadali mnogi njeni pristaše, uspjela postati glavna sociološka teori ja . Rober t Lilienfeld ( 1 9 7 8 . ) kritizira sistemsku teoriju u nekoliko točaka. O n smatra da je njena upotreba u sociologiji kao i u drugim područj ima bila promašaj . Da bi to pokazao, Lilienfeld (citirajući Hoosa) navodi primjer funkcioniranja sistema brzog transporta u San Franciscu koji je projektiran na osnovi sistemskog pristupa (BART - Bay Area Rapid Transport):

"Sistem brzog transporta u San Franciscu ... postavio je transportne linije u mnogim mjestima i do mnogih naselja ... [koje su bile] čisti gubitak zbog lošeg projektiranja pojedinih faza i izgradnje, tako da će morati proći mnogo godina prije nego što raniji oblici korištenja transporta budu - ako ikada i budu - ponovno uspostavljeni. Stanice su postavljene daleko na poljima i danas stoje kao jedini elementi na terenu nekad prosperitetnog, a sada beskorisnog sistema za poslovno korištenje"

(Lilienfeld, 1978 . :123) .

Lilienfeld nalazi slične, iako ne toliko velike, analogije i s ponašanjem sociologijskih sistemskih teoretičara i s rezultatima njihovog rada.

Lilienfeld kritizira znanstvene pretenzije socioloških sistemskih teoret ičara . O n smatra da su oni iz drugih znanosti uzeli e lemente koji su podržavali njihova stajališta, a zanemarili one koji nisu. Lilienfeld također optužuje sistemske teoretičare i zbog njihove ljubavi za utvrđivanje analogija (ili " izomorfizama") između različitih područja. Iako takve analogije mogu biti estetski privlačne, one nisu nužno i točne . Stoga Lilienfeld kritizira generaliziranost sistemske teori je uopće , smatrajući da ona "postiže svoju sveobuhvatnu 'univerzalnost' jedino pomoću svoje visoke apstraktnosti", ignorirajući "specifično, konkretno i bitno" ( 1 9 7 8 . : 1 9 2 . ) .

Lilienfeld također smatra da je sistemska teori ja krajnje spekulativna, da opći problemi koji se podvode pod sistemsku teoriju "migriraju" iz "krutih" znanosti k drugim područj ima gdje "postaju još manje definirani, a njihova upotreba još više impresionistička" ( 1 9 7 8 . : 2 7 7 . ) . On sistemsku teoriju vidi kao mješavinu spekulacije i empirijskih podataka, mješavinu koja ne zadovoljava ni u j ednom pogledu. Kada sistemski teoretičari pokušavaju proučavati socijalni svijet, njihov je rad opterećen time što ignoriraju način na koji sami rade. Lilienfeld smatra također da nikakve nove podatke koji se osnivaju na sistemskoj teoriji nećemo moći pronaći u ni jednoj znanosti. Konačno , on tvrdi da se sistemska teori ja ne može testirati pa se stoga ne može niti dokazati da li je ispravna ili pogrešna.

Lilienfeld zaključuje da sistemsku teoriju treba promatrati više kao ideologijski sistem, a ne kao znanstveni pristup. Ona je oblik svijesti i način interpretiranja i razumijevanja svijeta koji opravdava i održava specifične odnose moći . Z a Lilienfelda, sistemska teori ja ne samo da podržava status quo, nego teži autoritarnim implikaci jama.


Budućnost sistemske teorije je nesigurna. Njena otvorenost za analize različitih razina, njen integrativni pristup soci jalnom svijetu je privlačan, no očigledno je potrebno prevladati veliki broj njenih slabosti prije no što zaokupi pažnju šire sociološke javnosti , koju je j ednom obećala privući.

STRUKTURALIZAM

Iako smo u ovoj knjizi u nekoliko navrata raspravljali ο strukturalizmu, sada je trenutak da ο njemu sistematski raspravimo. Sto je zapravo strukturalizam? Struk

turalizam možemo definirati kao traganje za "univerzalnim i nepromjenj ivim zakonima ljudske vrste koji funkcioniraju na svim razinama l judskog života od najprimitivnijih do najrazvijenijih" (Ekeh, 1 9 8 2 . : 1 2 8 . ) .

Iako strukturalizam predstavlja relativno noviji oblik razvoja u intelektualnom svijetu općeni to , a posebno u sociologiji , po mišljenju nekih on se već nalazi u procesu revizije ili zamjenjivanja nekom drugom teori jom. Edith Kurzweil , pišući ο francuskom strukturalizmu (koji još uvijek predstavlja jezgro strukturalizma u najopćenit i jem smislu) kaže: "U Parizu je era strukturalizma skoro završila" ( 1 9 8 0 . : 2 . ) . O n a (kao i neki drugi) piše ο razvoju "poststrukturalizma", dok neki drugi raspravljaju ο "neostrukturalizmu" (Wuthnow et al., 1 9 8 4 . ) . Iako se sam strukturalizam posljednjih godina mijenja ili je već radikalno izmijenjen, on još uvijek ima veliko značenje za suvremenu sociološku teoriju koja se tek odnedavno nalazi pod njegovim snažnijim utjecajem (Rossi, 1 9 8 2 . ; 1 9 8 3 . ) .

Lingvistički korijeni Strukturalizam se širi iz raznolikih razvoja u različitim područj ima. Izvor suvremenog strukturalizma i njegov najsnažniji bastion sve do danas je lingvistika. Rad Ferdinanda de Saussurea ( 1 8 5 7 - 1 9 1 3 ) osnovica je razvoja strukturalne lingvistike i, naposl jetku, strukturalizma u mnogim drugim područj ima (Culler, 1 9 7 6 . ) . N a m a je posebno zanimljivo De Saussureovo razlikovanje između pojmova langue i parole (francuski - jezik i riječ) koje je imalo izvanredno veliko značenje. Langue je formalni , gramatički sistem jezika. T o je sistem fonetskih elemenata koj ima upravljaju, kako misle De Saussure i njegovi sljedbenici, determinirajući zakoni . Veći dio lingvistike koji se razvija poslije De Saussurea, usmjeren je otkrivanju ovih zakona. Postojanje langue omogućava postojanje parole. Parole je stvarni govor, način na koji govornici koriste jezik da bi se izrazili. Iako je De Saussure priznavao važnost činjenice da ljudi koriste jezik u subjektivnim i često svojstvenim značenjima, vjerovao je da takvi sadržaji ne mogu biti predmetom proučavanja znanstveno ori jentirane lingvistike. Znanstveno ori jentirani lingvist mora proučavati langue, formalni sistem jezika, a ne subjektivne načine na koje akteri koriste jezik.

Interes za strukturu proširio se izvan granice proučavanja jezika k izučavanjima svih sistema znakova. Ovo usredotočenje na strukturu znakovnih sistema nazvano je semiotikom, koja je privukla mnogo sljedbenika (Hawkes, 1 9 7 7 . ) . Semiotika je još šire područje od strukturalne lingvistike, jer obuhvaća ne samo jezik, nego i druge znakove i simboličke sisteme kakvi su, na primjer, izrazi lica, govor ti jela, literarni tekstovi, odnosno, svi oblici komunikaci je .


M n o g a područja na koja se strukturalizam proširio povezana su na ovaj ili onaj način s komunikaci jom. O n a obuhvaćaju marksizam, psihijatriju, plastične umjetnosti, muzički teatar, literarnu kritiku, filozofiju i - najznačajnije za razvoj strukturalne sociologije - antropologi ju, naročito djelo Claude Levi-Straussa (Ehrmann, 1 9 7 0 . ; Rossi , 1 9 8 2 . ) . Iako postoje brojne sličnosti upotrebe strukturalizma u različitim područj ima, postoji također i velik broj značajnih razlika. Stoga je zasad strukturalizam daleko od neke jedinstvene perspektive.

Antropološki strukturalizam: Claude Levi-Strauss Najznačajni j i rad u strukturalizmu (E. Kurzweil naziva Levi-Straussa "ocem strukturalizma" [ 1 9 8 0 . : 131 . ] ) otkako je povezan sa sociologi jom, izveo je Claude Levi-Strauss u području antropologi je . T i jekom niza godina on je uradio golem, cjelovit i kompleksan posao koji je dramatično izmijenio područje antropologi je , ali i mnoga druga područja. Djelo Levi-Straussa snažno je utjecalo na strukturaliste u sociologij i .

Jedan od razloga kompleksnosti Levi-Straussovog rada je taj što u n jegovom djelu nalazimo različite tipove struktura. Prvi tip - globalne strukture i institucije soci jalnog svijeta - jest onaj kojem je, uz poteškoće, pokušao negirati svojstvo struktura. Iako te strukture i institucije predstavljaju strukturalne realnosti za najveći broj antropologa i sociologa, Levi-Straussu služe da prikriju stvarne glavne, nevidljive strukture društva. T o nas dovodi do drugog i mnogo važnijeg tipa strukture u djelu Levi-Straussa, modelu što ga socijalni znanstvenik konstruira da bi se približio nevidljivoj strukturi društva. Međut im, ovdje postoji i treći , još važniji tip strukture za Levi-Straussa, a to je struktura ljudske svijesti (Leach, 1 9 7 4 . ) . Model i soci jalnog svijeta koje konstruira socijalni znanstvenik imaju slične oblike u različitim društvima, jer ljudski proizvodi u ci jelom svijetu imaju sličnu osnovicu - ljudsku svijest. Struktura svijesti je najvažnija struktura u radu Levi-Straussa.

S jedne strane, za Levi-Straussa možemo jednostavno reći da proširuje De Saussureov rad na antropološko područje - na primjer, na proučavanje mitova u primitivnim društvima. Međut im, Levi-Strauss ide i dalje, primjenjujući strukturalizam mnogo šire na sve oblike komunikaci je . Njegova osnovna inovacija sastoji se u rekonceptualizaci j i vrlo širokog područja socijalnih fenomena (na primjer, sistema srodstva) kao sistema komunikaci je , što ih čini prihvatljivim za strukturalnu analizu (Burris, 1 9 7 9 . ) . Razmjena supružnika, na primjer, može se analizirati na isti način kao i razmjena riječi. Obadva primjera predstavljaju socijalnu razmjenu koju m o ž e m o proučavati koristeći strukturalnu antropologi ju.

Razmišljanje Levi-Straussa ( 1 9 6 7 . ) možemo ilustrirati primjerom sličnosti između sistema u lingvistici i sistema srodstva. Prvo, pojmovi koje upotrebl javamo da bismo opisali srodstvo, kao i pojmovi fonema u jeziku, za strukturaliste predstavljaju osnovne jedinice analize. Drugo, ni osnovni pojmovi ο srodstvu, niti fonemi nemaju nikakvo značenje sami za sebe. Umjesto toga, i jedni i drugi dobivaju značenje jedino ako su integralni dijelovi šireg sistema. Ukupna struktura sistema daje značenje svakoj od komponenata . T r e ć e , treba istaći da Levi-Strauss priznaje postojanje empirijskih varijacija, od slučaja do slučaja, i u sistemu fonema i u sistemu srodstva, no čak i one mogu biti povezane s djelovanjem općih, iako implicitnih zakona. Konačno , a i najznačajnije za Lćvi-Straussovo poimanje struk-


ture je to da su i fonemski sistemi, kao i sistemi srodstva, proizvodi strukture svijesti. Međut im, oni nisu proizvodi svjesnog procesa. Oni su, naprotiv proizvodi nesvjesne, logičke strukture svijesti. T i sistemi, kao i logičke strukture svijesti iz kojih pot ječu, djeluju na osnovi općih zakona.

Levi-Strauss je podvrgnuo antropološke podatke strukturalnoj analizi na isti način na koji je De Saussure analizirao lingvističke podatke. Suprotno t o m e , većina antropologa i sociologa radije u tom pogledu prihvaćaju subjektivne izvještaje respondenata. Za Levi-Straussa takvi su izvještaji samo osnovni izvori iz kojih valja konstruirati osnovne strukture. U svojim analizama primitivnih društava Levi-Strauss želi utvrditi osnovne strukture mitova i sistema srodstva, zapravo, cijelog društva.

Iako svoju pažnju upravlja prvenstveno na primitivna društva, on vjeruje da sva društva, uključujući i suvremena, imaju slične osnovne strukture. Interesira se za primitivna društva jer su ona manje deformirana i u njima je lakše otkriti strukturu. U modernim društvima razvijaju se serije svjesnih modela ili normativnih sistema koji prikrivaju strukturalnu stvarnost. Levi-Strauss ne negira potpuno značaj ovih modela . Spomenuti normativni sistemi, uključujući i predrasude i iskrivljena značenja, bitni su proizvodi ljudi u nekom društvu. Međut im, ti sistemi nisu od primarnog značenja, budući da "kulturne norme same za sebe nisu strukture" (Levi-Strauss, 1 9 6 7 . : 2 7 4 . ) .

Većina antropologa proučava ono što ljudi govore i rade, no Levi-Strauss se više zanima za ljudske proizvode (Rossi, 1 9 7 4 b . ) . On se interesira za objektivnu strukturu tih prozvoda, a ne za subjektivna značenja ili njihovo pori jeklo u subjektivnim procesima. Promatrajući različite ljudske proizvode - mitove, sisteme srodstva i slično - Levi-Strauss se interesira za njihovu međusobnu povezanost . Skiciranje takvih međusobnih veza predstavlja pravu strukturu ili barem strukturu. Budući da strukturu stvara sam promatrač , različiti promatrači mogu stvoriti različite strukture. Ovdje m o r a m o naglasiti dvije bitne točke . Prvo, strukture su kreacije promatrača . Drugo, tako stvorene strukture ne postoje u stvarnom svijetu. Levi-Strauss to objašnjava ovako: "Pojam 'socijalna struktura' nema nikakve veze s empiri jskom stvarnošću, nego s modelima koji su na njoj izgrađeni" ( 1 9 6 7 . : 2 7 1 . ) .

Levi-Strauss ne želi samo skicirati strukturu jednostavnog primitivnog društva. On želi komparirati široki niz raspoloživih podataka ο mnogim takvim društvima. Nadao se da će takve komparativne analize možda dovesti do utvrđivanja osnovne, zajedničke strukture svih društava. Iako je tragao za takvom strukturom, Levi-Strauss nije prihvatio dogmatično stajalište da su strukture identične u svim vremenima i mjestima. Nasuprot stajalištu većine promatrača, u svom sistemu on nastoji na fleksibilnosti.

Levi-Strauss odbacuje tradicionalnu orijentaciju antropologa. N a primjer, on odbacuje ideju da mitove možemo objasniti njihovim narativnim kontekstom ili funkcijama koje imaju u društvu. Umjesto toga, značenje mitova mora se potražiti na nesvjesnoj strukturalnoj razini. Metodologi ju koju koristi za proučavanje mi to va moguće je razložiti u nekoliko stadija. Prvo, on ispituje veći broj varijanti nekog određenog mita. Drugo, u utvrđenim varijantama izolira osnovne tematske elemente. T r e ć e , skicira kompleksne obrasce među tematskim elementima u koje je akl jučena svaka varijanta. Četvrto, konstruira "tablicu mogućih permutaci ja između navedenih pojmova" (Levi-Strauss, 1963 . - . 16 . ) . Peto, ta će tablica sama za sebe


postati strukturom, "opći predmet analize koji , jedino na ovoj razini, može dovesti do nužnih povezanosti od kojih je empirijski fenomen, raspravljen na početku, samo jedna od mnogih moguća kombinaci ja" (Levi-Strauss, 1 9 6 3 . : 1 6 . ) . K o n a č n o , takva tablica ili struktura, omogućit će analitičaru ne samo da uopće razumije mit, nego da postavi hipotezu ο značenju konkretnog mita u konkretnom društvu.

N a prvi pogled možda će nam se činiti da su strukture Levi-Straussa identične Durkheimovim socijalnim činjenicama; i jedne i druge izgleda da imaju nezavisno postojanje i da su izvanjske i prinudne za aktere. Međut im, Levi-Strauss ne operira na soci jetalnoj razini, na razini socijalnih činjenica. O n je bio pod utjecajem Durkheimovog kasnijeg rada ο primitivnim klasifikacijama, a manje pod utjecajem ranijeg rada ο socijalnim č injenicama. Akteri Levi-Straussa su ograničeni , ali ne socijalnim činjenicama. Ljudi su, prema njemu, ograničeni strukturama svijesti.

M o ž d a je zapravo Sigmund Freud, a ne Dürkheim bio najbliži Levi-Straussovoj ori jentaci j i i imao najviše utjecaja na njegov rad. Pokazat će se da Levi-Strauss prihvaća stanovište freudovske psihijatrije da ponašanje aktera određuju nesvjesne sile. Iako se Levi-Strauss interesirao za nesvjesno, između njega i Freuda postoji velika razlika (Rossi, 1 9 7 4 a . ) . Freud nesvjesno shvaća u najširim pojmovima skrivenog emocionalnog sadržaja; aktere pokreću emocije koje su im na svjesnoj razini nepoznate. N o , Levi-Straussa očigledno ne zanimaju emocionalni aspekti nesvjesnog; njegovo usredotočenje na nesvjesno povezano je s "permanentnim i logičkim strukturama svijesti" (Rossi, 1 9 7 4 a . : 1 9 . ) . Akteri Levi-Straussa nisu ograničeni nesvjesnim emoci jama, nego nesvjesnim, logičkim strukturama svojih svijesti. Evo na koji načini Levi-Strauss objašnjava svoj interes za nesvjesno:

"Ukoliko se, a vjerujem da je to slučaj, nesvjesna aktivnost svijesti sastoji u postavljanju formi na sadržaj i ako su te forme bitno iste za sve svijesti - prastare ili moderne, primitvne ili civilizirane ... tada je nužno i dovoljno shvatiti nesvjesnu strukturu svake institucije i svakog običaja da bismo dobili princip interpretacije koji će biti neosporan za druge institucije i običaje, ako je, naravno, analiza bila temeljito provedena"

(Levi-Strauss, 1967 . :21-22 . ) .

Ovakvo stajalište Levi-Straussa vodi, naravno, k problemu koji je uobičajen za društvene znanosti : svijest nije podložna neposrednom promatranju (Scheffler, 1 9 7 0 . ) . O v o upućuje Levi-Straussa da se usredotoči na izučavanje ljudskih proizvoda ο koj ima smo ranije raspravljali, kao na njihove međusobne odnose . Ovdje njegov interes nije isključivo usmjeren na same proizvode, nego na ono što nam mogu reći ο logičkoj strukturi svijesti. N a taj način njegova proučavanja strukture primitivnog svijeta općenito, a sistema srodstva i mitova posebice, ne predstavljaju ciljeve same za sebe, nego sredstva pomoću kojih će lakše razumjeti osnovne mentalne strukture.

U potrazi za osnovnim strukturama svijesti činit će nam se možda da Levi-Strauss preduzima projekt koji nas podsjeća na barem neke fenomenologe . Međut im, on kao i većina strukturalista, gaji duboku nesklonost prema fenomenologi j i (Petit, 1 9 7 5 . ) . Po njegovu mišljenju, fenomenolozi pokušavaju postaviti l judsku, subjektivnu svijest u središte svih socijalnih znanosti. Za strukturaliste, pak, svijest nije podložna znanstvenoj analizi. Dok su fenomenolozi (i drugi, povezani s tim pristupom kao, na primjer, etnometodolozi i egzistencijalisti) zaokupljeni humaniziranjem društvene znanosti, strukturalisti gotovo svjesno teže dehumanizirati ova područja. Oni žele izdvojiti ljude iz središta društvenih znanosti i zamijeniti ih


različitim strukturama kakve su, na primjer, logičke strukture svijesti, jezik, različite komponente društva ili društvo uopće. Charles Lemert ( 1 9 7 9 . ) je , na primjer, bio zadovoljan da u društvenim znanostima postoji pristup koji ljude uklanja iz središta svog interesiranja. Prema stajalištu većine strukturalista, ori jentaci ja na ljude, posebno na njihove subjektivne procese, zaustavlja, ako ne i onemogućava, razvoj društvene znanosti. Da bi se znanstveno istraživanje poduzelo, središte ispitivanja mora se pomaknuti od ljudi prema nekom tipu objektivne strukture.

Opća ori jentaci ja Levi-Straussa i njegov interes za mentalne strukture možda će nam sugerirati da se upustio u pothvat sličan onome koji je svojevremeno bio poduzeo fi lozof Immanuel Kant. Iako se mogu naći neke sličnosti, postoje i vrlo velike razlike. Kao filozof, Kant pokušava čistim filozofiranjem ili introspekci jom otkriti osnovne mentalne kategori je. Kao socijalni znanstvenik Levi-Strauss odbacuje takve metode i želi ispitivati empirijske strukture socijalnog svijeta, da bi tako osvijetlio mentalne strukture.

Stoga, iako nam se može učiniti da je Levi-Strauss razmišljao slično kao neki drugi mislioci, pažljivije ispitivanje njegovog rada pokazuju da postoje i bitne razlike. I zaista, to predstavlja mjeru Levi-Straussovog osobnog, distinktivnog i značajnog doprinosa društvenim znanostima.

E. Kurzweil, međutim, donekle grubo zaključuje - "Strukturalizam je, o n a k o kako ga je Levi-Strauss zamislio, mrtav. Opće mentalne strukture nisu se pojavile i nitko ih zapravo više i ne traži" ( 1 9 8 0 . : 1 0 . ) . Pa ipak, i ona priznaje da je Levi-Strauss postavio osnove za razvoj drugih tipova strukturalizma, kao i za razvoj poststrukturalizma.

Strukturalni marksizam Osim antropološkog strukturalizma Levi-Straussa, druga važna grana strukturalizma je francuski strukturalni marksizam ο kome smo raspravljali u 8. poglavlju.

U ovom ć e m o odjeljku svoju pažnju usmjeriti prema distinktivnim elementima koji francuski strukturalni marksizam razlikuju od drugih varijanti strukturalizma, posebno od onoga koji je koristio Levi-Strauss. Prvo, usporedit ć e m o sličnosti koje postoje između strukturalizma uopće i strukturalnog marksizma (Glucskmann, 1 9 7 4 . ) - drugim ri ječima, potražit ćemo razloge zbog kojih rad Althussera, Pou-lantzasa i nekih drugih teoretičara jeste strukturalizam.

Iako smo istakli da moderni strukturalizam započinje sa De Saussureovim radom u lingvistici, postoje i autori koji tvrde da strukturalizam započinje s Karlom M a r x o m : "Kada je M a r x pretpostavio da strukturu ne smijemo miješati s vidljivim odnosima i kada je objasnio njihovu skrivenu logiku, on je prvi uveo moderni strukturalistički način razmišljanja" (Godelier , 1 9 7 2 b . : 3 3 6 . ) . Premda se i strukturalni marksizam i strukturalizam najopćeniti je interesiraju za "strukture", svaka od ovih teorijskih orijentacija pojam strukture konceptualizira na različit način.

Napokon, neki strukturalni marksisti i strukturalisti dijele zajednički interes za proučavanje strukture kao pretpostavke proučavanja povijesti. Kao što kaže M a u rice Godel ier : "Proučavanje unutarnjeg funkcioniranja strukture mora prethoditi pokušaju objašnjenja njene geneze i evolucije ( 1 9 7 2 b . : 3 4 3 . ) . U j ednom drugom djelu kazao je : "Unutarnja logika tih sistema mora se analizirati prije nego se analizira njihovo porijeklo" ( 1 9 7 2 a . : X X L ) . J o š jedno zajedničko stajalište strukturalnih marksista i strukturalista je stav da se ova teori jska ori jentaci ja mora


zanimati za strukture ili sisteme koje oblikuje međuigra socijalnih odnosa. Obadvije škole shvaćaju strukture kao stvarne (iako nevidljive), međutim, značajno se razlikuju u tumačenju prirode struktura koje smatraju stvarnima. Z a Levi-Straussa, stvarna struktura je model , dok je za strukturalne marksiste osnovna nevidljiva struktura društva.

M o ž d a je najvažnije da i strukturalizam i strukturalni marksizam odbacuju empirizam, a prihvaćaju interes za proučavanje osnovnih, nevidljivih struktura. Godel ier ističe: " O n o što i strukturalisti i marksisti odbacuju jesu empirističke definicije onoga što konstituira socijalnu strukturu" ( 1 9 7 2 a . : X V I I L ) . Godel ier također izriče i ovu prosudbu:

"I za Marxa, kao i za Levi-Straussa, struktura nije stvarnost koja je izravno vidljiva i na taj način podložna promatranju, nego razina stvarnosti koja postoji iza vidljivih odnosa ljudi, a čije funkcioniranje konstituira osnovnu logiku sistema, podređeni poredak, pomoću kojeg se pojavni vid poretka može objasniti"

(Godelier, 1972a . :XIX. ) .

Godel ier ide čak i dalje tvrdeći da se tim zadatkom moraju baviti sve znanosti : " O n o što je vidljivo jeste stvarnost koja sadržava drugu, dublju, skrivenu stvarnost, a čije otkrivanje predstavlja cilj sveukupne znanstvene spoznaje" ( 1 9 7 2 a . : X X I V . ) .

Usprkos navedenim sličnostima između strukturalizma i strukturalnog marksizma, općenito postoje važne razlike između strukturalizma (marksističkog i nemar-ksističkog) i barem glavne snage M a r x o v e teori je . Prvo, dvije škole upotrebl javaju različite tipove logike. Marksisti najčešće prihvaćaju dijalektički način razmišljanja, a strukturalisti mnogo više inkliniraju analit ičkom razmišljanju. Strukturalisti inzistiraju na potrebi da se izrađuju sinkronijske analize; marksisti će pak mnogo češće vidjeti potrebu za dijakronijskim analizama. Humanistički marksisti će na j češće svoje istraživanje usmjeriti prema ljudima, a strukturalisti (marksistički i nemarksistički) smatraju takve interese neznanstvenima (Burris, 1 9 7 9 . ) . Marksist i , nadalje, vjeruju da teori ja može pomoći socijalnoj promjeni . Nasuprot t o m e , ističu strukturalisti, univerzalnost nekih struktura, naročito u suvremenom svijetu, usmjerava ljude da socijalni svijet mistificiraju, a šansa za smišljenu polit ičku promjenu veoma je mala (Glucksmann, 1 9 7 4 . ) .

M o ž d a najznačajnija razlika između marksizma općenito i strukturalizma općenito leži u razinama njihovih analiza. Preuzmemo li pojmove Val Burrisa ( 1 9 7 9 . ) , utvrdit ć e m o da se radi ο razlikovanju između materi jalizma i psihologi j skog redukcionizma. Marksisti najčešće proučavaju strukture društva (ekonomsku, polit ičku, ideološku), a strukturalisti proučavaju "duboke strukture" svijesti. Stoga se M a r x , kao i većina marksista, interesiraju za unutarnju logiku najglobal-nijih struktura kapitalističkog društva. Iako i strukturalisti mogu problematizirati i globalne strukture društva, za njih to ne predstavlja cilj sam za sebe, nego samo sredstvo da bi se razumio konačni subjekt - struktura svijesti. Neki strukturalisti proučavaju socijetalnu razinu a neki marksisti strukturu svijesti, no tu svakako postoje bitne razlike u usredotočenju.

U tom svjetlu zanimljivo je naglasiti i element koji ističe Godel ier . Kao francuski strukturalistički marksist, školovan u tradiciji Levi-Straussovog strukturalizma, Godel ier je imao dobru priliku da analizira odnos između francuskog strukturalnog marksizma i strukturalizma. Iako uvida neke podudarnosti i neke razlike, on smatra da se dva pravca mogu integrirati, čime bi se ojačala njihova snaga, a


slabosti prevladale. N a primjer, raspravljajući ο slabostima u LeviStraussovom radu, Godelier izjavljuje:

"Nedostaje analiza preciznih funkcija oblika mišljenja, cirkuliranje oblika ideologije s drugim razinama socijalne stvarnosti i objašnjenje uvjeta njihove transformacije ... Ukoliko bismo išli još i dalje od onoga što strukturalna morfologija znači, trebalo bi, stoga, pokušati ispitati oblike, funkcije, načine artikulacije i uvjete transformacije socijalnih struktura unutar konkretnih društava koja proučavaju historičar i antropolog. Da bismo uspjeli ostvariti tako kompleksan zadatak koji pretpostavlja kombiniranje nekoliko teorijskih metoda, potrebno je prije svega upotrijebiti centralnu Marxovu hipotezu ο determinacijskoj ulozi u krajnjoj instanci oblika i uvjeta proizvodnje i reprodukcije materijalih uvjeta života u evoluciji društava"

(Godelier, 1972a. :XLL).

Čini se da je marksizam glavna Godelierova simpatija. N o , stvarna integracija ovih teori jskih pravaca tražila bi ozbil jno i pažljivo ispitivanje snage i slabosti obiju ori jentaci ja.

Sociološke varijante Strukturalizam je vrlo atraktivan za sociologe, posebno za one koji sociologi ju razvijaju kao znanost (Goddard, 1 9 7 6 . ) . N a primjer, strukturalizam je krajnje apstraktan način razmišljanja koji omogućava postizanje solidne razine analitičke rigoroznosti . O n obećava mogućnost formalnog modeliranja kao i upotrebu profinjenih statističkih i matematičkih tehnika. Čini se, također, da obećava i transhi-storijsku perspektivu ο društvenom životu. Iznad svega, on nudi perspektivu velikog raspona pomoću kojeg se može raspravljati gotovo ο svemu - počev od strukture svijesti preko strukture društva pa sve do strukture prirodnog svijeta.

Ovi i drugi razlozi barem su neke sociologe u novije vrijeme privukli strukturalističkoj ori jentaci j i . Na primjer, neki su etnometodolozi , a posebno Aaron Cicourel, težili primjeni strukturalističke ori jentaci je. Cicourel drži da bi se e tnometodolozi trebali zainteresirati za akterove osnovne interpretativne procedure, koje smatra "sličnima dubokim strukturama gramatičkih pravila" ( 1 9 7 4 . : 2 7 . ) . Zani mljivo je da Cicourel sa svojim etnometodološkim zaleđem, "kreativnom sociologijom", ove duboke strukture smatra nedeterminstičkim, odnosno strukturama koje generiraju inovativne odgovore na socijalne situacije.

GOFFMANOV STRUKTURALIZAM Djela Ervinga Goffmana, naročito njegovi kasniji radovi, uključujući posebno knjigu Frame Analysis, 1974. (Analiza okvira), također ilustriraju obrat k strukturalizmu. George Gonos smatra da Goffmanov rad predstavlja "američku varijantu suvremenog strukturalizma" ( 1 9 7 7 . : 8 5 4 . ) . Goffman proučava pozadine svakodnevnih situacija pokušavajući utvrditi strukture koje nevidljivo upravljaju akterima. One su '"sheme interpretaci je ' koje omogućavaju ljudima 'da lociraju, uvide, identificiraju i označe ' događaje u okvirima svojih životnih prostora, kao i svijeta uopće. Označavajući događaje i zbivanja na smislen način, okviri djeluju kako bi organizirali iskustvo i usmjerili i individualnu i kolektivnu akciju" (Snow et al. , 1 9 8 6 . : 4 6 4 . ) . Goffman te nevidljive strukture naziva okvirima. Iako konkretne


situacije mogu djelomice varirati, okviri ostaju stabilna pravila postupaka. G o n o s raspravlja i ο nekim drugim karakteristikama okvira:

"Iz Goffmanove analize posebno uokvirenih aktivnosti možemo odrediti glavne karak

teristike samih okvira. Okvir nije labavo, na neki način, slučajno spajanje elemenata koji se kratkotrajno udružuju. Suprotno od toga, on se sastoji od brojnih osnovnih komponenata, ima određenu strukturu u stabilne odnose. Komponente nekog okvira ne skupljaju se odasvud kao elementi neke situacije, nego su uvijek grupirani zajedno kao sistem. Standardne komponente su koherentne i dovršene ... Drugi manje bitni elementi prisutni su u bilo kojem empirijskom presjeku i posuđuju neke od svojih osobina cjelini ... Sve u svemu, okviri su konceptualno vrlo slični 'strukturama'"

(Gonos, 1977 . :860 . ) .

Z a George Gonosa ( 1 9 8 0 . ) . okviri su pravila ili zakoni koji učvršćuju interakci ju. Pravila su obično nesvjesna i ο njima se uglavnom ne raspravlja. M e d u pravilima koje G o n o s identificira nalaze se i ona koja definiraju "kako treba ' interpretirat i ' signale, kako vanjske indikacije treba staviti u odnos s 'nama' , te kakvo ' iskustvo' slijedi neku aktivnost" ( 1 9 8 0 . : 1 6 0 . ) . Gonos zaključuje: " G o f f m a nova problematika na taj način promovira proučavanje ne samo interakci je koju vidimo u 'svakodnevnom životu' kao takvom, nego njegovu vječnu strukturu i ideologi ju; ne pojedinačne situacije, nego njihove okvire" (str. 1 6 0 . ) . Čini se da je Gof fman izradio koncept struktura interakcije koja obećava moguću integraciju s mentalnim strukturama Levi-Straussa i s problematiziranjem globalnih struktura francuskih strukturalnih marksista.

BAR IJER E PRIHVAĆANJA

Usprkos ovakvim trendovima, strukturalizam još uvijek nije u sociologi j i š iroko prihvaćen. Postoje neke gotovo nepremostive barijere koje treba savladati. Strukturalizam, kako je dobro shvatio David Goddard ( 1 9 7 6 . ) , ne samo da može vrlo malo ponuditi klasičnim sociološkim interesima, nego također predstavlja veliku prijetnju tim interesima. N a primjer, strukturalisti se obično vrlo slabo zanimaju za tradicionalne sociološke probleme malih razina, kao što su, na primjer, kreativna svijest, akteri, akcija, ponašanje i interakcija. U strukturalizmu ć e m o teško pronaći aktere i različite procese na individualnoj razini. Štoviše, strukturalizam, izuzev francuskog strukturalnog marksizma, čini se da je potpuno neprimjenjiv za proučavanje tradicionalnih problema opće sociologi je :

"Iskreno govoreći, ako postoje zakoni strukturalne organizacije na globalnoj razini heterogenih društava - zakoni koji se odnose na značajne fenomene kakvi su, na primjer, klasa, birokracija, moć, promjena, razvoj, solidarnost, kao i različiti međusobni odnosi ovih fenomena - strukturalna analiza ne može osigurati potrebne pretpostavke, metode ili teorije koje bi dovodile do otkrivanju takvih zakona"

(Goddard, 1976. : 126.) .

Z a Goddarda i mnoge druge autore, strukturalizam predstavlja frontalni napad na mnoge osnovne pretpostavke sociologije. U biti, Goddard predviđa vrlo opasne konzekvence za sociologiju ukoliko bi prihvatila strukturalnu paradigmu zbog toga što bi takav pristup "u potpunosti kompromit irao ono što je možda fundamentalna pretpostavka sociologije ... da su ideje i simboli oblikovani u n j ihovom


materi ja lnom kontekstu datog socijalnog miljea ... ideja sociološkog materi jal izma koji je inaugurirao sociologiju kao specifičnu disciplinu morala bi biti u potpunosti napuštena" ( 1 9 7 6 . : 1 3 2 . ) . S obzirom na takve oštre napade, očigledno je da će strukturalizam vrlo teško biti opće prihvaćen u sociologiji .

Poststrukturalizam: ideje Michela Foucaulta Sada ć e m o raspraviti ο idejama suvremenog francuskog teoret ičara Miche la Foucaulta ( 1 9 2 6 - 1 9 8 4 . ) čiji je rad povezan i sa strukturalizmom i s poststrukturaliz-m o m . Iako se Foucaultovo djelovanje proširilo daleko izvan granica sociologi je , sasvim je jasno da u njegovom radu postoji sociologija ili čak i nekol iko sociologi ja (Smart, 1 9 8 5 . ) . Njegov rad predstavlja široku cjelinu aktivnosti koje obuhvaćaju metodološke interese (Foucault , 1 9 6 6 . ; 1 9 6 9 . ) , te specifične empiri jske analize fenomena ludila i azila za mentalne bolesnike (Foucault , 1 9 6 5 . ) , proučavanje medicine i nastajanje kliničke prakse (Foucault, 1 9 7 5 . ) , proučavanje kriminala i zatvorskog sistema (Foucault, 1 9 7 9 . ) , seksa i društvene kontrole seksualnosti (Foucault , 1 9 8 0 . ; 1 9 8 5 . ) . Foucaultovo djelo je cjelina koja je relevantna ne samo za sociološku teori ju, nego i za mnogobro jna uža područja unutar sociologi je . Osim što je vrlo sveobuhvatan, njegov rad je također teže prohodan i predmetom je različitih interpretaci ja. Stvari se kompliciraju i t ime što je Foucault namjerno nejasan: "Nemojte me pitati tko sam i ne tražite od mene da uvijek ostanem isti" ( 1 9 6 9 . : 1 7 . ) . Zapravo, Foucault i nije ostao isti; njegov rad pokazuje značajne promjene t i jekom njegove kari jere.

Foucaultov rad također pokazuje i različite teori jske utjecaje (Smart, 1 9 8 5 . ) . Ova različitost čini njegov rad provokativnim i teško prohodnim. Štoviše, on ne samo da usvaja ideje drugih mislilaca, nego ih transformira i kao takve integrira u svoju neobičnu teorijsku ori jentaci ju. T a k o , na primjer, i W e b e r o v a teori ja rac ionalizacije ima određeni utjecaj , ali za Foucaulta ona postoji samo u posebnim "bitnim točkama", pa je ne treba shvatiti kao neizbježni "željezni kavez"; uvijek postoji i o tpor . Marksističke ideje (Smart, 1 9 8 3 . ) će se također naći u Foucaul to-vom radu, no on se ne ograničava samo na ekonomi ju ; on se usredotočuje na veliki broj institucija. Više je zainteresiran za "mikropolit iku moći" nego za tradicionalne marksističke interese za proučavanje moći na soci jetalnoj razini. O n prakticira hermeneutiku kako bi bio u stanju bolje razumjeti socijalne fenomene koji ga interesiraju. Štoviše, Foucault ne traga za nekom dubokom, k o n a č n o m istinom; uvijek postoji mnogo novih slojeva koje treba istražiti. Kod Foucaulta postoji i fenomenologi jski utjecaj, no on odbacuje ideju autonomnog subjekta koj i djeluje kroz značenja. Kod njega postoji i značajan elemenat strukturalizma, no ne u smislu prihvaćanja formalnog modela upravljanog ponašanja. K o n a č n o , a što je možda i najvažnije, Foucault prihvaća Nietzscheov interes za odnos koji postoji između moći i znanja, no tu vezu Foucault analizira mnogo više sociologijski.

Iako bi za aktivnosti ovog teoretičara bio prikladan velik broj teori jskih naziva, mi smo izabrali da ο njegovu radu raspravimo pod općim nazivom strukturalizma, ili specifičnije rečeno, poststrukturalizma. Kako ćemo vidjeti, strukturalizam ima značajan utjecaj na Foucaultov rani rad, no postupno slabi u njegovom kasni jem djelovanju (stoga i naziv poststrukturalizam). N e samo da se ο Foucaultu često razmišlja kao ο poststrukturalistu, nego je on također poznat i kao "postmodernist". Ako modernost povežemo s terminima kao što su racionalnost , svrhovitost,


totalizacija, sinteza i determinacija, tada je postmodernost svijet obil ježen takvim suprotstavljenim konceptima kakvi su, na primjer, iracionalnost, igranje, dekon-strukcija, antiteza i indeterminizam {Theory, Culture and Society, 1 9 8 5 . /časopis Teorija, kultura i društvo/). U nastavku ćemo vidjeti kako Foucault promatra svijet na takav postmodernistički način.

Foucault je očigledno teoretičar s kojim se valja upoznati i njegov će rad svakako i nadalje privlačiti interes i pažnju. U ovom relativno kratkom odjel jku, čitatelju m o ž e m o dati samo osnovnu skicu njegovog rada, proučavajući prvenstveno njegovo konceptualno djelo, a zatim ćemo se usmjeriti na neka njegova specifična proučavanja.

U svom ranom radu ο metodologi j i , Foucault ( 1 9 6 6 . ) razrađuje jednu "arheologiju znanja". Njegov predmet interesa su cjeline znanja, ideja, i načina raspravljanja. O n suprotstavlja svoju arheologiju znanja historiji i historiji ideja, za koje smatra da su pret jerano racionalne, jer teže uspostavljanju suviše jasnog kontinuiteta u historiji znanja. Alan Sheridan smatra da Foucaultova arheologi ja znanja uključuje potragu za "cjelinom pravila oblikovanja koja određuje uvjete i mogućnosti svega onoga što se može izreći u okviru posebne rasprave u bilo ko jem vremenu" ( 1 9 8 0 . : 4 8 . ) . Ovdje sasvim jasno vidimo utjecaj strukturalizma. Foucault želi proučavati diskurzivne događaje, izgovorene i napisane izjave. O n se posebno interesira za rane izjave ο povijesti nekog područja, želi otkriti osnovne uvjete koji čine raspravu mogućom. Jedinstvenost tih izjava, način na koji one oblikuju znanost ili disciplinu ne potječu od subjekta, nego iz osnovnih diskurzivnih pravila i praksa. Određeni je rečeno, Foucault se interesira za osnovne diskurzivne prakse koje oblikuju osnovicu znanstvenog diskursa, osobito u humanističkim znanostima. Ovaj krajnje strukturalistički pristup u svojim ranim djelima Foucault kasnije napušta, zato što tada ne raspravlja ο problemu moći , a ni ο povezanosti između znanja i moći .

Foucaultova kasnija ori jentaci ja ( 1 9 6 9 . ) najbolje se može obuhvatiti frazom "genealogija moći" . Ovdje on dosta posuđuje od Nietzschea koji je smatran fi lozofom moći . Foucault je zaokupljen načinima na koje ljudi sami sobom i drugima upravljaju u proizvodnji znanja. Između ostaloga, on uviđa da znanje generira m o ć , konstituirajući ljude kao subjekte koji zatim upravljaju drugim subjektima pomoću znanja. On je kritičan prema hijerarhiziranju znanja. Budući da najviši oblici znanja (znanosti) imaju i najveću moć, njih izdvaja za najoštriju kritiku. Foucaulta interesiraju tehnike i tehnologije koje proistječu iz znanja (posebno znanstvenog znanja), te načini na koje ih koriste razne institucije kako bi se ispoljila m o ć nad ljudima. Iako uviđa povezanost između znanja i moći , Foucault ipak ne prihvaća ideju ο konspiraciji elitnih članova društva. Takva bi konspiraci ja implicirala postojanje svjesnih aktera, a Foucault se mnogo više zanima za strukturalne odnose, posebno za odnose između znanja i moći . Promatrajući ti jek histori je, Foucault ne vidi progres koji teče od primitivne jednostavnosti društava prema mnogo suvremenijim društvima, osnovanim na usavršenijim sistemima znanja. Umjesto toga, Foucault vidi da historija teče iz jednog sistema dominaci je (osnovanog na znanju) k nekom drugom. Iako ovo predstavlja dosta crnu perspektivu, pozitivno je da Foucault vjeruje kako je veza znanje-moć uvijek upitna; uvijek postoji i tekući otpor . Foucault proučava i historijske primjere, no njega prije svega zanima moderni svijet. Kako sam kaže, on "piše historiju sadašnjice" (Foucault , 1 9 7 9 . : 3 1 . ) .


N a takvoj pozadini pogledat ćemo neke od Foucaultovih značajnijih radova. U knjizi Madness and Civilization {Ludilo i civilizacija), 1 9 6 5 . /francuski original Histoire de la folie a Vage classique - Povijest ludila u klasičnom dobu, 1 9 6 1 . / , Foucault se bavi arheologi jom znanja, naročito psihijatrije. O n započinje s renesansom, kada ludilo i razum nisu bili razdvojeni. N o , između 1 6 5 0 . i 1 7 8 0 . godine (klasični period) uspostavlja se između njih distanca i napokon razum podvrgava ludilo. Drugim riječima, on opisuje "prekinuti dijalog" između razuma i ludila (Foucault , 1 9 6 5 . : X . ) . Foucault opisuje konačni rezultat ovako:

"Ovdje razum vlada u svom čistom izdanju, u trijumfu koji je za njega unaprijed aranžiran periodima nerazuma. Na taj način ludilo je izbačeno iz područja imaginarne slobode koja mu je u renesansi dozvoljavala da cvjeta. I ne toliko davno, ono je s nama bila u našoj svakodnevici: U Kralju Leant, u Don Quijoteu. No, u razdoblju kraćem od pola stoljeća, ono je zaustavljeno i smješteno u tvrđavu izolacije kojom vlada Razum, podvrgnuto pravilima smrtnosti i monotonim noćima"

(Foucault, 1965 . :64 . ) .

T o je jasna veberovska zamisao ο željeznom kavezu "ludilo" ( iracionalno) provo

di "monotone noći" u željeznom kavezu koji su konstruirali oni što imaju razum (racionalnost) .

Znanstvena psihologija 19 . stoljeća konačno je izrasla iz odvajanja ludila od zdravog duha t i jekom 1 8 . stoljeća (psihijatriju Foucault naziva "monologom razuma ο ludilu" [Foucault , 1 9 6 5 . : X I . ] ) . U početku se medicina bavila fizičkim i moralnim li ječenjem ludila, no kasnija znanstvena psihologijska medicina preuzima moralno li ječenje. "Cisto psihologijska medicina bila je moguća tek onda kada je ludilo bilo otuđeno kao krivica" (str. 1 8 2 - 1 8 3 . ) . Kasnije Foucault kaže: " O n o što nazivamo psihijatrijskom praksom predstavlja određeni tip suvremene moralne taktike koja započinje krajem 1 8 . stoljeća, a koja je ostala sačuvana u pravu na život u ludnici, i koju su nametnuli mitovi pozitivizma" (str. 2 7 6 . ) . N a taj način, psihologija (i psihijatrija), predstavljaju za Fouaculta moralni pothvat, ne dakle znanstveno postignuće, koje je usmjereno protiv bolesnih od ludila, koj i su sve manje u stanju zaštiti sami sebe od ove "pomoći" . O n smatra da su takozvanim znanstvenim postignućima bili osuđeni na "divovsko moralno zatočenje".

Nepotrebno je posebno naglašavati da Foucault odbacuje ideju ο postupnom porastu znanstvenog, medicinskog i humanitarnog progresa u tretiranju poludje

lih. Umjesto toga, on vidi kako rastu mogućnosti zdravih, ali i njihovih posrednika (li ječnika, psihologa i psihijatara) da ugnjetavaju i onemogućavaju lude, koj i su -to ne bismo trebali zaboraviti - bili u istom položaju kao i zdravi sve do 1 7 . stol jeća. Najnovi j i se razvoj zapravo odlikuje time da poludjele manje prosuđuju vanjski autoriteti ; "ludilo neposredno samo ο sebi prosuđuje" (str. 2 6 5 . ) . N a mnogo je načina takva internalizirana kontrola najrepresivniji oblik kontrole uopće. Očigledno Foucaulta njegova arheologija znanja dovodi do veoma različitih zaključaka od zaključaka tradicionalnih povjesničara ο povijesti i tekućem statusu luđaka i njihovoj vezi sa zdravima (i njihovim posrednicima). Osim toga, on proučava i kori jene humanističkih znanosti (posebno psihologije i psihijatrije) pomoću njihovog razlikovanja ludih i zdravih i djelovanja moralne kontrole nad ludima. O v o je dio mnogo oopćeniti je rasprave ο ulozi humanističkih znanosti u moralno j kontrol i ljudi.

Strukturalizam je u ranom Foucaultovom radu vidljiv i u tome što tvrdi da se ludilo dešava na dva "nivoa", te da "dublji nivo ludila predstavlja oblik diskursa"


(str. 9 6 . ) . Određeni je rečeno, ludilo, barem u klasično doba ne predstavlja neku mentalnu ili fizičku promjenu; umjesto toga, "delirični govor je konačna istina ο ludilu" (str. 9 7 . ) . N o , u njegovom ranom radu može se utvrditi još i širi tip strukturalizma, što je vidljivo i u ovom odjel jku: "pustimo klasičnoj kulturi da posredstvom svoje opće strukture formulira iskustvo ludila, iskustvo koje nas snabdijeva istim značenjima, posredstvom identičnog poretka njene unutarnje logike, posredstvom poretka spekulacija i institucija, posredstvom diskursa i dekreta, ri ječi i upozorenja - označavajući element može svagdje imati za nas vrijednost jezika" (str. 1 1 6 ; kurziv naš).

Foucault nastavlja koristiti strukturalističku metodu i u knjizi The Birth of Clinic (Rođenje klinike /francusko originalno izdanje 1963./) u kojo j proučava medicinski diskurs i njegove nevidljive strukture: " O n o što se računa medu stvarima koje ljudi izgovaraju nije ono što su mogli misliti ili pak stupanj u ko jem stvari što su ih izrekli reprezentiraju njihove misli, kol iko je to ono što ih sistematizira od ostalog, što ih i nadalje čini beskrajno prikladnim za nove diskurse, otvorenim za nove zadatke vlastitog transformiranja" ( 1 9 7 5 . : X I V ; kurziv naš).

U knjizi Madness and Civilization {Ludilo i civilizacija), ο medicini se raspravlja kao ο važnom prethodniku humanističkih znanosti, a ta je tema još značajnije prisutna u knjizi Rođenje klinike. (Kao što kaže Foucault : "znanost ο čovjeku ... je medicinski ... utemeljena" [ 1 9 7 5 . : 3 6 . ] ) . Prije 19 . stoljeća medicina je bila klasifi-katorska znanost, a njen je interes bio da jasno odredi sistem bolesti . N o , u 1 9 . stoljeću medicina se usmjerava na proučavanje bolesti onako kako se one manifestiraju u pojedincima kao i u širem društvu (epidemije). Medic ina se proširuje i na zdrave ljude (preventivna medicina) , prihvaćajući normativni stav razlikovanja između zdravog i nezdravog, a kasnije i između normalnih i patoloških stanja. Stoga je medicina još jednom postala prethodnikom humanističkih znanosti koje će prihvatiti upravo to razlikovanje normalnog-patološkog stajališta prema ljudima.

Pa ipak, u tadašnjoj medicini nije postojala neka posebna klinička struktura. Ključni je problem bio u razvoju klinike gdje su pacijente promatral i u krevetu. Ovdje Foucault koristi ključni pojam liječničke inspekcije, u ovom slučaju "inspekcije koja je is todobno bila i znanje" (str. 8 1 . ) . Drugim ri ječima, znanje je pot jecalo iz onoga što je li ječnik mogao utvrditi uspoređujući viđeno u inspekciji s onim što je mogao pročitati u knjigama. Kao strukturalist, Foucault ovu inspekciju promatra kao vrstu jezika, "jezika bez riječi" (str. 6 8 . ) i njegov je interes upućen dubokoj strukturi tog "jezika". Sposobnost da se vide i dotaknu (posebno u autopsi jama) bolesne (ili mrtve) osobe predstavljala je krucijalnu promjenu i bitan izvor znanja. Foucault kaže da je autopsija "živuća noć koja se rasprostire u blistavosti smrti" (str. 1 4 6 . ) . Foucault tu anatomsku i kliničku inspekciju vidi kao "veliki prekid" koj i se zbio u zapadnoj medicini . Stoga, u medicini nije došlo do evolucije znanja, nego do epistemološke promjene. Liječnici nisu više igrali istu igru; razvila se nova igra s novim pravilima. Igra se sastojala u tome da su ljudi (pacijenti) postali predmetom znanstvenog znanja i prakse (umjesto bolesti kao entiteta) . Izrečeno pojmovima njegove strukturalističke ori jentaci je, ono što se izmijenilo bila je priroda diskursa - imena bolesti , grupiranje, područja predmeta itd. (str. 5 4 . ) .

J o š j ednom Foucault daje medicini ulogu prethodnika humanističkih znanosti . "Stoga je sasvim razumljivo da je medicina morala imati tako bitnu ulogu u


konstituiranju znanosti ο čovjeku - značaj koji nije samo metodološki , nego i ontološki , i od tada se čovjekovo postojanje uzima kao predmet pozitivnog znanja" (Foucault , 1 9 7 5 . : 1 9 7 . ) . Ο medicinskoj autopsiji Foucault posebno kaže: "Smrt je napustila stari tragični raj i postala lirskom jezgrom čovjeka: njegova nevidljiva istina, njegova vidljiva tajna" (str. 1 7 2 . ) . Z a Foucaulta je , u biti, najznačajnija promjena to da je osoba kao subjekt i objekt postala predmetom svog vlastitog znanja, a promjena u medicini samo je jedno od "više vidljivijih svjedočenja ο tim promjenama u fundamentalnim strukturama iskustva" (str. 1 9 9 . ) .

M n o g e od sličnih tema pojavljuju se i u knjizi Discipline and Punish, 1 9 7 9 , (Disciplinirati i kažnjavati /franc, orig. Surveiller et punir - Nadzirati i kažnjavati, 1975./) , no tu primjećujemo mnogo više raspravljanja ο genealogiji moći , a manje ο strukturalizmu, diskursu i sl ično. Ovdje "moć i znanje izravno pretpostavljaju jedno drugo" (Foucault , 1 9 7 9 . : 2 7 . ) . Foucault se ovdje interesira za historijski period između 1 7 5 7 . i 1 8 3 0 . , period u kojem je tortura zarobljenika bila zamijenjena kontro lom osnovanom na pravilima ο zatvorskom postupku. (Karakteristično je da Foucault smatra kako se te promjene razvijaju na neregularan način; one ne nastaju racionalno.) Ova promjena predstavlja promjenu stajališta - humanizaciju postupka prema kriminalcima; takav tretman je prijatniji, manje je bolan i okrutan. N o , prema Foucaultu, bio je to tip kažnjavanja koji je postupno postajao sve više racionaliziran ("izvršilac [kod giljotine] mora biti samo spretan nadglednik" [str. 13 . ] i na mnogo načina s mnogo učinkoviti j im općim utiskom na zatvorenike. Rana tortura zatvorenika možda je imala dobar javni učinak, no bila je is todobno i "loša ekonomija moći" budući da je nastojala uzrokovati nesigurnost i nemir medu promatračima spektakla (str. 7 9 . ) . Veza između znanja i moći sasvim je očigledna u slučaju torture; s razvojem pravila, veza postaje manje očita. Novi sistem pravila bio je "regularniji, učinkoviti ji , stalniji i detaljniji u svojim učincima; ukratko, s povećavanjem učinaka, smanjivao je svoju ekonomsku ci jenu" (str. 8 0 - 8 1 . ) . Novi sistem nije težio tome da bude humaniji , nego da "bolje kazni ... da moć kažnjavanja uvede mnogo dublje u društveno ti jelo" (str. 8 2 . ) . Nasuprot torturi kao ranijem sistemu tretiranja devijantnosti, ova nova tehnologi ja moći kažnjavanja postala je mnogo brojnija, birokratiziranija, učinkoviti ja, impersonal-nija, nepromjenjivi ja, trezvenija, i uključivala je nadgledanje ne samo kriminalaca nego i ci jelog društva.

Ova nova tehnologi ja - tehnologi ja disciplinske moći - osnivala se na militarističkom modelu. Ona nije samo uključivala uspostavljanje jednog sistema moći , nego razvijanja sistema moći na mikro razinama. Foucault opisuje "mikrofiziku moći" kao "bezbrojne točke konfrontaci je" ( s t r . 26 -27 . ) . On identificira tri osnovna instrumenta disciplinske moći . Prvi je hijerarhijsko promatranje ili sposobnost službenika da sve što kontroliraju uoče jednostavnom inspekcijom. Drugo je sposobnost izricanja normalizirajućih prosudbi i kažnjavanja onih koji krše norme. T a k o netko može biti negativno presuđen i kažnjen u dimenziji vremena (jer je zakasnio) ili u dimenziji aktivnosti (jer nije bio dovoljno pažljiv) ili u dimenziji ponašanja (zato što je bio nel jubezan). Treće predstavlja upotreba ispitivanja koj im se subjekti promatraju kako bi se donijele normalizirajuće prosudbe ο l judima. Treć i instrument disciplinske moći uključuje druga dva ranije spomenuta.

Foucault nema samo negativan sud ο napredovanju disciplinskog društva; on drži da je taj proces imao i neke pozitivne posljedice. N a primjer, on smatra da disciplina vrlo dobro funkcionira u vojnim i industrijskim tvornicama. Međut im,


Foucault ispoljava dubinski strah od širenja discipline, posebno ako se ona smješta u državno-polici jsku mrežu za koju c jelokupno društvo postaje predmetom promatranja i discipliniranja.

Foucault ne smatra da se disciplina jednoznačno širi cijelim društvom. Umjesto toga, on smatra da disciplina "prodire" kroz društvo i u svom prodoru utječe na male dijelove i elemente društva. Međut im, većina glavnih institucija ipak je pod tim ut jecajem. Foucault se retorički pita - "Nije li iznenađujuće da su zatvori slični tvornicama, školama, vojničkim kasarnama, bolnicama, a sve nas te ustanove pak podsjećaju na zatvore?" (str. 2 2 8 . ) . N a koncu, Foucault smatra da je p o m o ć u razvoja zatvorskog sistema disciplina prenesena "iz penalne institucije k c i je lom soci jalnom tijelu" (str. 2 9 8 . ) . Iako i ovdje imamo jasnu sliku željeznog kaveza, Foucault , kao i obično, uočava postojanje snaga koje se opiru zatvorskom sistemu; stoga u njegovom radu postoji stalna neprekinuta strukturalna dijalektika.

Iako je kod Foucaulta značajniji naglasak na proučavanje moći posebno evidentan u knjizi Discipline and Punish, u dosadašnjoj je raspravi vidljivo da se u ovoj knjizi zanima i za svoju uobičajenu temu razvoja humanističkih znanosti . Prijelaz od torture prema zatvorskim pravilima, predstavlja prekid od kažnjavanja ti jela prema kažnjavanju duše ili volje. T o svakako donosi i potrebu razmatranja nor -malnosti i moralnosti . Zatvorski službenici i policija prosuđuju normalnost i moralnost zatvorenika. N a koncu, ta sposobnost prosuđivanja proširuje se i na druge "suce nižeg ranga" kakvi su, na primjer, psihijatri i odgajatel j i . Iz svega navedenog proistječu nove cjeline znanstvenog penalnog iskustva, a one služe kao osnovica za suvremeni "znanstveno-zakonski kompleks". Novi način podvrgavanja sastoji se u tome da se ljudi definiraju kao predmeti znanja; kao predmeti znanstvenog diskursa. Ključna točka koja se ovdje naglašava jest da suvremene humanističke znanosti imaju svoje kori jene upravo u tome. Eto na koji način Foucault s gorč inom opisuje nastanak humanističkih znanosti u okviru ostalih disciplina: "Te znanosti koje su cijelo stoljeće toliko uzdizale našu 'humanost ' , svoju tehničku matricu imaju u sitničavim, pakosnim tričarijama discipliniranja i njihovih istraživanja" (str. 2 2 6 . ) .

Ovdje vrijedi spomenuti još jedan element u knjizi Discipline and Punish. Foucault se zanima za načine na koje znanje utječe na pojavu tehnologi ja koje koriste m o ć . U tom kontekstu, zanima se za panoptikum. Panoptikum je struktura koja službenicima osigurava mogućnost potpunog promatranja kriminalaca. O n a može imati oblik tornja u središtu kružnog zatvora, iz kojeg straža može vidjeti što se događa u pojedinim ćeli jama. Panoptikum je izvor ogromne moći za službenike zatvora jer im daje mogućnosti totalnog nadgledanja. O n o što je još i važnije, njegova se m o ć proširuje, budući da zatvorenici sami sebe počinju kontrol irat i ; oni se sami obuzdavaju jer se boje da ih stražari mogu vidjeti. Ovdje se jasno povezuju znanje, tehnologi ja i moć . Štoviše, Foucault se ponovno vraća svom interesu za humanističke znanosti, budući da panoptikum vidi kao vrstu laboratorije za prikupljanje informaci ja ο l judima. Panoptikum je predhodnik soci jalno

znanstvenog laboratori ja i drugih socijalnoznanstvenih tehnika za prikupljanje informaci ja ο l judima. Ipak, na jednoj drugoj razini, Foucault drži da je panopti

kum osnovica "sveopćeg tipa društva" (str. 2 1 6 . ) - disciplinskog društva. Konačno , možemo se ukratko osvrnuti i na prvi svezak knjige The History of

Sexuality, 1 9 8 0 . , (Povijest seksualnosti /franc, orig. Histoire de la sexualite I; La


volonte de savoir II - Povijest seksualnosti I; Želja za saznanjem II, 1976./) . Ponovno je predmet rasprave geneaologija moći . Za Foucaulta seksualnost predstavlja "posebno neprozirnu točku prijenosa odnosa moći" ( 1 9 8 0 . : 1 0 3 . ) . Svoj cilj Foucault vidi u tome da "definira ustroj moći-znanja-zadovoljstva koji podupire diskurs ο l judskoj seksualnosti u našem dijelu svijeta" (str. 1 1 . ) . O n potom istražu

je načine na koje su pitanja spolnosti uvedena u raspravu, kao i načine na koje m o ć omogućava takav diskurs.

Foucault se suprotstavlja konvencionalnom mišljenju da je viktori jansko doba dovodilo do zatomljivanja seksualnosti u najopćeniti jem smislu a rasprave ο seksualnosti posebno. U biti, on zauzima sasvim suprotan stav viktori janstvo je dovelo do eksplozije rasprava ο seksualnosti. Kao rezultat toga doba nastalo je mnogo više analiza, procjenjivanja, klasifikacija, specifikacija, kvantitativnih i uzročnih proučavanja seksualnosti. Foucault kaže i sl jedeće: "Ljudi će se pitati zašto smo toliko inzistirali na prekidu pravila šutnje ο onome što je zapravo bila najglasnija od naših preokupacija" (str. 1 5 8 . ) . T o se posebno odnosilo na škole, u kojima je umjesto potiskivanja seksualnosti "pitanje seksa bilo stalna preokupaci ja" (str. 2 7 . ) . Evo načina na koji Faucault sumira viktorijansku hipotezu i svoj alternativni stav:

"Stoga moramo napustiti hipotezu da je modernim industrijskim društvima prethodio period porasta seksualne represije. Naprotiv, u tom periodu ne samo da se susrećemo s vidljivom eksplozijom neortodoksne seksualnosti... nikada prije tog perioda nije postojalo više centara moći; nikada prije više pažnje nije bilo otvoreno pokazano i verbalizi-rano ... nikada prije nije postojalo toliko mjesta u kojima su se susretali intenzitet zadovoljstava i ustrajnost moći, samo da bi se posvuda proširili"

(Foucault, 1980 :49 . ) .

J o š j ednom Foucault posebnu pažnju posvećuje medicini i n jenom tretiranju seksualnosti. Z a najveći broj osoba, medicina znanstveno proučava seksualnost, dok Foucault tu vidi mnogo više moralnosti negoli znanosti. (U biti, Foucault je karakteristično strog prema medicini, uvidjevši smjer njenog diskursa koji "nije u tome da ustanovi istinu, nego da spriječi širenje istine" [str. 5 5 ] . ) O n o što je ukl jučeno u moralnost seksualnosti jest religija, naročito zapadno kršćanstvo, konfesionalna pripadnost i obaveza subjekta da kaže istinu ο seksualnosti. Sve je to povezano i s humanističkim znanostima i njihovim interesom za prikupljanje znanja ο subjektu. Upravo onako kako se osobe ispovijedaju svećenicima, tako se ispovijedaju i svojim li ječnicima, psihijatrima i sociolozima. Ispovijedanje, a posebno ispovijedanje ο seksu, kasnije se zamotava u znanstvene pojmove.

N a Zapadu, "projekt znanosti ο subjektu sve se više koncentr irao na pitanja seksa" (str. 7 0 ) . Pitanja ο tome što smo zapravo mi sve se više povezuju s pitanjima ο seksu. Foucault sve to sumira ovako: "Seks objašnjenje svega" (str. 7 8 . ) .

Umjesto proučavanja zatomljivanja seksualnosti, Foucault smatra da se znanstveno proučavanje seksa mora usmjeriti na proučavanje odnosa između seksa i moći . O n još jednom konstatira da moć ne zauzima središnje mjesto, a postoji u različitim mikrosituaci jama. Štoviše, kao što je to uvijek slučaj s Foucaul tom, postoji i o tpor prema upotrebi moći u seksu. M o ć i otpor moći postoje svuda.

Prije 1 8 . stoljeća, društva su nastojala kontrolirati smrt, ali od toga stol jeća nadalje to se preobraća u kontrolu nad životom, posebno seksom. M o ć nad životom (i seksom) ima dva oblika. Prvo, radi se ο "politici anatomije (anatomo-


politici) l judskog tijela" kojoj je cilj disciplinirati l judsko ti jelo (i njegovu seksual

nost ) . Drugo, radi se ο "biopolitici stanovništva" kojoj je cilj kontrol irat i i reguli

rati populacijski rast, zdravlje, dužinu života itd. U oba slučaja društvo vidi "život kao politički objekt" (str. 1 4 5 . ) . Seks je međutim osnova u oba slučaja. "Seks je sredstvo da se približimo i životu tijela i životu vrsta" (str. 1 4 6 . ) . U m o d e r n o m zapadnom društvu seks je postao mnogo značajniji negoli duša (mi znamo kol iko je to važno u Foucaultovom radu), a skoro isto tol iko važan kol iko i sam život. Po mo ću znanja ο seksualnosti društvo započinje ispoljavati više moći nad samim sobom. Ipak, usprkos porastu kontrole , Foucault gaji nadu u mogućnost i emancipaci je :

"Od posredovanja seksa moramo se udaljiti koliko možemo - taktičkim preobraćanjem različitih mehanizama seksualnosti - ukoliko se želimo suprotstaviti elementima moći, zahtijevajući pravo na tjelesnost, zadovoljstva i znanje u njihovim različitim pojavnim oblicima i na mogućnost njihovog otpora. Zborno mjesto za protunapad na položaj seksualnosti ne treba biti seksualna želja, nego tijela i zadovoljstva"

(Foucault, 1980 . :157 . ) .

Foucaultovo djelo, kao i uopće aktivnost u području poststrukturalizma, nudi zanimljivu novu cjelinu prijedloga koji utječu na glavni ti jek razvoja sociološke teori je .

D o k su se strukturalizam i poststrukturalizam razvijali izvan sociologi je, strukturalna teori ja, ο kojo j ćemo u nastavku raspravljati, ima neovisan razvoj . Osim toga, za strukturaliste i poststrukturaliste strukture su nevidljive teori jske konstrukcije, a za strukturalne teoretičare one su vidljivi i "stvarni" socijalni fenomeni .

STRUKTURALNA TEORIJA

Jedan od zanimljivijih razvoja posljednjih godina bilo je ponovno rađanje interesa za strukturalnu teori ju - odnosno, povratak sociološkim kori jenima p o m o ć u koncepta socijalnih činjenica Emila Durkheima. Ovo ponovno rađanje interesa za ovu ori jentaci ju potpomogli su mnogi likovi "stare garde" sociologa, uključujući, na primjer, Rober ta M e r t o n a , Lewisa Cosera, Wil l iama Gooda , Seymora M a r t i n a Lipseta i najznačajnijeg autora - Petera Blaua. Pošto su doživjeli da su njihove tradicionalne orijentacije bile napadane s različitih strana, osjećali su potrebu da obnove svoje interese za šire strukture društva.

Politika ovakvog ponovnog oživljavanja je zanimljiva i može nam mnogo toga reći ο strukturalnoj teorij i . Lewis Coser ( 1 9 7 5 a . ) je posebno bio uznemiren zato što su mnogi od njegovih kolega u sociologiji počeli uživati "u stvarnoj orgiji subjektivizma", prihvaćajući teorije ο malim socijalnim fenomenima kakvi su fenomenologi ja i etnometodologi ja . O n smatra da proučavanje globalnih socijalnih struktura predstavlja "kamen temeljac" sociologi je. Sociolozi se ne trebaju predati subjektivistima, nego se moraju vratiti radovima Durkheima i djelima Simmela i M a r x a , koji naučavaju "da individualno nagnuće nije dovol jno da nas oslobodi od potrebe proučavanja elemenata socijalnih ograničenja" (Coser, 1 9 7 5 b . : 2 1 . ) . Konačni interes sociologije trebao bi biti proučavanje "tvrdoglave činjeničnosti strukturalnih ustroja" (Coser, 1 9 7 5 b . : 2 1 0 . ) .


Coser se zapravo ne želi u potpunosti usredotočiti na proučavanje globalnih socijalnih struktura, nego ih želi razmatrati kao konačne determinante ostalih aspekata socijalne stvarnosti. Njegov osnovni model ukazuje da se socijalne strukture sudaraju sa socijalnim procesima (na primjer, socijalni konflikti) koji zatim utječu na osobno ponašanje. Coser svoj teorijski pristup problemima rasnih o d n o sa prikazuje ovako :

"Posljednjih desetak do petnaestak godina uočili smo bitne promjene u socijalnoj svijesti, u konstrukciji socijalne stvarnosti i Bijelaca i Crnaca, no, to nije ovisilo samo ο dubokim strukturalnim promjenama u odnosima medu rasama, nego i ο specifičnim konfliktim strategijama i specifičnoj mobilizaciji crnih militanata što je pomoglo transformiranju skromnih potencijala u konkretne rezultate"

(Coser, 1975b. :212 . ) .

Konačni izvor svega navedenog na razini je globalnijih fenomena. Sljedeći osnovni "nepri jatel j" strukturalista je grupa sociologa koji su se usredotočil i na kulturnu razinu, odnosno normativni sistema društva (Goode , 1 9 7 5 . ) 3 J edan od autora kojeg Wil l iam J . Goode ima na umu morao je biti Parsons sa svojom vari jantom kulturnog determinizma. Goode predlaže da se, umjesto istraživanja kulturnih ili normativnih sila, m o r a m o usmjeriti k proučavanju strukturalnih fenomena kakvi su, na primjer, sistem komunikaci je , sistem autoriteta, tokovi kretanja i oblikovanje nastambi za stanovanje. Peter Blau ( 1 9 7 5 a . ) proširuje ovu listu uključujući i sljedeće globalne strukture: klasnu strukturu, strukturalnu promjenu, podjelu rada, udruženja koja strukturiraju socijalne odnose , cjeline statusa i uloga, strukturalne kori jene devijantnosti i pobune, kao i međusobnu povezanost okoliša, stanovništva i socijalne strukture. Osim takvog nabrajanja, on daje i ovu definici ju: "Soci jalna struktura se odnosi na obrasce koji su distinktivni za socijalni život, čije se regularnosti mogu promatrati , a konfiguracije otkriti" ( 1 9 7 5 a . : 3 . ) . Blau također određuje i antitezu socijalnoj strukturi: "[to je] kaot ično, bezobl ično, idiosinkratično ljudsko ponašanje koje ne pokazuje nikakve pravilnosti te je , prema t o m e , nestrukturirano" (citirajući Homansa , 1 9 7 5 a . : 3 . ) .

Rober t Κ. M e r t o n ( 1 9 7 5 . ) sasvim jasno podržava strukturalni pristup najglo

balnijoj razini proučavanja. On, međutim, priznaje da takva ori jentaci ja nije i odgovor na sve sociološke probleme, no to je najbolji koji imamo. Karakterist ično je da M e r t o n želi strukturalno proučavanje usmjeriti na utvrđivanje veza između socijetalnih i individualnih razina, iako ističe da socijalna struktura oblikuje osobne alternative. Raspravljajući ο devijantnosti, M e r t o n ističe da socijalna struktura generira različite stupnjeve devijantnog ponašanja. Međut im, M e r t o n općeni to inklinira uravnoteženijem pristupu proučavanju socijetalnih i individualnih razina. On smatra da svaka nova kohorta (čvrsto povezana skupina) postaje di jelom socijalne strukture koju ona nikada samostalno ne stvara, ali je ograničava i nastavlja modificirati . Strukture su promjenjive, a još je važnije da ne mogu u potpunosti objasniti c jelokupni socijalni život.

N e iznenađuje također niti to da je neke marksiste, kao na primjer T o m a B o t t o m o r e a ( 1 9 7 5 . ) , također privukla strukturalna sociologi ja. Zapravo B o t t o m o -re, (citirajući Macdona lda) , nudi dobar opis strukturalnih odlika koje su privukle marksiste:

3 Zanimljivo je da se Lipset (1975.) , iako sasvim očigledno polazi sa strukturalnog stajališta, ipak orijentira na proučavanje normativnog sistema. On je očigledno djelovao izvan grupe ostalih autora.


"Sjećam se kada sam jednom, šetajući ulicom i iznenada zaista vidjevši te ogromne zgrade u njihovoj neizbježnoj postojanosti, da tada jednostavno nisam mogao zamisliti kako je sve to što stoji predamnom moguće preobraziti socijalizmom. Kako bi ulica izgledala kada bi je radnici preuzeli u svoje ruke, kako bi i da li bi revolucija mogla promijeniti kilometre i kilometre tvrdoglavog betona?"

(Bottomore, 1975. : 159.) .

Bot tomore ipak ne smatra da su sve socijalne strukture čvrste kao sti jene; no , ipak se ne približava drugom ekstremu tvrdeći da se radi ο neprekinutom i neoblikova-

nom ti jeku događaja. Kao marksist, Bot tomore se zanimao za razvoj koncepci ja ο globalnim struktu

rama, no samo za one koje omogućavaju izbijanje konflikta i izvođenje promjene . On smatra da takve strukture valja opisati tako da ne zaboravimo "tijek histori jske akcije pojedinaca i socijalnih grupa koje podržavaju, ponovno stvaraju, revidiraju ili destruiraju taj poredak" (Bottomore , 1 9 7 5 . : 1 6 0 . ) . Bot tomorea interesiraju izvori varijacija u socijalnim strukturama. Prvi izvor varijacije je cirkulacija članstva struktura. Novi ljudi koji se uključuju nikada se do kraja ne socijaliziraju u grupu, tako da sami formiraju nove podgrupe, mijenjaju svoje uloge itd. Drugo, širenje znanja koje dovodi do ekspanzije znanosti i tehnologi je uzrokuje stalnu strukturalnu promjenu. T r e ć e , progresivni procesi socijalne diferencijacije dovode do promjena socijalne strukture. Novi položaji i uloge dovode do novih ideja, duhovnih ori jentaci ja, novih socijalnih definicija i socijalnih interesa. K o n a č n o , moguća je i promjena samih struktura kao i njihovog djelovanja na kulturu i svijest.

Strukturalna teorija Petera Blaua Djelo Petera Blaua ( 1 9 7 5 b . ; 1 9 7 7 a . ; 1 9 7 7 b . ; Blau i M e r t o n , 1 9 8 1 . ) zapravo je najznačajnija prezentacija ovog "ponovno rođenog" strukturalizma. Blau razvija dosta ekstremnu varijantu ove strukturalne teori je . S jedne strane, on vrlo jasno određuje zadatak sociologije u strukturalnim pojmovima: "Najdistinktivniji zadatak sociologije je strukturalna analiza različitih oblika diferenci jaci je, njihovih međusobnih odnosa, uvjeta koji dovode do promjene u njima i njihovih implikacija za društvene odnose" (Blau, 1 9 7 7 a . : 6 - 7 . ) . U ovoj definiciji Blau namjerno eliminira iz sociologije kulturne varijable i varijable individualne razine. Razmatrajući pitanja kulture, Blau tvrdi: "Ja sam strukturalni determinist koji vjeruje da strukture objektivnih socijalnih položaja u koje su ljudi raspoređeni imaju mnogo fundamentalni j i utjecaj na socijalni život negoli kulturne vrijednosti i norme" ( 1 9 7 7 a . : X . ) . O n želi proučavati socijalne strukture, no bez kulturnih i funkcionalnih konotaci ja koje im pridaje strukturalni funkcionalizam. Štoviše, on želi eliminirati individualne razine. Po njegovu mišljenju, osnovni dijelovi društva su grupe ili klase ljudi, a ne akteri, njihove misli i akcije. "Centar proučavanja moraju biti strukture diferenciranih položaja i njihovi utjecaji na odnose ljudskih bića, a ne intenzivna analiza socio-psihologijskih procesa uključenih u ljudske odnose" (Blau, 1 9 7 7 a . : 4 . ) . Blau uviđa i značaj tih činilaca ali tvrdi da se njima neće baviti. T o znači da u njegovom pristupu postoji svojstveno ograničenje: "Budimo sigurni, navedene teoreme determiniraju samo grupe, a ne pojedince, za koje su one samo vjerojatne" (Blau, 1 9 7 7 a . : 7 . ) .


Blau također smatra potrebnim odvojiti se od Levi-Straussove vrste strukturalizma. O n kritički ispituje tvrdnju Levi-Straussa da u njegovom sistemu koncept socijalne strukture nema nikakve veze s empiri jskom stvarnosti, nego s teori jskim model ima koji se na osnovi nje izgrađuju. Blau zauzima sasvim suprotnu poziciju smatrajući da su socijalne strukture s koj ima se bavi stvarni socijalni fenomeni. Štoviše, dok Levi-Strauss tvrdi da su socijalne strukture nevidljive, Blau smatra da predstavljaju "opažljive aspekte socijalnog života, a ne teori je ο njemu" ( 1 9 7 7 a . : 2 . ) .

Blau definira socijalnu strukturu na sljedeći način: [ona je] "distribucija stanovništva u socijalne položaje različitih pravaca, koji utječu na ljude u njihovim ulogama, odnosima i na njihovoj socijalnoj interakciji" ( 1 9 7 5 b . : 2 2 1 . ) . U ovoj se definiciji susrećemo s dva ključna elementa: s položajima i stanovništvom. Soci jalni položaji određuju socijalne strukture. Njih, zatim, definiraju različiti parametri koji su implicitni socijalnim razlikovanjima primjetnim u njihovim soci jalnim interakci jama. Primjeri ovih parametara uključuju starost, spol, rasu te soc ioekonomski status. Blau zaključuje da je njegova osnovna teza sadržana "u tome da je distinktivni zadatak sociologije proučavanje različitih oblika diferencijaci je medu ljudima, njihovih povezanosti , kao i uvjeta koji implicitno utječu na diferenci jaciju" ( 1 9 7 5 b . : 2 2 2 . ) .

Kao što je ranije navedeno, Blau se zanima i za diferencijaciju i za međusobnu povezanost društvenih položaja. Raspravljajući ο povezanosti , Blau ističe dva bitna činioca koji povezuju društvene položaje: prvo, različite oblike udruživanja ljudi; drugo, proces socijalne mobilnosti koju ovaj autor vrlo široko definira kao ukupno kretanje ljudi medu socijalnim položaj ima.

Raspravljajući ο diferencijaciji , Blau naznačuje dva osnovna tipa strukturalnih parametara. Prvi tip su nominalni parametri koji služe razlikovanju stanovništva bez njihovog raspodjeljivanja u različite manje cjeline. Svaka manja cjelina ima jasnu granicu. M e d u nominalnim parametrima koje Blau uzima u obzir su spol i rasa. Drugi tip su gradualni strukturalni parametri koji služe diferenciranju ljudi u dimenzijama statusa. Razlike se ispoljavaju u pojmovima gradacije, i ne postoj i nikakva jasna linija razgraničenja između podcjelina (na primjer, prihod i bogatstvo).

Držeći se spomenutog razlikovanja parametara, Blau razvija dva tipa socijalnih položaja, od kojih se svaki može razlikovati prema tipu strukturalnog parametra. Grupa je određena nominalnim parametrima, a status gradualnim.

Izgrađujući nadalje svoju teori ju na parametrima i socijalnim položaj ima, Blau razvija dva generička oblika diferencijaci je. Prvi je heterogenost, koji uključuje raspored stanovništva između različitih grupa u pojmovima nominalnih parametara. Drugi je nejednakost koja je određena distribucijom statusa u gradualnim parametrima. Ovakvom klasifikacijom oslikavaju se i osnovne vrijednosti koje zastupa Blau: u društvu postoji previše nejednakosti , a nikada neće biti previše heterogenosti .

Blau vrlo detal jno objašnjava što podrazumijeva pod parametrima soci jalne strukture. O n to izvodi objašnjavajući čime se zapravo njegova strukturalna teori ja bavi, odnosno ne bavi. N a primjer, on se ne interesira za etničko pori jeklo individualnih aktera, ali se zanima za etničku heterogenost stanovništva. O n nije zainteresiran za pojedina zanimanja, ali se zanima za podjelu rada. Ukratko, Blau se zanima za najšire strukturalne činioce, a ne za fenomene niže razine kakvi su ponašanje ili namjere aktera.


Da bi ilustrirao svoj pristup, Blau identificira nekoliko problema prema koj ima usmjerava strukturalnu analizu. Jedan od takvih problema je i socijalna diferencijacija i integracija. Za razliku od Lipseta i Parsonsa, Blau ne vjeruje da kultura, vrijednosti i norme proizvode socijalnu integraciju. Suprotno od toga, stupanj strukturalne diferencijaci je je taj koji proizvodi integraciju medu grupama i pojedincima. Parametri Blaua, a posebno nominalni parametri , determiniraju stupanj integraci je. Općeni to , do integracije dolazi onda kada jedan segment populaci je ima visok stupanj sličnosti u parametrima kakvi su, na primjer, starost, spol, rasa, zanimanje ili stambena četvrt s obzirom na susjedstvo. Veliki stupanj heterogenosti može uzrokovati barijere socijalnoj integraciji. N a izvjesnoj točki , međutim, kada heterogenost postaje prevelika, barijere će najvjerojatnije pasti. Ako postoji dovol jna količina diferencijaci je, ljudi se žele udruživati izvan grupa, radije negoli da se uopće ne udružuju. U biti, u modernom društvu, mnoštvo nominalnih parametara proizvodi multiformnu heterogenost , što znači da gotovo svatko pripada velikom broju grupa i pritom zauzima mnoštvo različitih uloga. T a k v a struktura "nagoni ljude da se povezuju i izvan vlastitih grupa" (Blau, 1 9 7 5 b . : 2 3 3 ; kurziv naš). O v o predstavlja najkarakterističniji oblik makrostrukturalne sociologije - socijalne strukture determiniraju individualnu akciju.

Blau je ( 1 9 8 0 . ) objavio "priču" ko jom je želio ilustrirati svoju teori ju. O n opisuje izmišljeni svemirski brod koji , između ostalog, nosi i dva sociologa, i koji aterira na planet nazvan Stelar 8 R . T a m o se oni susreću s "Aytarima" ili živim stvorenjima koja Blau opisuje kao "sličnije l judima negoli protozoama" ( 1 9 8 0 . : 7 7 7 . ) . Aytari, koji obitavaju u malim selima na jednom otoku, međusobno su vrlo slični, osim u dvije pojedinosti . Prvo, javljaju se u dvije različite boje - kao plavi ili zeleni (nominalni parametar) . Drugo, različite su visine - od 25 do 7 5 cm (gradualni parametar) . U takvom društvu ne postoji nikakvo spolno ili s tarosno razlikovanje, budući da se Aytari uopće ne mijenjaju.

Iako ovi stvorovi variraju samo u dvije navedene karakteristike, "sociolozi -istraživači" pronašli su da se sela u koj ima obitavaju razlikuju u pet osnovnih dimenzija. Prvo, sela variraju u broju stanovnika - od mnogo do tek nekol iko njih. Drugo, odnos plavih i zelenih varira medu pojedinim selima; neka sela su napučena više plavim, a neka više zelenim Aytarima. T r e ć e , sela se razlikuju i u pros ječnoj visini Aytara. N e k a sela su napučena relativno visokim stanovnicima; druga pak imaju stanovništvo koje je niže od prosjeka. Četvrto, razlike u visini dovode do nejednakosti u nekim selima gdje stanovništvo nije h o m o g e n o . "Budući da je veličina bila jedina kvantitativna razlika između Aytara, viši Aytari su mogli vladati manj ima; oni su se jednostavno mogli valjati po njima" ( s t r . 7 7 7 . ) . Peto , sela su varirala i u stupnju povezanosti visine i boje stanovništva. U nekim selima, dominirali su visoki zeleni Aytari, a u nekima niski i plavi. Sumirajući, Blau navodi da su, iako se stanovništvo razlikovalo u samo dvije osnovne odlike, one dovodile bitnih razlika u strukturi sela.

Sociolozi-istraživači su nadalje otkrili da postoje i druga otoč ja na planetu Stelar 8 R te da se na njima nalazi još više sela. Stanovnici su ponovno bili isti -varirali su samo u visini i u boji , no sela su se mogla diferencirati pomoću osam dimenzija. Prvih pet dimenzija bile su iste kao i one po koj ima su se Aytari diferencirali i na prvom otoku. Šesta dimenzija utvrđuje sl jedeće: iako je odnos plavih i zelenih Aytara na dva ili više otoka mogao biti isti, to je m o g a o biti rezultat vrlo različitih odnosa između sela na svakom otoku. Stoga, je 1 :1 odnos


PETER Μ. BLAU: biografska skica

Peter Blau rođen je u Beču 7. veljače 1918. godine. Emigrirao je u SAD 1939. i 1943. postao građanin Amerike. 1942. godine završava studij na relativno manje poznatom Elmhurst College u mjestu Elmhurst u državi Illinois. Njegovo je školovanje bilo prekinuto izbijanjem II. svjetskog rata, kada služi u vojsci SAD gdje je bio odlikovan odličjem "Brončana zvijezda". Poslije rata vraća se školovanju i završava obrazovanje stekavši doktorat znanosti na Columbia University u New Yok Cityju 1952. godine.

Blau je prvi put bio zapažen u sociologiji svojim doprinosima proučavanju formalnih organizacija. Njegova empirijska proučavanja organizacija kao i udžbenici ο organizacijama još uvijek se često navode, a on i nada

lje nastavlja objavljivati ο tom području. Blau je također poznat i po knjizi koju je napisao zajedno s Otisom Dudley Duncanom, objavljenom pod naslovom The American Occupational Structure (Američka struktura zanimanja), koja je dobila prestižnu Sorokinovu nagradu Američkog sociološkog udruženja 1968. godine. Ovo djelo predstavlja veoma snažan doprinos sociološkoj studiji socijalne stratifikacije.

lako je dobro poznat zbog sveobuhvatnosti svoga rada, ovdje nas interesira njegov doprinos sociološkoj teoriji. Važno je, a to se reflektira i u načinu na koji smo ο njemu raspravili u ovoj knjizi, da je on (vidi rad u tisku) ostvario vrlo značajne doprinose u dvije posebne teorijske orijentacije. Kako smo vidjeli u 8. poglavlju, njegova 1964. godine objavljena knjiga Exchange and Power in Social Life (Razmjena i moć u društvenom životu) predstavlja glavnu komponentu suvremene teorije razmjene. Ovdje je Blauov glavni doprinos u tome što prvenstveno koristi teoriju razmjene malih razina, pokušavajući je primijeniti na proučavanje globalnijih socijalnih struktura. Unatoč nekim vidljivim slabostima, ova proučavanja predstavljala su vrijedan napor da se teorijski integriraju globalne razine i lokalne razine socioloških problema. U novije vrijeme, Blau se nalazi na prvoj liniji razvoja strukturalne teorije. Za vrijeme obavljanja dužnosti predsjednika Američkog sociološkog udruženja (1973-1974) on odabire temu strukturalne teorije kao osnovnu temu rasprave na godišnjem zasjedanju. Od tada je izdao veći broj knjiga i članaka u želji da unaprijedi i proširi strukturalnu teoriju.

Blau opisuje razlog svog prelaska s mikrosociološke teorije razmjene k makroso-ciološkoj strukturalnoj teoriji:

"Jedan primjer pristupa je da se započne s mikrosociološkim principima te ih se onda koristi kao osnovicu izgradnje makrosocioloških teorija. Alternativni pristup osniva se na pretpostavci da su za mikro i makro teorije potrebni različiti konceptualni i referentni okviri ... Došao sam do zaključka da je drugi pristup jedini ispravan, s obzirom na postojeći stupanj sociološkog razvoja".

Od 1970. Blau je profesor sociologije na Columbia University u New Yorku, a od 1979. istodobno drži položaj uvaženog profesora na State University of New York u Albanyju, u državi New York.

mogao biti rezultat odnosa unutar većine sela, ili je mogao biti rezultat velikih varijacija uzrokovanih, time što su neka sela željela prekinuti bilo kakvu međusob-


nu vezu. Sedmo - Blau to isto vidi i u pogledu visine stanovnika. Prosječna visina na jednom otoku mogla je nastati stoga što su svi stanovnici u jednom ili u većini sela bili slične visine, ili pak zbog odvajanja nekih sela u koj ima su bili češći visoki Aytari od drugih u kojima su bili premoćnij i niži Aytari. O s m o - isti problem tiče se i odnosa između boje i veličine. Ovdje može ponovno postojati slična korelaci ja u većini sela ili u samo nekim selima zato što su neka možda bila češće naseljavana višim zelenim, a druga nižim plavim Aytarima. Stoga, iako demografske karakteristike dvaju otoka mogu biti iste, ekološke strukture sela na dva o toka mogu biti vrlo različite. Najveći interes Blaua je proučavanje učinaka takvih ekoloških (odnosno strukturalnih) razlika na socijalne odnose. O n kaže: "Sastav i ekološka struktura sela i otoka utječe na socijalne odnose Aytara neovisno ο njihovim psihološkim prednostima" (str. 7 8 0 . ) .

Blau započinje pretpostavkom da se ljudi općenito žele udruživati sa sebi najsličnij ima. Međut im, Blauovi hipotetički sociolozi-znanstvenici otkrili su da se Aytari različite veličine i boje ponekad nalaze u društvu stanovnika različitih odlika. U svojoj "anketi" znanstvenici su otkrili neke reprezentativne izjave ispitanika: "Mi imamo zapravo istu boju, a u blizini nema nikoga moje veličine". "Da, istina je , moj je prijatelj zelen, no za mene je veličina mnogo važnija od boje" (str. 7 8 0 . ) . Blau smatra da je šansa da jedan Aytar ima prijatelja izvan svoje grupe proizvod nekol iko strukturalnih odlika. N a primjer, ako je u selu nečija osobna vrsta u manjini , netko će sigurno naći prijatelje izvan svoje grupe. Ukol iko netko živi unutar malih grupa, tada su šanse za stvaranje prijatelja izvan grupe povećane zato što će mogućnost izbora ljudi s istim odlikama biti jako sužena. K o n a č n o , presjek parametara teži obuzdati izvangrupna druženja, odnosno, ukoliko su, na primjer, veličina i boja bitno povezane (ako su, na primjer, zeleni Aytari također na jmnogobrojni j i i niski) , udruživanja ovih dvaju činilaca uzrokovat će po jačano djelovanja spomenutih elemenata i dovesti čak do veće učestalosti medugrupnih izbora druženja.

Strukturalna teori ja uključuje i neke od starih socioloških ideja (na primjer, neke Simmelove i Durkheimove ideje) koje su oblikovane u novu formu. Ostaje da se vidi kol iko će se daleko strukturalna teori ja razvijati u sociologiji s obzirom na svoj ekskluzivan interes za globalne strukturalne razine socijalne stvarnosti . Iako se može učiniti da takav isključiv interes možda ograničava njenu eksplanatornu m o ć , u usporedbi sa nekim mnogo integrativnijim sociološkim teori jama, strukturalna teori ja odgovara nekim osnovnim sklonostima mnogih sociologa. O n a će vjerojatno i nadalje biti atraktivna, posebno onim sociolozima koji odbacuju subjektivne elemente ili elemente male razine kao osnovne elemente za koje se sociologi ja interesira.

Blauova teori ja je potaknula veći broj empirijskih studija (Blum, 1 9 8 4 . ; Blau, Beeker i Fitzpatrick, 1 9 8 4 . ; Blau, Blum i Schwartz, 1 9 8 2 . ) . Jedan od najnovijih primjera pokazuje kako je Terry Blum testirao dvije hipoteze derivirane iz Blauove teori je : " (1) etnička heterogenost pojačava interetničku interakciju usprkos prevladavanju sklonosti za unutargrupno druženje, i (2) religiozna heterogenost podstiče medureligioznu interakciju usprkos pretežnosti unutargrupnih sklonosti" ( 1 9 8 5 . : 5 2 3 . ) . Blumovi rezultati podržavaju Blauovu teoriju i njene najznačajni je točke da "makrosoci jalne strukture proizvode ograničenja na razini interpersonal-ne interakci je, osiguravajući ili ograničavajući mogućnosti za uspostavljanje takve interakci je" ( 1 9 8 5 . : 5 2 0 - 5 2 1 . ) .


T E O R I J A M R E Ž E

Drugi primjer strukturalnog pristupa u modernoj sociologiji je teori ja mreže. Iako i ona predstavlja tip strukturalizma, manje je povezana s vanjskim razvojima u nekim drugim znanostima ο kojima smo ranije raspravili i mnogo je bliža samoj sociologiji . Prema tome, iako se zastupnici primjene teorije mreže interesiraju za "duboke strukture", te su strukture daleko bliže tradicionalnim sociološkim struk

turama negoli , na primjer, interesiranju LeviStraussa za mentalne strukture. Teoret ičar i mreže također su na jedan drugačiji način povezani s glavnim t i jekom razvoja sociologi je ; manje su zainteresirani za filozofiranje ο strukturama, a mnogo više za metodološke, čak i matematičke, stroge empirijske analize različitih tipova mreža.

Analitičari mreže pokušavaju uz izvjesne poteškoće razlikovati svoj pristup od - kako ih Ronald Burt naziva - "atomističkih" i "normativnih" socioloških pristupa (Burt, 1 9 8 2 . ; vidi također i Granovetter , 1 9 8 5 . ) . Atomistička sociološka ori jentacija usmjerava se na aktera koji , izoliran od ostalih, donosi odluke. Općenit i je rečeno, ovi se teoretičari koncentriraju na proučavanje "ličnih atributa" aktera (Wellman, 1 9 8 3 . ) . Atomistički se pristupi odbacuju budući da su previše mikroskopski usmjereni i ignoriraju veze koje postoje medu akterima. Barry Wel lman to izriče na sljedeći način: "Proučavanje individualnih motiva je posao bolje prilagođen psiholozima" ( 1 9 8 3 . : 1 6 3 . ) . Ovo također predstavlja i odbacivanje većeg broja drugih socioloških teori ja koje su na ovaj ili onaj način duboko zainteresirane za proučavanje motiva - odbacuje se simbolički interakcionizam, f enomenolo gijska sociologi ja, egzistencijalistička sociologija, Weberova i Schutzova teori ja i neke druge teori je .

Po mišljenju teoretičara mreže, normativni pristupi proučavaju kulturu i proces socijalizacije pomoću kojeg akteri internaliziraju norme i vri jednosti . Normat ivna ori jentaci ja tvrdi da cjeline zajedničkih ideja održavaju ljude na okupu. Teoret ičar i mreže odbacuju takvo tumačenje i smatraju da se moramo usmjeriti na objektivni obrazac veza koje povezuju članove društva. Evo na koji način Wel lman artikulira ovo stajalište:

"Analitičari mreže žele proučavati pravilnosti koje pokazuju kako se ljudi i kolektiviteti ponašaju, a ne izučavaju regularnosti vjerovanja ο tome kako bi se oni trebali ponašati. Stoga analitičar mreže pokušava izbjeći normativna objašnjenja socijalnog ponašanja. Ovi teoretičari odbacuju bilo kakvo nestrukturalno objašnjenje koje socijalni proces tretira kao zbroj osobnih atributa individualnih aktera i internaliziranih normi"

(Wellman, 1983 . :162 . ) .

Prema tome, teoretičari mreže odbacuju veći dio strukturalnog funkcionalizma, Parsonsov kulturni determinizam, Durkheimovo usredotočenje na kolektivnu svijest, S immelove interese za objektivnu i subjektivnu kulturu, interes kritičkih teoret ičara za kulturu itd.

Naznačujući sasvim jasno što nije predmet njihovog interesiranja, teoretičari mreže objašnjavaju zatim svoj glavni interes - utvrđivanje objektivnog obrasca veza koje povezuju članove (individualne i kolektivne) društva. Pogledajmo kako Wel lman artikulira taj interes:

"Analitičari mreže započinju s jednostavnom, no snažnom tvrdnjom da je osnovni interes sociologa proučavanje socijalne strukture ... Izravniji način njenog proučavanja


jest da se analizira kao obrazac veza koje povezuju članove. Analitičari mreže tragaju za dubokim strukturama - regularnim mrežnim obrascima koji se nalaze prikriveni vrlo kompleksnom površinskom strukturom socijalnih sistema ... Akteri i njihovo ponašanje proučavaju se u ograničenjima navedenih struktura. Stoga, interes nije na proučavanju voluntarističkih aktera, nego na upoznavanju strukturalnih ograničenja"

(Wellman, 1983 . :156-157 . ) .

Distinktivni aspekt teorije mreže je i u tome da ona obuhvaća vrlo širok raspon interesa - od mikro do makro struktura. T o znači da u teoriji mreže akteri mogu biti osobe, no mogu biti i grupe, korporaci je (Clawson, Neustadtl i Bearden, 1 9 8 6 . ; Mizruchi i Koenig, 1 9 8 6 . ) , ali i društva. Povezanosti nastaju na globalnoj razini, na socio-strukturalnoj razini, ali i na mikroskopskim razinama. M a r k Granovetter opisuje takve povezanosti na mikro razini kao akcije "ugrađene" u "konkretne lične odnose i strukture (ili 'mreže') takvih odnosa" ( 1 9 8 5 . : 4 9 0 . ) . U ovim je povezanostima bitno da bilo koji "akter" (pojedinac ili kolektiv) može imati različit pristup vrijednim resursima (bogatstvu, moći , informaci jama) . Rezultat koji iz toga proistječe ukazuje da je strukturirani sistem sklon slojevitosti , s nekim međusobno ovisnim komponenatama.

Bitan aspekt analize mreže je u tome da ona želi pokrenuti sociologe dalje od proučavanja socijalnih grupa i kategorija prema proučavanju veza koje postoje između, ali i unutar aktera koji nisu "dovoljno zbito i čvrsto povezani da bi se mogli nazivati grupama" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 6 9 . ) . Dobar primjer za ovo predstavlja Granovetterov rad ο "snazi slabih veza" ( 1 9 7 3 . ; 1 9 8 3 . ) . Granovetter razlikuje "čvrste veze" ilustrirajući ih povezanošću ljudi s njihovim bliskim pri jatel j ima i "slabe veze" koje ilustrira povezanošću osoba koje se jedva poznaju. Sociolozi su se obično usmjeravali na proučavanje osoba sa snažnim oblicima povezanosti , o d n o sno na socijalne grupe. Čvrste su veze smatrali važnima, dok su za sociološko istraživanje slabe veze bile krajnje trivijalne. Granovetter , međutim, ističe da i slabe veze mogu biti vrlo značajne. N a primjer, slabe veze između dvaju aktera mogu poslužiti kao most između dviju grupa koje imaju razvijene bitne unutarnje veze. Bez takve slabe povezanosti, dvije bi grupe mogle biti potpuno izolirane. T o , nadalje, može voditi prema fragmentiranijem soci jalnom sistemu. O s o b a bez razvijenih slabih veza može se u jednoj čvrstoj grupi naći u potpunoj izolaciji i biti neinformirana ο tome što se događa u drugim grupama, a i u širem društvu. Slabe veze, prema tome, sprječavaju izolaciju i omogućavaju osobama bolju integraciju u šire društvo. Iako Granovetter naglašava značenje slabih veza, on se žuri sasvim jasno izreći da "snažne veze također mogu imati vrijednost" ( 1 9 8 3 . : 2 0 9 . ) . N a primjer, osobe koje su povezane čvrstim vezama više su motivirane da pomognu jedna drugoj i mnogo su češće jedna drugoj dostupne.

Teori ja mreže još je relativno nova i nerazvijena. Burt ο njoj kaže: "Trenutno postoji dosta labavo udruženje različitih pristupa nazvano analizom mreže" ( 1 9 8 2 . : 2 0 . ) . Međut im, ona postaje sve značajnija, što se može dokumentirat i bro jem članaka i knjiga koje se tiskaju i koje raspravljaju ο ovoj teori j i , kao i činjenicom da sada postoji i novi časopis (Social Networks /Društvene mreže/) posvećen ovoj teori j i . Iako zasad možda izgleda kao labava skupina radova, teori ja izgleda da se mreže osniva na koherentnoj cjelini principa (Wellman, 1 9 8 3 . ) .

Prvo, veze između aktera obično su simetrične i po svom sadržaju i po intenzitetu. Akteri se međusobno snabdijevaju različitim stvarima s većim ili manjim


jest da se analizira kao obrazac veza koje povezuju članove. Analitičan mreže tragaju za dubokim strukturama - regularnim mrežnim obrascima koji se nalaze prikriveni vrlo kompleksnom površinskom strukturom socijalnih sistema ... Akteri i njihovo ponašanje proučavaju se u ograničenjima navedenih struktura. Stoga, interes nije na proučavanju voluntarističkih aktera, nego na upoznavanju strukturalnih ograničenja"

(Wellman, 1983 . :156-157 . ) .

Distinktivni aspekt teorije mreže je i u tome da ona obuhvaća vrlo širok raspon interesa - od mikro do makro struktura. T o znači da u teoriji mreže akteri mogu biti osobe, no mogu biti i grupe, korporaci je (Clawson, Neustadtl i Bearden, 1 9 8 6 . ; Mizruchi i Koenig, 1 9 8 6 . ) , ali i društva. Povezanosti nastaju na globalnoj razini, na socio-strukturalnoj razini, ali i na mikroskopskim razinama. M a r k Granovetter opisuje takve povezanosti na mikro razini kao akcije "ugrađene" u "konkretne lične odnose i strukture (ili 'mreže') takvih odnosa" ( 1 9 8 5 . : 4 9 0 . ) . U ovim je povezanostima bitno da bilo koji "akter" (pojedinac ili kolektiv) može imati različit pristup vrijednim resursima (bogatstvu, moći , informaci jama) . Rezultat koji iz toga proistječe ukazuje da je strukturirani sistem sklon slojevitosti , s nekim međusobno ovisnim komponenatama.

Bitan aspekt analize mreže je u tome da ona želi pokrenuti sociologe dalje od proučavanja socijalnih grupa i kategori ja prema proučavanju veza koje postoje između, ali i unutar aktera koji nisu "dovoljno zbito i čvrsto povezani da bi se mogli nazivati grupama" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 6 9 . ) . Dobar primjer za ovo predstavlja Granovetterov rad ο "snazi slabih veza" ( 1 9 7 3 . ; 1 9 8 3 . ) . Granovetter razlikuje "čvrste veze" ilustrirajući ih povezanošću ljudi s njihovim bliskim pri jatel j ima i "slabe veze" koje ilustrira povezanošću osoba koje se jedva poznaju. Sociolozi su se obično usmjeravali na proučavanje osoba sa snažnim oblicima povezanosti , o d n o sno na socijalne grupe. Čvrste su veze smatrali važnima, dok su za sociološko istraživanje slabe veze bile krajnje trivijalne. Granovetter , međutim, ističe da i slabe veze mogu biti vrlo značajne. N a primjer, slabe veze između dvaju aktera mogu poslužiti kao most između dviju grupa koje imaju razvijene bitne unutarnje veze. Bez takve slabe povezanosti, dvije bi grupe mogle biti potpuno izolirane. T o , nadalje, može voditi prema fragmentiranijem soci jalnom sistemu. O s o b a bez razvijenih slabih veza može se u jednoj čvrstoj grupi naći u potpunoj izolaciji i biti neinformirana ο tome što se događa u drugim grupama, a i u širem društvu. Slabe veze, prema tome, sprječavaju izolaciju i omogućavaju osobama bolju integraciju u šire društvo. Iako Granovetter naglašava značenje slabih veza, on se žuri sasvim jasno izreći da "snažne veze također mogu imati vrijednost" ( 1 9 8 3 . : 2 0 9 . ) . N a primjer, osobe koje su povezane čvrstim vezama više su motivirane da pomognu jedna drugoj i mnogo su češće jedna drugoj dostupne.

Teor i ja mreže još je relativno nova i nerazvijena. Burt ο njoj kaže: "Trenutno postoji dosta labavo udruženje različitih pristupa nazvano analizom mreže" ( 1 9 8 2 . : 2 0 . ) . Međut im, ona postaje sve značajnija, što se može dokumentirat i bro jem članaka i knjiga koje se tiskaju i koje raspravljaju ο ovoj teori j i , kao i činjenicom da sada postoji i novi časopis (Social Networks /Društvene mreže/) posvećen ovoj teori j i . Iako zasad možda izgleda kao labava skupina radova, teori ja izgleda da se mreže osniva na koherentnoj cjelini principa (Wellman, 1 9 8 3 . ) .

Prvo, veze između aktera obično su simetrične i po svom sadržaju i po intenzitetu. Akteri se međusobno snabdijevaju različitim stvarima s većim ili manj im


intenzitetom. Drugo, veze između pojedinaca moraju se analizirati unutar konteksta strukture širih mreža. T r e ć e , strukturiranje socijalnih veza vodi k različitim tipovima neslučajnih mreža. S jedne strane, mreže su tranzitivne: ako postoji veza između A i B, kao i između Β i C, postoji i vjerojatnost veze između A i C. Rezultat takve analize može biti da postoji veća mogućnost mreže koja uključuje A, Β i C. S druge strane, tu su i granice u tome koliko mnogo veza može postojati i koliko intenzivne mogu biti. Rezultat je taj da također postoji mogućnost razvoja skupina mreža s vrlo jasnim granicama koje odvajaju jedan cluster (skupinu) od drugoga. Četvrto - postojanje klastera dovodi do mogućnosti njihove međusobne povezanosti , kao i povezanosti između pojedinaca. Peto - postojanje asimetričnih veza između elemenata u sistemu rezultira time da se vrijedni resursi različito distribuiraju. K o n a č n o , nejednaka distribucija vrijednih resursa podjednako dovodi i do kolaboraci je , ali i kompetici je . N e k e grupe se udružuju kako bi surađujući ostvarile pristup vrijednim resursima, dok se druge takmiče i sukobljavaju oko resursa. O v o daje teoriji mreže dinamičku kvalitetu (Rosenthal i dr. , 1 9 8 5 . ) i strukturu promjenjivog sistema sa izmjenama obrazaca koalici ja i konfl ikata.

EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA U ovoj smo se knjizi već susreli s brojnim mikroori jentiranim sociološkim teori jama koje se mogu grupirati kao socijalni definicionizam (Ritzer, 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . ) , odnosno kreativne sociologije (Monica Morr is , 1 9 7 7 . ) , ili sociologi ja svakodnevnog života (Douglas, 1 9 7 0 . ; Douglas i dr., 1 9 8 0 . ; Weigert , 1 9 8 1 . ) . Svi ovi slični nazivi uključuju i teorije kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam, feno-menološka sociologija i e tnometodologi ja . T o j listi također možemo dodati egzistencijalističku sociologiju. Ona još nije postigla status drugih definicionističkih teori ja ; ipak, posljednjih godina interes za ovu sociologiju stalno raste. U sl jedećoj dekadi će se najvjerojatnije razjasniti da li će egzistencijalistička sociologija zauzeti značajniji položaj u sociološkoj teoriji ili će ostati u pozadini.

Prvo ć e m o ponuditi preliminarnu definiciju egzistencijalističke sociologi je : [ona je] "proučavanje l judskog iskustva u svijetu... . u svim njegovim oblicima" (Douglas i Johnson , 1 9 7 7 . : V I I ; za sličnu definiciju vidi i Fontana , 1 9 8 4 . ) . O n a proučava načine na koje ljudi žive, osjećaju, razmišljaju i djeluju. Posebna se pažnja posvećuje osjećajima i emoci jama, kao i "problematici situirane prirode iskustva sa značenjem" (Douglas i Johnson, 1 9 7 7 . : X I I L ) . (Relativno nova ideja unutar discipline - "sociologija emocija", također se zanima za spomenute aspekte. Vidi, na primjer, Kemper, 1 9 7 8 a , b . ; 1 9 8 1 . ) . Prihvaćajući ovakav stav, egzistencijalistička sociologija odbacuje jednodimenzionalno uzročno objašnjenje l judskog života. Z a egzistencijalističkog sociologa, "čovjek se mijenja, sklon je promjenama, nesiguran je , konfliktan i tek djelomično slobodan da izabere što može činiti i što će postati, jer takav mora biti kako bi mogao opstati u svijetu koj i se mijenja, sklon je promjenama, nesiguran je i konfliktan" (Douglas, 1 9 7 7 . : 1 4 . ) . O v o naglašava dominantnu temu egzistencijalističke sociologi je: ljudi su i slobodni i ograničeni .

Ova ideja, kao i veći broj aspekata egzistencijalističke sociologi je, povezani su s radom Jean-Paula Sartrea, francuskog pisca i filozofa. Sartreov pokušaj povezivanja individualne slobode i socijetalnih ograničenja bio je od posebnog interesa za sociologi ju. Sartre je želio povezati svoje rane fenomenologi jske interese s kasnij im marksističkim interesom za dijalektičku cjelinu. Prema stajalištu lana Craiba


( 1 9 7 6 . ) , Sartreova misao očigledno je evoluirala. U svom ranom radu on problematizira individualnu razinu, posebno osobnu slobodu. Tada se priklanja stajalištu koje tvrdi da ljudi nisu podvrgnuti ili determinirani bilo kakvim društvenim zakonima. Drugim ri ječima, čovjek "ne može opravdati svoje aktivnosti obraćajući se bilo čemu osim samome sebi" (Craib, 1 9 7 6 . : 4 . ) . Međut im, kasnije u svojoj karijeri, Sartre se sve više interesira za marksističku teori ju pa se i njegovi interesi usmjeravaju k "slobodnoj osobi smještenoj u masivnoj i ugnjetavajućoj socijalnoj strukturi koja ograničava i alijenira njene aktivnosti" (Craib, 1 9 7 6 . : 9 ; kurziv naš). Sartre se ne prebacuje jednostavno na socijetalnu razinu, nego je pokušava kombinirati sa svojim ranijim interesom za aktera. Craib zaključuju da Sartre u svojoj kasnijoj karijeri uspijeva objediniti teorije globalnih i nižih razina.

U svojoj analizi Sartreovog rada Gila Hayim ( 1 9 8 0 . ) utvrđuje postojanje kontinuiteta između njegovog ranijeg i kasnijeg rada. U knjizi Being and Nothingness (Biće i ništavih) koja je objavljena 1 9 4 3 . godine, Sartre se usredotočuje na slobodnu osobu i tvrdi da je "egzistencija pojedinca definirana njegovim činima ... Netko je ono što čini" (Hayim, 1 9 8 0 . : 3 . ) . Is todobno, Sartre se suprotstavlja sociologi jskom gledištu ο "objektivnim društvenim strukturama kao krajnje deter

minističkim u pogledu ponašanja" (str. 5 . ) . Za Sartrea, i općenito za egzistencijali-ste, akteri imaju sposobnost da nadilaze sadašnjicu, da se ori jentiraju prema budućnost . Za njega su, dakle, ljudi slobodni; oni odgovaraju za sve što rade; ne postoje nikakva opravdanja. U izvjesnom smislu, ovo je vrlo bitan izvor nelagode za ljude, koji su suočeni "s tim iznenađujućim odgovornost ima slobode" (str. 1 7 . ) . U drugom pak smislu, to je za ljude i izvor optimizma - njihove sudbine su u njihovim rukama. U knjizi Critique of Dialectical Reason (Kritika dijalektičkog uma) objavl jenoj 1 9 6 3 . godine, Sartre mnogo više pažnje posvećuje soci jalnim strukturama, ali čak i tada naglašava da je "ljudska povlastica na transcendenci ju -nadilaženje datog" (Hayim, 1 9 8 0 . : 1 6 . ) . U ovome je Sartre kritičan prema mnogim marksistima (ekonomskim deterministima, strukturalnim marksistima) koj i prenaglašavaju ulogu i mjesto socijalne strukture. "Prema Sartreu, dogmatski marksisti su eliminirali humanističku komponentu iz M a r x o v e originalne ideje" (str. 7 2 . ) . Kao predstavnik egzistencijalizma, Sartre uvijek zadržava taj humanizam.

Dobru ilustraciju egzistencijalističke sociologije nudi Andrea Fontana, koja navodi odlomak iz priče Georgea Orwella "Ubiti slona":

"Onog časa kada sam ugledao slona, s potpunom sam sigurnošću znao da ga ne bih trebao ubiti ... Odlučio sam ga promatrati kraće vrijeme kako bih bio siguran da neće opet podivljati, a zatim ću otići kući ...

No u jednom trenutku bacio sam pogled na gomilu koja me slijedila. Bilo je to ogromno mnoštvo ... Svi su me gledali ... Nisu me voljeli, no s magičnom puškom u rukama ja sam trenutno zavrijedio to promatranje. I iznenada sam shvatio da ću naposljetku morati ubiti slona. Ljudi su to od mene očekivali i ja sam to morao učiniti; osjećao sam pritisak dvije tisuće volja koje su me bespogovorno tjerale da to učinim"

(Fontana, 1980. : 172.) .

Ova vinjeta ilustrira neke osnovne karakteristike egzistencijalističke misli. Prvo, pažnja je upućena na aktera, u ovom slučaju, na lovca, njegove misli i akci je. Drugo - ovdje postoji situiran i problematičan karakter društvenog života. Kad bi sam mogao odlučiti , lovac najradije ne bi ubio slona. N o , nalazio se u situaciji u kojo j je bio natjeran izmijeniti smjer svoje akcije. T r e ć e , ovdje postoji i soci jalno


okruženje - gomila - koja "prisiljava" lovca da ubije slona. K o n a č n o , susrećemo se i sa Sartreovom idejom ο "lošoj sudbini". Lovac nije trebao ubiti slona, kako tvrdi. M o g a o je odbiti pritisak gomile. Ovo ilustrira i političku temu egzistencijalizma. Usprkos vanjskim pritiscima, netko uvijek može reći ne. Of ic ir u nacist ičkom koncentrac ionom logoru prakticira lošu sudbinu kada tvrdi da je jednostavno samo sprovodio tuda naređenja; mogao je reći ne.

Iako egzistencijalistička sociologija vodi k distinktivnim polit ičkim zakl jučcima ο ljudskim akci jama, njenu osnovnu orijentaciju nije lako razlikovati od drugih soci jalno-definicionističkih teorija koje akteru omogućavaju izvjesnu dozu autonomije usprkos vanjskim ograničenjima. Međut im, jedinstvenu karakteristiku egzistencijalističke sociologije mnogo jasnije uviđamo kada je razlikujemo od njenog najbližeg teori jskog susjeda - fenomenološke sociologi je . 4

Egzistencijalizam i fenomenologija Egzistencijalistička sociologija i fenomenologi jska sociologija imaju slične fi lozofske kori jene. Obadvije ori jentaci je su duboko ukori jenjene u fi lozofskoj fenomenologiji , posebno u radu Edmunda Husserla. Iako fenomenologi jski sociolozi priznaju ovo pori jeklo, egzistencijalistički su se sociolozi pokušali odvojiti i od filozofske i sociološke fenomenologi je . N a primjer, Craib ( 1 9 7 6 . ) uočava da, iako je Sartre bio pod utjecajem Husserla, nije prihvaćao ideju ο postojanju ljudske biti ili ideju ο nepromjenjivim strukturama svijesti. Isključujući je iz svoje teori je , Sartre ostavlja svijest "praznom" od vječnih struktura; svijest je trebalo shvatiti kao odnos unutar aktera i odnos aktera s vanjskim svijetom.

Herbert Spiegelberg ( 1 9 6 7 . ) s velikom je pažnjom pokušao razdvojiti Sartreov egzistencijalizam od Husserlove fenomenologi je . Prvo, tvrdi ovaj autor , f enomenologija nastoji biti r igorozna znanost, a egzistencijalizam nema takve aspiraci je. Drugo, fenomenologi ja stavlja u zagrade, ili ostavlja po strani, svakodnevni svijet kako bi se moglo prodrijeti do biti svijesti, dok se egzistencijalizam usredotočuje na svakodnevicu. Iako se egzistencijalisti ne usmjeravaju na svijest per se, oni priznaju da je ona krucijalni sastavni dio za proučavanje svakodnevnog svijeta. T r e ć e , fenomenolozi se oslanjaju na intuiciju i opise kao principe svoje metodolo gije, dok egzistencijalizam izbjegava upotrebu samo jedne metode. Četvrto , dok se fenomenolozi trude prodrijeti do suštine svijesti, egzistencijalisti pokušavaju razumjeti širu situaciju u kojoj se razvijaju misli i akcija. K o n a č n o , fenomenolozi proučavaju sve tipove vjerovanja, ne dajući prednost ni jednom tipu, dok egzistencijalisti daju prednost posebnom načinu postojanja koji nazivaju "autentična egzistencija". Da bismo ilustrirali ovu posljednju ideju koristeći se ranijim primjerom, možemo reći da lovac na slona nije bio uključen u autentičnu egzistenciju. Egzistencijalistički cilj bio bi postignut onda kada bi se u lovca probudio osjećaj da nije prisiljen ubiti slona.

Andrea Fontana ( 1 9 8 0 . ) proširuje Spiegelbergovo razlikovanje egzistencijalizma i fenomenologi je . Prvo, Fontana ističe da fenomenologi ja teži izricanju univerzalnih tvrdnji, a egzistencijalizam naglašava partikularnu ori jentaci ju. Drugo,

4 U nekim od ranijih radova ο egzistencijalističkoj sociologiji (Tiryakian, 1962. ; 1965 . ; Manning, 1973.) ima vrlo malo pokušaja u tom smislu. U biti, često se čini da su se egzistencijalistički sociolozi trudili pokazati kako je sve, barem do izvjesnog stupnja, egzistencijalističko.


fenomenologi ja je apstraktna i nije uključena u situacije, a egzistencijalizam je konkretan i angažiran u svakodnevnom svijetu.

Fontana također izvodi koristan zaključak prema kojem ove dvije filozofije nisu izjednačene sa sociologi jama koje su iz njih proistekle. S jedne strane, egzistencijalistička sociologija je različita je od egzistencijalističke filozofije u tome da ova prva teži otkrivanju sistematične strukture svakodnevnog života. Međut im, ona istodobno ne negira situacioni i problematički karakter svakodnevnog života. O n a također ne gubi iz vida ni činjenicu da je njeno osobno znanje ο svakodnev

n o m životu samo po sebi problematično. Osim toga, iako se egzistencijalistička sociologija ne ograničava na upotrebu neke posebne metode, njene se pristaše najčešće oslanjaju na osobno i na sudjelujuće promatranje .

Razlike koje postoje između egzistencijalističke i fenomenologi jske sociologi je sadržane su, naglašava Fontana, i u tome da egzistencijalistička sociologi ja ni je, a fenomenologi jska sociologija jest odvojena od svakodnevnog svijeta. Osim toga, fenomenološki se sociolozi usmjeravaju na proučavanje rutinskih elemenata socijalnog života, a egzistencijalistički sociolozi se tako ne ograničavaju, već se interesiraju za sve elemente svakodnevnog života.

Neizbježno, komparaci ja između ovih teorija implicira i ispoljavanje sklonosti prema jednoj ili drugoj teorij i . Fontana, kako se čini, daje prednost mnogo izravnijoj i politički više angažiranoj egzistencijalističkoj sociologij i . Spiegelberg ( 1 9 6 7 . ) , izgleda, ima suprotno stajalište, barem u pogledu ovih dviju filozofija. O n priznaje da se te dvije filozofije mogu komparirati , no kritizira Sartreov egzistencijalizam zbog selektivnih naglasaka, preuranjenih interpretacija i neadekvatnih opisa. Spiegelberg zaključuje: "Egzistencijalizam se možda nalazi na putu da postane vitalnija teorija s plodonosni j im spoznajama negoli čista fenomenologi ja . N o , on još uvijek mora mnogo toga naučiti od svoje starije sestre - fenomenologi je , osobito od Husserla" (str. 2 6 6 . ) .

Osnovni interesi Egzistencijalistička sociologija ima duboku obavezu prema naturalist ičkom proučavanju aktera, njihovih misli, osjećaja i akcija. U ovako predočenom području, ona naglašava nekoliko fenomena. S jedne strane, egzistencijalistički sociolozi (na primjer, P. Manning, 1 9 7 3 . ; Kotarba, 1 9 7 9 . ) isključivo se interesiraju za osjećaje, uspomene i sl ično, što je u oštrom kontrastu prema većini sociologa koji naglašavaju racionalne aspekte ljudskog postojanja (značajan izuzatak je K e m per, 1 9 7 8 a . ; 1 9 7 8 b . ; 1 9 8 1 . ) . Joseph A. Kotarba vrlo jasno izriče kol iko je za egzistencijalističkog sociologa važno proučavanje osjećaja: "Cijeli naš rad predstavlja dokaz duboke predanosti pokušajima razumijevanja kako osjećaji oblikuju temelje naših života kao i komplicirane socijalne stvarnosti koje konstruiramo" ( 1 9 7 9 . : 3 5 0 . ) . Drugim ri ječima, naše razumijevanje ne samo ljudi, nego i njihovih društvenih proizvoda, može se ostvariti proučavanjem ljudskih osjećaja.

Drugi bitan interes egzistencijalističkih sociologa usmjeren je prema osobi (Kotarba i Fontana, 1 9 8 4 . ) ili "ukupnom iskustvu neke osobe kao bića". Prema Kotarbi , "Egzistirajuća osoba predstavlja jedinstveno iskustvo postojanja nekog bića u kontekstu suvremenih socijalnih uvjeta, iskustvo posebno označeno neprekidnim osjećajem postajanja i aktivnog učestvovanja u soci jalnoj promjeni" ( 1 9 8 4 . : 2 2 5 . ) . Z a egzistencijaliste se osoba ne može se odvajati od fizičkog tijela u


kojem obitava. Odnos između mentalnih i fizičkih dimenzija života veoma je važan i vrijedi ga proučavati (Kotarba, 1 9 7 7 . ) . Štoviše, osoba nije statička struktura nego proces, nešto što se stalno nalazi u stanju postajanja ( Johnson i Ferraro , 1 9 8 4 . ) . T o znači da je osoba kreativna i spontana, snažno pod utjecajem neposrednih situacija. U takvom određenju osoba je uvijek, barem dje lomično, problematična i situaciona.

Budući razvoji Što m o ž e m o reći ο budućem razvoju egzistencijalističke sociologi je? Da bi stekla važniji položaj , mora prevladati nekoliko problema. Prvo, oni koj i je primjenjuju moraju uvjeriti veći broj sociologa da nudi nešto različito i superiornije od drugih, etabliranijih tipova sociologija svakodnevnog života. Drugo, usprkos Sartreovim kasnijim radovima, egzistencijalistička sociologija nema mnogo novog ponuditi našem razumijevanju globalnih struktura i njihovoj povezanosti s procesima koji se odvijaju na nižim razinama. Treće , egzistencijalizam će morat i razviti bol je razumijevanje povijesti; za mnoge je uglavnom ahistoričan. Kotarba ( 1 9 7 9 . ) pokušava raspraviti taj problem tvrdeći da je egzistencijalistička sociologi ja povijesna, budući da usmjerava istraživače da budu kritični prema historijskim dokument ima kao "prijevarnim" proizvodima posebnih historijskih konteksta. Osim ovoga, on egzistencijalistima sugerira da kao istraživačku strategiju koriste "empatičko uronjavanje" u povijest.

N a proc jene ο budućnosti odnosi se još jedan aspekt egzistencijalističke sociologije: ponekada se čini da nju izabire mlada građanska inteligencija, budući da odgovara njihovim pomodnim interesima. U svojoj analizi Kotarba pojačava ovakav stav: "Osjećaji su za sociologiju danas sve važniji. Naše društvo sve je više označeno vladavinom osjećanja. T o je sasvim izvjesno u područj ima seksa, uživanja droga i nasilničkog ponašanja" ( 1 9 7 9 . : 3 5 8 . ) . Promatraču ostaje pitanje da li će egzistencijalistička sociologija nadživjeti popularne interese ove generaci je inteligenci je. Iako egzistencijalistička sociologija ima neke snažne teorijske kori jene, njen dugoročni apel tek treba prosuditi.

SAŽETAK

Veći dio ovog poglavlja posvetili smo razmatranju raznih teori ja koje su različito prihvaćene u sociologiji . Teor i ja akcije izgleda da se povlači zbog unutarnjih kontradikci ja , a i zbog toga što su njene osnovne premise i najznačajnije rezultate preuzele mnogo popularnije teori je. Sistemska je teori ja doživjela brz porast, n o u nekol iko posljednjih godina i značajan pad, prije svega kao rezultat kritike da je pokazala skromne rezultate, da je pseudoznanstvena i ideološki konzervativna.

T a k o đ e r smo ispitali četiri sociološke teorije čija popularnost sve više raste -strukturalizam, strukturalnu teori ju, teoriju mreže i egzistencijalističku sociologiju. Strukturalizam je pokušaj da se u sociologiju uvede perspektiva razvijena u lingvistici i antropologi j i . Iako se čini da strukturalizam dosta obećava, strukturalisti još uvijek tek trebaju dokazati primjenjivost njihove teori je za proučavanje većeg broja socijalnih aspekata. Međut im, djelo Michela Foucaulta može se primi-


jeniti na proučavanje mnogih aspekata socijalnog života. Ali, on se uputio još dalje od strukturalizma i smatra se predstavnikom poststrukturalizma. Strukturalna teori ja (posebno u djelu Petera Blaua) , odbacuje otvoreni strukturalistički interes za nevidljive strukture. Njen interes usmjeren je k proučavanju vidljivih socijalnih struktura. D o k strukturalizam uvozi ideje iz drugih područja, strukturalna teori ja se vraća sociologijskim durkheimovskim kori jenima. Drugi strukturalni pristup koji smo ispitivali u ovom poglavlju je teorija mreže. Ova teori ja također istražuje nevidljive socijalne strukture, no ona je čvrsto povezana s glavnim t o k o m razvoja sociologije i njen je veći dio ugrađen u vrlo profinjenim empiri jskim proučavanjima društvenih mreža u soci jalnom svijetu. Egzistencijalistička sociologi ja dio je brzog rasta teori ja povezanih sa soci jalno-definicionističkom paradigmom, koja također uključuje fenomenologi ju i etnometodologi ju. O n a se ne interesira ni za vidljive ni za nevidljive strukture; umjesto toga, ona se usredotočuje na aktere, njihove misli i akci je. Budućnost egzistencijalističke sociologije vezana je uz sudbinu socijalnog definicionizma uopće - nastavit će se razvijati i sama kao dio tog naglog razvoja, uključit će se ili u fenomenološku sociologiju ili u e tnometodolo giju, ili će njeno značenje postupno opadati.

DESETO POGLAVLJE: Sirenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji1

P O V E Z A N O S T M A K R O I M I K R O R A Z I N E : ŠIRENJE O S N O V N O G T E O R I J S K O G P R O B L E M A

MIKROMAKRO POVEZANOST: OSNOVNI TEORIJSKI PROBLEM SOCIOLOGIJE TEORIJA STRUKTURACIJE ANTHONYJA GIDDENSA JÜRGEN HABERMASOVA INTEGRACIJA AKCIJSKE I SISTEMSKE TEORIJE MULTIDIMENZIONALNA SOCIOLOGIJA JEFFREYJA ALEXANDERA MIKROTEMELJI MAKROSOCIOLOGIJE PRISTUP TEORIJE RACIONALNOG IZBORA POVEZANOSTIMA

MIKRO I MAKRO RAZINA SIMPOZIJ Ο SVIJESTI, LJUDSKOJ AKCIJI I STRUKTURI IZ 1979. SIMPOZIJI Ο MAKRO I MIKRO SOCIOLOŠKOJ ANALIZI IZ 1983. INTEGRACIJA AKCIJE I SISTEMA JAMESA COLEMANA INTEGRIRANJE HUMANIZMA I STRUKTURALIZMA PREMA INTEGRATIVNIJOJ TEORIJI RAZMJENE STRUKTURALNA TEORIJA AKCIJE

"METODOLOŠKI INDIVIDUALIZAM" RAYMONDA BOUDONA

Z A K L J U Č C I

S A Ž E T A K

ICroz cijelu ovu knjigu detal jno smo prikazali mnoge sociološke teori je . Sve je to, možda, moglo djelomično izgledati konfuzno i zbunjujuće i, zapravo, neki su sociolozi nedavno raspravljali ο onome što bi se moglo nazvati krizom u suvreme

noj sociološkoj teoriji (Wardell i Turner , 1 9 8 6 b ; Wiley, 1 9 8 5 . ) . Iako su i teori je i teoretičari ο kojima smo u ovoj knjizi raspravljali i nadalje značajni, činjenica je da t i jekom 1 9 8 0 - i h primjećujemo mnoge znakove porasta suglasnosti u sociološkoj teorij i . Ova koherentnost grupira se oko rastućeg konsenzusa ο tome da je centralni problem sociološke teori je proučavanje odnosa makroskopskih i mikroskopskih teori ja ili proučavanja različitih razina socijalne stvarnosti.

Ovo , naravno, nije prvi put da se tvrdi kako je problem povezivanja makro i mikro razine osnovni teorijski problem. Randall Collins je nedavno konstat irao da proučavanje tog problema "izgleda predstavlja značajno područje teori jskog napredovanja u vremenu koje tek dolazi" ( 1 9 8 6 a . : 1 3 5 0 . ) . N o i pokraj toga, Coll ins posvećuje svega nekoliko redaka ovom pitanju, razmatrajući ovu temu u okviru šire rasprave ο suvremenim trendovima razvoja sociologije. U uvodu dvosveščane knjige, dva autora (Eisenstadt i Helle , 1 9 8 5 a . ) jedan svezak posvećuju makroteo-

1 Zahvaljujem se Kennethu Kammeyeru za korisne primjedbe na raniju varijantu rukopisa ovog poglavlja.


riji, a drugi (Helle i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) mikroteori j i , uz sličan zaključak da "konfrontaci ja mikro i makro teori ja pripada prošlosti" ( 1 9 8 5 b : 3 ) . 2

Ovaj sve prisutniji konsenzus u velikoj je mjeri nedovol jno uočen jer se javlja u m n o g o različitih oblika, u različitim terminima i u radu vrlo različito ori jentiranih teoret ičara. Najznačajni j i oblici konsenzusa ο centralnim teori jskim pitanjima sociologije mogu se naći naročito u radu Anthonyja Giddensa ( 1 9 8 4 . ) ο teori j i strukturacije, J i irgena Habermasa ( 1 9 8 4 : 3 4 3 . ) ο integraciji "sistemske teori je i teori je akcije", Jeffreyja Alexandera ( 1 9 8 2 . ) koji poziva na integraciju akcije i poretka (slično kao i Kreps [ 1 9 8 5 : 5 0 . ] koji analizira katastrofu koristeći se Ale-xanderovom inspiraci jom "dijalektičkog odnosa između socijalne akcije i socijalnog poretka", kao i sličan rad Boswortha i Krepsa [ 1 9 8 6 . ] ) , zatim u radu Randalla Coll insa ( 1 9 8 1 a . ) koji pokušava razgraničiti mikro utemeljenje makrofenomena (slično kao i Knorr -Cet ina [ 1 9 8 1 . ] i Cicourel [ 1 9 8 1 . ] ) , u radu Michae la Hechtera ( 1 9 8 3 . ) ο integriranju teorije racionalnog izbora i makrosocioloških aspekata, zatim na Simpoziju ο svijesti, l judskoj akciji i strukturi koji je prvi put održan 1 9 7 9 . godine (drugi je održan 1 9 8 2 . ) , na Simpoziju ο mikro i makro sociološkoj analizi koji je održan t i jekom sociološkog kongresa Internacionalnog sociološkog udruženja (ISA) 1 9 8 3 . g. (Eisenstadt i Helle . 1 9 8 5 a ; Helle i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) , u radu Jamesa Colemana ( 1 9 8 6 . ) ο integriranju interesa za socijalnu akciju s intere

som za sistemsko ponašanje, u analizi Barry Hindessa ( 1 9 8 6 . ) ο odnosu između aktera i socijalnih odnosa, kao i u njegovom pokušaju da se u procesu izbjegnu ekstremi "teori jskog humanizma" i "strukturalizma", u radu Richarda Emersona ( 1 9 8 1 . ) usmjerenom izradi mnogo integriranije teori je razmjene, u strukturalnoj teoriji akcije Ronalda Burta ( 1 9 8 2 . ) , kao i "metodološkom individualizmu" Ray-monda Boudona ( 1 9 7 9 / 1 9 8 1 . ) . U ovom poglavlju raspravljat ć e m o ο navedenim radovima, iako postoje i mnogi drugi, također usmjereni u t o m pravcu, ο koj ima nećemo raspravljati . 3

Premda u ovom poglavlju tvrdimo da u sociološkoj teoriji dolazi do porasta suglasnosti ο osnovnim problemima, bilo bi ipak pogrešno previše računati s t im

2 Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, izdavajući dvije posebne knjige - jednu posvećenu makro, a drugu mikroteorijama, Eisenstadt i Helle zapravo su još više pridonijeli razlikovanju teorija, negoli razvoju integriranog pristupa.

3 Evo kraćeg popisa ostalih važnijih radova ο integraciji makro i mikro razine u sociologiji: Fararoa i Skvoretza (1986.) ο integraciji teorije mreže i sociopsihološke teorije ο očekivanim stanjima, Rossijeva (1983.) "dijalektička koncepcija strukture i subjektivnosti", Shalinova (1986. ) dijalektička ideja ο simboličkom interakcionizmu, Thomasonov (1982. : 161) pokušaj da u okviru konteksta analize Schutzove teorije razvije koncept reifikacije osnovan na "pozitivnom premošćivanju podjele na konstrukcionizam i realizam", djelo Markovskog (1985.) u području teorije pravde više razina, Swidlerova (1986.) analiza kulture kao "oruđa" običaja itd., iz kojih akteri zatim izgrađuju strategije razumijevanja socijalne realnosti, Hilbertov (1976. : 15) napor da se integira Durkheimova makro teorija anomije s "tradicijom konstruiranja stvarnosti, a posebno s etnometodologijom", Hainesov (1985 . :70) rad ο potrebi reorijentiranja ekologije (ovaj autor je inspiriran radovima Gid

densa, Collinsa i Burta) od razine makroorijentacije k "relacionoj metodologiji koja će vidjeti socijalne fenomene i kao uzroke i kao posljedice individualnih fenomena", Hayesov (1985.) napor da integrira "uzročne i interpretativne analize", analiza S. Hekman (1983 :14) koja razmatra Weberovu metodologiju idealnih tipova koja za ovu autoricu postiže "sintezu analize subjektivnog značenja i analize strukturalnih oblika", "multidimenzionalna sociologija" koju razvijaju Podgorecki i Los (1979 . ) , rad Zurchera (1985.) kojim želi pokazati kako se dramaturška analiza može iskoristiti da se integriraju mikrointerakcionistički i makroorganizacijski činioci u proučavanju emocija, Perinbanayagamov napor (1985.) da u području opće simboličko-interakcionističke teorije integrira mikro i makro razine analize, kao i mnogi drugi radovi.

OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE TEORIJE 3 8 9

argumentom. Iako stvarno postoji porast konsenzusa ο tome što je to centralni problem u sociologi jskoj teorij i , postoji , kako ć e m o vidjeti u ovom poglavlju, i mnogo različitih načina teoretiziranja ο tom istom problemu. Štoviše, postoje i vrlo snažne teori jske snage koje odvlače sociologiju od ovog centralnog problema k mnogim drugim usmjerenjima. Drugim ri ječima, usporedo s rastom teori jskog konsenzusa dolazi i do širenje teorijskih ideja koje taj konsenzus dovode u pitanje, prije nego je i sam dovol jno učvršćen. U tu kategori ju spadaju izrazito mikro usmjerene teorije koje negiraju ili otklanjaju mogućnost postojanja i značenja fenomena makro razine (na primjer, Homansova teorija razmjene [ 1 9 6 7 . ; 1 9 6 9 . ; 1 9 7 4 . ] , Skinnerov [ 1 9 7 1 . ] , kao i Baldwinovih [Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . ] biheviorizam; Blumerov simbolički interakcionizam [ 1 9 6 2 . ; 1 9 6 9 . ; 1 9 6 9 . ] , kao i ekstremno usmjerene makroteori je koje negiraju ili minimiziraju ulogu fenomena mikrorazi-ne (na primjer, Parsonsovo [ 1 9 6 6 . ] priklanjanje kulturnoj razini, strukturalna teori ja P. Blaua [ 1 9 7 7 a ; 1 9 7 7 b . ] , Mayhewov strukturalizam [ 1 9 8 0 . ] , Foucaultov poststrukturalistički napad na "homocentr izam" i razvoj "decentriranih dehumaniziranih svjetova govornika koji samo govore ο govoru, kao i tekstova napisanih ο tekstovima" [Lemert , 1 9 7 9 . : 3 2 0 . ] , neke varijante teori je mreže [White , B o o r m a n i Breiger, 1 9 7 6 . ] , kao i neki drugi autori) .

Drugi razlog za stanovit oprez, kao što ćemo vidjeti, leži u činjenici da neki sociolozi koj i artikuliraju makro i mikro razinu zapravo sami završavaju ili na ekstremnoj mikro razini (Hechter , Collins) ili na ekstremnoj makro razini (Alexander) . Ova opasnost koja dolazi "iznutra", od grupe mislilaca koji bi se trebali interesirati za proučavanje povezivanja makro i mikro razine, možda je opasnija negoli ona koju uzrokuju makro ili mikro ekstremisti.

O n o što nas također upućuje na opreznost jest i činjenica da širenje konsenzusa ο bitnom značenju povezanosti mikro i makro razine ne predstavlja nešto sasvim novo u sociologij i , nego je u velikoj mjeri ponovno otkrivanje osnovnih interesa koj i su proistekli iz srži rada velikog broja glavnih teoret ičara u povijesti sociologije ( M a r x a , W e b e r a , Simmela, pa čak i Durkheima) . Usprkos ovoj jasnoj usredotočenost i , ori jentaci ja na proučavanje makro i mikro povezanost ipak je godinama bila zapostavljena. Stvarni problem nije u tome što se danas tol iko mnogo teoret i čara zanima za makro i mikro povezanost, nego u tome da je ova disciplina t i jekom mnogih godina izgubila tu ori jentaci ju.

U okviru spomenutih upozorenja, u nastavku ćemo raspraviti ο najširim aspek

tima u značajnim novijim radovima koji odnos makro i mikro povezanosti smatraju središnjim problemom sociološke teori je .

MAKRO-MIKRO POVEZANOST: OSNOVNI TEORIJSKI PROBLEM SOCIOLOGIJE

Ako svoju pažnju usmjerimo na radove koji su nastali kasnih 1 9 7 0 - i h i 1 9 8 0 - i h , s velikim bi se opravdanjem moglo reći da je središnjim problem ο kojem se u tim radovima raspravlja svakako povezanost makro i mikro razine. N e iznenađuje da mlađa generaci ja teoretičara (Giddens, Collins, Alexander, Hechter , Knorr -Cet i -na) predvodi ovakav tip teoretiziranja, dok se stariji teoretičari (Blau, Coser) i nadalje drže mnogo ekstremnijih teorijskih pozicija (Coleman predstavlja izuze-


tak) . Ovo razlikovanje medu generaci jama uvjerava nas da ć e m o ubuduće vidjeti manje teori jskog ekstremizma, a više teorijske integracije.

Prije nego što se uputimo u razmatranje glavnih teorijskih primjera povezivanja mikro i makro razina, sasvim ćemo jasno reći da smo i svoj osobni rad ο metateo-

riji (Ritzer, 1 9 7 9 . ; 1 9 8 1 . ) , također barem d je lomično, uključili u raspravu ο integraciji mikro i makro razina. (Čitatelj bi trebao pogledati i poglavlje "Dodatak" za raspravu ο ovom problemu. Posebnu pažnju valja posvetiti prikazu D . 3 . , koji nudi pregled autorovog stanovišta i koji će čitatelju pomoći razumjeti neke od prosudbi koje se izlažu u idućim razmatranjima.)

Teorija strukturacije Anthonyja Giddensa M o ž d a je najpoznati je i najviše artikulirano nastojanje integiranja mikro i makro aspekata teori ja strukturacija Anthonyja Giddensa. Gidens je "uveo" ( 1 9 7 6 : 8 ) ovu teori ju t i jekom 1 9 7 0 - i h , no ona se u potpuno razvijenom obliku pojavila u njegovoj knjizi The Constitution of Society (Konstitucija društva) (Giddens, 1 9 8 4 . ) s podnaslovom Outline of the Theory of Structuration (Nacrt teorije strukturacije). U ovoj knjizi autor ide tol iko daleko da kaže i sl jedeće: "Svako istraživačko ispitivanje u društvenim znanostima ili povijesti ukl jučeno je u međusobni odnos akcije i strukture ... ne postoji nikakav smisao u tvrdnji da struktura 'determinira ' akciju ili obratno" (str. 2 1 9 . ) .

Iako je sam Giddens krajnje eklektičan, u njegovom se radu može primijetiti snažan M a r x o v utjecaj , pa čak i sam Giddens svoju knjigu The Constitution of Society vidi kao prošireno razmatranje M a r x o v e ( 1 8 6 9 . / 1 9 6 3 . : 1 5 . ) bitno integrativne tvrdnje: "Ljudi sami stvaraju svoju povijest, no to ne rade iz osobnog zadovoljstva; ο uvjetima njenog stvaranja ne odlučuju sami, nego djeluju u uvjetima koj ima su izravno obuhvaćeni, koji su im dati, koji su im preneseni iz prošlosti" ( 1 8 6 9 . / 1 9 6 3 . : 1 5 . ) . 4

Giddens se izravno odnosi prema aspektima mikro i makro razina, no samo do izvjesnog stupnja koristi ovu terminologi ju. Za to nudi nekoliko obrazloženja. Prvo, smatra da makro i mikro razine obično supostavljaju sami sociolozi , a on sam ne vjeruje da bi bilo koja od njih morala imati prioritet pred drugom. Drugo, čak i onda kada ne postoji nikakav konflikt između makro i mikro razine, razvija se tendenci ja disfunkcionalne podjele rada među sociološkim teori jama. T o znači da se teori je kakva je, na primjer, simbolički interakcionizam, ori jentiraju na proučavanje aktivnosti što ih izvode slobodni akteri, dok teori je kakva je, na primjer, strukturalni funkcionalizam, posvećuju svoju pažnju proučavanju strukturalnih ograničenja. N a koncu, Giddens zaključuje da "mikro/makro distinkcija nije posebno korisna" ( 1 9 8 4 . : 1 4 1 . , kurziv naš). Osnovna točka koja se ovdje naglašava jest da rigidna podjela između makro i mikro razine nije korisna, no njihova integracija jeste, kako to i sam Giddens potvrđuje. Nije najvažnije koristiti makro-mikro terminologiju nego, prema stajalištu Giddensa, valja raspravljati upravo ο njihovoj međusobnoj povezanosti .

Autor ove knjige u potpunosti se slaže s mišljenjem ο Marxovom središnjem položaju u teoriji strukturacije, pa čak i općenitije - u teorijama koje integriraju makro i mikro aspekte. Kako sam i osobno zaključio u svojim metareorijskim radovima, Marxov rad je najbolji "primjer integrirane sociološke paradigme" (Ritzer, 1 9 8 1 : 2 3 2 ) .


Giddens započinje s razlikovanjem makroteori ja kakve su, na primjer, strukturalni funkcionalizam i strukturalizam, od mikroteori ja kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam i fenomenologi ja . 5 O n ispravno kritizira "imperijalizam" oba tipa teori ja, gdje makroteori je pretjeruju u interesu za "socijalne objekte", a mikroteori je u naglašavanju "subjekta". Giddens suprotstavlja teori ju struk-turacije ovim alternativama: "Osnovno područje proučavanja socijalnih znanosti prema teoriji strukturacije nije iskustvo individualnog aktera, kao ni postojanje bilo kojeg oblika socijetalnog totaliteta, nego socijalne prakse koje su upravljane vremenom i prostorom" (str. 2 ) .

Kao svoje polazište Giddens uzima ljudske aktivnosti, no inzistira na tome da se moraju promatrati kao promišl jeno repetitivne; te aktivnosti "nisu stvorili socijalni akteri, nego ih akteri kontinuirano rekreiraju upravo kroz ista sredstva koja aktere čini akterima. U svojim aktivnostima i pomoću svoje aktivnosti , ' agent i ' 6 stvaraju uvjete koji te aktivnosti čine mogućima" (str. 2 . ) . Takvim tumačenjem, Giddensova ontologijska pozicija nije svijest - "socijalna konstrukci ja stvarnosti", ili socijalna struktura, nego dijalektika koja postoji između aktivnosti i uvjeta u vremenu i prostoru. Giddens je zaokupljen sviješću ili refleksivnošću, no da bi ljudski akter bio refleksivan on ne samo da je svjestan sebe nego također upravlja tokovima svojih aktivnosti i uvjetima njihovog odvijanja. Giddensova vremensko-prostorna ontologi ja omogućava mu ne samo da raspravi s makro-mi-kro distinkci jom, nego da tu distinkciju razmotri na historijski, procesualan i dinamičan način.

Giddens započinje s "agentima" ("akterima") koji , kako smo to već vidjeli, kontinuirano nadgledaju svoje osobne aktivnosti i njihove fizičke i soci jalne kontekste . Akteri su također u stanju "racionalizirati" ili razviti rutinske procese pomoću kojih mogu kontinuirano shvaćati razloge poduzimanja svojih akcija (str. 5 , 6 0 . ) . Akteri također raspolažu i motivaci jama za djelovanje, a one uključuju želje koje pokreću akciju. Iako su refleksivno nadgledanje i racionalizaci ja konti nuirano uključeni u akciju, ο motivaciji je najprikladnije misliti kao ο potenci jal i

ma akci je. Motivaci je osiguravaju sveukupne planove akcija, ali većina naših akcija, smatra Giddens, nije izravno motivirana. Motivaci je su uglavnom nesvjesne, no imaju veliku ulogu u l judskom ponašanju. Unutar svijesti Giddens uočava (permeabilnu) distinkciju između diskurzivne svijesti (sposobnost da se stvari izreknu ri ječima) i praktične svijesti (ono što se uobičajeno čini, a ne izražava se r i ječima) . Praktična svijest posebno je značajna za teoriju strukturacije, a takav značaj jo j pridaju i mikrosubjektivne teorije kakve su, na primjer, simbolički

5 Giddens smatra da su makroteorije objektivne, a mikroteorije subjektivne. S našeg stajališta, međutim, neke makroteorije su krajnje subjektivne (na primjer, strukturalni funkcionalizam, koji naglašava norme, vrijednosti i kulturu), a neke mikroteorije pak krajnje objektivne (na primjer, simboličko-interakcionistički interes za akciju i interakciju). To znači da neke makro i neke mikro teorije pokazuju interes i za objektivne i za subjektivne fenomene.

6 Giddens u specifičnom smislu koristi pojmove "agent" (agent), "agencija" (agency), "akcija'Vdje-lovanje/ (action) i "akter" (actor). Budući da su pojmovi izravno neprevodivi na hrvatski, dajemo kraće tumačenje njihovog značenja. Pojam "agent" kod ovog autora označava smislenu osobu sposobnu za djelovanje (akciju). Umjesto "agenta" nekada se pojavljuje "akter" (actor). Pojam "akcija" (djelovanje) /činjenje/ opisuje realiziranu akciju, djelovanje, odnosno svršeni čin, najčešće rutinskog karaktera. "Agencija" pak upućuje na ontologijski pojam potencijala mislećeg subjekta za djelovanje. Ove ćemo pojmove i nadalje koristiti u navodnicima, pa čitatelja upućujemo na njihova složena značenja. (Prim, prev.)


interakcionizam i fenomenologi ja , a ignoriraju je makroteori je , poput, na primjer, strukturalnog funkcionalizma ili strukturalizma.

Giddens nadalje razvija svoje ideje od "agenata" k "agencijama", odnosno stvarima koje agenti čine. "Agencija" ne razmatra akterove intenci je, nego o n o što akteri stvarno čine: " 'Agenci ja ' se odnosi na događaje koje izvodi neka osoba ... B i lo što se događalo ne bi se moglo dogoditi da neka osoba nije intervenirala" (s tr .9 . ) . Giddens s mukom razdvaja pojam "agencije" od pojma "intencija" naglašavajući da akcije vrlo često završavaju nečim što je sasvim različito od onoga što se namjeravalo; drugim ri ječima, intencionalna djelovanja često imaju neintendirane konzekvence.

Međut im, Giddens povezuje akciju s moći ; akter zapravo posjeduje sposobnost da vrši razlikovanje. Štoviše, jedan akter prestaje biti akterom ukol iko izgubi sposobnost razlikovanja. Giddens svakako uočava da u svijetu postoje ograničenja, no to ne znači da akteri nemaju nikakav izbor. Prema njemu, m o ć "logično prethodi subjektivnosti" zato što svaka akcija (djelovanje) uključuje m o ć ili sposobnost da se situacija izmijeni. N a taj se način Giddens suprotstavlja dualističkim teori jama koje nastoje priključiti moć ili intenci jama aktera (simbolički interakcionizam) ili strukturi (strukturalni funkcionalizam).

Srž teori je strukturacije leži u konceptu strukture, sistema i u ideji dualnosti strukture. Struktura se definira kao "strukturirajuća svojstva [pravila i resursi] što omogućavaju 'spajanje ' vremena - prostora u socijalne sisteme, koje čine mogućim postojanje očigledno sličnih socijalnih praksa u različitim rasponima vremena i prostora i koje im posuđuje 'sistemički ' oblik" (str. 1 7 . ) . Socijalni sistemi su reprodukci je socijalnih praksa, odnosno, "reproducirani odnosi koji postoje između aktera ili kolektiviteta organiziranih kao regularne socijalne prakse" (str. 1 7 , 2 5 . ) . Soci jalni sistemi ne posjeduju strukturu nego ispoljavaju strukturalna svojstva; struktura se manifestira u socijalnim sistemima ("u reproducira jućim praksama ugrađenim u vremenu i prostoru" [str. 170 . ] ) isto kao i u "pamćenju koje usmjerava ponašanje znalačkih ljudskih 'agenata '" (str. 1 7 . ) . Giddens povezuje strukturu (kao pravila i resurse) i s makro (socijalni sistem) i s mikro (u o v o m slučaju radi se ο pamćenju) razinama i tu integraciju smatra najhitni jom: "Jedna od osnovnih propozici ja teori je strukturacije sastoji se u tome da su pravila i resursi na koj ima se proizvodi i reproducira socijalna akcija is todobno isti kao i sredstva reprodukci je sistema (dualnost strukture)" (str. 1 9 . ) .

Sada smo mnogo bliže Giddensovom konceptu strukturacije, koji se osniva na ideji da "konstituiranje 'agenata ' i struktura ne predstavljaju dvije neovisne cjel ine fenomena, dualizam, nego reprezentiraju dual i te t . . . strukturalnih osobina socijalnih sistema gdje su i sredstvo, ali i proizvod praksa koje same povratno organiziraju", odnosno , "trenutak nastanka akcije također je i trenutak reprodukci je u kontekst ima svakodnevnih izvođenja socijalnog života" (str. 2 5 , 2 6 . ) . Rani je smo vidjeli da strukture nisu izvanjske akterima; struktura postoji i u tragovima pamćenja i u socijalnim praksama. Krećući se dalje od Durkheimovog shvaćanja strukture kao ograničavajućeg elementa, Giddens dolazi do krucijalne točke tvrdeći da je struktura "uvijek i ograničavajuća i omogućavajuća" (str. 2 5 , 1 6 3 ; kurziv naš) . Međut im, akteri mogu izgubiti kontrolu nad "strukturiranim svojstvima socijalnih sistema" budući da se oni protežu u vremenu i prostoru, no taj nedostatak kontrole nije neizbježan.

Jedan od ključnih elemenata Giddensovog pristupa je i ideja neintendiranih konzekvenci ; akcije ljudi kontinuirano dovode do neintendiranih konzekvenci


koje mogu postati nepriznati uvjeti akcije i kao povratna sprega mogu djelovati na samu akci ju; nadalje, ti uvjeti stalno izmiču naporima da ih se stavi pod kontrolu. NTo, bez obzira na to , akteri se stalno trude kontrolirati neintendirane konzekven-ce.

Ο teoriji strukturacije mnogo je više pisano no što možemo ovdje prezentirati ; Giddens vrlo detal jno raspravlja ο različitim komponentama svoje teori je ο koj ima smo raspravljali, naglašavajući i mnoge druge aspekte. U tom smislu on analizira, integrira i kritizira vrlo širok raspon teorijskih ideja. Za razliku od mnogih drugih autora, Giddens ide dalje od jednostavnih programskih izjava ο potrebi integracije makro i mikro razine; on daje vrlo razrađenu analizu njenih elemenata, a još je važnije da proučava prirodu njihovih međusobnih odnosa. U njegovom pristupu najviše zadovoljava to što svoj bitni interes - strukturaciju - definira u svojstveno integrativnim pojmovima. Konstituiranje "agenata" i struktura nije neovisno jedno ο drugome; svojstva socijalnog sistema smatraju se istodobno i sredstvima, ali i proizvodima praksa aktera, a te osobine sistema u povratnom smislu organiziraju i prakse samih aktera.

Jürgen Habermasova integracija akcijske i sistemske teorije U svom najnovi jem radu, Jürgen Habermas ( 1 9 8 4 . ) zastupa još naglašenije inte

grativni pristup soci jalnom teoretiziranju; to je, zapravo, implicirano u podnaslo

vu njegove knjige Reason and the Rationalization of Society {Razum i racionaliza

cija društva). U 4 . poglavlju razmotrili smo njegov rad ο (razumnom) komunika

tivnom djelovanju. Razvijajući taj koncept, on je smatrao da djeluje u okviru teorije akcije i da je proširuje. U novijim radovima Habermas dio svoje pažnje usmjerava prema "integriranju teorije akcije i sistemske teori je" ( 1 9 8 4 . : 3 4 3 . ) . O n uočava razlikovanje između svijeta života (odnosno, mikrorazine svijeta gdje se 'učesnici u komunikaci j i sporazumijevaju jedan s drugim ο nečemu" [ 3 3 7 . ] ) i socijalnih sistema šire razine i njihovih subsistema. Ovu distinkciju na svijet života i socijalni sistem potrebno je izvršiti i zatim nezavisno proučavati racionalizaci ju obiju razina. U suprotnom, smatra Habermas, njegovi napori za teori jskim integi-ranjem mogli bi ga odvesti u zamku u kojoj se i sam Parsons svojevremeno našao. U tom bi slučaju sistemska teorija mogla vrlo lako apsorbirati i subordinirati teoriju akci je. Habermas ne želi razviti teoriju sistema makro razine koja bi obuhvatila i teori ju akcije, nego teži razvijanju pristupa koji bi integrirao obadvije teori je .

Karakterist ično je da Habermas razlikuje racionalizaciju soci jalnog sistema (društvo) i racionalizaciju svijeta života. D o k socijetalna racionalizaci ja uključuje institucionalizaciju normativnog sistema, racionalizacija svijeta života dozvoljava ' interakci je koje nisu usmjeravane normativno pripisanim sporazumima nego -izravno ili neizravno - komunikativno postignutim razumijevanjem" (str. 3 4 0 . ) . Drugim ri ječima, racionalizacija svijeta života zahtijeva l judsko s lobodno sporazumijevanje, a ne postizanje sporazuma koji su određeni nekim izvanjskim silama.

Učinivši razlikovanje racionalizacije na navedena dva nivoa, Habermas nadalje tvrdi da se u suvremenom svijetu racionalizacija ne razvija podjednako; socijalni sistem se m n o g o brže racionalizirao negoli svijet života. Rezultat tog procesa je to da je svijet života postao dominiran racionaliziranim socijalnim sistemom. Sl jed->rveno tome, svakodnevni život je postao osiromašen, "svijet života je postajao sve


više napušten" (McCarthy, 1 9 8 4 : X X X V I I . ) . Prema Habermasovom mišljenju, rješenje leži u socijetalnoj "dekolonizaciji" svijeta života, što će omogućit i rac ionalizaciju na njemu prikladan način (kroz slobodno razvijeno komunikat ivno sporazumijevanje).

Pridružujući svijet života i društvo svom interesu za komunikat ivno djelovanje, Habermas je nedavno sam sebi postavio mnogo ambiciozniji i integrativniji zadatak. Da bi to postigao, usmjerio se mnogo dalje od svojih marksističkih i kritičkih teorijskih kori jena prema proučavanju rada različitih autora kakvi su, na primjer, Parsons (razina sistema) i Schutz (razina svijeta života). Čini se da njegov rad obećava još viši stupanj integracije ispitivanjem djela "Meada s njegovim komuni-kativno-teori jskim osnovama sociologije" i "Durkheima s njegovom teor i jom društvene solidarnosti koja povezuje socijalnu i sistemsku integraciju" (Habermas, 1 9 8 4 . : 3 9 9 . ) .

Habermas se bavi integraci jom i na teorijskoj i na ontologi jskoj razini. Teori jski želi povezati teori ju akcije i sistemsku teori ju. Ontologijski - bori se s razrješenjem odnosa između svijeta života i socijalnog sistema. Stoga je Habermas jedinstven po pokušaju integracije i na teori jskoj i na ontologi jskoj razini.

Multidimenzionalna sociologija Jeffreyja Alexandera U prvoj knjizi svog vrlo slavljenog (a često i kritiziranog) djela Theoretical

Logic in Sociology (Teorijska logika u sociologiji), Jef frey Alexander nastoji razviti "novu 'teori jsku logiku' sociologije" ( 1 9 8 2 . : X V . ) . T a nova logika utječe na "sociološko razmišljanje na svim razinama intelektualnog kontinuuma" (str. 6 5 . ) . Alexander podržava multidimenzionalnu sociologiju koja uključuje "alternaciju slobode i ograničenja" (str. 7 4 . ) . Ova se logika osniva na dvije bitne pretpostavke. Prva uključuje problem djelovanja ili "posebnu prirodu normi i motivaci je" (str. 7 0 . ) . Druga se odnosi na problem poretka ili na aspekte "kako većina takvih djelovanja postaje međusobno povezana i uređena" (str. 9 0 . ) .

Najpri je ćemo raspraviti ο problemu reda, budući da sasvim jasno pripada problematici mikro i makro razina. Alexander sugerira da kontinuum makro-mi-kro ("'individualni' ili 'kolektivni ' nivo analize" [str. 93 . ] ) postoji u odnosu na način na koji je poredak (red) stvoren u društvu. N a makro kraju navedenog kontinuuma, red se kreira izvana i u svojoj je prirodi kolektivističan (proistječe iz kolektivnih struktura). N a mikro kraju kontinuuma, red se derivira iz internalizi-ranih sila i individualističan je u svojoj prirodi (proistječe iz individualnih pregovaranja) . Djelovanje uključuje postojanje i materi jalističko - idealističkog kontinuuma koji također implicira makro-mikro dimenziju. N a idealističkom (subjektivnom) kraju kontinuuma djelovanje se opisuje kao normativno (implicirajući ma-krosubjektivitet) , ono je neracionalno i afektivno. N a materi jalističkom (objektivnom) kraju kontinuuma, djelovanje je instrumentalno (implicirajući mikroobjek-t ivnost) , racionalno i uvjetovano.

Iako Alexander otvoreno ne ukrštava dva kontinuuma akcije (djelovanja) i reda (poretka) , on implicira u bilješci kada raspravlja ο djelu Andrewa Effrata da se to može učiniti : "Effratov pristup je ... sličan pristupu proučavanju reda koji i mi razvijamo. Effrat križa svoje kriterije subjektivno/objektivno uz p o m o ć kategori je 'nivoa analize' koja u osnovici odgovara podjeli na individualno/kolektivno" (str. 2 1 1 . ) .


Stoga se Alexanderova ori jentaci ja može prikazati ovako: Slika 1 0 . 1 : Alexanderov integrativni model

POREDAK Kolektivni

Materijalne strukture

Norme

Instrumentalna Normativna AKCIJA

(Idealistička) (Materijalistička) Racionalna

Akcija Voluntaristička

Agencija

Individualni

Iako ovaj model izgleda vrlo obećavajuće za rješenje problema integracije makro--mikro razina, Alexander završava usvajajući vrlo ograničeno stajalište. On posebno odbacuje sve teorije (poput, na primjer, simboličkog interakcionizma) koje započinju s voluntarističkom "agencijom" na mikrorazini a zatim se uzdižu prema makrorazina-ma. S njegovog stajališta osnovni problem s ovim teorijama je u tome da, iako zadržavaju pojmove ο osobnoj slobodi i voluntarizmu, ipak nisu u stanju raspraviti s jedinstvenim, (sui generis) karakterom kolektivnih fenomena. O n također odbacuje i teorije (poput, na primjer, teorije razmjene) koje započinju s racionalnom akcijom i povezuju je s materijalnim strukturama kakva je, na primjer, ekonomija. Konačno, Alexander odbacuje "kolektivističke, racionalističke" materijalističke teorije (kakve su, na primjer, ekonomski i strukturalni determinizam) koje naglašavaju prisilni red i eliminiraju osobnu slobodu.

Iako se Alexander uvijek pokušava koncentrirati na proučavanje dijalektičkog odnosa koji postoji između sve četiri razine ( 1 9 8 2 . : 123 . ) , njegov prioritet (što nas ne iznenađuje, obzirom na njegove neofunkcionalističke simpatije) ipak leži u "kolektivi-stičkom, normativističkom" stajalištu. On to izriče ovako: "nada u udruživanje kolektivnog reda i individualnog voluntarizma leži prije u normativnoj negoli u racionali-stičkoj tradiciji" (str. 108 . ) . Središnje mjesto u njegovom stavu (vjerovanju?) je pretpostavka da su izvori reda prije unutarnji, negoli izvanjski, a dok je to tako, voluntarizam se održava skupa sa sistemom reda. Osim toga, u svom najnovijem radu Alexander ističe da individualistička perspektiva završava sa "slučajnošću i s potpunom nepredvidljivošću" ( 1 9 8 5 . : 2 7 . ) a ne s redom. Stoga, iako je Alexander kritičan prema mnogim teoretičarima koji spajaju različite razine analiza, čini se da i sam može biti okrivljen zbog istog grijeha. Alexander je, međutim, sasvim eksplicitan ο navedenom problemu: "opći okvir socijalne teorije može biti deriviran jedino iz kolektivističke perspektive" (str. 2 8 ; kurziv naš). Prema ovom autoru socijalni teoretičari moraju izabrati ili kolektivističku ili individualističku perspektivu. Ukoliko izaberu kolektivi-stičku teoriju, tada u nju mogu inkorporirati "relativno mali" element individualnih pregovaranja. Međutim, ako izaberu individualističku teoriju, osuđeni su na "individualističku dilemu" u pokušajima da prokrijumčare u svoju teoriju nadindividualne fenomene kako bi bili u stanju raspravljati sa slučajnošću koja je inherentna njihovoj teoriji. Ova se dilema jedino može riješiti "ako se napusti formalno priklanjanje individualizmu" (str. 2 7 . ) .


ci je, klase i društva "nikada ne čine ništa. Bilo kakvo uzročno objašnjenje mora se u krajnjoj instanci pozvati na razinu akcije stvarnih osoba" (Collins, 1 9 7 5 . : 1 2 . ) .

Collins pokušava pokazati da "svi makrofenomeni" mogu biti prevedeni u "kombinacije mikrodogadaja" ( 1 9 8 1 a . : 9 8 5 . ) . Određenije, on tvrdi da se socijalne strukture mogu empirijski prevesti u "obrasce repetitivnih mikrointerakcija" (str. 9 8 5 . ) .

Stoga, na koncu, Collins oči to ne tezi izgradnji integriranog pristupa, nego dominaci j i mikroteori je i mikrorazine (za sličnu kritiku vidi i Giddens, 1 9 7 4 . ) . Coll ins to izriče na sljedeći način: "koherentan napor da se rekonstituira makroso-ciologi ja na radikalno empiri jskim mikroosnovicama predstavlja bitan korak prema mnogo uspješnijoj sociološkoj znanosti" ( 1 9 8 l b . : 8 2 . ) .

Collinsovu je orijentaciju moguće kontrastirati s orijentacijom Karin Knorr-Cetine ( 1 9 8 1 . ) koja svoju poziciju artikulira u uvodu jedne od knjiga u kojoj se nalazi i Collinsov esej ο radikalnoj mikrosociologiji. Iako i ona veliku pažnju pridaje interak

cijskom području, veću ulogu u svom radu ova autorica pridaje svijesti i fenomenima makrorazine. Iako i Knorr-Cetina, kao i Collins, postavlja pitanje mikrosociologijski zasnovane radikalne rekonstrukcije makroteorije, ona ipak zastupa mnogo manje radikalan pravac integriranja mikrosociologijskih spoznaja u makrosociološku teoriju. Osim toga, ova autorica smatra da je krajnji cilj mikrosocioloških istraživanja bolje razumijevanje šireg društva, njegove strukture i institucija:

"Ja ... vjerujem u očigledan paradoks da ćemo pomoću mikrosocioloških pristupa najviše naučiti ο makroporetku, zato što oni kroz empirizam kojeg se ne stide omogu

ćavaju pogled na stvarnost ο kojoj govorimo. Naravno, nećemo dobiti uvid u cjelokupnu dimenziju mikroskopskim bilježenjem licem-u-lice interakcija. Pa ipak, možda je dovoljno započeti s tim i - po prvi put - osjetiti bilo makroporetka."

(Knorr-Cetina, 1981 . :41-42 . ) .

Čini se da Knorr-Cet ina zastupa mnogo uravnoteženiji stav ο odnosu između makro i mikro razina nego Collins.

J o š integrativnije stajalište prema navedenim dimenzijama ima Aaron Cicourel ( 1 9 8 1 . ) , drugi izdavač knjige koju smo ranije spomenuli . O n ističe sl jedeće: "Niti mikro , a niti makro strukture nisu dovoljne razine analize; one interaktiraju jedna s drugom usprkos konvencij i i ponekad upitnog luksuza korištenja samo jednog ili drugog tipa analize" (str. 5 4 . ) . Ovdje se implicitno kritizira Coll ins, no Cicourel prihvaća i drugi stav koji predstavlja mnogo izravniju kritiku Coll insovog stajališta: "Problem nije jednostavno samo u tome da netko otklanja jednu ili drugu razinu analize, nego da se pokaže kako one mogu biti integrirane, ako , naravno, ne smatramo da je ispravan postupak isključiti jednu razinu analize ignorirajući druge kompetit ivne okvire istraživanja i teori je" (str. 7 6 . ) . Cicourel ne samo da shvaća potrebu povezivanja makro i mikro razina, nego ističe da se ta povezanost mora proučavati ontologijski, teorijski i metodološki .

Pristup teorije racionalnog izbora povezanostima mikro i makro razina

Michae l Hechter ( 1 9 8 3 a . ) razvija pristup racionalnog izbora za povezivanje mikro i makro fenomena. On započinje krit ičkom analizom dvaju pristupa analize makro razine (orijentirajući se na normativne i strukturalne fenomene) koj i sužavaju ili ograničavaju individualni izbor, smatrajući da je , bez obzira na to kol iko snažno normativno ili strukturalno ograničenje može biti, akter još uvijek može


izvršiti izbor. Hechter uvida da norme i strukture determiniraju "ograničenja pod koj ima osoba djeluje" (str. 8 . ) . Međut im, ta ograničenja predstavljaju samo granice ; one ne određuju osobno ponašanje. Stoga je potrebno uzeti u obzir konzekven-ce i intencije osobnih akcija što, međutim, ne znači da "individualnim doprinosima m o ž e m o pridodati veću težinu negoli strukturalnim karakteristikama" (str. 8 . ) .

Hechter kao svoju polaznu točku uzima mikrorazinu teori ja racionalnog izbora koje "pretpostavljaju da su osobni ciljevi ili preference dati i utvrđeni; da akteri moraju izvršiti izbor između alternativnih akcija kako bi ostvarili spomenute cil jeve; te da će selekcija tokova akcije biti racionalna [odnosno ef ikasna]" (s tr .8 . ) . Iako predlaže integrirani pristup temeljen na teori j i racionalnog izbora, H e c h t e r nastavlja suprotstavljati ovu teori ju makroteori jama da bi ustanovio koja od njih "može ponuditi bolja tumačenja osnovnih makrosocioloških problema" (str. 1 0 . ) .

Proučavajući grupnu solidarnost, Hechter prihvaća pristup racionalnog izbora: "Solidarnost je daleko od toga da bi bila neki mistični i normativno proizvedeni fenomen, nego je treba shvatiti kao osnovicu racionalne akcije pojedinaca. S obzirom na taj stav, teori ja racionalnog izbora i njeno razmatranje grupne solidarnosti mora se ozbil jno shvatiti" ( 1 9 8 3 b . : 5 0 . ) . Hechter se mnogo više trudi istaknuti teori ju racionalnog izbora i protiviti se normativnim i strukturalnim pristupima, nego što sam artikulira poseban tip integrativnog pristupa. U biti, u j ednom eseju objavl jenom u antologiji koju je uredio Hechter , Debra Friedman vrlo precizno naglašava ovaj element ο njegovom vlastitom prilogu (kao i prilozima drugih autora) : "Raniji napori da se nabroje prednosti makrosociologi jskih fenomena upotrebom teorija racionalnog izbora isticali su koristi tih teorija nasuprot norma

tivnim i strukturalnim teori jama" ( 1 9 8 3 : 2 5 1 . ) . U njenom osobnom proučavanju štrajkova, na primjer, ona razvija mnogo integrativniji pristup koji kombinira faktore postupaka temel jene na racionalnom izboru kakvi su, na primjer, radničke kalkulacije ο udjelu nagrada i cijena koje se moraju uložiti u štrajk sa struktural

nim č iniocima kakvi su, na primjer, tržište rada, profit firme i si.

Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi iz 1 9 7 9 . Radovi s ovog savjetovanja objavljeni su u knjizi koju je priredio Paul Secord

pod naslovom Explaining Human Behavior: Consciousness, Human Action and Social Structure, 1 9 8 2 . , (Objašnjavanje ljudskog ponašanja: svijest, ljudska akcija i socijalna struktura). N a početku uvodnog eseja Secord naglašava da za objašnjenja socijalnog ponašanja treba generirati tumačenja koja artikuliraju mješavinu "objektivnih uvjeta u fizičkom i društvenom svijetu", "svijest aktera" i "socijalne strukture" ( 1 9 8 2 a . : 1 3 . ) . U zaključnim razmišljanjima ο saopćenjima koja su prezentirana na tom savjetovanju, Secord napada "uskogrudnu prirodu različitih pristupa u društvenim znanostima" od kojih svaki "prenaglašava vri jednost vlastitog stajališta ... i umanjuje značenje drugih pristupa ... Komponente iz kompleksa individualne i socijalne strukture koje su izostavljene iz razmatranja nisu samo ignorirane, nego su namjerno odbačene" ( 1 9 8 2 b . : 3 1 2 - 3 1 3 . ) .

Iako ovaj autor prihvaća središnju ideju Gidđensa (koji je također objavio jedan rad u ovoj knjizi) "da se struktura reproducira i da is todobno omogućava uvjete svoje vlastite reprodukci je" 8 , Secord izražava oprez prema takvim generalizacija-

8 Za slično stajalište pogledaj i Bhaskar (1979 ; 1982) .


ma. Prvo, ističe da se ο tim odnosima na općenitoj razini može reći vrlo malo ; takvi odnosi ovise ο specifičnom kontekstu. Drugo, pita se da li se takve generalizacije koje izvodi Giddens mogu primijeniti jedino na strukture koje nisu jako trajne.

N a nesreću, na toj su konferenci j i psiholozi i socijalni psiholozi bili prenaglašeno prisutni, što je rezultiralo time da su eseji bili mikroori jentirani i koncentr irani na proučavanje svijesti (Harre, 1 9 8 2 . ) . Postoje naravno i izuzeci kakav je , na primjer, Bhaskarov esej u kojem ovaj autor eksplicira svoj inherentno integrativni pristup, "transformacijski model socijalne aktivnosti", koji opisuje u sličnim po j movim a 9 što se koriste i pri opisivanju Giddensove teori je strukturaci je: "Društvo se is todobno shvaća i kao vječno prisutan uvjet ali i kao stalno reproducirani ishod ljudske 'agenci je ' . A ljudska 'agenci ja ' se shvaća istodobno i kao rad, (obično svijestan), kao proizvodnja ali i kao reprodukcija uvjeta proizvodnje, odnosno društva" ( 1 9 8 2 . : 2 8 4 - 2 8 5 . ) .

Simpoziji ο makro i mikro sociološkoj analizi iz 1983 . Radovi prezentirani na ovim simpozijima objavljeni su u dvije knjige jedna je

posvećena makroteori j i (Eisenstadt i Hel le , 1 9 8 5 a . ) a druga mikroteori jama (Helle i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) , a obadvije su trebale biti usmjerene prevladavanju mikro ili makro ekstremizma i postizanju više razine teorijske integraci je. Međut im, organizacija simpozija i sadržaj samih knjiga više su pojačali podjelu između makro i mikro teori ja nego što su doveli do njihove integracije. Knjiga ο makroteori j i sadrži eseje koji proučavaju isključivo fenomene makrorazine, ili tvrde da mikro-razine analize moraju biti subordinirane makrorazinama. Sl ično tome, knjiga koja je posvećena mikroanalizama mnogo se više bavi različitim obl ic ima specifičnih mikroteori ja , a ne integraci jom s makroteori jama. Ovi simpoziji i knjige pokazuju da je usprkos želje da se govori ο integraciji, vrlo lako skliznuti prema j ednom ili drugom obliku teoretiziranja.

Integracija akcije i sistema Jamesa Colemana U 9. poglavlju razmotrili smo Colemanovu kritiku Parsonsovog napuštanja teori je akcije i njegovo preori jentiranje prema strukturalnom funkcionalizmu. Međut im, Coleman je učinio mnogo više od kritike Parsonsa; on je želio razviti svoju vlastitu, integrativniju teori ju akci je. Coleman tvrdi i sl jedeće: "Centralni teori jski problemi su dvostruke naravi: ovisno ο tome kako se usmjerene akcije aktera kombiniraju u tom smisli da dovode do ponašanja na sistemskoj razini, i kako su, s druge strane, te usmjerene akcije oblikovane ograničenjima koja rezultiraju iz ponašanja sistema" ( 1 9 8 6 . : 1 3 1 2 . ) . On se slaže s time da je potrebno "uzeti u obzir pojmove namjere, ciljne usmjerenosti i homeostaze (što vrijedi za uzročnu analizu koja se zadržava na razini socijalnog sistema), ali ... njihovu upotrebu m o r a m o ograničiti na nivo aktera u soci jalnom sistemu - ne pretpostavljajući ih samom soci jalnom sistemu" (str. 1 3 1 2 . ) . T a k o Coleman nastoji pokrenuti teori ju akcije

9 Slično stajalište ima i Bourdieu: "Objektivne su strukture same za sebe rezultati historijskih praksa koji se stalno proizvode i reproduciraju od historijskih praksa čiji je proizvodni princip struktura koja se, prema tome, sama reproducira" (1977 :83) .


unatrag prema njenim mikrokori jenima i usredotočiti je na aktere, iako oni mogu biti "ili osobe ili korporativni akteri" (str. 1 3 1 2 . ) .

Premda sasvim jasno artikulira ovu povezanost, Coleman to izvodi koristeći se terminologi jom i ograničenjima teorije akcije i strukturalnog funkcionalizma. T o ga, međutim, dovodi do nekoliko upitnih situacija. Zašto on, na primjer, ograničava svoju analizu samo na namjernu akciju? Ne postoje li i neki drugi tipovi akcije? (Ako ne postoje , zašto postoji potreba da se akcija oblikuje namjernošću?) Zašto se koristiti strukturalno-funkcionalnom terminologi jom i - što je još važnije - zašto Coleman ograničava svoj pristup na tradicionalne strukturalno-funkcionalne probleme? Ο ovom posljednjem sam Coleman kaže: "Ukoliko su ta dva proble

ma uzeta zajedno, osigurava se jedinstveni rezultat kojem teži funkcionalna anali

za: karakterizira se tekuće i ponekada samouravnotežavajuće funkcioniranje socijalnog sistema" (str. 1 3 1 2 . ) . Reduciranje cjeline problema samo na aspekte i terminologi ju strukturalnog funkcionalizma zapravo je ono što najviše zabrinjava.

Spomenutu povezanost Coleman ilustrira koristeći se W e b e r o v o m tezom ο protestantskoj etici : Slika 1 0 . 2 Integrativni model Jamesa Colemana

(Kapitalist)

Ekonomski sistem

/ M i k r o razina Individualne Orijentacije prema

vrijednosti ekonomskom ponašanju

Izvor: Adaptirano iz James Coleman "Social Theory, Social Research, and a Theory of Action", American Journal of Sociology 91 (1986).

Najvažniji je dio teorije akcije, po njegovu mišljenju, veza označena u prikazu bro jem 1. , no ona mora biti povezana s makrorazinama i u odnosima 2 . i 3 . Glavna poteškoća teorije akcije, a prije svega Parsonsove teori je akci je, smatra Coleman, leži u odnosu na prikazu označenom brojem 3 .

Iako se ovdje radi ο očiglednom naporu da se povezu makro i mikro razine, Colemanov dijagram ilustrira također i nekoliko problema. O n nudi ilustracije, no nedostaju mu detalji ο općim tipovima fenomena makro i mikro razine. Zbunjuju-će izostavljanje predstavlja upravo makro i makro povezanost koju, čini se, Cole man preusmjerava nekom drugom teori jskom pristupu. K o n a č n o , Colemanovu modelu općenito nedostaju veze povratne sprege; on je uglavnom monouzročan i nedovol jno dijalektičan.

Ritzerov dijagramski prikaz povezanosti makro i mikro razina (vidi poglavlje "Dodatak", slika D.3 . ) ima nekoliko prednosti pred Colemanovim prikazom.

(Protestant)

M a k r o razina Religijska doktrina


Njegovi su elementi smješteni unutar općih pojmova a ne u specifične egzemplarne pojmove, te je stoga eksplicitno dijalektičan i čini eksplicitnim osnovno razlikovanje između makroobjektivnosti i makrosubjektivnosti (što je implicitno sadržano i u Colemanovim primjerima) te između mikrosubjektivnosti i mikroobjek-tivnosti (također implicitno sadržano u Colemanovom dijagramu, no jedino u relaciji označenoj brojem 3 . , a izostavljeno iz njegovih mikro i makro interesa) . Međut im, Colemanov napor sadrži i historijsku komponentu ; kod njega se promjena događa, dok Ritzerov model izgleda ahistoričan. Međut im, Ritzer se s poteškoćama brani od ahistorijske slike koju svojim di jagramom prezentira: "Dinamički kvalitet integrirane paradigme odnosi se na njenu inherentno historijsku ori jentaci ju. Umjesto promatranja statičkih, ahistorijskih isječaka soci jalnog svijeta, integrirana paradigma trebala bi sc zanimati za historijske kori jene suvremenih fenomena" ( 1 9 8 1 . : 2 0 8 . ) .

Integriranje humanizma i strukturalizma Barry Hindess ( 1 9 8 6 . ) teži izbjeći ekstreme i očigledne slabosti "teori jskog humanizma" i "strukturalizma". Prema ovom autoru, teorijski humanizam se definira kroz njegovo inzistiranje da "društveni život treba razumjeti u po jmovima konstitutivnih akcija ljudi", dok strukturalizam "analizira socijalni život u po jmovima funkcioniranja socijalnih cjelina (totaliteti) u kojima se nužni učinci promatra ju kao da su izvedeni akci jom strukture" (str. 1 1 3 . ) . Hindess odbacuje mikroekstre-mizam teori jskog humanizma i makroekstremizam strukturalizma. Obadva pravca smatra redukcionističkim i nudi svoju integriraniju koncepci ju:

"Predlažem alternativni pristup socijalnoj teoriji koji nije ni strukturalistički ni humanistički ... Ono što se ovdje predlaže je radikalni antiredukcionizam prema kojem su socijalni fenomeni uvijek ovisni ο određenim i specificirajućim uvjetima različitih vrsta. Ovi uvjeti uključuju odluke i akcije aktera, kao i socijalne uvjete koji su očigledno izvanjski svakoj osobi, i koji sami za sebe ne mogu biti reducirani na bilo koje principe objašnjenja"

(Hindess, 1986 . :114 . ) .

Hindess vrlo detaljno raspravlja ο svom integriranom pristupu, no prije svega naglašava dvije ključne točke. Prvo, tvrdi da osim ljudi mogu djelovati i neki tipovi kolektiviteta. Drugo, iako odbacuje ideju socijalnih totaliteta, on smatra da različiti socijalni uvjeti ipak ograničavaju odluke i akcije aktera. Hindessovi ljudski akteri su kreativni, ali i ograničeni, oni mogu mijenjati društveni svijet, no ne brzo ili proizvol jno.

Prema integrativnijoj teoriji razmjene Richard Emerson i njegovi sljedbenici (posebno Karen C o o k ) predvodnici su razvoja specifične varijante teori je razmjene koja se bavi proučavanjem makro i mikro povezanosti . Emerson sam tvrdi sl jedeće: "Težini proširiti teori ju razmjene od mikro prema više makro nivoima analize proučavajući razmjenske mrežne strukture". K. C o o k se i sama slaže s navedenim tvrdeći: "Upotreba pojma razmjenske mreže omogućava razvoj teorije koja premošćuje konceptualni jaz što


postoji između izoliranih pojedinaca ili dijada i širih agregata ili skupina pojedinaca (na primjer, formalnih grupa ili udruženja, organizacija, gradskih četvrti , političkih partija itd.)" . Emerson i Cookova prihvaćaju osnovne postavke teori je razmjene na mikro razini. "Pristup teorije razmjene kao svoj osnovni interes uzima koristi koje ljudi ostvaruju od procesa socijalne interakcije, ko jemu ujedno i doprinose" (Emerson, 1 9 8 1 : 3 1 . ) . Emerson naglašava tri osnovne pretpostavke teori je razmjene:

1 . Osobe koj ima događaji donose neke koristi nastoje djelovati "racionalno" u t o m smislu da se takvi događaji zbivaju.

2 . Kada osobe konačno postanu zasićene bihevioralnim događajima, oni se doživljavaju kao manje korisni.

3 . Koristi koje ljudi ostvaruju socijalnim procesima ovisne su ο koristima koje mogu osigurati razmjenom. O v o teoriji razmjene daje "njen akcent na protok koristi koje se ostvaruju u socijalnoj interakciji" (str. 3 3 . ) .

Sve nam je ovo već dosta poznato, no Emerson se trudi teori ju razmjene usmjeriti u drugačijem pravcu nastojeći razlikovati ekonomsku i socijalnu teori ju razmjene. Ekonomski se teoretičari interesiraju za izolirane, neovisne transakci je među l judima, a socijalni teoretičari za "tekuće transakcije koje se zbivaju između međuovisnih aktera" ili "za međusobno ovisne, više ili manje povezane socijalne odnose" (str. 3 6 . ) . Otvarajući ovakav pravac razvoja, Emerson se usredotočuje na "vrlo kompleksne socijalne strukture razmjene" (str. 3 6 . ) .

Emerson razvija svoju teori ju razmjene započinjući s psihologi jom razmjene, a zatim se upućuje prema makrofenomenima. Interesantno je da Emerson započinje kritizirajući Homansa i druge teoretičare razmjene zbog toga što su bili neadekvatno psihologijski usmjereni jer su se previše orijentirali na interakciju, a nedovol jno na psihologiju. Posebno naglašava da dalje valja raditi na proučavanju problema ljudskog vrednovanja, izbjegavajući jednostavno izjednačavanje tog procesa s de-privaci jom; nešto ima vrijednost za ljude onda kada su deprivirani od t o g a 1 0 . Emerson smatra da je vrijednost pod utjecajem ljudskih potreba, nesigurnosti ο tome da li će se ostvariti neka nagrada, kao i pod utjecajima uvjetovanih i općih potkrepl j ivača (za raspravu ο tome vidi 7. poglavlje). Štoviše, Emerson želi psiho

logiju uključiti u teori ju razmjene, ali tako da će prevladati H o m a n s o v o naglašavanje nesvjesno uvjetovanih izbora kao i kognitivno procjenjivanje alternativnih karakteristika koje ističe teorija racionalnog izbora.

Emerson zatim proučava i proces razmjene između dvije osobe. O n a nas ovdje ne treba previše zaokupljati, iako je zanimljivo da takav bitan socijalni fenomen kao što je m o ć ili mogućnost eksploatacije drugih ne može biti proučavana na razini izolirane dijade: "Vrlo ć e m o malo naučiti proučavanjem dijadne interakci je budući da je m o ć u bilo kojem smišljenom sociološkom istraživanju društveni strukturalni fenomen" ( s t r . 4 5 - 4 6 . ) . U jednom eksperimentalnom proučavanju, C o o k i Emerson ( 1 9 7 8 . ) su pokazali da je m o ć funkcija položaja koji imaju akteri u širim strukturama, čak i onda kada su akteri koji zauzimaju te položaje nesvjesni strukture mreže i svog položaja unutar nje.

Pokušaj rasprave ο problemu vrijednosti koji je ostao nedovršen sve do smrti autora, no koji je bio objavljen posthumno, vidi u Emerson, u tisku.


Emerson nastavlja primjenjivati teoriju razmjene na korporativnu grupu (kolektivni akter koji uključuje dvije ili više osoba) kao i na mrežu (cjelina odvojenih, no međusobno povezanih a k t e r a ) . " Koncept korporativne grupe vodi ispitivanju međuorganizaci jske promjene, dok koncept mreže vodi k proučavanju razmjen-skih odnosa između položaja unutar mreža. U biti, K. C o o k i njene kolege ( 1 9 8 3 . : 2 7 7 ; ) raspravljaju ο "razmjenskim mrežama" ili ο socijalnim strukturama sačinjenim od dva ili više povezanih odnosa razmjene (cjeline razmjenskih pogodnosti koje su historijski razvijene i korištene) između aktera, zaključuju da ovaj koncept "ima teorijsku prednost jer omogućava proširenje i primjenu već dobro razvijenih dijadnih koncepci ja razmjene ... prema više makro ... razinama analize" ( 1 9 8 3 . : 2 7 7 . ) . U odnosu na tu upotrebljivost za proučavanje grupa i mreža, Emerson smatra da se teoriju razmjene može primijeniti i za proučavanje stabilnih, dugoročnih socijalnih institucija kakva je, na primjer, brak.

Zapravo, Emersonova teorija razmjene je tol iko usmjerena u strukturalnom pravcu da se neki pitaju hoće li ona uopće uspjeti zadržati svoje mikro kori jene. A. M . M c M a h o n ( 1 9 8 4 . ) razlikuje Emersonovu orijentaciju (i ori jentaci ju drugih) od stajališta koja imaju H o m a n s i Blau. Za dva posljednja mislioca kl jučno je da se razmjena odnosi na psihološke procese koji vode k strukturalnim obrascima interakci je, dok su za Emersona vanjski strukturalni obrasci dati, a pojedinac izabire smjerove ponašanja koji obećavaju kratkoročne i dugoročne koristi. Svakako, ovakav tip rada može se toliko približiti makrostrukturalističkom tipu razmišljanja da će se međusobni procesi razmjene možda u potpunosti izgubiti. M c M a h o n to izriče ovako : "Ako se nastavi u tom smjeru, teško će biti otkriti da su pristalice ove teorije u stanju zadržati ' razmjenu' kao osnovnu teorijsku ideju. Činjenica da pojedinci daju i primaju koristi bitno je ograničena strukturom kao i/ili motivirana s distribucijom resursa" (str. 1 3 1 . ) . Osnovni izazov koji stoji pred integrativnijom teori jom razmjene je razjašnjavanje njene makrostrukturalne ori jentaci je , ali uz is todobno zadržavanje njenih psiholoških interpersonalnih razmjenskih aspekata.

Strukturalna teorija akcije Ronald Burt ( 1 9 8 2 . ) se nalazi medu vodećim teoretičarima teori je mreže koj i , umjesto bilo kojeg drugog oblika strukturalnog determinizma, razvijaju integrirani pristup makro-mikro povezanosti. Burt započinje artikuliranjem raskola koji se u okviru teorije akcije razvio između "atomističkih" i "normativnih" ori jentaci ja. Atomistička ori jentaci ja "pretpostavlja da su alternativne akcije neovisno evaluira-ne od odvojenih aktera u tom smislu da se provode bez odnošenja spram drugih aktera", dok " je normativna perspektiva definirana od odvojenih aktera koji unutar sistema imaju međusobno povezane interese zbog djelovanja socijalnih normi koje generiraju akteri međusobno se na taj način socijalizirajući" (str. 5 . ) .

Burt razvija perspektivu koja "nadmudruje raskol između atomističke i norma-tivističke akcije" i koja "je manje sinteza postojećih dviju perspektiva ο akciji nego što je treći pogled koji intelektualno premošćuje dva postojeća stajališta" (str. 8 . ) . Iako ovaj autor sasvim očigledno posuđuje iz druge dvije perspektive, on razvija ono što naziva strukturalnom perspektivom koja se od druge dvije razlikuje "u kriteriju postulata marginalne evaluacije. Kriterij koji pretpostavlja strukturalna

' Ovdje se Emersonov rad ο teoriji razmjene povezuje s teorijom mreže ο kojoj smo raspravili u 9. poglavlju.


perspektiva jedna je cjelina akterovog statusa i uloga nastala podjelom rada. Akter evaluira korisnost alternativnih akcija dijelom i u odnosu na svoje osobne uvjete, a di jelom i u odnosu na uvjete drugih" (str. 8 . ) . Burt svoj pristup vidi kao logično proširenje atomističkog pristupa i kao "empirijsko točno ograničenje" normativne teori je .

Navedeno se može prezentirati sl jedećom skicom Burtove strukturalne teori je akci je: Slika 1 0 . 3 . Integrativni model Ronalda Burta

Akterovi interesi

4 Izvor: Adaptirano iz R. Burt, Toward a Structural Theory of Action: Networks Model of Social Structure, Perception, and Action (New York: Academic Press, 1982.) .

Burt opisuje premisu strukturalne teorije akcije kao "aktere koji su usmjereno ori jentirani pod djelovanjem strukturalnih društvenih ograničenja" (str. 9 .) te dodaje :

"Akteri nalaze sebe u okviru socijalne strukture. Ta socijalna struktura određuje njihove socijalne sličnosti, što u povratnom smislu oblikuje njihove percepcije ο prednostima koje bi imali ako poduzmu neku od alternativnih akcija. Istodobno, socijalna struktura diferencijalno ograničava aktere u njihovoj sposobnosti poduzimanja akcija. Konačne akcije koje se poduzimaju jesu, prema tome, zajednička funkcija aktera koji teže postizanju svojih interesa u granicama njihovih sposobnosti onda kada su i interesi i sposobnosti formirani socijalnom strukturom. Konačno, akcije koje se poduzimaju unutar socijalnih strukturalnih ograničenja mogu modificirati socijalnu strukturu samu za sebe, a te modifikacije imaju potencijal stvaranja novih ograničenja s kojima se akteri susreću unutar strukture"

(Burt, 1982 . :9 . ) .

"Metodološki individualizam" Raymonda Boudona Suvremeni francuski sociolog Raymond Boudon (1979 ./1981 . ) artikulirao je integrativnu perspektivu koju naziva (neobično) "metodološki individualizam". M e t o dološki individualizam definira kao cjelinu principa koje :

"Sociolog mora upotrijebiti kao metod za proučavanje pojedinaca ili pojedinačnih aktera koji su kao logički atomi uključeni u sistem interakcije ... sociolog ne može biti


zadovoljan s teorijom koja razmatra jedan agregat (klasu, grupu, naciju) kao najelemen-tarniju jedinicu koju će proučavati ... sociolozi moraju učiniti napor da analiziraju reakcije pojedinačnih aktera na ograničenja koja im sistem postavlja"

(Boudon, 1979./1981.:36.) .

Iako Boudon ističe individualnog aktera, on sasvim jasno implicira integrativ-niji makro - mikro odnos.

Boudon također opisuje i model homo sociologicusa i kontrastira ga homo economicusu. Razlika između ova dva tipa je u tome da h o m o sociologicus ne radi uvijek ono što bi želio raditi "nego ono na što ga običaji , internalizirane vrijednosti i u općenit i jem smislu različita etička, kognitivna ili druga uvjetovanja prisiljavaju činiti" (str. 1 5 6 ; kurziv naš). Drugi tip razlike je u tome da su za ekonomista akterove prednosti date pretpostavljenom filozofskom antropologi jom, a homo sociologicus pretpostavlja da su akterovi izbori, barem djelomično, determinirani strukturom situacije i njegovim položajem u njoj . Boudon sumira svoj stav kao i stajalište klasične sociologije tako da aktera shvaća kao "intencionalnog agenta smještenog u autonomnom okviru koji varira obzirom na kontekst u ko jem se nalazi" (str. 1 6 3 . ) .

ZAKLJUČCI

D o sada smo prikazali brojne radove (gotovo sve radove koji su objavljeni t i jekom 1 9 8 0 - i h ) koj i su se na jedan ili drugi način usredotočili na problematiku povezanosti makro i mikro razine. Iako ovaj problem postoji od samog nastanka sociologije, makro ili mikro ekstremisti žele ga umanjiti . Teza je ovog zaključnog poglavlja da t i jekom 1 9 8 0 - i h oni koji podržavaju teoretiziranje ο povezanosti makro i mikro razine uključujući i neke od najznačajnijih mladih teoret ičara ove generaci je , dolaze u središte rasprave, iako, sasvim sigurno, ekstremisti još nisu do kraja maknuti sa scene.

Zakl jučujući ovo poglavlje kao i knjigu bit će korisno naglasiti neke od tekućih problema u raspravama ο integraciji mikro i makro razine.

1. Iako postoji potreba da se i dalje nastavi rad na proučavanju povezanosti makro i mikro razine, također treba raditi i u okviru makro i mikro područja .

2 . Veći dio rada na daljnjem proučavanja mikro i makro razine potrebno je izvesti uz detaljizirano specificiranje smisla prirode onoga što se sada čini vrlo općeni tom ori jentaci jom. M n o g i od autora koji rade na ovim općim pitanjima u biti se usredotočuju na sasvim različite stvari.

3 . Potrebno je također pokazati dužnu pažnju i osigurati da još nedovol jno zreli napori za integriranjem ovih dviju razina ne budu pret jerano obuhvaćeni mikro ili makro ekstremizmom.

4 . M o ž d a još veća opasnost leži u ekstremizmu unutar grupe koja se bavi problemima makro i mikro integracije. Ovdje posebno imamo na umu makro ekstremiste kakav je, na primjer, Alexander ili mikro ekstremiste kakvi su, na primjer, Collins ili Hechter . Oni prijete da će odvojeno razbiti taj intelektualni razvoj prije no što uopće bude imao šansu da se u potpunosti razvije.

5 . T r e b a se također potruditi da se razjasni veza između socijalnog svijeta i teori ja koje su ο njemu razvijene u ovom području. Neki sociolozi se prven-


stveno interesiraju za probleme makro-mikro integracije (Giddens, Ritzer) u društvenom svijetu, a drugi su više zainteresirani za integraciju različitih teori ja. M e d u ovim posljednjim, neki istupaju protiv mogućnosti teori jske integracije (Bhaskar, 1 9 8 2 ; Gcrgen i Gergen, 1 9 8 2 . ) .

Usprkos ovih i drugih obeshrabrujućih problema, sasvim je jasno da će se sociološka teori ja nastaviti i nadalje razvijati prema jačanju konsenzusa i prikupljanja znanja ο problemima povezanosti mikro i makro razine, lako vjerojatno nećemo vidjeti i ne trebamo niti očekivati teorijski konsenzus u sociologij i , bit će sigurno sve više teoretičara različitih ori jentacija koji će se zanimati za proučavanje mikro i makro odnosa. M o ž d a ćemo čak vidjeti i širenje nove sociološke paradigme (vidi "Dodatak") , koja će nadići jednu ili više socioloških teori ja, onu koja će kao svoj osnovni interes uzeti u obzir dijalektički odnos između mikroskopskih i makroskopskih socijalnih fenomena. Ukoliko se ona razvije, ta nova paradigma (i njene teori je) neće nasilno isključiti postojeće paradigme (i njihove teori je) , nego će nadopuniti njihov interes za mikro i makro razine, s di jelaktičkim odnosom koji postoji između tih nivoa socijalne stvarnosti.

SAŽETAK

U ovom smo poglavlju prikazali brojne radove od kojih je najveći dio objavljen u 1 9 8 0 - i m , a koji se na jedan ili drugi način bave povezanošću makro i mikro razine u sociologiji . Posebno je zapažena Giddensova teorija "strukturacije", Habermaso-va integracija akcijske i sistemske teori je, kao i Alexanderova integracija akcije i reda. Međut im, ovaj široki napor zaokružuje radove vrlo različitih grupa sociologa. Problem integracije makro i mikro razina nc samo da definira najveći dio sociološke teori je iz 1 9 8 0 - i h , nego će najvjerojatnije zanimati sociološke teoret ičare i u 1 9 9 0 - i m godinama, a i kasnije.

T i j e k o m priređivanja ove knjige za tiskanje, bili su objavljeni neki novi doprinosi literaturi ο povezanosti mikro i makro razina (Jeffrey Alexander, Bernard Giesen, Richard M u n c h i Neil J . Smelser [izdavači], The Micro-Macro Link, IMikro-makro povezanosti, Berkeley: University of California Press, 1 9 8 7 . ) . Ova je antologija radova nastala kao rezultat konferenci je održane 1 9 8 4 . u zajedničkoj organizaciji Sekcija za teoriju Njemačkog i Američkog sociološkog udruženja. U tu knjigu uključeni su radovi nekih od teoretičara ο kojima smo raspravili u ovom poglavlju (Alexander, Boudon, Coleman, Collins) kao i određeni broj radova drugih američkih i njemačkih teoretičara. Vri jednosti doprinosa različitih eseja tek treba proci jeniti , no čini se sasvim jasnim da ova antologija radova može samo doprinijeti daljnjem proširenju rasprave ο mikro i makro povezanosti kao central

nom problemu sociološke teori je .

DODATAK Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociološke teorije

M E T A T E O R I J A VARIJANTE METATEORIJE

IDEJE T H O M A S A K U H N A

S O C I O L O G I J A : M U L T I P A R A D I G M A T I Č N A Z N A N O S T OSNOVNE SOCIOLOŠKE PARADIGME PARADIGMA SOCIJALNIH ČINJENICA SOCIJALNO-DEFINICIONISTIČKA PARADIGMA SOCIJALNO-BIHEVIORALNA PARADIGMA

P R E M A I N T E G R I R A N I J O J S O C I O L O G I J S K O J P A R A D I G M I RAZINE SOCIJALNE STVARNOSTI: PREGLED LITERATURE RAZINE SOCIJALNE STVARNOSTI: MODEL

Iako je knjiga došla skoro do samog kraja, nismo do sada otkrili da je osnovana na određenoj organizacijskoj shemi. Budući da je osnovni cilj ovog djela bio da prezentira sociološku teori ju, odlučili smo organizacijsku shemu izraditi što je moguće manje nametl j ivom. Stoga se sva poglavlja, kao i knjiga u cjelini, može čitati bez poznavanja organizacijske sheme koja je sačinjava. N o , neki čitatelji mogu se interesirati za tu shemu na samom početku čitanja knjige ili pak onda kada je završe. O v o poglavlje nazvano "Dodatak" pruža pregled sheme organizacije knjige kao i kratak pregled šireg područja metateori je koje je i ona sama d i o . 1

Prije no što stignemo do specifične organizacijske sheme koja se nalazi u osnovi ove knjige, moramo ovu shemu staviti u kontekst meta-analize uopće kao i metateori je napose.

METATEORIJA

Meta-analizu možemo definirati kao proučavanje temeljnih principa neke cjel ine već postojećeg znanja. Sociolozi nisu jedini koje se bave meta-analizama. Druga

Organizacijska shema ove knjige izvedena je iz dviju mojih ranijih knjiga - Sociology: A Multiple Paradigm Science (Sociologija: multiparadigmatička znanost) i Toward an Integrated Sociological Paradigm:The Search for an Exemplar and an Image of the Subject Matter (Prema integriranoj sociologijskog paradigmi: potraga za primjerom i slikom predmeta). Sljedeći odjeljak ο metateoriji osniva se na mom eseju "The Current State of Metarheory", (Trenutno stanje metateorije), Perspecti-

ves: The Theory Section Newsletter 1986, 10:16 .

4 0 8 DODATAK

područja u koj ima se također izvode takve analize uključuju filozofiju (Radnitzky, 1 9 7 3 . ) , psihologiju (Gergen, 1 9 7 3 . ) i povijest (White, 1 9 7 3 . ) . Pored činjenice da se radovi ο meta-analizama mogu naći i u drugim oblastima, istina je također i da se različiti tipovi sociologa, a ne samo meta-teoretičari , bave takvim analizama. Različite tipove meta-analiza u sociologiji možemo grupirati pod opći naziv metasociologije, koju možemo definirati kao proučavanje temeljne strukture sociologije uopće, ali i njenih različitih komponenata - temeljnih područja (na primjer, Hallov [ 1 9 8 3 . ] prikaz sociologije zanimanja), koncepata (Rubinsteinova [ 1 9 8 6 . ] analiza k o n c e p t a "s trukture") , metoda (metametode; vidi W o l f o v u knj igu Meta--analysis [ 1 9 8 6 . ] (Metaanaliza); i knjigu Huntera, Schmidta i Jacksona Meta-analysis: Cumulative Research Findings Across Studies [ 1 9 8 2 . ] (Metaanaliza: nalazi kumulativnih studijskih istraživanja); Fendrich [ 1 9 8 4 ] , kao i druge teori je . U ovom posl jednjem smislu, metateori ja, ili proučavanje temeljne strukture sociološke teori je bit će osnovni predmet našeg interesa u ovom poglavlju (Fiske i Schweder, 1 9 8 6 . ) .

Metasociologi ja i metateori ja postoje još od samih početaka sociologi je . N a primjer, veći dijelovi Durkheimove knjige Pravila sociološke metode ( 1 8 9 5 . ) predstavljaju tip metasociologi je . U svakom slučaju, dobra osnovica za početak naše rasprave ο ovoj temi može biti knjiga Paula Furfeya The Scope and Method of Sociology: A Metasociological Treatise (Doseg i metoda sociologije: metasociološka rasprava) u kojoj on tvrdi: "Pojam 'metasociologi ja ' je novi pojam koji uvodi pisac ovog rada" ( 1 9 5 3 . / 1 9 6 5 . : 8 . ) . Furfey definira metasociologi ju kao znanost različitu od sociologi je ; odnosno, sociologija kao svoj predmet istraživanja uzima društveni svijet "dok je predmet proučavanja metasociologije sama sociologija" (str. 9 . ) . 2

Ova je tvrdnja vrlo korisna, no na nesreću uključuje i upitan pristup metasocio-logiji, pristup koji napada Turner . Turner ( 1 9 8 6 . ) ispravno razlikuje metateori je koje nastoje postaviti pretpostavke za razvoj teori je, i metateori je što kao predmet razmatranja uzimaju postojeće teori je . On smatra da se u mnogim drugim područj ima metateori ja (a netko bi mogao dodati i svi oblici metaanaliza) izvode poslije razvijanja i formiranja teori ja, želeći razumjeti njihove pretpostavke, strategije i znanje koje generiraju ili ignoriraju. Međutim, u sociologiji , "zastupnici metateorije najčešće naglašavaju da obično nisu u stanju razviti metateori ju sve dok se ne razriješe ova mnogo fundamentalni ja epistemološka i metafizička pitanja" (Turner, 1 9 8 6 . : 9 . ) . Turner uglavnom, po mom sudu, ispravno zaključuje da "takvo metateoretiziranje stavlja zaprežna kola ispred konja" (tr. 9 . ) .

Furfeyja se može optužiti da se bavio proučavanjem tipa metasociologi je koji kritizira Turner . Furfeyjeva metasociologi ja ne uključuje proučavanje same sociologije, nego onoga što joj prethodi i što općenito valja učiniti prije no što se netko započne baviti sociologi jom. O n započinje raspravu s tada (i sada) upi tnom pretpostavkom da sociologija jest znanost i nastavlja tvrdeći da metasociologi ja za područje sociologije treba ispuniti tri osnovna zadatka. Prvo, ona treba razviti kriterije za razlikovanje znanstvenog od neznanstvenog sociološkog znanja. Drugo, a što nas podsjeća na Durkheima (no, izrečeno više od pola stol jeća poslije Durkheima! ) , metasociologi ja treba razlikovati fenomene koji jesu i koji nisu relevantni za područje sociologije. Treće , "metasociologija treba osigurati praktič-

2 Furfey (1953/1965:8) također metateoriju označava i kao aktivnost koja raspravlja "o logici teorije".

METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE TEORIJE 4 0 9

na proceduralna pravila za primjenu dvaju tipova kriterija koje smo spomenuli u aktualnom sociološkom istraživanju" (Furfey, 1 9 5 3 . : 1 4 . ) .

Furfeyjev rad se razvija pod utjecajem njegovog stajališta da sociologija jest znanost, a da je metasociologi ja "pomoćna znanost koja razrađuje metodološke principe koje sociologija pretpostavlja" ( 1 9 5 3 : 1 7 . ) . Rečeno Turnerovim pojmovima, slažem se s time da Furfey stvarno stavlja zapregu ispred samog konja . Metasociologi ja ne bi smjela biti servis za znanstvenu (ili neznanstvenu) sociologiju, nego bi samu sociologiju trebala uzeti kao predmet svog proučavanja. S T u r n e r o m se slažem u tumačenju ο ovom posljednjem tipu metasociologi je (po

sebno metateori je) koja samu sociologiju tretira kao predmet svog proučavanja. T u r n e r pokazuje mnogo više simpatija za metateori ju koja sociološke teori je smatra predmetom svoga istraživanja, no čak i tada zaključuje da "meta-teoretizi-ranje vrlo često propada duboko u teške filozofske probleme i imobilizira mogućnosti izgradnje teori ja ... Takva rasprava teoretičara usmjerava raspravu u bitno nerazrješive i uvijek problematične kontroverze" ( 1 9 8 6 b . : 1 0 . ) . Ovdje se Turnerova kritika zadržava na praktičnim osnovama; metateoretiziranje nas sprječava da uopće započnemo s teoretiziranjem. D o k bi to moglo biti i istinito, treba također reći da pažljivo proučavanje posebnih socioloških teori ja može biti velika p o m o ć u unapređivanju i razvijanju budućih teori ja.

Usprkos Furfeyjeva stajališta i Turnerove kritike, činjenica je da većina metaso-ciologijskih i metateori jskih napora ne teže redefiniranju područja, nego žele proučavati ono što stvarno prodire u područje sociologije. O v o stanovište vrlo je slično Gouldnerovoj "sociologiji sociologije" ( 1 9 7 0 . ) ili, određenije rečeno, n jegovoj "refleksivnoj sociologiji". Bez upuštanja u "radikalnu" retoriku koja odlikuje (i to čini loše) knjigu The Coming Crisis of Western Sociology (Dolazeća kriza zapadne sociologije), možemo biti zadovoljni s Gouldnerovim stajalištem da se "prvo i najvažnije, refleksivna sociologija zanima s onim što sociolozi žele činiti i s onim što oni , zapravo, stvarno i čine u svijetu" ( 1 9 7 0 . : 4 8 9 . ) .

U sl jedećem odjeljku ovog poglavlja želim ispitati metasociologi ju, a posebno metateori ju, pokušavajući odrediti ono što je sve do danas bilo pretežno slabo definirano područje, kao što također želim analizirati u ko jem pravcu se treba uputiti u bliskoj budućnosti .

Varijante metateorije U suvremenoj sociologiji postoji nekoliko uglavnom dobro definiranih metateori -ja od kojih sve uključuju formalno ili neformalno proučavanje sociološke teori je . Prva i nesumnjivo najšira cjelina radova derivirana je iz filozofiije znanosti T h o -masa Kuhna ( 1 9 6 2 ; 1 9 7 0 . ) , koja teži identificirati osnovnu paradigmu/e u sociologiji. Iako Kuhnove paradigme obuhvaćaju i kognitivne i zajedničke komponente, većina sociologa koji rade u okviru Kuhnove tradicije naglašava kognitivne aspekte. N a kognitivnoj razini paradigme se ponekad izjednačavaju s teori jama (Colclough i Horan, 1 9 8 3 ; Effrat, 1 9 7 3 ; Friedrich, 1 9 7 0 ; Leinhart , 1 9 7 7 . ) , nekada s grupama teorija (Eistenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 ; Strasser, 1 9 7 6 . ) , a pone-kada i s vari jantama kognitivnih komponenata koje uključuju teori je i metode (Allbrowova distinkcija između "dijalektičkih" i "kategoričkih" paradigmi [ 1 9 7 4 . ] ; Ritzerove paradigme "socijalnih činjenica", "socijalne definicije" i "soci jalno-bihe-vioralna paradigma" [ 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b . ] ; i Platt, [ 1 9 8 6 . ] ) . Napor i da se lociraju

4 1 0 DODATAK

kognitivne strukture sociološke teorije ne ograničavaju se samo na one autore koji se inspiriraju Kuhnovim radom (na primjer, distinkcija između "strukturalno--funkcionalnih" i " interpretativno-interakcionističkih" ori jentaci ja H . Wagnera [ 1 9 6 4 . ] ; distinkcija između teoretskog konteksta i ori jentirajućih strategija, c jelina teori ja i teori jskih istraživačkih programa D. Wagnera i J . Bergera [ 1 9 8 5 . ] ) , no oni ipak predstavljaju dominantne pristupe.

M n o g i od radova ο koj ima ovdje raspravljamo proistječu iz Kuhnovog pristupa, no i sami su potaknuli važna razmišljanja i istraživanja. N a primjer, Ritzerova opća shema multiple paradigme potakla je veći broj praktičnih testiranja (Fried-heim, 1 9 7 9 ; Picou, 1 9 7 8 , Platt, 1 9 8 6 ; Snizek, 1 9 7 6 . ) , teori jska proširivanja (Ritzer, 1 9 8 1 a ; Staats, 1 9 7 6 . ) , oštre kritike (Eckberg i Hil l , 1 9 7 9 . ) , rasprave (Hill i Eckberg, 1 9 8 1 . ; Ritzer, 1 9 8 1 b . ) itd. Ova proširivanja isto su tol iko i dijelovi metateori je kao i originalni radovi ο kognitivnoj strukturi sociologi je.

Drugi pristup samo d jelomično slijedi Kuhna naglašavajući zajedničke elemente raznih socioloških teori ja. Tendenci ja ovog pristupa je da se usredotoči na relativno malu grupu teoretičara koji su u izravnoj međusobnoj vezi. U ovom pristupu razrađuju se različite ideje za identificiranje osnovnih "škola" u povijesti sociologije (Bulmer, 1 9 8 4 ; 1 9 8 6 ; Harvey, 1 9 8 7 ; Tiryakian, 1 9 7 9 ; 1 9 8 5 ; Wi ley , 1 9 7 9 . ) . U vezi s t ime, međutim, valja istaći mnogo sistematičniji pristup Mull insa ( 1 9 7 3 ; 1 9 8 3 ; ) koji koristi mrežni pristup da bi identificirao osnovne "teori jske grupe" u sociologij i .

Treć i pristup možemo nazvati pristupom "škola mišljenja" (Mart indale , 1 9 6 0 ; Sorokin, 1 9 2 8 . ) . On se razlikuje od pristupa "škola" time što škole mišljenja predstavljaju šira grupiranja teoretičara od kojih većina nemaju nikakav izravan međusobni kontakt . Oni su međusobno povezani zajedničkim razumijevanjem određene teori je .

Ova prva tri metateori jska pristupa uglavnom su statičke ori jentaci je i samo identificiraju postojeće paradigme, škole ili škole mišljenja. Ovi su pristupi bili kritizirani zbog njihovog karaktera (Harvey, 1 9 8 2 . ) i doveli su do četvrtog pristupa u kojem je razvijen mnogo dinamičniji pristup analizi temel jne strukture sociološke teori je (Wagner, 1 9 8 4 ; Wagner i Berger, 1 9 8 5 . ) . Ovdje se centar proučavanja pomiče na ono što uzrokuje paradigme, teorije ili škole mišljenja, što dovodi do promjene, rasta ili pada neke teorije itd.

Peti metateori jski pristup uključuje preokret od razine zajednice k mikrorazini , interesirajući se za pojedine teoretičare i ispitujući - između ostalog - nj ihovo školovanje, insititucionalno udruživanje, obrasce njihovih karijera i položaje u sociologiji (Gouldner, 1 9 7 0 . ) . Oni tvrde da takva, kao i mnoga druga iskustva oblikuju sociologovu teorijsku ori jentaci ju.

D o k ovaj posljednji pristup uključuje promjenu od razine zajednice prema mikro individualnoj razini proučavanja, šesti pristup (koji također predlaže Gouldner) uključuje pomak k makrorazini pomoću kojeg bi se proučavalo globalno društvo i priroda njegovog utjecaja na sociološko teoretiziranje. U ovom području vrlo je sugestivan rad Miche la Foucaulta ( 1 9 6 5 ; 1 9 7 5 ; 1 9 7 9 . ) i njegovo razmišljanje ο histori jskim kori jenima humanističkih znanosti (uključujući sociologi ju) , kao i radovi ο povezanosti moći i znanja (posebno sociološkog znanja) (vidi 9 . poglav-lie).

Sedmi pristup proučava sociološke teorije kao oblike diskursa i analizira ih koristeći se većim brojem lingvističkih oruđa (Brown). Sociolozi uopće, a sociološ-


ki teoretičari posebno, promatraju se kao osobe koje koriste retoriku da bi druge uvjerili u adekvatnost svog pristupa. Stoga se sociološka retorika, a naročito sociološka teori ja, može proučavati upotrebom istog lingvističkog oruđa koje se koristi da bi se proučavali svakodnevni oblici razgovora. Sociološka se teori ja iz ove perspektive ne smatra nekim posebnim obl ikom diskursa.

Osmi , vrlo različit pristup, je razvijanje općih metateori jskih oruđa p o m o ć u kojih se mogu analizirati različite sociološke teori je, ali također razviti i nove teori je . Ovdje možemo uključiti Alexanderovo proučavanje socioloških teoret ičara ( 1 9 8 2 . ) sa stajališta akcije i poretka, napore da se raspravi s "nivoima analize" u okviru sociološke teorije (Berger i Chaffee ; Edel, 1 9 5 9 ; Ritzer, 1 9 8 1 . ) . i mnogo određenije napore (o koj ima smo raspravili u 1 0 . poglavlju) koji razmatraju povezanost makro i mikro razina u sociologiji ( K e m e n y , 1 9 7 6 . ) .

S ovakvim prikazom, možemo sc uputiti prema specif ičnom metateori j skom pristupu koji je primijenjen i u ovoj knjizi. Bit će uskoro jasno da on uključuje kombinaci ju prvog tipa metateori je (identificirajući glavne sociološke paradigme i koristeći se Kuhnovim pristupom), kao i osmi tip (razvijajući osnovno sociološko oruđe p o m o ć u kojeg će se analizirati postojeće teori je) . Započet ć e m o s kratkim pregledom rada Thomasa Kuhna, a zatim ćemo ispitati moju analizu sociološke multiple paradigme. Konačno , prikazat ćemo metateori jsko oruđe - integriranu sociološku paradigmu - koja se u ovoj knjizi upotrebljava za analizu socioloških teori ja.

IDEJE THOMASA KUHNA

Filozof znanosti T h o m a s Kuhn izdao je 1 9 6 2 . omalenu knjigu Struktura naučnih revolucija (prijevod 1 9 7 4 . ) . Budući je taj rad ponikao iz filozofi je, činilo se da mu je sudbina u sociologiji marginalna. T o je bilo vrlo očito s obzirom na to da se Kuhn usredotočio na krute znanosti (fizika, na primjer) i vrlo je malo mogao izravno reći ο društvenim znanostima. N o ipak, teze knjige pokazale su se ekstre

mno zanimljivima za ljude iz vrlo različitih područja znanosti (Searle, 1 9 7 2 , u lingvistici; Stanfield, 1 9 7 4 , u ekonomij i ; Holl inger, 1 9 8 0 , u povijesti) , no za sociologe je ipak bila najvažnija. Rober t Friedrich je 1 9 7 0 . izdao prvi značajniji rad koji slijedi Kuhnovo stanovište - knjigu Sociology of Sociology {Sociologija sociologije). Otada postupno nastaju radovi koji slijede ovu perspektivu (Eckberg i Hil l , 1 9 7 9 ; Effrat, 1 9 7 2 ; Eistenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 ; Friedrich, 1 9 7 2 a ; Grie-sman, 1 9 8 6 ; Lodahl i Gordon, 1 9 7 2 ; D. Phillips, 1 9 7 3 ; 1 9 7 5 ; Quadagno, 1 9 7 9 ; Ritzer, 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b ; 1 9 8 1 b ; Snizek, 1 9 7 6 ; Snizek et al., 1 9 7 9 . ) . Ne treba, dakle, sumnjati u to da Kuhnova teorija dominira metasociologi jom, no pitamo se što točno predstavlja Kuhnov pristup?

Jedan od Kuhnovih ciljeva u knjizi Struktura naučnih revolucija bio je da se suprotstavi uobičajenim pretpostavkama ο načinima na koje se znanosti mijenjaju. Po mišljenju većine laika, a i mnogih znanstvenika, znanost se razvija komulativ-no, nastavljajući se na otkrića koja su joj prethodila. Znanost je dakle postigla svoj sadašnji stadij polaganim, postupnim porastom znanja, a u budućnosti će napredovati do još većih visina. Takvu koncepci ja znanosti proglasio je fizičar Sir Isaac Newton koji je rekao: "Ako vidim dalje od vas, to je zato što stojim na ramenima divova". Međut im, Kuhn ovakvu koncepci ju kumulativnog znanstvenog razvoja smatra mitom i nastoji je oborit i .

4 1 2 DODATAK

Kuhn priznaje da akumulacija znanja ima izvjesnu ulogu u napredovanju zna

nosti , no bitna promjena dolazi kao rezultat revolucija. Kuhn nudi teori ju ο tome kako su se u znanosti dogodile bitne promjene. O n smatra da je znanost u bilo kojem histori jskom periodu bila determinirana specifičnom paradigmom (paradigmu ćemo za sada definirati kao fundamentalnu sliku predmeta znanosti) . Normalna znanost predstavlja period akomulaci je znanja u kojem znanstvenici rade da bi proširili i učvrstili vladajuću paradigmu. Ovakav znanstveni rad neizbježno proizvodi anomali je , ili znanstvene nalaze koji se mogu objasniti p o m o ć u vladajuće paradigme. Krizno stanje nastupa kada se količina tih anomali ja nagomila i ona može na koncu završiti u znanstvenoj revoluciji . Vladajuća paradigma se ruši i nova paradigma zauzima njeno mjestu u centru znanosti. Nova dominantna paradigma je rođena, a t ime i mogućnost da se taj ciklus ponovno dogodi . U tom smislu, Kuhnova teori ja može se dijagramski prikazati ovako:

Paradigma I. —> Normalna znanost —> Anomali je —> Kriza —> Revoluci ja —> Paradigma II.

Velike promjene u znanosti zbivaju se za vrijeme perioda revolucija. Ovo stajalište jasno stavlja Kuhna na suprotnu stranu od većine koncepata ο znanstve

n o m razvoju. Osnovni koncept u Kuhnovom pristupu, ali i u ovom poglavlju, je koncept

paradigme. N a nesreću, Kuhn dosta nejasno objašnjava što misli pod p o j m o m paradigme. Prema Margaret Masterman ( 1 9 7 0 . ) on koristi najmanje dvadesetje-dan oblik definiranja pojma paradigme. Međut im, mi ćemo primjeniti definiciju paradigme za koju mislimo da je najbliže smislu i duhu njegova ranog rada.

Paradigma služi da se jedna znanstvena zajednica diferencira od druge. O n a se koristi da se, na primjer, odvoji fizika od kemije ili sociologija od psihologije. Različita područja imaju i različite paradigme. Paradigma se također može koristiti da se razdvoje različiti historijski periodi u razvoju znanosti. Paradigma ko ja je bila dominantna u fizici 19 . stoljeća različita je od dominantne paradigme ranog 2 0 . stol jeća. Postoji i treći način korištenja koncepta paradigme, a taj je najkorisniji za naše potrebe. Paradigme mogu poslužiti za razlikovanje kognitivnih grupiranja unutar iste znanosti. Suvremeni psihoanalitičari, na primjer, razvrstavaju se u grupe freudovaca, jungovaca ili pripadnika struje K. Horney (između ostalih) -m o ž e m o dakle reći da u psihoanalizi postoji multipla paradigma - a to je također točno i za sociologiju kao i za većinu drugih područja znanosti.

Sada ć e m o ponuditi definiciju paradigme za koju vjerujemo da je v jerodostojna osnovnom smislu Kuhnovog rada:

"Paradigma je fundamentalna slika predmeta unutar znanosti. Ona služi da se definira što treba proučavati, odteduje koja pitanja treba postavljati, na koji ih način treba postavljati, te koja se pravila u interpretiranju rezultata istraživanja moraju slijediti. Paradigma je najšira jedinica konsenzusa unutar znanosti i služi za diferenciranje jedne znanstvene zajednice (ili podzajednice) od druge. Ona supsumira, definira i međusobno povezuje primjere, teorije [kurziv naš], metode i instrumente koji unutar nje postoje"

(Ritzer, 1975a. :7 . ) .

Pomoću ove definicije možemo početi razjašnjavati odnose koji postoje između paradigmi i teori ja. Teorije su samo dijelovi širih paradigmi. Ako to želimo kazati na neki drugi način, reći ćemo da paradigma može uključivati jednu ili više teorija,


kao i različite slike predmeta znanosti, metode (i instrumente) te primjere (specifične dijelove znanstvenog rada koji služe kao model za sve druge radove koji će usli jediti). Jedan od ciljeva ovog dodatka jest da identificiramo osnovne paradigme u sociologij i .

SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA ZNANOST

Ideja da je sociologija multiparadigmatična znanost dobila je i određenu empiri j sku potvrdu (Lodahl i Gordon, 1 9 7 2 . ) , no najveći broj analiza paradigmatičkog statusa sociologije nije bio empirijskog karaktera.

U najrani joj sistematskoj primjeni Kuhnovih ideja u sociologij i , Rober t Friedrichs ( 1 9 7 0 . ) prezentira dvije različite slike paradigmatičkog statusa sociologi je , ali u obadvije afirmira ideju da je sociologija multiparadigmatička znanost. N a jednoj razini, Friedrichs smatra da je usprkos velikom konsenzusu koji je posto jao u prošlosti , sociologija podijel jena pretežno na sistemsku paradigmu (ona koja naglašava socijetalnu integraciju i konsenzus) i konfliktnu paradigmu (ona koja naglašava socijetalnu dezintegraciju i prinudu) kao i na veliki broj različitih drugih ideja kao potenci jalnih paradigmi. Ove se paradigme osnivaju na fundamentalnim slikama predmeta sociologije, Friedrichs, međutim, smatra da su od sekundarnog značenja prema dvjema paradigmama koje se usredotočuju na predodžbe sociologa ο samima sebi kao znanstvenim kreatorima. T o su proročke i svećeničke paradigme. D o k sociolozi - proroci sami sebe vide kao "agente" socijalne promjene, sociolozi - svećenici misle ο sebi kao ο "vri jednosno neutralnim" znanstvenici

ma. Osnovna točka za našu raspravu jest da bez obzira da li Friedrichs ovdje promatra slike predmeta same sociologije ili predodžbe sociologa ο samima sebi, on zaključuje da je sociologija multiparadigmatička znanost.

Andrew Effrat ( 1 9 7 2 . ) nedvojbeno se pridružuje onima koji sociologiju vide kao multiparadigmatičku znanost, iako pogrešno pretpostavlja da su specifičnije teorije za paradigme. Effrat na kraju navodi obilatu listu paradigmi koje , na primjer, uključuju marksističku, freudističku, durkheimovsku, weberovsku, feno-menološku, e tnometodološku, simboličko-interakcionističku, te paradigmu teorije razmjene. Kao što ćemo kasnije vidjeti, sve ove navedene paradigme najbolje je smatrati teori jskim komponentama sociologijske multiple paradigme, no i Effrat je u pravu kada tvrdi da je sociologija multiparadigmatička znanost.

S. N . Eisenstadt i M . Curelaru ( 1 9 7 6 . ) razlikuju diskretnu, sistemski zatvorenu i sistemski otvorenu paradigmu. Oni svoje paradigme uokviruju u pojmove historijskog razvoja nekog područja. Najranija od paradigmi je diskretna paradigma u kojo j je centar interesa bio na odvojenim konkretnim entitetima kakvi su, na primjer, ekološke karakteristike, veličina grupe, rasne ili psihološke karakteristike. Onaj koj i je razvio sliku svijeta kao cjelinu izoliranih jedinica i koji u tom svijetu operira s takvom paradigmom, teško da će se moći nositi s takvim relacio-nim problemima kakvi su, na primjer, proširivanje socijalnih fenomena, inovacija i kreativnost. Ova rana i primitivna paradigma vrlo je malo utjecala na razvoj sociologije i uspjela se održati samo u izoliranim područj ima sociologi je. U histori jskom razvoju zamijenio ju je model zatvorenog sistema, čiji pristalice smatraju da se društvo sastoji od odvojenih no međusobno povezanih elemenata. Oni koji djeluju unutar navedene paradigme smatraju da jedan element dominira nad

4 1 4 DODATAK

drugima. Prema stajalištu Eistenstadta i Curelarua (no ne i prema mišljenju autora ovog poglavlja) M a r x je operirao u okviru ove paradigme, naglašavajući značaj ekonomskog područja. Ova je paradigma kasnije bila zamijenjena s modelom otvorenog sistema, koji se koncentrira na "unutarnje sistemičke dinamike, međusobne povezanosti i stalne procese povratne sprege koji postoje između komponenata socijalnog poretka" (Eisenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 . : 9 2 . ) . Iako evolucija ovih paradigmi ne slijedi neki " jednostavan, prirodan, kronologi jski ti jek" te iako "postoji značajno temporalno i operativno preklapanje nekoliko pristupa", ipak je , po mišljenju Eisenstadta i Curelarua, dominantan dugoročan trend k razvoju sistemski otvorene paradigme.

Charles Lemert ( 1 9 7 9 . ) smatra da umjesto raspravljanja ο sociologiji sastavlje

noj od većeg broja paradigmi, ο njoj valja raspravljati kao ο znanosti ujedinjenoj specifičnim homocentrizmom, "osebujnom idejom 19 . stoljeća koja čovjeka smatra mjerom sviju stvari" (Lemert, 1 9 7 9 : 1 3 . ) . Iako je točno da je sociologija usmjerena prema osobi, pitanje je predstavlja li to istovremeno i dokaz ο njenoj jedinstveno

sti. Podjednako plauzibilan zaključak mogao bi biti da u sociologiji postoje multiple paradigme i da su izvori njihovih razlika njihove različite interpretaci je ljudskog roda. Prema našem stajalištu, ideja homocentr izma i ideja multiplih paradigmi međusobno se ne isključuju.

Lemert zaključuje da usprkos njihova homocentr izma postoje značajne para-digmatičke razlike u načinima sociološke rasprave, koje on lingvistički razlikuje. Prva je leksička sociologija, koja je prvenstveno tehnička u ori jentaci j i . Drugo je semantička sociologija, koja se usmjerava na interpretiranje značenja koje samo ljudi (a ne životinje) mogu proizvesti. Konačno , postoji i sintaktička sociologija, koja je mnogo političnija u svojoj orijentaciji za sociologiju. Stoga za Lemerta postoje multiple paradigme, barem u suvremenoj sociologiji .

Osnovne sociološke paradigme Iako perspektive ο kojima smo upravo raspravili imaju stanoviti stupanj iskoristlji-

vosti, moj raniji rad ο paradigmatičkom statusu sociologije (Ritzer, 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b ; 1 9 8 0 . ) osigurava osnovicu za metateori jsku perspektivu koja je u ovoj knjizi usmjerila i analizu sociološke teori je . Kao i većina onih autora ο koj ima smo nešto ranije diskutirali, i ja sociologiju shvaćam kao multiparadigmatičku znanost. Prema mome stajalištu, postoje tri izdvojene paradigme koje dominiraju suvremenom sociologi jom, s još nekoliko ideja koje imaju potencijal da postignu paradigma-tički status. T e tri osnovne paradigme označavam ovako: paradigma socijalnih činjenica, paradigma socijalne definicije i socijalno-bihevioralna paradigma. Svaka paradigma razrađena je pomoću četiri osnovne komponente ο kojima smo, defini

rajući paradigmu, raspravili nešto ranije.

P A R A D I G M A S O C I J A L N I H Č I N J E N I C A

1. Primjer. M o d e l za socijalne "faktiste" (pristalice činjenica) je rad Emila Durkheima, posebno njegove knjige Pravila sociološke metode i Samoubojstvo.

2. Slika predmeta znanosti. Socijalni faktisti usmjeravaju se na ono što je Dürkheim nazvao socijalnim činjenicama ili globalnim socijalnim strukturama i institucijama. Oni koji prihvaćaju paradigmu socijalnih činjenica, usredotoču-


ju se ne samo na te fenomene, nego i na njihove učinke na individualnu misao i akciju.

3 . Metode. Socijalni faktisti će mnogo češće od onih koji prihvaćaju neke druge paradigme upotrebljavati tehniku istraživanja koja koristi pisani upitnik 3 kao i histori jsko-komparativnu metodu.

4 . Teorije. Paradigma socijalnih činjenica obuhvaća brojne teori jske perspektive. Teoret ičar i strukturalnog funkcionalizma shvaćaju socijalne činjenice kao međusobno blisko povezane, a socijalni poredak kao rezultat općeg konsenzusa. Konfliktni teoretičari naglašavaju nered koji postoji medu soci jalnim činjenicama, ali i pojam reda koji se u društvu održava prisilom. Iako su strukturalni funkcionalizam i konfliktna teori ja dominantne teori je u ovoj paradigmi, postoje i druge ο kojima smo također raspravili u ovoj knjizi - na primjer, sistemska teorija.

SOCIJALNO-DEFINICIONISTIČKA PARADIGMA

1. Primjer. Za socijalne definicioniste jedinstveni primjer predstavlja rad M a x a W e b e r a ο soci jalnoj akciji (djelovanju).

2 . Slika predmeta znanosti. Weberov je rad pomogao porastu interesa socijalnih definicionista za proučavanje načina na koje akteri definiraju svoje socijalne situacije i učinke tih definicija na poduzete akcije i interakcije.

3 . Metode. Soci jalni definicionisti će najvjerojatnije koristiti metodu intervjua s pisanim upitnikom, no koristit će se i metodom promatranja više negoli predstavnici bilo koje druge paradigme. Drugim ri ječima, promatranje je distinktivna metodologi ja socijalnih definicionista.

4 . Teorije. U ovu paradigmu mogu se uključiti brojne socijalne teori je kakve su, na primjer, teorija akcije, simbolički interakcionizam, fenomenologi ja , etnometodologija i egzistencijalizam.

S O C I J A L N O - B I H E V I O R A L N A PARADIGMA

1. Primjer. Za sociologe koji prihvaćaju soci jalno-bihevioralnu paradigmu m o del predstavlja rad psihologa B. F. Skinnera.

2 . Slika predmeta znanosti. Slika predmeta za socijalne bihevioriste je automatsko ponašanje osoba. O d posebnog interesa za izučavanje su nagrade koje prouzrokuju željene oblike ponašanja, kao i kazne koje inhibiraju neželjena ponašanja.

3 . Metode. Distinktivna metoda socijalnih biheviorista je eksperiment. 4 . Teorije. Pod naziv socijalni biheviorizam mogu se uključiti dva teori jska

pristupa u sociologiji . Prvi je bihevioralna sociologija, koja je vrlo bliska čistom psihologijskom biheviorizmu, a drugi, i mnogo važniji, je teorija razmjene.4

William Snizek (1976.) je pokazao da je upotreba intervjua na osnovi pisanog upitnika dominantan postupak svih paradigmi.

4 Analize Rirzerove sheme paradigmi uključuje i radove Snizeka (1976 . ) , Staatsa (1976 . ) , Ekcber-ga i Hilla (1979 . ) , Friedheima (1979.) i Harpera, Sylvestera i Walczaka (1980. ) .

4 1 6 DODATAK

PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSKOJ PARADIGMI

Osim što sam detal jno raspravio ο prirodi sociologijskih multiplih paradigmi, u svom sam ranijem radu pokušao razviti višu razinu paradigmatičke integracije u sociologij i . Iako svakako postoje razlozi za postojanje posebnih paradigmi u sociologij i , postoji također i potreba za višom razinom njihove integraci je. Posebne paradigme najčešće su ograničeno specificirane posebnim razinama soci jalne stvarnosti, a drugim razinama ne obraćaju nikakvu ili nedovoljnu pažnju. T o je vidljivo u interesu socijalnih faktista za makro strukture; u interesu socijalnih definicionista za proučavanje akcije, interakcije i socijalne konstrukci je stvarnosti ; i u soci jalno-bihevioralnom interesu za proučavanje ponašanja. Radi se ο vrsti jednostranosti koja bi mogla biti poticaj za razvoj integriranijeg pristupa velikog broja sociologa. (To je , naravno, samo dio onoga što vidim da predstavlja rastući interes za integraciju unutar mnogih društvenih znanosti ; vidi posebno M i t r o f f i Ki lmann, 1 9 7 8 . ) . N a primjer, Robert Mer ton , jedan od predstavnika socijalnog faktizma, smatra da se taj pravac i socijalni definicionizam međusobno obogaćuju, "oponirajući jedan drugome u onom istom smislu u kojem je šunka suprostavljena ja j ima: oni su perceptivno različiti, no međusobno se obogaćuju" ( 1 9 7 5 . : 3 0 . ) . M e đ u socijalnim definicionistima ističu se Hugh M e h a n i Houston W o o d koji smatraju da jedna teorijska komponenta socijalnog definicionizma (e tnometodologija) prihvaća barem jedan osnovni princip socijalnog faktizma, "stvarnost vanjskog i ograničavajućeg svijeta" ( 1 9 7 5 . : 1 8 ( ) . ) . Arthur Staats ( 1 9 7 6 . ) , kao socijalni biheviorist pokušava integrirati kreativni mentalni proces (osnovni e lement socijalnog definicionizma) s tradicionalnim biheviorizmom. Pozivi za stvaranjem integriranije paradigme u sociologiji svakako su značajni, no važno je uložiti trud da se razjasni kako takva paradigma može izgledati.

Osnovni element integrirane paradigme je pojam razina socijalne stvarnosti (Ritzer, 1 9 7 9 . , 1 9 8 1 a . ) . Kao što čitatelj vjerojatno znade, socijalni svijet u stvarnosti nije podijeljen na razine. U biti, socijalna stvarnost se najbolje može promatrati kao ogromna raznolikost socijalnih fenomena koji su međusobno uključeni u kontinuirane interakcije i promjene. Pojedinci, grupe, obitel j i , birokraci je , politika i mnogi drugi sasvim različiti socijalni fenomeni, predstavljaju zbunjujuće cjeline fenomena koji tvore socijalni svijet. Krajnje je teško stvoriti uspješno oruđe za tako veliki broj široko rasprostranjenih i međusobno isprepletenih prodirućih i povezanih socijalnih fenomena. Neka vrsta konceptualne sheme svakako je potrebna i sociolozi su razvili veći broj takvih shema da bi mogli raspravljati ο soci jalnom svijetu. Ideju ο postojanju više razina socijalne stvarnosti koju ovdje korist imo treba shvatiti samo kao primjer jedne od mnogobrojnih shema koje mogu biti i bile su korištene da bi se što uspješnije razmatrale kompleksnosti socijalnog svijeta.

Razine socijalne stvarnosti: pregled literature Iako je ideja ο razinama socijalne stvarnosti implicitna većem dijelu sociologi je , zaokupila je relativno malu eksplicitnu pažnju. Usredotočujući se ovdje na razine, samo ć e m o učiniti eksplicitnijim ono što je u sociologiji bilo implicitno.


U završnom dijelu ovog dodatka ponudit ćemo konceptualizaci ju osnovnih razina socijalne stvarnosti. Da bi adekvatno razumjeli tu konceptualizaci ju, moramo izvršiti neka prethodna razlikovanja. Kako ć e m o vidjeti, dva kont inuuma socijalne stvarnosti korisna su u razvijanju osnovnih razina socijalnog svijeta. Prvi je makroskopsko - mikroskopski kontinuum (vidi 1 0 . poglavlje) . U ovoj se paradigmi ο soci jalnom svijetu razmišlja kao da je sačinjen od serija entiteta koji se kreću od najvećih pa sve do onih najmanjih - ovo razlikovanje po veličini relativno je lako izvesti zato što je sasvim uobičajeno. Većina ljudi u svojim svakodnevnim životima shvaća socijalni svijet na takav način. Veći broj mislilaca u akademskom svijetu razmatrao je problem makro-mikro kontinuuma (Blalock i Wi lken , 1 9 7 9 ; Bosserman, 1 9 6 8 ; Edel, 1 9 5 9 ; Gurvitch, 1 9 6 4 ; Johnson , 1 9 8 1 ; Korenbaum, 1 9 6 4 ; Wagner , 1 9 6 4 ; te mnogi drugi sociolozi ο kojima smo raspravljali u 1 0 . poglavlju). Z a laike i podjednako za profesionalce, kontinuum se osniva na jednostavnoj ideji da socijalni fenomeni u velikoj mjeri variraju u svojoj veličini. N a makro kraju ovog kontinuuma, nalaze se globalni socijalni fenomeni kakvi su grupe društava (na primjer, kapitalistički i socijalistički svjetski sistemi), društva i kulture. N a mikro kraju se nalaze individualni akteri, njihove misli i akci je. Između toga svrstavaju se različiti tipovi grupa, kolektiviteti , socijalne klase i organizaci je. Postoji mala poteškoća u prepoznavanju tih distinkcija u razmišljanjima ο svijetu u makro-mikro jedinicama. N e m a jasne linije razgraničenja između makro i mikro socijalnih jedinica. Umjesto toga, postoji kontinuum koji se proteže od mikro prema makro kraju kontinuuma.

Drugi kontinuum predstavlja objektivno-subjektivnu dimenziju socijalne stvarnosti . N a svakom kraju makro-mikro kontinuuma možemo razlikovati objektivne i subjektivne komponente . N a mikro ili individualnoj razini razvijaju se subjektivni mentalni procesi jednog aktera i objektivni obrasci akcije i interakcije u koj ima se on ili ona angažira. Subjektivno se ovdje odnosi na nešto što se dešava isključivo u području ideja, dok se pojam objektivno odnosi na stvarne, materi jalne događaje. Slično razlikovanje također se nalazi na makro kraju kont inuuma. Društvo je sačinjeno i od objektivnih struktura kakve su, na primjer, vlade, birokraci je , zakoni, ali i od subjektivnih fenomena kakvi su, na primjer, norme i vri jednosti . Kont inuum objektivno-subjektivno je kompliciraniji od makro - mikro kontinuuma, čak je, kako ćemo kasnije vidjeti, kompliciraniji od najavljenoga u o v o m uvodu. Da bismo pokušali razjasniti problem i usmjeriti raspravu prema višem stupnju kompleksnosti , pogledajmo konkretne primjere kao i rad jednog broja sociologa ο problemu objektivno-subjektivnog kontinuuma.

Razmotr imo, na primjer, kupovinu novog automobila . N a mikro subjektivnoj razini usredotočit ćemo se na namjere i ori jentacije pojedinačnog kupca što će utjecati na vrstu automobila koji će kupiti. Međutim - a to je osnovna distinkcija između mikrosubjektivne i mikroobjektivne razine analize - kupac može željeti nabaviti (subjektivno stanje) sportski automobil , a stvarno će kupiti (objektivni čin) jeftiniji model automobila . Neki se sociolozi zanimaju za subjektivna mentalna stanja, drugi za objektivne činove. U mnogim situacijama korisno je i važno razumjeti međuigru koja postoji između ove dvije mikrorazine.

Makrorazina također ima i subjektivne i objektivne dimenzije. Duže vremena veliki broj Amerikanaca pokazivao je slične sklonosti za kupovinom velikih i snažnih automobila . T o je bila subjektivna cjelina namjera koju je dijelio veliki broj ljudi. N o , došlo je do serije objektivnih promjena na soci jetalnoj razini koje

4 1 8 DODATAK

su utjecale na te zajedničke želje. Formiran je O P E C (Organizaci ja zemalja izvo-znica nafte) , isporuka nafte za SAD postala je ograničena, i postupno je vlada počela igrati mnogo aktivniju ulogu u naftnoj politici. Ova promjena, kao i druge makrostrukturalne promjene, dovodile su do promjena u zajedničkim kupovnim sklonostima većeg broja ljudi. G o t o v o preko noći mnogi su ljudi počeli hvaliti mala, štedljiva vozila. Ova je pak promjena vodila prema globalnoj promjeni strukture proizvodnje velikih američkih automobilskih kompani ja . T a k o đ e r , ova je promjena utjecala i na misli i akcije mnogih pojedinaca u Americi . T a k o i obična kupovina automobila , kao i mnoge obične ili pak specifične aktivnosti, uključuju kompleksnu interakciju mikro-makro razina, kao i preplitanje subjektivnih i objektivnih komponenata socijalnog života.

Sada m o ž e m o obratiti nešto pažnje i na rad nekolicine sociologa ο objektivno -

subjektivnom kontinuumu. Kako smo vidjeli u 1. poglavlju, bitan utjecaj na Karla M a r x a imao je njemački idealizam, posebno djelo G. E. F. Hegela . Hegeli janska dijalektika predstavljala je subjektivni proces koji se odvijao u prostoru ideja. Iako su i M a r x , a prije njega i mladohegeli janci, bili pod utjecajem njegovih ideja, ipak nisu bili zadovoljni s di jalektikom zato što nije bila ukori jenjena u objekt ivnom, materi ja lnom svijetu. M a r x je , prosljeđujući na temelj ima Ludwiga Feuerbacha i drugih, nastojao proširiti dijalektiku k materi jalnom svijetu. S jedne strane, to je značilo da se zanimao za stvarne, kreativne aktere, a ne za sisteme ideja. S druge strane, on je proučavao objektivne strukture kapitalističkog društva, posebno njegove ekonomske strukture. M a r x se sve više interesirao za stvarne materi jalne strukture kapitalizma kao i za kontradikci je koje su postojale u tom društvu. T i m e ne želimo reći da je M a r x izgubio iz vida subjektivne ideje; zapravo, pojmovi lažne i klasne svijesti imaju bitnu ulogu u njegovu radu. T u je riječ ο materi jalističko -idealističkom razdvajanju koje se manifestira u radu M a r x a i drugih, a koje predstavlja jedan od glavnih filozofijskih kori jena kontinuuma objektivno-subjek-tivno u suvremenoj sociologiji .

Ovaj kontinuum također možemo naći, iako u razlilčitim oblicima, i u radu Emila Durkheima ( 1 8 9 5 . 1 1 9 6 4 . ) . U svom klasičnom djelu ο metodologi j i , Dürk

heim razlikuje materijalne (objektivne) i nemateri jalne (subjektivne) č injenice. U knjizi Samoubojstvo Dürkheim kaže: "Socijalna činjenica je ponekad materijalizirana tako da postaje e lementom vanjskog svijeta" (1897 ./1951 . - . 313 . ) . O n raspravlja ο arhitekturi i zakonu kao ο dvama primjerima materijalnih (objektivno) socijalnih č injenica. Međut im, u većem dijelu svog rada Dürkheim naglašava nemateri jalne (subjektivno) socijalne činjenice:

"Naravno da nije istina kako ukupna društvena svijest postiže takvu eksternalizaciju i materijalizaciju. Nije cjelokupan estetski duh nacije ugrađen u radove koji ga inspiriraju; nije moguće ukupnu moralnost formulirati u jasne recepte. Najveći dio je difuzan. Postoji široki kolektivni život koji je slobodan; sve vrste tokova dolaze, kreću se, cirkuliraju svuda, križaju se i miješaju na hiljade različitih načina, i baš zbog toga što su neprekidno mobilni, nikada se ne kristaliziraju u neku objektivnu formu. Danas se na društvo spustio dah tuge i razočaranja; sutra će dah radosti i povjerenja napuniti sva naša srca"

(Dürkheim, 1897./1951. :315.) .

Ovi socijalni tokovi nemaju materijalnu opstojnost ; oni postoje jedino u svijesti osoba i među osobama. U knjizi Samoubojstvo Dürkheim proučava primjere


ovakvog tipa socijalnih činjenica. O n povezuje razlike u stupnjevima samouboj stva u različitim socijalnim događanjima. N a primjer, tamo gdje dolazi do snažnog jačanja anomije (stanje nepoštivanja normi) nalazimo visok stupanj anomičkih samoubojstava. Socijalni tokovi kakvi su na primjer anomija, egoizam i altruizam sasvim jasno nemaju materi jalno postojanje, iako mogu imati materi jalne učinke uzrokujući razlike u stupnjevima samoubojstava. Umjesto toga, oni su intersubjek-tivni fenomeni koji jedino mogu postojati u svijesti ljudi.

U novije vrijeme Peter Blau ( 1 9 6 0 . ) nalazi se na čelu onih koji koriste objektiv-no-subjektivni kontinuum. Njegovo razlikovanje između institucija (subjektivni entiteti) i socijalnih struktura (objektivni entiteti) pripada ovoj vrsti. O n subjektivne institucije definira kao "uobičajene vrijednosti i norme koje su ugrađene u kulturu ili subkulturu" (str. 1 7 8 . ) . Nasuprot tome, postoje i socijalne strukture koje su "mreže socijalnih odnosa u kojima procesi socijalne interakci je postaju organizirani i putem kojih socijalni položaji individua i podgrupa postaju diferencirani" (str. 1 7 8 . ) .

M o g l o bi se ustvrditi da objektivno-subjektivni kontinuum ima kruci jalnu ulogu u razmišljanju autora - kakvi su, na primjer, bili M a r x , Dürkheim, Blau i mnogi drugi. Međut im, postoji i dosta zanimljiv problem u njihovoj upotrebi pojma kont inuuma: oni ga gotovo isključivo koriste na makroskopskoj razini. Međut im, on također može biti primijenjen i na mikroskopskoj razini. Prije nego što iznesemo jedan primjer, potrebno je uočiti da moramo raspravljati ne samo ο makroskopsko - mikroskopskom i objektivno - subjektivnom kontinuumu, nego također ο interakciji koja postoji među njima.

Jedan primjer korištenja objektivnosubjektivnog kontinuuma na makroskop

skoj razini je empirijska studija koju su izradili Mary i Robert Jackman ( 1 9 7 3 . ) ο problemu koji nazivaju "objektivnim i subjektivnim socijalnim statusom". Njihov mikrosubjektivni interes bio je usmjeren na "individualnu percepciju osobnog položaja u statusnoj hijerarhiji". Mikrosubjektivnost je u ovoj studiji uključila osjećaje, percepcije i mentalne aspekte akterovih položaja u sistemu stratifikacije. Oni su u vezi s različitim komponentama mikro-objektivnog prostora koj i uključuje akterov socioekonomski status, socijalne kontakte , veličinu kapitala koji osoba posjeduje, etnički sastav grupe kojoj pripada, status osobe koja uspijeva preživljavati samo svojim radom, ili status osobe kao člana sindikata. Umjesto da se razmatraju akterovi osjećaji , ove dimenzije uključuju mnogo objektivnije karakteristike osoba - obrasce akcija i interakcija u kojima se osobe stvarno angažiraju.

N a mnogo općeniti joj razini, mikroskopski aspekti objektivno-subjektivnog kontinuuma manifestiraju se i u paradigmi socijalne definicije kao i u soci jalno -bihevioralnoj paradigmi, ali i u razlikama koje među njima postoje . Iako se obadvije paradigme usredotočuju na mikroobjektivne obrasce akcije i interakci je , razdvajaju se u mikrosubjektivnoj dimenziji. Sve teorijske komponente soci jalno -definicionističke paradigme (na primjer, simbolički interakcionizam, e tnometodologija i fenomenologi ja) dijele interes za mikrosubjektivnost - za osjećaje i misli aktera. Međut im, socijalni bihevioristi odbacuju ideju da je nužno proučavati mikro-subjektivne komponente socijalnog života. T o se, na primjer, manifestira, u napadu B. F . Skinnera ( 1 9 7 1 . ) na ono što naziva idejom "autonomnog čovjeka". Prema Skinneru, mi pretpostavljamo da su ljudi autonomni onda kada im pripisujemo takve pojmove kakvi su osjećaji , mišljenje, sloboda i dignitet. Z a ljude se pretpostavlja da posjeduju neki tip unutarnjeg jezgra iz kojeg pot ječu njihove

4 2 0 DODATAK

akci je. Oni su u stanju inicirati, poticati i stvarati jer posjeduju taj unutarnji centar mikrosubjektivnosti . Za Skinnera ideja da ljudi posjeduju unutarnje, autonomno jezgro, predstavlja mističnu, metafizičku poziciju koja se mora eliminirati iz socijalnih znanosti : "Autonomni čovjek jedino služi da objasni stvari koje ne možemo objasniti na neki drugi način. Njegovo postojanje ovisi ο našem neznanju i on prirodno gubi takav status što više znamo ο ponašanju" (str. 1 2 . ) . Iako moramo odbaciti ovaj tip političke žučljivosti, kl jučna misao je ova: mikroskopski nivo ima i subjektivnu i objektivnu dimenziju.

Razine socijalne stvarnosti: model Najvažniji mislilac ο problematici razina socijalne stvarnosti bio je francuski sociolog Georges Gurvitch. Iako nije upotrebljavao iste pojmove, Gurvitch ( 1 9 6 4 . ) je imao jasnu sliku i ο makromikro i ο objektivnosubjektivnom kontinu

umu. J o š je važnije da je imao dubok osjećaj ο tome u kakvom su odnosu ta dva kontinuuma. T r e b a istaći i njegovu odlučnost da odbije razmatranje dvaju kontinuuma i njihove međusobne povezanosti kao statičkih oruđa i da ih koristi kako bi podvukao dinamičku kvalitetu socijalnog života. N o , Gurvitchev rad pati od jedne osnovne poteškoće: njegova analitička shema je ekstremno kompleksna i nepril ična. Društveni svijet je previše kompliciran i, da bi se mogao razumjeti, valja razviti relativno jednostavne modele .

Jednostavan model kome i mi težimo oblikovan je u presjeku dvaju kontinuuma razina socijalne stvarnosti ο kojima smo raspravljali na nekoliko posljednjih stranica. Prvi, makroskopskomikroskopski kontinuum, može biti predstavljen slikom D . l :

Slika D . l Makroskopskomikroskopski kontinuum s identifikacijom nekih osnov

nih točaka kontinuuma

M i k r o s k o p s k i M a k r o s k o p s k i

ι 1 1 1 1 1 <u ci u <u cj "S

<υ υ υ ^ ο λ\

ο rt « Ci ΰ 2 .23

S:^ Β 'š α Ο

> c/5

Objektivnosubjektivni kontinuum predstavlja veći problem, no on nije manje važan negoli makro-mikro kontinuum. Općeni to , neki objektivni socijalni fenomen ima stvarnu, materijalnu egzistenciju. U objektivne socijalne fenomene možem o svrstati sljedeće e lemente : aktere, akciju, interakciju, birokratske strukture, zakon i državni aparat. Takvi objektivni fenomeni mogu se vidjeti, dotaknuti i prikazati. Pa ipak, ima socijalnih fenomena koji postoje isključivo u prostoru ideja, koji nemaju nikakvu materijalnu egzistenciju. Radi se ο sociološkim fenome

nima kakvi su, na primjer, mentalni procesi, socijalna konstrukci ja stvarnosti


(Berger i Luckmann, 1 9 6 7 . ) , norme, vrijednosti, kao i mnogi elementi kulture. Problem s objektivnim - subjektivnim kont inuumom sadržan je i u tome da postoji mnogo fenomena u sredini koje odlikuju i objektivni i subjektivni elementi . Obite l j , na primjer, ima realnu materijalnu egzistenciju kao i serije subjektivnih međusobnih razumijevanja, normi i vrijednosti. Slično tome, politika se sastoji od objektivnih zakona i birokratskih struktura kao i od subjektivnih političkih normi i vri jednosti . U biti, vjerojatno je istina da velika većina socijalnih fenomena predstavlja miješane fenomene, mješavinu objektivnih i subjektivnih e lemenata . Prema tome, dakle, ο objektivno-subjektivnom kontinuumu najbolje je misliti kao ο dvama suprotnim t ipovima sa serijama različitih miješanih tipova u sredini kont inuuma. Neki od ovih tipova mogu imati naglašenije objektivne od subjektivnih karakteristika, dok drugi mogu imati obrnutu kombinaci ju. Prikaz D . 2 predstavlja objektivno-subjektivni kontinuum.

Slika D . 2 Objektivno-subjektivni kontinuum s identifikacijom nekih miješanih tipova

Objektivno Subjektivno

"3 - r _r 'o <y • S, . « C ο S ' - Ρ " ? J= ? _ v · —< ν ) . ζ-Γ ω — ui

Ö 5 3 ο -c .;.· S S g 2 S Ϊ g n >s C > ü u . « 2 ^ 3

d ^ O fr.- Ο , - Ο u s t i c i ο Ο

" c n ς/ }

" Ο r C

Ο · -

C ·Γ

Iako su i ovi kontinuumi sami za sebe zanimljivi, međusobna povezanost dvaju kont inuuma je ono što nas sada ovdje zanima. Slika D . 3 . predstavlja shematski prikaz presjeka navedena dva kontinuuma i četiri nivoa socijalne stvarnosti derivirana iz njih.

Ograničenje koje proistječe iz ove sheme je u tome da integrirana sociološka paradigma mora komunicirati s četiri osnovne razine socijalne stvarnosti identificirane u ovom prikazu kao i s njihovim međusobnim povezanostima. O n a mora razmotrit i makroskopske objektivne entitete poput birokraci je, makrosubjektivne strukture poput vrijednosti, mikroobjektivne fenomene poput obrazaca interakcije i mikro subjektivne činjenice poput procesa konstrukcije stvarnosti. M o r a m o se podsjetiti da se u stvarnom svijetu svi ovi nivoi kao dijelovi kont inuuma stupnjevito miješaju jedan s drugim kao dijelovi šireg socijalnog kont inuuma, ali smo za potrebe klasifikacije napravili artificijelnu i na neki način arbitrarnu diferenci jaciju u namjeri da uzmognemo razmotriti socijalnu stvarnost. Ove četiri razine socijalne stvarnosti postavljene su zbog heurističkih razloga i ne misli se da bi morale biti stvarne slike socijalnog svijeta.

4 2 2 DODATAK

Slika D.3 Osnovne razine socijalne stvarnosti

MAKROSKOPSKA RAZINA

I. Makroobjektivna Primjeri: društvo, zakon, birokracija arhitektura, tehnologija, jezik

O B J E K T I V N O

111. Mikroobjektivna Primjeri: obrasci ponašanja, akcija i interakcija

II. Makrosubjektivna Primjeri: kultura, norme, vrijednosti

S U B J E K T I V N O

IV Mikrosubjcktivna Primjeri: različite socijalne konstrukcije stvarnosti

MIKROSKOPSKA RAZINA

Očigledno je pitanje kako se ova četiri nivoa odnose prema tri paradigme koje sam izložio u m o m ranijem radu te prema intergrativnoj paradigmi. Slika D . 4 pokazuje 4 razine s tri paradigme:

Slika D.4 Razine socijalne stvarnosti i osnovne sociološke paradigme

R A Z I N E S O C I J A L N E S T V A R N O S T I S O C I O L O Š K E P A R A D I G M E

Makrosub jek t ivna

M a k r o o b j e k t i v n a Mikrosub jekt ivna

M i k r o o b j e k t i v n a

Soci ja lne činjenice

Soci ja lne definici je

Soci ja lno bihevioralna p.

Paradigma socijalnih činjenica usredotočuje se prvenstveno na makro-objekt iv-ne i makrosubjektivne razine. Soci jalno-definicionistička paradigma je uglavnom usmjerena na mikro subjektivni svijet i dio je mikro-objektivnog svijeta koji ovisi ο mentalnim procesima (akcija). Soci jalno-bihevioralna paradigma raspravlja s onim dijelom mikro-objektivnog svijeta koji ne uključuje proces razmišljanja (ponašanje) . D o k ove tri izdvojene paradigme sijeku razine socijalne realnosti horizontalno, integrirana paradigma ga presijeca vertikalno. Ovaj prikaz vrlo jasno pokazuje zašto integrirana paradigma ne zamjenjuje druge paradigme. Iako svaka od tri postojeće paradigme raspravlja s određenom razinom socijalna stvarnosti veoma precizno, integrirana paradigma raspravlja sa svim razinama, no ne


ispituje svaki nivo preciznošću s ko jom to čine posebne paradigme. Prema t o m e , izbor paradigme ovisi ο vrsti pitanja koja se postavljaju. Ne zahtijevaju svi socio

loški problemi primjenu integriranog pristupa, ali ga sasvim sigurno barem neki trebaju.

O n o što smo iznijeli u prethodnim stranicama predstavlja model za sliku predmeta integrirane sociološke paradigme. Ovu skicu treba razraditi m n o g o jasnije idućih godina. Međut im, postoji još jedan zadatak koji valja obaviti (vidi Ritzer, 1 9 8 1 a . ) . Cilj ove rasprave nije razvijanje nove sociološke paradigme, nego odjeljivanje od metateori jske sheme koja će nam omogućit i da analiziramo sociološku teori ju na koherentan način. M o d e l koji smo razvili u slici D . 3 . čini osnovicu takve analize.

Svaka od socioloških teori ja u ovom udžbeniku kao i djela različitih teoret ičara analizirali smo uz upotrebu četiri razine socijalne stvarnosti koje smo naznačili u slici D . 3 . Ovaj prikaz nas opskrbljuje s metateori jskim oruđem koje se može upotri jebiti u komparativnim analizama socioloških teorija i teoretičara. O n a nam omogućava da analiziramo interese teorijske perspektive te kako se oni odnose na probleme bilo koje druge sociološke teori je.

O n o što po svaku cijenu valja izbjeći jest pojednostavljena identifikacija teori je ili teoretičara sa specif ičnom razinom socijalne stvarnosti. Prethodni opisi tekućih paradigmatičkih statusa u sociologiji potvrđuju kako je istina da sociološki teoretičari koji naginjuju jednoj paradigmi svoj rad orijentiraju gotovo isključivo na tu razinu ili na razine socijalne stvarnosti, što im osobno šteti zbog izjednačavanja dubine njihovog rada samo s jednom ili više razina. N a primjer, ο Karlu M a r x u se često razmišlja kao ο osobi koja se koncentrirala na makro-objektivne strukture -

posebno na ekonomske strukture kapitalizma. Međutim, upotreba sheme multi-

plih razina socijalne stvarnosti omogućava nam da uvidimo kako je M a r x imao bogato iskustvo u odnosu na sve razine socijalne stvarnosti i njihove međusobne odnose . Sl ično tome, simbolički interakcionizam se obično smatra perspektivom koja raspravlja ο mikro-subjektivnosti i mikro-objektivnosti , no on uključuje također i neke uvide u makroskopske razine socijalne stvarnosti (Maines , 1 9 7 7 . ) .

Z a našeg čitatelja također je važno da zapamti kako upotreba razina soci jalne stvarnosti za analiziranje bilo koje razine ili teoretičara nastoji razbiti c jel inu, integritet i nutarnju konzistenciju cjeline rada. Iako su razine korisne za razumijevanje teori je i za njeno kompariranje s nekom drugom teori jom, biti će teško raspravljati ο međusobnim odnosima između razina i s teori jskom c jel inom rada pojedinca ili cijele škole.

Sumirajući, možemo reći da metateori jska shema koju smo ocrtali u slici D . 3 . , čiji smo razvoj pratili u ovom poglavlju, osigurava osnovicu za analizu raznih socioloških teoretičara i teorija ο kojima smo raspravljali u ovoj knjizi.

BIBLIOGRAFIJA Abbott, Carroll, Brown, Charles R., and Crosbie, Paul V. 1973 "Exchange as Symbolic Interaction: For What?" American Sociological

Review 1%: 504-506 . Aberle, D. F., et al. 1950/1967 "The Functional Prerequisites of a Society." In Nicholas Demerath and

Richard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 317 -331 .

Abrahamson, Mark 1978 Functionalism. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Abrahamsson, Bengt 1970 "Homans on Exchange." American Journal of Sociology 76: 273-285. Abrams, Philip 1968 The Origins of British Sociology: 1834-1914. Chicago: University of Chica

go Press. Abrams, Philip, Deem, Rosemary, Finch, Janet, and Rock, Paul 1981 Practice and Progress: British Sociology 1950-1980. London: Allen and

Unwin. Acker, Joan 1980 "Women and Stratification: A Review of the Recent Literature." Contem

porary Sociology 9 :25-29. Agger, Ben (ed.) 1978 Western Marxism: An Introduction. Santa Monica, Calif.: Goodyear. Agonito, Rosemary (ed.) 1977 History of Ideas on Woman. New York: Putnam. Akers, Ronald 1981 "Reflections of a Social Behaviorist on Behavioral Sociology." The Ameri

can Sociologist 16 :177-180 . Albrow, Martin 1974 "Dialectical and Categorical Paradigms of a Science of Society." Sociologi

cal Review 22 :183-202 . Alexander, Jeffrey 1978 "Formal and Substantive Voluntarism in the Work of Talcott Parsons: A

Theoretical and Ideological Reinterpretation." American Sociological Review 43 :177 -198 .

1982 Theoretical Logic in Sociology. Vol. 1, Positivism, Presuppositions, and Current Controversies. Berkeley: University of California Press.

1984 "The Parsons Revival in German Sociology." In Randall Collins(ed.), Sociological Theory-1984. San Francisco: Jossey-Bass: 394-412 .

1985a "The 'Individualist Dilemma' in Phenomenology and Interactionism." In S. N. Eisenstadt and H. J . Helle (eds.), Macro-Sociological Theory, Vol. 1. London: Sage.

Alexander, Jeffrey (ed.) 1985b Neofunctionalism. Beverly Hills, Calif.: Sage. Alexander, Jeffrey, and Colomy, Paul 1985 "Toward Neo-Functionalism." Sociological Theory 3 :11 -23 . Alexander, Jeffrey, Giesen, Bernard, Munch, Richard, and Smelser, Neil J . (eds.) 1987 The Micro-Macro Link, Berkeley: University of California Press. al-Hibri, Azizah 1981 "Reproduction, Mothering and the Origins of Patriarchy." In Joyce Trebil-

cot (ed.), Mothering: Essays in Feminist Theory: Totowa, N.J. : Rowman and Allanheld: 81-93.

4 2 6 BIBLIOGRAFIJA

Alt, John 1985-1986 "Reclaiming C Wright Mills." Telos 66 :6 -43 . Althusser, Louis 1969 For Marx. Harmondsworth, Eng.: Penguin. 1977 Politics and History. London: NLB. Althusser, Louis, and Balibar, Etienne (eds.) 1970 Reading Capital. New York: Pantheon. Amin, Samir 1977 Unequal Development: An Essay on the Social Formations of Peripheral

Capitalism. New York: Monthly Review Press. Amsterdamska, Olga 1985 "Institutions and Schools of Thought." American Journal of Sociology

91 :332 -358 . Anderson, Margaret L. 1983 Thinking About Women: Sociological and Feminist Perspectives. New

York: Macmillan. Anderson, Perry 1976 Considerations on Western Marxism. London: NLB. Andreski, Stanislav (ed.) 1974 The Essential Comte. New York: Barnes & Noble. Antonio, Robert J . 1979 "Domination and Production in Bureaucracy." American Sociological Re

view 44 :895-912 . 1981 "Immanent Critique as the Core of Critical Theory: Its Origins and Deve

lopment in Hegel, Marx and Contemporary Thought." British Journal of Sociology 32 :330-345 .

1985 "Values, History and Science: The Metatheoretic Foundations of the Weber-Marx Dialogues." In Robert J . Antonio and Ronald M. Glassman (eds.), A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas: 20-43 .

Antonio, Robert J . , and Glassman, Ronald M. (eds.) 1985 A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas. Appelbaum, Richard 1979 "Born-Again Functionalism? A Reconsideration of Althusser's Structura

lism." The Insurgent Sociologist 9 :18-33 . Archer, Margaret 1985 "Structuration versus Morphogenesis." In S. N. Eisenstadt and H. J . Helle

(eds.), Macro-Sociological Theory. London: Sage 58-88 . Aronowitz, Stanley 1973 False Promises: The Shaping of American Working Class Consciousness.

New York: McGraw-Hill. Arthur, Marilyn B. 1976 "Classics." Signs: Journal of Women in Culture and Society 2 : 2 : 3 8 2 -4 0 3 . Ascher, Carol, de Salvo, Louise, and Ruddick, Sara 1984 Between Women. Boston: Beacon Press. Atkinson, Jane Monnig 1982 "Anthropology." Signs: Journal of Women in Culture and Society 8 :2 :236-

258 . Atkinson, J . Maxwell 1984a Our Masters' Voices: The Language and Body Language of Politics. New

York: Methuen. 1984b "Public Speaking and Audience Responses: Some Techniques for Inviting

Applause." In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 370-409 .

BIBLIOGRAFIJA 4 2 7

Atkinson, J . Maxwell, and Heritage, John (eds.) 1984 Structures of Social Action: Studies in Conversation Analysis. Cambridge:

Cambridge University Press. Atkinson, Ti-Grace 1974 Amazon Odyssey: New York: Links Books. Back, Kurt 1970 Review of Robert Burgess and Don Bushell, Behavioral Sociology. Ameri

can Sociological Review 35 :1098-1100 . Baldwin, Alfred 1961 "The Parsonian Theory of Personality." In Max Black (ed.), The Social

Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall: 153-190. Baldwin, John D., and Baldwin, Janice I. 1978 "Behaviorism on Verstehen and Erklaren." American Sociological Review

43 :335-347 . 1986 Behavior Principles in Everyday Life. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J . :

Prentice-Hall. Ball, Richard A. 1978 "Sociology and General Systems Theory." The American Sociologist 13:65-72. Banner, Lois 1984 Women in Modern America: A Brief History. New York: Harcourt Brace

Jovanovich. Baran, Paul, and Sweezy, Paul M. 1966 Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order.

New York: Monthly Review Press. Barbalet, J . M . 1983 Marx's Construction of Social Theory. London: Routledge and Kegan Paul. Barry, Kathleen 1979 Female Sexual Slavery. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Bauman, Zygmunt 1976 Towards a Critical Sociology: An Essay on Commonsense and Emancipa

tion. London: Routledge and Kegan Paul. Bellah, Robert 1980 "The World Is the Wotld Through Its Theorists - In Memory of Talcott

Parsons." American Sociologist 15 :60-62. Beniger, James R., and Savory, Laina 1981 "Social Exchange: Diffusion of a Paradigm." The American Sociologist

16:240-250 . Benston, Margaret 1970 The Political Economy of Women's Liberation. New York: Monthly Re

view Press Reprint. Benton, Ted 1984 The Rise and Fall of Structural Marxism: Althusser and His Influence. New

York: St. Martin's. Berger, Brigette, and Berger, Peter 1983 The War Over the Family: Capturing the Middle Ground. Garden City,

N.Y.: Anchor. Berger, Charles R. and Chaffee, Steven H. forthcoming Handbook of Communication Science. Newbury Park, Calif.: Sage. Berger, Joseph, Wagner, David G., and Zelditch, Jr. , Morris 1985 "Theoretical and Metatheoretical Themes in Expectation States Theory."

In H. J . Helle and S. N. Eisenstadt (eds.), Micro-Sociological Theories: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 2. London: Sage: 148-168.

4 2 8 BIBLIOGRAFIJA

Berger, Peter 1963 Invitation to Sociology. New York: Doubleday. Berger, Peter, and Kellner, Hansfield 1964 "Marriage and the Social Construction of Reality." In Peter Dreitzel (ed.),

Recent Sociology, No. 2, Patterns of Communicative Behavior. New York: Macmillan.

Berger, Peter, and Luckmann, Thomas 1967 The Social Construction of Reality. Garden City. N.Y.: Anchor. Bergeson, Albert 1984 "The Critique of World-System Theory: Class Relations or Division of

Labor?" In Randall Collins (ed.), Sociological Theory - 1984. San Francisco: Jossey-Bass: 365-372 .

Bernard, Jessie 1971 Women and the Public Interest. Chicago: Aldine. 1973 "My Four Revolutions: An Autobiographical Account of the American

Sociological Association." American Journal of Sociology, 78 , 773-792 . 1981 The Female World. New York: Free Press. 1982 The Future of Marriage. 2nd ed. New Haven: Yale University Press. Bernard, Thomas 1983 The Consensus-Conflict Debate: Form and Content in Sociological Theo

ries. New York: Columbia University Press. Bernikow, Louise (ed.) 1974 The World Split Open: Four Centuries of Women Poets in England and

America, 1552-1950. New York: Vintage. 1980 Among Women. New York: Harper. Besnard, Philippe 1983b "The Annee Sociologique' Team." In P. Besnard (ed.), The Sociological

Domain. Cambridge: Cambridge University Press: 11-39. Besnard, Philippe (ed.) 1983a The Sociological Domain. Cambridge: Cambridge University Press. Best, Raphaela 1983 We've All Got Scars: What Boys and Girls Learn in Elementary School.

Bloomington: University of Indiana Press. Bhaskar, Roy 1979 The Possibility of Naturalism. Atlantic Highlands, N.J. : Humanities Press. 1982 "Emergence, Explanation, and Emancipaton." In Paul Secord (ed.). Explai

ning Human Behavior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 275-310 . Bierstedt, Robert 1963 "The Common Sense World of Alfred Schutz." Social Research 30 :116-121 . 1981 American Sociological Theory: A Critical History. New York: Academic

Press. Bird, Caroline 1 9 7 9 T/?<? Two Paycheck Family. New York: Rawson. Wade. Birnbauer, J . S., et al. 1965 "Classroom Behavior of Retarded Pupils with Token Reinforcement."/owr-

nal of Experimental Child Psychology 2 :219-235 . Bittner, Egon 1973 "Objectivity and Realism in Sociology." In George Psathas (ed.), Phenome-

nological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley: 109-125 . Blalock, Hubert, and Wilken, Paul 1979 Intergroup Processes: A Micro-Macro Perspective. New York: Free Press. Blau, Peter 1960 "Structural Effects." American Sociological Review 2 5 : 1 7 8 - 1 9 3 .

BIBLIOGRAFIJA 4 2 9

1964 Exchange and Power in Social Life. New York: Wiley. 1975a Introduction, "Parallels and Contrasts in Structural Inquiries." In Peter

Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 1-20.

1975b "Parameters of Social Structure." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 220-253 .

1977a Inequality and Heterogeneity: A Primitive Theory of Social Structure. New York: Free Press.

1977b "A Macrosociological Theory of Social Structure." American Sociological Review 83 :26-54 .

1980 "A Fable about Social Structure." Social Forces 58 :777 -788 . forthcoming "Microprocess and Macrostructure." In Karen Cook (ed.), Social Exchange

Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Blau, Peter, and Merton, Robert K. (eds.) 1981 Continuities in Structural Inquiry. Beverly Hills, Calif.: Sage. Blau, Peter M., Blum, Terry C , and Schwartz, Joseph E. 1982 "Heterogeneity and Intermarriage." American Sociological Review 47 :45-61 . Blau, Peter M., Beeker, Caroline, and Fitzpatrick, Kevin 1984 "Crosscutting Social Circles and Intermarriage." Social Forces 62 :585 -606 . Blauner, Robert 1964 Alienation and Freedom: The Factory Worker and His Industry. Chicago:

University of Chicago Press. Bleich, Harold 1977 The Philosophy of Herbert Marcuse. Washington, D.C.: University Press of

America. Bluestone, Barry, and Harrison, Bennett 1982 The Deindustralization of America. New York: Basic Books. Blum, Alan, and McHugh, Peter 1971 "The Social Ascription of Motives." American Sociological Review 3 6 : 9 8 -

-109. Blum, Terry C. 1984 "Racial Inequality and Salience: An Explanation of Blau's Theory of Social

Structure." Social Forces 62 :607-617 . 1985 "Structural Constrainst on Interpersonal Relations: A Test of Blau's Ma

crosociological Theory." American Journal of Sociology 9 1 : 5 1 1 - 5 2 1 . Blumenstiel, Alexander D. 1973 "The Sociology of Good Times." In George Psathas (ed.), Phenomenologi-

cal Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley: 187-215 . Blumer, Herbert 1954/1969 "What is Wrong with Social Theory?" In Herbert Blumer, Symbolic Inte

raction: 140-152. 1955/1969 "Attitudes and the Social Act." In Herbert Blumer, Symbolic Interaction:

90-100 . 1956/1969 "Sociological Analysis and the 'Variable.'". In Herbert Blumer, Symbolic

Interaction: 127-139. 1962/1969 "Society as Symbolic Interaction." In Herbert Blumer, Symbolic Interac

tion: 78-89. 1969a Symbolic Interaction: Perspective and Method. Englewood Cliffs, N.J. :

Prentice-Hall. 1969b "The Methodological Position of Symbolic Interactionism." In Herbert

Blumer, Symbolic Interaction: 1-60. 1974 "Comments on 'Parsons as a Symbolic Interactionist.'" Sociological Inquiry

45 :59-62 .

4 3 0 BIBLIOGRAFIJA

1980 Comment: "Mead and Blumer: The Convergent Methodological Perspectives of Social Behaviorism and Symbolic Interactionism." American Sociological Review 45 :409-419 .

Bolton, Charles 1981 "Some Consequences of the Meadian Self." Symbolic Interaction 4 : 2 4 5 -

-259. Bosserman, Phillip 1968 Dialectical Sociology: An Analysis of the Sociology of Georges Gurvitch.

Boston: Porter Sargent. Bosworth, Susan Lovegren, and Kreps, Gary A. 1986 "Structure as Process: Organization and Role." American Sociological Rc-

view 51 :699-716 . Bottomore, Tom 1975 "Structure and History." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study o'~

Social Structure. New York: Free Press: 159-171. 1983 "Sociology." In David McLellan (ed.), Marx: The First 100 Years. New-

York: St. Martin's. 1984 The Frankfurt School. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Boudon, Raymond 1979/1981 The Logic of Social Action: An Introduction to Sociological Analysis. Lon

don: Routledge and Kegan Paul. Boulding, Elise 1976 The Underside of History. Boulder, Colo.: Westview Press. Bourdieu, Pierre 1977 Outline of a Theory of Practice. London: Cambridge University Press. Bourricaud, Fran^-ois 1981 The Sociology of Talcott Parsons. Chicago: University of Chicago Press. Bramson, Leon 1961 The Political Context of Sociology: Princeton: Princeton University Press. Braverman, Harry 1974 Labor and Monopoly Capital: The Degradation of Work in the Twentieth

Century. New York: Monthly Review Press. Brawley, Eleanor, et al. 1969 "Behavior Modification of an Autistic Child." Behavioral Science 14 :87-96 . Breault, K. D. 1986 "Suicide in America: A Test of Durkheim's Theory of Religion, 1933-

1980." American journal of Sociology 92 :628-656 . Bredemeier, Harry C. 1978 "Exchange Theory." In Tom Bottomore and Robert Nisbet (eds.), A Histo

ry of Sociological Analysis. New York: Basic Books: 418-456 . Brown, Richard forthcoming Society as Text: Essays on Rhetoric, Reason and Reality. Chicago: Univer

sity of Chicago Press. Brownmiller, Susan 1975 Against Our Will: Men, Women and Rape. New York: Simon & Schuster. Brubaker, Rogers 1984 The Limits of Rationality: An Essay on the Social and Moral Thought of

Max Weber. London: George Allen and Unwin. Bryant, Christopher G. A. 1985 Positivism in Social Theory and Research. New York: St. Martin's. Buckley, Walter 1967 Sociology and Modern Systems Theory. Englewood Cliffs, N.J . : Prentice-

-Hall.

BIBLIOGRAFIJA 4 3 1

Bulmer, Martin 1984 The Chicago School of Sociology: Institutionalization, Diversity, and the

Rise of Sociological Research. Chicago: University of Chicago Press. 1985 "The Chicago School of Sociology: What Made It a 'School'?" The History

of Sociology: An International Review 5 :62-77. Burawoy, Michael 1979 Manufacturing Consent: Changes in the Labor Process under Monopoly

Capitalism. Chicago: University of Chicago Press. Burger, Christa 1986 "The Disappearance of Art: The Postmodernism Debate in the U.S." Telos

68 :93-106 . Burger, Thomas 1976 Max Weber's Theory of Concept Formation: History, Laws and Ideal

Types. Durham, N.C.: Duke University Press. 1977a "Max Weber's Interpretive Sociology, the Understanding of Actions

and Motives, and a Weberian View of Man." Sociological Inquiry 4 7 : 127-132 .

1977b "Talcott Parsons, the Problem of Order in Society, and the Program of an Analytical Sociology." American journal of Sociology 83 :320-334 .

Burgess, Robert, and Bushell, Don 1969a "A Behavioral View of Some Sociological Concepts." In Robert Burgess and

Don Bushell (eds.). Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 273-290.

Burgess, Robert, and Bushell, Don (eds.) 1969b Behavioral Sociology: New York: Columbia University Press. Buris, Val 1979 "Introduction." In "The Structuralist Influence in Marxist Theory and

Research." The Insurgent Sociologist 9 :4-17. Burt, Ronald 1982 Toward a Structural Theory of Action: Network Models of Social Structure,

Perception, and Action. New York: Academic Press. Bushell, Don, and Burgess, Robert 1969 "Some Basic Priciples of Behavior." In Robert Burgess and Don Bushell

(eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 27-48 . Bushell, Don, Wrobel, Ann, and Michaelis, Mary Louise 1969 "Applying 'Group' Contingencies to the Classroom Study of Behavior of

Preschool Children." In Robert Burgess and Don Bushell (eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 219-230 .

Campbell, Colin 1982 "A Dubious Distinction? An Inquiry into the Value and Use of Merton's

Concepts of Manifest and Latent Function." American Sociological Review 47 :29-44 .

Cameron, Anne 1981 Daughters of Copper Woman. Vancouver: Press Gang Publishers. Cana

dian Journal of Political and Social Theory 1986 "The Postmodern Scene" (special issue) 10 :1-275. Carden, Maren Lockwood 1974 The New Feminist Movement. New York: Rusell Sage Foundation. Carveth, Donald 1982 "Sociology and Psychoanalysis: The Hobbesian Problem Revisited." Cana

dian Journal of Sociology 7 :201-229. Carver, Terrell 1983 Marx and Engels: The Intellectual Relationship. Bloomington: Indiana

University Press.

4 3 2 BIBLIOGRAFIJA

ChadwickJones, J . Κ. 1976 Social Exchange Theory: Its Structure and Influence in Social Psychology.

London: Academic Press. Chafetz, Janet Saltzman 1984 Sex and Advantage. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Chafetz, Janet

Saltzaman, and Dworkin, Anthony Gary 1986 Female Revolt: Women's Movements in World of Historical Perspectives.

Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Charon, Joel 1985 Symbolic Interaction: An Introduction, an Interpretation, an Intergraton.

2nd ed. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall. Chermin, Kim 1981 The Obsession: Reflections on the Tyranny of Slenderness. New York:

Harper. Chirot, Daniel 1985 "The Rise of the West." American Sociological Review 5 0 : 1 8 1 1 9 5 . Chitnis, Anand C. 1976 The Scottish Enlightenment: A Social History. Totowa, N. J . : Rowman and

Littlefield. Chodorow, Nancy 1978 The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gen

der. Berkeley: University of California Press. Chua, BengHuat 1977 "Delineating a Marxist Interest in Ethnomethodology." American Sociolo

gist 12:2432. Cicourel, Aaron 1974 Cognitive Sociology: Language and Meaning in Social Interaction. New

York: Free Press. 1981 "Notes on the Intergration of Micro and MacroLevels of Analysis." In K.

KnorrCetina and A. Cicourel (eds.), Advances in Social Theory and Me

thodology. New York: Methuen: 5179. Clark, Priscilla P. and Clark, Terry Nichols 1982 "The Structural Sources of French Structuralism." In Ino Rossi (ed.), Struc

tural Sociology. New York: Columbia University Press: 2246 . Clark, Ronald W. 1971 Einstein: The Life and Times. New York: Avon. Clawson, Dan 1980 Bureaucracy and the Labor Process: The Transformation of U.S. Industry,

18601920. New York: Monthly Review Press. Clawson, Dan, Neustadtl, Alan, and Bearden, James 1986 "The Logic of Business Unity: Corporate Contributions to the 1980 Con

gressional Elections." American Sociological Review 5 1 : 797811 . Cohen, Jere, Hazelrigg, Lawrence, and Pope, Whitney 1975 "DeParsonizing Weber: A Critique of Parson's Interpretation of Weber's

Sociology." American Sociological Review 4 0 : 2 2 9 2 4 1 . Cohen, Percy 1968 Modern Social Theory: New York: Basic Books. Colclough, Glenna, and Horan, Patrick 1983 "The Status Attainment Paradigm: An Application of a Kuhnian Perspecti

ve." The Sociological Quarterly 24:2542 . Coleman, James 1968 Review of Harold Garfinkel, Studies in Ethnomethodology: American So

ciological Review 33 :126130 .

BIBLIOGRAFIJA 4 3 3

1971 "Community Disorganization and Conflict." In Robert Merton and Robert Nisbet (eds.). Contemporary Social Problems. 3rd ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich: 657708 .

1986 "Social Theory, Social Research, and a Theory of Action." American Jour

nal of Sociology 91 :13091335 . Colfax, J . David, and Roach, Jack L. 1971 Radical Sociology. New York: Basic Books. Collins, Randall 1975 Conflict Sociology: Toward an Explanatory Science. New York: Academic

Press. 1981a "On the Microfoundations of Macrosociology." American Journal of Socio

logy 86 :9841014 . 1981b "MicroTranslation as TheoryBuilding Strategy." In K. KnorrCetina and

A. Cicourel (eds.), Advances in Social Theory and Methodology. New York: Methuen: 81108.

1981c "Introduction." In Randall Collins (ed.), Sociology since Midcentury: Es

says in Theory Cumulation. New York: Academic Press: 19. 1986a "Is 1980s Sociology in the Doldrums?" American Journal of Sociology

91 :13361355 . 1986b "The Passing of Intelellectual Generations: Reflections on the Death of

Erving Goffman." Sociological Theory 4 :106 113 . Colomy, Paul 1986 "Recent Developments in the Functionalist Approach to Change." Sociolo

gical Focus 19 :139158 . Comte, Auguste 18301842/ The Positive Philosophy: New York: AMS Press. 1974 18511854/ System of Positive Philosophy: 4 vols. New York: Burt Franklin. 1976 Connerton, Paul (ed.) 1976 Critical Sociology: Harmondsworth. Eng.: Penguin. Cook, Judith, and Fonow, Mary Margaret 1986 "Knowledge and Women's Interests: Issues of Epistemology and Methodo

logy in Feminist Sociological Research." Sociological Inquiry 56 :1 :2 29 . Cook, Karen S. (ed.) forthcoming a Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. iorthcoming b "Emerson's Contributions to Social Exchange Theory." In Karen S. Cook

(ed.), Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Cook, Karen S., and Emerson, Richard Μ . 1978 "Power, Equity, Commitment in Exchange Networks." American Sociologi

cal Review 43 :721739 . Cook, Karen S., Emerson, Richard M., Gillmore, Mary R., and Yamagishi, Toshio 1983 "The Distirbution of Power in Exchange Networks: Theory and Experi

mental Results." "American Journal of Sociology 89 :275305 . Cooley, Charles H. 1902/1964 Human Nature and the Social Order. New York: Scribner's. Coser, Lewis 1956 The Functions of Social Conflict. New York: Free Press. 1975a Presidental Address: "Two Methods in Search of a Substance." American

Sociological Review 40 :691700 . 1975b "Structure and Conflict." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of

Social Structure. New York: Free Press: 210219 .

4 3 4 BIBLIOGRAFIJA

1977 Masters of Sociological Thought. 2nd ed. New York: Harcourt Brace Jova-novich.

Cott, Nancy F. 1977 The Bonds of Womanhood: Women's Sphere in New England, 1780-1835.

New Haven: Yale University Press. Cottrell, Jr . , Leonard S. 1980 "George Herbert Mead: The Legacy of Social Behaviorism." In Robert K.

Merton and Matilda White Riley (eds.), Sociological Traditions from Generation to Generation: Glimpses of the American Experience. Norwood, N.J. : Ablex.

Craib, Ian 1976 Existentialism and Sociology: A Study of Jean-Paul Sartre. Cambridge:

Cambridge University Press. Culler, Jonathan 1976 Ferdinand de Saussure. Harmondsworth, Eng.: Penguin. Curtis, Bruce 1981 William Graham Sumner. Boston: Twayne. Curtis, C. P., and Homans, G. C. 1934 An Introduction to Pareto. New York: Knopf. Dahrendorf, Ralf 1958 "Out of Utopia: Toward a Reorientation of Sociological Analysis." Ameri

can Journal of Sociology 64 :115-127 . 1959 Class and Class Conflict in Industrial Society. Stanford: Stanford Universi

ty Press. 1968 Essay in the Theory of Society. Stanford: Stanford University Press. Dallmayr, Fred R. 1973 "Phenomenology and Marxism: A Salute to Enzo Pad." In George Psathas

(ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley 305-356 .

Daly, Mary 1968 The Church and the Second Sex. New York: Harper & Row. 1973 Beyond God the Father: Towards a Philosophy of Women's Liberation.

Boston: Beacon Press. 1978 Gyn/Ecology: The Metaethics of Radical Feminism. Boston: Beacon Press. 1984 Pure Lust. Boston: Beacon Press. Davis, Kingsley 1959 "The Myth of Functional Analysis as a Special Method in Sociology and

Anthropology." American Sociological Review 24 :757-772 . Davis, Kingsley, and Moore, Wilbert 1945 "Some Principles of Stratification." American Sociological Review 1 0 : 2 4 2 -

-249. de Beauvoir, Simone 1957 The Second Sex. New York: Vintage. Deckard, Barbara Sinclair 1979 The Women's Movement: Political, Socioeconomic and Psychological Is

sues. New York: Harper 8c Row. Demerath, Nicholas, and Peterson, Richard (eds.) 1967 System, Change and Conflict. New York: Free Press. de Pizan, Christine 1405/1982 The Book of the City of the Ladies (Earl Jeffrey Warren, trans.) New York:

Persea Books. Deveraux, Edward C. 1961 "Parson's Sociological Theory." In Max Black (ed.), The Social Theories of

Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N. J . : Prentice-Hall: 1-63.

BIBLIOGRAFIJA 4 3 5

Dinnerstein, Dorothy 1976 The Mermaid and the Minotaur. New York: Harper & Row. DiTomaso, Nancy 1982 '"Sociological Reductionism' form Parsons to Althusser: Linking Action

and Structure in Social Theory." American Sociological Review 4 7 : 1 4 - 2 8 . Ditton, Jason (ed.) 1980 The View from Goffman. New York: St. Martin's. Dobb, Maurice 1964 Studies in the Development of Capitalism. Rev. ed. New York: Internatio

nal Publishers. Douglas, Jack 1967 The Social Meanings of Suicide. Princeton, N.J.: Princeton University

Press. 1977 "Existential Sociology." In Jack D. Douglas et al. (eds.), Existential Sociolo

gy. Cambridge: Cambridge University Press: 3-73. 1980 "Introduction to the Sociologies of Everyday Life." In Jack Douglas et al.

(eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 1-19.

Douglas, Jack (ed.) 1970 Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine. Douglas, Jack, and Johnson, John 1977 "Introduction." In Jack Douglas et al. (eds.), Existential Sociology. Cam

bridge: Cambridge University Press: vii-xv. Douglas, Jack, et al. (eds.) 1980 Introduction to the Sociologies of Everyday, Life. Boston: Allyn and Bacon. Duncan, O. D., and Schnore, L. F. 1959 "Cultural, Behavioral and Ecological Perspectives in the Study of Social

Organization." American Journal of Sociology 65 :132-146 . Dürkheim, Emile 1893a/1964 The Division of Labor in Society. New York: Free Press. 1895/1964 The Rules of Sociological Method. New York: Free Press. 1897/1951 Suicide. New York: Free Press. 1912/1965 The Elementary Forms of Religious Life. New York: Free Press. 1928/1962 Socialism. New York: Collier Books. Dworkin, Andrea 1976 Our Blood: Prophecies and Discourses on Sexual Politics. New York: Peri

gee Books. Eckberg, Douglas Lee, and Hill, Lester 1979 "The Paradigm Concept and Sociology: A Critical Review." American

Sociological Review 44 :925-937 . Edel, Abraham 1959 "The Concept of Levels in Social Theory." In Llewellyn Gross (ed.), Sym

posium on Sociological Theory: Evanston, 111 .; Row Peterson: 167-195 . Edwards, Richard 1979 Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth

Century. New York: Basic Books. Effrat, Andrew 1972 "Power to the Paradigms: An Editorial Introduction." Sociological Inquiry

42 :3 -33 . Ehrenreich, Barbara, and English, Deirdre 1978 For Her Own Good: 150 Years of Experts' Advice to Women. Garden City,

N Y . : Anchor/Doubleday.

4 3 6 BIBLIOGRAFIJA

Ehermann, Jacques 1970 "Introduction." In Jacques Ehrmann (ed.), Structuralism. Garden City,

N.Y.: Anchor: viixi. Eisenstadt, S. N., with Curelaru, M. 1976 The Form of Sociology: Paradigms and Crises. New York: Wiley. Eisenstadt, S. N , and Helle, Η. J . (eds.) 1985a MacroSociological Theory: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 1.

London: Sage. 1985b "General Introduction to Perspectives on Sociological Theory." In S. N.

Eisenstadt and H. J . Helle (eds.), MacroSociological Theory. London: Sage 13.

Eisenstein, Zillah 1979 Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. New York: Monthly

Review Press. Ekeh, Peter P. 1974 Social Exchange Theory: The Two Traditions. Cambridge, Mass.: Harvard

University Press. 1982 "Structuralism, the Principle of Elementarism, and the Theory of Civiliza

tion." In Ino Rossi (ed.), Structural Sociology: New York: Columbia Uni

versity Press: 122148. Elster, John 1982 "Marxism, Functionalism and Game Theory: The Case for Methodological

Individualism." Theory and Society 11:453482. 1985 Making Sense of Marx. Cambridge: Cambridge University Press. Emerson, Richard M. 1972a "Exchange Theory, Part I: A Psychological Basis for Social Exchange." In

Joseph Berger, Morris Zelditch, Jr . , and Bo Anderson (eds.), Sociological Theories in Progress, vol. 2. Boston: HoughtonMifflin: 3857.

1972b "Exchange Theory, Part II: Exchange Relations and Networks." In Joseph Berger et al. (eds.), Sociological Theories in Progress, vol. 2. Boston: HoughtonMifflin: 5887.

1976 "Social Exchange Theory." In Alex Inkeles, James Coleman, and Neil Smelser (eds.), Annual Review of Sociology, vol. 2. Palo Alto: Annual Reviews: 335362 .

1981 "Social Exchange Theory." In Morris Rosenberg and Ralph H. Turner (eds.), Social Psychology: Sociological Perspectives. New York: Basic Bo

oks: 3065. forthcoming "Toward a Theory of Value in Exchange." In Karen S. Cook (ed.), Social

Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Engels, Friedrich 1890/1972 "Letter to Joseph Bloch." In Robert C. Tucker (ed.), The MarxEngels

Reader. New York: Norton: 640642. 1884/1970 The Origins of the Family. Private Property and the State. New York:

International. Evans, Sara 1980 Personal Politics. The Roots of the Women's Liberation Movement in the

Civil Rights Movements and the New Left. New York: Vintage. Faghirzadeh, Saleh 1982 Sociology of Sociology: In Search of.... IbnKhaldun's Sociology Then and

Now. Teheran: The Soroush Press. Faia, Michael A. 1986 Dynamic Functionalism: Strategy and Tactics. Cambridge: Cambridge

University Press.

BIBLIOGRAFIJA 4 3 7

Fararo, Thomas J . , and Skvoretz, John 1986 "ΕState Structuralism: A Theoretical Method." American Sociological Re

view 51 :591602 . Farganis, James 1975 "A Preface to Critical Theory." Theory and Society 2 :483508 . Faris, R. E. L. 1970 Chicago Sociology: 19201932. Chicago: University of Chicago Press. Faught, Jim 1980 "Presuppositions of the Chicago School in the Work of Everett Hughes."

The American Sociologist 15:7282. Fendrich, Michael 1984 "Wives' Employment and Husbands' Distress: A Metaanalysis and a Repli

cation." journal of Marriage and the Family 46 :871 879 . Fine, Gary Alan, and Kleinman, Sherryl 1983 "Network and Meaning: An Interactionist Approach to Social Structure."

Symbolic Interaction 6:97110. 1986 "Interpreting the Sociological Classics: Can There Be a 'True' Meaning of

Mead?" Symbolic Interaction 9 :129146 . Fine, William F. 1979 Progressive Evolutionism and American Sociology, 18901920. UMI Re

search Press (n.p.) Fischer, Norman 1984 "Hegelian Marxism and Ethics." Canadian Journal of Politics and Social

Theory 8 :112138 . Fisher, Berenice, and Strauss, Anselm 1979 "George Herbert Mead and the Chicago Tradition of Sociology Parts 1

and 2." Symbolic Interaction 2 ,1 :9 25 ; 2,2 :919. Fiske, Donald W., and Shweder, Richard A. (eds.) 1986 Metatheory in Social Science: Pluralisms and Subjectivities. Chicago: Uni

versity of Chicago Press. Fontana, Andrea 1980 "Toward a Complex Universe: Existential Sociology." In Jack D. Douglas

et al. (eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 155181.

1984 "Introduction: Existential Sociology and the Self." In Joseph Kotarba and Andrea Fontana (eds.). The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press: 317.

Forman, Paul 1979 "The Reception of Acausal Quantum Mechanics in Germany and Britain."

In Seymour H. Mauskopf (ed.), The Reception of Unconventional Science. Boulder, Colo.: Westview Press: 1150.

Foucault, Michel 1965 Madness and Civilization: A History of Insanity in the Age of Reason. New

York: Vintage. 1966 The Order of Things: An Archaeology of the Human Sciences. New York:

Vintage. 1969 The Archaeology of Knowledge and the Discourse on Language. New York:

Harper Colophon. 1975 The Birth of the Clinic: An Archaeology of Medical Perception. New York:

Vintage. 1979 Discipline and Punish: The Birth of the Prison. New York: Vintage. 1980 The History of Sexuality. Vol. 1: An Introduction. New York: Vintage. 1985 The Uses of Pleasure. The History of Sexuality. Vol. 2. New York: Panthe

on.

4 3 8 BIBLIOGRAFIJA

Frank, Andre Gunder 1966/1974 "Functionalism and Dialectics." In R. Serge Denisoff, Orel Callahan, and

Mark H. Levine (eds.), Theories and Paradigms in Contemporary Sociology. Itasca, 111.: Peacock: 342-352 .

1969 Capitalism and Underdevelopment in Latin America. New York: Monthly Review Press.

Frankfurt Institute for Social Research 1973 Aspects of Sociology. London: Heinemann. Freeman, C. Robert 1980 "Phenomenological Sociology and Ethnomethodology." In Jack D. Douglas

et al. (eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 113-154.

Friedan, Betty 1963 The Feminine Mystique. New York: Dell. 1981 The Second Stage. New York: Summit. Friedheim, Elizabeth 1979 "An Empirical Comparison of Ritzer's Paradigms and Similar Metatheo-

ries: A Research Note." Social Forces 58 :59-66 . Friedman, Debra 1983 "Why Workers Strike: Individual Decisions and Structural Constraints." In

Michael Hecter (ed.), The Microfoundations of Macrosociology. Philadelphia: Temple University Press: 250-283 .

Friedman, George 1981 The Political Philosophy of the Frankfurt Schoool, Ithaca, N.Y.: Cornell

University Press. Friedrichs, Robert 1970 A Sociology of Sociology. New York: Free Press. Frisby, David 1981 Sociological Impressionism: A Reassessment of Georg Simmel's Social

Theory. London: Heinemann. 1984 Georg Simmel. Chichestet, Eng.: Ellis Horwood. Frye, Marilyn 1983 The Politics of Reality: Essays in Feminist Theory. New York: Crossing

Press. Fuhrmann, Ellsworth R. 1980 The Sociology of Knowledge in America: 1983-1915. Charlottesville: Uni-

verPress of Virginia. Furfey, Paul 1953/1965 The Scope and Method of Sociology: A Metasociological Treatise. New

York: Cooper Square Publishers. Gallant, Mary J . , and Kleinman, Sherryl 1983 "Symbolic Interaction vs. Ethnomethodology." Symbolic Interaction 6:1-18. 1985 "Making Sense of Interpretations: Response to Rawls and the Debate

between Symbolic Interactionism and Ethnomethodology." Symbolic Interaction 8 :141-145.

Gandy, D. Ross 1979 Marx and History: From Primitive Society to the Communist Culture.

Austin: University of Texas Press. Gans, Herbert 1972 "The Positive Functions of Poverty." American Journal of Sociology

78 :275-289 . Gardiner, Jean 1979 "Women's Domestic Labor." In Zillah Eisenstein (ed.), Capitalist Patriar

chy and the Case for Socialist Feminism. New York and London: Monthly Review Press: 173-189.

BIBLIOGRAFIJA 4 3 9

Garfinkel, Harold 1963 "A Conception of and Experiment with 'Trust' as a Condition of Concer

ted Stable Actions." In O. J . Harvey (ed.), Motivations and Social Interac-tion.New York: Ronald Press.

1967 Studies in Ethnomethodology, Englewood Cliffs, N.J. : Prentice-Hall. 1974 "The Origins of the Term 'Ethnomethodology.'" In Roy Turner (ed.),

Ethnomethodology. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 15-18. Gelb, Joyce, and Palley, Marian Lief 1982 Women and Public Policies. Princeton: Princeton University Press. Gergen, Kenneth J . 1973 "Social Psychology as History." Journal of Personality and Social Psycholo

gy 26 :309-320 . Gerth, Hans, and Mills, C. Wright 1953 Character and Social Structure. New York: Harcourt, Brace and World. Giddens, Anthony 1972 "Introduction: Durkheim's Writings in Sociology and Social Philosophy."

In Anthony Giddens (ed.), Emile Dürkheim: Selected Writings. Cambridge: Cambridge University Press: 1-50.

1976 New Rules of Sociological Method: A Positive Critique of Interpretive Sociologies. New York: Basic Books.

1979 Central Problems in Social Theory: Action, Structure and Contradiction in Social Analysis. Berkeley: University of California Press.

1981 The Contemporary Critique of Historical Materialism. Berkeley: University of California Press.

1982 Profiles and Critiques in Social Theory: Berkeley: University of California Press.

1984 The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration. Berkeley: University of California Press.

Gilbert, Sandra M., and Gubar, Susan 1979 The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Cen

tury Literary Imagination. New Haven: Yale University Press. Gilligan, Carol 1982 in a Different Voice: Psychological Theory and Women's Development.

Cambridge: Harvard University Press. Glenn, Norval, and Weiner, David 1969 "Some Trends in the Social Origins of American Sociologists." American

Sociologist 4 :291-302 . Glennon, Lynda M. 1979 Women and Dualism. New York: Longman. Glucksmann, Miriam 1974 Structural Analysis in Contemporary Social Thought: A Comparison of the

Theories of Claude Levi-Strauss and Louis Althusser. London: Routledge and Kegan Paul.

Goddard, David 1976 "On Structuralism and Sociology." American Sociologist 11 :123-133 . Godelier, Maurice 1972a Rationality and Irrationality in Economics. London: NLB. 1972b "Structure and Contradiction in Capital." In Robin Blackburn (ed.), Rea

dings in Critical Social Theory. London: Fontana: 334-368 . Goffman, Erving 1959 Presentation of Self in Everyday Life. Garden City, N.Y.: Anchor. 1961 Encounters: Two Studies in the Sociology of Interaction. Indianapolis:

BobbsMerrill.

4 4 0 BIBLIOGRAFIJA

1963a Behavior in Public Places: Notes on the Social Organization of Gatherings. Glencoe, 111.: Free Press.

1963b Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity. Englewood Cliffs., N.J. : Prentice-Hall.

1967 Interaction Ritual: Essays on Face-to-Face Behavior. Garden City, N.Y.: Anchor.

1971 Relations in Public: Microstudies of the Public Order. New York: Basic Books.

1972 Strategic Interaction. New York: Ballantine. 1974 Frame Analysis: An Essays on the Organization of Experience. New York:

Harper Colophon. 1977 "The Arrangement between the Sexes." Theory and Society 4 0 : 3 : 3 0 1 - 3 3 2 . 1979 Gender Advertisements. New York: Harper 8c Row. Gonos, George 1977 "'Situation' Versus 'Frame': The 'Interactionist' and the 'Structuralist'

Analyses of Everyday Life." American Sociological Review 42 :854 -867 . 1980 "The Class Position of Goffman's Sociology: Social Origins of an American

Structuralism." In J . Ditton (ed.), The View from Goffman. New York: St. Martin's: 134-169.

Goode, William J . 1960 "A Theory of Role Strain." American Sociological Review 2 5 :4 8 3 -4 9 6 . 1975 "Homans' and Meron's Structural Approach." In Peter Blau (ed.), Ap

proaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 66-75 . 1978 The Celebration of Heroes: Prestige as a Social Control System. Berkeley:

University of California Press. Goodwin, Charles 1979 "The Interactive Construction of a Sentence in Natural Conversation." In

George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 97-121 .

1984 "Notes on Story Structure and the Organization of Participation." In J . M. Atkinson and J . Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 225-246.

Goreau, Angeline 1980 Reconstructing Aphra: A Social Biography of Aphra Behn. New York: Dial. Gorman, Robert A. 1975a "Alfred Schutz: An Exposition and Critique." British Journal of Sociology

26 :1-19 . 1975b "The Phenomenological 'Humanization' of Social Science: A Critique."

British Journal of Sociology 26 :389-405 . 1977 The Dual Vision: Alfred Schutz and the Myth of Phenomenological Social

Science. London: Routledge and Kegan Paul. Goudsblom, Johan 1977 Sociology in the Balance: A Critical Essay. New York: Columbia University

Press. Gould, Carol C. (ed.) 1983 Beyond Domination: New Perspectives on Women and Philosophy. Toto

wa, N.J.: Rowman and Allanheld. Gouldner, Alvin 1958 "Introduction." In Emile Dürkheim, Socialism and Saint-Simon. Yellow

Springs, Ohio: Antioch Press. 1959/1967 "Reciprocity and Autonomy in Functional Theory." In Nicholas Demerath

and Richard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 141-169.

BIBLIOGRAFIJA 4 4 1

1960 "The Norm of Reciprocity." American Sociological Review 2 5 : 1 6 1 - 1 7 8 . 1970 The Coming Crisis of Western Sociology. New York: Basic Books. Gramsci, Antonio 1917/1977 "The Revolution against 'Capital.'" In Quintin Hoare (ed.), Antonio Gram

sci: Selections from Politcal Writings (1910-1920). New York: International: 34-37.

1932/1975 Letters from Prison: Antonio Gramsci (Lynne Lawner, ed.). New York: Harper Colophon.

1971 Selections from the Prison Notebooks. New York: International. Granovetter, Mark 1973 "The Strength of Weak Ties." American Journal of Sociology 7 8 : 1 3 6 0 -

1380. 1983 "The Strength of Weak Ties: A Network Theory Revisited." In Randall

Collins (ed.), Sociological Theory-1983. San Francisco: Jossey-Bass: 201-233. 1985 "Economic Action and Social Structure: The Problem of Embeddedness."

American Journal of Sociology 91 :481-510 . Grathoff, Richard (ed.) 1978 The Theory of Social Action: The Correspodence of Alfred Schutz and

Talcott Parsons. Bloomington: Indiana University Press. Greeer, Germaine 1979 The Obstacle Race: The Portliness of Women Painters and Their Work. New

York: Farrar, Straus & Giroux. Greisman, Harvey C. 1986 "The Paradigm That Failed." In Richard C. Monk (ed.), Structures of

Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 2 7 3 - 2 9 1 . Greisman, Harvey C , and Ritzer, George 1981 "Max Weber, Critical Theory and the Administered World." Qualitative

Sociology 4 :34-55 . Griffin, Susan 1978 Women and Nature: The Roaring within Her. New York: Harper & Row. 1979 Rape, The Power of Consciousness. New York: Harper & Row. 1982 Made from this Earth: An Anthology of Writings. New York: Harper & Row. Gurney, Patrick J . 1981 "Historical Origins of Ideological Denial: The Case of Marx in American

Sociology." The American Sociologist 16 :196-201 . Gurvitch, Georges 1964 The Spectrum of Social Time. Dordrecht, Neth.: D. Reidel. Haas, Jack, and Shaffir, William 1982 "Taking on the Role of Doctor: A Dramaturgic Analysis of Professionaliza-

tion." Symbolic Interaction 5 :187-203 . Habermas, Jürgen 1970 Toward a Rational Society. Boston: Beacon Press. 1971 Knowledge and Human Interests. Boston: Beacon Press. 1973 Theory and Practice. Boston: Beacon Press. 1975 Legitimation Crisis. Boston: Beacon Press. 1979 Communication and the Evolution of Society: Boston: Beacon Press. 1984 The Theory of Communicative Action. Vol. 1, Reason and the Rationaliza

tion of Society. Boston: Beacon Press. Hage, Jerald 1980 Theories of Organization. New York: Wiley. Haines, Valerie 1985 "From Organicist to Relational Human Ecology." Sociological Theory

3:65-74 .

4 4 2 BIBLIOGRAFIJA

Halfpenny, Peter 1982 Positivism and Sociology: Explaining Social Life. London: George Allen

und Unwin. Hall, Richard 1983 "Theoretical Trends in the Sociology of Occupations." Sociological Quar

terly 24 :5 23 . Hallet, Judith P. 1979 "Sappho and Her Social Context: Sense and Sensibility." Signs: Journal of

Women in Culture and Society 4 :3 :447 464 . Hamblin, Robert L., and Kunkel, John H. 1977 Behavioral Theory in Sociology. New Brunswick, J . J . : Transaction. Handel, Warren 1982 Ethnomethodology: How People Make Sense. Englewood Cliffs, N.J.:

PrenticeHall. Harding, Sandra, and Hintikka, Merril Β (eds.) 1983 Discovering Reality: Feminist Perspectives on Epistemology, Metaphysics,

Methodology and Philosophy of Science. Boston: Reidel. Harper, Diane Blake, Sylvester, Joan, and Walczak, David 1980 "An Empirical Comparison of Ritzer's Paradigms and Similar Methatheo

ries: Comment on Friedheim." Social Forces 59 :513517 . Harre, Rom 1982 "Psychological Dimensions." In Paul Secord (ed.), Explaining Human Beha

vior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 93113 . Hartman, Heidi 1979 "Capitalism, Patriarchy and Job Segregation by Sex." In Zillah Eisenstein

(ed.), Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. New York: Monthly Review Press: 206247.

Harvey, Lee 1987 "The Nature of 'Schools' in the Sociology of Knowledge: the Case of the

'Chicago School.'" Sociological Review 35 :245278 . Hartsock, Nancy 1983 Money, Sex and Power: Towards a Feminist Historical Materialism. New

York: Longman. Hawkes, Terence 1977 Structuralism and Semiotics. London: Methuen. Hawthorn, Geoffrey 1976 Enlightenment and Despair. Cambridge University Press. Hayes, Adrian 1985 "Casual and Interpretive Analysis in Sociology." Sociological Theory

3 :1 10 . Hayim, Gila 1980 The Existential Sociology of jeanPaul Sartre. Amherst: University of Mas

sachusetts Press. Hazelrigg, Lawrence 1972 "Class, Property and Authority: Dahrendorfs Critique of Marx's Theory

of Class." Social Forces 50 :473487 . Heap, James L., and Roth, Phillip A. 1973 "On Phenomenological Sociology." American Sociological Review 3 8 : 3 5 4

367. Heberle, Rudolph 1965 "Simmel's Methods." In Lewis Coser (ed.), Georg Simmel. Englewood

Cliffs, N.J.: PrenticeHall: 116121. Hegel, G. W. F. 1807/1967 The Phenomenology of Mind. New York: Harper Colophon.

BIBLIOGRAFIJA 4 4 3

1821/1967 The Philosophy of Right. Oxford: Clarendon Press. Hechter, Michael 1983a "Introduction." In Michael Hechter (ed.), The Microfoundations of Macro

sociology: Philadelphia: Temple University Press: 315. 1983b "A Theory of Group Solidarity." In Micahel Hechter (ed.), The Microfoun

dations of Macrosociology: Philadelphia: Temple University Press: 1657. Hekman, Susan 1983 Weber, the Ideal Type, and Contemporary Social Theory: Notre Dame,

Ind.: University of Notre Dame Press. Held, David 1980 Introduction to Critical Theory: Horkheimer to Habermas. Berkeley: Uni

versity of California Press. Helle, J . J . , and Eisenstadt, S. N. (eds.) 1985 MicroSociological Theory: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 2.

London: Sage. Heritage, John 1984 Garfinkel and Ethnomethodology: Cambridge: Polity Press. Heritage, John, and Atkinson, J . Maxwell 1984 "Introduction." In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structu

res of Social Action. Cambridge University Press: 115. Heritage, John, and Greatbatch, David 1986 "Generating Applause: A Study of Rhetoric and Response in Party Political

Conferences." American Journal of Sociology 92 :110157 . Heritage, John, and Watson, D. R. 1979 "Formulations as Conversational Objects." In George Psathas (ed.), Every

day Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 187201 .

Hewitt, John P. 1984 Self and Society: A Symbolic Interactionist Social Psychology: 3rd ed.

Boston: Allay η and Bacon. Heyl, John D., and Heyl, Barbara S. 1976 "The SummerPorter Controversy at Yale: PreParadigmatic Sociology and

Institutional Crisis." Sociological Inquiry 46 :4149 . Hilbert, Richard A. 1986 "Anomie and Moral Regulation on Reality: The Durkheimian Tradition in

Modern Relief." Sociological Theory 4 :1 19 . Hill, Lester, and Eckberg, Douglas 1981 "Clarifying Confusions about Paradigms: A Reply to Ritzer." American

Sociological Review 46 :248 251 . Himes, Joseph 1966 "The Functions of Racial Conflict." Social Forces 45 :1 10 . Hindess, Barry 1986 "Actors and Social Relations." In Mark L. Wardell and Stephen P. Turner

(eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 113126. Hinkle, Roscoe 1963 "Antecedents of the Action Orientation in American Sociology before

1935." American Sociological Review 28 :705715 . 1980 Founding Theory of American Sociology: 18811915. London: Routledge

and Kegan Paul. Hinkle, Roscoe, and Hinkle, Gisela 1954 The Development of American Sociology. New York: Random House. Hite, Shere 1976 The Hite Report: A Nationwide Study of Female Sexuality: New York:

Dell.

4 4 4 BIBLIOGRAFIJA

Hobsbawm, Eric J . 1965 Primitive Rebels. New York: Norton. Hofstadter, Richard 1959 Social Darwinism in American Thought. New York: Braziller. Hollinger, David 1980 "T. S. Kuhn's Theory of Science and Its Implication for History. " In Gary

Gutting (ed.), Paradigms and Revolutions. Notre Dame, Ind.: Notre Dame University Press: 195-222.

Homans, George C. 1950 The Human Group. New York: Harcourt, Brace and World. 1958 "Social Behavior as Exchange." American Journal of Sociology 63 :597 -606 . 1961 Social Behavior: Its Elementary Forms. New York: Harcourt, Brace and

World. 1962 Sentiments and Activities. New York : Free Press. 1967 The Nature of Social Science. New York: Harcourt, Brace and World. 1969 "The Sociological Relevance of Behaviorism." In Robert Burgess and Don

Bushell (eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 1-24.

1971 "Commentary." In Herman Turk and Richard Simpson (eds.), Institutions and Social Exchange. Indianapolis: Bobbs-Merrill: 363-374 .

1974 Social Behavior: Its Elementary Forms. Rev. ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich.

1984 Coming to My Senses: The Autobiography of a Sociologist. New Brunswick: N.J. : Transaction Books.

Homans, George C , and Schneider, David M. 1955 Marriage, Authority and Final Causes: A Study of Unilateral Cross-Cousin

Marriage. New York: Free Press. Hook, Sidney 1965 "Pareto's Sociological System." In James H. Meisel (ed.), Pareto and Mosca.

Englewood Cliffs, N.J. : Prentice-Hall: 57 -61 . Hooks, Bell 1984 Feminist Theory: From Margin to Center. Boston: South End Press. Horowitz, Irving L. 1962/1967 "Consensus, Conflict, and Cooperation." In Nicholas Demerath and Ri

chard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 265-279 .

1983 C. Wright Mills: An American Utopian. New York: Free Press. Huaco, George 1966 "The Functionalist Theory of Stratification: Two Decades of Controversy."

Inquariy 9 :215-240 . 1986 "Ideology and General Theory: The Case of Sociological Functionalism."

Comparative Studies in Society and History 28 :34-54 . Huber, Joan 1976 "Sociology." Signs: Journal of Women in Culture and Society l :3 :part

1 :685-697. Hunter, J .E. , Schmidt, F. L., and Jackson, G. B. 1982 Metaanalysis: Cumulating Research Findings Across Studies. Beverly Hills,

Calif.: Sage. Husserl, Edmund 1931 Ideas, London: George Allen and Unwin. Jackman, Mary R., and Jackman, Robert W. 1973 "An Interpretation of the Relation between Objective and Subjective Social

Status." American Sociological Review 38 :569-582 .

BIBLIOGRAFIJA 4 4 5

Jaggat, Alison Μ. 1983 Feminist Politics and Human Nature, Totowa, N.J.: Rowman and Allan

held. Jaggar, Alison M., and Rothenberg, Paula (eds.) 1984 Feminist Frameworks, 2nd ed. New York: McGrawHill. James, Selma, and Costa, Mariarosa Dallacosa 1973 The Power of Women and the Subversion of Community: Bristol: Falling

Wall Press. Janeway, Elizabeth 1981 Powers of the Weak. New York: Morrow Quill. Jay, Martin 1973 The Dialectical Imagination. Boston: Little, Brown. 1984 Marxism and Totality: The Adventures of a Concept from Lukäcs to Haber

mas. Berkeley, University of California Press. 1986 Permanent Exiles: Essays on the Intellectual Migration from Germany to

America. New York: Columbia University Press. Jefferson, Gail 1979 "A Technique for Inviting Laughter and Its Subsequent Acceptance Decli

nation." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnome

thodology. New York: Irvington: 7996. 1984 "On the Organization of Laughter in Talk about Troubles." In J . Maxwell

Atkinson and John Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 346369.

Jessop, Bob 1985 Nicos Poulantzas: Marxist Theory and Political Strategy: New York: Sr.

Martin's. Joas, Hans 1981 "George Herbert Mead and the 'Division of Labor': Macrosociological

Implications of Mead's Social Psychology." Symbolic Interaction 4 : 1 7 7

190. Johnson, Doyle Paul 1981 Sociologist Theory: Classical Founders and Contemporary Perspectives.

New York: Wiley. Johnson, John M., and Ferraro, Kathleen T. 1984 "The Victimized Self: The Case of Battered Women." In Joseph A. Kotarba

and Andrea Fontana (eds.), The Existential Self in Society. Chicago: Uni

versity of Chicago Press: 119130. Jones, Greta 1980 Social Danuinism and English Thought: The Interaction between Biological

and Social Theory. Atlantic Richlands, N.J.: Humanities Press. Kalberg, Stephen 1980 "Max Weber's Types of Rationality: Cornerstones for the Analysis of

Rationalization Processes in History." American Journal of Sociology 85 :11451179 .

Kando, Thomas 1976 "L'annee Sociologique: From Dürkheim to Today." Pacific Sociological

Review 19:147'17'4. Kanter, Rosabeth Moss 1977 Men and Women of the Corporation. New York: Basic Books. Karady, Victor 1983 "The Durkheimians in Academe: A Reconsideration." In Phillipe Besnard

(ed.), The Sociological Domain. Cambridge: Cambridge University Press: 7189.

4 4 6 BIBLIOGRAFIJA

Kasler, Dirk 1985 "Jewishness as a Central FormationMilieu of Early German Society."

History of Sociology: An International Review 6:6986. Kasper, Anne 1986 "Consciousness ReEvaluated: Interpretive Theory and Feminist Scholar

ship." Sociological Inquiry 56 :1 :3049 . Kaufman, Debra R., and Richardson, Barbara L. 1982 Achievement and Women: Challenging the Assumptions. New York: Free

Press. Keller, Evelyn Fox 1982 "Feminism and Science." Signs: journal of Women in Culture and Society

7 :3 :589602 . KellyGodol, Joan 1983 "The Social Relation of the Sexes: Methodological Implications of Wo

men's History." In Elizabeth Abel and Emily K. Abel (eds.), The Signs Reader: Women, Gender and Scholarship. Chicago: University of Chica

go Press. Kemeny, Jim 1976 "Perspective on the MicroMacro Distinction." Sociological Review

24 :731752 . Kemper, Theodore 1978a "Toward a Sociological Theory of Emotions: Some Problems and Some

Solutions." The American Sociologist 13 :3041 . 1978b A Social Interactional Theory of Emotions. New York: Wiley. 1981 "Social Constructionist and Positivist Approaches to the Sociology of Emo

tions." American journal of Sociology 87 :336362 . Kent, Raymond A. 1981 A History of British Empirical Sociology. Aldershot, Hants, Eng.: Gower. Kessler, Suzanne J . , and McKenna, Wendy 1978 Gender: An Ethnomethodological Approach. Chicago: University of Chica

go Press. Kitahara, Michio 1986 "Commodore Perry and the Japanese: A Study in the Dramaturgy of

Power." Symbolic Interaction 9:5365 . Kittay, Eva Feder 1984 "Womb Envy: An Explanatory Concept." In Joyce Trebilcot (ed.), Mothe

ring: Essays in Feminist Theory. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld: 94128 .

Knox,John 1963 "The Concept of Exchange in Sociological Theory: 1884 and 1961 . " Social

Forces 41 :341346 . Kockelmans, Joseph J . 1967a Phenomenology: The Philosophy of Edmund Husserl and Its Interpreta

tions. Garden City, N.Y.: Anchor. 1967b "Some Fundamental Themes of Husserl's Phenomenology." In Joseph J .

Kockelmans (ed.), Phenomenology: The Philosophy of Edmund Husserl and Its Interpretations. Garden City, N.Y.: Anchor: 2436 .

Kohn, Melvin L. 1976 "Occupational Structure and Alienation." American journal of Sociology.

82:111127 . Kolb, William L. 1944 "A Critical Evaluation of Mead's Τ and 'Me' Concepts." Social Forces

22 :291296 .

BIBLIOGRAFIJA 4 4 7

Korenbaum, Myrtle 1964 Translator's preface to Georges Gurvitch, The Spectrum of Social Time.

Dordrecht, Neth.: D. Reidel: ixxxvi. Kotarba, Joseph A. 1977 "The Chronic Pain Patient." In Jack Douglas et al. (eds.), Existential

Sociology. Cambridge: Cambridge University Press: 257272 . 1979 "Existential Sociology." In Scott McNall (ed.), Theoretical Perspectives in

Sociology. New York: St. Martin's: 348368 . 1984 "A Synthesis: The Existential Self in Society." In Joseph A. Kotarba and

Andrea Fontana (eds.), The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press: 222234 .

Kotarba, Joseph Α., and Fontana, Andrea (eds.) 1984 The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press. Kreps, Gary 1985 "Disaster and the Social Order." Sociological Theory 3 :4964 . Kuhn, Annette, and Wolfe, Ann Marie (eds.) 1978 Feminism and Materialism. London: Routledge and Kegan Paul. Kuhn, Manford 1964 "Major Trends in Symbolic Interaction Theory in the Past Twentyfive

Years." The Sociological Quarterly 5:6184 . Kuhn, Thomas 1962 The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of Chicago

Press. 1970 The Structure of Scientific Revolutions. 2nd ed. Chicago: University of

Chicago Press. Kurzweil, Edith 1980 The Age of Structuralism: LeviStrauss to Foucault. New York: Columbia

University Press. Lash, Scott, and Urry, John 1984 "The New Marxism of Collective Action: A Critical Analysis." Sociology

18:3350. Laws, Judith Long, and Schwartz, Pepper 1977 Sexual Scripts: The Social Construction of Female Sexuality. Hinsdale:

Dryden. Layder, Derek 1979 "Problems in Accounting for the Individual in MarxistRationalist Theore

tical Discourse." British Journal of Sociology 30 :149 163 . 1986 "Social Reality as Figuration: A Critique of Elias's Conception of Sociolo

gical Analysis." Sociology 20 :367386 . Leach, Edmund 1974 Claude LeviStrauss. New York: Penguin. Lefebvre, Henri 1968 The Sociology of Marx. New York: Vintage. Leinhart, Samuel 1977 Social Networks: A Developing Paradigm. New York: Academic Press. Lemert, Charles 1979 Sociology and the Twilight of Man: Homocentrism and Discourse in Socio

logical Theory: Carbondale: Southern Illinois University Press. Lemert, Charles (ed.) 1981 French Sociology: Rupture and Renewal since 1968. New York: Columbia

University Press. Lengermann, Patricia Madoo 1979 "The Founding of the American Sociological Review." American Sociologi

cal Review 44 :185 198 .

4 4 8 BIBLIOGRAFIJA

Lengermann, Patricia Madoo, and Wallace, Ruth A. 1985 Gender in America: Social Control and Social Change. Englewood Cliffs,

N.J.: Prentice-Hall. Lenzer, Gertrud (ed.) 1975 Auguste Comte and Positivism: The Essential Writings. Magnolia, Mass.:

Peter Smith. Lever, Janet 1978 "Sex Differences in the Complexity of Children's Play and Games." Ameri

can Sociological Review 43 :471-483 . Levine, Donald 1981 "Rationality and Freedom: Weber and Beyond." Sociological Inquiry 51:5-25. Levine, Donald, Carter, Ellwood B., and Gorman, Eleanor Miller 1976a "Simmel's Influence on American Sociology-I." American Journal of Socio

logy 81 :813-845 . 1976b "Simmel's Influence on American SociologyTI." American Journal of Socio

logy 81 :1112-1132 . Levi-Strauss, Claude 1949 Les Structures Elementaires de la Parente. Paris: Presses Universitaires de

France. 1963 Totemism. Boston: Beacon Press. 1967 Structural Anthropology. Garden City, N.Y.: Anchor. Lewis, J . David, and Smith, Richard L. 1980 American Sociology and Pragmatism: Mead, Chicago Sociology, and Sym

bolic Interaction. Chicago: University of Chicago Press. Lilienfeld, Robert 1978 The Rise of Systems Theory: An Ideological Analysis. New York: Wiley-In-

terscience. Lipman-Blumen, Jean 1979 "Jessie Bernard." International Encyclopedia of the Social Sciences, Vol. 18.

New York: Free Press: 49-56. 1984 Gender Roles and Power. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Lipset, Seymour M. 1975 "Social Structure and Social Change." In Peter Blau (ed.), Approaches to the

Study of Social Structure. New York: Free Press: 172-209. Lockwood, David 1956 "Some Remarks on The Social System." British Journal of Sociology 7 :134-146. 1958 The Blackcoated Worker: A Study in Class Consciousness. London: George

Allen and Unwin. Lodahl, Janice B., and Gordon, Gerald 1972 "The Structure of Scientific Fields and the Functioning of University Gra

duate Departments." American Sociological Review 37 :57-72 . Lodge, Peter 1986 "Connections: W. I. Thomas, European Social Thought and American

Sociology." In Richard C. Monk (ed.), Structures of Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 135-160.

Lorde, Audre 1984 Sister Outsider: Essays and Speeches. Trumansburg, N.Y.: Crossings Press. Lougee, Carolyn C. 1976 Le Paradis des Femmes: Women, Salons and Social Stratification in Seven

teenth-Century France. Princeton: Princeton University Press. Lucas, Angela M. 1983 Women in the Middle Ages: Religion, Marriage and Letters. New York: St.

Martin's.

BIBLIOGRAFIJA 4 4 9

Luckmann, Thomas (ed.) 1978 Phenomenology and Sociology. Harmondsworth, Eng.: Penguin. Lukäcs, Georg 1922/1968 History and Class Consciousness. Cambridge: MIT Press. Lukes, Steven 1972 Emile Dürkheim: His Life and Work. New York: Harper & Row. Luxemburg, Rosa 1971 "Women's Suffrage and Class Struggle." In Dick Howard (ed.), Selected

Political Writings. New York:. Monthly Review Press: 219-220 . Luxenberg, Stan 1985 Roadside Empires: How to Chains Franchised America. New York: Vi

king. Lyman, Stanford, and Scott, Marvin 1970 A Sociology of the Absurd. New York: Appleton-Century-Crofts. Lynn, Naomi 1975 "Women in American Politics: An Overview." In Jo Freeman (ed.), Wo

men: A Feminist Perspective. Palo Alto: Mayfield: 364-385 . Maclver, Robert 1931 Society: Its Structure and Changes. New York: Ray Long and Richard R.

Smith. 1942 Social Causation. Boston: Ginn. Mackay, Robert W. 1974 "Words, Utterances and Activities." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodolo-

gy: Selected Readings. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 197-215. MacKinnon, Catharine 1982 "Feminism, Marxism, Method and the State: An Agenda for Theory." In

Nannerl O.Keohane et al. (eds.), Feminist Theory: A Critique of Ideology. Chicago: University of Chicago Press: 1-30.

Maines, David R. 1977 "Social Organization and Social Structure in Symbolic Interactionist

Thought." In Alex Inkeles, James Coleman, and Neil Smelser (eds.), Annual Review of Sociology. Vol. 3 . Palo Alto: Annual Reviews: 2 5 9 --285 .

Manis, Jerome, and Meitzer, Bernard (eds.) 1978 Symbolic Interaction: A Reader in Social Psychology: 3rd ed. Boston: Allyn

and Bacon. Mannheim, Karl 1936 Ideology and Utopia. New York: Harcourt. Manning, Peter 1973 "Existential Sociology." The Sociological Quarterly 14 :200-225 . Manuel, Frank E. 1962 The Prophets of Paris. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Marcuse, Herbert 1964 One-Dimensional Man. Boston: Beacon Press. 1969 An Essay on Liberation. Boston: Beacon Press. Markovsky, Barry 1985 "Multilevel Justice Theory." American Sociological Review 50 :822 -839 . Marks, Stephen R. 1974 "Durkheim's Theory of Anomie." American Journal of Sociology 8 2 : 3 2 9 -

- 3 6 3 . Marsden, Peter V. forthcoming "Elements of Interactor Dependence." In Karen S. Cook (ed.), Social Ex

change Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage.

4 5 0 BIBLIOGRAFIJA

Martin, Wendy 1972 The American Sisterhood: Writings of the Feminist Movement from Colo

nial Times to Present. New York: Harper & Row. Martindale, Don 1960 The Nature and Types of Sociological Theory. Boston: Houghton Mifflin. Marx, Karl 1842/1977 "Communism and the Augsburger Allegemeine Zeitung." In David McLellan

(ed.), Karl Marx: Selected Writings. New York: Oxford University Press: 20. 1847/1963 The Poverty of Philosophy. New York: International. 1852/1970 "The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte." In Robert C. Tucker (ed.,

The Marx-Engels Reader. New York: Norton: 436-525 . 1857/1858/ Pre-Capitalist Economic Formations, Eric J . Hobsbawm (ed.). New 1964 York: International. 1857-1858/ The Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy. 1974 New York: Random House. 1859/1970 A Contribution to the Critique of Political Economy. New York: Interna

tional Publishers. 1867/1967/ Capital: A Critique of Political Economy, Vol. 1. New York: International

Publishers. 1932/1964 The Economic and Philosophical Manuscripts of 1844, Dirk J . Struik (ed.).

New York: International Publishers. Marx, Karl, and Engels, Friedrich 1845/1956 The Holy Family. Moscow: Foreign Language Publishing House.

Masterman, Margaret 1970 "The Nature of a Paradigm." In Imre Lakatos and Alan Musgrove (eds.),

Criticism and the Growth of Knowlege. Cambridge: Cambridge University Press: 58-89 .

Masters, William, and Johnson, Virginia 1966 Human Sexual Response. Boston: Little, Brown. Matthews, Fred H. 1977 Quest for an American Sociology: Robert E. Park and the Chicago School.

Montreal: McGill University Press. Mauss, Marcel 1954 The Gift, Ian Cunnison (trans.). London: Cohen and West. Mayhew, Bruce 1980 "Structuralism versus Individualism: Part I, Shadowboxing in the Dark."

Social Forces 59 :335-375 . 1981 "Structuralism versus Individualism: Part II, Ideological and Other Obfu-

scations." Social Forces 59 :627-648 . McCarthy, Thomas 1982 The Critical Theory of Jürgen Habermas. Cambridge, Mass.: MIT Press. 1984 "Translator's Introduction." In Jürgen Habermas, The Theory of Commu

nicative Action. Boston: Beacon Press. McLellan, David 1973 Karl Marx: His Life and Thought. New York: Harper Colophon. McLellan, David (ed.) 1971 The Thought of Karl Marx. New York: Harper Torchbooks. McMahon, A. M. 1984 "The Two Social Psychologies: Postcrises Directions." In Ralph H. Turner

and James F. Short (eds.), Annual Review of Sociology, Vol. 10. Palo Alto: Annual Reviews: 121-140.

McMurty, John 1978 The Structure of Marx's World-View. Princeton: Princeton University Press.

BIBLIOGRAFIJA 4 5 1

McNall, Scott 1979a Introduction to Part VII, "Biology and Human Behavior." In Scott McNall

(ed.), Theoretical Perspectives in Sociology'.NewYork: St. Martin's: 397-398. McPhail, Clark 1981 "The Problems and Prospects of Behavioral Perspectives." The American

Sociologist 16 :172-174. McPhail, Clark, and Rexroat, Cynthia 1979 "Mead vs. Blumer." American Sociological Review 44 :449-467 . 1980 Rejoinder: "Ex Cathedra Blumer or Ex Libris Mead? American Sociological

Review 45 :420-430 . Mead, George Herbert 1934/1962 Mind, Self and Society: Erom the Standpoint of a Social Behaviorist. Chica

go: University of Chicago Press. Meeker, B. F. 1971 "Decisions and Exchange." American Sociological Review 3 6 : 4 8 5 - 4 9 5 . Mehan, Hugh, and Wood, Houston 1975 The Reality of Ethnomethodology. New York: Wiley. 1976 "De-Secting Ethnomethodology." The American Sociologist 11 :13 -21 . Meitzer, Benard 1964/1978 "Mead's Social Psychology." In Jerome Manis and Bernard Meitzer (eds.),

Symbolic Interaction: A Reader in Social Psychology. 3rd ed. Boston: Allyn and Bacon: 15-27.

Meitzer, Bernard, Petras, James, and Reynolds, Larry 1975 Symbolic Interactionism: Genesis, Varieties and Criticism. London: Rou-

tledge and Kegan Paul. Menzies, Ken 1977 Tallcott Parsons and the Social Image of Man. London: Routledge and

Kegan Paul. Merton, Robert K. 1949/1968 "Manifest and Latent Functions." In Social Theory and Social Structure.

New York: Free Press: 73-138. 1953 Preface to Hans Gerth and C. Wright Mills, Character and Social Structu

re. New York: Harcourt, Brace and World: vii-ix. 1968 Social Theory and Social Structure. New York: Free Press. 1975 "Structural Analysis in Sociology." In Peter Blau (ed.), Approaches to the

Study of Social Structure. New York: Fress Press: 21-52. 1980 "Remembering the Young Talcott Parsons." American Sociologist 1 5 : 6 8 -

-71 . Meszäros, Istvän 1970 Marx's Theory of Alienation. New York: Harper Torchbooks. Michaels, James W., and Green, Dan S. 1978 "Behavioral Sociology: Emergent Forms and Issues." The American Sociolo

gist 13 :23-29. Miel, Jan 1970 "Jacques Lacan and the Structure of the Unconscious." In Jacques Ehrmann

(ed.), Structuralism. Garden City, N.Y.: Anchor: 9 4 - 1 0 1 . Miliband, Ralph 1972 "Reply to Nicos Poulantzas." In Robin Blackburn (ed.), Ideology in Social

Science: Readings in Critical Social Theory. London: Fontana: 253-262 . 1974 The State in Capitalist Society. London: Quartet. Mill, John Stuart 1867/1980 The Subjection of Women, Sue Mansfield (ed.), Arlington Heights, 111.:

AHM Publishing.

4 5 2 BIBLIOGRAFIJA

Miller, David 1981 "The Meaning of Role-Taking." Symbolic Interaction 4 : 1 6 7 - 1 7 5 . 1982 Review of J . D. Lewis and R. L. Smith, American Sociology and Pragma

tism. The Journal of the History of Sociology 4 :108-114 . 1985 "Concerning J . David Lewi's Response to My Review of American Sociolo

gy and Pragmatism." The Journal of the History of Sociology 5 : 1 3 1 - 1 3 3 . Miller, Jean Baker 1976 Toward a New Psychology of Women. Boston: Beacon Press. Miller, L. Keith 1970 "A Token Economy for the University Classroom." Paper read at meetings

of the American Psychological Association, Miami. Millet, Kate 1970 Sexual Politics. Garden City, N.Y.: Doubleday. Millman, Marcia, and Kanter, Rosabeth Moss (eds.) 1976 Another Voice: Feminist Perspectives on Social Life and Social Science.

New York: Octagon Books. Mills, C. Wright 1951 White Collar. New York: Oxford University Press. 1956 The Power Elite. New York: Oxford University Press. 1960 Listen Yankee: The Revolution in Cuba. New York: McGraw-Hill. 1962 The Marxists. New York: Dell. Misgeld, Dieter 1983 "Common Sense and Common Convictions: Sociology as a Science, Phe-

nomenological Sociology and the Hermeneutical Point of View." Human Studies 6 :109-139.

Mitchell, Jack N. 1978 Social Exchange, Dramaturgy and Ethnomethodology: Toward a Paradig

matic Synthesis. New York: Elsevier. Mitchell, Juliet 1975 Psychoanalysis and Feminism. New York: Vintage. Mitroff, Ian, and Kilmann, Ralph 1978 Methodological Approaches to Social Science. San Francisco: Jossey-Bass. Mitzman, Arthur 1970 The Iron Cage. New York: Universal Library. Mizruchi, Mark S., and Koenig, Thomas 1986 "Economic Sources of Corporate Political Consensus: An Examination of

Interindustry Relations." American Sociological Review 5 1 : 4 8 2 - 4 9 1 . Molm, Linda D. 1981 "The Legitimacy of Behavioral Theory as a Sociological Perspective." The

American Sociologist 16 :153-166 . Molm, Linda D., and Wiggins, James A. 1979 "A Behavioral Analysis of the Dynamics of Social Exchange in the Dyad."

Social Forces 57 :1157-1179 . Moore, Wilbert E. 1978 "Functionalism." In Tom Bottomore and Robert Nisbet (eds.), A History of

Sociological Analysis. New York: Basic Books: 321 -361 . Moraga, Cherrie, and Anzaldua, Gloria 1981 This Bridge Called My Back: Writings by Radical Women of Color. Water-

town, Mass.: Persephone Press. Morgan, Robin 1968 Going Too Far: The Personal Chronicle of a Feminist. New York: Random

House. 1970 Sisterhood Is Powerful. New York: Vintage.

BIBLIOGRAFIJA 4 5 3

1982 The Anatomy of Freedom: Feminism, Physics, and Global Politics. Garden City, N.Y.: Anchor/Doubleday.

Morris, Charles W. 1934/1962 "Introduction." In George Herbert Mead, Mind, Self and Society. Chicago:

University of Chicago Press: ix-xxxv. Morris, Monica B. 1977 Excursion into Creative Sociology. New York: Columbia University Press. Morse, Chandler 1961 "The Functional Imperatives." In Max Black (ed.), The Social Theories of

Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall: 100-152. Mulligan, Glenn, and Lederman, Bobbie 1977 "Social Forces and Rules of Practice." American Journal of Sociology

83 :539-550 . Mullins, Nicholas 1973 Theories and Theory Groups in Contemporary American Sociology. New

York: Harper & Row. 1983 "Theories and Theory Groups Revisited." In Randall Collins (ed.), Sociolo

gical Theory-1983. San Francisco: Jossey-Bass: 319-337. Münch, Richard 1981 "Talcott Parsons and the Theory of Action. 1. The Structure of the Kantian

Core." American Journal of Sociology 86 :709-739 . 1982 "Talcott Parsons and the Theory of Action. II. The Continuity of the

Development." American Journal of Sociology 87 :771 -826 . Needham, Rodney 1963 "Introduction." In Emile Dürkheim and Marcel Mauss, Primitive Classifi

cation (orig. 1903) . Chicago: University of Chicago Press: vii-xlviii. Nicholaus, Martin 1974 "Foreword." In Karl Marx, The Grundrisse. New York: Random House:

7-63. Nisbet, Robert 1967 The Sociological Tradition. New York: Basic Books. Noble, David F. 1982 America by Design: Science, Technology, and the Rise of Corporate Capita

lism. New York: Knopf. Oakes, Guy 1984a "The Problem of Women in Simmel's Theory of Culture." In Guy Oakes

(ed.), Georg Simmel on Women, Sexuality, and Love. New Haven: Yale University Press:. 3-62.

Oakes, Guy (ed.) 1984 Georg Simmel on Women, Sexuality and Love. New Haven: Yale Universi

ty Press. Oakley, Ann 1974 Women's Work: The Housewife, Past and Present. New York: Pantheon. 1981 "Interviewing Women: A Contradiction in Terms." In Helen Roberts (ed.),

Doing Feminist Research. London: Routledge and Kegan Paul: 30-60 . Oksanen, Ernest H., and Spencer, Bryon G. 1975 "On the Determinants of Student Perfomance in Introductory Courses in

the Social Sciences." American Sociologist 10 :103-109 . Oilman, Bertell 1976 Alienation. 2nd ed. Cambridge: Cambridge University Press. O'Neill, John 1986 "The Disciplinary Society: From Weber to Foucault." British Journal of

Sociology 37 :42-60 .

4 5 4 BIBLIOGRAFIJA

O'Neill, William L. 1971 A History of Feminism in America. Chicago: Quadrangle Books. Pareto, Vilfredo 1935 A Treatise on General Sociology. 4 vols. New York: Dover. Park, Robert E. 1927/1973 "Life History." American Journal of Sociology 79 :251-260 . Parsons, Talcott 1934-1935 "The Place of Ultimate Values in Sociological Theory." International Jour

nal of Ethics 45 :282-316 . 1937 The Structure of Social Action. New York: McGraw-Hill. 1949 The Structure of Social Action. 2nd ed. New York: McGraw-Hill. 1951 The Social System. Glencoe, III.: Free Press. 1954 "Age and Sex in the Social Structure of the United States." In Talcott

Parsons (ed.), Essays in Sociological Theory. New York: Free Press. 1960 "A Sociological Approach to the Theory of Organizations." In Talcott

Parsons (ed.), Structure and Process in Modern Societies. New York: Free Press: 16-58.

1964 "Levels on Organization and the Mediation of Social Interaction." Sociological Inquiry 34 :207-220 .

1966 Societies. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. 1970 Social Structure and Personality. New York: Free Press. 1970 "On Building Social System Theory: A Personal History." Daedalus

99 :8 2 6 - 8 8 1 . 1971 The System of Modern Societies. Englewood Cliffs, N.J . : Prentice-Hall. 1974 "Comment on Turner, 'Parsons as a Symbolic Interactionist.'" Sociological

Inquiry 45 :62-65 . 1977a "General Introduction." In Talcott Parsons (ed.), Social Systems and the

Evolution of Action Theory. New York: Free Press: 1-13. 1977b "On Building Social System Theory: A Personal History." in Talcott Par

sons (ed.), Social Systems and the Evolution of Action Theory. New York: Free Press: 22-76.

Parsons, Talcott, and Piatt, Gerald 1973 The American University: Cambridge: Harvard University Press. Parsons, Talcott, and Shils, Edward A. (eds.) 1951 Toward a General Theory of Action. Cambridge: Harvard University Press. Peel, J . D. Y. 1971 Herbert Spencer: The Evolution of a Sociologist. New York: Basic Books. Perinbanayagam, Robert S. 1981 "Behavioral Theory: The Relevance, Validity, and Appositeness thereof to

Sociology." The American Sociologist 16 :166-169. 1985 Signifying Acts: Structure and Meaning in Everyday Life. Carbondale:

Southern Illinois University Press. 1986 "The Meaning of Uncertainty and the Uncertainty of Mezmng."Symbolic

Interaction 9 :105-126 . Perrin, Robert 1976 "Herbert Spencer's Four Theories of Social Evolution." American Journal

of Sociology 81 :1339-1359 . Petit, Philip 1975 The Concept of Structuralism: A Critical Analysis. Berkeley: University of

California Press. Phillips, Bernard 1971 Social Research: Strategy and Tactics. New York: Macmillan. Phillips, Derek 1973 "Paradigms, Falsifications and Sociology." Acta Sociologica 16 :13-31 .

BIBLIOGRAFIJA 4 5 5

1975 "Paradigms and Incommensurability." Theory and Society 2 :37-62 . Picou, J . Steven 1978 "Paradigms, Theories, and Methods in Contemporary Rural Sociology."

Rural Sociology 43 :559 -583 . Piatt, Jennifer 1986 "Functionalism and the Survey: The Relation of Theory and Method."

Sociological Review 34 :501-536 . Podgorecki, Adam, and Los, Maria 1979 Multi-dimensional Sociology. London: Routledge and Kegan Paul. Pollner, Melvin 1979 "Explicative Transactions: Making and Managing Meaning in Traffic

Court." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 227-255 .

Pomeroy, Sarah B. 1975 Goddesses, Whores, Wives and Slaves: Women in Classical Antiquity. New

York: Schocken Books. Pope, Whitney 1973 "Classic on Classic: Parson's Interpretation of Dürkheim." American Socio

logical Review 38 :399-415 . Porpora, Douglas V. 1986 "A Response to Jeffrey Alexander's Theoretical Logic in Sociology Concer

ning the Alleged Undimensionality of Marxian Theory." Sociological Quarterly 27 :75-90 .

Poulantzas, Nicos 1972 "The Problem of the Capitalist State." In Robin Blackburn (ed.), Ideology

in Social Science. London: Fontana: 238-253 . 1973 Political Power and Social Classes. London: Verso. 1974 Fascism and Dictatorship: The Third International and the Problem of

Fascism. London: NLB. 1975 Classes and Contemporary Capitalism. London: NLB. 1976 The Crisis of the Dictatorships. London: NLB. Powers, Charles H. 1986 Vilfredo Pareto. Newbury Park, Calif.: Sage. Prendergast, Christopher 1986 "Alfred Schutz and the Austrian School of Economics." American Journal of

Sociology 92 :1 -26 . Procter, Ian 1978 "Parson's Early Voluntarism." Sociological Inquiry 4 8 : 3 7 - 4 8 . Psathas, George 1973a "Introduction." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Is

sues and Applications. New York: Wiley. 1979a "Organizational Features of Direction Maps." In George Psathas (ed.),

Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 203-205 .

Psathas, George (ed.) 1973b Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley. 1979b Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington. Psathas, George, and Waksler, Frances C. 1973 "Essential Features of Face-to-Face Interaction." In George Psathas (ed.),

Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley: 159-183.

Puner, Helen Walker 1947 Freud: His Life and His Mind. New York: Dell.

4 5 6 BIBLIOGRAFIJA

Quadagano, Jill S. 1979 "Paradigms in Evolutionary Theory: The Sociological Model of Natural

Selection." American Sociological Review 44 :100-109 . Radway, Janice 1984 Reading to Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature. Chapel

Hill: University of North Carolina Press. Rapp, Rayna 1979 "Anthropology." Signs: Journal of Women in Culture and Society 4 :3 :497-513. Radnitzky, Gerard 1973 Contemporary Schools of Metascience. Chicago: Henry Regnery. Rawls, Ann Warfield 1985 "Reply to Gallant and Kleinmann on Symbolic Interactionism vs. Ethnome-

thodology." Symbolic Interaction 8 :121-140 . Reed, Evelyn 1970 Women's Liberation. New York: Pathfinder Press. Rhoades, Lawrence J . 1981 A History of the American Sociological Association. Washington, D. S.:

American Sociological Association. Rich, Adrienne 1976 Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution. New York:

Bantam. 1979 On Lies, Secrets and Silences: Selected Prose 1966-1978. New York: Nor

ton. "Compulsory Heterosexuality and Lesbian Experience." In Catharine R. Stimson and Ethel Spector Person (eds.). Women, Sex, and Sexuality. Chicago: University of Chicago Press: 62-91 .

Riley, John, Jr. 1980 "Talcott Parsons: An Anecdotal Profile." American Sociologist 15 :66-68 . Ritzer, George 1975a Sociology: A Multiple Paradigm Science. Boston: Allyn and Bacon. 1975b "Sociology: A Multiple Paradigm Science." American Sociologist 1 0 : 1 5 6 -

-167. 1977 Working: Conflict and Change. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J. : Prentice-

Hall. 1979 "Toward an Intergrated Sociological Paradigm." In William Snizek et al.

(eds.), Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 25-46.

1980 Sociology: A Multiple Paradigm Science. Rev. ed. Boston: Allyn and Bacon. 1981a Toward an Integrated Sociological Paradigm: The Search for an Exemplar

and an Image of the Subject Matter. Boston: Allyn and Bacon. 1981b "Paradigm Analysis in Sociology: Clarifying the Issues." American Sociolo

gical Review 46 :245-248 . 1983 "The McDonaldization of Society." Journal of American Culture 6 :100-

107. 1985 "The Rise of Micro-Sociological Theory." Sociological Theory 3 : 88 -98 . Ritzer, George, and Bell, Richard 1981 "Emile Dürkheim: Exemplar for an Integrated Sociological Paradigm?"

Social Forces 59:966-995. Rizer, George, Kammeyer, Kenneth, and Yetman, Norman 1987 Introduction to Sociology: Experiencing a Changing Society. 3rd ed. Bo

ston: Allyn and Bacon. Roby, Pamela 1972 "Women and American Higher Education." The Annals of the American

Academy of Political and Social Science 404 :118 -139 .

BIBLIOGRAFIJA 4 5 7

Rocher, Guy 1975 Talcott Parsons and American Sociology: New York: Barnes and Noble. Rock, Paul 1979 The Making of Symbolic Inter actionism. Totowa, N.J. : Rowman and Little-

field. Roemer, John E. 1982 "Methodological Individualism and Deductive Marxism." Theory and So

ciety 11 :513-520 . Rogers, Mary 1983 Sociology, Ethnomethodology, and Experience: A Phenomenological Criti

que. New York: Cambridge University Press. Rollins, Judith 1985 Between Women: Domestics and their Employers. Philadelphia: Temple

University Press. Rose, Arnold 1962 "A Systematic Summary of Symbolic Interaction Theory." In Arnold Rose

(ed.), Human Behavior and Social Processes. Boston: Houghton Mifflin. Rose, Phyllis 1983 Paralel Lives: Five Victorian Marriages. New York: Knopf. Rosenberg, Morris 1979 Conceiving the Self. New York: Basic Books. Rosenberg, Rosalind 1982 Beyond Separate Sphere: Intellectual Roots of Modern Feminism. New

Haven: Yale University Press. Rosenthal, Naomi, et. al. 1985 "Social Movements and Network Analysis: A Case Study of Nineteenth-

Century Women's Reform in New York State." American Journal of Sociology 90 :1022-1054 .

Rossi, Alice 1974 The Feminist Papers: From Adams to de Beavoir. New York: Bantam. 1977 "A Biosocial Perspective on Parenting." Daedalus 106 :2 :1 -31 . 1983 "Gender and Parenthood." American Sociological Review 49 :1 -19 . Rossi, Ino 1974a "Intellectual Antecedents of Levi-Strauss' Notion of Unconscious." In Ino

Rossi (ed.), The Unconscious in Culture: The Structuralism of Claude Levi-Strauss in Perspective. New York: Dutton: 7-30.

1974b "Structuralism as a Scientific Method." In Ino Rossi (ed.), The Unsonscious in Culture.New York: Dutton: 60-106.

1983 From the Sociology of Symbols to the Sociology of Signs: Toward a Dialectical Sociology: New York: Columbia University Press.

Rossi, Ino (ed.) 1982 Structural Sociology. New York: Columbia University Press. Rowbotham, Sheila 1973 Women's Consciousness, Man's World. Middlesex, Eng.: Pelican. Rubin, Gayle 1975 "The Traffic in Women: Notes on the Political Economy of Sex." In Reyna

Reiter (ed.), Towards an Anthropology of Women. New York: Monthly Review Press.

Rubinstein, David 1986 "The Concept of Structure in Sociology." In Mark L. Wardell and Stephen

P. Turner (eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 80-94.

Ruddick, Sara 1980 "Maternal Thinking." Feminist Studies 6 :2 :342-367.

4 5 8 BIBLIOGRAFIJA

Ryan, William 1971 Blaming the Victim. New York: Pantheon. Ryave, A. Lincoln, and Schenkein, James N. l 9 7 4 "Notes on the Art of Walking." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodology:

Selected Readings. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 265-275 . Sacks, Harvey 1984 "On Doing 'Being Ordinary.'" In J . Maxwell Atkinson and John Heritage

(eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 413-429 .

Salamini, Leonardo 1981 The Sociology of Political Praxis: An Introduction to Gramsci's Theory.

London: Routledge and Kegan Paul. Salomon, A. 1945 "German Sociology." In Georges Gurvitch and Wilbert F. Moore (eds.),

Twentieth Century Sociology. New York: Philosophical Library: 586-614 . Sangren, Steven P. 1983 "Female Gender in Chinese Religious Symbols: Kuan Yin, Ma Tsu and the

Eternal 'Mother.'" Signs: Journal of Women in Culture and Society 9 :1 :4-25. Scheffler, Harold 1970 "Structuralism in Anthropology." In Jacques Ehrmann (ed.), Structuralism.

Garden City, N.Y.: Anchor: 56-79. Schegloff, Emanuel A. 1979 "Identification and Recognition in Telephone Conversation Openings." In

George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 23-78 .

Schied-Cook, Teresa 1986 "Scientific Advances in the Socio-cultural Sciences." Sociological Spectrum

6:269-287. Schneider, Louis 1967 The Scottish Moralists: On Human Nature and Society. Chicago: Universi

ty of Chicago Press. Schroeter, Gerd 1985 "Dialogue, Debate, or Dissent? The Difficulties of Assessing Max Weber's

Relation to Marx." In Robert J . Antonio and Ronald M. Glassman (eds.), A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas: 2-13 .

Schroyer, Trent 1970 "Toward a Critical Theory of Advanced Industrial Society." In Hans Peter

Dreitzel (ed.), Recent Sociology: No. 2. New York: Macmillan: 210-234 . 1973 The Critique of Domination. Boston: Beacon Press. Schutz, Alfred 1932/1967 The Phenomenology of the Social World. Evanston, III: Northwestern

University Press. 1962 Collected Papers I: The Problem of Social Reality.The Hague: Martinus

Nijhoff. 1964 Collected Papers II: Studies in Social Theory. The Hague: Martinus Nijhoff. 1966 Collected Papers III: Studies in Phenomenological Philosophy. The Hague:

Martinus Nijhoff. Schutz, Alfred, and Luckmann, Thomas 1973 The Structure of the Life World. Evanston, III: Northwestern University

Press. Schwanenberg, Enno 1971 "The Two Problems of Order in Parsons' Theory: An Analysis from Wi

thin." Social Forces 4 9 : 5 6 9 - 5 8 1 .

BIBLIOGRAFIJA 4 5 9

Schwendinger, Julia, and Schwendiger, Herman 1974 Sociologist of the Chair. New York: Basic Books. Scimecca, Joseph 1977 The Sociological Theory of C. Wright Mills. Port Washington, N.Y.: Kenni-

kat Press. Sciulli, David 1986 "Voluntaristic Action as a Distinct Concept: Theoretical Foundations of

Societal Constitutionalism." American Sociological Review 5 1 : 7 4 3 - 7 6 6 . Sciulli, David, and Gerstein, Dean 1985 "Social Theory and Talcott Parsons in the 1980s." Annual Review of

Sociology 11 :369-387. Scott, John Finley 1963 "The Changing Foundations of the Parsonian Action Schema." American

Sociological Review 28 :716-735 . Scully, Diana 1980 Men Who Control Health: The Miseducation of Obstetrician-Gynecolo

gists. Boston: Houghton Mifflin. Searle, John 1972 "Chomsky's Revolution in Linguistics." The New York Review of Books

18:16-24. Secord, Paul F. 1982a "Interfacing the Personal and the Social." In Paul Secord (ed.), Explaining

Human Behavior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 13-34. 1982b "Epilogue." In Paul Secord (ed.), Explaining Human Behavior. Beverly

Hills, Calif.: Sage: 311-314 . Secord, Paul F. (ed.) 1982 Explaining Human Behavior: Consciousness, Human Action and Social

Structure. Beverly Hills, Calif.: Sage. Seidman, Steven 1983 Liberalism and the Origins of European Social Theory. Berkeley: University

of California Press. Seiden, Gary 1983 "Frailty, The Name's Been Changed: What Sports Medicine Is Discovering

about Women's Bodies." In Laurel Richardson and Verter Taylor (eds.), Feminist Frontiers. Reading, Mass.: Addison-Wesley.

Sewart, John J . 1978 "Critical Theory and the Critique of Conservative Method." American

Sociologist 13:15 -22. Shahar, Shulamith 1983 The Fourth Estate: A History of Women in the Middles Ages (Chaya Galai,

trans.). London: Methuen. Shalin, Dmitri 1986 "Pragmatism and Social Interactionism." American Sociological Review

51 :9-29 . Sharrock, Wes, and Anderson, Bob 1986 The Ethnomethodologists. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Sheridan, Alan 1980 Michel Foucault: The Will to Truth. London: Tavistock. Showalter, Elaine 1971 Women's Liberation and Literature. New York: Harcourt Brace Jovano-

vich. Simon, Herbert 1957 Administrative Behavior. New York: Free Press.

4 6 0 BIBLIOGRAFIJA

Singelmann, Peter 1972 "Exchange as Symbolic Interaction." American Sociological Review 38:414424. Skinner, B. F. 1938 The Behavior of Organisms: An Experimental Analysis. New York: Apple

tonCenturyCrofts. 1948 Waiden Two. New York: Macmillan. 1968 Technology of Teaching. New York: AppletonCenturyCrofts. 1971 Beyond Freedom and Dignity. New York: Knopf. 1983 Matter of Consequences: Part Three of an Autobiography. New York: Knopf. Skinner, Quentin 1985 "Introduction." In Quentin Skinner (ed.), The Return of Grand Theory in

the Human Sciences. Cambridge: Cambridge University Press: 320. Skocpol, Theda 1979 States and Social Revolutions. Cambridge: Cambridge University Press. Skotnes, Andor 1979 "Structural Determination of the Proletariat and the Petty Bourgeoisie: A

Critique of Nicos Poulantzas." The Insurgent Sociologist 9 :3454 . Slater, Phil 1977 Origin and Significance of the Frankfurt School: A Marxist Perspective.

London: Routledge and Kegan Paul. Smart, Barry 1983 Foucault, Marxism and Critique. London: Routledge and Kegan Paul. 1985 Michel Foucault. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Smith, Dorothy 1974 "Women's Perspective as a Radical Critique of Sociology." Sociological

Inquiry 44 :1 :7 13 . 1975 "An Analysis of Ideological Structures and How Women are Excluded:

Consideration for Academic Women." Canadian Review of Sociology and Anthropology. 12 :4 :353369 .

1978 "A Peculiar Eclipsing: Women's Exclusion from Man's Culture." Women's Studies International Quarterly 1:281295.

1979 "A Sociology for Women." In Julia A. Sherman and Evelyn Torton Beck (eds.), The Prism of Sex: Essays in the Sociology of Knowledge. Madison: University of Wisconsin Press.

Smith, Dorothy, and Griffith, Alison 1985 "Coordinating the Uncoordinated: How Mothers Manage the School

Day." Presented at annual meeting of the American Sociological Associa

tion, Washington, D. C. Smith, Norman Erik 1979 "William Graham Sumner as an AntiSocial Darwinist." Pacific Sociological

Review 22 :332347 . Smith, Τ. V. 1931 "The Social Philosophy of George Herbert Mead." American Journal of

So«o/ogy37:368385. Snitow, Ann Barr 1979 "Mass Market Romance. Pornography for Women is Different." Radical

History Review 20 :141163 . Snitow, Ann, Stansell, Christine, and Thompson, Sharon 1983 Powers of Desire: The Politics of Sexuality. New York: Monthly Review

Press. Snizek, William E. 1976 "An Empirical Assessment of 'Sociology: A Multiple Paradigm Science.'"

The American Sociologist 11:217219.

BIBLIOGRAFIJA 4 6 1

1979 "Towards a Clarification of the Interrelationship between Theory and Research: Its Form and Implications." In William Snizek, Ellsworth Fuhr

man, and Michael Miller (eds.), Contemporary Issues in Theory and Re

search. Westport, Conn.: Greenwood Press: 197209. Snizek, William E., Fuhrman, Ellsworth R., and Miller, Michael K. (eds.) 1979 Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwo

od Press. Snow, David A. 1986 "Frame Alignment Processes. Micromobilization, and Movement Partici

pation." American Sociological Review 51 :4 6 4 4 8 1 . Snow, David Α., Zürcher, Louis Α., and Peters, Robert 1984 "Victory Celebrations as Theater: A Dramaturgical Approach to Crowd

Behavior." Symbolic Interaction 8:2142. Sokoloff, Natalie 1980 Between Money and Love: The Dialectics of Women's Home and Market

Work. New York: Praeger. Sorokin, Pitirim 1927 Social Mobility. New York: Harper. 1928 Contemporary Sociological Theories. New York: Harper. 19371941 Social and Cultural Dynamics. 4 vols. New York: American Book Co. 1956 Fads and Foibles in Modern Sociology and Related Sciences. Chicago:

Regnery. 1963 A Long Journey: The Autobiography of Pitirim Sorokin. New Haven,

Conn.: College and University Press. Speier, Matthew 1970 "The Everyday World of the Child." In Jack Douglas (ed.), Understanding

Everyday Life. Chicago: Aldine: 188217. Spender, Dale 1980 Man Made Language. London: Routledge and Kegan Paul. 1982 Women of Ideas (And What Men Have Done to Them). London: Routledge

and Kegan Paul. Spender, Dale (ed.) 1983 Feminist Theorists: Three Centuries of Key Women Thinkers. New York:

Random House. Spiegelbert, Herbert 1967 "Husserl's Phenomenology and Sartre's Existentialism." In Joseph Kockel

mans (ed.), Phenomenology. Garden City, N.Y.: Anchor: 252266 . 1973 "On the Right to Say 'We': A Linguistics and Phenomenological Analysis."

In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applica

tions. New York: Wiley: 129156. Srubar, Ilja 1984 "On the Origin of 'Phenomenological' Sociology." In Kurt H. Wolff (ed.),

Alfred Schutz: Appraisals and Developments. Dordrecht, Neth.: Martinus Nijhoff: 5783 .

Staats, Arthur W. 1976 "Skinnerian Behaviorism: Social Behaviorism or Radical Behaviorism?" The

American Sociologist 11:5960. Stacey, Judith, and Thorne, Barrie 1985 "The Missing Feminist Revolution in Sociology." Social Problems

32 :4 :301 316 . Standley, Arline R. 1981 Auguste Comte. Boston: Twayne.

4 6 2 BIBLIOGRAFIJA

Stanfield, Ron 1974 "Kuhnian Scientific Revolutions and the Keynesian Revolution." Journal of

Economic Issues 8 :97-109. Stanley, Liz, and Wise, Sue 1983 Breaking Out: Feminist Consciousness and Feminist Research. London:

Routledge and Kegan Paul. Stockard, Jean, and Johnson, Miriam 1980 Sex Roles: Sex Inequality and Sex Role Development. Englewood Cliffs,

N.J. : Prentice-Hall. Stolte, John F. forthcoming "Legitimacy, Justice, and Production Exchange." In Karen S. Cook (ed.),

Social Exchange Theory. Beverly Hills, Calif.: Sage. Strasser, Hermann 1976 The Normative Structure of Sociology. London: Routledge and Kegan Paul. Strobel, Margaret 1982 "African Women." Signs: Journal of Women in Culture and Society

8 :1 :109-131 . Struik, Dirk 1964 "Introduction." In Karl Marx, The Economic and Philosophical Manu

scripts of 1844. New York: International: 9-56. Stryker, Sheldon 1980 Symbolic Interactionism: A Social Structural Version. Menlo Park, Calif.:

Benjamin/Cummings. Swidler, Ann 1986 "Culture in Action: Symbols and Strategies." American Sociological Review

51 :273-286 . Swingewood, Alan 1975 Marx and Modern Social Theory. New York: Wiley. Symbolic Interaction 1981 Fall. Entire issue devoted to George Herbert Mead. 1983 Review symposium on Lewis and Smith. American Sociology and Pragma

tism 6 :127-174. Szacki, Jerzy 1979 History of Sociological Thought. Westport. Conn.: Greenwood. Sztompka, Piotr 1974 System and Function: Toward a Theory of Society. New York: Academic. Takla, Tendzin, and Pope, Whitney 1985 "The Force Imagery in Dürkheim: The Intergration of Theory, Metatheory

and Method." Sociological Theory 3 :74-88 . Tar, Zoltan 1977 The Frankfurt School: The Critical Theories of Max Horkheimer and Theo

dor W. Adorno. London: Routledge and Kegan Paul. Tarter, Donald 1973 "Heeding Skinner's Call: Toward the Development of a Social Technolo

gy." American Sociologist 8 :153-158. Theory, Culture and Society 1985 "The Fate of Modernity." (special issue) 2 :1-190 . Theory and Society 1986 "Structures of Capital" (special issue) 15 :1-309. Thibaut, John, and Kelley, Harold H. 1959 The Social Psychology of Groups. New York: Wiley. Thomas, William I., and Thomas, Dorothy S. 1928 The Child in America: Behavior Problems and Programs. New York:

Knopf.

BIBLIOGRAFIJA 4 6 3

Thomason, Burke C. 1982 Making Sense of Reification: Alfred Schutz and Constructionist Theory.

Atlantic Highlands, N.J.: Humanities Press. Thompson, E. P. 1978 The Poverty of Theory. London: Merlin Press. Thompson, Kenneth 1975 August Comte: The Foundation of Sociology. New York: Halstead Press. Thorne, Barrie, Kramarae, Cheris, and Henley, Nancy 1983 Language, Gender and Society. Rowley, Mass.: Newbury House. Thorne, Barrie, and Yalom, Marilyn (eds.) 1982 Rethinking the Family: Some Feminist Questions. New York: Longman. Tiger, Lionel, and Fox, Robin 1971 The Imperial Animal. New York: Holt, Rinehart and Winston. Tilman, Rick 1984 C. Wright Mills: A Native Radical and His American Intellectual Roots.

University Park, Pa.: Pennsylvania State University Press. Tinker, Irene (ed.) 1983 Women in Washington: Advocates for Public Policy. Beverly Hills, Calif.:

Sage. Tiryakian, Edward A. 1962 Sociologism and Existentialism: Two Perspectives on the Individual and

Society. Englewood Cliffs. N.J.: Prentice-Hall. 1965 "Existential Phenomenology and the Sociological Tradition." American

Sociological Review 30 :674-688 . 1979 "The Significance of Schools in the Development of Sociology." In William

Snizek, Ellsworth Fuhrman, and Michael Miller (eds.), Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 2 1 1 --233.

1981 "The Sociological Import of Metaphor." Sociological Inquiry 5 1 : 2 7 - 3 3 . 1986 "Hegemonic Schools and the Development of Sociology: Rethinking the

History of the Discipline." In Richard C. Monk (ed.), Structures of Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 4 1 7 - 4 4 1 .

Toby, Jackson 1977 "Parsons' Theory of Societal Evolution." In Talcott Parsons, The Evolution

of Societes. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall: 1-23. Trebilcot, Joyce 1973 "Sex Roles: The Argument from Nature." Paper presented at the meeting

of the American Philosophical Association, Western Division, April. Trebilcot, Joyce (ed.) 1984 Mothering: Essays in Feminist Theory. Totowa, N.J.: Rowman and Allan-

held. Troyer, William 1946 "Mead's Social and Functional Theory of Mind." American Sociological

Review! 1 :198-202. Tucker, Robert C. (ed.) 1970 The Marx-Engels Reader. New York: Norton Tumin, Melvin 1953 "Some Principles of Stratification: A Critical Analysis." American Sociologi

cal Review 18 :387-394 . Turner, Bryan S. 1974 Weber and Islam: A Critical Study. London: Routledge and Kegan Paul. 1981 For Weber: Essays in the Sociology of Fate. Boston: Routledge and Kegan

Paul.

4 6 4 BIBLIOGRAFIJA

Turner, Jonathan 1973 "From Utopia to Where? A Strategy for Reformulating the Dahrendorf

Conflict Model." Social Forces52:236-244. 1974 "Parsons as a Symbolic Interactionist: A Comparison of Action and

Interaction Theory." Sociological Inquiry 44 :283-294 . 1975 "A Strategy for Reformulating the Dialectical and Functional Theories of

Conflict." Social Forces53:433-444. 1982 The Structure of Sociological Theory. 3rd ed. Homewood, III.: Dorsey

Press. 1985 "In Defense of Positivism." Sociological Theory 3 :24-30 . 1985b Herbert Spencer: A Renewed Appreciation. Beverly Hills, Calif.: Sage. 1986 The Structure of Sociological Theory. 4th ed. Homewood, III.: Dorsey

Press. forthcoming "Social Exchange Theory: Future Directions." In Karen S. Cook (ed.),

Social Exchange Theory. Beverly Hills. Calif.: Sage. Turner, Jonathan, and Beeghley, Leonard 1974 "Current Folklore in the Criticisms of Parsonsian Action Theory. " Sociolo

gical Inquiry 44 :47 -63 . Turner, Jonathan, and Maryanski, Alexandra 1979 Functionalism. Menlo Park, Calif.: Benjamin/Cummings. Turner, Ralph 1968 "The Self-Conception in Social Interaction." In Chad Gordon and Ken

neth J . Gergen (eds.), The Self in Social Interaction. New York: Wiley: 9 3 - 1 0 6 .

Turner, Roy 1970 "Words, Utterances and Activities." In Jack Douglas (ed.), Understanding

Everyday Life. Chicago: Aldine: 161-187. 1974a "Words, Utterances and Activities." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodolo

gy: Selected Readings.Harmondsworth, Eng.: Penguin: 197-215. Turner, Roy (ed.) 1974b Ethnomethodology: Selected Readings. Harmodsworth, Eng.: Penguin. Ungar, Sheldon 1984 "Self-Mockery: An Alternative Form of Self-Presentation." Symbolic Inte

raction 7 :121-133. van den Berg, Axel 1980 "Critical Theory: Is There Still Hope?" American Journal of Sociology

86 :449-478 . van den Berghe, Pierre 1963 "Dialectic and Functionalism: Toward Reconciliation." American Sociolo

gical Review 28 :695-705 . 1974 "Bringing Beasts Back In: Toward a Biosocial Theory of Aggression."

American Sociological Review 39 :777-788 . Veltmeyer, Henry 1978 "Marx's Two Methods of Sociological Analysis." Sociological Inquiry

48 :101 -112 . Venable, Vernon 1945 Human Nature: The Marxian View: New York: Knopf. Vetter, Betty M., Baber, Eleanor, and Jensen-Fisher, Susan 1982 Professional Women and Minorities: A Manpower Resource Service. Wa

shington, D.C.: Scientific Manpower Commission. Vidich, Arthur J . , and Lyman, Stanford M. 1985 American Sociology: Worldly Rejections of Religion and Their Directions.

New Haven: Yale University Press.

BIBLIOGRAFIJA 4 6 5

Vogel, Lise 1984 Marxism and the Oppression of Women: Towards a Unitary Theory: New

Brunswick, N.J.: Rutgers University Press. Wagner, David 1984 The Growth of Sociological Theories. Beverly Hills, Calif.: Sage. Wagner, David, and Berger, Joseph 1985 "Do Sociological Theories Grow?" American Journal of Sociology 90:697728. Wagner, Helmut 1964 "Displacement of Scope: A Problem of the Relationship between Small

Scale and Large Scale Sociological Theories." American Journal of Sociolo

gy 69 :571584 . 1983 Alfred Schutz: An Intellectual Biografphy. Chicago: University of Chicago

Press. Wallerstein, Immanuel 1974 The Modern WorldSystem: Capitalist Against Agriculture and the Origins

of the European WorldEconomy in the 16th Century. New York: Acade

mic Press. 1980 The Modern WorldSystem II: Mercantilism and the Consolidation of the

European WorldEconomy, 16001750. New York: Academic Press. 1986 "Marxisms as Utopias: Evolving Ideologies." American Journal of Sociology

91 :12951308 . Wallimann, Isidor 1981 Estrangement: Marx's Conception of Human Nature and the Division of

Labor. Westport, Conn.: Greenwood Press. WalumRichardson, Laurel 1981 The Dynamics of Sex and Gender. Boston: Houghton Mifflin. Wardell, Mark L., and Turner, Stephen P. (eds.) 1986a Sociological Theory in Transition. Boston: Allen und Unwin. 1986b "Introduction. Dissolution of the Classical Project." In Marx L. Wardell

and Stephen P. Turner (eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 1118.

Warner, R. Stephen 1978 "Toward a Redefinition of Action Theory: Paying the Cognitive Element

Its Due." American Journal of Sociology 83 :13171349 . Warshay, Leon and Warshay, Diana H. 1986 "The Individualizing and Subjectivizing of George Herbert Mead: A Socio

logy of Knowledge Interpretation." Sociological Focus 19 :177188 . Weber, Marianne 1975 Max Weber: A Biography (Hary Zohn, ed. and trans.). New York: Wiley. Weber, Max 1921/1958 The Rational and Social Foundations of Music. Carbondale: Southern

Illinois University Press. Weigert, Andrew 1981 Sociology of Everyday Life.New York: Longman. Weingart, Peter 1969 "Beyond Parsons? A Critique of Ralf Dahrendorfs Conflict Theory." Social

Forces 48 :151165 . Weinstein, Eugene Α., and Tanur, Judith M. 1976 "Meanings, Purposes and Structural Resources in Social Interaction." Cor

nell Journal of Social Relations 11:105110 . Wellman, Barry 1983 "Network Analysis: Some Basic Principles." In Randall Collins (ed.), Socio

logical Theory1983. San Francisco: JosseyBass: 155200.

4 6 6 BIBLIOGRAFIJA

White, Harrison C., Boorman, Scott Α., and Breiger, Ronald L. 1976 "Social Structure from Multiple Networks: Parts 1 and 2." American Jour

nal of Sociology 81 :730780 ; 13841446. White, Hayden 1973 The Historical Imagination in NineteenthCentury Europe. Baltimore: The

Johns Hopkins University Press. Whyte, William F. 1961 "Parsons' Theory Applied to Organizations." In Max Black (ed.), The Social

Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J. : PrenticeHall: 2 5 0

267. Wiley, Norbert 1979 "The Rise and Fall of Dominating Theories in American Sociology." In

William Snizek, Ellsworth Fuhrman, and Michael Miller (eds.), Contempo

rary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 4749 .

1985 "The Current Interregnum in American Sociology." Social Research 52 :179207 .

1986 "Early American Sociology and The Polish Peasant." Sociological Theory 4 :2040 .

Wilier, David, and Anderson, Bo 1981 Networks, Exchange and Coercion: The Elementary Theory and Its Appli

cations. New York: Elsevier. Williams, Robin 1980 "Talcott Parsons: the Stereotypes and the Reality." American Sociologist

15:6466 . 1980 "Pitirim Sorokin: Master Sociologist and Prophet." In Robert Merton and

Matilda W. Riley (eds.), Sociological Traditions from Generation to Gene

ration. Norwood, N.J.: Ablex: 93107. Williams, Simon Johnson 1986 "Appraising Goffman." British Journal of Sociology 37 :348369 . Wilner, Patricia 1985 "The Main Drift of Sociology between 1936 and 1982." History of Socio

logy: An International Review 5:120 . Wilson, Thomas P. 1970 "Normative and Interpretive Paradigms in Sociology." In Jack Douglas

(ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 119. Wiltshire, David 1978 The Social and Political Thought of Herbert Spencer. London: Oxford

University Press. Wolf, Frederic M. 1986 Meta Analysis: Quantitative Methods for Research Synthesis. Beverly Hills,

Calif.: Sage University Papers. Wollstonecraft, Mary 1792/1971 A Vindication of the Rights of Women. London: Source Book. Wood, Michael, and Wardell, Mark L. 1983 "G. H. Mead's Social Behaviorism vs. the Astructural Bias of Symbolic

Interactionism." Symbolic Interaction 6:8596. Woolf, Virginia 1928 A Room of One's Own. New York: Harcourt Brace and World. 1938 Three Guineas. New York: Harcourt, Brace. Wrong, Dennis 1961 "The Oversocialized Conception of Man." American Sociological Review

26 :183193 .

BIBLIOGRAFIJA 4 6 7

Wuthnow, Robert, et al. (eds.) 1984 Cultural Analysis. Boston: Routledge and Kegan Paul. Yamagishi, Toshio forthcoming "An Exchange Theoretical Approach to Network Position." In Karen S.

Cook (ed.), Social Exchange Theory. Beverly Hills, Calif.: Sage. Zaretsky, Eli 1976 Capitalism, the Family and Personal Life. New York: Harper Colophon. Zeitllin, Irving M. 1981 Ideology and the Development of Sociological Theory. 2nd ed. Englewood

Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Zimmerman, Don 1978 "Ethnomethodology." American Sociologist 13 :5-15. 1979 "Ethnomethodology and Symoblic Interactionism: Some Reflections on

Naturalistic Inquiry." Paper presented at the Society for the Study of Symbolic Interaction, Boston.

Zimmerman, Don, and Pollner, Melvin 1970 "The Everyday World as a Phenomenon." In Jack Douglas (ed.), Under

standing Everyday Life. Chicago: Aldine: 80-103. Zimmerman, Don, and Wieder, D. Lawrence 1970 "Ethnomethodology and the Problem of Order: Comment on Denzin." In

Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 2 8 5 --298.

Znaniecki, Florian 1934 Method of Sociology. New York: Farrar and Rhinehart. 1936 Social Actions. New York: Farrar and Rhinehart. Zukin, Sharon, and DiMaggio, Paul 1986 "Preface." In Theory and Society 15 :1-10. Zürcher, Louis A. 1982 "The Staging of Emotions: A Dramaturgical Analysis." Symbolic Interac

tion 5 :1-22. 1985 "The War Game: Organizational Scripting and the Expression of Emo

tion." Symbolic Interaction 8 :191-206.

KAZALO IMENA Aberle, D. F. 89, 108, 124 Abrahamson, Mark 83, 87, 105-107 Abrahamsson, Bengt 283, 289 Abrams, Philip 33 , 34, 37 Adams, Abigail 302 Adams, Jane 304 Adorno, Theodor 42, 60, 137 Agger, Ben 130, 131, 139, 140 Akers, Ronald 293 Albrow, Martin 4 1 0 Alexander, Jeffrey 75, 76, 109, 110, 349 ,

387-389 , 394-396 , 405, 406 , 411 Al-Hibri, Azizah 320 , 321 Alt 63 Althusser, Helena 15 Althusser, Louis 2, 42 , 75, 127, 146, 148-

154, 158-160, 176, 361 Amin, Samir 168 Anderson, Bo 292 Anderson, Bob 69, 214 , 242, 244 , 252,

256 Anderson, Perry 151 Anthony, Susan Β. 303 Antonio, Robert J . 23, 24, 136 Anzaldua, Gloria 328 Appelbaum, Richard 148, 159, 160 Aquino ν. Toma Akvinski Aristotel 82 Ascher, Carol 309 Asteil, Mary 302 Atkinson, J . Maxwell 243 , 246, 258 Augustin, Aurelije 82

Back, Kurt 292 Baldwin, Alfred 98 Baldwin, Janice 267, 268 , 270 , 2 7 1 , 389 Baldwin, John 267, 268, 270 , 2 7 1 , 389 Balibar, Etienne 151 Ball, Richard A. 3 5 3 , 3 5 6 Banner, Lois 73 Baran, Paul 73, 130, 160-163, 168, 177 Barrett 316 Barry, Kathleen 324 Bauman, Zygmunt 141 Bearden, James 380 Beauvoir, Simone de 155, 305 , 334 Becker, Howard 64 Beeghley, Leonard 349 Beeker, Caroline 378 Behn, Aphra 302 Beniger, James 272, 292

Benton, Ted 150, 152 Berg, Axel van den 135 Berger, Brigette 311 Berger, Charles 4 1 0 , 4 1 1 Berger, Joseph 345, 346 , 4 1 0 Berger, Peter 42, 69, 70 , 104, 223 , 2 3 5 ,

238-242, 254 , 260 , 309 , 3 1 1 , 421 Bergesen, Albert 172 Berghe, Pierre van den 65, 116, 117, 122-

126 Bergson, Henri 216, 222 , 232 Bernard, Jessie 2, 307, 3 0 9 - 3 1 1 , 313-315 Bernard, L.L. 314 Bernard, Thomas 82 Bernikow, Louise 309 Bernstein, Eduard 131 Besnard, Pierre 18 Best, Raphaela 309 , 310 Bhaskar, Roy 399 , 406 Bierstedt, Robert 73, 220 Bird, Caroline 312 Bittner, Egon 256 Blackwell, Elisabeth 303 Blackwell, Emily 303 Blalock, Hubert 417 Blau, Peter 2, 42, 66, 67, 263 , 264 , 285-

290 , 292, 293 , 2 9 5 , 296 , 345, 372-378 , 3 8 6 , 3 8 9 , 4 0 3 , 4 1 9

Bleich, Harold 135 Blum, Terry 378 Blumer, Herbert 42, 59, 60 , 67, 179, 181-

183, 189-191, 193, 194, 202-206 , 210 , 348

Bonald, Louis de 5, 10, 11 , 13 Boorman, Scott 389 Bosserman, Phillip 417 Bosworth, Susan 388 Bottomore, Tom 60, 130, 135, 136, 142,

143, 373 , 374 Boudon, Raymond 387 , 388 , 404-406 Bradstreet, Anne 302 Bramson, Leon 43 Braverman, Harry 42, 73, 130, 160, 163-

166, 168, 177 Bredemeier, Harry 292 Breiger, Ronald 389 Brentano, Franz 216 Breuer, Joseph 31 Brinton, Crane 46 Brown, Richard 410 Brubaker, Rogers 25

4 7 0 KAZALO IMENA

Bryant, Christopher 14 Buckley, Walter 71 , 72, 352-355 Bulmer, Martin 30 , 48 , 49 , 53 , 410 Burawoy, Michael 73 , 130, 167, 168 Burger, Thomas 23 Burgess, Ernest W. 49 Burgess, Robert 266 , 268 -271 , 304 Burris, Val 147, 148, 159, 358 , 362 Burt, Ronald 379 , 380 , 388 , 403 , 404 Bushell, Don 266 , 268-271

Cady Stanton, Elisabeth 303 Carden, Martin 73 Carnegie, Andrew 44 Carter, Ellwood B. 30 Carver, Terrell 128 Carveth, Donald 31 Chadwick-Jones, J . K. 292 Chafetz, Janet Saltsman 73, 74 , 300 Chaffee, Steven 411 Charcot, Jean Martin 31 Charon, Joel 180, 191, 192 Chodorow, Nancy 74 , 320 , 321 , 334 Chua, Beng-Huat 258 Church Terrell, Marry 303 Cicourel, Aaron 69, 70, 257, 258 , 3 6 3 ,

388 , 397 Clark, Priscilla 75 Clark, Terry 75 Clawson, Dan 168 , 380 Cohen, Percy 106-108 Colclough, Glenna 409 Coleman, James 65, 70, 76, 346 , 352 ,

3 8 7 - 3 8 9 , 3 9 9 - 4 0 1 , 4 0 6 Colfax, J . David 72 Collins, Randall 65 , 66, 68 , 76, 81, 118-

122, 126, 197, 201 , 387-389 , 396 , 397 , 405 , 406

Colomy, Paul 75 , 76, 109-111 Comte, Auguste 2, 5 , 8, 9, 12-16, 18, 22,

32-35 , 37-39 , 4 3 , 45-47, 53 , 82, 84, 86, 124, 302

Connerton, Paul 136, 141 Cook, Judith 67, 74 Cook, Karen 249 , 277, 292 , 294, 401-403 Cooley, Charles Horton 42, 46, 50-53 , 76,

179, 189, 193, 194, 210 , 346 , 348 Coser, Lewis 55 , 65, 70, 115, 117, 118,

125, 372 , 373 , 389 Cott, Nancy 300 Cottrell, Leonard 184 Craib, Ian 7 1 , 381-383 Crosbie 292 Culler, Jonathan 357

Curelaru, M. 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 , 4 1 4 Curtis, B. 4 6 , 4 7 Curtis, Charles 58

Dahrendorf, Ralf 42 , 65 , 81 , 82, 111-115 , 122, 125

Darwin, Charles 35 , 36 , 45 Davis, Kingsley 57, 62, 83 , 87, 88 , 108,

124 Deckard, Barbara 73 Demerath, Nicholas 83 Descartes, Rene 10 Dewey, John 50 , 180-182, 184, 189, 2 1 0 Dilthey, Wilhelm 5 DiMaggio, Paul 166 Dinnerstein, Dorothy 320 , 321 DiTomaso, Nancy 160 Ditton, Jason 68 Dobb, Maurice 168 Douglas, Jack 7 1 , 2 1 3 , 2 1 4 , 3 8 1 Dreyfus, Alfred 84, 85 Duncan, Otis Dudley 377 Dürkheim, Emile 2, 3, 5 , 7-9, 12, 13, 15-

18, 22, 28 , 32, 33 , 35-39 , 42 , 46 , 4 8 , 49 , 53 , 57, 82, 84-86, 98 , 102, 119, 1 2 4 , 1 7 0 , 1 8 8 , 219, 2 3 8 , 242 , 257 , 2 6 3 , 272 , 273 , 276 , 295 , 3 0 1 , 303 , 306 , 349 , 360 , 372 , 378 , 379 , 389 , 392 , 3 9 4 , 4 0 8 , 4 1 4 , 4 1 8 , 4 1 9

Dworkin, Andrea 324 Dworkin, Anthony 7 3 , 3 0 0

Eckberg, Douglas Lee 4 1 0 , 4 1 1 Edel, Abraham 411 Edwards, Richard 167, 168 Effrat, Andrew 3 9 4 , 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 Ehrmann, Jacques 358 Eisenstadt, S. N. 387, 388 , 399 , 409 , 4 1 1 ,

413 , 414 Eisenstein, Zillah 325 Ekeh, Peter P. 273 , 283 , 284 , 357 Elster, Jon 175, 176 Emerson, Richard 67, 263 , 292 , 294 , 388 ,

401-403 Engels, Friedrich 20, 3 8 , 128, 129, 131 ,

1 5 1 , 1 5 9 , 303 , 306 , 308 , 316 , 317 , 319 , 323 , 341

Evans, Sara 73

Faghirzadeh, Saleh 7 Faia, Michael 4 , 76 Farganis, James 1 3 5 , 1 3 8 Faris, Ellsworth 48 , 180, 347 Faught, Jim 59 Fendrich, Michael 408

KAZALO IMENA 4 7 1

Ferraro, Kathleen 385 Feuerbach, Ludwig 5, 1 9 - 2 1 , 4 1 8 Fine, Gary 193 Fine, W. 43 Fischer, Norman 39 Fiske, Donald 1 6 , 4 0 8 Fitzhugh, George 43 Fitzpatrick, Kevin 378 Fonow, Mary 74 Fontana, Andrea 7 1 , 3 8 2 - 3 8 4 Foucault, Michel 42 , 75, 177, 345 , 365-

372 , 386 , 389 , 410 Fox, Robin 310 Frank, Andre Gunder 65, 122-124, 126 Freeman, Robert 214 , 215 , 217 Freud, Sigmund 2, 3 1 , 42, 75 , 76, 9 8 , 1 4 0 ,

144, 176, 183, 242 , 320 , 360 Friedan, Betty 3 0 5 , 3 1 2 Friedheim, Elizabeth 410 Friedman, Debra 398 Friedman, George 135, 138, 140 Friedrichs, Robert 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 Frisby, David 29, 30 Fromm, Erich 60 Frye, Marilyn 325 , 328 Fuhrman, Ellsworth 43-45 Fuler, Margaret 303 Furfey, Paul 4 0 8 , 4 0 9

Gans, Herbert 105 Gardiner, Jean 319 Garfinkel, Harold 42, 69, 70, 197, 214-

216, 223 , 242, 250-252 , 254, 255 , 290 , 3 0 9 , 3 1 1

Gay, E. F. 102 Gelb, Joyce 312 Gergen, Kenneth J . 406 , 408 Gerstein, Dean 75, 350 Gerth, Hans 63 , 64 Giddens, Anthony 76, 387-393 , 396-399 ,

406 Giddings, Franklin 5 1 , 346 Giesen, Bernard 406 Gilbert, Sandra 309 Gilligan, Carol 3 0 9 , 3 1 0 , 3 3 4 , 3 3 8 Glassman, Ronald 23 Glucksmann, Miriam 361 , 362 Goddard, David 363 , 364 Godelier, Maurice 146, 147, 361-363 Goffman, Erving 2, 4 1 , 42 , 67, 68, 77,

178, 195-201 , 206 , 210 , 290 , 345 , 363 , 364

Gonos, George 201 , 363 , 364 Goode, William 264 , 372, 373

Goodwin, Charles 247-249 Gordon, Gerald 411 , 413 Gorman, Robert 30, 220 , 229 Gouldner, Alvin 62, 83, 16, 107, 409 , 4 1 0 Gramsci, Antonio 127, 130, 132-135 , 152,

159 Granovetter, Mark 379 , 3 8 0 Grathoff, Richard 223 , 224 Greatbatch, David 246 , 247 Green, Dan 292 Greisman, Harvey C. 6 1 , 143, 411 Griffin, Susan 324 Grimke, Sarah 302 Gubar, Susan 309 Gurney, Patrick J . 21 Gurvitch, Georges 4 1 7 , 4 2 0

Haas, Jack 201 Habenstein, Robert 60 Habermas, Jürgen 42, 60 , 73 , 75 , 127,

130, 136, 1 4 0 , 1 4 2 - 1 4 6 , 176, 330 , 387 , 388 , 393 , 394 , 406

Halfpenny, Peter 14 Hall, Richard 408 Hamblin, Robert 292 Handel, Warren 252, 256 Harper, Ida H. 303 Harre, Rom 399 Hartman, Heidi 325 Hartsock, Nancy 74, 325 Harvey, Lee 410 Hawkes, Terrence 357 Hawthorn, Geoffrey 9 Hayim, Gila 7 1 , 382 Hazelrigg, Lawrence 115 Heap, James 2 1 4 , 2 1 8 , 2 1 9 , 2 3 4 Hechter, Michael 388 , 389 , 397, 398 , 405 Hegel. G. W. F. 5, 18-22, 24 , 25 , 38 , 76,

128, 151, 160, 418 Held, David 135 Helle, H. J . 3 8 7 , 3 8 8 , 3 9 9 Henderson, Lawrence J . 58 , 102, 274 Heritage, John 69, 70, 242 , 243 , 246-248 ,

258 Hewitt, John P. 180 Heyl, Barbara 47 H e y L J o h n D . 47 Hilbert, Richard 213 Hill, Lester 410 , 411 Hirnes, Joseph 65, 117, 118, 126 Hindess, Barry 388 , 401 Hinkle, Gisela 8 Hinkle, Roscoe 8, 43 , 4 5 , 346 , 347 Hite, Shere 309

4 7 2 KAZALO IMENA

Hobbes, Thomas 10, 82, 93 Hobsbawn, Eric J . 168 Hofstadter, Richard 44 , 46 , 47 Hollinger, David 411 Homans, George 2, 42 , 58 , 59 , 66, 67,

263 , 264, 272-274 , 276-289 , 291 , 293 , 2 9 5 , 3 7 3 , 3 8 9 , 402 , 403

Hook, Sidney 37 Hooks, Bell 328 Horacije 223 Horan, Patrick 409 Horkheimer, Max 42, 60, 61 , 137 Horowitz, Irving 62, 64, 106, 107 Horney, K. 412 Huaco, George 62, 88 , 107 Huber,Joan 309 Hughes, Everett 59 Hunter, J . E. 386 Husserl, Edmund 42, 213 , 214, 216-219 ,

222 , 228 , 232 , 234 , 258 , 259, 383 , 384

Ibn-Khaldun, Abdel Rahman 2, 7

Jackman, Mary 419 Jackman, Robert 419 Jackson, G. B. 408 Jaggar, Alison 320 , 325 James, William 1 8 0 , 1 8 1 , 1 8 9 Janeway, Elizabeth 312 Jay, Martin 39 , 60, 72, 134-136, 148, 177 Jefferson, Gail 246 Jessop, Bob 154, 156, 160 Johnson, Doyle Paul 4 1 , 417 Johnson, John 3 8 1 , 3 8 5 Johnson, Miriam 311 Johnson, Virginia 3 0 9 , 3 1 0 Jones, Greta 35 Joslin Gage, Matilda 303 Jung, Carl 31

Kalberg, Stephen 25 Kant, Immanuel 5, 22, 25, 361 Kanter, Rosabeth 74 Karady, Victor 16 Kasler, Dirk 29 Kasper, Anne 309 Kaufman, Debra 309 Kautsky, Karl 5 , 38 , 42 , 131 Kellner, Hansfield 309 Kelly-Godol, Joan 311 Kemeny, Jim 411 Kemper, Theodore 3 8 1 , 3 8 4 Kendall, Patricia 103 Kent, Raymond 33

Kerenski, Aleksandar Fjodorovič 54 Kessler, Suzanne 3 0 9 , 3 1 1 Kilmann, Ralph 416 Kitahara, Michio 202 Kittay, Eva 320 Kleinman, Sherryl 193 Kluckhohn, Clyde 274 Knorr-Cetina, Karin 7 1 , 388 , 389 , 397 Knox,John 271 Kockelmans, Joseph 216 Koenig, Thomas 380 Kohn, Melvin L. 73 Kolb, William 206 Korenbaum, Myrtle 417 Korsch, Karl 132, 139 Kotarba, Joseph A. 7 1 , 384 , 385 Kreps, Gary 388 Kuhn, Manford 42, 60, 179, 180 , 204-

2 0 7 , 2 1 0 Kuhn, Thomas 409-413 Kunkel, John 292 Kurzweil, Edith 75, 357, 3 5 8 , 361

Lacan, Jacques 75 Lash, Scott 175 Laws, Judith 3 0 9 , 3 1 1 Lazarsfeld, Paul F. 64, 102 Leclerc, Annie 155 Lefebvre, Henri 72, 130 Leinhart, Samuel 409 Lemert, Charles 3 6 1 , 3 8 9 , 4 1 4 Lengermann, Patricia Madoo 54 , 73 , 297,

308 Lenzer, Gertrud 13 Lenjin, Vladimir Iljič 54 , 153, 159 Lever, Janet 309 , 310 , 334 Levine, Donald 25, 30 Levi-Strauss, Claude 42 , 75 , 2 6 3 , 2 7 3 -

276, 295 , 358-364 , 3 7 5 , 379 Lewis, David 180, 181, 205 Lilienfeld, Robert 72, 352 , 356 Lipman-Blumen, Jean 312 , 314 , 315 Lipset, Seymour Martin 3 7 2 , 3 7 6 Locke, John 10, 82 Lockwood, David 62, 107, 166 Lodahl, Janice 4 1 1 , 413 Lodge, Peter 49 Lorde, Audre 325 Lougee, Carolyn 300 Luckmann, Thomas 42, 69, 223 , 226 , 229 ,

230 , 232, 234 , 235 , 238-242 , 254 , 260 , 421

Lukacs, György 5, 27, 39 , 42 , 6 1 , 127, 130, 132-135, 139, 154, 176

KAZALO IMENA 4 7 3

Lukes 85 Luxemburg, Rosa 319 Luxenberg, Stan 25 Lyman, Stanford 8, 44 , 48 , 68

Machiavelli, Niccolo 82 Maclver, Robert 346 Mackay, Robert W. 253 MacKinnon, Catharine 319, 325 , 328 Maines, David R. 208 , 422 Maistre, Joseph de 5, 11, 13 Malinowski, Bronislaw 83, 274 Manis, Jerome 189, 190, 192, 202 Manning, Peter 71 , 384 Manuel, Frank 15 Mao Zedong 153 Marcuse, Herbert 60, 138, 140-142, 176 Marsden, Peter 292 Martin, Wendy 300 Martindale, Don 410 Martineau, Harriet 302 Marx, Karl 2, 3, 5, 7, 8, 13, 16, 18-25, 28 ,

30 , 32 , 33 , 37-39 , 42, 46 , 49, 57, 61 , 63 , 72, 75 , 82, 85, 111, 114, 115, 119, 120 , 122 , 124, 127-132 , 1 3 4 - 1 3 6 , 1 3 8 , 139 , 141 , 143 -145 , 147 -154 , 158-164, 166-168, 170, 173, 176, 188, 2 1 8 , 2 2 2 , 2 3 4 , 2 3 8 , 242 , 300 , 3 0 3 , 3 0 6 , 308 , 316 , 317, 329, 330 , 3 4 1 , 361-363 , 372 , 389 , 390 , 413 , 418 , 419 , 422

Maryanski, Alexandra 83, 86, 106, 108 Masterman, Margaret 412 Masters, William 309 , 310 Matthews, Fred H. 4 3 , 4 8 , 5 0 , 5 1 , 5 3 Mayhew, Bruce 389 Mayo, Elton 274 McCarthy, Thomas 146, 394 McKenna, Wendy 3 0 9 , 3 1 1 McLellan, David 128, 129, 152 McMahan, A. M. 403 McPhail, Clark 205 , 206 , 293 Mead, George Herbert 2, 42 , 50-53 , 59 ,

76, 179-196, 202 , 205-208 , 210 , 236 , 238 , 242 , 265 , 290 , 305, 337, 347, 348 , 3 5 5 , 3 9 4

Mead, Margaret 305 Mehan, Hugh 219 , 220 , 252-256 , 260 ,

416 Meitzer, Bernard 181, 182, 189, 190, 192,

202 , 204 , 206 , 207 Menzies, Ken 349 Merleau-Ponty, Maurice 216

Merton, Robert 2, 42 , 55 , 57, 62 , 81 , 82, 100-105, 108, 124, 125, 276 , 277, 3 5 1 , 3 7 2 - 3 7 4 , 4 1 6

Meszaros, Istvän 151, 152 Michaels, James 292 Michels, Robert 27 Miliband, Ralph 140, 159 Mill, John Stuart 303 Miller, David 192 Miller, Jean Baker 309 Millet, Kate 324 Mills, C. Wright 2, 4 1 , 42 , 62-64 , 72, 77,

106-108, 305 Mitchell, Jack 2 8 3 , 2 8 9 Mitroff, Ian 416 Mitzman, Arthur 27 Mizruchi, Mark 380 Molm, Linda 265, 266 , 283 , 292-294 , 296 Montesquieu, Charles 5, 10, 84 Moore, Wilbert 57, 62, 83, 87, 88 , 108,

124 Moraga, Cherrie, 328 Morris, Charles 182 Morris, Monica 68, 213 , 214, 220 , 381 Morse, Chandler 97 Mosca, Gaetano 5 , 37, 38 Mott, Lucretia 303 Mullins, Nicholas 4 1 0 Münch, Richard 349 , 406 Murray, Gilbert 102

Neustadtl, Alan 380 Newton, Isaac 1 0 , 4 1 1 Nicolaus, Martin 152 Niebrugge-Brantley, Gill 297 Nietzsche, Friedrich 5, 25 , 365 , 366 Nisbet, Robert 9, 82

Oakes, Guy 306 Oilman, Bertell 151-153 O'Neill, William 73 Orwell, George 382

Palley, Marian L. 312 Pankhurst, Christabel 304 Pankhurst, Sylvia 304 Pareto, Vilfredo 5 , 2 8 , 3 7 - 3 9 , 5 7 - 5 9 Park, Robert 20, 30 , 42 , 46 , 49-53 , 59 , 76,

3 0 4 , 3 4 7 Parsons, Talcott 2, 8, 30 , 37, 38 , 42 , 46 ,

55-59 , 61-64, 66, 68, 72, 75 , 76 , 81-83, 85, 86, 91-102, 106-108, 110, 111, 117, 123-125, 147, 160, 224, 234 , 275 , 279 , 284 , 285 , 295 , 3 0 1 , 3 0 5 , 306 , 3 4 1 ,

4 7 4 KAZALO IMENA

345-352 , 354 , 376 , 379, 389 , 393, 394 , 396

Peel, J . D. Υ. 44 Perinbanayagam, Robert 184, 193, 201 ,

208, 209 , 266, 293 , 294 Perkins Gilman, Charlotte 304 Perrin, Robert 35 Peters, Robert 201 Peterson, Richard 83 Petit, Philip 360 Petras, James 189, 204 , 206, 207 Phelps 47 Phillips, Derek 411 Picou, J . Steven 410 Platon 82 Platt, Gerald 92, 96, 410 Platt, Jenifer 9 2 , 4 0 9 Pollner, Melvin 2 5 3 , 2 5 4 Pope, Whitney 16 Poulantzas, Nicos 2, 127, 146-148, 154-

160, 1 7 6 , 3 6 1 Prendergast, Christopher 222, 232 Procter, Ian 348 Psathas, George 214 , 216, 235-239, 249,

250, 260 Puner, Helen 31

Quadagno, Jill 411

Radcliffe-Brown, A. B. 83, 274 Radnitzky, Gerald 408 Radway, Janice 309 Ravitch, Jessie v. Jessie Bernard Reader, George 103 Rexroat, Cynthia 205 , 206 Reynolds, Larry 189, 204 , 206, 207 Rhoades, Lawrence J . 48 Ricardo, David 5, 21 Rich, Adrienne 74, 324 Richardson, Barbara 309 Ritter Beard, Marry 305 Ritzer, George 25, 61 , 38, 71 , 76, 82, 213 ,

214, 264 , 3 8 1 , 390 , 396, 400 , 4 0 1 , 406 , 4 0 9 - 4 1 1 , 4 1 4 , 4 1 6 , 422

Roach, Jack L. 72 Rocher, Guy 91 , 96 Rock, Paul 49, 54, 180, 189, 193, 202 Roemer, John 175 Rogers, Mary 215 , 216 Rollins, Judith 328 Roosevelt, Eleanor 305 Rose, Arnold 59, 60, 189 Rosenberg, Morris 194, 195, 210 Rosenberg, Rosalind 306

Rosenthal, Naomi 381 Ross, E. A. 4 6 , 3 4 6 Rossi, Alice 7 3 , 3 0 0 , 3 0 2 , 3 0 9 , 3 1 0 Rossi, Ino 357-360 Roth, Phillip 214 , 218 , 219 , 234 Rousseau, Jean Jacques 5, 10, 82 Rubin, Gayle 318 Rubinstein, David 408 Ruddick, Sara 309 , 3 1 1 , 325 Ryan, William 34 Ryave, A. Lincoln 243 , 244

Sacks, Harvey 1 9 7 , 2 4 3 Saint-Simon, Claude Henri 5, 12, 13, 15,

18, 39 Salamini, Leonardo 134 Salomon, Albert 23 Sanger, Margaret 304 Sargen Murray, Judith 302 Sarton, George 102 Sartre, Jean-Paul 42, 7 1 , 155, 381-383 Saussure, Ferdinand de 75, 357 , 3 5 8 , 361 Savory, Laina 272, 292 Scheffler, Harold 360 Schegloff, Emanuel A. 197, 244 , 245 Schenkein, James N. 243 , 244 Schmidt, F . ' L . 408 Schneider, David M. 33 , 273 Schreiner, Olive 303 Schroeter, Gerd 23 Schroyer, Trent 136, 137, 139, 140, 142 Schutz, Alfred 2, 42, 68-70 , 187, 213-216 ,

219-235 , 258-260 , 337 , 379 , 394 Schwannenberg, Enno 93 Schwartz, Joseph 378 Schwartz, Pepper 309 , 311 Schweder 16 Schwendinger, Herman 43 Schwendinger, Julia 43 Scimecca, Joseph 64 Sciulli, David 75, 76 , 346 , 350 , 3 5 2 Scott, John F. 6 8 , 3 4 8 , 3 4 9 Scully, Diana 74 Searle, John 411 Secord, Paul 398 Seidman, Steven 9, 10, 12 Sewart, John [. 136 Shaffir, William 201 Shalin, Dmitri 180, 202 Sharrock, Wes 69, 214 , 242 , 244 , 252 ,

253, 256 Sheridan, Alan 366 Shils, Edward A. 93, 97, 98 Showalter, Elaine 3 0 0

KAZALO IMENA 4 7 5

Shweder, Richard 14, 15, 408 Simmel, Georg 2, 5, 7, 8, 18, 25, 27, 29-

32, 39, 42, 49 , 5 1 , 53, 59, 8 2 , 1 0 2 , 111, 117, 1 3 3 , 1 8 2 , 210 , 303, 306 , 372, 378, 389

Simon, Herbert 162 Singelmann, Peter 290-292 Skinner, B. F. 42, 59, 66, 263 , 265, 266,

279 , 280, 284, 2 9 1 , 294, 389 , 415, 419 , 4 2 0

Skocpol, Theda 73, 168, 172-175, 177 Skotnes, Andor 158 Slater, Phil 135 Small, Albion 30 , 42, 43 , 48 , 49, 76, 346 Smart, Barry 365 Smelser, Neil J . 406 Smith, Adam 5, 21 , 33 Smith, Dorothy 2, 74, 325-328 , 336, 339 Smith, Norman 46 Smith, Richard 180, 181, 205 Smith, Τ. V. 184 Snitow, Ann 73, 309 Snizek, William 4 1 0 , 4 1 1 Snow, David 201 , 363 Sorokin, Pitirim 2, 42, 54-56 , 76, 102,

3 1 4 , 3 5 1 , 4 1 0 Speier, Matthew 253 Spencer, Herbert 2, 5, 13, 34-39, 41-47,

53, 76, 86, 124, 273, 301 , 303 Spender, Dale 73 , 300-302 Spiegelberg, Herbert 383, 384 Srubar, Ilja 216 , 219 Staats, Arthur 410 , 416 Stacey, Judith 7 4 , 3 0 9 Stanfield, Ron 411 Stanton, E. C. 303 Stockard, Jean 311 Stolte, John 293 Stone, Gregory 60 Stone, Lucy 303 Strasser, Hermann 409 Strauss, Anselm 59 Struik, Dirk 152 Stryker, Sheldon 180, 189, 207-210 Sumner, William Graham 42, 43 , 46-48 ,

76 Sweezy, Paul M. 42, 73, 130, 160-163,

168, 177 Szacki, Jerzy 4 Sztompka, Piotr 83

Takla, Tendzin 16 Tanur, Judith 2 0 6 , 2 0 7 Tar, Zoltan 137

Tarter, Donald 263 Taylor, F. W. 165 Taylor, Harriet 303 Thomas, Dorothy S. 49 , 193 Thomas, W. I. 49 , 51-53 , 59, 76, 179,

193, 193, 201 , 304 , 306 , 347 Thomason, Burke 220 Thompson, E. P. 158 Thompson, Kenneth 12 Thorne, Barrie 74, 309 Tiger, Lionel 310 Tilman, Rick 64 Tinker, Irene 312 Tiryakian, Edward A. 7 1 , 4 1 0 Toby, Jackson 9 2 , 3 4 8 Toma Akvinski 82 Trebilcot, Joyce 312 Trocki, Lav 64 Troeltsch, Ernst 29 Troyer, William 190 Tucker, Robert 21 Tumin, Melvin 88 Turner, Bryan 24 Turner, Jonathan 14, 83, 86, 106, 108,

115, 116, 130, 348, 349 , 408 , 409 Turner, Ralph 194 Turner, Roy 37 Turner, Stephen 387

Urry, John 175

Veltmeyer, Henry 149 Venable, Vernon 151 Vetter, Betty 308 Vidich, Arthur 8, 44, 48

Wagner, David 3 4 5 , 3 4 6 , 4 1 0 Wagner, Helmut 222, 410 , 4 1 7 Waksler, Frances C. 235-239 , 260 Wallace, Ruth 73, 308 Wallerstein, Immanuel 2, 38 , 42 , 73, 130,

168-173, 177 Walum-Richardson, Laurel 311 Ward, Lester 42, 46-48 , 76, 346 Wardell, Mark 387 Warner. W. Lloyd 197 Warshay, Diana H. 205 Warshay, Leon 205 Washington, Booker T. 5 0 , 5 1 Watson, D. R. 248 Watson, John B. 181, 182, 185, 210 Weber, Marianne 26, 27 Weber, Max 2, 3, 5, 7-9, 16, 18, 23-30 ,

32, 33, 37-39, 42 , 46 , 49 , 53 , 57, 58 ,

4 7 6 KAZALO IMENA

61 , 72, 76, 119, 120, 122, 133, 137, 139, 144, 145 ,170, 188, 2 2 1 , 222 , 227, 232-234 , 238 , 242 , 3 0 1 , 304 , 346 , 349 , 350 , 365 , 379 , 389 , 400 , 415

Weigert, Andrew 2 1 3 , 3 8 1 Weil, Felix J . 60 Weingart, Peter 115 Weinstein, Eugene 206 , 207 Wellman, Barry 3 7 9 , 3 8 0 Wells Barnett, Ida 303 White, Harrison 389 White, Hayden 408 Wieder, Lawrence 254 Wiggins, James 292 Wiley, Norbert 49 , 53 , 54, 387, 410 Wilken, Paul 417 Willer, David 292 Williams, R. 54 Williams, Simon Johnson 197

Wilson, Thomas 257 Wiltshire, David 45 Wolf, Frederic 408 Wollstone, Mary 302 Wood, Houston 219 , 220 , 252-256 , 260 ,

416 Woolf, Virginia 305 Wundt, Wilhelm 84 Wuthnow, Robert 357

Yamagishi, Toshio 292

Zeitlin, Irving 9 - 1 1 , 3 7 Zimmerman, Don 214 , 242 , 253 , 254 ,

257, 258 Znaniecki, Florian 49 , 304 , 346 Zukin, Sharon 166 Zürcher, Louis 201

KAZALO POJMOVA Academic Women, 315 Adaptivno unapređivanje, 100 Adekvatnost (postulat o), 227 AGIL shema, 92-93 , 124 Agresivnost (ljudska), 48 "Ajtari" 376-378 Akcija (djelovanje), 57, 92-93 . Vidi također

i teorija akcije; specifične teorije, teoretičari komunikativna, 143-145 instrumentalna, 143 i problematične situacije, 233-234 strategijska, 143 strukturalna teorija akcije, 403-404 i sistemi, 57 , 59-60 , 92-94

Alijenacija, 20 , 23 Alkoholizam, 198 Ameliorizam, 33-36 Američko sociološko društvo, 47-48, 55, 60 Američko sociološko udruženje, 51 , 70, 72,

350 , 377, 406 American Family Behavior, 315 American Journal of Sociology, 48 , 53, 55, 60 American Occupational Structure, The, 377 American Sociological Review, 53 , 59, 314 Analitička znanost, 142 Annee Sociologique, 18, 85 Anomalije, 4 1 2 Anomija, 415 Antropologija, 164, 197

i strukturalizam, 75, 358-361 Aparati (državni), 154-156 Apatija, 90 Aplauz (poticanje), 246-248 , 256 Arapski narodi, 117 "Arheologija znanja" (Foucault), 366-367 Arhitektura, 422 Autentična egzistencija, 383 Autentizacija, 141 Automobili, 416-417 Autonomija. Vidi također i autonomni čo

vjek; sloboda relativna, 153, 156, 176

Autonomni čovjek, 265-266 , 312-313 Autoritet, 26 , 113-116

tipovi autoriteta, 26-27 Azil, 365

Beyond Freedom and Dignity, 265 Biće i ništavih, 382 Bihevioralna sociologija, 267-271

Bihevioralne modifikacije (prilagodbe), 230, 270-271

Bihevioralni organizam, 92 , 98-99 Biheviorizam, 181-183, 185, 263-267

koncepti, 52-53 , 66, 185 trenutni status b., 292-294

Bijeli ovratnik, 63 "Biogramatike", 310 Birth of Clinic, The, 368 Birokracija, 12, 17, 232-233

i racionalizacija, 25 Bit, 219 Bureaucracy and the Labor Process, 168 Buržoazija, 12, 14, 133-134

Centralne države, 169-172 Character and Social Structure, 63 Cijena odgovora, 282 Ciklička teorija, 56-58 Class and Class Conflict in Industrial Socie

ty (Dahrendorf), 65 Columbia University, 5 1 , 57, 60, 6 1 , 64 ,

135, 170, 377 Coming Crisis of Western Sociology, The,

409 Constitution of Society, The, 3 9 0 Contemporary Sociological Theories, 54 Contested Terrain: The Transformation of

the Workplace in the Twentieth Century, 167

Cornell University, 6 1 , 70 Crnci, 50 -51 , 72-73, 118

Čikaška sociološka škola (University of Chicago), 8, 30 , 43-48 , 58-60 , 67, 76 , 180, 184, 197

Činjenice, socijalne, 16-18, 272 -273 , 372 . Vidi također specifične teorije paradigma socijalnih činjenica, 265-267, 414-415

Čista sociologija, 47 Čovjek kao biće prakse. Vidi ljudski poten

cijal

Dediferencijacija, 111-112 Definicija, 4 , 285 , 287, 372 Definicija situacije, 49 , 53 , 193, 201 Determinizam, 23-24 , 130-131 , 160, 2 2 1 .

Vidi također ekonomski determinizam Devijantnost, 349 Diferencijacija, 99, 109-110, 375-376 Dijade, 32 Dijakronijski stav, 141

4 7 8 KAZALO POJMOVA

Dijalektički materijalizam, 19-20 Dijalektika, 19-23.

Vidi također specifične teoretičare i kritička škola, 141-142 feministička dijalektika, 329-331

Dimenzije, 195 Discipline and Punish, 369-371 Disfunkcije, 62, 100-105 Diskreditirajuća stigma, 200 Diskretne paradigme, 413 Diskriminacije, 100-103, 280 Dispozicije, 194-195 Djeca, 89-95, 187, 253-254 .

Vidi također socijalizacija i primarne grupe, 91-92 i kažnjavanje, 267-268

Dokumentarna metoda, 254-256 Dominacija, 139-141 , 327, 366-367.

Vidi također autoritet; racionalizacija i kapitalistički patrijarhat, 327-328 i feministička teorija, 330 , 336 i radikalni feminizam, 315

Dramatutška analiza, 67-68, 195-202, 363--364

Druga komunistička internacionala, 130 Drugi, 235-237 , 328 . Vidi također teorija

razmjene Društva, 94-95 , 189, 201-205

pretpostavke društva, i funkcionalisti-čka teorija, 91-98

Duboka svijest, (Duree), 232 Dvostruka povezanost (veze), 332-333

Economist, The, 44 Ego, 235-237 Egzistencijalistička sociologija, 68, 71 , 213-

-215, 381-385 budući razvoji egzistencijalističke sociologije, 385 i fenomenologijska sociologija, 68 , 71 , 383-384 osnovni interesi, 71 , 384-385

Ekologija, 49 , 89 Ekonomija i privreda, 93-94, 130, 154-155

Vidi također kapitalizam; specifične teorije u neomarksističkoj sociologiji, 160-168, 179 i svjetski sistem, 171

Ekonomska sistemska teorija, 352 Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844., 129,

132, 139, 148, 149, 151, 152, 153 Ekonomski marksizam, 130-131 Ekonomski višak, 162-163 Eksperimenti prekida, 215 , 251-252

Eksploatacija, 2 1 , 43 Elementarni oblici religijskog života, 17, 84 Elita moći, 63 Elite, 37-38 .

Vidi također specifične teorije i geografska ekspanzija, 170 i višak, 161-162

Empirizam, 12. Vidi također specifične teorije

Engleska. Vidi Velika Britanija Entropija, 354 Etnometodologija, 68 -71 , 197, 242-258

osnovni koncepti, 70, 254-257 osnovni program, 254-256 i kritika tradicionalne sociologije, 252-254 primjeri etnometodologije, 243-252 fenomenologijska sociologija nasuprot etnometodologiji, 69, 213-216 i strukturalna ograničenja, 257-258

Evolucionistička teorija, 12, 14, 19-20, 33-37, 99-100

Exchange and Power in Social Life, 66, 377 Explaining Human Behavior: Consiousness,

Human Action and Social Structure, 398

Fads and Foibles in Modern Sociology and Related Sciences, 56-57

Female World, The, 315 Female World in a Global Perspective, The,

315 Feminist Enlightenment, The, 315 Feminist Studies, 74 Feministička teorija, 297-343

kao dijalektika, 329-331 historijski korijeni feminističke teorije, 73-74, 300-307 literatura ο feminističkoj teoriji, 297-307 psihoanalitička feministička teorija, 320-322 socijalne paradigme i feministička teorija, 339-340 teorijska pitanja ο feminističkoj teoriji, 299-300 varijante feminističke teorije, 307-339

Fenomen, 218-219 Fenomenologijska sociologija (fenomeno

logija), 68, 213-242 , 381-385 Alfred Schutz ο f.s., 69, 219235 Edmund Husserl ο f., 216219 etnometodologija nasuprot fenomeno

logiji, 213216 , 381385 primjeri f.s., 235238 , 381382 fenomenologija i egzistencijalizam, 213

215, 381383

KAZALO POJMOVA 4 7 9

Filantropija, 287-288 Filozofija, 10

francuska katolička kontrarevolucija, 10-14

Filozofski realizam, 180 Fisk University, 50-51 Fizika

socijalna, 13 Folgewelt, 221-226 Fonemi, 358 Formalna racionalnost, 25 , 140 Formulacije, 248-249 Frame Analysis, 201 , 363 Francuska, 9-18, 32 , 74 Francuska revolucija, 6, 13, 19-23, 172 Francuski strukturalizam. Vidi strukturalni

marksizam Frankfurtska škola. Vidi kritička škola Frankfurtski institut za društvena istraži

vanja, 60 -61 , 135 Frojdistička paradigma, 75 , 1 4 0 - 1 4 1 , 144-

- 1 4 5 , 4 1 2 - 4 1 3 Future of Marriage, The, 313 Future of Matherhood, The, 315

Gender and Society, 74 "Genealogija moći" (Foucault), 366 , 369 ,

371 Generalna sistemska teorija (GST), 353 Geografska ekspanzija, 169-171 Govor, 235-238 , 249. Vidi također telefon

ski razgovori Govor tijela, 235 Gradovi i urbana ekologija, 48-49 . Vidi

također urbanizacija Gradualni parametri, 375 Grundrisse, 152, 153 Grupe, 52 , 202-203

integracija u grupe, 285-288 Grupe vršnjaka, 52

Harvard University, 51 , 54-59 , 69, 102, 184, 274 , 314 , 350 , 351

Hegelijanski marksizam, 18-24, 60, 131-135 Hegemonija, 135-137 Hermeneutika, 365 Heterogenitet, 375 Hijerarhijsko promatranje, 369 Hinduizam, 28 Hispanska Amerika, 178 Histerija, 31 Historijski marksizam, 168-175 Historijski materijalizam, 325-328 History of Sexuality, The, 370-371 Hodanje ("izvođenje" h.), 243-244

Holizam, 116, 122 Homo economicus, 405 Homo sociologicus, 405 Homocentrizam, 389 , 413-414 Homunculus (Homunkulus), 226 Htijenja, 183

osobna, 193-194 Human Group, The, 274-275 Humanističko znanje, 142-143

Ideacijska društva, 56 Idealistička društva, 56 Idealizam, 19-23 Identitet, 200-201 Ideologija, 20-23, 72, 155, 331-334 Imperativno koordinirane oscilacije, 113,

115 Indeksnost, 256-259 Indija, 25 , 27 Individualistički funkcionalizam, 82-83 Individualna svijest, 232 Industrija znanja, 142 Industrijalizacija, 7-8, 12, 44 , 48-49 Industrijska revolucija, 6-7, 11, 23 , 41 Inovativni odgovori, 257-259 , 363 Institucionalizacija, 72, 240 Instrumentalna akcija (djelovanje), 143 Integracija, 92-94 , 374-376

akcije i sistemskih teorija, 393-394 teorije razmjene, 407-409 humanizma i strukturalizma, 406-408 razgovora, 249 -251 , 259

Intencionalnost, 218 , 262 Interakcija, 15, 30, 32, 149

i akcija, 192 licem-u-lice, 235-238 prekinuta naspram stalne interakcije, 334-335 i mišljenje, 190-191

Interesi, 114-115 Interesne grupe, 115 Internacionala, 129 Internalizacija normi zajednice, 337-338

Vidi također i socijalizacija Interpersonalni funkcionalizam, 83 Introduction to the History of Science, 102 Introduction to Pareto, An, 56 Introduction to the Science of Sociology,

An, 49 Ispitivanje (liječničko), 369 Italija - sociologija, 37-38 Izbori (odabiranje), 192-193 Izgled (pojavnost) 196-197


"Izomorfizam", 356 Izvedba uloge, 67-68, 195-202

"Ja", 188, 195, 265 Jedinica djelovanja, 347-348 Jednodimenzionalno društvo, 141 Jezik. Vidi Lingvistika Jungova paradigma, 413-414

Kalvinizam, 26-28 Kapital, 30 , 129, 132, 134, 149, 151, 152,

153 Kapitalisti. Vidi buržoazija Kapitalistički patrijarhat, 325-326, 341-342 Kapitalizam, 6-8, 20-23, 28, 43, 47, 131-132

i klasna svijest, 20-23, 132-134 i industrijska revolucija, 6, 20-23

Karizmatski autoritet, 26-27 Katolicizam, 10-12, 16 Kažnjavanje, 267-268 , 293-294, 367-370 Kibernetika, 352-356 . Vidi također sistem

ska teorija Kina, 25 , 27 Klasa i klasna svijest (Lukacs), 38 Klase, 13, 22-24 , 43 , 156-159, 163-164,

168-170, 172. Vidi također kapitalizam; rasni sukob

Klasični pozitivistički znanstveni sistemi, 143

Klasifikacije, 207 Klasna svijest, 22-23 , 133-134 Klinička praksa (njen nastanak), 365 Kognitivna mobilizacija, 321 Kolektivna neosviještenost, 276-277 Kolektivna svijest, 17-18 Kompatibilnost (postulat o), 227 Kompjutori, 165 Kompleks status-uloga, 91-97 Komunikacija, 92-94 , 114-115, 186, 238 .

Vidi također lingvistika; strukturalizam konflikt kao komunikacija, 112-114

Komunikativna akcija (djelovanje), 143 Komunistički manifest, 129 Konflikt, 82, 112.

Vidi također konfliktna teorija; dijalektika kao komunikacija, 30, 117-118 funkcije konflikta, 117 rasni konflikt, 117-118 i uravnoteženje uloga, 338

Konfliktna paradigma, 413 Konfliktna teorija

pokušaji pomirenja konfliktne teorije i strukturalnog funkcionalizma, 116-118 integrirana konfliktna teorija, 118-122 konfliktna teorija J . Turnera, 115

i marksistička teorija, 118-122 konfliktna teorija Ralpha Dahrendorfa, 110-112 i stratifikacija, 118-120

Konfliktne grupe, 114 Konfucijanizam, 28 Konsenzus, 14, 82, 109, 144-145 Kontrola, menadžerska, 164-166 Konverzacija pokretimal85 Konverzacijska analiza, 197, 215 , 243 Konzervativna reakcija, 10-13, 22-23 .

Vidi također specifične teorije Korisno znanje, 228-231 Korporacije, 239 "Kreativne" sociologije, 68 , 70 , 77, 197,

213 , 220 , 3 8 1 . Vidi također specifične teorije

Kreativnost. Vidi: svijest; proizvodi; specifične teorije

Kritička škola (teorija), 60-61 , 135-146 kritika kritičke škole, 142-143 i ideje Jiirgena Habermasa, 143-146 osnovni doprinosi kritičke škole, 139-142 osnovne kritike kritičke škole, 135-139

Kritičko znanje, 142 Kritika dijalektičkog uma, 382 "Kritika dominacije", 139 Kritika političke ekonomije, 149, 151 Kriza, 411 Kuba, 63 Kultura (kulturni sistemi), 92 . Vidi također

norme i vrijednosti; specifične teorije i doprinosi kritičke škole, 6 1 , 139-143 i kritika strukturalnog funkcionalizma, 105-109 kritika kulture, 6 1 , 138-139

Langue, 357 Latencija, 92 Latentne funkcije, 104 Latentni interesi, 115-116 Lažna svijest, 133, 139 Legitimacije, 45 , 140, 241 Legitimni autoritet, 282 Leksička sociologija, 414 Liberalni feminizam, 312-316 Libido, 183 Licem-u-lice interakcija, 12, 52 , 2 1 5 , 2 2 3 -

-226 , 2 2 8 , 2 3 0 , 235-238 Liga komunista, 129 Lingvistika, 74

i sistemi srodstva, 358-361 i socijalne paradigme, 414 i strukturalizam, 75, 357-358

Listen Yankee: The Revolution in Cuba, 63


Literatura, feministička, 300-307, 309-310 Logička konzistencija (postulat o), 227 Ludost, 367-369 Lumpenproletarijat, 114

Ljudska emancipacija, 143 Ljudski potencijal (čovjek - biće mogućno

sti), 143, 164

Madness and Civilization, 367-370 Making Sense of Marx, 175 Makro i mikro teorije, 67, 72, 76, 389-406 Makro socijalni poredak, 3 3 1 , 356 Makroskopsko-mikroskopski kontinuum,

417-420 Makrosociologija, 49, 396-397 Manifestne funkcije, 104 Manifestni interesi, 115-116 Manufacturing Consent: Changes in the La

bor Process under Monopoly Capital, 167

Mape (karte), orijentacione, 249-250 , 260 Marksistička teorija, 18-23, 38-39, 122-124

naslijede, 12, 55-57 kritika, 136-137, 147-148 razvoji, 18-23, 60-61 , 72-73 korijeni, 18-23 strukturalizam protiv m.t., 65 , 75 , 3 6 1 --363

Marksistička teorija igara, 175-176, 184 Marksistički feminizam, 316-319 Marksizam. Vidi Marksistička teorija Marriage and Family Among Negroes, 315 Marxist Studies, 72 Marxists, The, 63 Masovna kultura, 135-136 Materijalne socijalne činjenice, 17-20 Medicina, 365-372 Medijacijski sistemi, 352-354 Mehanički sistemi. Vidi sistemska teorija Menadžeri, 160-164

kontrola od strane m., 164-166 znanstveni menadžment, 164-166

"Mene", 188, 195 Metaanaliza, 407 Meta-Analysis, 408 Meta-analysis: Cumulating Research Fin

dings Across Studies, 408 Metametode, 408 Metateorija, 407-423

varijante metateorije, 409-411 Metafizički stadij, 14 Metodološki individualizam (Boudon),

404-405 "Metropolis i duhovni život", 29

Mi odnosi, 2 2 1 , 230-232 , 234 , 239 Mikro socijalni poredak, 30, 49, 68, 333-337 Mind, Self and Society, 52 -53 , 180, 182,

184, 185, 213 Misao (mišljenje)

sposobnost za m., 189-190 i interakcija, 191

Mistifikacija, 140, 199 Mitovi, 358-361 Mitwelt, 221-226 Mladohegelijanci, 19-20 Moć, 24

disciplinarna, 369-371 i spol, 373

Modem World-System, The, 168, 169, 170 Moderno društvo, njegova kritika, 12,137-138 Monopolistički kapitalizam, 158

rad i monopolistički kapitalizam, 160-163 Monopoly Capital, 160-163 Morfogeneza, 354 Morfostaza, 354 Motivi, 233 Motivi (zbog), 233 Motivi (jer), 233 Multidimenzionalna sociologija, 394-396 "My Four Revolutions: An Autobiographi

cal History of the ASA", 314

Nacisti, 3 1 , 60, 69, 135, 223 , 314 Način, 196-198 Nasilje nad ženama, 74, 322 National Organization for Women (NOW),

312 Nature of Social Science, The, 275 Neanticipirane posljedice, 104 Nefunkcije, 104 Negentropija, 354 Neglasovne aktivnosti (njihova integracija),

249-250 Nejednakost, 375 Nejednakosti između rodova, 311-316 Nelegitimna teleologija, 107-109 Nematerijalne društvene činjenice, 17 Neofunkcionalizam, 75-76 , 109-111 Neomarksistička ekonomska sociologija,

160-168, 178 Neomarksistička teorija, 71 ,127-130,132-146 Nesvjesnost, 133, 360-361

kolektivna, 280 Neto ravnoteža, 104 New School for Social Research, 69, 222-223 Nominalistički pragmatizam, 181 Nominalni parametri, 375 Normalizirajuće prosudbe, 225-226 , 369


Normalna znanost, 405 Norme i vrijednosti, 347-348

strukturalno-funkcionalistička kritika normi i vrijednosti, 106

Novčani sistem, 96

Njemačka: i korijeni marksističke teorije, 18-23, 60-61 , 128-129, 135 nastanak sociologije, 18-32, 51-52

Njemačka ideologija, 129 Njemačko sociološko društvo, 27

Oberlin College, 43 Obitelj, 107

i eksperimenti prekida, 251-252 francuski konzervativizam i obitelj, 14-15 obitelj kao primarna grupa, 51-52

Objektivno značenje, 233 Objektivno-subjektivna socijalna zbilja,

238-242 , 417 Održavanje obrazaca, 91 Ograničenje, izbor u situacijama kreiranja

značenja, 232 , 336 "Okrivljavanje žrtve", 33-34 "On the Microfoundations of Macrosocio-

logy", 396 Oni odnosi, 230-232 , 239 Operacijska istraživanja, 352 Operantno uvjetovanje, 267 Organicizam, 35-37, 86 Organički sistemi. Vidi sistemska teorija Orijentacione karte, 249-250 Osoba, 187-188 , 193-202, 283-284

u zrcalu, 52 , 193 kao socijalni akter, 53 ,187-188 ,193-195 , 290-291

Osoba-željena, 195 Osobna konzistencija, 195-196 Osviješteni samointeres, 36 Otvoreno ponašanje, 192 Outline of the Theory of Structuration, 390

Panoptikum, 370 Paradigma Κ. Horney, 412 Paradigma otvorenog sistema, 413 Paradigma socijalnih činjenica, 264-267,

414-415 Paradigma zatvorenog sistema, 412 Paradigme, socijalne, 100-101 , 414-416

i feministička teorija, 339-340 integrirana paradigma, 416-423 i lingvistika, 414-416 glavne paradigme, 264-267, 413-416

multipla p., znanost ο multiploj p., 413-414 i psihoanaliza, 412 i teorije, 411-415

Parametri, strukturalni, 374-375 Parole, 357 Partikularističke vrijednosti, 286-287 Patrijarhat, 319-322

kapitalistički, 11, 319-322 Periferija, 169 Phenomenology of the Social World, The,

68, 70, 222 Philosophy of Money, 25 , 27-31 Podjela društvenog rada, 17, 84 Pogled (liječnički pregled), 368-369 Pogled u zrcalo ("ja u zrcalu"), 48 -49 , 185 Pojavnost (izgled), 196-197 Polish Peasant in Europe and America, The,

49-50 Politička ekonomija, 5 , 33-35 Politički ekonomisti, 20-21 Poluperiferija, 169, 172 Ponašanje (društveno), 181 , 185, 292-294 .

Vidi također akcija; biheviorizam paradigme ponašanja, 264 , 289-293

Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države, 316

Portugal, 170 Posljednji programi (konačni), 208-209 Postizanje cilja, 92 Postmodernitet, 365 Postpozitivizam, 15-16 Poststrukturalizam, 74-75 , 365 -372 Potkrepljivanje, 66-67, 2 6 7 - 2 7 1 , 276-283 Potreba-dispozicija, 95 Povezanost makro i mikro razina, 409 -410 Povijest i klasna svijest, 39 , 132 Povratna sprega, 353 Pozitivistički stadij, 14 Pozitivizam, 13-14

kritika p., 136 Pozornica za igru, 67-68 , 195-202 Pragmatizam, 180-181 , 185-192 Pravila sociološke metode, 16-17, 84, 408 Praxis, 2 1 , 135 Predeterminiranost, 153 Predmeti, 190-191, 218-219 . Vidi također

robe Prednji plan (Goffman), 68 , 196 Predstavljanje sebe, 67-68 , 195 Presentation of Self in Everyday Life, 67-

68, 195, 199, 200 Pretpostavka deprivacija-zadovoljenje, 282 ,

295 Pretpostavka ο agresiji-odobravanju, 282-283,

295


Pretpostavka ο nejednakosti, 335 Pretpostavka ο stimulansu, 281 , 295, 301 Pretpostavka ο vrijednosti, 282, 295 Pretpostavka uspješnosti, 280281 , 295 Preživljavanje najprilagodenijih, 3537, 4748 Prilagodba, 3537, 4748 Primarne grupe, 6163 Primijenjena sociologija, 48 Primjeri (paradigmi), 413414 Princip "i tako dalje", 256257 Prirodni jezik, 257 "Prirodno stajalište", 217, 228 Privreda i društvo, 27 Problematične situacije, 233-234 Programi, 208-210 Progresivna racionalizacija, 163-164 Proizvodi, 165.

Vidi također robe; ekonomski determinizam; vrijednosti

Proletarijat, 20-23, 85, 133-134 Promjena, 43 , 124-125.

Vidi također konfliktna teorija; evolu-cionistička teorija; specifični teoretičari i kritika strukturalnog funkcionalizma, 105-109 u ranoj američkoj sociologiji, 43-46 , 56 i reakcija na prosvjetiteljstvo, 13-15

Proročke paradigme, 413 Prosvjetiteljstvo, 5, 22, 38 , 40

i osnivanje sociologije u Francuskoj, 9-18 Proširivanje. Vidi teorija razmjene Protestantizam, 23 , 44-45 * Protestantska etika i duh kapitalizma, 24,

27 Psihoanalitička feministička teorija, 320-322 Psihoanaliza, 31 Psihologija, 19, 75 , 180-181, 185-187, 207

Quasi grupe, 113-114

Racionalizacija, 25-30 i komunikativna akcija (djelovanje), 143-148 i kritika modernog društva, 137-138 privrednih institucija, 28-29 i menadžeri, 163-166 i marksistička teorija, 28-29 progresivna r., 165

Racionalno-legalni autoritet, 26-27 Rad, 17, 20, 164-166, 171. Vidi također i

podjela rada i monopolistički kapital, 160 -163 , 164--165

Rad i monopolistički kapital, 160, 163-166

Radikalna sociologija, 63 , 72 , 82. Vidi također specifične teorije, teoretičari

Radikalni biheviorizam, 180, 184 Radikalni feminizam, 322-325 , 340 Radna teorija vrijednosti, 21 Radnici bijelog ovratnika, 163-164, 166 Radnici plavog ovratnika, 163-164, 166 Radnici u uslužnom sektoru, 163-164, 166 Rasni koflikt, 117-118 Razgovor, integracija r., 249-250 , 260 Razine funkcionalne analize, 103-105 Razine socijalne zbilje, 416-421 Razlike između rodova, 309-311 Razumijevanje, 142-143 Reading Capital, 152 Recepti, znanje ο r., 225-226 , 229-230 .

Vidi također tipizacije Rečenice, interaktivno pojavljivanje r.,

247-251 Redukcija, 218-220 Redukcionizam, 183-185 Reifikacija, 132, 238-242 Relativna autonomija, 153, 155, 176-177 Relevancija (postulat o) , 227 Religija, 8-12, 17-18, 20 , 24 , 28 , 44 , 56

promjena r., 8, 24 racionalizacija r., 27

Remarriage: A Study of Marriage, 315 Renesansa, 367 Reprezentativna potrošnja, 161 Revolucija, 17-18, 20-23 , 134

industrijska, 6, 11 , 14, 21-23 politička, 6, 8, 14, 16 Ruska, 153, 173-174

"Revolution against Capital, The", 134 Robe, 132-134 Robni fetišizam, 132-134 Rod, postizanje roda, 2 5 0 - 2 5 1 , 262 Role Distance, 197-202, 207 Ropstvo, 101-103, 171 Rusija, 54 , 64, 173-174 Ruska revolucija, 152-153, 174-175

SAD rana sociologijska teorija u SAD, 43-55 marksistička teorija u SAD, 63 , 70-71 i rasni sukob, 120-121 radikalna sociologija u SAD, 62-63 ropstvo u SAD, 104-105

Samoubojstvo, 17, 84 prisilno (Hindu udovice), 322 stope s., 418-419

San Francisco Bay Area Rapid Transit system (BART), 356


Scope and Method of Sociology: A Meta-So-ciological Treatise, 408

Seksizam, 312-313 Seksualnost, 365-372 Sekundarni potkrepljivači, 270-271 Self-Fulfilling Prophecy, The, 103 Semantička sociologija, 414 Semiotika, 357 Sex Game: Communication Between the Se

xes, The, 315 "Shooting an Elephant" (Orwell), 382 Signifying Acts, 184 Signs, 74 Simboli, 186-192.

Vidi također simbolički interakcionizam Simbolički interakcionizam, 52-53 , 67-68,

179-211 , 382 , 399 , 415 suvremeni, 189-210 kritika s.i., 206-207 integracija teorije razmjene sa s.i., 290-292 historijski korijeni s.i., 30 -31 , 49 , 51 , 59 , 180-185 metodološki principi s.i., 203-206 principi s.i., 185-189

Simbolički sistemi, 186-192 Simpatička introspekcija, 52 , 60 , 204-205 Simpozij ο makro i mikro sociologijskoj ana

lizi (1983) , 399 Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi

(1979) , 398399 Sinkronijsko stajalište, 141 Sintaktička sociologija, 414 Sistem ličnosti, 92-93 , 97 Sistematsko oblikovanje ponašanja. Vidi bi-

hevioralne prilagodbe Sistemi srodstva, 358-359 Sistemi vjerovanja, 132-134 Sistemi znanja, 142

elementi sistema znanja, 258-260 , 292 i feministička teorija, 329-331 privatne komponente sistema znanja, 259-261

Sistemska paradigma, 413 Sistemska teorija, 14, 71-72, 91-98, 352-357

i teorija akcije, 91-98, 393-394, 399-401 kritika s.t., 72, 356-357

Sloboda, 141 Smijeh, izazivanje s., 246 , 252 Social and Cultural Dynamics, 54, 56 Social Behavior: Its Elementary Forms, 66 ,

275 , 279 "Social Behavior as Exchange", 66 Social Mobility, 54 Social Networks, 381

Social Statistics, 44 Social System, The, 57, 72, 350 "Sociation". Vidi interakcija Socijalistički feminizam, 325-329 Socijalizacija, 95 , 190-192, 226 Socijalizam, 7-8, 19-23 Socijalna evolucija, 35-37, 43 Socijalna konstrukcija zbilje, 69-70, 238-242 Socijalni darvinizam, 35-37, 46-48 Socijalni sistem, 14, 92 , 391 Socijalno-bihevioralna paradigma, 264-267,

415 Socijalno-definicionistička paradigma, 2 6 4 -

- 2 6 7 , 4 1 5 Socijetalna zajednica, 18, 5 3 , 96 Socijetalni funkcionalizam, 82-83 Sociological Inquiry, 74 Sociologijska teorija:

američka, 8, 30 , 43-77 centralni problemi u s.t., 388-406 do polovice stoljeća, 3-39, 55-61 noviji razvoji u s.t., 41-77 , 3 4 5 - 3 8 6 do danas, 61-77 društveni razvoj s.t., 12-18

Sociologists for Women in Society (S.W.S.), 74

Sociologizam, 16-18, 183-185 Sociology and Modern Systems Theory, 7 1 ,

352 Sociology of Marx, 72 Sociology of Sociology, 411 Sociološka imaginacija, 63-64 Specijalizacija, 164 Srednji vijek, 4, 6, 11, 12, 13 Stadij igranja, 187-188 Starohegelijanci, 19 States and Social Revolutions, 168 ,172-175 Status, 12, 24, 94 , 375 Stazis (stanje ekvilibrijuma), 158 Stigma, 200-202, 210 Stigma, 200-201 "Stranger, The", 29 Strategijska akcija (djelovanje), 143 Stratifikacija, 24, 8 1 , 87-91 , 122

i konfliktna teorija, 119-121 feministički model stratifikacije, 329 u funkcionalističkoj teoriji, 62, 87-88

Structure of Social Action, The, 38 , 57 , 85 , 102, 348-349 , 350 , 352

Structure of Sociological Theory, The, 130-131 Struktura naučnih revolucija, 411 Strukturalizam, 74-75, 357-372 .

Vidi također Strukturalni funkcionalizam; strukturalni marksizam


Strukturalna teorija, 372-379, 403-404 Strukturalne barijere, 364-365 Strukturalni funkcionalizam, 61-63, 81-109,

122-124, 265-267, 414 AGIL, 91-100 , 122-124 konfliktna teorija kao alternativa s.f., 65 , 111-124 kritika s.f., 62-63, 105-109 historijski korijeni s.f., 14, 36-38 , 55 , 57, 86-87 i Homans, 276-278 i pretpostavke društva, 57-58 , 89-91 model s.f. Roberta Mertona, 100-105 i stratifikacija, 62-63, 87-89 tipovi s.f., 57, 62-63, 82-83

Strukturalni marksizam, 146-160, 361-363 kritičke reakcije na s.m., 158-160 i kritika drugih marksističkih teorija, 147-148 i ekonomija, politika i ideologija, 149-158 Poulantzas ο s.m., 154158 ο Marxu, 75, 149154 doktrina s.m., 75, 148149

Strukture, društvene široke, 202203 , 372373

Studenti eksperimenti prekida s njihovim učešćem, 251-252 i studentski pokret, 72

Studies in Ethnomethodology, 79 Stvarni (aktualni) socijalni identitet, 200-201 Subjektivna značenja, 216 , 232-233 Subjektivne interpretacije, 70, 216-217 Subjektivnost, 53 , 139-141, 337-339 Subordinacija, 74, 115 Substantivna racionalnost, 137-138 Suicide, 17, 84, 418 Superordinacija, 114-115 Svećeničke paradigme, 413 Sveta porodica, 129 Svijest, 52-53 , 185-187, 290.

Vidi također kultura; osoba; socijalizacija; misao i kritička škola, 139-140 i svakodnevni život, 228-233 Homansova teorija svijesti, 283-284

Svijest, kolektivna, 17-18 Svijet života, 219 , 228-232 Svjetski sistem, 168-172

Taoizam, 28 Tautologija, 108-109 Tehnokratsko razmišljanje, 142

Tehnologija, 140, 152 Telefonski razgovori, 244-246 Teleologija, 108-109 Telos, 72 Teološki stadij, 13-14 Teorija akcije, 346-352 , 415

Parsonsova teorija akcije, 57, 91 -99 , 347-352 problemi u Parsonsovoj teoriji akcije, 349-352 noviji radovi u području teorije akcije, 352 , 393-394 i sistemska teorija

Teorija elita, 37 Teorija informacija, 352 Teorija mreže, 67, 379-381 Teorija razmjene, 263-296 , 388 , 415

nastanak teorije razmjene, 59 , 66-67 Integrirana teorija razmjene P. Blaua, 67, 285-290 i kritike Homansove teorije svijesti, 289-292 i kritike Homansove teorije društva i kulture, 283-284 trenutni status teorije razmjene, 292-294 Homans i Levi-Strauss ο teoriji razmjene, 273276 i Homansov napad na strukturalni funkcionalizam, 276278 i Homansove osnovne pretpostavke, 278283 integracija teorije razmjene, 290292 , 401403

Teorija strukturacije, 390393 Teorije ekvilibrijuma, 9293 Teorije racionalnog izbora, 397398 Theoretical Logic in Sociology, 394 Theory and Society, 72, 166 Theory, Culture and Society, 366 Timovi, 199200 Tipizacije, 225227, 228231 , 239 Totalitarizam, 140 Totemizam, 1718 "Toward the Codification of Functional

Analysis in Sociology", 100 Tradicionalni autoritet, 2627 Trijade, 32

Ugnjetavanje roda, 319320 Uloge, 94, 196199, 2 4 1 , 337 Umijeća, znanja ο u., 228 Umwelt, 221-226 , 230, 260 University of California u Berkeleyu, 60,

67, 197, 326


University of California u Los Angelesu, 69-70

University of Iowa, 60 University of Kansas, 43 Univerzalističke vrijednosti, 289-290 Univerzum značenja, 238-242 Uopćeni (generalizirani) drugi, 187-188, 337 Uopćeni potkrepljivači, 270 , 293-294 Upravljanje impresijama, 196-202 Uravnoteženje uloge, 264 , 331-332 , 338 Urbanizacija, 8, 12, 44 , 48-49 .

Vidi također gradovi Usklađenost (postulat o), 228 Uvjetovani potkrepljivači, 267-271

Velika Britanija: porijeklo sociologije u V.B., 32-37 tekstilna industrija u V.B., 276-278

Verstehen, 346 , 350 Vijetnamski rat, 73, 117 Viktorijanizam, 367-368 Virtualni socijalni identitet, 200-201 Višak vrijednosti, 21 Voluntarizam, 348-349 Vorwelt, 221-226 , 292-293 Vrijednost, radna teorija, 21 Vrijednosti, 347-348 .

Vidi također norme i vrijednosti tipovi v., 285-289

Women and the Public Interest: An Essay on Policy and Protest, 315

Women, Wives, Mothers: Values and Options, 315

Women's Christian Temperance Movement, 101

Yale University, 43 , 47

Za Marxa, 150 Zadnji plan (Goffman), 68 , 199 Zadovoljenje (pretpostavka ο), 282 Zagađenje, 89 Zagrade (stavljanje u), 217-218 , 258 Zajednička akcija, 202 Zajedničko roditeljstvo, 312 Zakon ο tri stadija, 1314 Zatvoreno (prikriveno) ponašanje, 181, 182 Značajni simboli, 184-187 Značenja, 191-192, 233

stratificirana nasuprot uobičajenim, 335-336

Znanost, 8-9, 158-159, 163-165, 204 i menadžeri, 163-165 multiple paradigme z., 411-413 znanstvene procedure, 226-228 znanost i društveni svijet, 142, 221-228

Žene. Vidi također feministička teorija uravnoteženje uloga od strane i., 297-343 buržoazija, 318-320 i spolna dioba rada, 3 16-320 stres kod ž., 320-323 nasilje prema ž., 321 žene kao zaposlenici, 73 , 325

Ženski pokret. Vidi, feministička teorija Židovi, 3 1 , 60, 84-85, 117, 2 0 1 , 314 Životinje, 183, 187-189

Biblioteka P O S E B N A I Z D A N J A

George Ritzer S U V R E M E N A S O C I O L O G I J S K A T E O R I J A

Izdavač N A K L A D N I Z A V O D G L O B U S

Za izdavača T O M I S L A V PUŠEK

S engleskoga preveo i uredio O G N J E N Č A L D A R O V I Ć

Lektura i korektura Đ E N A N A Š T I G L I Ć

Kazalo imena D U B R A V K O Š T I G L I Ć

Kazalo pojmova O G N J E N Č A L D A R O V I Ć

Likovna oprema T O M I S L A V PUŠEK

Grafička priprema D E N O N A d.o.o. , Zagreb

Tisak K E R S C H O F F S E T , d.o.o. , Zagreb, 1 9 9 7 .

Documents

George Ritzer - Suvremena Sociologijska Terorija