1. UVOD

Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu, uglavnom

po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Stvaranje, izvođenje, važnost,

a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu

dijelimo u žanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj

interpretaciji. Jedan zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti se zove

skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost,

slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je

skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo

pružiti publici kao gotov proizvod umjetnosti.

Indija, koja je smještena u Južnoj Aziji i pokriva veći dio Indijskog

podkontinenta, je druga najmnogoljudnija država na svijetu. Davala je važno mjesto

glazbi. Smatrali su je božjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom.

Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj - bila je pentatonska (od pet

tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramo vinu, a cijenili su i

zvona. Većina je ovih podataka iz religiozno-filozofskih knjiga, Veda. Vede (znanje)

su najstarije svete staroindijske knjige, i najstariji hinduistički sveti tekstovi. One su

se stoljećima prenosile usmenom predajom i konačno redigirane koncem 6. stoljeća

prije Krista. Osim stihova i tekstova, sadrže i pravila pokreta, himne, molitve i

poeziju. Ti tekstovi sadrže više od tisuću stihova koje indijski svećenici nauče

napamet. Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o

ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi.

2

2. INDIJSKA GLAZBA

Indijska glazba jedna je od najstarijih, živih, neprekinutih glazbenih tradicija

na svijetu. Njeni počeci datiraju unazad preko 3000 godina, a njeni počeci sežu

vjerojatno mnogo dalje u  period u doba velike kulture na području današnje rijeke

Ind, i gradova Mohenjo-Daro i Harappa, gdje su pronađene slike nekih žičanih

instrumenata, dakle preko više od 5500 godina.

Pravi počeci koji se mogu sigurno ustanoviti su u hinduističkim svetim

spisima Vedama, koje čine osnove današnjeg hinduizma. Od četiri Vede, u

Samanima, žrtvenim napjevima , postoji teorijska klasifikacija nota, koja je osnova

za južnoindijsku glazbenu tradiciju, poznatiju kao Karnataka. Dolaskom islamskih

osvajača dolazi do spajanja glazbenih tradicija Perzije, arapske glazbe s tadašnjom

glazbom u Indiji. Iz tog kompleksnog međudjelovanja u 14. stoljeću nastaje

Hindustanska glazba. Tako danas u indijskoj klasičnoj glazbi postoje dvije glavne

struje, Hindustanska glazba u sjevernoj, te Karnataška glazba u južnoj Indiji.

2.1. Raga (Raag)

Ono što je danas poznato kao indijska klasična glazba izvorno potiče od rage,

melodijske ljestvice iz Samanima. U indijskoj, kao i zapadnjačkoj klasičnoj glazbi

postoji 12 nota. Od tih nota, kombiniranjem najviše 5, 6 ili 7 nota, dobije se Raga

(Raag). Raga je veoma kompleksan pojam i označava melodiju i jedan cijeli svijet

pravila po kojoj ona nastaje. Ti se dakle melodijski uzorci slažu i kombiniraju u

ugodnu formu. U južnoj Indiji, taj je sustav matematički precizan, i zapisuje se i

komponira u različitim ragama. Postoje milijuni različitih kompozicija. U sjevernoj

Indiji raga se svira uz veliku dozu improvizacije, i ne zapisuje se već pamti! Postoje

majstori koji doslovce pamte tisuće melodija i prenose ih s koljena na koljeno

učenicima, često uz velika fizička naprezanja i vježbe od po 16-ak sati dnevno. Raga

se dakle improvizira! Zapadnjački glazbenik bi ostao zbunjen velikim kreativnim

naporom koji je potrebno uložiti, da bi se neka melodija napamet svirala i

improvizirala bez ponavljanja. Svaka je raga povezana s određenim estetskim

osjećajem, atmosferom koju proizvodi. Postoje rage koje se izvode u određenom

dijelu dana – one koje se izvode ujutro, popodne, predvečer, uvečer, i kasno navečer.

3

Raga Darbari je melodija za kraljeve i slovi za kralja svih melodija. Često izražava

divljenje i strahopoštovanje prema nekoj osobi, koje više niti riječi ne mogu opisati.

Kažu da je do nje došao Mian Ki Tansen, najveći indijski pjevač, prije nekih 500

godina, na dvoru Akbara Velikog, mogulskog imperatora koji je tada vladao Indijom.

Legenda kaže i da je Raga Darbari posvećena njemu.

2.2. Ton i ljestvice

Indijska glazbena teorija dijeli oktavu na 22 dijela nazvana sruti; oni

predstavljaju intervale od otprilike ¼ tona i oni se ne smatraju primarnom građom za

sastav ljestvica. Tako se, primjerice, kvarta tvori od devet a čista kvinta od 13 srutija.

U Indiji od davnih vremena postoji ljestvica od sedam tonova, gdje se za svaki ton

uzima prvi slog imena određenog tona. Najstarije indijske ljestvice su sa-grama

(zvuči kao nečista dur-ljestvica) i magrama (koja za razliku od prijašnje ima

povišenu kvartu). Ljestvica sa sedam tonova bilo je 28, a izostavljanjem jednog tona

mogao se proizvesti niz novih heksatonskih ljestvica. Također su mogli nastati i

nizovi pentatonskih ljestvica ukoliko bi se izostavila dva tona.

Najstarija indijska glazba imala je samo tri trajanja: lagano, teško i otegnuto;

tek su im se naknadno priključila još dva trajanja manjih vrijednosti. Za sve njih

postoje grafički znakovi koji sliče znakovima za mjeru u europskoj menzuralnoj

notaciji. Crtica uz znak produžuje trajanje note za polovicu vrijednosti. Uz

dvodijelne postoje i trodijelne te peterodijelne i sedmerodijelne mjere. Tri ili

najčešće četiri takva takta - koji nisu zamišljeni odvojeno, jer indijskome ritmičkom

osjećanju ne odgovara sustav taktnih crta - čine cjelinu (talu) koja nastupa četiri puta

uzastopno. U sjevernoj Indiji postoji bezbroj tala, a u južnoj Indiji razvio se ritmički

sustav koji nabraja 35 tala svrstanih u sedam osnovnih oblika, od kojih svaki ima pet

varijanta.

2.3. Značenje glazbe u Indiji

Indijska glazba unatoč srodnosti općeg značaja s ostalim kulturama istočnih

civilizacija ima specifičnu fizionomiju po kojoj se znatno razlikuje od drugih.

Indijski napjev poseban je po slobodnijoj formi osnovi ritmičkog i formalnog toka,

ljestvici šireg opsega sa tragovima kromatike. Duhovni napjevi nazivani su 'saman', a

svjetovni 'raga'. Svjetovni napjevi sastoje se od temeljnih melodijskih obrazaca koje

4

umjetnik varira i obogaćuje ornamentiranjem. U 'ragama' su i vidljive veze glazbe sa

'etosom', izvanglazbenom stvarnošću i simbolikom brojeva. 'Rage' su se uvijek

pjevale u unaprijed utvrđeno vrijeme. Duhovni napjevi se temelje na tekstovima

Veda, a po melodijskoj strukturi su mirni, polagani i dostojanstveni.

Glazbi Indije, kao i kod drugih starih civilizacija klasnog društvenog uređenja,

pripisuju se magične moći i božansko podrijetlo. To dokazuje prikaz npr. božice

Saraswati Puje (božica , učenja, znanja, i mudrosti) koja je prikazana kako svira

glazbeni instrument koji drži svojim prednjim rukama, koje označavaju um i

inteligenciju. Ovaj nam prikaz govori kako moramo vladati umom i inteligencijom

kako bi  živjeli u savršenoj harmoniji sa svijetom. Takvim harmoničnim životom

stječemo znanje koje nam koristi za dobrobit cijelog čovječanstva.

U dvorskom životu glazba je obilno zastupana, a za narod su priređivane

glazbene priredbe u kojima pjevači, plesači i čarobnjaci uz pratnju instrumenata

usred ulice privlače prolaznike. Indijske ljestvice se nalaze u odnosu sa klasnom

organizacijom društva. Stupnjevi ljestvice koji su od susjednih odijeljeni u

razmacima od četiri srutija odgovaraju prvoj kasti; ako je razmak od tri srutija onda

pripada drugoj, ratničkoj kasti; a ukoliko ih rastavljaju dva srutija tada pripadaju

kasti parija. Indija se protiv helenističkih i islamskih utjecaja borila traženjem puta

kojim bi obnavljala vlastite vrijednosti iz prošlosti. Glazba je pritom bila najsigurniji

put prema spajanju s Brahmom, početkom i sjedištem života.

Veliko se umijeće variranja kod indijskih glazbenika ističe u obliku teme s

varijacijama. U svakoj skladbi izvođač na početku izvedbe uvodi improviziranom

introdukcijom sebe i slušatelje u poseban ljestvični model, ragu, od kojih svaka

pripada drugim osjećajnim sadržajima, godišnjem dobu ili božanstvu. Taj dio

skladbe može trajati svega nekoliko minuta, ali i nekoliko sati; izvodi se u

slobodnome ritmu i bez pratnje bubnjeva, a poslije uvoda slijedi glavni dio skladbe,

uvijek uz pratnju bubnjeva. Klasična indijska glazba ne poznaje veće izvođačke

sastave. Vokalna i instrumentalna glazba je monotona. Ritmovi su kompleksni. Česti

su ritmički kontrapunkti između instrumenta pratnje ili između pratnje i melodije.

5

3. INSTRUMENTARIJ

Glazbala ili glazbeni instrumenti su naprave čija je svrha proizvođenje zvukova ,

bilo različitih frekvencija da bismo dobili melodiju, bilo uvijek istih frekvencija da

bismo dobili ritam. Za dobivanje zvuka potreban je izvor energije koji može

proizvesti glazbenik, a kako je kod nekih instrumenata potrebna veća energija zvuk

se pobuđuje mehaničkim ili električnim izvorima energije.

Instrumentarij Indije je vrlo bogat. Udaraljke su u Indiji bile zastupljene raznim

vrstama kastanjeta, gonga, zvonaca, bubnjeva i timpana. 'Nagara' je bila vrsta

timpana izrađena od gline. Od puhačkih

instrumenata postojale su razne frule

(vamšu), oboe ( surnai), gajde (

mosguq) ,trublje i rogovi, šankha, ghanta,

šringa,... Najistaknutiji su bili žičani

instrumenti od kojih je najznačajnija bila

'vina' koju spominju još sanskrtski

tekstovi, a i danas se upotrebljava kao i ostali instrumenti ; setar, surbahar, tambura,

zatim taus, esraj, rabab,… Gudački instrumenti – 'ravanastra' i 'sarangi' pojavljuju se

u Indiji početkom 11.st.n.e.

Osim vine, najvažniji instrument Indije je bubanj, koji postoji u mnogo oblika;

tabla, dhol, pakhawaj,…

3.1. Opis pojedinih instrumenata

Kastanjete; instrument je napravljen od dvije konkavne drvene školjke koje su na

svojim krajevima spojene elastičnim konopom. Instrument

se drži u ruci tako da se konopac prebaci preko palca,

instrument stoji oslonjen na dlan i pokretan je palcem i

prstima. Pokretima prstiju školjke udaraju jedna o drugu i

tako proizvode kratak, glasan zvuk.  

6

Vina; jedan od instrumenata koji su svirani na dvoru nekadašnjih Gupta, kraljeva

Indije. Vinu čine dvije prazne tikvice povezane

tubom od bambusa na kojoj se nalazi sedam

vretena. Trzanjem ovih vretena dobije se veoma

meki, umilni zvuk, omiljen kod starih indijskih

vladara. 'Vina' se sastoji od duguljaste cijevi koja je s oba kraja pričvršćena uz prazne

bundeve-rezonatore. Uz cijev je napeto nekoliko žica, gdje se dublji i viši tonovi

odnosno skraćivanje i produljivanje žica postiže pritiskanjem prstiju.

Mridanga; podrijetlo ovog instrumenta vezano je za indijsku mitologiju, prema kojoj

je bog Nandi (Bog bikova) bio pratitelj boga Šive i

vrhunski udaraljkaš, koji je sviranjem na mridangi

pratio poznati Šivin ples Taandav. Prema drugome

mitu, mridanga je stvorena zbog toga jer je trebalo

dočarati zvuk Indre (indijske inačice vrhunskog

boga Zeusa (boga grmljavine) dok prolazi nebom na svojem slonu po imenu

Airavata. Ovo je razlog da mridangu zovu još i Deva Vaadyam ili Glazbalo bogova.

Ghatam; riječ ghatam na sanskrtu znači lonac. Ubraja se u obitelj tradicionalnih

udaraljkaških glazbala kakva su mridanga, veena i sl. U drevnomu spjevu Ramayana

mudrac Valmiki opisuje zvuk ghatama (Sundara Kandam,

poglavlje 10., stih 46.). Vrijedan opis ghatama nalazimo i

u djelu Krishna Ganam, u kojemu dječak-pastir na

svojemu loncu prati čudesne zvukove flaute koju svira

bog Krišna. O iznimno velikoj starosti ghatama možemo

zaključiti po njegovu spominjanju u mnogobrojnim

drevnim knjigama o glazbenim instrumentima.

Khanjira; to je vrsta južnoindijskoga tamburina (defa) koji se je nekada najčešće

upotrebljavao kod izvođenja bhajana (pobožnih pjesama), jer

ga je lako nositi. Načinjen je od kože divljega guštera.

Tavil; to glazbalo susrećemo jedino na krajnjem jugu Indije.

Ima tijelo okrugla oblika s otvorima

7

na obje strane. Preko dvaju velikih okvira od konoplje nategnuta je koža. Po lijevoj

strani svira se palicom, dok se na desnoj strani zvuk proizvodi rukom na čijim su

prstima pričvršćeni metalni napršnjaci, što proizvodi oštar zvuk. Na ovome se

glazbalu tradicionalno svira pri vjenčanjima i u hramovima južne Indije.

Pakhawaj; svojim oblikom taj iznimno popularan instrument u Sjevernoj Indiji

podsjeća na mridangu, a po svojoj svestranosti na tablu.

Smatraju ga pretečom table.

Dholak; vrlo popularan u sjevernoj Indiji, ima oblik bačve na čijoj je desnoj strani

razapeta koža. Na lijevome se kraju također nalazi koža s

posebnim dodatkom s unutarnje strane, a on se sastoji od

katrana, gline i pijeska (dholak masala); njegova je

dužnost da snizi ton i podari mu lijepu boju. Dholak su

nekada smatrali prestižnim glazbalom.

Tabla; razvila se je kao hibrid drugih vrsta bubnjeva, poput mridange ili puskare.

Slike table nalazimo u hramovima Muktesvara (u

6. i 7. st) i Bhuranesvara (i tri druga hrama u

pećini) u Badariju (Bombay, 6. st). Naziv tabla

vjerojatno potječe od arapske riječi za bubanj tabl,

kao i donekle od turske riječi dawal. Tijekom

proteklih dvaju stoljeća tabla je postala vodećim

klasičnim udaraljkaškim glazbalom u sjevernoj Indiji.

Morsing (mourching ili morching): udaraljka koju upotrebljavaju uglavnom u

glazbi južne Indije. Može ju se svrstati u

lamelafonu skupinu instrumenata, u kategoriju

8

trzalačkih idiofona. Morsing je indijska inačica židovske harfe. Njezin je dolazak u

Indiju nejasan, premda ju se spominje u mnogim mitovima i pričama. Zastupljena je

uglavnom u južnoj Indiji, u Rajasthanu i u nekim dijelovima Assama. U južnoj Indiji,

gdje ju također nazivaju mourching ili morching, može je se čuti u raznim

udaraljkaškim sastavima. U Rajasthanu je zastupljena u folklornoj glazbi pod

imenom morchang.

3.2. Slike još nekih instrumenata

Slika 1. razne frule

Slika 2. gajde ( mosguq)

9

Slika 3. sitar Slika 4. surbahar

Slika 5. tambura

Slika 6. rabab

Slika 7. esraj

Slika 8. sarangi

10

Slika 9. surnai

Slika 10. taus

Slika 11. ravanastra

4. EPOVI I GLAZBA

Najpoznatije indijske epske pjesme su Mahabharata i Ramajana, a govore o

ratovima u kojima sudjeluju ljudi, demoni i bogovi.

11

4.1. Ramajana 

Indijski je ep, već tisućljećima je neodvojiv dio indijske kulturne baštine.Nije

točno poznato vrijeme kada je nastao, no, pretpostavlja se da je to bilo između

4.st.pr.n.e. i 2.stoljeća nove ere. Sastoji se od 24.000 stihova, a pripisan je pjesniku

Valmikiju jer ju je on prvi zapisao.  Poznata je i toliko godina prenošena dok

konačno nije bila zapisana zbog ljepote izraza, dubokih dijaloga i izvrsno prikazanih

osjećaja i osobina likova. To je mit o spletki kojom je Rama – božanski junak i kralj

uklonjen s prijestolja, a njegova žena Sita je odvedena u Šri Lanku. On je istinski

junak koji se ne boji pokazati svoje osjećaje i duboku tugu zbog otete mu žene Site,

te teške sudbine članova uže obitelji. Smatra se da je Rama utjelovljenje pravednosti

i vrhunskih moralnih načela. Upravo zbog toga

i jeste nepresušan izvor nadahnuća

umjetnicima.

4.2. Mahabharata 

Sastavio ju je Šri Krišna Dvaipajana

Vjasa. Također, ne zna se točno kada kao ni

Ramajana. Samo vrijeme nije toliko bitno kad

je ovo veliki, bezvremeni ep koji je osnova indijske mitske, religijske i filozofske

misli. Po predaji obuhvaća sto tisuća dvostiha od po 32 sloga. Ukazuje na važnost

junaštva, hrabrosti i sličnih osobina. Na etičkoj razini, rat koji se odvija kroz cijelo

djelo je u biti vječan sukob koji se svakodnevno vodi između dobra i zla. Pripovijest

je o kraljevskoj obitelji koja ulazi u strašan bratoubilački rat. Gotovo su svi najbolji

ljudi u tom dugom ratu poginuli i nije bilo pobjednika, čak i oni koji su ostali živi

više nisu bili zadovoljni niti su se osjećali kao pobjednici jer je toliko dug i iscrpan

rat uništio svijet koji su znali.

5. ZAKLJUČAK

Indija čuva toliko tajni koje nisu još do kraja istražene. No jedno je sigurno

Indija ima kulturu velike raznolikosti i tolerancije, veselu i optimističnu, jednu od

najbogatijih kultura današnjice.

12

Indijska glazba ima posebnu fizionomiju po kojoj se znatno razlikuje od

drugih. Nasuprot dosljednoj pentatonici, dijatonici i ukalupljenosti ritma kineske

melodije, u indijskom napjevu susrećemo ljestvicu šireg opsega, tragove kromatike,

slobodniju osnovu ritmičkog i formalnog toka. U glazbenoj su praksi u Indiji

postojale znatne razlike između duhovne i svjetovne glazbe. Duhovni su se napjevi

označavali općim nazivom saman a svjetovne su nazivali raga. U Indiji nisu poznate

note, pa se napjevi prenose usmenom predajom. Profesionalni glazbenici sudjeluju u

raznim događajima života, ali ne priređuju javne nastupe. Izrađenost pojedinosti,

rafinirana ornamentacija i nijansiranje u kvaliteti tona važniji su od oblikovanja

cjeline. I vokalna i instrumentalna glazba je homofona, a napjevi su izrađeni na

temelju izrađenih obrazaca. Duhovni se napjevi temelje na tekstovima četiriju knjiga

Veda, a po svojoj su metodi mirni, polagani, dostojanstveni. Posebni ogranak

melodija u kultu zasnivao se na recitiranju. Rage predstavljaju pojavu temeljnih,

stalnih melodičkih obrazaca koje umjetnik varira i obogaćuje ornamentiranjem.

Indijci imaju i bogat instrumentarij. Udaraljke su zastupljene raznim vrstama

kastanjeta, gonga, zvonaca, bubnjeva, timpana. U puhačke instrumente pripadaju

raznovrsne frule, oboe, gajde, trublje, rogovi. Velik je broj i žičanih instrumenata

kojima u indijskoj glazbi pripada prvenstvo. Najznačajniji instrumenti su vina, zatim

bubnjevi te gudački instrumenti ravanastra i saranagi .

LITERATURA

1. Kovačević K.., Ajanović I., Kos K.(1971.) Muzička enciklopedija. Zagreb;

Jugoslavenski leksikografski zavod 

2. Internet:

13

http://sh.wikipedia.org/wiki/Indijska_klasi%C4%8Dna_muzika (pregledano;

15.03.2010., 16:00)

http://www.icmcdfw.org/literature.aspx (pregledano; 15.03.2010., 17:00)

http://www.blog.hr/print/id/169318/glazba-starih-civilizacija-2.html

(pregledano15.03.2010., 17:00)

http://www.kbf.hr/Spectrum/

03gl_kultura_prvobitne_drusítvene_zajednice.pdf(pregledano16.03.2010.,

15:00)

14