Godina II • Broj 2 • 2014./2015. • - DEI · 2020. 9. 18. · Geografija je jedan od najvažnijih nastavnih predmeta u ovom kontekstu, jer ona može učenicima dati višedimenzionalnu

• Godina II • Broj 2 • 2014./2015. •

Direkcija za europske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine

Znanstveno-stručni časopis o europskim integracijama

ISSN 2303-5218

SUI GENERISSUI GENERIS

1

2

3

Izdavač:Direkcija za europske integracije Vijeća ministara BiH,Trg BiH 3/XVIII, 71 000 SarajevoTel.: 033/255-015E-mail: [email protected]: http://www.dei.gov.ba

Glavna i odgovorna urednica izdanja Direkcije:mr. sc. Nevenka Savić

Glavna urednica:mr. sc. Maja Rimac-Bjelobrk

Izvršna urednica:mr. sc. Lana Babić

Urednički kolegij:mr. sc. Jasmina Ahmetbašićmr. teol. Entoni Šeperićmr. sc. Nebojša Kuruzovićmr. sc. Jesenka HadžajlijaĐorđe Tomić, MAMirela Ćosić

Lektorica za bosanski jezik:Lejla Nuhodžić

Lektorica za hrvatski jezik: Tamara Čapelj

Grafičko rješenje i DTP:Samir Plasto

Elektronsko izdanje

Časopis izlazi jednom godišnje.

Sarajevo, 2014./2015.

IZRAZI ZAHVALNOSTI:Časopis SUI GENERIS objavljen je u okviru suradnje s Programom jačanja javnih institucija u BiH koji po nalogu Vlade SR Njemačke provodi njemačka organizacija Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ).

NAPOMENA UREDNIČKOG KOLEGIJA:Stanovišta iznesena u ovoj publikaciji predstavljaju mišljenja autora, a ne stanovišta Direkcije za europske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Njemačke organizacije Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) niti stavove Saveznog ministarstva za ekonomsku suradnju i razvoj, odnosno, Vlade SR Njemačke.

U časopisu Sui generis objavljuju se tekstovi na jeziku i pismu prema izboru autora.

4

5

6

Sadržaj

1. Uvodna riječ Glavne urednice 7

2. Corrigendum 11

3. Evropska dimenzija u osnovnoškolskim udžbenicima geografije u Bosni i Hercegovini

Autori: Boris Avdić, MA i Amra Banda, MA 15

4. Tržišna konkurencija i javna preduzeća u poslovnom okruženju Europske unije

Autori: dr.sc. Semir Fejzić i mr.sc. Sanja Kavaz Hukić 31

5. Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM): stvaranje bankovne unije?

Autor: Mujo Vilašević 45

6. O jezičkoj politici u trojezičkom zakonodavstvu BiH

kroz prizmu jezika pravnih propisa i prevođenja pravne tečevine EU-a

Autori: dr.sc. Melisa Okičić, Lejla Nuhodžić i Amir Mrković 59

7. Aktuelni izazovi u radu Suda Evropske unije

Autor: Mr. Vesna Pirija 79

8. RUBRIKA: IZVJEŠĆE O ZNANSTVENIM I STRUČNIM SKUPOVIMA

II. MEĐUNARODNA ZNANSTVENA KONFERENCIJA

„BOSNA I HERCEGOVINA I EUROATLANTSKE INTEGRACIJE - trenutni izazovi i perspektive“

Pripremila: Glavna urednica 93

9. Bilješke o autorima 97

10. Upute za autore 101

7

1.

8

9

Cijenjene čitateljice i čitatelji,

Godinu dana nakon objavljivanja prvoga broja časopisa Sui generis sa zadovoljstvom možemo ustvrditi da je postao jedan od najznačajnijih i najuspješnijih projekata Direkcije koji je potpuno ispunio naša očekivanja, posebice u smislu interesa i potpore koji su uslijedili nakon njegovog pokretanja.

Svjesni činjenice da ostvarivanje onoga što smo na početku ovoga projekta zacrtali za cilj, a to je da časopis svojom kvalitetom priskrbi, a onda i zadrži mjesto „broja jedan“ u domeni stručnog i znanstvenog promišljanja o procesu europskih integracija, što nije jednokratan niti jednostavan zadatak, naši napori u protekloj godini bili su usmjereni na njegovo promoviranje, naročito unutar akademske zajednice.

U tom smislu, posebno bitnim izdvajamo promocije održane kao dio obilježavanja Dana Europe u svibnju: prvu, u sklopu druge međunarodne znanstvene konferencije „Bosna i Hercegovina i euroatlantske integracije - trenutni izazovi i perspektive“, čiji prikaz donosimo u ovome broju, te drugu, održanu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, pri čemu posebnu zahvalnost dugujemo dr. sc. Nevzetu Veladžiću, dekanu Pravnog fakulteta u Bihaću, te doc. dr. sc. Radomiru Neškoviću, profesoru na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Osim toga, kvaliteti časopisa, ali i njegovoj regionalnoj promociji, zasigurno je doprinijela i suradnja koju smo po ovom pitanju ostvarili s Centrom za izvrsnost Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, kao i Kancelarijom za evropske integracije Vlade Republike Srbije.

Navedene aktivnosti samo su neke od brojnih što su ih Direkcija i Uredništvo časopisa realizirali u protekloj godini, a najbolji pokazatelj njihove uspješnosti je porast broja pristiglih radova, kao i raznovrsnost obrađenih tema. Ipak, radovi odabrani za objavu u drugom broju izdvojili su se od ostalih svojom aktualnošču, kao i nastojanjem da reflektiranjem europskih standarda i politika na područja prilagodbe u Bosni i Hercegovini ukažu na moguća rješenja u tom pogledu, što i jest konačna svrha časopisa.

U radu pod nazivom „Europska dimenzija u osnovnoškolskim udžbenicima zemljopisa u Bosni i Hercegovi“, autori nastoje odgovoriti na pitanje postoji li u našoj zemlji jedinstven pogled na europsku dimenziju u obrazovanju? Bosna i Hercegovina u procesu europskih integracija mora ostvariti napredak na svim poljima društvenog razvitka, uključujući i obrazovanje, pri čemu je i u samoj Europskoj uniji u tijeku proces prilagodbe obrazovanja suvremenim društvenim okolnostima. Polazeći od pretpostavke da je, zbog mogućnosti pružanja višedimenzionalne predodžbe Europe, zemljopis jedan od najvažnijih nastavnih predmeta u tom kontekstu, autori u radu daju povijesni pregled razvoja europske dimenzije u obrazovanju, objašnjavaju značaj zemljopisa za njen nastanak i razvoj, te analiziraju udžbenike zemljopisa u upotrebi u obrazovnom sustavu Bosne i Hercegovine.

Cilj rada „Tržišno natjecanje i javna poduzeća u poslovnom okruženju Europske unije“ jest ukazati na koji način javna poduzeća doprinose konkurentnosti općenito, te precizirati specifične izazove s kojima se politike i institucije tržišnog natjecanja susreću u ovom pogledu. U radu se daje pregled značaja prava i politika tržišnog natjecanja, te utvrđuju struktura i sadržaj zakonodavnog i institucionalnog okvira, djelatnosti javnih poduzeća i prava tržišnog natjecanja u Europskoj uniji i Bosni i Hercegovini. Također se ukazuje na njihovu učinkovitost i

Uvodna riječ Glavne urednice

10

utjecaj, ne samo na konkurentnost na unutarnjem tržištu Europske unije nego i na konkurentnost Unije na globalnoj svjetskoj razini, te u konačnici na bosanskohercegovačko gospodarstvo u svjetlu zahtjeva koji proistječu iz procesa europskih integracija. Konačno, autori u radu daju i kratak osvrt na značaj modela javno-privatnog partnerstva i potencijale koje pruža kao takvo.

Rad pod nazivom „Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM): stvaranje bankovne unije?“ bavi se razvojem događaja koji, prema autorovim riječima, vode k „još jednom krugu integracije“. Financijska kriza predstavalja veliki izazov za jedinstveno financijsko tržište EU, a saniranje njezinih posljedica države članice u znatnoj su mjeri prepustile europskom zakonodavcu. U takvim okolnostima, ideja o uspostavi bankovne unije s ciljem osiguranja makroekonomske stabilnosti u Uniji logičan je slijed, koji ujedno predstavlja i produbljivanje integracije na ovom polju. Naposljetku, značajan doprinos tome pocesu bilo je usvajanje dvije nove uredbe kojima se uređuju uspostava i funkcioniranje Jedinstvenog nadzornog mehanizma, a čiji su značaj i sadržaj detaljno opisani u ovom radu.

U radu „O jezičnoj politici u trojezičnom zakonodavstvu BiH kroz prizmu jezika pravnih propisa i prevođenja pravne stečevine EU-a“ daje se pregled aktualnog stanja jezične politike u trojezičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na problem nestandardizirane terminologije, što se trenutačno nameće kao otegotni čimbenik u procesu prevođenja pravne stečevine, a što u konačnici ugrožava cjelokupan proces usuglašavanja zakonodavstva BiH sa zakonodavstvom EU-a. U najširem smislu, jezična politika u zakonodavstvu od ključnog je značaja za učinkovitu izradu pravnih propisa što, među ostalim, podrazumijeva aktivnu suradnju pravnih i jezičnih stručnjaka, dosljednu upotrebu terminologije, jasan stil izražavanja i obveznu pravno-jezičnu lekturu/redakturu.

Iz perspektive stalnog produbljivanja nadležnosti, kao i prirode i broja postupaka pred njim, jasno je da je učinkovitost rada Suda EU sve važnije pitanje, te stoga pravna teorija razmatra mogućnosti dodatnih izmjena u strukturi i procedurama njegova djelovanja. U tom smislu, rad „Aktualni izazovi u radu Suda Europske unije“, objašnjava ključnu ulogu Suda u tumačenju odredaba ugovora i konstituiranju temeljne doktrine i načela pravnog sustava Unije, ali se također bavi i izazovima koji su pred Sudom u pogledu njegove uloge u zaštiti ljudskih prava, te perspektivom odnosa Suda EU i Europskog suda za ljudska prava.

Dodatno, u sadržaj časopisa uvrštavamo novu rubriku „Izvješća sa znanstvenih i stručnih skupova“, unutar koje u ovome broju možete pročitati izvješće s druge međunarodne znanstvene konferencije: „Bosna i Hercegovina i euroatlantske integracije - trenutni izazovi i perspektive“ kao što je i navedeno.

Konačno, ovaj uvodnik, kao i cijeli broj, zaključujem čvrsto vjerujući da u Bosni i Hercegovini ima dovoljno znanja, stručnjaka i entuzijazma koji će omogućiti da ocjene o zastoju u procesu europskih integracija i ograničenom napretku ostvarenom u političkim i ekonomskim pitanjima, iznesene u prošlogodišnjem Izvješću o napretku BiH u procesu europskih integracija, budu vrlo brzo prevladane.

Želim vam ugodno čitanje.

Mr. sc. Maja Rimac-Bjelobrk Glavna urednica

Uvodna riječ Glavne urednice

11

Corrigendum

2.

12

13

In the previous issue of Sui generis text titled GIZ's foreword, p. 13, incorrectly stated the name of the German federal ministry that commissioned GIZ to implement the Programme for Strengthening of Public Institutions in Bosnia and Herzegovina. The correct and full name in English is Federal Ministry for Economic Cooperation and Development.

U prethodnom broju časopisa Sui generis na stranici 13, u tekstu GIZ's foreword netočno je naveden naziv njemačkog saveznog ministarstva koje je GIZ-u naložilo provedbu Programa jačanja javnih institucija u Bosni i Hercegovini. Točan i puni naziv na engleskom jeziku glasi Federal Ministry for Economic Cooperation and Development (Savezno ministarstvo za ekonomsku suradnju i razvoj).

Corrigendum

14

15

3.

PREGLEDNI ZNANSTVENI RAD

Autori:Boris Avdić, MA iAmra Banda, MA

Evropska dimenzija u osnovnoškolskim

udžbenicima geografije u Bosni i Hercegovini

16

17

Evropska dimenzija u osnovnoškolskim udžbenicima geografije u Bosni i Hercegovini

Sažetak: Bosna i Hercegovina u procesu evropske integracije mora ostvariti napredak na svim poljima društvenog razvoja, uključujući i obrazovanje. Sa druge strane, proces adaptiranja obrazovanja na savremene društvene okolnosti je u toku i u samoj Evropskoj uniji, a njegov nosilac je ideja evropske dimenzije u obrazovanju. Ona podrazumijeva usvajanje znanja, vrijednosti i principa koji trebaju ojačati evropski identitet kod mladih ljudi, ali ih i pripremiti za aktivno učešće u harmonizaciji i razvoju jedinstvenog evropskog društva. Geografija je jedan od najvažnijih nastavnih predmeta u ovom kontekstu, jer ona može učenicima dati višedimenzionalnu predstavu Evrope. Ovaj rad sadržava historijski pregled razvoja evropske dimenzije u obrazovanju, objašnjenje značaja geografije za nju, te analizu geografskih udžbenika u obrazovnom sistemu Bosne i Hercegovine. Zbog složenosti domaćeg obrazovnog sistema, koja je posljedica političke složenosti, analiza je morala uključiti najmanje tri udžbenika geografije. Jedino se na taj način može doći do odgovora na pitanje: da li u Bosni i Hercegovini postoji jedinstven pogled na evropsku dimenziju u obrazovanju?

Ključne riječi: evropska dimenzija, Evropa, Evropska unija, obrazovanje, geografija, školski udžbenik.

European dimension in Geography textbooks for primary schools in Bosnia and Herzegovina

Summary: In the process of European integration, Bosnia and Herzegovina has to achieve progress in all fields of social development, including education. On the other hand, the process of educational adaptation to contemporary social circumstances is still ongoing in the European Union itself, and it is carried by the idea of a European dimension in education. European dimension implies acquisition of knowledge, values and principles that should strengthen the European identity in young people, but also prepare them for active participation in harmonization and development of a united European society. Geography is one of the most important school subjects in this context, because it can provide a multidimensional representation of Europe. This paper contains a historic review of the development of a European dimension in education, an explanation of why Geography is significant for it and an analysis of Geography textbooks in the educational system of Bosnia and Herzegovina. Because of the domestic educational system complexity, which is a result of political complexity, the analysis had to cover at least three Geography textbooks. This is the only way to reach an answer to the question: is there a single perspective of the European dimension in education in Bosnia and Herzegovina?

Key words: European dimension, Europe, European Union, education, Geography, school textbook.

UDK 373.3.016:061.1EU]:911(075.2)(497.6)

1. Uvod

� Odnos Bosne i Hercegovine i Evropske unije može se posmatrati s više aspekata. Jedan od njih je svakako i prostorni. Od 1. jula 2013. godine ova dva međunarodna političko-teritorijalna entiteta imaju direktnu kopnenu granicu u dužini od preko 1000 km, a pogled na

18

1 Funkcionalna struktura Evropske unije je do 2009. godine bila organizovana u tzv. tri stuba: Evropske zajednice, zajednička vanjska i sigurnosna politika, te saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova. Obrazovanje se zajedno s kulturom nalazilo u okviru prvog stuba, ali se od 2002. godine, kada je to prvi put izjavio tadašnji španski ministar obrazovanja, obrazovanje često simbolički nazivalo četvrtim stubom, čime se nastojala istaknuti njegova važnost. Nakon ukidanja ovakve strukture organizacije 2009. godine, metafora je izgubila svoj smisao.


geografsku kartu Evrope daje jasnu predstavu o ''uvučenosti'' bosanskohercegovačke teritorije u poluokruženje teritorijom koja je dio Evropske unije. Već ove činjenice same po sebi naglašavaju prostorni kontekst spomenutog odnosa, a upravo je geografija, kao nauka i školski predmet, najpozvanija da se bavi tim aspektom ove tematike. Međutim, s obzirom da se odnos Bosne i Hercegovine i Evropske unije ne može svesti isključivo na pitanje prostorne bliskosti i koegzistencije, evidentna je potreba za višedimenzionalnim pristupom proučavanju tog pitanja unutar geografije, ali i generalno. Ova država ima status potencijalnog kandidata za pristupanje Uniji, a usprkos svim unutrašnjim političkim problemima i tenzijama, članstvo u ovoj supranacionalnoj evropskoj organizaciji osnovni je njen politički i ekonomski cilj. To što državna zastava Bosne i Hercegovine, između ostalog, simbolizira i njenu evropsku pripadnost, najslikovitiji je pokazatelj domaćeg shvatanja značaja Evrope i Evropske unije za ovu državu. Ovim se nameće potreba za edukacijom njenog stanovništva o karakteristikama, standardima, principima i normama Evropske unije. Ovaj rad fokusira se na mali segment te široke tematike – geografsko obrazovanje o Evropi i Evropskoj uniji u osnovnim školama, posmatrano kroz prizmu sadržaja u udženicima geografije koji su u upotrebi.� Značaj obrazovanja za razvoj i održivost Evropske unije često se naglašavao frazom

1da je ono ''četvrti stub Evropske unije.'' Skup obrazovnih vrijednosti koje su potrebne za izgradnju svijesti kod učenika/studenata o evropskoj pripadnosti jednim imenom naziva se evropska dimenzija u obrazovanju. Pored jačanja evropskog identiteta, ona je usmjerena i na kvalitet obrazovanja, kako bi se učenici/studenti osposobili za funkcionalno učešće u savremenom lokalnom, evropskom i globalnom društvu. S obzirom da se u Bosni i Hercegovini generalno malo govori, a samim time i malo zna o evropskoj dimenziji u obrazovanju, neophodno je detaljnije objasniti ovaj pojam, prije nego što se stavi u kontekst domaćeg obrazovnog sistema. Također je potrebno spoznati mjesto i značaj geografije, kao nastavnog predmeta koji se izučava u osnovnim i nekim srednjim školama, u evropskoj dimenziji. Nakon što ovaj rad adekvatno odgovori tim zadacima, onda na red dolazi ispitivanje postojećeg stanja u domaćem obrazovanju, tačnije u jednom njegovom segmentu – geografiji u osnovnim školama. Njegova metodologija sastoji se od analize sadržaja odgovarajućih udžbenika geografije, koji se koriste u obrazovnim sistemima Bosne i Hercegovine. � Bilo kakva analiza stanja u bosanskohercegovačkom obrazovanju otežana je zbog složenosti čitavog sistema, koji je posljedica etno-političke i administrativne fragmentacije u državi. Tako ovo istraživanje mora obuhvatiti sadržaje najmanje tri udžbenika geografije: dva koja se koriste u Federaciji Bosne i Hercegovine (po jedan za nastavu na bosanskom i hrvatskom jeziku) te jedan koji je napisan po nastavnom planu i programu Republike Srpske. Jedno od glavnih pitanja na koje ovaj rad treba odgovoriti jeste: koliko se sadržajno razlikuju postojeći udžbenici u pogledu na Evropu i Evropsku uniju? Teoretska osnova za ovo pitanje je praktično nepostojeća, pa nije lako postaviti hipotezu, odnosno očekivani odgovor na dato pitanje. Slično je i s pitanjem uključivanja temeljnih vrijednosti Evropske unije u sadržaj ciljanih nastavnih jedinica. Istina, budući da u domaćoj javnosti često do izražaja dolazi inertnost obrazovnog sistema Bosne i Hercegovine, može se očekivati da savremene vrijednosti na kojima počiva Evropska unija nisu u dovoljnoj mjeri predstavljene učenicima. Ipak, najjasnija hipoteza koja se može postaviti jeste da je Evropska unija u sva tri školska udžbenika dominatno predstavljena u afirmativnom svjetlu. Takva hipoteza crpi se iz opšte političke klime u društvu, koja je već ranije opisana.

19

2 Economou, A. (2003) The European Dimension in England, Scotland and Wales. Implementing European Union Education and Training Policy: A Comparative Study of Issues in Four Member States. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht, str. 118-119.3 Zidarić, V. (1996) Europska dimenzija u obrazovanju – njezin nastanak, razvitak i aktualno stanje. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, God. 5. Institut za primijenjena društvena istraživanja, Zagreb, str. 163. 4 Resolution of the Council and of the Ministers of Education, meeting within the Council, of 9 February 1976 comprising an action programme in the field of education (1976). Official Journal of the European Community, No C38/3.5 Resolution of the Council and the Ministers of Education meeting within the Council on the European dimension in education of 24 May 1988 (1988). Official Journal of the European Community, No C177/5.


2. Pojam i razvoj evropske dimenzije u obrazovanju

� Kako je istaknuto u uvodu, obrazovanje je jedna od najvažnijih oblasti na koje se fokusira Evropska unija u svom generalnom pristupu izgradnji održivog i prosperitetnog evropskog društva. Određena pažnja ovom aspektu ljudskog razvoja poklanjala se gotovo od samih začetaka evropskih integracionih procesa. Obrazovanje je oduvijek spadalo prvenstveno u unutardržavni domen, ali je s integracijskim procesima u Evropi i generalno globalizacijskim u svijetu jačala inicijativa za stvaranje zajedničke politike ili bar zajedničkih principa na polju obrazovanja, koji bi ovo pitanje donekle izdigli iznad nacionalnog nivoa. Sav taj proces kulminirao je 1993. godine, kada je Evropska komisija (tada Komisija Evropskih zajednica) donijela Zeleni papir o evropskoj dimenziji u obrazovanju. Ipak, neophodno je napraviti hronološki pregled inicijativa koje su prethodile tom značajnom iskoraku. U tu svrhu, A. Economou je izdiferencirala razvoj evropske dimenzije u obrazovanju na četiri faze ili perioda. Prvi je trajao do 1976. godine, drugi do 1986. godine, treći do 1992. godine, a četvrti

2podrazumijeva vrijeme nakon toga.Nedugo nakon Drugog svjetskog rata, kada se unutar zapadnog bloka počelo raditi na

ideji evropske integracije, počela se polako razmatrati i uloga obrazovanja u okviru tog procesa. ''Zalaganje Vijeća Evrope (VE) za evropsku dimenziju u obrazovanju započelo je gotovo njegovim osnivanjem 1949. godine. U Evropskoj kulturnoj konvenciji iz 1954. godine

3istaknuta je potreba obrazovanja za evropsko razumijevanje.'' Za razliku od Vijeća Evrope, Evropska ekonomska zajednica primarno ipak nije bila prepoznala obrazovanje kao oblast kojoj treba pokloniti naročitu pažnju, pa se u Rimskom ugovoru iz 1957. godine spominje samo stručno osposobljavanje, ali ne i obrazovanje. Tek se od sredine 1970-ih godina Evropska zajednica aktivnije uključuje u ovo pitanje, što je označilo početak novog perioda u razvoju evropske dimenzije u obrazovanju. Važna prekretnica bila je Rezolucija Vijeća ministara obrazovanja iz februara 1976. godine, kojom je donijet akcioni plan na polju obrazovanja u Evropskoj zajednici. U Rezoluciji se, između ostalog, ističe da će države članice promovisati i organizovati posjete i razmjene učenika i profesora, razvijati sisteme koji mogu poduprijeti takvu mobilnost, insistirati na međudržavnoj saradnji u ovoj oblasti, kao i održavati aktivnosti s

4evropskim sadržajem, a sve s ciljem uvođenja evropske dimenzije.Treći period u razvoju evropske dimenzije počinje 1986. godine donošenjem

Jedinstvenog evropskog akta 1986. godine, koji je zapravo predstavljao prvu važniju reviziju Rimskog ugovora. Tokom narednih šest godina značajno se intenzivirao proces uključivanja Evropske zajednice u sferu obrazovanja, kroz jače insistiranje na evropskoj dimenziji. Ovo je u velikoj mjeri bilo pokrenuto ekonomskim razlozima i tržišnim potrebama, što je naročito došlo do izražaja tokom ekonomske krize (prvenstveno problem nezaposlenosti) tokom 70-ih godina. Najvažniji dokument u ovom periodu bila je Rezolucija Vijeća ministara obrazovanja o evropskoj dimenziji u obrazovanju iz maja 1988. godine. Njeni ciljevi bili su da kod mladih ljudi ojača osjećaj evropskog identiteta, pripremi ih za učešće u ekonomskom i socijalnom razvoju Evropske zajednice, upozna ih s prednostima koje ona pruža, kao i da unaprijedi njihovo znanje

5o Zajednici i državama članicama s historijskog, kulturnog, ekonomskog i socijalnog aspekta. Ovaj dokument postao je čvrst temelj za kasnije inicijative u vezi s evropskom dimenzijom. Te inicijative su generalno išle u pravcu uvođenja evropske dimenzije u nastavne planove i programe država članica, a Evropska zajednica trebala je služiti kao podrška i vršiti potrebnu koordinaciju. Poseban akcenat stavljen je na učenje stranih (evropskih) jezika.

20

Ugovor iz Maastrichta (službeno Ugovor o Evropskoj uniji), koji je potpisan 7. februara 1992. godine, predstavljao je izuzetno važan korak za cjelokupnu Evropsku zajednicu/uniju, ali i za razvoj evropske dimenzije u obrazovanju. Prvi put je evropska dimenzija spomenuta u krovnom dokumentu ove organizacije, i to onom koji predstavlja temelj za stvaranje Evropske unije. Članovi Ugovora 126. i 127. direktno su posvećeni obrazovanju, stručnom osposobljavanju i omladini. Ono što je posebno važno jeste činjenica da u članu 126. tačka 2. stoji da će ciljevi Zajednice, između ostalog, biti usmjereni na ''razvoj evropske dimenzije u obrazovanju, posebno kroz učenje i diseminaciju jezika država

6članica...'' Iako se čini da je u Ugovoru evropska dimenzija limitirana na jezički aspekt, član 126. poslužio je kao sasvim dovoljna osnova za donošenje već spomenutog Zelenog papira o evropskoj dimenziji u obrazovanju, koji još uvijek predstavlja najvažniji i najsveobuhvatniji dokument o ovom pitanju. ''Ukratko, evropska dimenzija prema Evropskoj uniji predstavlja: razvoj vještina koje će mladim ljudima omogućiti da žive i rade u Evropi, razumijevanje kulture i historije ostalih država članica, razvoj svijesti o državljanstvu Evropske unije i evropskom identitetu, svijest o Evropskoj uniji, kao i o zajedničkim vrijednostima poput ljudskih prava,

7demokratije i slobode među evropskim državama.'' U Zelenom papiru je posebno istaknut obrazovni kontekst šire evropske pripadnosti, odnosno evropskog državljanstva, kroz poštivanje etničke i kulturne različitosti te borbu protiv ksenofobije i šovinizma. ''Djelatnosti Zajednice moraju staviti naglasak na obrazovanje o (evropskom) građanstvu koje uključuje:

iskustvo evropske dimenzije kroz učenje jezika, rad na zajedničkim transnacionalnim projektima, znanje o drugim državama stečeno kroz date informacije, koje su osnova i stimulans za razmišljanje;

socijalizaciju u evropskom kontekstu kroz transnacionalne razmjene, jer to omogućava svakom građaninu da ima ulogu na evropskoj pozornici;

8 bolje razumijevanje današnje Evrope i njene izgradnje u budućnosti.''

Nastankom Evropske unije i donošenjem Zelenog papira o evropskoj dimenziji u obrazovanju, koje je nedugo zatim uslijedilo, započela je savremena faza u razvoju inicijativa Evropske unije na polju obrazovanja. U skladu s evropskom dimenzijom, ovaj period obilježen je pokretanjem obrazovnih programa, u svrhu integracije obrazovanja u Evropi i opšteg poboljšanja njegovog kvaliteta u državama članicama. Najvažniji među njima je program pod nazivom Socrates, koji je trajao u periodu od 1994. do kraja 1999. godine. Njega je naslijedio Socrates II (2000. – 2006.) te Program cjeloživotnog učenja (2007. – 2013.). Jačanje evropske dimenzije u obrazovanju na svim nivoima jedan je od osnovnih ciljeva spomenutih programa. Tako se u Odluci Evropskog parlamenta od 15. novembra 2006. godine, kojom se uspostavlja akcioni program na polju cjeloživotnog učenja, kao prvi cilj spomenutog programa navodi ''doprinos razvoju kvalitetnog cjeloživotnog učenja i promovisanje visoke djelotvornosti,

9inovacije i evropske dimenzije u sistemima i praksi na terenu.'' U okvir ovog velikog programa bili su inkorporirani drugi programi sa sličnim ciljevima u odnosu na evropsku dimenziju, kao što su: Comenius, Erasmus, Leonardo da Vinci i dr. Nasljednik Programa cjeložitovnog učenja je program pod nazivom Erasmus+, koji je trenutno aktuelan, a trajat će do 2020. godine. Njegov najveći novitet jeste uvođenje sporta u evropsku dimenziju. Dakle, jasno je da će Evropska unija nastaviti inicirati dalju integraciju i na obrazovnom polju, a samim tim i evropsku dimenziju. Iako se ova politika prvenstveno odnosi na države članice Unije, evropska dimenzija ima znatno širi značaj i uticaj. Posebno se to odnosi na područje Jugoistočne Evrope.

6 The Maastricht Treaty – Provisions Amending the Treaty Establishing the European Economic Community with a View to Establishing the European Community (1992). [Internet] Dostupno na: <http://www.eurotreaties.com/maastrichtec.pdf> [26. 08. 2014]7 Economou, op. cit., str. 120.8 Green Paper on the European Dimension of Education, COM (93) 457 Final (1993). Commision of the European Communities, Brussels, str. 6.9 Decision No 1720/2006/EC of the European Parliament and of the Council (2006). Official Journal of the European Union L 327, str. 48.


21

3. Geografija u evropskoj dimenziji

� Evropska dimenzija nije zamišljena kao novi školski predmet, nego kao inkorporirani element u već postojeće predmete u okviru nacionalnih nastavnih programa. O tome piše i V. Zidarić, koji kaže da se mogućnosti za uvođenje evropske dimenzije nalaze u nastavi jezika, historije, geografije, ali i u društvenim predmetima, umjetnosti, pa čak i prirodnim naukama. Prema njemu, evropska dimenzija treba biti ''pridodana vrijednost'' svim nastavnim

10predmetima. Iako geografija nije direktno spomenuta u Zelenom papiru o evropskoj dimenziji u obrazovanju, vrlo je očigledno da je upravo ona jedan od nastavnih predmeta koji su najpogodniji za promociju evropske dimenzije i evropskih vrijednosti u školskom sistemu. Ranija istraživanja označila su geografiju kao drugi najvažniji školski predmet za podučavanje o

11savremenoj Evropi. Na njih se nadovezuje N. Savvides konstatujući da je oblast koju pokriva geografija zaista veoma široka i da tako omogućava učenicima da stiču znanja o prirodnim i društvenim odlikama neke oblasti (u ovom slučaju Evropske unije), kao što su demografski, ekonomski, politički, socijalni i kulturni podaci, ali i važna savremena pitanja poput ekoloških

12problema.� Noviji stručni osvrt na značaj koji geografija ima ili može imati u evropskoj dimenziji u obrazovanju dala je Evropska asocijacija geografa (EUROGEO) u Rimskoj dekleraciji o geografskom obrazovanju u Evropi 2013. godine. ''Geografsko obrazovanje daje učenicima bitne sposobnosti i kompetencije potrebne za poznavanje i razumijevanje svijeta. Odgovorna i efektivna upotreba geografskih informacija je od vitalne važnosti za budućnost Evrope...'' Na primjer, adekvatna upotreba geoprostornih podataka i tehnologije je neophodna u analizi i adresiranju problema vezanih za vodu, klimu, energiju, održivi razvoj, prirodne nepogode, globalizaciju i urbani razvoj. Mnoga od ovih velikih pitanja imaju i svoju posebnu evropsku dimenziju. Geografija se također bavi svakodnevnim životnim okruženjem građana, u kome su stambena izgradnja, zaposlenost, prevoz, dostupnost usluga i zelene površine važna pitanja.

13Sva ona moraju biti upućena na integrisan način, kakav omogućava jedino geografska nauka.'' Ovi navodi iz Rimske deklaracije daju jednu drugačiju perspektivu uloge geografije u evropskoj dimenziji, tj. naglašavaju njen aplikativni karakter i neophodnost njene primjene u izgradnji harmoniziranog i održivog evropskog društva. Iako je prvobitno geografija u evropskoj dimenziji posmatrana kao dominantno deskriptivna nauka, čiji je primarni zadatak da informiše o evropskim prostranstvima i državama, njen moderni razvoj ukazuje na to da ona ima i znatno kompleksnije ciljeve od tog. Ipak, s obzirom na suštinu evropske dimenzije u obrazovanju, ne bi bilo poželjno u potpunosti napustiti tradicionalni geografski koncept, čija je svrha upoznavanje s prirodnogeografskim i društvenogeografskim odrednicama različitih područja, država ili regija, što se u ovom slučaju odnosi na Evropsku uniju, ali i čitavu Evropu.� U praksi većine evropskih država je primjetan trend intenziviranja evropskih sadržaja u različitim predmetima, među kojima je prirodno i geografija. ''Države članice Evropske unije, kao i države kandidati su sada posvetile značajno veći dio njihovih nastavnih planova i programa izučavanju 'evropskih' predmeta. Geografija, historija, društvene nauke i građansko obrazovanje, da spomenemo samo neke od njih, generalno prepoznaju evropsku dimenziju i

14podižu svijest o njoj među učenicima u Evropi.'' Evropski geografi su posebno zainteresovani za još dublje involviranje geografije, kao nauke i nastavnog predmeta, u problematiku integracijskih procesa u Evropi, koja se izražava kroz prostorne odnose. Tako npr. O. Mentz navodi deset razloga zbog kojih bi se školska geografija u Evropi trebala baviti evropskom

10 Zidarić, op. cit., str. 173.11 Goodson, I., McGivney, V. (1985) European Dimensions and the Secondary School Curriculum. Falmer Press, London.12 Savvides, N. (2003) The European Dimension in the National Curriculum for England. Implementing European Union Education and Training Policy: A Comparative Study of Issues in Four Member States. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht, str. 149.13 Rome Declaration on Geographical Education in Europe (2013) IV EUGEO Congress 2013, Rome.14 Nicaise, J., Blondin, C. (2003) The European Dimension in Secondary Education in Europe: A comparative study of the place occupied by the European Union in the secondary education curriculum in the Member States and in the candidate countries. Directorate-General for Reasearch, European Parliament, Luxembourg, str. 56.


22

dimenzijom. Kao prvi razlog navodi činjenicu da ''mi živimo u Evropi'', pa je tako Evropa sve oko nas i dio je naše svakodnevnice. Na to se nadovezuje drugi razlog, koji kaže da smo ''mi građani Evrope''. Ovaj se razlog od prethodnog razlikuje po tome što mu je pridodata svojevrsna politička dimenzija. Treći razlog je postojanje različitih pejzaža i okruženja u Evropi. Multikulturalnost i višejezičnost Evrope su sljedeći razlozi, a zatim se ističe i izgradnja geografskog razmišljanja koje je bazirano na evropskim kontrastima, globalna uloga Evrope, kreiranje evropskog identiteta, sugeriranje da bi se evropska dimenzija trebala što ranije

15involvirati u obrazovanje djeteta, a kao posljednji razlog se ističe individualnost Evrope. Iako je kontekst nekih od spomenutih razloga diskutabilan, evidentno je da postoji veliki broj poveznica geografije i evropske dimenzije.

4. Evropski sadržaji u osnovnom obrazovanju iz geografije u Bosni i Hercegovini � S obzirom na evropsku pripadnost Bosne i Hercegovine i njena nastojanja da bude sastavni dio evropskih integracija, uvođenje evropske dimenzije u njen obrazovni sistem ne samo da bi bilo poželjno, nego se nameće i kao potreba. Međutim, političko-teritorijalna složenost Bosne i Hercegovine direktno se odrazila na sve aspekte domaćeg društva, pa tako i na obrazovni sistem, koji je zbog toga podijeljen u podsisteme, koji praktično nezavisno egzistiraju. Jedino vezivno tkivo među njima je tzv. zajednička jezgra, koja okvirno određuje sadržaj koji treba biti inkorporiran u sve postojeće nastavne planove i programe u državi. U to je uključena i geografija kao nastavni predmet. Aktuelna zajednička jezgra u nastavi geografije podrazumijeva posvećivanje gradiva čitavog jednog razreda evropskom kontinentu. Za nastavu koja se održava na bosanskom jeziku u Federaciji Bosne i Hercegovine te nastavu u Republici Srpskoj, to se odnosi na VII. razred devetogodišnjeg obrazovanja, a nastava na hrvatskom jeziku podrazumijeva izučavanje Evrope iz geografije u VIII. razredu. Zahvaljujući toj činjenici, navedeni nastavni sadržaji su međusobno uporedivi.� Iako su nastavni planovi i programi osnova izvođenja nastavnog procesa, zapravo su školski udžbenici najreprezentativniji objekat istraživanja, kada se radi o analizi obrazovnih sadržaja. Oni su, zajedno s predavačem – nastavnikom, posrednik između onoga što je nastavnim planom i programom predviđeno i onih znanja, vještina i vrijednosti koje će učenik usvojiti. Zbog toga su se u fokusu ovog rada našli baš udžbenici geografije koji se koriste ili su se koristili u prethodnim godinama u nastavnom procesu osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Iako je u opticaju proteklih godina bilo više udžbenika, za analizu su odabrana tri koja su najviše

16korištena. Udžbenik geografije za VII. razred autorice E. Kulašin (u daljnjem tekstu: udžbenik br. 1) koristi se za nastavu koja se izvodi u Federaciji Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku. U nastavi na hrvatskom jeziku je u proteklom periodu korišten udžbenik za VI. razred, autora A.

17Bujan, J. Višnić i I. Madžar (u daljnjem tekstu: udžbenik br. 2). Iako se po novom devetogodišnjem programu geografija Evrope izučava u VIII. razredu, navedeni udžbenik relevantan je zato što gotovo u potpunosti odgovara sadržaju aktuelnog nastavnog plana i programa. Udžbenik geografije za VII. razred u Republici Srpskoj, koji su napisali autori M.

18Mandić, M. Živković i Ž. Kukrić (u daljnjem tekstu: udžbenik br. 3), najnovijeg je datuma među ova tri izabrana. Analizu njihovih sadržaja koji se mogu staviti u kontekst evropske dimenzije neophodno je razdvojiti u dva dijela: prvi, u kojem se razmatra predstavljanje Evrope kao geografskog prostora, i drugi, koji se fokusira na način na koji je Evropska unija prezentirana u udžbenicima.

15 Mentz, O. (2006) Europe Matters! 10 Reasons why school Geography should teach a European Dimension. Teaching geography in and about Europe. Herodot Network, Association of Polish Adult Educators, Torun, str. 25-31.16 Kulašin, E. (2010) Geografija – udžbenik za sedmi razred devetogodišnje osnovne škole. Bosanska knjiga, Sarajevo.17 Bujan, A., Višnić, J., Madžar, I. (2007) Zemljopis 6 – udžbenik za šesti razred osnovne škole. Školska naklada, Mostar.18 Mandić, M., Živković, M., Kukrić, Ž. (2014) Geografija za sedmi razred osnovne škole. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo.


23

4.1. Evropa u udžbenicima geografije

� Udžbenik br. 1 ima 235 stranica, a u njegov sadržaj su, pored Evrope, uvrštene još i tematske cjeline o sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji, koje se tretiraju kao sastavni dio Sredozemlja. Ovo se može posmatrati kao nastojanje da se navedene regije stave u kontekst najbližeg evropskog okruženja, odnosno da se naglasi međuodnos njih i Evrope. Sama Evropa predstavljena je na klasičan način – prvo se obrađuje u cjelini kao kontinent, zatim je podijeljena na regije, koje se također lekcijski obrađuju, a najveći dio udžbenika posvećen je pojedinačnom predstavljanju država. Na ukupno 28 stranica riječ je o Evropi u cjelini, gdje se ona sagledava prvo sa aspekta geografskog položaja, a zatim i njegovih prirodnogeografskih (geološka građa, reljef, klima, vode, biljni i životinjski svijet) te društvenogeografskih elemenata (stanovništvo, privreda i Evropska unija). Potom je izvršena regionalizacija kontinenta, koja prati državne granice. Izdvojeno je pet regija: južna Evropa (kao dio Sredozemlja), srednja Evropa, zapadna Evropa, sjeverna Evropa i istočna Evropa. Svaka od tih regija predstavljena je na isti način kao i kontinent u cijelosti, kroz standardnu shemu: geografski položaj – prirodnogeografske odlike – društvenogeografske odlike. Isti princip primijenjen je i na lekcije posvećene državama. Specifičnost ovog udžbenika je to što je svaka evropska država predstavljena posebno. Ne računajući Bosnu i Hercegovinu, jedini izuzeci su Malta, koja je izostavljena, te Kipar koji je svrstan u jugozapadnu Aziju, zbog čega nije detaljnije razmatran. Na kraju udžbenika dati su opšti podaci o evropskim državama, i to: službeni naziv, glavni grad, površina, broj stanovnika i gustina naseljenosti, uz njen kartografski prikaz i zastavu. Udžbenik generalno karakteriše veliki broj fotografskih prikaza.� Udžbenik br. 2 ima 175 stranica i isključivo je posvećen Evropi. Ima vrlo sličan koncept kao i udžbenik br. 1, ali i neke razlike u odnosu na njega. Nakon uvoda, značajan prostor posvećen je opisivanju opštih geografskih karakteristika Evrope, koje i u ovom slučaju podrazumijevaju uglavnom prirodne i društvene geografske faktore i elemente. Podjela Evrope na regije izvršena je već na samom početku udžbenika, ali se njihovom detaljnom proučavanju pristupilo nakon obrade kontinenta u cjelini. Evropske države svrstane su u šest regija. Pored pet standardnih regija, koje se nalaze i u udžbeniku br. 1, iz južne Evrope izdvojena je jugoistočna Evropa, čime je izdignuta na nivo ostalih pet. Regije su, kao i u prethodnom slučaju, prezentovane sa aspekta prirodnih obilježja te stanovništva i privrede. U posebne tekstualne cjeline izdvojene su samo najveće i najvažnije države (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija), dok se ostale obrađuju grupno, u skladu s njihovom veličinom i značajem. Bosna i Hercegovina je zajedno sa svojim susjednim državama (Hrvatska, Srbija i Crna Gora) izuzeta iz sadržaja ovog udžbenika, budući da se ove države posebno detaljnije izučavaju u kasnijem razredu. Pri kraju udžbenika nalazi se tematska cjelina pod nazivom ''Evropa danas'', koja predstavlja pokušaj osavremenjivanja nastavnih sadržaja iz geografije. Ona razmatra pitanje evropskih integracija, Evropske unije, prometa i ekoloških problema u Evropi.� Udžbenik br. 3 sastoji se od 205 stranica i u cijelosti tematizira evropski kontinent. Već same korice knjige, na kojima je predstavljena politička karta Evrope sa zastavama gotovo svih evropskih država, upućuju na njen sadržaj. Okvirna koncepcija udžbenika je vrlo slična prethodno analiziranim udžbenicima. Među ova tri udžbenika, u ovom je najviše prostora posvećeno proučavanju Evrope u cjelini, čak 48 stranica, što je približno jedna četvrtina njenog ukupnog sadržaja. I u ovom udžbeniku su tradicionalnim pristupom i ustaljenim redoslijedom predstavljene položajne, prirodne, društvene i regionalne karakteristike kontinenta, što je praćeno relativno velikim brojem kartografskih prikaza, njih 17. Regionalna podjela Evrope je gotovo identična kao u udžbeniku br. 1. Izdvojeno je istih pet regija, a jedine razlike su


24

19 Estonija, Latvija i Litvanija se u praksi često nazivaju zajedničkim imenom baltičke države ili republike, iako na Baltičko more pored njih izlazi još nekoliko država.20 Kulašin, op. cit., str. 32. U vrijeme izdavanja knjige (2010), Republika Hrvatska nije bila članica Evropske unije, pa je informacija o 27 država članica tada bila tačna.


4.2. Evropska unija u udžbenicima geografije

� Kada je riječ o Evropskoj uniji, u udžbeniku br. 1 su ovoj temi posvećene dvije stranice i ukupno 586 riječi, a sama lekcija smještena je pred kraj poglavlja o Evropi u cjelini, a prije daljeg pregleda po regijama i državama. Na samom njenom početku se Evropska unija definiše kao ''najjača regionalna organizacija na svijetu koja trenutno okuplja dvadeset sedam država

20Evrope.'' Veliki dio teksta posvećen Uniji odnosi se na njen historijsko-geografski razvoj, tj. na proces nastanka i širenja. Započinje se formiranjem Beneluxa 1948. godine, kao prvim oblikom integracije na ekonomskoj osnovi u Evropi, a završava priključenjem Rumunije i Bugarske Uniji 2007. godine. Potom se daje informacija o površini koju zahvata Unija i približan broj stanovnika koji u njoj žive. Sljedeća dva paragrafa posvećena su planovima za njeno dalje širenje i državama kandidatima (u to vrijeme Turska, Makedonija i Hrvatska). Odnos Norveške, Švicarske i Islanda s Evropskom unijom je također okvirno objašnjen. Međutim, Bosna i Hercegovina se ne spominje u ovom tekstu. Do kraja lekcije se još naglašava saradnja među članicama Unije na različitim poljima, zajednička valuta – euro, kao i institucije Evropske unije, s njihovim sjedištima. U sklopu lekcije su i četiri slikovna prikaza: slika zastave Evropske unije, fotografije sjedišta Evropske komisije i zgrade Evropskog parlamenta te karta dosadašnjeg širenja Unije. Na kraju su data dva pitanja za učenike, koja zahtijevaju repeticiju osnovnog faktografskog znanja.

svrstavanje Slovenije u južnu Evropu (umjesto u srednju Evropu), Rumunije u srednju Evropu 19(umjesto u južnu Evropu) i baltičkih republika u istočnu Evropu (umjesto u sjevernu Evropu).

Svaka od regija je potom predstavljena zasebno, ali na manje klasičan način, tj. fokus je stavljen na najkarakterističnije geografske sadržaje tih prostora. Unutar velikih poglavlja o regijama obrađene su evropske države. Neke od njih izdvojene su u posebne lekcije, a neke su predstavljene u grupi. U ovom segmentu dominiraju društvenogeografski sadržaji. Minijaturne evropske države nisu dobile poseban prostor. Isti slučaj je s Bosnom i Hercegovinom i susjednim državama, jer su one nastavnim planom i programom predviđene za IX. razred. Završni dio udžbenika sadrži tabelu sa osnovnim (uglavnom numeričkim) podacima o evropskim državama, rječnik manje poznatih riječi i internetske stranice s interesantnim sadržajima o Evropi.� Sveukupno gledajući, može se donijeti generalni zaključak da su sadržaji propisani u zajedničkoj jezgri uglavnom ispoštovani u sva tri udžbenika, zbog čega nema velikih suštinskih razlika među njima u kontekstu evropske dimenzije u obrazovanju. Kada se uzme u obzir uzrast djece kojima su udžbenici namijenjeni (12 – 13 godina), onda je faktografiju prezentiranu u udžbenicima opravdano okarakterisati kao prilično detaljnu. U svim analiziranim udžbenicima registrovana je česta pojava ponavljanja određenih informacija, što se posebno odnosi na udžbenik br. 1. Treba reći da je ovakvo ponavljanje neminovnost, s obzirom na determinante postavljene zajedničkom jezgrom i nastavnim planovima i programima, ali je njegova svrsishodnost upitna. Naznake podsticanja učenika na kritičko razmišljanje i zauzimanje vlastitog stava su prisutne, ali ipak imaju sekundarni značaj. Slično se može reći i za aktuelizaciju sadržaja, s tim što je u tom segmentu udžbenik br. 2 otišao korak dalje, posvećujući savremenoj problematici u Evropi posebno poglavlje. Upravo su aktuelizacija sadržaja i razvijanje kritičkog razmišljanja temeljne osobine savremenog obrazovanja u svijetu, a samim tim se uklapaju i u viziju evropske dimenzije, pa je jasno da neki budući udžbenici geografije moraju mnogo jasnije ove obrazovne aspekte uključiti u svoj sadržaj.

21 Bujan, Višnić, Madžar, op. cit., str. 161.22 Mandić, Živković, Kukrić, op. cit., str. 51.

25


� Udžbenik br. 2 jedinstven je po tome što se u njemu evropske integracije obrađuju u širem kontekstu, pritom dajući osnovne informacije i o drugim evropskim organizacijama, osim Evropske unije. To su: Benelux, EFTA, EBRD, OECD, CEFTA, NATO, Vijeće Evrope i OSCE. Sama Evropska unija obrađuje se u okviru poglavlja ''Evropa danas'' u zadnjem dijelu knjige, a posvećene su joj tri stranice, odnosno ukupno 1050 riječi. Definicija Evropske unije nije data,

21ali se ističe da je riječ o najznačajnijoj evropskoj organizaciji. I ovaj udžbenik je značajan prostor poklonio historijskom razvoju Evropske unije, počevši od stvaranja Evropske zajednice za ugalj i čelik 1952. godine. Uz to se navode imena svih država koje su postale dijelom Unije (s godinom pristupanja) sve do 2004. godine. Iako je udžbenik izdat 2007. godine, u tekstu nije navedeno pristupanje Rumunije i Bugarske početkom iste godine. U tekstu se dalje naglašava politička i ekonomska saradnja među članicama, ukidanje graničnih kontrola i uvođenje jedinstvene valute eura. Također je ukazano na ciljeve Evropske unije kao što su: ekonomski razvoj u skladu s okolišem, smanjenje nezaposlenosti, poboljšanje kvaliteta života, jačanje demokratije itd. Navođenjem površine Evropske unije i broja stanovnika ističe se njen značaj i uloga u svijetu. Nakon toga je apostrofirana razlika između njenih razvijenih i slabije razvijenih dijelova. Završni dio lekcije razmatra budućnost Unije, odnosno njeno dalje proširenje i ujedinjenje svih evropskih država kao konačni cilj, ali se imena kandidata ne spominju. Učenicima su prezentovane i dodatne informacije o institucijama i simbolima Evropske unije. Grafički prilozi su sadržajno gotovo identični onima iz udžbenika br. 1. Na kraju lekcije postavljeno je šest pitanja, kojima se ponavlja i utvrđuje najvažnije stečeno znanje.� Lekcija o Evropskoj uniji je u udžbeniku br. 3 svrstana u poglavlje o društveno-geografskim odlikama Evrope. Zauzima četiri stranice, a sastoji se od 940 riječi. Neobična

22formulacija da je Evropska unija ''najjača privredna integracija u svijetu'' već joj na samom početku daje primarno ekonomski karakter, što se na nekoliko mjesta u tekstu dodatno potvrđuje. Historijski prikaz njenog nastanka i širenja je nešto sažetiji nego u druga dva udžbenika. Pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji iz 2013. godine nije registrovano, iako je udžbenik izdat godinu dana poslije toga. Kao jedan od razloga nastanka Unije navodi se postizanje konkurentonsti na svjetskom tržištu, a naglasak se stavlja i na stvaranje zajedničkog tržišta, kao i slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala i informacija na njenom prostoru. Zajednička valuta euro je i ovdje spomenuta. Neke od temeljnih evropskih vrijednosti, poput ljudskih prava, također su istaknute u tekstu. Zatim su navedeni neki od uslova koji moraju biti ispunjeni da bi neka država postala članicom Unije, kao i imena država kandidata. Među njima je nabrojana i Bosna i Hercegovina, iako ona nema kandidatski status. U lekciju su uvrštene i informacije o institucijama Evropske unije i njihovim sjedištima. Značajan akcent stavljen je na razlike u razvijenosti starih i novih članica, što je potkrijepljeno tabelom u kojoj se vidi komparacija BDP-a po glavi stanovnika u razvijenijim i manje razvijenim državama članicama. Jedino je u ovom udžbeniku spomenuta politika Evropske unije o transgraničnom razvoju i formiranju evroregija, kao jedan od načina smanjivanja razlika u stepenu ekonomskog razvoja. Na kraju lekcije, ali i u samom tekstu, postoji više pitanja za učenike kojima se traži kritički način razmišljanja (npr. pitanje o prednostima i nedostacima ulaska u Uniju ili koristi od evropskih integracija za Bosnu i Hercegovinu). Od slikovnih prikaza, tu su karta Evrope sa označenim državama članicama Unije, fotografija Brisela i zastava Evropske unije.� Kako je pretpostavljeno još u uvodu, u udžbenicima geografije u Bosni i Hercegovini je primjetno znatno više afirmativnih sadržaja o Evropskoj uniji nego negativnih. Tako npr. udžbenik br. 1 ne sadrži nijednu negativnu opasku, dok se u udžbenicima br. 2 i 3 jedino navođenje neravnomjernosti u ekonomskom razvoju Unije može izdvojiti kao negativno. S druge strane, dijelovi teksta u sva tri udžbenika koji afirmiraju Evropsku uniju uključuju

26

23 Manners, I. (2002) Normative Power Europe: A Contradiction in Terms? Journal of Common Market Studies, Volume 20, Issue 2. Wiley Online Library, str. 242-243.


isticanje: povezivanja evropskih država kao alternative višestoljetnim sukobima, slobodnog kretanja ljudi, robe, kapitala i informacija, jačanja demokratije, visokih ekoloških kriterija, saradnje na različitim poljima (poljoprivreda, trgovina, zdravstvo, obrazovanje, odbrana, borba protiv terorizma i kriminala itd.), zatim ciljeva kao što su: povećanje zaposlenosti i kvaliteta života, socijalna sigurnost, poštivanje ljudskih prava, smanjivanje razlika u razvijenosti itd. U skladu s tim, potrebno je još ispitati da li su i u kojoj mjeri u ciljanim lekcijama naglašene normativne vrijednosti Evropske unije ili Evrope generalno. Prema I. Mannersu, te vrijednosti i principi su: mir, sloboda, vladavina zakona, ljudska prava,

23demokratija, socijalna solidarnost, zaštita manjina, održivi razvoj i dobro upravljanje. Analiza udžbeničkih sadržaja pokazala je da su neke od navedenih vrijednosti inkorporirane u geografske sadržaje o Evropi (npr. demokratija, ljudska prava i socijalna solidarnost), ali i da se radi o relativno rijetkim primjerima.� Evidentno je da među analiziranim udžbenicima nema suštinskih razlika u predstavljanju Evropske unije, kao ni izraženih oprečnih stavova. Tako bi, bez obzira na određenu konceptualnu i sadržajnu različitost među njima, učenici koji uče iz ovih udžbenika trebali usvojiti sličnu predstavu i osnovna znanja o Evropskoj uniji. To je pozitivna činjenica u svjetlu razvijanja evropske dimenzije u bosanskohercegovačkom obrazovanju u budućnosti. Konkretni koraci koje autori budućih udžbenika, odnosno nastavnih planova i programa moraju napraviti u kontekstu sadržaja o Evropskoj uniji jesu: poticanje kritičkog razmišljanja kod učenika, koje je sada u značajnijoj mjeri vidljivo samo u udžbeniku br. 3, zatim aktueliziranje sadržaja, jasnije definisanje Unije kao supranacionalne ekonomsko-političke tvorevine, posvećivanje više prostora vrijednostima, normama, kriterijima i principima Evropske unije, uključivanje Bosne i Hercegovine u kontekst proširenja Unije i objašnjavanje prednosti, ali i potencijalnih opasnosti koje donosi članstvo u Uniji. Takva znanja i način razmišljanja su neophodni mladim ljudima za prilagođavanje novim okolnostima koje će donijeti evropska budućnost Bosne i Hercegovine. Ovo podrazumijeva nadogradnju postojećeg temelja koji čine informacije zajedničke za sva tri udžbenika, a to su:

• poimenično navođenje svih članica Evropske unije. Ipak, treba naglasiti da u dva od tri analizirana udžbenika nije ažuriran njihov broj u skladu s godinom izdavanja;

• historijski razvoj evropskih integracija poslije Drugog svjetskog rata – spomen primarnog nastanka Evropske zajednice za ugalj i čelik, zatim Evropske (ekonomske) zajednice i Evropske unije, koja postoji od 1993. godine;

• površina i broj stanovnika Evropske unije, kao temeljni geografski podaci;• proširenje Evropske unije kao jedan od njenih osnovnih ciljeva i kriteriji koje je

potrebno ispuniti da bi neka država postala njenom članicom;• saradnja država članica na različitim poljima, ponajviše na ekonomskom;• euro kao zajednička valuta mnogih država članica;• slobodno kretanje ljudi, robe, kapitala, usluga i informacija unutar Evropske unije;• promovisanje zaštite okoliša od strane Evropske unije;• institucije Evropske unije s njihovim sjedištima – Evropsko vijeće, Evropska komisija,

Evropski parlament, Sud Evropske unije;• geografska karta Evrope sa označenim teritorijalnim obuhvatom Evropske unije.

27


5. Zaključak

� Evropska dimenzija u obrazovanju je generalno shvaćena kao skup principa čija je svrha osposobljavanje učenika/studenata za aktivno sudjelovanje u izgradnji prosperitetnog i integrisanog evropskog društva. U tom kontekstu je neophodno usvajanje suštinski bitnih znanja o Evropi i njenim sastavnim dijelovima, ali i svih njenih savremenih vrijednosti. Na osnovu svog predmeta proučavanja, metodologije i kompetencija, geografija se pokazala kao jedna od najvažnijih nauka i školskih predmeta za promociju evropske dimenzije u obrazovanju. U ovom radu nastojalo se okvirno istražiti u kojoj su mjeri evropski sadržaji prisutni u geografskom obrazovanju u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini. Analizom tri udžbenika, koji su napisani u skladu s tri različita nastavna plana i programa, došlo se do zaključka da, usprkos nekim sadržajnim razlikama, u njima nema krupnih razmimoilaženja u generalnoj prezentaciji Evrope, njenih regija i država. Evropi je u sva tri slučaja posvećeno gradivo čitave jedne školske godine, zbog čega se može reći da je prilično temeljito obrađena, što je u skladu s nekim osnovnim principima evropske dimenzije. Međutim, osavremenjivanje nastavnih sadržaja i ustupanje mjesta kritičkom i istraživačkom razmišljanju nešto je čemu treba posvetiti znatno više pažnje u budućnosti. � Poseban segment ovog rada obuhvatio je predstavljanje Evropske unije u udžbenicima, s obzirom da je ona glavni nosilac ideje o evropskoj dimenziji. Analizom je u ovom slučaju utvrđen još manji stepen suštinskog razlikovanja sadržaja u datim udžbenicima. Time je ustanovljeno da etno-politička diferencijacija u Bosni i Hercegovini nije uslovila postojanje značajno različitih generalnih pogleda prema Evropskoj uniji, bar ne u geografskom obrazovanju. To je jedan od najznačajnijih odgovora koje je dala analiza provedena u ovom radu. Jedno od postavljenih pitanja u uvodu jeste nivo uključenosti temeljnih vrijednosti Evropske unije u sadržaje udžbenika. Kao što je bilo i očekivano, one nisu u dovoljnoj mjeri naglašene, nego se tek sporadično spomenu neke od njih, kao što su demokratija, solidarnost ili ljudska prava. I konačno, potvrđena je hipoteza o dominantnom afirmativnom kontekstu u koji je stavljena Evropska unija u sva tri udžbenika. Ta činjenica najbolje oslikava opredijeljenost bosanskohercegovačke politike i društva za evropske integracije, što se odražava i na obrazovne sadržaje u ovoj državi.

28


Literatura i izvori

Bujan, A., Višnić, J., Madžar, I. (2007) Zemljopis 6 – udžbenik za šesti razred osnovne škole. Školska naklada, Mostar.

Decision No 1720/2006/EC of the European Parliament and of the Council (2006) Official Journal of the European Union L 327.

Economou, A. (2003) The European Dimension in England, Scotland and Wales. Implementing European Union Education and Training Policy: A Comparative Study of Issues in Four Member States. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht, str. 117-141.

Goodson, I., McGivney, V. (1985) European Dimensions and the Secondary School Curriculum. Falmer Press, London.

Green Paper on the European Dimension of Education, COM (93) 457 Final (1993) Commision of the European Communities, Brussels.

Kulašin, E. (2010) Geografija – udžbenik za sedmi razred devetogodišnje osnovne škole. Bosanska knjiga, Sarajevo.

Mandić, M., Živković, M., Kukrić, Ž. (2014) Geografija za sedmi razred osnovne škole. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo.

Manners, I. (2002) Normative Power Europe: A Contradiction in Terms? Journal of Common Market Studies, Volume 20, Issue 2. Wiley Online Library, str. 235-258.

Mentz, O. (2006) Europe Matters! 10 Reasons why school Geography should teach a European Dimension. Teaching geography in and about Europe. Herodot Network, Association of Polish Adult Educators, Torun, str. 25-35.

Nicaise, J., Blondin, C. (2003) The European Dimension in Secondary Education in Europe: A comparative study of the place occupied by the European Union in the secondary education curriculum in the Member States and in the candidate countries. Directorate-General for Reasearch, European Parliament, Luxembourg.

Resolution of the Council and of the Ministers of Education, meeting within the Council, of 9 February 1976 comprising an action programme in the field of education (1976) Official Journal of the European Community, No C38/3.

Resolution of the Council and the Ministers of Education meeting within the Council on the European dimension in education of 24 May 1988 (1988) Official Journal of the European Community, No C177/5.

Rome Declaration on Geographical Education in Europe (2013) IV EUGEO Congress 2013, Rome.

29


Savvides, N. (2003) The European Dimension in the National Curriculum for England. Implementing European Union Education and Training Policy: A Comparative Study of Issues in Four Member States. Kluwer Academic Publishers, Dordrecht, str. 143-160.

The Maastricht Treaty – Provisions Amending the Treaty Establishing the European Economic Community with a View to Establishing the European Community (1992)

Zidarić, V. (1996) Europska dimenzija u obrazovanju – njezin nastanak, razvitak i aktualno stanje. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, God. 5. Institut za primijenjena društvena istraživanja, Zagreb, str. 161-181.

30

31

4.

GIZ

Tržišna konkurencija i javna preduzeća u

poslovnom okruženju Evropske unije


Autori: dr.sc. Semir Fejzić i

mr.sc. Sanja Kavaz - Hukić

32

33

Sažetak: Osnovna intencija ovog rada jeste da se razjasne određeni načini na koji javna preduzeća mogu doprinijeti konkurentnosti, kako na nacionalnom nivou, tako i u Evropskoj uniji, te da se preciznije odrede specifični izazovi s kojima se politike i institucije konkurencije susreću u ovoj oblasti. U radu se daje pregled značaja prava i politika konkurencije u pravilima tržišnog nadmetanja, te utvrđuju strukture i sadržaj zakonodavnog i institucionalnog okvira, djelatnosti javnih preduzeća i prava konkurencije u Evropskoj uniji i Bosni i Hercegovini. Također, ukazuje se na njihovu efikasnost i uticaj, ne samo na konkurentnost na unutrašnjem tržištu Evropske unije, nego i na konkurentnost Unije na globalnom svjetskom nivou, kao i, u konačnici, na bosanskohercegovačku privredu, prvenstveno imajući u vidu aspiracije naše zemlje za prijem u Evropsku uniju. Konačno, dat je i kratak osvrt na značaj modela javno-privatnog partnerstva, projekata i saradnje javnog i privatnog sektora u kontinuiranom i kvalitetnom pružanju usluga, te njihove iskorištenosti u demokratizaciji države, poboljšanju životnog standarda građana i sl.

Ključne riječi: EU, BiH, pravo i politika konkurencije, javna preduzeća, tržište

Market Competition and Public Undertakings in the EU Business Environment

Summary: The main intention of this paper is to clarify the specific ways in which public enterprises can contribute to competitiveness, both nationally and in the European Union, and to define more precisely the specific challenges that the competition policies and institutions face in this area. The paper is oriented towards presenting the significance of competition law and policies in the rules of competition, defining the structure and content of the legislative and institutional framework and also the activities of public enterprises and competition law in the European Union and Bosnia and Herzegovina. The paper refers to their effectiveness and impact, not only on competitiveness on the EU internal market, but also on competitiveness of the EU at the global international level and, ultimately, on the BiH economy, especially keeping in mind the aspirations of our country regarding accession to the European Union. A concise overview is also given regarding the importance of public-private partnerships, projects and cooperation between the public and private sectors, in a continuous and high-quality provision of service, and their usage in the democratisation of the country, improving the living standards of citizens, etc.

Keywords: EU, BiH, law and competition policy, public enterprises, market

1. Uvod

Stvaranje stabilne privrede, produktivne i efikasne, te povoljnog poslovnog ambijenta za uspješan privredni razvoj, koji će doprinijeti boljem kvalitetu života i blagostanju svih, cilj je svakog društva i svake države. Taj cilj, za države koje su u tranziciji i koje se nastoje prilagoditi novim tržišnim uslovima, u kojima su pravo konkurencije, javni sektor i javna preduzeća, ne samo novi i nedovoljno razvijeni instituti (poput prava konkurencije), nego i uspostavljeni na temeljima na kojima se ne stvara ambijent za dugoročno povećanje proizvodnje, zaposlenosti, investicija i izvoza (kad je riječ o javnom sektoru i javnim preduzećima), još je i veći i značajniji, a osobito imajući u vidu i prijem u Evropsku uniju za koji

UDK [339.13+334.724]:061.1EU(497.6)

Tržišna konkurencija i javna preduzeća u poslovnom okruženju Evropske unije

34

je potrebno reformske procese uspješno okončati, uskladiti i zakonodavni i institucionalni okvir s regulativama Evropske unije i dobrom praksom u ovim oblastima, te ga uspješno i primijeniti.

Uređivanje odnosa na tržištu i težnje da se približe modernim tokovima tržišne ekonomije karakteristični su upravo za zemlje u tranziciji, a samim tim i za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su izgradnja jedinstvenog i fer tržišta koje počiva na osnovama lojalnog i zdravog tržišnog nadmetanja, te redizajn javnog sektora i organiziranje javnih preduzeća na principima efikasnosti, niskim nivoima troškova, visokom kvalitetu usluga, te konkurentnosti, ne samo na unutrašnjem, nego i na tržištu Evropske unije, bitni pokazatelji spremnosti naše zemlje za prijem u Evropsku uniju. Nivo razvijenosti i primjene prava i politika konkurencije, stepen trgovinske integriranosti i primjena prava konkurencije na javna preduzeća i preduzeća kojima su povjerena posebna i isključiva prava, uzimaju se kao faktori od posebnog značaja za nove države članice na njihovom evropskom putu. S tim u vezi, posljednjih decenija došlo je do značajnih promjena na tržištu, praćenih zakonodavnim i institucionalnim reformama koje se ogledaju u donošenju novih zakona i podzakonskih akata u odnosu na tržišnu konkurenciju, javna preduzeća, privredna društva, državnu pomoć i sl., uspostavljanju novih tijela za njihovo adekvatno provođenje i zaštitu (poput Konkurencijskog vijeća i Vijeća za državnu pomoć), njihovim usklađivanjem sa zakonodavstvom Evropske unije (u daljnjem tekstu: EU), ali je, i pored toga, evidentno da Bosna i Hercegovina i dalje nema djelotvornu tržišnu privredu i konkurentna preduzeća sposobna da izdrže pritisak zajedničkog tržišta, kako to sama EU, Lisabonskom strategijom, zahtijeva.

Važan segment uspješne ekonomske reforme jeste restrukturiranje i privatizacija javnih preduzeća, a privatizacija i mjere ekonomskih reformi su trend u mnogim zemljama svijeta, u kojima je saradnja između privatnog i javnog sektora veoma razvijena. Tako je u radu, uz pregled prava i politike konkurencije u pravilima tržišne razmjene, pravni status i poslovanje javnih preduzeća u EU, te javna preduzeća i njihovu konkurentnost u Bosni i Hercegovini, dat osvrt i na javno-privatna partnerstva, kao jedan od mogućih načina saradnje javnog sektora i privatnih partnera, a s ciljem pružanja boljih i kvalitetnijih usluga, povećanja efikasnosti, te privlačenja dodatnih resursa u javni sektor. S obzirom na to da je koncept javno-privatnog partnerstva zasnovan na ideji stalnog unapređenja i pronalaženja efikasnih načina da se obezbijedi javna infrastruktura i pruže usluge, pozitivni primjeri u evropskim zemljama ukazuju ne samo na potrebu vršenja analiza realizacije projekata javno-privatnog partnerstva i reformi javne uprave, nego i na potrebu da se na nivou Bosne i Hercegovine uspostavi neophodan pravni okvir kojim će se urediti ova oblast, a kršenja procedura i favoriziranje određenih privatnih subjekata svesti na minimum. Sposobnost Bosne i Hercegovine, koja teži ostvarenju evropskih standarda, u svim, pa i u ovoj oblasti, zavisi od izgrađenih institucionalnih mehanizama, te odlučnosti svih relevantnih aktera da se efikasnijim provođenjem zakona i propisa u oblastima javnog sektora i konkurencije pozitivno utiče na sveukupni privredni napredak i razvoj cijele zemlje.

2. Pravo i politika konkurencije u pravilima tržišne razmjene

Tržišna konkurencija je osnova funkcioniranja svake tržišne privrede, iskazuje strukturu tržišta, uslove obavljanja privrednih djelatnosti, te način suparništva na tržištu. S obzirom na njen značaj, uvijek se javljaju oprečni pravno-politički interesi, kojima se, s jedne strane, želi postići slobodno odvijanje konkurencije među privrednim subjektima, a s druge strane, žele postaviti određena ograničenja u pogledu sredstava kojima se privredni subjekti koriste u ostvarivanju svojih ekonomskih ciljeva. S tim u vezi pravo konkurencije i politika


35

zaštite konkurencije imaju najznačajniju ulogu u svakoj funkcionalnoj, modernoj privredi, pri čemu predstavljaju prvorazrednu društvenu vrijednost i pokretačku snagu svake ekonomije.

Iako se može činiti kao svojevrsna ironija da pravo konkurencije, s jedne strane, teži da kontrolira slobodu poslovanja privrednih subjekata, a da, s druge strane, tom kontrolom,

1zapravo, nastoji promovirati slobodnu tržišnu konkurenciju , pravom i politikom konkurencije nastoje se zapravo eliminirati izazivanja nepoželjnih tržišnih distorzija, odnosno eliminirati zabranjena ponašanja privrednih subjekata na tržištu. Akteri na tržištu mogu svojim ponašanjem u borbi za dobit ograničiti, spriječiti i narušiti konkurenciju, a samim time ugroziti i efekte politike konkurencije.

Politika konkurencije EU spada u jednu od najznačajnijih i najuspješnijih tekovina evropskih integracionih procesa, osobito jer je jasna, javna i zasnovana na pravnim normama. Najznačajniji trendovi, kojima je obilježena trenutna faza razvoja evropske politike konkurencije, jesu, pored liberalizacije, koja je od najvećeg značaja kad je riječ o javnim

2preduzećima i javnom sektoru, i modernizacija, evropeizacija, te decentralizacija.Liberalizacija posebnih tržišta odnosi se na liberalizaciju specifičnih djelatnosti,

odnosno djelatnosti koje su od posebnog ekonomskog značaja za građane i privredu EU, pri čemu se od svih država članica očekuje da se, uvažavajući specifičnosti ovih uglavnom netržišnih djelatnosti, prilagode tržišnom načinu privređivanja (radi se o privrednim i/ili uslužnim djelatnostima, javnim preduzećima, djelatnostima od općeg ekonomskog interesa, državnim monopolima u trgovini i poduzetnicima kojima država dodjeljuje određena

3isključiva prava). Kao djelatnosti od posebnog ekonomskog značaja u EU, kao i u većini „neevropskih“ zemalja, prepoznate su djelatnosti poput telekomunikacija, poštanskih službi, snabdijevanja električnom energijom, plinom, različite vrste transporta, snabdijevanja vodom, upravljanje otpadom i sl., djelatnosti koje tradicionalno pripadaju tzv. zatvorenom sektoru, a koji je ranije bio isključivo pod državnom kontrolom, te kao takav izuzet od pravila

4konkurencije. Iako su i danas izuzeci u pojedinim slučajevima dozvoljeni, ukoliko se ona i usvoje, cilj je primarno da se ide u pravcu ohrabrivanja konkurentskog tržišnog ponašanja, te reformi politika, a sve s ciljem postizanja boljih efekata i veće efikasnosti, što u konačnici dovodi do rasta konkurentnosti evropske privrede na globalnom planu.� Pravo i politika tržišne konkurencije u širem smislu obuhvataju državne subvencije, pitanje liberalizacije u posebnim djelatnostima i oblastima u kojima djeluju državni monopoli (što znači da, ne samo da obuhvataju pravila kojima se utiče na regulaciju i strukturu unutrašnjeg tržišta EU, nego i pravila koja se tiču dodjeljivanja posebnih i ekskluzivnih prava, kontrolu dodjele i zabrane državne pomoći i sl.), ali i tržišnu konkurenciju u užem smislu, kojom se obuhvataju konkretni oblici ograničavanja i narušavanja tržišne konkurencije, poput spajanja i koncentracija preduzeća, zloupotreba dominantnog položaja i sl.

1 Gerber, D. (2010) Global Competition: Law, Market and Globalization, Oxford University Press, Oxford, str. 3.-4.2 Cini, M., McGowan, L., (2008) Competition Policy in the European Union, 2nd edition, Basingstoke, Palgrave Macmillan.3 Kada je riječ o liberalizaciji, imperativ za istom, a unutar država Evropske unije, obuhvata sljedeće oblasti:1. Regulirane privredne i/ili uslužne oblasti (obuhvataju širok krug oblasti čije je djelovanje precizno uređeno posebnim propisima); 2. Poduzetnike kojima država dodjeljuje izvjesna isključiva prava (poduzetnici kojima je posredno ili neposredno dodijeljena koncesija ili neka druga vrsta isključivog prava na obavljanje izvjesne djelatnosti); 3. Djelatnosti od općeg ekonomskog interesa (odnose se na poduzetnike koji obavljaju usluge od općeg ekonomskog i javnog interesa koje su nephodne za zadovoljavanje svakodnevnih potreba privrede i građana); 4. Javna preduzeća (preduzeća u kojima državni organi preovlađujuće utiču na donošenje ključnih poslovnih odluka i na upravljačke procese - država ostvaruje uticaj u takvim preduzećima bilo vlasničkim učešćem, bilo sufinansiranjem javnih preduzeća, ili pak uživanjem posebnih prava koja državi omogućavaju ostvarivanje dominantnog uticaja); 5. Državne monopole u trgovini (iako se danas prilikom odvijanja trgovinskih transakcija insistira na povećanju transparentnosti i javnosti poslovanja državnih monopola, kao i na spečavanju diskriminacije privrednih subjekata iz drugih članica EU-a, mogu značajno uticati na trgovinu između država članica EU-a, a pored monopolskih preduzeća u državnoj svojini, obuhvataju i poduzetnike i trgovačka društva kojima država dodjeljuje isključiva ovlaštenja za obavljanje konkretnih djelatnosti). Madžar, L. (2013) Poslovanje sa Evropskom unijom, European Union Competition Policy, Dostupno na: http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CBsQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww. vps.ns.ac.rs%2FMaterijal%2Fmat14576.doc&ei=MVgNVOrZLZTo7AahhIAg&usg=AFQjCNE_QqeGKNJyspfXyzotEjrkwxW8Jw&bvm=bv.74649129,d.bGQ&cad=rja 23. juni 2014., str. 3.-4.4 Commission of the European Communities (2003), Green Paper on Services of General Interest, Brussels, COM (2003) 270 Final.


36

� Sve to ukazuje na činjenicu da se politika konkurencije mora razmatrati s oba aspekta, i pravnog i ekonomskog, a provoditi, ne samo na unutrašnjem evropskom tržištu, nego i na globalnom svjetskom nivou. Ekonomski pristup, koji se ponekad naziva i „pravilom razuma“, ne uzima u obzir faktore kao što su učešće na tržištu ili ukupni promet, nego se zasniva na traženju efikasnijih rješenja imajući, prije svega, u vidu buduće slučajeve i eventualne posljedice. Ono što povezuje različite pravne i ekonomske vrijednosti jesu traženje tržišne pravde i pravnog reda, te politika ekonomskog blagostanja, ali postoje i pobliža mjerila povezivanja ove dvije oblasti, poput slobodnog pristupa tržištu što zahtijeva i jasno elaboriran i usvojen koncept zakonodavne i javne politike. � Evropsko pravo konkurencije utemeljeno je čl. 65. i 66. Pariskog ugovora iz 1951.

5godine, te Rimskim ugovorima, što ukazuje da se osnove prava konkurencije EU-a mogu pronaći još u Osnivačkim ugovorima, čiji članovi, kao conditio sine qua non, sadrže detaljna i efikasna rješenja u slučajevima narušavanja konkurencije, te nameću slobodnu i

6neporemećenu konkurenciju kao jedan od ključnih elemenata ekonomske integracije.� Iako je od samih početaka EU-a uspostavljana i jačana zajednička politika zaštite konkurencije, ipak, i danas sve zemlje članice EU-a imaju razvijeno pravo konkurencije na

7nacionalnim nivoima. Države kandidatkinje za članstvo, u ovoj oblasti, imaju obavezu da usklade svoje zakonodavstvo sa zajedničkim standardima EU-a (s obzirom na to da se uspostavljanje i razvoj ove grane prava pojavljuje kao jedan od uslova za ulazak tih zemalja u EU), a obaveze zemalja kandidatkinja za članstvo i novih članica, u oblasti zaštite prava konkurencije, koje proizilaze iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i dio su Privremenog sporazuma, imaju veću težinu od onih obaveza koje su definirane za starije države članice EU-a, s obzirom na to da kandidatkinje moraju uskladiti cijeli pravni sistem s pravnim sistemom

8EU-a, kao uslov za ulazak u EU.Prema tome, primarni izvor prava EU, na kojem su zasnovani cjelokupno pravo i

politika konkurencije, usmjeren je na četiri oblasti djelovanja i zasniva se na čl. 101.-110.


5 Potpisalo ga je šest država zapadne Evrope (Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg), a kojim je osnovana Evropska zajednica za ugalj i čelik, stupio je na snagu 23. jula 1952., a prestao važiti 23. jula 2002. Ponesene uspješnom zajedničkom saradnjom, potpisavši tzv. Rimske ugovore, navedene države osnivaju 1957. godine Evropsku ekonomsku zajednicu i Evropsku zajednicu za atomsku energiju-Euroatom, čime se ide korak dalje u uspješnoj integraciji, a ukidanjem carina između država članica osigurava slobodno kretanje ljudi i stvara jedinstveno unutrašnje tržište. Zbog impresivnog uspjeha zajednici se pridružuju i ostale države: Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Španija i Portugal, Austrija, Finska i Švedska, Češka Republika, Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija, Litva, Slovenija, Kipar i Malta, te Hrvatska kao posljednja zemlja članica. Ugovorom o Evropskoj uniji, tzv. Ugovorom iz Maastrichta, 1992. godine otvara se nova faza u procesu stvaranja jačeg zajedništva među narodima Evrope - Evropska unija. Evropska unija je najbolji dokaz da privredna/ekonomska integracija u konačnici može dovesti do političke integracije, te da se i temeljne političke funkcije mogu integrirati, a nadnacionalno, u mnogim segmentima, staviti ispred nacionalnog.6 Iako ima dobre temelje, proces razvoja jurisdikcije u ovoj oblasti nije nimalo lagan imajući u vidu širok spektar tema i oblasti vezanih za konkurenciju, od visokih tehnologija i sektora energetike, preko farmaceutske industrije, prava intelektualne svojine, sve do kupovine i prodaje putem interneta i sl.7 Sama harmonizacija ima mnogo prednosti, ali i određene nedostatke u odnosu na regulaciju konkurencije na unutrašnjem evropskom tržištu. Harmonizacijom se uspostavljaju jedinstvena rješenja kojima se štedi na troškovima za istraživanje pojedinačnih rješenja, osigurava daljnje jedinstvo tržišta, osigurava međusobno priznavanje proizvoda i usluga, poslovanje privrednim subjektima koji posluju u više zemalja Unije i sl. Ali, harmonizacija u ovom sektoru može imati i neke negativne posljedice, poput težih izmjena rješenja kada postanu nepogodna ili neprimjenjiva, manjak eksperimenata i inovacija koji se najčešće omogućavaju kroz raznovrsnost propisa, slobodu izbora itd. Stoga, danas sve zemlje članice, uzimajući u obzir jedinstvenu regulativu Evropske unije (u kojoj je postignuta saglasnost zemalja članica), imaju i nacionalne politike konkurencije, odnosno nacionalna zakonodavstva i nezavisna regulatorna tijela, koja i čiji rad ne smiju biti u suprotnosti s pravilima konkurencije na nivou Unije.8 Madžar, L. (2011) Politika konkurencije kao faktor integracije Srbije u EU, Škola biznisa, Broj 3., str. 88.9 UEZ-om, temeljnim i sastavnim dijelom Ugovora o EU i njenog pravnog sistema, države članice prenijele su na institucije EZ-a svoja suverena prava u mnogim oblastima, a (što je posebno značajno za ovaj rad) u oblastima slobodnog kretanja robe, osoba, usluga i kapitala, oblast tržišne konkurencije i državne pomoći. Navedena dva ugovora su reformom, iz 2007. godine, izmijenjena i dopunjena tzv. Lisabonskim ugovorom, čime je UEZ preimenovan u Ugovor o funkcioniranju Evropske unije, a dotadašnji članovi renumerirani. U takvom sistemu, odredbe iz pojedinih oblasti su obavezne za sve države članice, bez posebnih akata provode se u njihovim pravnim sistemima i obavezuju njihove državljane i njih same, ograničavajući ih u njihovim suverenim pravima. Principi direktnog učinka i nadređenosti prava EZ-a nastala su u sudskoj praksi, a posljedice su bile obaveze država članica da direktno primjenjuju norme nastale na evropskom nivou (ta obaveza postoji i za nacionalne sudove i nacionalna upravna tijela), te da pravna pravila EZ-a, u pravnom sistemu svake države članice, imaju veću pravnu snagu od pravnih pravila nacionalnog porijekla. Navedena pravila su prvi put utvrđena u predmetima Van Gend en Loos 26/62 i Van Dyn 41/74 (princip direktnog učinka), te Costa vs. ENEL 6/64 i Simmenthal 106/77 (nadređenost prava). Ćapeta T., Pravni sustav EU, Dostupno na: http://www.entereurope.hr/page.aspx?pageID=14. 01. juni 2014.

37

9Ugovora o funkcioniranju Evropske unije (u daljnjem tekstu: UFEU) , ranije čl. 81.- 90. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (u daljnjem tekstu: UEZ), te su to:

a) ukidanje sporazuma koji ograničavaju konkurenciju, u skladu s članom 101. (ranije član 81.) i uklanjanje zloupotrebe dominantnog položaja prema članu

10102. (ranije član 82.);11b) kontrola spajanja, na osnovu člana 103. (do tada član 83.), koji se provodi u

12skladu s Uredbom o spajanju ;c) liberalizacija monopolskih sektora, u skladu s članom 106. (ranije član 86.),

odnosno u skladu s direktivama za električnu energiju, plin, telekomuni-kacije, poštanske usluge i promet; i

13d) praćenje državne pomoći prema članu 107. (do tada član 87.) .

Pravni okvir za zaštitu konkurencije u EU-u proizilazi iz navedenih ugovora i smatra se izuzetno značajnim segmentom njenih sveobuhvatnih ciljeva. Lisabonskom strategijom, novim rješenjima koja se ogledaju u direktnoj primjeni čl. 81. i 82. UEZ-a (odnosno 101. i 102. UFEU-a) (čime se odgovornost za njihovu primjenu prenosi, i time pravi podjela nadležnosti između Generalnog direktorata za konkurenciju Evropske komisije i nacionalnih institucija/regulatora, a samim tim i Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine, reformom rada i strukture tijela za zaštitu konkurencije, došlo se do potpuno novog pristupa za zaštitu konkurentnosti u EU-u, državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama za pristup. U većini razvijenih zemalja oblast zaštite konkurencije jasno je uređena posebnim zakonima, čije provođenje osiguravaju posebne, za to ovlaštene, agencije, komisije ili vijeća za

14zaštitu konkurencije.

3. Pravni status i poslovanje javnih preduzeća u Evropskoj uniji

Za razumijevanje pravnog statusa javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini nužno je razmotriti njihov pravni položaj u pravu EU-a. Kako je ranije pomenuto, pravni okvir unutar kojeg se regulira pitanje statusa javnih preduzeća čine Ugovor o funkcioniranju Evropske unije (član 106., ranije član 86.), te odredbe o pravilima konkurencije sadržane u članovima 101.-109., ranije članovi 81.-89., kao i aktima donesenim u svrhu njihovog provođenja, a koji imaju karakter sekundarnih izvora prava, poput direktiva i odluka. Njima su uređena pitanja osnivanja konkretnih oblika javnih preduzeća, te pitanja koja se tiču njihovog poslovanja. Pravila o konkurenciji iz UFEU-a primjenjuju se ne samo na privatni nego i na javni sektor, što je jasno potvrđeno u članu 106. stav 1. istog ugovora u kojem se kaže da „u slučaju javnih preduzeća i preduzeća kojima države članice daju posebna ili ekskluzivna prava, države članice ne smiju donositi ni zadržavati na snazi mjere u suprotnosti s propisima iz Ugovora, osobito

15onima koji su navedeni u članu 18. i članovima 101.-109.“ Na preduzeća kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg privrednog interesa, ili koja imaju karakter monopola, primjenjuju se propisi sadržani u Ugovoru, posebno pravila o tržišnoj konkurenciji, a u mjeri u kojoj primjena takvih pravila de jure ili de facto ne sprečava izvršenje povjerenih im zadataka (član


10 Primjerice, radi se o sporazumima o fiksiranju cijena između konkurencije (Antitrust regulation, Uredba broj 1/03/EC, OJ L 1, 4. januara 2003.).11 Primjerice, spajanja velikih društava, što dovodi do njihove dominacije na tržištu.12 Merger Regulation, Uredba broj 139/04/EC, OJ L 24, 29. januara 2004.13 Boromisa, A. M., Tržišno natjecanje, Dostupno na: http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=101. 30. august 2011.14 Zaštitom tržišne konkurencije, stvaranjem jednakih uslova za sve poduzetnike na tržištu, ocjenjivanjem postupanja aktera na tržištu, kažnjavanjem prekršilaca, te stalnim jačanjem razumijevanja i znanja o pravilima tržišnog nadmetanja, uključujući promoviranje kulture tržišne konkurencije, u zemljama okruženja bave se različita regulatorna tijela, te tako je to u Republici Hrvatskoj Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, u Republici Srbiji Komisija za zaštitu konkurencije, u Crnoj Gori Agencija za zaštitu konkurencije, u Makedoniji Komisija za zaštitu konkurencije i sl.15 Official Journal of Eropean Union, Consolidated version of Treaty on the Functioning of the European Union, C 326/47, Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=CELEX:12012E/TXT&from=EN (01. juni 2014.)

38

106. stav 2. UFEU-a). Odredbe navedenog člana su odredbe općeg karaktera prema kojima države članice moraju poštivati UFEU kad je riječ o funkcioniranju javnih preduzeća.

S tim u vezi, premda se na usluge od općeg privrednog značaja odnosi i odredba člana 107. UFEU-a stav 1. prema kojem je s unutrašnjim tržištem nespojiva svaka potpora koju dodjeljuje država članica, u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti narušavanjem tržišne konkurencije davanjem prednosti prilikom pružanja određenih usluga, ipak države članice mogu da primijene pravilo o izuzimanju u užem smislu, a u skladu s pomenutim članom 106. UFEU-a, prema kojem obezbjeđivanje usluga od općeg privrednog značaja, koje je država povjerila određenom preduzeću, ne smije, po zakonu ili praksi, biti otežana zbog primjene pravila Ugovora, a posebno propisa koji se odnose na zaštitu konkurencije. Međutim, to ne smije uticati na razvoj trgovinskog prometa koji ne smije biti pogođen u mjeri koja bi bila

16protivna interesima Unije. Evropska komisija (u daljnjem tekstu: EK) detaljno je iznijela svoj stav u dva saopćenja o Uslugama od javnog značaja u Evropi, iz 1996. i 2000. godine, u kojima EK posebno utvrđuje kriterije za primjenu propisa o unutrašnjem tržištu i zaštiti konkurencije, te u kojima navodi konkretne primjere kako bi pokazala da praktična primjena ovih kriterija ne utiče na nesmetano funkcioniranje usluga od javnog interesa, i da, sami po sebi, oni nisu u

17suprotnosti sa ciljevima zaštite konkurencije.� U članu 106. stav 3. UFEU-a navodi se da će EK osigurati primjenu odredbi tog člana, a da će u slučajevima u kojima to bude potrebno primjenjivati i odgovarajuće direktive i odluke država članica, što se, prije svega, odnosi na Direktivu 80/723 o transparentnosti finansijskih

18odnosa između država članica i javnih preduzeća . U smislu člana 2. ove direktive, pod javnim preduzećima podrazumijevaju se ona preduzeća na koja države članice mogu, direktno ili indirektno, vršiti dominantan uticaj bilo na osnovu vlasništva, finansijskog učešća ili pravila kojima se uređuje rad preduzeća. Treba istaći da se kao mjerilo transparentnosti ne uzima javno provođenje određenog postupka nego jasnoća postupka prema EK.

Sud Evropske unije je u presudi u predmetu Decoster, 69/91 iz 1993. godine, istakao da svojstvo pravnog lica ne smatra neophodnim uslovom pri određivanju da li je neki subjekt javno preduzeće, nego da je dovoljno da država ima dominantan uticaj na odluke subjekta, te

19da subjekt obavlja aktivnosti industrijskog ili komercijalnog karaktera.� Iako je princip primjene prava konkurencije na javna preduzeća na prvi pogled jasan, i iako javna preduzeća na tržištu ne mogu da se ponašaju nezavisno od pravila o konkurenciji, ipak je u praksi pitanje ograničavanja uticaja na konkurenciju na neophodni minimum često vrlo osjetljivo. To osobito jer se radi o preduzećima koja obavljaju funkcije od općeg ekonomskog interesa za zajednicu, te se na njih pravila o konkurenciji primjenjuju vodeći računa o specifičnoj misiji koja im je povjerena, odnosno imajući uvijek u vidu da izvršenje te

20misije ima prioritet u odnosu na očuvanje konkurencije. � Ukoliko javna preduzeća obavljaju aktivnosti industrijskog ili komercijalnog karaktera, ona predstavljaju „normalna“ preduzeća u smislu čl. 101. i 102. UFEU-a, te su kao takva obavezna poštivati pravila o konkurenciji. No, ako se radi o djelatnostima koje nemaju takav, komercijalno-industrijski karakter, poput aktivnosti obrazovnog ili kulturnog karaktera, tada se navedena pravila konkurencije ne primjenjuju, s obzirom na to da te aktivnosti nemaju

16 Važnost usluga od općeg privrednog značaja posebno je istaknuta u članu 14. UFEU-a (raniji član 16. UEZ-a) u kojem se navodi da „ne dovodeći u pitanje čl. 93., 106. i 107. ovog ugovora, te imajući u vidu mjesto koje zauzimaju usluge od općeg privrednog značaja u zajedničkim vrijednostima Unije, kao i njihovu ulogu u unapređivanju socijalne i teritorijalne kohezije, Unija i države članice, svako u okviru vlastitih nadležnosti i u okviru primjene ovog ugovora, brinut će se da se takve usluge odvijaju u skladu s principima i uslovima koji će im omogućiti da ispune pred njih postavljene zadatke, a posebno vodeći računa o ekonomskim i finansijskim uslovima“.17 Na ovaj način EK je reagirala i na zabrinutost pojedinih država članica da primjena pravila iz Ugovora može da ugrozi tradicionalno izgrađene strukture, posebno kad se radi o pružanju usluga na nivou općina. S druge strane, EK napominje da odgovarajuća pravila iz Ugovora, premda imaju za cilj zaštitu usluga, ne mogu da ponude apsolutnu zaštitu postojećih struktura i oblika pružanja usluga i njihov opstanak. Local Governments Network, Guide, Association of Austrian Cities and Towns and LOGON Partners, Vienna, str. 94.-95.18 Directive of 25 June 1980 on the transparency of financial relations between Member States and public undertakings (80/723/EEC) Dostupno na: from=EN. 25.05.2014.19 Judgement of the court, Case C-69/91, Dostupno na: 25.07.2014.20 Lopandić, D. (2012) Pravo konkurencije Evropske unije i javna preduzeća, Revija za evropsko pravo, Vol. 14, Broj 1, str. 72.


21 U navedenom predmetu, T-106/96, razmatrana je žalba na subvencioniranje francuske pošte od strane države, te je suprotno članu 107. Sud Evropske unije ukinuo zabranu EK da država subvencionira razvoj poštanskih usluga, odnosno pomoć je proglašena zakonitom samo ako je njena jedina svrha da nadoknadi dodatne troškove koji nastaju u rijetko naseljenim ruralnim područjima. Te troškove nije jednostavno razlikovati od ostalih s obzirom na to da neki troškovi ne moraju nastati na terenu nego u centrali francuske pošte. To što sud pribjegava ovakvoj formulaciji može, u narednim slučajevima, biti predmet pogrešnih obrazloženja. Iza takve prividno učene formulacije krije se nešto što u biti ne postoji, a čija je funkcija da posluži kao dimna zavjesa za ovakvu arbitrarnu odluku birokratije. Prokopijević, M. (2012), Evropska unija - Uvod: treće dopunjeno izdanje, Beograd, str. 323. 22 Lopandić, D., op.cit. str. 7723 BiH je 16.6.2008. u Luksemburgu potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Istovremeno sa potpisivanjem SSP-a potpisan je i Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima, koji se primjenjuje od 1.7.2008. do stupanja na snagu SSP-a u svim zemljama potpisnicama. Potpisivanjem SSP-a prvi put je uspostavljen formalni ugovorni odnos između BiH i EU. SSP predstavlja treću generaciju evropskih sporazuma o pridruživanju, namijenjenih za države Zapadnog Balkana obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja. SSP-om se uspostavlja sveobuhvatni ugovorni okvir između BiH i EU, i kao takav predstavlja važan korak na putu BiH prema članstvu u EU. Preferencijalni je sporazum, sklopljen na neodređeno vrijeme, koji treba doprinijeti ekonomskoj i političkoj stabilizaciji BiH, te uspostavi bliskih i dugoročnih veza između ugovornih strana. BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja, http://www.mvp.gov.ba/vanjska_politika_bih/multilateralni_odnosi/evropska_unija/bih_i_eu/bih_u_procesu_stabilizacije_i_pridruzivanja/?id=75, 23. juli 2014.

39

ni komercijalni ni industrijski karakter, te da se djeluje autonomno i u javnom interesu.� Uz aktivnosti koje nemaju komercijalno-industrijski karakter, izuzeci se mogu odnositi i na slučajeve isključivog prava snabdijevanja, skupljanja, prijenosa i distribucije pošte, ili na odredbe o općim uslugama u lukama i sl. Izuzeci ponekad mogu da obuhvate i oblast državne pomoći, ali jedino u slučajevima gdje je državna pomoć povezana s potrebama pokrivanja dodatnih troškova preduzećima koja obavljaju aktivnosti od općeg ekonomskog interesa (npr. troškovi regionalnog razvoja). U takvim slučajevima smisao državne pomoći jeste omogućavanje datom preduzeću obavljanje aktivnosti od općeg ekonomskog interesa u uslovima ekonomske ravnoteže. Ekonomska ravnoteža ili economic equilibrium je formulacija koju je dao Sud Evropske unije u predmetu Francuske pošte vs. EK, FFSA vs. Commision, obrazloživši da je državna pomoć zakonita do onog nivoa koji je „nužan da preduzeće obavlja obaveze javne usluge pod uslovima ekonomske ravnoteže“, odnosno ako je njena svrha

21nadoknada dodatnih troškova u nerazvijenim krajevima.Kada se radi o ponašanju javnih preduzeća iz trećih zemalja, njih također obavezuju

22pravila o konkurenciji (čl. 101. i 102. UFEU-a), iako se u praksi ovakvi slučajevi rjeđe pojavljuju.

4. Javna preduzeća i njihova konkurentnost u Bosni i Hercegovini

Bitni pokazatelji na koje se u Briselu, odnosno u institucijama EU, gleda s posebnom pažnjom, a u odnosu na prijem novih država članica, jesu nivo razvijenosti i primjene prava i politika konkurencije, stepen trgovinske integriranosti država kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja s Unijom, a u tom smislu i primjena prava konkurencije na javna preduzeća i preduzeća kojima su povjerena posebna i isključiva prava.

Provođenje Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između BiH i Evropskih zajednica – Privremenog sporazuma (u daljnjem tekstu: PS), inače sastavnog dijela

23Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (u daljnjem tekstu: SSP), nameće obavezu Bosni i Hercegovini da na javna preduzeća primjeni principe sadržane u Ugovoru o funkcioniranju EU. Prema članu 37. PS-a, odnosno članu 72. SSP-a, a koji se odnose na javna preduzeća, Bosna i Hercegovina je obavezna da, istekom roka od tri godine nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, na javna preduzeća i preduzeća kojima su dodijeljena posebna i isključiva prava primjenjuje principe utvrđene u UEZ-a, odnosno UFEU-a, s posebnim akcentom na član 86. UEZ-a, odnosno član 106. UFEU-a. S tim u vezi, posebna prava javnih preduzeća tokom prijelaznog perioda neće uključivati mogućnost nametanja kvantitativnih ograničenja ili mjera koje imaju jednak učinak na uvoz iz EU-a u Bosnu i Hercegovinu. Navedeni član SSP-a, koji se odnosi na javna preduzeća, kao i ostale odredbe o zaštiti konkurencije, sadržane su u poglavlju VI. SSP-a pod nazivom „Usklađivanje zakona, provođenje zakona i pravila konkurencije“.


40

24� Prema Izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine u 2013. godini , te jednako tako i 252014. godini , EK istakla je da je, sveukupno, u oblasti konkurencije ostvaren određeni

napredak, ali da je potrebno preduzeti dodatne napore kako bi se poboljšali postojeći propisi za borbu protiv trustova i povećali administrativni kapaciteti Konkurencijskog vijeća (kao tijela za zaštitu konkurencije na nivou Bosne i Hercegovine), te da u skladu s PS-om, Bosna i Hercegovina mora u potpunosti provesti propise o državnoj pomoći i izgraditi institucionalni okvir za djelotvornu kontrolu cjelokupne državne pomoći (Vijeće za državnu pomoć BiH) koja se u državi dodjeljuje (pripreme u ovoj oblasti su i dalje u početnoj fazi).

U privrednopravnom sistemu Bosne i Hercegovine javna preduzeća su, u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), definirana u Zakonu o javnim preduzećima

26Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZJPFBiH) kao preduzeća (pravna lica upisana u sudski registar kao privredna društva, odnosno javna preduzeća definirana kao takva posebnim propisom) koja obavljaju djelatnosti od javnog društvenog interesa (energetika, komunikacije, komunalne djelatnosti, upravljanje javnim dobrima i druge djelatnosti od javnog društvenog interesa) koja zapošljavaju najmanje 50 radnika, kao i preduzeća u kojima općina, grad, kanton ili FBiH imaju udio u vlasništvu u iznosu najmanje 50 plus jedna dionica, odnosno udio nezavisno od toga kojim se djelatnostima bave. Djelatnosti od javnog društvenog interesa utvrđuju navedeni subjekti (općina, kanton, FBiH), svako u okviru svojih nadležnosti, a samo obavljanje djelatnosti od javnog društvenog interesa, u smislu pomenutog zakona, zasniva se na principima poput jednakog tretmana i slobode osnivanja i pružanja usluga, slobodnog pristupa informacijama, nadziranja državne pomoći dodijeljene javnim preduzećima radi izbjegavanja narušavanja konkurencije, preventivnog nadziranja objedinjavanja javnih preduzeća radi izbjegavanja narušavanja konkurencije, slobodnog obavljanja određenih djelatnosti od javnog društvenog interesa radi izbjegavanja narušavanja konkurencije, slobodnog pristupa informacijama o finansijskim odnosima općina, kantona i FBiH s javnim preduzećima, te uspostave i vođenja odgovarajuće knjigovodstvene i druge evidencije i obračuna na način da se obezbijedi jasno razgraničenje prihoda i rashoda povezanih s različitim djelatnostima koje obavlja javno preduzeće. Kad je riječ o Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS), javna preduzeća su na sličan način definirana u Zakonu o javnim

27preduzećima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZJPRS) kao preduzeća (pravna lica upisana u sudski registar kao privredna društva u formi akcionarskih društava ili društava s ograničenom odgovornošću) koja obavljaju djelatnosti od općeg interesa, a u čijem osnovnom kapitalu RS ili jedinica lokalne samouprave direktno ili indirektno ima većinsko vlasništvo, kao i preduzeća u kojima RS ima udio u vlasništvu u iznosu najmanje 50% plus jedna dionica, te preduzeća koja zapošljavaju više od 50 lica, s tim da se i obavljanje djelatnosti navedenih preduzeća također obavlja na sličnim, ranije nabrojanim, principima.

Ovako definirana javna preduzeća (sui generis pravni subjekti, pravnog statusa determiniranog pravnim karakterom djelatnosti koju obavljaju, organizirana u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću) ne mogu zaključivati sporazume koji imaju za posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije na tržištu i vršiti zloupotrebu dominantnog položaja. � Cilj osnivanja javnih preduzeća, kao specifičnih privrednih subjekata u BiH, jeste obavljanje djelatnosti od javnog društvenog interesa koji se postavlja i kao uslov za njihovo konstituiranje (za razliku od „normalnih“ privrednih subjekata koji se osnivaju zbog ostvarenja dobiti), ali cilj kojem se uvijek treba težiti, u uslovima slobodne tržišne konkurencije, jeste


24 Evropska komisija (2013) Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2013., Strategija proširenja i glavni izazovi 2013.-2014., Brisel, str. 37.25 Evropska komisija (2014) Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2014., Strategija proširenja i glavni izazovi 2014.-2015., Evropska komisija, Brisel, str. 34.-35.26 Zakon o javnim preduzećima u FBiH (''Službene novine FBiH'', br. 08/05, 81/08, 22/09, 109/12)27 Zakon o javnim preduzećima u RS („Službeni glasnik RS“, br. 75/04 i 78/11)

41


ostvarivanje ravnoteže između tog principa javnosti, s jedne strane, i principa tržišnosti, s druge strane. Kada se govori o uslugama od općeg privrednog interesa, one podrazumijevaju one usluge i aktivnosti kojima pristup i snabdijevanje trebaju biti stalni i pristupačni, s obzirom na njihovu neophodnost (električna energija, poštanske usluge, komunikacije i sl.), te podrazumijevaju industrijske i komercijalne aktivnosti što često predstavlja direktnu konkurenciju aktivnostima ostalih preduzeća. Tako je, ukupno gledano, a prema Izvještaju iz 2014. godine, postignut ograničen napredak u liberalizaciji mrežnih industrija (elektroenergetskih mreža i telekomunikacija), premda i dalje dolazi do de facto narušavanja tržišne konkurencije, npr. od strane telekom operatera koji uživaju monopole nad fiksnom telefonijom u svojim geografskim područjima i sl.

U novim tržišnim uslovima, prepreke prilagođavanju pravnim okvirima konkurencije su više transparentne i više naglašene, upravo zbog pravne baštine i naslijeđenih krivih standarda tržišne politike. Tako najčešće u zemljama u tranziciji, u kojima javni sektor i sveprisutna javna uprava doživljavaju korjenite promjene, primarni ciljevi osnivanja javnih preduzeća ostaju zanemareni, te se, pod administrativnom ili političkom kontrolom, djelovanja javnih preduzeća usmjeravaju isključivo za postizanje finansijskih i ekonomskih ciljeva, a tržišni neuspjesi često pojedince-građane sprečavaju da ostvare svoja osnovna prava.

Osnivajući javna preduzeća, političko-teritorijalne jedinice na svim nivoima nastoje postići razne ciljeve, bilo vezane za snabdijevanje stanovništva određenim dobrima i uslugama, bilo za unutrašnju ili vanjsku sigurnost, ili pak za pokretanje kapitalnih investicija i ispravljanje tržišnih nepravilnosti, te ona, u velikom procentu, a da bi bila dugoročno profitabilna i uspješna, imaju potrebu za strukturnim reformama, za formiranjem određenih modela javno-privatnog partnerstva, odnosno uspostavljanjem saradnje javnog i privatnog

28sektora, što dugoročno rezultira kontinuiranim i kvalitetnijim pružanjem usluga. Mogućnosti reforme i redizajna javnog sektora i javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini u interesu su mnogih aktera na tržištu, među kojima su svakako, prije svih, tri strane, i to: država, kao vlasnik velikih javnih preduzeća, zaposleni, koji su svoj radni vijek vezali za ta preduzeća, te mnogi investitori koji traže priliku da unosno plasiraju svoj kapital i jeftino kupe novo tržište. Pri tome se ne smije zaboraviti na potrošače/korisnike usluga javnih preduzeća, koji ne mogu biti ravnodušni prema očekivanim promjenama, a koje će se sigurno odraziti na kvalitet usluga i cijenu proizvoda, što će neminovno uticati na njihov životni standard. U Evropskoj uniji do ekspanzije javno-privatnog partnerstva došlo je još 90-ih godina prošlog stoljeća, a danas je to standard i poželjna praksa u većini zemalja članica. S tim u vezi, a s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina potencijalna kandidatkinja za ulazak u EU, uspostavljanje prakse javno-privatnog partnerstva nameće se kao efikasno rješenje ne samo kod finansiranja projekata javnog karaktera, nego i bržeg i kvalitetnijeg razvoja javne infrastrukture.

Za uspješnu realizaciju projekata javno-privatnog partnerstva neophodan je usklađen pravni i institucionalni okvir, pa i politička volja, s obzirom na to da zakoni koji su usklađeni s regulativama Evropske unije i dobrom praksom u ovoj oblasti, kao i njihova uspješna primjena, predstavljaju osnovu za privlačenje direktnih stranih investicija. U Bosni i Hercegovini je realizacija javno-privatnog partnerstva često opterećena kršenjem zakonskih procedura i favoriziranjem određenih privatnih kompanija, što doprinosi i neravnopravnom položaju zainteresiranih strana u proceduri, ali i stvaranju problema zbog tako ishitreno,

28 S obzirom na to da država i vlasti ne mogu same zadovoljiti rastuće potrebe za uslugama, te da trebaju podršku drugih sektora u društvu, u takvom kontekstu javno-privatno partnerstvo jedan je od obećavajućih modela saradnje, utemeljen na prepoznavanju koristi koje i javni i privati sektor mogu imati od udruživanja finansijskih sredstava, znanja i resursa, s ciljem poboljšanja za sve građane. Dodatno, javno-privatno partnerstvo predstavlja alternativu punoj privatizaciji, kombinirajući prednosti oba sektora, tako da se društvena odgovornost, svijest i javna odgovornost javnog sektora kombinira s finansijama, tehnologijama, djelotvornim upravljanjem i poduzetničkim duhom privatnog sektora. Barković, I, Širić, M. (2010) Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri, Ekonomski vjesnik 23, str. 186.

42

29rizično i nepravilno zaključenih ugovora. Važno je istaći da primjena javno-privatnog partnerstva za konačni cilj ima isporuku kvalitetnije i efikasnije javne usluge, a što se posebno odražava na mikro nivou, odnosno razvoju lokalne zajednice.

Politika konkurencije je i u Evropskoj uniji prvo izazvala talas privatizacije u javnom sektoru, naročito kad je riječ o pružanju transportnih, telekomunikacijskih i komunalnih usluga, te na taj način, uklonivši lokalne monopole (izgrađene na osnovu privilegija javnih preduzeća poput subvencija, privilegiranog pristupa, dozvola i licenci, koji su imali negativne ekonomske učinke) etablirala tržišne sile i omogućila fer tržišnu konkurenciju. I u Bosni i Hercegovini aktivnosti vezane za reguliranje položaja javnih preduzeća na tržištu, osiguranje i fer tržišne konkurencije i zadovoljenja potreba za javnim uslugama, moraju preuzeti primat među ostalim oblicima regulative, te time doprinijeti većoj integraciji, kako unutrašnjeg tržišta, tako i integraciji na evropsko tržište, ali time povećati i stepen efikasnosti poslovanja, potrošačke slobode izbora i pristup kvalitetnijim i jeftinijim proizvodima. Jedino na taj način, progresivnim prihvatanjem zakonodavstva legislative i institucija vezanih za pravo i politiku konkurencije, mogu se postići najbolji rezultati evropskih integracija.

U konačnici, ipak imajući u vidu da su usvojene izmjene i dopune entitetskih zakona o javnim preduzećima, kojima se omogućava primjena principa konkurencije EU-a na javna preduzeća i preduzeća kojima su dodijeljena posebna i ekskluzivna prava, sposobnost Bosne i Hercegovine da se približi acquisu u ovoj oblasti je povećana te je postignut određeni napredak u ukupnom nivou pripremljenosti države za ostvarivanje evropskih standarda. Nadati se da će i u Bosni i Hercegovini biti preuzete i etablirane sve tekovine rođene u Evropskoj uniji poput slobode kretanja, jedinstvenog tržišta, vladavine prava i sl., prihvaćeni evropski modeli ustrojstva i uspješno razvijen privredni sektor i povoljno poslovno okruženje, čime će Bosna i Hercegovina postati ravnopravna članica EU-a i nezaobilazan partner ostalih evropskih zemalja.

5. Zaključak

Stvaranje povoljnog poslovnog okruženja, sa jasno i precizno utvrđenim zakonodavnim i institucionalnim okvirom u odnosu na pravo konkurencije i javni sektor, ima višestruke prednosti za privredni i društveni razvoj cijele zemlje, ali i za poslovanje na jedinstvenom evropskom tržištu. Ispravno utvrđenim i provedenim aktivnostima javnih preduzeća u uslovima tržišnog privređivanja može se doprinijeti ne samo povećanju konkurentnosti nego i ukupnom privrednom oporavku i ekonomskom napretku šire društvene zajednice. Na takvim principima uspostavljena i organizirana javna preduzeća, redizajnirana po nekom od modela javno-privatnog partnerstva, povećala bi svoju uspješnost u pružanju usluga od općeg privrednog interesa, a time bi uticala i na povećanje učinkovitosti bosanskohercegovačke privrede, životnog standarda i socijalne kohezije. Sve to moguće je samo provođenjem zakona i propisa u oblastima javnog sektora i prava konkurencije, te elaboriranjem novih načina „upotrebe“ javnih preduzeća, a posebno ispunjavanjem očekivanih obaveza Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji, u ovoj zanimljivoj, izuzetno značajnoj i složenoj oblasti prava i politike, koje je nulti prioritet za daljnji privredni i društveni razvoj cijele zemlje, a na putu ka evropskim integracijama.


29 Imajući u vidu da na nivou BiH i FBiH ne postoji zakonodavstvo kojim se uređuje javno privatno partnerstvo, i da je, i pored usvojenog zakonodavstva o javno-privatnom partnerstvu u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, te pojedinim kantonima u FBiH, broj zaključenih ugovora o javno-privatnog partnerstva veoma mali, ali i da su dosadašnje studije pokazale da je situacija u BiH u pogledu zakonodavstva i prakse javno-privatnog partnerstva zabrinjavajuća, osobito jer nije ni u skladu sa osnovnim principima zakonodavstva EU, potrebno je izvršiti analizu aktivnosti kod realizacije projekta javno-privatnog partnerstva i reforme javne uprave. Oblast javno-privatnog partnerstva u BiH je u razvojnoj fazi, pa ostvareni projekti javno-privatne saradnje u značajnoj mjeri odstupaju u odnosu na pozitivne primjere u evropskim zemljama.

43


Literatura i izvori

Barković, I., Širić, M. (2010) Uloga i značaj javno-privatnog partnerstva u Republici Hrvatskoj: izabrani primjeri, Ekonomski vijesnik 23.

Boromisa, A. M., Tržišno natjecanje, http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID =101., [30. august 2011.].

Cini, M., McGowan, L., (2008) Competition Policy in the European Union, 2nd edition, Basingstoke, Palgrave Macmillan.

Ćapeta T., Pravni sustav EU, V. http://www.entereurope.hr/page.aspx?pageID=14., [01. juni 2014.].

Directive of 25 June 1980 on the transparency of financial relations between Member States and public undertakings (80/723/EEC), from=EN., [25. maj 2014.].

Europska komisija (2013) Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2013., Strategija proširenja i glavni izazovi 2013.-2014., Brisel.

Europska komisija (2014) Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine u 2014., Strategija proširenja i glavni izazovi 2014.-2015., Brisel.

Gerber, D. (2010) Global Competition: Law, Market and Globalization, Oxford University Press, Oxford.

Green Paper on Services of General Interest, Commission of the European Communities (2003) Brussels, COM (2003) 270 Final.

Judgement of the court, Case C-69/91, http://eur-lex.europa.eu/resource.html?uri= cellar: a690ef98-7eb8-4f29-98cc-7365fae0e8fe.0002.06/DOC_2&format=PDF, [25. juli 2014.].

Local Governments Network, Guide, Association of Austrian Cities and Towns and LOGON Partners, Vienna.

Lopandić, D. (2012) Pravo konkurencije Evropske unije i javna preduzeća, Revija za evropsko pravo, Vol. 14, Broj 1.

Madžar, L. (2011) Politika konkurencije kao faktor integracije Srbije u EU, Škola biznisa, Broj 3.

Madžar, L., Poslovanje sa Evropskom unijom, European Union Competition Policy,http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CBsQFjA A&url=http%3A%2F%2Fwww.vps.ns.ac.rs%2FMaterijal%2Fmat14576.doc&ei=MVgNVOrZLZTo7AahhIAg&usg=AFQjCNE_QqeGKNJyspfXyzotEjrkwxW8Jw&bvm=bv.74649129,d.bGQ&cad=rja, [23. juni 2014.].

44


Ministarstvo vanjskih poslova BiH, BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja, http://www.mvp.gov.ba/vanjska_politika_bih/multilateralni_odnosi/evropska_unija/ bih_i_eu/bih_u_procesu_stabilizacije_i_pridruzivanja/?id=75, [23. juli 2014.].

Official Journal of Eropean Union, Consolidated version of Treaty on the Functioning of the European Union, C 326/47, http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/ PDF/?uri= CELEX:12012E/TXT&from=EN, [01. juni 2014.].

Prokopijević, M. (2012) Evropska unija - Uvod: treće dopunjeno izdanje, Beograd.

Uredba br. 1/03/EC, OJ L 1, Antitrust regulation, 04. januara 2003.

Uredba br. 139/04/EC, OJ L 24, Merger Regulation, 29. januara 2004.

Zakon o javnim preduzećima u FBiH (''Službene novine FBiH'', br. 08/05, 81/08, 22/09, 109/12).

Zakon o javnim preduzećima u RS („Službeni glasnik RS“, br. 75/04 i 78/11).

45

5.

GIZ

Jedinstveni nadzorni 1mehanizam (SSM):

stvaranje bankovne unije?


Autor:Mujo Vilašević

1 Single Supervisory Mechanisam.

46

47

2 Babić, M. (2008) Financijska (i ekonomska) kriza u svijetu, Informator, br. 56, Zagreb, str.1.3 Milkotić, S., (2009) Globalna financijska kriza - uzroci, tijek i posljedice, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 83.-93.

Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM):stvaranje bankovne unije?

UDK 336.71.078.3:061.1EU

Sažetak: Jedinstveno finansijsko tržište EU našlo se pred velikim izazovima finansijske krize. Saniranje takvih posljedica države članice su u značajnoj mjeri prepustile evropskom zakonodavcu. U takvim okolnostima, ideja uspostavljanja bankovne unije činila se kao sasvim logična nadogradnja već postojećeg spleta integracije između članica, a radi osiguranja stabilnosti makroekonomskog sistema Unije. Na tom putu, značajan doprinos učinjen je usvajanjem dva nova akta, i to putem najjačeg pravnog sredstva Unije - uredbom, a koji se tiču uspostavljanja i funkcioniranja Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Cilj ovog rada je da pokaže kako je navedeno uticalo na stvaranje "još jednog kruga integracije".

Ključne riječi: finansijska kriza, jedinstveni nadzorni mehanizam, bankovna unija, uredbe

Single Supervisory Mechanism (SSM): Creation of Banking Union?

Summary: The single EU financial market found itself facing great challenges of the financial crisis. The Member States have, to a significant extent, surrendered the mitigation of such consequences to the European legislator. In such circumstances, the idea of establishing the Banking Union seemed like quite a logical upgrade to the existing integration network among the Member States, in order to ensure the stability of the Union's macroeconomic system. A significant contribution to this process has been made with the adoption of two new legislative acts, through the strongest legislative act of Union - Regulations, concerning the establishment and functioning of the Single Supervisory Mechanism. The aim of this paper is to show in what manner the above specified influenced the creation of "yet another round of integration."

Key words: financial crisis, single supervisory mechanism, Banking Union, Regulations.

1. Uvod

Finansijska kriza obilježila je prethodnu deceniju, u ekonomskom, ali još i više u socijalnom smislu. Postoji izvjesna saglasnost da je finansijska kriza u Evropskoj uniji

2“prelijevanje” krize koja je začetak imala u SAD-u. Nakon što je jedna od najvećih američkih 3korporacija Lehman Brothers proglasila stečaj, bilo je jasno da koncept življenja mimo

vlastitih mogućnosti očito ima granice i da je na snazi "crveni alarm". Prenesena u Uniju, finansijska kriza najočitije posljedice imala je u stvaranju prepreka ka uspostavljanju jedinstvenog tržišta. Kao reakcija na navedeno, čini se vrlo logičnom težnja unijskog zakonodavca - stvoriti funkcionalno tržište, a kako bi se spriječili krahovi finansijskih i fiskalnih sistema država članica kakvi su viđeni u posljednjih deset godina. U tom smislu, EU se priključila globalnom trendu renormiranja postojećeg koncepta sigurnosti i nadzora nad finansijskim sektorom. Socijalni aspekt finansijske krize sasvim je zasebna poluga evropskog zakonodavca, koji nastoji pravnom regulacijom da umanji i, u najboljem slučaju, poništi i spriječi nastavak posljedica finansijske krize. U takvim okolnostima, ideja jačanja jedinstvenog tržišta Unije sasvim izvjesno može iznjedriti modalitete zaštite finansijskih sistema država članica. Cilj ovog rada je da, pravnom analizom akata usmjerenih ka onome što

48

4 Altman, E. et al, (2006) Corporate Financial Distress and Bankruptcy, Third Edition, Wiley, New Jersey, str. 207. 5 Evropski sistem finansijskog nadzora (European System of Financial Supervision) pokrenut je kao decentralizirani, višeslojni sistem mikrobonitetnih i makrobonitetnih tijela kojim bi se osigurao dosljedan i usklađen finansijski nadzor u EU. Više: http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_3.2.5.html [1. august 2014]. 6 Odbor za Evropski bankarski nadzor (The Committee of European Banking Supervisors), Odbor za Evropsko osiguranje i strukovno penzijsko osiguranje (The Committee of European Insurance and Occupational Pensions Supervisors), Odbor za nadzor vrijednosnih papira i obveznica (The Committee of European Securities Regulators). 7 European Supervision Agencies8 Više o novoj grupi nadzornih tijela, koji su, ustvari, transformirani prethodno postojeći odbori: https://www.eba.europa.eu/languages/home_hr [1. august 2014].9 European Systemic Risk Board. Više: https://www.esrb.europa.eu/home/html/index.en.html [1. august 2014].

se danas naziva Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM), da preglednu sliku uspostavljanja bankovne unije, odnosno da dokaže u kojoj mjeri je takav novi nivo povezivanja članica od ideje (za oporavak) postao realizacija jednog sasvim novog mehanizma.

2. Zašto bankovna unija?

Kako u SAD-u, tako i u Evropskoj uniji, problemi s finansijama počeli su u bankarskom 4sistemu - banke su prekomjerno davale “nezdrave” kredite, kako bi podmirile potrošnju

građana mimo njihovih stvarnih mogućnosti, a kada je tržišna samoregulacija u jednom trenutku počela da uzima danak nezdravog poslovanja, kriza je bila neizbježna. Plasiranje kredita koji nisu imali realno pokriće, kupovina i prodaja finansijskih instrumenata mimo njihove realne vrijednosti, a posebno tržišne špekulacije oko rasta i pada vrijednosti dionica i obveznica, imali su brojne posljedice. Sjedinjene Američke Države, a potom i Evropska unija, određeni spas finansijskog sektora vidjeli su u sanaciji banaka novcem poreskih obveznika, dakle nesumnjivom državnom intervencijom u funkcioniranje tržišta. Takav potez značio je ujedno i neminovan socijalni bunt, nezadovoljstvo građana širom svijeta čiji se (budžetski) novac sada, umjesto u socijalne, usmjeravao u spas i oporavak finansijskih institucija. Navedeno je očigledno posljedica, između ostalog, i izostanka dostatne kontrole i nadzora bankarskog sektora na nacionalnom, a naročito na nadnacionalnom nivou, kao i različitih pravila poslovanja i pravnih normi primjenjivih u različitim državama članicama Unije. U opisanim uslovima, jedinstveno tržište Unije našlo se pred posebnim izazovima. Ideja potpune integracije vrlo rano iznjedrila se kao mogućnost prevazilaženja brojnih finansijskih- ekonomskih problema. Takva postavka podrazumijeva da ekonomska, carinska, monetarna i fiskalna unija moraju biti nadograđene sistemom kontrole novčanih tokova i finansijskog poslovanja. Nedostajući dio zasigurno je bio bankovna unija. Upravo obrazloženo bio je "kamen temeljac" još jednom krugu integracije i uspostavljanju bankovne unije i svih modaliteta njenog funkcioniranja. Unija je prije realizacije takve ideje već značajan vremenski period radila na renormiranju uspostavljene grupe pravila nadnacionalnog nadzora finansijskog sistema. Radilo se o prelasku s odbora u tijela značajnije kohezije i ovlaštenja. Takvi potezi unijskog zakonodavca odnosili su se na reformu nadzorne arhitekture i uspostavljanje novog

5Evropskog sistema za finansijski nadzor (EFS) , te umjesto prethodnih odbora (CEBS, CEIOPS, 6CESR) koji su bili isključivo koordinaciona tijela evropskih (nacionalnih) nadzornih tijela,

7uspostavljena su Evropska nadzorna tijela (ESA-s) sa znatno većim ovlaštenjima u usklađivanju standarda i praksi na teritoriji cijele EU, i to: Evropsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), Evropsko nazdorno tijelo za osiguranje i strukovno penzijsko osiguranje

8(EIOPA) i Evropsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržište kapitala (ESMA). Osim navedenih nadzornih tijela za mikroekonomske tokove, osnovan je i Evropski odbor za

9sistematski rizik (ESRB) , čiji je cilj praćenje makroekonomskih (sistemskih) rizika za evropsku finansijsku stabilnost. Od 2011. godine Evropska komisija dužna je dostavljati trogodišnji


49

10 Veron, N., (2012) Europe's single supervisory mechanism and the long journey towards banking union, Econstor, Brisel. Dostupno na: https://www.econstor.eu/dspace/bitstream/10419/72130/1/72687230X.pdf, [1. august 2014].11 Što je i srž ekonomske krize, „premještene“ iz SAD-a u Uniju, s obzirom na globalni uticaj finansijskih kretanja i turbulencija. Milkotić, S., (2009) op.cit. str. 94.12 Communication from the commission to the European Parliament and the Council: A Roadmap towards a Banking Union, COM (2012) 510 final. 13 Komunikacija (2012) str. 3.14 Argentina, Australija, Brazil, Kanada, Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Meksiko, Rusija, Saudijska Arabija, Južnoafrička Republika, Južna Koreja, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD. Evropska unija je 20. članica.15 Istaknuto čak i u javnom mnijenju nezadovoljstvom građana i posebno grčkom i španskom krizom. Dostupno na: http://www.huffingtonpost.com/news/greece-financial-crisis/, [1.8.2014.] 16 Komunikacija (2012) str. 3.17 In concreto, radi se o: jedinstvenom finansijskom nadzoru, sanacijskom mehanizmu i zajedničkom osiguranju depozita kao svježeg kapitala banaka.18 Komunikacija (2012) str. 16.

izvještaj Evropskom vijeću i Evropskom parlamentu o radu novoosnovanih tijela, te njihovoj uzajamnoj koordinaciji i napretku. U opisanim uslovima moguće je pozicionirati potrebu stvaranja bankovne unije. Bankovna unija počiva na vrlo jednostavnom konceptu - integraciji postojećeg

10finansijskog sistema, preciznije, postojećih finansijskih sistema članica. Koliko je takva ideja realizirana i da li je njena realizacija u budućnosti moguća, a naročito kroz sistem Jedinstvenog nadzornog mehanizma, bit će pokazano u nastavku ovog rada.

3. Ključni koraci

3.1. Komunikacija Komisije – Mapa puta ka bankovnoj uniji

Zalaganje Evropske unije za ponovno vraćanje povjerenja u finansijsko tržište i 11održivost eura formalno je počelo 2012. godine, kada je objavljen Kominike Evropske

12komisije – Mapa puta ka bankovnoj uniji. Namjera ovog akta je suštinski svedena na dvoje: prvo, identificirati finansijske probleme funkcioniranja jedinstvenog tržišta, i drugo, odrediti smjernice ka stvaranju bankovne unije, kao jednog od modaliteta rješavanja problema. Identifikacija problema finansijske krize i njenog odraza na jedinstveno tržište je prva polazna tačka Kominikea. Naglašeno je da Unija insistira na jačanju ekonomske i monetarne Unije već

13duže od 20 godina, te da je reforma finansijskog sistema jedan od istaknutih zadatih ciljeva 14 15članica G20. Međutim, kako je generalno mišljenje da Unija nije učinila dovoljno da bi

održala povjerenje u efikasnost jedinstvenog tržišta, a naročito posmatranog kroz prizmu stabilnosti finansija, tako je kao dugoročna vizija „oporavka Evrope“, između ostalog,

16predloženo i stvaranje jednog sasvim novog sloja povezivanja članica – bankovne unije. Prvi istaknuti ciljevi, a koji su bili predloženi do kraja 2012. godine, odnosili su se na predzakonodavne i zakonodavne korake Evropskog parlamenta, a u smislu definiranja, barem okvirno, na koji način bi se bankovna unija formalno-pravno mogla oformiti. S tim u vezi, već tada je bilo jasno da je suština bankovne unije njena struktura koju čine tri stupa:

- jedinstveni nadzor - jedinstvena pravila i procedure

17 - jedinstveni pravni režim

Međutim, koliko je zaista realiziran cjelokupan plan ovog Kominikea, tek će pokazati vrijeme i onaj nivo kompromisa na koji su članice bile spremne pristati. Istovremeno, Komisija je ovim aktom naglasila: potpuna podrška unijskih institucija je krucijalna. Ona se ogleda u najvišem prioritetu usvajanja neophodnih pravnih akata; naročito u vezi s jedinstvenim

18pravilima depozita građana, nadzora i inoviranja propisa Evropske agencije za bankarstvo.


50

19 Komunikacija (2012), str. 3.20 Towards a Genuine Economic and Monetary Union, Report by President of European Council (2012), Herman Van Rompuy, EUCO 120/12, dostupno na: http://ec.europa.eu/economy_finance/crisis/documents/131201_en.pdf, [01. august 2014.].21 Report (2012), str. 3. 22 Naročito u smislu većih izdvajanja za socijalna davanja koja mogu osigurati zaštitu od potpunog siromaštva građana. 23 Opinion of the European Central Bank of 27 November 2012 on a proposal for a Council regulation conferring specific tasks on the European Central Bank concerning policies relating to the prudential supervision of credit institutions and a proposal for a regulation of the European Parliament and of the Council amending Regulation (EU) No 1093/2010 establishing a European Supervisory Authority (European Banking Authority), CON/2012/96, OJ EU 2013/C 30/05, u daljem tekstu: Mišljenje.24 ECB je ovlaštena davati mišljenja na prijedloge Komisije u zakonodavnom procesu u smislu člana 176. Ugovora o funkcioniranju EU (UFU).

Na navedeni način, Komisija je ovim aktom zapravo otvorila put ka onome što će postati linija razvoja do usvajanja nužnih akata u procesu formiranja bankovne unije. I naročito treba imati na umu – ublažavanje rizika finansijskog tržišta u Uniji u direktnoj je vezi sa 4,3 triliona eura koji su utrošeni od novca poreskih obveznika, u svrhu spašavanja banaka u različitim

19državama članicama.

3.2. Institucionalne inicijative kao predzakonodavne inicijative različitih unijskih institucija

Prethodno obrazloženi Kominike značio je tek otvaranje diskusije o nužnosti 20uspostavljanja bankovne unije. U Izvještaju predsjedavajućeg Evropskog vijeća o

uspostavljanju istinske ekonomske i monetarne unije (EMU) dat je prikaz četiri esencijalna elementa koji takvu uniju mogu i omogućiti. Prvo, integracija finansijskog sektora koja može omogućiti finansijsku stabilnost i naročito stabilnost eura kao valute, a istovremeno minimizirati štetu koja se u ovom domenu nanosi evropskim građanima. Takav potez moguć je jedino nadzorom finansijskih institucija

21na evropskom nivou, naročito u domenu štednje građana i sigurnosti novca. Drugo, fiskalna politika ostvarena zajedničkim odlučivanjem, zajedničkim budžetom i budžetskom politikom,

22a što istovremeno može uključiti i različite forme fiskalne solidarnosti. Treće, osiguravanje finansijskog rasta i efikasnih mehanizama koji mogu biti podrška ekonomskoj i monetarnoj uniji. Četvrto, osiguravanje neophodnog demokratskog legitimiteta u odlučivanju unutar EMU, baziranog na zajedničkim politikama i solidarnosti (nužna podrška građana). Iz navedenih esencijalnih elemenata može se zaključiti da su, prije svega, naročito "politički obojeni" i dati gotovo u formi predizbornih fraza. Vrlo malo toga razrađeno je na konkretnom nivou i u najboljem slučaju značilo bi pojačanu saradnju među članicama koja nije konkretizirana u smislu nivoa odlučivanja. Također, ovom listom elemenata tek u najavi traži se i podrška građana, što je jasan znak koliko je ona, ustvari, u datom momentu izostajala. Pravno posmatrano, ovaj izvještaj ipak je dao značajan poticaj onome što će u smislu zakonodavne aktivnosti tek uslijediti na unijskom nivou. Evropska centralna banka (ECB), kao jedan od "ključnih igrača" u ovom procesu, suštinski je dala podršku prethodno navedenoj inicijativi Komisije i Evropskog vijeća. U odnosu na cjelokupan proces, ECB je posebno istaknula važnost formiranja stupa jedinstvenog nazdora u finansijskom/bankovnom sektoru u okvirima jedinstvenog tržišta

23Unije. Na ovo pitanje, ECB je dala i zasebno Mišljenje, a koje će naročito pogodovati u postupku usvajanja pravnog akta kojim će se normirati sistem nadzora - Uredbe o SSM-u. Sam prijedlog za usvajanje teksta akta u ovom segmentu baziran je na članu 282. Ugovora o

24funkcioniranju EU (UFU), a tiče se nadležnosti ECB-a, kao unijske institucije. Suštinski, dato Mišljenje ECB-a je pozitivno o uspostavljanju Jedinstvenog nadzornog mehanizma Unije. Kako se navodi u samom mišljenju, efekat SSM-a je prvenstveno u povratku izgubljenog povjerenja u finansijski sektor Unije, ali i omogućavanje potpune koordinacije i saradnje nacionalnih


51

25 Mišljenje (2012), stav 1.2.26 Dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/134069.pdf, [2. august 2014].27 Dostupno na: http://www.ecb.europa.eu/ssm/establish/html/index.hr.html, [2. august 2014]. 28 Odluka Europskog parlamenta od 9. listopada 2013. o sklapanju međuinstitucionalnog sporazuma Europskog parlamenta i Europske središnje banke o praktičnim modalitetima provedbe demokratske odgovornosti i nadzora nad izvršavanjem zadaća dodijeljenih Europskoj središnjoj banci u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma, 2013/2198(ACI)26 Dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/134069.pdf, [2. august 2014].27 Dostupno na: http://www.ecb.europa.eu/ssm/establish/html/index.hr.html, [2. august 2014]. 28 Odluka Europskog parlamenta od 9. listopada 2013. o sklapanju međuinstitucionalnog sporazuma Europskog parlamenta i Europske središnje banke o praktičnim modalitetima provedbe demokratske odgovornosti i nadzora nad izvršavanjem zadaća dodijeljenih Europskoj središnjoj banci u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma, 2013/2198(ACI)29 Dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ecofin/136846.pdf, [02. august 2014.].30 OJ EU L 287/63. 31 Tačka 12. preambule Uredbe 1024/2013. 32 Član 1. Uredbe 1024/2013.33 Koji osim ECB-a i centralnih banaka država članica neformalno okuplja i Evropsku agenciju za bankarstvo (EBA), Evropski sistem finansijskog nadzora (ESFS), Evropsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA) i Evropsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržište kapitala (ESMA).34 O uredbi kao zakonodavnom sredstvu, vid. Misita, N., (2010.), Europska unija - osnivanje i razvoj, Revicon, Sarajevo, str. 172-175.35 Uredba broj 468/2014 Evropske centralne banke o uspostavljanju okvira za saradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između ECB-a i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima. OJ EU L141/1. (Okvirna uredba o SSM-u).

nadzornih tijela, ECB-a i SSM-a. Posebno je naglašeno da uspostavljanje ovog tijela znači i put ka unifikaciji pravila i harmonizaciji praksi država članica, a u smislu realizacije stupa

25jedinstvenih pravila za finansijsko tržište. Sljedeći koraci koji su obilježili postupak do usvajanja Uredbe o SSM-u bili su podrška predsjedavajućih Evropskog parlamenta, Evropske komisije, ECB-a i Eurogrupe prethodno

26obrazloženom prijedlogu Komisije u Kominikeu. Potom, Ekonomsko-socijalno vijeće Evropskog parlamenta dalo je saglasnost na izložene prijedloge, odnosno na cilj koji je već

27sada sasvim profiliran u uspostavljanju Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Posebno 28značajan bio je međuinstitucionalni sporazum EP-a i ECB-a o uspostavljanju ovog

mehanizma, odnosno modalitetima saradnje potrebnih između ove dvije institucije kako bi taj mehanizam u stvarnosti mogao i funkcionirati. Vijeće ministara također je postiglo konačni

29 sporazum s EP-om o uspostavljanju Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Konačno, u oktobru 2013. godine usvojena je Uredba 1024/2013 o dodjeli

30određenih zadataka ECB u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija, što je bio prvi dio uspostavljanja Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Uredba 1024/2013 stupila je na snagu peti dan nakon objavljivanja u ''Službenom glasniku EU''. Kako i sama Uredba

31naglašava, ona je ujedno prvi korak ka uspostavljanju bankovne unije. Suština ovog akta je u 32prijenosu određenih nadležnosti nacionalnih regulatornih bankarskih tijela na ECB, ali uz

istovremeno zadržavanje nadležnosti u oblastima bankarstva koje su isključivo nacionalnog karaktera. Svrha je, dakle, ostvarenje zadatih ciljeva bolje saradnje i koordinacije u okviru

33Evropskog sistema banaka. Prenesene nadležnosti imaju za svrhu da ECB, kao nezavisno tijelo, bude ključni organ Jedinstvenog nadzornog mehanizma.

4. Pravni okvir SSM-a

Unija je u ovoj oblasti insistirala na uredbama, što je svojevrstan znak zabrinutosti 34zakonodavca s jedne strane, a istovremeno i spremnosti država da se još jednom „odreknu

suvereniteta“ za dobrobit (ovaj put finansijsku!) jedinstvenog tržišta i Unije. Pored Uredbe o 35SSM-u, 2014. godine usvojena je i Okvirna uredba o SSM-u , te zajedno čine jezgro

uspostavljanja Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Okvirna uredba o SSM-u, kako i naziv pokazuje, predstavlja okvirno normiranje s ciljem unapređenja saradnje svih tijela uključenih u Jedinstveni nadzorni mehanizam.


52

36 Pojednostavljeno: u smislu osiguranja likvidnosti banaka.37 Uredba o SSM-u, čl. 1. 38 Uredba o SSM-u, čl. 3.39 Član 4. stav 1. Uredbe o SSM-u. 40 Član 4. stav 2. Uredbe o SSM-u.41 Član 4. stav 3. Uredbe o SSM-u.42 O ovom specifičnom institutu, više: Grbo, Z. (2012) Pravo poslovnog nastana - sloboda kretanja privednih društava, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu LV, Sarajevo, str. 207.-224.43 Član 4. stav 3, 4 i 5. Uredbe o SSM-u. 44 Član 4. stav 5, 6, 7 i 8. Uredbe o SSM-u. 45 Član 5. stav 2. Uredbe o SSM-u. Na navedeno postoji mogućnost ulaganja prigovora od strane nacionalnih finansijskih tijela, ali o tome odlučuje ponovo ECB.

4.1. Uspostavljanje SSM-a

Uredba o SSM-u postavlja ECB kao centralno tijelo SSM-a, dodjeljujući joj zadatke „u 36svrhu ostvarenja bonitetnog nazdora“ bankarskih sistema Unije, a imajući u vidu jedinstvo

37unutrašnjeg tržišta i prava država članica. Uredba se ograničava na postavljanje nadzora, a ne i kreiranje ECB-a kao sui generis, nadnacionalnog ili specijalnog nadzornog tijela, nego u naglašenom smislu koordinacije prema članicama. Navedeno ima poseban značaj iz dva razloga: prvo, teško je očekivati uspostavu istinskog nadzora kroz koordinaciju i, drugo, očigledno je da članice ipak nisu željele izvršiti centralizaciju nadzora, te su primarnu moć finansijske kontrole ipak odlučile ostaviti na nacionalnom nivou. U tom kontekstu i zadaci, a ne nadležnosti ECB-a. Posebno je istaknuta obaveza saradnje ECB-a sa ostalim institucijama

38finansijskog karaktera na nivou Unije. Specifično su normirani zadaci ECB-a, a za svrhu uspostavljanja SSM-a, tačnije – osiguranja bonitetnog nadzora svih kreditnih institucija sa

39sjedištem u državama članicama. Ovi zadaci stavljeni su u isključivu nadležnost ECB-a. Prvi zadatak koji je sada stavljen u isključivu nadležnost ECB-a, kao svojevrstan pandan nadležnosti nacionalnih agencija za bankarstvo (ili sličnih tijela), jeste izdavanje odobrenja i oduzimanje

40odobrenja kreditnim institucijama u Uniji, a što je pitanje pobliže razrađeno članom 14. Uredbe, u poglavlju Posebna nadzorna ovlaštenja. Drugi zadatak postavljen pred ECB su nadležnosti u okvirima pitanja osnivanja podružnica na teritoriji Unije, u skladu s relevantnim

41pravom Unije, a u što je uključeno i pružanje prekograničnih usluga u državi nečlanici. Ovo pitanje nije, nažalost, detaljnije razrađeno Uredbom, pa se postavlja i pitanje suštinskog značaja, a naročito u kojoj mjeri ono ide „na ruku“ realizaciji prava poslovnog nastanjivanja u

42Uniji. Treći, četvrti i peti zadatak ECB-a odnosi se na obavezu analiziranja pruženih informacija nadležnih nacionalnih tijela, te izrade izvještaja o bonitetu pojedinačnih banaka i finansijskih institucija. U navedeno je uključeno i organiziranje stres testova za pojedine

43banke, nadzor nad njihovim provođenjem i realizacijom. Ostali zadaci fokusirani su na situaciju nadzora konsolidiranih društava i reakciju za slučaj kršenja bonitetnih zahtjeva

44postavljenih pred pojedine banke ili finansijske institucije. I prema navedenom, vidljiv je svojevrstan pandan nadležnostima nacionalnih agencija za bankarstvo, ili sličnih institucija. Fokus je, dakle, primarno postavljen na nadzor i prevenciju. U skladu s relevantnim pravom Unije, a u okviru njenih zadataka, ECB je ovlaštena da preduzme i „više slojeve zaštite“, naročito kada je to potrebno u odnosu na zaštitu koja je

45pružena na nacionalnom nivou za banke ili kreditne institucije. Ovakva formulacija veoma je pravno elastična, radi se o standardu, koji podliježe različitim tumačenjima. Čini se ipak da je ECB-u dat širok prostor kada pod velom zaštite unijskih interesa ima pravo da reagira nadnacionalno i supremacijski prema nacionalnim organima.


53

46 Član 6. stav 1. Uredbe o SSM-u. 47 Član 6. stav 2 i 3. Uredbe o SSM-u.48 Član 7. i 8. Uredbe o SSM-u. 49 Poglavlje 3., član 9. i dalje Uredbe o SSM-u.50 Član 11. Uredbe o SSM-u. 51 Član 12. Uredbe o SSM-u.52 Član 15. Uredbe o SSM-u. 53 Član 19. i dalje Uredbe o SSM-u. 54 Član 25. Uredbe o SSM-u.

4.2. Funkcioniranje SSM-a (dvije uredbe)

Poseban značaj SSM-u daju dvije novousvojene uredbe. S obzirom na njihov pravni karakter, funkcioniranje SSM-a normirano je tako da govori mnogo o ozbiljnosti i spremnosti evropskog zakonodavca na renormiranje finansijskog nadzora.

46 ECB je odgovorna za funkcioniranje Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Navedeno ponovo potvrđuje argument da je ECB dovedena u položaj centralnog tijela ovog mehanizma. Istovremeno je određena obaveza nacionalnih tijela i ECB-a da sarađuju u dobroj vjeri, te posebno lista dužnosti nacionalnih tijela, a u smislu podrške i pružanja svih potrebnih

47informacija ECB-u. Njihovi uzajamni odnosi su veoma široko i detaljno normirani Uredbom, 48a potom i odnosi s članicama čija valuta nije euro, kao i međunarodni odnosi. Čini se da

saradnja, nadzor i razmjena informacija ostaju srž Jedinstvenog nadzornog mehanizma. Imajući u vidu da se radi o prvi put uspostavljenom nadnacionalnom nadzoru finansijskog sistema članica, čini se da je proces „unijskog osnaživanja“ na ovaj način poboljšan. Kako bi ECB efikasno mogla izvršavati svoje zadatke, tako su i Uredbom normirana

49njena nadzorna i istražna ovlaštenja. Uredba naglašava da se radi o ovlaštenjima dodijeljenim samom uredbom, ali i onim koje ECB-u dodijele nacionalne institucije, u skladu s nacionalnim pravom, što je još jedna dodatna otvorena mogućnost za daljnji rad SSM-a. I dok su opća nadzorna ovlaštenja prethodno navedena, a posebna zasebno normirana, istražna ovlaštenja sastoje se u principu od prava ECB-a na preduzimanje radnji kako bi se došlo do informacija o stresnim mogućnostima za bonitete banaka. U tu svrhu, ECB ima ovlaštenja da: traži informacije, pregleda poslovne knjige, obavlja usmene razgovore s nadležnim osobama,

50traži pismena ili usmena pojašnjenja finansijskih transakcija. U navedeno uključeno je i provođenje nadzora rada i obavljanja djelatnosti na licu mjesta u pojedinim finansijskim

51institucijama. Iz pomenutog se može zaključiti da ECB može gotovo inspekcijski djelovati prema bankama ili drugim finansijskim institucijama. Posebna nadzorna ovlaštenja, koja podrazumijevaju davanje i ukidanje odobrenja za rad bankama i drugim institucijama, normirana su u formi saradnje ECB-a i nacionalnih tijela – ECB donosi odluku o osnivanju po prijedlogu nacionalnog tijela (ali u skladu s unijskim pravom), a odluka o oduzimanju dozvole

52za rad je uz konsultacije nacionalnih tijela. Svojevrstan dominantan karakter ECB-a, a neobavezujući i konsultantski nacionalnih tijela primjetan je i u ovom slučaju. Za cjelokupno opisanu proceduru, ECB i nacionalna nadležna tijela, u sklopu SSM-a, moraju se voditi izvjesnim principima. Ti principi pomažu u radu svih nadležnih institucija, uključujući ECB, ali omogućavaju i premoštavanje situacija pravnih praznina. To su, prije svih, principi nezavisnosti i odgovornosti. Svi učesnici procedura u okviru SSM-a moraju biti nezavisni u svom radu. Odgovornost je normirana, prije svega, u smislu odgovornosti ECB-a

53prema Evropskom parlamentu i Vijeću. Princip samostalnosti normiran je u smislu odvojenosti svih funkcija ECB-a u SSM-u od njenih „klasičnih“ funkcija u monetarnom sistemu

54Unije. Navedeno je potpuno logično rješenje, s obzirom na prirodu nespojivosti ovih funkcija, pa je samostalnost određena čak i na organizacionom nivou i nivou personala ECB-a. Provođenje navedenih funkcija, i na prethodno opisani način, u rukama je Nadzornog odbora, sastavljenog od članova ECB-a i nacionalnih tijela. Nadzorni odbor je, prema Uredbi, sastavljen od predsjednika, potpredsjednika, četiri člana ECB-a i po jednog člana iz svake


54

55 Član 26. stav 1. Uredbe o SSM-u. 56 Član 26. stav 6. i 7. Uredbe o SSM-u. 57 Član 26. stav. 10. Uredbe o SSM-u. 58 Član 32. i dalje Uredbe o SSM-u.59 Evropska centralna banka, Tromjesečno izvješće o SSM-u, 2014/3., dostupno na: http://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/other/ssmqr20143hr.pdf [10. august 2014.], 60 Član 3. Okvirne uredbe. 61 Član 11. i 12. Okvirne uredbe.62 Član 20. - 24. Okvirne uredbe.63 Član 39. i dalje Okvirne uredbe.64 Izvještaj (2014.), str. 2. 65 Ibidem. Naglašeno je da su ova dva tijela već usvojila preko 100 odluka iz njihove nadležnosti.

55države članice. Odluke u Nadzornom odboru donose se prostom većinom, gdje svaki član ima po jedan glas, a samo izuzetno kvalificiranom većinom, ukoliko se odluke tiču prijedloga

56budućih zakonodavnih akata. Nadzorni odbor može od svojih članova konstituirati Upravljačko vijeće, koje ima koordinacionu i organizacionu funkciju, te ne može samostalno

57donositi odluke, u ime Upravnog odbora. Uredba o SSM-u zahtijevala je i tromjesečni izvještaj o uspostavljanju SSM-a, a koji je

58 59ECB bila dužna predstaviti nadležnim evropskim institucijama. Ovaj izvještaj pokazat će prve rezultate realne efikasnosti SSM-a. Osim navedenog, Okvirna uredba o SSM-u omogućava njegovo operativno funkcioniranje. Tako se Okvirnom uredbom predviđa osnivanje nadzornih timova za značajne i "manje" značajne subjekte nadzora. Radi se, ustvari, o pojačanom nadzoru onih finansijskih

60institucija koje kapitalom značajnije učestvuju na finansijskom tržištu. Okvirna uredba tretira i pitanje slobode nastanjivanja i pružanja usluga na teritoriji EU. Jedan od modaliteta nadzora sada je, za finansijske institucije, i dobivanje dozvole od nadzornih timova pojedine članice, u koji su uključeni i kadrovi nacionalnih centralnih banaka. Na taj način se, uvažavajući pravo poslovnog nastanjivanja privrednih subjekata, sprečava fiktivno osnivanje finansijskih društava i mogućnosti prevarnih radnji u domenu kapitala kao robe, ili bilo koje finansijske

61usluge. Od značaja su definitivno i principi koji se propisuju Okvirnom uredbom za funkcioniranje SSM-a: postupanje u dobroj vjeri, obaveza razmjene informacija učesnika, pravo na upućivanje (ka nacionalnim nadzornim tijelima), pravo na slobodnu upotrebu

62jezika. Operativni dio postupka nadzora također je detaljno propisan Okvirnom uredbom. Nadzorna tijela donose odluke i izvještaje, kao rezultat nadzora. Okvirnom uredbom propisan

63je i kriterij ocjene značajnih i manje značajnih tijela, subjekata nadzora. Okvirni karakter ovog akta značajno upućuje da se radi tek o početku procesa - u budućem radu svih uključenih faktora (nacionalnih i nadnacionalnih) očekuje se i usvajanje dodatnih akata u ovom domenu. Detaljnija analiza navedenih akata prelazi granice ovog rada, zbog namjere prikazivanja okvira uspostavljanja SSM-a, od ideje ka realizaciji. Tim povodom, i prethodno kraći osvrt na pravnu prirodu i sadržaj dvije uredbe.

5. Napredak ka bankovnoj uniji

U tromjesečnom izvještaju o SSM-u dati su ključni pokazatelji napretka ka uspostavljanju ovog mehanizma. Istovremeno, to su i pokazatelji napretka ka bankovnoj uniji. Izvještaj je rađen za period od 4. februara do 3. maja 2014. U Izvještaju se navodi više preporuka. Prvo, ECB je obavezna da preuzme zadatke dodijeljene Uredbom o SSM-u u naredna tri mjeseca, odnosno do 4. novembra 2014. Naglašen je znatan napredak ECB-a kako

64bi taj period bio dočekan spremno. Drugo, u Izvještaju se izričito naglašava: upravljanje SSM-om u potpunosti funkcionira. Svi potrebni organi (Nadzorni i Upravljački odbor) uspostavljeni

65su i već su počeli raditi. Treće, Nadzorni odbor utvrdio je koje kreditne institucije u Uniji se


55

66 Izvještaj (2014), str. 3. 67 Ibidem. 68 Ibidem. 69 Ibidem. 70 Vid. http://www.ecb.europa.eu/ssm/faq/html/index.hr.html [10. august 2014.].

66imaju smatrati „značajnim“ i podložnim nadzoru ECB-a. Četvrto, intenzivno se radi na uspostavljanju zajedničkih timova (predstavnika ECB-a i država članica) u svrhu operativnog

67olakšanja ispunjavanja zadataka u skladu s Uredbom o SMM-u. Peto, ostvaren je značajan napredak u provođenju sveobuhvatne procjene, na nivou rizika, posebno u prevenciji stresnih

68događaja. Šesto, završavaju se Nadzorni priručnik SSM-a i Javni vodič o SSM-ovom pristupu nadzoru banaka. Nadzorni priručnik interni je dokument namijenjen osoblju SSM-a u kojem se opisuju procesi i metodologija nadzora kreditnih institucija, kao i postupci saradnje unutar SSM-a i s tijelima van njega. Dodatno je dorađen, posebno u pogledu metodologije SSM-ovog postupka nadzorne provjere i ocjene (SREP). Nadzorni odbor odobrava tekst Nadzornog priručnika dio po dio, vodeći računa da je priručnik živi dokument koji će se i dalje redovno dopunjavati. Vodič dopunjava Uredbu o SSM-u i Okvirnu uredbu o SSM-u te će biti dostupan

69na svim službenim jezicima europodručja. Ostala pitanja predstavljena u ovom izvještaju tiču se napretka u osposobljavanju ECB-a potrebnim kadrovima, a u kontekstu razdvajanja nadzorne od monetarne funkcije ove institucije. S obzirom da je u Izvještaju ocijenjeno da SSM u svakom smislu uspješno funkcionira, ipak se mora pokazati određena doza opreza, a tiče se faktora vremena. Naime, sasvim je izvjesno da će rezultati i budući izvještaji biti mnogo kompleksniji kada i nadzor bude uspostavljen u potpunosti, pa će tako i ocjena uspješnosti SSM-a i omogućavanja realnog nadzora nad bankama u pojedinim članicama imati veći nivo objektivnosti. Kako SSM praktično i počinje s radom tek od 4. novembra 2014., tako će i konačne ocjene uspješnosti projekta ipak morati sačekati. Iako je Unija u cijelosti spremna na uspostavljanje SSM-a, kao puta ka bankovnoj uniji, s razlogom se javlja sumnja do koje mjere

70se zapravo dovoljno ozbiljno i postupilo s tom idejom. Kako je i prethodno navedeno, bankovna unija ima strukturu koju čine tri stupa (nadzor, pravila, pravne norme). SSM je tek jedan stup u nizu. Koliko je zaista učinjeno na realizaciji takve ideje u cijelosti, preostaje tek da se vidi. Na ovom mjestu, znak pitanja iz naslova ostaje opravdan.

6. Zaključak

Projekat premoštavanja posljedica finansijske krize u Evropskoj uniji i dalje je u toku. Kako je u radu pokazano, bankovna unija samo je jedan od modaliteta ka ostavrenju tog cilja. Usvajanje Uredbe o SSM i Okvirne uredbe o SSM-u, za unijski projekat bankovne unije, zaista znači krupan korak. I to iz više razloga. Prvo, postojala je opća saglasnost, kako institucionalna, tako i šire javnosti, da je potreba za pojačanim nadzorom bankarskog sistema i finansijskih tokova nužna. Drugo, činjenica da se radi o uredbama kao pravnim aktima govori o velikoj spremnosti članica da, odricanjem od nadležnosti u tako osjetljivom pitanju finansija, ipak u pomoć pozovu Uniju. I treće, centralna uloga ECB-a sigurno će osnažiti ideju uspostavljanja bankovne unije u cijelosti, kako je i predviđeno u njenoj strukturi koju čine tri stupa. Treba imati na umu i sljedeće: Za sada je priključenje SSM-u obavezno za sve članice eurozone, a opcionalno za ostale članice. SSM se primjenjuje samo za banke značajne po udjelu za finansijsko tržište, a ne i za sve finansijske institucije. Namjera SSM-a nije nadzor nad svim bankovnim operacijama. Očekuje se da će nadzor operativnih funkcija i platnog prometa ostati na nacionalnom nivou. Krajnji cilj SSM-a ipak se svodi na sanaciju banaka, vraćanje povjerenja investitora u kreditiranju malog i srednjeg poduzetništva i sprječavanje


56

usmjeravanja budžetskog novca u oporavak banaka. Ali, na ovom mjestu i nekoliko rezervi u vezi s navedenim. Značajna odstupanja od pravila i procedura u finansijskim tokovima pojedinih članica Unije i dalje postoje, iako će ih SSM nesumnjivo svesti na minimum. Pravne norme postupanja banaka i kreditnih institucija također nisu riješeno pitanje, ono je tek uzgredno kroz dva akta kojima se suštinski normira SSM. Uspostavljanje Jedinstvenog nazdornog mehanizma, iako ključni korak u ovoj strukturi, ipak je nedostatan da bismo sa sigurnošću govorili o evropskoj bankovnoj uniji. Čini se da je tek započela izgradnja takvog projekta.


57

Literatura i izvori

Altman, E. et al, (2006) Corporate Financial Distress and Bankruptcy, Third Edition, Wiley, New Jersey.

Babić, M. (2008) Financijska (i ekonomska) kriza u svijetu, Informator, br. 56, Zagreb.

Communication from the commission to the European Parliament and the Council: A Roadmap towards a Banking Union, COM (2012) 510 final.

Evropska centralna banka, Tromjesečno izvješće o SSM-u, 2014/3.

Grbo, Z. (2012) Pravo poslovnog nastana - sloboda kretanja privednih društava, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu LV, Sarajevo, str. 207.-224.

http://ec.europa.eu/economy_finance/crisis/documents/131201_en.pdf, [01. august 2014.]

http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/134069.pdf, [02. august 2014.]

http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ecofin/136846.pdf, [02. august 2014.]

http://www.ecb.europa.eu/pub/pdf/other/ssmqr20143hr.pdf [10. august 2014.]

http://www.ecb.europa.eu/ssm/establish/html/index.hr.html, [02. august 2014.]

http://www.ecb.europa.eu/ssm/faq/html/index.hr.html [10. august 2014.]

http://www.huffingtonpost.com/news/greece-financial-crisis/, [01.08.2014.]

https://www.econstor.eu/dspace/bitstream/10419/72130/1/72687230X.pdf, [1. august 2014.]

Milkotić, S. (2009) Globalna financijska kriza - uzroci, tijek i posljedice, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Misita, N. (2010) Europska unija - osnivanje i razvoj, Revicon, Sarajevo.

Odluka Europskog parlamenta od 9. listopada 2013. o sklapanju međuinstitucionalnog sporazuma Europskog parlamenta i Europske središnje banke o praktičnim modalitetima provedbe demokratske odgovornosti i nadzora nad izvršavanjem zadaća dodijeljenih Europskoj središnjoj banci u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma, 2013/2198(ACI).


58

Opinion of the European Central Bank of 27 November 2012 on a proposal for a Council regulation conferring specific tasks on the European Central Bank concerning policies relating to the prudential supervision of credit institutions and a proposal for a regulation of the European Parliament and of the Council amending Regulation (EU) No 1093/2010 establishing a European Supervisory Authority (European Banking Authority), CON/2012/96, OJ EU 2013/C 30/05.

Towards a Genuine Economic and Monetary Union, Report by President of European Council (2012), Herman Van Rompuy, EUCO 120/12.

Uredba broj 1024/2013 o dodjeli određenih zadataka Evropskoj centralnoj banci u vezi s politikama bonitetnog nadzora kreditnih institucija. OJ EU L 287/63.

Uredba broj 468/2014 Evropske centralne banke o uspostavljanju okvira za saradnju unutar Jedinstvenog nadzornog mehanizma između ECB i nacionalnih nadležnih tijela te s nacionalnim imenovanim tijelima. OJ EU L141/1. (Okvirna uredba o SSM-u).

Veron, N., (2012) Europe's single supervisory mechanism and the long journey towards banking union, Econstor, Brisel.

59

6.

GIZ

60

61

Sažetak: U najširem smislu riječi, jezička politika u zakonodavstvu predstavlja mehanizam od ključnog značaja za efikasnu izradu pravnih propisa. Efikasna izrada propisa podrazumijeva aktivnu saradnju pravnih i lingvističkih stručnjaka, dosljednu upotrebu terminologije, jasan stil izražavanja i obaveznu pravno-lingvističku lekturu/redakturu. Ovakav pristup jedina je garancija da jezik pravnih propisa neće sadržavati dvosmislenosti i da će biti razumljiv kako pravnicima, tako i javnim adresatima, budući da se propisi odnose na sve građane. Osim toga, uspješno prevođenje propisa EU-a na bilo koji jezik moguće je samo ukoliko je jezik na koji se propisi EU-a prevode standardiziran, naročito u smislu pravne terminologije, što je posebno važno za one zemlje koje još uvijek nisu članice EU-a. Ovaj rad daje pregled aktuelnog stanja jezičke politike u trojezičkom zakonodavstvu BiH, s posebnim osvrtom na problem nestandardizirane terminologije, što se trenutno nameće kao izuzetno otežavajući faktor u procesu prevođenja pravne tečevine EU-a zbog čega se ugrožava i cjelokupan proces usaglašavanja zakonodavstva BiH s legislativom EU-a.

Ključne riječi: pravni propis, jezička politika, zakonodavstvo, terminologija, službeni jezici BiH, pravna tečevina EU-a, prijevodni ekvivalenti

On language policy in a three-lingual legislation of BiH through the prism of legal acts language and the translation of EU acquis

Summary: Broadly speaking, language policy in legislation is a key mechanism for an efficient creation of legal acts. The efficient creation of legal acts implies an active cooperation between legal and linguistic experts, consistent use of terminology, a clear writing style and a mandatory legal-linguistic editing/revision. Such an approach is the only guarantee that the language of legal acts will avoid ambiguities and that it will be comprehensible to both legal and public addressees, since legal acts apply to all citizens. Furthermore, successful translation of EU acts into any language is only possible if the target language has been standardized, particularly in terms of legal terminology, which is especially important for the countries still striving towards EU membership. This paper provides an overview of the current language-policy situation in the three-lingual legislation of BiH, focusing on the problem of non-standardized terminology which, for the time being, significantly slows down the process of the translation of EU acquis, thereby also impeding the alignment of BiH legislation with that of the EU.

Key words: legal act, language policy, legislation, terminology, official languages of BiH, EU acquis, translation equivalents

Key words: legal act, language policy, legislation, terminology, official languages of BiH, EU acquis, translation equivalents

1. Uvod

Termin „jezička politika“, prema definiciji, predstavlja „skup racionalnih i uglavnom institucionaliziranih postupaka kojima neko društvo utiče na jezične oblike javne komunikacije i na formiranje svijesti svojih sudionika o tim oblicima“ (Škiljan 1998: 8), pri

UDK 81'272:[340.134:061.1EU(497.6)

62

čemu se standardni jezik postavlja u centar jezičke politike (Petrović 2009: 36). U tom smislu, pod jezičkom politikom jedne države smatrao bi se standardni jezik koji je u upotrebi u svim sferama javnog života, kao što su, npr. školstvo, zakonodavstvo, mediji, itd. Kada se govori o jezičkoj politici u zakonodavstvu, riječ je o institucionaliziranom mehanizmu na nivou države na kojem počiva, mogli bismo reći, „upravljanje jezikom u zakonodavnoj sferi“, što se, prije svega, odnosi na primjenu posebne metodologije u izradi

1 propisa. Drugim riječima, izrada propisa podrazumijeva obaveznu saradnju pravnih i lingvističkih stručnjaka, dodatno konsultiranje sa stručnjacima iz pojedinih oblasti prava, kao i obavezu pravno-lingvističke lekture/redakture tokom svih faza izmjena i dopuna teksta prijedloga propisa, sve do njegovog konačnog usvajanja i objavljivanja. S jezičke tačke gledišta, izrada pravnih propisa mora biti utemeljena na principima dosljedne upotrebe

2pravne terminologije i jasnog stila izražavanja. Pomenuti principi, koji su danas općeprihvaćeni standard u svim zemljama koje imaju dugogodišnje iskustvo u upravljanju

3 4sistemom jezičke politike i u jednojezičkim i u višejezičkim zakonodavstvima, predstavljaju jedinu garanciju da tekst pravnih propisa neće sadržavati dvosmislenosti, te da će kao jezik kojim se reguliraju društvene i moralne norme ponašanja biti razumljiv i pravnicima i običnim građanima. Kada je riječ o zakonodavstvu BiH, kao što je poznato, u Bosni i Hercegovini su u upotrebi tri službena jezika, što u praksi znači da se svi propisi usvojeni na državnom nivou objavljuju na tri jezika u „Službenom glasniku BiH“. Imajući u vidu jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini, bh. zakonodavstvo može se okarakterizirati kao višejezičko, tačnije trojezičko, u okviru kojeg se izrada autentičnog teksta propisa na sva tri jezika nameće kao izuzetno važan zadatak, ali i ključni preduslov za što uspješnije prevođenje pravne tečevine EU-a. Međutim, iako Bosna i Hercegovina jeste prepoznala obavezu uspostavljanja sistema jezičke politike, nažalost, do sada još uvijek nisu preduzeti konkretni koraci u smislu njegovog aktiviranja pri čemu bi ključne aktivnosti bile usmjerene na standardizaciju jezika pravnih propisa na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Kao posljedica takve situacije, izrada propisa na tri jezika od utemeljenja postdejtonske Bosne i Hercegovine do danas odvija se bez bilo kakvog koordinirajućeg mehanizma na državnom nivou. Kao rezultat postojećeg stanja, jezik(e) pravnih propisa BiH odlikuje terminološki haos i konfuzan stil izražavanja što u konačnici značajno otežava i proces prevođenja pravne tečevine EU-a. U tom smislu, u ovom radu dat je pregled aktuelne situacije na polju jezičke politike u trojezičkom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, s posebnim osvrtom na: trenutnu praksu izrade pravnih propisa u institucijama BiH, problem nestandardizirane terminologije koja se koristi u domaćim propisima, te problem standardizacije prijevodnih ekvivalenata akata EU-a. Rad je organiziran kao što slijedi: nakon uvoda, slijedi dio rada u kojem se govori o važnosti i ulozi jezika u zakonodavstvu općenito. U narednom dijelu dat je kraći pregled najvažnijih činjenica koje se tiču nastanka trojezičkog zakonodavstva u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Nakon toga, slijedi dio u kojem su pobrojane najvažnije činjenice koje ilustriraju trenutnu situaciju po pitanju prakse izrade propisa BiH i prevođenja pravne tečevine EU-a. U predzadnjem dijelu rada navedeni su primjeri iz prakse koji ilustriraju opis problema o kojima je bilo riječi u prethodnom dijelu rada, nakon čega slijedi zaključak.

O jezičkoj politici u trojezičnom zakonodavstvu BiH kroz prizmu jezika pravnih propisa i prevođenja pravne tečevine EU-a

1 Za više informacija vidjeti: European Commission Directorate-General for Translation. (2010) Study on Lawmaking in the EU Multilingual Environment. Luxembourg, Publication Office of the European Union.2 Za više informacija vidjeti: Joint Practical Guide of the European Parliament, the Council and the Commission for persons involved in the drafting of European Union legislation (str. 13.). Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/content/pdf/techleg/joint-practical-guide-2013-en.pdf [6. juni 2014].3 Naročito u zemljama u kojima je engleski izvorni jezik zakonodavstva (Velika Britanija, SAD, Novi Zeland, Kanada, Australija). Za više informacija vidjeti: Butt, Peter and Castle, Richard. (2001) Modern Legal Drafting: A Guide to Using Clearer Language. Cambridge: Cambridge University Press.4 Pod kojim u ovom radu podrazumijevamo višejezično zakonodavstvo Evropske unije.

63

2. O važnosti jezičke politike u zakonodavstvu

Da bi se uopće govorilo o stanju jezičke politike u bilo kojem zakonodavstvu, prije svega, važno je razumjeti značaj koji jezik ima u zakonodavnoj sferi. S tim u vezi, u svjetskoj literaturi (Trosborg 1991.) jezik koji se koristi u sferi zakonodavstva definira se kao poseban jezički sistem koji je poznat pod nazivom pravni registar, te se tako, naprimjer, govori o pravnom engleskom, pravnom njemačkom, pravnom francuskom itd. Osim toga, novije studije koje se bave izučavanjem ovog registra (Trosborg 1997., Trosborg 2001., Williams 2013.) ističu važnu i danas već općeprihvaćenu distinkciju koja se tiče podjele na tzv. pravni jezik (engl. legal language) i jezik prava (engl. the language of the law). Pod pravnim jezikom podrazumijeva se i pismeni i usmeni jezik komunikacije (npr. komunikacija između pravnih eksperata, advokata i klijenta, pismena korespondencija u struci itd.). S druge strane, pod jezikom prava podrazumijeva se isključivo pisani jezik, odnosno jezik pravnoobavezujućih akata pri čemu se prvenstveno misli na jezik pravnih propisa i jezik ugovora. Osim toga, bez obzira o kojem je jeziku riječ, pravni registar uvijek se razlikuje od standardnog jezika. U tom smislu, jezik pravnih propisa obično se smatra kompleksnim jezičkim sistemom koji se odlikuje složenom sintaksom (dugim rečenicama), te upotrebom stručne terminologije. Uz to, u mnogim zakonodavstvima širom svijeta, kao što je, naprimjer, zakonodavstvo Velike Britanije, izrada pravnih propisa dugo vremena smatrala se odgovornošću isključivo

5pravnika. Kao posljedica takve situacije, jezik propisa najčešće je bio nerazumljiv onima koji po struci nisu pravnici. Međutim, takva praksa uveliko se promijenila budući da su se na polju pravnog registra u proteklih 35 godina, naročito u onim državama u kojima je engleski izvorni jezik zakonodavstva, desile značajne reforme. Rezultati tih reformi danas predstavljaju općeprihvaćeni standard u smislu uspostave efikasnog funkcioniranja sistema jezičke politike u zakonodavstvu, koji se primjenjuje i u zemljama u kojima engleski nije izvorni jezik

6zakonodavstva. U skladu s tim, naprimjer, danas je uvažen stav da je jezik pravnih propisa jedan od najosjetljivijih jezičkih sistema budući da je riječ o jeziku koji se direktno odražava na živote svih građana jedne države/zajednice. U tom smislu, kao dva ključna principa u izradi pravnih propisa nameću se: princip upotrebe jednostavnog jezika i stila (engl. Plain English), te dosljedna upotreba pravne terminologije po principu razdvajanja „obične riječi od

7stručnog termina, pri čemu jedan termin označava jedan pojam. Uz to, nekadašnje shvatanje da je jezik pravnih propisa „vlasništvo“ pravnika zamijenjen je novim, pri čemu je izrada teksta propisa zajednička odgovornost i pravnih, ali i lingvističkih stručnjaka. Drugim riječima, svaki tekst prijedloga pravnog propisa mora proći obaveznu pravno-lingvističku lekturu/redakturu. Dalje, postojanje mehanizma za provođenje jezičke politike od neprocjenjive je važnosti u višejezičkim zakonodavstvima, kakvo je, naprimjer, zakonodavstvo EU-a, u kojem se svi važeći propisi prevode na sve službene jezike, te se s ciljem izrade autentičnog teksta (prijevoda) u

8cjelokupan proces uključuju prevodioci, pravnici i lektori za svaki službeni jezik posebno. Prema tome, na osnovu svega rečenog, može se zaključiti da izrada pravnih propisa nije i ne smije biti proizvoljna nadležnost pojedinca. Jezička politika u zakonodavstvu izuzetno je odgovoran zadatak iza kojeg, u najmanju ruku, mora stojati nadležna institucija na nivou države koja se bavi pitanjima standardizacije jezika u sferi zakonodavstva s ciljem izrade


5 Za više informacija vidjeti: Butt, Peter, i Castle, Richard. (2001) Modern Legal Drafting: A Guide to Using Clearer Language. Cambridge: Cambridge University Press.6 Pokret koji je poznat pod nazivom Clarity i koji se bavi reformom jezika u zakonodavstvu u onim zemljama koje ne pripadaju engleskom govornom području (npr. Francuska, Njemačka, Italija, itd.). Za više informacija vidjeti: Clarity. 2014. [Internet], Dostupno na: http://www.clarity-international.net/ [8. juni 2014]. 7 Za više informacija vidjeti: Rirdance Signe & Vasiļjevs, Andrejs.(2006) Towards Consolidation of European Terminology Resources. Experience and Recommendations from EuroTermBank Project.Riga: Tilde.8 Za više informacija vidjeti: European Commission Directorate-General for Translation. (2010) Study on Lawmaking in the EU Multilingual Environment. Luxembourg, Publication Office of the European Union.

64

kvalitetnog teksta propisa koji, budući da se propis odnosi na sve pojedince jedne države ili zajednice, mora biti razumljiv svima - i pravnim ekspertima i običnim građanima.

3. O nastanku trojezičkog zakonodavstva u postdejtonskoj BiH

Kada je riječ o jezičkoj situaciji u postdejtonskoj BiH, važno je uzeti u obzir nekoliko i općepoznatih činjenica koje se, prije svega, tiču faktora koji su uticali na oblikovanje trojezičke situacije općenito, a samim tim i u zakonodavnoj sferi. Kao što je poznato, Bosna i Hercegovina je prije početka ratnih dejstava bila jedna od šest republika u sklopu Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). U jezičkom smislu, važno je istaći da SFRJ nije bila isključivo jednojezička zajednica. Drugim riječima, na najvećem dijelu njene teritorije u upotrebi je bio srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik (u daljnjem tekstu: sh/hs) sa istočnom (srpski) i zapadnom (hrvatski) varijantom. Međutim, ovdje posebno treba spomenuti da su u bivšoj jugoslovenskoj zajednici, ustvari, u upotrebi bila četiri jezika: srpskohrvatski/hrvatskosrpski (Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Vojvodina), slovenski (Slovenija), makedonski (Makedonija) i albanski (Kosovo*). Početkom ratnih dejstava na prostoru bivše Jugoslavije nekadašnje republike postaju samostalne države koje, nakon proglašenja nezavisnosti i priznavanja od međunarodne zajednice, definiraju i svoj standardni jezik. Tako se u Sloveniji službenim jezikom proglašava slovenski, u Hrvatskoj hrvatski, a u Srbiji srpski. Međutim, u jezičkom smislu, najkompleksnija situacija nastaje u Bosni i Hercegovini, budući da se nekadašnji sh/hs standard zamjenjuje trojezičkim, te se službenim jezicima proglašavaju bosanski, hrvatski i srpski jezik. Drugim riječima, kao što ističe Mešanović-Meša (2011:3) „raspadom zajedničke države i formiranjem zasebnih država jezičko pitanje postalo je važno obilježje nacionalnog bića, te se jezik uzdizao na ravan nacionalnog identiteta (...) disolucija zajedničkog standarda ostvarila se, dakle, po nacionalnom kriteriju (...)“. Uporedo s proglašenjem jezičkih standarda u svim republikama bivše Jugoslavije počinje i proces njihove standardizacije. Ukratko, Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini počinju intenzivnije da se oslanjaju na norme hrvatskog i srpskog jezika koji se istovremeno standardiziraju u Hrvatskoj i Srbiji, dok

9standardizacija bosanskog jezika počinje isključivo u okviru granica Bosne i Hercegovine. U tom smislu, novonastali trojezički standard počinje se koristiti u svim sferama društvenog života, poput, naprimjer, školstva, medija, javnih institucija, uključujući i zakonodavstvo. U zakonodavnoj sferi postdejtonske BiH postojanje trojezičkog standarda označilo je i praksu objavljivanja svih usvojenih propisa BiH na tri službena jezika u „Službenom glasniku BiH“. Iako je neosporna činjenica da bosanski, hrvatski i srpski jezik ne stvaraju ozbiljne barijere u komunikaciji između njihovih govornika, čini se da se olako pristupilo zadatku izrade trojezičkih propisa, što je u konačnici, nakon skoro dva desetljeća ovakve prakse, rezultiralo nizom problema. Stoga ćemo se u nastavku ukratko osvrnuti na pregled aktuelne situacije po pitanju jezičke politike u zakonodavstvu BiH.


9 Početak standardizacije bosanskog jezika odredilo je nekoliko važnih događaja koje navodimo hronološkim redoslijedom. Godine 1995. objavljen je Rječnik bosanskog jezika Alije Isakovića. Godinu dana kasnije Senahid Halilović objavljuje Pravopis bosanskog jezika. Godine 1998. u Bihaću je održan prvi Simpozij o bosanskom jeziku na kojem je usvojen zajednički stav da bosanski jezik predstavlja jezički standard koji je ravnopravan s hrvatskim i srpskim. Osim toga, na pomenutom simpoziju definirani su i budući ciljevi koji su se ticali izrade gramatike, pravopisa i rječnika bosanskog jezika. Godine 2000. objavljena je Gramatika bosanskog jezika (Halilović et al.), a 2002. godine potpisana je Povelja o bosanskom jeziku u kojoj se bosanski jezik definira kao jedini jezik Bošnjaka, ali i svih onih koji bosanski prihvataju kao svoj.*Ovaj naziv ne dovodi u pitanje status Kosova i u skladu je s Rezolucijom 1244 i Odlukom ICC-a o kosovskoj Deklaraciji o neovisnosti.

65

4. Jezička politika u zakonodavstvu BiH: pregled aktuelne situacije

Prvih godina nakon rata niko se, ni na jednom nivou vlasti, nije ozbiljno bavio pitanjem jezika, što se donekle može opravdati činjenicom da je zemlja bila u procesu oporavka, te da se u smislu njenog funkcioniranja kao imperativ nametala obaveza donošenja propisa, zbog čega u ovom periodu jednostavno i nije bilo vremena za osmišljavanje sistema jezičke politike u zakonodavstvu. Uzimajući u obzir tadašnju situaciju, važno je istaći da se u procesu uspostavljanja zakonodavne vlasti postdejtonske BiH kao veoma važno tijelo pojavljuje Ured visokog predstavnika (OHR). Ukratko, zbog činjenice da se predstavnici novoizabrane vlasti veoma često nisu mogli usaglasiti u vezi sa usvajanjem pravnih propisa, OHR, u skladu sa svojim ovlaštenjima, započinje praksu izrade propisa (općepoznati pod nazivom „nametnuti propisi“) koji su, u neizmijenjenom obliku, usvajani u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao najvišem zakonodavnom organu u zemlji. Ovi propisi prvo su izrađivani na engleskom jeziku, a potom prevođeni, te su nakon usvajanja bili dostupni na tri službena jezika BiH. S druge strane, propisi koje je usvajala Parlamentarna skupština BiH (bez intervencije OHR-a) također su prevođeni na engleski jezik, s obzirom da je OHR nadgledao proces izrade i usvajanja zakona i pratio njihovu usklađenost sa Ustavom BiH. Zadatak prevođenja prvobitno bio je u nadležnosti prevodilačke službe OHR-a. U lingvističkom smislu, ovakva situacija najavila je početak intenzivnog prevođenja s engleskog na bosanski/hrvatski/ srpski jezik i obratno, pri čemu se uporedo razvija i praksa „preuzimanja“ OHR-ovih prijevoda bh. propisa od strane domaćih institucija koje se pritom nisu upuštale u bilo kakvu diskusiju o pitanju pravno-lingvističke i stručne redakture/lekture, niti je posebna pažnja usmjeravana na standardizaciju pravne terminologije općenito. U ovom kompleksnom jezičkom okruženju, tekst propisa počinje se i objavljivati na tri službena jezika u ''Službenom glasniku BiH''. Propisi koje je nametnuo OHR nisu se smjeli mijenjati u materijalnom smislu, ali to nikako nije značilo da se nije moglo intervenirati u lingvističkom smislu, što se, nažalost, nije dogodilo i što bi se moglo smatrati jednim od najvećih propusta u interpretaciji sintagme „nametnuti propis“. Iako praksu izrade propisa na tri službena jezika započinje OHR, Parlamentarna skupština BiH prva je prepoznala potrebu za uspostavljanjem prvo radnog mjesta lektora u svojoj sistematizaciji, a potom i cijelog odjela. Međutim, zatečeno stanje, terminološka džungla, nešto je sa čim su se lektori, kako su pristizali, suočavali i borili do današnjeg dana. Kako bismo izbjegli bezbroj puta ponovljena teoretiziranja o tome šta sve ne valja u našoj jezičkoj stvarnosti u zakonodavstvu, navest ćemo kako to, ustvari, u praksi danas izgleda. Pravni propisi koje donosi Parlamentarna skupština BiH izrađuju se na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Predlagač zakona dužan je, prema članu 93. stav (1) Poslovnika Doma naroda i članu 100. stav (1) Poslovnika Predstavničkog doma, u parlamentarnu proceduru dostaviti prijedlog zakona na jezicima i pismima koji su u službenoj upotrebi u BiH. Činjenica je da predlagači zakona, a najčešće je to Vijeće ministara BiH, u najvećem broju slučajeva ne poštuju te odredbe te dostavljaju jedan tekst prijedloga zakona koji je obično kombinacija naših triju jezika. Svjestan činjenice da predlagači zakona ne poštuju obavezu utvrđenu poslovnicima domova, Dom naroda usvojio je 26.2.2013. zaključak prema kojem Odjel za lektoriranje Indok sektora Sekretarijata PSBiH treba dati mišljenje o tome da li su zakoni, dostavljeni u parlamentarnu proceduru, lektorirani u skladu s normama jezika u službenoj upotrebi u BiH. Predstavnički dom, nažalost, nikada nije donio nikakav sličan zaključak pa je ta dobra inicijativa Doma naroda ostala samo mrtvo slovo na papiru, zato što se, da bi nešto imalo pravnu snagu i dejstvo, o tome moraju usaglasiti oba doma i tako pokazati predlagačima zakona svoju ozbiljnost i riješenost da se ta oblast napokon uredi.


66

Ovako, stručno mišljenje lektora tiče se samo jednog dijela parlamentarne procedure i kao takvo ne znači gotovo ništa. Inače, Parlamentarna skupština BiH jedina je institucija BiH koja ima ovakvu službu u čijem opisu poslova je isključivo lektoriranje, odnosno jezičko prilagođavanje normama bosanskog, hrvatskog i srpkog jezika svih akata koji prolaze parlamentarnu proceduru, distribuiraju se prema drugim institucijama ili se pak objavljuju. Prvobitno, ovaj odjel bio je zamišljen kao nukleus, jezičko jezgro, u kojem bi se obavljali lektorsko-prevodilački poslovi, izrađivali glosari i pravile baze podataka ili stručni registri. Nažalost, izmjenama sistematizacije Sekretarijata Parlamentarne skupštine BiH (2010.) odustalo se od ostvarenja tog cilja čime je trajno dovedena u pitanje mogućnost stvaranja jake lingvističke baze koja bi, zajedno s drugim institucijama kao što je Direkcija za evropske integracije BiH, bila u funkciji osiguravanja što kvalitetnijih prijevoda pravne tečevine EU-a, ali i domaćih pravnih propisa. Potrebno je još istaknuti da samo neke institucije BiH (kao što su neka ministarstva u Vijeću ministara BiH) imaju samo jednog lektora za sva tri jezika, što je samo po sebi problematično, a neke nemaju ni to nego se još uvijek, nažalost, zadržala praksa da pravnici, u zavisnosti kojem konstitutivnom narodu pripadaju, preuzimaju visokostručan i odgovoran posao lektoriranja pravnih propisa - na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. To u konačnici znači da lekturu propisa rade lektori iz Odjela za lektoriranje, ali tek nakon usvajanja a prije objave u ''Službenom glasniku BiH''. Uz to, važno je reći da je u pomenutom kontekstu prilično loša saradnja između pravnih i lingvističkih stručnjaka što je dodatni problem koji uveliko otežava izradu autentičnog teksta na tri jezika. Ukratko, tekst propisa koji još uvijek prvobitno izrađuju pravnici najčešće ne prolazi fazu pravno-lingvističke lekture/redakture. Pritom se također često događa da predlagač zakona burno reagira na intervenciju lektora, bez bilo kakvog obrazloženja zašto je određeni termin upotrijebljen, a zašto predloženi ili korigirani ne

10odgovara. Kao posljedica ovakve situacije, danas se propisi još uvijek izrađuju po starom modelu, termini se roje, a standardizacija pravne terminologije na državnom nivou još uvijek se ne dešava. Svijest o ovom problemu u Bosni i Hercegovini počela je donekle da se razvija od 2005. godine kada su donesena Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama

11BiH (u daljnjem tekstu:Jedinstvena pravila). S jezičke tačke gledišta, važno je pomenuti nekoliko članova, odnosno: član 79. stav (2) (Interna jezička provjera) kojim se propisuje, s jedne strane, asistiranje lektora timu za izradu propisa tokom izrade teza nacrta teksta prijedloga zakona, a, s druge strane, obavezu savjetovanja lektora sa stručnjacima pomenutog tima. Članovima 34., 35. i 36. propisuje se upotreba terminologije koja mora biti jasna, dosljedna, precizna i potrebna, dok se članom 80. (Konačna jezička provjera) propisuje obaveza osiguravanja identičnosti svih odredbi na sva tri službena jezika BiH. I na kraju, članom 81. propisuje se formiranje Komisije za jezičku politiku u zakonodavstvu BiH koja odlučuje o pitanju jezičke ispravnosti, sastavlja i ažurira trojezički službeni leksikon izraza korištenih u propisima, te odlučuje o rječnicima i gramatičkim pravilima koji će se koristiti u

12narednoj godini. Međutim, u skladu sa izvještajem Ministarstva pravde BiH (2012.) o provođenju Jedinstvenih pravila, stiče se utisak da je cjelokupna situacija po pitanju jezičke


10 Za više informacija vidjeti: Neautorizirani transkript stručnog savjetovanja o temi „Osiguranje identičnosti propisa na službenim jezicima u BiH“ u organizaciji Ustavnopravne komisije Doma naroda i Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH održanog 18.6.2010.[Internet], Dostupno na: https://www.parlament.ba/sadrzaj/komisije/predstavnicki_dom/ustavnopravna/ostale_aktivnosti/default.aspx?id=2756&langtag=bs-ba&pril=b[6. juni 2014.].11 Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine.(2005) [Internet], Dostupno na: http://mon.ks.gov.ba/sites/mon.ks.gov.ba/files/Jedinstvena%20pravila%20za%20izradu%20pravnih%20propisa%20u%20institucijama.pdf[6. juni 2014.].12 Ministarstvo pravde BiH. (2012) Izvještaj o primjeni Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine.[Internet], Dostupno na: http://www.mpr.gov.ba/web_dokumenti/06%201%20Izvjestaj%20o%20primjeni%20Jedinstvenih%20pravila%20-%20BJ.pdf[6. juni 2014].

67

politike u zakonodavstvu još uvijek u fazi stagnacije, budući da se u pomenutom izvještaju konstatira da je potrebno angažirati vanjske stručnjake za izradu propisa, zatim da postoji opravdana potreba za dodatnim zapošljavanjem profesionalnih lektora, te da je potrebno pokrenuti rad Komisije za jezičku politiku u zakonodavstvu BiH kojoj se moraju osigurati uslovi za rad. Također, posebno se ističe da je potrebno ojačati kapacitete Direkcije za evropske integracije BiH u smislu koordinacije prevođenja pravne tečevine EU-a, kao i prevođenja bh.propisa na engleski jezik. Uzimajući u obzir sve što je do sada rečeno, važno je napomenuti da je složenost situacije po pitanju stanja jezičke politike u zakonodavstvu BiH došla do svog punog izražaja u novijoj historiji postdejtonske BiH koja bi se mogla nazvati fazom euroatlantskih integracija. Naime, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (2008.) Bosna i Hercegovina obavezala se na usklađivanje zakonodavstva s pravnom tečevinom EU-a. U praksi to znači da se pravna tečevina EU-a mora prevesti, zatim da se zahtjevi i modifikacije koje se nameću samim procesom usklađivanja moraju inkorporirati u propise BiH. Za ovaj izuzetno zahtjevan zadatak nadležna je Direkcija za evropske integracije BiH koja je nastala reorganizacijom dotadašnjeg Ministarstva za evropske integracije BiH. Međutim, činjenica da je Komisija za jezičku politiku u bh.zakonodavstvu još uvijek samo odredba na papiru, te da prijeko potreban proces standardizacije jezika pravnih propisa na državnom nivou još nije pokrenut, takva situacija počela je ozbiljno ugrožavati ne samo proces prevođenja pravne tečevine EU-a, već i cjelokupan proces usaglašavanja bh.zakonodavstva s legislativom EU-a. Kao jedini konkretan korak u smislu pokušaja da se skrene pažnja na važnost jezika u domaćem zakonodavstvu i značaj dosljedne upotrebe standardizirane terminologije može se istaći Priručnik pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH (2013.) čiji je autor Odjel za lektoriranje Sekretarijata Parlamentarne skupštine BiH. Kao što se navodi u ovom dokumentu (2013:7), „ovaj priručnik namijenjen je, prije svih, lektorima, ali i stručnjacima prava, ekonomije i drugih oblasti koji na bilo koji način učestvuju u izradi pravnih propisa.“ Priručnik ima status radnog dokumenta koji je namijenjen za buduće diskusije sa svim zainteresiranim stranama i konačno usaglašavanje u vezi s predloženom terminologijom koja je obrađena na pet jezika (bosanski, srpski, hrvatski, engleski i francuski). Međutim, do sada (2014.) rasprave o ovom priručniku još uvijek nisu organizirane. Neovisno od toga, ovaj dokument trenutno predstavlja jedini konkretan korak institucija BiH (izuzimajući Direkciju za evropske integracije BiH) u smislu pokušaja standardizacije samo jednog malog dijela pravne terminologije općenito.


68

5. Ilustracija terminoloških problema iz prakse na primjeru jezika pravnih propisa BiH i prevođenja pravne tečevine EU-a

Kao što je već ranije pomenuto, da bi se pravni propis smatrao korektnim s pravnog i lingvističkog stanovišta, potrebno je da zadovolji nekoliko osnovnih kriterija, a najvažniji su dosljedno korištenje standardizirane terminologije, te jasan, jednostavan i precizan stil izražavanja. Kako bismo skrenuli pažnju na aktuelnu jezičku situaciju u sferi domaćih pravnih propisa, ali i u smislu prevođenja pravne tečevine EU-a na tri službena jezika, u nastavku ćemo se osvrnuti na nekoliko primjera iz prakse. Pritom napominjemo da svi komentari koji slijede imaju samo ilustrativan karakter kako bi se skrenula pažnja aktuelnih struktura vlasti na potrebu unapređenja postojeće situacije. Također napominjemo da su interpretacije nekih od primjera u izvornom obliku preuzeti i iz Priručnika pojmova i izraza najčešće korištenih u

13jeziku pravnih propisa institucija BiH. U vezi s pomenutim, u izradi zakonskih i podzakonskih akata poseban problem predstavlja upotreba terminologije koja se za isti pojam koristi u propisima na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, a čije se značenje, ipak, razlikuje zbog čega dolazi do ugrožavanja autentičnosti teksta. Naprimjer, u aktima koji su se ticali izvršenja Plana aktivnosti za ispunjavanje obaveza iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima (2009.) u srpskom i

14bosanskom jeziku pojavljivala se sintagma liberalizacija viznog režima. U hrvatskom jeziku, pak, bila je to sloboda viznog sustava. S obzirom da liberalizacija i sloboda nisu sinonimi, tj. da nemaju isto značenje, nije ih moguće zamijeniti, budući da se s lingvističkog stanovišta radi o sljedećem: liberalizacija je termin koji znači oslobađanje, ukidanje propisa o striktnoj kontroli

15nečega i nipošto nije isto što i sloboda. Ovdje je veoma značajno napomenuti i to da vizni sistem imaju sve zemlje, a da vizni režim, kao restriktivnu mjeru, imaju samo neke zemlje, npr. zapadnog Balkana, u koje se do prije nekoliko godina ubrajala i Bosna i Hercegovina. Iz navedenog primjera jasno je koliko može biti opasno po materijalnu tačnost pravnog propisa upuštati se u nestručnu izradu teksta propisa, njegovo lektoriranje ili prevođenje. Također, sličan problem javlja se i u smislu upotrebe termina tijelo i organ. U kontekstu bosanskohercegovačkog pravnog sistema organ se smatra institucijom koji ima

16svoja tijela, dok se u svjetlu hrvatske pravne terminologije tijelo smatra institucijom koja ima 17svoje organe. Međutim, u propisima BiH na hrvatskom jeziku susreću se državna tijela, dok

se u bosanskom i srpskom jeziku susreću državni organi, pri čemu obje sintagme upućuju na isti pojam. Dalje, slična situacija je i s upotrebom leksema vijeće i savjet. Ove dvije riječi su u upotrebi u propisima na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu se savjet smatra

18srpskom riječju, a vijeće hrvatskom i bosanskom. Međutim, konsultirajući rječnike, dolazimo do sljedećeg zaključka: i vijeće i savjet podrazumijevaju skup izabranih lica koja raspravljaju o nečemu i donose odluke. Međutim, pod savjetom se podrazumijevaju savjetodavni odbori pri nekoj instituciji, ustanovi, organizaciji, njih čine osobe istog zvanja, oni imaju savjetodavni,


13 Primjeri interpretacije i upotrebe termina organ/tijelo, vijeće/savjet i strukturirani/strukturni14 Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Plan aktivnosti za ispunjavanje preostalih obaveza iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima za građane Bosne i Hercegovine iz Izvještaja Evropske komisije od 8.6.2009. godine i Aneksa pisma Evropske komisije od 15. 7. 2009. [Internet], Dostupno na: https://www.parlament.ba/press/default.aspx?id=19278&langTag=bs-BA&pril=b [8. 6. 2014.].15 Anić, Vladimir & Goldstein, Ivo. Rječnik stranih riječi. (1999) Zagreb: Novi Liber. 16 Paralmentarna skupština Bosne i Hercegovine. Zakon o upravnom postupku. (2002) [Internet], Dostupno na:http://www.aarhus.ba/~aarhus/images/docs/bih/07%20Zakon%20o%20upravnom%20postupku%20BiH%20(92-02).pdf [8.6. 2014.].17 Zakon. hr. Pročišćeni tekstovi zakona. Zakon o općem upravnom postupku. (2009) [Internet], Dostupno na: http://www.zakon.hr/z/65/Zakon-o-op%C4%87em-upravnom-postupku [8. 6. 2014.].18 Halilović, S., Palić, I. & Šehović, A. Rječnik bosanskoga jezika. (2010) Sarajevo: Filozofski fakultet. Hrvatski enciklopedijski rječnik (ur. Jojić, Lj. i Matasović, R.) (2003) Zagreb: Novi Liber Vujanić, M. i saradnici (2007.). Rečnik srpskoga jezika. (ur. Klajn, I. & Petrović, D.) Novi Sad: Matica srpska

69

ponekad i izvršni karakter. Vijeće je skup koji donosi odluku o javnim, državnim, privrednim i drugim poslovima. Međutim, u Bosni i Hercegovini su u zvaničnoj upotrebi sintagme poput Vijeća ministara (bosanski/hrvatski jezik), odnosno Savjeta ministara (srpski jezik). Ako se uzme u obzir da je savjet odbor pri nekoj ustanovi, onda se dolazi do zaključka da bi upotreba sintagme Vijeće ministara podjednako bila opravdana i na hrvatskom i bosanskom i srpskom jeziku. Ništa manje nije problematično ni korištenje pojmova promet, saobraćaj, transport, veze. To pitanje proteže se od naziva institucija, npr. Ministarstvo komunikacija i prometa BiH (bosanski i hrvatski jezik), odnosno Ministarstvo komunikacija i transporta BiH (srpski jezik), preko naziva radnih tijela, kao npr. Agencija za poštanski promet/saobraćaj BiH, Komisija za saobraćaj i komunikacije Predstavničkog doma PSBiH (bosanski i srpski jezik), odnosno Povjerenstvo za promet i veze Zastupničkog doma PSBiH (hrvatski jezik), Ministarstvo saobraćaja i veza RS-a (srpski jezik). Kako bismo još jasnije ukazali na ono što je problematično u korištenju navedenih pojmova, treba reći da se oni koriste kao ekvivalenti u našim jezicima, a veoma često to nisu. Dakle, promet je pojam koji poznaju sva tri naša jezika: u aktuelnim rječnicima on označava kretanje putevima, saobraćaj; prijevoz ili prijenos ljudi i robe različitim prijevoznim sredstvima, transport; trgovačku djelatnost, trgovinu (robni promet, novčani promet); opticaj, kolanje (pustiti u promet), s tim što je u svakom jeziku blaga prednost data nekom od navedenih pojmova. Tako u rječniku srpskog jezika prvo značenje koje ima riječ promet je ono koje se odnosi na proces transformacije vrijednosti iz robnog u novčani oblik (robni promet, novčani promet), pa se tek onda navode ostala spomenuta značenja (saobraćaj, transport), koja su u druga dva jezika navedena na prvom mjestu. Iz navedenog je jasno zašto termina promet nema u nazivima institucija na srpskom jeziku. Jednom je on zamijenjen riječju transport, a drugi put riječju saobraćaj. Zanimljivo je detektirati terminološku nedosljednost u korištenju termina komunikacije u srpskom jeziku koji je u nazivu entitetske institucije zamijenjen pojmom veze. Isto se može reći i za bosanski jezik u kojem je u nazivu pomenutog ministarstva (Ministarstvo komunikacija i prometa BiH) korištena riječ promet umjesto riječi saobraćaj kojoj je i u rječniku data prednost. Što se tiče hrvatskog jezika, u nazivu državnog ministarstva upotrijebljena je riječ komunikacije koja bi, uzimajući u obzir prethodno rečeno, a u vezi sa značenjem, mogla biti zamijenjena riječju veze. Treba reći da se pojmovi komunikacije (saobraćajne, putne, telefonske, poštanske) i veze mogu tretirati kao sinonimni, kao i pojmovi promet i saobraćaj. Pojam transport, pak,

19označava prevozna sredstva i uređaje za prevoz robe, putnika i dr. Njegovo značenjsko polje je šire i ne može se smatrati ekvivalentom navedenim pojmovima. Na osnovu rečenog ali i uvidom u nadležnosti i opis poslova pomenutih institucija, s lingvističkog stanovištva moglo bi se predložiti da bi najkorektnije bilo koristiti na bosanskom i srpskom jeziku sintagmu saobraćaj i veze/komunikacije, a na hrvatskom promet i veze. Međutim, budući da standardizacija terminologije podrazumijeva službenu potvrdu na nivou države, nadati se da će vremenom biti otvorena rasprava i o ovim pitanjima te da će nazivi institucija u BiH biti usklađeni sa standardom jezika koji su u službenoj upotrebi BiH. Svemu rečenom još treba dodati i činjenicu da je ogroman broj zakona, koje je nametnuo visoki predstavnik u BiH i koji je ušao na velika vrata u naše zakonodavstvo, samo grubo preveden s engleskog jezika, nelektoriran i neprilagođen standardu jezika koji su u službenoj upotrebi u BiH. To implicira da tako loše preveden tekst treba ponovo prevesti na naše jezike, pa onda nećemo ''negdje usput'' izgubiti značenje i tako, naprimjer, od classified

20data dobiti klasifikovane podatke, umjesto povjerljivih, tajnih podataka.


19 Vujanić, M. i saradnici (2007) Rečnik srpskoga jezika. (ur. Klajn, I. & Petrović, D.) Novi Sad: Matica srpska20 Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine.Sektor za zaštitu tajnih podataka. (2014) [Internet], Dostupno na:http://msb.gov.ba/onama/Default.aspx?id=1685&langTag=hr-HR [8. juni 2014.].

70

Poseban problem, nadalje, predstavlja i upotreba prijevodnih ekvivalenata opisnih pridjeva preuzetih iz engleskog poput, npr., civilni, nacionalni, strukturni, strukturirani, koji se sve češće u jezicima u službenoj upotrebi zadržavaju a ne prevode prema kontekstu, čak i kada postoji njihov ekvivalent. U tom smislu u nastavku navodimo nekoliko primjera. Engleski pridjev civil se u službenim jezicima u Bosni i Hercegovini koristi i kao civilni i

21kao građanski. Međutim, uvidom u referentne izvore, dolazimo do sljedećih podataka: civilni je, prema definiciji, onaj koji se odnosi na građane, na sve one koji ne pripadaju vojsci, policiji, sveštenstvu, pa je tako civil law - građansko pravo, civil action(suit) - građanska

22parnica, civil protection - civilna zaštita. Ako malo bolje pogledamo značenja ovog pridjeva, jasno se može uočiti da se prijevodni ekvivalent građanski odnosi na građane, dok se civilni odnosi na stanovništvo koje se u određenim situacijama (kao što je, naprimjer, vanredno stanje zbog elementarne nepogode, ratno stanje itd.) definira kao grupa građana koja nije vojska, pri čemu se također može zapaziti da pridjev građanski ima širi spektar upotrebe u odnosu na civilni. Ipak, često se možemo susresti sa sintagmama civilno društvo, civilna inicijativa, dok se pridjev civilni upotrebljava i kao sastavni dio službenog naziva nekih nevladinih organizacija u BiH, kao što je to slučaj sa Centrima civilnih inicijativa (CCI). Neosporno je da se pridjev civilni može tretirati i kao anglicizam koji je ulaskom u službene

23jezike „podlegao“ transfonemizaciji i transmorfemizaciji i koji u datom kontekstu može da se odnosi na ono što je građansko. Međutim, budući da u svim službenim jezicima postoji prijevodni ekvivalent građanski koji se pritom ne prepliće sa značenjem civilni, u vezi s ranije pomenutim primjerima, kao mnogo razumljivije opcije nameću se rješenja poput građansko društvo, građanska inicijativa ili Centri građanskih inicijativa, naprosto zato što su to društva/inicijative građana a ne civila. Dalje, identičan problem javlja se u slučaju engleskog pridjeva national, za koji se u Bosni i Hercegovini trenutno koriste dva prijevodna ekvivalenta, odnosno nacionalni i državni. Slično kao i u slučaju prijevodnih ekvivalenata pridjeva civil, i u slučaju pridjeva national, postavlja se pitanje da li su riječi nacionalni i državni sinonimi ili ne, i da li se mogu kao takvi jednako upotrebljavati u svakom kontekstu. Ovdje je riječ o kompleksnoj temi koja predstavlja neiscrpan predmet rasprava, naročito u domenu sociologije i prava, što se, prije svega, tiče distinkcije između termina narod, nacija, država > narodni, nacionalni, državni. Uvidom u

24dostupne lingvističke izvore upravo se konstatira isto: pridjev nacionalni odnosi se na ono - onoga koji pripada naciji, koji je narodni, državni. U kontekstu Bosne i Hercegovine i zemalja bivše Jugoslavije, kada je riječ o upotrebi ovog pridjeva, susreću se izrazi kao što su nacionalna manjina - grupa stanovništva koja se po nacionalnosti razlikuje od većine stanovništva države

25u kojoj živi, nacionalni park - područje pod zaštitom države. S druge strane, u Hrvatskoj je 26 27uvriježen izraz nacionalna sigurnost, dok se u Srbiji koristi nacionalna bezbednost. U Bosni i

Hercegovini upotreba pridjeva nacionalni čini se poprilično konfuznom, pri čemu se ovim pridjevom ponekad implicira značenje nacionalistički (npr. nacionalne stranke), ponekad se značenje ovog pridjeva izjednačava s pridjevom državni (npr. državni/nacionalni okvir), dok se u nekim drugim primjerima značenje pridjeva nacionalni i državni razdvajaju (npr. zaštita nacionalnih i državnih interesa). Pojedini autori na bh. prostorima već su primijetili problematičnost upotrebe sličnih termina, te stoga upozoravaju:


21 Klajn, I. & Šipka, M. (2006) Veliki rečnik stranih reči i izraza. Novi Sad: Prometej. str.81122 Bujas, Ž. (2005) Veliki englesko-hrvatski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Globus, str. 15123 Filipović, R. & Menac, A. Engleski element u hrvatskome i ruskom jeziku. (2005) Zagreb: Školska knjiga.24 Klajn, I. & Šipka, M. (2006) Veliki rečnik stranih reči i izraza. Novi Sad: Prometej. 25 Ibid., str. 81126 U skladu sa InterActive Terminology for Europe (IATE) bazom podataka za hrvatski jezik. [Internet], Dostupno na: http://iate.europa.eu/SearchByQuery.do?method=search&query=national&sourceLanguage=en&&targetLanguages=hr&domain=0&matching=&typeOfSearch=s&start=20&next=1[6. juni 2014].27 EVRONIM Multilingual terminology database [Internet], Dostupno na:http://prevodjenje.seio.gov.rs/evronim/index.php?jezik=engl[8. juni 2014.].

71

“Temeljni dokument UN-a je Povelja. Pisana je na šest službenih jezika: engleski, ruski, francuski, španjolski, kineski i arapski. Pošto su engleski i francuski jezik radni jezici UN-a, države koriste englesku riječ "nation" koju na bosanski prevodimo kao nacija, a ujedno trebamo tumačiti kao država, a riječ "nationality" kao nacionalnost, koju treba tumačiti kao državljanstvo. Dakle, prema najvišem zakonu svijeta, riječ nacionalnost znači državljanstvo a ne narod, jer u skoro svakoj državi (naciji) članici Ujedinjenih nacija postoji i veći broj naroda (kulturološki pojam) i još više etničkih grupa (biološki pojam), kao i vjerskih grupa (uključujući i kalifat kao duhovnu državu koja se potura novokomponovanim nepismenim masama vjernika u BiH) ... Ne postoje "Ujedinjeni narodi", jer bi oni brojali preko 6.000 članova (naroda) – postoje samo Ujedinjene nacije, koje broje 193 nacije-države. Ne postoji "Međunarodno pravo", tj. pravo koje bi reguliralo odnose među svjetskim narodima – postoji samo Internacionalno pravo (Međudržavno pravo), koje regulira odnose među svjetskim

28nacijama-državama (193 članice Organizacije ujedinjenih nacija)... ” Možda primjer upotrebe pridjeva nacionalni/državni i najbolje pokazuje koliko je važno u pitanja jezičke politike u zakonodavstvu uključiti širok spektar stručnjaka, kao jedini garant da određena pravilna rješenja mogu biti i pronađena. Drugim riječima, bez namjere prejudiciranja bilo kakvog rješenja, čini se da je prije konačne odluke o upotrebi pridjeva nacionalni/državni potrebno detaljno prodiskutirati i usaglasiti se o tome šta nacionalni, a šta državni u kontekstu postdejtonske BiH znači, nakon čega je pravilnu upotrebu i jedino moguće standardizirati. Zanimljiv je i primjer sljedećih sintagmi: strukturalni dijalog/strukturirani dijalog. Ovdje je riječ o sintagmi koja je u bosanski, hrvatski i srpski jezik u BiH došla također iz engleskog jezika (engl. structured dialogue; structural dialogue). Međutim, postavlja se pitanje koja je razlika između pridjeva strukturalni i struktrurirani, budući da se značenje ovih sintagmi veoma često izjednačava, te se pomenuti pridjevi mogu shvatiti kao sinonimi, što ipak nisu. Konsultirajući referentne izvore, dolazimo do sljedećih zaključaka: strukturirani dijalog označava dijalog između više struktura, nivoa vlasti ili strana. Strukturalni dijalog

29podrazumijeva dijalog o strukturi neke oblasti o kojoj se razgovara. Nadalje, pomenut ćemo još nekoliko primjera loših prijevoda s engleskog koji se pojavljuju u službenim aktima u institucijama BiH, a koji, međutim, ni u jednom od naših jezika u datom kontekstu ne znače ništa i kao takvi se ne bi smjeli zadržati: *ljudski pokreti (umjesto pokreti ljudstva), *tranzicijske odredbe (umjesto prijelazne odredbe), *upravna šutnja (umjesto šutnja administracije), *animalni uzgoj (umjesto uzgoj životinja), *invalidno udruženje (umjesto udruženje invalida), *izborna konstituenca (umjesto izborna jedinica), *konsolidirani tekst (umjesto prečišćeni tekst), *inauguralna sesija (umjesto konstituirajuća sjednica) itd. Kada je riječ o sve važnijoj potrebi autentičnog prevođenja s engleskog na tri službena jezika BiH, svakako treba spomenuti i situacije kojih će, sigurno je, u budućnosti biti sve više, a riječ je o primjerima kada se pojavljuju nove riječi za koje ne postoje ekvivalenti u

30našim jezicima. Jedan takav termin pojavio se u dnevnom redu junskog zasjedanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (2014.), u čijem radu učestvuje i stalna delegacija Parlamentarne skupštine BiH. Na dnevnom redu našla se i tačka: the Left-to-Die Boat što bi doslovno prevedeno s engleskog jezika značilo brodovi prepušteni smrti ili na francuskom Le Bateau Cerceui l> brod - mrtvački sanduk. Ovaj primjer najbolje ilustrira situaciju kada u


28 Rustempašić, S.& Borogovac, M. (2013) Bosanci i Hercegovci nisu narod nego nacija. Magazin Dani [Internet], Dostupno na: http://www.orbus.be/aktua/2013/aktua3573.htm [8. juni 2014.].29 Gačić, M. (2004) Englesko-hrvatski rječnik prava, međunarodnih odnosa, kriminalistike, forenzičkih znanosti i sigurnosti. Zagreb: Naklada Ljevaj, str. 1299 – 1300; Šipka, Milan&Klajn, Ivan. (2006) Veliki rečnik stranih reči i izraza. Novi Sad: Prometej, str.118130 Council of Europe. Parliamentary Assembly. PACE to elect Secretary General of the Council of Europe. Reports and opinions from the agenda. (2014) [Internet], Dostupno na:http://website-pace.net/web/apce/plenary-session[8. juni 2014.].

72

domaćem zakonodavstvu ne postoji termin s kojim bi se termin koji postoji u zakonodavstvu EU-a mogao izjednačiti. U tom slučaju svakako da se mora pristupiti opisnom prevođenju takvih sintagmi, s obzirom da doslovan prijevod, konkretno, u kontekstu bh. zakonodavstva (*brodovi prepušteni smrti/mrtvački sanduk) ne znači ništa. Stoga se kao jedini izbor nameće pokušaj opisne realizacije potencijalnog prijevodnog ekvivalenta i šireg konteksta. Budući da je riječ o metaforički upotrijebljenom izrazu kojim se žele opisati brodovi puni ljudi koji, bježeći od sukoba u svojim zemljama, po svaku cijenu spas traže na obalama Mediterana, kao potencijalno pogodniji i razumljiviji opisni prijevodni ekvivalent mogao bi se ponuditi termin imigrantski brodovi s neizvjesnom sudbinom. Ovo bi bila samo ilustracija mogućeg rješenja koje bi, u konktestu postojanja efikasnog sistema jezičke politike u BiH, svakako, bilo predmet daljih diskusija sa ostalim relevantnim stručnjacima koji bi po pitanju standardizacije prijevodnog ekvivalenta mogli dati svoj doprinos. Posljednji primjer u kontekstu teme ovog rada je, zapravo, i veoma dobar uvod za osvrt na probleme prevođenja pravne tečevine EU-a. Kao što je ranije pomenuto, koordinaciju procesa prevođenja u procesu euroatlanskih integracija obavlja Direkcija za evropske integracije BiH (u daljnjem tekstu: Direkcija). Međutim, imajući u vidu aktuelnu situaciju po pitanju još uvijek nestandardizirane terminologije pravnih propisa na službenim jezicima BiH, prilikom procesa prevođenja pravne tečevine EU-a javljaju se dvije vrste problema. S jedne strane, tu je problem mnogobrojnih nedoumica koje proizilaze upravo iz nepostojanja standardizirane terminologije, dok se, s druge strane, pojavljuje problem prevođenja onih termina koji u zakonodavstvu BiH trenutno ne postoje, ali koje je neophodno i prevesti i standardizirati u smislu prijevodnih ekvivalenata na tri službena jezika BiH. Ovdje je, međutim, važno pomenuti da je u vezi s pomenutim problemom Direkcija do sada, kao jedina institucija na državnom nivou, preduzela konkretne korake u vezi sa sistematizacijom jezičkih pitanja iz oblasti evropskih integracija. U tom smislu, Direkcija je još prije nekoliko godina počela izrađivati i izdavati publikacije, od kojih ćemo ovdje pomenuti samo neke:

31Priručnik za prevođenje pravnih akata EU, Zajednički praktični vodič (2009.), te nekoliko glosara, kao: Glosar terminologije iz strukturiranog dijaloga (2012.), Glosar glavnog teksta

32SSP-a (2008.), te Terminološki rječnik evropskih integracija (2005.). Ovdje je posebno važno istaći da su pomenute publikacije izrađene uz ogromne napore Direkcije koja, prema trenutnoj sistematizaciji radnih mjesta, nema lektora. Dalje, uprkos nekoliko savjetovanja o jezičkoj politici, međuinstitucionalna saradnja još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, što izuzetno otežava rad Direkcije budući da je ova institucija 33

nadležna za prevođenje pravne tečevine EU-a, te samim tim ne može izbjeći zadatak sistematiziranja terminologije EU-a na tri službena jezika BiH. U nedostatku kadra i u konktekstu aktuelne situacije, nimalo ne iznenađuje zapažanje da u određenim publikacijama određeni prijevodni ekvivalenti odstupaju od norme pojedinog službenog jezika. Kako bismo ilustrirali težinu ovog zadatka, osvrnut ćemo se na nekoliko primjera koji su preuzeti iz Terminološkog rječnika evropskih integracija Direkcije, pri čemu ćemo se uglavnom fokusirati na prijevodne ekvivalente koji su ponuđeni za hrvatski jezik. Napominjemo da namjera autorâ ovog rada nije usmjerena na upućivanje kritika, već da se po uzoru na pojedine primjere skrene pažnja aktuelnim strukturama vlasti koje bi hitno trebalo da donesu odgovarajuće


31 Direkcija za evropske integracije.Priručnici za prevođenje. (2013) [Internet], Dostupno na:http://www.dei.gov.ba/dei/prevodenje/prirucnici_za_prevodjenje/Archive.aspx?langTag=bs-BA&template_id=120&page Index=1[8. juni 2014.].32 Direkcija za evropske integracije.Rječnici i glosari.(2013) [Internet], Dostupno na: http://www.dei.gov.ba/dei/prevodenje/rjecnici_i_glosari/Archive.aspx?pageIndex=1&langTag=bs-BA[8. juni 2014.].33 Neautorizirani transkript stručnog savjetovanja na temu „Osiguranje identičnosti propisa na službenim jezicima u BiH“ u organizaciji Ustavnopravne komisije Doma naroda i Ustavnopravne komisije Predstavničkog domaParlamentarne skupštine BiHodržanog 18.6.2010.godine.[Internet], Dostupno na:https://www.parlament.ba/sadrzaj/komisije/predstavnicki_dom/ustavnopravna/ostale_aktivnosti/default.aspx?id=2756&langtag=bs-ba&pril=b[6. juni 2014.].

73

mjere kojima bi se uspostavila što efikasnija saradnja između Direkcije i odgovarajućih službi drugih institucija ili kako bi se, zapošljavanjem lektora, kadrovski osnažio Sektor za prevođenje. Naprimjer, u slučaju prijevoda sintagme , ponuđeni Central European Initiativeprijevod za bosanski i hrvatski jezik je centralno-europska, dok je za srpski jezik ponuđen prijevodni ekvivalent - evropska inicijativa. Međutim, uvažavajući norme hrvatskog jezika na osnovu čega se umjesto upotrebljava riječ , dolazimo do konstatacije da je centralni središnjina hrvatskom jeziku zapravo (inicijativa), što je i centralnoeuropska srednjoeuropskastandardizirani prijevod na službenoj terminološkoj veb-stranici termina koji se koriste za potrebe prevođenja EU akata na hrvatski jezik. Isto se odnosi na ponuđeni hrvatski 34

prijevodni ekvivalent sintagme , za koji se u pomenutom izvoru social care socijalna zaštitanudi kao jedinstveni prijevodni ekvivalent za sva tri jezika, iako se na hrvatskom jeziku umjesto zaštita skrb socijalna zaštita socijalna skrb koristi termin ( > ). Po istoj logici je i prijevodni ekvivalent za , a ne , dok je transitional period prijelazno razdoblje prijelazni period Federal Administrative Authority federalno tijelo uprave federalni organ na hrvatskom jeziku , a ne uprave. Svemu rečenom treba dodati i gorući problem koji se tiče standaradizacije onih prijevodnih ekvivalenata koji trenutno ili nisu tipični za bh. zakonodavstvo ili u njemu ne postoje, a koje je potrebno i prevesti i standardizirati budući da se standard druga dva službena jezika utvrđuje u susjednim zemljama, pri čemu je Hrvatska već članica EU-a, a Srbija kandidatkinja za članstvo. U takvoj situaciji, sasvim je logično što se mora pristupiti opisnim prijevodnim ekvivalentima, što je u potpunosti prihvatljivo. Kao što napominje Šarčević (2003:20), mnogi pojmovi iz zakonodavstva EU-a nemaju svoje adekvatne prijevodne ekvivalente u zakonodavnim sistemima mnogih država upravo zato što su stvoreni da bi se označili novi pojmovi prava EU-a. Međutim, problem se javlja po pitanju metodološkog pristupa u postupanju s ovakvim terminima, budući da bi cilj njihove standardizacije bio da takav termin zaživi i u potpunosti bude razumljiv u bh. zakonodavstvu. U tom smislu pomenut ćemo još nekoliko primjera iz Terminološkog rječnika evropskih integracija. Naprimjer, za imenicu benchmark ponuđeni opisni prijevodni ekvivalent je objekat/objekt kao referentna tačka/točka u geodetskom snimanju, kriterij prema kojem se nešto mjeri, uporedna/usporedna mjera. Međutim, na osnovu obrazloženja, ipak ostaje nejasno u kojem kontekstu se imenica benchmark upotrebljava i s kojim značenjem bi trebalo pristupiti standardizaciji opisnog prijevodnog ekvivalenta u bh. zakonodavstvu. Isto zapažanje odnosi se i na imenicu know-how koja je prevedena kao znanje i iskustvo. Ukratko, ovakvi prijevodni ekvivalenti prije standardizacije svog značenja zahtijevaju analizu užeg i šireg konteksta, kao i uključenost stručnjaka iz raznih oblasti (ekonomija, pravo, itd.) na osnovu čega bi bila utvrđena najfrekventnija upotreba termina u zakonodavstvu EU-a, prema čemu bi, na osnovu timskog rada stručnjaka, bilo moguće govoriti o prijedlozima za njihovu standardizaciju, naročito kada je riječ o terminima za koje je trenutno teško pronaći adekvatan opisni prijevodni ekvivalent, kao naprimjer top-to-bottom approach, hands-on approach, outsourcing, benchmarking, restorative justice, flexicurity, itd.


34 InterActive Terminology for Europe. [Internet], Dostupno na:http://iate.europa.eu/SearchByQuery.do?method=search&query=national&sourceLanguage=en&&targetLanguages=hr&domain=0&matching=&typeOfSearch=s&start=20&next=1[6. juni 2014].

74

6. Zaključak

Uzimajući u obzir sve što je rečeno u ovom radu, može se zaključiti da se trenutna situacija po pitanju jezičke politike u trojezičkom zakonodavstvu BiH može ocijeniti alarmantnom, što sasvim opravdano zahtijeva urgentne reforme s ciljem unapređenja postojećeg stanja. Budući da za provođenje jezičke politike u zakonodavstvu na svim nivoima vlasti može biti nadležna samo država, proces reforme u Bosni i Hercegovini ne može početi sve dok se ne pokrene rad Komisije za jezičku politiku u zakonodavstvu, ali i dok se država ozbiljno ne pozabavi usvajanjem dodatnih propisa kojima bi se detaljno definirala i nametnula obaveza pravno-lingvističke i stručne lekture/redakture. Tekst pravnog propisa, s pravnog stanovišta, mora biti jasan i nedvosmislen, što se postiže kvalitetnom pravnom redakturom bez koje je on uvijek na granici materijalne tačnosti. S lingvističkog stanovišta, samo tekst pravnog propisa preveden i lektoriran na jezike koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini spreman je za objavu, a potom i za primjenu u praksi. Stoga je veoma značajno uspostavljanje saradnje među institucijama kada je u pitanju provođenje jezičke politike te održavanje velikog broja stručnih skupova na kojima bi se govorilo o problemima s kojima se lektori i prevodioci susreću u svom radu. Međutim, ni standardizacija terminologije, ni proces prevođenja pravne tečevine EU-a ni u kojem slučaju ne može biti odgovornost pojedinca, već isključivo odgovornost države. U tom smislu, u ovaj proces morali bi se uključiti pravni, lingvistički i stručnjaci iz drugih oblasti (ekonomija, sociologija itd.), kao i prevodioci koji bi skupa u sklopu Komisije za jezičku politiku u zakonodavstvu BiH djelovali kao tim koji bi započeo proces standardizacije jezika pravnih propisa u BiH. To su ključna pitanja o kojima se mora ozbiljno razmisliti i još ozbiljnije početi raditi na njihovom rješavanju. Kad god da EU donese odluku o pristupanju Bosne i Hercegovine, bez ovih ključnih pretpostavki naša zemlja neće moći odgovoriti na osnovna pitanja koja će pred nju biti postavljena. Bosnu i Hercegovinu prije ili kasnije očekuje suočavanje sa svojom jezičkom realnošću u sferi zakonodavstva čije trenutno zanemarivanje, bilo ono definirano kao nedostatak političke volje ili ne, direktno ugrožava proces euroatlantskih integracija što u konačnici predstavlja ogromnu štetu za sve njene građane.


75

Literatura i izvori

Anić, Vladimir & Goldstein, Ivo. (1999) Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber.

Bujas, Ž. (2005) Veliki englesko-hrvatski rječnik. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Butt, Peter & Castle, Richard. (2001) Modern Legal Drafting: A Guide to Using Clearer Language. Cambridge: Cambridge University Press.

Clarity. 2014. [Internet], Dostupno na: http://www.clarity-international.net/[8.6.2014].

Council of Europe. Parliamentary Assembly. PACE to elect Secretary General of the Council of Europe. Reports and opinions from the agenda. (2014)[Internet], Dostupno na:http://website-pace.net/web/apce/plenary-session[8.6.2014.].

Direkcija za evropske integracije. Priručnici za prevođenje. (2013) [Internet], Dostupno na:http://www.dei.gov.ba/dei/prevodenje/prirucnici_za_prevodjenje/Archive.aspx?langTag=bs-BA&template_id=120&pageIndex=1[8. 6. 2014.].

Direkcija za evropske integracije. Rječnici i glosari. (2013) [Internet], Dostupno na:http://www.dei.gov.ba/dei/prevodenje/rjecnici_i_glosari/Archive.aspx?pageIndex=1&langTag=bs-BA[8. 6. 2014.].

European Commission Directorate-General for Translation. (2010) Study on Lawmaking in the EU Multilingual Environment. Luxembourg: Publication Office of the European Union.

EVRONIM Multilingual terminology database [Internet], Dostupno na:http://prevodjenje.seio.gov.rs/evronim/index.php?jezik=engl[8.6. 2014.].

Filipović, R. & Menac, A. (2005) Engleski element u hrvatskome i ruskom jeziku. Zagreb: Školska knjiga.

Gačić, M. (2004) Englesko-hrvatski rječnik prava, međunarodnih odnosa, kriminalistike, forenzičkih znanosti i sigurnosti. Zagreb: Naklada Ljevaj.

Halilović, S., Palić, I., Šehović, A., (2010) Rječnik bosanskoga jezika. Sarajevo, Filozofski fakultet u Sarajevu.

Hrvatski enciklopedijski rječnik (ur. Jojić, Lj. i Matasović, R.) (2003) Zagreb: Novi Liber.

InterActive Terminology for Europe. [Internet], Dostupno na:http://iate.europa.eu/SearchByQuery.do?method=search&query=national&sourceLanguage=en&&targetLanguages=hr&domain=0&matching=&typeOfSearch=s&start=20&next=1[6. 6. 2014].


76

Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine.(2005) [Internet], Dostupno na:http://mon.ks.gov.ba/sites/mon.ks.gov.ba/files/Jedinstvena%20pravila%20za%20izradu%20pravnih%20propisa%20u%20institucijama.pdf[6. 6. 2014.].

Joint Practical Guide of the European Parliament, the Council and the Commission for persons involved in the drafting of European Union legislation (str. 13.). Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/content/pdf/techleg/joint-practical-guide-2013-en.pdf(6. 6. 2014.)

Klajn, I. & Šipka, M. (2006) Veliki rečnik stranih reči i izraza. Novi Sad: Prometej.

Mešanović - Meša, E. (2011) Kontrastivna analiza bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika u zakonima FBiH. Sarajevo: Slavistički komitet.

Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine. (2012) Izvještaj o primjeni jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine.[Internet], Dostupno na: http://www.mpr.gov.ba/web_dokumenti/06%201%20Izvjestaj%20o%20primjeni%20Jedinstvenih%20pravila%20-%20BJ.pdf[6. 6. 2014.].

Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine. Sektor za zaštitu tajnih podataka.(2014) [Internet], Dostupno na: http://msb.gov.ba/onama/Default.aspx?id=1685&langTag=hr-HR [8. juni 2014.].

Neautorizirani transkript stručnog savjetovanja o temi „Osiguranje identičnosti propisa na službenim jezicima u BiH“ u organizaciji Ustavnopravne komisije Doma naroda i Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, održanog 18.6.2010.[Internet], Dostupno na:https://www.parlament.ba/sadrzaj/komisije/predstavnicki_dom/ustavnopravna/ostale_aktivnosti/default.aspx?id=2756&langtag=bs-ba&pril=b[6. 6. 2014.].

Nuhodžić, L., Čapelj, T., Aginčić, A.& Bešić, A. (2013) Priručnik pojmova i izraza najčešće korištenih u jeziku pravnih propisa institucija BiH. Sarajevo: Parlamentarna skupština BiH.

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Plan aktivnosti za ispunjavanjepreostalih obaveza iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima za građane Bosne i Hercegovine iz Izvještaja Evropske komisije od 8.6.2009. i Aneksa pisma Evropske komisije od 15. 7. 2009. [Internet], Dostupno na:https://www.parlament.ba/press/default.aspx?id=19278&langTag=bs-BApril=b [8. 6. 2014.].

Paralmentarna skupština Bosne i Hercegovine. Zakon o upravnom postupku. (2002) [Internet], Dostupno na: http://www.aarhus.ba/~aarhus/images/docs/bih/07%20Zakon%20o%20upravnom%20postupku%20BiH%20(92-02).pdf [8. 6. 2014.].


77

Petrović, J. (2009) Jezička politika i ideologija jugoslovenstva u (među)ratnom periodu.MonitorXI/1, str. 35-54.

Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. (2006) Sarajevo: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.

Poslovnik Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. (2006) Sarajevo: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.

Rirdance, Signe & Vasiļjevs, Andrejs. (2006) Towards Consolidation of European Terminology Resources. Experience and Recommendations from EuroTermBank Project. Riga: Tilde.

Rustempašić, S.&Borogovac, M. (2013) Bosanci i Hercegovci nisu narod nego nacija. Magazin Dani[Internet], Dostupno na: http://www.orbus.be/aktua/2013/aktua3573.htm [8. 6. 2014.].

Šarčević, S. (2003) Opće upute za prevođenje pravne stečevine Europske zajednice.(ur. Novak, Jasminka). Priručnik za prevođenje pravnih akata Europske unije. Zagreb: Ministarstvo za europske integracije Republike Hrvatske, str. 16-22.

Škiljan, D. (1988) Jezična politika. Zagreb: Naprijed.

Trosborg, A. (1991) An analysis of legal speech acts in English Contract Law. Hermes Vol. 6, str. 1-25.

Trosborg, A. (1997) Rhetorical strategies in Legal English: discourse analysis of statutes and contracts. Tübingen: Narr.

Vujanić, M. i saradnici (2007). Rečnik srpskoga jezika. (ur. Klajn, I. & Petrović, D.) Novi Sad: Matica srpska

Williams, C. (2013) Changes in the verb phrase in legislative language in English. The Verb Phrase in English: Investigating Recent Verb Change with Corpora, str. 353-371.

Zakon. hr. Pročišćeni tekstovi zakona. Zakon o općem upravnom postupku. (2009) [Internet], Dostupno na:http://www.zakon.hr/z/65/Zakon-o-op%C4%87em-upravnom-postupku [8.6. 2014.].


78

79

7.

GIZ

Autorica:Mr. Vesna Pirija

80

81

Sažetak: Sud Evropske unije je imao ključnu ulogu u tumačenju odredbi osnivačkih i revizionih ugovora, konstituišući osnovne doktrine i principe pravnog sistema EU. Sa produbljivanjem nadležnosti Unije, vremenom su se sastav i uloga Suda mijenjali, kao i postupci koji se provode pred njegovim instancama. Iz ove perspektive je vidljivo da sve važnije pitanje predstavlja efikasnost u radu Suda EU, zbog rastućeg broja novih predmeta koji dolaze pred Sud, ali i neriješenih predmeta pred sve tri instance. Osim toga, novija sudska praksa bilježi brojne slučajeve u kojima se apelanti pozivaju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. U tom pravcu pravna teorija razmatra mogućnost dodatnih izmjena u strukturi i procedurama Suda. Također, posljednjih godina Sud se nalazi na prekretnici svojih nadležnosti u pogledu zaštite ljudskih prava. Lisabonskim ugovorom je konačno formalizovana ta njegova nadležnost, pri čemu se predviđa i pristupanje EU Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kako je sredinom 2013. godine finaliziran nacrt Sporazuma o pristupanju, naredni period će biti izuzetno zanimljiv sa aspekta odnosa Suda pravde EU i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim, već sada postoji nekoliko značajnih presuda po ovom pitanju koje daju uvid u trenutne stavove dva suda. Ovaj članak se bavi upravo navedenim aktuelnim izazovima u radu Suda pravde EU.

Ključne riječi: Sud EU, efikasnost, pravo na suđenje u razumnom roku, ljudska prava, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Evropski sud za ljudska prava.

Current Challenges Facing the EU Court of Justice

Summary: Court of Justice of the European Union was the key factor in interpretation of the Founding Treaties and the Amending Treaties, constituting the fundamental doctrines and principles of EU law. As the competencies of the EU deepened, the Court's structure and role changed, as well as the procedures before the three court instances. From this perspective, it is obvious that the issue of working efficiency of ECJ is becoming more and more important. This is due to a constantly growing number of incoming cases, but also to the backlog of cases before all three court instances. Besides that, new case law contains numerous examples in which appellants cite that their right to a trial within a reasonable time has been breached. That is why legal theory is considering further changes in the Court's structure and its proceedings. In addition, over the last few years the Court has been on the turning point of its jurisdiction regarding protection of human rights and fundamental freedoms. The Lisbon Treaty finally formalized this jurisdiction and also prescribed accession of the EU to the European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms. As in the first half of 2013 the Draft agreement on accession was finalized, the upcoming period will be very interesting regarding the relationship between the ECJ and European Court of Human Rights. However, even now there are several very important court decisions regarding this issue that provide insight into current standpoints of the two courts. This article deals exactly with the above mentioned current challenges in the work of ECJ.

Key words: Court of Justice of the EU, efficiency, right to a trial within a reasonable time, human rights, European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms, European Court of Human Rights.

Aktuelni izazovi u radu Suda Evropske unije

UDK 341.645.2:061.1 EU

82

1. Uvodne napomene

1 Sud Evropske unije (u nastavku: Sud EU ili Sud) nesumnjivo nastoji da odgovori na izazove koji se vremenom javljaju postepenim izmjenama njegove strukture i načina odlučivanja. Uzimajući u obzir nekoliko faktora sa kojim Sud mora u budućnosti računati, postavlja se pitanje njegove uloge u periodu koji predstoji. Teoretičari već razmatraju mogućnost opadanja njegove moći kao faktora političkog razvoja integracije. Međutim, kao što Dehousse navodi, ovo je samo dokaz značaja koji je Sud sebi uspio pribaviti u prethodnom periodu, jer teško da pravna teorija pokazuje ovoliko interesovanje za ijedan međunarodni

2sud. Dakle, šta se promijenilo? Prvi očiti problem predstavlja broj predmeta koji se nalaze pred Sudom EU. Opći sud (bivši Sud prve instance), i Sud za službeničke sporove su osnovani s intencijom da riješe problem preopterećenosti koji se javio već tada, a mogućnost osnivanja novih specijaliziranih sudova se ispituje zbog istog razloga. Međutim, samom činjenicom da

3se nadležnosti Evropske unije (u nastavku: EU) i dalje šire, kako izmjenama Ugovora , tako i konstantnim tumačenjem te širenjem EU na nove države članice, logika nalaže još veći porast broja predmeta. Pored toga, Sud širi svoje nadležnosti u pogledu zaštite ljudskih prava. Nakon niza presuda koje su prethodile formalnom usvajanju Povelje o osnovnim pravima EU, Sud postaje nadležan za jedan kodificirani set ljudskih prava. Situacija se dodatno komplikuje obavezom Suda da pruža zaštitu i u odnosu na prava zaštićena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u nastavku: Evropska konvencija ili Konvencija), što je predviđeno Lisabonskim ugovorom. Uzimajući u obzir veliki pritisak s kojim se suočava Sud EU, ovaj rad nastoji analizirati aktuelne trendove rezultata rada Suda. Prvi dio rada je posvećen analizi efikasnosti rada Suda i oslanja se na statističke pokazatelje i zabilježene trendove u broju zaprimljenih, riješenih i neriješenih predmeta, vrsti i dužini trajanja postupaka. U tom pravcu je analizirana aktuelna praksa Suda koja se odnosi na pravo na suđenje u razumnom roku, a dodatno su razmotrene moguće izmjene u strukturi i procedurama Suda. Drugi dio rada se bavi pitanjem uloge Suda na području zaštite ljudskih prava, odnosno nadležnošću suda u primjeni Povelje o ljudskim pravima EU. Pri tome je posebna pažnja posvećena odnosu sa Evropskim sudom za ljudska prava i obavezi koja proizilazi iz člana 6. stav 2. Ugovora o Evropskoj uniji (u nastavku: UEU) a koja se odnosi na pristupanje Evropskoj konvenciji.

2. Efikasnost i moguće izmjene u strukturi i procedurama Suda

2.1. Efikasnost

Broj predmeta pred Sudom EU konstantno raste. Prvi korak ka pokušaju rješenja ovog problema bilo je stvaranje Općeg suda (ranijeg Suda prve instance), ali trenutni

4pokazatelji ukazuju na to da trend rasta broja predmeta nije niti usporen. Slična situacija je i sa uspostavljanjem Suda za službeničke sporove, odnosno planiranjem uspostavljanja dodatnih specijaliziranih sudova. Godišnji izvještaj Suda za 2013. godinu ukazuje na najveći do sada zabilježen broj zaprimljenih predmeta, kao i konstantan porast broja neriješenih predmeta u odnosu na prethodne godine.

1 Sud pravde Evropske unije i skraćene nazive koji se koriste u tekstu treba razlikovati od Suda pravde, odnosno Evropskog suda kao jedne od njegovih instanci. Ova distinkcija je posebno naznačena u pojedinim dijelovima rada.2 Dehousse, R. (1998) The European Court of Justice: The Politics of Judicial Integration, New York, St. Martins Press, str. 1793 Osnivački (Ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik – 1951.; Ugovor o Evropskoj (ekonomskoj) zajednici – 1957.; Ugovor o Evropskoj zajednici za atomsku energiju – 1957.) i revizioni ugovori (Jedinstveni evropski akt – 1986.; Ugovor o Evropskoj uniji – 1992.; Amsterdamski ugovor – 1997.; Ugovor iz Nice – 2001; Lisabonski ugovor – 2007.)4 Dehousse, R. (1998) The European Court of Justice: The Politics of Judicial Integration, New York, St. Martins Press, str. 180


83

5Prema Godišnjem izvještaju , Sud (Evropski sud) bilježi povećanje broja zaprimljenih predmeta od 10% u odnosu na 2012. godinu (699 novih predmeta je pristiglo u Sud). Povećanje broja novih predmeta povezano je s povećanjem broja žalbi i zahtjeva za prethodno odlučivanje u odnosu na prethodnu godinu. Broj zahtjeva za prethodno odlučivanje u 2013. povećao se na 450, što nikada prije nije dosegnuto. Sa druge strane, Sud pravde je dosegao i najveći stepen produktivnosti sa riješenih 701 predmeta, što predstavlja povećanje u odnosu na 2012. godinu (595 riješenih predmeta). Što se tiče broja neriješenih predmeta, on kontinuirano raste, tako da je u 2013. godini dosegnuo 884 neriješena predmeta.

Kada je u pitanju trajanje postupaka pred ovom sudskom instancom, ono je već na prilično nezadovoljavajućem nivou. Zbog toga se Sud suočava sa sve češćim tužbama zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Primjera radi, u slučaju zahtjeva za prethodno odlučivanje, u 2013. godini postupci su u prosjeku trajali 16,3 mjeseca (u 2012. godini prosječno vrijeme trajanja bilo je 15,6 mjeseci). U slučaju postupaka po direktnim tužbama, prosječno vrijeme trajanja u 2013. godini je vidljivo produženo (sa 19,7 mjeseci na 24,3 mjeseca), dok su postupci po žalbi u prosjeku trajali 16,6 mjeseci.

Slična je situacija i pred Općim sudom koji je na kraju 2013. godine imao 1.325 neriješenih predmeta (u odnosu na 2012. godinu kada je taj broj iznosio 1.237). Broj primljenih predmeta iznosio je 790, a broj riješenih 702. Prosječno vrijeme trajanja predmeta bilo je 30,4 mjeseca.

Jedino sudsku statistiku Suda za službeničke sporove za 2013. godinu obilježava smanjenje broja novih predmeta (160) u odnosu na prethodnu godinu (178). Godina 2012. istaknuta je, međutim, kao godina tijekom koje je ovaj sud zabilježio najveći broj novih predmeta od svog osnivanja. Treba naglasiti da je broj riješenih predmeta (184) u porastu u odnosu na prethodnu godinu (121), što se, istina je, objašnjavalo zamjenom triju od sedam sudija ovog suda krajem 2011. godine. Iz prethodno navedenog proizlazi da je broj neriješenih predmeta smanjen u odnosu na prošlu godinu (211 prema 235). Taj se broj, međutim, održava na razini višoj od one na kraju 2011. godine (178). Prosječno trajanje predmeta neznatno je

6izmijenjeno (14,7 mjeseci u 2013. prema 14,8 mjeseci u 2012. godini).

5 Godišnji izvještaj Suda EU za 2013. godinu (Privremena integralna verzija), dostupan na http://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7000/ [17.6.2014.]6 Svi podaci su preuzeti iz Godišnjeg izvještaja o radu Suda EU za 2013. godinu

Zaprimljeni predmeti (2013. godina)

Riješeni predmeti (2013. godina)

Neriješeni predmeti (2013. godina)

Sud EU 699 701 884

Opći sud 790 702 1.325

Sud za službeničke sporove 160 184 211

UKUPNO 1.694 1.587 2.420


Tabela 1. Zaprimljeni, riješeni i neriješeni predmeti pred Sudom EU u 2013. godini.

84

Sve su prilike da je na djelu matrični obrazac kauzalne povezanosti: ranijom praksom Sud EU je produbio nadležnost Unije i time otvorio Pandorinu kutiju. Nacionalni sudovi svjesni sve većeg značaja prava Unije, sve se više obraćaju Sudu EU, dok krug pokretača postupka sve više raste proširenjem Unije na nove države članice. Kako Weiler tvrdi, za očekivati je da će od Suda biti traženo da sve češće daje svoje mišljenje o pitanjima nadležnosti, a tada će on biti stavljen u situaciju iz koje ne može izaći kao pobjednik: kakvu god presudu donese, dočekaće ga nezadovoljstvo ili jedne ili druge strane, koje, čini se, imaju sve ekstremnije oprečne

7stavove o budućnosti Unije.Zbog rastućeg trenda u broju predmeta i dužini trajanja postupaka pred Sudom, u

prethodnom periodu poduzete su brojne reforme u metodu rada. Također je zabilježen porast u upotrebi proceduralnih instrumenata koje stoje na raspolaganju Sudu kako bi se trajanje postupka što više skratilo (hitni prethodni postupak, davanje prednosti pri odlučivanju, ubrzani postupak, pojednostavljeni postupak i mogućnost odlučivanja bez učešća generalnog

8pravozastupnika u postupku). Međutim, bez obzira na dostupne instrumente, sudska praksa sve više bilježi slučajeve u kojima se javlja pitanje kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

2.2. Sudska praksa u pogledu trajanja postupka

Jedna od poznatijih presuda koja tretira ovo pitanje je odluka u slučaju 9Baustahlgewebe GmbH protiv Evropske komisije donesena od strane Suda (Evropskog suda)

kao najviše instance. Presuda je donesena u postupku po žalbi na odluku Prvostepenog suda (sadašnjeg Općeg suda), a osnov za žalbu, pored odluke o novčanoj kazni zbog nelojalne konkurencije, bio je i kršenje pravila postupka koja se odnose na suđenje u razumnom roku, odnosno dužina trajanja postupka pred Prvostepenim sudom. Posebno je istaknuto pitanje da li postupak odlučivanja koji vodi do konačne presude mora biti završen unutar određenog perioda nakon završetka usmene faze postupka.

U obrazloženju presude Sud je naveo nekoliko bitnih stavova, time naglašavajući odgovornost za poštivanje prava na suđenje u razumnom roku garantovano Evropskom konvencijom. Najprije, Sud je utvrdio da je Prvostepeni sud odgovoran za utvrđivanje činjeničnog stanja te da ima obavezu detaljno proučiti spor, pri čemu mora imati na raspolaganju dovoljno vremena da to učini. Međutim, to Sud ne oslobađa obaveze da pazi na granice suđenja u razumnom roku. Nadalje, pojam “razumnog roka” u kojem se treba odvijati postupak pred Prvostepenim sudom treba cijeniti u svjetlu okolnosti specifičnih za svaki slučaj, a posebno s obzirom na značaj tog slučaja za stranke, njegove složenosti i utjecaja aplikanta i nadležnih vlasti na trajanje postupka. Uzevši u obzir sve navedene kriterije, Sud je

7 Weiler, J. (2002) Ustav Evrope, Beograd, “Filip Višnjić”, str. 2398 Godišnji izvještaj Suda pravde EU za 2013. godinu, str. 39 Predmet C-185/95 P (Recueil, str. I-8417.), presuda je donesena po žalbi protiv presude Općeg suda od 6. aprila 1995., Baustahlgewebe/Komisija (T-145/89, Recueil, str. II-987.), dostupno na: http://curia.europa.eu/juris [18.6.2014.]

Prosječno trajanje u mjesecima sve vrste

postupaka (2012. godina)

Prosječno trajanje u mjesecima sve vrste

13,1 14,8

27,8 30,4

Sud EU

Opći sud

Sud za službeničke sporove 14,8 14,7

postupaka (2013. godina)


Tabela 2. Prosječno trajanje predmeta pred Sudom EU u 2012. i 2013. godini

85

odlučio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, jer postupak je trajao 5 godina i 6 mjeseci, bez da su postojale naročito otežavajuće okolnosti za njegovo ranije rješavanje.

Presuda u ovom slučaju je utoliko interesantna jer je Sud, ujedno rješavajući i o žalbi o meritumu prvostepene presude, odlučio i o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Sud je u obrazloženju presude naveo da procesne nepravilnosti ove vrste zahtjevaju brz i efikasan pravni lijek - prije svega ukidanje dijela prvostepene odluke koja se odnosi na

10dosuđenu novčanu kaznu, na način da će Sud odrediti novi iznos uzimajući u obzir iznos koji, zbog povrede prava na razumno suđenje, treba biti dodijeljen aplikantu (podnosiocu žalbe). Međutim, u presudi se navodi da ovakve procesne nepravilnosti ne mogu dovesti do potpunog ukidanja odluke prvostepenog suda ukoliko nisu imale utjecaja na ishod postupka, odnosno odluku suda o predmetu spora.

Isti stav spram dozvoljenog pravnog lijeka Sud je zauzeo i u slučaju Imperial Chemical 11Industries protiv Evropske komisije kada je odlučio da mu njegova neograničena nadležnost

u slučajevima kršenja prava konkurencije priskrbljuje pravo da odluči o aplikantovom zahtjevu za smanjenje dosuđene kazne od strane Komisije u slučaju kršenja prava na suđenje u razumnom roku. Šta više, takvo odlučivanje je opravdano iz razloga ekonomičnosti postupka, kako bi se aplikantu osigurao brz i efikasan pravni lijek u slučaju povrede principa razumnog roka.

12Sudeći po presudama donesenim u 2013. godini koje sadrže odluku Suda o posljedicama nepoštovanja razumnog roka, izgleda da se Sud udaljio od rješenja sadržanog u prethodna dva primjera. U pogledu primjerenog pravnog sredstva za uklanjanje finansijskih posljedica nastalih zbog prekomjerne dužine postupka pred Općim sudom, Sud je odbio zahtjev za smanjenje iznosa izrečene novčane kazne iznesen u tu svrhu u okviru žalbe. Sud je ocijenio, potvrđujući rješenje za koje se opredijelio u svojoj presudi iz 2009. godine u slučaju

13Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland protiv Evropske komisije , da se povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana 47. stava 2. Povelje o osnovnim pravima koju je počinio jedan od sudova Unije mora sankcionirati u okviru tužbe za naknadu štete, jer takva tužba predstavlja djelotvorno pravno sredstvo opće primjene kojim se ističe i sankcioniše takva povreda. Na osnovu člana 268. i člana 340. stavka 2. UFEU-a, ta se tužba ne podnosi izravno Sudu, nego Općem sudu. U tom kontekstu Sud je naglasio da Opći sud mora donijeti odluku u

14sastavu drukčijem od onoga u postupku po tužbi za poništenje čijoj se duljini prigovora.Na ovaj način se čini da je Sud napustio stav o korištenju najbržeg i najefikasnijeg

pravnog sredstva u slučaju povrede prava na suđenje u razumnom roku. Odluka o ovom pitanju prenosi se sa drugostepene instance na Opći sud koji je donio prvostepenu odluku (mada u drugom sastavu), pred kojim se zahtjeva pokretanje novog postupka. Ovo potencijalno može dovesti do dodatnog prolongiranja odluke o razumnom roku, još većeg opterećenja Općeg suda i veće neažurnosti u njegovom postupanju. Naime, prema posljednjim podacima, prosječno vrijeme rješavanja Općeg suda u postupcima direktnih tužbi je 24,9 mjeseci, dok je, usporedbe radi, prosječno vrijeme rješavanja Suda EU u postupcima po žalbi 16,6 mjeseci.

10 Ibid.11 Predmet C-48/69, presuda donesena po žalbi protiv presude Općeg suda od 14.jula 1972. Imperial Chemical Industries/Komisija (T-214/06), dostupno na: http://curia.europa.eu/juris [18.6.2014.]12 Tri presude od 26. novembra 2013. donesene po žalbama na odluke Općeg suda: Gascogne Sack Deutschland (ranije Sachsa Verpackung) protiv Evropske komisije, (C-40/12 P); Kendrion protiv Evropske komisije (C-50/12 P) i Groupe Gascogne protiv Evropske komisije (C-58/12 P)13 Predmet C-385/07 P. Presuda Suda EU od 16.jula.2009. Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland GmbH protiv Evropske komisije, dostupno na: http://curia.europa.eu/juris [18.6.2014.]14 Godišnji izvještaj Suda EU za 2013. godinu, str. 8


86

Međutim, zadnjim prihvaćenim rješenjem postignuto je potrebno razdvajanje odluke o meritumu spora, odnosno odluke koju donosi Sud kao nezavisna instanca prilikom odlučivanja o predmetu spora koji se vodi između dvije strane, od odluke o eventualnom kršenju prava na suđenje u razumnom roku koju čini jedna od sudskih instanci, kao institucija koja provodi postupak. I zaista, ne čini se ispravnom mogućnost direktne kompenzacije dozvoljene u slučajevima Baustahlgewebe GmbH protiv Evropske komisije i Imperial Chemical Industries protiv Evropske komisije, pri čemu se novčana kazna koja se ima izvršiti na osnovu kršenja prava EU izrečena jednoj od stranaka u postupku proporcionalno umanjuje za krivnju Općeg suda u slučaju prekoračenja razumnog roka u postupku odlučivanja. Kako bilo, izgleda da Sud ovim stavom daje prednost otklanjanju i najmanjih procesnih nedostataka nauštrb trajanja postupka te da će sve veće usložnjavanje samog postupka negativno utjecati na njegovo trajanje.

2.3. Moguće izmjene u strukturi i procedurama suda

Postoji nekoliko predloženih rješenja za smanjenje broja predmeta koji dolaze pred Sud EU. Prvi je na tragu Rasmussenove kritike da Sud treba ograničiti svoje djelovanje na samo one slučajeve koji predstavljaju korektiv eventualnom razmimoilaženju postojeće prakse od

15duha propisa koji je donesen u interesu integracije. Dakle, treba osnažiti shvatanje presuda Suda EU kao svojevrsnih precedenata, odnosno ohrabriti nacionalne sudove da ne iniciraju

16nove postupke prethodnog odlučivanja u slučaju da postoji ranija relevantna odluka Suda. Po ugledu na Vrhovni sud SAD-a, Sud treba da odgovara samo na ona pitanja koja mu se učine

17zaista važnim. Osim ograničavanja postupka prethodnog odlučivanja, predlaže se i prijenos pojedinih nadležnosti Suda na Evropsku komisiju, a poglavito pitanja konkurencije i državne

18pomoći. Weiler je, pak, na tragu izmjene strukture Suda EU. Kako on smatra, jedino

dugoročno rješenje problema jeste osnivanje regionalnih okružnih sudova, radikalno 19 redefinisanje uloge Općeg suda i transformacija Suda u “Ustavni sud Evropske zajednice”.

Model decentralizacije podržan je i od strane dva najznačajnija dokumenta koja se odnose na pitanje sudske arhitekture unutar Unije. Jedan je djelo Suda EU i tadašnjeg Suda

20 21prve instance , poznatiji kao “Dokument Suda” , dok je drugi rezultat rada Radne grupe 22sastavljene od bivših sudija Suda urađen prema mjeri Komisije – “Due izvještaj”. Iako

zabrinuti da će decentralizacija narušiti harmoniju prava EU, dokumenti idu tragom stvaranja sudskih tijela u svakoj državi članici, koja bi bila nadležna za postupak prethodnog odlučivanja za područje njihove teritorijalne nadležnosti. Due izvještaj čak ide u pravcu pretpostavke da bi

23ova sudska tijela trebala biti nacionalni sudovi, a ne institucije Unije.Kada je u pitanju potreba za osnivanjem dodatnih specijaliziranih sudova,

najozbiljniji kandidat za sljedeći korak u ovom pravcu bio bi sud za pitanja intelektualne svojine. Preciznije, odredbom člana 262. UFEU Sudu je moguće ustupiti nadležnost u vezi sa

15 Conway, G. (2012) The Limits of Legal Reasoning and the European Court of Justice, Cambridge, Cambridge University Press, str. 60-61 16 Craig, P. (2001) Constitutional Analysis, Constitutional Principle and Judicial Review. In De Burca, P i Weiler, J.H.H. (ed.) The European Court of Justice, Oxford: Oxford University Press, str. 18017 Stanivuković, M. (2007) Pojedinac pred Sudom evropskih zajednica, Beograd, Službeni glasnik, str. 13518 Ibid. str.18119 Weiler, J. (2002) Ustav Evrope, Beograd, “Filip Višnjić”, str.24620 “The Future of the Judicial System of the European Union (Proposals and Reflections)”, maj 1999. godine21 eng. “The Court's Paper”22 “Report by the Working Party on the Future of the European Communities´ Court System”, maj 2000. godine23 vidi više: Craig, P. (2001) Constitutional Analysis, Constitutional Principle and Judicial Review. In De Burca, P. i Weiler, J.H.H. (ed.) The


24 Misita, N. (2010) Evropska unija: Osnivanje i razvoj, Sarajevo, Revicon, str. 277-27825 čl.256. str. 3. UFEU26 De la Mare, T. & Donnelly,C. (2003) Preliminary Rulings and EU Legal Integration: Evolution and Stasis. In Craig, P. i De Burca, G. (ed.) EU Law – Text, Cases and Materials, Oxford, Oxford University Press, str. 38827 Conway, G. (2012) The Limits of Legal Reasoning and the European Court of Justice, Cambridge, Cambridge University Press, str. 44; vidi Mišljenje 2/94 Re Accession of the Community to the European Convention on Human Rights (1996) ECR1-175928 Charter of Fundamental Right of the European Union OJ (210/C 83/02)29 npr. predmet 29/69, Stauder protiv Stadt Ulm (1969) ECR 419 ili predmet 36/02 Omega Spielhallen und Automatenaufstellungs protiv Oberbürgermeisterin der Budesstadt Bonn (2002) ECRI-960930 Hartley, T. (2010) The Foundations of European Union Law 3.izd. Oxford, Oxford University Press, str. 14131 Chalmers, D., Davies, G. & Monti G. (2010) European Union Law: Cases and Materials. 2. izd. Cambridge, Cambridge University Press, str. 23732 Dani, M. (2008) Tracking Judicial Dialogue: The Scope for Preliminary Rulings from the Italian Constitutional Court. The Jean Monnet Working Papers, No. 10/08, dostupno na: http://centers.law.nyu.edu/jeanmonnet/papers/08/081001.html [18.6.2014.], str. 24

87

“evropskim pravima intelektualne svojine”, odnosno unijskim aktima kojima su ova prava 24uspostavljena.

Međutim, s obzirom na izmjene koje su usvojene Lisabonskim ugovorom i posljednjim izmjenama Pravila postupka, vidljivo je da je većina mjera bila usmjerena ka unapređenju efikasnosti procedura pred samim Sudom, a ne povjeravanju određenih ovlaštenja nacionalnim sudovima. U praksi još nije zaživjela ni predviđena nadležnost Općeg

25 26suda u postupku prethodnog odlučivanja , čime bi se rasteretio Sud. Također, imajući u vidu aktuelna politička previranja u pogledu opravdanosti ideje za sve većom federalizacijom, Sud nije odlučan ni u tome da slijedi predloženu logiku postupanja Vrhovnog suda SAD-a.

3. Uloga Suda u zaštiti ljudskih prava

3.1. Uvođenje ograničene nadležnosti prema Lisabonskom ugovoru

Sve do Lisabonskog ugovora nije postojao pravni osnov za nadležnost Suda EU u slučajevima kršenja ljudskih prava. Razmatrajući pitanje ratificiranja Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, i sam Sud je smatrao da, prema Ugovoru, Unija nije

27imala tu nadležnost. Međutim, i prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora i Povelje o 28 29osnovnim ljudskim pravima , Sud je razvijao praksu zaštite ljudskih prava . Naime, s obzirom

na izuzetno neprecizne odredbe Ugovora, Sud je uporište za svoje odluke nalazio u promoviranju općih vrijednosti, između ostalog, i ljudskih prava. Na taj način on je ujedno stvarao i opće principe pravnog poretka EU, te konačno stvorio doktrinu prema kojoj pravila Unije mogu imati osnov, kako u Ugovorima i pravnim propisima, tako i u općim pravnim

30principima.Nakon što je u zaštiti ljudskih prava kao fundamentalnoj vrijednosti stvoreno

uporište za nadležnost Suda po određenim pitanjima, ubrzo se ukazala potreba i za svojevrsnom kodifikacijom ljudskih prava u okviru EU, koja bi parirala Evropskoj konvenciji. Odlučeno je da ljudska prava ne bi trebala biti skrivana u kontekstu presuda Suda te da bi u svjetlu društvenih promjena i društvenog napretka Sud trebao imati nadležnost da odlučno

31pruži zaštitu građanima EU u ovom segmentu. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora i Povelje o osnovnim pravima, ljudska prava su postala “ustavna kategorija” unijskog prava, na način na koji su to i ostale odredbe Ugovora. Međutim, da li je ovo dovelo do marginalizacije

32nacionalnih ustavnih tradicija na području zaštite ljudskih prava, kao što to cijeni Dani?Članom 6. UEU je propisano da Unija priznaje prava, slobode i principe navedene u

Povelji. Također, prema stavu 3. istog člana, osnovna prava koja su zagarantovana Evropskom konvencijom također čine sastavni dio prava Unije, kao opći principi. Ali, u isto vrijeme ovim

88

33 “Odredbe Povelje ne proširuju na bilo koji način nadležnosti Unije više nego što su one utvrđene ugovorima”34 Ibid. str. 23235 Predmet 159/90 Society for the Protection of the Unborn Child (SPUC) protiv Grogan (1991) ECR I-468536 Lenaerts, K. & Van Nuffel, P. (2011) European Union Law, London, Sweet and Maxwell, str. 833.37 Predmet Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999) 28 EHRR 36138 Predmet Bosphorus Hava Yollari Turizm Ve Ticaret Anonim Sirketi protiv Irske (2006) 42 EHRR 139 Hartley, T. (2010) The Foundations of European Union Law 3.izd. Oxford, Oxford University Press, str.15340 Predmet 112/00 Schimdberger protiv Austrije (2003) ECR-I-565941 Hartley, T. (2010) The Foundations of European Union Law 3.izd. Oxford, Oxford University Press, str.15742 “Unija pristupa Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. To pristupanje ne mijenja nedležnost Unije utvrđene ugovorima”.

33članom se postavljaju ograničenja u pogledu širenja nadležnosti Unije. Zasigurno je pretpostavljeno da bi slobodnim tumačenjem ovakve odredbe bez postavljenih restrikcija Sud u velikoj mjeri proširio svoja ovlaštenja, koja su i u trenutnim okvirima predmet kritike. Države članice su svjesne činjenice da je rezultat postupanja ustavnih / vrhovnih sudova koje se odnosi na zaštitu ljudskih prava postavljanje standarda u zaštiti koji se zahtijeva na nivou cijele države. Analogno tome, iz bojazni da Sud EU širenjem nadležnosti na ovo pitanje sve više počinje nalikovati ustavnim sudovima nacionalnih država, eksplicitno je postavljeno

34pomenuto ograničenje.Izgleda da je ograničenjem postavljenim u članu 6. UEU pretočen u ustavni tekst stav

35Suda iz slučaja Grogan . Iz ovoga se izvodi paradoksalan zaključak: Sud EU je nadležan za zaštitu univerzalne vrijednosti ljudskih prava u samo određenim situacijama, odnosno samo

36onda kada se pitanje zaštite postavi u kontekstu nadležnosti EU propisane Ugovorima. Ostale situacije koje prelaze okvire nadležnosti EU biće predmet rasprave pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Međutim, postavlja se pitanje šta u slučaju da dođe do razmimoilaženja stavova Suda EU i Suda za ljudska prava po istom pitanju? Kako će odlučiti jedan, a kako drugi sud kada je u pitanju neslaganje unijskih akata ustavnog karaktera sa ljudskim pravima zagarantovanih Evropskom konvencijom?

3.2. Odnos Suda EU i Evropskog suda za ljudska prava

Sud za ljudska prava je u ranijem periodu dao odgovor na prethodno postavljena 37 38pitanja. Odlučujući u slučajevima Matthews i Bosphorus , kada je u pitanju bio sukob

Konvencije sa unijskim aktima kojim su bile preuzete međunarodne obaveze odnosnih država članica, Sud za ljudska prava je odlučio da su ljudska prava u oba slučaja prekršena. Sud je naglasio da države ne mogu za to nalaziti opravdanje u zaključenim ugovorima sa drugim državama kojim su za sebe stvorile međunarodne obaveze. Zaključivanje tih ugovora je akt slobodne volje i stoga se trebalo voditi računa o njihovoj usaglašenosti sa standardom zaštite

39ljudskih prava. Pored toga, u slučaju Boshporus, postupak pred Sudom EU je prethodio postupku pred Sudom za ljudska prava. Odluka Suda išla je u korist unijskog prava, no to nije spriječilo Sud za ljudska prava da odluči drugačije.

Sud EU je zauzeo eksplicitan stav kada je u pitanju sukob unijskih akata i ljudskih prava zagarantovanih Konvencijom. Kako je navedeno, u slučaju Boshporus Sud ide logikom

40opravdanosti relevantnog unijskog propisa, dok sa druge strane, u slučaju Schmidberger donosi odluku da nije došlo do povrede unijskog prava i presuđuje u korist tuženih koji su se pozivali na pravo slobode govora zagarantovano Konvencijom. Međutim, u ovom slučaju Sud je ipak naglasio da je slučaj cijenjen sa aspekta načela proporcionalnosti u korištenju

41diskrecionih ovlaštenja lokalne vlasti.

Izlaz iz trenutne dileme nalazi se u stavu 2. člana 6. UEU, kojim se propisuje obaveza 42Evropske unije da pristupi Evropskoj konvenciji. Na ovaj način Evropska unija kao entitet,

odnosno njene institucije, postale bi odgovorne za eventualna kršenja ljudskih prava pred


89

43Sudom za ljudska prava. Protokol 14 koji je donesen uz Konvenciju omogućava sada Uniji da ratifikuje Konvenciju i istoj pristupi, dok su tu mogućnost do sada imale samo suverene države. Novonastalu mogućnost bi se svakako moglo tumačiti sa aspekta sve veće federalizacije Unije, ali i potrebe zadržavanja harmoniziranog evropskog sistema zaštite ljudskih prava. Postupak pred Sudom za ljudska prava, kao što je to slučaj sa pojedinim državama potpisnicama, moći će biti pokrenut u slučaju iscrpljivanja svih pravnih lijekova unutar EU, što znači da će postupku

44prethoditi odluka Suda EU. Pristupanjem Konvenciji, očigledno je da Sud EU prihvata činjenicu da je Sud za ljudska prava vrhovni pravni autoritet za evropski standard zaštite ljudskih prava te da će njegove odluke biti predmetom kontrole.

Pregovori o pristupanju su započeli 2010. godine, a nacrt Sporazuma o pristupanju finaliziran je u aprilu 2013. godine. Nacrtom Sporazuma predviđena je prioritetna odgovornost država članica EU za djelo, mjeru ili nečinjenje organa država članica ili osoba koje djeluju u njihovo ime prilikom primjene prava EU. Međutim, to ne oslobađa odgovornosti Uniju kao poseban entitet te će ona biti odgovorna kao korespondent za kršenje Evropske konvencije, u skladu sa članom 36, paragraf 4 Konvencije i članom 3. ovog Sporazuma (član 1. stav 4. nacrta Sporazuma o pristupanju Evropske unije Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i

45osnovnih sloboda ). Naime, ovim rješenjem se osigurava odgovornost EU za propise koje usvoje njene institucije, a koji mogu biti protivni ljudskim pravima garantovanim Konvencijom.

Ipak, pitanje odnosa Suda EU i Suda za ljudska prava ostaje potpuno nerazjašnjenim. Presuda iz slučaja Bosphorus je prva presuda kojom Sud za ljudska prava eksplicitno navodi da se neće suzdržavati od preispitivanja odluka Suda EU o bilo kojem pitanju, samo zbog općeprihvaćene pretpostavke da Evropska unija ima zagarantovan ekvivalentan sistem normi

46za zaštitu ljudskih prava. Iako predstavlja izraz njihovog neslaganja, presudom se ipak daje utisak povlaštenog položaja Suda u budućim postupcima, a samim tim i unijskog prava. Postupajući u ovom slučaju, Sud za ljudska prava je nakon utvrđivanja kompatibilnosti dva sistema zaštite ljudskih prava, zauzeo stav da neće reagovati protiv mjera nacionalnih država koje su uređene pravom Unije ukoliko mjera prosto krši Konveniciju, nego samo ako je

47“manifestno deficijentna” . Dakle, riječ je o mnogo slabijem testu od onog koji se primjenjuje na pojedine države članice Vijeća Evrope. Chalmers, Davies i Monti stoga odnos dva suda

48nazivaju novim “paktom o nenapadanju” , prema kojem će Sud EU poslušno slijediti praksu Suda za ljudska prava, dok će se potonji umiješati samo u one slučajeve grubog kršenja Konvencije. Da li će Sud zadržati ovaj privilegovani položaj i nakon pristupanja Unije Konvenciji, jer nakon toga dobija status kakav imaju sve države članice, ostaje da se vidi.

43 član 17. Protokola broj 1444 Lenaerts, K. & Van Nuffel, P. (2011) European Union Law, London, Sweet and Maxwell, str. 842-84345 dostupno na: http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/hrpolicy/Accession/Meeting_reports/47_1(2013)008rev2_EN.pdf [18.6.2014.]46 Schimmelfenning, F. (2006): Competition and community: constitutional courts, rhetorical action, and the institutionalization of human rights in the European Union. Journal of European Public Policy, 13:8 December 2006, str. 126147 “manifestly deficient”, Chalmers, D., Davies, G. & Monti G. (2010) European Union Law: Cases and Materials. 2.izd. Cambridge, Cambridge University Press, str. 26148 Ibid.


90

4. Zaključak

Nesumnjivo je da je Sud EU, kao pravosudna institucija sui generis, imao vodeću ulogu u stvaranju i razvoju novog pravnog poretka Evropske unije. Njegov utjecaj je utoliko specifičan koliko je Sud napustio klasično shvatanje o tumačenju i primjeni pravnih propisa na činjenično stanje u predmetu. Samom činjenicom da su nacionalni sudovi iskazali potrebu za tumačenjem prava EU od strane Suda i obilno koristili mogućnost/obavezu obraćanja Sudu koja im je data, Sudu je omogućeno pozicioniranje kao vrhovne pravne instance za tumačenje slova i duha Ugovora. U kontekstu ranije pasivnosti ostalih institucija Unije koje su trebale predvoditi legislativne aktivnosti, Sud je preuzeo ulogu generatora stvaranja i razvoja unijskog prava. Međutim, takva aktivna uloga Suda nije bila bez posljedica na efikasnost u njegovom radu.

Ovaj rad obuhvatio je razmatranja o trenutnim izazovima koji se nalaze pred Sudom EU. Naime, kako je ranije naznačeno, problem konstantnog porasta broja predmeta je sve prisutniji te ozbiljno prijeti da ugrozi princip prava na suđenje u razumnom roku. U tom pravcu posljednjih godina se razvija sve obimnija sudska praksa o zahtjevima za naknadu štete zbog prekoračenja razumnog roka. Trend porasta neriješenih predmeta i dodatno usložnjavanje procedura ukazuju na opasnost da Sud bude zahvaćen sindromom briselske birokratizacije. Ovakva situacija zahtijeva dalju reorganizaciju institucije Suda, osnivanje dodatnih specijaliziranih sudova, kao i promjenu u procedurama u cilju njihovog pojednostavljenja, a posebice postupka prethodnog odlučivanja, koji se mora ograničiti.

Osim toga, Sud se našao pred revizijom svoga pravnog autoriteta kada je u pitanju zaštita ljudskih prava. Već duži niz godina se u sudskoj praksi preispituje njegov odnos sa Evropskim sudom za ljudska prava. Situacija se dodatno usložnjava obavezom Evropske unije da pristupi Evropskoj konvenciji. Trenutna rezonovanja oba suda ukazuju na to da će ipak biti prihvaćena supremacija Evropskog suda za ljudska prava, što znači da Sud dobija svojevrsnu apelacijsku instancu, odnosno da pitanje ljudskih prava podliježe standardima ne samo drugog suda, nego i druge međunarodne organizacije.

Specifična uloga u razvoju integracije i ekstenzivno teleološko tumačenje odredbi Ugovora i ljudskih prava kao osnovnih principa, priskrbili su Sudu EU ključnu ulogu. U predstojećem periodu Sud će morati iznaći način da tu ulogu očuva bez narušavanja integriteta kroz opadanje efikasnosti u radu ili sukoba u pravnim stavovima sa Evropskim sudom za ljudska prava.


91

Literatura i izvori

Chalmers, D., Davies, G. & Monti G. (2010) European Union Law: Cases and Materials, 2.izd. Cambridge, Cambridge University Press.

Charter of Fundamental Right of the European Union, Official Journal (210/C 83/02)

Conway, G. (2012) The Limits of Legal Reasoning and the European Court of Justice. Cambridge, Cambridge University Press.

Craig, P. (2001) Constitutional Analysis, Constitutional Principle and Judicial Review. In De Burca, P i Weiler, J.H.H. (ed.) The European Court of Justice, Oxford: Oxford University Press.

Dani, M. (2008) Tracking Judicial Dialogue: The Scope for Preliminary Rulings from the Italian Constitutional Court. The Jean Monnet Working Papers, No. 10/08, dostupno na:http://centers.law.nyu.edu/jeanmonnet/papers/08/081001.html [18.6.2014.].

De la Mare, T. & Donnelly, C. (2003) Preliminary Rulings and EU Legal Integration: Evolution and Stasis. In Craig, P. i De Burca, G. (ed.) EU Law – Text, Cases and Materials. Oxford, Oxford University Press.

Dehousse, R. (1998) The European Court of Justice: The Politics of Judicial Integration. New York, St. Martins Press.

Godišnji izvještaj Suda pravde EU za 2013. godinu (Privremena integralna verzija), dostupan na: http://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7000/ [17.6.2014.].

Hartley, T. (2010) The Foundations of European Union Law 3. izd. Oxford, Oxford University Press.

Lenaerts, K. & Van Nuffel, P. (2011) European Union Law. London, Sweet and Maxwell.

Misita, N. (2010) Evropska unija: Osnivanje i razvoj. Sarajevo, Revicon.

Nacrt Sporazuma o pristupanju Evropske unije Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dostupno na:http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/hrpolicy/Accession/Meeting_reports/47_1(2013)008rev2_EN.pdf [18.6.2014.].

Schimmelfenning, F. (2006) Competition and community: constitutional courts, rhetorical action, and the institutionalization of human rights in the European Union. Journal of European Public Policy, 13:8 December 2006.

Stanivuković, M. (2007) Pojedinac pred Sudom evropskih zajednica, Beograd, Službeni glasnik.

Weiler, J. (2002) Ustav Evrope. Beograd, “Filip Višnjić”.


92

Sudska praksa

Predmet C-185/95 P (Recueil, str. I-8417.), presuda je donesena po žalbi protiv presude Općeg suda od 6. aprila 1995., Baustahlgewebe/Komisija (T-145/89, Recueil).

Predmet C-48/69, presuda donesena po žalbi protiv presude Općeg suda od 14.jula 1972. Imperial Chemical Industries/Komisija (T-214/06).

Predmet C-385/07 P. Presuda Suda EU od 16.jula.2009. Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland GmbH protiv Evropske komisije.

Predmet Gascogne Sack Deutschland (ranije Sachsa Verpackung) protiv Evropske komisije, (C-40/12 P).

Predmet Kendrion protiv Evropske komisije (C-50/12 P).

Predmeti Groupe Gascogne protiv Evropske komisije (C-58/12 P).

Predmet 29/69, Stauder protiv Stadt Ulm (1969) ECR 419.

Predmet 36/02 Omega Spielhallen und Automatenaufstellungs protiv Oberbürgermeisterin der Budesstadt Bonn (2002) ECRI-9609.

Predmet 159/90 Society for the Protection of the Unborn Child (SPUC) protiv Grogan (1991) ECR I-4685.

Predmet Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999) 28 EHRR 361.

Predmet Bosphorus Hava Yollari Turizm Ve Ticaret Anonim Sirketi protiv Irske (2006) 42 EHRR 1.

Predmet 112/00 Schimdberger protiv Austrije (2003) ECR-I-5659.


93

8.

Pripremila:Glavna urednica

94

95

II. MEĐUNARODNA ZNANSTVENA KONFERENCIJA

„BOSNA I HERCEGOVINA

I EUROATLANTSKE INTEGRACIJE

- trenutni izazovi i perspektive“

U Bihaću je 7. i 8. svibnja 2014. godine održana druga po redu međunarodna

znanstvena konferencija pod nazivom „Bosna i Hercegovina i euroatlantske integracije -

trenutni izazovi i perspektive“, koju su organizirali Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i

Centar za društvena istraživanja Sveučilišta Burch, a na kojoj su sudjelovali brojni

eminentni znanstvenici i stručnjaci iz zemlje i regije. Na konferenciji je predstavljeno više

od stotinu znanstvenih radova iz područja europskih integracija koji su objavljeni u 1Zborniku radova.

Prema navodima organizatora konferencije, njezini glavni ciljevi bili su

sveobuhvatno i multidisciplinarno sagledati bitna pitanja vezana uz pristupanje Bosne i

Hercegovine euroatlantskim integracijama, analizirati praktična iskustva drugih zemalja s

ciljem stjecanja uvida u prednosti i pogodnosti pristupanja BiH, razmatranje napretka BiH

na ovom putu, a u kontekstu obveza preuzetih Sporazumom o stabilizaciji i priruživanju, te

konačno promicati euroatlantske vrijednosti i informirati građane o značaju ovih procesa

za našu zemlju.

Nakon pozdravnih riječi koje su sudionicima uputili, među ostalima, dr. sc. Nevzet

Veladžić i dr. sc. Refik Šahinović s Univerziteta u Bihaću, dr. sc. Mehmet Uzunoğlu sa

Sveučilišta Burch, dr. sc. Enver Halilović sa Univerziteta u Tuzli, te dr. sc. Josip Kregar s

Pravnog fakulteta u Zagrebu, uvodna izlaganja održali su dr. sc. Mladen Naki i dr. sc. Mirko

Pejanović. Za zajednički imenitelj svih uvodnih obraćanja mogla bi se izdvojiti konstatacija

da proces europskih integracija nema alternativu na ovim prostorima, no istodobno ne

smije biti shvaćen kao “čarobni štapić” koji će automatski riješiti sve probleme s kojima se

zemlje suočavaju, nego rađe kao mogućnost koja se otvara zemljama, a koju one trebaju

znati iskoristiti.

Radni dio konferencije bio je podijeljen u dva panela pod nazivima “Pravno-

ekonomski aspekt euroatlantskih integracija” i “Političko sigurnosni aspekt

euroatlantskih integracija”, u sklopu kojih su sudionici, nakon 10-minutnih izlaganja

autora radova uvrštenih u službeni program konferencije, imali priliku za detaljniju

raspravu i vlastito promišljanje o pojedinim aspektima procesa europskih integracija i

izazovima što ih nužno nameće, te načinima na koje bi naša zemlja trebala pristupiti

njihovom rješavanju.

1 Zbornik radova II. međunarodne konferencije “Bosna i Hercegovina i eurotlantske integracije – trenutni izazovi i perspektive”, Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Međunarodnog sveučilišta Burch, 2014. (pojedinosti o konferenciji dostupne su na internetskoj stranici: http://pravnifakultet.ba/konferencija/ciljevi.php#).

96

Aktualnost i raznovrsnost tema i radova, kvaliteta rasprava te eminentni izlagači

najbolja su potvrda da u Bosni i Hercegovini postoji kritična masa ljudi, znanja i

entuzijazma koja je sposobna – ali i voljna – promišljati o procesu europkih integracija u

smislu pronalaženju najučinkovitijih načina prilagodbe europskim politikama i

standardima, a na dobrobit naše zemlje i njezinog europskog puta.

Na poziv organizatora, na konfrenciji je sudjelovala i Direkcija za europske

integracije, a tom je prigodom promoviran časopis Sui generis, za koji je i ovoga puta

istaknuto da mu je cilj otvoriti prostor za kritičku raspravu o europskim integracijama u

skladu s najvišim akademskim standardima, kao i što intenzivnije uključiti akademsku

zajednicu i stručnu javnost u proces europskih integracija.

97

9.

98

99

Boris Avdić je magistar geografije i PhD kandidat na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, gdje je 2013. godine izabran u zvanje asistenta na Katedri za regionalnu geografiju.

Amra Banda je magistrica geografije i PhD kandidatkinja na Odsjeku za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Sarajevo, gdje je i zaposlena kao asistentica na predmetima iz područja turizma i geoekologije.

Dr. sc. Semir Fejzić je doktor tehničkih znanosti i u drugom mandatu obnaša dužnost direktora Javne ustanove Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona. Certificirani je medijator u BiH, ima položene stručne/državne ispite za tehničko rukovođenje, kao i za rad u tijelima državne službe. Objavio je nekoliko stručnih i znanstvenih radova, s naglaskom na euroatlantske integracije.

Mr. sc. Sanja Kavaz-Hukić je magistrica društvenih znanosti iz područja prava i doktorantica na građansko-pravnom području Pravnog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Radila je u gospodarstvu, nevladinom sektoru i pravosuđu, a trenutačno je viša asistentica na Američkom univerzitetu u Bosni i Hercegovini na predmetima: Uvod u pravo Europske unije, Međunarodno javno pravo, Privredno pravo, Građansko i obligaciono pravo. Autorica je više radova iz područja prava i politike tržišnog natjecanja, tržišta, te vanjske i sigurnosne politike.

Mujo Vilašević je diplomirani pravnik od lipnja 2013. godine, nagrađen Srebrenom značkom Univerziteta u Sarajevu. Po završetku prvog ciklusa studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu upisuje drugi ciklus, smjer Građansko pravo u EU, na kojemu privodi kraju završni rad iz područja Europskog privatnog prava. Objavljivao je radove za časopise: Nova pravna revija - časopis za domaće, njemačko i europsko pravo i Pravna misao - časopis za pravnu teoriju i praksu. Od srpnja 2014. godine zaposlen je kao pripravnik u Sektoru za upravljanje rizicima Sparkasse Bank d.d. BiH.

Doc. dr. sc. Melisa Okičić je viša asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavi se izučavanjem pravnog engleskog jezika (lingvističke osobine jezika britanskih i propisa EU, reforma pravnog engleskog jezika, jezična politika u zakonodavstvu, jezik prijevoda domaćih propisa kao varijanta engleskog, standardizacija pravne terminologije).

Lejla Nuhodžić je lektorica bosanskog jezika u Odjelu za lektoriranje Parlamentarne skupštine BiH. Radi na lektoriranju pravnih propisa i njihovom terminološkom usklađivanju (terminološka dosljednost i usklađenost s normama jezika u službenoj upotrebi u BiH).

Amir Mrković je viši stručni suradnik za prevođenje i redakturu u Direkciji za europske integracije BiH. Bavi se poslovima prevođenja i redakture prijevoda pravnih akata i drugih dokumenata iz područja europskih integracija, kao i prevođenjem tekstova iz drugih područja.

100

Mr. Vesna Pirija svoje je pravno zvanje stekla na Pravnom fakultete Univerziteta u Sarajevu 2008. godine, a zvanje magistrice Europskih studija tijekom školovanja u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu 2013. godine. Osim toga, 2014. godine stekla je i diplomu menadžera ljudskih resursa na Business Academy Beograd. Dosadašnje radno iskustvo podrazumijeva rad u Pravobraniteljstvu BiH (vježbenica), Centru za edukaciju sudaca i tužitelja u FBiH (koordinatorica Projekta reforme izvršnog prava u zemljama Zapadnog Balkana) i Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću BiH (koordinatorica - pravna savjetnica na Projektu unaprjeđenja učinkovitosti pravosuđa).

101

GIZ

102

103

GIZUpute za autore

Jezik i pismo

Radovi se dostavljaju na hrvatskom, bosanskom i srpskom jeziku (latiničnim ili ćiriličnim pismom) ili na engleskom jeziku.

Recenzija

Ukoliko rad ispunjava kriterije časopisa, upućuje se na recenziju. Svaki rad ocjenjuju najmanje dva nepristrana recenzenta, pri čemu identitet autora i recenzenta ostaje obostrano nepoznat.

Ukoliko je ocjena jednog recenzenta pozitivna a drugoga negativna, rad će biti upućen na treću recenziju.

Nakon ocjene recenzenata i članova Uredničkog kolegija, rad se vraća autoru uz obrazloženje i zahtjeve za njegovu doradu i ispravak, smatra li se to potrebnim. Ispravljene radove autori trebaju vratiti Uredničkom kolegiju u roku od osam dana od primitka.

Objavljivanje

Radovi i ostali prilozi ne mogu biti objavljeni u drugim publikacijama, osim uz posebno odobrenje Uredničkog kolegija. Radovi prihvaćeni za objavu bit će objavljeni na internetskoj stranici Direkcije za europske integracije. Časopis zadržava i sva ostala prava, osim ako nije drukčije dogovo-reno s autorom.

Radovi koje časopis objavljuje:

• uvodna riječ glavnog urednika • izvorni znanstveni rad • prethodno priopćenje • pregledni znanstveni rad • stručni članak • ostali radovi kao što su prikaz knjige, izvještaji o znanstvenim i stručnim skupovima i dr. • obavijesti o nadolazećim stručnim i znanstvenim skupovima • radovi domaćih autora objavljenih u međunarodnim publikacijama • pismo uredniku

Radovi se predaju Uredničkom kolegiju časopisa elektroničkom poštom na adresu: [email protected]

104

Oblik i tehnička obrada rada

Dokument treba biti načinjen u programu Microsoft Word. U njemu ne smije biti nikakvih indikacija glede osobnoga identiteta autora ili institucije u kojoj bilo koji od autora radi, kako u samom radu tako ni u karakteristikama (properties) elektroničkog dokumenta.

Radovi koji se dostavljaju Uredničkom kolegiju moraju biti lektorirani. Lektori koje odredi Urednički kolegij obavljaju superviziju.

U časopisu se objavljuju znanstveni i stručni radovi koji ne premašuju 10.000 riječi, uključujući sve dijelove rada. Ostali radovi ne mogu prelaziti 2.000 riječi.

Svaki rad mora sadržavati sažetak od 150-200 riječi i izbor ključnih riječi na jednom od službenih jezika u Bosni i Hercegovini i na engleskom jeziku iste dužine.

Izuzetno, Urednički kolegij može odobriti objavljivanje radova izvan navedenih kategorija i koji dužinom prelaze navedeni broj riječi ako je rad bitan za razvoj teorije i prakse iz područja europskih integracija.

Svaki rad mora biti priložen zajedno s popratnim pismom, u kojemu je nužno navesti sljedeće: • kratki opis sadržaja rada u dvije do tri rečenice, kao i sve dodatne informacije o radu koje bi Uredničkom kolegiju mogle biti od koristi; • razloge zbog kojih autori smatraju njihov rad zanimljivim čitateljstvu časopisa (novost koju rad donosi); • kratak životopis autora (25-30 riječi); • adresu i telefonski broj za kontaktiranje.

Svaki autor će uz popratno pismo dostaviti i izjavu da rad nije prethodno objavljivan.

Prva stranica rada treba sadržavati:

• naslov • datum • broj riječi u radu • ime i prezime autora i zanimanje • nazive ustanova u kojima rade • e-mail adrese • kategorizaciju • sažetak i ključne riječi na izvornom jeziku rada • sažetak i ključne riječi te naslov na engleskom jeziku (summary, key words).

Sažetak rada treba sadržavati opći prikaz teme, metodologiju rada, rezultate i zaključak.

Ključne riječi sadrže pojmove koji se javljaju u tekstu, ali ne opće i preširoke pojmove niti preuske pojmove opisane s mnogo riječi.

105

Tablice i grafikoni trebaju biti dostavljeni u programima kao što je MS Word, s jasno iskazanim naslovima. Sve tablice i grafikoni u časopisu bit će tiskani isključivo u crno-bijeloj boji.

Napomene u radu navode se u obliku fusnote (footnote). U pravilu su objašnjavajućeg karaktera. U fusnoti treba navoditi samo objavljene podatke (ili staviti posebnu bilješku s objašnjenjem). Također treba navoditi samo literaturu koja je uvrštena u popis literature na kraju rada. U fusnoti treba ujednačeno navoditi sve izvore. Poželjno je staviti broj stranice.

Molimo autore da se pridržavaju harvardskog sustava citiranja i referenciranja:

Knjiga (omeđena publikacija) jednog autora:Berkman, R.I. (1994) Find It fast: how to uncover expert information on any subject. New York, HarperPerennial.

Knjiga (omeđena publikacija) do četiri autora:Reid, D., Parsons, M. & Green, C. (1989) Staff management in human services: behavioral research and application. Springfield, Charles C. Thomas.

Knjiga (omeđena publikacija) s više od četiri autora:Jull, G. et al. (2008) Whiplash headache and neck pain: research-based directions for physical therapies. Churchill Livingstone, Edinburgh.

Elektronička publikacija:Dronke, P. (1968) Medieval Latin and the rise of European love-lyric [Internet]. Oxford, Oxford University Press. Dostupno na: Netlibrary <http://www.netLibrary.com> [6. mart 2008].

Članak ili poglavlje knjige:Bernstein, D. (1995) Transportation planning. In Chen, W.F. (ed.). The civil engineering handbook, Boca Raton, CRC Press, str. 231-61.

Članak u časopisu:Bennett, M., and James, S. (2001) Through the glass ceiling: women's experience of modern workplace practices. Journal of Gender in Business, 5 (3) June, str. 32-41.

Web-adresa:Albanese, A. (2009) Fairer compensation for air travellers, 29. januar, Agency for Infrastructure and Transport [Internet], Dostupno na: http://www.minister.infrastructure.gov.au/aa/releases/2009/ January/AA007_2009.htm [30. mart 2009].

106

Rad treba oblikovati prema sljedećim uputama:

dokument pohraniti u programu MS Word (*.doc ili .docx format);

stranica standardne veličine (A4);

obični prored za cijeli rad;

font Times New Roman, 12 pt;

sve margine 2,5 cm;

ne koristiti nikakve stilove (ne koristiti podebljana (bold) slova);

ne uređivati zaglavlje (header) niti podnožje (footer) dokumenta;

obvezno brojčano označiti stranice;

slike ili fotografije prilažu se u jednom od formata: *.jpg, *.bmp, *.tiff.

Radovi koji nisu u skladu s navedenim uputama bit će vraćeni autorima.

Pozivamo sve autore da na adresu: [email protected] šalju sažetke svojih stručnih i znanstvenih radova iz područja europskih integracija, objavljenih u međunarodnim publikacijama indeksiranim u literaturnim bazama podataka. Urednički kolegij odlučit će o objavljivanju pristiglih sažetaka izvornih radova domaćih autora.

107

108

ISSN 2303-5218

Documents

Godina II • Broj 2 • 2014./2015. • - DEI · 2020. 9. 18. · Geografija je jedan od najvažnijih nastavnih predmeta u ovom kontekstu, jer ona može učenicima dati višedimenzionalnu