Upload
nikolina
View
176
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
1/357
Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku
Ivo Goldstein i Borislav Grgin
Zagreb, 2006.
SADRAJ
PREDGOVOR
UVOD
I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU
1. Politike prilike
2. Ekonomsko i drutveno stanje3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost
4. Vjera
II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU
5. Germanska plemena
6. Germanske seobe
7. Barbarska kraljevstva na Zapadu
8. Crkva u germanskim kraljevstvima
9. Poeci oblikovanja Europe
III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA
10. Od Teodozija do Anastazija - Bizant izlazi iz krize11. Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskoga Carstva
12. Islam i arapska osvajanja
IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA VELIKOG
13. Od Merovinga do Pipina Malog
14. Pipin Mali i Karlo Veliki
15. Karolinka renesansa
16. Pomorska sila Sredozemlja: Venecija
V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA
17. Nasljednici Karla Velikog
18. Nove barbarske provale19. Novi narodi u srednjoj i istonoj Europi: Rusi, esi, Poljaci
20. to je feudalizam?
21. Selo u ranom srednjem vijeku
22. Crkva u feudalno doba
VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA
23. Civilizacije Istoka Bizant i Arapi
24. Obnova Zapadnog Carstva
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
2/357
2
VII. OPORAVAK ZAPADA
25. Vjerska obnova
26. Politika obnova Francuska
27. Politika obnova Sicilija i Engleska
28. Ekonomski oporavak
VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU29. Veliki crkveni raskol. Odnos Crkve i Carstva
30. Kriarski ratovi
31. Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081-1185)
32. Reformski pokret u Crkvi u 12. stoljeu
33. Uspon Europe - renesansa 12. stoljea
IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA
34. Engleska
35. Francuska
X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U DRUTVU
36. Papa Inocent III37. Krivovjerja (hereze) i prosjaki redovi
38. Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca
39. Kasniji kriarski ratovi
40. Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. godine i Latinsko Carstvo
41. Obnova Bizanta: Mihael VIII Paleolog (1261-1282)
XI. IRENJE KRANSKE EUROPE
42. Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku
43. Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku
44. Baltika regija u 12. stoljeu. Nastanak Velike Kneevine Litve
45. Rusija u razvijenom srednjem vijeku.46. Prva i druga mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom
XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH DRUTVENIH GRUPA
47. Jaanje drave: primjer Francuske
48. Jaanje drave: primjer Engleske
49. Svjetovnjaci u 13. stoljeu plemstvo
50. Svjetovnjaci u 13. stoljeu graanstvo
51. Svjetovnjaci u 13. stoljeu seljatvo
52. Intelektualno i umjetniko stvaralatvo
XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE
53. Papa Bonifacije VIII54. Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj
55. "Babilonsko suanjstvo" (Avignonski pape) i Zapadni raskol
56. Crkveni koncili i papinska obnova
XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOGA VODSTVA
57. Preobrazba srednjovjekovnoga drutva
58. Engleska i Francuska u 14. i 15. stoljeu
59. Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
3/357
3
60. Skandinavija u kasnom srednjem vijeku
61. Poljska i Poljsko-litvanska unija u 14. i 15. stoljeu
62. Rusija u kasnom srednjem vijeku
63. Velika Kneevina Litva i Rusija
64. Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave
XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE65. Talijanski gradovi-drave
66. Talijanska renesansa
67. Sjevernjako rjeenje
68. Umjesto zakljuka
Izabrana bibliografija
Glosarij manje poznatih pojmova
PREDGOVOR
Zato smo napisali ovu knjigu?
U naem nastavnom radu na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku koji je poeo jo 1980. (odnosno 1989)
stalno smo se suoavali s injenicom da je ispitna literatura vrlo raznorodne kvalitete, strune usmjerenosti te razine
informativnosti. Kako nema ni prirunika u inozemstvu koji bi o svjetskoj povijesti srednjega vijeka govorio iz hrvatske
perspektive, pa da bi se preveden mogao koristiti kao temeljni udbenik za uenje europske i svjetske povijesti
srednjega vijeka, odluili smo sami napisati takav prirunik. Stoga je prvenstveni cilj ove knjige studentima povijesti i
srodnih studijskih grupa pruiti osnovnu informaciju, dakle, osnovni pregled povijesti Europe i Sredozemlja u srednjem
vijeku.
Nali smo se pred dilemom da li donositi stotine i stotine detalja, biljeiti ih i kronolokim redom i po zemljama ili
regijama, ili ocrtavati ope trendove, dajui tek najnunije injenice. Nismo ili ni u jednu ni u drugu krajnost, vesmo
pokuali kombinirati oba ova zahtjeva. Moda se nekom od itatelja i dalje moe initi da smo bili preopirni, da je
podataka previe, ali smo nastojali istaknuti to je bitno i to je vano uoiti i zapamtiti. Nadalje, morali smo se baviti
prvenstveno vojnom i politikom sferom te smo obradili tek pojedine drutvene probleme. Zbog ogranienog prostora
nismo mogli opisivati razne drutvene fenomene, ponajprije promjene u svakodnevnom ivotu i mentalitetu.Sukladno naim dugoronim istraivakim interesima podijelili smo posao: I. G. je napisao odjeljke o ranijem razdoblju
ranom srednjem vijeku (poglavlja I - VII), B. G. o razvijenom i kasnom srednjem vijeku (VIII - XV). Uvodni tekst
to je to srednji vijek?, zavrni tekst Umjesto zakljuka te Bibliografiju napisali smo zajedno. Pridodali smo i
Glosarij manje poznatih pojmova koji je, osim nekoliko rijei, prenesen iz Rjenika stranih rijei Vladimira Ania
i Ive Goldsteina (2. izdanje, Zagreb 2000).
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
4/357
4
Zahvaljujemo recenzentima koji su nam dali niz korisnih savjeta kako da dopunimo tekst, kao i mr. sc. Hrvoju
Graaninu, asistentu na Katedri za svjetsku povijest srednjega vijeka, koji nas je takoer savjetovao, ponajprije o tome
kako uskladiti terminologiju, a dopunio je i kronoloke tablice koje su prenesene iz Kronologije Hrvatska Europa
svijet (2. izdanje, ur. I. Goldstein, Zagreb 2002).
Zagreb, prosinac 2005. godine
Ivo Goldstein
Borislav Grgin
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
5/357
5
UVOD
to je to srednji vijek?
Razdoblje koje u povijesti Europe i Sredozemlja nazivamo srednjim vijekom, bez obzira kada se dogovorili da onopoinje i zavrava, omeeno je dvama razdobljima starim i novim vijekom. Prva asocijacija uz srednji vijek je njegov
navodna "mranost"; drugim rijeima, uz pojam "srednji vijek" obino se vezuje epitet "mrani". Poto ga je
romantizam poeo vraati u modu i cijeniti, rije"srednji vijek" tijekom 19. stoljea poinje malo po malo gubiti svoje
pejorativno znaenje. Pojam "srednji vijek" pojavljuje se u 15. stoljeu kod talijanskih humanista da se njime oznai
prijelazno razdoblje izmeu antike i novih vremena renesanse.
Dananja Europa mnogo duguje tom razdoblju: u seobama u poecima srednjega vijeka mijeaju se razliiti etnikumi i
stvaraju zaeci dananjih europskih nacija od Portugalaca do Rusa i od Engleza do Grka. Praktiki se cijeli europski
prostor u tom razdoblju definitivno kristijanizira te se stvara i dananja civilizacijska slika. Dok su civilizacije Gr ke i
Rima bile sredozemne, novostvorena ranosrednjovjekovna europska civilizacija afirmira pojam "Europa" u dananjem
smislu rijei, u smislu u kojem ga antika nije poznavala. Meutim, "srednji vijek" je i razdoblje koje i u dananjem
europskom drutvu ivi na neki nain, ili je barem donedavno ivjelo. Ve i banalne usporedbe srednjovjekovne i
dananje stvarnosti pokazuju koliko smo se odmaknuli od srednjega vijeka u srednjem vijeku kada bi ovjek bio
gladan, otiao bi u umu i ulovio neku ivotinju ili bi zaklao neki primjerak domae peradi danas ljudi uglavnom
otvaraju hladnjak. ovjek je u srednjemu vijeku bio u stalnoj borbi protiv neprijateljske prirode u nastojanju da
osigura dovoljno hrane, dolino stanovanje i odjeu, esto nije uspijevao. Osim gladi i pothranjenosti, muile su ga i
bolesti. Danas, na poetku 21. stoljea, ovjek je u stanju pratiti, pa ak dijelom i kontrolirati mnoge prirodne procese,
ali i dalje je dobar dio ovjeanstva suoen s prijetnjama i strahovima poput srednjovjekovnih ljudi.
Valjalo je odrediti razdoblje kojim poinje i zavrava ova knjiga, pa smo se nuno morali baviti problemom
periodizacije. Periodizacija jest metodoloki postupak kojim se povijesni tijek dijeli po periodima, na razdoblja koja po
nekim osobinama ine cjelinu.
Historiari su vrlo razliito odreivali poetak srednjega vijeka: neki su tvrdili da je prijelomni dogaaj bilo
pokrtavanje cara Konstantina (306-337). Drugi su, pak, takvu vanost pripisivali selidbi prijestolnice Carstva 330. iz
Rima u Konstantinopol/Carigrad. Mnogi su poetak seobe naroda sedamdesetih godina 4. stoljea smatrali kljunim
trenutkom koji je odredio sudbinu Europe i Sredozemlja za mnoga stoljea unaprijed. Jo je vie zaljubljenika u prolost
"kljunim trenutkom" smatralo propast Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine. Bilo je i onih koji su smatrali da je
antika zavrila smru bizantskoga cara Justinijana 565. godine, jer su tada skrene sve ambicije Bizanta za obnovom
nekadanjeg Rimskoga Carstva. Neki su ak iznosili tvrdnju da srednji vijek poinje krunidbom Karla Velikoga u Rimu
800. godine. Nasuprot svim tim miljenjima, belgijski historiar Henri Pirrene je prije Drugoga svjetskoga rata kljunim
procesom koji je Europu i Sredozemlje uveo u srednji vijek oznaio prekid prometa Sredozemljem u 7. stoljeu nakon
arapskih osvajanja.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
6/357
6
S druge strane, i odreivanje kraja srednjega i poetka novoga vijeka poticalo je historiare na razliita razmiljanja i,
sukladno tome, nuenje raznih datuma. Najvie pristaa, naravno, ima Kolumbovo otkrie Amerike 1492. godine.
Mnogo je i onih koji taj trenutak vide u padu Carigrada pod Osmanlije 1453. godine. Krajem jednoga i poetkom
novoga doba neki smatraju Magellanovo oplovljivanje svijeta od 1519. do 1522. godine, drugi, pak, da je to
Tridesetgodinji rat koji je bjesnio Europom od 1618. do 1648. godine. Naposljetku, u prezentacijama povijesti koje subile pod snanim utjecajem staljinistike ideologije, pojam srednjega vijeka je izjednaavan s pojmom feudalizma, a
feudalizam je kao drutveno-politiko ureenje, prema tim miljenjima navodno prestao Francuskom revolucijom 1789.
godine. Stoga je i kraj srednjega vijeka oznaavan godinom 1789, jer je tada poinjao novi vijek, obiljeen prvenstveno
stvaranjem "buroaskog" drutva.
Kraj srednjega i poetak novoga vijeka neki s pravom vide u kulturnoj i duhovnoj sferi, pa tvrde da je takvo znaenje
imao Gutenbergov izum tiskarskog stroja etrdesetih godina 15. stoljea. Nedvojbeno je vana i godina 1517, kada je
vjerski reformator Martin Luther objavio 95 teza kojima objanjava svoj nauk, to se dri poetkom reformacije.
Za pisce ove knjige teko je prikloniti se bilo kojem od spomenutih datuma, jer je, nema sumnje, s jedne strane, svaki
od njih vaan, a s druge, tek vie njih, stavljeni u kontekst irih politikih, drutvenih i kulturnih dogaanja, pokazuju
kako se postupno i polako stvarao tipini srednjovjekovni ambijent, odnosno, kako se taj ambijent u duljem razdoblju
preoblikovao u jedno novo doba.
Stoga ova knjiga poinje detaljnim prikazom stanja u Rimskom Carstvu u 4. stoljeu, a zavrava analizom dogaaja i
procesa na europskom prostoru potkraj 15. stoljea. To je i izravan odgovor na pitanje to autori podrazumijevaju pod
pojmom "srednji vijek", odnosno, kada smatraju da poinju procesi koji bitno utjeu na stvaranje srednjovjekovnoga
doba, odnosno na njegovo nestajanje.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
7/357
7
I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU
1. Politike prilike
Srednji vijek nije znaio nikakav radikalan prekid s anti
kim razdobljem. Prije bi se moglo re
i da je on izrastao
utemeljen na mnogim pojavama i injenicama antikoga razdoblja. Kada se govori o srednjovjekovnoj Europi, ona
izrasta prvenstveno na batini nekad monoga Rimskoga Carstva. Pomalo je paradoksalno da to Carstvo dobrim dijelom
uope nije bilo u Europi. ila kucavica Carstva bilo je Sredozemlje, njegovo stanovnitvo i sva njegova bogatstva leala
su na Sredozemlju ili su u znaajnoj mjeri bili prema njemu usmjereni. Mala Azija, Sirija, Egipat i sjeverna Afrika bili
su dio Carstva i Carstvo je bilo nasljednik starih civilizacija koje su neko cvale u tim zemljama. Grki je utjecaj
presudno djelovao na razvoj rimske knjievnosti, umjetnosti i religije. Azija i Afrika dale su zna ajan doprinos u
razvoju nekih poljoprivrednih tehnika te politikih ideja. Ono to je na taj nain stiglo u Rim s istoka i s juga, iz Rima se
dalje prenosilo u sjevernu Italiju, panjolsku, Galiju i Britaniju. Cijelo je Carstvo bilo jedinstvena politika, pa onda i
kulturna cjelina od dananje Engleske do Egipta, od Krima do Mauretanije.
Nije bilo drugih naroda, poput rimskoga (s iznimkom moda dalekih Perzijanaca na istoku). Gotovo da nije bilo utjecaja
drugih kultura i civilizacija, jer je rimska civilizacija bila jedina. Unutar granica koje su dosezale do zapadnog oceana,
do sigurnog dunavsko-rajnskog limesa, do istonih i junih granica, stanovali su narodi koji su bili vrijedni uvaavanja
Kelti, Italici, Grci, Sirijci, idovi, Egipani i drugi svi su oni bili Rimljani. Ljudi koji su stanovali preko granica
Carstva barbari bili su zapravo beznaajni. Na drugoj strani dunavsko-rajnskog limesa ivjeli su Germani,
odnosno germanska plemena. Preko Sahare bila su jedva poznata negroidna plemena, a u Siriji i Arabiji, nomadski
Arapi. Na Istoku su postojale velike civilizacije, ali, iako su Rimljani itekako bili svjesni njihova postojanja, o njima su
znali malo, a jo manje su za njih marili. Sasanidsko Carstvo u Perziji bila je najblia drava koju su Rimljani
poznavali. Sasanidski su carevi pobjeivali rimske legije, a rimski su trgovci preko te drave uvozili veinu istone
robe. ak i tako snana i vana drava malo je zanimala Rimljane. Znali su da postoje snane drave u Indiji i Kini, ali
su ih one zanimale jo manje negoli Perzija. Rimsko je Carstvo bilo svijet, a rimska je civilizacija bila jedina
civilizacija. Iz Rima (a prije kraju toga razdoblja iz Konstantinopola) je vie od pet stoljea upravljano golemim
imperijem s organiziranim slobodnim protokom ljudi i roba, u kojemu su dominirali rimski novac, latinski jezik, rimska
religija i rimsko pravo.
Iako im nije bio poznat danas nairoko upotrebljavan pojam globalizacija, Rimsko je Carstvo bilo uistinu prvi pokuaj
globalizacije svijeta. Rimljani su bili svjesni toga stanja te su za njega koristili termin ekumena, tj. naseljeni prostor u
odnosu na nenastanjena pustinjska podruja juno od Sredozemlja ili na nepoznata podruja sjeverno od Karpata irijeke Labe.
Rimsko je Carstvo bilo svijet za sebe. Logino je bilo da tim svijetom vlada Bog. Tako je bilo u 4. stoljeu, kada je car
bio boanstvo: on je bio nazivan dominus gospodar. Sve to mu je pripadalo bilo je sveto, a njegova je rije
imala snagu zakona. Bio je to rezultat promjena potkraj 3. i poetkom 4. stoljea Rim je nekobio republika kojom je
vladao Senat, a svake je godine za izvrne poslove birao dva konzula. U 1. stolje u pr. Kr. taj je sustav vladavine zapao
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
8/357
8
u krizu, bio uzrokom tekih nemira i graanskih ratova, pa se postupno stvarao sistem u kojem je mokoncentrirana u
rukama malog broja ljudi, potom i jednoga ovjeka. Posljednji od njih, Oktavijan, postao je prvi car August. No,
njegove su ovlasti bile tek neto vee nego to su ih imali prethodnici. Bio je na elu vojske i administracije, ali je
morao voditi rauna o prevladavajuem miljenju u Senatu. Augustovi su nasljednici postupno priskrbljivali sve vie
vlasti.
esti gra
anski ratovi i potreba da se efikasno titi i brani dunavsko-rajnski limesinili su vojne funkcije
znaajnijima, pa je moSenata slabila. Tijekom 3. stoljea nastupilo je dugo razdoblje anarhije. Kada je prvi jaki car,
Dioklecijan (284-305), zasjeo na prijestolje, stanje u Carstvu bilo je tako loe da su njegovo preuzimanje apsolutnih
ovlasti mnogi doekali s radou. Dioklecijan i njegovi nasljednici imenovali su sve slubenike, razrezivali i prikupljali
poreze prema vlastitoj procjeni, imali potpunu kontrolu nad vojskom. Bili su vrhovni suci poslije kojih nije bilo nikakve
mogunosti priziva; imali su i pravo odluivanja o ivotu i smrti svakog graanina.
Dioklecijan je vladao manirom koja je u prolosti vie priliila egipatskom faraonu negoli rimskom magistratu.
Istonjake ideje prodrle su u sustav vladanja: car je prihvatio ceremonijal i odjeu istonjakog despota. Bio je
poluboanski monarh kojem se valjalo obraati sa strahopotovanjem kao da se radi o boanstvu u proskinezi, kao
prostrt, dakle u stavu niice. Nosio je dijademu i sjedio na prijestolju, ivio je u golemoj, raskonoj palai, potpuno
izoliran od svojih podanika. Njegovi slubenici, ivei i radei u sjaju i moi kojih su i oni postali dio, stvorili su sloj
povlatenih koji je sebi priskrbio zvune naslove poput najodliniji (illustrissimus).
Car je postao istonjaki vladar, ali nije prestao biti vojni zapovjednik. Dapae, vie negoli ikada prije, u 4. stoljeu,
njegov je prvenstveni zadatak bio zapovijedanje vojskom. injenica da je sredite Carstva bilo na Sredozemlju njegov
je zadatak inilo jo teim. Drava je imala ovalan oblik s rupom u sredini. Ve ina najbogatijih provincija nalazila se
vrlo blizu potencijalnog vanjskog neprijatelja. Carstvo je imalo izuzetno duge granice u odnosu na ukupnu povrinu i
broj stanovnika. Barbarska plemena koja su ivjela s druge strane Dunava i Rajne vodila su stalnu gerilsku borbu protiv
Rimljana. Nakon brzih upada na rimski teritorij sakrili bi se u ume i movare, dok su se rimske kaznene ekspedicije
morale zadovoljiti unitavanjem atora i paljenjem itarica. Tijekom 4. stoljea postalo je jasno da jedan vojskovoa ne
moe nadgledati itavu granicu; bila su potrebna dvojica ili ak vie. Meutim, zapovijedanje vojskom bilo je
pokazatelj carskih ovlasti, pa ako bi postojala dva zapovjednika, trebala bi biti i dva cara. Te su se promjene poele
dogaati veu vrijeme Dioklecijana, kada je ustanovljen sustav tetrarhije dva augusta i dva cezara koji u isto vrijeme
vladaju odreenim dijelovima Carstva. Tako su od oko 300. mnogi carevi, iako nevoljno, morali podijeliti vlast s
jednim ili vie sucareva. Kolikogod da je bilo careva, uvijek je bilo samo jedno carstvo. Dogma o jedinstvenoj dravi
nije se uope osporavala. U teoriji, carevi su vladali zajedniki i usklaeno, ali su u praksi dijelili svoje obveze,
prvenstveno s ciljem da budu to efikasniji. Tako je jedan od careva obino bio zaduen za rajnski, doim bi drugi
nadgledao dunavski limes (i Istok), ali su takva rjeenja bila privremene naravi.
Car-Bog i Car-svemogui morao je imati tisue ljudi koji su sudjelovali u upravljanju Carstvom. U prijestolnici (kasnije
u prijestolnicama) postojali su veliki vladini uredi (kakvih u srednjem vijeku, s iznimkom Bizanta, uope nije bilo). U
palaama je stvoren sloj aristokrata, nadlenih za brigu o osobnim carevim potrebama. Oni su imali znaajnu politiku
mo. Pa ipak, sredinja administracija vodila je brigu tek o nekoliko drutvenih poslova. Osim uvanja mira, to im je
bila osnovna zadaa, drugi zadatak na listi prioriteta bio je nadgledati da li su lokalne vlasti primile i pokorile se
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
9/357
9
carevim naredbama i prikupile poreze koje je on nametnuo. Osim toga, trebalo je razrjeavati sporove i dvojbe na
lokalnoj razini te odgovarati na pritube koje su otamo dolazile. Nije bilo sustava javnog kolstva ili zdravstva, kao ni
ustanova koje bi nadgledale trgovinu i poljoprivrednu proizvodnju. Nije bilo ni ureda za vanjske poslove u dananjem
smislu rijei. Slubenici nisu imali posebne specijalizacije: primjerice, odgovorni za opskrbu vojske i ratne mornarice
imali su i mnoge druge obveze.O sredinjoj administraciji ovisila je hijerarhija niih inovnika. Carstvo je bilo podijeljeno na etiri velike
administrativne cjeline prefekture, svaka s prefektom na elu. Prefektura je bila podijeljena na dijeceze kojima su
upravljali vikari. Svaka je dijeceza imala nekoliko provincija kojima su na elu bili guverneri. Primjerice, prefektura
Galije imala je dijeceze Britaniju, Galiju i Hispaniju; dijeceza Britanija sastojala se od pet provincija. Ukupno je bilo 4
prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije.
elnici ovih administrativnih cjelina imali su obvezu nadgledati sve poslove. Ispod njih bilo je mnogo poreznih
inspektora, pravnih savjetnika i drugih. Lokalne su se vlasti ustrojavale po uzoru na sredinju administraciju: o veliini i
ekonomskom potencijalu provincije ovisio je broj zaposlenih slubenika ije funkcije nisu bile izriito specijalizirane.
Sve razine vlasti, i carska, i prefekturska, i provincijska, morale su nadgledati to rade osnovne jedinice i koordinirati
njihovo poslovanje. Ta osnovna jedinica uprave bila je civitas. Termin je teko doslovno prevesti, jer u modernoj upravi
ne postoji ekvivalent: najblii bi bio pojam gradska opina. Na toj razini uprava je dolazila u neposredan doticaj s
graanima ubirala bi poreze, nadgledala unutarnju sigurnost i prvostupanjske sudove. No, vano je uoiti da se radi o
gradu seoska podruja, pa i velika sela potpuno su bila podinjena gradskom sreditu. Grad je bio sredite
politikog ivota i iz njega su slubenici upravljali itavom dravom.
Civitas je bila prirodan oblik politikog organiziranja u antikom svijetu. Izrasla je iz konkretnih prilika u antikoj
Grkoj i rimskoj Italiji. Rimljani nisu imali problema nametnuti taj ustroj prostorima koje su osvojili. U prvim
stoljeima Carstva sredinja je administracija tek utvrdila ope upute za upravljanje i uvoenje reda i zakona, a veinu
poslova preputala je upravama civitas. U prvo vrijeme bilo je to idealno rjeenje. Meutim, dobar dio gradova u
Carstvu je potkraj 3. stoljea bio na rubu posvemanje ekonomske propasti. Gradske su uprave u pravilu bile
korumpirane, mnogi su gradski slubenici (magistrati i kurijali) i sami bili suoeni s tekim financijskim problemima.
Stoga su te uprave postale neefikasne, pa su se sredinje vlasti morale sve vie i vie upletati u poslove gradskih. Bilo je
to krajnje nesretno rjeenje u doba kada se vrlo sporo putovalo. Carstvo je sve dublje zapadalo u anarhiju iz ega su
korist izvlaili moni, bogati i beskrupulozni.
U usporedbi s brojem stanovnika i veliinom Carstva, sustav upravljanja nije bio posebno kompliciran, a ni skup. Ni
broj vojnika, u odnosu na broj stanovnika, nije bio velik, a ni vojska nije zahtijevala mnogo novca za uzdravanje.Meutim, kako je kriza potkraj 3. i u 4. stoljeu napredovala i ti, relativno mali izdaci, postajali su preteak teret za
onemoalu dravu.
Vrsti poreza bilo je relativno malo i ini se da, barem u teoriji, nisu bili visoki. Meutim, u posljednjim stoljeima
Carstva nebrojeno su se puta ponavljali prigovori o ekstravaganciji i luksuzu inovnika u administraciji i pretekom
teretu poreza. Najee je prikupljan bio porez na zemlju koji je rastao ovisno o plodnosti zemlje i stupnju razvoja
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
10/357
10
proizvodnje na imanju. Postojali su i drugi porezi, poput onoga na trgovinu i obrtnitvo. Vrlo neugodne obveze
nametane su mnogim ljudima; primjerice, obveza odravanja cesta i mostova ili osiguravanje transporta ili opskrbe za
vojsku. Najgori aspekt poreznog sustava bila je metoda procjene. Svaka je civitasbila odgovorna za plaanje ukupne
sume, pa ako neki stanovnici nisu nikako mogli platiti, namet je padao na njihove susjede. Bogati zemljoposjednici
esto su mogli izbje
i pla
anje punog iznosa ili potpla
ivanjem poreznih slubenika ili prijetnjama i ucjenama. Osim
toga, dok su u prvo vrijeme procjene porezne obveze civitasizraivane na studioznoj procjeni njezinih potencijala, nove
procjene nisu pravljene u vrijeme kada je dolo do pada ekonomskih aktivnosti. U nekim je podrujima porezni namet
bio previsok, a skupljai poreza sluili su se beskrupuloznim metodama kako bi namaknuli predvienu kvotu. To u
djelu Boje institucije opisuje Lucije Celije Firmijan Laktancije (250o. 324), kranski pisac, zvan kranskim
Ciceronom:
Robovi su se bavili prokazivanjem gospodara, a supruge su trebale optuivati mueve. Kada nije bilo nikakve
evidencije ili dokaza o neijoj imovini, ljudi su torturom bili prisiljavani da sami sebe optue... poto bi svi porezni
obveznici bili na taj nain tretirani, izgledalo je da su svi toliko platili, kao da otkupljuju ivot. Nije se vjerovalo onima
prvima koji su sakupljali porez, pa su slani drugi za njima, jer se mislilo da e novi ljudi ipak nai naina da iskame
novac i imovinu. Kako nisu zapravo nita mogli nai, tada su povisili brojke na vepostojeim popisima, kako se ne bi
moglo rei da njihov dolazak nije imao svrhu. Ovakvim se mjerama broj stoke zna ajno smanjio, a mnogi su ljudi
umrli. Pa ipak, porezi su se i dalje razrezivali, ak i na one koji su umrli.
Sve je to bio izraz tekih poremeaja u ekonomiji, pa onda i u cjelokupnom ustroju i funkcioniranju Carstva.
Laktancijev opis skupljaa poreza moe se, odbacujui shvatljiva pretjerivanja koja bi trebala impresionirati itatelja,
primijeniti i na druge inovnike u Carstvu. Carska je administracija esto bila korumpirana, neefikasna te samovoljna,
ak ponekad i krvolona, kako svjedoi Laktancije. Te su se negativne karakteristike tijekom 4. stoljea sve vie
iskazivale. Suvremenicima je izgledalo da Carstvo moe opstati tek pod vlau jednog
ovjeka, autokratora
samodrca koji je na vrhu vladarske piramide. On je, sukladno starim politikim fikcijama, trebao prvenstveno biti
motiviran eljom za pravednou koju je samo malo njegovih prethodnika posjedovalo. Meutim, Carstvo je pod tim
carevima uivalo desetljea i stoljea mira, a potkraj 4. stoljea nije poznavalo drugo negoli vjene nemire i ratove.
2. Ekonomsko i drutveno stanje
Rimsko je Carstvo bilo politiki ujedinjeno, ali ekonomski heterogeno i nejedinstveno. Vjerojatno je to bila njegova
najvea slabost. Iako se intenzivno putovalo i trgovalo Sredozemljem, velik dio trgovine obavljao se na lokalnoj razini.
Veina stanovnitva Carstva egzistenciju je ostvarivala u poljoprivredi. Rimska je drava nastojala da svaka regija moesama sebe prehranjivati. Kljuni su proizvodi bili penica, maslinovo ulje i vino. Oni su se mogli uzgajati praktiki na
svim obalama Sredozemlja. Rimski gradovi, pogotovo oni manji, opskrbljivali su se hranom iz neposredne okoline. U
dvije prijestolnice, Rim i Carigrad, hrana je dolazila s udaljenijih prostora, ali je ve ina artikala stizala s velikih carskih
zemljoposjeda u Egiptu i sjevernoj Africi. I hrana za vojsku esto se nije nabavljala na slobodnom tritu, ve je
dobivana od poreza plaanog u naturi.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
11/357
11
Poreznim sustavom Rim i Italija su financijski i gospodarski iscrpljivali osvojene zemlje. Gr ki retor Elije Aristid (2.
stoljee) pie o zajednikom tritu na cijeloj zemlji koje iskljuivo koristi Rimu, u koji se slijeva svjetsko bogatstvo
tako da se neki proizvodi mogu nai jedino u metropoli na Tibru.
Trgovina hranom bila je slabo razvijena, odnosno, seljak je mogao prodavati svoje proizvode uglavnom na mjesnoj
trnici. Odjeu, namjetaj, orue, pa i drugu manufakturnu robu proizvodili su ili mjesni obrtnici ili se ak netoizraivalo u kui. Nije bilo masovne proizvodnje niti intenzivnije trgovine predmetima svakodnevne upotrebe. Promet
luksuznom robom prvenstveno onom koja je stizala s istoka (svila, bjelokost, mirodije, nakit) osiguravao je posao
malenom broju ljudi. Zapravo, trgovina luksuznom robom nagrizala je rimsku ekonomiju, jer je Carstvo imalo vrlo
malo ponuditi Istoku, a svoje su nabavke istone robe trgovci iz Carstva morali gotovo u pravilu plaati zlatom. U
Rimskom se Carstvu proizvodilo relativno malo zlata, a kako je sav novac u to doba bio metalan, odljev zlata stvarao je
manjak zbog kojeg je sve tee bilo poslovati. Osjeao se manjak novca, pa su cijene robi padale, to znai da je sve tee
bilo nai kupca.
Rimljani nisu znali iskoristiti sve prednosti golemog trita koje su sami stvorili. Dio objanjenja lei u injenici da su i
Grci i Rimljani smatrali poduzetnitvo, pogotovo proizvodnju, sramotnim, poniavajuim poslom. Najvioj drutvenoj
grupi u Rimu, senatorima, izriito je bilo zabranjeno baviti se trgovinom. Praktiki svaki posao koji se morao raditi u
grupama, poput rudarenja ili proizvodnje keramike, radili su robovi. Robovski je rad bio jeftin, barem u prvim
stoljeima Carstva kada je robova bilo relativno mnogo. Stoga nitko nije bio zainteresiran pronai nain poveanja
produktivnosti toga rada. Rimljani su znali da para moe proizvoditi energiju, ali to nisu nikada ozbiljnije pokuali
iskoristiti. Znali su i da se penica moe mljeti bre vodenom snagom negoli runo, ali je u 4. stoljeu u Carstvu bilo
vrlo malo vodenica. Tek su se u srednjem vijeku (11-12. stoljee) vodenice poele graditi masovno, pa je njihova snaga
zamijenila runo mljevenje. Kako su mnogi poslovi obavljani runo, ne bi se mnogo utedjelo time to bi se
proizvodnja centralizirala na jednom mjestu. U svakom se gradu a u nekim sluajevima i na svakom zemljoposjedu
mogla izraditi odjea, keramika, konati predmeti i orue za istu ili priblinu cijenu za koju se to moglo kupiti na
tritu. Prijevoz cestama bio je vrlo neefikasan. Kola su bila vrlo mala i nespretna. Kako nisu vodili ra una o utedi
snage, Rimljani su vrlo loe uprezali konje, tako da su oni mogli povui tek vrlo lagane terete. U takvim uvjetima cijena
iole dueg transporta pojela bi znaajan dio profita. Transport morem bio je mnogo jeftiniji, ali su rimski brodovi bili
mali i Sredozemljem se nije plovilo barem tri zimska mjeseca, ako ne i jo mjesec-dva dulje. Zbog svih navedenih
razloga, svaki je dio Carstva morao biti ekonomski samodostatan.
Tendencije prema ekonomskoj samodostatnosti bile su poticane specifinim razvojem poljoprivrede u Carstvu. Ope je
pravilo da mali posjedi mogu uspjeno funkcionirati samo u nerazvijenim drutvima. Kako se ekonomski ivot razvija,
kako se porezna davanja poveavaju, mali posjednici zapadaju u tekoe. Njihove loe procjene to proizvoditi ili loe
godine tjeraju ih da posuuju novac, koji oni obino ne mogu vratiti. Na taj nain sve vie i vie farmi prelazi u ruke
kreditora veleposjednika ili bankara. Taj se proces poeo u Rimu odvijati veod 2. stoljea pr. Krista. Mnogi su alili
zbog propadanja sitnog seljakog posjeda, ali nitko, izuzev neuspjenog pokreta brae Grakha, nije nita uinio da ga
spasi. Zapravo, zabranivi aristokraciji da se bavi trgovinom, drava ju je praktiki prisilila sav svoj novac investirati u
zemlju, potiui tako stvaranje velikih zemljoposjeda.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
12/357
12
Do 4. stoljea mali zemljoposjednik vie nije imao nikakvu ekonomsku snagu. Veina seljakog stanovnitva ivjela je
na velikim zemljoposjedima, a ti su zemljoposjedi proizvodili i vei dio hrane u Carstvu. Zemljoposjed koji se prostirao
na desetinama ili stotinama hektara i zapoljavao stotine radnika, prirodno je bio mnogo samodostatniji negoli mali
seljaki posjed. Bogatima je postalo gotovo uobiajeno priskrbljivati sve to im je trebalo s vlastitog posjeda.
Unutarnja trgovina u Carstvu bila je dodatno obeshrabrivana ovakvim tendencijama. ini se da se ona postupnosmanjivala tijekom 4. stoljea. Razlozi toga smanjivanja nisu posve jasni neki su venavedeni: svakako su znaajnu
ulogu igrali odljev zlatnog novca, siromaenje malog seljaka i jaanje samodostatnog zemljoposjeda. Osim toga, Rim je
svoju snagu do 1. stoljea izgraivao na uspjenim osvajakim ratovima. Kada su ti ratovi prestali, pad je, prije ili
kasnije, bio neizbjean. Kakvi god da su mu bili uzroci, kriza trgovine imala je teke posljedice. Nije bilo jedinstvenog
ekonomskog interesa odravati politike veze koje su Carstvo uvale kao cjelinu. Veina ljudi nije imala nikakve koristi
od injenice da su graani velikoga carstva: bio je to jedan od razloga zato se Carstvo raspadalo tijekom 4. i 5. stoljea.
Druga posljedica propadanja trgovine u Carstvu jest kriza gradova koji su, kao to smo vidjeli, bili osnovna upravna
jedinica u dravi. Kriza gradova je generirala upravnu i politiku krizu, potom je povratno djelovala na produbljivanje
ekonomske krize i krug je bio zatvoren. Svi su drutveni slojevi, osim eventualno onih najbogatijih, bolno osjeali
posljedice ekonomskog kolapsa.
Rimsko drutvo 4. stoljea bilo je otro podijeljeno: na vrhu su bili senatori. Nije se iskljuivo radilo o lanovima
rimskoga senata, ili o lanovima istoimenog novoformiranog tijela u Carigradu. Mnogi su senatori rijetko, ako i uope,
posjeivali prijestolnice. Titula senatora postala je ponajprije znak nobiliteta; mogla ju je od cara dobiti svaka bogata
osoba. Mnogi su je eljeli dobiti, jer to nije bilo samo stvar prestia, ve i nain stjecanja raznih imuniteta. Titula se
mogla stei davanjem novca, pa je, sukladno tome, praktiki svaki bogata bio senator. Senatori su posjedovali veinu
zemlje te je veina dravnih dunosnika potjecala iz njihova drutvenog sloja. Dok nisu obnaali neku dunost, senatori
su obino ivjeli izvan grada, na svom zemljoposjedu. U gradu se nisu osje
ali najbolje, jer su u njemu bili prisiljeni
posvetiti se raznim, esto zamornim drutvenim obvezama. Osim toga, njihovi su posjedi zahtijevali stalnu brigu i
nazonost.
Veleposjedi su se zvali villa. Bili su uistinu veliki, onaj koji bi, primjerice, imao skoro 750 ha opisivan je kao prilino
malen. Veim dijelom inila ga je obradiva zemlja, potom livade, vinogradi i ume. Na njemu su ivjeli
poljoprivrednici, pastiri, vinogradari, pekari, tesari, mlinari, klesari, kovai, tkalci, krojai i drugi radnici, kao i zakupci
koji su obraivali dio zemlje i za to veleposjedniku plaali najamninu. Do kraja 4. stoljea esto je na svakom
veleposjedu bila izgraena i kapela u kojoj je slubovao sveenik. Veleposjednik je znao presuivati u sporovima
izmeu svojih radnika i time onemoguavao upletanje vlasti u bilo koji dio ivota na svom posjedu. Tako je veleposjed
postajao na svaki nain samodostatan i njegove veze s vanjskim svijetom bile su sve slabije.
Kua veleposjednika bila je velika i komforna. Bila je oslikana, sa skupocjenim mozaicima na podu. Imala je
biblioteku, prostranu blagovaonicu i luksuznu kupaonicu. Kroz kuu je proveden sustav hipokausta, odnosno podnog
grijanja, koji je i u sjevernijim podrujima, u hladnije doba godine, odravao ugodnu temperaturu.
Pisma Sidonija Apolinara (430-487) puna su detalja o ivotu galorimskog plemstva: u njima pria o posjeti
zemljoposjedu nekih prijatelja. Ujutro bi se neki zabavljali igrom preteom dananjeg tenisa, drugi bi itali vjerske
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
13/357
13
knjige ili latinske klasike. Podnevni obrok bio bi prilino lagan; nazoni su uz jelo priali razne prie. Uslijedio bi
poslijepodnevni odmor, potom jahanje i kupanje. Tih nekoliko sati kupanja protjecalo bi u ugodnim i neobaveznim
razgovorima. Dan bi zavravao bogatom i dugom veerom. Drugi dijelovi pisama pokazuju zadovoljstvo tih ljudi u
igrama, lovu, itanju i prepriavanju anegdota. Pa ipak, ne treba zaboraviti da su Sidonije i njegovi prijatelji imali
visoke poloaje u crkvi i dravi te da su morali voditi svoje veleposjede; stoga nisuitavo vrijeme mogli provoditi u
tako lagodnom okruenju.
Radnici na veleposjedu mogu se podijeliti na dvije klase robove i slobodne ljude. Me utim, razlika izmeu ove dvije
grupe postupno je nestajala. U robove se ubrajala i vrlo brojna kuna posluga te veina zaposlenih na dijelu zemlje koji
je bio u neposrednom vlasnitvu veleposjednika. Broj robova u odnosu na broj slobodnjaka je vremenom padao,
dijelom zbog toga to Carstvo nije vie vodilo osvajake ratove i na taj nain se opskrbljivalo robovima, dijelom i zbog
toga to su rimski robovlasnici esto znali velikoduno oslobaati robove (postupak se zvao manumisija). Uvjeti rada i
ivota preostalih robova znatno su se poboljali pod utjecajem humanistikih ideja filozofa i pravnika u prvim
stoljeima Carstva. Gospodar vie nije smio ubiti roba, a robovi su rijetko bili drani u podzemnim elijama, kao to je
nekobilo uobiajeno. Mnogi su posjednici zakljuili kako rob bolje radi ako mu se dodijeli odvojena kua i zemlja od
koje daje dio uroda. Tako se stvarao sloj okuenih robova (servi casati) koje je drava postupno uvrtavala u porezne
popise i zabranjivala prodaju zemlje bez okuenih robova koji su na njoj radili. Meutim, ti su robovi, iako su stekli
odreenu razinu sigurnosti i neovisnosti, ivjeli i dalje u tekim prilikama. Primjerice, slubeno nisu mogli stei
nikakvu vlastitu imovinu. Tek su postupnim i sporim promjenama dosegnuli poloaj istovrstan onom koji su imali
koloni (coloni).
Koloni su inili veinu zemljoradnikog stanovnitva na zemljoposjedu. Bili su sloj zemljoradnika koji je imao
nasljedno pravo obraivati esticu zemlje, a da ona nije bila u njihovu posjedu. Slubeno je vlasnik zemlje bio vlasnike
ville, te je on primao novac ili plodove od zakupnine svakeestice. Sve dok je pla
ao svoju zakupninu, kolon nije
mogao izgubiti svoju zemlju, ali mu je zakon zabranjivao napustiti ju ili promijeniti zanimanje. Ako bi pobjegao sa
zemlje, bio bi prisilno vraen natrag i moglo bi mu se dogoditi da padne u ropstvo. Ako bi zemlja koju bi obraivao bila
prodana, on bi pod istim uvjetima ostajao u obvezi prema novom gospodaru. I njegova bi djeca nasljeivala odnos pod
potpuno istim uvjetima. Kolon je imao gospodara, vlasnika zemlje, kojem je bio obvezan pokoravati se. U drugim
odnosima bio je slobodan, a i tadanji zakoni, dok govore o ovjeku svoga gospodara, jasno ga razlikuju od roba. Kolon
se mogao eniti, posjedovati imovinu i ostavljati je djeci, pa ak i parniiti se na sudu.
Drutvena skupina kolona potjecala je iz razliitih klasa. Neki su, iako vjerojatno ne najbrojniji, bili podrijetlom
germanski barbari, bilo podinjeni, bilo zarobljeni u ratu. Ponekad su itava plemena bila preseljavana na teritorij
Carstva, a tada bi bili kao koloni (ne robovi!) raspodjeljivani na razne zemljoposjede. Svaki od doseljenika bio je
dodijeljen na jednu zemljinu esticu i uvrten u porezni popis. Budui da je drava nastojala naseliti puste ili polupuste
krajeve i u njima potaknuti poljoprivrednu proizvodnju, zahtijevala je da koloni ove vrste i njihovi nasljednici ostaju na
zemljitu gdje su isprva bili smjeteni.
Vjerojatno je da su pravila uglavljena za ovu vrstu kolona, za ije je naseljavanje Carstvo imalo poseban interes,
postupno primjenjivana i na druge ljude u istom ekonomskom poloaju. Svaki veleposjednik imao je mnogo ljudi
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
14/357
14
ovisnih o njemu: njima je preputao esticu zemlje s nadom da e postati samodostatni, odnosno da e mu moi davati
ili dio plodova ili novac. Kada bi oslobodio roba, on mu je i dalje ostajao doivotno podloan, a sam gospodar je i dalje
bio duan tititi ga. Obje su se obveze ispunjavale ako bi, kao to se esto dogaalo, osloboenik prihvatio status
kolona.
Konano, mnogi su koloni dolazili iz drutvenog sloja malih slobodnih zemljoposjednika. Njihov je poloaj uposljednjim stoljeima Carstva, kao to smo vidjeli, bio nezavidan. Suoeni s rastuim dugovima, u nemogunosti da
izau na trite, esto su traili zatitu veleposjednika. Naputajui svoju zemlju, mogli su prihvatiti da obrauju esticu
na veleposjedu ili bi njihovi vjerovnici mogli preuzeti vlasnitvo nad njihovom zemljom i omoguiti im da na njoj
ostanu kao zakupnici. U oba sluaja oni bi se ubrzo utopili u masi kolona, neprepoznatljivi ak i u zakonskim
odredbama.
Jedini vlasnici zemlje koji su mogli ouvati posjede manje veliini bili su kurijali curiales. Prema drutvenom statusu
bili su ispod senatora i inili su nasljedno upravljako tijelo u civitas.Za svoj rad nisu bili plaeni, ali su imali razne
privilegije koje su nekoljude poticale da nastoje postati i ostati u statusu kurijala. Meutim, tijekom 4. stoljea njihov
je poloaj postajao sve gori. Oni su bili odgovorni za prikupljanje poreza u svojem okrugu, a ako ne bi namaknuli iz
administrativnog sredita unaprijed odreenu svotu, razliku su morali nadoknaivati iz vlastite imovine. Ope
siromaenje u Carstvu u 4. stoljeu inilo je skupljanje poreza vrlo tekim, pa su mnogi kurijali bili materijalno uniteni.
Osim toga, gradski su dunosnici imali obvezu organizirati igre kako bi zabavili puk, a i to je znailo veliki troak.
Prirodno da nitko pod tim uvjetima nije elio biti kurijal, ali su vlasti prisiljavale svakoga tko je bio dovoljno imuan
(ako venije bio senator) da to postane. Kurijali su arko eljeli pobjei iz svojih nasljednih zanimanja, ali su vlasti
inile sve kako bi ih u tome sprijeile. Bilo im je zabranjeno stanovati izvan svoga grada, a njihovim je sinovima bilo
zabranjeno otii u vojnu slubu, u klerike ili prihvatiti neku drugu javnu slubu. Usprkos represivnim odredbama mnogi
su kurijali pobjegli i do 5. se stoljea ova drutvena grupa prakti
ki dezintegrirala.
U tekoj su poziciji bili obrtnici i trgovci. U vrijeme krize trgovine i sve vee samodostatnosti i autarkinosti
veleposjeda malom je obrtniku ili trgovcu bilo sve tee poslovati. Vlasti su morale prisiljavati ljude da ostanu u
zanimanjima koja su bile kljuna za opu korist svih stanovnika grada. Prijevoznicima, pekarima i drugima
angairanima u lancu nabave i proizvodnje osnovnih prehrambenih artikala bilo je strogo zabranjeno napustiti svoje
zanimanje, osim ako nisu nali zamjenu. Njihovi su sinovi zakonom bili obvezani nastaviti oev posao.
Carevi 4. i 5. stoljea esto su u historiografiji bili kritizirani zbog takve politike prisile. Zasigurno se gospodarski
oporavak nije mogao potaknuti prisiljavanjem ljudi da ostanu u neprofitabilnim zanimanjima ili odredbama kojima je
veina zanimanja postala nasljedna. Meutim, teko je i danas rei jesu li ita mogli napraviti. Bili su svjesni da
gospodarski sustav Carstva ne funkcionira; oni su bili vojnici, a ne ekonomisti. Osim toga, imali su prijeke vojni ke
probleme koje je trebalo promptno rjeavati. Nisu imali ekonomistike znalce koji bi ih savjetovali, ak i da su imali
vremena time se baviti. Carevi su znali da se proizvodnja smanjuje, da mnogi naputaju svoju zemlju i zanimanja, da
sve to slabi gradove i smanjuje porezne prihode. Konano, pad prihoda koji stiu u riznicu oteavao je ili ak
onemoguavao efikasnu obranu granica koje su bile sve ranjivije. Prisila se inila kao jedini mogui odgovor: prisiliti
ljude da se bave svojim poslom, prisiliti gradove da obavljaju svoje funkcije. Da su carevi omoguili ekonomske
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
15/357
15
slobode, one bi razorile Carstvo. Vjerojatno je tono da je Carstvo bilo preveliko te da teret uzdravanja svjetske drave
nije bilo u dovoljnoj mjeri kompenziran poveanim ekonomskim mogunostima. S druge strane, dunost je careva bila
ouvati Carstvo, a njihova politika prisile ouvala je zapadni dio Carstva gotovo jo stoljee nakon to se raspad inio
neminovnim (a istoni dio Carstva je definitivno preivio).
Posljedice takve ekonomske politike na svakodnevni ivot bile su katastrofalne. ak i najsposobnija osoba teko jemogla popraviti svoje materijalno stanje; sve su inicijative bile blokirane, svaka ambicija skrena, zavladala je apatija.
Ljudi su radili bez entuzijazma i nije ih zanimala opa dobrobit. Prosjean je ovjek u pravilu sumnjiav prema
mjerama udaljene, centralizirane drave: u 4. stoljeu teki porezi i rigidne odredbe bile su kruta realnost, a korist od
injenice da je svaki graanin dio velikoga carstva nedefinirane i teko dokazive. Prirodno nepovjerenje prema tako
organiziranom Carstvu raslo je, kako mu se bliio kraj. Sukladno tome, rasle su i samodostatnost i autarkinost regija i
veleposjeda u ekonomskom smislu, a centrifugalne sile u politikom smislu su jaale. Teret odravanja velikoga
Carstva bio je teak, a korist od njegova odravanja imali su samo najbogatiji. Obian je ovjek izgubio prihode,
slobodu i bilo kakve perspektive. Naposljetku, Carstvo je propalo jer je veina njegovih graana izgubila svaki interes
da ga ouva.
3. Knjievnost, obrazovanje i umjetnost
Propadanje rimskoga drutva odraavalo se i u obrazovnom sustavu i umjetnosti 4. i 5. stolje a. Istraivai su jo
potkraj 19. i poetkom 20. stoljea lucidno zakljuili kako su Rimljani bili barbarizirani mnogo prije negoli su barbari
provalili u Carstvo i sruili ga. Kranski su spisi bili jedini dio knjievnosti koji su jo iskazivali krepkost misli i
energiju stila. Sekularna je knjievnost bila visokoparna, retorika i zapravo se iscrpljivala u oponaanju starijih autora.
Veliki klasini pisci zlatnoga doba rimske knjievnosti 1. stoljea pr. Kr. i 1. stoljea kranske ere bili su nedostini
uzori. Njihove su se misli, kao i njihov stil nastojali oponaati, ali nita novog nije dodavano.
Rimljani su pokorili Istok, ali tim prostorima nikada nisu nametnuli svoj jezik, kao to su to uinili na Zapadu.
Nedostatak jedinstvenosti u tom pogledu isprva nije imao loih posljedica u zlatno doba Carstva svi obrazovani ljudi,
pa i mnogi neobrazovani, znali su i grki i latinski. Sve jae centrifugalne sile u Carstvu nisu poticale uenike na
Zapadu da ue grki. Kontakti izmeu dviju kultura postajali su rjei. To je imalo izrazito loe posljedice po Zapad.
Grka je knjievnost imala mnogo vie originalnih elemenata od latinske, a Grci su imali i mnogo dulju znanstvenu
tradiciju, neusporedivo veu od one na Zapadu. Rimljani se uglavnom nisu bavili znanou i na latinski je preveden
manji broj grkih znanstvenih spisa. Na taj nain, kako je znanje grkog jezika postajalo sve slabije, tako je i
poznavanje helenistike misli i znanosti nestajalo i na Zapadu nije obnovljeno sve do 12. stoljea. Rimsko obrazovanjeu kasnom Carstvu zasnivalo se na kompendijima i kompilacijama ranijih latinskih autora. Naglasak je bio na poeziji.
Prozni su pisci u usporedbi s poezijom bili zanemareni, a znanost, filozofija i povijest gotovo da se nisu ni spominjali.
Dobar primjer intelektualnih interesa Rimljana u doba kasnoga Carstva daje tekst Marcijana Kapele Vjenanje Merkura
i Filologije (Kartaga, prva polovica V. stoljea). Radi se o enciklopedijskom udbeniku u kojem je alegorija jasno
prepoznatljiva. Prve dvije knjige opisuju vjenanje, s prilino mnogo zamornih detalja. Tada su mladenkine uzvanice,
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
16/357
16
sedam slobodnih vjetina, poele raspravljati o svojim dostignuima. Ideja da se cjelokupno znanje same u sedam
kategorija nije originalno Marcijanova, ali je njegova realizacija te misli postala toliko popularna da je posluila kao
osnova za nove nadogradnje u sljedeim stoljeima. Sedam slobodnih vjetina bile su gramatika, retorika i logika koje
su kasnije postale trivij (trivium), odnosno studij jezika te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba kasnije
grupirane u kvadrivij (quadrivium
) ili znanstvene predmete. Nekima od ovih predmeta polje uenja bilo je ire nego to
bi se iz samoga imena moglo zakljuiti tako je gramatika ukljuivala i prouavanje latinske knjievnosti, a geometrija
i neto geografije i poznavanja prirode. Studij glazbe, s druge strane, oznaavao je prvenstveno prouavanje
matematikih odnosa izmeu tonova. Marcijanov tekst je zapravo dugi niz injenica, s vrlo malo interpretacija njihova
znaenja. Pisac je htio ukljuiti sve ono za to je smatrao da obrazovan ovjek mora znati, ali usprkos velikom trudu
nije uspio niti spomenuti mnoge vane teme. Trivijalnim detaljima dao je esto toliko prostora koliko i najvanijim
injenicama. Stoga je njegov tekst kao cjelina dosadan i nezanimljiv. Meutim, on daje, sa svim svojim ogranienjima,
prilino dobru sliku obrazovanja koje su posjedovali klasini autori. Ovo je obrazovanje postalo vrlo popularno tijekom
srednjega vijeka: za mnoge generacije ovaj Marcijanov spis koji je stao na 422 stranice maloga formata u Teubnerovu
izdanju iz 1925. godine predstavljao je dosege ljudskoga znanja.
U rimskoj je umjetnosti dekadansa bila ak i oiglednija negoli u knjievnosti ili u obrazovanju. Kao i u knjievnosti,
nedostajalo je originalnih ideja, ali je bilo jo manje vjetine u imitiranju. Primjerice, ak su i zlatnici posljednjih careva
loije kvalitete u usporedbi sa zlatnicima iz 1. stoljea. Kada je Konstantin izgradio slavoluk (trijumfalna vrata), morao
je skinuti skulpture s ranijih spomenika kako bi ih dostojno dekorirao. ak je i kranstvo imalo potekoa revitalizirati
kasnoantiku umjetnost. Trebalo je protei nekoliko stoljea da bi se stvorili oblici koji izraavaju nove vjerske ideje, a
u meuvremenu je razina umjetnikih dosega (uz iznimke, ponajprije u 6. stoljeu) uglavnom bila vrlo niska.
4. Vjera
Ljudi kasnoga Carstva imali su vrlo male anse ivjeti ekonomski bezbrino, jo manje obogatiti se; politika ih
uglavnom nije zanimala, a njihov intelektualni i umjetniki rad svodio se na imitiranje starijih uzora i u njemu je bilo
malo matovitosti i novoga. Meutim, bili su iznimno zainteresirani za vjeru i velik dio ivotnih energija bio je
posveen vjeri i vjerskim pitanjima. Takve se tendencije iskazuju jo od 1. stoljea, otkako je narastanjem
kozmopolitskih osjeaja i sve viim stupnjem naobrazbe vjerovanje u grko-rimski panteon ubrzano gubio pristae. ini
se vrlo loginim zakljuiti da je postupno propadanje Carstva, uz gubitak politike i ekonomske sigurnosti, poticalo
ljude da se sve vie okreu vjeri. Time su, na neki nain, uvjeravali sebe kako je njihov individualitet i individualitet
njihovih najbliih vaan barem u vjenom poretku stvari, kolikogod da se nevaan inio u stvarnom svijetu.
U viim se drutvenim slojevima pojaan interes za religiju manifestirao uglavnom kao pristajanje uz stoicizam. Ta je
filozofska kola nauavala da se ljudska srea i dostojanstvo postiu svojevoljnim pokoravanjem univerzalnom zakonu.
Putem samokontrole i ljubavlju za pravdu i istinu, ljudi mogu ovozemaljski ivot uiniti dobrim ivotom. Izvanjske
injenice na koje ovjek ne moe utjecati valja jednostavno zanemariti. Politike i drutvene razlike izmeu ljudi nisu
vane; prema univerzalnom zakonu, svi ljudi imaju ista prava. Stoici su jednako potovali roba Epikteta i cara Marka
Aurelija kao autore filozofskih spisa, kao i zbog dostojanstva i potenja tijekom njihova ivota. Stoicizam je snano
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
17/357
17
utjecao na rimsko pravo i praktino obnaanje vlasti, jer su mnogi dunosnici bili stoici. Rimsko je pravo postalo
humanije, pribliavalo se idealu da prizna jednaka prava svim ljudima. Primjerice, roba se po elo tititi od samovolje
njegova gospodara. Ideja bratstva meu ljudima, temeljna stoika misao, potvrdila se u politikoj praksi kada su 212.
Karakalinim ediktom gotovo svi stanovnici Carstva dobili graansko pravo.
Meutim, stoicizam nije mogao privui previe ljudi; bio je odvezasnovan na intelektualizmu. Obian je ovjek traiojasnu potvrdu postojanja Boga koji bi bio zainteresiran za njegove osobne probleme i nisu ga zanimala apstraktna
naela vjenoga zakona. Ljudi kasne antike duboko su sumnjali da je sretan, kvalitetan ivot moguna ovome svijetu.
Vjerovali su da sve nepravde i neloginosti tijekom ovozemaljske egzistencije moraju ispraviti u nekom buduem
svijetu. Stoga su se okrenuli istonjakim vjerskim misterijima, kao to je mitraizam, ili tovanju Izide i Ozirisa. Veina
tih kultova imala je neki oblik zajednike molitve, tijekom koje je vjernik dolazio u neposredan kontakt s boanstvom.
Veina je propovijedala vjeru u Boga-iskupitelja koji je svojom smru spasio ovjeanstvo. Svi su oni naglaavali
vanost budueg ivota u kojem bi ljudi bili nagraeni ili kanjeni za svoja djela ili nedjela tijekom zemaljske
egzistencije.
Isprva, kranstvo meu graanima Rimskoga Carstva ni izdaleka nije bila najpopularnija od vjera koje su stigle s
Istoka, prvenstveno zbog toga to je bila vrlo iskljuiva i nesklona bilo kakvu kompromisu. Druge su istonjake vjere
bile tolerantne jedna prema drugoj, bile su spremne prilagoditi se zahtjevima koje je pred njih stavljala drava. Rimljani
su bili zgroeni injenicom da krani uope nisu respektirali druge vjere. Osim toga, krani su bili nelojalni Rimskom
Carstvu i caru: nisu eljeli sudjelovati u javnim sveanostima u kojima bi se iskazivala poast starim bogovima, nisu
eljeli prinositi rtvu u carevu ast. Veina je Rimljana te sveanosti smatrala prije svega rodoljubnom gestom, gotovo
bez ikakva vjerskog znaenja. Car je bio simbol jedinstva civiliziranog svijeta. Smatralo se, barem na simbolikoj
razini, da njegova snaga dri zajedno ljude vrlo razliitog podrijetla i vjerovanja. Nije se inilo posve bezrazlono da
mu se odaju boanske poasti. Rimska administracija nije zaboravila da je slubeni razlog za pogubljenje osniva
a
kranstva bila optuba da je kovao zavjeru protiv drave. Krani su bili tajno drutvo, svoje su pristae pridobivali
uglavnom iz najniih slojeva drutva i samim tim vesu bili vrlo sumnjivi. Osim toga, mnogi elementi njihova uenja
inili su se protudravnim. Bilo je vrlo lako optuiti ih za urotniku djelatnost i pokuaj unitenja drave. I dok je
kranstvo bilo izvan zakona, druge su istonjake religije bile na Zapadu doekane s radou.
Pa ipak, progoni nisu bili stalni. Iz svakodnevne prakse vlasti su zakljuile da krani nisu ni neposredna, a ni prevelika
opasnost za dravu. Samo najgorljiviji ili najdespotskiji od careva smatrali su da ima smisla unititi kranstvo. I dok
temeljit i dosljedan progon moe uistinu unititi neku vjeru, povremeni napadi obino samo jaaju uvjerenje onih koji
su preivjeli. lanstvo rane crkve sastojalo se od mukaraca i ena koji su duboko proivljavali svoju vjeru, spremni za
nju riskirati ivot, stoga, bili su u pravilu besprijekorna karaktera i visokog morala.
Prirodno je da osobe takve vrste privlae druge. Iskljuivost kranstva postala je prednost. U vrijeme sve vee krize i
nesigurnosti kransko uenje postaje svojevrsno traenje utjehe, nastojanje da se pronae vjera koja je apsolutna i
beskompromisna. Druge su vjere prihvaale praznovjerja i rituale svojih konkurenata, esto teko spojive ili nespojive s
vlastitom dogmom. U trenutku kada bi se prihvatile osnovne dogme, kranstvo je bilo logino i koherentno. Ono je
bilo osloboeno neloginosti koje su optereivale neke od njegovih najopasnijih rivala. Primjerice, prema mitraistikom
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
18/357
18
ritualu onaj koji ulazi u zajednicu isti se od grijeha uranjanjem u posudu s krvlju ubijenog bika. Kranstvo je nudilo
sve to se moglo nai u drugim religijama u iem, dosljednijem i prihvatljivijem obliku.
Broj krana brzo se poveava tijekom 3. stoljea. Pa ipak, svi se izvori slau da ih je ak i 300. godine bilo vrlo malo u
odnosu na cjelokupno stanovnitvo. Bili su neto jai u pojedinim provincijama, posebice u Maloj Aziji, a svugdje su
ivjeli uglavnom u gradovima. To je njihov utjecaj inilo uoljivijim, a njihova ozbiljnost, fanatizam i visoki moraldavali su im snagu i vanost posve nerazmjerne njihovu broju.
Poto je Carstvo tijekom 3. stoljea zapalo u teku krizu i anarhiju, Dioklecijan je autoritarnim mjerama stabilizirao
prilike u dravi i obnovio joj snage. Bilo je prirodno da zakljui kako su mu sve jai krani opasan neprijatelj, pa ih je
pokuao unititi. Pokrenuo je dotad najvei progon krana u kojem su stradali mnogi, izmeu ostalih i na hrvatskom
prostoru (Domnius/Dujam u Saloni, Kvirin u Sisciji/Sisku, Polion u Cibalama/Vinkovcima itd.). Sauvani ivotopisi
tih muenika pisani su prema ustaljenom obrascu: uhieni su bez otpora poto su javno propovijedali kranstvo. Na
suenju priznaju krivicu i dragovoljno odlaze u smrt. Oigledno knjievni obrazac nije bitno odudarao od stvarnih
zbivanja: opinjeni Kristovom rtvom (jaganjac Boji koji na sebe preuzima grijehe svijeta), muenici su eljeli otii
u ovozemaljsku smrt na nain istovjetan ili slian njemu. Njihov idealizam priskrbljivao je kranstvu samo nove i nove
vjernike.
Jedan od Dioklecijanovih nasljednika nastavio je njegovu politiku. Meutim, Konstantin (306-337), u to vrijeme car na
Zapadu, od poetka svoje vladavine nije bio tako neprijateljski nastrojen prema kranima. Naposljetku je postao
svojevrstan zatitnik krana meu drugim suvladarima. Teko je nai bilo kakve razloge takvu Konstantinovu
ponaanju u onodobnim izvorima. U njegovu dijelu Carstva bilo je manje krana nego u drugim dijelovima, a u vojsci
je dominirao mitraizam. Moda je planirao zavladati Istokom i zbog toga je elio imati podrku tamo brojnijih krana.
No, morao je biti svjestan da su krani od slabe koristi u vojnim operacijama. Vjerojatno je osjeao da bi drava
trebala iskoristiti energiju i sposobnost krana. Njihov izgon iz drutva znaio je razbacivanje ionako vrlo skromnihljudskih potencijala u Carstvu. ini se da je u njegovim postupcima bilo i neto vie od politike bilo je i osobnog
vjerovanja, iako isprva zasnovanog na istom praznovjerju. Osjeao je da kranski Bog ima snagu i on je prizvao tu
snagu u pohodu protiv svog najopasnijeg rivala Licinija. Glasovita pobjeda na Milvijskom (Mulvijskom) mostu 312.
izborena u ime kranskog Boga, Konstantina je uvjerila u ispravnost njegova vjerovanja. Stoga je iste godine povukao
sve kazne protiv krana. Ali nije kranstvo samo tolerirao, vega je i favorizirao. Kada je uklonio i posljednjeg od
svojih suparnika, uinio je kranstvo dravnom religijom, iako se sam pokrstio tek na samrtnoj postelji. Tijekom 4.
stoljea postupno su drugim religijama nametana razna ogranienja, ali su se poganski rituali odravali na Zapadu i u 5.
stoljeu, iako su to vebile efemerne pojave. Od vremena Konstantinove konverzije, kranstvo je postalo dominantna
religija.
Trijumf kranstva omoguio je da se crkva temeljito reorganizira. ak i u vremenima progona kranski su vjernici
imali lokalne zajednice koje je vodio biskup. Meutim, u velikom dijelu Carstva biskupije nikada nisu postojale, a nije
postojao nikakav dogovor o tome koliko bi veliko podruje biskup trebao kontrolirati. U Africi i na Istoku, gdje je
krana bilo vie, biskupa je bilo mnogo, a manje ih je bilo na Zapadu. Postupno je sazrelo miljenje da bi podru je nad
kojim biskup upravlja (dijeceza) trebao odgovarati podruju rimske civitas. Takav ustroj uspostavljen je na Zapadu do
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
19/357
19
poetka 5. stoljea, ali nikada nije bio dosegnut na Istoku, gdje se teritorijalna jurisdikcija brojnih biskupa esto znala
svoditi na granice jednog gradia.
Mobiskupa znaajno je porasla kada su poeli dobivati carske privilegije. Kler je djelomino bio izuzet od ingerencija
graanskih sudova te su se njime uglavnom bavili crkveni sudovi kojima su predsjedali biskupi. U nekim slu ajevima,
kao to su bile uvrede vjere, pred crkvene su sudove ak dovoeni i laici. tovie, drava je priznala crkvenu kaznuekskomunikacije, koja je prekritelju zabranjivala sudjelovanje u bilo kojem kranskom ritualu i bilo kakav kontakt s
drugim kraninom. Uglavljeno je i da ekskomunikacija proglaena na jednom mjestu vrijedi i na drugima, odnosno da
je ekskomunicirani izbaen iz svih pravovjernih crkava. Ove su mjere dale biskupima veliku monad svim lanovima
kranske zajednice.
Nije bilo nikakve dvojbe o tome da je biskup na elu svih vjernika svoje dijeceze, ali kakvi bi odnosi trebali biti izmeu
biskupa? U tom je smislu uspostavljanje trajne hijerarhije ilo znatno sporije. Bilo je, dodue, jasno da biskupi veih
gradova moraju imati odreeni presti koji bi se mogao pretvoriti u svojevrstan autoritet. To se posebice odnosilo na
biskupe velikih gradova ije su crkve osnovali apostoli. Sluei se tim argumentima na Istoku su etiri patrijarije
Antiohija, Aleksandrija, Konstantinopol/Carigrad (od 381) i Jeruzalem (od 451) zadobile veliku mo. Carigradski
patrijarh, iako se nije mogao pohvaliti da je njegovu crkvu osnovao apostol, zbog toga to je stolovao u carevoj
prijestolnici, postupno je bio priznat kao superioran po autoritetu ostalim trima patrijarijama.
Dok se organizacija crkve na Istoku tek ustrojavala zbog rivaliteta etiriju patrijarha, vrhovnitvo rimskoga biskupa na
Zapadu nije moglo doi u pitanje. U ranim stoljeima rimska je crkva bila jedina na Zapadu koja je mogla dokazati da
ju je osnovao apostol. tovie, po oigledno autentinoj tradiciji bilo je jasno da je rimsku crkvu osnovao Petar, prvi od
12 apostola i prvi papa. Smatralo se da rimski biskupi nasljeuju znaaj koji je imao njihov veliki prethodnik. Osim
toga, njihovu je autoritetu pridonosio i presti Rima, prijestolnice svijeta, prema kojem su ljudi gledali kao sreditu
vlasti. Rimski su biskupi vrlo mudro proirivali svoje ovlasti. Moe se rei da su u mnogim doktrinarnim prijeporimauvijek bili na strani nepopustljivog, ali liberalnog pravovjerja. Do poetka 5. stoljea njihove odluke u stvarima vjere na
Zapadu su se prihvaale bespogovorno, a na Istoku bi obino prevladale, iako s mnogo vie tekoa. Mo i ugled
njihove administracije nije bila ni izbliza tolika; svaka je dijeceza i dalje sama birala svoga biskupa i upravljala svojom
imovinom bez mnogo nadgledanja izvana. Pa ipak, rimski su biskupi ve tada drali jedinstven poloaj, koji je vrlo
jednostavno evoluirao u mosrednjovjekovnog papinstva.
Kranski carevi 4. stoljea omoguili su da kranstvo pobjedonosno trijumfira, ali su eljeli tu istu Crkvu podvlastiti.
Smatrali su da su odgovorni za voenje Crkve ba kao to su odgovorni za upravljanje dravom. Vjerovali su da je
njihova dunost odluivati to je to pravovjerje, a to hereza, da oni moraju sazivati ope koncile, da oni moraju
nametati Crkvi zakone. ak su donosili i zakone o posve crkvenim problemima, kao to su, primjerice, odredbe u
Teodozijevu zakonu koje su zabranjivale ponovno krtenje. Car je postavljao i smjenjivao biskupe najvanijih gradova,
ak i bez ceremonije. Nitko nije dovodio u pitanje carevo pravo da upravlja crkvenim poslovima. Crkveni pisac i
biograf cara Konstantina Euzebije iz Cezareje u Palestini (o. 260-339) razradio je viziju kranske teokratske vladavine
car je sada Boja imitacija, on nije Bog meu ljudima, ve boji potkralj. On nije nespoznatljivi logos, ve u
specijalnom odnosu prema logosu.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
20/357
20
Tek je propast Carstva na Zapadu oslobodila Rimsku crkvu takva odnosa. Na Istoku, gdje je Carstvo preivjelo, Crkva
je jo stoljee-dva ostala u podlonikom odnosu prema dravi. Na kraju ovoga perioda, polovinom 6. stoljea, car
Justinijan (527-565) mogao je izjaviti: Bojom voljom upravljamo Carstvom koje nam je predala Njihova Boja
Visost, odnosno sam Bog, i car koji ga slijedi, mogu pravedno upravljati svijetom. U Justinijanovoj koncepciji
odbaena je i sama pomisao da bi se vlast mogla dijeliti s crkvenim velikodostojanstvenicima.
Nije Crkvi prijetilo samo upletanje dravnih vlasti, ve i sve jae hereze. U poecima kranstva bilo je dovoljna
jednostavna izjava o tome da netko vjeruje u Krista i uskrsnue, ali od trenutka kada je kranstvo postalo doputena
vjera, stanje se radikalno mijenja. Tada su poele javne rasprave o tonom znaenju i odreenju svakog od elemenata
vjerovanja. Htjelo se tono odgovoriti na svako pitanje i uspostaviti precizan i logian odnos izmeu svih temeljnih
postulata kranstva. Naravno, nisu svi vjernici imali iste odgovore na ista pitanja. Oni iji su se odgovori razlikovali od
onih koje su prihvatile vlasti ubrzo su se poeli smatrati hereticima. Tijekom 4. stoljea hereze su zaprijetile da Crkvu
rastoe na mnogo meusobno suprotstavljenih sekti, pa je jedinstvo vjere ouvano tek nakon dugih raspri i borbi.
Mnogo se hereza bavilo, to je posve razumljivo, tajnovitom naravi Isusa Krista, odnosno Boga-ovjeka. Da li je Isus
iskljuivo ljudsko bie, ili je on iskljuivo Bog? Ako nije iskljuivo niti jedno niti drugo, nego su te dvije naravi ivjele
zajedno u njemu, da li su se pomijeale ili su u njemu ivjele odvojeno? Da li je Sv. Trojstvo jedinstveno, ili predstavlja
zajednitvo, ili hijerarhiju? Vie desetaka heretikih pokreta izraslo je iz ovih dvojbi, ali u 4. stoljeu za kasniju povijest
samo je jedna ostala vana bilo je to arijanstvo. Arijanstvo je bilo nauk koji je propovijedao aleksandrijski sve enik
Arije (256?-336) i njegovi sljedbenici: naime, Isus, iako Bog, nije jednakopravan Bogu Ocu, nego ga je Bog Otac
stvorio te da nije od iste tvari kao i Bog-Otac i nije vjean kao i on. Arijanstvo je bilo jako na Istoku i u jednom je
trenutku ak prijetilo da izazove graanski rat u Carstvu. Na ulicama istonih gradova izbijale su pobune zbog
arijanstva, a sucarevi su postajali estoki suparnici ako bi o tom pitanju zauzeli suprotna stajalita. U pokuaju da smiri i
rijei sukob, car Konstantin je sazvao prvi opi crkveni koncil 325. u maloazijskoj Nikeji (takvu
e praksu kasnije
ponavljati i drugi carevi). Na koncilu je definirana pravovjerna dogma koja je u tom trenutku pobijedila, jer ju je
podrala i Crkva na Zapadu. Iako je arijanstvo pobijeeno te je postalo hereza, arijanski su misionari tijekom tih
prijepora bili poslani da propovijedaju kranstvo meu germanskim plemenima. Najpoznatiji je meu njima bio Ulfila
(Wulfila, o. 311-383). Bili su vrlo uspjeni, Germani su prihvatili arijanstvo, to je znailo da e, kada potkraj 4. i
poetkom 5. stoljea germanska plemena ponu prelaziti na teritorij Carstva, ponovo poeti bitka izmeu pravovjerja i
arijanstva.
Manihejstvo je bilo suparnika vjera koja je bila stalna opasnost za Crkvu. Sekta je dobila ime prema navodnom
proroku i Bojem izaslaniku Maniju (o. 216-277), koji je propovijedao u Perziji. Budui da su progoni manihejaca bili
vrlo uspjeni (vjerojatno meu najuspjenijima protiv heretika), vrlo je teko rei to sumanihejci tono poduavali.
Pisana svjedoanstva o njihovoj vjeri paljivo su unitavana, a opisi manihejstva iz pera kranskih pisaca su u pravilu
subjektivna. Izgleda da je manihejstvo bilo mjeavina starih perzijskih vjerovanja koje uzima elemente iz idovstva i
kranstva. Meutim, u konanom obliku kranski elementi nisu bili dominantni. Primjerice, jedna od osnovnih
manihejskih dogmi bila je ona o postojanju dva vjena naela dobra i zla Ahuramazde i Ahrimana. Ovozemaljski
svijet je stvorilo naelo zla, kojeg manihejci poistovjeuju sa starozavjetnim Bogom. Isus predstavlja naelo dobra, ali
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
21/357
21
ga je ubila Jahvina ljubomora. Ovaj dio vjerovanja snano je privlaio ljude 4. stoljea, jer im je bilo teko prihvatiti
kransku koncepciju svemogueg Boga, a s druge strane, svakodnevno su se uvjeravali u postojanje zla. Veliki
kranski pisac i najvei filozof patristike Aurelije Augustin (354-430 kasnije proglaen svetim) prihvatio je
manihejstvo i vjerovao u njega devet godina, prije negoli je prihvatio kranstvo. Potkraj 5. stoljea inilo se da je
manihejstvo mrtvo, ali je ono doivjelo svojevrsnu renesansu nakon godine 1000, kada je snano utjecalo na stvaranjedualistikih pokreta/hereza u zapadnoj i srednjoj Europi.
Kranstvo su, otkako je postala slubena religija, poeli ugroavati nemoral i vjerska indiferentnost nekih njezinih
lanova. Nakon Konstantinova edikta, pa i u kasnijim desetljeima, mnogi ambiciozni ljudi pristupili su Crkvi kako bi
legitimirali svoju pravovjernost i zadobili simpatije cara i drugih visokodostojanstvenika. Svakako je bilo lake biti iste
vjere kao i veina. Procjenjuje se da su u vrijeme Milanskog edikta 313. godine krani inili oko jedne sedmine
stanovnitva Carstva da bi potkraj stoljea situacija bila obrnuta: procjenjuje se da tada tek jedna sedmina stanovnitva
Carstva nisu bili krani. Rastue bogatstvo i moCrkve privlaili su oportuniste i politiare. Do kraja 4. stoljea nisu
bili rijetki biskupi koji su se vie zanimali za lak ivot i intrige negoli za svoje duhovne dunosti. Ukratko, kako se u to
doba Crkva poela identificirati s rimskim drutvom, poela je pobolijevati i od nekih istih ili slinih bolesti kao to
drutvo. Osim toga, kranstvo vie nije bilo u mogunosti da masama novih krana koji su tih desetljea doli u krilo
Crkve nametnuti asketski moral kakvim su se diili njezini prvi lanovi. Kako je svijet sve vie postajao kranski, tako
se i kranstvo posvjetovilo.
Prirodna reakcija onih kojih su se smatrali iskrenim kranima na novostvorenu situaciju bila je da se uspostavi nova
razlika izmeu njih i drugih krana. Kako bi izbjegli sva iskuenja svjetovnog ivota povlaili su se na pusta ili
izolirana mjesta, gdje su se esto okupljali u skupine koje su se posveivale religioznom ivotu. Na taj je nain stvoren
monaki ideal.
Prvi ovakvi bjegovi iz ovozemaljskog svijeta zabiljeeni su u Donjem Egiptu. Legende o svetim pustinjacima pruajudobar uvid u najraniju fazu monakog pokreta. Najglasovitiji od prvih asketa bio je sv. Antun Pustinjak (251-o. 355),
koji je prodao svu imovinu i povukao se u pustinju. U prvo je vrijeme ivio sam, borei se protiv iskuenja koja su ga
muila 15 godina. Poslije su se drugi pustinjaci okupili oko njega, pa je postao poglavar zajednice koja se uzdravala
fizikim radom i pomagala potrebite. Antun je dva puta posjetio veliki grad Aleksandriju, jednom za vrijeme progona,
kako bi iskusio muenitvo, drugi puta na elu vee skupine monaha, kako bi se borio protiv arijanstva. Priskrbio je sebi
mnogo narodnog potovanja, ali se elio vratiti u pustinju. Riba ugine, tvrdio je, kada je baena na zemlju, a monasi
gube u gradovima svoju snagu.
Do sredine 4. stoljea na Istoku su djelovale tisue pustinjaka. Neki su provodili jednostavan ivot u tekom radu i
molitvi, drugi su askezu dovodili do nevjerojatnih ekstrema dendriti su ivjeli na drveu, poput Davida iz Soluna koji
je na bademovu drvetu ivio tri godine. Stiliti, poput sv. Danijela i sv. Simeona, ivjeli su na stupovima, a uenici su im
prilazili penjui se po ljestvama. No, pojavljivali su se i licemjeri koji su shvatili da nov nain ivota znai izbjegavanje
bilo kakva posla, a istovremeno omoguava i velik ugled u narodu. Veina monaha, kao i Antun, bili su gorljivi
sljedbenici pravovjerne dogme te su bili od velike koristi u borbi protiv arijanstva. Aleksandrijski biskup Atanazije
(295-373), koji se takoer borio protiv arijanstva, poveo je sa sobom dva monaha u posjet Rimu, pa je tako na Zapadu
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
22/357
22
potakao interes za monaki pokret. Neke asketske zajednice osnovane su u Rimu pod vodstvom sv. Jeronima (o. 348-
420), inae iz Stridona u Dalmaciji. Jeronim nije bio samo znaajan kranski pisac, vei veliki propagator monakog
pokreta. Sam Jeronim, zajedno s mnogim sljedbenicima, povukao se u monaki ivot u Palestinu, ali drugi istaknuti
crkveni predstavnici nisu bili tako naklonjeni monakom pokretu. Samostani koji su uspostavljeni na Zapadu slijedili su
obiaje prenesene s Istoka, ali su imali vrlo malen utjecaj na Crkvu i drutvo tijekom 4, pa i 5. stolje
a. Tek kada je u
prvoj polovici 6. stoljea Benedikt organizirao monaki/redovniki pokret, monatvo/redovnitvo postaje kranski
ideal i na Zapadu.
Herezama i svjetovnosti u Crkvi nisu se suprotstavljali samo monasi, ve i znaajni teolozi 4. stoljea. Od njih
vjerojatno je sv. Augustin (354-430) bio najutjecajniji. Roen je u sjevernoj Africi. Majka mu je bila kranka, ali je
primio pogansku naobrazbu prvo je studirao klasinu knjievnost, potom pravo. Nekoliko je godina imao prilino
sretan i siguran ivot za to je vrijeme dobio sina. Meutim, osjeao je potrebu za drugaijim vjerskim uvjerenjem,
pogotovo za takvim koje bi zadovoljilo i one koji nisu imali toliko sree i zadovoljstva kao on. Stoga je kao mlad
ovjek postao manihejac. Nakon devet godina to ga uenje vie nije zadovoljavalo, pa je poeo prouavati
neoplatonizam i potom kranstvo. Tek je nakon dvije godine prouavanja i samopreispitivanja Augustin bio siguran da
vjeruje u osnovne kranske dogme. Njega i sina pokrstio je 387. u Milanu sv. Ambrozije, inae jedan od najutjecajnijih
biskupa Crkve na Zapadu. Ostatak ivota Augustin je kao uenjak i pisac branio kranstvo. Kritizirao je neke od
najznaajnijih hereza svoga doba i u tom razmiljanju i pisanju definirao neke od kranskih doktrina. Budui da je
imao i manihejsko iskustvo, prirodno je da ga je zanimalo kako pomiriti postojanje Zla s nazo nou Boga
svemogueg i sveznadara. Napadajui pelagijanizam (pelagijsku herezu), koja je negirala postojanje istonog grijeha,
naglaavao je slobodnu volju svakog pojedinca i minimizirao vanost predestinacije. Time je razjanjavao neke od
osnovnih crkvenih dogmi. Kada su poganski pisci pripisivali propast Carstva razvoju kranstva, Augustin je isticao
kako ni stari bogovi nisu uvijek Rim sauvali od katastrofa. Uostalom, tvrdio je, budui ivot na drugom svijetu ionako
je vaniji od zemaljskog napretka. U Ispovijestima, koje su svojevrsno autobiografsko tivo, opisao je svoja
intelektualna i duhovna iskustva, vrlo karakteristina za shvaanje atmosfere kasnoga Rimskoga Carstva. Njegova
sabrana djela tako su opsena da su neki srednjovjekovni mislioci (dodue, vie u figurativnom smislu) tvrdili da se
nitko ne moe ni nadati da e ih sva proitati. Kako bilo da bilo, Augustin je stoljeima bio duhovni voa zapadnog
kranstva.
Usprkos svim slabostima, Crkva je zapravo bila jaka kada su se mogli na i ljudi poput Augustina da joj slue. Iznimno
sposobni, lucidni i energini ljudi bili su u 4. i 5. stoljeu na najvanijim poloajima u Crkvi. Oni su sami posjedovali i
oko sebe irili vatrenu privrenost idejama kranstva i Crkvi, u vrijeme kada interesa za ouvanje politikih i
ekonomskih temelja Carstva vie nije bilo. Lojalnost propadajuem Carstvu je nestajala; poela ju je zamjenjivatilojalnost osnovnim kranskim dogmama i Crkvi. Do kraja 4. stoljea bilo je posve jasno da je kranstvo najivotniji
element tadanje rimske civilizacije. Rimska civilizacija, pak, mogla je u nekim oblicima preivjeti tek onoliko koliko
se uklopila u kranske kulturne obrasce.
II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
23/357
23
5. Germanska plemena
Tijekom stoljea prvi susjedi Rimskoga Carstva na granici na Rajni i na gornjem toku Dunava bili su Germani. Rimsko-
germanski ratovi bili su esti, sukobi i arke jo ei. U meuvremenu se trgovalo. Meutim, Rimljani nisu pokazivali
preveliki interes da upoznaju germansko drutvo i obiaje. Germani su bili barbari i ivjeli su u barbarskoj zemlji -
bilo je to uglavnom sve to je prosjeni Rimljanin o Germanima znao i elio znati. Veliki rimski povjesniar Publije
Kornelije Tacit (55-120) u svome je spisu Germanija jednom od rijetkih rimskih spisa koji se bavi Germanima
opisivao germansko rodovsko ureenje i tvrdio da je ono slino prvobitnoj rimskoj demokraciji koja je u carsko doba
nestala. Pa ipak, zakljuio je: Tko bi, uistinu, napustio Aziju, Afriku ili Italiju i otiao u Germaniju, s njezinim pustim
pejsaima, tekom klimom i Rimljaninu teko prihvatljivim obiajima?
Rezultat takva stava jest da o ranijoj germanskoj povijesti ima vrlo malo podataka. Ve ina antikih autora Germanima
posveuju svega pokoju reenicu. Srednjovjekovni izvori, origo gentisili prvi zapisani zakoni, nastali su dugo vremena
nakon to su pojedina germanska plemena ula na teritorij Carstva. Arheoloki podaci daju dodatne informacije, ali sveto je napisano o ranijoj povijesti Germana uglavnom se zasniva na relativnom kratkom djelu Germanija Publija
Kornelija Tacita. Tacit nikada nije posjetio Germaniju; njegov motiv da se bavi Germanima bio je, kao to je ve
reeno, idealizirati njihovo drutveno ureenje te zabaviti i informirati itatelja. Pisao je potkraj 1. stoljea, a slika
germanskog drutva u 4. stoljeu, dakle, gotovo 300 godina kasnije, bila je ipak poneto drugaija.
Uzimajui u obzir malobrojnost izvora, neki se zakljuci ipak mogu donijeti. Germani su bili vii od Rimljana,
uglavnom su imali svijetlu kosu i plave oi. Takve fizike razlike nisu bile razlogom bilo kakve segregacije s bilo koje
strane: u prvim stoljeima Carstva mnogi su Germani prelazili na teritorij Carstva, enili su se Rimljankama, neki su
ak uspijevali dosei visoke poloaje nekoliko je careva bilo germanskog podrijetla. Germani, barem oni prvih
generacija, kada su bili u manjini prema domaim Rimljanima, vrlo su se brzo uklapali u novu sredinu, prihvaali
kulturu i obiaje te uili latinski.
Rimljani su smatrali da je Germanija pust kraj. Tacit tvrdi da je, iako joj je pejsa od mjesta do mjesta razliit, puna
divljih uma i prljavih movara. Svakako se radi o pretjerivanju, jer su Germani znali uzgajati itarice, a mnoge su
povrine bile pretvorene u livade i panjake. Istina je, ipak, da velik dio zemlje nije bio obraivan ak sve do 11.
stoljea. Lov je i dalje bio vrlo vana privredna aktivnost. Zakoni zapisani u prvim stoljeima srednjega vijeka svjedoe
da je stoni fond bio vaniji dio imovine ak i od same zemlje. Iako su Germani imali mnogo stoke (ukljuujui i
svinje), ona je bila mala i slabe kvalitete. Nema dvojbe da je stanovnitvo Germanije bilo relativno malobrojno i
raspreno, stoga je prilino lako migriralo.
Germani su koristili eljezo; od njega su radili oruje i orue. Izraivali su i vrlo sofisticirani zlatni nakit. Dok su se
zaostalija plemena oblaila u krzno, veina Germana je znala tkati platno, plesti vunu i taviti kou. Pravili su i sapun i
zapeenu keramiku. Osim obrade metala, veinu ovih poslova obavljale su ene u vlastitim kuama. Germani su
poznavali barem osnove svakog obrta koji je na teritoriju Carstva bio vedavno prije doveden praktiki do savrenstva.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
24/357
24
U Germaniji nije bilo gradova. Germani su ivjeli u selima, a kue su im bile razbacane, s mnogo slobodnog prostora.
Kue su bile drvene, pokrivene slamom. Budui da nisu imale dimnjak, nego ognjite u sreditu kue, esto je dolazilo
do poara koji bi unitio krov i itav objekt. Za teih vremenskih nepogoda itave su se obitelji znale sklanjati u rupe
iskopane u padinama breuljaka koje bi onda oblagali gnojivom kako bi se uvala toplina. Germani su vrlo sporo uili
vjetinu gradnje u kamenu ili cigli; u tom su pogledu Rimljani bili daleko ispred njih.Kako su ivjeli u ratrkanim selima, u kuanstvima koja su bila gotovo samodostatna, Germani nisu razvili, a nisu za to
imali ni potrebe, kompleksniju drutvenu organizaciju. Nekoliko tisua boraca i njihovih podlonika tvorilo je pleme.
Osnovna funkcija plemena bila je ratovati protiv susjeda i braniti se od susjedskih prijetnji ili napada. U mirna vremena
politike institucije unutar plemena imale su vrlo malo ingerencija; nisu ak ni pokuavale razrijeiti ili smiriti sve
sporove izmeu vlastitih lanova. Pleme je unutar sebe bilo podijeljeno na porodice. Jednu su porodicu mogli initi ak
i vrlo udaljeni roaci u treem ili ak etvrtom koljenu. Porodice su, pak, mogle obraivati zajedniku esticu tada
bi njihova organizacija odgovarala onome to u hrvatskom tradicionalno oznaava rijezadruga ili vie njih. Svaka
je porodica imala dunost zatititi svoga lana, ali i odgovarati za njegovo ponaanje. German je vrlo lako mogao biti
pozvan na odgovornost zbog nedjela nekog dalekog roaka, ali, s druge strane, oekivao bi pomood dalekih roaka
ako bi sam zapao u nevolju. Mona porodica, s mnogo ljudi sposobnih za borbu, mogla je osvetiti neije ozljede ili
smrt, od porodice koja bi ta nedjela poinila. Meutim, pogoena porodica koja nije eljela zapoeti sukob mogla je
iznijeti problem pred plemensku skuptinu. Optueni je mogao dokazivati nevinost svjedoenjima svojih roaka i
prijatelja ili pozivajui se na germanske bogove. Ako ne bi uspio, trebao je platiti kaznu, u emu bi mu pomogli drugi
lanovi porodice. ak se i ubojstvo moglo iskupiti novcem. Pleme nije moglo prisiliti porodicu da rijei spor na sudu,
ali je prevladavajui stav unutar plemena znaajno pridonosio tome da se porodica prikloni bilo mirnom rjeenju bilo
nastavku sukoba.
Neka je plemena vodio jedan kralj (ili vo
a), druga su, pak, imala vie kraljeva ili vo
a. Vo
e su obino potjecale iz
porodica koje su smatrane odlinijima od drugih, ali se dogaalo da istaknuti ratnik postane voa iako ne potjee iz
odline porodice. Voe su imale vrlo malo neposredne moi ako bi se glave porodica dogovorile, pleme je moglo
slijediti voine savjete ili naputke. U naelu, Germani su bili naviknuti ivjeti slobodno, lieni bilo kakve vrhovne
vlasti. Voine su se ovlasti poveavale u doba rata, ali se to dogaalo djelomino ili stoga to su bili bogatiji ili to su
bili vjetiji ratnici.
Vane su se odluke donosile na narodnoj skuptini, odravanoj na otvorenom prostoru ili u vrijeme mladog ili punog
mjeseca. Svi slobodni ljudi sposobni za borbu imali su pravo nazoiti skuptini. Budui da su dolazili pod punom
ratnom spremom, ti su sastanci katkada znali biti vrlo burni. Voe su se unaprijed savjetovale i dogovarale o stvarima
koje e raspravljati na skuptini: oni su prvi drali govore. Kada bi se prisutni slagali s govornikom, lupali bi orujem;
kada se ne bi slagali, glasno bi negodovali. Na tim se skuptinama presuivalo u nekim parnicama, a trebalo je obaviti i
neke formalnosti poput proglaavanja mladia novim borcima. To je bio znak da su dosegli vrijeme muevnosti i da
postaju punopravni lanovi plemena.
Kako bi uveali svoju mo, voe su nerijetko znale angairati skupine mladih ratnika u osobnu slubu. Mladi su se ljudi
dosaivali ako pleme due vremena ne bi ratovalo, pa su esto traili nekog vou koji je bio u ratu ili je esto ratovao.
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
25/357
25
On je svojim ljudima osiguravao stan, hranu, ratne konje i oruje; zauzvrat oni su bili obvezani na apsolutnu vjernost i
podrku u svim njegovima sporovima i ratovima. Za svakoga od njih bila je sramota preivjeti svoga vo u, ako je on
tijekom bitke bio ubijen. Rimski historiar Amijan Marcelin (druga pol. IV. st.) pria o germanskom kralju koji se
predao nakon poraza kod dananjeg Strasbourga: Njegovi borci, dvije stotine na broju, te tri njegova najbolja prijatelja,
mislei da bi bio zlo
in nadivjeti svoga kralja ili ne umrijeti za njega ako se to trai, tako
er su se predali Rimljanima
kao zatvorenici. Privrenost ratnike druine ili komitata, kako su ga Rimljani zvali svome voi bila je jedna od
najjaih drutvenih veza u politikom ivotu Germana.
Openito, meu Germanima je lojalnost pojedinim osobama bila mnogo vanija od lojalnosti institucijama ili idejama.
Najvee su obveze bile prema porodici, potom prema voi kojem su se zakleli na vjernost. Movladara ovisila je vie o
njegovim osobnim kvalitetama negoli o poloaju koji je zauzeo. Germani nisu imali svijest o dravi, niti kao o ideji, niti
kao o praksi. Nisu mogli pojmiti da bi vrhovna vlast mogla biti udaljena i na neki na in impersonalna. Zbog toga je
vrhovnom vladaru bilo teko nekoj drugoj osobi prepustiti vlast na odreenom podruju. Germanski su se muevi bojali
vladara i pokoravali vladaru samo kada je bio prisutan; slab predstavnik vrhovne vlasti mogao je biti ignoriran, a jak
predstavnik takve vlasti bi bez napora zauzeo, odnosno uzurpirao poloaj onoga koji ga je na to mjesto postavio.
Nemogunost da se ustroje politiki odnosi, osim ako nisu na razini osobnih kontakata, za dugo je vremena ostala
slabost germanskih drutava (iako su se pod rimskim utjecajem dogaale znaajne promjene u tom smislu). Ona je
pogotovo postala oigledna onda kada su Germani na ruevinama Carstva stvorili svoja kraljevstva.
U prvotnim razdobljima germanske povijesti postojale su izmeu samih Germana znaajne drutvene i imovinske
razlike. Kao to smo vidjeli, postojale su porodice koje su smatrane odlinima, a one su u pravilu bile mnogo bogatije
od obinih slobodnih ljudi. Ta odlinost se vremenom pretvarala u nasljednu karakteristiku porodice, to je poetak
stvaranja plemstva. Sveenstvo je takoer tvorilo vrlo utjecajan i privilegiran sloj. Slobodni su ljudi po politikim
pravima bili jednaki, ali su po imovinskom statusu mogli biti znaajno razli
iti. Ispod sloja slobodnjaka bili su
poluslobodni i robovi. Poluslobodni su dobivali manje novaca kada su se na narodnim skuptinama tuili zbog
nanoenja ozljeda ili tete, u drugim sluajevima ini se da su imali ista, ili gotovo ista prava kao i slobodni ljudi.
Veini je robova preputena odreena estica zemlje da za svoje gospodare na njoj rade, te se s njima postupalo na isti
ili slian nain kao i s rimskim kolonima. ene nisu bile jednake mukarcima. Ba kao i robovi, obavljale su ve inu
najteih poslova (pogotovo u doba kada su mukarci ratovali), a njihov budui mu znao ih je kupovati od njihova oca.
Iako je monogamija bila uobiajeno pravilo, voa je mogao oeniti nekoliko ena kako bi time sklapao saveze s
monim susjedima. Pa ipak, kako je napisao Tacit, Germani su osjeali da ena posjeduje svojevrsnu svetost i proroki
dar. Proroanstva starih ena sluana su s uvaavanjem. Neke od uspjenijih mudrih ena tovane su po smrti kao
lokalna boanstva.
Prema Tacitu, obiteljski ivot u Germana bio je mnogo stabilniji negoli u Rimljana (dijelom to svakako valja pripisati i
njegovu idealiziranju germanskoga drutva). On hvali germanske ene zbog njihove krijeposti i mnogostrukih poroaja,
oigledno stoga da bi rimske ene potakao da gaje te odlike. Tacit je nedvojbeno pretjerivao, iako je mogue da za neke
pojave u germanskom drutvu nije znao: Germani su u svom obiajnom pravu imali odredbe koje su strogo kanjavale
preljub. Odnos germanskih ena prema svojoj djeci nije se uope razlikovao od ena u drugim narodima: slabana i
5/25/2018 Goldstein - Grgin Udzbenik-zajedno
26/357
26
bolesna djeca bila su preputana smrti. O ostalima su se brinule tek toliko da nesmetan