Roberto Saviano

GOMORRA

Roberto SavianoGomorra - Putovanje u camorrin gospodarski imperij i san odominaciji

Naslov izvornikaGomorra - Viaggio nell'impero economico e nel sogno di dominiodella camorra

za S, prokletstvo

Razumjeti što znači zvjerstvo, ne nijekati mu postojanje, suočiti sebez predrasuda sa stvarnošću.

Hannah Arendt

Kako god izborili pobjedu, pobjednici nikad ne osjećaju stid.Niccolo Machiavelli

Ljudi su crvi i takvima trebaju ostati.snimljeni telefonski razgovor

Svijet je tvoj.Lice s ožiljkom, 1983.

PRVI DIO

LUKA

Kontejner se njihao dok ga je dizalica spuštala na brod. Spreader,mehanizam kojim je kontejner pričvršćen za dizalicu, nije uspijevaosavladati ljuljanje te se činilo kao da lebdi u zraku. Loše zatvorenizaklopci iznenada su se otvorili i ispustili kišu tjelesa. Izgledala sukao lutke, ali glave su im se na zemlji lomile kao prave lubanje, štosu i bile. Iz spremnika su ispadali muškarci i žene, čak i pokojedijete. Mrtvi. Zaleđeni, naslagani jedni povrh drugih. Posloženi inagurani kao sleđ u limenci. Bili su to Kinezi koji nikad ne umiru. Onivječni, koji međusobno razmjenjuju isprave. Evo gdje su završili.Tijela koja su nastrani umovi zamišljali skuhana u restoranima,ukopana u zemljišta oko tvornica, bačena u grotlo Vezuva. Bila su tu.Deseci tijela ispadali su iz spremnika, s imenima zapisanima naceduljicama zavezanima uzicom oko vrata. Svi su štedjeli novac daih se pokopa u njihovim gradovima u Kini. Odricali su se postotka odplaće, a zauzvrat im je zajamčen povratak, pošto umru. Mjesto ukontejneru i jama na čestici kineskog tla. Kad mi je lučki dizaličarispričao taj slučaj, pokrio je rukama lice i virio kroz procjep izmeđuprstiju, kao da mu ta maska od ruku daje više hrabrosti. Vidio je kakotijela padaju a da nije osjetio potrebu da aktivira alarm, da obavijestinekoga. Samo je spustio spremnik na zemlju, a deseci ljudi, koji suse odjednom odnekud pojavili, pospremili su ih sve natrag i šmrkomsprali ostatke. Tako je to išlo. Još mu je bilo teško povjerovati, nadaose da je sve to bila halucinacija uzrokovana prekomjernimprekovremenim radom. Skupio je prste sasvim zakrivši lice i nastaviogovoriti cmizdreći, ali ga više nisam mogao razumjeti.

***

Sve što se proizvede prolazi ovuda, kroz napuljsku luku. Nema terukotvorine, tkanine, komada plastike, igračke, čekića, cipele,odvijača, zakovice, videoigre, jakne, hlača, bušilice, sata koji neprođe kroz luku. Napuljska je luka otvorena rana. Duboka. Zadnjapostaja robe u neprekidnom kolanju. Brodovi pristižu, uplovljavaju u

zaljev i primiču se gatu kao psići sisama, samo što ove nisu zasisanje već ih, naprotiv, treba nahraniti. Napuljska je luka rupa uglobusu, kako kažu kroničari, iz koje izlazi ono što se proizvodi uKini, Dalekom istoku. Dalekom. Najdaljem. Gotovo nepojmljivom.Sklopimo li oči, zamišljamo kimono, bradu Marka Pola i nogu BruceaLeeja u zraku. Ali zapravo je taj Istok vezan za napuljsku luku kao nijedno drugo mjesto. Ovdje u Istoku nema ničega dalekog. Trebalo biga nazvati Daleko najbližim istokom ili Minimalnim istokom. Sve štose proizvede u Kini ovdje se istovari. Poput jame u pijesku koja sesve više razgrađuje, proširuje i produbljuje svaki put kad se u njuizlije vjedro vode. Samo napuljskom lukom prođe 20 postovrijednosti uvoza tekstila iz Kine, ali ovuda prolazi više od 70 postokoličine svih proizvoda. Razumjeti taj nesrazmjer nije jednostavno,ali roba sa sobom donosi razne vrste magije: uspijeva biti tu a nepostojati, dolazi a nikada ne stiže, skupa je kupcu, a loše je kvalitete,neisplativa za oporezivanje, iako velike vrijednosti. Naime tekstilnaroba ima nekoliko trgovačkih kategorija i jedan potez olovkom nacarinskoj popratnici dovoljan je da se radikalno smanje cijena i PDV.U tišini lučke crne rupe molekularna struktura predmeta kao da serazgradi da bi se ponovo sastavila pošto se udalji od obale. Robamora čim prije napustiti luku. Sve se odvija tako brzo da za tili časnestane. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da se radilo tek o gesti.Nepostojeće putovanje, lažno pristajanje, fantomski brod, tovar kojinestaje. Kao da ga nikada nije ni bilo. Isparavanje. Roba mora donaručitelja stići bez ikakva traga za sobom, mora odmah bitismještena u njegovo skladište, hitro, prije nego što odbrojavanje ipočne, da se pretekne eventualna kontrola. Tone razne robe prevozese poput paketa koje poštar pouzećem dostavlja u kuću. Unapuljskoj luci s njezinih 1.336.000 kvadratnih metara na 11,5kilometara obale vrijeme je neobično relativan pojam. Ono za što bidrugdje trebalo jedan sat, u napuljskoj se luci, izgleda, obavi zanešto više od minute.

Poslovična sporost koja se pridaje svakom pokretu Napolitanca,ovdje je poništena, opovrgnuta, negirana. Carina provodi nadzor uvremenskoj dimenziji kojoj kineska roba izmiče. Bezobzirno brzo. Tusvaka minuta kao da je umorena. Pokolj minuta, masakr sekunda

otetih dokumentima, tjeranih kamionskim akceleratorima, gonjenihdizalicama, praćenih viličarima koji prazne unutrašnjost spremnika.

U napuljskoj luci djeluje najveći kineski državni snabdjevačbrodova, COSCO, s trećom najvećom flotom na svijetu, koji jepreuzeo upravljanje najvećim terminalom za kontejnere u konzorcijus MSC-om, kompanijom sa sjedištem u Ženevi, koja pak posjedujedrugu najveću flotu na svijetu. Švicarci i Kinezi su se udružili teodlučili najveći dio svojih poslova obavljati u Napulju. Tu raspolažu sviše od devetsto pedeset metara operativne obale, stotinu tridesettisuća četvornih metara spremničkog terminala i trideset tisućačetvornih metara otvorenog prostora, preuzevši gotovo u potpunostitranzitni promet Napulja. Da bi se shvatilo kako se beskrajna kineskaproizvodnja oslanja na pristanište u napuljskoj luci, valja preustrojitivlastitu maštu. Prispodobivo je to biblijskoj slici ušice igle kao luke, adeva koja kroz nju prolazi jesu brodovi. Sudaranje prova, golemaplovila u nizu izvan zaljeva, koja čekaju na ulazak u zbrku uzbibanihkrmi, iznemogla škripa željeza, oplata i svornjaka koji se polakokreću prema malenoj napuljskoj rupi. Kao morski čmar koji se širi uzvelike bolove u sfinkteru.

Ali ne. Nije tako. Nema nikakve vidljive zbrke. Svi brodovi ulaze iizlaze u potpunom redu, tako se barem čini promatraču s kopna. Paipak, odavde izađe sto pedeset tisuća kontejnera. U luci nastajučitavi gradovi robe da bi kasnije bili odvezeni. Kvaliteta luke je ubrzini, svaka birokratska sporost, svaka temeljita kontrola pretvaratransportnog geparda u troprstog ljenivca, sporog i tromog.

Na molu se uvijek izgubim. Mol Bausan izgleda kao tvorevina odlego-kocaka. Golema tvorevina koja izgleda kao da ne zauzimaprostor, već ga stvara. Jedan ugao mola izgleda kao mreža osinjaka.Divlje košnice posve su prekrile jedan zid. Tisuće utičnica zasnabdijevanje reefera ili spremnika s duboko smrznutom hranom ižica spojenih na taj osinjak. Svi instant-obroci i riblji prutići na svijetustrpani su u te hladnjače. Na molu Bausan čini mi se da vidim kamose slijeva sva roba proizvedena za ljudsku vrstu. Gdje provedeposljednju noć prije nego što se proda. Poput promatranja stvaranjasvijeta. U nekoliko sati lukom prođe odjeća koju će mjesec dananositi pariška mladež, riblji štapići koji će se tijekom cijele godine

jesti u Bresci, ručni satovi koje će nositi Katalonci, svila za svaengleska odijela za jednu sezonu. Bilo bi zanimljivo kad bi se moglopročitati ne samo gdje je roba proizvedena, nego i kojim je putovimadospjela do kupca. Ti proizvodi imaju višestruka državljanstva,hibridna i nelegalna. Nastaju napola u središtu Kine, dovršavaju se unekoj slavenskoj provinciji, dotjeruju na sjeveru Italije, pakiraju uApuliji ili sjeverno od Tirane da bi završili u tko zna kojem europskomskladištu. Roba ima pokretljivost koju nijedno ljudsko biće nikad nećeimati. Sve cestovne dionice, slučajni i službeni prijelazi završnutočku imaju u Napulju. Kad pristaju uz mol, brodovi, golemifullcontainers, izgledaju kao okretna bića, ali na ulazu u zaljev, dokse polako primiču molu, doimaju se kao teški mamuti od oplata ilanaca s bokovima od zahrđalih šavova, s kojih se cijedi voda.Očekivalo bi se da takav brod nosi mnogoljudnu posadu, ali s njihsilazi pregršt čovječuljaka za koje ne vjeruješ da su u stanju svladatite tvrđave nasred oceana.

Kad sam prvi put vidio pristajanje kineskog broda, činilo mi sekao da stojim pred cijelom svjetskom proizvodnjom. Očima nisamuspijevao prebrojiti, izračunati broj dovezenih kontejnera. Nisam ihuspijevao brojčano pojmiti. Možda se čini nemoguće zastati ubrojenju, ali gubio sam se u računu, brojke su previše narasle,pobrkale su se.

U Napulju se danas gotovo isključivo iskrcava roba uvezena izKine, 1.600.000 tona godišnje. Onih registriranih. Najmanje jošmilijun prođe ne ostavljajući nikakva traga. Prema Carinskoj agencijisamo u napuljskoj luci oko 60 posto robe promakne carinskojkontroli, 20 posto otpremnica prođe nepregledano, a pedeset tisućaih je krivotvorenih: 99 posto potječe iz Kine. Računa se da sepolugodišnje izbjegne plaćanje poreza od oko dvjesto milijuna eura.Kontejneri koji moraju nestati prije nego što budu pregledani nalazese u prvim redovima. Svaki je propisno obrojčen, ali ih je mnogo sistim brojem. Tako pregledani kontejner pokriva sve svoje ilegalneimenjake. Ono što se u ponedjeljak iskrca, u četvrtak je u prodaji uModeni ili Genovi, ili završi u izlozima Bonna ili Münchena. Velik diorobe koja se pojavi na talijanskom tržištu trebao bi biti samo utranzitu, ali carinskom magijom tranzit postaje konačno odredište.Trgovačka gramatika ima jednu sintaksu za dokumente, a drugu za

tržište. U četiri iznenadne uzastopne operacije izvedene gotovoslučajno u travnju 2005. Nadzorna carinska služba zaplijenila jedvadeset četiri tisuće para traperica namijenjenih francuskom tržištu,pedeset jednu tisuću predmeta bangladeškog porijekla s oznakomMade in Italy; oko četiristo pedeset tisuća lutaka, barbika,spidermana; zatim četrdeset šest tisuća plastičnih igračaka uukupnoj vrijednosti od oko trideset šest milijuna eura. Maliekonomski odrezak od onoga što u nekoliko sati prođe napuljskomlukom. Iz luke dalje u svijet. Ne prođe sat, ni minuta, a da se to nedogađa. Ekonomski odresci postaju butovi, zatim polovice i na krajučitave ekonomske pečenke.

***

Luka je odvojena od grada. Zaraženi crvuljak koji se nikad nije razviou upalu, čuvan u trbuhu obale. Pustinjski predio stiješnjen izmeđuvode i tla, koji kao da ne pripada ni moru ni kopnu. Nasukanaamfibija, morska metamorfoza. Nova tvorevina sazdana od mulja ismeća, otpadaka što ih plimni valovi godinama nanose na obalu.Brodovi izbacuju fekalije, čiste palube, ispuštaju žutu pjenu što secijedi u vodu, motorni čamci i jahte čiste i ispiru motore, trpajući sveu morski koš za smeće. Sve se to skuplja na obali, isprva kao vlažnamasa, a zatim kao tvrda kora. Sunce stvara privid mora koje tvorivoda, no zapravo je površina zaljeva nalik na svjetlucanje vreća zasmeće. Onih crnih. More u zaljevu izgleda kao ogroman bazenkloake. Operativna obala s tisućama raznobojnih kontejnera izgledakao nepremostiva granica. Napulj je okružen zidinama robe.Zidinama koje ne brane grad već obratno, grad naime brani zidine.Nema vojske lučkih nosača ni romantične lučke svjetine. Lukuzamišljamo kao bučno poprište bezglavog vrzmanja, ožiljaka inemogućih jezika, ljudskog meteža. A zapravo tamo vlada tišinamehanizirane tvornice. U luci kao da više nema nikoga, kontejnerbrodovi i kamioni u neprestanom su pokretu. Brzina bez buke.

***

U luku sam odlazio jesti ribu. Blizina mora ne jamči i dobar restoran,nalazio sam na tanjuru kamenčiće plovutka, pijesak, čak i poneku

kuhanu algu. Školjke su bacali u tavu onako kako su ih uhvatili.Jamstvo svježine, ruski rulet zaraze. Ali svi su već svikli na okusmorskih plodova iz uzgajališta, gdje totanj ima okus piletine. Zaneodrediv okus mora treba malo riskirati. A taj sam rizik radopreuzimao. U lučkom restoranu upitah gdje bih mogao naći smještaj.

"Ne znam da ima išta, ovdje kuće nestaju, preuzimaju ihKinezi..."

Lik koji se razvalio na sredini prostorije, krupan ali nedovoljno zaglasinu kakvom je zaurlao, dobaci mi pogled: "Možda se još neštonade."

Samo to je rekao. Kad smo obojica završili s ručkom, uputili smose cestom uz luku. Nije mi ni trebao reći da ga slijedim. Stigli smo upredvorje gotovo sablasne palače, zajedničkog dormitorija. Popesmose na treći kat gdje je bila jedina preživjela studentska etaža.Iseljavali su sve i ostavljali prostor da zjapi. Na etažama nije smjelobiti više ničega, ni ormara, ni kreveta, ni slika, ni komoda, čak nizidova. Samo prostor, prostor za pakete, prostor za kartonske kutije,prostor za robu.

U kući su mi dodijelili neku vrstu sobe. Bolje rečeno sobičak,dovoljan za krevet i ormar. Nije se spominjala stanarina, podjelatroškova, priključci, telefonska veza. Predstavili su me četvoricimladića, mojim sustanarima i to je bilo sve. Objasnili su mi da je tojedini stan u zgradi u kojem se živi, da se njime kao boravištem služiXian, Kinez koji nadgleda zgrade. Nisam morao plaćati nikakvustanarinu, ali su tražili da na kraju svakog tjedna radim u kući-skladištu. Tražio sam sobu, a nađoh posao. Jutrima su se rušilizidovi, večerima se sakupljali komadi betona, tapeta i opeka. Šuta seskupljala u obične vreće za smeće. Rušenje zida stvara neočekivanubuku. Ne kao udaranje o kamen, već kao staklovinje pometeno sastola. Svaka je kuća pretvarana u spremište bez zidova.Neobjašnjivo mi je kako je zgrada u kojoj sam radio ostala stajati. Uviše smo navrata svjesno rušili nosive zidove. Ali za robu je trebaloprostora, a između čuvanja betona i čuvanja proizvoda beton gubibitku.

Projekt trpanja paketa u kuće nastao je u umovima određenihkineskih trgovaca nakon što su lučke vlasti u Napulju jednoj

delegaciji američkog Kongresa predstavile sigurnosni plan. Planomje predviđena podjela luke na četiri područja: za krstarenje, zakabotažu, za trgovinu i za kontejnere, s individualiziranim rizicima zasvako od tih područja. Da bi se izbjegla opasnost policijskeintervencije, novinsko piskaranje, pa čak i poneka televizijskaskrivena kamera u potrazi za kakvom sočnom scenom, nakonobjave ovoga sigurnosnog plana mnogi su kineski poduzetniciodlučili da sve bude ovijeno potpunom tišinom, a roba je zbogpovećanja troškova morala biti još neprimjetnija. Morala je nestati uunajmljenim pojatama zagubljenima među kotarskim poljima, izmeđusmetlišta i polja duhana: ali time nije nestalo kamionskog prometa.Svakoga dana u luku nije ulazilo niti iz nje izlazilo više od desetmalih dupkom natovarenih dostavljačkih vozila. Nakon nekolikometara već su bili u garažama zgrada nasuprot luci. Trebalo je samoući i izaći, ništa više.

Nepostojeći pokreti, nezamjetni, izgubljeni u svakodnevnomkolanju prometa. Unajmljene kuće. Izdubljene. Garaže povezane ugolem prostor, podrumi do krova puni robe. Nijedan se vlasnik nijeusudio požaliti. Xian im je sve platio: najam i štetu za rušenje. Tisućepaketa dovoze se dizalom, prerađenim u teretno. Čelični kavezuguran u zgrade, po čijim tračnicama neprestano klizi, penje se ispušta. Rad se obavi u svega nekoliko sati, a odabir robe nijeslučajan. Dopalo me iskrcavati početkom srpnja. Isplativ posao, aliga mogu obavljati samo oni koji su navikli. Vladala je sparina. Nitkose nije usudio pitati za klimatizacijski uređaj. Nitko. A nije se radilo ostrahu od kažnjavanja niti o posebnoj kulturi poslušnosti i pokornosti.Ljudi koji su radili na istovaru došli su sa svih strana svijeta: iz Gane,Obale Bjelokosti, Kine, Albanije, zatim Napulja, Kalabrije, Lukanije.Nitko nije pitao, jer svi su znali da robi ne smeta vrućina i to je biodovoljan razlog da se ne troši novac na klima-uređaje.

Slagali smo pakete s jaknama, kabanicama, vjetrovkama,pamučnim džemperima, kišobranima. Bila je sredina ljeta pa sečinilo ludim snabdijevati se jesenskom odjećom umjesto kupaćihkostima, ljetne odjeće i japanki. Bio sam svjestan da se u kućama-odlagalištima ne drže proizvodi kao u skladištu, već samo roba kojase odmah otprema na tržište. No kineski su poduzetnici predvidjelioblačni kolovoz. Nisam nikad zaboravio lekciju Johna Maynarda

Keynesa o konceptu marže: kako, na primjer, cijena boce vodevarira u pustinji ili uz neki vodopad. Tog su ljeta, dakle, talijanskipoduzetnici primakli boce zdencu, dok su kineski stvarali izvore upustinji.

Nakon mojih prvih dana rada u zgradi Xian je došao k nama naspavanje. Govorio je savršenim talijanskim, umekšavajući glas r takoda zvuči kao v. Kao i propali aristokrati, kako ih je Toto oponašao usvojim filmovima. Xian Zhu prekrstio se u Nino. Gotovo svi Kinezi uNapulju koji žive u dodiru s domaćim stanovništvom, uzimajunapolitanska imena. Ta je praksa toliko raširena da ne pobuđujenikakvo čuđenje čuti Kineza kako se predstavlja kao Tonino, Nino,Pino. Pasquale. Umjesto da spava, Xian Nino je proveo noć zastolom u kuhinji telefonirajući i zirkajući u televizor. Ležao samispružen na krevetu, ali zaspati je bilo nemoguće. Xian nije prestajaogovoriti. Rešetao je jezikom kroza zube kao mitraljezom. Govorio jene udišući kroz nos, kao da boluje od neke verbalne apneje. Vjetrovikoje su ispuštali njegovi tjelohranitelji ispunjali su kuću slatkastimvonjem koji je usmrdio i moju sobu. Nije mi sam smrad izazivaogađenje, koliko slike koje je taj smrad pobuđivao u mojim mislima.Proljetne rolice što im trunu u želucima i riža na kantonskiraskvašena želučanim sokovima. Ostali su stanari bili navikli. Kad bizatvorili vrata, nije bilo ničega do njihova sna. Za mene, međutim,nije bilo ničega osim onoga što se događalo izvan mojih vrata. Takosam se smjestio u kuhinji. Zajednički prostor. Dijelom, dakle, i moj,barem bi trebao biti. Xian završi razgovore i započne kuhati. Pekaoje piletinu. Htio sam mu postaviti na desetke pitanja, ozanimljivostima, o predrasudama koje sam želio razvrgnuti. Načeosam temu triada, kineske mafije. Xian je i dalje pekao. Htio sam dami ispriča pojedinosti, makar simbolično. Nisam očekivao da miprizna svoju pripadnost. Pokazao sam svoju upoznatost s općimcrtama kineskog mafijaškog svijeta, pretpostavivši da je podastiranjeistražnih činjenica izvrstan način naslućivanja stvarnosti. Xian jepoložio tavu na stol i sjeo, ne rekavši ništa. Ne znam je li to o čemusam govorio smatrao zanimljivim. Nisam nikada saznao ni je lipripadao organizaciji. Popio je pivo, pridigao se sa stolice, mašio senovčarke iz džepa hlača, pročeprkao po njoj prstima i bez gledanja

izbacio tri novčanice. Rasprostro ih je na stolu i pritisnuo o stolnjakokrenutom čašom. "Euro, dolar i yuan. To je moja triada."

Zvučao je iskreno. Nikakva druga ideologija, nikakvi simboli nihijerarhijska strast. Dobit, poslovanje, kapital. Ništa drugo. Sklonismo silu koja određuje stanovitu dinamičnost smatrati mračnom pajoj stoga pridajemo opskuran prizvuk: kineska mafija. Sintezaokrenuta dokidanju svih posrednih razina, financijskih tokova iulaganja, svega onoga što kriminalističkoj ekonomskoj grupi dajesnagu. Već najmanje pet godina svako izvješće Protumafijskogpovjerenstva ukazuje na "porast opasnosti od kineske mafije", ali udesetogodišnjim istragama policija je zaplijenila jedva šesto tisućaeura u mjestu Campi Bisenzio kod Firence. Nekoliko motora i diotvornice. Ništa, u odnosu na gospodarsku silu kadru da prebacujekapital od stotina milijuna eura, sudeći po onome što su danimapisali američki analitičari. Poduzetnik mi se smijao.

"Ekonomija ima svoje ispod i iznad. Mi smo ušli ispod, a izaćićemo iznad."

Prije nego što je otišao na spavanje Nino Xian mi iznese ponuduza sutradan: "Ustaješ rano?"

"Ovisi...""Uspiješ li ustati do pet, dođi s nama u luku. Pomoći ćeš nam.""U čemu?""Ako imaš jaknu s kapuljačom, bilo bi bolje da je staviš na

sebe."Ništa mi više ne reče, a ja, odveć željan da sudjelujem, nisam ni

inzistirao na tome. Previše zapitkivanja moglo bi Xianov prijedlogdovesti u pitanje. Preostalo mi je malo sati spavanja, a previšenapetosti da počinem.

Točno u pet bio sam spreman. U vežu zgrade pristigli su i drugimladići. Osim mene i još jednog mojeg sustanara bila su tu i dvaprosijeda Sjevernoafrikanaca. Ugurasmo se u dostavno vozilo iuđosmo u luku. Ne znam koliko smo duboko zašli ni koliko smotijesnih uličica prošli. Zadrijemao sam naslonjen na prozor vozila.Siđosmo u blizini nekih grebena, gdje se maleni mol pružao utjesnac. Tamo je bio privezan motorni čamac s ogromnim motorom

koji je, nasuprot vitkoj izduljenoj konstrukciji plovila, izgledao kaodebeli zadak. S kapuljačama navučenima na glave podsjećali smona neku smiješnu grupu izvođača rapa. Kapuljače, za koje samvjerovao da nas trebaju činiti neprepoznatljivima, zapravo su nasštitile od mlazova ledene vode i tjerale glavobolju koja na otvorenommoru u rano jutro bode sljepoočice. Mladi je Napolitanac pokrenuomotor, a drugi nas je izveo. Izgledali su kao braća, toliko su im licabila slična. Xian nije išao s nama. Nakon otprilike pola sata vožnjepribližili smo se jednome brodu. Izgledalo je da ćemo se sudariti. Bioje pogolem.Trebalo je dobrano istegnuti vrat da se vidi dokle musežu bokovi. Na moru brodovi ispuštaju željezne jauke, poput krikadrveća kad se obara, i šuplje zvukove zbog kojih moraš gutati slinu sokusom soli. S broda je koloturom u trzajima spuštana mrežaprepuna kutija. Svaki put kad bi tovar udario o daske čamca,zaljuljalo bi nas tako da sam bio pripravan zaplivati. Ali nisam završiou moru. Kutije nisu bile preteške. No pošto sam ih tridesetak prenio ukrmu, ukočili su mi se zglobovi, a podlaktice su mi bile crvene odneprestanog trenja o bridove kutija. Motorni se čamac zatim otputioprema obali, a iza nas su druga dva čamca pristala uz brod daprihvate daljnje pakete. Ti nisu krenuli s našega mola, ali suiznenada ušli u našu brazdu. Osjećao sam nešto u želučanoj šupljinisvaki put kada bi čamac provom pljesnuo o površinu vode. Približihglavu nekim kutijama. Pokušavao sam po mirisu naslutiti što sadrže,prislonio sam uho nastojeći po zvuku razabrati što bi moglo bitiunutra. U meni je nikla klica krivnje. Tko zna u čemu samsudjelovao, bez odluke, bez stvarnog odabira. Jedno je srozati se, alibarem to činiti svjesno. Ja sam, međutim, zbog znatiželje sudjelovaou iskrcavanju krijumčarene robe. Iz nekog razloga vlada glupouvjerenje da je kriminalno djelo većma smišljeno i smjerano,suprotno kakvu bezazlenom činu. U stvarnosti razlike nema. Djelaposjeduju fleksibilnost koju etičke prosude zanemaruju. Kad smostigli na mol, dvojica su se Sjevernoafrikanaca uspjela iskrcati s podvije kutije na ramenima. Ja sam se jedva održavao na nogama. Nagrebenima nas je dočekao Xian. Prišao je jednoj povelikoj kutiji. Urukama je već imao sjekač i rasporio je široku ljepljivu traku koja jedržala dva krila kutije. Obuća. Tenisice. Originali, najpoznatije marke.Najnoviji modeli kojih još nije bilo u talijanskim dućanima. U strahu

od carinske kontrole radije je obavljao iskrcavanje na otvorenommoru. Dio pošiljke tako se može ubaciti neopterećen porezima, aveletrgovci je preuzimaju bez carinskih troškova. Konkurencija sepobjeđuje popustima. Ista kakvoća robe, ali uz četiri, šest, desetposto popusta. Postoci koje nijedan trgovački predstavnik ne možeponuditi i postoci popusta od kojih trgovina raste ili zamire, kojiomogućuju otvaranje trgovačkih centara, sigurnu zaradu, a s njom ibankarska jamstva. Cijene moraju padati. Sve mora stići, kretati seubrzano, skrovito. Sve više toga valja ugurati u prostor kupnje iprodaje. Neočekivani kisik za talijanske i europske trgovce. Taj kisikstizao je iz napuljske luke.

Ugurali smo sve pakete u razna dostavna vozila. Pristigli su idrugi motorni čamci. Dostavna su vozila krenula prema Rimu,Viterbu, Latini, Formiji. Xian nas je odveo kući.

Sve se promijenilo posljednjih godina. Sve. Iznenada.Najedanput. Neki naslućuju promjenu, ali je još ne doživljavaju.Zaljevom su do prije deset godina plovili krijumčarski čamci, jutrimabi se prodavači na malo snabdijevali cigaretama. Ulice pune svijeta,automobili puni kartona, po uglovima stolice s klupicom zaprodavača. Odigravali su se tobožnji okršaji između obalne straže,carinika i krijumčara. U zamjenu za propušteno uhićenje, dobivali suse tovari cigareta ili bi se dobrovoljnom predajom spašavali tovaricigareta ugurani u dvostruko dno motornog čamca u bijegu. Bdjenja,straže, zvižduci koji najavljuju sumnjiva kretanja automobila,primopredajnici za objavu uzbune i duž obale redovi ljudi koji žurnojedni drugima dodaju kutije. Automobili koji s obale Apulije strelovitovoze u zaleđe, a odatle prema Kampaniji. Središnja je osovina bilaNapulj-Brindisi, ekonomski živahna cesta jeftinih cigareta.Krijumčarenje, FIAT juga, sustav skrbi za nepostojeće u očima vlade,njih dvadeset tisuća čiji je jedini posao bio krijumčarenje robe izmeđuApulije i Kampanije. Krijumčarenje je i potaknulo veliki rat camorrepočetkom SO-ih.

Apulijski i kampanijski klanovi snabdijevali su Europucigaretama koje nisu potpadale pod državni monopol. Uvozili sumjesečno na tisuće sanduka iz Crne Gore u vrijednosti od petstomilijuna lira po tovaru. Sada se sve to raspalo i preobrazilo.

Klanovima takav posao više ne odgovara. Ali u stvarnosti vrijediLavoisierov zakon: ništa se ne stvara, ništa se ne gubi, sve se samopretvara. Tako je u prirodi, ali ponajviše u dinamici kapitalizma. Novisadržaj krijumčarenja postaju svakodnevni proizvodi, a ne više poroknikotina. Vodi se rat cijenama, nemilosrdan i bespoštedan, u kojemupopusti znače život ili smrt ekonomskih sudionika: zastupnika,veleprodaje i trgovaca. Profitu štete pristojbe, PDV, najvećadopuštena nosivost kamiona, to su tako reći betonske carine zaprotok robe i novca. Velike firme premještaju proizvodnju na istok, uRumunjsku, Moldaviju, sve do Kine, zbog jeftine radne snage. Ali tonije dovoljno. Robu proizvedenu uz mali trošak treba prodati natržištima na kojima je sve više ljudi s nestalnim prihodima, malimušteđevinama i strogom pažnjom za sitan novac. Neprodano sepovećava i tada originalna, lažna, djelomično lažna i djelomičnoprava roba pristiže u tišini. Ne ostavljajući traga. Manje vidljiva odcigareta, jer nema ilegalne distribucije. Kao da nije ni dopremljena,kao da je iznikla na poljima i neka ju je neznana ruka požnjela.Možda novac ne smrdi, no roba miriše. Ali ne mirisom prijeđenogmora, ni ruku koje su je proizvele, niti nosi masne mrlje mehaničkihruku koje su je sastavile. Roba miriše na sebe. Taj miris nemadrugog porijekla osim onoga s trgovčeve tezge, nema odredišta doonoga u kući kupca.

Ostavili smo more za sobom i stigli kući. Imali smo tek tolikovremena da se iskrcamo iz furgona. Odmah se vratio u lukudopremiti još, još i još paketa i robe. Gotovo bez svijesti ušao sam udizalo. Svukoh majicu natopljenu vodom i znojem te se bacih nakrevet. Ne znam koliko sam kutija složio i prenio. Ali imao samosjećaj da sam istovario cipela za noge polovice Italije. Bio samumoran kao da je završio jedan naporan i ispunjen dan. Drugi su semomci u kući budili. Bilo je tek rano jutro.

ANGELINA JOLIE

Sljedećih sam dana pratio Xiana na poslovnim susretima. Zapravo jehtio da mu pravim društvo dok obavlja poslove ili ruča. Govorio samili previše ili premalo, a njemu je odgovaralo i jedno i drugo. Pratiosam kako se sije i uzgaja sjeme novca, kako se kosi ekonomskalivada. Stigli smo u Las Vegas. Na sjeveru Napulja. Ovo područjenazivaju Las Vegasom iz više razloga. Kao što je Las Vegas uNevadi podignut usred pustinje, tako je i ovo gradsko naselje iznikloniotkud. Ovamo se stiže pustim cestama. Kilometri asfalta,prostranih cesta koje te za nekoliko minuta odvuku s ovog područja iizbace na autocestu za Rim, ravno na sjever. Ceste napravljene neza automobile već za kamione, ne da bi služile prometanju građana,nego odijela, cipela i torbi. Kad se dolazi iz smjera Napulja, ove sečetvrti ukažu iznenada, zabodene u zemlju jedna za drugom.Gromade cementa. Ulice koje su učvoruju uz stranice pravca nakojem se bez razmaka nižu naselja Casavatore, Caivano,Sant'Antimo, Melito, Arzano, Piscinola. San Pietro a Patierno,Frattamaggiore, Frattaminore, Grumo Nevano. Klupko cesta. Naseljatoliko nalik jedno na drugo da izgledaju kao jedinstveni veliki grad.Ceste koje su napola dio jednog, napola drugog naselja.

Stotinu sam puta čuo kako područje Foggie zovu Califoggia, ilijug Kalabrije Calafrica ili Saudijska Kalabrija ili kažu SaharaConsilina umjesto Sala Consilina, ili Treći svijet za područjeSecondigliana. Ali ovdje je Las Vegas uistinu Las Vegas. Godinamase ovdje svatko mogao okušati u poduzetništvu. Ostvariti snove.Posudbom, otpremninom, većom ušteđevinom, mogao je pokrenutiproizvodnju. Uložio bi u poduzeće: ako bi uspio, dobio bidjelotvornost, produktivnost, brzinu, šutnju i posao uz nisku cijenu.Dobivao bi kao što se dobiva igrajući na crveno ili crno. Ako bi bioneuspješan, propao bi za nekoliko mjeseci. Las Vegas. Jer ništa nijebilo zadano strogim administrativnim ili ekonomskim planovima.Proizvodile su se cipele, odijela, potrepštine i potajno se ubacivali nameđunarodno tržište. Ti se gradovi nisu busali tom pozamašnomproizvodnjom. Proizvodi su bili utoliko uspješniji što su u većoj tišini i

potaji stvarani. Tu su se desetljećima proizvodili najbolji komaditalijanske, dakle i svjetske mode. Nije bilo poduzetničkih klubova nicentara za obuku, ničega osim rada, šivaćih strojeva, malihradionica, pakiranja i otpreme. Samo neprestano ponavljanje tihfaza. Sve drugo bilo je suvišno. Obuka se vršila za radnim stolom,poduzetništvo se manifestiralo dobitkom ili propašću. Nikakvogfinanciranja, projekata, nikakvog staža. Samo tržišna arena.Prodaješ ili propadaš. Povećanom zaradom obnavljaju se kuće,nabavljaju najskuplji automobili. To bogatstvo nije kolektivno, nego jeopljačkano, silom nekome oduzeto i preneseno u vlastitu jazbinu.Odasvud se dolazilo ulagati, neuk svijet proizvodio je konfekciju,košulje, suknje, jakne, kaputiće, rukavice, šešire, cipele, torbe,novčanike za talijanske, njemačke, francuske tvrtke. U tim jepodručjima pedesetih godina bilo nepotrebno imati dozvole, ugovore,prostor. Radionice su smještane u garaže, prostore pod stubištem,sobičke. Posljednjih je godina kineska konkurencija pomela one čijaje proizvodnja bila osrednje kvalitete. Više nije bilo prostora za razvojradne snage. Radi odmah što je bolje moguće ili će netko drugi jošbrže obavljati prosječni posao. Mnogo je ljudi ostalo bez posla.Vlasnike radionica uništila su dugovanja lihvarima. Mnogi su sepritajili.

Jedno je područje osobito pogođeno zamiranjem te pučkeindustrije, Parco Verde u Caivanu. Ponestalo mu je daha, zaostao jeu rastu, izgubio sposobnost da preživi te je postao tipično predgrađes vječno osvijetljenim kućama krcatima ljudima, dupkom punimdvorištima, parkiranim automobilima. Nitko odatle ne odlazi. Malo tkoonamo zađe. Rijetko tko se zadrži. Ni u koje doba dana nemapraznih stanova, onih iz kojih se jutrom čuje kako svi odlaze naposao ili u školu. Ovdje vlada vječni metež, neprekidni žamorobitavatelja.

Na Parco Verde nabasa se čim se side sa središnje gradske osi,asfaltne oštrice što se usijeca u sam Napulj. Izgleda prije kaonabacana šuta nego kao četvrt, pun betonskih tvorevina saluminijskim balkonima poput čireva izniklih iz svake pore. Arhitektikao da su se prilikom projektiranja nadahnuli plažom, zamislivšizgrade kao kule od pijeska kakve nastanu kad se njime napunikantica i izvrne na tlo. Bezlične sive zgrade. U jednome uglu sićušna

kapelica. Gotovo nezamjetna. Nije, međutim, oduvijek takva. Prije jeovdje bila kapela. Velika, bijela. Pravi pravcati mauzolej posvećendječaku Emanueleu, koji je izgubio život na poslu. Ponegdje je takavposao gori od rada na crno u radionici. Ali i to je posao. Emanuele sebavio pljačkom. Radio je to subotom, svake subote već nekovrijeme. I uvijek na istoj cesti. Isto vrijeme, ista cesta, isti dan. Jersubota je bila dan njegovih žrtava. Dan ljubavnih parova. A državnacesta 87 područje je na kojem se osamljuju svi ljubavni parovi togakraja. Zapuštena cesta između asfaltnih zakrpa i omanjih smetlišta.Svaki put kad ovuda prođem i vidim parove, pomislim kako jepotrebno dati punog oduška strasti da bi se netko opustio usredtolike gadosti. Ovdje su se Emanuele i njegovi prijatelji skrivali,čekajući neki automobil s ljubavnim parom da se parkira i ugasisvjetla. Pustili bi ih koju minutu da se skinu i u trenutku njihovenajveće ranjivosti, napali bi. Drškom pištolja razbili bi prozorčić igurnuli mladiću cijev pod nos. Opelješili bi par i odlazili na vikend sobavljenih desetak prepada za sobom i petsto eura u džepu:skroman plijen, ali s okusom blaga.

Dogodilo se, međutim, da ih je jedne noći presrela patrolakarabinjera. Emanuele i njegovi drugovi bili su tako tupavi da nisupomislili kako su uvijek ista taktika i prepadi na istom područjunajbolji način da budu uhićeni. Uslijedila je potjera automobilima,sudar, odjek hitaca. Zatim sve staje. Emanuele je u vozilu, smrtnoranjen. Držao je pištolj i okrenuo ga prema karabinjerima. Ubili su gas jedanaest hitaca ispaljenih u nekoliko sekundi. Ispaliti jedanaesthitaca iz neposredne blizine znači držati pištolj spreman i zapucatina najmanji pokret. Zapucati da najprije ubiješ, a tek se naknadnouvjeriš da je to bilo u samoobrani. Meci su uletjeli kroz kabinu kaovjetar. Privučeni Emanueleovim tijelom kao magnetom. Drugadvojica zaustavila su automobil. Željeli su spustiti prozore, alishvativši da je Emanuele mrtav, zastanu. Otvorili su vrata nepružajući otpor udarcima u lice što prethode svakom uhićenju.Emanuele je ostao pognut, s lažnim pištoljem u ruci. Jednom od onihreprodukcija koje su nekoć nazivali tjerač pasa i koristili na selu zatjeranje čopora pasa od kokošinjaca. Igračka koja je rabljena kao daje prava; uostalom, Emanuele je bio dječak koji se ponašao kao daje odrastao muškarac, preplašena, a naizgled okrutna pogleda,

željan sitniša kao izraza žudnje za bogatstvom. Bilo mu je petnaestgodina. Zvali su ga Manu. Lice mu je bilo mršavo, tamno i četvrtasto,prototip onih kakva želimo dalje od sebe. Emanuele je potjecao izonog zakutka svijeta gdje te ne cijene i ne uvažavaju po novcu kojiimaš već po načinu na koji ga stječeš. Pripadao je Parcu Verde. Akad si obilježen mjestom rođenja, nema te pogreške ili nedjela kojiće poništiti činjeničnost tvoje pripadnosti. Obitelji Parca Verdeskupile su priloge i podigle mali mauzolej. U njega su stavili slikuMadonne dell'Arco i uokvirenu fotografiju s nasmiješenim Manuovimlicem. Emanueleova kapela bila je jedna od dvadesetak koje suvjernici posvetili svim mogućim madonama, svaka za jednu godinunezaposlenosti. Gradonačelnik nije mogao dopustiti da se podigneoltar običnome lupežu te je poslao bager da ga sruši. Beton sezačas smrvio kao da je od gline. Glas se trenutačno pronio Parcom idečki su mopedima i motorima pristigli do bagera. Nitko nijeprozborio ni riječi. Ali svi su gledali bagerista kako upravljakomandama. Pritisnut pogledima, on zaustavi stroj i pogleda premainspektoru. On je bio izdao zapovijed. Tom je gestom svjetini ukazaokamo da usmjeri svoj gnjev i odvratio ga od sebe. Bio je uplašen.Zarobljen. Zatvorio se. Uto je izbio sukob. Bagerist je uspio pobjeći upolicijski automobil dok su okupljeni šakama i nogama udarali pobageru. Ispraznili su boce s pivom i napunili ih benzinom iz nagnutihmotora. Ulijevali su gorivo u boce ravno iz rezervoara. Kamenjem suporazbijali stakla obližnje škole. Kad je razorena Emanueleovakapela, treba razoriti i sve ostalo. Iz kuća su bacali suđe, vaze,pribor. Na policiju zapaljene boce. Podigli su barikade od kanti zasmeće. Palili su što god je moglo gorjeti i proširiti požar. Pripremalisu se za gerilski rat. Bilo ih je na stotine, mogli su dugo odolijevati.Revolt se širio, gotovo je zahvaćao napuljske četvrti.

A onda je pristigao netko iz nevelike udaljenosti. Sve je bilookruženo vozilima policije i karabinjera, ali jedan je crni terenacuspio probiti barikade. Vozač je dao znak, netko je otvorio vrata igrupa buntovnika je ušla. U nešto više od dva sata sve je uklonjeno.Skinuti su rupci s lica, ugašene su goruće barikade od smeća.Intervenirao je klan, tko zna koji. Parco Verde rasadnik je camorrinihpristaša. Kome god zatrebaju ljudi, unovačit će ih ovdje: sljedbenikes dna ljestvice koje plaćaju manje i od nigerijskih i albanskih

prodavača droge. Svi traže mlade iz Parca Verde: klan Kazalaca,Mallardo iz Giuliana, "tigrići" iz Crispana. Postaju raspačivači sfiksnom plaćom bez postotka na količinu prodane robe ili vozači ičuvari straže koji čuvaju teritorij kilometrima daleko od kuće. Dadobiju posao, ne traže čak ni naknadu za potrošeno gorivo.Pouzdana djeca, savjesna u poslu. Neki završe na heroinu, drogijadnika. Ponetko se izvuče, prijavi se u vojsku, ode daleko; pokojadjevojka uspije otići i više nikad ne kroči nogom onamo. Gotovo nitkoiz novih naraštaja nije prihvaćen kao član. Najveći ih dio radi za klana da nikad ne postanu kamoristi. Klanovi ih ne žele, ne vežu ih, negoih samo tjeraju da rade, iskorištavajući tu veliku ponudu. Mladinemaju iskustva ni trgovačkog talenta. Mnogi su kuriri. Nose u Rimnaprtnjače pune hašiša. Snagu motora koriste do maksimuma i zasat i pol na ulazu su u glavni grad. Ništa ne dobivaju zauzvrat za taputovanja, ali im nakon dvadesetak putovanja poklone taj motor.Smatraju to dragocjenom zaradom, gotovo nedostižnom, svakakonedostižnom u bilo kojem drugom zanimanju na ovom području. Noprenijeli su robu u vrijednosti deset puta većoj od vrijednosti motora.Ali to ne znaju niti to mogu zamisliti. Ako ih na blokadi presretnu,dobit će kaznu do deset godina, a kako nisu pripadnici, neće im seplatiti sudski troškovi niti pomoć zajamčena članovima klana. Ali umislima im je samo brujanje ispuha i Rim u koji treba stići.

***

Poneka barikada još odolijeva, ali sve slabije, ovisno o količininakupljenog bijesa. Zatim se sve ispuše. Klanovi nemaju straha odpobune niti od graje. Što se njih tiče, ubijanje i paljenje mogu trajatidanima. Ali dok traje pobuna, ne radi se. Parco Verde tada gubiulogu pričuvnog spremnika odakle se po potrebi crpi radna snaga zanajnižu plaću. Sve se pod hitno mora smiriti. Svi se moraju vratiti naposao, ili još bolje, u stanje pripravnosti ukaže li se potreba.Pobunjenička igra mora prestati.

***

Bio sam na Emanueleovu pogrebu. Petnaest godina u nekim jedijelovima svijeta samo broj. Odapeti s petnaest godina na ovoj

periferiji više je kao odraditi smrtnu kaznu nego biti lišen života. Ucrkvi je bilo veliko mnoštvo mladića, listom tamnih lica, koji bi svakotoliko ispustili poneki krik, čak je izvana dopiralo ritmičko pjevanjeomanjeg zbora: "'Zauvijek uz nas, bit ćeš zauvijek uz nas... zauvijekuz nas..." tradicionalni navijački napjev kad neka sportska veličinaodlazi u mirovinu. Bilo je kao na stadionu, ali pjevanje je bilo samoizraz bijesa. Policajci u civilu držali su se podalje od prolaza. Svi suih prepoznavali, ali nije bilo prostora za okršaj. Ja sam ih odmahprepoznao, štoviše, oni su prepoznali mene, ne nalazeći ni tragamojem licu u svojim mentalnim arhivama. Kao da želi podijeliti mojutronutost, jedan od njih mi priđe i reče: "Ovi ovdje su svi osuđeni napropast. Raspačavanje, krađa, utaja, otimačina... neki se iprostituiraju. Nijedan nije čist. Što ih ovdje više umre, bolje je zasve."

Na takve se riječi odgovara udarcem šakom ili glavom u nos. Alibila je to zapravo misao svih. Možda čak i mudra misao. Gledao samih jednog po jednog. Ovi mladići spremni su završiti na doživotnojzbog 200 eura - talog, ljudski surogati, raspačivači. Nijedan nijeprešao dvadesetu. Otac Mauro, župnik koji je vodio obred, znao jekoga ima pred sobom. Znao je i da ni mladići što su stajali oko njeganisu oličenje nedužnosti.

"Danas nije umro heroj..."Nije imao otvorene dlanove kao svećenici kad nedjeljom čitaju

evanđelje. Šake su mu bile stisnute. Bez i prizvuka homilije. Kad jeprozborio, glas mu je bio čudno promukao kao kad se dugo govori.Govorio je ljutitim tonom, nije tražio blagu kaznu za to stvorenje,ništa.

Izgledao je kao jedan od onih južnoameričkih svećenika uvrijeme gerilskih pokreta u Salvadoru, kad im je dojadilo obavljatisprovode žrtvama masakra i kad su prestali žaliti kako bi urlali. Aliovdje nitko ne poznaje Romera. Otac Mauro posjeduje rijetkuenergiju. "Ma koliko odgovornosti da pripišemo Emanueleu, ostajenam činjenica njegovih petnaest godina. Sinovi iz obitelji iz drugihdijelova Italije u toj dobi idu na bazene ili u plesne škole. Ovdje tonije slučaj. Bog Otac vodit će računa o tome da je petnaestogodišnjidječak počinio pogrešku. Ako dob od petnaest godina na jugu Italije

dostaje za rad, za odluku o pljački, o ubijanju i pogibiji, onda dostaje iza preuzimanje nekih odgovornosti."

Zatim je kroz nos snažno uvukao kužni zrak u crkvi: "Alipetnaest godina tako je malo, te nam omogućuju da bolje vidimo štostoji iza njih i obvezuje nas da rasporedimo odgovornost. Dob odpetnaest godina kuca na savjest onih koji se igraju pravde, rada izaposlenosti. To je dob koja ne kuca nježno, nego grebe noktima."

***

Župnik je završio homiliju. Nitko nije sasvim razumio što je htio rećini koga treba kriviti. Komešanje mladića silno poraste. Lijes jeiznesen iz crkve na ramenima četvorice muškaraca, ali odjednom seodigne s njih te zalebdi nad masom. Svi su ga pridržavali dlanovima,kao kad neki pjevač na koncertu skoči s pozornice među gledatelje.Lijes se ljuljao na moru ruku. Povorka mladića na motorima pratila jekola, duga mrtvačka kola koja su Manua vozila na groblje. Turirali su.S pritisnutom kočnicom. Ta grmljavina motora bila je zbor naposljednjoj Emanueleovoj vožnji. Cviljele su gume, brujali ispušniprigušivači. Izgledalo je kao da ga tim motorima žele dopratiti sve dovrata drugoga svijeta. Uskoro je zrak ispunio gust dim i miris benzinate se zavukao u odjeću. Ušao sam u sakristiju. Želio sam razgovaratis tim svećenikom koji je izgovorio one žestoke riječi. Ali pretekla meje jedna žena. Htjela mu je reći da je u osnovi dječak dobio što jezaslužio, da ga obitelj nije ničemu naučila. Zatim je ponosnopriznala: "Moji unuci nikad ne bi pljačkali, iako su nezaposleni..."

A zatim nervozno:"A što je taj dječak naučio? Ništa?"Svećenik je gledao u zemlju. Bio je u trenirci. Nije pokušao

odgovoriti, nije ju ni gledao u lice, nego i dalje u tenisice ipromrmljao: "Ovdje se uči jedino umrijeti."

"Što, oče?""Ništa, gospodo, ništa."

***

Ali nisu ovdje svi dio podzemlja. Nisu svi završili u kaljuži poraza.Zasada. Ima još uspješnih radionica. Ta su poduzeća dovoljno jakada na tržištu izađu na kraj s jeftinom kineskom radnom snagom jerrade za poznate marke. Brzina i kvaliteta, visoka kvaliteta. Još uvijekdrže monopol na ljepotu vrhunskih modela. Ovdje nastaje roba Madein Italy. Caivano, Sant'Antimo, Arzano i cijeli kampanijski Las Vegas."Lice Italije prema svijetu" nosi tkaninu navučenu na golu glavunapuljskih predgrađa. Velike se marke ne usude poslati sve na istok,zakupiti orijent. Radionice se gomilaju ispod stubišta, u prizemljimakuća u nizu. U šupama na rubovima tih rubnih naselja. Šiva se, krojikoža, sastavljaju cipele. Serijski. Leda kolege pred nosom, a vlastitapred nosom onoga iza. Radnik u tekstilnom sektoru radi dnevno podeset sati. Plaće se kreću od petsto do devetsto eura. Prekovremenirad često je dobro plaćen. Čak i dodatnih petnaest eura u odnosu nanormalnu vrijednost sata rada. Poduzeća rijetko imaju više od desetzaposlenika. U radnim prostorijama nalazi se stalak s radijem ilitelevizorom, sluša se glazba, katkad ponetko pjevuši. Ali u trenucimanajveće proizvodnje, zavlada muk i čuju se samo ubodi igala. Višeod polovice zaposlenika su žene. Vješte, rođene uz šivaće strojeve.Ovdje službeno nema ni tvornica ni radnika. Kad bi se taj istivisokokvalitetni rad ozakonio, cijena bi mu narasla i tržišta bi nestalo,a posao bi odlepršao iz Italije. Ovdašnji poduzetnici dobro poznaju tulogiku. U ovim tvornicama često nema napetosti između radnika ivlasnika. Klasni sukob nije tvrdi od namočenog biskvita. Vlasnik ječesto bivši radnik, radi zajedno sa svojim zaposlenicima u istojprostoriji, za istim stolom. Kad pogriješi, plaća to osobno, hipotekomili pozajmicom. Njegov je autoritet očinski. Za dan dopusta ili kojicent povišice valja se izboriti. Nema ugovora, nema birokracije. Oči uoči. Tako se ocrtavaju granice ustupaka i dužnosti, koji slute naprava i nadležnost. Poduzetnikova obitelj živi na katu iznadradionice. U tim tvornicama radnice često povjeravaju djecu načuvanje kćerima vlasnika, koje postaju dadilje, ili majkama, kojepostaju zamjenske bake. Tako djeca radnica rastu s obiteljimavlasnika. Takav zajednički život ostvarenje je horizontalnog snapostfordizma: radnici i voditelji ručaju zajedno, druže se i osjećajudijelom iste zajednice.

U tim tvornicama nitko ne obara pogled. Znaju da rade vrhunskii da za to dobivaju crkavicu. Ali jedno ne ide bez drugog. Radi se nanajbolji mogući način da se obavi što je potrebno i ukloni svaki razlogza otkaz. Nema zaštitne mreže, prava, pravde, dozvola, dopusta.Prava valja izvojevati. Praznike izmoliti. Nema pritužbi. Sve je kakomora biti. Postoje samo tijelo, vještina, šivaći stroj i plaća. Nitko nezna točan broj radnika na crno u ovome kraju. Ni onih registriranih aliprisiljenih da svakog mjeseca potpišu prijem omotnice s iznosomplaće koju nikad nisu primili.

***

Xian je trebao sudjelovati na jednoj dražbi. Ušli smo u aulu jedneosnovne škole. Nigdje djeteta, nigdje učiteljice. Samo listovikartonskog papira s velikim slovima pribijeni na zidove. U auli ječekalo dvadesetak osoba, predstavnika poduzeća. Xian je bio jedinistranac. Pozdravio je samo dvoje nazočnih, i to ne baš prisno. Udvorištu škole zaustavio se automobil. Uđoše tri osobe: dvamuškarca i jedna žena. Žena je imala kožnu suknju, visoke pete ilakirane cipele. Svi ustadoše da je pozdrave. Njih troje je zauzelomjesta i započelo licitaciju. Jedan od muškaraca povukao je na pločitri okomite crte i počeo pisati po diktatu žene. Prvi stupac: 800.

Bila je to količina odijela koja treba proizvesti. Žena je izredalavrste tekstila i kvalitetu primjeraka. Jedan poduzetnik iz Sant'Antimaprišao je prozoru i, okrenuvši svima leđa, predložio cijenu i rokove:"Četrdeset eura po komadu za dva mjeseca..."

Njegov je prijedlog ispisan na ploču.800 40 2.Na licima ostalih poduzetnika nije bilo tragova zabrinutosti. Nije

se usudio svojom ponudom zaći u granice nemogućeg. To je očitosvima odgovaralo, ali ne i naručiteljima. Ponude su se nastavile.

Velike talijanske marke ovdje provode neobične licitacije. Nitkone pobjeđuje na natječaju i nitko ne gubi. Igra se sastoji od toga da lise sudjeluje u utrci ili ne. Netko iznese ponudu, određujući vrijeme icijenu kojima može udovoljiti. No budu li njegovi uvjeti prihvaćeni,neće biti jedini pobjednik. Njegov je prijedlog nešto poput poticaja

koji ostali pokušavaju slijediti. Kad posrednici prihvate neku cijenu,nazočni poduzetnici mogu odlučiti hoće li sudjelovati ili ne; tkoprihvati, dobije materijal. Tkaninu. Šalje se ravno u napuljsku luku itamo je svaki poduzetnik sam preuzima. Ali samo će se jednomeplatiti obavljeni posao. Onome tko prvi dostavi vrhunske kvalitetnoizrađene modele. Ostali poduzetnici, sudionici nadmetanja, moguzadržati materijale, ali im se ne plati ni cent. Modne kuće zarađujutoliko da im žrtvovanje materijala ne predstavlja značajan gubitak.Ukoliko neki poduzetnik u više navrata ne obavi isporuku, koristećise nadmetanjem tek da se domogne besplatnog materijala,isključenje iz daljnjih licitacija. Posrednici velikih imena na taj načinosiguravaju brzinu proizvodnje, jer ako netko pokuša zavlačiti, drugiće zauzeti njegovo mjesto. Kod visoke mode nema nikakvihodgađanja.

Na radost žene za stolom, podigla se još jedna ruka. Elegantnoodjeven poduzetnik.

"Dvadeset eura za dvadeset pet dana."Na kraju je prihvaćena ova posljednja ponuda. Uz njega su

pristala devetorica od njih dvadeset. Xian se nije usudio prihvatiti. Nebi za tako kratko vrijeme i tako nisku cijenu uspio uskladiti brzinu ikvalitetu. Po završetku licitacije žena je popisala imena poduzetnika,adrese tvornica i brojeve telefona. Pobjednik je sve pozvao na ručaku svoju kuću. Radionica mu je bila u prizemlju, on je stanovao naprvom katu sa ženom, a na drugome je bio sin. S ponosom jegovorio: "Zatražio sam dozvolu da podignem još jedan kat. I drugisin mi se ženi."

Dok su silazili, pričao im je o svojoj obitelji slično kao o gradnjisvoje vile.

"Nemojte nikada postaviti muškarce da kontroliraju radnice, imatćete same nevolje. Imam dva sina i obojica su se oženila našimzaposlenicama. Postavite pedere. Pedere postavite da rukovodesmjenom i nadgledaju posao, kao što se nekoć radilo..."

Radnice i radnici popeli su se da nazdrave ugovoru. Morat ćeodrađivati vrlo stroge smjene: prvu od šest ujutro do devet navečer, sodmorom od jednog sata za ručak, a drugu od devet navečer do šestujutro. Sve su radnice bile dotjerane, s naušnicama i s pregačama

da se zaštite od ljepila, prašine i strojnog ulja. Poput supermana kadskine košulju, a ispod već ima plavi kostim, ove su djevojke bilespremne za večernji izlazak čim skinu pregače. Radnici su, međutim,bili otrcaniji, u dugim majicama i radnim hlačama. Nakon zdravice,gazda kuće se s jednim od uzvanika povukao u stranu, kao i ostalikoji su prihvatili izlicitiranu cijenu. Nisu se skrivali nego su slijedilistari običaj da se za stolom ne priča o novcu. Xian mi je detaljnoispričao tko je dotični gost. Bio je slika i prilika bankovnog blagajnikaiz mašte. Razgovarali su o potrebnim sredstvima i o kamatnoj stopi.Ali čovjek nije bio predstavnik banke. Talijanske marke plaćaju tek pozavršenom poslu, štoviše tek nakon što je proizvod preuzet. Plaće,troškove proizvodnje pa čak i otpremu: sve to unaprijed plaćaproizvođač. Klanovi tvornicama pozajmljuju novac premateritorijalnom utjecaju: u Arzanu djeluje Di Lauro, u Sant'Antimudjeluje Verde, u Crispanu djeluje Cennamo; na svakom područjunetko. Camorra poduzećima nudi novac s niskom kamatom. Od 2 do4 posto. Tim bi poduzećima trebalo biti najlakše dobiti bankarskekredite: proizvode za talijansku izvrsnost, za tržište nad tržištima. Alito su fantomske tvornice, a direktori banaka ne sastaju se sasablastima. Novac camorre ujedno je i jedina mogućnost dazaposlenici dobiju kredit. Tako u mjestima gdje preko 40 postostanovnika živi od rada na crno, šest od deset obitelji uspije kupitikuću. Čak i oni poduzetnici koji ne uspiju udovoljiti zahtjevima robe spotpisom, nadu kupca. Prodaju odjeću klanovima da je ubace natržište lažnom robom. Sva moda na modnim pistama, sve blještavilosvjetskih modnih premijera dolazi odavde. Iz Napulja i Salenta.Glavnog središta tekstila na crno. Gradovi Las Vegasa i oni "dintra luCapu"'. Casarano, Tricase, Taviano, Melissano odnosno Capo diLeuca, područje donjeg Salenta. Sve dolazi odavde. Iz ove rupe.Sva roba mutnog je porijekla. To je zakon kapitalizma. Ali gledati turupu, imati je pred sobom, budi čudan osjećaj. Tjeskobnu težinu.Poput pritiska istine na želucu.

***

Među radnicima pobjedničkog poduzetnika upoznao sam jednogaosobito sposobnog. Pasqualea. Vretenasta stasa. Visok, mršav i

pomalo pogrbljen; pognutih ramena i povijena vrata, kukasta izgleda.Radio je na modelima i nacrtima dobivenima izravno od stilista.Modeli poslani njemu u ruke. Plaća mu se nije mijenjala, nego samozaduženja. Na stanovit je način odavao zadovoljna čovjeka.Pasquale mi je na prvi pogled bio simpatičan. Čim sam mu vidionosinu. Imao je staračko lice iako je još bio mlad. Lica vječnounesenog u škare i dijelove kroja, jagodica izlizanih od šivanja.Pasquale je bio jedan od rijetkih koji su tkaninu mogli kupovatineposredno. Neki su mu proizvođači robe s potpisom, oslanjajući sena njegovu sposobnost, dozvoljavali da materijale naručuje direktnoiz Kine i da sam provjerava njihovu kvalitetu. Tako su se Xian iPasquale i upoznali, i to u luci gdje smo jednom prilikom svi zajednoručali. Nakon ručka Xian i ja smo se pozdravili s Pasqualeom i žurnoušli u automobil. Vozili smo prema Vezuvu. Vulkani se običnoprikazuju u mračnim bojama. Vezuv je zelen. Gledan izdalekaizgleda kao nepregledan plašt mahovine. Međutim, prije skretanja nacestu prema vezuvskim naseljima, automobil je skrenuo u dvorištejedne kuće. Tamo nas je čekao Pasquale. Nisam shvaćao što sedogađa. Izašao je iz svojeg automobila i uputio se prema prtljažnikuXianova. Zatražio sam objašnjenje: "Što se događa? Zašto ide uprtljažnik?"

"Ne brini. Idemo u Terzigno u tvornicu."Za upravljač sjedne neka prilika nalik na minotaura. Izašao je iz

Pasqualeova automobila i izgledalo je kao da i bez razmišljanja znašto radi. Vozio je natraške, prošao kroz vrata i, prije nego je izašaona ulicu, izvukao pištolj. Poluautomatski. Repetirao ga je i položiomeđu noge. Stao mi je dah, a minotaur u retrovizoru spazi kako gazabrinuto gledam.

"Jednom su nam prilikom umalo došli glave.""Ali tko to?"Tražio sam da mi objasne sve od početka."Oni koji ne žele da Kinezi nauče izrađivati visoku modu. Oni

koji iz Kine žele samo tkanine i gotovo."Nisam shvatio. Ostao sam zbunjen. Xian se umiješao svojim

uobičajeno umirujućim tonom.

"Pasquale nam pomaže naučiti. Naučiti izrađivati kvalitetnemodele koje nam još ne povjeravaju. Učimo od njega kako seizrađuje odjeća..."

Nakon Xianova objašnjenja minotaur pokuša objasniti pištolj."Dakle... jednom je jedan iskrsnuo ovdje, baš tu, nasred trga, i

zapucao na naš auto. Pogodio je motor i brisače. Da su htjeli, moglisu nas zauvijek izbaciti iz igre. Ali radilo se o upozorenju. Pokušaju liponovo, ovoga puta ja sam spreman."

Minotaur mi nadalje objasni da je za vrijeme vožnje najboljatehnika staviti pištolj među bedra, jer držati ga na kontrolnoj pločiusporilo bi mu pokrete i prekasno bi ga zgrabio. Cesta za Terzignobila je strma i kvačilo je prilično zasmrdjelo. Više od straha odkakvog mitraljeskog rafala, bojao sam se da pištolj od poskakivanjaautomobila ne opali u krilo vozača. Stigli smo nesmetano. Čim smose zaustavili, Xian je otišao otvoriti prtljažnik. I Pasquale je izašao.Izgledao je kao klupko zgužvanih rupčića koje se pokušava izravnati.Priđe mi i reče: "Svaki put ista priča, gore nego da sam bjegunac. Alibolje da me ne vide u autu. Inače..."

I načini pokret kao da nožem prelazi preko grla. Radionica jebila velika. Ne prevelika. Xian mi ju je bio ponosno opisao. Bila jenjegovo vlasništvo, ali sadržavala je mikrotvornice povjerenedevetorici kineskih poduzetnika. Izgledale su kao šahovska ploča.Svaka tvornica imala je zasebnu četvorinu s vlastitim radnicama iradnim stolovima. Svakoj je tvornici Xian iznajmio prostor jednakonima u Las Vegasu, a narudžba se dobivala licitacijom po istomprincipu. Nije dopuštao da u radnom prostoru borave djeca, asmjene je organizirao po uzoru na talijanske tvornice. K tome, kad suradili za druge tvrtke, nisu unaprijed tražili sredstva. Ukratko, Xian jepostajao pravi poduzetnik visoke talijanske mode.

Kineske tvornice u Kini postale su konkurencija kineskimtvornicama u Italiji. Tako su Prato, Rim i kineske zajednice diljemItalije počele žalosno propadati: imale su tako brz i nagao rast da jepad bio još nagliji. Kineske tvornice u Italiji mogle su se spasiti najedan jedini način: tako da njihovi djelatnici postanu stručnjaci uvisokoj modi, sposobni za stvaranje vrhunske kvalitete. Morali suučiti od Talijana, od raznih vlasnika u Las Vegasu i od proizvođača

loše robe postati dobavljači od povjerenja za proizvođače robe spotpisom na jugu Italije. Morali su usvojiti mjesto, logiku, prostor ižargon talijanskih tvornica na crno i obavljati isti posao u neštokraćem roku za nešto manju zaradu.

***

Pasquale iz jednog kovčežića izvadi tkaninu. Bilo je to odijelo koje jetrebao skrojiti i sašiti u svojoj tvornici. Ali obavio je operaciju na stolu,sniman televizijskom kamerom, a slika je prenošena na veliko platnoobješeno iza njegovih leđa. Jedna je djevojka s mikrofonom u ruciprevodila na kineski ono što je govorio. Bila je to njegova petalekcija."Morate osobito paziti na šavove. Šav mora biti lagan, a nenevidljiv."

Kineski trokut. San Giuseppe Vesuviano. Terzigno. Ottaviano.Stožer kineskog tekstilnog poduzetništva. Sve što se događa ukineskim zajednicama u Italiji najprije se dogodi u Terzignu. Izradaprototipa, kvalitetna proizvodnja pa i prva umorstva. Ovdje je ubijenWang Dingjm, četrdesetogodišnji doseljenik koji se dovezao iz Rimana jednu kinesku proslavu na koju je bio pozvan i ustrijeljen u glavu.Wang je bio zmijoglavac, odnosno vodič. Pripadnik pekinškihkriminalnih kartela koji organiziraju ilegalni ulazak kineskih građana uzemlju. Često se zmijoglavci sukobe s naručiteljima. Poduzetnicimaobećaju stanovite kvote ljudi, a onda ih ne dostave. Kao što se ubijeraspačivač kad za sebe zadrži dio zarade, tako se ubije i zmijoglavackoji vara na svojoj robi, na ljudskim bićima. Ali ne padaju samomafijaške glave. Na vratima jedne radionice bila je obješenafotografija mlade djevojke. Lijepog lišća, rumenih obraza, očiju crnihkao da su zatamnjene šminkom. Bila je pričvršćena tamo gdje bi setradicionalno očekivalo žuto Maovo lice. Bila je to Zhang Xiangbi,trudna djevojka, ubijena i bačena u bunar prije nekoliko godina.Radila je ovdje. Zapela je za oko jednom mjesnom mehaničaruispred čije je radionice prolazila i svidjela mu se, što je on smatraodovoljnim razlogom da je uzme. Kinezi rade kao životinje, hodajukao da lebde, tiši su od gluhonijemih, ne pokazuju nikakvu sklonostotporu ni izražavanju slobodne volje. To je aksiom u svačijem (iligotovo svačijem) uvjerenju. Zhang je međutim pružila otpor,

pokušala je pobjeći kad joj je mehaničar prišao, ali ga nije moglaprijaviti. Bila je Kineskinja, i svako joj je isticanje bilo uskraćeno. Idućiput nije otrpio njezino odbijanje. Izudarao ju je dok se nijeonesvijestila, a zatim joj je prerezao grkljan i bacio tijelo u arteškibunar gdje se danima nadimalo od vlage i vode. Pasquale je znao zataj slučaj i silno ga je potresao; svaki put bi prilikom svojih lekcijaotišao do Zhangina brata da ga obzirno pita kako je, treba li mu što idobivao bi vječno isti odgovor: "Ništa, hvala."

***

Pasquale i ja veoma smo se zbližili. Kad bi govorio o tkaninama,doimao se poput proroka. U prodavaonicama je bio sitničav,nemoguće je bilo prošetati se s njim jer je zastajao pred svakimizlogom blateći kroj neke jakne ili se sramio u ime krojačaodgovornog za izgled neke suknje. Bio je kadar predvidjeti vijektrajanja nekih hlača, kaputa, haljine. Točan broj pranja koja ćeizdržati prije nego što postanu otrcane. Pasquale me uveo uzamršeni svijet tekstila. Čak sam počeo zalaziti u njegovu kuću.Njegova me obitelj veselila: njegovo troje djece i supruga. Bili suživahni, ali nikad nisu pretjerivali. I te su večeri najmanja djeca bosatrčala po kući. Ali nisu bučala. Pasquale je upalio televizor i počeomijenjati kanale, kadli je najednom ostao skamenjen pred ekranom,napinjući oči kao da je kratkovidan, iako je imao odličan vid. Svi sušutjeli pa je tišina bila još gušća. Njegova supruga Luisa nešto jezacijelo naslutila jer je prišla televizoru i rukama prekrila usta, kao dasudjeluje u nečemu krajnje ozbiljnom pa nastoji zatomiti krik. Na TV-u je Angelina Jolie gazila po crvenom sagu prilikom dodjele Oscara inosila prekrasan komplet od bijelog satena. Jedan od onih rađenihpo mjeri, koji talijanski stilisti svim silama nude zvijezdama. Taj jekomplet Pasquale sašio u jednoj tvornici na crno u Arzanu. Rekli sumu samo: "Ovo ide u Ameriku." Pasquale je radio na stotinamaodjevnih predmeta koji su poslani u SAD, ali je dobro pamtio taj bijeliženski kostim. Još uvijek se sjećao mjera, svih mjera. Otvora vrata,milimetara oko zglobova. I hlača. Provlačio je bio ruke kroz nogavicehlača i još je mogao zamisliti golo tijelo, kao što svaki krojač čini. Nijeto erotizirana golotinja, nego ona određena mišićnim spletom,

koštanom keramikom. Golotinja koju treba odjenuti, posredovatiizmeđu mišića, kostiju i držanja. Još se dobro sjećao onoga danakad je otišao u luku po materijal. Naručili su tri kompleta a da muništa nisu rekli. Znali su kome su namijenjeni, ali ga nitko nijeobavijestio.

U Japanu je u čast prijestolonasljedničina krojača priređendržavni prijam. Jedne su berlinske novine posvetile šest stranicakrojaču prve njemačke kancelarke. Na stranicama se govori ozanatskoj kvaliteti, maštovitosti, eleganciji. Pasquale je kiptio ljutinomkoja se više nije mogla stišati. Postoji pravo na priznanje i akonekome pripadaju zasluge, pripada mu i priznanje. Duboko u sebiosjećao je da je izvrsno obavio posao i volio bi da se mogaopohvaliti. Znao je da je zaslužio više. Ali nitko mu nije rekao ni riječi.Saznao je slučajno, greškom. Njegov je bijes bio sam sebi svrhom.Izbio je s dobrim razlogom, ali od njega nije bilo nikakve koristi. Nijenikome mogao ništa reći, čak ni prišapnuti sutradan uz novine. Nijemogao reći: "Onaj kostim sam ja napravio." Nitko u to ne bipovjerovao. Na dodjeli Oscara Angelina Jolie nosi model načinjen uArzanu, i to Pasqualeov model. Maksimum i minimum. Milijuni dolarai šesto eura na mjesec. Kad je učinjeno sve moguće, kad se talent,umješnost, majstorstvo i zalaganje stope u jednu djelatnost, i kadsve to ne urodi nikakvom promjenom, čovjek poželi dići sve četiri iprepustiti se ništavilu. Nestajati polako, pustiti minute da prolaze,utonuti u njih kao u živi pijesak. Obustaviti sve i samo disati. Ništadrugo. Ionako ništa ne može promijeniti prilike, čak ni kostimnačinjen za Angelinu Jolie za dodjelu Oscara.

Pasquale je izašao iz kuće, nije ni vrata za sobom zatvorio.Luisa je znala kamo ide, znala je da će otići u Secondigliano i znalaje koga će tamo sresti. Zatim se bacila na kauč i uronila licem ujastuk kao dijete. Ne znam zašto, ali kad je zaplakala, u misli su minadošli stihovi iz pjesme Vittorija Bodinija, koja govori o načinimakojima su se seljaci s juga dovijali da izbjegnu odlazak u vojsku, dane pune rovove Prvog svjetskog rata u obrani granica za koje nisu niznali. A ide ovako: U vrijeme onoga rata seljaci i krijumčari stavljalisu listove duhana pod pazuha da hi se razboljeti. Umjetna vrućica.

sumnja na malariju od koje drhte i cvokoću zubi.

bila je to njihova osuda vlasti i povijesti.I Luisin je plač zvučao kao osuda vlade i povijesti, a ne kao

davanje oduška ni kao nezadovoljstvo zbog neispunjene sreće.Izgledao mi je kao nadodano poglavlje Marxova Kapitala, kaonadopisani odlomak Bogatstva naroda Adama Smitha, kao redak izOpće teorije o zapošljavanju Johna Maynarda Keynesa, kao bilješkaiz Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa Webera. Nekadodana ili izbačena stranica. Nenapisana zbog zaborava ili moždaneprestano pisana, ali nikad stavljena na papir. Nije to bio beznadančin nego analiza. Oštra, detaljna, precizna, argumentirana. Zamišljaosam Pasqualea na cesti kako grabi tlom kao da trese snijeg sacokula. Kao dijete koje se čudi što je život tako bolan. Dosad jeuspijevao. Uspijevao se suzdržati, raditi svoj posao i voljeti ga, aradio ga je kao nitko drugi. Ali kad je vidio onaj kostim, ono tijelokako se giba u tkanini koju je on milovao, osjetio se osamljeno. Bezigdje ikoga. Jer kad netko nešto zna samo u uskome prostoruvlastite krvi, mesa i glave, to je kao da ništa i ne zna. Tako je i sposlom: ako služi samo zato da bi se održalo na površini, da bi sepreživjelo, ako je svrha samom sebi, tada postaje najdublja od svihsamoća.

***

Pasqualea sam ponovo vidio nakon dva mjeseca. Bio je vozačkamiona. Prevozio je sve vrste robe - legalne i ilegalne - u ime tvrtkiobitelji Licciardi iz Secondigliana. Tako su barem tvrdili. Najboljikrojač na svijetu radio je kao camorrin vozač kamiona na potezuizmeđu Secondigliana i jezera Garda. Pozvao me na ručak iprovozao me u svojem golemom kamionu. Ruke su mu bile crvene,a zglavci izranjavani. Kod vozača kamiona koji satima drže upravljačruke se hlade a cirkulacija slabi. Imao je mučan izraz na licu; izabraoje taj posao iz prkosa, iz inata zbog svoje sudbine, noga u stražnjicuvlastitog života. Ali ne može se trpjeti vječno, pa makar poslati sve kvragu značilo živjeti lošije. Dok smo jeli, ustao je da pozdravi nekogkolegu. Ostavio je novčanik na stolu. Iz kožnog pretinca ispala ječetverostruko presavinuta novinska stranica. Rastvorili je. Bila je tonaslovnica s fotografijom Angeline Jolie odjevene u bijelo. Komplet

koji je sašio Pasquale, kaputić na goloj koži. Treba dara da se kožaodjene a ne sakrije; tkanina mora slijediti tijelo, biti skrojena tako daprati njegove pokrete.

Siguran sam da kad je sam, možda nakon jela, kad djecaumorna od igre zaspu na kauču a žena prije pranja suda nazovemajku, Pasquale katkad iz lisnice izvadi onu stranicu i gleda je. Isiguran sam da je sretan dok gleda to majstorsko djelo koje jestvorio vlastitim rukama. Gnjevno sretan. Ali to nitko neće saznati.

SUSTAV

Sustav je ono što na životu drži međunarodno tržište odjeće, tonepregledno prostranstvo talijanske elegancije. Tvrtke, ljudi iproizvodi sustava doprli u svaki kutak svijeta. Sustav je ovdje svimaznani pojam, ali drugdje ga tek treba shvatiti, tamo je nepoznatnekome tko se ne razumije u dinamiku kriminalističke ekonomije.Camorra je nepostojeća, prezriva riječ kojom se služe suci, novinari iscenaristi. To je opći (stručni) pojam kojem su pridane povijesnedimenzije i koji nasmijava njezine pripadnike. Riječ kojom pripadniciklana sebe opisuju glasi Sustav: "Pripadam Sustavu Secondigliana".Rječit termin, koji označava više mehanizam nego strukturu.Kriminalistička organizacija neposredno se podudara s ekonomijom,a trgovačka dijalektika okosnica je klana.

Sustav Secondigliana preuzeo je sve predionice pletenine te jeto predgrađe Napulja postalo prava proizvodna zona i poduzetničkosredište. Sve što je zbog čvrstih odredbi ugovora, zakona i autorskihprava nemoguće postići bilo gdje drugdje, izvedivo je na sjevernojstrani Napulja. U tom predgrađu, izgrađenom na poduzetničkoj moćiklanova, moguće je ostvariti kapital astronomskih dimenzija,nezamislivih bilo kojem legalnom industrijskom konglomeratu.Klanovi su oformili međusobno povezane industrijske pogone zaproizvodnju tekstila, izradu cipela i proizvoda od kože, smogućnošću izrade odijela, kaputa, cipela i košulja identičnih onimavelikih talijanskih modnih kuća.

Umjeli su iskoristiti pogodnost postojanja visokokvalificiraneradne snage koja se na tom području formirala kroz desetljeća radana modelima visoke mode prema nacrtima talijanskih i europskihstilista. Isti radnici koji su radili na crno za velike marke, sada suradili za klanove. Ne samo da je izrada bila savršena, već su imaterijali bili isti: nabavljani su neposredno na kineskom tržištu ili suih etablirane marke slale u neprijavljene tvornice koje su sudjelovaleu nadmetanjima. Odjeća izrađivana za sekondiljanske klanove nijedakle bila klasična krivotvorena roba, slaba imitacija, sličnopodmetnuto pod autentično, već je bila tipa izvorno-lažno. Modelu je

nedostajao jedino završni potez: potvrda matične kuće, njezinaoznaka, ali tu bi potvrdu klanovi uzimali i bez pitanja. Uostalom,kupce svugdje u svijetu zanimale su jedino kvaliteta i model. Tu jebila marka, a i kvaliteta. Nikakve razlike, dakle. Sekondiljanskiklanovi razvili su obuhvatnu svjetsku trgovačku mrežu kako bipreuzeli sve lance malih dućana i zavladali međunarodnim tržištemodjeće. Njihova je ekonomska organizacija uključivala i tvorničkedućane. Proizvodi niže kvalitete imali su drugo tržište, koje se sastojiod afričkih uličnih prodavača i tezgi uz ceste. Ništa se nijeodbacivalo. Iz tvornice u prodavaonicu, od trgovca na malo doopskrbljivača, sudjelovale su stotine tvrtki i radnika, tisuće ruku ipoduzetnici koji su se trudili ući u golem tekstilni posaoSekondiljanaca.

Svime koordinira i upravlja Direktorij. Taj se termin stalnospominje. U svakoj raspravi za šankom o poslu ili u uobičajenojtužaljci o nezaposlenosti i manjku posla: "Tako je htio Direktorij"."Direktorij bi se trebao potruditi i proširiti poslovanje." Zvuče kaoulomci razgovora iz vremena postrevolucionarne Francuske, kad jeopće upravno tijelo bilo Napoleonov Directoire. Naziv Direktorijnadjenuli su službenici DDA (Područnog protumafijskog ureda)ekonomskoj, financijskoj i operativnoj strukturi sastavljenoj odpoduzetnika, bossova i predstavnika raznih kamorističkih obitelji spodručja sjevernog Napulja. Struktura strogo ekonomske uloge.Direktorij je - kao i kolektivni organ francuskog thermidora -predstavljao stvarnu moć organizacije, a ne topničke bitnice i vojniodsjeci.

Direktorij se sastojao od klanova Saveza Secondigliana,kamorističkog kartela u kojem su bile okupljene mnoge obitelji:Licciardi, Contini, Mallardo, Lo Russo, Bocchetti, Stabile, Prestieri,Bosti te, na višoj autonomnoj razini, Sarno i Di Lauro. Njihovopodručje obuhvaća Secondigliano, Scampiju, Piscinolu, Chiaiano,Miano, San Pietro a Paterno sve do Giugliana i Ponticellija.Zahvaljujući federativnoj strukturi, klanovi su postajali sveautonomniji sve dok nisu sasvim raščlanili strukturu saveza. Zaproizvodni dio u Direktoriju su sjedili poduzetnici raznih tvrtki kao štosu Valent, Vip Moda, Vocos i Vitec koje su u Casoriji, Arzanu i Melituizrađivale lažne proizvode Valentina, Ferrea, Versacea i Armanija,

poslije prodavane diljem svijeta. Istraga koju je 2004. proveo državnitužitelj Filippo Beatrice iz napuljskog DDA dovela je do otkrića cijelogekonomskog carstva napuljske camorre. Sve je krenulo od jednepojedinosti kakve inače često prođu nezapažene. Jedna je njemačkaprodavaonica odjeće iz Chemnitza, Nenentz Fashion na adresiDresdenska 46, naime zaposlila sekondiljanskog bossa. Neobičan inesvakidašnji potez. Ispostavilo se da je prodavaonica njegovovlasništvo, ali je prijavljena pod tuđim imenom. Slijedeći ovaj trag,otkrivena je cijela proizvodno-prodajna mreža klanova izSecondigliana. Istragama napuljskog DDA pomoću pokajnika iprisluškivanjem razotkriveni su svi trgovački lanci klanova, odskladišta do prodavaonica.

Imali su dućane posvuda. U Njemačkoj su imali skladišta iprodavaonice u Hamburgu, Dortmundu i Frankfurtu. U Berlinu suprodavaonice Laudana bile na adresama Gneisenaustrasse 800 i uWitzlebenstrasse 15, u Španjolskoj u Madridu na adresi Paseo de laErmita del Santo 30, u Barceloni također; u Belgiji u Bruxellesu, uPortugalu u Portu i Boavisti; u Austriji u Beču, u Engleskoj su imaliprodavaonicu jakni u Londonu, u Irskoj u Dublinu. U Nizozemskoj uAmsterdamu, zatim u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i Beogradu. Sdruge strane Atlantika sekondiljanski su klanovi investirali u Kanadi iSjedinjenim Državama, sve do Južne Amerike. U Jevlan Driveu br.253 u Montrealu i u Woodbridgeu u Ontariju; mreža u SjedinjenimDržavama bila je opsežna: milijuni traperica prodani su uprodavaonicama New Yorka, Miami Beacha, New Jerseya, Chicaga,tržište Floride gotovo je posve monopolizirano. Američki trgovci ivlasnici trgovačkih centara rado su poslovali izravno sasekondiljanskim posrednicima. Odjevni predmeti visoke mode podegidom velikih stilista uz prihvatljive cijene napunili su njihovetrgovačke centre kupcima. Oznake maraka na tkaninama bile susavršene.

U laboratoriju na periferiji Napulja otkrivena je matrica zatiskanje Versaceovih gorgona. Secondiglianom se pronio glas daameričkim tržištem dominira odjeća Direktorija, što je olakšalo životmladima koji su žudjeli ići u SAD kao trgovački putnici. Bili suponeseni uspjehom Vip mode čije su traperice napunileprodavaonice u Teksasu gdje su prodavane kao Valentino.

Poslovi su se razgranali i na južnoj Zemljinoj polutki. U Australijije Moda Italiana Emporio, Ramsey Road br. 28, u Five Dockupostala jedna od najtraženijih adresa za kupnju elegantnih odijela, aprodavaonice i skladišta imali su i u samom Sydneyu. U Brazilu su uRio de Janeiru i Sao Paulu Sekondiljanci prevladavali na tržištuodjeće. Na Kubi su planirali otvoriti prodavaonicu za europske iameričke turiste, u Saudijskoj Arabiji i Magrebu odavna su započeliulagati. Mehanizam distribucije koji je Direktorij primjenjivao temeljiose na skladištima, kako su ih nazivali u prisluškivanim telefonskimrazgovorima, koja su bila pravi centri za raspoređivanje ljudi i robe,depoi u koje su stizale sve vrste odijela. Skladišta su bila trgovačkasredišta odakle se roba preuzimala i dostavljala prodavaonicamaklanova i ostalim maloprodajnim jedinicama. Koncept potječe izdavnina, od napuljskih putujućih trgovaca, torbara, koji su poslijeDrugog svjetskog rata preplavili pola svijeta prelazeći kilometre ikilometre, vukući torbe krcate čarapama, košuljama i jaknama.Primjenjujući svoja drevna iskustva na mnogo širem planu, torbari susad postali pravi trgovački agenti kadri prodavati bilo gdje: odkvartovskih tržnica do trgovačkih centara, od parkirališta dobenzinskih crpki. Najsposobniji su torbari umjeli poći korak dalje imaloprodaji izravno ponuditi velike količine odjeće. Premaistraživanjima neki su poduzetnici organizirali distribuciju lažnihartikala nudeći logističku pomoć agentima, "torbarima". Unaprijed suim podmirivali putne troškove i troškove noćenja, nabavljali imkombije i automobile, u slučaju uhićenja ili zapljene robe jamčili suim pravnu pomoć i, dakako, naplaćivali su se od prodaje.Zahvaljujući tom poslovanju obitelji su tržile oko tristo milijuna euragodišnje.

Talijanski proizvođači robe s potpisom počeli su protestiratiprotiv velikog tržišta krivotvorina sekondiljanskih kartela tek nakonšto je Protumafija razotkrila cijelu operaciju. Prije toga nisu planiralinikakvu javnu kampanju protiv klanova, nisu podnijeli nikakve tužbeniti obavijestili javnost o štetnim mehanizmima usporedneproizvodnje. Teško je razumjeti zašto se marke nisu nikadsuprotstavile klanovima. Razloga je vjerojatno više. Prijaviti tu velikutrgovinu značilo bi zauvijek se odreći jeftine radne snage u Kampanijii Apuliji. Klanovi bi zatvorili pristup tekstilnim tvornicama u području

Napulja i spriječili kontakte s tvornicama u istočnoj Europi i Aziji.Budući da su mnogim trgovačkim centrima upravljali izravno klanovi,prijave bi ugrozile veze s tisućama prodavaonica. Čestodistribucijom, agentima i transportom robe rukovode neposredniizdanci obitelji pa bi njihovo otkucavanje značilo nagli porast cijenadostave. Uostalom, klanovi nisu počinili prekršaj koji bi štetio ugledumaraka, nego su se samo koristili njihovim publicitetom ikarizmatičnom simbolikom. Proizvodili su nimalo lošije modele nekvareći im kvalitetu ni izgled. Ne samo da su uspijevali ostatinekonkurentni poznatim markama, nego su dapače pomagali upromidžbi proizvoda koji su zbog svoje tržišne cijene bili nedostupniširoj javnosti. Ukratko, promovirali su marke. Ako jedva itko nosi robus potpisom, ako se vidi samo na manekenkama na modnim pistama,tržište će polako gasnuti, a ugled marke će slabjeti. Osim toga, iznapuljskih tvornica dolaze lažna odijela i hlače veličina koje velikemarke, zbog javnog dojma, ne proizvode. Klanovi se, međutim, neopterećuju javnim dojmom kad je u pitanju mogućnost zarade.Pomoću lažno-prave robe i novca od narkotika sekondiljanski suklanovi uspjeli pokupovati prodavaonice i trgovačke centre u kojimasu se originalni i lažno-pravi proizvodi sve više miješali te ih je bilonemoguće razlikovati. Sustav je na stanovit način podupro carstvolegalne mode u trenutku naglog porasta cijena, štoviše kriza tržištaišla im je na ruku. Sustav je posvuda po svijetu širio robu Made inItaly, postižući pri tome golemu zaradu.

Sekondiljanci su shvatili da je njihova gusta međunarodnaprodajna mreža njihov najvredniji ulog, koji ne zaostaje za poslovimas drogom. Trgovina narkoticima često se kretala istim kanalima kao iprodaja odjeće. Poduzetnička moć Sustava nije stala samo na odjećinego se ulagalo i u tehnologiju. Prema objavljenim rezultatimaistrage iz 2004. klanovi su iz Kine u Europu putem svoje trgovačkemreže dopremali i distribuirali razne proizvode visoke tehnologije.Europa je imala formu: marke, prepoznatljivost, publicitet; Kina jeimala sadržaj: proizvod, jeftinu proizvodnju i materijale. Sustavcamorre objedinio je oboje i postigao uspjeh na svim tržištima.Svjesni da je ekonomski sustav u grču i slijedeći metode tvrtki kojesu najprije ulagale u periferiju talijanskog juga, a zatim se počeli selitiu Kinu, klanovi su se okrenuli industrijskim dijelovima Kine koji su

već proizvodili za velike kuće na zapadu. Naumili su naručiti velikekoličine proizvoda visoke tehnologije, koje će preprodati u Europipod očito lažnom markom, da budu poželjniji. Ali isprva su bilioprezni: kao kod pošiljke kokaina, najprije su ispitali kvalitetuproizvoda kineskih tvornica kojima su se obratili. Tek nakon potvrdevaljanosti proizvoda na tržištu, oživotvorili su najveću međunarodnutrgovinu u povijesti kriminala. Digitalni fotografski aparati ivideokamere, ali i oprema za brodogradilišta: bušilice, brusilice,pneumatski čekići, glačalice i strugalice, sve prodavano pod egidommaraka Bosch, Hammer i Hilti. Sekondiljanski boss Paolo Di Lauroodlučio je ulagati u fotografske aparate stigavši u Kinu deset godinaprije nego što je Confindustria, Nacionalna konfederacijaindustrijalaca, uspostavila tješnje veze s Dalekim istokom. Klan DiLauro prodao je tržištu istočne Europe na tisuće modela Canona iHitachija. Proizvodi koje si je ranije mogla priuštiti samo gornjasrednja građanska klasa postali su kroz uvoz napuljske camorredostupni širokoj publici. Klanovi su tek na kraju udarali oznakupoznate marke, kako bi zajamčili mjesto na tržištu, i to na proizvodekoji se zapravo nisu nimalo razlikovali od pravih.

Ulaganja klanova Di Lauro i Contini u Kinu, koja su se 2004.našla u fokusu istrage napuljskog DDA, pokazuju poduzetničkudalekovidnost bossova. Doba velikog trgovanja je okončano, pa supropali i kriminalistički konglomerati. Nova organizirana camorra kojuje 80-tih osnovao Raffaelo Cutolo, bila je veliko centraliziranopoduzeće. Slijedila je Nova obitelj koju su osnivači Carmine Alfieri iAntonio Bardellino vodili kao federalnu strukturu s ekonomskiautonomnim obiteljima okupljenima zajedničkim interesima, ali i to jebio prevelik zalogaj.

Uslijed ekonomske prilagodljivosti pojavila se u ekonomskoj idruštvenoj areni potreba za malim skupinama bossova-menadžerakoji djeluju na stotinama poslova u strogo određenim sektorima.Takva je horizontalna struktura kudikamo fleksibilnija od Cosanostre, mnogo spremnija za nove saveze od 'ndranghete, sposobnada se popunjava vječno novim klanovima, novim strategijama i širina nova tržišta. Deseci policijskih operacija posljednjih su godinapokazali da su i sicilijanska mafija i "ndrangheta morale pregovarati snapuljskim klanovima za posredovanje kod velikih pošiljki droge.

Napuljski i kampanijski karteli nabavljali su kokain i heroin popovoljnim cijenama, što je u mnogim prilikama bilo komfornije iekonomičnije od izravnih kontakata s južnoameričkim i albanskimdobavljačima.

Unatoč restrukturiranju klanova, camorra je po broju pripadnikanajveća u Europi. Na svakog sicilijanskog člana pet je kompanijskih,a na svakog pripadnika 'ndranghete čak osam. Trostruko,četverostruko više od ostalih organizacija. U sjeni Cosa nostre kojaje vječno pod povećalom, u stanju opsjednutosti mafijaškimbombama, camorra je ostala podalje od medijske pozornosti ipraktički nepoznata. S postfordovskim restrukturiranjem kriminalnihskupina, napuljski su klanovi obustavili davanja masama. Porastsitnog kriminala u gradu posljedica je izostanka zarade uslijed takvereorganizacije kriminalističkih kartela posljednjih godina. Klanovimaviše ne treba sveobuhvatni vojnički nadzor, barem ne stalno, jerglavni se poslovi kamorističkih grupa odvijaju izvan Napulja.

Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužilaštvafleksibilna federativna struktura kamorističkih skupina posve jepromijenila tkivo obitelji: danas klanove ne treba više shvaćati kaodiplomatske saveze s čvrstim dogovorima, nego kao poslovneodbore. Fleksibilnost camorre odgovor je na njezinu potrebu zakretanjem kapitala, otvaranjem i zatvaranjem tvrtki, obrtanjem novca,brzim ulaganjem u nekretnine bez pretjeranog opterećivanja sodabirom terena ili političkim posredništvom. Klanovi se više netrebaju organizirati u makrotijela. Danas se skupina ljudi možepovezati kako bi otimala, razbijala izloge i krala a da se ne dovede,kao u prošlosti, u opasnost da ih klan pobije ili preuzme. Bande kojedivljaju Napuljem ne tvore isključivo kriminalci koji žele podebljatinovčanike, kupiti luksuzne automobile i komforno živjeti. Često susvjesni toga da si udruživanjem i povećanjem udjela nasilja u svojimakcijama, mogu poboljšati ekonomsko stanje i postati sugovorniciklanova ili njihovi pripadnici. Tkivo camorre tvore skupine koje sišupoput proždrljivih uši i tako koče svaki ekonomski razvoj, ili pak onedruge koje se kao hitra avangarda unose u poslovanje do najvišegstupnja razvoja i trgovine. Između ovih dviju krajnosti, suprotnih aipak komplementarnih, razapinje se i razdire tkivo grada. U Napuljuje surovost vrlo prikladna praksa na putu k uspješnom

poduzetništvu. U gradu se rat osjeća u zraku, ulazi u svaku poru skiselim vonjem znoja, a ulice kao da su gimnastičke dvorane podotvorenim nebom, gdje se vježba džeparenje, krađa, otimanje, gdjese vježba moć i zadiranje u ekonomski rast.

Sustav je u predgrađima rastao kao što raste krušno tijesto.Mjesna i regionalna vlada vjerovale su da će se klanovimasuprotstaviti tako da s njima ne posluju. Ali to je bilo nedovoljno.Previdjeli su pojavu, podcijenili snagu obitelji držeći ih tipičnima zapredgrađa. Tako je Kampanija postala najpromatranija regija podprismotrom po pitanju umiješanosti camorre. Od 1991. do danasraspuštena je čak sedamdeset jedna općinska vlast u Kampaniji.Samo u okolici Napulja raspuštena su općinska vijeća u mjestimaPozzuoli, Quarto, Marano, Melito, Portici, Ottaviano, San GiuseppeVesuviano, San Gennaro Vesuviano, Terzigno, Calandrino,Sant'Antimo, Tufino, Crispano, Casamarciano, Nola, Liveri,Boscoreale, Poggiomarino, Pompei, Ercolano, Pimonte, Casola diNapoli, Sant'Antonio Abate, Santa Maria la Carita, Torre Annunziata,Torre del Greco, Volla, Brusciano, Acerra, Casoria, PomiglianodArco, Frattamaggiore. Velik broj koji znatno premašuje brojraspuštenih općina u drugim talijanskim regijama: četrdeset četiri naSiciliji, trideset četiri u Kalabriji, sedam u Apuliji. Samo devet općinaod devedeset dvije u okolici Napulja nije nikad imalo nadzornu vlast,istrage i prismotre. Klanska poduzeća postavljala su regulatorneplanove, infiltrirala se među mjesne sanitetske službe, kupovalazemljišta neposredno prije nego što su prenamijenjena ugrađevinska i zatim u podzakupu sagradila trgovačke centre,određivala svetkovine svetaca zaštitnika u skladu sa svojimmnogonamjenskim djelatnostima, od menzi do čistoće, od prijevozado odvoza smeća.

Nikad još nije viđena takva tlačiteljska nazočnost kriminalističkihdjelatnosti u ekonomskom životu nekog područja kao u Kampaniji uposljednjih deset godina. Klanovima camorre ne trebaju političari kaosicilijanskim mafijaškim skupinama, nego je Sustav krajnje potrebanpolitičarima. U Kampaniji je primijenjena strategija zbog koje su onepolitičke strukture koje su vidljivije i medijski izloženije formalnozaštićene od sporazuma i susjedstva. Ali izvan gradova, u mjestimagdje je klanovima potrebna militaristička podrška i sklonište za

bjegunce, i gdje su njihovi ekonomski manevri ranjiviji, saveziizmeđu političara i kamorističkih obitelji su tješnji. Klanovi camorrestječu moć preko svojih poslovnih carstava, a to je dovoljan uvjet dadominiraju i svime ostalim.

***

Začetnici preobražaja Secondigliana i Scampije u poduzetničko-kriminalistička predgrađa bili su Licciardi, obitelj čije je operativnosredište bilo Masseria Cardone, pravi neosvojivi feud. GennaroLicciardi, "'a scigna", majmun, boss je koji je pokrenuo preobražajSecondigliana. Fizički je doista sličio gorili ili orangutanu. Krajem 80-ih Licciardi je u Secondiglianu bio zamjenik Luigija Giuliana, bossaFercelle, područja u srcu Napulja. Predgrađe je bilo na zlu glasu,tamo nije bilo prodavaonica, nisu se gradili trgovački centri, nije bilonikakva bogatstva od kojeg bi pijavice iz bandi iznuditelja sisalepostotak. No Licciardi je shvatio da bi se tu mogla postaviti prodajnalokacija za slanje robe u promet, slobodna luka za promet i rasadnikjeftine radne snage. Uskoro će tu niknuti skele novih dijelova gradakoji se širi. Gennaro Licciardi nije uspio potpuno ostvariti svojustrategiju: umro je u zatvoru s trideset osam godina od banalnepupčane kile. Bijedan kraj za jednoga bossa tim više što je kaomladić čekajući saslušanje u pritvoru Suda u Napulju, upao utučnjavu između pripadnika dviju velikih fronta camorre: CutoloveNove organizirane camorre i Nove obitelji te zadobio šesnaest ubodanožem po čitavom tijelu, ali je izvukao živu glavu.

Područje koje je dotad bilo puki rezervoar radne snage, obiteljLicciardi preobrazila je u stroj za trgovinu narkoticima, umeđunarodni kriminalistički posao. Tisuće su osoba privučene,uključene, uvučene u Sustav. Odjeća i droga. Ulaganja u trgovinuprije svega. Nakon smrti Gennara '"a scigne" upravljačku vlastpreuzela su njegova braća Pietro i Vincenzo, ali i Maria, zvana '"apiccerella", malena, u čijim je rukama bila ekonomska moć klana.

Nakon pada Berlinskog zida Pietro Licciardi je veći dio svojihinvesticija, legalnih i ilegalnih, prenio u Prag i Brno. Češko su tržišteposve zaposjeli Sekondiljanci koji su logikom produktivne periferijepočeli s ulaganjima za osvajanje njemačkog tržišta. Pietro Licciardi

imao je profil vođe i njegovi su ga poduzetnički saveznici zbogautoritativnog držanja zvali "rimskim imperatorom", kao i zbogdrskog vjerovanja da je cijeli globus produžetak Secondigliana.Otvorio je prodavaonicu odjeće u Kini, odnosno trgovačko uporištena Tajvanu, koje mu je omogućilo da prodre u unutarnje kineskotržište a ne da samo koristi radnu snagu. Uhićen je u lipnju 1999. uPragu. Bio je surov, optužen je da je godine 1998. izdao nalog opodmetanju auto-bombe u ulici Cristallini u četvrti Sanita za vrijemesukoba između klanova s periferije i onih iz strogog, povijesnogcentra. Bombom je trebalo kazniti cijelu četvrt, a ne samo odgovorneiz klana. Kad je automobil odletio u zrak, trinaest je osoba ranjenokrhotinama lima i stakla. Pušten je zbog manjka dokaza. U Italiji jeklan Licciardijevih svoje glavne poduzetničke aktivnosti u sektorutekstila i trgovine preselio u Castelnuovo del Garda u pokrajiniVeneto. Nedaleko, u Portogruaru, uhićen je Vincenzo Pernice, šogorPietra Licciardija, a s njime i nekoliko pomagača, među kojimaRenato Peluso, stanovnik Castelnuova del Garda. Trgovci ipoduzetnici iz Veneta povezani s klanovima skrivali su PietraLicciardija ne više kao vanjski suradnici, nego posve uključeni upoduzetničko-kriminalističku organizaciju. Licciardijevi su uzpoduzetničke sposobnosti raspolagali i oružanom snagom. Nakonšto su uhićeni Pietro i Maria klanom upravlja Vincenzo, pritajeni bosskoji koordinira oružane i ekonomske aktivnosti.

Klan Licciardi oduvijek je bio osobito osvetoljubiv. Krvavo suosvetili smrt Vincenza Esposita, nećaka Gennara Liccardija, koji jekao dvadesetjednogodišnjak ubijen 1991. u rajonu Monterosa,području obitelji Prestieri, jedne od onih unutar Saveza. Esposita suzvali "il principino", kraljević, jer je bio nećak vladara Secondigliana.Otišao je na motoru tražiti objašnjenje u vezi s nasiljem provedenimnad nekim njegovim prijateljima. S kacigom na glavi zamijenjen je zaubojicu te je ustrijeljen. Licciardi su klan Di Lauro, s kojima suPrestieri bili u tijesnom savezu, optužili da su unajmili ubojice za tuakciju. Prema tvrdnjama pokajnika Luigija Giuliana, upravo je DiLauro organizirao ubojstvo "principina" koji se previše miješao uneke poslove. Kakav god bio motiv, moć Licciardija bila je takonedodirljiva da su klanovi bili prisiljeni iz svojih redova odstraniti svekoji su bili potencijalno odgovorni za Espositovu smrt. Uslijedio je

pokolj u kojemu je u svega nekoliko dana pobijeno četrnaest osobaviše ili manje upletenih u ubojstvo mladoga nasljednika.Sustav jepromijenio i klasičnu praksu iznude i zelenaštva. Znajući dakomercijalistima treba likvidnost i da su banke sve nepristupačnije,ubacio se između dobavljača i trgovaca. Komercijalisti koji morajunabavljati vlastitu robu mogu plaćati u gotovini ili mjenicama. Akoplaćaju gotovinom, cijena je upola ili za dvije trećine manja od iznosakoji bi platili mjenicama. Prodavaču je u takvoj situaciji u interesuplatiti u gotovini, a u interesu je i dobavljaču. Klan nudi gotovinu uzprosječnu kamatu od 10 posto. Tako automatski nastaje društveniodnos između komercijalista koji kupuje, prodavača i pokrovitelja usjeni, odnosno klana. Prihodi tih aktivnosti dijele se pola-pola, alimoguće je da zbog zaduženosti komercijalista u klanske blagajnepočnu pritjecati sve veći postoci i da on na kraju postane običnafigura koja prima mjesečnu plaću. Klanovi nisu kao banke kojedužniku otmu sve, nego ono što vrijedi nastavljaju koristiti,prepuštajući vođenje iskusnim osobama koje su izgubile svojuimovinu. Koliko je moguće odrediti iz tvrdnji pokajnika, iznesenihtijekom istrage koju je 2004. proveo DDA, samo u Napulju camorraposredno vodi 50 posto prodavaonica.

***

Mjesečna iznuda, ona kao u filmu Šalje me Picone, redatelja NannijaLoya, od vrata do vrata na Božić, Uskrs i na ferragosto, praksa jeklanova odrpanaca, kakvom se služe još samo skupine koje nastojepreživjeti, nesposobne za pravo poslovanje. Sve se to promijenilo.Nuvolette iz Marana, sjevernog predgrađa Napulja, primijenili suraščlanjeniji i uspješniji mehanizam reketa, koji se temelji nauzajamnoj prednosti i na terećenju opskrbe. Giuseppe Gala zvan"showman" postao je jedan od najcjenjenijih i najtraženijih agenata uprehrambenom poslovanju. Kao agent predstavljao je Bauli i VonHolten, a preko Vip Alimentari stekao je ekskluzivni status zamliječnu industriju Parmalat na području Marana. U jednomtelefonskom razgovoru koji su u jesen 2003. uhvatili suci napuljskogDDA Gala se hvalio svojom sposobnošću agenta. "Sve sam ihspržio, najjači smo na tržištu."

Tvrtkama koje je predstavljao doista je jamčio prisutnost nacijelome području koje on pokriva, kao i znatan broj narudžbi. Sdruge pak strane, trgovci i supermarketi vrlo su rado pregovarali sPeppeom Galom jer je nudio najveći popust na robu, imajućimogućnost na poduzeća i dobavljače izvršiti pritisak. Kao čovjekSustava "showman" je, kontrolirajući čak i prijevoz, mogao zajamčitipovoljne cijene i dostavu bez kašnjenja.

Proizvode koje odluči "usvojiti" klan ne nameće metodomzastrašivanja nego pogodnostima. Poduzeća koja je predstavljaoGala izjavljivala su da su bila žrtve reketa camorre i da bilepodčinjene diktatu klana. Ali prema trgovačkim izvješćima - koja semogu pratiti iz podataka Confcommercia - vidljivo je da su tvrtke kojesu se obratile Gali u vremenskom razdoblju od 1998. do 2003. imaleporast prodaje od 40 do 80 posto godišnje. Svojim ekonomskimstrategijama Gala je uspijevao riješiti i klanske nevolje s likvidnošću.Čak je u vrijeme Božića nabio dodatnu cijenu na božični kolačpanettone da može obiteljima zatvorenika iz klana Nuvoletta isplatitibožićnicu. Uspjeh je međutim bio koban za "showmana". Prematvrdnjama nekih pokajnika pokušao je steći ekskluzivnost i na tržištudroge. Obitelj Nuvoletta nije htjela ni čuti za to. Nađen je 2003. živspaljen u svojem automobilu.

Nuvolette su jedina obitelj izvan Sicilije koja zasjeda na kupoliCosa nostre, ne kao puki saveznik ili podružnica, nego su strukturnovezani za Korleonce, jednu od najmoćnijih skupina pod okriljemmafije. Toliko su moćni da su Sicilijanci, kako tvrdi pokajnik GiovanniBrusca - kad su krajem 90-ih počeli organizirati bombaške napadeusred Italije - upitali Marance za mišljenje i zamolili ih za suradnju.Nuvolette su zamisao sijanja bombi smatrali suludom strategijom,vezanom prije za političku naklonost nego za uspješne oružanerezultate. Odbili su sudjelovati u atentatima i pružati logističkupodršku atentatorima. Odbijanje je izraženo bez ikakvih naznakaodmazde. Toto Riina osobno je preklinjao bossa Angela Nuvolettu daintervenira i potkupi suce u njegovom prvom megaprocesu, ali ni utom slučaju Maranci nisu pritekli u pomoć militarističkom kriluKorleonaca. Za godina unutarnjih sukoba u Novoj obitelji, nakonpobjede nad Cutolom, Nuvolette su poslali po ubojicu sucaFalconea, Giovannija Bruscu, bossa San Giuseppe Jata da eliminira

pet osoba u Kampaniji, a dvojicu da rastopi u kiselini. Zvali su ga kaošto se zove vodoinstalater. Sam je sucima opisao metodu kojom jerastopio Luigija i Vittorija Vastarellu: Zatražili smo nabavku sto litarasolne kiseline, a trebali smo i metalne spremnike od dvjesto litara, ukakvima se obično drži ulje, s odrezanim gornjim dijelom. Iz iskustvuznamo da u svaki spremnik treba uliti pedeset litara kiseline, a kakoje predviđeno uklanjanje dvojice, pripremili smo dva.

Nuvolette su u savezu s potklanovima Nettuno i Polverinomodernizirali i mehanizam ulaganja u narkopromet, stvarajući pravipučki dionički kokainski sustav. U istrazi iz 2004. napuljski je DDApokazao da je klan preko posrednika omogućavao svima dasudjeluju u nabavljanju koke. Umirovljenici, službenici i malipoduzetnici davali su novac agentima koji su ga zatim ulagali unabavljanje droge. Uložiti mirovinu od šesto eura u koku značilo jenakon mjesec dana dobiti dvostruko. Jedino je jamstvo bilaposrednikova riječ, ali ulaganje se u pravilu isplatilo. Profit je znatnopremašivao rizik gubitka novca, osobito kad se usporedi s kamatomkoju bi ulagači dobili da su novac položili u banku. Jedine su manebile u organizaciji: paketiće koke često su morali čuvati mali ulagači,što je način da se zalihe raspodijele i praktički onemogući zapljena.Kamoristički su klanovi tako uspjeli proširiti opseg ulagačkog kapitalauključivši i niže srednje klase, inače daleke od kriminalnihmehanizama, ali umorne od povjeravanja svoje imovine bankama.Čak su i do u tančine preobrazili distribuciju. Nuvoletta-Polverinopretvorili su brijačnice i solarije u nove prodavaonice koke na malo.Profit od narkoprometa figurativno je iznova ulagan u kupnjustanova, hotela, plaćanje uslužnih djelatnosti, privatne škole, čak iumjetničke galerije. Čovjek optužen za upravljanje najvećim dijelomkapitala Nuvoletta bio je Pietro Nocera. Uvijek se, kao jedan odnajmoćnijih upravitelja na tom području, vozio u Ferrariju i imao je naraspolaganju osobni avion. Napuljski je sud 2005. zapovjediopljenidbu pokretnina i tvrtki u vrijednosti od više od trideset milijunaeura, što je zapravo samo pet posto njegova gospodarskog carstva.Suradnik pravde Salvatore Speranza odao je da je Noceraadministrator sveg novca klana Nuvoletta i da "u ime organizacije

vodi ulaganja u terene i u gradnju općenito". Nuvolette su ulagali uEmiliji Romagni, Venetu, Markama i Laciju, preko Enee, proizvodno-radnog kooperativa kojim Nocera upravlja i kao bjegunac. Tržili suvrlo visoke cifre budući da je Enea dobivala javne zakupe na milijuneeura u Bologni, Reggiu Emiliji. Modeni, Veneciji, Ascoli Picenu iFrosinoneu. Poslovanje Nuvoletta odavno se proširilo u Španjolsku.Nocera se otputio u Tenerife da prigovori Armandu Orlandu kojeg suistražitelji smatrali samim vrhom klana, zbog troškova podnesenih zagradnju impozantnog graditeljskog kompleksa, Marina Palace.Nocera mu je prigovorio da se previše troši jer se koriste preskupimaterijali. Marinu Palace vidio sam samo na internetu, opširnastranica, golem turistički konglomerat bazena i cementa, koji suNuvolette izgradili da sudjeluju u poslovanju i podstreku španjolskogturizma.

Iz maranske škole potekao je i Paolo Di Lauro: svojukriminalističku karijeru započeo je kao namjesnik Nuvoletta. Polakose udaljio od njih i 90-ih postao desna ruka Michelea D'Alessandra,bossa Castellammare, izravno ga zastupajući dok se ovaj skrivao.Njegov je projekt bio voditi prodajne lokacije istom logikom kojom jevodio lance prodavaonica i tvornice jakni. Nakon smrti GennaraLicciardija u zatvoru Di Lauro je shvatio da teritorij sjevernog Napuljamože postati najveće tržište droge pod nebeskim svodom, ikadviđeno u Italiji i Europi, a sve pod nadzorom njegovih ljudi. Paolo DiLauro oduvijek je djelovao tiho, sposobniji za financije nego zaratovanje. Nije otvoreno zalazio u područja drugih bossova i nikadnije dopustio da istrage i potrage vode do njega.

Među prvima koji su odali hodogram organizacije bio je pokajnikGaetano Conte. Pokajnik izuzetno zanimljive prošlosti. Bio jekarabinjer, služio je u Rimu kao tjelohranitelj Francesca Cossige.Njegove odlike čovjeka iz pratnje predsjednika Republike promaklesu ga u prijatelja bossa Di Laura. Nakon što je osobno u ime klanavodio iznude i narkopromet, Conte je odlučio surađivati s vlastima,ponudivši obilje informacija i pojedinosti koje bi samo karabinjer umiodati.

Paolo Di Lauro poznat je kao "Ciruzzo 'o milionario": smiješanalias, ali nadimci i antinadimci imaju preciznu logiku, odmjerenu

sedimentaciju. Uvijek sam slušao kako pripadnike Sustava zovunadimkom sve dok ime i prezime u mnogim slučajevima ne izblijede ipadnu u zaborav. Ne bira se vlastiti alias, nego on najednom iskrsne,iz kakvog god razloga, a netko ga prihvati. Tako se pukim slučajemrađaju antinadimci u camorri. Paola Di Laura je u "Ciruzzo 'omilionario" prekrstio boss Luigi Giuliano koji ga je jedne večeri vidiokad je sjeo za pokerski stol, a iz džepova su mu ispadali desecinovčanica od sto tisuća lira. Giuliano je uskliknuo: "Tko je to došao,Milijunaš Ciruzzo?" Ime izrečeno jedne pripite večeri, u jednomtrenutku, odlična dosjetka.

Antologija antinadimaka je beskrajna. Boss Nove obiteljiCarmine Alfieri nazvan je "to "ntufato", srditi, zbog mrgodnosti ignjeva vječno prisutnih na njegovu licu. Tu su i antinadimci kojiproizlaze iz prezimena predaka obitelji pa se prišivaju inasljednicima, kao što je boss Mario Fabbrocino zvan "'o graunar",ugljenar: njegovi su preci prodavali ugljen i to je bilo dovoljno da takose tako nazove boss koji je kapitalom iz vezuvske camorrekolonizirao Argentinu. Postoje nadimci koji proizlaze iz strastipojedinih kamorista, kao što je Nicola Luongo zvan '"o wrangler",član opsjednut terencem Wrangler, koji je postao omiljeni modelmeđu muškarcima Sustava. Zatim antinadimci nastali na osnoviodređenih fizičkih osobina: Giovanni Birra "'a mazza", palica, zbognjegova suhoga dugačkoga tijela; Costantino Iacomino "capaianca"zbog prerano posijedjele kose; Ciro Mazzarella "'o scellone" zbogizbočenih lopatica; Nicola Pianese zvan "to mussuto" odnosnobakalar zbog vrlo blijede puti; Rosario Privato "mignolino": Dario DeSimone "to nano", patuljak. Tu su i neprotumačivi antinadimci, kaoAntonio Di Fraia zvan "'u urpacchiello", termin koji znači korbač,kakav se izrađuje sušenjem magarećeg penisa. Nadalje Carmine DiGirolamo zvan "to sbirro" zbog sposobnosti da u svoje operacijeuplete policiju i karabinjere. Ciro Monteriso postao je "to mago" iz tkozna kojeg razloga, Pasquale Gallo di Torre Annunziata zbog pristalaje lica zvan "to bellillo". Drugo su stara obiteljska imena. Lo Russozvani "i capitoni" kao i Mallardo "Carlantoni", Belforte "Mazzacane"psetoubojice, Piccolo su "Quaqquaroni". Vincenzo Mazzarella je "topazzo", luđak, a Antonio Di Biasi takozvani "pavesino", jer kad jeodlazio u akcije uvijek je sobom nosio istoimene dvopeke iz Pavije

za grickanje. Domenico Russo zvan "Mirni dei cani", bossŠpanjolskih četvrti, nazvan tako jer je kao dječak prodavao štenadna ulici Toledo. Zatim Antonio Carlo D'Onofrio "Carlucciello 'omangiavatt", odnosno Karlić mačkožder za kojeg predaja kaže da jeučio pucati gađajući mačke lutalice. Gennaro Di Chiara koji bibijesno planuo svaki put kad bi ga netko dirnuo po licu nazvan je "filescuperto", gola žica. Zatim su tu antinadimci nastali od neprevedivihonomatopejskih izraza, kao Agostino Tardi zvan "picc pocc",Domenico di Ronza "scipp scipp", ili obitelj De Simone zvana"quaglia quaglia", Aversano zvani "zig zag", Raffaele Giuliano ili "'ozui", Antonio Bifone "zuzu".

Bilo je dovoljno da Antonio Di Vicino više puta naruči isto pičepa da postane "lemon"; Vincenzo Benitozzi zbog obla je lica nazvan"Cicciobello" debeljko; Gennaro Lauro prozvan je "'o diciassette",sedamnaest, možda zbog broja zgrade u kojoj je stanovao: GiovanniAprea je "punt 'e curtiello", uperi nož, jer je njegov djed 1974.sudjelovao u filmu Pasqualea Squitierija I guappi gdje je tumačioulogu starog kamorista koji je uvježbavao dječake "guaglione" dapotežu nož.

Postoje, međutim, proračunati antinadimci koji bossu mogudonijeti medijsku sreću ili nesreću, kao što je slučaj s FrancescomSchiavoneom zvanim Sandokan, surovi antinadimak odabran zbogsličnosti dotičnog s Kabirom Bedijem, glumcem koji je tumačio uloguSalgarijeva junaka. Pasquale Tavoletta zvan je Zorro zbog svojesličnosti s glumcem iz televizijske serije. Ili Luigi Giuliano '"o re",kralj, zvan i Lovigino, jer su mu njegove američke ljubavnice uintimnim trenucima šaputale "I love Luigino". Otud Lovigino. Njegovbrat Carmine postao je "'o Hone", lav, a Francesco Verde "'o negus",kao car Etiopije zbog njegove dostojanstvenosti i dugovječnosti kaobossa. Mario Schiavone zvanje "Menelik" prema glasovitometiopskom caru koji se suprotstavio talijanskim odredima, a VincenzoCarobene je "Ghedaffi" zbog svoje nevjerojatne sličnosti sa sinomlibijskog generala. Boss Francesco Bidognetti poznat je kao"Cicciotto di Mezzanotte", antinadimak nastao iz činjenice da bisvatko tko bi se prepriječio između njega i njegova posla vidio kakose na njega spušta ponoć čak i u zoru. Neki tvrde da mu je

antinadimak prišiven jer je kao dječak počeo svoj uspon u klan štitećikurve. Cijeli je njegov klan postao poznat kao "klan ponoći".

Gotovo svaki boss ima po jedan alias: neku apsolutnojedinstvenu osobinu, identirikator. Alias je za bossa što su stigme zasveca: pokazatelj pripadnosti Sustavu. Svatko se može zvatiFrancesco Schiavone, ali samo će jedan biti Sandokan, svatko moženositi ime Carmine Alrieri, ali samo jedan će se okrenuti kad netkopovikne "'o 'ntufato", svatko može biti Francesco Verde, no samo ćese jedan odazvati na ime "o negus", svi se mogu upisati u matičniured kao Paolo Di Lauro, ali postoji samo jedan "Ciruzzo 'omilionario".

***

Ciruzzo se odlučio na samozatajnu organizaciju poslova, opsežnogvojničkog profila, ali slabog intenziteta. Dugo je bio boss, nepoznat ipolicijskim snagama. Samo su ga jedanput državni suci pozvali narazgovor prije nego što je odbjegao, i to zbog izgreda njegova sinaNunzija koji je napao profesora jer se ovaj drznuo prekoriti ga. PaoloDi Lauro izravno se povezao s južnoameričkim kartelima i stvoriomreže distribucije preko savezništva s albanskim kartelima. Putnarkoprometa posljednjih godina ima točno određene rute. Kokakreće iz Južne Amerike, stiže u Španjolsku, odakle se odmahpreuzima ili se kopnenim putem preusmjeri u Albaniju. Heroin krećeiz Afganistana i dalje drumovima Bugarske, Kosova, Albanije; hašiš imarihuana kreću iz Magreba i njima posreduju Turci i Albanci poSredozemlju. Di Lauro je uspio stvoriti izravne kontakte za svakupristupnu točku tržištu droge i mukotrpnom strategijom postao pravipoduzetnik kože i narkoprometa. Osnovao je 1989. glasovitu tvrtkuKonfekcija Valent di Paolo Di Lauro &Co, koja je prema statututrebala 2002. godine zaključiti svoje djelovanje, ali ju je u studenome2001. zaplijenio Napuljski sud. Valentu su dodijeljeni razni ugovori zaoperacije cash and carry diljem Italije. Tvrtka je imala golem rasponaktivnosti na društvenom planu: od trgovine namještajem dotekstilnog sektora, od konfekcije do tržišta mesa i distribucijemineralne vode. Valent je snabdijevao kolačima razne javne iprivatne ustanove i nadzirao obradu raznih vrsta mesa u

mesnicama. Nadalje je, ne odstupajući od društvenog plana, ValentPaola Di Laura postavio za cilj konstruiranje ugostiteljskih objekata,restauracija, lanaca zabave i svega "prikladnog za slobodnovrijeme". Istovremeno je izjavljivao da "društvo može steći terene,graditi bilo izravno bilo neizravno zgrade, trgovačke centre istambene kuće". Trgovačku mu je dozvolu 1993. izdala općinaNapulj, a tvrtkom je upravljao Di Laurov sin Cosimo. Paolo Di Lauroje iz razloga povezanih s klanom sišao sa scene 1996. predavšisvoje udjele svojoj ženi Luisi. Di Lauro su dinastija nastalasamoodricanjem. Luisa Di Lauro rodila je desetero djece i, poputvelikih matrona talijanske industrije, progresivno je povećavalapotomstvo u skladu s industrijskim uspjehom. Svi su ubačeni u klan:Cosimo, Vincenzo, Ciro, Marco, Nunzio i Salvatore a zatim i onimaleni, još uvijek maloljetni. Paolo Di Lauro bio je skloniji ulaganjimau Francuskoj, imao je prodavaonice u Nici, ali i u Parizu u Rue deCharenton 129 i u Lyonu na Quai Perrache 22. Htio je da talijanskumodu u Francuskoj diktiraju njegovi butici, da je prevoze njegovikamioni, da Champs Elysees odišu mirisom moći Scampije.

Ali u Secondiglianu je pregolema tvrtka Di Laurovih škripala.Njezini su brojni krakovi izrasli prebrzo i preautonomno, naprodajnim lokacijama zrak je postajao težak. U Scampiji je međutimbilo nade da će se sve riješiti kao prošli put, kad je sva kriza riješenauz piće, osobito piće koje se odvilo dok se Domenico, jedan od DiLaurovih sinova u bolnici borio za život nakon teške prometnenesreće. Domenico je bio nemiran dječak. Često djeca bossovazapadnu u neki delirij o apsolutnoj moći i drže da mogu raspolagaticijelim gradovima i njihovim stanovnicima. Prema policijskoj istrazi,Domenico je u listopadu 2003. sa svojom pratnjom i skupinomprijatelja noću napao cijeli jedan gradić, Casoriju. Razbijali suprozore, garaže, automobile, palili spremnike za smeće, šarali grafitepo vratima te upaljačima rastapali plastična zvonca na portafonima.Štetu je otac umio sanirati u tišini, diplomatskom vještinom obiteljikoje se moraju iskupljivati za ispade potomaka a da pritom nenaškode svojem autoritetu. Domenico je jurio motorom kad je ujednom zavoju izgubio ravnotežu, pao te zadobio teške ozljede,kojima je podlegao nakon što je nekoliko dana u bolnici proveo ukomi. Ta tragična epizoda urodila je jednim susretom na vrhu,

kaznom i oprostom. Svi u Scampiji znaju tu priču, tu legendu, moždaizmišljenu, ali važnu za shvaćanje načina na koji se rješavaju sukobiu camorri.

Priča se da je Gennaro Marino, zvan McKay, mogući nasljednikPaola Di Laura, otišao u bolnicu gdje se nalazio dječak na umoru, dautješi bossa. Njegove su utješne riječi bile prihvaćene. Di Lauro ga jepotom povukao u stranu i ponudio mu piće. Popišao se u čašu istavio je pred njega. Do bossovih su ušiju naime doprle novosti onekim potezima njegova miljenika koje nije odobravao. McKay je bezsavjetovanja donio neke ekonomske odluke, neke su novčane svotepodignute bez računa. Bossu nije promakla želja njegovanasljednika da se osamostali, ali htio mu je oprostiti, shvatiti to kaoprenagljivanje svojstveno onima koji su predobri u svojemu poslu.Priča se da je McKay popio sve nadušak. Tako je jednim dugimgutljajem pišaline riješena prva kriza u kartelskom rukovodstvu klanaDi Lauro. Zavladalo je krhko primirje koje više nijedan bubreg ne bimogao uspostaviti.

SEKONDILJANSKI RAT

McKay i Angioletto donijeli su odluku. Htjeli su službeno pokrenutivlastitu skupinu, imali su pristanak svi starijih voditelja, jasno su dalido znanja da ne žele ulaziti u sukob s organizacijom nego da joj želepostati konkurenti. Lojalna konkurencija na golemu tržištu. Rame uzrame, ali neovisno. I tako su - prema izjavama pokajnika PietraEsposita - poslali poruku Cosimu Di Lauru, upravitelju kartela. Htjelisu se sastati s njegovim ocem Paolom, krovnim voditeljem, brojemjedan, prvim čovjekom udruženja. Razgovarati s njim uživo, reći muda ne dijele njegovo mišljenje o restrukturiranju, na koje su seodlučili sinovi, htjeli su ga pogledati ravno u oči, a ne komuniciratidošaptavanjem i dovikivanjem pa da se poruke ulijepe od sline tolikihjezika, budući da su mobiteli neupotrebljivi jer bi razotkrili njegovoskrovište. Genny McKay htio je susresti Paola Di Laura, bossa koji jeomogućio njegov poslovni uspon.

Cosimo je formalno prihvatio zahtjev za susretom, konačno,riječ je o okupljanju kreme organizacije: glavešina, voditelja,područnih čelnika. Ne odbija se takvo što. Ali Cosimo je sve većsmislio, tako se barem čini. Čini se da doista zna kamo usmjeritipozornost i kako organizirati zaštitu. I tako, prema tvrdnjamaispitanika i izjavama suradnika pravde, Cosimo na sastanak nijeposlao podređene. Nije poslao "cavallara" Giovannija Cortesea,službenog glasnogovornika koji je oduvijek bio zadužen za odnoseobitelji Di Lauro s ostatkom svijeta, nego je poslao svoju braćuMarca i Cira da dobro pregledaju mjesto susreta. Oni odlazepogledati, istražiti kakav vjetar puše, ali ne jave nikome o svojemdolasku. Kreću se bez pratnje, možda automobilom. Brzo, ali neprebrzo. Zamjećuju pripremljene putanje bijega, postavljenestražare, ali ne upadaju u oči. Izvješćuju Cosima, iznose mupojedinosti. Cosimo sve shvaća. Sve je pripremljeno za zasjedu, zaatentat na Paola i svakoga u njegovoj pratnji. Sastanak je bio stupicasa svrhom potvrde nove ere u vođenju kartela. Uostalom, carstvo sene dijeli stiskanjem ruke, nego njezinim odsijecanjem. Tako se priča,tako govore istrage i pokajnici.

Cosimo, sin kojemu je Paolo predao vođenje narkoprometa inajveću odgovornost, mora odlučiti. Bit će rata, ali on ga neobjavljuje, drži sve za sebe dok ne prouči poteze suparnika, da ih neuzbuni. Zna da će zakratko nasrnuti na njega, da može uskoroočekivati pandže na sebi, ali ne treba srljati, mora se odlučiti narazrađenu strategiju, nepogrešivu, pobjedničku. Razmisliti na kogamože računati, kojim snagama raspolaže. Tko je uz njega, a tkoprotiv njega. Nema dovoljno mjesta za dvojicu.

Di Laurovi opravdavaju izbivanje oca njegovim otežanimkretanjem zbog policijske potjere. Za bjeguncem se traga već višeod deset godina. Izostati sa sastanka nije ozbiljan prijestup ako sijedan od trideset najopasnijih bjegunaca u Italiji. Taj najveći poslovninarkotrafikantski holding, jedan od najvećih na nacionalnoj imeđunarodnoj razini, uskoro će zapasti u najkobniju krizu nakon višedesetljeća savršenog funkcioniranja.

Klan Di Lauro oduvijek je bio savršeno organizirano poduzeće.Boss ga je osmislio kao poslovanje na višerazinskom planu.Organizacija se sastoji od prve razine promotora i financijaša, kojutvore voditelji klana zaduženi za nadzor aktivnosti prometa iraspačavanja preko svojih neposrednih članova, a prema izvješćimanapuljskog Protumafijskog tužilaštva tvore je Rosario Pariante,Raffaele Abbinante, Enrico D'Avanzo i Arcangelo Valentino. Nadrugoj se razini vrti konkretna droga: nabavlja se, prerađuje iupravlja se odnosima s raspačivačima, kojima se jamči pravnazaštita u slučaju uhićenja. Najistaknutiji su na ovoj razini GennaroMarino, Lucio De Lucia i Pasquale Gargiulo. Treću razinu tvorečelnici lokacija, odnosno članovi klana koji su u izravnom kontaktu sraspačivačima, koordiniraju stražare i pravce bijega te vode brigu otome da skladišta u koja se sprema roba i mješaonice droge ostanunetaknuti. Četvrta je razina najvidljivija, a sastoji se od samihraspačivača. Svaka razina ima podrazine koje se povezuju isključivos vlastitim predviđenim voditeljem, a ne s cijelom strukturom. Takvaorganizacija omogućuje profit ravan iznosu od 500 posto početnogulaganja.

Model poslovanja obitelji Di Lauro oduvijek me podsjećao namatematički koncept fraktala koji se u udžbenicima tumači kao

ogrozd banana čija je svaka banana ogrozd banana čije su bananeogrozdi banana i tako unedogled. Klan Di Lauro samo unarkoprometu utrži petsto tisuća eura dnevno. Raspačivači,upravitelji skladišta i kuriri često nisu sastavni dio organizacije negoobični plaćeni službenici. Protok robe obuhvatna je djelatnost:uključene su tisuće ljudi koje ne znaju tko njima upravlja. Nejasnonaslućuju za koju kamorističku obitelj rade, ali ništa više od toga.Odluči li se neki uhićenik pokajati, njegovo poznavanje strukture bitće ograničeno na određeni minimalni krug a da neće uspjeti shvatitini obuhvatiti cijeli hodogram organizacije, enormni opseg ekonomskei oružane moći organizacije.

Cijeli taj ekonomski i financijski ustroj ima svoj bojni odjel:beskrupuloznu oružanu skupinu i široku pričuvnu mrežu. U manipuliubojica djelovali su Emanuele D'Ambra, Ugo De Lucia zvan"Ugariello", Nando Emolo, zvan "b schizzato", Antonio Ferrara zvan'"o tavano", Salvatore Tamburino, Salvatore Petriccione, Umberto LaMonica i Antonio Mennetta. Ispod njih su pobočnici odnosnoglavešine zona Gennaro Aruta, Ciro Saggese, Fulvio Montanino.Antonio Galeota, Giuseppe Prezioso, osobni Cosimov tjelohranitelj,te Costantino Sorrentino. Organizacija je sveukupno računala baremna tristo osoba, a sve na platnom spisku. Složena struktura gdje jesve bilo precizno poredano. Imali su golem vozni park automobila imotocikala, uvijek na raspolaganju za hitne slučajeve. Imali suoružarnicu, skrivenu i povezanu s mrežom kovača spremnih daunište oružje čim se upotrijebi za ubojstvo. Imali su logističku mrežukoja je ubojicama omogućavala da odmah nakon prepada odlaze navježbu na pravi streljački poligon, gdje su se bilježili ulasci, da steknualibi i da zametu tragove baruta nakon pucanja zbog eventualnihstub-provjera. Stub je ono što najviše uznemiruje ubojice: prašinabaruta koja nikad ne nestane i koja je najčešći nepobitan dokaz.Postojala je čak i mreža koja je oružane skupine snabdijevalaodjećom: neupadljivim sportskim trenirkama i motorističkimkacigama, koje se unište odmah nakon obavljena posla. Poduzećeotporno na napade, savršena, ili gotovo savršena ustroja. Počinjenose ne nastoji sakriti, bilo ubojstvo, bilo napad, jednostavno se učininedokazivim na sudu.

***

Nekoć sam zalazio u Secondigliano. Otkad je prestao krojiti odijela.Pasquale mi je redovito javljao kakav vjetar puše u zoni, a vjetrovi suse brzo mijenjali, istom brzinom kojom teku kapital i financijskasredstva.

Vozio sam se na Vespi područjem sjevernog Napulja. Dok sevozim Secondiglianom i Scampiom, najljepše mi je svjetlo. Beskrajneširoke ceste, prozračne u usporedbi s gužvom koja vlada upovijesnom centru Napulja, kao da ispod asfalta i zgrada još živiotvoreno polje. Uostalom. Scampia prostor posjeduje u imenu.Scampia je riječ iz zaboravljenog napuljskog dijalekta, a značila jeotvoreno polje, zaraslo u korov, tratina na kojoj je sredinom 60-ihnikla četvrt i famozne stambene mamutice Vele. Truli simbolarhitektonskog delirija ili, možda jednostavnije, cementna utopija otome da ništa ne može oponirati narkotrafikantskom stroju koji je uovome dijelu svijeta urastao u društveno tkivo. Posvemašnjanezaposlenost i nedostatak projekata društvenog rasta pretvorili sutaj svijet u skladište droge i laboratorij za pretakanje novcazarađenog od prodaje u živo i legalno gospodarstvo. Secondiglianoje točka s koje se nezakonite sile spuštaju i udahnjuju svjež zrak ulegitimno poslovanje. Godine 1989. Osservatorio sulla Camorrapisao je u jednom svojem izdanju da je na području sjeverno odNapulja zabilježen jedan od najviših postotaka raspačivača u odnosuna broj stanovnika u Italiji. Petnaest godina kasnije bio je najviši uEuropi i među prvih pet u svijetu.

Moje je lice s vremenom postalo poznato u tom kraju, a ta jepoznatost za stražare klana imala neutralnu vrijednost. Na područjupod neprestanim vizualnim nadzorom postoje negativne vrijednosti -policajci, karabinjeri, uhode suparničkih obitelji - i pozitivne veličine:kupci. Sve što ne zadaje nevolje, što nije smetnja, to je neutralno,bespotrebno. Ući u tu kategoriju znači ne postojati. Prodajne lokacijeoduvijek su me fascinirale zbog savršene organizacije u neskladu spredrasudama o potpunoj degradaciji koja tamo tobože vlada.Mehanizam raspačavanja radi kao sat. Ljudi se kreću baš kao ikotačići koji pokazuju vrijeme: svatko svojim kretanjem pokrećenekoga drugog. Svaki put bih se zanio kad bih to promatrao. Plaće

se dijele tjedno: sto eura za izvidnike, petsto za koordinatora iblagajnika raspačivača na pojedinoj lokaciji, osamsto svakomuličnom prodavaču i po tisuću onima koji vode skladišta i skrivajudrogu u kući. Smjene traju od tri poslijepodne do ponoći i od ponoćido četiri ujutro. Ujutro je prodaja otežana jer ima previše policije. Sviimaju jedan dan odmora, a tko zakasni na prodajnu lokaciju za svakisat izostanka gubi pedeset eura od tjedne plaće.

U Ulici Baku neprestan je protok robe. Mušterije dolaze, plaćaju,preuzimaju robu i odlaze. Katkad se iza raspačivača čak stvore irepovi automobila. Pogotovo subotom navečer. Tada sepreprodavači prebacuju s drugih lokacija u to područje. U Ulici Bakuutrži se pola milijuna eura mjesečno. Odjel za narkotike navodi da seovdje svakoga dana proda prosječno četiristo doza marihuane ičetiristo doza kokaina. Kad dođu redarstvene snage, raspačivačiznaju točno u koje će se kuće skloniti i kamo sakriti robu. Kad policijanakani upasti na prodajnu lokaciju, gotovo se uvijek pred njihovimvozilima prepriječi neki automobil ili motocikl da ih uspori i omogućiizvidnicima da skupe raspačivače i odvezu ih s mjesta događaja.Stražari su često nenaoružani i nemaju dosje pa ako ih prometnici izaustave, mali je rizik da će biti optuženi. Kad krenu uhićenjapreprodavača, poziva se pričuva, odnosno osobe koje su čestoovisnici ili obični mjesni uživatelji, koji se stavljaju na raspolaganje i uhitnim slučajevima rade kao raspačivači. Za svakog uhićenogpreprodavača obaviješten je drugi koji dolazi na njegovo mjesto.Trgovina se mora nastaviti. Čak i u kritičnim trenucima.

Via Dante druga je točka velikog dotoka kapitala, jedna odnajnovijih lokacija Di Laurovih. Na ovoj su lokaciji preprodavačilistom vrlo mladi, a distribucija cvate. Zatim Viale della Resistenza,stara lokacija za heroin, ali i za kobret i kokain. Lokacijskikoordinatori ovdje imaju prava operativna sjedišta u kojimaorganiziraju područne radne skupine. Stražari mobitelima javljaju ostanju tako da koordinator s kartom pred sobom može u stvarnomvremenu pratiti kretanje policije i mušterija.

Jedna novost koju je klan Di Lauro uveo u Secondigliano jestzaštita kupca. Prije nego što je klan preuzeo lokacije, stražari su oduhićenja i legitimiranja štitili samo preprodavače. Proteklih su godina

kupci mogli biti zaustavljani, legitimirani i odvođeni u postaje. DiLaurovi su međutim postavili stražare da štite i kupce tako da svatkoima neometan pristup lokacijama koje drže njegovi ljudi. Najvišistupanj komfora za male potrošače koji su jedna od duša trgovinedrogom. U području četvrti Berlingieri moguće je telefonom najavitidolazak po robu. Zatim ulica Ghisleri, park Ises, cijela četvrt DonGuanella, odvojak H ulice Labriola i Sette Palazzi. Područjapretvorena u unosna tržišta, u nadzirane ulice, u mjesta čiji sustanari naučeni na selektivno gledanje, kao da oči, kad im pogledslučajno padne na nešto stravično, mogu zamračiti predmet ilisituaciju. Stekli su naviku da odlučuju što žele vidjeti, načinpreživljavanja. Golemi supermarket droge. Svih, svake vrste. Nemate opojne tvari unesene u Europu koja najprije nije prošla krozSecondigliano. Kad bi ta droga bila samo za Napolitance iKampanijce, statistike bi dale nepojmljive rezultate. Praktički usvakoj napuljskoj obitelji barem bi dva člana trebala biti ovisna okokainu, a jedan o heroinu. Ne računajući hašiš i marihuanu. Heroin,kobret i blaže droge, zatim tablete, koje neki još zovu ecstasy, azapravo postoji sto sedamdeset devet vrsta ecstasyja. Ovdje uSecondiglianu prodaju se kao alva, zovu ih X file, žetoni i bomboni.Na tabletama se nemilo zarađuje. Jedan euro za izradu, tri do peteura je cijena na veliko, zatim se preprodaju u Milanu, Rimu i drugimzonama Napulja za pedeset do šezdeset eura. U Scampiji zapetnaest eura.

Sekondiljansko tržište preraslo je krutu tradiciju prodaje drogeprepoznavši novi potencijal kokaina. Ta negdašnja droga elite danasje zahvaljujući novoj poslovnoj politici klanova posve dostupnamasovnom uživanju s različitim stupnjevima kakvoće, ali kadrazadovoljiti svaki prohtjev. Prema analizama grupe Abele, devedesetposto uživatelja kokaina jesu radnici ili studenti. Koka je preraslakategoriju hvalisanja i postala spoj koji se koristi u svako doba dana,radi opuštanja nakon prekovremenih sati da bi se još smoglo snageza neku makar naizgled ljudsku i živu aktivnost, a ne samo da sesvlada umor. Koku uzimaju vozači kamiona da bi mogli voziti noću,uzima se da se izdrže sati provedeni za računalom, da se nastavidalje bez stanke, tjednima bez ikakva predaha. Da se smanji umor,ublaži bol, proteza sreće. Da bi se udovoljilo tržištu gladnom droge

kao resursa a ne samo kao opojnog sredstva, trebalo je preinačitiraspačavanje, podati mu fleksibilnost, zbaciti kriminalističku krutost.Takav skok kvalitete klan Di Lauro ispunjava. Liberalizacijaraspačavanja i opskrbe drogom. Za talijanske kriminalističke karteleprodaja velikih količina tradicionalno se preferira nad prodajomsrednjih i malih. Ali Di Laurovi su prodaju srednjih odabrali radijačanja manjih raspačivača kadrih da stvaraju nove mušterije. Maloslobodno autonomno poduzetništvo koje s robom može raditi štoželi: odrediti cijenu po želji, razdavati je kako i gdje želi. Svatko imapristup tržištu za bilo koju količinu robe. Bez potrebe za posrednikomklana. Cosa nostra i 'ndrangheta imaju proširenu trgovinu droge, alimoraju voditi računa o zapovjednom lancu. Da bi se njihovimposredstvom kupila droga za raspačavanje, potrebno je zapredstavnika imati člana ili saveznika klana. Važno im je znati u kojojće se zoni odvijati raspačavanje, s kojom će se organizacijomprovoditi distribucija. Sekondiljanski Sustav ne djeluje tako. Kodnjega vrijedi pravilo laissez faire, laissez passer. Potpuna i apsolutnasloboda. Teorija glasi da tržište upravlja samo sobom. Tako su u vrlokratkom roku u Secondigliano privučeni svi oni koji žele uspostavitimali prodajni posao s drogom među prijateljima koji žele kupiti popetnaest i prodati po stotinu i tako si platiti praznike, otplatiti dug nakartici, pripomoći si u otplati zajma. Apsolutna liberalizacija tržištadroge prouzročila je pad cijena.

Osim na nekoliko lokacija, prodaja na malo mogla bi nestati.Sad postoje takozvani krugovi. Krug liječnika, krug pilota, novinara,državnih službenika. Niži srednji sloj prikladna je ciljna skupina zaneformalnu i hiperliberalnu raspodjelu narkotičke robe. Po svemuprijateljsko trgovanje, prodaja posve udaljena od kriminalnihstruktura, poput kućanica pri demonstraciji krema i usisavačaprijateljicama. Savršeno i za isključivanje pretjerane moralneodgovornosti. Nema preprodavača u trenirci koji po cijele dane čučina uglu lokacije pod zaštitom stražara. Ničega osim proizvoda inovca. Dovoljan prostor za trgovinsku razmjenu. Podaci, dobiveni odnajvažnijih talijanskih policijskih uprava, pokazuju da je svaki trećiuhićenik osumnjičen za trgovinu drogom nekažnjavan i isključen izsvih kriminalnih tokova. Prema podacima Državnog zdravstvenogzavoda potrošnja kokaina skočila je na povijesno gledano

maksimalnih 80 posto (od 1999. do 2002.). Broj ovisnika koji seobraćaju SERT-u udvostručuje se iz godine u godinu. Proširenjetržišta je silno, križanje kultura omogućuje već četiri berbe godišnje,dakle nema problema sa snabdijevanjem sirovinom, a nepostojanjemonopolističke organizacije otvorilo je put slobodnoj inicijativi.Robbie Williams, poznati pjevač pomaman za kokainom, godinamaje govorio: "Kokain je sredstvo kojim ti Bog govori da previšezarađuješ". Ta izjava koju sam pročitao u nekim novinama, vratila mise u misli kad sam u Nebeskim kućama naišao na dječake koji suproizvod i mjesto kovali u zvijezde: "Ako postoji koka Nebeskih kuća,to znači da Bog nimalo ne cijeni novac".

Nebeske kuće (Case Celesti), tako nazvane zbognebeskoplavičaste boje koju su u početku imale, nalaze se uz ulicuLimitone d'Arzano i postale su jedna od najboljih kokainskih lokacijau Europi. Nije uvijek bilo tako. Prema istragama, takvu je povoljnosttoj lokaciji priskrbio Gennaro Marino McKay. On je klanski referentna ovome teritoriju. Ne samo referent, nego mu je boss Paolo DiLauro, koji cijeni njegov rad, dao lokaciju u franšizu. Može sve raditiautonomno, treba samo u klansku blagajnu uplatiti određenumjesečnu kvotu. Gennaro i njegov brat Gaetano zvani su McKay.Duguju to sličnosti svojega oca sa šerifom Zebom Macahanom,preimenovanom u McKay, iz serije Kako je osvojen Divlji zapad.Tako je i cijela obitelj Marino preimenovana u McKay. Gaetano nemašaka. Ima dvije drvene proteze. Od onih negibljivih. Lakirane u crno.Izgubio je šake u borbama 1991. Rat protiv stare obitelji Puca, odklana Cutolija. Rukovao je ručnom bombom koja mu je eksplodiralau rukama raznijevši mu prste. Gaetano McKay uvijek ima pratitelja,neku vrstu majordoma, koji mu služi umjesto ruku, ali kad moranešto potpisati, uspijeva to učiniti tako da protezama zarobi olovkupoput kakvog klina i čvrsto je pritisne na stranicu pa uvijajući vrat izglobove uspije ispisati svoj potpis tek neznatno iskrivljen.

Prema istrazi koju je provelo napuljsko Protumafijskotužiteljstvo, Genny McKay je uspio stvoriti lokaciju s mogućnošću daskladišti i prodaje. Povoljna cijena koju nude snabdjevači zasluga jeupravo mogućnosti skladištenja i u tome je najveća vrijednostbetonske džungle Secondigliana sa njezinih sto tisuća stanovnika.Ljudske mase, njihove kuće, njihova svakodnevica, postaju velike

zidine koje opasavaju i zalihe droge. Upravo je lokacija Nebeskihkuća omogućila pad cijene koke. Obično se kreće od pedeset dosedamdeset eura po gramu i doseže sto do dvjesto eura. Ovdje jepala na dvadeset pet do pedeset, a da joj je kakvoća ostala vrlovisoka. Iz istrage DDA proizlazi da je Genny McKay jedan odnajsposobnijih talijanskih poduzetnika na području koke, koji seuspio nametnuti na tržištu u eksponencijalnom porastu, kojemunijedno drugo nije ravno. Prodajne lokacije mogle su se organizirati iu Posillipu, u rimskom Parioliju ili milanskoj Breri, ali dogodilo se toSecondiglianu. Svugdje drugdje radna bi snaga imala vrlo visokucijenu. Ovdje vlada posvemašnja nestašica posla, a nemogućnostnalaženja drugog rješenja za život, ne računajući iseljenje, srozavaplaće. Nema nikakve tajne, i ne treba se utjecati sociologiji bijede, nimetafizici geta. Ne može biti geto teritorij koji može utržiti tristomilijuna eura godišnje i to djelovanjem jedne jedine obitelji. Teritorijna kojem djeluju deseci klanova, a s razinom njihove zarade moguse mjeriti samo financijske spletke. Posao je zahtjevan, a proizvodnipogoni stoje neizmjerno mnogo. Kilogram koke proizvođača stojitisuću eura, ali kad je preuzme trgovac na veliko, vrijedi tridesettisuća eura. Trideset kilograma nakon prve mješavine naraste na stopedeset: tržišna vrijednost od oko petnaest milijuna eura. A akomješavine ima više, tri kilograma mogu narasti na dvjesto. Mješavinaje temelj: kofein, glukoza, manitol, paracetamol, lidokain, benzokain,amfetamin. Ali i talk i kalcij za pse kad nužda to zahtijeva. Mješavinaodređuje kakvoću, a loše izvedena mješavina priziva smrt, policiju,uhićenja. Zatvara arterije trgovine.

***

I ovdje su klanovi Secondigliana ispred drugih, što je dragocjenaprednost. Imaju naime posjetitelje, odnosno ovisnike o heroinu. Zovuih tako prema likovima iz serija 80-ih, koji su proždirali miševe, aispod naizgled ljudske kože krili su zelenkaste sluzave krljušti.Posjetitelje koriste kao zamorce, ljudske zamorce na kojimaisprobavaju mješavine. Utvrđuju jesu li opasne, kakve reakcijeizazivaju, u kojoj se mjeri prah smije razrijediti. Kad im zatrebamnogo zamoraca, "mješatelji" samo snize cijene. Sa dvadeset eura

po dozi, spuste ih čak na deset. Pronese se glas i ovisnici dolazečak iz Marka i Lucanije po koju dozu. Tržište heroina u potpunom jekolapsu. Ovisnika je sve manje. Očajni su. Teturajući se ukrcavajuna autobuse, presjedaju s vlaka na vlak, putuju noću, stopiraju,pješače kilometrima. Ali najjeftiniji heroin na kontinentu vrijeđanjesvakog napora. Klanski "mješatelji" okupe posjetitelje, poklone im pojednu dozu i zatim čekaju. U jednom telefonskom razgovoruzabilježenom u sklopu zapovijedi o preventivnom pritvoru u ožujku2005., koji je objavio Napuljski sud, dvojica razgovaraju oorganiziranju eksperimenta na ljudskim zamorcima radi provjereomjera u mješavini. Najprije ga ugovaraju.

"Doneseš mi pet doza... radi alergijskih ispitivanja?"Razgovor se poslije nastavlja."Jesi isprobao mašinu?""Jesam..."Očito ga pita je li testirao:"Da, majko mila, prelijepo, čovječe mi smo number one, svi

drugi trebali bi zatvoriti."'Klicali su od radosti što su zamorčići ostali živi, štoviše, baš su

uživali. Uspješna mješavina udvostručuje prodaju, a ako je dobrekakvoće, odmah postane tražena i na nacionalnom tržištu i potirekonkurenciju.

Tek pošto sam pročitao ovu telefonsku razmjenu komentara,shvatio sam prizor kojem sam svjedočio prije nekog vremena. Nisamtad dobro shvaćao što mi se zapravo zbiva pred očima. Bio sam uMianu, nedaleko od Scampije, kamo je sazvano desetak posjetitelja.Na jednom trgu ispred skladišta. Nisam se tamo našao slučajno,nego me doveo osjećaj da se udisanjem daha zbilje, onog vrućeg,onog najistinitijeg, može doprijeti do srži svega. Nisam siguran je linužno promatrati i prisustvovati da bi se neka pojava spoznala, alipresudno je da budeš prisutan da pojava spozna tebe. Bio je tamoneki tip fino odjeven, štoviše, rekao bih odlično: u bijelom kompletu,svijetloplavoj košulji i posve novim tenisicama. Razgrnuo je napoklopcu prtljažnika krpu od jelenje kožice. Ukazalo se nekolikoštrcaljki. Posjetitelji su prišli, gurajući se. Podsjećali su na jedan od

onih prizora koje prikazuju na vijestima - identičnih, jednih te istih,koji se već godinama ne mijenjaju - kad u Afriku stigne kamion svrećama brašna. No jedan posjetitelj udari u dreku: "Ne, neću touzeti, ni da mi poklonite, neću to uzeti... želite nas ubiti..."

Dovoljna je bila sumnja jednoga da se drugi začas povuku. Tipje samo čekao, nije pokazivao želje da ikoga u išta uvjerava. Svakotoliko otpljunuo bi na tlo prašinu koju su podizali posjetitelji i koja muje zaostajala među zubima. Jedan napokon istupi pred njega,zapravo istupi jedan par. Drhtali su, bili su na izmaku snaga. In rota,kako se obično kaže. Nije više imao koristi od vena na rukama paizuje cipele, no čak su mu tabani bili uništeni. Djevojka uzmeštrcaljku iz smotuljka i pridrži je zubima dok mu je polakoraskopčavala košulju, kao da ima stotinu dugmadi, a zatim mu utjeraiglu u grlo. U štrcaljki je bila koka. Kad se pusti u krvotok, ubrzo sevidi djelovanje mješavine: je li pogrešna, teška, osrednja. Mladić jeuskoro zateturao, zapjenio se oko usta i pao. Na tlu se stao grčiti.Potom se opružio na leđima, sklopio oči i ukočio se. Tip u bijelomrazgovarao je na mobitel: "Čini mi se da je mrtav... da, dobro, sad ćuga izmasirati..." Stade cipelom gaziti po mladićevim prsima. Podizaoje nogu u koljenu te je divljački spuštao. Tim udarcima masirao mu jesrce. Djevojka uz njega nešto je mumljala, riječi su joj se lijepile zausne: "Krivo radiš, krivo radiš. Naudit ćeš mu..."

Pokuša ga snagom skakavca udaljiti od tijela svojega dečka. Alitip je bio zgađen, gotovo uplašen njome i općenito posjetiteljima: "Nedotiči me... gadiš mi se... da mi se nisi usudila prići... ne diraj me jerću pucati u tebe!"

Nastavio je mladića nabijati nogom u prsa, a zatim opet nazoveoslonjen na njih istom nogom,: "Ovaj je gotov. A da, rupčić... ček davidim..."

Izvadi iz džepa papirnati rupčić, poškropi ga bočicom vode iraširi ga preko mladićevih usana. I najslabiji dah probio bi rupčić ipokazao da je još živ. Tom se predostrožnošću poslužio da ne moradodirnuti tijelo. Nazvao je još posljednji put: "Mrtav je. Morat ćemorazblažiti..."

Tip se vratio u automobil. Vozač nije ni trenutka prestaoposkakivati u sjedalu slušajući neku glazbu čiji ni najmanji šum

nisam uspijevao čuti iako se gibao kao da je pojačana domaksimuma. U nekoliko minuta svi su se odmaknuli i kretali se poonom prašnjavom dvorištu. Mladić je ostao opružen na zemlji, anjegova djevojka jecala je uz njega. Čak joj se i naricanje lijepilo zausne, kao da je promukla uspavanka jedini oblik glasovnogizražavanja koji heroin dopušta.Nisam shvatio zašto, ali djevojka jespustila hlače trenirke i, čučnuvši točno nad glavom momka,popišala mu se po licu. Rupčić mu je ostao zalijepljen za usne i zanos. Nedugo zatim momak je opet pomalo došao k sebi, otro rukomnos i usta, kao što se briše voda s lica kad se izađe iz mora. TajLazar iz Miana kojeg su uskrsnule tko zna kakve tvari sadržane uurinu, polako se osovi na noge. Kunem se, da nisam bio opčinjentrenutkom, dozivao bih sve da vide čudo Božje. Ovako sam samohodao amo-tamo. Tako uvijek činim kad osjećam da nešto nerazumijem, da ne znam što da radim. Tada nemirno zauzimamprostor. Zacijelo sam time privukao pozornost, jer posjetitelji sukrenuli prema meni i počeli vikati na mene. Mislili su da sampovezan s tipom koji je zamalo ubio onog momka. Vrištali su: "Ti...ti... htio si ga ubiti..."

Opkoljavali su me, dovoljno mi je bilo ubrzati korak da ihostavim za sobom, ali i dalje su me slijedili, grabili s tla razne gadostii bacali ih na mene. Nisam ništa učinio, ali ako nisi ovisnik, zacijelo siraspačivač. Najednom se stvori neki kamion. Iz skladišta ih jesvakog jutra izlazilo na desetke. Zakoči uz mene i začuh glas kakome doziva. Bio je to Pasquale. Otvori vrata i pusti me unutra. Nismobili anđeo čuvar i njegov štićenik, nego dva štakora koji trče istomkanalizacijom i vuku jedan drugoga za rep.

Pasquale me gledao strogo poput oca koji je sve predvidio.Podrugljivim izrazom koji je bio dovoljno rječit, pa čemu gubiti riječida me kori naglas. Ja sam mu samo gledao ruke. Još rumenije, jošispucanije, raskalanih zglavaka, blijedih dlanova. Teško da bi se tejagodice srođene s dodirom svile i baršuna visoke mode navikle nadesetosatnu vožnju kamiona. Pasquale je govorio ali posjetitelji minisu izlazili iz glave. Majmuni. I manje od majmuna. Zamorci.Testirati mješavinu droge koja će obići pola Europe i koja ne smijebiti smrtonosna. Ljudski zamorci koji su štitili Rimljane, Napolitance,Abrutince, Lukance i Bolonjce da ne završe loše, da im ne teče krv

kroz nos i pjena ne izbija na zube. Jedan mrtvi posjetitelj uSecondiglianu tek je tko zna koji već bijednik o kojem nitko nećeprovesti istragu. Već je mnogo ako ga podignu s tla, očiste mu liceod bljuvotine i pišaline i pokopaju ga. Drugdje bi se obavljaleobdukcije, pretrage, nagađalo bi se o uzrocima smrti. Ovdje samo:predoziranje.

Pasquale je vozio državnim cestama koje prolaze područjemsjevernog Napulja. Skladišta, odlagališta, smetlišta i rasuta roba,hrđava, razbacana. Nikakvih industrijskih konglomerata. Osjeća sesmrad tvorničkih dimnjaka, ali tvornica nema. Kuće su raštrkane nizulice, a tržnice se stvaraju oko kafića. Zbrkana i složena pustinja.Pasquale je shvatio da ga ne slušam te naglo zakoči. Nije se posvezaustavio, samo je prikočio da me presiječe i trgne. Tad me pogledai reče: "U Secondiglianu će stvari krenuti nagore... '"a vicchiarella" jeu Španjolskoj, s tuđim novcem. Moraš se prestati kretati po ovomkraju, osjećam posvuda napetost. I asfalt bi se odlijepio s ceste dase makne odavde, samo da može..."

***

Odlučio sam pratiti ono što se imalo dogoditi u Secondiglianu. Što jeviše Pasquale ukazivao na opasnost situacije, to sam čvršćevjerovao da je nemoguće žmiriti na elemente propasti i ne pokušatiih shvatiti. A shvatiti ih značilo je sudjelovati. Nema izbora i nevjerujem da postoji drugi način da se shvati bit nečega. Neutralnost iobjektivna udaljenost pojmovi su koje nisam nikad uspio spoznati.Raffaele Amato '"a vicchiarella", starica, zadužen je za španjolskelokacije, voditelj druge razine klana. Pobjegao je u Barcelonu snovcem iz blagajne Di Laurovih. Tako se govorilo. Zapravo klanu nijeuplatio svoju kvotu pokazavši tako da odbija podanički odnos premaposlodavcu koji ga želi držati na plaći. Raskol je sad bio služben.Zasad je djelovao samo u Španjolskoj, području na kojem su klanovioduvijek vladali hegemonistički. U Andaluziji su Kazalci iz Caserte,na otocima Nuvolette iz Marana, a u Barceloni "separatisti". Taj jenaziv netko počeo davati Di Laurovim ljudima koji su se odvojili.Netko od kroničara koji su prvi počeli pratiti slijed događaja. Crnihkroničara. Ali u Secondiglianu svi su ih zvali Španjolci otkako su s

vodom u Španjolskoj počeli nadzirati ne samo lokacije nego ipromet; jer Madrid je jedno od temeljnih čvorišta za promet kokainaiz Kolumbije i Perua. Prema istragama, ljudi godinama vezani uzAmata pustili su u promet goleme količine droge pomoću jednegenijalne varke: koristili su se smetlarskim kamionima. Gore smeće,a ispod droga. Besprijekorna metoda za izbjegavanje kontrole. Nitkone bi zaustavio smetlarski kamion dok usred noći utovaruje iistovaruje smeće i istovremeno prevozi tone droge.

***

Sudeći po rezultatima istrage Cosimo Di Lauro osjetio je da njegoviupravitelji u blagajnu klana šalju sve manje kapitala. Kapitalom DiLaurovih stvoreni su doduše žetoni, ali velik dio prinosa koji je trebaobiti nanovo uložen zadržan je. Žetoni su ulaganja koje svakiupravitelj obavlja kad kapitalom Di Laurovih kupi neku količinu droge.Naziv žeton dolazi od nepravilne i hiperliberalne trgovine kokom itabletama, za koje nema mjere ni sigurnosti. Zato se gada, kao naruletu. Ako uložiš sto tisuća eura i dobro ti krene, u četrnaest danadobivaš tristo tisuća. Kad gledam te vrtoglave cifre, uvijek se sjetimprimjera koji je Giovanni Falcone dao u jednoj školi, a koji se poslijenašao u stotinama školskih bilježnica: "Da biste shvatili u kakvom jeprocvatu trgovina droge, zamislite da tisuću lira koje uložite 1. rujnaove godine naraste na sto milijuna do 1. kolovoza iduće godine".

***

Svote koje su upravitelji uplaćivali u blagajne Di Laurovih i dalje subile astronomske, ali postupno sve manje. Kroz dulje razdoblje takvabi praksa neke učvrstila nauštrb drugih i polako, čim bi organizacijskii militarno dovoljno ojačala, skupina bi Paolu Di Lauru zadala udaracs leđa. Završni udarac, za koji nema lijeka. Onaj koji se zadajeolovom a ne konkuriranjem. Stoga Cosimo zapovjedi da se svi stavena plaću. Želi da mu svi budu krajnje podložni. Takva je odluka bila usuprotnosti s onima koje je uvijek donosio njegov otac, ali u pitanju jebilo njegovo poslovanje, njegov autoritet, njegova obitelj. Neće višebiti pridruženi poduzetnici, slobodni da odlučuju o količini novca kojiće se uložiti, kvaliteti i tipu droge koja će se izbaciti na tržište. Neće

više biti slobode i autonomije u višerazinskom poduzeću, nego će sviovisiti o bossu. Primat će plaću. Pedeset tisuća eura mjesečno, kažuneki. Enormna cifra. Ali svejedno plaća. Svejedno ulogapodčinjenog. Svejedno kraj poduzetničkog sna nadomještenogposlom voditelja. No administrativnoj revoluciji tu nije bio kraj.Pokajnici pričaju da je Cosimo nametnuo i generacijske promjene.Članovi nisu smjeli imati više od trideset godina. Trenutačnopomlađivanje najviše uprave. Tržište ne pravi ustupke ljudskimvrijednostima. Ne pravi ničemu ustupke. Moraš pobjeđivati, trgovati.Svaka obaveza, bila to privrženost, zakoni, prava, ljubav, emocije ilireligija, svaka je obaveza ustupak konkurenciji, prepreka na putu kuspjehu. Ima mjesta za sve, ali tek nakon što je zadovoljen prioritetgospodarske prevlasti, tek nakon uspostave čvrste dominacije. Starese bossove slušalo i kad su iznosili zastarjele prijedloge, izdavalinedjelotvorne zapovijedi, a njihove su odluke često uzimane u obzirsamo iz poštovanja prema njihovim godinama. A godine supredstavljale najveću prepreku mogućnosti da djeca Paola Di Laurapreuzmu vodstvo.

No sad su svi bili na ravnoj nozi: nitko se nije mogao pozvati namitsku prošlost, protekla iskustva i dužno poštovanje. Svatko semogao istaknuti kvalitetom svojeg prijedloga, sposobnošću vođenja,snagom karizme. Sekondiljanske su oružane snage počeledemonstrirati vojnu snagu i prije nego što se dogodio raskol. Ali većje zrio. Jedna od njihovih prvih meta bio je Ferdinando Bizzarro,"bacchetella" ili "ujak Fester" po ćelavom niskom liku iz ObiteljiAddams. Bizzarro je bio ras Melita. Izrazom ras opisuje se osobasnažnog autoriteta, ali ne posvemašnjeg, jer je podređen bossu kaovišoj instanci. Bizzarro je prestao biti marljivi vođa zone Di Laurovih.Htio je sam upravljati novcem. Htio je donositi ključne odluke, a nesamo administrativne. Nije to bila klasična pobuna, nego je samohtio biti promaknut u novog autonomnog sugovornika. Ali promicaose sam. Klanovi su u Melitu surovi. Drže tvornice na crno u kojima seproizvode cipele vrlo visoke kvalitete za prodavaonice diljem svijeta.Te su tvornice ključne u stvaranju gotovine za pozajmljivanje uzlihvarske kamate. Vlasnici tvornica na crno uglavnom podupirupolitičare, koji će im ponuditi manju kontrolu nad njihovomdjelatnošću, ili klanskog čelnika zone koji pomaže takvom političaru

da pobijedi na izborima. Sekondiljanski kamoristički klanovi nikadnisu robovali političarima i nisu imali zadovoljstvo uspostavljanjaprogramskih paktova, ali u ovome području ključno je imati prijatelje.

I upravo je onaj koji je bio Bizzarrov politički oslonac postaonjegov anđeo smrti. Da bi ubio Bizzarra, klan je zamolio jednogpolitičara za pomoć: Alfreda Cicalu, bivšeg gradonačelnika Melita ibivšeg mjesnog voditelja stranke Margherita. Prema istrazinapuljskog DDA, upravo je Cicala dao precizne upute o tome gdjepronaći Bizzarra. Kad se čitaju, presretnuti razgovori ne zvuče kaoorganiziranje ubojstva, nego kao obična smjena bossova. Zapravo,nema razlike. Poslovanje ide dalje, a Bizzarrova odluka oosamostaljenju prijetila je da ugrozi poslovanje. Trebalo se poslužitisvim sredstvima, i svim silama da se to obavi. Kad je umrlaBizzarrova majka, Di Laurovi su ljudi naumili otići na sprovod i pucatipo svemu i svima. Ukloniti njega, sina mu, rođake. Sve. Bili supripravni. Ali Bizzarro i njegov sin nisu se pojavili na sprovodu.Organiziranje prepada svejedno je nastavljeno i to u tolikom opseguda je klan pomoću faksa javljao svojim podružnicama o tome što sezbiva i što treba činiti: "Nema više nikoga iz Secondigliana, sve jepotjerao... izlazi samo utorkom i subotom s četiri automobila...preporučuje vam se da se ne mičete ni za živu glavu. Ujak Festerposlao je poruku da za Uskrs želi dvjesto pedeset eura po dućanu inikog se ne boji. Ovaj tjedan trebali bi mučiti Siviera."

Tako se preko faksa rađa strategija. Mučenje se ubacuje uraspored kao potvrda o plaćanju, narudžba, rezervacija za avion. Ipiše se o potezima izdajnika. Bizzarro je izlazio s četiri automobila upratnji, iznuđivao je 250 eura mjesečno. Siviero, Bizzarrov čovjek,njegov vjerni vozač, bit će stavljen na muke ne bi li propjevao kojimrutama će se njegov čelnik zone ubuduće kretati. Ali kataloghipoteza za smaknuće Bizzarra tu ne prestaje. Odluče otići u kućunjegova sina i "ne poštedjeti nikoga". A onda telefonski poziv: jedanje ubojica gotovo očajan zbog propuštene prilike jer je doznao da jeBizzarro promolio nos, izašao je na trg, i opet pokazavši svoju moć isvoju nepovredivost. Ubojica jadikuje zbog propuštene prilike:"Prokletstvo, sveca mu, što propuštamo, ovaj je cijelo jutro bio natrgu..."

Ništa nije skriveno. Sve je jasno, otvoreno, utkano usvakodnevicu. Ali bivši gradonačelnik Melita odaje u koji se hotelBizzarro zavukao sa svojom ljubavnicom gdje će se osloboditinapetosti i nešto sperme. Na sve se čovjek navikne. Živjeti tako sugašenim svjetlima da nitko ne zna da si kod kuće, izlaziti s četiriautomobila u pratnji, ne telefonirati niti primati pozive, izostati sasprovoda vlastite majke. Ali ne moći se susresti s vlastitomljubavnicom, to ne. To ima podrugljiv prizvuk, poput kraja svakemoći.

Bizzarro je 26. travnja 2004. bio u sobi hotela Villa Giulia, natrećem katu. U krevetu s ljubavnicom. Stižu komandosi. Nosepolicijske pancirke. Vratar u auli hotela daje tobožnjim policajcimamagnetsku karticu za otvaranje, ne traži ni da mu pokažu iskaznicu.Lupaju na vrata sobe. Bizzarro je još u gaćama. Čuju ga kako prilazivratima. Pucaju. Dva praska iz pištolja. Vrata iskoče, meci probiju injih i tijelo iza njih. Zatim obore vrata i dokrajče ga pucnjem u glavu.

Izrešetan je olovom i iverjem. Tijek ubijanja sad je zacrtan.Bizzarro je bio prvi. Ili jedan od prvih. Ili barem prvi na kojem jeiskušana snaga klana Di Lauro. Snaga kadra sručiti se na svakogatko se usudi obustaviti savezništvo, kršiti poslovni dogovor.Separatisti nemaju sasvim oblikovanu strategiju, nije odmah jasna. Uzraku se osjeća napetost, ali kao da se čeka još nešto. Tek kojimjesec nakon ubojstva Bizzarra jedan događaj oblikuje stanje,postavlja sukob na noge, nešto slično objavi rata. Dana 20. listopada2004. Fulvio Montanino i Claudio Salerno - prema istrazi, Cosimovibliski pouzdanici odgovorni za neke prodajne lokacije - ubijeni su sčetrnaest pogodaka. Pošto je propao sastanak-zasjeda, na kojem suCosimo i njegov otac trebali biti ubijeni, ovo dvostruko ubojstvooznačava početak neprijateljstava. Kad zaredaju mrtvi, nema drugenego uzvratiti. Svi su bossovi odlučili pobuniti se protiv Di Laurovihsinova: Rosario Pariante, Raffaele Abbinante, zatim novi voditeljiRaffaele Amato, Gennaro McKay Marino, Arcangelo Abate iGiacomo Migliaccio. Di Lauru ostaju vjerni De Lucia, GiovanniCortese, Enrico DAvanzo i velika skupina pristaša. Poveća. Momcikojima je obećan uspon, plijen, ekonomsko i društvenonapredovanje u klanu. Upravljanje preuzimaju djeca Paola Di Laura:Cosimo, Marco i Ciro. Cosimo je vrlo vjerojatno naslutio da na kocku

stavlja život ili slobodu. Da izaziva uhićenja i gospodarsku krizu. Alinema mnogo izbora: ili će polako čekati poraz od klana koji jača podnjegovim okriljem, ili će pokušati spasiti poslovanje ili barem vlastitukožu. Ekonomski poraz znači i životni.

U tijeku je rat. Nitko ne zna kako će se voditi, ali svakome jepouzdano jasno da će biti stravičan i dug. Najkrvaviji u južnoj Italiji uposljednjih deset godina. Di Laurovi imaju manje ljudstva, slabiji su,lošije organizirani. U prošlosti su uvijek silovito reagirali na unutarnjerazdore. Razdore proizašle iz liberalnog načina vođenja koje su nekidoživjeli kao propusnicu k autonomiji, k osnivanju vlastitogposlovanja. Ali klan Di Lauro daje slobodu, nju se ne posjeduje.Godine 1992. stara je upravna skupina sanirala raskol koji jepotaknuo Antonio Rocco, vođa zone Mugnano, upadom u kafićFulmine, sa strojnicom i ručnim bombama. Ubijeno je petero ljudi. Dase spasi, Rocco se pokajao, a država je na temelju njegove suradnjestavila pod zaštitu gotovo dvjesto ljudi koji su se trebali naći na metiDi Laurovih. Ali to pokajanje nije ništa značilo. Upravno tijeloudruženja nije njime bilo okaljano.

Ali sada se ljudi Cosima Di Laura počinju zabrinjavati, kakopokazuje zapovijed o privremenom pritvoru u kaznionici, koju jeNapuljski sud izdao 7. prosinca 2004. Dva člana, Luigi Petrone iSalvatore Tamburino, razgovaraju na telefon i komentiraju objavurata zbog smaknuća Montanina i Salerna.

Petrone: "Ubili su Fulvija."Tamburino: "Ah..."Petrone: "Jesi li shvatio?"Strategija bitke počinje se oblikovati, prema Tamburinu, a diktira

je Cosimo Di Lauro. Smicati ih jednog po jednog, pobiti ih, ako trebai bombama.

Tamburino: "Bombama, baš tako, zar ne? Tako je rekaoCosimino, skidat ću ih jednog po jednog... sve ću ih... bit će gadno,rekao je... sve do zadnjeg..."

Petrone: "Oni tamo... Važno je da bude ljudi, da se trude..."Tamburino: "Gino, ima ih ovdje na milijune. Sve klinčadija... sami

klinci... sad ćeš vidjeti što smjera onaj..."

To je nova strategija. Slati mlade dječake u rat, uzdići ih u rangvojnika, preobraziti podmazani stroj za raspačavanje, ulaganje iteritorijalni nadzor u vojni aparat. Šegrti kobasičara i mesara,mehaničari, konobari, nezaposlena omladina. Svi su trebali postatinova i neočekivana snaga klana. Nakon Montaninove smrti počinjedugi krvavi niz napada i protunapada, mrtvi se gomilaju na mrtve:svakoga dana po prepad, dva, najprije pristaše dva klana, zatimrođaci, paljenje kuća, premlaćivanje, sumnjičenje.

Tamburino: "Cosimino je skroz hladnokrvan, rekao je: 'Jedimo,pijmo, karajmo'. Što da radimo... dogodilo se, idemo dalje."

Petrone: "Ali ja ne mogu jesti. Jedem tek toliko da jedem..."Zapovijed da se ide u boj ne smije biti očajnička. Važno je

prikazati se kao pobjednik, koliko za vojsku, toliko i za posao. Onajna kome se vidi da je u krizi, tko bježi, tko se sakrije, tko se uvuče usebe, unaprijed je izgubio. Jesti, piti, karati. Kao da se nije dogodiloništa, kao da se ništa ne događa. Ali dva su sugovornika ispunjenastrahom, ne znaju koliko je članova prešlo Španjolcima, a koliko jeostalo uz njih.

Tamburino: "A otkud znamo koliko ih se prebacilo k onimatamo... ne znamo!"

Petrone: "Ah! Koliko ih je otišlo k njima? Ostala ih je hrpa ovdje,Totore! Nije mi jasno... ovi ovdje... zar ne vole Di Laurove?"

Tamburino: "Da sam ja Cosimino, znaš što bih učinio? Počeobih ih sve ubijati. Makar samo i sumnjao... sve do zadnjeg. Počeobih skidati... shvatio si! Najgori šljam..."

***

Pobiti sve. Sve do zadnjeg. Makar postojale i sumnje. Makar se i neznalo na čijoj je tko strani, makar žrtva ne bila ni na čijoj strani.Pucaj! Sve je to šljam. Šljam, običan šljam. Uoči rata, uoči opasnostiod poraza, saveznici i neprijatelji međusobno su zamjenjive uloge.Prestaju biti pojedinci i postaju elementi na kojima se možeiskušavati i ispoljavati vlastita snaga. Kasnije se mogu formiratistrane, saveznici, neprijatelji. Ali prije toga treba zapucati.

Dana 30. listopada 2004. stižu u kuću Salvatorea de Magistrisa,šezdesetogodišnjaka koji je oženio majku Biagia Esposita, jednog odseparatista, jednog od Španjolaca. Žele od njega doznati kamo sesakrio. Di Laurovi ih ljudi moraju sve pohvatati, prije nego što seorganiziraju, prije nego što shvate da su premoćni. Batinom mupolome ruke i noge, zgnječe mu nos. Svakim udarcem traže gainformacije o sinu njegove žene. On ne odgovara i svaki put padanovi udarac. Po njemu pljušte i udarci nogom. Mora priznati. Alineće. Ili možda stvarno ne zna gdje se Esposito skriva. Umrijet ćenakon mjesec dana agonije.

Drugog studenog na jednom je parkiralištu ubijen MassimoGaldiero. Kanili su zapravo ubiti njegova brata Gennara, navodnogprijatelja Raffaelea Amata. Dana 6. studenog u ulici Labriola ubijenje Antonio Landieri, a zbog njega pucaju po cijeloj skupini ljudi skojima se zatekao. Teško je ranjeno dodatnih pet osoba, listompreprodavača na lokaciji za kokain i vjerojatno ljudi GennaraMcKaya. Španjolci uzvraćaju udarac i 9. studenog ostavljaju nasredceste bijeli Fiat Punto. Izbjegavaju barikade i ostavljaju automobil uulici Cupa Perrillo. Sredinom poslijepodneva policija je pronašla trilesa: Stefana Maista, Marija Maista i Stefana Mauriella. Koja godvrata otvore, policajci nalaze tijela: jedno je bilo naprijed, jednootraga, a jedno u prtljažniku. U Mugnanu je 20. studenog ubijenBiagio Migliaccio. Smaknuli su ga u zastupništvu u kojem je radio.Rekli su: "Ovo je pljačka", te mu pucali u prsa. Meta je bio njegovstric Giacomo. Istoga dana Španjolci će uzvratiti ubojstvom GennaraEmola, oca čovjeka odanog Di Lauru, optuženog za sudjelovanje umilitantnom krilu. Dana 21. studenog Di Laurovi iz igre izbacujuDomenica Riccija i Salvatorea Gagliardija dok su bili u prodavaoniciduhana. Bili su bliski Raffaeleu Abbinanteu. Jedan sat poslije ubijenje Francesco Tortora. Ubojice se ne voze na motoru negoautomobilom. Približe se, ustrijele ga, zatim ga pokupe poput vreće.Ukrcaju ga i odvezu u predgrađe Casavatore gdje zapale i automobili tijelo. Dvije muhe jednim udarcem. U ponoć 22. karabinjeri nalazeizgorjeli automobil. Još jedan.

Uspio sam nabaviti radio koji hvata policijske frekvencije, damogu pratiti tijek krvavog pohoda. Svojom sam Vespom tako stizaomanje-više istovremeno kad i policijski odredi. Ali te sam večeri

zaspao. Kreštava monotona vika iz policijskih centrala postala mi jeneka vrsta blagotvorne uspavanke. Taj put me telefonski poziv usrednoći upozorio na ono što se dogodilo. Stigavši na mjesto događaja,zatekao sam posve izgorjeli automobil. Polili su ga benzinom.Litrama benzina. Posvuda. Benzin po prednjim sjedalima, postražnjima, po gumama, po upravljaču. Kad su stigli vatrogasci, vatraje još samo tinjala, a stakla su bila naprsla. Ne znam više zašto sampohrlio do te olupine. Strašno je smrdjelo po nagorjeloj plastici. Maloje ljudi bilo okolo. Jedan je policajac džepnom lampom osvjetljavaolim. Unutra je bilo tijelo ili nešto tome slično. Vatrogasci otvarajuvrata i vade leš, s izrazom gađenja na licu. Jednom je karabinjerupozlilo te je oslonjen o zid povratio tjesteninu i krumpir koje je pojeoprije koji sat. Od tijela je ostao još samo ukočeni trup, posve crn, odlica tek pougljenjena lubanja, a kožu na nogama izjeo je plamen.Izvadili su ga za ruke i, u očekivanju mrtvačkih kola, položili na tlo.

Kamionet za prevoženje mrtvih u stalnom je pogonu. Vidi se uScampiji i Torre Annunziati. Skuplja, gomila, preuzima leševeustrijeljenih. Campania je područje s najviše ubijenih u Italiji, međuprvima u svijetu. Gume mrtvačkih kola posve su izlizane; bilo bidovoljno uslikati izvinute naplatke i sivilo unutrašnjosti kotača da sestekne simbolična slika o ovome kutku svijeta. Iz kamioneta izađuljudi s gumenim rukavicama na rukama, prljavim, upotrijebljenimtisuću puta, i bace se na posao. Uguraju leš u navlaku, onu crnu,mrtvačku vreću u kakve se obično ulažu tijela mrtvih vojnika. Lešizgleda kao jedan od onih pronađenih pod pepelom Vezuva,oblikovanih tako što su arheolozi ulili gips u prazan prostor preostaoiza tijela. Sad je oko automobila bilo nekoliko desetaka ljudi, ali svisu šutjeli. Činilo se da nema ni žive duše. Nisu se usuđivalipreglasno ni disati. Otkako je izbio rat camorre, mnogi su prestalipovlačiti crtu s obzirom na to koliko još mogu trpjeti. Došli su vidjetišto bi ih tek moglo čekati. Svakoga dana doznaju što je još moguće,što će još morati trpjeti. Doznaju, odu kući i nastave živjeti.Karabinjeri fotografiraju mjesto, kamionet odvozi tijelo. Odlazim upolicijsku postaju. Nešto će morati reći o ovoj smrti. U prostoriji zatisak uobičajeni novinari i pokoji policajac. Uskoro se začujukomentari: "Ubijaju se međusobno, bolje je tako!" "Eto kako završiškad postaneš kamorist." "Uživao si u zaradi, sada uživaj u smrti,

smeće jedno." Uobičajeni komentari, ali sve zgađeniji, ogorčeniji.Kao da je leš tamo i svatko mu ima što prigovoriti, zbog upropaštenenoći, zbog rata koji ne prestaje, sve brojnijih militantnih skupina štovrebaju iz svakog kutka Napulja. Liječnicima treba nekoliko sati daidentificiraju leš. Netko izgovori ime čelnika zone nestalog prije kojidan. Jedan od mnogih, jedno od tijela pridruženo hrpi u hladnjačamau bolnici Cardarelli, ono najgore se još očekuje. Tada slijedi demanti.

Netko prekrije rukama usta, novinari stanu gutati toliko sline daim se usta osuše. Policajci mašu glavama zagledavajući se u vrškecipela. Jetke primjedbe najednom prestanu. Bilo je to tijeloGelsomine Verde, dvadesetdvogodišnje djevojke. Oteta je, mučena,ubijena pucnjem u potiljak iz takve blizine da joj je metak izbio načelo. Zatim su je ubacili u automobil, njezin automobil, te ga zapalili.Izlazila je s Gennarom Notturnom, momkom koji je najprije odlučioostati uz Di Laurove, a zatim prešao Španjolcima. Bila je s njimnekoliko mjeseci, prije nekog vremena. Ali netko ih je vidio zagrljene,možda zajedno na Vespi ili u automobilu. Gennaro je bio osuđen nasmrt, ali im je uspio uteći, tko zna kamo, možda u neku garažunedaleko od mjesta gdje je ubijena Gelsomina. Nije osjećao potrebuda je zaštiti jer nije više bio u vezi s njom. Ali klanovi morajunapadati, pa pojedinci preko svojih poznanstava, rodbine, pa iljubavnih simpatija, postaju listovi. Listovi na kojima se ispisujuporuke. Najstrašnije poruke. Kazne mora biti. Kad bi tko prošaonekažnjeno, bio bi to prevelik rizik koji bi dao legitimnost mogućojizdaji, poticaj za nove raskole. Udariti, i to na najgori način. Takoglasi zapovijed. Ništa drugo nije važno. Di Laurovi poslušnici odlazedakle Gelsomini, pristupe joj s nekom izlikom. Otmu je, tuku je dokrvi, muče, ispituju gdje je Gennaro. Ne daje im odgovor. Možda nezna gdje je ili preuzima na sebe ono što bi učinili njemu. Tad je ubiju.Možda su kamoristi poslani da obave zadatak bili nakljukanikokainom, ili su možda morali biti prisebni da prepoznaju najsitnijidetalj. Ali zna se kojim se metodama koriste za kršenje svakogotpora, za gušenje posljednjeg daha ljudskosti. Pretpostavljam da jetijelo spaljeno zato da se uklone tragovi mučenja. Izmrcvareno tijelodjevojke pobudilo bi kod svakoga slijepi bijes, pa iako klan odgrađana ne očekuje odobravanje, ne želi ni neprijateljstvo. Daklespaliti, spaliti sve. Ne nagoni sama njezina smrt na očaj. Ništa veći

od ičije smrti u ratu. Ali boli pomisao na to kako je ubijena, kako jemučena. Snažno hraknem i ispljunem sluz nakupljenu u grudima dazapriječim te slike u umu.

Gelsomina Verde, Mina, deminutiv kojim su je zvali ususjedstvu. Zvali su je tako i u novinama kad su joj sutradan počelitepati s osjećajem krivnje. Bilo bi lako ne razlikovati je od mesa onihšto se međusobno ubijaju. Ili, da je živa, smatrati je i dalje djevojkomobičnog kamorista, jednom od mnogih koje na to pristaju zbog novcaili osjećaja važnosti koji im pruža. Još jedna, tko zna koja već,"gospođa" koja uživa u bogatstvu supruga kamorista. Ali "Saracino",Saracen, kako zovu Gennara Notturna, tek je na početku. Ako,međutim, postane čelnik zone i uzme raspačivače pod svoje, dobivatće tisuću-dvije eura. Ali daleko je to još. Naknada za ubojstvovjerojatno iznosi dvije tisuće petsto eura. A ako moraš podbrusitipete jer su ti karabinjeri za njima, klan će ti platiti mjesec dana nasjeveru Italije ili u inozemstvu. Možda je i Gennaro maštao o tome dapostane boss, da vlada polovicom Napulja i da ulaže po cijelojEuropi.

Udahnem li duboko, nije mi teško zamisliti njihov susret, makar ine znam njihove crte lica. Upoznali su se možda u najobičnijemkafiću, jednom od onih prokletih kafića s južnjačke periferije, okokojih se vrti svačije bivanje poput vrtloga života: od djece dodevedesetogodišnjaka s mrenom na očima. Možda su se upoznali unekoj diskoteci. Šetnja trgom Plebiscito, poljubac za rastanak. Zatimzajedničke subote, pokoja pizza u društvu, zaključana vrata sobenedjeljom poslije ručka dok ostali drijemaju shrvani umorom nakonručka. I sve tako, kako to već biva, kao što se događa svima, na svusreću. Zatim Gennaro ude u Sustav. Vjerojatno je prišao nekomprijatelju kamoristu, tražio da ga upozna, a onda počeo crnčiti za DiLaurove. Zamišljam da je Gelsomina doznala za to i pokušala mupotražiti neki drugi posao. To je čest slučaj s ovdašnjim djevojkama,da se trgaju za vlastite dečke. Ali možda je na kraju prestalarazmišljati o tome čime se Gennaro bavi. Na kraju krajeva, i to jeposao kao i svaki drugi. Voziš automobil, prevoziš nekakve pakete,počinje se sa sitnicama. Beznačajnim poslovima. Ali preživljavašpomoću njih, omogućuju ti da radiš, a katkad ti pruže osjećaj da siuspješan, cijenjen, zadovoljan. Zatim je priča među njima završila.

Tih nekoliko mjeseci bilo je dovoljno. Dovoljno da Gelsominu povežus Gennarom. Da ostane "obilježena" njime, kao sastavni dio njegovihsimpatija. Iako više nisu bili u vezi, a možda je nikad nisu ni započeli.Ništa zato. Samo nagađam i zamišljam, ali ostaje to da je djevojkamučena i da je ubijena jer je viđena kako je nekoga pomilovala ilipoljubila, nekoliko mjeseci ranije, negdje u Napulju. Nemoguće mi jeto povjerovati. Gelsomina je teško radila, kao i svi ovdje. Djevojke isupruge često moraju same izdržavati obitelj jer mnogi muškarcizapadaju u višegodišnju depresiju. Čak i stanovnici Secondigliana,čak i građani "Trećeg svijeta" imaju psihu. Godine nezaposlenostipromijene čovjeka, a mori te kad se nadređeni prema tebi odnosegotovo kao da si govno, bez ugovora, bez poštovanja i bez novca. Ilipostaneš životinja, ili si na rubu kraja. Gelsomina je dakle crnčila kaoi svi koji imaju barem tri posla da skupe neku plaću od koje polovicaodlazi obitelji. K tome je i volontirala pomažući mjesnim starcima, našto su se novine potrgale od hvale, kao da se nadmeću tko će jebolje rehabilitirati. Uz reportaže o Mini Verde našao se i razgovor sasuprugom Raffaelea Cutola. Ta bezgrešna žena ustvrdila je dacamorra, ona prava, ona njezina muža, nikad ne ubija žene. Imajučvrstu etiku, ljude koji drže do časti. Možda ju je trebalo podsjetiti daje 80-ih Cutolo zapovjedio da se u glavu ustrijeli jedna djevojčica, kćisuca Lambertija, i to pred njezinim ocem. Ali glasila je slušaju,vjeruju joj, poštuju i pridaju autoritet, sve u nadi da će vlast camorrepostati kao nekoć. Camorra iz prošlosti uvijek je bolja od one kakvajest i kakva će postati.

***

U ratu postaju nemogući ljubavni odnosi i veze, a sve to možepostati slaba točka. Emocionalni potresi koje doživljavaju mladičlanovi zabilježeni su u razgovorima koje su uhvatili karabinjeri, kaoonaj između Francesca Venose i njegove djevojke Anne, čiji jetranskript u nalogu o pritvaranju koji je izdalo Protumafijsko tužilaštvou Napulju, veljače 2006. Posljednji poziv prije nego što je brojpromijenjen, prije nego što je Francesco pobjegao u Lacij. Najprijesvojega brata Giovannija SMS-om upozori da se slučajno ne bi

kretao ulicom; drže ga na nišanu: "Bok brate ptv. prepor ti ne izlazi niza živu glv. OK?"

Nakon toga Francesco mora objasniti svojoj djevojci da moraotići i da je život pripadnika Sustava složen: "Imam osamnaestgodina... nema s njima šale... ti te bace... ubiju te, Anna!"

No Anna je tvrdoglava, želi pohađati tečaj za karabinjerskunarednicu, promijeniti život i natjerati Francesca da promijeni svoj.Momku nimalo ne smeta što Anna želi postati karabinjerka, aliosjeća se već prestarim da mijenja svoj život.

Francesco: "Rekao sam ti, drago mi je za tebe... Ali moj život jenešto drugo... I svoj život neću mijenjati".

Anna: "Ma bravo, baš divno... Budi vječno takav, dobro?"Francesco: "Anna, Anna... ne budi takva..."Anna: "Imaš osamnaest godina, itekako se možeš promijeniti...

Kako možeš biti već pomiren sa sudbinom? Ne znam..."Francesco: "Neću mijenjati život ni za što na svijetu."Anna: "Aha, jer ovako ti je dobro."Francesco: "Ne, Anna, nije mi ovako dobro, ali malo smo pali... i

moramo povratiti izgubljeno dostojanstvo... Prije, kad smo išliulicama kvarta ljudi se nisu usuđivali gledati nas u oči... a sada svidižu glavu."

Za Francesca, koji je Španjolac, najgora je uvreda što nitko neosjeća strahopoštovanje pred njegovom moći. Tolike su gubitkepretrpjeli da ga svi u njegovoj četvrti gledaju kao pripadnika skupineodrpanih ubojica, propalih kamorista. To je nepodnošljivo, valjareagirati makar pod cijenu života. Djevojka ga nastoji zaustaviti,spriječiti ga da se osjeća kao da je već osuđen: Anna: "Ne moraš sepačati u tu kašu, mislim, možeš živjeti savršeno dobro..."

Francesco: "Ne, ne želim mijenjati svoj život..."Mladi separatist prestravljen je mogućnošću da je Di Laurovi

uzmu na zub, ali smiruje je govoreći joj da je imao mnoge djevojke,dakle nitko više ne može Annu povezivati s njim. Ali tad joj tajromantični adolescent prizna da mu je ona sad jedina.

"... Imao sam trideset žena u kvartu... ali sada u duši imamsamo tebe..."

Poput djevojčice, što i jest, Anna kao da zaboravlja svaki strahod odmazde. Misli samo na zadnju rečenicu koju je Francescoizgovorio.

Anna: "Da barem mogu vjerovati u to."

***

Rat se nastavlja. Dana 24. studenog 2004. ubijen je SalvatoreAbbinante. Pogođen u glavu. On je nećak jednog od voditeljaŠpanjolaca, Raffaelea Abbinantea, čovjeka iz Marana. TeritorijNuvoletta. Da bi se uključili u sekondiljansko tržište, Maranci su učetvrt Monterosa preselili mnogo članova s obiteljima, a RaffaeleAbbinante je, prema optužbama, voditelj te mafijaške kolonije u srcuSecondigliana. Bio je jedan od likova s najvećom karizmom uŠpanjolskoj gdje je zapovijedao na području Coste del Sol. U jednojopsežnoj istrazi iz 1997. zaplijenjeno je dvije tisuće petsto kilogramahašiša, tisuću dvadeset tableta ecstasyja, tisuću petsto kilogramakokaina. Vlasti su dokazale da su napuljski kartel Abbinante iNuvoletta upravljali gotovo cjelokupnim prometom sintetičke droge uŠpanjolskoj i u Italiji. Nakon ubojstva Salvatorea Abbinantea javila sebojazan da će Nuvolette intervenirati i da će se Cosa nostra uključitiu sekondiljanski krvavi pohod. Nije se dogodilo ništa, barem ne vojnogledano. Nuvolette su granice svojih teritorija otvorili separatistima ubijegu, to je bila kritika ljudi iz Cosa nostre u Kampaniji premaCosimovu ratu. Dana 25. studenog Di Laurovi su ubili AntonijaEsposita u njegovu dućanu živežnih namirnica. Kad sam došao namjesto događaja, tijelo mu je još ležalo među bocama vode itetrapacima mlijeka. Dva su ga čovjeka podigla, držeći ga za jaknu iza noge, te ga položila u metalni sanduk. Kad su mrtvačka kolaotišla, u dućanu se pojavila neka gospođa te se uhvatila dizanjatetrapaka s poda i ribanja krvave mrlje na staklu vitrine sasalamama. Karabinjeri je nisu priječili. Balističke putanje, otisci itragovi već su bili prikupljeni. Uzaludna kolekcija otisaka bila je većpopunjena. Cijele noći žena je uređivala dućan, kao da će sepospremanjem poništiti ono što se dogodilo, kao da će vraćanje

tetrapaka mlijeka na mjesto i poravnavanje gotovih jela sabiti svutežinu smrti na onih nekoliko minuta u kojima se prepad odigrao,samo na te minute.

***

Scampiom se proširio glas da je Cosimo Di Lauro ponudio stopedeset tisuća eura onome tko pruži bitne obavijesti kojima bi seušlo u trag Gennaru Marinu McKayu. Visoka nagrada, ali ne iprevisoka za ekonomsko carstvo kao što je Sustav Secondigliana. Iu određivanju iznosa svote lukavo se pazilo da se neprijatelja neprecijeni. Ali nagrada nije pomogla. Policija ga je našla prva. Natrinaestom katu zgrade u Ulici braće Cervi okupili su se svi voditeljiseparatista koji su još ostali u zoni. Kao mjeru opreza blindirali suodmorište kata. Navrh stubišta montirali su kavez s gustomrešetkom, koji je izolirao odmorište. Sastajalište su osiguravalablindirana vrata. Policija je opkolila zgradu. Ono što je okupljeneštitilo od eventualnih neprijateljskih napada sad ih je osudilo nanemoćno čekanje dok brusilice ne prerežu željezne rešetke i dokblindirana vrata ne budu oborena. Dok čekaju uhićenje, bacaju sprozora naprtnjaču sa strojnicom, pištoljima i ručnim bombama. Izstrojnice je u padu provalio rafal. Jedan je metak okrznuo policajcakoji je čuvao zgradu, gotovo ga pogladio po zatiljku. Čovjek jenervozno poskočio, preznojio se te doživio napad panike teškodišući.

Nije uobičajeno poginuti od zalutalog metka ispaljenog izstrojnice bačene s trinaestog kata. Gotovo u deliriju počeo jerazgovarati sam sa sobom, vrijeđati sve oko sebe, frfljati imena imahati rukama kao da tjera komarce ispred lica i govorio je:"Propjevali su. Vidjeli su da ne mogu do njih pa su propjevali i poslalinas... Mi plešemo kako sviraju i jedni i drugi, spašavamo im živote,ovima. Ostavimo ih tamo, neka se kolju među sobom, neka se svipokolju, jebe se nama."

Njegovi mi kolege pokažu da se moram udaljiti. Te su noći ukući u Ulici braće Cervi uhićeni Arcangelo Abete i njegova sestraAnna, Massimiliano Cafasso, Ciro Mauriello, bivši dečko Mine VerdeGennaro Notturno i Raffaele Notturno. Ali glavni je zgoditak uhićenja

bio Gennaro McKay, vođa separatista. Marinovi su bili glavni ciljkrvne osvete. Njihova je imovina spaljena: restauracija "Orchidea" uulici Diacono u Secondiglianu, pekara na šetalištu Secondigliana ipizzetteria u ulici Pietro Nenni u Arzanu. Jednako je prošla kućaGennara McKaya, drvena vila u stilu ruske dače u ulici LimitonedArzano. Među betonskim kockama, oštećenim ulicama, mračnimšahtovima i neurednom rasvjetom boss Nebeskih kuća uspio je otetijedan dio teritorija i pretvoriti ga u planinski kutak. Dao je podićiskupocjenu drvenu vilu i u vrtu posadio libijske palme, najskupljevrste. Kažu da je bio poslovno u Rusiji i da je ugošćen u jednoj dačiu koju se zaljubio. Tada nitko i ništa nije moglo spriječiti GennaraMarina da usred Secondigliana podigne daču, simbol moći njegovaposlovanja i k tome obećanje uspjeha njegovim dječacima koji će,potrude li se ponašati kako valja, prije ili poslije i sami doseći tajstupanj luksuza, čak i u predgrađu Napulja, čak i na najmračnijimobalama Sredozemlja. Sada je od dače ostao još samo betonskikostur i nagorjele drvene grede. Karabinjeri su Gennarova brataGaetana istjerali iz sobe luksuznog hotela La Certosa u mjestuMassa Lubrense. Da spasi život, zavukao se u sobu na moru,odabrao je neočekivani način da se povuče iz sukoba. Kad su stiglikarabinjeri, majordom koji mu je nadomještao ruke pogledao ih je irekao: "Upropastili ste mi praznike."

Ali uhićenje skupine Španjolaca nije uspjelo zaustaviti ratnokrvarenje. Giuseppe Bencivenga ubijen je 27. studenog. Dan kasnijesmaknut je Massimo de Felice, a 5. prosinca na redu je EnricoMazzarella.

***

Napetost postaje neka vrsta paravana između ljudi. U ratu ti ništa nesmije odvući pogled. Svako, ali baš svako lice mora ti nešto govoriti.Moraš ga odgonetnuti. Moraš ga motriti. Sve se mijenja. Moraš znatiu koji dućan da uđeš, odgovarati za svaku riječ koju izgovoriš.Odlučiš li s kim izaći u šetnju, moraš znati tko je. Moraš biti višenego čvrsto uvjeren, otkloniti svaku mogućnost da si u blizini pijunana šahovskoj ploči sukoba. Hodati uz nekog, razmijeniti koju riječznači dijeliti polje. U ratu se izoštravaju sva čula, raste moć

poimanja, jasnije se vidi, mirisi su jači. Premda, sva ta oštrina nesluži ničemu kad se donese odluka za ubojstvo. Kad se nasrne, negleda se tko će biti pošteđen a tko osuđen na propast. U uhvaćenomtelefonskom razgovoru Rosario Fusco, optužen kao čelnik zone zaDi Laurove, ima vrlo napet glas i nastoji zvučati uvjerljivo dok seobraća sinu: "... Ne smiješ biti ni s kim, nema tu puno mudrosti, jošsam ti i napisao: ako želiš izaći, slušaj tatu, prošetati s nekom curom,to može, samo dalje od muških, jer ne znamo s kim su ni čiji su. Akotome s kim jesi žele nešto učiniti, a ti mu se nađeš u blizini, nastradatćeš i ti. Jesi li shvatio u čemu je problem, kaže ti tata..."

Problem je u tome što se nitko ne može smatrati isključenim.Nije dovoljno pretpostaviti da ti tvoj način života pruža zaštitu odsvake opasnosti. Više ne vrijedi govoriti: "Ubijaju se međusobno". Zavrijeme sukoba camorre ugroženo je sve što se predano gradilo,pješčani nasip odnesen udarom vala. Ljudi se nastoje kretati u tišini,nastoje svoju prisutnost na svijetu svesti na najmanju mjeru. Koristise malo šminke, neupadljive boje, ali ne samo to. Tko ne može trčatizbog astme zatvara se u kuću, ali nalazi isprike, izmišlja dobarrazlog jer priznati da si ostao zatvoren u kući moglo bi zvučati kaopriznanje krivnje, kakva god bila, a svakako i priznanje straha. Ženeviše ne nose visoke pete jer su nepodobne za trčanje. Uzneobjavljeni rat, koji vlade ne priznaju, o kojima izvjestitelji nejavljaju, i strah je neobjavljen, strah koji se zavlači u kosti.

Sav si napuhan kao nakon preobilnog obroka ili ispijanjanajgoreg vina. Strah koji se ne očituje na reklamnim panoima ili unovinama. Nema najezde ni neba zacrnjenog od bombardera, to jerat koji osjećaš u utrobi. Gotovo poput fobije. Ne znaš da li dapokažeš taj strah ili da ga skrivaš. Ne uspijevaš shvatiti pretjeruješ liili podcjenjuješ stanje. Nema sirena za uzbunu, ali pristižunepovezane vijesti. Kažu da se camorrin rat vodi između bandi, dase ubijaju međusobno. Ali nitko ne zna gdje je granica između njih ionih drugih. Karabinjerski kamioneti, policijske prepreke i helikopterikoji neprestano prelijeću nimalo ne umiruju, nego gotovo sužavajupolje. Otimaju prostor. Ne ulijevaju povjerenje. Svojim kruženjem jošviše ograničavaju pogubno područje u kojem se vodi borba. Čovjekse osjeća kao u stupici, naguran s drugima, jedva podnoseći tuđublizinu.

***

Prolazio sam Vespom kroz taj pokrov napetosti. Svaki put kad samza vrijeme sukoba išao u Secondigliano, pretražili bi me barem desetputa dnevno. Da su mi našli makar jedan od onih švicarskihizviđačkih nožića, natjerali bi me da ga progutam. Zaustavljali su menajprije policajci, zatim karabinjeri, katkad i financijska policija, paizvidnici Di Laurovih, pa izvidnici Španjolaca. Svi s istimjednostavnim autoritetom, istim mehaničkim kretnjama, identičnimriječima. Snage reda uzele bi isprave, a zatim bi me pretražili, dok bime stražari najprije pretresli pa postavljali mnogo pitanja, pomnoslušali, vrebali svaku laž. Izvidnici su u jeku najjačih sukobapretraživali sve. Zavirivali su u svako vozilo, provjeravali crte lica,tražili oružje. Najprije bi došli mopedi, prodrli ti u dušu, zatimmotocikli i konačno automobili koji bi te slijedili.

Bolničari su prijavili da bi prije nego bi ušli da nekome priteknu upomoć, bilo kome, ne samo ustrijeljenima, nego i starici s prijelomombedrene kosti ili srčanom bolesniku, morali izaći iz ambulantnih kolada ih pretraže i da bi u kola morali pustiti stražara da provjeri je li todoista bolničko vozilo ili služi skrivanju oružja, ubojica ili bjegunaca.U kamorističkim je ratovima Crveni križ nepoznat pojam, nijedan klannije potpisao Ženevsku konvenciju. Nisu pošteđeni ni automobilikarabinjera. Jednom je rafalom izrešetano vozilo sa skupinomkarabinjera u civilu zamijenjenih za neprijatelja, ali samo ih jenekoliko lakše ranjeno. Za nekoliko dana u vojarnu je stigao dječak storbicom u kojoj je nosio rublje; dobro je znao kako se treba ponašatiza vrijeme uhićenja. Odmah je sve priznao, možda jer je kazna kojabi uslijedila zbog pucanja na karabinjere bila kudikamo gora odzatvora. Ili ga je klan, što je vjerojatnije, da ne bi stvarao pojedinačnumržnju između odora i kamorista, nagovorio da se preda, obećavšimu platiti dug i troškove obrane. Dječak je bez oklijevanja ušao uvojarnu i izjavio: "Mislio sam da su Španjolci pa sam zapucao."

Dana 17. prosinca telefon me probudio usred noći. Jedan mi jeprijatelj fotograf javljao za blic. Ne bilo koji blic. Nego pravi blic. Onajkoji su mjesni i državni političari zahtijevali kao reakciju nakrvoproliće.Secondigliano opkoljavaju tisuće ljudi, što policajci, štokarabinjeri. Ogromna četvrt, čiji nadimak Treći svijet zorno opisuje

stanje koje tamo vlada, kao što piše na zidu kod ulaza u glavnuulicu: "Četvrt Treći svijet, ne ulazite". Operacija ima goleme medijskerazmjere. Nakon ovoga blica Scampiju, Miano, Piscinolu, San Pietroa Paterno i Secondigliano preplavit će novinari i televizijske ekipe.Camorra se najednom opet pojavila nakon toliko godina šutnje. Alianalitička su pomagala stara, prastara, nije bilo nikakvog stalnogpraćenja. Kao da se mozak hiberniran prije dvadeset godina sadaotapa. Kao da se još bavi camorrom Raffaelea Cutola i mafijaškomlogikom kojom su autoceste letjele u zrak i ginuli suci. Danas se svepromijenilo osim očiju promatrača, stručnih i nestručnih. Međuuhićenima je i Ciro Di Lauro, jedan od bossovih sinova. Neki tvrde daje klanski knjigovođa. Karabinjeri obaraju vrata, pretražuju ljude iokreću puške djeci u lice. Jedino uspijevam uhvatiti prizorkarabinjera kako viče na dječaka koji drži nož okrenut prema njemu:"Baci ga! Baci ga! Smjesta! Smjesta! Baci ga na zemlju!"

Dječak ga pušta iz ruke. Karabinjer nogom odgurne nož koji seodbije od podložne daske te mu se oštrica sklopi u natrag u dršku.Plastični je, nož nindža kornjača. Policija osigurava, fotografira,pretražuje. Razoreni su deseci bunkera. Raskopani su armiranibetonski zidovi sazidani u podrumima zgrada radi skrivanja zalihadroge, srušene su kapije koje su radi pohrane droge zatvarale cijeledijelove ulica.

Stotine žena preplavile su ulice, pale kante za smeće, gađajupolicijska vozila koječim. Hapse im sinove, unuke, susjede. Njihoveposlodavce. Ipak na tim licima, u tim izrazima bijesa, u tim bokovimautegnutima u uske trenirke, koje samo što ne prsnu, nisam uspijevaovidjeti samo kriminalističku solidarnost. Tržište droge izvor jepotpore, ali minimalne, i većini stanovnika Secondigliana ne pružamogućnost da se obogate. Jedino su se klanski poduzetnici njimeobilno koristili. Svi koji rade na prodaji, pohrani, skrivanju i čuvanjudobivaju samo obične plaće i mogućnost da budu osuđeni namjesece i godine zatvora. Na tim su licima bile grimase bijesa. Bijesakoji ima vonj želučanog soka. Bijesa u znak obrane svojeg teritorija, ioptužbe protiv onih koji su ga oduvijek smatrali nepostojećim,izgubljenim, vrijednim zaborava.

Takva opsežna operacija snaga reda, tako nagla i tek nakondesetaka mrtvih, tek nakon spaljenog i izmrcvarenog tijela djevojkeiz četvrti, izgleda inscenirana. Ovdašnje žene shvaćaju igrupovlačenja za nos. Uhićenja i rovokopači ne ostavljaju dojam nečegašto će promijeniti stanje stvari, nego će biti od koristi samo onomekome je sad došlo da hapsi i ruši zidove. Kao da je najednom netkopromijenio kategorije tumačenja i rekao im da je njihov životpogrešan. Vrlo su dobro znale da je sve to pogrešno, nisu im trebalihelikopteri i blindirana kola da ih na to podsjećaju, ali do sada je tapogreška bila temeljni način života, njihov način preživljavanja. Ktome se nakon te najezde, koja će im samo zakomplicirati život,nitko neće potruditi da išta promijeni nabolje. Te su žene dakleljubomorno htjele sačuvati uspomenu na tu izoliranost i na te životnepogreške te otjerati one koji su najednom primijetili mrak.

Novinari su vrebali iz svojih automobila. Pustili su da se svedogodi, da se ne bi motali karabinjerima pod čizmama, i tek su tadapočeli snimati raciju. Na kraju operacije pedeset tri osobe suodvedene s lisicama na rukama, a najmlađi je bio '85. godište. Svi suodrasli u preporođenom Napulju, na novome putu koji je trebaopromijeniti sudbinu pojedinaca. Dok ulaze u pritvor i dok imkarabinjeri stavljaju lisice, svi znaju što činiti: zovu određeneodvjetnike, čekaju da 28. u mjesecu u kuću stigne plaća od klana ipaketi tjestenine za žene ili majke. Najzabrinutiji su muškarci koji ukući imaju adolescente pa se pitaju koja će im uloga biti dodijeljenabez njih. Ali na to nemaju utjecaja.

***

Nakon racije rat ne priznaje primirje. Dana 18. prosinca PasqualeGalasso, imenjak jednog od najmoćnijih bossova '90-ih, ubijen je zašankom jednoga kafića. Zatim je 20. prosinca u jednoj pizzeriji ubijenVincenzo Iorio. Dana 24. pogiba Giuseppe Pezzella, trideset četirigodine. Nastoji se skloniti u kafić, ali isprazne u njega cijeli spremnik.Slijedi božična stanka. Vatrene baterije zamuknu. Pregrupiraju seredovi. Nastoje se postaviti pravila i strategija u sukobu bez igdjeikakvih pravila. Dana 27. prosinca Emanuele Leone ubijen jepogotkom u glavu. Imao je dvadeset jednu godinu. Dana 30.

prosinca ubijaju Španjolci: ubijen je Antonio Scafuro, dvadeset šestgodina, a sin mu je pogođen u nogu. Bio je rođak Di Laurovogčelnika zone Casavatorea.

Najteže je razumjeti. Razumjeti kako je moguće da Di Lauroviuspiju započeti rat i pobijediti. Nasrnuti i nestati. Skloniti se međuljude, raštrkati se po četvrtima. Lotto T, le Vele, Parco Postale,Nebeske kuće. Štrumpfograd i Treći svijet postaju kao kakvadžungla, betonska prašuma s kojom se moguće stopiti, gdje jenajlakše nestati, gdje je najlakše pretvoriti se u duha. Di Laurovi suostali bez svih svojih voditelja i čelnika zona, ali su izazvalinesmiljeni rat a da nisu pretrpjeli težih gubitaka. Kao kad bi vlada udržavi koja je doživjela udar i čiji je predsjednik zbačen - u želji dazadrži vlast i zaštiti svoje interese - naoružala školarce i regrutiralapoštare, javne službenike i činovnike omogućujući im da udu u novosredište moći, ne spuštajući ih više na rang drugorazrednihelemenata.

Buba postavljena u automobil Uga De Lucije, pouzdanika DiLaurovih kojeg je napuljski DDA optužio za ubojstvo GelsomineVerde, uhvatila je razgovor prema nalogu iz prosinca 2004: "Nemičem se nikamo bez zapovijedi, takav sam ja!"

Savršeni vojnik pokazuje punu odanost Cosimu. Dalje govori ojednom ranjavanju.

"Bio bih ga ubio, ne bih mu pucao u nogu. Da sam ja bio tamo,prosuo bih mu mozak, znaš!... Oslonimo se na moj kvart, miran je,možemo tamo raditi..."

Ugariello, kako ga zovu u njegovoj četvrti, nikad ne ranjava,nego ubija.

"Kažem ti, dovoljni smo mi, okupimo se... svi na jednommjestu... neka nas bude pet u jednoj kući... pet u drugoj... pet utrećoj i pozovete nas samo kad moramo izaći da nekome prospemomozak!"

Predlaže da se organiziraju peteročlane oružane skupine,sklone u sigurne kuće i izlaze iz skrovišta samo radi ubijanja. Nizbog čega drugoga. Oružane skupine nazivaju kočama. Ali njegov jesugovornik Petrone uznemiren: "Da, ali ako neki od tih gadovanegdje pronađe skrivenu koču, ako nas vidi i počne slijediti, skršit će

nam glave... daj da im barem ostavimo nešto mrtvaca prije nego štoumremo, razumiješ što ti govorim! Barem mi daj da ih maknemčetvoricu ili petoricu!"

Za Petronea idealno bi bilo ubiti onoga tko ne zna da je otkriven:"Najlakše je kad su ti poznanici, ukrcaš ih u automobil i odvedeših..."

***

Di Laurovi pobjeđuju jer su njihovi napadi teže predvidivi, ali i zatošto već predviđaju svoju sudbinu. No prije kraja moraju neprijateljuzadati što veće gubitke.

Logika kamikaze, samo bez eksplozija. Jedino što u položajupodčinjenosti budi nadu u pobjedu. Odmah kreću u napad, prijenego što su se organizirali u koče.

Dana 2. siječnja 2005. ubijen je Crescenzo Marino, otacMcKayevih. Lice mu je ostalo visjeti naopačke u Smartu, neobičnomtipu automobila za sedamdesetogodišnjaka. Najskupljem iz serije.Možda je mislio da je to dovoljno da izvidnicima skrene pozornost.Sva je prilika da su ga ubili jednim pogotkom u čelo. Nije bilo mnogokrvi, samo potočić koji mu je curio niz lice. Možda je mislio da nijeopasno ako izađe iz kuće na trenutak, na djelićak minute. Ali bilo jedovoljno. Istoga dana Španjolci uklanjaju Salvatorea Barru u kafiću uCasavatoreu. U Napulj tog dana stiže predsjednik republike CarloAzeglio Ciampi i moli grad da reagira, da odašalje službene riječiohrabrenja, podrške države. Tijekom njegova posjeta izvršena su triprepada.

Dana 15. siječnja posred lica pogođena je Carmela Attrice,majka odmetnutog Francesca Baronea, zvanog "'o russo", Rus, kojije u istrazi zaveden kao bliski suradnik McKayevih. Već neko vrijemežena nije izlazila iz kuće, pa su se za njezinu eliminaciju poslužilidječakom kao mamcem. Pozvonio je na portafon. Gospoda ga jeprepoznala, dobro ga je znala, i nije sumnjala ni na kakvu opasnost.Sišla je još u pidžami, otvorila ulazna vrata, netko joj uperio cijev ulice i pucao. Krv i moždana tekućina joj je štrcnula iz glave kao izrazlupanog jajeta.

Kad sam stigao na mjesto prepada, u Nebeske kuće, nisu jojtijelo još prekrili plahtom. Ljudi su gazili po njezinoj krvi, posvudaostavljajući tragove. Teško sam progutao, tako smirujem želudac.Carmela Attrice nije bježala. Upozoravali su je, znala je da je njezinsin sa Španjolcima, ali neizvjesnost rata camorre je takva. Ništa nijeodređeno ni jasno. Sve postaje stvarno tek pošto se ispuni. Udinamici apsolutne moći ništa ne vrijedi više od konkretnog. I takosklanjanje, ostajanje, bježanje i prokazivanje postaju odvećneuhvatljivi, neizvjesni pojmovi, svaki savjet uvijek nalazi suprotniparnjak i samo konkretan događaj može natjerati čovjeka da doneseneku odluku. A kad nadođe, preostaje jedino prepustiti mu se.

Kad skončaš na ulici, završiš sa stravičnom bukom oko sebe.Nije istina da umireš sam. Završiš s nepoznatim licima tik prednosom, osobama koje ti diraju noge i ruke da vide jesi li već postaoleš ili još vrijedi pozvati ambulantna kola. Sva lica smrtno ranjenih,svi izrazi ljudi na umoru kao da zbore isti strah. I istu sramotu. Činise neobično, ali trenutak prije kraja javlja se kao neka vrsta stida. Loscuorno je lokalni izraz. Pomalo kao da si gol među svijetom. Takavse osjećaj javlja kad si smrtno pogođen na ulici. Nisam se nikadnaviknuo gledati ubijene. Bolničari, policajci, svi su mirni, ravnodušni,redaju svoje kretnje naučene napamet, koga god imali pred sobom,imamo okorjelo srce i uštavljene stijenke želuca," rekao mi je jedanvrlo mladi vozač mrtvačkih kola. Kad se na mjesto događaja stigneprije hitne pomoći, teško je odvojiti pogled od ranjenika, makarpoželio da ga nikad nisi vidio. Nikad nisam shvatio da se tako umire.Prvi put kad sam vidio ubijenu osobu, mogao sam imati trinaestgodina. Jasno se sjećam toga dana. Probudio sam se posramljenodrhtureći jer u pidžami navučenoj bez gaća virila mi je vidljivanehotična erekcija. Ona klasična jutarnja, koju je nemoguće pri kriti.Sjećam se toga jer dok sam išao u školu, naišao sam na truplokojem se dogodilo isto. Bilo nas je pet, s ruksacima punima knjiga.Na putu za školu nabasali smo na Alfettu izrešetanu mecima. Mojiprijatelji jurnuli su moreni znatiželjom. Vidjela su se stopala koja sustršala uvis na sjedalu. Najsmjeliji među nama upitao je karabinjerakako to da su stopala tamo gdje se inače stavlja glava. Karabinjernije oklijevao s odgovorom, kao da nije primijetio koliko godina imanjegov sugovornik.

"Kiša ga je prevrnula..."Bio sam još dječak, ali znao sam da se riječ odnosi na kišu

metaka iz strojnice. Taj je kamorist pogođen s toliko da mu se tijeloizvrnulo. Naglavce, s nogama u zraku. Kad su karabinjeri otvorilivrata, tijelo se stropoštalo na tlo poput otkinute sige. Gledali smoneometano a da nam nitko nije rekao da to nije prizor zadjecu.Nijedne moralne ruke da nam pokrije oči. Mrtvac je imaoerekciju. Jasno se vidjelo ispod pripijenih traperica. To me potreslo.Dugo sam upijao scenu. Danima sam mislio kako se to moglodogoditi. Na što li je mislio, što li je radio prije smrti. Proveo sampopodneva u nagađanjima što je imao na umu prije nego što jeodapeo; to me morilo dok nisam skupio hrabrost da zatražimobjašnjenje i rečeno mi je da je erekcija uobičajena reakcija kodleševa. Tog je jutra Linda, djevojčica iz naše grupe, vidjela leš kakoje kliznuo s vrata automobila, zaplakala i povukla se iza dva dječaka.Grčevit plač. Neki mladić u civilu primio je leš za kosu i pljunuo mu ulice. Obrativši nam se, rekao je: "No, zašto plačete? Ovaj je bioobično smeće, ništa se nije dogodilo, sve je u redu. Ništa nije bilo.Ne plačite..."

Otad nisam više uspijevao povjerovati u scene s forenzičarskomekipom koja se kreće u rukavicama tihim korakom da ne poremetitragove baruta i pomakne čahure. Kad god stignem do tijela prijeambulantnih kola i dok gledam posljednje trenutke života čovjeka kojishvaća da umire, uvijek mi se u mislima javi završni prizor Srcatame, kad se žena kod Marlowea, koji se vratio u domovinu,raspituje za čovjeka kojeg je voljela, pita naime što je rekao Kurtzprije nego što je umro. Marlowe joj tad slaže. Odgovori joj da je pitaoza nju, a zapravo nije izgovorio ni jedne nježne riječi, nijednevrijedne misli. Rekao je samo: "Strahota". Vjeruje se da suposljednje riječi koje izgovori umirući njegova posljednja misao,najvažnija, ona temeljna. Da se umire izgovarajući ono za što jevrijedilo živjeti. Nije tako. Kad umire, iz čovjeka ne izlazi ništa osimstraha. Svi ili gotovo svi ponavljaju istu rečenicu, banalnu,jednostavnu, izravnu: "Ne želim umrijeti". Njihova su lica uvijeknalijegala na Kurtzovo, izrazima koji su izražavali muke, gađenje iodbijanje da završe u svijetu strave, u najgorem od svih mogućihsvjetova. U strahoti.

Pošto sam vidio na desetke ubijenih, natopljene njihovomvlastitom krvlju koja se miješa s prljavštinom, zavijene u smrad odkojeg se diže želudac, okružene znatiželjom ili profesionalnimravnodušjem, izbjegavane poput opasnog otpada ili opisivanegrčevitim urlicima, izvukao sam samo jednu sigurnu pouku, misaotoliko elementarnu da je gotovo idiotska: smrt je nešto odvratno.

***

U Secondiglianu dječarci, dečkići, djeca, imaju savršeno jasan pojamo tome kako se umire i kako je bolje umrijeti. Upravo sam sespremao otići s mjesta prepada na Carmelu Attrice kad sam nekogdečka čuo kako razgovara s prijateljem. Ton je bio krajnje ozbiljan:"Ja hoću umrijeti kao gospoda. U glavu, pam pam... i sve je gotovo.""Ali u lice? Pogodili su je u lice, u lice je gore!" "Ne, nije gore, trajesamo trenutak. Ispred ili iza, i dalje je u glavu!" Umiješao sam se urazgovor, postavljajući pitanja i želeći izreći svoje mišljenje pa upitahdječake: "Bolje je biti ustrijeljen u grudi, zar ne? Pogodak u srce igotovo..." Ali dječak je mnogo bolje od mene poznavao dinamiku bolii poče mi u detalje s profesionalnošću stručnjaka pričati o bolovimaod udarca, odnosno pogotka iz vatrenog oružja.

"Ne, u prsa strahovito boli i umreš tek za deset minuta. Pluća semoraju napuniti krvlju, a metak je kao plamena bodlja koja teprobode i onda se okreće u tebi. Boli i kad te pogode u ruke ili noge,ali u trbuh je kao jak ugriz zmije. Ugriz koji te više ne pušta. Bolje jeu glavu, tako se ne upišaš i ne usereš se. Ne grčiš se pola sata nazemlji..."

***

Vidio je. I to sigurno više od jednog tijela. Pogodak u glavu žrtviprištedi drhtanje od straha, upišavanje i puštanje smrada, smrada iztrbušnih šupljina. Nastavio sam mu postavljati pitanja o smrti, oprepadima. Sva moguća pitanja osim jedinog koje sam trebaopostaviti, odnosno upitati zašto s četrnaest godina razmišlja o tomekako umrijeti. Ali ta misao nije mi sinula ni na trenutak. Dječak sepredstavio nadimkom. Dobio ga je iz Pokemona, japanskih

animiranih filmova. Bio je plavokos i mršav, što je bilo dovoljno dabude prekršten u Pikachu. U masi koja se okupila oko tijela ubijenežene pokaže mi dva tipa koji su htjeli vidjeti leš. Pikachu spusti glas:"Eno oni tamo, vidite ih, oni su ubili Pupettu..." Carmelu Attrice zvalisu Pupetta. Pokušao sam gledati u lice dječake koje mi je Pikachupokazao. Izgledali su uzbuđeno, nemirno, izvijali su glave i ramenada bolje vide policajce koji su pokrivali tijelo. Ubili su ženu otkrivenihlica, zatim su pričekali u blizini, ispod kipa Oca Pija i čim se oko lešaokupilo nešto svijeta, vratili su se da vide. Nekoliko dana kasnijeukebali su ih. Skupina uvježbana da zaskoči bezazlenu ženu,ubijenu u papučama i pidžami. Njihovo vatreno krštenje, sitniraspačivači pretvoreni u naoružane vojnike. Najmlađem je bilošesnaest godina, najstarijem dvadeset osam. Navodnom ubojicidvadeset dvije. Kad su ih uhitili, jedan od njih vidjevši bljeskalice ikamere prasne u smijeh i namigne novinarima. Uhitili su ipretpostavljeni mamac, sedamnaestogodišnjaka koji je ženu zvao naportafon da side. Šesnaest godina, kao i kći Carmele Attrice, koja ječuvši pucnje izašla na balkon i rasplakala se jer je odmah shvatilašto se dogodilo. Počinitelji su se i prema istrazi vratili na mjestozločina. Prevelika znatiželja. Kao sudjelovanje u vlastitom filmu.Najprije u svojstvu glumca, a zatim kao gledatelj, ali unutar istogafilma. Zacijelo je točno to da onaj tko puca ne uspijeva u tančinezapamtiti izvršeni čin, i zato su se oni dečki vratili da vide što suučinili i kakvo lice ima njihova žrtva. Upitah Pikachua jesu li oni kočaDi Laurovih, ili su barem htjeli to postati. Dječarac prasne u smijeh:"Ma kakva koča... htjeli bi oni biti koča... ali zapravo su običnipopišanci, vidio sam ja koču..."

Nisam znao mulja li mi Pikachu ili je jednostavno skrpao pričekoje je pokupio po Scampiji, ali zvučao je vjerodostojno. Govorio jedetaljno, tako precizno da je svaka sumnja zvučala neprihvatljivo.Bilo mu je drago vidjeti moje zaprepašteno lice dok je pripovijedao.Pikachu mi je ispričao da je imao psa po imenu Careca, kao brazilskinapadač Napolija, prvaka Italije. Taj je pas često izlazio na odmorištestana. Jednog je dana osjetio nekoga iza vrata stana nasuprotnjihovome, koji je obično bio prazan, te je počeo pandžama grepstipo vratima. Nakon nekoliko sekundi s druge strane vrata provalio jerafal iz strojnice i pogodio ga u punom naletu. Pikachu mi je to

pripovijedao proizvodeći sve zvukove: "Tratratra... Careca je uginuona licu mjesta... a vrata tras... otvore se... trzajem."

Pikachu sjedne na tlo uz jedan zidić na koji položi noge, a rukepostavi kao da drži kundak strojnice. Pokazivao mi je položajstražara koji mu je ubio psa. Stražara koji je stalno iza vrata. Sjedioje, s jastukom iza leđa i nogama položenima na vrata. Tim jeneudobnim položajem sprečavao da mu dođe san na oči, ali što jenajvažnije, pucanjem odozdo smaknut će bilo što s druge stranevrata i pritom izbjeći da bude pogođen i sam. Pikachu mi je ispričaoda su, pošto su ubili psa, u znak isprike obitelji dali novac, a zatim suga pozvali u stan. U stan gdje je bila skrivena cijela koča. Svega sesjećao: praznih soba, ničega u njima osim kreveta, stola i televizora.

Pikachu je govorio brzo, živahno gestikulirajući dok je opisivaopoložaje, kretnje pripadnika koče. Bili su nemirni, napeti, među njimaje jedan oko vrata imao "ananase"'. Ananasi su ručne bombe kojekočari nose uza se. Pikachu mi je ispričao da je uz prozor bilakošara puna ananasa. Kamoristički klanovi oduvijek su bili osobitoprivrženi ručnim bombama. Svugdje su klanski arsenali uvijek puniručnih i protutenkovskih bombi, a sve su potekle iz istočne Europe.Pikachu je ispričao kako su u sobi provodili sate igrajući PlayStation,i kako je svakog od njih izazvao i porazio. Stalno je pobjeđivao iobećali su mu da će ga "ovih dana povesti na pravo pucanje".

Kvartovska legenda, jedna od onih koja se još širi, govori čakkako je Ugo De Lucia pomamno igrao Winning Eleven,najpopularniju nogometašku videoigru na PlayStationu. U četiri danapočinio je - prema optužbama - ne samo tri ubojstva, nego je odigraoi cijelo nogometno videoprvenstvo.

Pripovijest pokajnika Pietra Esposita zvanog "Kojak" po svojprilici nije legenda. Ušao je u kuću gdje je Ugo De Lucia bio ispruženna krevetu ispred televizora i komentirao novosti: "Još smo dvakomada sredili! Ovi drugi sredili su jedan u Trećem svijetu.''

Televizija je bila najbolji način da se drži korak u realnomvremenu s ratom, bez potrebe za telefonskim pozivima koji bi moglikoga kompromitirati. S te točke gledišta medijska pozornost koju jerat privukao u Scampiju pružala je ratnicima stratešku prednost. Alinajviše me pogodio izraz "komad". Komad je bio novi izraz za

ubojstvo. I Pikachu, kad je govorio o mrtvima u sekondiljanskomratu, govorio je o komadima koje su sredili Di Laurovi i o komadimakoje su sredili oni koji su se odcijepili. "Srediti komad", izraz posuđeniz ugovornog rada, ubojstvo čovjeka izjednačeno je s proizvodnjom,čega god. Komad.

Pošao sam s Pikachuom u šetnju i pričao mi je o momcima uklanu, pravoj snazi Di Laurovih. Upitao sam ga gdje se sastaju, a onmi predloži da me povede do njih, svi su ga poznavali i htio mi jepokazati. Bila je to neka pizzeria gdje su se navečer nalazili. Najprijesmo otišli pokupiti Pikachuova prijatelja, jednog od onih koji već nekovrijeme pripadaju Sustavu. Pikachu ga je obožavao, opisivao ga jekao kakvog bossa. Bio je uzor dječarcima Sustava jer je imaodužnost hraniti bjegunce, a tvrdio je čak da obavlja kupnju za obiteljDi Lauro. Zvao se Tonino Kit Kat, jer je proždirao tone čokoladica. KitKat je imao držanje maloga bossa, ali ja sam se pravio sumnjičav.Dojadila su mu moja pitanja te je zadigao majicu. Cijeli mu je trup bioprekriven okruglim modricama: u sredini ljubičastih krugova vidjelesu se žutozelenkasti grumenčići zgnječenih kapilara.

"Što ti je bilo?""Prsluk...""Prsluk?""Da, pancirni prsluk...""Zar su te šljive od prsluka?""Ma šljive su na mjestima gdje sam pogođen..."Modrice, šljive, ostale su od pogodaka iz pištolja koje je prsluk

zaustavio centimetar prije nego što bi prodro u meso. Da otklonedječacima strah od oružja, davali su im da nose prsluke a zatim bipucali u njih. Sam prsluk čovjeku nije dovoljan da ne bježi od oružja.Prsluk nije cjepivo protiv straha. Jedini anestetik protiv svakog strahabilo je pokazati kako se oružje može neutralizirati. Pričali su mi kakosu ih nosili u polju, čim bi izašli iz Secondigliana. Morali bi nositipancirne prsluke ispod majica, zatim bi u jednog po jednog biloispaljeno pola spremnika pištolja. "Kad te pogodi, padneš na tlo iprestaneš disati, zineš i uvlačiš dah, ali ništa ne ulazi. Jednostavnone ide. Kao da te netko opali nogom u prsa, čini ti se da ćeš

prsnuti... ali onda ustaneš i to je jedino važno. Nakon pogotkaustaješ." Kit Kat je obučavan da prima pogotke, pogibeljna obuka,štoviše, gotovo pa doslovno pogibeljna.

Novače ih čim postanu spremni za vjernost klanu. Imaju oddvanaest do sedamnaest godina, mnogi su sinovi ili braća drugihčlanova, no mnogi potječu iz obitelji honoraraca. To je nova vojskaklanova napuljske camorre. Dolaze iz povijesne jezgre, iz četvrtiSanita, Forcella, Secondigliano, San Gaetano, iz Španjolskih četvrti,iz Pallonetta, regrutirani u razne klanove preko strukturiranih načinaprimanja. Brojčano su prava vojska. Mnoge su njihove prednosti:dječarac uzima manje od polovice plaće u odnosu na odraslog člananižeg ranga, rijetko kad mora uzdržavati roditelje, nema teret obitelji,nema radno vrijeme, ne treba mu redovita plaća i, što je najvažnije,spreman je sve vrijeme provoditi na ulici. Nudi im se velik raspondužnosti i odgovornosti. Počinje se raspačavanjem lakših droga,osobito hašiša. Dječaci se gotovo uvijek postavljaju na najprometnijeulice, s vremenom počinju prodavati tablete i gotovo uvijek dobivajumotorčić na dar. Na kraju kokain, koji nose ravno na fakultete, predlokale, hotele, postaje podzemne. Skupine dječjih preprodavača uprilagodljivoj su ekonomiji temelj raspačavanja jer manje upadaju uoči, prodaju drogu između nogometa i vožnje na mopedu i čestoodlaze ravno u dom mušterije. U mnogo slučajeva klan ih ne tjera darade ujutro, štoviše dječaci nastavljaju pohađati obaveznu školu,među ostalim i zato što bi ih, kad bi izostali, bilo lakše otkriti. Nakonprvih mjeseci rada pridruženi dječaci često se kreću naoružani, nesamo radi obrane, nego i da se potvrde, pokažu na polju kojeobećava mogućnost uspona klanskim liticama; automatskim ipoluautomatskim pištoljima nauče se služiti na stovarištima smeća uokolici grada ili u pećinama podzemnog Napulja.

Kad se pokažu pouzdani i steknu puno povjerenje čelnika zone,tad mogu preuzeti ulogu mnogo odgovorniju od preprodavačke ipostaju stražari. Nadziru neku gradsku ulicu koja im je povjerena,kamo kamioni dolaze istovariti robu za supermarkete, prodavaonice idelikatese, bilo one koje nameće klan ili, u suprotnom, javljaju kad seprodavaonica služi distributorom koji nije od "predodređenih". I kodpokrivanja gradilišta ključna je prisutnost stražara. Tvrtke podugovorom često potpisuju podugovor s građevinskim poduzećima

kamorističkih skupina, ali katkad je posao dodijeljen"nepreporučljivim" tvrtkama. Da bi otkrili dodjeljuju li gradilištaposlove "vanjskim" tvrtkama, klanovima treba stalan nadzor i to kojine budi sumnje. Dječacima je zadano da motre, provjeravaju,izvješćuju čelnike zone i od njih primaju zapovijedi kako da djeluju uslučaju da gradilište "pogriješi". Ovi se pridruženi dječaci ponašaju iodgovorni su poput zrelih kamorista. Počinju vrlo rano graditikarijeru, napreduju brzo, a njihov uspon na odgovorne položajeunutar camorre korjenito mijenja genetsku strukturu klanova. Dječacikao čelnici zona i mladalački bossovi nepredvidivi su i surovisugovornici; oni slijede novu logiku kojom priječe snage reda iProtumafije da pojme njihovu dinamiku. Sve nova i nepoznata lica.Restrukturiranjem klana prema Cosimovoj odluci cijele odjelepreprodaje droge vode petnaestogodišnjaci i šesnaestogodišnjacikoji zapovijedaju četrdesetogodišnjacima i pedesetogodišnjacima ada ne osjećaju ni trunku pokornosti ili nepriličnosti. Automobil jednogod tih dječaka, Antonija Galeote Lanze, karabinjeri su ozvučilibubom. Sluša glasnu glazbu dok priča o tome kako se živi kaopreprodavač.

"... Svake nedjelje navečer zaradim osamsto-devetsto eura, iakokao preprodavač znaš da imaš posla s crackom, kokainom i da tiprijeti petsto godina zatvora..."

Sve češće dječaci Sustava nastoje svoje želje ostvariti"željezom", kako kažu za pištolj, pa želja za mobitelom, stereom,automobilom ili mopedom lako preraste u ubijanje. Nije neobično uNapulju čuti djecu vojnike da na blagajni prodavaonice ilisupermarketa kažu na primjer: "Pripadam sekondiljanskom Sustavu"ili "Pripadam Sustavu četvrti". Čarobne riječi kojima djeca uzimajušto god požele i nakon kojih nijedan prodavač neće zahtijevati danaplati račun.

U Secondiglianu je ova nova struktura omladine militarizirana.Pretvoreni su u vojnike. Pikachu i Kit Kat odveli su me do Nella,pekara pizza iz zone koja je bila zadužena da nahrani dječakeSustava kad završe smjenu. Skupina je ušla u pizzeriju odmahnakon mene. Bili su nezgrapni, trapavi, napuhani ispod džemperazbog pancirnih prsluka. Ostavili su mopede na pločniku i ušli bez

pozdrava. Svojim pokretima s podstavljenim grudima podsjećali suna igrače američkog nogometa. Dječja lica, nekima su već na obrazeizbijale prve malje, imali su trinaest do sedamnaest godina. Pikachu iKit Kat posjeli su me između sebe i nije izgledalo da to ikome pričinjanelagodu. Jeli su, a nadasve pili. Vodu, Coca-Colu, Fantu.Nevjerojatna žeđ koju su htjeli utažiti i pizzom. Naručili su bocu ulja,dodavali su ulja i još ulja na svaku pizzu govoreći da su presuhe.Sve im je u ustima bilo suho, od sline do riječi. Odmah sam shvatioda su došli s večernje smjene kao stražari i da su bili pod tabletama.Davali su im MDMA u tabletama. Da ne zaspu, da se ne bizaustavljali i jeli dvaput dnevno. Uostalom, MDMA je patentiraonjemački laboratorij Merck za vojnike u rovovima za Prvog svjetskograta, one njemačke vojnike koje su nazivali Menschenmaterial,ljudski materijal, i koji su tako prevladavali glad, hladnoću i strah.Poslije su je koristili i Amerikanci za špijunske operacije. Sad su i ovimali vojnici imali svoju dozu umjetne hrabrosti i neprirodneotpornosti. Jeli su srčući kriške pizze koje su izrezivali. Od stola suse razlijegali zvukovi kao da za njim sjede starci koji žlicom srčuvarivo. Dječaci nastaviše razgovarati i naručivati boce s vodom. Tadučinih nešto što je moglo naići na nasilnu reakciju, ali osjetio sam damogu pokušati, osjetio sam da sam u blizini dječaraca. Možda suokovani u olovne ploče, ali ipak su dječarci. Stavio sam na stolsnimač i glasno im se obratio, nastojeći susresti sve poglede: "Samonaprijed, govorite ovamo, recite što god želite..."

Moj se potez nikome ne učini čudnim, nitko ne pomisli da predsobom ima drota ili novinara. Netko je u snimač dobacio nekuprostotu, a tada mi jedan momčić potaknut pokojim mojim pitanjemispriča svoju karijeru. Činilo se i da sav gori od želje za tim.

"Prvo sam radio u kafiću, dobivao sam dvjesto eura mjesečno; snapojnicama možda dvjesto pedeset, a ni posao mi se nije sviđao.Htio sam raditi u radionici s bratom, ali nisu me htjeli. U Sustavudobijem tristo eura tjedno, a ako dobro prodam, uzmem i postotak nasvaku ciglu hašiša pa dođem i do tristopedeset-četiristo eura.Pretrgnem se, ali na kraju mi uvijek daju nešto više."

Nakon podrigivačkog rafala koji su dva dječaka htjeli svakakosnimiti, momčić kojeg su zvali Satore, ime koje je križanac između

Sasa i Totore, nastavi: "Prije sam bio stalno na cesti, mučilo me štonemam moped i što se moram kretati pješice ili autobusima. Sviđami se što radim, svi me poštuju i imam slobodu da radim što želim.Ali sad su mi dali željezo i moram stalno biti ovdje: Treći svijet, Kućeštrumpfova. Stalno zatvoren tu unutra, simo-tamo. Ne sviđa mi seto."

Satore mi se osmjehne, a zatim se zadere u snimač smijući se:"Pustite me odavde!... Recite to gazdi!"Naoružali su ih, dali su im željezo, pištolje, i dodijelili vrlo skučen

teritorij za rad. Zatim je Kit Kat progovorio u snimač stavivši usne narupice mikrofona, snimajući i svoj dah.

"Želim otvoriti tvrtku za preuređenje kuća ili skladište iliprodavaonicu, treba mi novac Sustava da je otvorim, za ostalo ću sepobrinuti sam, i za to s kime ću se oženiti. Moram se oženiti nenekom odavde nego s manekenkom, crnkinjom iliNjemicom."Pikachu iz džepa izvadi snop karata, četvorica zaigraju.Ostali ustanu i protegnu se, ali nitko ne skine prsluk. I dalje samzapitkivao Pikachua o kočama, ali počela ga je živcirati mojaupornost. Reče mi da je neki dan bio u kući jedne koče i da su sveuklonili, ostao je samo njihov čitač MP3 koji su slušali dok su išliobavljati komade. MP3 koji su kočari slušali kad su odlazili ubijati,izbor glazbenih datoteka, visio je Pikachuu oko vrata. Zamolih uzneku izliku da mi ga pozajmi na koji dan. On se nasmije kao da mikaže kako nije uvrijeđen što sam ga doživio kao takvu budalu, kaoidiota koji bi nešto pozajmio. Tako ga kupili, pljunuli pedeset eura istekoh čitač. Odmah utaknuh slušalice u uši, htio sam shvatiti koja jeglazbena podloga ubijanja. Očekivao sam rap, teški rock, heavymetal, međutim čuo sam neprekidan niz napolitanskihneomelodijskih brojeva i pop-glazbe. U Americi pucaju šopajući serapom, a ubojice u Secondiglianu ubijaju slušajući ljubavne pjesme.

Pikachu poče miješati karte i upita me želim li igrati, ali uvijeksam bio nevješt s kartama te ustadoh od stola. Konobari u pizzerijibili su istih godina kao i dječaci Sustava i gledali su ih zadivljeno,nemajući ni hrabrosti da ih poslužuju. Za to se brinuo vlasnikosobno. Raditi ovdje kao potrčko, konobar, ili radnik na gradilištuneka je vrsta sramote. Pored vječnih jednih te istih razloga -

neprijavljen rad, nepostojanje praznika i neplaćenog bolovanja,desetosatne smjene dnevno - ne postoji ni nada za poboljšanjem.Sustav čovjeku pruža barem privid da je njegov rad priznat, dapostoji mogućnost za karijeru. Pripadnika nitko neće doživjeti kaopotrčka, djevojke neće nikad misliti da im se udvara propalitet. Ovimnafutranim momčićima, tim smiješnim izvidnicima nalik na marioneteigrača američkog nogometa, nije bilo nakraj pameti da postanu AlCapone, nego Flavio Briatore, ne revolveraši, nego poslovni ljudiokruženi manekenkama, htjeli su postati uspješni poduzetnici.

***

Dana 19. siječnja ubijen je četrdesetpetogodišnji Pasquale Paladini.Osam hitaca. U grudi i u glavu. Nekoliko sati kasnijedevetnaestogodišnji Antonio Auletta pogođen je u noge. Ali 21.siječnja mogao bi biti neka prekretnica. Glas se brzo pronio, bezpomoći agencija i tiska. Uhićen je Cosimo Di Lauro. Premaoptužbama Protumafijskog suda u Napulju, kralj bande, predvodnikubojstava, prema pokajnicima zapovjednik klana. Cosimo se krio urupi od četrdeset četvornih metara, spavao je na dotrajalu krevetu.Nasljednik kriminalističkog udruženja kadrog utržiti petsto tisuća euradnevno samo prodajom droge i čija je vila vrijedna pet milijuna eurabila u srcu jedne od najsiromašnijih četvrti u Italiji, bio je primoran dase skutri u smrdljivoj minijaturnoj rupi nedaleko od svoje navodnepalače.

Vila nikla niotkud, u ulici Cupa dell'Arco, blizu obiteljske kuće DiLaurovih. Elegantan posjed iz osamnaestog stoljeća, preuređen kaopompejska vila. Impluvij, stupovi, štukature, lažni stropovi i stubišta.Vila za koju nitko nije znao ni da postoji. Nitko nije znao čija jeformalno, karabinjeri su se raspitivali, ali nitko u četvrti nije imaonikakvih sumnji. Bila je za Cosima. Karabinjeri su vilu otkrili pukimslučajem. Pošto su savladali debele zidine kojima je bila okružena,unutra su zatekli nekoliko radnika koji su pobjegli čim su vidjeli ljudeu odorama. Zbog rata vila nije mogla biti dovršena, opremljenanamještajem i slikama, nije stigla postati palača dostojnavlastodršca, zlatno srce truloga tijela graditeljske industrijeSecondigliana.

Kad je začuo topot čizama i škljocanje pušaka karabinjera kojisu stigli po njega, Cosimo nije pokušao pobjeći. Nije bio ni naoružan.Stao je pred zrcalo. Namakao češalj, začešljavao kosu s čela i vezaoje u repić na zatiljku, puštajući da mu duga kovrčava griva pada nizvrat. Obukao je crnu dolčevitu i crnu kabanicu. Odjeven kao klaunkriminala, kao ratnik podzemlja, Cosimo Di Lauro se isprsio i takosišao niza stube. Vukao je nogu jer je prije koju godinu ružno pao smotora pa šepa za uspomenu na tu nesreću. Ali dok je silaziostubama, mislio je i na to. Oslanjao se na podlaktice karabinjera kojisu ga pratili i uspio je sakriti svoju manu i hodati normalnim korakom.Novi militaristički vladari napuljskih kriminalističkih udruženja neprikazuju se kao kvartovski nasilnici, nemaju izbuljen luđački pogledkao Cutolo, ne misle da se moraju ponašati kao boss Cosa nostreLuciano Liggio ili kao karikature na kojima su prikazani LuckyLuciano i Al Capone. Matrix, Vrana i Pakleni šund brže i boljeprikazuju što žele i tko su. Oni su modeli koje svi poznaju i kojima sene treba pretjerano opterećivati. Prizor nadrasta zagonetni kodeksnamigivanja i mjesnu mitologiju zloglasne četvrti. Cosimo gledaravno u kamere i fotografske objektive, spušta bradu, izbacuje čelo.Nije dopustio da ga zateknu kao Giovannija Bruscu, u izlizanimtrapericama i košulji umrljanoj umakom, nije prestrašen kao TotoRiina koji je trkom utrpan u helikopter, niti ima zatečen mamurni izrazlica kao Giuseppe Misso, boss četvrti Sanita. Cosimo je odrastao usvijetu spektakla i zna da ide na pozornicu. Prikazuje se kao ratnikkoji je prvi put posrnuo. Kao da sad plaća samo zbog prevelikehrabrosti, pretjerane revnosti u ratu koji je vodio. To odaje njegovolice. Ne čini se da ga vode u zatvor, nego da jednostavno mijenjalokaciju svojeg zapovjednog stožera. Kao začetnik rata znao je damu uhićenje ne gine. Ali nije imao izbora. Ili rat ili smrt. Želi svojeuhićenje prikazati kao demonstraciju svoje pobjede, simbol svojehrabrosti odricanje od svakog vida brige za sebe, samo da spasiobiteljski sustav.

Stanovnici četvrti osjećaju meškoljenje u želucu pri samompogledu na njega. Dižu ustanak, prevrću automobile, bacajumolotovljeve koktele. Taj histerični ispad nije izraz protivljenjauhićenju, kako bi se moglo protumačiti, već otklanjanju osvete.Poništenju svake sumnje. Davanju Cosimu na znanje da ga nitko

nije izdao. Nitko ga nije otkucao. Tajna njegova skrovišta nije izašlana vidjelo nikakvom pomoći njegovih susjeda. Riječ je o opsežnomobredu gotovo poput isprike, metafizičkoj kapeli ispaštanja, kojustanovnici četvrti žele sagraditi od zapaljenih karabinjerskihautomobila, barikada od nagomilanih kanta za smeće i crnog dimaauto-guma. Ako Cosimo posumnja u njih, neće imati vremena nispakirati kovčege kad se vojnička sjekira obori na njih poput tko znakoje već nesmiljene osude.

Samo koji dan nakon uhićenja klanskog izdanka, drsko licezagledano u kamere našlo se na mobitelima desetaka dječaraca idjevojčica škola u općinama Torre Annunziata, Quarto i Marano.Obično zavitlavanje, banalno adolescentsko glupiranje. Naravno. AliCosimo je znao. Tako se treba ponašati da bi bio prepoznat kaoboss, da se prodre u srca pojedinca. Treba znati poslužiti seekranima i tintom novina, treba znati svezati kosu u repić. Cosimo jepredstavnik novih poduzetnika Sustava. Slika i prilika noveburžoazije bez ikakvih kočnica, vodene apsolutnom željom zavladanjem svakim područjem tržišta, grabljenjem svega. Ni od čegase ne odustaje. Birati ne znači ograničavati svoje polje djelovanja,lišiti se svake alternative. Ne onome tko život smatra prostorom ukojem se može steći sve uz rizik da se ostane bez ičega. Topodrazumijeva mogućnost da budeš uhićen, završiš loše, umreš. Aline znači odustati. Htjeti sve, i to odmah, i domoći se toga što prije.To je privlačna snaga koju utjelovljuje Cosimo Di Lauro.

Svi, pa i oni koji se najviše paze, završe u umirovljeničkomkavezu, svi prije ili kasnije otkriju da su rogonje, svi će završiti nabrizi neke poljske bolničarke. Zašto svisnuti od depresije tražećiposao koji čovjeka ubija, ili honorarno dizati telefone? Postatipoduzetnik. Ali pravi. Koji prodaje sve, a posluje čak i bez ičega.Ernst Jiinger rekao bi da je veličina u izlaganju nepogodi. S tim bi sesložili i bossovi, poduzetnici camorre. Biti središte svake akcije,središte moći. Poslužiti se svačim kao sredstvom, a sobom kaociljem. Samo onaj tko nije uspio stati na čelo kaže da je tonemoralno, da nema života bez etike, da u ekonomiji postojeograničenja i pravila koja treba slijediti, samo onaj koga je porazilotržište. Etika je granica gubitnika, paravan poraženog, moralnoopravdanje onih koji nisu uspjeli uložiti sve i osvojiti sve. Pravosuđe

ima svoje ustaljene kodekse, ali ne i pravda. Ona je nešto drugo,apstraktno načelo koje nas zahvaća sve, koje je prihvatljivo samo sobzirom na to kako se tumači u svrhu oprosta i osude svakogljudskog bića: krivi su svećenici, krivi su pape, krivi su sveci i heretici,krivi su revolucionari i reakcionari. Krivci svi za izdaje, ubojstva,pogreške. Krivi su što su ostarjeli i umrli. Krivi što su svladani iporaženi. Svi su do posljednjeg krivi pred sveopćim sudompovijesnog morala i odriješeni grijeha sudom potrebe. Pravda inepravda imaju značenje samo kad se gledaju u konkretnom smislu.Pobjeda ili poraz, djelovati ili trpjeti. Ako te tko uvrijedi, ako se prematebi loše odnosi, čini ti nepravdu, ali ako ti je sklon, tada je pravedan.Kad se govori o moći klana, valja se zadržati u tim kategorijama. Utim okvirima prosudbe. Dovoljni su. Moraju biti. To je jedini realnioblik procjene pravde. Ostatak je samo religija i ispovijedanje. Po tojse logici ravna ekonomski imperativ. Ne nalaze kamoristi poslove,nego poslovi nalaze kamoriste. Logika kriminalnog poslovanja,razmišljanje bossova, podudara se s najagresivnijimneoliberalizmom. Diktirana, nametnuta pravila pripadaju poslovima,profitu, pobjedi nad svakom konkurencijom. Sve drugo je nevažno.Ostalo ne postoji. Moći odlučivati o životu i smrti svih, moći promicatiproizvod, monopolizirati dio tržišta, ulagati u napredne sektore, to jemoć koja se plaća zatvorom ili životom. Imati moć deset godina,jednu godinu, jedan sat, ma koliko da traje. Živjeti, doistazapovijedati, to se broji. Pobijediti u tržišnoj areni i moći gledati ravnou sunce prostim okom, kako je u zatvoru činio Raffaele Giuliano,boss Forcelle, poraziti ga, pokazati mu da te neće zaslijepiti svojimsjajem. Raffaele Giuliano bi oštricu noža okrutno posuo ljutompaprikom prije nego što bi je zabio u rođaka ili neprijatelja, tako daga razdire užarena bol dok mu nož prodire u meso, centimetar pocentimetar. U zatvoru su ga se bojali, ali ne zbog te njegove krvaverevnosti, nego zbog poraza pogledom koji nije spuštao ni kad jegledao ravno u sunce. Uviđati da si jedan od poslovnih ljudipredodređenih za kraj - smrt ili doživotnu robiju - a svejedno htjetibezobzirno dominirati moćnim i beskonačnim carstvima. Boss možeumrijeti ili završiti u zatvoru, ali ekonomski sustav koji je stvorioostaje i nastavlja se mijenjati, rasti, popravljati i stvarati dobit. Načinrazmišljanja tih samuraja liberalizma, koji znaju da se moć, da bi se

imala, osobito ona apsolutna, plaća, pronašao sam u sažetom oblikuu pismu jednoga dječarca zatvorenog u maloljetničkom zatvoru, upismu koje je predao svećeniku i koje je čitano za vrijemekonferencije. Još ga se sjećam. Znam ga napamet: Svi kojepoznajem mrtvi su ili su u zatvoru. Želim postati boss. Želim imatisupermarkete, prodavaonice, tvornice, želim imati žene. Želim triautomobila, želim da me poštuju kad uđem u prodavaonicu, želimimati trgovine po cijelome svijetu. A onda želim umrijeti. Ali onakokako umire pravi čovjek, netko tko stvarno zapovijeda. Želim da meubiju.

To je novi ritam kriminalističkih poduzetnika, nova snaga ekonomijeglasi vladati njome pod svaku cijenu. Moć prije svega. Ekonomskapobjeda vrednija je od života. Svačijeg života, pa i vlastitog.

Dječarce Sustava počeli su čak zvati "mrtvacima koji govore". Uuhvaćenom telefonskom razgovoru, uključenom u nalog za pritvorkoji je u veljači 2006. izdao Protumafijaški sud, dječak objašnjava natelefon tko su čelnici zona u Secondiglianu: "To su klinci, mrtvaci kojigovore, živi mrtvaci, mrtvaci koji se kreću... Ubiju te bez razmišljanja,ionako si već mrtav..."

Maloljetni čelnici, kamikaze klana koji neće ginuti ni za kojureligiju osim za novac i moć, pod svaku cijenu, u obranu jedinogoblika života koji išta vrijedi.

***

Tijekom noći 21. siječnja, iste noći kad je uhićen Cosimo Di Lauro,pronađeno je tijelo Giulija Ruggiera. Pronašli su izgorjeli automobil,tijelo na vozačkom mjestu. Obezglavljeno. Glava je bila na stražnjemsjedalu. Otpiljena. Nije bila odrubljena udarcem sjekire, negootpiljena cirkularnom nazubljenom pilom kojom se koriste kovači zabrušenje zavarenih spojeva. Najstravičnija alatka, ali upravo zatonajočitija. Najprije se reže meso, a zatim se skrši vratna kost.Zacijelo su posao obavili na licu mjesta, jer tlo je bilo posutotrunkama mesa koje su izgledale kao tripice. Istraga nije još nipočela, a svi u zoni bili su uvjereni da je riječ o poruci. Simbolu.

Cosimo Di Lauro nije mogao biti uhićen bez dojave. Onoprepolovljeno tijelo bio je u mašti svih izdajnik. Samo onaj tko jeprodao glavešinu mogao je tako završiti. Presuda je izvršena prijenego što je istraga i započela. Nevažno je koliko je presudapravedna ili tek na tragu slutnje. Gledao sam onaj automobil i onuglavu ostavljene u Ulici Huga Pratta a da nisam sišao s Vespe. Doušiju su mi dopirale pojedinosti o tome kako je tijelo zapaljeno, aglava otpiljena, o tome kako su mu usta napunili benzinom, međuzube stavili fitilj, zapalili ga pa čekali da mu lice eksplodira. Upaliosam Vespu i otišao.

***

Kad sam 24. siječnja 2005. stigao na mjesto događaja, ležao je napločicama, mrtav. Okupilo se mnoštvo karabinjera koji su se nemirnoushodali pred dućanom gdje se zbio prepad. Jedan od bezbrojnih."Svakog dana jedan mrtvac, to je napuljski napjev", kaže u prolazuneki dječak sav napet. Zastane, skine kapu za mrtvaca kojeg i nevidi, i ide dalje. Kad su ušli u dućan, ubojice su već stezali drškepištolja u rukama. Bilo je jasno da nisu došli otimati nego ubiti,kazniti. Attilio se pokušao sakriti iza tezge. Znao je da od toga nemanikakve koristi, ali nadao se da će barem pokazati da nije naoružan,da nema veze s tim, da nije ništa učinio. Možda je shvatio da su onadvojica militaristi camorre, rata Di Laurovih. Pucali su u njega,ispraznili spremnike i nakon "posla" su izašli, kažu mirno, kao da sukupili mobitel a ne pogubili čovjeka. Attilio Romano ostao je ležati.Krv na sve strane. Gotovo kao da mu je duša iscurila kroz rupe odtanadi koja ga je izrešetala po cijelome tijelu. Kad vidiš toliku krv napodu, počneš se pipati, provjeravaš da nisi i sam ranjen, da međuonom krvlju nije i tvoja, počneš zapadati u psihotičnu tjeskobu,nastojiš se uvjeriti da nemaš rane po tijelu, da nisi slučajno pogođena da nisi ni primijetio. A svejedno ne vjeruješ da u čovjeka može statitolika krv, uvjeren si da je u tebi sasvim sigurno ima mnogo manje.Kad si se uvjerio da ona krv nije istekla iz tebe, nije ti dovoljno:osjećaš se prazno premda krvari netko drugi. I sam postanešhemoragija, osjećaš kako ti noge popuštaju, jezik ti se lijepi, osjećašruke kako ti se tope u onome gustom jezeru, želiš da ti netko

pogleda oči, da provjeri jesi li anemičan. Htio bi zaustaviti nekogbolničara, zamoliti transfuziju, htio bi da ti je želudac manje zgrčenpa da pojedeš neki odrezak, ako uspiješ spriječiti povraćanje. Morašsklopiti oči i ne disati. Žbuka je već upila miris zgrušane krvi sobe,koji podsjeća na zahrđalo željezo. Moraš otići, biti vani, izaći na zrakprije nego što krv pospu piljevinom jer takva mješavina stvarastravičan smrad pred kojim popušta svaki otpor povraćanju.

Stvarno si nisam mogao objasniti zašto sam opet odlučio doćina još jedno mjesto prepada. Ali u jedno sam bio siguran: nije važnoiscrtati to što se dogodilo, rekonstruirati stravičnu dramu koja seodvila. Nema smisla pratiti tragove baruta, krugove iscrtane kredomoko ostataka čahura, koji gotovo podsjećaju na dječju igru pikulama.Naprotiv, treba shvatiti je li išta preostalo. Možda tome uđem u trag.Nastojim shvatiti preživljava li još što ljudsko; postoji li staza, tunelprokopan trudom crva postojanja koji bi mogao zaviriti u rješenje, uodgovor koji daje stvarni smisao onome što se događa.

Kad su stigli članovi obitelji, Attilijevo je tijelo još ležalo na podu.Dvije žene, možda supruga i majka, ne znam. Hodaju zagrljene,čvrsto stisnute, priljubljenih ramena, još se jedine nadaju da nije onošto su već shvatile i dobro znaju da jest. Ali podupiru se jedna odrugu netom prije suočenja s tragedijom. U tim se trenucima ukoracima supruga i majki prema točki susreta sa skvrčenim tijelomosjeća iracionalna, suluda, naivna vjera u ljudsku žudnju. Nadaju se,nadaju, nadaju i opet nadaju da je riječ o nekoj pogrešci, lažnimglasinama, nesporazumu s narednikom karabinjera koji je javio oprepadu i ubojstvu. Kao da ako stvarno vjeruju u nešto, to doistamože promijeniti tijek događaja. U tom trenutku krvni pritisak nadedoseže apsolutni vrhunac. Ali nema pomoći. Krici i jecaji pokazujusnagu pritiska zbilje. Attilio leži na podu. Radio je u prodavaonici zatelefoniju i u pozivnom centru da popuni prihode. On i njegovasupruga Natalia nisu još imali djece. Nije još bilo vremena, moždanije bilo financijskih mogućnosti da ga izdržavaju, ili su možda čekalimogućnost da ga podižu negdje drugdje. Dani su prelijetali u satimaprovedenima u poslu, a kad se našlo mogućnosti i neke uštede,Attiliju se učinilo pametnim uložiti u dućan u kojem ga je snašla smrt.Drugi je partner naime u dalekom srodstvu s Parianteom, bossomBacolijevim, bivšim čovjekom Di Laurovih, jednom od onih koji su mu

se suprotstavili. Attilio to ne zna ili tome umanjuje važnost, pouzdajese u svojeg partnera, dovoljno mu je znati da je osoba koja živi odsvojega zanata, koja radi mnogo i previše. Na kraju krajeva, ovdje sene odlučuje o vlastitoj sudbini, a posao kao da je povlastica, neštošto se ne pušta kad se pronađe, gotovo kao sreća koja ti seosmjehnula, naklonjena sudbina koja te nije zaobišla, makar te tajposao držao izvan kuće trinaest sati dnevno, makar ti ostavljao samopola nedjelje slobodno i davao tisuću eura mjesečno, što ti jedvadostaje za otplatu rate zajma. Ma kako došao do posla, trebaš nanjemu biti zahvalan, a ne postavljati previše pitanja sebi i sudbini.

Ali netko baci crv sumnje. Tako se tijelo Attilija Romanoa našlo usituaciji da bude pribrojeno militantima camorre pobijenima ovihmjeseci. Tijela su ista, ali su uzroci smrti različiti makar su pala naistom frontu. Klanovi zaključuju tko si, koju ulogu imaš u riziku ratnogsukoba. Uloge se određuju neovisno o volji pojedinca. Kada vojskeizađu na ulice, nemoguće je slijediti ikakvu dinamiku izvan okviranjihove strategije, a smisao joj pridaju oni, kao i motive i uzroke. Utom trenutku prodavaonica u kojoj je Attilio radio bila je odrazekonomije vezane za Španjolce, a tu je ekonomiju trebalo poraziti.

Natalia, Nata kako ju je zvao Attilio, ošamućena je tragedijom.Samo je četiri mjeseca bila u braku ali neutješna je, na sprovod nije |došao predsjednik republike, nema ministra ni gradonačelnika da jedrže za ruku. Možda je bolje tako, pošteđena je institucionalnepredstave. Oko Attilijeve smrti lebdi nepravedna sumnja. Ta jesumnja prešutno priznavanje poretka camorre. Već tko zna kojasuglasnost s potezima klana. Ali kolege iz Atilina telefonskog centra,kako su ga zvali zbog njegove žestoke volje za životom, organizirajubakljade i prkosne marševe iako se za vrijeme mimohoda događajunovi prepadi i krv opet teče ulicom. Nastavljaju dalje, pale svijeće,daju na znanje, oslobađaju se svakog stida, otklanjaju svaku sumnju.Atila je ubijen na radnom mjestu i s camorrom nije imao nikakveveze.

Ali nakon svakog prepada teret sumnje pada na svakoga.Klanski je stroj presavršen. Ne griješi se, samo se kažnjava. Tako sevjeruje klanu, a ne obitelji koja ne razumije, ne kolegama s posla kojiga poznaju, ne biografiji pojedinca. U ovome ratu ljude se drobi bez i

najmanje krivnje, svrstavaju se među popratne žrtve ili međumoguće krivce.

Dario Scherillo, dvadeset šest godina, ubijen je 26. prosinca2004., pogođen u vožnji na motociklu u glavu i grudi, ostavljen daumre na cesti u vlastitoj krvi, koja mu je potpuno natopila košulju.Nevin mladić. Dovoljno je što je bio iz sela Casavatore koje razdireovaj sukob. Još traje šutnja, neshvaćanje. Nikakva natpisa, ploče, niobilježja. "Kad pogineš od ruke camorre, nikad se ne zna", kaže mijedan starac koji se prekrižio kod mjesta gdje je Dario pao. Nemasvačija krv istu boju. Dariova je crvenkastoljubičasta i čini se da jošteče. Nabacana piljevina ne uspijeva je upiti. Nakon nekog vremena,automobil iskoristi prazno mjesto i parkira se na krvavu mrlju. Svemuje kraj. Sve ostaje pokriveno. Ubili su ga da upute poruku selu,poruku od mesa umetnutu u omotnicu od krvi. Kao u Bosni, Alžiru,Somaliji, kao u bilo kojem neurednom unutarnjem ratu, kad je teškodokučiti kojoj strani pripadaš, dovoljno je ubiti susjeda, psa, prijateljaili člana obitelji. Slutnja o srodstvu ili sličnost dovoljan su razlog danetko postane meta. Dovoljno je proći nekom ulicom pa da budešlegitimiran olovom. Važno je sabiti što je moguće više boli, tragedije iužasa. S jedinim ciljem da se pokaže apsolutna moć, neosporna sila,nemogućnost suprotstavljanja pravoj vlasti, zbiljskoj, premoćnoj. Svedok ne prijeđe u naviku razmišljati kao i oni koji se mogu naljutitizbog jedne geste ili riječi. Budite pozorni, oprezni, tihi, da spasiteživu glavu, da ne dirnete visokonaponsku žicu osvete. Dok su meudaljavali, dok su odnosili Attilija Romanoa, počeo sam shvaćati.Shvaćati zašto zabrinutost ne napušta pogled moje majke koja nerazumije zašto ne odlazim odavde, zašto ne bježim, zaštonastavljam živjeti u ovim predjelima pakla. Nastojao sam zabilježitikoliki su pali, poginuli i strijeljani otkad sam rođen.

Ne treba brojiti mrtve da bi se shvatilo poslovanje camorre,štoviše oni ne ukazuju toliko na stvarnu moć, ali su najvidljiviji trag inajbrže nas navode na razmišljanje želucem. Započinjem računicu:godine 1979. stotinu mrtvih, 1980. sto četrdeset, 1981. sto deset,1982. dvjesto šezdeset četiri, 1983. dvjesto četiri. 1984. sto pedesetpet, 1986. sto sedam, 1987. sto dvadeset sedam, 1988. stošezdeset osam, 1989. dvjesto dvadeset osam, 1990. dvjestodvadeset dva, 1991. dvjesto dvadeset tri. 1992. sto šezdeset, 1993.

sto dvadeset, 1994. sto petnaest, 1995. sto četrdeset osam, 1996.sto četrdeset sedam, 1997. sto trideset, 1998. sto trideset dva, 1999.devedeset jedan, 2000. sto osamnaest, 2001. osamdeset, 2002.šezdeset tri, 2003. osamdeset tri, 2004. sto četrdeset dva, 2005.devedeset.

Tri tisuće šesto mrtvih od mojeg rođenja. Camorra je pobila višenego sicilijska mafija, više nego 'ndrangheta, više nego ruska mafija,više nego albanske obitelji, više nego ETA u svim atentatima uŠpanjolskoj i IRA u Irskoj, više nego Crvene brigade, nego NAR iviše nego u svim pokoljima koje je vlast počinila u Italiji. Camorra jepobila više od svih. Zamišljam kartu svijeta, kakva se često vidi unovinama. Uvijek se nade u nekom broju časopisa "Le MondeDiplomatique", ona karta na kojoj su buktinjom prikazane sve točkena svijetu gdje se odvija neki sukob. Kurdistan, Sudan, Kosovo,Istočni Timor. Oko tad zirne prema južnoj Italiji da potraži hrpe mesakoje se gomilaju u svakome ratu kad su u pitanju camorra, mafija,'ndrangheta. Sacra Corona Unita u Apuliji i Basilischi u Lukaniji. Alitamo ni plamička, nije nacrtano ništa. Ovo je srce Europe. Ovdje sestvara glavni dio nacionalne ekonomije. Strategija je sporedna.Važno je da topovsko meso ostane vezano za predgrađa, utrpanomeđu labirinte od betona i smeća, u tvornice na crno i skladištakoke. I da nitko ne diže glas, da sve izgleda kao rat međugangsterima, među odrpancima. Tada shvatiš podsmijeh prijateljakoji su emigrirali, koji se vraćaju iz Milana ili Padove i ne znaju što sipostao. Odmjeravaju te od glave do pete, mjerkaju specifičnu težinuda prosude jesi li chiachiello ili bbuono. Propalica ili kamorist. Znaškoji si smjer odabrao kod račvanja ulica i ne vidiš ništa dobro nakraju puta.

Vratio sam se kući, ali nisam nalazio mira. Izađoh i potrčah,brzo, sve brže, koljena su mi se izvrtala, pete su mi se sudarale sastražnjicom, ruke kao da su se oslobodile i trzale su se kao u kakvoglutka. Trčati, trčati, i samo trčati. Srce mi je tuklo, slina mi je u ustimapotopila jezik i prekrila zube. Osjećao sam krv kako mi nadimakarotide, nakuplja se u grudima, ostao sam bez daha, kroz nos samusrkao sav mogući zrak koji sam odmah zatim izbacio poput bika.Nastavih trčati, osjećajući kako mi se ruke lede, a lice gori.

Sklopljenih očiju. Bilo mi je kao da je sva ona krv što je tekla pozemlji kao iz pokvarene slavine, ušla u mene, u moje tijelo.

Napokon stigoh do mora. Skakao sam po hridima, mrak je bioprožet maglom, nisu se vidjela ni svjetla brodova koji su presijecalizaljev. More se mreškalo, dizali su se valovi. Činilo se kao da ne želedirnuti kaljužu obalnog pojasa, ali nisu se vraćali ni u vrtlog dalekepučine. Ostajali su nepokretni usred gibanja vode, uporno suodolijevali nemogućom nepokretnošću držeći se za svoje zapjenjenekreste, ne znajući više gdje more prestaje biti more.

***

Nakon nekoliko tjedana počeli su stizati novinari. Odasvud,nenadano camorra se opet pojavila na području gdje se mislilo dapostoje samo još bande i džepari. Secondigliano je u nekoliko satidospio u središte pozornosti. Posebni izvjestitelji, fotoreporterinajvažnijih agencija, čak i stalni tabor BBC-a. Neka se djeca slikajuuz snimatelja koji na ramenu nosi videokameru na kojoj je istaknutlogo CNN-a. "Isti kao i oni kod Sadama", smijulje se u Scampiji. Dokih snimaju one kamere, čini im se da su preneseni u središtegravitacije svijeta. Pozornost koja kao da tim prostorima prvi putodaje priznanje stvarnog postojanja. Nakon dvadeset godinazanemarivanja pokolj u Secondiglianu skreće pozornost na camorru.Sjeverno od Napulja rat ubija brzo, poštuje kriterije novinarskekronike. U nešto više od mjesec dana ostavlja desetke i desetkežrtava. Kao da to čini namjerno, tako da za svakog dopisnika budepo jedan mrtvac. Uspjeh za sve. Poslana je masa stažista da steknuiskustvo. Posvuda su nicali mikrofoni radi obavljanja razgovora sraspačivačima, da snime mračni odrezani profil Vela. Poneki čakuspije obaviti razgovor s mogućim preprodavačima, tako da ihsnimaju s leđa. Ali gotovo svatko daje pokoji novčić ovisnicimavoljnima da isfrfljaju svoju priču. Dvije djevojke, dvije novinarkepoziraju svojem snimatelju ispred olupine izgorjelog automobila kojajoš nije uklonjena. Suvenir iz prvog rata s kojeg su izvještavale.Jedan francuski novinar telefonirao mi je pitajući me treba li nositipancirni prsluk budući da je htio fotografirati vilu Cosima Di Laura.Ekipe su se vozile u automobilima, slikale, snimale, poput istraživača

prašume, sve je pretvoreno u scenografiju. Neki drugi novinari kretalisu se s pratnjom. Najgore je izvještavati o Secondiglianu s policijomu pratnji. Scampia nije nepristupačna, moć ove lokacije zapreprodaju narkotika upravo i jest u potpunoj i svakome zajamčenojpristupačnosti. Novinari koji se kreću s pratnjom vide isto ono što bimogli naći u vijestima dobivenima od novinskih agencija. Kao da supred svojim redakcijskim PC-ima, s jedinom razlikom što se kreću.

Više od stotinu novinara u nešto manje od dva tjedna.Najednom najveća tržnica droge u Europi postoji. Čak su i policajcizatrpani zahtjevima, svi žele sudjelovati u operacijama, vidjeti baremjednog uhićenog raspačivača, jednu pretraženu kuću. Svi žele upetnaestominutni prilog ugurati neku sliku zaplijenjenih lisičina ilistrojnice. Mnogi se službenici nastoje riješiti raznih izvjestitelja inovopečenih istraživačkih novinara vodeći ih da fotografirajupolicajce u civilu koji glume da su preprodavači. I to je način da im sepruži ono što žele a da se ne izgubi previše vremena. Najgoremoguće u što je moguće manje vremena. Najgore od najgoreg,strahota strahote, prenositi tragediju, krv, utrobu, hice iz mitraljeza,skršene lubanje i spaljeno meso. Najgore što javljaju samo je otpadod najgoreg. Mnogi reporteri vjeruju da su u Secondiglianu pronašlieuropski geto, krajnju bijedu. Ali odole li želji da pobjegnu, primijetitće da stoje pred stupovima gospodarstva, skrivenim rudnikom,tamom iz koje ustreptalo srce tržišta crpi snagu.

Televizijski izvjestitelji upućivali su mi nevjerojatne prijedloge.Neki su me molili da si na uho montiram minijaturnu kameru i dahodam ulicama "znam već kojima", slijedim osobe "znam već koje".Maštali su o tome da iz Scampije dobiju realističku emisiju u kojoj ćesnimiti ubojstvo i raspačavanje droge. Jedan mi je scenarist pokazaorukopis koji je sadržavao priču o krvi i smrti, u kojoj je vrag novogadoba začet u četvrti Treći svijet. Mjesec sam dana svake večeribesplatno jeo na račun televizijskih ekipa koje su iznosile apsurdneprijedloge da se domognu podataka. U Secondiglianu i Scampiji zatrajanja krvavog pohoda nastala je prava industrija vodiča, službenihtumača, uhoda, indijanskih tragača u rezervatu camorre. Mnoštvodječaka razvilo je posebnu tehniku. Motali su se oko novinarskihbaza pretvarajući se da raspačavaju ili stražare. Čim bi netkosmogao hrabrosti da im priđe, pokazali bi se spremnima da govore,

objašnjavaju, puštali da ih snimaju. Odmah su redali tarife. Pedeseteura za priču, sto eura za obilazak prodajnih lokacija, dvjesto zaulazak u kuću nekog raspačivača koji stanuje u Velama.

Da bi se razumio zlatni krug, nije dovoljno gledati grumen ilirudnik. Treba krenuti od Secondigliana i slijediti tragove klanskihcarstava. Camorrini ratovi stavljaju na zemljopisnu kartu sela kojimavladaju obitelji klana, kampanijsko zaleđe, krajeve oskudice,područja koja neki zovu Daleki zapad Italije i koja su prema jednojsumornoj legendi bogatija mitraljezima nego vilicama. Ali osimnasilja koje se javlja u određenim trenucima, ovdje se stvaraeksponencijalno bogatstvo od kojeg ovi krajevi vide tek dalekiplamsaj. Ali o svemu tome na televiziji ni riječi. Reportaže sadržesamo estetiku napuljskog predgrađa.

***

Dana 29. siječnja ubijen je Vincenzo De Gennaro, a 31. VittorioBevilacqua u jednoj prodavaonici delikatesa. Dana 1. veljačepobijeni su Giovanni Orabona, Giuseppe Pizzone i Antonio Patrizio.Pali su na staru ali uvijek uspješnu varku: ubojice su se prikazali kaopolicajci. Giovanni Orabona bio je dvadesettrogodišnji napadač unogometnom klubu Real Casavatore. Hodali su kad ih je zaustavioautomobil. Na krovu je imao sirenu. Izašla su dvojica s policijskimiskaznicama. Momci nisu pokušali pobjeći niti su pružili otpor. Znalisu kako se moraju ponašati. Puštaju ih da im stave lisice i ulaze uvozilo. Negdje zatim naglo stanu i iskrcaju ih. Njih trojica možda nisuodmah shvatila, ali kad su vidjeli pištolje, sve je bilo jasno. Bio je toprepad. Nisu bili policajci, nego Španjolci. Pobunjenička skupina.Dvojica, ničice, ustrijeljeni u glavu, na mjestu mrtvi. Treći je, prematragovima pronađenima na mjestu događaja, pokušao pobjeći srukama svezanima na leđa i glavom kao jedinim utegom zaravnotežu. Padne. Opet ustane. Opet padne. Stignu ga, stave mucijev automatskog oružja u usta. Leš je imao polomljene zube,momak je pokušao zagristi cijev pištolja, nagonski, kao da će jeodgristi.

***

Dana 27. veljače iz Barcelone se pročula novost o uhićenjuRaffaelea Amata. Igrao je u kasinu ajnc, nastojao se riješiti viškasredstava.Di Laurovi su uspjeli dohvatiti jedino njegova rođakaRosarija spalivši mu kuću. Amato je prema optužbama napuljskogsuda bio karizmatični čelnik Španjolaca. Odrastao je upravo u uliciCupa dell'Arco, ulici Paola Di Laura i njegove obitelji. Amato jepostao ključni voditelj kad je počeo posredovati u prometu droge ivoditi žetonska ulaganja. Prema tvrdnjama pokajnika i istragamaProtumafije, uživao je neograničen kredit kod međunarodnihtrafikanata, i uspijevao je uvoziti na tone kokaina. Kad su ga policajcis navučenim crnim kapama oborili licem prema podu, RaffaeleuAmatu to nije bio prvi put. Bio je uhićen u hotelu u Casandrinu,zajedno s još jednim zamjenikom iz skupine i albanskim trafikantomna veliko, kojem je u poslovima pomagao tumač par excellence:nećak jednog ministra iz Tirane.

***

Dana 5. veljače na redu je Angelo Romano. Dana 3. ožujka DavideChiarolanza ubijen je u Melitu. Poznavao je ubojice, možda su mučak ugovorili sastanak. Skončao je dok je pokušavao pobjeći premasvojem automobilu. Ali krvavi pohod ne uspijevaju zaustaviti ni sud nipolicija ni karabinjeri. Snage reda služe kao tampon, vežu im ruke,ali ne uspijevaju zaustaviti ratno krvoproliće. Dok tisak prati crnukroniku spotičući se na tumačenja i procjene, jedan napuljski dnevnikuspijeva prenijeti vijest o paktu između Španjolaca i Di Laurovih, omirovnom sporazumu koji odmah stupa na snagu, zapečaćenomposredstvom klana Licciardi. Taj pakt htjeli su drugi sekondiljanskiklanovi, a možda i drugi camorrini karteli, koji su se bojali da ćesukob narušiti desetljetnu šutnju o njihovoj moći. Nužno je iznovaomogućiti pravosuđu da nastavi zanemarivati područjakoncentriranog kriminala. Pakt nije sastavio nikakav karizmatičniboss u zatvorskoj ćeliji u gluho doba noći. Nije potajno razdijeljennego je objavljen u novinama, u dnevnom listu. U članku kojipotpisuje Simone Di Meo, objavljenom u listu "Cronache di Napoli"od 27. lipnja 2005. Mogao se pročitati, razumjeti, shvatiti. Evoobjavljenih točaka sporazuma: 1) Separatisti traže povratak

prostorija u Scampiji i Secondiglianu ispražnjenih između studenog isiječnja. Oko osamsto ljudi bilo je prisiljeno pred oružanom skupinomDi Laurovih napustiti kuće.2) Monopol Di Laurovih na tržištu droge je razbijen. Nema povratka.

Teritorij mora biti podijeljen na jednake dijelove. Provincija ideseparatistima, a Napulj Di Laurovima.

3) Separatisti će se moći služiti vlastitim kanalima za uvoz droge bezdaljnjeg obaveznog posredstva Di Laurovih.

4) Osobne osvete odvojene su od poslovanja, odnosno poslovanje jevažnije od osobnih pitanja. Ako se tijekom idućih godina ostvarekazne vezane za krvnu osvetu, one neće rasplamsatineprijateljstva nego će ostati u privatnoj sferi.

Boss sekondiljanskih bossova zacijelo se vratio. Viđan je posvuda,od Apulije do Kanade. Tajne službe mjesecima rade na tome da gauhvate. Paolo Di Lauro ostavlja tragove za sobom, sitne, nevidljive,kao što je bila i njegova moć prije krvne osvete. Po svoj prilicipodvrgnuo se operaciji u klinici u Marseilleu, istoj koja je ugostilabossa Cosa nostre, Bernarda Provenzana. Vratio se da zapečati mirili ograniči štetu. Tu je, već se osjeća njegova blizina, ozračje sepromijenilo. Iščezli boss nestao na deset godina, onaj koji se prematelefonskom razgovoru jednoga člana "morao vratiti, makar riskiraoda završi u zatvoru". Boss sablast, lica nepoznata čak i članovima."Molim te, daj mi da ga vidim, makar na trenutak, samo jedan,pogledat ću ga i otići", molio je jedan član bossa MaurizijaPrestierija.

Paola Di Laura uhvatili su u ulici Canonico Stornaiuolo, 16. rujna2005. u skromnoj kući Fortunate Liguori, žene jednoga člana nižegranga. Anonimna kuća kao i ona u kojoj se skrivao njegov sinCosimo. U betonskoj prašumi najlakše je kamuflirati se, u kućamanalik na sve ostale nitko te ne vidi niti govori o tebi. U urbanoj okolinipotpuno si nevidljiv, grad kao skrovište nudi anonimnost veću odotvora u podu ili dvostrukog dna. Paolo Di Lauro bio je zamalouhićen na svoj rođendan. Najveći mu je izazov bio vratiti se kući ijesti u krugu obitelji, s policijom polovice Europe za petama. Ali netko

ga je na vrijeme upozorio. Kad su karabinjeri upali u obiteljsku vilu,zatekli su namješteni stol s jednim praznim mjestom. Ali ovoga putaposebne snage karabinjera, ROS, idu na sigurno. Kad su upali ukuću, karabinjeri su nemirni. Četiri su sata ujutro, za njima je cijelanoć promatranja. Ali boss ne reagira, štoviše, smiruje ih.

"Uđite... ja sam miran... nema nikakvih problema."Dvadesetvozila prati automobil u kojem ga odvoze, k tome četiri "'zeca",motocikla koji krče put i paze da sve bude mirno. Povorka žuri, bossje u blindiranom vozilu. Moguće su tri rute za njegov prijevoz uvojarnu: ili preko ulice Capodimonte pa brzo ulicom Pessina i prekoDanteova trga, ili zapriječiti pristup korzu Secondigliano i poćizaobilaznicom prema Vomeru, a u slučaju najveće opasnostipredvidjeli su slijetanje helikoptera koji bi ga prevezao zračnimputem. Motocikli javljaju da se uz trasu nalazi sumnjiv automobil. Svisu očekivali zasjedu. Ali bio je to lažni alarm. Sprovode bossa ukarabinjersku vojarnu u ulici Pastrengo, u srcu Napulja. Helikopterslijeće i diže prašinu i zemlju s lijeha u središtu trga kovitlajući ih uzraku zajedno s plastičnim vrećicama, papirnatim rupčićima ilistovima iz novina. Vrtlog smeća.

Nema nikakvih incidenata. Ali treba razglasiti uhićenje, pokazatida je uspjelo uhvatiti neuhvatljivog, uhititi bossa. Kad je stigla šarenakolona blindiranih automobila i kad su karabinjeri vidjeli da novinariveć čekaju na ulazu u vojarnu, zajahali su vrata automobila, sjeli naprozorčiće kao na sedla, razmahivali se pištoljima, navlačili maskirnekape na lica i karabinjerske pancirne prsluke. Nakon uhićenjaGiovannija Brusce nema karabinjera i policajca koji ne želi pozirati utom položaju. Davali su oduška noćima provedenima na čeki,iskazuju zadovoljstvo zbog uhvaćenog plijena. Odjel za odnose sjavnošću mudro je sačuvao prostor na naslovnim stranicama. Kad jePaolo Di Lauro izašao iz vojarne, nije imao drsko držanje svojegasina Cosima, nego se grbio, obarao glavu, nudeći kamerama ifotoaparatima samo ćelu. Možda je to samo način da se zaštiti.Pustiti da ga iz svakog kuta fotografiraju stotine objektiva i snimedeseci kamera značilo bi pokazati lice cijeloj Italiji, susjedima u kućiu kojoj je stanovao možda razotkriti da su ga vidjeli, da su bili unjegovoj blizini. Bolje ne olakšavati istragu, bolje ne razotkriti vlastitetajnovite staze. Ali neki njegovu pognutu glavu tumače kao običan

pokazatelj da ga smetaju bljeskalice i kamere, da ga smeta što jesveden na životinjicu koja se okolo pokazuje.

Nakon nekoliko dana Paolo Di Lauro doveden je pred sud, udvoranu 215. Zauzeo je svoje mjesto pred publikom sastavljenom odrodbine. Jedina riječ koju je boss izrekao bila je "prisutan". Sve jeostalo izražavao šutke. Kretnje, pogledavanja, migovi i smiješcipostali su nijema sintaksa kojom komunicira iz svojega kaveza.Pozdravlja, odgovara, uvjerava. Iza mojih leđa sjeo je neki sjedokosigrmalj. Činilo mi se da Paolo Di Lauro gleda ravno u mene, alizapravo je fiksirao čovjeka iza mene. Gledali su se nekolikotrenutaka, a zatim mu boss namigne.

Izgledalo je da su mnogi, dočuvši vijest o uhićenju, došlipozdraviti bossa kojega godinama nisu mogli susresti zbog njegovaskrivanja. Paolo Di Lauro nosio je traperice i tamni džemper. Nanogama cipele Paciotti, kakve nose svi upravitelji klana na ovimprostorima. Stražari su mu oslobodili ruke, skinuli su lisice i katanac.Ima kavez samo za sebe. U dvoranu je dovedena sva kremaklanova sjevernog Napulja: Raffaele Abbinante, Enrico D'Avanzo,Giuseppe Criscuoio, Arcangelo Valentino, Maria Prestieri, MaurizioPrestieri, Salvatore Britti i Vincenzo Di Lauro. Bossovi ljudi i bivšiljudi, sada podijeljeni u dva kaveza: odani i Španjolci. Najelegantnijije Prestieri, u plavoj jakni i svijetloplavoj oksfordskoj košulji. On prviiz kaveza prilazi zaštitnom staklu koje ga dijeli od bossa.Pozdravljaju se. Dolazi i Enrico D'Avanzo, čak si uspijevaju neštoprošaptati kroz pukotine neprobojnog stakla. Mnogi ga voditelji nisuvidjeli godinama. Njegov sin Vincenzo nije ga vidio otkad je 2002.postao bjegunac i sklonio se u Chivasso u Piemontu gdje je uhićen2004.

Nisam skidao pogled s bossa. Svaki pokret, svaka grimasa dalibi mi građe da cijele stranice ispunim tumačenjima, da zasnujemnova pravila gramatike pokreta. Sa sinom je obavio čudan nijemirazgovor. Vincenzo je izbacio prstenjak lijeve ruke kao da pita:"Vjenčani prsten?" Boss je prešao rukama sa svake strane glave,zatim je izveo pokret kao da drži upravljač automobila i vozi. Nisamdobro odgonetavao te kretnje. Tumačenje koje su mu dale novinebilo je da je Vincenzo oca upitao kako to da ne nosi prsten, na što je

otac odgovorio da su mu karabinjeri oduzeli sve zlato. Nakon gesta,namigivanja, brzog micanja usana, pogledavanja i ruku priljubljenihza blindirano staklo, Paolo Di Lauro gledao je sina, smiješeći se.Poslaše si poljubac kroz staklo. Bossov odvjetnik na kraju saslušanjazamoli da im se dopusti zagrljaj. Odobreno je. Nadziralo ih je sedampolicajaca.

"Blijed si", reče Vincenzo, a otac mu odgovori, gledajući garavno u oči: "Ovo lice nije dugo vidjelo sunca."Bjegunci u trenutkuuhićenja često budu na izmaku snaga. Stalno skrivanje pokazatelj jenemogućnosti da se uživa u vlastitom bogatstvu, a to bossove jošviše veže za njihov glavni stožer koji postaje jedino pravo mjerilonjihova ekonomskog i društvenog uspjeha. Uz sustave zaštite,neprirodnu i mahnitu potrebu da se planira svaki korak, provodećiveći dio vremena između četiri zida odakle moderiraju poslove iupravljaju njima, odbjegli bossovi postaju zatočenici vlastitogposlovanja. Jedna mi je gospoda u sudnici ispričala crticu o skrivanjuDi Laura. Izgledom je mogla biti profesorica, obojena tako da je višebila žutokosa nego plavokosa, s vidljivim tamnim izrastom narazdjeljku. Kad je progovorila, glas joj je bio promukao i dubok.Pričala je kako se Paolo Di Lauro kreće Secondiglianom prisiljenslužiti se detaljnom strategijom. Činilo se gotovo da joj bossovepoteškoće zadaju bol. Povjerila mi je da je Di Lauro imao petautomobila iste boje, modela i tablica. Slao bi svih pet kad je moraonekamo ići, ali sjedio je dakako samo u jednome. Svih je pet imalopratnju i nitko od njegovih ljudi nije zasigurno znao u kojem jeautomobilu. Kako bi koji izlazio iz vile, svi bi u koloni pošli za njim.Siguran način da se izbjegne izdaja, uključujući i onu izravnu:javljanje da se boss kreće. Gospoda je to pripovijedala dubokopotresena zbog muka i samoće čovjeka vječno prisiljenog da mislina to kako bi ga netko mogao ubiti. Nakon tarantele gesta i zagrljaja,nakon pozdrava i namigivanja pripadnika najokrutnije sile u Napulju,blindirano staklo koje je razdvajalo bossa od ostalih bilo je punootisaka ruku, masnih tragova, obrisa usana.

***

Manje od dvadeset četiri sata nakon uhićenja bossa, na kružnomtoku Arzana zatečen je poljski dječak koji se, drhteći poput pruta,upinjao da u smeće baci golem paket. Poljak je bio sav krvav, a strahmu je otežavao svaku kretnju. Paket je sadržavao tijelo.Izmrcvareno, izmučeno, iznakaženo tako surovo te se činilonemogućim da se u takvo što čovjek može pretvoriti. Manju bi štetunapravila mina da je tko mora progutati pa da mu eksplodira utrbuhu. Bilo je to tijelo Edoarda La Monice, ali nisu se višerazaznavale crte lica. Na licu su još bile samo usne, ostatak je biosav smrvljen. Tijelo je bilo prosvrdlano rupama i oblijepljeno krvlju.Svezali su ga, a zatim ga polako satima obrađivali toljagomokovanom čavlima. Svaki udarac bio je rupa, udarci koji nisu samolomili kosti nego i prodirali u meso. Čavli su se zabijali u njega pa sučupani van. Odrezali su mu uši, odsjekli jezik, smrskali zglobove,iskopali oči odvijačem, naživo, budnome, pri svijesti. Zatim su gadokrajčili stukavši mu lice maljem, a nožem su mu na usne urezalikriž. Tijelo je trebalo završiti na otpadu tako da bude pronađenoistrunulo na smetlištu. Poruka ispisana u mesu svima je bila jasna,premda je sadržana samo u tom mučenju. Odrezali smo ti uši kojimasi čuo gdje se boss skriva, slomili ti zglobove ruku kojima si primionovac, iskopali smo ti oči kojima si ga vidio, odsjekli ti jezik kojim siprogovorio. Uništen ti je obraz u očima Sustava učinivši to što siučinio. Usne na koje je urezan križ: zatvorene zauvijek vjerom koju siizdao. Edoardo La Monica bio je nekažnjavan. Ali imao je bremenitoprezime. Pripadao je jednoj od onih obitelji koje su Secondiglianopretvorile u vlasništvo camorre i poslovni rudnik. Obitelj s kojom jePaolo Di Lauro načinio prve korake. Smrt Edoarda La Monicepodsjeća na smrt Giulija Ruggiera. Obojica razderani, pedantnomučeni samo nekoliko sati nakon bossova uhićenja. Izguljeni,izgaženi, raščetvereni, oderani. Godinama nije viđeno više ubojstavas tako revnom i krvavom simbolikom: od svršetka vladavine Cutola injegova omiljenog ubojice Pasqualea Barre zvanog "'o nimale",poznatog po tome što je u zatvoru ubio Francisa Turatella i zube muzario u srce nakon što ga je rukama iščupao iz njegovih grudi. Ti surituali bili izumrli, ali sekondiljanska krvna osveta opet ih je iskopalapretvorivši svaki pokret, svaki pedalj mesa, svaku riječ u sredstvoratnog priopćavanja.

***

Na tiskovnoj konferenciji službenici ROS-a objavili su da je uhićenjeprovedeno nakon što je utvrđen identitet dobavljačice hrane koja jeDi Lauru nosila omiljenu ribu, morsku deveriku. Priča je zvučala višenego prikladno da razbije sliku Di Laura kao svemoćnoga bossa kojije pod sobom držao stotine stražara, a na kraju je dopustio da gauhvate zbog grešne proždrljivosti. Nitko u Secondiglianu nije ni natrenutak prihvatio priču o praćenju deverike. Mnogi su prije vjerovalida je za uhićenje odgovorna jedino obavještajna služba SISDE.SISDE je doista intervenirao, potvrdile su to i snage reda, aliprisutnost službe u Secondiglianu bilo je teško i naslutiti, vrlo teško.U nekim odsječcima kavanskih razgovora zamijetio sam natruhenečega što je uvelike bilo blizu pretpostavci koju su slijedili mnogiizvjestitelji, naime da je SISDE stavio razne osobe iz zone na platnulistu u zamjenu za obavijesti ili nemiješanje. Ljudi su pijući kavu ilicappuccino s kroasanom izražavali ovakve misli: "Budući da tiprimaš novce od Jamesa Bonda..."

Dvaput sam tih dana čuo da se potajno ili u prenesenomznačenju spominje 007, što je odveć neznatno i apsurdno da bi seišta odatle izvlačilo, ali istovremeno previše je odstupalo da bi prošlonezamijećeno.

Strategija tajnih službi pri uhićenju Di Laura mogla se sastojatiod identificiranja tehnički odgovornih za izvidnike, potplatiti ih dapremjeste sve stražare i nadzornike u druge zone tako da ne oglasealarm kojim bi upozorili bossa. Obitelj Edoarda La Monice poričesvaku njegovu umiješanost, tvrdeći da momak nije nikad bio uSustavu, da se bojao klanova i njihova načina poslovanja. Možda jeplatio glavom umjesto nekoga drugoga iz svoje obitelji, ali kirurškatortura po svoj je prilici bila smišljena za njega, a nije bilanamijenjena nekome drugome preko njegova tijela.

Jednoga sam dana vidio grupicu ljudi nedaleko od mjesta gdjeje pronađeno tijelo Edoarda La Monice. Jedan dječak pokazivao jesvoj prstenjak, a zatim je počeo micati ustima dodirujući glavu, neispuštajući nikakva zvuka. Začas mi u mislima, poput šibicezapaljene pred očima, iskrsnu kretnje Vincenza Di Laura u sudnici,ona neobična kretnja, neuobičajena, ono pitanje o prstenu prije

svega ostaloga, nakon što godinama nije vidio oca. Prstenje nanapolitanskom narječju "aniello". Poruka je upućivala na Aniella deMonicu, a prstenjak na vjeru. Dakle izdano povjerenje, kao daukazuje na obiteljsku lozu izdaje. Gdje leži odgovornost za uhićenje.Tko je progovorio.

Aniello La Monica bio je patrijarh obitelji koju su godinama učetvrti zvali "Anielli", kao što su obitelj Gionta di Torre Annunziatazvali i "Valentini" prema bossu Valentinu Gionti. Prema izjavamapokajnika Ruocca i Luigija Giuliana, Aniella La Monicu uklonilo jeupravo njegovo kumče Paolo Di Lauro. Istina je da su svi ljudi izobitelji La Monica u redovima Di Laurovih. Ali ovo okrutno ubojstvomogla bi biti osvetnička kazna zbog smrti od prije dvadeset godina,osveta servirana hladna, ledena, prokazivanje snažnije od rafalametaka. Dugo pamćenje, predugo. Pamćenje prisutno međusekondiljanskim klanovima koji su se kasnije uspeli na vlast, i međustanovnicima same četvrti kojom vladaju, ali koje živi u glasinama,pretpostavkama i sumnjama kadrim da možda urode posljedicamakao što je neko glamurozno uhićenje ili izmrcvareno tijelo, ali senikad neće uobličiti u istinu. Istinu koja se uvijek uporno moraprotumačiti, hijeroglif koji je, kako te uče, bolje ne dešifrirati.

***

Secondigliano se vratio u svoje vječne ekonomske mehanizme. Svisu voditelji Španjolaca i Di Laurovih bili u zatvoru. Na scenu sustupali novi čelnici zona, novi mladoliki voditelji počeli su poduzimatiprve korake u zapovjedničkim sferama. Izraz krvavi pohod tijekomnekoliko mjeseci nestao je i zamijenio ga je "Vijetnam".

"Onaj tamo, bio je u Vijetnamu... sad će valjda biti miran.""Nakon Vijetnama ovdje svi premiru od straha...""Je li Vijetnam gotov ili nije?"To su ulomci rečenica koje su na mobitele izgovorili novi klanski

regruti. Razgovori koje su pratili karabinjeri doveli su do uhićenjaSalvatorea Di Laura 8. veljače 2006., osamnaestogodišnjeg bossovasina koji je počeo voditi malu vojsku dječaraca raspačivača.Španjolci su izgubili bitku, ali po svoj su prilici postigli svoj cilj da

postanu neovisni, s vlastitim kartelom pod hegemonističkomvladavinom najmlađih. Karabinjeri su presreli SMS koji je jednadjevojčica poslala vrlo mladom čelniku lokacije uhićenom za vrijemekrvavog pohoda, koji se vratio raspačavanju čim je izašao iz zatvora:"Čestitke na radu i povratku u četvrt, ganuta sam tvojom pobjedom,čestitam!"

Pobjeda je bila vojna, čestitke zato što je bio na pravoj strani. DiLaurovi su u zatvoru, ali sačuvali su kožu i posao, barem obiteljski.

Stanje se najedanput smirilo nakon pregovora između klanova inakon uhićenja. Kretao sam se iscrpljenim Secondiglianom, koji jepregazilo previše ljudi, fotografiralo, snimalo, iskoristilo. Umornim odsvega. Zastao sam pred muralima Felicea Pignatara, pred licimasunaca, lubanjama pomiješanima s klaunima. Murali koji suarmiranom betonu pridavali blagu i neočekivanu ljepotu. Najednomna nebu prasnu svjetla vatrometa i gromko beskrajno praskanje.Novinarske ekipe koje su nakon uhićenja bossa demontirale opremujurnule su da vide što se događa. Dragocjena grada za posljednjejavljanje: slavlje koje zahvaća cijele dvije stambene zgrade. Uključilisu mikrofone, reflektorima osvijetlili lica, telefonirali urednicima danajave prilog o proslavama Španjolaca zbog uhićenja Paola DiLaura. Prišao sam da se raspitam što se događa, a jedan mi dječakodgovori, zadovoljan što mu postavljam pitanje: "To je za Peppina,probudio se iz kome". Peppino je prije godinu dana išao na posaokad je njegova trokolica Ape kojom se vozio na tržnicu, počelakrivudati i prevrnula se. Napuljske su ulice topive na vodi, i nakondva sata kiše bazaltne ploče počnu plutati a asfalt se topi kao da jepomiješan sa solju. Ape se prevrnula i Peppino je doživio težakpotres mozga. Morali su s polja dovesti traktor da ga izvuku s nasipagdje je završila Ape. Nakon godinu dana provedenih u komi probudiose i nakon nekoliko mjeseci pušten je iz bolnice kući. Četvrt je slavilanjegov povratak. Čim je izašao iz automobila, dok su ga još smještaliu invalidska kolica, odmah je buknuo vatromet. Dječica su poziraladok su ga tapšala po posve obrijanoj glavi. Peppina je majka štitilaod dodira i poljubaca koji su predstavljali prevelik napor za njegoveokopnjele snage. Reporteri na mjestu događaja telefonirali su opetredakcijama, obustavljali su sve. Serenada kalibrom .38 koju sunamjeravali snimiti bila je obična proslava za dječaka koji se

probudio iz kome. Otišli su natrag u svoje hotele, ali ja sam ostao.Ušao sam u Peppinovu kuću, kao padobranac na zabavi odvećveseloj da se propusti. Cijele sam noći sa svim stanarima zgradenazdravljao Peppinovu ozdravljenju. Svečari su bili raštrkani postubama, na odmorištima i otvorenim vratima. Stanovi su biliotvoreni, a stolovi puni svega, bez obzira na to tko su vlasnici.Ispunjen vinom preuzeo sam ulogu kurira na Vespi između jednogakafića koji je još bio otvoren i Peppinova stana snabdijevajući svebocama crnog vina i Coca-Cole. Te je noći Secondigliano bio tih iiscrpljen. Bez novinara i helikoptera. Bez izvidnika i stražara. Tišinaod koje je čovjeku dolazila želja za snom, kao za popodneva napijesku s rukama pod glavom, daleko od svake misli.

ŽENE

Osjećao sam na sebi neki neodrediv miris. Poput smrada koji ti sezavuče u kaput kad uđeš u pečenjarnicu, a kad izađeš, samo malkopopusti miješajući se s otrovima iz ispušnih cijevi. Možeš se istuširatibezbroj puta, satima se namakati u kadi s najmirisnijim solima ibalzamima, ali nećeš ga se otresti. I to ne zato što ti je ušao u tijelo,poput znoja silovatelja, nego jer shvatiš da je taj miris koji te prožimabio već prisutan u tebi; kao da je ispušten iz neke dotad jošnepobuđene žlijezde, uspavane žlijezde koja najedanput počne lučitipod djelovanjem istine prije negoli od straha. Kao da u tijelu postojinešto kadro javiti nam kad nam pogled padne na istinu. Pobudi svačula. Bez posredništva. Istinu koja nije ispričana, objavljena nifotografirana, nego je prisutna i nudi se. Shvatiti kako svefunkcionira, kojim se tijekom kreće sadašnjost. Nikakvo razmišljanjene može posvjedočiti istinu prema onome što je viđeno vlastitimočima. Sjećanje svakoga tko se našao licem u lice s camorrinimratom krcato je premnogim prizorima koji ne stanu u um pojedinačnonego u hrpi, slojeviti i pobrkani. Ne možeš se pouzdati u oči.Camorrini ratovi za sobom ne ostavljaju porušene zgrade, a piljevinabrzo upija krv. Kao da si samo ti sve to vidio i pretrpio, kao da jenetko bio spreman uprijeti u tebe prstom i reći "nije istina".

Nenormalnost klanskog rata - sukobljeni kapitali, investicije kojese kolju, financijska nagađanja koja se proždiru - uvijek nalazi povodza utjehu, osjećaj da se opasnost može gurnuti drugamo te se sukobčini dalekim, sasvim dalekim, dok se zapravo odvija u vlastitompredvorju. Možeš sve rasporediti po pretincima razuma koje polakostvaraš u sebi, ali ne i mirise, njih se ne može klasificirati, samopostoje. Tu su. Kao posljednji tragovi baštine minulog doživljaja.Ostali su mi u nosu, ne samo miris piljevine i krvi, ni losion poslijebrijanja militarističkih dječaka nanesen na gole obraze, nego prijesvega vonj ženskih pomada. U nosnicama mi se održao težak mirisdezodoransa, laka i slatkastih parfema.

Žene su vječno prisutne u dinamici klanske moći. Nisu slučajnou sklopu krvavog sekondiljanskog pohoda smaknute dvije žene i to

surovošću obično namijenjenom bossovima. Kao ni to što su stotinežena izašle na ulice da spriječe uhićenja raspačivača i stražara,palile kante za smeće i povlačile karabinjere za laktove. Vidio samdjevojčice kako trče svaki put kad bi se na ulici stvorila neka kamera,sjurile bi se pred objektive, smiješile se, pjevušile nešto, nudile senovinarima za razgovor, obilazile oko snimatelja da vide kakav jelogo istaknut na kameri, pa da znaju koja ih televizija snima. Nikadse ne zna. Netko ih je mogao primijetiti i pozvati u neku emisiju.Ovdje se prilike ne nude nego se grabe zubima, kupuju se, za njimase kopa. Moraju se istjerati na vidjelo. Tako je i s dečkima, ništa nijeprepušteno slučaju susreta, mogućnosti zaljubljivanja. Svako jeosvajanje strategija. Djevojke koje ne smišljaju strategije dovode seu opasnost da budu lakoumne, s rukama posvuda i jezicima dovoljnoupornima da im prosvrdlaju stisnute zube. Pripijene traperice, uskemajice: sve mora ljepotu pretvoriti u mamac. Ponegdje je ljepotazamka, makar i najugodnija zamka. Ali ako popustiš, ako kreneš zaužitkom trenutka, ne znaš što ćeš zateći. Djevojka će biti utolikobolja ako uspije steći pažnju najboljeg, a kad joj upadne u zamku,zadržati ga, održati, trpjeti ga, progutati ga začepljena nosa. Ali imatiga za sebe. Cijelog. Jednom sam prolazio blizu škole. S jednogmotora sišla je mlada djevojka. Silazila je polako da svi stignu dobroosmotriti motor, kacigu, motociklističke rukavice i njezine usiljenečizme u kojima je jedva dosezala tlo. Podvornik, jedan od onihvječnih koji motre naraštaje djece, priđe joj i reče: "France', ti već faiammore? I to s Angelom, ta znaš da će završiti u Poggiorealeu".

"Fa ammore" ne znači voditi ljubav nego zaručiti se. Taj Angelonedavno je ušao u Sustav i nije obavljao sasvim nevažne zadatke.Po mišljenju podvornika brzo će završiti u zatvoru Poggioreale. I prijenego što krene braniti svojeg dečka, djevojka ima spremanodgovor.Jedan od onih odgovora koje kao da ih držimo u rukavu:"Pa što onda ako mi unatoč tome stiže mjesečni obrok? Stvarno mevoli..." Mjesečni obrok. To je njezin prvi uspjeh. Ako joj dečko i završiu zatvoru, ona će dobivati plaću. Mjesečni obrok je plaća koju klansvaki mjesec daje obiteljima svojih pripadnika. Uz zaruke, zaručnicadobiva i pravo na mjesečni obrok, premda je poželjno da bude itrudna. Ne nužno udana, dovoljno je imati dijete, makar i u trbuhu.Ako si samo zaručena, ostavljaš otvorenu opasnu mogućnost da se

klanu predstavi neka druga djevojka koju je momak možda dotadskrivao, djevojka za koju se nije ni znalo. U tom je slučaju naklanskom čelniku zone da odluči hoće li mjesečni obrok dijeliti dviježene, što je nezgodno jer stvara velike napetosti među obiteljima, ilipak članu može prepustiti da odluči kojoj ga djevojci dati. On unajvećem broju slučajeva odlučuje da se mjesečni obrok ne dajenijednoj, nego se preusmjeri ravno obitelji zatvorenika i tako sejednostavno riješi problem. Brak i porodiljstvo elementi su koji jamčeplaću. Novac se gotovo uvijek predaje na ruke i tako se izbjegavaostavljanje tragova na tekućem računu koji se mogu pratiti. Donosega "podmorničari". Podmorničar je osoba zadužena za dostavumjesečnog obroka. Zovu ih tako jer se vuku po dnu ulice. Neupadaju nikad u oči, ne smije im se lako ući u trag da ne bi bili metaucjene, stavljeni pod pritisak, opljačkani. Naglo izrone s ulice, u istestanove dolaze uvijek drugim putovima. Podmorničar vodi plaćenajnižih razina u klanu, dok se voditelji radi svota koje im s vremenana vrijeme zatrebaju obraćaju izravno blagajnicima. Podmorničarinisu sastavni dio Sustava, ne primaju se u članove da ne bi vođenjeplaća mogli iskoristiti kao osnovu i poželjeli se uspinjati u klanu. Upravilu su to umirovljenici, trgovački računovođe, knjigovođe udućanima, koji radeći za klan steknu još jednu plaću popunjavajućitako mirovinu, a prvenstveno nalazeći razloga da izađu iz kućeumjesto da trunu pred televizorom. Kucaju svakog 28. u mjesecu,polažu svoje plastične vrećice na stolove, a onda iz unutrašnjostikaputa, iz pretrpanog džepa, vade papirnatu omotnicu na kojoj jenapisano prezime mrtvog ili utamničenog člana i predaju je supruzi,a ako je nema, onda najstarijem djetetu. Gotovo uvijek s mjesečnimobrokom donesu i malo hrane: pršut, voće, tjesteninu, jaja, kruh.Penju se stubama, stružući vrećicama po zidovima. To vječnostruganje i težak korak najavljuju podmorničara. Vječno natovarenipoput magaraca, kupuju hranu u istim dućanima i kod istih voćara,obave samo jednu kupnju, a zatim namirnice raznose svimobiteljima. Prema tome koliko je podmorničar nakrcan vidi se kolikozatvorenika ili udovica kamorista živi u nekoj ulici.

Don Ciro jedini je podmorničar kojeg sam uspio upoznati. Izpovijesnog je, strogog, centra, vodio je plaće za klanove već uzalasku, ali koji se polako, u novonastalim plodnim prilikama, nastoje

reorganizirati, a ne samo preživljavati. Radio je za klanove uŠpanjolskim četvrtima, a nekoliko godina i za neke u Forcelli. Svremena na vrijeme radio je i za klanove četvrti Sanita. Don Cirotako je vješto u spletu napuljskih uličica nalazio kuće, podrumske isuterenske stanove, zgrade bez kućnog broja i domove izdubene ukutovima stubišta da bi mu poštari, koji su se stalno gubili, predavalipoštu da je nosi svojim mušterijama. Don Ciro imao je probušenecipele, te mu je nožni palac na vrhu bio otečen, poput micine, a napeti su mu potplati bili pohabani. Te su cipele pravo obilježjepodmorničara i simbol kilometara propješačenih uličicama istrminama, stazama koje su na ulicama užeg Napulja bile još duljezbog osjećaja da ga netko prati ili kani napasti. Hlače don Cira bilesu u lošem stanju: čiste ali neizglačane. Ostao je bez žene, a novamoldavska družica bila je premlada da bi mu održavala izgled.Strašljiv do srži, stalno je gledao u tlo dok smo razgovarali. Imao jebrkove žute od nikotina, kao i kažiprst i srednji prst desne ruke.Podmorničar donosi mjesečni obrok i muškarcima čije su ženezavršile iza rešetaka. Njima je poniženje primati mjesečni obrok zažene pa podmorničari odlaze u kuće majki članica i prepuštaju njimada novac mjesečnog obroka raspodijele među članovima obiteljizatvorenice. Tako donositelj izbjegava tobožnje prijekore, dernjavupo stubištima, prostačko tjeranje iz kuće od strane muževa kojimeđutim nikad ne zaborave najprije preuzeti omotnicu s novcem.Podmorničari se naslušaju svakakvih tužaljki supruga članova.Tužaljki o preskupim režijama, stanarini, djeci koja padaju razrede ilipak žele na sveučilište. Slušaju svaki zahtjev, svaki progunđaniprigovor o drugim suprugama članova koje navodno imaju višenovaca jer su im muževi lukaviji pa su se uspeli više unutar klana.Dok one govore, podmorničar ponavlja "znam, znam, znam". Puštagospode da se ispušu, a na kraju priče daje samo dvije vrsteodgovora: "Ne ovisi o meni" ili "Ja samo nosim novac: nisam ja tajkoji odlučuje". Žene dobro znaju da podmorničari ne odlučuju ni očemu, ali nadaju se da ako ih nakrcaju tužaljkama, prije ili poslije ćenešto reći pred kojim čelnikom zone, pa možda povećaju plaće iomoguće veće pogodnosti. Don Ciro bio je toliko naviknut na to dagovori "znam, znam", da je svako toliko, na kakvu god temurazgovora poput jeke ponavljao "znam, znam". Nosio je mjesečne

obroke stotinama žena camorre, mogao bi po sjećanju točno opisatinaraštaje žena, supruga i zaručnica, pa i muškaraca koji su ostalisami, historiografiju kritika upućenih bossovima i političarima. Ali donCiro bio je šutljiv i sjetan podmorničar koji je svoju glavu pretvorio upraznu komoru u kojoj svaka riječ koju čuje odjekne a da ne ostavinikakva traga. Dok smo razgovarali, odvukao me iz središta upredgrađe Napulja, zatim me pozdravio i ukrcao se na autobus kojimse vratio na istu točku s koje smo krenuli. Sve je to bio sastavni diostrategije zametanja traga da ne bih ni naslutio gdje stanuje.

***

Za mnoge žene udati se za kamorista često je kao dobiti zajam ilisteći kapital. Ako su sposobne i sudbina im je sklona, taj će kapitaluroditi plodom i žene će postati poduzetnice, voditeljice i generaliceneograničene moći. Pode li po zlu, propadne li klan i obustaviisporuku mjesečnog obroka, ženama će preostati samo satiprovedeni u čekaonici zatvora i usrdne molitve za kakav kućni posaoako se izbore za njega među Slavenkama, da njime plaćajuodvjetnike i nahrane djecu. Žene camorre preko svojih tijela stvarajutemelje za savezništva, njihova lica i ponašanje skupljaju i pokazujumoć obitelji. U javnosti se prepoznaju po crnim velovima nasprovodima, kricima za uhićenja, poljupcima odaslanima krozrešetke za vrijeme saslušanja tijekom suđenja.

Vizija tipične kamoristice ulazi u ustaljene zamišljene okvire:sposobna samo odražavati bol i volju muškaraca: braće, muževa,sinova. Nije baš tako. Preobražaj kamorističkog svijeta posljednjih jegodina doveo i do promjene uloge žena, od majčinske ulogepomagačice u teškim trenucima do voditeljske uloge, zaposlenicegotovo isključivo u poduzetničkim financijskim aktivnostima, dokdrugima prepušta militarističke poslove i ilegalno trgovanje.

Povijesni lik kamorističke voditeljice sasvim je sigurno AnnaMazza, udovica kuma iz Afragole, jedna od prvih žena u Italiji koja jeosuđena za nedjela povezana s mafijaškim djelovanjem, kao jednaod najmoćnijih šefica kriminalističkog i poduzetničkog udruženja.Anna Mazza u početku se koristila aurom supruga Gennara Moccie,ubijenog 70-ih. "Crna udovica camorre", kako je nazvana, bila je više

od dvadeset godina mozak klana Moccia, uspjela je posvuda raširitisvoju moć do te mjere da se, kad je odlukom suda 90-ih poslana naprisilni boravak u okolicu Trevisa - prema raznim istragama - uspjelapovezati s mafijom iz Brente, nastojeći ojačati svoju mrežu moći čaki u potpunoj izolaciji. Optužena je da je netom nakon muževe smrtijoš niti trinaestogodišnjeg sina naoružala da ubije naručitelja očevaubojstva. Ali puštena je zbog nedostatka dokaza za tu optužbu.Mazza je vladala oligarhijski, poduzetnički i oštro se suprotstavljalaoružanim izgredima. Znala je sebi podvrgnuti svaki teritorij kojim jevladala, kako pokazuje raspuštanje općine Afragola 1999. zbogkamorističke umiješanosti. Političari su je slijedili, tražili su njezinupodršku. Anna Mazza je pionirka. Prije nje bila je samo PupettaMaresca, lijepa neumoljiva osvetnica koja se proslavila diljem Italijesredinom 50-ih, kad je u šestom mjesecu trudnoće odlučila osvetitismrt muža Pascalonea 'e Nole.

Anna Mazza nije bila samo osvetnica. Računala je na kulturalnukonzervativnost kamorističkih bossova koju je koristila uživajući nekuvrstu nekažnjivosti rezerviranu za žene. Zbog te kulturalnekonzervativnosti bila je imuna na prepade, zavist i sukobe. Tijekom80-ih i 90-ih uvela je obitelj u građevinske poslove, uz naglašenuvolju za što boljim poslovanjem i krajnje strpljivom nalaženju svakeprilike. Klan Moccia postao je među najvažnijima u vođenjugrađevinskih ugovora, u nadzoru kamenoloma i u posredovanju prikupnji građevinskih terena. Čelnici zona vezani za obitelj Moccianadzirali su cijelo napuljsko područje: Frattamaggiore, Crispano,Sant Antimo, zatim Frattaminore i Caivano. U 90-ima klan je postaojedan od stupova Nove obitelji, golemog kartela klanova koji sesuprotstavio Novoj organiziranoj camorri Raffaelea Cutola i koji jeposlovnom i političkom moći nadmašio kartele Cosa nostre. Kad supropale stranke koje su profitirale od savezništva s klanskimpoduzećima, bossovi Nove obitelji ostali su jedini uhićeni i osuđenina doživotni zatvor. Nisu htjeli platiti u ime političara koje supomagali i podupirali. Nisu htjeli da ih se smatra rakom sustava kojisu držali na nogama i čiji su bili živ i produktivan dio, makar ikriminalni. Odlučili su se pokajati. Tijekom 90-ih Pasquale Galasso,boss Poggiomarina, bio je prvi poslovno-militaristički lik većeg kalibrakoji je počeo surađivati s vlastima. Imena, strategije, sredstva, puno

pokajanje na koje je Država uzvratila skrbništvom nad imovinomnjegove obitelji, a donekle i njegovom. Galasso je odao sve što jeznao. Unutar velike konfederacije Moccia su bili obitelj koja je nasebe preuzela zadatak da ga zauvijek ušutka. Galassove su riječimogle razoriti klan udovice za tili čas i u nekoliko izjava. Pokušali supotplatiti njegove čuvare da ga otruju, planirali su ga uklonitipogotkom iz bazuke. Ali nakon propalih militarističkih pokušajauklanjanja koje su organizirali muškarci, umiješala se Anna Mazza,koja je naslutila da je kucnuo čas za novu strategiju: predložitiodricanje. Taj je koncept prenijela u camorru iz sfere terorizma, gdjesu se militaristi odricali svojih oružanih organizacija, ali se nisu kajali,nisu otkrivali imena niti iznosili optužbe na račun bilo naručitelja biloizvršitelja. Odricanjem se stvarala ideološka distanca, bio je to činsavjesti, pokušaj delegitimiziranja političkoga stava čije je službenomoralno odbacivanje bilo dovoljno za smanjenje kazne. UdovicaMazza smatrala je to najboljim trikom za otklanjanje svake opasnostiod pokajnika, dok istovremeno ostaje dojam da su klanovi odvojeniod vlade. Ideološkim udaljavanjem od camorre klanovi mogu uživatiprednosti kao što su smanjenje kazne i poboljšanje zatvorskihuvjeta, a da pri tome ostanu skriveni mehanizmi, imena, tekućiračuni i saveznici. Ono što bi neki promatrači mogli smatratiideologijom, i to kamorističkom, za klanove je bilo puko ekonomsko imilitantno djelovanje poslovne grupe. Klanovi su se transformirali:prekinuta je kriminalna retorika, a Cutolova se manija ideologiziranjakamorističkih poteza potrošila. Odricanje je moglo biti rješenje zakobnu moć pokajnika, koja je, unatoč obilju kontradikcija, pravi temeljprijetnje za moć camorre. Udovica je shvatila veliki potencijal ovogatrika. Njezini su sinovi pisali nekom svećeniku tvrdeći da se želeiskupiti. Kao simbol "odricanja" klanova u Acerri je ispred crkvetrebao biti ostavljen automobil pun oružja, kao što IRA čini uEngleskoj. Polaganje oružja. Ali camorra nije neovisna organizacija,oružana jezgra, niti njezina stvarna moć počiva na oružju. Automobilnije ostavljen, a strategija odricanja začeta u glavi šefice, polako jeizgubila čar. Nije ju više slušao parlament ni sud, niti je više imalapodršku klanova. Pokajnika je bilo sve više, koristi od njih sve manje,velika Galassova otkrića opovrgavala su postojanje militantnihaparata klanova, ali su poslovni i politički planovi ostali praktički

netaknuti. Anna Mazza nastavila je izgradnju neke vrstekamorističkog matrijarhata. Žene kao pravo središte moći, amuškarci kao oružana ruka, posrednici, izvršitelji odluka koje donosežene. Važne odluke, ekonomske i militantne, donosila je crnaudovica.

Žene klana jamčile su veću poduzetničku sposobnost, manjuopsjednutost iskazivanjem moći i minimalnu želju za sukobom. Ženesu bile voditeljice, tjelohraniteljice i poduzetnice klana. Jedna njihova"dama za društvo", Immacolata Capone, s godinama je unutar klanastekla cijelo bogatstvo. Immacolata je bila kuma udovičine kćeriTerese. Nije izgledala poput matrone, nije bila frizirana i punihobraza kao Anna Mazza. Immacolata je bila sitna, plave kratkopodšišane kose, uvijek počešljana, umjereno elegantna. Nije na njojbilo ni traga mračnih kamorističkih crta. Umjesto da traga zamuškarcima koji će joj pridati veći autoritet, sami su se muškarcivezali za nju, tražeći zaštitu. Udala se za Giorgia Salierna, kamoristaangažiranog oko ušutkivanja pokajnika Galassa, a zatim se vezalauz čovjeka iz klana Puca iz Sant Antima, obitelji moćne prošlosti,bliske Cutolu, klana koji je proslavio brat Immacolatina partnera,Antonio Puca. U njezinu je džepu pronađen notesić s imenom EnzaTortore, televizijskog voditelja nepravedno optuženog da je kamorist.Kad je Immacolata dosegla ekonomsku i upravljačku zrelost, klan jebio u krizi. Zatvor i pokajnici ugrozili su strpljivi rad donne Anne. AliImmacolata je sve žetone stavila na cement, a vodila je i tvornicuopeka u centru Afragole. Kao poduzetnica učinila je sve da sepoveže s moćnim klanom Kazalaca, koji u vođenju poslova napodručju graditeljstva i izgradnje prednjače na nacionalnoj imeđunarodnoj razini. Prema istrazi napuljskog DDA ImmacolataCapone vratila je tvrtke klana Moccia na čelo u područjugraditeljstva. Na raspolaganju joj je bila tvrtka MOTRER, jedno odvodećih poduzeća na polju zemljanih radova na jugu Italije. Premaistrazi, uspostavila je besprijekoran mehanizam u suradnji s mjesnimpolitičarom. Političar je davao zakup poduzetniku od kojeg bi gadonna Immacolata preuzela u podzakup. Mislim da sam je vidiosamo jedanput, upravo u Afragoli dok je ulazila u supermarket.Tjelohraniteljice su joj bile dvije djevojke. Pratile su je vozeći za njomu Smartu, automobilčiću dvosjedu koji ima svaka kamoristica. Sudeći

po debljini vrata taj je Smart bio blindiran. Kad zamišljamotjelohraniteljice, pomislit ćemo na snagatorice kojima svaki napetimišić pridaje muški izgled. Stegna u grozdovima, prsni mišići koji suprerasli dojke, hipertrofirani bicepsi, vrat kao panj. Ali tjelohraniteljicekoje sam vidio nisu imale ništa muškobanjasto. Jedna je bila oniža,goleme mlohave stražnjice, kose pretjerano obojene u crno, drugamršava, krhka, koščata. Iznenadila me pomnja kojom su odabraleodijela: obje su nosile nešto nalik na boje Smarta, fluorescentnožuto. Jedna je imala majicu iste boje kao i automobil, dok je ona zaupravljačem imala žute okvire sunčanih naočala. Ta boja nijeodabrana slučajno niti je slučajno nošena. Bio je to jedan odprofesionalnih dodataka. Istu žutu nijansu motociklističkogkombinezona imala je Uma Thurman u filmu Kill Bill QuentinaTarantina, gdje su žene prvi put kriminalistički likovi prvog reda. Istužutu boju nosi Uma Thurman na plakatu za film, s isukanomsamurajskom sabljom, boju koja plijeni pogled, a možda i okusnepupoljke. Žutilo tako nestvarno da je postalo simbol. Pobjedničkoposlovanje mora ostaviti pobjednički dojam. Ništa nije prepuštenoslučaju, pa ni boja automobila i odore tjelohranitelja. Caponeova jedala primjer i mnoge su žene svih naslova i razina u klanovimapoželjele žensku pratnju o čijoj usklađenosti stila i vanjskog dojmavode računa.

Ali nešto nije valjalo. Možda je upala na tuđi teritorij, možda jenekoga potajno ucjenjivala: Immacolata Capone ubijena je u ožujku2004. u Sant Antimu, selu njezina partnera. Bila je bez pratnje.Možda nije vjerovala da srlja u opasnost. Pogubljenje se zbilo usredištu sela, ubojice su se kretali pješice. Čim je osjetila da jeslijede, Immacolata Capone se dala u bijeg, ljudi oko nje mislili su daje pokradena i da trči za lopovima, ali torbica joj je visjela na remenu.Trčala je čvrsto je stežući na grudi nagonom koji ne popušta i nedopušta da se na tlo baci ono što otežava trčanje, a može spasitiživot. Immacolata je ušla u prodavaonicu peradi, ali su je stigli prijenego što se sklonila iza tezge. Prislonili su joj cijev pištolja nazatiljak. Dva suha pucnja: kulturalni konzervativizam u kojem se nediraju žene, a koji je uživala Anna Mazza, time je zaključen. Lubanjaprobijena mecima i lice u lokvi guste krvi pokazivali su novi tijek

militantne politike klanova. Nikakve razlike između muškarca i žena.Nikakvog kodeksa časti.

Ali matrijarhat Moccia uvijek je djelovao polako, stalno spremanza velike poslove, nadzirući teritorij pomoću pažljivih ulaganja iprvoklasnih financijskih pregovora, monopolizirajući kupovinu terena,izbjegavajući krvave pohode i savezništva koji bi mogli poremetitiposlovanje obitelji.

Na području koje su monopolizirale njihove tvrtke diže senajveći kompleks Ikee u Italiji, a upravo se iz ove zone širi najvećegradilište ubrzane gradnje na jugu Italije. Već tko zna koji put ulistopadu 2005. općina Afragola raspuštena je zbog kamorističkeumiješanosti. Optužbe su teške: skupina savjetnika općine Afragolazatražila je od predsjednika trgovačke strukture da namjesti više oddvjesto pedeset osoba u tijesnim rođačkim vezama s klanomMoccia.

Odluci o raspuštanju pridonijele su i ilegalne građevinskekoncesije. Postoje megastrukture na terenima u vlasništvu bossova,a govorilo se i o gradnji bolnice na terenima klana Moccia upravodok su se u općinskom savjetu vodile rasprave. Tereni su kupljenijeftino, najjeftinije, a kad su postali površine na kojima će se graditibolnica, prodani su dakako po astronomskim cijenama. Zarada od600 posto na početnu cijenu. Zarada koju su mogle postići samožene Moccia.

Žene su u rovu branile imovinu i vlasništvo klana, kao AnnaVollaro, nećakinja bossa klana Portici, Luigija Vollara. Imala jedvadeset devet godina kad su joj došli policajci da zaplijene tko znakoji već obiteljski lokal, pizzeriju. Dohvatila je kanistar s benzinom,polila se i zapalila upaljačem. Da ne bi tko pokušao ugasiti plamen,istrčala je kao luda. Na kraju se zaletjela u zid, a žbuka se zacrnilakao kad utičnica pregori. Vollaro se živa spalila u znak prosvjedaprotiv zapljene imovine stečene nezakonitim kapitalom koji je onasmatrala samo rezultatom normalnog i prirodnog poduzetničkogposlovanja.

Skloni smo vjerovanju da militantne dužnosti u kriminalnojpraksi, kad se pokažu uspješnima, vode prema ulozi poduzetnika.Nije tako, barem ne uvijek. Jedan je primjer toga krvavi pohod u

Quindiciju, selu u pokrajini Avellino, koje godinama gušiposvemašnja prisutnost klanova Cava i Graziano. Te su dvije obiteljioduvijek zaraćene, a žene tvore pravi ekonomski temelj. Kad je 80-ihValle di Lauro razorio potres, kiša milijardi lira za obnovu dala jepoticaj nastanku srednjeg poduzetničkog kamorističkog staleža. Ali uQuindiciju se događa nešto više i drugačije nego u drugim zonamaKampanije: nije to samo okršaj dvaju ogranaka, nego krvna osvetakoja s godinama bilježi četrdesetak surovih prepada koji su dvijesuprotstavljene jezgre zavili u crno. Rođena je nezalječiva mržnjakoja će poput zaraze zahvatiti duše svih predstavnika ovih dvijuobitelji kroz niz naraštaja. Selo nemoćno stoji po strani u areni ukojoj se dva ogranka kolju. Obitelj Cava 70-ih je bila odvjetakGraziana. Sukob je nastao kad je Quindici 80-ih preplavilo stomilijardi lira za obnovu nakon potresa, svota koja daje povodasukobu zbog neslaganja oko udjela u zakupu i mitu koji trebaraspodijeliti. Pomoću kapitala koji je pritekao obje su obitelji, uzvodstvo žena obaju klana, stvorile mala graditeljska carstva.Jednoga dana dok je gradonačelnik sela, kojem su izbor omogućiliGrazianovi, bio u svojem uredu, komandosi obitelji Cava pokucali sumu na vrata. Nisu odmah zapucali i to je gradonačelniku dalovremena da otvori prozor, popne se na krov vijećnice i izbjegneprepad preskakujući krovove kuća. Klan Graziano imao je u svojimredovima pet gradonačelnika, od kojih su dva ubijena a tri je smijeniopredsjednik republike zbog povezanosti s camorrom. Bio je međutimjedan trenutak u kojem se učinilo da se nešto može promijeniti. Zagradonačelnicu je izabrana mlada apotekarica, Olga Santaniello.Samo je čvrsta žena mogla parirati vlasti žena Cavinih i Grazianovih.Na sve je načine pokušavala sprati prljavštinu klanske moći, ali nijejoj pošlo za rukom. Žestoka poplava 5. svibnja 1998. preplavila jecijeli Valle di Lauro. Kuće su se natopile vodom i blatom, tlo jepostalo močvarno, a ulice nesavladivi kanali. Olga Santaniello seutopila. Blato koje ju je udavilo postalo je dvostruko unosno zaklanove. Potop je donio dodatni novac, a s novim kapitalom naraslaje i moć dviju obitelji. Za gradonačelnika je postavljen AntonioSiniscalchi, a četiri godine kasnije ponovo je izabran plebiscitarno.Nakon Siniscalchijeve prve izborne pobjede, gradonačelnik, njegovisavjetnici i najotvoreniji pristaše krenuli su u povorci iz izbornog

stožera. Povorka je stigla do dijela Brosagro i marširala ispred domaArtura Graziana zvanog "guaglione", ali pozdravi nisu bili upućeninjemu, nego nadasve ženama Graziana koje su, poredane nabalkonu po starosti, primale izraze poštovanja novogagradonačelnika pošto je smrt uklonila Olgu Santaniello. AntonioSiniscalchi uhićenje u raciji napuljskog DDA u lipnju 2002. Premaoptužbama Protumafijskog suda u Napulju, s prvim fondovima zaobnovu sklopio je ugovore za radove na uređenju prilaza i ogradevile-bunkera Grazianovih.

Vile raštrkane Quindicijem, tajna skrovišta, asfaltirane ceste ijavnu rasvjetu platila je općina, javnim radovima koji su pomogliGrazianovima i zaštitili ih od atentata i zasjeda. Članovi dviju obiteljiživjeli su zabarikadirani iza nesavladivih kapija i nadzirani dvadesetčetiri sata na dan kamerama zatvorenog kruga.

Boss Biagio Cava uhićenje na aerodromu u Nici dok seukrcavao u zrakoplov za New York. Kad je završio u zatvoru, sva jevlast prešla u ruke njegove kćeri i supruge, klanskih žena. Samo sužene izlazile u grad. Ne samo da su bile administratorice i mozgovi usjeni, nego su postale i službeni simbol obitelji, lica i oči moći. Kad bise na ulici susrele suparničke obitelji, razmjenjivale su oštre pogledeu sklopu apsurdne igre u kojoj se gubitnikom smatra onaj tko prviobori pogled. U selu je zavladala velika napetost kad su ženeCavinih shvatile da je kucnuo čas da prigrle oružje. Od poduzetnicamorale su postati ubojice. Vježbale su u prilazima kuća, uz glasnumuziku da prikriju odjek pražnjenja pištolja u vreće s orasimaprikupljenima na njihovim posjedima. Za vrijeme općinskih izbora2002. počele su se selom kretati naoružane, u svojem Audiju 80:Maria Scibelli, Michelina Cava i njezine kćeri, šesnaestogodišnjaClarissa i devetnaestogodišnja Felicetta Cava. U ulici Casseseautomobil žena Cavinih nabasao je na automobil Grazianovih, ukojem su bile Stefania i Chiara Graziano od dvadeset i dvadesetjedne godine. Iz automobila Cavinih odjeknuli su pucnji, ali ženeGrazianovih naglo su zakočile, kao da su očekivale zasjedu. Uspjelesu skrenuti, ubrzale su, uzmaknule i pobjegle. Hici su razbili prozorei probili lim, ali nitko nije ozlijeđen. Djevojke u Alfi vratile su se u viluvrišteći. Njihova majka, Anna Scibelli, i boss Luigi SalvatoreGraziano, sedamdesetogodišnji patrijarh obitelji, odlučili su se vratiti i

osvetiti zbog napada. Svi su se ukrcali u njihovu Alfu, a za njima jeišlo blindirano vozilo s četiri osobe naoružane strojnicama ipuškama. Presreli su Audi Cavinih i stali se zalijetati u njega dok jevozilo iz pratnje blokiralo postranične putove, zatim je pretekloprogonjeni automobil i stalo pred njega prepriječivši svakumogućnost bijega. U strahu da će ih zaustaviti karabinjeri nakon štoje prvi vatreni sukob prošao onako neslavno, žene Cava bile suodbacile oružje, pa kad su se našle pred zaustavljenim vozilom,skrenule su, otvorile vrata i pokušale pobjeći trčeći. Grazianove suizašle iz automobila i zapucale na žene. Olovom su im zasule noge,glave, leđa, grudi, obraze, oči. U nekoliko sekundi sve su popadalena tlo pri čemu su im poispadale cipele, a noge ostale u zraku.Grazianove im nisu štedjele tijela, ali nisu primijetile da je jedna jošživa. Felicetta Cava je preživjela. U torbici jedne od Cavinihpronađena je bočica kiseline. Možda su osim pucanja po njimanamjeravale naružiti neprijateljice tako da ih kiselinom poliju po licu.

Žene su većinom sposobne doživjeti kriminal kao neštotrenutno, nečiju prosudbu, kao stubu na koju ste stupili nogom iodmah zatim preskočili. To klanske žene pokazuju vrlo otvoreno.Osjećaju se uvrijeđeno i omalovaženo kad ih se opisuje kaokamoristice, kriminalke. Kao da je kriminal samo prosudba nečijegdjelovanja, a ne objektivni potez, ponašanje. Uostalom, do danas, zarazliku od muškaraca, nijedna žena, šefica camorre, nije se pokajala.Nikada.

Za obranu obiteljske imovine, oštro se oduvijek zalagala ErminiaGiuliano, zvana Celeste zbog nebeske boje očiju, lijepa i naočitasestra Carminea i Luigija, bossova Forcelle, koja je - prema istrazi -bila apsolutna uporišna točka u klanu što se tiče upravljanjanekretninama i kapitalom uloženim u trgovački sektor. Celesteizgleda kao klasična Napolitanka, kamoristica iz povijesnog centra,kose obojene platinasto plavo, svijetlih ledenih očiju, vječnoprekrivenih crnim sjenilom. Vodila je ekonomske i pravne posloveklana. Godine 2004. Giulianovima je zaplijenjena imovina stečenaposlovanjem, dvadeset osam milijuna eura, ekonomska pluća klana.Imali su niz trgovačkih lanaca u Napulju i okolici i vlasništvo nadmarkom koja se pročula zahvaljujući poduzetničkoj sposobnosti teoružanoj i ekonomskoj zaštiti klanova. Franšizna mreža te marke

sastoji se od pedeset šest prodajnih točaka u Italiji, Tokiju,Bukureštu, Lisabonu i Tunisu.

Klan Giuliano, vladari u 80-ima i 90-ima, rođen je u mekomtrbuhu Napulja, u Forcelli, četvrti ovijenoj u sve mitske elementekasabe, svaku legendu truloga pupka povijesnog centra. Giulianovisu klan koji je krenuo od dna, polako isplivao iz bijede, baveći sesvime, od krijumčarenja kurvi i iznuđivanja od vrata do vrata, dootmica, stvorivši golemu dinastiju bratića, nećaka, stričeva i rođaka.Vrhunac vlasti dosegli su potkraj 80-ih i sada nose neku vrstuneuništive karizme. Tko želi voditi glavnu riječ u povijesnom centru idanas mora polagati račune Giulianovima, klanu kojemu za vratomdiše bijeda i strah od povratka u siromaštvo. Izjavu Luigija Giuliana,kralja Forcelle, koja je najviše pokazivala njegovo gađenje premasiromaštvu zabilježio je novinar Enzo Perez: "Ja se ne slažem sTommasinom, meni su jaslice drage, samo mi se pastiri gade!"

Lice apsolutne moći kamorističkog sustava sve više poprimaženske crte, ali ženskog su spola sve češće i bića koja završezdrobljena i zgnječena gusjenicama te moći. Annalisa Duranteubijena je u Forcelli 27. ožujka 2004. u unakrsnoj vatri, s četrnaestgodina. Četrnaest godina. Četrnaest godina. Ponavljati to isto je kaoi prelaziti niz leđa spužvom namočenom u ledenoj vodi. Bio sam nasprovodu Annalise Durante. Došao sam rano u crkvu u Forcelli.Cvijeće nije još bilo stiglo, ali posvuda su visjeli natpisi, izrazi sućuti,suza, znaci sjećanja prijateljica iz razreda, što paraju srce. Annalisaje ubijena. Jednu vruću večer, možda prvu doista vruću večer usezoni u kojoj je napadalo toliko kiše, Annalisa je odlučila provestikod prijateljice. Već je bila pocrnjela, nosila je lijepu privlačnu haljinukoja joj je prianjala uz napetu gipku figuru. Takve su večeri kaostvorene za upoznavanja momaka, a četrnaest godina za djevojku izForcelle pogodna je dob da se počne birati potencijalni zaručnikkojeg će dovući sve do oltara. Djevojke iz pučkih četvrti Napulja sčetrnaest su godina kao i žene koje su već sve proživjele. Lica su imobilno našminkana, grudi pretvorene u napuhane balončiće pomoćupush-up grudnjaka, nose ušiljene čizme s petama koje dovodezdravlje listova u opasnost. Moraju biti vješte artistice da održeravnotežu dok hodaju po bazaltu, vulkanskom kamenu koji prekrivanapuljske ulice, oduvijek nesklonom svakoj ženskoj vrsti obuće.

Annalisa je bila lijepa. Vrlo lijepa. S prijateljicom i jednom rođakinjomslušala je glazbu i sve su tri pogledavale momčiće koji su prolazili namotorčićima, propinjući se, naglo kočeći, upuštajući se u opasnevratolomije između automobila i ljudi. To je takva igra udvaranja.Atavistička, uvijek ista. Djevojke iz Forcelle najradije slušajuneomelodijsku glazbu, popularne pjevače koji se dobro prodaju upučkim napuljskim četvrtima, ali i u Palermu i Bariju. Gigi D'Alessioapsolutan je mit. Uspio se probiti i proslaviti diljem Italije, dok sudrugi, stotine njih, ostali mali idoli unutar četvrti, zone, zgrade iliulice. Svatko ima svojeg pjevača. Ali najednom, dok stereo u zrakšalje prodornu neomelodijsku notu, dva motorčiča, tjerana domaksimuma, jurnu za nekim. Dotični bježi, nogama guta ulicu.Annalisa, njezina rođakinja i prijateljica ne shvaćaju, misle da sešale, možda se izazivaju. Zatim pucnji. Meci pljušte posvuda.Annalisa ostane ležati na tlu, dva su je metka pogodila. Svi serazbježe, prve se glave pomole na balkonima, vječno otvorenimaradi osluškivanja ulice. Krici, kola hitne pomoći, jurnjava u bolnicu,ulice cijele četvrti ispunjene znatiželjom i strepnjom.

Salvatore Giuliano važno je ime. Nositi takvo ime već je samopo sebi dovoljan preduvjet za zapovijedanje. Ali ovdje u Forcelliovome dječaku ne pridaje autoritet sjećanje na sicilijanskog bandita.Samo mu slučajno tako glasi prezime. Giuliano. Situacija sepogoršala kad je Lovigino Giuliano odlučio progovoriti. Pokajao se iizdao svoj klan da izbjegne doživotnu robiju. Ali kao što često biva udiktaturi, kad je čelnik uklonjen, samo jedan njegov čovjek možezauzeti njegovo mjesto. Giulianovi su dakle, makar i s biljegomozloglašenosti, i dalje jedini bili kadri održati odnose s velikimkuririma narkoprometa i nametnuti zakon zaštite. Ali s vremenom seForcella umorila. Ne želi više da njome vlada obitelj ozloglašenih, nežele više uhićenja i policiju. Tko god htio zauzeti njihovo mjesto,morao je ukloniti nasljednika, morao se službeno postaviti kaosuveren i iskorijeniti Giulianove, odnosno novoga nasljednikaSalvatorea Giuliana, Loviginova nećaka. Ona je večer bila odabranaza službenu potvrdu prevlasti, za uklanjanje izdanka koji je dizaoglavu i za pokazivanje Forcelli početka nove vladavine. Čekaju ga,izdvajaju. Salvatore mirno hoda, najedanput primjećuje da je nanišanu. Bježi, ubojice ga slijede, trči, želi se ubaciti u neku uličicu.

Odjeknu pucnji. Giuliano vjerojatno protrči ispred tri djevojke, koristiih kao štit i u pometnji vadi pištolj i zapuca. Nakon koje sekunde opetbježi, ubojice ga ne uspijevaju uhvatiti. Četiri noge utrče u vežutražeći zaklon. Djevojke se osvrću, nema Annalise. Izlaze. Na tlu je,krv na sve strane, metak joj je probio glavu.

U crkvi se uspijevam probiti do podnožja oltara. Tamo jeAnnalisin lijes. S četiri strane su redarstvenici u svečanim odorama,posveta pokrajine Kampanije djevojčinoj obitelji. Lijes je prekrivenbijelim cvijećem. Mobitel, njezin mobitel, položen je na podnožjeodra.Annalisin otac jadikuje. Meškolji se, nešto muca, cupka, mičešakama u džepovima. Prilazi mi, ali ne obraća se meni, kaže: "I štosada? I što sada?" Čim je otac provalio u plač, sve žene obiteljiglasno zavapiše, stanu se udarati, zibati se prodorno kričeći, a čim jeglava obitelji prestala plakati, žene iznova umuknu. Iza spazih klupes djevojkama, prijateljicama, rođakinjama, prostodušnim Annalisinimsusjedama. Oponašale su pokrete majki, tresle su glavama,neprestano naricale: "Ne može biti! Nemoguće!'' Osjećaju da im jedodijeljena važna uloga, ona tješiteljska. Ipak, odišu ponosom.Sprovod za žrtvu camorre za njih je inicijacija, na istoj razini kao imenstruacija ili prvi spolni odnos. Kao i njihove majke, s ovimdogađajem aktivno sudjeluju u životu svoje četvrti. Kamere ihkadriraju, zatim fotografi, svi kao da postoje zbog njih. Mnoge od tihdjevojaka uskoro će se udati za kamoriste, višeg ili najnižeg ranga.Raspačivača ili poduzetnika. Ubojicu ili trgovca. Mnoge će imatisinove koji će poginuti i stajat će u redu u zatvoru Poggioreale damuževima donesu novosti i novac. Ali zasad su samo djevojčicezavijene u crno, a da pri tome nisu zaboravile hlače niska struka itange. Na sprovodu su, ali su odjevene vrlo pažljivo. Savršeno.Oplakuju prijateljicu, znajući da će ovom smrću postati žene. Aliunatoč boli, jedva su čekale na to. Mislim na vječni povratak zakonaovoga svijeta. Mislim na to kako su Giulianovi dosegli vrhunac moćidok Annalisa još nije bila rođena, dok je njezina majka bila tekdjevojčica koja se družila s drugim djevojčicama koje su zatimpostale supruge Giulianovih i njihovih članova, koje su odrastaleslušajući D'Alessiovu glazbu i klicale Maradoni koji je s Giulianovimauvijek dijelio kokain i provodio se. Pamti se slika Diega ArmandaMaradone u Loviginovoj kadi u obliku školjke. Dvadeset godina

kasnije Annalisa pogiba dok su lovili i pucali na nekog Giuliana, dokje neki Giuliano uzvraćao na vatru koristeći je kao štit, ili moždasamo protrčavši kraj nje. Isti povijesni put, vječno isti. Besmrtan,tragičan, vječan.

Crkva je već prepuna. Ali policija i karabinjeri i dalje su napeti.Ne razumijem još. Vrpolje se, gube strpljenje zbog sitnica, nemirnose kreću. Shvatim nakon što sam napravio nekoliko koraka.Udaljavam se od crkve i vidim da vozilo karabinjera dijeli ožalošćenomnoštvo od raskošne skupine na skupim motociklima, ukabrioletima, na snažnim motorima. To su posljednji pripadnici klanaGiuliano vjerni Salvatoreu. Karabinjeri se boje da bi moglo doći dorazmjene uvreda između kamorista i mnoštva i da bi mogao izbitiurnebes. Srećom nije se dogodilo ništa, ali njihova je prisutnostkrajnje simbolična. Daju na znanje da nitko ne može bez njihovadopuštenja vladati povijesnim centrom Napulja, a još manje beznjihova posredstva. Pokazuju svima da još postoje i da su unatočsvemu oni glavni.

Bijeli sanduk izlazi iz crkve, mnoštvo se nagurava da ga dirne,mnogi gube svijest, zvjerski krikovi probijaju bubnjiće. Kad je lijesprošao ispred Annalisine zgrade, majka, koja se nije mogla natjeratida prisustvuje misi u crkvi, pokušala se baciti s balkona. Skupinažena je zadrži. Vrišti, koprca se, lice joj je podbuhlo i zajapureno.Odvija se uobičajena tragična scena. Da bude jasno, ritualni plač ižalopojne scene nisu laž ni himba. Naprotiv. Ali pokazuju kulturneokvire u kojima još uvijek živi velik dio žena u Napulju, prisiljenih dajoš posežu za snažnim simboličnim ponašanjem kako biposvjedočile svoju bol i iskazale je pred cijelom zajednicom. Premdapotresno iskrena, ova frenetična bol naizgled sadrži značajkeinscenacije.

Novinari se drže podalje. Predsjednik pokrajine KampanijeAntonio Bassolino i gradonačelnica Napulja Rosa Russo Iervolinoprestravljeni su, boje se da će se četvrt okrenuti protiv njih. Ali to senije dogodilo, ljudi iz Forcelle naučili su izvući prednost iz politike i nežele steći neprijatelje. Netko zaplješće snagama reda. Ponekinovinar se uzbudi zbog te geste. Hvaljeni karabinjeri u četvrticamorre. Kakva naivnost. Taj je aplauz bio obična provokacija u

smislu, bolje karabinjeri nego Giulianovi. Neke snimateljske ekipepokušavaju prikupiti izjave, prilaze nekoj starici krhka izgleda. Onazačas zgrabi mikrofon i prodere se: "Njihovom krivnjom... moj sin ćeodležati pedeset godina u zatvoru! Ubojice!" Mržnja premapokajnicima dobro je poznata. Masa vrši pritisak, napetost je velika.Od pomisli da je jedna djevojka mrtva jer je jedne proljetne večeriodlučila slušati glazbu s prijateljicama na ulazu u vežu okreće mi seželudac. Muka mi je. Moram ostati miran. Moram shvatiti kako je touopće moguće. Annalisa je rođena i živjela je u ovome svijetu.Njezine su joj prijateljice pričale o bježanju na motoru s dečkima izklana, ona sama možda se zaljubila u nekog zgodnog bogatogmomčića kojem se smiješila karijera u Sustavu ili možda u nekogpoštenjačinu koji je cijeli dan grbio leđa za crkavicu. Njezina bisudbina bila rad u tvornici na crno, na torbicama, deset sati dnevnoza petsto eura mjesečno. Annalisa je bila zadivljena mrljama na kožiradnica koje rade s kožnom galanterijom. U svoj je dnevnik zapisala:"Djevojkama koje rade s torbama ruke su stalno crne, cijeli su danzatvorene u tvornici. Tu je i moja sestra Manu, ali poslodavac njubarem ne prisiljava da radi kad joj nije dobro". Annalisa je postalatragični simbol jer tragedija se odvila u najgorem i najsirovijemobliku: ubojstvom. Ovdje nema trenutka u kojemu zvanje življenja nesliči osudi na doživotni zatvor, kazni koja se izdržava neukrotivim,ubrzanim i surovim životom prema uzorku. Annalisa je kriva što serodila u Napulju. Ništa više, ništa manje. Dok na ramenima odnosenjezino tijelo u bijelom sanduku, kolegica iz klupe zove je na mobiteli pušta ga da zvoni. Zvonjava na lijesu, to je novi rekvijem. Najprijetrajan zvuk, zatim melodijski, koji najavljuje ugodnu glazbu. Nitko sene javlja.

DRUGI DIO

KALAŠNJIKOV

Prelazio sam prstom preko njih. Čak sam i oči sklopio. Kliziosam jagodicom kažiprsta čitavom površinom odozgo prema dolje.Kad bih prelazio preko udubljenja, vršak prsta upao bi u njega. Išaosam tako po svim staklima. U neka udubljenja jagodica bi mi ušlacijela, a u neke dopola. Ubrzao sam kretnje i nasumično prelaziopreko glatkoga dijela kao da mi je prst neka vrsta poludjelog crva kojise zavlači u udubljenja i izlazi iz njih, savladava ih trčkarajuči postaklu, sve dok se nisam porezao. Nastavio sam prelaziti prstom postaklu, ostavljajući krvav vodenasti trag. Otvorih oči. Oštra,iznenadna bol. Udubljenje je bilo puno krvi. Prestao sam se glupirati iposisao sam posjekotinu. Rupe koje ostavlja kalašnjikov savršenesu. Žestoko su utisnute u blindirana stakla, ukopane, zasječene,poput crvotočina zaostalih za crvima koji pregrizaju put. Iz daljinepogoci iz strojnice ostavljaju čudan dojam, kao da su desecimjehurića nabubrili između raznih blindiranih slojeva stakla. Gotovonijedan trgovac ne mijenja stakla zasuta vatrom iz kalašnjikova. Nekirupe ispune silikonskom pastom, neki ih zalijepe crnom ljepljivomtrakom, a većina sve ostavi onako kako jest. Blindirani izlog dućanamože stajati i pet tisuća eura, dakle bolje je ostaviti te ukrase nasilja.Uostalom, mogu biti i atrakcija za kupce koji eventualno zastanu izznatiželje, pitajući se što se dogodilo, zadrže se s vlasnikom lokala imožda na kraju kupe štogod više od nužnoga. Umjesto da seoštećeni izlog zamijeni, čeka se da se uruši pod idućim rafalom.Tada će osiguranje pokriti štetu, jer ako vlasnik dođe rano ujutro iroba nestane, rafal iz strojnice računat će se kao pljačka.Pucanje poizlozima nije uvijek čin zastrašivanja, poruka prenesena mecima,nego češće militaristički zadatak. Naime, nove isporuke kalašnjikovatreba isprobati. Vidjeti rade li, provjeriti leže li cijevi dobro, priviknutise, uvjeriti se da se spremnici ne zaglavljuju. Mogli bi ih isprobavatina polju, na staklima starih blindiranih automobila, kupiti metalneploče pa ih u miru rešetati. Ali ne čine to nego pucaju po izlozima, poblindiranim vratima i metalnim kapcima, podsjećajući tako svakogada bi sve to moglo biti njihovo, da je sve uostalom u trenutnoj

koncesiji, poslovno predstavništvo kojim upravljaju samo oni.Koncesija, obična koncesija koja u svakom trenutku može bitipovučena. Tu je i dodatna korist, naime u tom su područjustaklarnice, s najboljim cijenama za blindirana stakla, vezane zaklanove, dakle što više uništenih izloga, to veća zarada zastaklarnice.

Prethodne je noći s istoka stiglo tridesetak kalašnjikova. IzMakedonije. Iz Skoplja u Gricignano d'Aversa, brzim putem,neometanim, kojim su garaže camorre napunjene strojnicama isačmaricama-pumpericama. Netom što je pala socijalistička zavjesa,camorra se sastala s vođama komunističkih partija u raspadu. Sjelisu za pregovarački stol predstavljajući moćni Zapad, sposoban i tih.Znajući za njihovu krizu, klanovi su od istočnih zemalja - Rumunjske,Poljske i bivše Jugoslavije - neslužbeno otkupili cijela skladištaoružja, godinama dajući plaće čuvarima, nadzornicima islužbenicima zaduženima za održavanje njihovih vojnih resursa.Ukratko, dio obrane tih zemalja preuzeli su klanovi. Na kraju krajeva,najbolji način da se sakrije oružje jest držati ga u vojarnama. Bossovise tako godinama, unatoč promjenama u vrhu, unutarnjimrazmiricama i krizama, ne moraju oslanjati na crno tržište oružja, jerimaju na raspolaganju zalihe istočnih vojski. Strojnice su ovomprilikom ukrcane u vojne kamione na čijim se stranicama isticalaoznaka NATO. Tegljači ukradeni iz američkih garaža mogli su sezahvaljujući oznakama mirno kretati preko pola Italije. NATO-va bazau Gricignanu dAversa malen je nepristupačan kolos, poput stupa odarmiranog betona postavljenog posred nizine. Građevina koju supodigli Coppole, kao i sve u tom kraju. Gotovo se nikad ne videAmerikanci. Malo je nadzornih točaka. NATO-vi kamioni imajupotpunu slobodu kretanja, pa kad je oružje stiglo u mjesto, vozači suse čak zaustavili na trgu, doručkovali, umakali kroasane ucappuccino i raspitivali se po kafiću gdje mogu unajmiti "kojeg crncada im istovari robu, na brzinu". Svi znaju što znači izraz "na brzinu".Sanduci s oružjem samo su malo teži od sanduka s rajčicama.Afrički momci koji žele raditi koji sat prekovremeno pošto završe radu polju, dobiju dva eura po sanduku, četiri puta više nego za kištrurajčica ili jabuka.

Jednom sam u NATO-vu časopisu za obitelji vojnika uinozemstvu pročitao kratak tekst namijenjen onima koje zapadne dasluže u Gricignanu dAversa. Preveo sam odlomak i zapisao ga unotes, da ga zapamtim. Glasio je ovako: "Da biste shvatili kamoodlazite, zamislite filmove Sergia Leonea. Kao na Divljem zapadu:netko vodi glavnu riječ, ima pucnjave, vladaju nepisani i nedodirljivizakoni. Ali ne brinite se, prema građanima i američkim vojnicimavlada maksimalno poštovanje i gostoprimstvo. Svejedno, ne izlaziteiz vojnog kompleksa ako baš nije neophodno."

Taj mi je američki novinar pomogao da bolje shvatim gdje živim.Mariano je tog jutra u kafiću bio neobično zanesen. Stajao je

sav uzbuđen za šankom. U rano jutro ispijao je martini."Što ti je?"Svi su ga to pitali. Čak mu je i pipničar odbijao natočiti četvrtu

čašu. Ali on nije odgovarao, kao da je to svakome posve jasno."Želim ga ići upoznati, kažu mi da je još živ. Je li to istina?""Je li istina što?""Ali kako je to uspio? Uzet ću godišnji da ga upoznam...""Ma koga to? Što?""Shvaćaš li koliko je lagan? I precizan. Ne prođe ni koja minuta,

a već si ispalio dvadeset, trideset metaka... genijalan izum!" Bio jesav ushićen. Pipničar ga je gledao kao što se gleda mladić koji jeprvi put sa ženom, s izrazom koji ne ostavlja mjesta sumnji, kao štoje zacijelo imao Adam. Tada sam shvatio razlog tom uzbuđenju.Mariano je prvi put pucao iz kalašnjikova i ta ga je naprava tolikooduševila da je htio upoznati njezina izumitelja Mihaila Kalašnjikova.Nije nikad pucao ni u koga, u klan je ušao kako bi distribuiraoodređene marke kave po kafićima u zoni. Vrlo je mlad, diplomirao jeekonomiju i trgovinu, raspolagao je desecima milijuna eura jer semnogo kafića i proizvođača kave htjelo uključiti u trgovačku mrežuklana. Ali čelnik zone htio je da njegovi ljudi, imali diplomu ili ne, bilivojnici ili trgovački voditelji budu sposobni pucati, te mu je daostrojnicu u ruke. Noću je Mariano ispalio nešto metaka u raznastakla, nasumce birajući kafiće. Nije to bilo upozorenje, ali iako ni on

sam nije znao pravi razlog što puca upravo po dotičnim staklima,vlasnici su se svakako domišljali valjanim motivima. Čovjek se uvijekima razloga osjećati krivim. Mariano je strojnicu zvao profesionalnimi ozbiljnim tonom: AK-47. Službeno ime najslavnije strojnice nasvijetu. Posve jednostavno ime, gdje AK znači "AvtomatKalashnikova ", Kalašnjikovljev automat, a 47 se odnosi na godinukad je odabran kao oružje sovjetske vojske. Oružje često sadržikodirana imena, slova i brojke koji kriju njihovu razaračku moć,simbole bespoštednosti. Zapravo su to banalna imena koja imdodjeljuje neki dočasnik zadužen za razvrstavanje novog oružja uskladištu poput novih svornjaka. Kalašnjikov je lagan, lako se koristi ijednostavno održava. Njegova se prednost sastoji u srednjoj veličinispremnika: nije premalen kao kod revolvera, čime se izbjeglosmanjenje vatrene moći, niti je prevelik, pa nema prejak trzaj, ali nijeni glomazan i neprecizan. Tako se jednostavno održava i sklapa dasu dječaci u bivšem Sovjetskom Savezu tu tehniku svladavali uškolskim klupama, uz prisutnost neke vojne osobe, u prosječno dvijeminute.

Posljednji put sam pucnjeve iz strojnice čuo prije nekolikogodina. Kod Sveučilišta Santa Maria Capua Vetere, ne sjećam setočno, ali siguran sam da je to bilo na raskršću. Četiri su automobilablokirala vozilo Sebastiana Caterina, kamorista oduvijek bliskogAntoniju Bardellinu, bossu bossova kazertanske camorre tijekom 80-ih i 90-ih, i izrešetali ga orkestrom kalašnjikova. Kad je Bardellinonestao i vodstvo se promijenilo, Caterino je uspio pobjeći, spasitiživu glavu. Trinaest godina nije izlazio iz kuće, živio je skriven,promolio bi nos tek noću, prerušavao se, izlazio sa svojeg imanja ublindiranim automobilima i držao se dalje od svojega sela. Mislio jeda je nakon tolikih godina šutnje stekao novi autoritet. Mislio je da jesuparnički klan zaboravio na prošlost, da neće napasti staroga vođupoput njega. Tako je počeo sastavljati novi klan u mjestu SantaMaria Capua Vetere, starome rimskom gradu koji je postao njegovfeud. Kad je zapovjednik karabinjera San Cipriana d'Averse,Caterinova sela, stigao na mjesto događaja, imao je samo jednurečenicu: "Gadno su ga sredili!" Način na koji je netko smaknut ovdjese vrednuje na temelju hitaca koji su mu namijenjeni. Ako te ubijuobzirno, pucnjem u glavu ili trbuh, tumačit će se to kao nužna

operacija, kirurška, bez uvrede. Nakrcati automobil s više od dvjestometaka i tijelo s više od četrdeset je način da te se u potpunostiizbriše s lica zemlje. Camorra ima vrlo dugo pamćenje i raspolažebeskrajnim strpljenjem. Trinaest godina, sto pedeset šest mjeseci,četiri kalašnjikova, dvjesto metaka, jedan za svaki mjesec čekanja. Uodređenim područjima i oružje čuva sjećanja, sadrži u sebi mržnju iosudu koje ispljune u pravom trenutku.

Tog jutra, dok sam prstima prelazio preko ukrasa koje je ostavilastrojnica, imao sam ruksak na leđima. Odlazio sam k rođaku uMilano. Čudno je kako ti, s kime god razgovaraš, kakva god bilatema, svi čestitaju, upućuju izraze podrške i najbolje želje čim kažešda odlaziš: "Tako treba. Imaš pravo. I ja bih da mogu." Ne trebašništa dodavati, objašnjavati kojim poslom ideš. Kakav god bio razlog,bolji je od svih zbog kojih bi eventualno ostao živjeti u ovome kraju.Kad me pitaju odakle sam, nikad ne odgovaram. Htio bih reći da sams juga, ali čini mi se preočitim. Kad me to upitaju u vlaku, zurim upod i pravim se da nisam čuo, jer prisjetim se VittorinijevihRazgovora u Siciliji, i bojim se da ću progovoriti glasom SilvestraFerrata ako samo zinem. Ali ne isplati se. Vremena se mijenjaju, aglasovi ostaju isti. Za tog putovanja susreo sam korpulentnugospođu koja se jedva smjestila u sjedalo brzog vlaka Eurostara.Ukrcala se u Bologni puna nevjerojatne želje za razgovorom,načinjanjem svake teme osim svojega tijela. Svim je silama nastojaladoznati odakle sam, čime se bavim, kamo idem. Poželio sam jojodgovoriti tako da joj samo pokažem posjekotinu na prstu. Alipredomislio sam se. Odgovorio sam: "Iz Napulja sam." Grad kojiizaziva toliku bujicu riječi da je dovoljno izgovoriti mu ime naglas pada budeš pošteđen svake vrste odgovora. Grad gdje zlo postajekrajnje zlo, a dobro krajnje dobro. Zaspao sam.

Iduće jutro vrlo rano Mariano me zove sav uzbuđen. Tražilo senekoliko knjigovođa i organizatora za vrlo delikatnu operaciju koju suu Rimu provodili neki poduzetnici iz naše zone. Papa Ivan Pavao II.teško je obolio, možda je i umro, ali vijest još nije službenoobznanjena. Mariano me pozvao da mu se pridružim pa sam sišaona prvoj postaji i vratio se. U nekoliko dana prodavaonice, hoteli,restauracije i supermarket trebat će goleme i neuobičajene količinesvake vrste robe. Spremala se velika zarada, milijuni ljudi u vrlo će

kratkom roku nagrnuti u glavni grad, živjeti na ulici, provoditi sate naulicama, morat će piti, jesti, riječju kupovati. Moglo se utrostručiticijene, prodavati u svako doba dana, čak i noću, cijediti profit izsvake minute. Mariano je pozvan s tom svrhom, i predložio mi je daga pratim a zauzvrat mi obećao nešto novca. Sve se plaća. Marianuje obećano mjesec dana praznika za vrijeme kojih će ostvariti svojsan: otići u Rusiju i upoznati Mihaila Kalašnjikova; čak je dobiojamstva od čovjeka iz ruskih obitelji koji se zakleo da ga poznaje.Mariano će ga tako upoznati, pogledati ga oči, dirnuti ruke koje sustvorile to moćno oružje.

Na dan papina sprovoda Rim je bio prepun. Nemoguće je biloprepoznati ulice, razabrati pločnike. Ravnomjerni je sloj ljudstvaprekrivao asfalt, ulaze u zgrade i prozore, bujica koja se slijevala usvaki mogući prostor. Bujica koja kao da je rasla do te mjere da jeprobila korita kojima je tekla. Posvuda ljudska bića. Svugdje. Jedanse prestravljeni pas skutrio drhtureći ispod autobusa. Sav njegovživotni prostor pregazila su stopala i noge. Mariano i ja zastali smona stubi pred jednom zgradom, jedinom zaklonu od skupine koja sezavjetovala da će šest sati bez prestanka pjevati pjesmu posvećenusvetom Franji. Sjeli smo pojesti sendvič. Bio sam iscrpljen, noMariano se nije umarao, bio je plaćen za svaki uloženi trud te setrajno osjećao punim energije.

Najednom začuh kako me netko zove. Znao sam tko je i prijenego što sam se okrenuo. Bio je to moj otac. Nismo se vidjeli dvijegodine. Živjeli smo u istome gradu a da se nikada nismo susreli.Nevjerojatno da smo jedan na drugog nabasali u kolopletu rimskogaljudstva. Ocu je bilo silno neugodno. Nije znao kako da me pozdravi ida li da me pozdravi onako kako bi to htio. Ali bio je oduševljen, kaona onim izletima gdje znaš da ćeš u kratkom roku doživjeti dostatoga lijepog, što se neće ponoviti tijekom barem iduća tri mjeseca, paželiš sve upiti, osjetiti do srži, ali brzo, od straha da u ono malovremena ne propustiš druge radosti. Iskoristio je činjenicu da jejedna rumunjska zračna tvrtka zbog papine smrti pojeftinila letoveprema Italiji te je platio kartu cijeloj obitelji svoje družice. Sve žene uskupini nosile su veo preko kose i krunicu omotanu oko zgloba. Biloje nemoguće dokučiti u kojoj smo ulici, sjećam se samo golemeplahte razapete između dvije zgrade. "Jedanaesta zapovijed: Ne

guraj se i nećeš biti gurnut." Napisano na dvanaest jezika. Novasvojta mojega oca bila je zadovoljna. Vrlo zadovoljna što sudjeluje utako važnome događaju kao što je papina smrt. Svi su maštali oodobrenju vlasti za ostanak. Za ove Rumunje patiti iz istog razloga,sudjelovati u tako krupnom i sveopćem događaju bio je najbolji načinda steknu sentimentalno i objektivno talijansko državljanstvo i prijeod onog pravnog. Otac je obožavao Ivana Pavla II., opčinjao ga je tajčovjek koji je svima davao da mu ljube ruku. Bio je zapanjen timekako je bez otvorenih ucjena i jasnih strategija uspio steći toliku moći popularnost. Svi su moćnici padali ničice pred njim. Mojemu ocu toje bilo dovoljan razlog za divljenje. Vidjeh ga kako je zajedno smajkom svoje družice kleknuo na ulicu moleći krunicu. Iz grupicerumunjske svojte izvirilo je dijete. Začas shvatih da je to sin mojegoca i Micaele. Znao sam da je rođen u Italiji kako bi dobiodržavljanstvo, ali da zbog majčine situacije živi u Rumunjskoj.Nastojao se čvrsto držati maminih skuta. Nisam ga još nikad vidio,ali znao sam mu ime. Stefano Nicolae. Stefano prema ocu mojegoca, Nicolae prema Micaelinu ocu. Moj ga je otac zvao Stefano, anjegova majka i njegova rumunjska rodbina Nico. Uskoro će se zvatisamo Nico, ali otac još nije popuštao. Nico je po svoj prilici od ocadobio loptu kao prvi dar kad je stubama sišao iz zrakoplova. Otac jedječaka vidio tek drugi put, ali ga je držao kao da je stalno bio uznjega. Uhvati ga za ruku i priđe mi.

"Nico će sad živjeti ovdje. U ovoj zemlji. U očevoj zemlji." Neznam zašto, ali dijete se rastuži i pusti loptu da padne na tlo. Uspiosam je načas zaustaviti nogom dok nije nepovratno nestala umnoštvu.

***

Najednom mi u sjećanje navre mješovit miris slanoće, prašine,cementa i smeća. Vlažan miris. Prisjetih se vremena kad sam imaodvanaest godina na plaži kod Pinetamare. Bio sam se tek probudiokad mi je otac ušao u sobu, vjerojatno jedne nedjelje. "Jesi lisvjestan da tvoj bratić već umije pucati? A ti? Zar si manje vrijedanod njega?"

Poveo me u Villaggio Coppola, na Domicijskoj obali izmeđuNapulja i Caserte. Plaža je bila pravi napušteni rudnik alatanagrizenog solju i okovanog vapnenom korom. Po cijele bih danetamo prekopavao, nalazio zidarske žlice, rukavice, iznošenegojzerice, prebijene motike, slomljene pijuke, ali nisam tamodoveden da se igram sa smećem. Otac je hodao uokolo tražećimete, po mogućnosti staklenke. U najboljem slučaju boce pivaPeroni. Stavio ih je na krov jednog izgorjelog Fiata 127; bilo je naimemnogo olupina automobila. Plaže Pinetamare služile su i kaoodlagalište svih izgorjelih vozila iskorištenih za pljačke ili prepade.Još se sjećam očeve Berette 92 FS. Bila je tako izgrebena te je većizgubila boju, stari gospodin među pištoljima. Ne znam zašto, ali sviga znaju kao M9. Često čujem da ga tako zovu: ''Nabit ću ti M9među oči. Hoćeš da izvučem M9? K vragu, moram si nabaviti M9."Otac mi je stavio Berettu u ruke. Bila je teška. Držak pištolja jehrapav, kao da je od brusnog papira, i lijepi se za dlan, a kadprijeđeš pištoljem po ruci, čini se gotovo da te grebe zubićima. Otacmi je pokazao kako otkočiti pa napeti pištolj, ispružiti ruku, zažmiritina desno oko ako je meta na lijevoj strani i naciljati.

"Robbe', opušteno drži ruku, ali čvrsto. Budi miran, ali nemlohav... koristi obje ruke."

Zažmirio sam i podigao ramena kao da ću lopaticama začepitiuši te sam konačno svom snagom povukao okidač kažiprstima kojisu upirali jedan o drugi. Još mi i danas odjek pucnjave predstavljastrašnu smetnju. Vjerojatno imam nekih problema s bubnjićima, jernakon svakoga pucnja ostajem ošamućen pola sata.

U mjestu Pinetamare obitelj vrlo moćnih poduzetnika Coppolapodigla je najveći nelegalni urbani kompleks na Zapadu. Osamstošezdeset tri tisuće četvornih metara betona: Villaggio Coppola. Nisutražili odobrenja; nisu ni trebali. Na ovim prostorima natječaji iponude vrtoglavo podižu troškove proizvodnje jer treba podmazatipreviše birokratskih kotačića. Zato su Coppole krenuli odmah sacementom. Tone armiranog betona zamijenile su jedan od najljepšihborika Sredozemlja. Podignute su zgrade s čijih se portafona čuješum mora.

Kad sam konačno pogodio prvu metu u životu, doživio sammješovit osjećaj ponosa i krivnje.

Umio sam pucati, konačno sam umio. Nitko mi više neće moćinauditi. Ali ovladao sam stravičnim oruđem. Jednim od onih koje nemožeš više zaboraviti koristiti jednom kad naučiš. Kao voziti bicikl.Boca se nije posve rasprsnula. Ostala je čak stajati. Desna joj jepolovica bila odvaljena. Otac je otišao do automobila. Ostao sam spištoljem u ruci, ali, začudo, nisam se osjetio sam iako sam biookružen utvarama od otpadaka i metala. Pružio sam ruku premamoru i ispalio još dva pucnja u vodu. Nisam vidio da su bućnuli ili dasu i doprli do vode. Ali pogoditi more učinilo mi se hrabrim djelom.Otac se vratio s kožnom loptom na kojoj je bila Maradonina slika.Nagrada za dobro gađanje. Tad mi je, kao i uvijek, primaknuo lice. Udahu mu se osjetio miris kave. Bio je zadovoljan, sad barem njegovsin nije manje vrijedan od sina njegova brata. Izrecitirali smostandardnu pjesmicu, njegov katekizam: "Robbe', što je čovjek bezdiplome a s pištoljem?"

"Govno s pištoljem.""Odlično. Što je čovjek s diplomom a bez pištolja?""Govno s diplomom...""Odlično. Što je čovjek s diplomom i pištoljem?""Čovjek, tata!""Bravo, Robertino!"

***

Nico je još učio hodati. Otac mu je neprestano nešto govorio.Mališan ga nije razumio. Prvi put je čuo talijanski, makar mu jemama bila dovoljno lukava da ga rodi ovdje. "Sliči li ti, Roberto?"

Pogledao sam ga pozorno. I bio sam sretan, zbog njega. Nije mibio nimalo sličan.

"Na sreću, nije mi sličan!"Otac me pogledao uobičajenim razočaranim izrazom, kao da

želi reći da ni kad se šalim ne govorim ono što bi volio čuti. Oduvijeksam imao dojam da je otac s nekim u ratu. Kao da mora povesti

bitku koja uključuje saveze, mjere opreza, spletke. Ići u hotel s dvijezvjezdice za oca je bilo ravno gubitku ugleda u nečijim očima. Kaoda mora polagati račune nečemu što će ga oštro kazniti ne bude liživio u bogatstvu i uz autoritativno-lakrdijaški stav."Najbolji, Robbe',ne ovise ni o kome. Naravno da moraju posjedovati znanje, alimoraju i ulijevati strah drugima. Ako nikome ne ulijevaš strah, ako tenitko ne gleda s nelagodom, nisu u pravom smislu riječi sposoban."

Kad smo jeli vani, u restoranima ga je smetalo što konobaričesto poslužuju neke ljude koji bi ušli i sat vremena poslije nas.Bossovi bi sjeli i za samo nekoliko minuta dobili bi cijeli ručak. Otacih je pozdravljao. Ali kroz zube mu je vrištala želja za poštovanjemkoje uživaju oni. Zavist i želja za poštovanjem koje se sastoji od istemoći, istog straha, istog bogatstva.

"Vidiš one tamo? Oni zapravo vode glavnu riječ. Oni odlučuju osvemu! Neki vladaju riječima, a neki stvarima. Moraš shvatiti tkovlada stvarima i pretvarati se da vjeruješ onome tko vlada riječima.Ali u sebi moraš stalno znati istinu. Zapravo vlada samo onaj tkovlada stvarima." Vladari stvari, kako ih je otac zvao, sjedili su zastolom. Oduvijek su odlučivali o sudbini ovih prostora. Jeli suzajedno, smiješili se. Ali s godinama su se međusobno poklali,ostavivši za sobom trag tisuća mrtvih, poput ideograma svojihnovčanih ulaganja. Bossovi su znali kako ublažiti neumjesnost togašto su posluženi prvi: platili su ručak svima prisutnima u lokalu. Alitek na izlasku, ne želeći slušati zahvale i ulagivanja. Svima su platiliručak osim dvjema osobama: profesoru Iannottu i njegovoj ženi. Parih nije pozdravio pa se nisu usudili počastiti ih ručkom. Ali prekokonobara su im poslali dar koji se sastojao od boce limoncella.Kamoristi znaju da se moraju brinuti i za otvorene neprijatelje jeruvijek su dragocjeniji od onih potajnih. Kad god se pojavila potrebada mi da loš primjer, otac bi posezao za profesorom Iannottom.Zajedno su pohađali školu. Iannotto je živio u unajmljenom stanu,otjeran je iz svoje stranke, nije imao djece, vječno srdit i lošeodjeven. Predavao je dvjema godinama u gimnaziji, sjećam ga sekako se prepirao s roditeljima koji su ga pitali kojem njegovuprijatelju poslati djecu na privatne satove kako bi dobili prolaznuocjenu. Moj ga je otac smatrao osuđenim. Mrtvacem koji hoda."To je

kao da netko odluči biti filozof, a netko liječnik. Što misliš, koji će odnjih dvojice odlučivati o nečijem životu?"

"Liječnik!""Tako je. Liječnik. Jer možeš odlučivati o životu i smrti drugih.

Odlučivati da li ih spasiti ili ne. Jedino tako i možeš činiti dobro, tekkad si sposoban i za zlo. Ali ako si propalitet, komedijaš i neradnik,tada možeš činiti samo dobro, ali to je onda dobrovoljni rad, škart oddobra. Pravo je dobro ono na koje se odlučiš iako možeš činiti zlo."

Nisam odgovarao. Nisam nikad uspio shvatiti što mi je zapravohtio dokazati. A iskreno govoreći, ne uspijevam ga shvatiti ni sada.Možda sam zato diplomirao filozofiju, da ne bih odlučivao umjestoikoga. Kao mladi liječnik otac je 80-ih obavljao službu u ambulantnimkolima. Četiristo mrtvih godišnje. U zonama gdje se ubijalo i pet ljudidnevno. Stigli bi kolima, ali ako bi zatekli ranjenika na tlu prije negošto stigne policija, nisu ga mogli ukrcati. Jer ako bi ubojice dočuli,vratili bi se, slijedili hitnu pomoć, prepriječili joj put, ušli bi u vozilo idovršili posao. Dogodilo se to mnogo puta i znali su i liječnici ibolničari da moraju ostati na mjestu pred ranjenikom i čekati da seubojice vrate i dovrše zadatak. Ali jednom je moj otac stigao uGiugliano, selendru između Napulja i Caserte, feud Mallardovih.Dječak je imao osamnaest godina, možda ni toliko. Pucali su mu ugrudi, ali jedno je rebro skrenulo putanju metka. Ambulantna su kolaodmah stigla. Bila su u blizini. Dječak je hroptao, urlao, gubio krv.Otac ga je ukrcao. Bolničari su bili prestravljeni. Nastojali su gaodgovoriti, bilo je očito da su ubojice pucali i ne ciljajući, a u bijeg ihje nagnala neka ophodnja, ali svakako će se vratiti. Pokušavali suurazumiti mojega oca: "Pričekajmo. Doći će, dovršiti posao i ondaćemo ga odnijeti."

Otac nije htio čekati. I za smrt postoji pravo vrijeme. Osamnaestgodina nije mu se činilo pravo vrijeme za umiranje, ni za camorrinavojnika. Ukrcao ga je, prevezao ga u bolnicu te je mladić spašen. Tenoći, ubojice koji nisu bili propisno pogodili metu došli su mu u kuću.U očevu kuću. Mene nije bilo, živio sam s majkom. Ali toliko samputa čuo tu priču, uvijek prekinutu na istome mjestu, da je pamtimkao da sam u kući bio i sam i svjedočio svemu. Oca su, vjerujem,prebili do krvi, barem dva mjeseca nije izlazio među ljude. Iduća

četiri nije uspio nikoga pogledati u lice. Odabrati da spasiš onoga tkomora umrijeti znači htjeti dijeliti njegovu sudbinu, jer ovdje sesamovoljom ne može ništa promijeniti. Odlukama se nitko ne odmičeod problema, savjestan čin, razmišljanje i izbor ne daju čovjekuosjećaj da postupa na najbolji mogući način. Što god učinio, bit će iznekog razloga pogrešno. U tome je prava samoća.

***

Mali se Nico ponovo smijao. Micaela je bila otprilike mojih godina.Vjerojatno su i njoj, kad je rekla da odlazi u Italiju, čestitali, ne pitajućije ništa, ne znajući ide li se kurvati, udati, raditi kao čistačica ilislužbenica. Ne znajući ništa nego samo to da odlazi. Dovoljan razlogza sreću. Ali Nico očito nije mislio ni na što. Zatvorio je usta pred tkozna već kojim frapeom koji mu je majka davala da ga nakljuka. Daga ponuka da popije, otac mu položi loptu do nogu, ali Nico je tresnesvom snagom. Lopta je odskočila, odbijala se od koljena, goljenica ivršaka cipela desetaka ljudi. Otac potrči za njom. Znajući da ga Nicogleda, glupirao se kao da tobože dribla neku časnu sestru, ali loptamu je opet pobjegla. Mališan se smijao, od stotine listova koje jevidio kako mu se steru pred očima osjećao se kao u šumi nogu isandala. Uživao je gledati oca, našega oca, kako se muči da dohvationu loptu. Nastojao sam mu mahnuti rukom da se pozdravim s njim,ali prepriječio nam se zid ljudstva. Trebat će mu dobrih pola sata dase iskobelja. Ne isplati se čekati. Bilo je stvarno kasno. Već su mu segubili i obrisi, progutao ih je želudac mnoštva.

***

Mariano je uspio upoznati Mihaila Kalašnjikova. Bio je najednomjesečnoj turneji po istočnoj Europi, Rusiji, Rumunjskoj iMoldaviji. Klanovi su mu darovali praznike. Ponovo sam ga vidioupravo u jednom kafiću u Casalu di Principe. U uobičajenom kafiću.Imao je debeo svežanj fotografija vezanih gumicom kao da su sličicespremne za "đoranje". Bili su to portreti Mihaila Kalašnjikova,potpisani i s posvetom. Uoči povratka, Mariano je dao otisnutidesetke i desetke fotografija s portretom Kalašnjikova u odorigenerala Crvene armije, s kaskadom odličja na grudima: Lenjinov

red, odličje časti Velikog domovinskog rata, odličje Reda Crvenezvijezde, Reda Crvene zastave rada. Uspio je do njega doćizahvaljujući uputama Rusa koji su poslovali sa skupinama iz Casertei upravo su ga oni predstavili generalu.

***

Mihail Timofejevič Kalašnjikov živio je u najmu u udmurtskomseocetu Iževsk, bivšem Ustinovu, u podnožju Urala, koje do 1991.nije bilo ni ubilježeno u zemljopisne karte. Bilo je to jedno od mnogihnedostupnih područja SSSR-a. Kalašnjikov je bio prava atrakcijamjesta. Samo za njega uspostavili su izravnu vezu s Moskvom.Postao je već neka vrsta atrakcije za elitni turizam. Hotel nedalekood njegove kuće, u kojem je Mariano odsjeo, zarađivao je ugošćujućisve generalove obožavatelje koji su u gradu iščekivali njegovpovratak s nekog putovanja po Rusiji, ili su samo čekali da buduprimljeni. Mariano je u kuću generala Kalašnjikova i njegove ženeušao s kamerom u ruci. General mu je to dopustio, zamolivši gajedino da ne objavi snimku i Mariano je očito pristao znajući vrlodobro da posrednik između njega i Kalašnjikova zna njegovu adresu,broj telefona i njegovo lice. Mariano je generalu predao stiropornukutiju oblijepljenu trakom na kojoj su bile otisnute siluete bivolica.Uspio je u prtljažniku automobila dopremiti kutiju bivolje mozzarelleiz aversanskog kraja, uronjene u mlijeko.

Mariano mi je filmić o svojem posjetu Kalašnjikovljevoj kućipokazivao na malome sklopivom monitoru na kameri. Snimka jeposkakivala, lica su se tresla, krupni kadrovi iskrivljavali oči ipredmete, objektiv se sudarao s palcima i zglobovima. Izgledalo jepoput videa sa školskog izleta koji je sniman trčeći i skačući.Kalašnjikovljeva kuća podsjećala je na daču Gennara Marina, ili je tomožda jednostavno bila klasična dača, ali jedina koju sam ikad vidiobila je upravo ona koja je pripadala bossu separatista u Arzanu ičinila mi se identičnom ovoj građevini. Kuća obitelji Kalašnjikov imalaje zidove obložene Vermeerovim reprodukcijama, a namještaj je biokrcat kristalnim i drvenim drangulijama. Pod je bio potpuno prekrivensagovima. U jednom trenutku general je rukom poklopio objektiv.Mariano mi je ispričao kako je tumarao okolo s kamerom i naoružan

dobrom dozom nepristojnosti sve dok nije ušao u sobu kojuKalašnjikov nije nipošto dopuštao da se snimi. U metalnom ormarićuna zidu kroz blindirano se staklo vidio prvi model kalašnjikova,prototip izrađen po nacrtu koji je - prema legendi - stari general (tadanepoznati dočasnik) narisao na listovima papira dok je bio u bolnici,ranjen metkom i pun želje da načini oružje kojim će promrzli iizgladnjeli vojnici Crvene armije postati nepobjedivi. Prvi AK-47 upovijesti, držan skriven poput prvog centa koji je zaradio StricTvrdica, čuveni number one ispod blindiranog pokrova. Broj jedanopsjednuto držan izvan dohvata šapa braće Buldog. Bio je toneprocjenjiv model. Za takvu vrstu vojne relikvije mnogi bi dali bilošto. Onog trenutka kad Kalašnjikov umre, završit će na dražbi uChristie's, kao Tizianova platna i Michelangelovi crteži.

Mariano je toga dana cijelo jutro proveo u kući staroga paraKalašnjikov. Njegov ruski vodič zacijelo je bio doista utjecajan kad gaje general tako srdačno primio. Kamera ih je snimala kako sjede zastolom, a sitna je starica otvarala stiropornu kutiju s mozzarellom.Jeli su s užitkom. Votka i mozzarella. Mariano nije htio propustiti nitaj prizor, dapače postavio je kameru na čelo stola i snimao sve. Htioje nepobitni dokaz da je general Kalašnjikov jeo mozzarellu iz siranebossa za kojeg je radio. Objektiv postavljen na stol zahvatio jekomad pokućstva u pozadini, s uokvirenim fotografijama djece.Premda sam jedva čekao da film završi, jer me već hvatala morskabolest, nisam uspio spriječiti znatiželju: "Mariano, zar su ono sveKalašnjikovljeva djeca i unuci?" "Kakva djeca! To ljudi šalju slikesvoje djece koja se zovu kao i on, ljudi koji su se možda spasilizahvaljujući nekom njegovu mitraljezu ili koji mu se samo dive."

***

Poput kirurga koji primaju fotografije djece koju su spasili, izliječili,operirali, pa ih uokviruju i stavljaju na police svoje radne sobe zauspomenu na uspjehe svoje profesije, tako je i general Kalašnjikov udnevnom boravku svoje kuće držao fotografije djece koja su nosilaime njegova izuma. Jedan je talijanski izvjestitelj iz Angole objaviorazgovor s poznatim ratnikom Pokreta za oslobođenje, koji je izjavio:"Nazvao sam svojega sina Kalš jer je to sinonim za slobodu".

Kalašnjikov je starac od osamdeset četiri godine, živahan ikrepak. Posvuda ga pozivaju, neka je vrsta pokretne ikone kojazamjenjuje najslavniju jurišnu pušku na svijetu. Kad je kao armijskigeneral otišao u mirovinu, dobio je mjesečnu plaću od petsto rubalja,što je tada bilo otprilike petsto dolara. Da je Kalašnjikov svojustrojnicu patentirao na Zapadu, sada bi zacijelo bio međunajbogatijim ljudima na svijetu. Računa se - otprilike, u nedostatkutočnih podataka - da je proizvedeno više od sto pedeset milijunakomada oružja marke kalašnjikov, a svi prema izvornom generalovunacrtu. Da je za svaku strojnicu dobio samo jedan dolar, sada bi sevaljao u novcu. Ali taj tragični izostanak novca njega nimalo neuzrujava jer dovoljna mu je plaća što je izum donio na svijet iudahnuo mu život. Uostalom, možda je i imao financijske koristi.Mariano mi je ispričao da mu obožavatelji svako toliko nešto pošalju:novčane izraze divljenja, tisuće dolara na račun, dragocjene daroveiz Afrike - govorilo se o zlatnoj plemenskoj masci koju mu je darovaoMobutu i o baldahinu od slonovače s intarzijama, koji mu je poslaoBokassa; iz Kine je pak, govorilo se, stigao pravi vlak, s lokomotivomi vagonima, koji mu je poklonio Deng Xiaoping, znajući zageneralovu nevoljkost da ude u zrakoplov. Ali to su bile samolegende, glasine zapisane u notese novinara koji su - ne uspjevšiobaviti razgovor s generalom, jer nije primao nikoga bez važnograzloga - razgovarali s radnicima tvornice oružja u Iževsku.

Mihail Kalašnjikov odgovarao je na pitanja automatski i uvijekisto, ma kako ona glasila, služeći se tečnim engleskim koji je naučiou zrelim godinama, i kojim se služio kao odvijačem za okretanjevijka. Mariano mu je postavljao besmislena i općenita pitanja ooružju - da smanji svoju napetost: "Nisam to oružje izumio zato daga prodam i obogatim se, nego samo i jedino radi obrane majkedomovine u vrijeme kad joj je pomoć bila najpotrebnija. Kad bih semogao vratiti u prošlost, učinio bih opet sve isto i živio bih jednako.Radio sam cijeli život, i moj život moj je rad." Taj odgovor daje nasvako pitanje u vezi s njegovim izumom.

Na svijetu ne postoji ništa, organsko ni neorgansko, metalnipredmet ni kemijski element, koji je posijao više smrti nego AK-47.Kalašnjikov je pobio više ljudi nego atomske bombe bačene naHirošimu i Nagasaki, više nego virus HIV-a, više nego kuga, više

nego malarija, više od svih napada islamskih fundamentalista, višeod svih potresa koji su uzdrmali Zemljinu koru. Pregolema količinaljudskog mesa, broj koji je nemoguće i zamisliti. Samo jedan oglasuspio je na jednome skupu dati uvjerljiv opis: da bi se zamislilo kolikoje ljudi ubijeno tom strojnicom, savjetovao je da se boca napunišećerom tako da zrnca sipe iz rupe u kutu pakiranja. Svako zrncešećera je netko ubijen iz kalašnjikova.

AK-47 može pucati u svim uvjetima. Ne može se zaglaviti, pucatće i kad je prljav od zemlje, čak i ako je smočen, udobno pristaje uruke, s lakim okidačem koji može pritisnuti i malo dijete. Sreća,pogreška, nepreciznost, svi elementi koji u srazu mogu nekomepoštedjeti život, kod pouzdanog AK-47 uglavnom su otklonjeni, tajinstrument sudbini je oduzeo ulogu. Lako se koristi, lako se prenosi,puca djelotvornošću koja omogućuje ubijanje bez ikakve obuke."Sposoban je i od majmuna napraviti borca", tvrdio je Laurent Kabila,jezivi kongoanski politički vođa. U posljednjih trideset godina više odpedeset zemalja služilo se kalašnjikovim kao oružjem svojih vojski.Pokolji izvedeni kalašnjikovima - koje je potvrdio UN - počinjeni su uAlžiru, Angoli, Bosni, Burundiju, Kambodži, Čečeniji, Kolumbiji,Kongu, Haitiju, Kašmiru, Mozambiku, Ruandi, Sijera Leoneu,Somaliji, Šri Lanki, Sudanu i Ugandi. Više od pedeset redovnih vojskiposjeduje kalašnjikov, a nemoguće je statistički popisati sveneregularne skupine, paravojske i gerilce koji se njime služe.

Smrt su pod vatrom kalašnjikova našli Sadat 1981., generalCarlo Alberto Dalla Chiesa 1982. i Ceausescu 1989. SalvadorAllende pronađen je u palači Moneda s tanadi kalašnjikova u tijelu.Te su znamenite smrti pravi povijesni uvodnici za strojnicu. AK-47čak se našao na zastavi Mozambika i među stotinama simbolapolitičkih skupina, od Al Fataha u Palestini do MRTA-e u Peruu. Kadse pojavi na videosnimci među brdima, Osama bin Laden ga koristikao jedini simbol prijetnje. AK-47 preuzimao je razne uloge:osloboditeljsku, tlačiteljsku, ratničku, službenu, terorističku,pljačkašku ili kao oružje specijalaca koji čuvaju predsjednike.Kalašnjikov je stvorio više nego djelotvorno oružje sposobno da serazvija s godinama, oružje koje je imalo osamnaest inačica idvadeset dva nova modela oblikovana prema početnom nacrtu. Onje pravi simbol liberalnog tržišta. Apsolutna ikona. Može postati

svačiji amblem: nije važno tko si, nije važno što misliš, odaklepotječeš, koje si vjere, nevažno je protiv koga i za koga, dovoljno jeda je ono što radiš, radiš našim proizvodom. S pedeset milijunadolara moguće je kupiti oko dvjesto tisuća strojnica. Odnosno, spedeset milijuna dolara moguće je stvoriti omanju vojsku. Sve štorazara političke veze i posredovanje, sve što omogućuje golemukonzumaciju i eksponencijalnu moć osvaja tržište; a MihailKalašnjikov sa svojim je izumom svakoj vlasti i mikrovlasti omogućioda stvori vojni instrument. Nitko nakon izuma kalašnjikova ne možereći da je poražen jer nije imao pristup oružju. Izveo je operacijuizjednačenja: oružje za sve, masakri za svakoga. Rat više nijeisključiva domena vojski. U međunarodnim razmjerima kalašnjikov jepostigao ono što su sekondiljanski klanovi učinili na lokalnoj razinipotpunom liberalizacijom kokaina i omogućivši svakome da postanenarkotrafikant, konzumer ili prodavač na malo, oslobodivši tržištečistog kriminala i hijerarhijskog posredstva. Na isti način kalašnjikovje omogućio svakome da postane vojnik, čak i žgoljavim dječacima idjevojčicama; i pretvorio je u armijske generale osobe koje ne biznale voditi ni stado od deset ovaca. Kupiti strojnicu, pucati, razaratiljude i predmete i opet kupovati. Ostalo su samo nijanse.Kalašnjikovljevo je lice mirno na svakoj fotografiji. S četvrtastimslavenskim čelom i mongolskim očima koje s godinama postaju svesitniji procjepi. Spava snom pravednika. Odlazi u krevet ne moždasretan, ali miran, s papučama uredno složenima ispod kreveta; i kadje ozbiljan, usne su mu zategnute kao da je Gomer Pyle iz filma FullMetal Jacket ("Pancirni metak"). Smiješe se usne, ali ne i lice.

Kad vidim sliku Mihaila Kalašnjikova, uvijek se sjetim AlfredaNobela, poznatog po istoimenoj nagradi, ali zapravo oca dinamita.Nobel na fotografijama snimljenima nakon što je izumio dinamit -nakon što je shvatio kakvu će primjenu imati njegova mješavinanitroglicerina i gline - izgleda kao da je ispunjen tjeskobom dokprstima čupa bradu. Možda previše nagađam, ali kad gledamNobelove fotografije, obrve uzvinute uvis i izgubljen pogled, kao daiz njih čitam samo jedno: "Nisam htio. Mislio sam probiti planine,smrviti stijene, prokrčiti tunele. Nisam htio da se sve ovo dogodi."Kalašnjikov međutim vječno ima svečano držanje starog ruskogumirovljenika, glave pune sjećanja. Zamišljaš ga sa zadahom na

votku kako ti pripovijeda o nekom prijatelju iz ratnih vremena ili dok tiza stolom šapuće kako je kao mlad uspijevao satima bez stankeprovesti u krevetu sa ženom. Nastavljam svoju djetinjastu igruzamišljanja i lice Mihaila Kalašnjikova kao da kaže: "Sve je kakotreba, nije to moj problem, ja sam samo izumio strojnicu. Ne tiče mese kako je drugi koriste." Odgovornost ograničena unutar okviravlastita tijela, zaokružena djelom. Ono što vlastita ruka učininadmeće se samo s vlastitom savješću. To je jedan od onihelemenata zbog kojih je, vjerujem, stari general postao nehotičnaikona klanova diljem svijeta. Mihail Kalašnjikov nije trgovac oružjem,ne predstavlja ništa u pregovorima oko kupoprodaje strojnica, nemapolitičkog utjecaja i ne posjeduje karizmatičnu osobnost, ali nosi usebi svakodnevni imperativ čovjeka tržišnoga doba: čini što god jepotrebno da pobijediš, ostalo te se ne tiče.

Mariano je preko ramena nosio naprtnjaču, a na sebi majicudugih rukava s kapuljačom: oboje s potpisom Kalašnjikov. General jeunio raznolikost u svoja ulaganja i pretvarao se u darovitogpoduzetnika. Ničije ime nije poznatije od njegova, pa kad je jedannjemački poduzetnik osnovao robno poduzeće s markomKahlashnikov, generalu se svidjela ideja distribuiranja svojegaprezimena, čak je ulagao u tvrtku aparata za gašenje požara.Mariano je naglo prekinuo prikazivanje i istrčao iz kafića. Otvorio jeprtljažnik automobila, izvadio vojničku torbu i stavio je na šankkafića. Pomislio sam da je posve poludio u svojoj mistifikacijistrojnice. Uplašio sam se da je prešao pola Europe sa strojnicom uprtljažniku i da je želi pred svima izvaditi iz futrole. Ali iz torbe jeizvadio samo mali kristalni kalašnjikov pun votke. Bila je to vrlokičasta boca s čepom navrh cijevi. Svi kafići u aversanskom kraju,koji se moraju snabdijevati kod Mariana, nakon njegova su puta natrgovačkoj ponudi imali votku Kalašnjikov. Već sam zamišljaokristalnu reprodukciju iza leđa svakog pipničara od Teverole doMondragonea. Filmić je završavao, oči su me boljele od upornogškiljenja kojim sam nastojao ublažiti posljedice kratkovidnosti. Alizadnji prizor bio je zaista nezaboravan. Dvoje staraca na vratimakuće, s papučama na nogama, mašu mladome gostu još sa zadnjimzalogajem mozzarelle u ustima. Oko mene i Mariana umeđuvremenu su se okupili mladi koji su zahvaljujući ovom susretu

gledali povratnika kao da je odabran, kao kakva junaka. Nekoga tkoje upoznao Mihaila Kalašnjikova. Mariano me pogledao s izrazomtobožnjeg urotništva kojeg nije nikad bilo među nama. Skinuo jegumenu vrpcu s fotografija i stao ih prebirati. Pošto ih je prelistao nadesetke, izvuče jednu: "Ova je za tebe. Da ne kažeš da nisam misliona tebe."Na portretu staroga generala crnim je flomasterom pisalo:"To Roberto Saviano with Best Regards M. Kalashnikov".

***

Međunarodnim istraživačkim zavodima vječno su potrebni podaci.Stvaraju ih kao svakodnevnu hranu za novine, časopise i političkestranke. Na primjer, poznati indeks "Big Mac" po kojem je nekazemlja uspješnija prema tome koliko je skuplji sendvič uMcDonald'su. Da bi ocijenili stanje ljudskih prava, analitičari uzimajuu obzir prodajnu cijenu kalašnjikova. Što je strojnica jeftinija, to suljudska prava ugroženija, građanska su gangrenoznija, a kosturdruštvene ravnoteže je truliji i u većem stadiju raspadanja. Uzapadnoj Africi strojnica može stajati do pedeset dolara. U Jemenuse može naći rabljenih AK-47 iz druge i treće ruke za svega šestdolara. Klanovi Caserte i Napulja položili su šape na istočnopodručje - na vojna skladišta u socijalističkim zemljama u raspadu -postavši najbolji referenti za krijumčarenje oružja, zajedno skalabrijskim mafijaškim skupinama, s kojima imaju trajni ugovor.

Upravljajući golemim dijelom međunarodnog tržišta oružja,camorra je određivala cijenu kalašnjikova, i tako posredno postalaarbitar stanja ljudskih prava na Zapadu. Kao da polako drenažomsmanjuje razinu prava, kap po kap, kao kod katetera. Dok su sefrancuske i američke kriminalističke skupine služile M16, jurišnompuškom marinaca koju je izradio Eugene Stoner - krupnim,nezgrapnim, teškim oružjem koje treba uljiti i čistiti da se ne zaglavi -na Siciliji i u Kampaniji, od Cinisija do Casala di Principe kalašnjikovisu još 80-ih prelazili iz ruke u ruku. Prema izjavama jednogapokajnika - Raffaelea Spinella iz đenovskoga klana koji je vladaoAvellinom i avelinskim krajem - 2003. izašla je na vidjelo vezaizmeđu Baska iz ETA-e i camorre. Đenovski klan u savezu je sCavama iz Quindicija i s obiteljima iz Caserte. Iako to nije klan

prvoga reda, bio je u stanju pribaviti oružje jednoj od glavnihoružanih skupina u Europi koja je tijekom tridesetogodišnje borbeistražila mnogobrojne načine nabavke oružja. Ali kampanijski klanovipostali su njihovi povlašteni sugovornici. Dvoje etarra ili baskijskihmilitanata, Jose Miguel Arreta i Gracia Morillo Torres - prema istraziNapuljskog tužiteljstva iz 2003. - proveli su deset dana u apartmanuhotela u Milanu. Cijene, trase, razmjena. Sporazumjeli su se. ETA jeslala kokain preko militarista organizacije i zauzvrat dobivala oružje.ETA je stalno spuštala cijenu koke koju su nabavljali preko kontakatas kolumbijskim gerilcima i preuzimala troškove i odgovornost zadopremu robe u Italiju, sve samo da održi veze s kampanijskimkartelima, koji su možda jedini bili sposobni dopremiti cijele arsenale.Ali ETA nije htjela samo kalašnjikove. Tražili su teško oružje, snažneeksplozive i, povrh svega, bacače raketa.

Odnosi između camorre i gerilaca oduvijek su bili plodni. Čak i uPeruu, glavnom odredištu napuljskih narkomana. Godine 1994.Napuljski se sud obratio peruanskim vlastima sa zahtjevom zaprovođenjem istrage pošto je desetak Talijana ubijeno u Limi. Istrageusmjerene k razotkrivanju veza koje su napuljski klanovi - prekobraće Rodriguez - održavali s pokretom MRTA, ratnicima strokutastim crveno-bijelim rupcima navučenima na lice. I oni supregovarali s klanovima, čak i oni. Koka u zamjenu za oružje.Godine 2002. uhićen je jedan odvjetnik, Francesco Magliuio, koji jeprema optužbama bio povezan s klanom Mazzarella, moćnomobitelji iz napuljske četvrti San Giovanni, a Teduccio s kriminalnimuporištem u Napulju, u četvrtima Santa Lucia i Forcella. Slijedili suga više od dvije godine, tragom njegovih poslova u Egiptu, Grčkoj iEngleskoj. Jedan je uhvaćeni telefonski poziv dolazio iz Mogadišua,iz vile generala Aidida, somalskoga ratnog vođe koji je -suprotstavivši se četama Alija Mahdija - pretvorio Somaliju urazoreno trulo tijelo kojem preostaje jedino da se pokopa zajedno sotrovnim otpadom iz pola Europe. Istraga o odnosima između klanaMazzarella i Somalije kretala se u raznim smjerovima, pri čemu je nitvodilja postao element trgovanja oružjem. I gospoda ratni vođepretvaraju se u gospođice kad im treba oružje od kampanijskihklanova.

Nevjerojatan je bojni potencijal pronađen u ožujku 2005. u seluSantAnastasia na obroncima Vezuva. Do otkrića je došlo dijelomslučajno, a dijelom zbog nediscipline krijumčara koji su se počeli tućina ulici jer se naručitelji i dostavljači nisu složili oko cijene. Kad sustigli, karabinjeri su razmontirali pregradne zidove u kamionetuostavljenom nedaleko od makljaže i pronašli jedan od najvećihpokretnih magazina oružja ikad viđenih. Strojnice uzi s po četirispremnika, sedam punjača i sto dvanaest projektila kalibra 380, biloje ruskih i čeških strojnica koje mogu rafalno ispaliti devetsto pedesetmetaka u minuti. Bile su gotovo nove, dobro nauljene, netaknute,netom pristigle iz Krakova. Devetsto pedeset metaka u minuti bila jevatrena moć američkih helikoptera u Vijetnamu. Takvo bi oružjepomelo odrede ljudstva i gusjeničara, a ne samo ratne jedinicekamorističkih obitelji oko Vezuva. Oružana moć postala je tako jošjedna mogućnost upravljanja polugama prave moći Levijatana, kojinameće autoritet pomoću potencijalnog nasilja. U oružarnicama supronađene bazuke, ručne bombe, protutenkovske mine, strojnice,premda se klanovi služe isključivo kalašnjikovom, uzijem iautomatskim i poluautomatskim pištoljima. Ostalo je oprema čija jesvrha izgradnja vlastite vojne moći i njezino pokazivanje na terenu.Tim ratnim potencijalom klanovi se ne suprotstavljaju zakonitomnasilju vlade, nego nastoje monopolizirati nasilje. U Kampaniji nemaone opsjednutosti primirjem, kao kod starih klanova Cosa nostre.Oružje je neposredni produžetak dinamike povezane spotvrđivanjem kapitala i teritorija, miješanja novonastajućih skupinamoći i suparničkih obitelji. Kao da posjeduju monopol nad nasiljem,nad ljudstvom i oruđem nasilja. Nasilje postaje njihov teritorij,provoditi ga znači vježbati svoju moć, moć Sustava. Klanovi su čakstvorili novo oružje koje su ucrtali, projektirali i izradili njihovi članovibez posrednika. U Sant'Antimu - sjeverno od Napulja - agenti policijesu 2004. u jami iskopanoj u tlu i prekrivenoj busenjem korovapronašli skrivenu neobičnu pušku umotanu u pamučnu tkaninunatopljenu uljem. Bila je to neka vrsta smrtonosne puške "izradisam", koja se na tržištu nade po cijeni od dvjesto pedeset eura,ništavnoj u usporedbi s poluautomatskim oružjem čija je prosječnacijena dvije i pol tisuće eura. Klanska puška sastoji se od dvijeuklopive cijevi koje se mogu prenositi odvojeno, ali kad se spoje,

postaju smrtonosna puška skraćenih cijevi, koja se puni patronamaili sačmom. Projektirana je prema staroj puški za igru iz 80-ih, koja jeispaljivala loptice za ping-pong kad bi se snažno povukao kundak,čime bi se unutra oslobodila opruga. To je jedna od onih pušakaigračaka kojima su se u sobnim ratovima uvježbale baratati tisućetalijanske djece. Ali upravo od tog modela igračaka nastalo je onošto se ovdje zove jednostavno "'o tubo". Sastoji se od dviju cijevi,prve većeg promjera i duge četrdesetak centimetara s ručkom.Unutra je zavaren veliki metalni vijak, čiji vršak služi kao okidač.Drugi dio sastoji se od cijevi manjega promjera, u koju stane nabojkalibra .20 i postraničnog drška. Nevjerojatno jednostavno i jezivorazorno. Prednosti su te puške da ne stvara komplikacije poslijeupotrebe: ne treba žurno uništiti oružje nakon izvršenog prepada.Dovoljno je razmontirati je i puška postaje obična prepolovljena cijev,bezazlena pri svakom eventualnom pretresu.

Prije zapljene čuo sam jednog sirotog pastira kako govori o tojpuški, jednog od onih ispijenih talijanskih seljaka koji se još moguvidjeti kako sa svojim stadom lutaju poljima oko cestovnih vijadukatai mravinjaka u predgrađima. Pastir je često nalazio svoje ovceprepolovljene, više iskidane nego prerezane, ta mršava tijelanapuljskih ovaca kojima se naziru rebra, koje žvaču travu punudioksina od kojeg im gnjile zubi i sivi runo. Pastir je mislio da je riječo upozorenju, provokaciji njegovih bijednih konkurenata provedenojna bolesnim stadima. Nije shvaćao. To su izrađivači cijevi isprobavalivatrenu moć na lakim metama. Ovce su bile najbolja meta zatrenutačno testiranje siline projektila i kvalitete oružja. To se vidjelopo tome kako bi se pri pogotku prevrnule i raspolovile u zraku poputmeta u nekoj videoigri.

Pitanje oružja skriveno je u utrobi ekonomije, zatvoreno ugušterači šutnje. Italija troši dvadeset sedam milijardi dolara naoružje. Više nego Rusija, dvostruko više nego Izrael. Taj je poredakrazložio SIPRI, Međunarodni institut za istraživanje mira uStockholmu. Ako se ovim podacima iz legalne ekonomije pridodajutri milijarde i tristo milijuna dolara, koliko institut EURISPESprocjenjuje da prolazi preko organizacija camorra, 'ndrangheta, Cosanostra i Sacra Corona Unita, proizlazi da preko države i klanovaprođu tri četvrtine oružja koje kola diljem svijeta. Kazalski je kartel

poduzetničko-kriminalna skupina sposobna na međunarodnom planusnabdijevati ne samo skupine, nego cijele vojske. Za vrijemeenglesko-argentinskog Falklandskog rata 1982. Argentina jedoživjela najmračnije razdoblje gospodarske izolacije. Camorra jesklopila posao s argentinskom obranom, preuzevši ulogu tuljca krozkoji su slali oružje koje nitko ne bi prodao službeno. Klanovi su sesnabdjeli za dugi rat, no sukob je počeo u ožujku, a već je u lipnjuokončan. Malo pucnjave, malo mrtvih, malo potrošnje. Rat koji jeviše služio političarima nego poduzetnicima, više diplomaciji negoekonomiji. Klanovima Caserte nije odgovaralo rasprodati zalihesamo da se domognu brze zarade. Istoga dana kad je obznanjenkraj sukoba, engleske tajne službe presrele su međunarodnitelefonski razgovor između Argentine i četvrti San Cipriano dAversa.Samo dvije rečenice, ali dovoljne da se shvati moć obitelji Caserte injihove diplomatske moći: "Halo?"

"Da.""Ovdje je rat gotov, što ćemo sad?""Bez brige, bit će neki drugi..."

***

Mudrost moći posjeduje strpljenje koje najsposobniji poduzetnicičesto nemaju. Casalesi su 1977. pregovarali o kupnji tenkova,talijanska tajna služba dojavila je da se razmontirani Leopardspreman za otpremu nalazi na postaji Villa Literno. Camorra većdugo trguje tenkovima tipa Leopard. U veljači 1986. uhvaćen jetelefonski razgovor kojim se pokazalo da pripadnici klana Nuvolettadogovaraju kupnju Leoparda s tadašnjom Istočnom Njemačkom.Čak i s promjenom vlasti Kazalci su na međunarodnom planu ostalireferenti ne samo skupina nego i cijelih vojski. Prema izvješćutalijanske obavještajne službe SISMI i protuobavještajnog središta uVeroni 1994. je Željko Ražnatović, poznatiji kao "Tigar Arkan", biopovezan sa Sandokanom Schiavoneom, bossom Kazalaca. Arkan jeubijen 2000. u jednom beogradskom hotelu. Bio je jedan odnajsurovijih ratnih zločinaca, kadar da muslimanska bosanska sela usvojim pohodima sravni do temelja, i osnivač nacionalističke skupine"Dobrovoljci srpske garde". Dva su tigra sklopila savez. Arkan je

tražio oružje za svoje borce, a pogotovo mogućnost da se zaobiđeembargo nametnut Srbiji, tako da se pod krinkom humanitarnepomoći, poljskih bolnica, lijekova i medicinskih pomagala, dopremikapital i oružje. Ali prema SISMI-ju isporuku je - ukupne vrijednostiod nekoliko desetaka milijuna dolara -zapravo posredno platila Srbijaiz vlastitih zaliha u jednoj austrijskoj banci, koje su iznosileosamdeset pet milijuna dolara. Taj je novac zatim prebačen jednojustanovi povezanoj sa srpskim i kampanijskim klanovima, koja je odraznih zainteresiranih proizvođača trebala nabavljati robu iprebacivati je kao humanitarnu pomoć, plaćajući novcem koji potječeod nelegalnih djelatnosti, ostvarujući tako reciklažu kapitala. U tomprocesu na scenu stupaju klanovi Kazalaca. Oni su omogućili pranjenovca stavivši na raspolaganje tvrtke, prijevoz i robu za njegovoprovođenje. Služeći se svojim posrednicima Arkan je, premaizvješćima, tražio od Kazalaca da interveniraju i ušutkaju albanskemafijaše koji su mogli poremetiti njegov financijski rat, napadajući sjuga ili blokirajući trgovinu oružjem. Kazalci su umirili svoje albanskesaveznike, dali oružje i pustili Arkana da neometano ratuje. Zauzvratsu klanski poduzetnici po najpovoljnijim cijenama pokupovali tvrtke,poduzeća, prodavaonice, imanja i uzgajališta i talijansko sepoduzetništvo proširilo po cijeloj Srbiji. Prije nego što je ušao u rat,Arkan se savjetovao s camorrom. Od Južne Amerike do Balkanaratovi se vode oružjem kampanijskih obitelji.

CEMENT

Dugo nisam bio u Casalu di Principe. Ako se Japan smatraprijestolnicom borilačkih vještina, Australija prijestolnicom daskanjana valovima a Sijera Leone dijamanata, Casal di Principeprijestolnica je poslovne moći camorre. Već samo porijeklo nekomeiz Casalea donekle jamči imunitet u okolici Napulja i Caserte, značibiti nešto više od samoga sebe, kao da si izravni izdanakkazertanskih kriminalnih skupina. Uživa se zajamčeno poštovanje,neka vrsta prirođenog straha. Čak je Benito Mussolini htio izbrisatitaj pečat porijekla, tu kriminalnu auru, te je dvije zajednice, SanCipriano dAversa i Casal di Principe, preimenovao u Albanova, novosvitanje. Novi osvit pravde inaugurirao je poslavši na desetkekarabinjera sa zadatkom da problem riješe "ognjem i mačem".Danas od imena Albanova ostaje samo zahrđali željeznički kolodvoru Casaleu.

Neki mogu satima šakama udarati u vreću, provesti cijeloposlijepodne pumpajući utezima prsne mišiće, šopati se tabletamaod kojih bujaju mišići, ali pred pravim naglaskom, pred živahnomgestikulacijom kao da se materijaliziraju sva tijela u zemlji,prekrivena plahtama. Postoji stara izreka koja dobro sažima smrćunabijenu mitologiju nasilja na ovim prostorima: "Kamorist se postaje,ali Kazalac se rađa". Kad se svađa, kad se izaziva pogledima,trenutak prije nego što progovore šake ili noževi, obznanjuje sevlastiti pogled na život: "Život i smrt za mene su isto!" Katkadporijeklo, domovina mogu dobro doći, mogu se iskoristiti kaoelement koji izaziva divljenje, mogu se slobodno pobrkati s idejomnasilja, primijeniti u svrhu prešutnog zastrašivanja. Možeš dobitipopust u kinu ili kredit kod neke ustrašene namještenice. Ali zavičajte katkad opterećuje prevelikom količinom predrasuda i ne želišsamo stajati i objašnjavati da nisu svi tamo članovi mafije, nisu svikriminalci, da su kamoristi manjina. Stoga u mislima pođešprečacem u obližnje, manje poznato selo, koje će te udaljiti od svakepovezanosti s kriminalcima: Secondigliano općenito postaje Napulj,a Casal di Principe postaje Aversa ili Caserta. Čovjek se stidi ili je

ponosan, ovisno o igri, ovisno o trenutku i prilici, poput odjeće, alikoja sama odlučuje kad će biti stavljena.

Corleone je u usporedbi s Casalom di Principe grad iz mašteWalta Disneyja. Casal di Principe, San Cipriano dAversa,Casapesenna: područje s manje od sto tisuća stanovnika, ali od njihje tisuću dvjesto osuđeno po članku 416 bis, deliktu povezanosti smafijom, a još je nebrojeno mnogo ispitanika i osuđenika zapotpomaganje mafije izvana. Ova zemlja od pamtivijeka trpi teretkamorističkih obitelji, nasilne i bezobzirne buržoaske kastepredvođene svojim najokrutnijim i najmoćnijim klanom. KlanKazalaca - čije ime dolazi od mjesta Casal di Principe - konfederacijaje svih autonomnih kamorističkih obitelji s područja Caserte:Castelvolturno, Villa Literno, Gricignano, San Tammaro, Cesa, Villadi Briano, Mondragone, Carinola, Marcianise, San Nicola La Strada,Calvi Risorta, Lusciano i na desetke i desetke drugih mjesta, a svakosa svojini čelnikom zone, svako uklopljeno u mrežu Kazalaca.Predak kazalskih obitelji, Antonio Bardellino, prvi je u Italiji shvatio daće kokain dugoročno zamijeniti heroin. Ipak, za Cosa nostru i mnogekamorističke obitelji heroin je i dalje bio glavna roba. Na narkomanesu gledali kao na prave blagajne, dok je koka 80-ih imala statusdroge namijenjene eliti. Ali Antonio Bardellino shvatio je da će natržištu prevladati droga koja ne ubija u kratkom roku, koja će seodržati kao građanski aperitiv a ne kao otrov propalica. Stoga jeosnovao tvrtku za uvoz i izvoz ribljeg brašna koje je iz JužneAmerike prebacivao u Aversu. Ribljeg brašna među kojim su bileskrivene tone koke. Heroin kojim je trgovao Bardellino jepreprodavao i u Americi. Slao ga je Johnu Gottiju tako što je droguumetao u filtre automata za kavu espresso. Jednom je američki odjelza narkotike presreo šezdeset sedam kilograma heroina, ali zabossa iz San Cipriana dAverse to nije bio poraz. Nekoliko danaposlije uputio je Gottiju telefonski poziv:"Sada šaljemo dvostrukotoliko drugim sredstvima". Aversanski je kraj iznjedrio karte! koji seumio suprotstaviti Cutolu i silina toga rata još je prisutna ugenetskom kodu kazertanskih klanova. Tijekom 80-ih obitelji odaneCutolu eliminirane su u sklopu oružanih operacija koje su bilemalobrojne ali žestoke. Di Matteovi, četiri muškarca i četiri žene,pomlaćeni su u nekoliko dana. Kazalci su na životu ostavili samo

jednog osmogodišnjeg dječaka. Simeoneovih je pobijeno sedam,gotovo svi istovremeno. Ujutro je obitelj još bila živa, prisutna imoćna, a iste noći je izbrisana. Potučena. Na brdo kod PonteAnnicchina Kazalci su u ožujku '82. postavili strojnicu, od onih što sekoriste u rovovima, i otvorili vatru na kutolijance, pobivši ih četvoricu.

Antonio Bardellino bio je pripadnik Cosa nostre, vezan za TanaBadalamentija, suradnik i prijatelj Tommasa Buscette, s kojim jedijelio vilu u Južnoj Americi. Kad su Korleonci razbili moćBadalamenti-Buscetta, pokušali su ukloniti i Bardellina, ali bezuspjeha. Sicilijanci su u prvoj fazi uspona Nove organizirane camorrepokušali ukloniti i Raffaelea Cutola. Poslali su ubojicu, MimmaBruna, trajektom iz Palerma, ali taj je ubijen čim je zakoračio izvanluke. Cosa nostra je prema Kazalcima oduvijek gajila neku vrstupoštovanja i strahopoštovanja, ali kad su 2002. Kazalci ubiliRaffaelea Lubrana - bossa iz mjesta Pignataro Maggiore kod Capue- čovjeka bliskog Cosa nostri, što je osobno izveo Toto Riina - mnogisu se uplašili izbijanja krvne osvete. Sjećam se da se dan nakonprepada jedan prodavač u kiosku, prodajući mjesne dnevne novine,obratio mušteriji mrmljajući kroz zube o svojim strahovima: "Ako sesad počnu loviti i Sicilijanci, nećemo imati mira tri godine."

"Kakvi Sicilijanci? Mafijaši?" "Da, mafijaši.""Oni mogu jedino kleknuti pred Kazalcima i pušiti. Ništa drugo,

pocuclati sve i gotovo."

***

Izjavu koja me još više potresla u vezi sa sicilijanskim mafijašimaizrekao je Carmine Schiavone, pokajnik iz klana Kazalaca, urazgovoru 2005. Govorio je o Cosa nostri kao o organizaciji kojarobuje političarima, koja je, za razliku od kazertanskih kamorista izCaserte nesposobna razmišljati u terminima poslovanja. PremaSchiavoneu, mafija se htjela postaviti kao antidržava, ali to nije biloposlovno pitanje. Ne postoji paradigma država-antidržava, već samoteritorij na kojem se posluje: s državom, preko nje i bez nje.

Živjeli smo s državom. Za nas je država morala postojati imorala je biti ova koja već postoji, samo što je naša filozofijadrugačija nego u Sicilijanaca. Dok je Riina došao iz otočneizolacije, zapravo s planine gdje je čuvao ovce, mi smo preraslite granice i htjeli smo živjeti s državom. Ako bi nam netko udržavi podmetao klipove, nalazili bismo drugoga spremnoga danam ide na ruku. Ako je političar, ne bismo glasali za njega, aako je predstavnik neke institucije, našli bismo načina da gaprevarimo.

Carmine Schiavone, bratić bossa Sandokana, prvi je razotkrioposlovanje kazalskih klanova. Kad je odlučio surađivati sa zakonom,njegova kći Giuseppina izrekla je teške osude na njegov račun,možda teže od smrtne presude. Svoje je gnjevne riječi čak poslalanekim novinama: "On je teški varalica, lažljivac, pokvarenjak ilicemjer koji je prodao svoje neuspjehe. Životinja. Nikad mi nije biootac. Ja i ne znam što je to camorra."

***

Poduzetnici. Tako sebe predstavljaju kazertanski kamoristi: običnipoduzetnici. Klan koji tvore nasilni poslodavci, rukovoditelji ubojice,građevinari i posjednici. Svatko sa svojim oružanim bandama,udruženi interesima na svakom gospodarskom polju. Snagakazalskog kartela oduvijek je bila u tome da preuzme velike količinedroge bez potrebe za snabdijevanjem unutarnjeg tržišta. Njihovo jeraspačavačko uporište golemo rimsko tržište, ali mnogo većuvažnost ima njihova posrednička uloga u kupoprodaji velikih količina.Akti Protumafijskog povjerenstva iz 2006. pokazuju da su Kazalcisnabdijevali drogom obitelji u Palermu. Savez s nigerijskim ialbanskim klanovima omogućio im je da se odmaknu od izravnogupravljanja raspačavanjem i narkoprometom. Paktovi s nigerijskimklanovima iz Lagosa i Benina, savezi s mafijaškim obiteljima izPrištine i Tirane, dogovori s ukrajinskim mafijašima iz Lavova i Kijevaoslobodili su kazalske klanove od najnižih kriminalnih djelatnosti.Istovremeno su Kazalci stekli povlašteni tretman kod ulaganja uistočnim zemljama i pri kupovini koke od međunarodnih trafikanata

baziranih u Nigeriji. Novi vođe, novi ratovi, sve se to dogodilo nakonprocvata klana Bardellino, iz kojeg potječe poduzetnička moćcamorre na ovim prostorima. Pošto je dosegnuo puni opsegvladavine na svakom zakonitom i nezakonitom gospodarskom polju,od narkoprometa do građevinarstva, Antonio Bardellino skućio se snovom obitelji u Santo Domingu. Svojoj je američkoj djeci dao istaimena kao i onoj u San Ciprianu, jednostavan i praktičan način da sene zbuni. Klan je na domaćem terenu predao u ruke najvjernijimljudima. Izašli su iz rata s Cutolom neozlijeđeni, pokrenuli tvrtke istekli autoritet te se posvuda proširili: na sjevernu Italiju i uinozemstvo. Mario lovine, Vincenzo De Falco, Francesco Schiavone"Sandokan", Francesco Bidognetti "Cicciotto di Mezzanotte" iVincenzo Zagaria bili su čelnici kazalske konfederacije. Početkom80-ih Cicciotto di Mezzanotte i Sandokan vodili su oružane operacije,ali su bili i poduzetnici s interesima na svakom polju, spremni daeventualno stanu na čelo goleme mnogoglave konfederacije. Mariolovine im je bio boss odveć vezan za Bardellina, čelnika nesklonogautonomnim idejama. Stoga su osmislili potajnu, ali političkidjelotvornu strategiju. Iskoristili su mrzovoljnu narav kamorističkediplomacije na jedini način na koji im je mogla poslužiti uostvarivanju njihovih ciljeva: pokretanjem unutarnjeg rata.

Kako pripovijeda pokajnik Carmine Schiavone, dva su bossapožurivala Antonija Bardellina da se vrati u Italiju i da ukloni Marijevabrata Mirnija Iovinea, koji je imao tvornicu namještaja i službeno nijebio povezan s camorrom, ali koji je karabinjerima, prema tvrdnjamadvojice bossova, previše puta poslužio kao obavještajac. Da uvjeresvojega bossa, ispričali su mu kako je čak i Mario spreman žrtvovatisvojega brata, samo da moć klana ostane čvrsta. Bardellino jepovjerovao te je dao ubiti Mimija dok je ovaj išao na posao u svojutvornicu namještaja. Nedugo nakon tog prepada Cicciotto diMezzanotte i Sandokan navalili su na Marija Iovinea, tražeći daukloni Bardellina koji se usudio ubiti njegova brata na temelju, tvrdilisu mu, običnih glasina. Ta je dvostruka igra bila sračunata da jednogokrene protiv drugog. Počeli su se organizirati. Bardellinovinasljednici složili su se da moraju ukloniti bossa bossova, čovjekakoji je više od svih u Kampaniji tvorac sustava kriminalno-poduzetničke moći. Bossa su nagovorili da se iz Santo Dominga

preseli u brazilsku vilu. Rekli su mu da mu je Interpol za petama.Mario lovine ga je 1988. potražio u Brazilu pod izlikom da želi dovestiu red njihove poslove u vezi s poduzećem za izvoz i uvoz ribljegabrašna-koke. Jednog je popodneva lovine - ne mogavši u hlačamapronaći svoj pištolj - uzeo toljagu i njome Bardellinu razbio lubanju.Zakopao je tijelo u jamu iskopanu na brazilskom žalu, ali kako višenije nađeno, nastala je legenda o tome kako je Antonio Bardellinozapravo još živ i da uživa u svojem bogatstvu na nekomjužnoameričkom otoku. Pošto je operacija uspješno provedena, bossje smjesta nazvao Vincenza De Falca da mu javi vijest i pokrenepokolj svih bardelinaca. Paride Salzillo. Bardellinov nećak inasljednik njegova teritorija, pozvan je na sastanak sa svim drugimvoditeljima kazalskog kartela. Pokajnik Carmine Schiavone pričakako su ga posjeli na čelo stola, da predstavlja strica. Najednom gaje Sandokan napao i počeo ga daviti, dok su ga njegov bratić, njegovimenjak poznat kao "Cicciariello", i druga dva člana, Raffaele Diana iGiuseppe Caterino, držali za ruke i noge. Mogao ga je ubiti metkomili mu zabiti nož u trbuh, kao što su činili stari bossovi. Ali morao gaje ubiti rukama, kao što se čini sa starim vladarima kad ih zbacujunovi. Otkako je 1345. mađarski kralj Andrija zadavljen u Aversi, uzavjeri koju je organizirala njegova žena Ivana i napuljsko plemstvopredvođeno Karlom Dračkim koji je ciljao na napuljsko prijestolje, uaversanskom je kraju davljenje postalo simbol preuzimanjaprijestolja, nasilnog slijeda vladara. Sandokan je svim bossovimamorao pokazati da je on nasljednik, da je on pravom surovosti novivođa Kazalaca.

Antonio Bardellino osmislio je složen sustav vlasti da bi sveposlovne ćelije koje su nastale pod njegovim okriljem mogle još dugoostati uklopljene u odjeljke koje je stvorio. Dozrele su dovoljno dapokažu svu svoju moć, bez hijerarhijskih ograničenja. Tako jeSandokan Schiavone postao vođa. Uspostavio je krajnje uspješansustav posve vezan za njegovu obitelj. Njegov brat Walterkoordinirao je oružane jedinice, bratić Carmine vodio jegospodarstvo i financije, bratić Francesco izabran je zagradonačelnika Casala di Principe, a drugi bratić, Nicola, zablagajnika. Važni potezi za potvrđivanje u vlastitome kraju, što jevažno u fazi uspona. Sandokanova je moć prvih godina njegove

vladavine potvrđena i preko tijesnih političkih veza. Zbog sukoba sastarom Demokršćanskom strankom 1992. klanovi Casala di Principepodržali su Liberalnu stranku Italije, koja je doživjela najveći uspon upovijesti, te je od bijednih 1 posto nakon klanske potpore skočila na30 posto. Svi su se članovi s najviših razina klana protiviliapsolutnom Sandokanovu vodstvu. Pogotovo De Falco, skupina načijoj su strani bili karabinjeri i policija, i koji su imali poslovne ipolitičke veze. Godine 1990. održano je nekoliko sastanaka vođaKazalaca. Na jedan od njih bio je pozvan i Vincenzo De Falco, snadimkom '"o fuggiasco", bjegunac. Bossovi su ga htjeli ukloniti, alinije došao. Došli su međutim karabinjeri i uhitili uzvanike. Godine1991. Vincenzo De Falco je ubijen, izrešetali su ga u njegovuautomobilu. Policija ga je pronašla skvrčenog dok je stereo svomsnagom svirao kasetu Modugna koja se još vrtjela unutra. Nakonove smrti došlo je do raskola između obitelji kazalske konfederacije.S jedne strane obitelji bliske Sandokanu i Iovineu: Zagaria, Reccia,Bidognetti i Caterino; s druge obitelji bliske De Falcovima: Quadrano,La Torre, Luise, Salzillo. De Falcovi su na smrt "'o fuggiasca"odgovorili ubojstvom Marija Iovinea u Cascaisu, u Portugalu 1991.Izrešetali su ga mecima dok je bio u telefonskoj govornici. Iovineovasmrt otvorila je sve mogućnosti za Sandokana Schiavonea. Uslijedilesu četiri godine ratova i pokolja, četiri godine neprestanih ubijanjaizmeđu obitelji bliskih Schiavoneu i De Falcovima. Godine prevratasaveza, prelazaka klanova sjedne strane poretka na drugu. Nije bilodrugog rješenja nego da se teritorij i moć podijele. Sandokan jepostao amblem pobjede njegova kartela nad drugim obiteljima.Zatim su svi njegovi neprijatelji postali njegovi saveznici. Cement,narkopromet, iznude, prevoženje, otpad i monopol pri prodaji ipovlaštene isporuke. Bilo je to područje tvrtki Kazalaca podSandokanom. Cementni konzorciji postali su glavno oružje kazalskihklanova.

Svako građevinsko poduzeće mora se opskrbljivati cementom izkonzorcija i taj je mehanizam postajao ključan u povezivanju klanovasa svim mjesnim građevinskim tvrtkama i sa svim poslovima. Kako jemnogo puta ustvrdio Carmine Schiavone, cijene cementa u klanskimkonzorcijima bile su krajnje povoljne jer su brodovi konzorcija osimcementa razvozili i oružje po bliskoistočnim zemljama pod

embargom. Ta druga razina trgovine omogućavala im je niže cijeneod onih zakonitih. Kazalski su klanovi bili na ekonomskom dobitku usvakom stupnju procesa gradnje. Isporučivali su cement,snabdijevali tvrtke s podugovorom za izgradnju i kod velikih poslovaprimali mito. Mito od kojeg se polazilo, jer ako se uskrati, njihovepovoljne i efikasne tvrtke neće preuzeti posao, a nijedna druga tvrtkane bi mogla posao izvesti povoljno a bez penala. Poslovni krug kojivodi obitelj Schiavone obrće pet milijardi eura. Sva ekonomska moćkartela kazalskih obitelji, od nekretnina, poljskih imanja, dionica,likvidne imovine, građevinskih tvrtki, šećerana, cementara, lihve tetrgovine drogom i oružjem procjenjuje se i na trideset milijardi eura.Kazalska camorra postala je svestrano poduzeće, najpouzdanije uKampaniji, sposobno sudjelovati u svim poslovima. Količinanezakonski nagomilanog kapitala često im jamči kreditne olakšicekoje njihovim projektima omogućuju da konkurenciju potuku niskimcijenama ili zastrašivanjem. Novi kamoristički kazalski srednji slojunaprijedio je iznuđivački odnos u neku vrstu dodatne službe, racketaktivno sudjeluje u camorrinu poslovanju. Mjesečnim obrokom klanuse može doznačiti novac za njihovo poslovanje, ali istovremenomože uključivati i ekonomsku zaštitu kod banaka, dostavu na vrijemei poštovanje prema trgovačkim predstavnicima komitenta. Iznudakao nametnuta kupnja usluga. Ovaj novi koncept iznudeobjelodanjen je u istrazi 2004. policijske uprave Caserte, zaključenojuhićenjem osamnaest osoba. Francesco Schiavone Sandokan,Michele Zagaria i klan Moccia bili su najveći partneri Ciriju iParmalatu u Kampaniji. Mlijeko koje je distribuirao Cirio, a zatimParmalat osvojilo je 90 posto tržišta u cijelom kazertanskompodručju, dobrom dijelu napuljskoga, u cijelom južnom Laciju tedijelovima Marka, Abruzza i Lukanije. Ti su rezultati postignutizahvaljujući tijesnom savezu s kazalskom camorrom i mitu koje supoduzeća plaćala klanovima da održe vodeći položaj. Razne sumarke bile uključene, a sve su niti vodile k carstvu Eurolat, poduzećukoje je 1999. od Cragnottijeva Cirija preuzeo Tanzijev Parmalat.

Suci su zatražili zapljenu tri koncesionara i mnogo tvrtki zarazdiobu i prodaju mlijeka, a sve su, prema optužnici, bile podupravom kazalske camorre. Tvrtke vezane za mliječne proizvodebile su upisane figurativno pod imenima ljudi koji su radili za

Kazalce. Da bi stekli status posebnog klijenta, najprije Cirio, a zatimParmalat pregovarali su izravno sa šogorom Michelea Zagarije,bjeguncem tijekom deset godina, regentom kazalskoga klana.Povlašteni ugovori stečeni su prije svega putem trgovačkihsporazuma. Marke Cirio i Parmalat distributerima su omogućavaleposeban popust - od 4 do 6,5 posto, umjesto uobičajenih 3 posto -kao i razne proizvodne premije, pa su i supermarketi i trgovci namalo mogli računati na veliko smanjenje cijene. Trgovačka prevlastKazalaca tako je općeprihvaćena. Tamo gdje cilj nisu postizalimirnim uvjeravanjem o općem interesu, nastupalo je nasilje:prijetnje, ucjene, uništavanje kamiona za prijevoz robe. Premlaćivalisu vozače kamiona, otimali tegljače iz konkurentnih poduzeća,podmetali požare u skladišta. Strah se toliko proširio područjem podnadzorom klanova da je postalo nemoguće ne samo distribuirati,nego i pronaći ikoga tko bi bio spreman prodavati druge marke osimonih koje su nametali Kazalci. Krajnju su cijenu plaćali kupci: jer umonopolističkoj situaciji i s blokiranim tržištem krajnje su cijene zbognepostojanja prave konkurencije izmicale svakom nadzoru.

Sveobuhvatni dogovor između nacionalnih mljekarskihpoduzeća i camorre izašao je na vidjelo u jesen 2000. kad je članKazalaca, Cuono Lettiero, počeo surađivati s vlastima i govoriti oposlovnim odnosima klanova. Sigurnost stalne prodaje bila jenajizravniji način i automatski je pružala jamstva kod banaka, što jesan svakog velikog poslovanja. U takvoj situaciji Cirio i Parmalatslužbeno su bili "oštećene strane", odnosno žrtve iznude, aliistražitelji su došli do uvjerenja da je poslovna klima bila relativnoopuštena i da su obje strane, naime nacionalne tvrtke i mjesnikamoristi, djelovali na uzajamno zadovoljstvo.

Cirio i Parmalat nikad nisu prijavili da u Kampaniji trpe štetuzbog upletanja klanova, čak ni 1998. kad je službenik iz Cirija postaožrtvom napada u svojemu domu kod Caserte, gdje je divljačkiprebijen toljagom pred očima supruge i devetogodišnje kćeri jer senije pokorio zapovijedima klanova. Nikakve pobune, nikakve prijave.Sigurnost monopola bila je bolja od nesigurnosti tržišta. Novac zaodržavanje monopola i zauzimanje kampanijskog tržišta trebalo jeopravdati u bilanci poduzeća. Nikakav problem u zemlji kreativnogfinanciranja i dekriminalizacije lažnih bilanci. Lažne fakture, lažna

pokroviteljstva, lažne premije na kraju godine s obzirom na količinuprodanoga mlijeka riješili bi svaki knjigovodstveni problem. U tu susvrhu od 1997. financirane nepostojeće manifestacije: Danmozzarelle, Glazba na trgu, čak i proslava San Tammara, zaštitnikamjesta Villa Literno. Cirio je u znak poštovanja zbog obavljenog radafinancirao i sportsko društvo Polisportiva Afragolese, kojim zapravoupravlja klan Moccia, kao i gustu mrežu sportskih, glazbenih irekreativnih centara: "građansko društvo" mjesnih Kazalaca.

Moć klana posljednjih je godina silno narasla i doprla do istokaEurope: Poljske, Rumunjske i Mađarske. Upravo je u Poljskoj uožujku 2004. uhićen Francesco Schiavone, Cicciariello, Sandokanovbratić, brkati zdepasti boss, jedan od središnjih kamorističkih likova.Bio je tražen zbog deset ubojstava, tri otmice, devet pokušajaubojstva i mnogih kršenja zakona, povezanih s oružjem i iznudom.Uhvatili su ga dok je išao u kupovinu sa svojom rumunjskomdružicom, dvadesetpetogodišnjom Luizom Boetz. Cicciariello sepredstavljao kao Antonio i prikazivao se kao običnipedesetjednogodišnji talijanski poduzetnik. Njegova je družicazacijelo osjetila nešto čudno u njegovu životu jer da bi se s njimsusrela u Krosnom kod Krakova, Luiza je morala vlakom prijećimučan dug put da zamete trag od mogućih policijskih agenata. Natom putu s raznim postajama pratili su je preko tri granice, a zatim jeautomobilom slijedili do okolice poljskoga grada. Cicciariella suzaustavili na blagajni supermarketa. Obrijao je brkove, izravnaokovrčavu kosu, smršavio je. Preselio se u Mađarsku, ali i dalje se sasvojom družicom nalazio u Poljskoj. Držao je pregoleme poslove:uzgajališta, građevinske terene, suradnju s mjesnim poduzetnicima.Talijanski predstavnik SECI-ja, Centra za suzbijanje prekograničnogkriminaliteta u jugoistočnoj Europi, prijavio je da Schiavone i njegoviljudi često odlaze u Rumunjsku i da su se upustili u važne poslove ugradovima Barladu (na istoku zemlje), Sinaiju (u središtu), Cluju(zapad) kao i na obali Crnog mora. Cicciariello Schiavone imao jedvije ljubavnice: osim Luize Boetz i Cristinu Coremanciau, takođerRumunjku. U Casaleu je vijest o njegovu uhićenju, "posredstvomžene", bossu bila poput pljuske. Naslovi mjesnih novina kao da sumu se rugali: "Cicciariello uhićen s ljubavnicom". Zapravo su dvijespomenute ljubavnice upravljale njegovim ulaganjima u Poljskoj i

Rumunjskoj te su postale ključni dio njegova poslovanja. Cicciarielloje bio jedan od posljednjih bossova obitelji Schiavone koji je uhićen.Mnogi su voditelji i pristaše kazalskoga klana u dvadeset godinamoći i krvavih sukoba završili iza rešetaka. U megaprocesu"Spartacus", nazvanom tako prema buntovnom gladijatoru koji jeupravo u tom kraju pokušao pokrenuti najveći ustanak koji je Rimdoživio, bili su prikupljeni rezultati svih istraga protiv kartela Kazalacai svih njihovih ogranaka.

Na dan presude išao sam u sudnicu u mjestu imenom SantaMaria Capua Vetere. Ugurao sam Vespu između dva automobila iuspio ući u sudnicu. Očekivao sam kamere, fotoaparate, ali bilo ih jesamo nekoliko, i to iz mjesnih novina i TV-postaja. Zato jekarabinjera i policajaca bilo svugdje. Oko dvjesto njih. Dvahelikoptera nadlijetala su sudnicu u niskom letu i tutnjavom lopaticaelisa svima probijali bubnjiće. Psi za otkrivanje bombi, policijskavozila. Velika napetost. Ali nacionalnih novina i televizije nije bilo.Mediji su potpuno ignorirali najveći proces protiv kriminalnog kartelapo broju optuženika i predloženih osuda. Stručnjaci proces"Spartacus" nazivaju oznakom 3615, što je broj istrage u općemregistru, s otprilike tisuću tristo ispitivanja koja je 1993. DDA proveona temelju izjava Carminea Schiavonea.

Proces je trajao sedam godina i dvadeset jedan dan, s ukupnošesto dvadeset šest saslušanja, što je najveći proces protiv mafije uItaliji u posljednjih petnaest godina. Petsto svjedoka, više oddvadeset četiri suradnika pravde, od kojih šest optuženika.Prikupljeno je devedeset fascikla akata, presude za druge procese,dokumenti, prislušne snimke. Nakon gotovo godinu dana od blica1995. nastale su i podistrage "Spartacusa": "Spartacus 2" i "RegiLagni" koje se tiču obnove burbonskih kanala iz osamnaestogstoljeća, koji otad nisu valjano restaurirani. Projekt obnove za RegiLagni, koji su godinama vodili klanovi, urađao je - prema optužbama- milijardskim ugovorima koji međutim nisu primjenjivani na obnovustare burbonske građevine, nego su skretani u njihove građevinsketvrtke koje su tijekom idućih godina postale uspješne u cijeloj Italiji.Zatim proces "Aima", u vezi s prevarama koje su kazalski klanovipočinili u poznatim prikupljačkim centrima gdje je Europska unijaprikupljala i uništavala višak uroda i financijski obeštećivala

uzgajivače. U goleme kratere namijenjene istovaru uroda klanovi subacali smeće, željezo, otpad od građevinskih radova. Ali najprije bisvu tu gadost odvagnuli kao da je urod. Očito su ubirali novac zaobeštećenje, ali su plodove sa svojih zemljišta svejedno posvudaprodavali. Izdan je sto trideset jedan nalog o zapljeni poduzeća,terena i poljoprivrednih dobara u ukupnoj vrijednosti od nekolikostotina milijuna eura. Zapljeni su bila podvrgnuta i dva nogometnakluba: Albanova, iz lige C2 (četvrtog nivoa natjecanja) i Casal diPrincipe.

Istragom su obuhvaćeni i ugovori za javne radove koje klanpovjerava poduzećima bliskima njihovim tvrtkama koje se baveproizvodnjom betona i zemljanim radovima. Drugo relevantnopoglavlje ispitivanja odnosilo se na prevare na štetu Europskeekonomske unije, osobito glede doprinosa stečenih na nezakonitnačin s područja poljoprivrede i prehrane. Nadalje, stotine ubojstavai poslovnih veza. Dok sam, kao i svi, čekao presudu, mislio samkako to nije proces poput drugih, ne običan proces protivkamorističkih obitelji južne pokrajine. Bio je to proces na neki načinokrenut povijesti, poput Nürnberga, jednom naraštaju camorre. Ali,za razliku od generala Reicha, mnogi prisutni camorristi i dalje suzapovijedali, i dalje su vladali svojim carstvima. Nürnberg bezpobjednika. Optuženici u kavezima, šute. Sandokan komuniciraputem video-veze, nepomičan u zatvoru u Viterbu. Bilo bi preopasnoseliti ga. U dvorani se čulo samo šaputanje odvjetnika: bilo jeuključeno više od dvadeset pravnih subjekata, a više od pedesetodvjetnika i pravnih asistenata proučavalo je, pratilo, promatralo ibranilo. Rođaci optuženika bili su zajedno nagurani u pokrajnjojsobici do bunkerske dvorane, svi pogleda uprtih u monitore. Kad jepredsjednik suda Catello Marano uzeo trideset stranica presudeprocesa, zavladala je tišina. Teško disanje, gutanje stotine grla,kuckanje stotine ručnih satova, podrhtavanje desetaka prigušenihmobitela. Bila je to napeta tišina, popraćena orkestrom zvukovatjeskobe. Predsjednik je najprije pročitao popis osuđenih, zatim popisrazriješenih krivnje. Dvadeset jedna doživotna, više od sedamstopedeset godina zatvora. Dvadeset jedan put predsjednik je izrekaopresudu doživotnog zatvora, često ponavljajući i imena osuđenih.Još sedamdeset puta pročitao je godine koliko ostali, pomagači i

voditelji, moraju odležati u zatvoru da plate cijenu svojeg savezništvasa strašnom kazalskom moći. U jedan i trideset sve se bližilo kraju.Sandokan je zatražio riječ. Bio je nemiran, htio je reagirati napresudu, potkrijepiti svoju tezu, tezu svojih branitelja: da je onuspješni poduzetnik, ali da urotnički zavidni marksistički suciburžoaziju aversanskog kraja smatraju kriminalnom snagom a neplodom poduzetničke i gospodarske sposobnosti. Htio je vikati da jepresuda nepravedna. Svi mrtvi u Caserti i okolici prema njegovoj suuobičajenoj logici žrtve sukoba kakvi vladaju u mjesnoj seljačkojkulturi a ne kamorističkih borbi. Ali Sandokanu ovaj put nijedopušteno govoriti. Ušutkan je poput brbljavog školarca. Počeo sederati pa su suci ugasili zvuk. I dalje se vidio krupni bradonja kako seotima sve dok nije ugašen i videoprijenos. Dvorana se začasispraznila, a policajci i karabinjeri polako su krenuli prema izlazu dokje helikopter i dalje nadlijetao bunkersku dvoranu. Čudno, ali nisamimao osjećaj da je kazalski klan poražen. Mnogi su bačeni u zatvorna nekoliko godina, neki bossovi neće više živi izaći, a neki se svremenom možda pokaju i tako povrate još nešto života izvanrešetaka. Sandokanov bijes bio je zagušujući bijes moćnika koji uglavi sadrži cijelu mapu svojega carstva, a ne može ga izravnonadzirati. Bossovi koji odbiju surađivati s vlastima žive odmetafizičke, gotovo imaginarne moći i moraju na sve načine nastojatizaboraviti poduzetnike koje su podržavali i stvorili i koji su se kaonepripadnici klana uspjeli izvući. Da požele, bossovi bi i njih moglidovući u zatvor, ali trebali bi se pokajati, a time bi odmah dokinulisvoj višnji autoritet i doveli u opasnost svu svoju rodbinu. Nadalje,što je još tragičnije za jednoga bossa, ne bi znali iscrtati sve putanjekojima kola njihov novac, njihova zakonita ulaganja. Ni priznanjem,ogoljenjem svoje moći, ne bi nikad sasvim znali gdje im je završionovac. Bossovi uvijek plaćaju, ne mogu izbjeći plaćanje. Ubijaju,vode militarističke jedinice, oni su prva karika u lancu izvlačenjanezakonitog kapitala i stoga su njihova zlodjela uvijek prepoznatljiva,a ne transparentna kao ekonomski zločini njihovih ljudi u bijelimovratnicima. Uostalom, bossovi ne mogu biti vječni. Cutolo prepuštavlast Bardellinu, Bardellino Sandokanu. Sandokan Zagariji, LaMonica Di Lauru. Di Lauro Španjolcima, a oni tko zna kome dalje.Ekonomska snaga kamorističkog Sustava upravo i počiva na

neprestanom smjenjivanju vođa i kriminalnih metoda. Diktaturapojedinca u klanu nikad ne traje dugo jer kad bi njegova moćpotrajala, boss bi povisio cijene, ograničio tržišta i monopolizirao ih,ulagao bi stalno u ista tržišna područja ne istražujući nova. Umjestoda bude vrijednost pridodana kriminalnoj ekonomiji, postaje preprekaposlovanju. Zato čim neki boss preuzme vlast, odmah se pojavenove ličnosti spremne preuzeti njegovo mjesto, s voljom za širenjemna leđima divova čijem su nastanku oni pomogli. Toga se uvijekprisjećao jedan od najpomnijih promatrača dinamike moći, novinarRiccardo Orioles: "Kriminalitet nije moć, nego vrsta moći". Nikadneće biti bossa koji želi zasjedati u vladi. Da camorra ima svu moć,ne bi bilo njezina poslovanja koje je ključno u djelovanju na zakonitoji nezakonitoj razini. U tom smislu svako uhićenje, svaki megaproces,prije je način smjene bossova, prekid poslovnih faza, nego akcijasposobna uništiti sustavni poredak.

Lica objavljena idući dan u novinama, jedno do drugoga, licabossova, pridruženih članova, mladih dječaka i staraca u zatvoru,predstavljali su ne pakleni krug kriminalaca, nego kamenčićemozaika moći, koji nitko dvadeset godina nije mogao zanemariti nitiizazvati. Nakon procesa "Spartacus" bossovi u zatvoru počeli su slatiskrivene i izričite prijetnje sucima, magistratima, novinarima, svimaonima koje su držali odgovornima što su pregršt upraviteljacementom i bivolicama u očima zakona pretvorili u ubojice.

Senator Lorenzo Diana i dalje je bio omiljena meta njihovemržnje. Slali su pisma mjesnim novinama, izravno mu dobacivaliprijetnje za vrijeme procesa. Ubrzo nakon procesa "Spartacus" netkoje ušao u uzgajalište pastrva senatorova brata i porazbacao okoloribe te ih ostavio da ugibaju i guše se na zraku, koprcajući se na tlu.Neki su pokajnici čak prijavili pokušaje atentata uz pomoć "Sokola",organizacije suprotstavljene senatoru. Operacija je zatimobustavljena posredstvom diplomatskih sektora klana. Odustali su izbog pratnje. Oružana pratnja nikad nije predstavljala preprekuklanovima. Ne boje se blindiranih automobila i policajaca, ali ona jesignal, signal da onaj koga žele ukloniti nije sam, ne mogu ga se tektako riješiti kao da je netko čija bi smrt zanimala samo uski krugobitelji. Lorenzo Diana jedan je od onih političara koji su odlučilirazotkriti složenost kazalske moći a ne općenito tražiti kriminalce.

Rođen je u San Ciprianu d'Aversa, živio je promatrajući izblizarađanje Bardellinove i Sandokanove moći, krvne osvete, masakre iposlove. Može o toj moći ispričati više od ikoga i klanovi se bojenjegovih znanja i njegova sjećanja. Boje se da bi svakog trenamogao iznova probuditi nacionalnu pozornost medija premakazalskoj moći, boje se da će Protumafijskom povjerenstvu senatorprijaviti ono što već i tisak zanemaruje, pripisujući sve mjesnomkriminalu. Lorenzo Diana jedan je od onih rijetkih ljudi koji znaju daborba protiv moći camorre podrazumijeva silno strpljenje, kakvo jepotrebno da se svaki put započne ponovo, ispočetka, koje izvlačijednu po jednu nit iz ekonomskog čvora dok ne dopre do kriminalneglave. Polako ali uporno, ljutito, i kad sva pažnja popusti i kad se sveučini posve uzaludnim i izgubljenim u preobrazbi u kojoj sekriminalna moć mijenja, a nikad nije poražena.

Kad je proces bio završen, zavladala je bojazan da međuBidognettima i Schiavonima ne izbije otvoreni sukob. Godinama suse sukobljavali preko raznih klanova u savezu s njima, ali bizajednički poslovi uvijek prevagnuli nad razlikama. Bidognettiraspolažu moćnim oružanim jedinicama, njihov je teritorij sjeverni diokazertanske regije, područje koje seže do Domicijske obale. Surovisu, u Castelvolturnu spalili su živog jednog pipničara. FrancescoSalvo bio je vlasnik lokala Tropicana u kojem je radio. Kažnjen je jerse usudio zamijeniti Bidognettijev automat za videopoker sautomatima suparničkog klana. Mezzanotte su čak bacili fosfornubombu na automobil Gabrielea Spenusa, dok je hodao cestom Nola-Villa Literno. Domenico Bidognetti naručio je 2001. eliminacijuAntonija Magliula jer se usudio udvarati djevojci, sestrični jednogabossa, iako je bio oženjen. Odveli su ga na plažu, svezali ga zastolicu okrenutu prema moru i u usta i nosnice natrpali mu pijesak.Trudeći se disati, Magliulo je gutao i pljuvao pijesak i nastojao gaispuhati iz nosa. Povraćao je, žvakao i izvijao vrat, a slinom jenavlažio pijesak, stvarajući tako neku vrstu gruboga cementa,ljepljive tvari koja ga je polako ugušila. Surovost Mezzanotteovih bilaje upravo proporcionalna njihovoj poduzetničkoj moći. Baveći sereciklažom otpada, Bidognetti su - prema raznim istragamanapuljskoga DDA iz 1993. i 2006. - stvorili tijesni savez sodmetnutom masonskom ložom P2. Ilegalno su, i po vrlo povoljnim

cijenama, otpremali otrovni otpad poduzetnika vezanih uz ložu.Nećak Cicciotta di Mezzanotte, Gaetano Cerci, uhićen u sklopuoperacije "Adelphi" protiv ekomafije, bio je veza između kazalskecamorre i masona i imao je vrlo česte poslovne sastanke s LicijemGellijem osobno. Istražitelji su u knjigama poslovanja samo jednogpoduzeća otkrili prihod od više od trideset pet milijuna eura. Dvabossa, Bidognetti i Schiavone, obojica u zatvoru, obojica nadoživotnoj robiji, mogli bi se pokušati okoristiti presudom onogadrugoga da svoje ljude pusti s lanca i pokuša zatrti suparnički klan. Ujednom se trenutku učinilo da sve srlja u sveopći sukob, jedan odonih koji svakodnevno ostavljaju za sobom hrpe mrtvih.

U proljeće 2005. najmlađi Sandokanov sin otišao je na jednuproslavu u Parete, na teritoriju Bidognettija, i tu je - prema istrazi -počeo udvarati jednoj djevojci iako je već imala pratnju. IzdanakSchiavonea bio je bez pratnje i smatrao je da je samim time što jeSandokanov sin imun na svaku vrstu agresije. Ali nije bilo baš tako.Grupica ga je izvukla iz kuće i zasula ga pljuskama i udarcima šakau glavu i udarcima nogu u stražnjicu. Nakon cipelarenja morao jeodjuriti u bolnicu da mu zašiju glavu. Idući se dan petnaestak ljudi namotorima i u automobilima pojavilo pred kafićem Penelope, gdje suse obično nalazili mladići koji su napali Sandokanova sina. Ušli su sbejzbolskim palicama i sve porazbijali, svakoga tko se zatekaounutra izmlatili do krvi, ali nisu uspjeli izdvojiti odgovorne za napadna Schiavonea, koji su vrlo vjerojatno uspjeli pobjeći, možda krozdrugi izlaz iz lokala. Komandosi su ih ganjali po ulici i ispucalidesetak metaka među ljude na trgu, pogodivši jednog prolaznika utrbuh. Na to su dan kasnije tri motora stigla do kafića Matteotti uCasalu di Principe, gdje su se često okupljali najmlađi članovi klanaSchiavone. Motociklisti su polako sišli, tako da se prolaznici stignurazbježati, i počeli razbijati sve oko sebe. Prijavljena je tučnjava iviše od šesnaest okršaja nožem. Zrak je bio težak, novi je rat bio napomolu.

Napetost je dodatno pojačalo neočekivano priznanje jednogapokajnika, Luigija Diane, koji je, prema mjesnom listu, izjavio da jeBidognetti odgovoran za prvo Schiavoneovo uhićenje, da jesurađivao s karabinjerima i otkrio im gdje se boss krije u Francuskoj.Oružane su skupine počele s pripremama, a karabinjeri su bili

spremni za prikupljanje leševa zaostalih nakon ubijanja. Sam jeSandokan sve zaustavio javnim istupom. Unatoč strogomzatvorskom režimu, uspio je poslati otvoreno pismo mjesnome listu,objavljeno 21. rujna 2005. na naslovnoj stranici. Boss je kaouspješan voditelj razriješio sukob, demantiravši ono što je rekaopokajnik, čiji je jedan rođak inače ubijen nekoliko sati nakon njegovaistupa: "Kao što se pokazalo, prijava koja je omogućila mojeuhićenje u Francuskoj, dokazano je potekla od CarmineaSchiavonea, a ne od Cicciotta Bidognettija. Istina glasi da dotičnaosoba koja se odaziva na ime pokajnika Luigija Diane iznosi neistinei želi posijati razdor radi osobne koristi."

Nadalje, "sugerira" glavnom uredniku lista da dobro izvještava:"Molim vas da ne dopustite tom dobro potkupljenom

potkazivaču da vas instrumentalizira i da ne počinite pogrešku ipretvorite svoj dnevni list u senzacionalističke novine koje ćeneizbježno izgubiti vjerodostojnost, kao što se dogodilo vašemkonkurentskom listu s kojim nisam obnovio pretplatu. Mnogi ćeslijediti moj primjer i neće kupovati tako instrumentalizirani list."

Tim pismom Sandokan delegitimira konkurentske novine isvojim novim službenim sugovornikom proglašava dnevni list kojemje uputio pismo.

"Neću ni komentirati činjenicu da je vaš konkurent naviknut napisanje neistine. Dolje potpisani je kao voda s izvora: posverazvidan!"

Sandokan je svoje ljude pozvao da kupuju novi list, a ne višestari. Iz desetaka zatvora diljem Italije pristigli su zahtjevi zapretplatom na novi list na koji se odlučio boss, kao i oni za ukidanjepretplate na onaj koji je kritizirao. Boss je pismo mira s Bidognettimazaključio riječima: "Život uvijek traži od nas da se s nečim suočimo.Od ovih takozvanih pokajnika tražio je da se suoče s blatom. Kao iod svinja!"

Kazalski kartel nije bio poražen. Čak se činilo da je osnažen.Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužilaštva kartelomtrenutno predsjeda diarhija koju tvore Antonio lovine, zvan "'o ninno"odnosno dojenče, jer je dosegnuo vrh klana još kao dječak, i MicheleZagaria, boss voditelj Casapesenna, zvan "Capastorta", iskrivljena

glava, zbog nepravilnih crta lica, ali koji traži da ga se sada zove"Manera". Oba se bossa godinama kriju i uvršteni su u popisMinistarstva unutarnjih poslova među najopasnije talijanskebjegunce. Ne može im se ući u trag, a zasigurno su uvijek prisutni usvojim selima. Nijedan boss ne može predugo ostati daleko od svojihkorijena jer na njima se gradi sva moć i sva se moć možerasplinuti.Tek nekoliko kilometara malih mjestašaca, spleta uličica iimanja raštrkana po krajobrazu, a ipak ih je nemoguće uloviti. Uzemlji su. Kreću se međunarodnim rutama, ali se vraćaju u zemlju,veći dio godine provedu u zemlji. Svi to znaju. A ipak ih ne hapse.Sustav skrivanja tako je djelotvoran da sprečava uhićenje. Njihovevile i dalje nastanjuje rodbina i obitelji. Kuća Antonija Iovinea u SanCiprianu slična je kakvoj secesijskoj palači, dok je vila MicheleaZagarije između San Cipriana i Casapesenne pravi pravcatigrađevinski kompleks, kuća koja umjesto krova ima staklenu kupoluda svjetlo može ući i poticati rast golemoga stabla koje dominirasredištem salona. Obitelj Zagaria posjeduje desetke satelitskih tvrtkidiljem Italije i - prema sucima napuljskoga DDA - vodeći su u Italiji uzemljanim radovima. Najmoćniji, bez premca. Gospodarskasuperiornost koja se ne rađa iz neposrednih kriminalnih aktivnosti,nego iz njihove sposobnosti da uravnoteže zakoniti i nezakonitikapital.

Ove tvrtke uspijevaju se održati kao krajnje konkurentne. Imajuprave kriminalne kolonije u Emiliji, Toskani, Umbriji i Venetu, gdje sucertifikati i protumafijske provjere znatno blaže i omogućuju transferecijelih ogranaka tvrtke. Kazalci su najprije kampanijskimpoduzetnicima na sjeveru nametali porez, a sada izravno upravljajutržištem. U modenskom i aretinskom kraju Kazalci drže veći diograđevinskih poslova i dovode radnu snagu koja je većinom izCaserte.

Ispitivanja koja se provode pokazuju da su se građevinskiposlovi vezani za klan Kazalaca uvukli u radove vezane zaekspresne vlakove (TAV) na sjeveru, kao i ranije na jugu. Kakopokazuje istraga koju je u lipnju 1995. proveo sudac FrancoImposimato, velike tvrtke koje su se izborile za ugovor za TAVNapulj-Rim davale su u podzakup radove za Edilsud, vezan upravoza Michelea Zagariju, ali i za drugih više desetaka tvrtki kazalskog

kartela. Taj posao s ubrzanom gradnjom na potezu Napulj-Rim donioje oko deset tisuća milijardi lira.

Istraživanja su pokazala da je klan Zagaria već sklopiosporazume s kalabrijskim 'ndrinama, obiteljima, o sudjelovanju uzakupima s vlastitim tvrtkama kad linije ekspresnih vlakova dosegnuReggio Calabriju. Kazalci su bili spremni, kao što su i sada. Premanedavnim istragama napuljskog Protumafijskog tužiteljstva Ogranakkazalskog udruženja Casapesenna uspio je prodrijeti u niz javnihradova na sjevernom centru, uključivši se u obnovu Umbrije nakonpotresa 1997. U aversanskom području tvrtke camorre dominiraju usvakom pogledu na svakom velikom zakupu i gradilištu: najamopreme, zemljani radovi, prijevoz, materijal, radna snaga.

Tvrtke aversanskog područja spremne su intervenirati:organizirane su, jeftine, brze, djelotvorne. Građevinskih tvrtki uCasalu di Principe službeno je petsto sedamnaest. Mnoge su od njihneposredne predstavnice klanova, a daljnjih nekoliko stotina nalazise u svim selima aversanskog područja, cijela jedna vojska spremnazacementirati bilo što. Ne bi se reklo da su klanovi blokirali razvojpodručja, nego su dobit preusmjerili u svoje džepove. Na površini odsvega nekoliko četvornih kilometara u posljednjih su pet godinaizgrađeni pravi trgovački spomenici od betona: jedan od najvećihmultipleksa u Italiji u Marcianiseu, najveći trgovački centar na juguItalije u Teveroliju, najveći trgovački centar Europe također uMarcianiseu, a sve na području visoke stope rasta nezaposlenosti i sneprestanim priljevom emigranata. Golemi trgovački konglomeratikoji nisu Nemjesta - kako ih je nazvao etnolog Marc Auge - negopočetna mjesta. Supermarketi gdje papirnati novac od svega što semože kupiti i konzumirati omogućuje krštenje kapitala koji inače ne bipronašao točno zakonsko izvorište. Mjesta gdje zakonski izviruprihodi i odakle kreću, službeno krštenje. Što se više trgovačkihcentara gradi, otvara više gradilišta, što je veći dotok robe, što višesnabdjevača radi, što se više prevozi, to će lakše novac uspjetizaobići nazubljene granice nezakonitih područja i dospjeti uzakonita.

Klanovi su izvlačili korist od strukturalnog razvoja pokrajine ispremni su preuzeti i dio plijena. Nestrpljivo iščekuju početak velikih

radova na području: podzemna željeznica u Aversi i aerodrom uGrazzaniseu, koji će biti jedan od najvećih u Europi, izgrađennedaleko od imanja koja su pripadala Cicciariellu i Sandokanu.

Kazalci su provincijom proširili svoja dobra. Samo nekretninekoje je zaplijenio napuljski DDA u posljednjih nekoliko godina vrijedečak sedamsto pedeset milijuna eura. Popisi su zastrašujući. Samotijekom procesa "Spartacus" zaplijenili su sto devedeset devetzgrada, pedeset dva terena, četrnaest kompanija, dvanaest vozila itri plovila. S godinama je Schiavoneu i njegovim osobama odpovjerenja u sklopu postupka iz 1996. zaplijenjena imovina odčetiristo pedeset milijardi lira: poduzeća, vile, tereni, zgrade iautomobili velike kubikaže (među kojima Jaguar u kojem su zatekliSandokana prilikom prvog uhićenja). Pljenidbe koje bi upropastilesvako poduzeće, gubici koji bi izbacili na ulicu svakog poduzetnika,teški gospodarski udarci koji bi pokopali svaku ekonomsku grupaciju.Svaku, ali ne i kazalski kartel. Svaki put kad čitam o zapljeninekretnina, svaki put kad gledam popis dobara koje je DDAzaplijenio bossovima, osjećam nelagodu i umor. Kamo god seokrenem, čini mi se da je sve njihovo. Sve. Zemlje, bivolice, imanja,kamenolomi, garaže, sirane, hoteli i restorani. Neka vrsta svemoćikamorista. Nisam uspijevao vidjeti ništa što ne pripada njima.

Jedan je poduzetnik više od svih drugih posjedovao tu potpunumoć gospodarenja svime, naime Dante Passarelli iz Casala diPrincipe. Uhićen je prije mnogo godina zbog povezanosti scamorrom i optužen kao blagajnik klana Kazalaca. Tužilaštvo jezahtijevalo presudu od osam godina zatvora prema stavku zakona416 bis. Passarelli nije bio običan poduzetnik koji je poslovao sklanovima ili njihovim posredstvom. Bio je poduzetnik nadpoduzetnicima, broj jedan, najbliži, najpouzdaniji. Bio je nekoćprodavač delikatesa velikih trgovačkih sposobnosti i te su mu odlikedostajale jer bio je odabran - prema optužbama - za vođenjeulaganja jednoga dijela kapitala klana. Postao je trgovac na veliko, azatim industrijalac. Osim što je proizvodio tjesteninu, bio je najednomi građevinski poduzetnik, a od proizvodnje šećera proširio se nacatering, pa i na nogomet. Imovina Dantea Passarellija, premaprocjeni DIA-e (Državnog antimafijskog ureda), vrijedila je izmeđutristo i četiristo milijuna eura. Dobar dio tog bogatstva bio je plod

dioničkih udjela i pozamašnih tržišnih kvota u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. U njegovu je vlasništvu bio Ipam, jedna odnajvećih šećerana u Italiji. Bio je na čelu u distribuciji tjestenine sasvojom tvrtkom Passarelli Dante i sinovi, kojoj su dodijeljene u zakupbolničke menze u mjestima Santa Maria Capua Vetere, Capua iSessa Aurunca. Posjedovao je stotine stanova, trgovačkih iindustrijskih zdanja. U trenutku njegova uhićenja 5. prosinca 1995.imovina podvrgnuta pljenidbi uključivala je devet zgrada u VilliLiterno, stan u mjestu Santa Maria Capua Vetere, još jedan uPinetamareu, zgradu u Casalu di Principe. Zatim terene uCastelvolturnu, u Casalu di Principe, u Villi Literno, u CancelluArnone, poljoprivredni kompleks La Balzana, u Santa Mariji la Fossa,koji se sastoji od dvjesto devet hektara terena i četrdeset seoskihzgrada. Konačno, njegov cvijet u zapučku: Anfra III, luksuzna jahta sdesecima kabina, parketom i kadom s hidromasažom, na privezištuu Galipolju. Na Anfri III Sandokan je sa suprugom prokrstario grčkeotoke. Istraga se dalje kretala uz progresivnu zapljenu imovine kadje Dante Passarelli u studenome 2004. pronađen mrtav uslijed padas balkona jedne od svojih kuća. Tijelo je pronašla njegova žena.Rasprsla glava, skršena leđna moždina. Istrage su još u tijeku. Nezna se još je li riječ o nesreći ili je neka dobro poznata anonimnaruka kriva za pad poduzetnika s balkona u izgradnji. Njegovomsmrću sva imovina koja je trebala biti stavljena na raspolaganjedržavi vraćena je obitelji. Passarelli je imao sudbinu trgovca koji sezahvaljujući svojem poduzetničkom umijeću domogao kapitala kojiminače nikad ne bi mogao upravljati i koji je veličanstveno povećao.Zatim se pojavila prepreka: sudska istraga, i imetak se nije mogaospasiti od zapljene. Kao što mu je poduzetnička odlika dala carstvo,tako mu je poraz uz zapljene dao smrt. Klanovi ne opraštajupogreške. Kad su Sandokanu za vrijeme jednog procesa javili da jeDante Passarelli mrtav, boss je staloženo rekao: "Pokoj mu duši".

***

Moć klanova i dalje je u moći cementa. Na gradilištima sam fizički, uutrobi, osjećao svu njihovu moć. Nekoliko sam ljeta radio nagradilištima; da dobijem posao na miješalici za cement bilo je

dovoljno reći nadstojniku gradnje odakle sam i nitko mi nije uskratioposao. Kampanija je davala najbolje graditelje u Italiji, najvještije,najbrže, najjeftinije, koji najmanje prigovaraju. Nikad nisam bašnajbolje ovladao takvim životinjskim radom, zanatom koji možeuroditi vrijednom svotom samo onome tko je spreman kockati se sasvim snagama, svakim mišićem, svakom trunkom energije. Raditi usvim klimatskim uvjetima, katkad s kapom preko lica, a katkad samou gaćama. S rukama i nosom biti u cementu bio je jedini način dashvatim na čemu se temelji moć, ona prava.

Ali tek nakon smrti Francesca Iacomina shvatio sam pravemehanizme građevinarstva. Imao je trideset tri godine kad su gapronašli s radnim kombinezonom na pločniku, na križanju ulicaQuattro Orologi i Gabriele DAnnunzio u Herkulaneju. Pao je saskele. Nakon tog incidenta svi su pobjegli, čak i geometar. Nitko nijezvao hitnu pomoć, u strahu da ne stigne prije nego što pobjegnu.Pobjegavši, ostavili su ga nasred ceste, još živog, dok je iz plućapljuvao krv. Ta vijest o još jednoj smrti jednog od tristo građevinskihradnika koliko ih svake godine odapne na gradilištima u Italijizarežala mi se negdje u tijelu. Iacominova smrt potakla je u menignjev sličniji astmatičnom napadu nego živčanoj napetosti. Bio sampoput protagonista romana La vita agra (Težak život) LucianaBianciardija, koji dođe u Milano s namjerom da digne u zrak zgraduPirellija i tako osveti četrdeset osam rudara iz Ribolle, poginulih usvibnju 1954. u eksploziji rudnika, u "camorrinu bunaru", takozvanom zbog neljudskih radnih uvjeta. Možda sam i ja trebaoizabrati neku zgradu, glavnu zgradu, i dići je u zrak. Ali prije nego štozastranim u terorističku shizofreniju, čim sam zapao u astmatičnukrizu gnjeva, u ušima mi je odjeknulo Io so ("Znam") Piera PaolaPasolinija poput glazbenog jinglea koji se ponavlja do ludila. I takosam, umjesto da mozgam koju zgradu da dignem u zrak, otišao uCasarsu, na Pasolinijev grob. Otišao sam sam, premda bi trebalo ićiu društvu da ne bude odveć patetično. S bandom. Skupina odanihčitatelja, zaručnica. Ali ja sam tvrdoglavo otišao sam.

Casarsa je lijepo mjesto, jedno od onih gdje je lako razmišljati onekome tko želi živjeti od pisanja i gdje je teško zamisliti da bi netkootišao odatle pa se otputio južnije, preko granice pakla. Nisam naPasolinijev grob otišao da mu odam počast, čak ni da ga slavim. Pier

Paolo Pasolini. Jedno ime i tri u jednom, kako je govorio Caproni,nije moj svjetovni svetac ni književni Krist. Došlo mi je da neštopotražim. Neku točku gdje je možda još moguće bez osjećaja stidarazmišljati o mogućnosti riječi. Mogućnosti pisanja o mehanizmimamoći, iza priča, iza pojedinosti. Razmišljati je li još uvijek mogućeiznositi imena, jedno po jedno, pokazati lica, ogoliti tijela od zlodjela iprikazati ih kao elemente arhitekture vlasti. Razmišljati je li još uvijekmoguće ići za dinamikom zbilje kao svinje za tartufima, za potvrdommoći, bez metafora, bez posredništva, pukom oštricom pera.

Ukrcao sam se u Napulju u vlak za Pordenone, vrlo spori vlakrječita imena s obzirom na udaljenost koju je trebao prijeći: MarcoPolo. Furlaniju od Kampanije kao da razdvaja neizmjerna udaljenost.Krenuo sam u deset do osam i stigao u Furlaniju u sedam i dvadesetidući dan, kroz ledenu noć koja mi nije dopustila ni trenutka sna.OdPordenonea sam autobusom stigao u Casarsu i nastavio hodatipognute glave kao da znam kamo idem i već poznajem put,gledajući u vlastite cipele umjesto pred sebe. Izgubio sam se,dakako. Ali pošto sam neko vrijeme uzalud lutao, uspio sam pronaćigroblje na ulici Valvasone, na kojem je pokopan Pasolini i cijelanjegova obitelj. Slijeva, nedaleko od ulaza, bila je prazna gredica.Prišao sam toj pačetvorini u čijoj su sredini bile dvije nevelike pločeod bijelog mramora. Vidjeh mu grobnicu. "Pier Paolo Pasolini(1922.-1975.)." Uz nju, nešto dalje, majčina. Osjetih se manje sam, iondje počeh gnjevno gunđati, stežući šake dok mi se nokti nisuzasjekli u meso dlana. Počeh artikulirati svoje "Ja znam", "Ja znam"mojega doba.

Znam i imam dokaze. Znam odakle potječu ekonomije i odakleim miris. Miris afirmiranosti i pobjede. Ja znam što odiše profitom.Znam. A istinitost riječi ne uzima taoce jer guta sve i sve pretvara udokaz. Ne treba izvlačiti protudokaze ni pokretati istrage. Ona motri,odvaguje, gleda, sluša. Zna. Ne dosuđuje nikome kavez i svjedocine povlače iskaze. Nema pokajnika. Ja znam i imam dokaze. Znamkamo nestaju stranice ekonomskih priručnika mijenjajući svojefraktale u materijale, predmete, željezo, vrijeme i ugovore. Znam.Dokazi nisu skriveni ni u kakvom skrivenom memorijskom štapićuzakopanom u jami. Nemam kompromitirajuće snimke skrivene ugaraži u nekom nepristupačnom planinskom selu. Ne posjedujem ni

fotokopirane dokumente tajnih službi. Dokazi su nepobitni jer supristrani, zabilježeni vlastitim očima, ispričani riječima i iskaljeniosjećajima koji su odjeknuli od željeza i drva. Ja vidim, osluškujem,gledam, govorim i tako svjedočim, tom ružnom riječju koja još možekoristiti kad šapuće: "To je laž" na uho onoga tko sluša uspavanke omehanizmima moći u obgrljenoj rimi. Napokon, istina je djelomična ikad bi se mogla svesti na objektivnu formulu, bila bi kemija. Ja znami imam dokaze. Stoga govorim. O tim istinama.

Uvijek nastojim primiriti onu tjeskobu koja me zgrabi svaki putdok hodam, svaki put kad silazim stubištem, ulazim u kabine dizala,kad brišem cipele o otirače i prelazim pragove. Ne mogu sesuzdržati od vječnog mozganja nad time kako su izgrađene sve tezgrade i kuće. A ako imam nekoga u slušnom dometu, jedva sesuzdržavam da mu ne ispričam kako se diže kat za katom i balkonisve do krova. Ne zahvaća me to opći osjećaj krivnje, ni moralnoiskupljenje prema onima koji su izbrisani iz sjećanja povijesti. Samonastojim odbaciti onaj brehtovski mehanizam koji sam nekakousvojio, da mislim na ruke i noge povijesti. Naime, da mislim navječno prazne zdjelice, koje su dovele do zauzimanja Bastiljeumjesto na objave žirondinaca i jakobinaca. Ne uspijevam ne mislitina to. Oduvijek imam tu lošu naviku. Kao kad bismo gledajućiVermeera razmišljali o onome koji je umiješao boje, razapeo platnona drveni okvir, načinio biserne naušnice, umjesto da promatramoportret. Prava nastranost. Jednostavno ne uspijevam istjerati iz mislidjelovanje cementnog ciklusa kad vidim niz stuba, a pročelje sprozorima ne skreće mi misli s toga kako se postavljaju skele. Neuspijevam se pretvarati da nije ništa. Jednostavno ne uspijevamvidjeti samo zid a da ne mislim na žbuku i zidarsku žlicu. Možda je tozato što onaj tko se rodi na određenim zemljopisnim širinama imaposeban, jedinstven odnos s određenim tvarima. Ne doživljava sematerijal svugdje jednako. Miris nafte i benzina u Kataru vjerojatnobudi osjećaje i okuse golemih zdanja, sunčanih naočala i limuzina.Isti taj kiseli miris fosilnih goriva u Minsku vjerojatno budi sjećanja namrka lica, curenje plina i zadimljene gradove, dok u Belgiji navodimisli na češnjak Talijana i na luk Marokanaca. Isto se događa scementom za južnu Italiju. Cement. Nafta juga. Sve nastaje izcementa. Ne postoji gospodarsko carstvo rođeno na jugu a da ne

zađe u gradnju: natječaji, zakupi, kamenolomi, cement, materijali,žbuka, opeke, skele, radnici. To je oprema talijanskog poduzetnika.Talijanski poduzetnik čije carstvo ne stoji na cementu nema nikakvihizgleda. To je najpoželjnije zvanje da se novac zaradi u najkraćemmogućem roku, stekne povjerenje, na vrijeme unajme ljudi za izbor,isplate plaće, zakapare financije i postavi svoje umnoženo lice nafasade podignutih zgrada. Darovitost graditelja je posrednička igrabežljiva. On posjeduje birokratsko strpljenje prikupljačadokumenata, beskrajno je strpljiv, predano čeka autorizacije sporepoput kapi stalaktita. Ima talent grabežljivca, sposoban je nadlijetatizanemarene terene, preuzeti ih za koji novčić, a zatim ih se držatisve dok zadnji centimetar i zadnja rupa ne postanu isplativi ponezamislivim cijenama. Grabežljivi poduzetnik zna upotrijebiti kljun ipandže. Talijanske banke znaju da se građevinarima dodjeljujenajveći kredit, kažemo da su talijanske banke kao izgrađene zagrađevinare. I kad nema nikakvih vrijednosti, a kuće koje će graditinisu dovoljno jamstvo, uvijek će se naći neki dobar prijatelj koji ćejamčiti za njega. Opipljivost cementa i opeka jedina je pravamaterijalnost koju talijanske banke poznaju. Za direktore banakaistraživanje, laboratoriji, poljoprivreda i zanati plinovita su područja,prozračna, lišena djelovanja gravitacije. Sobe, katovi, pločice,telefonske i strujne utičnice, to su jedini konkretni oblici koje uzimajuu obzir. Znam i imam dokaze. Znam kako je izgrađeno pola Italije. Iviše od pola. Poznajem ruke, prste i projekte. I pijesak. Pijesak koji jeizgradio zgrade i nebodere. Četvrti, parkove, vile. Nitko uCastelvolturnu ne zaboravlja beskrajne kolone kamiona koji su izrijeke Volturno odnosili pijesak. Kolone kamiona prolazile su krozzemlje seljaka koji nikad nisu vidjeli takve mamute od željeza i gume.Uspjeli su ostati, održati se a da ne emigriraju i pred njihovim očimaodnosili su im sve. Sada je taj pijesak ugrađen u zidove abrutinskihstanova, u zgrade Varesea, Asiaga i Genove. Sad više rijeka ne tečeu more, nego more nadire u rijeku. Sada se u Volturnu love lubini, aseljaka više i nema. Ostavši bez zemlje, najprije su uzgajali bivolice,nakon bivolica su osnovali male graditeljske tvrtke zapošljavajućimlade Nigerijce i Južnoafrikance koji su nekoć obavljali sezonskeposlove, a ako se nisu pridružili poslovanju klanova, snašla ih jeprerana smrt. Znam i imam dokaze. Tvrtke za vađenje ovlaštene su

za izvlačenje minimalnih količina, ali u stvarnosti otkidaju i gutajucijele planine. Te planine i bregovi smrvljeni i umiješani u cementzavršavaju posvuda. Od Tenerifea do Sassuola. Deportacija stvarislijedila je deportaciju ljudi. U jednoj krčmi u mjestu San Felice aCancello, susreo sam don Salvatorea, staroga građevinskogmajstora. Sad je neka vrsta pokretne lešine, nije imao više odpedeset godina, a izgledao je kao da mu je osamdeset. Ispričao mije kako je deset godina u miješalice za cement dodavao prašinu odispušnih plinova. Posredstvom klanskih tvrtki potajno je miješanjeotpada u cement postalo sila koja omogućuje tvrtkama da se natječuza ugovore s cijenama kineske radne snage. Sada garaže, zidovi istubišta sadrže otrove. Ništa se neće dogoditi sve dok neki radnik,vjerojatno iz Magreba, ne udahne prah i odapne koju godinu kasnije,optužujući za svoj rak zlu sudbinu.

Znam i imam dokaze. Uspješni talijanski poduzetnici proistječuiz cementa. Oni su dio cementnog ciklusa. Znam da prije preobrazbeu muškarce okružene manekenkama, u voditelje s jahtama, unapadače financijskih skupina, u kupce novinskih kuća, prije svegatoga i iza svega stoji cement, tvrtke u podzakupu, pijesak, šljunak,kamioneti krcati radnicima koji rade noću i nestaju ujutro, trule skele,lažna osiguranja. Predvodnici talijanskog gospodarstva oslanjaju sena debljinu zidova. Trebalo bi promijeniti ustav. Treba u njemu stajatida se temelji na cementu i na građevinarima. Oni su pravi očevidomovine, a ne Ferruccio Parri, Luigi Einaudi ni Pietro Nenni, nizapovjednik Junio Valerio Borghese. Mešetari nekretninama izvuklisu za kosu Italiju upalu u jarak nakon financijskog sloma i skandala(Il Crack Sindona) i spasili je od kazne bez priziva Međunarodnogmonetarnog fonda. Cementare, zakupi, zgrade i novine.

U građevinarstvu završavaju članovi na prekretnici. Nakon štose ostvarene karijere ubojice, iznuditelja ili stražara, završi se ugrađevinarstvu ili smetlarstvu. Umjesto prikazivanja filmova ipredavanja u školi, bilo bi zanimljivo nove članove povesti urazgledavanje gradilišta i pokazati im kakva ih sudbina čeka. Ako ihzatvor i smrt zaobiđu, završit će na gradilištu, starjeti i pljuvati krv ivapno dok poduzetnici i špekulanti čiji bossovi vjeruju da ih nadziru,budu primali milijunske narudžbe. Od rada se umire. Neprestano.Brzina izgradnje, potreba za uštedom na svakoj vrsti sigurnosti i na

svakoj satnici. Neljudske smjene po devet do dvanaest sati dnevno,uključujući subotu i nedjelju. Stotinu eura plaće tjedno sprekovremenim noćnim ili nedjeljnim radom od pedeset eura svakihdeset sati. Oni mlađi izdrže i petnaest. Možda šmrčući kokain. Kadnetko umre na gradilištu, pokreće se uhodani mehanizam. Beživotnose tijelo odnese i inscenira se prometna nezgoda. Stave ga uautomobil koji zatim gurnu s litice ili grebena, a prije toga ga zapale.Novac od osiguranja predaje se obitelji kao otpremnina. Nije rijetkostda se pri inscenaciji nezgode inscenatori teško ozlijede, osobito kadtreba slupati automobil o zid prije nego što se zapali zajedno slešom. Kad je prisutan nadzornik, mehanizam dobro radi. Kad ganema, radnike često uhvati panika. Tada uzmu teško ranjenoga, upravilu ga ostave uz cestu na putu za bolnicu. Dovezu gaautomobilom, odlože tijelo i pobjegnu. Kad se osjete pretjeranovelikodušnima, pozovu ambulantna kola. Tko god sudjelovao uuklanjanju ili napuštanju tijela, zna da će kolege isto eventualnoučiniti s njegovim zgnječenim ili probodenim tijelom. Možeš bitisiguran da će ti onaj do tebe prvi priskočiti u slučaju opasnosti, azatim ti zadati završni udarac da te se riješi. Tako na gradilištimavlada neka sumnjičavost. Onaj do tebe mogao bi biti tvoj krvnik, ili tinjegov. Neće te mučiti, ali on će biti taj koji će te pustiti da odapnešsam na pločniku ili će te zapaliti u automobilu. Svi građevinari znajuda to tako ide. Tvrtke na jugu nude bolja jamstva. Rade i nestaju isvaka nevolja rješava se bez buke. Znam i imam dokaze. A dokaziimaju ime. U sedam mjeseci na gradilištima sjeverno od Napuljapoginulo je petnaest građevinskih radnika. Pali su ili završili podmehaničkim lopaticama ili su ih zdrobile dizalice kojima su upravljalidizaličari premoreni od preduga rada. Treba raditi brzo. Makar segradilo godinama, poduzeća u podzakupu moraju brzo napravitimjesta za nova gradilišta. Zaraditi, ubrati profit i krenuti dalje. Više jeod 40 posto poduzeća koja djeluju u Italiji s juga. Aversa, Napulj,Salerno. Carstva se još mogu rađati na jugu, gospodarske karikemogu se stezati, a ravnoteža izvorne akumulacije nije jošupotpunjena. Na jugu, od Apulije do Kalabrije, trebalo bi istaknutinatpise DOBRO DOŠLI za poduzetnike koji se žele ubaciti u arenucementa i za samo nekoliko godina ući u rimske i milanske salone.Znak dobrodošlice koji miriše na sreću jer navala je velika, ali rijetko

tko ispliva iz živog pijeska. Ja znam. I imam dokaze. Novigrađevinari, vlasnici banaka i jahti, prinčevi žutila i veličanstva novihdrolja skrivaju svoj profit. Možda još imaju dušu. Stide se objavitiodakle im zarada. U njihovoj zemlji uzoru, u SAD-u, kad poduzetnikdosegne vrh, kad postane slavan i uspješan, tad sazove analitičare imlade ekonomiste da im pokaže svoju ekonomsku sposobnost iotkrije put koji ga je odveo u tržišnu pobjedu. Ovdje vlada tišina. Anovac je samo novac. Uspješni poduzetnici koji dolaze iz Averse, izbolesnog kamorističkog kraja, bez stida odgovaraju onima koji ihpitaju za postignuća: "Kupio sam po deset i prodao po tristo". Netkoje rekao da se na jugu može živjeti kao u raju. Dovoljno je gledatinebo i nikad, nikad se ne usuditi spustiti pogled. Ali to nije moguće.Eksproprijacija svake perspektive oduzela je i vidno polje. Svaka seperspektiva sudara s balkonima, tavanima, mansardama, stanovima,isprepletenim zgradama, petljama četvrti. Ovdje nitko ne misli da binešto moglo pasti s neba. Ovdje se silazi. U ponor. Jer u ponoruuvijek postoji još dublji ponor. Pa kad koračam stubama i sobama,kad ulazim u dizala, ne uspijevam a da ne osjetim. Jer znam.Nastrano je to. Pa kad se nađem među najboljim i najuspješnijimpoduzetnicima, ne osjećam se lagodno. Makar ta gospoda bilaelegantna, govorila potiho i glasala za ljevicu. Osjećam miris vapna icementa, kojim odišu iz čarapa, iz manžeta Bulgari i iz svojih knjiga.Znam. Znam tko je izgradio moju zemlju i tko je još uvijek gradi.Znam da iz Reggio Calabrije večeras polazi vlak koji će u ponoć ičetvrt stati u Napulju pa krenuti u Milano. Bit će krcat. A na kolodvoruće kamioneti i prašnjavi Punto preuzeti mladiće za nova gradilišta.Emigracija bez boravka, koju nitko neće proučiti i ocijeniti jer ćeostati samo u stopama prašine od vapna i nigdje drugdje. Ja znamkoji je pravi ustav mojega doba, koje je bogatstvo poduzeća. Znamkoliko je tuđe krvi ugrađeno u svaki stup. Znam i imam dokaze.Nemam milosti ni prema kome.

DON PEPPINO DIANA

Kad god mislim na borbe klanova u Casalu di Principe. SanCiprianu, Casapesenni i u svim područjima, od Paretea do Formije, ukojima drže vlast, uvijek se sjetim bijelih plahti. Bijelih plahti koje visesa svakog balkona, vješaju se za svaku ogradu, vežu za sveprozore. Bijelo, sve bijelo, slapovi čiste bijele tkanine. Bio je toprkosan izraz oplakivanja istaknut za vrijeme sprovoda don PeppinaDiane. Imao sam šesnaest godina, bio je ožujak 1994. Tetka meprobudila kao i uvijek, ali s neobičnom žestinom, strgnuvši s meneplahtu u koju sam bio umotan, kao da odmata salamu iz papirnatogomota. Gotovo sam pao s kreveta. Nije rekla ni riječi, nego se bučnoushodala, kao da petama daje oduška svoj živčanosti. Tako jesnažno svezala plahte za kućnu ogradu, tako čvrsto, da ih ni tornadone bi razmrsio. Širom je otvorila prozore, puštajući zvuke s ulice daudu, a kućne da izađu. Rastvorila je čak i krila ormara. Sjećam serijeke izviđača koji su odbacili svoje nehajno držanje dobro odgojenedjece te se činilo kao da su u svoje neobične žuto-zelene marameupleli silan bijes jer don Peppino je bio jedan od njih. Nikad poslijenisam vidio izviđače tako nervozne i tako nemarne prema svim onimpravilima reda i smirenosti koja ih inače prate na njihovim dugimhodnjama. Sjećanja od toga dana samo su pjege, poput krznadalmatinskog psa. Priča o don Peppinu Diani neobična je, jedna odonih koje, kad se jednom čuju, treba čuvati negdje u sebi. U dnugrla, čvrsto u šaci, uz mišić u grudima, u arterijama. Rijetka priča,malo kome znana. Don Peppino studirao je u Rimu i tamo je trebaoostati graditi karijeru, daleko od sela, daleko od provincije, daleko odprljavih poslova. Crkvenu karijeru dobroga građanskoga sina. Aliiznenada se odlučio vratiti u Casal di Principe, kao da nije mogaoodbaciti sjećanja, navike, mirise. Ili kao netko tko svim silama moranešto poduzeti i ne nalazi mira dok to ne ostvari ili barem ne pokuša.Don Peppino postao je mladi svećenik u crkvi Svetog Nikole u Bariju,suvremene građevine koja je, i u estetskom smislu, bila savršena zanjegov osjećaj dužnosti. Prolazio je mjestom u trapericama umjestou tunici, kao svećenici koji su sa svećeničkim talarom ogrtali i svoj

mrki autoritet. Don Peppino nije osluškivao obiteljske svađe, nijekorio muškarce zbog njihovih eskapada niti je odlazio tješitiprevarene žene. Spontano je promijenio ulogu provincijskogsvećenika. Odlučio se pozabaviti dinamikom moći, ali ne samobijedom kao njezinom posljedicom. Nije htio samo čistiti ranu, negoshvatiti mehanizme metastaze, blokirati gangrenu, zaustaviti ukorijenu ono zbog čega je njegov kraj rudnik kapitala posut leševima.Svako toliko čak bi u javnosti zapalio cigaru. Drugdje bi to izgledalokao bezazlena gesta, ali u tome kraju svećenici su se gradili kao dasi tobože uskraćuju sve površnosti dok bi u zatvorenim sobamadavali oduška svojim lijenim slabostima. Don Peppino je odlučiopustiti svojemu licu da sliči samo sebi, kao jamstvo transparentnostiu kraju u kojemu lica inače moraju biti spremna izrazom oponašationo što predstavljaju, uz pomoć nadimaka koji tijelo ispunjaju tolikommoći da ih svatko želi prišiti za vlastitu kožu. Bio je opsjednut željomza djelovanjem. Osnovao je prijamni centar u kojem se prvome valuafričkih doseljenika nudio smještaj i hrana. Bilo je potrebno primiti ih ispriječiti da ih klanovi pretvore u savršene vojnike - kao što se poslijedogodilo. Za ostvarenje tog projekta čak je odvojio i nešto vlastiteušteđevine koju je stekao držanjem instrukcija. Čekanje državnepomoći može toliko trajati i komplicirati se da postaje glavni razlog zainertnost. Kao svećenik gledao je smjenu bossova, uklanjanjeBardellina i moć Sandokana i Cicciotta di Mezzanotte, masakreizmeđu Bardelinaca i Kazalaca, koji su zatim postali uspješnivoditelji.

U jednoj epizodi, koja se zadržala u analima tog vremena,kolona automobila prodefilirala je ulicama mjesta. Bilo je oko šestnavečer kad je desetak automobila pred kućama neprijateljaoblikovalo nešto poput karusela. Pobjedničke skupine Schiavoneovihljudi izazivale su neprijatelje pred njihovim kućama. Bio sam dijete,ali rođaci se kunu da su ih vidjeli vlastitim očima. Automobili su sepolako kretali ulicama San Cipriana, Casapesenne i Casala diPrincipe, spuštenih prozora te su ljudi zajahali vrata tako da im jejedna noga bila u kabini, a druga se vani njihala. Svaki sa strojnicomu ruci i otkrivena lica. Sporo nastavljajući dalje, parada je okupljaladodatne članove koji su izlazili iz kuća s puškama i poluautomatskimoružjem te su hodali za automobilima. Bila je to prava javna vojna

manifestacija jednih članova protiv drugih. Zastajali su pred kućamaprotivnika. Onih koji su se usudili suprotstaviti njihovoj prevlasti.

"Dođite, govnari jedni! Izlazite iz kuće... ako imate muda!"Mimohod je trajao barem jedan sat. Kretao se neometano dok

su se kapci prodavaonica i kafića ubrzano spuštali. Dva dana vladaoje opći policijski sat. Nitko nije izlazio iz kuće, čak ni da kupi kruh.Don Peppino je shvatio da je potreban borbeni plan.

Potrebno je otvoreno iscrtati put koji treba slijediti, ne višesvjedočiti pojedinačno nego organizirano, i koordinirati novu dužnostmjesnih crkava. Napisao je neočekivani dokument i potpisao gazajedno sa svim svećenicima Casala di Principe. Bio je to vjerskitekst, kršćanski, s tračkom očajničkog ljudskog dostojanstva koje jenjegovim riječima pridavalo univerzalnost nesputanu vjerskimgranicama, kakva bi pokolebala sigurnost u glasu svakoga bossakoji su se riječi počeli bojati više nego racija Protumafije, više negozaplijene kamenoloma i betonskih miješalica, više nego prislušnihuređaja koji prate zapovijedi o ubojstvima. Bio je to živahan tekstromantično snažnog naslova: "Za ljubav svojega naroda nećušutjeti". Pismo je razdijelio na Božić. Nije listove pribio na vratacrkve, nije trebao kao Luther reformirati Katoličku crkvu, imao je donPeppino druge namjere: nastojati osmisliti transverzalu kroz moći,jedinu koja može izazvati ekonomsku i kriminalnu krizu kamorističkihobitelji.

Don Peppino prokrčio je put kroz okorjele fraze i sintaksomuzdrmao onu moć koju je javna riječ, razgovijetno izgovorena, jošposjedovala. Nije bio intelektualno indolentan kao oni što smatrajuda su iscrpljene već sve mogućnosti riječi i da riječ služi samoispunjanju prostora između jednog i drugog bubnjića. Riječ kaokonkretnost, kao atomi sabrani u tvar koja zadire u mehanizmesvega, kao žbuka kod zidanja, kao trnokop. Don Peppino tragao jeza potrebnom riječju da je kao kantu vode baci na ružne poglede.Šutnja u ovim krajevima nije obična tiha omerta koja se prikazujespuštenim obodima šešira i oborenim pogledima. Više je povezanasa stavom "ne tiče me se", uobičajenim u ovim krajevima, i ne samoovdje. Opredijeljenost na nemiješanje zapravo je glas ubačen u

glasačku kutiju stanja stvari. Riječ postaje urlik. Kontroliran, visok iprodoran, bačen u blindirano staklo, s namjerom da ga razbije.

Nemoćno promatramo patnje tolikih obitelji koje gledaju kako imsinovi završavaju bijedno, kao žrtve ili izvršitelji zapovijedicamorre. ... Camorra je danas oblik terorizma koji usađuje strahi nameće svoje zakone nastojeći postati endemičnakomponenta kampanijskog društva. Kamoristi se namećunasiljem, oružjem i neprihvatljivim metodama: iznudom, zbogkoje su naši krajevi postali subvencionirano područje,potpomognuto i bez ikakve autonomne mogućnosti razvoja;podmićivanjem od dvadeset posto i više za građevinske radove,što bi uplašilo i najsmionijeg poduzetnika; nezakonitimkupovanjem i raspačavanjem narkotika, čije uživanje stvaraodrede marginalizirane omladine i radne snage na raspolaganjukriminalističkim organizacijama; sukobima među različitimfrakcijama koji se poput bičeva obaraju na obitelji naših krajeva;davanjem pogubnog primjera za cijeli niz adolescenata, pravirasadnik nasilja i organiziranog kriminala...

Don Peppinu je primarno bilo podsjetiti ljude da pred navalom moćiklanova ne treba reakcije ograničavati na tišinu ispovjedaonice.Prizvao je stoga glasove proroka da podrže prvenstvenu potrebu zaizlaskom na ulice, istupanjem i djelovanjem kao apsolutnim uvjetomza ponovno pridavanje smisla vlastitome postojanju.

Naš proročki zadatak istupanja ne smije i ne može doživjetineuspjeh. Bog nas zove da budemo proroci.Prorok budno stražari: on vidi nepravdu i progovara protiv njepodsjećajući na izvornu zapovijed danu od Boga (Ezekijel 3,16-18); Prorok pamti prošlost i služi se njome da u sadašnjostiprikupi novu (Izaija 43);Prorok poziva na življenje, a sam živi poistovjećujući se krozpatnje (Knjiga postanka 8,18-23);

Prorok daje prednost putu pravde (Jeremija 22,3 - Izaija58).Naše svećenike, naše pastire i subraću molimo da govorejasno kod propovijedi i u svim onim prilikama u kojima se tražismiono svjedočanstvo. Crkvu da se ne odriče svoje "proročke"uloge kako bi sredstva istupanja i proglašavanja konkretnoproizvela novu svijest pod znakom pravde, solidarnosti i etičkih igrađanskih vrijednosti.

Dokument nije pisan u prilog političkoj moći koja ne samo da je imalapotporu klanova, već je s njima dijelila i ciljeve, niti je pisan tako daodobrava društvenu zbilju. Don Peppino odbijao je vjerovati da jeklan izbor nečije opačine, nego ga je smatrao rezultatom točnoodređenih uvjeta, ustaljenih mehanizama i uzroka koje je lako utvrditii koji su gangrenozni. Nitko, pa ni Crkva, nije se u ovim krajevimanikad posvetio razjašnjavanju tog fenomena.

Oprez i nepovjerenje južnjačkog čovjeka prema institucijamavjekovne političke nesposobnosti prema rješavanju teškihproblema koji more jug, osobito onih koja se tiču rada,stanovanja, zdravlja i obrazovanja; - sumnja, ne uvijekneosnovana, u suradnju političara s camorrom, koji u zamjenuza biračku podršku, ili štoviše radi zajedničkih ciljeva, pružajuzaleđe i usluge; - rašireni osjećaj osobne nesigurnosti i stalneopasnosti koja proizlazi iz nedostatne pravne zaštite osoba iimovine, iz sporosti pravnog sustava, nerazumljivosti pravnihpostupaka ... što ih nerijetko navodi na utjecanje obrani kojunude klanovi ili na prihvaćanje kamorističke zaštite; - nedostatnajasnoća na tržištu rada, zbog koje je traženje zaposlenja višekamorističko-klijentelska operacija nego ostvarivanje pravautemeljenog na zakonu o zapošljavanju; - nepostojanje ilinedostatnost, i u bogoslužju, pravog društvenog obrazovanja,kao da se može oblikovati zreli kršćanin a da se ne oblikuječovjek i zreli građanin.

Krajem 80-ih don Peppino je nakon masovnog napada nakarabinjersku vojarnu u San Ciprianu d'Aversa organiziraoantikamoristički marš. Deseci ljudi htjeli su uništiti urede i zatućislužbenike jer su se karabinjeri drznuli intervenirati u svađi dvojicedječaka u selu usred večernje proslave u čast sveca zaštitnika.Vojarna u San Ciprianu stiješnjena je u jednoj uličici, narednici ikaplari nisu imali kamo umaknuti. Morali su se izravno umiješatibossovi poslavši čelnike zona da suzbiju ustanak i spase šačicukarabinjera. Tada je još vladao Antonio Bardellino, a njegov bratErnesto bio je gradonačelnik mjesta.

Mi, svećenstvo kampanijskih crkava, ne namjeravamo semeđutim ograničiti na opisivanje ovih događaja, nego u okvirimasvojih nadležnosti i mogućnosti, namjeravamo pridonijeti njihovuprevladavanju, makar i putem revizije i upotpunjenja sadržaja imetoda svećeničkog djelovanja.

Don Peppino počeo je dovoditi u pitanje kršćansku vjeru bossova,izričito poricati da je moguć savez između kršćanske vjere iposlovne, vojne i političke moći klanova. U zemlji camorre kršćanskaporuka ne smatra se suprotnom camorrinu djelovanju jer klan kojisvoje djelatnosti obavlja u korist svih članova širi kršćansku dobrotukoju organizacija poštuje i provodi. Ubijanje neprijatelja i izdajnikasmatra se nužnim zakonitim prijestupom. Prema tumačenju bossova"ne ubij" uklesano u Mojsijeve ploče može se zanemariti ako seubojstvo izvrši s višim motivom, odnosno radi zaštite klana, uinteresu njegovih voditelja, za dobro skupine, dakle svih. Ubojstvo jegrijeh koji će Krist shvatiti i oprostiti u ime potrebe.

U San Ciprianu d'Aversa Antonio Bardellino provodio je obredbodenja, koji je koristila i Cosa nostra, običaj koji je malo-pomalonestao. Jagodica desnog kažiprsta budućega člana probode seiglom i pusti se da krv kaplje na sliku Pompejske Bogorodice koja sezatim spali nad svijećom i dodaje iz ruke u ruku svih klanskihvoditelja koji svi stoje oko stola. Ako svi članovi poljube Bogorodicu,kandidat će službeno ući u klan. Religija je stalno prisutno uporište u

kamorističkoj organizaciji, ne samo kao čudotvorna forma ilikulturalna nadogradnja, nego kao duhovna sila koja određujenajosobnije izbore. Kamorističke obitelji, a osobito karizmatičnibossovi, često svoje poteze smatraju kalvarijom, jer preuzimaju bol iteret grijeha na svoju savjest za dobrobit skupine i ljudi kojimavladaju.

U mjestu Pignataro Maggiore klan Lubrano o vlastitom je troškurestaurirao jednu fresku Bogorodice. Zovu je "Madonna dellacamorra", jer njoj su se za zaštitu obratili najveći bjegunci Cosanostre odbjegli sa Sicilije u Pignataro Maggiore. Nije zapravo niteško zamisliti Totoa Riinu, Michelea Greca, Luciana Liggia iBernardaProvenzana, ničice na klecalima pred freskom Bogorodice,kako je zaklinju za prosvjetljenje u svojem djelovanju i zaštitu usvojemu bijegu.

Kad je Vincenzo Lubrano pušten, organizirao je hodočasničkikonvoj autobusa u San Giovanni Rotondo da zahvali ocu Piju koji je,po njegovu uvjerenju, bio zaslužan za njegovo puštanje. Kipovi ocaPija u prirodnoj veličini, odljevi od terakote i bronce Krista raširenihruku nad Pao de Acucar u Riju, nalaze se u mnogim vilamakamorističkih bossova. U Scampiji u laboratorijima i skladištimadroge često se reže po trideset tri paketića hašiša, prema Kristovimgodinama. Zatim slijedi stanka od trideset tri minute, prekriži se inastavlja se s radom. Tako se odaje poštovanje Kristu dok se stječezarada i mir. Isto se događa s paketićima koke koji često, prije negošto se razdijele raspačivačima, čelnik zone polije i blagoslovi vodomiz Lourdesa u nadi da neće izazvati ničiju smrt, tim više što biosobno odgovarao za lošu kvalitetu robe.

Kamoristički sustav je moć koja ne uključuje samo tijela, nitiraspolaže samo životima sviju, nego polaže pravo i na duše. DonPeppino htio je razjasniti neke riječi, značenja i parametrevrijednosti.

Camorra "obitelju" naziva klan organiziran u kriminalne svrhe, gdje jezakon posvemašnja odanost, isključen je svaki oblik autonomije, aizdajom koja zaslužuje smrt smatra se ne samo bijeg, nego ipreobraćenje na poštenje; camorra se služi svim sredstvima daproširi i konsolidira takvu vrstu "obitelji", instrumentalizirajući čak i

svetinje. Za kršćanina obrazovanog u školi Božje riječi pod "obitelju"se podrazumijeva samo zajedništvo osoba sjedinjenih zajedništvomljubavi, u kojoj je ljubav nesebična i brižna usluga koja uzvisuje idavatelja i primatelja. Camorra se prikazuje kao da ima vlastitureligioznost, katkad uspijevajući prevariti ne samo vjernike, nego inesigurne ili naivne dušobrižnike.

Dokument je čak nastojao načeti temu sakramenata, kako bi ukloniosvako brkanje pričesti, uloge kuma i braka s kamorističkomstrategijom i odvojio paktove i saveze klanova od vjerskih simbola.Na samu pomisao da se izrekne nešto takvo naglas mjesni svećenicibi pobjegli u zahod od straha se držeći rukama za trbuh. Tko bi soltara otjerao bossa željnog da krsti sina jednoga člana? Tko biodbio proslavu braka samo zato što je plod saveza obitelji? DonPeppino je bio jasan.

Ne dopustiti da ulogu "kuma", kod sakramenata koji jezahtijevaju, preuzimaju osobe koje nitko ne zna po poštenju uprivatnom i javnom životu i po kršćanskoj zrelosti. Ne priznatisakramente nikome tko pokuša izvršiti nedoličan pritisak unedostatku potrebne sakramentalne inicijacije.

U trenutku don Peppinova prkošenja moći camorre FrancescoSchiavone, Sandokan, bio je u bijegu, krio se u bunkeru ispod svojevile u selu, kazalske obitelji vodile su međusobni rat, važnostposlovanja cementom i otpadom određivala je nove granice njihovihcarstava. Don Peppino nije htio biti u ulozi svećenika tješitelja kojihoda za ljesovima dječaka vojnika i majkama zavijenima u crninumrmlja "glavu gore". U službenom je razgovoru izjavio: "Moramopodijeliti narod da bismo ga bacili u krizu". Zauzeo je i politički stav,tumačeći da mu je prioritet borba protiv političke moći kao poslovno-kriminalnog izraza, da će pružiti podršku konkretnim projektima iobnovi, da neće nipošto ostati nepristran. "Stranke se brkaju snjihovim predstavnicima, često kandidatima s camorrom u zaleđu,koji nemaju ni program ni stranku, nego samo igraju ulogu ili

zauzimaju mjesto." Cilj nije bio pobijediti camorru. Kao što je samčesto podsjećao, "pobjednici i pobijeđeni u istom su čamcu". Cilj jebio shvatiti, preobraziti, posvjedočiti, govoriti, načinitielektrokardiogram srca ekonomske moći kao načina shvaćanja kakoraskoliti srčani mišić hegemonije klanova.

Nisam nikad u životu osjećao pobožnost, ali riječi don Peppinaodjekivale su nečim što je prelazilo vjerske granice. Stvarao je novumetodu koja je iznova uspostavljala vjerski i politički jezik. Budio jepovjerenje u sposobnost da se zagrize u stvarnost i da se ne popustisve do njezina uništenja. Jezik kadar da slijedi tijek novca slijedećinjegov vonj.

Drži se da novac nema mirisa, ali to vrijedi samo dok je u rucivladara. Prije nego što dospije u njegove ruke, pecunia olet. I tosmrdi po zahodu. Don Peppino djelovao je u zemlji gdje novac širismrad, ali ne zadugo. Samo dok se izvlači, dok se ne pretvori unešto drugo, dok ne nađe legitimnost. Mirise osjećamo samo kadnosnicama naiđemo na ono što ih širi. Don Peppino Diana shvatio jeda mora pogledom pratiti zemlju, ne odvajati ga od leđa, tuđihpogleda, ne udaljavati se, kako bi mogao i dalje gledati, primjećivati ishvatiti gdje se i kako gomilaju bogatstva od poslovanja i odaklekreću ubojstva, uhićenja, krvne osvete i šutnja. Sa svojiminstrumentom na vrhu jezika, jedinim sredstvom kojim bi mogaopromijeniti svoje vrijeme: riječju. A riječ, koja ne zna šutjeti, bila jenjegova smrtna presuda. Njegovi ubojice nisu datum odabralislučajno. Dana 19. ožujka 1994. bio je njegov imendan. Rano ujutro.Don Peppino još nije odjenuo svećeničke halje. Bio je u dvorani zasastanke u crkvi, uz radnu sobu. Nije ga bilo moguće odmahizdvojiti.

"Tko je don Peppino?""Ja sam..."Posljednji odgovor. Lađama je odjeknulo pet pucnjeva. Dva su

ga pogodila u lice, drugi su mu probili glavu, vrat i jednu ruku. Ciljalisu u lice, gađali ga izbliza. Jedna mu je čahura ostala između jakne idžempera. Jedan mu je metak izbio svežanj ključeva prikvačen zahlače. Don Peppino se pripremao za prvo misno slavlje dana. Imaoje trideset šest godina.

Među prvima je dotrčao u crkvu i zatekao njegovo tijelo još nazemlji Renato Natale, komunistički gradonačelnik Casala di Principe.Izabran je prije nepuna četiri mjeseca. Nije to bilo slučajno. Htjeli suda to tijelo padne za njegova kratkog, prekratkog političkogdjelovanja. Natale je bio prvi gradonačelnik Casala di Principe koji jekao apsolutni prioritet postavio borbu protiv klanova. Iz protesta ječak istupio iz gradskog vijeća koje se po njegovu mišljenju pretvorilou tijelo za potvrđivanje odluka donesenih drugdje. Jednoga su danau Casaleu karabinjeri provalili u kuću jednoga povjerenika, GaetanaCorvina, gdje su bili okupljeni najviši voditelji klana Kazalaca.Sastanak se održavao dok je povjerenik bio u vijećnici na sjednicigradskog vijeća. S jedne strane poslovanje mjesta, s drugeposlovanje preko mjesta. Poslovanje je jedini razlog zbog kojeg sedižeš ujutro iz kreveta, koji te izvlači iz pidžame i tjera te da ustaneš.

Uvijek sam Renata Natalea gledao izdaleka, kao što se čini sljudima koji i nehotice postanu simboli neke ideje, otpora i hrabrosti.Gotovo metafizički simboli, irealni, arhetipski. S adolescentskimstidom promatrao sam ga kako je predan osnivanju ambulanti zadoseljenike, pregovaranju u mračnim godinama o krvavimobračunima, moći obitelji kazalske camorre i njihovu poslovanjucementom i otpadom. Prilazili su mu, prijetili mu smrću, govorili muda će, ako ne prestane, svojim izborom osuditi vlastitu obitelj, ali onse nastavio obraćati javnosti, svim sredstvima, čak i lijepeći plakatena kojima je pisalo što klanovi odlučuju i provode. Što je postojaniji ihrabriji bio, tim je više rasla njegova metafizička zaštita. Trebapoznavati političku povijest ovoga kraja da se shvati kakvu specifičnutežinu imaju termini nakana i volja.

Otkako je donesen zakon po kojem se općine mogu raspustitizbog upletenosti mafije, šesnaest je općinskih uprava u pokrajiniCaserta raspušteno zbog camorre. Pet je od njih dva puta stavljenopod povjerenstvo. Carinola, Casal di Principe, Casapesenna,Castelvolturno, Cesa, Frignano, Grazzanise, Lusciano, Mondragone,Pignataro Maggiore, Recale, San Cipriano, Santa Maria la Fossa,Teverola, Villa di Briano, San Tammaro. Načelnici tih sela koji seprotive klanovima, kad, unatoč razmjeni glasova i ekonomskimstrategijama prisutnima u svakom političkom djelovanju, i uspijupobijediti na izborima, moraju prihvatiti granice mjesnih odbora,

ograničena sredstva i apsolutnu marginalnost. Moraju razarati vadećiopeku po opeku. Seoskim proračunom moraju se suočiti smultinacionalnim kompanijama, iz oblasnih vojarni obuzdavatipremoćne oružane odrede. Kao 1988. kad se Antonio Cangiano,odbornik Casapesenne, usprotivio prodoru klana u neke zakupe.Prijetili su mu, slijedili su ga u stopu i pucali mu u leđa, na trgu, predsvima. Kad on nije puštao klan Kazalaca da ide dalje, Kazalci nisudali njemu da se dalje kreće. Bacili su Cangiana u invalidska kolica.Osumnjičeni za taj atentat pušteni su 2006.

Casal di Principe nije sicilijansko selo pod opsadom mafije, gdjeje suprotstaviti se kriminalnom poslovanju teško, ali je ipak svačijedjelovanje popraćeno pratnjom kamera, afirmiranih ili budućihafirmiranih novinara, i protumafijskim nacionalnim povorkama kojenekako uspijevaju uvećati svoju ulogu. Ovdje sve što činiš ostaje uuskome krugu, pred malobrojnim svjedocima. Upravo u toj samoćivjerujem da se kali ono što se može nazvati hrabrošću, neka vrstaratne opreme na koju ne misliš, koju nosiš na sebi a da je i neprimjećuješ. Ideš dalje, radiš ono što moraš, ostalo ne vrijedi ništa.Jer prijetnja nije uvijek metak u ćelo ili tone bivolje balege koju tiiskrcaju pred kućna vrata.

Polako te gule, sloj po sloj iz dana u dan, dok se ne nađeš gol isam vjerujući da se boriš protiv nečega što ne postoji, ploda mašte.Počneš vjerovati u klevete koje te prikazuju kao nezadovoljnika kojije uzeo na zub uspješne te ih zbog frustracije naziva kamoristima.Igraju se tobom kao da igraju mikado. Izvade sve drvene štapiće ada se i ne pomakneš, te na kraju ostaješ sam i samoća te vuče zakosu. Ali takvo stanje duha ne smiješ si dopustiti, riskantno je, jer tipopusti budnost, ne uspijevaš više shvatiti mehanizme, simbole,odabire. Riskiraš da ne primijetiš više ništa. Tada moraš posegnutiza svime što se nudi. Da bi nastavio dalje, moraš pronaći nešto štopokreće nutrinu tvoje duše. Krist, Buda, građansko djelovanje, moral,marksizam, ponos, anarhizam, bitka s kriminalom, čistunstvo, stalni ivječni gnjev, južnjaštvo. Nešto. Nema kuke za koju bi se zakvačio.Samo korijen ispod zemlje, koji je nedohvatljiv. U uzaludnoj borbi ukojoj si siguran da si na strani poraza ima nečega što moraš očuvati iznati. Moraš biti siguran da će ojačati trošenjem tvoje snage koja imaokus ludosti i opsjednutosti. Taj korijen koji se provlači kroz tlo

naučio sam prepoznati u pogledima onih koji su odlučili gledatiodređene sile u oči.

***

Sumnje za ubojstvo don Peppina odmah su pale na skupinuGiuseppea Quadrana, člana koji se svrstao uz Sandokanoveneprijatelje. Bila su i dva svjedoka: fotograf koji se zatekao kod donPeppina da mu čestita imendan i crkvenjak crkve Svetog Nikole. Čimje počela kružiti vijest da su sumnje policije usmjerene na Quadrana,boss Nunzio De Falco zvan "b lupo", koji je bio u Granadi uAndaluziji, na feudu dobivenom u teritorijalnoj raspodjeli moći međuKazalcima, telefonirao je policiji u Caserti, tražeći susret spolicajcima da razjasni pitanja u vezi s jednim članom povezanim snjegovom skupinom. Dva službenika policijske postaje u Casertiotišla su se susresti na njegovu terenu. Na aerodromu ih je dočekalabossova supruga i automobilom ih odvezla u prelijepa andaluzijskapolja. Nunzio De Falco ih je čekao, ne u svojoj vili u Santa Feu, negou restoranu, gdje su vrlo vjerojatno mušterije uglavnom bili statistispremni da interveniraju ako se policajci odluče na kakvunerazboritost. Boss je odmah razjasnio da ih je pozvao kako biponudio svoju verziju događaja, neku vrstu tumačenja povijesnečinjenice a ne izjavu ili prijavu. Jasna pretpostavka, nužna da neokalja ime i autoritet obitelji. Nije mogao spasti na suradnju spolicijom. Boss je bez uvijanja izjavio da su don Peppina Dianu ubiliSchiavoneovi, suparnička obitelj. Ubili su svećenika zato daodgovornost za ubojstvo svale na De Falcove. "'O lupo'" je ustvrdioda ne bi mogao izdati zapovijed za ubojstvo don Peppina Diane kadje njegov brat Mario bio toliko vezan za njega. Don Diana ga je čakuspio spriječiti da postane voditelj klana, obavio je s njim razgovorkojim ga je izvukao iz Sustava camorre. Bio je to jedan od glavnihuspjeha don Peppina, ali boss De Falco iskoristio ga je kao alibi. Dapotkrijepe De Falcovu tezu, umiješala su se još dva člana klana:Mario Santoro i Francesco Piacenti.

I Giuseppe Quadrano bio je u Španjolskoj. Najprije je ugošćen uvili De Falcovih, a zatim se smjestio u selu kod Valencije. Htio jesastaviti grupu, pokušao je poslovati s pošiljkama droge koje su

trebale poslužiti kao ekonomski motor za izgradnju još jednogatalijanskog poslovno-kriminalnog klana na jugu Španjolske. Ali nijeuspio. Quadrano je u dubini duše oduvijek bio sporedni glumac.Predao se španjolskoj policiji, stavivši se na raspolaganje zasuradnju s vlastima. Demantirao je verziju koju je Nunzio De Falcoispričao policiji. Quadrano je ubojstvo smjestio u okvire krvne osvetekoja se odvijala između njegove grupe i Schiavoneovih. Quadrano jebio čelnik zone Carinaro i Sandokanovi su mu Kazalci nedavno biliubili četiri člana obitelji, dva strica te sestrina supruga. Quadrano jeispričao kako je zajedno s Mariom Santorom odlučio iz osvete ubitiSandokanova bratića Alda Schiavonea. Prije akcije pozvali su DeFalca u Španjolsku. Nijedna vojna operacija nije se mogla izvršiti bezpristanka vladajućih, ali boss iz Granade sve je obustavio jer biSchiavone nakon bratićeve smrti zapovjedio pokolj svih rođaka DeFalcovih koji su još preostali u Kampaniji. Boss je javio da će poslatiFrancesca Piacentija kao glasnika i prevoditelja njegove zapovijedi.Piacenti se od Granade do Casala di Principe dovezao u svojemMercedesu, automobilu koji je 80-ih i 90-ih bio simbol toga kraja.Novinar Enzo Biagi ostao je zapanjen kad je krajem 90-ih za jedansvoj članak dobio podatke o prodaji Mercedesa u Italiji. Casal diPrincipe bio je po kupljenim vozilima u vrhu Europe. Ali primijetio jejoš jedan rekord: urbano područje s najvišom stopom ubojstava uEuropi bio je upravo Casal di Principe. Povezanost Mercedesa ibroja ubijenih bit će konstanta kod promatranja teritorija camorre.Piacenti je - prema prvom Quadranovu otkriću - objavio da treba ubitidon Giuseppea Dianu. Nitko nije znao motiv za tu odluku, ali svi subili sigurni da "Lupo zna što čini". Piacenti je - prema riječimapokajnika - izjavio da će osobno izvršiti ubojstvo, uz uvjet da s njimpošalju i Santora ili nekoga drugoga iz klana. Mario Santoro semeđutim kolebao, nazvao je De Falca rekavši da se protivi tomubojstvu, ali je na kraju prihvatio. Nije mogao ustuknuti pred takovažnom odredbom ako nije mislio izgubiti ulogu posrednika unarkoprometu sa Španjolskom, koju mu je ustupio "'o lupo". Aliubojstvo svećenika, i k tome bez ikakva jasnog motiva, nije mogaoprihvatiti kao zadatak usporediv s drugima. U camorrinu Sustavuubojstvo se počinja iz nužde, kao što se polaže novac u banku, kaošto se kupuje koncesija, razvrgava prijateljstvo. To je čin koji se ne

razlikuje od dnevne rutine, dio uspona i pada svake obitelj, svakogabossa, svakoga člana. Ali ubiti svećenika, koji je izvan dinamikemoći, od toga čovjeka svrbi savjest. Prema Quadranovoj izjaviFrancesco Piacenti se povukao, tvrdeći da ga u Casaleu mnogipoznaju i stoga nije mogao sudjelovati u atentatu. Mario Santoro jemeđutim prihvatio, ali u društvu Giuseppea Delia Medaglie, članaklana Ranucci iz Sant'Antima, s kojim je već izveo neke akcije.Prema riječima pokajnika, dogovorili su se za idući dan, u šestujutro. Ali noć je bila mučna za cijelu grupu. Nisu mogli oka sklopiti,svađali su se sa ženama, vrpoljli su se. Taj ih je svećenik plašio višenego cijevi pištolja suparničkih klanova.

Delia Medaglia nije došao na dogovor, ali je uspio unajmitidrugoga, Vincenza Verdea. Drugi članovi grupe nisu baš bilipresretni izborom, jer Verde je imao česte napade padavice.Postojala je opasnost da se, nakon što zapuca, sruši na tlo ugrčevima, krizi, pregrizena jezika i zapjenjenih usta. Nastojali su zatoumjesto njega angažirati Nicoloa Gaglionea, ali on je kategoričkiodbio. Santoro je navukao upalu srednjeg uha. Nije uspijevaoupamtiti nijednu rutu, stoga je Quadrano poslao svojega brataArmanda da prati Santora. Bila je to jednostavna operacija:automobil ispred crkve čeka ubojice koji se po izvršenom zadatkuvraćaju laganim korakom. Poput molitve u rano jutro. Oružanapostrojba nije nakon egzekucije pobjegla glavom bez obzira.Quadrano je iste večeri pozvan u Španjolsku, ali je odbio doći.Osjećao se zaštićen činjenicom da je ubojstvo don Peppina bilaakcija potpuno odvojena od dotadašnje prakse. A kako motiv togubojstva nije bio poznat njima, neće biti ni karabinjerima. Ali čim sepolicijska istraga počela okretati u svim smjerovima, Quadrano seprebacio u Španjolsku. Čak je izjavio da mu je Francesco Piacentipovjerio kako su Nunzio De Falco, Sebastiano Caterino i MarioSantoro trebali eliminirati njega, možda i jer su gajili sumnju da sehtio pokajati, ali na dan predviđen za atentat vidjeli su ga uautomobilu sa sinčićem i poštedjeli ga.

U Casalu di Principe Sandokan je sve češće slušao svoje ime uvezi s uklanjanjem svećenika. Obitelji don Peppino dao je do znanjada će njegovi ljudi Quadrana, ako ga dohvate prije policije, rasjeći utri komada i baciti ga pred vrata crkve. Bilo je to više od osvete:

jasna poruka o odbacivanju odgovornosti za atentat na Dianu.Nedugo zatim, nakon izjava Francesca Schiavonea oneumiješanosti, u Španjolskoj je održan susret između klana DeFalco, na kojem je Giuseppe Quadrano predložio da Schiavoneovarođaka ubiju, razrežu na komade i ostave u vreći pred crkvom donPeppina tako da odgovornost padne na Sandokanova pleća. Objefrakcije, iako nijedna nije znala za namjere druge, došle su na istuodluku. Raskomadati leševe i razbacati ih najbolji je način da porukane ostavlja sumnje. Dok su njegovi ubojice govorili o rezanju mesada učvrste položaj, mislio sam opet na borbu don Peppina, navažnost riječi. Koliko je zapravo nevjerojatno nova i moćna njegovavolja postavljanja riječi u središte borbe protiv mehanizama moći.Riječi nasuprot miješalicama cementa i puškama. I to ne metaforički,nego stvarno. Progovoriti naglas, svjedočiti, biti prisutan. Riječ sjedinim svojim oklopom: zvukom. Riječ koja je stražar, svjedok:istinita uz uvjet da se nikad ne prestane tragati. Tako usmjerena riječmože se zatrti samo ubijanjem.

***

Prvostupanjskom su presudom 2001. u mjestu Santa Maria CapuaVetere na doživotnu robiju osuđeni Vincenzo Verde, FrancescoPiacenti i Giuseppe Delia Medaglia. Giuseppe Quadrano već jepočeo ulagati napore da ocrni don Peppinov lik. Za vrijemeispitivanja izredao je niz motiva za ubojstvo usmjerenih naumanjivanje don Peppinovih nastojanja u spletu kriminalnihtumačenja. Pričao je kako je Nunzio De Falco dao don Diani oružje,koje je dalje neovlašteno prešlo u ruke Waltera Schiavonea: i zbogtog je teškog prijestupa kažnjen. Dalje se govorilo o zločinu iz strasti,odnosno da su ga ubili jer je opsjedao rođakinju jednog bossa. Kaošto nazvati ženu "droljom" ubija sva maštanja o njoj, tako je optužitisvećenika da trči za droljama najbrži način da se o njemu stvorikonačan zaključak. Na kraju je izašla priča da je don Peppino ubijenjer nije obavio svoju svećeničku dužnost, naime jer nije htio održaticrkveni sprovod jednom Quadranovu rođaku. Nevjerojatni, smiješnimotivi s ciljem da spriječe pretvaranje don Peppina u mučenika iširenje njegovih riječi, da se ne bi smatrao žrtvom camorre nego

vojnikom klanova. Tko ne poznaje dinamiku camorrine moći čestovjeruje da je ubojstvo nevinoga čin stravične naivnosti od straneklanova jer daje legitimnost i snagu nastojanjima ubijenoga, premanjegovim riječima. Potvrđuju njegove teorije. Pogrešno. Nikad nijetako. Čim umreš na camorrinoj zemlji, obavije te mnoštvo sumnji, anevinost je tek daleka pretpostavka, posljednja mogućnost. Kriv sidok se ne dokaže suprotno. Teorija modernog prava u zemlji klanovaizvrnuta je naglavce.

Pozornost medija tako je ništavna te je dovoljna i najmanjasumnja da agencije ne objave vijest o smrti nevine žrtve. Osim toga,ako ne bude daljnjih ubojstava, nitko se neće vraćati na slučaj. Stogaje rušenje lika don Peppina Diane bilo glavna strategija za ublaženjepritiska na klanove, odvraćanja nepoželjnog nacionalnog interesa.

Jedan mjesni dnevni list postao je rezonantna kutija zakampanju ocrnjivanja don Peppina, pomoću tako masnih naslova dasu slova ostajala otisnuta na prstima kojima su čitatelji listali novine:"Don Diana bio je kamorist" i nekoliko dana kasnije: "Don Diana ukrevetu s dvije žene". Poruka je bila jasna: nitko se ne možesuprotstaviti camorri. Tko to učini, ima osobni interes, kivnost,privatni problem koji se valja u istome blatu.

Branili su ga prijatelji, obitelj i sljedbenici, kao i novinar RaffaeleSardo, koji je sjećanje na njega čuvao u člancima i knjigama, tenovinarka Rosaria Capacchione koja je motrila strategije klanova,lukavstva pokajnika, njihovu složenu i zvjersku moć.

Drugostupanjska presuda 2003. dovela je u pitanje nekedijelove ranijeg iskaza Giuseppea Quadrana te su Vincenzo Verde iGiuseppe Delia Medaglia oslobođeni krivnje. Quadrano jedjelomično priznao istinu planirajući - od samog početka - strategijunepriznavanja vlastite odgovornosti. Ali ubojica je bio on, prepoznaloga je nekoliko očevidaca, a potvrdilo je to i balističko vještačenje.Giuseppe Quadrano ubio je don Peppina Dianu. Drugostupanjskompresudom oslobođeni su Verde i Delia Medaglia. Oružana grupasastojala se od Quadrana i Santora, koji je bio u ulozi vozača.Francesco Piacenti dobavio je razne informacije o don Diani i bio jenadzornik kojeg je De Falco poslao ravno iz Španjolske da vodioperaciju. Drugostupanjskom je žalbom određen i doživotni zatvor za

Piacentija i Santora. Quadrano je čak snimio telefonske razgovore sraznim članovima, gdje je više puta ponavljao da nema ništa subojstvom. Snimke je poslije predao policiji. Quadrano je shvatio daje odluku o pogubljenju donio De Falco, i nije htio biti prikazan kaopuka oružana ruka operacije. Vrlo vjerojatno su svi likovi izQuadranove prve verzije napunili gaće i nisu htjeli nikako sudjelovatiu ubojstvu. Katkad mitraljezi i pištolji nisu dovoljni da se stane prednenaoružano lice i jasne riječi.

Nunzio De Falco uhićen je u Albaceteu dok je putovaoIntercityjem na pruzi Valencia - Madrid. Uspostavio je moćankriminalistički kartel zajedno s ljudima 'ndranghete i nekimotpadnicima Cosa nostre. Također je - prema istrazi španjolskepolicije - nastojao Cigane s juga Španjolske organizirati u kriminalnugrupu. Stvorio je carstvo. Odmarališta, igračnice, dućani, hoteli.Kvaliteta turističke infrastrukture na Costi del Sol doživjela je nagliskok otkako su je kazalski i napuljski klanovi odlučili pretvoriti u bisermasovnog turizma.

U siječnju 2003. De Falco je osuđen na doživotni zatvor kaonalogodavac za ubojstvo don Peppina Diane. Dok je u sudnici čitanapresuda, došlo mi je da prasnem u smijeh. Uspio sam se suzdržati,ali zategnutih obraza. Borio sam se s apsurdom koji se zbivao u onojsali. Nunzija De Falca branio je odvjetnik Gaetano Pecorella, koji jeistovremeno bio predsjednik Vijeća pravde Zastupničke komore ibranitelj jednoga od najvećih bossova kazalskog kamorističkogkartela. Smiješno mi je bilo što je snaga klanova tolika da su izvrnuli izakone prirode i bajki. Vuka je branila ovčica. Ali možda su za mojdelirij krivi bili umor i slom živaca.

***

Nunziju De Falcu njegov je nadimak utisnut na licu. Ima zaista vučjelice. Fotografiju na legitimaciji okomito ispunjava dugo lice zaraslo ubradu, rijetku i bodljikavu poput saga od igala, te šiljaste uši.Kovrčasta kosa, tamna koža i trokutasta usta. Izgleda baš kao jedanod onih vukodlaka iz ikonografije horora. Ali mjesni list, isti onaj kojije isticao veze između don Peppina i klana, prve je stranice posvetionjegovoj ljubavničkoj vještini, toliko cijenjenoj među ženama i

djevojkama. Naslov na prvoj stranici 17. siječnja 2005. bio je rječit:"Nunzio De Falco, kralj ženskara".

Casal di Principe (Ce)

Nisu lijepi, ali su privlačni jer su bossovi, tako je to. Ako bismoklasificirali bossove playboye s ovoga područja, prvo bi mjestozauzela dva višestruka osuđenika iz Casala di Principe, premdanisu nipošto lijepi kao onaj koji je oduvijek bio najdojmljiviji odsvih, naime don Antonio Bardellino. Riječ je o FrancescuPiacentiju zvanom Nasone i Nunziju De Falcu zvanom 'o Lupo.Tvrdi se da su imali pet odnosno sedam supruga. Ne govorimo,dakako, o pravim bračnim odnosima nego o duljim odnosimakoji su urodili i djecom. Nunzio De Falco po svoj prilici ima višeod dvanaestero djece s raznim ženama. Ali posebno jezanimljivo nešto drugo, a to je da nisu sve Talijanke. Jedna jeŠpanjolka, jedna Engleskinja, a jedna Portugalka. Kamo god suse sklanjali u vrijeme odmetništva, zasnovali su obitelj. Kaopomorci? Skoro... Nisu slučajno na njihovim suđenjimazatražena svjedočenja i nekih njihovih žena, a svaka lijepa i vrloelegantna. Često je nježni spol bio i razlog za pad mnogihbossova. Često su upravo one posredno dovele do hvatanjanajopasnijih. Prateći ih, istražitelji su uspjeli uhvatiti bossakalibra Francesca Schiavonea Cicciariella... Sve u svemu, ženesu i za bossove i užitak i križ.

Smrt don Peppina bila je cijena za mir između klanova. I u presudise spominje ta teza. Između dvije zaraćene skupine trebalo je naćisporazum, a on je možda zapečaćen na koži don Peppina. Kaožrtveno janje za pokoru. Ukloniti ga značilo je riješiti problem svihobitelji i istovremeno skrenuti pozornost istrage s njihovih poslova.

Čuo sam da se govori o don Peppinovu prijatelju iz mladosti,Ciprianu, koji je napisao govor da se pročita na sprovodu, invektivunadahnutu jednom don Peppinovom propovijedi, ali nije tog jutrasmogao snage ni da se pomakne. Otišao je iz sela prije mnogogodina, živio je u okolici Rima, zarekavši se da više neće nogom

kročiti u Kampaniju. Rekli su mi da ga je bol zbog smrti don Peppinaprikovala za krevet gdje je ostao mjesecima. Kad god su jednunjegovu tetku pitali za njega, sustavno je istim mrtvačkim tonomodgovarala: "Zatvorio se. Cipriano se zatvorio!"

Svako toliko netko se zatvori. U ovim krajevima nerijetko se čujutakve izjave. Svaki put kad čujem taj izraz, u mislima mi se javiGiustino Fortunato, koji je početkom 20. stoljeća - da bi shvatiosituaciju u razvodu južnih Apenina - mjesecima pješačio, obišao svasela, konačio u kućama nadničara, slušajući svjedočanstvanajvatrenijih seljaka i upoznavao glas i miris južnjačkoga pitanja. Kadje poslije postao senator, vratio se u ta sela i tražio ljude koje jeupoznao prije mnogo godina, od kojih je one najgorljivije htio uključitiu svoje projekte reforme. Međutim, često je dobivao odgovor odrođaka: "Taj se zatvorio!" Zatvoriti se, umuknuti, gotovo zanijemjetiod želje da se pobjegne u sebe i prestane se znati, razumjeti, činiti.Prestane se opirati, pustinjaštvo po vlastitu izboru trenutak prijeprepuštanja kompromisima svakodnevice. I Cipriano se zatvorio.Pričali su mi u selu da se počeo zatvarati otkako se jednom pojaviona razgovoru za posao šefa kadrovske službe u otpremnompoduzeću u Frosinoneu. Čitajući naglas njegov životopis, ispitivačpoduzeća zastao je kod imena njegova sela.

"A da, znam odakle ste! Iz sela onoga poznatog bossa...Sandokana, zar ne?"

"Ne, to je selo Peppina Diane!""Čije?"Cipriano je samo ustao sa stolice i otišao. Da preživi, zaposlio

se u kiosku u Rimu. Uspio sam saznati adresu od njegove majke,slučajno sam je sreo, našao sam se iza nje u redu u supermarketu.Zacijelo mu je javila da stižem jer Cipriano se nije javljao naportafon. Možda je znao o čemu želim razgovarati. Ali čekao sampred ulazom kuće satima, bio sam spreman spavati na njegovu katu.Odlučio je sići. Jedva me pozdravio. Otišli smo u obližnji park.Ponudio mi je da sjednem na klupicu, otvorio bilježnicu na crte,jednu od onih iz osnovne škole sa zgusnutim linijama, i na tim jestranicama bio rukom ispisan njegov govor. Možda je na timstranicama bilo i don Peppinova rukopisa. Nisam se usudio pitati.

Govor su trebali zajedno potpisati. Ali tada su stigli ubojica, smrt,klevete, duboka samoća. Počeo je čitati tonom heretičnog fratraDolcina koji je lutao ulicama najavljujući dolazak apokalipse: Nedopustimo ljudi da naši krajevi postanu camorrino tlo, da se pretvoreu veliku Gomorru koju treba uništiti! Ne dopustimo ljudima camorre,ljudima poput svih drugih a ne zvijerima, da ono što se drugdje činizakonito, ovdje nađe svoju nezakonitu energiju, ne dopustimo da seovdje uništava ono što se drugdje gradi. Stvarate pustinju oko svojihvila, i samo vaša apsolutna volja stoji između onoga što jeste i onogašto želite. Upamtite. A tada Gospodin s neba spusti kišu sumpornogognja; razori one gradove, svu ravnicu, sve žitelje gradova i sveraslinje na tlu. Ali Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.(Knjiga postanka 19,12-29). Moramo prihvatiti taj rizik da sepretvorimo u sol, moramo se osvrnuti da vidimo što se događa, štose sručilo na Gomoru, to potpuno uništenje gdje je život dodan ilioduzet vašim ekonomskim zahvatima. Zar ne vidite da je ova zemljaGomorra, zar ne vidite? Upamtite. Kada vidješe da je sve tlo odsumpora, soli i paljevine, da je nemoguća sjetva, da ništa niknutineće, ni travka neće isklijati, kao nakon razaranja Sodome, Gomore,Adme i Sebojma koje Gospodin uništi u svojoj srdžbi i svojemugnjevu (Ponovljeni zakon 29,22). Gine se zbog jednog da i zbogjednog ne, gubi se život po nečijoj naredbi ili izboru, služe sedesetljeća robije da se stekne smrtna moć, zarađuju se brda novcakoji ćete uložiti u kuće u kojima nećete nikad živjeti, u banke u kojenećete nikad nogom kročiti, u restorane koje nećete voditi, upoduzeća koja nećete voditi, zapovjednici smrtne moći koji nastojedominirati životom koji provodite skriveni ispod zemlje, okruženitjelohraniteljima. Ubijate i bivate ubijani u partiji šaha čiji kralj niste vinego oni koji od vas uzimaju bogatstvo, tjerajući vas da jedete jedandrugog sve dok nitko ne bude mogao zadati šah i ostat će samojedan pijun na šahovskoj ploči. A to nećete biti vi. Onog kojegprogutate ovdje pljunut ćete drugdje, daleko, kao ptice kojepovraćaju hranu u usta svojih ptića. Ali ti kojima ubacujete u kljunnisu ptići, nego strvinari, a vi niste ptice nego bivoli, spremni da seuništite negdje gdje su krv i moć pobjednički pojmovi. Stigao je časda prestanemo biti Gomorra...

Cipriano prekine čitanje. Činilo se da zamišlja sva lica kojima bi teriječi volio dobaciti u njušku. Disao je teško, isprekidano, poputastmatičara. Sklopio je bilježnicu i otišao bez pozdrava.

HOLLYWOOD

U Casalu di Principe postoji "Starateljski centar za hitni privremenismještaj maloljetnika" posvećen don Peppinu Diani. Centar jesmješten u vili zaplijenjenoj od pripadnika klana Kazalaca, EgidijaCoppole. Raskošna vila sada pregrađena u mnoštvo soba. AgencijaAGRORINASCE za obnovu, razvoj i sigurnost na području kojeobuhvaća općine Casapesenna, Casal di Principe, San CiprianodAversa i Villa Literno uspjela je neka kamoristička dobra pretvoriti uobjekte koje mogu koristiti mještani. Dokle god se konkretno neprenamijene, vile bossova i dalje nose pečat onoga tko ih je izgradioi živio u njima. I kad su napuštene, one čuvaju simbol vlasti. Kretanjeje aversanskim krajem poput listanja svojevrsnog kataloga sprikazom sinteze svih arhitektonskih stilova u posljednjih tridesetgodina. Najimpozantnije vile građevinara i zemljoposjednika služekao model za kuće činovnika i prodavača. Ako se prve razmeću sčetiri dorska stupa od armiranog betona, potonje će imati dva, astupovi će biti upola niži. U sklopu te igre oponašanja teritorij jeposut vilama koje se nadmeću impozantnošću, složenošću ineosvojivošću, zdanjima u potrazi za čudesnošću i jedinstvenošću,kao na primjer jedna s reprodukcijom Mondrianovih poteza naulaznoj kapiji.

Vile kamorista cementni su biseri raštrkani uz drumovekazertanskih sela, zaštićeni zidovima i kamerama. Ima ih na desetkei desetke. Mramor i parketi, kolonade i stubišta, granitni kamini surezanim inicijalima bossova. Ali jedna je posebno glasovita,raskošnija od svih, ili možda jednostavno ona oko koje se rasprelonajviše legendi. Za sve ljude u kraju to je "Hollywood". Dovoljno jeizgovoriti to ime da se shvati na što se misli. Hollywood je vilaWaltera Schiavonea, Sandokanova brata, godinama odgovornog zacirkulaciju cementa u korist klana. Nije teško pogoditi razlog za toime. U mislima se najprije javlja prostranost i raskoš. Ali nije to pravirazlog. Vila Waltera Schiavonea doista je povezana s Hollywoodom.U Casalu di Principe govori se da je boss od svojeg arhitektazatražio da mu sagradi vilu jednaku onoj kubanskoga gangstera

Tonyja Montane iz Miamija, u filmu Lice s ožiljkom. Mnogo je putavidio taj film. Duboko ga se dojmio, do te mjere da se poistovjetio slikom koji tumači Al Pacino. I doista, njegovo izbrazdano lice moglose uz nešto mašte usporediti s licem glumca. Sve ima prizvuklegende. U mjestu se priča kako je boss svojem arhitektu osobnopredao videokasetu s filmom. Nacrt je morao biti identičan onome ufilmu Lice s ožiljkom i nikakav drugačiji. To mi je zvučalo kao jednaod onih priča kojima je nakićen uspon svakoga bossa, auraizmiješana s legendom, pravi urbani mit. Svaki put kad bi netkospomenuo Hollywood, uvijek bi se našao netko tko je kao dječakstigao vidjeti građevinske radove, jedan za drugim na biciklima su išligledati vilu Tonyja Montane kako polako niče usred njihova krajaravno s ekrana. Zapravo neobičan slučaj, jer se u Casaleu gradilištavila uspostavljaju tek nakon podizanja visokih zidova. Nisam nikadvjerovao u priču o Hollywoodu. Gledana izvana, Schiavoneovaje vilabunker okružen debelim zidovima, a na njima zlokobna rešetkastavrata. Svaki je prilaz zaštićen blindiranim vratima. I ne sluti se što senalazi s druge strane zida, ali s obzirom na zabranu, zacijelo neštobogato.

Izvana je jedan jedini znak, prešutna poruka, istaknut upravo naglavnom ulazu. Sa svake strane kapije, koja inače izgleda kao ulaz useosko imanje, stoje dva dorska stupa na kojima počiva zabat.Posve odudaraju od uredne suzdržanosti okolnih kućica, s onimdebelim zidovima i crvenim vratnicama. Zapravo je to obilježjeobitelji: neopoganski zabat, kao poruka upućena onima koji većpoznaju vilu. Trebalo mi je samo da ga vidim pa da se uvjerim da tozdanje o kojem su se godinama ispredale bajke zaista postoji. Većsam puno puta poželio otići tamo i vlastitim očima vidjeti Hollywood.Činilo se to nemogućim. I nakon zapljene čuvali su ga klanskistražari. Jednoga jutra, prije nego što je donesena odluka o načinukorištenja objekta, skupio sam hrabrost i ušao. Poslužio sam sesporednim ulazom, zaklonjen od radoznalih pogleda koji bi se mogliuznemiriti zbog tog upada. Vila je bila veličanstvena, sva obasjana, afasada je ulijevala strahopoštovanje kakvo se osjeća pred nekimspomenikom. Stupovi su podupirali dvostruki zabat koji se sužavaopo okomici i u čijem je središtu bio odrezani polukrug. Ulaz je bioarhitektonski delirij: dva su se ogromna stubišta poput dvaju

mramornih krila penjala na prvi kat do terase s pogledom na salonispod. Atrij je bio identičan onome kod Tonyja Montane. Zgrada ječak bila opasana balkonom u čijoj je sredini bio ulaz u radnu sobu,baš kao u konačnoj sceni Lica s ožiljkom snimanoj pod kišommetaka. Vila je trijumf dorskih stupova obojenih ružičasto iznutra, atirkizno izvana. Sa svake strane zdanja nižu se stupovi u dvostrukojkolonadi sa skupocjenim ukrasima od kovana željeza. Cijelo imanjezauzima tri tisuće četiristo četvornih metara, s objektom od osamstopedeset četvornih metara raspoređenim na tri razine. Vrijednost jenekretnine krajem 90-ih iznosila oko pet milijardi lira, sada istagrađevina može imati tržišnu vrijednost od četiri milijuna eura. Naprvome su katu goleme sobe, a u svakoj, bez ikakve potrebe, baremjedna kupaonica. Neke su luksuzne i goleme, a druge manje ipraktične. Na zidovima dječje sobe još su pričvršćeni plakati pjevačai nogometaša i potamnjela sličica s dva anđelčića koja je možda bilakod uzglavlja kreveta. Izrezak iz novina: "Albanova brusi oružje".Albanova je bila momčad Casala di Principe i San Cipriana dAversa,koju je Protumafija raspustila 1997., zasnovana na novcu klana,momčad-igračka za bossove. Ti nagorjeli izresci prilijepljeni na trulipano sve je što je ostalo od Walterova sina koji je još kao mladićpoginuo u prometnoj nesreći. S balkona se pružao pogled na vrtsprijeda, ukrašen palmama, i na umjetno jezerce s drvenimmostićem koji vodi na otočić od biljaka i stabala okružen suhozidom.U tom dijelu kuće, dok je u njoj još živjela obitelj Schiavone, trčkaralisu psi, doge, još jedan znak inscenacije moći. Iza kuće se pružaotravnjak s elegantno projektiranim bazenom u obliku nakrivljeneelipse, kako bi palme bacale sjenu za ljetnih dana. Vrt je bio kopijaVenerine kupelji, pravog bisera engleskoga vrta u kraljevskoj palači uCaserti. Kip božice oslanja se na površinu vode jednako ljupko kao ionaj Luigija Vanvitellija. Vila je napuštena nakon uhićenja bossa1996. upravo u ovim sobama. Walter nije učinio ono što i njegov bratSandokan koji je kao bjegunac ispod svoje pregoleme vile u središtuCasala di Principe dao iskopati duboko i bogato sklonište. Sandokanse sklonio u utvrdu bez vrata i prozora, s podzemnim hodnicima iprirodnim pećinama koje su u slučaju nužde mogle poslužiti za bijeg,ali bio je to i savršeno opremljen stan od stotinu četvornih metara.

Nadrealistički stan, obasjan neonskim svjetlima i s podovima odbijele majolike. Bunker je bio opskrbljen videoportafonom, imao jedva ulaza, koja je izvana bilo nemoguće otkriti. Došljaku je bilopraktički nemoguće vidjeti vrata jer su se otvarala tako da su sezidovi od armiranog betona vukli po tračnicama. Kad bi iskrsnulaopasnost od pretresa, boss bi iz blagovaonice, kroz skriveni otvorsišao u niz tunela, njih jedanaest, međusobno povezanih, koji suispod zemlje tvorili neku vrstu "odstupnice", zadnjeg utočišta, gdje jeSandokan dao postaviti šatore za kampiranje. Bunker u bunkeru. Dabi ga uhvatili, DIA je 1998. godinu i sedam mjeseci držala kuću podprismotrom, a na kraju su zid morali srušiti električnom pilom dadopru do skrovišta. Tek je poslije, kad se Francesco Schiavonepredao, bilo moguće pronaći glavni ulaz u bunker vile u ulici Salerno,između plastičnih kašeta i vrtlarskih alatki. U bunkeru nijenedostajalo ničega. Bila su tu dva hladnjaka opskrbljena s dovoljnonamirnica da hrane barem šestero ljudi desetak dana. Cijeli je zid bioprekriven visokotehnološkim stereouređajem, s videokamerama iprojektorima. Odjelu za forenziku napuljske policije trebalo je desetsati da pregleda alarmne uređaje i sustave za zatvaranje dvajuulaza. U kupaonici nije nedostajala ni kada s hidromasažom. Svepod zemljom, život kao u brlogu, između podnih vrata i tunela.

***

Walter se međutim nije krio ispod zemlje. Kao odmetnik dolazio je uselo na najvažnije sastanke. Vraćao se kući u osvit dana, okružentjelohraniteljima i siguran u neprobojnost vile. Policija ga je uhitilagotovo slučajno. Bili su u rutinskom pregledu. Policajci i karabinjeriobično dolaze u kuću obitelji bjegunaca osam, deset, dvanaest putadnevno, pregledavaju, obilaze, pretražuju, ali povrh svega nastojestanjiti živce i staviti na kušnju solidarnost obitelji čiji se član odlučiona odmetništvo. Gospoda Schiavone se prema policiji odnosilapristojno i nadmeno. Uvijek je bila vedra dok bi nudila čaj i keksekoje bi svaki put odbili. No jednog je popodneva Walterova suprugabila napeta već kad se javila na portafon, a prema sporosti kojom jeotvarala kapiju policajci su odmah osjetili da se tog dana događanešto neuobičajeno. Dok su se kretali vilom, gospoda Schiavone bila

im je za petama, umjesto da viče za njima s dna stubišta tako da jojriječi odjekuju cijelom kućom, kako je inače činila. Našli su netomizglačane muške košulje, naslagane na kup na krevetu, prevelike dabi ih nosio sin. Walter je bio tamo. Vratio se kući. Policajci su bilisigurni i raspršili su se po sobama vile tražeći ga. Uhvatili su ga dokje pokušavao preskočiti zid. Isti onaj koji je dao podići da spriječiupad u svoju vilu, spriječio je njega da hitro umakne. Ščepan jepoput običnog provalnika koji se batrga tražeći oslonce na glatkomezidu. Vila je odmah zaplijenjena, ali kojih šest godina nije prešla ni učije vlasništvo. Walter je zapovjedio da se iz nje izvadi sve moguće.Ako ne može biti njemu na raspolaganju, nije više trebala nipostojati. Ili njegova, ili ničija. Skinuo je vrata iz šarki, odstranioprozore, izvadio parket, iščupao mramor iz stubišta, rastavioskupocjene kamine, čak je odlijepio i pločice u zahodu, odnio jerukohvate od teškog drva, lustere, kuhinju, namještaj izdevetnaestog stoljeća, vitrine, slike. Zapovjedio je da se po kućirazbacaju gume i zapale tako da unište zidove i žbuku, oštetestupove. Svejedno je ostavio poruku. Jedino što je ostalo isto,netaknuto, bila je kada podignuta na drugome katu, prava bossovaslabost. Bila je to kraljevska kada postavljena u salonu na drugomekatu. Položena na tri stube s jednim pozlaćenim lavom iz kojeg ješumila voda. Kada je bila smještena uz lučni prozor s pogledomravno na vrtnu panoramu. Ostatak njegove moći kao graditelja i kaokamorista, poput slikara koji je izbrisao svoju sliku, ali je poštediosvoj potpis na platnu. Dok sam polako šetao Hollywoodom, učinilomi se najednom da glasovi, za koje sam vjerovao da su preuveličanelegende, sad odgovaraju istini. Dorski stupovi, impozantne strukturezdanja, dvostruki zabati, kada u sobi, a pogotovo stubišta na ulazu,obilježja su vile iz filma Lice s ožiljkom. Krećući se tim pougljenjenimsobama, osjećao sam kako mi se grudi nadimaju, kao da su mi seunutarnji organi stopili u jedno veliko srce. Posvuda sam ga osjećaokako bije, sve jače i jače. Usta su mi se osušila od dubokih dahtajakojima sam nastojao smiriti tjeskobu. Da me zaskočio neki klanskistražar koji još čuva vilu i zasuo me udarcima, mogao bih vrištatipoput svinje dok je kolju no nitko me ne bi čuo. Ali očito me nitko nijevidio da ulazim, ili možda nitko nije više nije ni čuvao vilu. U meni jerastao gnjev, mislima mi se rojio kovitlac nepovezanih prizora, slike

prijatelja koji su se odselili, pridružili se klanu ili vojsci, lijenapopodneva u ovim pustim krajevima, nedostatak svačega osimposlova, političara satrtih korupcijom i carstava koja su rasla nasjeveru Italije i po cijeloj Europi, ostavljajući ovdje samo smeće iotrove. Poželio sam se iskaliti na nekome. Morao sam se ispuhati.Nisam odolio. Stao sam na rub kade i popišao se u nju. Idiotskipostupak, ali što mi se mjehur više praznio, to sam se bolje osjećao.Ta je vila bila potvrda stereotipa, konkretno ostvarenje glasina. Imaosam smiješan osjećaj da će iz jedne sobe izaći Tony Montana, ipozdraviti me ukočenom drskom kretnjom te mi reći: "Sve što imamna svijetu moja su muda i moja riječ, i ne kršim nijedno od toga ni zakoga, jasno?" Možda je Walter maštao kako će i on umrijeti kaoMontana, da će pasti iz visine u svoj ulazni salon, izrešetan mecima,umjesto da završi u ćeliji ispijen Basedowljevom bolešću koja mu jeizjedala oči i koja mu je zbog krvnog tlaka nadimala žile.

Svijet kriminala nije estrada na kojoj se traže najzanimljivijipostupci. Upravo obrnuto. Novi naraštaji bossova ne vode isključivoživot kriminalaca, ne provode dane na ulici s mjesnim zlikovcima,nemaju nož u džepu ni ožiljke na licu. Gledaju televiziju, studiraju,pohađaju sveučilišta, diplomiraju, idu u inozemstvo, a nadasveproučavaju mehanizme ulaganja. Slučaj filma Kum mnogo govori.Nitko se unutar kriminalističkih organizacija, sicilijanskih ilikampanijskih, nikad nije služio izrazom padrino, tim plodom filološkinepotpunog prijevoda engleske riječi godfather. Riječ kojom seopisuje glava obitelji ili član oduvijek je glasio compare. Ali nakonfilma mafijaške su obitelji talijanskog porijekla u SjedinjenimDržavama počele koristiti riječ padrino umjesto compare iumanjenice compariello, koje su već izašle iz mode. Mnogi mladiItaloamerikanci povezani s mafijaškim organizacijama usvojili su stilzatamnjenih naočala, prugastih odijela i uzvišenih riječi. Sam bossJohn Gotti htio je biti don Vito Corleone od krvi i mesa. I LucianoLiggio, boss Cosa nostre, pozirao je na fotografijama s izbočenomvilicom, kao glavešina obitelji iz Kuma.

Mario Puzo nije se nadahnuo sicilijanskim bossom, negoživotom i izgledom jednoga bossa s tržnice Pignasecca upovijesnom centru Napulja, Alfonsa Tierija, koji je nakon smrtiCharlesa Gambina izbio na čelo mafijaških vladarskih obitelji u

Sjedinjenim Državama. U razgovoru za jedne američke novineAntonio Spavone "to malommo", napuljski boss povezan s Tierijem,izjavio je: "ako su Sicilijanci pokazali kako se drži jezik za zubima,Napolitanci su svijetu pokazali kako se ponaša kad se izdajuzapovijedi. Kako se djelom pokazuje da je zapovijedanje bolje odjebanja." Najviše arhetipova kriminala, vrhunac mafijske karizme,poteklo je s nekoliko četvornih kilometara u Kampaniji. I Al Caponeje porijeklom bio Kampanijac. Njegova obitelj potekla je iz mjestaCastellammare di Stabia. Bio je prvi boss koji se povezao s filmom.Njegov nadimak Scarface, lice s ožiljkom, koji je dugovao brazgotinina obrazu, a koji je 1983. preuzeo Brian De Palma za film okubanskom bossu, već je iskorišten kao naslov za film HowardaHawksa iz 1932. Al Capone je sa svojom pratnjom dolazio na setsvaki put kad je snimana neka akcijska scena ili neka scena naotvorenom kojoj je mogao prisustvovati. Bossu je bilo stalo da TonyCamonte, lik iz Lica s ožiljkom po uzoru na njega, ne budebanaliziran. I htio je što više sličiti Tonyju Camonteu, znajući da ćenakon prikazivanja filma on postati Caponeov amblem a ne višeCapone njegov model.

Filmovi su izvor iz kojeg se crpe načini izražavanja. U Napulju jeCosimo Di Lauro tipičan primjer. Gledajući njegovo držanje, svatkoće se prisjetiti Vrane Brandona Leeja. Kamoristi su morali stvoritikriminalni dojam koji često nemaju, a crpe ga iz filmova. Tvorećivlastiti lik prema prepoznatljivoj holivudskoj maski, stvaraju nekuvrstu prečice prema svojoj prepoznatljivosti kao faktoru kojeg sevalja bojati. Filmsko nadahnuće uvjetuje i tehničke pojedinosti, kaošto je držanje pištolja i način pucanja. Jednom mi je veterannapuljske forenzike ispričao kako ubojice camorre oponašaju one izfilmova.

Nakon Tarantina više ne znaju pucati kako Bog zapovijeda! Višene drže cijev ravno, nego okreću pištolj vodoravno i pucaju iskosa,kao u filmovima. Taj običaj je strahota. Gađaju nisko u trbuh,prepone, noge, žrtvu teško rane umjesto da je ubiju. Zato je uvijekmoraju dokrajčiti pucnjem u potiljak. Lokva bespotrebne krvi, posvesuvišno barbarstvo u svrhu pogubljenja.

Žene bossova imaju tjelohraniteljice odjevene kao UmaThurman u Kili Billu: kratka plava kosa i fosforescentno žuta odijela.Jedna žena iz Španjolskih četvrti, Vincenza Di Domenico, nakratkosuradnica pravde, imala je rječit nadimak Nikita, kao junakinja-ubojica u filmu Luča Bessona. Kinematografija se, osobito američka,ne gleda kao daleko područje gdje se odstupa od zbilje, kaoprikazivanje nemogućeg, nego štoviše kao neposredna blizina.

***

Polako sam izašao iz vile, probijajući se kroz šikaru od grmlja kupinai korova koji je nadro u bossov voljeni engleski vrt i preuzeo ga.Ostavio sam kapiju otvorenu. Prije samo koju godinu približiti se tommjestu značilo bi podvrgnuti se pregledu desetaka stražara. A ja samizašao hodajući s rukama u džepovima i oborene glave, kao kad seizlazi iz kina, još ošamućen netom viđenim.

Nije teško shvatiti zašto je Kamorist Giuseppea Tornatorea filmkoji se više od svih drugih zarezao u pamćenje Napulja. Dovoljno jeslušati ljude kako godinama citiraju vječno iste dijaloge.

"Recite profesoru da ga nisam izdao.""Znam ja dobro tko je on, ali znam i tko sam ja!"'"Malacarne nije guappo nego kukavica!""Tko te šalje?""Šalje me onaj koji vam može podariti život, a može vam ga i

oduzeti!"Glazba iz filma postala je neka vrsta glazbene podloge camorre:

fućka se kad prolazi čelnik zone ili često samo da se uznemiri nekiprodavač. Film je dospio i u diskoteke gdje se plešu čak tri remiks-verzije najpoznatijih rečenica bossa Raffaelea Cutola, kojeg u filmuglumi Ben Gazzara.

***

Dijaloge iz Kamorista ponavljala su bez greške i dva mladića izCasala di Principe, Giuseppe M. i Romeo P. Izvodili su cijele sceneprenesene iz filma: "Koliko je težak picciotto? Kao perce na vjetru."

Nisu još imali ni vozačke dozvole kad su počeli maltretirati grupicevršnjaka u Casaleu i San Ciprianu d'Aversa. Nisu ih imali jer nijedanjoš nije navršio osamnaest godina. Bili su dvojica nasilnika.Hvalisavci, lakrdijaši, kad su jeli ostavljali su napojnicu dvostrukoveću od iznosa računa. Nosili su raskopčane košulje na prsima dapokažu malo dlaka, hodali razmetljivo, kao da zaslužuju svaki korak.Visoko podignuta čela, kao prividnog znaka sigurnosti i moći,stvarnih samo u njihovim glavama. Bili su nerazdvojni. Giuseppe jeglumio bossa, uvijek korak ispred svoga kompanjona. Romeo mu jebio tjelohranitelj, desna ruka i pouzdanik. Često ga je Giuseppe zvaoDonnie, kao Donnie Brasco. Iako je Brasco bio prerušeni policajac,to što je postao pravi mafijaš, svom dušom, u očima obožavatelja gaiskupljuje od tog istočnog grijeha. U Aversi su terorizirali novevlasnike vozačkih dozvola, pogotovo parove. Zaletjeli bi se motoromu automobil, a kad bi par izašao uzeti podatke za osiguranje, jedanod njih prišao bi djevojci i pljunuo joj u lice. Očekivali su da dečkoreagira tako da ga mogu prebiti. Izazivali su i odrasle, čak i one sunešto predstavljali. Odlazili su u njihove utjecajne zone i radili štogod bi im se prohtjelo. Dolazili su iz Casala di Principe i njima je tobio dovoljno. Htjeli su dati na znanje da su stvarno strašni i vrijednipoštovanja. Svatko tko im se približio morao je gledati u pod i nijesmio ni dići pogled prema njihovu licu. No jednoga dana u svojoj surazmetljivosti pucali previsoko. Izašli su na ulicu sa strojnicom,pokupljenom u tko zna kakvoj oružarnici klanova, i stali pred skupinumladih. Zacijelo su bili uvježbani jer su pucali na skupinu pazeći danikoga ne pogode, nego samo da im priušte smrad baruta i fijukmetaka. Prije nego što bi zapucali, jedan od njih bi nešto izgovorio.Nitko nije shvatio što mumlja, ali jedan je svjedok rekao da mu seučinilo kao nešto iz Biblije i nagađao je da se mladići pripremaju zakrizmu. Ali kad se njihove rečenice malo raščlane, postaje jasno dato nije bio odlomak za krizmu. Bila je Biblija, doduše, ali ne onanaučena na vjeronauku, nego od Quentina Tarantina. Bio je toodlomak koji izgovara Jules Winnfield u Paklenom šundu prije negošto ubije mladića koji je pronevjerio vrijedan kovčeg MarcellusaWallacea: Ezekijel 25,17. Put kreposnoga odasvud ugrožavajupakost sebičnih i tlačenje zlih. Blagoslovljen onaj koji slabe u imemilosti i dobre volje vodi kroz dolinu tame jer on je zbiljski čuvar

brata svoga i nalaznik izgubljenih sinova i moja će se pravda ljutomosvetom i žestokom srdžbom oboriti na one koji moju braću truju inište i znat ćeš tad da je moje ime Gospodnje kad se na tebe obrušimoja osveta.Giuseppe i Romeo ponavljali su taj odlomak kao u filmu,a tek tada bi pucali. Giuseppeov je otac bio kamorist, isprvapokajnik, a zatim je iznova ušao u organizaciju Quadrano-De Falcokoju je porazio Schiavone. Riječju gubitnik. Ali Giuseppe je mislio dabi se tumačenjem prave uloge film njegova života možda mogaopromijeniti. Njih su dvojica napamet znala sve ironične odgovore,najbolje odlomke svakog kriminalističkog filma. Najčešće bi seupuštali u tučnjavu samo zbog pogleda. U kamorističkim krajevimapogled je pitanje teritorija, kao zadiranje u nečiji prostor, kaoobaranje ulaznih vrata kuće i nasilan upad. Pogled je čak nešto višeod uvrede. Ne pogledati nekoga u lice na vrijeme već je donekleotvoreni izazov.

"Hej, ti to meni? Je l' ti to meni?''Nakon čuvenog monologa iz filma Taksist krenule bi pljuske i

udarci u prsa, oni što odjekuju u grudnom košu i čuju se i s većeudaljenosti.

Kazalski bossovi ozbiljno su pristupili problemu ove dvojicedječaka. Nije se olako prelazilo preko tučnjava, prepirki i prijetnji:previše nemirnih majki, previše prijava. Stoga su ih preko nekogčelnika zone upozorili, nekako ih pozvali na red. Susreo se s njima ukafiću i rekao im da bossovi gube strpljenje. Ali Giuseppe i Romeonastavljaju sa svojim zamišljenim filmom, tuku koga stignu i pišaju uspremnike za benzin motora mjesnih mladića. Stoga im upućujudrugi poziv. Bossovi žele s njima osobno razgovarati, klan ne moževiše trpjeti takvo ponašanje u mjestu. Očinska tolerantnost,uobičajena u ovim krajevima, prerasta u obavezu kažnjavanja, i takoih čeka jedno "tamburanje", stroga javna šiba da se nauče redu. Alinjih dvojica zanemare poziv i nastavljaju se razvlačiti po kafiću, predpoker-automatima, a popodneva provoditi zalijepljeni za televizorgledajući DVD-e svojih filmova, satima učeći napamet rečenice ipokrete, fraze i cipele koje trebaju nositi. Smatraju da im nemapremca. Čak ni među utjecajnima. Štoviše, osjećaju da prkosećiupravo utjecajnima mogu postati strah i trepet svih. Ne postavljaju si

nikakva ograničenja, baš kao ni Tony i Manny u Licu s ožiljkom. Nepregovaraju ni s kim, nastavljaju sa svojim prepadima,zastrašivanjima, čini se da polako postaju potkraljevi Caserte. Nisuse odlučili na ulazak u klan. Nisu ni pokušavali. Bio je to prespor iodveć discipliniran put, probijanje koje nisu htjeli prolaziti. K tome suKazalci godinama one koji su zaista vrijedili postavljali u ekonomskeodjele organizacije, a ne u militarističke strukture. Giuseppe i Romeobili su u potpunoj suprotnosti s likom novog camorrina vojnika.Osjećali su se kadrima da jašu na valu ozloglašenosti njihovamjesta. Nisu bili članovi, ali htjeli su uživati povlastice kamorista.Besplatno su se posluživali u kafićima, benzin za svoje motoresmatrali su porezom koji im pripada, njihove majke imale su plaćenenamirnice, a ako bi se tko usudio pobuniti, odmah bi došli, razbijalistakla i tukli voćare i prodavačice. U proljeće 2004. neki su poslaniciklana ugovorili sastanak u okolici Castelvolturna, u zoni Parco Mare.Područje koje se sastoji od pijeska, mora i smeća, sve izmiješano.Primamljiv prijedlog, možda neki posao ili čak sudjelovanje uatentatu. Prvi pravi atentat u njihovu životu. Kad ih nisu uspjelipridobiti negativnim prijedlozima, bossovi su im nastojali izaćiususret s nečim pozitivnim. Zamišljam ih na motorima kako vozepunom brzinom, ponavljaju poznate odlomke iz filmova, u kojimautjecajni moraju popustiti pred upornošću novih junaka. Mladi suSpartanci išli u rat s djelima Ahileja i Hektora na umu, a u ovimkrajevima odlazi se ubijati i ginuti s filmovima u mislima: Lice sožiljkom. Dobri momci. Donnie Brasco. Kum. Svaki put kad prolazimkraj Parca Mare, zamišljam prizor koji su policajci rekonstruirali, aprepričali listovi. Giuseppe i Romeo stigli su motorima, mnogo ranijeod dogovorenog vremena. Izgarajući od iščekivanja, došli su i čekalidok nije stigao automobil. Izašlo je nekoliko ljudi. Dvojica mladićapošla su im ususret, ali ovi su odmah pograbili Romea i počeli tućiGiuseppea. Prislonili su mu cijev automatika na grudi i ispalili metak.Siguran sam da je Romeo imao pred sobom prizor iz filma Dobrimomci kad je Tommy De Vito pozvan da sudjeluje u upravnom vijećuCosa nostre u Americi, no umjesto da ga prime u dvoranu sa svimbossovima, odvedu ga u praznu sobu i ustrijele ga u glavu. Nijetočno da je kino laž, nije istina da se ne može živjeti kao u filmovimai nije istina da se primijeti koliko je svijet drugačiji čim se glava

promoli iz kinodvorane. Ima samo jedan trenutak koji je drugačiji,trenutak u kojem stvarni Al Pacino ustaje iz fontane u koju je njegovdvojnik upao pod kišom metaka iz strojnice i briše lice od crveneboje. Trenutak u kojemu Joe Pesci opere kosu i zaustavi lažnokrvarenje. Ali to te ne zanima i stoga ne razumiješ taj dio. Kad jeRomeo vidio Giuseppea kako leži na zemlji, znam, sa sigurnošćukoja mi nikad neće biti potvrđena, da je shvatio točnu razliku izmeđukina i stvarnosti, između inscenacije i smrada u zraku, izmeđuvlastitog života i scenarija. Tada je došao red na njega. Ustrijelili suga u grlo i dokrajčili pucnjem u glavu. Kad se zbroje njihove godinejedva su prelazile trideset. Klan Kazalaca tako je riješio taj problemmikrokriminalne izrasline proizašle iz filmova. Nisu čak ni anonimnonazvali policiju ni hitnu pomoć. Ostavili su tijela da im ruke kljucajugalebovi, a usne i nosove izgrizu psi lutalice koji su se motali žalimapunima smeća. Ali toga nema u filmovima jer završe trenutak prije.

***

Nema bitne razlike između gledatelja filma u camorrinoj zemlji i bilogdje drugdje. Filmski prizori svugdje se slijede kao mitologijaobrasca oponašanja. Ako ti se drugdje može sviđati Lice s ožiljkom imožeš se u sebi poistovjetiti s njim, ovdje možeš biti Lice s ožiljkom,ali tada to moraš biti do srži.

Zemlja camorre plodno je tlo za zaljubljenike u umjetnost iknjiževnost. Sandokan je u vili bunkeru čuvao golemu knjižnicu sdesecima tekstova koji su se odnosili isključivo na dvije teme:povijest Carstva dviju Sicilija i Napoleona Bonapartea. Schiavonea jeprivlačila važnost burbonske države i tvrdi da je imao pretke uredovima službenika u Kampaniji. Bio je poklonik Bonaparteovagenija koji je uspio pokoriti pola Europe, krenuvši od najnižeg vojnogčina gotovo kao i on sam, vrhovni zapovjednik jednog od najmoćnijihklanova u Europi, u koji je ušao kao običan vojnik. Sandokan, koji jenekoć bio student medicine, najradije je odmetništvo provodioslikajući ikone i portrete Bonapartea i Mussolinija. Još danas se uprodavaonicama u Caserti, onima izvan sumnje, mogu kupiti vrlorijetki Schiavoneovi portreti svetaca, gdje je umjesto Kristova licaSandokan stavio svoje. Schiavone je bio i poklonik epske

književnosti. Najradije je čitao Homera, ciklus o Kralju Arturu iWaltera Scotta. Upravo ga je ljubav prema Scottu potakla da jednogod svojih brojnih sinova krsti zvučnim ponosnim imenom Ivanhoe.

Imena potomaka uvijek sadrže tragove strasti njihovih predaka.Giuseppe Misso, napuljski boss u četvrti Sanita, ima tri unuka. Zovuse Ben Hur, Gesu i Emiliano Zapata. Misso, koji je za vrijemesuđenja uvijek izražavao stavove političkog vode, konzervativnogmislioca i buntovnika, nedavno je napisao roman, Mramorni lavovi.Stotine i stotine primjeraka rasprodane su u Napulju u sveganekoliko tjedana. Pisana sakatom sintaksom, ali mahnitim stilom,priča opisuje stvaranje bossa u Napulju 80-ih i 90-ih, nastanaknjegova lika, gdje je opisan kao osamljeni ratnik protiv iznude i drogecamorre u ime ne sasvim definiranog viteškog kodeksa o pljački ikradi. Za vrijeme raznih uhićenja u njegovoj predugoj kriminalnojkarijeri, Misso je uvijek zatjecan u društvu knjiga Juliusa Evole i EzrePounda.

Augusto La Torre, boss Mondragonea, student je psihologije inezasitni čitatelj Carla Gustava Junga te poznavatelj djela SigmundaFreuda. Već prvi pogled na naslove koje je boss zatražio iz zatvoraotkriva dugu bibliografiju stručnjaka psihoanalize, a u svoj je govorprilikom suđenja ubacivao Lacanove navode s mislima o školiGestalt. Tim se znanjem boss služio pri usponu na vlast, kaoneočekivanim poslovnim i vojnim oružjem.

I jedan čovjek dušom i srcem odan Paolu Di Lauru kamorist jezaljubljen u umjetnost i kulturu: Tommaso Prestieri producent jevelikog dijela neomelodijskih pjevača, kao i profinjeni poznavateljsuvremene umjetnosti. Ali mnogi su bossovi kolekcionari. PasqualeGalasso u svojoj je vili imao privatni muzej od oko tristo antiknihkomada, čiji je pravi biser bilo prijestolje Franje I. Burbonskog, aLuigi Vollaro zvan '"o califfo", posjedovao je platno svojeg omiljenogBotticellija.

Policija je uhitila Prestierija iskoristivši njegovu ljubav premaglazbi. Uhvaćen je u Teatru Bellini u Napulju dok je kao bjegunacslušao koncert. Prestieri je prilikom čitanja presude izjavio:"Slobodan sam u umjetnosti, ne treba mi da budem izvan zatvora."Slike i pjesme pružaju uravnoteženost i nevjerojatnu mirnoću

nesretnome bossu poput njega, koji je na terenu ostao bez dvabrata, obojice hladnokrvno ubijenih.

ABERDEEN, MONDRAGONE

Boss psihoanalitičar Augusto La Torre bio je jedan od miljenikaAntonija Bardellina. Kao mladić preuzeo je očevo mjesto postavšiapsolutni vođa klana "Chiuovi", kako ih zovu u Mondragoneu. Klan jevladao sjevernim kazertanskim područjem, južnim Lacijem i dužcijele Domicijske obale. Svrstali su se među neprijatelje SandokanaSchiavonea, ali su s vremenom pokazali poslovnu spretnost isposobnost za vođenje teritorija, osobine koje jedine mogu smiritinapetosti među kamorističkim obiteljima. Poslovna sposobnostpomirila je La Torreove s Kazalcima s kojima im je bilo dopuštenoposlovati, ali i održati autonomiju. Augusto nije bilo slučajnoodabrano ime. U obitelji La Torre običaj je prvorođenima davatiimena rimskih careva. Izvrnuli su kronološki slijed, u rimskoj jepovijesti August vladao prije Tiberija, no otac Augusta La Torreanosio je ime Tiberio.

Vila Scipiona Afričkog na jezeru Patria, Hanibalove bitke kodCapue i nesavladiva sila Samnićana, prvih europskih ratnika koji supotukli rimske legije pa pobjegli u planine, prisutni su kao mjesnapredaja među obiteljima ovih krajeva, kao pripovijesti iz davnihvremena kojima, međutim, smatraju da pripadaju. Uz klanskemaštarije u vezi s poviješću išla su raširena vjerovanja u kojima seMondragone doživljavao kao prijestolnica mozzarelle. Otac me znaokljukati mondragonskom mozzarellom, ali nemoguće je bilo odreditikoje se područje može pohvaliti najboljom mozzarellom. Okusi su biliodveć različiti: slatkast i lagan mozzarelle iz Battipaglie, slan i težakmozzarelle iz Averse, zatim čist mozzarelle iz Mondragonea. Alimajstori sirari iz Mondragonea imali su dokaz izvrsnostimozzarelle.Da bi bila dobra, mozzarella mora u ustima ostavitinaknadni okus, onaj koji seljaci zovu "'o ciato "e bbufala" ili bivoljidah. Ako u ustima ne zaostane okus nakon što se zalogaj proguta,mozzarella tad nije dobra. Kad bih dolazio u Mondragone, rado samišao na mol, kretao se njime amo-tamo. Dok nije srušen, bio mi jejedno od omiljenih ljetnih odredišta. Jezičac betona sagrađen namoru kao vez za brodove. Bespotrebna i nikad korištena tvorevina.

Mondragone je najednom postao magnet za svu omladinukazertanskog i pontinskog područja koja je htjela emigrirati uEnglesku. Emigracija kao životna prilika, konačni odlazak, ali ne kaokonobar, čistač u McDonald'su ili pipničar plaćen pintama tamnogpiva. U Mondragone se išlo po kontakte s pravim osobama, tražitipovoljnu najamninu te ljubazne i zainteresirane poslodavce. UMondragoneu si mogao upoznati ljude koji će ti omogućiti posao uosiguranju, trgovini nekretninama, a doista očajnima i kroničnonezaposlenima pravi bi kontakti omogućili da pronađu pristojneugovore i dostojanstvene poslove. Mondragone je bio prolaz zaVeliku Britaniju. Najednom se od kraja 90-ih nečija vrijednost počelamjeriti po tome ima li prijatelja u Mondragoneu, i nisu mu trebalepreporuke ni veze. Što je bilo rijetko, vrlo rijetko, nemoguće u Italiji,pogotovo na jugu. Da bi te se uzimalo u obzir i ocijenilo samo premaonome tko jesi, u ovim krajevima trebaš uvijek imati nekoga tko teštiti i uz čiju zaštitu možeš makar pokucati na vrata, ako već ne ući.Pojaviti se bez zaštitnika, to je kao doći bez ruku i nogu. Nešto titada nedostaje. U Mondragoneu su, međutim, uzimali životopise igledali kome će ih poslati u Englesku. U obzir su se uzimalesposobnosti, a još više kako se iskazuju. Ali samo u Londonu iAberdeenu, a ne u Kampaniji, ne u provinciji europske provincije.

Jedan je moj prijatelj, Matteo, odlučio probati, otići jednomzauvijek. Uštedio je novac, stekao diplomu cum laude i umorio se odkombinacije stažiranja i posla na gradilištu da bi preživio. Dobio jeime čovjeka iz Mondragonea koji će mu pomoći da ode u Englesku,a kad stigne tamo, da dogovara razgovore za posao. Išao sam snjim. Satima smo čekali na otvorenom, na obali gdje nam je tajkontakt ugovorio sastanak. Bilo je ljeto. Plaže Mondragoneapreplavljene su izletnicima iz cijele Kampanije, onima koji si ne mogupriuštiti ljetovališta na Amalfitanskoj obali, koji ljeti ne mogu unajmitikuću na moru nego putuju amo-tamo između unutrašnjosti i obale.Sve do sredine 80-ih tu se prodavala mozzarella u drvenim kutijamapunima kipućeg bivoljeg mlijeka. Kupači su je jeli rukama puštajućida im se mlijeko cijedi niz bradu, a dječica bi si prije nego što zagrizuu bijelu mekotu polizala ruke slane od mora. Zatim se mozzarellaprestala prodavati i stigli su pereci i kriške kokosa. Tog je dana naškontakt zakasnio dva sata. Kad je konačno stigao, sav osunčan i

noseći na sebi samo oskudni kostim, objasnio je da je kasnodoručkovao i zato se kasno okupao i kasno osušio. To je bilanjegova isprika, krivo je sunce. Kontakt nas je odveo u jednuturističku agenciju. To je bilo sve. Mislili smo da će nas primitinekakav posrednik, a zapravo je dovoljno da te uvedu u agencijukoja pri tome nije ni osobito uredna. Nije jedna od onih sa stotinamabrošura, nego obična rupčaga. Ali njezine si usluge mogao koristitisamo ako te predstavi mondragonska veza. Slučajnom došljakupružili bi obične usluge kao i svaka turistička agencija. Mladadjevojka zatražila je Matteov životopis i stavila nas na prvi idući let.Poslali su ga u Aberdeen. Dali su mu popis tvrtki kojima se mogaoobratiti radi razgovora za posao. Agencija je za sitan novacdogovarala i sastanke s tajnicama kadrovskih šefova. Nikad još nijeviđena tako djelotvorna agencija za honorarne poslove. Dva danakasnije ukrcali smo se u avion za Škotsku, bio je to brz i jeftin put izMondragonea.

U Aberdeenu je vladala domaća atmosfera iako taj škotski gradnije mogao biti udaljeniji od Mondragonea. Po veličini treće urbanopodručje Škotske, mračan i siv grad, premda ne kiši tako često kao uLondonu. Prije dolaska talijanskih klanova grad nije znao iskoristitisvoje rekreacijsko-turističke resurse i sve što se tiče ugostiteljstva idruštvenog života bilo je organizirano na tužan engleski način. Uvijekisto, jedan jedini dan u tjednu lokali su prepuni ljudi okupljenih okošankova. Prema istragama napuljskog Protumafijskog tužiteljstvabrat bossa Augusta, Antonio La Torre, pokrenuo je u Škotskoj niztrgovačkih aktivnosti kojima se u svega nekoliko godina uspionametnuti kao cvijet u zapučku škotskog poduzetništva. Velik je diodjelatnosti klana La Torre u Engleskoj bio posve zakonit: kupovina ivođenje nekretnina, prodavaonice i restauracije, trgovanjeprehrambenim proizvodima s Italijom. Golem promet koji je teškoizraziti brojkom. Matteo je u Aberdeenu tražio sve što nije imaouItaliji. Hodali smo zadovoljno ulicama, kao da je prvi put u životudovoljno biti Kampanijac da se doživi afirmacija. Na Union Terracebroj 27 i 29, našao sam se pred restauracijom klana. Pavarotti's,registriranom na samog Antonija La Torrea koji je naveden čak i nainternetskim stranicama turističke zajednice. Za Aberdeen je lokalpostao elegantan kutak, šik sastajalište, najbolje mjesto za večere i

važne razgovore. Poduzeća klana oglašavaju se i u Parizu nagastronomskom sajmu francuske prijestolnice Italissima kaovrhunski izraz kvalitete Made in Italy. Antonio La Torre je tamoštoviše prikazao svoje ugostiteljske djelatnosti i predstavio vlastitumarku. Uz to će postignuće La Torre biti jedan od najuspješnijihškotskih poduzetnika u Europi.

Antonio La Torre uhićenje u Aberdeenu u ožujku 2005. Za njimje u Italiji raspisana tjeralica zbog zločina kamorističkog karaktera iiznude. Godinama je izbjegavao uhićenje i izručenje, iskorištavajućisvoje škotsko državljanstvo i neupućenost britanskih vlasti gledenedjela koja su mu se stavljala na dušu. Škotska nije htjela izgubitijednog od svojih najboljih poduzetnika.

Godine 2002. Napuljski je sud izdao nalog o preventivnompritvoru trideset osoba vezanih za klan La Torre. Tom se akcijompokazalo da kriminalni konzorcij zarađuje goleme svote novca prekoiznuda, nadzora ekonomskih djelatnosti i ugovora u svojoj zonidjelovanja, koji se zatim opet ulaže u inozemstvu, osobito u VelikojBritaniji, gdje je nastala prava klanska kolonija. Kolonisti nisu izvršilinajezdu niti donijeli konkurenciju u radnoj snazi, nego su ubrizgaliekonomsku injekciju, oživivši turistički sektor, aktiviravši uvoz i izvozranije nepoznate u gradu i dali novi poticaj sektoru nekretnina.

Međunarodnu moć poteklu iz Mondragonea personificirao je iRockefeller, kako ga zovu u mjestu zbog očite nadarenosti uposlovanju i zbog velikog opsega sredstava kojima raspolaže.Rockefeller je Raffaele Barbato, šezdeset dvije godine, rođen uMondragoneu. Možda je i sam već zaboravio svoje pravo ime.Supruga mu je Nizozemka; do kraja 80-ih vodio je poslove uNizozemskoj, gdje je imao dva kasina u koja su dolazili klijentimeđunarodnog kalibra, kao što su brat Boba Cellina, osnivačaigračnica u Las Vegasu, i slavenski mafijaši s bazom u Miamiju.Njegovi su partneri bili neki Liborio, Sicilijanac s članstvom u Cosanostri, i još jedan. Emi. Nizozemac koji se poslije preselio uŠpanjolsku gdje je otvorio hotele, pansione i diskoteke. Rockefellerje k tome jedan od mozgova - kako tvrde pokajnici MarioSperlongaro. Stefano Piccirillo i Girolamo Rozzera - koji se zajedno sAugustom La Torreom dosjetio toga da ode u Caracas i potrudi se

dogovoriti susret s venezuelanskim narkotrafikantskim grupama kojese prodavale koku po konkurentskoj cijeni u odnosu na Kolumbijce,koji snabdijevaju Napolitance i Kazalce. Vrlo vjerojatno je glededroge Augusto uspio zadržati autonomiju, koju Kazalci rijetkoudjeljuju. Rockefeller je k tome pronašao udoban smještaj iprenoćište za Augusta za vrijeme njegova odmetništva uNizozemskoj. Smjestio ga je u prostorijama streljane glinenihgolubova pa je, premda daleko od mondragonskih sela, boss mogaogađati pokretne mete da ostane u formi. Rockefeller je imao opsežnumrežu kontakata. Bio je jedan od najistaknutijih poslovnih ljudi nesamo u Europi, nego i u SAD-u, zbog igračnica koje su gapovezivale s italoameričkim mafijašima sve zainteresiranijima zaEuropu kao ulagačko tržište, budući da su ih polako istiskivalialbanski klanovi koji su sve više osvajali New York. Mafijaši su sesve više povezivali s kampanijskim kamorističkim obiteljima, trgovalidrogom i novac ulagali u ugostiteljske objekte kroz mondragonskaotvorena vrata. Rockefeller je vlasnik Adama i Eve, preimenovanogu La Playa, lijepog ljetovališta na obali Mondragonea gdje su -prema optužbama tužiteljstva - mnogi članovi rado provodili daneodmetništva. Što je utočište komfornije, to se teže podliježeiskušenjima pokajništva da bi se prekinuo vječiti bijeg. S pokajnicimasu i La Torreovi bili nemilosrdni. Francesco Tiberio, Augustov rođak,nazvao je Domenica Pensu koji je svjedočio protiv klana Stolder ibez okolišanja naredio da se udalji iz mjesta.

"Čuo sam od Stolderovih da si surađivao protiv njih i budući dami u mjestu ne želimo suradnike pravde, morat ćeš otići izMondragonea jer će inače netko doći i odsjeći ti glavu."

Augustov rođak imao je dara za tjeranje straha u kosti prekotelefona onima koji su se usudili surađivati s vlastima ili su prenosiliinformacije. S Vittorijem Di Tellom bio je izričitiji. Pozvao ga je da sikupi mrtvačko odijelo.

"Kad već moraš govoriti, nabavi si crnu košulju, stoko, jer temoram ubiti."

***

Prije pokajanja članova klana bilo je nemoguće i naslutitineograničeni opseg poslovanja Mondragonaca. MeđuRockefellerovim prijateljima bio je i neki Raffaele Acconcia, takođerrodom Mondragonac, koji je u Nizozemskoj bio vlasnik lancarestauracija, a prema tvrdnjama pokajnika Stefana Piccirilla bio jenarkotrafikant od velike međunarodne važnosti. Upravo se uNizozemskoj još i skriva, možda u nekoj banci, blagajna klana LaTorre. Milijuni eura stečenih posredništvom i trgovinom, kojeistražitelji nisu nikad pronašli. U Mondragoneu je ta bajoslovna svotakoja se nalazila u nizozemskoj banci postala simbol apsolutnogbogatstva i zamijenila sve druge asocijacije s međunarodnimbogatstvom. Više se ne kaže "misliš da sam središnja banka Italije",nego "misliš da sam središnja banka Nizozemske".

S uporištem u Južnoj Americi i bazama u Nizozemskoj klan LaTorre namjeravao je preuzeti trgovinu kokom na rimskom tržištu. Rimje za poslovno-kamorističke kazertanske obitelji bio prva uporišnatočka narkoprometa i ulaganja u nekretnine. Rim je postaoprodužetak kazertanske pokrajine. La Torreovi su mogli računati nanabavne rute čije su baze bile na Domicijskoj obali. Vile na obali bilesu ključ prometa najprije za krijumčarenje cigareta, a zatim zasvekoliku robu. Nalazila se tu i vila glumca Nina Manfredija.Predstavnici klana prišli su mu s molbom da im proda vilu. Manfredise na sve načine nastojao oduprijeti, ali njegova se kuća nalazila nastrateškoj točki pogodnoj za pristajanje motornih čamaca te su gasve jače pritiskali. Nisu ga više molili da im proda kuću, nego su gatjerali da im je prepusti po cijeni koju oni odrede. Manfredi se čakobratio jednome bossu Cosa nostre, izašavši u javnost u siječnju1994., preko radija, ali Mondragonci su moćni i nijedan Sicilijanac senije pokušao postavljati kao posrednik. Tek kad je izašao predtelevizijske kamere i privukao pozornost nacionalnih medija, glumacje uspio prikazati kakvom je pritisku bio izložen zbog strateškihinteresa camorre.

Promet droge nadovezivao se na druge trgovinske kanale. EnzoBoccolato, rođak La Torreovih i vlasnik restauracije u Njemačkoj,odlučio je izvoziti odjeću. S Antonijem La Torreom i jednimlibanonskim poduzetnikom kupovao je odjeću u Apuliji - budući da susekondiljanski klanovi već imali monopol nad kampanijskom

tekstilnom proizvodnjom - i preprodavao je u Venezueli prekoposrednika, izvjesnog Alfreda, koji je u istragama naveden kao jedanod najvećih krijumčara dijamanata u Njemačku. Zahvaljujućikamorističkim kampanijskim klanovima dijamanti su, zbog velikogvariranja cijena, pri čemu vječno održavaju nominalnu vrijednost, ukratkome roku postali najtraženija roba za reciklažu prljavog novca.Enzo Boccolato bio je poznat na aerodromima u Venezueli i uFrankfurtu, imao je veze među nadzornicima robe koji vrlo vjerojatnonisu samo vodili otpremu i primitak odjeće, nego su pripremali istvaranje obuhvatne mreže prometa kokainom. Pomislilo bi se da ćeklanovi, kad prikupe velik kapital, prekinuti svoju kriminalnudjelatnost i nekako svoj genetski kod reprogramirati u zakonitoposlovanje. Baš kao obitelj Kennedy u Americi, koja je u vrijemeprohibicije zaradila nezamislivo bogatstvo prodajom alkoholnih pića,a zatim prekinula sve veze s kriminalom. Ali moć kriminalnogpoduzetništva u Italiji počiva upravo u održavanju vožnje na dvakolosijeka, u trajnoj odanosti kriminalnom porijeklu. U Aberdeenu tajsustav zovu "scratch". Kao raperi, kao DJ-i, koji prstima zaustavljajunormalnu vrtnju ploče, tako i poduzetnici camorre na trenutakblokiraju kretanje ploče legalnog tržišta. Blokiraju ga, rade "scratch",pa ga zatim puštaju da ide još brže nego prije.

Iz više istraga napuljskog Protumafijskog tužiteljstva o LaTorreovima pokazalo se da se, kad zakonita ruta zapadne u krizu,odmah uključuje kriminalni kolosijek. Ako manjka novca, tiskaju selažne novčanice, kad su bila potrebna hitna sredstva, varalo seprodajom lažnih državnih obveznica. Konkurencija je gušenaiznudama i bescarinskim uvozom robe. Scratch pločom zakoniteekonomije omogućuje klijentima nepromjenjive cijene, stalnopodmirivanje bankarskih kredita, nastavak cirkuliranja novca ikonzumiranje proizvoda. Scratch savladava prepreke između zakonai ekonomskog imperativa, između onoga što zakoni zabranjuju, a našto zarada tjera.

***

Za poslovanje La Torreovih u inozemstvu neophodno je bilosudjelovanje engleskih eksponenata u raznim razinama klanskih

struktura, čak i njihovo uvrštavanje među članove. Jedan od njih bioje Brandon Queen, uhićen u Engleskoj, koji svoj mjesečni obrok,uključujući božićnicu, uredno prima iz Mondragonea. U nalogu opreventivnom pritvoru od lipnja 2002. piše: "Brandon Queen jesustavno stavljen na platni popis klana po izričitoj želji Augusta LaTorrea". Organizacija članovima standardno, osim fizičke zaštite,jamči naknadu i pravnu pomoć u slučaju nužde. Ipak, da bi tajamstva primio izravno od bossa, Queen je morao obavljati ključnuulogu u klanskom poslovnom stroju, čime je postao apsolutno prvikamorist engleske nacionalnosti u kriminalnoj povijesti Italije iBritanije.

Mnogo sam godina slušao o Brandonu Queenu a da ga nikadnisam vidio, ni na fotografiji. Kad sam stigao u Aberdeen nisam višemogao izdržati a da se ne raspitam za tog škotskog kamorista,pouzdanika Augusta La Torrea, čovjeka koji je bez ikakvih poteškoćai poznavajući samo sintaksu poslovanja i gramatiku moći raskinuosve preostale veze s drevnim klanovima Visočja da bi ušao u onemondragonske. Oko lokala La Torreovih stalno su postajkivalegrupice mjesnih mladića; nisu to bili razmaženi buntovni kriminalčićiokupljeni oko pinte piva u očekivanju kakve tučnjave ili prilike zadžeparenje. Bili su to bistri momci, u raznim sferama djelovanjaunutar zakonitog poslovanja. Prijevoz, oglašavanje, marketing. Doksam se raspitivao za Brandona, nisam nailazio na neprijateljskepoglede ni neodređene odgovore, kao kad bih pitao za nekog članau nekom selu oko Napulja. Brandona Queena kao da su poznavalioduvijek, ili je vjerojatno postao neka vrsta mita o kojemu svi govore.Queen je bio čovjek koji je uspio. Ne kao obični podređeni djelatnik urestauraciji, poduzeću, dućanu ili agenciji za nekretnine kao oni,nego zaposlenik sa stalnom plaćom. Brandon Queen bio je neštoviše, ostvario je san mnogih škotskih mladića o tome da ne sudjelujusamo u zakonitim poslovima, nego da postanu dio Sustava,operativnih razina klana. Postati kamorist u punom smislu, unatočnedostatku rođenja u Škotskoj, što podrazumijeva razmišljanje daekonomija ima samo jedan put, onaj banalni, svačiji, onaj u kojempostoje pravila i porazi, koji se sastoji od puke konkurencije i cijena.Iznenadilo me da u mojem engleskom s teškim talijanskimnaglaskom ne čuju emigranta, žgoljavu verziju boksača Jakea La

Motte, niti zemljaka kriminalističkih invazora koji su došli iscijeditinovac iz njihove zemlje, nego prizvuk gramatike apsolutne moćigospodarstva, sposobne da odlučuje sve i o svemu, koja si nepostavlja granice čak ni po cijenu doživotnog zatvora i smrti. Činilose nemogućim, ali dok su razgovarali, pokazivali su da odličnopoznaju Mondragone, Secondigliano, Marano, Casal di Principe,područja o kojima su im kao u kakvom epu o dalekoj zemljipripovijedali svi poduzetnički bossovi koji su prošli ovim krajem irestauracijama u kojima su radili. Roditi se u zemlji camorre za temoje škotske vršnjake značilo je imati prednost, nositi žig koji teusmjerava da egzistenciju gledaš kao arenu u kojoj supoduzetništvo, oružje, pa i vlastiti život, isključivo sredstva stjecanjanovca i moći: ono za što vrijedi živjeti i disati, ono što omogućuje dase živi u središtu vlastitog vremena ne mareći ni za što drugo.Brandon Queen je uspio iako nije rođen u Italiji, iako nikad nije nividio Kampaniju, iako nije prevalio kilometre obilazeći gradilišta,stovarišta i uzgajališta bivolica. Uspio je postati pripadnik pravemoći, kamorist.

***

Ipak, ta velika međunarodna trgovačka i novčana organizacija nijeklanu davala fleksibilnost kod nadzora domaćeg terena. UMondragoneu je Augusto La Torre vrlo strogo primjenjivao moć. Bioje surov kako bi kartel postao što moćniji. Oružje je, na stotinekomada, dovozio iz Švicarske. Politički je alternirao više faza,agresivno ugovaranje, zatim samo savezništva i povremenekontakte, puštajući da mu poslovi ojačaju i da politika prati njegovoposlovanje. Mondragone je 90-ih bio prva općina u Italiji raspuštenazbog umiješanosti camorre. Veze između politike i klana nisu nestales godinama. Jedan napuljski odmetnik našao je 2005. gostoprimstvou kući suradnika gradonačelnika na odlasku. I vrlo je dugo uopćinskom vijeću na strani većinske stranke sjedila kći policajcaoptuženog za skupljanje mita u ime La Torreovih.

Augusto je bio surov i prema političarima. Oni koji su se protiviliobiteljskim poslovima bili su primjereno i nemilosrdno kažnjeni.Metoda fizičke eliminacije neprijatelja La Torreovih uvijek je bila ista,

u toj mjeri da se u kriminalnom žargonu Augustova vojna metodaveć naziva "alla mondragonese", na mondragonski. Tehnika sesastojala od bacanja tijela izmrcvarenog desecima i desecimaudaraca u bunar u polju, u koji se zatim ubaci ručna bomba; na taj senačin tijelo raznese, a zemlja se uruši na ostatke koji se natapajuvodom. Tako je Augusto La Torre učinio s Antonijem Nugnesom,demokršćanskim dogradonačelnikom koji je 1990. nestao s licazemlje. Nugnes je predstavljao prepreku nastojanjima klana daizravno dobiva javne komunalne radove i intervenira u svimpolitičkim i administrativnim pitanjima. Augusto La Torre nije htiosaveznike, htio je sve moguće poslove voditi sam. U to vrijememilitarističke odluke nisu bile plod dugog razmatranja. Najprije sepucalo, a onda se raspravljalo. Augusto je bio vrlo mlad kad jepostao boss Mondragonea. Cilj mu je bio postati dioničar jedneprivatne klinike u izgradnji za koju je Nugnes posjedovao dioničkipaket. Incaldana je trebala biti jedna od najprestižnijih klinika izmeđuLacija i Kampanije, nadomak Rima. Privukla bi poduzetnike iz južnogLacija i riješila pitanje nedostatka kvalitetnih bolničkih objekata naDomicijskoj obali i pontinskom području. Augusto je upravnom vijećuklinike nametnuo ime jednoga svojeg štićenika, također poduzetnikaklana koji se obogatio vođenjem odlagališta. Augusto je htio da onzastupa obitelj. Nugnes se usprotivio; shvatio je da strategija LaTorreovih nije bila samo ubaciti se u velik posao, nego nešto više. LaTorre je dogradonačelniku poslao svojega predstavnika nastojeći gasmekšati, uvjeriti ga da prihvati njegove ekonomske uvjete vođenjaposlova. Za demokršćanskog političara nije skandalozno napravitisporazum s nekim bossom, pregovarati s njegovom poslovnom ivojnom moći u vidu. Klanovi su bili prva ekonomska sila teritorija,odbiti ih bilo bi kao da dogradonačelnik Torina odbije susret spredstavnikom uprave FIAT-a. Augusto La Torre nije namjeravaokupiti nikakve udjele klinike po povlaštenoj cijeni, kao što bi učinioboss skloniji diplomaciji, nego je te udjele htio besplatno. Zauzvrat jejamčio da će sve njegove tvrtke biti uspješne u nadmetanjima zauslužne djelatnosti, poput čišćenja, menze, prijevoza i osiguranja, teda će svoj posao obavljati profesionalno i vrlo povoljno. Čak jejamčio da će njegove bivolice davati najbolje mlijeko ako ta klinikapostane njegova. Nugnes je povezen sa svojeg imanja pod izlikom

da ga čeka susret s bossom. Odveden je na uzgajalište u Falcianudel Massico. Prema Augustovu svjedočenju, Nugnesa su čekali samAugusto, Jimmy ili Girolamo Rozzera, Massimo Gitto, AngeloGagliardi, Giuseppe Valente, Mario Sperlongano i Francesco LaTorre. Svi su čekali izvršenje atentata. Čim je izašao iz automobila,dogradonačelnik je pošao prema bossu. Dok je širio ruke da gapozdravi, Augusto je Jimmyju promumljao rečenicu, kako je priznaosucima: "Dođi, stigao je stric Antonio."

Jasna i konačna poruka. Jimmy je prišao Nugnesu s leđa iispalio mu dva metka u sljepoočicu, a pucnjima ga je dokrajčio samboss. Tijelo su bacili u bunar usred polja, dubok četrdeset metara iubacili unutra dvije ručne bombe. Godinama se nije znalo ništa oAntoniju Nugnesu. Ljudi su zvali iz svih dijelova Italije tvrdeći da suga vidjeli, a ležao je u bunaru pokriven tonama zemlje. Trinaestgodina kasnije, Augusto i njegovi najodaniji pokazali sukarabinjerima gdje da pronađu ostatke gradonačelnika koji se usudiostati na put širenju poslova La Torreovih. Kad su karabinjeri počeliprikupljati ostatke, primijetili su da ne pripadaju samo jednomečovjeku. Četiri goljenice, dvije lubanje, tri ruke. Više od deset godinaNugnesovo je tijelo ležalo uz tijelo Vincenza Boccolata, kamoristapovezanog s Cutolom, koji je nakon poraza prešao La Torreovima.

Boccolato je osuđen na smrt jer je u pismu koje je iz zatvoraposlao jednome prijatelju duboko uvrijedio Augusta. Boss je napismo naišao slučajno, dok je šetkao dnevnim boravkom jednogasvojega člana. Prevrćući pisma i listove, prepoznao je svoje ime,zainteresirao se i stao čitati svu silu uvreda i kritika na svoj računkoje je iznosio Boccolato. I prije nego što je dočitao pismo, boss gaje osudio na smrt. Poslao je Angela Gagliardija da ga ubije, bivšegkutolijanca kao što je i žrtva, jednog od onih s kojima će ući uautomobil a da ništa ne posumnja. Prijatelji su najbolji ubojice. Onimogu najbolje obaviti čist posao, bez potrebe da ganjaju svoju metukoja bježi vrišteći. U tišini, kad se najmanje očekuje, cijev pištolja seokrene u potiljak i puca se. Boss je htio da se pogubljenja obavljaju uintimnoj prijateljskoj atmosferi. Nije trpio da se njegova osobaismijava, nije htio da netko izgovarajući njegovo ime prasne usmijeh. Nitko se nije smio usuditi.

Luigi Pellegrino, svima poznat kao Gigiotto, bio je pak jedan odonih koji su voljeli brbljati o svemu što se ticalo moćnika u mjestu.Mnogo je mladića u camorrinoj zemlji koji naklapaju o spolnimpreferencijama bossova, o orgijama čelnika zona, o droljastimkćerima klanskih poduzetnika. Općenito se bossovi na to ne osvrću,imaju drugih misli na pameti i neizbježno je da se oko životanaredbodavaca raspredaju tračevi. Gigiotto je širio glasine obossovoj supruzi, pričao je da ju je vidio kako se nalazi s jednim odAugustovih najpouzdanijih ljudi. Vidio ju je na tim susretima sljubavnikom u pratnji bossova vozača osobno. Broj jedan LaTorreovih, koji je sve vodio i nadzirao, imao je ženu koja mu jenabijala rogove pod nosom a da to nije primjećivao. Gigiottove supriče u novim varijantama imale sve više pojedinosti, uvijekdrugačije. Bila to izmišljotina ili ne, već su svi u mjestu pričali obossovoj ženi i njezinoj vezi s desnom rukom njezina muža, ali su svidobro pazili da navedu izvor: Gigiotto. Jednoga dana Gigiotto jehodao centrom Mondragonea kad je začuo sve glasnije brujanjemotora malo preblizu pločniku. Čim je osjetio kako motor usporava,Gigiotto je udario u bijeg. S motora su se začuli pucnji, ali trčećislalom između stupova rasvjete i ljudi, Gigiotto je uspio u ubojicuzaglavljenog iza leđa vozača motocikla isprazniti cijeli spremnik.Stoga je vozač morao pješice potrčati za Gigiottom koji se sklonio ujedan kafić, nastojeći se sakriti iza šanka. Izvukao je pištolj i ustrijelioga u glavu pred desetak ljudi koji su se odmah nakon izvršenogubojstva tiho i brzo razišli. Prema istrazi dao ga je eliminirati voditeljklana Giuseppe Fragnoli, i to po vlastitoj odluci, ne zatraživši niodobrenje za uklanjanje jezičavca koji je toliko kaljao bossov lik.

Za Augusta su Mondragone, okolna polja, obala i more samoposlovni prostor, laboratorij na raspolaganju njemu i njegovimposlovnim kolegama, područje iz kojega izvlači sirovine koje ćedonijeti profit njegovim poduzećima. Postavio je apsolutnu zabranuraspačavanja droge u Mondragoneu i na Domicijskoj obali, najstrožuodredbu koju kazertanski bossovi izdaju svojim podređenima ili bilokome. Zabrana je proizašla iz moralnih razloga: da se sugrađanedrži dalje od heroina i kokaina, ali više zato da se ne bi na njegovuteritoriju operativci klana koji preprodaju drogu osilili pod okriljemmoći, pronašli neposrednu ekonomsku žilu i suprotstavili se

obiteljskim prvacima. Droga koju je mondragonski kartel izNizozemske prebacivao do tržišta u Laciju i Rimu nije smjela ni blizu.Mondragonci su morali sjedati u automobile i voziti se do Rima akosu htjeli kupiti travu, koku ili heroin koje su u prijestolnici prodavaliNapolitanci, Kazalci pa i sami Mondragonci. Poput mačaka kojehvataju vlastiti rep na stražnjici koja je daleko od njih. Klan jezasnovao grupu službene forme, koja je preuzimala odgovornost zasvoje akcije i o njima obavještavala policijske centrale.Nazvana jeakronimom GAD, gruppo antidroga. Ako te oni uhvate sa smotkom uustima, razbit će ti nos, otkrije li nečija žena paketić kokaina,dovoljno je da dojavi nekome iz GAD-a i brzo bi ga prošla želja zauvlačenjem pod dojmom udaraca nogom i šakom u glavu i zabranedjelatnicima benzinskih postaja da mu stavljaju benzin kad krene uRim.

Jedan je mladi Egipćanin, Hasa Fahri, skupo platio svojuovisnost. Bio je čuvar svinja. Onih crnih kazertanskih, rijetke vrste.Tamne, tamne svinje, tamnije od bivolica, niske i dlakave, harmonikemasti od kojih se rade tanke kobasice, sočne salame i ukusniodresci. Biti čuvar svinja nije neko sjajno zanimanje: stalno trebačistiti izmet, a zatim rezati grkljane odojcima i skupljati krv u zdjelice.U Egiptu je bio vozač, ali potjecao je iz seljačke obitelji pa je znao saživotinjama. Ali ne i sa svinjama. Bio je musliman pa su mu se svinjedvostruko gadile. Ipak, bolje je čuvati svinje nego cijeli dan čistitibivolja govna, kao što rade Indijci. Svinje ne kakaju ni upola toliko, ai svinjci su neznatne kvadrature u odnosu na govedske staje. SviArapi to znaju i radije vode brigu o svinjama nego da rade s bivolimai posrću od umora. Hasa je počeo uživati heroin. Otišao bi vlakom uRim, nabavio dozu i vratio se u svoj svinjac. Kad je postao praviovisnik, novca mu nikako nije bilo dovoljno pa mu je njegovpreprodavač savjetovao da pokuša raspačavati po Mondragoneu,gradu bez ikakva tržišta droge. Prihvatio je i počeo prodavati predkafićem Domizia. Stvorio je klijentelu pomoću koje je u deset satirada mogao zaraditi koliko dobije za šest mjeseci u svinjcu. Bio jedovoljan telefonski poziv vlasnika kafića da se obustavi ta djelatnost.Tako se to radi u ovim krajevima. Nazove se prijatelj, koji nazoverođaka, koji javi svojem kumu, a ovaj vijest prenese kome već treba.U tom su nizu poznate samo polazišna i konačna točka. Nakon

nekoliko dana La Torreovi ljudi, prozvavši se sami GAD-ovcima, došlisu mu ravno u kućerak. Da im ne bi bježao između svinja i bivolica,pa da moraju za njim trčati po blatu i govnima, pozvali su ga naportafon glumeći policajce. Utrpali su ga u automobil i krenuli. Aliautomobil nije krenuo prema policijskoj postaji. Čim je shvatio da ćega ubiti, Hasa Fahri doživio je neobičnu alergijsku reakciju. Kao odanafilaktičkog šoka, tijelo mu se stalo nadimati, kao da netko u njegadivljački pumpa zrak. Kad je Augusto La Torre prepričavao tajdogađaj sucima, i sam je bio prestravljen tom preobrazbom: očiEgipćanina stisnule su se kao da ih lubanja uvlači u sebe, iz pora muje izbijao znoj gust poput meda, a iz usta mu je potekla slina kaosurutka. Bilo je njih osam. Ali pucalo ih je samo sedam. Jedanpokajnik, Mario Sperlongano, izjavio je: "Činilo mi se posvenepotrebnim i suludim pucati u beživotno tijelo". Ali uvijek je takobilo, Augusto je bio kao opijen svojim imenom, njegovomsimboličnošću. Iza svake njegove akcije morali su stajati svi njegovilegionari, legionari camorre. Ubojstva koja su se mogla obaviti smnogo manje izvršitelja, jednim, najviše dva, obavljali su svi njegoviodani suradnici. Često se od svakog od prisutnih tražilo da ispalibarem jedan metak, makar tijelo već bilo lišeno života. Jedan za svei svi za jednoga. Augusto je zahtijevao da svi njegovi ljudi sudjeluju,čak i kad su suvišni. Stalan strah od toga da bi se netko mogaopovući naveo ga je da uvijek djeluje u skupini. Moglo bi se dogoditida neki član zbog poslova u Amsterdamu, Aberdeenu, Londonu iCaracasu izgubi glavu i poželi se osamostaliti. Ovdje pravavrijednost trgovine leži u surovosti: odreći je se znači izgubiti sve.Pošto su ga izmrcvarili, tijelo Hase Fahrija izbušeno je stotinamainjekcija za inzulin kakvima se služe ovisnici. Poruka na koži koja jesvakome od Mondragonea do Formije morala odmah biti jasna. Bossse nije ni na koga osvrtao. Kad se Paolo Montano zvan Zumpariello,jedan od najpouzdanijih ljudi njegovih oružanih postrojbi, počeodrogirati i više se nije mogao skinuti s kokaina, Augusto je njegovuprijatelju od povjerenja naložio da ga pozove na jedno imanje. Kadsu stigli na dogovoreno mjesto, Ernesto Cornacchia trebao je uZumpariella isprazniti cijeli spremnik, ali nije htio pucati od straha dane pogodi bossa koji je stajao preblizu žrtvi. Vidjevši da Ernestooklijeva, Augusto je izvukao pištolj i ubio Montana, no meci su se

odbili i okrznuli i Cornacchiju, koji se radije našao na putu metkunego da dopusti mogućnost da boss bude ranjen. I Zumpariello jebačen u bunar, a zatim dignut u zrak, alla mondragonese. Legionarisu radili sve za Augusta: slijedili su ga i kad je prešao u pokajnike. Usiječnju 2003. boss se, nakon uhićenja supruge, odlučio na taj velikikorak i pokajao se. Optužio je sebe i svoje najvjernije za četrdesetakubojstava, odao lokacije ostataka osoba koje je raznio u dnu bunarapo mondragonskim poljima, te se optužio za desetke i desetkeiznuda. Priznanje se ticalo vojnih aspekata više nego ekonomskih.Nedugo nakon njega slijedili su njegovi ljudi MarioSperlongano,Giuseppe Valente, Girolamo Rozzera, Pietro Scuttini,Salvatore Orabona, Ernesto Cornacchia, Angelo Gagliardi. Poštozavrše u zatvoru, bossovima je šutnja najbolje oružje da održeautoritet i formalno zadrže moć iako ih strogi zatvorski režimudaljava od izravnog upravljanja. Ali slučaj Augusta La Torrea jeposeban: kad je progovorio, a svi njegovi za njim, nije se moraobojati da će mu zbog njegova čina netko pobiti obitelj, niti je njegovasuradnja s vlastima bitno narušila moć mondragonskog kartela.Priznanje je bilo važno jedino da se shvati logika ubijanja i povijestmoći na kazertanskoj i lacijskoj obali. Augusto La Torre je govorio oprošlosti, kao i mnogi bossovi camorre. Bez pokajnika priča o moćine bi se mogla napisati. Istinitost podataka, pojedinosti i mehanizmiinače se otkriju deset, dvadeset godina kasnije, pomalo kao dačovjek tek nakon smrti shvati kako su njegovi vitalni organifunkcionirali.

***

Problem kod pokajanja Augusta La Torrea i njegova glavnog stožeraleži u tome što im u zamjenu za izvješća o događajima kazna možebiti znatno smanjena te će se svi naći na slobodi nakon nekolikogodina i zadržati legalnu ekonomsku moć, pošto su već vojnuprepustili drugima, osobito albanskim obiteljima. Bilo je to kao da suse na kraju odlučili poslužiti poznavanjem činjenica i iznijeti ihiskreno i precizno da izbjegnu doživotnu robiju i unutarnje borbe zapreuzimanje vlasti, i da pomoću onog što znaju nastave živjeti samood legalnih aktivnosti. Augusto nije nikad trpio ćeliju, nije uspijevao

izdržati desetljeća robije kao veliki bossovi uz koje je odrastao.Očekivao je da će zatvorska blagovaonica poštovati njegovuvegetarijansku prehranu, a kako je volio kino, a bilo je zabranjenodržati videosnimač u ćeliji, više je puta, kad mu se ushtjelo, moliourednika mjesne postaje u Umbriji, gdje je bio zatočen, da emitira tridijela Kuma, navečer prije nego što zaspi.

Po mišljenju sudaca, pokajništvo La Torrea od početka jebremenito dvojbama jer nikad nije zbacio svoju bossovsku ulogu, ada su priznanja pokajnika produžetak njegove moći pokazuje jednopismo koje je Augusto tražio da se preda njegovu ujaku, a u kojemuga uvjerava kako ga je "spasio" od svake upletenosti u djelovanjeklana. Ali kao vješt pripovjedač ne usteže se od jasne prijetnje njemui drugoj dvojici rođaka, pobijajući tezu da je u Mondragoneu mogućesavezništvo protiv bossa: "Tvoj zet i njegov otac osjećaju se sigurnopod zaštitom osoba koje šeću vlastite leševe."

I kao pokajnik, boss iz zatvora u Aquili traži i novac. Zaobišavšikontrole, pisao je pisma s nalozima i zahtjevima koje je uvijekpredavao svojemu vozaču Pietru Scuttiniju ili majci. Ti su zahtjevi,prema riječima sudaca, bili iznude napismeno. Poruka ljubazna tonaupućena vlasniku jedne od najvećih sirana na Domicijskoj obalidokaz je da je Augusto i dalje smatrao kako mu ovaj stoji naraspolaganju.

"Dragi Peppe, ako mi želiš pomoći, molim te za veliku uslugu jersam propao. Molim te to samo u ime našeg starog prijateljstva inijednog drugog razloga. Makar me i odbio, ne brini jer uvijek ću sebrinuti za tebe! Hitno mi treba deset tisuća eura, a reći ćeš mi akobudeš u mogućnosti davati mi tisuću eura mjesečno, jer mi trebajuda živim sa svojom djecom..."

Životni standard na koji je naviknuta obitelj La Torre dobrano jeprelazio iznos financijske pomoći koju država jamči suradnicimapravde. Opseg poslovanja obitelji pojmio sam tek kad sam pročitaodokumente o sveobuhvatnoj zapljeni koju je 1992. proveo sudmjesta Santa Maria Capua Vetere. Oduzete su nekretnine udanašnjoj vrijednosti od oko dvjesto trideset milijuna eura:devetnaest poduzeća u vrijednosti od tristo dvadeset tri milijunaeura, a tome se pribraja sto trideset tri milijuna eura koliko vrijede

postrojenja i strojevi. Riječ je o mnogim pogonima i objektimaizmeđu Napulja i Gaete, duž domicijske zone, među kojima su jednamljekara, jedna šećerana, četiri supermarketa, devet vila na moru,zgrada s pripadajućim zemljištem, te snažna vozila i motocikli. Usvakom je poduzeću bilo šezdesetak zaposlenika. Suci su odredili izapljenu društva koje je pobijedilo na natječaju za skupljanje smećau zajednici Mondragone. Bila je to opsežna operacija koja je poništilagolemu ekonomsku moć, a opet mikroskopska u odnosu na stvarnaposlovanja klana. Oduzeli su i jednu pregolemu vilu, čija je slavadoprla i do Aberdeena. Četverokatnicu uz more, bazen s podvodnimlabirintom, sagrađenu u području Ariana di Gaeta po uzoru naTiberijevu vilu, što se ne odnosi na praoca mondragonskog klana,nego na cara koji se nakon vladavine povukao na Capri. Nisamnikad uspio ući u tu vilu, nego su legenda i pravni spisi bili leće krozkoje sam saznao za postojanje ovoga carskog mauzoleja,stražarnice talijanskog vlasništva klana. To je priobalje moglo bitineka vrsta beskrajnog prostora za ostvarenje svake arhitektonskefantazije, no s vremenom je kazertanska obala postala hrpanabacanih kuća i kućeraka, podignutih na brzinu da turizam izjužnog Lacija preusmjeri u Napulj, bez ikakva urbanističkog plana zaDomicijsku obalu, sve bespravno. Te su kućice od Castelvolturna doMondragonea zatim postale objekti u koje su trpani po deseciAfrikanaca, a predviđeni parkovi i tereni na kojima su se trebalipodići kompleksi izletišta i turističkih naselja postali su divljasmetlišta. Nijedno obalno mjesto nema pogon za pročišćavanje pasmećkasto more zapljuskuje žale prljavštinom. U samo nekolikogodina zatrto je svako blijedo sjećanje na ljepotu. Ljeti su nekidomicijski lokali postajali pravi bordeli. Dok su se pripremali za noćnilov, prijatelji su mi pokazali prazne novčanike. Ne bez novca, negobez paketića od staniola s okruglim sadržajem, odnosnoprezervativom. Pokazivali su da je sigurno ići u Mondragone najebačinu bez prezervativa: "Večeras ćemo bez!"

Prezervativ Mondragonea bio je Augusto La Torre. Boss jeodlučio bdjeti i nad zdravljem svojih podanika. Mondragone je postaoneka vrsta hrama posve sigurnog od najstrašnije od svih zaraznihbolesti. Dok se ostatkom svijeta širio HIV, sjeverno kazertanskopodručje bilo je pod strogim nadzorom. Klan je predano bdio nad

rezultatima svih analiza. Koliko je to bilo moguće, imali su potpunipopis oboljelih jer na teritoriju nije smjelo biti zaraze. Tako su isaznali da je čovjek u Augustovoj blizini, Fernando Brodella, pokupioHIV. Mogao je biti opasan, obilazio je djevojke u mjestu. Nisupomislili na to da ga predaju u ruke kakvom dobrom liječniku niti damu plate liječenje. Nisu učinili kao klan Bidognetti koji je svojimčlanovima plaćao zahvate u najboljim europskim klinikama, nalazećiim najsposobnije liječnike. Brodelli su prišli i hladnokrvno ga ubili.Ukloniti bolesne da se zaustavi epidemija: to je bilo pravilo klana.Zarazna bolest, pogotovo ona prenošena činom koji je najtežekontrolirati, onim spolnim, mogla se zaustaviti samo odvajanjem odzauvijek zaraženih. Sigurno je da bolesni neće nikoga zaraziti samoako im se oduzme mogućnost da žive. I ulaganje kapitala uKampaniji moralo je biti sigurno. Kupili su čak vilu na područjuAnacaprija, objekt u kojem je bila smještena mjesna karabinjerskapostaja. S karabinjerima kao podstanarima bili su sigurni da nećedoživjeti neugodne situacije. Kad su La Torreovi shvatili da će vilaviše donijeti turizmom, otjerali su karabinjere, a objekt podijelili u šeststanova s vrtom i mjestom za parkiranje za turiste prije nego što jeProtumafija stigla i sve zaplijenila. Čista, sigurna investicija, bezikakvih sumnjivih spekulativnih rizika.

***

Nakon Augustova pokajanja, novi boss Luigi Fragnoli, vječno odanLa Torreovima naišao je na probleme s nekim članovima kao što jeGiuseppe Mancone zvan "Rambo". Postojala je blaga sličnost saStalloneom zbog tijela napumpanog u teretani. Uspostavio jeprodajnu lokaciju zbog koje će zakratko steći veliku važnost, auskoro bi s lakoćom mogao nogirati stare bossove čija karizma većblijedi zbog izjava pokajnika. Prema Protumafijskom tužiteljstvumondragonski su klanovi zamolili obitelj Birra iz Herkulaneja da imiznajme ubojice. Tako u Mondragone u kolovozu 2003. stižu dvaErcolanoeja da uklone "Ramba". Stigli su na onim golemimmotorčinama, kojima se teško upravlja, ali tako zlokobno izgledajuda atentatori ne mogu odoljeti da ih ne voze u akciju. Nisu još nikadbili u Mondragoneu, ali lako su otkrili da se osoba koju treba ubiti

nalazi u Roxy Baru, kao i uvijek. Motor se zaustavio. S njega je sišaomladić koji je sigurnim korakom prišao "Rambu" i ispraznio u njegacijeli spremnik, a zatim se vratio u sjedalo motora.

"Sve u redu? Jesi?""Da, jesam, ajmo, ajmo, ajmo..."Blizu kafića bila je skupina djevojaka, razgovarale su što će za

ferragosto. Čim su vidjele momka kako žuri, odmah su shvatile. Nisupraske automatika pobrkale s petardama. Sve su polegle licemprema tlu, bojeći se da će vidjeti ubojicu i postati svjedokinje. Alijedna nije spustila pogled. Jedna od njih nastavila je gledati ubojicune spustivši pogled, ne priljubivši se prsima o asfalt niti pokrivši licerukama. Bila je to tridesetpetogodišnja odgojiteljica u vrtiću.Svjedočila je, prepoznala osumnjičenog, prijavila atentat. Međumnoštvom razloga zbog kojih je mogla šutjeti, praviti se da nije biloništa, vratiti se kući i živjeti kao i uvijek, postojao je strah, jeza odprijetnji, a još više od osjećaja beznadnosti. Omogućiti uhićenjejednog ubojice, jednog od mnogih. Ali među toliko razloga da šutimondragonska je odgojiteljica pronašla motivaciju da progovori, onuza istinom. Istina s prizvukom prirodnosti, kao svakodnevna pojava,normalna, očita, nužna kao disanje samo. Svjedočila je, ne tražećiništa zauzvrat. Nije očekivala nagrade, pratnju, nije postavila cijenuza svoju riječ. Ispričala je što je vidjela, opisala je lice ubojice,njegove izbočene jagodice i guste obrve. Nakon pucnjave motor jepojurio selom, više puta pogriješivši put, zalazeći u slijepe ulice,vraćajući se. Više su se doimali kao shizofrenični turisti nego ubojice.Na procesu nastalom na osnovi svjedočanstva odgojiteljice nadoživotni je zatvor osuđen Salvatore Cefariello, na dvadeset četirigodine ubojica koji se smatra plaćenikom herkulanskih klanova.Sudac koji je prikupio svjedočanstva odgojiteljice opisao ju je kao"ružu u pustinji" poniklu u zemlji gdje je istina uvijek verzija moćnika,gdje se rijetko iskazuje, već se drži kao rijetka roba koja se možetrampiti za neku dobit.

Ipak, to joj je priznanje zagorčalo život, kao da je zapela za kukui sve joj se bivanje rasplitalo tijekom njezina hrabrog svjedočenja.Namjeravala se udati, ali je ostavljena, ostala je bez posla,prebačena je u zaštićenu lokaciju s minimalnom plaćom koju joj je

država davala da preživi. Dio obitelji se udaljio od nje i na pleća jojse navalila bezdana samoća. Samoća koja divlje nasrće nasvakodnevicu, kad se želi plesati a nema se s kim, kad mobitelizvone u prazno, a prijatelji se rijede sve dok se sasvim ne prestanujavljati. Ne ulijeva samo svjedočenje strah, ne stvara toliku sablazanto što je pokazala ubojicu. Logika mafijaške šutnje nije tako banalna.Skandalozno je to što je mlada odgojiteljica svoj izbor smatralaprirodnim, nagonskim i vitalnim. Neobjašnjivo je kako netko možeposjedovati takav životni stav, kao da iskreno vjeruje da je istinamoguća i da je na ovome svijetu istina nešto čime si na dobitku, alaž ono čime gubiš. Zato se ljudi oko tebe osjećaju nelagodno,ogoljeni su pogledom onoga tko se odupro zakonima života a kojesu oni posve prihvatili. Prihvatili su ih bez stida, jer na kraju krajevatako to ide, jer tako je to uvijek i išlo, jer se ne može ništa promijenitinaporima pojedinca i stoga je bolje štedjeti snage, ući u kolotečinu iživjeti prema očekivanjima.

***

U Aberdeenu sam vlastitim očima vidio materijalni uspjeh talijanskogpoduzetništva. Neobično je promatrati te daleke ogranke poznajućinjihove korijene. Ne znam kako to opisati, ali pred timrestauracijama, uredima, osiguravajućim zavodima i zgradama javljase osjećaj kao da te netko uhvatio za gležnjeve, izokrenuo naglavce,a zatim tobom lamatao sve dok ti iz džepova nije popadao sav sitniš,ključevi kuće i sve što može ispasti iz hlača i usta, pa i sama dušaako se može unovčiti. Potoci novca tekli su u svim smjerovima crpećienergiju iz vlastitog centra. Znati to nije isto što i vidjeti. Išao sam sMatteom na njegov razgovor za posao. Primili su ga, dakako. Htio jeda i ja ostanem u Aberdeenu.

"Ovdje je dovoljno biti ono što jesi, Robbe'..."Matteo je imao potrebu za kampanijskim porijeklom, imao je

potrebu za tom aurom, da ga se cijeni po njegovu životopisu,njegovoj diplomi, njegovoj želji da radi. Isto porijeklo zbog kojeg je uŠkotskoj mogao biti punopravni građanin, u Italiji ga je činilo ljudskimškartom, bez zaštite, bez interesa, poraženim od početka jer niježivot postavio na pravu putanju. Najednom je u njemu provalila još

neviđena sreća. Što se više zanosio, to je gorča bila sjeta u meni.Nisam se nikad uspio osjetiti udaljenim, dovoljno daleko od mjestasvojeg rođenja, daleko od mentaliteta ljudi koje sam mrzio, nikad sezapravo nisam osjetio drugačijim od nesmiljenih sila koje tako drobeživote i žudnje. Roditi se u određenim mjestima u svijetu znači bitikao štene lovačkoga psa koje se već rađa s mirisom zeca u nosu.Protiv svake volje, za zecom trčiš i sam: makar poslije i upraznosklopio očnjake i pustio ga da pobjegne kad ga stigneš. Tako sam ija uspio pohvatati rute, ulice i staze, nesvjestan opsesije i prokletesposobnosti da do srži shvatim osvojene teritorije.

Htio sam se samo maknuti iz Škotske, otići i nikad više onamone kročiti. Otputovao sam prvom prilikom. U avionu je bilo teškouhvatiti sna. Zagušljivost i mrak s druge strane prozorčića grabili sume ravno za grlo, kao da mi neka kravata steže čvrstu omču točnooko Adamove jabučice. Možda za klaustrofobiju nije bio kriv skučeniprostor i mali zrakoplov', ni mrak vani, nego osjećaj da sam zgnječenu stvarnosti koja naliči na kokošinjac krcat izgladnjelim i naguranimživotinjama, spremnima da jedu i budu pojedene. Kao da je svejedinstveni teritorij sa samo jednom dimenzijom i jednom sintaksom,svugdje razumljivom. Osjećaj da nema bijega, da si natjeran nasudjelovanje u velikoj bitki ako želiš postojati. Vraćao sam se u Italijurazmišljajući o dva smjera protoka bržeg od svega, o kapitalu koji seu jednom smjeru izlijeva u golemu europsku ekonomiju, a drugimprolazi sve što je drugdje pogubno i završava na jugu zemlje; takoulazi i izlazi preko napetih lanaca otvorene i fleksibilne ekonomije,stvarajući drugdje, u beskrajnom pretvorbenom krugu, imetke kojinikad neće potaknuti nikakav oblik razvoja u krajevima u kojimazapočinju metamorfozu. Od otpada se naduo trbuh talijanskog juga,koji je bio razvučen kao u trudnice čiji fetus ne raste nego pobacinovac, pa uskoro iznova zatrudni, sve dok nanovo ne pobaci, i takosve dok ne upropasti tijelo, ovapni žile, začepi bronhije i razorisinapse. Neprestano, neprestano, neprestano.

OGNJENA ZEMLJA

Nije teško nešto zamisliti. Nije teško predočiti osobu, pokret ili neštonepostojeće. Nije nemoguće zamisliti ni vlastitu smrt. Ali kudikamo jeteže zamisliti ekonomiju u svim njezinim aspektima: financijsketokove, postotke profita, pregovore, dugove, ulaganja. Nemanikakvih fizionomija koje bi bilo moguće vizualizirati, ništa konkretnoza što bi se misli uhvatile. Zamislive su razne posljedice ekonomije,ali ne i tokovi, bankovni računi, pojedinačne transakcije. Pokuša li sesve to zamisliti, čovjek se dovodi u iskušenje da sklopi oči i iscrpi sedok ne vidi one šašave šarene oblike na unutrašnjoj strani vjeđa.

Nastojao sam u mislima stvoriti predodžbu o ekonomiji, neštočime bih pojmio proces proizvodnje, prodaje, isplate i kupnje. Ali biloje nemoguće pronaći neki hodogram, točnu ikonsku kompaktnost.Možda je jedini način da se prikaže odvijanje ekonomije bio pojmitiono što za njom ostaje, pratiti put odbačenih dijelova poput ljusakamrtve kože koje ostavlja dok svojim napredovanjem gazi sve predsobom.

Odlagališta i stovarišta najkonkretniji su amblem svakogekonomskog ciklusa. Na njima se sabire sve što je ikad postojalo,ona su prava posljedica konzumiranja, nešto više od traga kojiostavlja svaki proizvod na Zemljinoj kori. Jug Italije zadnja je postajasvih otrovnih otpadaka, neupotrebljivog smeća, taloga proizvodnje.Kad bi se - prema procjeni ekološke udruge Legambiente - savotpad koji je promaknuo službenom nadzoru skupio na jednommjestu, nastao bi planinski lanac od četrnaest milijuna tona, odnosnoplanina od 14.600 metara s bazom od tri hektara. Mont Blanc jevisok 4810 metara, Everest 8844. Ova planina od otpadaka,nezabilježenih u službenim izvješćima, bila bi najveća koja postoji naZemlji. Tako sam zamislio DNK ekonomije, njezinih trgovinskihprocesa, razlika i zbrojeva trgovaca, dividendi profita: kao tu golemuplaninu. Nepojmljiv planinski lanac koji se - kao razneseneksplozijom - raspršio većim dijelom južne Italije, poglavito četirimapokrajinama s najviše ekoloških zločina: Kampanijom, Sicilijom,Kalabrijom i Apulijom. Popis glasi jednako kad se govori o

područjima s najvećim brojem kriminalnih udruženja, s najvećomstopom nezaposlenosti i s najvećim brojem dobrovoljaca koji sejavljaju na natječaje vojnih i policijskih snaga. Uvijek isti popis,vječan, nepromjenjiv. U posljednjih trideset godina područje Casertei okolice, zemlja klana Mazzoni, između rijeke Garigliano i jezeraPatria, upilo je tone otpada, i otrovnog i običnog. Zona najpogođenijapošasti prometa otrovima nalazi se između općina Grazzanise,Cancello Arnone, Santa Maria La Fossa, Castelvolturno i Casal diPrincipe - površina od gotovo tristo četvornih kilometara - i unapuljskom radijusu Giugliano, Qualiano, Villaricca, Nola, Acerra iMarigliano. Nijedno drugo područje u zapadnome svijetu nema većukoličinu nezakonito istovarenog otpada, bilo otrovnog ili neotrovnog.Zahvaljujući ovome poslu, prihodi klanova i njihovih posrednika učetiri godine popeli su se na četrdeset četiri milijarde eura, a tržišteotpada u posljednje je vrijeme doživjelo ukupan porast od 29,8posto, što je usporedivo samo s tržištem kokaina. Od kraja 90-ihkamoristički su klanovi preuzeli vodstvo u zbrinjavanju otpada nakontinentu. Još u izvješću parlamenta koje je 2002. podnio ministarunutarnjih poslova, jasno se govori o prelasku s prikupljanja otpadana poslovni pakt s nekim službenicima, sklopljen radi posvemašnjegnadzora cjelokupnog ciklusa. Dva ogranka kazalskoga klana, saSchiavoneom Sandokanom na čelu jednoga i FrancescomBidognettijem, alias Cicciottom di Mezzanotte, na čelu drugoga,pokrivaju golemo tržište, toliko da se - uz neprestane napetosti - nisunikad našli licem u lice. Ali Kazalci nisu sami. Tu je i klan Mallardo izGiugliana, vrlo sposoban kartel za brzu razdiobu prihoda od prometai kadar da kroz svoj teritorij prebaci nepojmljive količine otpada. Utom je području otkrivena napuštena pećina prepuna smeća.Istovarena količina odgovara otprilike broju od dvadeset osam tisućategljača s prikolicom. Ta se količina može predstaviti tako da sezamisli red kamiona, branik do branika, koji se proteže od Casertedo Milana.

Bossovi su bez svake zadrške vlastita mjesta šopali otrovima ipuštali zemlju oko vlastitih domova da propada. Život bossa je krataki moć klana ne može potrajati, uz krvne osvete, uhićenja, masakre idoživotne robije. Pred time da preplave teritorij otrovnim otpadom iokruže vlastita sela vrletnim lancima otrovnih planina mogu prezati

samo oni koji posjeduju društvenu odgovornost, a moć poimajudugoročno. Ali u poslovnoj trenutačnosti ne postoji nikakvakontraindikacija, samo što veći profit. Najstabilniji dio prometaotpadom ima samo jedan vektor: sjever-jug. Od kraja 90-ihosamnaest tisuća tona otrovnog otpada odaslanog iz Bresciepobacano je na potezu između Napulja i Caserte, a milijun tona je učetiri godine završilo u Santa Mariji Capua Vetere. Sa sjevera su seotpaci obrađeni u postrojenjima u Milanu, Paviji i Pisi slali uKampaniju. Sudovi u Napulju i u Santa Mariji Capua Vetere otkrili suu siječnju 2003., u koordiniranim istragama koje je proveo državnitužitelj Donato Ceglie, da je u četrdeset dana u mjesto TrentolaDucenta kod Caserte stiglo više od šest tisuća petsto tona otpada izLombardije.

Polja oko Napulja i Caserte pravi su zemljovidi smeća,lakmusovi papiri talijanske industrijske proizvodnje. Obilazećistovarišta i pećine, moguće je vidjeti sudbinu cijelih desetljećatalijanskih industrijskih proizvoda. Uvijek sam se rado Vespom voziocesticama duž stovarišta. Kao da se krećem kroz ostatke civilizacije,naslage trgovačkih transakcija, pokraj piramida proizvodnje, oznakaprevaljenih kilometara. Seoskim cestama često zacementiranima dakamionima put bude lakši. Na tom se području geografija predmetasastoji od raznolikog mnogostrukog mozaika. Svaki otpadak prisvakom koraku proizvodnje trajno završi u ovome kraju. Jednom jejedan seljak orao polje koje je netom kupio, točno na granici izmeđunapuljskog i kazertanskog područja. Motor traktora se naprezao, kaoda je zemlja toga dana posebno nabijena. Najednom uz lemeš stanunicati listići papira. Novac. Tisuće i tisuće novčanica, stotine tisuća.Seljak je poletio s traktora i stao ih bjesomučno skupljati, poputplijena koji je tamo sakrio tko zna koji bandit, plod tko zna kakvevelike pljačke. Ali bili su to samo isjeckani bezbojni otisci. Izmrvljenenovčanice koje je izrađivala Banca d' Italia, tone izlizanog novca ubalama, povučenog iz prometa. Hram lire završio je ispod zemlje, aostaci starih novčanica puštaju svoje olovo u polja karfiola.

Blizu mjesta Villaricca karabinjeri su obilježili teren na koji sunavažani upotrijebljeni papiri za brisanje kravljih vimena, potekli sastotina venetskih, emilijanskih i lombardijskih uzgajališta. Kravljevime stalno se mora čistiti, dva, tri, četiri puta dnevno. Svaki put kad

se natiču sisaljke automatskih muzilica, štalski ih momci morajučistiti. Često se krave razbole od mastitisa i sličnih bolesti i počnulučiti gnoj i krv, ali za kravu nema poštede, nego je samo svakih polasata treba obrisati da gnoj i krv ne dospiju u mlijeko i pokvare cijelispremnik. Dok sam prolazio kraj brda papira za vime, osjećao samsmrad ukiseljenog mlijeka. Možda sam to samo umislio, možda jeona žućkasta boja nabacanog papira iskrivljavala osjete. Činjenica jeda su ovi otpaci, nakupljani desetljećima, preobrazili obzore, stvorilinove mirise, nepostojeća brda, a planinama osakaćenimakamenolomima najednom je vraćena izgubljena masa. Šetatikampanijskom unutrašnjošću znači upijati mirise svega što industrijaproizvodi. Prizor pomiješane arterijske i venozne krvi na tlu iztvornica cijeloga područja budi u mislima nešto slično kugli odplastelina kakvu djeca umijese od svih boja kojih se dohvate. KodGrazzanisea je prikupljen sav otpad grada Milana. Smeće koje sumilanski smetlari ujutro tovarili iz kanti desetljećima je skupljano idovoženo ovamo. Svakoga dana osamsto tona otpada iz milanskogokruga završi u Njemačkoj. Ali ukupna cifra je tisuću tristo tona.Nedostaje dakle petsto tona. Ne zna se gdje završe. Vrlo vjerojatnose ti fantomski otpaci rasipaju usput po jugu Italije. Tlo nadaljezagađuju i toneri za pisače, kako je otkriveno operacijom "MajkaZemlja" koju je 2006. proveo ured tužiteljstva u mjestu Santa MariaCapua Vetere. Kamioni koji službeno prevoze kompost ili neku vrstugnojiva noću su između mjesta Villa Literno, Castelvolturno i SanTammaro istovarivali tonere uredskih pisača iz Toskane i Lombardije.Svaki put kad bi kišilo, provalio bi žestok kiseo miris. Zemlja je bilazasićena heksavalentnim kromom koji se pri udisanju hvata zaeritrocite i kosu te uzrokuje čireve, poteškoće u disanju, nefritis i rakpluća. Svaki metar zemlje ima zasebnu vrstu otpada. Jednom mi jeprijatelj zubar ispričao kako su mu neki dječaci donijeli lubanje, pravelubanje, ljudske, da im očisti zube. Kao mnoštvo malih Hamletadržali su u jednoj ruci lubanju, a u drugoj svežanj novčanica da platečišćenje zubi. Zubar ih je istjerao iz ordinacije, a zatim me snelagodom nazvao: "Ma gdje li dovraga nalaze te lubanje? Kamo ihodlaze tražiti?" Zamišljao je apokaliptične scene, sotonističkeobrede, inicijacije dječaka jezikom Belzebuba. Smijao sam se. Nijebilo teško shvatiti odakle im. Jednom mi je, dok sam prolazio kraj

Santa Marije Capua Vetere, pukla guma na Vespi. Prerezala se kadsam njome prešao preko nekakve oštre palice koja mi je izgledalakao bivolja bedrena kost. Ali bila je premala. Bila je to ljudskabedrena kost. Groblja se u određenim razdobljima prazne, vadi seono što mladi grobari zovu "premrtvima", oni koji su ukopani dulje odčetrdeset godina. Njih bi trebale ukloniti specijalizirane tvrtke zajednos ljesovima i svim grobnim materijalom, uključujući lampaše. Trošakuklanjanja je previsok, i stoga upravitelji groblja podmite grobare daih iskopaju i sve ubace u kamione. Zemlju, trule ljesove i kosti.Šukundjedovi, pradjedovi, preci tko zna iz kojega grada gomilali suse po kazertanskim poljima. Toliki su tamo preneseni, premaistragama kazertanskog NAS-a u veljači 2006., da se ljudi u prolazusad već križaju, kao da su na groblju. Dječaci su majkama iz kuhinjekrala kuhinjske rukavice i - kopajući rukama i žlicama - tražili lubanjei neoštećene grudne koševe. Za lubanju bijelih zubi, prodavači nasajmištu daju i po stotinu eura. Za neoštećeni grudni koš sa svimrebrima na mjestu i do tristo eura. Za goljenice, bedrenice i rukenema tržišta. Za šake ima, ali dijelovi lako nestanu u tlu. Lubanjecrnih zubi vrijede pedeset eura. Nemaju veliko tržište, no klijenteli seizgleda ne gadi pomisao na smrt, koliko to što zubna caklina polakotrune.

***

Klanovi uspijevaju sve prebacivati sa sjevera na jug. Biskup mjestaNola jug zemlje naziva divljim smetlištem bogate industrijaliziraneItalije. Šljaka nastala od termičke metalurgije aluminija, opasni prašciza upijanje dima, osobito u željezarama, termoelektričnimcentralama i spalionicama. Taloži od lakova, tekućine kontaminiraneteškim metalima, azbest, tlo zagađeno melioracijom koje daljezagađuje druga nezagađena tla. Nadalje, opasan otpad starihpetrokemijskih društava i postrojenja kao što je nekadašnji Enichemiz mjesta Priolo, otpadne vode štavionica u Santa Croceu na Arnu,mulj iz pročistača tvrtki iz Venecije i Forlija u pretežno javnomvlasništvu.Mehanizam nezakonitog uklanjanja počinje od velikih imalih poduzeća koja se svojeg otpada žele riješiti po smiješnimcijenama, onaj iz kojeg se više ništa ne može izvući bez gubitka.

Sljedeću razinu čine vlasnici skladišta koji izvode trik s miješanjem,skupljaju otpad | i razblažuju ga, stavljajući ga zajedno s običnimsmećem, smanjujući tako koncentraciju toksika do razine kojupropisuje CER, europski pravilnik o otpadu.

Kemičari su ključni za prekrštavanje tovara otrovnog otpada ubezazleno smeće. Mnogi nabavljaju lažni identifikacijski obrazac slažiranim kodovima analize. Tu su zatim prijevoznici koji prevaljujurazdaljine do odabrane lokacije za istovar. Konačno nastupajuodlagatelji: voditelji autoriziranih odlagališta ili postrojenja zakompostiranje i u kojima se od otpadaka pravi gnojivo, zatim vlasniciiscrpljenih kamenoloma i poljoprivrednih dobara prenamijenjenih uneovlaštena odlagališta. Svaka površina koja ima vlasnika možepostati odlagalište. Elementi potrebni da bi cijeli mehanizam djelovaojesu dužnosnici i javni službenici koji ne kontroliraju niti ovjeravajurazne operacije, ili kamenolome i odlagališta daju u vođenjeosobama nesumnjivo poteklih iz kriminalnih organizacija. Klanovi netrebaju s političarima sklapati paktove u krvi niti saveze s cijelimstrankama. Dovoljan je jedan dužnosnik, jedan tehničar, jedanslužbenik, koji želi podebljati plaću i tako se, s krajnjomfleksibilnošću i prešutnom diskrecijom posao odvija donoseći zaradusvakoj uključenoj strani. Ali pravi tvorci operacije takozvani sudionici. Oni su pravi kriminalistički geniji poslovanja nezakonitimzbrinjavanjem opasnog otpada. Ovo područje, između Napulja,Salerna i Caserte rađa najbolje u Italiji. Pod dionicima se - uposlovnom žargonu stakeholders - podrazumijevaju poslovni likovikoji su uključeni u ekonomski projekt i koji svojim djelovanjem moguizravno ili neizravno utjecati na njegov ishod. Dionici otrovnogotpada već su postali pravi upravni stalež. Više su mi puta u životu utrenucima krajnje nezaposlenosti rekli: "Imaš diplomu, sposoban si,zašto ne ideš u dionike?"

Za južnjaka s fakultetom, čiji roditelji nisu odvjetnici ili bilježnici,to je put k bogaćenju i profesionalnom zadovoljstvu. Obrazovani inaočiti dionici postajali su posrednici, nakon koje godine u SAD-u iliu Engleskoj, specijalizirani za politiku okoliša. Poznavao samjednoga. Jednog od prvih, jednog od najboljih. Dok nisam čuonjegove riječi i promatrao njegov rad, nisam znao ništa o rudnikuotpada. Zvao se Franco; upoznao sam ga u vlaku na povratku iz

Milana. Dakako, završio je ekonomiju na Bocconiju, a u Njemačkojse specijalizirao za politiku obnove okoliša. Jedna od višnjihsposobnosti dionika jest u tome što poznaju europski pravilnik ootpadu, CER, napamet i znaju se snalaziti unutar njega. Razumio sestoga i u otrovni otpad, znao je zaobilaziti norme i nalaziti skroviteprečace do poslovnoga svijeta. Franco je potjecao iz Ville Literno ihtio me uvesti u svoje zanimanje. Priču o svojemu poslu počeo jevažnošću izgleda, time što dionik mora, a što ne smije. Ako imašzaliske ili ćelu, moraš svakako izbjeći nošenje tupea. Zabranjeno je uokvirima uspješnog izgleda nositi dugu kosu sa strane pa njomepokrivati ogoljele dijelove glave. Glava treba biti obrijana ili ukrajnjem slučaju pokrivena rijetkim slojem kratke kose. PremaFrancovim riječima, ako je dionik pozvan na zabavu, mora uvijek bitiu pratnji žene, a ne se ponašati kao napasnik i ganjati svaku prisutnusuknju. Ako nema zaručnicu ili nije na visini uloge, treba unajmitidamu za pratnju, de luxe pratilju, od onih najelegantnijih. Dioniciotpada predstavljaju se vlasnicima kemijskih tvrtki, štavionica,tvornica plastike i nude svoj cjenik.

Rješavanje smeća je trošak koji svi talijanski poduzetnicismatraju suvišnim. Dionici uvijek ponavljaju istu metaforu: "Njima jegovno koje seru vrednije od smeća za čije rješavanje moraju iskrcatihrpe novca". Ne smiju nikad ostaviti dojam da nude kriminalneusluge. Dovode industrijalce u kontakt s klanskim uklanjateljima iizdaleka koordiniraju svakim korakom rješavanja.

Postoje dvije vrste proizvođača smeća: prvi su oni koji nemajudrugog interesa nego uštedjeti na cijeni usluge pa ne mare zapouzdanost tvrtki s kojima dogovaraju rješavanje smeća. Takvismatraju da njihova odgovornost prestaje čim bačve s otrovimaizađu iz kruga njihovih tvornica. Druga vrsta su oni neposrednoupleteni u nezakonite radnje, koji se sami neovlašteno rješavajuotpada. U oba slučaja nužno je posredništvo dionika koje uključujeusluge prijevoza i ukazivanja na lokaciju stovarišta te pomoć prinalaženju prave osobe za deklasifikaciju tovara. Ured dionika njegovje automobil. Pomoću mobitela i krilnog računala pomiče stotinetisuća tona otpada. Cjenik varira, obračunava se u postocima naugovore s poduzećima, s obzirom na količinu u kilogramimamaterijala za odvoz. Na primjer, dionik povezan s klanovima uklanja

razrjeđivače po cijeni od deset do trideset centi po kilogramu.Fosforni pentasulfid stoji euro po kilogramu. Smeće pometeno sulice pedeset pet centa po kilogramu; ambalaže s ostacima opasnihspojeva stoje euro i četrdeset centi po kilogramu; sve do dva eura itrideset centi po kilogramu za kontaminirano tlo; zagrobni ostacipetnaest centi po kilogramu; nemetalni dijelovi automobila euro iosamdeset pet centi po kilogramu, što uključuje i prijevoz. Kodponuđenih cijena vodi se računa o potrebama klijenata ipoteškoćama prijevoza. Dionici barataju enormnim količinama, anjihove mogućnosti zarade su neizmjerne.

"Operacija Houdini" 2004. pokazala je da kroz jedno jedinopostrojenje u Venetu nezakonito prođe oko dvjesto tisuća tonaotpada godišnje. Troškovi za propisno zbrinjavanje otrovnog otpadakreću se od dvadeset jedan do šezdeset dva centa po kilogramu.Klanovi istu uslugu pružaju za devet ili deset centi po kilogramu.Kampanijski dionici pobrinuli su se 2004. da se osamsto tona zemljekontaminirane ugljikovodicima iz kemijske tvrtke zbrine po cijeni oddvadeset pet centa po kilogramu, uključujući prijevoz. Ušteda od 80posto na redovne cijene.

***

Stvarna snaga posrednika, dionika koji rade s camorrom, leži umogućnosti da u potpunosti jamče za obavljanje usluge na svakomkoraku, dok posrednici zakonitih poduzeća traže veće cijene, što neobuhvaća prijevoz. Dionici se ipak gotovo nikad ne primaju u klanovekao članovi. Ne isplati se. Nečlanstvo je prednost objema stranama.Dionici mogu raditi za razne obitelji, kao slobodni strijelci, nemajuvojnu obavezu ni posebne dužnosti, nisu pijuni u bitki. U svakojsudskoj akciji ulove ih nekoliko, ali presude nisu nikad oštre jer jeteško dokazati njihovu izravnu upletenost, budući da formalno nesudjeluju ni u jednoj etapi nezakonitog zbrinjavanja otpada.

S vremenom sam naučio promatrati svijet očima dionika.Drugačiji pogled nego u građevinara. Građevinar prazan prostor vidikao nešto što treba ispuniti, nastoji umetnuti puninu u prazninu, dokdionici razmišljaju kako pronaći prazninu u punini.

Dok hoda, Franco ne promatra krajolik, nego misli kako u njeganešto ugurati. Kao da sve oko sebe vidi poput velikoga saga i traži uplaninama i uz rubove polja kraj koji bi se mogao zadići i pod njegapomesti što je više moguće. Jednom dok smo hodali zajedno,Franco je primijetio napuštenu benzinsku crpku i odmah se domisliokako bi u podzemne spremnike moglo stati na desetine bačvicakemijskog otpada. Savršena grobnica. Takav je bio njegov život,neprestana potraga za prazninom. Franco je poslije prestao sdjelatnošću dionika, gutati automobilima kilometre, predstavljati sepoduzetnicima sa sjeveroistoka, odazivati se na pozive diljem Italije.Pokrenuo je tečaj profesionalnog odgoja. Najvažniji Francovi učenicibili su Kinezi. Dolazili su iz Hong Konga. Orijentalni su dionici odtalijanskih naučili pregovarati s tvrtkama iz svih dijelova Europe,nuditi cijene i brza rješenja. Kad su u Engleskoj porasli troškovizbrinjavanja otpada, uskočili su kineski dionici, učenici onih izKampanije. U Rotterdamu je nizozemska lučka policija u ožujku2005. otkrila tisuću tona engleskog urbanog smeća predviđenog zaKinu, službeno zavedenog kao papirna kaša za reciklažu. Svakegodine iz Europe se šalje milijun tona visokotehnološkog otpada kojise iskrca u Kini. Dionici ih prebacuju u mjesto Guiyu, sjeveroistočnood Hong Konga. Smeće se ukopava, nabija pod zemlju, potapa uumjetna jezera. Kao u kazertanskom području. Tako su brzo zagadiliGuiyu da su podzemne vode posve neupotrebljive te su pitku voduprisiljeni uvoziti iz obližnjih pokrajina. San je hongkonških dionikapretvoriti Napulj u čvorišnu luku za europski otpad, plutajućeprikupljačko središte gdje se zlatno smeće može nagurati uspremnike prije nego što završi u kineskom tlu.

Kampanijski su dionici bili najbolji. Potukli su kalabrijsku,apulijsku i rimsku konkurenciju tako što su, zahvaljujući klanovima,kampanijska odlagališta pretvorili u golem neograničeni rasprodajnicentar. U trideset godina prometa uspjeli su sve konfiscirati i zbrinutisamo s jednim ciljem: srezati troškove da mogu preuzimati što većekoličine. Istraga "Kralj Mida" iz 2003. koja je ime dobila pouhvaćenom razgovoru jednoga trafikanta ("Čim dodirnemo smeće,mi ga pretvaramo u zlato") pokazala je da svaki korak procesazbrinjavanja smeća donosi svoju količinu profita.

Slušao sam u automobilu Francove telefonske razgovore. Dijelioje trenutačne savjete o tome kako i gdje zbrinuti otrovni otpad.Govorio je o bakru, arsenu, živi, kadmiju, olovu, kromu, niklu,kobaltu, molibdenu, s ostataka iz štavionice prelazio bi na bolničke, sgradskog otpada na gume, objašnjavao postupak, u glavi je imaočitave popise ljudi i lokacija za zbrinjavanje, kamo se trebalo obratiti.Mislio sam na otrove umiješane u kompost, na grobnice zaspremnike visoke toksičnosti, zakopane u poljima. Postajao sam svebijedi i Franco je to primijetio.

"Gadi ti se ovaj posao? Robbe', znaš li da su dionici ovojusranoj zemlji omogućili da uđe u Europu? Znaš ili ne? Znaš li kolikisu radnici spasili guzicu zato što njihove firme nisu potrošile nipišljiva boba zahvaljujući meni?"

Franco je rođen u mjestu koje ga je dobro obučilo, od malihnogu. Znao je da se u poslovima zarađuje ili se gubi - nema mjestatrećemu - a on nije htio gubiti, niti je htio da gube ljudi koji mu dajuposla. Ali ono što je govorio i sebi i meni, izlike koje je nudio, bili susurovi podaci koji su izvrnuli moje dotadašnje gledanje nazbrinjavanje toksičnog otpada. Kad se zbroje svi podaci proizašli izistraga koje je provelo tužiteljstvo u Napulju i Santa Mariji CapuaVetere, od kraja 90-ih do danas, razabire se da su tvrtke koje su seokrenule kamorističkim zbrinjavateljima u ekonomskoj prednosti odpetsto milijuna eura. Znao sam da su sudske istrage obuhvatile tekdio prekršaja te me uhvatila vrtoglavica. Mnoge su tvrtke na sjeveruuspijevale rasti, zapošljavati radnike i stvarati konkurenciju u cijelomindustrijskom tkivu zemlje te je tako pogurnuti u Europu, zahvaljujućinapuljskim i kazertanskim klanovima koji su tvrtke oslobodilifinancijskog balasta zbrinjavanja otpada. Schiavone, Mallardo,Moccia, Bidognetti, La Torre i sve druge obitelji ponudile sukriminalne usluge kadre da ekonomiji daju poticaj i kompetitivnost.Operacija "Kasiopeja" iz 2003. pokazala je da svakog tjedna sasjevera na jug odlazi četrdeset tegljača dupkom punih otpada te se -prema rekonstrukciji istražitelja - istovaruju, zakapaju i deponirajukadmij, cink, taloži boja, šljaka od pročistača, razna plastika, arsen,nusproizvodi čeličana i olovo. Sjever-jug omiljen je pravactrafikanata. Mnoga su venetska i lombardijska poduzeća prekodionika prisvojila terene oko Napulja i Caserte pretvorivši ih u

ogromno stovarište. Procjenjuje se da je u posljednjih pet godina uKampaniji nezakonito odbačeno oko tri milijuna tona otpada svakevrste, od čega milijun samo u pokrajini Caserta. Kazertanska jeregija područje kojem je u "razvojnom planu" klanova dodijeljenauloga ukopišta otpadaka.

***

Važnu je ulogu u geografiji nezakonitog prometa odigrala Toskana,ekološki najosvještenija pokrajina u Italiji. Ovdje se sabiru raznesilnice ilegalnog prometa, od proizvodnje do posredništva, a sve suizašle na vidjelo u barem tri istrage: operacija "Kralj Mida", operacija"Muha" i jedna nazvana "Biološka zemljoradnja" iz 2004.

Iz Toskane ne stižu samo goleme količine nelegalno obrađenogotpada, nego je ta pokrajina postala i prava temeljna operativnabaza za cijeli niz ljudi zaposlenih u ovim kriminalnim aktivnostima: oddionika i ortaka kemičara do vlasnika kompostnih lokacija kojidopuštaju miješanje. Ali opseg teritorija reciklaže toksičnog otpadaraste. Daljnjim je istragama otkrivena upletenost dotad naizglednezahvaćenih regija, kao što su Umbrija i Molise. Ovdje je tijekomoperacije "Muha", koju je 2004. provelo republičko tužiteljstvo mjestaLarino, na vidjelo izašlo nezakonito zbrinjavanje sto dvadeset tonaposebnog otpada poteklog iz metalurgije i željezara. Klanovi susamljeli tristo dvadeset tona starog cestovnog pokrova visokekatranske gustoće i izdvojili su lokaciju za kompost spremnu zamiješanje sa zemljom kako bi se sakrila u umbrijskim poljima. Takvareciklažna pretvorba može uroditi eksponencijalnom zaradom usvakoj pojedinoj etapi. Nije bilo dovoljno sakriti otrovni otpad, nego jebila moguća i dodatna zarada njegovom preradom u gnojivo. Četirihektara njiva u zaleđu moliške obale pognojeno je gnojivom izotpada štavionica. Požnjeveno je devet tona žita koje sadrži vrlovisoku koncentraciju kroma. Trafikanti su odabrali molišku obalu -potez od Termolija do Campomarina - kako bi nezakonito deponiraliposebne i opasne otpatke iz raznih tvornica na sjeveru Italije. Aliprema istragama koje je posljednjih godina provelo tužiteljstvo SantaMarije Capua Vetere pravi centar skladištenja je Veneto. kojigodinama potiče nezakonit promet u cijeloj zemlji. Talionice na

sjeveru nemarno deponiraju svoju šljaku, miješajući je s kompostomkorištenim za gnojenje stotina poljoprivrednih površina.

Kampanijski se dionici često služe pravcima narkoprometa, kojeim klanovi stavljaju na raspolaganje radi nalaženja novih terena zaraskopavanje, novih grobnica koje će ispuniti. Još u istrazi "KraljMida" razni su trafikanti razvijali kontakte s Albanijom i Kostarikomradi odvoza otpada. Ali moguć je svaki kanal. Promet na istokpremaRumunjskoj, gdje Kazalci imaju stotine i stotine hektaraterena, ili u afričke zemlje, Mozambik, Somaliju i Nigeriju, gdjeklanovi oduvijek imaju zaleđe i kontakte. Među ostalim me zgrozilovidjeti lica Francovih kolega, napete i zabrinute izraze kampanijskihdionika na dan tsunamija. Kad su vidjeli prizore katastrofe navijestima, problijedjeli su kao da je opasnost zaprijetila supruzi,ljubavnici ili djeci koga od njih. No zapravo je u opasnosti bilo neštodragocjenije: njihovi poslovi. Zbog plimnog vala nakon potresa doistasu na plažama Somalije, između lokacija Obbia i Warsheik,pronađene stotine bačava dupkom punih opasnog ili radioaktivnogotpada zakopanog 80-ih i 90-ih. Medijska pozornost mogla jezaustaviti njihove nove poslove i nove ventile za otpad. Ali opasnostje brzo otklonjena. Dobrotvorne kampanje za izbjeglice skretale supozornost s bačava otrova izašlih iz tla, koje su plutale uz leševe. Isamo je more postalo zona deponiranja. Trafikanti su sve više punilipalube brodova otpadom, a zatim bi ih, simulirajući nesreću, puštalida potonu. Zarada je bila dvostruka. Osiguranje je plaćalo zanesreću, a otpad je ostajao u moru, na dnu. Dok su klanovi posvudanalazili smještaj za otpad, uprava pokrajine Kampanije nakon desetgodina nadzorne vlasti zbog kamorističke umiješanosti nije višenalazila načina da zbrine svoj. U Kampaniji je nezakonito završavalosmeće iz svih dijelova Italije, dok se kampanijsko smeće u hitnimslučajevima slalo u Njemačku po cijeni pedeset puta većoj od onekoju je camorra nudila svojim klijentima. Ispitivanja pokazuju da jesamo u napuljskom području od osamnaest tvrtki za prikupljanjeotpada, petnaest izravno vezano za kamorističke klanove.

***

Cijelo područje grca u smeću bez ikakvih izgleda za pronalaskomrješenja. Godinama su otpaci skupljani u ekobale, goleme kocke odusitnjenog smeća uvijenog u bijele trake. Za zbrinjavanje dosadnakupljenih ekobala trebalo bi pedeset šest godina. Jedino surješenje koje se nudi spalionice, kao u Acerri, gdje je već sama idejao mogućoj spalionici u onom području potakla ljude na ustanak ioštro protivljenje te je ugušena. Prema spalionicama klanovi imajuneodređen stav. S jedne se strane protive jer bi htjeli nastaviti živjetiod istovara i spaljivanja, a potreba za hitnim rješenjem omogućuje imspekuliranje s terenima za deponiranje eko bala, terenima koje onisami iznajmljuju. Ali u slučaju odobrenja spalionice, bili su spremnisklopiti ugovor za njezinu gradnju, a zatim i upravljanje njome. Doksudske istrage još nisu došle do zaključka, žitelji već jesu. Napeti iuplašeni od neizvjesnosti. Boje se da će spalionice postati vječnepeći za otpad cijele Italije pod upravom klanova te će sva jamstva oekološkoj sigurnosti spalionice pasti u vodu kad počne spaljivanjeotrova koje klanovi odrede. Tisuće su ljudi u stanju pripravnosti svakiput kad se odredi otvaranje iscrpljenog stovarišta. Boje se da ćeodasvud stići otrovni otpaci podvaljeni kao obično smeće, pružajuotpor do kraja da im ne bi selo pretvorili u nekontrolirano odlagalištenovih taloga. Kad je regionalni namjesnik u mjestu Basso deH'Olmokod Salerna pokušao u veljači 2005. nanovo otvoriti stovarište,počelo je spontano okupljanje žitelja koji su zapriječili dolazakkamiona i pristup stovarištu. Neprekidna straža, stalna, pod svakucijenu. Carmine Iuorio, trideset četiri godine, za vrijeme jednestrahovito hladne noći smrznuo se dok je držao stražu. Kad su gaujutro išli probuditi, dlake na bradi su mu bile zaleđene, a usnicemodre. Bio je mrtav barem tri sata.

***

Pomisao na stovarište, jame ili kamenolome postaje sve konkretniji ividljiviji sinonim za smrtnu opasnost za one koji žive u okolici. Kadistovari dosegnu maksimum, smeće se pali. Postoji područje uokolici Napulja koje se već naziva ognjenom zemljom, u trokutuGiugliano - Villaricca - Qualiano. Trideset devet stovarišta, od kojihdvadeset sedam s opasnim otpadom. Područje s godišnjim

porastom stovarišta od 30 posto. Tehnika paljenja se zna i stalno seponavlja. Najhrabriji su u paljenju vatre romski dječaci. Klanovi imdaju pedeset eura po svakoj spaljenoj hrpi. Tehnika je jednostavna.Okruže svaku veliku hrpu otpadaka vrpcama iz videokaseta, zatimsve poliju alkoholom i benzinom i izrade od vrpci golem fitilj.Odmaknu se, upaljačem zapale vrpcu i u nekoliko sekundi nastaneognjena šuma, kao da su bacili napalm bombe. U vatru ubaceostatke iz topionica, ljepila i taloge nafte. Crni dim da crnji ne možebiti i vatra zagadili su dioksinom svaki centimetar tla. Mjesnapoljoprivreda, koja je izvozila povrće i voće sve do Skandinavije,propada stubokom. Raste bolesno voće, tlo postaje jalovo. Ali bijesseljaka i rasulo samo su još jedan element prednosti, jer vlasnicizemljišta u očaju prodaju svoja polja, a klanovi tu zemlju kupuju zanova stovarišta i to po niskoj, najnižoj cijeni. Dotle ljudi stalno umiruod tumora. Tihi pomor, spor, koji je teško motriti, jer oni koji želepoživjeti koliko je moguće dulje hrle prema bolnicama na sjeveru.Državni zdravstveni zavod izvijestio je da je smrtnost od raka ukampanijskim gradovima s velikom količinom deponiranja otrovnogotpada, posljednjih godina porasla za 21 posto. Propadaju im bronhi,dobivaju upalu dušnika a zatim odlaze u bolnicu na CT gdje crnamrlja odaje pojavu tumora. Kad se oboljele Kampanijce upita odaklesu, često zapravo opisuju cijeli put otrovnog otpada.

***

Jednom sam odlučio propješačiti ognjenu zemlju. Prekrio sam nos iusta rupčićem, svezao ga oko lica, kao što su činili romski dječacikad bi palili smeće. Izgledali su poput kaubojske bande u pustinji odspaljenog smeća. Hodao sam tim poljima izjedenima dioksinom, kojasu kamioni zatrpavali, a vatre toliko izduble da rupe vječno ostaju.Dim oko mene nije bio gust, bio je poput ljepljive patine koja prianjaza kožu koja pak ostavlja dojam da je mokra. Nedaleko od vatre bioje niz kućica, a svaka na golemome X od armiranog betona. Stajalesu na zapečaćenim stovarištima. Nezakonita odlagališta koja su -nakon što su napunjena do ruba, pošto su spalili sve što se spalitidalo - postala neupotrebljiva. Natrpana, samo što ne prsnu. Aliklanovi su ih uspjeli pretvoriti u građevinske terene. Uostalom,

službeno su to pašnjaci i njive. Tako su izgradili ljupke grupice kuća.No teren je bio nepouzdan, bili su mogući odroni i nagli procjepi te suobjekti osigurani tako što su podbočeni potpornjima od armiranogbetona nalik na snažne X-ove. Kućice su prodavane po niskimcijenama, premda su svi znali da stoje na tonama smeća. Službenici,umirovljenici, radnici, pred mogućnošću da se domognu kuće nisugledali konju u zube kad su u pitanju tereni na kojem su počivalistupovi njihovih domova.

***

Krajolik ognjene zemlje izgledao je kao stalna, ponavljana, rutinskaapokalipsa, kao da u onoj gadosti od filtrata i guma nije preostaloviše ništa što bi ga iznenadilo. Istragama je otkrivena metodaklanova za držanje policajaca i lugara dalje od mjesta iskrcavanjaotrovnih tvari: drevna metoda kojom su se koristili gerilci i partizani usvakom dijelu svijeta. Koristili su kao stražare pastire koji su napasaliovce, koze i pokoju kravu. Najbolji su pastiri uzimani da paze nauljeze umjesto na ovnove i janjad. Čim bi spazili sumnjiveautomobile, dojavili bi. Vid i mobitel besprijekorno su oružje. Čestosam ih viđao kako se skicu u pratnji svojih mršavih poslušnih stada.Prišao sam im jednom, htio sam vidjeti ceste na kojima malispaljivači vježbaju voziti kamione. Vozači kamiona više nisu htjeliprevoziti terete do mjesta odlaganja. Istraga "Eldorado" iz 2003.pokazala je da su se za ove operacije sve više koristili maloljetnici.Vozači više nisu htjeli imati posla s toksičnim otpadom. Uostalom,upravo je od njih i potekla prva važna istraga o prometu otpada1991. Mario Tamburrino otišao je u bolnicu zbog oteklih očiju,jabučice su mu bile poput žumanjaka koje vjeđe više nisu moglezadržati unutra. Bio je posve oslijepio, a na rukama mu se oguliogornji sloj kože, gorjele su kao da su mu dlanovi zapaljeni benzinom.Jedna mu se bačva s toksicima otvorila blizu lica i to je bilo dovoljnoda ga oslijepi i gotovo spali živog. Nasuho, bez vatre. Nakon togdogađaja vozači su tražili da bačve prevoze u tegljačima, jer budu lidaleko u prikolicama, neće doći u dodir s njima. Najopasniji su bilikamioni koji su prevozili miješani kompost, gnojivo pomiješano sotrovima. Od samog njihova udisanja mogao bi zauvijek zakazati

dišni sustav. Najopasnija je zadnja etapa, kad tegljači morajuistovariti bačve u manje kamione koji će ih prebaciti u stovarišnujamu. Nitko nije na to htio pristati. Naslagane jedna na drugu, bačvesu se često sudarale, te bi iz njih iscurio plin. Vozači stoga nisu niizlazili kad bi dovezli kompoziciju. Puštali su dječake da ih isprazne iotpreme teret dalje na odredište. Jedan mi je pastir pokazaonizbrdicu gdje uče voziti, prije dolaska tereta. Na nizbrdici su ih učilikočiti, s dva jastuka pod stražnjicom da mogu doseći pedale.Četrnaest, petnaest, šesnaest godina starosti. Dvjesto pedeset eurapo vožnji. Regrutirali su ih u jednom kafiću. Vlasnik je znao i nije seusuđivao buniti, ali je o tome svakome iznosio svoje mišljenje, uzcappuccino i kavu koje je posluživao.

"Ta stvar koju im daju da nose, što je više udišu, to će prijeodapeti. U smrt ih šalju a ne u vožnju."

Mali vozači, što su više slušali o tome kako je to što radeopasno i kobno, to su se više osjećali dorasli tako važnoj misiji.Isprsili bi se i uputili prezriv pogled iza sunčanih naočala. Dobro suse osjećali, pače sve bolje, nitko od njih nije ni na trenutak mogaozamisliti da će za desetak godina ići na kemoterapiju i povraćati žuč,a da će im želudac, jetra i crijeva postati kaša.

***

I dalje je kišilo. Voda je za kratko vrijeme natopila zemlju koja nijeuspijevala više ništa upiti. Pastiri su neometano sjedili kao triiznurena sveca pod nekom vrstom zaklona od lima. I dalje su gledalicestu dok su ovce tražile zaštitu penjući se na brdo smeća. Jedan jeimao štap kojim je gurao krov, naginjući ga da ne popusti pod vodomi padne im na glavu. Bio sam posve promočen, ali sva ta voda nijeuspijevala ugasiti neki osjećaj izgaranja koji mi se penjao iz želucasve do vrata. Nastojao sam shvatiti jesu li ljudski osjećaji sposobnisuočiti se s tako velikim strojem moći, je li moguće nekako djelovati,bilo kako, da se čovjek poštedi poslovanja, da živi izvan sila moći.Mučio sam se, nastojeći shvatiti je li moguće i nastojati shvatiti,otkriti, znati, a da ne budemo progutani, zdrobljeni. Ili je to izborizmeđu poznavanja i kompromitiranja ili zanemarivanja - i daklemirnog življenja. Možda preostaje samo zaboraviti, ne vidjeti. Slušati

službenu verziju stvari, samo načuti usput i reagirati tek uzdahom.Pitao sam se ima li ičega što je sposobno pružiti sretan život, ili dajednostavno prekinem sa sanjama o emancipaciji i anarhičnojslobodi pa da se i sam ubacim u arenu, uguram si poluautomatik ugaće i uhvatim se poslovanja, onog pravog. Da se uvjerim da samdio vezivnoga tkiva svojega vremena i da uložim sve, dazapovijedam i slušam zapovijedi, postanem zvijer koja trči zaprofitom, financijski grabežljivac, klanski samuraj; i da pretvorim svojživot u bojno polje gdje se ne nastoji preživjeti, nego samo odapetinakon borbe.

Rođen sam u zemlji camorre, u mjestu s najviše ubojstava uEuropi, na području gdje je surovost isprepletena s poslovanjem,gdje ništa nema vrijednost ako ne stvara moć. Gdje sve ima okuskonačne bitke. Činilo se nemogućim imati trenutak mira, ne živjetistalno u ratu gdje svaki potez može značiti predaju, gdje svakapotreba postaje slabost, gdje sve moraš osvojiti zubima i noktima. Uzemlji camorre odupiranje klanovima nije klasna borba, potvrdaprava, posezanje za građanskom dužnošću. Nije pitanje časti iskrsleu svijesti, očuvanja svojeg ponosa. Ima tu nešto temeljnije, surovije,tjelesnije. U zemlji camorre poznavati mehanizme afirmacije klanova,njihove načine izvlačenja koristi, njihova ulaganja, znači shvatiti kakodjeluje današnje vrijeme u svakom aspektu, a ne samo uzemljopisnom krugu vlastite zemlje. Usprotiviti se klanovima postajerat za preživljavanje, kao da ti samo postojanje, hrana koju jedeš,usne koje ljubiš, glazba koju slušaš, stranice koje čitaš, ne pružajuosjećaj života nego samo opstanka. Spoznavanje nije više znakmoralnog djelovanja. Znanje i razumijevanje postaju nužda. Jedinamoguća da bismo se još smatrali ljudima dostojnima disanja.

Noge su mi plivale u kaljuži. Voda mi se popela do stegna.Osjećao sam kako mi pete tonu. Pred mojim je očima plutaoogroman hladnjak. Skočio sam na njega, obuhvatio ga stežući gasnažno rukama i puštajući da me nosi. U mislima mi se javi zadnjascena filma Papillon, sa Steveom McQueenom, prema romanuHenrija Charrierea. Kao Papillon, i ja kao da sam plutao na vrećipunoj kokosovih oraha, koristeći se plimom da pobjegnem izCayenna. Bila je to smiješna pomisao, ali u nekim trenucima nemadruge nego se prepustiti svojem deliriju kao nečemu što ne biraš,

kao nečemu što doživiš i gotovo. Htio sam vikati, htio sam vrištati,htio sam napeti pluća, kao Papillon, iz dubine trbuha, izderati sidušnik, punim glasom koji grlo još može istisnuti: "Gadovi prokleti,još sam živ!"