Istraživanja neverbalnih znakova laganja

Ljudima nedostaje vještina u otkrivanju nečijeg laganja ukoliko je prisutno u

komunikaciji. Dvadeset godina istraživanja laganja je pokazalo da ne postoji pouzdan set

neverbalnih i verbalnih indikatora takve komunikacije. Naime, najveći dio ljudskog

kapaciteta kao detektora laži zasniva se na nekim stereotipima koji govore kako bi jedan

lažov trebao izgledati. Detekcija laži u pojedinim slučajevima može biti sa tačnošću

utvrđena u 55% do 60% slučajeva, a samo u rijetkim slučajevima i do 75%, pokazuje

istraživanje koje su sproveli Bodhorn i Texter (prema Mahl, 1987).

Studije koje istražuju pojavu laganja obično u eksperimentalnoj situaciji koriste pojedince

od kojih je polovina zadužena da govori istinu, a polovina njih laže. Tačnost procjene je

određena kombiniranjem skorova između komunikatora pružajući indeks za svakog

detektora laži. Na primjer, ako se tačno identificiraju dva od tri ispitanika koja govore

istinu i jedan od tri lažova kao onaj koji laže, tada bi smo postigli tačnost od 50%

(tačnost otkrivanja istine 66% i tačnost otkrivanja laži 33% ). Ovaj indeks tačnosti je

onda upotrijebljen kao zavisna varijabla (prema Siegman, 1985).

Nedavna istraživanja koja su sproveli Levine i saradnici (1998, prema Feeley, Young,

1998), nalaze da je tačnost identificiranja laži kao laži između 35 i 40%, a tačnost

otkrivanja istine kao istine iznosi oko 70 do 80%. Pošto je i nekoliko drugih istraživanja

na istu temu došlo do rezultata sličnih ovim, Levine, McCornack i Park (1998, prema

Feeley i Young, 1998) nazivaju ovo otkriće „efektom istinitosti“ pošto je očigledno da

primatelji neverbalnih poruka značajno bolje otkrivaju istinu nego prisustvo laži. Kao još

jedan dokaz ovog efekta istinitosti postoje i rezultati do kojih su u svom istraživanju došli

Feeley i deTurck (1997, prema Feeley i Young), a koji nalaze da tačnost ocjenjivanja laži

iznosi 19% i tačnost ocjenjivanja istinitosti čak 83%.

Zuckerman, DePaulo, i Rosenthal (1981, prema Ekman, Sullivan i Frank, 1999)

kombiniranjem 15 različitih studija dolaze do zaključka da su istinite poruke tačnije

identificirane kada se porede sa porukama obmane. Zaključak bi svih ovih istraživanja

bio da postoje male šanse da ljudi otkriju laž. Ali, nasuprot ovome, ljudi veoma dobro

prepoznaju istinu, prvenstveno zbog toga zato što najveći dio primatelja poruke smatra

većinu tih poruka istinitim.

Postoji i veći dio studija koje su zasnovane na uvjerenjima da postoji određeni set

znakova koji otkrivaju neverbalno curenje u procesu otkrivanja obmanjujučih poruka.

Ovo je uvjerenje proizvelo stotine sati sakupljanja podataka i analiza koje su pokušavale

utvrditi karakteristični profil lažova. Ponašanja koja su se u ovakvim meta-analitičkim

istraživanjima dovodila u vezu sa laganjem su bila raznovrsna, a na kraju se došlo do

osam znakova koji su bili znaci laganja: proširene zjenice, češće treptanje očima,

produženo vrijeme odgovora, više grešaka u govoru i više beznačajnih informacija. Ovi

su rezultati, premda ohrabrujući, oboreni od strane novijih studija i potreban je veliki

oprez u donošenju krajnjih zaključaka na osnovu ovih znakova za otkrivanje laži.

Nadalje, ove studije koje pokušavaju identificirati specifična ponašanja redovno

upošljavaju nekoliko tipova obmane, upotrebljavaju različite nivoe motivacije i

zahtijevaju od ispitanika da lažu iz raznih razloga, te tako utiču i na generilabilnost svojih

otkrića.

Tako u jednom istraživanju Zuckerman sa suradnicima (1981, prema Ekman 1999) dijeli

istaživanje obmane na više i manje motivirane pošiljaoce poruka (lažove) i dolazi do

nekih diskutabilnih rezultata. Kada su ljudi motiviraniji da se izvuku sa svojom laži, oni

prave manje pokreta, manje pokreću svoje ruke, manje upiru pogled i manje trepću očima

nego oni koji govore istinu. Ovo istraživanje pretpostavlja da visoko motivirani lažovi

teže prevelikom kontrolisanju svoje pojave i izgledaju previše rigidno i neprirodno.

Kako se može iz svega navedenog vidjeti postoji niz različitih istraživanja iz područja

neverbalnog otkrivanja obmane ili laži. Bez obzira na njihov broj i hipoteze koje

provjeravaju zaključci svih ovih istraživanja se mogu svesti na slijedeće (prema Ekman,

1996):

Lažljivci ne izgledaju drugačije od onih koji govore istinu. Dosadašnja istraživanja nisu

identificirala pouzdan set znakova koji razlikuju lažljivca od iskrenog komunikatora. Iako

se neki znakovi javljaju kao kolerati obmane, ovi korelati mogu biti u funkciji uvijeta

eksperimentalne manipulacije. Ljudi koriste pogrešne znakove kako bi otkrili lažova.

Premda su neki znakovi u visokoj korelaciji sa obmanom (npr.parajezički znakovi), ljudi

nisu u stanju dekodirati iste. Umjesto toga ljudi koriste stereotipne znakove kako bi

osudili lažova.

Postojanje obmane i njeno utvrđivanje je od velikog značaja u poslovnim situacijama.

Tako postoje i mnoge studije koje se bave mogučnošću otkrivanja obmane preko

neverbalnih znakova u poslovnim okruženjima. Tako Kennish (1989, prema Feldman,

1992) predlaže da se prilikom zapošljavanja osoblja u banci prođe slijedeća procedura:

potrebno je posmatrati uposlenikovo normalno neverbalno ponašanje u opuštenim

situacijama, potom je potrebno posmatrati pojave koje se dešavaju kada se postavljaju

osjetljiva pitanja; kada se postavljaju ključna pitanja potrebno je održavati pažljiv kontakt

očima, potrebno je uspostaviti bliži tjelesni kontakt; usmjeravati sumnjivog da nanovo

prepričava dijelove svoje originalne priče kako bi se dopustile neke osobne

kontradiktornosti; kada osumnjičeni pruži neki nedirektan i nejasan odgovor, nastaviti sa

ispitivačkim pitanjima. Kroz ovakvo unakrsno ispitivanje uposlenik će početi odavati

određene neverbalne signale i gestove koji mogu odati da li je u pitanju laž, tvrdi

Kennish. Iako, smatra on, ovakva vrsta „vrućih“ pitanja može uticati jednako uzbuđujuće

na nevine i na krive radnike, krivica može biti jasno razlikovana od nevinosti kroz

kvalitativne razlike u njihovim emocionalnim reakcijama na proceduru saslušavanja.

Nadalje, Kennish upozorava da ovaj pristup može biti nefunkcionalan kod

„profesionalnih kriminalaca“ koji su imaju iskustva sa stresnim intervjuima ili sa

pojedincima koji ne misle da je potkradanje poslodavca ozbiljno pogrešan čin. Ova

istraživanja su uglavnom podržana i od strane drugih istraživanja na istu temu. Neke

firme koriste tehnike korištenja poligrafa u pokušaju da izbjegnu upošljavanje neiskrenih

osoba, te kako bi otkrili krivce krađa i pronevjera. Pošto je krađa od strane službenika

ozbiljan problem, poslovni menađeri teže tome da posjeduju neku pouzdanu tehniku

detekcije laži i pokreću niz istraživanja alternatitiva kontraverznog poligrafa. Jedna od

analiza jeste analiza postojanja stresa u glasu, koja pretpostavlja da je na osnovu slušanja

nečijeg glasa preko telefona moguće odrediti postojanje obmane. Ali, nažalost,

istraživanje koje su sproveli Waln i Downey (1987, prema Feldman, 1992) daje rezultate

koji ne govore u korist predhodno navedenoj hipotezi i oni navode da analiza glasa, kako

se inače koristi, ne pokazuje pouzdanost kako bi se nastavila njena kontinuirana upotreba

za selekciju uposlenika. Također, mnoge praktično orijentirane publikacije predlažu da

poslovni menađeri prilikom upošljavanja osoblja trebaju obratiti pažnju na postojanje

neverbalnih komunikacijeskih znakova. Tako jedan članak predlaže menađerima da

uposlenicima postave pitanje da li koriste rekreativne droge i da potom prate govor tijela i

signale obmane u njihovom poricanju.

Interesantan je primjer jednog eksperimenta o kojem govori Morris (1979).1 U tom je

eksperimentu jednoj grupi bolničarki dat zadatak da lažu u prepričavanju nekih filmova

koje su predhodno vidjele. Dobiveni su slijedeći rezultati u ponašanju bolničarki i to kada

su lagale i kada nisu:

1. Kada su lagale kod bolničarki se smanjivala učestalost običnih gestikulacija –

pokreta koje su pravile rukama. Kada nisu lagale bolničarke su pravile niz

dirigentskih gestova kako bi naglasile svoje misli. Kada su lagale, one su bile

svjesne da će ako nešto budu radile rukama biti otkrivene. Zato su potpuno

smirivale svoje ruke. U svakodnevnom životu vještom promatraću će ova pojava

govoriti da tu nešto nije u redu, ukoliko se ruke nikako ne miču. Neki ljudi u

ovome idu toliko daleko da spoje ruke kako bi ih smirili. Mi također, dok lažemo,

skrivamo ruke tako što sjedimo na njima ili ih zavlačimo u đepove.

2. Kada su lagale kod bolničarki se povećavalo samododirivanje ruka-licu. Dok

normalno razgovaramo sa nekim postoje ovi pokreti samododirivanja, ali se u

trenutcima laganja oni drastično povećaju. Kada su lagale bolničarke su

pokazivale povećanje broja tjelesnih pokreta koje su pravile dok su govorile. Ovi

nenametljivi pokreti tijelom govore: „Volio bih da sam na nekom drugom

mjestu“, a to su neznatne promjene položaja tijela i oni su intenzivno inhibirani

pokreti tijela čovjeka koji pokušava da pobjegne.

3. Kada su lagale, bolničarke su povećale frekventnost samo jednog pokreta ruke,

odmahivanje; kao da ruke pokušavaju odbaciti odgovornost za verbalne izjave.

4. Kada su lagale, na licima bolničarki su se pojavljivali izrazi koji su bili gotovo

sasvim drugačiji od onih na tim istim licima u toku kazivanja istine. Ti izrazi su

mikroekspresije koje traju samo djelić sekunde i koje je moguću primjetiti uz

pomoć usporenog filma.

Razlike u neverbalnom komuniciranju među polovima 1 Desmond, M.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979,

str. 111.

Koje su razlike između muškaraca i žena u neverbalnom komuniciranju? Postoje neke

stereotipne i opće osobine koje se pripisuju muškarcima kao što su agresivnost,

dominantnost, bučnost i glasan govor, a za žene se vjeruje da su emotivne, nježne i

osjetljive prema drugima, ali i pasivne i sklone ogovaranju. Svakodnevne percepcije o

neverbalnom komuniciranju i razlici između mušaraca i žena reflektuje ova zajednička

ubjeđenja o spolnim razlikama.2 Za žene se vjeruje da govore više od muškaraca i da su

bolji slušatelji od njih (Broverman i sur., 1972), da su svjesnije tuđih osjećanja

(Rosenkrantz i sur., 1968), te da su emocionalno ekspresivnije od muškaraca (Brody i

Hall, 1993; Broverman i sur., 1972; Zuckerman i Larrance, 1979).

Između ostalih, istraživanja koja su proveli James i Drakich (1993) i Wood (1999),

izvještavaju kako muškarci govore više od žena u interakcijama miješanih polova, a

jedno drugo istraživanje (Tannen 1990) navodi da u javnim situacijama muškarci

postavljaju više pitanja, postavljaju duža pitanja i tipično prvi postavljaju pitanje. Tannen

nadalje pretpostavlja da muškarci više govore u javnosti, a žene više u privatnim

situacijama, nazivajući muški govor kao report, a ženski kao raport.

Činjenica je da se interpersonalna komunikacija sastoji i od verbalnog i od neverbalnog

dijela, a smatra se da razlike u spolovima postoje u obje komponente.

Kramer (1977), u studiji stereotipnih uvjerenja o verbalnim razlikama među spolovima,

nalazi i neka uvjerenja o spolnim razlikama u neverbalnim ponašanjima. Za žene se

vjeruje da se smiju više od muškaraca, da više od muškaraca koriste lice i ruke kako bi

izrazile ideje i da su više zabrinute za slušatelja. Za muškarce se vjeruje da su glasniji i da

manje govore od žena. Sva ova uvjerenja o neverbalnom ponašanju imaju svoje mjesto u

realnosti, a moguće je da ljudi podržavaju uvjerenja o razlikama među spolovima u

neverbalnoj komunikaciji zbog toga što na njih utiču razlike u njihovom neverbalnom

ponašanju.

Prema mnogim podacima opservacijskih istraživanja pronađene su mnoge razlike u

neverbalnosti između muškaraca i žena. Na primjer, posmatranjem je Hall (1984) godine

utvrdio da se žene smiju više od muškaraca, da su žene bolji koderi i dekoderi

neverbalnih poruka, a posebno bolje dekodiraju facijalne ekspresije. Prema Hallu,

2 Istraživanja preuzeta iz knjige: Payne, E.K.: Different but Equal: Communication between the Sexes, Ch.9: Nonverbal Gender Communication, Praeger, 2001.

istraživanja govore da su zaista žene bolje u otkrivanju neverbalnih ponašanja, kao i u

prepoznavanju neverbalnih poruka i znakova.

Rezultati novijih istraživanja su pokazali da postoje razlike u neverbalnom komuniciranju

između muškaraca i žena. Također, razlike mogu biti i izraženije ovisno od kulturalne

pripadnosti osobe. Kako bi sumirali razlike su slijedeće (Payne, 2001; Siegman, 1985;

Hickson, Stacks i Moore,2004):

Kontakt očima. Žene obično pogled na drugoj osobi zadržavaju duže od muškaraca.

Naime, za žene je karakterističnije da nemaju običaj buljiti u nekoga, a istraživanja

pokazuju da spuštaju pogled prilikom kontakta očima puno više nego što to čine

muškarci. Nasuprot njima, muškarci nerado uspostavljaju kontakt očima i kada to učine

mogu se nesvjesno „zabuljiti“ u osobu. Proksemika. Za žene je karakteristično da

prilikom razgovora prilaze bliže osobi sa kojom su u komunikaciji, kao i da preferiraju

konverzacije rame uz rame. Muškarci preferiraju konverzacije licem u lice.

Facijalna ekspresija. Istraživanja govore da su žene bolje i u slanju i u tumačenju

facijalnih ekspresija nego što su to muškarci. Druga istraživanja nam govore da žene više

koriste svoju facijalnu ekspresiju i da se više smiju. Također, zahvaljujući podacima ovih

istraživanja mnoga druga govore u korist činjenici da su žene općenitije bolji slušatelji od

muškaraca.

Gestovi i stavovi tijela. Istraživanja pokazuju da, iako su žene bolje u dekodiranju

facijalnih ekspresija, one manje koriste žestoke pokrete tijela, a njihova je gestikulacija

puno blaža nego kod muškaraca.

U protekloj deceniji mnogi su se istraživači bavili temom pročavanja razlika u

komuniciranju među polovima i sama disciplina neverbalne komunikacije nije strana tom

proučavanju. Kroz sve oblike literature o neverbalnoj komunikaciji postoje raznorazne

varijacije na ovu temu razlika među spolovima, ovisno od kanala neverbalne

komunikacije koji se proučava.