70

GRAA0 RENESANSNOJ KNJIEVNOSTI KONTINENTALNE HRVATSKE

Leksikon najvanijih pisaca iz druge polovice XVI. stoljea:

Dalmatin, Anton (Antonius ab Alexandro Dalmata, Antonius Dalmata Exul), hrvatski protestantski pisac (?, poetkom XVI.st. Ljubljana, svibanj 1579). Rodom ili podrijetlom iz sjeverne Dalmacije ili Hrvatskoga primorja. Kao sveenik, vjerojatno glagolja, djelovao u Istri, odakle je izgnan zbog pristajanja uz protestantizam. Sklonio se u Ljubljanu, gdje je uz pomo G. Vlahovia, J. Juriia i M. ivia prevodio na hrvatski Novi zavjet i ispravljao prijevode S. Konzula Istranina. Poetkom 1561. preao u slubu grofa I. Ungnada te radio u hrvatskoj protestantskoj tiskari u Urachu kraj Tbingena. Poto je tiskara prestala s radom, preselio se 1564. u Regensburg, a zatim u Ljubljanu. Uz Konzula najaktivniji hrvatski protestantski pisac urakoga kruga. Bio je prevoditelj sa slovenskoga, njemakoga, latinskog i talijanskog jezika, urednik i korektor vjerskih knjiga tiskanih na glagoljici, irilici i latinici, namijenjenih irenju reformacijskih ideja u hrvatskim zemljama (Tabla za dicu, 1561; Katehismus, 1561. i 1564; Artikuli ili Deli prave stare krstianske vere, 1562; Edni kratki razumni nauci, 1562; Prvi del Novoga Testamenta, 1562. i 1563; Drugi del Novoga Testamenta, 1563; Postila, 1562. i 1563. i dr.).

Dei, Nikola, hrvatski pisac (XVI.st.). Sastavlja/prevoditelj molitvenika Hortulus animae, to je rei Raj due, tiskanoga u Padovi 1560., za koji se do 1967., kada ga je u knjinici trsatskoga franjevakog samostana pronaao ime Juri, znalo samo posredno. Molitvenik je nastao u ozaljskom kraju, na dvoru N. ubia Zrinskoga, a tiskan je s potporom njegove supruge K. Frankapan. Svojim jezikom, mjeavinom akavskog, kajkavskog i tokavskog narjeja, povezuje akavsko-tokavski jug i kajkavski sjever. Sastavljen po obiaju svete rimske crikve, Raj due je rani odjek Tridentskoga koncila i protureformacijskih nastojanja u hrvatskim krajevima.

Dudi, Andrija (Andreas Dudith, Dudit/h/ius, Sbardellatus, ab /H/orehowicza), hrvatski diplomat i humanist (Budim, 16.II.1533 Wrocaw, 23.II.1589). Nakon oeva poginua u bitki s Turcima 1541. o njemu se skrbio ujak, biskup u Vcu, koji mu je omoguio kolovanje u Ugarskoj, Poljskoj, Italiji i Francuskoj. U pratnji papinskog izaslanika R. Polea proputovao je zapadnu Europu; 1560. boravio u Beu na dvoru Ferdinanda I., a sljedee godine stekao ast naslovnoga kninskog biskupa. Na treem zasjedanju Tridentskoga sabora 156263. zastupao hrvatsko i ugarsko sveenstvo, iskazujui pomirljiv stav prema protestantskim zahtjevima. Vrativi se sa sabora, postao je 1563. anadski, a ubrzo potom iste god. i peuki biskup. Neposredno prije opsade Sigeta 1566. Maksimilijan II. uputio ga je na diplomatsku misiju u Poljsku, gdje se zbliio s pristaama reformacije, oenio se, napustio biskupski poloaj i nakon nekog vremena bio ekskomuniciran. U politiku se kratkotrajno vratio 1572., nastojei osigurati da na ispranjeno poljsko prijestolje doe habsburki kandidat. Nakon prevratnih dogaaja 1575. povukao se u lesku, a od 1579. trajno se nastanio u Wrocawu potpuno se posveujui znanstvenom radu.Dudi se bavio raznolikim humanistikim disciplinama: filozofijom, teologijom, filologijom, pravom, a od prirodnih znanosti medicinom, astronomijom, fizikom. Autor je tridesetak djela, od kojih se neka jo nalaze u rukopisu, a neka su i nedovrena. Kao grecist proslavio se latinskim prijevodom ogleda Dionizija Halikarnaanina O Tukididu (1560). Od koncilskih govora prva su tri tiskana za Dudieva ivota (1562), a posljednja dva prvi su put objavljena tek 1743 (na hrvatski ih je sve preveo . Purati). S talijanskoga je na latinski preveo biografiju svojega zatitnika kardinala R. Polea (Vita Reginaldi Poli Britanni S. R. Ecclesiae Cardinalis et Cantauriensis archiepiscopi, 1563). Latinske i grke prigodnice objavljivane su mu u razliitim tuim djelima. Meu Dudievim prirodoznanstvenim tekstovima istie se Raspravica o znaenju kometa (De cometarum significatione commentariolus, 1579).Dudi je za sobom ostavio iznimno bogatu epistolarnu zbirku, koja se u okviru meunarodnoga projekta sustavno izdaje od 1992. U njoj se zatjeu imena vrlo uglednih suvremenika (npr. Paolo Manuzio, Carlo Sigonio, Gianvicenzo Pinelli, Michael Sophianos, Joachim Prion, Adrien Turnbe), a za hrvatsku kulturnu povijest osobito je zanimljivo Dudievo dopisivanje s P. Gregorijancem, A. Vraniem i J. Drakoviem.Gjurgjevi(Jurjevi urevi), Bartol, hrvatski pisac i leksikograf (?Mala Mlaka kraj Odre, oko 1506 Rim, oko 1566). U Ugarskoj zareen za sveenika. Zarobljen u Mohakoj bitki 1526. i odveden u ropstvo; vie je puta preprodavan, a nakon nekoliko neuspjenih pokuaja pobjegao je 1535. u Armeniju, potom u Siriju i Palestinu pa se sklonio u franjevakom samostanu u Jeruzalemu. Poslije je putovao Svetom Zemljom i Europom, a u svojim je knjigama pisao o robovanju pod Turcima, turskim obiajima, glazbi, vojnim, politikim i vjerskim prilikama, poloaju krana u Turskome Carstvu. Njegova djela, koja je objavljivao u razliitim europskim gradovima na latinskom jeziku, bila su vrlo popularna, tiskana u mnogim izdanjima i prevoena na svjetske jezike. Djelu o ivotu zarobljenika i puka u osvojenim zemljama O patnji (De afflictione, 1544) dodao je i malen leksikografski rad u obliku latinsko-hrvatskog rjenika te time postao prvi hrvatski leksikograf. Na talijanskome je objavio opis hodoaa u Svetu Zemlju, Zrcalo hodoasniko (Specchio della peregrinatione, 1554), a drugom izdanju toga djela (1556) dodao je kratki talijansko-arapsko-hebrejsko-kaldejski rjenik za hodoasnike. Jurjevi je bio jedan od onodobnih najveih promicatelja protuturske borbe, nastojao je potaknuti europske vladare na borbu protiv Osmanlija (Hrabrenje protiv Turaka Exhortatio contra Turcas, 1545), a i jedan od prvih slavenskih pisaca kojih su djela stekla europsku slavu. Ostala djela: O navadama i obredima Turaka (De Turcarum ritu et ceremoniis, 1544), Knjiica doista vrijedna da je kranin proita (Libellus vere christiana lectione dignus, 1552), Izvod o obiajima Turaka (De Turcarum moribus epitome, 1553), O podrijetlu Turskoga Carstva (De origine imperii Turcorum, 1560) i dr.Konzul Istranin, Stjepan, hrvatski protestantski pisac i prevoditelj (Buzet, 1521 ? eljezno, njemaki Eisenstadt, Gradie, Austrija, 1579). Bio je pop glagolja u Starome Pazinu, odakle je 1549. bio prognan zbog pristajanja uz protestantizam. Otiao je u Kranjsku, a 1552. u Njemaku, gdje je suraivao s P. Trubarom te zapoeo prevoditi Bibliju. God. 1559. sastao se u Ljubljani s Antonom Dalmatinom. Od tada su radili zajedno, prevodei najvie sa slovenskoga, a manje s latinskoga, njemakoga, talijanskoga, madarskoga, poljskoga i ekoga. God. 1561. preli su u slubu grofa I. Ungnada te radili u tiskari u Urachu kraj Tbingena, koja je izdavala hrvatske protestantske knjige glagoljicom, irilicom i latinicom. KonzulIstranin osobito se bavio glagoljikim izdanjima. Nakon ukinua tiskare u Urachu on i A. Dalmatin otili su u Regensburg, gdje su tiskali latinino izdanje Postile (1568), namijenjeno gradianskim Hrvatima. Od 1568. Konzul Istranin ivio je u Gradiu. Djela: Pokusni list (1560. i 1561), Tabla za dicu (1561), Prvi del Novoga Testamenta (1562. i 1563), Postila (1562. i 1563), Drugi del Novoga Testamenta (1563) i dr.Pergoi, Ivanu (Ivan), hrvatski pravnik (?Mikulinci, prva pol. XVI.st. Varadin, 1592). Rektor zagrebake gradske kole (1564), gradski i upanijski biljenik u Varadinu (od 1567). U tiskari Jurja Zrinskog u Nedeliu objavio je Decretum koteroga je Verbeci Itvan dijaki popisal (1574), slobodni skraeni hrvatski prijevod Tripartita, sustavnoga prikaza obiajnoga prava u Ugarskoj i Slavoniji, i prvu knjigu tiskanu na kajkavskome. U Varadinu je 1587. izdao spis Erazma Roterdamskoga Predgovori i pisma (Praefationes et epistolae).Skali, Pavao (latinizirano Paulus Scalichius), hrvatski humanist i polihistor, reformatorski pisac i teolog (Zagreb, 1534 Gdask, 1575). Pustolovan sin siromana zagrebakoga kolnika; nakon studija filozofije u Beu i doktorata teologije u Bologni (1552) probio se (na temelju krivotvorenih isprava i pod lanim titulama markiza, grofa i baruna, npr. grof Scaliger) na razliite europske dvorove. Kako je kao dvorski kapelan cara Ferdinanda I. bio raskrinkan, otiao je u Tbingen, gdje je preao na protestantizam, i kao tienik Christopha Wittenberkog i I. Ungnada predavao na tamonjem sveuilitu. Od 1561. ivio je u Knigsbergu, gdje je takoer predavao teologiju na sveuilitu te postao savjetnik pruskoga vojvode Albrechta Hohenzollerna. Prisiljen zbog izmiljenih titula i genealogija i odatle pobjei 1566., sklonio se u Pariz. Poslije je preao u Mnster, vratio se katolicizmu i pisao protureformacijske spise. Umro je na putu u Prusku, kamo mu je bio doputen povratak. Poevi od prvoga tiskanog djela Zakljuci u svim vrstama znanosti (Conclusiones in omni genere scientiarum..., 1553), kojim je najavio polihistorske ambicije, na latinskom je napisao niz djela arolika sadraja (teolokoga, filozofskog, okultistikog, historiografskoga, polemikog itd.). U naslovu svojega djela Znalac enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina (Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon, 1559) prvi je upotrijebio rije enciklopedija u znaenju srodnom dananjemu. U filozofiji je zastupao miljenje da je Bog udijelio ljudima mudrost. Stoga ovjekov um nalikuje Bojem, ali tako da se on kroz osjetilno uzdie do nadosjetilnoga. Uzdiui se kroz to osjetilno ovjek istodobno dokuuje i zadnji naum Boji, tj. krajnju svrhu svekolikoga stvaranja. Stoga je i filozofija misterij u kojem ta svrha treba izai na vidjelo. Dua je isti in (actus purus), nematerijalna i nepropadljiva, budui da njoj u temelju lei boanski duh koji joj omoguuje uzdizanje iznad materijalnoga i spoznaju krajnje poruke zemaljske objave.krinjari, Bla (Blasius Skryniarich), hrvatski sudac i pisac (okolica Varadina, ? Varadin, 1592). kolovao se u Ugarskoj. U Varadinu je bio rektor gradske kole, prisjednik Banskoga stola i gradski sudac. Djelo Mistina objanjenja o vazmenom jaganjcu (De agno paschali explicationes mysticae, 1587), teoloku interpretaciju teksta iz dvanaeste glave Izlaska, s naglaskom na pronalaenju alegorijskih ekvivalenata izmeu Staroga i Novoga zavjeta, posvetio je prijatelju A. Vramcu.Vlai, Matija Ilirik (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), hrvatski protestantski teolog, crkveni povjesniar i filolog (Labin, 3.III.1520 Frankfurt na Majni, 11.III.1575). kolovanje poeo u Veneciji kod humanista Giambattiste Cipellija (Baptista Aegnatius); ondje ga je ujak Baldo Lupetina upoznao s reformacijskim pokretom. Od 1539. studirao klasine jezike u Baselu i Tbingenu, a 1541. doao u Wittenberg, tada vodee protestantsko uilite, gdje je 1544. pod mentorstvom Ph. Melanchthona stekao naslov magistra slobodnih umijea te postao profesorom hebrejskoga i grkog jezika i prvakom reformacije. Od 1549. ivio u Magdeburgu te se ubrzo sukobio s Melanchthonom i njegovim pristaama filipistima koji su prihvatili dogovor s katolikom stranom. Vlai je, sa svojim sljedbenicima flacijanistima, odbio nauavanje o sedam sakramenata, slike, post i druge tzv. nebitne crkvene stvari. Dri se da je Vlaiev stav bio presudan za opstanak osnovnih nauavanja reformacije u njihovu prvotnom obliku. Poto je napustio Magdeburg, bio je profesor protestantske teologije i hebrejskoga jezika na Sveuilitu u Jeni (155761) i crkveni nadzornik Tiringije. Zbog nesporazuma s mjesnim knezom, oko prava na cenzuru sveuilinih udbenika, napustio je Jenu i 1562. doao u Regensburg, gdje je utemeljio sveuilite i pokuao osnovati tiskaru u kojoj bi izdavao djela na junoslavenskim jezicima. Tada je stupio u vezu s I. Ungnadom, P. Trubarom i Matijom Klombnerom; neko vrijeme suraivao je s Biblijskim zavodom u Urachu, najvie na prevoenju i redakciji knjiga, te se zauzimao za otvaranje teoloke kole na ilirskom u Celovcu ili Ljubljani. Od 1566. esto je mijenjao boravita (Antwerpen, Basel, Speyer, Strasbourg, Frankfurt na Majni).Pisao je promidbene i polemike traktate, crkvenopovijesne i heremeneutike spise, kao i radove s podruja filozofije, povijesti, filologije. Njegov prvi monografski rad, O rijei vjere (De vocabulo fidei, 1549) temelji se na analizi glagola vjerovati te najavljuje lingvistiku kao pomono sredstvo u teolokoj spoznaji. U djelu Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1556) dokazivao je kako Lutherov nauk nije nov, nego se borba protiv zloporaba crkvenog nauka javlja od ranokranskog doba. U Magdeburgu je zamislio i organizirao suradniki kolegij za monumentalnu Crkvenu povijest ili Magdeburke centurije (Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses) u 13 knjiga (objavljene u Baselu 155974). Svaka knjiga obuhvaa jedno stoljee (lat. centum: sto), pa odatle naziv djela. Vlai je jedan od glavnih pisaca te prve tiskane, planski i kritiki obraene povijesti Crkve do 1300. Najznaajnije njegovo djelo Klju Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae, 1567) prvi je enciklopedijski i hermeneutiki rjenik Biblije; u njem je Vlai razvio miljenje kako Sveto pismo interpretira samo sebe, a za njegovo razumijevanje nije potrebno crkveno posredovanje nego dobra klasina izobrazba pa se stoga dri zaetnikom protestantske hermeneutike. Pripisuju mu se polemina etverojezina rasprava Razgovaranje meju papistu i jednim luteran (1555), glavnina koje je napisana na hrvatskom jeziku, istarskim akavskim narjejem labintine (potpisana je pseudonimom Antona Senjanina), te tiskanje Otroje biblije (1566), viejezinoga vjerskoga udbenika s katekizmima na pet jezika, meu ostalima i na hrvatskom. Znaenje je Katehismusa Hervatskog u reformnim pravopisnim rjeenjima koja su sadravala prijedlog izradbe jedinstvene abecede i pravopisa za Hrvate i Slovence. Pripisuje mu se i rasprava iz logike Dijalektika paralipomena (Paralipomena Dialectices, 1558), u kojoj upozorava na vanost srednjega pojma u silogizmu. Znaajna su i njegova popisivanja latinskih historijskih pjesama rugalica koje je objavio u vie knjiga (1548., 1550., 1552., 1557), a neke je od njih, primjerice Elegiju o pokvarenosti ovjeka (Elegia de corruptione hominis), sam napisao. Kao jedan od najplodnijih pisaca svojega doba napisao je oko 200 spisa od kojih su mnogi ostali neobjavljeni; veina je njegovih rukopisa, preteno na latinskom i neto manje na njemakom jeziku, pohranjena u knjinicama i arhivima u Beu, Weimaru, Regensburgu, Strasbourgu i Wolfenbttelu.Ostala vanija djela: Apologija M. Vlaia Ilirika upuena koli u Wittenbergu u pitanju adiafora (Apologia Matthiae Flacii Illyrici ad scholam Vitebergensem in adiaphororum causa, 1549), Raspravljanje o istonom grijehu i slobodnoj volji (Disputatio de originali peccato et libero arbitrio, 1560), O prijenosu Rimskog Carstva na Germane (De translatione imperii Romani ad Germanos, 1566), Saeti prikaz jezika Novoga zavjeta (Glossa compendiaria in Novum Testamentum, 1570).Vlai, Matija, ml. (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), hrvatski lijenik i filozof (Braunschweig, Njemaka, 12.IX.1547 Rostock, Njemaka, 27.IV.1593). Sin M. Vlaia Ilirika. Predstavnik medicinskoga humanizma. Studirao je filozofiju u Strasbourgu te filozofiju i medicinu u Rostocku. Istaknuo se kao sveuilini nastavnik i pisac medicinsko-filozofskih djela. Profesor peripatetike filozofije i praktine medicine u Rostocku. Za ivota mu je objavljeno samo djelo etiri knjige fizikih komentara o ivotu i smrti (Commentariorum physicorum de vita e de morte libri quattuor, 1584), u kojem se nalaze vrijedna razmatranja o starenju i smrti.

Vramec, Antun (Anton), hrvatski ljetopisac i vjerski pisac (Ormo ili okolica, tajerska, 1538 Varadin, 1588). Studij teologije zapoeo 1558. u Beu. God. 1561/62. napustio je grad zbog epidemije kuge i otiao u Rim, gdje je 156567. bio kapelan Zavoda sv. Jeronima te 1567. stekao doktorat iz teologije. Nakon dolaska u Hrvatsku isprva je bio kanonik Zagrebakoga kaptola, a 1569. postao upnikom upe sv. Marka na Griu. God. 1573. imenovan je varadinskim arhiakonom te potom bekinskim i dubikim, a upniku je slubu obavljao i u Breicama, Stenjevcu i Varadinu, gdje je ostao do smrti. Protivno crkvenim propisima, imao je obitelj, enu i sina, koje se nije elio odrei, pa je 1578. suspendiran, a 1582. i slubeno je izgubio crkvene asti i povlastice. Vramec je imao iznimno vanu ulogu u razvoju hrvatske knjievnosti sjevernoga, kajkavskoga kruga. Njegovo prvo djelo, Kronika vezda znovi spravljena kratka slovenskim jezikom po D. Antolu Pope Vramce kanoniku zagrebekom (1578) bio je drugi autorski tekst na kajkavskom knjievnom jeziku nakon Pergoieva Decretuma (1574). U njoj je opisao dogaaje od postanka svijeta do 1578., crpei podatke iz mnogih hrvatskih i europskih ljetopisnih izvora, a osobito se vrijednima smatraju samostalni opisi autoru vremenski bliskih dogaaja. Pisana je jednostavnim jezikom, kao pouno djelo namijenjeno irokoj itateljskoj publici. Sauvana su samo dva primjerka, ljubljanski i zagrebaki. Drugo djelo, Postilla po nedelne i po godovne dni na vse leto vezda znovi spravlena po Antonu Vramcu Svetoga pisma doktoru i cirkve varadinske plebanuu (1586), zbirka je propovijedi u dvama dijelovima, od kojih prvi sadri nedjeljne, a dugi propovijedi za blagdane tijekom godine. Vramec je imao neprilika s obama djelima, uglavnom zbog slobodoumlja i kritikoga stajalita prema onodobnom drutvu i crkvenoj hijerarhiji; no osim injenice da su mu oba djela tiskana u protestantskoj tiskari Joannesa Manliusa, esto ponavljana teza o navodnoj povezanosti s protestantskim pokretom nije potvrena. Iako Vramevi tekstovi nisu napisani s knjievnom namjenom, zauzimaju istaknuto mjesto u povijesti hrvatske kajkavske knjievnosti. Imali su odjeka i u djelima potonjih knjievnika i povjesniara (J. Ratkaja, J. Bedekovia, B. A. Krelia, T. Miklouia, Ivana veara, D. Demetra i A. enoe), a ponajvie u Kronici aliti spomenu vsega svieta vikov (1696) P. Vitezovia Rittera.Zrinski, Juraj IV., hrvatski protuosmanski borac (? akovec, 13.IV.1549 Ugarska, 4.V.1603). Sin Nikole IV. Zrinskoga i Katarine Frankapan. Prva mu je supruga bila Ana dArco (umrla 1570), a druga Sofija Stubenberg. Bio je jedan od najbogatijih hrvatskih velikaa, a imanja su mu se protezala od Jadranskoga mora do zapadne Ugarske (dananje Gradie), u gotovo neprekinutom nizu uz granicu austrijskih nasljednih zemalja. Zahvaljujui trgovakom prometu koji se odvijao njegovim prostranim posjedima stekao je veliko financijsko bogatstvo. Na podruju svojih posjeda poticao je i migracije stanovnitva. Obnaao je niz visokih dravnih dunosti; 157475. te 158298. bio je vrhovni kapetan Prekodunavlja (Transdanubia), odnosno Donjougarske krajine (izmeu Drave i Balatona), 157475. i 158290. vrhovni kapetan Kanjie (Nagykanizsa), 15931603. veliki upan Zaladske upanije. Od oca Nikole IV. naslijedio je, osim vojnih dunost, naslov kraljeva tavernika te pripadao krugu najutjecajnijih osoba Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Sudjelovao je na zasjedanjima Ugarskoga sabora u Pounu (Bratislava) i bio pristaa protestantizma. Okupljao je knjievnike i poticao tiskanje njihovih djela. God. 1574. na njegov je poticaj u Nedeliu tiskar Rudolf Hofhalter otisnuo Decretum I. Pergoia, a 1585. na svojem je imanju Monyorkerku (Eberau) u zapadnoj Ugarskoj primio tiskara I. Mandelca, koji je ondje do 1592. tiskao 14 knjiga.

Ope o protestantizmu:

Protestantizam (njem. Protestantismus, prema lat. protestans, genitiv protestantis: koji prosvjeduje), kranska konfesija proizala iz reformacijskoga uenja M. Luthera, J. Calvina i U. Zwinglija. Ralanio se na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam) i vie njima pripadajuih crkava (luteranske i evangelike crkve, reformirane crkve, Anglikanska crkva) te sekt (anabaptisti, menoniti, kvekeri i dr.). Uz katolicizam i pravoslavlje najbrojnija kranska konfesija (oko 500mil. pripadnika).Sam naziv potjee od ukaza nazvanoga Protestatio (Prosvjed), koji je na Drugom saboru u Speyeru 1529. objavilo pet njemakih izbornih knezova i 14 gradova sklonih reformama M. Luthera, a koji se nisu slagali s katolikom veinom. Prosvjed je sadravao luteranski nauk o opravdanju i ve je sljedee godine dobio svoj sustavni oblik uAugsburkoj konfesiji. Dok katolicizam i pravoslavlje prihvaaju dva izvora objave, Sveto pismo i Predaju, protestantizam priznaje samo Sveto pismo. Uz tri stara simbola vjere (Apostolsko, Nicejsko-carigradsko i Atanazijevo vjerovanje), protestantizam priznaje mnoge vjeroispovjedne spise koji danas imaju ogranienu pravnu vrijednost (Augsburka konfesija, Schmalkaldenski lanak, Lutherov Mali i Veliki katekizam, Formula sloge, Zwinglijevih 97 teza, enevski katekizam, Confessio helvetica, Confessio gallicana, Westminsterska vjeroispovijed i dr.).Nakon Lutherovih 95 teza (1517) i reformatorskog odcjepljenja od Katolike crkve, uslijedile su krizne godine traenja doktrinarnoga i crkvenoga identiteta koje je posebno obiljeilo razilaenje s anabaptistima i sporenje oko veere Gospodnje (euharistije). Augsburkim vjerskim mirom 1555. protestantizam je dobio politiko priznanje, konstituirao se kao posebna konfesija sa zasebnim crkvenim ustrojstvom. Izborni (zemaljski) knezovi dobili su pravo da po naelu cuius regio, illius religio mogu odluivati o konfesiji svojih podanika. Uz Lutherov nauk (luteranstvo), u nekim europskim zemljama nastali su manje ili vie samostalni reformski pokreti. U vicarskoj su najprije Zwinglijevo, potom Calvinovo nauavanje doveli do posebnih oblika protestantskoga kranstva reformiranih crkava. Kada su Vestfalskim mirom (1648) sve konfesije unutar Svetoga Rimskog Carstva dobile pravo djelovanja, konfesijska slika nekadanje katolike Europe poprimila je konane oblike. U Skandinaviji i tadanjoj Pruskoj rairilo se luteranstvo, u kotskoj kalvinizam; u Francuskoj su nakon vjerskih ratova kalvinisti postali manjina. U ostalim europskim zemljama (Poljska, Litva, Madarska) protestanti su ostali manjine, samo se u sjevernim nizozemskim pokrajinama, unato panjolskoj katolikoj vladavini, odrao kalvinizam. Sasvim poseban razvoj imao je protestantizam u Engleskoj, gdje je nastala Anglikanska crkva. Neke crkve koje se esto svrstavaju u protestantske potjeu iz razdoblja prije reformacije (valdenzi, eka braa). U irem smislu protestanti su svi sljedbenici radikalnoga vala reformacije (antitrinitarci, unitarci) i napose anabaptista, te mnogobrojni ogranci crkava i pokreta nastalih poslije (neki za potonje rabe naziv neoprotestanti), kao to su metodisti,baptisti,menoniti, kvekeri, prezbiterijanci i dr. Suvremeni pentekostalci, karizmatici, katkad I adventisti, svrstavaju se u istu reformacijsku batinu.Reformacijski teolozi naputaju skolastiku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizma I nauk o predesetinaciji, a teoloko razmiljanje usredotouju na ovjekovo spasenje i opravdanje milou i vjerom. Glavne su oznake protestantskog uenja nauk o opravdanju vjerom, o sveenitvu svih vjernika, pozivanje samo na Sveto pismo (sola Scriptura), sloboda savjesti (pojedinca) kao oblik konfesionalne i crkvene pluralnosti. Posebnost nauka zrcali se u nekoliko naela izvornoga protestantizma: soli Deo gloria ukazuje na Boga kao jedinoga koji zasluuje ast i slavu; sola gratia znai da je otkupljenje Boji milosni dar ovjeku; sola fide obznanjuje da ovjek prima Boje otkupljenje iskljuivo vjerom; Ecclesia semper reformanda znai da se Crkva mora uvijek iznova obnavljati.Kao i ostale kranske konfesije, protestantizam tuje Boga i posebnim bogotovnim inima. U sreditu je bogotovlja veera Gospodnja. Bogotovne ine predvodi bogotovni slubenik ili Pastor. Za razliku od katolicizma i pravoslavlja, koji uz klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, poznaju i tovanje (dulija), koje se moe iskazivati i stvorenjima (sveci, aneli, slike i relikvije), protestantizam strogo odbacuje duliju. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogotovni je prostor jednostavan, slike su doputene samo u didaktine i dekorativne svrhe, a liturgija svedena na liturgiju rijei (itanje biblijskoga teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (veera Gospodnja, krst).Protestanti su se povijesno meusobno razlikovali s obzirom na nauk, crkveni ustroj, odnos Crkve i drave. Razliitost je katkad dovodila do okrutnih sukoba (progon anabaptista u kontinentalnoj Europi, kongregacionalista u Engleskoj). Zajedniki im je odnos prema Bibliji (prevoenje, kritiko prouavanje), misijsko djelovanje, dobrotvorne organizacije i ekumenizam. U protestantizmu Crkva je zajednica okupljenih vjernika Bojega naroda, po Bojem izabranju i pozivu. Crkvu stoga ne ustanovljuje hijerarhijski ustroj ni apostolska sukcesija kao u katolicizmu i pravoslavlju, a crkvena je vlast ustrojena prema prezbiterijalnom ili kongregacionalistikom naelu. Pojedinac ima potpunu slobodu osobnoga tumaenja Biblije, te slobodu savjesti u pitanjima morala.U hrvatskim krajevima protestantizam nije uhvatio dubljega korijena unato djelovanju nekolicine utjecajnih pojedinaca (M. Vlai, S. Konzul Istranin, Anton Dalmatin) i pristaa protestantizma. Danas u Hrvatskoj djeluje vie protestantskih crkava (Evangelika crkva, Reformirana crkva, Savez baptistikih crkava, Evaneoska crkva, Kristova crkva brae, Pentekostna crkva i dr.).

Uraka misija i njezina hrvatska izdanjaHrvatski protestantski pisci u doba reformacije posebno su vani za nau dialektalnu lingvistiku. Tako su Stipan Konzul Istrijan, Antun Dalmatin, Juraj Jurii i Juraj Cvei u 16. stoljeu bili prvi poznati knjievnici koji su svoja djela veinom objavili na prijelaznoj kajkavskoj ikavici, to je dalje nastavio i razvio Ozaljski knjievni krug Zrinskih i Frankopana u 17. stoljeu. U razdoblju od 1561. do 1563. hrvatska tiskara u Urachu tiskala je ukupno oko 25.000 primjeraka knjiga na hrvatskom (glagoljicom, latinicom i bosanicom), pa na talijanskom i slovenskom jeziku. Od toga broja veina ili oko 19.000 tiskano je na hrvatskom emu treba pridodati broj tiskanih u preostale dvije godine (1564. i 1565.) za koje nema preciznijih podataka, a vjerojatno iznosi oko 4.000 primjeraka. Nakon prestanka rada Urake tiskare Konzul i Dalmatin izdali su Regensburgu Postilu u dva dijela ija naklada nije poznata. Od hrvatskih izdanja do 1564. bilo je sveukupno po raunima, razdijeljeno 14.407 komada, a o Jurjevu iste godine u Urachu je preostalo 6.013 primjeraka. Izdanja Urake tiskare, po njihovom sadraju, moemo podijeliti na: Probne listove, Poetnice i abecedarije, Sveto pismo, Poune spise, Propovijedi, Teoloke rasprave, Prirunike. Probni listovi Prvo izdanje Urakoga kruga Probni list (glagoljicom) tiskano je u Nrnbergu, gdje su lijevana i glagoljska slova za tiskaru u Urachu. Ovaj list otisnut je u 200 primjeraka s pet tipova razliitih glagoljskih slova te ga je Stipan Konzul razaslao u Be, Ljubljanu i druga mjesta kako bi dobio miljenje o kvaliteti otiska.Stipan Konzul: Mi jesmo svetom dosta razumnih i uenih, Latinskim i Hrvackim jazikom Hrvackih pisac, tere ni pria pisanem gledaju na onu staru hrvacku tampu u Brvialih i Misalih, ova slova od dobrih umetlivih nemkih Metar inili izdlesti, izsei, tere izliti. Godine 1561. u Urachu je tiskan i irilini probni list u nakladi od 300 primjeraka. Isto kao i glagoljski, razaslan je na procjenu i odobravanje kvalitete tiska u Be, Ljubljanu, hrvatske krajeve i dalje. Godine 1564. ponovno je tiskan Probni list, ali sada na latinici, glagoljici i irilici. Umetan je u latinina izdanja kako bi se prema glagoljici ili irilici mogla uiti latinica. Poetnice i abecedariTable za itanje, abecedari, azbukvari, bukovnjaci bili su nuni za irenje pismenosti te prihvaanje tiskanih knjiga. Bili su namijenjeni za uenje kako djeci tako i odraslima. Pored glagoljskog izdanja Abecedariuma, u Urachu je iste godine tiskano i irilino izdanje koje je najvjerojatnije pripremio Antun Dalmatin . Tabla za dicu (glagoljicom): Glagoljska Tabla za dicu (Abecedarium), tiskana je u 2000 primjeraka. Premda nije otisnut autor, knjigu je priredio Stipan Konzul prema Trubarovu slovenskom Abecedaru od godine 1555. (Tbingen), se sluei najvjerojatnije Thoresinijevim glagoljskim Bukvarom tiskanim u Veneciji 1527., a kojim se je, kao to je ve reeno, sluio i pri izradbi i lijevanju slova. U prvom dijelu, poslije predgovora, smjetena je abeceda, i to najprije samo slova pa onda itave rijei, dok se u drugom dijelu nalaze skraeni osnovni dijelovi katekizma. Budui da je Tabla za dicu jedno od prvih tiskanih djela (1561. g. tiskan je jo i Katekizam glagoljicom i irilicom), moemo zakljuiti kako su Ungnad i Konzul eljeli opismenjivanjem pripremiti narod za itanje Biblije, ije su izdanje zduno pripremali i to im je bila glavna misao vodilja. Sveto pismo Prijevod i tiskanje Biblije na hrvatskom jeziku bio je glavni cilj djelatnika Urakog kruga. Prvi del Novog Testamenta (glagoljicom): U oujku 1562. godine u Urachu je tiskan Prvi del Novog Testamenta na glagoljici. Najveim dijelom, jo u Ljubljani, djelo je preveo Antun Dalmatin. U posveti na njemakom jeziku caru Maksimilijanu na 29 stranica Primo Trubar objanjava pojedinosti i stanje u slovenskim i hrvatskim zemljama s obiljem zanimljivih pojedinosti iz ivota onoga vremena. U glagoljskom predgovoru Prvog dijela Novoga zavjeta navodi se kako je preveden po najboljim izdanjima latinskog, vlakog, njemakog i kranjskog prijevoda. Sluili su se pri tomu i domaim Misalima i Brevijarima. Prvi del Novoga Testamenta sadri sva etiri Evanelja i Djela apostolska.. Drugi del Novog Testamenta (glagoljicom): Knjiga je izdana 1563. godine u nakladi od 1000 primjeraka. Na ovom prijevodu sudjelovalo je vie suradnika Urakog kruga: Dalmatin, Konzul, Cvei i Jurii. Knjiga obiluje ilustracijama. Oitovanje Sv. Ivana (tj. Otkrivenje) ilustrirano je s 26 drvoreza, meu kojima je dosta satirine naravi. Predgovor na njemakom jeziku potpisuju Trubar, Dalmatin i Konzul, dok su na hrvatskom potpisani Dalmatin i Konzul. Pouni spisiKatekizmi. Izdavai su poklanjali veliku vanost izdavanju katekizama, jer su oni, uz abecedarije, bili glavna literatura za opismenjivanje i vjersko obrazovanje puka. Najei predloak za sastavljanje katekizama bio je Lutherov Veliki i Mali katekizam. Hrvatski protestantska tiskara u Urachu nije zaostajala za ostalim reformacijskim gibanjima te ih je i ona tampala na narodnim pismima: glagoljici, irilici i latinici. Sveukupno, tiskara u Urachu tampala je etiri izdanja. Matija Vlai Ilirik priredio je i izdao u Regensburgu 1566. godine Otroju bibliju, udbenik za protestantsku kolu u Ljubljani, s katekizmom na pet jezika: slovenskom, hrvatskom, njemakom, latinskom i talijanskom jeziku. PropovijediReformatori su tampali i postille kojima je glavna nakana bila obznanjivanje rijei Boje. U postilama su svetopisamski tekstovi rasporeivani prema nedjeljama i blagdanima crkvene godine te popraeni opirnim komentarima koji su propovjednicima trebali olakati tumaenje proitanih tekstova. Naziv postilla dolazi iz lat. post illa verba poslije ovih rijei, tj. poslije evanelja jer u njoj poslije proitanoga biblijskoga teksta dolazi tumaenje. esto puta ono je bilo popraeno i dopunjeno primjerima iz ivota biblijskih likova i crkvenih otaca i esto puta je u njima bilo kritikih opaski na ivot suvremenika i ponaanja tradicionalne crkve. Glavne protestantske postille XVI. stoljea napisali su Martin Luther (crkvenu i kunu), Melachton, Johann Spangenberg i Johann Brenz. Uraka Postilla tiskana je u dva izdanja. 1562. glagoljicom u nakladi od 1000 primjeraka i 1562./63. irilicom u nakladi od 500 primjeraka. Postillu su namijenili Vsim dobrim bogoljubnim u Hrvatskoj, Srbskoj, Turskoj, i pro. zemli k'ristianom... Ujedno savjetuju svakog oca obitelji da subotom uveer ili rano ujutro nedjeljom ili blagdanom proita dotino Evanelje svojoj obitelji, da ga dobro upamte i tako pripremljeni idu poslije u crkvu na propovijed.

Najstarije kajkavske pjesmariceNa sjeveru hrvatskog etnikog prostora, ograniena maarskim i njemakim jezinim rubovima, pojavila se najprije u krilu luteranske reformacije, a ubrzo i protureformacijske katolike obnove, pokrajinska knjievnost kajkavskoga narjeja. Pisci toga narjeja prikljuuju se korpusu hrvatske knjievnosti poglavito u drugoj polovici 16. stoljea, iako je i prije prvih objavljenih knjiga bilo autora koji su i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj ovladali jezikom prikladnim za knjievno izraavanje. Pjesniki jezik kajkavaca imao je dakle ve i u renesansi svoju prethistoriju. Ni Andrija ajti, pjesnik, ni Ivan Pergoi, pravni pisac, ni kalvinistiki propagator Mihalj Bui, a ni Antun Vramec, teolog i povjesniar, nisu morali kretati iz vakuuma. Dijalekt na kojemu su oni pisali posudio je svoj jezini lik od kajkavskoga narjeja hrvatskog jezika, koji se govorio, a i danas se govori, u trokutu oko Zagreba, Varadina i Krapine. Ti prvi domai kajkavski autori uzeli su na sebe zadau da normiraju jezik koji je kolokvijalnu gipkost i specifini emocionalni valeur ve otprije posjedovao i koji je bio iskuan u pukoj poeziji i pukom pripovijedanju. Prvi kajkavski knjievnici zaeli su tijekom 16. stoljea jo jednu od pokrajinskih grana domae knjievnosti, koja je duhovnom krajoliku Hrvatske poveala raznolikost, a Zagrebu, Varadinu, Krapini i akovcu donijela puno udionitvo u geografiji hrvatske knjievne povijesti. Ve je u nemalom broju srednjovjekovnih pisanih izvora koji su nastajali u sredinjoj Hrvatskoj lako uoiti neke osobine govornoga kajkavskog jezika, i to u korpusima koji su u temeljnim slojevima bili akavski ili tokavski. Ti nalazi dijalektalne hibridnosti pripadaju filologiji i arheologiji, ali oni ivo svjedoe da su u Hrvatskoj oduvijek postojale, nekad nesvjesne, a nekad i programski iskazane tenje, za stvaranjem mjeovitoga jezinog tipa koji bi posuivao elemente iz svih narjeja i mjesnih govora i koji bi preuzeo zadau da bude jezik razumljiv to irem krugu hrvatskih govornika u svim hrvatskim zemljama, dakle i u Dalmaciji i u Bosni i u Slavoniji i u Istri i u Dubrovniku, a razumije se, i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Takva tendencija oigledna je na dijakronijskoj razini gotovo u svim epohama starije hrvatske knjievnosti, a na sinkronijskoj razini u veini kajkavskih tekstova. Kako u onima najstarijim, tako i u onima iz mnogo mlaih epoha lako se uoava dvojnost toga jezika, pa dok je kajkavski jezik sjevernohrvatske pravnike i slubene komunikacije bio od poetka impregniran i akavskim i tokavskim osobinama, dok je dakle bio hibridan, dotle je jezik pjesnikih tekstova zarana usvojio dijalekatsku istou, a time i bliskost govornom jeziku. Zato se anonimna poezija najstarijih kajkavskih pjesmarica i danas suvremenom itatelju ini zaudno bliskom i lako razumljivom, dok se tekstovi javne problematike zbog svoje hibridnosti i stiliziranosti, zbog teko razumljivih kalkova jedva mogu itati bez tekoa. Nasuprot teko prohodnim proznim tekstovima, jasnoom i smirenom pjesnikom tonou, lijepim slikama i intimizmom koji je svojstven kajkavskoj dijalektalnoj literaturi ukazivali su se stihovi prvih pjesama kajkavskih poeta. Minijaturu o tek roenu Jeuu mogli su potpisati mnogi suvremenici s hrvatskoga juga, ali bi tek najbolji meu njima znali ponoviti njezin ritam svakodnevnoga govora koji je i danas iv u krajevima u kojima je prije pola tisuljea bila napisana ova pohvala obiteljskoj ljubavi, ova sjeverna vrnjakinja "pjesama na narodnu" iz Ranjinina dubrovakog zbornika:Po svetu je bila tmica kakti v rogu,v talice je spala vu trudeh Marija,sladko si Marija senjke prebirala,kad je doel jangel i zbudil Mariju:"Vstani se, Marija, sinek ti se rodil,stani gor, Marija, Jeu se narodil,sad je prav polnoi, al je vse v svetloi."Stala je Marija, sineka dragala,je je i od senka Joefa budila:"Vstani se, Joef, sinek nam se rodil,sinek nam se rodil, moj predragi Jeu."Dok se Joef zbudil, Jeua pogledal,i joe ga nje niti pravo kunul,dole su tri vode mlane kakti kropek,koje jesu onda Jeua kupale.Joef je naredil z roicah zibalku,i doli tri vetri topli kakti sapa,koji jesu onda Jeua zibali,Jeua zibali, malko ga grejali.Joef i Marija su ga kuevali,a jangeli s neba su mu se klanjali.Najstarija kajkavska poezija nije bila samo djelo anonimnih pisaca i plod individualnog autorstva potpuno nesvjesnih pjesnika. U njezinu korpusu tragove je ostavio i vrnjak Nike Ranjine, neki Andrija ajti, koji se na odui Cantio de matrimonio potpisao, oznaivi da je pjesmotvor sastavio "po Kristuevom na sveit roenjei jezero pet stou trideset v trtom." to je jo napisao taj najstariji imenom poznati kajkavski lirik, nije na osnovi premalo sauvanih podataka lako rekonstruirati, ali je mogue da je taj isti dijak Andrija zainjao i albu koja zavrava ovom biljekom: "To je pesen spravil jeden mladi dijak. Srce mu se toi za leipom lubom svom. Amen." Pjesnik te panonske albe nije bio ba dobar ak Francesca Petrarke, ali se, s obzirom da mu ni rvleno more nije bilo daleko, dade zakljuiti da je i on proao trubadursku kolu, gdje je nauio topos nemilosrdne gospe koja na kraju njegove pjesme odluuje sebi nai "lepega od tebe":"Zorja moja, zorja prvoga vremena,ne zabi se z mene, z mojega imena,Mene si vugodna kak oni leipi hlad,k anelom spodobna, moj cvetek leip i mlad.Da bi mi videti tvega oka pogled,da bi mi videti tvojo leipo mladost,Mogel bi se skriti sluga od radostii mogel bi imeti tuge ter alosti.Izgubil sem oi i srca milenje,da bi ne bil poznal, blaen bi se bil zval.Ar svoj mali itek malo kaj ne vkonam,da sem lubil tebe, neisem se te tuil.Poklon ti povraam, gde godi hodim jas,ar nheimam pod nebom, ki bi me obeselil.Ar radost pogubi i srca veselje,od radosti ne mogel vu to zemlo pojti.Ne morem gledati, da te drugi lubi,zato hoem pojti rez rvleno morje.Gda suho drevo precvete, teda k tebi pridem,i gda morje presejne, teda k tebi dojdem.Ostajaj mi zbogom, oh leipa luba ma,da ne e ma biti, pojdi za drugoga.""Pojdi si mi zbogom, oh leipi lubi moj,ar jas sebi najdem lepega od tebe."Dijaci ajtieva narataja pisali su, kako je to ve 1574. izrekao Ivan Pergoi, za one "koteri dijakog pisma ne razmeju". Od poetskog okolia njihove ljubavne lirike nije osnovnom emocijom bila udaljena ni lijepa osmeraka pjesma o grlici, koja se zajedno s veinom sauvanih najstarijih kajkavskih stihova sauvala u rukopisu nazvanom Prekomurska pjesmarica, a koji se danas nalazi u mariborskoj Visokokolskoj knjinici. Anonimna kajkavska pjesma o grlici imala je svoje pandane u stihovima ranih dubrovakih petrarkista, koji su jednako kao i pjesnik sa sjevera povezivali grlicu s tugom. I za Nikolu Naljekovia grlica je ptica koja najbolje moe svjedoiti tugu. Njezino krhko tijelo imalo je veliku simbolinost u ljubavnoj poeziji onoga vremena, gdje su je osim s tugom povezivali s istoom spolne ljubavi, a bila je i atribut Venere, pa u tom smislu i poude. Osjet ljubavne tuge, tako blizak renesansnoj lirici, u sreditu je te kajkavske pjesme o grlici "smilenoj mojoj ptiici":alosno vidim grlicopijo mi motno vodico,potlam jo vidim sedeona suhom dreivci vrhonci.Daj, komu bi se ne smiluval,kako je tuno sedila,peroti bee spustila,glavo k zemli naklonila.to si ga hoem jaz rei,ako te zgubim v nesrei,nigdar nebom veselei,nego tem bole tuei...Toi mene lice mojegledajo tuno grlico,od velikoga dreseljaspuajo svojo duico.Glih kako ona grlicapoleiva suzami ma lica,gledajo na te, grlica,smilena moja ptiica.Podigni k meni glavo svo,naj spuam mojo duico,da naj kjedno preminems tom mojom tunom grlicom.Koga tugujo v noi, vu dne,kak tuni car vu temnici,k meni se, luba, obrnii zmoi suzami prsi.Prosim te vezdaj za Boga,ne tui mene, grlica,odvrzi ta alost svojoi primi veselje k srcu. Katarina Zrinska

Emocionaliziranou, a na jezinom planu i brzo steenom sigurnou intimnog pjevanja na jeziku svakodnevlja, nisu se od navedenih stihova mnogo udaljili ni tekstovi iz molitvene knjige Katarine Zrinski, ene sigetskoga junaka Nikole. Mlai su bibliografi poznavali tu molitvenu knjiicu hrvatske velikaice, ali se svei poslije izgubio tako da se tek na osnovi analogija moe zamisliti ton i sadraj toga djela. Izgubljenoj molitvenoj knjiici blizanaki je srodan Raj due Nikole Deia, tiskan 1560. u Padovi, kojega je Katarina Zrinska rabila kao jedan od svojih rukopisnih molitvenih prirunika. Tekst koji je Dei prema tom molitveniku poslije tiskao nije bio izvorno djelo ve tu bijae rije o prijevodu prirunika Hortus animae. U Deievoj varijanti te knjiice ima mnogo jezinih potvrda i pjesnikih naznaka koje su pouzdano svjedoanstvo o kulturnom ambijentu u kojemu je ivjela naruiteljica i vlasnica tog Hortusa, kako su latinskim jezikom nazivani onovremeni damski florilegiji. Takav jedan florilegij odluio je Dei tiskati upravo u doba kad su turske sablje sjekle nevine na europskoj istonoj granici koja se zvala Hrvatska i na kojoj je ena sigetskoga junaka izgovarala tihe molitve za spas svoje due. Deiev molitvenik, njegov Hortus animae, koji je u hrvatskoj inaici postao Raj due, poznaje dijalektalnu hibridnost, pa se iz njega, jednako kao i s dvorova tadanjih Zrinskih, uju zvukovi sva tri hrvatska pokrajinska jezika, a onda k tome i poneki hungarizam, germanizam i slovenizam. Bila je jezina hibridnost rane sjevernohrvatske knjievnosti iskaz politikih injenica, bila je ona i znak moi velikaa iz kue Zrinski i njihove tada vrlo tolerantne religijske politike. Upravo su Zrinski tijekom 16. stoljea postali najmonijom i integrativnom svehrvatskom vlasteoskom kuom koja je na svoja plea uzela brigu i krhkom, ali uvijek tinjajuem hrvatskom zajednitvu. Na svoj barjak ti su Zrinski stavili hrvatsku slobodu kao zbroj razliitosti. Oni su stvarnost te slobode iskazivali kao dijaloku stvarnosnu teksturu i kao hibridnu jezinu poruku koja se sauvala barem u molitvenim tekstovima sigetske udovice. Deieva knjiga nije veliki dogaaj u povijesti hrvatske knjievnosti. Ta knjiga samo je djeli snane jezine svijesti onoga kruga koji je u to vrijeme emanirao nadu zbunjenoj Hrvatskoj. Poruke takvih izdavakih pothvata imale su odjeka ne samo meu kajkavcima i akavcima nego su se takve knjige irile i na istok meu June Slavene koji su ostali ivjeti u prostorima koje su osvojili Turci. Tako se i moglo dogoditi da je Dubrovanin Marin, sin Nikolin, uspio u 16. stoljeu u Beogradu nabaviti Deievu knjiicu pa ju je odmah prenio u dubrovaki tokavski idiom. Deiev hrvatski Hortus animae taj je Marin ne samo preuzeo nego je u tekstu najprije pokuao umanjiti koliinu akavizama i kajkavizama, a latinika slova knjiice koju je jo u rukopisu itala Katarina Zrinski prenio je u iriliku azbuku, koja je bila iznimno proirena, napose u krajevima pod turskom vlau, i to kako meu Hrvatima, tako i meu drugim Slavenima koji su ivjeli na tom podruju. Naravno, uza sav trud nije Marin Dubrovanin, sin Nikolin, uspio u svom beogradskom boravitu prekriti taj hibridni meudijalekatski spoj, koji se barem u pisanoj komunikaciji upotrebljavao u mnogim prigodama, a na kojemu je hrvatska velikaica izgovarala inae stilski profinjene molitve to ih je u svom, i njezinu, Raju due sauvao Nikola Dei:"Moj grih, moj grih, moji velici grisi. Zato molim tvoje milosre v kom si z neba za spasenje moje saal, koji si Davida vpadua v grih opravil, prosti meni, gospodine, prosti meni, Isukrste, ki si Petru tebe zatajuu prostio. Ti si stvoritelj moj i otkupitelj moj, gospodin moj i spasitelj moj, kralj moj i Bog moj. Ti si ufanje moje i nadiha moja, vladanje moje i pomo moja, vtienje moje i jakost moja, obranba moja i slobojenje moje, ivot moj, spasenje moje i uskrsnutje moje, svitlost moja i elinje moje, pomo moja i obranenje moje... Gospodine, ne pomrzi me, slubenica tvoja sam, koliko godir zla i nedostojna, vazdar tvoja jesam. Ka komu ja biati u nere ka tebi? Ako ti me odvre, to e me primiti? Ako me ti mrzi, to e se na me ozriti? Poznaj mene nedostojnu ka tebi naspet bieu, koliko godir buduu grubu i neistu. Ako gruba i neista jesam, moe me oistiti; ako slipa jesam, moe me prosvititi; ako nemona sam, more me ozdraviti; ako mrtva i vgrebena jesam, moe me pozvesti. Jerbo je vea milost tvoja nego su grisi moji."

Anonimna pjesma o Sigetu

U tadanjoj se kajkavskoj knjievnosti nisu pisala samo pobona i pravnika djela na hrvatskom i latinskom jeziku, nisu se vodile skandalozne parnice i zapisnici koji su nalik napetim novelama, nego je u prostoru sjeverne Hrvatske nastala i anonimna, danas tek djelomino itljiva odulja pjesma o obrani Sigeta. I taj se tekst uva u prekomurskoj pjesmarici, zajedno s drugim primjerima pobone i svjetovne lirike. Kajkavska Pjesma o Sigetu svjedoi o poecima epskoga stila u onodobnih kajkavaca, koji su na usta anonima zabugarili opjevavajui posljednje trenutke Nikole Zrinskog:Zrinski vu soboto rano se oblee,onleipe svite atlac k sebi pripae,dvei viteki sabli na roke poloieino takaje taraskoga ida.Onako pojdoe, z dobrimi vitezi,a v rokaj mi drae gologa bodaa.Onako govori sigekim junakom:"Nosa zdaj gori, sigeki junaki,Ne dajmo se mi zato zdaj poloviti,kak jedne pience bodo nas lovili.Nego veselo na sable pojdimo,onak pomerjemo, s Boga se ne spozabimo."Jeua zakriknoe sigeki junakii vrata otpree; Zrinski naprej ide.Kod je godi iel, vse doli letee,vnogo turskih glav ondi doli opa.

Juraj Zrinski sin Katarine i Nikole Poticatelj objave prvih knjiga na hrvatskom jeziku u sjevernoj Hrvatskoj bio je Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka i njegove ene Katarine, velika, ovjek moan i hrabar, vojskovoa blizak protestantskim idejama. Taj Zrinski nije imao nita protiv da ne njegovim posjedima u Meimurju djeluju putujui tiskari Hoffhalter i Manlius, koji su bili na glasu kao proizvoai kunih luteranskih knjiga u toj regiji. Juraj je Zrinski vie od gorljiva protestanta bio zagovornik tolerancije i vjerskoga dijaloga, i po tomu on nije bio odve udaljen od slubene politike habsburkoga vladara Maksimilijana. Prve kajkavske knjige nastajale su pod pokroviteljstvom Jurja Zrinskog, to e rei da su nastajale u okruju vjerske tolerancije i prava na razliitost. Zato se namjena tih prvih kajkavskih knjiga, kao i nakane njihovih pisaca, nikako ne mogu usporediti s agresivnim pothvatom i propalom zamilju Hansa Ungnada u Urachu da katehizira slavensko i vlako puanstvo uz pomo luteranskoga tiva. Visok je bio stupanj vjerske i duhovne tolerantnosti u prostorima koje je vojno nadzirao Juraj Zrinski, najznamenitiji hrvatski kondotijer onoga vremena. Na nemirnu tlu sjeverne Hrvatske ulagao je on najvei dio svoje energije upravo u obranu od Turaka, koju je izmeu ostaloga vidio kao borbu za supostojanje vjerskih razlika i oprenih mentalitetnih uzoraka. On je dobro poznavao to tlo na kojemu ni pojava oenjenih, ali papi i dalje vjernih sveenika, nije bila rijetkost. Bilo je na tom tlu i pokuaja objektivnog objavljivanja podataka o znamenitim luteranima, bilo je tu naznaka kritikoga govorenja o koncilu u Trentu i njegovim nalozima. Sve to, pa i jo mnogo drugoga, u isti je tren supostojalo u sjevernoj Hrvatskoj i sa estokim protureformacijskim stajalitima kakve je u doba Jurja Zrinskog s autoritetom crkvenog, ali i svjetovnog monika, najee iz Zagreba izgovarao Juraj Drakovi, vlasnik mnogih dua i svih tijela u slobodnim gradovima i selima habsburke Hrvatske. Ali krivo bi bilo i pomisliti kako su dva Jurja, Zrinski i Drakovi, bili antipodi. U Hrvatskoj Juraj Drakovi nije imao antipoda, jer ondje taj borac protiv Lutherova nauka i nije imao mnogo posla. U Hrvatskoj je dodue bilo onih koji su protestirali, ali nije bilo protestantizma. Drakovi zato u Hrvatskoj nije ni imao pravih protivnika od kojih bi morao raskuivati duhovni okoli svoje zemljice. Drutveni, povijesni i geografski okoli onodobne Hrvatske bio je mnogo iri, a taj iri, zapravo najiri hrvatski kontekst, nije Juraj Drakovi u vrijeme kad je od 1563. do 1578. bio zagrebaki biskup nikada dosegnuo, nego je taj prostor svojim duhom ali i svijetlim orujem osvojio sin Nikole Zrinskoga Juraj.I Drakoviu i Zrinskom pisali su mnogi onodobni pjesnici pohvalne pjesme. Obojici upuivale su se uene hvale, ali u tom pjesnikom referendumu potkraj 16. stoljea hrvatska knjievna republika nije izabrala uenoga biskupa nego tolerantnoga vojskovou. Hrvatskim se renesansnim piscima on ukazao integrativnijim od bilo kojeg suvremenika. Jurju Zrinskom, simbolinoj toki oko koje se okupljala tadanja razuena Hrvatska, s divljenjem su se obraali i Dubrovani i Zadrani i Varadinci, polaui u njega svoje osjeanje zajednitva kao prava na razliitost, kao obveze tolerancije vjerskih i duhovnih, mentalitetnih i povijesnih razlika. Juraj je Zrinski, to nije bilo nepoznato, uivao potporu svojih bekih gospodara, i on ih nije iznevjerio i to upravo time to je na burnoj zapadnoj granici Europe istovremeno pojaavao vojnu odlunost, ali i utjecao na to da se smanji vjerska nesnoljivost. U tomu i lee razlozi njegova izbora na svehrvatskom knjievnom referendumu, koji dodue nee zadugo imati vanost, jer kao i obino, sudbina se Hrvatske nalazila u tuim rukama, pa kad je u Beu preminuo tolerantni, ali boleljivi Maksimilijan, silo je s pozornice i razdoblje stanovite vjerske tolerancije u austrijskim zemljama i nastupilo je pobjedniko razdoblje katolike obnove. U tom okruju nastajala je nova knjievnost samosvjesnoga doba koje su poslije nazvali barokom, ali je nepobitnom ostala injenica da je najstarija knjievnost hrvatskog izraza na sjeveru Hrvatske stvorena na krilima druge ideje, one o vjerskoj snoljivosti, one koja je zagovarala tua prava na razliku. To je bilo duhovno tlo iz kojega su izniknule prve knjige hrvatskih pisaca sa sjevera, Ivana Pergoia i Antuna Vramca.Pergoiev DecretumU Nedeliu, na putu kojim se iz Varadina ide u akovec, otisnuo je 1574. putujui tiskar Rudolf Hoffhalter prvu kajkavsku tiskanu knjigu Decretum Ivana Pergoia, a gledano u iroj perspektivi, i prvi tiskani hrvatski zakonski prirunik. Svoje djelo posvetio je Ivan Pergoi Jurju Zrinskomu. Decretum Ivana Pergoia izlazi samo godinu dana nakon guenja estokih seljakih pobuna koje su uzdrmale ire podruje sjeverne Hrvatske i koje su imale odjeka i u Meimurju. Ako je reformacija prvim kajkavskim piscima neto i ponudila, bila je to posvema ljudska sumnja u propisane istine, bila je to svijest o potrebi uporabe narodnoga jezika i konano razumijevanje vanosti tiskarskog medija u kulturnom radu. To je bilo sve to je od protestantizma prodrlo u prve tiskane knjige sjeverne Hrvatske i to je bilo sve od toga navodnog heretikog duha pisaca koji su iz Njemake preuzeli stanovite civilizacijske predloke, usvojili neke mentalitetne promjene i s veom upornou nego drugi traili pravo na malu razliku, na posebnost, pravo na individualnost. Bio je to sav grijeh tih prvih kajkavaca. Ali ljudima koji su i u to vrijeme bili sposobni gledati unaprijed bila je Pergoieva knjiga lijek, bila je ona terapija jezikom.Birajui predloak za svoj Decretum, Pergoi nije morao traiti daleko, jer pravnoj tradiciji ugarsko-hrvatskog kraljevstva u posljednjim godinama pred mohaki poraz solidnu kodifikaciju dao je Istvan Verbczy, koji je, kao to se vidi iz imena, bio podrijetlom iz Vrbovca. Roen 1458, taj maarski pravni pisac objavio je svoj Tripartitum opus iuris 1517.Decretum Pergoiev zadrao je trojnu fakturu maarskog izvornika i dijeli se u tri dijela, tako da u prvom raspravlja o civilnom pravu plemstva, u drugom o sudskom postupku i njegovoj praksi, a trei je dio opirnije usrediten na zemaljsko, gradsko i seosko pravo. Ivan Pergoi svoju je knjigu izradio slijedei bez veih otklona latinski izvornik, ali je ponekad zavirio i u maarski prijevod, koji je ve tada postojao. Zapravo Pergoi i nije bio samo prevoditelj nego je, kako bi hrvatskom puku pribliio zakonik, bio i njegov preraiva, koji je poneka mjesta pojednostavnjivao, neka skraivao, dok su neke njegove prestilizacije i preformulacije ak toliko neuspjele i udaljene od izvornika da i danas oteavaju razumijevanje teksta. Decretum je u najveem svom dijelu zamorna knjiga, a tek se mjestimino javlja u njemu poneka zanimljivost, to biva tek onda kada pisac ne lomi jezik s nepostojeom terminologijom ve se odlui reporterskom tonou biljeiti neki od pravnih postupaka. Takav je i ulomak o postupku sa idovima i prijedlogom zakletve koju oni, da bi mogli biti prihvaeni kao vjerodostojni svjedoci, moraju na sudu izrei:"Jaz idov, koteri sem (totu da sam sebe imenom imenuje), priseem na ivuega boga, na svetoga boga, na zmonoga boga, koteri je stvoril nebo i zemlju, morje, vse stvari kotere su vu njem, da v tom duguvanji, vu kom mene vete krenik krivi, da sam nitar nije kriv, nisem pregreil. I ako sem kriv, da me zemlja pore, kotera je zemlja Datana i Abirona porla, i ako sem kriv, da francija i gubavoa na me pride, i ako sem kriv, veliki beteg, revobolina kri i nagla guta da pride na me, i nagla smrt dame zgrabi, i v tele i v dui da poginem, i v marhe, i da nigdar v Abrahomov naruaj ne zajdem. I ako sem kriv, da me pravda Mojeeva pomene, i vse pismo, kotero je v petih knjigah Mojeevih popisano, da me osramoti. I ako ta moja prisega nije prava, da me potere Adonai i njegova botva zmonost."Pergoiev Decretum nije se sluajno pojavio neposredno nakon to su bile zavrene krvave bune zagorskih seljaka. Time je on dijelio sudbinu svoga predloka koji se 1517. godine pojavio kada su uminule pobune Dodinih seljaka u Ugarskoj. Decretum bijae simbolini zagovor drutvenog mira tadanje male Hrvatske, zemlje koju Pergoi u posveti Zrinskom sjetno naziva "oveh nevoljnih zavrzenih ostankov orsaga".

Pergoi kao izdava Erazmusa iz Roterdama

Ivan Pergoi, ini se, ipak nije dopustio da ga potpuno zaplae njegovi kritiari i smutljivci, jer je jo jednom odluio imati posla s knjigama i tiskarima. On je 1587. kod tiskara Manliusa u Varadinu na latinskom jeziku dao otisnuti knjigu Erazma Roterdamskog pod naslovom Praefationes et epistolae dedicatoriae. Latinska Pergoieva knjiga zbornikog je karaktera, a autorstvo Pergoievo u njoj i ne postoji, jer joj je on bio tek nekom vrstom nakladnika i prireivaa. Autor veine tekstova u tom latinskom izdanju bio je Erazmo Roterdamski, to je u neupuenih Pergoievih suvremenika moglo buditi zazor, iako su upueniji, ili oni koji su se pravili da to jesu, mogli znati da Erazmo nikada nije priao Lutheru nego da se s njim sukobio te da su ga nakon 1529. protestanti drali svojim ljutim neprijateljem. ini se da je to znao i Pergoi, pa je zato posve bezbrino i dao tiskati svoju knjigu, koja sama po sebi ne bi zanimala cenzore, ali ih je ime holandskoga pisca u svakom sluaju moralo zainteresirati. Jer ono to je moglo biti ope poznato u Baselu ili Beu, nije moralo biti poznato na turskoj granici oko koje su obilazili uegli revnosnici s krivo shvaenim cenzorskim nalozima pod skutima. Znajui da je pisac knjige koju je tiskao zazoran, Pergoi nije htio ii jo korak dalje pa djelo prevesti na hrvatski, nego se odluio da izdanje tiska u latinskom izvorniku jer nije, kako tvrdi u predgovoru, elio doivjeti nezahvalnost zavidnika, koji su ga zbog prijevoda Tripartita napali petnaest godina ranije. U tom svom novom pothvatu Pergoi ipak nije samo objavio Erazmove biblijske parafraze i popratna pisma europskim vladarima uz svaku parafrazu nego je u izdanje jo uvrstio i jedan od najstarijih maarskih latinskih knjievnih tekstova, pouno pismo upueno ugarskom prijestolonasljedniku Emeriku. Vjerovalo se da je pismo djelo svetoga Gellerta, koji je inae bio uitelj Emerikov, a to to je tekst objavljen zajedno s Erazmovim parafrazama imalo je, ini se, najvie veze sa samim Pergoiem i njegovim oitim poznavanjem Erazmove bibliografije. Erazmo je naime 1516. objavio pedagoku raspravu Institutio principis christiani, u kojoj je raspravljao o problematici odgoja buduega vladara na nain vrlo srodan Pseudogellertovu spisu, pa je to zasigurno podsjetilo hrvatskoga pisca, jer su mu bila poznata oba djela, da bi se Erazmova knjiga mogla dopuniti i Erazmu bliskim tekstom iz ugarske tradicije. To je, ini se, bila motivacija tog izdavakog pothvata u kojemu osim povezivanja sv. Gellerta i Erazma ima malo Pergoieve izvornosti. Bilo je to varadinsko izdanje svojevrsna poast Erazmu i afirmacija razumijevanja to su ga Holananinu upuivali hrvatski itatelji jo od Marulieva vremena.Bla rkinjari

Iste godine kad je tiskano Pergoievo izdanje Erazmovih parafraza i Gellertovih pedagokih razmatranja pojavila se u Manliusa i jo jedna knjiga hrvatskog autora na latinskom jeziku. Autor te knjige, kojoj je naslov bio De agno paschali, bio je Bla krinjari, a teoloku ispravnost izdanja potpisom je potvrivao Antun Vramec, hrvatski knjievnik i sveenik koji, barem to se tie njegova branoga statusa, ba i nije bio idealno izabran katoliki autoritet za davanje imprimatura. Ali upravo taj podatak svjedoi o tomu kako je u sjevernoj Hrvatskoj tada bilo vrlo teko odrediti granice izmeu onih koji su samo protestirali i onih koji su bili protestanti ili estoke pristae katolike obnove. U svojoj knjizi pripadao je Bla krinjari onim drugima, jer njegovo djelo posve slijedi ono to je sluajui naloge Rima traio i biskup Juraj Drakovi, ban i kraljev namjesnik. krinjari je bio sudski dostojanstvenik u Varadinu, laik dakle poput Pergoia i svakako nije bio ukljuen u slubene vjerske raspre, a njegovo poznavanje temeljnih pitanja vjere bilo je poticajno Vramcu, koji je sa krinjariem prijateljevao i podupirao njegov knjievni posao. krinjari mu je na prijateljstvo uzvratio pa u toj svojoj latinskoj knjizi, jednako kao i Pergoi, istie Vrameve tekoe sa zavidnicima te spominje one koji su kada se pojavila Postilla kritizirali Vramca zbog hrvatskoga jezika kojim je djelo napisano. Zato je i Bla krinjari izabrao manje ofenzivan latinski jezik da bi izbjegao kritiku onih koji su iz krila katolike obnove u habsburkom dijelu Hrvatske, posebno nakon smrti austrijskog vladara Maksimilijana, dovodili u pitanje bilo kakvu uporabu narodnog jezika u knjievnosti. U tom smislu potpuno su nedvosmislene sve pohvalnice to ih je u ono vrijeme od svojih suradnika primao Juraj Drakovi. Bile su te pohvalnice pisane latinskim jezikom, a njihovi autori, zvali se oni Gapar Petrievi ili Juraj Wyrfel, najavljivali su posvema novi duh u kulturi sjevernih hrvatskih gradova, duh kojemu je krug Pergoiev i Vramev bio poprilino zazoran.Bla krinjari, koji nije pisao hrvatskim jezikom, nee pred svojim vremenom biti zapamen samo kao pisac te latinske knjige i Vramev prijatelj nego i kao neizravni krivac to je u njegovo doba nastao iznimno zanimljiv sudski istrani zapisnik na hrvatskom jeziku. U Varadinu je naime protiv neke edomorke voen proces iz kojega se izrodila neugodna afera u koju je bio umijean i knjievnik Bla krinjari. Dogaaj je bio povezan s djevojkom Urom Galjenicom, koja je u ljubavnoj vezi zanijela, ali je nakon poroda poinila edomorstvo. Jadnica ni pod mukama nije htjela odati ime djetetova oca. U Varadinu se znalo da je to krinjari pa je na njega pala sumnja i za sudionitvo u edomorstvu. Naposljetku je ugledni sudac ipak spasio ast kad je oinstvo pripisano nekom mlinaru. Meu svjedocima na tom neugodnom sudovanju pojavio se i knjievnik Ivan Pergoi koji je optuio knjievnika Blaa krinjaria. Na suenju Uri Galjenici sudjelovalo je vie od etrdeset svjedoka, pred kojima je krinjari ne samo nijekao da je obljubio Uru Galjenicu nego je takoer tvrdio da nije sudjelovao u organizaciji njezina bijega iz tamnice u kojoj je ekala smrtnu kaznu. To to se na kraju doznalo tko je bio otac umorenog eda ipak nije moglo spasiti krinjaria od gubitka asti suca.

ivot Antuna VramcaNajvaniji pisac kajkavskoga renesansnog kruga bio je Antun Vramec. Sam je tvrdio da ga je rodila tajerska, a odgojio Be, ali to nije bila ba ista istina. Njegova je biografija mnogo zamrenija i nije se iscrpljivala samo u ta dva toponima. Dio ivota proveo je Vramec i u Rimu, gdje je 1565. bio kapelan u Zavodu Svetoga Jeronima i gdje je 1567. doktorirao, o emu je u Kronici napisao: "Ovo vreme ja jesem vRime doktorem postal". To da je svoj doktorat smatrao povijesnim dogaajem te da ga je uvrstio u kroniku svijeta, svakako je pokazatelj Vrameve samosvijesti i lakoe s kojom se kretao meu napisanim i objavljenim rijeima. U tomu bio je nenadmaiv, a njegova sigurnost kada pie i o onomu to nije poznavao dobar je primjer renesansne samouvjerenosti. Vjerovao je da se sve moe popraviti i poboljati, vjerovao je da popravljanje svijeta i kritinost prema postojeem jedino ima smisla, pa je zato i molio svoga itatelja "ako bi kaj nael, kaj bi bilo neslono pisano ali vgreeno" da ga ne psuje, a savjetovao mu je da "svojim razumom pobola i popravi ar nije tako muder lovek, kako bi ne hotei ne vgreil". U Zagrebu bio je taj rimski doktor najprije lan kaptola, a zatim je postao varadinski arhiakon. Ve 1571. postao je kanonik zagrebaki, a godinu dana poslije upnik je crkve Svetog Marka, upe koju je nakon etiri godine, zbog sukoba s vjernicima, morao napustiti. Sljedeih godina Vramec je esto mijenjao boravita, bile su to godine naporna knjievnog rada, bile su to godine privatnih lutanja i izvanbrane veze u kojoj je taj katoliki sveenik imao ne samo nevjenanu enu nego i sina Mihalja. Bile su to godine ukojima je 1578. tiskana njegova Kronika. Kako knjievnik unato opomenama nije htio napustiti enu i sina, a kako mu i tiskana djela nisu ba svima bila po volji, morao se 1580. odrei crkvenih asti i imanja, a kad je 1583. postao upnik u Stenjevcu kraj Zagreba, nekadanjem kanoniku i arhiakonu ostavili su jo samo titulu doktora svetoga bogoslovlja i Svetoga pisma. Vramec, koji jeumro 1587, bio je nekoliko godina prije smrti imenovan upnikom u Varadinu, gdje su u isto vrijeme ivjeli i Ivan Pergoi i Bla krinjari, koji su svojom uenoou zasigurno potaknuli Vramev povratak knjievnom radu. Premda se u ivotu esto sukobljavao s monima, Antunu Vramcu nitko nije mogao zanijekati iznimne intelektualne sposobnosti i veliku uenost, pa je zato usuprot svim protivljenjima obavljao ponekad i vrlo odgovorne poslove zastupanja kaptola i biskupa, kao prisjednik banskoga stola bio je lanom mnogih povjerenstava, a sudjelovao je i na dravnim saborima. Njegovo obrazovanje kvalificiralo ga je za najvie poslove u crkvenoj hijerarhiji, ali njegov temperament i duh sklon avanturizmu prijeili su da se njegov utjecaj na drutvena zbivanja onoga vremena jo vie proiri.

Kronika Antuna Vramca

Svoju Kroniku, na koju se potpisao kao kanonik zagrebaki i koju je bez naznake naslovnika posvetio Jurju Drakoviu, svome biskupu, tiskao u Ljubljani kod Manliusa 1578. Jezik Antuna Vramca u Kronici, a i u mlaoj Postili, najbolji je primjerak onodobne kajkavske proze, a pieva elja da u Kronici sadraje iz hrvatske i svjetske povijesti iskae na hrvatskom jeziku stavlja ga u povijesti hrvatske historiografije na povlateno mjesto. Naime, dok su Vramevi prethodnici pisali kronike i historiografska djela na latinskom jeziku ili na jezicima monih inozemnih naruilaca i podupiratelja, zagrebaki se kanonik odluio iste sadraje iskazati na narodnom jeziku. U tom smislu on je bio ovjek novoga doba i odgovarao je na zahtjeve probuene srednje klase u sjevernim hrvatskim gradovima nedaleko turske granice. Ni jedan od Vramca stariji a ni mlai povjesniar, zvao se on Nikola Stjepani, koji je napisao Historia obsidionis Petrinae, ili Nikola Mikac, autor teksta Obsidio Sisciensis, ili Ivan Tomai, koji je rabei grau nastalu do 1561. napisao Chronicon breve Regni Croatiae, nije ni pomislio da bi svoja historiografska djela ili kronike napisao hrvatskim jezikom i da bi ih prilagodio oekivanju irega itateljskog kruga. Isto se odnosilo i na neto mlae autore poput Jakova Lukarevia ili Mavra Orbinija, a jo vie na humaniste poput Ludovika Crijevia ili Vinka Pribojevia.Vramec je radei na Kronici krenuo svojim putem. Boravio je on u Rimu upravo onda kada su ondje izneseni zakljuci spravia u Trentu i za razliku od mnogih svojih hrvatskih suvremenika predosjetio je smjerove nacionalnih katehizacija. Predosjetio ih je bolje nego oni s kojima je morao proivjeti ostatak ivota na sjeveru Hrvatske. Vramec je vrlo tono shvatio da e odmah nakon prvoga sabiranja snaga jedna od najvanijih novosti biti upravo uvoenje i irenje nacionalnih i regionalnih jezika uz pomo crkvene promidbe. On je to iskustvo donio sa sobom iz Rima, ali ga je, ini se, donio prerano. Nisu ga razumjeli jer nisu znali predviati budunost, a ako su ita u njegovim nakanama s jezikom prepoznali, onda je to tek bilo da su u svakoj njegovoj hrvatskoj reenici vidjeli skrivene namjere i zagovor luteranskih ideja. Vramec je u svojoj Kronici govorom bio vrlo blizak svakodnevnoj komunikaciji, sintaksom do tada nepoznatom u kajkavskoj prozi, a koristei najpoznatije srodne kronike koje su mu bile poznate, napisao je do tada najzaokruenije djelo hrvatske proze uope. On se u svom radu posluio talijanskim prirunikom Jacobusa Philippusa Forestija iz Bergama, a nije mu bio nepoznat ni tiskani folijant Liber Chronicarum. Poznavao je i ugarsku povijest to ju je u Krakovu 1567. objavio Abraham Baksay, znao je i za povijest Ugarske Antonija Bonfinija, a starije podatke o papama crpao je iz djela Vitae pontificum humanista Platine, koji je inae bio i pisac najuvenijega starijeg kuharskog prirunika. Vrameva Kronika dakle nije znanstveno djelo, ona je prirunik, nekom vrstom kalendara za listanje, a ne za itanje, nekom vrstom recepture za doivljaj suvremenosti, vodi za kritike umove, knjiga koju pisac i nije namijenio dijacima i uenim ljudima nego puku, dakle svima. Kronika je bila i poruka za budunost. Iz Vrameve interpretacije povijesnih injenica, iz njihova izbora i nekih skrivenih montaa razabire se da autor Kronike nije bio preveliki tovatelj papinskih karizmi. On je govorei o Kristovim zemaljskim namjesnicima uvao suzdran ton pa mu se svakako nije sluajno dogodilo da za Leona X. ne kae nita vie nego da spomene kako je njegov pontifikat dao okruenju u kojemu su iznesene Lutherove teze. U istom se vremenskom odsjeku Vrameva Kronika do detalja bavila pitanjima seljakih buna u Ugarskoj poetkom 16. stoljea, smatrajui ih zanimljivijim od povijesti nekog monog i vanog pape. U perspektivi Vrameva vremena pojava luteranizma u krilu Leonova pontifikata doista je vanija nego pojava leoninske renesanse, u kojoj se na primjer raskrilio Maruliev duh. Jer Vramec je bio prevrtljiv kroniar koji je podatke izabirao prema vizuri svoga vremena, ali i iz oita svojih sumnji i pitanja na koja mu suvremenost nije nudila odgovore. On e tako zabiljeiti i podatak o Erazmovoj smrti, ali e ga dovesti u asocijativnu vezu s vijestima da su u isto to vrijeme u Francuskoj masovno egzekutirani mnogi luterani, a opet e s posebnom simpatijom spomenuti i sudbinu Thomasa Morusa.Svoju Kroniku Vramec je sastavljao crpei podatke iz mnogih izvora, koje je ve u stadiju prikupljanja znao vjeto sistematizirati. Taj se postupak ne vidi na prvi pogled, ali je oigledan kada se graa razloi na tematske krugove. Naime, podaci koji tvore Kroniku ulazili su u nju iz viestrukoga okvira, u kojemu je pisac uskladio grau, kako iz sfere profanog, tako i svetog, grau nacionalnu i meunarodnu, grau povijesnu i politiku, grau znanstvenu i grau kulturoloku. Vramec vrlo suvereno razlikuje i na zaseban nain obrauje podatke iz crkvene s jedne i svjetovne politike povijesti s druge strane, on razluuje povijesne podatke koji su bili zravna posljedica politikih dogaaja od onih koji su bili rezultati prirodno-znanstvenih otkria ili dogaaja poput raznovrsnih prirodnih kataklizma. Za Vramca su podaci o gradnji gradova pripadali povijesti, ali ne politikoj, nego onome to je zapravo nosivi sloj u njegovoj Kronici, a to bi se moglo oznaiti kulturnom povijeu i povijeu civilizacije. Vramec vrlo dobro uoava razliita oita u tretiranju nacionalnih povijesti, a posebno je svjestan vanosti hrvatske povijesti za svoje itatelje, pa podatke o njoj unosi s posebnom pozornou, trudei se da kad je o njima rije bude to opirniji i svakako precizniji nego kada je raspravljao o dalekim prostorima. I Vramec je poput Ivana Pergoia osobno bdio nad nastankom svoje knjige, jer seu njoj moe uoiti kako joj se primjerci, koji inae imaju jednaku naslovnisu i koji su manje ili vie jedinstveni proizvod istog majstora, ipak u nekim dijelovima razlikuju. To je zato to im je pisac jo za vrijeme slaganja, a kad su neki od listova ve bili otisnuti pa i uvezani, naknadno mijenjao sadraj, popravljao podatke i prepravljao stajalita koja bi mu se u posljednji trenutak uinila odve opasnim ili provokativnim. Na jednom od takvih autocenzuriranih mjesta spominjali su se zagrebaki purgeri s kojima je Vramec i prije tiskanja Kronike imao estokih sukoba pa je valjda, kad je vidio tiskanu stranicu, u posljednji tren poelio da svoj tekst ublai, a zajedno s time da smanji svoje ionako nemale nevolje. Vrameva Kronika moe se i danas itati kao vrijedan knjievni tekst, koji svoju sugeriranu lapidarnost zaas pretvara u ritmine i sintaktiki skladne reenice, stvarajui tkivo dobro napisanih cjelina. Kronika je dobar izvor za stariju toponomastiku, ali je ona jo vie pravi rudnik za prouavanje mentalitetnih uzoraka kasne renesanse u sjevernim hrvatskim gradovima, jer nudi grau uz pomo koje je mogue shvatiti okvir u kojem su Vramevi suvremenici doivljavali opu i nacionalnu povijest te kako su u skladu s time sagledavali svoju sadanjost i predosjeali budunost. Gotovo opsesivnom uestalou niu se u Kronici slike propasti velikih carstava i gradova, niu se opisi Atile, Tatara i Turaka, to je sve u Vramevih italaca budilo intenzivne podsjeaje na vlastitu nesigurnu stvarnost:"Konstantinopol ali Carigrad vara, stolno mesto cesarovo, grki ali rimski na sone istok, od Mahumeta Drugoga, sedmoga poglavnika turskoga, be vzet dvadeseti deveti den meseca majua.Vun zegnani i vnogi dobri i verni krenici behu. U Kontantinu, toga imena osmomu cesaru grkomu, s pokolenja Paleologova, be glava odseena i na jedno kopje po vsem varaa Carigrade na pot i sramotu veliku krenikom noena. ena i keri i druina cesara Kontantina kruto osramoene i opotane bee. Cirkev svete Sofije blaznena, opotana i poroblena jako be od Turkov. Tri dni Turkom vsakova sramota, roblenje, neistoa, hudoba, i skruhna od Mahumeta dopuena i oblast dana be.Carigrad vara i Kontantin cesar od jednoga sluge svojega, gospodna grkoga, zdan i predan be. Koga je Mahumet potle vinil na meh odreti. On je dostojnu plau i najem prijel, nevernik neisti."Vrameva PostilaVrameva Postila iz 1586. u prvom je redu prirunik za upnike, knjiga namijenjena sveenicima, zbornik u koji su u prvom dijelu bile uvrtene nedjeljne homilije, a u drugom propovijedi za blagdane. Ali Vramec nije htio pisati homiletski prirunik, ravnoduan prema stilu i porukama vremena. On je bio pisac koji nita nije mogao pisati bez svijesti o vanosti svoga intimnog glasa u teksturi onoga to je pisao, bio je dobar stilist i nadareni pisac, pa su njegove propovijedi na svoj nain i uzbudljivi knjievni tekstovi. Otvarala se Postila latinskom posvetom biskupu Petru Hereincu, Vramevu pouzdaniku koji je doavi na biskupsko mjesto pomogao Vramcu da vrati izgubljeno samouvjerenje. Novi biskup bio je Vramev prijatelj i na svoj nain, koliko je to bilo mogue, dao mu je poticaj da se ponovno obrati hrvatskim itateljima knjigom na narodnom jeziku. Kada je Postila bila tiskana u Varadinu u pokretnoj Manliusovoj tiskari, sumnjiavci i zavidnici odmah su poeli napadati Vramca. Nije mu mnogo pomagalo ni biskupovo prijateljstvo ni posveta, a ni mjestimina eksplicitna kritinost prema hereticima. Zapjenjeni Vramevi neprijatelji nisu te elemente vidjeli, nisu u knjizi zapazili ni biskupa, ni pozivanje na spravie u Trentu. Oni su samo vidjeli jo jednu Vramevu knjigu na hrvatskom jeziku i vidjeli su da joj tematika pa i naslov odgovaraju naslovu i tematici protestantske Postile koja je desetak godina prije stigla iz neke regenburke tiskare u Hrvatsku. Neprijatelji Vramevi nisu u tom homiletskom priruniku htjeli prepoznati dobru proznu knjigu niti su u njoj htjeli vidjeti ukupnost pieva ivotnog iskustva. Oni su u toj knjizi vidjeli samo Vramevu razliitost, i njima je nad tom knjigom smetala pieva otvorenost drugim iskustvima. Oni koji su je jedva znali proitati bili su joj najei kritiari. O takvima neto je zapisao Vramev varadinski prijatelj sudac Bla krinjari, koji je godinu poslije svoju knjiicu boinih premiljanja tiskao latinskim jezikom, ne elei naprtiti na se nove neprijatelje. Jer ono to je Vrameve kritiare najvie smetalo bio je jezik njegove Postile. Vramec je, ini se, poznavao i stariju protestantsku knjigu istoga naslova, neto je iz nje koristio i u svom tekstu, ali je on na jezinoj razini svakako vie dugovao prethodnoj tradiciji crkvenoslavenskih knjiga, koje su kao i hrvatske glagoljske knjige batinile zajedniku staroslavensku maticu. Vramec je u Postili pisao i o jeronimskoj tradiciji i zasebnosti hrvatskoga jezika, te je vrlo jezgrovito konstatirao stanje suvremene uporabe toga jezika u poslovima katehizacije. O tomu on je bio nedvosmislen i njegova stajalita kao i pozivanje na tradiciju morali su u ono vrijeme zazorno zazvuati osjetljivim uima njegovih neprijatelja, posebno kad su vidjeli da Vramec spominje i "ovde neke" koji u bogosluju rabe jezik kvazi jeronimske uspomene:"ivel je na ovom svijete devedeset i jedno leto. On je i nainil i spravil pismo glagolsko materinim jezikom svojim. Nijeden narod vee nego ov lastivno pismo svoje nema, kotero je on svojim ovde ostavil, kem i vezda vse primorske strane i ovde neki ivo. Tako su se stara vremena doktorje i vueni ljudje trudili i za sobu dobro spomenenje navuka i pisma ostavljali, Bogu vsamogoemu na diku."Izrasla je Vrameva Postila iz dugogodinjega autorova propovjednikog iskustva i ona nije poput Kronike bila djelo nonog rada, nije bila namijenjena najiroj zainteresiranoj laikoj publici, nego je ta Postila bila pisana za sveenike, za njihov retoriki studij, bila je poticaj usmenoj teatralizaciji ponuenih propovjednih tema. Svojom komprimiranou trebali su tekstovi u Postili prije svega potaknuti propovjednikovu matu i probuditi mu energiju. Vramec je bio rodoelnik bogatoga niza hrvatskih i slovenskih baroknih propovjednika, ali za razliku od njih nikada nije upoznao majestetini i ureeni govor baroka. Vrameve su propovijedi pisane kratkim reenicama, s osjeajem za preciznu formulaciju i gotovo biblijsku fabulaciju, nema u njima uzgrdnosti ni suvinosti. Vramec nije volio propovjednikov govor ureivati. On je vjerovao u uvjerljivost svoga reeninoga ritma i mnogo je polagao na skladnu sintaksu kojom zadugo nitko meu kajkavcima nije uspio tako ovladati. Bio je Vramec uza sve nevolje to ih je doivljavao trailac istine i zagovornik srednjega puta. Taj glasnogovornik osobnih sloboda i vrlo liberalnih pogleda iznosio je svoja stajalita katkad skriveno, a katkad ih je izlagao na uas svojih neprijatelja "ki nigdar nitar ni vuili ni vinili dobra nesu". O enama taj je oenjeni katoliki sveenik pisao s mnogo razumijevanja i antitetike uvjerljivosti: "Vnogi jesu ki timaju da enam i devojkama pisma i navuka ne hasnovito znati. Istina, i enam i devojkam ili devicam, navuka i pisma hasnovito jest znati." Vjerovao je taj najbolji meu kajkavskim piscima kako "vse dobro iz kol i navuka izhadja". Zalagao se u svim svojim tekstovima za reformu crkvenih i drutvenih institucija, ali pri tome nije elio slijediti njemaku reformaciju nego samo defeudalizirati evaneosku crkvu. On je novi rimski katekizam shvatio kao polugu kojom e se, kako je poneto naivno vjerovao, osloboditi duhovni prostor, ukloniti iskljuivosti, smanjiti autoritarizam. Jai su od njega i od njegovih potenih namjera bili oni koji su zagovarali disciplinu i koji su duhovnu obnovu doivljavali kao borbu protiv drukijeg i razliitog. Vramec ih u tome nije mogao pobijediti jer se on nije nikada borio protiv neega. On je bio pisac afirmativnoga naina, on se zalagao za novo i drukije. U Vramevu djelu i u njegovoj osobi sintetizirale su se mnoge opreke njegova doba, ali ne tako da bi ga se moglo svrstati u neki od antitetino uspostavljenih religijskih pokreta. On je bio od onih koji su usuprot dominantnim nalozima vremena ostvarili pravo na osobnu razliku, pravo da budu drukiji, pravo da individualnou nadiu suprotnosti i antiteze vremena.

Matija Vlai Ilirik

Prirodno je da je veina Hrvata koji su prihvatili Lutherove ideje bila podrijetlom iz Istre, dakle iz onoga prostora u kojemu je uporaba hrvatskoga jezika u liturgiji bila posebno rairena. Kao to su esi vjerovali da im je Luther postao ono to im je neko bio Jan Hus, tako su i Istrani, koji su i dalje vjerovali da im je sveti Jeronim donio pismo na slavenskom jeziku i osigurao narodno bogosluje, povjerovali da e im Luther biti ono to im je neko bio Jeronim. Bila je ta nada lana, ali se u nju investirala golema energija i za tu su nadu stradali mnogi vrijedni duhovi. Jedan od njih bio je i Baldo Lupetina iz Labina, franjevac koji je u Veneciji neko vrijeme bio provincijal svoga reda. Taj je Lupetina, prije nego to su ga 1542. zatvorili, uspio dati prvu pouku svome daljem roaku Matiji Vlaiu, kada je ovaj stigao na kolovanje u Veneciju. Dok je jo bio na slobodi, otkrio je Lupetina mladome Vlaiu svoje tajno nikodemistiko ispovijedanje vjere. Lupetina je uspio nagovoriti Vlaia da ode studirati na sjever, u njemake zemlje i mladi ga je posluao. Lupetini su u Veneciji sudili nekoliko puta, najstroe ga kanjavali, a esto i pomilovali. U korist njegovu intervenirali su mnogi monici, a jednu njemaku intervenciju osobno je za njega u Veneciju donio Matija Vlai. Grijehe svoga protestiranja ispatao je Lupetina u vlanim mletakim tamnicama sve do 1562, kada su ga krvnici, prije samoga zavretka koncila u Trentu, utopili, izvravajui est godina staru presudu. Od toga Vlaieva uitelja pisanih tragova nije ostalo, izgubili su se za vrijeme istranih muenja to ih je taj franjevac podnio u tijeku dvadesetogodinjega tamnovanja.Matija Vlai rodio se 1520. Kao i Lupetina, i on je roen u Labinu i ve kao mlad ovjek stekao je u Veneciji dobra filoloka znanja, koja je nadareni mladi jo vie uvrstio u Njemakoj, gdje je u Baselu kod Istranina Matije Grbca uio grki. Taj Grbac, koji je poslije postao profesor u Tbingenu, a zatim ondje i rektor sveuilita, bio je prevodilac Eshila na latinski. Matija Vlai sav je svoj ivot posvetio ideji luteranizma, koji se irio njemakim sveuilitima, ali svoju najslau domovinu Istru, kako ju je zvao, spominjao je on esto, koristei svaku prigodu da u svoje biblioloke ili geografske, povijesne ili filozofske komentare ukljui i poneku sitnicu iz njezine prolosti, neku pojedinost koju je pamtio jo iz djeatva. Poeci Vlaieve karijere bili su razmjerno mirni. Rano se upoznao s Melanchthonom, a susreo je po dolasku i druge voe reformacije. Na poetku svoga njemakog sluenja bio je tek profesor grkog i hebrejskog jezika, pozorni sveuilini itatelj Svetoga pisma i trailac istine. Luther je zarana u njemu prepoznao svog pravog sljedbenika i nije se prevario kad ga je ukljuio u sam vrh pokreta. Ali im su zapoela koncilska zasjedanja u Trentu, im se osjetio prvi snaniji protuudar papinskoga Rima, i malo nakon Lutherove smrti pojavile su se i prve raspukline u protestantizmu. Reformacija je ubrzo poela jesti vlastitu djecu, a najjai unutranji sukob izbio je izmeu skupine pomirljivijih filipista, koje je predvodio Melanchthon, i grupe flacijevaca kojima se na elu naao Matija Vlai, koji su bili malobrojniji i radikalnije su traili potpuni raskol s Vatikanom. Flacius i njegovi estoko su se protivili dogovoru o unijaenju protestanata i rimskih katolika, koji se, dok je bio na snazi, nazivao augsburki interim. Izmeu protestanata i rimskoga pape nikada ti dogovori nisu postignuti. Unijaenja su naputena, pa je Vlaieva struja, ako bi se stvari tako promatrale, tono predvidjela rasplet. Ali kao to najee i biva u politikim okrajima, radikalizam, usuprot svemu, ostaje doivotnim prokletstvom njegovih zagovornika. Vjetina predvianja nije u tom sluaju presudna jer novi narataji najprije zaborave proroke. Njima se radikalizam nikada ne oprata, jer njih se poslije svi plae.Posljednja dva desetljea svoga ivota proivio je Vlai ivotom prognanika. Sve je to vrijeme u nemiru progonstva objavljivao svoja najvanija djela. pravu domovinu Vlai je dragovoljno izgubio, ali novu naao nije nikada. S brojnom obitelji selio se Njemakom poput Ahasvera, obilazio je mnoga sveuilita, pa kad bi mu na nekima i dopustili da predaje, ve bi ga sutradan tjerali i dekretom mu zabranjivali nastavu. Vrijeali su ga i znani i neznani, iskoritavajui njegovu ranjivost. Prognanik, umro je daleko od domovine 1575, odbaen i izmuen, dok ga neprijatelji ni mrtva nisu prestali nazivati ilirskom ivotinjom i ovjekom s najkunije obale. Bio je muenik luteranske ideje, ali ta vjera svetaca nije imala. Ona je kao sve revolucije, poznavala samo muenitvo. Sve svoje snage taj je Hrvat uloio u tuinu, koja mu je nemilosrdno uzvratila. O svojoj pak domovini i o njezinu jeziku i nacionalnom njezinu identitetu imao je posvema jasne poglede. Da nije bilo njegova protestantskog doktrinarizma i iskljuivosti, moda je mogao pomoi da se u Njemakoj prije nego drugdje shvati poloaj Junih Slavena i njihove nacionalne razliitosti. Jer Vlai i njegovi protestanti bili su prvi koji su na apstraktnoj razini, ali s velikim poznavanjem geopolitike i lingvistike, promiljali i balkansku problematiku. Uz to njih je zanimala i praksa u kojoj su ih neto kasnije slijedili u Rimu stvoreni projekti o crkvenim dravama, o Ilirijama i o Slavijama, o zajednikim jezicima i novim evanelizacijama.Matija Vlai bio je pisac mnogih knjiga. Nikada neki hrvatski pisac nije napisao ni objavio vie stranica od njeg aili poslao vie pisama. Od te mnoine tekstova mogu se izdvojiti vrijednou, a i vanou za budunost, tek neki. Svojom jednostavnom i vrlo efikasnom prozom, preciznou izraza, vjetinom i zanimljivou izdvaja se tako Vlaieva knjiga Catalogus testium veritatis, u kojoj u obliku leksikona ispisuje crtice iz ivotopisa znamenitih ljudi, pabirke iz starih knjiga, tumaei sudbine i nepoznatih ljudi koji su nekom gestom ili cijelim svojim ivotom, nekom usputnom reenicom, svjedoili istinu o pokvarenosti i rasapu painske vlasti. Taj Vlaiev Katalog, koji je prvi puta tiskan 1556, a u kojemu se spominje 650 svjedoka istine, svojevrstan je pandan Marulievoj Instituciji s kojom je ta knjiga ne samo dijelila medij latinskog jezika, te veliku popularnost i mnotvo izdanja, nego i stanovitu anrovsku srodnost. Obje su knjige traile veliko poznavanje povijesti i primarnih izvora, ali su u njima jer su bile namijenjene irokoj publici, takvi izvori isputeni pa se one i danas itaju kao dobra literatura napisana s podosta strasti, a u Vlaievu sluaju i poneto mrnje.Drugo veliko Vlaievo djelo svakako je jedna od najopsenijih knjiga onoga doba. Rije je o djelu koje je u znanosti poznato pod naslovom Magdeburke centurije, a zapravo je povijest Crkve rasporeena u trinaest svezaka od kojih svaki obuhvaa po jedno stoljee. Djelo je plod kolektivnoga rada i izlazilo je tiskom od 1559. do 1574. Ta Ecclesiastica Historia, izala je u trinaest folijanata, prekinuta je na etrnaestom, koji je trebao obraditi grau o husitima. Vlai je radei na tom golemom historiografskom pothvatu okupio veliku skupinu suradnika. Ve i sam uvid u tu povijest Crkve, pisanu neobjektivno i uljivo, ali ne bez poznavanja grae, bit e dovoljan da posvjedoi kako je Vlaieva radna energija, njegovo snalaenje u velikim prostorima znanja i golemim prostorima napisana teksta do tada meu Hrvatima bila posve nepoznata. Vlai je bio ne samo dobar poznavalac izvora nego i vrstan strunjak u temeljnim znanostima. Izvrstan filolog s velikom upuenou u metodologiju, bio je neobino nadaren za klasificiranje najraznolikijih znanja.U tom smislu njegovo je ivotno djelo knjiga Clavis Scripturae Sacrae, koje se u anru, a ak i po sveobuhvatnosti, moe usporediti s nikad prevladanim Etimologijama Izidora iz Seville. Vlaiev Klju zamiljen je kao folijant koji bi trebao olakati itanje i razumijevanje Svetoga pisma, ali je to djelo na svoj nain i prva velika teorija hermeneutike kao znanosti o tumaenju teksta. Vlaieva summa svekolikoga biblijskog znanja svojevrstan je theatrum mundi u koji je ukljueno sve to je pisac mislio da moe pomoi razumijevanju svete knjige, za koju je Vlai pretpostavljao da moe, pravilno shvaena, spasiti ovjeanstvo iz moralne krize. Clavis je tiskan 1567. u Baselu i od tada pa do danas ima status enciklopedije protestantizma, ali i jednog od najsustavnijih pogleda na biblijsku knjievnost i na klasifikaciju njezinih tumaenja. Djelo je spomenik Vlaievoj uenosti, njegovoj radnoj energiji i mati. U drugom dijelu Kljua, koji je posveen dijelovima govora, poetici i retorici, Vlai nairoko raspravlja problematiku tropa i figura, tumai pitanja ukraena govora i stila, a poseban dio knjige bavi se gramatikalnim kategorijama, pri emu, svejedno da li raspravlja o superlativu ili osobnim imenima, participu ili komparativu, autor izvodi jednu od prvih modernih teorija jezika, koju je zamislio kao temelj svekolikog tumaenja i razumijevanja knjievnih tekstova. Lucidne su Vlaieve analize stila koje polazite imaju u Tukididovim naelima, to ih Vlai sva odreda s lakoom pronalazi u tekstu Biblije. I sam dobar pisac, Vlai tu pie jednu od rigoroznijih poetika svoga vremena, traei od pisaca da sa to manje rijei kau to vie stvari i da pritom iskau to vie o stvarima, da im govor bude dojmljiv, da im slikovitost bude imanentna, a zakljuci logiki isti. Takve zahtjeve postavljao je Matija Vlai ne samo drugima nego i samome sebi. O tomu svjedoe mnoge njegove stranice, a da je imao osjeaj za priu, ali i za dokumentarnost, vidi se jasno u odlomku o magarcu uklopljenu u Katalog svjedoka istine: "Naiao sam na vrlo elegantnu pjesmicu pod naslovom Magarev ispovjednik, stariju od dvjesta godina. Uz nju je naime bilo zapisano: Dovreno godine Gospodnje 1343, samo ne znam da li se to odnosi na prepisivanje ili na prvo sastavljanje.U toj se pjesmi prikazuju vuk, lisica i magarac kao pokajnici. Najprije se vuk ispovijeda lisici, koja ga lako odrjeuje i jo ga ispriava. Zatim vuk pokazuje slinu blagost prema lisici kad se ona njemu ispovijeda. No kad je doao na red magarac, koji je bio pun pouzdanja (jer je znao da su njegovi grijesi laki od vukovih i lisiinih), tada se istom pokazala sva strogost discipline. Magarac nije naen vrijednim ba nikakva oprosta, pa su ga ti njegovi duhovnici poderali.Tko god bio onaj koji je sastavio basnu, svakako je htio pokazati kako lako klerici i prelati gledaju jedni drugima kroz prste kada je rije o njihovim vlastitim zloinima, a kako tlae i gue samo svjetovnjake. Jedino njih optereuju pokorom, jedino njima nameu nepodnoljive terete, koje sami nee da dirnu ni vrkom prsta. Vuk je nedvojbeno sam papa, glavni majstor najgorih nedjela. Lije, to su prelati, dvorjanici, sveenici i itava ona kaljua duhovnika. Te lisice lako odrjeuju od grijeha papu vuka, a i on njih. No kad doe do ispitivanja krivnje jadnih svjetovnjaka, koje u toj basni predstavlja magarac, a osobito kad presveta cenzura ispituje djela njemakih careva, tada se, kako to dobro i predobro potvruju svi povijesni dogaaji, pronalaze u njih neoprostivi grijesi."U svojim latinskim spisima Vlai je bio vrstan stilist, ali takoer i jedan od upuenijih pisaca svoga doba. Njegova je obavijetenost ponajprije knjika, njemu su bili poznati mnogi rukopisni i tiskani izvori, on je poznavao mnoga podruja. Taj Mediteranac, koji je priroenu neobuzdanost obuzdavao u Njemakoj, samo u svom Kljuu Svetoga pisma ispisuje na stotine zasebnih, a zapravo skrivenih rasprava o botanici i ivotinjama, o klimi i geografiji, o elementarnim nepogodama i astronomiji, dakle o svemu onome to je inilo stvarni, ali i imaginarni svijet Biblije. Brojni su tragovi u Vlaievom Kljuu pieve neobuzdane asocijativnosti, brojni su u toj knjizi prodori privatnoga i prodori podsvjesnih bljeskova izgubljena zaviaja. Kada bi se, naime, iz svih Vlaievih djela izdvojili svi spomeni Istre, bila bi to dovoljna graa za cijelu uzbudljivu sentimentalnu knjigu o zaviaju, za knjigu o prvom jeziku to ga je pisac nauio i uz pomo kojega je doao do prvih znanja. Ono to je od rodne Istre zapamtio i u svijet odnio kao djeak ostalo je sada zvoniti u dubokim slojevima njegovih spisa, vraati se kao evazivno sentimentalni tekst. Meu Vlaievim tiskanim djelima posebno je mjesto imala znanstvena, ali doktrinarna, Glosa. Ta kasna pieva knjiga tiskana je 1570. i u njoj se Vlai vratio Erazmu, i to analizi njegova izdanja grkoga teksta Novog zavjeta to ga je Holananin uz latinski prijevod svojedobno objavio. Taj Erazmov izvornik, dakle njegov grki i latinski tekst Novoga zavjeta, Vlai korigira i komentira. Glosa je djelo velike znanstvene zrelosti i bilo je vrlo cijenjeno jer se uhvatilo u kotac s najteim pitanjima biblijskoga teksta, pokuavajui nadii i samog Erazma. Napisao je Vlai i esto pretiskivan autobiografski, a zapravo epistolarni spis koji je prvi put objavljen 1549. pod naslovom Apologia. U knjiicu je uvrteno pismo Melanchthonu i pismo rektoru sveuilita u Wittenbergu Jakovu Milichu. Djelo je nekom vrstom pieva ivotopisa, ali je i pokuaj emocionalnog argumentiranja Flaciusove ljudske pozicije pred sam poetak sukoba s Melanchthonovim pristaama. U tom spisu Vlai rektora moli da s njegovim sluajem upozna itavo sveuilite, smatrajui da je ono u mnogoemu polo krivim putem. Za svoje postupke Vlai se ispriava, ali smatra da su promjene u vezi s unijaenjem krenule posvema pogreno. Govori da e, ukoliko ga nitko ne poslua, radije biti sam s Kristom i imati mnotvo neprijatelja nego odustati od svojih ciljeva, a oni da su samo mir s ljudima i napredak. Kae dalje Vlai: "Ako je Bog sa mnom, ne plaim se onoga to bi mi ljudi mogli uiniti." Bilo je to jedno od naela koje ga je neustraivo vodilo kroz ivot, i kroz sve patnje i nerazumijevanja to ih je proivio. U Apologiji, koja je svakako njegov najosobniji tekst, pita vlai svoje protivnike izravno: "Pa zar bih ja, koji sam napustio svoju domovinu, koji sam ostavio svoje najdrae i poao u Njemaku, zar bih ja ve deset godina tu boravio i poduavao, studirao to je to istina ako se sada ne bih drao poznate istine i za nju se borio."Hrvatski protestanti u UrachuSredite domaega protestantizma nije bilo u Hrvatskoj, nego u Urachu, tridesetak kilometara od Tbingena, gdje je zalaganjem nekolicine stranaca, Talijana, Slovenaca i Austrijanaca, osnovan okretni znanstveno-izdavaki zavod u kojemu je sk