Naslov originala: PEACE WITH GOD, by Billy Graham published by

PERMABOOK, New York, USA

MIR S BOGOM

Digitalizacija knjige: Equilibrium• 2007

PREDGOVOR PISCA

Mnogi pisci čija su djela vjerskog sadržaja, obraćaju se drugim takvim vjerskim piscima ili teolozima. Samo u rijetkim prilikama vjerske se knjige obraćaju masama ili običnom čovjeku. Ova knjiga nije pišana za teologa ili filozofa već za čo­vjeka na ulici. Moja je namjera da mu pružim ja­sno shvaćanje novog načina života, koji je uveo ne­poznati Galilejac prije dvije tisuće godina. Trudio sam se da ga prikažem na jeziku razumljivom jed­nostavnom čovjeku, tako da »putnici, iako jedno­stavni, ipak ne pogreše.«

Pokušao sam izbjeći one sporne predmete koji su tako često razdvajali veliku kršćansku crkvu, ali ipak nisarn trgovao, pregovarao ili se pogađao za moje shvaćanje kršćanske vjere.

Uvjeren sam da je među prosječnim ljudima velika glad uma i žeđ duše da imaju mir s Bogom.

Svjestan sam da će ovu knjigu neki kritizirati, a neki možda pohvaliti. Tu knjigu neće prihvatiti današnji suvremeni farizeji, religiozni licemjeri, koji se zaogrću samopravednošću, niti suvremeni saduceji, koji niječu osnovu našeg vjerovanja, no to je tek samo moja pretpostavka. Dosta smo se šuljali na prstima u našoj religiji. Radi pojave hi­drogenske bombe i mogućnosti kobaltne bombe, moramo se uhvatiti u koštac s tekovinama naših dana. Moramo se suočiti sa stvarnošću onakvom kakva ona jest.

Oni koji traže da se pridruže nekoj crkvi neće se pomoći ovom knjigom. Preporučujem vam tada drugu trgovinu. Moj cilj nije da vas dovedem u neku formu pobožnosti ili crkvu, već da vas dove­dem do spoznaje spasenja kroz Isusa Krista i da ohrabrim, ojačam i izgradim kršćane u najsvetijoj vjeri.

Knjiga "Mir s Bogom" u nekom se smislu, go­dinama pripremala a opet, bila je napisana u ne­koliko iscrpljujućih tjedana koji su vrlo brzo pro­šli. U meni je neprestano gorjelo saznanje da ljudi trebaju upravo takvu knjigu.

Mnoge ideje zabilježene u ovoj knjizi nisu sa­svim moje — godinama sam ih tu i tamo pobirao. Ako sam nešto citirao a nisam naveo od koga, uči­nio sam to zato, što sam izvor tih citata kroz duge godine zaboravio, a ostala je goruća i karajuća poruka.

»Mir s Bogom« je stvarno pripremljena na na­šim koljenima. Osjećali smo neprestano prisutnost Boga. Moja je dnevna molitva da ova knjiga bude u ovim danima zbrke i kriza iskorištena, da vam donese Mir s Bogom.

PREDGOVOR BOSANSKOM IZDANJU

S osobitim zadovoljstvom izdajem ovu knjigu, sa željom da kod čitaoca postigne ono što je postiglo kod miliona čitalaca u cijelom svijetu. Na njenim strani­cama mnogi su pronašli pravi smisao života i jedini put života — Isusa Krista. Vjerujem da će i ovo izda­nje na našem jeziku čitaocima u našoj zemlji dati uvid u ona problematična pitanja, koja im još stoje na putu u sretan život i da će, kad pročitaju to djelo zaista naći mir s Bogom.

Kod citiranja odlomaka iz Svetog Pisma služio sam se najnovijim prevodom i izdanjem Novoga Zavjeta od Dra Rupčića u većini slučajeva, iako su neki citati iz Novoga Zavjeta također od Dr Šarića i Karadzića, a oni iz Staroga Zavjeta od Đure Daničića.

Pokušao sam na najbolji mogući način, da jezik prevedenog teksta bude što razumljiviji svakom čovje­ku u našoj zemlji, pri čemu mi je u mnogome pomogla moja supruga. Zahvaljujem se Rudiju Ptačeku, koji je marljivo prepisivao prevedeni rukopis a i svima oni­ma, koji su na bilo koji drugi način pomogli da ovo djelo dođe u ruke našim čitaocima u Jugoslaviji.

Dr Pero Sudar

Prvo poglavlje

TRAŽENJE

»I tražit ćete me, i naći ćete me, kad me potražite svim svojim sr­cem« Jeremija 29:13.

Svoje veliko traženje započeo si onog časa kad si rođen. Možda je prošlo mnogo godina prije nego si shvatio da neprestano za nečim težiš, da nešto tražiš — nešto što nikad nisi imao — nešto što je važnije od bilo čega u životu. Nekad si pokušao da to zaboraviš. Možda si pak nastojao da se baciš na druge stvari, tako da ne bi imao vremena ni da mi­sliš na išta drugo osim svog posla. Ponekad si se opet osjećao oslobođen od te potrebe da i dalje tražiš tu nepoznatu stvar. Trenutačno si skoro mo­gao da to traženje potpuno zanemariš. Ali uvijek bi te ono ponovo zahvatilo, uvijek bi se morao po­novo vraćati na traženje.

U trenucima najveće osamljenosti u svom živo­tu, gledao si na druge ljude i pitao se da li i oni traže, tragaju za nečim što ne mogu opisati, ali znadu da nešto trebaju i nešto žele. Neki ti izgle­daju mnogo sretniji od tebe i manje opterećeni. Izgleda da su neki našli ispunjenje tog traženja u braku i obiteljskom životu. Drugi ostaviše traženje da bi stekli slavu i bogatstvo u drugim dijelovima svijeta. Neki su pak ostali kod kuće i napredovali, i gledajući na njih možda si pomislio: »Ti ljudi

PRVI DIO: PROBLEM

nisu u velikom Traženju. Oni su pronašli svoj put. Znali su što žele i bili su u stanju da se toga do-mognu. Izgleda da sam se samo ja uputio na taj put koji nigdje ne vodi. Jedino ja idem i tražim, is­pitujem, spotičem se na tom tamnom i očajnom putu koji nema nikakvih putokaza.«

Ali ipak ti nisi sam. Cijelo čovječanstvo putuje zajedno s tobom jer se cijelo čovječanstvo nalazi na istom traganju. Cijelo ljudstvo još traži odgo­vor na zbrku, moralne bolesti; traži lijeka za du­hovnu prazninu koja tišti cijeli svijet. Cijelo čovje­čanstvo viče i zahtijeva vodstvo, utjehu i mir.

Kaže se da živimo u »vijeku tjeskobe«. Povjes­ničari ističu da je rijetko kada u cijeloj povijesti čovjek bio podređen tako velikom strahu i nesi­gurnosti. Svi poznati oslonci kao da su zbrisani. Govorimo o nekom miru, a suočeni smo s ratovi­ma. Skovali smo razrađene sheme za sigurnost, ali je nismo našli. Hvatamo se svake slamke, a kad je zgrabimo, ona nam nestaje iz ruke. Stoljećima smo trčali kao preplašena djeca, najprije jednom a onda drugom slijepom ulicom. Svaki puta smo sa­mi sebe uvjeravali: »Ovaj put je ispravan, ovaj će nas odvesti kuda želimo.« Ali uvijek smo pogrije­šili.

Jedan od prvih puteva koje smo izabrali nosio je natpis »politička sloboda«. Treba dati svima po­litičku slobodu, rekli smo, i svijet će postati sre­tan. Izaberimo sami naše državne rukovodioce i imat ćemo vladu koja će nam učiniti život vrije­dan življenja. Tako smo stekli političku slobodu, ali svijet nije postao bolji. Naši dnevni listovi nam donose izvještaje o korupciji i na najvišim položa­jima, o eksploataciji, licemjerju, favoriziranju, ko­je je jednako a nekad čak i veće od despotizma davnih careva. Politička sloboda je dragocjena i

važna stvar, ali ona nam sama po sebi ne može da­ti svijet za kakvim čeznemo.

Drugi vrlo nadobudan put označen je kao »obra­zovanje«, i mnogi su stavili u njega sve svoje nade. Politička sloboda, udružena s obrazovanjem učinit će čudo, rekli su, i svi smo luđački nagrnuli tim putem obrazovanja. Dugo je izgledao dobro osvi­jetljen, jasan i razuman taj put, i njim smo pošli sa čežnjom, velikim iščekivanjem, ali kuda nas je doveo? Znate i sami odgovor. Mi smo najobrazova­nija generacija u povijesti civilizacije a ipak naj-bjednija. Naši gimnazijalci znadu više o fizikalnim zakonima svemira nego i najveći učenjak u vrije­me Aristotela. Ali dok su nam glave krcate znanja, naša su srca prazna.

Najsvjetliji i najprivlačniji put bio je onaj »vi­soki životni standard«. Skoro svatko je osjećao da se može u njega pouzdati da ga automatski prenese u onaj bolji i radosniji svijet. Izgledalo je da je to siguran put. To je put »pritisni dugme i imaš što tražiš«. To je staza koja vodi kroz prekrasne obo-jadisane oglase u mnogim časopisima, pokraj sjaj­nih novih automobila, pokraj svjetlucavih nizova električnih hladnjaka i automatskih mašina za pra­nje rublja, pokraj masnih prženih pilića u novim bakrenim loncima. Znali smo da smo ovaj puta po­godili što hoćemo! Ostali su putevi možda bili kri­vi i zavodili nas, ali ovaj puta smo pogodili pravi.

U redu, pogledaj malo oko sebe. Upravo ovog časa u povijesti, Amerika je zemlja s političkom slobodom kakvu neki samo priželjkuju u mnogim dijelovima civiliziranog svijeta. Tu se nalazi jedan od najboljih sistema masovnog obrazovanja, koji je ikad stvoren, a veličaju nas ovdje kod kuće i u svijetu da imamo najviši standard života. »Ameri­čki način života« obično nazivamo tu potpuno elek-

trificiranu, potpuno automatsku, blještavu našu ekonomiku ali, da li nas je ona usrećila? Je li nam donijela radost, zadovoljstvo i smisao života?

Ni u kojem slučaju. Dok se držimo tog puta, puni samozadovoljstva i ponosa da smo stekli to­liko mnogo o čemu su pokoljenja prije nas samo sanjala; pa kada prelazimo oceane u svega neko­liko sati umjesto mjesecima; te dok proizvodimo čudotvorne lijekove koji su izbrisali neke za čo­vjeka smrtonosne bolesti; ili kada podižemo gra­đevine prema kojima babilonska kula izgleda po­put mravinjaka; ili kada sve više i više otkrivamo tajne morskih dubina, prodiremo sve više i više u svemir, da li se u nama imalo gubi osjećaj praz­nine? Da li nam sva ta suvremena čuda donose bar malo osjećaj ispunjenja, da li nam ona daju odgo­vor na pitanje zašto smo uopće ovdje, ili nas bar upućuju na to što trebamo naučiti?

Ili taj užasni osjećaj praznine i dalje ostaje? Da li te svako novo otkriće o veličanstvenosti sve­mira tješi ili ti daje osjećaj osamljenosti i bespo­moćnosti više nego prije? Zar se lijek protiv čovje­kova straha, mržnje i korupcije nalazi u nekoj la­boratorijskoj epruveti ili astronomskom teleskopu?

Ne možemo zanijekati da je nauka dala čovjeku mnoge stvari koje je on poželio. Ali ta ista nauka nam je sada dala najužasniji poklon koji je ikad predan, čovječanstvu. Život i budućnost svakog ži­vog bića na našoj planeti pogođen je djelovanjem tog poklona nauke. On stoji poput mračne sjene nad našim budnim mislima. On se šulja kao sa­blast užasa u naše dječje snove. Pretvaramo se da ga ne vidimo. Pokušavamo se zavaravati da ni­smo ni primili taj poklon, da je sve to samo šala, te da ćemo se jednog jutra probuditi i vidjeti da hidrogenska bomba nije stvarno nikad ni bila stvo-

rena — ali naši nam dnevni listovi govore druga­čije.

Ima još nekih puteva, svakako, i mnogi njima i danas idu. To su putevi slave i sreće, užitka i sile. Ni jedan od njih nigdje ne vodi već sve dublje u glib. Zapleli smo se u vlastitu paukovu mrežu na­šeg mišljenja, uhvatili se u zamku tako spretno i potpuno da više ni ne možemo sagledati ni uzrok a niti lijek bolesti koja nam donaša tako oštru i smrtonosnu bol.

Ako je istina da »za svaku bolest ima lijeka«, tada se moramo požuriti da ga nađemo. Kazaljka na satu čovječanstva bliži se kraju, pa ako ima put koji vodi prema svjetlu, ako se može povratiti du­hovno zdravlje, ne smijemo izgubiti ni časa!

Mnogi se spotiču u ovo kritično vrijeme i uvi­đaju da ih njihova nastojanja ne izdižu već ih vode samo sve dublje u ponor. Prošle su godine Ameri­kanci samo za gatanje potrošili 125 miliona dola­ra! 125 miliona dolara su dali mahniti, zastrašeni muškarci i žene isto takvim zavedenim ljudima, da bi dobili krive odgovore na svoja preklinjajuća pitanja.

Prošle godine više od 16 tisuća Amerikanaca, koji nisu mogli naći makar i takve lažne odgovo­re, oduzelo si je živote, radije nego da lutaju u toj džungli koju je čovjek načinio, a koju nazivamo civilizacija. (Misli se na 1952. god.; op. pr.)

Da, to je tako. »A gdje smo mi?« pitaš. »Gdje smo sada i kuda idemo?« Dozvoli mi da ti kažem gdje smo mi i što smo. Mi smo nacija praznih ljudi. Glave su nam pune znanja, ali u duši nam je du­hovni vakuum.

Prigovaramo da je naša mladež izgubila svoj polet, svoju poduzetnost, svoju spremnost da radi i da ide naprijed. Svaki dan slušam roditelje; ka-

žu da ne znaju što je to s njihovom djecom — ne žele se ni u čemu truditi, žele - da im se sve daje u ruke. Roditelji, izgleda, ne žele shvatiti da su nji­hova dobro odgojena i svestrano obrazovana djeca u stvari iznutra prazna. Nisu ispunjena duhom koji bi ih nukao na rad, da bi u njemu našli radost. A zašto su tako prazni? Zato što ne znaju od kuda su, zašto su ovdje i kuda idu! Slični su nizu pre­krasnih novih automobila, savršenih u svakom de­talju, ali bez benzina u rezervoaru. Njihova vanj­ština je divna, ali nema ništa u njima što bi im davalo energije. I tako oni samo stoje i rđaju — rđaju u dosadi.

Za Ameriku se kaže da se dosađuje više od bilo kojeg dijela svijeta. To nam dokazuju i najrazli-čitija i najbrojnija izmišljena sredstva zabavljanja bilo koje zemlje. Ljudi su postali toliko prazni da se čak ne mogu ni sami zabaviti. Trebaju platiti druge da ih zabavljaju, da ih nasmijavaju, da im nastoje donijeti osjećaj radosti, topline i olakša­nja, pa bilo to tek kroz nekoliko minuta da samo zaborave onaj strahovito zastrašujuće prazan osje­ćaj — taj užasan, smrtonosni osjećaj da su izgu­bljeni i sami.

Možda misliš da je dosada tek neka sitnica. Pa i svakom je nekad dosadno — to je posve prirod­no. Ali da ti kažem nešto o dosadi, o toj opasnoj apatiji koja gmiže preko cijele zemlje zarobljujući misli i srca ljudi. Čovjek je jedino Božje stvorenje koje je u stanju da se dosađuje. Ni jedno drugo živo biće osim čovjeka ne može se dosađivati radi okoline ili čak radi samog sebe. To je vrlo značaj­no, jer Stvoritelj ne čini ništa bez svrhe, te ako je čovjeku dao sposobnost da se dosađuje, onda je to učinio s nekim ciljem.

Dosada je jedan od sigurnih načina da se izmje-

ri tvoja vlastita unutarnja praznina! Tako je pre­cizna da poput termometra otkriva koliko je upra­vo prazno tvoje unutarnje biće. Osoba koja se pot­puno dosađuje, živi i radi u vakuumu. Njezino biće je prazno a prirodi najviše smeta takav vakuum, praznina. Jedan od nepogrešivih zakona prirode našeg svemira glasi da se svaki prazan prostor; va­kuum, mora odmah ispuniti.

Ne moramo se vraćati daleko u prošlost da vi­dimo što se dešava s nacijom praznog ljudstva. Do­voljno je da pogledamo u neke narode u prošlom svjetskom ratu, pa da vidimo kako priroda smrto­nosnom brzinom ispunjava prazninu koja je u na­ma. Ratna huškačka mašinerija, mržnja prema bliž­njem i ratom opsjednuti umovi i srca, samo su rezultati praznih i neispunjenih života. Ali on i ne nalaze mjesta u osobi koja je ispunjena Svetim Duhom. Priroda ne podnosi prazan prostor, ali o nama pojedincima ovisi čime će se ispuniti naše prazno biće.

Evo takav je danas naš položaj: mi smo nacija praznih ljudi. Pokušali smo zadovoljiti našu pra­zninu naukom i obrazovanjem, boljim načinom ži­vota i užicima, i s mnogo drugih stvari za koje smo mislili da ih želimo, ali još uvijek smo prazni. A zašto? Zato što nas je Stvoritelj stvorio za Sebe; i nikad nećemo naći savršenstvo i puninu izvan Njega.

Već je davno Isus rekao da »čovjek ne živi sa­mo od kruha« (Luka 4:4), ali na to se uopće ne obaziremo. I dalje se kljukamo svakojakim kru­hom. Toliko smo se prenajeli, da nam je pozlilo.

Ne možemo podnijeti svoju strašnu prazninu, ne možemo ni gledati na osamljen i ogoljen put koji stoji pred nama. Već smo očajno umorni od

mržnje, škrtosti i požude koje smo svjesni u nama, ali smo bespomoćni da se je oslobodimo i ispuni­mo nečim boljim.

Vrijeme je kritično. Oružja potpunog uništenja stoje nam na dohvatu ruke. Više ne možemo isku­šavati bilo koji neispravan put, niti možemo istra­živati neki nepoznati put, ne možemo dozvoliti ni da pođemo u zamku bilo kojeg bezizlaznog puta. Toliko vremena ipak nemamo! Jer naše je pokolje­nje postiglo ono što su drugi naraštaji prije tek pokušavali učiniti ili zamišljali da čine u svojim najluđim časovima sile i bezakonja.. Ostvarili smo oružje za potpuno uništenje. Svjedoci smo vrhunca čovjekove ludosti — atomskoj eksploziji.

Mora da su se demoni smijali kad su neki naj veći geniji cijelog svijeta bjesomučno radili godi­nama, da bi ostvarili taj užas! Atomska eksplozija! Razdjeli i vladaj! Rascijepaj, uništi, razmrskaj, zdrobi, izmrvi! Đavo je učinio svoj posao a ljudi su bili toliko lakomi da mu pomognu. Pred nama je sotonsko remek-djelo, njegova lukava patvori­na. Sotonski oganj i božanski oganj oba dolaze odozgo. Čega god se dotaknu sve mijenjaju, raz­djeljuju i osvjetljavaju — ali s kakvom razlikom. Ta razlika je nebo i pakao!

Živimo u svijetu u kojem je sve naopako, gdje vlada velika zloba. Budi siguran da je sve po planu, i to sotonskom. Sveto Pismo nam kaže da je Soto­na veliki varalica i da se posvetio svrsi naše s a m o prevare i raznih varanja, koja se čine među naro­dima u svijetu. Zaveo nas je da vjerujemo kako sve ide na bolje, dok u stvari ide na gore.

Nadareni engleski učenjak Dr Henry Bett kaže: »Lakoumni optimizam devedesetih godina, kada se prihvaćalo kao gotova činjenica da svijet sam po sebi napreduje prema savršenstvu, danas je posve

nemoguć. Magloviti pojam da obrazovanje, huma-nitarizam i 'progres' postepeno i neizbježno vode u jednu vrst utopije, srušen je događajima u pro­šlih dvadeset i pet godina. Nije sve tako lako kako to izgleda. Sotona nije izmišljeno biće. Vlasti i sile tame neprestano djeluju i cijeli svijet leži pod vlaš­ću Zlog.«

Svi priznajemo da se svijet temeljito promije­nio od početka ovog stoljeća. Svjesni smo njegovog rastućeg tempa, duha revolucije koji briše sve ustaljene granice i tradicije. Svjesni smo brzine kojom se jezici, običaji, moda, stanovanje i način života i mišljenja mijenjaju i preinačuju.

Još prije nekoliko godina djeca su uživala pri pomisli da smiju otići na obalu, odn. na lučki gat da promatraju kako dolaze veliki brodovi. Danas su ludi za helikopterima i mlaznim avionima. A mi koji smo se nekad čudili telegrafu, danas uzimamo kao normalnu stvar mnogo veće čudo, televiziju. Ne baš tako dugo, mnoge čovjekove tjelesne bole­sti bile su označene kao beznadne i neizlječive. Da­nas imamo tako uspješne lijekove, da su mnoge davne bolesti postale rijetkost. Mnogo smo posti­gli, o tome nema sumnje.

Ali uz sav taj napredak, čovjek nije riješio os­novni problem ljudske rase. Možemo sagraditi naj­više građevine, najbrže brodove, najdulje mostove — ali ne možemo sebe savladati ili živjeti s drugi­ma u jednakosti i miru!

Možemo otvarati ogromne nove škole umjetno­sti i glazbe, možemo otkriti novije i bolje vitami­ne, ali naše stare nevolje ostaju. Ni malo se ne mi­jenjaju, ostaju iste kakve ih je čovjek oduvijek imao, samo izgledaju još veće i brojnije. Mogu nas snaći na neki novi način, a izgleda da nas oštrije

pozlijeđuju i ostavljaju dublju duševnu patnju; ali u osnovi se suočavamo s istim kušnjama, istim napastima, istim nevoljama koje su oduvijek na­padale čovječanstvo.

Još od onog tragičnog trenutka u Edenskom vr­tu, kada se čovjek odrekao Božje volje radi svoje vlastite, počeše ga mučiti isti problemi. Njihov se uzrok spominje u prvoj glavi Postanja. Strahovito stanje koje je stvorilo te nevolje spominje se u pr­voj glavi posl. Rimljanima. A Evanđelje Isusa Kri­sta nam daje lijek za te probleme.

Čovjekova iskvarena i grešna narav ispunja ga mržnjom, zavišću, škrtošću i ljubomorom. Proklet­stvo grijeha je na njegovu tijelu i zato ga zauvijek progoni strah od smrti. Čovjekov domišljati genije osposobio ga je da mnogo štošta promijeni ali se­be ne može. Jer taj čovjek, usprkos glasnog klica­nja »progresu« našeg doba, ostaje upravo onakav kakav je bio u početku.

I grijeh je ostao nepromijenjen, iako je čovjek pokušao sve da ga promijeni. Pokušali smo ga za­odjenuti drugim imenima. Stavili smo nove natpi­se na istu staru bočicu otrova. Pokušali smo okre­čiti staru štalu i zamišljati je kao drugu građevinu.

Pokušali smo grijeh nazvati »omaškama« ili »propustima« ili »nerazboritošću«, ali sam grijeh je ostao potpuno isti. Bez obzira kako mi pokuša­vali utišati svoju savjest, oduvijek znamo da su lju­di još uvijek grešnici, a rezultati grijeha još uvijek bolesti, razočaranja, obeshrabrenost, očaj i smrt.

Niti žalost se nije promijenila. Počela je onog dana kad su Adam i Eva slomljena srca promatrali mrtvo tijelo svog ubijenog sina Abela i spoznali su uništavajuću težinu žalosti. I tako se to nastavilo do danas kada je žalost postala zajednički jezik

čovjeka. Nitko joj ne može izbjeći, svatko je isku­si. Jednom od Jobovih tješitelja činilo se čak da je ona svrha života, jer je rekao: »Nego se čovjek ra­đa na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeću u vis«. (Job 5:7)

I smrt je ostala ista. Čovjek je pokušao da joj promijeni izgled. Promijenili smo riječ »ukopnik« u »pogrebnik«. Tijelo stavljamo u »lijes« umjesto u »mrtvački sanduk«. Nazvali smo »groblja« »par­kovima uspomena«. Pokušali smo omekšati ukoče­nost »posljednjih obreda«; ali bez obzira kako mi to nazivali ili kako obukli i ukrasili mrtvoga, hlad­na okrutna stvarnost smrti nije se promijenila kroz cijelu povijest čovječanstva.

Ove tri činjenice sadrže istinitu priču o čovje­ku: prošlost mu ispunjava grijeh; sadašnjost je prepuna žalosti; a sigurnost smrti prkosi mu u bu­dućnosti.

Biblija kaže: »Jer je čovjeku određeno jednom da umre,« (Jevr. 9:27) i prosječnoj osobi to izgle­da kao kruta i beznadna situacija. Stotinu filozo­fija i desetke religija izmislio je čovjek u svojem naporu da zaobiđe Božju Riječ. Suvremeni filozo­fi i psiholozi još uvijek pokušavaju prikazivati da postoji još neki drugi put osim Isusovog. Ali čo­vjek ih je sve iskušao, i ni jedan ne vodi nigdje već samo dolje.

Krist je došao da nam dade odgovor na tri stal­na problema: grijeh, žalost i smrt. Isus Krist je isto tako trajan i nepromijenljiv, »isti jučer, danas i zauvijek« (Jevr. 13:8)

Sve se drugo može izmijeniti, ali Krist ostaje nepromjenljiv. Na uzburkanom moru ljudskih po­žuda stoji Krist, čvrst i miran, spreman da dočeka sve one koji se okreću k Njemu da prime blago-

slove sigurnosti i mira. J e r živimo u doba blagoda­ti, u kojem Bog obećaje da tko god želi, može doći i primiti Njegovog Sina. Ali to vremensko razdoblje blagodati neće ići u nedogled. Već sada živimo u posuđeno vrijeme.

Drugo poglavlje

SVETO PISMO

»Nebo i zemlja proći će ali Moje riječi neće proći« Matej 24:35.

Vrijeme protiče. Sekunde otkucavaju skoru po­noć. Ljudska se rasa sprema na posljednji fatalni skok. Kuda ćemo se okrenuti? Ima li još kakvog autoriteta? Postoji li put koji možemo slijediti? Ima li kakvog svjetla koje bi prodrlo tamu rijeke Stiks? Možemo li naći neki kodeks koji će razri­ješiti naše dileme? Ima li kakav autoritet kojem bismo se obratili? Zar nas je ovdje postavio neki nepoznati stvoritelj ili sila bez ikakvog rješenja od kuda smo došli, zašto i kuda idemo?

Odgovor je NE. Jer mi uistinu imamo knjigu zakonitosti, imamo i ključ a i pravovaljani izvor. Nalazi se u prastaroj povijesnoj knjizi koju nazi­vamo Sveto Pismo. Tu smo knjigu naslijedili iz proteklih stoljeća. Prošla je kroz tolike ruke, po­javljivala se u mnogim oblicima i preživjela sve, svaki mogući napad. Niti barbarski vandalizam, a ni civilizirana učenost, nisu je mogli osakatiti. Niti gorući oganj, ni smijeh i poruga sumnjičavaca ni­su je mogli uništiti. Kroz mnoga mračna doba po­vijesti, njena slavna obećanja su ostala nepromi­jenjena.

I sada kada se približavamo, kako izgleda još jednom odlučnom času u povijesti svijeta, ponovo ispitujemo tu neuništivu Knjigu mudrosti i proro­čanstva. Pronađimo zašto je ta naročita knjiga iz­držala sve i ostala čovjekov neiscrpni izvor vjere i duhovne snage.

Ima ih koji uzimaju Sveto Pismo ili Bibliju uglavnom kao povijesnu knjigu Izraela. Drugi pri­znaju da je to zbir najzdravijih etičkih principa koji su ikad izloženi. Te stvari, međutim iako važ­ne, samo su sporedne onoj pravoj temi Biblije, koja je Božje izbavljenje kroz Isusa Krista. Oni koji čitaju Sveto Pismo kao veličanstveno literar­no djelo, uzbudljivu poeziju ili povijest, a ne za­mijete opis spasenja, promašuju pravo značenje Biblije i.njene poruke.

Bog je dao da se Biblija napiše radi izričite svrhe otkrivenja Božjeg plana o spasenju čovje­ka. Dao je da se napiše Knjiga zato, da bi Svoje vječne zakone mogao razjasniti Svojoj djeci i da bi mogli oslonjeni na Njegovu mudrost i utješeni Njegovom ljubavlju putovati kroz ovaj život. Jer bez Biblije ovaj bi svijet zaista bio taman i za­strašujući, bez putokaza i svjetionika.

Biblija sama lako dokazuje da je jedina knjiga koja sadrži Božje otkrivenje. Ima još mnogo sve­tih zapisa drugih religija, kojih se one drže kao svoje biblije. To su n p r . muslimanski Koran, budistički Kanon svetih zapisa, Zororastrijeva Za-davesta i brahmanska Veda. Sve su nam te biblije postale dostupne kroz vjerodostojne prijevode i time možemo prosuđivati njihovu vrijednost. Br­zo je otkriveno da su sve te nekršćanske biblije, svi razvoji i otkrivenja u krivom smjeru. Sve one zabljesnu istinitim svjetlom ali završavaju u kraj­njoj tami. Čak i najnemarniji promatrač uskoro

otkriva da je Biblija temeljno drugačija. To je je­dina knjiga koja čovjeku nudi izbavljenje i uka zuje na izlaz iz svih njegovih problema i dilema.

Potrebno je bilo tisuću šesto godina da se za­vrši pisanje Biblije. Ona je djelo više od trideset pisaca koji su poslužili kao Božji pisci. Ovi ljudi, iako su živjeli u raznim stoljećima, nisu pisali tek ono što su mislili ili čemu su se nadali. Služili su kao prenosnici Božjeg naloga, pisali su kako ih je On vodio; i pod Njegovim božanskim nadahnućem bili su u stanju da sagledaju te velike i vječne is­tine i da ih zapisu tako, da ih i drugi ljudi mogu vidjeti i upoznati.

Za vrijeme tih tisuću i šesto godina ljudi raz­ličitih jezika, vremenskog doba i različitih zema­lja, napisali su šezdeset i šest knjiga Svetog Pi­sma, ali Božja poruka bila je jedinstvena. Kad su klasičari, veliki stručnjaci starih jezika sakupili stare rukopise pisane na jevrejskom, aramejskom i grčkom, i preveli ih na jednostavan suvremeni jezik, ustanovili su da se Božja obećanja nisu pro­mijenila, kao ni Njegova veličanstvena poruka čo­vjeku. I dok danas čitamo te riječi koje ne podli­ježu vremenu, nalazimo da su životna pravila iz­nesena od starih pisaca, tako suvremena i značaj­na za naše pokoljenje kao što su bili ljudima Isu­sovog vremena.

Nije onda ni čudo da je Biblija uvijek svjetski bestseler, najčitanija knjiga. Ni jedna druga knji­ga ne može se mjeriti njenom mudrošću, njenom pjesničkom ljepotom, ili suvremenošću njenih proročanstava. Njeni kritičari, koji su tvrdili da je puna patvorina, izmišljotina i neispunjenih obećanja, uviđaju da poteškoće leže u njima sa­mima a ne u Bibliji. Sposobniji poznavaoci kla­sičnih jezika dokazali su, da su očite suprotnosti

u Bibliji učinjene kod netačnih prijevoda, a ne zbog Božje nepostojanosti. Čovjeka treba ispravi­ti, a ne Bibliju.

A ipak u mnogim obiteljskim domovima i me­đu takozvanim obrazovanim ljudima postalo je moderno ismijavati se Bibliji i smatrati je kao predmet na koji se kupi samo prašina, umjesto priznati da je to živa Božja Riječ. Kad je jedan propovjednik pitao malu djevojčicu dal' zna što se nalazi u Bibliji, ona je ponosno odgovorila da zna sve što se nalazi u njoj i počela nabrajati: »slika momka moje sestre, recept za maminu kre­mu za ruke, uvojak kose njenog malog brata i ra­čun očevog sata!« To je bilo sve što je, ona znala o obiteljskoj Bibliji. Mnoge obitelji upotrebljava­ju Bibliju kao sigurno mjesto za stara pisma i za prešano cvijeće, a uopće se ne osvrću na pomoć i sigurnost koju im Bog nudi kroz tu knjigu.

Taj se stav danas mijenja i to brzo! Život se lišava svojih izvještačenosti, beznačajnih sitnica i ukrasa. Lažpa obećanja koja je čovjek dao čovje­ku stoje sada kao bestidne greške. I dok bacamo pogled oko sebe da nađemo neku stvarnost, ne­što što je istinito i vječno, ponovo se okrećemo toj staroj Knjizi koja je pružila utjehu, udobnost i spasenje milionima u prošlim vjekovima.

Istina je, ljudi ponovo »otkrivaju« Bibliju! Stresaju prašinu sa svojih starih primjeraka ili kupuju nove. Pronalaze stare, dobro poznate ali već skoro zaboravljene izreke, koje sada odzva­njaju u suvremenom značenju da izgleda kao da su tek jučer napisane. To je stoga što Biblija sa­drži svo znanje koje je čovjeku potrebno da bi ispunio čežnju svoje duše i riješio sve svoje pro­bleme. To je jasno otisnut nacrt Vrhunskog Arhi-

tekta, i jedino slijedeći njene upute možemo iz­graditi život kakav tražimo.

Amerika ima drugi jedan veliki dokumenat ko­jeg cijeni i poštuje. Napisali su ga prije skoro 150 godina brojni ljudi koji su dugo na tom radili i još dulje o tome raspravljali, dok ga konačno ni­su poslali u trinaest federalnih državica da ga odo­bre. Ljudi koji su izradili naš Ustav znali su da pi­šu osnovni dokument za vladu slobodnih ljudi; znali su da ljudi mogu živjeti kao slobodna i ne­zavisna bića jedino ako svaki poznaje i razumije zakon. Trebali su znati svoja prava, privilegije i ograničenja. Trebali su svi stajati izjednačeni pred zakonskim sudom, da ne bi sudije bili nepravedni; sudija je zato također bio pod tim istim zakonom i trebao je da rješava svaki slučaj prema zakonu.

Dok je ostali svijet pratio taj veliki humani eksperiment, ljudi su pronašli da ako poznaju za­kon i žive prema tom zakonu, mogu zaista biti slo­bodni!

Svaki je pojedinac mogao znati svoj položaj. Imao je svoja Ustavna prava ali je također imao i Ustavne odgovornosti. Ako bi jednu zanemario radi druge, trpio bi — kao što je na pr. bilo s mnogim nemarnim biračima koji su došli kasni­je na biralište; pa su na sebe naprtili državna ograničenja koja nisu voljeli.

Isto tako kao što je Amerika napredovala i ra­sla u okvirima našeg Ustava tako je i kršćanstvo cvalo i širilo se po zakonima iznesenim u Bibliji. Isto kao što je ustav namijenjen da se primijeni jednako na sve ljude koji pod njim žive bez neke naročite naklonosti ili tumačenja, tako i Biblija stoji kao vrhovni ustav cijelog čovječanstva, čiji Se zakoni jednako primjenjuju na svakoga koji

živi pod njenom domenom, bez ikakvih iznimaka ili naročitog tumačenja.

Kao što je ustav najviši zakon zemlje, tako je i Biblija najviši Božji zakon. Jer upravo u Bibliji Bog iznosi Svoje duhovne zakone. U Bibliji Bog daje Svoja nepromjenjiva obećanja. U Bibliji Bog objavljuje plan izbavljenja za ljudsku rasu.

U čudesnim događajima prirode nalazimo Bož­je zakone na djelu. Tko još nije promatrao zvije­zde za vedrog noćnog neba i u tihom se strahopo­štovanju čudio slavi Božjega djela? Čije se srce još nije ispunilo radošću i veseljem u proljeće, kada promatra sva stvorenja kako bujaju novim životom i snagom? U ljepoti i obilju oko nas vi­dimo veličanstvenost Božje sile i bezgranični pri­kaz Njegovog planiranja; ali ta nam priroda ništa ne govori o Njegovoj ljubavi ili milosti. U priro­di ne možemo naći obećanje za naše lično spa­senje.

Savjest nam duboko u nama govori o Božjoj prisutnosti i o moralnoj razlici dobra i zla; ali to je samo djelomična poruka, koja se ne može ni­malo usporediti sa određenom i sveobuhvatnom porukom koju daje Biblija. Jedino na stranicama Biblije nalazimo jasnu i nepogrešivu poruku na kojoj je osnovano cijelo istinito kršćanstvo.

Kršćanstvo nalazi sve svoje doktrine utvrđene u Bibliji, i pravi kršćanin ne niječe ni jedan njen dio a niti ne pokušava nešto dodavati Božjoj Ri­ječi. Dok se Ustav Sjedinjenih Država može ispra­vljati od vremena na vrijeme, nikakav ispravak nije potreban Bibliji. Mi stvarno vjerujemo da su ljudi koji su pisali Bibliju, zaista bili vođeni Sve­tim Duhom u mislima koje su iznosili kao i u svom izboru riječi. Kao Što je Petar rekao: »Jer nikada nije bilo proroštvo javljeno po čovječjoj volji, ne-

go su ponukani od Duha Svetoga govorili Božji sveti ljudi« (II Petrova 1:21).

Pavao nam kaže: »Sve je Pismo Bogom nadah­nuto i korisno za učenje, za karanje, za popravlja­nje, za odgajanje u pravdi, da bude savršen Božji čovjek, spreman za svako dobro djelo« (II Timo-teju 3:16,17).

U oblikovanju svojih izravnih poruka, biblijski pisci nikad nisu pokušavali uljepšavati stvarnost života. Grijesi velikih i malih ljudi otvoreno se pri-znavaju, slabosti ljudske naravi se objavljuju i ži­vot biblijskog vremena zapisan je onakav kakav je bio. Iznenađujuće je da životi i pobude tih ljudi koji su živjeli tako davno imaju tako suvremen okus. Dok čitamo, stranice nam izgledaju poput ogledala ispred naših misli i srca, odražavajući naš ponos i predrasude, naše propuste i poniže­nja, naše grijehe i žalosti.

Istina je vječna. Ona se ne mijenja od jednog vremenskog razdoblja do drugog, od jednog na­roda do drugog, od jednog geografskog položaja do drugog. Čovjekove ideje se mogu razlikovati, običaji čak i mijenjati, čovjekovi moralni zakoni mogu varirati, ali velika sveopća istina stoji vje­čno. Vijest o Isusu Kristu, našem Spasitelju, sa­držaj je Biblije — to je iskaz o spasenju. Ozbilj­niji proučavatelji Biblije tragali su za zapisima o Isusu Kristu od samog početka Starog zavjeta, jer je On ustvari prava tema Starog kao i Novog Za­vjeta.

U Postanju (I. Mojs.) se pojavljuje kao Sjeme Žene.

U Izlasku (II Mojs.) je Vazmeno Janje. U Levitskoj knjizi (III Mojs.) je otkupna Žrtva. U Brojevima (IV Mojs.) je Udarena Stijena.

U Knjizi o Ponovljenim Zakonima (V Mojs.) je Prorok.

U Knjizi Jošue je Božji vojskovođa. U Knjizi o Sudijama je Izbavitelj. U Knjizi o Ruti je Nebeski Rođak. U Šest knjiga o Carevima je Obećani Car. U Nehemiji je Obnovitelj naroda. U Esteri je Zagovornik. U Jobu je moj Iskupitelj. U Psalmima je moje Sve u Svemu. U Pričama je moj Ugled. U knjizi Propovijednika je moj Cilj. U Pjesmi nad Pjesmama je Onaj koji me zado­

voljava. U Prorocima je dolazeći Knez Mira. U Evanđeljima je Krist, koji je došao da traži

i spasi. U Djelima je uskrsli Krist. U Poslanicama Krist je s desne strane Oca. U Otkrivenju Krist je koji se vraća i vlada. To je vječna poruka Biblije. To je zapis o ži­

votu, miru, vječnosti i nebu. Biblija nema neku skrivenu svrhu. Ne treba joj neko naročito tuma­čenje. Ona sadrži jednostavnu, jasnu, slobodnu poruku za svako živo biće — poruku o Kristu i Njegovoj ponudi za mir s Bogom.

Jednog je dana na brdu blizu Kapernauma Isus sjedio okružen svojim učenicima. Možda je Petar sjedio s jedne strane a Ivan s druge. Isus je vje-rovatno mirno i nježno promatrao svakog svog odanog učenika pojedinačno. Gledao ih je kao što roditelj pun ljubavi gleda svoju obitelj — ljubeći svako dijete posebno, svakog zbog nečeg naroči­tog; tako ih ljubi da se svako dijete osjeća izabra­no i posebno zagrljeno. Tako mora da je Isus lju­bio svoje učenike.

Ta mala grupa mora da je pod Njegovim mir­nim i ljubaznim pogledom bila puna strahopošto­vanja. Sigurno su utihnuli, osjećajući da će biti izrečeno nešto vrlo znamenito, nešto što će treba­ti zapamtiti, nešto što će trebati prenijeti na mno­ge druge preko cijelog svijeta, koji nisu imali tu prednost kao oni da čuju te riječi iz ustiju velikog Učitelja.

Jer tamo, na tom brdu, stojeći možda ispod srebrnastosivih lišća stare masline, Isus je propo­vijedao najveću propovijed koju je ljudsko uho ikad čulo. On je tu razjasnio bit kršćanskog živo­ta. Kad je završio, neka sveta tišina legla je na Njegove pažljive slušače, koji su bili »iznenađeni riječima Njegove nauke: jer ih je On učio kao net­ko tko ima vlast, a ne kao književnici« (Matej, 7:28,29).

Zaista, On ih je podučavao u punoj vlasti, i to vlasti samog Boga; i pravila koja je tada postavio bila su Božja pravila, koja svaki kršćanin s nadom u srcu za spasenje treba da slijedi.

Ako nemaš Bibliju u svojoj kući, nabavi je odmah. Nabavi je onakve veličine koja ti najbolje odgovara, koju možeš najlakše nositi sobom, i ta­kvih slova koja možeš najlakše čitati i tada se negdje smiri i pronađi, zašto je ta knjiga toliko mnogo izdržala i zašto je vječna. Pronađi sam u njoj, zašto ona odgovara na svaku čovjekovu po­trebu, zašto daje vjeru i snagu, koja čovječanstvo održava u njegovom napredovanju. Ako već dugo nisi bio s Biblijom, bilo bi dobro da obnovite va­še međusobno poznanstvo tvojim ponovnim čita­njem Evanđelja po Ivanu. Iako se ono smatra naj­dubljom knjigom u Bibliji, ono je također naj­jasnije i najrazumljivije. Pisano je radi same svr­he da odgovori na svaki kako i zašto u vezi čovje-

kovog spasenja, tako da se mogu zadovoljiti go­ruća pitanja uma i traženja srca.

Nakon čitanja Ev. po Ivanu možeš se upoznati s Evanđeljem po Marku, Luki i Mateju, imajući na umu kako su ti ljudi, posve različitih karaktera i stila pisanja, iznijeli vječnu istinu izbavljenja kroz Isusa Krista. Postat ćeš svjestan moćne, sve­opće istine koja čini sadržaj učenja svih evanđelja, i biti ćeš iznova zadivljen s onim što Pavao misli kad kaže, »Isus Krist isti jučer, danas i do vijeka« (Jevr., 13:8).

Kada pročitaš svako evanđelje posebno, počni čitati Novi Zavjet od samog početka i čitaj sve knjige po redu. Kada to učiniš, u tebi će se javiti takva glad za čitanjem Biblije, ona će ti postati takav izvor nadahnuća, takav praktičan savjetnik i vodič, takvo blago zdravih savjeta da će ti čita­nje Biblije postati dio tvog dnevnog života.

Biblijsko znanje je osnova za bogat i smislen život. Jer riječi te Knjige imaju način kojim mogu ispuniti sve ono što je prazno i što nedostaje, pre­mostiti provalije, a tamne boje našeg života pro­mijeniti u sjaj kakav ima dragulj. Nauči se da sva­ki svoj problem staviš pred Bibliju. Na njenim ćeš stranicama naći jedini ispravan odgovor.

Ali najviše od svega, Biblija je objavljenje Bož­je naravi. Filozofi su se stoljećima borili s pro­blemom Vrhovnog Bića. Tko je On? š to je On? Gdje je On? Ako postoji takva Osoba, zar se za­nima i za mene? Ako se zanima, kako ću je upo­znati? Takva, i još tisuće sličnih pitanja o Bogu, objavljena su u toj svetoj Knjizi koju zovemo Bi­blija.

Treće poglavlje

B O G

Možeš li ti traženjem naći Boga? Job, 11:7

Tko je Bog? Kako izgleda? Kako mogu sigurno znati da On postoji? Od kad postoji? Možemo li ga upoznati?

Svatko je postavio takva pitanja, glasno ili u sebi, jer je nemoguće promatrati svijet oko nas a da se ne pitamo o njegovom postanku. Dnevno se suočavamo s čudesnim događajima života i tajnom smrti, promatramo slavu cvatućeg drveta, veličanstvenost zvjezdanog neba, visine planina i veličine mora. Tko je to sve stvorio? Tko je posta­vio zakon sile teže po kojem sve stoji na pravom mjestu? Tko je odredio dan i noć i redovitu mije­nu godišnjih doba?

Jedini je mogući odgovor da je sve to a i mno­ge druge stvari, djelo Vrhunskog Stvoritelja. Kao što i sat mora imati svog izumitelja, tako isto i nas superprecizni svemir ima svog Velikog izumi­telja. Nazivamo Ga Bog. Njegovo je ime poznato cijeloj ljudskoj rasi. Još od najranijeg djetinjstva izricali smo Njegovo ime. Biblija nam otkriva da je Bog o kojem govorimo, o kom pjevamo, od ko­jeg »dolazi sav blagoslov«, Bog koji je stvorio ovaj svijet i stavio nas u njega.

»Ali tko je On?« pitaš. »Gdje je On?« Svi znamo Njegovo ime. Prizivamo Ga u časovima najvećih poteškoća i kušnji. Mnogi od nas pokušava da mi­sleći o Njemu ispuni svaki svoj budan trenutak. Drugi pak kažu da u Njega ne vjeruju, da On ne postoji. A neki čak kažu: »Objasni mi Ga, pa ću Ga možda prihvatiti«.

Ako je ovo posljednje tvoja želja, te ako si ci­jelog života slušao o Bogu i govorio o Njemu, ali čekao na nekog da ti objasni Boga, da bi se mogao u Njega pouzdati, i to jedino u Njega, pogledajmo kakav nam stvaran opis može dati Biblija.

U ovo odsudno doba u svjetskoj povijesti, svat­ko bi trebao tražiti odgovor na pitanje: »Kakav je Bog?« Svatko bi to trebao pitati i biti siguran u odgovor. Svatko bi trebao točno znati bez i tračka sumnje tko je Bog i što je On u stanju postići.

U manjkavoj spoznaji o Bogu i čovjekovom odbijanju da Boga posluša, leži korijen svakog problema koji nas uznemirava. Zbog čovjekove smućenosti o Božjem planu svijet se nalazi u kao­su. Zato što čovjek nije voljan da nauči i da drži Božji zakon, teško breme leži na njegovoj duši. Zato saznajmo sve, što god možemo o Njemu.

Gdje ćemo steći to znanje? Tko nam od nas može kazati istinu? Zar nismo mi svi ograničena bića? Zar je Bog odredio nekog ovdje na zemlji da dade o Njemu svoju zadnju riječ? Ni u kojem slučaju. Jer jedini čovjek, koji je to mogao učiniti, živio je prije dvije tisuće godina, a mi smo Ga ra­zapeli! Kako ćemo onda nešto saznati?

Možemo pitati učene ljude i pni će nam reći da je Bog izražaj svega u životu i prirodi, da su sva živa bića jedno s Bogom, i da je sam život iz­raz Njegovog Božanskog Bića. Oni će vam reći da

možete sagledati Boga u najmanjoj kapi vode i na velikom nebeskom svodu.

Pitaj filozofa i on će ti reći da je Bog početna i nepromijenjena sila iza cijelog stvaranja, da je On Vrhunski Dinamo, koji drži sve svjetove u po­kretu — da je On Sila bez početka i kraja. Reći će ti još da je svaki djelić života i ljepote koju vidimo, objavljenje te sile koja ističe kao besko­načna iz Dinama i vraća se natrag.

Ako ćeš i dalje pitati, može ti reći da je Bog ap­solutan, da je On Sve u Svemu, i da vjerovatno nitko više o Njemu ne može saznati. Ima mnogo različitih definicija Boga. Svaka zemlja, svaka ljudska rasa, svaka obitelj, čak i svaki pojedinac pokušava razjasniti Veliko Biće koje stoji iza ci­jelog svemira. Ljudi svih doba pokušavali su ot­kriti Stvoritelja čija su djela vidjeli, ali kojeg nisu poznavali. Koje je od ovih različitih razjašnjenja ispravno? Koju ćemo od tih mnogih teorija prihva­titi? Kojem autoritetu ćemo se podrediti da nas vodi?

Kao što smo već vidjeli u predhodnom pogla­vlju, Bog se otkriva u Knjizi koju zovemo Biblija. Ako vjerujemo da u Bibliji imamo objavljenje Boga, tada naš um može biti potpuno zadovoljen i naše srce posve ispunjeno. Možemo biti mirni i posve sigurni da imamo ispravan odgovor, da smo na putu da upoznamo i shvatimo pravu prirodu Boga.

Bog se otkriva u Bibliji na stotine načina, i ako ćemo je pažljivo i redovito čitati kao što čitamo dnevne novine, dobro ćemo je upoznati i biti dobro obaviješteni o Bogu, kao što smo to o našem omi-jenom igraču nogometa u punoj sezoni.

Kao što dijamant ima mnogo izbrušenih ploha, tako su i mnogi oblici Božjeg objavljenja o Nje-

mu Samom da bi njima ispunili mnogo knjiga. Unutar našeg prostornog ograničenja dovoljno je istaći četiri oblika Božjeg objavljenja o Njemu Samom, koji izgledaju najznačajniji i koje bismo trebali uvijek imati na umu.

Prvo: Biblija objavljuje da je Bog Duh. Kad je Isus govorio sa ženom kod studenca u Siharu, od­mah joj je rekao o Bogu: »Bog je Duh« (Ivan, 4:24). Na što pomišljaš kada čuješ riječ duh? Ka­kvu imaš predodžbu na umu? Zamišljaš li ga kao oblačić pare koji promiče nebom? Da li riječ duh označuje strašljivu stvar, koje se djeca boje? Ili ti je duh ništavilo bez oblika? Misliš li da je Isus to imao na umu kad je rekao »Bog je Duh«?

Da otkrijemo što je stvarno »duh« i što je Isus mislio kad je upotrijebio baš tu riječ, potrebno je pogledati ponovno u Bibliju, na prizor gdje Isus nakon svog uskrsnuća kaže: »Opipajte Me i usta­novite! Jer duh nema mesa i kostiju kao što vidi­te da ja imam« (Luka, 24:39). Prema tome može­mo biti sigurni da je duh bez tijela. Upravo je su­protno od tijela. Ipak postoji kao biće i ima silu. Teško nam je to razumjeti s našim ograničenim tjelesnim umom.

Kao ljudska bića, lišeni neograničene vidovito­sti, koju je Bog u početku namijenio, svakom Svom stvorenju, ne možemo shvatiti slavu i veličanstve-nost Duha koji je tako daleko od nas. Kad čuje­mo riječ »duh«, odmah je pokušavamo smanjiti na naš sićušni format, da bismo je nekako pode­sili mjerilu našeg sitnog uma. To je isto tako, kao da nekom pokušavamo objasniti opseg i veli-čanstvenošt zastrašujuće ogromnosti oceana, a taj nije nikad vidio nešto veće od blatne lokve! Kako li može takva osoba zamisliti neograničeno more? Kako može takav čovjek, gledajući u plitku, blat-

njavu lokvu, odmjeriti bezdane dubine, tajnovit život, zatalasanu snagu, neprestano gibanje, stra­hovitu nemilosrdnost oluje na oceanu ili opet na-dahnjujuću mirnoću i tišinu oceana? Kako može netko, tko je vidio samo blatnjavu lokvu, shvatiti o čemu mu govoriš. Kakve bi riječi upotrijebio da mu pružiš uvjerljivu sliku silnog mora? Kako ga možeš uvjeriti da takvo čudo zaista postoji?

A kako je još teže shvatiti što je Isus mislio kad je rekao: »Bog je Duh«! Ipak, Isus je to znao! Njegov um nije bio ograničen poput našeg. Njego­ve oči nisu bile usredotočene na blatnjavu lokvu života. On je dobro poznavao bezgranični domet Duha i zato je došao da nam dade mogućnost da shvatimo njegova čuda, njegovu utjehu i mir.

Znamo da duh nije vezan tijelom. Ne istrošuje se kao tijelo. Niti se ne mijenja kao tijelo. Biblija nam kaže da je Bog takav Duh — niti sputan ti­jelom, niti oblikom; nije vezan niti sputan nekim ograničenjima; On je apsolutno neizmjeran i ne­zamjetljiv očima koje mogu vidjeti samo materiju. Biblija nam kaže, budući je On bez ikakvih ogra­ničenja, može biti odmah u isto vrijeme svugdje, čuti sve, vidjeti sve i sve znati.

Mi to ne možemo i zato pokušavamo Boga ograničiti, kao što smo sami ograničeni. Pokuša­vamo nijekati silu kojom Bog čini ono što mi ne možemo. Pokušavamo tvrditi da Bog ne može biti svugdje u isti čas, zato što to mi ne možemo. Mi smo kao onaj čovjek, koji je čuo nešto o oceanu i napokon se jednog dana uputio na obalu i zahva­tio u dlan nekoliko kapi morske vode.

»Konačno je ocean moj! Držim ga u svojoj ru­ci, imam ga!«, uzbuđeno poviče. On istina, ima je­dan mali dio oceana, ali u isto vrijeme drugi ljudi sa tisuću drugih obala mogu zahvatiti vodu rukom

i tvrditi da je nekoliko kapi vode iz oceana njiho­vo. Milioni ljudi iz cijelog svijeta mogu sići na obale i zahvatiti rukama morsku vodu. Svaki može uzeti vode koliko god hoće ili treba, — ali ocean još uvijek ostaje isti. Njegova moć i sila ostaju isti, život u njegovim neizmjernim dubinama osta­je nepromijenjen, iako je snabdio vodom svaku osobu koja stoji ispruženih ruku na obalama svi­jeta.

Tako je isto i s Bogom. On može biti svugdje u isto vrijeme, slušajući molitve svih onih, koji ga zazivaju u ime Isusa Krista; čineći silna čuda, ko­ja drže zvijezde na njihovim mjestima u svemiru, i kojima pupaju biljke iz zemlje i ribe plivaju u moru. Za Boga nema ograničenja. Nema ograniče­nja Njegovoj mudrosti. Nema granica Njegovoj si­li. Nema ograničenja Njegovoj ljubavi. Nema gra­nica Njegovoj milosti.

Ako si pokušavao ograničiti Boga, prestani to. Nemoj Boga ni Njegova djela ograničavati i ve­zati za neko mjesto ili oblast. Ni ocean sigurno ne bi pokušao ograničiti. Ne bi se usudio ni poku­šati da promijeniš putanju mjeseca ili zaustaviti Zemlju dok se okreće oko svoje osi. A kako je bes­krajno luđe pokušavati ograničiti Boga koji je sve stvorio i koji upravlja svim tim čudesima!

Vječno sam zahvalan svojoj majci za mnoge stvari, ali jedan od najvećih blagoslova unijela je u moj život, kada me je u desetoj godini naučila da je »Bog Duh, Neograničen, Vječan i Nepromije­njen«. To jasno određenje Boga ostalo je u meni cijelog života, a kada čovjek u svom srcu zna da je Bog Neograničen, Vječan, i Nepromijenljiv Duh. to mu pomaže da se odupre napasti da Boga nečim ograniči. Pomaže mu da se odupre svim sumnjama

u Njegovu sposobnost, kojima postiže sve ono, što sam ne može učiniti.

Neki koji sumnjaju da je Biblija istinita Božja riječ, sumnjaju zato što ne žele Bogu pripisati ono što sami ne mogu nikako postići. Ako još imaš neke sumnje u nadahnuće Biblije, vrati se natrag i ponovo pogledaj pa to istraži, ali pri tom nemoj zaboraviti na onog čovjeka, koji je cijelog života buljio u lokvu blatnjave vode a sada se po prvi puta suočava sa širokim oceanom! Možda si tek sada po prvi puta uhvatio odbljesak bez­granične Božje sile. Možda tek sada počinješ shva­ćati tko je u stvari Bog. Jer ako je Bog Duh, kako Isus izjavljuje, tada ne dolazi u pitanje Njegova skrb, Njegova vrhunska volja i vlast nad čovjeko­vim poslovima, niti problem Njegovog nadahnuća ljudi koji su pisali Bibliju. Sve dolazi na svoje mjesto, kad jednom shvatiš tko i što Bog u stvari jest.

Drugo: Biblija nam Ga otkriva kao Osobu. Kroz cijelu Bibliju se spominje: »Bog ljubi«, »Bog reče«, »Bog učini«. Sve ono što pridajemo nekoj osobi kao osobinu pridajemo i Bogu. Osoba je ona koja nešto osjeća, misli, želi, zahtijeva, i izražava sve osebujnosti jedne osobe.

Na zemlji uvijek povezujemo osobu s tijelom. Naš ograničen um ne može ni zamisliti neku oso­bu, koja se ne pojavljuje u tijelu od mesa i kostiju Ali znamo da naša osoba, ličnost, neće uvijek biti zaodjevena tijelom u kojem sada boravi. Isto ta­ko znamo da u času smrti naša ličnost napušta ti­jelo i odlazi na odredište koje je čeka. Sve to zna­mo, ali nam je ipak teško to prihvatiti.

Kakvog li otkrića kad bismo shvatili da ličnost ne mora biti istovjetna sa tjelesnim bićem. Bog nije vezan tijelom, a ipak je On Osoba. On osjeća,

misli, ljubi, oprašta, saosjeća s problemima i ža­lostima kroz koje prolazimo.

Treće: Biblija iznosi da Bog nije samo Duh i Osoba, već je također Sveto i Pravedno Biće. Od Geneze (I Mojs.) do Otkrivenja Bog se objavljuje kao Sveti Bog. On je krajnje savršen i apsolutan u svakom detalju. On je presvet da bi dotakao grešnog čovjeka, presvet da trpi grešan život. On je Svet i Savršen Bog.

Kad bismo mogli sagledati pravu sliku Njego­ve veličanstvene pravednosti, kakvu bi to samo promjenu donijelo u načinu našeg življenja, nas pojedinaca a i cijele nacije. Kad bismo samo mo­gli shvatiti kako velika provalija dijeli grešnog čovjeka od Božje savršene pravednosti, svijet bi se preko noći promijenio. Sveto Pismo Ga objav­ljuje kao Svjetlo u kome nema tame — Savrše­no Biće bez mrlje i bez mane.

Evo opet teškog pojma u shvaćanju nesavrše­nog čovjeka. Mi, čije su slabosti i greške svugdje očite, ne možemo ni zamisliti sveobuhvatnu Božju svetost, ali to moramo prihvatiti ako mislimo uop­će razumjeti Bibliju i koristiti se njom.

Provalija koja dijeli nesavršenog čovjeka od savršenog Boga naglašena je kroz cijelo Pismo. Na­lazimo je u podjeli šatora i Hrama na Sveto mje-sto i na Svetinju nad Svetinjama. Istaknuta je također i u propisanim žrtvama koje su se morale prinositi da bi se grešnik mogao približiti Bogu. To je isto podvučeno kroz naročito odabrano sve­ćenstvo koje je posredovalo između Boga i naro­da. Naglašena je kroz zakone o nečistoći u Knjizi Zakona (III . Mojs.) Nalazimo je u mnogim praz­nicima Izraela, i u samoj izolaciji izraelskog na­roda u Palestini. Božja svetost upravlja svim osta­lim Njegovim principima.

Pismo spominje da je Njegov prijestol ustano­vljen na principu Njegove Svetosti. Radi. Božje Svetosti i č6vjekove grešnosti postoji velika pro­valija između Boga i nepokajanog čovjeka. Biblija nam kaže da su nas naša bezakonja odijelila od Boga tako potpuno da se Njegovo lice sakrilo od nas i On nas ne čuje kad Ga prizivamo.

Jer Bog je presvet da bi s odobravanjem gle­dao na zlo. Presvet je da ima bilo kakvog posla s grijehom. Prije nego je grijeh ušao u ljudsku ra­su, Bog i čovjek su bili uzajamno povezani, i bu­dući da je ta povezanost raskinuta, sve veze iz­među Boga i čovjeka su izgubljene izvan Isusa Krista. Jedino kroz Isusa Krista može čovjek ob­noviti svoju povezanost s Bogom.

Čovjek je sam po sebi grešan, bez sile da pro­mijeni svoj položaj, niti je u stanju da se svojim grešnim jezikom približi čistom Božjem uhu. I čovjek bi ostao zauvijek izgubljen, da Bog nije u Svojoj bezgraničnoj milostiposlao na zemlju Svog Sina da premosti tu provaliju.

U Božjoj svetosti nalazimo razlog Kristove smr­ti. Njegova svetost je zahtijevala najstrožu kaznu za grijeh a Njegova ljubav dala je Isusa Krista, koji je platio tu kaznu i priskrbio spasenje.

Budući da je Bog kojeg mi štujemo čist, svet, istiniti i pravedan Bog, poslao nam je Svog jedi-norodnog Sina da nam omogući pristup k Sebi. Ako zanemarimo pomoć koju nam On šalje, te ako ne poslušamo zapovijesti koje je On postavio, ne možemo ni zapomagati za milost, kada na nas pa­da kazna koju smo zaslužili.

Četvrto: Bog je ljubav. Kao što mnogi ne mogu shvatiti ostale osobine Boga ako ne čitaju Bibliju, isto tako ne shvaćaju što Pismo izražava kad piše »Bog je ljubav« (Ivan, 4:8).

Ni mi nismo baš sasvim sigurni što mislimo kad upotrebljavamo pojam ljubav. Ta je riječ po­stala najviše zloupotrebijena riječ u našem jeziku. Tu riječ upotrebljavamo da opišemo najniže a i najuzvišenije ljudske odnose. Kažemo da »volimo« putovati; »volimo« jesti čokoladu; »volimo« naš novi auto; ili »volimo« uzorak naše tek okrečene sobe. Čak kažemo da »volimo« našeg susjeda, ali većina nas ostaje samo na loj riječi i time smo zadovoljni. Nije onda ni čudo da nemamo jasnu predodožbu o tome što znače riječi: »Bog je lju­bav!«

Nemoj pogrešno misliti da, budući je Bog lju­bav, sve će biti divno, slatko, sretno i veselo i da nitko neće biti kažnjen za svoje grijehe. Božja svetost zahtijeva da se kazni svaki grijeh, ali Bo­žja ljubav pronalazi plan i osigurava grešnom čo­vjeku put izbavljenja. Božja je ljubav priskrbila Kristov križ, po kojemu čovjek može steći opro-štenje i očišćenje. Bila je to Božja ljubav, koja je poslala Isusa Krista na križ!

Nikad ne dovodi u pitanje veliku Božju ljubav jer je ona nepromjenjivi dio Boga isto kao i Nje­gova svetost. Bez obzira kako crni bili tvoji gri­jesi, Bog te ljubi. Da nema Božje ljubavi, nitko od nas ne bi imao nikakvog izgleda za budućnost. Ali Bog je ljubav! On nas vječno ljubi. »Ali Bog po­kaza Svoju ljubav prema nama, time što je Krist umro za nas, dok smo još bili grešnici« (Rim., 5:6)

Obećanja Božje ljubavi i oproštenja toliko su stvarna i sigurna, koliko to samo mogu ljudske riječi opisati. Ali kao što se kod opisivanja oceana njegova potpuna ljepota ne može shvatiti dok se on stvarno ne vidi, tako je isto i s Božjom ljubavi. Dok je stvarno ne prihvatiš, stvarno iskusiš i sve dok stvarno ne posjeduješ pravi mir s Bogom, nit-

ko ti Njena čuda ne može opisati. Ali to ne možeš nikako postići svojim umom

jer tvoj ograničeni razum nije u statnju da shva­ti nešto tako veliko kao što je to Božja ljubav. Možda mu je čak teško shvatiti kako crna krava jede zelenu travu a daje bijelo mlijeko — ali to mlijeko piješ i hraniš se njime. Možda ne možeš ni u mislima pratiti skroz cijeli proces koji se zbiva kada se posadi malo plosnato sjeme a iz njega izraste ogromna biljka koja donese sočnu, crveno zelenu lubenicu, međutim, ti ju jedeš i dobro ti prija! Tvoj ti um ne može objasniti elektricitet po­moću kojega baš sada imaš svijetlo i čitaš ovu knjigu — ali znaš da postoji i omogućava ti čitanje.

Boga trebaš prihvatiti kroz vjeru u Njegovog Sina, Gospoda Isusa Krista. Kad to učiniš, nestat će sve sumnje. Tad ne trebaš pitati da li je Bog u tvom srcu ili ne, jer to znaš!

Uvijek kad me netko zapita kako mogu biti tako siguran u to, tko i što je stvarno Bog, odmah se sjetim malog dječaka koji je puštao »zmaja« da leti. To je bilo jednog prekrasnog dana, upravo po­desnog za puštanje »zmajeva«; vjetar je bio oštar i tjerao je nebom velike valovite oblake. Dječa-kov je »zmaj« odletio visoko, sve dok ga oblaci nisu posve sakrili.

»Što tu radiš?« upita ga neki čovjek. »Puštam 'zmaja' da leti,« »Puštaš zmaja, zbilja?« začudi se čovjek. »Jesi

li siguran? Pa uopće ga se ne vidi?« »Da, ni ja ga ne vidim, ali kad osjetim trzaj

konopca, onda sigurno znam da je gore!« Nemoj prihvaćati tuđe misli o Bogu. Ti Ga sam

upoznaj, pa ćeš tada i sam znati po onom toplom trzaju svog srca da je On gore. Sigurno.

Četvrto poglavlje

G R I J E H

»Jer su svi sagriješili i lišeni su slave Božje.« Rimljanima, 3:23

Ako je Bog pravedno Biće puno ljubavi, zašto je onda toliko zla, trpljenja i žalosti? Kako je do­šlo do takve očajne mržnje? Zašto smo stvorili la­žne idole? Zašto se klanjamo žrtveniku rata, škr­tosti i vlastitih želja? Kako je ljudska rasa koju je Bog stvorio po Svom obličju, mogla utonuti dubo­ko u izopačenost, da je Bog morao postaviti De­set zapovijesti, zahtijevajući da ih se svatko drži? Zašto je Bog morao poslati Svog vlastitog Sina da nas spasi? Kako su Božja stvorenja postala toliko ispunjena požudama i zlom?

Da bismo to razumjeli i da bi nam bilo jasno zašto se narod diže na narod, zašto su obitelji po­dijeljene, zašto su svake novine pune vijesti o okrutnim luđačkim djelima brutalnosti i mržnje, moramo se vratiti na sam početak. Moramo se vra­titi na Adama dok je još bio u Vrtu, na prvu glavu Geneze (I Mojs.).

Neki ljudi tvrde da je taj poznati zapis iz Ge­neze o stvaranju, tek neki mit. Kažu da je to tek jednostavan način da se nerazumljivo pitanje — rastumači djeci. Ali to baš nije tako. Biblija nam tačno kaže što se dogodilo u po'četku, i zašto je čo-

vjek od tada krenuo neizbježno putem svog uni­štenja.

Bog je stvorio ovaj svijet kao savršenu cjelinu. Stvorio je divan, skladan svijet kojeg je čovjek odbacio — taj svijet je bio tako savršen da za njim čeznemo da ga ponovo steknemo, takav da ga svi tražimo.

U taj savršeni svijet Bog je postavio savršenog čovjeka. Adam je bio savršen, jer što je Bog stvo­rio, nije ništa manje nego savršeno, i tom savrše­nom čovjeku Bog daje najdragocjeniji dar — dar slobode. Bog je čovjeku dao slobodu da sam oda­bire.

Prvi čovjek nije bio pećinski stanovnik, niti neko plašljivo roktavo, gunđajuće stvorenje šume koje pokušava pobijediti i nadvladati opasnosti džungle i poljske zvijeri. Adam je stvoren potpuno odrastao sa svim duševnim i tjelesnim sposobno­stima. Bio je usko povezan s Bogom, stalno živio s Njim. Bilo mu je određeno da na zemlji bude kralj koji će vladati po Božjoj volji.

Takav je bio položaj Adama dok se još nalazio u Vrtu; savršen čovjek, prvi čovjek i jedino ze­maljsko stvorenje kojemu je Bog dao neprocije-njen dar slobode. Adam je imao potpunu slobodu' — slobodu da može izabrati ili odbaciti; ili da po­sluša Božje zapovijesti ili da im se suprotstavi; slo­bodu — da se njom usreći ili upropasti. Sama slo­boda ne zadovoljava naš život, već ono što odabe­remo da slobodno učinimo odlučuje — da li ćemo naći mir u samom sebi i mir s Bogom.

U tom je bit problema; jer onog časa kad je čovjeku dana sloboda, on se suočava s dva puta. Sloboda nema nikakvog značaja ako postoji samo jedan mogući put. Sloboda uključuje pravo odabi­ranja, izbora, da svatko može odrediti svoj lični

tok života. Sigurno i vi poznajete takve ljude koji su po­

šteni ne zato što su to slobodno odabrali, već sto­ga što nemaju prilike da budu nepošteni. Znate vjerovatno i takve koji su ponosni zbog svoje do­brote, a u stvari je to zasluga njihove okoline i načina života koji ih sprečava da budu zli. Ne mo­žemo se ponositi da smo odoljeli napastima, ako nisu nikad pred nas postavljene.

Adam nije bio u takvom položaju. Bog mu je dao slobodu da i z a b i r e i pružio mu sve mo­gućnosti da je isproba. Budući da Bog nije mogao stvoriti nešto što nije savršeno, opskrbio je Adama savršenom okolinom u kojoj je trebao do­kazati da li će služiti Bogu ili neće.

Dok se Adam nalazio u Vrtu, bio je bez grijeha, njegova je nedužnost bila bez mane. Cijeli je sve­mir ležao pred njim. Još nepisana povijest ljudske rase, kao da je bila otvorena na dohvat njegove ruke kao veliki komad najčišćeg papira, čekajući na njega da započne prvo poglavlje, da on odredi kojim će putem krenuti buduće generacije.

Bog je završio svoje djelo. Stvorio je zemaljski vrt, plodan svačim što čovjeku treba. Stvorio je savršenog čovjeka po Svom obličju. Obdario je tog čovjeka umom i dušom i dao mu potpunu slo­bodu da upotrijebi svoj um i da raspolaže svojom dušom kako shvati da je valjano. Zatim kao mu­dar Roditelj, što je On i bio, Bog je čekao da vidi kakav će izbor to dijete učiniti.

To je bila proba. To je bio čas kada je Adam trebao upotrijebiti svoju slobodnu volju da oda­bere ispravan ili krivi put, da odabere jedno jer to želi, a ne zato što mu je otvoren samo jedan­put.

I on je odabrao. Trpio je posljedice svog izbo-

ra i postavio je primjer koji je trebao cijelo čo­vječanstvo slijediti. »Dakle, kao što je prekršajem jednog čovjeka osuđenje došlo na sve ljude...« (Rim., 5:18).

Adam je bio praizvor ljudske rase. Potekao je poput kristalno čistog izvora iz zemlje, a onda je mogao odabrati da li će postati rijeka koja teče kroz ugodne i plodonosne zelene pašnjake, ili će biti blatna bujica koja udara i buči između viso­kih, mračnih stijena — hladna, jako siromašna i bez sposobnosti da donese radost i plodnost — ze­mlji kroz koju prolazi.

Bog nije kriv za ovaj tragični udes u kojem se svijet već tako dugo nalazi. Greška izravno leži na Adamu, koji je imao mogućnost odabiranja, a koji je odabrao da posluša radije Kušača nego Boga! Povijest ljudske rase od tog dana do danas, povi­jest je čovjekovih jalovih napora da natrag zado­bije položaj koji je izgubio Adamovim padom.

»Ali to nije pravedno! Zašto bi mi danas trpili, zato što je prvi čovjek sagriješio tako davno, go­tovo izvan vremena? Zašto se čovječanstvo nije oporavilo kroz tolike godine? Zašto bismo radi toga morali mi stalno ispaštavati?« Možda su ovo tvoji prigovori, jer još uvijek ne shvaćaš.

Vratimo se ponovo na sliku one hladne mra­čne rijeke, koja teče dnom dubokog tamnog klan­ca. Zašto rijeka ne usmjeri svoj tok natrag na to­pla, ugodna polja koja leže iznad nje? Zašto ne napusti taj žaloban tok i postane sretan, prska­jući brzac, kakav je bio kad je izašao iz zemlje?

Vratimo se ponovo na sliku one hladne mračne rijeke, koja teče dnom dubokog klanca. Zašto ri­jeka ne usmjeri svoj tok natrag na topla, ugodna polja koja leže iznad nje? Zašto ne napusti taj ža­loban tok i postane sretan, prskajući brzac, kakav

je bio kad je izašao iz zemlje? Ona to ne može. U sebi nema sile osim da čini

ono što uvijek čini. Od kad se spustila dolje niz strminu u tamu, ne može se više dići nazad na svi­jetlu, sunčanu zemlju iznad sebe. Sredstva kojima bi se mogla podići postoje, put tome je na dohva­tu ruke, ali rijeka ne zna kako da to sprovede.

Čudo stoji uvijek spremno da rijeku čovječan­stva iznese iz njene bijede i da je još jednom po­stavi na toplu dolinu mira, ali ta rijeka to ne vidi ili za to ne mari. Ona misli da ništa ne može uči­niti već nastaviti svoj mukotrpan put dok se ko­načno ne izgubi u moru uništenja.

Slika rijeke je slika čovjeka od Adamovog vre­mena, koji krivuda, zapliće i zaranja sve dublje u zastrašujuću tamu. Iako ponekad podignemo glas i vapimo za pomoć, ipak dobrovoljno odabiremo, kao i Adam, krivi put. U svom očaju okrećemo se od Boga i krivimo Ga zbog našeg bijednog stanja. Sumnjamo u Njegovu mudrost i sud. Nalazimo greške u Njegovoj milosti i ljubavi.

Zaboravljamo da je Adam glava ljudske rase, kao što je i u našoj zemlji Predsjednik glava na­še vlade. Kada djeluje Predsjednik, u stvari, kroz njega djeluje sav narod naše zemlje. Kada Pred­sjednik donosi odluku, ona stoji kao odluka cijele nacije.

Adam stoji kao savezni poglavar ljudske rase. Kada je on pogrešio, podlegao kušnji i pao, sva pokoljenja iako još nerođena padaju s njim jer Biblija jasno iznosi da će poslijedice Adamovog grijeha biti na svim njegovim potomcima. Dobro poznajemo gorku istinu tih odlomaka u I Mojsi-jevoj 3:17-19, koji opisuju tragediju, koju je Ada­mov čin nanio na sve nas. »Zemlja da je prokleta zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti do svo-

jega vijeka; trnje i korov će ti rađati, a ti ćeš jesti zelje poljsko. Sa znojem lica svojega jesti ćeš hljeb, dokle se ne vratiš u zemlju; jer si od nje uzet, jer si prah i u prah ćeš se vratiti.

I Evi reče; »Tebi ću mnogo muke zadati i kad zatrudniš s mukama ćeš djecu rađati; i volja tvo­ja stajati će pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.«

Drugim riječima, radi Adamovog prvotnog gri­jeha, zemlja koja je nekad donašala samo prediv-ne i hranjive biljke sada daje i dobre i loše. Čov­jek koji je jednoć samo šetao Vrtom i rukom po-sizao za nekim plodom, koji nije trebao odjeće niti ikakvog zaklona, sada se mora mučiti sve da­ne svog života da opskrbi tim potrebama sebe i svoju obitelj. Žena, nekoć najbezbrižnije stvore­nje, sada je opterećena žalošću i bolom; i muška­rac i žena nalaze se pod kaznom duhovne i tjeles­ne smrti.

Grijeh je ušao u ljudsku rasu kroz Adama i od tada se ona pokušava toga osloboditi ali bez ikak­vog uspjeha. Biblija uči da je Bog opomenuo Ada­ma prije nego što je sagriješio, da ako jede s Drve-ta Spoznaje sigurno će umrijeti. Biblija nam ta­kođer kaže da je Bog uputio Adama i Evu da bu­du plodonosni, da se umnože i da nastane zemlju. Ali iako su oboje bili stvoreni po Božjem obličju, nakon pada su rodili "djecu po" svom obličju i iz­gledu. Otuda su Kain i Abel bili zaraženi smrtonos­nom bolešću grijeha, koju su naslijedili od svojih roditelja, a koja je prenašana na svako pokoljenje. Svi smo mi po naslijeđu grešnici i ma što pokuša­vali, ne možemo izbjeći našem naslijeđu.

Pribjegli smo svim mogućim sredstvima da po­novo zadobijemo ono što je Adam izgubio. Poku­šali smo da kroz obrazovanje, filozofiju, religije,

državnim upravama zbacimo sa sebe jaram izopa-čenosti i grijeha. Pokušali smo da svojim grije-hom-ograničenim umovima postignemo ono što je Bog namijenio čovjeku da čini s jasnom vi­zijom koja može doći jedino odozgo. Naše su po­bude bile dobre i neki naši pokušaji hvalevrijedni, ali svi oni nisu postigli cilj. Sve naše znanje, svi naši pronalasci, sva naša razvijenost i ambiciozni planovi pokreću nas naprijed samo malo, da bi­smo opet pali na tačku s koje smo krenuli. Jer još uvijek činimo istu grešku koju je i Adam učinio. Pokušavamo biti kraljevi po svom pravu i po svo­joj sili i snazi, umjesto da poslušamo Boga i Nje­gov zakon.

Prije nego li označimo Boga kao nepravednog ili nerazumnog, zato što dozvoljava da grijeh za­hvati svijet, pogledajmo malo pažljivije cijelu si­tuaciju. Bog je u svojoj neograničenoj saosjećaj-nosti poslao Svog Sina da nam pokaže izlaz iz na­ših poteškoća. Poslao Ga je da iskusi iste napasti koje su bile postavljene pred Adama i da ih pobi­jedi. Sotona je kušao Isusa na isti način kao i Adama. Ponudio mu je silu i slavu ako odbaci Bo­ga, isto što je kroz Evu ponudio i Adamu.

Velika je razlika međutim u tome, što se Isus odupro kušnji. Kad Mu je Đavo pokazao sva car­stva ovog svijeta i obećao svu njihovu slavu ako slijedi njega, Sotonu umjesto Boga, naš blagoslo­vljeni Gospod je rekao: »Odlazi od mene Sotono: jer je pisano, gospodinu Bogu svojemu se klanjaj i Njemu jedinome služi!« (Mat. 4:10). Izvojevao je potpunu pobjedu nad Kušačem da bi otkrio svim ljudima slijedećih naraštaja Svoj bezgranič­ni karakter.

U svojoj slabosti, izopačene naravi, pokazali smo se kao pravi sinovi Adama i vjerno ga slijedi-

mo u stopu. Možemo Adama i proklinjati, ali ga ipak oponašamo.

Ne prođe ni jedan dan, a da se ne suočavamo s istim kušnjama koje su bile postavljene i pred Adama. Nema dana a da nam se ne pruža prilika da odaberemo đavolska oštroumna obećanja ili Božju sigurnu Riječ. Svaki dan imamo prilike da se približimo nešto bliže onom prekrasnom život­nom vrtu koji je Adam bezumno izgubio.

Čeznemo za danom u kojem će razočaranja, bolesti i smrti nestati — ali taj se san ne može obistiniti dok god smo neobnovljeni Adamovi si­novi. Nešto se mora učiniti s našim grijesima. U slijedećim poglavljima vidjet ćemo što je Bog uči­nio da riješi taj osnovni problem ljudske rase.

Od početka našeg vremena pa sve do danas, čovjek bezbožno zahtijeva silu, upotrebljava svoj dar slobodnog izbora za svoje sebične ciljeve, a to ga dovodi na rub propasti. Ruševine i ostaci mnogih civilizacija leže razbacani po cijelom svi­jetu kao nijemo svjedočanstvo čovjekove nespo­sobnosti da bez Boga izgradi vječni svijet. Nove ruševine, nova bijeda dnevno se stvara, a ipak čov­jek nastavlja svoj opasan put.

Bog u međuvremenu u svojem neizmjernom razumijevanju i milosti, gleda i strpljivo čeka sa sažaljenjem, koje prelazi sva naša shvaćanja. On čeka da ponudi spasenje, i mir pojedincima koji će doći Njegovoj milosti. Ista dva puta koja je sta­vio pred Adama, još uvijek stoje pred nama. Još uvijek smo slobodni da odaberemo. Živimo u do­ba Božje blagonaklonosti. On suzdržava kaznu ko­ju tako pravedno zaslužujemo.

Zbog prisutnosti grijeha čovjek ne može biti sretan. Zbog grijeha čovjek nije nikad bio u sta­nju da ostvari utopiju o kojoj sanja. Svaki plan,

koji svaka civilizacija izgrađuje, konačno pada i nestaje u zaboravu, jer su sva čovjekova djela učinjena u nepravdi. Ruševine oko nas su rječit svjedok o grijehu koji ispunjava svijet.

Izgleda da je čovjek izgubio iz vida stalan i ne­promijenjen zakon uzroka i posljedica, koji djelu­je u svakom području našeg svijeta. Posljedice su uvijek očite, ali duboko usađen sveopći uzrok iz­gleda da se sve manje raspoznaje. Možda je to zbog bljeska suvremene filozofije »progresa«, koji je zamaglio čovjekovu pravu viziju. Možda je to stoga, što je čovjek toliko naoružan tom svojom glupom teorijom, da je počeo vjerovati kako ljud­ska rasa polako ali sigurno napreduje prema ko­načnom savršenstvu.

Mnogi će filozofi tvrditi da je sadašnja svjet­ska tragedija samo jedna nezgoda u koraku prema gore, te ukazuju na slične periode u ljudskoj po­vijesti kada je napredak i ishod izgledao crn i beznadan. Filozofi će nas pokušati uvjeriti da je žalosno stanje kroz koje prolazimo, samo porođaj­na bol boljih vremena. Ti su ljudi još uvijek djeca, koja tapkaju i spotiču se u dječjem vrtiću egzi­stencije, još uvijek daleko od zrelih i razumnih bića, kakva bi oni trebali postati u slijedećim sto­ljećima!

Ali Biblija nam objašnjava ono što prirodna znanost tako nevoljko priznaje: da priroda otkri­va i Stvoritelja i kvaritelja. Čovjek optužuje Stvo­ritelja za djelo kvaritelja. On zaboravlja da naš svijet nije onakav kakvog ga je Bog stvorio; pos­tao je pokvaren. Bog je stvorio dobar svijet. Gri­jeh ga je iskvario. Bog je čovjeka stvorio nevinog, ali kada je grijeh ušao učini ga opakim. Svako oči­tovanje zla samo je posljedica osnovnog grijeha, koji je ostao nepromijenjen od onog časa, kada

je ušao u ljudsku rasu. Može se taj grijeh očitova­ti na različite načine, ali u osnovi je to isti grijeh, koji navodi afričkog urođenika da u džungli na tragu čeka u zasjedi s kopljem u ruci na svoju žrtvu: i dobro obrazovanog uvježbanog pilota koji leti mlaznim avionom nad istom džunglom da bo­mbardira neobranjeno selo.

Ta dva čovjeka dijele stoljeća kulture. Za jed­nog se može reći da je mnogo »napredniji« od dru­goga, da ima sve prednosti čovjekove civilizacije; dok je drugi još uvijek na »primitivnom« stupnju razvoja a ipak, da li se baš tako razlikuju? Zar ni­su obojica potaknuti strahom i nepouzdanjem u svog bližnjeg? Zar nisu obojica sebično naklonjeni samo da postignu svoj cilj, bez obzira koliko to stajalo njihovu braću? Zar je bomba manje okrut­na i opasna ili više civilizirana od golog koplja? Možemo li se nadati da ćemo naći rješenje naših problema dokle god »najprimitivniji« i »najnapre­dniji« među nama sve više žude da ubiju, umjesto da ljube svog bližnjeg?

Sve žalosti, sva gorčina, sva okrutnost, trage­dije, sav jad i sramota čovjekove povijesti, mogu se sabrati u jednu malu riječ — grijeh. Nije to po­pularna riječ i sigurno nije više moderna, ali je strahovito istinita!

Ljudi ne vole kad im se kaže da su grešnici kao što su njihovi roditelji i djedovi bili grešnici prije njih. Ali Biblija ipak izjavljuje: »Nema raz­like: jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave.« (Rim. 3:22, 23). Biblija tvrdi da je svaka osoba na svijetu grešnik u Božjim očima; pa kad čujem da netko kaže da to za njega ne vrijedi, sjetim se događaja u vezi s nekim crkvenim članom, koji je došao propovjedniku da s njim razgovara o grijehu.

»Čujte, doktore, mi članovi crkve željeli bismo da ne govorite tako mnogo i otvoreno o grijehu. Osjećamo da će naša djeca ako vas čuju, o njemu toliko raspravljati da će mnogo lakše postati gre-šnici. Zašto umjesto grijeh ne biste rekli pogreš­ka ili da spomenete da je naša omladina često kri­va, što slabo ocjenjuje, ali molim vas nemojte ta­ko otvoreno govoriti o grijehu.«

Propovjednik tada otiđe do police i s najvišeg mjesta skine bočicu otrova te je pokaže svom po­sjetiocu. Naljepnica na bočici bila je ispisana jar­ko crvenim slovima »OTROV! Ne diraj!«

»Što želite od mene da učinim«? upita ga pro­povjednik. »Zar mislite da bi bilo mudro da od­stranim ovu jasno napisanu naljepnicu i da sta­vim drugu na kojoj će pisati »Sok od pepermita« ? Zar ne uviđate, ako na etiketi piše da je unutra neko blaže sredstvo, donosi veću opasnost taj otrov ?«

Grijeh, otvoren staromodan grijeh, upravo onaj isti koji je prouzročio Adamov pad — od kojega svi mi danas trpimo, donijet će nam još više zla nego dobra ako ga umotamo u lijepu, čarobno privlačnu etiketu. Za njega nam ne treba neka no­va riječ. Jedino treba da pronađemo što ta riječ koju već poznajemo, znači! Jer, iako danas grijeh prevladava u svijetu, mnoštvo ljudi uopće ne ra­zumije njegovo stvarno značenje. To je lažno kra­tkovidno shvaćanje grijeha, koje sprečava- obra­ćenje mnogih ljudi. Radi nedostatka pravog razu­mijevanja grijeha mnogi kršćani ne žive ispravnim životom u Kristu.

Stara crnačka duhovna pjesma kaže »svatko govori o nebu, al' ne idu svi baš tamo«, a isto je tako i s grijehom. Svatko govori o grijehu, nema baš jasnu predodžbu što on znači, a neobično je

važno da se upozna s biblijskim gledištem na dok trinu grijeha.

Možemo grijeh promatrati olako i smatrati ga kao »ljudsku slabost«. Možemo ga nazivati sitni­com, ali Bog ga naziva tragedijom. Možemo ga proživiti kao neku nezgodu, ali Bog izjavljuje da je to odvratno i sramotno djelo. Čovjek pokušava da se ispriča zbog grijeha, dok Bog želi da ga uko­ri i uvjeri da je grešan, te da ga spasi od njega. Grijeh nije igračka za zabavu, to je strahota koju treba izbjegavati. Nauči, dakle, kakav je grijeh u Božjim očima.

Dr Richard Beal navodi pet rij.eči za grijeh. Prvo: grijeh je bezakonje, kršenje Božjeg za­

kona (I Ivanova 3:4). Bog je postavio granicu iz­među dobra i zla i kad god prekoračimo tu grani­cu, kad god smo krivi što upadamo u zabranjeno područje zla, kršimo zakon. Kad god ne živimo po odredbama Deset zapovijesti, kad god idemo su­protno propisima Propovijedi na Gori, prekršili smo Božji zakon i krivi smo zbog grijeha.

Apostol Jakov je to objasnio time, što kaže, da smo svi krivi: ».. svakoga kuša njegova vlastita požuda, koja ga privlači i mami! Zatim požuda, nakon što je začeta, rađa grijeh, a grijeh jedanput učinjen rađa smrt.« (Jakov 1:14, 15). Zato što smo svi prekršili Božje zapovijesti, svrstani smo kao grešnici.

Drugo: Biblija opisuje grijeh kao nepravdu. Nepravda je skretanje s pravog puta, bez obzira da li je dotičan čin izričito zabranjen. Nepravda se odnosi na naše unutarnje pobude i skrivene želje, koje tako često pokušavamo sakriti od ljudi i Bo­ga. To su zla koja izviru iz naše vlastite izopačene naravi, a ne zla djela na koje nas nekad nuka pri­nudna okolnost.

Isus opisuje tu unutarnju pokvarenost ovim riječima: »Jer iz nutrine ljudskog srca izlaze: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, prelju­be, lakomstvo, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovanje, oholost, bezumlje: sva ova zla izlaze iznutra i onečiste čovjeka.« (Marko 7:21—23)

Treće: Biblija tumači da je grijeh promašaj ci­lja, nesposobnost dosizanja cilja koji je pred nas postavljen. Božji je cilj Krist. Cilj i krajnja svrha cijelog života je da dostignemo Kristov život. On je došao da nam pokaže što je čovjeku moguće po­stići ovdje na zemlji; te ako ne slijedimo Njegov primjer, promašujemo cilj i ne ostvarujemo bo­žanski standard.

Četvrto: grijeh je jedan oblik prijestupa. To je nametanje svoje volje u djelokrugu Božanske vla­sti. Grijeh nije samo neka negativna stvar, niti je samo nedostatak ljubavi prema Bogu. Grijeh je ta­kođer odluka koju čovjek samostalno donosi to jest, stavljanje svoje volje ispred Božje; ako usre­dotočimo naše osjećaje na nas same umjesto da posegnemo cijelim srcem kako bismo zagrlili Bo­ga. Egoizam i sebičnost su oznake grijeha isto ta­ko kao lopovluk i ubistvo. Možda je to najpodmu­kliji i uništavajući oblik grijeha, jer u tom se ob­liku najlakše previdi etiketa na bočici otrova. Oni koji se oslanjanju samo na sebe, koji usredotoču­ju svoju pažnju samo na sebe, poštuju samo svo­je interese i bore se da zaštite samo svoja prava, oni su isto tako grešnici kao pijanica i bludnica.

Isus je rekao: »Što dakle koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoju dušu«? (Marko 8:36). Prevedeno na moderan jezik mogli bismo reći: »Što koristi čovjeku ako sagradi ogromno in­dustrijsko carstvo a izjedaju ga čirevi na želucu i ne može se radovati životu? š to koristi diktatoru,

ako i osvoji pola zemljine kugle, kad mora živjeti u neprestanom strahu osvetničkog metka ili uboji-činog noža? Što koristi roditelju da odgoji djecu u staroj i krutoj stezi, kada ga ona kasnije, kad on ostari, zanemare i odbace?« Zaista, grijeh sebič­nosti je smrtni grijeh.

Peto: grijeh je nevjera. Ona je grijeh, jer vrije­đa Božju istinitost. »Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u samom sebi. Tko ne vjeru­je u Boga, pravi Ga lašcem, jer ne vjeruje svjedo­čanstvu koje Bog daje o svom Sinu.« (I. Ivan 5:10).

Nevjera zatvara nebeska vrata i otvara paklen­ska. Nevjera odbacuje Božju Riječ i odbija Krista za Spasitelja. Nevjera čini ljudska srca gluhima za evandjelje i navodi ga da niječe Kristova čuda.

Smrt navlači na sebe smrtnu kaznu i nitko nije u stanju da se spasi od kazne za grijeh ili da očisti svoje srce od pokvarenosti. Anđeli i ljudi ne mo­gu iskupiti grijeh, Jedino se u Kristu nalazi sred­stvo za otkupljenje od grijeha. Jedino Krist može spasiti grešnika od sudbine koja ga sigurno čeka. »Jer plaća za grijeh je smrt.« (Rim. 6:23) »Duša koja sagriješi umrijet će.« (Ezekijel 18:4). »Čov­jek neće nikako brata osloboditi, neće dati Bogu otkup za nj.« (Psalam 49:7) »Ni srebro ni zlato nji­hovo neće ih izbaviti u dan gnjeva Gospodinova.« (Sofonija 1:18).

Čovjekovo spasenje stoji na samotnom, ogolje­lom, poput lubanje oblikovanom brežuljku gdje lopov visi na jednom križu a ubojica na drugom, dok između njih visi Čovjek s trnovom krunom. Krv teče iz njegovih ruku, i njegovih nogu, curi iz Njegovih prsiju, kaplje preko očiju, dok oni koji stoje ispred Njega, podsmjehuju Mu se i rugaju.

A tko je taj izmučen lik, taj Čovjek kojeg dru-

gi ljudi traže da ga ponize i ubiju? On je Božji Sin, Knez Mira, jedini Poslanik neba za zemlju punu grijeha. To je On, pred kojim anđeli padaju i skri­vaju svoja lica. A ipak On visi krvareći, odbačen na okrutnom drvenom križu!

Što Ga je dovelo na to užasno mjesto? Tko je stavio to odvratno mučenje na tog Čovjeka, koji je došao da nas nauči ljubiti. To smo učinili ti i ja, jer je radi tvojih i mojih grijeha Isus bio prikovan na križ. U tom besmrtnom trenutku ljudska rasa je iskusila najmračnije sile grijeha, utonula u nje gove najveće dubine i dotakla se njegovih najgnu­snijih skrajnosti. Nije ni čudo da to sunce nije moglo izdržati i zakrilo je svoje lice.

Jao! Zar moj Spasitelj krvari? Zar moj Vladar umrije? Zar dade svoju svetu glavu Za crva kakav sam ja?

Ali grijeh se nasamario na križu. Sila koja je razapela Krista postala je sila koja je čovjeku ot­vorila vrata slobode. Sramota i mržnja, vrhunsko djelo grijeha, postale su djelo milosti i oproštenja. Kroz Jagnjetovu smrt na križu, sam grijeh je bio razapet za one koji vjeruju u Krista. Njegova je smrt osnova naše nade, obećanje naše pobjede! Krist je na Svom tijelu ponio na križ grijehe koji nas zarobljavaju. Umro je, radi nas i ponovo us­krsnuo. Dokazao je istinitost svih Božjih obećanja čovjeku i ako danas primiš u vjeri Krista i ti mo­žeš raskinuti okove grijeha i biti siguran i slobo­dan u spoznaji da je kroz Kristovu ljubav tvoja duša očišćena od grijeha i spašena od prokletstva.

Peto poglavlje

ĐAVO

Jer naša borba nije protiv čovje­ka, nego protiv poglavarstva, pro­tiv vlasti, protiv vrhovnika ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih du­hova, koji borave u zračnim visi­nama. Efežanima 6:12

U svemu što se danas dešava uključen je so­tonski princip. Biblija piše o »staroj zmiji, koja se zove Đavo — Sotona, zavodnik čitavog svijeta« (Otkr. 12:9), a znamo da je on uvijek na djelu va­rajući ljude svih naroda. To se vidi na svakom ko­raku.

Nemojmo se suviše nadati »miru u našem vre­menu«, jer skoro preko noći izviru iznova nerazu­mijevanja, sumnje i zla vjera, a mjesecima strp­ljiv rad ruši se u jednom trenutku. Jer Sotona že­li pod svaku cijenu da mračna, tužna rijeka čovje­čanstva teče i dalje svojim bolnim tokom sve do kraja vremena. Pobijedio je Adama u Vrtu i uvje­ren je da može vladati dušama Adamovih potoma­ka.

Danas nema ni jedne umne osobe u svijetu ko­ja se nije pitala da li postoji Đavo. Međutim ne ma sumnje da on postoji. Njegovu silu i uticaj vi­dimo posvuda. Nije pitanje da li postoji Đavo, već kako i zašto on postoji.

Iz storije o Adamu i Evi znamo da je Đavo već bio nemoćan na zemlji i prije nego je Bog stvorio čovjeka. Zlo je već postojalo, inače Bog ne bi nači­nio drvo, čiji plod je učinio čovjeka svjesnim do­bra i zla. Da zlo već nije postojalo i da se čovjek nije trebao čuvati od njega takvo drvo ne bi bilo ni potrebno.

Ovdje se suočavamo s najvećom od svih zago-netaka, najznačajnijom od svih tajna, s pitanjem na koje se ne može odgovoriti. Kako je mogao Bog, koji je svemoguć, svet i pun ljubavi, stvoriti zlo, ili dozvoliti Đavolu da ga stvori? Zašto je Adam trebao biti iskušan? Zašto nije Bog smrtno udario Đavola kada je ušao u tijelo zmije i Evi ša­pnuo zle misli?

Biblija nam tek nagovještava kakav bi odgovor mogao biti. Ali također jasno iznosi da čovjeku ni­je dano da zna potpuni odgovor sve dok Bog do­zvoljava Sotoni i svim njegovim nakanama da po­mognu ostvarenju Njegovog velikog plana.

Prije Adamovog pada i davno prije nego je Adam stvoren, proizlazi da je Božji svijet bio po­dijeljen na utjecajne sfere, koje su bile pod nad­zorom i upravom anđela ili nebeskog kneza, a ko­ji su opet bili direktno odgovorni Bogu. Pavao nam govori o »prijestoljima, gospodstvima, pogla­varstvima u vidljivom i nevidljivom svijetu« (Ko­loš. 1:16; Efež. 1:21). Biblija često spominje anđe­le i arhanđele, pokazujući time da je među njima uveden red, da su neki imali više vlasti a neki ma­nje.

Mora da je Đavo bio upravo takav moćan nebe­ski princ, komu je zemlja možda bila određena kao njegova naročita oblast. Poznat kao Lucifer, »svjetlonoša«, sigurno je stajao vrlo blizu Boga, u stvari tako blizu, da su u njegovo srce ušle takve

ambicije, da je odlučio da ne bude više Božji lju­bljeni knez, već da se izjednači sa samim Bogom!

U tom se času u beskrajnom svemiru pojavila nesloga. Tog se časa rascjepio svijet i svemir, ko­ji je do tada bio savršen i skladan, i jedan se dio opredijelio protiv Boga. Đavo se opirao Bogu i po­kušao nametnuti svoju vlast. Napustio je svoj po­ložaj u Božjoj vladavini i spustio se u niža nebesa, gdje je glasno izjavio da želi biti poput Najvišeg Boga. On je već bio prije postavljen od Boga kao knez ovoga svijeta; a Bog ga još nije maknuo s tog položaja iako je u Kristovoj smrti bilo dovoljno razloga da ga se makne. I od tog časa Đavo se na­tječe s Bogom za vlast na zemlji.

Kao moćan knez s četom anđela pod svojom vlašću, postavio je svoje carstvo na zemlji. Njego­va sila i položaj na njoj bili su razlog da je Pismo napisano. Da se Sotona nije protivio Bogu i poku­šao se takmičiti s Njegovom silom i autoritetom, događaj s Adamom u Vrtu bio bi posve drugačiji. Da se Sotona nije suprostavio Bogu, ne bi onda trebalo čovječanstvu dati Deset Zapovijesti, niti slati Božjeg Sina na križ.

Isus i Njegovi apostoli bili su vrlo svjesni Đa­vola. Matija je zabilježio stvaran Isusov razgovor s Đavolom (Matej 4:1—.10). Farizeji su imali stvar­nu predođbu o Đavolu, u stvari oni su optuživali Isusa da je od Đavola (Matej 12:24). Isus nije ni malo sumnjao u postojanje Đavola kao niti u nje­govu silu koju ima na zemlji.

Snaga Đavola jasno je prikazana u odlomku iz Judine poslanice, 9 stih: »A Mihael Arhanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s Đavo­lom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: 'Neka ti Gospodin zapovi­jedi da ušutiš'!«

Današnje pobrkano shvaćanje osobnosti Đav-la u velikoj je mjeri posljedica šaljivih crteža o njemu, koji su bili naročito popularni u srednjem vijeku. Da zatome svoj strah od Đavla, ljudi su ga pokušali ismijati i oslikati kao blesavo, groteskno stvorenje s rogovima i dugim repom. Stavili su mu i vile u ruku, a na licu slaboumni, pohotni smije­šak te bi onda sebi govorili: »Pa tko se još boji tako smiješne prilike?«

Istina je međutim, da je Đavo biće izuzetno ve­like inteligencije, moćan i obdaren duh neograni­čenih sposobnosti i sredstava. Zaboravljamo da je Đavo možda bio najveći i najuzvšeniji anđeo. On je bio uzvišena utjecajna osoba koja je odlučila da svoje božansko nadahnuće u p o t r e b i za svoje ciljeve umjesto Božjih. Njegovo mudrovanje je ge­nijalno, njegovi planovi dobro smišljeni, njegova logika skoro neoboriva. Moćni neprijatelj Boga ni­je neko šeprtljavo stvorenje s rogovima i repom, već je on knez dostojanstvena lika, neograničena umijeća i lukavosti, sposoban da iskoristi svaku priliku koja mu se nudi, i da svaku situaciju isko­risti u svoju korist.

Đavo je dovoljno sposoban da stvori lažne pro­roke, na koje nas Biblija upozorava. Nakon brodo­loma nevjerstva i kolebljive vjere Đavo dolazi sa svojim remek djelom, lažnim carem. Stvorit će re­ligiju bez Izbavitelja. Izgradit će crkvu bez Krista Pozivat će na bogoštovanje bez Božje Riječi.

Apostol je Pavao to već predvidio kad je rekao: »Ali se bojim, da se ne bi, kao što je zmija zavela Evu svojim lukavstvom, vaše misli pokvarile, te se udaljile od Kristu dužne vjernosti i čistoće. I uisti­nu, ako netko dođe i navješćuje vam različitog Isusa od onog kojeg smo mi propovijedali, ili ako se radi, da primite različitog Duha od onoga, koje

ga ste primili ili različito evanđelje od onoga kojeg ste primili, dobro biste potrpjeli . . . ! Takvi su lju­di lažni apostoli, himbeni radnici koji se pretva­raju u apostole Kristove.« (II Kor. 11:3—4, 13)

Znamo da će se pojaviti antikrist i da će poku­šati zavesti razum i srce čovjeka. Vrijeme se već približava, pozornica je postavljena, a zbrka, pa­nika i strah već vladaju. Znaci lažnih proroka se svuda nalaze, i mnogi će biti živi svjedoci strašnog trenutka kada počne konačna vjekovna drama. Može se to zbiti i u naše vrijeme, jer se tempo do­gađaja ubrzava, a ljudi se svjesno ili nesvjesno odlučuju na jednu stranu, priklanjaju se Đavlu ili Bogu.

Bit će to u pravom smislu riječi, borba na smrt koja neće štedjeti živote, niti birati ili praviti iz­nimke. Ljudska faza te bitke započela je još u Edenskom vrtu kad je Đavo zaveo čovječanstvo i omogućio time milijardama da provode svoju vo­lju da svaki čovjek ide svojim putem. »Svi mi kao ovce zađosmo, svaki od nas se okrenu svojim pu­tem; i GOSPODIN pusti na Njega bezakonje svih nas.« (Izaija 53:6). Tako će to postojati sve dok jedna od tih dviju moćnih sila, dobro ili zlo, ne pobijedi i postavi na prijestolje Pravog Kralja ili lažnog.

I ovog se trenutka u svijetu sukobljuju dva moćna trojstva: Božje Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti) i lažno trojstvo koje nam Sotona nameće da mu se klanjamo. To lažno trojstvo ili trojstvo zla (Đavo, antikrist i lažni prorok) opisano je u Otkrivenju: »Uto opazim gdje iz usta zmije, iz usta zvijeri i iz usta lažnog proroka izlaze tri nečista duha poput žaba« (Otkr. 16:13).

Nikad u svom životu nisi niti jedne sekunde, bilo da si budan ili spavaš, izvan utjecaja tih dviju

sila; zato imaš mogućnost da u svakom trenutku izabereš da li da se pridružiš jednoj ili drugoj. Đavo uvijek stoji pokraj tebe da te kuša, prijeti, nagovara i laska. Ali uvijek ti s druge strane stoji Isus, pun ljubavi i opraštanja, čekajući da Mu se okreneš i zatražiš Njegovu pomoć, da ti dade nad­naravnu silu da bi se suprotstavio Zlom.

U trenucima punim straha i tjeskobe, kada se osjećaš posve bespomoćan i zahvaćen događajima kojima ne možeš vladati i kada te svladaju, očaj i razočaranje u takvim te časovima Đavo pokušava uhvatiti u tvojim slabostima i dalje te tjerati sta­zom kojom je pošao Adam.

U tim se opasnim časovima sjeti, da te Krist nije napustio. Nije te ostavio bez obrane. Kao što je On slavio pobjedu nad Sotonom u Svojim kuš­njama i napastima, tako i ti imaš obećanje da mo­žeš svakodnevno pobijediti Kušača. Zapamti: »Za­to se pojavi Sin Božji da uništi đavolska djela« (I. Ivan. 3:8).

U isto vrijeme, dok nam ta Knjiga neprestano govori o Božjoj ljubavi, ona nas stalno upozorava na Đavola koji se želi ispriječiti između nas i Bo­ga, koji stalno čeka da zarobi čovjekovu dušu. »Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik Đavo, obi­lazi kao lav ričući, tražeći koga da proždere.« (I Petr. 5:8). Biblija opisuje Đavla kao osobu, koja upravlja četama demonskih duhova, koji pokuša­vaju zavladati i upravljati svim ljudskim aktivno­stima. »Gospodar zračnih sila, duh koji djeluje među nevjernicima« (Efež. 2:2).

Nemoj ni jednog trenutka sumnjati u postoja­nje Đavla. On je posve određen, ima svoju ličnost i vrlo je stvaran. A neobično je bistar. Ako još io­le sumnjaš u ličnost Đavla, ponovo prolistaj dnev­ne listove gdje vijesti o strahotama ne silaze s na-

slovnih strana. Upali radio ili televizor i slušaj vi­jesti, ako misliš da ti treba stvarnijih dokaza.

Zar bi se razumni, pametni ljudi ponašali tako da nisu u pandžama zla? Zar bi srca, puna Božje ljubavi i Njegove dobrote mogla izmišljati i pro­voditi takva djela okrutnog nasilja i zla o kojima slušamo svakog dana? Zar bi se obrazovani ljudi, inteligentni i poštenih nakana skupljali oko kon-ferencijskih stolova, a onda tako savršeno zatajili u shvaćanju potreba i ciljeva drugih, kada njihovo mišljenje ne bi bilo namjerno iskvareno i zamag­ljeno.

Kad god čujem neku »prosvijetljenu« osobu današnjice da se i dalje prepire oko vjerodostoj­nosti osobnog, jedinstvenog Đavla, koji vodi čete zlih duhova, uvijek se sjetim ove pjesme Alfred J. Hougha: Ljudi sad ne vjeruju u Đavla ko što njihovi očevi

nekad vjerovaše; Otvoriše silom vrata širokog puta

i njegovo veličanstvo unutra pustiše Nema znaka kopita njegovog, nit vatrene strijele

s čela njegova Nit pa zemlji nit u zraku, danas, jer svijet

to sam izabra. Tko progoni korak svetog mučenika i kopa

zamku njegovoj nozi? Tko sije kukolj u polje vremena, uvijek kad Bog

žito sije? Za Đavla nitko glasno nije, svakako

to istina je; Al' tko to čini djela koja samo Đavo

činit može? Rekli su nam da nas više ne obilazi

ko lav ričući, Ali kog ćemo krivit

za strku vječnu? Koja je u obitelji, crkvi i državi

i sve do kraja zemlje. Ako se Đavo jednoglasnim izborom

nigdje ne nalazi? Zar neće netko stati naprijed

i nama pokazati Kako prevara i zločin rastu iz dana u dan?

Mi želimo to znati! Đavla smo lijepo nadglasali i naravno

on je i otišo Ali jednostavni ljudi željeli bi znati tko poso

sad vodi? Tko je, stvarno, odgovoran za besramnost, te­

ror i patnju koju vidimo svugdje oko nas? Kako možemo protumačiti trpljenja kroz koja svi pro­lazimo ako zlo nije moćna sila? Suvremeno obra­zovanje je uistinu, zaustavilo naš razum, ako smo, pozivajući se na naučna otkrića, izgubili vjerova­nje u nadnaravne sile Sotone.

George Galloway ukratko je izložio te sumnjive doprinose suvremenog obrazovanja: »Teorija da u svemiru postoji sila ili princip, kao osoba ili nešto drugo, u Vječnoj suprotnosti s Bogom, obično se u suvremenom mišljenju odbacuje.«

Suvremeno mišljenje može je odbaciti, ali to ne utječe na postojanje principa zla.

Veliki metodistički propovjednik Dr Clovis Chappell piše u svojim propovjedima iz Priča: »Isus je kao i svi sveti iz Novog Zavjeta, vjerovao da postoji zla ličnost poznata kao Đavo . . . Dana­šnjica je odbacila tu nauku.« Ali pažljivo nadoda-je: »... Ako više ne možemo računati na prisustvo zla optužujući za nj Đavla, ipak radi toga ne odba­cujemo činjenicu zla. Grijeh je okrutna i žalosna činjenica, tumačili mi to kako htjeli.«

Grijeh je sigurno strašna činjenica! Stoji kao titanska sila, takmičeći se sa svakim dobrom ko­je čovjek pokušava postići. Stoji kao tamna sjena, uvijek spremna da ugasi i najmanje svjetlo koje bi nam došlo odozgo. Svi mi to znamo. A svi to i vidimo. Svjesni smo toga na svakom koraku. Naz­vali ga mi kako htjeli, znamo da stvarno postoji. »Jer naša borba nije proti krvi i tijela, nego proti poglavarstvima, proti vlastima tame ovog svijeta, proti duhova pakosti u zračnim visinama« (Efež. 6:12).

Kako oni koji niječu Đavla i njegove ljubimce tumače brzinu kojom se zlo širi? Kako objašnja­vaju neizmjerno kamenje spoticanja koje je na putu pravednog? Kako mogu razložiti činjenicu da su uništenja i katastrofe djelo samo sekunda dok izgradnja i obnova traju mučno dugo.

Izreci neku laž u javnosti, oslobodi klevetnički jezik i riječi se prenose kao čarolijom sve do naj­daljih dijelova svijeta. Reci istinu, učini plemenito i pošteno djelo i nevidljive će sile odmah djelovati i pokušati sakriti tu nježnu zraku svjetla i nade.

Nitko promišljeno ne gradi crkve Đavolu niti podiže propovjedaonice da se njegova riječ pro­povijeda. A ipak svagdje je njegova riječ i preče­sto se pretvara u užasna djela. Ako ne postoji ne­vidljiva sila koja truje ljudska srca i iskrivljuje čovjekove misli, kako onda tumačiš čovjekovu žudnju da sluša niske, vulgarne i odvratne priče, dok se oglušuje na dobar čisti i blagosloveni go­vor?

Zar bi ikad netko od nas prošao pokraj zrelog, ukusnog ploda i izabrao truli koji je pun crva i zaudara od raspadanja, da nismo privučeni tom jezovitom izboru, ogromnom i zlokobnom silom? A upravo mi to stalno činimo. Neprestano prolazi-

mo pokraj bogatih i plemenitih iskustava a traži­mo drangulije, lažni sjaj i ono što nas ponizuje. To su djela Đavla i ona cvatu na svakom koraku!

Ono što vidimo da se dešava na zemlji samo je odraz mnogo veće borbe između dobra i zla, koja se vodi u djelokrugu nevidljivog. Nekako volimo zamišljati da je naš planet središte svemira i sveg zbivanja, te previše pažnje posvećujemo tim ze­maljskim događajima. Toliko smo oholi da prih­vaćamo samo ono što vidimo svojim očima. Ali ipak, neizmjerno jaka borba se vodi u svijetu ko­jeg ne možemo vidjeti!

Mudri ljudi iz davnine su to znali. Bili su svje­sni da postoji mnogo toga što ljudsko oko nije u stanju razlikovati i na što je ljudsko uho gluho. Suvremen čovjek voli misliti da je on »stvorio« ra­dio i televiziju, da je on stvorio prenos zvukova i vidljive slike kroz prostor. Istina je međutim da su ti nevidljivi valovi nepoznati čovjeku, oduvijek postojali, i da su u svemiru još daleko veća čuda, koja čovjek možda neće nikad saznati. Da su tamo ta čuda, znali su još i stari proroci, čak su i bili svjesni njihove veličine, i mogli su uhvatiti najsla­biju jeku snažne bitke u nebesma.

Jedna od mnogih cijena koju je Adam platio što je poslušao Đavla bio je gubitak sagledavanja duhovnih veličina. Za samog sebe i za cijelo čo­vječanstvo izgubio je sposobnost da vidi i čuje ne­što što nije u osnovi materijalno. Odijelio se od vječnih čudesa i veličanstvenosti nevidljivog svije­ta. Izgubio je silu pravog prorokovanja, sposob­nost da vidi nešto unaprijed, a time da bolje razu­mije i izvrši djelo sadašnjosti. Izgubio je osjećaj povezanosti sa cijelim svemirom i svim živim bi­ćima. Odijelio se od Boga i postao tuđin u Božjem svijetu.

Kad je Adam to učinio, postao je nešto poput pokvarenog televizora, koji može uključiti samo jedan kanal umjesto više njih a i taj je kanal iskri­vljen i nejasan!

Kad nam se televizor pokvari, odnosno ako mu je slika titrava ili mutna, ne krivimo tada stanicu koja odašilja program. Kada ne možemo uhvatiti program koji želimo ili nam slika na ekranu po­stane nejasna, ne proklinjemo tada učenjake koji su izumili elektronske cijevi kojima televizija ra­di. Shvaćamo da je greška baš u samom našem aparatu. Nikad ne govorimo da je cijela televizi­ja bijedni promašaj zato što je naša antena ne­propisno postavljena ili što živimo u kraju gdje je televizijski prijem inače slab.

Ali čim nas zadesi tragedija ili bolest ili ako tr­pimo posljedice naših grijeha odmah za to krivi­mo Boga. Strpljivi smo i razumni kada je u pita­nju naš televizor, koji nam ne daje ono što od nje­ga tražimo, ali vrlo smo brzi da prigovoramo i na­lazimo greške na Bogu i Njegovom svijetu, kada nam je njihova slika iskrivljena.

Neka samo netko dobije mjesto koje smo mi htjeli, ili neka netko, koga smatramo od sebe ma­nje vrijednim, uspije u onom u čemu smo mi pro­mašili, odmah vičemo gdje je Božja pravednost.

Zlo i izopačenost u nama samim su ono što nas udaljuje od iskustava i udjela u Božjem savrše­nom svijetu. Naš vlastiti grijeh je taj koji zamag­ljuje sliku, zadržava nas da ne postanemo Božja djeca već da budemo djeca zla. Pavao je za sve nas govorio kad je rekao: »Jer dobro što hoću ne či­nim, nego zlo, što neću ono činim« (Rim. 7:19). On je shvatio tko je strašni neprijatelj, moćni zavod­nik cijelog čovječanstva te povikao: »O ja nesre­tan čovjek! Tko će me izbaviti iz tijela smrti? Hva-

la Bogu, po Isusu Kristu Gospodinu našemu! Ta­ko dakle umom svojim služim Božjem zakonu a tijelom zakonu grijeha« (Rim. 7:24—25).

Dva silna neprijatelja bila su Pavlu posve oče­vidna i on je stvarno bio svjestan opasnosti da ne bude rastrgnut njihovim moćnim magnetizmom. Sila dobra vukla je njegov um i srce prema Bogu dok je sila zla pokušavala odvući njegovo tijelo dolje u smrt i propast.

Ti si isto uhvaćen među te dvije sile: život i smrt. Izaberi Božji put, u njemu je život. Izabereš li Sotonin, u njemu je smrt!

Šesto poglavlje

ŠTO DOLAZI POSLIJE SMRTI?

»... samo je jedan korak i između mene i smrti!« I Samuelova 20:3

Kaže se da je naš cio život tek priprema za smrt. Psalmista je rekao: »Koji je čovjek živio a nije smrti vidio?« (Psalam 89:48).

Uzima se da je ovo doba slobodne misli i veli­kih ispitivanja. Idemo za tim da znanjem, nau­kom, pronalascima, otkrićima, filozofijom i mate­rijalizmom promijenimo svijet i zakone koji nji­me vladaju. Pokušavamo ustoličiti lažne bogove novca, časti i ljudske inteligencije; ali koliko se god u tome trudili svršetak je uvijek isti: »Ljudi­ma je određeno jednom umrijeti« (Jevr. 9:27).

Usred života svugdje vidimo smrt. Zavijanje ambulantnih kola, svugdje stalno prisutne osmrt­nice, groblja kojima često šećemo, mrtvačka kola usred najvećeg prometa, sve nas to podsjeća da Nemilosrdni Žeteoc može svakog trena pokositi i nas. Nitko od nas ne zna kad će doći taj čas, ali smo posve svjesni da to može biti svakog časa.

Dobro je to izrazio Dr John S. Wimbish: »Naši životi vise na posve tankoj niti. Mračni grob zjapi pod svakim korakom našeg životnog puta. Smrt je sveopći neprijatelj. Čak i kraljevi moraju podleći kosi Nemilosrdnog Žeteoca. Učenjaci i liječnici že-

stoko se bore da zadrže tu neman daleko od vra-tiju palača, ali mrtvačkim plaštom omotan Vladar Strave i Užasa prolazi sve straže, prikrada se hod­nicima i ulazi u kraljevske spavaonice, zamotava moćne vlastodršce u svoj mračni ogrtač.«

Svake godine oko četrdeset tisuća Amerikana­ca ulazi u svoje automobile ni ne shvaćajući da je to njihovo zadnje putovanje. Usprkos svih poveća­nih mjera sigurnosti, još drugih trideset tisuća ljudi umire unesrećeno u svojoj kući kada je da­leka svaka misao o smrti. Jer smrt se nemilosrd­no šulja čovječanstvom iako medicinska nauka i inženjeri sigurnosti vode neprekidnu borbu protiv smrti, ali na kraju smrt je uvijek pobjednik.

Radi te dugotrajne naučne bitke, u prednosti smo za svega nekoliko godina života, ali smrt još uvijek stoji na kraju puta, i raspon života prosječ­ne osobe nije baš mnogo nadmašio onu biblij­sku mjeru od sedamdeset.

Srčane bolesti još uvijek obaraju previše naših građana u najboljim godinama života. Rak još u-vijek izjeda tijela tisuća. Tuberkuloza, krvne bole­sti, polio i upala pluća ubiru svoj danak, iako su medicinska istraživanja uveliko umanjila njihov godišnji iznos. Ali koliko god bili optimistički iz­vještaji statistike, iako se starost produžila od 1900 godine, kakve god bile brojke ubistava, s a m o ubistava i ostalih oblika nasilnih smrti, neizbjež­na činjenica smrti ostaje nepromijenjena, to je još uvijek naše krajnje iskustvo na zemlji.

Već od samog časa kad se dijete rodi, počinje borba sa smrću. Majka mnoge godine posvećuje skrbi da bi zaštitila život svog djeteta. Pazi na hranu, odjeću, smještaj, vodi ga na razna cijeplje­nja, ali usprkos njene brižne ljubavi dijete je već počelo umirati.

I ne trebamo čekati da prođu mnoge godine, da bi se znaci slabosti pokazali. Zubar će brzo otkriti pokvarene zube. Trebat će i naočale da poprave slabi vid. Koža će se vremenom smežurati i rame­na će se opustiti a korak će postati sve polakši i nesigurniji. Lomnost kostiju se povećava kada snaga opada, i ne shvaćajući to, dolazimo sve bliže smrti.

Zdravstveno osiguranje i bolničko liječenje po­moći će nam da ublažimo udar smrti. Životno će osiguranje pomoći pokriti sve zadnje troškove i o-baveze i tada ćemo odjednom vidjeti sav svoj život kao veliku beskrajnu borbu sa smrću. Brzo ćemo uvidjeti da svi trčimo u trci koja jedino mo­že donijeti nešto malo više vremena, ali nadmud­rili mi našeg protivnika koliko god možemo, na kraju će ipak, svi smo toga svjesni, smrt pobije­diti.

Kako je samo zagonetan taj naš neprijatelj, baš kao i sam život. Jer život koji oko nas obiluje bi­ljem i životnjama kao i ljudskim bićima ne može­mo stvoriti pa čak niti razjasniti. Smrt je isto ne-razjašnjiva, iako smo je svjesni kao i života. Kako samo nerado o njoj govorimo ili razmišljamo o njenoj važnosti. Kad se dijete rodi, javi se život i mi se radujemo. Kad život odlazi, čovjek umire, pokušavamo rastjerati misli što brže možemo.

Zar nam ne izgleda čudno da, dok toliko ener­gije usmjerujemo u donošenju života na svijet, od­lučno okrećemo leđa jednako važnoj činjenici, od­lasku tog istog života sa zemlje.

Danas na zemlji živi nešto preko dvije milijar­de ljudi. Skoro svi će oni za sto godina biti mrt­vi. Njihova će tijela biti bez života. Ali što će biti s njihovim dušama, s bitnim i vječnim dijelom ži-

vota? Tu je zagonetka? Što nestaje kad život um­re? Kuda odlazi ta stvar koje tada nema?

Prije dvije godine umro je neki novinar u Den-veru, Colorado. Ljudi koji su došli da ga isprate slušali su njegov glas snimljen na vrpci kako go­vori: »Ovo je moj sprovod. Ja sam ateista i bio sam takav godinama. Osjećam krajnji prezir pre­ma teološkim glupostima. Svećenici su moralni kukavice. Čuda su proizvod mašte. Kad bi bilo ko­ja četiri novinska izvjestitelja bila poslana da opi­šu jedno smaknuće i kad bi oni činjenice tako is­krivili i pobrkali kao što su to učinili apostoli, bili bi odmah strijeljani. Ne želim nikakve religiozne pjesme. To je savršeno razuman sprovod.«

Svako doba je dalo ljude koji su u svojoj mr­žnji prema Bogu pokušali nagomilati ruglo i po­grde na crkvu, na Pismo i na Isusa Krista. Bez ikakvih dokaznih činjenca oni viču na Boga. Po-vijest bilježi mnoge George Bernard Shawe, Ro­bert Ingersolle i mnoge druge filozofe koji se tru­de da nekim prepirkama unište strah od smrti.

Čujte što antropolog kaže o smrti u džungli. Tamo nema »teoloških gluposti«, jer ti ljudi nisu nikad čuli o Isusu Kristu. A kakva je tamo smrt? U nekim plemenima stare se baca u grmlje, da bi ih tamo rastrgale divlje životinje a mlađi ne bi mo­rali gledati smrt. U nekim plemenima ožalošćeni odbacuju odjeću i premazuju tijelo bijelom bo­jom u znak žalosti. Iz sata u sat jauk i vika žena objavljuje svijetu da još jedna duša napušta ovaj svijet. Smrt izvan kršćanskog utjecaja puna je strave i očaja.

Usporedimo to sa smrću kršćanina. Kad je Krist došao, dao je posve novi pristup shvaćanju smrti. Čovjek je uvijek gledao smrt kao neprija­telja, ali Isus kaže da je pobijedio smrt i uklonio

onaj žalac smrti. Isus Krist je bio veliki Realista kad je poticao ljude da se pripreme za smrt, koja sigurno dolazi. Ne brini se, kaže Gospodin Isus, za smrt tijela, već se radije pobrini za vječnu smrt duše.

Biblija ukazuje da su u stvari dvije smrti: jed­na je tjelesna smrt a druga je vječna smrt. Isus nas opominje da se trebamo bojati druge smrti vi­še nego prve. Drugu smrt opisuje kao pakao, što znači vječno odijeljenje od Boga. Naglašava da smrt tijela nije ništa u usporedbi sa svjesnim i vječnim progonstvom duše od Boga.

Zadnje riječi umirućeg čovjeka daju izvrstan studij onima koji traže stvarnost u času smrti. Dr Willbur Smith u svojoj izvanrednoj knjizi »Za­to dakle, stojte!« daje prikaze zadnjih časova ne­kih čuvenih ateista.

Kako je samo drugačiji završetak kršćana koji je priznao svoje grijehe i vjerom primio Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja.

Godinama je Dr Effie Jane Wheeler podučavala engleski i literaturu u koledžu koji sam pohađao. Ona je bila poznata zbog svoje pobožnosti kao i znanja predmeta koji je podučavala. U svibnju 1949. god. Dr Wheeler napisala je slijedeće pismo Dr Edmanu, 'predsjedniku koledža, njenim kole­gama i studentima:

»Neobično ću cijeniti onaj trenutak kada će se u crkvi čitati ovo moje pismo, jer prije nego ode­te na ljetne praznike, željela bih da znate istinu o meni, koju sam i ja saznala tek prošlog petka. Moj mi je liječnik konačno rekao pravu dijagnozu moje bolesti: rak, koji se više ne da operirati. Da je on kršćanin ne bi sigurno bio toliko potresen niti bi toliko odugovlačio, jer bi znao kao što vi i ja znamo da jednako dočekujemo život ili smrt

ako živimo u prisutnosti i volji Gospoda. Ako me Gospod izabrao da uskoro budem s Njim, ja sam radosna. Molim vas da niti jednog časa ne žalite za mnom. Ne pozdravljam vas hladno zauvijek, već vam šaljem topao »Do viđenja« dok se opet ne vidimo u blaženoj zemlji, gdje će mi biti mo­žda dozvoljeno da povučem zavjesu kad vi budete ulazili. Sa srcem punim ljubavi za svakog pojedi­nog od vas, vaša Effie Jane Wheeler.«

Već nakon dva tjedna, pošto je napisala to pi­smo Dr Wheeler je otišla u prisutnost svog Gospo­da i Učitelja, koji je održao svoje obećanje da će oduzeti žalac smrti.

Biblija uči da ti je duša neumrla. Ona je vječ­na i živjeti će zauvijek. Drugim riječima, prvo, tvoje biće, onaj dio u tebi koji misli, osjeća, sanja, čezne, tvoja ličnost, tvoj ja, neće nikad umrijeti. Biblija uči da će duša živjeti zauvijek u jednom od dva mjesta: nebu ili paklu. Ako nisi kršćanin, i nikad se nisi ponovo rodio Biblija kaže da tvoja duša poslije smrti odmah odlazi na mjesto koje je Isus nazvao Had, gdje ćeš čekati na Božji sud.

Svjestan sam činjenice da predmet pakla nije baš omiljen. Vrlo je nepopularan, sporan i krivo shvaćen. Za vrijeme mojih evangelizacija širom zemlje obično jednu večer posvetim razlaganju tog predmeta. Nakon takvog mog razlaganja mno­ga pisma stižu urednicima novina, u kojima se danima raspravlja za i protiv onog što sam govo­rio, jer Biblija o tom predmetu isto tako mnogo govori kao i o bilo kojem drugom. Na mnogim univerzitetima, na studentskim diskusijama ne­prekidno pitaju: »A što je s paklom? Ima li u nje­mu ognja?« i mnoga slična pitanja. Kao propovi-jednik moram na njih odgovoriti. Ne mogu ih za­nemariti, iako odgovor ljude uznemiruju i dovo-

de u tjeskobu. Priznajem da je u kršćanskoj nau­ci najteže prihvatiti to učenje.

Ima takvih koji uče da će na kraju svi biti spa­šeni, jer Bog je Bog ljubavi i nikog neće poslati u pakao. Oni čak vjeruju da vječan ili trajan ne znače stvarno zauvijek. Međutim isti je smisao vječnosti u vječnom progonstvu od Boga kao i vječnost u nebu. Netko je rekao da je »pošteno da radost pravednih i kazna zlih budu jednako iz­mjereni jer su od iste grčke riječi i istog traja­nja.«

Neki opet uče da su poslije smrti uništeni oni, koji su odbili Božji plan spasenja i da prestaju uopće postojati. U temeljitom proučavanju Biblije od korica do korica nisam mogao naći niti jednog dokaza koji bi potkrepljivao takvu misao. Biblija uči da bez obzira bili spašeni ili izgubljeni, postoji svijest vječnog postojanja duše i ličnosti.

Drugi pak uče da poslije smrti još uvijek ima mogućnosti spasenja, da Bog nudi još jednu pri­liku za spasenje. Kad bi to bilo istina, onda Biblija ne bi neprekidno opominjala, »sada je pravo vri­jeme gle, sad je dan spasenja.« (II Kor. 6:2)

Obilje odlomaka iz Pisma mogli bismo navesti da podržimo tu činjenicu da Biblija uistinu uči da postoji pakao za svakog čovjeka koji svoje­voljno i svjesno odbija Krista kao Gospoda i Spa­sitelja:

»Jer se strašno mučim u ovom plamenu« (Luka 16:24)

»A tko ga nazove "luđakom" odgovarat će za to u paklenom-ognju.« (Matej 5:22).

»Sin Čovječji će izaslati svoje anđele da poku­pe iz njegovog kraljevstva sve zavodnike i zlikov­ce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti lelek i škrgut zubi« (Matej 13:41—42).

»Tako će biti i na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijelit će zle od pravednika te će ih ba­citi u ognjenu peć, gdje će biti lelek i škrgut zubi« (Matej 13:49—50).

»Tada će reći još onima s lijeve strane: Idite od mene, prokleti, u vječni oganj, što je priprav­ljen đavlu i njegovim anđelima!« (Matej 25:41).

»A pljevu će sažeći neugasivim ognjem« (Matej 3:12).

»U plamenu ognju da se osveti onima koji ne­će da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju evan­đelju našega Gospoda Isusa Krista: ovi će biti kažnjeni vječnom propasti: udaljeni od Gospod­njega lica i od njegove silne slave.« (II Sol. 1:8-9).

»I on će također piti vino srdžbe Božje, koje je cijelo utočeno u čašu njegova gnjeva, i bit će mučen u ognju i sumporu na očigled svih anđela i Jagnjeta. I dim se njihovih muka diže u vijeke gori ognjem i sumporom. To je druga smrt« (Otkr. 14:10—11).

»I smrt i podzemlje bijahu bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt i tko se ne nađe napi­san u knjizi života, bi bačen u jezero ognjeno« (Otkr. 20:14—15).

»A strašljivcima nevjernima, i nečistima i ubo-jicama i bludnicama i vračarima i idolopoklonici­ma i svim lažama, njima je mjesto u jezeru, što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt« (Otke. 21:8).

Ja ne vjerujem u pakao. Moje je uzdanje u Propovijedi na Gori. Možda još uvijek nisi dosta uvjeren. Pa poslušajmo dakle odlomak iz Propo­vijedi na Gori: »Ako te dakle sablažnjava tvoje desno oko, iskopaj ga i baci ga od sebe! Jer je bolje za te, da propadne jedan od tvojih udova,

negoli da se čitavo tvoje tijelo baci u pakao. I ako te sablažnjava tvoja desna ruka, odsjeci je i baci je od sebe! Jer je bolje za te, da propadne jedan od tvojih udova, negoli da se čitavo tvoje tijelo baci u pakao« (Matej 5:29—30).

Ovdje je posve jasno Isusovo učenje, da pakao postoji. U stvari Isus je ispričao neke priče i dao slikovit primjer o tom predmetu te neprestano opominjao ljude na ludost zemaljskog grešnog i licemjernog življenja.

Nema sumnje da pokvareni i zli, već sada na zemlji trpe neki pakao. Biblija kaže: ». . . i znajte da će vas vaš grijeh stići!« (IV Mojs. 32:23). I opet kaže: ».. . jer što čovjek posije ono će i po-žnjeti (Gal. 6:7). Međutim svuda oko nas nalazi­mo dokaze da neki zli ljudi napreduju, a pravedni trpe zbog svoje pravednosti. Biblija nas uči da će doći vrijeme izjednačenja, kada će zavladati prav­da.

Hoće li Bog pun ljubavi poslati čovjeka u pa­kao? Odgovor je — da! Ali On to ne čini rado. Čovjek se sam osuđuje time što odbija Božji put spasenja. Iz ljubavi i milosti, Bog ljudima nudi izlaz, put spasenja, nadu i očekivanje boljih stva­ri. Čovjek pak u svojoj sljepoći, stupidnosti, glu­posti, egoizmu i ljubavi za grešnim užicima, odbi­ja jednostavan Božji put spasenja, kojim može iz bjeći žestoku bol vječnog prokletstva.

Pretpostavimo da si bolestan i zoveš liječnika. On dolazi i propisuje ti lijek. Ali nakon što si raz-mislio, odlučiš da pređeš preko njegova savjeta i ne uzmeš lijek. Kad se liječnik vrati nakon neko­liko dana nalazi te u još gorem stanju. Možeš li za to kriviti liječnika; zar on snosi odgovornost? On ti je dao recept! Odredio lijek. Ali ti si ga odbio!

Isto tako i Bog propisuje lijek za bolesti ljud­ske rase. Taj je lijek osobna vjera i predanje Isu­su Kristu. Lijek je ponovno rođenje, o čemu ćemo govoriti u drugom poglavlju. Ako ga promišljeno odbacimo, tada moramo snašati posljedice; a za to ne možemo kriviti Boga! Zar je Božja krivnja ako mi odbijemo lijek?

Ima ih koji pitaju: »Kakav je to pakao?« Če­tiri su riječi u našoj Bibliji prevedene kao »pa­kao«. Jedna je hebrejska »Sheol« (šeol), koja se trideset i jedan puta u Starom zavjetu uzima kao »pakao«. Ona označuje »nevidljivo carstvo«. Riječ žalost, bol i uništenje dolaze uz tu riječ.

Druga je riječ »Hades« a dolazi od grčkog je­zika i upotrebljena je deset puta u Novom zavje­tu. Ima isto značenje kao i Sheol u Starom zavje­tu. Sud i trpljenje su uvijek s njom povezani.

Treća riječ je »Tartarus«, i jedino je upotreb­ljena u II Petrovoj poslanici 2:4 gdje se kaže da su neposlušni anđeli bačeni u Tartarus. Ona ozna­čuje mjesto osude, takvo kao što je zatvor, tam­nica gdje je najjača tama.

Četvrta riječ je »Gehenna«. U Novom zavjetu je upotrebljena jedanaest puta i prevedena kao »pakao«. Njome je Isus opisao Dolinu Hinonsku, mjesto izvan Jeruzalema gdje se bacalo đubre i otpad koje je neprestano gorjelo.

Neki se pitaju: »Zar Biblija govori o pravom paklenom ognju?« Nema sumnje da Biblija često puta riječ »oganj« uzima samo slikovito. Međutim Božji oganj neprekidno gori a nikad ne sagorijeva.

Kad je Mojsije ugledao gorući grm, začudio se kad opazi da ne sagorjeva. Tri Hebrejska mladića bila su stavljena u užarenu peć ali nisu izgorjeli; u stvari niti vlas s njihove glave nije se osmudila.

S druge strane Biblija govori da su naši jezici »zapaljeni od pakla« (Jakov 3:6), kada god govo­rimo zlo o našem bližnjem. To ne znači da se pra­vo sagorijevanje javlja kad nešto kažemo protiv naših bližnjih. Ali bez obzira uzmemo li mi to' do­slovno ili slikovito, to ne mijenja njenu suštinu. Ako i nema ognja onda Bog uzima simbolično da bi označio nešto što je još mnogo gore.

U biti, pakao je odvojenje od Boga. To je dru­ga smrt, koja je opisana kao vječno i svjesno progonstvo od svega što je svijetlo, radosno, do­bro, pravedno i sretno. Biblija daje mnogo stra­šnih opisa u vezi tog užasnog stanja u koje zapa­da duša odmah nakon smrti.

Čudnovato je da se ljudi za sve pripravljaju osim za smrt. Pripravljamo se za obrazovanje. Pripravljamo se za posao. Za našu karijeru. Za brak. Za našu starost. Za sve se pripravljamo, samo ne za trenutak kada ćemo umrijeti. A uz sve to, Biblija još opominje čovjeka da jednom mora umrijeti.

Smrt je takva pojava koja se svakom čini ne­prirodna i strašna, kad se tiče njega, a posve pri­rodna kad su drugi u pitanju. Smrt stavlja sve ljude u isti rang. Bogataša lišava bogatstva a si-romaka prljavih dronjaka. Hladi pohlepu i gasi plamen strasti. Svi bismo voljeli da ne znamo za smrt i da je ignoriramo, a ipak se svi moraju s njom suočiti — knez i seljak, luđak i filozof, ubo­jica kao i svetac. Smrt ne poznaje starosne gra­nice niti izuzetke. Svi je se boje.

Pod konac svog života Daniel Webster pričao je, kako je jednom prisustvovao službi Božjoj u nekoj mirnoj seoskoj crkvici. Svećenik je bio jednostavan, pobožan starac. Nakon što je uobi­čajeno otvorio sastanak, ustane i izgovori svu

propovijed, pa tada s krajnjom jednostavnošću i gorljivošću reče: »Prijatelji moji, mi ćemo sva­kako jednom umrijeti.«

Kad je kasnije Daniel Webster komentirao tu propovijed, reče: »Kako god te riječi izgledale krute i slabe, odjednom su mi postale veoma sna­žne, ostavile dubok utisak i probudile me kao ni­kad do tad.«

Lako je misliti kako drugi trebaju ispuniti taj ugovor sa smrću ali n a m je neobično mučno kad se sjetimo da i mi sami moramo održati isti ugo­vor. Kada gledamo vojnike koji odlaze u prve bojne redove, ili čitamo o smrtnoj osudi nekog zločinca, ili pak posjetimo umirućeg prijatelja, svjesni smo izvjesne svečane tišine koja okružu­je takve ljude. Smrt je svakome određena, a pi­tanje — kada će ona doći samo je stvar vreme­na. Druge susrete u životu — u vezi posla ili ne­ke zabave — možemo s lakoćom zanemariti ili odgoditi i podnijeti posljedice, ali ovdje se suo­čavamo s neizbježnim susretom, koji nitko ne može zanemariti, niti odgoditi. Susresti će se sa­mo jednom, ali taj susret je neizbježan!

Kad bi tjelesna smrt bila jedina posljedica ži­vota bez Boga, ne bi osjećali takav strah, ali Bi­blija nas opominje da postoji druga smrt, koja je vječno progonstvo od Boga.

Postoji međutim i svjetlija strana. Dok Bibli­ja izriče pakao za zle, također obećaje nebo za svete. Nebo je mnogo lakše shvatiti nego pakao. A Biblija ipak uči da postoji oboje.

Kad se seliš u novi stan, zaželiš saznati sve o ljudima koji stanuju u blizini. Ako čak odlaziš u drugi grad, želiš saznati sve o tom gradu: o nje­govim željezničkim vezama, o njegovoj industriji, parkovima, jezerima, školama itd. Budući da se

spremamo negdje provesti vječnost, trebamo ne­što znati i o tome. Podaci o nebu nalaze se u Bi­bliji. Trebamo o njemu misliti i govoriti. Kad go­vorimo o nebu zemlja u usporedbi s njim izgleda sve više jadno i otrcano. Naše žalosti i brige koje nam sada izgledaju ogromne posve se gube kad očekujemo budućnost. U izvjesnom smislu kršća­nin ima nebo već ovdje na zemlji. Ima mir duše, savjesti i mir s Bogom. Usred nevolja i poteško­ća on se može smješiti. U hodu poskakuje, radost mu je u duši, smješak na licu.

Ali Biblija obećaje kršćaninu također nebo i nakon ovog zemaljskog života. Netko je pitao John Quincy Adamsa u njegovoj 94 godini kako se tog jutra osjeća. »Sasvim dobro, sasvim do­bro. Ali kući u kojoj živim nije baš najbolje.« Pa makar kuća u kojoj živimo bila bolesna i slaba, ipak možemo u stvari biti snažni i sigurni ako smo kršćani. Jer je Isus učio da postoji nebo.

Brojni bi se odlomci o njemu mogli citirati, ali najbolji opis nalazimo u Evanđelju po Ivanu 14:2 »Mnogo je stanova u Mojeg Oca. Kad ne bi bilo tako, bio bih vam kazao. Jer idem da vam pripravim mjesto.« Pavao je bio toliko siguran u postojanje neba da je mogao reći: »Ali se čvrsto uzdamo i volimo otići od tijela i unići Gospodu« (II Kor. 5:8).

Kako su samo različiti stavovi prema vječno­sti jednog vjernog kršćanina i agnostika Bob In-gersolla, koji je rekao na grobu svog brata: »Ži­vot je uska koprena između hladnih i golih vrho­va dviju vječnosti. Uzaludno pokušavamo sagle­dati preko njihovih vrhova. Glasno vičemo i jedi­ni odgovor je jeka naše jalove vike.«

Apostol Pavao je često spominjao, »mi zna­mo«, »Uvjereni smo«, »Uvijek smo uvjereni«. Bi-

blija kaže da je Abraham »očekivao grad koji je imao temelja a čiji graditelj je Bog.«

»Zar zaista vjeruješ da je nebo pravo, stvarao mjesto?« čude se mnogi. »Da! Jer Isus je rekao: »Idem da vam pripravim mjesto.« Biblija nam govori da su Enoh i Ilija uzašli doslovce u tijelu na stvarno mjesto, tako stvarno kao što je Los Angelos, London ili Alžir!

»A gdje je nebo?« mnogi se pitaju. Pismo ne kaže gdje se nebo nalazi. Neki su pokušali rastu­mačiti neke odlomke Sv. Pisma, povezati ih za­jedno i reći da je nebo na sjeveru. Citiraju Psa­lam 48:2 gdje kaže: »Prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji gora Sion, na sjevernoj strani njezi­noj grad cara velikoga.« Zanimljivo je primije­titi da je Bog Mojsiju dao upute da krv žrtve izlijeva na sjevernu stranu oltara, prema Bogu. Magnetska igla pokazuje sjever. Možda je Nebe­ski Grad na sjeveru. Mi ne znamo. Ali bez obzira gdje nebo jest, ono će biti tamo gdje je Krist!

Biblija govori da će ta zemlja biti prekrasno mjesto. U Bibliji je ono opisano kao »zgrada Bo­žja«, — »grad« — »bolja zemlja« — »nasljedstvo« — »slava«.

»Zar ćemo se u nebu prepoznati?« opet će net­ko pitati. Na mnogo mjesta Biblija napominje da će to biti vrijeme ponovnog sjedinjenja sa svima koji su prije nas tamo otišli.

»Vjerujete li da će i sva djeca biti spašena?« pitaju drugi. »Da. Jer Biblija ukazuje na to da Bog ne drži djecu odgovornima za njihove gri­jehe sve dok ne dođu u doba zrelog i odgovornog rasuđivanja. Ima mnogo znakova da Kristovo is­kupljenje obuhvaća njihove grijehe dok ne dođu u doba kad sami odgovaraju za svoja dobra ili loša djela.

Biblija također ukazuje da će nebo biti mje­sto gdje ćemo razumjeti i spoznati sve ono što sada ovdje nismo u stanju saznati.

Sir Isaac Newton, već kao starac, reče nekom koji je neobično hvatio njegovu mudrost: »Ja sam samo kao dijete koje na morskoj obali pobi-re kamenčić ili školjku, a veliki ocean istine leži još uvijek preda mnom neotkriven.«

Thomas Edison također jednom reče: »Ne znam čak ni miliontni dio jednog procenta o ne­čemu.«

Mnoge Božje tajne, boli srca, kušnje, razoča­ranja, tragedije i šutnja Boga u časovima trplje­nja, bit će nam tada otkrivene.

»Dobro, ali što ćemo raditi u nebu?« neki da­lje pitaju. »Samo sjediti i uživati u blistavom i ugodnom životu?« »Ne nikako. Biblija nagovje-šta da ćemo tamo služiti Bogu. Posao će biti od­ređen. Mnogo vremena ćemo provesti slaveći Bo­ga.« »I više neće biti nikakva prokletstva. I Božje i Janjetovo prijestolje bit će u njemu, i njegove sluge će mu se klanjati« (Otkr. 22:3).

Biti će to vrijeme radosti, službe, smijeha, pjevanja i slave Bogu.

Biblija uči da biti izvan tijela znači biti u Bo­žjem prisustvu. Onog časa kada kršćanin umre, odmah odlazi u prisutnost Krista. Tamo njegova duša čeka na uskrsnuće, kada će duša i tijelo bi­ti ponovo sjedinjeni.

Ali evo opet, nekome problema. »Kako mogu tijela koja su istrunula i bila spaljena ponovo us-krsnuti?« Učenjaci su već dokazali da niti jedna tvar ne može nestati sa zemlje. Isti Bog, koji je stvorio tijelo u početku, može ponovno sjediniti sve one prvobitne kemijske supstance i tijelo će biti uskrsnuto da se sjedini s dušom. Novo tije-

lo, međutim, bit će proslavljeno tijelo, slično Kri­stovu tijelu. Bit će to vječno tijelo. Neće znati za suze, boli srca, tragedije, bolesti, trpljenje, ili smrti.

Ovdje nalazimo sliku dviju vječnosti koje leb­de u svemiru. Svaki Adamov potomak će biti u jednoj od tih vječnosti. Velika tajna obavija obje vječnosti, ali imamo dovoljno mogućnosti spo­znaje i tumačenja iz Biblije da znamo da će je­dan svijet biti pun tragedije i trpljenja, dok će drugi biti svijet svjetla i slave.

Sagledali smo do sada probleme ljudske rase. Površno gledajući oni su veoma složeni; u osno­vi su vrlo jednostavni. Uvidjeli smo da ih može­mo sažeti u jednu riječ — grijeh. Shvatili smo da je čovjekova budućnost beznadna bez Boga. Ali ako samo raščlanjujemo naš problem i Boga shvaćamo tek našim umom, intelektom, to onda nije dovoljno. Ako Bog treba čovjeku pomoći, onda čovjek mora ispuniti izvjesne uslove. U sli­jedećih nekoliko poglavlja otkriti ćemo te uslove.

Sedmo poglavlje

Z A Š T O J E I S U S D O Š A O ?

»Jer sam vam najprije predao Što sam i primio: da je Krist umro za grijehe naše po Pismima; i da je pokopan i da je uskrsnuo treći dan po Pismima.«

I Korinćanima 15:3—4

Vidjeli smo da je najstrašnija, najrazornija či­njenica svijeta grijeh. Uzrok svih nevolja, korijen svih žalosti, strah svakog čovjeka leži u jednoj ma­loj riječi — grijeh. On je izopačio čovjekovu narav. Uništio je unutarnju skladnost čovjekova života. Lišio ga njegove plemenitosti. Naveo je čovjeka da padne u zamku Đavola.

Svi duševni poremećaji, sve bolesti, sva unište­nja, svi ratovi imaju svoje korijenje u grijehu. On prouzrokuje ludost uma i otrov u srcu. U Bibliji je opisan kao strašna i iscrpljujuća bolest, koja za­htijeva temeljito liječenje. On je pobješnjeli tor­nado, probuđen vulkan koji riga lavu u svom bje­snilu. On je čovjek poremećenog uma, koji je po­bjegao iz azila. On je razbojnik koji vreba plijen. On je ričući lav, koji traži nekoga da ga proždere. On je grom koj udara na zemlju. On je giljotina koja siječe glavu. Smrtonosni rak koji najeda, pro­bijajući se do čovjekove duše. On je razbješnjela bujica koja nosi sve što joj je na putu.

DRUGI DIO: RJEŠENJE

»Radi grijeha, svaki je potočić uprljan čovje­kovim zločinom, svaki povjetarac moralno zaražen, svakodnevno svjetlo potamnilo, svaka životna čaša zagorčena, svaki životni put pun opasnosti zbog provalija, svako putovanje u životu pogibeljno zbog obilnih podmuklih zamki. Grijeh uništava svaku radost, zamračuje razumijevanje, otvrdnjuje savjest, čini da vene sve što je svježe, donosi suze žalosti i neizdržive boli agonije, obećaje baršun a daje mrtvačku ponjavu, obećaje slobodu a daje ropstvo, obećaje nektar a daje gorku žuč, obećaje svilu a daje haljinu od vreće.«

Stoljećima je čovjek bio izgubljen u duhovnoj tami, oslijepljen bolešću grijeha, tapao u mraku, tražeći, ispitujući, istražujući neki izlaz. Čovjek je trebao nekog tko bi ga oslobodio duševne smuče-nosti i izveo moralnog labirinta; nekog tko bi ga oslobodio iz đavolskog zatvora; nekog tko bi ot­ključao tamnička vrata. Ljudi gladna srca, žedna uma, slomljena duha, bespomoćno su stajali otvo­renih očiju i napeta sluha. U međuvremenu Đavo je likovao u svojoj moćnoj pobjedi u Edenskom vrtu.

Od primitivnog čovjeka džungle pa sve kroz moćne civilizacije i kulture Egipta, Grčke i Rima, zbunjeni ljudi su neprestano postavljali isto pita­nje, »Kako iz toga izaći? Kako biti bolji? Što ura­diti? Kojim putem poći? Kako se osloboditi te uža­sne bolesti? Kako zaustaviti tu neprestanu muku? Kako izaći iz te mreže u kojoj sam uhvaćen? Ima li neki put, izlaz, i kako ga pronaći?«

Već smo vidjeli da Biblija uči da je Bog, Bog ljubavi. On čovjeku želi pomoći. Želi ga spasiti, osloboditi od prokletstva grijeha. A kako? Jer on je pravedan Bog. On je svet. Već je od početka opomenuo čovjeka, da ako posluša Đavla a ne Bo-

ga, umrijet će tjelesno i duhovno. Čovjek promi­šljeno, namjerno nije poslušao Boga. Trebao je za­to umrijeti, inače bi Bog bio lažac, jer On ne može prekršiti svoju riječ. Njegova sama narav ne do­zvoljava Mu da laže. Njegova riječ se mora održa­ti. I zato kad čovjek namjerno nije poslušao Boga, prognan je od Božjeg lica. Svojevoljno je odabrao đavolski put. Bog nije mogao čovjeku bezuslovno oprostiti njegov grijeh jer bi se tada našao u ne­mogućem položaju, kao lažac, jer je već rekao »... jer u koji dan okusiš s njega, umrijet ćeš« (I. Mojs. 2:17).

Trebalo je pronaći neki drugi način, jer je čo­vjek bio bespomoćno izgubljen i beznadno zaple­ten. I sama se čovjekova narav izmijenila. Suprot-stavio se Bogu. Mnogi su čak zanijekali da Bog postoji, tako su bili zaslijepljeni bolešću od koje su patili.

Ali već u Edenskom vrtu, Bog je nagovijestio da će nešto učiniti. Opomenuo je Đavla, a čovjeku obećao: »I još mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati« (I. Mojs.' 3:15). »A ti ćeš ga u petu ujedati. ..« Evo bljeska nade s neba. Evo obećanja. Evo nečeg na što se čovjek mogao osloniti. Bog je obećao da će doći Izbavitelj, Iskupitelj. Bog je čovjeku dao na­du. Kroz duga stoljeća čovjek se držao te nade! Nije to bilo sve. Bilo je još prilika kroz tisućljeća kad su drugi tračci svjetlosti dolazili s neba. Kroz cijeli Stari zavjet, Bog je čovjeku davao obećanje spasenja, ako bude vjerovao u dolazećeg Izbavite­lja. Zato je Bog počeo učiti Svoj narod da se čo­vjek može spasiti jedino kroz zamjenu. Netko bi drugi trebao platiti cijenu čovjekovog izbavljenja.

Ponovo si za čas predočimo Edenski vrt. Bog je tamo rekao: »... jer u koji dan okusiš s njega si­gurno ćeš umrijeti.« Čovjek je baš okusio i umro.

Ali recimo da mu Bog tada reče: »Adame, mora da si pogriješio. Ne brini, to je samo neznatna po­greška s tvoje strane. Opraštam ti. Samo molim te, nemoj to više činiti.« Ali Bog bi tada bio lažac. Ne bi mogao biti svet, niti pravedan. Samo Njegova sveta narav ga prisili da održi svoju riječ. U pita­nju je bila Božja pravednost. Čovjek je morao umrijeti duhovno i tjelesno. Njegov ga prijestup odvoji od Boga. Tada je morao trpjeti. Morao je ispaštati radi svog grijeha. Kao što smo to već vi­djeli, Adam je bio savezni poglavar ljudske rase. Kad je Adam sagriješio, svi smo sagriješili. »Zato kao što po jednom čovjeku uđe grijeh, i po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagri­ješe.« (Rim. 5:12).

»Kako Bog može biti prav i uz to opravdati gre-šnika?« postalo je goruće pitanje. Moramo se pod­sjetiti da riječ »opravdati« znači »očistiti dušu od krivice«. Opravdanje je daleko veće nego samo oproštenje. Grijeh se trebao odstraniti i da bude opet kao da i nije postojao. Čovjeka se mora ob­noviti tako, da na njemu ne bude nikakve mrlje, ni krivice. Drugim riječima, čovjek se mora staviti natrag na onaj položaj, kakav je imao prije nego je izgubio milost.

Ljudi su kroz stoljeća u svojoj sljepoći pokuša­vali vratiti se natrag u Eden, ali nikad nisu bili u stanju da postignu taj cilj. Iskušali su mnoge pu-teve, ali su uvijek pogriješili. Obrazovanje je po­trebno, ali ono neće čovjeka vratiti Bogu. Lažne religije su opijum, koji ljude uzdiže od sadašnje bijede na njihov put u buduću slavu, ali nikad ne­će čovjeka dovesti do njegova cilja. Ujedinjene Na-

cije su možda praktična potreba u svijetu zaraće­nih naroda, i zahvalni smo za svaki pothvat koji mogu u međunarodnim odnosima sprovesti da smire uznemirene strane bez učešća ratovanja; ali kad bi Ujedinjene Nacije mogle donijeti trajan mir, čovjek bi mogao reći Bogu, »Tebe više ne tre­bamo. Zaveli smo mir na svijetu i organizirali smo čovječanstvo po pravednosti.« Sve ove dobrona­mjerne nakane su samo ljekoviti oblozi koje svi­jet stavlja na svoje rane dok čeka na velikog Lije­čnika. Iz drevne povijesti znamo, da je prvi poku­šaj ujedinjavanja ljudstva za građenje Babelske kule završio poremetnjom u jezicima. Ljudi nisu uspjeli u mnogim drugim pokušajima, kad su htje­li raditi bez Boga, i zato su osuđeni i na daljnje takve neuspjehe.

Pitanje međutim ostaje i dalje: »Kako može Bog biti pravedan — to znači, istinit prema sa­mom Sebi i svojoj svetoj naravi — a ipak oprav­dati grešnika?« Budući svaki čovjek mora nositi svoje vlastite grijehe, cijelo se čovječanstvo isklju­čuje da bi pomoglo, jer svaki pojedinac je zaražen istom bolešću.

Jedino bi rješenje bilo da netko nevin dobro­voljno umre tjelesno i duhovno kao zamjena pred Bogom. Takva nevina osoba trebala bi uzeti na sebe čovjekovu osudu, kaznu i smrt. Ali gdje je takva osoba? Na zemlji je sigurno nije bilo, jer Biblija jasno kaže: »Svi su sagriješili!« (Rim. 3:23), Postojala je samo jedna mogućnost. Vlastiti sin Boga bio je jedini u cijelom svemiru, koji je mo­gao na svom tijelu nositi grijehe svijeta. Sigurno, i Arhanđeo Gabrijel je mogao doći i umrijeti za jednu osobu, ali je jedino Božji Sin bio bezgrani­čan i zato u stanju da umre za sve.

Biblija uči da je Bog u stvari Trojedin. To je tajna, koju nećemo nikad shvatiti. Biblija ne kaže da su tri Boga, već da je jedan. Taj se Bog, među­tim obznanjuje i otkriva u tri osobe: Bog Otac, Bog Sin, Bog Duh.

Druga Osoba tog trojstva je Božji Sin, Isus Krist. On je istovjetan s Bogom Ocem. On nije ne­ki Božji Sin, već jedini Božji Sin. On je Vječan Bo­žji Sin, Druga Osoba Svetog Trojstva, Bog Objav­ljen u tijelu, živi Spasitelj.

Biblija uči da Isus Krist nije imao početka. On nije nikad stvoren. Biblija govori da su nebesa stvorena kroz Njega. Svijet bi bačen u svemir iz Njegove ruke. Rođenje Isusa Krista koje slavimo o Božiću nije Njegov početak. Njegovo porijeklo zavijeno je istom tajnom koja nas zbunjuje uvijek kad istražujemo o početku Boga. Biblija nam jedi­no kaže da je »u početku bila Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ«. (Ivan 1:1)

Biblija nam nadalje govori, ». . . koji je slika nevidljiva Boga, prvorođeni prije svakog stvore­nja; jer je u Njemu sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, ili prijestolja ili gospodstva ili poglavarstva ili vlasti; sve je po Nje­mu i za njega stvoreno. I On je prije svega i sve postoji u Njemu«. (Kološ. 1:15-17)

Zadnja rečenica ukazuje, nagovještava da sve stvari On drži. Drugim riječima, cjelokupni bi se svemir raspao u bilione atoma, kad ga ne bi pove­zivala sila kohezije Isusa Krista. Biblija ponovo izjavljuje: »Ti si Gospode u početku osnovao ze­mlju i nebesa su djelo tvojih ruku; ona će proći a Ti ostaješ i sva će ostarjeti kao haljina; i savit ćeš ih kao kabanicu, kao haljinu i iznijet će se, a ti si onaj isti i tvojih godina neće nestati«. (Jevr. 1:10-12)

Isus opet za sebe kaže: »Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak«. On i jedino On ima silu i spo-sobndst da povrati čovjeka Bogu. A da li je On to htio? Ako je zaista, tada bi trebao doći na zemlju. Morao bi uzeti ulogu sluge. Morao je na sebe uze­ti obličje čovjeka. Trebao bi se poniziti i biti pos­lušan na smrt. Morao bi se s grijehom uhvatiti u koštac. Trebao bi grešnike iskupiti iz ropstva na tržištu grijeha. Morao bi skinuti okove i oslobo­diti zatvorenike plativši cijenu — a ta bi cijena bila Njegova vlastita krv. Trebao bi biti prezren i odbačen od ljudi, čovjek žalosti i ispunjen tugom. Morao bi biti udaren od Boga i od Njega odvojen. Trebao bi biti ranjen za prijestupe ljudi i izubijan za njihova bezakonja. Morao bi pomiriti Boga i čovjeka. Bio bi veliki Posrednik u povjesti čovje-čovječanstva. Trebao bi biti zamjenik. Trebao bi umrijeti umjesto grešnog čovjeka. Sve bi se to trebalo učiniti dobrovoljno.

Hvala Bogu, to se upravo i desilo! Gledajući odozgo s nebeskih utvrda On ugleda našu zemlju: osuđenu, prokletu, smrvljenu i vezanu za pakao. Ugledao je i tebe kako se boriš pod svojim tere­tom grijeha vezan u njegove okove i spone. Svoju je odluku donio na Božjem vijeću. Anđeoske čete pokloniše se iz poniznosti i strahopoštovanja kad nebeski Knez nad Knezovima i Gospod nad Gospo­darima, koji je rekao riječ i svjetovi se pojaviše u svemirskom prostoru, uđe u svoju draguljima uk­rašenu kočiju, prođe kroz biserna vrata, preko nebeskih prostranstava, i jedne mračne noći u Judeji, dok su zvijezde pjevale i anđeli svojim pri­sustvom Njega slavili, izađe iz kočije, odbaci svo-je nebeske haljine i postade čovjek!

Bilo je to kao kad bih ja, hodajući puteljkom nagazio mravinjak. Mogao bih pogledati dolje i

reći mravima: »Strašno mi je žao što sam stao na vaš mravinjak i razorio vam dom. Sve je sada u zbrci. Kad bih vam samo mogao reći koliko vas ljubim, da nisam htio to učiniti, i da bih vam želio pomoći«.

»Ali to je smiješno, to je posve nemoguće, mra­vi vas ne mogu razumjeti«! Odmah ćeš reći. U to­me i je stvar! Kako bi bilo divno, kad bih samo za jedan trenutak mogao postati mrav da im na nji­hovom jeziku kažem koliko ih ljubim!

Eto to je u stvari Krist učinio. Došao je da lju­dima otkrije Boga. On je taj koji nam je rekao da nas Bog ljubi i da se brine za naše živote. On je taj, koji nam je rekao o velikoj Božjoj milosti i strpljivosti. On je taj, koji nam je obećao vječni iivot.

Ali i više od toga, Isus Krist je postao tijelo i krv, da bi mogao umrijeti«. (Jevr. 2:14) »On se ja­vi da oduzme naše grijehe«. (I. Ivan. 3:5) Krist je došao da »svoj život dade u otkup za mnoge«. (Ma-tej 20:28) Glavna svrha Kristova dolaska u svijet bila je da može prinijeti svoj život kao žrtvu za otkup grijeha svih ljudi. On je došao da umre. Sje­na smrti visila je kao mrtvački pokrov nad Njego­vim trideset i tri godine života.

One noći kad se Isus rodio, Sotona je drhtao. Tražio je da Ga ubije još prije Njegova rođenja i pokušao Ga ubiti čim se rodio. Kada od Heroda izadje zapovijed da se sva novorođena djeca pobi­ju, njena je jedina svrha bila da se osigura smrt Isusa.

Za sve dane svog zemaljskog života On nikad ne počini ni jedan grijeh. On je bio jedini čovjek koji je ikad živio bezgrešno. On je jedini mogao stati pred ljude i reći im: »Tko će me od vas pre­koriti za kakav grijeh«? (Ivan 8:46). Neprijatelj

Ga gonio dan i noć, ali na Njemu ne nađe nikad nikakva grijeha. Bio je bez mrlje ili mane.

Isus je živio ponizno. Nije tražio sebi nikakve slave niti je od ljudi primao kakve časti. Rodio se u štali, odrastao u beznačajnom seocetu Naza-retu, a bijaše drvodjelja. Oko sebe sakupi grupu poniznih ribara za svoje sljedbenike. Među ljudi­ma je živio kao čovjek. Nije se okružio superior-nošću, niti je tražio svjetovne privilegije. Ponizio se kao što se nikad ni jedan čovjek ne ponizi.

Podučavao je s takvim autoritetom da su ljudi rekli: »Nikad ni jedan čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek« (Ivan 7:46). Sve što je rekao bilo je povijesno istinito. Svaka Mu je riječ bila nauč­no istinita, i realno čista. U moralnim shvaćanjima i izjavama Isusa Krista nije bilo praznina. Njego­va moralna vizija bila je potpuno ispravna, za onaj vijek u kojem je živio a i za svako doba poslije toga.

Riječi te blagoslovene Osobe bile su proročan­ski istinite. Prorokovao je mnoge stvari koje se još trebaju zbiti u budućnosti. Zakonici su Ga poku­šavali uhvatiti provokativnim pitanjima, ali Ga ni­kad nisu mogli zbuniti. Odgovorio je svojim pro­tivnicima jasno i otvoreno. Njegove izjave nisu bi­le problematične, nejasne u svom značenju, niti su kasnile radi oklijevanja. On je sve znao i zato je govorio s naravnim i blagim autoritetom. Go­vorio je tako jednostavno da su ga jednostavni ljudi rado slušali. Iako su mu riječi bile dubokog značenja, ipak su bile jasne. Premda snažne, ipak lako razumljive. Iz njih je probijao sjaj i jedno­stavnost, što je zapanjivalo Njegove neprijatelje. Tako je rješavao velika pitanja onog vremena, da putnik nije imao poteškoća da Ga slijedi.

Gospod Isus je liječio bolesne, hrome, uzete i slijepe. Gubave je iscijelio a mrtve uskrsnuo. Is­tjerao je demone. Utišao bure. Donio je mir, ra­dost i nadu — tisućama kojima je služio.

Nije pokazivao ni znaka straha. Nikad se nije žurio. Niti je imao nezgoda. Kretao se u savršenoj skladnosti i preciznosti. Posjedovao je savršenu ravnotežu u svom radu nije se kolebao niti zabri­njavao.

Stajao je pred Pilatom i mirno rekao: »Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom, kad ti ne bi bilo dano odozgo« (Ivan 19:11). Preplašenom narodu je rekao, da mu stoje na zapovijedi legije anđela.

Svom križu je jšao smireno i veličanstveno, sa sigurnošću i postavljenim ciljem, koji je ispunja­vao osamstogodišnje proročanstvo o Njemu: »Vo­đen bi kao jagnje na klanje i kao ovca nijema pred onima koji je strižu, ne otvori usta svojih« (Izaija 53:7).

Kretao se dostojanstveno, slavno i s velikim očekivanjem da izvrši misiju radi koje je došao. Jer, došao je da spasi grešne ljude. Došao je da stiša Božji gnjev. Došao je da iskupi ljude iz đa­volskog ropstva. Došao je da zauvijek porazi Đa­vla. Došao je da pobijedi pakao i smrt. Postojao je samo jedan način kojim je to mogao postići. Samo je jedan put bio pred njim.

Njegova je smrt bila predskazana prije nekoli­ko tisuća godina. Kao što smo vidjeli, najprije u Edenskom vrtu, a zatim u propovijedi, priči i pro­ročanstvu, smrt je Kristova bila predskazana u prethodnim stoljećima. Abraham je predvidi kada mu Bog pripravi žrtvu. Djeca Izraelova su je sim­bolizirala kroz zaklano janje. Svaki puta kada se krv prolijevala na židovskom oltaru, prikazivano je time Janje Božje, koje je jednog dana trebalo

doći i uzeti na Sebe grijehe čovječanstva. David je š mnogo detalja prorokovao Njegovu smrt u vi­še psalama. Prorok Izaija posvetio je cijela pog­lavlja predskazujući u detalje Njegovu smrt.

Isus Krist je objavio da On ima silu da položi Svoj život jer je rekao: »Dobri pastir daje svoj ži­vot za ovce« (Ivan 10:11). I opet: ». . . tako se mo­ra podići i Sin čovječji, da ne pogine svaki koji vjeruje u Njega«. (Ivan 3:14, 15) Isus Krist se su­očio s križem još davno prije u vječnosti. Za svo vrijeme prije Svog rođenja znao je da Mu se bli­ži dan Njegove smrti. Kad se rodi od djevice, rodi se sa sjenom križa, koja je padala na Njegov put. Uzeo je ljudsko tijelo, zato da može umrijeti. Od kolijevke do križa, Njegova je svrha bila da umre.

Trpio je kao što ni jedan čovjek nikad nije tr­pio: »Noćna četa i stražari u Getsemani, osvijetlje­ni plamtećim bakljama, poljubac izdajice, hapše­nje, suđenje pred velikim svećenikom, časovi če­kanja, palača rimskog prokuratora, putovanje He-rodu, grub postupak okrutnih Herodovih vojnika, užasni prizori kad Pilat pokušava da Ga spasi a svećenici i narod zahtijevaju Njćgovu krv, šibanje, razbješnjela svjetina, put kroz Jeruzalem do Gol­gote, čavli kroz Njegove ruke i noge, trnova kruna na čelu, sarkastični i podrugljivi povici razbojnika s obje strane križa, »Spasio si druge, ded sad spa­si sebe«.

Nekad me ljudi pitaju zašto je Krist tako Drzo izdahnuo, u roku od šest sati viseći na križu, dok su druge žrtve na križu umirale u agoniji dva do tri dana. Krist je bio slab i iscrpljen kad je tamo stigao. Bio je išiban, tjelesno je iznemogao. Ali On je umro dobrovoljno. Odabrao je i sam trenutak smrti.

Visio je tamo go, lišen svega, između neba i ze-

mlje. Čupali su Ga za bradu dok mu nije krv po­tekla s lica. Pljuvali su Mu u lice, dok nije plju­vačka bijesnih ljudi potekla niz njegov obraz. Ni­ti je progovorio niti molio, tek je učinio jednostav­nu primjedbu od dvije riječi kojima nam je dao na znanje da podnaša strahovitu tjelesnu bol; »Že­dan sam«. Sva krv mu je istekla. Bog zahtijeva smrt grešnika ili zamjenu za njega. A Krist je ta zamjena! Gabrijel i deset legija anđela oblijetala je rub svemira isukanim mačevima. Samo jedan pogled Njegova blažena lica i oni bi zbrisali bijes­nu, urlajuću masu s lica zemlje u pakao. Nisu Ga čavli zadržali da se to ne desi — bile su to sveze ljubavi, koje su bile čvršće nego svi čavli koje je čovjek mogao iskovati. »A Bog pokaza svoju lju­bav prema nama, što Krist, kad smo još bili greš-nici, umrije za nas (Rimlj. 5:8).

To je bilo radi tebe i mene! Na križu je u Svom tijelu nosio grijehe. Kao što netko reče: »Pogledaj Ga kako na Križu saginje Svoju svetu glavu, i u užasnoj odvojenosti od Boga, skuplja u srcu teko­vinu grijeha cijelog svijeta, i vidjet ćeš kako iz prihvaćanja te žrtve, On stvara ono što ne traži za Sebe, već da bi to mogao podijeliti onima, umjesto kojih je umro«. Dok stojimo zapanjeni u prisutno­sti Njegova trpljenja, osjećajući našu nesposob­nost da to shvatimo ili objasnimo, obuhvaćeni ve-ličanstvenošću i silom, čujemo riječi koje silaze s Njegovih usana: »Svršeno je«.

Ali tjelesno trpljenje Isusa Krista nije bilo je­dino niti pravo trpljenje. Drugi su ljudi i prije njega umirali. Mnogi su postali mučenici. Stra­hovito i pravo trpljenje Isusa Krista bila je Nje­gova duhovna smrt. Dosegao je krajnju tekovinu grijeha, okusio najdublju žalost kada Mu Bog okrene leđa i zakloni od Njega lice da je radi to-

ga povikao: »Bože moj, Bože moj, zašto si Me ostavio«!? Posve Sam u najodlučnijem času ljud­ske povijesti, Krist je izrekao te riječi. One su bljesnule kao svjetlo da bi nam otkrile bar tra­čak onoga što je On trpio, ali to je svjetlo bilo tako zasljepljujuće, kao što G. Cambell Morgan kaže »da oko nije moglo gledati«. To su riječi iz­govorene, kako je to opet rekao Dr Morgan, »da bi čovjek znao koliko toga ima, što se ne može znati«.

On, koji nije poznavao grijeha, učinjen je gri­jehom radi nas, da bismo mi postali Božja praved­nost u Njemu. On je učinjen grijehom na križu. Bio je odbačen od Boga. Budući da nije poznavao grijeha, Njemu nije trebalo otkupljenje ali je za­to u onoj kazni koju je platio za grijeh, tolika vri­jednost da je ne možemo shvatiti. Ako je dakle ti­me što je na Sebi ponio grijeh, stvorio neopisivu i neiscrpnu vrijednost, a nije ju trebao za Sebe, za koga je onda ta vrijednost stvorena?

Kako je to postignuto u krajnjoj dubini tame, čovjek neće nikad saznati. Znam samo jedno, —• On je nosio moje grijehe na svom tijelu, kad je visio na križu. Bio je u položaju u kojem sam u stvari ja morao biti. Muke i paklenske boli koje su bile moja sudbina nagomilale su se na Njega, i ja sam sada u stanju otići u nebo i zaslužiti ono što nije moja zasluga, već u potpunosti Njegova. »Svi simboli, sve žrtve, svi primjeri i sjene Starog za­vjeta sada su ispunjeni. Svećenici ne moraju više ulaziti jednom godišnje u Najsvetije mjesto hra­ma. 2rtva je bila kazna, i to izbavljujuća, pomir­bena, izravnavaj uća, savršena djelotvorna i kao Sto je određeno čovjeku jednom umrijeti a potom dolazi sud, tako je i Krist jednom žrtvovan, da po­nese grijehe mnogih«.

Sada, kad je postavljen temelj izbavljenja, okrivljeni grešnik treba samo vjerovati u Sina i tada može steći Mir s Bogom! »Jer je Bog tako lju­bio svijet, da je dao Svog jedinorođenog Sina, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni«. (Ivan 3:16)

U Kristovom križu vidimo tri stvari: Prvo, du­binu čovjekova grijeha. Nemoj kriviti ljude onog vremena da su oni razapeli Krista na križ. Ti i ja smo isto tako krivi. Nije to bio židovski narod ili rimski vojnici, koji su Ga stavili na križ bili su to tvoji i moji grijesi, koji su ga ponukali da dobro­voljno pođe u tu smrt.

Drugo, u križu vidimo sveobuhvatnu Božju lju­bav. Ako bi ikad posumnjao u Božju ljubav, dobro pogledaj na križ, jer ćeš tamo naći najveći izraz Božje ljubavi.

Treće, u križu je jedini put spasenja. Isus je re­kao: »Ja sam put, istina i život; nitko ne dolazi k Ocu do kroza Me«. (Ivan 14:6) Nema druge mo­gućnosti za spasenje od grijeha i pakla, osim ako se ne poistovjetimo s Kristom na križu. Da je bi­lo nekog drugog načina da se spasiš, On bi ga si­gurno pronašao. Kad bi te poboljšanje ili dobar i moralan život mogli spasiti Isus ne bi nikad tre­bao umrijeti. Zamjena je jedino mogla spasi­ti. Ljudi o tome ne vole govoriti, niti vole o tome čuti jer to pogađa njihov ponos; jer izuzima svaki njihov lični udio.

Pitaš: »Zar se ne mogu spasiti ako živim Zlat­nim Pravilom? Ili ako slijedim Isusove odredbe? Ili živim moralnim životom koji je Isus nauča­vao«? Kad bi se čak mogao spasiti načinom života Koji je Isus naučavao, još uvijek bi bio grešnik. Ipak bi pogrešio i ne bi uspio jer nitko još nije ci­jelog svog života živio onako kako je Isus nauča-

vao. I ti isto nisi u tome uspio. Prestupaš stalno njegove odredbe. Neposlušan si. Griješiš. Što ćeš zato učiniti s tim grijehom? Jedino što možeš uči­niti je da ga doneseš do križa i tamo nađeš opro-štenje.

Prije mnogo godina, car Karlo V posudi ogro­mnu sumu novaca od nekog trgovca u Antwerpe-nu. Kada dođe vrijeme da se pozajmnica vrati, car nije mogao vratiti ni jedan dio jer je bankrotirao. Trgovac tada priredi veliku gozbu u čast cara. Ka­da svi gosti posjedaše oko stola, i prije nego se unese hrana, pred trgovca je postavljen veliki pla­danj na kojem je gorjela vatra. On izvadi iz dže­pa pozajmnicu i stavi je nad plamenom dok pot­puno ne izgori. Car zagrli svog dobročinitelja i zaplače.

Tako smo i svi mi zaduženi kod Boga. Dug je trebalo platiti, ali mi to nismo bili u stanju. Prije dvije tisuće godina Bog je pozvao svijet na gozbu evanđelja, i u agoniji križa Bog je držao u ruci tvo­je i moje grijehe, dok nije i zadnji trag krivice bio potpuno spaljen.

Biblija kaže: »Bez prolijevanja krvi nema opro-štenja grijeha«, (Jevrejima 9:22). Mnogi su mi na to rekli: »Kako je to odvratno! Ne ćete mi valjda reći da vjerujete u tu religiju klaonice«!? Drugi se opet čude, »Ne shvaćam zašto Bog zahtijeva krv«? Mnogi se pitaju: »Ne mogu razumijeti zašto je Krist morao za mene umrijeti«? Danas postaje staromodna i zastarjela ideja prolijevanja Kristo­ve krvi i u mnogim propovijedima se ispušta, ali ona još uvijek postoji. Ona je u Bibliji. Ona je bit kršćanstva. Izrazita odlika kršćanstva je iskuplje­ne krvlju. Bez nje se ne može spasiti. Jer krv je u stvari simbol Kristove smrti.

Biblija uči da ona prije svega iskupljuje. »Zna­jući da niste iskupljeni raspadljivim srebrom ili zlatom iz svog grešnog življenja koje vam je pre­dano od otaca, nego skupocjenom krvlju Krista, kao nedužna i neokaljena janjeta«. (Jevr. 1:18, 19) Nismo samo izbavljeni iz ruku Đavola, već tako­đer i od sile zakona. Zakon me osudio, ali Krist je svojom smrću na križu zadovoljio njegov zah­tjev. Svo zlato, srebro i dragulji zemlje ne bi me mogli iskupiti. A što oni nisu mogli, učinila je Kristova smrt. Iskupljenje zapravo znači »kupo­vanje nazad«. Bili smo u bescjenje prodani Đa­volu, ali nas je Krist otkupio i doveo natrag k Sebi.

Drugo, ona nas približava. »A sad u Kristu i sušu, vi koji ste nekad bili daleko, blizu postado-ste krvlju Kristovom«. (Efež. 2:13) Kad smo bili ». . . isključeni iz Izraelove zajednice i bez dijela u zavjetima obećanja i bez Boga na svijetu«, tada nas Krist povede Bogu. »Zato dakle nema osude onima koji su u Isusu Kristu«. Iskupljeni grešnik nikad neće morati stati pred sud Svemoćnog Bo­ga. Jer je Krist tu osudu već uzeo na sebe.

Treće, ona pomiruje. ». . . po Njemu da pomi­ri sve sa sobom, učinivši mir krvlju Njegova križa, bilo što je na zemlji, bilo na nebesima«. (Kološani-ma 1:20) Svijet neće nikad imati mir sve dok ga ne nađe u križu Isusa Krista. Niti ti nećeš imati mir s Bogom, mir savjesti, mir uma i duše, dok ne dođeš do podnožnja križa i vjerom se ne pois­tovjetiš s Kristom. Tu je tajna pravog mira s Bogom.

Četvrto ona opravdava. »Mnogo ćemo dakle ve-ćma biti po njemu spašeni od gnjeva, kad smo sad opravdani Njegovom krvlju (Rim. 5:9). Ona mije­nja čovjekov položaj pred Bogom, od krivnje i

osude na oproštenje i pomilovanje. Grešnik, ko­jem je oprošteno nije kao otpušteni zatvorenik, kojeg se nakon odsluženja kazne pušta na slobo­du bez građanskih prava. Pokajani grešnik, pomi­lovan krvlju Isusa Krista, ponovo stiče svoja puna prava građanstva. »Tko će optužiti izabrane Bož­je? Bog je, koji ih opravdava. Tko će ih osuditi? Krist Isus, koji je umro pa još i uskrsnuo, koji je s desne strane Bogu i koji nas zagovara«. (Rim. 8:33-34)

Peto, ona očišćava. »Ako li u svjetlu hodimo, kao što je On u svjetlu, imamo zajednicu jedan s drugim i krv Isusa Krista, Njegova Sina, čisti nas od svakog grijeha«. (1. Ivan. 1:7) Ovdje je ključna riječ svakog. Ne izbavljuje nas samo od dijela na­ših grijeha, već od svakog, odnosno svih grijeha. Svaku laž koju si ikad rekao, svaku podlost, nis­kost, prljavštinu koju si ikad učinio, tvoje licemje­rje, tvoje požudne misli — sve je to očišćeno smr­ću Kristovom.

Često se prepričava jedan doživljaj koji se pri­je mnogo godina zbio u Londonu na jednom veli­kom skupu uglednih ljudi, među kojima je bio po­znati propovjednik onog vremena Caesar Milan.

Neka mlada žena svirala je i pjevala zadivljuju­će da su svi bili očarani. Nakon što je otpjevala priđe joj propovjednik na vrlo pažljiv i oprezan način ali ipak vrlo slobodno te joj reče: »Dok sam vas večeras slušao, razmišljao sam koliko bi samo propovijedanje Kristovog evanđelja bilo obogaće­no, kad bi ti vaši talenti-bili njemu posvećeni. Jer znate, mlada gospođo, u očima Božjim vi ste isto toliko grešnik kao i onaj okorjeli pijanac u jarku ili bludnica s ulice. Ipak sam sretan što vam mogu reći, da vas krv Isusa Krista Njegovog Sina može očistiti od svih grijeha«.

Mlada dama je razdraženo izrekla svoj prigo­vor radi njegove drskosti, na što je on odvratio: »Gospođo, ne želim vas uvrijediti. Molim se da vas Božji duh pokara«.

Te noći mlada dama nije mogla zaspati. Lice propovjednika bilo joj je stalno pred očima, a nje­gove riječi su joj stalno odzvanjale u ušima. U dva sata' u jutro, skoči iz kreveta, uze olovku i papir i sva u suzama koje nisu prestajale teći niz njeno lice, Charlote Elliott napiše poznatu pjesmu:

I kakva sam bez isprike U tvoju krv se uzdajem Ti zoveš me u naručje O Janje Božje, dolazim I kakva sam bez pomoći Da sebe samu očistim Al' Tebi Janje dolazim Da krv me Tvoja promijeni. Ali to nije kraj. Naš Krist ne visi na križu, ob­

liven krvlju koja teče iz Njegovih ruku, nogu i pr-siju. On je skinut s križa i položen u grob. Veliki je kamen navaljen na ulaz groba. Vojnici su po­stavljeni da Ga čuvaju. Njegovi su sljedbenici su­morno i žalosno sjedili cijelu subotu u gornjoj so­bi. Dvoje su se već uputili u Emaus. Sve je zahva­tio strah. Rano, onog prvog Uskrsnog jutra, Mari­ja, Marija Magdalena, i Saloma pošle su na grob da pomažu mrtvo tijelo. Kad stigoše, zapanjiše se kad su ugledale prazan grob. Anđeo stajaše kod pročelja groba i zapita ih: »A koga vi tražite«? »Isusa iz Nazareta«, odgovoriše. Tada anđeo dade najveću i najslavniju novost, koju je ljudsko uho ikad čulo. »On nije ovdje. On je uskrsnuo«!

Na toj slavnoj činjenici Visi cijeli plan Božjeg izbavljenja. Bez uskrsnuća ne bi bilo spasenja.

Krist je predskazao Svoje uskrsnuće mnogo puta. Jednom je rekao: »Kao što je Jona bio tri dana i tri noći u utrobi ribe, tako će isto i Sin čovječji biti tri dana i tri noći u središtu zemlje«. Kao što je predskazao, On je i uskrsnuo!

Postoje izvjesni zakoni u vezi dokaza, kojih se treba držati, kada se utvrđuje bilo koji povijesni događaj. Sve je potrebno potkrijepiti dokazima. Za potvrdu tog događaja trebali bi biti izvještaji pouzdanih svjedoka. Mnogo je više dokaza da je Isus uskrsnuo od mrtvih, negoli da je Julije Cezar ikad živio, ili da je Aleksandar Veliki umro u dobi od trideset tri godine. Čudno je kako povjesničari uzimaju tisuće događaja kao činjenice, a za koje mogu iznijeti samo neki trag dokaza. Ali unatoč silnih dokaza o uskrsnuću Isusa Krista, sumnjiča­vo na to gledaju i drže se svojih intelektualnih su­mnji. Nevolja je u tome što ti ljudi ne žele vjero­vati. Njihova duhovna vidovitost toliko je zaslije­pljena i toliko puna predrasuda, da ne mogu prih­vatiti slavnu činjenicu Kristovog uskrsnuća samo na temelju svjedočanstva Biblije.

Uskrsnuće je značilo, prije svega, da je Krist bio Bog. On je bio ono što je tvrdio da jest. Krist je bio Bog u tijelu.

Dalje, uskrsnuće znači da je Bog prihvatio ot-kupljujuće djelo Kristovog križa, koje je bilo po­trebno za naše spasenje. »Koji je predan radi na­ših grijeha i koji je uskrsnuo radi našeg opravda­nja«. (Rimljanima 4:25)

Zatim je uskrsnuće uvjerilo čovječanstvo u pravedno suđenje.

Dalje, opet, ono jamči da će i naša tijela tako­đer uskrsnuti na kraju. »A sad je Krist uskrsnuo do mrtvih, prvenac onima koji usnuše«. (I. Kor. 15:20) Pismo uči, da kršćani, ako umru tijelom i

budu pokopani, ipak će onog velikog uskrsnog ju­tra uskrsnuli. Smrt će tada biti pobijeđena. Kris­tovo je uskrsnuće uklonilo žalac smrti i Krist ima ključeve smrti. On kaže: »Ja sam koji živi, i bio sam mrtav i eto živim u vijeke vjekova i imam ključeve od smrti i podzemlja«. (Otkr. 1:1.8) I Krist nam obećaje, »I zato što ja živim i vi ćete živjeti«.

Nadalje, uskrsnuće znači da je smrt ukinuta. Sila smrti je slomljena i smrtni strah uklonjen. Sada možemo reći zajedno s Psalmistom: »I ako pođem kroz dolinu smrtne sjene, ne ću se bojati zla: jer Ti si sa mnom; štap Tvoj i palica Tvoja tješe me«. (Psalam 23:4)

Pavao je radi Kristovog uskrsnuća gledao na smrt s velikim iščekvanjem: »Jer je meni život Krist, a smrt dobitak«. (Filip. 1:21)

Bez Kristovog uskrsnuća ne bi bilo nade u bu­dućnost. Biblija nam obećaje da ćemo jednog da­na stajati licem u lice pred uskrslim Kristom, a naša će tijela biti poput Njegovog.

Licem k licu s Kristom Spasom Licem k licu što će bit Kad izbavljen ugledam Ga Koji umro je za me. Licem k licu gledat ću Ga Tam gore nad zvjezdama Licem k licu u svoj slavi Ja ću gledat Isusa.

Osmo poglavlje

KAKO I GDJE OTPOČETI

Ako se ne obratite i ne budete djeca ne ćete ući u nebesko kra-ljestvo.

Matej 18:3

Sada već shvaćamo da postoji neki prirodni princip koji umrtvljuje volju i vuče nas dolje na životinjsku razinu, zasljepljujući nam razum i sa­vjest. Ne možemo izbjeći osudi naših vlastitih dje­la.

Bog je svet i pravedan, ne trpi grijeh. Grijeh nas zato odvaja od Boga i navlači Njegov gnjev na čovjekovu dušu. Čovjek je izgubio svoje moralno, razumno i duhovno shvaćanje Boga jer je i njega izgubio. Ne može zato naći Boga sve dok ne nađe put koji vodi nazad k Bogu.

Put povratka k Bogu nije put razuma. Niti je to moralan put. Ne možeš se razmišljanjem povra­titi Bogu, jer se čovjekov misaoni svijet ne može uskladiti s božanskim misaonim svijetom, jer tje­lesan um je neprijatelj Bogu. Ne možeš se niti po­božnim klanjanjem vratiti Bogu, jer čovjek je du­hovni odmetnik od Božje prisutnosti. Niti se mo­žeš ćudorednim življenjem povratiti Bogu, jer je tvoj karakter pokvaren grijehom.

Prirodno nam se nameće pitanje — što da ra­dim? Gdje da otpočnem? Gdje da pođem? Koji je moj put povratka Bogu? Postoji samo jedan put povratka Bogu. Isus je rekao: »Ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca, ne ćete ući u nebes­ko kraljevstvo«. Isus zahtijeva obraćenje. Tu je početak! Tako se otpočinje! Moraš se obratiti!

Ima mnogo njih, koji brkaju obraćenja sa dr­žanjem, poštovanjem zakona. Mojsijev je zakon donesen u posebnim uvjetima i okolnostima a nje­gova je svrha posve jasna. Nikad nije ponuđen kao univerzalni lijek za sve bolesti svijeta; već je dat da postavi dijagnozu bolestima svijeta. On potcr-tava razlog naših nevolja a ne daje lijek. Biblija kaže: »A znamo da sve što god veli zakon, govori onima koji su pod zakonom, da zamjetne svaka us­ta i da čitav svijet bude podvrgnut Božjoj kazni«. (Rim. 3:19) Zakon je razotkrio čovjekovu nepra­vednost i Biblija kaže: »Jer se djelima zakona ne­će opravdati ni jedan čovjek pred Njim«. (Rim. 3:20) Nemoguće se obratiti držanjem zakona. Jer Biblija kaže: »Jer po zakonu dolazi poznanje gri­jeha«. Zakon je moralno zrcalo. On osuđuje ali ne preobraća. Potiče ali ne mijenja. Upire prstom ali ne nudi milosti. Nema života u zakonu. Postoji sa­mo smrt, jer je osuda zakona: »Umrijet ćeš«!

Ima ih mnogo koji kažu da je njihova religija Propovijed na Gori, ali još se nije rodio takav ko­ji bi mogao živjeti prema Propovijedi na Gori. Bi­blija kaže da su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.

Ispitaj svoje unutarnje pobude, prije nego za­ključiš da si iznad svake osude i da živiš takvim životom koji isključuje svaku potrebu obraćenja. Pošteno i neustrašivo sagledaj svoje srce prije ne-

go kažeš da je obraćenje u vjeri dobra stvar za ne­ke ali da se ti ne možeš time koristiti.

Kad sam jednom prilikom propovijedao grupi filmskih radnika u Hollywoodu, ti su me ljudi za­tražili da im govorim o religioznim iskustvima. Nakon moga govora započela je diskusija i upravo prvo pitanje koje je postavljeno bilo je: »Što je to obraćenje« ?

Prije izvjesnog vremena imao sam tu prednost da govorim grupi političkih vođa u Washingtonu. Kad je došlo vrijeme diskusiji, prvo pitanje je o-pet glasilo: »A što je obraćenje«?

Skoro svaka grupa studenata sveučilišta ili vi­soke škole u kojoj sam vodio diskusije, postavljala je jedno te isto pitanje: »A što vi podrazumijevate pod obraćenjem« ?

Na to pitanje vjerovatno ima više raznih odgo­vora nego na bilo koje drugo u vezi religije. Što je obraćenje? Što sve ono uključuje? Kako se po­stiže? Kakav je rezultat? Zašto se trebam obrati­ti da bi došao u nebo?

Pojam obraćenja nije sasvim neobičan u na­šem društvu. Svaki dobar trgovac zna da mora obratiti svog budućeg kupca na neke svoje proiz­vode ili načinu gledanja. Glavni posao reklamira­nja jest da preobrati kupce od jedne vrste proizvo­da na drugu. Govorimo o političkim vodama koji su se obratili od svojih prvobitnih političkih ide­ja i priklonili se posve suprotnom. Tokom prošlog rata slušali smo kako se miroljubljive industrije obraćaju na ratnu proizvodnju, a većina uljanih peći za grijanje u kućama bile su preobraćene na ugljen.

Riječ obraćenje stvarno znači »okrenuti se«, »promijeniti mišljenje«, »okrenuti se natrag«, ili »povratiti se«. U oblasti religije ta riječ se mno-

gostrano tumači kao »kajanje«, »preporođenje«, »primanje blagodati«, »religiozno iskustvo«, »sti-canje sigurnosti«.

Sjećam se jednog nepopravljivog pijanice koji mi priđe prilikom jednog otvorenog sastanka u cilju kampanje propovijedanja spasavajuće vijesti Evanđelja i reče mi: »Gosp. Graham, nisam baš siguran da ima i trunke istine u onom što vi go­vorite, ali dat ću tom vašem Kristu šansu i opro-bat 'ću Ga pa ako On ima bar malo sile da učini ono o čemu ste govorili, vratit ću se nazad i pot­pisati s Njim ugovor na cijeli život.«

Nekoliko tjedana kasnije reče mi da iako nije sve shvatio, ali svaki puta kada bi uzeo piće, čini­lo mu se kao da ga nešto zaustavlja. Krist mu je dao pobjedu nad tom otrovnom navikom. Vratio se svojoj obitelji i sada živi za Krista. Drugim ri­ječima, on se okrenuo nazad, promijenio svoj pra-vac, svoje mišljenje — obratio se!

Obraćenje se očituje u mnogim različitim obli­cima. Kako i na koji se način ono zbiva u mno­gome ovisi od pojedinca, njegovog temperamen­ta, njegove emocionalne ravnoteže, okolnosti u kojima živi i životu kojim je prije živio. Obraće­nje može uslijediti nakon velike životne krize ne­ke osobe; ili nakon što su sve prvošnje vrijednosti zbrisane, kada se prežive velika razočaranja, kada netko više ne osjeća silu materijalnog posjedova­nja ili izgubi predmet svog obožavanja. Čovjek koji je usredotočio svu svoju pažnju na novčane dobiti, posao ili društveni prestiž, ili koji je sve svoje osjećaje vezao uz jednu osobu, proživljava razoran osjećaj gubitka, kad se odrekne te stvari, koja mu je u životu značila sve.

U tim potresnim trenutcima, kad čovjek stoji lišen sve svoje moći, kada njegovo najmilije odla-

zi u nepovrat, shvaća tad, kako je u stvari straho-vito osamljen. Tada Sveti Duh skida s njegovih očiju zemaljsku koprenu i tek sada jasno vidi. Priznaje da je Bog jedini izvor stvarne sile i je­dini vječni izvor ljubavi i drugarstva.

Ili opet, obraćenje može nekog zahvatiti u vr­huncu njegove moći i uspjeha, kada sve ide naj­boljim tokom i obilna se Božja milost izlijeva na nj. Sama ta Božja dobrota može dovesti do pri­znanja da sve duguješ Bogu; tako te sama Božja dobrota dovodi do obraćenja.

Obraćenje u takvom trenutku može biti isto tako iznenadno i dramatično kao obraćenje poga­na koji prenose svoje obožavanje i vjeru sa izrez­barenih kamenih i drvenih idola na Osobu Isusa Krista.

Ne dolaze sva obraćenja kao iznenadan sjajan bljesak duševnog prosvjetljenja što nazivamo obraćenja u krizi. Mnoga dolaze tek nakon dugog i teškog sukoba s unutarnjim motivima same oso­be. Kod nekih obraćenja dolazi kao konačni rezul­tat dugih postepenih uvjeravanja, da shvate svo­ju potrebu i otkrivanje plana spasenja. Taj pro­duženi proces završava u svjesnom prihvaćanju Krista kao svog Spasitelja i predanja svog života Njemu.

Mogli bismo, dakle, reći da obraćenje može biti iznenadan događaj, kriza u kojoj čovjek pri­ma jasno objavljenje Božje ljubavi; ili pak može biti postepeno otkrivenje popraćeno nekim vrhun­skim trenutkom u kojem se prekorači linija iz­među tame i svjetla, između smrti i vječnog ži­vota.

Ne dešava se to uvijek baš na isti način. Moja se supruga na primjer ne sjeća tačno dana i časa kad je postala kršćanka, ali je sigurna da je bio

takav trenutak u njenom životu, kad je stvarno prekoračilo tu piju. Mnogi mladi ljudi, koji su odrasli u kršćanskim obiteljima i okoristili se kr­šćanskim odgojem, nisu svjesni onog trenutka kad su svoje živote predali Kristu. Drugi se opet tačno sjećaju kad su javno priznali svoju vjeru. Opisi obraćenja u Novom Zavjetu ukazuju da su veći­nom bili dramatični — obraćenje u krizi.

Dugo je vremena psihologija ostavila obraće­nje i religiozna iskustva po strani, ali u zadnjih dvadeset i pet godina, mnogi se psiholozi posvetili proučavanju pojma obraćenja. Istakli su da obra­ćenje nije iskustvo samo kršćana već se ono na­lazi i unutar drugih religija, te, da nije ono samo religiozni fenomen već se pojavljuje i u oblastima izvan religije. Psiholozi se slažu da postoje tri ko­raka u obraćenju: prvo, osjećaj zbunjenosti i ne­mira; zatim vrhunac i okretanje, i treće opušta-nje, obilježeno radošću i mirom.

Starbuck kaže da postoje dvije vrste obraće­nja. Jedno je popraćeno snažnim osjećajem greš-nosti dok drugo prati osjećaj nepotpunosti, na­prezanje za sadržajno bogatijim životom i željom za duhovnim prosvjetljavanjem.

Vrijednosti tih psiholoških proučavanja su pot-cijenjene. Ali ipak ih ne možemo samo tako izbri­sati i ostaviti postrance. Ona bacaju dosta svjetla na sam predmet, ali tek je nekolicina spremna prihvatiti biblijsko obraćenje kao nadnaravno iskustvo.

U stvari, biblijsko obraćenje uključuje tri ko­raka: dva aktivna a treći pasivan. Područje aktiv­nog obraćenja, uključuje pokajanje i vjeru. Poka­janje je obraćenje ako ga se gleda s početne tačke; ono je okretanje od prijašnjeg načina života. Vje­ra odaje stvarnu tačku obraćenja; ona je okreta-

nje k Bogu. Treći korak, koji je pasivan zovemo — novo rođenje ili preobražaj.

Da bi ušao u nebo, Isus je rekao da se moraš obratiti. Nisam to ja rekao, već Isus! Nije to čo­vjekovo mišljenje, već Božje. Isus je rekao »Ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca ne ćete ući u nebesko kraljevstvo.«

Pravo obraćenje zahvaća cjelokupan um, sve osjećaje i potpunu volju. Ima na tisuće ljudi koji su samo razumno i intelektualno obraćenl Kristu. Oni vjeruju u cijelu Bibliju. Vjeruju sve o Isusu Kristu ali Njemu se nikad nisu stvarno obratili.

U drugom poglavlju evanđelja po Ivanu nala­zimo sliku stotine ljudi koji su slijedili Isusa u Njegovom učenju. Kaže se da su mnogi vjerovali o Njemu. Ali im se Isus nije povjeravao jer je znao srca svih ljudi. Zašto im se nije povjeravao? Znao je da oni vjeruju samo svojim glavama a ne srcem.

Ogromna je razlika između intelektualnog obra­ćenja i sveokupnog obraćenja koje spašava dušu. Sigurno da treba doći do promjene tvog mišljenja i prihvaćanja Krista umom.

Mnogo ih je, na tisuće, koji su proživili neko uzbuđenje koje smatraju da je obraćenje, ali u stvari nisu bili obraćeni Kristu. Krist zahtijeva promjenu u tvom načinu života, a ako tvoj život ne potvrđuje tvoje iskustvo, tada imaš pravo sum­njati u to iskustvo. Sigurno je da će se u elemen­tima koji izgrađuju tvoj osjećajni život desiti promjena kad dođeš Kristu: mržnja i ljubav do­laze tad u pitanje jer počet ćeš mrziti grijeh a ljubiti pravednost. Tvoje će se naklonosti podvrći revolucionarnoj promjeni. Tvoja odanost Kristu neće poznavati granica, niti će se moći opisati tvoja ljubav prema Njemu.

Ali ako si čak umno prihvatio Krista i imao neka iskustva u osjećajnom životu, to sve još nije dovoljno. Treba doći do obraćenja tvoje volje! Treba doći do odluke da slušaš i slijediš Krista. Tvoja se volja mora prikloniti volji Boga. Tvoj »ja« se mora razapeti na križ. Tad će tvoja jedina želja biti da ugodiš Njemu.

U obraćenju, dok stojiš u podnožju križa, Sveti Duh te navodi na spoznaj« da si grešnik. Tvoju vjeru usmjeruje na Krista koji je umjesto tebe umro. Trebaš samo otvoriti svoje srce i pustiti Ga da uđe. Tog određenog trenutka Sveti Duh čini u tebi čudo novog rođenja. Postaješ zaista novo kreposno stvorenje. Dolazi do ucjepljenja božanske naravi. Postaješ dionik Božjeg života. Isus Krist kroz svog Svetog Duha nastanjuje se u tvom srcu.

Obraćenje je tako jednostavno da se i najma­nje dijete može obratiti, ali je isto tako duboko da su teolozi kroz cijelu povijest pokušavali iz­mjeriti dubinu njegovog značenja. Bog je tako po­jednostavnio put spasenja da »tko uziđe njim, ni lud neće zaći.« (Izaija 35:8) Ni jednom čovjeku neće biti uskraćeno Božje carstvo, zbog toga što nije imao sposobnost da ga shvati. Bogat i siro­mah, naobražen i jednostavan: svi se mogu obra­titi.

Da ne duljimo, obraćenje jednostavno znači »promjena«. Kad se netko obrati može i dalje vo­ljeti one stvari koje je i prije volio ali promjena će biti u »razlogu« zašto ih voli. Obraćen čovjek može i odbaciti neke prijašnje naklonosti. Može se čak povući od svog dotadašnjeg društva, ne za­to što ga prezire, jer su mnogi od njih pristojni i ljubazni, već što ga više privlači društvo drugih kršćana istih misli.

Obraćen čovjek voljet će ono što je nekoć mrzio, a mrzit ono što je nekoć ljubio. Nastat će promjena i u njegovom držanju prema Bogu. Ne­koć nije mario za Njega živio je u neprestanom strahu, grozi i suprotnosti s Njim, ali sada je pun poštovanja, povjerenja, poslušnosti i pobožnosti. Srce mu je ispunjeno strahopoštovanjem, nepre­stanom zahvalnošću Bogu, ovisnosti o Njemu i no­vom odanošću. Prije obraćenja možda je znao za samoudovoljavanje tijelu. Nastojanja za kulturom i obrazovanošću ili sticanje novca bilo je možda od najveće važnosti. Sada se pak, pravednost i sve­tost duše, te kršćanski život izdižu iznad svih bri­ga jer je najvažnije od svega da udovolji Kristu. Drugim riječima, obraćenje znači potpunu promje­nu u životu dotičnog pojedinca.

U živom mi je sjecanju ostala slika jedne mla­de djevojke pune uspjeha, koja je došla iz New Vorka u Los Angelos da se uda. Svog mladića je upoznala dok su oboje radili u velikoj reklamnoj agenciji u New Yorku, a njihovo se udvaranje od­vijalo po raznim bučnim zabavama i noćnim klu­bovima. Pun ambicija i želja da se visoko popne mladić se premjesti u kalifornijski odjel te agen­cije, s time da djevojka dođe za njim za šest mje­seci, kada bi se i vjenčali.

Tjedan dan nakon što ona dođe u Los Angelos, u očekivanju da radosno započne novi život, otkri­je da njen mladić vodi ljubav s nekom filmskom zvijezdicom, a nije imao hrabrosti da je o tome obavijesti, dok je još bila u New Yorku.

I tako se našla sama slomljena ponosa i mračne budućnosti, u gradu u kom nije nikog poznavala, a svi njeni planovi bijahu srušeni. Njena obi­telj nije bila pobožna pa u tom teškom času nije znala gdje da potraži utjehu, savjet ili vodstvo.

Dok je hodala nepoznatim ulicama u pokušaju da pobijedi taj udarac i poniženje, dođe do veli­kog šatora gdje smo držali skupne kampanje pro­povijedanja Evanđelja. Kasnije je rekla da ne zna što ju je ponukalo da uđe unutra, ali ušla je i cijelo vrijeme sjedila potištena. Slijedeće večeri je opet došla, i tako svaku večer cijelog tjedna, dok nije kroz oblak gorčine i bijede koji ju je okruživao, čula Božji glas, i došla naprijed da pri­zna svoju potrebu za spasenjem.

Oslobođena tereta krivice i napuštenosti kroz vjeru u Isusa Krista, uvidjela je da ljubav koju je izgubila bijaše samo stepenica do mnogo veće i bogatije ljubavi.

Nestade osjećaj poniženja, koji joj nije dao da se vrati na svoj posao u New York i umjesto upro­paštenog života, kada se vrati osjeti da je život puniji i smisleniji nego ikada prije. Samo mjesto da troši svoju inteligenciju i organizacione spo­sobnosti na beskrajni slijed kućnih zabava, posta­ne jako aktivna u svojoj crkvi.

Mašta koja je prije bila obuzeta jedino mišlju kako da zabavi društvo u uredu, sada se iscrpljuje u oživljavanju biblijskih događaja za mladež. Svo­ju dugogodišnju praksu i iskustvo iz rada u re­klamnoj agenciji stavila je u službu Gospoda i njen propovijednik kaže da su njene ideje dopri­nijele porastu crkve. Više nije neželjena i odba­čena, već je naprotiv traže braća i sestre iz njene crkve. Međutim, najvažnije od svega, nestao je njen osjećaj osamljenosti, jer sada zna da je Isus Krist uvijek uz nju, spreman da je utješi i štiti.

Sve je to došlo kao rezultat njenog obraćenja — okretanja od prazne svjetovne ceste kojom je putovala tako nesretno — prema svom Gospodu i Spasitelju Isusu Kristu! Ona je našla mir s Bogom.

Deveto poglavlje

POKAJANJE

Veća će biti radost na nebu za jednog grešnika koji se kaje, nego li za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.

Luka 15:7

Vidjeli smo da Isus zahtijeva obraćenje. Tako­đer smo vidjeli da su tri elementa obraćenja; po­kajanje, vjera i obnovljenje. Može se raspravljati kojim poretkom oni dolaze, ali se općenito uzima da se sva tri javljaju vjerovatno u isto vrijeme. Bez obzira da li smo toga svjesni ili ne, u onom kritičnom času obraćenja ta tri elementa se po­javljuju istodobno.

Kad bi se pokajanje moglo opisati jednom ri­ječi, ja bih tada upotrijebio riječ odreći. »Odreći se čega?« pitaš. Odgovor je isto tako jednostavan: »grijeha«. Biblija uči, kao što smo to već vidjeli da je grijeh kršenje zakona. Grijeh je odsutnost svakog autoriteta i nijekanje svih obaveza prema Bogu. Grijeh je onaj zao princip koji je ušao u Edenski vrt gdje su Adam i Eva kušani pali. I od te katastrofe u Edenu, otrov tog zla je pogodio sve ljude, tako da su »svi sagriješili«, i »nema pravednoga, nema ni jednoga«. Grijeh je uništio

našu vezu s Bogom, i kao posljedica toga uznemi­rio naš međuljudski odnos, pa čak i nas same.

Nemoguće je zadobiti mir s Bogom ili mir me­đu ljudima ili čak mir u nama samima sve dok nešto ne učinimo s tom »odvratnom stvari koju Bog mrzi.« Nije nam rečeno da se trebamo odreći samo grešnog principa, već okaniti se grijehova, i to svih. Trebamo se odreći svijeta, tijela, i Đav­la. U tome nema pregovaranja, trgovanja, kompro­misa ili oklijevanja. Krist zahtjeva potpuno odri­canje.

Tu je opet uključen princip ljubavi, jer kad potpuno i apsolutno zavoliš Isusa Krista nećeš či­niti one stvari koje On mrzi i koje Mu ne gode. Nesvjesno ćeš otkloniti sve grijehe iz svog života kad se u vjeri potpuno podrediš Kristu. Prema to­me pokajanje i vjera idu ruku pod ruku. Ne mo­žeš se iskreno pokajati bez spasonosne vjere, a ne možeš imati spasonosnu vjeru bez iskrenog poka­janja.

Riječ pokajanje na žalost se ne spominje sa prosječnih propovjedaonica. To je vrlo nepopular­na riječ. Prvu propovijed koju je Isus iznio bila je: »Pokajte se, jer se približi nebesko kraljev­stvo.« (Mat. 4:17) To je Bog govorio kroz Svog Sina. Isus je došao pun ljubavi i sažaljenja, ali je ipak odmah počeo uvjeravati čovjeka jakim do­kazima o njegovoj krivici i grijehu. Pozivao je lju­de da priznaju svoju krivicu i da se odvrate od svoje bezbožnosti. Rekao je da moraju doći naj­prije do pokajanja, da bi mogao na njih izliti Svo­ju ljubav i milost. Isus nije htio umanjivati zlo. Ustrajno je zahtijevao da čovjek sam sebe osudi, da učini potpuni »na lijevo krug.« Zahtijevao je novi stav, prije nego bi otkrio čovjeku Božju lju­bav.

Jednog su dana ljudi došli Isusu i pričali Mu o nekim Galilejcima čiju je krv Pilat izmiješao s krvlju njihovih žrtava, nakon što njegovi rimski legionari ušutkaše židovsku bunu. Također Ga iz-vjestiše o pogibiji, koja se desi kad pade kula u Siloji i mnoge pobi. U svom odgovoru Isus izjav­ljuje: »Mislite li da su ovi Gali lejci . . . bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca... Nego, velim vam: već ako se vi ne pokajete svi ćete tako izgi­nuti« (Luka 13:3). Drugim riječima Isus kaže, bez obzira da li ljudi umiru nasilnom smrću, nesret­nim slučajem, ili prirodno, njihova sudbina je ista, ako se ne obrate Bogu u pokajanju. Dok se to ne učini, vjera je posve nemoguća. Pokajanje ne ogra­ničava Božju milost već joj otvara put.

Znamo da se spasenje temelji jedino na Bož­joj blagodati. Već smo vidjeli da žrtve, obredi ili neka djela zakona nisu u stanju da spasu ni jednu dušu. Biblija kaže da ni jedan čovjek pred Bogom nije opravdan zakonom. Biblija kaže: »Pravednik živi od vjere.« (Rim. 1:17) Spasenje, oprostenje i opravdanje temelje se jedino na otkupljujućem djelu Krista. Međutim da bi Kristova žrtva na kri­žu bila djelotvorna čovjeku bilo koje dobi, taj se čovjek mora pokajati od svojih grijeha i vjerom prihvatiti Krista. Jona je propovijedao pokajanje u Ninivi tako dugo dok se Ninivljani ne pokajaše.

Ezekijel je također propovijedao pokajanje: »Zato dome Izraelov, sudit ću vam svakome po putevima njegovim, govori Gospod. Pokajte se i okrenite se od svih svojih grijeha i neće vam be­zakonje biti na spoticanje.« (Ezekijel 18:30)

Snažna poruka Ivana Krstitelja također je bi­lo pokajanje: »Pokajte se, jer se približi kraljev­stvo nebesko.« (Mat. 3:2)

Pokajanje se spominje sedamdeset puta u No­vom Zavjetu. Isus je rekao: »Ako se vi ne poka-jete, svi ćete tako izginuti.« Propovijed, koju je Petar održao na Dan Duhova bila je : »Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Krista za oproštenje od grijeha.« (Djela 2:38). Pavao je isto propovijedao pokajanje: »Svjedočeći i Židovima i Grcima pokajanje Bogu i vjeru u Gospoda našega Isusa Krista.« (Djela 20:21) Biblija govori da Bog zapovijeda pokajanje: »Ne gledajući dakle Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju.« (Djela 17:30) To je zapovi­jed, to je nalog. Bog kaže: »Pokajanje ili pogibao!«

Jesi li se pokajao? Jesi li u to siguran? Što je Isus podrazumijevao pod pokajanjem?

Zašto se ta riječ neprestano ponavlja kroz Bibli­ju? Ako pogledaš u suvremeni rječnik, naći ćeš da pokajanje znači »žaliti zbog nečega, kajati se«. Ali izvorne hebrejske riječi u Starom zavjetu i gr­čke u Novom koje prenose Isusov govor, značile su mnogo više od toga. Značile su mnogo više ne­go tek neko kajanje ili osjećaj žalosti zbog gri­jeha. Biblijska riječ pokajanje znači »promjena ili okretanje«. To je riječ sile i akcije. Ona označuje potpunu revoluciju u čovjeku. Kad nas Biblija zo­ve da se pokajemo, onda to znači da se moramo okrenuti od grijeha, okrenuti nalijevo-krug i poći u suprotnom pravcu od grijeha i svega onog što je s njima povezano.

Isus je ispričao prispodobu o Izgubljenom sinu da dramatizira značenje riječi pokajanje. Kad se Izgubljeni sin pokajao nije ostao sjediti i nije sa­mo žalio zbog svih svojih grijeha. Nije bio pasivan ni mlitav. Nije ostao gdje je bio, okružen svinja­ma. Ustao je i otišao! Uputio se u drugom pravcu.

Potražio je svog oca i ponizio se pred njim i tada primio svoju nagradu.

Previše je suvremenih kršćana izgubilo iz vida ono što Biblija poručuje kad govori o pokajanju. Misle da je za pokajanje dovoljno da zaklima u glavom nad svojim grijesima i kažu, »Oh, žao mi je što sam to učinio!« i zatim nastavljaju živjeti upravo onako kako su živjeli i prije.

Pravo pokajanje znači »promijeniti se, otići od nečeg, poći u drugom pravcu.« Žaliti zbog nečeg nije dostatno za pokajanje. Juda je bio ožalošćen i pekla ga je savjest ali se nikad nije pokajao. Čak i neko poboljšanje nije dovoljno. Nikakvim mučenjem niti kakvim kušnjama uma ne možeš ugoditi Svemoćnom Bogu. Naši su grijesi otkup­ljeni Kristovom žrtvom na križu. Tamo je On trpio kaznu grijeha. Nikakvo trapljenje koje bismo po­duzeli ne može nas dovesti do pokajanja.

Kad govorim o pokajanju ne mislim tada na drevne klupe gdje su sjedali ožalošćeni pokajnici. Mnogi su ljudi tumačili, da ako se netko želi po-kajati mora kroz izvjesno vrijeme žalovati da bi bio spreman za spasenje. Jedan mi je čovjek ispri­čao kako je upoznao Krista jedne večeri, kad je na poziv da upozna Boga izišao naprijed na jed­nom Evangelizacionom sastanku. Dok je klečao kod oltara pokušavajući pronaći Boga, neka draga sestra prođe pokraj njega i potapša ga po leđima rekavši: »Drž' se brate! Ako želiš Boga, trebaš se čvrsto držati!« Odmah nakon nekoliko minuta pri­bliži se neki crkveni odbornik i klepne ga po leđi­ma i reče: »Brate opusti se!« Iza toga još se jedna sestra pojavi i reču mu: »One večeri kad sam se ja obratila, ogromno svjetlo bljesnulo je i udarilo me posred lica da sam se srušila u nesvijest«. Čo­vjek reče: »Pokušavao sam se opustiti i držati čvr-

sto u isto vrijeme i očekivao da me udari neko blještavo svjetlo. Skoro se nisam ni predao Kri­stu od te silne zbrke!«

Neki veoma inteligentni vodeći kršćanin reče mi kako su u vrijeme kad se obratio, propovijed-nik i ostali članovi očekivali od njega neko veliko emocionalno uzbuđenje, koje ga je skoro zausta­vilo da ne dođe do Boga.

Lažno osjećajno uzbuđenje na nekim vrlo ži­vim sastancima postali su kamen spoticanja mno­gim iskrenim, dušama koje se kaju. Ali pokajanje o kojem govorim pravo je biblijsko pokajanje, ko­je uključuje troje: razum, osjećaje i volju.

Najprije treba doći do spoznaje grijeha. Bibli­ja kaže: »Svi su sagriješili i lišeni su slave Božje.« (Rim. 3:23) Kad je Izaija bio osvjedočen u svoje grijehe reče: »Jao meni! . . . jer sam čovjek neči­stih usana.« (Izaija 6:5) Kad je Job bio shvatio da je grešnik uzviknuo je: »Poričem samog sebe!.« (Job 42:6) Kad je Petar uvidio svoje grijehe re­kao je: »Ja sam grešan čovjek.!« (Luka 5:8) Kad je Pavao shvatio svoju grešnost nazvao se »najveći grešnik«.

Duh Sveti donosi takvo uvjerenje i kajanje. U stvari do pokajanja ne može doći dok u srcu i umu čovjeka ne počne djelovati Sveti Duh. Sveti Duh može upotrijebiti majčine molitve, propovi­jed pastora, kršćanski radio-program, pogled na crkveni toranj, ili smrt ljubljenog bića da bi do­veo čovjeka do potrebnog uvjerenja i spoznaje grijeha. Međutim, vidio sam ljude na našim sa­stancima kako su drhtali od uvjerenja a ipak se nisu pokajali od svojih grijeha. Moguće je biti pokaran i spoznati sav svoj grijeh, čak se i ras­plakati nad svojim grijesima, a ipak se ne po-kajati.

U pokajanje su zatim uključeni i osjećaji, emo­cije, isto kao što dolaze i u drugim iskrenim isku­stvima. Pavao je rekao da postoji pobožno žalo-vanje koje dovodi do pokajanja. »Mnogi ljudi pre­ziru bilo kakve osjećajnosti, a neki kritičari sum­njaju na svako obraćenje koje je učinjeno u odu­ševljenju. Ima mnogo opasnosti u lažnim dušev­nim osjećajnostima, potaknutima radi samog nji­hovog efekta, ali to ne istiskuje iskrena društvena uzbuđenja i duboke osjećaje.«

Kao što je to rekao veliki engleski metodisti-čki propovijednik, Dr W. E. Sangster u svojoj knji­zi Preporuči Me, »Čovjek koji urla na nogomet­nim utakmicama a muka mu je kad čuje gdje gre-šnik plače, i poprijeko gleda i prigovara na opas­nosti duševnih uzbuđenja, jedva da zaslužuje in­teligentno poštovanje.«

Horace Walpoe jednoć je optužio Johna We-sleya da je u svom propovijedanju nametljivo po­ticao na duševno uzbuđenje.

U pokajanje se najzad uključuje i volja. Tek kad dođemo do volje dolazimo u stvari do srži pokajanja. Mora postojati ta odluka da se odbaci grijeh — promijeni odnos prema sebi samom, pre­ma grijehu i Bogu; dakle potrebno je promijeniti osjećaje, volju, stav i cilj.

Jedino ti Sveti Duh naože dati takvu odluku potrebnu za pravo pokajanje. To znači nešto više od one molitve jedne djevojčice: »Daj da budem dobra, ne baš sasvim dobra, ali samo toliko dobra da ne dobijem batina.«

U Americi su na stotine ljudi upisani samo u crkvene knjige. U crkvu dolaze kad im se sviđa. Daju novac u crkvu i potpomažu njene aktivnosti. Rukuju se s propovjednikom nakon službe i go­vore mu kako je držao divnu propovijed. Služe se

kršćanskim frazama i mnogi su čak u stanju citi­rati veliki dio Svetog Pisma, ali ti ljudi nikad, nisu stvarno iskusili pravo pokajanje. Njihov stav prema religiji je »uzmi ili ostavi«. Obraćaju se Bogu kad su u škripcu, a inače ne misle mnogo na Boga. Biblija uči da se čovjekovim dolaskom Kristu dešava promjena koja se odrazuje u sve­mu što čovjek tada čini.

Ne postoji ni jedan stih u Svetom Pismu koji bi ukazivao da možeš biti kršćanin i živjeti kako ti se sviđa. Kad Krist ulazi u čovjekov život, On zahtijeva da bude Gospodar i Učitelj. Traži pot­puno predanje. Zahtijeva nadzor nad tvojim um­nim procesima. On zahtijeva da je tvoje tijelo Nje­mu podređeno i to samo Njemu. On zahtijeva tvo­je talente i sposobnosti. Zahtijeva da sav tvoj rad i trud bude učinjen u Njegovo ime.

Previše mnogo današnjih nominalnih kršćana bi se prije odreklo odlaska u crkvu nego svog novog frižidera. Kada se trebaju odlučiti za isplatu no­vog auta ili dati novčani doprinos za novu zgradu Nedjeljne škole lako je pogoditi što će izabrati. Tisuće takozvanih kršćana stavljaju novac i sve ono što sačinjava visoki životni standard ispred Kristovog učenja. Nalaze dovoljno vremena za od­lazak u kino, nogometne utakmice ili bilo šta, ali za Boga nemaju vremena. Mogu zaštediti za novu kuću ili za veći televizor ali misle da nisu u stanju desetinu svojih prihoda dati Bogu. To je idolopo-klonstvo!

Treba se desiti promjena! Prstom pokazujemo na pogane i na one koji se klanjaju idolima, ali jedina razlika je u tome što su naši izrezbareni idoli napravljeni od sjajnog kroma i čelika, imaju termostate i sredstva za odmrzavanje umjesto oči­ju od dragulja. Umjesto zlata njihova površina je

prevučena porculanom koji dugo traje i lako se čisti, ali im se klanjamo na isti način i osjećamo da bi nam bilo nemoguće bez njih živjeti.

Isus zahtijeva da bude Gospodar nad svim tim stvarima. On želi da Mu predaš sav svoj društveni život, obiteljski život i poslovni život. On mora imati prvo mjesto u svemu što radiš ili misliš ili kažeš, jer kad se iskreno pokaješ, okreneš se Bo­gu u svemu.

Krist nas opominje da nas On neće primiti u Svoje carstvo ako nismo spremni da se odrečemo svega, dok nismo spremni da se okrenemo od svih grijeha u našem životu. Nemoj ni pokušati da to učiniš samo djelomično. Nemoj reći: »Napustit ću neke grijehe a zadržat ću druge. Djelomično ću živjeti za Isusa a inače za sebe i svoje želje.« Isus zahtijeva stopostotno predanje, i kad to postigneš. On te stostruko nagrađuje. Ali nemoj očekivati da će ti Isus dati nagradu od petstotina vrijednosti a ti mu se predaš samo pedeset posto. Bog na ta­kav način ne čini svoja čuda. On zahtijeva potpu­nu promjenu, potpuno predanje. Kad si odlučio da okaješ grijeh, odbaciš grijeh i sve predaš Kri­stu, zakoračio si još jedan korak prema pomirenju

Deseto poglavlje

VJERA

»Jer ste milošću spašeni po vjeri; i to nije od vas, jer je dar Božji, ne od djela da se nitko ne pohvali.«

Efežanima 2:8,9.

Spremni smo sad poduzeti još jedan korak u traženju mira s Bogom. Sada si već spreman od­baciti prošli život i grijehe. Hoćeš pod svaku ci­jenu da se ta promjena desi u tvom životu. Više se ne udaljavaš od Boga, već se krećeš prema Nje­govoj ljubavi, milosti i zaštiti. Donio si odluku. Odabrao si svoj put. Pokajao si se i odabrao ispra­van put, iako će možda biti i težak. Odabrao si put kojim je Mojsije pošao skoro prije tri tisuće petsto godina, kad se odrekao svog prava na egi­patski prijestolj — i odlučio se u prilog Bogu.

Mojsije je imao četrdeset godina kad je do­nio tu veliku odluku, kad je zaključio da su vjera i istina bolji, iako uz trpljenje i nevolju, nego bogatstvo i slava bez Božje ljubavi. Malo je bilo onih koji su u povijesti čovječanstva bili pozvani da donesu težu odluku od ove.

Mojsije je bio obrazovan i kulturan čovjek, bogat i istaknut. Kao sin faraonove kćeri bio je naučen na velike časti, luksuz i privilegije. Egipat-

sko prijestolje, najbogatija, najmoćnija, najsjaj­nija fantastična država onog vremena, bila mu je na dohvatu.

Ipak Biblija govori da »Mojsije vjerom kad odraste, ne htjede da se naziva sinom faraonove kćeri, i volio je stradati s Božjim narodom, nego li imati časovit užitak grijeha, držeći sramotu Kri­stovu za veće bogatstvo od egipatskog blaga, jer je gledao na plaću. Vjerom ostavi Egipat ne po-bojavši se kraljeve srdžbe, jer je ustrajao, kao da bi vidio Nevidljivoga. (Jevrejima 11:24—27)

Pazi, kaže da je »odbio« i »ostavio«. To je pra­vo pokajanje! I tada kaže da je to učinio »vjerom«! Evo tu je taj slijedeći korak: »vjera«. Mojsije nije donio tu odluku povučen nekim sveopćim valom duševnog uzbuđenja, što ističu neki psiholozi kao potrebu za religiozni zanos. Niti je motiv njegove odluke bio neuspjeh u životu. On nije bio beznadni jadnik ili nepotpun čovjek. Mojsije nije odabrao Božji put kao kompenzaciju za nagradu koju mu je život uskratio, niti se okrenuo religioznom živo­tu iz dosade i apatije. Nije oskudijevao u dobitku, zabavi ili užitku.

Ni jedan od navedenih razloga, a ni mnogo sličnih koji se tako često navode kao razlozi zašto čovjek traži Boga, ne vrijedi u Mojsijevom sluča­ju. Nije bio prisiljen bježati od tijela i Djavla. On je to izabrao. Mojsije sigurno nije bio slabić ni mlitavac. Niti je bio dijete koje se oslanja na si­gurnost nekog ustanovljenog reda. Nije bio tako beznačajan da bi tražio priznanje ili prestiž. Za upotrebu spasenja nije ga pokretao niti jedan od sličnih povoda kakve obično navode izrugivači re­ligije. Mojsije je imao čak i više nego što se može i zamisliti, a ipak u svom zrelom rasuđivanju u

punoći životne snage, okrene leđa bogatstvu, po-ložaju i častima i izabere vjeru u Boga.

Svaki puta kada se kaže da utjehu u religiji trebaju samo bespomoćni i beznadni ljudi, te oni koji nisu uspjeli u životu, sjetim se Mojsija.

Imao sam tu prednost da govorim stotinama tisuća ljudi u vezi njihovih duševnih problema. Uvidio sam da kada ljudi zrelog rasuđivanja od­bace Krista kao Gospoda i Učitelja, ne čine to radi toga što im kršćanska nauka intelektualno ne odgovara, već stoga što time žele izbjeći odgo­vornosti i obaveze koje zahtijeva kršćanski život. Ono što im stoji na putu između njih i Krista nije njihov genijalan um već kolebljivo srce. Nisu voljni da se podrede i sve predaju Kristu.

Mojsije je pažljivo razmotrio zahtjeve i oba­veze religije. Shvatio je da ako bi potpuno prihva­tio Boga mora žrtvovati one stvari koje ljudi ci­jene kao najdraže. Nije se na brzinu ispitao. Niti je učinio neku nepromišljenu odluku pod utjeca­jem iznenadnih poticaja ili duševnih osjećaja. Znao je što ga čeka i donio je svoju odluku upo-trebivši svoje odlične i dobro izvježbane duševne sposobnosti. Njegov konačni izbor nije bio ostav­ljen ispitu vremena. Nije izabrao vjeru kao pokus­nu mjeru. Bilo je to zrelo uvjerenje s nepromje­njivim ciljem, uvjerenje koje se ne može uzdrmati ćudljivošću sreće ili kušnjama dugotrajne neima­štine. Pažljivo je spalio sve mostove iza sebe koji bi mu mogli poslužiti za uzmak iz te novo odabra­ne situacije. Kad je Mojsije proživio svoj veliki kritični trenutak u dobi od četrdeset godina, pre­dao se bez rezerve zauvijek i pod svim mogućim okolnostima Bogu i Njegovim zapovijedima.

Kako li se samo razlikuje Mojsijeva odluka od one čuvenog biografa Gamaliel Bradforda, koji je

pod kraj svog života rekao: »Ne usuđujem se či­tati Novi Zavjet iz straha da se u meni ne probudi oluja tjeskobe, sumnji i očaja, misleći da sam pošao krivim putem ili da sam izdajica jednostav­nog i otvorenog Boga.«

Mojsije nije imao takav strah. Ni ti se ne tre­baš bojati ako se sada i zauvijek obratiš cijelim bićem Kristu u vjeri. Nemoj Mu doći riječima: »Isprobat ću kršćanstvo za neko vrijeme. Ako po­đe dobro nastavit ću dalje, ali ako ne uspijem, još uvijek imam vremena da odaberem neki drugi životni put.« Kad Mu se obratiš, svaki se most iza tebe treba spaliti, bez i jedne misli na povratak.

Bilo je to davno, kad su krila divljeg rimskog orla bacila prijeteću sjenu na svijet, kad su neu­strašivi i smioni Cezarovi ratnici pošli da osvoje Britaniju. Kad su se neprijateljske lađe pojavile na obzorju, tisuće engleskih ratnika hrabro su se skupili na visokim obalama da zaštite svoju do­movinu. Na njihovo veliko čuđenje, prvu stvar ko­ju su Rimljani učinili pri iskrcavanju, bila je da su zapalili svoje lađe. Kad je divlji oganj progutao brodovlje, smionim osvajačima je jedini način po­vlačenja bio odrezan. S takvim neukrotivim du­hom, kako su'mogli a da ne pobijede! Nije onda ni čudno da je malo selo na obalama rijeke Tiber postalo Vladaricom svijeta!

Na isti način Krist zahtijeva potpuno predanje i posvećenje. »A Isus mu reče: »Ni jedan koji met­ne svoju ruku na plug i opet se obazire natrag nije prikladan za Božje kraljevstvo.« (Luka 9:62)

Mojsije je učinio svoj izbor koji mu je potre­sao cijelo biće dok je stajao na raskrsnici život­nog puta. Njegov pronicav um vagao je sve činje­nice koje su ovisile o njegovoj odluci. Dugo i paž­ljivo je ispitivao svaki put sve do njegovog kraja.

Razmatrao je svaki »za« i »protiv« i tek tada je odlučio da svoje pouzdanje i vjeru stavi u Boga.

Najprije je pogledao niz široki put, koji je svje-tao, gdje su moć raskoš veselje i vino, koji odi-luje u svemu onom što svijet računa kao zado­voljstvo. Bio je to dobro poznati put. Znao ga je dobro. Njime je išao četrdeset godina i znao je da završava u uništenju, da jedino vodi u pakao.

Tada je Mojsije pogledao niz drugi put uski i mnogo teži. Na njemu je vidio trpljenje, nezgode, poniženja i razočaranja. Vidio je teškoće i nevo­lje, žalosti i boli, ali u vjeri je također ugledao mnoge pobjede i nagradu vječnog života.

Čovjek slabijeg rasuđivanja, manjih iskustava nego što je bio Mojsije, možda bi bio u većoj napasti da pođe širokim putem. Egipat je tada bio najmoćnija država na svijetu. Držao je u svojoj moći plodnu dolinu Nila, žitnicu svijeta. Njegove vojske su bile nepobjedive a škola i univerziteti postavili su uzor koji će drugi stoljećima slijediti.

Malo ih je od kojih se ikad tražilo da se za Boga odreknu toliko toga kao što je to Mojsije učinio. Malo nas je kojima su prikazane takve napasti i kušnje u takvom obilju i raznolikosti­ma, a od kojih se tražilo da izdrže. Malo nas je imalo pred sobom zemaljske užitke i zadovoljstva na takav način, a čak i Pismo priznaje da postoji neki užitak u grijehu, iako samo za kratko vrije­me. Takav užitak laska i ne ostavlja nikakve utje­he kad se čovjek budi.

Odabravši Boga Mojsije je učinio veliku, žrtvu, ali je također stekao veliku nagradu. Velika bo­gatstva u Mojsijevo doba bila su rijetka i malo ih je bilo zaista, koji su imali priliku da postanu kao on; najbogatiji čovjek na svijetu.

Danas mnogi ljudi mogu zgrnuti velika bogat­stva. Godine 1923 (kad je gomilanje bogatstva bi­lo glavno zanimanje ljudi), grupa najuspješnijih svjetskih bogataša sastala se U Chicagu u Edge-water Beach hotelu. Čak i u to vrijeme basnoslov­nih dvadesetih godina, sastanak je bio upečatljiva smotra bogatstva i moći. Oko jednostavnog stola sjedili su, predsjednik najveće svjetske nezavisne kompanije čelika, predsjednik najveće kompanije za promet robom široke potrošnje, veliki špeku­lant žitom, predsjednik New Yorške burze, član kabineta Predsjednika Sjedinjenih Država, pred­sjednik međunarodne banke, zatim čovjek koji je bio poznat kao najveći trgovac na Wall Streetu, i još jedan koji je vodio svjetski najjači monopol. Ta osmorica zajedno, držali su u rukama više bo­gatstva nego blagajna Sjedinjenih Država. Njihov put do uspjeha poznavalo je svako školsko dijete. Bili su to modeli koje su drugi željeli kopirati. Bili su to industrijski i financijski giganti Ame­rike.

Na široko publicirane životne priče tih ljudi bile su blještave i uzbudljive. Zapalile su maštu! Potakle zavisti! Poticale druge da pokušaju istu sreću. Ali 1923. godine njihove priče su bile samo na pola ispričane — završna poglavlja upravo su trebala biti napisana.

U vrijeme kad su ta osmorica sjedili na sa­stanku u hotelu u Chicagu, svaki se od njih u svom životu nalazio na istom mjestu gdje i Moj-sije, na raskrsnici života. I ti su se ljudi nalazili na raskršću, i pred njima su se prostirala dva puta. Možda nisu vidjeli te puteve, za koje nisu ni marili. Sigurno je da oni pravi put nisu odabrali jer danas je njihova životna priča završena. Danas znamo i zadnja poglavlja njihova života. Danas

možemo njihove živote ocijeniti isto kao i život Mojsija, i prosuditi koji izgleda mudriji i bolji.

Charles Schwab, predsjednik kompanije čeli­ka, proveo je svoje zadnje godine života posuđu­jući novac i umro je bez i jednog dinara. Arthur Cutten, najveći špekulant žitom umro je u ino­zemstvu pod stečajem. Richard Whitney, predsjed­nik burze u New Yorku, odsjedio je u Sing Singu, izdržavajući kaznu. Albert Paul, član Predsjedni­čkog kabineta, pušten je bio iz zatvora da kod kuće umre. Jasse Livermore, »medvjed« Wall Streeta; Leon Frazer, predsjdenik međunarodne banke i Ivar Kreuger, glava najvećeg svjetskog monopola, počinili su samoubojstvo!

Svi su oni imali novaca, moć, slavu, prestiž, inteligenciju i obrazovanje — ali svakom je nedo­stajala jedina značajka koja daje pravi smisao i svrhu življenja. Nedostajala im je značajka koja je temeljna kršćanskoj vjeri i ponašanju — zna­čajka koja omogućuje obraćenje, ostvaruje obnov­ljenje. Oni nisu željeli vjerovati!

Ti ljudi nisu imali vjere, ili ako su je imali nisu po njoj živjeli. Kako bi samo bio drugačiji završetak njihovih života da su mogli svom bogat­stvu pribrojiti vjeru u Krista!

Zapamtite, vjerom se Mojsije odrekao Egipat­skog bogatstva. Njegova vjera mu je donijela spo­znaju da ako bude trpio neimaštinu i poniženje u svom životu, na kraju će primiti najveću nagra­du — vječni život.

Ljudi poput Cuttena i Schwaba mogli bi mi­sliti da je Mojsije lud. Mogli bi reći: »Više vrijedi »vrabac u ruci, nego golub na krovu.« Rekli bi,

Pogledaj samo što sve imaš u Egiptu. I sam znaš što može čovjek tvog uma učiniti upravljajući svim tim bogatstvom i moći. Dobro promiješaj karte

i Egipat će upravljati svijetom. Sve manje zemlje možeš izdvojiti iz udjela. Mogao bi se osloboditi svake konkurencije i voditi posao kako samo že­liš.« Tako bi oni rekli, jer su tako i mislili, tako su i djelovali, na takav način su mnogi i zgrnuli svoje bogatstvo. Ismijavali bi čovjeka koji bi re­kao da vjeruje u Boga ili da svoju vjeru polaže u Krista. Rekli bi, »vjera nije dobar posao. Nije unosno.«

Biblija uči da je vjera jedini pristup Bogu. »Jer onaj koji hoće da dođe k Bogu,- valja da vjeruje da postoji Bog i plaća onima koji Ga tra­že« (Jevr. 11:6). Biblija također uči da vjera uga­đa Bogu više nego išta drugo. »A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu.« (Jevr. 11:6)

Ljudi po cijelom svijetu se trape, oblače u čud­ne haljine, iznakazuju svoja tijela, odriču se život­nih potreba, mnogo vremena provode u moljenju i u samožrtvovanju, sve u nastojanju da budu pri­hvaćeni od Boga. Sve to može biti i lijepo i dobro, ali ono čim najbolje ugađamo Bogu je da u Njega vjerujemo.

Mogu otići prijatelju i laskati mu, ali ako mu nakon mojih laskavih fraza kažem da mu ne vje­rujem, svo laskanje koje sam izgovorio bilo bi uzaludno. Podigao bih ga riječima samo zato da ga ponovo srušim.

Najbolji način kojim možemo ugoditi Bogu je da vjerujemo Njegovoj Riječi. Izgleda nam da je Krist skoro preklinjao ljude koji su Ga slušali da vjeruju, kad im je rekao: »Vjerujte mi da sam ja u Ocu i Otac u Meni. Ako li ne, vjerujte mi poradi samih djela.« (Ivan 14:11)

Biblija izjavljuje da je vjera neophodno potreb­na. Možda ćeš pitati: .»Dobro, ako je vjera tako važna, što je onda vjera? Što podrazumijevate pod

vjerom? Kakva je definicija vjere? Kako mogu znati da li imam pravu vjeru? Koliko vjere tre­bam imati?«

Samo časak! Samo ne toliko pitanja odjednom! Pokušat ću odgovoriti redom.

Biblija neprestano uči da spasenje možemo ste­ći jedino vjerom:

»Vjeruj u Gospoda Isusa Krista i spasit ćeš se ti i sav tvoj dom.« (Djela 16:31)..

»A svima koji Ga primiše dade vlast da budu djeca Božja. Onima koji vjeruju u ime Njegovo.« (Ivan 1:12)

»I od svega, od čega se ne mogoste opravdati u Mojsijevom zakonu, opravdava se svaki u Nje­mu, koji vjeruje.« (Djela 13:39)

»A onome koji ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, računa se njegova vjera u pravdu.« (Rim. 4:5)

»Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodu našemu Isusu Kristu« (Rim. 5:1).

»A mi braćo nijesmo od onih, koji odstupaju na propast, nego od onih koji vjeruju, da spase dušu.« (Jevr. 10:3)

»Jer ste milošću spašeni po vjeri, i to nije od vas: jer je dar Božji.« (Efež. 2:8)

Zar se stvarno spašavamo vjerom? Ne, spaša­vamo se milošću, ali kroz vjeru. Vjera je jedno­stavno put kojim primamo Božju milost. To je ruka koja posiže i prima dar Njegove ljubavi. U Jevrejima 11:1 čitamo: »A vjera je tvrdo pouzda­nje u ono čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo.« Weymouth (slobodniji engleski prijevod) je ovako preveo taj stih, što je lakše razumjeti: »Vjera je pouzdana sigurnost u ono čemu se nadamo, osvjedočenje u stvarnost onih stvari koje ne vidimo.« Vjera doslovce znači »na-

pustiti nešto, podrediti se nečem, predati se.« Vje­ra je krajnje pouzdanje.

Nikad nisam bio na Sjevernom polu a ipak vje­rujem da Sjeverni pol postoji. A kako to znam? Znam jer mi je netko rekao. O tome čitam u povi­jesnoj knjizi, a vidio sam i u zemljopisnoj karti i vjerujem ljudima koji su napisali te knjige. To prihvaćam vjerom.

Biblija kaže, »Dakle vjera dolazi od propovije­danja, a propovijedanje je Kristova Riječ.« (Rim. 10:17) Vjerujemo u ono što Bog govori o spase­nju. Primamo to bez pitanja.

Martin Luther je preveo Jevrejima 11:27 ovako: »Jer se držaše Onoga, koji se ne vidi, kao da Ga vidje.«

Nije to neka naročita, tajnovita sposobnost za koju se moramo boriti. Isus je rekao da moramo postati kao mala djeca, i kao što se mala djeca pouzdavaju u svoje roditelje, tako se i mi moramo pouzdavati u Boga.

Pretpostavimo da vozim auto brzinom od osamdeset kilometara na sat i dolazim do uspona jednog brijega. Zar ću odmah pritisnuti kočnice, zaustaviti auto, izaći napolje popeti se do vrha brijega i pogledati' da li se cesta nastavlja dalje? Ne, to neću učiniti. Pouzdat ću se u odjeljenje za cestovni saobraćaj te države ili oblasti kroz koju vozim, i nastavit ću mojom običnom brzinom, si­guran da se cesta nastavlja i dalje iako je nisam mogao vidjeti. To primam vjerom. Isto tako je i sa spasavajućom vjerom u Krista!

I opet, kao kod pokajanja, tr i stvari su uklju­čene u vjeru. Najprije treba postojati poznavanje onog što je Bog rekao. Evo zašto je tako važno da čitaš Bibliju. Evo zašto je važno da znaš nešto od onog što uči Biblija u vezi spasenja duše. Spo-

znati da si grešnik i da je Krist za tebe umro do­voljno je. Da i neznaš više nego samo »Ivan 3:16«, to bi bilo dovoljno znanje. Mnogi su se i kroz manje znanja obratili. Ali za tako važnu stvar kao što je ova u vezi spasenja, trebaš biti obaviješten koliko je to god moguće, a jedino gdje možeš naučiti nešto o spasenju je Biblija.

Mnogi pak kažu, »ali ja ne mogu baš mnogo razumjeti u Bibliji, zato je i ne čitam.« To baš nije mudar stav. Ima mnogo stvari u Bibliji koje ni ja ne razumijem. Moj ograničeni um neće ni­kad razumjeti sve ono bezgranično. Ja ne razu­mijem ni sve o televiziji, ali se ne nećkam da upa­lim televizor. I to primam vjerom.

Bog od nas ne traži nemoguće. On te ne traži da zakoračiš u mrak u vezi spasenja. Vjera u Kri­sta osnovana je na najboljem svjedočanstvu na svijetu. Bibliji. Iako je cijelu ne razumiješ, možeš je prihvatiti bez ispitivanja jer je to Božja Riječ. Jedan od prvih đavolskih napada na čovjeka je da ga navede da sumnja u Riječ Božju. Čim poč­neš sumnjati i stavljati znak pitanja na Božju Ri­ječ zapadaš u nevolju. Moraš spoznati da si greš­nik. Moraš znati da je Krist umro za tvoje grijehe i da je uskrsnuo za tvoje opravdanje. Smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista je srž evanđelja. U to se mora vjerovati i prihvatiti kao minimum za obra­ćenje.

Drugo, vjera uključuje i osjećaje. Biblija kaže, »Početak je mudrosti strah Gospodinov.« (Priče 1:7) Pavao je rekao, »Jer Kristova ljubav nagoni nas.« (II Kor. 5:14) Zelja, ljubav i strah su osje­ćaji. Oni se ne mogu odstraniti iz života. Niti jed­na inteligentna osoba neće ni pomisliti da kaže: »Odstranimo sve osjećaje!« Odvojiti cjelokupnu ličnost od pravih osjećaja nemoguće je. Ne može-

mo život ni zamisliti bez topline osjećaja. Zamisli­mo obitelj u kojoj se svatko povodi i djeluje samo iz nekog hladnog osjećaja dužnosti. Zamislite da sam ja na primjer zaprosio moju suprugu nakon što sam joj razjasnio da za nju ne osjećam upra­vo ništa.

Kao što je i Dr Sangster rekao: »Prenesi isti princip i u religiju. Ako zahtijevaš da Božji Glas­nik najavi ponudu Svog Cara da bezuvjetno opra­šta i potpuno blagosilja, a strogo zabranjuješ da se bilo kakva radost pridruži objavi te vesele vi­jesti ili njenom primanju, tada tražiš nemoguće.«

U tvom će se srcu javiti neki trzaji. Osjećaji mogu biti različiti. Neki se ljudi teško uzbuđuju, izgledaju ravnodušni, dok su drugi vrlo bučni, iako isto proživljavaju.

Kad se u vrijeme rata Winston Churchill svo­j im vrhunskim govorima obraćao britanskom na­rodu, pozivao se na logiku ali u isto vrijeme je potakao osjećaje svojih slušača. Još uvijek se sje­ćam jednog njegovog govora, kojeg sam slušao u Glasgowu. Zagolicao je moje moždane stanice, ali je u meni pobudio želju da ustanem, stanem kli­cati i mahati zastavom! Kad zavoliš Isusa Krista neminovno se bude tvoji osjećaji.

Treće i najvažnije od svega je volja. To su kao trojica malih ljudi — jedan se zove »Razum«, dru­gi »Osjećaj« a treći »Volja«. Razum kaže da je evanđelje logično. Osjećaj stavlja pritisak na vo­lju i kaže: »Osjećam ljubav prema Isusu Kristu.« ili »Bojim se suda«. I tada posrednik po imenu Volja igra ulogu sudije, On se nadlaktio zavaljen u stolcu u dubokom razmišljanju, pokušavajući da donese odluku. Volja je u stvari ona, koja do-naša konačnu i zadnju Odluku. Moguće je biti ra­zumno uvjeren i čak imati duboke osjećaje u vezi

toga a još ne biti pravilno obraćen Kristu. Ali vje­ra ima noge. »Vjera bez djela je mrtva.« (Jakov 2:20)

Prije nekoliko godina čuo sam da je jedan čo­vjek gurao tačke tamo amo preko slapova Niagare na užetu razapetom između dviju obala. Tisuće ljudi mu je klicalo. U tačke je jednom stavio vre­ću tešku sto kilograma i provozao je preko užeta i opet natrag. Nakon toga okrenuo se mnoštvu i zapitao, »Koliko vas vjeruje da mogu čovjeka u tačkama prevesti, preko?«

Svi su mu klicanjem odgovorili! Jedan u prvom redu naročito je bio uzbuđen u svom izražavanju vjere; čovjek sa užeta pokaže na njega prstom i reče: »Dođi«!

Tog strašljivca nisi mogao više pronaći ni u prašini. On stvarno nije u to vjerovao. On je re­kao da vjeruje, čak je mislio da vjeruje, ali nije bio voljan da uđe u tačke.

Isto je i s Kristom. Ima mnogo ljudi koji tvrde-da vjeruju o Njemu; kažu da Ga čak slijede. Ali nikad nisu ušli u tačke. Nisu se u stvari nikad predali i podredili potpuno, stopostotno Isusu Kristu.

Ima ih mnogo koji pitaju, »Dobro, a koliko za to treba vjere?« Isus je rekao da je za to potrebno vjere »kao zrno gorušice«.

Drugi opet pitaju, »a kakva vjera?« Nije to stvar neke naročite vjere, jer stvarno postoji samo jedna vjera. Ono što je važno to je predmet ili ob­jekt vjere. Koji je objekt tvoje vjere? Morao bi bi­ti Krist. Ne vjera u ritual, niti vjera u žrtve, niti vjera u moral, niti vjera u sebe samog — vjera ni u šta drugo osim u Krista!

Biblija uči da se vjera objavljuje na tri nači­na. U doktrini, — u onom što vjeruješ, zatim u što-

vanju — u tvojoj vezi s Bogom i međusobnom zajedništvu u crkvi, te napokon u moralnosti — u načinu života i ponašanju, o čemu ćemo govo­riti u drugim poglavljima.

Biblija također govori da vjera ne prestaje s pouzdanjem u Krista za spasenje. Vjera se nasta­vlja. Ona raste. U početku je možda slaba, ali će ojačati kad počneš čitati Bibliju, moliti se, odla­ziti u crkvu i proživljavati Božju vjernost. Nakon što si se pokajao i vjerom prihvatio Krista moraš se tada u Njega pouzdati da će te On i čuvati, ja­čati upućivati i podržavati. Sve ćeš više i više na­učiti kako da se oslanjaš na Krista za svaku tvoju potrebu, u svakoj nepoznatoj okolnosti i svakoj nevolji. Naučit ćeš kao Pavle: »S Kristom sam ra­zapet na križ. I ne živim više ja nego Krist živi u meni. Ukoliko sada živim tjelesnim životom, živim vjerom u Božjeg Sina, koji me je ljubio i sam se­be za me predao. (Gal. 2:19,20)

Kad si stekao spasavajuću vjeru u Isusa Krista, došao si još jedan korak bliže u pomirenju s Bo­gom.

Jedanaesto poglavlje

N O V O R O Đ E N J E

Tko se ponovo ne rodi ne može vidjeti kraljevstva Božjeg.

Ivan 3:3.

Kad bih te posjetio kod kuće i s tobom otvo­reno porazgovorio, vjerovatno bi mi tada priznao: »Zbunjen sam, uznemiren i smućen. Prekršio sam Božje zakone. Živio sam posve suprotno Njegovim zapovijedima. Mislio sam da mogu živjeti i bez Njegove pomoći. Pokušao sam ispuniti svoja pra­vila ali nisam uspio. Naučio sam gorke lekcije pro­šavši kroz muku i potresna iskustva. Što bih sve dao da se mogu ponovo roditi! Što bih sve dao da se mogu vratiti natrag i otpočeti sve iznova — ka­ko bih pošao drukčijim putem kad bih samo mo­gao!«

Ako te riječi udaraju u poznatu žicu tvog srca i ako odjekuju u mislima koje jure tvojim umom, želim ti reći neke slavne novosti! Isus je rekao da se možeš ponovo roditi! Možeš iznova započeti, kako si i molio. Možeš se osloboditi svoje prezre­ne i grešne naravi i započeti kao nova osoba, kao čisto i smireno biće od koga je grijeh ispran.

Bez obzira kako je prljava tvoja prošlost, ili zamršena sadašnjost, ili kako beznadno izgledala tvoja budućnost, izlaza ima. Postoji siguran, za-

štićen, i vječni izlaz — ali samo jedan! Imaš samo jedan izbor. Samo je jedan put kojim možeš poći, ali je drugačiji od onog mukotrpnog i bez nagrade, kojim si dosad išao.

Možeš i dalje ostati bijedan, nezadovoljan, pre­plašen, nesretan i sit samog sebe i načina života; ili pak možeš već sada odlučiti da se želiš ponovo roditi. Već sada možeš odlučiti da izbrišeš svoju grešnu prošlost i iznova započneš, čisto i ispravno kreneš. Već sada možeš odlučiti da postaneš ta­kva osoba kakvu Krist obećaje.

Slijedeće logično pitanje koje ćeš možda posta­viti, »Kako se mogu ponovo roditi? Kako početi iznova?«

To je pitanje, koje je Nikodem postavio Isusu one noći pod orjentalnim nebom prije dvije tisuće godina. Nanovo se roditi međutim znači nešto više nego samo iznova započeti, ili okrenuti novu stra­nicu, ili se poboljšati. Kao što smo već vidjeli, Bi­blija uči da se prvi puta rađaš u tijelu za ovaj svi­jet, ali tvoja duhovna narav se tada rađa u grijehu. Biblija izjavljuje da si »mrtav u prijestupima« i grijesima.« (Efež. 2:1)

Biblija uči da u tvojoj mrtvoj i grešnoj naravi nema ničeg što bi moglo započeti novi život. Mno­gi ljudi pokušavaju napraviti od svog života do­bar, sveti i pravedan život, a nisu nanovo rođeni, a i zato u svemu pogreše. Mrtvo truplo ne može dati život. Biblija uči da »grijeh jedamput učinjen rađa smrt« (Jakov 1:15). Svi smo mi duhovno mr­tvi.

Tvoja stara narav ne može Boga služiti. Biblija kaže, »Tjelesan čovjek ne prima što je od Božjeg Duha. . . i ne može razumjeti.« (TI Kor. 2:14). U od­nosu na naše tijelo mi smo stvarno u neprijatelj­stvu s Bogom. Nismo podređeni Božjim zakonima,

niti možemo biti, prema onom što kaže Rimljani­ma 8:7.

Biblija također govori da je naša stara narav potpuno iskvarena. Od pete do glave »nema u nje­mu ništa zdravoga«; već je puna »uboja i modri­ca i rane gnojave.« (Izaija.l :6) Srce čovjeka je prijevarno i iznad svega opako. Iskvareno je zbog prijevarnih požuda.

Ona uči da je naša stara narav vrlo sebična. Ni­je u stanju da se obnovi. Ali prema Bibliji kad se čovjek nanovo rodi, skida starog čovjeka — ne krpa ga. Naša stara egoistična ličnost se treba ra­zapeti, a ne kultivirati. Isus je rekao da ne pomaže čišćenje čaše izvana, ako ona ostane kao i prije prljava iznutra.

Biblijsko je učenje, da ako ne iskusimo to novo rođenje ne možemo ući u nebesko kraljevstvo. Isus je to dosta naglasio »Treba da se ponovo rodiš.« (Ivan 3:7) U vezi tog nema ništa neodređenog ili svojevoljnog već je posve jasno da se mora pono­vo roditi onaj koji želi ući u Božje carstvo.

Spasenje nije samo obnovljenje naše prave li­čnosti. Ono je Božje stvaranje nove ličnosti u pra­vednosti i pravoj svetosti. Ponovo rođenje nije čak ni promjena naravi ili promjena srca. Roditi se iznova nije samo promjena — to je ponovno stva­ranje, novi rod. To je drugo rođenje. »Moraš se nanovo roditi!«

Nema ništa u našoj staroj naravi što bi Bog mogao prihvatiti. Jer u njoj nema ničeg zdravog. Ona je preslaba da bi slijedila Krista. Pavao je re­kao: «... ne možete činiti što biste htjeli« (Gala-ćanima 5:17). Oni koji žive po tijelu ne mogu slu­žiti Bogu. »Zar može izvor kroz isti otvor točiti slatko i gorko? Zar može, moja braćo, smokva ro­diti maslinama ili trs smokvama?« (Jakov 3:11-12).

Stara narav čovjeka opisana je u Rimljanima posl. kao »Njihovo je grlo otvoreni grob. Jezicima svojim varaju. Zmijski otrov je pod njihovim us­nama. Usta su im puna kleveta i gorčine. Noge su im spremne na prolijevanje krvi. Ruševine s bije­dom su na njihovim putevima. Nema straha Bo­žjega pred njihovim očima.« (Rim. 3:13—18)

Kako ćeš popraviti ili zakrpati takva grla i je­zike i usne i noge i oči, kao što su naše? To je ne­moguće. Isus je znao da je nemoguće obnoviti, pro­mijeniti ili zakrpati takvog čovjeka i zato je rekao: »Moraš se nanovo roditi!« Moraš imati sasvim no­vo rođenje. Ili opet, »što je rođeno od tijela je ti­jelo.« Na jednom drugom mjestu kaže Biblija: »Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje?.« (Jer. 13:23) Ponovo u poslanici Ri­mljanima se kaže: »Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu.« »Ja znam da dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.« (Rim. 7:18) I opet »Bez svetosti nitko neće vidjeti Boga.« (Jevr. 12:14)

Život koji dolazi ponovnim rođenjem ne može se zadobiti prirodnim razvojem ili vlastitim napo­rima. Čovjek po prirodi ne posjeduje onu svetost koju Bog traži za nebo. Jedino u ponovnom rođe­nju može se naći početak takvog života. Da bismo mogli živjeti životom Boga, moramo posjedovati i Božju narav.

Cijela stvar u primanju novog života ima dvi­je strane ili dva lica, kao, uzmimo najprostiji pri­mjer, kovani novac. Kod kovanog novca je to »pi­smo« i »glava«, dok je u primanju novog života božanska strana i ljudska. U poglavlju o obraće­nju već smo vidjeli ljudsku stranu to jest ono što ti sam moraš učiniti. A sada pogledajmo što Bog čini.

Novo rođeinje je u potpunosti djelo Svetog Dp-ha. Ti ne možeš ništa učiniti da bi postigao to no­vo rođenje. Biblija kaže: »A svima koji Ga primi-še, dade im vlast da postanu djeca Božja: onima, koji vjeruju u Njegovo ime, koji nisu rođeni ni od krvi ni od tjelesne strasti, ni od ljudske volje, već od Boga.« (Ivan 1:12—13) Drugim riječima, ne mo­žeš se nanovo roditi od krvi, znači, ne možeš na­slijediti to novo rođenje.

Kršćanstvo se ne može naslijediti. Mogu biti otac i majka kršćani, ali to ne znači da i njihovo dijete to mora biti. Kad bi se ti uzmimo rodio u garaži zar bi onda bio automobil?

Ne možeš se roditi ponovo ni po volji tijela, kaže Pismo. Drugim riječima, ti ne možeš u tome ništa učiniti. Ti si mrtav, a mrtav čovjek nema ži­votne snage da išta učini.

Ne možeš se ponovo roditi niti čovjekovom vo­ljom. To novo rođenje ne može proizvesti ni jed­na ljudska vještina ili zamisao. Mnogi misle da se već time nanovo rađaju ako se pridruže nekoj cr­kvi, prođu neke crkvene obrede, o Novoj Godini donesu neku važnu odluku ili poklone veliki nov ćani iznos nekoj dobrotvornoj ustanovi. Sve je to dobro i lijepo, ali to ne donosi novo rođenje.

Isus nam je rekao da moramo biti nanovo rođe-ni. Glagolski oblik biti ovdje je u pasivnoj upotre­bi. Pokazuje da nešto mora biti za nas učinjeno. Ni jedan čovjek ne može sebe »roditi«. On mora biti rođen. Novo rođenje je izvan naše volje. Dru gim riječima, novo rođenje je božansko djelo, ro­đeni smo od Boga.

Nikodem nije mogao razumjeti kako bi on mo­gao biti rođen po drugi puta. Zbunjen je, pa dva puta pita, »Kako?«

Iako novo rođenje izgleda tajanstveno ipak ni­je neistinito. Možda ne razumijemo sve o elektri­citetu ali se svakodnevno služimo električnom strujom; ne možemo ni zamisliti što bi bez elek­tričnog svjetla. Ne razumijemo kako to da na ovci raste vuna, na kravi dlaka, na pticama perje, ali ipak znamo da je to tako. Mnoge tajne ne razu-mijemo, ali vjerom prihvaćamo činjenicu da onog časa kad se pokajemo od grijeha i okrenemo u vjeri Isusu Kristu, mi smo nanovo rođeni.

To je poput infuzije božanskog života koji ula­zi u čovjekovu dušu. To je ucijepljivanje ili sta­vljanje božanske naravi u ljudsku dušu po kojem postajemo Božja djeca. Tada primamo Božji dah. Krist kroz Svetog Duha zauzima mjesto boravka u našim srcima i tako smo s Bogom povezani za vječnost. To znači, ako si nanovo rođen da ćeš ži­vjeti tako dugo koliko i Bog živi, jer od sada po­sjedujemo Njegov život.

Kad se nanovo rodiš nekoliko će stvari uslije­diti. Najprije će se proširiti tvoj duhovni horizont i shvaćanje. Biblija kaže, »Bog koji je zapovijedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', jest, Onaj, koji je učinio da svjetlo vjere zasja u našim srcima, da očituje spoznanje Božjeg veličanstva, koje blista u Kristovom licu.« (II Kor. 4:6) I ponovo Biblija kaže, »Da se rasvijetle oči vašeg shvaćanja.« (slob. prev. Efež. 1:18) Onim stvarima kojima si se prije izrugivao i držao za ludost, sada prihvaćaš vjerom. Tvoj cjelokupan duševni proces je izmijenjen. Bog postaje središte tvog umnog razmišljanja. Sada kada On postaje središte, tvoj se Ego treba skinu­ti sa prijestolja.

Nadalje, tvoje srce prolazi kroz revoluciju. Bi­blija kaže, »i nov ću duh metnuti u vas i izvadit ću kameno srce iz tijela vašega i dat ću vam srce

mesno« (Ezekijel 36.:26). Bog nam kaže, »I dat ću im novo srce.«

Tvoje sklonosti su proživjele korjenitu promje­nu. Tvoja nova narav sada ljubi Boga i stvari koje Mu pripadaju. Tvoja ljubav je sada usmjerena na najbolje i najuzvišenije stvari. Odbacuješ sve nis­ko i neplemenito. Odmah drugačije ocijenjuješ sve socijalne probleme oko sebe. Tvoje srce kuca za one koji su u nevolji i neimaštini.

Treće, tvoja volja prolazi kroz velike promjene. Tvoje su odluke drugačije. Motivi promijenjeni. Biblija kaže: »A Bog mira, koji uskrse od mrtvjh našeg Gospoda Isusa,.. . neka vas usavrši u sva­kom dobrom djelu, da vršite Njegovu volju! Neka ostvari u vama ono što je ugodno Njegovim oči­ma. ..« (Jevr. 13:20—21)

Novu narav koju si primio od Boga naklonjena je Njegovoj volji. Želit ćeš izvršavati samo Njego­vu volju. Sasvim i potpuno si posvećen Njemu. Po­stoje nove odluke, naklonosti, sklonosti, novi prin­cipi života, nova odabiranja. Tražiš kako da u sve­mu proslaviš Boga. Nastojiš se približiti i usposta­viti zajednicu s drugim kršćanima u crkvi. Voliš Bibliju. Rado odvajaš vrijeme za molitvu s Bogom. Tvoj cjelokupan stav je promijenjen. Dok je nekoć tvoj život bio ispunjen nevjerstvom, korijenom i temeljem svakog grijeha, i dok si nekoć sumnjao u Boga, od sada vjeruješ u Njega, imaš potpuno povjerenje i vjeru u Njega i Njegovu Riječ.

Možda je nekoć ponos bio u središtu tvog živo­ta. Ambiciozne misli o sebi, o tvojoj moći, želja­ma i ciljevima; sve se to sada počinje mijenjati. Možda je nekoć bilo mržnje u tvom životu. Za­vist nezadovoljstvo i zloba pratili su sve tvoje mi­sli prema drugima. I to će se također promijeniti.

Bilo je u tvom životu možda trenutaka kad si

glatko lagao. Bilo je laži i takvih licemjerja u mno­gim tvojim mislima, riječima i djelima. Sve je to od sada promijenjeno. Nekad si se predavao po­žudama tijela. I to je sad promijenjeno jer si na novo rođen. Možda ćeš se još spotaći u neku zam­ku koju ti postavlja Đavo, ali odmah ćeš to zaža­liti, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje, zato što si nanovo rođen. I sama tvoja narav se promi­jenila.

Ima jedna stara priča koja govori o prasetu i janjetu. Neki seljak donese prase u kuću. Okupa ga, ulašti njegove papke, namiriše ga parfemom, oko vrata mu stavi krasnu vrpcu i smjesti ga u so­bu. Prase je upi'avo divno izgledalo. Bilo je tako mirišljavo i čisto, da je skoro moglo biti primlje­no u društvo ljudi i prijatelja koji bi svratili u kuću. Kroz nekoliko minuta služilo je kao miljen-če. Ali čim se vrata otvoriše, prase pobježe iz dne­vne sobe i skoči u najbližu kaljužu koju je moglo naći. A zašto? Zato što je u svom srcu ono još uvijek bilo prase. Njegova narav nije promijenje­na. Bilo je promijenjeno izvana ali ne iznutra.

Uzmi na primjer janje. Ako njega staviš u sobu i zatim pustiš u dvorište, ono će pokušati na svaki način izbjeći sve blatne kaljuže. A zašto? Jer je to u naravi janjeta!

Možeš uzeti čovjeka, obući ga, dotjerati, staviti ga u prvi red u crkvi, i on će izgledati skoro kao svetac. Može prevariti čak i svoje najbolje prijate­lje za neko vrijeme, ali stavi ga zatim slijedećeg dana na njegovo radno mjesto ili ga ostavi kod kuće ili u noćni klub subotom u noći i vidjet ćeš kako se javlja njegova prava narav. A zašto će se baš tako ponašati? Zato, jer se njegova narav nije uopće promijenila. Nije nanovo rođen.

Onog časa kada primaš novo rođenje, onog ča-

sa kad si nanovo rođen, onog časa kada primaš bo-žansko ucijepljenje naravi, u Božjim očima si opravdan. Biti opravdan znači biti čist kao da ni­kad nisi griješio. Opravdanje je onaj Božji čin, kojim On izjavljuje da je neki bezbožni čovjek postao savršen, dok je on još uvijek u stvari gre­šan. Bog te stavlja pred sebe kao da nikad nisi gri­ješio.

Kao što Pavao kaže: »Tko će optuživati izabra­nike Božje? Bog je onaj koji ih opravdava.« (Rim. 8:33) Tvoji su grijesi oprošteni. Bog ih je zakopao u dubinu morsku i stavio ih iza svojih leđa zabo­rava. Svaki je grijeh potpuno izbrisan. Pred Bo­gom stojiš kao dužnik, ali primio si svoje odreše-nje, izmirio se s Bogom. Prije si stvarno bio Božji neprijatelj. Biblija kaže: »A sve ovo dolazi od Bo­ga, koji nas je Kristovim posredovanjem pomirio sa Sobom, i dao nam službu pomirenja.« (II. Kor. 5:18)

Ali i više od toga, primljen si u obitelj Boga. Sada si Božje dijete. »On nas predodredi dobro­hotnom odlukom svoje volje za svoje sinove, po­sredovanjem Isusa Krista.« (Efež. 1:5). Sada si član kraljevske obitelji neba. U tvojim žilama teče kraljevska krv. Dijete si Kralja. U tvom oku je no­va iskra, korak ti je postao živahniji a na tvom licu je uvijek smješak radosti. Čak i tvoji prijate­lji primjećuju promjenu koja se desila u tvom ži­votu. Jer ti si nanovo rođen.

Ali još će doći do nekih promjena. Prvo, zau­zet ćeš drugačiji stav prema grijehu. Naučit ćeš mrziti grijeh kako ga i Bog mrzi. Prezirat ćeš ga i gadit će ti se.

Na jednoj evangelizaciji u Houstonu, Texas, ne­ki čovjek se nanovo rodio. Bio je vlasnik jedne trgovine alkoholnim pićima. Slijedećeg jutra sta-

vio je natpis pred ulaz u trgovinu: »Ne radi!« Čuo sam nedavno za nekog čovjeka koji je bio

nanovo rođen na jednom evangelizacionom sastan­ku. Bio je poznat kao gradska pijanica. Zvali su ga »Stari John«. Netko ga slijedećeg jutra oslovi na ulici »Dobro jutro Stari Johne!«

On mu brzo odgovori: »A kome se to obraća­te? Ne zovem se Stari John. Ja sam Novi John.« U njegovom se životu desila potpuna revolucija.

Drugo, znati ćeš da si nanovo rođen, jer ćeš željeti da u svemu slušaš Boga. »Ako vršimo Nje­gove zapovijedi, po tom znamo da Ga poznajemo.« (I. Ivan. 2:3)

Treće, želit ćeš se odvojiti od svijeta. Biblija kaže, »Nemojte ljubiti svijeta ni onoga što je u svi jetu! Ako netko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve.« (I. Ivan. 2:15)

Četvrto, u tvom će srcu biti ljubav za druge. Biblija kaže: »Mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću.« (I. Ivan. 3:14)

Peto, nećeš više griješiti. Biblija kaže: »Znamo da ni jedan koji je rođen od Boga ne griješi.« (I. Ivan. 5:18) Nećeš ulaziti u grešna djela.

U Texasu se priča o nekom čovjeku koji je obi­čavao vezati svog konja svakog jutra pred gostio­nicom. Ali jednog jutra gostioničar primjeti da je njegpv konj privezan pred Metodističkom crkvom. Kad ugleda tog čovjeka kako se žuri ulicom, on ga zovne: »Hej, zašto si jutros svezao svog konja pred Metodističkom crkvom?«

Čovjek se okrene i reče: »Prošle sam se noći na jednom sastanku u crkvi obratio Bogu i promije­nio sam stup za vezivanje konja.«

Eto što znači biti nanovo rođen. Eto što znači biti obraćen. To je kada promijeniš mjesto za ko­je se vežeš.

Dvanaesto poglavlje

S I G U R N O S T

Ovo pišem vama, koji vjerujete u Ime Sina Božjega, da znate, da imate vječni život i da vjerujete u ime Sina Božjega.

I. Ivanova 5:13.

Svaki tjedan primim na desetke pisama od lju­di koji su puni sumnji i nesigurnosti u vezi kršćan­skog života. Mnoga su od iskrenih kršćana koji izgleda nemaju radost kršćanske vjere, ili sigur­nost, jer ne razumiju osnovnu istinu kršćanskog iskustva.

Upotrebimo ovo poglavlje da saberemo sve što nam se desilo. Vidjeli smo što to znači pokajati se, vjerovati i biti nanovo rođen. A sada, kako mogu biti siguran, kako se uvjeriti da se sve to u mom životu zaista desilo. Mnogi s kojima sam razgovarao, pokajali su se, uzvjerovali i nanovo rodili, ali često nemaju sigurnost svog obraćenja. Ponovimo još jednom nekoliko stvari koje smo naučili. Prije svega čovjek može postati kršćanin u jednom kritičnom trenutku svog života ili kad je na vrhuncu nečeg što kroz dulje vremena doži­vljava čega može ali i ne mora biti svjestan.

Nemoj me sada krivo shvatiti, ali to se ne od­nosi na proces obrazovanja — jer nanovo rođenje nikad nije rezultat tog procesa. Prije nekoliko go­dina neki je veliki propovjednik rekao: »Moramo

tako odgajati našu omladinu u kršćanskom mora-lu da se neće moći sjetiti kad nisu bili kršćani.« Na toj se pretpostavci u mnogome zasniva filozo­fija vjerskog odgoja i možda su mnogi promašili bit kršćanskog iskustva upravo radi toga, što je vjerski odgoj stavljen na njegovo mjesto.

Na prijelomu stoljeća zamijetio je profesor Starbuck, vodeći mislilac na polju psihologije da se kršćanski radnici uglavnom regrutiraju iz re­dova ljudi koji su imali životno iskustvo obraće­nja. Još je zamijetio, da su oni koji su imali jasnu predodžbu o tome što znači biti obraćen, došli uglavnom iz seoskih krajeva gdje ranije nije bilo, ili tek vrlo malo pažljivo planiranog vjerskog po­dučavanja.

Nije to kritika na račun vjerskog poučavanja, ali se može uzeti kao kritika krive ili neispravne upotrebe vjerskog poučavanja kao zamjene novog rođenja.

Jednom od najreligioznijih ljudi onog vremena Isus je rekao: »Tko se ponovo ne rodi ne može vidjeti Božjeg carstva.« (Ivan 3:3) Nikodemovo duboko religiozno znanje nije moglo zamijeniti iskustvo duhovnog novog rođenja, a i mi danas nismo u toj tački više ništa napredovali.

Ružna ličinka u svojoj kukuljici dugo vremena nezamjećeno raste i mijenja se. Ali bez obzira sako se sporo to odvijalo, dolazi trenutak kada ona prolazi kroz krizu i izlazi kao prekrasan lep­tir. Tjedni tihog rasta su potrebni, ali oni nikako ne mogu zamijeniti ono iskustvo, kada se stara i ružna ličinka napušta a izlazi novo i prekrasno biće.

Istina je da mnogi kršćani ne znaju tačno vri­jeme ili dan kad su upoznali Krista, ali njihova

vjera i život svjedoče da su bilo svjesno ili ne­svjesno obraćeni Kristu. Bez obzira sjećali li se oni toga ili ne, ipak postoji trenutak kad su pre­koračili liniju iz smrti u život.

Vjerojatno svatko ponekad prolazi kroz sumnje i nesigurnosti u svom vjerskom iskustvu. Kad se Mojsije uspeo na goru Sinaj da iz Božjih ruku primi ploče zakona bio je izvan pogleda Hebreja koji su tjeskobno očekivali njegov povratak. Ko­načno su postali sumnjičavi i stali govoriti između sebe: »Što se tiče tog Mojsija, čovjeka koji nas je izveo iz Egipatske zemlje, ne znamo što se s njim dogodilo.« Njihov otpad je bio posljedica njihove sumnjičavosti i nesigurnosti.

Ta strašna nesigurnost koja zarobljava duše mnogih ljudi, izrasta iz krivog shvaćanja onog što donosi pravo religiozno iskustvo. Izgleda da mnogi ne razumiju prirodu kršćanskog iskustva, dok su drugi pak krivo obaviješteni i traže nešto što nije zajamčeno Sv. Pismom.

U Novom Zavjetu se riječ vjera spominje više od tristo puta u vezi čovjekova spasenja, a mnogo više puta je primjenjena. Pisac knjige kaže Hebre-jima: »... budući da onaj koji želi doći k Bogu, mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji Ga traže.« I ponovo kaže »A bez vjere je ne­moguće ugoditi Bogu« (Jevr. 11:6).

Zato što smo pobrkali vjeru i osjećaje, mnogi prolaze kroz poteškoće i neizvjesnosti, koje su ta­ko zajedničke svima koji se danas nazivaju kršća­nima.

Vjera uvijek uključuje neki objekt, što znači da kada vjerujemo, moramo vjerovati u nešto. To nešto ja nazivam činjenica. Uz nju dolazi još dvije riječi koje će ti pokazati izlaz iz nesigurnosti u

siguran kršćanski život. Pripazi na njihov slijed jer se on ne smije poremetiti. Dakle to su činjeni­ca, vjera i osjećaji. Ako ih slučajno pobrkaš, izba­ciš jednu ili dodaš drugu, svršiti ćeš u glibu očaja i dalje ćeš tapkati u mraku bez radosti i sigurno­sti koju je imao onaj koji je mogao reći: »Jer znam komu sam vjerovao!« (II. Timoteju 1:12)

Ako si uopće spašen od grijeha, tada si spašen na temelju tvoje vjere u Kristovo evanđelje, kako je izneseno u Pismu. Iako ti ono može u prvi mah izgledati dogmatski i usko, činjenica ostaje, da nema drugoga puta. Biblija kaže, »Jer sam vam najprije predao, što sam i primio: da je Krist umro za grijehe naše po Pismu; da je pokopan i da je uskrsnuo treći dan po Pismu.« (I. Kor. 15:3—4) Biblija kaže da smo spašeni ako vjeru­jemo u tu objektivnu činjenicu. Kristovo djelo je činjenica, Njegov križ jeste činjenica, Njegov grob jeste činjenica i Njegovo uskrsnuće je također či­njenica.

Nemoguće je vjerovati u nešto što ne postoji. Evanđelje nije nastalo zato što su ljudi u njega vjerovali. Grob se nije ispraznio onog prvog uskr­snog jutra, zato što su neke vjerne osobe u to vjerovale. Činjenica je uvijek prethodila vjeri. Psi­hološki nismo u stanju da vjerujemo bez objekta naše vjere.

Biblija ti ne nameće da vjeruješ u nešto što nije vjerodostojno, već te poziva da vjeruješ u po­vijesnu činjenicu koja u stvarnosti nadmašuje svu povijest. Biblija te poziva da vjeruješ da je Kri­stovo djelo, učinjeno za grijeh i grešnika, djelo­tvorno za sve one koji će predati svoje duše Nje­mu. Pouzdanje u Njega za vječno spasenje — je pouzdanje u činjenicu.

Vjera je druga riječ u slijedu tih triju riječi. Razumski je vjera nemoguća tamo gdje se nema u šta vjerovati. Vjera mora imati objekt. A objekt kršćanske vjere je Krist. Vjera znači nešto više nego tek razumno pristupanje Kristovim tvrdnja­ma. Vjera uključuje volju. Ona je voljna. Zahtije­va akciju. Ako stvarno vjerujemo tada ćemo i ži­vjeti. Vjera bez djela je mrtva. Vjera stvarno zna­či podređenje i predanje Kristovim zahtjevima. To znači saznanje o grijehu i obraćanje Kristu. Kri­sta ne upoznajemo pomoću naših pet osjetila, već Ga poznajemo kroz šesto čulo koje je Bog dao svakom čovjeku — a to je sposobnost vjerovanja.

Osjećaji, to je zadnja od triju riječi, i trebaš na nju kao na zadnju misliti. Uvjeren sam da mno­go nemira i nesigurnost u vjeri dolazi upravo od iskrenih i poštenih tražilaca spasenja t koji imaju predodređenu ideju da se moraju nalaziti u nekoj vrsti emotivnog stanja, naročitih duševnih osjeća­ja, da bi mogli iskusiti obraćenje.

Oni koji traže spasenje kako je ono predočeno u Sv. Pismu, željeti će znati kakvu vrst iskustva mogu očekivati. Mislim sada na one koji su cesto izašli naprijed za vrijeme poziva na evangelizacio-nim sastancima, ili su možda klekli pokraj radija ili televizije kad je i tim putem dan poziv da pri­me Krista. Ako si ti takav, te si čuo poruku evan­đelja, znaš da si grešnik koji treba Spasitelja, pri­znao si da ti je život duhovni brodolom, pokušao si svaki ljudski prijedlog za samopoboljšanje i za reformaciju, ali sve to nije uspjelo. U svom izgub­ljenom i beznadnom stanju tražio si Krista da te spasi. Vjerovao si da te On može i želi spasiti. Če­sto si čitao Njegov poziv upućen grešnicima: »Ho-dite k Meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.« (Matej 11:28) Pročitao si i Nje-

govo obećanje »onaj koji k Meni dođe neću ga izbaciti napolje«. Nije ti promaklo ni ovo obeća­nje: »Tko je žedan, neka dođe k Meni i neka pije.« (Ivan 3:37)

Pažljivim traženjem iskustva u Novom Zavjetu koja očekujemo, nalazimo samo jedno. Samo jed­no iskustvo trebaš tražiti — samo jedan osjećaj očekivati — a to je iskustvo vjere. Vjerovanje je jedno iskustvo isto tako stvarno kao i bilo koje drugo iskustvo, a ipak mnogi traže nešto više — neka dramatična osjećanja, koja bi unijela tjeles­no uzbuđenje, dok drugi traže neka spektakularna objavljenja. Mnogima je rečeno da očekuju takve osjećaje, ali Biblija kaže da se čovjek opravdava vjerom a ne osjećajima. Čovjek se spašava kroz završeno djelo Krista na križu a ne nekim tjeles­nim uzbuđenjima ili religioznim zanosom.

Ali možda ćeš mi reći: »A što je s osjećajima? Zar njima nema mjesta u spasavajućoj vjeri?« Si­gurno u spasavajućoj vjeri ima mjesta za osjećaje, ali mi se ne spašavamo osjećajima. Ako se pojave bilo kakvi osjećaji, oni su samo posljedica spasa-vajuće vjere ali u samima sebi ne posjeduju ništa što bi moglo spašavati.

Kad shvatim bar dio Kristove ljubavi, upućene meni grešniku, tada odgovaram ljubavlju prema Njemu — a ljubav je osjećaj. Ali ljubav za Krista je ljubav izdignuta iznad svih senzualnih primjesa ljudske ljubavi. To je ljubav koja je oslobođena svega sebičnog. Biblija kaže: »Savršena ljubav is­ključuje strah.« (I. Ivan. 4:18) I svi oni koji ljube Krista imaju takvo povjerenje u Njega da ih to izdiže iznad svakog straha.

Kad shvatim da je Krist Svojom smrću stekao određenu pobjedu nad smrću i grijehom, tada se i ja oslobađam straha od smrti. Biblija kaže: «... i

On je postao sudionik u tome, da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest Đavla, i da oslobodi one koji su čitav život bili u ropstvu zbog straha od smrti.« (Jevr. 2:14, 15) Svakako i to je neki osjećaj. Strah je jedan od osjećaja a nadvladati taj strah neustrašivošću i pouzdanjem i u samom času smrti, jeste osjećaj i iskustvo. Ali ponovno kažem, nije to osjećaj neustrašivosti i pouzdanja koji nas spašava, već je to naša vjera koja nas spašava, a neustrašivost i pouzdanje su rezultat naše vjere u Krista.

Osjećaj krivnje također je iskustvo. Psiholozi ga mogu označiti kao kompleks krivnje, te ga mo­gu pokušati odstraniti razumnim objašnjavanjem; ali kad Božji zakon jednom probudi taj osjećaj, nikakva razjašnjavanja ne mogu utišati taj neu­moljiv glas savjesti. Mnogi se krimnalac konačno predao vlastima, jer su optužbe osjećaja krivnje bile gore nego tamničke rešetke.

Biblija uči da Krist čisti čovjekovu savjest. »Ako li krv jaraca i bikova i pepeo od junice, ko­jim se škrope okaljani, posvećuje i donosi tjeles­nu čistoću, koliko će više krv Krista — koji je po vječnom Duhu prinio sam Sebe neokaljana Bogu — očistiti našu savjest od mrtvih djela, da služi mo Bogu?« (Jevr. 9:13, 14)

Da bi okrivljena savjest bila čista i slobodna od svih neprekidnih optužbi treba proći kroz jed-no iskustvo, ali nas ne spašava očišćenje savjesti; jer spašava nas vjera u Krista, a očišćena savjest je posljedica ulaska u ispravan odnos s Bogom

Radost je također osjećaj kao i unutarnji mir, ljubav prema drugima i briga za izgubljene, ali oni uvijek dolaze poslije vjere.

Konačno, netko će reći: »Ja vjerujem u sve povijesne činjenice o Evanđelju ali ipak nisam spa-

šen.« Možda je to zaista tako, jer vjera koja spa­šava ima jednu naročitu osobinu — stvara posluš­nost i mijenja način života. Neki su prilično us­pješno imitirali taj način života za neko vrijeme, ali oni koji se pouzdaju u Krista za spasenje, ta vjera onda u njima rađa želju da životom izraze ono unutarnje iskustvo vjere. To je sila koja se ispoljuje u pobožnom življenju i predanju.

Neka se ta intelektualna vjera ili ta historijska vjera koju možda sada imaš potpuno preda Kri­stu iskrenom željom za Njegovim spasenjem da bi tako na temelju autoriteta Božje Riječi postao Božje dijete. »A svima koji Ga primiše, dade im vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Ime Njegovo.« (Ivan 1:12)

TREĆI DIO: R E Z U L T A T I

:

.<$ • /

Trinaesto poglavlje

NEPRIJATELJ KRŠĆANA

»Jer naša borba nije protiv krvi i tijelu nego protiv poglavarstvima, protiv vla­stima, protiv upravitelja tame ovoga svijeta, protiv duhova pakosti u zračnim visinama.«

Efežanima 6:12.

I sada budući da si učinio odluku — nanovo si rođen — obraćen — opravdan — Božje si dijete — što dolazi iza toga? Zar je to sve? Tek jedan tre­nutak odluke i sve je gotovo? »Imam li još nekih odgovornosti?« pitaš.

Da, svakako, tek si otpočeo kršćanski život. Tek si rođen u novi svijet — duhovni svijet. Sve ti je novo. U stvari, sada si duhovno dojenče. Tre­ba ti nježnosti, ljubavi, pažnje, njege. Treba te hraniti. Treba ti zaštite. I to je jedan razlog zašto je Krist ustanovio crkvu. Sam vjerovatno ne bi mogao živjeti kršćanskim životom. Trebaš pomoć i uzajamnu povezanost s drugim kršćanima.

Vjerovatno si već otkrio da imaš neprijatelje. To su opasni, opaki neprijatelji, koji će upotrije­biti svaki postupak da te poraze u tvom kršćan­skom životu. Već par minuta nakon tvoje odluke ti su neprijatelji na djelu: ili si bio u napasti da počiniš neki grijeh, ili si makar i jedan trenutak bio očajan i obeshrabren. Sigurno da ti je nakon

TREĆI DIO: REZULTATI

tvoje odluke za Krista, sve postalo uzbudljivo i nadahnjujuće! Ali također je posve prirodno da dolaze sumnje, problemi, pitanja, kušnje, obeshra­brenja čak i poteškoće.

Biblija uči da su tri neprijatelja, koja će se boriti protiv tebe sve dok god živiš. Na to trebaš biti pripravljen. Od njih se treba zaštititi.

Pogledajmo najprije te neprijatelje, s kojima se trebamo suočiti. Demaskirajmo ih i pogledajmo kakvi su, tko su i kako djeluju.

Prvo je Đavo. Već smo uvidjeli da je Đavo moć­na osoba koji se suprotstavlja Bogu, napastuje Bo­žji narod. Ustanovili smo, da iako je pobijeđen kod Kristovog križa, još uvijek ima moć da potiče, ljude na zlo. Biblija ga naziva »Nečastivi« (Matej 13:19), »Đavo« (Luka 4:33), »krvnik« (Ivan 8:44), »Lažac i otac laži«, »protivnik« (I. Petr. 5:8), »koji traži da proždere«, »stara zmija« i »tužitelj naše braće« (Otkr. 12:9—10).

Onog časa kad si se odlučio za Krista on je pretrpio ogroman poraz. Strašno je bijedan. Od sada će pokušati na sve moguće načine da te na­pastuje i navede na grijeh. Ali nemoj se plašiti. Ne može ti oteti tvoje spasenje, a ne treba ni da te liši tvoje sigurnosti i pobjede. Učinit će sve što je u njegovoj moći da posije sumnju u tvoj um, da li je tvoje obraćenje stvarnost ili nije. S njim se ne možeš prepirati, jer je on najveći svadljivac svih vremena.

Trenutak kušnje dolazi već sa prvom napašću. Zapamti da se ne oslanjaš na svoje osjećaje, jer će se oni mijenjati poput vremenske vjetrenjače na jakom vjetru. Njegov slijedeći pothvat će biti da te navede da budeš ohol i neobično važan u svojim očima — da se pouzdaš u svoju vlastitu

moć, ambicije, želje i ciljeve. Drugom će prilikom staviti mržnju u tvoje srce. Dovest će te u napast da o drugima govoriš neljubazno i neplemenito. U srce će ti staviti zavist, nezadovoljstvo i opa­kost. Tada će te drugom prilikom napastovati da lažeš, i lako ćeš postati licemjerac. Laganje je je­dan od najgorih grijeha a može se počiniti misli­ma, riječima ili djelom. Laganje je sve što je u namjeri da se drugog prevari. Đavo će sve poku­šati samo da te učini lašcem. Pokušat će te tako­đer navesti da radiš za njega, u tome da druge navodiš na grijeh, ili druge kršćane zavedeš s pu­ta. I ako nisi oprezan, naći ćeš se stvarno uposlen od Đavla. On je moćan, lukav, prepreden i pod­mukao. Nazvan je »bog ovoga svijeta« »knez ovog svijeta« te »knez sila u zraku.«

»Kako ću ga nadvladati? Što da činim? Kojim putem da krenem? Ima li izlaza? pitaš se.

»Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete ku­šani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kuš­njom učiniti sretan ishod, da je možete podnijeti.« (I. Kor. 10-.13)

U tom stihu Bog govori da je dao izlaz iz takve situacije. I to zapamti: đavolske napasti nisu znak da tvoj život gubi vezu s Bogom. To je u stvari znak da jesi u ispravnom odnosu s Bogom. Napast nije grijeh. Također zapamti da Bog ne napastuje Svoju djecu. On ih nikad ne dovodi u sumnju. Sve sumnje i napa­sti dolaze od Đavola. Zapamti, da jedino Đavo može napastovati ali te nikad ne može prisiliti da podlegneš napastima. Također zapamti da je Krist već pobije­dio Sotonu. Njegova moć je bez učinka u životu is­krenog i odanog kršćana, koji u potpunosti ovisi o Bogu.

Biblija nam kaže da se trebamo »protiviti Đavlu, pa će pobjeći od nas« (Jakov 4:7). Ali prije toga Bog kaže, »pokoravajte se Bogu.« Ako si potpuno poko­ren, stoposto predan i odan Kristu, tek tada se možeš protiviti Đavlu, i Biblija obećaje da će on pobjeći od tebe. Đavo će drhtati kad se ti budeš molio. Bit će poražen kada mu budeš citirao ili čitao odlomak Pi­sma, i pobjeći će kao pas podvita repa, kad mu se su­protstavljaš. Kristovom silom možeš ga natjeravati dvadeset i četiri sata u danu.

Tvoj drugi neprijatelj je svijet. Svijet znači kos-mos, svjetovni sustav. Taj svijet teži da nas uvede u grijeh, zla društva, zabave, pomodarstva, razna mi­šljenja i ciljeve ovog svijeta.

U svom iskustvu novog rođenja otkrit ćeš da su tvoji užici uzdignuti u posve novu i slavnu oblast. Mno­gi nekršćani optužuju kršćanski život da je pun pra­vila, tabua, zabrana, i nedopuštenosti. To je još jedna đavolja laž. Nije on zbir mnogih »ne« već mnogih »čini«. Postaješ toliko zaposlen u radu za Krista i pot­puno zadovoljen Kristovim stvarima da nemaš vreme­na za stvari ovoga svijeta.

Pretpostavimo da mi netko ponudi pun tanjur mr­vica nakon što sam pojeo veliki komad dobro peče­nog mesa. Rekao bih mu: »Ne hvala, već sam sit!«

Mladi kršćanine, u tome je tajna. Toliko si ispunjen Kristovim poslom, toliko naoružan Božjim stvarima, da nemaš vremena za grešna uživanja ovoga svijeta.

Svjetovnost je međutim umnogome krivo shvaće­na od strane brojnih kršćana. U tome treba nešto razjašnjenja. To je vjerovatno najveća poteškoća s ko­jom se suočava mladi i neiskusni kršćanin.

Dr Griffith Thomas je rekao: »Ima nekih elemena­ta svakodnevnog života koji sami po sebi nisu grešni, ali imaju tendenciju vođenja u grijeh ako se zloupo-

trebljavaju. Zloupotreba doslovce znači prekomjer-nost, ići u krajnost, a u mnogo slučajeva prekomjer-nost nekih normalnih stvari postaje grijeh. Užici su u normalnoj upotrebi dozvoljeni po Božjem zakonu ali postaju grijeh kad se s njima ide u krajnost. Ambicije su osnovni dio pravog karaktera, ali trebaju biti us­mjerene na dopuštene objekte i ispoljavane u isprav­nom omjeru. Naš svakodnevni posao, oblačenje, hra­njenje, čitanje, prijateljstva i ostale slične životne po­trebe posve su neophodne i priznate kao takve, ali lako postaju osuđivane kao nepotrebne i štetne. Misliti na životne potrebe apsolutno je ispravno, ali to se lako može izroditi u tjeskobu i tada, kao što nas i Krist opominje u jednoj svojoj prispodobi, životne brige uguše u srcu duhovno sjeme. Zarađivanje novca je ne­ophodno potrebno za svakodnevni život, ali stjecanje novca lako se izopači u ljubav za novcem i tada preva-ra bogatstva ulazi i kvari naš duhovni život. Svjetov­nost nije vezana niti uz jedan društveni sloj, način ži­vota ili životne okolnosti, tako da ne možemo nazvati jednu klasu ljudi svjetovnom a drugu ne.. . jednu du­hovnom a drugu tjelesnom. Svjetovnost je posebna atmosfera, duh, ili utjecaj koji prožima cijeli'život pojedinca i društvo, pa se od nje treba neprekidno i neumorno čuvati.«

Biblija kaže »Nemojte ljubiti svijeta niti onoga što je na svijetu.« (I. Ivan. 2:15) Biblija također opominje da će svijet i »njegova požuda proći, ali tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.« (I. Ivan 2:17)

Sve to može dakako pod izvjesnim uslovima po­stati i te kako zbunjujući problem u našem suvre­menom životu. Mnogo puta mi mladež dolazi s pi­tanjima: »Je li to loše? Zar je to zabranjeno? Da li je ovo grešno?« Jedno posve jednostavno pitanje, po­stavljeno iskreno i u molitvi može riješiti skoro de-

vedeset posto svih tvojih problema u vezi tih pitanja. Samo se pitaj svaki puta kada se takav problem po­javi - »Što Krist očekuje od mene da učinim?« Ili se pitaj: »Mogu li zatražiti Njegov blagoslov za tu od­ređenu stvar?« »Što će Krist misliti o mojim zabava­ma, izletima, slobodnim aktivnostima, knjigama društvu i televizijskom programu?« Tu se ne može cijenkati ili nagađati. U tome moramo imati čvrsti stav za Krista.

Ne znači to da smo u društvu snobovi ili da po­sjedujemo kompleks više vrijednosti, jer bismo ta­da upali u duhovnu oholost, koja bi bila mnogo gora nego svjetovnost. Ali danas ima tako mnogo nazovi

kršćana, koji idu ukorak za svijetom, da se čak ni ne može vidjeti razlika između kršćana i nekršća­na. Nikada tako ne bi smjelo biti.

Kršćanin se treba isticati kao blještavi dijamant na tamnoj gruboj pozadini. Morao bi biti korisniji i bolji od svih drugih. Trebao bi bit uravnotežen, kul­turan; učtiv blag, ali i čvrst u onom što čini ili što ne čini. Trebao bi se smijati i blistati, ali ne smije dozvoliti da ga svijest povuče na svoju razinu.

Biblija kaže da »je grijeh sve što se ne čini po uvjerenju«, (Rim. 14:23), i ponovo naglašuje da onaj koji sumnja, osuđen je ako to čini. Drugim riječima, ne bismo smjeli učiniti ništa u što nismo savršeno uvjereni i sigurni. Ako još uvijek sumnjaš u neku stvar koja te sada uznemiruje, jer nisi siguran da li je svjetovna ili nije, najbolje rješenje je »nemoj to učiniti«.

Treći neprijatelj s kojim ćeš se brzo suočiti je požuda tijela. Tijelo ima zlu sklonost, koja dolazi iz tvoje nutrine. Čak i nakon tvog obraćenja, ponekad će se pojaviti tvoja stara grešna požuda. Zapanjen

si i pitaš se otkud sad to. Biblija kaže da ona stara narav, sa svom svojom iskvarenošcu još je uvijek tu, a te grešne napasti dolaze od nje. Drugim rije­čima »izdajica još živi unutra«. Ta nesretna okolnost prema grijehu uvijek je prisutna i vuče te nadolje. Objavljen je rat. U sukobu su dvije naravi, a svaka teži za pobjedom.

Biblija kaže da »tijelo žudi protiv duha a duh protiv tijela« (Gal. 5:17). To je borba između sebič­nog života i Kristu predanog života. Stara narav ne može ugoditi Bogu. Ne može se sama preobratiti Bi zakrpati. Ali hvala Bogu, kad je Isus umro, poveo je i tebe sa Sobom, i stara se narav može onesposo­biti i možeš se »smatrati mrtvim grijehu« (Rim. 6:11). To se postiže vjerom.

Moraš međutim, pažljivo razlikovati upotrebu ne­čeg i zloupotrebu, što je Božjim zakonima dozvoljeno i što nije. Neke stvari koje se tada mogu pojaviti možda će biti grešne požude a opet i ne moraju biti.

Kao što je Dr Thomas rekao, »Pravo značenje ri­ječi požuda ili strast je »snažna želja«, i ne znači uvijek grešnu želju, jer postoje i neke želje koje pro­izlaze iz naše tjelesne naravi, kao što su glad i žeđ, koje su nam zajedničke sa životinjskim svijetom i koje su same po sebi prirodne i nisu grešne. Zla je jedino njihova zloupotreba. Glad je prirodna strast. Prežderavanje je pak grešna strast. Žeđ je prirodna želja dok je neumjerenost u piću grešna strast. Li­jenost je grešna strast. Brak je po Božjoj volji i u-pravlja ljudskom prirodom, tjelesno, umno i dru­štveno. Preljub je grijeh koji se protivi Božjoj vo-lji i svemu što je čisto u tijelu, srcu i umu. No ima i drugih strasti koje su u biti tjelesne i grešne. __Takva je na primjer, želja da se pod svaku cijenu za-

dovolji naša mržnja i osveta. Moramo zato pažljivo razlikovati strast koja je tek snažna želja, od iste strasti koja dolazi kao grešna želja. Tjelesni grijesi su u neku ruku najstrašniji sve zbog toga što pred­stavljaju žudnju naše naravi da čini zlo. Ali ipak niti Đavo niti svijet, pa čak ni naše opako srce ne može nas natjerati u grijeh.

Do toga može doći jedino našim pristankom i vo­ljom i baš se u tome očituje naša zla narav sa svo­jom strahovitom silom da učini zlo.

Pavao je rekao da se ne pouzdaje u tijelo. Dru­gom prilikom je rekao: »Ne brinite se za tijelo.« (Rim. 13:14) Zatim je rekao o svom tijelu, »činim ga podložnim« (1. Kor. 9:27). Trebamo se tako potpuno podrediti i predati Bogu da možemo kroz vjeru na­šu staru narav smatrati zaista mrtvom za grijeh.

To su dakle naša tri neprijatelja: Đavo, svijet i tijelo. Naš stav kao kršćana prema njima može se sabrati u jednu riječ — odreći se. Kod toga nema cjenkanja, izlaženja ususret, ili oklijevanja. Potpuno odricanje je jedini mogući put za kršćana koji traži potpunu pobjedu. U odnosu na Đavla, suprotstavlja­mo mu se tek onda ako se podredimo Bogu. U odno su na svijet Biblija kaže »A ovo je pobjeda, koja po­bjeđuje svijet: naša vjera.« (1. Ivan. 5:4) Što se tiče tijela Biblija kaže, »Živite prema Duhu pa sigurno nećete udovoljiti tjelesnoj požudi« (Gal. 5:16).

Vama koji ste već prošli kroz te kušnje i borbe to su slavne vijesti. Ne traži se od tebe da se boriš sam. U poslanici Rimljanima 8:13 Biblija kaže da ćeš ti pomoću Duha usmrtiti djela tijela. Sjećaš li se da je Isus rekao da nas nikad neće ostaviti same ili odbaciti. Sjeti se da nam je obećao da će, kad ode sa zemlje, poslati Drugog, Treću Osobu Trojstva

Svetog Duha, koji je nazvan Utješitelj (što u stvari znači: »onaj koji pomaže kad treba«) da bi s nama bio zauvijek (Ivan 14:16). To je i potvrdio, »Neću vas ostaviti same. Doći ću k vama. Doći ću u osobi Svetog Duha.«

Danas je Sveti Duh najmoćnije biće na svijetu. Vrijeme Starog Zavjeta bilo je doba Boga Oca. Dok je Isus bio na zemlji, to je bilo doba Boga Sina. A od Duhova do danas, kad mi živimo, jeste doba Bo-ga-Svetog Duha.

Biblija nam kaže da onog časa kada primamo Krista kao Spasitelja, Sveti Duh se nastanjuje u na­

šem srcu. Tvoje je tijelo sada »hram Duha Svetoga, koji stanuje u tebi« (1. Kor. 6:19). Pavao je čak opo-minjao; da onaj koji nema Kristovog Duha nije Njegov.

»Ali ništa ne osjećam, nema ništa u mom srcu, ne osjećam da je u meni Sveti Duh«, reći ćeš.

Nemoj se obazirati na osjećaje. Nisi spašen po osjećajima, pa možeš, ali ne moraš osjetiti Duha. Prihvati Ga vjerom kao činjenicu. On je već u tebi, pomaže ti u tvom kršćanskom životu. U tebi prebiva zato da veliča, proslavi i uzdigne Krista, da bi mo­gao imati sretan, pobjedonosan, radostan život, ži­vot koji štuje Krista.

Sveto Pismo nam zapovijeda »Ispunjavajte se Duhom« (Ef. 5:18). Ako si ispunjen Duhom, tada ćeš donašati plodove Duha koji su: »ljubav, radost, mir strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, u-mjerenost« (Gal. 5:22, 23). Biti ispunjen Duhom nije proizvoljna stvar. To je zapovijed koju treba izvršiti

Kako se može znati dali si ispunjen? I kako se to postiže? Zar se mora proći kroz neke duboke du­ševne osjećaje? Ni u kojem slučaju. Već kad si po-

sve očišćen od svakog svjesnog grijeha i potpuno predan i podređen Kristu, tada vjerom trebaš pri­hvatiti činjenicu da si ispunjen Svetim. Duhom. To znači da si Mu posve podređen. Samo On je u tvom srcu. Posvećenje je u stvari potpuno, apsolutno, bezuslovno i nepovratno predanje. »Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prinesete svoje osobe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu, kao svoje du­hovno bogoštovlje.« (Rim. 12:1)

Jedino posvećen, Duhom ispunjen kršćanin može pobijediti svijet, tijelo i Đavla. Duh Sveti se bori za njega. »Jer naša borba nije protiv čovjeka, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv vrhovnika ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova, koji bo­rave u zračnim visinama« (Ef. 6:12). To je duhovna borba. Protiv tih se neprijatelja ne možeš boriti obi-čnim oružjem. Tek kad dopuštamo da postanemo sredstvo kroz koje se Sveti Duh bori, onda potpuno pobjeđujemo. Zato nemoj ništa skrivati od Krista. Neka ti On bude potpuni Gospodar i Vođa u životu. On je i rekao: »Vi Mene zovete Učiteljem i Gospodi­nom. Pravo velite, jer ja to jesam.« (Ivan 13:13)

Neko dijete se igralo s jako skupom vazom i sta­vilo u nju ruku pa je nije moglo izvući Otac mu je pokušao pomoći, ali uzalud. Već pomisli da razbiju vazu, kad otac reče:

»A sada sine, pokušaj još jednom. Otvori šaku i ispruži prste, kao što to ja sada činim, i onda izvuci ruku.«

Na njegovo čuđenje mališan reče: «Ne mogu oče. Ako ispružim prste, ispast će mi dinar.«

Koliko god vam se to činilo smješno ipak su ti­suće ljudi kao taj dječak toliko uposleni, držeći se bezvrijednog svjetovnog novčića, da nisu u stanju

prihvatiti oslobođenje. Molim te, ispusti taj mali novčić iz svog srca. Predaj se! Ostavi sve i dozvoli Bogu da oblikuje tvoj život.

Sada nakon što si se potpuno predao Bogu, za­pamti da je Bog prihvatio što si Mu dao. Ovdje opet vježbamo našu vjeru. »Onaj koji k Meni dolazi, neću ga izbaciti napolje.« Ti si Mu došao i On te je pri­mio. Rezultat takvog potpuno određenog, posvećenog i Duhom ispunjenog života biti će hrabrost i slobo da, koju još dotad nisi poznavao.

Čovjek ispunjen Duhom, poznaje samo strah pred Bogom, a drugoga straha nema. Sva ostala strahova­nja odmah prestaju. Dobiva nadnaravnu odvažnost i hrabrost da pokaže svoj stav za Krista. U knjizi Svetog Pisma u Djelima Apostolskim naći ćeš na mnogim mjestima riječ odvažnost u vezi Duhom is­punjenih apostola.

Nećeš biti samo odvažan, već ćeš donašati rodo­ve Duha. Imaj na umu da su ti redovi stvarno od Duha. Sam ih nikako ne možeš proizvesti. To su nad­naravni rodovi, koji obilježavaju tvoj život svakog dana i zato moraju biti nadnaravno proizvedeni. Je­dan od rodova je ljubav. Isus je ostavio veliku za­povijest »da ljubite jedan drugoga kao što sam vas ja ljubio« (Ivan 15:12). Ljubit ćeš svoga bližnjega nad­naravnom ljubavlju, bez obzira na rasu, uvjerenje ili političke orijentacije. Prestat će svo ogorčenje, sukobi, zavisti a prevladat će bratska ljubav.

Duhovni rod je i radost. Jedna kršćanska osobina je unutarnja radost Bez obzira na okolnosti, kršća­nin posjeduje radost u srcu i lice mu zrači od sreće. Ali ipak ima mnogo kršćana koji, hodaju okolo na­tmurena lica, koja ne pokazuju Božju slavu. Kod susreta s kršćaninom lako je reći da li je on pobje-

donosan, duhovan i posvećen kršćanin. Pravi kršća­nin treba biti smiren i sjati se od radosti, sposoban da utječe na svoju okolinu svojom radošću a ne utu-čenošću. Biblija kaže, »Jer je radost Gospodinova vaša sila« (Nehemija 8:10).

I mir je duhovni rod. Pavao je rekao, »U svemu trpimo nevolje, ali nismo satrveni; ne znamo kako bismo se okrenuli u svojoj stvari, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni u pogibli; obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni« (II. Kor. 4:8—9). Mogli bismo se tako osvrnuti na preostale na popisu nadnaravnih mogućnosti — strpljivost, blagost, do­brota, vjernost, krotkost, umjerenost i vidjeti kako svi ti rodovi cvatu u životima onih koji su zaista predani i ispunjeni Duhom.

Pobjeda je tvoja. Ona ti pripada po tvojem rođe­nju. Nema više razloga da pretrpiš čak i jedan poraz. Možeš živjeti »uzvišeno, u punoj mjeri i lijepo«. Sve najbolje je tvoje. Život ti može biti pun veličanstve­nih, slavnih i uzbudljivih događaja. Toliko ćeš želiti iskoristiti svaku njegovu minutu, da ćeš žaliti kada moraš navečer leći, radovat ćeš se svakom jutru da proživiš još jedan dan za Krista. Jer će svaki dan biti divan i uzbudljiv — ispunjen novim mogućno­stima da budeš od koristi, ispunjen trenucima pro­vedenim s Bogom, ispunjen spoznanjem da si zauvi­jek siguran u Kristu.

Četrnaesto poglavlje

PRAVILA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima!

Luka 6:31

Bilo da sudjeluješ u nekoj igri, voziš auto ili mi­jesiš kolač, trebaš slijediti izvjesna pravila da bi uspio.

Biblija uči da je kršćanski život, život nepresta­nog rasta. Kad si nanovo rođen, rođen si u duhovni svijet. Postaješ novorođenče u Božjoj obitelji. Bo­žja je namjera da odrasteš do potpunog duševnog uz­rasta i postaneš zreo u Kristu. Bilo bi to protiv Bo­žjeg zakona i prirode, da ostaneš dojenče i tako pos­taneš duhovni patuljak. Biblija kaže u II. Petr. 3:18, da trebamo rasti. To uključuje pravilan razvoj, ne­prekidno proširivanje, sricanje mudrosti.

Da bi pravilno rastao, potrebno je slijediti izvjes­na pravila, kako bi bio duhovno zdrav. Prvo: trebaš svakodnevno čitati svoju Bibliju. Tvoj duhovni život treba hranu. Kakvu hranu? Duhovnu. A gdje ćeš naći tu duhovnu hranu? U Bibliji, Božjoj Riječi. Bi­blija otkriva Krista, koji je Kruh Života tvojoj glad­noj duši i voda života tvom žednom srcu. Ako izosta­viš svoju svakodnevnu duhovnu hranu, umirat ćeš od gladi i izgubit ćeš duhovnu snagu. Biblija kaže, »Kao tek rođena djeca vruće čeznite za onim dobro po znatim, čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uz-

rastete...« (I. Petrova 2:2). Čitaj, proučavaj, razmi­šljaj, uči napamet tu Riječ. Devedeset i pet posto svih teškoća koja ćeš iskusiti kao kršćanin dolaze od nedovoljnog čitanja i proučavanja Biblije.

Nemoj se zadovoljiti da letimično preletiš neko poglavje iz Biblije samo da bi zadovoljio svoju sav­jest. Pohrani Božju Riječ u svoje srce. Jedan mali odlomak, dobro proučen, više će koristiti tvojoj duši nego dugački odlomak pročitan na brzinu. Nemoj biti obeshrabren ako sve ne razumiješ. Najprije či­taj jednostavne odlomke Pisma. Ne hraniš svoje do-jenče već prvog dana mesom — daješ mu mlijeko.

Predlažem ti da otpočneš čitanjem Evanđelja Po Ivanu. I dok čitaš, Sveti Duh će ti osvijetliti svaki pojedini odlomak; prosvijetliti će teže razumljiv dio, a neshvatljivo značenje razjasniti. Ako ni ne možeš zapamtiti sve što čitaš, niti baš sve razumijeti, ipak nastavi čitanjem. Već i samo čitanje će djelovati očišćavajuće na tvoj um i srce. Nemoj dozvoliti da ti nešto stane na put tvoga svakodnevnog čitanja.

Drugo: nauči tajnu molitve. Sad imaš nebeskog Oca. On čuje i odgovara na molitve. Isus je rekao: »Ako Me što zamolite u Moje ime, ja ću to učiniti.« (Ivan 14:14). Pa opet: »Sve što s pouzdanjem zamo­lite u molitvi dobit ćete.« (Matej 21:22) Svaki čov­jek čiji je život vrijedio za crkvu ili Božje carstvo, bio je čovjek molitve. Nemoj dozvoliti da budeš ta­ko prezaposlen da ne bi imao vremena za molitvu. Kršćanin koji se ne moli je kršćanin bez sile. Krist je sprovodio sate na molitvi. Nekad je proveo cijelu noć u planini u samotnoj vezi s Bogom ocem. Ako se On trebao moliti, koliko više se mi moramo mo liti!

U početku mogu tvoje molitve zapinjati. Možda ćeš biti nezgrapan i teško nalaziti riječi. Ali Sveti

Duh, koji u tebi živi pomoći će ti i naučiti te. Sva­ka će molitva, koju izričeš, biti uslišena. Nekad će odgovor biti i »Ne«, nekad opet »Čekaj«, ali u sva­kom slučaju će biti odgovoreno.

Sve tvoje molbe trebaju uvijek biti uslovljene — »Tvoja volja neka se vrši.« »Uživaj u Gospodu i učinit će ti što ti srce želi.« (Ps. 37:4). Dakle, da bi nam se ispunile želje, potrebno je najprije uživati u Gospodu. Bog će uvijek učiniti najbolje za Svoju djecu.

Ne zaboravi da se možeš moliti bilo kad i svugdje. Dok pereš suđe, kopaš, radiš u uredu; u dućanu, ili bilo gdje se ti nalazio — možeš se moliti i Bog će odgovoriti!

Molitvu nastoj planski postaviti. Uskladi je sa sva­kodnevnim čitanjem Biblije što usavršuje kršćanski život. Biblija kaže, »Molite se bez prestanka« (I. Sol. 5:17). Ako si odredio posebno vrijeme za molitvu preko dana, bit ćeš i između tog vremena u mislima u molitvi. Ali nije dovoljno kad ujutro ustaneš iz kreveta, samo pokleknuti i prošaputati nekoliko re­čenica. Trebaš odrediti posebno vrijeme kad ćeš se odvojiti na samo s Bogom.

Đavo će te udarati na svakom koraku tvog puta Učinit će da dijete plače, telefon zvoni, netko kuca na vrata — bit će mnogo pokušaja prekidanja tvoje molitve, ali ne daj se smesti! Nemoj sustati. Jer us­koro ćeš otkriti da su tvoji časovi molitve najveći užitak tvog života, čekat ćeš na njih s većim ne strpljenjem i iščekivanjem nego na bilo što drugo. Bez neprestane planske svakodnevne molitve, tvoj će život biti prazan, obeshrabren i besplodan. Bez neprestane molitve nikad nećeš upoznati onaj unu­tarnji mir koji ti Bog želi dati.

Treće: Neprekidno se oslanjaj na Svetoga Duha. Nemoj zaboraviti da u tebi živi Krist kroz Svetoga Duha. Tvoje je tijelo sada boravište Treće Osobe Tro-jstva. Nemoj Ga tražiti za pomoć kao što bi to tra­žio od nekog sluge. Zatraži ga da uđe u cijeli tvoj život. Reci Mu kako si slab, bespomoćan, nesiguran i nepouzdan. Povuci se i pusti Njega da prevlada u svim odlukama i svakom izboru tvog života.

Tebi je nemoguće da izdržiš u svom kršćanskom životu, ali On te može podržati. Ali to će Mu biti teško, ako se ti neprestano trzaš, boriš i za nečim juriš. Opusti se zato i počini u Gospodu. Neka ne­stanu svi unutarnji kompleksi i napetosti. Osloni se posve na Njega. Ne uzrujavaj se i ne brini o važnim odlukama već dozvoli Njemu da ih On učini za tebe Ne brini se o sutrašnjem danu, jer On je Bog sutraš-njice. On vidi svršetak već od samog početka. Ne brini se za životne potrebe — tu je on da se pobrine i da te opskrbi. Pravi, pobjedonosni kršćanin bit će oslobođen briga, unutarnjih sukoba, i svih napetosti. Uvidjet ćeš da će nestati sve tjelesne i duševne po­teškoće ako se potpuno osloniš na Svetoga Duha.

Četvrto: idi redovito u crkvu. Jednom je John Wesley rekao: »Biblija ne poznaje samotničku religi­ju.« Kršćanstvo je religija zajedništva. Slijediti Kri­sta — znači ljubav, pravednost, služba; a to se može postići i izraziti jedino kroz duševne odnose. A ti se duševni odnosi trebaju naći u crkvi.

Crkva je Kristov organ na zemlji. Ona je mjesto gdje štujemo Boga, učimo Njegovu Riječ i družimo se s drugim kršćanima. Biblija naziva crkvu »sveti narod«, »Božji narod«, »domašnji Bogu«,» sveti hram u Gospodu«, »boravište Boga u Duhu«, »tijelo Kris­tovo«. Sve su to govorne slike, slikoviti izrazi, simbo-

li ili slike uzete da bi naznačile duhovnu stvarnost crkve.

Ništa ne može zamijeniti tvoje prisustvo u crkvi. Ako si iskren sljedbenik Krista, prezirat ćeš one bi­jedne i otrcane isprike, kao ovo: bilo je vruće ili hladno, lijevala je kiša ili sve je zavio snijeg; smat­rat ćeš ih nedostojnim iskrenog vjernika. Mnogi ka­žu da u Nedjelju mogu i kod kuće u svojim mislima štovati Boga. Osoba koja tako čini propušta da Bogu daje potpuno štovanje na koje On ima pravo, jer je Bog Stvoritelj naših tijela, isto kao našeg uma i duše; zato trebaju um i tijelo sudjelovati u prikazi­vanju potpunog štovanja Boga.

Ima ih mnogo koji opet kažu da mogu kod kuće slušati propovijed na radiju i da tako ne trebaju ići na službu Božju u crkvi. To nije dovoljno, jer ti ne odlaziš u crkvu da bi slušao propovijed. U crkvu odlaziš da bi štovao Boga i služio Mu zajedno s dru­gim kršćanima. Ne možeš biti uspješan i sretan kr­šćanin ako nisi vjeran u crkvi. U crkvi ćeš naći svo je mjesto službe. Jer smo spašeni da služimo. Sre­tan kršćanin je zaposlen kršćanin.

Peto: budi kršćanin koji svjedoči. Ako vjerno is­punjavaš četiri spomenuta pravila, ovo će doći sa­mo od sebe, isto kao, što se čaša koja se neprekidno puni mora preliti.

Sada si valjano imenovan i opunomoćen poslanik Kralja nad kraljevima. Tvoja se zastava treba visoko vijoriti nad tvojim izaslanstvom. Pretpostavimo da naš poslanik u nekoj zemlji naredi da se spusti na­ša državna zastava samo zato što nije popularna u toj zemlji — takvog bi poslanika uskoro opovrgli! Taj ne bi zaslužio da predstavlja našu zemlju.

Ako ne želiš da se zastava tvoga poslanstva vijori u tvom domu, na poslu, u školi — tada nisi vrijedan

da budeš poslanik Krista! Trebaš zauzeti svoj stav, da bi svi oko tebe znali da si kršćanin. Potrebno je da svjedočiš za Krista.

Svjedoči se na dva načina: životom i riječima. Niti jedno od toga nije dovoljno samo po sebi. Bo­žja je namjera za svakoga nakon što se obrati, da svjedoči o Njegovoj spasavajućoj milosti i sili. Tre­

baš prodirati svugdje za Krista. Trebaš biti Njegov vojnik koji je odmah spreman na sve.

Krist je rekao, »Tko god prizna mene pred lju­dima, priznat ću i Ja njega pred Svojim nebeskim Ocem« (Mat. 10:32). Odlomak iz djela Apostolskih 28. poglavlje, 23. redak iznosi jednu uzbudljivu sce­nu takvog svjedočenja: »U ugovoreni dan dođu k njemu u stan u još većem broju. On im je izlagao i svjedočio o kraljevstvu Božjem i nastojao —i to od jutra do večeri — da ih uvjeri u pogledu Isusa polazeći od Mojsijeva Zakona i Proroka.« Pavao, iako u Rimu zatvoren, neprestano od jutra do večeri, uvje-rava ljude u pogledu Isusa Krista. Svakog bi dana ljudi, gledajući na nas trebali govoriti, »Gle iziđe si­jač da sije.«

Čovjeku koji sa pošte raznosi telegrame, služba je jako ograničena. Njegova je jedina obaveza da poruku, odnosno telegram koji dobije na pošti, pre­nese osobi na koju je adresiran. Možda on ni ne voli vijest, poruku telegrama, jer ona može biti loša ili može uznemiriti osobu kojoj je donosi. Ali on se ne smije zaustaviti, otvoriti kuvertu i promijeniti sa­držaj telegrama. Njegova je dužnost da poruku sa­mo prenese.

Mi kršćani imamo Božju Riječ. Naš nam Veliki Zapovijednik reče: »Idi i prenesi tu poruku umiru­ćem svijetu.« Ali neki zanemaruju tu poruku. Neki je cijepaju i umjesto nje šalju svoju. Neki pak dje-

lomično prenose. Drugi opet govore l judima da Gospod baš ne misli ono što govori. Neki čak kažu da On ionako nije pisao poruku, već da su je pisali obični ljudi, koji su krivo shvatili njeno značenje.

Ne smijemo zaboraviti da je apostol Pavao opo minjao kršćane da propovijedaju i podučavaju jedi­no Božju Riječ, Sveto Pismo. Naše je da sijemo sjeme. Neko sjeme zaista može pasti na izgažene staze, neko opet među trnje, ali naš je posao da ga stalno sijemo. Ne smijemo prestati zato što negdje zemlja ne obećaje plodnost.

Imamo svjetlo. Na nama je da ono svijetli! Iako ono može u svijetu tame izgledati kao tinjajuća vo-štanica, naša je briga da ono ipak svijetli.

Imamo naročitu trubu i treba da u nju trubimo. U galami i zaglušujućoj buci bitaka, zvuk naše male trube čini nam se kao da se gubi, ali usprkos toga moramo neprestano oglašavati na uzbunu radi onih koji su u opasnosti.

Treba da potičemo jednu naročitu vatru. U ovom hladnom svijetu punom mržnje i sebičnosti, iako nam se čini da je naš mali piamičak možda od ma­le koristi, ipak moramo stalno poticati našu vatru.

Znadeš li da ti je u rukama malj? Sveto Pismo ga uzima kao sliku Božje Riječi koja razbija kame­no srce. Da li njime udaraš Možda ti se čini da nje-gpvi udarci tek zatresu tvoje ruke — ali ipak ne šte­di udarce.

Da li upotrebljavaš mač? Možda si kod prvog ili drugog udarca promašio, a možda ti se svi tvoji napori da duboko poraziš neprijatelja čine beznad­ni, ali i dalje trebaš mahati svojim mačem, jer je to »mač Duha«,

Ne zaboravi da imamo kruh za gladni svijet. Iako nam izgleda da su ljudi prezaposleni hraneći se dru-

gom hranom, da ne žele primiti Kruh života, ipak je naš posao da ga ne prestajemo nuditi ljudskim dušama.

Imamo i vodu za one koji skapavaju od žeđi. Na­ša je dužnost da neprestano i neumorno izvikujemo, »hej, svi koji ste žedni, dođite do vode!«

Moramo u tome biti ustrajni, da nikad ne odu­stanemo. Neprestano trebamo upotrebljavati Riječ!

Isus je rekao da će ipak veći dio našeg sjemena koje smo posijali naći plodnu zemlju, izrasti i do­nijeti plod. Oganj tvoga srca i sa tvojih usana potaći će sveti plamen u nečijem hladnom srcu i tako ga privesti Kristu. Čekić će slomiti nečije tvrdo srce, skršiti ga i podrediti Bogu. Mač će probiti oklop grijeha, odsjeći svaku oholost i sebičnost, te otvoriti srca Božjem Duhu. Neki gladni ljudi će posegnuti za Kruhom Života i neke duše koje skapavaju od žeđi naći će vodu života.

Zato pridobivaj duše! Najuzbudljivije iskustvo koje čovjek uopće poznaje je ono kada pridobije nekog za Isusa Krista. Moja je bila prednost da sam mogao tisuće ljudi privući spasavajućoj spoznaji Krista. Uvijek sam ganut, potresen kad vidim čovje­ka kako podiže svoju ruku i kaže: »Ja primam va­šeg Krista.« To vrijedi više nego sve blago ovog svi­jeta. Ni jedan se lijep, čaroban doživljaj, nikakva sreća ni iskustvo ne može usporediti s uzbuđenjem

kada neku dušu dovedemo Kristu. Budi Kristov svjedok! Zadobij neku dušu!

Biblija nam kaže: »Mudar je onaj koji zadobije ne­čiju dušu.« (Priče 11:10, prema engleskom prijevo­du) »I razumni će se sjati kao svjetlost nebeska, i koji mnoge privedoše k pravdi kao zvijezde vazda i do vijeka.« (Danijel 123)

»Vi ste sol zemlje.« (Matej 5:13) Sol izaziva žeđ. Da li tvoj život izaziva kod drugih žeđ za vodom života?

Šesto: Neka ljubav bude glavni princip tvog ži­vota. Onima koji su Ga slijedili, Isus je rekao: »Po tom će ljudi znati da ste moji učenici, ako ljubite jedan drugog.« Na drugom mjestu u Bibliji nalazimo sličnu izjavu apostola Ivana, »Ljubljeni, ljubimo je­dan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. U tome se očitovala ljubav Božja prema nama, što je Bog po­slao na svijet svoga jedinorodnog Sina, da živimo po Njemu. U ovome se sastoji ljubav: Nismo mi lju­bili Boga, nego je On ljubio nas i poslao svoga Sina kao pomirbenu žrtvu za naše grijehe« (I. Ivan 4:7 - 10).

Od svih darova koje Bog nudi svojoj djeci, ljubav je najveći dar. Ispred svih rodova Svetog Duha lju­bav dolazi kao prva.

Biblija navješćuje da svi koji slijede Krista, tre­bali bi toliko voliti jedan drugoga kao što je Bog ljubio nas, kad je poslao Svog Sina da umre na kri­žu. Biblija kaže, da onog trenutka kad dođemo Kri­stu, On nam daje nadnaravnu ljubav, i da se ta lju­bav izlijeva u naša srca posredstvom Svetog Duha. Najjači dokaz da smo kršćani je činjenica da ljubit mo jedan drugoga. Ako shvatiš tu Božju tajnu već na samom početku svog kršćanskog iskustva, tada si već dobro zakoračio na put zrelog i sretnog kršćan­skog života.

Sedmo :buđi poslušan kršćanin. Neka Krist bude prvi u svakom izboru tvog života. Neka On bude tvoj Gospodar i Učitelj. Neka On upravlja tvojom la­đom.

Osmo: budi spreman suprostaviti se napasti Kao što smo već iskusili, napast ili iskušenje dolazi pri­rodno. Napast nije grijeh. Popuštanje napasti — to je grijeh. Bog ti nikad ne šalje napast. Ipak je do­zvoljava da bi te oprobao. Napastovanje je djelo Đavola. I shvati to tako. Jedan način kako se može suprostaviti napastima je citiranje stihova Biblije Kušaču — tada će on pobjeći, jer ne može podnijeti Božju riječ.

Kad je Isus bio kušan u pustinji, jedino sredstvo koje je imao bila je Božja Riječ. Tri puta je spome­nuo, »Pisano je«.

I ti reci Đavolu, »Tako kaže Gospod« i on će po­bjeći. A onda u isto vrijeme dopusti da se Krist po­sredstvom Svetoga Duha bori za tebe. Kao što je dna djevojčica reče: »Svaki puta kad čujem da Đavo kuca ja šaljem Isusa na vrata.«

Svatko ima napasti i iskušenja, ali neki u tome uživaju. Potjeraj miša metlom i zamijetit ćeš da on ne gleda na metlu, već traži i gleda gdje je rupa. Od­vrati zato svoj pogled s napasti i usmjeri ga na. Krista!

Jednom sam pitao nekog armijskog oficira što bi radije imao na bojnom polju — hrabrost ili po­slušnost. Odmah je odvratio: »Poslušnost.«

Bog želi više nego išta drugo tvoju poslušnost. A da bi Mu mogao biti poslušan, trebaš poznavati Njegove zapovijedi. U tome je jedan razlog potrebe proučavanja i čitanja Biblije. Jer Biblija je tvoj kom­pas i pravilnik. Poslušaj sve što ti Bog govori.

Deveto: budi koristan kršćanin. Dobro je rečeno da su »neki kršćani u mislima toliko na nebu da nisu korisni na zemlji.«

Svakako, Biblija uči odvajanje od grijeha, ali ni­gdje ne kaže da moramo biti pogubno neprirodni i čudni. Treba da iz tebe zrači Krist. Trebaš biti ple­menit, učtiv, ljubazan, čista tijela i poštena uma, uravnotežen i prijazan. Glupo kotketiranje, nezdravo ogovaranje, sumnjivi ragovori, primamne zabave tre­baju se izbjegavati poput otrovnih zmija. Tvoja oso­ba treba bila privlačna pojava; čistog, urednog i što je moguće normalno odjevenog čovjeka s dobrim ukusom. Svaku krajnost treba zbjegavati, na bilo kojem području. Trebaš težiti da budeš idealan mu­škarac ili idealna žena. Tvoj život i tvoj izgled tre­baju preporučivati evanđelje i učiniti ga i drugima privlačim. Kao što je Dr Barnhouse dobro rekao: »Možda ljudi neće čitati evanđelje uvezano u neku plemenitu kožu ili platno ali ne mogu izbjeći a da se ne susretnu s evanđeljem koje ide u cipelama.«

Deseto: živi iznad svojih okolnosti. Bog te je uči­nio takvim kakav jesi. Postavio te tamo gdje se na­laziš. Zato Ga najbolje možeš proslaviti i služiti Mu upravo onakav kakav jesi, i tamo gdje se na­laziš. Neki se ljudi uvijek obaziru na susjedovu stra­nu preko svoje ograde, jer misle da je tamo trava zelenija. Mnogo vremena provode u sanjarenju kako bi stvari mogle drugačije izgledati, izmišljaju isprike za ono što nisu postigli a da ni ne vide one prilike i prednosti koje su im otvorene upravo na onom mjestu gdje se nalaze.

Budi poput apostola Pavla kad reče: »Ali se ni za što ne brinem.« (Djela 20:24) Pavao je rekao da je naučio kako da obiluje i kako da bude odbačen. Naučio je biti potpuni kršćanin čak i u tamnici. Zato ni ti nemoj dozvoliti da te sruše okolnosti. Nauči se živjeti udobno i korisno i unutar tih okolnosti.

Ta pravila i prijedlozi možda izgledaju suviše jednostavni — ali drži ih se — jer djeluju. Vidio sam ih prokušane u životima tisuća ljudi, a proku­šao sam ih i u svom vlastitom životu. Ako ih se pra­vilno i vjerno držiš, dat će ti mir duše, sreću, mir uma, zadovoljstvo i radost, a naučit ćeš tajnu zado­voljnog i uspješnog života.

Petnaesto poglavlje

KRŠĆANIN I CRKVA

U Njemu i vi bivate zidani skupa s ostalima za stan Božji u Duhu.

Efežanima 2:22

Čovjek je društveno biče koje živi u zajednici već po prirodi i nalazi največi osjećaj sigurnosti i zadovoljstva s drugima koji dijele njegove misli i zanimanja. Od svih mnogobrojnih grupa u koje se čovječanstvo sakupilo, od svih plemena, klanova, or­ganizacija i društava kroz povijest čovječanstva, ni jedna nije bila tako moćna, dalekosežna i sveopća kao crkva.

U prvobitno, najstarije doba ljudi su se skupljali radi uzajamne zaštite a kasnije su se naučili skup­ljati radi uzajamnog dobra i zabave. S naprednijom civilizacijom javila su se tajna udruženja koja su pružala svojim članovima neki osjećaj »odjelitosti« čime su se razlikovali od nečlanstva. Ustanovljene su naročite zakletve, rituali i zakoni i dano im je veliko značenje.

Izgradile su se i odvojile rasne i nacionalne gru­pe sa članstvom ograničenim samo na isto porijeklo ili odanost istoj zastava. Gradski klubovi, školska bratstva, lože, književna udruženja, političke parti­je, vojne organizacije — sve to, od najodabranijeg »muškog kluba« do gimnazijskih »družina« predsta­vlja čovjekovu potrebu da nađe utjehu i sigurnost

U društvu i zajednici onih koji se slažu s njegovim načinom života, jer je i njihov način života sličan.

Nigdje međutim, nije čovjek našao utjehu, sigur­nost, taj mir do te mjere kao u crkvi, jer su sve os­tale grupe potaknute i nadahnute od čovjeka. One povlače zamišljene granice i postavljaju samo iluzi­ju zaštite; dok crkva pruža živ organizam koji svoju silu povlači iz same sebe umjesto da se oslanja na vanjske izvore da bi imala neko značenje i vitalnost.

Riječ crkva je prijevod grčke riječi ecclesia što znači »pozvani« ili neki skup ljudi. Premda je crkva uskoro postala izričito kršćanska riječ, ipak ima svo­je porijeklo iz prekršćanske ere. U Grčkoj je riječ crkva označavala redovne skupštine svih građana slobodnog grada neke države. Grupa građana bila bi pozvana po glasniku da raspravlja i odlučuje o javnim poslovima. Ista ta riječ crkva također je upo­trebljavana u Starom Zavjetu a prevedena je sa »skup« ili »zajednica« Izraela u kojoj su njeni čla­novi bili imenovani kao izabrani Božji narod. Tako nalazimo da Stjepan u Djelima Apostolskim upotre­bljava tu riječ kad opisuje Mojsija kao »...onog što bješe u crkvi u pustinji...« U prvom stoljeću posli­je Krista, riječ crkva nagovještava u grčkom samo­upravno, demokratsko društvo; u hebrejskom teo-kratsko društvo čiji su članovi podređeni Bogu.

Riječ crkva koja se primjenjuje na kršćansko društvo, prvi puta upotrebljava sam Isus kad reče Petru: »Na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu i vra­ta je pakla i smrti neće nadvladati«. (Mat. 16:18) Ta­ko je Isus Krist osnovao crkvu. On je onaj veliki uga­oni kamen na kojem je crkva sagrađena. On je te­melj svih kršćana i crkva se zasniva na Njemu. Ni­tko ne može postaviti drugoga temelja osim onog, koji je već postavljen a taj je Isus Krist«. (1. Kor.

3:11) Isus je obznanio sebe za utemeljitelja i gradi­telja crkve zato Mu ona pripada i to samo Njemu. On je obećao da će živjeti u svima i sa svima koji su članovi Njegove crkve. Nije to samo jedna orga­nizacija već organizam koji se posve razlikuje od svega što bi svijet ikad vidio i znao: jer Bog sare živi i s običnim i jednostavnim ljudima koji su čla­novi Njegove crkve.

Novi Zavjet uči da, iako je stvarno samo jedna crkva ipak mogu biti mnogobrojne lokalne crkve, po­vezane pod različitim imenima u društva ili savjete. Te lokalne crkve i grupe kršćana pod različitim ime nima mogu biti podijeljene prema teološkoj ili naci­onalnoj liniji ili čak prema temperamentu njihovih članova. Novi Zavjet međutim tumači, da iako mo­že biti mnogo rascjepa i odvojenja unutar crkvene strukture ipak imamo samo »jednog Gospodina« kako to i jedna pjesma izražava, »Temelj crkve je Isus Krist njen Gospodar«.

Isus Krist je glava te velike sveopće crkve. Od Njega moraju izvirati sve aktivnosti i cjelokupno cr­kveno učenje, jer je On glavni izvor svakog kršćan­skog iskustva.

U današnje elektronsko doba lako je povući uspo­redbu s dalekosežnim telefonskim sistemom u ko jem postoji jedna centrala od koje polaze sve žice i od kuda su mogući svi spojevi. U sistemu željezni ca također postoji središnji ured iz kojeg proističu svi nalozi koji upravljaju kretanje svih vlakova. U vojsci opet jedan komandni general izdaje zapovije­sti mnogim odjeljenjima koja su pod njegovom ko mandom. Njegovi potčinjeni mogu tumačiti njegove komande na neznatno različit način, ali njegovi na­lozi još uvijek ostaju osnova za kretanje vojske.

U odnosu na crkvu, Isus Krist stoji u položaju

glavnog komandnog generala. Na Njegov nalog po stala je crkva, njena sila proizlazi iz Njega, i na sva­koj je crkvenoj grupi da slijedi Njegove zapovijedi što bolje može. Isto kao što i komandni general oče­kuje da se njegove zapovijedi vjerno izvršavaju, ta­ko isto i Isus očekuje od svakog ogranka crkve da ostane u Njegovoj nauci do kraja.

Crkva je naširoko kritizirana radi mnogih unutar­njih svađa, mnogih sitnih cjepkanja i očigledne manj­kavosti. Sve su to međutim površne stvari. Jer su to sukobi koji proizlaze iz neznatno različitih tumače­nja generalovih naloga ali nikako nisu izraz mudro­sti generala ili njegovog apsolutnog autoriteta kojim izdaje svoje naloge.

Prouči pažljivo ona potcrtana »vjerovanja« razli­čitih denominacija kršćana, pod različitim imenima i ustanovit ćeš da su u osnovi i povijesno skoro ista. Mogu se široko razlikovati u raznim obredima, mo­žda izgleda kao da se protivrječe u nekim teološkim tehničkim detaljima; ali u osnovi svi oni priznaju Isusa kao utjelovljenog Boga, koji je Umro na križu i ponovo uskrsnuo da bi čovjek mogao steći spasenje - a to je najvažnija činjenica za cijelo čovječanstvo.

Budući si primio Krista kao svog Spasitelja i sta­vio svoje pouzdanje i vjeru u Njega već si postao član velike sveopće crkve. Clan si kuće vjere. Dio si Kristova tijela. Pozvan si sada u poslušnost Kristu a da bi ga poslušao slijedit ćeš Njegov primjer i pri­družiti ćeš se drugima u štovanju Boga. »Ne ostav­ljamo svoje skupštine, kao što neki imaju običaj ...« (Jevr. 10:25)

Netko je rekao, da »u stvarnim uslovima to član stvo Kristovog tijela mora u stvari značiti članstvo neke lokalne crkve Njegova tijela«.

Sada istina, ne govorimo o velikoj sveopćoj crkvi već o lokalnoj crkvi i koja se nalazi u tvom okružju, i čijih si mnogih nedostataka i nesavršenosti svjes­tan. Moramo međutim biti svjesni da savršenstvo među ljudskim bićima ne postoji; sve ustanove ko­je su styorili na veću slavu Bogu, pune su baš istih pukotina. Isus je bio jedini savršeni čovjek koji je

ikad živio. Svi mi ostali smo u najboljem slučaju samo pokajani grešnici, pokušavali mi ne znam ko­liko slijediti Njegov veličanstveni primjer; a crkva zatvara oči kad tvrdi nepogrešivost ili savršenstvo za sebe ili neke svoje članove.

Kad je Krist osnovao crkvu, imao je namjeru da joj se Njegovi sljedbenici pridruže i da joj ostanu vjerni. Ako si ti između onih četrdeset i jedan posto stanovništva ove zemlje (Amerike, op. prev.) koji slu­žbeno ne pripadaju nijednoj crkvi ostat ćeš zapanjen pred tolikim brojem crkava, koje ti stoje na izbor. Kod tolikog izbora možda ćeš osjećati sklonost da se vratiš crkvi svog djetinstva ili ćeš želiti da se od­lučiš na temelju svog duhovnog zrelijeg suda. Prima­nje crkvenog članstva ne smije se olako shvatiti, jer ako ti ona treba pružiti najšire mogućnosti da bu­deš na službi drugima, tada moraš u molitvi odabra­ti onu gdje misliš da ćeš najbolje služiti Bogu.

Kad god mi netko kritički upre prstom i želi sva­kako odgovor otkuda toliko mnogo raznih crkava ko­je sve služe istom Bogu, uvijek sam u napasti da mu kažem koliko je samo različitih vrsta šešira obliko­vano za muške i ženske. Svi mi pripadamo istoj ljud­skoj rasi, ali ipak se svi dosta fizički razlikujemo ta­ko da nam je skoro nemoguće da s istim, zadovolj­stvom nosimo istu vrst šešira.

Neki ljudi nalaze da im je lakše približiti se Bogu u veličanstvenim građevinama i s nekom formom

obreda. Drugi opet misle da Boga mogu naći jedino u krajnjoj jednostavnosti. Nekim se ljudima više svi­đa neki oblik službe, a drugi se pak prijatnije osje­ćaju u nekoj drugačijoj atmosferi. Najvažnije u sve­mu tome nije kako mi to činimo, već iskrenost i oz­biljnost namjere kojom to činimo; a svi bismo tre­bali tražiti i pridružiti se crkvi u kojoj to kao poje­dinci možemo najbolje postići.

Sigurno ne bi želio provesti čitav život u nekoj kući a da najprije o njoj nešto ne saznaš. A ipak ta­ko mnogo kršćana pridružuje se nekoj crkvi a da ne znaju zašto to čine, a onda kad shvate da ona ne za­dovoljava njihove potrebe, lutaju amo tamo, iskuša­vajući po malo sve ostale a da se ni u jednoj ne usi­dre. Takvo skretanje ne služi ničemu, ni njima niti Gospodu.

Crkve imaju različite pozadine, tradicije, običaje i svaka daje drugačiji naglasak općem kršćanskom vjerovanju, zato bi svaki kršćanin trebao izabrati takvu crkvu za koju je uvjeren da će unutar njene strukture naći najveće mogućnosti za svoj duhovni uzrast, najveće zadovoljenje svojih ljudskih potreba, i najbolju priliku da bude na službu i pomoć onima koji su oko njega.

Nemoj učiniti takvu grešku da se za neku crkvu vežeš radi njenog naročitog propovijednika i time promašiš crkveno tijelo. Jer propovijednik se mije­nja — a to koristi zdravlju crkve i zato ono stimuli­ra — ali načela crkve ostaju ista, a crkvi i njenom Kristu duguješ odanost. Čvrsta i postojana crkva se izgrađuje kada njeni članovi shvate da je njihova uzajamna ljubav prema Isusu Kristu i iskrena želja da slijede Njegove stope ono što ih drži u čvrstoj zajednici.

Pravi kršćanin ne odlazi u crkvu zato što je to mo­derno, ili što mu to daje izvjestan položaj u društvu, ili zato što ga to javno označuje kao poštenu i pra vednu osobu. Pravi kršćanin ne ide u crkvu niti za to što mu to olakšava dušu i donaša mir, iako je to jedna od bogatih nagrada koje mu daje crkveno član stvo.

Pravi kršćanin ne ide u crkvu samo zato da tamo nešto dobije već i zato da nešto njoj dade. On tamo odlazi da bi produžio molitvu drugih; da se svojim glasom pridruži pjesmi drugih koji slave Boga, da doda svoj žar i vjeru u traženju Božjeg blagoslova ili da svojim prisustvom doprinese svjedočanstvu o mogućem spasenju kroz Isusa Krista. Odlazi u crk­vu da zajedno s ostalima štuje Boga, razmišljajući o Božjoj neograničenoj milosti ili ljubavi.

Svrha takvog kršćanskog društva, nazvanog »cr­kva« je prvo: da proslavi Boga našim bogoslužjem. Ne odlazimo u crkvu samo zato da bismo čuli propo­vijed. U crkvu odlazimo zato da štujemo Boga. Tre­ba da Mu služimo u duhu i istini. Simboli, pjesme i propovijed pomažu nam da u našem služenju pros­lavimo Boga. Krajnji domet čovjeka je da proslavi Boga. Proslavljamo Ga više našim štovanjem u služ­bi nego bilo čime drugim. Razne kršćanske aktivno­sti, predobivanje duša, čitanje Biblije i tisuću i jed­no dobro područje rada crkve ne može zamijeniti pravu službu štovanja. Bogoslužje ili štovanje je ap solutno potrebno ako želimo živjeti sretnim kršćan­skim životom. Jer Bog želi našu službu štovanja i slavu, više nego išta drugo.

Drugo: crkva je potrebna radi zajedništva. Zajed­ništvo kršćana, njihov međusobno drugarstvo vje­rojatno je najbolji okus neba na zemlji. Ako si pra-

vi kršćanin, nestrpljivo ćeš priželjkivati neku vezu s još nekim kršćaninom. U prvoj crkvi velik dio druš­tvenog života se okuplja oko crkve. To ne znači da crkvene zgrade treba pretvoriti u igračnice, sport­ske hale i kuglane. Svaka crkvena aktivnost treba ste sprovoditi pod Kristovim vodstvom da proslavi Boga, a za to mi kršćani trebamo jedan drugoga. Po­trebne su nam uzajamne molitve i pomoć. Jedan prema drugome imamo i odgovornost.

Pavao uspoređuje crkvu s tijelom. Ruka ima iz­vjesne obaveze prema ustima; oko mora djelovati u skladnosti s uhom; noge moraju biti usklađene s ru­kama; svaki dio tjela mora nositi svoj teret; ali uz to mora također sudjelovati u nošenju tereta drugih udova tijela.

Kršćanstvo je religija zajedništva. Jer slijediti Krista znači slijediti ljubav, pravednost i služiti dru­ge, a to se postiže i izražava kroz društvene odnose. Takav društveni odnos treba se naći u crkvi. Kroz takvu zajednicu osnažujemo jedan drugoga. Isus je rekao, »Jer gdje su dva ili tri sabrani u Moje ime ja sam među njima« (Matej 18:20). Time nas je Isus podučio da nam je potrebno moliti se zajedno i slu-žiti Mu kao društvena zajednica.

Treće: U crkvi se jača vjera. Kroz zajedničke mo­litve, svjedočanstva, propovijedanje i podučavanje u raznim crkvenim organizacijama tvoja će vjera oja­čati. Crkva će te izgraditi u najsvetijoj vjeri, time što će ponovo naglasiti one važne tačke koje smo spomenuli u poglavlju »Pravila kršćanskog života«.

Četvrto: crkva je mjesto službe. Spašeni smo da služimo. Ima na tisuće zadataka koje možemo učini­ti za Krista. To se djelo najbolje može obaviti kroz zajedništvo lokalne crkve. Snažno kršćanstvo nikad nije postojalo izvan crkve. Jer crkva je Kristova or

ganizacija na zemlji. I ta crkva sa svim svojim ne-savršenstvima, pogreškama i podjelama još uvijek je crkva. Ni jedna druga organizacija je ne može za­mijeniti.

Peto: Crkva treba poslužiti kao posrednik kod us­mjeravanja tvojih prihoda za kršćanski rad. Biblija uči o davanju desetka. Desetak je deseti dio tvojih prihoda. Ta desetina tvojih prihoda pripada Bogu. U dodatku tvom desetku trebao bi dati i više, prema tome koliko ti je Bog dao da napreduješ i uspiješ. Davanje je kršćansko milosrđe koje se treba uplitati u strukturu tvojeg svakodnevnog života sve dok ne postane njegov neodjeljiv dio. Plemenitost bi nas t re bala pokretati, voditi svim stvarima.

Krist je rekao »mnogo je blagoslovenije davati nego primati« (Djela 20:35). On je znao kako dava­nje grije srce i zadovoljava dušu. On želi da iskusiš taj blagoslov, koji dolazi od davanja. Sebičnost do­lazi od straha — a kršćanin treba ići naprijed bez straha. Isus je uvijek stajao otvorenih ruku — ni­kad nije čvrsto stiskao šake iz sebičnosti i škrtosti.

Davanje se ne može mjeriti tisućama dinara, niti kutijama stare iznošene robe. Nekad je najveći dar, dar prijateljstva i drugarstva. Ljubazna riječ, prija­teljski pozdrav, provedena večer s nekim koji je o-samljen, može donijeti mnogo roda za Božje carstvo. Nemoguće je predobiti dušu za Krista ako nismo spremni nešto žrtvovati. Ne sam novac, već vrijeme, talente, sve to treba dati u službu za Krista.

Žrtva davanja treba biti veća od desetaka, a ne smije biti ograničena nizom pravila ili organizacio­nih metoda. Ona treba biti vođena potrebama koju zapaziš. Može to biti tvoj susjed, dječak koji donosi mlijeko ili novine, ili pak netko u dalekoj Africi ili Južnoj Americi. Naše davanje je izraz naše ljubavi

prema Bogu. Dajemo Mu natrag, za uzvrat za Njego-vu veliku ljubav koju je pokazao prema nama, i na taj način svuda širimo Njegovu ljubav.

Davanje je umjetnost. Moguće je obogatiti nečiji život čašom hladne vode ili ga osiromašiti davanjem novca bez ljubavi. I ovdje onaj koji daje polaže ispit, jer ako se neki dar daje s time da se nekog zaduži imajući na umu neku korist, tada je dano više sa zlobom nego ljubavi. Nema blagoslova od darivanja ako je ono da se istakne moć ili vlast nad drugim. Niti ima blagoslova ako se daje nerado, ili iz računi­ce, gledajući kakav će efekat postići pred onima ko­ji su svjedoci takvog davanja.

Trebamo davati dobrovoljno, iz plemenite želje da donesemo pomoć i utjehu a ne u mislima kako će nama to donijeti neke koristi. Moramo davati lju­bazno i mudro, kako ne bi naš dar nekog pozlijedio umjesto donio blagoslov. U davanju je prava i traj­na radost, za koju ne zna sebičnjak i škrtac, niti ok­rutno i lakomo srce. Tu je stvarna radost žrtvovanja, osjećaj koji nije ni u kom slučaju povezan s onim što neki smatraju kao plemeniti osjećaj samosućuti.

Naš dar, ako je upućen nekoj dobrotvornoj druš­tvenoj akciji bio to novac Crvenom križu ili čak krv, treba se dati u ime Isusa Krista. Ljudi, kojima se daje trebaju znati da im dajemo u ime Krista. Da­nas se mnogo daruje na materijalističkoj i svjetov­noj osnovi. Dar kršćana treba biti naročiti dar. Pi­smo koje pratj dar koji se uputi socijalnoj ili dob­rotvornoj ustanovi treba sadržavati: »Ovo dajem u ime Isusa Krista, mog blagoslovljenog Spasitelja«. To donaša svjedočanstvo onima koji rukuju tim fon­dom. Tako jednim udarcem ubijate dvije muhe — dajete novčani dar i u isto vrijeme širite evanđelje dobrih vijesti.

Pazi da ne budeš kriv pred Bogom zbog grijeha da Njega okradeš. Biblija kaže: »Donosite sve deset­ke u spreme da bude hrane u Mojoj kući i okušajte Me u tom, veli Gospodin nad vojskama, hoću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov na vas da vam bude dosta«. (Malahija 4:10)

Dr Luouis Evans je rekao da je Evanđelje bespla­tno, ali stoji novaca da se kupe posude u kojima treba nositi vodu spasenja.

Davanje je isto tako čin bogoštovanja kao što je molitva ili pjevanje. Vlada Sjedinjenih Država oslo­bađa naše prihode od takse dvadeset posto ako da-jemo za kršćanske misije. Time se smanjuje porezna stopa na naše prihode a ipak samo deset posto lju­di to koristi. Udruženjima se smanjuje za pet posto, a ipak svega petnaest posto udruženja koristi tu po­vlasticu. Trebamo se sramiti!

Cijeli bi svijet bio preko noći obuhvaćen Evan-đeljem kad bi kršćani davali onoliko koliko im je Gospod dao da uspješno zarade. Budi velikodušan u davanju a Bog je obećao da će ti stostruko vratiti. Isus je obećao stopostotni povratak svoje investici­je. Znaš li koju banku ili koju financijsku ustanovu koja daje stoposto na novac koji se uloži? Bog kaže, okušaj Me sada, i vidjet ćeš što Ja mogu! Davaj dok te ne zaboli i vidjet ćeš što će ti Bog povratiti.

Šesto: Crkva je radi širenja evanđelja. Njoj je dat nalog da »Ide po cijelom svijetu i propovijeda evan­đelje« i da krsti one koji uzvjeruju. Prvenstvena i osnovna misija crkve je da izgubljenima objavi Kri­sta. Danas svijet odašilja svoj S.O.S., tražeći od cr­kve da se vrati svojoj zadaći pomaganja. Svijet je zahvaćen socijalnim, moralnim i ekonomskim prob­lemima. Ljudi tonu zahvaćeni valovima kriminala i

sramote. Svijet treba Krista. Misija crkve je da ba-ci pojas spašavanja svim ginućim grešnicima, svag­dje u svijetu.

Isus je rekao, »... primit ćete snagu dolaskom Svetog Duha na vas pa ćete mi biti svjedoci« (Djela 1:8). Silom Svetog Duha možemo se udružiti s osta­lim kršćanima da predobijemo ljude za Krista. U na­šoj generaciji bijedno smo promašili što nismo pro­širili evanđelje svijetu u potrebi. Još uvijek ima pre­ko tisuću jezika i narječja na koja Biblija nije još prevedena.

Prva crkva nije imala Biblije, ni seminare, ni štamparije, nikakve literature, nikakvih obrazovnih institucija, niti radija, ni televizije, ni automobila ni aviona; a ipak se u jednoj generaciji evanđelje pro­širilo na skoro sav tadanji svijet. Tajna takvog šire­nja evanđelja bila je sila Svetog Duha.

Danas, obzirom na golemo poboljšanje sistema komunikacije, sila Svetog Duha se zanemaruje. Po­kušavamo nešto učiniti u vlastitoj snazi, a rezultat je neuspjeh. Milioni Amerikanaca su pogani, idolopo­klonici. Klanjaju se svetištima svjetovnosti, materi jalizma i grešnih uživanja; a cijelo to vrijeme crkva sluša Kristovu zapovijest »Idite«! Vrijeme se već pri­miče kraju! Svijet bjesomučno juri u svoju propast! Jedina nada za svijet zaluđen ratom je evanđelje Isusa Krista.

Jedino put kojim je Krist hodio je naš put. Jedi­no ono što je On učinio — treba da i mi činimo. Nje-gov jezik treba da je naš jezik. Upotrijebit: svoj ta lenat, svaku mogućnost i način da predobiješ kod toga ljude za Krista. To je veliki zadatak crkve. Na ši se načini mogu mijenjati. To mogu biti evangeli-zacije kroz posjećivanja, obrazovanje, ili misije pro povijedanja, te propovijedanje evanđelja u industri-

ji, u zatvorenim tijelima tzv. ćelijska evangelizacija, ili preko radija i televizje pa kroz filmove i napokon tzv. masovna evangelizacija. Bez obzira kako se to nazivalo i na koji način vršilo, važno je da se ljude predobije za Krista.

Ali nije dovoljno navesti čovjeka da se odluči za Krista. Treba ga uvesti u zajednicu crkve tako da može rasti u milosti i spoznaji Gospoda Isusa Kris­ta. Takva evangelizacija je najbolja. Ona zahtijeva potpuno predanje sa programom dalje poduke i ut­vrđivanja obrađenih, što navodi da se pojedinac uve­de u razne crkvene aktivnosti.

I konačno:Kroz crkvu se najbolje izražava naša ljubav prema čovjeku. Zaista smo mi čuvari našeg brata (aluzija na Kainov odgovor Bogu, kad ga On pita za njegova brata Abela, vidi 1. Mojs. 4:9 op. pr.). Čovjek treba samo posjetiti neke nekršćanske zemlje i bit će iznenađen činjenicom, da je to kršćansko učenje iznad svih drugih, koje odvaja sljedbenike Krista od onih koji Ga ne poznaju.

Priču o milosrdnom Samarjaninu ispričao je Krist da bi se zauvijek Njegove humanitarne zapovijesti duboko urezale u naš um, i ni jedan kršćanin, koji je dostojan tog imena, ne može ignorirati potrebe drugih samo zato što njegovo blagostanje nije u opa­snosti. U nekim dalekoistočnim zemljama nije ne­obično već na samoj ulici sresti se sa ljudskom pa­tnjom, nepravdom i nemarom prema osnovnim ljud­skim potrebama. Dijete može sjediti na ulici skapa­vajući od gladi ispred pogleda ljudi koji prolaze, a ipak nitko neće osjetiti odgovornost, niti će se itko osjećati pozvan da nešto učini sve dok se mrtvo ti-jelo djeteta ne mora ukloniti s ulice. Takav nehaj prema ljudskoj bijedi kršćaninu je nepodnošljiv.

U služenju gladnima, golima, utamničenima i zaro­bljenima, uvijek se trebamo sjetiti da je Isus rekao ako se oglušimo na ljudske nevolje kad ih susretne­mo, ako ne marimo za ljudske teškoće i bešćutni smo na ljudsku nepravdu, tada se ustvari oglušujemo Njemu. »Zaista vam kažem, ni meni niste učinili ono, što niste učinili jednom od ovih najmanjih«. (Matej 25:45)

Trebamo samo pogledati oko sebe na mnoge bol­nice, sirotišta, staračke domove, domove za siroma­šne, koje je crkva organizirala pa da shvatimo ka­ko je to učenje imalo snažnog utjecaja. Jedan od najviših poziva je socijalna služba i bolnička; a ipak u nekim djelovima svijeta gdje još nije prodrlo uče­nje Isusa Krista, dozvoljeno je tek najnižim društve­nim slojevima da služe bolesne.

Članovi crkve bi trebali smatrati kao grub pres­tup ako su javne zdravstvene mjere nemarne, iako nije u tome oštećen nitko iz njihove obitelji. Ujedi­njene crkvene aktivnosti mogu se često i jesu važan čimbenik u podizanju društvenog standarda i u is­pravljanju zloupotrebe javne gradske moći. Bilo da je to kampanja za poštenije izvršavanje zakona ili briga za bolje odstranjivanje gradskog smeća, huma­ni poticaj se ističe u široj mjeri i konstruktivna slu­žba je jedna od prvih dužnosti crkve kao i njenog pojedinog člana. Primjer Milosrdnog Samarjana ko­ji je ponudio pomoć a da nije pitao: »što ću ja od toga imati«? treba biti svakom pravom kršćaninu mjera služenja njegovoj braći.

Kao što smo već na početku ovog poglavlja rekli, čovjek je po prirodi društveno biće. Svoj najuspje-liji posao, svoja najveća djela i svoju najbolju samo­disciplinu postiže u društvu s drugima. Ako je netko pokušao da gimnastičkim vježbanjem izgubi na te-

z ni, svjestan je koliko će biti revniji u svojim vjež­bama, ako to čini u nekom gimnastičkom društvu a ne sam kod kuće.

Zato što smo ljudi, što smo nesavršena i lutajuća djeca, potrebna nam je podrška jednog drugome da bismo se održali na pravom putu. Dug put je manje osamljen ako se na njemu nalazimo još s nekim koji ima isto odredište. Teški su tereti lakši kad se podižu u društvu s drugima koji imaju iste terete. Upravo se u crkvi može naći takvo zajedništvo. Upra­vo u crkvi svaki kršćanin nalazi svoj duhovan dom i središte svih svojih humanih aktivnosti. Isus je do­bro znao koliko mi ljudska bića trebamo raditi i živjeti u grupi da bismo našli odmor i oporavak. Cr­kva je takva grupa u koju On zove svakoga da uzme udjela.

šesnaesto poglavlje

DRUŠTVENE OBAVEZE KRŠĆANA

Kako želite da vama čine ljudi tako činite i vi njima!

Luka 6:31

Otkako si se odlučio za Krista i počeo proučavati Bibliju, suočavaš se s različitim društvenim obave­zama i problemima. Pomirio si se s Bogom. Nisi vi­še s Njim u neprijateljstvu i ratu. Grijeh ti je opro­šten. Tvoje su misli proširile tvoj horizont, a pred tvojim životom su nove perspektive. Cijeli svijet ti se promijenio. Počinješ druge gledati Isusovim oči­ma. Stare ideje i ideali se promijeniše. Predrasude kojih si se prije držao počele su polako nestajati. Se­bičnost, koja ti je prije bila u mnogočemu karakte­ristična, sada je nestala.

Mnogi su ljudi odbacili kršćanski život jer im je bio predočen u svom negativnom, umjesto pozitiv­nom izgledu. Takvi govore da je život kršćana pro­tiv svega što je ugodno i korisno. Kažu da su kršćani poput žene koja je stalno prigovarala da sve ono što u životu vrijedi ili je nemoralno, protuzakonito ili deblja.

Suprotno svjetovnom mišljenju, biti pravi kršća­nin ne znači izgubiti svaku pravu radost i užitak. Sa­mo grešni užici proističu iz samoljublja a ne iz Bo žje ljubavi, a to su užici koji odnose ogromne svote novaca. Potpuno primanje Krista i odluka da bude-

mo vođeni Božjom voljom privući će nas skoro od mah do izvora jednog pravog užitka — a to je zajed­nica s Isusom Kristom. Za tebe koji nisi nanovo ro­đen to može izgledati daleko od bilo kakvog užitka, ali oni koji su stvarno iskusili dnevnu zajednicu s Kristom, znadu da ona prelazi sve svjetovne pothvate.

Kao što je psalamist David rekao, »Hrane se od izobilja doma Tvojega, i iz potoka sladosti svojih Ti ih napajaš« (Ps. 36:8). Bog je također rekao: »Oni­ma koji hode u pravednosti ne uskraćuje ni jednog dobra«. (Ps. 84:11) Pavao je rekao da nam je »Bog dao da u svemu bogato uživamo«.

Činjenica da imamo svakodnevnu zajednicu s Kri­stom treba nas osposobiti da živimo realistično. Kristov način života ne traži od čovjeka da se odre­kne bilo kojih ispravnih interesa ili - ambicija. Iako Pismo uči da se Krist može svakog časa vratiti, ono nas opominje da naš posao radimo i dalje dok On ne dođe.

Na primjer, nije bilo ničeg zlog kad su jeli, pili i ženili se i udavali u Noino doba, osim što su sve te aktivnosti bile izopačene na grešnu zloupotrebu. Isto tako nije bilo ničeg zlog u kupovanju i prodaji, planiranju i građenju u Lotovo doba osim što je sve to činjeno grešnim metodama. Ono što je bilo tada iz temelja pogrešno bilo je to, što je sve to bilo is­ključiv i jedini interes njihovih života. O ničem ni­su mislili osim na svoju zabavu i užitak, na vlastitu korist i na materijalne dobitke koje su nagomilava­li. Toliko su bili zaokupljeni stvarima ovog života da nisu imali vremena za Boga. To nije bilo Bogu ugod­no i On prestupnike uništio u strašnom sudu.

Netko je rekao:» Biblija nije pisana zato da po­tiče ljude da se zanimaju za stvari ovog života. Ona pretpostavlja da oni već imaju i neki veći interes

od toga. Zato biblija i nastoji čovjeka potaći da svo­je svjetovne poslove promatra u svjetlu mnogo važ­nijih i vrijednijih duhovnih stvari«.

Biblija nas podučava da moramo izvršavati naše dnevne zadatke te da smo ponosni ako ih dobro i pošteno izvršimo. Na ovu smo zemlju postavljeni i dat nam je izvjestan posao koji trebamo učiniti pa naročito oni, koji tvrde da su kršćani trebaju ne sa­mo raditi, već raditi što bolje mogu prema svojim mogućnostima.

Biblija govori pohvalno o Bazalelu, kao radniku s metlom, kamenom i drvom. Jakov i njegovi sino­vi, bili su pastiri. Josip, kojega predadoše braća u ropstvo, bio je predsjednik Egipatske vlade. Danijel je bio sudržavnik. Josip i Isus su bili drvodjelje, a neki od učitelja su bili ribari. Tako znamo za etiop­skog dvoranina koji je bio blagajnik carice Kandi-cije, za Lidiju prodavačicu skerleta, pa za Pavla, Pri-scilu i Akvilu kao one koji su prodavali šatore, za Luku liječnika.

Kršćanski ideal svakako ne zahtijeva od čovjeka da se odrekne svih svojih interesa dnevnog života; već da traži Božje vodstvo u izvršavanju svog dnev­nog posla, a njegove ambicije da budu uvijek pod­ređene Gospodu. Tako vidimo da nam Krist nudi pomoć u našem svakodnevnom životu. On nam po­maže u našem radu i našim užicima.

Također nam pomaže kad se suočavamo s druš­tvenim problemima a upravo se tu lako zbunjujemo. Jer baš u našim svakodnevnim zadacima i u načinu kako se suočavamo s društvenim problemima oko nas, svijet će vidjeti u nama Krista.

Dr L. Nelzon Bell spominje u jednom časopisu: »Ako si u nedjelju u crkvi, ljudi koji te tamo vide mogu pretpostavljati da si kršćanin. Ali što misle

ljudi s kojima dolaziš u doticaj preko tjedna, na ulici, u uredu, u dućanu i na mnogobrojnim mjesti­ma gdje se neminovno s njima susrećeš? Već ispro­ban način kršćanskog svjedočenja svakako je na mje­stu. Prisustvovanje i aktivno sudjelovanje u progra­mima i aktivnostima crkve isto su tako neizbježni dio života svakog kršćanina. Ali kao što dobro zna­mo, posao kojim se uzdržavamo, odgovornosti pre­ma obitelji, svakidašnji poslovi, sve to zajedno pro-kušava stvarnost našeg kršćanskog iskustva i vjere. Što ljudi vide u tim našim svakodnevnim doticaji­ma? Mogu li oni s kojima se susrećemo preko tjed­na, reći da smo kršćani? Da li naši slučajni pozna­nici vide nešto u nama što bi nagovještavalo da smo drugačiji od onih koji ne poznaju Krista? Sigurno jedan od objektivnih ispita kršćanskog karaktera je naš svakodnevni život

Stvarnost naše kršćanske vjere otkriva se na mno­go načina: u onom što kažemo, kao i u onom što ne kažemo; te u onom što činimo a isto tako i u onom što ne činimo. Iako kršćanstvo nije prvenstve­no stvar vanjštine, ipak se ono očituje u našim raz­govorima, navikama, razonodama, ambicijama i is­ticanjima u svakodnevnom životu. Da li naš razgo­vor odaje poštovanje Kristu? Da li su naše navike vrijedne Njegove pohvale? Da li su načini naše ra­zonode takvi da On može u njima sudjelovati? Da li sagnemo glavu na molitvu zahvalnosti kad jedemo na javnom mjestu? Mogu li ljudi zaključiti iz važno­sti koju pridajemo materijalnim stvarima, da li smo svoje naklonosti upravili na duhovne stvari, ili smo prvenstveno vezani uz ovaj svijet? Da li ljudi kod nas vide ambicije za neko mjesto i položaj koji je u suprotnosti s i kršćanskim stavom? Takva bismo pitanja morali sebi često postaviti, jer po takvim

stvarima ljudi prosuđuju da li smo kršćanin ili ni smo.«

Kakav je naš stav prema rasnom problemu? Kak­vo nam je stanovište s obzirom na seks? što misli­mo o problemima korištenja radne snage? Kakav je naš stav prema apstinenciji? Sve su to jako stvar na i praktična pitanja koja se moraju odgovoriti, ra­stumačiti i u skladu s tim živjeti pred drugima.

Glavni princip našeg odnosa prema svijetu oko nas treba biti, »Kako želite da vama čine ljudi tako činite i vi njima« (Luka 6:31).

Mnogi kritiziraju takozvano »socijalno evanđelje«, ali Isus nas uči da jednom rukom trebamo ljudima pružati spasenje a drugom čašu hladne vode. Kršća­ni bi se više od svih trebali brinuti za društvene probleme i društvenu nepravdu. Crkva je kroz sto­ljeća više doprinjela u dizanju društvenog standar­da na viši nivo nego ijedna druga ustanova. Zapo­šljavanje djece ukinuto je zakonom. Ropstvo je uki­nuto. Položaj žene je podignut na visinu kao nikad do tada u povijesti, kao i mnoge druge reforme uči­njene su kao rezultat utjecaja učenja Isusa Krista. Kršćanin treba zauzeti svoje mjesto u društvu da bi s moralnom hrabrošću podržavao ono što je ispra­vno, pravedno i časno.

Prvo: kršćanin treba biti dobar građanin. Biblija uči da kršćanin mora poštovati zakon. Također uči odanost domovini. Odanost i ljubav prema domovi­ni — ne mora značiti da ne smijemo kritizirati neke nepravedne zakone koji diskriminiraju neke grupe ljudi. Biblija kaže da Bog ne gleda tko je tko. Svi­ma se moraju dati jednake mogućnosti. Božja vlada­vina bi nam trebala biti model.

Biblija nas također uči da trebamo surađivati s vlastima. Pitali su Isusa »Da li treba davati porez?«

Isusov odgovor za plaćanje poreza zauvijek je dao primjer. Da bi se vlast održavala, provodili zakoni i red treba novaca. Porezni varalica je društveni pa­razit i pravi lopov. Ni jedan pravi kršćanin ne smije biti porezni varalica. Isus je rekao da moramo »ca­ru dati što je carevo« (Marko 12:17). Trebali bi či­niti i više od plaćanja poreza. Samo poštovanje za­kona nije dovoljno. Moramo tražiti načina kako bi­smo nešto učinili za dobrobit naše domovine. Nekad će možda biti potrebno da za nju i svoj život damo. To trebamo učiniti voljno — kao Bogu. Kao dobri građani u svom radu moramo biti savjesni.

Moramo biti čovjekoljubivi i davati doprinose do brotvornim organizacijama, koje čine napore za do brobit čovječanstva. Trebamo se uključiti u razne aktivnosti kao na pr. Crveni križ, Vojska spasa i razne druge dobre, konstruktivne i takve organizaci­je koje pružaju pomoć. Kršćani bi se trebali zani­mati za siročišta, bolnice, duševne bolnice, zatvore i sve socijalne institucije. Isus je rekao: »Ljubi bliž­njega svoga kao samoga sebe.« (Mat. 22:39) Zamisli kako bi izgledala neka zemlja bez čovjekoljubivih i dobrotvornih institucija! Nitko ne bi želio u njoj živ­jeti. Svi mi želimo živjeti u sredini gdje prevladava ljubav prema bližnjemu. Zato trebamo zauzeti svo-je mjesto u društvu. Oni koji su na odgovornim po­ložajima, na vlasti, imenovani su da ih se poštuje, pomaže i s njima surađuje. »Neka se svatko poko­rava višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga. I one koje postoje od Boga su postavljene.« (Rim. 13:1)

Drugo: kršćanin mora biti gostoljubiv. (1. Tim. 3:2) Biblija nas uči da naši domovi trebaju biti ot­voreni svima, i da bi svi oni koji kroz njih prolaze osjetili Kristovu prisutnost. Ono što nam je Bog dao

trebamo podijeliti s drugima. Kad ćemo to činiti, Bog će nas blagosloviti i naš dom unaprijediti.

Treće: trebamo imati kršćanski stav prema seksu. Biblija nigdje ne govori da je seks sam po sebi gri­jeh, premda to mnogi tumači Biblije pokušavaju pri­kazati. Biblija uči da je kriva upotreba seksa grešna. Jer seks, čin kroz koji se stvara sav život na ovoj zemlji, treba biti najdivnije, najznačajnije i najzado-voljavajuće ljudsko iskustvo.

Čovjek u svojoj divljoj, samouništavajućoj nara­vi, uze međutim ono što je bilo namijenjeno kao najslavniji i najsavršeniji čin ljubavi između dvoje ljudi, i od njega učini nešto nisko, jeftino i prljavo. Seks lišen uzajamne ljubavi, poštovanja, i iskrene želje da donese radost i zadovoljstvo drugoj osobi, postaje jednostavno životinjski čin, na koji nas Bi­blija vrlo jasno upozorava.

Značajno je da je Biblija jedna od najboljih knji­ga na svijetu koja govori o seksu. Ona ne prihvaća stav »šaputanja« niti pokušava uljepšati seks u bilo kom pogledu. Podmukao, tajnovit, sramežljiv i »pra­vimo se kao da ne postoji« stav prema seksu je čov­jekovo izopačeno djelo.

U pokušaju da pobijedi tajnovito, »bolje da o to me ne govorimo« prilaženje seksu, naša sadašnja ge­neracija previše naglašuje njegov mehanizam, a sko­ro uopće ne spominje duhovnu sferu, u kojoj taj ne­odoljiv izraz čovjekove ljubavi mora imati svoje porijeklo.

Sudske rastave tragično svjedoče o nesposobnosti muškaraca i žena da postignu trajni i svaki puta sve ljepši odnos ali bez čvrstog temelja duhovnih vrijednosti.

Seks je dio života koji ne možemo ukinuti iako bismo to željeli, jer bez njega bi prestao sav život.

Ako se ispravno upotrijebi može se u naš dom spu­stiti nebo. Ako se pak loše upotrijebi stvara pakao Upotrijebi ga mudro i postat će ti najdivniji sluga. Upotrijebi ga ludo i pogrešno postat će ti užasan tlačitelj.

Kršćani osjećaju neku vrst oskvrnuća i zlostavlja­nja kad vide da seks ukrašuje naslove dnevnih lis­tova, koristi se u oglasima i upotrebljava se kao jef­tin mamac za bilo kakve predstave. Crvene se zbog svojih sugrađana, koji su toliko glupi, nepristojni i tako bestidni da kvare i izopačuju čin kojim je ob­daren sav život od Boga dan.

Četvrto: Prirodno proizlazi da oni koji imaju krš­ćanski stav prema seksu, zauzet će također kršćan­ski stav prema braku. Prije stupanja u brak, zrelo razmisli o stvarnoj duhovnoj primjeni, koja čvrsto veže zemaljski brak u nebu. Postepeno, kako raste mo i sazrijevamo, počinjemo se učiti voliti, najprije naše roditelje, zatim prijatelje a kasnije osobu s kojom ćemo dijeliti naš život. Već smo vidjeli kako je to težak proces, jer mržnja a ne ljubav prirodno je u neobjavljenom grešniku.

Mnogi su nesretni izborom svog bračnog druga, jer se još uvijek nalaze u zamci svijeta, tijela i Đav­la i jer se njihov bračni drug kojeg su izabrali bilo to žena ili muž također nalazi u stanju potpunog grijeha. Zar je onda i čudo što se toliki brakovi sklo-pljeni između dvije duhovno neuke duše, nesposob­ne za stvarnu i trajnu ljubav, završe sudskom rasta­vom, stvarajući time siročad od sedamsto pedeset tisuća svake godine.

Brak je sveta veza jer omogućava da dvoje ljudi pomognu jedan drugome oblikovati svoje, duhovne sudbine. Bog je objavio da je brak dobra stvar, jer je znao da čovjeku treba drug a ženi zaštitnik.

On zahtijeva da muževi i žene nikad ne izgube iz vi­da prvobitnu Svrhu braka. Ženina je uloga da ljubi, pomaže i tješi svog muža na sve moguće načine, a muževo je da zaštiti i priskrbi sve što je potrebno za njegovu ženu i djecu koju ona rađa, tako da bi obiteljski dom bio ispunjen Božjim mirom i skla-dnošću.

Brak u koji se ulazi s jasnim razumijevanjem Božje svrhe i Božjeg zakona, ne dolazi do sudske dvorane za rastavu. Brak, kojem nedostaje taj ideal (začuđujuće je koliko takvih ima), najprije treba na­ličiti što Bog očekuje od muža i žene, i tada se tre­baju oboje moliti za Božju pomoć i vodstvo u iz­vršavanju Njegove zapovijesti.

Peto: trebamo zauzeti kršćanski stav u odnosima korištenja radne snage. Biblija nam kaže, »Što god činite, neka vaše srce i duša u potpunosti budu u tome, kao da radite za Gospoda, a ne za ljude — znajući da je vaša stvarna nagrada nebeska i da će doći do Boga, jer ste u stvari od Krista zaposleni, a ne od zemaljskog gospodara. Ali onaj ljenivac tat bit će suđeni od Boga samoga, koji naravno ne pravi razliku između gospodara i sluge. Zapamtite tada, vi poslodavci, da je vaša odgovornost da bu­dete pošteni i pravedni prema onima koje upošlja­vate, i da nikad ne zaboravite da ste i vi uposleni od Nebeskog Poslodavca.« (Kolos. 3:22 — 25, pre-ma slobodnom engleskom prijevodu)

Kada bi Krist prevladavao u svakom odnosu ko rištenja radne snage ne bismo imali više štrajkova, niti bismo imali dugo povlačenje rasprave u kojima obe strane nisu voljne da priznaju prava drugoga Poslodavci bi s radnicima postupali plemenito, a ovi bi opet bili žustri da cijeli svoj radni sat stvar-

no odrade svoju nadnicu, jer tada ne bi radili samo za svoju plaću, već za Boga.

Biblija nas ući da je dostojno i časno raditi sva­ki pošteni posao, a kršćanin bi trebao biti najvjerni­ji, najvoljniji i najefektivniji radnik od svih ostalih. Trebao bi se u trgovini ili tvornici isticati kao onaj koji želi pravdu, ali i onaj, koji se neće okoristiti nepoštenim radom.

Istim takvim načinom poslodavac koji je kršća­nin treba postupati sa svojim namještenicima pleme­nito i s poštovanjem što će biti primjer drugim poslo­davcima. Čovjek stvarnih kršćanskih nazora ne može a da ne bude zabrinut za mjere sigurnosti, dobre uvje­te rada i za dobrobit svojih namještenika. Ne će gle­dati na svoje radnike kao na »radnu snagu« već kao na ljudska bića.

Poslodavac i radnik trebaju znati da ti poboljšani uvjeti i bolje razumijevanje koje sada postoji u rad­nim odnosima, ima svoj početak u rezultatu velikog duhovnog probuđenja. Porijeklo udruživanja radnih ljudi dolazi od crkve i od moćnog Wesleyevog probu­đenja u osamnaestom stoljeću. Društvena sloboda radničke klase počela je kada kršćanski vođa, Lord Shaftesbury unatoč oštrog suprostavljanja svoje obi­telji povede doživotnu vojnu za poboljšanje radnih uvjeta, kraći radni dan bolje plaće i pošten postupak prema radnim ljudima.

Da nije bilo duhovnog probuđenja u osamnaestom stoljeću, uspjeh koji je radništvo steklo ne bi se po­stigao ili bi bio odgođen na mnogo kasnije vrijeme u povijesti. Kada neki radnički vođe govore kako treba religiju zaustaviti, ne poštovati Boga, Bibliju i crkvu, trebali bi se tada sjetiti koliko mnogo od onog što danas imaju duguju sili Kristovog evanđelja.

Neki su se radnički vođe uzoholili, postali ponosni, bogati, samozadovoljni i teže za moći. Mnogi indu-

strijalci su pošli istim putem. Svi bi se oni trebali po­niziti pred Bogom, shvatiti potrebe drugih, krajnju ovisnost jednih o drugima a iznad svega, da pokuša­ju primjeniti Zlatno Pravilo na najpraktičniji i stva­ran način.

Šesto: Rasni problem kršćanin gleda Kristovim oči­ma i priznaje da je crkva promašila u rješavanju tog velikog ljudskog problema. Dozvolili smo da nas pre-tekne i nadmaši sportski svijet, svijet zabave, poli­tika, naoružanje, obrazovanje i industrija. Crkva tre­ba biti ona koja odmjeruje korake. Crkva bi treba­la dobrovoljno raditi ono što rade oblasni sudovi pod pritiskom i obavezama. U konačnoj analizi, stva­rno rješenje cijelog tog problema nalazi se kod po­dnožja križa kuda u bratskoj ljubavi svi dolazimo. Što se ljudi raznih rasa više približe Kristu i Njego­vom križu to će se više približiti jedan drugome.

Biblija kaže da u Kristu ne postoji ni Židov ni Poganin, niti muško niti žensko, niti Grk niti div­ljak, ni bogat ni siromah. Biblija nam govori da smo svi jedno u Kristu. Kod podnožja križa tlo je ravno. Kada nam Krist otvori duhovne oči, tada ne vidimo ni boju, ni klasu, niti položaj u životu, već jednostavno ljudska bića s istim čežnjama, straho­vanjima, potrebama i uzdisajima kao što su to i na-ša. Ljude počinjemo promatrati očima našeg Gospo­dara.

Sedmo: Kršćanski stav treba prevladati u svim ekonomskim pitanjima. Isus je rekao da se čovjekov život ne sastoji u obilju onog što posjeduje. Novac je dobar sluga ali vrlo zao gospodar. Njemu je mjes­to u novčarki ili u banci a nikako u srcu. Bogatstvo ima svoju moć i mjesto, ali nije ovlašteno da zauz­me prijestolje našeg života ili da ugrabi žezlo. Poh­lepa stavlja novac ispred čovječnosti. Sputava svog

obožavaoca i čini ga svojom žrtvom. Otvrdnjuje sr­ce i ubija plemenite pobude i uništava sve životne kvalitete života.

Čuvaj se pohlepe bilo kojeg oblika. Svi je se tre­bamo čuvati kroz budnost, molitvu i samokontrolu i disciplinu. Život nije u dinarima i parama, kućama i njivama, sposobnosti zarađivanja i financijskog u-spjeha. škrtost i pohlepa ne smiju čovjeka učiniti robom bogatstva.

Kad su Isusa zamolili da sredi prepirku oko na­sljeđa dvoje braće, On to odbije riječima opomene i u jednom od najznačajnijih prispodobi kojima je ta­ko često isticao zemaljsku primjenu nebeske poruke. Ispriča im priču o bogatom posjedniku, koji je us­red svog bogatstva, očekivao još veće bogatstvo i stvarao dugoročne planove kako bi ispunio sav svoj život tjelesnim udobnostima i slavom koju je najvi­še cijenio. Očevidno je bio talentiran, ekonomičan, marljiv, pošten, oštrouman i moralan u svim svojim poslovima — ali bio je žrtva ambicija i sebičnosti, kao što su i mnogi drugi.

Svoj uspjeh mjerio je širokim poljem i prepunim hambarima a svoju dušu nahranio je ljudskom taš­tinom. Njegov je život bio sasvim predan, obuzet bo­gatstvom, usmjeren samo na sebe, a svoje planove je stvarao bez pomisli na Boga ili na nesigurnost života.

Ali Bog je rekao zadnju riječ i planovi koji su se protezali na decenije unaprijed, prekinuti su iznenad­nom smrću. Bogatstvo koje je tako brižljivo zgrnuo isklizne mu kroz hladne i ukočene prste da bi se ra­sulo, razdijelilo i raščetvorilo, dok je on morao sta­ti pred Boga, ne imajući ništa što bi pokazao kao rezultat svog života na zemlji.

Kršćanin bi, prije svih ostalih trebao shvatiti da smo svi mi došli na ovaj svijet praznih ruku i praz­nih ruku ga i napuštamo. U stvari mi ne možemo ništa posjedovati — nikakvi posjed niti neku osobu — na svom putu. Bog je onaj koji sve posjeduje, a mi smo samo Njegovi nadglednici, upravitelji nje­gova vlasništva za vrijeme našeg kratkog boravka na zemlji. Sve što vidimo oko sebe i računamo kao na­še vlasništvo samo je zajam od Boga, a kad izgubi­mo iz vida tu prožimajuću istinu postajemo škrti i pohlepni.

Kad šćepamo neki predmet ili prisvojimo nekog za sebe kažemo, »Ova je stvar moja«! te kad gleda­mo zavidnim očima na ono što netko drugi ima i stvaramo plan da ga »pošto poto« dobijemo, zabora­vljamo da bez obzira što stekli, ne možemo ponijeti sa sobom kada pođemo na konačni obračun pred sudbeno prijestolje.

Ne znači to da su zemaljska bogatstva sama po sebi grijeh — Biblija to ne kaže. Ona jasno upućuje da Bog od nas očekuje da na najbolji način upotri­jebimo naše talente, mogućnosti i prilike koje nam daje život. Ali isto kao i sa seksom, postoji ispravno i krivo postupanje novcem te krivi i ispravni način sticanja moći. Mnogi kršćani su to krivo shvatili i zauzeli su najpogrešniji stav koji ih uništava zato što su postali duhovno oholi u svom siromaštvu, te stoje bespomoćno ispruženih ruku govoreći. »Neka bude Božja volja«, dok im nezbrinuta djeca trpe.

Isus je to ilustrirao u jednoj od Svojih najjasni­jih prispodoba. To je priča o bogatom čovjeku koji dade svakom svom sluzi izvjesnu sumu novaca da je u nešto ulože dok je on na putu u dalekoj zemlji. Kad se vrati, nađe da su neki mudro uložili novac i umnožili sumu koju su primili, te ih on pohvali

radi njihovog zdravog rasuđivanja. Ali uplašenog, ne poduzetnog slugu, koji ni ne pomisli da novac u ne­što uloži već ga sakri od lopova, osudi.

Zaradi koliko god možeš novaca prema Božjem zakonu te ga troši da izvršiš Njegove zapovjedi. Daj deseti dio od toga Gospođu ali vjerno, jer nam Bi­blija govori da je to ispravno i pošteno. Kad god do­đeš u neku sumnju o materijalnim vrijednostima, otvori svoju Bibliju i pogledaj što je Isus govorio o novcu, pročitaj što je On rekao o zarađivanju novca i o upotrebi i rasipanju bogatstva. Uvijek se pitaj: »Što bi Isus učinio u ovakvoj situaciji«? i neka te samo takva misao uvijek vodi.

Osmo: Kršćanin treba voditi brigu o onima koji oko njega trpe. Velika područja siromašnih ljudi tvo­je zemlje postat će ti briga. Siromaštvo i trpljenje tisuća ljudi u tvom susjedstvu počet će te zanimati. Udružit ćeš se u društva i organizacije da pomogneš siromašnima oko sebe. Mnogi ljudi provode mnogo vremena u beskorisnim poslovima tako da ništa ne pomažu onima koji uz njih trpe.

Biblija kaže da su Isusa rado slušali jednostavni i siromašni ljudi. Kud god je išao iscijelivao je bo­lesne, tješio ožalošćene i davao stvarna ohrabrenja. Kršćanin će se zanimati za izgradnju i razvijanje bolnica, sirotišta, staračkih domova i ostalih dobro tvornih institucija, koje pokušavaju ponicći onima koji nisu u povoljnom položaju. Kršćanin će se za­nimati kako da i on pomogne svojoj zemlji da ona šalje pomoć drugim zemljama koje su u potrebi. On će potpomagati bilo koji pothvat svoje zemlje ili ne­ke međunarodne organizacije koja pomaže unesreće­ni svijet.

Nigdje nam u Bibliji ne piše da se moramo povu ći iz društvenog života. U stvari govori se posve su-

protno. Trebamo se udružiti s drugim koji rade u do­broj namjeri da podignu one koji su unesrećeni. Bog treba socijalne radnike, liječnike, bolničko osoblje, medicinske sestre i mnoge druge koji mogu pomoći uklanjanju ljudskih patnji.

Misli vodilje raznih dobrotvornih institucija ima­ju svoje porijeklo u kršćanstvu. Mnoge poganske re­ligije nemaju takve uslužne, dobrotvorne organiza­cije. Jer takve su organizacije u stvari plod posred­nog djelovanja kršćanstva iako neki njihovi članovi ni nisu kršćani. Ugodan miris Kristove žrtve nalazi se u svim miomirisima socijalnih pomoći. Stari svi­jet nije znao za bolnce.

»Konfučionisti se klanjaju svojim precima ali ni­su nikad izgradili ni jedan starački dom«, rekla je jedna ugledna Kineskinja. Svaki kršćanin treba ži­vjeti prema geslima. Kad bi svi oni tako činili, ovaj bi svijet postao zaista bolji. Kristovo geslo koje je svakako bilo »ljubav i služba« treba da je i naše. Lju­bav za Krista, služba za Krista; ljubav prema bliž­njemu, služba za bližnjega. Isus je rekao: »Ako Me ljubite vršite moje zapovijedi«. (Ivan 14:15) Drugim riječima, »Ako Me ljubite, slušajte Me! Služite Mi«! Krist ima pravo da iskuša našu ljubav kroz naš rad za Njega. Ne možeš ljubiti ako Me ne služiš.

Deveto: Kršćanin ima naročitu obavezu prema drugim kršćanima. Prema njima smo u posebnom položaju, jer za njih trebamo pokazivati nadnarav­nu ljubav. »Mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje u smrti«. (1. Ivan. 3:14)

Trebamo ljubiti i naše neprijatelje. Čak i one ko­ji nas progone trebamo ljubiti i reći, »Sve zlo na nas neka je«.

Ali najviše ljubavi trebamo imati prema drugim kršćanima. Isus je rekao, »Ovo je Moja zapovijed ljubite jedan drugoga, kao što sam Ja vas ljubio« (Ivan .15:12).

Rečeno nam je da služimo jedan drugome, jer »braćo, ljubavlju služite jedan drugoga«.

Bože da živim svaki dan Na sebe da zaboravljam, i kad kleknem i molim se Molba nek je za druge. Daj da u svemu radu svom Iskren budem i vjeran tom, I sve što činim za Tebe Uvijek nek je za druge. Droge, da za druge, Moje nek geslo je. živim tek za druge Da budem kao Ti. Biblija nam govori da je naša obaveza kao kršća­

na da budemo uzor jedan drugome. Pavao je rekao, ». . . budi uzorom vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoti«! (I. Tim. 4:12). Nije to tek neka sugestija, već zapovijed. Niti je to neka prepo­ruka, već obaveza. Moramo biti uzorni kršćani.

Biblija nam također kaže da moramo opraštati jedan drugome. ». . . budite jedan prema drugome blagi i milosrdni, opraštajući jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu«. (Efež. 4:32) Isus je rekao da ako mi nećemo oprostiti niti će naš Otac koji je u nebu oprostiti naše grijehe. Ta­kođer je rekao, »Kad ustanete na molitvu, oprostite, ako što protiv koga imate da i vama oprosti vaš ne­beski Otac vaše grijehe« (Matej 11:25).

Rečeno nam je da kao kršćani ne smijemo suditi jedan drugoga, već radije gledati da ne budemo ka-

men spoticanja ili prepreka na putu našega brata. Biblija nam također govori da moramo biti pod­

ređeni jedan drugome; da se zaogrnemo poniznošću pred drugima. U »časti podižite jedan drugoga«. Dru­ge trebamo stavljati na prvo mjesto a sebe na zadnje.

Kao kršćani, trebamo nositi terete drugih. Ima bremena, koje svaki čovjek mora sam nositi i nitko mu u tome ne može pomoći, te ako ih i zanemari, nitko ih mjesto njega neće nositi. To je breme pošte-nja, te breme poslušnosti Božjoj Riječi, pa breme od­goja svoje djece za Boga i breme usrećivanje svoje supruge. U svim takvim slučajevima svatko mora snositi svoje breme. Ali ima takvih bremena, koja nam naši prijatelji mogu pomoći nositi, kao što su žalost, nesreća, kušnje, osamljenost, obiteljske bri­ge, duhovne poteškoće i službene odgovornosti. Ali se ne trebamo suviše brinuti za naša bremena. Nato­varimo ih na Božja ramena, očekujući od Njega silu da nas podrži i osnaži. Naša je dužnost, međutim da pomognemo našem bližnjem da snosi svoja bremena.

Biblija nam govori da kao kršćani trebamo biti velikodušni jedan prema drugome. Bog kaže da nam je kršćanska dužnost brinuti se za udovice i siročad te pomagati siromašne unutar kršćanskog kruga. Bi­blija izriče: doprinašajte za potrebe svetih... budite gostoljubivi... ugostite . . . perite gostima noge . . tješite potištene... ne zaboravite se brinuti za goste. Isus je rekao, »Koliko ste učinili jednom od moje najmanje braće, učinili ste to za mene... Mnogo je blaženije davati nego primati«. «Bog ljubi darežlji­vog«. Sve su to naše kršćanske obaveze prema našoj braći i sestrama.

Napokon, kršćani trebaju biti blagi ili dobrodušni, a upravo je to najteža kršćanska vrlina. Samo sila naših uvjerenja u nama pobuđuje osjećaj da smo

samo mi u pravu a svi ostali u krivu. Dobro je to i ispravno kad se radi o našim uvjerenjima koja pro izlaze iz biblijskih istima »smiješ« ili »ne smiješ« a ne na našim idejama. Mnogo razna i česta borbena strančarenja unutar crkve ukazuju na strašnu ljud-sku sklonost sakupljanja u odabrane grupice, koje se grade na dubokim uvjerenjima bezvrijednih stva­ri, a svaka tvrdi da ona i nitko drugi nema pravi od­govor na sve.

Kao što je pokojni Dr Harry Ironside jednom re­kao: »Čuvajmo se da ne bismo naše predrasude uze­li za naša uvjerenja«.

Sigurno je da ne smijemo odobravati zlo, pokva-renost i izopačenost, ali često se ta naša hvalevrije­dna netrpeljivost prema grijehu razvija u bijednu netrpeljivost prema grešnicima.

Nedavno me zapanjio i čak nasmijao neki čo­vjek značajne religiozne pozadine, kad je na televizi­ji izjavio da »se ne može vidjeti Isusa kako se druži s problematičnim ljudima ili onima čije osnovne ide­je i stavovi nisu bili u skladu s onima što je On sma-trao poštenim i ispravnim«!

Takav bi čovjek trebao znati da se Isus nije bojao ni s kim družiti! Nešto; što su farizejci i književnici najoštrje kritizirali, bilo je upravo Njegova sprem­nost da pomogne, razgovara i izmjeni misli sa sva­kim, pa bio to carinik, lopov, učeni profesor ili prosti­tutka, siromah ili bogataš! Čak su njegovi sljedbeni­ci prezirali neke ljude s kojima je On bio javno vi­đen, ali to nije umanjilo sažaljenje koje je Isus osje­ćao prema svim članovima siromašnog, slijepog i jadnog čovječanstva.

Isus je posjedovao najotvoreniji i najbogatiji um kojeg je svijet ikad vidio. Njegovo unutarnje uvjere-

nje bilo je tako snažno, čvrsto nepokolebljivo da si je mogao dozvoliti da se druži s bilo kojom grupom siguran da se neće zaraziti. Zar nije to strah radi ko­

jeg nevoljko slušamo tuđa mišljenja, strah da naše vlastite ideje ne budu uzdrmane. Isus nije imao ta­kav strah, niti je Njegovo mišljenje bilo tako sitni­čavo, niti se trebao ograđivati da bi se zaštitio. Do­bro je poznavao razliku između blagosti i izlaženja u susret ili kompromisa a dobro bi bilo da se mi od Njega podučimo. On nam postavi najveličanstveniji blistav primjer istine udružene s milosrđem svih vremena, i na odlasku nam reče: »Idite, i vi činite tako«.

To su tek neke stvari koje se mogu spomenuti kao društvene obaveze kršćana. On se ne može po­vući kao pustinjak i živjeti usamljenim životom. On je član društva. Zato je Isusovo učenje najviše us­mjereno na naš stav prema našim bližnjima.

Proučavaj Bibliju, čitaj je i tada po njoj živi. Je­dino ćeš tada moći prikazati zbunjenom svijetu pre-obražavajuću silu koja dolazi od Krista.

Sedamnaesto poglavlje

BUDUĆNOST KRŠĆANA

»Idem da vam pripravim mjesto. Kad odem te vam pripravim, mjesto, opet ću doći da vas uzmem k sebi, da i vi budete gdje sam ja«.

Ivan 14:2—3

Cijeli se svijet slaže u tome da se nalazimo u stra­hovitoj krizi. Mnogi predskažuju prijeteće katastro­fe. Neki kažu da cijela rasa strmoglavo juri u pro­past. Mnogi vjeruju da se nalazimo na samom poče-tku gašenja naše civilizacije.

Mnoge najpopularnije knjige govore o strahovi­tim predskazanjima budućnosti. Uvodni članci U no­vinama i časopisima govore o Armagedeonu, svršet­ku vremena i o uništenju civilizacije. Predsjednik kod ovog nastupanja kaže: »Nauka nas je obdarila mogućnošću da sami sebe uništimo«. William Vogt u svojoj knjizi Put do održanja kaže: »Rukopis sa zida pet kontinenata govori nam da sudnji dan usko­ro dolazi«. Dr Richard K. Ullman je napisao: »Živi­mo u vijeku odluke, izbora dobra i zla, pravog i kri­vog, smrti i života, kao nikad dosada. Ako krivo oda­beremo, možda ćemo tada biti zadnja generacija čo­vječanstva«.

Profesor Sorokin je rekao: »Živimo u središtu najveće krize u ljudskoj povijesti. Ne samo rat, glad, kuga i revolucije, već legija drugih katastrofa bjeso-

mučno se širi po cijelom svijetu. Sve su vrijednosti poremećene a norme prekršene. Čovječanstvo je po­stalo iskrivljen lik svoje vlastite veličanstvene slike. Kriza je svugdje prisutna i zahvaća skoro svu kul­turu i društvo od vrha do dna. Očituje se u lijepoj umjetnosti, nauci, filozofiji, religiji, etici i pravu. Prodire u društvene, ekonomske i političke organi­zacije pa i u cjelokupan način života i mišljenja. Po stoji dovoljan razlog da očekujemo da će rušilački efekti takvih katastrofa i nereda pasti na nas u još jačem i širem opsegu u tom našem katastrofalnom vijeku«.

Dok čitamo tu obilnu literaturu kojoj je uzrok atomska i hidrogenska bomba — knjige i članke ko­ji s jedne strane opisuju pokuse u Nevadi i na Biki­niju; i ove koji naprotiv pokušavaju opisati neiz­bježnu krizu u koju ulazi ljudska rasa — iznenađeni smo kad nalazimo da nauka danas upotrebljava bi­blijsku terminologiju. Dr Wilbur Smith je rekao: »Platon, Seneka i Aristotel te stvarno ni jedan veli­ki filozof, nisu nikad ni pokušali istraživati ili pisati o budućnosti«. Biblija je jedina knjiga na svi­jetu koja sadrži eshatologiju tj. nauku o pojedinim stvarima svijeta. Od Postojanja do Otkrivenja Bibli­ja je puna opisa o događajima koji će se desiti na svršetku historije. U zadnjih nekoliko godina crkve­ni vođe uplašili su se fanatizma u razlaganju o bu­dućim događajima, ali crkva zauzima novi stav pre­ma tim objavama Svetog Pisma, koje govore o bu­dućim događajima u toku ljudske kistorije.

Svjetski Savjet Crkava na svom sastanku u Evan-stonu 1954. god. izabrao je ovu temu: »Krist, nada svijeta.« Svjetski Savjet je postavio odbore koji će se baviti proučavanjem biblijske doktrine, kako bi

crkva mogla dati jasnu sliku o Božjem objavljenju za budućnost.

Kao i uvijek u svakom kritičnom času i u takvom vremenu skloni su ljudi, koji nisu podučeni u Bibliji da budu teško nasamareni od lažnih proroka, spiri-tista, vračara, gatalica iz dlana i taloga kave, i svih ostalih oblika praznovjerja. Preplašeni ljudi daju ti­suće dolara dnevno u pokušaju da nađu neki nago­vještaj što im nosi budućnost, iako sve što im treba jeste, da odu u najbližu knjižaru i kupe jeftinu Bi­bliju na čijim će stranicama naći tajnu budućnosti.

U knjizi Nauka i Zdravlje, koju je napisala Mary Baker Eddy ne nalazi se ni jedna rečenica, koja bi bacala neko svjetlo na budućnost. Koran možeš pro­čitati od korica do korica ali nećeš naći ni jedinu ri­ječ koja bi se odnosila na budućnost čovječanstva. Jedino Biblija, i samo Biblija baca prodorno svjet­lo u tamu i tajnu budućnosti.

Podignut je zastor sa tajne i budućnost je otkri­vena. Biblija predskazuje da dolazi kraj ovom si­stemu svijeta koji poznajemo. Ona izjavljuje da će vrhunac historije biti povratak Isusa Krista. Tako­đer nagovještava da će najveće krunisanje svih vre­mena biti ono kada će Krist biti okrunjen kao Car nad Carevima i Gospodar nad Gospodarima.

Svjestan sam da je to predmet pun suprotnosti i nerazumijevanja. Bilo je suviše fanatika koji su pro­šlih godina lutali zemljom i postavljali datume ° svršetku svijeta, a rezultat toga je da je slavna istina učinjena nejasnom i zamračenom.

Časopis Religija u životu donio je članak pod na­slovom »Kršćanska nada — Njeno značenje za dana­šnje vrijeme«. Predmet članka je budućnost o kojoj su diskutirala trojica vodećih intelektualaca. Jedan je Dr A. Toynbee, čuveni britanski historičar; drugi

je Dr Amos N. Wilder, poznati teolog univerziteta u Chicagu; a treći je Dr C. S. Lewis, poznati engleski klasičar i profesor univerziteta u Oxfordu. Toynbee vidi svijet podijeljen na dva tabora kao re­zultat tehnoloških promjena i dostignuća koja su učinila da su ljudi postali susjedima a da nemaju trpeljivosti, ljubavi i razumijevanja jedan za dru-goga. Kršćanska nada, prema Toynbeeju je borba protiv tog čudovišnog obožavanja čovjeka, materi­jalizma i kolektivizma.

Dr Wilder opet sumnja da bi čovjek mogao naći kršćansku nadu u toku same historije. Izbavljenje, on vjeruje, mora doći iz nekog duhovnog izvora ljud­ske rase. Čovjek mora shvatiti da će se Božja svrha konačno pokazati svijetu pa makar to zahtijevalo pročišćavajući oganj rata i velike nesreće, čovjek će jednog dana izgraditi Božje carstvo ovdje na zem­lji uglavnom svojom snagom i mudrošću.

Tek kad pročitamo izjavu Dr Lewisa, shvaćamo da smo na Biblijskoj osnovi mišljenja. Lewis prihva­ća Božju Riječ kao istinu. On iskreno kaže: »Izgleda mi nemoguće držati se bilo kojeg priznatog oblika vjerovanja u Kristovo božanstvo i istinu kršćanskog objavljena ako odbacim ili zanemarim obećani i prijeteći dolazak Isusa Krista.«

Dr Lewis ističe tri razloga, zašto se ljudi rugaju ideji povratka Isusa Krista na ovu zemlju. Prvo: mnogi takozvani kršćani koji se od cijelog kršćanst-va drže samo imena, kažu da je to lažno učenje, jer se drugi Isusov dolazak nije zbio kako je to prva crkva očekivala. Istina, prva je crkva očekivala po­vratak Isusa Krista još u svoje vrijeme, ali su se mnoga proročanstva Biblije trebala ispuniti prije drugog Kristovog dolaska, kaže Dr. Lewis. Drugo: teorija evolucije mnoge ljude odvraća da ne vjeruju

u doktrinu o dolasku Krista. Ako vjerujemo da čo­vjek sve više napreduje u sve savršenije biće, neće­mo nikad prihvatiti obećanje Krista, da će se vratiti i ukinuti grijeh i smrt. Treće: nauka o povratku Kri­sta, zasijeca mnoge planove i snove miliarda ljudi. Oni samo žele jesti, piti i veseliti se bez ičijeg mije­šanja u njihov sebični život.

Upravo je takav bio razlog zašto rugači Nojevog doba odbiše da vjeruju u mogućnost potopa, jer nisu željeli da išta poremeti njihove sebične planove za budućnost. Biblija predskazuje da će se u zadnje dane pojaviti rugači koji će ići za svojim požudama ismijavati druge, i govoriti: »Gdje je njegov obećani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve osta­je, kako je bilo od početka stvorenja.« (2. Petr. 3:4)

Cijela bit Božjeg ponuđenog nadanja i Božje opo­mene bila bi promašena, da je On na odlasku ostavio tačan datum svog povratka. Zato što ne znamo sat ni dan Njegova dolaska, naša duhovna kuća mora biti spremna u svako doba.

Veliki Božji sluga D.L. Moody znao je reći: »Ni­kada ne propovijedam a da ne pomislim da Gospod može doći i prije moje ponovne prilike da propo­vijedam.«

Dr G. Camfoell Morgan, ugledan britanski pastor rekao je: »Nikad ne počinjem svoj posao a da ne pomislim da bi ga On možda mogao prekinuti i ot­početi Svoj. Ne očekujem smrt. Čekam Njega.«

Tako treba živjeti svaki kršćanin, u neprestanom očekivanju povratka Isusa Krista. Kad bismo tako svaki dan živjeli, kao da je to onaj zadnji, pretkona-čni sud, kako bi samo svijet izgledao drugačiji!

Ali mi baš ne želimo o tome misliti. Ne volimo ni pomisliti da bi naši brižljivo razrađeni planovi, naše dugoročne sheme mogle biti prekinute Božjim tru-

bama. Toliko smo zaokupljeni našim sitničavim po­slovima da ne možemo ni podnijeti pomisao na ne­što što bi ih pokvarilo. Većina ljudi radije kaže: »Pa, dobro, kraj svijeta još ionako nije došao, pa zašto da se za to brinemo — vjerovatno još ima koja ti­suća godina.«

Možda! Ali može opet biti drugačije. Ne želim predskazati datum svršetka svijeta. Suviše je bilo takvih koji su to činili, pa iako su dobro mislili ipak su krivi što su kršćanstvu učinili tragičnu štetu. Mno­gi religiozni luđaci i fanatici doveli su kršćansku vjeru do rugla izričući lažna proročanstva.

Oni koji su proučavali povijest religije, mogu se dobro sjećati da su često takvi samozvani proroci doveli do masovnih histerija. Tamo 1843. god. Wil­liam Miller je prorokovao da će kraj svijeta doći u noći dvadeset i prvog ožujka. Tačno u ponoć, rekao je, zatrubit će trube, nebesa će se razmaknuti po­put velike role papira i Isus će se pojaviti po drugi puta. Oni koji su više vjeroval Wlliamu Milleru ne­go Bibliji, sakupili su se u velikoj skupini i čekali, a zatim su se rano izjutra potiho odšuljali kućama razočarani i posramljeni.

Mogli su biti pošteđeni takve javne sramote, da su se samo sjetili Isusove opomene, koju je On često ponavljao: »Bdijte, jer ne znate kad će doći gospo­dar kuće; uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da vas ne bi, došavši iznenada, našao gdje spavate. Sto vam velim, velim svima: Bdijte!« (Mar­ko 13:35—37)

Zbog lažnih proročanstava i čovjekove nevoljko­sti da prizna da život na ovoj zemlji može iznenada prestati, te zbog nadnaravnih sila izvan nas samih, mnogi se ljudii rugaju kod pomisli na drugi Kristov dolazak.

Postoji još jedan razlog zašto se veliki dio »civi­liziranog« svijeta uspavao u neki osjećaj nezajamče-ne sigurnosti. To je lažna nauka »progresa«. Po tom učenju, čovjek i sva njegova djela postepeno i bol­no napreduju svojom vlastitom snagom i umom. Mnogi koji vjeruju u tu teoriju, tvrde da također vjeruju u drugi Kristov dolazak, ali kažu da taj do­lazak znači jedino dan, kada će se čovjek sam pro čistiti svojim vlastitim sredstvima.

Kada li će čovjek samo shvatiti jalovost ratova­nja, glupost lakomstva, i sebičnost, beskorisnost predrasuda i netrpeljnvosti i jasno shvatiti da on Jeste čuvar svoga brata i da mora živjeti prema Zlat­nom Pravilu!

Taj mit — teorija neizbježnog »progresa« je tek jedan mit — temelji se na onom što čovjek misli ili se nada da se dešava a ne na onom što se stvarno dešava. Kada takvi ljudi ističu da je suvremena me­dicina čovjeku omogućila da dulje živi nego njegovi preci, zaboravlja na činjenicu da je smrt još uvjek naše kranje odredište. U najboljem slučaju uspjeli smo je odgoditi na nekoliko kratkih godina.

Kada nam ističu široko poboljšan sistem komuni-kacija i transporta, pokušavaju zanemariti činjenicu da smo naše osvajanje zraka uglavnom upotrijebili da prenosimo smrt i uništenje našim bližnjima a ne da proširimo evanđelje i kršćansku vjeru.

Kada se hvale dalekosežnim razgranatirn školama i sveučilištima brzo prelaze preko činjenice da je po­dučavanje u tim školama i sveučilištima odvelo mno­ge studente još dalje, umjesto bliže Bogu.

Ti ljudi izdižu genijalan um koji je riješio tajnu atoma, dok svi drhćemo pri pomisli, što će ta kruna čovjekove genijalnosti uma na nas nanijeti!

To su bitne tačke čovjekova »progresa«. To su do­stignuća na koja neki ljudi polažu svoje nade i vje­ru u neki bolji i mirniji svijet. Uzimaju kao gotovo, da »progres« uvijek vodi poboljšanju, dok on u stvar­nosti vodi nazad koliko i naprijed.

Kakvi su dakle, dokazi druge strane? Kakav sigu­ran dokaz imamo da će se Isus vratiti i da trebamo živjeti u neprestanoj spremnosti za taj slavan dan?

Svakako, Biblija je naš dokaz, pa u Pismu — dru­gi Kristov dolazak i zauzima najistaknutije mjesto. Neki proučavatelji Biblije su pronašli da svaki tride­seti stih spominje tu istinu, a na svaki stih koji spo­minje Njegov prvi dolazak dolazi osam o Njegovom drugom dolasku. U svemu ima tristo i osamdeset stihova tomu u prilog. U Starom Zavjetu to je tema svih proroka a u Novom Zavjetu posvećene su toj istini i cijele poslanice (1. i 2. Solunjanima) i po­jedina poglavlja (Matej 24, Marko 23, Luka 21).

Cijela Biblija neprestano naglašava činjenicu da će se Isus Krist vratiti. Na primjer, u Izaiji (66:15) čitamo da će »Gospodin doći s ognjem, i kola će Mu biti kao vihor, da izlije gnjev Svoj u jarosti i prijet­nju u plamenu ognjenom.«

U knjizi proroka Jeremije se kaže da će pri dolasku Gospoda Jeruzalem biti prijestol Njegove slave i narodi će se skupiti oko njega. Tamo će se održati velika kon­ferencija o razoružanju, kakvu svijet još nije nikad vi­dio ni u Washingtonu, Londonu ili Parizu

Ezekijel pak govori o Jeruzalemu koji će se obnoviti, hram će se ponovo izgraditi a zemlja će biti ispunjena blagostanjem.

Danijel Ga je vidio u viziji, kako dolazi kao Sudija i Car zemlje.

Ozeja kaže da će u posljednja vremena, kad se Gos­pod vrati, Izrael prihvatiti Gospoda kao svog Gospoda­ra i Cara.

Joel opisuje svjetske armije, koje se u posljednje dane sukobljavaju s nebeskim četama.

Amos otkriva da će biti u Jeruzalemu ponovo usta­novljen Davidov prijestol.

Abdija izriče ozbiljne opomene u vezi ponovnog do­laska Kneza nad Knezovima.

Mihej objavljuje prestanak svih ratova, kada će ma­čevi biti raskovani u plugove i koplja u raonike.

Nahum govori o gorama koje drhću i tresu se pod Njegovim nogama a sama zemlja plamti zbog prisut­nosti Krista.

Habakuk prikazuje kako Car mjeri novo Carstvo sa štapom za mjerenje a bregovi mu se klanjaju.

Sofonija nam daje novu pjesmu koju će On dati Izraelu i opisuje zbacivanje lažnog Krista.

Agej govori kako se cijela zemlja trese a ostaju jedi­no Božje stvari.

Zaharija to slikovito prikazuje, kaže da Njegove no­ge stoje na Maslinskoj gori: Gora će se rascijepiti na dvoje i nastat će dolina odluke.

Malahija završava Stari Zavjet opisom o dolasku Kneza, prikazujući Ga kao oganj ljevača i sapun valja-ča, i kao izlazeće sunce koje ispunjava cijelu zemlju Njegovom slavom. Stari Zavjet pun je zapisa o dru­gom Kristovom dolasku.

U Novom su Zavjetu predskazanja Njegova dolaska još življa i izraženija su na mnogo jasniji način. Matej upoređuje Krista sa ženikom koji dolazi po svoju ne­vjestu.

Marko ga vidi kao Gospodara, koji odlazi na dugi put a svojim slugama povjerava neke zadatke, da ih izvrše dok se On ne vrati.

U Luki, Isus je plemić, koji odlazi u daleku zemlju zbog važnog posla a svoj posjed ostavlja slugama da bi mogli trgovati i zarađivati dok se On ne vrati.

Ivan cinra Kristove riječi, »Idem da vam pripravim mjesto, Ja ću se vratiti i primiti vas k sebi«.

U poslanici Rimljanima vidimo Ga kako kod Svog dolaska sve stvari polaže do Svojih nogu.

U 1. Korinčanima, Pavao govori da će Gospodinov dolazak pobuditi i uskrsnuti mrtve; a u 2. Koranćanima opisuje novu kuću koju ćemo imati, kad nam se ova zemaljska kuća raspadne.

Kološanima (3:4) kaže, »A kad se pojavi Krist vaš život, tada ćete se i vi s Njim pojaviti u slavi.

U 1. Solunjanima, Pavao nam govori da čekamo na Božjeg Sina, s neba. 2. Solunjanima nam daje slavnu sliku Gospodnjeg dolaska sa njegovim svetima.

U Timoteju nalazimo one riječi, da će Gospodin na­graditi sve one, koji »ljube Njegov dolazak«.

Tit govori o »blaženoj nadi«. Poslanici Jevrejima govori o Njegovom drugom do­

lasku ali bez odnosa prema grijehu. Jakov opominje vjernike da budu stprljivi dok On

ne dođe. Petar govori da će Gospodinov dan doći kao lupež u

noći. Ivan daje veliko obećanje svim vjernicima, »Lju­

bljeni sad smo djeca Božja, a što ćemo biti još se nije očitovalo. Ali znamo, da ćemo biti Njemu slični, kad se to očituje, jer ćemo Ga vidjeti onakvog kakav jest.«

Juda kaže, »Gle Gospodin dolazi s deset tisuća Svojih svetih.«

Cijela knjiga Otkrivenja posvećena je tumačenju drugoga Kristovog dolaska.

Ne govori nam samo Stari Zavjet da očekujemo drugi dolazak Kristov niti je samo Novi Zavjet pun obećanja o tom događaju, već ako pažljivo proučimo

povijesne dokumente naših najvećih vjerskih grupa­cija unutar same crkve, vidjet ćemo da su njihovi osnivači svi u to vjerovali i prihvaćali tu istinu.

Drugi dolazak Isusa Krista je najuzbudljivija i naj­slavnija istina na svijetu. On je sigurno obećanje bu­dućnosti iako nam je sadašnjost pesimistična i mra­čna. Kad ljudi zapomažu, »Sto će biti s nama? Kuda to idemo?« Biblija daje jasan, siguran odgovor. Ona kaže da će kraj svega biti kada se vrati Isus Krist, i da Božje izabranike čeka nagrada.

Za tačno vrijeme i datum tog slavnog događaja koji će se desiti, ne bih želio izazivati Providnost od-važujući se pogađanja. Dobro znam onaj odjeljak iz Djela apostolskih 1:6—7, gdje učenici pitaju: »Go­spodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izra­elu?« A Isus im jasno odgovara, »Ne spada na vas, da znate vrijeme i priliku, koje je Otac odredio svo­jom vlasti.«

Nije ni važno da znamo tačno vrijeme Njegovog dolaska. Ono što je važno je naš život, koji treba biti takav, da smo uvijek spremni za taj događaj, svakog trenutka. Isus je rekao da ni anđeli u nebu ne znaju, već jedino Bog sam zna sat i trenutak kada će se čuti snažan glas trube, kada će se otvoriti nebesa i Krist se još jednom pojaviti sa Svojim nebeskim četama pred očima ljudi.

Ist'na, Isus je rekao da će biti nekih zbivanja ko­ja će ukazivati da se približava vrijeme Njegovog drugog dolaska. On je rekao: »Kad se to poone do­gađati, uspravite se i podignite svoje glave, jer do­lazi vaše oslobođenje. Zatim ini reče prispodobu: Promatrajte smokvu i sva ostala stabla. Kada ih vi­dite da već pupe, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da se ovo događa, znajte, da je blizu kra­ljevstvo Božje.« (Luka 21:28—31)

A kakva su to zbivanja na koje nas Isus upozora­va da promatramo? »Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u zdvojnosti i očaju zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha, očekujući što će zadesiti svijet jer će se pokrenuti nebeska zviježđa.« (Luka 21:25-25)

Vrijeme koje mjere anđeli s pogledom na vječ-nost, drugačije je od našeg zemaljskog kalendara kojeg se držimo. Nama, koji se očajničko hvatamo naših sedamdesetak godina života, nama koji vrije­me gledamo jedino u usporedbi na naše vrijeme bo­ravka na zemlji, nama stotina, dvije stotine, pet sto­tina godina izgledaju nepregledno dugo vrijeme. Ta­kav period vremena međutim Bogu je tek jedan dan

Mnogi klasičari, koji Pismo čitaju ispravno u svjetlu suvremenih događaja, osjećaju da mi već sa da živimo u posljednjim danima života na zemlji i da smo već ušli u završnu eru, u zadnji čin snažne drame koja je započela prije nekoliko tisuća godina već tamo u Edenskom vrtu.

Bliski Istok se budi. Drevna Perzija postaje pono­vo ključna nacija zbog nafte. Ponovnim ustanovlja­vanjem Izraela kao države, posebno nacije sa svojom vojskom, državnom upravom, novcem, priznanjem postojanja, pokrenuo je ogroman točak koji sada do-lazi u potpuni obrtaj. Tamo u toj bogatoj i plodnoj dolini Bliskog Istoka započela je naša civilizacija te se iz tog ograničenog područja raširila svuda u svm pravcima, obuhvativši cijelu zemaljsku kuglu. Tada se postepeno razvijala i prodirala, ponekad se zaustavivši da bi stekla snagu ili se nekad znala u hvatiti u moćne pandže mračnih vijekova barbar­stva, neznanja, bezbožnosti i straha. Sve se to zbivalo

do sada kad se konačno u naše vrijeme počela vraćati na scenu svog početka.

Ti klasičari uz to promatraju još sve oko sebe i vide sasvim jasno onu sliku koju je Isus oslikao kad je rekao: »Kao što je bilo u Noino vrijeme, tako će biti za dolaska Sina Čovječjega. Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu, a da ništa nisu naslućivali, dok ne dođe potop i sve ih od­nese, tako će biti i za dolazak Sina Čovječjega. Tada će se od dvojice što će biti na polju jedan uzeti, a drugi ostaviti. A od dviju žena, što budu mljele mli-nom, jedna će se uzeti a druga ostaviti. Dakle, bdijte, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin.« (Ma-tej 24:37—42)

Ti poznavaoci Biblije ističu ono što Danijel (u svo­joj knjizi 12:4) govori da će u posljednje dane porasti znanje, kao još jedan pokazatelj približavajućeg svr­šetka. Mnogi će trčati tamo amo«, kaže nam taj odlo­mak Pisma, i ne moramo gledati mnogo naokolo da bi smo shvatili ogroman porast u putovanju i znanju ko­ja su značajna za proteklih pedeset godina. Nikad ra­nije u cijeloj povijesti nisu se događaji odigravali ta­kvom brzinom, nikada se čovjekovom rukom izrađena čudesa nisu tako brzo nadovezivala jedna za drugo.

Liječnici i psihijatri već devedeset i pet godina go­vore da ljudsko tijelo nije stvoreno za takve napetosti, da ono više ne može izdržati toliku brzinu ni pritisak, ali mi ipak jurimo naprijed istom brzinom. Mnogi moć­ni vođe, koji su doprinjeli takvom drastičnom ubrzanju života, srušili su se mrtvi za svojim radnim stolovima kao žrtve frankenštajnskog monstruma kojeg su sami stvorili.

Prije dvadesetak godina mnogi su se intelektualci rugali onome što je Petar napisao u svojoj poslanici (2. Petrova 3:10-12), ali eksplozija hidrogenske bombe i strahovite mogućnosti kobaltne bombe promjenili su

njihovu sumničavost u čuđenje biblijskom poročan-stvu.

»Ali će Gospodnji doći kao lopov, i u taj će dan ne­besa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u og­nju rastopiti a zemlja sa svojim ostvarenjima izgorjeti. Budući da će se ovo sve tako raspasti, kakvoj se pobož-nosti i svetom življenju morate predati, očekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa u plamenu raspasti a počela u ognju rastopiti«.

Ja sigurno ne bih želio počiniti grešku Williama Mi-lera, ili nekih drugi iskrenih ali suviše fantastičnih Bo­žjih ljudi — da postavim bar približno datum Kristo­vog povratka. Ali u naročitoj ozbiljnosti ističem da vrijeme u kojem mi sada živimo, temeljito se razlikuje od bilo kojeg doba prije.

Tok života se ubrzao, veličanstveni događaji, koji bi, ne baš tako davno bili senzacionalni, prolaze sada je­dan za drugim skoro neopaženi. Moralna raspuštenbst postala je tako uobičajena i svuda prihvaćena da se uopće nitko više ni ne trudi da je osudi. Korupci­ja u najvećim vrhovima postala je skoro pravilo a ne neka iznimka.

Uza sve to suočavamo se s moćnom silom materija­lizma, najvećeg neprijatelja kršćanstva, s kakvim se crkva još nije suočila od vremena poganskog Rima. Proroci su opominjali da će doći Antikrist u poslednje vrijeme, a on se možda već i oblikuje pred našim oči­ma, ali koji ne maskira svoj identitet i cilj.

Sve su to apokaliptični događaji, čiji su znakovi ra­tovi, glad, pošasti i smrt a koji, kako smo dobro upoz­nati Upravo ovog časa, bjesomučno jure po cijelom svijetu. Vrijeme je izmjereno moždana još deset godi­na, sto ili tisuću; ali također ono može biti tek još je­dan dan, tjedan ili mjesec. Može se obistiniti sada da »...ovaj naraštaj sigurno neće proći, dok se ovo sve ne desi...« (Matej 24:34).

Do tog velikog dana držanje svakog kršćanina tre­balo bi biti da stražari i očekuje jer je Isus rekao »Bdijte jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin« (Matej 24:42). Ta nadahnjujuća nada treba nas opet navesti na potpuno posvećenje u službi za Krista, jer nam je Isus rekao, »Trgujte ovim dok se ja ne vra­tim«. (Luka 19:13). To bi vrijeme trebalo biti i vrijeme naše pripreme, jer nam Isus reče, »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas, kad se ne nadate (Luka 12:40).

Cijela se povijest približava svom vrhuncu, onom danu kad će svi njegovi Neprijatelji biti pobijeđeni, a Krist okrunjen. Biblija o tome kaže: »Bez kraja će ra­sti Njegova vlast i mir na prijestolju Davidovu i u car­stvu Njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom i od sada do vijeka«. (Izaija 9:7)

Tog će dana prestati ratovi i sukobi. Grijeh i bijeda će nestati. Neće se znati za žalost i bol. Tog će se dana pogani obratiti i svi će poznavati Boga. Sva će priroda otkriti krasotu i sjaj Edenskog vrta. Divlje zvijeri će bi­ti pitome i živjet će zajedno u miru. Tog će dana spo­znaja Božje ljubavi obuhvatiti cijelu zemlju. Naša duga i usrdna molitva, »Neka dođe carstvo Tvoje« konačno će se ispuniti.

Isus će vladati svuda Kud god dopire sunca zrak Carstvo će Njegovo širit se svuda Dok mjeseca sjaj neće gasit nikakav mrak.

To je nada kršćana!

Osamnaesto poglavlje

KONAČNO MIR

Tko se Tebe drži, čuvaš ga u savr­šenom miru, jer se u Tebe uzda.

Izaija 26:3

Sada sigurno znaš što znači biti izmiren s Bogom. Znaš što znači biti kršćanin. Znaš i cijenu koju treba platiti da se postigne ta neostvariva stvar nazvana mir i sreća. Znam ljude koji bi dali milione samo da nađu svoj mr. Svi ga ljudi traže. Svaki puta kada se skoro približe miru kojeg si ti našao u Kristu, Sotona ih uznemiri i otjera. Upotrebljava za to sva-ku tehniku. Zaslijepi ih, izbacuje dimni zastor, za­vodi u bludnju, a oni promašuju! Ali ti si ga našao i on je zauvijek tvoj. Ti si pronašao tajnu života.

Ima sigurno još mnogo stvari koje ne razumiješ. Mnogo je tajni i problema koji te zbunjuju. Ali du-boko u tvom srcu je mir i sreća, koji te vodi u život pouzdanja. Pronašao si mnoge prednosti kršćanskih ideala koji u izazovu vode ispred svake filozofske misli. Materijalizam i mnoge druge filozofije prene­sene u život ne drže svijeću onom što Krist nudi.

Dr Thiessen je u svojoj knjizi Kršćanska etika naveo nekoliko kršćanskih prednosti koje ćemo spo­menuti: Prvo; postaješ Njegovim sinom. Onog tre­nutka kad si prihvatio Krista kao svog Spasitelja, primljen si u Božju obitelj. Sada si Njegovo dijete. Imaš nekih prednosti i odgovornosti koje samo kra-

ljevi znadu. Jer u tvojim žilama teče kraljevska krv time što si postao Njegovo dijete. Postao si član obitelji Cara nad Carevima i Gospodara nad Gospo­darima.

Drugo; postaješ nasljednik. Biblija govori da onog časa kad si ponovo rođen, tvoj novi položaj u Kristu učinio te sunasljednikom, s Kristom. Nasljed­nik si svega.

Treće; imaš mir. Mir stičeš tek onda kada primaš božanski, oprost, kada si izmiren s Bogom i kada si u sebi je sređen i prema svojim bližnjima a naročito Bogu. »Nema mira bezbožnicima, veli moj Gospod.« (Izatja 57:21) AJj kroz svoju krv na križu, Krist je postigao mir s Bogom za nas i On sam je naš mir. Ako ga vjerom prihvaćamo, opravdani smo pred Bo­gom i tada smo u stanju shvatiti unutarnju sreću, koja čovjeku ne može doći ni kroz jedan drugi put. Kada Krist ulazi u naš život, oslobođeni smo straS-rog osjećaja grijeha. Očišćeni svakog osjećaja prljav-štine i nedostojnosti, podižemo svoj pogled, sigurni da sada možemo bez stida gledati u oči našim bli­žnjima. »Kada su putevi čovjeka ugodni Bogu, tada su čak i njegovi neprijatelji s njim u miru.« Ali što je još važnije, znamo da možemo i u času smrti sta­ti pred Boga s istim osjećajem mira i sigurnosti. Ni­ti jedna filozofija to ne može dati.

Četvrta velika korist, koja proizlazi iz naše spoz­naje Krista je duhovan život. Čovjek po. prirodi nije posve svjestan izopačenosti svog prošlog života, ali je svjestan smrtnosti svoje duše. Oni koji baš ne po­znaju teološke term'ne, možda neće svoje unutraš­nje osjećaje izraziti baš na taj način ali su ih svjesni. Svi se ljudi ponekad čude svojoj ravnodušnosti pre­ma dobru i zlu. Uznemiruje ih njihova voljnost da se priklanjaju čak i očevidnoj nepravdi, ili da daju

prednost koristi umjesto pravdi, čak i prekaljeni grešnik često prolazi kroz časove kada čezne da bi samo bio bolji. Okorjeli kriminalci, najgore prosti­tutke svjesni su dubokih čežnja svoje duše da budu bolji nego što jesu. Neobrađeni ljudi koji pokušava­ju živjeti pristojnim ćudorednim životom i te kako su svjesni koliko su samo daleko od svog cilja, a tra­gedija je što većina ni nezna zašto u tome ne uspije­va, jer su mrtvi u grijesima i prijestupima, te mo­raju oživjeti kroz Krista, da bi uopće mogli živjeti po duhovnim zakonima.

Isus kaže, »Ja sam došao da imaju život, da ga imaju u izobilju.« (Ivan 10:10) Pavao izjavljuje, »Da­kle, ako je netko u Kristu, biva novo stvorenje: sta­ro je nestalo, sad je novo nastalo« (2. Kor. 5:17).

Biti iznova rođen u Kristu znači biti rođen za nove ideale, nove čežnje, nove nade i nove mogućno­sti da se postignu ti novi ciljevi. Krist, Gospodin i tvoj Gospodar dao ti je novi žvot. Nanovo si rođen.

Peto; imaš radost u kršćanskom zajedništvu. Osamljenost je jedna od najstrašnijih muka i trage­dija čovječanstva. Kako samo često govorimo o osamljenosti i usred velike mase ljudi. Koliko ih je samo iskusilo veću osamljenost u velikim gradovima nego li na seoskoj cesti, kojom su sami hodali. Kako li često čeznemo za nekim koji bi nas razumio i po­dijelio s nama naše najdublje osjećaje, netko s kim bismo mogli razgovarati, netko tko gleda na život kao i mi, koga vode isti motivi, tko rasuđuje prema istim vrijednostima.

Kada u popularnom žargonu kažemo da bismo htjeli naći nekog koji govori istim jezikom kao i mi, tada u stvari ponavljamo istu čežnju koju je imao Psalmista: »Pogledam na desno i vidim da me nitko

ne zna; nestade mi utočišta, nitko ne mari za dušu moju.« (Psalam 142:4)

Krist je postao tvoj jedini Prijatelj koji razumije svaku tvoju misao pa čim se to prijateljstvo jednom uspostavilo, više nikad nisi sam. Kada On zauzme pravo mjesto u tvom životu, nestaje svaki osjećaj odvojenosti od Boga. Ponovo dolaz'š u Božju prisut­nost. To zajedništvo ti donosi neizrecivu radost. Ni jedna ljudska filozofija ne može dati takvu blagodat.

Šesto; imaš novu snagu. Čovjek sam po sebi nije u stanju da postigne ni svoje vlastite standarde a kamo li mnogo uzvišenije i preciznije Božje. Mojsije-vi zakoni su postavljeni kao minimum za Božju bla­gonaklonost prema čovjeku, a čovjek je čak tako slab da ne može bez pomoći održati taj standard. Kroz historiju čovjek je stvarao odluke za odlukom u nadi da će naći snage da ih sprovede u djelo, ali u svom je srcu znao, da jedino što može postići je tek kratkotrajno poboljšanje a ne trajna promjena. Ta ljudska slabost je toliko poznata, da su svjetske rezolucije postale svjetske šale, a čovjekov pokušaj da bez Božje pomoći okrene jedan novi list u knjizi čovjekove historije postao je izvor ruganja. Tek kroz ponovno rođenje u Kristu čovjek može nešto postići i to ne samo promjenu u ovom životu, već postati sas-vim nova ličnost.

Svima nam je poznata promjena koja se desila Sa-ulu na putu u Damask. Kada je Krist ušao u nje­gov život i promijenio ga, stvorivši od najljućeg ne­prijatelja kršćanstva, najvećeg širitelja evanđelja. Da­nas se također dešavaju mnogi slični dramatski obrti u ličnostima ljudi, a dolaze istim sredstvima koja su promijenila Saula u Pavla — novim rođenjem kroz Isusa Krista.

Nama takve filozofije koja bi mogla učiniti takvu promjenu i dati takvu snagu. Ta moćna snaga stoji ti na raspolaganju u bilo koje vrijeme. Bog reče: »Ne boj se, jer Ja sam s tobom; ne plaši se, jer sam Ja Bog tvoj: okrijepit ću te i pomoći ću ti i podupri­jeti ću te desnicom pravde Svoje.« (Izaija 41:10)

Bez obzira na okolnosti, poziv, dužnosti, žrtvu ili cijenu — Njegova će snaga uvijek biti tebi na ras­polaganju prema potrebi.

Sedmo; imaš tjelesne beneficije koje proizlaze " kršćanskog života. Grijeh je osjećaj unutarnje ne-vrijednosti koja slabi normalno tjelesno i umno sta­nje. Osjećaj tjelesne nečistoće i nenormalnosti te osjećaj mržnje koji je usmjeren na naše bližnje, svi­jest o našoj nedostojnosti, razočarenje, pa nesposob­nost da postignemo ciljeve za kojima čeznemo — stvarni su razlozi tjelesnih i duševnih bolesti. Osjećaj krivnje i grijeha koji čovjek nosi u sebi čini ga ne­sposobnim za izvršavanje njegovih zadataka, donosi bolest tijelu i razumu. Nije bilo slučajno što je Isus dok je bio na zemlji povezao iscijeljivanje s propo­vijedanjem i podučavanjem. Postoji stvarna veza iz­među duhovnog života i tjelesnog i umnog zdravlja.

Mir s Bogom i mir od Boga, te radost u zajednici s Kristom imaju u sebi blagotvorno djelovanje na tijelo i um te razvijaju i održavaju tjelesnu i dušev­nu snagu. Tako Krist pospješuje napredak tijela, uma kao i duha uz već unutarnji mir, razvijanje duhov­nog života, radosti i zajedništvo s Kristom, i novu snagu koja dolazi novim rođenjem.

Ima još nekih naročitih privilegija koje uživa sa­mo pravi kršćanin. To je na primjer, mogućnost neprekidne božanske mudrosti i vodstva. Biblija ka­že: »Ako nekome od vas nedostaje mudrosti, neka ište

u Boga, koji svima obilno daje bez prigovora, i dat će mu se.« (Jakov 1:5)

Kršćanin također ima pravi optimizam, sigurnost da će prema božanskom otkrivenju, sve na kraju do bro ispasti

On ima i svoj pogled na svijet. Taj pogled na svijet stavlja naprijed Božji cilj i svršetak prema kojem se svi kreću. On nam daje sigurnost da je Bog još uvijek na prijestolju i svima zapovijeda usprkos ratova i uništavajućih sila prirode, koje izgleda da nas drže u svojoj šaci. Sotona je ipak sputan Bož­jom silom, čini zlo jedino ukoliko to Bog dozvoljava. Pismo nam govori da Bog ima određen plan za svaki period u povijesti čovječanstva, za svaki narod a i za svakog pojedinca. Pismo otkriva Božji plan po­vratka Isusa Krista, kada će se ustanoviti Njegovo kraljevstvo, kako smo to već izložili. Tako i za kršća­nina, život ima plan i sigurnost da će Bog konačno pobijediti svu nepravdu.

Zbrojivši sve prednosti kršćanskog života nad svim ostalim oblicima životarenja, ne možemo zane mariti i prednost koju će kršćanin imati u cijeloj vječnosti. Job je rekao: »Kad umre čovjek, hoće li oživjeti?« (Job. 14:14) On sam već odgovara na svoje pitanje, »Ali znam da je živ moj Iskupitelj i na kra-ju svega će stati nad prahom« (Job. 19:25).

Kakvo obećanje! Kakva budućnost! Kakva nada! Kakav život! Ne bih se mijenjao ni s najbogatijim ni najutjecajnijim čovjekom na svijetu. Radije sam Božje dijete, usamljenik s Kristom, član kraljevske obitelji neba!

Znam od kuda sam, zašto sam ovdje, i kuda idem — a u srcu imam mir. Njegov mi mir ispunjava srce i nadahnjuje dušu.

Oluja bjesni. More udara o stijene ogromnim, pjenušavim valovima. Sijevaju munje, grmljavina tutnji, vjetar urliče ali mala ptičica u pukotini stije-ne tvrdo spava metnuvši glavu pod krila. To je mir: moći spavati usred užasne oluje!

U Kristu nalazimo odmor i mir usred zbrke, sme-tenosti i nevolja ovog života. Oluja bijesni, ali naša srca su smirena. Našli smo mir — konačno!

kraj