Ropstvo Jankovi StojanaKadno Turci Kotar porobie, poarae dvore Jankovia, zarobie Smiljani-Iliju, zarobie Jankovi-Stojana. U Ilije mlada osta ljuba mlada ljuba od petnaest dana; u Stojana mlaa osta ljuba, mlaa ljuba od neelje dana. U Stambol i' odvedoe Turci, poklonie caru estitome. Tamo bili za devet godina i desete za sedam mjeseci, tamo i' je care poturio, kod sebe im dvore sagradio. Al' besjedi Smiljani Ilija; "Oj, Stojane, da moj mili brate, sutra jeste petak, turski svetac, car e oti' s Turcima u etnju, a carica s bulama u etnju; ve ti kradi kljue od riznica, ja u krasti ljue od arova, pak da pusta blaga nagrabimo, da uzmemo dva dobra konjia, da bjeimo u Kotare ravne, da gledamo roblje nerobljeno, da ljubimo lice neljubljeno." I tu su se braa posluala. Kad osvanu petak, turski svetac, ode care s Turcima u etnju, a carica s bulama u etnju; Stojan krade kljue od riznica a Ilija kljue od arova, nagrabie nebrojena blaga, pa uzee dva dobra konjia, pobjegoe u Kotare ravne. Kad su bili blizu do Kotara, al' govori Jankovi Stojane: "O, Ilija, da moj mili brate, idi, brate, dvoru bijelome, a ja idem mome vinogradu, vinogradu, mome rukosadu, da pregledam moga rukosada: ko ga vee, ko li ga zalama, kome li je dopalo u ruke." Od' Ilija dvoru bijelome,

Poslije odlaskaDugo putuju misli kada ele kui i ti ih moda nikada nee slijediti, a lica to vrsto steu tvoja pisma e izbljedjeti godinama. Jedan pogled koji te poznaje, jedna draga ruka postat e uspomene, samo uspomene. Tvoja sjeanja vie nee biti iva i topla, a tamo e se raati nova djeca koju nee poznavati. I ta nova zemlja to je tvoj novi dom nikada nee razumjeti mostove koje si morao spaliti za sobom. Dolaze nove godine, novi dani i nove radosti i tvoje e se srce vezati za nove ljude i nova mjesta. Sa vremenom e ih zavoljeti. A misli e dugo putovati kada eli kui.

BareNa Barama se kopalo, oralo, sadilo, bralo, elo, kosilo, tralo, etalo i lopte igralo. Na Barama se zagledavalo, odrastalo i stasavalo, skoro enilo i udavalo. Barama se jahalo, klizalo i plovilo, gacalo i lovilo. Ko to nije Barama etao na Bare je i helikopter sletao, znoj grizao, sa Bara se i gust dim dizao. O da, na Barama se ivjelo, pjevalo i plakalo. Dobijalo i gubilo, ali iznad svega, na Barama se ljubilo.

KARINSKI CIPALJV.D. Ja sam karinski cipalj, udna riba iz plave vode, bacili su me jednog dana u akvarijum, bez slobode. I posjekli su mi peraje, kao da su galebu posjekli krila, i plutam sad gdje mi kau, a bio sam pliva slobodnog stila. Moje su more prodali drugom, da li su imali neto od toga, da bistru vodu zamute tugom, zar se ne boje Gospoda Boga. Ali izrae meni nove peraje, plivau po beskrajnom nebeskom svodu, mali su oni da bi prodali nebo, kao to su prodali vodu.

SABLJAMladen Sran Volarevi Tamo negde u Kotarima pred Benkovakom crkvom, na graninom prelazu zaborava, u dnu jaruge u Bukoviu, na dnu ive vode uz Popov put, u kamenolomu ispod Popovia, uvrh empresa na groblju, sred razvalina mletakog Peruia, pod pragom kue Dereta u opotu, u praini puta prema Zadru, il' na drugom tako otkrivenom i stoga tako nedostupnom mestu, ima jedna sablja otrija od jezika arke, bra od olova iz puke, tvra od bruenog dijamanta,

sjajnija od ogledala, ljua od besnog poskoka, hitrija od oka, tea od ake zlatnika, a laka od gole rei, sablja u kojoj su sve sablje, a ona jedna jedina u rukama vladike Simeona Konarevia sinula godine 1728. i put Suncu potvrdila od Istoka prema Zapadu.

BENKOVACBranko Laki Sa Avale ja Beograd gledam, i tada se ja mislima predam, o gdje mi je moj Benkovac mio, u kome sam mladost provodio. Rodno selo, gdje su stare kue, gdje sam igra' brikulu i bue. Nema pjesme, naih lijepi' cura, a fali mi i jugo i bura. Gdje je groblje, gdje su moji stari, Karin more i Ravni Kotari. Tu je bio ivot ka' iz Raja, nita ljepe od rodnoga kraja. I tada se iz misli probudim, pa mi doe skoro da poludim, dua pati, a kosa mi sjedi, bez Benkovca ivot mi ne vrijedi.

DALMACIJOSenad Dragievi Krenula kolona i jo se uvijek kree, kao da se nikad zaustavit nee. Tee kao rijeka kao krv iz vena, daleko je moja kuca ostavljena. Gledam ovu tugu gledam ovaj jad, ta da priam djeci kad postanem star. Zvoni srpska crkva, srpskim slovom molim, al' ja samo moju Dalmaciju volim.

Dalmacijo moja kota me ivota, to mi pusti duu da se svjetom mota. itam neka slova al ne znam ta pie, zar Dalmacije moje nigdje nema vie. Dalmacijo moja vii iz sveg glasa, da te uje dijete to svjetom talasa. Berem neko cvjee to mirisa nema, slamarice moja zar si izgorjela. Pijem gorke suze mjesto crnog vina, bukara mi posta suvenir iz davnina. Nema vie bure nit' zelene smreke, nema vie, bako, kruva ispod peke. Nema vie sjen'ce nit ovaca bjeli', Dalmacijo moja kud me ivot seli. Jesu l' crne verige, vatrenico stara, e da mi je zava't vode sa bunara. Ne bi al'jo ivjet ni dana ivota, samo da je meni skoit preko plota. Da obujem lape, kroz vinograde proem, i jopet kao nekad svojoj kui doem. Da me grije biljac dok ljuta bura pue, Dalmacio moja ne izlazi iz due. Da uem u konobu, bavu da oepim, ajme majko moja kad se svega sjetim. Da nakrivim kapu da zapjevam jednu, bukovaku majko i ivota vrijednu. Da zaigram brikulu, janjca da osvojim, Dalmacijo moja ja te ludo volim. JANKOVI STOJAN Mirko Korolija Mlei i Turin kao laka varka nesta, i s njime pae, providuri; jo samo gdjegod lav svetanog Marka vrh vrata koga starog grada zuri. No s naih gora punih sunca jarka, s Kotara Ravnih, s Bukovica surih, die se pjesma o Stojanu arka, i k moru slazi slina bojnoj buri.

More se pita: 'Je li ovo jeka prolosti pune slave, pune zveka oruja bojnog to junake kiti? il' himna krvi, mladosti i zora naroda ovog mladog, koji s gora visokih k meni ko bujica hiti?

KROZ TRENUTKE Nika Dobre Tiinom se okupa suton to ga dan noi proslijedi. Vie kua Mimievih tek jedan traak dima nebo oboji. Ko da se vrijeme umiri od pustoi to ga korov napravi. Zarobilo polja i imanja te na teku robiju ih osudi. Vidjeh grob to me volja Tvoja u njega ne stavi. U trenu osjetih snagu ivota, me empresima starim i hladnim. Znam da e uvijek ulima mojim isti miris livada tei. Svojom svjeinom u tuini gost znan, snagom svojom po poljima rastran. I kroz najcrnju rupu kad padoh, osjetih da me duhom Tvojim asti. Njeno ime u sebi tri puta vrisnuh, s grcajem me neuje nitko. Boe, okupaj me rosom Tvojom. Prostruji dahom kroz nemire moje. Nek znaju dumani da me slomili nisu, nek prenu od teine koliko Te u meni ima. Zaboravih na sve, otkad Te dodirnuh. Gospode svemogui, Ti to me spase. I ono to mi sveto bi od svetosti Tvoje potamni. Srce to mi od tuge pue, Ti ga, Gospode, sastavi. Nek znaju svi to znali nisu: da mi ne mogu uzeti sva sjeanja moja!

MODA Nika Dobre Svaki tvoj osmjeh ne bacam tek tako. Svaku tvoju rije, ne gutam u prazno. Jer jo te elim i u sebi te imam. Da l' da se kajem to e ruku nekom drugom dati, ili neije drugo tijelo milovati, svakom novom suzom elju darivati? Odlazim u novi svijet, nepoznat i stran. Moda je bolje to te ostavih i to te vie ne gledah. Moda u jednom, kad ve budem sasvim star, zamoliti za oprotaj to te dadoh nekom drugom na dar. BUKOVICO, MORALA SI ZNATI Mrgud Bukovico, morala si znati, da emo ti ime spominjati. Na tvom ljutom, sivom kamenjaru, uvam svoju uspomenu staru. Na djetinjstvo i godine mlade, cjeli ivot u sjeanje stade. Bukovico, sva si od kamena, volimo te, al' nas tamo nema. Od Morlaka, samo ime osta, Bukovico, sad si rode pusta. Sad si pusta bez ikoga svoga, tu je Morlak samo ivjet' moga. Samo Morlak bukovakog roda, opstajao, e je zlato voda. Mnogi o tom nisu razmiljali, kad su tebe s' kra oerali. Ko ti nae nove stanovnike, kupiu mu pola Amerike. Nikad vie, nee imat' ljude, ko Morlake koji tebe ljube. Najezde si svake izdrao,