H O Teorema Seminarski Rad NOVO

UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJEFAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE

SEMINARSKI RADHOS TEOREMA – TEORIJA OPŠTE

RAVNOTEŽE

STUDENTI: MENTOR:

I. Sarajevo, 2014.godinaSADRŽAJ

Međunarodna ekonomija i finansije

1. UVOD......................................................................................................................2

2. HEKŠER-OLIN SAMUELSONOVA TEOREMA................................................3

2.1 Odnosi razmjene – osnovno tumačenje (terms of trade – makaze cijena)...4

3. PRETPOSTAVKE...................................................................................................4

3.1 Pretpostavke teorije......................................................................................4

3.2 Značenje pretpostavki..................................................................................5

4. RASPOLOŽIVOST FAKTORA I HEKŠER-OLINOVA TEORIJA..................7

4.1 Hekšer–Olinova teorema.............................................................................7

4.2 Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji.......................................8

4.3 Teorema o izjednačavanju cijena faktora...................................................9

5. EMPIRIJSKI TEST HEKŠER-OLINOVE TEOREME.....................................10

5.1 Empirijski rezultati - paradoks Leontijeva................................................10

5.2 Objašnjenje paradoksa Leontijeva i drugih empirijskih testova H–O modela...............................................................................................................................12

6. ZAKLJUČAK.......................................................................................................15

7. LITERATURA......................................................................................................16

H-O-S teorema- teorija opšte ravnoteže Page 1


1.UVOD

U ovom radu proširit ćemo naš model trgovine u dva važna pravca. Prvo, objasnit ćemo osnovu (tj., šta ih određuje) komparativnih prednosti. U prethodnim teorijama vidjeli smo da razlika u relativnim cijenama proizvoda u dvije zemlje svjedoči o njihovim komparativnim prednostima i daje osnovu za uzajamno korisnu trgovinu. Sada idemo korak dalje i objašnjavamo razlog, ili uzrok, razlika u relativnim cijenama proizvoda i komparativnih prednosti između zemalja. Drugi pravac proširenja našeg modela trgovine jeste analiza efekata međunarodne trgovine na zarade faktora proizvodnje u zemljama koje trguju. Drugim riječima, želimo da ispitamo efekat koji međunarodna trgovina ima na zarade rada kao i na međunarodne razlike u zaradama.Ova dva važna pitanja ostala su uglavnom bez odgovora u radovima Smita, Rikarda i Mila. Prema klasičnim ekonomistima, komparativne prednosti bile su zasnovane na razlikama u produktivnosti rada (jedini faktor proizvodnje koji su oni eksplicitno uzimali u obzir) između zemalja, ali oni nisu dali objašnjenje ovakvih razlika u produktivnosti, ako izuzmemo moguće razlike u klimatskim uslovima. Hekšer–Olinova teorija ide mnogo dalje od toga proširujući model trgovine iz prethodna dva poglavlja ispitivanjem osnove za komparativne prednosti i efekte koje trgovina proizvodi na zarade faktora u različitim zemljama. Odeljak 5.2 bavi se pretpostavkama teorije. Odeljak 5.3 razjašnjava značenje faktorske intenzivnosti i obilnosti faktora, objašnjava u kakvom su odnosu faktorska obilnost i cijene faktora kao i oblik granice mogućnosti proizvodnje u svakoj zemlji. U Odeljku 5.4 predstavljen je Hekšer–Olinov model u užem smislu i data je njegova grafička ilustracija. U Odeljku 5.5 ispituje se efekat međunarodne trgovine na zarade faktora i raspodjelu dohotka u svakoj zemlji. Poglavlje se završava Odeljkom 5.6 u kome je dat pregled empirijskih testova Hekšer–Olinovog modela trgovine. U dodatku je dato formalno izvođenje teoreme o izjednačavanju cijena faktora kao i uvod u naprednije alate za empirijsko testiranje Hekšer Olinovog modela trgovine.

2. HEKŠER-OLIN-SAMUELSONOVA TEOREMA



Jedna od teorema koja dalje elaborira teoriju komparativnih prednosti D. Rikarda je Hekšer-Olinov (Heckscher–Ohlin) doprinos modelu međunarodne trgovine. Neki to nazivaju H-O-modelom, koji je Hekšer postavio, Olin dalje razvio, a Samuelson detaljnije postavio uslove funkcioniranja ovog modela. Osnova Hekšer-Olinove teoreme veže se za raspravu o uticaju međunarodne ekonomije na cijene faktora proizvodnje. Heckscher je u svojoj studiji zaključio da se izvozom smanjuje raspoloživost proizvodnih faktora za proizvodnju na domaćem tržištu, a uvoz povećava njihovu raspoloživost. Prema Hekšer-Olinovoj teoremi preduslov razlika u komparativnoj prednosti i troškovima je razlika u relativnoj raspoloživosti proizvodnih faktora. Zemlje koje su relativno dobro obezbijeđene proizvodnim faktorima imaju komparativnu prednost. Zemlja sa šumom ima komparativnu prednost u drvnoj industriji, a slično važi i za druge prirodne resurse (radna snaga, zemljište i sl.). Ovo važi uz pretpostavku da se inputi koriste u proizvodnoj funkciji u različitim kombinacijama i da se faktori preseljavaju između sektora privrede, ali nisu mobilni između privreda različitih zemalja. Bertil Ohlin kritički analizira klasičnu i neoklasičnu koncepciju međunarodne trgovine i polazi od toga da se zakonitosti međunarodne razmjene u osnovi ne razlikuju od zakonitosti koje vladaju u unutrašnjoj razmjeni. Proizvodnja različitih dobara podrazumijeva upotrebu različitih faktora proizvodnje, koji su različito locirane po pojedinim zemljama. Zbog toga se formiraju različite cijene dobara, što daje osnovni poticaj međunarodnoj razmijeni. Ohlinova teorija međunarodne trgovine, s teorijom Eli Heckshera, poznata kao H-O teorija, uvodi novo tumačenje temeljnih pokretača međunarodne ekonomije. Ona integrira dijelove relativnih cijena sa dijelovima tržišnih impulsa, što predstavlja osnovu opće ekonomske ravnoteže u međunarodnoj ekonomiji. Empirijskim istraživanjem H-O teorije, W. Leontief (Leontijev paradoks) je tvrdio da SAD kao zemlja u kojoj je kapital obilan proizvodni faktor, izvozi radno intenzivna dobra, a uvozi kapitalno intenzivna dobra.Problematiku izjednačavanja cijena faktora proizvodnje u međunarodnoj razmjeni upotpunio je P. Samuelson. Analizirajući dvije zemlje, dva dobra, dva proizvodna faktora čije su relativne veličine u pojedinim zemljama različite, jednake proizvodne funkcije u obje zemlje, konstantne troškove, potpunu konkurenciju i slobodnu trgovinu, te jednake ukuse potrošača u obje zemlje, Samuelson je dokazao potpuno izjednačavanje cijena u međunarodnim relacijama. R. Vernon formira teoriju životnog ciklusa proizvoda (u kojoj svaka faza razvoja proizvoda ima različit uticaj na strukturu trgovine). Po Vernonu tehnološke promjene utiču na svjetsku trgovinu stalnim uvođenjem novih proizvoda na tržište i unaprijeđenjem načina proizvodnje postojećih proizvoda. Kako tehnologija nije podjednako zastupljena u svim zemljama, pojedine zemlje razvijaju velike komparativne prednosti u proizvodima visoke tehnologije.



2.1 Odnosi razmjene – osnovno tumačenje (terms of trade – makaze cijena)

Odnosi cijena proizvoda koji se izvoze i uvoze određuju vrlo važan parametar koji se naziva „odnosi razmjene“ (terms of trade). Iako je ovaj termin uobičajen, često se koristi i izraz „makaze cijena“. U najjednostavnijim izrazima oni se određuju količnikom izvoznih i uvoznih cijena, odnosno px/pm.Na primjer: ako se jedan proizvod izvozi po cijeni od 10 eura, a drugi uvozi po cijeni od 5 eura, taj količnik je 2, što znači da se prihodom od jedinice izvoza može platiti uvoz od 2 jedinice.U analitičke svrhe, ne porede se cijene pojedinih proizvoda, već indeksi općih nivoa izvoznih i uvoznih cijena. Tako, npr., ako je opći nivo izvoznih cijena porastao za 5 %, a uvoznih cijena za 2 %, indeks izvoznih cijena biće 105, a uvoznih 102. i odnosi razmijene poboljšat će se za 2,9 % (105/102=1,029). U konkretnom slučaju, to znači da se, zahvaljujući poboljšanju odnosa razmijene, prihodima od izvoza iste količine proizvoda može platiti 2,9 % veća količina uvoznih proizvoda. Naravno, obrnuti su rezultati ako dođe do pogoršavanja odnosa razmijene, kada uvozne cijene rastu brže od izvoznih ili kada izvozne cijene opadaju.

3. PRETPOSTAVKE

Hekšer–Olinova teorija zasnovana je na određenom broju pojednostavljujućih pretpostavki (od kojih su neke samo implicitno date kod Hekšera i Olina). Umjesto da ih samo spominjemo kada su neophodne u toku analize, logično je i zgodno da ih sada navedemo zajedno i objasnimo njihovo značenje. To će nam dozvoliti ne samo da sagledamo teoriju koja će se izložiti u boljoj perspektivi, već i da njeno predstavljanje bude pitkije i direktnije. Da bi teoriju učinili bližom realnosti, u slijedećem poglavlju ćemo oslabiti ove pretpostavke i ispitat ćemo koji je efekat ovog slabljenja na zaključke koje smo dobili u ovom poglavlju.

3.1. Pretpostavke teorije

Hekšer–Olinova teorija zasnovana je na slijedećim pretpostavkama:

1. Postoje dvije zemlje (Zemlja 1 i Zemlja 2), dva proizvoda (proizvod X i proizvod Y), i dva faktora proizvodnje (rad i kapital).

2. Obje zemlje koriste istu tehnologiju u proizvodnji.3. Proizvod X je radno intenzivan, a proizvod Y je kapitalno intenzivan proizvod u

obje zemlje.4. Oba proizvoda proizvode se uz konstantnu ekonomiju obima u obje zemlje.



5. U obje zemlje postoji nepotpuna specijalizacija u proizvodnji.6. Ukusi su identični u obje zemlje.7. U obje zemlje postoji savršena konkurencija na tržištima proizvoda i tržištima

faktora.8. Postoji savršena mobilnost faktora unutar svake zemlje, ali nema faktorske

mobilnosti između zemalja.9. Ne postoje transportni troškovi, carine, ili druge barijere slobodnom odvijanju

međunarodne trgovine.10. Svi resursi su potpuno uposleni u obje zemlje.11. Međunarodna trgovina između dvije zemlje je uravnotežena.

3.2 Značenje pretpostavki

Pretpostavke 1 (dvije zemlje, dva proizvoda, dva faktora proizvodnje) je jasno i ona je učinjena sa ciljem da dozvoli grafičku interpretaciju teorije pomoću dvodimenzionalne slike. Ova pretpostavka je učinjena sa znanjem (koje će se razmatrati u slijedećem poglavlju) da njeno slabljenje (tako da se bavimo slučajem u kome ima više od dvije zemlje, više od dva proizvoda i više od dva proizvodna faktora) ostavlja fundamentalno nepromijenjenim teorijske zaključke. Pretpostavka 2 (po kojoj obje zemlje koriste istu tehnologiju) znači da obje zemlje imaju pristup istim proizvodnim tehnikama i da taj pristup koriste. Prema tome, ako su cijene faktora iste u obje zemlje, proizvođači u obje zemlje koristit će tačno istu količinu rada i kapitala u proizvodnji za svaki proizvod. Pošto se cijene faktora po pravilu razlikuju, proizvođači u svakoj zemlji koristit će više relativno jeftinijeg faktora sa ciljem minimiziranja svojih troškova proizvodnje. Pretpostavka 3 (da je proizvod X radno intenzivan, a proizvod Y kapitalno intenzivan) znači da u obje zemlje proizvodnja X zahtijeva relativno više rada nego proizvodnja Y. Rečeno na tehnički i precizniji način, to znači da je koeficijent rad/kapital (R/K) veći za proizvod X nego za proizvod Y u obje zemlje za iste relativne cijene faktora. To je ekvivalentno izrazu da je koeficijent kapital/rad (K/R) niži za X nego za Y. Ali to ne znači da je koeficijent K/R isti za X i u Zemlji 1 i u Zemlji 2, već samo da je u obje zemlje K/R niže za X nego za Y. Ova poenta je toliko važna da ćemo je posebno razjasniti u Odeljku 5.3A.Pretpostavka 4 (konstantna ekonomija obima u proizvodnji oba proizvoda u obje zemlje) znači da je rastuća količina rada i kapitala koji su upotrijebljeni u proizvodnji bilo kog proizvoda dovela do porasta autputa tog proizvoda u istoj proporciji. Na primjer, ako je Zemlja 1 u proizvodnji X povećala količinu rada i količinu kapitala za 10 procenata, njen autput proizvoda X takođe će porasti za 10 procenata. Ukoliko udvostruči količine rada i kapitala koje koristi, njen autput X takođe će se udvostručiti. Isto važi za proizvod X i za Zemlju 2.



Pretpostavka 5 (nepotpuna specijalizacija u proizvodnji kod obje zemlje) znači da čak i uz slobodnu trgovinu obje zemlje nastavljaju da proizvode oba proizvoda. Ovo implicira da nijedna od dvije zemlje nije “veoma mala.”Pretpostavka 6 (identični ukusi u obje zemlje) znači da su preferencije tražnje, koje svoj izraz imaju u obliku i položaju krivih indiferentnosti, identične u obje zemlje. Prema tome, kada su relativne cijene proizvoda jednake u dvije zemlje (što je, na primjer, slučaj u uslovima slobodne trgovine), obje zemlje će trošiti X i Y u istoj proporciji. Ovo ćemo ilustrovati u Odeljku 5.4C.Pretpostavka 7 (savršena konkurencija i na tržištima proizvoda i na tržištima faktora) znači da su proizvođači, potrošači i trgovci proizvoda X i proizvoda Y u obje zemlje suviše mali da bi uticali na cijene ovih proizvoda. Isto važi i za korisnike i ponuđače rada i kapitala. Savršena konkurencija takođe znači da su, u dugom roku, cijene proizvoda jednake njihovim troškovima proizvodnje ne ostavljajući mjesta za (ekonomski) profit nakon što su obračunati svi troškovi (uključujući i implicitne troškove). Na kraju, savršena konkurencija znači da svi proizvođači, potrošači i vlasnici faktora proizvodnje poseduju savršeno poznavanje cijena proizvoda i zarada faktora u svim dijelovima zemlje i u svim granama proizvodnje. Pretpostavka 8 ( savršena interna mobilnost faktora, ali ne i međunarodna) znači da su rad i kapital slobodni u svom kretanju, da se mogu pomijerati brzo iz oblasti i industrija sa nižim zaradama u oblasti i industrije sa višim zaradama sve dok se zarade iste vrste rada i kapitala ne izjednače u svim oblastima, upotrebama i industrijama jedne zemlje. Sa druge strane, postoji nulta međunarodna pokretljivost faktora (tj., nema mobilnosti faktora između zemalja), pa će međunarodne razlike u zaradama faktora neograničeno opstajati ukoliko nije moguća međunarodna trgovina. Pretpostavka 9 (ne postoje transportni troškovi, carine, ili druge barijere slobodnom odvijanju međunarodne trgovine) znači da se specijalizacija za proizvodnju proizvoda odvija sve dok se, u uslovima postojanja trgovine, ne izjednače relativne (i apsolutne) cijene proizvoda u obje zemlje. Ako bi bile dopuštene carine i transportni troškovi, specijalizacija bi se odvijala samo dotle kada se relativne (i apsolutne) cijene proizvoda razlikuju za iznos transportnih troškova i carina po jedinici proizvoda kojima se trguje.Pretpostavka 10 (u obje zemlje svi resursi su potpuno uposleni) znači da u obje zemlje nema neuposlenih resursa ili faktora proizvodnje.Pretpostavka 11 (međunarodna trgovina između dvije zemlje je uravnotežena) znači da je kod svake zemlje ukupna vrijednost izvoza jednaka ukupnoj vrijednosti uvoza.

4. RASPOLOŽIVOST FAKTORA I HEKŠER-OLINOVA TEOREMA



Godine 1919. Eli Hekšer (Eli Heckscher), švedski ekonomista, objavio je članak pod naslovom “The Effect of Foreign Trade on the Distribution of Income” (“Efekat spoljne trgovine na raspodjelu dohotka”) u kome je dao skicu onoga što je danas postalo “savremena teorija spoljne trgovine”. Tokom više od deset godina ovaj članak je ostao nezapažen sve dok ga nije istakao Bertil Olin (Bertil Ohlin), još jedan švedski ekonomista i ranije Hekšerov student, dogradio ga, razjasnio ga, da bi 1933. objavio svoju čuvenu knjigu Interregional and International Trade (Međuregionalna i međunarodna trgovina). Mi ćemo razmatrati samo Olinov rad jer on sadrži sve što je Hekšer već rekao u svom članku ali i mnogo više od toga. Međutim, pošto je srž modela bila po prvi put objavljena u Hekšerovom radu, on je dobio zasluženo priznanje time što je teorija nazvana Hekšer Olinova teorija. Sa svoje strane, Olin je podijelio Nobelovu nagradu (Sa Džejmsom Midom) za ekonomiju za svoj rad u domenu međunarodne trgovine.

Hekšer–Olinova (H–O) teorija može se izložiti u vidu dvije teoreme: takozvane H–O teoreme (koja se bavi i predviđa obrasce trgovine) i teoreme o izjednačavanju cijena faktora (koja se bavi dejstvom međunarodne trgovine na cijene faktora proizvodnje). Teoremu o izjednačavanju cijena faktora razmotrit ćemo u Odjeljku 5.5. U ovom odjeljku predstavljamo i razmatramo H–O teoremu. Počinjemo sa iskazom teoreme i ukratko objašnjavamo njeno značenje. Zatim ispitujemo prirodu H–O teorije sa gledišta opšte ravnoteže da bi na kraju dali geometrijsku interpretaciju modela.

4.1 Hekšer–Olinova teorema

Polazeći od pretpostavki koje smo izložili u Odjeljku 5.2, možemo reći da Hekšer–Olinova teorema glasi: Zemlja će izvoziti proizvod čija proizvodnja zahtijeva intenzivnu upotrebu relativno obilnog i jeftinog faktora proizvodnje u toj zemlji, a uvozit će proizvod čija proizvodnja zahtijeva intenzivnu upotrebu relativno oskudnog i skupog faktora proizvodnje u toj zemlji. Ukratko, zemlja relativno bogata radom izvozi relativno radno intenzivan proizvod, a uvozi relativno kapitalno intenzivan proizvod.U izrazima naše prethodne diskusije to znači da Zemlja 1 izvozi proizvod X jer je proizvod X R intenzivan proizvod, a R je relativno obilan i jeftin faktor u Zemlji 1. Sa druge strane, Zemlja 2 izvozi proizvod Y jer je proizvod Y K intenzivan proizvod i K je relativno obilan i jeftin faktor u Zemlji 2 (tj., r/w je niže u Zemlji 2 nego u Zemlji 1.Od svih mogućih razloga za razlike u relativnim cijenama proizvoda i komparativnih prednosti zemalja, H–O teorema izdvaja razlike između zemalja u relativnoj obilnosti faktora, ili u faktorskoj raspoloživosti, kao osnovni uzrok ili determinantu komparativnih prednosti i međunarodne trgovine. To je razlog zbog koga se na H–O model često poziva kao na teoriju faktorskih proporcija ili teoriju faktorske raspoloživosti. Drugim



riječima, svaka zemlja specijalizuje se za proizvodnju i izvoz proizvoda koji je intenzivan po faktoru koji je relativno obilan i jeftin, a uvozi proizvod koji je intenzivan po faktoru koji je relativno oskudan i skup. Prema tome, H–O teorija prije objašnjava komparativne prednosti nego što (kao što je to bio slučaj sa klasičnim ekonomistima) pretpostavlja njihovo postojanje. Drugim riječima, H–O teorema postulira da su razlike u relativnoj faktorskoj obilnosti i cijenama uzrok razlika u relativnim cijenama proizvoda između dvije zemlje prije otvaranja trgovine. Ova razlika u relativnim cijenama proizvoda i relativnim cijenama faktora zatim se prevodi u razlike apsolutnih cijena proizvoda i faktora između dvije zemlje (kao što je skicirano u Odjeljku 2.4D). Upravo je ova razlika u apsolutnim cijenama proizvoda u dvije zemlje ono što predstavlja neposredan uzrok trgovine.

4.2 Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji

Okvir opšte ravnoteže u Hekšer–Olinovoj teoriji može biti predstavljen i sažet upotrebom Slike 1. Polazeći iz donjeg desnog ugla dijagrama vidimo da ukusi i raspodjela vlasništva nad faktorima proizvodnje (tj., raspodjela dohotka) zajedno određuju tražnju za proizvodima. Tražnja za proizvodima određuje izvedenu tražnju za faktorima koji su neophodni za njihovu proizvodnju. Tražnja za faktorima proizvodnje, zajedno sa ponudom faktora, određuje cijene faktora proizvodnje u uslovima savršene konkurencije. Cijene faktora proizvodnje, zajedno sa tehnologijom, određuju cijenu finalnih proizvoda. Razlika u relativnim cijenama proizvoda između zemalja određuju komparativne prednosti i obrazac trgovine (tj., koja zemlja šta izvozi).

Slika 1.



Slika 1. jasno prikazuje način na koji sve ekonomske snage zajednički određuju cijenu finalnih proizvoda. To je ono na šta se mislilo kada kažemo da je H–O model opšte ravnoteže. Međutim, iz skupa svih ovih snaga koje zajednički djeluju, H–O teorema izdvaja razliku između zemalja u fizičkoj raspoloživosti, ili ponudi, faktora proizvodnje (uz jednake ukuse i iste tehnologije) da bi objasnila razlike u relativnim cijenama proizvoda i trgovinu između zemalja. Olin je izričito pretpostavio jednake ukuse (i distribuciju dohotka) u različitim zemljama. To je dovelo do sličnosti tražnji za finalnim proizvodima i faktorima proizvodnje u različitim zemljama. Na taj način je razlika u ponudi faktora proizvodnje u različitim zemljama onaj uzrok koji dovodi do razlika u relativnim cijenama faktora u različitim zemljama. Na kraju, iste tehnologije uz različite cijene faktora dovode do razlika u relativnim cijenama proizvoda i do međusobne trgovine. Zato je razlika u relativnoj ponudi faktora koja dovodi do razlike u relativnim cijenama faktora i cijenama proizvoda prikazana duplom linijom na Slici 1.Primjetno je da H–O model ne zahtijeva, da bi važili rezultati koji iz njega slijede, da ukusi, raspodjela dohotka i tehnologija budu potpuno isti u dvije zemlje. Sve što se traži jeste da oni budu slični u najširem smislu. Pretpostavke o jednakim ukusima, raspodjeli dohotka i tehnologiji pojednostavljuju izlaganje i grafičku ilustraciju teorije.

4.3 Teorema o izjednačavanju cijena faktora

Polazeći od pretpostavki koje su navedene, teoremu o izjednačavanju cijena faktora (H–O–S) možemo formulisati na slijedeći način: Međunarodna trgovina dovst šće do izjednačavanja relativnih i apsolutnih prinosa na homogene faktore proizvodnje u različitim zemljama. Na taj način međunarodna trgovina predstavlja supstitut međunarodne mobilnosti faktora.Ovo znači da će međunarodna trgovina dovesti do toga da nadnice za homogeni rad (tj., rad iste obuke, kvalifikacija i produktivnosti) budu iste u svim zemljama koje trguju. Analogno, međunarodna trgovina će dovesti da prinosi na homogeni kapital (tj., kapital iste produktivnosti i rizika) budu isti u svim zemljama koje su uključene u trgovinu. Drugim riječima, međunarodna trgovina će dovesti do jednakosti w u Zemlji 1 i Zemlji 2; analogno, ona će dovesti i do jednakosti r u obje zemlje. I relativne i apsolutne cijene faktora će se izjednačiti.Iz navedenog znamo da je, uz odsustvo trgovine, relativna cijena proizvoda X niža u Zemlji 1 nego u Zemlji 2 jer je relativna cijena rada, ili stopa nadnica, niža u Zemlji 1. Kada se Zemlja 1 specijalizuje za proizvodnju proizvoda X (R intenzivan proizvod) i smanji svoju proizvodnju proizvoda Y (K intenzivan proizvod), relativna tražnja za radom raste dovodeći do porasta nadnica (w), dok se relativna tražnja za kapitalom smanjuje, dovodeći do pada kamatne stope (r). Tačno suprotno dešava se u Zemlji 2. Drugim riječima, uz postojanje trgovine, sa specijalizacijom Zemlje 2 za proizvodnju Y i opadanjem proizvodnje X, njena tražnja za R opada, što dovodi do pada w, dok tražnja za



K raste, što dovodi do porasta r. Da rezimiramo, međunarodna trgovina dovodi do porasta w u Zemlji 1 (zemlja sa niskim nadnicama) i do pada w u Zemlji 2 (zemlja sa jeftinim K), smanjujući na taj način razlike u r između zemalja, koje su postojale prije trgovine. Ovo dokazuje da međunarodna trgovina teži da smanji razlike u w i u r između zemalja, koje postoje prije njenog otvaranja. Možemo poći korak dalje da bi pokazali da međunarodna trgovina ne samo da teži da smanji međunarodne razlike u prinosima homogenih faktora, već da će, u stvari, dovesti do potpunog izjednačavanja relativnih cijena faktora kada su zadovoljene sve učinjene pretpostavke. Ovo je tako jer sve dok se relativne cijene faktora razlikuju, razlikuju se i relativne cijene proizvoda i trgovina nastavlja da se širi. Ali širenje trgovine smanjuje međunarodne razlike u faktorskim cijenama. Dakle, međunarodna trgovina nastavlja da se širi sve dok se relativne cijene proizvoda potpuno ne izjednače, što znači da su relativne cijene faktora takođe postale jednake u dvije zemlje.

5. EMPIRIJSKI TEST HEKŠER-OLINOVE TEOREME

U ovom odjeljku predstavljaju se rezultati empirijskih testova Hekšer–Olinovog modela i daje se njihova ocjena. Prije nego što se prihvati kao teorija, model mora biti uspješno empirijski testiran. Ukoliko je model u suprotnosti sa empirijskom evidencijom on mora biti odbačen i mora se skicirati alternativni model. U slijedećem dajemo rezultate prvobitnog empirijskog testa Hekšer–Olinovog modela koji je sproveo Vasilij Leontijev (Wassily Leontief). Pošto se činilo da ovi rezultati protivriječe modelu, učinjeni su brojni pokušaji da se oni pomire sa modelom.. U navedenom tekstu razmatramo situaciju koja se naziva reverzibilnost faktorske intenzivnosti koja, ukoliko bi bila preovlađujuća, takođe dovodi do odbacivanja Hekšer–Olinovog modela. Međutim, empirijski testovi ukazuju da ovo nije vrlo česta pojava u stvarnom svijetu.

5.1 Empirijski rezultati – paradoks Leontijeva

Prvi empirijski test Hekšer–Olinovog modela sproveo je Vasilij Leontijev 1951. godine koristeći podatke za SAD za 1947. godinu. Pošto su u tadašnjem svijetu SAD bile zemlja koja je izrazito K – obilna, Leontijev je očekivao da će dobiti rezultat da ona izvozi proizvode koji su K – intenzivni, a da uvozi proizvode koji su R – intenzivni. Za ovaj test Leontijev je koristio input – autput tabele privrede SAD da bi izračunao količinu rada i kapitala unutar “reprezentativne korpe” izvoza u uvoznih supstituta SAD koja je vrijedila 1 milion dolara u 1947. godini. (Input–autput tabela pokazuje porijeklo i namjenu svakog proizvoda u privredi. Sam je Leontijev značajno doprinijeo razvoju ove nove tehnike analize za šta je dobio Nobelovu nagradu 1973. godine.)



Treba primijetiti da je Leontijev ocijenjivao K/R za uvozne supstitute privrede SAD, a ne za njen uvoz. Uvozni supstituti su proizvodi, kao što su automobili, koji Sjedinjene Države proizvode kod kuće, ali ih i uvoze iz inostranstva (zbog nepotpune specijalizacije proizvodnje). Leontijev je bio prinuđen da koristi podatke SAD za uvozne supstitute zato što mu nisu bili na raspolaganju proizvodni podaci o inostranstvu. Međutim, Leontijev je ispravno rezonovao da čak i ako su uvozni supstituti u SAD veće K – intenzivnosti od stvarnog uvoza (zato što je u SAD K bio relativno jeftiniji nego u inostranstvu), oni bi još uvijek morali biti manje K – intenzivni od izvoza SAD ukoliko je Hekšer–Olinovog model istinit. Naravno, upotreba podataka za uvozne supstitute SAD, umjesto inostranih podataka za stvarni uvoz SAD, takođe iz obračuna eliminiše proizvode, poput kafe i banana, koji se uopšte ne proizvode u Sjedinjenim Državama.Rezultati Leontijevljevog testa bili su zapanjujući. Uvozni supstituti SAD bili su za oko 30 procenata K – intenzivniji od izvoza SAD. Drugim riječima, izgleda da su Sjedinjene Države izvozile R – intenzivne proizvode, a uvozile K – intenzivne proizvode. To je suprotno onome šta predviđa Hekšer–Olinov model i postalo je poznato kao paradoks Leontijeva (vidjeti Studiju slučaja 5 – 7). U istoj studiji Leontijev je pokušao da objasni svoje rezultate, a ne odbacujući H–O model. On je tvrdio da ono što je dobio predstavlja optičku iluziju: pošto je u 1947. rad u SAD bio oko tri puta produktivniji od rada u inostranstvu, Sjedinjene Države su stvarno bile R – obilna zemlja što bi se vidjelo ako bi pomnožili radnu snagu SAD sa tri i uporedili dobijenu cifru sa raspoloživim kapitalom zemlje. Zbog toga je jedini odgovarajući nalaz da izvoz SAD bude R – intenzivan u poređenju sa uvoznim supstitutima SAD. Objašnjenje nije prihvatljivo i kasnije je sam Leontijev od njega odustao. Razlog je u tome da dok je rad u SAD definitivno bio produktivniji od rada u inostranstvu (mada je množenje sa tri koje je upotrebio Leontijev bilo u mnogo čemu arbitrarno), isto važi i za kapital u SAD. Zbog toga je i rad u SAD i kapital u SAD trebalo pomnožiti sa istim koeficijentom pa bi relativna obilnost kapitala u Sjedinjenim Državama ostala na manje više istom nivou.Na sličan način je netačno drugo objašnjenje koje je polazilo od pretpostavke da su ukusi u SAD bili toliko pristrasni u prilog K – intenzivnim proizvodima da je to za rezultat imalo više relativne cijene tih proizvoda u Sjedinjenim Državama. Zbog toga je trebalo da SAD izvoze relativno R – intenzivne proizvode. Razlog zašto ovo objašnjenje nije prihvatljivo je u činjenici da je poznato da su ukusi slični u različitim zemljama. Studija koju je izveo Hotaker (Houthakker) 1957. o obrascima potrošnje domaćinstava u mnogim zemljama dala je rezultat da je dohodovna elastičnost tražnje za hranom, odjećom, stanovanjem i ostalim klasama dobara upadljivo slična u različitim zemljama. Kao posljedica toga ovo objašnjenje paradoksa Leontijeva koje je zasnovano na razlikama u ukusima takođe je neprihvatljivo.

5.2 Objašnjenje paradoksa Leontijeva i drugih empirijskih testova H–O modela



Jedno od mogućih objašnjenja paradoksa je to što je 1947. godina, koju je Leontijev koristio u svom testu, bila isuviše blizu Drugom svjetskom ratu da bi bila reprezentativna. Sam Leontijev je odgovorio na ovu kritiku ponavljajući svoju studiju 1956. koristeći input–autput tabelu za privredu SAD iz 1947. ali sa podacima o trgovini iz 1951. (1951. obično se uzima kao godina kojom se obilježava poslijeratna rekonstrukcija privrede.) Ova analiza je pokazala da je izvoz SAD bio za samo 6 procenata R – intenzivniji od uvoznih supstituta SAD. Leontijev je smanjio paradoks, ali ga nije eliminisao.Opštiji izvor pristrasnosti je taj što je Leontijev upotrijebio dvofaktorski model (R i K), apstrahujući od drugih činilaca kao što su prirodni resursi (zemlja, klima, mineralna ležišta, šume, itd.). Međutim, proizvodi mogu biti intenzivni po prirodnim resursima pa je klasifikacija po tome da li su K ili R intenzivni (sa dvofaktorskim modelom), sasvim je jasno, neodgovarajuća. Osim toga, mnogi proizvodni procesi u kojima se koriste prirodni resursi – kao što je dobijanje uglja, proizvodnja čelika i poljoprivredna proizvodnja – takođe zahtijevaju veliku količinu fizičkog kapitala. Zbog toga zavisnost SAD od uvoza brojnih prirodnih resursa može da pomogne kod objašnjavanja velike kapitalne intenzivnosti u industrije sa konkurentskim uvozom.Carinska politika SAD predstavlja još jedan izvor pristrasnosti u studiji Leontijeva. Carina nije ništa drugo do porez na uvoz. Kao takva, ona smanjuje uvoz i stimuliše domaću proizvodnju uvoznih supstituta. U studiji iz 1956, Kravis je pronašao da su industrije SAD koje su bile pod najvećom zaštitom bile R – intenzivne industrije. Ovo je obrasce trgovine činilo pristrasnim i smanjivalo je radnu intenzivnost uvoznih supstituta u SAD, doprinoseći na taj način postojanju paradoksa Leontijeva. Vjerovatno je najznačajniji izvor pristrasnosti bila činjenica da je u svom mjerenju kapitala Leontijev uključio samo fizički kapital (kao što su mašine, ostala oprema, zgrade, i tako dalje) potpuno ignorišući ljudski kapital. Ljudski kapital odnosi se na obrazovanje, treninge za posao, zdravlje koje imaju radnici, na sve ono što povećava njihovu produktivnost. Implikacija je ta da, pošto je u SAD u radnicima ovaploćeno više ljudskog kapitala nego što je to slučaj u inostranstvu, dodajući komponentu ljudskog kapitala fizičkom kapitalu, izvoz SAD postaje K – intenzivniji u odnosu na uvozne supstitute SAD. (Radi pravednosti prema Leontijevu, moramo reći da je analiza ljudskog kapitala postala u potpunosti razvijena i moderna tek nakon radova Shultza 1961. i Beckera 1964.)Donekle srodan ljudskom kapitalu je i uticaj istraživanja i razvoja (I&R, R&D) na izvoz SAD. Kapital “znanja” koji je rezultat I&R dovodi do porasta vrijednosti autputa koji je dobijen iz datog stoka kapitalnih i ljudskih resursa. Čak i površna zapažanja pokazuju da je veći dio izvoza SAD I&R intenzivan i intenzivan prema kvalifikacijama rada. Prema tome, ljudski kapital i kapital znanja važni su prilikom razmatranja determinanti obrazaca trgovine privrede SAD. To nije razmatrano od strane Leontijeva u njegovoj studiji.Najvažnija među brojnim empirijskim studijama, koje su slijedile pristup preko ljudskog kapitala, bila je ona koju su preduzeli Kravis, Kreesing, Kenen i Boldvina. U dvije studije



koje su objavljene 1956, Kravis je dobio rezultat da su nadnice u izvoznim industrijama SAD u 1947. i 1951. bile oko 15 procenata više nego nadnice u industrijama sa konkurentskim uvozom u SAD. Kravis je ispravno tvrdio da su više nadnice u izvoznim industrijama SAD predstavljale odraz veće produktivnosti i ljudskog kapitala koji je ovaploćen u izvozu SAD u odnosu na uvozne supstitute SAD.U studiji iz 1966, Keesing je dobio rezultat da je u 1957. izvoz SAD bio intenzivniji po kvalifikacijama od izvoza devet drugih industrijskih zemalja. Ovo je odražavalo činjenicu da su Sjedinjene Države imale najuvježbaniju radnu snagu u kojoj je ovaploćeno više ljudskog kapitala nego u drugim zemljama.Ostalo je na Kenen-u da u studiji iz 1965. dā stvarne procene ljudskog kapitala koji sadrži izvoz SAD i proizvodi kojima konkuriše uvoz, doda ove procjene zahtijevima za fizičkim kapitalom, a zatim da ponovo izračuna K/R za izvoz SAD i uvozne supstitute SAD. Koristeći podatke za 1947. i ne isključujući proizvode sa značajnim sadržajem prirodnih resursa (poput prvobitne studije Leontijeva), Kenen je uspeo da eliminiše paradoks Leontijeva.

U studiji iz 1971. godine, Boldvin je ažurirao studiju Leontijeva tako što je upotrebio input–autput tabelu SAD za 1958. i upotrebio podatke o trgovini za 1962. Boldvin je pronašao da isključenje industrija prirodnih resursa nije dovoljno za eliminaciju paradoksa sve dok se ne uključi i ljudski kapital (videti Studiju slučaja 5 – 7). Međutim, paradoks ostaje za zemlje u razvoju i Kanadu. Slični paradoksalni rezultati nastaju i ukoliko se upotrebe podaci za druge zemlje. U studiji iz 1977. Branson i Monoyios takođe pokreću neka pitanja o svrsishodnosti kombinovanja ljudskog i fizičkog kapitala u jedinstvenu mjeru sa ciljem testiranja H–O modela.U radovima objavljenim 1980. i 1984. godine, Leamer tvrdi da u multifaktorskom svijetu treba da poredimo stopu K/R u proizvodnji nasuprot potrošnji prije nego li izvoz nasuprot uvozu. Uzimajući ovakav pristup prema podacima Leontijeva za 1947, Leamer (1984) je pronašao da je stopa K/R sadržana u proizvodnji SAD zaista bila veća od one koju sadrži potrošnja SAD, pa tako paradoks nestaje. Ovo je bilo potvrđeno studijama Sterna za 1981. i Maskusa za 1972. kao i studijom Salvatore-a i Barazeh-a za svaku godinu od 1958. do 1981, pod uslovom da se isključe industrije prirodnih resursa. Međutim, u studiji iz 1987. godine, Bowen, Leamer i Sveikauskas, upotrijebljavajući kompletniji model sa cross-section podatcima o trgovini, zahtijevima za faktorskim inputima i faktorskoj raspoloživosti za 27 zemalja, 12 faktora (resursa) i brojnim proizvodima našli su da je H–O model trgovine bio podržan samo u, otprilike, polovini slučajeva. Činilo se da je zadat razoran udarac valjanosti H–O modela. Međutim, istraživanja koja su uslijedila dala su podršku nekim ograničenim oblicima H–O modela trgovine. U studiji iz 1993, Brecher i Choudhri pronašli su proizvodnju koja svjedoči u prilog H–O modela za slučaj trgovine između SAD i Kanade; u studiji iz 1994. Wood-a daje se podrška za H–O model trgovine između razvijenih i nerazvijenih zemalja zasnovane na razlikama u njihovoj relativnoj raspoloživosti kvalifikacija i zemlje, a isto



čini i studija Svjetske banke iz 1995. (vidjeti Studiju slučaja 5 – 8). Dodatni dokazi u prilog podršci H–O modelu trgovine prerađevinama između najvećih industrijskih zemalja takođe su dati u studiji iz 1996. od James-a i Elmslie-a, i, nešto šire shvaćeni, ali još uvijek kvalifikovani, od strane Leamer-a (1993, 1995) i Wood-a (1997). Ubjedljiviji dokazi u prilog valjanosti uslovnih ili ograničenih oblika H–O teorije dolaze iz radova novijeg datuma. Koristeći podatke na osnovu velikog uzorka razvijenih i nerazvijenih zemalja u periodu 1970–1992. i dozvoljavajući razlike u tehnologijama između zemalja, Harrrigan i Zakrajsek (2000) pokazuju da faktorska raspoloživost zaista objašnjava komparativne prednosti. Shott (2001, p. 686) daje “snažnu podršku za H–O specijalizaciju”

6. ZAKLJUČAK



Ohlinova teorija međunarodne trgovine, s teorijom Eli Heckshera, poznata kao H-O teorija, uvodi novo tumačenje temeljnih pokretača međunarodne ekonomije. Ona integrira dijelove relativnih cijena sa dijelovima tržišnih impulsa, što predstavlja osnovu opće ekonomske ravnoteže u međunarodnoj ekonomiji.Empirijskim istraživanjem H-O teorije, W. Leontief (Leontiefljev paradoks) je tvrdio da SAD kao zemlja u kojoj je kapital obilan proizvodni faktor, izvozi radno intenzivna dobra, a uvozi kapitalno intenzivna dobra. Problematiku izjednačavanja cijena faktora proizvodnje u međunarodnoj razmjeni upotpunio je P. Samuelson. Analizirajući dvije zemlje, dva dobra, dva proizvodna faktora čije su relativne veličine u pojedinim zemljama različite, jednake proizvodne funkcije u obje zemlje, konstantne troškove, potpunu konkurenciju i slobodnu trgovinu, te jednake ukuse potrošača u obje zemlje, Samuelson je dokazao potpuno izjednačavanje cijena u međunarodnim relacijama.

7. LITERATURA



Grupa autora, Međunarodna ekonomija i finansije, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008.

Prof Milorad Unković, Međunarodna ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2010.

http:// www.ita.doc.gov/td/industry/otea http:// www.un.org/unsd Prof. Dr. Zorka Grandov, Međunarodna ekonomija i globalizacija, Beogradsko

trgovačko društvo, Beograd, 2009.


Documents

H O Teorema Seminarski Rad NOVO