Haremske Novele/ Arslan i Sin/ Trgovina - Ahmed Muradbegovic

8/7/2019 Haremske Novele/ Arslan i Sin/ Trgovina - Ahmed Muradbegovic

1/14

"ARSLAN I SIN" TRGOVINATKANINA

1.Odbijalo je sedam sati. Orhan se trgnuo iza snai poce da zapaa oko sebe predmete i stvari. Staracarigradskaura kojuje njegov otac doniosa sobomkad se vracao iz Meke, sa prvoga hodocaca, pre-stade da odbija i nastavi nesmetano dalje svoje svecano odmjereno kucanje.On primjeti istom sa-da daje brojio njezine udarce ipostadejo trjeznijiod te nejasne, podsvjesne spoznaje.Soba u kojoj je stanovao bjee treca u cardaku.Ukraena mnogobrojnim prozorima, zasicenasvjetlom i prijatnim istocnim namjetajem,koji semijeao sa zapadnjackimpredmetima.Zavjese, objeene na mesingaste ipke sa krup-nim jabucicama na vrhovima, iz tekoga baruna,zagasita sjaja, rasporene na sredini i okicene porubovima zlatnimi srebrnimresicama,otkrivale supravilne trokute prozirna i bljetava stakla.Jastuci na visokim divanima od skupocjene co-he, vezeni po sredini zlatnimornamentima i zastrti

kao preda tankim zastiracima,udobno senaslanjatina bijele i preciste zidove. Kroz prozirne cipkesecija prodirala je jaka boja grimiza, lagahno po-drhtavala, kao da se pui svjea, prolivena krv.Na podu je leao iroko razastrt smirna-sag,mehak kao krzno i dubok kao gusta, rosom nato-pljena trava. U sredini, na bujnom zelenom polju,zasutom velikim rasklopljenim cvjetovima i ob-


2/14

rubljenom sa cetiri strane irokim okvirimakoji seprelijevaliubezbrojne are, sretalese sasvih stranasvijetle prizme s poluotvorenih stakala; u sredituse doticale otrim vrhovima i stvarale resku, od-sjecenu igru svjetla i priguenih sjena.Masivni dvokrilni ormar u dnu sobe, tik dokupaone, prevucen zagasito zlatnom politurom,nacickan rezovima i drvenim kuglicama, jedno-stavanokrugao stol sa visokim stolicama iprostra-ni krevet od blistava mesinga, u kome se udobnoispraviomladic u trecem deceniju, odavali su viebuntovan i prkosan stav prema svojoj suprotnicinego nedostatakukusa i sklada.Na stolici do kreveta lealo je sloeno odijelo.Preko naslonjaca objeene hlace doticale se podaobjema nogavicama i cinilo se tako kao da ceprohodati.On pogleda te stvari okom to razmilja, nagnusepreko kreveta kao da ce pasti, izvadi ispod njegakrznene, ruicastimkitamaureenepapuce i dreciljevicompritisnutomjestona slabinama,nazu des-nicom papuce i uspravi se na cilimu. Stajaoje kojicas kao da dozivau pamet svoj stalni red po komeje udeen njegov svakidanji ivot, a onda, vukucinemarnopomehkomsaguoputenepapuce, zaputise u banju. Banja je bila jednostavna. Niz betoni-ranu kosinu cijedila se voda kroz gvozdenu cijevkroz koju se vidio komadic bijela neba i krpicazemlje. Osim vodovodnog pipka i tua na stropunije bilo nita drugou njoj. Bila je udeena za vrlocestu upotrebu za svakidanje oblijevanje citavogtijela i petputdnevno pranje za molitvu.Osvjeen vodom i okrijepljen zdravim snomOrhanje pjevuio tiho, ispod glasa, turobnu sevda-


3/14

linku koja je tunom melodijom ulijevala u njegugodu i zanos vie nego sjetu. Sumornost arije iduboko ocrtavanje tragike u rijecima stvarali su unjemu cistocu uitka, prekaljena sladunjavim bo-lom i beskonacnom cenjom.Obukao sepolagahno ipazeci naukus, zaceljaokosu glatko na zatiljku pogledavi se u svijetlojploci zlatomuokvirena ogledala, a onda se zaputiohitrim koracima u donje odaje. Silazeci stubama,koje se rastezale pred njim, kao razvucene har-monike, i vodile kroz hajatu bacu, onjojedanputpopravi bijelu, utirkanujaku, na rukamamanete,na tjemenu pramenak kose i kad opipom postignuzadovoljstvo, skrenu puteljkom prema glavnimvratima.Na vratima zastade.Izvadi iz depazlatansat, ustanovi da jo ima vremena i vrati se okolokuce na mala vrata da posjeti majku.U prostranoj lijepo ali jednostavno uredenoj so-bi, u uglu iroka procelja, na usko svilenu iltetu,sjedila je starica ezdesetih godina, uznosita dra-nja i smirena pogleda. Na lijevoj joj strani stajaoprozor. Pred njom su bila otvorena vrata. Tako jeu isti cas mogla nadgledati avliju i sluati ta sezbiva u kuci. I osigurana tako sjedila je na svompovienommjestu kao kakva vladarica, i rijetko gaostavljala. Cinilo joj se, kad bi ga ostavila, da bi utaj isti cas napustila i svu svoju vlast u toj mocnoji bogatoj kuci. Ostajala je tu po citave dane i takose saivjela s tim malim prostorom da se njezinogojazno bljedoliko i mehkoputno tijelo slijevalo smehkotomjastuka u neku zajednickumasuu kojojse I?-ijeznalo da li ona tone u njih ili se oni upijajuu nJu.


4/14

Orhan pride majci i dotaknuvi se lijevimkutomusnica njezinih bijelih i mehkih obraza, poljubi jedvaput toplom, dostojanstvenom njenocu uro-dena gospodstva i profinjena odgoja. Majka senasmijei na njega osmijehom punim blaenstva,kao da u njemu vidi ostvarene snove, svoje nade isvoj teki materinski trud, u punom sjaju jednecedne mladosti, jednog neiskazano mila, umna iuljudena ivota, kome je ona bila izvor i kome jeona zaokruila svijet. Pomaknu se na svom mjestupodigavi iroke skutove dimija koje su u gustimnaborima padale oko nje i skrivale joj ozbiljno istrogo i najnedunije oblike starackoga tijela isjede opet u te nabore, kao paun u svoj bljetav,irok i raskono razasuti rep. Njezino se otvorenoivisoko celo zalivedrinom, a duboke i pametne ocipostadoe svjetlije i vece, dok joj na energicnimusnicama zadrhtaeprofinjeni osmijesi.U tom ca-su nije vie izgledala kao brina majka nego kaosijeda, jo uvijek topla i prijatna enka.

Orhan sjede do nje, prebaci nogu preko noge,zaplete ruke na ukrtenimkoljenima i zauze slobo-dan, ali cedan i pristojan stav. Govorili su malo,gotovo nikako. U njihovoj kuci, u njihovom ivotutekloje svepo tacnomi obicajimautvrdenom redu,iskazivala se medusobna potovanja, svakome sedavalo njegovo odredeno mjesto koje je on ispu-njao donajmanje sitnicepun svijesti i pravau svomdjelokrugu i sve se to vrilo u punome pouzdanju,kako u se, tako i u druge ukucane. Tu nije trebalorijeci, suvinih razgovora. Tu je bilo ravnopravnosvacije miljenje i svacija je rijec u njegovomdjelokrugu vrijedila ko zakon.


5/14

Dani su u toj kuci prolazilimimo u bezgranicnojodanosti obiteljskoj cjelini i stvaraliveliketrenutkezajednicki podijeljene srece. Kad se posjet svrio,majka je ispratila sina do na kucna vrata i tu gazaustavila, tek tako, samo na cas da ga se samodotakne, da ga pogladi po celu ili da mu popravizalutali pramu kosi, nabor na odijelu, damu otresepraku sa rukava, zakopca koje dugme, koje biinace moglo i raskopcano ostati ili da mu iskaekakvu drugu malu njenost, izraz svoga beskra-jnoga zadovoljstva i duboka materinskog ponosa.I dok se on gubio kroz nasade cvijeca, gustihruinih grmova, izmedu lalai zumbula,kraj sabaljaperunike, ona je jo gledala za njim i cinilo joj setako kao da ono tamocvjetnjakomibacomprolazinjezin duh, njezin cijeli ivot i njezina buducnost.

II.Orhan je izaao iz kapije i skrenuo nadesno ucariju. Grad kojimje prolazio bio je star nekolikostoljeca i raspadao se u cijelojjednoj polovici, dokje svojom drugom polom prelazio u neki novi,strani, nepoznati lik. Taj drugi lik bio je grad kojinastaje i u njemu se razvijao nov savremen ivot.

Onje radio u toj drugoj polovici,na domakuzelenerijeke to se gubila pod mostovima i naglim pado-vima niz kosine urila u daljine, a stanovao ondjegdje je jedino jo njegova kuca prkosila vremenu istarackom raspadanju. Ta kuca, ogradena cvrstimzidom, podignuta na visoki cardak, jaka kao tvr-dava, izgledala je kao jedina jo kula u koju sezatvorio izmrcvaren ivot da dade svoj posljednji


6/14

otpor navalama necistih vremena, udarcima div-ljeg i bezobzirna duha i poplavi krajnjeg bezdu-nog cinizma.Prolazioje cestom,zakopanomupra-inu kraj poruenih zgrada cije su daske na strmimi cadavim krovovima visile kao stare krpe ispodstreha i zabata, tik do bijelih okrecenih zidova, sabezbrojnim prozorima, priguenim zavjesama ikockastim reetkama, kroz jedan svijet koji je ujezivoj utnji i bezglasnom aputanju odavao svojponosni prezir neumolnoj sadanjici i umirao utihoj i smirenoj velicini bez jauka i bez hropca.Tvrde zidine, koje su nekada branile slavu togagrada, te zidine su klonule, popustile i stropotalese u divlji pjenuavi vir neukrotive i prodrljiverijeke. Sablasni ostaci napola presjecenih kula,izglodanihpukarnica, razvaljenih temelja i pustihgradskih vrata, cije strane vise ko skrena orlujskakrila i svjedoce da se nekad ovdje bio estok boj ida su na razbojitu ostali oni koji su voljeli smrtvie nego strani i nepoznati ivot.Orhan prode kroz tu turobnu i bolno cut1jivupusto, zaokrenu lijevo i upadne u ivahne i pro-strane ulice u kojima se kretao, susretao i mimoi-lazio mravinjak ljudi, ena i djece. On sada pocekoracati urnije i zaokrenuvi jo jedanput stadepred velikom modernom zgradom, zatvorenom uogromna stakla, sa izlozima punim skupocjenihtkanina, svakovrsnih cipaka, engleskih tofova iprekrasnih lutaka obucenih u platna i svilene ha-ljine.Izlozi su bili skladno uredeni bez namet1jivihiizazovnih ispada, ozbiljno, solidno, kao to je toobicaj kod svih dobrih trgovackih kuca. Nad izlo-zimaje stajala dugamramorna ploca, sa natpisom


7/14

zlatnih slova koja su oznacavala ime firme i njez-inih vlasnika: "Arslan i sin veletrgovina tkanina".On strucnjackim okom prede preko cijele prednjestrane, razmotri sve izloge i kad u njima ne nadenita to bi mu povrijedilo pogled, zaputi se brzimkoracima po niskim stepenicama i ude u radnju.Unutraje bilo sveu urbi.Umudrojpodjeli rada,koja je omogucivala kretanje ljudi i izmjenu stvariu strogo odmjerenom ritmu kome su i nehoticepodlijegati svi, i oni to dolaze izvana, kao i oni toslueunutra, razvijaoseposlovniivotpunom sna-gom i savrenommjerom.Za blagajnom je sjedio starac sedamdesetih go-dina,jak, sacuvandajuci iprimajucinovcemirnim,gotovo tekim pokretima u cijoj se sporosti naslu-civalazasebna snaga duhasa izradenomeljeznomvoljom. On se nije urio, nije zaostajao, spor idostiiv, radio je odmjereno i sigurno i unosio usvoju okolicu neku staloenost, osjecaj sigurnostii smirenu uvjerljivost. Ljudi koji su naglo pristu-pali k njemu sa eljom da to bre svre posaoodlazili su od njega nekuda sredeniji i skladniji,kako u rijecima tako i u pokretima. Ta njegovaunutarnja snagapokretalaje citavimradom,davalamu tacan i savren takt i u njoj je leala sva tajnanjegova uspjeha, privrenost posluge, ujednace-nost rada i zadovoljstvo kupaca.Ipak je njegova pojava u toj savremenoj i pot-puno modernoj radnji, u tome sklopu duha i pra-kticnosti, izazivala neki cudan nesklad, neku ne-jasnu opreku koja je iziskivala dosta vremena icecega susretanja, da se na nju privikne i s njomda se izmiri. On, starac, sa gustom progruanombradom, u domacem narodnom odijelu, sa crnim

219


8/14

kratkim turom, sa zlatom izvezenim sarukom naglavi, i sa kratkim, lisicijim krznom postavljenimcurkom, opasan pojasom iz Tripolisa, u lagahnimcipelama na koje su bile nazute galoe, doimao seneobicno i domaceg svijeta, a nekmoli stranca.Gledajuci tu radnju izvana, covjekbi ocekivao, dace u njoj sresti efa, usluna i gipka, bezprijekornoobucena po najnovijem kroju, cija te se poslovnaugladenost do neprijatnostidoimije, a sad eto predtobom se ispravila suha, jaka pojava, neobicnaunutarnjeg sklada i neke svoje narocite nadmocikoja nicim ne vrijeda a ipak je tu.Cim Orhan stupi u radnju njihove se oci suko-bie, ruke im se istovremeno dotaknue cela, kaona pozdrav, i sin sjede na ocevo mjesto, a otac seizgubi u radnji. Posao se nastavi sigurnim tempomi odmjerenim ritmom.U radnji je bilo nekoliko glavnih kupaca. Tamoiza stupova u tamnijem dijelu radnje, medu topo-vima tofova i raznovrsnih tkanina nad kojim suvisjela o stup objeena odijela, zimski kaputi, ka-banice i radnicko rublje, kupovao je neki starizanacija sinu odijelo. Oblacio je on njega u sve-mogucedjecijekapute,oblaciogai svlacio i nikakonije mogao da mu nade neto s cime bi bio i onzadovoljan. Pred njim je stajao pomocnik, ozbi-ljan i krut, razastiraobez prestanka odijela i kruioocima po citavoj radnji kao da ite od nekogapomoc. Ali zanacijane poputa. Trai vec i desetoodijelo a nijedno ne kupuje. U njegovoj zgrbljenojpojavi, sa oblim, u luk savinutim ledima, u nje-govim hrapavim, cvorugavimrukama, to sa stra-cu primaju i sa oklijevanjem vracaju ponudenurobu, u njegovoj neodlucnosti, u sapetoj mu volji


9/14

ocitovala se sva teina krvavo zasluene pare kojueto mora da iz ruku ispusti.Na lijevoj strani, odmah uz malu u stakla ogra-denu kancelariju, birala je neka dama svile zaoprave. Ona se ogrtala u duge raznobojne lepovestupajuci gore dolje sa koketnim smijekom i cup-kavim koracima, kao paunica, i tresuci svojomkratkom, bujno razasutom kosom zabavljala mla-da, zalizana i neobicno usluna pomocnika. anje,zauzdan poslovnom stegom, izricao pritajene idvosmislene izrazepoluposlovna, a poluprivnatnaznacaja: "Samo vi moete nositi ovakve boje! Sa-mo vaa privlacivost moe porasti u takovoj opra-vi! Samo vama mogu to da preporucim...!"Na pregibu, iz jedne strane u drugu, ondje gdjese prostor lomio u pravilno zaokruenoj crti i skre-tao nadesno, na samome laktu, otvarao je trecipomocnik kutije sviju oblika i boja i vadio iz njihcipke, carape, pantljike, svilice i sve moguce uk-rase enske mode i enskoga pribora. Uz togapomocnika stajale su dvije dame okrenute ledimaprema kasi, za kojom je Orhan sjedio. Starija jevadila cipke, mlada ih odabirala.Obje sudame bilevanredno raspoloene,narocitomlada.Onaje svo-jim zvonkim, razigranim i neobicnoprijatnimsmi-jehom pratila svakurijec starijedrugarice,a u tomese smijehu trzalo njezino prekrasno tijelo, iskle-sano kao iz kamena. Pravilna leda sputala seprema bokovima u dvjema mehkim linijama sastrana, a te su linijepadale jedna prema drugojkaoda ce se negdje oko pasa sresti i stopiti u jedno... unjean i zaobljen struk. Iz tih leda prema gorerazvila se obla ijedra ramena i slijevalase snagomoblinom tamnoputih ruku koje su svojim pregi-


10/14

bima, mehko salivenimmiicama i draesnim lak-tovima,to susvaki casprobijali krozpunacku put,uzbudivale najtrijezniju svijest. A onda prema do-lje, iz uskog struka, razvijalisejaki i irokibokovi,na kojima sujedrine uzrujavale krv, a bedra i nogezaustavljale dah. Iz svega toga strujalaje mladost,car krepkoga tijela, produhovijena raskonom lje-potom i ljupkom bogatom svjeinom.Njezina drugarica (ena vieg cinovnika u gra-du, koju je Orhan odmah prepoznao) svojim za-ljubljenimpogledima i pomocnik svojom strogomi nekuda svecanom ozbiljnocu odavali su jasnopritajeno gotovo pobono udivljenje djevojci kojase tako mnogo i tako neobuzdano nasmijala.Orhan je nije poznavao, ali je po njezinom po-naanju, po njezinim kretnjama i slobodnom smi-jehu naslucivao da je strankinja, prijateljica, ilirodakinja starije dame, koja joj je dola preko ljetau pohode na odmor. Sijedi Arslan-aga promatraoje podjednako sve tri ove grupe i nijedna ga nijenarocito zanimala. Taj covjek, koji je mukarcimagledao otro i porazno u oci, a pred enama seuvlacio u se i nekuda se sakrivao vas u svoj cudni,nepristupacnisvijet,kaoje u svoje iglicavokrzno,on je takovim ponaanjem i takovim postupcimaiskazivaosvojimmuterijamapotovanje,prezir ilistrah, nepoznato ta. On pristupi naglo pomocnikuto je dame dvorio i davi mu znak da pomognedrugu, kogaje zanacijamrcvario, otpoce sam da ihposluuje.U grupi se promijeni raspoloenje. Dje-vojka prestade da se smije i sasvim zamuknu.Njezina starija drugaricaprebirala je sama stvari ivodila razgovor. Djevojka se nije u njeg uplitala.

222


11/14

Arslan-agaje gledao mimo i postojano u svojecipke i nijednim pokretom da bi odao kakvo jaceinteresovanje, tavie njegovo strogo, gotovo le-deno lice,postaloje jo ukocenije, anjegovpogled,uprt samo u jednu tacku, jo tvrdi i nepomicniji.Orhan je opazio da mu nepoznata djevojka sadubokim zanimanjem gleda u oca i daje zato takonaglo umuknula.On sejace udubi u taj novi prizor,a casoviti mu smijeak zatitra oko usnica ko laga-hna poruga. Najednom se djevojka nagnu svojojdrugarici i upita glasno da su je svi culi u radnji:- Tetka, je li ovo Turcin?Nasta neugodna utnja. Dama se okrenu i odgo-vori joj ozbiljno, gotovo prijekorno:- To je gospodin Arslan-aga, Silva.Silva se ne smete nego uskliknu sa djetinjomradocu i pljesnu svojim krasnim rucicama.- Gledaj, tetka, kakav mu je divan prsten nadesnoj ruci! Mora daje vrlo skupocjen!- Ali, Silva, molim te... korila je tetka. Arslan-aga, koji je sve to mimo sasluao a da nije upro nijedanput pogled ni u jednu od njih, rairi prste naruci, pogledanaglou prsten,skidega saruke ipruiga Silvi i ne gledajuci u nju.- Izvolite, molim.- ta? - Zacudi se Silva.- Uzmite to, ako vam se svida.- Ali Arslan-aga? ... umijea se tetka.- Ne! - odvrati Arslan-aga. - Ona gaje zaelilai ja joj ga poklanjam.Silva sva pokunjena primi prsten ne imajucisnage da odbije stara i dareljiva gospodina. Aonda se okrenu tetki i proapta tiho:- Kakoje to cudno, tetka!

223


12/14

- Platiti molim - rece tetka sva crvena i poce seokretati desno i lijevo. - To nisam trebala doivitiod tebe! - Korila je neprestano ispod glasa Silvu inije znala ta bi zapocela.U citavoj radnji nasta neki cudan odnos meduljudima, osjeti se neka vanost dana i svecanosttrenutka. Taj prsten je bez sumnje manje vrijediood one cijene koju je sada dobio.- Kakodavamzahvalim!- pitalaje neprestanoSilva i ne sluajuci prijekore tetkine.Staracje mirno vracao preostale stvari u kutije,zaklapao ih i stavljao u rafe, kao da je za njeg svesvreno i kao da ne eli vie da o tome misli akamoli da govori.- Moram platiti! - ponavljala je tetka.- Platite to mome sinu! - rece Arslan-aga inehajno pokaza rukom prema onoj strani, gdje jebila blagajna.Silva se tre i naglo se okrenu onamo kamo jeupirao Arslan-aga prstom. Orhan je gledao u njuodlucno i mirno. Ronio je pogledom duboko u

njezine oci, kao da je eli prisiliti da poniknezemlji. Djevojka je postajala sve ljepa i ljepa.Punahne grudi pravilno se dizale i sputale, kaodva iva podjarena plamena. Velike oci, lagahnoosjencenedugimtrepavicama, sijevale sukroz njihkao dva krupna crna bisera kroz svilena presma.Orhanovje pogledpostajao sve studeniji, sve hlad-niji, kao da se u njemu javljala neka otpornost,neko unutarnje bjeanje od samoga sebe i od tedjevojke to sad pred njim stoji. A ona? Obucenau lagahnu ljetnu opravu, cvrsto skrojenu uz oblinetijela, zasutu crnim krupnim kolutovima po svi-jedoj i providnoj svili sa crnom bujnom kosom

224


13/14

koja se sklisko previjala na zatiljak, sa vratom bi-jelim kao u labuda, sa podvoljkom koji joj poputmalog punahnog grozda, visio pod bradom, onajelicila na enu, uronjenu na trenutak u crno, zapje-nueno more i na enu koja sada stoji pred njim,svjea i studena kao da je malo prije okupana.Bilo je to dijete mora, ociju punih sunca i oblikaprepunih ivota, cvrsta i sjajna, kao bronza, sacrtama mehko urezanim kao da su izvadene iz dnaljudske due koja sanja o njima.Orhanovim mozgom prostruji nenadan i neo-bican uputnik: Gdje samja nju vidio? Na slici, naplatnu, u romanu, u ivotu, snu ili na javi? Gdjesamja nju vidio? Taj dragi stid poraene enke, tusvijetlu rumen na prekrasnom licu, te krupne tre-pavicama osjencene oci, taj vedri smijeh to jemaloprije odzvanjao radnjom, tu divnu uzvienuljepotu, ozbiljnu i nenametljivu, raskonu i blje-tavu, gdje sam ja to vidio, gdje sam ja to cuo? Ivie nego njezina ljepota, okupi ga taj cudni ne-nadani upitnik.

Rastvorenih ociju u kojima se u dvije tacke zbiosav mrak mora, sva vedrinajuga i svo sunce naegneba, onaje neprestanogledalau njega sa ljepotomkoja nita ne trai, a koja ipak poraava. Cinilo setako kao da ta ljepota ne zna cak ni to da uopcepostoji, toliko je bila skromna, nenametljiva i pri-tajena. Njihovi su se pogledi dugo tako izmjenji-vali i dugo se ispitivali. Najednom ona, ne pro-miljajuci dugo, pristupi k njemu i on istom tadaprimjeti na njezinim grudima velik crven cvijet,koji ih je dijelio u dva uzbibana vala. Orhan sesabra i ustade:- ta elite? - upita.

225


14/14

Ona hitnonemirno izvadicrveni cvijet i prui gagovoreci brzim naglaskom i opojnom lahkocom:- Uzmite taj cvijet! Dobrota za dobrotu. Prstenkoji mi je dao va otac, vrijedi za me isto tolikokoliko i ovaj dar to ga vama dajem. Uzmite ga.Orhan je bio nepomican. Stari Arslan-aga jeznaotato znaci.Shvatioje potpuno djevojku inijese smeo. Bilo je u njemu i poneto straha da sin nepodlegne tome lijepomcudu i da seondane zaljuljaono cvrsto carstvo u njegovoj kuci, koga je on te-gobno i dugo od temelja gradio. I zato djevojcinojosveti podmetnu on sebe. Izade polagahno izapulta i pristupi djevojci i, tonom koji je zvucaoponeto mladenacki, aponeto prigueno i sta-racki, zatrai cvijet od nje:- Oprostite,gospodice,vauje nagraduzasluiootac, a ne sin.Silvapogledau njeganepovjerljivo iuvrijedeno.Pred njom je stajao starac, visok i mrav i gledaou nju potenim i ljupkim pogledom, gledao jeonakokakoprvi putau ivotugleda tudu enu i ona

se smiri. Njegov glas, njegova pojava i njegovedobre plemenite oci ulie u nju povjerenje i ona toshvati kao da je starac spaava iz neugodna polo-aja u koji se zaplela. Ona mu prikopca svojommalom i okretnom rukom svoj crveni cvijet nakrzneni okrajak njegove libade.Ta delikatna i nemirna scena puna malih pri-krivenih sukobazavriseu radosnomsmijehu i onise oprostie.U radnji poce iznova obican i ustaljentok ivota i posla, Arslan-aga je i dalje prolazioradnjom suvereno i svecano, kao covjek koji jeotklonio opasnost i spasio svoju cast i svoj stariokorjeli ponos.

Documents

Haremske Novele/ Arslan i Sin/ Trgovina - Ahmed Muradbegovic