Harry G. Frankfurt

O istini

Naslov izvornika On Truth

Copyright © 2005 by Princeton University Press

Preveo s engleskoga Andy Jelčić

Ilustracija na naslovnici Marina Leskovar

Harry G. Frankfurt

0 istini

Zagreb, ožujak 2009. prvo izdanje

Ponovno za Joan,

ipak je to bila njezina ideja

Uvod

Nedavno sam objavio esej o prodavanju magle, naslovljen On

Bullshit (Princeton University Press, 2005, Kenjaža, Algoritam,

2006). U tom eseju ponudio sam okvirnu analizu ideje

prodavanja magle: to znači da sam naveo uvjete koje sam

smatrao istodobno nužnima i dostatnima za ispravnu primjenu

te ideje. Tvrdim da prodavatelji magle, iako se predstavljaju tek

kao prenositelji informacija, to uopće ne čine. Umjesto toga, u

svojoj biti, oni su krivotvoritelji i varalice koji onime što govore

pokušavaju izmanipulirati mišljenja i stavove onih kojima

govore. Ono što im je dakle najvažnije, jest je li ono što govore

učinkovito u postizanju te manipulacije. U skladu s time, manje

ili više im je svejedno je li ono što govore istinito ili lažno.

U toj knjizi sam se također bavio i nizom drugih pitanja.

Ispitivao sam razliku između prodavanja magle i laži, temeljno

važnu, iako općenito neispitanu. Učinio sam nekoliko

provizornih prijedloga u vezi s objašnjenjem iznimne učestalosti

i opstojnosti prodavanja magle u našoj kulturi. Dokazivao sam

da prodavanje magle predstavlja mnogo zloćudniju prijetnju

civiliziranim odnosima od laži.

Tada se to činilo dostatnim. Kasnije sam, međutim, shvatio

da u cijeloj knjizi nisam poklonio nikakvu pozornost pitanju s

kojim se svaka odgovarajuća rasprava o prodavanju magle

mora pozabaviti. Pošao sam od važne pretpostavke, za koju

sam nesmotreno pretpostavio da je dijele mnogi moji čitatelji:

naime, ravnodušnost spram istine nepoželjna je ili čak prijekora

vrijedna osobina, pa zbog toga prodavanje magle valja

izbjegavati i osuditi. No potpuno sam propustio ponuditi ikakvo

zaokruženo i uvjerljivo objašnjenje - zapravo ispustio sam svako

objašnjenje - o tome zbog čega nam istina jest tako važna, ili

zašto bismo o njoj posebno trebali voditi računa.

Drugim riječima, propustio sam objasniti zašto je

ravnodušnost spram istine, za koju sam tvrdio da je

karakteristična za prodavanje magle, tako loša. Naravno, većina

ljudi shvaća i manje ili više spremno priznaje da je istina vrlo

važna. S druge strane, malo je ljudi pripravno ponuditi zbiljsko

objašnjenje o tome što istinu čini tako važnom.

Svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze -

neke namjerno, a neke slučajno - magle, laži i drugih oblika

pogrešnog prikaza i prijevare. Očito je, međutim, da taj teret,

barem do sada, na neki način nije uspio ozbiljnije naštetiti našoj

civilizaciji. Neki će to možda samozadovoljno prihvatiti, ne bi li

pokazali da u konačnici istina i nije tako važna i da za nas nema

posebno jakog razloga da se o njoj previše brinemo. Po mom

mišljenju, to bi bila neprihvatljiva pogreška. U skladu s time,

predlažem da ovdje razmotrimo - kao u nekoj vrsti nastavka

mojeg prethodnog eseja ili istraživanja kojemu taj rad može

poslužiti kao uvod - praktičnu i teorijsku važnost koja se istini

zapravo pridaje, bez obzira na to postupamo li mi općenito na

način kao da to jest tako.

Moj izdavač (neponovljivi i nezaobilazni George Andreou)

ukazao mi je na prilično paradoksalnu okolnost da, dok nitko

nema teškoća sa shvaćanjem da oko nas ima mnogo

prodavanja magle, priličan broj ljudi tvrdoglavo ne želi prihvatiti

da bi - makar i u načelu - moglo postojati nešto poput istine.

Međutim, u svojoj raspravi neću ni pokušati - barem ne bilo

kakvom neposredno sučeljenom argumentacijom ili analizom -

jednom zauvijek riješiti zamršenu raspravu između onih koji

prihvaćaju značajnu razliku između "biti istinit" i "biti lažan" i onih

koji energično sebe predstavljaju (nije važno imaju li pravo što

tako čine, odnosno je li uopće moguće da bi mogli imati pravo)

tako kao da odriču da ta razlika može vrijediti ili da odgovara

bilo kakvoj objektivnoj zbilji. Ne izgleda vjerojatno da bi se ta

rasprava ikada mogla konačno riješiti, a i općenito je

nezahvalna.

U svakom slučaju, i oni koji tvrde da odriču vrijednost ili

objektivnu stvarnost razlikovanja istine i neistine, uporno, a bez

vidljive neugode, nastavljaju isticati da je to odricanje ona

pozicija iza koje istinski stoje. Tvrdnja da odbijaju razliku između

istine i neistine jest, a na tome ustrajavaju, neosporno istinita

tvrdnja o njihovim uvjerenjima, a ne neistinita. Ta prima facie

nedosljednost u izražavanju njihova uvjerenja čini nas

nesigurnima u točnom tumačenju pitanja što je to što oni

predlažu ili odriču. To je također dovoljno da se zapitamo koliko

ozbiljno trebamo uzeti njihovu tvrdnju da nema objektivno

značajne ili isplative razlike koja bi se mogla učiniti između

onoga što je istinito i onoga što je neistinito.

Također ću izbjegavati i nezahvalnu složenost povezanu s

bilo kakvim svjesnim pokušajem definiranja pojmova istine i

neistine. To bi vjerojatno bila još jedna obeshrabrujuća zadaća,

koja bi nas nepotrebno skrenula s puta prema cilju. Zbog toga

ću jednostavno uzeti zdravo za gotovo manje ili više

općeprihvaćene načine shvaćanja tih pojmova. Svi znamo što

znači govoriti istinu o raznim stvarima koje neosporno

poznajemo - primjerice stvarima poput naših imena i adresa.

Štoviše, jednako jasno razumijemo što znači takve stvari pred-

stavljati lažno. Prilično dobro znamo kako o njima lagati.

U skladu s time, pretpostavit ću da se moji čitatelji bez

teškoća snalaze s tim nezahtjevnim i filozofski nevinim

zdravorazumskim shvaćanjima razlike između istine i neistine.

Možda oni neće moći definirati te pojmove s neporecivom

točnošću i formalnom preciznošću. Uzet ću, međutim, kao

datost da se s njima mogu nositi više ili manje inteligentno i

pouzdano.

Još nešto. Moja rasprava bavit će se isključivo vrijednošću i

važnošću istine, a uopće ne vrijednošću ili važnošću naših

pokušaja da pronađemo istinu ili naših iskustava pri njezinu

pronalaženju. Shvaćanje da je dokaz za neku pretpostavku

dostatan i da se ne mogu postavljati nikakva daljnja razumna

pitanja o tome je li ta pretpostavka istinita, često sa sobom nosi

osjećaj zadovoljstva da smo nešto zaokružili i u tome uspjeli, a

ponekad priznanje može biti i prilično uzbudljivo. Temeljit dokaz

neosporno rješava svu logičnu nesigurnost povezanu s

istinitošću prijedloga; zato, naravno, nestaje sav otpor spram

prihvaćanja pretpostavke. To je oslobađajuće i osvježavajuće.

Oslobađa nas tjeskobe i sputanosti sumnje i omogućava nam

da se prestanemo brinuti o tome u što da vjerujemo. Naši umovi

postaju staloženiji, opušteniji i samouvjereniji.

Doživljaji ove vrste manje su ili više poznati znanstvenicima i

istraživačima. Poznati su i brojnim amaterima kod kojih su dio

njihova uobičajena poslovanja. Mnogi se s njima upoznaju na

satovima geometrije u srednjoj školi, gdje ih se navodi da cijene

besprijekoran prikaz nekog Euklidova teorema i na taj način

jasno i nedvojbeno vide da je teorem jednoznačno dokazan.

Unatoč razmjernoj raširenosti takvih iskustava i bez obzira na

njihovu neospornu zanimljivost i vrijednost, neću o njima dalje

raspravljati. Kao što sam ranije rekao, usmjerit ću pozornost

jedino na vrijednost i važnost istine za nas. Neću se baviti

vrijednošću ili važnošću našega iskustva u uspostavljanju ili

pokušaju otkrivanja istine. Moja tema nije proces istraživanja ili

trenutak njegova uspješna završetka, nego njegov cilj.

Nakon što smo uspostavili ishodišne uvjete i ograničenja,

krenimo. Je li istina nešto što nam je - i što bi nam trebalo biti -

osobito važno? Ili je ljubav spram istine, kao što to tvrde mnogi

istaknuti mislioci i pisci, po sebi tek još jedan primjer prodavanja

magle?

I.

Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina važna, ono što mi

prvo pada na pamet jest misao koja možda izgleda nedvojbeno

banalno, no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao da istina

često ima vrlo važnu praktičnu primjenu. Svako društvo koje

uspijeva biti barem minimalno funkcionalno, mora imati, kako mi

se čini, beskompromisnu viziju beskonačno promjenjivog dobra

istine. Konačno, kako bi društvo koje nedovoljno vodi računa o

istini moglo donijeti dovoljno nadležne prosudbe i odluke u vezi

s najpovoljnijom organizacijom svoje javne djelatnosti? Kako bi

uopće moglo prosperirati ili čak opstati ne znajući dovoljno

o relevantnim činjenicama koje bi mu pomogle da uspješno

provodi vlastite ambicije i mudro i učinkovito se bori s

poteškoćama?

Još mi jasnijim izgleda da više razine civilizacije u još većoj

mjeri moraju ovisiti o savjesnom poštivanju važnosti poštenja i

jasnoće u prenošenju činjenica te o upornoj brizi za točnost pri

odredivanju što su to činjenice. Prirodne i društvene znanosti,

jednako kao i rukovođenje javnim pitanjima, zasigurno ne mogu

uspijevati, osim ako se to poštivanje i briga brižno ne održavaju.

Isto vrijedi i za praktične vještine i umjetnost.

Živimo u neobično doba kada mnogi obrazovani pojedinci

istinu ne smatraju vrijednom bilo kakvog posebnog poštovanja.

Naravno, dobro je poznato da je nehajan odnos spram istine

manje ili više endemna pojava među publicistima i političarima,

gdje je karakteristično da pojedinci prodaju značajne količine

magle, laži i svake druge vrste prijevare i podvale koju uspiju

smisliti. To nije novost, i na to smo navikli.

Nedavno se, međutim, slična inačica takvog pristupa, ili čak

njezin ekstremni oblik, na uznemirujući način raširila čak i u

sloju ljudi koji smo možda naivno smatrali pouzdanijim. Mnogi

su se besramni skeptici i cinici glede važnosti istine (ili glede

važnosti odavno uspostavljenih ograničenja spram plagiranja)

ukazali među uspješno prodavanim i nagrađivanim autorima,

kolumnistima vodećih novina i dosad cijenjenim povjesničarima,

biografima, esejistima, teoretičarima književnosti, roma-

nopiscima, pa čak i filozofima, na koje bi se od svih ljudi najprije

moglo računati da će to smatrati lošim.

Ti besramni protivnici zdravog razuma (članovi određene

karakteristične podskupine sebe nazivaju "post-modernistima")

prevratnički i nedemokratski niječu da istina uopće posjeduje

ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga niječu da je istina

vrijedna bilo kakvog nužnog poštovanja ili priznanja. Oni doista

izričito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna

za odgovorno istraživanje i promišljanje, nego se čini i da je u

osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pitanje "što su to

činjenice" korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim

značenjem. Sto se tiče prava na poštovanje i priznanje koje

obično pripisujemo činjenicama i istini, postmodernističko je

gledanje da je to pravo u konačnici na raspolaganju da ga

prigrabi tko želi. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje

pogleda na stvari.

Nepotrebno je isticati da svi mi često, svjesno i s uvjerenjem,

određene pretpostavke označavamo kao istinite, a druge kao

neistinite. Postmodernističke mislioce, međutim, ne plaši

neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. Što još više

iznenađuje, ne zbunjuju ih čak ni njezini česti vrijedni dosezi i

posljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno

postmodernističkom načinu razmišljanja, što se razlike koje

činimo između onoga što je istinito i što nije više ne rukovode

ničim neprijeporno objektivnijim ili nužno autoritativnijim nego

što su naši pojedinačni pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj

inačici iste doktrine, nisu osobne perspektive nužno te koje

određuju tijek stvari; točnije rečeno, stvari određuju ograničenja

koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i

političkih zahtjeva ili putem snažno motivirajućih navika i običaja

našega društva. Ono na što se postmodernisti posebno

oslanjaju jest sljedeće: ono što pojedinac smatra istinitim je ili

samo funkcija njegova osobnog motrišta ili je to određeno onime

što je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih

složenih i neizbježnih društvenih pritisaka.

Taj mi se argument čini ne samo preplitkim, nego i

maglovitim. Naravno, neupitno je, bez obzira na to što bi

postmodernisti ili netko drugi mogli reći, da, primjerice, inženjeri

i arhitekti moraju težiti da dosegnu - a to im povremeno i

uspijeva - zbiljsku objektivnost. Mnogi od njih su, uz općenito

pouzdanu točnost, iznimno vješti u procjeni prepreka

inherentnih provođenju njihovih planova, kao i resursa

dostupnih u svrhu svladavanja tih prepreka. Pažljivo provedena

mjerenja, ključna za njihove projekte i konstrukcije, ne mogu se

vjerodostojno zamisliti kao podložna varijacijama i hirovima

kakve bi uključivala ovisnost o pojedinačnoj perspektivi; također

ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima razmišlja kao podložnima

često proizvoljnim ili nerelevantnim zahtjevima društvene

discipline i zabrana. Očito je da moraju biti precizna, no

preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju biti postojana, pod

kakvim se god uvjetima i iz kakvog god očišta provode, i moraju

biti ispravna.

Pretpostavimo da se most sruši pod uobičajenim

opterećenjem. Što bi nam to govorilo? U najmanju ruku to da su

oni koji su most projektirali ili izgradili načinili neke prilično velike

pogreške. Bilo bi nam očito da su barem neka od rješenja koja

su osmislili prilikom rješavanja mnogostrukih problema s kojima

su se susreli bila fatalno pogrešna.

Isto naravno vrijedi i u medicini. Liječnici moraju nastojati

donijeti odgovarajuće prosudbe u pogledu postupanja s bolešću

ili povredom. U skladu s time moraju znati za koje se lijekove i

postupke može pouzdano očekivati da će pomoći njihovim

pacijentima; trebaju znati za koje se zapravo ne može očekivati

da budu od ikakve zbiljske koristi, a trebaju znati i koji će

vjerojatno biti štetni.

Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio na građevinara ili se

prepustio brizi liječnika koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i

glazbenici moraju, na svoje posebne načine, znati kako da

stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moći izbjeći da

predaleko odu pogrešnim putem. Tijekom svojega kreativnog

rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme

tehnike i stila. Neki načini postupanja s tim problemima očito su

daleko bolji od drugih. Možda ni jedan način postupanja s bilo

kojim od njih nije neosporno i isključivo ispravan. Međutim,

mnoge od alternativa su očito neispravne. Doista, neke su

odmah i bez proturječja prepoznatljive kao istinski grozne.

U svim tim kontekstima postoji jasna razlika između

ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, pa je tako učinjena i

jasna razlika između istine i neistine. Često se tvrdi da je

situacija drukčija kada je riječ o povijesnoj analizi i društvenim

komentarima, a posebno kada je riječ o vrednovanju ljudi i

usmjerenja koja takve analize i komentari općenito uključuju.

Argument koji se obično navodi u prilog toj tvrdnji jest da na

takvo vrednovanje uvijek jako utječu osobne okolnosti i pristup

ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne možemo očekivati da

povijesna djela ili društveni komentari budu strogo nepristrani i

objektivni.

Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima

nezaobilazan. No postoje važna ograničenja u pogledu dosega

različitosti pri interpretaciji činjenica čiji bi se prikaz, primjerice,

mogao očekivati od ozbiljnih povjesničara. Postoji dimenzija

zbilje u koju se čak ni najsmjelije - ili najljenije - upuštanje u

subjektivnost ne smije usuditi ući. To je na tragu čuvenog

odgovora Georgesa Clemenceaua kada su ga zamolili da

pretpostavi što će budući povjesničari reći o Prvome svjetskom

ratu: "Neće reći da je Belgija zauzela Njemačku."

II.

Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju uvjeriti - ponekad

prilično gordo - da se normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu

ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti. Njihovo je mišljenje da

sud te vrste zapravo ne postavlja nikakav činjenični zahtjev, tj.

nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili neispravan. Oni

smatraju da takve prosudbe samo izražavaju osobne osjećaje i

stavove koji, strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti.

U redu. Pretpostavimo da to možemo prihvatiti. Svejedno

ostaje jasno da prihvaćanje ili odbacivanje vrijednosnog suda

mora ovisiti o drugim prosudbama koje su po sebi pravocrtno

nenormativne, tj. o tvrdnjama o činjenicama. Zbog toga ne

možemo razborito prosuditi je li određena osoba nemoralna,

osim na osnovi činjeničnih tvrdnji koje opisuju slučajeve njezina

ili njegova ponašanja koje se čini da daje konkretne dokaze o

moralnoj manjkavosti. Štoviše, te činjenične tvrdnje u vezi s

ponašanjem te osobe moraju biti istinite, a slijed kojim iz njih

izvodimo vrijednosne sudove mora biti istinitosno relevantan.

Inače ni tvrdnje ni postupak izvođenja suda ne mogu učinkovito

opravdati zaključak. Ničim neće pokazati da je vrednovanje

utemeljeno na njima razborito.

Tako razlikovanje između onoga što je istinito i što je

neistinito ostaje kritički relevantno za naše vrijednosne ili

normativne sudove, čak i ako prihvatimo da razlikovanje istine

od neistine nema neposrednu primjenu na same te sudove.

Možemo dopustiti, ako to smatramo mudrim, da naše

vrednovanje nije ni istinito ni neistinito. Ne možemo, međutim,

dopustiti sličnu karakterizaciju činjeničnih tvrdnji ili izvođenja

zaključka kojim moramo pokušati podržati vrednovanje.

Na isti su način činjenične tvrdnje nužne pri objašnjavanju i

vrednovanju svrhe i ciljeva koje odaberemo i koje pokušavamo

slijediti. Naravno, mnogi mislioci niječu da se naš izbor svrhe i

ciljeva - u najmanju ruku barem onih koji nisu izabrani zbog

svoje instrumentalne vrijednosti za dosezanje krajnjih težnji -

uopće može racionalno opravdati. Oni ustraju na tome da svrhe

i ciljeve prihvaćamo jedino zahvaljujući onome što slučajno

osjećamo ili želimo.

No zasigurno je jasno da velikim dijelom objekte koje želimo i

volimo, i kojima se posvećujemo, biramo zbog onoga što u vezi

s njima vjerujemo, primjerice, da će nam povećati blagostanje ili

zaštititi zdravlje, ili da će na neki drugi način služiti našim

interesima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost činjeničnih

tvrdnji na koje se oslanjamo pri objašnjavanju ili preispitivanju

našega izbora ciljeva neizbježno relevantna za racionalnost

naših stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo li s pravom na

različite činjenične prosudbe kao istinite, ne možemo znati ima li

naš osjećaj i izbor doista smisla.

Zbog tih razloga, ni jedno društvo sebi ne može priuštiti da

spram istine pokaže prijezir ili nepoštovanje. Nije, međutim,

dovoljno da društvo samo prihvati da su istina i neistina, nakon

što je sve rečeno i učinjeno, legitimni i važni obrasci. Uz to,

društvo ne smije zapostaviti poticaj i podršku sposobnim

pojedincima posvećenima otkrivanju i primjeni važnih istina.

Štoviše, kakve god pogodnosti i dobitke ponekad možda može

steći prodavanjem magle, prikrivanjem ili običnim lažima,

društvo sebi ne može priuštiti da podnosi bilo koga ili bilo što u

ulozi poticatelja nehatne ravnodušnosti spram razlikovanja

istine i neistine, a još se manje može upustiti u jadnu,

narcisoidnu farsu da je poštivanje istinitosti činjenica manje

važno od "vjernosti samome sebi". Ako postoji bilo kakav stav

inherentno protivan pristojnom i uređenom društvenom životu,

onda je to taj.

Društvo bezobzirno i uporno nemarno u bilo kojemu od tih

vidova osuđeno je na propadanje ili, u najblažem slučaju,

kulturnu inertnost. U svakom slučaju neće biti sposobno za bilo

kakav važniji doseg, pa čak ni za bilo kakvu organiziranu ili

razboritu ambiciju. Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale i

ne mogu zdravo napredovati lišene velike količine pouzdanih

činjeničnih informacija. Također ne mogu prosperirati ako su

opterećene zarazom pogrešnih vjerovanja. Da bismo uspostavili

i održavali naprednu kulturu, moramo izbjeći da nas zaglupljuje

bilo pogreška, bilo neznanje. Moramo znati mnoge istine i,

naravno, moramo znati kako da ih produktivno uporabimo.

Nije to samo društveni imperativ. To se odnosi i na svakog

pojedinca. Pojedincima su istine potrebne da bi uspješno mogli

krčiti put kroz šikaru rizika i prigoda s kojima se svi ljudi, bez

iznimke, susreću tijekom života. Moraju znati istinu o tome što

da jedu i što da ne jedu, kako da se obuku (temeljem činjenica

povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da žive (u svjetlu

informacije o stvarima kao što su crte tektonskih poremećaja,

učestalost odrona, blizina trgovina, radnog mjesta i škola), kao i

kako da rade ono za što su plaćeni, kako da podižu djecu, što

da misle o ljudima koje susreću, što mogu postići, što bi htjeli

postići, kao i o beskonačnoj mnogolikosti drugih običnih, no

vitalnih pitanja.

Naš uspjeh ili neuspjeh u svemu što poduzimamo, a time i u

životu općenito, ovisi o tome rukovodi li nas istina ili pak

postupamo u neznanju ili temeljem pogrešnih pretpostavki. On

također, naravno, iz temelja ovisi o tome što činimo s istinom.

Lišene istine, stvari su osuđene na propast već prije no što smo

krenuli.

Ne možemo zbiljski živjeti bez istine. Istina nam je potrebna

ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato

da bismo znali kako da uopće preživimo. Nadalje, to je nešto što

ne možemo jednostavno ne primijetiti. Zbog toga smo prisiljeni

shvatiti, barem implicitno, da nam je istina važna. Slijedom toga

također smo prisiljeni shvatiti (i ovdje barem implicitno) da istina

nije značajka uvjerenja spram kojega sebi možemo dopustiti

ravnodušnost. Ravnodušnost bi bila pitanje ne samo nehatne

nerazboritosti. Vrlo brzo bi se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri

u kojoj priznajemo njezinu važnost za nas, ne možemo sebi

razumno dopustiti da odustanemo ili od želje za istinom o

mnogim stvarima ili od težnje da je dosegnemo.

III.

Možemo, međutim, s pravom zapitati: otkad je razboritost nama

tako važna? Poznato je da ljudski rod ima dar za zanemarivanje

i izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo često iskazuje.

Kako se onda uopće može smatrati vjerojatnim da ćemo

poštovati i prihvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo

ozbiljno?

Prije no što preuranjeno odustanemo sami od sebe, dopustite

da u raspravu uključim neke primjenjive (a nadam se i korisne)

misli istaknutog portugalsko-nizozemsko-židovskog filozofa

Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio da bez obzira na to

koristimo li, prihvaćamo li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o

kakvoj se ovdje govori, ta će nam vrsta racionalnosti biti

nametnuta. Bez obzira na to sviđa li nam se to ili ne, mi zaista

ne možemo izbjeći da joj se podvrgnemo. Na to nas, kako je

Spinoza shvaćao to pitanje, tjera ljubav.

Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na sljedeći način: "Ljubav

nije ništa drugo nego radost s pripadnom idejom vanjskog

uzroka" (Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). Što se tiče

značenja "radosti", pretpostavio je da je to "ono što slijedi strast

kojom... (pojedinac) postaje savršeniji" (Etika, 3. dio, postavka

11, komentar).

Pretpostavljam da će mnogim čitateljima ove prilično

neprozirne misli biti prilično neprivlačne. One doista izgledaju

odbojno zamagljene. Čak i bez obzira na tu prepreku, da se

Spinozine misli uporabe na produktivan način, pitanje je li on

prije svega bio mjerodavan da s ikakvim posebnim autoritetom

govori o ljubavi, možda nije nerazborito. On naime nije imao

djece, nikada se nije ženio, a čini se da nikada nije imao ni

stalnu prijateljicu.

Naravno, te pojedinosti povezane s njegovim privatnim

životom nemaju nikakve vjerodostojne relevantnosti, osim u

pogledu pitanja njegove nadležnosti u pogledu romantične,

bračne i roditeljske ljubavi.

No ono na što je zapravo mislio kada je pisao o ljubavi nije,

međutim, bila ni jedna od gore navedenih vrsta. Zapravo nije

posebno mislio ni na jednu inačicu ljubavi koja bi kao svoj objekt

nužno imala osobu. Pokušat ću objasniti što mislim da je imao

na umu.

Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac ima svoju temeljnu

prirodu koju tijekom postojanja nastoji ostvariti i održati. Drugim

riječima, mislio je da u svakom pojedincu postoji urođeni poriv

da postane i ostane ono što taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada

Spinoza piše o "strasti kojom... (pojedinac) postaje savršeniji",

misli na izvana uzrokovano uvećanje sposobnosti pojedinca za

preživljavanje i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode

(otuda "passio", tj. promjena kod pojedinca koja ne nastaje

njegovom vlastitom akcijom, nego prije promjenom u odnosu

prema kojoj je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca za

dosezanje tih ciljeva povećaju, povećanje pojedinčeve moći za

njihovo postizanje prati osjećaj veće vitalnosti. Pojedinac je

svjestan energije i širenja sposobnosti da postane i održi ono

što u svojoj biti jest. Na taj se način više osjeća samim sobom.

Osjeća se potpunije živ.

Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodostojno, po mojemu

mišljenju) da to iskustvo povećanja vitalnosti, ta svijest o

povećanju sposobnosti da se ostvari i održi prava priroda po-

jedinca inherentno stvara osjećaj oduševljenja.

To oduševljenje se možda može usporediti s oduševljenjem

koje često doživimo kao popratnu pojavu uz oživljujuću vježbu

pri kojoj se pluća, srce i mišići naprežu više no inače. Kada

energično vježbaju, ljudi se često osjećaju potpunije i osjetnije

živima nego prije vježbe, kada su u manjem opsegu i manje

neposredno svjesni vlastitih mogućnosti, kada su manje

uronjeni u osjećaj vlastite vitalnosti. Mislim da takvu vrstu

iskustva Spinoza ima na umu kada govori o "radosti"; radost,

kako mislim da je on razumijeva, jest osjećaj povećanja životne

snage i sposobnosti nastavka života, u skladu s našom

najizvornijom prirodom.

Ako osoba koja doživljava radost shvati da radost ima

određeni vanjski uzrok, odnosno ako osoba identificira nekoga

ili nešto kao objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost ovisi,

Spinoza smatra da će osoba nužno voljeti taj objekt. Tako on

razumijeva ljubav: kao način na koji odgovaramo na ono što

prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu mišljenju, ljudi nužno

vole sve što prepoznaju kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve

za što misle da im pomaže u nastavku postojanja i u tome da u

većoj mjeri postanu ono što jesu. Čini mi se da je Spinoza tu

barem na pravom tragu. Mnogi paradigmatični primjeri ljubavi

pokazuju, više ili manje pravocrtno, obrazac koji on definira: ljudi

su skloni voljeti ono za što misle da će im pomoći da "pronađu

sebe", da otkriju "tko su zapravo" i uspješno se suoče sa

životom, ne izdavši ili ugrozivši svoju temeljnu prirodu.

Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza dodaje opažanje o

ljubavi koje se također čini točnim: "Onaj tko voli, nužno teži da

stvari koje voli ima nadohvat i sačuva ih" (Etika, 3. dio, postavka

11, komentar). Stvari koje netko voli očito i nužno su mu važne.

Njegov život, postizanje i neprekinuto uživanje osobne

autentičnosti o njima ovise. Zato ih on prirodno nastoji zaštititi i

osigurati da mu budu dostupne.

Spinoza smatra da iz toga proizlazi da ljudi nužno moraju

voljeti istinu. Misli da to ne mogu spriječiti, zato što ne mogu a

da ne shvate kako im je istina neophodna da bi preživjeli, da bi

shvatili sami sebe i živjeli u punoj mjeri u skladu s vlastitom

prirodom. Lišeni pristupa istinama koje se tiču njihove

pojedinačne prirode, vlastitih mogućnosti i potreba, kao i

dostupnosti i pravilne uporabe resursa potrebnih da bi preživjeli

i napredovali, ljudi bi se u životu susreli s ozbiljnim teškoćama.

Čak sebi ne bi mogli ni oblikovati odgovarajuće ciljeve, a još ih

manje učinkovito slijediti. Zapravo bi bilo prilično bespomoćni za

kretanje u bilo kojem smjeru.

Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja prezire istinu ili je spram

nje ravnodušna mora biti osoba koja prezire vlastiti život ili je

spram njega ravnodušna. Takav neprijateljski ili nemaran stav

prema samome sebi iznimno je rijedak i teško održiv. Tako je

Spinoza zaključio da gotovo svatko - svatko tko cijeni vlastiti

život i o njemu se brine - znajući to ili ne, voli istinu. Koliko vidim,

Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Praktično svi

mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U

mjeri u kojoj shvaćamo što sve učinkovito postupanje sa

životnim problemima uključuje, ne možemo izbjeći ljubav spram

istine.

IV.

Ono čime sam se u ovoj raspravi o istini do sada bavio, u osnovi

je pragmatično, odnosno logičko ili svrhovito promišljanje. Osim

toga, to je promišljanje povezano s "istinom" shvaćenom

distributivno, odnosno ne kao povezano s cjelinom neke

tajnovite vrste koju se može odrediti i ispitati kao posebnu i

samosvojnu realnost, nego više kao značajku koja pripada bilo

kojem broju pojedinačnih postavki (ili je "raspodijeljena" medu

njima) i može se susresti samo kao označitelj neke točne

postavke. Promišljanje kojim se bavim vezano je uz korisnost

mnogih istina pri omogućavanju uspješnog ustrojavanja i

provođenja društvenih ili pojedinačnih ambicija i aktivnosti,

korisnost koju te istine pokazuju samo zahvaljujući tome što

jesu istinite. Ta je korisnost značajka istine koju je lako shvatiti,

teško previdjeti, i svakoj razboritoj osobi nemoguće odreći. Ona

ljudima pruža najočitiji i najtemeljniji razlog da vode računa o

istini - o značajci istinitosti - i smatraju je važnom.

Pokušajmo otići malo dalje. Možda bismo mogli proširiti

shvaćanje važnosti istine razmatrajući pitanje koje se postavlja

posve prirodno, u ovom ili onom obliku, kada razmislimo o očitoj

pragmatičnoj korisnosti istine. Kako to da istina posjeduje tu

korisnost? Kako se može objasniti povezanost između činjenice

istinitosti i činjenice tako velike praktične vrijednosti? Što se

toga tiče, zašto su istine uopće korisne?

* * *

Na to pitanje nije jako teško odgovoriti. U najmanju je ruku lako

vidjeti kako da se počne na njega odgovarati. Kada smo

uključeni u aktivan život ili kada pokušavamo planirati razne

praktične aktivnosti i njima upravljati, nastojimo se nositi sa

stvarnošću (dio te stvarnosti stvorili smo sami, no veći dio

nismo). Ishodi naših nastojanja, kao i njihova vrijednost za nas,

u konačnici ovise o svojstvima zbiljskih objekata i događaja s

kojima se susrećemo. Ovisit će o tome kakvi su ti zbiljski objekti

i događaji, kako se uklapaju u naše interese i kako, ovisno o

njihovim uzročno-posljedično relevantnim svojstvima,

odgovaraju na ono što činimo.

U onoj mjeri u kojoj istina ima instrumentalnu vrijednost, ima

je zato što bilježi i prenosi prirodu tih realnosti. Istina ima

praktičnu primjenu zato što se sastoji od točnog prikaza i

prenošenja svojstava (posebice uključujući uzročno-posljedične

silnice i potencijale) zbiljskih objekata i događaja s kojima se

susrećemo tijekom našega djelovanja.

S uvjerenjem i razumnim očekivanjem uspjeha možemo

postupati samo onda ako imamo dovoljno relevantnih

informacija. Trebali bismo znati dovoljno o onome što radimo,

kao i o problemima i prigodama koji će nam se na putu

vjerojatno pojaviti. Znati dovoljno je pitanje poznavanja

činjenica, što znači zbiljskog stanja, temeljno vezanih za naše

aktualne projekte i područja zanimanja. Drugim riječima, to je

pitanje dostatnog znanja

o istini vezanoj uz zbiljsko stanje, jednako kao

i pitanje toga da inteligentno formuliramo i dosegnemo ciljeve.

Nakon što smo te istine usvojili, što znači da smo shvatili da

jesu istinite, time smo razumjeli što su doista oni aspekti svijeta

koji nas trenutačno posebno zanimaju. To nam omogućava da

cijenimo mogućnosti koje su nam doista na raspolaganju, s

kakvim se opasnostima i rizicima susrećemo i što razumno

možemo očekivati. Drugim riječima, to nam omogućava, barem

do neke točke, da se orijentiramo.

Relevantne su činjenice ono što jesu, bez obzira na to što mi

o njima mislili i bez obzira na to što bismo mogli željeti da one

budu. To je doista bit i definicija činjenica, odnosno zbiljskosti:

značajke stvarnosti, a prema tome i istine o tim značajkama,

ono su što jesu, neovisno o bilo kakvom neposrednom nadzoru

volje. Ne možemo promijeniti činjenice, a isto tako ne možemo

ni utjecati na istinu o činjenicama samo donošenjem suda ili

hirom.

U mjeri u kojoj znamo istinu, u položaju smo da našim

ponašanjem autoritativno upravlja priroda same stvarnosti.

Činjenice - stvarna priroda zbilje - konačno su i neupitno

pribježište ispitivanja. One diktiraju i podupiru konačnu odluku i

pobijanje svih neizvjesnosti i sumnji. Dok sam bio dijete, često

sam osjećao kako me pritišću kaotično nabacani nerazumni

pojmovi i uvjerenja koja su mi razni odrasli ljudi nastojali

nametnuti. Moja posvećenost istini nastala je, koliko se mogu

sjetiti, u oslobađajućem uvjerenju da jednom kada shvatim

istinu, neće mi više moći odvlačiti pozornost ili me ometati nečija

nagađanja, pretpostavke ili nade (uključujući i moje vlastite).

U mjeri u kojoj shvatimo istine koje trebamo znati, možemo

stvoriti razumne prosudbe povezane s onim što bismo voljeli da

se dogodi, a povezane i s ishodima do kojih će različiti mogući

postupci vjerojatno dovesti. To je zato što smo tada više ili

manje potpuno svjesni onoga s čime smo suočeni, a i zato što

znamo kako će objekti i događaji uključeni u naš ovaj ili onaj

odabrani slijed odgovoriti na ono što radimo. U određenom se

dijelu svijeta dakle možemo kretati s osjećajem veće

opuštenosti i sigurnosti. Znamo koje su važne sastavnice naše

okoline, znamo gdje ih možemo naći, a možemo se i kretati

slobodno, ne zalijećući se ni u što. U tome dijelu svijeta,

možemo se početi osjećati takoreći kao kod kuće.

Suvišno je kazati da "kuća" u kojoj se nalazimo možda i nije

posebno privlačno mjesto. Može biti natrpana zastrašujućim

stupicama i zamkama. Realnost s kojom će tražiti da se

suočimo može biti i opasna i ružna. Ako smo jako udaljeni od

izvjesnosti onoga što nas očekuje, možda nećemo imati nikakve

vjere u to da ćemo stvari riješiti učinkovito, ili čak da ćemo se

uspjeti izvući živi.

Neki bi nas upozorili da je moguća tako zastrašujuća ili tako

obeshrabrujuća i demoralizirajuća zbilja, da bi nam bilo bolje da

o njoj ništa ne znamo. Ja, međutim, smatram da je gotovo uvijek

bolje suočiti se s činjenicama s kojima valja izaći nakraj, nego

ostati u neznanju. Konačno, spuštanje pogleda pred stvarnošću

neće izazvati nikakvo smanjenje njezinih opasnosti i prijetnji;

osim toga, naši izgledi za uspješno izlaženje nakraj s

opasnostima koje donosi jamačno će biti veći ako se uspijemo

natjerati da stvari vidimo pravocrtno.

Mislim da se to ništa manje ne odnosi na istinu o našim

unutarnjim težnjama i karakteru nego na zbilju svijeta koji nam

je izvanjski. Trebamo shvatiti što je to što stvarno želimo, što će

nas najpotpunije zadovoljiti, a kakve nas zebnje vrlo uporno

priječe da postupamo kako bismo htjeli. Zbiljsko poznavanje

samoga sebe nesumnjivo je iznimno teško dosegnuti, a istina o

tome što smo svakako bi mogla biti neugodna. U pokušaju da

životom upravljamo uspješno, ipak bi spremnost suočavanja s

uznemirujućim činjenicama o nama samima mogla biti ključnije

pitanje od kompetentnog razumijevanja samo onoga što nas

čeka u vanjskome svijetu.

Lišeni istine, ili uopće nemamo mišljenje u vezi s time kakve

stvari jesu ili je naše mišljenje pogrešno. Ovako ili onako, ne

znamo u kakvoj smo situaciji. Ne znamo što se događa, ili u

svijetu oko nas, ili u nama samima. Ako o tim stvarima imamo

neke relevantne stavove, pogrešni su; a pogrešni stavovi nam,

naravno, ne pomažu da se sa životom učinkovito nosimo.

Možda neko vrijeme možemo biti u blaženom neznanju ili sretno

prevareni, a na te načine, unatoč svim nedaćama koje nas

ugrožavaju, možemo privremeno izbjeći da budemo posebno

uzdrmani ili uznemireni. No na kraju je ipak vjerojatno da će

naše neznanje i pogrešna uvjerenja okolnosti učiniti gorima.

Problem s neznanjem i zabludama jest, naravno, da nas

ostavljaju u mraku. U nedostatku istina koje su nam potrebne

nemamo ništa da nas vodi osim vlastitih neodgovornih

nagađanja ili maštarija i upornih i nepouzdanih savjeta drugih.

Dok planiramo svoje djelovanje, ne možemo učiniti ništa bolje

od neobaviještenog nagađanja i nesigurno se nadati najboljem.

Ne znamo gdje smo. Letimo naslijepo. Možemo napredovati

samo vrlo uvjetno, napipavajući put pred sobom.

To nerazborito traženje može neko vrijeme sasvim dobro

funkcionirati, ali na kraju će nas neizbježno dovesti do toga da

upadnemo u nevolju. Ne znamo dovoljno da izbjegnemo ili

prevladamo zapreke i opasnosti koje ćemo nužno susresti.

Zaista smo u tom slučaju osuđeni da ih budemo potpuno

nesvjesni sve dok ne bude prekasno. A u tom trenutku,

naravno, upoznat ćemo ih jedino zahvaljujući spoznaji da smo

već poraženi.

V.

Prema davnoj definiciji, ljudska su bića racionalne životinje.

Racionalnost je naša najistaknutija značajka. Temeljno nas

razlikuje od bića svih drugih vrsta. Štoviše, imamo izraženu

težnju, a smatramo i da imamo uvjerljiv razlog, da našu

racionalnost gledamo kao na nešto što nas čini nadmoćnima. U

svakom slučaju, to je značajka na koju smo mi ljudi najupornije i

najtvrdoglavije ponosni.

Ne možemo, međutim, doista smatrati da funkcioniramo

racionalno ako ne priznamo razliku između istine i neistine. Biti

racionalan u osnovi je pitanje odgovaramo li na primjeren način

razlozima. Razlozi se sastoje od činjenica: činjenica da pada

kiša stvara razlog (naravno ne nužan) pojedincima na tom

području, koji bi željeli ostati suhi, da ponesu kišobran. Svaka

racionalna osoba koja razumije i što je kiša i čemu kišobran

služi, to će shvatiti. Izrazimo istu tvrdnju malo drukčije: žele li

izbjeći da se smoče, činjenica da na određenom području kiši

znači da postoji razlog za ljude tog područja da ponesu

kišobran.

Jedino ako je doista činjenica da na rečenom području kiši -

pa dakle jedino ako je tvrdnja "kiši na predmetnom području"

istinita - jedino zbiljska činjenica ili tvrdnja o njoj može nekome

dati razlog da nosi kišobran. Neistinite tvrdnje ničemu ne

pružaju racionalnu podršku; ne mogu učinkovito nikome

poslužiti kao razlozi. Naravno, netko bi svoj intelektualni

virtuozitet mogao iskazati izvlačenjem (tj. izvođenjem)

implikacija neistinitih tvrdnji, pokazivanjem, drugim riječima,

kakve bi zaključke te tvrdnje racionalno opravdavale kada bi

doista bile istinite a ne neistinite. Ta demonstracija agilnosti i

moći deduktivnog mišljenja mogla bi biti zabavan, a možda i

dojmljiv pokus; također bi možda mogla poslužiti da u svojemu

izvođaču pothranjuje određeno neutemeljeno i prazno

samoljublje. Međutim, pod uobičajenim uvjetima to ne bi imalo

mnogo smisla.

Pojmovi istine i činjeničnosti su dakle neophodni za

prožimanje primjene racionalnosti smislom. Neophodne su čak i

za razumijevanje same ideje racionalnosti. Bez njih, ta ideja ne

bi značila ništa, a sama racionalnost (u što god bi se pretvorila,

ako uopće, pod tako obespravljenim uvjetima) ne bi bila od

velike koristi. Ne smijemo o sebi razmišljati kao o bićima čija

nam racionalnost daje posebno značajnu prednost pred

drugima - zapravo uopće ne možemo misliti o sebi kao o

racionalnim bićima - ako ne mislimo o sebi kao bićima koja

shvaćaju da su činjenice i istinite tvrdnje o činjenicama

neophodne u pružanju razloga za vjerovanje (ili nevjerovanje) u

različite stvari i za poduzimanje (ili nepoduzimanje) različitih

akcija. Ako ne poštujemo razliku između istine i neistine,

možemo se oprostiti od naše mnogohvaljene "racionalnosti".

VI.

Očito je da postoji tijesna veza između pojma istine i pojma

činjeničnosti. Za svaku činjenicu postoji istinita tvrdnja koja je

prenosi; a svaka istinita tvrdnja prenosi činjenicu. Također

postoji i tijesna veza između ideje istine i ideja vjerovanja i

povjerenja. Te se veze objelodanjuju etimološki, uzmemo li u

obzir prilično razvidnu sličnost između riječi "istina" (truth) i

pomalo arhaične engleske riječi "vjera" (troth). (Pozivanje na

etimologiju često najavljuje kenjažu; no vjerujte mi, ili ako vam je

tako draže, provjerite sami.)

Iako taj izraz više nije raširen, još uvijek možemo razumjeti da

se u sklopu ceremonija zaruka (betrothal) i ženidbe, muškarac i

žena jedno drugome zaklinju na vjernost, ali i na istinu. Dvoje se

ljudi obvezuje da će ispuniti različita očekivanja i zahtjeve

definirane moralom ili lokalnim običajima. Jedno drugome jamče

da si mogu vjerovati da će govoriti istinu, barem u pogledu tih

posebnih zahtjeva i očekivanja.

Naravno, nije samo u kontekstu zaruka i ženidbe važno da

ljudi jedni drugima vjeruju. Društveni odnosi i odnosi unutar

zajednice općenito, u svojim najrazličitijim inačicama i oblicima,

mogu biti učinkoviti i harmonični samo ako ljudi pokazuju

razuman stupanj vjere da su drugi općenito gledano pouzdani.

Da su ljudi općenito nečasni i nevrijedni povjerenja, sama

mogućnost mirnog i produktivnog društvenog života bila bi

ugrožena.

To je neke filozofe potaklo da prilično odrješito ustraju na

tome da laganje značajno podriva koheziju ljudskog društva.

Immanuel Kant je, primjerice, ustvrdio da "lišeni istine društveni

odnosi i razgovori postaju bezvrijednima" (Etičko učenje).

Argumentira ovako: budući da laganje na ovaj način prijeti

društvu, "laž drugome uvijek šteti; ako i ne nekom određenom

čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini" ("O

pretpostavljenom pravu na laž iz altruističkih motiva"). Michel

Montaigne ustvrdio je nešto slično: "Budući da se naši odnosi

odvijaju isključivo putem riječi, onaj tko ih iskrivljava jest izdajica

društva" ("O laganju"). "Laganje je prokleti grijeh", kazao je

Montaigne. Zatim je dodao, iznimno se zagrijavši za svoj

predmet: "Ako shvatimo užas i težinu... (laganja), trebali bismo

ga kazniti žešćim plamenom od ostalih zlodjela" (O lazovima).

Drugim riječima, lažovi, više od prijestupnika bilo koje druge

vrste, zaslužuju da ih se spali na lomači.

Montaigne i Kant su očito imali pravo, no pretjerali su.

Uspješni društveni odnosi ne ovise strogo, kako su tvrdili, o

tome da ljudi jedni drugima govore istinu (ne onako kao što

disanje strogo ovisi o kisiku i bez njega je apsolutno

nemoguće)-, isto tako razgovor ne gubi doista svu vrijednost

kada ljudi lažu (mogu se izmijeniti i neke zbiljske informacije, a

zabavna vrijednost razgovora može se tako i povećati).

Konačno, količina laži i pogrešnih prikaza svake vrste koji se

zapravo događaju na svijetu (u čemu nemjerljiva poplava

prodavanja magle po sebi nije više od djelića) jest golema, a

ipak se produktivni društveni život nekako uspijeva nastaviti.

Činjenica da se ljudi često upuštaju u laži i druge vrste

prijetvornog ponašanja ne čini nemogućim da imamo koristi ili

od suživota ili od razgovora s njima. To samo znači da moramo

biti oprezni.

Prilično uspješno možemo pronaći put kroz okoliš oblikovan

od laži i prijevara sve dok možemo razborito računati na vlastitu

sposobnost pouzdanog razlikovanja situacija u kojima nam ljudi

stvari pogrešno prikazuju i situacija u kojima se s nama odnose

pravocrtno. Opće povjerenje u istinoljubivost drugih, dakle, nije

apsolutno nužno, tako dugo dok je opravdano da imamo

određenu vrstu povjerenja u same sebe.

Sigurno je da nas je razmjerno lako prevariti. Štoviše, znamo

da je tako. Zato nam nije odveć lako steći i održavati sigurno i

opravdano povjerenje u našu sposobnost da primijetimo

pokušaje prijevare. Iz tog razloga, društveni bi odnosi bili doista

značajno opterećeni raširenim i dubokim nepoštovanjem istine.

Međutim, naš interes da društvo zaštitimo od tog opterećenja

nije ono što nam daje najtemeljniji razlog da o istini vodimo

brigu.

Kada susrećemo ljude koji nam lažu ili na neki drugi način

pokazuju nepoštovanje spram istine, to nas često ljuti i

oneraspoložuje. To, međutim, nije na prvome mjestu tako, kao

što to vjerojatno smatraju Montaigne i Kant, zato što se bojimo

da bi neistinitost na koju nailazimo ugrozila ili ograničila

društveni poredak. Naša glavna briga očito nije zabrinutost

građanina. Ono što se obično odmah pobuni u našemu

odgovoru lažovu nije duh javnosti. Posrijedi je nešto osobnije. U

pravilu, osim možda kada ljudi pogrešno prikazuju pitanja u koja

su ozbiljni društveni interesi neposredno uključeni, manje nas

zabrinjava šteta koju lažovi možda čine općoj dobrobiti od

njihova ponašanja spram nas. Ono što nas buni protiv njih, bez

obzira na to jesu li ili nisu na neki način uspjeli izdati cijelo

čovječanstvo, jest da su sigurno povrijedili nas.

VII.

Kako nas laži mogu povrijediti? Zapravo, kao što svi znaju,

postoje mnoge poznate situacije u kojima nas laži uopće istinski

ne povređuju. Ponekad, gledano u cjelini, mogu biti i zbiljski

korisne. Primjerice, laž nas na ovaj ili onaj način može zaštititi

od toga da postanemo svjesni određenih situacija, kada nitko

(uključujući nas same) ništa posebno ne može dobiti time što ih

je svjestan i kada bi naša svijest o njima nama ili drugima

donijela ozbiljne potrese. Ili nas laž može odvratiti od toga da se

uputimo nekim smjerom koji nas dovodi u iskušenje, no zapravo

bi nas odveo do toga da sebi više naškodimo nego koristimo.

Jasno, ponekad moramo priznati da nam je, uzmemo li sve u

obzir, poneka laž bila i korisna.

Bez obzira na to, često u takvim trenucima ipak osjećamo da

je u tome što je lažov učinio nešto bilo loše. S obzirom na

okolnosti, za nas bi moglo biti razborito da za laž budemo

zahvalni. Međutim, kakvo god dobro da je laž učinila, u dnu

duše ipak vjerujemo da bi bilo bolje da su se njezini pozitivni

učinci mogli dosegnuti putem istine, ne pribjegavajući laži.

Najneporecivija loša strana laži jest da one nastoje omesti i

zaustaviti naša prirodna nastojanja da shvatimo zbiljsko stanje

stvari. Stvorena je zato da bi nas spriječila da dođemo u doticaj

s onim što se doista događa. Izgovarajući laž, lažov nas nastoji

namamiti da povjerujemo kako su činjenice drukčije od onoga

kakve doista jesu. Pokušava nam nametnuti svoju volju. Nastoji

nas navesti da prihvatimo njegovu izmišljotinu kao točan prikaz

svijeta.

U onoj mjeri u kojoj u tome uspije, stječemo pogled na svijet

koji ima izvor u njegovoj mašti, a nije neposredno i pouzdano

utemeljen u relevantnim činjenicama. Svijet u kojemu živimo, u

mjeri u kojoj naše shvaćanje

o njemu oblikuje laž, jest izmišljeni svijet. Možda postoje i gora

mjesta za život, no taj nam izmišljeni svijet uopće nije dostatan

kao trajno stanište.

Laži su smišljene da bi osujetile naše razumijevanje zbilje. Na

vrlo su stvaran način namijenjene tome da nas izluđuju. U mjeri

u kojoj u njih vjerujemo, naše umove obuzimaju i njima

upravljaju umišljaji, maštarije

i iluzije koje je za nas izmiješao lažov. Ono što prihvaćamo kao

stvarno jest svijet koji drugi ne mogu vidjeti, dodirnuti ili osjetiti

na bilo kakav neposredan način. Osoba koja povjeruje u laž

njome je sputana i prisiljena da živi "u vlastitom svijetu", svijetu

u koji drugi ne mogu ući, a u kojemu doista ne živi ni sam lažov.

Tako je žrtva laži, sukladno stupnju nedostatka istine, isključena

iz svijeta zajedničkog iskustva i izolirana u nestvarnom carstvu u

koje ne vodi nikakav put koji bi drugi mogli slijediti ili pronaći.

Istina i briga za istinu tiče nas se dakle na načine koji nisu

utemeljeni jedino u našim svakodnevnim praktičnim interesima.

Oni također imaju i dublje i razornije značenje. Jedna od

najzaslužnijih suvremenih pjesnikinja, Adrienne Rich, osim

štetnog učinka po osobu kojoj se laž izgovara, daje nam prikaz

neizbježnog zloćudnog učinka laganja na samoga lažova.

Pjesničkom točnošću primjećuje da "lažov vodi neizrecivo

samotan život" ("Žene i čast: napomene o laganju", u: Adrienne

Rich, Lies, Secrets, and Silence, New York, 1979, str. 191).

Samoća je upravo neizreciva, zato što nam lažov ne može ni

otkriti da je osamljen, a da nam čineći to ne otkrije da je lagao.

Skriva vlastite misli, praveći se da vjeruje u ono u što ne vjeruje,

na taj način onemogućavajući drugim ljudima da s njim budu

potpuno u doticaju. Ne mogu mu odgovoriti onakvome kakav

zaista jest. Ne mogu čak ni biti svjesni da tako ne čine.

Lažov u mjeri u kojoj laže odbija da ga se upozna. To je

uvreda za njegove žrtve. To naravno vrijeđa njihov ponos, jer im

onemogućava pristup elementarnom obliku ljudske intimnosti

koji se obično uzima zdravo za gotovo: intimnosti koja se sastoji

u tome da znamo što druga osoba ima na ili u svojemu umu.

U određenim slučajevima, napominje A. Rich, laži mogu

izazvati još veću štetu. "Otkriće da je netko lagao u osobnom

odnosu", kaže ona, "navodi nas da se osjećamo pomalo ludima"

(Lies, Secrets, and Silence, str. 186). I ovdje je njezino opažanje

pronicavo. Kada se bavimo s nekim koga jedva da i poznajemo,

moramo učiniti manje ili više ciljanu procjenu njegove

pouzdanosti sa svrhom da ustanovimo da je ono što govori

podudarno s onim što stvarno misli; ta se prosudba obično

odnosi samo na njegove određene i specifične tvrdnje. S druge

strane, s našim bliskim prijateljima oba ta uvjeta obično nisu

problematična. Općenito pretpostavljamo da su naši prijatelji s

nama iskreni, a to u priličnoj mjeri uzimamo zdravo za gotovo.

Skloni smo vjerovati svemu što kažu, a to uglavnom ne činimo

na osnovi procjene govore li nam trenutačno istinu, nego zato

što se s njima osjećamo ugodno i zaštićeno. Kao što obično

kažemo, "Jednostavno znamo da nam ne bi lagali".

S prijateljima je očekivanje pristupačnosti i bliskosti postalo

prirodno. Nije utemeljeno u proračunatoj prosudbi, nego u

našim osjećajima, a to znači u našemu subjektivnom iskustvu

više nego u nekoj intelektualnoj procjeni utemeljenoj na

pripadnim objektivnim podacima. Bilo bi pretjerano reći da naša

sklonost vjerovanju prijateljima pripada našoj temeljnoj prirodi.

No moglo bi se dovoljno ispravno kazati, kao što to ponekad

doista i činimo, da je vjerovanje njima postalo našom "drugom

prirodom".

Zbog toga, kako primjećuje A. Rich, otkriće da nam je prijatelj

lagao stvara u nama osjećaj da smo pomalo ludi. To otkriće

nam otkriva nešto o nama samima, nešto mnogo više

uznemirujuće od tek pogrešnog proračuna ili prosudbe. Otkriva

nam da je naša vlastita priroda (odnosno naša druga priroda)

nepouzdana, jer nas je navela da računamo na nekoga kome

ne možemo vjerovati. Pokazuje nam da se ne možemo doista

pouzdati u svoju sposobnost razlikovanja istine od neistine, ili,

drugim riječima, sposobnost da shvatimo razliku između onoga

što je stvarno, a što nije. Uspješno varanje prijatelja implicira,

što je i nepotrebno isticati, grešku u onome tko kazuje laž.

Međutim, također pokazuje i da žrtva nije bez pogreške. Izdaje

ga lažov, no izdaju ga i vlastiti osjećaji.

Samozavaravanje je povezano s ludošću, zato što je ona

simbol iracionalnosti. Jezgra racionalnosti je u dosljednosti; biti

dosljedan, djelom ili mišlju, uključuje barem takvo postupanje da

sami sebi ne nanesemo poraz. Aristotel navodi da racionalno

djelovanje znači ograničavanje vlastitih postupaka na "sredinu",

odnosno na točku na pola puta između previše i premalo.

Pretpostavimo da u cilju dobrog zdravlja netko sastavi jelovnik ili

tako strog ili tako popustljiv da on ne samo ne uspije poboljšati

njegovo zdravlje, nego ga dovede do toga da bude slabijeg

zdravlja nego ranije. Aristotel je tvrdio da je u tom neuspjehu

dosezanja vlastita cilja, u toj izdaji samoga sebe, sadržana

praktična iracionalnost nečijeg odstupanja od sredine.

Na sličan način intelektualnu aktivnost podriva logička

nekoherentnost. Kada slijed misli stvori proturječje, njegova

daljnja razrada je zapriječena. Kojim se god smjerom um uputi,

potisnut je natrag: mora potvrditi ono što je već odbio, ili mora

zanijekati ono što je već potvrdio. Zato je, poput ponašanja koje

priječi vlastitu ambiciju, kontradiktorno mišljenje iracionalno, jer

poražava samo sebe.

Kada otkrijemo da nam je lagao netko za koga smo smatrali

prirodnim da mu vjerujemo, to nam pokazuje da se ne možemo

pouzdati u vlastite ustaljene osjećaje ili povjerenje. Vidimo da su

nas u pokušaju izdvajanja ljudi u koje možemo imati povjerenja

izdale vlastite prirodne sklonosti. Navele su nas da istinu

promašimo umjesto da je dosegnemo. Pretpostavka da sobom

možemo upravljati u skladu s vlastitom prirodom pokazala se

samoporažavajućom, pa tako i iracionalnom. Budući da smo

utvrdili da smo po prirodi lišeni dodira sa zbiljom, lako bi se

moglo dogoditi da se osjetimo pomalo ludima.

VIII.

Koliko god pronicava i prosvjećujuća bila razmišljanja A. Rich o

laganju u osobnim odnosima, u toj stvari, kao gotovo i u svakoj

drugoj, postoje dvije strane medalje. Jedan drugi izvanredan

pjesnik, možda i najveći od svih, mogao bi nam ispričati drukčiju

priču. Evo ljupkog i provokativnog Shakespeareova soneta 138:

Kad se moja ljubav kune da je vjerna,

Premda znam da laže, vjerujem svejedno,

Samo da me drži za mladića smjerna

Što tanahne varke svijeta prima čedno.

Tako ludo misled da me drži mladim,

Premda zna da minuh ponajbolje dane,

Iskreno joj lažnom jeziku povladim

Te istina gola zamre s obje strane.

Ali što ne kaže da nepravdu čini?

I što ja ne kažem da me starost stiže?

Najbolje je, oh, da ljubav vjeru hini,

A starost kad ljubi, da ljeta ne niže.

Zato lažem njoj i ona meni laže,

Lažne su nam laske u poroku draže.

(Prijevod Mate Marasa)

Postoji raširena dogma prema kojoj je nužno da ljubavnici jedan

drugome vjeruju. Shakespeare u to sumnja. Njegovo je

opažanje u sonetu da za ljubavnike "najbolje" zapravo nije

zbiljsko povjerenje. Tek da "ljubav vjeru hini" jednako je tako

dobro, kaže on, ako ponekad ne i bolje.

Žena u Shakespeareovu sonetu izjavljuje da je posve vjerna

istini, "kune (se) da je vjerna", no lažljivo se pretvara da misli

kako je muškarac mlađi od onoga što ona točno zna. Muškarac

zna da ona u to ne vjeruje zbiljski, ali odlučuje prihvatiti njezin

opis same sebe kao istinit. Tako sebe navodi na mišljenje da

ona doista vjeruje u laž o njegovim godinama koju je čula od

njega, pa ga tako onda i doista smatra mlađim nego što jest.

Laže mu o svojoj iskrenosti i o tome da vjeruje njegovu

prikazu vlastitih godina. On njoj laže o tome koliko ima godina i

o tome prihvaća li njezin prikaz same sebe kao potpuno istinit.

Oni oboje znaju sve to: svatko od njih zna da drugi laže, a oboje

znaju da se u njihove laži ne vjeruje. No svatko od njih lažno

prikazuje da vjeruje kako je onaj drugi bezgrešno pravocrtan. Ta

zbirka laži ljubavnicima, sjedinjenima u "hinjenoj vjeri",

omogućava da povjeruju u to da su njihove samodopadne laži o

njima samima, kao besprijekorno čestitima ili privlačno mladima,

prihvaćene. Lažući si međusobno na taj način, sretno

završavaju u laži.

Ranije sam napomenuo da je dio problema s laganjem taj da

lažov, onemogućavajući pristup onome što mu je doista na umu,

sprečava osnovni i u normalnim uvjetima pretpostavljeni oblik

ljudske bliskosti. Ta zapreka jamačno nije značajka situacije

koju opisuje Shakespeare. Ljubavnici u ovome sonetu ne samo

da znaju što onaj drugi ima na umu, nego i ono što iza toga stoji.

Oboje znaju što onaj drugi doista misli. A znaju i to da onaj drugi

zna sljedeće: oni naveliko lažu jedno drugome, ali nitko nije

prevaren. Oboje znaju da onaj drugi laže, ali je i oboje svjesno

da su im laži prozrete.

Ni jedno od ljubavnika zapravo ne uspijeva u svojoj laži.

Oboje shvaćaju što se doista događa u zrcalnom i višeslojnom

kompleksu pokušanih prijevara koje su svaki sa svoje strane

pokušali provesti. Sve im je na poznat i ugodan način providno.

Oboje se ljubavnika osjeća sigurno u svijesti da im laži ne

ugrožavaju ljubav. Kroz sve laži koje su im bile rečene i sve laži

koje su izgovorili sami vide da će njihova ljubav preživjeti čak i

ako znaju istinu.

Pretpostavljam da je bliskost ovo dvoje lažljivih ljubavnika,

zahvaljujući prepoznavanju laži drugog i zahvaljujući tome što

znaju da njihove vlastite laži nisu postigle uspješnu prijevaru,

posebno duboka i zadovoljavajuća. Bliskost koju postižu širi se

u zakutke njihova bića koje su na specifičan i moguće složen

način nastojali sakriti. Unatoč svemu, uviđaju da su jedno

drugog prozreli. Jedno drugome su dohvatili skrivene zakutke.

Shvaćanje svakoga od njih da istodobno zauzimaju drugoga i

da on zauzima njih te da je to obostrano preziranje laži na

čudesan način njihove prijevare dovelo do istine ljubavi, mora

biti predivan doživljaj.

Obično ne preporučam i ne prihvaćam laganje. U većini sam

slučajeva potpuno za istinu. No ipak, ako ste uvjereni da

laganjem možete stvoriti situaciju poput one koju Shakespeare

naznačava u sonetu, moj savjet glasi: pokušajte!

IX.

Istina ima uporabnu vrijednost kada je, da tako kažemo,

konzumiramo u dijelovima. Konačno, pojedinačne su istine

korisne. Pragmatična se vrijednost istine za inženjera

manifestira putem tvrdnji povezanih s otporom na vlak i

elastičnošću materijala, za liječnika u tvrdnjama povezanih s,

primjerice, brojem bijelih krvnih zrnaca, za astronoma u opisima

putanja nebeskih tijela, i tako dalje.

Nitko od tih istraživača i korisnika istine ne zanima se nužno

za istinu kao takvu. Oni se u prvom redu zanimaju za pojedine

činjenice i međuodnose koje bi te činjenice mogle poduprijeti.

To od njih ne traži da vode računa o apstraktnim pojmovima

činjeničnosti ili istine. Zanimaju ih istine povezane s činjenicama

koje pripadaju specifičnom području istraživanja. Znatiželja im je

zadovoljena kada usvoje niz postavki koje smatraju istinitima,

pa zato i korisnima, o određenim temama koje ih posebno

zanimaju.

No što se može reći o vrijednosti same istine, različite od

prilično općepoznatih prijedloga koje sam već podastro u vezi s

vrijednošću pojedinačnih istina? Za početak, raščistimo što to

tražimo kada postavljamo pitanje o vrijednosti same istine, ili

kada pitamo zbog čega bismo trebali voditi računa

o istini kao takvoj. Zaista, čak i prije toga trebali bismo raščistiti

što to znači – konkretno i kao praktično pitanje - da se na

prvome mjestu vrednuje i u obzir uzima istina. Na što se

zapravo svodi pitanje brige o istini, za razliku od brige samo za

stjecanje i uporabu određenih istina?

Kao prvo, naravno, osobi kojoj je stalo do istine stalo je do

jačanja i širenja našega shvaćanja određenih istina, posebno

onih iznimno zanimljivih ili onih za koje je vjerojatno da su

posebno vrijedne. Briga za istinu uključuje i druge stvari:

dolaženje do zadovoljstva, a možda i posebne radosti

istinoljupca, kada prepozna i razumije važne istine, ranije

nepoznate ili zamagljene; želju da od iskrivljavanja ili gubitka

vjere zaštitimo naše prihvaćanje onih istina kojima već

raspolažemo i općenito odlučnost da unutar društva, u onoj

mjeri u kojoj to možemo učiniti, potaknemo aktivnu i stabilnu

sklonost ka istinskim uvjerenjima, za razliku od neznanja,

pogreške, sumnje i pogrešnog prikaza. Imamo sve razloge da

vjerujemo kako ta nastojanja iskreno dijele oni koji se posvećuju

traženju specifičnih istina na određene teme. Doista, bilo bi

teško naći ikoga kome bi se to nastojanje učinilo nevrijednim.

U svakom slučaju, briga za istinu igra bitno drukčiju ulogu u

našim životima i kulturi nego što to čini nakupljanje pojedinačnih

istina. Ima dublje i općenitije značenje. Daje nam podlogu i

motivaciju za radoznalost o činjenicama i posvećenost važnosti

istraživanja. Nakupljanje istina važno nam je zato što shvaćamo

da nam je istina važna.

Time nije rečeno mnogo više od ponavljanja moje stare priče

o korisnosti istine. Međutim, ovdje postoji i dodatna priča. To je

u mnogo većoj mjeri filozofska priča od one povezane samo s

našim praktičnim potrebama i interesima.

Spoznajemo da smo posebna bića u svijetu, različita od

onoga što je drugo od nas samih, tako što nastojimo ukloniti

prepreke ispunjenju naših namjera, što znači da nailazimo na

opreku implementaciji naše volje. Kada se određeni aspekti

iskustva ne žele podvrgnuti našim željama, kada su, naprotiv,

nepopustljivi, pa čak i neprijateljski raspoloženi prema našim

interesima, postaje nam jasno da nisu dio nas samih.

Shvaćamo da nisu pod našim neposrednim i promptnim

nadzorom; umjesto toga postaje jasno da su o nama neovisni.

To je izvor ideje zbilje, koja je u osnovi ideja o tome što nas

ograničava, o onome što ne možemo promijeniti ili nadzirati

samo pokretanjem volje.

U onoj mjeri u kojoj u pojedinostima shvaćamo da smo

ograničeni, kao i kakve su granice naših ograničenja, dolazimo

do označavanja vlastitih granica i na taj način utvrđivanja

našega oblika. Spoznajemo što možemo ili ne možemo činiti,

kao i vrste napora koje moramo poduzeti ne bismo li dosegnuli

ono što doista možemo. Učimo o našim snagama i ranjivosti. To

nam daje više od naglašenog osjećaja posebnosti. Definira nas

kao posebnu vrstu bića kakva jesmo.

Tako naše shvaćanje i razumijevanje vlastitog identiteta,

potpuno ovisnoga o njoj, proizlazi iz prihvaćanja zbilje koja je

definitivno neovisna o nama. Drugim riječima, proizlazi iz naše o

zbilji ovisne spoznaje da postoje činjenice i istine nad kojima se

ne možemo nadati da imamo neposredan ili promptan nadzor.

Da nema takvih činjenica ili istina, da svijet nužno i bez otpora

postaje što god bismo poželjeli da bude, ne bismo sebe mogli

razlikovati od onoga što je drugo od nas i ne bismo imali

nikakvog posebnog osjećaja za ono što jesmo. Jedino

spoznajom svijeta tvrdoglavo neovisne zbilje, činjenica i istine,

spoznajemo sebe kao drukčije od drugih i iskazujemo posebnu

prirodu naših identiteta.

Kako onda možemo ne shvatiti važnost činjenica ili zbilje

ozbiljno? Kako možemo zanemariti istinu?

Ne možemo nikako.

KRAJ

26.06.2010.