Hector Berlioz TROJANCI · 2015. 5. 7. · Foto: Metropolitan opera Radnja se događa u desetoj godini Trojanskog rata. Hector Berlioz ne pripada našem glazbenom Sunčevu sustavu

TROJANCISubota, 5. sije�nja 2013., 18 sati

Hector Berlioz

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 5. sije�nja 2013., 18 sati

H. Berlioz

TROJANNCI

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

PRIAM/PRIJAM Julien RobbinsHÉCUBE/HEKUBA Theodora HansloweCASSANDRE/KASANDRA Deborah VoigtCHORÈBE/KOREB Dwayne CroftDIDON/DIDONA Susan GrahamANNA/ANA Karen CargillENÉE/ENEJA Bryan HymelIOPAS Eric CutlerNARBAL I MERKUR Kwangchul YounASCAGNE/ASKANIJE Julie BouliannePANTHÉE/PANTEJ Richard Bernstein

HYLAS Paul ApplebyKASANDRIN DUH Edyta KulczakHEKTOROV DUH David Crawford Solisti, zbor i orkestar MetropolitanaZBOROVOĐA Donald PalumboDIRIGENT Fabio LuisiREDATELJICA Francesca ZambelloSCENOGRAFKINJA Maria BjørnsonKOSTIMOGRAFKINJA Anita YavichOBLIKOVATELJ RASVJETE James F. IngallsKOREOGRAF Doug Varone

Prva izvedba drugoga dijela Les Troyens à Carthage / Trojanci u Kartagi, Théâtre

Lyrique, Pariz, 4. studenoga 1863.

Prva izvedba u cijelosti, Hoftheater/ Dvorsko kazalište, Karlsruhe, 5. i 6. prosinca 1890.

Prva izvedba u Metropolitanu 22. listopada 1973.

Premijera ove produkcije 10. veljače 2003.

SUBOTA, 5. SIJEČNJA 2013.

POČETAK U 18 SATI.

Hector Berlioz

LES TROYENSTROJANCI

Tragédie lyrique u 5 �inova

Libreto: skladatelj prema Vergilijevu epu Eneida

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa u desetoj godini Trojanskog rata.

Hector Berlioz ne pripada našem glazbenom Sunčevu sustavu - on ne pripada planetima, ni velikima ni malima. On je bio komet, njegovo dalekosežno svjetlo ispunjalo je promatrača strahopoštovanjem, sve dok nije ponovno iščeznuo i potom se opet vratio u sjećanje kao nešto nezaboravno. Pojavi sličnoga na glazbenom obzorju ne treba se nadati, ne treba to očekivati.

Njemački skladatelj, dirigent i pisac Ferdinad Hiller (1811-1885)

Stanka nakon prvog i drugog dijela.Svršetak oko 23.30 sata.Tekst: francuski.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

Radnja se doga�a nakon devet godina ratovanja, devet godina gr�ke opsade Troje, kad su Trojanci ve� izgubili svojega glavnog junaka Hektora, a Grci svoje junake Ahila i Patrokla. Trojanski rat trajao je od 1193. do 1184. pr. Kr. Prethodili su mu sljede�i doga�aji: Paris, drugi sin trojanskog kralja Prijama, oteo je Helenu, ženu kralja Sparte, Menelaja. Na to su Grci pod vodstvom Agamemnona krenuli u osvetni�ki pohod na Troju, grad u Maloj Aziji. Gr�ki glavni junaci bili su Ahil, Ajant, Diomed i Odisej, trojanski - Prijamov najstariji sin Hektor. Me�u Grcima je došlo do sukoba. Vrhovni zapovjednik Agamemnon povrijedio je Ahilov ponos, jer mu je oduzeo ratni�ku nagradu - robinju Brizeidu. Ahil je bio toliko bijesan da je poslije odbio velikodušnu naknadu i prouzro�io smrt najprisnijeg prijatelja Patrokla kojega su ubili Trojanci. On im se osvetio tako da je ubio Hektora i njegovo mrtvo tijelo tri puta vukao oko grada da bi na kraju ipak uslišao molbe Hektorova oca, kralja Prijama, i predao mu ga. I rat bi završio bez pobjednika da Sinon na savjet lukavog Odiseja nije sagradio drvenog konja u nadnaravnoj veli�ini u kojemu se sakrila skupina gr�kih ratnika. Tog su konja Grci darovali Trojancima tobože u znak mira i povukli se s poprišta borbe. Slute�i da Grci nešto smjeraju, trojanski sve�enik Laokont upozorio je svoje sugra�ane na opasnost i izrekao glasovitu re�enicu: “Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes” (Što god bilo, bojim se Grka i kad darove nose). Na to su ga obavile dvije zmije izašle iz mora i proždrle ga. Ustrašeni Trojanci

uveli su drvenog konja u grad, iz njega su izašli Grci, zapalili Troju i pobili njezine gra�ane. Spasio se samo junak Eneja, sin dardanskog princa iz trojanskog kraljevskog roda, Anhiza, i božice ljubavi i ljepote Afrodite/Venere. Eneja je poveo sa sobom oca koji je tijekom njegovih lutanja poslije umro, i sina Askanija te nekoliko drugova. Eneji je žena Kreuza prorekla da �e nakon sedmogodišnjeg lutanja sti�i u Lacij i ondje osnovati grad Rim. Na tom putu progonjen srdžbom božice Here/Junone, Eneja se zaustavio u Kartagi i doživio ljubav s njezinom kraljicom Didonom. Sudbina gr�kih junaka bila je razli�ita. Ahil, sin mirmidonskog kralja Peleja i Tetide, koja ga je u�inila neranjivim, osim u petu za koju ga je držala dok ga je uranjala u svetu rijeku Stiks, bio je u petu pogo�en Parisovim kopljem i to ga je odvelo u smrt. Atrejev sin Agamemnon, kralj u Mikeni, vratio se ku�i gdje ga je umorila žena Klitemnestra s ljubavnikom Egistom. Odisej je otišao na Itaku.Ali sve je po�elo s Parisovim sudom. Paris je trebao odabrati najljepšu me�ubožicama: Herom, Zeusovom sestrom i družicom, kraljicom božica, Atenom/Minervom, božicom mudrosti, i Afroditom, božicom ljubavi i ljepote. Paris je odabrao Afroditu, a ona mu je obe�ala ljubav Helene, Menelajeve žene. To je potaknulo Herinu srdžbu koja je progonila trojanske junake. Žena kraja Siheja, Didona, osniva�ica je grada Kartage, one iste Kartage kojoj �e smrtni udarac poslije zadati rimske legije, dakle Enejevi potomci.


I. DIO - La prise de Troie / Pad Troje

PRVI �INPrvi �in opere doga�a se na napuštenom bojnom polju pod zidinama Troje kod Ahilova groba. Narod je sretan što napokon poslije desetogodišnje opsade može iza�i iz grada i sa znatiželjom promatra golemog drvenog konja. Zamišljena je jedino Kasandra, k�i kralja Prijama i Hekube, �ijem proro�anskom daru nitko ne želi vjerovati. Ona predvi�a propast Troje i smrt svojega zaru�nika, mladog princa iz Azije, Koreba (Malheureux roi! - Nesretni kralju). Ni on joj ne vjeruje, misli da joj se poremetio um i ne želi napustiti grad. Druga se slika doga�a u gradu. Trojanci slave oslobo�enje od Grka. Hektorova udovica Andromaha prinosi cvije�e oltaru, a Kasandra prori�e još goru sudbinu za svoj grad i njegove stanovnike. Iznenada dolazi Eneja i pri�a o strašnom prizoru na morskoj obali gdje su Laokonta proždrle zmije. U sjajnom oktetu sa zborom Châtiment effroyable - Strašna kazna

- skupljeni Trojanci izražavaju užas i strah, a Eneja daje naslutiti da bi to mogla biti Atenina osveta, jer je konj u kojega je Laokont bacio koplje bio posve�en njoj. Da bi je smirili, uvest �e konja u grad do hrama. Kasandra tuguje zbog budu�ih doga�aja koji �e donijeti propast Troje. Uz pratnju trojanske kora�nice, konj se uvodi u grad. Unato� buci oružja u unutrašnjosti konja, Trojanci ga s radoš�u unose u grad. Pjesma se ori i nitko ne obra�a pozornost na Kasandrine rije�i kojima ona savjetuje da se konj uništi.

DRUGI �INDrugi �in sadrži dvije slike. Prva se doga�a u Enejinoj pala�i. Eneja spava, sin Askanije ne usu�uje se probuditi ga. Pojavljuje se Hektorov duh, Eneja se budi, pozdravlja ga i od njega saznaje za pad Troje. Trojanski junak poru�uje mu da uzme sina i slike trojanskih bogova te brodom preko mora otplovi u Italiju i ondje osnuje novo kraljevstvo. Dolazi sve�enik Pantej s likovima bogova i pri�a Eneji što se dogodilo

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


no�u u gradu: veliki drveni konj se rastvorio, iz njegove utrobe izašli su naoružani gr�ki vojnici, kralj Prijam je mrtav, grad je u plamenu. Eneja se žuri da povede svoje ljude u borbu. U drugoj slici u hramu božice Veste okupljene Trojanke tuguju zbog pada grada. Kasandra ih obavješ�uje o Enejinu bijegu. Poslije smrti zaru�nika Koreba, njoj ne preostaje drugo nego oduzeti sebi život. Savjetuje i drugim ženama da u�ine isto kako ne bi pale u gr�ke ruke i bile osramo�ene kao njihove robinje. Grci provaljuju u hram traže�i skriveno blago. Kasandra im odgovara tako da se ubija bodežom. Neke žene slijede njezin primjer i bacaju se s galerije hrama. Posljednji im je uzvik “Italija!“

II. DIO - Les Troyens à Carthage / Trojanci u Kartagi

TRE�I �INTre�i �in doga�a se u vrtovima Didonine pala�e u Kartagi. Slavi se napredak u gradnji grada. Nakon što su pobjegli iz rodnog Tira, njegovi stanovnici ve� ga sedam godina grade. Ori se pjesma u slavu njihove kraljice Didone (Gloire à Didon). U veli�anstvenoj ariji Chers Tyriens - Dragi Tirijci - ona sama pjeva o onome što još trebaju graditi. Narod se zaklinje da �e je braniti od numidijskog vladara Jarba koji se želi oženiti njome i upravo je provalio u zemlju.Kad sve�anost završi, a Didona ostane sama, sestra Ana savjetuje joj da se preuda nakon smrti muža Siheja, jer je Kartagi potreban kralj.Dolazi tirijski pjesnik na Didoninu dvoru, Iopas, i najavljuje da se nepoznata flota usidrila u luci u bijegu pred olujom. Didona objavljuje da �e primiti došljake i prisje�a se kako je i sama morem pobjegla iz Tira. �uje se trojanska kora�nica i preživjeli Trojanci koje vodi Enejin sin Askanije dolaze pred Didonu. Didona im zaželi dobrodošlicu i kaže da �e Eneja,

plemeniti ratnik i prijatelj velikog Hektora, biti po�asni gost na njezinu dvoru. Pojavljuje se Didonin ministar Narbal s viješ�u da Jarbo na �elu numidijskih postrojba pustoši zemljom. Eneja proglašava sebe vo�om Trojanaca i nudi kraljici svoje usluge - što ona prihva�a - i na �elu vojske odlazi boriti se s Jarbom. Sina ostavlja Didoni.

�ETVRTI �INProtivno Berliozovoj želji, �etvrti �in po�inje prizorom kraljevskog lova i oluje kojim je on želio završiti tre�i �in. Tu pastoralnu idilu koja opisuje ra�anje i procvat ljubavi Didone i Eneje engleski muzikolog i muzi�ki kriti�ar Ernest Newman (1868-1959) nazvao je “najljepšim i najprofinjenijim glazbenim opisom prirode, kao da je kakav otmjen krajolik Claudea Gelléea zaživio u zvuku”. Claude Gellée, nazvan “Le Lorrain”, francuski slikar 17. stolje�a, naziva se “Raffaellom pejzaža”. Prizor doista lijepo zvu�i, ali zaustavlja radnju i opera u cjelini gubi na dramatskoj koherentnosti. Iz djevi�anske šume blizu Kartage u kojoj Najade plivaju u rijeci, a Didona se odjevena kao božica lova Artemida/Diana prepustila Enejinoj ljubavi, dolazimo u njezine vrtove blizu mora. Intermezzo kraljevskog lova i oluje prekinuo je slijed radnje. Sprema se Enejin pobjedni�ki povratak. Narbal povjerava Didoninoj sestri Ani bojazan da Enejina nazo�nost u Kartagi ne�e donijeti dobro. Ana se s time ne slaže. Didona je sretna i zaljubljena u svojega gosta; zar bi se mogao na�i bolji kralj za Kartagu?Dolaze Didona i Eneja, i njima u �ast prire�en je ples. Didona moli Iopasa da pjeva, što on i �ini uz pratnju harfe i raznih drugih instrumenata (O blonde Cérès - O plavokosa sve�arice). Didona zatim želi da joj Eneja nastavi pri�ati o padu Troje. Zanima je što se dogodilo s Hektorovom ženom Andromahom pa Eneja prepri�ava da


je na po�etku bila spremna umrijeti od tuge za mužem, ali je na kraju uslišala Pirovu ljubav i udala se za njega. Didona je posti�ena. I ona je tugovala za mužem Sihejem, a sad se prepustila Enejinoj ljubavi (O pudeur. Tout conspire à vaincre mes remords - O stidu. Sve se urotilo da svlada moje grizodušje). Dva izrazito lijepa glazbena odlomka u ovome dijelu su kvintet i septet uz zbor Didone, Eneje, Ane, Askanija, Iopasa, Narbala i Panteja Tout n’ est que paix et charme - Sve je mir i �ar.Didona i Eneja ostaju sami i prepuštaju se ljubavi (Nuit d’ ivresse et d’ extase infinie - No�i opojnosti i beskrajnog zanosa). Berlioz se tu koristio stihovima prekrasnog ljubavnog prizora Jessice i Lorenza iz Shakespereova Mleta�kog trgovca koji po�inje rije�ima Par une telle nuit - U no�i kao što je ova. Ljubavnici odlaze, mjese�ina obasjava kip boga Merkura koji iznenada oživljava i izri�e žu�enu rije� “Italija!”

PETI �INPeti �in donijet �e kraj ljubavnoj epizodi u Enejinu životu. Doga�a se no�u u luci Kartage. Usidrene trojanske la�e spremne su za dugu plovidbu do Italije. Mladi frigijski mornar Hylas tužno pjeva o svojoj domovini (Vallon sonore - Zvu�na dolinice). Mornarima je dobro u Kartagi, ali volja bogova je neumoljiva i treba joj se pokoriti. U jednom od najljepših tenorskih prizora u cjelokupnom opernom repertoaru Eneja razmišlja o svojoj ljubavi prema Didoni koju mora ostaviti. U borbi ljubavi i dužnosti slijedit �e svoju sudbinu. Na to ga obvezuju i duhovi Prijama, Koreba, Kasandre i Hektora koji ga na to podsje�aju (Inutiles regrets. Je doix quitter Carthage - Uzaludno žaljenje. Moram napustiti Kartagu). Didona ga pokušava u tome sprije�iti i gotovo uspijeva, no zvuk trojanske kora�nice opominje Eneju i on se s uzvikom “Italija” žuri svome brodu.U drugoj slici u Didoninoj pala�i Didona moli sestru Anu da krene u luku i zauzme se za nju. Ana smatra da se volja bogova treba poštovati, iako je sigurna u Enejinu ljubav prema Didoni. Kad joj Iopas pri�a kako su trojanski brodovi spremni za put, Didona u bijesu nare�uje da se pripremi golema loma�a na kojoj �e gorjeti sve što je povezano s izdajnikom Enejom.Ostavljena sama - Ana i Narbal su je napustili - Didona �upa kosu, u o�aju se sprema na smrt i pjeva poznatu ariju Ah, je vais mourir - Ah, umrijet �u). Sama �e gorjeti na loma�i, Eneja �e možda sa svojega broda vidjeti plamene jezike koji �e je progutati. Oprašta se od Kartage (Adieu, fière cité - Zbogom, ponosni gradu). U posljednjem prizoru Didona se probada Enejinim bodežom. Pred smrt ima viziju Rima u slavi. Kartažani proklinju Trojance, ali odjeci trojanske kora�nice im se suprotstavljaju, navješ�uju�i budu�i vje�ni Rim.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Susan Graham Deborah Voigt

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

VEČERAŠNJI INTERPRETIDidonu pjeva “američka mezzosopranistica miljenica“ Susan Graham (1960.), kako ju je nazvao magazin Gramophone, jedna od triju velikih američkih opernih zvijezda današnjice. Dobitnica počasnog doktorata na Manhattan School of Music i američka delegatkinja za UNESCO, trinaest je godina učila glasovir, pobijedila na Metropolitan Opera’s National Council Auditions i 1994. počela međunarodnu karijeru u Covent Gardenu kao Massenetov Cherubin. Časopis Musical America proglasio ju je Vokalistom godine 2004. Profinjena je interpretkinja francuske popijevke i dobitnica prestižnog francuskog odličja (2001. Chevalier, 2005. Comandeur dans l’ Ordre des Arts et des Lettres). Dobitnica je i nagrade Grammy 2004. godine za najbolju klasičnu vokalnu izvedbu pjesama američkog skladatelja Charlesa Ivesa. U Metropolitanu je prvi put

nastupila 1991. kao Druga dama Kraljice noći u Čarobnoj fruli. U njemu je ostvarila 17 uloga i više od 130 nastupa. Sjećamo je se u Met Live in HD kao Octaviana u Kavaliru s ružom i Gluckove Ifigenije na Tauridi. U Trojancima je prije pjevala Askanija. Kasandru pjeva, prema svemu sudeći, prva američka operna zvijezda današnjice i jedan od najboljih svjetskih dramskih soprana, Deborah Voigt (1960.). Poznata po jedinstveno moćnom i lijepom glasu, kao i snažnoj scenskoj osobnosti, danas je vodeći tumač likova Richarda Wagnera i Richarda Straussa. Dobitnica je nekoliko uglednih nagrada: prve nagrade na Natjecanju Luciano Pavarotti u Philadelphiji 1988., zlatne medalje na Natjecanju Čajkovski u Moskvi 1990., Nagrade Richard Tucker 1992., Musical America’s Vocalist of the Year 2003. i niza drugih. Dobila je 2002. naslov Chevalier dans l’ Ordre des Arts et des


Lettres (Vitez reda književnosti i umjetnosti). U Metropolitanu je prvi put nastupila 1985. na gala-koncer tu Metropolitan Opera National Council, a 1991. pjevala je Ameliju u Verdijevu Krabuljnom plesu. Do sada je u Metu ostvarila dvadeset uloga, među njima i nekoliko koje se ubrajaju u najteže u sopranskom repertoaru. Nabrojimo samo neke: Sentu u Ukletom Holandezu, Giocondu, Izoldu u Tristanu i Izoldi, i naravno Brünnhildu u Prstenu Nibelunga koju smo gledali i slušali u Met Live in HD, i nastupila više od dvije stotine puta. Gledali smo je i slušali i u Djevojci sa zapada. Prije nekoliko godina podvrgnula se kirurškom zahvatu i smanjila tjelesnu težinu gotovo na pola. Nakon što je Marcello Giordani odustao od Eneje, Metropolitan je tu iznimno tešku ulogu 26. prosinca povjerio mladom američkom tenoru Bryanu Hymelu (1979) na njegovom prvom

Bryan Hymel

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

nastupu u Metu. Hymel je pjevao Eneju u novoj produkciji Trojanaca u Covent Gardenu u lipnju i srpnju prošle godine. Rođen u New Orleansu, na sebe je skrenuo pozornost kad je kao devetnaestogodišnjak bio pobjednik natjecanja Verdi Aria na Glazbenom festivalu u Aspenu, Colorado. Već je sljedeće godine bio veliki finalist Metropolitan Opera National Council Auditions kao najmlađi sudionik. Debitirao je 1998. u maloj ulozi Filistejskog glasnika u Samsonu i Dalili. Uskoro je počeo pjevati vrlo raznolik repertoar, od Luigija u Puccinijevu Plaštu do Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Godine 2007. dobio je Nagradu Georgea Londona. U prosincu je u Covent Gardenu pjevao naslovnu ulogu u Meyerbeerovoj operi Robert Đavo, a na početku sezone, također u Covent Gardenu, pjevao je Kneza u prvoj izvedbi Dvorákove Rusalke u Kraljevskoj opernoj kući.


Od prošle sezone prvi dirigent Metropolitana, talijanski dirigent Fabio Luisi (1959.) nastavlja nizati nove naslove u svojoj matičnoj kući. Rođen je u Genovi i na tamošnjem je Konzervatoriju “Niccolò Paganini“ diplomirao glasovir. Nastavio se usavršavati kod slavnog Alda Ciccolinija. Dok je u Grazu radio kao korepetitor, počeo je studirati dirigiranje na Konzervatoriju u Grazu kod Milana Horvata kod kojega je i diplomirao. Dirigentsku karijeru počeo je 1984. u Italiji. Bio je dirigent Opere i Simfonijskog orkestra u Grazu, umjetnički ravnatelj i glavni dirigent orkestra Tonkünstler u Beču, glavni dirigent orkestra Romanske Švicarske, šef-dirigent Državne kapele i Semperopere u Dresdenu, glavni dirigent Bečkog simfonijskog orkestra i glavni muzički direktor Opere u Zürichu. U Metu je prvi put nastupio 2009. ravnajući Verdijevim Don Carlom. U njemu je dirigirao u dvadesetak opera i ostvario više od stotinu nastupa. Vodeća američka operna i dramska redateljica Francesca Zambello (1956.) rođena je u talijanskoj glumačkoj obitelji. Odrasla je u Europi, djelomice se ondje školovala i ovladala talijanskim, francuskim, njemačkim i ruskim jezikom. Karijeru je počela kao asistentica Jean-Pierrea Ponnellea i debitirala je 1984. u Houston Grand Opera kao redateljica Beethovenova Fidelija. Prva režija u Europi bila joj je 1987. u venecijanskom Teatru La Fenice, režija Bellinijeve Beatrice di Tenda. Prvu režiju u Metropolitanu ostvarila je 1992. Bila je to Lucia di Lammermoor. U njemu je režirala Cyrana de Bergeraca Franca Alfana prema Edmondu Rostandu s Plácidom Domingom u naslovnoj ulozi i praizvedbu opere Američka tragedija Tobiasa Pickera prema Theodoreu Dreiseru. Dobitnica je niza nagrada, između ostalih triju Nagrada Laurencea Oliviera za operu i mjuzikl, odličja Chevalier dans l’ Ordre des Arts et des Lettres francuske

vlade i Medalje ruske federacije za zasluge u promicanju francuske i ruske kulture.

O SKLADATELJUHector Berlioz rođen je 11. prosinca 1803. u La Côte-Saint-Andréu u departmanu Isère, pokraj Grenoblea. Nije bio čudo od djeteta i glazbom se počeo baviti relativno kasno, s dvanaest godina, na veliku žalost oca, uglednog liječnika u provinciji, koji je želio da mu sin završi medicinsku struku! Svirao je gitaru i flautu, a harmoniju je učio iz knjiga. Većina njegovih mladenačkih skladbi su romance i komorne kompozicije. Po prirodi romantik, obožavao je veliku književnost romantizma, ali je prevodio Vergilija, čitao Shakespearea i uživao u Beethovenovoj glazbi. Do kraja života ostao je romantičar cijelim svojim bićem i glazbenim opusom, razbarušena skladateljska osobnost i nemiran duh.

Hector Berlioz


Kao osamnaestogodišnjak, Berlioz je došao u Pariz na studij medicine za koji nije imao ama baš nikakve sklonosti, ali boravak u glavnom gradu pružao mu je prilike da posjećuje Opéru. Ifigenija na Tauridi ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj umjetničkoj osobnosti, a Gluck je postao skladatelj kojemu će se beskrajno diviti. To dokazuje i Kasandrina uvodna arija i duet s Korebom u Trojancima. Istodobno je u knjižnici Konzervatorija proučavao partiture. Naposljetku je 1824. potpuno napustio medicinu i posve se posvetio glazbi, dvije godine poslije počeo je na Konzervatoriju studirati kompoziciju kod Jean-Françoisa Lesueura (1760-1837) i Antona Reiche (1770-1836). Čak je poslao skladbu na natjecanje za Prix de Rome, no prvi put Rimska nagrada ga je mimoišla. Napokon ju je 1830. s kantatom Sardanapale dobio, a ona je uključivala dvogodišnji boravak u Rimu uz stipendiju. Godine 1827. dogodilo se nešto od presudne važnosti u Berliozovu osobnom životu. U kazalištu Odéon gostovala je putujuća britanska kazališna družina u kojoj je irsko-engleska glumica Harriet Smithson (1800-1854) igrala Ofeliju u Hamletu i Juliju u Romeu i Juliji. Oduševio se njome i Shakespeareom. Na Konzerva to r i j u se odušev l j avao Beethovenovom glazbom, čitao je Goetheova Fausta i nastao je njegov Op.1 Osam prizora iz Fausta, iz kojega će se poslije razviti remek-djelo Faustovo prokletstvo (La damnation de Faust). Počeo se baviti glazbenom kritikom, najviše za Journal des débats, i na tom će području ostaviti važne zapise. Godine 1830. skladao je Fantastičnu simfoniju (Symphonie fantastique) i profilirao se kao vodeći predstavnik “programne glazbe“. Kao veliki majstor orkestracije i vrhunski umjetnik u postizanju orkestralnih boja, na tom je području stvorio svoja najkarakterističnija djela. Upoznao je Franza Liszta i s njim sklopio

doživotno prijateljstvo. Liszt mu je davao svesrdnu potporu.Potkraj 1831. Berlioz je došao u Rim. Taj je boravak bio trajno nadahnuće njegova stvaralaštva. Razvidno je to u tematici njegove glazbe, osobito u 1834. nastaloj simfoniji za violu i orkestar Harold u Italiji (Harold en Italie) prema Byronu, s namjerom, kako kaže, da “sklada niz orkestralnih prizora u kojima će solo viola biti aktivan sudionik, ali će zadržati samosvojnost. Bit će melankolični sanjar po uzoru na Byronova Childea Harolda.“ Nakon nekoliko povremenih odlazaka iz Rima, vratio se u taj grad i skladao svojevrsni nastavak Fantastične simfonije, Povratak u život (Le retour à la vie) koji je 1855. preimenovao u Lélio. U Pariz se vratio 1832. godine.Između 1830. i 1840. Berlioz je skladao pet svojih najvažnijih djela. Spomenuli smo Fantastičnu simfoniju i Harolda u Italiji, dodajmo operu o firentinskom zlataru i kiparu iz 16. stoljeća, Benvenuto Cellini, 1836., Veliku misu za mrtve (Grande messe des morts) - Rekvijem - 1837. i dramatsku simfoniju prema Shakespeareu Romeo i Julija (Roméo et Juliette) 1839. U listopadu 1833. vjenčao se s Harriet Smithson. On nije razumijevao govorni engleski, ona nije znala francuski. Liszt je bio jedan od svjedoka. Sljedeće godine rodio im se sin, ali je brak bio sve prije nego sretan. U rujnu 1841. završio je ciklus pjesama za glas i glasovir koji je poslije preradio za glas i orkestar, Ljetne noći (Les nuits d’ été). Odabrao je šest pjesama dramskog pisca, pjesnika, romanopisca, novinara i kritičara Théophilea Gautiera (1811-1872). Počeo je dirigirati najprije vlastitim djelima, a poslije i onima drugih skladatelja. Englesko-njemački pijanist i dirigent Charles Hallé (1829-1895), osnivač orkestra Hallé, napisao je godine 1896.: “Berlioz je bio najbolji dirigent kojega sam ikada doživio. Apsolutno je vladao svojim


orkestrom, muzicirao je s njim kao pijanist na klavijaturi.“Berlioz je za života bio jednako poznat i kao dirigent i kao skladatelj. U Francuskoj nije bio toliko priznat kao skladatelj, iako je 1839. postao Vitez Legije časti. Počeo je putovati po Njemačkoj, Engleskoj, Austriji, Rusiji i drugdje, i na tim je putovanjima dirigirao opere i koncerte, svoje i drugih skladatelja. Godine 1844. napisao je velebno teorijsko djelo Traktat o instrumentaciji. Godine 1854. skladao je na vlastiti tekst oratorij Kristovo djetinjstvo (L’ enfance du Christ). Godine 1856. počeo je rad na velikoj operi prema Vergilijevoj Eneidi - Trojanci - i dovršio je 1858. A u veljači 1862. završio je Beatrice i Benedikt (Béatrice et Bénédict), operu s govorenim tekstom - opéra comique - prema Shakespeareu. Praizvedena 1862. u Baden-Badenu nakon višemjesečnih pokusa na kojima je Berlioz upornim radom s ansamblom postigao visok rezultat, postigla je velik uspjeh, ali skladatelj je bio tako bolestan da nije uspio ni uživati u tom uspjehu. Opera je prvu izvedbu u Francuskoj doživjela u Opéri-Comique 1890. godine. Ta profinjena komedija, duhovita, melodiozna i izvornog nadahnuća bila je Berliozovo posljednje djelo. Opera Beatrice i Benedikt 27. je Berliozov opus, jer je praizvedena prije Trojanaca, koji su njegov 29. opus. No Trojanci su nastali prije, ali su čekali pet godina da budu djelomice praizvedeni. Poput Verdija, i Berlioz je na kraju svojega stvaralačkog puta posegnuo za komedijom. Cijeloga života oduševljavao se Shakespeareom, ali uglavnom su ga privlačile tragedije. Komedija je došla na kraju.Sljedećih se godina Berlioz bavio izvedbama svojih ranijih opusa. Psihički ga je dotukla sinova smrt, a vlastita teška bolest umanjivala je njegove fizičke mogućnosti. Poduzeo je izvanredno uspjelu koncertnu turneju po Rusiji i, dodatno oslabljen ruskom zimom, iscrpljen

se vratio u Pariz i u njemu, okružen prijateljima, umro 8. ožujka 1869. Zadnje su mu riječi bile: “Napokon će svirati moju glazbu.“ Pokopan je na groblju na Montmartreu. Berlioz je nedvojbeno najveća muzička ličnost francuske glazbe u prvoj polovici 19. stoljeća. On je i začetnik epohe koja će obilježiti njegovo stoljeće, dubokim će brazdama naznačiti put programnoj glazbi kao novom umjetničkom smjeru, a njima će se kretati stvaralaštvo i Liszta i Čajkovskog i Richarda Straussa sve do još nekih povremenih stvaralaca u 20. stoljeću. Revolucioniranjem forme, instrumentacije, uvođenjem idée fixe, srodne Wagnerovu lajtmotivu, a posebice literarnim tumačenjem tonskih sadržaja, Berlioz je značio napredak sveopće, a ne samo muzičke misli svojega vremena. Naravno da je kao svaki novator, oduvijek i zauvijek, nailazio na zapreke, na konzervativizam, na neprijateljstva i na onu “noli me tangere“ - ne dotiči me - filozofiju koja se uljuljkava u lagodnosti postojećeg. Kao i svaki veliki duh bio je iznimka, a to je plaćao gotovo cijeloga života. Kad mu je potkraj života, već onemoćalom, stigla zamamna ponuda iz Amerike s honorarom koji bi mu osigurao lagodnu starost, sarkastično je rekao: “Da poživim stotinu četrdeset godina, još bih se mogao prozvati uspješnim skladateljem.“Berlioz je utjelovljenje francuskog umjetnika romantizma, tvrdoglava osamljena jedinka koja se cijeloga života borila za dostojanstvo umjetnika i “slobodnu, ponosnu, suverenu i osvajačku glazbu koja je morala sve obuhvatiti i sve prožeti“. Njegova glazbena nadarenost bila je tolika da je s dvadeset pet godina svojom Fantastičnom simfonijom ušao u glazbenu povijest. Njegovo znanje bilo je toliko da je mogao uporabiti najveći orkestralni aparat i stvorit i prozračnu instrumentaciju. Mogao je izraziti svaki osjećaj, glazbeno obojiti svaku riječ. Hektorov govor u


drugome činu Trojanaca u silaznoj kromatici u oktavi, u kojemu svaku rečenicu pjeva na jednoj noti, a svaku sljedeću za pola tona niže, rijetko je impresivan operni prizor. Nemiran duh plaćao je danak svojem neobuzdanom zanosu i nekontroliranosti. Bio je razbarušen u svakom pogledu, ali i neodoljiva pojava, čije će se majstorsko umijeće uvijek cijeniti kao temeljno. Berliozov životni opus Trojanci najbolji je iskaz njegovih uspona i padova.

O DJELUTrojanci su najvažnija francuska opera 19. stoljeća. Oni su remek-djelo jednog od najvećih francuskih skladatelja, latinski kontrapunkt Wagnerovu teutonskom Prstenu. [...] Od svih djela francuske velike opere 19. stoljeća oni su najdostojnjiji da budu sačuvani.

Donald Grout u A Short History of Opera/Kratka povijest opere, Columbia University

Press, 2003. Berlioz je od rane mladosti učio grčki i latinski. S ocem je čitao Vergilijevu Eneidu i u njegovoj dječačkoj mašti likovi polubogova i junaka postajali su svarni. Uživljavao se u njihove sudbine, bježao je s Enejom i njegovim drugovima iz Troje, proživljavao je bolnu smrt kartaške kraljice Didone, s Enejom je zamišljao obale Italije. Zaokupljala ga je neizbježnost Enejina poslanja, njegova predodređenost da ispuni volju bogova, čvrsto kročenje prema zadanom cilju. Enejina snaga imponirala je romantiku Berliozu, utonuo je u svojega junaka i počeo tražiti libretista. Potraga je trajala godinama, ali u Parizu, gradu književnika, pjesnika i prozaista takvoga nije našao. A onda je u Weimaru, gdje ga je ohrabrio Liszt i Lisztova životna pratilja, Poljakinja kneginja Carolyne zu Sayn Wittgenstein (1819-1887), odlučio sam napisati libreto. Djelo je posvetio kneginji. Libreto se temelji na prvom, drugom

i četvrtom pjevanju Eneide, a posegnuo je i za Shakespeareovim Mletačkim trgovcem. Zanimljivo je da taj oštar kritičar, nadaren feljtonist, odličan stilist, autor sjajnih eseja, nije imao dara za stih i zahtjeve kazališta. Slijedio je logiku programne glazbe, a ništa nije naučio o operi, premda je mogao. Sjajni glazbeni prizori, ma koliko sami bili iznimno vrijedni, neumoljivo potvrđuju Berlioza kao velikog skladatelja programne glazbe, ali njegov manjak osjećaja za nezaustavljiv tijek dramske radnje ne potvrđuje ga kao idealnog opernog skladatelja. Tada je u Parizu djelovao genijalni Rossini, a Giacomo Meyerbeer, nikada zadovoljan onime što je skladao, koji je vječno učio i tražio bolja rješenja, mogao mu je barem u namjeri poslužiti kao uzor. Berliozu su u ušima zvonile riječi kneginje Wittgenstein: “Treba to djelo početi i dovršiti. [...] Ako vas strah čini slabim i niste u stanju svemu prkositi da biste oživili Didonu i Kasandru, ne pojavljujte se više preda mnom...“ I tako je nastao taj golem opus, kako je Berlioz sam naveo, od 206 minuta glazbe, a sa stankama, koje su, prema njegovu mišljenju, trebale trajati petnaestak minuta koliko je trebalo da se promijeni scena, izvedba bi trajala najmanje pet sati. Sam je označio trajanje činova: prvi 52 minute, drugi 22, treći 40, četrti 47 i peti 45, što bi značilo ukupno 206 minuta. Današnje izvedbe obično traju oko četiri sata.

Publius Vergilius Maro, kojega se smatra vel ik im uzorom, “ocem“ lat inskoga i zapadnoeuropskog stvaralaštva uopće i koji je preveden na sve jezike, rođen je godine 70. pr. Kr. u selu Andesu kod Mantove. Školovao se u Cremoni, Milanu i Rimu, gdje je učio govorništvo. Pripadao je Mecenovu književnom krugu zajedno s vodećim rimskim lirskim pjesnikom Horacijem, pjesnikom


elegija Propercijem i drugima. Gaius Cilnius Maecenas (70-8), prijatelj i politički savjetnik Oktavijana koji će postati prvi rimski car kao Cezar Augustus, pomagao je novoj generaciji pjesnika i davao joj bezrezervnu potporu. Krhka zdravlja, po naravi skroman, Vergilije je živio povučeno, u Kampaniji. Na putovanju po Grčkoj obolio je od sunčanice i na povratku kući umro u Brindisiju 19. godine. Pokopan je u Napulju, gradu u kojemu je najviše volio boraviti. Napisao je deset pastirskih pjesama nazvanih Bukolike ili Ekloge, didaktički ep Georgike i junački ep Eneidu u dvanaest pjevanja koji mu je donio najveću slavu. Ep je dobio naziv po trojanskom junaku Eneji koji je osnovao rimsku državu u Italiji. Eneja je bio i praotac roda julijevaca, kojemu je pripadao i August, posvojeni sin Julija Cezara. U prva četiri pjevanja Eneide opisano je Enejino lutanje od Troje do Italije. Ta prva četiri pjevanja, u kojima se posebno ističe ljubav Eneje i kartaške kraljice Didone, osnova su libreta triju opera: Didona i Eneja Henryja Purcella, Didona Francesca Cavallija i Trojanci Hectora Berlioza.

PRAIZVEDBAPariz 1858. jednostavno nije niti htio niti mogao prihvatiti tako dugu operu pa je upravitelj Théâtrea Lyrique Léon Carvalho odbacio svaku pomisao da bi se djelo izvelo u cijelosti. “Izvedba prvog dijela Pad Troje uopće ne dolazi u obzir, a drugi dio treba kratiti“, bio je njegov uvjet da bi se Trojanci uopće mogli postaviti na scenu. Djelo je u cijelosti izvedeno tek dvadeset jednu godinu poslije skladateljeve smrti, 5. i 6. prosinca 1890. u Dvorskom kazalištu u Karlsruheu, na njemačkom, pod ravnanjem slavnog austrijskog dirigenta i jednog od najvećih dirigenata vremena, Felixa Mottla. Iako o njima ništa pobliže ne znamo, spomenut

ćemo nositelje glavnih uloga. Eneju je pjevao Alfred Oberländer, Kasandru Luise Reuss-Belce, a Didonu Pauline Mailhac. To je zapravo bila praizvedba prvog dijela - Pada Troje, tj. prvih dvaju činova. Treći, četvrti i peti čin - Trojanci u Kartagi - praizvedeni su, naime, 4. studenoga 1863. u Théâtre Lyrique u Parizu i tijekom mjesec i pol izvedeni su 21 put, a onda su nestali s repertoara. Berlioz je umro 1869. i nije vidio svoje kapitalno djelo izvedeno u cijelosti. Osobito je volio lik Kasandre i bio je duboko nesretan što svoju, kako ju je nazivao, “herojsku djevicu“ neće vidjeti na pozornici. Pad Troje prvi put je izveden na francuskom u Nici 1891., a tek 1899. u pariškoj Opéri. Zanimljivo je da su Trojanci bolje prolazili u Njemačkoj gdje su se njima pozabavili da bi izvedbe bile prihvatljivije, njemački dramaturg Julius Kapp (1883-1962) i dirigent, skladatelj i ravnatelj Berlinske državne opere, Max von

Dunja Vejzović


Schillings (1868-1933). U pariškoj Opéri Trojanci su prvi put u cijelosti, ali i tada dosta skraćeni, izvedeni godine 1921. Velikom francuskom tenoru Georgesu Thillu (1897-1984), koji je 1930. snimio glasoviti prizor Eneje, pripada zasluga što je poraslo zanimanje za to djelo. Trojanci su se izvodili u Europi na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku u različitim prilagodbama. Ističemo cjelovitu verziju u engleskom prijevodu 1957. u Covent Gardenu pod ravanjem Rafaela Kubelika s Blanche Thebom, Amy Shuard i Jonom Vickersom te dosta skraćenu u Scali 1960. pod Kubelikovim ravnanjem s Giuliettom Simionato i Mariom Del Monacom. Velike interpretkinje Kasandre i Didone bile su Regine Crespin i Janet Baker. Velika interpretkinja Didone bila je i hrvatska umjetnica Dunja Vejzović. Najprije je 1979. nastupila u koncertnoj verziji opere u Frankfurtu, godine 1980. jedanput ju je otpjevala u Bečkoj državnoj operi, zatim ju je 1982. pjevala na premijeri u milanskoj Scali

pod ravnanjem Georgesa Prêtrea u režiji Luce Ronconija i naposljetku 1990. u Zürichu. TROJANCI U METROPOLITANUTrojanci su koncertno izvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama u New Yorku, 1877. prvi dio i 1887. drugi dio. Prva izvedba opere u Metropolitanu bila je 22. listopada 1973. Dirigirao je Rafael Kubelik, režirao Nathaniel Merrill, Jon Vickers pjevao je Eneju, a Shirley Verrett Kasandru i Didonu. Novom produkcijom opere 10. veljače 2003. ravnao je James Levine, koji je njome i najviše - 26 puta - dirigirao, režirala je Francesca Zambello. Deborah Voigt bila je Kasandra, Lorraine Hunt-Lieberson Didona, a Ben Hepner pjevao je Eneju. Didonu je najviše - 10 puta - pjevala Christa Ludwig, Plácido Domingo tumačio je Eneju, a Jessie Norman Kasandru i Didonu. Ovo je 44. izvedba opere u Metu.

Trojanci u Hrvatskoj nisu izvedeni.

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 400 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

MARIA STUARDASubota, 19. sije�nja 2013., 19 sati

Gaetano Donizetti

David McVicar u čijoj smo režiji ove sezone gledali Metovu premijerue Anne Bolene, postavit će drugu operu Donizettijeve trilogije o slavnoj povijesti obitelji Tudor. “Donizettijeve tri opere o dinastiji Tudor vrlo su različite po atmosferi i glazbenom sadržaju“, ističe McVicar te nastavlja: “U Anni Boleni vodili smo računa o povijesnoj autentičnosti, dok smo si u Mariji Stuardi dopustili vizualnu slobodu - Maria Stuarda ne reflektira povijesne činjenice, nego romantičnu prirodu ove priče i Donizettijeve glazbe koja ostavlja bez daha.“ Joyce DiDonato pjeva ulogu Marije, prkosne kraljice Škotske. Južnoafrička sopranistica Elza van den Heever debitira u Metu kao Marijina suparnica, kraljica Elizabeta I.

Cijene ulaznica: 200, 240 i 280 kn

Popusti:

20% za skupni posjet (više od 15 ulaznica), učenike, studente i umirovljenike

30% za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom i Metropolitan u Lisinskom

50% za osobe s invaliditetom uključujući i osobu u pratnji

Elīna Garanča, mezzosopranHo-yoon Chung, tenorKarel Mark Chichon, dirigentSimfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije

Ponedjeljak 21.1.2013., 19:30

ŠTO NAS JOŠ OČEKUJE U DRUGOM DIJELU SEZONE?

G. Donizetti

Maria Stuarda

G. Verdi

Krabuljni ples

G. Verdi

Rigoletto

R. Wagner

Parsifal

R. Zandonai

Francesca da Rimini

G. F. Händel

Julije Cezar

19. sije�nja, 19 sati

2. velja�e, 19 sati

16. velja�e, 19 sati

9. ožujka, 18 sati

16. ožujka, 18 sati

27. travnja, 18 sati

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Hector Berlioz TROJANCI · 2015. 5. 7. · Foto: Metropolitan opera Radnja se događa u desetoj godini Trojanskog rata. Hector Berlioz ne pripada našem glazbenom Sunčevu sustavu