STANDARDNI JEZIK

- normirani jezik koji se u nekoj zajednici koristi kao opći jezik u sklopu komunikacije - normiran: gramatička, leksička, pravopisna, ortoepska, stilistička - kodifikacija: proces popisivanja i standardizacije normi nekog jezika - pismenost glavni preduvjet standardizaciji - standardni nastaje planski – kulturna nadogradnja- jezik mora biti samostalan i imati svoj identitet - mora težiti intelektualizaciji, internacionalizaciji - standardni jezik – eksplicitna forma (pisana)

ELASTIČNA STABILNOST - standardni jezik mora biti samostalan – ne smije reagirati na svaku promjenu kao npr.

organski idiomi- ali mora biti elastičan na duže staze (usvajanje novog leksika, …)

JOSIP BROZOVIĆ – Standardni jezik- autonomni vid jezika – samostalan u odnosu na druge jezike - normiran - funkcionalno polivalentan – mora zadovoljiti sve potrebe zajednice - internacionalan - nastaje na idiomu etničke zajednice – uzimanje narječja, govora nekog kraja, jezika

kolonizatora kao podlogu za standardni jezik- stabilan – bez obzira na govornu raznolikost - elastično stabilan - nacionalno i socijalno prestižan

Radovanović – sociolingvist – standardizacija u 10 koraka (ne uvijek tim redom)1. selekcija (izbor) – osnovice za standardni jezik2. deskripcija – čisto lingvistički problem (opisni rječnici, gramatike)3. kodifikacija – normativni rječnici, pravopisi, gramtike – prve intervencije u organski idiom – jezični purizam (izbacuje se nepotrebno, loše)4. elaboracija (razrađivanje) – osposobljavanje jezika za upotrebu – raslojavanje jezika 5. akceptuacija – jeziku se službeno dodjeljuje status standardnog jezika – političko pitanje6. implementacija – reakcija naroda na primjenu standardnog jezika (usko vezano uz obrazovni sustav)7. ekspanzija – širenje u društvu (teritorijalno, socijalno širenje)8. kultivacija – briga9. evaluacija – stalno vrednovanje da li jezik zadovoljava sve potrebe 10. rekonstrukcija norme – ukoliko evaluacija pokaže da jezik ne zadovoljava

NARODNI JEZIK 1. nacionalni = strani jezik2. jezik širih narodnih slojeva (selo) = književni jezik - raslojen an dijalekte, nije ujednačen kao standardni- njihova norma je implicitna – nije propisana, ali pravila postoje- nema puno pisanih dokumenata

KNJIŽEVNI JEZIK - književni jezik – nije isto – jezik književnosti- književni jezik – nije isto – jezik koji se javlja u književnosti

PISANI JEZIK - u prošlosti korišten izraz za standardni jezik

DIGLOSIJA – upotreba dva jezika - podjela na niži (selo) i viši (aristokratski) stil jezika

IZVORI ZA PROUČAVANJE JEZIKA

PISANI SPOMENICI – preferirani jezik- otkrivaju sustav grafije i ortografije- ne otkrivaju što se događa s govorenim jezikom- ne ostavljaju trag izgovora, akcenta, poluglasova - mjesto nastanka, vrijeme, pisar – najbolje kad sve to znamo

DIJALEKTI - nema vremenskih odrednica- ima izgovora, akcenata- važan je i teren gdje se dijalekt nalazi (trgovački grad ili vrh brda)- društveni odnos (ne postojanje ili stalni kontakt), stvar prestiža, migracije

ONOMASTIKA – toponimi

POSUĐENICE – glasovna adaptacija

Indoeuropski jezici – slavenski, romanski, keltski, baltički, indijski, iranski Posebne grupe: grčki, aramenski, albanski

Podjela slavenskih jezika: prajužnoslavenski – hrvatski, slovenski, makedonski, bugarski, srpski, bošnjački, crnogorski, staroslavenski praistočnoslavenski – bjelorouski, ukrajinski, ruskiprazapadnoslavenski – slovački, poljski, češki, kašupski, gornjolužički i donjolužičko srpski

prajužnoslavenska – podjela na praistočno južnoslavenska (mak, bug), prazapadno južnoslavenska (slo, hrv, bošnjački, crnogorski)

razlika između praslavenskog i staroslavenskog:praslav – organski jezikstarolav – prvi književni jezik

ćirilica – ima 38 znakova, nastala je u 9. stoljeću, 26 slova iz grčkog, ostala stilizirana iz glagoljice i grčkog

srpskoslavenski – nastaje u 11, 12 stoljeću, u upotrebi je do 30-ih godina 18 stoljeća - on je srpska redakcija praslavenskog

ruskoslavenski - 1690. velika seoba u južnu Ugarsku - ruska redakcija staroslavenskog jezika- u upotrebi do kraja 18. stoljeća (paralelno s ostalim jezicima)- i danas u Crkvi

Prva upotreba građanske ćirilice – Rusija, Petar Veliki 1710

U 18 . stoljeću – slavenosrpski, ruskoslavenski, narodni, srpskoslavenski, ruski

Slavenosrpski – reakcija na nerazumljivost ruskoslavenskog- II. Polovica 18 stoljeća do 30-ih 19. stoljeća- Evolucija: na početku bio gotovo identičan ruskoslavenskom, na kraju skoro narodni- Neustaljen je potpuno- prosvjetiteljstvo, generalizacija upotrebe, težnja za 1 jezikom- danas: hibridni, nekad : srpski

nedostaci narodnog jezika – leksik, nenormiran, averzija obrazovanih, nema knjižecnosti na tom jeziku Zaharija Orfelin, Venecija 1788. godine – časopis na narodnom jeziku, samo jedan broj

Sava Mrkalj 1810. Salo debeloga jera- reformirao ćirilicu- ostavio digrafe, kasnije to riješio Vuk- uvodi fonološki princip (29 slova)

SLAVENIZMI – ne zna se iz kojeg su jezika potekli (prethodnih srpskih jezika)Slavenosrbizmi – hibrid narodnog i ruskoslavenskogSintaksa slavenosrpskog jezika- ogromne rečenice, puno inverzije, glagol na kraju (uzor lat i njem)

OBRADOVIĆ

2 struje predvukovskog doba1. Matica srpska i Crkva (mitropolit Stefan Stratimirović) – za ruskoslavenski 2. narodni – Mrkalj

VUK 1814. – Pjesmarica i Pismenica (gramatika – nema reforme, pisana na staroj ćirilici)RJEČNIK -1818 - primjenjuje reformu, opisuje osnovu za književni jezik- 26 000 riječi – izbacio rusizme, slavizme, ruskoslavenske riječi

PRVO: pitanje h, uveo đž, pitanje j, izbacio nepotrebne znakove

PROMJENE 30-IH: ekavica, h, nova jotacija, dvojni izgovor

Društvo srpske slovesnosti – Popović - pravopis

- apstraktne riječi i terminologija

Jovan Hadžić – protivnik Daničića

SAŽETA PERIODIZACIJA

1. Staroslavenski period : 9. - 11./12. st. (detaljnije u skripti s prethodnog predavanja)

2. Srpskoslavenski period: 11. – 30-e godine 18. st. srpskoslavenski – srpska redakcija staroslavenskog jezika nastala prepisivačkom

praksom tijekom koje su prepisivači nesvjesno uvodili elemente lokalnih slavenskih govora → u funkciji književnog jezika sve do 30-ih godina 18. st.

rađanje nacionalnih književnosti nastao najvjerojatnije u 11. st. – prvi sačuvani zapisi s kraja 12. st. mjesto nastanka nije određeno sa sigurnošću

pisani jezik - izgovarao se jedino kada su se pojali ili čitali bogoslužni tekstovi izgovor u tim prigodama je bio u potpunosti posrbljen (gubljenje nazala, št→ć,

žd→đ, dz→z…) morfološke promjene u odnosu na stsl. – minimalne sintaksa i leksik– snažan grčki utjecaj ćirilica – prilagodbe (ukidanje znakova za nazale, jednojerov sustav itd.)

pravopisne škole: zetsko-humska (12.-13. st.), raška (12.-14. st.), resavska (15. st.)

(2.1. Paralelna pisanost na narodnom jeziku do 1. polovice 18. st.) povelje, pisma, zakonici, viteški romani, ljetopisi, besede

3. Ruskoslaveski period: 30-e godine 18. st. – kraj 18. st. nakon velike seobe 1690. godine pisanost na području južne Ugarske u katoličkoj sredini politički i vjerski pritisak na Srbe Rusi šalju učitelje i knjige

Ruskoslavenski jezik – ruska redakcija staroslavenskog jezika (Srbi vjerovali da je to čisti staroslavenski jezik)

ruske škole i učitelji specifičan fonetski, morfološki i leksički sustav, drugačiji pravopis i sintaksa nerazumljiv narodu gubi se iz upotrebe pod utjecajem prosvjetiteljstva u crkvi do danas

Ruski jezik – prisutan zbog uvoza velikog broja knjiga i obrazovanja u Rusiji jake kulturne veze – neki Srbi ga u to vrijeme nisu doživljavali kao strani jezik

4. Slavenosrpski period: sredina 18. st. – početak 19. st. hibridni jezik – ruskoslavenski+narodni jezik (+srpskoslavenski i ruski) miješanje na svim jezičnim razinama – „proces srbizacije“ prilagođavanje i prevođenje ruskoslavenskih i ruskih elemenata na narodni jezik –

rezultat utjecaja racionalizma i prosvjetiteljstva jezični pluralizam: koristio se paralelno s ruskoslavenskim, ruskim i narodnim

jezikom

slavenosrpski – nije bio normiran, konstrukt pojedinca koji se njime koristio

5. Predvukovski period: 2. polovica 18. st. termin se odnosi općenito na afirmaciju ideje narodnoga jezika kao osnove za standard Dositej Obradović – prosvjetiteljski rad Sava Mrkalj – prvi pokušaj reforme ćirilice

6. Vukova reforma: početak 19. st. – 60-godine 19. st. reforma pisma, pravopisa narodni jezik kao osnova za standard standardizacija: rječnici i gramatike usvajanje Vukove reforme u potpunosti 1865. godine

1. PRASLAVENSKI- jezik predak sviju slavenskih jezika

2. STAROSLAVENSKI ( 9 – 11, 12 stoljeće )- najstariji slavenski književni jezik - ruska, češka, hrvatska, srpska = ruskoslavenska redakcija

3. SRPSKOSLAVENSKI ( 11 stoljeće - do sredine 18. stoljeća)- redakcija staroslavenskog- razvoj svjetovne srednjevjekovne književnosti- kraj 12. stoljeća – prvi zapisi- u izgovoru se gube nazali, refleks jata, gubljenje jora i jera- srpska ćirilica – uvođenje slova džer - ustav (ujednačen, pravilan, strog), poluustav (opušteniji od ustava), brzopis u 13. stoljeću (slova položena na desno, sli odvojena), kurziv (nastaje iz brzopisa)

- 3 pravopisne škole: o Zetsko-humsko (zetsko-bosanska) – arhaična, ali izbacuje nepotrebna slovao Raška škola (13. stoljeće) – Njemanjići (sv. Sava), najrašireniji pravopis u to vrijeme (Dušanov zakonik, Vukanovo jevanđelje, Hilandarska povelja)o Resavska škola – dvor Stefana Lazarevića – vrhunac srednjeg vijeka u Srbiji– samostani Resava i Beograd (Resava – najrazvijeniji prepisivački manastir u Europi)– teže stvoriti univerzalni pravoslavni pravopis (Svetogorski pravopis) – nazadna ideja za pravopis – vraćanje grčkim osnovama – nepraktičnost - Crkva je vijek bila najkonzervativnija prema jeziku- Viteški, ljubavni romani – na narodnom jeziku - BESEDE – održavaju se u crkvama na narodnom jeziku (nakon što se 60 000 ljudi preselilo u južnu Ugarsku zbog prodora Turaka – nastale zbog konkurencije takvih događaja u katoličkim crkvama)

4. 30-te 18. stoljeća – do kraja 19. stoljeća- južna Ugarska – seoba - unijatska vjera – održavanje pravoslavnih obreda i dalje, ali priznanje pape kao vladara, forsiranje latinice i narodnog jezika- Maksim Suvorov „Slavjanska škola“ – ruskoslavenski se ne koristi više u Rusiji nakon reforme Petra Velikog (1710. građanska ćirilca) – ruskoslavenski se smatra pandanom staroslavenskom i to mu daje prestiž sve do 19. stoljeća- Terezijanske reforme – davanje povlastica narodnim jezicima- pravoslavna crkva priznata kao i katolička i protestantska- razvoj civilnog društva (u Crkvi ostao srpskoslavenski ruske redakcije – i danas)- pojednostavljivanje diftonga – tamo gdje su bile mogućnosti najbolje- jat – najkompliciraniji – jedinstven fonem do 14. st, zbog njega danas višebrojni fonemi (između e i i)- jor i jer 5. druga polovica 18. stoljeća – početak 19. stoljeća – SLAVENOSRPSKI - predvukovski period - počinje se javljati prvom polovicom 18. stoljeća- proces srbizacije – prevođenje i prilagođavanje narodnom srpskom – HIBRID – između ruskoslavenskog i narodnog srpskog - + ruskoslavenski, narodni, ruski u istom vremenu u upotrebi - Nije bio ustaljen – na razini idiolekta – pa ni danas ne može biti ustaljen – proizvoljan je - Teodor Janković – moli Josipa II. da se prihvati slavenosrpski – kompromis: pisanje latinicom - Zbog prijetnji nemirima Josip II. odustao od latinice i dopustio ćirilicu - PODLOGA ZA VUKA: - Politička situacija – prosvjetiteljstvo (Obradović)- Reforma Save Mrkalja „Salo debeloga jera“ – prijedlog za reformu ćirilice- Napravio cijelu reformu koju je kasnije Vuk preuzeo – zbog pritiska Crkve odustao od reforme

6. prva polovica 19. stoljeća – do 1965. VUKOVA REFORMA - 1814. Pjesmarica - 1818. Rječnik (kasnije prerađen s Daničićem)- 1965. skinute sve zabrane s njegovih djela i u potpunosti prihvaćena reforma (64. umire Vuk)

7. kraj 19 / početak 20. stoljeća BEOGRADSKI STIL - Vuk dao osnovu, lingvisti osposobljavaju „seljački“ jezik za polifunkcionalnu upotrebu

GLAGOLJICA – prvo pismo Slavena, stvorena pored latinice za bogoslužje ĆIRILICA – drugo pismo Slavena, u početku zauzimala mnogo veće područje (svi Slaveni), danas samo pravoslavlje, 42 ili 46 znaka u starocrkvenoj ćirilici – 28 ih se izgovara, nastala na grčkom pismu (modificirano grčko pismo)

RUSKOSLAVENSKI JEZIK

Početkom 18. stoljeća Srbija ja bila u sastavu Habsburške Monarhije. Tradicionalno, bečki vladari su bili kršćani i nije im odgovarala samostalnost srpske pravoslavne crkve. Na molbe za izdavanjem novih knjiga koje su im potrebne u bogoslužju vlasti nisu odgovarale. Na taj su način pokušavali zatrti pravoslavlje u Monarhiji. No, to im nije uspjelo. Srpsko je svećenstvo bilo nedovoljno obrazovano, nije imalo knjiga prema kojima bi učili i učitelje koji bi ih podučavali. Mnogobrojno svećenstvo jedva je znalo odrecitirati nekoliko rečenica koje su im trebale za bogoslužje. U 16, a pogotovo u 17. stoljeću srpski svećenici odlaze u Rusiju iz koje su se vraćali s knjigama, i još važnije, s novčanom pomoći. Kad je u 18. stoljeću Rusija postala europska sila srpski mitropoliti su se okrenuli prema njoj kao zaštitnici pravoslavlja u Europi. Osim pojedinačnih odlazaka u Rusiju monasi su se sretali sa svojim ruskim kolegama u samostanima na Svetoj Gori. Srbiju i Rusiju povezivale s ne samo vjera, nego i jezik i pismo. Tako 1718. godine mitropolit Mojsej Petrović šalje molbu Petru Velikom za pomoć u knjigama i učiteljima. Na taj i sljedeća dva obraćanja nije bilo odgovora. Ne odustajući, 1724. mitropolit ponovno piše Petru Velikom i traži da se pošalje učitelj Maksim Suvarov što je bilo i odobreno. Prije učitelja u Srbiju su stigle knjiga koje je Suvarov poslao. Poslano je bilo 400 bukvara s katekizmom od ruskog sinoda Teofana Prokopovića i 100 gramatika Meletija Smotrickog. Jezik kojim su bile pisane te knjige je bio ruskoslavenski – tim je knjigama utrt put prihvaćanju ruskoslavenskog u Srbiji. Ruskoslavenski se smatrao pandanom crkvenomslavenskom, no zapravo je bio njegova rusko-slavenska redakcija prilagođena Rusima. Tako se ruskoslavenski srpskog naroda može smatrati srpskom redakcijom ruskoslavenskoga jer ga se govorilo s akcenatskim sustavom koji je odgovarao štokavsko glasovnom sistemu, a ne ruskom originalu. Zanimljivo je da ruska redakcija crkvenoslavenskog prevladava i u bugarskoj crkvi te u katoličkoj crkvi kod Hrvata.

Beogradska mitropolija konačno preuzima ruskoslavenski nakon smrti mitropolita Mojseja 1730. pod mitropolitom Vićentijem Jovanovićem. Usvajanje ruskoslavenskoga nije svugdje teklo jednakom brzinom. U krajevima koji nisu bili pod jurisdikcijom Beogradske mitropolije prihvaćanje teče sporije, dok je u Crnoj Gori usvojen tek 1780.

Ruskoslavenski je zamijenio crkvenoslavenski. No, tragovi crkvenoslavenskog nastavili su živjeti u narodnom govoru i poslije smjene reakcije crkvenog jezika (nakon prihvaćanja ruskoslavenskog).

RUSKOSLAVESKI JEZIK U SRPSKOJ KNJIŽEVNOSTI 18. STOLJEĆA

Ruskoslaveski se učvrstio u srpskoj pravoslavnoj crkvi u bogoslužju ( upotrebljava se i danas), administraciji i školama. Iz crkve ruskoslavenski ulazi u književnost i preuzima mjesto crkvenoslavenskog. Prve „srpske“ knjige na ruskoslavenskom su napisali ruski autori.Hristofor Žefranović je bio prvi autor 1741. koji je napisao knjigu na novom književnom jeziku. Doduše u njegovom bakrorezu ima elemenata dvaju narodnih jezika – ruskog i srpskog. Nakon toga počinje serija srpskih crkvenih izdanja na ruskoslavenskom, odnosno preštampavanje ruskih originala. Većinom su to bili bogoslužni priručnici. Oni su za srpsku književnost bili malog značaja, ali su učvrstili položaj ruskoslavenskog u srpskoj kulturi. U tom se razdoblju javljaju i prijevodi srednjevjekovnih djela sa srpskoslavenskog na ruskoslavenski. U trećoj četvrtini 18. stoljeća već ima više djela srpskih autora. Mnogi od srpskih autora ne napuštaju crkvenoslavenski jezik; kao Orfelin koji u svom Bukvaru upozorava na greške koje Srbi čine kod preuzimanja ruskog naglaska ili izgovora na ruski, a ne srpski način. Najvjerojatnije se radi o ljudima koji su svoje obrazovanje stekli prije prihvaćanja ruskoslavenskog u crkvu. Josip Rajić bio je jedan od najvećih poznavatelja ruskoslavenskog u to vrijeme i na tom je jeziku pisao i svoje propovijedi. U njima koristi neke srpskolavenske, a ne njihove odgovarajuće ruskoslavenske oblike. Odlučuje se za tu praksu jer smatra da su ti oblici prihvatljiviji za ciljanu, ruskoslavenkom nevičnu, publiku. Da srpskoslavenski nije iščeznuo dokazuje i Dostej Obradović kod kojeg se također nalaze elementi srpskoslavenskog početkom 19. stoljeća.

Ruskoslavesnki se nije koristio samo u Crkvi već su njime pisane ili ne njega prevođene i poučne i praktične knjige. S druge strane, u historiografiji je ruskoslavenski bio vrlo malo zastupljen. Ruskoslavenski je bio i jezik poezije; oda, svečanih govora, jezika proklamacija, objava, propisa državnih i crkvenih vlasti, prijevodi privilegija koje su austrijski carevi izdavali Srbima. One su bile pisane čistim ruskoslavenskim (kad su ih pisale crkvene kancelarije) ili se u ruskoslavensku osnovu utkaju srpski ili ruski elementi (ili oboji). To je dokaz da ni onda nije postojala jezična jedinstvenost.

SLAVENOSRPSKI JEZIK

- postao književni nakon ruskoslavenskog (jer je bio nerazumljiv narodu) - žele ga pisci – razumljivost narodu - utjecaj racionalizma i prosvjetiteljstva (Obradović)- SRBIZACIJA – prevođenje ruskih elemenata (leksik)- Hibridni jezik: ruskoslavenski + narodni- Uz njega se koriste još i ruski književni jezik (jezik knjiga)- Nije ustaljen – varira od pisca do pisca (isključivo jezik pisanosti, nije imao govorenu

varijantu)- Prihvatljiv narodu (razumljiv je) i piscima (ne moraju ga učiti, pišu kako žele)- Postaje književni jezik

STRUJE O KNJIŽEVNOM JEZIKU1. srbizacija – slavenosrpski ili narodni2. čuvanje ruskoslavenskog – Crkva

3. diferencijacija jezika – raslojavanje (funkcionalni stilovi)- ruskoslavenski – crkva- slavenosrpski – književni- narodni – administracija

počinju izlaziti časopisi – Zaharije Orfelin, Atanasije Stojković

1927. slavenosrpski = srpski – upućuje na pripadnost slavenskoj zajednici (Slavia ortodoxa)- govorni i pisani jezik - pisana verzija narodnog jezika

1844. Atanasije Stojković – prvi prijevod sa slavenosrpskog na srpski – dokaz da se i onda to razlikovalo- prvi časopis na srpskom jeziku (članci na svim jezicim)- uvod: Orfelin (Neka svatko piše kako misli da će ga narod razumjeti) napisao evoluciju slavenosrpskog

LEKSIČKE KARAKTERISTIKE

1. narodne riječi i slavenizmi 2. posuđenice i posrbizmi3. apstraktne riječi: ruskoslavenski

SLAVENZMI – identična forma u ruskoslavenskom, staroslavenskom i ruskom - nepoznato je iz kojeg su jezika preuzeti u slavenosrpski

SLAVENOSRBIZMI – hibridne riječi - morfemi iz različitih jezika

POSRBLJENICE – preuzete riječi, fonološki prilagođene srpskom, riječi stranog porijekla

Vojvodina – tal, njem, mađ utjecaji

1870. njemački jezik- službeni jezik administracije (u Vojvodini u školama) – vojna i tehnička terminologija najvišeFrancuski kontakti od 13, 14. stoljeća pa do 18. – vojna terminologija Talijanski – vojna terminologija Hungarizmi – doseljavanje u srednjem vijeku (nakon seobe 1690) – svakodnevni životAnglizmi i hispanizmi – rijetki, skoro da ih nema Internacionalizmi – iz grčkog i latinskog (putem njem, tal, lat)Orijentalizmi – tur, arap, perz, (Turci)

- prvi put se razvijaju funkcionalni stilovinovinarski stil – razvoj, časopisi

- besubjektne rečenice (Čuje se… )- neodređene (Oni…)- pasiv (Sve ulice bile su obasjate …)- frazemi (Pravili su od komarca slona…)

znanstvena djela – polovica 19. stoljećaAtanasije Stojković 1801. „Fizika“Književni stil – približava se narodnom jeziku (Obradović)

SAVA MRKALJ - prvi reformator ćiriličnog pisma: svaki glas jesan zvuk- 1810. Salo debeloga jera libo azbukoprotres - prvi pokrenuo ozbiljnu reformu ćirilice - reducirao azbuku na 29 slova - prilagodio je narodnom jeziku- od njega Karadžić preuzeo reformu!

DOSITEJ OBRADOVIĆ – prosvjetitelj

VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ

Rođen 1787 u istočnoj Hercegovini (Tršić) – umro 1864

- u Beču 1813 susreće Jerneja Kopitara – cenzor za slavenske jezike- on mu podastire svoje ideje – upućuje ga na Mrkalja

1814. Mala prostonarodna slaveno-serpska pjesmarica (srpski tada)- u uvodu govori da je nepostojanje forme problem - koristi staru azbuku

1824. djelo u kojem govori kako je pristupio skupljanju tekstova – mijenjao ih je!- čak i sam jezik – potpuno izbacio turcizme, izbacivao pojedine stihove

1814. Pismenica (gramatika)- na osnovu svog materinjeg jezika- pisana Mrkaljevom azbukom, ali tiskana starim pismom! - treba pisati onako kako se govori – fonološki pravopis - loše reakcije u Srbiji; Kopitar za- Kopitar – katolik, austrijski patriot; Srbi protiv njega, smatraju ga opasnošću za njegov identitet

Avram Mrazović – pismenica napisana prema njegovoj gramatici - prosvjetitelj (nastavljač Obradovića) - pisao (rukopisne) udžbenike – do njega došao Vuk1. izbacivanje debelog jera2. uvođenje novih znakova (umjesto digrafa)

3. podjela na dijalekte (štokavski dijasistem) – hercegovački (ije), slavonski (i), srijemski (e)

1818. Rječnik- najznačajnije djelo - zalaže se za reformu – prelomni dio - koristio mnoge ( pa i hrv) rječnike, imao suradnike - oko 26 000 riječi- Jernej mu pommogao prevesti na lat i njem- ukinuo zabludu o ruskoslavenskom kao čistom slavenskom jeziku

- najveći događaj u povijesti srpske književnosti - 1 glas 1 slovo- registriranje glasovnih promjena - nova azbuka – uvodi znak za lj, nj, dž, ć, uvodi j umjesto i (s točkicama gore)- đž uvodi naknadno .- ne postoje slavenske riječi koje imaju dž)- tvrdo jer (debelo) – ponekad ga treba zadržati, ali samo iznimke: vokalno r, ne izgovaranje h- x – u većini dijalekata se ne izgovara, Vuk protiv uvođenja tog glasa, kasnije ga ipak prihvaća- gramatika – uz rječnik – sažetija, samo narodni jezik- izbacio sve internacionalizme, ruskoslavenske, …- u samom uvodu mnogo riječi kojih nema u rječniku- nedostaje mu riječi za apstraktne stvari- izbacivao ih iz rječnika- purist, no svjestan neadekvatnosti narodnog jezika- turcizme ostavljao – seljaci ih koriste u svakodnevnom gocoru (1/10 rječnika)- uveo STAJAĆE riječi – koriste se u narodnim pjesmama, ne u govoru- OPSCENE riječi – podigle veliku buku kod svećenstva (na kraju izbacio)- postavio temelje, reforma nije gotova

- naknadno uvodi ekavicu (prvo bila ijekavica)- nešto mijenja i gramatiku - najviše mijenja vokabular – uvodi neologizme, izbacuje stajaće riječi

1836. vraća glas h1839. odustaje od nove jotacije (đevojka)1839. ukinuo ijekavske oblike koji su ostali u rječniku

Rječnik ima veliku etnografsku vrijednost – zbirka tekstova o običajima, poslovicama, vjerovanjima, tradiciji…)

DIJALEKTI - ostaje hercegovački – osnova standardnog

REAKCIJE- slavisti izvan Srbije – oduševljeni- Srbija – ogorčenje ( zbog ijekavice – centri Beograd i Vojvodinu, u upotrebi ekavica,

opscene riječi, uvođenje j) 30- ih godina promjene:- ruskoslavenski izlazi iz upotrebe- slavenosrpski sve manje u upotrebi- javljaju se mlađe generacije autora koje zaista pišu normalnim jezikom (pišu crkvenom azbukom, na Vukovom)- i dalje objavljuje narodnu poeziju – u funkciji uvođenja narodnog jezika, svjetski priznat rad

Zalaže se da bi netko trebao govoriti svojim dijalektom – kasnije „uzmimo ono najpravilnije iz svakog dijalekta“ – tvorenje standardnog jezika

- približavanje „braći rimskog zakona“- napustio „učenje jezika od pastira i ovčara“ nego „varoški i gospodski jezik“

Vidaković 1938. izdaje slavenosrpsku gramatiku - autori izdaju gramatike narodnog jezika

- internacionalizmi ulaze u govor (pošto Vuk nije ponudio alternativu)

DRUŠTVO SRPSKE SLOVESNOSTI 40-ih- Sterija Popović - Pitanje terminologije - Izbjegavanje strane, prevođenje- Podliježu ruskoslavenskim kovanicama – Vuk ih napada- Popović izdao popistih kovina unatoč tome što je Vuk prekinuo tu akciju

1847. – dokaz funkcioniranja reforme 1. Vukov prijevod Novog zavjeta2. Rat za srpski jezik i pravopis, Daničić3. Pesme – Radičević4. Gorski vijenac – Njegoš

1. ne postoji prije (pravoslavlje) - Vuk htio pobiti ideje o nemogućnosti pisanja vjerskih sadržaja - Koristi 30 turcizama, 50 slavenkijem (slavenizama), 40 posrbljenih riječi, 84

neologizma- Optužen je za netočan prijevod, trivijalnosti, neadekvatnost vokabulara- Nema dopuštenje od Crkve- Pisan Vukovom ćirilicom

2. Daničić – sljedbenik Vuka – znanstveni diskurz- s 22 godine poklopio sve protivnike Vuka

3. Radičević – poezija na narodnom jeziku- romantizam- miješa srpske dijalekte, kasnije odustaje os toga

4. Njegoš – misaona književnost- nadovezivao se na staroslavensku tradiciju, nije sljedbenik Vuka - ne piše po karakteristikama Vukove reforme

1848. prvi puta izlazi časopis na Vukovoj azbuci „Napredak“1859/60 ukinute Stratimirovićeve zabrane, ali ne za školstvo i službene tekstove1865. ukinute sva zabrane1868. prihvaćena cjelokupna reforma 1871. na naslovnici časopisa Matice srpske Vukova azbuka

REZULTATI:- puno manje staroslavenskog utjecaja nego u bug- dijalekatska osnovica – ujednačavanje po ekavici - probuđena nacionalna svijest, emancipirana tradicije (iako je veliki dio izgubljen)

NEDOSTACI:- osiromašen jezik (izbacivanje mnogih riječi, bez alternativnih rješenja)- nedostatak uglednog/intelektualnog stila (funkcionalni stilovi, sintaksa)- izbacivanje prijašnjih gramatičkih funkcija (participi)

približavanje Srba i Hrvata – BEČKI DOGOVOR - podudaranje programa Ilirskog pokreta i Vukove reforme - neformalan dogovor pojedinih filologa , nema pravnu težinu - hrvatski nacionalisti i Hrvati u Vojvodini protiv dogovora- nakon Dogovora razvoj hrvatskog i srpskog u njihovim urbanim centrima (srpski pod

utjecajem francuskog)- NOVOSADSKI DOGOVOR

VUKOV RJEČNIK - pisao ga 10 godina, temelj prvi njegov rječnik - pomogao mu Daničić, obimniji – skupio novu građu - dodao ikavicu ( uz e i ije), označavao akcent (besprijekorno rješenje), isključio

opscene riječi, ubacio slovo h- zadržao veliki postotak turcizama, nema arapizama i slavenizama- izbacio gramatiku

ĐURO DANIČIĆ- Vukov najvažniji nasljednik,, jezikoslovac, leksikograf- 1850. izdaje gramatiku „Mala srpska gramatika“ – prva znanstvena, osnova za sve

druge gramatike - Kasnije se bavi poviješću jezika i komparativnim istraživanjima - Surađuje na hrvatskom Akademijinom rječniku 1880 (do slova č)- Protivi se ideji da su svi govornici štokavskog narječja Srbi- Jugoslavenist – sve srpsko je hrvatsko, sve hrvatsko je srpsko

Književnost – pokretač razvoja jezika od tog vremena na dalje- Novi žanrovi i teme- Moderni standardni jezik – temelj današnjeg standardnog jezika

Istočnohercegovački kako osnova – širi se i na šumadijsko - vojvođanski govor1900. u Srbiji bilo pismeno 4,7 % ljudi!Kulturni centar ponovno postaje Beograd (prije Vojvodina) – nastanak urbanog jezika – BEOGRADSKI STIL

- Bitan francuski utjecaj – odvajanje od folklorne osnove 1. Glišić i Lazarević – prvi val2. Matavulj, Sreman, Sekulić, Dis, Rakić – najveći zamah- beogradski stil se polako širi i na druge kulturne centre – otvaraju se škole, nastaju

prve normativne knjige

ROMANTIZAM KAO STILSKA FORMACIJA U SRBIJI - narodni jezi, tradicija- nacionalizam . pokret samoodređenja, nacionalni identitet - jezik narodne književnosti postaje temelj za nacionalni jezik- Vuk intervenira u prikupljenu građa – mijenja je da bi bolje zvučala zapadnjacima- Suprotnost europskog i srpskog poimanja romantizma