Upload
mirko-sebic
View
167
Download
11
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Zbirka tekstova, pisanih između 1990. i 2000. godine, različitih žanrovskih odrednica, eseja, komentara, crtica..., koji se bave kulturno društvenim prilikama u Srbiji.
Citation preview
Mirko Sebić•
Hotel “Panonija”eseji, crtice, hronike
Mirko SebićHotel “Panonija”
eseji, crtice, hronike
K. Z. Ljubitelji knjigeNovi Sad, Zmaj Jovina 4Tel: 021/47-21-829www.ljubiteljiknjige.co.yu
Za izdavača:Milenko Ranin
Urednik:Milorad Grujić
Lektor i korektor:Tatjana Sebić
Dizajn i prelom:Veljko Damjanović
Štampa:Art Print, Novi Sad
ISBN 86-902829-6-3
Ova knjiga se ne sme umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kom obliku i bilo kojim sredstvom, ni u celini, niti u delovima, bez izričite pismene dozvole autora i izdavača, niti se, bez izričite pismene saglasnosti izdavača, sme distribuirati ili umnožavati na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim sredstvom. Sva prava objavljivanja ove knjige zadržavaju autor i izdavač, shodno odredbama Zakona o autorskim i srodnim pravima.
K. Z. Ljubitelji knjigeNovi Sad, 2007.
Aleksi i Tanji
Zahvalnost za ovu knjigu dugujem mnogima. Ali nekima posebno, zato: Veljku, Milenku, Nadeždi, Leki, Gezi, Brani, Tanji, Aleksi, Milanu, Miodragu, jedno iskreno – hvala.
Znam da će se čuditi jer misle da nisu učinili ništa posebno. Ali samo ja znam da jesu. Da su činili tačno onoliko koliko je bilo potrebno da im danas budem iskreno, iskreno, zahvalan.
Ova knjiga sadrži tekstove koji se žanrovski mogu odrediti u rasponu od fenomenološkog ogleda, do zapisa i crtice, te novinske hronike i komentara. Ovo je zb(i)rka tekstova čije se pisanje prostire od ranih devedesetih pa do početka novog milenijuma. Te su beleške uglavnom objavljivane u nedeljno informativnim glasilima ili političkim dnevnicima. Reč je o žanrovski raznorodnim kreacijama, po običaju sačinjenim daleko od hladovine akademskih kabineta. Tekstovi skloniji prizorima svakovrsnih redakcijskih rusvaja, zapljuskivani taštinom i retko kad čitani duže od minuta. Ono što ih drži na okupu je tematski lajtmotiv sutona urbaniteta (ako pod urbanitetom podrazumevamo duboko epohalni rez koji započinje sa kulturom polisa); sutona koji možda označava konačni kraj ali i mogući novi početak. Ovom temom bavimo se razmatrajući
prilike domaće u poslednjoj dekadi XX veka, kada su stihijni nanosi nasilja, gluposti, nepoštenja, odustajanja od ljudskog, razarali ionako kržljavo tkivo urbaniteta. U sklopu toga razmatraju su i ponekad, suviše dnevno političke teme, pa i zadnjih godina naročito popularna pitanja autonomije Vojvodine i njene specifične (multi)kulture.
Iako je reč o tekstovima koji se, izuzev nekolicine, ne pojavljuju premjerno, naglašavamo da se ovde nije desila puka “sakupljačka privreda” čiji rezultat su knjige nastale od na jedno mesto sabranih novinskih napisa jednog autora, kojima je jedina tematska sličnost što ih potpisuje isto ime. Pokušali smo da sistematizujemo materijal sa ciljem da jasnije formulišemo glavne teze i refleksije o kraju jednog kulturnoistorijskog poglavlja, koje iako se okončalo odbija da umre.
Napomenaautora
Čovek kreće u život tromim korakom filozofa i klošara a vitalne pokrete sve više svodi na puki nagon za održanjem, na uvežbavanje jedne svesti koja više pazi da ne padne u zabludu nego da dokuči istinu.
—Hulio Kortasar, Školice
I šta bi uopšte značilo misliti ako ne stalno se odmeravati sa haosom.
—Žil Delez i Feliks Gatari, Šta je filozofija?
I deoSUTON GRADAogledi
13
Suton je. Uskoro će u mrak potonuti obrisi stvari, lica i izrazi. Oči će gledati ali razazna
ti neće ništa. Šta je zapravo suton grada? Najpre, to je bila nejasna impresija, nekakva ne
dovršena rečenica. Tim izrazom htelo se obuhvatiti sve što je otišlo i što će otići. Bila je to jedna zamisao. Projekat u nastajanju koji je u svom tlocrtu obuhvatao mnogo malih pokušaja da se kaže da Grad umire, da su ga ubili i da ga ubijaju, i (utopijski) da će za to neko jednom odgovarati.
U međuvremenu neki crni vetar razveja suvišnu penu. Projekti su propadali a mi smo prolazili.
Iznova se postavilo pitanje: ko smo zapravo mi? Evropljani, Balkanci, Istok ili Zapad...
Možda ime Evropa potiče od asirske reči “ereb” što znači suton – zalazak sunca. Sutonom se nešto završava, zaključuje se dan i zamiru njegovi ritmovi. Naše osećanje reči suton pripisuje negativnu konotaciju. Suton, smiraj, zaustavljanje povezujemo sa negativnim pojmovima kao što su stagniranje, nazadovanje, propast, ništavilo...
A onda, setimo se Minervine sove koja poleće u suton. Dakle, sumrak ne mora da znači gubitak, uništenje ili svršetak vremena. Tek kad nešto završi drugo će početi. Suton grada bi mogao značiti da završava vreme akcije a započinje vreme mira, sabiranja, razmišljanja, vrednovanja... Dan je vreme ruku a suton je vreme srca, uma i duha.
I deoSUTON GRADAogledi
1. Razgovor na dnu mora – Panonskog, dakako
Nadežda (Nada) je ušla u moj život negde krajem 2000. godine kako su u to vreme
u njega ulazili mnogi – slučajno. Jednog jesenjeg popodneva stajao sam na obali
Dunava, na rubu iščezlog Panonskog mora. Razloga za sunovrat u reku bilo je na pretek. Samo jedan bio je protiv – verovatno se ne bih utopio, dobar sam plivač. Tada, na obali Dunava sreo sam Nadeždu. Ovo je beleška razgovora koji smo vodili, ili je trebalo da ga vodimo, tog jesenjeg popodneva na obali iščezlog Panonskog mora.
Nada: Gde ste bili na početku?
Ja: Početak onog što se zove raspad Jugoslavije, dočekali smo, mi generacija šezdesetih, kao naivni izdanci razumnih filozofskih tečajeva. Kao neke komične senke peripatetičara hodali smo ulicom i blagoglagoljili o filosofoji. U to vreme razmišljao sam o etičkom problemu nasilja pokušavajući da analitičkim sredstvima dokučim jedan nivo moralnih di
15
16 17
lema vezanih za sitaucije u kojima činimo nasilje. Možda bi od toga ispao solidan magistarski rad. Sudeći prema literaturi koju sam prikupio barem bi to bila anglofonom filozofijom dobro potkrepljena magistarska radnja. Ali onda, počeo je rat. Tenkovi su, to nemojmo zaboraviti, prvo provozali krug po Beogradu i Vojvodini. Preko noći se rasudna snaga analitičkih argumenata izgubila u pijanom klicanju svetine koja bodri kolone tenkova što hitaju ka Vukovaru. Skamenio se logički aparat. Moj dobar prijatelj koji se bavi modalnom logikom dobio je poziv za rat. Bio je dobar logičar, takvi su valjda vojsci potrebni za ubijanje na daljinu.
Filozofija je napustila našu zemlju i potražila neke dosadnije i u svakom slučaju, mirnije krajeve. Tada sam jednom ovdašnjem profesoru filozofije, posle nekakve tribine, rekao kako više ne mogu da se bavim etikom. Zapravo, da ne mogu ni da čitam etičke tekstove. Zapravo, da sam preko noći postao moralno impotentan. Dodao sam nešto kao da mi se mlitavi moralni ud klati u zraku natopljenom barutom. Profesor me gledao kao budalu. Ili kao homoseksualca, sasvim je svejedno.
Kako misliti društvo koje te svakim svojim kolektivnim pokretom uverava da je bolesno, paranoidno, šizoidno, ludo? Jedino je moguće primeniti neku vrstu shizoanalize u raskrivanju tih tokova. Ali mi to nismo odmah učinili.
Nada: Ko ste to Vi?
Ja: Ko smo mi, razumno je zapitati se. Šta ili ko progovara iza te zamenice. Ako smo mi deo balkanskih kolektiviteta onda imamo i dodatni problem. Onda uvek težimo da budemo van sebe. Imaginarni Balkan je imaginacija Balkanaca. Kad analizirate strategije elita na ovim prostorima, vi gledate stalno bežanje, stalno izmeštanje, tim atopizmom samo se učvršćuju nerealne predstave. Ovaj izostanak želje da se život sagleda onakvim kakav jeste izvor je lepljenja za državnu propagandu i medijsku manipulaciju. One igraju ulogu dekoracija koje zastiru realnost i grade njezine lažne likove. Mi smo sve ove godine živeli pristajući na taj izostanak realnosti ili uopšte ne bismo živeli. Ono što je smirujuće kod utopije je to da ona ipak označava određeno mesto, dakle, uprkos semantičkoj negaciji, ono postoji, samo što je vremenski pomereno. Utopija je veoma konkretno mesto koje se može opisati i kome se može težiti. Atopija govori da nema mesta, nema tla. A Balkan jeste jedno ime bez tla kao što je uostalom i njegova imaginarna suprotnost Srednja Evropa.
Svetlana Slapšak u jednom tekstu u kome izvrsno govori o Balkanki, balkanskoj ženi, uzgredno spominje vampirsku prirodu balkanskog patrijahalnog muža. Uvek kao vampir, posle svih prevrata i revolucija, modernizujućih projekata u kojima uzima privremeni lik liberalnog ljubavnika, on se vra
18 19
ća kao patrijahalni povampireni muž da se napije krvi. Ta sablasnost patrijahalnog može se rastegnuti i na čitavu ovdašnju politiku, koja je upravo tih dana pokazala svoju fantomsku bit.
Sve što sam od tada do sad radio moglo bi se opisati kao bezuspešni pokušaji upokojenja vampira. Suviše je očigledno da glogov kolac za tu operaciju nisu držale velike institucije srpske kulture, niti instituti, niti fakulteti niti razni formalni i neformalni kružoci i krugovi koji su, budući da su i sami postali vampirski nakot, upravo započeli apologiju sablasnog.
Nada: Devedsete. Devedesete u Srbiji?
Ja: Devedestih godina, mislim da je to bilo 92. ili 93. godine. Letnje doba u Katoličkoj porti. U bašti pod lipama nekakve picerije video sam, za jednim stolom sede Žene u crnom. Nijednu od njih ne poznajem. Ali sumnje nema, to su bile aktiviskinje te organizacije. Nekako u istom trenutku iz obližnje zgrade Kulturnog centra Novog Sada izašla je Isidora Bjelica sa mužem joj Pajkićem i nekim meni nepoznatim ljudima. Isidora nosi neki letnji šešir sa cvetnim aranžmanom. Svilena haljina, čipkaste rukavice. Pajkić u belom lanenom odelu a la Fickaraldo. U to vreme oni se deklarišu kao Nova Srpska Desnica, ma šta to značilo. Devedest treća, sva beda sveta na ulicama gradova, inflacija i tome slično.
Nisam mogao a da ne primetim kako mi ove šćućurene u crno obučene žene izgledaju nekako jadno, tužno.
Nada: Ali zašto?
Ja: One, razume se, nisu nikako jadne. Možete utvrditi njihov potpuno jasan i čvrst identitet. Gledano izvan ovog konkretnog društvenog konteskta one su hrabre žene. One govore o smrti ali ne zato što su nekrofilne već upravo suprotno, one svojim u crno obučenim telima žele da smrt uvedu i zadrže u javnom diskursu jedne kulture koja se smrti boji i zato toliko ubija. Jer mi ratujemo jer smo besmrtni. A besmrtni smo jer smo u strahu smrt bezuspešno poricali. Da je ovim ženama uspelo da preokrenu tok diskursivnih praksi bio bi to veliki podvig.
Ali odjednom, činilo se da to ne uspeva.Neuspeh nije slučajan, ne nikako nije slučajan.
Iza njega stoji jedan veoma razrađen mehanizam o kome govore Delez i Gatari u malenoj obimom ali epohalnoj knjižici koja se zove “Kafka: ka jednoj manjinskoj književnosti”. Naime, tamo se eksplicitno kaže da jedna kultura nije mala zato što nastaje na manjinskom jeziku već zato što je manjina stvara na većinskom jeziku. Bez velikog jezika mi ne možemo biti manjina. Bez nafrakanih obraza sponzoruša naše bledilo ne postoji. Naravno, većinski jezik nije onaj kojim govori veći broj ljudi, već onaj koji poseduje veliku moć. Koji iz moći dolazi.
20 21
Kad neko viče, dere se, vaš uobičajen ton, ako ste pristojan čovek, deluje kao šapat. Vi delujete kao da se bojite. Zapravo, vi se i bojite. Ovde je svaki javni govor (a drugi se kulturološki ne priznaje) moć. Pogledajmo samo ko to govori.
Pa oni se svi zapravo užasno deru.Početkom Miloševićeve vladavine stalno se go
vorilo kako je on manipulisao medije. Međutim, u zemlji u koju je pre stigla makluanova galaksija no što su njeni stanovnici naučili sva slova gutenbergove galaksije: medij jedino i jeste manipulacija. Odnosno njegova bit je nelegitimna zamena.
Na primeru Srbije devedestih, i na ovom što ilustruje prethodna priča o Ženama u crnom, izvrsno se potvrđuje fukoovski stav da moć nije piramidalna kako je obično slikaju libertijanci i ljubitelji Zakona. Ona je rasuta. Ona deluje blizinom. Jer to čini ovu sliku mogućom. Na neki način i nas čini mogućim, ali neotpornim.
Nada: Šta je za vas kritika?
Ja: Kritika? “Kritika” je samo govor. A govor je moć, diskurs moći kako se to kaže. Govor kojim se služe tamo neki odrasli muškarci zvani kritičari. Kad kažem kritičar mašim se za ono mesto gde nikako ne bi mogao da stoji pištolj i zamislim debelog čiku pod kojim škripi stolica u nekoj prašnjavoj provincijalnoj sali. Zamišljam i pomalo mi je otužno.
On je glasan, on ima reč. Imati reč i davati reč to je politika kritike. A suštinski ona je samo transmisija moći, ona kaže samo ono što u datom trenutku želi onaj, budimo direktni, ko je plaća. Ona je mašina jer nema autentičnost i neponovljivost života već mehaničnost šizoidnog društvenog prostora. Ovo je stvarnost u kojoj kritičar ne može da uspostavi kriterijum odgovornosti, pre svega vlastite. Posmoderna objašnjena deci – kritičarskoj.
Nada: Postmodernizam?
Ja: U nas je postmodernizam u književnost, a nešto kasnije i na fakultetske katedre i u filozofske kuloare – kao uostalom nešto ranije i analitička filozofija – došao kao nešto što treba da se suprotstavi vladajućoj državnoj idelogiji. Postmoderna na ovim prostorima započinje kao edukativna podvala titoističkom režimu. Mada su tu još uvek vrlo modernistički postavljane binarne opozicije: stvarnosna proza nasuprot postmodernoj, analitička filozofija nasuprot praksis filozofiji i hegelovski inspirisanoj metafizaici, Sveti Sava nasuprot Lenjinu itd. itd. ipak, postmodernisti kao mlađa ekipa pobeđuju u produžetku utakmice.
Ovde se često olako operiše klasifikacijama. To je najčešće samo lepljenje etiketa na prazne bočice što je tipična strategija ideologizovanog diskursa u kome sve mora biti kvazinaučno pobrojano, klasifi
22 23
kovano i opisano. Jer, opisivanjem i svrstavanjem u nekakve redove pojmova, ovladava se poljem komunikacije. Ko može da imenuje i klasifikuje taj zapravo i isključuje ono Drugo, ono što mu nije po volji.
Ovaj binarni ideološki račun imao je jedini zadatak da blokira utopijskoemancipatorski momenat promišljanja konkretnog društvenog trenutka. To je bio jedini živi element mišljenja koji je mogao da ukaže na izlaz i zato je upravo njega trebalo okameniti navodnim analitičkim strategijama koje nisu bile ništa drugo doli strategije dominacije. Jedna dominacija državno socijalističkog kapitalizma promenila je formu, deteritorijaliozovala se, što bi rekao Delez. Otud je i postao moguć uvoz kolonijalnih kvazi civilnih oblika organizovanja. To je bila reteritorijalizacija. Otud i nemoć da se artikulišu stvarne potrebe. Otuda je i moguće da nam danas neki delovi NVO sektora u Srbiji izgledaju kao nekdašnji Socijalistički savez.
Slike, šta su drugo do skup različitosti koje na okupu drži jedinstveno polje percepcije ili što bi rekao Kant apercepcije. Obuhvatati. Ali ko obuhvata?
Nada: Šta je za Vas slika dekade?
Ja: Slika je mnogo, ali ipak izdvojimo neke. Žena u jeftinoj poslastičarnici sedi sama i guta šampitu dok podatna krempita na njenom tanjiru čeka momenat egzekucije. Trag šećerne pene na gornjoj
usni. Izdajnički znak o kome ona ne zna ništa. Žena u povorci “dogođenog naroda” krajem osamdesetih koja kliče svome Slobodanu Miloševiću ima pocepane čarape o kojim ne želi da zna ništa. Ove sam prizore video 1988. za vreme takozvane “antibirokratske revolucije”. Jasno je da je na delu šizoidna podela u kojoj će te nesrećne žene zameniti klasnu stvarnost i klasni bunt nekim surogatom. Šećerom ili Slobodanom. Potiskivanje je postalo funkcija represije jednog konkretnog režima. Vilhelm Rajh je prvi razumeo odnos želje i društvenog polja. On je pokazao da je potiskivanje takvo da represija postaje željena, izbrisavši se iz svesti potiskivanje indukuje krivotvorenu sliku onoga na šta se odnosi.
Nacionalistički kič i njegova delotvornost objašnjivi su jedino iz tog ugla: represivna društvena proizvodnja, koja se decenijama svijala oko Jugoslavije kao države nezrelih elita, sebe zamenjuje potiskujućom nacionalnom porodicom. Ta porodica, nacionalni kolektivitet, potiskujući rađa šizofreniju. Naravno, šizofreniju društvenu, ne kliničku.
Ideja o bojkotu slovenačke robe kao da je uzeta iz arsenala anarhističkih metoda. Odnosno ideja o bojkotu svake robe je revolucionarna a ideja o bojkotu slovenačke, nemačke, američke ... robe, je rezultat šizoidnosti i paranoidne svesti post socijalističkog Istoka.
Fenomen Slobodana Miloševića je u potpunosti proizvod mase. Njega moramo posmatrati u kontek
24 25
stu kolektivnog tela. Izvan tog odnosa Milošević ne postoji. Osnovno pitanje svake prave, da ne kažem revolucionarne, kritike je kako jezik oficijelno nacionalne kulture uperiti protiv nje same. Potrebno je hrabro se upustiti u eksperiment njene dekonstrukcije, podvrgavajući nacional etatistički kič šizoanalizi – ne samo radi razračunavanja s oficijelnom kulturom, nego pre svega zbog prikazivanja libidalno istorijskih procesa naše novije stvarnosti.
Šizoanaliza je koncept teorijski utemeljen na kritičkom čitanju kako Marksa tako i Frojda kroz brkove zrelog Ničea. Taj koncept zasnovan je na premisi o kolektivno iracionalnom i nesvesnom kao izvoru istorijskih i društvenih događaja. Njime se želi ukinuti prividan red i spoljašnja uzrokovanost istorijskih i društvenih kretanja, stvorena tradicionalnim diskursima istoriografije, kulture, humanističkih nauka i sl. U šizoanalizi se malo drugačije postavljaju u odnos pojmovi centra i periferije. Njeno središte jesu margina i manjina, koje imaju eksplenatorno prvenstvo nad svakim tipom kolektivnosti. Ovo je naravno tek prvi korak. On ostvaruje deestetizaciju kvaziestetičkoga, desimbolizaciju sveta sablasti, ogoljuje entropijski sloj kolektivno nesvesnog.
Ali to nije sve, glavni cilj ove kritike jeste da razvija nadu i mogućnosti kreirajući “kritičke subjektivnosti”. Kritička subjektivnost proizlazi iz praktičnog, čulnog delovanja unutar društvenih formacija koje više podstiču nego što ograničavaju
ljudske kapacitete. Tako kritika mora da odražava umnožavanje i kreativnost samog ljudskog delovanja, identifikaciju zajedničkih iskustava i interesovanja; razmrsivanje konaca koji spajaju društveni proces sa individualnim iskustvom; pretvaranje skrivenih slojeva svakodnevice u očiglednosti; priznavanje zajedničkih klasnih interesa; uklanjanje vrata koja razdvajaju praktičko delovanje od teorijske refleksije; promenu sveta menjanjem nečije prirode, i menjanje nečije prirode promenom društvenih odnosa u kojima se formira individualni i kolektivni subjektivitiet. Tako revolucionarna kritika postaje ustvari pedagogija koja pokušava da načini podelu rada koja će se poklapati sa slobodom poziva svakog pojedinca i društvom slobodnih proizvođača. Na prvi pogled se ovo može činiti bajkovitim poimanjem u kojem se postavlja radikalno eshatološka i neuporedivo “druga” krajnost za društvo kakvim ga poznajemo. Ovo nije program već samo moguća utopijska vizija koja unosi raznolikost u teorijsku aparaturu kritičara tako da se mogu pokrenuti nova pitanja zajedno sa novim perspektivama kroz koje se one razvijaju. Važnije je staviti naglasak na postavljanje novih pitanja nego na pružanje planova za društvenu promenu. Istorijske promene u proizvodnim snagama dosegle su tačku u kojoj naše društvo hrli ka logici koja će potrebe tumačiti i sagledavati jedino kroz profit. To se sad zove proces tranzicije a kad potpuno ovladamo radom za kapi
26 27
tal zvaće se puna integrisanost u Evropu. Ono što kritika danas i ovde mora da pokrene je razvijanje retorike koja će pomoći da se sva protivrečna iskustva ovog procesa iznesu kritičkim rečnikom. Nas moraju zanimati procesi koji se zbivaju u području kolektivne svesti i kolektivno nesvesnog, u individualnoj psihi i njihov uticaj na tok istorije, te društveno ponašanje ljudi. Odatle proizlazi i interes za fenomen ideologije, politike, i istraživanje savremenog stanja srpskog nacionalnog arhetipa.
Ako se vratimo na onu priču sa početka o Ženama u crnom možemo reći da su one tog letnjeg popodneva bile istinitije od svega što se moglo videti u gradu, tako tužne i nemoćne. Nasuprot toga, ali u čvrstoj vezi, stoji iluzija nekakve Nove Srpske Desnice koja zapravo ne postoji ali je posvećena u svom nepostojanju. To jest što je više iluzija to je više sveta i to više kao opijum vlada našim životima. Ovde se naravno naglašava ta posvećenost, prazna forma želje. Pravo je pitanje šta omogućava tu konverziju pa istina i dobro, upravo kad postoje, deluju profano i bez moći. Na delu je očito nekakva izdeljenost društvenog prostora, ali i nekakav prljavi spektakl. Čitava porodica, da li slučajno, muških likova koji glume Kritičare, Političare, Pisce, (kako kaže Svetana Slapšak oni su uvek Pisci a one su uvek prevoditeljice) Sveta porodica, prazna forma moći.
Često se setim prerano preminule spisateljice, Judite Šalgo, koja je tiho, možda bi se moglo reći i
tužno, sedela u svojoj maloj kancelariji u nekom slepom hodniku velike Matice Srpske, i predano kao urednica radila na tekstovima za objavljivanje. Odlazio sam često u tu malu kancelarijulaboratoriju, i sam sam bio “uzet” u proces predenja penelopinog tkanja. Mnogi su tekstovi upravo tu dobijali svoj konačni oblik. Judita je bila kreativna spisateljica i prevoditeljica, ali je imala snage da samozatajno plete tuđa tkanja znajući da je upravo to posao prave kritičke svesti. Sveta porodica nepostojećih Kritičara protiv Judite, Milice, Ksenije, Marine...
(2005)
28 29
2. Sablasti kolumniste
Šta je Kolumnista znao? Da li je uopšte, ono što je činio, ono što je saopštavao, podrazu
mevalo nekakvo znanje. Ponešto informacija, to svakako. Ali znanje? Pojavio se u redakciji, povijenih ramena onako salast na pregibima tela, jednostavno seo za tastaturu PCa i počeo da ukucava tekst. Podsećao je na nekog nepoznatog klaviristu, avetinjskog maestra. Svirača bez zvuka, muzičara bez instrumenta. Momak od stotinak kilograma koji ima šta da kaže. Stokilaš sa personalnim računarom.
Kolumnista ništa nije znao i njega niko nije znao. Šta mu je drugo preostalo nego da sedeći u uglu piše iz nedelje u nedelju, iz dana u dan, da napreže mozak smišljajući kako da im saopšti nešto što oni ipak mogu da pojme, ali još uvek nisu svesni te mogućnosti. Kad pročitaju njegov tekst oni mogu samo da uskliknu: bravo kolumnisto ili sasvim nešto suprotno ali ipak egzaltirano.
Pretpostavka o njegovom neznanju temeljila se na postojanju tako ustrajne želje da se bude pametan, duhovit, dovitljiv, kreativan – i to baš u no
vinskom tekstu, na jednom stubcu ili kolumni. Samo bi neko ranga nesvršenog gimnazijalaca želeo da sve to postigne koristeći se formom žurnalizma i to u okolnostima polupismene kulture. Ta pozicija upućivala je na neki nedostatak kod Kolumniste, neku uskraćenost, možda naivnost. Ali čini se da je upravo taj nedostatak Kolumnistu perverzno uzbuđivao, on se nalazio daleko od akademskih okvira ali se zato udaljavao i od famozne novinarske površnosti, simplifikacije i nedotupavosti. Njegova pozicija bila je tačno na sredini, ni tamo ni ovamo, nigde određeno.
Nigde određeno... to je samo pojačavalo njegovu avetinjsku poziciju. On je sablast. Ili ustrajnost. Ustrajnost pisanja morala je da održi žanr, da iznedri supstanciju i spasi je od nevidljivosti. Ova sablasnost često je dobijala svoju anegdotsku formu u pričama koje su jedno vreme kolale: naime, mnogi nisu uopšte verovali da ime koje potpisuje tekstove pripada nekoj realnoj, stvarnoživućoj osobi. Mnogi su bili ubeđeni da je reč o pseudonimu kojim Redakcija pokriva različite autore kad pišu nešto politički problematično. Nikad nisam poverovao onim zlobnicima ograničene pameti koji su govorili da je takve mistifikacije fabrikovao sam Kolumnista. To naprosto nije bilo moguće jer bi bilo suprotno imanentnoj logici njegovog postojanja. Kolumnista je žudeo za potvrdom svoga imena kroz Tekst. On nikako ne bi učinio ništa što bi osujetilo javnost da
30 31
spozna njegov identitet. Zapravo, on je hitao da stabilizuje identitet posredstvom javnog diskursa. Ali vredi zapamtiti da osporavan možda nije bio toliko identitet, koliko telesnost samog identiteta, njegova fundiranost u jednom jedinstvenom i neponovljivom spletu nerava, kože, ljudskih organa i mišića.
Ne, mistifikacije oko njegovog nepostojanja nije mogla biti trivijalna automistifikacija, pre se čini da je reč o metafizičkoj šali. No, šala, iako metafizička, propala je i nešto kao identitet Kolumniste počelo je da se rasprostire u javnosti.
Ali zaista, kad ste ga ugledali u uglu kako zgrčen nad kompjuterom piše, niste mogli a da se ne zapitate: ko je zapravo on. Stranac ili samo došljak, provincijalac sa jakom željom da uspe ovde i danas ili naprosto jedan od nas, samo pismeniji, vredniji, robusniji, neko ko se ne libi da zapiše ono što i mi sami mislimo, samo se ustežemo da to kažemo van kafane.
Danas mi se čini da je Kolumnista više identiteta u jednoj pojavi (zapravo da je on prava gužva identiteta), on mora nositi barem nešto od onog lažljivca od pre više decenija koji je pisao partijske uvodnike trudeći se da bude duhovit, ali naravno on se mora zakleti i da mu je alternativa uvek bila draža od mejnstrima, ali istovremeno on mora biti sposoban da pokorno veže kravatu i ne trepnuvši primi neku od prestižnih nagrada, na nekoj bljutavoj priredbi gde će ga za podlakticu srdačno hvata
ti oni o kojima, i za koje piše, diveći se njegovom nebeskom talentu za koji se nadaju da nikad neće presahnuti.
Bez ove višestrukosti, ove podvojenosti teško da je moguće zamisliti uspešnog kolumnistu. A neuspešni kolumnista je kao okrugli kvadrat – nemoguć.
Kolumna je stub, barem tako sledi ako idemo za njenom etimologijom, ako gledamo grafičke mene koje su od pronalaska parne štamparske prese i mašinske slagačnice unapredile novinski slog, kolumna je oblik koji najkonzervativnije izbegava da se menja. Njena forma (zapravo njeno grčevito insistiranje na različitosti obeleženoj kontrastom margine i stupca) koja je jasno odeljuje od ostalog sadržaja, ostaje i pretrajava do danas. Ali nas zanima intencija, sadržaj, motiv, skriveni znak, koji gradi kolumnistu, mi dobro znamo da bez toga nema kolumne – ostaje samo gomila slova.
Međutim, mi znamo da kolumna nije običan stubac, obična strana, ona na neki paradoksalan način počinje tamo gde prestaje obično novinsko piskaranje. Kolumna počinje tamo gde prestaje vest. Ona ubija vesti i u tom veoma svesnom zločinu sa predumišljajem ona zapravo rađa svoj vlastiti početak. Samorađanje kroz faktografski masakr. Kada je Teofil Pančić primio nagradu “Jug Grizelj” u pokušaju da definiše svoju spisateljku praksu sebe je nazvao “novinskim piscem”. Da li je to pisac u dobu informatičke reprodukcije znakova, da li je to
32 33
automatska Alisa s onu stranu ogledala, ili samo nezrelost i ambicija... Ma šta značile te i takve izjave izvesno je da one izražavaju želju da se udalji od novinarstva kao reprodukcije vesti a približi nečem drugom. Čemu?
Istorija štampanog novinarstva govori nam o Bergaminiju, osnivaču desničarskog dnevnika Il gironale d’ Italia, koji je prvi, 1901. godine u telo novina uveo treću stranu potpuno posvećenu kulturi. Bilo je to povodom premjere D’ Anuncijeve drame “Frančeska iz Riminija”, strana je bila mozaički koncipirana i ispunjena tematski povezanim tekstovima. Kasnije se na ovoj strani ustalilo objavljivanje priloga afirmisanih pisaca na dva početna stubca koji su bili neka vrsta novinskog eseja, razmišljanja o aktuelnim temama u žargonu nazvanih elzeviri. Reklo bi se da je upravo ovaj događaj rodno mesto kolumne. To je na neki način formula za pripuštanje nečeg novinarstvu stranog na stranice novina. Ta stranost dolazi od težnje da se oslobodi diktata određene procedure. Procedure koja rađa vest. Sa te strane moglo bi se reći da je kolumna zapravo dekonstruisanje procesa pravljenja vesti. Ona bi to mogla biti, ona bi mogla biti i analitički nož koji zaseca u tkivo mnjenja. Ali u svakom slučaju postojanje Kolumniste i proizvoda koji se njemu pripisuje Kolumne ukazuje na proces “pravljenja vesti”. Ukazuje, dakle, da novinar, ma ko to bio, nije puki prenosilac, čist medijum, jer je kao takav naprosto ne
moguć. On je konstruktor, manje ili više svestan. On konstruiše manje ili više opravdano. Potpuno svestan konstruktor u novinarstvu se naziva manipulant. Potpuno neopravdana konstrukcija naziva se manipulacija.
Između konstrukcije, dekonstrukcije i analize. Mora se postaviti pitanje kako je konstrukcija moguća i koja moć pokreće mašinu konstruktora. Nećemo odmah odgovoriti na ovo pitanje.
Postupak kolumniste može se opisati kao hiperaktivno nametanje značenja. On nastoji da nametne značenja, što nije ništa drugo do reprodukovanje jednog gospodarskog odnosa. Metafora, skraćeno poređenje, gospodari i rađa značenje. Ali ih i nameće, gura ih i intenzivira, tera na ponavljanje dok ih ne prihvatite. Na ovaj način se stvaraju određene hijerarhije značenja. Da bi se ovo dogodilo Kolumnista ne sme da bude individualan u iskazu. Ne postoji individualni iskaz jer ne postoji fon iz kojeg bi se dovoljno jasno mogle izdvojiti vrednosti. Dakle, postoji samo kolektivni iskazi. Ono što kolumnista saopštava već je sadržano u kolektivnoj akciji kao kolektivno nesvesno ili kao kolektivno očekivano. Dakle, to što se govori ili čini je političke prirode. Nema slobode subjekta. Postoje samo kolektivno sklopivi iskazi koji mogu biti inovativni u odnosnu na žurnalističku normu ali nikad, nikad (a da sebe ne dokine) ne može biti u suprotnosti sa kolektivnom normom.
34 35
Kolumnista je, dakle, samo puki proizvod simboličke razmene, razmene čiju ekonomiju ne poznaje niti je svestan njenog postojanja. Moglo bi se reći da razmena njime upravlja, da je kolumna pisana, pre nego da je on piše. Na terenu smo kolektivno nesvesnog a upravo je ono proizvelo kolumnistu. On egzistira kao senka senke i jedino se tako može ispoljiti. Zato ga zovemo sablašću. Zato bi pucanj u njegovu sablast bio na neki način jalov posao, jer sablasti, kao što je poznato, nemaju tela. Pucanj kolumnistu svakako ne bi usmrtio ali bi preplašio ptice zloslutnice koje lete nad našim glavama, grakćući smrt samosvesti.
Za jedan pucanj to je sasvim dovoljno.
(2003)
3. Slike koje šapuću
U vreme dok se ratna zgarišta po istočnoj Slavoniji još nisu ni ohladila, negde s proleća
devedest druge godine, jedna norveškosrpska filmska ekipa kreće se po kataklizmičnim predelima prostora u kome je do pre samo koji mesec besneo krvavi rat, u želji da o tom istom ratu snimi igrani film. Kao da su se reditelji nadali da će puka emanacija užasa koncetrovanog u svakom prizoru koji se može videti i snimiti na ovim prostorima ostaviti neki mistični uzvišeni trag u tkivu filmskog dela. Pomenuta ekipa se jednog popodneva našla u razrušenom gradu Vukovaru, gradu simboličkoj ljušturi koju je svako ispunjavao onim ideogramskim beleškama koje su odgovarale njegovoj ideološkoj slici događaja. Tog popodneva trebalo je snimiti nekoliko scena na autentičnom lokalitetu mesne bolnice a za jedan od tih prizora nedostajalo je malo “filmske krvi”, rekvizita koji je očigledno neko zaboravio da ponese na teren. Snimanje je zaustavljeno, glumci su stali, organizatori se rastrčali, a rekviziteri nemoćno slegali ramenima. Snimanje bi tog dana možda i propalo da se u odsutnom trenutku na
36 37
“setu” nije pojavila Ona, medicinska sestra lokalne bolnice, noseći u desnoj ruci epruvetu sa crvenom tečnošću, a levu držeći čvrsto savijenu u laktu. Bila je to istinska krv, krv te žene netom izvađena da bi se pomoglo snimanje filma.
Još bol u podlaktici niji ni minuo a već je njena vlastita krv bila angažovana na zadatku glumljenja “krvi” u filmskom prikazu nasilja koje se jednom stvarno i odigralo. Već njena krv nije bila njena, niti je u pravom smislu reči bila krv. U slici nasilja njena krv trebala je da bude protumačena, shvaćena, doživljena kao boja (intenzitet, gustoća, frekvencija) koja emituje utisak krvi. Ona u jednom veštačkom poretku znakova postaje i sama veštačka da bi dočaravala “realni” prizor nasilja. Krv te žene žrtvovana za iluziju krvi.
Dakle, postoji susret sa jednom konstrukcijom kao što je ova koju zovemo “slika nasilja” koji krvi oduzima supstancijalnost, lišava je realnog svojstva i čitavog niza uslovno rečeno “prirodnih” značenja, pretvarajući je i samu u virtuelni simbolički element. To nije više stvarna krv. Krv naše požrtvovane bolničarke nije stvarna iako bi ona svakako izdahnula da je filmskoj ekipi podarila više litara ove dragocene tečnosti.
Kad sam prvi put čuo ovu priču, izgledalo mi je da se negde dogodio užasan nesporazum, zabuna, greška. Ali kasnije sam shvatio: ova priča se morala dogoditi. Njena gvozdena neminovnost od
slikavala je sve ono u šta smo se strovalili: ponor žrtvovanja u ništa.
Kad žrtvovanje izgubi svoj ritualni karakter, ostaje mu da se osloni na etički smisao. U tom slučaju ono je, kako bi rekli srednjevekovni teolozi, supererogativna radnja, delovanje preko granica dužnosti. Iz perspektive ovog događaja čini se da je uobičajena dilema sažeta u alternaciju da li su naše žrtve uzaludne ili dostojne ciljeva koje smo sebi odredili, zapravo lažna dilema.
Ako vukovarsku priču ne shvatimo kao puki pojedinačni slučaj, već kao paradigmu kolektivne svesti koja se obrazovala u ratnom vakumu devedestih, doći ćemo do poražavajućeg zaključka: uzaludne i dostojne žrtve samo su privid, stvarno je samo žrtvovanje u ništa. Kad se jednom pređe granica dužnosti i time zakorači u sferu nebeskih “razloga”, pitanja o smislu i stepenu našeg angažmana čine se izlišna. Upravo iza te granice zjapi Veliko Ništa. Bespuća izgubljenosti.
Kako posle svega objasniti požrtvovanoj medicinskoj sestri da “filmska krv” nije istinska krv? Kako shvatiti da mera žrtve nije mera smisla? Na kraju, kako prihvatiti to ništavilo u kome se izgubiše dobre namere?
Ako u jedan okvir, u jedan poredak i konstelaciju veštačkih elemenata upadne jedan pravi on ne postaje uljez već ostaje neprepoznatljiv. Zločin (p)ostaje neprepoznatljiv. Ovde se ne radi o tome da zločin postaje nesaznatljiv, on biva ne prepoznavan.
38 39
U očajanju, mi brkamo fatalno sa onim što je u stvari nezaustavljivo izbijanje primitivnih poriva. Fatalno je mitsko, a za nas je mit izgubljen kad je na pozornicu kročilo Zlo.
Postoji srazmera: što je zlo intenzivnije, opipljivije, što ga jasnije spoznajemo u svim njegovim dimenzijama, to smo njime paralisaniji, bez mogućnosti da reagujemo. Ne može se umaći materijalnosti zla. Njegova indiferentnost naspram subjektivnosti dobra, proizlazi iz tvrdokornog nepokoravanja simboličkim obrascima.
Krv nije simbol – krv je krv. Zlo je zlo. Eto tautologije koja, kad izbije na videlo, svaki naš napor izvrgava užasavajućoj ironiji stvarnosti. Da bi se sve ovo preživelo treba se približiti ništavilu stvarnosti, osetiti za vratom dah praznine.
Mislim da i danas, toliko godina posle vukovarske scene, nju požrtvovanu sestru, ruka još uvek pomalo boli, ali šta je bol pita se ona filozofski. Kad osećam bol da li je to slika bola medicinske sestre ili bol sam.
* * *
Vreme će stati, tada, sasvim je sigurno dani će biti najduži. U možda najčuvenijem delu Aleksandra Solženjicina, romanu “Jedan dan Ivana Denisoviča” opisan je prizor koji svojom apsurdnom komičnošću ledi smeh. Sred teškog i mukotrpnog robijaškog rada Ivana Denisoviča i njegove drugo
ve iznenada obuzme neuobičajeni polet i veselost. Oni se raduju, jedan drugog bodre i požuruju hitajući da što više urade do isteka radnog dana. U situaciji kad je svaki rad lišen smisla oni poletno zidaju vlastitu tamnicu. Nije li to onaj trenutak kad volja za potčinjavanjem koja je uvek upravljena racionalnošću “zatvorske dileme” prerasta u gotovo nerazumljivi nagon za samouništenjem. Rad u korist vlastite štete – samodestrukcija.
“Upravo su zanesenjačke ideje o univerzalnom ispravljanju nepravdi i ostvarenju opšte sreće – tvrdi Aurel Kolnai – a ne puka gramzivost, sebičnost i primitivizam ono što rađa sistem terora, masakre velikih razmera i silom nametnut kult laži.
Dakle, zanesenjačke ideje.Pretpostavimo da postoji verovanje u savrše
no i sveobuhvatno dobro (ono može biti izraženo u idealu “oslobođenja radničke klase” ili “vrhovnog nacionalnog dobra” sasvim je svejedno) ma u kom obliku se ispoljio ovaj ideal implicira da se pojedinačne želje, potrebe i vrednosti zadovoljavaju ostvarenjem univerzalnog dobra. Odnosno da je ostvarenje univerzalnog dobra condicio sin qua non svakog drugog ostvarenja. Ko makar i polusvesno prihvati ovu tezu svakako mnogo ne mari za obična moralna pravila, ona kao u crnu rupu bivaju usisana od strane sveideala. Pobornici ovakvih ideja, zovimo ih nacionalnim perfekcionistima, ubeđivaće nas da smo siti i kad smo gladni samo ako je ostvaren vr
40 41
hovni naciideal. Mi ćemo njima, naravno, verovati, ali samo do određenog trenutka. Jer, priznaćete, ima situacija kad junački guslarski pev ne uspeva da zagluši krčanje creva, tada sumnja zjapi poput rupe u kaputu. Po sredi je greška i to logička. Sve vrednosti ipak nisu poput novca pa da posedujući višu, logički nužno morate posedovati i nižu vrednost. Čak ni najtvrdokorniji nacionalista u svojoj pravovernosti neće preterivati tvrdeći da ispunjavanjem najviših nacionalnih ideala postaje manje gladan. Nacional perfekcionizam mora ustuknuti pred matematičkom proračunatošću ideala patrijahalne svesti. Svaka zagonetka mora da ima odgonetku, kazuje patrijahalni um, jer zagonetanje samo u naivnoj predpatrijarhalnoj svesti može prouzrokaovati osećaj neizvesnosti. Da bi zagonetka bila logički moguća mora se posedovati znanje o svetu koje je nadilazi. Stari narodni pragmatičar zna da je u najmanju ruku barem korisno verovati u uredno organizovan svet u kome vlada nepomućena izvesnost ako već postojanje takvog sveta nije moguće dokazati. Osovina patrijarh, otac, vođa, nacional pragmatičar će tako posredno izgraditi ideal savršeno predvidljivog sveta u kome se sve unapred zna. Svaki junak narodne mašte bludeći preko sedam gora, mora matematički precizno stići kući savladavajući sve prepreke.
Nacional perfekcionisti kao i nacional pragmatičari , nacionalno glasno raspevani, obavijeni “rod
nom melodijom”, veselo ponavljaju grešku svih utopista, nemaju zemlju po kojoj bi hodali a bez čvrstog tla pod nogama , kao fluidno lebdeće pojave ne mogu shvatiti niti jedan etički problem. Dok jedni tvrdokorno statički ustrajavaju na svom idealu, drugi se žestoko menjaju da bi sve ostalo isto.
“Šuhov zaspa potpuno zadovoljan. Danas su mu mnoge stvari pošle za rukom: nisu ga strpali u zatvor, ... za ručak je zdipio kašu, brigadir je navukao procenat, veselo je Šuhov zid slagao, nije dolijao na pretresu sa testericom, večeras je malo kod Cezara privredio pa je i duvan kupio. I nije se razboleo, nadvladao je bol.”
Srećan je, dakle, Ivan Denisovič Šuhov, njegov dnevni bilans umnogome podseća na izvore zadovoljstva i nacional pragmatičara i nacional perfekcioniste. Solženjicin prepušta svog junaka večitom krugu jednog jedinog dana. Dan koji traje večno, model vremena posle katastrofe, obeležen stravičnom prirodom istrebljenja. Pošto smo pristupili razgrađivanju vlastitog društva, uništenju vlastitog naroda ostaje nam samo denisovičevski organizovan opstanak a za to je dovoljan jedan ideal i jedan dan.
* * *
Rat. Groucho, vladar, puca sa prozora svoje palate.
OFICIR: “Ali, sire, vi pucate u sopstvene vojnike!”
42 43
GROUCHO (daje mu pet dolara): “Neka to ostane među nama”.
Prema svedočanstvu Bore Ćosića, ova scena pripada nekom od filmova Braće Marks. Kada bi danas, mnogo godina nakon što je snimljena, bila prikazana u tami naše “balkanske krčme” teško da bi nekog nasmejala. Upravo urušavanje komičnog i gubljenje estetskih dimenzija imaginarnog, pretvara ovu i mnoge druge slične scene u paradigmu nečeg što će možda jednog dana filozofi nazivati dijalektikom praktičnog neuma. Umesto osmeha koji su razvejani sa naših lica, umesto oslobađajućeg dejstva komičnog ostala nam je samo opojnost umilne gluposti, ili kako bi to rekao Gručo: “Neka to ostane među nama”.
Glupost postoji i teško bi bilo (da ne kažemo glupo bi bilo) poricati njenu sveprisutnost. Humanistički sentimentalno i prometejski oholo, glupost uvek opravdavamo, imamo razumevanja za nju, pripisujemo je hendikepu, anomaliji ili prirodnom nedostatku. I ne znajući da ponavljaju staru prosvetiteljsku zabludu posleratni komunisti su, baš kao i nacional romantici, sve svoje socijalističke, nacionalističke i druge preobražaje započinjali “opismenjavanjem” i gomilanjem “znanja”. Tako su Dositej, Vuk Karadžić, Kika Bibić i Dobrica Ćosić bili svrstani u istu ravan a glupost je zavodljivo lako objašnjavana nedostatkom obrazovanja ili “zdrave pameti”. Očigledno, briga da se zatomi pravi izvor
gluposti, svedoči o polusvesnoj slutnji da bi susret sa “čistom” glupošću pogubio osnove tako nam drage slike sveta.
Prosvetljenje, trenutak kad se uzvišena istina “otrkiva” smrtnicima prožimajući ih u potpunosti. Nema razoga da ne postoji obrnuta situacija: prosvetljenje glupošću. U tom slučaju, definitivno napuštamo iluziju o gluposti kao anomaliji. Reč je o stanju kolektivne svesti. Primeri su brojni, ali uzmimo jedan izliv političke ljubavi dat u epistolarnoj formi.
“Uz tebe smo”, poručivali su davne 1992. godine socijalisti iz Blaca svome vođi Slobodanu Miloševiću i nastavljli istom egzaltacijom – “Zahtevamo da i ne razmišljaš o Tvojoj ostavci koju sve te mračne snage priželjkuju i da nas i dalje vodiš, jer samo tvoja osvedočena odlučnost i poštenje može da očuva čist obraz naše Srbije”. (“Politika” 13. 06. 1992. godine)
Prisan i nepokolebljiv ton preovlađuje u svim pismima ovog tipa kojih, uzgred budi rečeno u to vreme, nije bilo malo. Protivrečnost koja izbija iz samog čina i stila ovakve korespodencije ukida se slapovima ostrašćenosti upućenim ka drugom i uvek drugom i drugačijem.
Za razliku od debila koji je pasivan i nesposoban da bilo šta uradi, čovek “prosvetljan” glupošću otelotvorenje je aktiviteta. On je s onu stranu protivrečnosti i neprotivrečnosti, sve nasrtaje na sebe
44 45
odbija odlučno i žustro jer se postavlja “iznad” situacije. Ovo ne znači da glupost takvog tipa izbegava postavljanje pitanja, ona samo sužava polje upitanosti. Jer čoveka “prosvetljenog” glupošću užasava sistematsko propitivanje svega postojećeg. Izvesna paranoična tvrdokornost koja se pojavljuje na ovom stupnju pritajena je i opasna. Jer glupak nije siguran u koordinate svoga sveta, ali neprestano radi na tome da ih uspostavi i nametne drugima. On, poput Srete Numere, žuri da “stavi svaku stvar na svoje mesto”.
Glupost je nedostatak rasuđivanja, rekao bi Imanuel Kant. Prosvetljenje glupošću rezultat je neprekidnog vežbanja. Svakodnevni medijski trening uspavljivanja pameti sve dok ne ogugla na zaprepašćenje, dok se konačno ne utopi u ponavljanju očekivanog.
Dakle, čovek prosvetljen glupošću je: razgovorljiv, aktivan, prisan i intiman. On voli da ubeđuje druge, da šalje telegrame i piše pisma. Jedino što zaista ne voli je da odgovara na nezgodna pitanja.
Šta nam preostaje ako je glupost zaista, kako je rekao Pjer Guber, pokretač Istorije? Da zauvek napustimo istoriju ili da se veselo prepustimo toplim talasima u rukavcima gluposti?
* * *
Miris lipe seća na zimu. Gradskom detetu lipa se najpre pojavljuje kao otužni miris napitka teškog
ukusa kog zovu lipov čaj i kojim obilato nalivaju dete kad je prehlađeno. Naivno sam verovao da ovaj čaj kao i sve druge lekovite napitke proizvode dobri brđani, seljaci koji žive u prisnom dodiru sa prirodom, ni slutio nisam da će jednog dana grad u kome živim, prašnjava ravničarska naseobina, postati velika plantaža lipovog čaja. Popodnevna šetnja nanela me je, bez nekog posebnog razloga, do jednog novosadskog parka gde sam ugledao potpuno nadrealan prizor: suncem okupane lipove krošnje bile su okićene lebdećim ljudskim prilikama koje su brale lipu u cvatu. Lestve naslonjene na stabla ili raširene ispod krošnji omogućavale su im da se vinu do predmeta svojih želja. Dok su se mahom stariji muškarci ćuteći predavali svojoj delatnosti, žene su im pridržavale lestve ili čučale u njihovom podnožju. Nigde nije bilo vidljivog napora, zapanjivala je lakoća sa kojom su ovi mahom stariji ljudi, uglavnom penzioneri, obavljali posao urbanih berača. Atmosfera je podsećala na nekakav drevni ritual posvećanja. Jezdeći na merdevinama ovi ljudi kojima je ukradeno sve a svakodnevno im se uzima još, umesto ojađeni i poniženi, izgledali su uzvišeni. Tu kraj njih ali na tlu, prolazili smo mi, teško gazeći zemlju, mi bića opterećena gravitacijom. Susret zemlje i neba, težine i lakoće, dogodio se neočekivano jednog junskog popodneva u novosadskom parku kao susret nevoljom pritisnutih berača lipe i onih bezbrižnih šetača koji još uvek mirno ignorišu egzistencijalne nedaće.
46 47
Čudnom ironijom, ovi prvi, ojađeni penzionerski narod, postaju eksponenti lakoće, lebdenja, a ovi drugi, naivni narod šetački bivaju zastupnici težine i vezanosti za zemlju. Možemo se zapitati: šta je bolje, težina ili lakoća? Parmenid bi, recimo, presudio u korist lakoće, pre njega isto su to učinili i drevna magijska praksa i narodna uobrazilja. Na tegobe sa kojima s e susreće pleme – sušu, glad, bolest, poplavu ili rat, plemenski mag odgovara poništavajući težinu svoga tela, lebdeći na nekom drugom nivou percepcije da bi sakupio snagu i izmenio realnost. U ne tako davnoj prošlosti u selima koje je snašla nevolja na metlama i snopovima sena letele su veštice; težine su se oslobađale one koje su trpele najteže prisile, seoske žene.
Krajem dvadesetog veka, u jednom izrazito epskom narodu kakav je srpski, let nije privilegija samo vračeva i veštica, na merdevinama jezdi ekonomski iscrpljen gradski živalj, situaciji ne manjka bajkovitosti. Kako primećuje Vladimir Prop, let na neki drugi svet u bajkama uvek označava “prebacivanje” junaka u carstvo u kome leži predmet njegove želje. Čudesna sredstva na kojima se leti su nagrada za pretprpljenu patnju.
Da li su merdevine koje nas uzdižu do krošnji lipe isto što i leteći ćilim?
* * *
Nož u ruci oca Avrama uzdignutoj nad glavom sina Izaka, prizor je koji starozavetnu pouku o iskušenju bogoposlušnosti i vere pretvara u prvorazrednu filozofsku slagalicu. Pokušavajući da od drevne alegorijske vune ispletu nova značenja mnogi mislioci su se odmah hvatali za najuočljiviju ali zato ne i najvažniju, nit pripovesti. Tako je starozavetni Bog viđen kao okrutni i autoritarni vladar, dikatator u večnosti. Ali nasuprot tome nama se čini da pripivest o Avramu i sinu mu Izaku krije jedan od najupečatljivijih dokaza božijeg milosrđa.
Evo kako je to bilo.Jedne vedre večeri Bog objavi Avramu zakon:
“Ako budeš delao tako da u svemu slušaš moje zapovesti umnožiću tvoje potomke i omogućiti blagostanje tvome narodu.”
Ovo beše zakon u čiju se valjanost nije moglo sumnjati – pokorni sluga Avram nije ni sumnjao. Odlučio je dakle Avram da postupi tako i samo tako, da svaka njegova radnja bude izraz poslušnosti božjoj reči, jer upravo ovakvim delanjem ispuniće se vrhovni ciljevi njegovog života. U jednom će se postići i blagostanje naroda Izraelovog i pokornost Bogu. Otac Avram beše vešt u praktičnom računu, a da li je bio i poslušan, pitanje je koje je i Bog sebi postavio.
Biti poslušan znači ponašati se tako da naše radnje ispunjavaju neku zapovest. Ali, kada naše radnje ispunjavaju neku zapovest? Da li kad činimo
48 49
tako da ishodi naših radnji zaista ispunjavaju zahteve naredbodavca, ali ne zbog poslušnosti same već zbog kakvog drugog cilja, ili onda kad je poslušnost jedina svrha naših radnji? Šta da kažemo za onog čoveka koji namerava da posluša ali pri tom ne razume dobro naredbu pa njegova radnja, i pored njegove želje, ne ispunjava zapovest? Pošto je ovako umovao Jahve shvati da je problem u suštini praktične prirode i da ga samo eksperiment može razrešiti. Plan eksperimenta bio je jednostavan, izdati Avramu naredbu koja narušava ravnotežu između dobrog, za Avrama i njegov narod, i dobrog za Boga (poslušnosti same). Ako Avram bez opiranja bude izvršio i takvu naredbu njegova poslušnost biće dokazana kao apsolutna.
Ostalo znamo iz svetih spisa. Čitamo u dvadeset drugom poglavlju Knjige postanka, kako je Avram ostavio sluge pod brdom i kako ni svom dugo očekivanom prvencu sinu Izaku ništa ne reče o strašnoj sudbini koja ga čeka. Samo jednom Avram je morao učiniti, iz obične, ljudske, perspektive besmisleno delo, žrtvovati Izaka bez pogovora i bez podrške praktičnog kauzaliteta kao opravdanja. I on na to pristade. Avram je držao nož spreman da zamahne, tim činom u svet bi uveo utvaru užasniju i od samog zločina, njegovim zamahom rodio bi se ispravni poslušni ubica. Ispravan zato što je poslušan. Ubica zato što je poslušan. I tada u trenu shvati dalekovidi Jahve da će uskoro čitave čete poslu
šnih ubica isukati noževe na svoju decu i neće biti krivi jer su poslušni. I zautavi Bog ruku Avramovu smilovavši se plemenu njegovom.
* * *
Stojimo nemoćni pred krajolikom neuhvatljivih obrisa, predelom do juče monotono stabilnom poput rešetki u zatvorskom zidu. Krajolik se iz časa u čas menja. Ponekad nam se samo učini da su njegove promene rezultat naših htenja. Pogled koji je toliko čeznuo za pejzažom koji puca sa ruševina Berlinskog zida, sada bespomoćno zuri u maglu i nazire čudne pokrete naslućuje ples čiji karakter mu je nedokučiv. Šta učiniti?
Trebalo bi zauzdati situaciju i uzjahati na leđa nužnosti.
Možda je zato i napisano:“Lako sam skočio mom poznaniku na pleća
– u zaletu kao da nije prvi put – i lupajući ga šakama po leđima doveo ga u laki kas.” (Franc Kafka: Opis jednog boja, Sabrana dela, knjiga druga, str. 78, Zagreb 1977).
Nemojte olako preći preko ovog odlomka proglasivši ga za tvorevinu bizarne mašte. Obratite pažnju na učestalost pojavljivanja prideva “lako”. U Kafkinoj prozi jahanje je povezano sa lakoćom. Jaše se na praznoj (lakoj) kanti za ugalj u oskudnoj ratnoj zimi 1915. godine, kako čitamo u pripovetci Der Kubelre
50 51
iter, takođe, veoma lako se uzjaše poznanik i natera u laki kas, kako svedoči citirani odeljak.
Pripovetka “Opis jednog boja” nastala je između 1901. i 1902. godine i sve do Kafkine smrti ostala je u rukopisu osim dva kraća odlomka koje je Kafka objavio u časopisima. Ove činjenice svedoče da ni sam pisac nije bio zadovoljan njenom literarnom vrednošću. Ali njena konceptualna, gotovo programska vrednost nadilazi njene literarne kvalitete. Čak i da je od cele pripovetke ostao samo citirani fragment mogli bismo da tvrdimo da se upravo između 1901. i 1902. godine u Kafkinoj imaginaciji začela ideja o potrebi razvijanja govora koji će se reflektovati na problem Drugog, a da pri tom sam ne bude inficiran Nasiljem.
Nije daleko od trivijalne tvrdnje dokazivati da se Kafkin opus bavio pretežno nasiljem, ali ono što obično izmiče komentatorima, čija je pažnja usmerena na takozvanu literarnu vrednost, to je da je ono samo opis jednog boja, opis pokušaja da se izađe iz mreže primoravanja instalirane u jeziku. Moglo bi se reći da Kafkino delo implicira jednu nenametljivu filozofiju nasilja, misao koja mora biti s onu stranu reprezentacije da bi ostala izvan kruga prislile.
Kafka je prvi primetio, mnogo pre takozvanih postmodernih filozofa, da je jezik ostao bez unutrašnje evidencije i da je zapravo samo prazna transcedencija. Zato, Kafka se oprašta od metafora, od refleksija i od pojma težeći čistim intenzitetima. Ovo
je tek pokušaj koji da bi uspeo morao bi da dokine jezik, ovo je tek opraštanje koje nikako ne može da izgovori svoje konačno zbogom.
Postupak paradoksa, toliko omiljen Francu Kafki, njegovo stilsko ironiziranje retoričkih obrazaca traktata i sudskih rasprava (deo iz kojeg smo citirali odlomak nosi naziv “Zabavljenje ili dokaz o tome kako je nemoguće živeti”), njegovo insistiranje na ponavljanju samo su neki od praktičnih rezultata ovog opraštanja.
Sreli smo Kafkin svet na ekranima naših užasa, dok smo gledali direktan prenos raspada našeg života. Tada, slušajući spikere straha kako dahću svakodnevne laži prvi put smo mogli da naslutimo da etika ne može da egzistira u jeziku. Etika u onom izvornom smislu, kao prva misao saosećanja, kao prvi uslov zajednice sa drugim. Sve što je moguće samo je paraetički diskurs.
Kafka je sve to znao, on je prvi naslutio slobodno lebdeću poziciju razmišljanja o nasilju i njegovo izmicanje iz sfere filozofije morala. On kao da nam saopštava: nema mogućnosti za logiku Dobra i Zla, nema preciznog jezika, nema Sistema i nema Zakona. Sve što se vezuje za naš etički napor ili pak za pokušaj da se Zakonu i Pravdi obezbedi objektivno važenje prekriveno je jednom sablasnom kretnjom koja je beskrajno kolebanje ničega.
(1992–1994)
1. Borbe Rin Tin Titana
Čemu služe provincijski mediji
Šta to rade stara iskusna pera vojvođanskog novinarstva u ove postpraznične dane. Bave se istraživačkim novinarstvom. Gledaj i čudi se
Taman smo mislili da će nam pozliti od raznih novogodišnjih, prazničnih, božićnih i ostalih
TV prigodnih programa, za čije “kreacije” ne znate da li su gore u lokalnim ili srpsko globalnim izvedbama, kad eto ti značajne programske inovacije. U jednom od TV dnevnika televizije Novi Sad, onom koji se vidi i nešto dalje od atara novosadskog, glavni urednik programa, Milovan Mića Nedeljkov, telefonski je, takozvanim fono javljanjem, poslao saopštenje koje se u ovoj informatiovnoj emisiji uredno emitovalo. Zapanjen sam bio ovim dostignućem (sadržajem saopštenja nisam). Da se samo Marko Keković setio ove inovacije umesto što je svoja sa
53
II deoPUCAJTE U KOLUMNISTUhronike
II deoPUCAJTE U KOLUMNISTUhronike
54 55
opštenja čitao “direktno” u kameru, Sloba bi vladao večno, a Srbija bi bila velika i nepobediva. Ono što je promaklo lepom Marku nije promaklo dovitljivom Milovanu.
A sadržaj ovog dramatičnog reagovanja (ili je primerenije reći, izjave), odnosno njegov povod, optužbe su na račun ove divne profesionalne i nadasve nepristrasne TV kuće, koje su došle iz pera ničim ukaljanih i nadasve profesionalnih i časnih novinara vojvođanskog lista “Dnevnik”. Ako smo dobro razumeli, primedba je bila što u TV Novi Sad nekim čudom ponovo počinju da se javljaju “ozloglašena” imena, kako se to obično kaže, “ljudi prošlog režima”. To navodno treba da nas začudi i duboko razočara.
Primer je vrlo interesantan. A oni koji redovno čitaju list “Devnik” primetili su još neke primere “kritičke” svesti ovog vojvođanskog glasila: na primer nedavno su novinari ovog lista odlučili da istražuju koji su sve sadašnji čelni ljudi vodećih preduzeća nekad bili eksponirani SPSovci. Kakva ideja za istraživačko novinarstvo, kakva plodna sredina za razvoj ideja. I sad vi tu pronađete, što je i očekivano, neka imena koja su veoma značajna. Zašto baš ovi mediji a ne neki drugi, čini se kao pitanje za večernju razbibrigu dokonih usedelica. Pa, u ovakvim medijima sede najkompetentnija pera za ovakve istraživačke zadatke. Ljudi koji se dobro snalaze sa materijalima “spuštenim iz helikoptera” skuvanim
u kujnama političkogastronomskim od kuvara koji preferiraju kanibalski meni. Ta snalažljivost očigledno ponovo potvrđuje svoju vrednost. Zato, sačuvajmo naše stare kadrove i medije, trebaće nam još.
Ali, zašto se mi time bavimo, šta nas, da izvinete, zabole za neke tamo provincijske medije koji su eto iznova počeli da pišu po diktatu. Ne zbog ovih medija svakako, njima ionako nema spasa, oni su to što jesu, bez mogućnosti da prestanu da budu ono što su uvek bili. Ali diktat – diktat je zanimljiva pojava. Baš nekako pre Nove godine u sklopu tih dosadnih i unebovapijuće očekivanih programskih poteza, odnedavni glavni urednik BK televizije Milomir Marić intervjuisao je, koga drugog, nego premijera Srbije Zorana Đinđića. Bio je to susret starih znanaca, pa Miško nije morao da se mnogo trudi kako da ne postavi nezgodno pitanje. Sve u ključu “priča se”, “zameraju vam”, sa ponekim “vi ste neosporno inteligentan čovek” došlo se i do medija i do premijerovog navodnog upliva na medije, o kome se opet priča ili mu se zamera. Tada je premijer, egzaktni pozitivista kakvim su ga bog i Habermas stvorili, odgovorio otprilike ovako: Neka mi neko pokaže redakciju, novinara ili medij na koje ja vršim pritisak?
I niko mu nije pokazao redakciju, novinara ili medij.
(2002)
56 57
Sveti Georgije ubija profitere
Šta je premijer obećao na Đurđevdan u Vrnjačkoj Banji; Zašto je to obećao; Ko se obećanju obradovao i da li nam se to zaista bliže izbori
Neće biti profitera tranzicije, nećemo mi to dozvoliti. Biće samo onih koji su se za vre
me i od tranzicije obogatili, koji su prošli bolje nego drugi. Koji su zaimali. Ali u jednoj ravnopravnoj utakmici, gde odlučuju sposobnost i brzina, okretnost i visprenost, normalno je da neko prođe bolje. Tako je nekako, samo svojim rečima, govorio premijer srpski, Zoran Đinđić, u Vrnjačkoj Banji, na slavu Svetog Georgija. Sveti Georgije je ovog puta ubijao profitere.
Dobro, demokratija, kao uostalom i politika, zasniva se na obećanjima. Obećanje dobrog, boljeg, nikad savršenog. Mi smo, dakle, došli do svesti da postoje profiteri, doduše in potentio, ali ipak postoje. Ovi prethodni, mislim ovi Slobini, govorili su samo o stranim plaćenicima, a nikad o profite
rima. Plaćeništvo podrazumeva vrlo nizak stepen operativnosti i asocira na nekakvo slugeranje koje se na kraju naplaćuje kroz moljakanje, a plaća milostinjicom. Ali profiter, pa još recimo ekstra, to već ukazuje na izvesne sposobnosti. Samo što je ovde reč o sposobnostima koje, da tako kažemo, nisu dobro došle. Odnosno, one su nekako preterane. Preterano su u korist samo jedne strane (profiterske). Otud taj pogrdni prizvuk. Ali otud i mogućnost da se recimo nekom preraspodelom taj pogrdni zvuk pretvori u milozvučnu muziku. Platiš porez na ekstraprofit. Mislim, platiš pa klatiš. Stvar je vrlo jednostavna, jer granica između profitera i sposobnog pobednika u trci za najvećim profitom, tanka je i arbitrarna, a zavisi isključivo od procene instance vlasti. Ako mi kao vlast procenimo da je neko dovoljno platio i da će u budućnosti plaćati, njegovo profiterstvo izokreće se u njegovu sposobnost. Nema tu, burazeru, nekakvog trulog intelektualnog moralisanja. Moral je tu izlišan, a ono što je izlišno slabo ide na tržištu.
Kada su se to profiteri pretvorili u aždaje tranzicije? Da li smo to krenuli krupnim koracima ka društvu socijalne pravde? Bez neznabožačkih aždaja? Sumnjam.
A zašto nam onda sve ovo treba baš sada? Na Georgijevu žalost, istraživanja javnog mnjenja pokazuju nedvosmisleno nezadovoljstvo učinkom nove vlasti. Kako nedavno reče, u nekoj izjavi po
58 59
vodom Međunarodnog dana novinara, predsednica NUNSa, Milica Lučić Čavić, sadašnja vlast je dobila tri puta po sto dana. Rezultati nisu spektakularni. I to baš tamo gde je trebalo preciznim skalpelom diskontinuiteta zaseći u trulo tkivo sloboidiotskog režima ruka je zadrhtala i odustala. I to se oseti. To zna svaki dobronamerni građanin. Ne zna kako, ne zna zašto, ali zna da na tom planu nije ništa učinjeno.
I sad, posle svega, Sveti Georgije uzjaha konja u Vrnjačkoj Banji i kopljem obećanja probi profitersku aždahu. Odahnuše svi mitrovići, karići, miškovići. božovići, marjanovići... Odahnuše svi ratni i mirnodopski profiteri, profiteri vladinog i nevladinog sektora, svi osim budućih profitera tranzicije. Spremaju se izbori, očito je, a kad je o njima reč, kad je reč o novoj borbi za vlast u Srbiji, ko je potrebniji od starih i iskusnih profitera. Ko će bolje umeti da potpiše menice bez pokrića?
(2002)
Šest lakih komada
Naš junak Radovan dobrog je zdravlja; ostali junaci pohrlili su u ne baš velikom broju u Hag da tamo nastave da brane srpski narod; na kraju smo nečega što se okončava, ali nikako da se završi
Laki šaljivi komad, teatarsko jednodelno zbitije pod nazivom “Sitovacija”, zapakovano
u knjigu koju potpisuje Radovan Karadžić, predstavljeno je pre neki dan u Međunarodnom press centru. Ovaj događaj upriličili su Kosta Čavoški i družina, da bi narodu i svetskoj javnosti pokazali kako je “naš junak ne samo dobrog zdravlja nego i bodrog duha, sa smislom ne samo za humor nego i za ironiju i satiru”.
Oni koji su ovu knjižicu čitali, kao recimo Žarko Komanin, kažu da je reč o “smehotvornoj igri koja se podsmeva politikantima svih boja i vlastoljubivim megalomanima”. Mora se priznati da nam je sad svima mnogo lakše, jer smo se uverili da Ra
60 61
dovan piše komade šaljive i lake, a ne da, kao pre jednu deceniju, izvodi lake komade sa pucanjem, klanjem i uništavanjem. Naravno, u tim komadima on se podsmeva politikantima svih boja, to jest onima koji se danas bave politikom, dok on jašući po Romaniji piše lake komade. Ti koji se danas bave politikom megalomani su i vlastoljupci, što on svakako nije bio ni pre deset godina, a nije ni sada. Pesnički stanuje čovek Radovan i, po tvrđenju Koste Čavoškog, dobrog je zdravlja. Uvaženi profesor prava koji je izučavao i Makijavelija, Kosta Čavoški, ne kaže ništa o onima koji više ne stanuju ovde, zato što je pesnika Rašu pre desetak godina napustila pesnička inspiracija pa je sa pisanja pesama i lakih šaljivih komada prešao na komadanje, raspamećivanje, preseljavanje i proterivanje. Da li je i onda pesnik bio dobrog zdravlja, duhovit i veseo ili je možda, onda bio bolestan, neduhovit i u stanju smrznute pameti. Kosta Čavoški o tome ne kaže ništa. Ali, bilo bi važno znati odgovor na to pitanje. Naime, trebalo bi jednom za svagda znati ko je ovde lud, a ko nije.
U drugoj nedelji Zakona o saradnji sa haškim Tribunalom, pored lakih i šaljivih komada, pevaju se pesme junačke. Ono malo “istinoljubivih” i “legalistički” nastrojenih putnika za Hag (za sad ih ima šest), tamo ne putuje zbog osnovane sumnje da su počinili neki zločin. Ma kakvi. Oni tamo idu da odbrane čast srpskog naroda, da govore svetlu
istinu. Ne zato što se mora, već zato što hoće i mogu, a sve po zakonu. Pitam se samo što su toliko čekali i gde im se dela ta istina i briga za srpski narod pre godinu dana.
Na kraju smo nečega što se okončava, ali se ne završava. Paradoksalno, ali moguće. Postoji sila (a kod nas je zakon samo i uvek sila) koja je okončala stvari, ali ne postoji pravda koja će završiti sa tim.
Sve je kao u iskrivljenom ogledalu. Kreneš levo, a stigneš desno. Le Pen, Berluskoni nisu li oni nevoljki rezultat levičarskog antiglobalizma i evropskog antifederalizma. A naš neizrecivo bljutavi laki komični komad zvani rado ide Srbin u Hag, nije li on nevoljki nusprodukt bezuspešnog traganja za pravdom. Nećemo li mi uskoro umesto jednog imati dvadeset i tri laka komada, šaljiva i smehotvorna.
(2002)
62 63
Dan kad smo ga svarili
O stomačnim tegobama. O koristi i šteti “gelusil laka”, sode bikarbone i kisele vode “Knjaz Miloš” za skidanje istorijske krivice sa srpskog naroda
Dan kad smo ga svarili bio je lep sunčan dan, pravi prolećni štimung uz cveće zelenilo i
ptice. Možda je upravo to bio razlog što nas je iznenada napustila već poslovična mučnina, koja je redovno pratila pomen njegovog imena i prikaz njegovog lika. Pomislili smo, napokon, izgleda da smo ga svarili. Sa njim se mora živeti. Mora. Šta sad vredi mučnina. Deluje kao loš izgovor. “Gelusil lak”, soda bikarbona, kisela voda “Knjaz Miloš” i svariš.
Predsednik Koštunica u intervjuu datom banjalučkom “Reporteru” izgovorio je kolektivno nesvesno, izrazio je potmuli zvuk bure na dnu svesti svoga naroda. Njegovom narodu, to jest nama, stvarno se smučilo. Razlika je samo u tome kome se, zbog čega i od koga smučilo. Veoma je jasno da onaj ko oseća mučninu mora imati problema sa varenjem,
sa želucem i stomačnim kiselinama. Ako je simptom kao što je jedan od pacijenata izrekao “okretanje i prevrtanje stomaka” to ukazuje na hronični problem sa varenjem. Loš stomak.
Konkretno, šta je nesvarljivo u Haškom tribunalu? Njegovi navodni proceduralni propusti, pristrasnost, izigravanje pravde...? Otkud tako osetljiv stomak kod onih koji su odrastali u okruženju ovdašnjih sudova, u okruženju višedecenijskih poslušnika i političkih namiguša koje su ovde zvali sudijama. Bilo bi čudno da neko sa ovih pozicija izrazi svoje gađenje nad uslovima koje osumnjičeni u Ševeningenu imaju u istražnom postupku i za vreme procesa.
Posle Zabele, Mitrovice i CZa! Ma budimo ozbiljni!
Pa šta je onda pokvarilo tibu našem dragom narodu i njegovom legalističkom predsedniku? Biće da je na jelovniku nešto strašno žilavo, neiskorenjivo i vrlo neukusno. To nešto se zove nečista savest, uvezana sa bednom provincijalnom frustracijom. Jer, čistoj savesti se stomak od Haga ne bi okretao, ne zato što veruje u apsolutnu pravičnost tog suda, već zato što poseduje uverenje u vlastitu ispravnost. Ali nečista savest, od nje čoveku može da pripadne muka. Muka koja onda treba da pređe na ceo svet i da počne da grči svetski želudac umesto našeg.
Trebalo je dakle da prođe toliko vremena da se razotkrije prava bolest ovog kolektivnog entiteta.
64 65
Uzrok naših problema je slaba moć varenja žilavih činjenica. Slaba sposobnost prihvatanja. Slaba sposobnost komuniciranja sa realnim okruženjem.
Proći će i ova nedelja ispunjena konzumiranjem sredstava za smirenje želuca. Možda će i Hag dobiti po neki Zakon za saradnju sa njim. Ali osećaj mučnine ostaće. Samo naša mučnina je drugačija od Predsednikove i nije bazirana “na okretanju stomaka”, na odbacivanju i odustajanju od varenja, naša mučnina je izazvana susretom sa krivicom koja ne može da se ukine u kazni. Mučnina izazvana neuslišenim vapajem za pravdom.
(2001)
U laži su lažne noge
U poslednjoj nedelji odbijeno je mnogo žestokih nasrtaja na vojvođansku autonomiju. Za to su najzaslužniji vojvođanski mediji. Ono malo pravih što ih je ostalo
Zanimljivo je posmatrati kako ova zemlja, ova uglavnom ravna i prilično plodna ploča – žit
nica, kako su to voleli da govore za vreme socijalizma – postaje iz dana u dan sve više naša i sve više Vojvodina. U svakodnevnoj borbi za autonomiju, u svakovrsnim rvanjima sa nedaćama koje nosi ispravni politički stav otpadaju pojedinci, kolebljivci, nesigurni borci, prevejani desničari, prikriveni izdajnici. Ali borba za našu Vojvodinu stalno jača i ne prestaje. Čim na vidiku osvane mrski neprijatelj na njega se opali iz svih oružja parlamentarno i vanparlamentarno da tako kažemo svesaborno i medijski.
Mediji su stub svakog demokratskog društva a parlament je njegov drugi oslonac. Srbiji, onoj bez
66 67
Vojvodine, nešto sa ovim stubovima i ne ide. Kubura sa kvorumom, pretvorena u takozvani vlažni skandal, završila se rešenjem svemoćnog predsedništva DOSa. Oligarsi i ostrakizam ili višnja pravda tek kako bilo ali parlament se nešto slabo drži, slabo mu ide. DOS, istina, ima dve trećine poslaničkih mesta u republičkom parlametu, ali problem je što nigde nema DOSa. Ali, srećom, ima Predsedništva DOSa.
Sa medijima našem prekodunavskom susedu Srbiji takođe ide teško – mnogo ih je, brate. A kad ih je toliko, mnogo teško ih je kontrolisati, teško je složiti jedno i jedinstveno mišljenje (sem kad je autonomija Vojvodine u pitanju, tu su ionako svi složni).
Nama u Vojvodini kriza parlamenta neće da se desi (a ni kriza ministarstava). A mediji, pa sa njima je lako. U poslednjoj nedelji odbijeno je mnogo žestokih nasrtaja na vojvođansku autonomiju. Za to su najzaslužniji vojvođanski mediji. Ono malo pravih što ih je ostalo. Kao što se vidi, najpre treba znati razlikovati prave medije od onih koji se prave da su nezavisni mediji. Ovi drugi uopšte ne postoje, izlaze u malom tiražu niko ih ne čita/ne gleda i nikome nisu važni.
Dakle, pravi mediji, njih onda i nema tako mnogo ali ih ima dovoljno. I kako to sve sa medijima izgleda. Zazvoni telefon. Halo Pero, ovde Đoka itd. Pa ti sutra čitaj u novinama. Toj vrsti nikad zabo
ravljene uredničke prakse da se političkoj veličini prilazi odozdo sa propisnom količinom vazelina, možemo da zahvalimo za snažan medijski otpor Dinkićevim i Đelićevim nasrtajima na vojvođansko žito, kukuruz, brašno, itd.
Upravo to je i simpatično kod naših vojvođanskih medija. Oni su kao proteza autonomije. Kao zamena za nešto čega nema. Oni služe umesto nepostojeće noge. Zapravo kad bolje razmisliš oni su lažna noga autonomije. Fantomska noga kao fantomski bol. Medijska scena koja treba da obrazuje svest o autonomiji poseduje logiku fantomskog bola. Logiku odsutnog prisustva. Nisu samo laži lažne, dragi moji zajapureni autonomisti.
(2001)
68 69
Lala drvo
O čemu čovek razmišlja kad vidi fotografiju gradonačelnika Novog Sada obučenog u primereno čiste cipele sa preko ramena ležerno prebačenim džemperom kako zajedno sa beogradskom gradonačelnicom Radmilom Hrustanović sedi na klupipoklonu
Raslo nam je lala drvo tanko, visoko. Doduše, tek je posađeno, ali nema sumnje da će biti
kako narodni pesnik kaže, to jest da će drvo porasti visoko. Jer, na dan parkova iz Beograda Novom Sadu stiže specijalna beogradska klupa, a gradonačelnica našeg glavnog grada zajedno sa gradonačelnikom još našijeg glavnog grada sadi drvo, odnosno Liliodendron. Baš lepo i ekološki.
Simbolički gledano a kazano jezikom cveća i klupa, Beograd misli na Novi Sad. Novi Sad u mojim mislima, kaže Beograd. Mi oduševljeno kaže
mo “dobro jutro” Beogradu, gledajući unezvereno u pravcu nizvodno odakle dolaze ti pokloni. Novi Sad i Beograd – pitanje i odgovor istovremeno. Odgovor po kome prepoznajete nijanse kritičke svesti. Novi Sad, koji od početka dvadesetog veka, u vreme Jugoslavije, tone u senku Beograda; beznadežno se koprcajući i odupirući njegovom rastu i prestoničkom razvoju, navukao se kompleksa provincije. Navukao se kompleksa i naplaćao cehova, tuđih više nego svojih.
Bilo bi vreme da u ovom XXI veku ostavi kompleks iza sebe i krene hrabro i samostalno napred. Ali, da li je to moguće, da li grad koji u tužnoj deceniji koja je iza nas beleži vladavinu čuvenih radikalskih perjanica, koji pomirljivo pamti neverovatne domete po njemu nazvanog vojnog korpusa, koji još uvek na svojim fasadama autolakom piše antisemitske i anticivilizacijske poruke, čije rubove zapljuskuje beda kako starosedelaca, tako i novopridošlih nevoljnika. Da li je moguće i kako profilisati novo lice grada kome se kao nekom greškom stalno pripisuju sve neki nemogući epiteti: miran, čist, pitom, usporen...
Skeptici u nama govore da sa gradovima uopšte ništa nije moguće uraditi. Gradovi kao takvi i ne postoje, oni su naše projekcije, samim tim i fikcija, slike koje emituju oni koji imaju najviše moći da ih emituju. Dakle, Novi Sad nikad nije postojao, sem u glavama svojih elita: trgovačke, vojne, pred
70 71
uzetničke, administrativne... Dobro, ali i danas postoje elite koje i te kako imaju moć? Postoje, samo izgleda da ne žive u ovom gradu. Zapravo, oni koji žive u ovom gradu ili nisu zaista izdanci elite ili im je ovaj grad samo prolazna stanica. Ne treba zaboraviti da oni koji se doimaju moćno, često farbu svoje moći kupuju negde drugde. Plaćaju je ljudskim dostojanstvom daleko od očiju javnosti i svoje neposredne okoline.
Dakle, mi bismo morali ustanoviti da li uopšte imamo elitu – domaću, gradsku i ovdašnju koja onda ima sposobnost imaginacije i moć da imaginarno nametne kao dominantnu sliku. Ukoliko odgovorimo negativno na ovo pitanje, ne ostaje nam ništa drugo nego da ustvrdimo da su sve nade uzalud, grad Novi Sad u skoroj budućnosti neće postojati. Istini za volju, nije nevažno koliko kilometara asfalta i koliko klupa imate po kvadratnom kilometru, ali to postaje važno tek kad znate u kojem gradu živite i zašto baš tu živite. Jer ako je Varadinska tvrđava i nesreća ratovanja stvarala trgovce koji su posle otimali zemlju od močvare, pa je onda dukatima otkupljivali da bi postala slobodan grad i ako se to dešavalo pod okriljem zamisli da se stvara novo i slobodno, civilizovano i kontraorijentalno, onda zašto ne bi mogao danas, na početku XXI veka, posle decenija unazađivanja, sa idejom i vizijom primerenom evropskom i svetskom humanom globalizmu
ponovo rasti Grad. Ne kao retrogradni okret ka ideologizovanoj prošlosti već kao razborita konstrukcija kulturne prestonice Evrope.
Eto o tome čovek može da razmišlja kad vidi fotografiju gradonačelnika Novog Sada obučenog u primerno čiste cipele sa preko ramena ležerno prebačenim džemperom kako zajedno sa beogradskom gradonačelnicom Radmilom Hrustanović sedi na klupipoklonu.
(2001)
72 73
Borba RintinTitana
Zašto su se sastali građani Nenad Čanak i Zoran Đinđić
Titani, mitski divovi na snažnim plećima drže svet. Kada se bore, tresu se osnove sveta, gr
mi i seva, smrtnicima strah prožme kosti. Grmelo je i ovih dana u Vojvodini. Čije su naše pare, ko to nama cementare prodaje, našim parama naše žito, nemoj sa nama da se kačite... Galama, larma, cirkularno pismo. Nameri se junak na junaka.
Onda, u ponedeljak, sve se smirilo. Premijer Srbije Zoran Đinđić i predsednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak saopštili su, posle višečasovnog sastanka, da su postigli dogovor o načinu na koji će biti vraćene pojedine nadležnosti Skupštini Vojvodine, kao i o budućem procesu privatizacije u Srbiji.
Na simboličkoj ravni ovo nam je sugerisalo ko je onaj ko može da se dogovara, ko može da doda gas i da zakoči. RintinTitani se malo porvali, pa se pomirili. Ravničarski RintinTitan je pokazao ko je najjači RintinTitan u kraju, ravničarskom. Kad pogledate bolje, nije vam baš sasvim jasno ko se sa kim i u čije ime dogovarao i ako se dogovorio
nešto, obećao i obavezao, kako je to mogao da uradi. Predsednik parlamenta, ma koliko to paradoksalno izgledalo, nema mandat da zastupa ono čijom skupštinom predsedava.
Njegova ovlaštenja se vezuju samo za rad skupštine kao zakonodavnog tela, i kad predsednik skupštine nešto legitimno radi onda on može samo da se poziva na odluke skupštine. Operativno i izvršno telo, odnosno Vlada, izvršava ono što im skupština naloži i predlaže ovom telu nove zakone, i druge akte. Sad to valjda svi znaju, ali to je kad je situacija normalna. Ali situacija nije normalna. A naš predsednik valjda zna šta radi. Valjda.
Procedure koje obezbeduju javnost rada pojedinih institucija sistema ponekad izgledaju spore i glomazne, ali su nužne; bez njih sve bi se pretvorilo u “dilovanje” moćnih pojedinaca koji sa svojim klanovima upravljaju stvarima od opšteg značaja. Mi ne znamo šta su se gospodin Nenad Čanak i gospodin Zoran Đinđić dogovorili, a i da su se nešto dogovorila ova dva građanina, ne znamo kako to utiče na čitav niz institucija koje po definiciji prava ne mogu biti pod njihovom kontrolom. Nije nam jasno odakle izvire ta moć.
Zato nam možda jedan predsednik skupštine i jedan predsednik vlade i izgledaju kao bosovi mafijaških porodica. A sebi oni možda izgledaju kao Titani, koje podrugljivci i zavidljivci posprdno nazivaju RintinTitani.
(2001)
74 75
Jadi novinarske beležnice
Ako stvari u gluposti i bahatosti odu predaleko može ti se desiti da te nogom šutne lično Velimir Velja Ilić uz propratni tekst koji nije za novine; Praktična upotrebljivost načela da je Vlada važnija od svakog pojedinačnog ministra, jednake je vrednosti načelu “I posle Tita, Tito.”
Danas je po svemu sudeći najteže biti novinarski blok, beležnica ili teka. Kao takva
izložena si svakovrsnim napadima i opasnostima, ugrožena ti je egzistencija i beležnički integritet, rizikuješ da po tebi beleže gluposti, neistine i proizvoljnosti ali i da se političari nad tobom grubo bahate. Ako stvari u gluposti i bahatosti odu predaleko može ti se desiti da te nogom šutne lično Velimir Velja Ilić uz propratni tekst koji nije za novine. Incident u kome gore pomenuti Velja nasrće
na novinarsku beležnicu Vladimira Ješića novinara novosadske TV Apolo i negdašnjeg istaknutog “Otporaša” zabeležile su kamere TV Apolo jer se i dogodio u sred intervjua i sred “nezgodnog pitanja”: Šta Vam dođe Strahinja Ilić? Dođe mi da vas šutnem u novinarsku beležnicu, pa vi onda drugog provocirajte, kao nogom odgovara Ilić. Jer ta novinarska beležnica bila mu je podmetnuta i stajala je u takvom položaju da je namerno provocirala njega, Velju bre, i zbog toga je dobila svoje.
Ovaj brutalni nasrtaj na novinarsku beležnicu gospodina Vladimira Ješića posredstvom solidarne i požrtvovane Televizije Pink – čiji je vozač odmah čim je za incident javljeno gde treba (u informativni program TV Pinka) dotrčao po kasetu sa snimkom nemilog događaja – mogao je da vidi široki televizijski auditorijum. Slika je za trenutak podsetila na otsutnog Vojislava Šešelja mada se mora priznati da on ne bi tako dobro izgledao prilikom šutiranja, odnosno prilikom nepropisnog podizanja noge. Nasrtaj na novinarsku beležnicu osudili su svi relavantni faktori od Slobodana Orlića do Nezavisnog društva novinara Vojvodine, Upravni odbor TV Apolo ovlastio je pravne zastupnike da tuže Velimira Ilića, a direktor TV Apolo Goran Karadžić pozvao je sve medije da bojkotuju reč i delo Velimira Ilića.
Velja Ilić je stvarno napravio ogromnu grešku, umesto da mirno otrpi pitanja iz novinarske beležnice Vladimira Ješića, da sačeka da se intervju
76 77
emituje, pa da onda on i brat mu Strahinja presaviju tabak i po nekom od paragrafa novog Zakona o informisanju lepo tuže TV Apolo, za recimo narušavanje ugleda, on odmah nogom u novinarsku beležnicu. To je, gospodine Iliću, odnos prema medijima koji smo na našem demokratskom putu odlučno ostavili iza nas.
Sitnu knjigu na presavijenom tabaku obećao je i predsednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak najavivši tužbu nadležnom sudu za krivično delo klevete, a protiv nikog drugog do potpredsednika srpske Vlade Miodraga Isakova koji ga je u emisiji “Press pretres” emitovanoj prošle nedelje na B92 opet eksplicite povezao sa organizovanim kriminalom. Isakov je nonšalantno odbacio mogućnost tužbe smatrajući da će se Čanak uplašiti eventualnih dokaza koji bi u takvom procesu mogli biti prezentirani na sudu. Tako je ukrštanje tužbi i kontratužbi između Lige socijaldemokrata Vojvodine i Reformista Vojvodine došlo do vrhunca. Nameri se junak na junaka, bivši saborac na bivšeg saborca, bivši koalicioni partner na bivšeg koalicionog partnera. U svakom slučaju mnogo tu ima bivšeg, a bivših, njih će u budućnosti biti još.
Datum i dan kada je u svom kabinetu pročitao tekst neopozive ostavke ministar poljoprivrede Dragan Veselinov, mogao bi ući u noviju istoriju srpske politike kao dan kad je podneta prva ostavka zbog osećaja posredne, odnosno, moralne odgovornosti.
Tako bi gledajući na ovaj događaj iz Evropske unije mogao da glasi komentar nepristrasnog izveštača. Gledajući na ovaj događaj iz vojvođanske ravnice mnoga pitanja ostaju otvorena. Naime, ministar Veselinov je kako se vidi žrtvovao vlastitu poziciju da negativni imidž koji se vezivao za njegovo ime ne bi naškodio Vladi. Vlada kao da o ovome nije imala stav (barem ga javno nije izrekla), ona nije imala potrebu da brani integritet svog člana, ili nije želela da ga brani. Praktična upotrebljivost načela da je vlada važnija od svakog pojedinačnog ministra, jednake je vrednosti načelu “I posle Tita, Tito.” Vlada, to su ministri, predsednik i potpredsednici i to su njihovi rezultati, nije vlada nekakav mistični identitet. Neko će reći da baš zato ministar Veselinov treba i mora da podnese ostavku. Mora, ako ga grize savest ili ako pretežni deo javnog mnjenja to zahteva od njega, ali i vlada u kojoj je radio mora da se odredi prema njegovom radu. Ovako imamo komičnu situaciju da se za upražnjeno mesto ministra poljoprivrede nutkaju dojučerašnji koalicioni partneri Dragana Veselinova, široj javnosti poznati po serijalu reklamnih spotova svojevremeno emitovanih na ružičastim talasima. Za toliko komedije ipak još nismo spremni, naročito ne u ovo doba godine, pa će upražnjeno mesto zauzeti ekspert, verovatno nestranačka ličnost bliska Demokratskoj stranci. Ocenu rada ministarstva, verovatno nesvesno afirmativnu za Veselinova, izrekao je upravo
78 79
Igor Kurjački u intrevjuu nedeljnom “Dnevniku”. On je na pitanje: gde se danas nalazi vojvođanski agrar, odgovorio sledeće:
“Situacija nije sjajna ali je bolja nego što je bila pre dve godine. Proizvodnja je znatno povećana, bez obzira na sušu. Bez izlaska na svetsku pijacu nema napretka, a da bismo razmišljali o ozbiljnijem izvozu morali smo prvo da obezbedimo viškove proizvoda. To je upravo urađeno u poslednje dve godine. Nivo agrotehnike i ulaganja u đubrivo, mehanizaciju i tehnologiju se povećavaju i mi imamo problema sa viškovima, a ne sa manjkom proizvoda.”
Tako je okarakterisano stanje u agraru Pokrajinski sekretar za poljoprivredu Igor Kurjački čija stranka odavno nije simpatizer lika i dela Dragana Veselinova. Njegove kolege iz Vlade nisu imale komentar.
(2003)
2. Poruka u boci
Prezirući razlike
Na trenutak se učinilo da je jedina prepreka da Osama bin Laden dobije zaštitnički azil u našoj zemlji to što nije Srbin
Teror je pre svega vladanje strahom, on svoju snagu crpi iz zanemelosti svih koji mogu bi
ti na njegovom udaru. A mogu biti svi. To “svi” veoma je važno. Svi su krivi, niko nije nevin. Svi mogu stradati, niko neće biti pošteđen. Odsustvo želje da se napravi razlika rezultat je preziranja razlika, preziranja drugog i drugačijeg.
Dim se polako sleže na Menhetnu ali ništa nije jasnije danas nego 11. septembra, zašto je nekoliko hiljada ljudi bilo krivo i zašto je trebalo da pogine i nestane u plamenu. Zar zato što radi u kvartu koji simbolizuje globalnu finansijsku moć, zar zato što se nalazi na tlu SADa, zar zato što leti letovima američkih kompanija.
80 81
Morali su da poginu zato što neko nije hteo da načini razliku jer razlike prezire. Spominjanje motiva koji se baziraju na kritici korporacijskog globalizma, na kritici američke svetske dominacije, podsećanje na bolne posledice američke spoljne politike jednostavno predstavlja zamenu teza. Teror sa tim nema veze. On je zagledan u svet plošnih simbola i uništava ih uništavajući suviše konkretne i vrlo nesimbolične ljudske živote.
Teror, po sebi, ne može da rodi društvo bez obzira kakve ciljeve sebi ovo sredstvo postavljalo. Jer on sam proizvod je društvene bolesti koja se zove nesposobnost uočavanja razlika, nesposobnost prihvatanja razlika. Paradokslalno je da od ove sposobnosti zavisi postavljanje univerzalnih kriterijuma, jer tek ona može da rodi neko nepristrasno “svi”. Tek kad znamo da smo različiti možemo znati da smo u jednoj stvari isti.
Otud tupavi zluradi osmeh na licu mnogih naših sugrađana na vest o tragediji od prošle nedelje svedoči o teškoj bolesti. Otud gotovo skandalozno izostavljanje zvaničnih znakova pijeteta u zvaničnim institucijama Srbije i Jugoslavije svedoči da za ovu bolest još nema zvaničnog lekara. Mi danas, takode, ne umemo da napravimo razliku. Krivi su svi, nevin nije niko, dakle svi treba da stradaju. Na trenutak se učinilo da je jedina prepreka da Osama bin Laden dobije zaštitnički azil u našoj zemlji to što nije Srbin.
Bojim se da upravo tako, sa tupavim zluradim osmehom na licu, umire društvenost, etičnost, solidarnost, razboritost... Upravo tako počinje fanatizam, siromašan i mračan, zgrčen i bezperspektivan, ali jedan i jedini na celom svetu, uvek isti. Bez razlike.
(2001)
82 83
Pucnjevi i zlatni staniol
Rat je još jednom, odvratno dosadno, postao politika vođena drugim sredstvima. Tako očekivano i tako odviše jednostavno
U nedelju u 21 sat, po lokalnom, dakle, avganistanskom vremenu, što će reći po mrklom
mraku, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija napale su iz vazduha talibansku zemlju. Gotovo da nema onog iole informisanijeg čoveka na zemaljskoj kugli kojeg je ovo moglo da iznenadi. Agresivna retorika britanskih i američkih zvaničnika praćena intenzivnom diplomatskom kampanjom, putovanjima i posetama na najvišem nivou bila je izvesni uvod u rat. Rat je još jednom, odvratno dosadno, postao politika vođena drugim sredstvima. Tako očekivano i tako odviše jednostavno.
Kako to već dolikuje u takvim trenucima, naciji, ali i celom svetu, obratio se Džordž Buš junior i obrazložio da je cilj operacije da se onemogući korišćenje avganistanske teritorije kao baze za de
lovanje terorista. Stvar je opet veoma veoma jednostavna. Superiorna sila tehnički inteligentna, komunikaciono opremljena kreće u svoj pohod po već ustaljenim pravilima. Globalne medijske mreže “voze” program bez informacija, sazdan na izjavama, kvazi analizama, beskrajnom ponavljanju vrlo šturih vesti koje se svode na to da je markiza izašla u 5 časova.
Ali ono što mora biti prisutno u čitavom tom globalnom narativu je ljudski aspekt ubijanja. Bez većih problema odmazda za teroristički napad od 11. septembra može se očovečiti brigom za nejač, gladnu decu i izbeglice. Ova briga zapakovana je u humanitarne obroke koji se bacaju iz aviona. Oni su vrlo brižljivo upakovani u žuti staniol, naravno na ambalaži je američka zastava, poseduju sve što je potrebno da se preživi dan. Ako se ne otvaraju mogu da traju 36 meseci. Obroci ne sadrže meso (jer muslimanima religija zabranjuje meso – zaključuje novinarka CNNa), ali paketi koji padaju iz vazduha sadrže po tranzistor na kome izbeglice iz zapaljene zemlje, ljudi kojima smrt još nije uspela da ukrade život, mogu čuti na maternjem jeziku (valjda se misli da se u Avganistanu govori avganistanski) Glas Amerike. Tu će naravno saznati da je rat neophodan nastavak politike drugim sredstvima.
Naravno, ta potreba da se pokaže da se, uz ubijanje, može biti human razumljiva je sa aspekta Zapadne racionalnosti, sasvim je nevažno da li je
84 85
pakovana u žuti ili neki drugi staniol. Uostalom i general Mladić je u Srebrenici muslimanskoj deci delio bombone, pre nego što će narediti da njihove očeve i stariju braću poubijaju. I mi smo mirno gledali ovog humanistu. Zapadni um i nije u stanju da shvati humanost drugačije osim kao negativno određenu. Svaki rat je razumljiv i prirodan, svaki mir je problematičan i na neki način veštački.
Saopštenja talibanske vlade iz Kabula zvuče veoma poznato, kao da ih daje jugoslovenska vlada Momira Bulatovića za vreme NATO bombardovanja Jugoslavije. Čak i talibanska u priličnoj meri religijski opsednuta misao sledi logiku koja je zacrtana racionalnim i instrumentalnim merilima onih koji ih napadaju. U tom smislu bombe zaista kolonizuju. Šta će se desiti u narednim danima? Ko će pobediti? Možda je bolje zapitati se šta je to pobeda. Kako u kraljevstvu svrha odrediti onu dovoljnu svrhu koja daje vrednost svemu ostalom. Čini se da tako nešto nije moguće a bez toga naši životi kao i životi mnogih avganistanskih izbeglica danju zavise od u žuti staniol zapakovane pomoći, a noću od bombi koje padaju na grad.
(2001)
Odbrana od istorije
Hoćemo izbore. Vanredne. Oni će biti istorijski znamen. Mi ne želimo da imamo ništa sa onima koji ne nose na sebi to znamenito odelo istorije
Nazvao me jedan prijatelj: biće izbora, kaže. Raduje se, čini mi se. To je prava stvar, po
novo izbori, ljudi na biralištima, kampanje, predizborni plakati, TV dueli. Divota jedna. Još da ih Milutinović raspiše pa možeš biti siguran u njihovu valjanost. Ako postoje problemi u radu Skupštine na pismeni zahtev Vlade, uz obrazloženje, Predsednik republike Srbije može raspustiti parlament i raspisati izbore za novi saziv Skupštine. Problemi postoje očigledno. Ali ko ima probleme. Da li parlament? Da li građani? I da li se problemi koje mi imamo razrešavaju novim izborima. Nisam siguran.
Pre će biti da DSS ima ogroman problem. Problem je iste veličine kolika je i umišljenost te stranke i njenih stranačkih prvaka. DSS ne može da vidi ništa drugo do svoju veličinu, svoju snagu, svo
86 87
ju istorijsku misiju, dostojanstvo, otadžbinu... Sve velike, krupne reči, teške istorijsku tonu. Preteško za podneti, neprobavljivo. A život je bedan niz malih kompromisa, sitnih pragmatičnih koraka, bez duha. Mi bismo nešto što ima duha, istorijskog po mogućnosti.
To je taj duh kog ne možemo da se oslobodimo. Zloduh istorijski. Sve smo dali istoriji i mi sad nemamo ništa. Ništa ne znamo, niti mislimo svojom glavom, ona – istorija – misli za nas. Nas nigde nema, nestali smo sa ovih prostora. Ostala je samo istorija koja ispunjava naša tela, uništava naše živote, određuje sudbinu. Specijalnost nam je da budemo istorijski, sasvim u skladu sa njom. Ništa ne treba da iznenađuje, nasilje i ratovi su normalna istorijska pojava. Izvinjavati se nećemo jer nismo mi ništa krivi. Krivo je istorijsko vreme.
Neka nam istorija došapne: Pa, svi su radili isto.
Naš čovek stoji zagledan u istoriju, podržava ga 54% naših ljudi, u odelo mu ušiveni komadići uniformi, on je obavezan prema precima – jedne da osveti druge da umiri. Pored uzglavlja mu uvek stoji po neki naš velikan, pazi da istorijski čovek ne pogreši.
Da bi se istorijski živelo mora se istorijski umirati. Ako već nema ratova, mada ni oni nisu isključeni (što onomad reče Slobodan), barem da bijemo političke bitke na izborima. Moramo pobeđivati i
to stalno. To je tako istorijski. Moramo imati protivnike. Moramo spašavati, moramo biti ispravni, pravični. To drugi nisu, jer su jednostavno drugi, nisu mi. Oni su neistorijski, bezvezni otpad istorije, strugotina smisla.
Hoćemo izbore. Zašto. Zato što nećemo da imamo ništa sa ovim drugima. Nećemo njihove greške, nećemo njihove sitne nepodopštine, nikakve cifre i brojke, kamate, dugove. Ništa nas to ne zanima. To je tako odvratno neistorijski, sitno, odviše ljudski, nekako individualistički i maleno.
Sve što istorijski čovek zamišlja ne postoji. Ne postoji otadžbina, kult velikih predaka, nacijamajka, državni interes, viši razlozi... Postoji samo priča, mašta istorije. Zato greške i sitne nepodopštine odvaljuju komade istorijske stene, mrve je i drobe, dok je ne unište. Mi možemo biti grešnici i lažovi ali možemo biti. Neko će nas već jednog dana uhvatiti u laži, greh ćemo ispaštati.
Uostalom šta je ovo u čemu se danas nalazimo: stanje pokušaja i pogreške, ali grešaka koje se mogu popraviti, pokušaja koji mogu uspeti. Nema tu mnogo istorije, sasvim običan život, ne previše srećan, ali život. Toga u istoriji nema. Zato manite se izbora kad im vreme nije, vanrednih situacija u kojima radi istorijski adrenalin. Ništa od toga neće pomoći da postojite.
(2001)
88 89
Surogat ili život
Kako procenjujete proteklu godinu – hit je pitanje koje će se ovih dana postaviti milion puta na milion načina Šta ćete vi odgovoriti?
Trud se isplatio. Nova godina će opet doći praćena ostalim manjim ili većim prazni
cima. Ovom prilikom se izvinjavamo cenjenim čitaocima što nismo u mogućnosti da načinimo razliku između one Srpske Nove godine i ove druge, koja je valjda nesrpska. To nije zato što mrzimo, ili što smo u zaveri protiv srpskog naroda, već zato što nam pravljenje razlika tamo gde ih nema nije jača strana.
Dakle, trudili smo se i sve je ispalo kako treba. Sada samo treba da podnesemo izveštaje o tome šta je to ispalo kako treba. Ovih dana svako će pročitati gomilu izjava i “pregleda događaja” i interpretiraće ih u zavisnosti od svojih predrasuda i predubeđenja. Za nekog, ovo će biti početak, ali težak, za nekog kraj, ali katastrofalan. Međutim, to možda
po prvi put posle dužeg vremena neće biti važno, odnosno te interpretacije neće imati nikakvog povratnog uticaja na realnost. Zablude i predrasude ostaće privatna stvar njihovih vlasnika.
Dakle, kad zapitamo sebe da li nas je protekla godina razočarala ili ohrabrila, moraćemo da potražimo neki čvršći i možda egzaktniji pokazatelj od mnjenja drugih, ma koliko ta mnjenja bila masovno rasprostranjena. Taj pokazatelj svakako neće počivati na političkim deklaracijama, izjavama brige ili trijumfa ovdašnjih vlastodržaca, njega bi pre trebalo potražiti na nekoj životnijoj strani. Većina će biti sklona da, tražeći odgovor na ovo pitanje, pogleda put vlastitog novčanika, i većina od te većine neće biti zadovoljna onim što vidi. Taj osećaj relativne ili stvarne oskudice nešto je što niko ne može da ignoriše ako hoće da procenjuje domete naših prošlogodišnjih napora. Ali upravo gledajući u pravcu pomenutih buđelara, čovek se može zapitati nije li upravo taj pogled ono što razlikuje ovu godinu na izmaku od prethodnih, histeričnoklaustrofobičnih i fobičnih godina protekle decenije, nije li upravo ovaj naglo probuđeni tržišni ponos ona specifična razlika. Kao da jedan veštački milje odlazi u nepovrat, milje u kome nastaju minhauzeni preduzetništva, lažljivi hvalisavci bez ijednog ozbiljnog poslovnog poteza, čija se navodna finansijska moć zasnivala na tamnim vezama sa politikom i na dugačkom, lažljivom i hvalisavom jeziku. Posle “duela” Bogo
90 91
ljub kontra Mladen, jedan ovdašnji poslovni čovek lakonski je zaključio: “Vidi se da Bogoljub nije zaradio ništa od onog čime se hvali”.
Tačno tako, lažni milje se izmakao, i sad gomile malih karića pliva u prazno, čudeći se kako im više niko ne veruje i kako im se niko više ne divi.
Prvi korak je načinjen. Daleko smo još od kraja puta, ali prvi korak je prilično životan.
Na ovim prostorima dugo je bio prisutan nekakav surogatživot. Njegova izveštačenost ogledala se u gomili neživotnih fraza kojim se pravdao, kojim je ucenjivao život. Otud je bilo važno ono što obično nigde i nikad nije važno. Ta bitka između Surogata i života još uvek se vodi, i vodiće se i naredne godine. Surogat se žestoko brani, izvlači iz potaje najteža oružja, preti katastrofom, zamenjuje celinu delom, zastrašuje...
Kad slušam dojučerašnje poslušne smutljivce, liferante poraza, profitere katastrofe, kako se brinu za sudbinu privrede, za osiromašeni narod, za fabrike koje se prodaju strancima, znam da to Surogat puca iz najtežeg oružja.
A život, on, kao i svaki život, gleda da preživi, ima gomilu mana, nesiguran je, rizičan, potpuno je nepredvidljiv, ali nije surogat. I ta njegova osobina bila je najdominatnija u protekloj godini.
(2001)
Krinke hladnog rata
Razumljiv je vapaj jednog, kako su mnogi uvereni, od najmoralnijih lidera DOSa Žarka Koraća: on je u nekoj TV emisiji na hit pitanje postoji li još uvek DOS, odgovorio: postoji, jer DOS je reformska ideja
Srbija je u hladnom političkom ratu. To je očigledan pomak u odnosu na periode kada je
bila u stvarnim, vrelim i krvavim ratovima sa spoljašnjim i unutrašnjim neprijateljima. Hladni politički rat započela su dva politička tabora, dva kraja raspadnutog tela DOSa – Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije. Opšte je mesto da je hladnoću hladnog rata održavao frižider straha. Izvesna ravnoteža straha. Možda bi se čak moglo reći da je reč o izvesnom stepenu (možda i najvišem) zapadnjačke racionalnosti, gde se račun štete kalkulisao u račun odluka i delio sa računom koristi. Rezultat je uvek bio nula.
92 93
Upravo to se danas događa na našoj političkoj sceni. Kalkulacija i instrumentalizacija uvek daje rezultat nula. A nula je prazan skup, dakle, ništa se ne događa. Dve strane odmeravaju snagu i, u poslednjem trenutku, kad račun pokazuje nulu, ne čine ništa. Međutim, šta je u osnovi hladnoratovskog sukoba. Ideološki princip svakako nije, on bi sebi dozvolio i neracionalne i neizračunljive akcije. On bi sebi dozvolio i zrno fanatizma. Ovde toga svakako nema.
Hladni rat je svojevremno delio čovečanstvo na dve raspolućene polovine: jednu na zapadu, drugu na istoku. Tako je zapad postao Zapad, a istok Istok. Ali, u osnovi ni on se nije bazirao na ideologiji već na imperijalnoj ambiciji. Dobro, naše dve hladnoratovske političke polovine još uvek kade o reformama, a, zapravo, i detetu je jasno da je reč o vlastodržačkoj ambiciji. Šta je u tome problematično? Zapravo nije problem što neko ima vlastodržačke ambicije – realisti bi primetili da druge ne treba ni da ima – već što te ambicije ne može da ostvari. Jer da može, ne bi ovo bio hladni rat. Upravo ta paralisanost je problematična ne zato što se kao ništa ne radi ili zato što će donacije kasniti, već zato što su mogućnosti da se radi naopako i bilo kako – jako velike.
Nekoliko decenija, za trajanja hladnog rata, čovečanstvo je imalo lažnu dilemu: Amerikanci ili Rusi. Dilema je bila lažna, jer zapravo nije bilo izbo
ra, nije se imalo između čega birati. Ali ljudi su bili spremni da rizikuju mnogo da bi načinili izbor, koji, u osnovi, to nije bio. Paradoksalno, to se moglo primetiti tek kada je pao Berlinski zid. Tada smo upoznali brojne primere tog pogrešnog pokreta i nepostojećeg izbora: Solženjicina, Edičku Limonova, Aleksandra Zinovjeva... Ljude koji su bežeći od Istoka birali Zapad, a onda ubijajući Zapad birali Istok – onako ekstremno. A zapravo kretali su se uvek u jednom sasvim ograničenom vlastitom krugu. Nimalo relevantnom.
Slično, samo komičnije, dešava se nama danas i ovde. Onaj ko misli da bira nema šta da bira, jer ta suprotstavljanost ništavna je i prazna.
Zato je razumljiv vapaj jednog, kako su mnogi uvereni, od najmoralnijih lidera DOSa, Žarka Koraća. On je u nekoj TV emisiji na hit pitanje postoji li još uvek DOS, odgovorio: postoji, jer DOS je reformska ideja. Drugim rečima, ako nema DOSa, nema reformske ideje ili, obrnuto, ako nema reformske ideje, nema DOSa. Možda bi se ova opaska potpredsednika srpske vlade mogla razumeti kao nečujni vapaj za smislom političkog angažmana. Ali, takva uverenja u hladnoratovskom kontekstu uvek izgledaju kao pogrešan izbor između lažnih dilema.
(2002)
94 95
Bio jednom dan D
Stalno nam neko priča o danu D koji će doći pa onda jao nama. Jednom se mora pogledati istini u oči – nema takvih prelomnih trenutaka, dan D je izmislio sam sebe
Sećate se one čuvene izjave koja je uznemirila mnoge bojažljive građane nekadašnje save
zne države (a valjda je samo to i trebala da uradi) kako je nedelja, 24. septembar 2000. godine, navodno dan D. Šta je time hteo da nam poruči general Pavković tog miholjskog leta pre skoro dve godine? Dan D, kako se to obično kaže, prelomni je trenutak, neka vrsta iliili, posle kog neko jeste, a neko bogami i nije. To je odsudni sudbinski trenutak kad se nešto lomi. Trenutak napada i trenutak za odsudnu odbranu.
Danas general ne spominje dan D, ali su zato mediji protekli ponedeljak proglasili odsutnim danom njegove smene kad je Vrhovni savet odbrane, navodno, trebalo da raspravlja o njegovom smenji
vanju. Trebalo je, ali nije. Možda će naredni ponedeljak biti generalov dan D. A možda će to biti neki drugi dan – ko’zna.
Ali, tih odsudnih i prelomnih trenutaka ima još. Evo na primer 31. mart, pa to je dan (opet je zgodno pao u nedelju) kad navodno ističe ultimatum za izručenje barem nekih osumnjičenih Tribunalu u Hagu. To je opet dan D, iako ga baš niko nije tako nazvao.
Kad se malo bolje zagledamo, vidimo da naš politički život pati od sindroma dana D. Taj ozbiljni simptom bolesti zvane politička histerija omogućava čvrst kontinuitet sa Miloševićevim vremenom. Javnost odslikana u nedoraslim medijima funkcioniše po principu pokusnog kunića: reaguje samo na jake elektrošokove. Ne treba, valjda, posebno objašnjavati da su šokovi, bili oni električni ili neki drugi, prilično nenormalna stanja. Ali izgleda da je naša nasušna potreba da se šokiramo. Nismo u stanju da reagujemo ako nismo dobro protreseni. Naravno tu se radi o stanovitoj oguglalosti na običan podražaj. O odsustvu bilo kakvog senzibiliteta za uobičajeni tok stvari.
Epska slika sveta koja u velikoj meri kreira naš politički život, zahteva velike i snažne potrese kao jedine prave radnje i njima odgovarajuće snažne emocije. Voditi politiku znači prepoznavati i određivati dan D. Vrhunac i konačno ispunjen politički zadatak bio bi da je svaki dan – dan D.
96 97
Sve bi se ovo moglo tumačiti kao specifikum balkanskog podneblja, moglo bi se uzeti u obzir u kalkulisanju praktičnog računa kad to konačno ne bi sve zajedno bila jedna apsolutna laž. Laž sa tezom. Jer nema dana D, nema ga kao što ga nije bilo ni onda kad ga je general predviđao, kao što ga nije bilo ni prošle godina u prvoaprilsko jutro,”kao što ga neće biti ni danas, ni 31. marta... Naprosto, ništa se neće dogoditi ako smene Pavkovića, Tomića i celi Generalštab, kao što se ništa neće dogoditi ni ako Šaju Patona ili Vlajka spakuju u Hag. To, naprosto, nije priča. Priča je zašto mi verujemo u dan D. Zašto nam uvek neko pušta loš špijunski dokumentarac pred spavanje da bismo se pokrili jorganom preko glave. Zašto uvek postoji samo iliili – sudbinsko i tvrdoglavo. To je pitanje na koje ćemo morati odgovoriti, jer ako ne otkrijemo i tačno lociramo onog ko nam stalno priča političke bajke koje počinju sa “Bio jednom dan D...”, presešće nam epska zabava.
(2002)
Smrt i njene sestre
Zoran Sokolović, dugogodišnji verni saradnik Slobodana Miloševića, nađen je mrtav. Ubistvo ili samoubistvo, još ne znamo. U krajnjoj konzekvenci – smrt je smrt.
Pre godinu dana, 7. februara 2000. godine, u večernjim satima ubijen je hicima iz vatrenog
oružja Pavle Bulatović, ministar odbrane SR Jugoslavije i visoki funkcioner SNPa. Smrt je došla u trenutku dok je Bulatović ispijao piće sa prijateljima u svom omiljenom restoranu. Smrti niko nije video lice, nosila je masku.
U utorak 6. februara 2001. godine u večernjim časovima negde oko dvadeset sati u svom vozilu pronađen je mrtav Zoran Sokolović, bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije i Jugoslavije, visoki funkcioner SPSa. Smrt je imala vatreno oružje, niko joj nije video lice.
Ovih je dana Miroslav Filipović, sada sa mirne pozicije savetnika Zorana Đinđića, u jednoj ra
98 99
dijskoj emisiji podsetio na pravi razlog njegovog robijanja. Njegovi tekstovi sadržavali su opise očevidaca masakriranja civila na Kosovu. Očevici su pričali, a Miroslav zapisao, o ubijenim ženama, zaklanoj deci. Smrt je bila tamo – niko nije želeo da je pogleda u lice.
Smrt hoda ovom zemljom, vozi se službenim automobilima, zavuče se pod kola, uđe u restoran “Mama mia”, svrati do “Interkontinentala”, poseti sajam. Ko je ona? Sem što znamo da je smrtonosna, ništa o njoj ne znamo. Nikad nikog živog nismo videli ko bi o njoj mogao posvedočiti. Mrtva usta ne govore, a živa zaneme.
Marko Vešović, književnik koji je proživeo opsadu Sarajeva, takođe nije znao ko je smrt. Znao je odakle je. Smrt je majstor iz Srbije. I evo, došla je kući, okuplja svoje društvo, njeni miljenici i dugogodišnji saradnici odlaze tamo odakle se nikakve poruke ne čuju. Smrti nije do publiciteta, ovde su joj mnogi godinama pravili reklamu. Ne verujem da joj to baš prija.
(2001)
Dopustite da se zbunimo
O skupštinskim raspravama, zbunjenim opštinskim odborima i bivšim i sadašnjim novinarima
U proteklim danima opet smo slušali staru, dobro znanu pesmu. U proteklim danima
opet je bilo zasedanje Skupštine Srbije, pa je onaj ko je imao živaca mogao da prati egzibicionizam skupštinske opozicije svih boja (uglavnom tamnijih nijansi crveno demagoških i mračnijih nijansi crno profiterskih). Rasprava o Zakonu o amnestiji ostala je poligon za egzibicionizam onih koji bi, da je ovde bilo pameti, još petog oktobra bili u zatvoru. Sad mesto da se iz zatvorskih ćelija raduju zakonu o amnestiji oni jadni iz skupštinskih klupa moraju da ga kritikuju i tako zarađuju svoju poslaničku platu.
Iako nova vlast žudi da ostavi utisak nezbunjene većine koja ima moć, ipak, čini se, zbunjenost je velika. Daleko od prestoničkih medija, na periferijama svog političkig rasprostiranja, DOS komično
100 101
greši kao u nekom basterkitonovskom spektaklu. Opštinski odbor DSSa u Kikindi posle 5. oktobra primio je toliko novih članova da već dugo ne sme da sazove sednicu bojeći se da će nove snage preglasati rukovodstvo odbora. Njihovi koalicioni partneri, Reformisti Vojvodine, umalo da u kikindski opštinski odbor za lokalnog funkcionera imenuju dojučerašnjeg SPSovog kandidata. Ponudio im se čovek.
Tako stvari hodaju na periferiji odslikavajući više nego zbunjenost novom situacijom. Odslikavajući zapravo nedostatak svakog stava o tome šta dalje. Osim ako se pod tim stavom ne podrazumeva – znati na koju funkciju koga metnuti.
Kad smo već kod Kikinde, eno Rajka Popovića sedi u “Komuni” koja je ponovo, o sreće, postala opštinsko vlasništvo. Prima platu, ne piše ništa. Njegovo veliko iskustvo svakako može biti od koristi novim opštinskim vlastima. Čak i pokrajinskim. Napred, zbunimo se do kraja.
(2001)
Zločesta deca
U pravoj navali zveketavih reči, ko da se snađe. Detetu se ponavlja jedna te ista reč dok je ne nauči. Dok dobro ne utuvi. Građanindete nema kud, mora da sluša reči koje se stalno gube u peni brbljanja
Srbija je umorna od reči. Jer, ovde je zaista mnogo reči koje nemaju nikakvo pokriće, a kamoli
dejstvo. Gotovo da je izvesno da kad neka reč počne da se pojavljuje u medijima kao frekventni vračarski kupon, njen hod ka beznačajnosti, ka semantičkoj ofucanosti, vodi je do nečeg sasvim suprotnog od onog što treba da označava.
Ove igre igrali smo se isuviše dugo da bismo mogli da poverujemo da će tek tako, preko noći, njena ludačka snaga iščeznuti u nepovrat. Reči iskrsavaju na putevima obmane. Setite se samo čarobne formule nazvane “legalizam”. Reč koja je trebala da uputi na zakonitost, na duboku sklonost ka pozitivnoj pravdi, ka dužnosti da se poštuju pozitivni za
102 103
koni, toliko se puta sudarila sa praznom ljušturom obesmišljenih zakona ove zemlje da je postala reč – strašilo. Reč kojom su se plašila nedorasla i nemirna politička deca pre nego što biste ih naterali da, preko volje, krenu u krevet. Posle nekog vremena kao što to mora da bude, reč postade reč – kurva. A kao što je poznato, prostitutke kratko traju – takav im je zanat.
U zanosu reformskih snova kada je trebalo na tribinama i javnim skupovima i, dakako, televiziji, pravdati hrpe nacrta novih reformskih zakona, iz vokabulara stranih izraza izdvojio se robusni tip i hrabro stao na scenu. Pred vama je pridev: “transparentno”. Opis koji sugeriše očevidnost, vidljivost u svakom trenutku, prozirnost. Reč koja se oslanja na javnost kao na ogledalo vlasti.
“Transparentno”, trebalo je to da bude flašica umirujuće tečnosti koju će popapati bebegrađani, pre nego što ih tata vlastodržac (dakako zapadnog tipa) uspava. Kad se probude, sve će već biti gotovo. Bebe će i dalje biti građani. A vlastodržac? On će čvrsto gospodariti našim kolevkama. Koprcala se ova reč neko vreme mlatarajući rukama u prazno, tražeći svetlost. Jer, bez svetlosti nema ni vidljivosti, ni prozirnosti, ni javnosti.
Iznenada ova reč – apaurin nestade sa tržišta usled nekog poremećaja u snabdevanju. Neko je može biti nezgodno zapitao o poreklu ovog leka i njegovom roku trajanja.
Ali evo novih kandidata. Evo reči. Lustracija. Hrabro napred ka očišćenju. Lustracija ta reč – metla izgovorena i ponavljana spasiće ovu zemlju. Od toliko prljavštine spasiti se možemo jednom rečju. Sakriti se u njenu mističnu, za običan svet, neprozirnu konotaciju. Malo je važno što za sve ovo vreme niko nije postao svestan da je moralna prljavština naš prirodni ambijent. Tu nema bajanja. Tu ne pomažu strani sapuni kupljeni na buvljaku. Svaki se nabor zagađen prljavštinom mora dobro pogledati a zatim temeljno iščistiti – bez trikova. Poput dece što mrze da se kupaju, zločeste dece Balkana, slagali bi da smo se upravo oprali. I sad smo čisti, časna reč.
(2002)
104 105
Slika jedne parlamentarne komedije
Kako je neočekivano Miroslav Krleža, koji je uglavnom pisao u prvoj polovini XX veka, postao prorok našeg parlamentarnog života sa početka XXI veka. I kako je to, u osnovi, komedija kojoj se niko pametan ne smeje.
“Skupštine nam ne rade baš najbolje. Hramovi demokratije isprskani su izmetom
prostote, stranačkom ostrašćenošću i iznad svega bahatošću i lepljivom lenjošću tzv. predstavnika naroda. Nema parlamenta bez krize, ni krize bez parlamenta. Zbog svega pomenutog prisutnog i na republičkom i na saveznom nivou, ovih dana javni život nam se polako pretvara u bednu imitaciju. Zbog onog saveznog nivoa slavili smo i dalje jedan praznik zemlje koje nema, republike koje nema, datuma kog svi žele da izostave i izbrišu, ali ni
kako da se okupe i dođu na sednicu Skupštine i o tome glasaju.
Zbog ovog, republičkog nivoa dve stranke koje obe u svom imenu nose atribut demokratski sprdale su se i nadgornjavale oko nečeg što bi trebalo da bude svetinja njihovog delovanja – procedure glasačke, i to u skupštini. Sa elektronikom ili bez nje, sa karticama ili bez njih, laž je laž, prevara je prevara, bez obzira na Administrativne odbore. Kad je čovek u Solunu, on ne može biti u isto vreme i u Beogradu, barem ne dok važe Arhimedovi zakoni. Ispada da se ovde može prekršiti svaki zakon, pa i zakon fizike. Kršenje fizičkih zakona zarad Zakona o radu svedoči da se nekom ovde jako žuri da obavi nešto zbog nečeg, da bi posle mogao da ima nešto. Vrlo interesantna operacija bez anestezije, a bezbolna, mutna i nejasna, parlamentarna ali netransparentna, glasna, ali nečujna. Samo nam još nedostaje neka akcija Narodnog pokreta “Otpor” u kome će anketom među građanima utvrditi da li postoje poslanici u republičkom parlamentu i, ako postoje, ko su oni zapravo.
Od kada je u ovoj zemlji, po prvi put posle drugog svetskog rata, ponovo uspostavljen višestranački parlament od tada se na nas izliva gomila gluposti, nebuloza i prostote, očigledne pretvornosti i laži, upravo iz istog tog parlamenta. Zašto nam je to potrebno? Da shvatimo jednom za svagda da parlament i nije neka blagodet. Parlament može da posluži da
106 107
se odigra po neka stranačka igrica, da se prevari poneki lakoverni ministar, možda da se neko ošamari ili polije, čak i ubije (kao onomad, daleko bilo), ali da se u njemu ozbiljno valorizuje politička volja većine, opšti duh zajednice – to malo teže.
Nema parlamenta bez krize, a krize koje se javljaju oko ovog našeg dvostruko su kritične, jer nisu u krizi samo krize, nego i parlament kao takav.
“Ta kriza poprimila je iz perspektive ‘Jutarnjeg lista’ upitnik karnevalskog mačkovog repa, a uvek je bilo važno šta misli ovaj ili šta je izjavio onaj i kakvi su odnosi parlamentarnih snaga. Stotine hiljada tona rotacione hartije objašnjavale su širokim demokratskim masama kakvi su tabelarni odnosi demokratskih snaga u parlamentu.
Uvek je neko bio uglavljen kao ratni liferant, kao čovek poverenja grofa Tise, kao član carskog i kraljevskog austrijskog Flottevereina ili u najmanju ruku kao doušnik Franca Ferdinanda (u tu grupu spadali su svi prečani od Stipe do Svetozara). Na dnevnom redu naših parlamentarnih kriza punih dvadeset godina bio je uvek neko tu ko je tu skoro – organizovao sedam humanitarnih društava u Čačku – ili opet neko, ko je kao vojvoda četničkog odreda ili nosilac neke zvezde, poginuo na Kajmakčalanu i preko čije smene se iz viših nacionalnih interesa nije moglo preći.”
Tako o našim parlametarnim krizama iz 1924. godine piše veliki meštar Krleža 1937. godine. U nje
govom peru beše dosta gorčine i gađenja da bi se sa lakoćom prepoznlo beskrajno ponovljanje istog – otužni vonj sitne duše – kao naš usud.
Prorok Krleža iz prve polovine XX veka na početku XXI veka. Jadni moji parlamentarci.
(2002)
108 109
Tragovi u pesku
Često se pitate šta je zapravo istina. Pogledate televiziju, pa ne znate. Pročitate novine, pa ne znate. Slušate svoje osećaje, osluškujete, pa vam se čini da znate. Ali ne znate
Često se poseže za onom čuvenom floskulom da se novinarstvo bavi istinom i samo isti
nom. To je imperativ profesije. Preneti tačno ono za šta postoji uverenje da je istina. Po toj frazi mi smo u obavezi, kao novinari, da uvek budemo uvereni u neku istinu. Da imamo jak i proverljiv subjektivni osećaj istine.
Ali svet, ovaj naš, globalizovani digitalnoinformativni kupleraj, ni po lule duvana ne daje za subjektivni osećaj istine. Raditi se mora, od nečeg treba živeti. Istina, šta je to istina – to više niko ne sme da pita.
Kada se prošlog ponedeljka avion američke kompanije “Ameriken Erlajnz” srušio na njujorški kvart Kvins, svi smo imali izvesna uverenja, izvesni
subjektivni osećaj. Činjenice su u tom trenutku bile skupa roba, bilo ih je malo, a govorile su još manje. Svedočenja očevidaca odjednom su postala nepouzdana. U svakom slučaju, uprkos suprotnim tvrdnjama Federalnog biroa, teško je bilo čitavu stvar automatski ne povezati sa terorističkim akcijama Osame bin Ladena. Tu zapravo niko nije tražio činjenice. Svi su slušali svoj subjektivni osećaj koji je govorio o strahu. Strah je već jednom oblikovao kulturu Zapada. On je produkovao pesimizam i krivicu duboko utkanu u evropsko biće. Šta je danas istina SADa? Možda strah.
Kad se premijer Srbije vratio iz SAD, na aerodromu u Surčinu, sačekalo ga je mnoštvo novinara. To su oni koji treba da se bave istinom. Opet su činjenice bile retka i skupa roba. Radilo se o našim uverenjima. Premijer nam je obećao da je sve u najboljem redu, da će se neosporno najznačajnija ekonomska sila, SAD, založiti za otpis dve trećine našeg spoljnog duga. Po našem subjektivnom uverenju, istina je da će nam biti dobro, istina je da nam ne može biti loše. Ne sme! Novinari treba da prenesu tu istinu. A šta je danas istina u Srbiji? Možda nada.
Kad su prošlog petka crvene beretke odlučile da pokrenu pitanje odgovornosti ministra policije Dušana Mihajlovića, jer im je dozlogrdila nezakonitost u radu MUPa i zafalio zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, opet je subjektivni osećaj isti
110 111
ne bio jači od činjenica i priča ispričanih na konferencijama za štampu. Samo što nisam siguran da su se naši osećaji podudarali, nisam siguran da je ovde viđena jedna istina. Taj raskorak u osećanjima, te emocije koje je iznenada počeo da spominje i načelnik SDBa, da li su one istinite. Ako jesu, onda u kom registru se kreću? Između straha, nade i ljubavi. Ili mržnje.
Na ovo pitanje očigledno nećemo tako brzo dobiti odgovor. Na ovo pitanje se ne može odgovarati, radeći po saveznim komisijama za istinu i pomirenje, niti zagledajući se zamišljeno u daljinu. Ako nema spremnosti da se ove dve istine, koje bi se lako mogle ispostaviti kao zapravo dve lažne emocije, dva pogrešna koraka, suoče same sa sobom i svojom eventualnom lažnošću, svojim preterivanjem – ništa nam ne može pomoći.
Možda bi trebalo požuriti, jer to je kao praćenje tragova u pesku – moguće je do prve plime.
(2002)
Nešto jače od stida
Kako sam priznao ono što me uvek bilo stid da izgovorim. I kako je nešto jače od stida uništilo i samu TV Novi Sad
Nekad sam radio na Televiziji Novi Sad. Danas izgleda kao da je to bilo pre tri stotine
godina. Nikad do sada to javno nisam priznao, ni da sam radio, niti da više ne radim. Uvek sam nekako ta pitanja o profesiji i počecima zabašurivao. Bilo je onih koji su dugo, dugo pošto više nisam mogao da prelazim prag Televizije Novi Sad, usput konstatovali: Ti si još uvek na televiziji! Ćutao sam. To se valjda shvatalo kao potvrđivanje.
Da li je to bio stid, ali nekako nisam imao volje ni da pomenutu kuću tužim zato što je šačicu od više stotina dobrih profesionalaca zajedno sa mnom spakovala na eufemistično nazvani prinudni odmor. Zna se dobro, neki se i danas tuže sa RTSom. Činilo se tada, a i danas se ta teza drži, da televizija oličena u RTSu nema nikakve veze sa pravdom i zakonom. Izgledalo je da je moj stid toliko jak da
112 113
nikad neću ni slova izreći o kući u kojoj sam počeo da sričem novinarski posao. Tako je izgledalo sve do ovih dana, ali onda sam shvatio da i od stida ima nešto jače, mnogo jače.
Odlučio sam eto sad javno da priznam: radio sam na Televiziji Novi Sad, u Informativnoj redakciji na srpskom jeziku, bilo je to davne 1988. Počeo sam nešto pre nego što su horde jogurtaške krenule da pohode ravnicu. U istoj toj redakciji upoznao sam Marinu Fratucan, upoznao sam Slavišu Grujića i Aleksandra Kravića. Od svih njih Marina mi se najviše dopadala, ali to u ovu priču ne spada. Upoznao sam tada i mnoge druge ljude, neke više ne poznajem. Kad to čovek izgovori oseća se kao da je nešto slagao. A govori istinu. Kad počne da razmišlja i da otrcava reči, te ratni huškači, te milijanebaletićke, te kekovići, smederevci, crnjanini, sve mu se čini neka je podvala u pitanju. A podvala i jeste, laž jeste, kukavičluk i ljudski bašibozluk jeste.
I sad se neko prenuo iz sna i tako bunovan se čudi, kao otkud cenzura pa još na TV Novi Sad. Sad se neko pita kako to da niko ne protestvuje što se skidaju emisije, što neki šatro profesionalci kao zavode red i profesionalizam sve gledajući grimase na nemom licu svojih političkih gazda. To stvarno kao da su deca poblesavela.
Beše to pre nešto više od godinu dana u onom interegnumu između 22. septembra i 5. oktobra, valjalo se po ulici svašta. Na RTV Novi Sad kao
neki su se pobunili, snažno i odlučno već negde 1. oktobra samo što nisu otkazali poslušnost. U našu redakciju tada su banule neke osobe koje sam poznavao dok sam radio na TV Novi Sad. Draže bi mi bilo da je ušetala desetina specijalaca sa sve Legijom na čelu. Sa njima bi smo se razumeli, sa ovima smo se samo gledali. Oni kao više neće to da trpe itd... Onda smo ih zamolili da odu tamo odakle su došli i da tamo obave to što su naumili. Ili ako se boje, da to ne obave. Mislim da su se uvredili. Ali ja sam tada bio krajnje iskren i dobronameran. Zaista sam verovao da su imali šansu jednom u životu da uzmu stvari u svoje ruke, da preuzmu rizik, da osete lagodno podrhtavanje dijafragme kao fiziološku manifestaciju slobode. Na žalost, oni su otišli do Trga slobode, tamo upoznali neke nove političare i mirno, potmulo i neslobodno sačekali neki novi Konkurs.
I bilo bi lepo kad bi kao naivni Jozef K mogli da kažemo da će ih stid nadživeti. Ali neće. Ima nešto jače i iskonskije od stida – gađenje.
(2002)
114 115
Sreski špijuni i stranačka ekonomija
Vest o novoj državi na našim prostorima ubrzano je potisnula vest o špijunima na Ibarskoj magistrali, Obe vesti su potpuno neverovatne. Ili: kakva država, takvi i špijuni
Stari srednjoevropski vic o starcu koji je živeo u četiri države, a da nogom nije kročio iz svog
rodnog sela postao je srednjoevropska realnost naše zemlje. Barem po ovom znamenju nismo Balkan već Srednja Evropa, ma šta o tome mislili nacionalisti svih boja, kod kojih pomen Srednje Evrope izaziva francjozefijansku fobiju. Evo nas i mlađih i starijih kako životarimo u trećoj državi, a mogu se kladiti da ćemo za jedno tri godine osvanuti i u četvrtoj. Normalno, odmah su vickasti, od humora operisani likovi, požurili da skroje prezrivi vic o Solaniji sa glavnim gradom Barselonom ili Ulcinjom. Kao i obično, manjak analitičkog razuma, a višak samo
dopadnosti, umišljenosti, svakovrsnog neznanja i arogancije zapljusnuo je ovdašnje medije. Ali srećom, samo na jedan dan.
Nekom srećom ili nesrećom ovu dobrološu vest o novoj državi, Srbiji i Crnoj Gori, kojoj je još valjda samo kopula konstitutivna, oduvalo je spektakularno hapšenje predsednika PDS, generala Momčila Perišića i drugova saučesnika, sve sa prvim sekretarom ambasade SADa, u opskurnom motelu na Ibarskoj magistrali, a sve zbog navodne špijunaže u korist mrskih nam Amerikanaca. O našoj novoj državi više ni slova. Samo još u Crnoj Gori liberali se prave da je to neka važna stvar i da je to konstitutivno “I” zajedničke države izdaja autentičnih crnogorskih interesa.
A zapravo, čitava stvar potpuno pada u vodu kada se postavi pitanje u kojoj to državi otuđeni i ničim kontrolisani KOS hapsi koga mu se svidi. U nijednoj normalnoj. Zato valjda više nikom nije ni važno kako se i da li se uopšte nova država nekako zove, ima li zajedničku košarkašku reprezentaciju ili ne,kad ta država po svemu sudeći nije normalna.
Ali pitanje se može postaviti i drugačije: nisu li sva okapanja unutar DOSa, sve navodne zakletve u reformski kurs, sva pomoć stranih donatora, samo ogromna dimna zavesa. Ona suviše naivna slika o tome kako, navodno, Koštunica kontroliše vojsku, a Đinđić, navodno, policiju – sasvim je promašena
116 117
verzija priče o jakim igračima. Igrači, oni pravi, stoje u senci, pametno investiraju svoj profiterski kapital, malo u korumpirane medije i novinare, malo u kriminogene tipove i lokalne moćnike, malo u oružje, malo u cigarete – i vuku poteze. Posle svakog njihovog poteza neko postane siromašniji, jadniji i bedniji. Posle svakog njihovog poteza, neko naivan pomisli da je došlo do sukoba stranaka oko vlasti. Ne znam da li ste primetili, ali već skoro mesec dana gradovi se oblepljuju plakatima i nalepnicama sa sadržajima koji ukazuju na borbu protiv korupcije. Grandiozno zamišljena akcija u glavama tvoraca i kreatora priziva herojsko vreme kad se “rušio režim”, a kod građana verovatno izaziva nedoumicu ili ravnodušnost. Skečevi sa nalepnicama i plakatima jeftin su agitprop. A znamo kolika je propagandna vrednost agitki. Možda se po neko pošten i zapita koliko novca je “oprao” Željko Mitrović i za koga, i čiji je sve novac Bogoljub “rolao” pacovskim finasijskim kanalima. Ali se još niko nije zapitao koliko je prljavog novca u političkim strankama. Stranke svoje godišnje finansijske izveštaje ne prezentuju javno ni svojim članovima, a kamoli građanima. Koliko, recimo, košta jedna osrednja stranka godišnje, da li plaća porez? ... Po kom su zakonu stranke privatizovane, da li po onom istom po kome se sada najbolji komadi vojvođanske privrede prodaju strancima (ako su to uopšte stranci)? Pitanja je mnogo, a zakona o finansiranju stranaka još nema.
Tako da dilema da li je Momčilo Perišić špijun ili ne, deluje smešno i potpuno falš. Uostalom, radio sam sa čovekom onomad intervju, valjda bi mi rekao.
(2002)
118 119
U Cara Trajana kozije uši
O bajkama koje to nisu. O stvarnosti koja je u Srbiji optimalna i neprevaziđena. O istraživanjima javnog mnjenja koja stvarnosti sreću kvare
Svi znaju tu priču, čuli su je još kao mala deca. Car je imao kozije uši, ali ko bi tu notornu či
njenicu javno pomenuo, završio bi u nekom jarku, prosvirane lubanje. Sa carem nije bilo šale. I već su se svi navikli da drže jezik za zubima. Kuvarice su ćutale, portiri su ćutali, generali su se pravili ludi, ministri takođe. Car je živeo mirno i mrdao kozjim ušima.
Svi znate šta je posle bilo, jedan frizer koji je voleo svoj posao i u poslu važio kao vredan pragmatik nije mogao više da ćuti o tim kozjim ušima koje je često gledao. Dok je obilazio rodnu zemlju Srbiju, iznenada sazove konferenciju za štampu i paf – otkri istinu o kozjim ušima. Narodu bi drago, ali neki ministri su se jako iznervirali i kover
tirali ostavke, otišli na odmor, povukli se u samoću. Car nije prstom mrdnuo, šta ga briga šta priča frizer. Uostalom, doći će taj opet po bakšiš. Tako je to sa bajkama, nikad nije kako mislite da jeste, uvek je još gore.
Ali mi danas na živimo u bajkama, mi danas živimo u radnoj i nadasve optimističnoj zemlji u kojoj se obećanja ostvaruju. Deca su nam u školama i čuvaju ih pozornici, što će svakom drogiranju stati na put, ograničiće se točenje alkohola, kampanje protiv korupcije su sve žešće, kampanje za siguran i bolji život su sve skuplje, brojne su agencije koje za skroman honorar, skoro volonterski, medijski animiraju građane da pomognu najugroženijim institucijama. Dakle, tu smo, stvarnost kakvu priželjkujemo samo što se nije ostvarila. Srbija je na pravom putu, i beznačajno je što na tom putu svaka opština ima po nekog lokalnog ili regionalnog mafijaša. Beznačajno je kad mi tačno u glavu znamo ko su oni i nema im pomoći.
Ali nešto stvarnosti sreću kvari. To su istraživanja javnog mnjenja. Novo istraživanje javnog mnjenja u regionu koju je sprovela mreža regionalnih organizacija za istraživanje javnog mnjenja “Balkan monitor” i koje je operisalo na uzorku od 10.000 ispitanika govori o temeljnoj zabrinutosti građana Srbije. Zabrinutosti zbog korupcije, kriminala i nezaposlenosti. Ljudi se dakle boje. Car se ne potresa previše, a frizeri drže konferencije za štampu.
(2002)
120 121
O kolektivnoj odgovornosti
Kako je naša moralna refleksija prešla iz XVIII u XIX vek i tamo otkrila individualnu odgovornost
Slušam ovih dana odjeke sa TV ekrana suđenja Slobodanu Miloševiću, tom mediokrite
tu zločina, tom preduvanom mehuru ispunjenom smrdljivim plinom ovdašnjih banalnih zabluda. Eno ih krešte: ne damo te. Ti si naš junak pravedniče – srpski, dakako. Kako vreme odmiče iz sata u sat, iz minuta u minut, svakim gestom potvrđuje se postojanje, egzistencija, epohalne kolektivne odgovornosti. Da, kolektivne odgovornosti. Nisam rekao srpske, ni hrvatske, ni muslimanske – rekao sam KOLEKTIVNE.
Ali molim vas, kolektivna odgovornost ne postoji. Ali molim vas, upravo ovih dana uvaženi akademik Nikola Milošević onako usput polemišući protiv stavova Ivana Čolovića tvrdi, lako i samouvereno, da kolektivna odgovornost ne postoji.
“Sudovi nisu mesta na kojima se ukida kolektivna odgovornost, zato što kolektivna odgovornost u
demokratskim društvima ne postoji. Pojam kolektivne odgovornosti spada u ideološku baštinu plemenskih zajednica i totalitarnih država i osnovni je ideološki obrazac svakog nacionalizma”. Tako nam kaže uvaženi akademik. Baje nam demokratski povezujući kolektivnu odgovornost sa omrznutim totalitarizmom, sa plemenskom, dakle primitivnom svešću i sa nacionalizmom. I onda, sve je jasno, kako bi moglo biti govora o kolektivnoj odgovornosti kada se dovodi u kontekst tako nepoželjan i emotivno nestabilan.
A šta je u stvari problem, kakav je u stvari problem sa kolektivnom odgovornošću?
Da kolektivna odgovornost ne postoji, moralo bi značiti da delovanje kolektiva ne može nikako da se opiše u terminima koji impliciraju bilo kakvu svesnu, intencionalnu i dobrovoljnu radnju. Da li je to slučaj? Naravno da nije, inače ne bi mogli postojati kolektivni sportovi, ne bi mogle postojati na raznim nivoima strukturirane grupe koje nešto čine i ostvaruju. Bilo bi besmisleno reći da kad tvrdimo da je vojna jedinica (brigada, korpus ili divizija) nešto učinila, tvrdimo samo da je njen pretpostavljeni nešto učinio ili da je samo neki pojedinac to učinio.
Dakle, kolektivno delanje postoji i mi to znamo. Ali, to je samo nužan uslov za kolektivnu odgovornost, ali ne i dovoljan. Da bi neki kolektiv bio moralno odgovoran, on mora biti svestan supstan
122 123
cijalne veze između svog delanja i posledica koje će uslediti, takođe mora biti voljan da te posledice izazove. Ponašanje shvaćeno kao uzrok mora biti na neki način pogrešno.
Da bi štetne posledice zaista bile greška kolektiva zahteva se da egzistira kauzalna veza između pogrešnog aspekta delanja i posledica tog delanja. Sa ovim aspektima kolektivnog delanja malo je teže, jer vas obično oni koji slepo brane principe individualne moralne odgovornosti ubeđuju kako, navodno, kolektivi deluju drugačije od individua i kako su kolektivi, navodno, “slepi delatnici” (što je samo po sebi kontradikcija). Jedino što još niko od njih nije uspeo da opiše kako to kolektivi deluju, a da ne deluju odgovorno. Oni, razume se, deluju drugačije od pojedinaca, ali po istim principima moralne odgovornosti.
Osobina većine naših vajnih akademika je naravno, da kaskaju za vremenom barem jedan vek, tako da je njihovo novopečeno insistiranje na individualnoj odgovornosti, kao na progresivnoj demokratskoj matrici čudo prelaska iz XVIII u XIX vek. Njihovo slepilo nije iskreno, ali je po staračku senilnost spasonosno. Iskreniji su, međutim, svi oni anonimni Slobini navijači, čiji istrajni izlivi podrške preplavljuju radiotelevizijske kontakt hotlajn veze; pa oni najbolje znaju da kolektivna odgovornost postoji, da se moglo i ne postupati tako, ali da se htelo, da se znalo, jako dobro, šta je to zločin, ali
da se on i hteo, da se živelo u jednoj jasno strukturiranoj grupi, gde je svako jasno mogao da prepozna svoj deo posla. čak i oni koji su mirno gledali svoja posla, radili su to u nekom kolektivu manjem ili većem, manje ili više odgovornom. Samo što to nije kako se obično misli kolektiv srpske nacije, jer tako nešto ne postoji. Postoji čitav niz kolektiva povezanih konstruktom izraženim u pridevu srpski: srpska vojska, srpska policija, srpska paravojska, srpska akademija, srpska opozicija, srpsko filozofsko društvo, srpsko ribolovačko društvo, srpsko religiozno društvo, srpsko društvo za Srbe i one koji se tako osećaju... Toliko kolektiva bez odgovornosti – to naprosto nije moguće.
(2002)
124 125
Kako se zove ova država?
Kako se zove zemlja, gde u pola noći, u klasičnoj sačekuši, sa desetak profesionalnih hitaca može biti ubijen general policije, pomoćnik načelnika Resora javne bezbednosti MUPa Srbije? Da nije to ona ista zemlja u kojoj u restoranu “Mama mia” automatskim oružjem ubiju tadašnjeg načelnika Resora Javne bezbednosti MUPa Srbije, nije li to ona ista zemlja u kojoj u restoranu FK Rad na Banjici ubiju tadašnjeg saveznog ministra odbrane?
Mogao bi navodno najgledaniji kviz na svetu, koji se eto humanitarnom dušom i sve
tosavskom dobrotom brata Karića prikazuje i na našoj televiziji čitaj (BK TV), da postavi u nekom od
narednih emisija svojim takmičarima za milion dinara sledeće pitanje: Kako se zove zemlja gde u pola noći, u klasičnoj sačekuši, sa desetak profesionalnih hitaca može biti ubijen general policije, pomoćnik načelnika Resora javne bezbednosti MUPa Srbije? Ako bi takmičar zažmirkao i zatražio pomoć, moglo bi mu se pojasniti da je to ista ona zemlja u kojoj ministar policije odmah oštro zavapi kako će “prevrnuti nebo i zemlju da ubicu nađu” (i odmah zatim neovlašteno počne da trabunja o detaljima i metodama istrage koja će tek uslediti). A premijer vlade u ovoj zemlji u kojoj u po noći srokaju značajnog policajca kaže da ne zna zašto bi ministar policije zbog toga bio smenjen.
A vi još ne znate koja je to zemlja ni kako joj je cenjeno ime? Pitanje nije lako. Ako vam to može pomoći u ovoj zemlji ima i novinara koji su pokojnog generala policije dobro poznavali (kako sami kažu), oni tvrde da je pokojnik bio nadasve pošten policajac i da su kriminalni motivi sasvim isključeni. Ljubitelji određenijih i jasnijih formulacija iznose tvrdnju da je dotični policajac stradao zbog podrške revolucionarnim petooktobarskim događajima. O stavu ovog policajca u petooktobarskim previranjima saznajemo iz neviđeno objektivne i činjenicama potkrepljene knjige Ivana Radovanovića i Dragana Bujoševića.
Dakle, sve je jasno, samo nije jasno koja je to zemlja u kojoj se sve ovo događa. Da nije to ona ista
126 127
zemlja u kojoj u restoranu Mama mia automatskim oružjem ubiju tadašnjeg načelnika Resora Javne bezbednosti MUPa Srbije, nije li to ona ista zemlja u kojoj u restoranu FK Rad na Banjici ubiju tadašnjeg saveznog ministra odbrane? Da li je to ista zemlja? Ako nije, u neko dogledno vreme gledaćemo ozbiljnu i činjenicama potkrepljenu konferenciju u MUPu Srbije, na kojoj će biti izneti detalji o motivima i počiniocima ubistva Boška Buhe, ministri neće davati nesuvisle izjave i kleti se u osvetu, premijer se neće ništa pitati o tom slučaju, kao ni stranački prvaci parlamentarnih i neparlamentarnih stranaka. Novinari će citirati izvore iz MUPa, koristiti svoje izvore i eventualne očevice pitati šta su čuli i videli, a neće spekulisati i izmišljati. Građani, oni obični konzumenti informacija, biće uvereni da je zločin jednostavno zločin i da su njegovi motivi monstruozno prozaični. I znaće da postoje mnoge organizovane kriminalne grupe, ali da ni jedna ne može da pobedi pravnu državu, nekorumpirane čuvare reda, nepristrasno pravosuđe, pravdoljubive tužioce, itd.
Mi, naravno, ne znamo šta će se desiti u neko dogledno vreme u skoroj budućnosti i zato ne znamo koja je ovo država i koje je njeno ime.
Kad saznamo, javićemo vam.
(2002)
Oče naš, zašto si nas napustio
Kako se jednog nedeljnog prepodneva na obalama Dunava u Sremskoj Kamenici pokrstilo u Hristu četrdesetoro dece. I kako su vladika i sveštenstvo tome činu doprineli. I šta je ko od toga zapamtio
Prošle nedelje, dana gospodnjeg kada je i Bog legao da se odmori, nedaleko od Novog Sada,
u Zmajevoj Sremskoj Kamenici kršteno je četrdesetoro dece. Četrdeset jaganjaca božjih koji oduzimaju grehe sveta. Dece štićenika Dečijeg sela. Dece kojima bog nije dao da upoznaju svoje roditelje. Umesto toga, upoznali su vaspitače, red zajedničkih kuhinja, popodnevni odmor, učenje u strogoj tišini.
Te nedelje božje, činodejstvovalo je u porti crkve Rođenja presvete Bogorodice sveštenstvo iz Iriga, Ledinaca, Kupinova manastira Šišatovac i Rakovac. Decu je krstio Vladika sremski Vasilije i sam
128 129
priznavši da nikad toliko dece odjednom krstio nije. Okupilo se tu i meštana, pa ko nije bio kršten, iskoristio je priliku da se prosvetli, a ko bi već kršten beše kum onima koje krstiše.
Deca, a bilo je tu i onih u dobu tinejdžera, saginjaše glave da ih Vladika blagosilja svetom vodom i prekrsti krstom na kome je i Hrist raspet. Beše lep jesenji dan. Deca koju roditelji zaboraviše i koja nisu imala kome da budu nestašna. Deca kojoj svet šalje svoju iznošenu odeću i humanitarne pakete i tako ih sigurno i spokojno ostavlja tamo gde su, na zabačenom rubu života, ta deca, to pre podne bila su važna samoj sebi.
Protojerej hrama Rođenja presvete Bogorodice, Teodor Katić, otkrio je novinarima kako je došlo do ovog svečanog čina. Deca su sama inicirala ovaj čin, gotovo spontano, posle samo nekoliko časova veronauke. U Dečije selo veronauka je pretpostavlja se, takođe spontano sišla sa neba ravno među nezaštićene štićenike Doma. šta im je drugo preostalo tako samim i nezaštićenim osim da spontano iniciraju krštenje. Deci je jasno ono što rukovodiocima ovog Doma očigledno nije jasno – da se nekrštenom veronauk ne drži. Zato su se deca spontano krstila da bi im se onda veronauk mogao spontano držati.
I ove nedelje će se ponoviti isti čin za još osmoro dece koja su prošle nedelje bila na ekskurziji, pa njihova spontanost nije još prošle nedelje mogla
doći do izražaja. Sveštenici crkve Rođenja presvete Bogorodice obezbedili su svakom detetu zlatan krstić koji im je darivao sam vladika. Posle su svi skupa otišli na ručak.
Ovo je događaj za pamćenje. Pamte ga lokalni mediji, pamte ga i brojni meštani Zmajeve Sremske Kamenice, pamti ga i sveštenstvo pravoslavno, pamtiće ga naravno i štićenici Dečijeg sela. Pitanje je samo ko će šta od njih zapamtiti. Neko će zapamtiti obilnost nedeljnog ručka, neko poj sveštenika, neko lep jesenji dan, hladnoću svete vode i blesavi osmeh nepoznatog čoveka koji se izdaje za krsnog kuma. Nekom će pak u samoćama koje slede maleni pozlaćeni krstić, poklon vladike, reći da je svet odvratna greška.
Oče moj zašto si me napustio – zavapio je Hrist na krstu u samrtnom času. Sveštenici i fariseji smejali su se u senci krsta. Evanđelja ne pamte, ali sigurno su posle ovog spektakla sveštenici i fariseji otišli na neki obilan obed, zajednica je pokrila račune. Evanđelja ne pamte, ali sigurno su neki od njih zagrejani vinom već tada, dok je Hrist umirao na krstu, zamišljali male zlatne krstiće kao dobru merkantilnu robu za vekove koji dolaze.
Oče naš zašto si nas napustio – otćutali su štićenici božjeg doma.
(2002)
130 131
Identitet i histerija
Kako identitet lako postaje histerija i kako nas je o tome još pre deset godina učio jedan mudar pisac, ali ga mi nismo slušali
“Nacionalisti su od glave do pete sazdani od nacije”, tako je u eseju Identitet
i histerija mislio i pisao, pre više od deset godina. Đerđ Konrad. Mađarski pisac Konrad Đerđ pre više od deset godina posećivao je ove krajeve gotovo krišom kao persona krajnje sumnjiva. Otkazivano je gostoprimstvo državnih institucija, poput Međunarodnog press centra, kada je ovaj intelektualac trebalo da govori, i to samo zato što se njegov mađarskojevrejski duh opirao nacihisteriji toliko dragoj u ovim krajevima.
Godine 2002. gotovo deset godina posle pisanja ovog eseja gospodin Konrad je ugledni gost Beograda i Novog Sada. Novosadski gradonačelnik ga najzvaničnije gostio, slušao njegove mudre reči. Konrad je dolazeći u Novi Sad primetio antisemit
ske grafite, spomenuo je to gradonačelniku a ovaj ih je prvom prilikom svojeručno prekrečio. Blicevi su sevali, kamere snimale. Sve deluje kao da smo nešto naučili od pisca “Vrtne zabave”. Ali nismo.
Ovih dana političari, sveštenici, novinari, avanturisti teraju nas da se izjasnimo jasnim i preciznim jezikom nacionalnog identiteta. Mi znamo da su identiteti nužno parcijalni. Napuhane apstrakcije koje negiraju jedni druge. Mi ne bismo u apstraktne torove i zato se osećamo pomalo nelagodno kad popisivači, inače sasvim fini golobradi mladići, dolaze u kuću i traže naše priznanje.
Ako se nešto moralo urezati u pamćenje za sve ove godine koje su iza nas onda je to saznanje da je od identiteta do histerije samo jedan mali korak, samo jedan jedva primetni pokret. Histerija umiva identitet u onom trenutku kad se počne naslućivati promena. Onda se histerično počne ponavljati nacionalna mantra. Poseban vid te histerije je propitivanje drugih i drugačijih. Očigledno je da Bager Velja u tome nije usamljen, samo je najglasniji, najčvršće drži lopatu i bez sumnje se prvi usudio da se javno seti divnih dana od pre gotovo deset godina kad nam ovde nisu slobodno vršljali razni konradi i labusi.
(2002)
132 133
3. Hotel “Panonija”
Čiji je naš bolji život
O Omnibusu sve najbolje. Jer ako šaljete nešto na jednu adresu, onda se nemojte čuditi što na tu adresu i stiže. Nismo li upravo mi ti koji dajemo legitimitet tom centralizujućem umu
O Omnibusu sve najbolje. Dobar je da bolji i ne može biti. Kako smatra premijer Đinđić,
Omnibus će biti usvojen jer bi sve ostalo bilo “izraz neozbiljnosti”. E, sad ko sme da odobrava amandmane, onaj ko je tu ili onaj koji nije tu.
I uopšte, ne treba biti iznenađen razvojem dogđaja. Ono što je Vojvođanska skupština zaslužila, svojim radom i pregalaštvom, to je i dobila. Ako šaljete nešto na jednu adresu onda se nemojte čuditi što na tu adresu i stigne. A ovo što se sad događa zaista je otužan kraj jedne nazovi realpolitike (kod nas se to pogrešno naziva pragmatizam) koja je više
od godinu dana gubila vreme izgovarajući: Pa i mi smo za autonomiju, ali potrebno je poštovati neku proceduru. Naravno, omnibus će biti usvojen da izraz neozbiljnosti ne bi preleteo preko čitavog parlamenta jedne autonomne regije koja sebi laska da ima neka prava. On će biti usvojen da se ne bismo pogledali u oči i zapitali šta nam to rade oni koji ništa ne rade. Danas ćemo gestom odvratnog demagoga uzeti ono što nam se daje da nam ne kažu da ništa nismo uzeli, a sutra možemo opet urlikati po trgovima i vikati protiv centralizma.
Ali nismo li upravo mi, dakle mi a ne oni, ti koji daju legitimitet tom centralizujućem umu. Nismo li mi izabrali put restauriranja jednog već podosta mrtvog Ustava. Jesmo. Niko nas nije terao, ali mi smo tako hteli. Reći da nismo imali izbora ne znači mnogo. Zapravo treba postaviti pitanje ko nije imao izbora. Samo onaj ko izbor nije mogao da stvori. Kao najveće žrtve otrcane floskule, da je politika veština mogućeg, ispostavljaju se vojvođanski političari kojima je mera mogućeg ono što oni mogu ili ne mogu, a ne ono što se stvarno može ili ne može. Onda su oni vesti onoliko koliko mogu. I tu je samozadovoljnoj tautologiji kraj.
Ovde još nikom nije palo na pamet da možda postoji politička imaginacija koja će roditi ideju i da je mera politike zapravo mogućnost da se na malom prostoru uradi mnogo tako što će se promeniti pristup i ugao gledanja; tako što će se ideja povezati sa energijom.
134 135
Naravno, kad nemate ideju ostaje vam procedura, ostaju vam nenadležnosti. Ostaje vam omnibus.
Veliko je pitanje, i to pitanje će se sve oštrije postavljati, ko je ovde stvarno nesposoban i kome ta stvarna nesposobnost odgovara? Građani Vojvodine, stanovnici regije svakako neće još dugo gutati priču o nedostatnim ingerencijama.
šta će se desiti kad jednog dana neko od njih, parafrazirajući jednu parolu na kojoj se dugo jahalo, gromoglasno postavi pitanje: Čiji je naš bolji život? I šta ako ustanovimo da se našim boljim životom bespravno služe oni koji su godinama pitali “čije su naše pare”. Nešto mi govori da će se ovo gromoglasno pitanje razbiti o zatvorena vrata Banovine. Razbijaće se tako dok ih jednom i same ne razbije. A iza razbijenih vrata Banovine sedeće ljudi sa ingerencijama. Praznim.
(2002)
Ko je za, a ko protiv?
Da li su vojvođanske autonomaške partije jedinstvene i monolitne koliko to na prvi pogled izgleda i šta nam govori sukob IsakovRadosavljević
Naša mala varoš – negdašnja Atina Srpska – sadašnji prozaični grad Novi Sad – iznena
da, da tako kažemo, preko noći, postala je politička prestonica opasnih igara. Do prošle nedelje važio je jedan politički aksiom koji je silom prilika oduvan sa spiska jeftinih političkih mudrovanja. Važilo je nešto što se sad već smatra predrasudom bez prave potke, a to je da samo LSV, to jest njen lider i aktuelni predsednik vojvođanske skupštine, Nenad Čanak, može da uzburka politički život grada, pokrajine i šire, to jest da samo on može da izazove medijski hvale vredan skandal. Za njihove koalicione partnere Reformiste Vojvodine, mislilo se da su van mogućnosti da se takmiče u ovoj disciplini.
Ali, od prošlog vikenda pokazalo se da su reformisti duboko zagazili u frakcijsku borbu, u kojoj nji
136 137
hov čelni čovek Mile Isakov kao da je izgubio podršku. Tako je barem izgledalo onome ko je prošlog vikenda pročitao nešto od vojvođanskih dnevnih novina; tzv. prestonički mediji nisu se bavili ovom svađom. Ali politička čaršija Novog Sada svakako jeste. Iz varoških naglabanja zanimljivo je pratiti linije mitomanske koje često nisu tako naivne i spontane, kako na prvi pogled mogu da izgledaju. Sve one vode do Nenada Čanka i, u svakoj verziji, on u sprezi sa ovim ili onim ljudima ruši Mileta Isakova. Razlikuju se samo motivi: u jednoj verziji, to je altruizam i briga za opštu stvar, a u drugoj vlastohleplje. U svakom slučaju, i jedna i druga verzija podržavaju sliku političkog delanja koja zavisi od moćnog pojedinca bez koga kolektiv kao da i ne postoji. U tu sliku uklapaju se i reakcije Mileta Isakova, koji, uvređen glasanjem u njegovoj vlastitoj stranci, demonstrativno odustaje od svake kandidature (što će imati katastrofalne posledice za taj isti kolektiv), uklapa se i žanr slika u kojoj Miletov oponent i potpredsednik Izvršnog veća Vojvodine, Duško Radosavljević (čija se ambicija opasno raspolućuje između političke i univerzitetske karijere), tri duga sata razgovara sa Nenadom Čankom i napokon dobija njegovu podršku.
Politika je bliža literaturi i imaginarnom nego što to prosečan konzument novina i televizije misli i poima. Politika je obeležena narativnošću i pripovešću i često je pitanje šta je stvarno, a šta
izmišljeno u politici potpuno irelevantno (upravo otud i relativnost istine i laži u politici, a ne iz puke nemoralnosti).
Ali, vratimo se našoj maloj varošici u kojoj je na sceni igrokaz ko je za, a ko protiv, Mileta. Šta nam to sve govori? Možemo se zapitati da li je vojvođanska politička scena zaista tako definisana, da je čine partije sa jakim liderima i monolitnim strukturama. Čini se da neće baš tako biti, kod karakterno slabijih reformista, nejedinstvo se iskazalo najpre i najjasnije, ali i kod lukavijih i poslovično opreznijih ligaša ima pretendenata na mesto kalifa umesto kalifa. A Jožef Kasa? On je izdržao već nekoliko napada koji su se završavali njegovom pobedom i odstranjivanjem stranog tela iz partije, ali sledeći – ko zna. Naime, pozicija vlasti povećava apetite, ali i širi mogućnosti i sredstva za borbu. Da sam ja kojim slučajem antiautonomaški nastrojen vlastodržac, svakako bih podsticao političke apetite autonomističkih političara koji tavore u besplodnoj senci svojih predimenzioniranih lidera.
(2002)
138 139
Kobni promašaji
Nekad su se upadljivo razlikovali oni koji su se opredeljivali za košarku od onih kojima je najomiljeniji fudbal, a o onima koji najradije igraju tenis da i ne govorimo. I danas političare možemo diferencirati na one koji preferiraju kolektivne sportove naspram onih koji više vole individualne. Premijer Đinđić recimo igra tenis, miris znoja sa fudbalskog terena suviše je kolektivistički osećaj za njega
Preteći da se pretvori u tradicionalni fudbalski duel, susret ekipa pokrajinske i republičke
vlade završio se porazom vojvođanskog fudbalskog tima. Tačno u podne 14. juna na terenu vile u Čortanovcima, sa bele tačke krenula je igra na sve ili ništa. Utakmica je izgubljena na penale, posle pro
dužetaka. Ali i posle promašenog penala potpredsednika Duška Radosavljevića.
Još je davno, u predvečerje raspada Jugoslavije, primećeno mnogo sličnosti između rata i fudbala, a da teorija stvara praksu posvedočio je i maksimirski incident koji je tako lepo legao nacionalistima, našim i njihovim. Uostalom, možda najzanimljiviji kolumnista sa exyu prostora, pokojni Veselko Tenžera, pisao je o fudbalu kao da piše o politici.
Nadmetanje timova dveju vlada namenjeno uspostavljanju što Ijudskijih odnosa dveju po mnogo čemu suprotstavljanih političkih grupacija, samo po sebi nije neka nova zamisao. Sport opušta i rekreira. Vojvođanska vlada igrala je pre nekih godinu dana protiv tima Savezne vlade. Pobedila je. Izbor sporta govori više o onom ko bira nego njegove izjave i fraze. Nekad su se upadljivo razlikovali oni koji su se opredeljivali za košarku od onih kojima je najomiljeniji fudbal, a o onima koji najradije igraju tenis da i ne govorimo. I danas političare možemo diferencirati na one koji preferiraju kolektivne sportove naspram onih koji više vole individualne. Premijer Đinđić, recimo, igra tenis, miris znoja sa fudbalskog terena suviše je kolektivistička predstava za njega.
Kad političari igraju fudbal, onda je to više od igre (ko se seća Voje Brajovića i Petra Božovića iz pomenute TV serije – zna o čemu pričamo). Sve šale idu, dakle, u stereotipnom pravcu republika
140 141
pokrajina, sva navijanja nose obeležje političkog podvriskivanja. Ali penali su penali, ko promaši penal za svoju ekipu mnogo je kriv. Da li je zbog tog osećaja krivice dr Radosavljević izgubio mobilni telefon? Da li je zbog njegovog nesrećnog promašaja cela autonomaška čaršija poludela i rešila da mu smesti gnusnim pričama o slanju nepristojnih GSM poruka protivnicima njegovog izbora za predsednika Reformista Vojvodine? Napokon, da li je sve to normalno?
Ima li pravo političar da promaši penal, nije li svaki promašaj političara zapravo kobna greška koja sve nas košta? Zašto bi nas trebalo da zanima ko telefonira sa kojeg telefona i ko šalje poruke i koga privode na “informativni razgovor” (institucija ukinuta posle 5. oktobra) zbog nedokazanog žvrljanja grafita? Na čitav niz ovakvih i sličnih pitanja možemo odgovoriti samo ako razmislimo o još jednom novom pitanju. Kome sve ovo treba? Kome treba da pogrešni igrači izvode penale? Ko nespreman tim gura u odsudne okršaje? Pa, onaj kome do pobede zapravo nije ni stalo.
(2002)
Političari jedne dimenzije
Sve, baš sve je politika. Reče političar i skoči sa litice
Pucanj je odjeknuo u predvorju Savezne skupštine. Slika koja izvire iz ponora banalne pa
tetike: večito zajapureni večiti junoša lišen svakog skrupuloznog osećaja, lišen svakog saosećanja, okružen novinarima, blicevi sevaju. Aleksandar Vučić, kao nekad, kao pod NATO bombama, hrabar i stamen u centru medijske pažnje čita “oproštajno pismo” jošnepreminulog Vlajka Stojiljkovića . Čini se kao da se igra neka predstava. Nema ni jednog gesta ili ljudske grimase (barem psovke ili jecaja) koji bi se mogao okarakterisati kao stvaran i iskren. Ovo su zaista oni, tragikomični strvinari, đavolovi podrepaši. Ako bi to moglo da naudi njihovim neprijateljima i đavolu bi se u dupe uvukli. Pogledajte Mirka Marjanovića sa zlatnim “roleksom” kako pljucka u prste dok okreće novi list sa tekstom komemorativnog govora. Nemojte mi reći da je njegovom rukom pisan.
Po njima, dakle, sve se može i mora politizovati. Smrt nema nikakvu drugu dimenziju nego poli
142 143
tičku. Oni nisu u stanju da smrt drugačije dožive. Obično, moja smrt nije događaj u mom životu, ona je događaj u životu onih koji me vole, kojima nešto značim, kojima ispunjavam vreme. Ako takvih ima pred izvesnošću moje smrti, obraćam se njima.
Ali ne, za njih smrt jeste događaj i to politički, koji može imati samo jednu jedinu dimenziju – političku upotrebljivost. Život onda po nekoj analogiji ima samo jednu dimenziju, političku takođe. Primetiti neku drugu dimenziju, skliznuti u neko drugo područje, gde je život nepolitika, to je opasna anomalija. Nedostatak koji onda proizvodi razne druge nepodopštine.
Ova iznenada obelodanjena i sad već sasvim ogoljena činjenica koja svedoči da ljudi koji su do juče vladali ovim prostorima imaju nedostatak, problem u komuniciranju sa životom to jest sa trenutnim, stvarnim, običnim i malim problemčićima, ta činjenica nam ukazuje na postojanje opasnih slika u glavama koje su nadraživale njihov politički elan. I još uvek ga nadražuju. Problem jednodimenzionalnih slika i priča u kojima ne postoji minimum osećaja za pojedinačno, neponovljivo i jedinstveno zapravo je problem hipertrofirane politike.
Ali čini se da se upravo na tom, da tako kažemo, osnovnom konceptualnom planu nije promenilo ama baš ništa. Odnosno, da ljudi koji vladaju od juče takođe nisu raščistili sa jednodimenzionalnošću i hipertrofijom politike. Istini za volju manifestacija
njihove jednodimenzionalnosti nije tako monstruozna kao kod ovih koji su vladali do juče, jer njihov položaj ne zahteva ekstremne poteze. Mediji su im legli na rudu pa se ne moraju mnogo truditi.
Tako, evo, baš pre neki dan na konferenciji za štampu predsednik Skupštine Vojvodine obećava osnivanje fronta protiv velikosrpskog hegemonizma i nacionalizma. I sada, ne što velikosrpskog hegemonizma i nacionalizma nema (ima ga još te kako), već zato što slika dotičnog koji stvara front ima do te mere jednodimenzionalnu političku upotrebljivost da se možeš opkladiti da tom hegemonizmu neće pasti dlaka sa glave. Odnosno, što je još gore, od ovakve akcije samo će narasti, jer njemu treba upravo da jedna površnost potkrepi drugu. Političar jedne dimenzije nije u stanju da primeti bilo šta što nije u njegovoj dimenziji, ni patnju, ni bol, ni krivicu, ni sumnju, ni ljude... Za njega, politika je sve. Pa i smrt čak, i ona je pre svega politika.
(2002)
144 145
Kao stara posuda za led
Šta je vojvođansko pitanje? Da li je vojvođansko pitanje isto što i srpsko pitanje, kako nas ubeđuju pogureni profesori, ili pak vojvođansko pitanje ima neki svoj autohtoni prizvuk
Ne, ne mogu da pišem o zemlji u kojoj bi samo od izvoza malina mogli sve da pozlatimo,
a, gle baksuza, baš uzgajivači malina štrajkaju. Ne mogu da pišem o gradu na reci i njegovom gradonačelniku kog su vadili iz bunara dizalicom, a najpre su ga na njegovo insistiranje i uz prisustvo novinara u bunar spuštali. Ne zato što sve to izgleda kao već dobro poznata farsa, sad već lepo uvežbana i za publiku odigrana, već zato što to nije važno. Nije važno, pa da je sto puta na naslovnim stranama dnevnih novina.
Ali šta se događa između dva petka, između dva sedmična okreta vremena, šta je vredno razmišljanja jednog običnog sasvim ordinarnog prolaznika? Uvek mi se činilo da kad neko pokušava da vam opi
še vlastiti dan, da ga je baš u tom lakom nabrajanju onoga što mu se dogodilo, najlakše zaskočiti i otkriti u njegovom danu prazninu. Ničim zakrpljeno ništavilo. Tako nekako stoji i sa dnevnom politikom, kad počnete da nižete događaje dana i događaje nedelje, onda tek vidite koliko je ništavila u svim tim akcijama. Postoji jedna temeljna predrasuda o tome, koja tvrdi da ako ne umete da pronađete dovoljno zanimljivih i atraktivnih događaja u svojoj okolini, onda za to nije kriva vaša okolina već vi sami. Vi sami niste umeli dobro da gledate i dovoljno dobro da proniknete u suštinu događaja. Kao što rekosmo, to je puka predrasuda. Nekad se nema u šta proniknuti. Ali jedno je sigurno, u stvari mi sami, samo mi, projektujemo važnost i interesantnost. To ne znači da je važno šta se kome svidi. Zapravo to je uvek igra moći, vrlo subjektivna igra.
U svetlosti te konstatacije treba se zapitati da li je takozvano vojvođansko pitanje, najpre, uopšte pitanje, a potom i da li je važno? Nije li vojvođansko pitanje ustvari (kako nas uveravaju pogrbljeni profesori) srpsko pitanje? Na neki način surogat pitanje? Kao da je do njega došlo zabunom, zamenom mesta. I sad gledamo komediju situacije. U situaciji prelaska semafora nedaleko od Banovine mnogi građani se nekontrolisano smeju. Prava komedija situacije.
Pa dobro postoji li vojvođansko pitanje, autohtono samodovoljno pitanje koje nije krinka nekog
146 147
srpskog, hrvatskog, mađarskog ili multinacionalnog pitanja. Ipak, reklo bi se da postoji, mada se čini da je trenutno lošeg kvaliteta, sa rečenicama gramatički faličnim. Postoji Vojvođansko pitanje blokirano u prošlosti kao blesak Vojvodine koja je zaostatak prošlosti. Sama zavisnost od zaborava. Na prvim linijama postavljanja tog pitanja zamuckuju nemoćni. A lukavih, koji slatkim šapatom zavaravaju moćne, njih izgleda da nigde nema. I tako Vojvodina stoji kao stara davno upotrebljavana okrnjena posuda za led. Jedva da se neko još i seća čemu je ona služila. Ostaje samo sećanje na vremena kad je bilo leda i razloga za njegovu upotrebu u vidu čaša sa smeđim odsjajem burbona, vremena kad su i posude za led bile prave, pune i neokrnjene.
(2002)
Upravljaj, šta bi drugo!
Prašina se od usvajanja omnibuszakona još nije ni slegla, a već valja gledati u budućnost. Treba rekonstruisati PIV, treba odgovoriti novim zadacima.
Umesto šampanjca i zdravice, nakon usvajanja omnibuszakona o Vojvodini, mislilo
se na budućnost. Umesto odmora na lovorikama, vredni radnici na razboju autonomije (tzv. razbojnici autonomije) već su planirali kako da se komparativne prednosti netom izvojevane pobede iskoriste i, dabome, operacionalizuju. Tako je potpredsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine i šef poslaničkog kluba ove stranke u Skupštini Srbije, Bojan Kostreš, izjavio da za DSS “neće biti mesta” u novom pokrajinskom Izvršnom veću. Ni pod razno. Jer ne vidi se zašto bi neko ko ne prihvata omnibuszakon bio u vladi Vojvodine. Zašto bi dotični koji je iz DSS, ako je toliko protiv veće autonomije, uživao plodove te autonomije.
148 149
Iz svega gore navedenog, vidi se da se sprema nešto kao rekonstrukcija pokrajinske vlade. Jedino nije baš najjasnije po kom će se principu i metodu ta rekonstrukcija vršiti. Rekonstrukcija koja treba da očeliči vladu za borbu sa novim zadacima i novim ingerencijama. Što bi se reklo, Izvršno veće će morati da odgovori novim zadacima. A ti zadaci će, naravno, zahtevati nove ljude, drugačiju organizaciju, veći vozni park, obezbeđenje, itd.
Kao što nedavno reče savezni ministar Živković, bolji je čovek od poverenja, pa čak i ako nije ekspert, nego lažljivi ekspert. Tako i ovde, kad bolje pogledamo, što bismo mi nekim ekspertima davali plate i pozicije kad imamo naše borce za autonomiju, odnosno radnike na razboju autonomije (to jest, razbojnike). Nikom ne treba posebno dokazivati da je ovo put ka uspehu u rekonstruisanju vlade.
Ali, na Kostrešovo kadrovanje pre kadrovanja nekim čudom odgovorio je baš Stevo Bobić, sekretar za privredu u PIV, koji je, gle čuda, iz DSS. Ovaj veselnik – čiji je doprinos u izradi predloga Zakona o vraćanju autonomnih nadležnosti pokrajini ogroman i sastoji se od dva reda retko kucanih slova, koja nam poručuju da u privredi Vojvodina ima dovoljno nadležnosti i da joj više i ne treba – uzvratio je da nikakve rekonstrukcije pokrajinske vlade neće biti. Setio se DSS kadar davno izumrlog običaja zvanog Kolegijum DOSa, bez čije saglasnosti ne može biti imenovan ni vratar Beogradske kapije. Nema Pokrajinske vlade bez Kolegijuma DOSa.
Petnaest dana i dvestotinak amandmana trebalo je da prođe da bismo saznali ono što smo znali i pre.
Efikasnost neke nove regionalne samouprave, njena sposobnost da nadležnosti pretoči u bolje poslovanje i, u krajnjoj konsekvenci, bolji život građana Vojvodine presuđivaće jednoj ideji i jednom angažmanu. Zar, ipak, ne bi bilo bolje da onda taj angažman ne bude jedini kriterijum efikasnosti i sposobnosti. Kad je već reč o obrnutoj uslovljenosti. Tu se naravno ne radi o DSSu ili o Ligi, ne radi se o prvoboračkim zaslugama, ne radi se o amblemima i etiketama; reč je o poslu koji treba obaviti. Uradiš ili ne uradiš.
Jednom davno jedan reditelj, koji je konačno posle dugo vremena političke izolacije dobio priliku da režira, požalio se producentu koji mu je ovu priliku omogućio da nema nikakvih uslova za rad. Šta da radim kad nemam salu za probe? – zavapio je. Producent mu je kratko odgovorio: Režiraj, šta bi drugo!
Upravljaj, šta bi drugo.
(2002)
150 151
Miletić i mi
Kako je moguće da nijednom politički institucionalizovanom vojvođanskom subjektu nije palo na pamet da nešto duguje Svetozaru Miletiću
U februaru, mesecu koji je za nama, navršile su se dve godišnjice vezane za ime rodona
čelnika srpske nacionalliberalne ideje u Vojvodini, Svetozara Miletića. Svetozar Miletić rođen je u Mošorinu 22. februara 1826, pa se prostim računanjem moglo zaključiti da se ove godine može obeležiti 175 godina od rođenja pisca slavnog “tucindanskog članka”. Miletić je umro 4. februara 1901, pa se tako, opet prostim računanjem, moglo saznati da je ovo stota godina od smrti osnivača i prvog urednika lista “Zastava”.
Sad, moglo se računati ali nije se baš nešto preteralo u obeležavnju ovih datuma. Nekoliko feljtona po dnevnim “vojvođanskim” novinama, jedna zanimljiva izložba u biblioteci Matice srpske i ništa više. Naravno, datumi i jubileji samo su politika simbola
ili u gorem slučaju samo su politika. Sad, pitanje je da li lik Svetozara Miletića više ne emanira nikakve političke ideje zgodne za emitovanje ili ideje koje eventualno simbolizuje njegova biografija nisu podobne novoj vlasti. Pitanje je više retoričko, jer pod sintagmom “nova vlast” mora se podrazumevati toliko širok spektar ideoloških teza da bi nesumnjivo i bilo koje tumačenje Miletićevog lika i dela (od onih ultranacionalističkih do onih umereno nacionalnih, pa čak do autonomaških) moralo prepoznati u nekom delu DOSa svoje mesto. Ali nije.
Izvršno veće Vojvodine ume da organizuje novogodišnju modnu reviju ili izbor za najauto godine, trošeći svoj ugled u saradnji sa mutnim julovskoespesovskim firmama, ali jednu svečanu akademiju posvećenu značajnom kulturnom jubileju ne ume. Gradonačelnik Novog Sada ume da se pojavi u neprimerenoj ulozi prikazivača na promociji novog romana svog dobrog prijatelja, ali ne ume da organizuje barem skromnu svečanost povodom godišnjice rođenja svog velikog predhodnika.
Ne radi se ovde o ideologiji, ne radi se ovde ni o nekakvom negativnom stavu. Ovde se, jednostavno, radi o odsustvu stava. O onoj palanačkoj “sve je počelo od nas” i o onoj provincijalnoj “ono što ja ne vidim/ne razumem – to ne postoji”.
(2002)
152 153
Zašto smo davali i zašto dajemo?
Cirkus u poseti vojvođanskim gradovima. Istina je da smo uvek bili pljačkani, zašto bismo to menjali?
Cirkus koji se naziva poseta Vlade Republike Srbije Izvršnom veću Vojvodine i šetanje po
Vojvodini, završena je cirkuski, kako se i očekivalo. Dva premijera su zajedno gostovala na programu novosadskog RTS.
Nekih tričetiri dana pre toga, u TV magazinu VIN, Gordana Suša je sa svojim gostima, između mnogih tema, dotakla i temu autonomije Vojvodine. Onako uzgred, bez mnogo udubljivanja. Nije tu bilo mnogo šta da se čuje, jer priča o autonomiji u Beogradu uvek zvuči kao da slepom objašnjavaš tirkiz plavo. Ipak, jedan ženski glas, glas istoričarke Branke Prpe, podsetio je na nešto što bi svi trebali da znaju, a nekako uvek zaborave: Vojvodina je od priključenja Jugoslaviji permanetno bila pljačkana. Dalje se ova tema nije elaborirala.
Da se elaborirala mogle su se izneti frapantne činjenice. Recimo, godine 1926, prema zvaničnom
izveštaju Generalne direkcije, suma ubranih poreza za celu Jugoslaviju iznosila je 1.839 miliona dinara od toga je u Vojvodini naplaćeno 490 miliona ili više od četvrtine. “Pančevac” u broju od 17. avgusta 1927. o ovoj nesrazmeri piše razvejavajući široko rasprostranjenu iluziju da je ovo posledica privredne superiornosti Vojvodine. Oni te daleke 1927. godine pišu: “Od 839 miliona dinara ubranih kao porez na promet u celoj državi najviše odlazi na Hrvatsku i Slavoniju, zatim na Sloveniju, a tek na trećem mestu stoji Vojvodina.” Dakle, nije ovaj region bio privredno najrazvijeniji, ali je najviše davao.
Zašto smo davali i zašto dajemo? Mentalitet? Poltronski političari? Poslušnost i bogobojažljivost? Trebalo bi o tome dobro razmisliti, jer, kako sada stvari stoje, jedino su fukcioneri Skupštine Vojvodine i Izvršnog veća uspeli da spasu nešto vojvođanskih para. Da oni nisu sebi podigli plate, ni ovih jadnih tristotinak miliona dinara ne bi se vratilo u Vojvodinu.
(2002)
154 155
Ljudi željni dobrog autonomaškog hita
Gužva na promociji “Političke istorije Vojvodine”; autonomija Vojvodine kao estradni hit
Da je, kojim slučajem, stari dobri TANJUG, sklon preterivanju i osetljiv na političke im
pulse, izveštavao sa promocije knjige “Politička istorija Vojvodine” novosadskog publiciste Dimitrija Boarova, on bi verovatno javio da je na promociji bilo preko dve hiljade novosađana okupljenih u svečanoj sali Gradske kuće. Ovako, nepristrasni posmatrači i neumorni brojači primetili su da je na pomenutoj promociji bilo prisutno preko dvestopedeset ljudi, medu kojima i sam politički krem autohtonih novosadskih partija – sasvim dovoljno da svečana sala bude dupke puna i da svetlost sa velikih prozora Gradske kuće osvetli prostrani gradski trg.
Za onog ko poznaje, novinarski, i poslednjih godina sve više publicistički rad Dimitrija Boarova, okrenut istoriografski potisnutim temama politič
ke i ekonomske istorije Vojvodine, poseta ovakvoj priredbi normalna je stvar.
Sa promocije predhodne knjige Dimitrija Boarova “Apostoli srpskih finansija”, koju su pre četiri godine izdali “Stubovi kulture”, a koja se održavala u prostorijama Advokatske komore Vojvodine, pamtimo prefinjenu intelektualnu atmosferu, recenzente Dr Ljubu Madžara i Dr Ranka Končara i tek nešto više od tridesetak stvarnih poštovalaca publicističkog rada Dimitrija Boarova.
Svašta se dogodilo u međuvremenu, ali biće da popularnost Dimitrija Boarova ipak nije porasla pet puta; izvesnije je da je autonomija Vojvodine postala političkokulturni hit. Hit kome će uskoro kamerni prostori biblioteka i čitaonica postati tesni. A velikih stadiona i prostranih mitingaških pustara u Vojvodini tako je malo.
(2002)
156 157
Vojvodina ravna kao Ravna Gora
Kako izgleda prosečan vojvođanski četnik? U njegovom izgledu mora biti nešto avetinjsko, utvarno i nerealno, jer on zapravo i ne postoji. On samo osniva udruženja
U sali Skupštine opštine Sremski Karlovci na Dan Svetog Save održana je osnivačka skup
ština regionalnog odbora Ravnogorskog pokreta “Srpska Vojvodina”. Da bi sve bilo kako Bog zapoveda, osnivanje je blagoslovio episkop bački Vasilije. Osnivačku skupštinu pozdravili su i kolege četnici iz Beograda, koje je predvodio Dragomir Bošković. Da četnika ima svuda, dokazali su i predstavnici odbora u osnivanju iz Republike Srpske. Bilo je tu i starih četnika đenerala Draže.
Šta se može zaključiti iz ovih nadasve razveseljavajućih vesti? Najpre, ako je neko mislio da Vojvodina sa četničkim pokretom ima veze koliko i sa engleskom kraljicom, grdno se prevario. Vojvodina
je zapravo srpska kao što to kaže ime ovog udruženja. Ono što je srpsko mora biti da ima neke veze sa četnicima. Ovaj propali projekat srpskog slepila baš bi mogao u Vojvodini da ima svoje korene. Jer poznato je da je u Vojvodini sve ravno, poznato je takođe, da je Vojvođanima sve ravno, zašto onda ne bi i Ravna Gora mogla biti u Vojvodini. A tamo gde je Ravna Gora tamo su i ravnogorci. Kad se ravnogorci kreću to je onda ravnogorski pokret. Tako ispada da su ravnogorci u stvari domoroci. Pitanje ko su domoroci u Vojvodini, mučilo je naše sugrađane već duže vreme. Sad znaju.
A čime će se baviti ta novoosnovana “Srpska Vojvodina”? Pa, baviće se kulturom, naravno. U tu svrhu, “Srpska Vojvodina” je osnovala kulturni štab, koji će valjda imati vrhovnu komandu nad svim bitkama – kulturnim, naravno. Da li će u tim bitkama biti mrtvih i ranjenih, to se još ne zna. Ali sudeći po svemu što se događa u poslednjih mesec dana u našoj pitomoj ravnici – po najezdi udruženja koje uglavnom osnivaju naši stari znanci, i koja se bave te zaštitom Vojvodine od ovog, te zaštitom ćirilice od onog, te zaštitom srpske tradicije od onog i onog – nekih bitaka mora biti, naravno odbrambenih. Ili se to nama priviđa ili neko ponovo misli da je napad najbolja odbrana, a u tu svrhu ni ravnogorska sredstva nisu isključena.
(2002)
158 159
Dani bola i ponosa
Konačno da postavimo i to pitanje: kako je umirovljeni Savez demokratskih partija vaskrsao kao prvoklasna blokovska roba, i zašto je, nekad propisno odgurnuta, Vojvođanska demokratska opozicija postala vanparlamentarna ustavotvorna skupština
Hajde konačno da postavimo i to pitanje. Da ga postavimo mi koji smo sve ove godine
gledali kako nam razbucavaju zemlju, kako nam uništavaju Vojvodinu, kako nas i naše bližnje izvlače iz podruma i odvode da druge ljude ubijamo po podrumima. Dakle, hajde mi koji smo sve ove godine glasali protiv; nejakom rukom zaokruživali alternativu koje nije bilo, slabi da se odupremo efikasnije, da mi s ove strane postavimo to pitanje: Da li nam je DOS uopšte bio potreban?
Kako, molim?
Da, upravo tako, da li nam je bila potrebna tvorevina koja je sebe teškom mukom i, u priličnoj meri, po diktatu spolja, ukalupila u savez nazvan Demokratska opozicija Srbije. Odgovor ni izdaleka nije jednostavan, ali nije ni onakav kakav se očekuje. Danas, sa ove vremenske distance, ispostavlja se da nam je široki front borbe protiv režima bio neophodan. U tolikoj meri represivan režim nije se mogao menjati na običnim izborima, uz uobičajeno slikanje i rukovanje. Ali, da li se mogao rušiti mimo ovog koalicionog koncepta. Mogao je! Samo što bi u tom slučaju stvari morale da se nazovu pravim imenom, a odgovornost ne bi bila kolektivna. U trenutku kada je većinsko antirežimsko raspoloženje tražilo samo priliku da se izlije u nešto što neće biti bojkot i povlačenje, zatajila je odgovornost političkih lidera i graditelja stranačkih strategija. Grupni portret sa predsedničkim kandidatom bio je udobna startna pozicija. A grupnost omogućava lagano amnestiranje od pojedinačne odgovornosti. Čvrsto stegnuti palčevi prilikom potpisivanja koalicionog sporazuma zamenjeni su čvrsto uvezanim interesima vladanja i vladalačkih ambicija i, tako, samo što ne izgovorimo: DOS nema alternativu.
Danas, kada se na inicijativu autonomaških lidera najavljuje stvaranje “trećeg bloka” unutar vladajuće Demokratske opozicije Srbije, ne možemo da se otrgnemo utisku uzalud protraćenog vremena. Ili, još gore, da izgovorimo tako nešto kao: obični
160 161
opozicioni oportunizam. Jer, šta drugo znači utopiti onomad formirani Savez demokratskih partija u DOS, pa ga sad vaskrsavati kao blokovsku robu. Ili šta drugo znači onomad odgurnuti Vojvođansku demokratsku opoziciju, pa je sad vaskrsavati kao ustavotvornu vanparlamentarnu skupštinu.
To se zove – kad ste u Novom Sadu u trouglu Ilije Ognjanovića, Trg Mladenaca, Bulevar Mihajla Pupina – oportunizam. A kad ste na Novom Beogradu, onda se to zove legalizam, čim pređete Brankov most, oportunizam postaje pragmatizam.
Neko će reći da je u vreme formiranja DOSa pojedinačna snaga stranaka bila veoma mala, a da eto danas, kako tvrde analitičari, upravo te manje stranke dolaze do svoje prave snage. Moguće je da treba verovati analitičarima. Ali, trebalo bi se zapitati gde počiva snaga tih malih stranaka. Bojim se da počiva na truloj trgovini oko skupštinske većine. Trgovini koja je zapravo eufemizam za parlamentarnu korupciju nesagledivih posledica.
(2002)
Samo gubitnici napadaju vlast
“Filmske novosti” dobijaju novog direktora. DOS, kao, ne zna ništa o tome da bivši direktor novosadskog “Dnevnika”, Dragan Radević, nadaleko čuveni Miloševićev poltron, treba da upravlja “Filmskim novostima”. Građanin kao “paloma maramica” – oportunista kao vaspitni primer
Da li je bivši direktor i novosadskog “Dnevnika”, Dragan Radević, postao novi direktor
“Filmskih novosti”. Savezna vlada, kako kaže savezni sekretar za informisanje Slobodan Orlić, nije ga imenovala na to mesto. To zvuči kao do nova vlast nema veze sa ovim skandaloznim imenovanjem čoveka koji je devet godina iz Novog Sada dokazivao da niskost i poltronstvo nemaju cenu. Međutim, Savezna vlada ga i nije mogla imenovati jer
162 163
ona imenuje samo generalnog direktora Savezne javne uprave Radio televizije Jugoslavija i članove upravnog odbora. Rukovodioce posebnih sektora ove javne ustanove medu kojima su i “Filmske novosti”, imenuje generalni direktor, uz saglasnost upravnog odbora. To bi, za naivne, značilo da Savezna vlada nema nikakvog uticaja na kadrovsku politiku javnog preduzeća kojem je osnivač. Pa, za to smo se i borili. Moglo bi se u to još i poverovati da Slobodan Orlić nije rekao još nešto. Naime, on je potvrdio da mesto direktora “Filmskih novosti” po koalicionom dogovoru pripada SNPu, što samo znači da su sva kadrovska rešenja profilisana i bratski podeljena. Što opet govori da tu gde političari dele kvotama mesta na koje treba da dođu odgovorni i vredni ljudi – jednostavno sreće nema. Svakom normalnom ko je samo jednom u proteklih devet godina otvorio list “Dnevnik” u kome je direktorovao Dragan Radević, ne mora se posebno objašnjavati što dotični ne zaslužuje ni trafiku da drži, a kamoli da direktoruje u nekoj saveznoj ustanovi. Svakom normalnom od ovakvih vesti je muka. Muka mu je ne od raznih radevića (koji su mu se morali smučiti mnogo ranije) već od onih koji ih, kao, nisu imenovali na ta mesta, koji, kao, ništa ne znaju, koji uvažavaju sud javnosti, legalizam, ekspertske kvalitete, i tome slično.
Dakle, svako normalan kad pročita ovakvu vest mora se osetiti poput budale. Poput paloma proizvo
da izrađenog za potrebe svrgavanja Miloševićevog režima, iskorištenog pa bačenog, može se osetiti svaki normalan i pošteni građanin ove zemlje kad vidi Miloševićeve ljigave poltrone kako se udobno smeše sa neke nove funkcijice.
U svakom slučaju, vaspitna vrednost ovakvih poteza nesumnjiva je. Onim generacijama koje stasavaju nedvosmisleno se stavlja do znanja da se oportunizam, poltronstvo, laž, snishodljivost prema vlasti jednostavno isplate. Da se ubuduće zna – samo gubitnici napadaju vlast.
(2002)
164 165
Naftna Industrijo – Volim te
Kako se jedan događaj od prošle nedelje povezao sa jednim događajem od pre dve decenije. Kako ljubav može biti slepa. I kako iz svega toga proizilaze šifrovane ljubavne poruke
Oni stariji će se setiti, bilo je to negde sredinom osamdesetih, jedan skandal protresao
je naš malograđanskosocijalistički mir. Naime, sred bela dana, u sred grada Zagreba, tada glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske, jedan sredovečni gospodin protrčao je ulicama Zagreba preko glavnog trga go kao od majke rođen. Bio je oktobar, hladnoća je već zavladala, a gospodin je dok ga nisu obuzdali, pokrili ćebetom i strpali u “maricu”, ponavljao vičući: Ja volim Zagreb!
Gotovo sve novine su objavile fotografije ovog incidenta, one pristojnije i sa većim tiražima su stidno mesto dotičnog gospodina prekrili crnom naštampanom trakom, a bilo je i onih senzaciona
lističkih kojima ljubav za istinom nije dozvoljavala ni tu malu štamparsku laž.
Kako se kasnije ispostavilo, ili kako je neko hteo da se ispostavi, sredovečni gospodin bio je zapravo duševno poremećena osoba koja je umislila da će ovim gestom skrenuti pažnju na sve drastičnije komunalne probleme grada Zagreba, na kašnjenje tramvaja, pljuvanje po ulici, neuredne komunalne instalacije i čitav niz gorućih životnih problema. Zato je onoliko i vikao da voli Zagreb. U osnovi svega stojali su ljubav i briga.
Danas, kad je čuvena scena u kojoj predsednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak baca tablu sa natpisom RTS na zemlju iza nas, gotovo sa sigurnošću se može tvrditi da dotični gospodin iz Zagreba nije bio duševno poremećena osoba. Smestili su mu, to je očigledno.
I kod gospodina Čanka mogla se prepoznati ista vrsta ljubavi koju je pre dvadesetak godina demonstrirao golišavi gospodin. I gospodin Čanak kao da je vikao i ponavljao: Ja volim Vojvodinu. I niko ga nije čuo. I onda ju je morao skinuti. Nju – Tablu. Sad vidimo da i njemu pokušavaju da smeste, može biti isti oni izopačeni umovi koji su smestili i onom zagrebofilu. Ali za razliku od svog prethodnika gospodin Čanak se ne da, umesto da sedi i čeka da ga neko zatvori u “maricu” on sutradan odmah poseti NIS i saopšti im da je osamdeset posto NISa ustvari NIV. Kome ni posle ovog nije bilo jasno da je reč
166 167
o ljubavi ka Vojvodini i pokušaju da se na taj problem skrene pažnja taj je mogao da pogleda sednicu vojvođanske Skupštine i tu se neposredno uveri kako ljubav može biti slepa.
Događaji sa NISom koji se pred našim očima pretvara u NIV i sa RTSom koji se pretvara u RTV Novi Sad nisu samo slučajno povezani u vremenu i prostoru relativnim akcijama jednog čoveka. Oni su suštinski povezani jednim erosom i jednom brigom. Nije sporno da brigu danas imaju mnogi, a nešto manji broj građana Vojvodine ima i ljubav, ali pitanje se postavlja da li je reč o istim emocijama kod svih tih različitih ljudi. Nenad Čanak svakako misli da njegova briga mora biti i naša briga, tako nekako ispada pošto je on predsednik Skupštine Vojvodine. Ali, da li njegova ljubav mora biti i naša ljubav? Sumnjam.
Ove poslednje šifrovane ljubavne poruke ukazuju da se tu znatno razlikujemo. Uostalom, kako biste pročitali skraćenicu NIV?
Naftna Industrijo, Volim te – tvoj Nenad Čanak.
(2002)
Politička borba gusana
Ko to za praznike radi, ko se uoči Vaskrsa pravi da se ništa nije dogodilo i kako će se stvari razvijati kad zaista počnemo da radimo
Kada je Steva Prodanov u nedelju na mokrinskoj javnoj sceni na očigled svih okupljenih
pojeo jaje, čisto da se vidi da slučajno nije lažirano ili kako se u Morkinu još kaže”švindlovano”, proglašen je za šampiona 13. svetskog prvenstva u tucanju uskršnjijm jajima u Mokrinu. Selo Mokrin smešteno nedaleko od Kikinde poznato je po svetskim prvenstvima, u borbi guskova takozavanoj Gusanijadi i onom održanom u nedelju, Svetskom prvenstvu u tucanju farbanim uskršnjim jajima – takozvanoj tucanijadi.
Kako javljaju dopisnici, nakon uvodnih borbi, šesnaest takmičara, uglavnom iz Mokrina i Ostojićeva, mada ih je bilo i iz Ljubljane, odmerili su jačinu svojih jaja u finalnim borbama. U velikom finalu sastali su se Steva Prodanov iz Mokrina i svetski
168 169
šampion od pre dve godine, Mile Ilijin iz Ostojićeva. Stevino jaje bilo je čvršće. Mokrinčani, navikli na ovakva uzbuđenja, nisu ovim svetskim šampionima pridali prevelik medijski značaj.
Ali medijski značaj, barem u finalu protekle nedelje, dobili su akteri nedavne sednice Skupštine Vojvodine, tačnije poslanici Lige Socijaldemokrata Vojvodine koji su uzburkavši mirnu radnu atmosferu vojvođanskog parlamenta nasekirali poslanike što je ishodilo prekidom redovne sednice, čiji nastavak sledi što je pre moguće, jer je ostalo još dosta tačaka dnevnog reda za raspravu.
Primetno je da su se i gospodin Đorđe Đukić, predsednik Izvršnog veća Vojvodine, kao i predsednik Skupštine Nenad Čanak, čiji poslanici su i akteri ovog incidenta, a koji, uzgred da pomenemo, nije vodio ovu sednicu. Dakle, primetno je da su svi jednoglasno poricali bilo kakav politički značaj ovog incidenta. Ono, istini za volju, povod za incident je zaista bio potpuno neprimeren tako burnoj reakciji, takoreći povoda gotovo da i nije bilo. Međutim, stvari tako mogu izgledati na površini, kad se malo bolje pogleda vidi se da LSV pokušava već duže vreme da isproba svoju skupštinsku snagu, pomenimo samo inicijativu za smenjivanje jednog potpredsednika Izvršnog veća Vojvodine koji dolazi iz, gle čuda, redova Koalicije Vojvodine. Kako se saznaje ta inicijativa, koja je pokrenuta još pre uvođenja vanrednog stanja, nema podršku ni predsednika Izvr
šnog veća Vojvodine a ni poslanika u Skupštinitini Vojvodine koji dolaze iz redova DS. Možda je upravo to saznanje, a ne navedeni razlog, bilo motiv za burnu reakciju poslanika LSVa i za njihovu opservaciju da IV ignoriše Skupštinu. Tek kako bilo, ovo su samo nagađanja a na ovoj javnoj sceni neko je progutao jaje, glatko bez da mu je zastalo, i celu priču tako sveo na političku borbu gusana.
Odlukom Vlade Srbije ponedeljak po Uskrsu koji se slavi po starom kalendaru, proglašen je za neradni dan. Vaskršnji ponedeljak kao zvanični neradni dan. Ako ste u (Veliki) petak krenuli da u Novom Sadu obavite neki posao u banci ili drugoj kakvoj ustanovi mogli ste da “poljubite vrata”. Ako ste bili neoprezni da upitate zašto dotični ne rade rizikovali biste izliv klasične netrpeljivosti, ili nečeg ne daj bože goreg. Julijanski, Gregorijanski ili Prvomajski svaki nam je kalendar dobar ako sadrži veći broj “crvenih slova”.
Skupština grada Novog Sada u utorak (29. aprila), dakle odmah posle praznovanja treba da ima novo, redovno, zasedanje. Odbornike čeka razmatranje završnih izveštaja budžeta za prošlu godinu, nekoliko regulacionih planova, koncept reforme gradske uprave, a treba da se postavi i nekoliko novih članova raznih odbora. Završni račun budžeta grada za 2002. godinu pokazuje da je gradu ostalo 19 miliona dinara viška, što i nije čudno znajući da je rebalansom budžeta izvršenog krajem godi
170 171
ne, grad nakon niza godina imao suficit. Prema izveštaju, sredstva su korišćena namenski, mada se primećuju nelogičnosti u raspoređivanju novca.Recimo akcija “Novi Sad bezbedan grad” budžet je koštala nešto više od 15 miliona dinara, a protokol i reprezentacija potršili su skoro 12 miliona dinara poreskih obveznika. Kako će odbornici glasati posle prazničnih dana Vaskrsa nismo u mogućnosti da vam saopštimo jer ovaj broj zbog sledećih, prvomajskih praznika, zaključujemo ranije, ali ako je u pokrajinskoj skupštini bilo moguće da neko dobije iznenadni napad “burnog reagovanja” jer je tu naviku godinama u opoziciji sticao (objašnjenje Nenada Čanka), nije isključeno da i odbornici novosadski na nešto odreaguju (burno).
(2003)
C48 ponovo u Vojvodini
Za nepunih desetak dana snažno su kompromitovana sva tri inače posvađana autonomistička lidera; droga i mafija, DB i bahatost
U već pomalo dosadnjikavoj dramaturgiji Haškog tribunala oličenoj u poznatoj “šta mi
možete” pozi njegovog najpoznatijeg osumnjičenika, uoči prvomajskouskršnjih praznika, zaiskrilo je istinsko uzbuđenje, pojavio se C48. Zaštićeni svedok iz krajeva vojvođanskih (nema te modulacije glasa koja može da sakrije naše otvorene samoglasnike i lepu lalinsku sporoću), koji ne samo što je naš, već poznaje i mnoge odavde, a kako izgleda, mnogima je i u kući bio. Odmah je čaršija počela da prebrojava ko je baš tih dana otišao na more, iznenadni službeni put ili ko jednostavno nije viđen na uobičajenim mestima u uobičajeno vreme. Čaršijska istraga o identitetu zaštićenog svedoka još uvek traje pa se rezultati, u interesu iste, još ne mogu objaviti.
172 173
C48 je kao što je poznato na čistom vojvođanskom jeziku objasnio kako je početkom devedestih godina kockarnica u centru Novog Sada “Monte rojal” služila tadašnjem direktoru RTV Novi Sad Miloradu Vučeliću, tadašnjem glavnom uredniku Infromativnog programa Marku Kekoviću, braći Popivoda i još mnogim likovima sa službenim legitimacijama, za sastanke, uživanje i dogovaranje o važnim stvarima etničkog čišćenja, stvaranja čvrste granice prema Hrvatskoj i tome slično. Onako usput C48 se pohvalio da je Službi omogućio prisluškivanje petrovaradinskog sveštenika župe Svetog Roka Marka Kljajića, tih godina angažovanog u zaštiti prava Hrvata i obelodanjivanju srazmera etničke čistke nad njima, i početkom devedestih perspektivnog novinara, a danas vlasnika mnogih tiražnih tabloida Roberta Čobana.
Ovo usputno priznanje koje je trebalo da potkrepi autentičnost ostalih tvrdnji gospodina C48 govori više nego što želi. Naime, prvo pitanje sa svim svedocima “pokajnicima” koji dolaze iz Službe uvek glasi ko ih šalje, odnosno da li su oni zaista pokajnici koji su raskinuli sa svojom prošlošću ili još ponekad odrade neki poslić za starog poslodavca. Logično je dakle da se zapitamo kakvu nam to poruku C48 šalje i u čije ime.
To da je Služba grandiozno kršila ljudska prava, prisluškivala, montirala procese, plela spletke, svađala stranačke lidere itd, naslućivao je, znao i
uverio se svaki iole inteligentniji stanovnik ove zemlje u proteklih desetak godina, ali kad nam takva vestica stigne iz Haga a posle nje ne uslede nikakve zvanične reakcije iz dotične Službe (koja ime menja a ćud izgleda nikada) onda to može da zvuči kao: prisluškivali smo i prisluškivaćemo, a za to se ne moramo nikom pravdati. Ova podmukla hrid svake tranzicione mladodemokratskoistočnoevropske zemlje iskrsla je preko Haga konačno i u našem moreuzu, a drugi dan svedočenja zaštićenog C48 na nju je naleteo aktuelni potpredsednik srpske Vlade, autonomaš ovdašnji, predsednik Reformista Vojvodine, Miodrag Isakov. Naime baš je njega, na insistiranje osumnjičenog SM, svedok naveo kao primer kako je Služba preko kockarnice “Monte rojal” kontrolisala neke za nju interesantne ljude. Miodrag Isakov početkom devedesetih nalazio se na čelu Nezavisnog društva novinara Vojvodine i na čelu opozicionoautonomaškog nedeljnika “Nezavisni”. C48 je haškoj i svetskoj javnosti prodao bajati čaršijski trač kako je porocima skloni Miodrag Isakov Mile navodno prokockao pomoć Soros fonda namenjenu listu “Nezavisni”. Dakle, pomenuti navodni osmogodišnji saradnik Službe zaštićeni C48 prodaje nam dobro poznatu čaršijsku priču bez ijednog novog detalja koji bi nas uverio da on stvarno zna neke činjenice koje nije prežvakalo svako kafansko društvo iz užeg centra Novog Sada.
Akteulni potpredsednik srpske vlade je na dovođenje u vezu DBa i njegove ličnosti, prirodno,
174 175
bio veoma osetljiv i u pisanoj, lepo sročenoj izjavi za javnost, prezentiranoj preko Agencije Beta, poručio je da ga je radoznalost vodila po kafanama i svim drugim porocima ali da do DBa i droge nikad nije stigao. Opravdanje tipa: nisam časna reč. Isakov je pozvao Službu da objavi sva dosijea o njemu ako takvih ima. Međutim, BIA ćuti kao da je DB. Zaista da li javnost treba da zna, da li je, ko i kada od aktuelnih političra bio u saradničkim, dobrovoljnim, prinudnim ili kakvim drugim odnosiima sa službom i da li Služba poseduje dosijea o nekom od njih, da li treba da ih objavi ili barem da obelodani njihovo postojanje.
U vreme kad je preko telefona moglo da se pita “tamo gde treba” da li o nama postoji nekakav dosije, jedan značajan akter “foteljaškobirokratskog” rukovodstva Vojvodine nazvao je dotični broj i raspitao se o svom dosijeu. Ispostavilo se da čovek, navodno, nema dosije. Državna bezbednost se nikad nije intresovala za njega, nije ga pratila niti prisluškivala. Toliko o objavljivanju dosijea.
U međuvremenu, po izjavama gospodina Isakova moglo se naslutiti da on sumnja da je ova kompromitacija tempirana iz Vojvodine, to jest da glavni kreator ovog skandala ne sedi daleko od mesta gde je nekad bio kasino “Monte rojal”.
Ali jedna je stvar promakla mnogima pa i Miodragu Isakovu. Za nepunih desetak dana snažno su kompromitovana sva tri autonomistička lidera:
Nenad Čanak zbog navodnih veza sa Nenadom Opačićem, Miodrag Isakov zbog navodne saradnje sa DBom i Dragan Veselinov zbog navodne sukrivnje za saobraćajnu nesreću u kojoj je akter bio njegov službeni vozač. Ova specifična aferaška čistka “vojvođanskih kadrova” nikako ne može biti slučajno koincidirana, niti tvrda podeljenost autonomaške scene može imati razloge samo u taktičkom razmimoilaženju. Pogledajte dobro oko sebe, do sad se C48 već morao vratiti iz Haga.
(2003)
176 177
Kadrovi su prolazni, lideri su opasni
Kako se zove najveća vojvođanska sapunska opera?
Predsednik Reformista Vojvodine Miodrag Isakov izjavio je pre neki dan, gostujući na lokal
noj novosadskoj TV “Apolo” da Vojvođanksi savez ne postoji. Ovo je potkrepio tvrdnjama da ova široka koalicija praktično ne funkcioniše već godinu i po, a za to su po Isakovu odgovorni Liga socijal demokrata Vojvodine i Savez vojvođanskih Mađara.
Lideri ovih stranaka, nastavio je da puca iz tešog naoružanja Isakov, su se dobro ugnezdili u Skupštini i Izvršnom veću Vojvodine i u mnogim opštinama Vojvodine, pa im, po Isakovu, nije u interesu borba za autonomne vojvođanske stvari. Spominjan je tu nostalgično “jogurt” i podsećalo se na to kako i od ove vlasti građani nemaju nikakvu korist kao ni od one predhodne.
Ovom izjavom nastavljena je produkcija vojvođanske sapunske opere zvane “Ja sam najveći autonomaš i nema drugih osim mene”. Vojvođan
ski savez je široki front političkih stranaka (parlamentarnih i vanparlamentarnih), nevladinih i svih drugih organizacija (ima ih devetnaest) formiran u avgustu 2001. godine. Veoma slobodno koncipiran i krajnje labavo vezan. On je pre svega strateškog karaktera i cilj mu je da okupi sve subjekte iskreno zainteresovane za autonomiju Vojvodine. U taj savez vas uključuje vlastito delovanje i mišljenje a isključuje takođe vlastito antiautonomaštvo i kontravojvođanski stavovi.
Vojvođanski savez, tako široko shvaćen, je imao problema u radu, odnosno profil njegovog delovanja nije jasno definisan, jer on nije centralizovan, niti je izborna koalicija koja deluje po kohezionim silama kvota i podele izbornog plena. Drugi problem njegovog delovanja je sastav. Naime, on je sastavljen od subjekata koje različit politički položaj tera u različitu ponekad čak i suprotnu logiku delovanja, jer stranke koje participiraju u vlasti bez obzira na kom nivou imaju često drugačiji taktički pristup pojedinim pitanjima. Ono što mnogi previđaju je činjenica da je upravo ovakva tvorevina, kakva je Vojvođanski savez, jedina alternativa liderskoj sujeti vođa tzv. autohtonih vojvođanskih partija, ali upravo ova sujeta može najviše i da ugrozi delovanje ovakvog saveza.
Odgovarajući na konstatacije Isakova predsednik SVMa Jožef Kasa konstatuje da u radu Saveza ima problema, ali da za to nije kriva njegova stran
178 179
ka, već upravo Isakov koji je svojim stavovima kompromitovao rad ove alijanse. Pri tom je Kasa pojasnio da misli na Isakovljevu podršku Koštunici kao predsedničkom kandidatu.
Najbolji odgovor Isakovu dalo je predsedništvo Vojvođanskog saveza zakazavši svoju sednicu za 15. maj. Predsedavajući operativnoj koordinaciji Vojvođanskog saveza, predsednik Skupštine Vojvođanskog pokreta Slobodan Budakov koji je i zakazao sednicu za novosadski “Građanski list” kaže: “Nije sporno da Liga socijaldemokrata Vojvodine, Savez vojvođanskih Mađara i Reformisti Vojvodine spadaju među vodeće stranke, ali ne bi bilo dobro da Savez dozvoli da se međupartijska prepucavanja između jedne, druge ili treće stranke odraze na strateške ciljeve ovog saveza a to je ostvarivanje pune autonomije Vojvodine.”
Ne bi bilo dobro, ali posle kontinuiranog prepucavanja u javnosti koje je odavno postalo deo lokalnog političkog folklora, teško da se tako nešto izbegne. Naime, pitanje je da li iko od lidera ima tapiju na ideju autonomije, kao što je pitanje čime se to dokazuje lojalnost toj ideji i šta se postiže ako se politički konkurent blati.
Vojvođanski savez ako ima problema u funkcionisanju onda ih ima upravo zbog toga što nekima nije jasno da mora postojati strateški minimum ispod kojeg, ko zađe više, jednostavno ne stoji u autonomaškom bloku, ne zato što ga neko iz tog bloka is
ključuje, već zato što ga građani neće prepoznati kao takvog. O tom strateškom minimumu, o tom okviru za sliku sa autonomijom niko ne želi da progovori, niti da javno ocrta njegove obrise. Sve se, kao nešto, podrazumeva. A podrazumeva se upravo zbog toga da bi se u svakom momentu mogao strateški cilj zameniti nekim trenutnim liderskim ili partijskim inetersom predstavljajući ga kao glavni cilj.
Bez ovog javno obznanjenog i verifikovanog okvira, bez da se oslušne javni puls i da se u interakciji sa bilom vojvođanske javnosti proizvede jedan jednostavan strateškoprogramski kredo, neće se učiniti ništa. Lideri autonomaški su posvađani. Pa, šta? Ne treba oni da spavaju u istoj postelji. Ne treba oni ni da progovore reč između sebe, ako im je mrsko. Ali moraju, zbog građana Vojvodine, na koju se toliko često pozivaju da zajedno izbore minimum. To i logički i strateški i praktično dolazi pre svake borbe oko podele vlasti, funkcija i kadrovanja. U Vojvodini već postoji jedna stranka koja misli da je za Vojvodinu najvažnije da uvali svoje “kadrove” u strukturu vlasti. Pa kad nešto prigovorite oni vam odgovaraju da Vojvodina nije zaobiđena jer njeni predstavnici (lica rođena na njenoj teritoriji) učestvuju u tome i tome. Kadrovalo se i pre na ovim prostorima i uvek se isto završavalo. I zato, strategija i institucije su sve, kadrovi su efemerni.
(2003)
180 181
Naljutio se Lala na selo
Ćuti i ne pljuj po ulici, ono što ti se ponudi uzmi i kaži čiki hvala lepo. To bi danas bilo ponašanje autonomaša koje bi priznala i pohvalila prestonica
Kad se Lala naljuti na selo, kaže poznati vic, on sazove konferenciju za štampu uzme “Sa
blju” i sam sebi odseče onu stvar. Tako Lala naudi celom selu a svojoj Sosi (stranci) najviše. Da li naudi i sebi, pitate se vi? Zavisi. Posle takvih egzibicija Lala dolazi u opasnost da ga neki u selu nazovu kritizerom ili “opozicijom na vlasti.”
Upravo je kao “opozicionarstvo na vlasti” okarakterisao lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, ponašanje lidera Reformista Vojvodine Miodraga Isakova koji je na beogradskoj konferenciji za štampu u Vladi Srbije bio malo kritički nastrojen.
“Ako misle – Isakov i ostali – da ovo što se događa ne valja, zbog čega ne podnesu ostavku na svoje funkcije u Vladi, a ne da se ponašaju kao opozicija
u vlasti. To je u najmanju ruku nemoralno”, zborio je Čanak na konferenciji za novinare održanoj početkom nedelje u Novom Sadu.
Zašto je nemoguće biti u Vladi i kritikovati njen rad. Da li je kritika izraz sindroma “U cara Trajana kozje uši” ili onog “Na lakat bi progovorio”. Uistinu mi nismo mnogo saznali od onih koji kritikuju rad Vlade, taj diskurs zvan “otkud ja u lošem društvu” više liči na neku izbornu predigru (peting pre elektoris), koja treba da nas pozicionira ispred naših potencijalnih protivnika.
A da li je ovakvo ponašanje Lale smisleno ili ne, da li ima rezultata ili ne, zavisi pre svega od značenja izraza “ona stvar”. Ako je “ona stvar” ova naša stvar onda, Soso, nema ti pomoći.
A ona stvar, ova naša stvar, počela je iznenada neverovatno da zanima prestoničke medije. Poznati kolumnista jednog poznatog nedeljnika jako se nasekirao zbog bezobrazluka predsednika Skupštine Vojvodine i njegovo ponašanje uporedio sa ponašanjem Vojislava Šešelja, “U pitanju je, inače, ista vrsta ljubavi prema skandalu, ista razmetljivost, isti smisao za humor... (kao Šešeljev, dakako)”. Znači kad god pogledamo Nenada Čanka treba da se setimo Vojislava Šešelja, treba da se uplašimo, zgrozimo i okrenemo glavu na drugu stranu. Najbolje bi bilo da nikad više i ne pogledamo Nenada Čanka, tako misli naš kolumnista, strog i pravedan. Pitam se samo, a znam da ću zvučati kao da govorim preko
182 183
“one stvari” (opet ta stvar), da li je skandalozno antimilitarističko demonstriranje pomenutog Čanka datirano u daleku 1991. godinu deo te “inače iste vrste ljubavi prema skandalu” i da li je “isti smisao za humor” provejavao kroz tekstove pomenutog Čanka koje je svojevremeno objavljivao kolumnistov nedeljnik. Ako jeste, što smo ga trpeli tolike godine, njega, repliku Vojislava Šešelja u opozicionim i još autonomaškim redovima. Ako nije, kako to preko noći postade od Nenada Voja?
Ne treba biti preterano sklon političkoj analitici pa da se strategija srozavanja ugleda ideje autonomije Vojvodine preko kompromitovanja njenih najistaknutijih političkih eksponenata provali. Prestonički mediji seire nad obilatim razmiricama takozvanih autonomaških lidera, sprdaju se sa Vojvođanskim savezom, čude se gde je nestao vojvođanski građanski šlif. Ćuti i ne pljuj po ulici, ono što ti se ponudi uzmi i kaži čiki hvala lepo. To bi danas bilo ponašanje autonomaša koje bi priznala i pohvalila prestonica. Ovo je godina u kojoj će morati da se piše novi Ustav Srbije, da se donese novi Izborni zakon posle kojeg će svakako uslediti najverovatnije opšti izbori, to je valjda svima jasno. Startne pozicije se pripremaju a vreme do izbora treba iskoristiti da se što bolje ovlada tehnikom upropaštavanja protivnika. Isfabrikovane afere samo čekaju i uskoro će cela Srbija vrveti od raznih razračunavanja sa privrednim i ostalim kriminalcima i sa ljudima u
vlasti koji su im navodno pomagali. U situaciji kad nema institucija, kad mediji rade u mutnom međuprostoru stalno na margini moći jedino što realno može da presudi i jeste gola moć. Tamo gde je ona koncentrisana, tamo će izgledati kao da ima neke nade. A neće je biti, jer vađenje iz krize pomoću koncentracije moći liči na minhauzenovski trik povlačenja za vlastiti perčin.
Vojvodina bi mogla da izmakne ovom krugu moći gradeći imidž institucionalno osposobljene zajednice, sa Skupštinom koja zna šta hoće, poslanicima koji znaju da predstavljaju one koji su ih birali, i koji ne ćute kad treba reagovati.
(2003)
184 185
O jednoj beogradskoj paranoji
Kako je vojvođansko pitanje ujedinilo prestoničke medije
Da li Vojvodina ima ekskluzivno pravo na autonomiju? Da li je “vojvođansko pitanje” uop
šte pravo pitanje ili je reč o mistifikaciji, političkoj dakako. To je danas, misle neki, pravo pitanje a ne kakva i kolika autonomija je potrebna Vojvodini. Po mišljenju ekonomiste, libertijanca, predsednika Programskog saveta Centra za liberalnodemokratske studije, Boška Mijatovića, iznetom u članku objavljenom u aprilskom broju revije “Prizma”, Vojvodina nema utemeljeno pravo na autonomiju, ona eventualno može postaviti nekakav subjektivan, na želji zasnovan zahtev. Autonomaško pitanje je dakle, kvazi pitanje koje služi politikantskim svrhama – kako se iz autorovog teksta može zaključiti – “Čanka i drugova”.
Ne treba da čudi kad neki dosledni libertijanski mislilac, koji državu nozikovski shvata kao noćnog čuvara, smatra da nema smisla noćnom čuvaru ograničavati stražarsku rutu. U takvoj državi i
kolektivno pravo nekakve grupe građana koji su stanovnici iste teritorije, zapravo ne može da egzistira jer ni jedno kolektivno pravo, za doslednog libertijanca, ne egzistira. Dakle, ne mora da čudi što neko pitanje autonomije, ne smatra teorijski i praktično održivim. Ali čudi nešto drugo. Dva nedeljnika iz prestonog Beograda, jedan što izlazi sred nedelje a drugi nezavisan, objektivan i kritičan, dva nedeljnika toliko različita i koncepcijski i stilski, dva nedeljnika na čijem čelu stoje različite, čak duhovno suprotne, uredničke ličnosti, dakle dva po svemu suprotstavljena novinarska i izdavačka stila našla su prošle nedelje zajedničku dodirnu tačku, oba glasila objavila su ili bolje reći preštampala tekst Boška Mijatovića. Kad se desi takva koincidencija, čovek uvek mora da se zapita šta je toliko oduševilo uredničke umove te su posegnuli za reprintom rečenog teksta? Biće da je više od preciznosti i oštre argumentacije preštampače teksta oduševio sledeći zaključak: “Verujem da ne postoje ozbiljni objektivni razlozi za utemeljenje asimetrične autonomije ili, čak, republike Vojvodine. Subjektivan razlog – da znatan broj građana Vojvodine želi (umerenu) autonomiju – svakako predstavlja činjenicu koja se ne može zanemariti u političkom životu. Nadam se, samo, da isključivi osnov te želje nije sebična težnja da se plati manji porez zajedničkoj državi. Na kraju, verujem da nema sumnje da bi realizacija radikalnih programa a la Čanak/Liga donela nepotrebnu štetu i Vojvodini i Srbiji.”
186 187
Lep zaključak, čisto teorijski potkovan, bez ikakvih političkih zadnjih namera i samo je potreba za širenjem istine naterala uredništvo dva gorepomenuta nedeljnika da multiplikuju njegov uticaj. Sad ti budi za nešto drugo sem “subjektivnih razloga” odmah ćeš postati neko sa “radikalnim programom” dakle, štetočina “a la Čanak”.
Bilo bi krajnje neprimereno da ovde detaljno prepričavamo argumentaciju iznesenu u članku Boška Mijatovića, ipak recimo samo ukratko da se ona svodi na pobijanje tri navodno ključna argumenta autonomističkih dokazivanja a to su istorijski razlog, kulturni razlog i ekonomski razlog. Sva tri razloga Mijatović seče kao Sabljom. Istina je da u nekim raspravama o autonomiji Vojvodine egzistiraju ova tri razloga ali je istina da se oni često, naročito od strane centralista, karikiraju i simplifikuju. Tako dolazimo do nakaradnih tvrdnji koje više pevaju nego što govore tipa: “imali smo mi nekad autonomiju”, “mnogo smo mi kulturniji od onih tamo dole” i već poznatu “tačku na pljačku”. Autor ih, ovako iskarikirane i simplifikovane izlaže, a onda nadmoćno rasklapa i pobija. To se u srednjoškolskim udžbenicima zove “greška lažnog pitanja” i poznata je logička greška koja švercuje lažne stavove u sugestivna pitanja. Bilo bi poput vijanja sopstvenog repa pobijati Mijatovićeve argumente, jer se oni odnose na razloge koji nisu dobro interpretirani. A pored toga, to nisu jedini razlozi koji mogu
biti navedeni u prilog tezi o utemeljenosti zahteva za ekskluzivnom autonomijom Vojvodine. To što programski dokumenti pojedinih partija ne sadrže neku argumentaciju ne znači da ona ne postoji i da je nije moguće koliko sutra politički operacionalizovati. Programski dokumenti su i tako pragmatičkopolitička stvar sklona menjanju.
Uvek kad se sretnemo sa ovakvom vrstom navodnih pobijanja “sa visoka” moramo se zapitati zašto ona izgledaju kao dimna zavesa koja treba da prikrije pravo stanje stvari. Naime, treba se zapitati zašto izvesni politički slojevi postaju nervozni pri pomenu baš autonomije Vojvodine? Moderna ideja autonomije ne dovodi u pitanje funkcionisanje države, ne negira fiskalnu ili kakvu drugu funkciju centralne države, ona samo izmiče tlo pod nogama ideji nacionalne države, čineći je bespotrebnom, otkrivajući njoj imanentnu etnokulturnu nepravičnost, razarajući njen agresivnovećinski nacionalni potencijal. Zato ideja autonomije Vojvodine ima protivnike upravo u onim vernicima, nacionalnim i nacionalističkim, kojima je isključivo nacionalni kvasac ono od čega se mesi državno testo. Zato se libertijanac Mijatović kad negira legitimnost Skupštine Vojvodine (...”stranke koje nemaju odgovarajuće uporište u biračkom telu dobiše polovinu poslanika u skupštini Vojvodine i sad se hvale navodnom političkom legitimnošću”...) drži ruku pod ruku sa pokrajinskim desničarima koji prebrojavajući man
188 189
date poslanika po nacionalnokrvnim grupama zaključuju da Skupština Vojvodine nije srpska, što će reći nije ni legitimna.
(2003) Od narodne inicijative do referenduma
Nekom je na ovoj vrućini pala na pamet genijalna ideja: da širom naše pokrajine prikuplja potpise za inicijativu za prevremene pokrajinske izbore. U šta se to može izroditi i kome može dobra doneti
Ako neko obnevideo od ove tropske vrućine, obliven znojem, zaluta u montažni objekat
bivše Mesne kancelarije “Petrovaradin” može mu se desiti da na plus 32 stepena celzijusa postane potpisnik građanske inicijative. Dakle, inicijator i to veoma građanski. Isto se moglo dešavati cele protekle nedelje i žiteljima drugih vojvođanskih opština. Po informacijama samih organizatora ove akcije u svim vojvođanskim opštinama prošlog ponedeljka počelo je prikupljanje potpisa za pokretanje “građanske inicijative” a za raspisivanje vanrednih izbora za Skupštinu Vojvodine.
190 191
Iza ove akcije navodno samo “logistički” stoji Srpski narodni pokret “Svetozar Miletić”, koji navodno može (ima snage, ljudstva i sredstava materijalnih) ovako nešto da organizuje u opštinama širom Vojvodine. Pre nego što se pozabavimo pitanjem ko je to mogao doći na ovako ingenioznu ideju treba da objasnimo šta je zapravo “građanska inicijativa”.
Građansku inicijativu definiše Zakon o narodnim inicijativama a u skladu sa njim Član 31. Statuta AP Vojvodine kaže: “ Pravo predlaganja odluka i opštih akata koje donosi Skupština imaju Izvršno veće, svaki poslanik, skupštine opštine ili najmanje 7.000 birača.”
Dakle, inicijativu o raspisivanju prevremenih skupštinskih izbora svojim potpisom treba da “overi” najmanje 7.000 građana sa teritorije Vojvodine i onda će ona, po sili Statuta, morati biti uvrštena u dnevni red zasedanja Skupštine Vojvodine. Ali, ove potpise inicijator mora da prikupi u roku od nedelju dana, a skupštinske službe pre prihvatanja inicijative moraju da provere validnost potpisa. Za to im nije propisano vreme pa kako reče sekretar Skupštine Vojvodine gospođa Marija Žekić “postupak provere 7.000 potpisa verovatno će trajati malo duže”.
Razlog za ovu letnju akciju logističari iz “Svetozara Miletića” pronašli su u navodnoj nelegitimnosti vojvođanske Skupštine i vlasti uopšte. Ona
(ta vlast) dobijena je na “referendumskim izborima 2000. godine”. Ako se dobro razume prethodna fraza pretpostavlja se da to “referendumski” znači da se glasalo protiv Miloševića i njegovog režima, a ne za nešto pozitivno kao što je naprimer SNP “Svetozar Miletić” ili nešto tome slično. Iz tog “referendumskog” slepila proistekle su i mnoge druge nevolje ove Skupštine, njena sklonost jezicima manjina, nepatriotska saradnja sa susednim zemljama u regionu i tome slično.
Pojavljivanje ove inicijative treba da nas ubedi da građani Vojvodine, potpuno građanski i bez iakkvih stranačkih interesa, eto, predlažu prevremene izbore jer je njihov građanski utisak da im se Skupština Vojvodine jednostavno ne sviđa. A kad ti se nešto u vlasti ne sviđa, ti organizuješ par hiljada ljudi i eto ti građanske inicijative. Naravno, ako poslanici Skupštine Vojvodine koji su birani neposredno na proteklim izborima odbiju ovakvu inicijativu (ili odbiju da je uvrste na dnevni red zasedanja kao besmislenu, što po poslovniku mogu) pripisaće im se da su odnarođeni poslanici koji ne slušaju “glas naroda” koji je, kao što se zna, i vox dei.
Šef poslaničke grupe DSSa u Skupštini Vojvodine Velibor Radusinović misli da su sadašnji mandati poslanika u Skupštini Vojvodine dobijeni za “zelenim stolom”, što valjda aludira na princip kvota kojima se lista kandidata DOSa formirala. Iako Radusinović zaboravlja da njegova stranka, iako je
192 193
negirala, već u predizborno vreme, značaj i politički smisao autonomije Vojvodine nije sa tih lista povukla svoje cenjene kandidate. Onda im zeleni sto nije bio toliko zelen. “Zelenog stola” setili su se baš sada kada im preti da kao parlamentarnoj opoziciji budu posmenjivani sa čelnih pozicija u skupštinskim odborima, kao što su svojevremeno glatko bili isključeni i iz Izvršnog veća. Naravno, Radusinović je podržao inicijativu kao što je njegova stranka svojevremeno podržala (a možda i pomogla) osnivanje SNP “Svetozar Miletić”
Dušan Bajatović, potpredsednik SPSa i vojvođanski kadar, podseća da je SPS još pre uvođenja vanrednog stanja nameravao (ali eto nije im se dalo) da pokrene sličnu inicijativu. On poziva članstvo SPSa da potpisima podrže ovu inicijativu, ali i smatra da iza ove inicijative treba da se okupi što više opozicionih stranaka i tako zapravo stvori blok opozicionih stranaka u Vojvodini. Blok pod zastavom građanske inicijative.
Koncem sledeće nedelje održaće se poslednje zasedanje Skupštine Vojvodine pred letnje ferije. I poslanici su ljudi i valja potražiti senoviti zaklon u ove vrele letnje dane. Kad dođe jesen moguće je očekivati i inicijativu “spakovanu” sa 7.000 potpisa. Ne bi škodilo i dobro je prodiskutovati, videti šta to može doneti dobra Vojvodini. Ako prikupljanje potpisa “logističarima” uspe, moglo bi im pasti na pamet da iskoriste statutarnu mogućnost iz Člana
32. statuta AP Vojvodine koji kaže “... Skupština je dužna da raspiše pokrajinski referendum ako zahtev za njegovo raspisivanje podnese najmanje 30.000 birača.” Gde je građanska inicijativa tu je i referendum. A šta bi bilo referendumsko pitanje pogodite sami.
(2003)
194 195
Ko tebe centralizmom ti njega knjigom
Postoji li plan koji može da iskoristi raspoloženje dobrog dela vojvođanskih građana na pravi način i da borbi za autonomiju da širinu i dubinu od koje svaki politički špekulant mora da zazire?
Anegdota, kao i sve priče u kojima se imena – barem ona prava – ne spominju, ima sum
njivu autentičnost. Ali anegdote nikad i nisu bile uverljive zbog autentičnosti već zbog verovatnosti. Dakle, anegdota kaže, da je izvesna dama, supruga izvesnog vrlo vrlo visoskog funkcionera DSa, i države nam Srbije, i sama zaposlena u državnoj administraciji, dakle da je ta dama, nepristojnim gestom pred mnogo uvaženih svedoka odbacila nekakvu sasvim nejaku i malenu knjižicu kojoj je tema bila kulturna baština Vojvodine. Navodno gospođi je već dobrano dosadila ta Vojvodina i priča o njoj, te je poklonjenu knjižicu gurnula od sebe.
Sve se to naravno moglo i ne dogoditi, ili barem ne dogoditi baš tako, nego se moglo zbiti nekako drugačije. Dama uopšte nije morala biti dama nego tek neki profesorčić poreklom iz Novog Sada a na privremenom radu na Beogradskom univerzitetu. Ili nam se to samo iz daleka učinilo da je baš tako a ono je samo Boško Mijatović u sitnom pismu tečno grdio Dimitrija Boarova zboga arogantnosti i upotrebe zdrave logike.
Tek kako bilo, ali Komisija za izradu nacrta osnovnog zakona Vojvodine održala je sednicu. Sećate se, to je ona Komisija koju je još 28. februara na svojoj sednici osnovala Skupština Vojvodine, a na istoj sednici je usvojen nacrt Osnovnog zakona Vojvodine koji je bio prebogat dijametralno suprotnim alternativama. Tada je kompormis nađen u osnivanju komisije kojoj predsedava predsednik vojvođanskog parlamenta Nenad Čanak a čine je jedanaest članova iz redova Skupštine Vojvodine, gradonačelnik Novog Sada te predstavnici najvećih vojvođanskih opština Sremske Mitrovice, Vršca, Pančeva, Kikinde, Sombora, Zrenjanina i Subotice; u komisiju su tada predloženi i Nataša Mićić predsednica Skupštine Srbije, i jedan predstavnik kosovske Koalicije “Povratak” ali se oni jednostavno nisu odazvali tom pozivu.
Ta i takva Komisija obećala je tada da će za dve nedelje vrlo lako usaglasiti stavove i doneti konačnu prečišćenu verziju nacrta pred vojvođanski par
196 197
lament. Tada se verovalo da su sporna pitanja oko kojih će se ipak naći kompromis fokusirana na: pitanje izvornih prihoda, pitanje imovine pokrajine i osnivanje Vrhovnog suda Vojvodine.
Od februara do danas prošlo je četiri meseca, dogodila su se svakakva čuda po zemlji Srbiji, pa i ubistvo premjera i munjevit odgovor policije, stezanje obruča oko organizovanog kriminala, a dogodilo se i neskriveno i politički veoma brutalno sukobljavanje na autonomaškoj strani. Danas, govori se i dalje o mogućem efikasnom radu Komisije koja je navodno već izbistrila neka sporna pitanja (pitanje imovine Pokrajine i kompromisno rešenje o Vrhovnom sudu) ali sve to deluje pomalo neuverljivo.
Naime, prvo objašnjenje zašto se komisija nije sastajala bilo je vanredno stanje i želja da se u takvom stanju ne raspravlja o tako krupnom političkom problemu. Za to vreme kroz Skupštinu Srbije prošli su mnogi zakoni, neki čak i protivustavni, a proterali biste slona kroz parlament samo da je to neko iz vlade hteo. Kao da je određeno kočenje usledilo iz drugih razloga, a ne razloga političke korektnosti.
Potres i strepnju izazvao je predlog iznet na Ustavnoj potkomisiji za izradu Ustava Srbije po kome bi Skupština Srbije na predlog Republičke vlade mogla da raspusti vojvođansku Skupštinu. To je navodno samo predlog o kome tek treba da se raspravlja i koji po rečima Jelene Jeftić, članice Komisije
za izradu teksta nacrta iz DSa, nije ni u kakvoj vezi sa usaglašavanjem spornih pitanja oko teksta vojvođanskog osnovnog zakona. Po rečima Jelene Jeftić nema nikakvih problema sa usaglašavanjem ovog teksta. Potpredsednik Izvršnog veća Vojvodine Aleksandar Kravić nije delovao tako uvereno, naime on nije krio iznenađenje ponašanjem DS a u izjavi za novosadski “Dnevnik” rekao je: “Ako među članovima Komisije postoji volja, posao oko izrade možemo da okončamo za nekoliko sedmica. Ukoliko, pak, ta volja ne postoji, e onda ćemo se verovatno posvađati i pred poslanike izaći sa neusaglašenim tekstom, pa ćemo se preglasavati”.
Ovo zvuči kao da Kravić nema baš puno vere u postojanje “dobre volje”, ali ni drugi deo njegove izjave ne zvuči kao pretnja. Razjedinjene vrlo posvađane autonomističke parlamentarne partije veruju, svaka pojedinačno, u svoju snagu, veruju takođe da su se kroz Vojvođanski savez (savez koji po potrebi zaobilazi svaka od njih) navodno složili oko minimuma ispod kojeg neće ići kad je autonomija u pitanju. Složiti se oko tog minimuma i nije neko postignuće ali ono što je osnovno je šta će se preduzeti ako taj minimum bude bio ugrožen. Postoji li akcioni plan koji borbu za autonomiju može da pretvori u efikasan građanski pokret, ako se pred nju ispreči tvrdokornost “južne pruge”. Postoji li plan koji može da iskoristi raspoloženje dobrog dela vojvođanskih građana na pravi način i da borbi
198 199
za autonomiju da širinu i dubinu od koje svaki politički špekulant mora da zazire? Biću direktan: ne postoji. A da li treba da postoji? Taj zaključak donesite sami i to onda javite onima koji misle da će baš njihova stranačka snaga samostalno izvojevati autonomiju Vojvodine.
(2003)
Skromno, vredno i istrajno
Kako će se ova sadašnja vremena kroz koju godinu zvati teško je znati, ali malo je verovatno da će biti upamćena kao herojska. Jer, danas, izgleda nema više ništa herojsko da se radi u Vojvodini. Nismo rekli da nema ništa da se radi. Naprotiv!
Kao da je svima, ali zaista, svima dosadilo ovo jalovo preganjanje, pa još po vrućini. Dosta je
politike, hoćemo na more. Tako su, dva bivša saborca, Isakov i Čanak, posle prošlonedeljnih ispucavanja i prepucavanja, svako na svoju stranu, otišli na zasluženi odmor. Štos sa isključenjem pomenutog Isakova iz LSV, delovao je kao vic za morsku plažu. Oni nepristrasni rekli bi da je nekad ligašima pričanje viceva išlo mnogo bolje pre petšest godina, kao recimo onda kad su iz svojih redova isključivali Gorana Matića zbog nepoštovanja stranačke discipline.
200 201
Bila su to duhovita herojska vremena. Kako će se ova sadašnja vremena kroz koju godinu zvati teško je znati, ali malo je verovatno da će biti upamćena kao herojska. Jer, danas, izgleda nema više ništa herojsko da se radi u Vojvodini. Nismo rekli da nema ništa da se radi. Naprotiv, posla ima preko glave ali nije herojski, nekako je običan svakodnevan.
Zato priče o tome ko je “izdao” a ko “prokockao” izgleda više ne drže vodu a građani na njih gledaju kao na neke privatne međustranačke razmirice koje su greškom procurele u javnost. Istinski greše oni koji misle da će kuvajući aferašku kašu izbeći da i sami ne budu poprskani bućkurišem koji drugima priređuju. Nije tu reč o nekakvoj replici na staru narodnu: ko drugome jamu kopa..., već jednostavno više nikog ne zanima da se udubljuje u beznačajne razlike.
A kakva su onda ovo vremena ako nisu herojska? Pa mogla bi biti jednostavno prozaična. Mogli bismo sada, u tišini, kad u nekoj morskoj hladovini odmaraju akteri velikih političkih igara pogledati šta radi mala prozaična Vojvodini. I iskreno se zapitati da li zaista nije baš ništa učinjeno da nam bude bolje. Tu vrstu odgovora treba da traže i uvežbavaju ovdašnji političari, jer čini se da će ova vrsta upitanosti biti važnija od svega drugog. Jer, čime ćete pred građane izaći kad dođe vreme, recimo, posle četiri godine, da se polože računi. Teško da će onda vredeti argumenti kako su ono tamo nepošteni,
a mi, eto, ni tuđi oraj nismo uzbrali. Svi smo već pomalo umorni od iste vrste igrokaza koji već godinama za svo zlo krivi one druge.
Očigledno je da će nosioci funkcija, oni koji recimo četiri godine u Vojvodini, rade (ili treba da rade) poslove od opšteg pokrajinskog značaja, svoju egzistenciju pravdati jedino delima a ne frazama o čistom i neukaljanom obrazu. To naravno ne znači da im može biti oprošteno kakvo mešetarenje ili korupcionaški masni zalogaj, ali znači da pored poštenja treba pokazati i neki rezultat. Ta mera konstruktivnosti i pomeranje granica jedino i jeste ono bitno za građane Vojvodine bez obzira kojoj stranci ili naciji pripadaju. Rast društvenog proizvoda koji je u 2001. godini porastao za 11,61% a ne pao za 2,42 % godišnje kao devedesetih, govoriće nešto o karakteru naše vladavine isto kao i broj novih investicija, ostvarenih regionalnih veza, formiranih novih škola ili prestruktuiranih ustanova koje uspešno rade.
Prelazak na jezik analitičkih izveštaja o stanju privrede ili izdavanje dosadnih saopštenja u kojima se sumiraju rezultati rada Vlade ili neke njene ustanove biće siguran pokazatelj da se krećemo napred. Danas dok ovo čitatate polovinom avgusta, sezona je godišnjih odmora u kojoj političari leškare u hladu morske obale, a mi primećujemo kako i bez njih stvari hodaju i ništa nije stalo.
Vojvodini bi mogli pomoći političari koji sebe vide kao radnike na razboju društvenih promena
a ne kao neprikosnovene lidere na čelu tih promena. “Skromno, vredno i istrajno”, mogao bi neko da počne da veze taj slogan svilenim koncem na zastavi Vojvodine, inače, zašto su je onoliku šili.
(2003)
202
Svakodnevno smo izloženi kombinatorici reči i rečenica, tkanju zvuka i značenja u tek
stu. Činjenica da živimo ovde i da naši tekstovi gotovo uvek nastaju za potrebe nekih ovdašnjih dnevnih ili nedeljnih novina ne govori nam baš mnogo o prirodi te volje da se stalno i iznova počinje. I da se stalno i iznova bude umoran od počinjanja.
Sigurno je da ima mnogo onih koji su spremni da razrešavajući ovaj problem ponude pregršt jasnih definicija ili da svoje objašnjenje začine parom suprotnosti lažno/istinito, misleći da su uspeli da umaknu konačnom pitanju. A ono se neumitno približava kucajući na vrata svesti oblikovano u upitni šapat: zašto pri prvom iskliznuću reči od referenta, pri prvoj izdaji smisla i prvom nagoveštaju manipulativne snage javne reči nismo jednostavno odustali i napustili taj nesigurni medij? Zašto nastavljamo igru? Možda više vredi jedan uzvišeni moralni čin pokajanja, jedan pustinjački zavet ćutanja, od svih pokušaja da se saopšti “prava informacija”.
Međutim, govoriti se hoće bez obzira na dileme. To je inercija geste jednog društvenog tela koje
205
III deoDAN POSLEjedna umorna beleška
III deoDAN POSLEjedna umorna beleška
hoće da signalizira, da se postavi kao granica, moć ili distanca. Govor je obično moć.
Ali mi još nikada nismo pokušali da izgradimo govor koji nije u vezi sa moći, govor opraštanja – ne retoriku, jer bi ona podrazumevala patetičnu emfazu, kitnjastu tugu koja je sama sebi dovoljna – već glas koji je utemeljen na svojoj neutemeljenosti, priču nesigurnu i neizvesnu poput noćnog putovanja vozom.
Analizirajući jezik rata i reči kao oružje ratne propagande profesor Ranko Bugarski, konsatovao je stanovito semantičko pražnjenje i isklizavanje, izokretanje značenja “svojevrsnu osvetu jezika za nasilje kojem je izložen”. Svaki decidni sociolingvista sa ambicijama da se bavi “naukom” potrudio bi se da ovaj izraz oslobodi njegove metaforičnosti: jer šta je to “osveta jezika”. Međutim, upravo njegova metaforičnost otkriva više nego njegova moguća egzaktnost, ona nagoveštava, šapuće o jednoj katastrofi. Ako poverujemo u intuiciju o osvetoljubivom jeziku koji apsorbuje nasilje tako što destruiše značenja i smislove, što maskira, i igra karnevalsku orgiju iščezavanja, moramo biti oprezni. Potrebno nam je lukavstvo koje neće biti ofucana filozofska fraza poznata kao “lukavstvo uma”. Potreban nam je govor opraštanja. Poluizgovor koji nije mucanje.
Potreban nam je alternativni medijski prostor. Potrebno nam je pisanje kao udisaj i izdisaj, ravnomerno i potpuno obično kretanje ka Drugom.
Pisanje kao molitva, ne pisanje kao produkcija ili reprodukcija.
Narod pismenih koji se moli pišući sasvim obična ali lepa pisma.
Svaki svoga ubijmo Kolumnistu. Zatim se pokajmo.
(2004)
KRAJ
206
209
Ako napišem da je “Hotel ‘Panonija’” Mirka Sebića zbrka tekstova, ispašće kao da nešto zameram
knjizi i autoru. Daleko od toga, uživala sam čitajući je. Retko dinamičan tekst, pun obrta, proživljen, uverljiv, prijemčiv, istinitiji od stvarnosti, jer ju je pročitao, razumeo i podsmeva joj se, izruguje. Jezički bogat tekst, nabijen neistrošenim metaforama, sočnim, drskim konotacijama.
Reč je o tekstu/tekstovima koji obelodanjuju haos držeći se njega samog i, naravno, otsustva pravila što je najbitnija odredba haosa. A bez tog rudarskog rada, uranjanja do dubine od koje osećaš fizičku bol – razotkrivanja “stihijnih nanosa nasilja, gluposti, nepoštenja, odustajanja od ljudskog” nema izlaza. Nema unošenja logosa u haos. Mirko Sebić, po obrazovanju filozof, to dobro zna i znalački dela.
Knjiga izvire iz “ereba”, što je asirski koren reči Evropa, iz sutona, sutona urbaniteta koji se može iščitavati i kao mogućnost.
Već u prvom poglavlju smo u sred zapleta, bez uvoda i eksplikacija, u razgovoru na dnu mora – Panonskog, dakako. Sve ostalo su zapravo eksplikacije, bilo da autor zaustavlja kormilo čunčića “Hotel ‘Panonija’” na temama koje su ga razarale i obeležile, bilo da imenuje aktere priče/priča – moćne, pohlepne, silne i bezdušne, dakako. Možda je sa nekom Nadeždom taj i takav razgovor vođen, ali to nije važno. Važno je osetiti dubinu boli mla
ISTINITIJE OD STVARNOSTINadežda Radović
ISTINITIJE OD STVARNOSTINadežda Radović
210 211
dog čoveka koji ima milion razloga da se u tom rukavcu Dunava utopi, da iščezne zajedno sa svojim sanjama, bolima i zabludama u glibu rajske močvare i vrbaka koji su nekada bili more. Samo jedan razlog je protiv smrti: on odlično pliva (čitaj piše).
Otpočinjući dijalog sa ‘nadom’ Sebić oživljava slike koje su postale njegova mora i kob. Slike koje nosi u sebi su mučiteljke. One negiraju sve ono u šta ga svi moćnici ovog sveta ubeđuju, jer nište sva važeća pravila i vrednosti. Istinitije su od “istine”. Ako na “istinu” zaboravi, poveruje vlastitim očima, bilu vlastite krvi, udahne život ‘slikama’ izgubiće sve – svoje mesto u porodici, redakciji, ulici, predgrađu, gradu, pokrajini...
“Ovde me strah/a tamo/da volim nisam mog’o”, rekao je Osip Mandeljštam, ne tako davno. ‘Ovde’ je, naravno, zatvor u Sibiru, ‘tamo’ je Osipov dom, voljena žena, prijatelji, društvo književnika..., ali pod budnim okom Baćuške. Nedavno sam jednom Vojvođaninu, po ubeđenju i opredeljenju, kao odgovor na njegovo vapijuće pismo napisala isto. A, pisao mi je: “Vojvođani spavaju, nemaju ponosa jer da ga imaju ne bi ćutali. Rade oni, doduše nešto, ali ne rade prave stvari u pravo vreme. Teško mi je da živim sa njima a drugde mi je nemoguće, tako da sam i ovde unekoliko stranac”. Htela sam da mu pokažem da je u dobrom društvu, da mu pridružim još neke iste takve strance, da ga obodrim. Samo on to zna i bez mene, kao i Sebić. Puno nas deli ista osećanja, ali je svako za sebe sam i mora da se nosi sa boljkama ‘bolesnog društva’.
“Kako misliti društvo koje te svakim svojim kolektivnim pokretom uverava da je bolesno, paranoidno, šizoidno, ludo?” pita se Sebić. U dobroj tradiciji Frank
furtske filozofske škole (Erih From, Teodor Adorno, Karen Hornaj, Valter Benjamin) autor primenjuje šizoanalizu. Ali, to znači da mora biti ‘van sebe’, da mora pristati na izmicanje tla ispod nogu, na pipanje u mraku sa neizvesnim ishodom, na drugačije postavljen odnos margine, periferije i centra, što takođe znači da ga vreba usud “Viridijane” i da su “razlozi za sunovrat, kojih je bilo na pretek”, sasvim izvesno ishodište projekta zvanog “šizoanaliza”.
Lični košmari, zaletanja mladog novinara, rizici koji premašuju njegovu društvenu moć, a sputavaju polet njegove mladosti unose svetlo u ovu balkansku krčmu, u koju je Vojvodina ama sasvim uvučena.
A šta biva sa njim, novinarom, kolumnistom? U dobrom zapadnoevropskom maniru “Doktora Džekila i mister Hajda” da bi dobro pobedilo zlo, ono mora postati zlo samo. Dobri mister Hajd mora postati ubica, otarasiti se zlog Džekila. U evropskom smo krugu. Sebić puca u kolumnistu, u vlastitu prikazu, uveren da je ovaj tek tvorevina od papira, da ubijajući ga neće okrvaviti ruke. Ko je on, taj famozni kolumnista, u koga je Sebić smestio svu svoju uobrazilju i slike mučiteljke? “Prazna forma želje...biće ni tamo ni ovamo...neko ko hoće da se dokopa vlastitog identiteta putem javnog diskursa...stranac, došljak...analitički nož koji zaseca u tkivo i menja...potpuno svestan konstruktor iliti manipulant...” Sve ove odgovore je kolumnista sam ponudio, a oni su razlog za pucanj. Ubijajući simbolički sam sebe, Sebić pokušava da nas trgne iz dogmatskog dremeža, ali i da umilostivi one koje je razotkrio.
“Nekad sam radio na Televiziji Novi Sad. Danas izgleda kao da je to bilo pre tri stotine godina. Nikada
212 213
do sada to javno nisam priznao, ni da sam radio, niti da više ne radim. Uvek sam nekako ta pitanja o profesiji i počecima zabašurivao”(str.111), a malo dalje datum – daleke 1988. Te godine srušio se moj svet: dogodila nam se Osma sednica, umro mi je muž, napustila sam Savez komunista, izgubila posao, imala sam preko četrdeset godina, troje dece, osećala sam se staro i odbačeno. Ali, gle, i neko ko bi mogao biti moj sin zabašurivao je svoj prethodni život, a nije bio ni žena, ni samohrana majka, ni star. “Nikad nije kako mislite da jeste, uvek je još gore.” (119) Oboje smo zapravo izgubili pripadnost kolektivitetu, bili smo odbačeni, a sa današnjom pameću rekla bih spašeni.
Možda među najhrabrije stranice ovog uzbudljivog literarnog štiva spadaju one o kolektivnoj odgovornosti. Lako je druge amnestirati od kolektivne odgovornosti, ali amnestiraj sebe i svoj narod – e to nije lako, a ne bi bilo ni pošteno. “Osobina većine naših vajnih akademika je, naravno, da kaskaju za vremenom barem jedan vek, tako da je njihovo novopečeno insistiranje na individualnoj odgovornosti, kao na progresivnoj demokratskoj matrici čudo prelaska iz XVIII u XIX vek. Njihovo slepilo nije iskreno, ali je po staračku senilnost spasonosno. Iskreniji su, međutim, svi oni anonimni Slobini navijači, čiji istrajni izlivi podrške preplavljuju radiotelevizijske hotlajn veze; pa oni najbolje znaju da kolektivna odgovornost postoji, da se moglo i ne postupiti tako, ali da se htelo, da se znalo, jako dobro, šta je zločin, ali da se on i hteo, da se živelo u jednoj jasno struktuiranoj grupi, gde je svako mogao da prepozna svoj deo posla...”
(str. 122123) Od priznanja se može stići do izbavljujućeg govora opraštanja. Ima na tom putu zapreka “vrednih radnika na razboju autonomije (razbojnika autonomije)”, svedoka saradnika “pokajnika” koje službe šalju (str. 172), zabluda kolumniste “2003. – ovo je godina u kojoj će morati da se piše novi ustav”(str. 182) i uvida “izbor nije imao samo onaj ko nije hteo da ga stvori” (str. 133) i vrednih spoznaja “mi znamo da su identiteti nužno parcijalni” (str. 131).
Kao sve dobre knjige, “Hotel ‘Panonija’” se može čitati gde otvoriš, pa dokle stigneš, a i na dušak od korica do korica. Dosledno odgonetanje haosa uvodi novi red, onaj u kome životu nije tesno, u kome utopije nisu profitersko testo.
SadržajI deoSUTON GRADA – ogledi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
1. Razgovor na dnu mora – Panonskog, dakako . . 152. Sablasti kolumniste . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283. Slike koje šapuću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
II deoPUCAJTE U KOLUMNISTU – hronike . . . . . . . . . 521. Borbe Rin Tin Titana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
Čemu služe provincijski mediji . . . . . . . . . . . . . . . . 53Sveti Georgije ubija profitere . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56Šest lakih komada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59Dan kad smo ga svarili. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62U laži su lažne noge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65Lala drvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68Borba RintinTitana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72Jadi novinarske beležnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
2. Poruka u boci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79Prezirući razlike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79Pucnjevi i zlatni staniol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82Odbrana od istorije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85Surogat ili život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88Krinke hladnog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91Bio jednom dan D . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94Smrt i njene sestre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97Dopustite da se zbunimo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99Zločesta deca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101Slika jedne parlamentarne komedije. . . . . . . . . . . 104Tragovi u pesku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108Nešto jače od stida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111Sreski špijuni i stranačka ekonomija . . . . . . . . . . . 114
U Cara Trajana kozije uši . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118O kolektivnoj odgovornosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120Kako se zove ova država?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124Oče naš, zašto si nas napustio . . . . . . . . . . . . . . . . 127Identitet i histerija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
3. Hotel “Panonija” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132Čiji je naš bolji život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132Ko je za, a ko protiv?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135Kobni promašaji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138Političari jedne dimenzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141Kao stara posuda za led . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144Upravljaj, šta bi drugo! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147Miletić i mi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150Zašto smo davali i zašto dajemo?. . . . . . . . . . . . . . 152Ljudi željni dobrog autonomaškog hita . . . . . . . . 154Vojvodina ravna kao Ravna Gora. . . . . . . . . . . . . . 156Dani bola i ponosa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158Samo gubitnici napadaju vlast . . . . . . . . . . . . . . . . 161Naftna Industrijo Volim te . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164Politička borba gusana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167C48 ponovo u Vojvodini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171Kadrovi su prolazni, lideri su opasni. . . . . . . . . . . 176Naljutio se Lala na selo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180O jednoj beogradskoj paranoji . . . . . . . . . . . . . . . . 184Od narodne inicijative do referenduma . . . . . . . . 189Ko tebe centralizmom ti njega knjigom . . . . . . . . 194Skromno, vredno i istrajno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
III deo DAN POSLE – jedna umorna beleška . . . . . . . . 204
ISTINITIJE OD STVARNOSTINadežda Radović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
CIP – Каталогизација у публикацијиБиблиотека Матице српске, Нови Сад
821.163.417
СЕБИЋ, Мирко Hotel Panonija / Mirko Sebić. – Novi Sad : Ljubitelji knjige, 2007 (Novi Sad : Art Print). – 205 str. ; 18 cm
– Tiraž 1.000.
ISBN 8690282963
COBISS.SRID 216815879