Petar Vučić

ŽIDOVSTVO I

HRVATSTVO

Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa

CROATIAPROJEKT, ZAGREB 2001

2

RIJEČ NAKLADNIKA

U našoj društvenoj, a posebno dnevnoj novinskoj, kritici uvriježila se praksa da se nakladnike identificira s autorima čija djela objavljuju, pa ih se u skladu stim razvrstava “lijevo” ili “desno”, na “podobne” ili “nepodobne” i sl., a u ne malom broju slučajeva priziva se vlast da ih, ako objave “nepodobnu” knjigu, i oštro kazni. Ukoliko se ne naiđe na odaziv, a vlasti su obično pametnije od takvih “kritičara”, onda se oformi neko udruženje nakladnika ili sl. koje, zbog “obrane ugleda Hrvatske u svijetu”, onemogući (zabrani) nepodobnom nakladniku da s ostalim nakladnicima sudjeluje npr. na sajmovima knjiga, kakav je recimo Međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu. Na nakladnike se, dakle, gleda kao na dio propagandne mašine neke društvene skupine, ili u krajnjem, države.

Kad bi to stvarno bilo tako, onda bi nakladnici, kao sluge politike, bili u zavjetrini, na platnom spisku političkih i sličnih partija ili državnih institucija. Neću reći da nema i takvih, ali su oni očito ili zalutali u nakladništvo, ili žive u vremenu koje je davno prošlo. U svakom slučaju nema ih na tržištu knjige, već su njihove knjige unaprijed plaćene od onih za koje rade.

Obavljati pošteno nakladnički posao znači, s jedne strane, poticati i objavljivati sva ona nova djela koja proširuju ljudsku spoznaju na bilo kojem području, bez obzira jesu li ona u skladu s vladajućim društvenim vrijednostima i je li njihovo objavljivanje kažnjivo ili nije, poželjno ili nije. S druge strane, javnosti treba omogućiti da se upozna i s već objavljenim djelima, koja joj zbog različitih razloga (zabrana i sl.) nisu bila dostupna, ako su ona izdržala kritiku vremena bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, i još uvijek pobuđuju interes jav-nosti. Ako je neka ideja dovela čovječanstvo na stramputicu, treba ga podsjetiti (i podsjećati) na sve opasnosti na koje bi moglo naići, ako tim putem ponovno krene. Posebno generacije koje su imale sreću da su se rodile kasnije i nisu iskusile greške i stramputice svojih očeva.

Knjiga Petra Vučića spada u one prvo spomenute knjige koje otvaraju nove obzore, upozoravaju, analiziraju, ponegdje i prorokuju, a po obuhvatu problema, daleko nadilazi naslovljeni okvir. Naravno da će se s mnogim autorovim tezama i zaključcima neki složiti, a drugi ih možda smatrati svetogrđem. U krajnjem, čitateljstvo će ipak najbolje procijeniti njene domete, bili oni vizije ili zablude.

Vox populi, vox dei!

dr. Franjo Letić

3

SADRŽAJ Riječ nakladnika 3Proslov 6 1. Uvod 9 2. Povijest Židova kao povijest njihove dijaspore 10 3. Bit političkog židovstva prema dr. Anti Ciligi 14 4. Židovski politički mentalitet 16 5. Mojsije, tvorac židovskog mentaliteta 17 6. Samoizabranost i samoizolacija Židova 19 7. Znanstvena utemeljenost židovske krivnje 21 8. Židovska odgovornost i krivnja 23 9. Židovi materijalisti a ne idealisti 23 10. Izabranost Židova 25 11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju 25 12. Židovi između nacionalizma i internacionalizma 26 13. Hrvati i internacionalizam 26 14. Weiningerova kritika židovstva 28 15. Respekt drugih naroda prema Židovima 29 16. Sukob židovskog s nežidovskim nacionalizmom 30 17. Krivnja za zločine počinjene na Židovima 30 18. Religiozno moralni rigorizam 31 19. Vladalačka volja Židova 32 20. Inferiornost antisemitizma 33 21. Židovi i njihova zemlja 34 22. Izrael - svjetski geto za Židove 38 23. Netrpeljivost među narodima 39 24. Židovi i ostali svijet 40 25. Židovi i kolektivizam 41 26. Hrvatska politika i Židovi 42 27. Odnosi Hrvata i Židova 43 28. Antisemitizam u Hrvatskoj 45 29. Židovski mentalitet 48 30. Židovska asimilacija 49 31. Emancipacija Židova 52 32. Židovi i SAD 53 33. Židovi kao metafora negativnoga 57 34. Židovska posebnost 58 35. Židovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba 58 36. Paralelizam židovstva i ostaloga svijeta 60 37. Židovski kolektivni simbol 61 38. Zašto ponovno o Židovima 62 39. Neke usporedbe između Hrvata i Židova 63 40. Biblijski geopolitički mit o Obećanoj zemlji 64 41. Židovi i nacionalizam 65 42. Židovska nedržavotvornost 66 43. Židovska moć u SAD 67

4

44. Država Izrael 67 45. Židovsko mitotvorstvo i revizionisti povijesti 68 46. Država Izrael kao rješenje židovskog pitanja 72 47. Hrvati i mit 73 48. Tuđman i mit 74 49. Snaga židovskoga mita 74 50. Neke mentalne razlike između Židova i Hrvata 75 51. Židovski mentalitet 77 52. Židovski mit kao negativno 77 53. Opći izvori odnosno uzroci antisemitizma 78 54. Cionizam 85 55. Odnos Židova i Hrvata 88 56. Odnos Dubrovačke Republike prema Židovima 57. Židovi i NDH

9699

58. Židovi i mit 103 59. Židovski mentalitet 106 60. Hrvatski mentalitet 112 61. Židovska samomržnja 122 62. Zašto se Židovi drukčije ponašaju prema Hrvatima a drukčije prema Srbima? 123 63. Zašto ponovno o Židovima 128 64. Dr. Franjo Tuđman i Židovi 131 65. Židovi i ratovi. Židovski pacifizam 136 66. Židovi kao žrtveni jarac 138 67. Shakespearov Shylock kao europska paradigma židovstva 141 68. Pokušaj pomirenja: Nathan Mudri 142 69. Zapad i sudbina Židova 145 70. Judaizacija Zapada 147 71. Identiteti: židovski i hrvatski 148 72. Kraj 156 73. Literatura Imensko kazalo

158162

5

Proslov

Namjera mi je bila da, nadahnut tvrdnjom Hannah Arendt: “Nepristranost je došla na ovaj svijet kad je Homer odlučio o djelima Trojanaca pjevati kao i o onim Ahejaca i veličati Hektorovu slavu isto kao i Ahilovu”, dati pljusku onomu komu je to nemoguće: svijetu, čitavom svijetu, Židovima i nežidovima za sve što su skrivili i počinili jedni drugima, za sva zla, progone, patnje, uvrede i žrtve. Ako ih nije trebalo biti, ako je povijest mogla biti drukčija, ako to nije bio dio Božjeg spasenjskog plana, kako to smatra Pinchas.

Ali, kad sam knjigu završio, osjetio sam se kao da sam udario šibom po vodi široke rijeke. Rijeka se ni sagela nije, nasmijala se mojoj prostodušnosti i preuzetošću i nastavila teći, ni sama ne znajući kamo...

Pisati o odnosu Židova i nežidova, pa tako i o odnosu Židova i Hrvata, može se na dvjema argumentacijskim razinama: Na niskoj, rukovodeći se oportunizmom, kažemo sve najbolje i o jednoj i o drugoj strani te se ni jednoj ne zamjeramo. Ali, istinoljubiv čovjek ne može tako pisati. Značilo bi to prelaziti preko povijesnih činjenica da su postojali i da još postoje problemi u odnosima Židova i ostaloga svijeta, kao i između Židova i Hrvata.

Može se pisati i na visokoj argumentacijskoj razini, kako smo pokušali u ovoj raspravi, podastirući i vlastite argumente i sudove sudu javnosti. Takav je pristup zaslužila i jedna i druga strana, ali samo onoliko koliko su u potrazi ne za svojom istinom o sebi, ne za svojom narcisoidnom istinom, nego za stvarnom i punom, objektivnom istinom i o sebi i o drugima. Jer, ta je istina prvi i osnovni uvjet, žele li ispraviti i što više uskladiti svoje međusobne odnose.

Jasno, uvijek se mogu naći i drukčiji argumenti i na njihovu temelju donijeti drukčiji zaključci. No, to ostavljamo drugima, a o njima ćemo raspravljati kad budu objavljeni.

Još me jedan motiv ponukao na pisanje ove knjige. Postoji, naime, kod Hrvata strah od pisanja o problemu odnosa Hrvata i Židova. 0 svojevrsnoj paranoičnoj situaciji prevladava mišljenje da je za to potrebna neka osobita hrabrost. Naime, većina se ljudi boji da je poslije holokausta mogućnost da ih se proglasi antisemitima, odnosno, antijudaistima, vrlo velika.1 Njime je, naime, silno povećan prostor za nesporazume i preosjetljivosti. To je, vjerojatno, glavni razlog zašto se tako malo Hrvata “usudilo” pisati o tim odnosima - naročito poslije Tuđmanova iskustva i naročito za ljude s političkim ambicijama. Osim toga strah od pisanja o tim odnosima rezultat je i uništavajućeg pritiska kompleksa proizišlog iz optužaba Hrvata za antisemitizam. Taj čudovišni pritisak dolazi od nekih krugova iz inozemstva kao oblik specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata. Mi, pak, smatramo da je potrebna tek otvorenost, intelektualno i političko poštenje koje će prije ili poslije nedvojbeno naići na razumijevanje. Na razumijevanje koje zaslužuje svaki pošten i nepristran rad, pa tako i znanstveni. Svaka daljnja mistifikacija i ostrakizam može tim odnosima samo nauditi. Židove u Hrvatskoj otuđiti od domovine Hrvatske, a Hrvate i Hrvatsku otuđiti od demokratskog svijeta. Jedino će

1 Kad se radi o politici antižidovstva točnije bi bilo rabiti pojam antijudaizam jer se tako točno određuje subjekt, narod protiv kojega je ta politika upravljena. Pojam antisemit se odnosi na sve Semite što nije politički sadržaj toga pojma, budući da se radi o politici usmjerenoj samo protiv jednog semitskog naroda - Židova. No, budući da je i u literaturi i u političkom žargonu već uvriježeno pod antisemitizmom podrazumijevati antijudaizam i mi ga u ovom radu uglavnom rabimo u tom značenju.

6

krajnja iskrenost i objektivnost u traženju odgovora o našim odnosima, te odnose demistificirati i osloboditi tereta prošlosti, preuveličavanja nesporazuma i gubljenja perspektive. Hrvatsko-židovski odnosi bit će normalni odnosi dvaju naroda i dviju država tek kada za pisanje o njima ne bude potrebna nikakva posebna hrabrost.

Nije nam bila namjera ni kronološki ni dijakronijski pobrojiti sve nesporazume i sve sporove, nesuglasice i svađe Židova i Hrvata, jer bi svako takvo ispitivanje vodilo bilanci-ranju kroz ispitivanje i istraživanje krivnje i odgovornosti jedne ili druge strane, s mogućim negativnim ishodom revanša i osvete. Ne samo nehumane u anticivilizacijsku, nego i politički neplodnu, pače i štetnu osvetu. Daleko smo od toga. Prije nam je bila namjera utvrditi i istražiti temelje i uzroke tih nesporazuma, sagledati ih u njihovoj uzročnoj, pa i naduzročnoj svezi. Osvijetliti i osvijestiti ih koliko je god to moguće te učiniti da razlike među nama u mentalitetu, nacionalnim ciljevima, političkom položaju i utjecaju u svijetu više nikada ne budu uzrokom međusobnih sukoba. Dapače, da te razlike povećaju sveopći kapacitet naše domovine Hrvatske, za naše zajedničko dobro. Stoga raspravu nismo ni zamislili antitetički na suprotnosti Hrvati-Židovi. Židovi se volens nolens upleću ne samo u svakodnevni život Hrvatske nego sudjeluju i u općoj političkoj sudbini Hrvatske pa je takorekuć nemoguć posvemašnji paralelizam što bi ga donosila kohabitacija, tj. prisilna koegzistencija tih dvaju naroda. Dakako, to znači da knjigu nismo zamislili ni kao monografiju, iscrpan prikaz odnosa tih dvaju naroda što bi zahtijevalo mnogo veći prostor, nego više kao usporedbu dvaju nacionalnih supstancijaliteta i dviju političkih sudbina. No, moramo i to priznati, knjiga je i mimo autorove volje donekle postajala sve više knjiga o odnosima Židova i Hrvata, a sve manje o odnosu židovstva i hrvatstva i tako, donekle, iznevjerila vlastiti naslov. Ali, nadajmo se, samo naslov i samo djelomično i ne na štetu naše namjere i ostvarenja te namjere.

Osim toga, bilo je možda i opravdanih razloga da se naslov proširi pa bi glasio Svijet, Židovi i Hrvati ili Židovi, Svijet i Hrvati ili tomu slično, s obzirom na to da je istraživanje i razmatranje odnosa židovstva i hrvatstva daleko nadišlo samo istraživanje i razmatranje toga odnosa. Međutim, svijet je ovdje ipak samo u funkciji posrednika u tim odnosima i nije samostalan istraživački objekt. Iz razloga koji će čitatelju biti jasniji kad pročita knjigu, naime, odnose dvaju naroda nije se moglo promatrati izolirano, “čisto”, izdvojeno iz konteksta država i državnih zajednica u kojima su koegzistirali, pa i šireg svjetskog (globalnog) konteksta, jer je upravo taj “svijet” stvarao kontekstualne pretpostavke na kojima i unutar kojih su se međusobno odnosili. Dakle, samo iz tih, ne samo metodoloških razloga, morao je svijet biti prisutan, ali ipak bez prave samostalnosti i posve u ovisnosti o glavnoj temi tj. odnosu židovstva i hrvatstva. Iz tih je razloga, dakle, knjiga naslovljena Židovstvo i hrvatstvo.

No ipak svi ti razlozi, a naročito širina i različitost tema, tražili su da se knjizi dade podnaslov koji bolje izražava sadržaj i nakanu knjige kao istraživanja.

I naposljetku: Čitatelju se način izlaganja može učiniti čudnim: višekratna obrada i izlaganje jednog te istog pitanja. Nije riječ ni o slučajnosti ni o nemaru. Većinu pitanja autor je hotimice razmatrao višekratno, dodajući svaki put neki nov aspekt. Na taj je način, među ostalim, i čitatelju omogućio da vlastitom prosudbom na temelju tih aspekata donese vlastiti sud a da pri tome ne mora odbaciti autorov, ili se pak zadržati kod nekog od tih aspekata, a autorovo stajalište koristiti za vlastitu sliku. U svakom slučaju, taj način izlaganja ne znači da o bilo kojem pitanju iz rasprave postoji više istina, nego da postoji više aspekata svakog pitanja koji tvore jednu jedinstvenu istinu.

Valja nam također napomenuti da su za nastanak ove knjige mnogo zaslužni i na rješenja pojedinih pitanja mnogo utjecali razgovori što sam ih vodio s književnikom koji se bavi filozofijom povijesti, gospodinom Ivanom Pandžićem. Najveći broj pitanja obrađenih u

7

ovoj knjizi raspravio sam s njim. Najljepše mu zahvaljujem na idejama, sugestijama i prijedlozima jer su utjecali na poboljšanje knjige.

Zagreb, 18. lipnja 2000.

Dr. Petar Vučić

8

1. Uvod

Može se zaista s razlogom postaviti pitanje: zašto u jednoj hrvatskoj političkoj

(politološkoj) knjizi uopće govoriti o židovstvu? Odgovor se nameće sam po sebi: potrebno je to iz nekih za Hrvatsku vrlo relevantnih, općih, europskih i svjetskih razloga te iz nekih specifično hrvatskih razloga.

Između ostalih manje važnih i manje zastupljenih, dva su opća razloga najvažnija: kulturološki i politički. Prvi, kulturološki, proizlazi iz činjenice da je cijeli Zapad preko kršćanstva judaiziran, jer su zaista njegovi vjerski, duhovni korijeni nepobitno židovski. Nije li Novi zavjet tek reforma Staroga, kojega se Židovi i danas drže? No, u toj se reformi, u toj “novoj ekonomiji spasa”, ujedno nalazi i diskontinuitet između Novoga i Staroga zavjeta, ali i kontinuitet, jer Isus ostvaruje Zakon, kao i originarnost Isusa i evanđelja. Dakle, očiti su zajednički duhovni, religijski korijeni kršćana i Židova. Politički razlog proizlazi iz činjenice fizičke raspršenosti i prisutnosti Židova diljem Zapada te problema što ih je to donijelo.

Oba ta razloga važna su i za nas Hrvate: prvo, pretežno smo kršćani i katolici s obitavalištem u Europi (i drugdje na Zapadu) i, drugo, Židovi žive i u Hrvatskoj. Hrvatski je narod naročito judaiziran preko pučke religioznosti te je prijemčiv na judaizam sa svim njegovim manama i vrlinama. To je kod Hrvata isključilo razvitak svakog narodnjačkog, masovnog i fundamentalnog antisemitizma. Bio je moguć jedino kod hrvatske političke i kulturne i uopće samo kod hrvatske elite, ali i to samo donekle i pod vanjskom prisilom, jer kod Hrvata nije autohton. U prilog tome govori i odnos Hrvata prema Židovima u NDH.

Uostalom, kako reče Schiller, Židovi su “važan opće-svjetski narod”, pa ako je tako, ne mogu ni za Hrvate biti nevažni. Već bi sama ta činjenica bila dostatan odgovor na uvodno postavljeno pitanje.

Svaki narod među kojim žive Židovi kao narod, kao kulturna i politička zajednica, pa tako i Hrvati, imaju s njima kohabitacijska i koegzistencijalna iskustva, koja su za nj politički relevantna.2 A ta su iskustva i dobra i loša. Neka razdoblja hrvatske povijesti obilježena su u tom pogledu kao naročito loša, napose razdoblje 1941-1945. a velikim dijelom i poslije toga, pa i do danas, kao posljedica toga razdoblja i to prvenstveno revanšističkom politikom pojedinih Židova (kao što je Simon Wiesenhtal), ali i utjecajnih židovskih krugova u svijetu i pojedinaca iz Izraela (kao što je Epfrain Zuroff), pa i same države Izrael. A poučeni povijesnim pamćenjem i iskustvom, znamo da se sve što se dogodilo u prošlosti odnosa među narodima može dogoditi i u budućnosti. Eto, zato je potrebno da jedna hrvatska knjiga s tom 2 Neki autori upozoravaju na mogućnost vrlo ranih dodira između Hrvata i Židova, u doba dok su Židovi bili u babilonskom sužanjstvu i živjeli u Elamu, današnjoj iranskoj provinciji Khuzistanu, a proto Hrvati u pra-iranskoj Haruavatiji. No, najstarije povijesno svjedočanstvo potječe iz X. stoljeća, u sklopu hrvatsko-saracenskih veza dok su ovi vladali u Španjolskoj. O tome Josip Horvat piše: “Za vrijeme Abderahmana III., koji je vladao u doba kralja Tomislava, bilježi njegov učeni dvorjanin Židov Chisdai ben Šapruth, da su u Kordobu stigli poslanici kralja ‘Gebalima’ tj. Hrvata koji su kalifu donijeli darove iz Hrvatske; u pratnji s njima dođoše i dva Židova iz Hrvatske, Mar-Šaul i Mar-Josef. Ovi se izjaviše spremnima posredovati u jednoj diplomatskoj misiji, otpremiti kralju Kazarskome jedno političko pismo; oni rekoše: “Daj nam tvoj list, mi ćemo prenijeti taj list kralju ‘Gebalima’, za volju da tebi učini uslugu on će taj list dati dalje u zemlju ‘Hungarin’ odatle će biti odnesen ‘in Rus’ odanle ‘in Bulgar’ (na Volgi) a tako će prispjeti onamo, kamo ti želiš.” (Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, “Tipografija d.d.”, Zagreb, 1939., str. 83.)

9

tematikom i s takvim pretenzijama govori i o odnosu hrvatstva i židovstva. Uostalom, ako je židovstvo zlo svijeta, prema jednoj predrasudi, ne treba li ga upoznati kako bismo ga se klonili ili se protiv njega borili, a ako je židovstvo samo dobro, sol svijeta, prema drugoj, ne treba li ga upoznati kako bismo se njime okoristili?

Odnos židovstva i hrvatstva nije toliko zamršeno koliko bolno pitanje, bolno zbog neugodnog političkog iskustva iz nedavne prošlosti. Odnos Hrvata i Židova bio je sve do 1941. godine sličan onome drugih europskih naroda i Židova. Dapače, i bolji, jer u Hrvatskoj nije bilo takvih progona Židova kakvih je bilo u ostalim europskim zemljama (Španjolskoj, Engleskoj, Rusiji, Poljskoj itd.). Zapravo, pitanje odnosa prema Židovima (in rebus judaicis) bilo je državno pitanje za koje su bile nadležne vlasti bilo u Budimpešti, bilo u Beču, bilo u Veneciji, Berlinu, Istanbulu ili pak Beogradu, a u Zagrebu, ali i to tek djelomično, kad su prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. poslovi bogoštovlja postali autonomni poslovi Hrvatske, a potpuno samostalno tek od 1990. godine. Pa ipak, za progone Židova u razdoblju 1941-1945. u Hrvatskoj neki zainteresirani krugovi u svijetu, prije svih oni u Beogradu, u nastojanju da se Hrvate drži pod kompleksom antisemitizma kako bi ih politički lakše kontrolirali, optužuju isključivo Hrvate. Da bi se Hrvati uspješno oduprli nametanju toga kompleksa u specijalnom psihološko-političkom ratu moraju se držati prvoga, svetog aksioma političke borbe koji glasi: Dobro upoznaj neprijatelja svoga. A Hrvati u biti nemaju nikakva razloga da budu antisemiti - antižidovi. Zašto?

2. Povijest Židova kao povijest njihove dijaspore.

Kao i sve drugo, Židovi su skloni mitiziranju svoje povijesti. Werner Keller kaže:

“To je povijest neobičnog naroda kojem nijedan drugi narod nije sličan. Obavijena dubokom božanskom tajnom, ona je jedna od velikih zagonetki svjetskopovijesnog zbivanja. Jer tom se narodu sam Bog očitovao.”3 Mi se međutim, tom poviješću bavimo samo onoliko koliko je ona izvan mita, koliko je unutar stvarnog događanja svijeta, a poviješću mita, tek usputno, onoliko koliko on objašnjava tu stvarnu povijest.

Ustvari, povijest Židova većinom je povijest židovske dijaspore. Još u Starom vijeku židovsku dijasporu nalazimo na tri kontinenta: u Aziji, Africi i Europi. Razasuti su među narode po svim državama, upravo onako kako je pisao Strabon: “Našli su vrata u sve države.”4 Naseljavanje Židova po Europi vjerojatno je teklo polako i na mahove. Počelo je još i prije apostolskih vremena i to po sredozemnim zemljama, po središnjem i istočnom Sredozemlju, odakle su prodrli u unutrašnjost Europe te ih već 321. godine nalazimo u Kolnu. (Poimenično je, međutim, prvi put spomenut neki Židov u Europi 797.). Neki autori, primjerice Arthur Koestler, pretpostavljaju da neki europski Židovi potječu od već spomenutih Hazara.5 Melita Švob pak, pišući o nastanku židovskih zajednica u istočnoj

3 Werner Keller, Povijest Židova od biblijskih vremena do stvaranja Izraela, Naprijed, Zagreb, 1992., Uvod, str. 8. 4 Ibid., str. 41. 5 Hazari su za povjesničare zagonetan narod. U većini leksikona, rječnika i enciklopedija nalazimo da su Hazari bili turanski narod koji je, u IX. ili X. st. nakratko (oko 100 godina) prihvatio židovsku vjeru a zatim nestao iz povijesti. Nama se čini da je najpouzdanije i najvjernije ono što je o njima napisao Mikola pl. Tomašić komentirajući XII. glavu Porfirogenetova De administrando imperio

10

Europi, kaže: “Na istoku su Židovi postojali od antičkih vremena (na Krimu i jugu Rusije - Hazari od 8. do 10. stoljeća).”6 No, čini se da je nežidovsko podrijetlo Hazara neprijeporno.7 Nakon što su Rimljani 70. godine n.e. srušili Hram8 i nakon velikog židovskog egzodusa, Židovi tijekom stoljeća postaju relevantan narodnosni čimbenik u Europi i to u svim slojevima društava, ali uglavnom u srednjim i višim, kao i u svim boljim zvanjima i zanimanjima. Gdje god su političke prilike prema njima bile iole tolerantne Židovi su prosperirali. A prosperirali su razmjerno lako iz dvaju razloga: prvo, nisu bili opterećeni društvenom tradicijom i predrasudama društava u kojima su živjeli (npr. crkvenom zabranom uzimanja kamata u kršćanskim zemljama), i drugo, bili su isključeni iz nekih zanimanja (u nekim državama nisu smjeli posjedovati zemlju, što ih je upućivalo na intelektualnija i sofisticiranija zanimanja kao što su znanost u najnovije vrijeme, filozofija, novčarstvo i dr.). Usto, pomogla im je sposobnost i solidarnost kao i, a to je vrlo značajno, samoizuzimanje iz političke sudbine naroda u kojem žive.

Kohabitaciju s matičnim narodom nacionalna ili narodonosna manjina može organizirati na više načina - od hegemonističkog ili parazitskog modela do asimilacije. Židovi su neasimilatoran narod u vrlo visokom stupnju. Kao narodna zajednica, vrlo su zatvoreni. Odvojen od ostalih naroda Knjigom i Hramom, nacionalnom religijom i Savezom, Izabrani narod izgradio je specifični model suživota. Brojčano premaleni za hegemoniju oni, prema raširenoj predrasudi na Zapadu, uglavnom grade model parazitizma9, kako se uglavnom misli u Europi, pa i uopće na Zapadu, ili pak društvene elite, ali u svakom slučaju povlaštene i utjecajne manjine, uza sve posebnosti u pojedinim zemljama. Pišući o izrastanju moderne nacionalne države na Zapadu te o nastalom sukobu države i buržoazije oko financiranja države (a što je i uputilo državu da u Židovima nađe financijere državnih pothvata otkada Židovi svoju sudbinu uže vežu za državu), Hannah Arendt kaže da za te usluge državi Židovi od nje dobivaju velike povlastice. Židovi Zapadne Europe razmišljaju zato jedino “u kategorijama privilegija i posebnih sloboda” za se, toliko ekskluzivno, da iz tih privilegija isključuju i svoju siromašnu braću iz istočne Europe.10 Usto, iako u biti strogi nacionalisti, Židovi su u pravilu najgorljiviji nositelji nadnacionalnih ideja jer tek ako ni drugi narodi nemaju domovine, oni postaji ravnopravni, dapače privilegirani, jer je tada njima kao homogenoj nacionalnoj skupini, s jasnim iako prikrivenim nacionalnim ciljem, domovina

(August Cesarec, Zagreb 1994. str. 36-38.). Prema izvorima što ih navodi Tomašić, Hazari bi bili Ugri (za razliku od Mađara) koji su između opasnosti koja je dolazila iz kršćanskog Bizanta i islamskog kalifata, izabrali židovstvo da bi se otarasili objede da su pogani i barbari. Hazarija je bila moćno kraljevstvo s glavnim gradom na ušću Volge u more, a uništio ga je kijevski knez Svjatoslav oko 966. a Hazari zatim nestaju. Zanimljivo je, međutim, da ih Brzezinski nalazi zastupljene s 19% u suvremenom afganistanskom stanovništvu. Zbigniew Brzezinski, Velika šahovska ploča, Interland, Varaždin, 1999., str. 119, tablica. 6 Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Migracije i promjene u židovskoj populaciji, K.D. Miroslav Šalom Freiberger, Židovska općina, Zagreb, 1997., str. 242. 7 “Hazari nisu bili potomci izraelitskih plemena, već su, štoviše, bili poganskog podrijetla, u srodstvu s Turcima.” Keller, op. cit., str. 196. 8 Hram jeruzalemski sagradio je Salomon 960. godine. Razoren je 587., zatim ga je 539. Ezra obnovio, a Herod Veliki 20. pr. n. ere ponovno podigao. Godine 70. poslije Krista Hram je razoren. 9 “Ti ćeš sisati mlijeko naroda, sisat ćeš grudi kraljeva” Izaija, 60,16, Pisac Uvoda i napomena uz to mjesto kaže: “60,16: Grudi. To LXX tumači: bogatstvo”. Ovdje i dalje biblijski se stihovi navode prema: Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., str. 756. 10 Hannah Arendt, “Židovi, nacionalna država i rađanje antisemitizma”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 24.

11

cijeli svijet, a to znači da tada jedino oni imaju pravu domovinu. A budući da drugi narodi od XVIII. i XIX. stoljeća nemaju povijesnog iskustva drukčijeg organiziranja osim u nacionalnim državama (višenacionalne države npr. Austro-Ugarska, kao kolonijalističke metropolske zemlje su hegemonističke, s jednom nacijom kao hegemonom) a Židovi ga imaju, oni postaju superiorni. Oni samo prividno hoće cijeli svijet kao zajedničku domovinu ravnopravnih naroda, bez državnih i nacionalnih granica. U biti, ta se intencija svodi na to da kao izdvojen i od Boga izabran narod i kao jedini nacionalno organiziran narod, može nametati svoje interese. Iako nacionalno organiziranje Židova datira tek od pojave cionizma, kao konfesionalna zajednica, s obzirom na stupanj unutarnje homogeniziranosti i izoliranosti od naroda s kojima su kohabitirali, percipirani su kao nacija.

Iz takve predodžbe o njima, koja nije bez osnove, rađa se sumnjičavost prema njima kao narodu koji hoće uspostaviti svjetsku dominaciju. Stvaraju se razne urotničke teorije o židovsko-masonskoj opasnosti, o svjetskoj židovskoj uroti o judeo-masonskoj kliki, globalnoj judeokraciji, planetarnoj judeokraciji, svjetskoj nadvladi, globalnoj judeo-masonskoj kleptokraciji, judeo-masonskom univerzalizmu i imperijalizmu, židovskoj kriptokraciji, židovskoj globalnoj kriptokraciji... Tako je nastao i spis “Protokoli sionskih mudraca”, spis povijesno-politički vrlo politički relevantan, bez obzira na to napisali ga Židovi ili ne. Jer, da su ga Židovi zaista i napisali, bio bi tek dokaz nedostatka političkog umijeća, jer takvi se programi ostvaruju a ne pišu. Zato su Protokoli sigurno apokrifni spis. Jer teško da bi Židovi bili toliko neoprezni i svoj tobožnji ideal svjetske hegemonije iznijeli pred svjetsku javnost, pred svjetsku kritiku, a sebe izložili progonu. U biti, ovdje se radi o pitanju autorstva, ali druge vrste. Naime, ako se na autorstvo Protokola gleda samo tehnički, onda autorstvo uopće nije važno. U pitanju je, međutim, duhovno i političko autorstvo koje je stvarni pisac Protokola pretpostavio pišući ih, ne napisano nego u mentalitetu upisano, u genima sadržano autorstvo ideje o svjetskoj superiornosti i zato o potrebi židovske svjetske dominacije. No, to znači prihvatiti tezu o svjetskoj židovskoj uroti. Utoliko je autorstvo pisca-autora posve irelevantno. Jer, Židovi nisu narod političkog vladalačkog mentaliteta. Njihov je genij druge vrste: stvaralačke u teologiji, znanosti i umjetnosti i drugim područjima, ali ne i u području vladalaštva. Oni za ulogu stvaranja svjetskog carstva nemaju političke snage ni talenta, ili kako se to obično kaže u politološkoj karakterologiji, nemaju karakera za tu ulogu. Pa i same su ideje spasa i mesijanstva politički pasivne, da ne kažemo iluzionističke ili eskapističke, kako kaže Hannah Arendt.11 Ideje su to kompenzacije, koje dolaze iz dubokih mentalnih slojeva kojima dominira ideja nemoći. Jer, narod političke inicijative, povijesno djelatan politički narod, ne čeka Mesiju, ne čeka nadnaravnu silu da ga oslobodi, da ga vrati u njegovu zemlju i da mu osnuje državu, da mu osigura svjetsko gospodstvo, nego to čini sam. Židovima je trebalo 20 stoljeća da to shvate, da se pokrenu i da sami, bez Mesije, ostvare svoju državu - Eretz (Izrael). Zato su te teorije, bez obzira na osnovanost njihovih povoda, nestvarne i iluzionističke, pa kao takve bezopasne za bilo koga osim za same Židove. To je svojevrstan politički paradoks. Jer oni upravo zbog tih neutemeljenih teorija povremeno doživljavaju masovne progone.

Kako rekosmo, Židovi ne preuzimaju na se, ne sudjeluju u sudbini naroda u kojem žive (osim istaknutih pojedinaca, no to, više radi osobne afirmacije ili karijere - u najmanju ruku, bez toga nisu mogli graditi karijeru). Prema ustaljenom mišljenju, svoj prosperitet osiguravaju organizirajući se u tim za njih vječno stranim društvima na parazitskoj osnovi. 11 Za karakterizaciju tog pasivizma, Scheling navodi Jakovljevo zazivanje Boga: “Jahve, na tebe čekam da me izbaviš”. F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, prvi svezak, Uvod u filozofiju mitologije, Opus, Beograd, 1988., str. 177. Isto mjesto iz Biblije (Postanak 49, 18.), u izdanju Stvarnosti, prevedeno je kao: “U spas tvoj se, Jahve, uzdam!”

12

Dakle na parazitskoj a ne hegemonističkoj osnovi, što se često brka. No, oni razmjerno rano, već u babilonskoj dijaspori, usvajaju neka pravila kohabitacije (dakako da kohabitacija obuhvaća i koegzistenciju, ali kohabitacija ujedno sadrži i naglašava veći stupanj odijeljenosti Židova od naroda uz koji žive), kojih se drže sve do danas a među kojima je i zakon “Dina de - malchuta dina”, zakon države je zakon, što znači da priznaju zakon države u kojoj prebivaju, ali uz pridržavanje svojih vjerskih zakona. Tako organiziraju život po dvojnim zakonima i prilagođavaju se matičnom narodu, ali samo svojom vanjskom egzistencijom. Dapače, tako je i u SAD, gdje je asimilacija najdalje otišla i gdje je Židove zahvatio strah od potpunog gubljenja identiteta.12

U suvremenom kapitalističkom svijetu i u suvremenim liberalnim demokracijama, u kojima se jamči građanska i poduzetnička jednakost svih građana bez obzira na nacionalnost, objektivno je smanjena mogućnost antisemitizma. Ta su se moderna društva svojevoljno samoograničila u mogućnosti diskriminacije Židova. Zato i nije čudno da se svagdje u svijetu bore za demokratizaciju i liberalizaciju društava. I Hrvatska, želi li biti liberalna i demokratska država i društvo, ne može istodobno biti antisemitska. Također, nije slučajno da su 1989. godine upravo Židovi bili istaknuti pokretači prve hrvatske oporbene stranke komunističkoj diktaturi, niti je slučajno da je ta prva stranka bila upravo liberalna. U toj povijesnoj točci političke sudbine Hrvatske idealno su se poklopili interesi Hrvata i hrvatskih Židova. No, sukob interesa nastaje malo poslije, čim su Hrvati počeli uspostavljati ne samo slobode nego i obveze što ih svaka moderna i demokratska, pa i liberalna, država uspostavlja upravo i zato da se demokracija ne bi pretvorila u anarhiju kao unutarnju državnu opasnost, odnosno da bi ojačala svoju represivnu snagu, vojsku, kako bi se branila od vanjske opasnosti. Tada Židovi postaju oporba po instinktu, jer svaka stega može dovesti do ograničenja njihovih ne tek građanskih nego i nacionalnih prava. I to upravo i prvenstveno njihovim neprimjerenim političkim reagiranjem i traženjem neograničenih sloboda bez obveza. U svakom narodu po naravi stvari postoji određeni postotak anarhista, ili da kažemo manje pejorativno, ekstremnih liberala, koji teško prihvaćaju bilo kakve društvene stege i obveze. Židovi se u pravilu solidariziraju s takvima i tako dolaze u sukob s većinom naroda te, što je još odlučnije, s vladajućim režimom. Naime, gotovo svaka država povremeno dolazi u krizno stanje, u kojem dolaze u pitanje njene osnovne institucije pa i sam opstanak državnog jedinstva. Tada država u samoobrani ograničava neka prava i slobode. Dio naroda to prihvaća, a u dijelu koji ne prihvaća u pravilu su i Židovi. Eto, u tome se očituje nedostatak njihova političkog talenta, s jedne strane, a nedostatak nacionalne solidarnosti s druge. Neprihvaćanje konstruktivna sudjelovanja u političkoj sudbini matičnog naroda izvor je političkog sukoba svih društava i svih nacija u kojima žive s njima. Hrvatsku specifičnost čini brojčana neznatnost Židova pa oni, bez obzira na koju su se stranu hrvatskoga naroda stavili i bez obzira na međunarodne destruktivne snage koje ih mogu pomagati, ne mogu bitno utjecati na političku sudbinu Hrvatske. Zbog toga hrvatska politika ne treba biti opterećena antisemitizmom i takve Židove eventualno može svrstati među ostale nedržavotvorne Hrvate te se prema njima politički jednako odnositi. Dakako, ne apriori, jer su Židovi, nego zato što se može očekivati da će se razmjerno značajan njihov dio svrstati na tu destruktivnu stranu. Značajan i u većem postotku nego Hrvati.

12 “Rođen sam u galutu (židovskoj dijaspori - op.a.) i prihvaćam - danas s radošću, premda nekada s bolom - dvostruki teret i dvostruko zadovoljstvo svoje samosvijesti: vanjski život Amerikanca i unutarnju tajnu Židova. Idem s tim znakom kao s povezom na čelu i on je vidljiv drugima sunositeljima tajne kao što je i meni njihov.” Daniel Bell, “Razmišljanja o židovskom identitetu”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 67.

13

No, takvo stajalište o razlozima židovskog opredjeljenja za “labavije”, za demokratskije i liberalnije odnose u društvu mnogi ne prihvaćaju. Dapače, smatraju ga nedemokratičnim, pače i totalitarističkim. Židovsko reagiranje na svako smanjivanje političkih i drugih sloboda u društvima u Europi trebalo bi zato možda objašnjavati u skladu sa stajalištem Maxa Horkheimera da su “...Židovi svojom sudbinom upućeni na pluralističku kulturu. Tamo gdje je ona bila ugrožena, u onim zemljama u Europi gdje se proširila nepravda, uvijek su oni bili među prvim žrtvama.”13

Hegemonist hoće upravljati sudbinom hegemoniziranog naroda, parazit pak hoće samo korist od njegove (loše) sudbine. No, poznati su, i najčešći su miješani oblici: hegemonističko-parazitski i parazitsko-hegemonistički, već prema tome na kojem je od tih dvaju idioma težište. Tako su npr. Srbi u Hrvatskoj bili organizirani prema hegemonističko-parazitskom modelu. Židovi u Hrvatskoj su odveć malobrojni da bi prema bilo kojem od tih modela sami mogli nanijeti znatniju štetu. Prema nekim nacionalno osjetljivim Hrvatima, do osnivanja samostalne hrvatske države sklapali su savezništvo s Austrijom, Mađarskom, sa Srbima i hrvatskim unitaristima te ostvarivali sve društvene i političke prednosti u savezu s tim grupacijama. Sada to mogu jedino u savezu s Hrvatima nedovoljne nacionalne svijesti ili s odlučujućim protuhrvatskim političkim čimbenicima u svijetu pri čemu, dakako, opet nisu izuzeti ni Srbi.

3. Bit političkog židovstva prema dr. Anti Ciligi.

Bit političkog židovstva u svijetu, napose u odnosu na hrvatstvo i hrvatsku državu iscrpno je elaborirao Hrvat Ante Ciliga u knjizi Sam kroz Europu u ratu14. Na uzorku političkog ponašanja Židova u logoru u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata izvanredno je lucidno proniknuo u političko biće Židova. No, njegov je prikaz židovskoga političkog bića i men-taliteta izazvao očekivanu negativnu reakciju židovske strane. Posve razumljivo, jer je slika o njima koju je dao na temelju njihova ponašanja u logoru jedna od najnegativnijih slika o Židovima u novijoj povijesti.

Naime, vlasti NDH zatvarale su ljude u logoru Jasenovac uglavnom prema dva politička kriterija: 1. Politički neprijatelji hrvatske države tj. oni koji su se svojom političkom djelatnošću ili pripadnošću ideološko-političkom pokretu, kao što je bio komunizam, smatrali neprijateljima hrvatske države, koja je počivala na drukčijem svjetonazoru. 2. Prema rasnoj pripadnosti.

O samom karakteru logora u Jasenovcu Ciliga se jasno izrazio: “Kao logori Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, tako je i ovaj logor Pavelićeve NDH imao dvostruku funkciju: proizvođačku, pomoću prisilnog rada, i istrijebilačku tih zatočenika”; “I u Jasenovcu glavno je bilo, ne prisilni rad već istrebljenje...”15

13 Max Horkheimer, “O njemačkim Židovima”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20., Zagreb, 1988., str. 51. 14 Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978. 15 Ante Ciliga, op.cit., str. 224-225.

14

Prema pripadnicima nekih naroda hrvatska se državna vlast odnosila neprijateljski prema oba kriterija; prema nekima samo po jednom a prema nekima prvenstveno prema jednom a podredno po drugom, a prema nekima samo prema drugom. Tako se prema Hrvatima odnosila neprijateljski jedino prema prvom kriteriju tj. jedino ako su djelovali protiv hrvatske države ili pripadali konkurentskom političkom pokretu-komunističkom, jer je on već prema političkom programu bio protiv samostalne hrvatske države. Prema Romima su se neprijateljski odnosili samo prema drugom kriteriju, jer oni, zaista, nisu ništa politički poduzimali protiv hrvatske države niti je njihova pripadnost komunističkom pokretu bila značajna. Prema Židovima se hrvatska država neprijateljski odnosila prvenstveno prema drugom kriteriju, kao nearijskom narodu, ali i prema prvom, zbog pripadnosti komunističkom pokretu i stvarnom organiziranju i radu protiv hrvatske države.16 Prema Srbima, pak, neprijateljski se odnosila prema oba kriterija: oni su najprije bili u Hrvatskoj hegemoni-paraziti, a zatim su digli ustanak protiv hrvatske države te kao ustanici počinili velike zločine protiv Hrvata. Usto, i masovno su pripadali četničkom i komunističkom pokretu. Hrvatska država bila je protiv njih i zato što su ih hegemoni Austrijanci i Turci doveli na hrvatsku zemlju, bili su privilegirani, svojatali je i velik dio Hrvatske htjeli odcijepiti i pripojiti Srbiji...

Zajednički egzistencijalni nazivnik svih nesretnika u logoru, ono zajedničko i nepolitičko pa dakle ono što u sebi ne sadrži mogućnost suprotnosti interesa, jest njihova patnja i suočenje sa smrću. Ta ljudska patnja, strah i gotovo izvjesnost smrti jest nepolitička, moralna činjenica. U takvim je okolnostima normalno očekivati opću ljudsku solidarnost, posebno nadnacionalnu solidarnost jer su ih, prema njihovu mišljenju, sve progonili nacionalistička politika i režim. I, zaista, po Ciligi, svi se u logoru solidariziraju bez obzira na nacionalnu pripadnost - osim Židova. Samo su se Židovi u logoru organizirali po nacionalnoj osnovi i izborili povlašteni položaj kod logorskih vlasti17 te u velikom dijelu planirali zlu sudbinu ostalih logoraša uz, dakako, privilegiranje pripadnika vlastita naroda.18 Tako su se izuzeli iz zajedničke sudbine logoraša i slijedili zov vlastite sudbine, svoju posebnost između svih naroda svijeta, slijedili su svoje poslanje i svoju izabranost koju im je još Abraham objavio kao od Boga im određenu posebnu ulogu na svijetu, kao odabrana naroda koji ima posebnu, iznimnu sudbinu. U običnom, svakidašnjem tijeku života taj svoj zov, to slijeđenje posebnosti i iznimnosti jest njihova zakonspirirana, ezoterična, ideja koja se politički očituje kao ekskluzivni nacionalizam. I upravo taj njihov nacionalizam upućuje na zaključak o njihovoj djelomičnoj krivnji, odnosno na to da je mogao biti povod za vlastitu zlu kob i to ne samo u Drugome svjetskom ratu, nego tijekom cijele povijesti. U toj točci, u ekskluzivnom nacionalizmu, izjednačuju se žrtva i zločinac. To što je točka susreta ujedno točka židovskog poraza i pobjede druge strane, obična je slučajnost jer je moguć i obratan odnos. Židovi izuzimanjem iz zajedničke sudbine svjetske zajednice naroda daju tako velik doprinos vlastitoj tragediji. 16 “Rezervirajući pripadnicima srpske nacionalne manjine, kako na slobodi tako i u Jasenovcu, mjesto neprijatelja br. 1, za komuniste je ostajalo mjesto broj 2... U toj ustaškoj ljestvici neprijatelja Židovi su automatski, pravilom isključivanja, dospjeli na treće, tj. posljednje mjesto.” Ante Ciliga, op. cit, str. 231. 17 “U Jasenovcu logorsku ‘upravu’ držali su Židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru.” Ciliga, op. cit. str. 230. Osim toga, ta je uprava uglavnom stanovala u gradu, izvan logora. Za ocjenu odnosa NDH prema Židovima valja istaknuti i to da je jedina židovska općina koja je radila u pokorenoj Europi tijekom Drugoga svjetskog rata, bila upravo ona u Zagrebu. 18 “Činjenice su bile tu, neosporne. Zatočenici-Židovi čuvali su ljubomorno monopol vrhovne uprave smišljajući i pripremajući bespoštedno pojedinačna i masovna ubojstva zatočenika ne-Židova. Da utamane moguće konkurente i da se pokažu korisnim i dostojnim povjerenja ustaške vlasti.” Ciliga, op. cit., str. 275.

15

Naposljetku, Ciligino stajalište o židovskom pitanju, posebno o pitanju odnosa židovstva i hrvatstva, jest tek stajalište jednoga Hrvata, ne i hrvatsko stajalište. To je prvenstveno stajalište jednog lijevog internacionalista, a ne hrvatskoga nacionalista. Jer, on niti je dijelio sudbinu hrvatskoga nacionalista, niti je znatno utjecao na političku sudbinu Hrvatske.

Naime, njegova je biografija, politička i intelektualna, biografija socijalista i komunista internacionalista. U spomenutoj knjizi kaže: “Ako k tome dodam, da je univerzalizam bio moja strast, da je traženje sinteze između nacionalnog i univerzalnog bila spontana čežnja i spontani napor cijelog moga života...” (str. 12) a u oporuci, pisanoj 14. ožujka 1991. u Zagrebu, dakle u jeku borbe Hrvata za državno osamostaljenje, uz izražavanje nade u nastanak “prave konfederacije ravnopravnih naroda Jugoslavije” kaže: “Perspektiva ujedinjene Europe i ujedinjenoga svijeta preko velike OUN otvara vrata prema balkansko podunavskoj konfederaciji kao dijelu ujedinjene Europe. Ako čovječanstvo ne pođe odlučno k ostvarenju nadnacionalnog ujedinjenja, onda kraj tradicionalne zavisti i konkurencije po-jedinih naroda i država čeka grozna fatalnost atomskog rata.” Uz ovakvo jasno i izričito internacionalističko stajalište i lijevu političku biografiju zaista je teško naći argumente za Ciligin antisemitizam osim ako ga se nekritički i nasilno strpa u tzv. lijevi antisemitizam.19

4. Židovski politički mentalitet.

Kao i svaki drugi narod Židovi imaju vlastit politički mentalitet, koji je u biti očitovanje njihova specifičnog političkog ponašanja tijekom povijesti. Nije to, dakle, pretpostavljeni nego povijesni empirijski mentalitet. Bit je toga mentaliteta ne tek osjećaj, nego dapače, spoznajna utemeljenost njihove tobožnje pozvanosti i iznimnosti, njihove povijesne ekskluzivnosti.

19 Ante Ciliga rodio se 20. veljače 1898. u Šegotićima kod Vodnjana, a umro je 21. listopada 1992. u Zagrebu. U školu je pošao u Mostaru, gdje je živio kod strica, a napušta je zbog consilium abeundi. Iz pazinske gimnazije izbačen je (1915.) zbog protuaustrijskog stajališta. Već 1918. postaje članom Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i tajnikom njezine mjesne organizacije. Godine 1919. sudjeluje u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici te u poticanju vojničke pobune u Varaždinu (23. Srpnja 1919.). Agitira za stvaranje komunističke stranke. Bježi u Prag, gdje upisuje filozofiju na Filozofskom fakultetu. U Pragu 1920. osniva Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje u osnivanju Međunarodne federacije marksističkih studenata. U Italiji biva zatvaran i proganjan. Godine 1922. u Zagrebu završava studij i nastavlja rad u komunističkom pokretu. Jedan je od urednika Borbe. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi doktorat iz marksističke filozofije pod naslovom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldsheida: Kritika i obrana marksizma na području filozofije. Godine 1924. Centralni odbor NRPJ imenuje ga sekretarom Oblasnog sekretarijata za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. postaje članom Politbiroa KPJ. U Beču je 1925/26. prestavnik KPJ. Od 1926. do 1936. Predaje u SSSR-u (na KUNMZ-u). Daje potporu Trockom i biva uhićen. Od 1930.-1933. je u logoru u Sibiru, odakle se vraća 1936. i odlazi u Pariz. U Zagreb dolazi 1941. Uhićen je i odveden u logor Jasenovac, iz kojega je pušten 1942. Po izlasku surađuje u listu Spremnost i diskretno pomaže prosavezničku struju u NDH. Iz Zagreba odlazi 1944. u Berlin, a zatim u Švicarsku. Ciliga je bio i vrlo plodan pisac i novinar. Na Zapadu je naročito bila zapažena njegova knjiga o Sovjetskom Savezu, Au pays du grand men-songe (U zemlji velike laži), objavljena u Parizu 1938.

16

Židovima vlada Bog - Jahve, a ne ljudi. Stoga su se njihovi proroci na Salomonovu težnju da prisvoji neke od Božjih prerogativa vladanja Izraelom pobunili. Židovi su narod kulta i kulture. Narod etike, a ne politike. Izraelsko pravo ne uređuje odnose između vladara, kralja i naroda nego između Jahve i naroda.20 Njihov proročki pokret bio je protiv monarhije i viših staleža.21 Narod koji je o sebi stvorio predodžbu žrtve, vječne i izabrane žrtve, koji je o sebi stvorio predodžbu da ga Bog kažnjava i da na to ima pravo jer nije dosljedno poštivao njegove zakone, takav narod zaista ne može biti vladalački narod. (Ne)politički bitak toga naroda jest žrtva koju on kao da hoće, to je njegovo biće, njegova volja koja je, iako nije posve očišćena od vladalačkog nagona, kod njih slabija, podredna, odnosno nepolitičke naravi. Sam Nietzsche, kojeg se inače smatra prijateljem židovstva i Židova, smatrao je da se kod Židova ustvari radi o prikrivenoj volji za moć: “Prikriveni oblici volje za moć... 3. Osjećaj dužnosti, savjest, imaginarna utjeha da čovjek pripada višem redu nego oni koji stvarno drže vlast; priznavanje hijerarhije koja dopušta izricanje suda i nad moćnijim; iznalaženje novih tablica vrijednosti (Židovi: klasični primjer.)”22

To je zaista prvenstveno narod Knjige, kulta i kulture, žrtve, Ugovora i Zakona.23 U biti, svaki narod ima, ili bi morao imati, metafizički odnos prema žrtvi. Žrtvi kao takvoj, pa i tuđoj žrtvi, ali i prema vlastitoj, već prema svome mentalitetu.

Neki narodi, kao Židovi, svoj nazor i pojam žrtve crpe iz svoga mesijanskog, soteriološkog nagnuća - žrtve za spas svijeta. Drugi neki narodi, pak imaju prevarantski, glumljeni odnos prema žrtvi. Žrtvu kao političko lukavstvo rabe, prije svih, Srbi. Njihov odnos prema žrtvi nije toliko nekrofilski nagon, koliko lukava instrumentalizacija žrtve u političke svrhe. Njihovo Kosovo kao pojam martirija i žrtve toga “nebeskog naroda” psihološki je izokrenuta želja za martirijem muslimana, koji ovdje igraju ulogu Turaka, želja za osvetom Turcima koji su ih na Kosovu pobijedili. To je psihološko i političko opravdanje za suvremeni zločin koji su počinili u ratu 1992.-1995. protiv muslimana u BiH i koji čine nad Albancima (koji su, nota bene, također većinom muslimani).

5. Mojsije, tvorac židovskog mentaliteta.

Freud je pokušao24 odgonetnuti kako je nastao poseban židovski mentalitet, odnosno “kako je nastao poseban karakter židovskog naroda” i narod “posebne psihičke dispozicije” pretpostavkom da je Mojsije, Egipćanin i egipatski velikodostojanstvenik25, monoteizam koji

20 Talcott Parsons, Društva. Evolucijski i poredbeni pristup, “August Cesarec”, Zagreb, 1988., str. 207. 21 “Premda uvelike reakcija protiv monarhije i viših staleža, proročki pokret...” Ibid., str. 210. 22 Friedrich Nietzsche, Volja za moć, Prosveta, Beograd, 1972., str. 408. 23 “U osnovi je ovaj put (put proroka, op. a.) značio odricanje od prava na političku samostalnost: osvajanje od strane Babilonaca prihvatili su kao ne samo neizbježno nego na neki način i opravdano - naime, kao kaznu što ju je Bog namijenio svome narodu jer se nije pridržavao njegovih zapovijedi”. Talcott Parsons, op. cit., str. 210. 24 Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979. 25 Freud kaže: “Mojsije je - vjerojatno ugledni - Egipćanin od kojega legenda treba napraviti Židova.” (str. 15). U prilog tome išla bi i okolnost da je Mojsijevo ime vjerojatno egipatskog podrijetla i dolazi od Ptamosis ili Tutmozis (od korijena msi-roditi), od čega skraćeno Mozes, Mojsije. Međutim, židovska etnocentričnost to nije dopustila nego je napravila legendu o njegovoj ugroženosti, polaganju u košaru i košaru u rijeku, odakle je izvađen, hebr. maša-izvući, izvaditi (iz vode). Isto je tako

17

se prvi put u povijesti javio kod Egipćana za vladavine faraona Amenhotepa IV. (ustoličio se oko 1375. g. pr. Kr., kasnije promijenio ime u Ihnaton) prenio na Izraelce kao na svoj izabrani narod te da je ta monoteistička religija zatim stvorila i taj posebni narod odnosno narod posebnog karaktera. Freud kaže: “Htjeli smo objasniti podrijetlo osobitog karaktera židovskog naroda - karaktera koji je vjerojatno omogućio i održanje tog naroda do dana današnjega. Našli smo da im je čovjek Mojsije utisnuo karakter time što im je dao religiju koja je njihovo samoosjećanje toliko uzdigla, da su sebe smatrali nadmoćnim u odnosu na sve druge narode. Zatim, održali su se na taj način što su se držali daleko od ostalih. Pri tome je miješanje krvi malo smetalo jer je ono što ih je držalo na okupu bio idealan moment: posjedovanje određenih intelektualnih i emocionalnih dobara. Mojsijeva religija dovela je do tog rezultata: 1. jer je dopustila da narod sudjeluje u veličanstvenosti nove ideje Boga, 2. jer je tvrdila da je narod bio izabran od tog velikog Boga i određen da prima dokaze njegove naročite naklonosti, i 3. jer je narodu nametnula napredak u duhovnosti koji je, sam po sebi dovoljno značajan, osim toga otvorio put k visokom uvažavanju umnog rada i daljnjim odricanjima od nagona.”26

Iako na njegov opis “posebnog karaktera židovskog naroda”, a posebno uz još onu: “Nema sumnje da oni o sebi imaju posebno visoko mišljenje, da sebe smatraju uzvišenijim, uglednijim, da su superiorni u odnosu na druge narode od kojih su također odvojeni silnim svojim običajima”27 nemamo nikakvih primjedaba, ne slažemo se s njegovom tvrdnjom da je mojsijevska religija stvorila kod Židova “poseban karakter”. Opravo obratno: mi smatramo da je poseban židovski mentalitet stvorio i Mojsija i mojsijevsku vjeru, tu prvu monoteističku religiju preko koje je sebe obogotvorio i izdvojio iz ostalih naroda. Nagon za izdvajanjem taj narod pokazuje od samog početka svoje povijesti, još od Abrahama. Uostalom, to je sukladnije i s Freudovom analitičkom teorijom koju je u ovom slučaju primijenio.

Schiller28 se u bitnome slaže s Freudom tj. da monoteistička ideja nije izvorno židovska nego egipatskih svećenika, no Schiller, prvo, smatra da je Mojsije bio židovskog podrijetla, ali odgojen kao egipatski svećenik i upućen u svete tajne, misterije, i drugo, slaže se da je formativno djelovao na stvaranje novoga, reformiranoga židovskoga mentaliteta (karaktera). Schiller psihološki rekonstruira pretpostavljenog Mojsija, rađanja svijesti da je Židov i da je njegov narod više od 400 godina u egipatskom ropstvu iz kojega ga mora izbaviti, pojavu mržnje na tlačenje, do njegove tehnologije, takorekuć psihološkog inženjeringa kojim je od naroda divljačkog, ropskog duha, stvorio poletan i junačan narod.

Inženjering se svodi na to da im je izmislio njihova nacionalnog boga (prema ondašnjem običaju da svaki narod ima vlastita boga), jer “Što bi Hebreji mogli učiniti s nekim filozofijskim Bogom?” (str. 14), koji je jedini i svemoćni Bog, jači od bogova svih

njegovim nežidovskim, egipatskim podrijetlom objašnjiva i njegova tobožnja govorna inhibicija (mucavost), a ustvari neznanje hebrejskog jezika pa mu je Aron bio potreban kao prevoditelj. (Slično tome Srbi nisu mogli dopustiti da jedan od najvećih junaka srpskih narodnih pjesama - Miloš Obilić bude podrijetlom Albanac pa su u legendi izmišljali da ga je oždrijebila kobila odakle mu ponekad i prezime Kobilić, ili da je plod obljube anđela (iz oblaka) nad usnulom djevojkom itd.). 26 Sigmund Freud, op. cit., str. 129. Prema Kelleru, već je Grk Apion (živio za vrijeme rimskog cara Tiberija za čijeg vladanja počinju prvi vjerski progoni Židova), tvrdio da je “Mojsije ustvari egipatski svećenik-otpadnik pod imenom Osarsis.” Keller, op. cit., str 49. 27 Sigmund Freud, op. cit., str. 111. Kako na taj njihov umišljaj reagiraju drugi narodi lapidarno je izrazio Dostojevski: “Ta taština i oholost u židovskom karakteru za nas Ruse je jedna vrlo teška stvar”. F. M. Dostojevski, Politički napisi. Knjiga druga: Židovsko pitanje, Narodna prosveta, Beograd, 1934., str. 127. 28 Friedrich Schiller, Mojsijevo poslanje, Zagreb, 1992.

18

drugih naroda. Najjači, jer prema vjerovanju tadašnjih naroda sudbina svakoga naroda ovisi o snazi njegova boga. Da bi Židovi vjerovali u takvoga boga Mojsije je morao učiniti čudesa, za koja Schiller vjeruje da ih je učinio, i tako su Židovi prihvatili novoga Boga Jahve (ustvari boga Izidinih misterija Jao, ili Ja-ha-ho). Da bi Židove izveo iz Egipta i doveo ih u posjed zemlje u kojoj će osnovati i svoju državu, što je bilo skopčano s velikim teškoćama, morao ih je preporoditi i usaditi im “samopouzdanje, smionost, nadu i oduševljenje” te zakone i ustav, a sve to posvetiti novom religijom i staviti pod zaštitu njihova Boga, u kojega vjeruju do danas, i što čini najveći dio njihova mentaliteta ili, kako kaže Freud, njihova posebnog karaktera.

Iako je i Freudova teza o Mojsiju logična, Schillerova nam se čini vjerojatnija. U svakom slučaju, prihvatljiva je pretpostavka o monoteističkoj vjeri kao egipatskoj ideji. No, to ništa ne oduzima na vrijednosti židovstvu i njegovu prvenstvu kao prvom narodu (a ne tek posebnoj skupini) koji je usvojio monoteizam. Osim toga, i spomenuta Mojsijeva govorna in-hibicija, govornička slabost na koju se žalio Jahvi, koja se do sada tumačila uglavnom kao mucavost, mogla bi potjecati od njegova stranog, egipatskog podrijetla, odnosno od otuđenosti od svoga naroda odgojem za egipatskog svećenika.

No, za razliku od Freuda i Schillera, prije bismo rekli da su Židovi stvorili Mojsija nego da je Mojsije stvorio Židove. Naime, židovska sklonost samoisticanju psihološki je zametak iz kojega se razvio židovski kompleks izabranosti. To pretjerano egocentrično samoisticanje (o čemu će poslije biti više govora), tjeralo ih je da izaberu svoga, posebnoga nacionalnoga Boga, koji im je zatim uzvratio ljubav pa izabrao njih. Židovi su dakle izabrali i stvorili sami sebe, i taj psihološki mehanizam samoizbora obnavlja se cijelu povijest. Prema mentalitetu toga naroda, prema psihološkim i karakterološkim zakonitostima koje njima vladaju, samoizbor se morao dogoditi prije ili poslije. Da nije bilo toga Mojsija bio bi drugi, ali svakako bi bio. Kao što se ni jednom drugom narodu nije dogodio Mojsije, tako se stalnim potvrđivanjem vjernosti Mojsiju, Mojsije Židovima događa cijelu povijest.

Inače, Mojsijevo je podrijetlo bilo zagonetno još starim piscima. Još ga je Apion smatrao egipatskim svećenikom iz Heliopolisa, za Strabona je također bio egipatski svećenik, drugi ga izvori spominju u svezi sa strancima u Egiptu, u svezi s kugom ili gubavcima (Maneto, Hecateus iz Abdere, Lysimachos, Chacremon, Pompeius Trogus, Tacit i dr.).

6. Samoizabranost i samoizolacija Židova.

Pri svakom osvjedočenju, riječju ili i samo pomisli “Ja sam Židov”, svaki Židov (koji to stvarno jest) židovstvo doživljava kao nešto posebno, nešto uzvišeno, izabrano, ali i nadmoćno. Upravo onako kako je to govorio Freud. A to na svoj način prihvaća i ostali svijet29. Taj psihološki raskid s drugim narodima proveo je još Abraham. On je prvi poveo 29 Ernest van den Haag to nastoji utemeljiti kao znanstvenu činjenicu: “U razdoblju od 1901. do 1965. šezdeset i sedam američkih znanstvenika dobilo je Nobelovu nagradu; osamnaest njih, tj. 27%, bili su Židovi. Istovremeno Židovi čine tek oko 3 posto ukupnog broja stanovništva. Prema tome, dali su devet puta više nobelovaca nego što bi se to prema statistikama moglo očekivati.” K tome dodaje: “Židovi, u odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovništva, sudjeluju za oko 260 posto više u ukupnom broju studentske populacije i za oko 365 posto više u elitnim institucijama... U odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovništva, iznadprosječno su zastupljeni u pojedinim profesijama: u

19

svoj rod u lutanje izdvojivši ga kao tuđinca drugim narodima i zemljama; on je rodozačetnik toga samoizgnanstva i samoizolacije, duhovnog otuđenja drugim narodima, za što je odlučna bila činjenica izbora svoga posebnog Boga. Iako su i drugi narodi imali vlastitog boga, Abrahamov Bog nije bio iz prirode kao njihovi, njegov je Bog duh koji vlada svom prirodom i svim svijetom, on je jedini pravi Bog koji izabra Abrahamov rod kao svoj narod, s kojim sklopi Savez i koji će kao izabrani vladati svijetom. On i njegov Bog jedini su jedan drugome i zato se taj narod ne smije ni s kime miješati.

Samoizolacija Židova od ostaloga svijeta ima, dakle, poglavito religiozne korijene - ali sa sudbonosnim političkim posljedicama. Jahve nije kao ostali bogovi ostalih naroda -bogovi pogana, koji imaju i prirodnu i moralnu narav, fizičke strasti i prohtjeve tako da se prorok Ilija rugao Baalovim prorocima da njihov bog možda spava, možda je na putu itd.30 Dok su njihovi bogovi despotski i kolebljivi, on, Jahve, jest apsolutni suveren nad Izraelom i vlada apsolutno pravedno s nepokolebljivošću i pravednošću karaktera. Jahve je ljubomorni Bog i tamo gdje on vlada ne može biti priznat nijedan drugi bog. Židovima je naređeno da ne smiju poštivati drugog boga osim njega. Židovske bune obično počinju rušenjem i razbijanjem kipova drugih bogova, bogova starosjedilaca ili okupatora Izraela. No, to je imalo goleme političke posljedice za njihove odnose s drugim narodima. Jer, u to davno doba kad je religiozno i političko još bilo nerazdijeljeno, to se tumačilo kao političko neprijateljstvo i nemogućnost savezništva i kompromisa s narodom u čijoj zemlji, recimo, nisu bili priznati rimski bogovi. Stoga su Rimljani i shvatili Židove kao neprijatelje svih drugih naroda pa ih onako nemilosrdno uništavali i raspršili po cijelome Carstvu, ustvari po ondašnjem čitavom poznatom svijetu.

I upravo zato, što je Židovima bila važnija dosljedna poslušnost i odgovornost Jahvi nego državi i naciji, njihove su bune i ustanci bili nadahnuti prvenstveno religiozno, a ne politički. Ali tu leži i klica njihova neuspjeha.

Taj etos izdvajanja osta kod njih tijekom cijele povijesti. Rezultat je njihova posebnog karaktera koji, kako vidjesmo, posvjedoči već Abraham a kasnije ga učvrstiše Mojsije i drugi njihovi duhovni vođe, u čemu je posebna zasluga proroka i instituta rabinata, a i samog naroda slijeđenjem. No, na formiranje njihova suvremenog karaktera, osim naslijeđa i tradicije, djelovalo je i neprijateljsko nežidovsko okruženje, pa je dakle djelomično reakcijskog podrijetla.31 Zbog teških kohabitacijskih i koegzistencijalnih iskušenja kroz koja je morao prolaziti taj narod (a na koja je reagirao opet židovski, a ne na neki drugi način), dolazilo je i do kvarenja karaktera, do razvoja nekih karakternih crta koje ostali narodi vide kao mane.

medicini za 231% više, od toga među specijalistima za 308%, od čega među psihijatrima za 478% i stomatolozima za 299% više... u pravnoj struci za 265% više, u matematici za 283% - ali samo za 70% više u arhitekturi (što se može objasniti njihovim tek prosječnim talentom za prostorno poima-nje) i za 9% u tehničkim strukama... Usprkos činjenici da je tek mali broj Židova inženjerske struke, oni i na polju inovacija sudjeluju za oko 110% više u odnosu na svoj udjel u ukupnom stanovništvu.” Ernest van den Haag, Mistika Židova, Misl, Zagreb, 1996., str. 20-21. Njihovo četrdesetgodišnje godišnje lutanje u pustinji poslije izlaska iz Egipta neki dovode u svezu s tom slabom percepcijom prostora. 30 Vidi V. Roberthson - Smith, Teorije o društvu, Osnove suvremene sociološke teorije, Jahve i proroci, Vuk Karadžić, Beograd, 1969., str. 629-631. 31 “Mi Židovi moramo biti svjesni toga da naše biće i naš karakter nisu oblikovani samo naravlju naših otaca nego i njihovim udesom, njihovim bolima, jadima i poniženjima.” Martin Buber, “Židovstvo i Židovi”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, Zagreb, 1988., br. 20, str. 43.

20

Jedna od politološki (i politički) najrelevantnijih crta u mentalitetu toga naroda jest njegov kompleks krivnje, za koji Freud smatra da potječe od kompleksa krivnje zbog ubojstva Mojsija, a mi smatramo da mu prethodi i da se psihološki može objasniti samo nekim pritajenim lošim namjerama toga naroda prema svijetu, ili pak kao kompleks zbog toga što su Drugi, drukčiji. Međutim, teško je prihvatiti objašnjenje krivnje zato što si drukčiji, odnosno Drugi. Biti drukčiji znači biti samoodređen, biti sam po sebi i za sebe, biti izvoran, ne biti tek vrsta nego individua, ne biti tek brojčano umnažanje istoga drugoga, tek biološka mehanička neduhovna reprodukcija, nego biti posebno s posebnom biti i svrhom. Nitko, a naročito ne cio narod, ne može biti kriv u sferi socijalnog i političkog ako ne širi socijalnu patologiju i političku agresiju. Što se pak tiče izbora svoga Boga, povijest je pokazala da ne samo u politeističko vrijeme, nego i poslije, u sklopu dviju velikih monoteističkih religija, svaki narod bira ili barem s modifikacijom unutar iste vjere, bira svoga Boga. Tako su, osim političkih i teoloških, važni i mentalni razlozi crkvenog raskola 1054. g. na Zapadnu i Istočnu crkvu, zatim Reformaciju unutar Zapadne, Rimske crkve, kao i osnivanje nacionalnih pravoslavnih crkava. Isti su razlozi difuzije na sunite i šiite. Zacijelo se islam u Iranaca razlkuje od islama u drugim zemljama. Prema tome, ne radi se toliko o židovskom specifikumu izbora, nego služenja izborom. Dakle, prilagodba vjere nacionalnom mentalitetu zajednička je karakterna crta svih naroda.

Njihov kompleks krivnje kao i identifikacija sa žrvom ima, ako ne drugu, a ono psihološku realnost. Tako se oni u SAD najviše, razmjerno daleko više nego ijedna druga narodnosna skupina, identificiraju s Crncima usprkos porastu tzv. crnog antisemitizma. Usto, nije jasan izvor - psihološki, socijalni itd. - toga crnačkog antisemitizma: Je li isti kao i kod drugih naroda ili su mu korijeni drugi! 1, posve neočekivano, u SAD-u ali i drugdje, Židovi se razmjerno često identificiraju i s Palestincima a protiv Izraela. To govori o njima kao o narodu nevladalačkog mentaliteta. Isto tako i nesklonost vojnim i političkim zanimanjima (područja sile) a iznadprosječno zanimanje za sindikalna pitanja (područje pravde, pravičnosti) kao i u svim područjima kulture.

7. “Znanstvena” utemeljenost židovske krivnje.

No, jedno je osjećaj krivnje kao psihološki fenomen i kao dio židovskog mentaliteta a drugo krivnja za počinjeno ili za nepočinjeno djelo kao uzrok nesreće drugih naroda, a to im se često pripisuje.

Ostavimo li po strani oblike židovske “krivnje” koji su bili obična predrasuda neprosvijetljena duha (npr. ona o židovskim obrednim ubojstvima,32 žrtvovanjima kršćanske djece33, trovanju bunara i dr., ili ona providna kraljevska i prinčevska, stvarana da bi se

32 Legenda o židovskim obrednim ubojstvima vrlo je stara, a na Zapad je stigla preko već spomenutog Grka Apiona koji ju je, prema Kelleru, zabilježio u svojoj Povijesti Egipta, u biti prenio od Egipćanina Maneto-a iz prve polovice 3. stoljeća pr. n. ere: “Svake su se godine Židovi dočepali jednog Grka, utovili ga u svom hramu, kako bi ga jednoga dana odvukli u šumu, te ga ubili u tijeku svojih rituala, žestoko proklinjući Grke.” Keller, op. cit., str. 49. 33 Navodno obredno žrtvovanje kršćanske djece imalo je sljedeći smisao: budući da prema biblijskom učenju čovjekova duša stanuje u krvi, to duša čovjeka opterećena grijehom ne može biti odriješena grijeha bez pomoći druge, nevine duše - bez krvi nevina djeteta. Žrtvovanjem nevina kršćanskog

21

prikrila grabež židovskih dobara), ostaje da se vidi što je s onom krivnjom koja je poprimala oblike znanstvene istine ili pak kao ideologija vladala svijetom, poput one da su izmislili kapitalizam, dakle izrabljivanje čovjeka po čovjeku (Marx), pa da su dakle eksploatatorski narod (Dostojevski)? Sada kad je sasvim sigurno, jer je povijest to potvrdila, da je kapitalizam bio nužna, neotklonjiva sljedeća povijesna stepenica čovječanstva poslije feudalizma, ta znanstvena istina postaje običnom moralističkom objedom i predrasudom, kao i ostale - “neznanstvenom”. Ali misterij tih objeda jest upravo u tome što one u biti sadrže i istinu o svojoj promašenosti, nesposobnosti spoznaje zakonitosti povijesti i svoga vremena, te da su i istina svoga vremena postavljena naglavačke. Jer, istina je da su Židovi prvi počeli misliti precizno, racionalno kapitalistički te su tako njegovi prethodnici i krčitelji puta toj racionalnosti kapitalističkog računa koja je sebi priskrbila povlasticu povijesne epohe. Je li to zasluga ili krivnja? Istina je i to da je taj racionalitet sa svim svojim razornim, revolucionarnim djelovanjem u službi napretka ali s teškim posljedicama za mnoge egzistencije, izmišljen i primijenjen najprije u odnosima s poganima, a da se za svoju narodnosnu zajednicu nisu odrekli ideala pravde, kolektivizma i egalitarizma, ideala zajedničke sudbine i u praktičnom životu.

Uostalom, nitko, ni Židovi ni itko drugi, nije odjednom “izmislio” kapitalizam. Ma tragove kapital odnosa nailazimo već kod starih naroda, Grka i drugih, kako je to utvrdio Max Weber. Kapital odnos kao društveni sustav nastao je istodobnim stjecajem mnogih okolnosti a među prvim utemeljiteljima bili su i Židovi. Ali, kapitalizam je bio cijena ljudskog napretka, a “Židovi su bili kolonizatori napretka”, ali i njegove žrtve: “Oni su u zemlju unosili kapitalističke forme egzistencije i budili mržnju onih koji su zbog njih patili. Upravo zbog privrednog napretka, zbog kojeg danas propadaju, Židovi su od samog početka bili trn u oku obrtnika i seljaka koje je kapitalizam deklasirao.”34 No istina je je i to da je Židov od početka svoje povijesti istodobno i teolog i ekonomist, da ima dva boga; duhovnog (Jahve) i materijalnog (zlatno tele), te da je tijekom cijele svoje povijesti u borbi sa savješću kojeg boga više štovati, i da je to još jedna od onih židovskih specifičnosti i prokletstava.

No, ako, izađemo iz kruga supstancijaliteta i ontologičnosti i stanemo pred sud povijesti političke prakse, onda se pitanje političke krivnje može i obrnuti: Koliko je Zapad (prije svega Europa) kriv Židovima za sve nesreće što su ih doživjeli od njega? I što su ih doživjeli jedni od drugih! Jer nisu Židovi razorili ni Rim ni London, ni Pariz ni Beč, ni Moskvu ni Varšavu, ni Budimpeštu ni Kijev, nego je Rim razorio Jeruzalem. Nisu Židovi Europejce učinili apatridima i doveli ih u Izrael nego je Europa Židove izgnala iz Izraela, raspršila ih po toj Europi i tako stvorila kohabitacijske i koegzistencijalne probleme sa Židovima.

No, na taj smo način zašli onamo gdje ne možemo naći odgovor tko je kriv: U načelu, na svijetu je svatko kriv svakome, a najviše je kriv onaj tko nema silu za obranu. Ili onaj tko se brani, što se uvijek tumači kao drskost, a nema snage za obranu ili eventualni napad! To je okrutno lice povijesti.

djeteta grešnik se oslobađa grijeha. Važno je upozoriti: i prema židovskim izvorima pape su, kad god je to došlo do njih, poricali opstojnost obrednog ubojstva i tražili oslobađanje optuženog. 34 Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 180.

22

8. Židovska odgovornost i krivnja.

Ali, budući da je pojam političke krivnje ključan za razumijevanje povijesti odnosa Židova s drugim narodima (kao i drugih naroda međusobno), treba reći da se taj pojam ovdje rabi za označavanje dviju razina problema u tim odnosima.

U prvom slučaju ne radi se o krivnji kao subjektivnoj namjeri nego o objektivnoj odgovornosti koju svaki pojedinac, svaka skupina svjesna svoje posebnosti, kao i svaki narod, snose za svoje djelovanje a koja proizlazi poglavito iz etičkih načela kojih se pridržavaju pri ostvarenju svojih interesa. Naravno da to svaki narod čini sukladno svojem nacionalnom mentalitetu i da zato nitko ne može biti kriv jer mu je mentalitet ovakav ili onakav, jednako kao što nitko ne može biti kriv zato što je ružan ili lijep, visok ili nizak, hrom ili hitar. Ali “kriv” je ako treba pobjeći ili pak koga stići, a hromi to ne može. Ili ako je tko prelijep pa time izaziva zavist i ljubomoru, kao što je bila prelijepa Helena zbog čije su ljepote Grci zaratili s Trojancima. Dakle, često se događa da netko upravo zbog svojih specifičnih odlika postane izvorom nesporazuma pa i ratova. Radi se dakle, o “odgovornosti” za nesporazume koje izaziva bez ikakve krivnje. Na toj razini poželjno je nesporazume rješavati što većom međusobnom tolerancijom i razumijevanjem naroda. Svaki narod emanira svoj mentalitet kao svoj duh, kao svoju bit, i tu ne može biti govora ni o kakvoj krivnji. Različitost je jedan od uvjeta života.

No, aboliranje naroda i pojedinaca od svake odgovornosti radi uvažavanja prava na različitost, pa i kad se radi o zloporabi toga prava, značilo bi političko-etičko anarhiziranje svijeta i njegovo još veće antagoniziranje. Postoji općeljudska etika, postoje sveti interesi naroda koji se ne smiju povrijediti ničim pa ni visokim svojstvima nacionalnih manjina koje kohabitiraju i koegzistiraju s nacionalnom većinom. Sloboda, pravo na vlastitu državu, pravo na vlastito predstavništvo i odlučivanje o nacionalnim interesima, temeljna su prava svakog naroda i nitko ih ne smije povrijediti. Zato je svaka hegemonija, bilo u obliku vanjske okupacije strane sile, bilo organizirana iznutra, javno ili tajno, kao kriptokracija, radi nametanja vlastite volje i interesa većini s kojom kohabitira, čime se većina onemogućuje u ostvarenju tih temeljnih prava i interesa, zločin prema većini, koji narodi međusobno naplaćuju. Jer, tu je na djelu subjektivna, zla, namjera.

Mora se međutim priznati, iako je to nužno, da je vrlo često teško razlikovati kada se radi o prvom, a kada o drugom slučaju.

9. Židovi materijalisti a ne idealisti.

U mentalitet Židova treba ubrojiti i to što ih se smatra, a ta je predodžba nastala na temelju njihova povijesno osvjedočenog ponašanja, dakle povijesnog iskustva, da su materijalisti a ne idealisti - da su, simbolički rečeno, narod zlata a ne Božji narod pa ni politički idealisti. A političkom idealizmu pripada i pitanje nacionalne države i političke slobode. Umjesto tih ideala oni imaju posve materijalistički ideal. Dapače, isprva nisu bili idealisti ni u religioznom i filozofskom smislu jer u svojoj religiji nisu imali kategorije neumrlosti duše. Duše kao posebnog oblika duha. Oni su posve ovozemaljski pa im je i

23

sudbina, nagrada i kazna, samo na ovome svijetu. To nepostojanje vjere u neumrlost duše imalo je vrlo velike, upravo sudbonosne posljedice za formiranje njihova mentaliteta. Jer, kakvoj su se nagradi Židovi mogli nadati za vjernost Bogu ako im vjera za sve patnje na ovome svijetu ne nudi kompenzaciju na drugome svijetu? Kompenzacija, očito, mora uslijediti već na ovome svijetu. I ona je obećana, obećana u obliku obećanja da će doći vrijeme njihove dominacije nad cijelim svijetom. U to samo treba nepokolebljivo vjerovati, vjerovati u obećanje Božje i jednoga dana doći će gospodstvo Izraela nad ostalim svijetom. Zato treba biti uporan u vjeri, kao Božji izabranik trajno ostati odijeljen od ostalih naroda i - čekati. To, ta vjera je učvrstila, ako ne i stvorila poseban mentalitet Židova koji se razlikuju od ostalih naroda. Tu se međutim, u toj materijalističnosti, u nesposobnosti vjere da se vine izvan ovoga svijeta, teološki gledano, očituje ograničenost židovskoga duha. Dakako, izuzmemo li Isusa Krista, a njega svakako treba izuzeti u posebnom smislu jer je njegova narav ne samo ljudska nego i božanska. Osim toga, i oni su ga izuzeli iz židovstva jer ga nisu priznali kao od Boga poslanog Boga pa to dokazuje da je Isus Krist tek slučajni moment židovskog duha.35 Tek talmudska eshatologija jasno poznaje pojam duše, ali je židovski posebni karakter već bio dovršen i, uglavnom, nepromijenjen došao do naših dana.

No, sve je to ipak tek teološki aspekt cijelog problema, koji bi zahtijevao daljnju elaboraciju i diferencirano razmatranje. Politički (politološki) aspekt njihova povijesnog ponašanja pokazuje pak da su Židovi zbog diskriminirajućeg položaja među narodima s kojima kohabitiraju često veći idealisti nego, u prosjeku, drugi narodi.36 O tome svjedoči njihova velika prisutnost u revolucionarnim pokretima i tvorbi revolucionarnih ideologija. Budući da su tijekom povijesti doživljavali veliku političku i socijalnu nepravdu, među njima su se često rađali ekstremni revolucionari i tvorci revolucionarnih teorija, tvrdih popravljača svijeta.37 Kod njih često prevladava jak osjećaj prijezira prema nepravdi. Progoni i nepravde u kojima su živjeli uvjetovali su žeđ za pravdom, no s demokratizacijom i liberalizacijom društvenih odnosa uvrijeđenost zbog nanošene im povijesne nepravde zna uroditi i tvrdim osvetništvom.

Postoji zato nešto što bi se Židovima moglo i trebalo pripisati u povijesnu zaslugu. To je podupiranje pa i ubrzanje osvajanja sloboda na Zapadu. Naime, židovska javna egzistencija bila je tako prokleto otuđena i proganjana u Europi, da su snagom nužde oslobođenja od toga prokletstva, stalno pritiskali europska društva na sve veću liberalizaciju i demokratizaciju. Utoliko je hod povijesti k demokraciji od XVIII. st. naovamo uvelike usporedan s tim njihovim pritiskom. I ne može se reći da za taj hod i oni nemaju značajne zasluge.

Uostalom, Židovi su ili izravno ili kao slobodni zidari bili prisutni u Američkoj, Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji, kao i u demokratskim revolucijama drugih zemalja. Do nesporazuma između njih i matičnih nacija dolazilo je uglavnom onda kada su izbijale nacionalne krize i kada je trebalo sužavati slobode i prava građana. Tada su bili prvi na udaru. Nekada kao primjer za zastrašivanje, a nekada i zato jer su se opirali oduzimanju osvojenih prava i sloboda odnosno privilegija. 35 Otto Weininger, Spol i karakter, Književne novine, Beograd, 1986. 36 Michels tu tvrdnju potkrepljuje navodom iz jednog govora W. Liebknechta: “Ali ropstvo ne demoralizira samo, ono oplemenjuje, uzdiže jake, stvara idealiste i pobunjenike. I tako nalazimo da je u snažnijih, plemenitijih priroda među Židovima, zbog njihova nedostojnoga položaja, njegovan i odgojen smisao za slobodu i pravdu i revolucionarni duh. Tako među Židovima ima, u odnosu na broj pučanstva, mnogo više idealizma nego među nežidovima.” Robert Michels, Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, Informator, Zagreb, 1990., str. 213., bilješka br. 43. 37 Michels podsjeća da su oba rodočelnika njemačkoga radničkog pokreta, Karl Marx i Ferdinand Lassalle, kao i njihov stariji suvremenik Moses Hess, bili Židovi. Ibid., str. 211.

24

10. Izabranost Židova.

To uvjerenje o iznimnosti i posebnosti jest povijesna konstanta38 što znači da je takvo ponašanje izvjesno i u budućnosti. Prema tome, prema njima se treba odnositi koristeći povijesna iskustva. I uzaludno bi bilo Židove uvjeravati da je njihova vjera u izabranost i mesijanstvo tek auto-sugestija i mit. Uzaludno upravo zato jer je to vjera, a vjera ne podnosi protuargumente.

11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju.

Izdvajanje iz sudbinstva nije samo, kako bi oni to rado prikazali, religiozna nego eminentno politička činjenica, koja ima sve značajke ekskluzivnog nacionalizma. A bivstvovati i ponašati se prema nacionalističkom obrascu i biti ekskluzivna manjina u nekom narodu znači izazvati neminovan sukob s većinom, i biti, makar i nehotice, žrtvom većinskog nacionalizma kojega se izazvalo. U prvi mah izgleda paradoksalno ali Je istinito: što je neki narod vladalački jači, sukob sa Židovima manje je vjerojatan. Tako su najmanje sukoba Židovi imali s Turcima i Englezima. Zašto? Zato jer im ti narodi ne dopuštaju pristup vlasti, državnim položajima s kojih bi kontrolirali nacionalnu sudbinu tih naroda. A ako im dopuste, to je zato jer postaju veći nacionalisti i državotvorci i od pripadnika matičnoga naroda, sve za račun toga naroda.

Zato se oni u tim narodima akomodiraju pozitivno, kooperativno, dapače državotvorno, jer im je to jedini način afirmacije. Obratno, u narodima nisko ili niže vladalačkim kao što su npr. Rusi39 i Poljaci, sukob je uvijek latentan i vrlo vjerojatan, jer im Židovi konkuriraju za položaje s kojih se kontrolira nacionalna politička sudbina. Sukob je izbježiv jedino ako prime vjeru tj. pokrste se (Disraeli i dr.) i tako se barem djelomično asimiliraju, ili u najmanju ruku ponašaju prema načelu dvostruke lojalnosti - židovstvu i narodu/državi s kojom kohabitiraju. To je još jedan primjer da su vladalački mentalitet i nacionalna moć nekog naroda od poglavite važnosti za njegovu političku sudbinu.

38 “Bog se pak zato Izraelcima objavio, jer su oni počevši od praotaca pa kroz sva koljena sačuvali sposobnost i volju za božju nauku. Ljudsko je pleme tijelo, u ovom je tijelu Izrael srce, a kao što se krv prelijeva u tijelo, tako mora Izrael nauku objavljivati drugim narodima”. Juda Halevi (rod. 1086. u Kastilji) u svom djelu “Kuzari” dokazuje hazarskom kralju superiornost židovske vjere nad kršćanstvom i islamom. Prema dr. Gavro Schwarz, Povijest Židova, II. dio, Zagreb, 1910. str. 39. Malo dalje kaže: “Izrael je rastresen da može spoznaju Božju po svijetu raznositi”, str. 40. 39 “Ali Rusi su značajno slabo socijalno obdareni i među svim europskim narodima imaju najmanje razumijevanja za državu. S time se, prema ranijem, potpuno slaže što su listom antisemiti.” Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., 1986., str. 405.

25

12. Židovi između nacionalizma i internacionalizma.

Židovi su nositelji nekih naoko proturječnih mentalnih značajki: s jedne strane tvrdog egoističnog nacionalizma, da ne kažemo rasizma,40 a s druge strane ekstremnog in-ternacionalizma. Naoko, to je psihološki i uopće mentalni paradoks.

Židovski internacionalizam izvorno je proturječan te ujedno internacionalizam služenja i vladanja. Taj soteriološki, spasenjski internacionalizam mesijanskog je karaktera, otkupljenja preko žrtve za cijeli svijet.

Ta se dva momenta njihova karaktera na paradoksalan način međusobno nadopunjuju, međusobno omogućuju. Da bi Židovi bili svijeća svijetu (internacionalistički moment), mo-raju biti očuvani a ne asimilirani (nacionalni moment). Njihov genij mora biti očuvan kao poseban, kao jezgra svijeta sa svim svojim potencijalnostima što će se ostvariti u interna-cionalističkoj misiji, u internacionalističkom služenju svijetu. Stvar je svakog naroda, svakog vladara, da to zna i da od toga naroda primi ono što drži korisnim za vlastiti narod, a da prema drugim idejama bude otporan - ali ne zločinom (kako je to, kako smo vidjeli, preporučivao Mojsije), iako je zločin u politici i ratu nešto drugo nego u osobnom životu i u miru. Naime, u ratu nije svako ubijanje zločin jer ubojstvo može biti počinjeno u obrani domovine i u osobnoj obrani. A to nije zločin nego dopušteno lišavanje života drugoga u samoobrani.

Uostalom, ništa nije logičnije nego da narod kolektivne svijesti, raspršen takorekuć među sve narode svijeta, mrzi granice jer one dijele njegove raspršene dijelove. Tako je raspršenost realan, egzistencijalan izvor židovskog internacionalizma. Taj tip internacionalizma odgovora njima, ali ne mora odgovarati i drugima.

13. Hrvati i internacionalizam.

Hrvatski narod mora poznavati židovski mentalitet i zato da se ne ponese i ne preuzme židovsku internacionalističku ideju i ideologiju kao što je to bio marksizam, da ne upadne u povijesnu zabludu koja se skupo plaća. Skupo, pače i gubitkom države, kakav je bio slučaj s NDH. Jer, internacionalizam nije njegov način egzistencije, nije način na koji hrvatski bitak opstoji u povijesti. Internacionalizam židovskoga tipa za Hrvate je propast, samogubitak i samozaborav, nestanak kao naroda i utapanje, asimiliranje u druge narode. Za hrvatski kao državotvorni narod primjeren je drugi tip internacionalizma: onaj koji pretpostavlja postojanje nacionalnih država i koji stvara međunarodne organizacije i tijela 40 “...ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim... Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ, i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom... Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene.” Izlazak, III. Savez na Sinaju, Jahvine upute Mojsiju za ulazak u zemlju kanaansku.

26

(UN, Međunarodni sud i dr.) radi usuglašavanja interesa među državama i narodima i radi dezantagoniziranja svijeta.41 On se uklapa u međunarodnu zajednicu prvenstveno kao zajednicu država. Država je sredstvo, ali i način bivanja hrvatskoga bića u međunarodnoj zajednici i u povijesti. On preko države koordinira svoje interese s drugim narodima u svijetu i bez države, kao gotovo i svi drugi narodi u svijetu, propada. Zato je važno uočiti razliku između tih dvaju tipova internacionalizma: prvog, uvjetno rečeno, antietatističkog i drugog etatističkog, jer oni kod raznih naroda izazivaju različite posljedice. Ali, oni imaju i za-jedničku značajku: otvoreni ili implicitni hegemonizam. Kod antietatističkog internacionalizma preteže otvoreni, a kod etatističkog, prikriveni hegemonizam. Treba biti oprezan i kod jednog i kod drugog i braniti se, pri čemu je lakše kada narod ima vlastitu državu nego kada je nema. Hrvatski narod treba biti dio kulturnog, gospodarskog i političkog internacionalizma i ujedno se boriti protiv lažnog, hegemonističkog internacionalizma, koji je manje-više način političkog ophođenja svih velikih naroda prema drugima, naročito prema manjim narodima.

Marksistička internacionalistička zabluda jest čisti proizvod židovskoga duha kao proizvoda njihova objektivnog položaja parije u svijetu. Marxova žestoka antiteza židovstvu savršen je dokaz njegova židovstva, njegova nastojanja nadilaženja židovstva u sebi. Time se potvrđuje Weiningerova misao “da se najžešći antisemiti nalaze među Židovima”.42 (A i sam je Weininger kao Židov u djelu koje navodimo to potvrdio). U Marxu je pobijedio židovski genij ambivalentnog internacionalizma, služenja/gospodovanja svijetom nad njihovim uskogrudnim nacionalizmom. U skladu sa svojom znanstvenom metodom, promatrajući ne teorijskog, ne Židova proroka i mudraca, nego povijesno-empirijskog Židova, Marx kaže: “Što je bila, sama po sebi, osnova židovske religije? Praktična potreba, egoizam... Bog praktične potrebe i sebičnost je novac. Novac je revnosni Bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi Bog... Zbiljski Bog Židova je mjenica. Njegov Bog samo je iluzorna mjenica.”43

Hrvatska politika treba naći mjeru tolerancije prema narodu takva himeričnog nacionalizma kakav je židovski: “Himerična nacionalnost Židova je nacionalnost trgovca, financijera općenito”.44 Za izgradnju takva uravnoteženog političkog odnosa hrvatski vladar i hrvatska državna politika moraju imati uvid, pače točnu spoznaju židovskoga političkog i uopće nacionalnog mentaliteta.

41 Pače i globalizam u neoliberalističkoj verziji ne isključuje ulogu nacije i države. Tako Anthony Giddens piše: “No kao branitelji tradicionalne nacije, neoliberali usvajaju realističku teoriju međunarodnih odnosa - globalno je društvo još društvo nacija-država...” Anthony Giddens, Treći put. Obnova socijaldemokracije, Politička kultura, Zagreb, 1999., str. 22. 42 Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., str. 402. 43 Karl Marx - Fridrich Engels, “Prilog židovskom pitanju”, u: Rani radovi, Naprijed-Zagreb, Sloboda-Beograd, 1973., str. 86. Zanimljivo je da su Židovi i prije nego su kršćani zauzeli Jeruzalem (1099.) poznavali suftaju, mjenicu i sakb, ček. 44 Ibid.,, str. 87.

27

14. Weiningerova kritika židovstva.

Weiningerovu kritiku židovstva treba također shvatiti kao volju za emancipacijom od loših značajki nacionalnog mentaliteta Židova. Njegova je kritika prikrivena volja za moći, za veličinom duhovnom a prije svega političkom, koja se ne može postići naslijeđenim nego samo novim, promijenjenim, drugim židovskim mentalitetom.45 Njegova analiza židovskog mentaliteta daleko nadmašuje Marxovu iako se u jednoj točci susreću: naime, u želji za emancipacijom od židovstva kao povijesnog gubitništva i lutalaštva. Taj nagon, ta volja, ujedno je dokaz duhovne snage židovstva za usavršavanjem i samonadilaženjem onom duhovnom snagom koju je Hegel nazivao perfektibilnošću i koju je nalazio samo kod svjetsko-povijesnih naroda i naroda kojima pripada budućnost. Narodi koji nemaju tu energiju perfektibilnosti duhovno su mrtvi narodi, koji u kulturi samo ponavljaju prethodne povijesne obrasce. To je smisao i Marxova, u biti politič