Hronotop romana Na Drini cuprija

7/30/2019 Hronotop romana Na Drini cuprija

http://slidepdf.com/reader/full/hronotop-romana-na-drini-cuprija 1/3

Hronotop romana "Na Drini ćuprija"

U ovom radu ćemo se pozabaviti određivanjem prostorno-vremenskog presjeka i same organizacije

vremena i prostora u Andrićevom romanu “Na Drini ćuprija”. S obzirom na to da je u romanu

specifičan raspored odnosa vremena i prostora, o čemu će dalje biti govora, a uzevši u obzir i

pripovjedačku situaciju (i znajući da u odnosu na određenu pripovjedačku situaciju imamo i drugačijiodnos prema hronotopu), potrudićemo se da obuhvatimo u potpunosti ove vremensko-prostorne

varijante.

Andrićevo djelo izuzetnog kvaliteta, specifično je po mnogo čemu, a jedna od tih specifičnosti

se ogleda i u organizaciji vremena i prostora. Konkretno, za razliku od većine romana u kojima se

pripovijedanje vezuje ili za jedno mjesto i vrijeme, ili za više mjesta i vremena (pri čemu se često

susrijećemo i sa hronotopom putovanja), ovdje imamo kombinaciju ova dva tipa: mjesto je jedno,

statično, a vrijeme se mijenja i proteže kroz bezmalo četiri vijeka.

Prije svega, trebalo bi se pozabaviti samim pojmom hronotop. Ovaj pojam u nauku o književnosti

uvodi M. Bahtin, koji ga definiše kao suštinsku uzajamnost vremenskih i prostorni odnosa, onako kako

su oni umetnički dati u književnosti[1]. Hronop je veoma bitan za književno djelo, jer stoji u osnovi

formiranja sižea, a svako neopravdano odstupanje od uzetog vremena ili prostora, narušava strukturu

djela, otežava praćenje zbivanja i, samim tim, čini djelo lošim. Na trenutak ćemo odstupiti od priče o

hronotopu i pozabaviti se pripovjedačkom situacijom u ovom romanu. Ovaj roman je utemeljen na

auktorijalnom pripovijedanju, dakle, susrijećemo se sa sveznajućim pripovjedačem, što je i razumljivo,

jer je skoro nemoguće u nefikcionalnom romanu očekivati da djelo bude roman u prvom licu ili da je

zastupljeno personalno pripovijedanje, a da to bude u vremenskom opsegu od četiri vijeka.

Auktorijalno pripovijedanje je u zanimljivom odnosu sa hronotopom, jer se ta pripovjedačka situacija

smatra najslobodnijom u vezi sa poznavanjem vremena i prostora, ma koje njihove dimenzije bile (jer samo sveznajući pripovjedač može znati šta se događalo tokom ovako dugog vremenskog perioda, i to

do u tančine, do osjećanja i osjećaja pojedinih likova, njihovih emocija i misli, i tome slično), ali ga

redovno karakteriše i udaljenost od vremena i(li) prostora o kojima govori. Tako se susrijećemo sa dva

nova pojma, od kojih se jedan vezuje za vrijeme dešavanja radnje o kojoj se govori, a drugi je vezan za

vrijeme pripovijedanja o događajima o kojima je riječ. To nas upućuje na pojam dvostruke

temporalnosti[2], odnosno, na postojanje dijegetičkog vremena i vremena (često se srijećemo i sa

terminom “pseudovremena”) pripovijedanja. U romanu Na Drini ćuprija imamo slučaj narativne

anahronije, pošto nam se ta dva vremena (dijegetičko vrijeme i vrijeme pripovijedanja) ne podudaraju.

Da bismo bliže objasnili sve ovo o čemu smo do sada imali prilike da govorimo, poslužićemo se

romanom koji je predmet našeg istraživanja, te na konkretnim primjerima pokazati praktičnu primjenu

korišćenih termina.

Već na samom početku, u prvoj glavi romana, pripovjedač nam govori o mjestu na kojem se radnja

odvija. Opisujući rijeku Drinu, njenu prirodu i prirodu oko nje, pripovjedač kaže:

Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz

dubokog i uskog tesnaca, koji stvaraju Butkove stijene i Uzavničke planine.[3]

Tako nam daje do znanja da se pripovijeda o događajima koji se dešavaju u Višegradu, i, kao što smo

već pomenuli, ta odrednica ostaje do kraja romana. Na nižim (ili užim) nivoima, mjesto se može vezati

i za most koji se gradi u tom mjestu ili za još uži prostor, kuću, hotel, sobu... U suštini, na osnovnom

nivou, radnja je vezana za Višegrad i most koji je izgradio Mehmed-paša Sokolović, koji je bio porijeklom sa tog prostora. Najveći dio radnje se dešava na mostu i oko njega, a i tu je čak moguće

suziti taj prostor na središnji dio mosta, koji se naziva i kapijom. Dakle, odrediti mjesto dešavanja nije

problem, makar ne u mjeri u kojoj je to slučaj sa vremenom. U narednoj glavi, pripovjedač nastavlja:



Sada nam se valja vratiti u vremena kada na ovom mestu nije bilo ni pomisli o mostu, pogotovu ne

ovakvom kao što je ovaj. (...) Prva slika mosta, kojoj je bilo suđeno da se ostvari, blesnula je, naravno,

još posve neodređena i maglovita, u mašti desetogodišnjeg dečaka, iz obližnjeg sela Sokolovića, jednog

jutra 1516. godine, kada su ga tuda proveli na putu iz njegovog sela za daleki svetli i strašni Stambol.

[4]

Ovaj dio upućuje na anahroniju o kojoj smo ranije govorili, konkretno, pripovjedač nas upućuje na toda on iz nekog neodređenog vremena, koje se uzima za “sadašnje”, jer je dato u prezentu, a za koje se

može znati samo da nije prije 1914. godine, jer se tada okončava priča (naravno, sve to pod uslovom da

se ne upustimo u nepreporučljive pozitivističke sfere i počnemo da tumačimo djelo vezujući ga za

vrijeme kada je nastalo i kada je sam pisac živio, nasuprot ustaljenoj praksi da se “život” djela ne

dovodi u vezu sa životom pisca istog), vraća u neko davno vrijeme, čija je odrednica data: u pitanju je

1516. godina. Pošto je radnja uglavnom prospektivna, hronološki data, sa vrlo malo, pa i to najčešće

dato kroz glas nekog od likova, retrospektivnih elemenata, dalje možemo pratiti razvoj vremena kroz

odrednice na koje nas usmjerava narator, pa ćemo negdje naći konkretnu godinu dešavanja, kao što je

to slučaj sa ranije pomenutim dijelom priče o odvođenju Mehmed-paše u Stambol, a negdje nam je data

informacija o tome koliko je vremena od tada prošlo, što ćemo vidjeti u nekom od narednih citata.

Sama godina početka gradnje mosta nije data, ali je naglašeno da je trajala pet godina, a godinu

završetka vidimo iz dijela:

Po stotinu puta su tih dana sricani stihovi toga turiha, koje je napisao neki carigradski stihotvorac Badi,

i koji su kazivali ime i zvanje onoga ko je sagradio ovu zadužbinu, kao i srećnu godinu 979. po Hedžri,

to jest 1571. po hrišćanskom računanju, kada je ona završena.[5]

Iz toga zaključujemo da je početak gradnje mosta počeo 1566. godine, tačno pedeset godina otkako je

desetogodišnji dječak, Mehmed-paša Sokoli, odveden iz svojeg rodnog sela. Andrić dalje vremenske

odrednice u ovom djelu daje na početku različitih poglavlja, ali ne uvijek precizno. Tako peta glava

počinje riječima:

Prošla je prva stotina godina, vrijeme dugo i smrtonosno za ljude i mnoga njihova djela, ali neosjetno

za velike građevine, dobro smišljene i tvrdo zasnovane, a most sa kapijom i karavan-seraj pored njega

stajali su i služili kao i prvog dana.[6]

Nije tačno dato od čega je prošlo sto godina, odnosno, da li je u pitanju 1616, 1666. ili 1671. godina u

zavisnosti od toga odnosi li se na vrijeme odvođenja djece, početka ili kraja gradnje mosta., ali je ova

elipsa definitivno valjan pokazatelj protoka vremena U toj glavi imamo priču u priči, neku vrstu

retardacije, u kojoj se priča o poplavi koja je uništila varošicu i dato je vrijeme te poplave kroz

rečenicu:

Jedna od najvećih poplava uopšte, koja se desila u posljednjoj godini XVII vijeka, naročito se dugo

pamtila i prepričavala.[7]

U narednoj glavi, na samom početku, imamo jednu zanimljivu rečenicu koja glasi: Početkom prošlog

vijeka digla se buna u Srbiji.[8] Odavde nas pripovjedač upućuje na vrijeme iz kojeg pripovijeda,

dakle, to vrijeme je vijek nakon onog kada se desila Karađorđeva buna (iz daljeg toka priče saznajemo

da je riječ o upravo toj buni), odnosno - dvadeseti vijek. Tu je takođe dato i vrijeme u kojem se

pripovijedanje nastavlja, to je, naravno, vrijeme trajanja bune. Deveta glava nam nosi nove informacije

o vremenu dešavanja radnje, budući da počinje riječima:

Sedamdesetak godina posle Karađorđeve bune, zarati se opet u Srbiji, i odmah granica odgovoriustanku. (...) Početkom ljeta 1878. godine, prođoše kroz kasabu jedinice redovne turske vojske, na putu

iz Sarajeva za Priboj.[9],



čime nam se jasno stavlja do znanja da se približavamo drugom dijelu romana koji ne govori o

vremenu vladavine Turaka, već se bližimo vremenu austrougarske vladavine, što se u istoj glavi i

dešava. Ovakve elipse ćemo često sretati kroz ovo djelo i kroz druge Andrićeve hronike, uopšte. Zatim

se vrijeme ne mijenja mnogo do XIII glave, koju otvara rečenica: Nastupala je četvrta godina

okupacije. Zatim u XIV imamo odrednice kakve su u poslednjoj četvrtini XIX vijeka ili To su bila ona

tri decenija relativnog blagostanja i prividnog, francjozefskog mira. U XVI glavi se ponovo

susrijećemo sa elipsom koja glasi:

Prošlo je dvadesetak godina otkako su prva austrijska, žuto obojena kola prešla most. (...) Nastupala je

1900, kraj toga srećnog stoljeća i početak novog, koje po shvatanju i osećanju mnogih, treba da bude

još srećnije, kad su došli novi inžinjeri i počeli da obilaze most.[10]

Ponovo prelazimo jedan relativno dug period i za ovo, otprilike, dvije stotine stranica smo prešli period

od 1516. do 1900. godine. Narednih stotinjak stranica zauzima vremenski prostor od svega 14 godina.

To nas upućuje na činjenicu da je raznim elipsama, retardacijama, povremenim retrospektivama ili

drugim književnim načinima manipulisanja vremenom, vrijeme pripovijedanja u poprilično velikoj

anahroniji sa vremenom događanja o kojima se priča, što je odličan pokazatelj razlike između

subjektivnog i objektivnog osjećaja vremenskog toka u književnom djelu. Zanimljivo je da nijesmo

naišli na primjere subjektivnog određivanja vremena kroz likove (kao što bi bilo: Prošlo je dvadeset

godina a njemu je to izgledalo kao svega par minuta), što je česta pojava u književnosti, međutim, to je

vjerovatno nadomješteno ubrzavanjima i usporavanjima samog pripovijedanja. Sedamnaesta glava

počinje pasusom:

Ali tu, pored mosta, u kasabi sa kojom ga je sudbina vezala, dozrijevali su plodovi novih vremena.

Došla je godina 1908, i sa njom veliko uznemirenje i neka mukla prijetnja koja od tada više nije

prestala da pritiskuje kasabu. [11]

U XXI glavi dolazimo do informacije o kraju ove hronike, rečenica kojom ta glava počinje glasi:

Najposle došla je i godina 1914, poslednja godina hronike o mostu na Drini.[12].Time se završava ovaj hronološki prikaz života u varošici pored rijeke Drine.

Pošto smo utvrdili glavna mjesta vremensko-prostornih presjeka, opisali način na koji su nam ta mjesta

prikazana, utvrdili razliku između subjektivnog i objektivnog vremena, odnosno vremena

pripovijedanja i vremena priče, možemo završiti ovaj kratki pregled romana “Na Drini ćuprija” i

njegovog hronotopa, jer vjerujemo da smo razložili osnovne pojmove i dali konkretne primjere

praktične upotrebe istih, kroz citate iz djela.

Documents

Hronotop romana Na Drini cuprija