LjubusakBašagićOsman nuri hadzićMehmed šakir kurtčehajićSmail selimovićPetar kočićVladimir gaćinivićBorivoje jefitćDimitrije mitrinovićJosip štadlerAntun kneževićNikola stojanović

Samostalna i slobodna Bosna i Hercegovina , katolički imperativ fra Antuna Kneževića

U drugoj polovici 19 vijeka BiH se našla u žarištu interesa evropskih sila s jedne strane Srbije i Crne Gore i Hrvatske s druge strane.Tesko stanje u Osmanskoj imepriji uvjerilo je europske političare da turska neće moći još dugo upravljati bosnom i hercegovinom. Oko bosne počela je dinamićna i dramatićna igra koja je označena kao «istočno pitanje» Velike Europske sile , radije su trpile osmansku vladavinu nego se mirile sa osnivanjem velike slavenske zajednice na balkanu. To se može vidjeti u rječima austrougarskog ministra Andrassya izrečene 29 01 1875 godine.

«Turska gotovo posjeduje dar provođenja za AustroUgarsku, ona odražava status quo malih Balkanskih država i sprječava njihove nacionalne aspiracije. Da nije Tusrke sve ove spiracije srušile bi se na naše glave .... ako bi bosna i hercegovina priplae srbiji ili crnoj gori ili ako bi se onamo formirala neka nova država što nebi mogli sprjećiti tada bismo mi propali i preuzeli bismo ulogu bolesnika»

Politički je bila neodređena i Rusija čiji ministar inostranih poslova Gančarev kaže:

«postoje dva načina za rješenje istočnog pitanja , prvo potpuna rekonstrukcija , i drugo samo premazivanje koje bi stvari održalo na određen period vremena. Moguće je da niko ne želi kompletno sređivanje ovih odnosa ali svako mora da želi da se pitanje odloži što je moguće duže»

Srbija odlaže rat sa Turskom samo ako im Turska prepiše bosnu , kao teritorij kojim če oni upravlajati , psoto iste ili slične interese ima i austrougarska – hrvatska , srbi im poručuju «mi samo s onim u zajednicu stupamo sa kojim bratske odnošaje njegovati mislimo, koji su umom i poštenjem toliko napredni i uzvišeni da nam odobre prizna i ujamči onakva prava i slobode , a to čemo nači najprije u kraljevini srbiji a u Hrvatskoj i Austrougarskoj nikada i nimalo.»

1

Austrija je stoga 1870 bila spremna podjeliti BiH sa Srbijom po liniji Vrbas – Neretva.Iz toga se zzaključuje da je Srbija planirala pripojiti BiH svom teritoriju nakon «oslobođenja» od Turske.Hrvastka koja se nalazila u sastavu Austro-Ugarske monarhije premda se kao i srbija zanimala za sudbinu BiH nije mogla razvitipolitičku djelatnost ravnu srpskoj. I samo osvješčavanje Hrvatskog naroda u BiH išlo je znatno sporije. Ilirsko pokret je u početku imao više opčejugoslovenski , nego hrvatsko značaj , na kraju je ipak pridonio osvještenju hrvatskog naroda. Među njima se nalaze i fratri Fra Martin Nedić , Fra Grga Martić , Fra Ivan Franjo Jukić koji su bili vatrene pristaše ilirskih ideja. 1860 fra Grga Martić piše :

«teško svagdje bez svojega na svometeško domu bez ljubavi bratskeKo i Bosni bez zemlje Hrvatske»

Pet godina kasnije tarži da se u sarajevskoj školi koju je sam osnovao predaje hrvatski jezik a 1866 se izjašnjava za zajedništvo BiH sa Austrijom protiv Dušanovog carstva.Za vrijeme berlinskog kongresa kada je Srbija zatražila da zauzme BiH protiv toga su franjevci

Za kneževića se dakle uopće nije postavljalo pitanje koje se Bošnjaci narodnosti čija je BiH i čija će biti nakon oslobođenja od Turaka. Njegov je zaključak jasan Bošnjaci su Bošnjaci oni imaju svoju suverenu državu koja nije nikada izgubila svoj suverenitet. Kod njega se javlja problem kako kod bošnjaka probuditi i ojačati svjest narodnog jedinstva i samostalnosti te kako reformirati državnopravnost BiH. Vrlo često naglašava kako se BiH nikada nije odrekla svog narodnog individualiteta i svoje državnosti , niti joj je to neko oduzeo. Knežević je protiv svake prosvjetno – politčko – kulturne djelatnosti koja razbija narodno jedinstvo bosne i hercegovine i ćiji je cilj priključiti je bilo kojoj drugoj državi.Saradnja između jednokrvne braće , bošnjaka , hrvata , srba mora se zasnivati na priznavanju pravnog individualiteta svakog naroda te poštovanju pune uzajamne ravnopravnosti. On traži da se za BiH uvede jedan grb i zastava na osnovu tobojke plave , bijele i crvene , koja simbolizuje prošlos bih.

Osman Nuri Hadžić

Rođen je u Mostaru 28.06.1869 Mekteb, ruždiju i medresu završio u Mostaru a šerijatsku sudijsku školu u Sarajevu Studira u Beču a u Zagrebu završava pravo . Pravaš i pokretač je behara a piše i u vijencu prosveti i nadi. Prevodi s arapskog njemačkog , arapskog , i ruskog jedno vrijeme radi u zemaljskoj vladi , umro je 1937 godine.

2

Aksiološki postulati : islam, domovina , narod ,. Islam ja za Hadžića apsolutno središte vrjeidnosti , aksiomatsko izvorište orjentiranja , i percepcije svijeta života i njegove interpretacije. Nama je naša vjera najsvetija i najuzvišenija stvar i njegov je sociološki diskurs književni rukopis i političko opredjeljenje do kraja posredovan islamom . Islam je otvoren ka recepciji modernog znanja kulture , tehnike i kapitalističkih odnosa. On bi ga htio osloboditi unutarnjih predrasuda , bajkovitih naslaga , legendi. Istovremeno je kritičar raznih negativnih stereotipa sto nastaju na zapadu , ali i unutar bosanskih muslimana i susjednih naroda. U njegovoj percepciji islam ne proizvodi a-narodnu svijest niti se ignorantski odnosi prema patriotizmu kao vrijednosti. – ljubiti domovinu – dužnost je vjerska. A ovim Hadžić ustaje protiv iseljavanja u Tursku , hercegovačkog separatizma , pansrbizma i pancroatizma

Kritika pansrbizma i pankroatizma

Ako je nedvosmislen u poimanju domovine onda se to ne može identificirati u njegovu poimanju naroda. Kod njega je to najsigurniji ili kolebljivi identitet. Svoj javni angažman on će započeti sa pro-hrvatskom identifikacijom eksplicitno će prihvatiti panhrvatsku politiku s kojom se muslimani u bih identificiraju kao etnički hrvati. No nigdje to eksplicitno ne kaže osim možda što će uzgledno nazvati jezik u Bosni hrvatskim , Međutim za vjerovati je da je Hodžić bio svjestan kako vjerskog tako i narodnog individualiteta muslimana u BiH prepoznaje i svrstava vrijednosti i kritiku i tako za prijateljstvo između muslimana i hrvata kaže: pod maslinovom granom (kao simbolikom mira) se krije razbojnički nož.Vjera domovina , narod to su najuzvišenije ideje , najsvetije stvari što ih čovjek može imati to su ideali za koje svaki pošten čovjek mora raditi . raditi z ate ideale nije dosta samo htjeti treba biti prožet I zadahnut tim idealima , uz to imati znanja , čvrstu nepokolebljivu I uztrajnu volju I vjeru u narodne svetinje I sreću domovine.Hadžić međutim ne ostavlja nikakve dileme o tome što podrazumjeva pod domovinom , želimo li se održati I napredovati mi moramo svi kao jedan biti , prožeti jednom mišlju a ta je da su bosna I hercegovina naša domovina sa smo tu nikli I odrasli I da svaka stopa zemlje je krvlju poškrapana . Na ratno rasulo Austrougarske monarhije meritorni Bošnjaci odgovaraju na tri načina . Grupa oko Bašagića zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj , grupa oko Šerifa Arnautovića zagovara pripajanje bosne Mađarskoj dok treća grupa radi na jugoslovenskom ujedinjenju (Svrzo , Harasnica , Spaho ... a među njima je i Osman Nuri Hadžić.Osman nuri Hadžić govori – «treba se posve sprijateljiti i saglasiti sa današnjim položajem i stanjem te u smislu toga i raditi a ne obazirati se na kojekave fantazmagorije.

Politički profil Fra. Grge Martića.

3

On je klasični tip intelektualca koji se prema pretku svog vremena odnosio lojalno, uklapao se u njega i radio za njega. Ili je bio tragični tip intelektualca koji je svoju zemlju i svoje društvo budio tako dugo iz mrtvila dok i jedno i drugo nije napustio.Kada govorimo o njemu otkrili bismo čitav niz prelaznih stupnjeva između dvorskog pjesnika i dvorske lude , na jednoj strani i proroka koji strada na drugoj strani. U njegovom književnom djelu su izrečeni i disparantni sudovi. Za Mrtića moramo reći da je bio jako komunikativan , te da

je pisao veliki broj pisama , ali je većinu i uništavao iz straha od tadašnje turske vlasti. Martić re rođen u Hrvatskoj imotskoj županiji , a kasnije je to svoje hrvatstvo i dokazao. Na Martičevo pisanje uticala je i autocenzura koju je na ovom prostoru vršila vlast. Također bio je kudikamo prepadnut tragičnim događajima i okončanjem života Ivana Franje Jukića. Ali ga takvo što nije uspjelo omesti pa je ipak pisao , doduše njegovi radovi su sadržavali razrješive enigme nad kojima lebdi sjena neautentičnosti posebno nad onima koji su politički relevantni. Martić se zauzimao za sve javne potrebe kao što su moderniziranje i uvođenje građanskih i vjerskih sloboda , podizanje crkvenih zgrada i zvona, otvaranje škola , socijalna skrb , ili uzimanje pod zaštitu onih koji su imali posla sa sudovima.Martić je pomagao svima , time je na svom poslu pokazao širinu , kakvu nećemo nači niti kod jednog njegovog suvremenika , bilo koje bosanskohercegovačke konfesije. U svrhu toga govore spisi :«U sutjeskoj (kraljeva sutjeska) kod Kaknja u okolici imaju neki muslimani čalici zvani koji su po kazivanju sutješkog gvardijana svake godine o Uskrsu donosili u samostan janje ili oroza iz zahvalnosti što im je Grga oslobodio tavnice njihova dedu koji je u sarajevu bio osuđen na tamnovanje»Važan je Martićev odnos prema turskoj vladavini i međunarodnoj politici te kulturnim i nacionalnim pokretima njegovog doba. Stanje u državi je bilo krtično osjećalo se slabljenje turske imperije i nastanak novog carstva , on govori kako bi svi da «uplivaju» na «ovaj komadić zemlje» i da mnogi snuju a a ne sređuju ništa.Dubinski razlog takvog stanja po njemu bio je stoljetni ideološki sukob između polumjseca i križa odnosno ideologiziranog islama i kršćanstva. To dokazuje svojom lirikom u kojoj kaže:

Branit rodni dom i kolijevku draguI staricu pri kolijevci majku A poginut ko i ostanuti Za krst časni i slobodu svetu.

Martić je također u svojim djelima izražavao ideju Jugoslovenstva. Piše:

«i ja sam ti stare ilirije stanovnik , kao i mađar panonije ali neće da se zove panonac što bi se moglo i ovdje dogovoriti ali štaćemo meni se čini da je

4

najbolje o tome šutjeti da se oganj ne raspiruje gore a teći će voda koda je i dosad u dunavu ispod biograda. Zato ja bi tebi rekao ono što i sebi za naćelo držim , jer nemože se sa današnjim brez toljage govoriti ni u gramatici ni u politici dakle čekat ćemo da toljage presude i ti se temperiraj što bolje možeš u tih svojih zajevnicah!!!»

po povratku iz novošeherskog kraja u sarajevu zatiće prosrpsku propagandu i piše :

Sarajevo 26 05 1866«ali evo muke gdje neće moći ostati niko u nas da malo dana tko se ne posrbi Šta će reči .... otkud ovi anđeli napadoše na jedanput! Velahaule Turci bi da imaju čirilicu njom učili , vikali javno , a mi valjda da šutimo za ljubav i budučnost i tobožnjeg bratinstva koje nam vrat lomi.»

Sarajevo 25 08 1866«što se tiće hrvatstva , brate priuba , i ja poznajem satnje njihovo ni i srpsku pretjeranost ne trpim znam jih kakvi su barbari su bojim se , nigda jim neće moći poći za rukom onaj posao u kome bdiju i sanjaju a ja i o hrvatstvu i tom srpstvu moram reći ono što jest u Bosni ni to nek nije krivo ni tebi ni bilo ikomu aferim jim koji prije dođu bosanki djevojki na ruku! To je moja ispovjed samo nek ne dolazi ni jedan ni drugi sa starim mahanam svojim onda bi bilo vodu vari vodu hladi.

Za martića se može reči da je bio prvo ime na listi razočaranih jugoslavista.Treba zaključiti da je martić kao diplomat i političar živio i djelovao u složenim i opasnim okolnostima koje si može predočiti samo onaj koji je barem neko vrijeme u Bosni živio. Ostao je dosljedan franjevačkom načelu ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti. Martić se zagrijavao idejom panslavizma i jugoslovenstva, Nije bio nacionalista , njegov idela je bila nova modernizirana bosna u kojoj bi svi na ravnopravan način mogli živjeti svoju tradiciju i razvijati svoj politički identitet. Martić je bio amater ipak prototip onog političara koji zna uskalditi angažman , mjeru , vic i etiku , kvalitete. Koje je teško nači među savremenim političarima i diplomatima.

Safet Beg Bašagić

Rodžen je 1870 . školuje se u Sarajevu i Beču , pokretač je Behara i Gajreta , Doktorf filozofije i poliglota. Govorio je : Arapski , Turski , Perzijski i Njemački. Član Zemaljskog savjeta a potom i predsjednik sabora . Umro 1934.

Koncepcija Bošnjaštva :

On identificira povijesno – etničku osnovu : Bošnjaci su etničkim porijeklom Slaveni , no on to hoće uz pomoć

5

historiografskih uvida i pjesničke magnifacije i utemeljiti i afirmirati U tom utemeljenju Bašagić preferira ideju Bošnjačkog povijesnog kontinuiteta i tri osnovna momenta :

Prije svega postoji kontinuitet između pred islamske Bosne i Bosne pod Osmanskom i Austrougarskom vladavinom . Otuda etnički Bošnjaci baštine historijski kontinuitet još od bosanskih bogumilaPostoji historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji posebno u književnosti Postoji kontinuitet u historijskoj misli bosanskog plemstva , kao čuvara domovinskih tradicija , sloge nazavisnosti , i etike , te anti osmanlijskog prkosa.

S ovakvim uvidom i njegovim implikacijama istupa Bašagić protiv onodobne politike denacionalizacije bošnjaka , tj njihove etničke srbizacije ili croatizacije

Domovina , patriotizam i islam : U svim kasnijim radovima Bašagić neće eksplicitno govoriti o Bošnjaštvu , već će se isto samo javiti u drugoj formi , tj razvijat će se pod pojmom domovine . Fenomen domovine u Bašagićevom uvidu ne određuje ni njen državni status ni priroda političkog sistema niti karakter vlade , niti stepen kulturnog razvoja , niti njen terotorijalni ili geografski položaj. Domovina je jednostavno kolijevka jednog te istog naroda , s kojim dijeliš radost i žalost s kojim pjevaš i jadikuješ u istom jeziku i po istoj kajdi. To je kolijevka ograđena kostima tvojih otaca , djedova i natopljena njihovom zajedničkom krvlju.Domovina odnosno narod ovdje su shvaćeni kao zajednica istovrsnog etničkog porijekla , identične historijske sudbine, kao zajednica jezika i identične kolektivne osjećajnosti.

To će se dalje kretati i razvijati u jednom naturalističkom diskursu : domovina je biološka prirodnost kao što je i porodica , no osim što je biološka ona je u percepciji naroda i geografska individualizirana stvarnost osebujne flore i faune , klime , prirode itd… Ovo označava njegovu antropološku konstataciju pojma domovine . Tu je i vrijednost – opća svojina i svetinja svih ljudi. Pozitivan i osvješćen patriotizam Posebno je interesantno Bašagićevo poimanje patriotizma i u religijskom diskursu Patriotizam je i Islamski imperativ Islamska dogmatika implicira i razvijajuću recepciju bosanskog patriotizma.

Iz života Safet Bega Bašagića : «Sarajevski Nekrologij» Alija Nametak

Strana 21 – 22 : «S Bašagićem sam se upoznao kad je on bio težak bolesnik od tabesa. Već sam o tome pisao u novom beharu i hrvatskoj reviji ali ovo ne objavih nigdje . Nakon možda i godinu dana po našem upoznavanju , pričao mi je u nekom tugaljivom raspoloženju o porijeklu svoje bolesti. Dobro se sjećam da je rekao «Sve je ovo meni zbog jednih rukavica» Bilo mi je neshvatljivo, a onda je on uzeo da govori kao da sam sa sobom govori.

6

Baron Kučera je svake godine preko zime sazivao sijelo i balove , na koje je redovno zvao moga rahmetli oca , a kad sam ja počeo studirati , onda i mene. Tu je bila krema sarajevskog društva . To se dogodilo jednog ramazana . Otac rahmetli je ne htjede da ide , a ja navalio da idem . Otac me odvraćaše da ne idem zbog ramazana. «bit će sjela i iza ramazana, pa ćemo otići » Ali ja se ne dadoh smesti . U oca su bile jedne krasne sive rukavice od Hiršledera , pa ih ja uzeh . Nešto mi se izvanredno sviđalo . Bio sam u crnini kako se i išlo na ova otmjena sjela . Tokom jedne plesne tačke prolazio sam između plesača , a kako su mi bile one rukavice na rukama , činilo mi se da su svi zurili u mene. I zbilja sam razabirao riječi Handschuhe , handschuhe . Vidio sam da nitko ne nosi sive rukavice i frak i strašno mi je bilo neugodno. Iako je bio ramazan odoh u pokrajnju sobu , u baffet i počeh piti vino , iza toga već podnapit odoh u kupleraj , gdje nađoh svoga kolegu sa studija Zahardku , dođe nam kupler i poče nam faliti dvije cure koje je istom dobio iz Beča . rekosmo mu da ih dovede . Zbilja su bile obje lijepe , ali jedna mi se osobito svidjela , htio sam s njom «ići u sobu» ali me stade zahardka moliti da je njemu prepustim . Navalio na me pa ne popušta , i ja mu je prepustim , a s onom drugom odoh «na sobu» . Prođe nekoliko dana , a u mene se pojavi glavobolja , a poslije se ustanovi da je to sifilis. Dobivao sam Salvarzanove injekcije , ali ne istrajah do kraja , nego kad mi bi bolje prekidoh s liječenjem . Eto vidiš , sve je ovo meni zbog rukavica.

Safet beg Bašagić je jednom rpilikom rekao «džaba ti je neko može decenijama živjeti u Sarajevu pa kad umre isprate ga oni «otudašnji» do groblja a ako je Sarajlija. Onda možeš na dženazi vidjeti sve prave sarajlije –jerlije

Pričao je također kako su Sarajlije posebnog mentaliteta : Nek je netko samo Sarajlija., on je cijenjen od Sarajlija pa kakav bio da bio. A ako je otudašnji na položaju posjećuju ga Sarajlije i ne daju mu oči otvoriti , a kad spane , s položaja onda kao da ga Bog nikad nije ni dao.

Mehmed Kapetanović Ljubušak

Rođen je u Vitini kod Ljubuškog , školuje se u Mostaru i Ljubuškom , gradonačelnik Sarajeva postaje 1877 , član gradskog viječa postaje 1878 te počasni vladin savjetnik . Umro je u Sarajevu 1902. Ljubušak je prvi obrazovani Bošnjak koji je za vrijeme vladavine austrougraske Bosnom osmislio bošnjaštvo, kao nacionalni odgovor na muslimansku razapetost između nostalgičnih afiniteta prema Turskoj i obezglavljujučeg utapanja u srpski odnosno hrvatski korpus. Nadalje Ljubušak po porvi put u

7

svojoj koncepciji Bošnjaštva razdvaja pojam narodnosti i pojam vjere dajuči prednost Bošnjačkim narodima i narodnim osječajima spram reduciranja na vjerskoj identifikaciji. Pored ovoga u Ljubušakovu koncepciju Bošnjašta ulaze i svijst o tradiciji odbrane Bošnjačke narodne samosvjesti te jasna svijst o njegovu kontinuitetu sa srednovjekovnom Bosnom . Bošnjaci u ljubušakovoj koncepciji imaju svoj korijen u srednjovjekovnoj bogumilskoj vlasteli autohtono su stanovništvo Bosne slavenskog porijekla pa teze o njihovom etničkom turcizmu gube svaki osnov.Javlja se i ideja ravnopravnosti i unutar bosanske konvergencije, ideja ravnopravnosti podrazumjeva i ideju državne jednakosti , a naspram svake diskriminacije , te preferiranjem sloge kao vrijednosti.Tu još ističemo i potenciranje vrijednosti maternjeg jezika i preferaciju moderne nauke i obrazovanosti kao ključnu pretpostavku bošnjačke nacionalne egzistencije.Napokon to je i malo anahrono shvatanje begovata kao bosansko – muslimanske elite ekonomske i obrazovne močui kao socijalnog nosioca Bošnjačke nacionalne samosvjesti što mu se zamjera kao feudalno klasni romantizam. Kapetanovićeva koncepcija funkcionira sa dvije povjesno temeljne svrhe , onom pozitivnom pod kojom se podrazumjeva afirmacija bošnjaka muslimana u političkom smislu , i kao prevencija nadmočnoj srbizaciji i kroatizaciji muslimana , samo s razlikom što kapetanovićevo bošnjaštvo nije agresivno.

Mehmed šakir Kurtčehajić

Mehmed Šakir Kurtčehajić (1844.-1872.) zadužio nas je da ga i ovom prilikom posebno spomenemo. U bližoj historiji Bosne i Hercegovine bilo je malo takvih neimara-prosvjetitelja, kao što je bio sin bjelopoljskog i bihorskog kadije Mehmed efendije Kurdćehajića, koji je "blesnuo kao munja" i koji je za tako kratko vrijeme življenja ostavio tako puno. U vrijeme uprave Topal Osman-paše imenovan je za urednika prvog službenog vilajetskog glasila koje je izlazilo na bosanskom i turskom jeziku Bosna. U dvadeset i trećoj godini počeo je da piše, da bi godinu dana kasnije organizovao izdanje prvog javnog glasila Sarajevski Cvjetnik koji je tri i po godine izlazio jednom sedmično, pisan bosanskim jezikom, ćirilicom. "Bio je to valjda jedinstven primjer uređivanja lista u kojem je jedan čovjek i osnivač, glavni i odgovorni urednik, izvještač, korektor - sve".(83) Uz to bio je, ne samo najmlađi novinar i urednik, već i najmlađi gradonačelnik grada Sarajeva. "Pisao je umne, britke i realističke uvodnike stilom i jezikom čiji se glas u ono vrijeme malo čuo". (84) Za njegovo stvaralaštvo se tvrdi da je bio "neobično darovit i poletan", te da je znao da svojim djelom "probudi svačiju pažnju". Umro je kao plućni bolesnik u Beču

8

1872. godine. Njegova smrt bila je veliki gubitak za kulturu Muslimana Bošnjaka.

Rođen je 1844 u bijelom polju , osnovnu školu završio u rodnom mjestu , sam se obrazovao čitajući. Rano stupa u državnu službu. Bio je i gradonačelnik sarajeva od 1872 g Umro je u Beču na lijećenju. Za grob mu se nezna.U decenijama poslije latasa doći će do radikalne promjene socijalnih aktera bošnjačke borbe za očuvanje državno političke posebnosti . Težište se borbe za autonomiju pomjerilo na široke narodne mase od latasa do okupacije 1878 godine. Dešava se i proces turcizacije kada sve važnije pozicije u bosni zauzimaju turci a stanovništvu se nameće turski jezik. U takvim se uvijetima pojavljuje i Mehmed Šakir Kurtčehajić. Dvije temeljne Kurtčehajićeve misli ulaze trajno u baštinu socijalne i političke misli BiH.To su aksiologija prosvjetiteljstva i recepcija novinarstva , kao instrumenta prosvečivanja naroda.

Motiv prosvjetiteljstvaU kurtčehajićevom poimanju prosvjetiteljstva ne reducira se samo na poimanju duha ili apstraktne obrazovanosti , to je složen pojam unutar koga je odnos prema znanju najbitniji , čovječnost i civilizacija proizilaze iz znanja umjetnosti . Pored kritike sujevjerja i predrasuda i zabluda u krug njegove prosvjetiteljske kritike ulazi opšta ljudska motivacija prema sticanju znanja , i obrazovanosti. Averzija prema školovanju raskalašen , dokon život prepušten hedonizmu i ljenosti . To su tipićni motivi evropskog prosvetiteljstva . Motiv vjere u opštu moć razuma univerzalnost građanskog zakona , motiv vjere i sposobnost svi naroda bez obzira na razlike između njih da dopru do svjetla razuma. Motiv vjere kao modela koji razvija nauku umjetnost i civilizaciju.Kurtčehajić je nošen idejom tolerancije i svjestan je egzistencije bošnjačkog naroda kao etničkog individualiteta naspram prezira i ignorantskog odnosa što ga iskazuje osmanlijska arogancija.

Žurnalizam i slobodaNovine i novinarstvo imaju prije svega prosvjetiteljsko – edukativnu ulogu u odnosu na vlast politik , Kurtčehajić zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo , koje se umjesto partikularnih interesa drži istine. Tako do kraja posredovano prosvjetiteljskom misijom novinarstvo predpostavlja slobodu , ali je sudionik oslobađanja od neznanja sujevjerja idolatrije , i svega onoga što u ljudskom duhu zamračuje razum i istinu. U cjelini gledajući Kurtčehajićeve ideje o novinarstvu predpostavljaju predtekst budučeg kulturno prosvjetnog zamaha bosanskohercegovačkih muslimana na osnovu opšteg približavanja u zapadnoj liberalno građanskoj kulturnoj sferi.

Smail Selimović

9

Komandant bosne – ismail haki komandant vojske , mada tekst izražava kolektivno stanovište , za predpostaviti je da je selimović u autorskom pogledu bitno participirao.Politički pojam rata protiv austro ugarske Izraz bošnjačkog narodnog samorazumjevanja te priroda motiva i političkih ciljeva oružanog otpora Austrougarskoj daju se ponajbolje očitati iz teksta objave koji je narodna vlada 8 augusta sa potpisom smail bega selimoviča djelila graađanima sarajeva i cjele BiH sa potpisom smail bega selimovića. Politički pojam objave ima svoju evoluciju te njegovo razumjevanje predpostavlja uvid u njen u vremenskom smislu izuzetno kratak rok. S početka evolucije bošnjačkog političkog programa profilira se rigorozna kritika osmanske vlasti da bi postepeno došlo do samostalnih institucija bosanske vlasti. Bošnjaci su do kraja svjesni da osmanlije neče učestvovati u odbrani bosne pred nadolezećom opasnošću . ta svijest bit će temelj cjelokupnog programa bošnjačkog rata sa austro-ugarskom.Radikalna a na kraju i prevrtnička politika osmanske vlasti u bosni i argumentirano utemeljena svijest vodećih artikulatora bošnajčeke politike tog vremena , rezultirat će gotovo plebiscitiranom odlukom da se ne priznaju odluke Berlinskog kongresa i povede rat protiv austrougarske okupacije Bosne. Ta se povjesna odluka nije krila nastojalo se publicirati i uručiti svim relevantnim faktorima evropske politike.Projekat definiranja i objektivizacije političke konvergencije između unutarbošnjačkih vjerskih grupa također ulazi u konstitutivne elemente , bošnjačkog programa vojnog i političkog programa. Odbijanja austrougarskoj okupaciji. Njena objektivizacija iskazivat će se kako u vjerskom sastavu institucija narodne civilne i vojne vlasti tako i u agitacijsko političkim aktivnostima te djelom i u vjernom angažovanju bošnjaka katolika i pravoslavaca. Iza duha i politike konvergencije stoji zapravo kako bošnjačko razumjevanje vlastitog etničkog identiteta tako i politička svjest o bosni kao posebnom političko pravnom običajno kulturnom i povjesno teritorijalnom individualitetu

Bošnjačka samosvjestBosna se više ne poima kao jedna od pokrajina provincija osmanske carevine niti puki geografski pojam , bosna je svhavčena kao nešto više , zasebni politički individualitet domovina. Nadalje u bošnjačkoj svjesti figurira i povjesno teritorijalni individualitet svjest o bosanskim granicama Ovakvo nešto zove se osvješteni patriotizam. Bosna kao domovina opet nije domovina bošnjaka muslimana isključivo ona je domovina svih naroda koji u njoj žive. Tu je svjest o povjesnoj tradiciji bosne , i na kraju svjest o egzistencijalnoj opasnosti za bošnjački narod kao i za bosnu kao njegovu domovinu Nedovoljnu profiliranost imamo sa strane unutarnjeg uređenja bosne i hercegovine ali izvjesno je također da bi se u bošnjačkim projektima unutarnje državno uređenje temeljilo na ideji građanske jednakosti no ta kao i druge temeljne vizije neprosto nije imala vremena da se razvije i objektivizira.

10

Petar KočićRođen je 29 juna 1877 u banajlučkom selu sričićima školovao se u banja luci , sarajevu , beogradu , i beču. Radio na raznim dužnostima , listu otađbina , razvitak , vjesnik , bosanska vila . Umro u duševnoj bolnici 27 augusta 1916.Radikalna kritika vlastiS pravom smatran borcem i glavnim predstavnikom moderne pripovjedačke proze iz bosne, neumoran je kritičar svih sfera vlasti, ona je direktna i racionalizirana posredovana cinizmom humorom i folklorom , međutim ta je kritika do kraja recipirala kritičke ideje i projekcije srpskog etnocentralnog građanskog mišljenja.

Karakter austrougarskog režima u bih kočić određuje kao opšti apsolutizam, i njegov je anti austrijski stav do kraja eksplicitan , odnosi se na sve odluke vlasti organizaciju , admninistraciju i represivni aparat . Bosanski sabor za njega nije istinski pralament, konfesionalni sistem je nakazan a dominira konformizam. U žiži je krtitike i austrougarska uprava , administracija , stvarna vlast . On traži izmjene unutar represivnog aparata – vojske i policije. Osim ove radikalne kritike njegova se misao koncentriše oko nacionalnog , jezičkog , državnopravnog i agrarnog pitanja.

PansrbizamKočić smatra etničko stanovništvo Bosne i hercegovine srpskim samo što je ono iznutra vjerski izdiferencirano . Bošnjaci su za njega samo djelovi srpskog naroda , a to su i hrvati . On se poziva na bošnjaštvo misleči na etničke srbe i istovremeno kritizirajuči feudalni bošnjakluk , mehmed bega kapetanovića . Tek u kočićevoj intimnoj prepisci vide se implikacije i pritajene dimenzije pansrbizma. Muslimane če nazvati Turcima , uz istovremenu dehumanizaci njihovu pokazujući ksenofobiju. On ne vidi ništa konvergetno katolici i turci su protiv nas , tu se priključuje i jezički hegemonizam supstancijalno određenje pansrbizma , i nema mjesta niti za jedan drugi jezik i to onako kako ga je formulisao još Vuk Karadžić

Agrarno pitanjeU njegovoj percepciji polarizacija oko agrarnog pitanja je apsolutna , dva su principa za rješenje ovog krpunog nacionalekonomskog pitanja. Jedan je fakultativan po dobrovoljnom sporazumu kmeta i age , a drugi je obligativan , po kome bi država morala sve kmetove odredbom da otkupi , agama da isplati njihovo vlasništvo. On i njegovi sljedbenici slijede drugi princip.

Državno pravne projekcijeUnutarnje državno odredženje BiH definira kao autonomiju sa reprezentativnim sistemom i odgovornom vladom. To bi trebala biti parlamentarna , demokratska i pravna država . Narodno predstavništvo bira se

11

opštim i jednakim pravom glasa bez obzira na konfesionalne granice , i zastupa da se štite manjine , te da se svim konfesijama omogući amouprava u vjerskim stvarima i da se ničiji religijozni osjećaji ne vrjeđaju.Ali on BiH smatra srpskom zemljom no neče nikome nametati srpsko ime , no srpski jezik sa dominacijom čirilice mora biti jezikom javne komunikacije i državane administracije , budućnost BiH vidi u horiznotu jugoslovenstva.U evropsko kulturno ruho Banjaluka je počela da se oblači tek sa austrougarskom okupacijom, jer je turska vlast bila nepovjerljiva prema svim evropskim idejama i kulturnim potrebama. Najjači kulturni trag u novijoj Banjaluci, pored nekoliko osnovnih i konfesionalnih škola, trgovačke i djevojačke škole, ostavila je Velika realka, gimnayija otvorena 1895. godine. Njeno otvaranje privuklo je u Banjaluku veći broj intelektualaca profesora. Organizuju se đačka i građanska prosvjetno-kulturna društva i ustanove, koji održavaju veze sa gradovima u unutrašnjosti. Dolazak Petra Kočića (1906.) u Banjaluku označava početak jednog novog istorijskog poglavlja u životu grada. Petar Kočić je pokrenuo listove "Otadžbina" i "Razvitak" oko kojih se okuplja grupa kulturnih, književnih i političkih poslenika iz ovog grada. Danas je Banjaluka univerzitetski centar sjevernog dijela Bosne-Republike Srpske. U znak zahvalnosti Petrku Kočiću u Banjaluci je početkom 1930. godine osnovano društvo "Zmijanje". Ono je namjeravalo da Kočiću podigne spomenik i njegove mošti prenese u Banjaluku. Spomenik su, dve godine kasnije, uradili vajari Augustinčić i Radauš i on je otkriven 6. novembra 1932. godine. Posmrtni ostaci pisca i narodnog tribuna nisu preneseni u Banjaluku, jer je njegova porodica odustala od toga. Banjaluka danas djeluje kao kulturni centar. Narodna i univerzitetska biblioteka "Petar Kočić" ima 150000 knjiga i 3500 unikata velike vrijednosti. Narodno pozorište osnovano je 1930. godine. U isto vrijeme osnovan je i Muzej, koji kao i Arhiv posjeduje značajno kulturno-istorijsko blago. Tu je dalje i Umjetnička galerija, Dječije pozorište. Banjaluka je i medijski centar, jer u njoj djeluju mnogobrojne televizijske i radio stanice, a mnoštvo listova i magazina izlazi u Banjaluci.

Vladimir Gaćinović

Rođen je u Kačanu kod Bileće 1890 g školu učio u bileći , mostaru , sarajevu , beogradu , beču , umro pod nerazrješivim okolnostima 11 augusta 1917 u Friburgu.

Vladimir Gačinović pripada najrelevantnijim idejnim autorima praktičnim akterima srpskog političkog pokreta koji je i sam imenovao «mlada Bosna».

Ekspanzivni pansrbizamDva su temeljna politička pitanja što ih je historija kao zadaču postavila BiH pod Austrougarskom vlašću : Nacionalno pitanje i pitanje državnopravnog političkog statusa.

12

Ne samo unutar monarhije nego i u projekcijama budućnosti ispod Austrougarske vladavine oslobođene BiH. Odgovori se kreču unutar gačinovićeve šire koncepcije.i unutar tradicionalnih predstava o povjesnom identitetu i individualitetu bih. Temeljnu izvorišnu komponentu tih koncepcija čini stanovište etničkog pansrbizma . Bosna je stara srpska zemlja. Mada se mjestimice identificira kao bosanac gačinovićeva početna pansrpska pozicija nužno će rezultirati negacijom državno pravnog individualiteta BiH pa će se rješenje njegovog statusa vidjeti u aneksiji srbiji.

Dezindividualizacija Bošnjaka – MuslimanaSa pozicije etničkog pansrbizma formulirati će i promovirati radikalno nacionalno stanovište koje treba da stoji u političkom programu srpske inteligencije . Prvo ono će zastupati kooperaciju sa muslimanima a protiv hrvata , stajat će u pasivi , drugo če propovjedati kult nacionalne dogme nacionalizam kao religiju, treče ovaj nacionalizam će biti ekspanzivan primat će neizrađene elemente – muslimane , četvrto zadjeničkim mješanjem stvorit će se novi tip ljudi – srpskih kao što se vidi sastavni dio ovoga stanovišta je misao dezindividualizacije bošnjaka muslimana i njihove srboizacije odnosno asimilacija u srpski nacionalni korpus.

Rasna teorija nacijaGovori o slovenskoj rasi i o rasnosti srpskoj . ovdje termin rasa nije upotrebljen kao metafora nego hoće da identificira zbiljsku bit nacije. Nacija je u njegovoj percepciji jedina ekskluzivna prirodna datost jedan rasno profilirani entitet – totalna nacionalizacije prirode i geografije.Kao rasno biološka datost nacija i nacionalno osjećanje su i nešto misteriozno. Počivaju na tajanstvenoj identiufikaciji nacije i zemlje. Nacija je utemeljena na zemlji i krvi , duhovnoj kulturi i moralnom entitetu , slika se međutim romantičarskim jezikom , kako je nacija jedan rasni individualitet , to je ona kao organski individuum , mora imati opšte zajedničeke atribute , u toj sintezi rasnog i duhovnog , on je skon etničkim stereotipima.

Elita i maseNadalje ulaze u njegovu percepciju srpske nacije , još dva važna elementa , kao rasno kulturna datost , nacija se može ne samo preoblikovati nego se može stvarati i novi tip.On prihvata ideju misijanizma odnosno ekskluzivne srpske misije. Njegov rukopis vrvi od najgroznijih predstava dekadencije koja prožima srpske gomile i mase , i seljački startum seli negativnim konotacijama. No u centru krtike stoji srpska građanska klasa i njena političko kulturna reprezentacija. Ova rigorozna kritika u stvari nosi u sebi odbacivanje legalizma i institucionalizma u javnom angažmanu i preferira vanpravne oblike političkog aktiviteta , što će u mladoj bosni biti prihvaćeno kao temeljna forma i metoda njenog djelovanja.

Kult heroja

13

Na tlu takvih predstava može lako da se izdigne kult heroja i kult inteligencije. Razvijajući taj kult on upotrebljava jezik religije , sudbinu srpskog naroda veže za pojavu heroja. Gačinovićevi sljedbenici – nacionalni heroji znaju za orjentaciju između mase i elite ali se oslanjaju na rasni instinkt mase.On nije razvijao kult heroja suhoparnim i hladnim jezikom , naprotiv omamljujučom retorikom , literarnom imaginacijom , jezikom emocija i pobuđivanja.Gačinović sudjeluje kao najuticajnija lićnost u profiliranju politike i prakse velikog oslobođenja srpskog naroda i srpskih oblasi – austrije a to oslobođenje zaravo je i vodeća ideja njihovog ukupnog angažmana.

Borivoje Jevtić

Rođen je u Sarajevu 1894 gdje je učio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju , bio je jedan od najaktivnijih književnih radnika mlade bosne , radi u redakciji srpske omladine , umro je u sarajevu 1959 godine

Naturalističko formiranje nacijeI on kao i gačinović formira naturalističku teoriju nacije čiju supstancu i teorijučini rasni misticizam , nacionalni i nacionalizam su biološki supstrat ali se ipak ne mogu sasvim usisati sa majčinim mlekom. Unutar naturalističkog poimanja biti nacije i nacionalizma jevtić se osvrće i na njihovo povjesno porjeklo , pa ulazi i na teren odnosa religija – nacija . Nacija je prije svega naturalistička stvarnost , uz svoj rasni individualitet i ukorjenjenost u prirodno tlo , kao određenje njene duševnosti ona je i nužno i nacionalni organizam.

Razumjevanje nacionalizma U kulturnom , moralnom apsektu jevtić određuje strogo koristeči nacionalne kategorije odgovornosti žrtve. Tu nema mjesta za vrijednosti ljudskih prava unutar i prema naciji. Postoji samo kategorija posvećene dužnosti i napokon kult žrtve , ali time nisu iscrpljena sadržinska određenja nacionalizma pojmljenog kao konzekvenca rasnog misticizma i naturalističkog organizma. Njegovo određenje je da je on apsolutna vrijednost i apsolutni totalitet i to u dvostrukom smislu , sveprisutnosti i monolitnosti.

Misija inteligencijeI jeftić recipira divergencu između elite i mase oa se upušta na teren radikalne kritike svakodnevnice srpskih masa kako bi i sam mogao hipostazirati u kultnom smislu herojsku srpsku elitu posebno omladinu . On na takvom terenu izdiže kult nacionalnog heroja – osloboditelja srpskog naroda u BiH

Nacionalni mesijanizamJeftić sudjeluje u profiliranju i populariziranju svjesti o ekskluzivnom srpskom mesijanizmu no kao ni gaćninović on argumentacijski ne izlaže sadržinu

14

srpskog poslanja ali nedvosmisleno iskazuje vjeru u njega , «srpska nacija ima usrdne želje da donese jednu novu i svježu nadu u opštu kulturu svijeta» iza ovih ideja krije se želja ka širenju ka zapadu i ideja jugoslovenstva.

Dimitrije Mitrinović

Mitrinović ne recipira Gaćinovičevu i Jevtićevu plemensko vrijednosnu misaonu poziciju u razumjevanju nacije , nacionalizma što će mu otvoriti novi vidik za recepciju ideje jugoslovenstva. On formulira jednu liberalno misaonu poziciju koji čuva smisao za etnički pansrbizam i individualizam dovodi u vezu individu i naciju i to u aspektu njihove slobode čini to kroz analizu tradicije i moderne na tlu književnosti.

Pimanje modernePredstava moderne sadrži ponajprije kritiku predstave o moderni , ona nije istovjetna malograđanskoj pomodnosti , imitacije vremena ili buržuaskoj poluobrazovanosti. Uz to dimitrinović demonstrira i strah od moderne koja navodno vodi srpskoj denacionalizaciji.Čovjek mu je na prvom mjestu «svuda i vazda» Biti moderan u krajnjoj liniji znači recipirati ideju etničkog personalizma i isticati vrijednosti individue. Mitrinović kritikuje srpski nacionalni šovinizam istina on djeli zablude svog vremena , pa nemože do kraja sprovesti svoju liberalnu poziciju Narod će poimati doduše u jednoj naturalističkoj kategoriji , on uvodi ono povjesno u razumjevanje onog narodnog u narodu.

Nauka za narodOvdje više nije rijeć o prosvjećenju u elementarnom smislu ili o tvorevinama folklora obićajnosi i uopšte narodnoj tradiciji. Nego o insistiranju na recepciji viših sfera znanja nauke i filozofije . Politika treba da bude zasnovana na umnim načelima , a uz to ide i krtitika autoritarizma u srpskoj politici.

Ideja jugoslovenstvaMada je njegova misao skoncentrisana na reflektiranje o srpstvu čak kako kaže preslavljenom srpstvu , on će reći , pitati i interpretirati ideju jusgoslovenstva koju će gledati kroz prizmu srpsko – hrvatskih odnosa Za njega su srbi i hrvati jedan ali dvoimeni narod , on će zbog toga nametati ideju jugoslovenstva kao ujedinjenja na čemu posebnu istorijsku ulogu treba da ima BIH , bosanska vila.

Dimitrije Mitrinović je pisao da "pojam narodnog... drži se ne samo kontrarnim nego i kontradiktornim pojmom narodnog". Strah od modernizacije i dolazi otuda što se u njoj vidi "poraz našeg naroda, naše individualnosti i naših nacionalnih idola".Ne znam čime izazvan taj metafizički bijes, ali možda znam šta Evropa u ovom trenutku duguje Srbima. Još 1930. je Dimitrije Mitrinović,

15

inače pokretač časopisa "New Age" ("Novo doba"), pisao kako "postoji religijska funkcija Jugoslavije u Čovečanstvu"; u toj Jugoslaviji "suđeno je da Sarajevo postane centar nacionalne svesti", ono "treba da smisli i izreče našu trovernu misteriju" - Mitrinović je tada došao iz Londona da kralju Aleksandru predloži da nasilno ujedini pravoslavlje, rimokatolicizam i islam i to u "smislu efekta naše istorije na proces čovečanstva". Da li je zbog propasti te misije svijet toliko vrisnuo za jednom metastaziranom kasabom kako smo mi uglavnom doživljavali Sarajevo? Ni to ne znam. Znam da Bosne koje je bilo i koja je išla ka tome što je predlagao Mitrinović, više nema niti će je ikada ponovo biti. Još su za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka Srbi pisali ruskom caru Aleksandru III., brinući se kako će "nakon Turaka doći Austrijanci koji će se protiv nas boriti duhovnim oružjem kojem se nećemo moći oduprijeti." «Za današnjeg čitaoca interesantan je podatak da je književnik Dimitrije Mitrinović, koga je Princip neobično cenio kao ideologa mladih bosanskih revolucionara, referisao o radu ruskih revolucionara u Švajcarskoj gde je drugovao sa Lavom Trockim. Kao nesumnjivog i autentičnog inicijatora sarajevskog atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, u kome je nehotično stradala i njegova supruga vojvotkinja Sofija, Jevđević apostrofira Vladimira Gaćinovića, za razliku od svih drugih verzija. U ovim verzijama ta uloga pripisuje se četničkom vojvodi i srbijanskom majoru Tankosiću, članu sarajevskog revolucionarnog kružoka, kasnije obešenom Danilu Iliću. Ni Gavrilo Princip ni njegovi drugari, članovi sarajevskog revolucionarnog kružoka među kojima je bilo pored Srba i Hrvata i muslimana, nisu bili teroristi, čiji je jedini cilj destrukcija. Oni su bili revolucionari u patriotskom i socijalnom smislu, koji su pristupili terorističkom aktu ubistva tiranina, aktu kao neizbežnom oružju u buđenju uspavane energije narodnih masa u Bosni koje će rasplamsati revoluciju sa krajnjim ciljem - ujedinjenjem južnoslovenskih naroda.”           PETAR BOSNIĆ,        Beograd

Josip «stanoviti» Štadler

Mada u njoj nije rođen niti se u njoj obrazovao duhovno razvijao pa i politički profilirao dr Josip Štadler , snažno je oblikovao javni život BiH za vrijeme A-U uprave pored brojnih zasluga za katoličku crkvu u BiH uveo je u javni diskurs BIH politički katolički klerikalizam .

Religija i nacijaZa štadlera i sljedbenike nema neizvjesnosti katolička i hrvatska identifikacija su jednaki . Biti katolik znači biti i Hrvat i obrnuto . On odbija politiku kroatizacije drugih prije svega bošnjaka muslimana , te ne pristaje na njihovu inkorporaciju u hrvatstvo. On daje primat katoličanstvu ali ostavlja mjesta tezi bošnjaštva i hrvatstva.

16

Štadler – Muslimani i SrbiNjegov programski odnos prema srbima i muslimanima precizno se identificira , hrvat je za njega kao i za većinu tadašnje katoličke inteligencije ne samo musliman katolik nego i musliman i grko – istočnjak On je na jednoj strani radio na ujedinjenju katoličke i pravoslavne crkve a onda je ostavljao prostora za umetanje muslimana i pravoslavaca. Uz jačanje katoličke crkve u BiH definira štadler i drugi cilj svoje klerikalne politike , pokatoličenje muslimana pa i pravoslavnih , razumljivo štadler je odbijao te optužbe. A – U vlasti su reagovale na ovu politiku iz straha da se u bosni ne formira muslimasnko – pravoslavni blok.

Politički – katolički – klerikalizamIdentifikacija hrvatstva i katoličanstva predstavlja ključnu komponentu štadlerove globalne programsko – političke koncepcije koju oznaćavamo kao konzervativni klerikalizam. Takvim se stavovima suprostavljaju bosanski franjevci .

Država – crkva i kršćanska demokratijaŠtadler ne prihvata moderni koncept razdvojenosti države i crkve , tako da bi one figurirale kao dva entiteta , naprotiv država i crkva sklapaju ugovore sporazumno radeći.On insistira na uvođenju kršćanske demokratije po koj bi se trebalo sve podrediti crkvi i sve gledati sa stanovišta crkvenih interesa. Suprodstavlja se i multikonfesionalnim parijama i insistria da se hrvati okupe pod okrilje jene partije HKU.

Bit politike – militarizam i neprijateljstvoPolitiku posmatra u paradigmi militarizma . politika se razumjeva dakle u jeziku , duhu i logici vojnog mentaliteta i njegovog ustroja , Svijet politke jeste svjet odnosa između prijatelja i neprijatelja , tu borbu može voditi jedino katolička crkva i sama militaristički ustrojena i disciplinirana.

Državno pravni statusŠtadler stoji na pravaško stanovište recipirajući ideologiju ante starčevića to je inkorporacija bih u hrvatsku područije zvano kraljevina hrvatske slavonije , dalmacije hercegbosne kao treće sastavnice monarhije.

Nikola Stojanović

Pred II svjetski rat nikola stojanović bio je jedan bosanskosrpski ideolog projekta velike srbije i autora doktriniranog utemeljenja srpsko – fašističkog četničkog pokreta i njegove empirijske prakse .

17

Odnos prema režimuI uoči objavljivanja ustava , on definira pojam regularne politike od politike servilnosti , tako i politiku kompromisa naspram politike konfrontacije.

Nacija srpstvo i srpski nacionalizamStojanović razlikuje dva odnosa prema naciji jedan nacinalizam i drugi šovinizam. Svoje razumjevanje srpskog acionalnog šovinizma deducira iz više izvora , prije svega iz svoje teorije nacije Prihvata teoriju naroda i plemena , pleme nastaje prije države a narod u državi inicijativom jednog plemena.Po njemu Hrvati nisu nacija , srbi i hrvati su jedan narod sastavljen iz dva plemena. Srbi su superiorni zbog toga što su prošli sve tri istorijske etape u svom razvoju od plemena preko naroda do nacionaliteta.

Dehumanizacija hrvataHrvati se po njemu nalaže na nižem stupnju prelaze iz faze plemena u narod ,ali bez nade da će ikada sačinjavati jednu nacionalnost., oni nemaju ni kulturnog identiteta , jer su žrtve tuđih prvenstveno A-U uticaja , nemaju slobodu ni demokratiju ali su na putu da postanu srpska narodnost. Hrvati će zbog svoje manjine podleći i izmješati se sa srbima koji su kulturno i državno superiorniji. Srbi su po njemu najljepša rasa i kulturno i intelektualno su najmočniji .

Kritika katoličkog klerikalizmaU politici dehumanizacije hrvata stojadinović kritikuje i hrvatsku politiku koja je u njegovom uvidu prepuštena dominaciji popova katoličke crkve.Liberalizam i klerikalizam su apsolutene suprotnosti . Jevreje naziva čifutima publicira negativne pežorativne predstave o njima i smatra ih odgovornim za hrvatsku dekadenciju uopšte.

Bosna muslimani i agrano pitanjeSrpska etnička identifikacija muslimana je istorijski već apsolvirana , bogumili su bili etnički srbi , kasnije prihvatajuči islam ostali su srbi i tako su se izražavali i kao muslimani taj drveni duh nezavisnost , borbe , to je samo srpski nacionalni duh probuđen u njima. Begovi kao aristokracija uz dubrovačku stali su na srpsku stranu.Za rješenje agrarnog pitanja on govori da bi država trebala otkupiti kmetove i samim tim i begovi i kmetovi bi imali koristi od toga , povečala bi se ekonomska moć stanovništva a samim tim i kultura i strateške podjele bi izgubile na oštrini.Aginska podrška režimu je samo ostatak orjentalne kulture i tromosti koja u dodiru sa zapadnoeuropskom kulturom često počinje prelaziti u drugu krajnost – negiranje svega što postoji.

18

Safet-beg Basagic

Safvet - beg Basagic (1870 Nevesinje-1934 Sarajevo), koji rabi i pseudonim Mirza Safvet, profesor arapskog jezika u sarajevskoj gimnaziji, kretao se takodjer

u Kranjcevicevu drustvu, a bavio se i politikom. U dva navrata bio je predsjednik i u dva navrata potpredsjednik bosanskohercegovackog Sabora. Znanstveni istrazivac orijentalistickih tema, bio je ujedno i pjesnik - lirski, epski i dramski, a pjesme je tiskao u mnogim casopisima i skupio u lirskim zbirkama Trofanda iz hercegovacke dubrave (1896), Misli i cuvstva (1906) i Izabrane pjesme (1913); objavio je i religiozni ep Mevlud (1924), spjev u slavu Muhamedova rodjenja, a

napisao je i tri drame u stihovima, od kojih su dvije dovrsene: Abdullah pasa, dramski spjev iz 18. stoljeCa (1900) i Pod Ozijom ili Krvava nagrada, dramski spjev iz 16. stoljeca (1905). Kranjcevic je, prikazujuci njegovu prvu zbirku, hvalio u "Nadi" svjezinu erotskog lirizma, a njegovi stihovi: "Jer hrvatskog jezika sum/Moze da goji,/Moze da spoji/Istok i zapad, pjesmu i um" bili su motto pravaskog casopisa "Osvit", sto ga je krajem XIX. stoljeca uredjivao u Mostaru Ivan Milicevic. S perzijskog je preveo refleksivnu poeziju Omera Hajjama Rubaije, a od istrazivackih njegovih djela vazna je knjiga Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini (1931).Bio je utemeljiteljem "muslimansko-bosnjacke renesanse" i opceg duhovnog preporoda na pocetku 20.stoljeca. 

Safvet beg Bašagić: Znameniti Hrvati-Bošnjaci i Hercegovciu Turskoj carevini, Matica hrvatska Zagreb 1931

Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo; slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova - kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socialni i ekonomski fiasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto, što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomrčati

umne stečevine naroda, koje je privrijedio, kad je pobijedio

19

barbarstvo i neznanje. Taj triumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućih naraštaja i vremena. Na stotine - na hiljade godina prohujalo je preko postojbina starih azijatskih naroda, koji su slavno bili i prošli, pa ipak se sve do sada sačuvalo iza njih dosta literarnih i umjetničkih spomenika, koji nam pripovijedaju o borbi izmegju svijetla i tmine, o triumfima kulture nad barvarstvom. Iz tih spomena mi proučavamo vjere, zakone, običaje i mišljenja o čovjeku i svijetu, o barvarstvu i kulturi, o prosvjeti i neznanju. Svaki narod, koji je jednom izvojštio pobjedu nad tminom i ostavio iza sebe umnih stečevina na polju kulture, zadužio je druge prosvijećene narode, da mu sačuvaju uspomenu za sva vremena u kulturnoj povijesti čovječanstva. I naš mali narod, ako nije prije hiljade, jest prije par stotina godina preživio jednu epohu, koju slobodno smijemo nazvati preporodom, jer je istočnu prosvjetu objeručke prigrlio i zaigrao dostojnu ulogu megju narodima ogromne turske carevine. To je trajalo samo jedan vijek, ali je ipak taj vijek u historiji umnog razvića Bošnjaka i Hercegovaca najsjajniji vijek. Što je to trajalo samo jedan vijek, krivi su nenaravni uslovi za daljnji razvoj i političke prilike u državi, koje su naše pregje kasnije bacile u duševnu letargiju, da čekaju dva vijeka, dok kucne čas, kad će se moći pod naravnim uslovima razvijati, naime: na svome, a ne na tugjem jeziku udešavajući svoj umni rad prama savremenom napretku i narodnom duhu. Onda ih vlastiti narod nije razumio, jer su izražavali svoje misli i pisali svoja djela u arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, a za ono, što masa ne razumije, ne može se jedan narod zagrijati. Onda su ih razumili spomenuti narodi i odabrana kasta: inteligencija - ulema u vlastitom narodu, a to nije dovoljno za trajni duševni razvitak. Naši pioniri na polju istočne prosvjete imali su u svome naraštaju i u dva-tri naredna naraštaja dosta prijatelja i obožavatelja i u domovini, ali tih je s vremenom malo po malo nestajalo, dok ih nije sasma nestalo polovicom XVII. vijeka. U stoljetnoj borbi s vanjskim i nutarnjim neprijateljem umorni bosansko-hercegovački musliman zaboravio je na svoje slavne djedove, koji su mu u svoje vrijeme, pronijeli ime po islamskom svijetu sa učenim i pjesničkim djelima. Tako bi po nama nestalo djela i imena negdašnjih naših radenika na polju istočne prosvjete, da ih drugi islamski narodi nijesu sačuvali barem djelomično sve do danas. Imena su s biografijama zabilježena u njihove povijesti literatura, a djela u brojnim prepisima sačuvana po javnim i privatnim bibliotekama. Sada je pako dužnost mlagjeg islamskog naraštaja u Bosni i Hercegovini, da ta dična imena dalje predaje, da ta dragocjena djela dalje čuva, kao amanete i - gledajući na stari ponos - posegne za istočnom i zapadnom knjigom, pa prama duhu svoga naroda iz oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na granici Može da goji, Može da spoji Istok i zapad, pjesmu i um!

20

Prve lastavice iz naših krajeva, koje se javljaju na polju istočne prosvjete jesu Mahmud paša (Adni), Abdulkerim i Ajas. Njih trojica po starini stoje na čelu svima piscima i pjesnicima iz naših krajeva. Mahmud paši se dive svi savremeni književnici i učenjaci po širokom turskom carstvu kao učenom veziru, meceni, državniku, vojskovogji i t. d., dok Abdulkerim u isto vrijeme kao ozbiljni profesor i carigradski muftija drži predavanja o istočnim znanostima i šeriatskom pravu pred stotinama slušatelja, skromni šejh Ajas kao učitelj Mehmedu II. El-Fatihu tumači arapske znanosti i razvija mu mističnu filozofiju, koja ostavlja jasne tragove na životu tadanjega prijestolonašljednika, a kasnije zagonetnog sultana. Budući su sva trojica na jednoj samarici došli u Edrenu kao ratni plijen, grehota bi bilo zastaviti ih, a još više bi se čovjek ogrješio, koji bi ih ispustio, kad piše o Bošnjacima i Hercegovcima, što su se istaknuli na polju istočne knjige, jer sva trojica zauzimaju odlično mjesto megju turskim književnicima i pjesnicima. Kad su iza kosovske bitke (1389.) turskoj bili na udarcu ostale naše zemlje, često su se zalijetale akindžije u naše krajeve i sa sobom vodile mnogo naroda preko granice. U takovoj jednoj ekspediciji zasužnjena su tri dječaka i dovedena u Edrenu, tadanju prijestolnicu osmanskih careva. Jedan megju njima zvao se Abogović, koji je kao muslim dobio ime Mahmud; od ostale dvojice jednom su dali ime Ajas, a drugome Abdulkerim. Kao što svima vezirima iz naših krajeva stoji na čelu Mahmud paša Abogović, isto tako stoji na čelu i svima našim pionirima na polju istočne književnosti pod pseudoimenom Adni (Edenski). Ta veličanstvena pojava u vrijeme misterioznog sultana stekla je megju savremenicima toliko obožavatelja, koji su je u dušu uklesali svome mlagjem naraštaju kao dragocjenu uspomenu, da je i on preda na amanet svome potomstvu, koje će oko nje saviti cijeli ciklus priča kao o kakovoj mitološkoj personifikaciji znanosti, pravednosti i drugih vrlina. To čudo XV. vijeka ugledalo je sunce pod našim nebom negdje početkom istoga vijeka. Što neki hoće da je "materno genere Trybalbus, paterno Graecus" - to je puko naklapanje, koje se osniva samo na jednoj uzgrednoj bilješci, koju je zabilježio grčki historičar Chalcondilas. Koliko historijske istine imade u toj bilješci, vidi se u istom djelu, gdje se pripovijeda, da je katoličkoj propagandi protivna stranka izabrala Mihaela brata Mahmud pašina za vogju: Verum Tryballi confluebant ad Mahmetis fratrem Mihaelem, qui apud Tryballorum principem egerat".

Poznato nam je od prije, da je pred nasiljem bosanskog kralja Tome iselilo mnogo bogumila u susjedne zemlje i da ih se lijep broj sklonio pod zaštitu despotovu (1450). Po smrti despota Lazara na segedinskom saboru (1458.) ugarski kralj Matija Korvin imenovao je

21

Stjepana Tomina srpskim despotom, koji se kasnije oženio Lazarevom kćeri Jelačom i tako raširio bosansko kraljevstvo sve do Smedereva i Morave. Katolička revnost despota Stjepana pripovijedala se na daleko, a čini se, da se u tome s njime natjecala njegova punica i udovica Lazareva Jelena, koja je napokon kao leno darovala Srbiju papinskoj stolici.Tada je po turskim historicima Ašikpaša-zade i Nešriji bio Mahmud pašin brat povjerenik bosanskog dvora u aferi Smedereva.Megju braćom su se vodili pregovori o primanju i predaji grada i o reviziji ugovora izmegju sultana i bosanskog kralja. Napokon su se obje stranke osvjedočile o valjanosti ugovora. To je bilo godinu dana prije pada Smedereva pod tursko gospodstvo naime: kad ga je prvi put Mahmud paša obsjeo i napustio obsadu. Mahmud pašin brat Mihajlo Abogović ostao je namjesnik u Smederevu. Kada je Jelena učinila spomenuti poklon, srpski boljari i bogumilski bjegunci nezadovoljni s tijem, dignuli su ustanak i izabrali za vogju kneza Mihajla, Mahmud pašina brata, preko koga su mislili dobiti pomoć od Turaka i Bošnjaka, da protjeraju Jelenu i razoružaju njezine pristaše. Turska zaposlena na Istoku nije se mogla odazvati ustašama. Megjutijem je Jelena prevarila kneza Mihajla, uhvatila ga na vjeri i kao sužnja opremila u Ugarsku. Naredne godine 1459. nalazimo Mahmud pašu u Srbiji, gdje sveti brata, osvaja despotovinu i progoni fanatičnu Jelenu. Mahmud paša je kako bilježe turska vrela rodom Hrvat, a mi znamo već od prije, da Bošnjake stari turski povjesničari pribrajaju rodu Hrvata. Na slijedećoj strani opet se osvrće pa veli: "A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo se po toj rijeci. Ogledalo njihova značaja odrazuje se u veseloj im naravi. Po Bosni dobili su ime i došli na glas po tekućoj rijeci. Duša im je čista, a lik svijetao. Većinom su lijepa stasa i dobra srca. Njihova vanjština i nutarnjost uspravnosti (pravednosti), otvorena lica i kršni momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi ponositosti, a ozbiljni naučenjaci kao umni i promišljeni ljudi. Uzrok je to, da je Bog - neka je uzvišen i slavljen! - u osmanlijskom carstvu podigno vrijednost ovome slavnom narodu sa službom i dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao njihov visoki rast i velikodušnost, što se megju njima rijetko nalazi nasilnika. Oni pako, koji su došli do visokih položaja (u državi) većinom se odlikuju veledušjem, to jest: čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u ratu i na mejdanu, a u društvu i na veselju prijazni. Obično su prostodušni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se odlikuje ovo preuzvišeno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom. Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici, dobrotom i pobožnosti, kao age i sandžaci

22

obrazovanošću i vrlinom, a kao veliki veziri u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih narodni prvaci hvale i odlični državnici slave."Tijem riječima ne treba komentara; veliki turski historičar Aali (umro 1008.-1599.) govoreći o narodima, s kojima su Turci došli u dodir u poglavlju tumači, kome je rodu pripadao Mahmud paša i svi naši velikani u turskoj povjesnici. Kad se to uzme u obzir, pa onda da je Mahmud pašin brat namjesnik bosanskog dvora u Smederevu i povjerenik bosanskog kralja kod revizije ugovora i vogja ustaša proti katoličkoj Jeleni i napokon ponašanje samog Mahmud paše prama bogumilima prije i poslije pada bosanske kraljevine, koje je dočekivao s najvišom susretljivošću i zagovarao njihove interese kod sultana i napokon njegovo odlično postupanje sa zadnjim bosanskim kraljem, sve nam to svjedoči, da Abagovići nijesu Grci, nego lišće sa naše gore.Kada i kojom je zgodom Mahmud paša s Ajasom i Abdulkerimom zapao u tursko sužanjstvo ne zna se, nu da su sva trojica došli u vlast nekog an alfabeta Mehmed age, koji se često spominje megju časnicima sultana Murada II. (824.- 855.), znamo iz vrela. Hammer kaže, da je Mahmud paša zarobljen "als Knabe auf dem Vege von Novobrdo nach Semendra geraubt", a ne navodi vrela odakle je uzeo tu vijest. I to je jedan dokaz, da Mahmud paša nije Grk, nego južni Slaven, jer je zasužnjen u zemlji, gdje iza X. vijeka nijesu Grci obitavali……NA PUČINI SVJETLA“Na pučini svjetla” gori Kao alem žiška mala; Kad svemoćni svemir stvori, Ta je žiška zatreptala.Kol’ko bura i orkanaGasilo je svojim bijesom,Pa još nije pomrčana,Još se blista sjajnim krijesom.Mnogi um je poticalaDa dokuči iskru njenu,Nu ona se odmicala,Ostavljajuć svoju sjenu.1 vijekovi redom lete,I umovi redom ginu;Ali od te žiške sveteNiko iskre još ne skinu.I ja eto za njom bludim,I bludeći slatko sanjam;Za njom čeznem, za njom žudim,Njoj se divim, njoj se klanjam.

23

Ali, zalud su moje želje,Do nje doći nigda neću;Ko da shvati tajne velje:Otkud miris šarnu cvijeću?“Na pučini svjetla” gorikao alem žiška sjajna;Da je shvati svak se mori,A svakom je –opet tajna.Safvet-beg Bašagić-Redžepašić: Izabrana djela, Sarajevo 1971.P

Džemaludin ef. Èauševiæ

(1870,Bosanska Krupa-1938,)Kratka biografija:

Hadzi Mehmed Dzemaludin ef. Causevic rodio se 28. XII. 1870. U Arapusi kod Bosanske Krupe. Pocetno vjersko obrazovanje primio je kod kuce od oca Aliefendije. Poslije je slusao predavanja muftije Ahmed-Sabit ef. Ribica u Medresi u Bihacu. U 17-oj godini (1887) odlazi u Istambul i nastavlja ucenje pred poznatim ucenjakom Salh ef. Tokatlijom. Po njegovoj smrti slusa dersove h. Hasan Husni ef., pred kojim 1901. uzima idzazet. 1898. se upisuje na Mektebi nuvab, ali nakon godinu dana na prijedlog svoga profesora Ismail Hakki ef. Manastirlije prelazi na Mektebi hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. s odlicnim uspjehom. Nakon toga se vratio u Sarajevo.

U septembru 1903. imenovan je nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje ostaje do 1905., kada je postavljen za clana Ulema medzlisa. Nakon stupanja na snagu Statuta za vjersku i prosvijetnu autonomiju muslimana BiH 1909. godine, svi visoki vjerski i vakufski funkkcioneri pa i Causevic, stavljeni su na raspolaganje. Uskoro iza toga h. Mehmed Dzemaludin bude imenovan profesorom Serijatske sudacke skole u kojoj ostaje do postavljenja Osman Nuri Hadzica za direktora skole kada Dzemaludin ef. demonstrativno podnosi ostavku na svoje radno mjesto. To je ucinio smatrajuci da je postavljanjem Osman Nuri Hazdica, koji nije bio iz ulemanskog kruga, ulemi nanesena uvreda. Kada je prvi izabrani reis Bosne i Heregovine, hfz. Sulejman podnio ostavku na taj polozaj, Hodzinska izborna kurija izabrala je dva puta uzastopno (posto je Zemaljska vlada iz formalnih razloga ponistila prve izbore) Causevica za prvog kandidata za reis-ul-ulemu i to jednoglasno. Vlasti vise nisu imale kud i Causevic bude potvrdjen od austrijskog cara za reis-ul-ulemu bosanskohercegovackih muslimana. Kad je jos stigla i Mensura (vjersko ovlastenje) od Mesihata iz Istambula, Causevic bude svecano postavljen 26.III.19..(?). Na polozaju reis-ul-uleme ostao je do aprila 1930. godine kada je nedugo nakon uvodjenja sestojanuarske diktature na vlastitu zelju otisao u mirovinu.

24

Nakon zavrsenog skolovanja i dolaska u Bosnu H. Mehmed Causevic je uocio da je za napredak muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na maternjem jeziku. To je i uradio, prilagodio je arapsko pismo nasem jeziku. Na poticaj Causevica muallimi prvi osnivaju svoje udruzenje (Udruzenje imama i muallimi Bosne i Herca\egovine) 1909.godine, kao i glasilo Muallim. Kad je 1912 osnovanao novo iudruzenje Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine Udruzenje imama joj kolektivno pristupa i prestaje izdavati svoje list kako bi se ulema okupila pod jenim okriljem i tako lakse borila za ostvarivanje svojih ciljeva.

Izdavao je i uredjivao list Tarik pocev od 1908 (stampan arebicom "matufovicom"), a uredio je i VII godiste Behara.

Umro je 1938.godine.Bibliografija:

Ilmihal (Osnovi islamske vjere), Mekteb-kalendar za 1325H/1907-8.

Vasijjetnama, (prevod s turskog Muhamed Bergivinog savjeta svome sinu),19..(?).

Dedini menakibi (dozivljaji), Mostar: Muslimanska biblioteka,.

Vazovi. (stampan arebicom)

Tarihi islam. (stampan arebicom)

Kur'an casni (prijevod Kur'ana), sa hfz.Muhamed ef. Pandzom, 1937.

JUSUF LIVNJAK (SIN MUHAMEDA)

Nedvojbeno je najstariji Bošnjacki pjesnik alhamijado književnosti u Bosni.z Muhameda Hevaiju Uskufija, svrstava se i u pisce i na bosanskom jeziku iz tog vremena. Za sebe kaže: "Ja, griješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, roden sam u kasabi Livno, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije." Poznat je kao cuveni Bošnjacki putopisac. Sastavio je- do sada - najstariji poznati putopis sa prostorrrra Bosne u Meku i Medinu koji datira iz 1615 godine. Njegova životna želja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih svetitelja. U svom cuvenom putopisu je u opširnim detaljima opisao sve moguce lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, pa sve do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao oko godinu dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, ukljucujuci manje i vece gradove i mjesta, sela i zaseoke, cak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio.

25

Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni rijeci ni pera koji može opisati njegove ljepote, a pri dolasku u Meku i Medinu odod ushicenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima.

VASO PELAGIĆ (Gornji Zabar, 1838 - Pozarevac, 1899): Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-politicku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagic je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilackoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalisticke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovacke bune, Odgovor na cetiri drustvena pitanja, Umovanje zdravog razuma. Posljednje godine zivota proveo je u zatvoru u Pozarevcu.  

  HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ  (Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretaca autonomisticke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vodja. Vodio bosansku vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pašu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglasen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovackoga gospodara Ali-pase Rizvanbegovića. Husein se povlaci na teritorij Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne moze vratiti u Bosnu. Dozivotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavsi tamo, umro u Carigradu. Podigao je mnogo zaduzbina, a dopustio je fra Iliji Starčeviću da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katolicku skolu u BiH.

BUSULADZIC, Mustafa

rodjen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29. juna 1945. godine, sto znaci da je imao svega 31 godinu kada je ubijen. U tom kratkom zivotu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po zavrzenoj osnovnoj skoli upisao se u medresu u Travniku, gdje je zavrsio tri razreda u Elci Ibrahim-pasinoj Fevziji, a nastavio je skolovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Jos kao medreslija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u »Islamskom svijetu«, »Novom Beharu«, »Islamskom glasu«, »Muslimanskoj svijesti«, »Obzoru«, »Svijesti«, »Kalendaru Islamskog svijeta«, »Kalendaru Narodne uzdanice«, »El-Hidaji«, »Glasniku VIS -a«, »Kalendaru Hrvata«, »Vecernjoj posti«, »Nasoj domovini« i drugim publikacijama. Nakon toga upisao se na Vilu islamsku serijatsko-teolosku skolu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940, godine. Kao student bio je predsjednik Udruzenja studenata. Iza toga je proveo dvije godine u Rimu na

26

postdiplomskom studiju iz orijenta- listike. Jedno je vrijeme na radiostanici Rima bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih casopisa »Mono Arabo« i »Orijente Moderno«. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Serijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Zenskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehnickoj skoli. U profesorskoj karijeri pokazao se odlicnim pedagogom i metodicarem. Pored prosvjetnog i pedagoskog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicisticki rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemacki, francuski i italijanski jezik. Bio je odlican govornik. M. Busuladzic jedan je od najvecih ovovjekih boraca za islam i muslimane na ovim prostorima. U svom kratkom zivotu ucinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini vise od mnogih koji su znatno duze zivjeli. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kriticar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, cijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj zivotni vijek. Dr. Muhamed Hadzijahic (1918.-1986.) rekao je o Busuladzicu sljedece: »Mene je posebno cudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tako tecno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika covjeka: hadzi Mehmed-ef. Handzica i Mustafu Busuladzica. Handzic je ucenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, vrlo je bio znacajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladzic jos i znacajniji zato sto je, pored velike ucenosti, poznavao i evropske jezike.« Prof. Hazim Sabanovic odulevljeno Mustafa Busuladzic cio je svoj zivot posvetio borbi za napredak muslimana. Posto su svi muslimani braca, nije mogao a da ne opise tesko stanje muslimana u carskoj Rusiji, koje se jos vise pogorsalo kad su na vlast dosli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljsevicko-komunistickom kazamatu, to su tek donekle objelodanili sami jugoslavenski komunisti nakon rezolucije Informbiroa 1948. U najnovije doba desavanja s Cecenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni, zlocinacki boljsevicki rezim naocigled cijelog svijeta. Kamo srece da je Busuladziceva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« otvorila oci Bosnjacima jos rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravo vremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo sto se kod nas sada desava. Da zlo bude jos vece, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Ocajavaju, snebivaju se i ne znaju sta da rade. Sjecajuci se tragicne smrti Mustafe Busuladzica, zeljeli bismo da probuditi uspavane i otvoriti oci onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oci pred istinom. Komunisti su ubijali islamske vodje, a i druge aktivne muslimane, jos prije nego sto su dosli na vlast. Tako je ubijen Esad Karadjozovic, kao jedan od vodecih organizatora pokreta »Mladi muslimani«. Trojicu Mladih muslimana strijeljali su u Vitezu, nakon sto su ih u Janjicima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdarevica, Nurudina Gackica, Sakiba Nilica i jos neke saradnike »Merhameta«), a bili su »krivi« samo zato sto su bili nabavili zito za izbjeglice. A kada su upali u Sarajevo, komunisti su pozurili da medju prvima uhapse Mustafu Busuladzica. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa s Atifom Hadzikadicem, direktorom Trgovacke akademije i tadasnjim gradonacelnikom. Vojni zatvor i vojni sud bili su smjesteni u bivsoj Osman-pasinoj vojarni, koju su kasnije nazvali kasarna »Marsal Tito«. Tu je

27

odmah bilo zatvoreno vise uglednih gradjana muslimana, a i drugih koji nisu bili po mjeri novog komunistickog rezima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili postedjeni, iako su stari ljudi maltretirani. Tako je tu bio i knjizevnik Edhem Mulabdic, kojeg su kao psa vodili da puzuci na koljenima ise zatvorske hodnike. To je vidio i kasnije pricao Ismet-ef. Gavrankapetanovic, Munirov otac, koji je takoder bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijac, pa je kao cestit covjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake veceri dolazio njegov rodak Mehmed-ef. Mujezinovic, koji je kroz nocne kapidzike obilazio zabrinute porodice zatvorenih. Kasnije je ovaj sud bio nesto blazi, pa su, iako nevini, osudjivani na zatvorske kazne Nedzib Sacirbegovic, Alija Izetbegovic, Esref Campara i drugi 1946., kao i Vahid Kozaric, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagic i drugi 1947. godine. Neki su pricali kako je Busuladzic, uoci pogubljenja, cijelu noc ucio Kur’an. Evo sta kaze Abdulah-ef. Skaka o rastanku s rahmetlijom: »Predao mi je Kur’an i tespih da predam njegovom sinu. Posto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur’an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navecer. Bio je miran. Odveli su ga Atifom Hadzikadicem, a uz njih su bila i dva nemuslimana, neki brijac Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Zeljeznickoj stanici. Kasnije se saznalo da su strijeljani u Velesicima iza Zeljeznicke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, trazio je da ih zakolje, ali je to sprijecio sudija Sefko Hadziomerovic, pa su ih strijeljali. Neki mjestanin nasao je naocale i izresetan fes Busuladzica, sto je predao njegovoj sestri i supruzi kada su dokle da obidju grob.« Sestra i supruga rahmetlije, ne znajuci da su vec pogubili Mustafu, dosle su mu u posjetu i umjesto da im bar to saopce na primjeren nacin, osoro su ih vratili, bas sudija, izjavivsi: »Sta hocete?! Pognjavili smo ih kao pascad! « Kad su obilazile grob, coban im je pricao da je na njegove oci izvrseno strijeljanje, ali vjerovatno to nije tacno jer je strijeljanje izvrseno nocu. Tako su, eto , postupali oni koje su neki nazivalioslobodiocima Sarajeva. Neka im Allah plati njihov zlocin dzehenjemskom vatrom, a nama neka rasvijetli razum i ukaze na pravi put. I neka sve nevine zrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladzica, nagradi najvisim deredzama Dzenneta. Rahmetullahi alejhi (Prof. Ismet Kasumagic)

Mehmed Handzic

(1906,Sarajevo-1944,Sarajevo)

Kratka biografija:

Rahmetli Mehmed Handzic je rodjen u Sarajevu 16.XII.1906.godine. Po zavrsetku mekteba i ruzdije, upisao se u novoosnovanu Serijatsku gimnaziju,

28

gdje je i maturirao 1926. U jesen te godine otisao je u Kairo i upisao se na Dzamiul-Azher. Diplomirao je 1931. Po povratku u Sarajevo 1931.godine odsluzio je vojnu obavezu u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro iza toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrevbegove medrese (aprila 1932.). Tu je ostao do pocatka 1937. Kada je premjesten u Gazi Hsrevbegovu biblioteku za 1. bibliotekara i upravitelja. Pokraj 1939.godine dosao je za ugovornog nastavnika na Visu islamsku serijatsko-teolosku skolu. I na jednoj i drugoj duznosti je ostao do maja 1944.godine. Na visoj islamskoj serijatsko-teoloskoj skoli Hadzi Mehmed ef. je predavao tumacenje Kur'ana (tefsir) i osnove i filozofiju serijatskog prava (Usuli fikh).

Osim nastavnickog rada i odrzavanja vazova, Handzic je gajio jos jedan vid sirenja islamske nauke i obrazovanosti. On je drzao i tzv. privatne dersove, tj. u odredjenom krugu prijatelja i ponanika prevodio je pojedina djela iz islamske knjizevnosti i u isto vrijeme ih tumacio. Hadzi Mehmed je na ovim privatnim dersovima preveo i protumacio slijedeca djela: Maqamat al-Hariri, Qasida al-Burda, Miradzijju Sabita Uzicanina, Tarikati Muhammedijju. Poceo je bio prevoditi i Tefsir Kadi Bejdavije, ali ge je smrt u tome prekinula.

Skoro da nema vjerske discipline koju Mehmed efendija nije do u tancine poznavao. Medjutim, islamsku tradiciju-hadis je posebno volio i narocito proucavao. Mnogo je proucavao i historiju islama i islamskih naroda. Posebnu paznju je Handzic posvetio proucavanju historije knjizevnog rada nasih Muslimana na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. Sam je pisao na arapskom i prevodio djela sa orijentalnih jezika na bosanski.

I u drustvenom pogledu je rahmetli Hadzi Mehmed ef. bio vrlo aktivan. Nekoliko godina je bio u upravnom odboru Muslimanskog dobrotvornog drustva Merhamet. Od osnutka El-Hidaje, organizacije ilmijje, biran je u izvrsni odbor. Od 1939/40. godine se nalazio na celu ovog drustva.

Hadzi Mehmed ef. Handzic je umro 19.jula 1944.godine u 38-oj godini kratkog, ali vrlo plodnog zivota.Anto kneževič

Rođen u varcar vakufu. On je još u prošlom stolječu s ponosom isticao svoje bošnjaštvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uopšte Knežević je bio žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjaštva. Može se reći da je ustvari to bio zvanični stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga čija je bosna fra Anto Knežević je 1871 objavio u zagrebačkom zatočeniku raspravu u kojoj pobija aspiracije Madžara, srba i hrvata na Bosnu pa kaže žao mije na madžare ali mije žalije na jednakokrvnu braču srbe i hrvate. Od ovih, jedni nam rascijepiše Bosnu i bošnjake te trekoše da je bosna do vrbasa srbija, a Bošnjaci srbi od vrbasa pako hrvatska i hrvati; drugi da su ucijeloj Bosni svi srbi koji

29

pišu čirilicom, a hrvati koji pišu latinicom; treči da su u ovoj Bosni sami srbi; dok četvrti proglasiše da su zaguljeni hrvati.

KRATKI ŽIVOTOPIS VELIKOG FRANJEVCA

Fra Filip Lastrić i njegovo doba U V O D

   Fra Filip Lastrić Oćevac, krsno ime Martin Jakovović [1] je sposobni i dinamični čovjek koji je do duboke starosti aktivno sudjelovao u političkom, crkvenom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Vanjske prilike su ga prisilile da se bavi poviješću i napiše Povijest Bosne Srebrene zbog potrebe da brani zajednicu u kojoj je djelovao od njezinih protivnika; usput, on je htio svijetu pokazati ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine. Zato je njegov povijesni opus povezan uz vrijeme nastanka i

opterećen je problemima s kojima se Lastrić izravno suočavao. Po tome je postao prvi bosansko-hercegovački historiograf.

   Da je on na prvom mjestu graditelj, a potom pisac povijesti Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini svjedoči njegova obrana katolika na turskom sudu u Travniku, između franjevaca i grčkog patrijarha iz Duklje (Peći). Patrijarh je došao u Bosnu s fermanom u ruci, a potom je mitropolit u Sarajevu javio pravoslavcima:

“Imamo uza se najnoviju povelju vladajućeg sultana, kojom nam se naširoko dopušta da ove šokce koji žderu ono što je udavljeno skupa s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu.Čak nam se dopušta da svake godine ubiremo i neke novčane pristojbe od svakoga od njih u svoju korist. Njihove ćemo kuće kasnije prema imovnoj snazi oporezovati a tako i samostane, po našoj volji”.[2] Slušajući, ti franjevci su se mnogo bojali, jer je neprijatelj bio veoma jak. Dana 1. kolovoza pozove paša pravoslavne crkvene velikodostojanstvenike u Travnik. To je trebao presuditi sud u Travniku. Uprava provincije Bosne Srebrene je odlučila sa svoje strane poslati izaslanstvo od šest osoba na čelu s fra Filipom Oćevcom. Lastrić je rekao: “Jasno vidim da patrik vrlo uspješno posluje i da hoće da nas istjera iz ovog uzvišenog carstva; ja se ipak zaklinjem pravim Bogom da se to neće dogoditi...” Dana 13. kolovoza 1760. i fratri su pozvani na sudsku raspravu. Najprije je kadija pročitao povelju protivnika, zatim je fra Filip izrekao franjevačku obranu i kadija je presudio: “patrika i metropolić nemaju nikakva prava nad vama fratrima ili nad svjetovnjacima rimokatolicima...”[3] 1. Političke i crkvene prilike

   Osamnaesto stoljeće je obilježeno brojnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Upravo je u to vrijeme (1699.) sklopljen Karlovački mir i Bosna Srebrena se našla u tri različite, međusobno neprijateljske države: Mletačkoj Republici, Austriji i Turskom Carstvu. Ovakva podjela dovodi do masovnog

30

iseljavanja katolika iz Bosne i Hercegovine – oko 80% katolika se iselilo, a u Bosnu dolaze muslimani iz Ugarske. Veliki broj svećenika ide s narodom, tako da u Bosni i Hercegovini ostaje veoma mali broj franjevaca. Naime, prema izvještaju provincijala fra Pavla Travničanina, Provincija je 15. kolovoza 1674. imala 18 samostana i 375 franjevaca. Samo u Bosni je bilo devet samostana (Fojnica, Kreševo, Sutjeska, Rama, Olovo, Srebrenica, Tuzla, Gradovrh kod Tuzle i Modriča), u Dalmaciji ih je bilo pet, a u Prekosavlju četiri.[4] Malo kasnije u Bosni je ostalo iko 25.000 katolika i 26 franjevaca.[5] Cjelokupno pučanstvo bilo je prisiljeno podizati pogranične obrambene tvrđave. U prvim desetljećima 18. stoljeća u Bosni se u znatnoj mjeri osjećala feudalna anarhija, koja je u Turskom Carstvu sve više preuzimala maha, pa su janjičari, spahije i kapetani ratovali izvan Bosne samo da sačuvaju svoje povlaštene položaje. Sredinom stoljeća došlo je do ozbiljnih unutarnjih sukoba i oni, sad jače sad slabije, potresaju Bosnu cijelo jedno desetljeće. U drugoj polovici istog 18. stoljeća hercegovačko-bosanskim su valijama mnogo neprilika zadavala ratoborna granična crnogorska plemena. Zbog njihove suradnje s Rusijom stvorilo se nepovjerenje i veći oprez prema svim kršćanima u Bosni i Hercegovini.[6]

   U dijelovima Bosanske provincije koji su bili pod turskom vlašću, katolici su jedva opstali. Promet iz jednog dijela u drugi bio je veoma težak pa je i to jedan od uvjeta podjele Provincije. Broj samostana u Bosni je pao na tri: Kreševo, Fojnica i Sutjeska, a u Dalmaciji i Prekosavlju se broj samostana povećao. Godine 1729. provincija Bosna Srebrena imala je 25 samostana i 12 rezidencija.[7] Život u Bosni bio je težak. Zbog političke pritiješnjenosti franjevci iz Bosne zaostajali su u razvoju za drugim pokrajinama, već samim tim što nisu mogli podići nijednog novog samostana. Dozrijevala je misao da se stara provincija Bosna Srebrena podijeli i prilagodi novim političkim prilikama. Tako dolazi do podjele Bosne Srebrene; prvo se odijelila Dalmacija 1735., a zatim Prekosavlje 1757. Bosna gubi naslov provincije i postaje kustodija ovisna o kongregaciji De Propaganda fide. Upravo zbog činjenice da Bosna prestaje biti Provincija, fra Filip Lastrić piše znamenita povijesna djela.[8]

2. Život i djelovanje fra Filipa Lastrića

31

   Fra Filip Lastrić bio je crkveni pisac i povjesničar. Krsno mu je ime bilo Martin a prezime Jakovović. Rođen je u Oćeviji, planinskom selu vijačke župe. Nije poznat datum njegova rođenja, ali prema njegovu navođenju broja svojih godina on se rodio 1700. godine. U samostan u Sutjesci došao je 1712.

ili 1713. i tu završio temeljno obrazovanje. U novicijat je stupio 1. travnja 1719. Nakon završenog novicijata odlazi u talijanski grad Narij gdje završava filozofsko-teološki studij (1720. – 1724.). Dana 12. studenog 1723. napisao je zamolbu Propagandi da mu dopusti da se zaredi za svećenika, jer još nema kanonske dobi i zbog potreba Provincije, koja od njega traži da se zbog manjka svećenika što prije vrati u Bosnu.[9] Za svećenika je ređen 1724. Po povratku iz Italije položio je profesorski ispit. Bio je lektor filozofije u Požegi (1724. – 1729.). Pripremao je svoja predavanja i objavio ih pod naslovom: Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam. Provincijski kapitul u Čuntiću premjestio je Lastrića za učitelja novaka u Sutjesku. Zatim je bio učitelj novaka u Sutjesci (1729. – 1735.). U svom šestogodišnjem odgojiteljskom radu imao je pedeset učenika. Svojim ustrajnim i marljivim radom Lastrić je bio zapažen kao sposoban čovjek. Tako je 1734. uputio pismo Kongregaciji De propaganda fide u ime bosanskih franjevaca. U pismu ocrtava teško stanje u Bosni zbog turskih postupaka i zbog nedefiniranog crkveno-pravnog položaja katolika i franjevaca. Opisuje bijedno stanje pojedinih samostana u kojima franjevci ne mogu školovati svoj pomladak i tvrdi da je franjevcima zbog propovjedničke literature nužno poznavati talijanski jezik. Konačno predlaže da provincijali postavljaju župnike i dijele jurisdikciju, a da biskupova potvrda ostane formalnost.[10] S tim pismom fra Filip Lastrić se stavio na čelo franjevcima iz Bosne, te će kasnije više od trideset godina biti njihov glavni zagovornik i branitelj u svim problemima koji će se pojavljivati u zajednici.[11]

   Glavni povod pisma jest u tome što se počelo govoriti o podjeli Bosne Srebrene, te da s tim zadatkom u njoj boravi generalni pohoditelj Kajetan iz Interaquisa. Lastrić naglašava da bi tim postupkom moglo doći do propasti i samog nestanka franjevaca pod turskom upravom. Nakon završene vizitacije 1734. general fra Josip Maria od Ebore podijelio je Provinciju Bosnu Srebrenu na tri dijela. Za kustosa Bosne i Slavonije imenovan je fra Filip Lastrić Oćevac. Odmah nakon imenovanja fra Filip prelazi rijeku Savu da bi mogao lakše pratiti zbivanja u Provinciji. Potom kreće u Rim. U Generalnoj kuriji otvoreno je rekao da se nisu poštovale želje bosanskih franjevaca. Time je navukao na sebe odbojnost ljudi iz Kurije. Potom se vraća u Bosnu bez uspjeha. Malo kasnije (1736.) ponovno je s još jednim subratom u Rimu. Tamo su ga u kuriji oštro napali jer se obraćao Propagandi bez znanja generalnog prokuratora. U pismu brani i tvrdi da je poslan ispred svih franjevaca i gvardijana u Bosni. Lastrić je zahtijevao da se kustodija Bosna Srebrena preoblikuje u provinciju. Međutim, 23. srpnja 1736. je od prekosavskog dijela odijeljen bosanski dio provincije i postao samostalna kustodija ovisna o Propagandi. Na toj sjednici su se riješili neki problemi oko Bosne Srebrene. Radost je bila kratkog vijeka, jer su

32

Propagandi stizala pisma od prekosavskih franjevaca koji izvještavaju Propagandu da su svi bosanski franjevci pristali na ujedinjenje osim Lastrića. Čim je Propaganda za to saznala, povukla je svoju odluku odjeljenju Provincije. Saznavši za to bosanski franjevci su uputili Propagandi pismo u kojem izražavaju svoje iznenađenje i žalost zbog te odluke, te brane Lastrićeva nastojanja. Na provincijskom kapitulu u Baču 1738. Lastrić je razriješen službe kustosa, a na njegovo mjesto dolaze dva definitora: fra Pavo Dragičević i fra Ante Nikolić. Godine 1740. sutješki gvardijan šalje fra Filipa Lastrića u Veneciju.

   Na kapitulu u Našicama 1741. fra Filip Lastrić je izabran za bosanskog provincijala. Kao provincijal (1741. – 1745.) boravio je većinom u prekosavskom dijelu Provincije. Bio je posljednji franjevac iz Bosne koji je vodio Provinciju dok je obuhvaćala Bosnu, Slavoniju, Srijem i Banat. Boravio je u Prekosavlju da bi mogao što bolje nadgledati prilike u cijeloj Provinciji. U Bosnu je rijetko dolazio, ali je stalno mislio na nju. Dokaz za to je njegovo opširno pismo iz Požege 3. lipnja 1742. biskupa fra Pavi Dragičeviću.[12]

   Na provincijskom skupu u Cerniku iznio je svoja zapažanja i mišljenja s prve vizitacije. Nakon vizitacije fra Dominika Poljaka 1745. Lastrića je naslijedio fra Franjo Ivanić. Po završetku provincijalstva ostao je neko vrijeme u Srijemu. Godine 1751. bio je opunomoćen da vizitira franjevačke samostane, ali se ove dužnosti nije prihvatio. Malo kasnije, 1754. Lastrić je sudjelovao na pokrajinskom sastanku u Fojnici i iste godine putovao je u Veneciju da tiska svoje djelo Testimonium bilabium... 1755. Godine 1758. bio je u Rimu. Tamo je uspio oživjeti Bosnu Srebrenu sa svim starim pravima i povlasticama. Taj dekret je potvrdio i papa Klement XIII., 15. prosinca 1758. bulom Pastroralis officii... (Prema obvezi naše pastirske službe).[13] Fra Bono Benić izvješćuje da se Lastrić 18. veljače 1759. vratio u Fojnicu i tu bio svečano dočekan. U Bosni je nastalo oduševljenje, a Lastrić je prozvan ’uskrisitelj Provincije’. U Rimu je tiskao djelo Kratak način činit put križa i ponio ga sa sobom u Bosnu.[14] Nakon povratka u Bosnu dao se na studij povijesti Provincije na temelju arhivskih izvora i literature. Tako je napisao rukopisno djelo Commentariolum super Bosnensi provincia, vicaria... in quod apparet (Povijesni zapisi), koje se čuva u Kraljevoj Sutjesci. U uvodu se upozorava na ruševine po provinciji i tuži na nedostatak povijesnih dokumenata. Razlog je tome činjenica: “ I u ova tri preživjela samostančića, koji su -–poput uništenih – više puta bili sravnjeni sa zemljom bijesom vatre ili silnika, kakvi su se stari spomenici u njima mogli sačuvati...” Povijesni zapisi su smišljeno i znalački komponirani u deset paragrafa, a prva četiri podijeljena su i na marginalne brojeve. Lastrićevo proučavanje povijesti prekinula je poznata parnica s pećkim patrijarhom, koja je vođena 13. kolovoza 1760. u Travniku.[15] Nakon kratkotrajnog odmora Lastrić je na deset stranica odgovorio isusovcu Danielu Farlatiju o zemljopisu Bosanskog kraljevstva, o crkvi u Bosni i o drugim pojedinostima, za koje je mogao saznati iz samostanskih ljetopisa i arhivskih dokumenata.[16]

33

   Pošto je novoizabrani provincijal – izabran 14. siječnja 1762. – fra Franjo Bogdanović bio bolesan, kapitularci su za svog izaslanika na generalni kapitul u Mantovi izabrali fra Filipa Lastrića. On je prihvatio izbor i spremao se na put. Slutio je da bi tamo Kapistranska provincija mogla pokrenuti parnicu protiv Bosanske i tvrditi da su oni legalni nosioci starih prava Bosne Srebrene. On im je to osporio prije četiri godine. Dao se na skupljanje podataka o starini i zaslugama Bosanske provincije da bi to, ako ustreba, mogao izložiti na Kapitulu. Uz put je to odlučio učiniti i pismeno. Pri prolasku kroz Veneciju dao je tiskati sveščić pod naslovom De antiquitate et natis Provinciae bosniensis – O starini i kćerkama Bosanske provincije. Tako je već 8. svibnja 1762. završeno to djelo na petnaest stranica. U knjižici je sažeo ono što će opširnije obrađivati u druga dva izdanja Pregleda starina. Kad su na kapitulu u Mantovi predstavnici Kapistranske provincije uputili svoj prigovor protiv Bosne, Lastrić je nekima usmeno izložio stanje stvari, a nekima je podijelio tiskane sveščiće i tako je gotovo šuteći na posve lijep način okrunio parnicu uspjehom.[17] Godine 1764. vizitira Provinciju i u veljači slijedeće godine predsjeda kapitulu koji se održao u Kreševu. Godine 1781. zahvaljuje se na dužnosti definitora. Preminuo je u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci 19. travnja 1783. i pokopan u samostanskoj crkvi Kraljeve Sutjeske. Njegov suvremenik fra Jako Baltić je zapisao datum njegove smrti i nadopisao: Biše redovnik osobitog življenja pobožnog. U službi puka izvrstan i u vladanju sce Države, dok još neodiljna biše od kapistranske, mudar i sretan. Uspomena ovog oca vavik će biti u blagoslovu. Dila će njegova uspomenu njegovu vavik pripovidati. Dade na svitlost predike nediljne i svečane. Bog dao kraljevstvo nebesko”.[18]

3. Lastrićeve djelatnosti i povijest franjevaca

   Kao franjevac obnašao je različite dužnosti u bosanskoj provinciji (provincijal 1741. – 1745.). Suradnik je isusovcu Danielu Farlatiju na izradi zbornika: Illyricum sacrum. Pisao je djela vjerskog i crkveno povijesnog sadržaja. Objavio je djelo Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis, Venetiis 1765. – preveli fra Ignacije Gavran i fra Šimo Šimić, a priredio Andrija Zirdum (Pregled povijesti Bosanske provincije), 1977. Za potrebe studenata napisao je Traditiones in universam aristotelico-scoticam philosophiam.Spisateljstvom se bavio do kraja života. Objavio je još djela: Kratak nacin ciniti Put krixa 1758., Nediglnik dvostruk... 1766., Od’uzame 1765. – dva izdanja i Svetgnjak, to jest Govoregnja od svetih... 1766. Premda je Lastrić kao popularan pisac mnogo čitan, ipak je do njegovih djela danas teško doći.

   Šezdesetih godina svoga života fra Filip Lastrić počeo se baviti znanstvenim radom. Svojim povijesnim radovima ostavio je vidnog traga u povijesti Bosne. Budući da se Provincija nalazila pod teškim iskušenjima i prijetila joj je opasnost da se ugasi, Lastrić se prihvatio pera da bi dokazao njezina prava i povlastice. On je svoj povijesni rad podijelio s fra Bonom Benićem. Benić je zapisivao podatke koji su se odnosili na sutješki samostan, a Lastrić na cijelu provinciju.

34

   Lastrićeva djela mogu se podijeliti na povijesna i književno-teološka. Najpoznatija Lastrićeva povijesna djela su Commentariolum super Bosnensi provincia i Epitome u tri dijela. Književno-teološka djela su mu: Testimonium bilabium, Put Krixa, Od’uzame, Nediljnik dvostruk i Svetnjak. Potonja djela su bila napisana kao pomoć propovjednicima, a Lastrić je, što se iz djela vidi, želio da domaće franjevačke propovjednike upozna s načinom propovijedanja na Zapadu.

   Posebnu pažnju privlače tri (1762., 1765. i 1776.) izdanja Lastrićeve knjige Pregled starina Bosanske provincije. Prije pisanja tog djela Lastrić je usvojio kritičnost pristupa izvorima a literaturu je odabirao prema kategorijama stručnosti. U predgovorima se Lastrić obraća čitaocu i tvrdi da se služio fojničkim i

sutješkim arhivom. Mnogo građe nije imao na raspoloaganju, jer je sutješki samostan s arhivom izgorio u rujnu 1685., a fojnički u travnju 1664. Kreševski arhiv i ne spominje, jer je skupa s crkvom i samostanom izgorio 1765. Nešto arhivske građe za treće izdanje Pregleda starina tražio je iz Ugarske. Među knjigama što su se u ono doba nalazile u samostanskim knjižnicama bilo je dosta povijesnih i zemljopisnih djela. Između njih Lastrić je birao uglavnom noviju literaturu i djela koja su slovila kao znanstvena i kritična. Ljetopisi Reda su mu svojevrsni izvori, jer je znao kako je za njih skupljana dokumentacija po svim provincijama Reda. Glavnu literaturu Lastrić je u skraćenicama naveo u trećem izdanju. Dr. fra Andrija Zirdum je pronašao svu literaturu kojom se Lastrić služio i popisao je u Pregledu starina. Tu je navedeno dvadeset djela. Treće izdanje je pripremio za tisak u kolovozu 1775. Sam se nije usudio na put u Anconu da tamo nadzire tiskanje, već je taj posao povjerio svom sestriću Martinu Vazgeču Bilaviću. Ubrzo je tom djelu dodao dva dodatka i stvarno kazalo. Kako se u tom djelu potkralo nekoliko pogrešaka ispričava se fra Gašparu Vinjaliću: “Da nisam gotovo osamdesetogodišnjak, da mi je barem dvadesetak godina manje, i da mi ne drhte ruke, sigurno bih ponovno tiskao Pregled starina, ne samo da ga povećam, nego što sam već nakupio mnogo novih podataka kojih onda nisam imao”.[19] Usprkos poteškoćama, svojim djelom Pregled starina Bosanske provincije fra Filip Lastrić postao je začetnik moderne povijesti u Bosni i Hercegovini. On se prvi uspio uzdići iznad ljetopisa, memoara, redanja dokumenata i prešao na znanstvenu povijest.[20] On je u svojim djelima pored povijesti Provincije obradio i povijest domovine.

Fra Josip Markušić

Po svojim socijalno političkim pogledima fra Josip Markušić (1880 – 1968) predstavlja krajnji domet bosansko hecegovačke socijalne i političke misli, a i njezinu najkomplentniju reprezentaciju. Dovoljno je pomenuti da je činjenice da je Markušić bio tri puta provincijal Bosne srebrne (koja djeluje u

35

kontinuitetu od 1340) i to u značajnim historijskim prekretnicama (1928 -1932 i 1949 – 1955) da je prisustvovao drugom zasjedanju AVNOJA u Jajcu i lično upoznao mnoge vječnike. Bio je član plenarnog odbora za izradu nacrta konkordata. Najveću aktivnost razvio je Markušić poslije drugog Svjetskog rata u novoj SFJ vodeći zvaničnu delegaciju Bosne Srebrene u posjet Titu 1949 i podupirući osnivanje udruženja katoličkih sveštenika BIH (Dobri pastiri). Markušićeve socijalno političke poglede nužno je podijeliti u tri razdoblja: do ujedinjenja Južnih Slovena u jednu državu, između dva rata, razdoblje borbe protiv fašizma i izgradnja SF države.

36