ILIJA ZLATIČANIN: Svjedočanstva podgoričkog hroničaramontenegrina.net/wp-content/uploads/2014/05/ILIJA-ZLATICANIN... · Ova je sahat kula zadugo služila Podgorici, ali se bio

ILIJA ZLATIČANIN: Svjedočanstva podgoričkog hroničara

Priče Ilije Zlatičanina predstavljaju najdragocjenije zapise o dobu u kojem je Podgorica iz tipično otomanske, postajala crnogorska varoš. Njegov pitki opisi prošarani podgoričkom svakodnevicom i sudbinama “malih” i “velikih” ljudi, čuvaju od zaborava duh davno minulog vremena

• Objavljeno: 21.03.2013

Narod i danas strahuje od cara Dioklecijana Ilija Zlatičanin, podgorički trgovac i terzija (1860-1941) spada meñu malobrojne domaće hroničare koji su uopšte ostavili nekakvo svjedočanstvo o vremenu u kojem su živjeli. Ali, njegov značaj nije samo u tome što je bio rijedak hroničar svog doba, već zbog toga što je bio umješan pripovijedač, kadar da pitko, jezgrovito i duhovito opiše različite zgode s puno obrta i dragocjenih detalja. Njegovi zapisi o različitim istorijskim dogañajima i ličnostima, “malim” i “velikim”, obiluju usputnim i zaboravljenim detaljima koje je zamalo prekrila tama zaborava. Ponajviše onih o podgoričkoj i zetskoj osmanlijskoj svakodnevici u kojoj je vladala oštra društveno-politička i religiozna podjela, i skoro potpuna obespravljenost raje. Tu situaciju je do krajnosti pojačavala činjenica da je Podgorica bila osmanlijski grudobran prema Crnoj Gori, na kojem su se najjače odražavale posljedice pobuna susjednih crnogorskih plemena. Zlatičanin nam daje priliku da dogañaje osmotrimo ne iz crnogorske perspektive kakvu po pravilu nude sačuvani putopisi, već iz pozicije Podgoričanina, pravog “insajdera”, koji je svakako bio uz crnogorske interese, ali je i pripadao jednom multietničkom miljeu, pa nije ćutao o ljudskim zaslugama i veličini muslimanskih prvaka.

CAR DUKLJANIN - MISLI NARODNE O NJEMU Ne može se to zamisliti kako naš narod rñavo misli o Dukljaninu (Diokletijanu), negdašnjem rimskom ćesaru i vselinskom imperatoru. Kod nas se i danas misli da je car Dukljan živ, naš narod i danas od njega strahuje. Upitate li jednog prostaka o caru Dukljanu, evo što će vam odgovoriti: Car Dukljan je činio svaka zla, sve dotle dok mu jednom Bog pošalje anñela, koji ga prijevarom okuje u gvožña i priveze ga za nogu od mosta (most, ćuprija), koja nosi ime Vezirov most. Ovome mostu ima nešto blizu 200 godina, pa zato se čudim: otkud ovakvo mišljenje? Ko zna, moguće da je i prije na istom mjestu morao most postojati, pošto je tu najzgodnije mjesto za most. Za vrijeme grada Duklje, pod samom varoši na istoj rijeci Morači, vide se tragovi od staroga mosta i on se zove Zlatički most. Ali vodovod, koji je poveden upravo od rijeke Cijevne, on se spaja sa Zlatičkim mostom, i prilika da će biti taj most služio i kao most za vodovod). Taj je car Dukljan i danas živ neprestano grize sindžir gvozdeni za čitavu godinu; i tako ga, kad doñe ðurñevdan, gotovo pregrize. Ali naši Cigani, koji dobro paze, oni svakojega ðurñevadne urane, i to prije sunca, kucnu čekićem po nakovanju, te tako caru Dukljanu opet njegov gvozdeni sindžir odeblja, te doñe na prvobitnu debljinu. Kod nas se čak i to misli, da je car Dukljan imao rogove na glavi, da je naličio na ñavola, da je bio bezbožan itd. Godine 1890. kada sam bio u Cavtatu (stari Dubrovnik, Epidauro), iste sam misli ne samo u varoši, no i po selima našao. Kroz Konavle vidjećete na češće mjesta velike gomile kamenja o kojima seljani misle da je pod njima Dukljan zatrpavao one ljude koji ga nijesu slušali. (Ovakvih gomila vidio sam u Grblju u Boki Kotorskoj, blizu sela Zagorja, ali Grbljani sasvim drukče o njima pričaju; biva, da su to bile čifutske kuće). Ovakvih misli i čitavih priča naći će se u Spljetu i njegovoj okolici. U Spljetu ima priča o Dukljanovu "vodovodu" koja dosta naliči pričama našim i konavaljskim. Ja ću evo tri, ukratko, navesti. Priča spljetska navodi to: kako se Dukljan zaljubio u jednu djevojku, i kako ga nije htjela uzeti, dok joj nije doveo vodu - čitave dva sata daleko od Spljeta - u grad. I Konavljani na isti način pripovijedaju, samo što je u tome razlika: kad je Dukljan odnio od iste vode djevojci, kako bi se uvjerila, u onome sudu je bila zmija, te je ujela djevojku. Ali, Dukljan, kao bezbožnik, isto učini sa mrtvom djevojkom gnusno djelo. Naša pak priča ima malo više razliku, ali isto o djevojci. Biva, Dukljan i njegov brat imali su jednu sestru, koju Dukljan namisli da je uzme za ženu, ali i njegov brat iste je misli nosio. Jednoga dana otkriju oni jedan - drugom svoje namjere i najposlije doñu do toga te učine pogodbu izmeñu sebe: Dukljan da dovede rijeku Cijevnu u rijeku Moraču, a njegov brat da sazida varoš Duklju. Tako su i učinili, ali Dukljan je sretniji bio u svome poslu, i pošto dovrši, on uzme sestru i uteče put Huma (Hum je na jugoistočnoj strani, na tri sata daleko od Podgorice; tuda je glavni put bio koji je vodio od Carigrada na ovome), a njegov brat onako razjaren, gañao ga je sa dva kamena, jednom na Zagoriču (na sjevernoj strani Podgorice, jedan četvrt sata daleko), a drugom pod Humom. (I danas stoji jedan veliki kamen na Zagoriču, ali u njemu ima nekoliko stotiina kila). Da je pak istina da je car Dukljan bio opasan za naš narod, to i istorija tvrdi. (...)

Dakle, po istoriji, i po predanju, i svemu, vidi se što je Dioklitijan bio kod našega naroda, te i ja tvrdim, da narod ima pravo što misli da je on imao rogove. Zar nijesu to ljudi s rogovima, koji brane da se širi i prihvati Hristova vjera? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji dave onako, za samo jednu ćef svoju, svoj narod, da radi godinama praveći mu vodovode? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji čine onakva nasilja i tiranisanje? Eto što narod misli o caru Dukljanu, negdašnjemu rimskome ćesaru i vselanskom imperatoru. (Prosvjeta, 1893.) Zašto se Naca Dakina doćerivala podstarost?


SAHAT-KULA

Sahat-kulu u Podgorici podigao je čuveni reformator Hadži-paša Osmanagić, koji je živio pri izmaku XVI i na početku XVII vijeka. Ova je sahat kula zadugo služila Podgorici, ali se bio pojavio jedan niz slučajeva, koji su bili uzrok da se sahat kula poništi, a zvono su Osmanagići ponijeli svojoj kući. Evo zašto je to urañeno. Piperi osobito i Kuči često su dolazili noću u Podgoricu da pljačkaju i tuku Turke. Za te ljude Sahat-kula bila je veoma podesna, jer su znali vrijeme kako da se kreću i talamare po Podgorici. Paša, videći da sahat nanosi veliku štetu, naredio je da se poništi. Od tada Podgorica nije imala sahat, sve dok je došao za predsjednika Podgoričke opštine Marko Pejanović, čovjek koji je bio veoma inteligentan. Ali, ova stara grañevina Sahat-kula imala je još jednu zanimljivu uspomenu, pa bi greška bila da poñe u zaborav. Naime, u šezdesetim godinama prošlog vijeka, živjela je u Podgorici čuvena ljepotica Naca Dakina. Ova je djevojka bila rodom iz Arbanije, vjere rimokatoličke. Najprije je bila vjerena za jednog odličnog momka iz Kuča. Kad je

doznala da sa istim mora živjeti u selu, nije htjela poći za njega, otvoreno kazujući da nije roñena za selo, nego će da živi u varoši. U to isto doba živio je u Podgorici Odobeg Novica Toska, koji je bio islamske vjere, ali na velikom glasu sa svog junaštva. Kad je doznao za njenu ljepotu i njenu želju, zatražio ju je od njenih roditelja. Oni nijesu bili voljni da mu je daju, zato što je muslimanske vjere. Ali, inteligentna i savremena Naca, priješla je preko svega i pristala da poñe za njega. Obećavajući da će ga uzeti, postavila mu je ultimatum: "Ako izradiš da živimo na Sahat-

kuli, biću tvoja, ne izradiš li to - neću biti tvoja". Odobeg je tražio od Osmanagića da mu Sahat-kulu proda, ili da mu je da u najam. Osmanagići su ga odbili, jer su mu kazali: "Pošto je Sahat-kula mnogo visoka, to se može zaviriti u svaku kuću, avliju i baštinu, a to

turska vjera ne podnosi". Da bi Odobeg svoju vjerenicu bar nekoliko zadovoljio, tražio je u Podgorici najvišu kuću i našao je tzv. Adžo Oruča kulu, koja je negdje u Podgorici važila za Kandil-kulu. I tek tada je Naca pristala da poñe za Odobega. Tu je živjela u najvećoj raskoši. Ali, njena sreća bila je kratkoga vijeka. Poslije dvije godine Odobeg je umro. Ljudi su često gledali Nacu kako njegov grob obilazi, kojeg mu je ona podigla i koji je bio jedan od najljepših grobova u Podgorici. Kao što se narod čudio Nacinoj ljepoti, tako se čudio i njenom karakteru i pustim željama. Bilo je puno ljudi koji su je prosili, ali je ona svakoga odbila. "Tražim daj budi,

kojeg dobrog junaka, kao što je bio Odobeg, inače neću se udati". Njena ljepota, a tako i njene želje - čule su se i u Carigradu i bilo je nekoliko njih koji su naročito dolazili da je vide. Za ovu njenu želju čuo je bio i čuveni junak Jakup Ferov, beg iz Plava. Stoga je pozvao "papaza vlaškoga" i ovaj mu navezao opširnu "buruntiju", koju je poslao po naročitom čovjeku. Kad je Naca razumjela da je Jakup silan junak, da je beg i da je silan bogataš - pristala je da za njega poñe. Otpisala mu je da izabere po izboru svatove i da je uz najveći džunbus (veselje) odvede u Plav. I šta biva? Taj leptir, koji je volio da siše sok svježega cvijeća, Naca - kad je vidjela da je beg star i jadan - utekla je u Podgoricu. Pošto je bila dobro ostarila, imao sam priliku da se sa ovom ženom upoznam, koja nije prestala da se dotjeruje, mada je imala sedamdesetu. Kad sam joj to primijetio, ona mi je filozorski odgovorila: "Ne dotjerujem se da sam lijepa, već da mi nije ružno". A kad sam je upitao zašto je ostavila Jakupa, evo šta mi je odgovorila: "Kad su svatovi došli po mene i kad su zapjevali: "Šeta momče, dilberče, iz nova dućana, A djevojka, dilberče, iz topla hamama. Sretoše se, dilberče, tijesnu sokaku". E, kad sam tu pjesmu čula, bila sam presretna, jer sam zamišljala da polazim za jednog dilbera, koji je pun ljubavi i snage. Ali, kad sam ga vidjela, sva se moja radost pretvorila u žalost. Nigda, nigda neću prežaliti što sam morala prenoćiti u jednoj postelji sa onim garibom!" Umrla je u najvećoj siromaštini. (Zeta, 1931)

Dok je mosta, živjeće i njegovi graditelji


VEZIROV MOST

Istorija Crne Gore zabilježila je jedan strahovit napad na pleme Kuče, koji je izvršio skadarski vezir Mehmed-paša Bušatlija. Istorija o tome ovako piše: "Mjesec septembra 1774. god. Udari Mehmet-paša Bušatlija sa 30.000 Arnauta na Kuče i mnogu im štetu učini". Mada su se Kuči za ovaj grozni napad dobro osvetili 1776. godine, ipak ovaj je napad bio od velikog uticaja na njih. U Podgorici je o gornjem napadu sačuvano predanje, po kojemu se taj napad nazvao pohara Kuča. Evo kako to predanje o poharu Kuča priča: "Ovce, goveda, konji, koze i sve što se moglo dovesti i donijeti – sve je to rasprodato na podgoričkoj pijaci. Razumije se da se to moralo prodavati za bagatelu, jer pravoslavni nijesu htjeli kupovati, a bilo je i muslimana koji su bili protivni takvom postupku vezirovom. Pa ipak, doteklo je da se može sagraditi most na rijeci Morači, bez kojega je narod mnogo stradao, a država je taj nedostatak još gore osjećala, osobito zbog Spuža, koji se nalazio usamljen meñu hrišćanskim plemenicima. Sva komunikacija bila je u jednoj barčici koju su zvali "čun" i kojim su se prevozili tamo i ovamo. Stoga je vezir lično išao da bira mjesto najzgodnije gdje će most podići i našao je ðuliće kod brdašca Gorice i sela Momišića sa druge strane rijeke Morače. Čim je mjesto izabrao, odmah je nabavio najboljeg neimara i saopšti mu da želi na rijeci Morači sagraditi most, a narodu je objavio da se taj most mora zvati Vezirov most. Predanje nam ne kaže o pogodbi izmeñu vezira i neimara, da li su se cjenkali, koja je vrsta novca bila, a tako ni o dobu kad će most biti gotov. Sve što nam je predanje sačuvalo je to, da je neimar zahtijevao da se da klak (kreč > koji je za most trebao zagasiti tečnošću kokošijih jaja i nezabijeljenom varenikom). Vezir je stoga naredio gradu Podgorici i svoj njenoj okolini da želju neimarovu u svemu ispune. I vezir je poslije pošao u Skadar, u nadi da će most ubrzo sagraditi. Predanje tvrdi da vezirova želja nije mogla biti ispunjena, jer je čekao za sedam godina, i svake godine slao

Tatara u Podgoricu, da pita da li je most gotov. Tatar je svaki put nosio odgovor, da ne samo što nije bio gotov već da nije rad ni započet, jer niti je neimara, niti od njega glasa. Tek sedme godine prijavio se neimar u Skadru veziru. Kad ga je ovaj poznao, htio je odmah da ga objesi o vrata skadarskog grada. "Nemoj me pogubiti, čestiti vezire – rekao je neimar - bar dok ti kažem zašto sam to

učinio. Da sam kreč zagasio vodom, kao što svako radi, i da sam odmah zidao most, bio

bi most veoma kratkog vijeka. A ovako - trajaće čitave vjekove, i sve dok on traje, dotle

će se i tvoje ime spominjati". Vezir mu je oprostio i most je bio uskoro gotov. Za vrijeme vladike Petra II most je lagumao Jovo Lisičić iz Podgorice zato da bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spužom, Nikšićem i drugim mjestima. U istu svrhu potrudio se da ovaj most lagumiše, za vrijeme knjaza Nikole Petrovića, Petar Nešov iz Pipera. 1918. godine, kad je austrougarska vojska pošla iz Podgorice, oni su bombardovali ovaj most sa najsavršenijim spravama. Ali, sve to nije dejstvovalo da most poruši, što zbilja svjedoči da je bilo nešto osobito što ga je napravilo trajnim. U docnije doba, pošto je u Podgoricu došla regularna turska vojska, podigli su na mostu dvije kule, koje su imale gvozdena velika vrata, koja su pri akšamu (zahodi sunca) zatvarali, a pri sabahu (izlasku sunca) otvarali. (Zeta, 1931)

Taj kao da je učio u školi popa Todora!


OTKAD POSTOJI ŠKOLA U PODGORICI

Skoro će se navršiti 175 godina otkako se pamti da je u Podgorici postojala škola. Podata za to je ćelija, u kojoj su kaluñeri stanovali. Ova ćelija bila je blizu crkve Sv. ðorñija,

koju je podigao Vukašin, sin Nemanjin, u XIII vijeku, pod brdašcem Goricom, po kome je ova varoš dobila ime. Ćelija bješe na zapadnoj strani crkve. I ja pamtim njene razvaline. Ova ćelija je služila kaluñerima za stan, u kojemu su istodobno održavali školu za podgoričku djecu, a takoñe posluživali crkvu, koja je bila do same ćelije. Otkad datira ćelija, to se ne pamti. Mora se pretpostaviti da su i crkva, zvona i škola još iz doba Nemanjića. Ali, podaci o tome dopiru do 1761. godine, kad je Bećir-paša Osmanagić Podgoričanin digao vojsku i navojštio na pleme Bjelopavliće, zato što nijesu plaćali harač. Potučena Bećirova vojska, s bojnog polja, opljačkala je jedan dio sela Momišića, koji su blizu Podgorice. Zatim su opljačkali podgoričku crkvu, slomili zvono, pogubili kaluñere i opljačkali, pa izgorjeli ćeliju! Poslije ove katastrofe podgorički su Srbi mjesto ćelije upotrijebili crkveni trijem, koji su popravili i za školu udesili. Zna se i to, da su se djeca samo ljeti školovala, stoga što je škola bila daleko gotovo dva kilometra. Ovaj trijem služio je za školu sve do 1856. godine, kad su ga podgorički Srbi poništili, pa proširili crkvu, podigli novu zvonaru i nabavili zvono. Nekoliko odvažnijih podgoričkih Srba sabralo se da odnesu i postave zvono. O tome postoji jedna lijepa anegdota. Tih istih dana doselio se bio u Podgoricu Mašo Radulović iz Komana. Kad je vidio ovu grupu, prišao je u njihovu družbu. Jedan od ove družine reći će mu: "Nemoj ovamo, Mašo, ti si se juče doselio!" Mašo je ispitao u čemu je stvar i onda je istome odgovorio: "Kad ste vi, toliko ljudi, uložili svoje živote, zaista neću ni ja ovaj moj život žaliti!" Sad nam je na redu da izreñamo učitelje, koji zaslužuju da se njihova imena ovdje donesu, jer nijesu ni truda ni života požalili. Poslije pogibije kaluñera, pamti se da je prvi učitelj bio pop Todor Podgoričanin. Od koga je bratstva – to mi nije poznato, ali zna se da je učio djecu pod trijemom i da je učiteljevao dugo godina. Prema jednoj poslovici, koja se i danas kod nas čuje, izgleda da je to školovanje bilo primitivno. Jer se zna da su učili časlovac, psaltir, crkveno pjevanje i pisanje. (Ja se sjećam da 1870. godine, kad sam ja išao u školu, još nije bilo čitanki.) Otuda, ako neko hoće da predstavi danas nepismena čovjeka, obično reče: "Mani, more, taj je iz škole popa Todora". Poslije popa Todora došao je za učitelja pop Mato Popović, koji je nastavio isti metod nastave. Sad dolazi za učitelja Mato Zlatičanin, koji se školovao u Srbiji. Mato je školu nešto unaprijedio, uvodeći bukvar i novije pisanje i, što najviše zaslužuje pažnje, učinio je da su se i djevojke učile. Ja sam već bio zatekao nekoliko žena koje se bijahu kod Mata školovale. Pa ipak, da nije bio doveo svoju sestru Pavu – ne bi uspio! Mato je bio učitelj 16 godina, pa je premješten u Skadar po nareñenju sa Cetinja i tamo je predstavljao zastupnika Crne Gore, zbog čega je strašno postradao od Derviš-paše. Bio je učitelj, mislim, prvi u Skadru. Mata je zamijenio ðorñije Armuš Vasojević. I ovaj je nastavio novu nastavu, ali ženske nijesu htjele dalje da uče. Zna se da je ðorñije zadugo bio učitelj. Poslije ðorñija došao je za učitelja Dimitrije Radetić, koji se docnije zapopio. Kao Mato i Armuš, tako se i Dimitrije školovao u Srbiji. Poslije Dimitrija bio je učitelj Jevrem Lainović, a nakon njega pop Zako Popović. Od svih učitelja, koje smo ovdje zabilježili, samo je jedan stranac, ðorñije Armuš, a svi drugi su Podgoričani. Godine 1879. Podgorica je pripala Crnoj Gori i od tada je nastao novi život. ("Zetski glasnik", 1935)

Stvar koju je knjaz izveo vrlo nezgrapno


O PODGORIČKOM POKOLJU 1874.

Sačuvao sam "Glas Crnogorca" br. 40, godina IV, u kome se ocrtava, prema sadašnjim prilikama, crnogorska politika prema knjazu Nikoli Petroviću u Turskoj imperiji.

I brzojav

Danilovgrad, 8. oktobra (u 2 sata poslije ponoći). Sinoć pogibe u Podgorici Juso Mučin, Turčin. Ubi ga jedan Kuč iz Turske, pa ipak Turci skočili i posjekli svakoga iz Crne Gore koji se tamo našao na pazaru. Poubijaše 17 Crnogoraca, arhimandrita piperskoga i više žena. Velika uzrujanost u narodu.

II brzojav

Rijeka, 9. oktobra (u 8 sati uveče). Turci su produžili sječu u 8 o.m. po zetskim selima, ubili su 8 Crnogoraca i više zetskih Srba, koji su poginuli u Podgorici, doneseni su amo. Na Labudu je 14 rana i vrat mu je posječen, na Mitru ništa manje i rasporen je uzduž. Grozan prizor koji je izazvao užasno ogorčenje protiv divljaštva turskog. Danas pogreb uz opšte do sada neviñeno učešće naroda.

Dopis iz Kuča

Kuči, 8. oktobra 1874. U hitanju vam javljam, kako sinoć Pero Ivanov Popović iz Kuča, u dogovoru sa svojom bratom Todorom i bratučedom Vulom, ubi Jusa Mučina u Podgorici. Pero, kojega je brat Jusov, kad je kajmakan bio, istjerao iz njegove kuće, ima tri godine vidi se po granici čas tamo, čas amo. Juče zovne brata i roñaka i kaže im svoju namjeru: da mu je skitanje dosadilo i da hoće ubiti Jusa. Brat mu i roñak, ni jedan ni drugi, nijesu htjeli od ove namjere razbiti ga, no što više reku: da će mu biti družina i počnu se pogoniti ko će ga ubiti. U to se upute put Podgorice. Imali su jednu sestru i, po prilici, stavila se, da ona tri nešto krupno misle, te ona za njima pa sve četvoro stigne u Podgoricu zajedno. Pošto uñe u varoš, svrnuše svi u jednu mehanu. Tada će reći Pero: "Poñoh časkom do doganje da uzmem duvana, no me čekajte ovdje". On iziñe, brižna mu sestra za njim. Pero pohita jednim sokakom i doñe do hana Jusova, gdje je isti Juso stajao sa 20 Turaka. Obrnuo se za sobom i viñe sestru gdje ide za njim. On joj reče da trči k mehani i da kaže bratu i roñaku da bježe. Sestra sada sazna što brat namjerava, te bolje nego ikad prikopa mu se i ne htjede ga ostaviti. Ovaj joj opet reče, ali uzalud. U to doñoše oboje do hana i Juso bješe sio da se brije. Pero naiñe ispred Turaka, a Juso mu vikne: "Gdje ćeš ovamo kalašu?" A Pero mu odgovori: "Da ti kažem, Jusuf-Jusufaga! U to ga gaña štuce i rani ga, pa onda izvadi revolver, pa ipet k njemu i sa svih strana zapuca na njega puška. Turci biju njega, a on sve Jusa. Najposlije pri padanju šestim iz revolvera ubije jednoga Turčina u čelo. Za ovi potonji metak veli se da nije radeći ubio ovoga potonjega Turčina, već u mukama da mu je pukla sama puška. Todor i Vule – čim čuju pucnjavu, - odmah se sjete i pomisle, da već onamo, što je bilo da je bilo, te se izmaknu i krenu doma. Kad doñu, kraj prve fortice što ih sreta, idući od Podgorice, zovnu bimbašu da izide. Bimbaša izide sa dva vojnika. Oni ih ubiju sva tri i vrate se kućama da prihvate svoju čeljad i pobjegnu u planine. Sjutradan Turci zapale njihove kuće. Koliko je pravio smetnje Smail-aga Čengić vladici Radu, gospodaru Crne Gore, još više je smetao Juso Mučin Krnić knjazu Nikoli. Smail-aga je bio plemić, jedan zadrti beg, i njemu je dosta bilo da se serdara, dok je Juso bio veliki junak, silan vojskovoña, rijedak političar i još rjeñi demokrata. Jusa je trebalo pošto-poto zbrisati s pozornice i kao političara i kao vojskovoñu, i to je izvršeno. Ali, kakva razlika od jednoga gospodara do drugoga! Vladika je izveo svoju stvar sa taktom u kojemu je bilo istorije i poezije koja briljira u jugoslovenskoj književnosti i – bez ikakvih žrtava! Knjaz Nikola je ovu stvar veoma nezgrapno izveo: na jednoj strani bilo je velikih žrtava, a na drugoj strani bilo je suhoparno. Čudnovato, ali je istinito! I vladari moraju da imaju svojih grešaka. (Zeta, 1935)

Doček pašine vojske na Ćemovskom polju

Objavljeno: 26.03.2013

BITKA NA TRIJEPČU 1876.

Srbija je objavila rat Turskoj imperiji 1. jula 1876. godine, a Crna Gora 2. jula iste godine. Crnogorska vojska bila je podijeljena na dva dijela. Prvi dio odveo je sa sobom knjaz Nikola Petrović za Hercegovinu. Drugi je dio primio knjažev bližnji roñak vojvoda Božo Petrović. U ovom drugom dijelu, po jednima, bilo je 7.000, a po drugima 8.000 vojnika. Od ovog dijela vojvoda Božo predao je jedan dio vojvodi Mašu ðuroviću da se bori sa vojskom koja će doći na Crnu Goru od Bara. Tako je jedna turska vojska krenula od Hercegovine, druga od Bjelopavlića, treća od Bara, a četvrta od Podgorice. Sva ta vojska, prema programu turske glavne komande u Carigradu, trebalo je da se sabere u Bjelopavlićkoj ravnici, pa onda skupa da marširaju za Cetinje. I tako je vojvoda Božo imao samo 4500 vojnika, koje je sa sobom doveo na Kuče, koji su se iste godine otcijepili od Turaka i prisajedinili Crnoj Gori. Prema stranim dopisnicima, koji su bilježili turske operacije na albanskom kraju, Turci su bili skoncentrisali 44 bataljona regularne vojske, osim bašibozuka, i 24 topa. Od ovog broja vojske poslat je za Bar jedan veoma mali dio, a sve drugo ostalo u Podgorici da najprije odbrani grad Medun u Kučima, a onda da se maršira prema programu. Za vrijeme nekoliko manjih i većih bojeva u Kučima i Lješanskoj nahiji, meñu koje spada i Fundina, u tim bitkama upravljali su turskom vojskom najprije Ferik Ali-paša, zatim Ahmet Hamdi-paša, koji je isto postradao, i najposlije Mahmud-Madžar-paša koji je strašno nastradao u bici na Fundini.

Poslije ovoga poraza, u Carigradu je bila velika zabrinutost. Ali se odmah pročulo da se turska glavna komanda u Carigradu latila posljednjeg sredstva, svoje stare uzdanice – hrabroga i oprobanog ratnika i vojskovoñe Derviš-paše, koji je 1862. godine popalio Lješansku nahiju, varoš Rijeku Crnojevića i došao do blizu Cetinja. Prije nego je Derviš-paša došao, turska je vojska bila potpuno malaksala i klonula. Sjećam se kako svako bješe sjetan i kako se pjesma nigdje ne čujaše. Pa i sama muzika, koja je često veselila vojsku i u samim bitkama – i ona bješe utihla. Jedini bješe tabor Mehmeda, bimbaše, u kojemu se vazda i uvijek čula i pored svega što je taj tabor u svakom okršaju najviše ginuo. Silan je to čovjek i junak bio! I pored sve pogibije, u njegovom je taboru uvijek bilo 1000 vojnika, jer su se vojnici grabili da stupe u njegov tabor. Ova malaksalost turske vojske i nered osobito je bila kod bašibozuka, zbog čega je turska komanda poslala Sali-pašu Bibezića Podgoričanina, i ovaj je nad istima preuzeo komandu. Kad je stigla vijest da će da doñe za glavnoga komandanta Derviš-paša, toj radosti nije bilo kraja. Izgledalo je kao da se pojavio arhangel koji nosi plameni mač ili u vasioni koja repata zvijezda. I mi, djeca, nijesmo iza toga čuñenja izostali, jedva smo čekali da vidimo Baba Derviš-pašu (Babo – otac, nadimak što mu je tom prilikom dala vojska). Ukoliko se dan primicao – utoliko se glas o njemu na razne načine širio i najposlije dotjerao je dotle, da je taj čovjek već ličio na kolosa iz starih bajki. Stoga smo jedva čekali da vidimo to čudo od čovjeka. Tu našu dječju radoznalost stvorila je vojska koja se uzdala u Derviša usljed njegove vještine, junaštva, sreće i pregnuća. Osim vijesti o Dervišu, kružila je još jedna koja je uveliko obradovala svu tursku vojsku, a to je bilo da će Derviš-paša dovesti sa sobom veliku vojsku i, što je davalo najveće zadovoljenje, bješe to što tu vojsku sačinjavaju "altun zade" (zlatna zvijezda), dobrovoljci, vojska koju je ovamo poslala sultanova mati o svome trošku i druga vojska koja se zvala Baba Husena vojska! Razne vijesti i mašta koju smo stvarali bili su veoma zanimljivi. Za Baba Derviša govorilo se da je rasta za dva čovjeka, da ima sablju koja sama siječe, da ima i hata kakvoga ni sam sultan nema, kojemu su potkovice od zlata, a cio drugi pusat od srme, i što još o dervišu nije govoreno. Ali, što nas je najviše čudilo bješe kako Derviš sa sobom dovodi vojsku Baba Husena, ljude koji nemaju u koljenima čašicu. Najposije došao je taj željeni dan. Sve je povrvjelo u Ćemovsko polje da dočeka i vidi Baba Derviš-pašu, uzdanicu koja će osvijetliti obraz caru i vojsci, da vide majčinu vojsku koju je birala careva mati po svom Stambolu, da vide Baba Husena vojsku koja kad ide ne pregiba koljena. Dolazili su putem od Tuzi. Mi smo trčali da prije stignemo. Još izdaleka primijetila se velika prašina koju je proizvodila vojska. Dobro se sjećam onoga dana koji bješe vedar i topao. Kad se Derviš-paša primakao, najprije smo vidjeli nekoliko konjanika koji su pred pašom išli. Odjeveni su bili u vojnička odijela i jahali su na konjima. Sad je nastupao Derviš-paša. Prema personi i svemu nijesmo mogli vjerovati da je to ona sila o kojoj se svašta prepričavalo. Vidjeli smo nešto veoma ozbiljno i svako je ostao zapanjen. I nigda ne bismo vjerovali da nam nije svjedočila ta pratnja koja bješe pred njim i za njim. Jahao je na bijeloj mazgi srednje veličine sa veoma prostom pusatom. Bješe to čovjek malen i mršav. I sad se dobro sjećam njegovih smeñih i velikih očiju i prosijede, kratko postrižene brade. Fes na glavi sa crnom kratkom kićankom bješe toliko prašnjav, da se

jedva poznavala crvena boja. Ni jednog ordena nije imao na prsima, niti je ma šta na njemu bilo što bi ga predstavilo tako velikom ličnošću. Danas, kad ovo pišem, veoma mi postaje zagonetan ovakav njegov postupak. Zašto se taj silni vojnik toliko spustio! Jer, on je bio najveća ličnost na ovim stranama. Sjećam se tri prve vojskovoñe, koje sam prije pomenuo, svi su oni sijali u zlatu i njihova prsa bila su puna ordenja... \

Rasplet kome se paša nikako nije nadao


…Sad nam je ostalo da pregledamo drugo čudo. Najprije je dolazila "majčina vojska” (1.000) u suknenim čakširama i bluzama žute boje. Na glavi su imali moderne fesove "medžidije" sa kratkim kićankama crne boje, na kojima bješe mjesec i zvijezda, po čemu su ih i prozvali "altun zade". Tek sad je dolazila vojska Baba Husena koja bješe u svakovrsnom narodnom odijelu. Pred ovom vojskom jahao je na crnom hatu Baba Husen, čovjek u pedesetoj godini, gojazan i veoma naočit. Imao je dimije plave boje, zlatne dokoljenice i na leñima ćinterac cio izvezen zlatom. Nosio je kolan i u njemu dvije ledenice, a o bedru visila je kriva gadara, sva u srmi. Na glavi je imao kapu nalik na fes, ali je ta kapa bila bijele boje i omotana zelenom čalmom. Tamo gore ova se kapa završava nekakvim ñinñurijama izmeñu kojih se raspoznavahu mala ogledala. Sad smo pazili na vojsku koja je pješačila i odmah smo obratili pažnju na njihov hod i koljena koja su bila kao kod svakoga! I tako je sve bilo obratno, drukčije nego se govorilo. Derviš-paša, taj kolos, bješe običan čovjek i veoma žilav čovjek. “Majčina vojska”, obični mangupi pokupljeni po Carigradu, koji su više računali na pljačku nego na junaštvo. Baba-Husena vojska – to bjehu neki mirni grañani, nimalo vični boju i megdanu, stoga i nijesu učestvovali ni u jednoj bici.

Najposlije vojska je počinula, ali Derviš-paša nije počinuo, već je pregledao vojsku koju je zastao oko Podgorice. Poslije svršenoga pregleda, upamtio sam da je izrekao ove riječi: “Ovo je pokvarena vojska”, koje su riječi podgorički Turci ovako preveli: “Ovo je rasamarena vojska”. Kako je Derviš-paša znao sa koliko vojske raspolaže vojvoda Božo Petrović, namislio je da i to malo predvoji. Da bi u tome uspio, riješio je da najprije osvoji Pipere i stavi klin imeñu crnogorske vojske. Stoga je jedan dio vojske usidrio na brdu Kakarici, kako bi crnogorska vojska i njena komanda mislila da će i njegov pravac biti Kuči i Medun u Kučima, a drugi dio rasporedio na Velje i Malo brdo, koji su dominirali nad Trijepčom i Piperima. Trijebač je bio na crnogorskom zemljištu što su ga zaštićivale dvije rijeke – Zeta i Morača. Vojvoda Božo ovom prilikom mogao je imati samo pola bataljona Ceklinjana, Bjelopavlićki, Martinićki bataljon, pola bataljona Cetinjana, Bajica i Donjokrajaca. Broj ovoga dijela bio je nešto oko 3.000 vojnika. Drugi dio svoje vojske ostavio je u Kučima radi odbrane Meduna i radi drugoga, vojske koju je Derviš ostavio na brdu Kakarici. Petrović je znao da pred sobom ima staroga krvnika iz 1862. godine, stoga je lično uzeo komandu u svoje ruke. Kad je Derviš-paša završio, tada je lično pošao na Malo brdo, koje je daleko od Trijepča, vazdušna linija samo jedan kilometar, i s toga mjesta komandovao svojom vojskom. To je bilo 6. septembra 1876. godine. Čim je Derviš-paša vidio da je njegova vojska prešla bez odbrane, odmah je naredio preko svojih ordonansa da se prave šančevi. Petrović to nije dozvolio, već je odmah naredio da se izvrši jedan silan juriš i turska se vojska spustila do rijeke Zete. Sad je nastala grmljavina topova sa Maloga i Velikoga brda, sa Gorice i najposlije sa Staroga grada, podgoričke tvrñave. Sve je to sipalo paklenu vatru dotle, dok je turska vojska ponovo zauzela Trijebač. Crnogorci su ponovo jurnuli i ponovo natjerali Turke u bjekstvo. Nešto što je sad najviše naljutilo Derviš-pašu bilo je kad je vidio svoje vojnike kako bezglavo bježe od jedne šake Crnogoraca. To ga je bilo toliko iznenadilo, da je preko trube i preko ordonansa strogo naredio da ponovo zauzmu Trijebač. Kad je vidio da ni to ne pomaže, već je vojska postala neposlušna, naredio je te se u iste vojnike osula topovska paljba sve dotle dok ih je silom natjerao da ponovo zauzmu Trijebač. Crnogorci su i sad jurnuli svom silom, i po treći put natjerali Turke u bjekstvo. Sad već nije pomagao ni glas trube, ni ordonansi, pa ni topovi. Bježalo se tako bezglavo, da se jedan dobar dio vojnika utopio u Zeti, bježeći preko pontona koji nijesu mogli izdržati toliku težinu. Ovakvo bjekstvo, kakvoga nigda nije imao prilike da vidi, porazilo je Derviš-pašu toliko, da za dugo nije pokušao da popravi situaciju. Sjećam se da se onda pronijela ova vijest: “Kad je Derviš-paša vidio potpuni slom vojske i kako onda bezglavo bježe, prihvatio je kapu s glave, bacio je pod noge, digao ruke gore i, gledajući u nebo, kažu, izgovorio strašne riječi. Možda je takve riječi izgovorio i godine 1862. na Košćelama, blizu Cetinja, kad mu je stigla zvanična vijest da se mora natrag vratiti sa svom vojskom. Imao sam prilike, više puta, da čujem sud o bitkama na Trijepču, i uvijek je bio jedan, da je bilo većih okršaja, gdje je više ili manje poginulo Turaka, ali tako živog, energičnog i junačkog juriša, kao što je bio na Trijepču – to se ne pamti. Svemu ovome pridavana je važnost još i stoga, što je komandant jedne male državice trijumfovao nad onim gordim i

iskusnim vojskovoñom Derviš-pašom, koji se poslije Omer-paše smatrao za najvećeg vojskovoñu turskoga. Onako jadan, Derviš-paša je zadugo premišljao i krojio planove kako da poboljša situaciju. Pred njegovim očima lebdjela je jedna čudnovatost, gledao je skrhan ponos svoj i turske carevine, gledao je nešto čemu se nije nadao i o čemu nije mogao u snu promisliti. Stoga je riješio da prenese bojište u Bjelopavlićku ravnicu. Tamo je oko Spuža koncentrisana sva sila Derviš-pašina. Vojvoda Božo je mjesto sebe poslao silnog i iskusnog vojskovoñu, vojvodu Iliju Plamenca, koji je Derviš-pašu porazio na Goreviću, Maljatu i Jelenku. Pošto je Derviš-paša i tamo grdno postradao, vrati se u Carigrad i pred sultanom, svojim gospodarom, branio se time, što je glavna komanda u Carigradu poslala u Crnu Goru najgoru vojsku koju su imali u turskoj carevini. (Zeta, 1934.)

Nikola I je isprva htio da poruši Staru varoš


KAKO JE OSNOVANA MIRKOVA VAROŠ

Po Berlinskom ugovoru 1878. godine Podgorica je pripala Crnoj Gori. Sjećam se još danas onoga 27. januara 1879. kad je odredba Berlinskog ugovora bila izvršena - Podgorica bila predata trupama knjaza Nikole, kojima je komandovao pobjednik sa Fundine, Trijepča, Maljata itd. vojvoda Božo Petrović, zvani Gospodin Božo. Pošto su prošli dani oduševljenja poslije osloboñenja Podgorice, pristupilo se radu. Nećemo se začuditi što knjaz Nikola nije imao u svojoj državi moderno ureñenje u varoši Danilovgradu, koji su Bjelopavlići po njegovoj želi podigli i kojem je dao ime svoga

strica Danila, nije ga moga zadovoljiti. Zato se okrenuo Podgorici, turskoj truloj grañevini, krševitih i tijesnih sokaka. Da bi od tih turskih grañevina stvorio jednu modernu varoš, potrebno je bilo svu razrušiti. Ovaj plan podgoričkim muslimanima izložio je 1880. godine vojvoda Ilija Plamenac, ondašnji guverner Podgorice. Ali, svi razlozi koje je Plamenac navodio razbili su se o tvrdoglavost podgoričkih muslimana. Videći knjaz Nikola da će Turci i dalje ostati tvrdoglavi, poruči ponovo podgoričkim muslimanima preko Plamenca - da će, ako oni ne pristanu na njegov prvi predlog - otpočeti podizati drugu modernu varoš na desnoj strani rijeke Ribnice, gdje će, po njegovoj naredbi, preći sva trgovina, koja će biti u rukama isključivo podgoričkih Srba. Muslimani su, meñutim, znali da su trogodišnji rat, česta prognanstva, hapšenja i uskakanja u Crnu Goru ogolili i najbogatijeg podgoričkog Srbina. Stoga se knjaževe prijetnje apsolutno nijesu bojali, i tako i drugi knjažev predlog bude odbijen. Knjaz je najposlije pristupio svojoj zamisli i jednim svojim manifestom objavio svim Crnogorima, kako je namjerio podići jednu novu varoš, kojoj će dati ime svoga oca Mirka i da će mu nasred varoši spomenik podići. Knjaz je mislio da će ovaj njegov poziv prihvatiti svi Crnogorci, ali se u tome prevario, jer sve vojvode i serdari bili su prešli u Nikšić kako bi bili što dalji od Turaka. Eto, takvo stanje primoralo je knjaza da svu nadu položi u podgoričke Srbe, koji, kao što smo vidjeli, nijesu raposlagali nekim većim bogatstvom. Za podizanje ovih zgrada potreban je bio ogroman kapital, a njega bilo nije, a i ono malo što je bilo u Podgorici - oslanjao se većinom na stočarstvo i zemljoradnju. Što se tiče muslimana, oni su shvatili čitav pothvat kao nemoguć. Tako je sa velikim teškoćama privoñeno kraju (pripremanje za) podizanje nove varoši u Podgorici godine 1886. Pa i kad je bilo sve spremno, trebalo je, izgleda, da i naša Podgorica ima svoju braću Romula i Rema. Oni su je našli, i to su bila dva brata iz stare porodice Zlatičana - Markiša i Tomo, koji rasprodaju sve svoje imanje i podigoše prvu kuću u Mirkovoj varoši. Tako su oni prvi udarili temelj novoj i danas već jako razvijenoj varoši. Njihove korake sljedovali su uskoro i drugi podgorički Srbi. U dubokoj starosti još i danas živi Markiša Zlatičanin u Podgorici, u onom starom turskom dijelu varoši, u jednoj maloj stražari, koja je napuštena prije pedeset godina. Markiša je svoje rodoljublje pokazivao i prije osloboñenja Podgorice. On je godine 1876. ostavio porodicu na milost i nemilost Turaka i uskočio kao dobrovoljac sa još trideset drugova u Crnu Goru, te se borio protiv Turske, sve do osloboñenja. Iz njegovoga života ostala je još jedna crta koju treba da napomenem. Prilikom ženidbe 1879, on je prvi prekršio onaj stari turski običaj, koji su i pravoslavni bili primili, da se mlada odvede pod duvak na vjenčanje. I ovaj Markišin primjer, kao i onaj prvi, svjedoči nam da je bio jedan od velikih propagatora i progresivan čovjek. Potrebno bi bilo da se u prvu kuću uzida naročita ploča ili kakav znak kao spomen.(Slobodna misao, 1932, XI, 1,8.)

PODGORIČKA REPUBLIKA

Znajući da je naš živalj u Podgorici odiskona žilav i jakog temperamenta, koji je uvijek težio za slobodom i nečim što je novo - stoga sam se bio zauzeo da pronañem koliko je Podgorica dala turskih paša u meñuvreenu dok je bila pod turskom vladom, do onda kad je 1879. g. pripala Crnoj Gori.

I našao sam da su bile 23 paše kojima su turski sultani darivali ta velika odličja. Ispitujući se o pašama, ja sam i nehotice naišao na jednu vrlo interesantnu grañu za istoriju Podgorice. Istorija tvrdi da je u Podgorici roñen rimski car Dioklecijan. U Podgorici je roñen Nemanja, naš najveći vladar. U Podgorici su se rañali veliki i slavni ljudi i junaci. I što najviše pada u oči, ako prelistamo istoriju Podgorice, uvjerićemo se ne samo o njenim prvacima već i o prostom grañaninu uopšte - da je sve to bio buntovni, žilavi, energični narod, i da su uvijek težili za slobodom. Sa Bušatlijama nestade i Podgorička republika


Ta težnja za slobodom bila je često uzrok da je Podgorica bila čak u sandžaku skadarskom, a čak u bosanskom. I pored svega toga, Podgorica je vazda bila država u državi, koja nije vodila računa, što se ono kaže “ni o caru niti o veziru”. Ko zna da tu nije bilo i zadnjih misli, jer Podgorica bješe na samim vratima Crne Gore. Ta se navika - nazovimo je dobrom ili rñavom - ponovila i za crnogorsko doba. Da to utvrdimo navešćemo samo dva slučaja, koja su veoma markantna, što su ubila dva guvernera, da i ne pominjem druge dogañaje. Domalo prije tih dogañaja kralj je uvijek odlikovao Podgoričane vlašću, ordenima i svojom naklonošću. Ali je kralj poslije okrenuo list. Poslije je Podgoričane neprestano kinjio i častio ih najpogrdnijim imenima. I šta biva? Balkanskoga rata isti Podgoričani (Podgorički bataljon sa još druga četiri bataljona) dobijaju najveće odlikovanje za junaštvo i pet stotina napoleona za napojnicu. Zar se sad ne možemo zapitati: Šta je to? Je li to do krvi ili je do podneblja?! Zar se svega toga ne bi našao trag u Dioklecijanu, Nemanji i drugim velikanima. Imajući u vidu to i drugo, nećemo se začuditi kad znamo da je Podgorica usljed takvih prilika, po koji put postala republika.

Podgorica je u to doba, a to je bilo 1828. godine, imala pod svojom upravom svu Zetsku ravnicu sa gradom Žabljakom, jedan dio Arbanije, Kuča, Bratonožića, jedan dio Vasojevića, Bjelopavlića sa gradom Spužom, Pipere sa okolinom. Kad bi sultan objavio rat kojoj drugoj državi, i pored vazalstva, imalo je plemena da otkažu poslušnost. Podgorica i njena okolina mogla je dati veliki dio vojske. Ovi su vojnici uvijek bili dobri junaci. A nije čudo, jer je narod, bez obzira na vjerske podvojenosti, etnički bio istovjetan. Od Skadra naovamo nije bila nijedna azijatska familija osim bratstva Azganovića. Kao što rekoh, u borbi su bili silni junaci. U bici na Sevastopolju sa Rusima, devet begova Haverića tu je zaglavilo, braneći pašu, svoga roñaka. A kad je na Kuče navalila velika vojska turska 1738, tom prilikom bila su se zatvorila 53 Podgoričanina u kulu Ramovića, u Fundini. Koliko su bili ponosni, nijesu se htjeli predati već su svi i u kuli izgorjeli. O tome Kuči imaju vrlo krasnu pjesmu. Ali, nešto što je bilo najzanimljivije, oni svome caru nijesu davali, što se kaže “danka ni harača”, već su tako živjeli sve dok su pripali Crnoj Gori. Njihov je odgovor uvijek bio: “Mjesto novca mi caru dajemo vojsku i držimo u škripcu: Kuče, Bratonožiće, Pipere, Bjelopavliće, Lješansku i druge nahije”. Godine 1873. naročito je bio poslan iz Carigrada Šefket-paša, da bi zaveo reforme. I šta biva? I Turci i Srbi zatvorili su čaršiju da je za tri mjeseca niko nije smio otvoriti. Čuveni reformator Akik-paša bio se zarekao sultanu, da će on sve to za malo dana urediti. Kad je bio blizu Podgorice, vozeći se po Humskome blatu, utopio se! Poslije se šapatom prepričavalo da je to bilo djelo Podgoričana. Godine 1828, kad je počeo rusko-turski rat, iz Carigrada bude nareñeno da u ovome ratu učestvuje i bosanska vojska. Husein-kapetan Gradaščević i svi bosanski begovi bili su tada u velikom nezadovoljstvu zbog reforme koje je u to doba dao sultan Mahmut II. Stoga je Gradaščeviću dobro došlo što je rat iskrsnuo, te je tako sultanu pokazao svoju nepokornost. I ne samo to već, štoviše, namislio je da osnuje svoju državu. Da bi bolje uspio u svojoj namjeri, Gradaščević stupa u pregovore sa skadarskim vezirom Mahmut Bušatlijom, kome je ovaj pokušaj i dobro došao, jer je i sam tako nešto pripremao, računajući za svoju državu Albaniju i Zetu. Kad se odmetnuo vezir Bušatlija od sultana i pošao sa Gradaščevićem na Kosovo, ta je borba trajala čitavih 7 mjeseci. Za sve to vrijeme Podgorica se proglasila za republiku. Tada je otkazala poslušnost Gradaščeviću i Bušatliji. Znala je Podgorica da je sada izmeñu dvije vatre, izmeñu Bušatlije i Gradaščevića, ali se na to nije osvrnula. Ovo je za Bušatliju osobito bio poraz. Htio je da im se osveti, ali nije bilo vremena, jer je po ugovoru sa Gradaščevićem trebalo što prije ići put Kosova. Podgorica je sad bila slobodna i odriješenih ruku. Stoga je odmah sazvana narodna skupština, koja je održana na mjestu Glavici. Tu su izabrali 12 članova i predsjednika Jusuf-agu Alivojvodića. Od svih dvanaest odbornika su se sačuvala ova imena: Haverić, Osmanagić, ðečević, Adžialijagić i Prašaković. Od pravoslavnih bio je Lisičić. Ovih dvanaest ljudi sa predsjednikom na čelu svaki dan su zasijedali. Svoje sjednice održavali su u džamiji Glavatovića. Ovi ljudi su upravljali svom Zetom, sudili su, mirili krvno zavañene, održavali svaki red i vodili o svemu računa. Ovaj se čin izvršio u mjesecu junu 1818. godine Ove iste godine i u istome mjesecu pošli su vezir Bušatlija i Gradaščević s velikom vojskom, pravo na Kosovo, gdje su potukli vojsku velikoga vezira i prodrli u Metohiju.

Naše predanje dalje ne ide i ne priča šta je bilo sa Gradaščevićem i njegovom vojskom. Samo je sačuvano predanje: da je skadarski vezir Bušatlija grdno postradao od turske vojske, koja ga je gonila sve do Skadra. Tu je zarobila Bušatliju, odvela ga u Carigrad, kao i njegovu familiju. Što je tamo od njih bilo, to predanje ne priča. Ali se zna da čim je nestalo Bušatlija, da je odmah nestala i Podgorička republika.

Opšti narodni urnebes uz zvona i topove


PRIJESTOLONASLJEDNIK RUDOLF U CRNOJ GORI

To je bilo poslije zloglasne i zlokobne odluke Berlinskog kongresa godine 1878, kad je imperijalističkoj Austrougarskoj carevini dat mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. I tako se jednog dana pronio vrlo čudan i nevjerovatan glas, da će skoro posjetiti Cetinje Rudolf, sin austrougarskoga cara Franja Josifa, sa svojom suprugom Stefanijom. I zaista je bilo čudo da sin mezimac silnoga cara posjeti krševitu, malu i siromašnu Crnu Goru o kojoj još ne bjehu prestale bajke iz “Gorskog vijenca” kako ovaj narod “jede zmije i skorpije”, gdje “glave i noseve kidaju”, gdje “ljude na ražanj nabijaju”. I još je čudnija drskost da ovaj jedinac, u koga milioni naroda upućuju oči, upadne u jednu ozlomeñenu zemlju odlukom Berlinskog ugovora. Pa ipak, Cetinje od srca dočekuje ovoga čovjeka. Cetinje tada tek ako je imalo 200 kuća i to veći dio slamenjača. Ne može se reći da je car učinio ovo radi lijepih očiju knjaza Nikole. Tu je ležalo nešto mnogo više od obične kurtoazije, tim prije što je Rudolf veoma rijetko posjećivao strane države. Ovo je značajan istorijski dogañaj - jer do tada niko sa višim ranogm nije posjetio Cetinje. O tome u mojim memoarima nema ni riječi. Možda je to stoga što se o tome nije smjelo raspravljati, a zna se da je knjaz onda držao krmu u svojim rukama. Stoga su i postojala razna nagañanja, izmeñu kojih bješe i ono da je car poslao svoga sina i snahu,

da bi zagladio nepravdu koju je učinio na Berlinskom kongresu Crnoj Gori - prisvajajući Bosnu i Hercegovinu, koje su trebale pripasti Srbiji i Crnoj Gori. Prvi znak ove rijetke svečanosti i visoke posjete bila je jedna stroga, a istodobno i interesantna naredba, koja je lično došla od knjaza Nikole, a to je da ni jedan cetinjski grañanin ne smije imati kokota (pijetla) u kući. Ovo je bilo jedno iznenañenje za Cetinjane, tim prije kad se zna kako važnu ulogu igra kokot u našem domaćem životu - ne samo radi kokošaka zbog njegovog veselog pjevanja, nego još i stoga što svojim pjevanjem predskazuje vriijeme i ko nema sata upravlja se prema njegovom pjevanju. Ozbiljnost je toliko rasla, da smo mislili da zbilja ima neko ko je veći i ima višu silu od našeg gospodara. Kad sam jednoga dana upitao jednoga dvorjanina za ovu čudnovatu naredbu, kakvu nikad nijesam čuo u svome vijeku, odvrati mi u povjerenju: - To je zato, da ne bi naša prijestonica predstavljala selo, gdje se njeguju kokoti, vrište konji i riču magarci. Drugo čudo bilo je kad su doveli iz Mañarske četiri hata crna bez biljega i kad je dovedena karoca kupljena u Beču. Dakle, potvrdilo se mišljenje o sili carevoga sina i drugo, mnogo veće, što je grañanstvo u čudu pitalo. Odkud knjazu Nikoli toliko grčkog novca, kad se zna da je onda novac bio i vrlo rijedak i vrlo skup. Sjećam se da se onda pronijela vijest kako je knjaz Nikola pozajmio nešto novca kod jednog nikšićkog trgovca i još kod dva bogata crnogorska komandanta čija imena izostavljam. Zar to nije bio čudan život? Gosti su, dakle, došli 1885. godine. Toga dana nareñeno je da svako izañe u sretanje. I narod je izašao najveličanstvenije odjeven. Osim Cetinjana, na ovom dočeku prisustvovali su sve vojvode, serdari i komandiri i zaista ih bješe lijepo vidjeti sa onim tokama, ordenima i ledenicama, zlatnim dolamama i sabljama srmom okovanim. Špalir je bio sve do Vrbe (danas to mjesto spada u sredinu varoši) kojeg su sačinjavali cetinjski grañani i seljaci iz okolnih sela. Na jednoj strani bili su muški, a na drugoj ženske. Sva crnogorska elita bila je pred dvorom kod knjaza i knjaginje. Kad su dolazili, zvuci zvona, topova i urnebesa naroda - kao da se zemlja tresla. Uprli smo pogled da vidimo tu silu za koju se naš gospodar onako vatreno založio. Bilo je ljudi koji su razumijevali stanje stvari, ali mi, prosto, nadali smo se da ćemo vidjeti nešto gorostasno kao što su gorostasna i njegova zvanja. U kola, koja je knjaz naročito nabavio u Beču, bila su upregnuta ona silna četiri vranca. U tim kolima vidjeli smo carevića Rudolfa i njegovu suprugu Stefaniju. Rudolf bješe mlad čovjek, srednje veličine i učinio mi se dosta kržljav. Njegova supruga - ne Bog zna toliko lijepa. Imala je plave i velike oči i plavu kosu.

Zašto Novo Spasojev nije poslušao naredbu


PRIJESTOLONASLJEDNIK RUDOLF U CRNOJ GORI (nastavak)

... Čudili smo se. To je, možda, došlo otuda, što smo bili navikli da gledamo našega gospodara, jednu krupnu personu i oko njega isto takve siluete. Na serpi na kolima sjedio je Mato Čakić, gorostasan čovjek, onda najljepši Crnogorac, kojega bješe knjaz Nikola izabrao za ovu priliku, da predstavlja knjaževa añutanta. Ona njegova linija, kakva se ni od voska ne bi stvorila, onaj gordi hod, ona mala glava sa velikim žutim kao zlato brcima, ono skupocjeno odijelo, lakirane čizme sa srebrnim mamuzama, kakvih tada niko nije imao - sve je to bilo u skladu. Bio je to čovjek dobrostojan, stoga se za ovaj dan pripremio i potrošio grdan novac. Priješao sam sedamdesetu i nikada u mome vijeku ne vidjeh ljepšega Crnogorca. Sad je nastupila pratnja pred kojom su zauzeli prvo mjesto kola u kojima je sjedio Herc-Hercog Johan, bliži roñak cara Franja Josifa, i vojvoda Božo Petrović. Gosti su se dva dana bavili na Cetinju. Drugoga dana pošli su na Belveder, odakle se vidi sva Zetska ravnica, Skadar i veliki dio Arbanije sa Prokletijama. U prvim kolima bio je knjaz Nikola kojemu bješe s desne strane Stefanija. U drugim kolima bio je Rudolf i knjaginja Milena na desnoj strani. Toga istoga dana knjaz je naredio da se izvrše manevri na Vrtijeljci, mjesto gdje je poginuo “soko Bajo s trista sokolova”, što se Herc-Hercogu Johanu mnogo dopalo. Gosti su sjutradan ispraćeni sa istim počastima. Herc-Hercog je nastavio svoj put, ne preko Kotora, već preko Podgorice i Nikšića za Trebinje. Na putu ga je pratio vojvoda Božo Petrović. Kad je Herc-Hercog došao u Podgoricu i pregledao Fundinu i Trijebač, na kojima su se odigrale one krvave borbe, ovaj se za sve interesovao i o svemu od vojvode tražio tačan

opis. Razumije se, ovaj ga je o svemu izvijestio, tim prije što je bio učesnik u svim bitkama na svim stranama. Izmeñu svega, najviše ga je interesovala neposlušnost Nova Spasojeva koji je bio poslat u Zatrijebač sa jednim odjeljenjem vojske, da čuva leña od Turaka koji su pritisli Fundinu. Stoga je zamolio vjovodu Boža da mu nabavi ovoga vojskovoñu. Evo kako mi je pokojni Novo pripovijedao:“Bilo je to u hotelu Rista Rogošića. Pošto me vojvoda predstavio, sio sam i bio počašćen kafom. Zadugo me je posmatrao i mrdnuo glavom. Odmah sam vidio da me nešto krupno čeka. Pred njima bješe ratna karta koju su posmatrali i nešto razgovarali na francuskom jeziku. Vojvoda je progovorio: - Za vrijeme fundinske bitke gdje si bio sa svojom vojskom? - U Zatrijebču. - Kako ti je bilo nareñeno? - Ma šta da mi se dogodi na frontu, da sa svojim odjeljenjem ne smijem ni s mjesta. - A ti? - Nijesam poslušao. - Zašto? - Zato što sam uvidio da nema bojazni, jer sam znao kakva je naša snaga mala prema onoj sili i što je glavno - doznao sam da je neprijateljska rezerva bila na Gradini, na velikoj daljini od mene. Jer, Turci nijesu našli za umjesno da nas sa leña napadnu, kao što je to uradio jedan prosti vojskovoña 1862. godine i nas grdno najurio. On se nasmija. - Pa ipak, nijesi smio to uraditi! Vi ste vašom pogreškom vašoj stvari donijeli necjenjive koristi, ali vi ste vojničkoj disciplini nanijeli mnogo veće greške. Da sam ja bio glavni komandant mjesto g. vojvode Boža Petrovića, vjerujte, prijatelju - smjesta bih naredio da se strijeljate! Ja sam slegao ramenima, ustao, pozdravio i pošao.” Docnije se pronio glas da je zavazda nestao Herc-Hercog Johan na putu od Trebinja do Mostara i da se o njemu nije moglo ništa doznati. Doček carevića Rudolfa i njegove supruge u Crnoj Gori zaista je bio veličanstven, bar prema moći i sredstvima kojima je onda raspolagao knjaz Nikola Petrović, o čemu sam zabilježio i ovo: “Te iste godine car se odužio knjazu Nikoli kad su u Kotoru dočekali i ispratili za Cetinje knjeginjicu Mariju, knjaževu kćer koja je umrla u Rusiji.” Ja starine mnogo volim i ja ih poštujem, jer znam da su prošle kroz teške i mučne faze, ili možda ih volim što sam i ja jedna starina. Ja volim te starine još i stoga, da ne bi ostale začeprkane onamo gdje bi mogle zarñati, istruliti i poći u zaborav. (Zeta, 1934)

Doba u kome je začet novi život Podgorice


O KAZNENOM ZAVODU

Godine 1879. Podgorica je po Berlinskom ugovoru pripala Crnoj Gori. Turci podgorički nikako u to nijesu mogli vjerovati, a još manje da se pomire s tim da od bega, spahije i age postane raja, pa da bude pokoran onome, kome je do toga časa bio gospodar. Koliku su imali nadu u svoga sultana, njegovu moć i veličinu oni, i pored svih izvještaja da će Podgoricom zavladati kavuri - nigda nijesu mogli vjerovati. Tek onoga dana kad su primijetili crnogorsku vojsku da je opkolila Podgoricu, zbilja onda su se uvjerili da tu nema šale. I sad je kod njih nastao haos. Navrat, nanos - sve je gotovo jurilo Ćemovskim poljem, bježeći u Tuzi, 10 km daleko od Podgorice, za koje su se uvjerili da je to granica izmeñu naše i turske države. Izmeñu ovih izbjeglica bio je jedan mali broj familija koji je konačno izgubio bio svaku nadu. Stoga su se preselili duboko u Tursku carevinu. Ali, mnogo veći dio doselio se u selo Tuzi, gdje su bogataši podigli kuće, a siromašni kolibe, u nadi da će uskoro Podgorica postati, ponovo turska varoš. Kad bismo mogli postaviti jedno uporeñenje - 1474. god. kad su Turci osvojili Podgoricu, kako su se onda snašli podgorički Srbi u toj prilici, i godinu 1879, kad je Crna Gora primila Podgoricu - kako bi to lijepo bili znati. Veoma je interesantno da svi koji su se iselili - nijedan nije vodio računa o svojoj imovini, već su bezglavo bježali onako kao kad se bježalo od kuge! Crnogorske pak vlasti za dugi niz godina nijesu htjele dirati u njihovu imovinu. I ne samo to, već se uveliko nastojalo da njih što više ostane, te im se za puno stvari kroz prste

gledalo. Ali je njihov patriotizam bio toliki, da su sve prezreli, trudeći se da očuvaju svoj ponos i svoje dostojanstvo. Kad je Podgoricu prihvatila austrijska vojska godine 1916. vjerujem da bi ovako nešto bilo sa podgoričkim Srbima, samo da je imalo utočišta kao što su ga Turci imali. Izmeñu ovih izbjeglica - tako su naglo pobjegli i potomci Jusa Mučina Krnića. Kako su ostavili puste i prazne Jusove dvore, koje je bio skoro sagradio, koje su bile jedine sa svoje ljepote i veličine - tako se zadugo nijesu na to osvrtali. Tek mnogo docnije sin Adži Bajra, Jusov bratanić, našao je za potrebno da pošalje jednu osobu da tamo stanuje. Za vrijeme Arbanske lige kad se Turska potrudila da izvitoperi Berlinski ugovor, kako ne bi dala Ulcinj Crnoj Gori, onda je Crna Gora morala pristati da primi Tuzi do Suhoga potoka. Ali je naša država i tu nagrabusila, jer su se ovome Arbanasi protivili. Ovom prilikom za guvernera u Podgorici bio je vojvoda Mašo Vrbica. Poslije dolazi polazak crnogorske vojske na Plav i Gusinje. Ovom prilikom bio je u ovim dvorima vojvoda Marko Miljanov, gdje je zadugo stanovao, pa je onda predigao na Medun u Kučima. Ovi dvori prelazili su, što se ono kaže, iz ruke u ruku, sve do godine 1880. U to vrijeme nastupa jedan nov period u životu podgoričkih izbjeglica. Kako su vidjeli da onaj dio, koji se zaustavio u Podgorici, uživa sva prava kao ostali Crnogorci, stoga je bilo njih koji su se vraćali na svoja dobra, a bilo je i takvih koji su se potrudili da svoja dobra prodaju kako bi tim likvidirali sa Crnom Gorom. Jedan izmeñu takvih bio je i Mučić, koji je proturio vijest da bi prodao sve što toj familiji pripada. Kad su za ovo doznale crnogorske vlasti, ove su dvore kupile za 150 napoleona. Malo docnije kupio je Jusov han pok. Gigoje Begović isto za 150 napoleona. O kaznenom zavodu vlasti onda nijesu mogle misliti prvo zato što su sve tamničare otpustili usljed rata sa Turskom od 1876-77. godine, te tako nije bilo kažnjenika, a drugo što je na Cetinju postojala jedna tamnica koja je mogla zadugo da posluži. Docnije, kad su se kažnjenici počeli množiti, odreñen je bio, osobito za velike prestupe, Grmožur, veoma malo brdašce, koje je poniklo usred Skadarskog jezera, na kojemu su Turci bili podigli utvrñenje za odbranu Skadra. Kad se prvi put čulo da će Grmožur služiti za kazneni zavod, svako se zadivio osobito stoga, kad je zima, tu je veoma studeno, a kad je ljeto, veoma toplo. Osobito se narod grozio zmija i svakovrsnog gameža koji bi tu izašao iz vode. Grmožur je kao takav služio sve do dolaska Andrije Radovića, a dvori Jusovi za školu muzičku, u kojoj su učili za knjaževu muziku. Tada se uzeo kod knjaza gospodin Radović i uspio je da ovo zadnje pretvori u kazneni zatvor. Po mom mišljenju, to je bilo nešto 1893. godine. Docnije je došao Džaković za upravitelja u Podgorici. Kako su se tamničari sve više množili, tako je došao na ideju da ovaj zavod poveća. Stoga je kupio kuće popa Petra Radičevića, koje su bile preko puta ulice zvane Orahovska mahala, i tako prekinuo ulicu i sve to sastavio u jedno i danas ta ogromna grañevina predstavlja Crnogorski kazneni zavod. Što se tiče ko je sve bio za upravitelja, mislim da će se o tome naći u kancelariji istoga. Ali, nešto što mi je palo u oči, to je što su česti za upravitelja bili barjaktari. Sjećam se prvog bratonoškog barjaktara kojeg je zastupio barjaktar piperski. Obojica su bili silni junaci i možda im je to bila nagrada.

Eto, dotle dopire moje pamćenje. Da ne bi i taj mali podatak propao, smatrao sam za dužnost da ovo iznesem na javnost u nadi da će neko drugi pronaći i zabilježiti sve druge podatke. (Zeta, 1931)

Zapis o zarobljavanju vladike Danila u Zeti


VLADIKA DANILO PETROVIĆ - PREDANJE O NJEGOVOM ZAROBLJAVANJU U ZETI

Dva su uzroka koji su me natjerali da ovo napišem: prvo, što, mislim, ne bi pravo bilo da prećutim predanja koja bi inače sa mnom pošla u grob, i drugo, što se sjećam kako je naš istoričar Ruvarac (davno je to bilo) u “Brankovom kolu” pisao o Badnjoj noći u Crnoj Gori, trudeći se da dokaže da od toga nije ništa bilo. Ja vjerujem, da je poslije Badnje noći došlo na red i vladičino zarobljavanje u Zeti. Stoga ću prije nego počnem iznositi predanja, koja su se kod nas u Podgorici sačuvala, i to baš u onome mjestu gdje se ovaj čin i odigrao, iznijeti šta zna istorija o ovome dogañaju. Evo kako Popović kaže u svojoj istoriji: “Biće s proljeća 1707. godine Zećani s dopuštenjem i na vjeru skadarskog vezira pozovu vladiku Danila, da im u selu Srpskoj osvešta novu crkvu. Kad on tamo ode, Turci ga uhvate, uprte mu kolac, na koji će da ga udare, pa ga tako otjeraju u Podgoricu, gdje ga stadoše metati na muke. Moliše Damir-pašu Zećani i Crnogorci, da poštedi vladiku i oni da će ga blagom otkupiti. Zećani mu govoriše: “Ako li, pašo, nabiješ vladiku na kolac, opoganićeš svoju zemlju u kojoj više nigdje ništa roditi neće. Ali, te molbe ne bi pomogle, da se paša ne polakomi na otkup od 3.000 dukata. Crnogorci i Zećani iskupiše među sobom 2.000, a treću hiljadu uzajmiše od hercegovačkog vladike Savatija i tako otkupe Danila”.

Ovako piše Popović u svojoj istoriji, dok Milutinović tvrdi da je otkup bio 600 dukata, što je vjerovatnije. Znam da je baš u to doba vladika Vasilije, docnije sveti Vasilije, pod Ostrogom kupio nekoliko rala zemlje za dva i po groša. Dakle, mislim, da je dukat u ono doba imao veliku moć. Treba napomenuti još i to, da se Popović oslanja na narodnu pjesmu, kojoj često ne možemo vjerovati, osobito gdje se nešto hvali ili kudi. Sad ću da iznesem ondašnje prilike, u kojima se nalazila Zeta i Podgorica, a tako i predanje koje se sačuvalo u Podgorici. Crkva u selu Srpskoj kao da je jedina bila u Zeti. Turci su se svom snagom trudili da zetski narod odrode od svoje vjere, što su unekoliko i uspjeli. Veoma je interesantno da je ovoj crkvi, koju su podigli Zećani u Srpskoj, samo oltar bio od kamena, a sve drugo, po jednom predanju, od pruća, a po drugome - od štica. O zvoniku nije moglo biti govora, već je zvono moralo biti u unutrašnjosti crkve, ili je, možda, bilo kakvo klepetalo. U to doba u Podgorici bili su glavne starješine Husein-paša Osmanagić i kadija Haverić. Ima ih koji misle da je tada Podgoricom i njenom okolinom upravljao Turkuša Omer-paša, a Popović toga pašu naziva Demir-paša. Podgorički muslimani tvrde da u Podgorici nigda nije bilo starješina Turkuša sve do polovine XIX vijeka. Stoga, mislim, da je pogrešno ime Demirovo, a tako i Omerovo. Kad je zetska deputacija krenula da izdejstvuje dozvolu za vladiku Danila, da može doći u Zetu da osvješta crkvu, oni su najprije morali doći u Podgoricu da izmole buruntiju, upravo da je kupe za dobar novac, a tek tada su mogli poći s nekom nadom u Skadar veziru, razumije se, pošto i njega novcem zadovolje. Deputacija je uspjela na svim pozicijama. Sad je trebalo ići na Cetinje. Ali, dok je deputacija pošla za Cetinje da umoli vladiku, dotle je vezir prijekim putem naredio vlastima u Podgorici, da vladiku - čim doñe u Zetu - uhvate i objese o vrata grada Podgorice. Naredba je izvršena pošto je crkva bila osvještana. Pošto su vladiku uhvatili, doveli su ga u Podgoricu. Prema kazivanju Mare, žene popa Rista, sina Hadži-Save Lainovića, Turci su vladiku doveli i stavili ga pod volat zetskih gradskih vrata, koja su bila na južnoj strani. Tom prilikom vidjela je, da je tu sakupljen silan narod i da su muslimani klicali: “Hoćemo da objesimo vlaškoga vladiku!” Mara dalje o tome momentu ništa nije pričala, jer se kao dijete prepala i utrčala u kuću.

Vladika visio dva dana o Zetskim vratima


...Ali, ono što nije mogla znati Mara - to nam pričaju Bajram-beg i Amzo-beg Haverići, koji su slušali kako o tome pričaju njihovi očevi i djedovi. Bajram-beg zna da je tom prilikom dotrčao Ibrahim-aga Maljević, dobar junak i veoma viñena i uvažena ličnost, i da je rekao ove riječi: “Slušajte, Turci! Ako objesite vladiku, biće nam svaki svratak u birićet! A, dina mi, zapamtite, da vladika nije repa bez korijena, nego će se pobuniti raja, a neće ni Crnogorci s mirom sjedjeti”. Riječi i savjeti Ibrahim-agine silno su u narodu odjeknule, a osobito kod starješina. Stoga je pala odluka da se pošalje molba veziru u Skadru, da vladici oprosti život i da ga stave na otkupe.

Sad je pitanje: dok je došao odgovor, koji se najmanje morao čekati dva dana, dok tatar poñe i vrati se Hotskom gorom - šta je do tada bilo s vladikom? Pop Boško Popović Lješkopoljac, koji je u Podgorici imao svoje bližnje roñake Popoviće, Stijoviće i Šestiće i koji je... (nedostaje tekst) Za ovo popovo djelo kralj Nikola Petrović dao je njegovom potomstvu povelju da nigda državi ne plaćaju dažbine. A zna se da je isti vladika Danilo proizveo popa Boška u protu Podgorice i njene okoline, koji je imao parohiju u Podgorici, jer ni u Leškopolju nije bilo crkve, svjedoči da je za to vrijeme vladika bio obješen, ispod pazuha o zetska vrata i da ga je on podržavao, da tako ne ispusti dušu. Kad je tatar donio pismo, naredba je bila izmijenjena. Glasila je da se vladika stavi na otkupe. Što se tiče predanja - u Podgorici kod pravoslavnih o tome imaju dvije verzije, obje od rečene Mare. Prva je da je gledala kako ponovo redom nose hranu vladici i druga da je Amzo-beg stari pričao i ovo: “U otkupu su i podgorički Srbi. Jedan je dao veliku svotu i kad su o tome doznali Arbanasi, ušli su trojica u njegovu kuću i opljačkali ga do kože. Kuća je bila na Tećiji, u kojoj je negda stanovao Stefo Lukin Zlatičanin, koja je kuća, onda za vrijeme ovoga dogañaja, služila za mešćemu (sudnicu), gdje je i tamnica postojala. Koliko je vladika visio, koja je cifra bila označena za otkup, o tome kako kod naših, tako ni kod muslimana ništa nije zapamćeno. Prema svemu, vidi se, da je vladika bio u tamnici sve dok se morao sabrati tako ogroman novac, a to je vrijeme moralo biti dugo. Sad nam je na redu da iznesemo još jedno predanje, koje je pričao g. Bajram-beg Haverić. Bajram-beg zna da je vladika zaista bio uhvaćen u Zeti i da je bio stavljen na otkupe i da taj otkup ne može biti onako ogroman kao što kaže g. Popović, jer, kaže beg, “onda je promet bio u asprama, jer je groš bio veoma velik”. Ovaj beg ispričao mi je jedan primjer iz toga doba koji karakteriše njegovoga pretka. Tom prilikom kad je trebalo sabrati otkupe, vlasti su poslale u Zetu haračlije da saberu novac od Zećana. Kako onda nije bilo novca, jer je bio potrošen za crkvu i dozvole u Podgorici i Skadru, Zećani su svako u svome selu iznosili na prodaju sve od čega se mogao novac stvoriti. Podgoričani, Spužani i Žabljačani išli su u Zetu da trguju i da kupe što im je potrebno. Tako je bio pošao i jedan Haverić. Kako je u Mahali vidio da jedan njegov čivčija, koji je bio veoma siromašna stanja, prodaje jedno krme, sažali mu se, plati novac haračlijama i krme otjera kući svoga čivčije. Haračlijama je to bilo protivno i da bi se osvetili Haveriću, narugali su mu se i rekli: “Beže, je li to tvoje krme?” Hamza-beg Haverić pripovijedao mi je još i to, da je zarobljenje vladičino bilo stoga što je vezir htio da mu se sveti za ono tajno podgovaranje Crnogoraca da ubiju domaće Turke. Amza-beg je još i to zapamtio, da su mu stari pričali kako je vezir o ovome slučaju raportisao sultanu i da je bio grdno prekoren, što nije vladiku objesio. (“Ličnosti, zdanja i predjeli - nekad i sad”, Podgorica 1933.)

Kako je Ivo Podgorica dospio do titule grofa


IVO PODGORICA

Vukovići, stara vlastela podgorička, dijelila se još na ova bratstva: Raškovići, Popovići, Peličići i Lisičići, a Ivo je od bratstva Vukovića, tako ga i istoričari nazivaju. Ivo je živio u drugoj polovini 18. vijeka. Bio je po zanimanju ćurčija. Jednog nedjeljnog dana, idući u crkvu, svratio je u kasapnicu, kupio meso, platio i ostavio dok se vrati iz crkve. Kad se vratio da uzme meso, kasapin mu je rekao, da ga je uzeo Bešlić, musliman podgorički, i još je kasapin rekao da je Bešlić kazao: "Ja bih mu i ženu oteo". Ivo ništa nije rekao, uzeo je drugo meso i pošao kući. Uveče, kad je Bešlić išao u džamiju da klanja jaciju, Ivo ga je sačekao i ubio, pa je pobjegao u Crnu Goru, na Cetinje. Kako je Cetinje više ličilo na selo i videći da tu nema opstanka, pošao je za Sarajevo. Odsio je u jednom hanu i zamolio handžiju da ga preporuči kao dobrog zanatliju kod tamošnjih begova. Nije dugo potrajalo, handžija mu dovede jednog bega da mu napravi ćurak. Ivo primi od bega sve za ćurak i poslije nekog vremena ćurak je bio gotov. Beg doñe, uze ćurak i krenu da ide, a kad ga Ivo opomenu da treba da plati, ovaj mu opsova oca i udari mu šamar i htjede da poñe. Ovo je za Iva bilo mnogo, pa ga povuče u sobu i posiječe ga jataganom. Ivo se sakrije kod jednog Srbina u dućanu i kad se stišalo sve, Ivo

je bježao i bježao dok nije došao u Zemun, austrijsku varoš, i mislio je tu da prenoći, pa da preñe za Beograd. Bilo je dockan kad je Ivo došao u Zemun. Odsio je u jedan han. No, u hanu je bilo nekoliko soldata pijanih, koj su ga zadirkivali i rugali mu se odjeći. On nije mogao da otrpi, pa se pobije, a bilo je i krvavih. Kad je to policija vidjela, strpala je Iva u zatvor. Junaku Bog pomaže, jer baš u to vrijeme pojavi se razbojnik koji je pljačkao i ubijao putnike koji su putovali iz Sarajeva za Beograd i obratno. Vlasti nikako nijesu mogle da ubiju razbojnike, te raspišu ucjenu. Pa ipak, niko nije htio da zagrize u tu jabuku. Kad je o tome doznao Ivo u tamnici, odmah se ponudio da on to izvrši. Vlasti to jedva dočekaju. Kako je Ivo pogubio razvojnika - to niko ne zna, tek vlasti su mu dale obećanu nagradu i pasoš za Rusiju. Narodna pjesma koja se pjeva uz gusle, koju je spjevao u ono doba slijepi Rišnjanić, u kojoj ga uporeñuje sa Markom Kraljevićem, ta pjesma kao i predanje tvrdi da je Ivo bio oženjen i da je, pjesma kaže, Ivo u Podgorici ostavio brata roñenog Perišu. Mnogi misle da su pjesme "Bolani Dojčin" i njoj slične, u kojima se opjevaju drumski razbojnici i pljačkaši, da su to fantazije i izmišljotine narodnih pjevača. Možda nije bolani Dojčin ni postojao u Solunu, možda nije istinita ona pjesma u kojoj se kaže "kulu gradi crni Arpine, kulu gradi na sedam tavana", možda nije Marko ukinuo svadbarinu na Kosovu, ali ako baš tako i nije bilo u cjelosti, zna to svaki Srbin, petovjekovni mučenik, da su takvi zulumćari - razbojnici opljačkali srpskom narodu sve do duše i svijesti koju mu ništa nije moglo pomutiti. Dakle i u ovoj pjesmi, kao i u puno srpskih pjesama, glavnu ulogu igra "crni Arapin", zatim ruska carica i Ivo Podgorica. Pjesma ide toliko - odakle da se dozvolilo da se takav jedan "crni Arapin" usudio doći pred samim Petrogradom i od carice tražiti "svaku nojcu po jednu ñevojku" itd. Pjesma dalje dokazuje da tamo nema junaka za Arapina, stoga carica piše pismo Podgorici Ivu i kaže strogo: "O moj sinko, Podgorica Ivo, da si odmah gradu Petrogradu". Ivo čita pismo, pa se zabrinu. Ljuba ga posmatra i pita: "Je li pismo od brata Periše?" Ivo odmah stupa pred caricu. Carica ga pita: "Je li kakvo mjesto Podgorica, je li divna Zeta zemlja ravna, je li kakva crkva na Cetinju?" Ivo joj pravo kaže: Divna bješe Zeta zemlja ravna, i kitica varoš Podgorica, al je kleti preuzeše Turci. Lijepa je na Cetinje crkva, al je kleti izgorješe Turci." Carica poslije prelazi na stvar. Pripovijeda mu o Arapu i kaže: "Ako bi ti Bog i sreća dala da pogubiš crna Arapina, čestita ću tebe učiniti." Pošto je Ivo pogubio Arapina i carica ga blagosilja. I carica je ispunila svoje obećanje, jer kad je Gerasim Zelić putovao po Rusiji, našao ga je u jednoj ruskoj varoši gdje je kao starac uživao penziju. Zelić kaže da je tu našao još nekoliko Srba, a meñu njim i grofa Ivana Podgoričanina. (Zeta, 1930.)

Opsada Podgorice i grdno zetsko stradanje


JOVAN VUKOTIĆ – VUKOVIĆ - IVANOVIĆ

Jovan je sin Iva Podgorice. Izreka i pjesma, koja se i sada pjeva kod podgoričkih muslimana, nazivaju ga Vukotićem. Što se tiče istoričara, jedni ga nazivaju po ocu Ivanović, a drugi po bratstvu Vuković. Godine 1832. kad je Petar II Petrović poveo vojsku na Podgoricu, jednim dijelom vojske upravljao je lično Petar II, a drugim dijelom Jovan. Kako je ovaj pohod rñavo primljen, to su podgorički Turci spjevali pogrdnu pjesmu od koje su sačuvana samo tri stiha: “Vukotiću, kukala te majka, ñe dolazi do staroga grada i ne znade otkud su mu vrata”. Turci kao da nijesu znali da je Jovan čedo Podgorice. Jovan se zato izdavao Vukotićem, kako ne bi stvorio neprilike podgoričkim Srbima. Teško je vjerovati da su podgorički Turci uzeli mjesto Vuković – Vukotić. Jovan je došao u Crnu Goru 1831. godine. Bio je kapetan u ruskoj vojsci. Vladika je Jovana veoma iskreno primio i odmah mu ponudio saradnju. Cijenilo se po dolasku Jovanovu iz daleke Rusije, po njegovu trudu koji je uložio i po materijalnim žrtvama koje je činio za Crnu Goru, da je u Jovanovu dušu usadio njegov otac Ivo silnu ljubav prema domovini. Od svih radova koji su se izvodili najznačajnija je bila “šibika”, a to je što bi lopovu otcijepili 25 batina. Ta ustanova toliko je uticala na Crnogorce, da je bilo došlo doba da se moglo nositi nebrojeno blago, a da u toga niko ne dirne. No, Jovan je još dalje pošao u svom patriotizmu i radu za Podgoricu, rodno mjesto njegova oca, Zetu, kolijevku Nemanjića i Božidara Vukovića, znao je da stenju pod turskim jarmom. Stoga se založio svom snagom da bi spasao Zetu i divnu Podgoricu.

Jednoga dana Jovo je predložio vladici da dižu i poñu na osvajanje Podgorice. Da bolje pridobije vladiku, uvjerio ga je da su gotovo svi: Zeta, Kuči, Hoti i Grude, Klimenti i sve što se krsti krstom oko Podgorice. Zatim je obećao poći u Rusiju i za sopstveni novac donijeti sve što je za vojsku potrebno. Vladika je pristao i 1832. godine pošla je crnogorska vojska na Podgoricu. Ovaj dio vojske predvodio je lično vladika sa nekoliko glavara, a Jovan je pošao u Zetu i odatle digao ustanak. Užasni strah natjerao je podgoričke Turke te su naredili svojim ženama da poreñaju tiganje po bedemu kako bi Crnogorci mislili da su to vojničke glave. I šta biva? Sedam dana opsade, i dio crnogorske vojske je iznenada i bezglavo umakao. Docnije se pronio glas da je bila izdaja i da je neko od glavara, koji su bili kod vladike, primio mito – punu bocu žutih dukata. Kad su Podgoričani vidjeli da su se spasili jednog dijela neprijatelja, onda su jurišali na Jovana i njegovu vojsku. Kako je to bila najamnička vojska, tako su se i oni dali u bjekstvo, a osobito Hoti i Grudi, pa je Jovan jedva utekao. Turci su se grdno osvetili, osobito Zećanima, kao centru odakle se razvijala propaganda za ustanak, kojima od oružja nijesu ni britvu ostavili. Osim drugog zuluma koji su tom prilikom počinili, okovali su u lance trideset Zećana vrsnih i nabili ih na kolac na Pobrežju kod Podgorice, kojima je u mukama duša ispala. Onaj strah i bježanje od Turaka, ono strašno mučenje, ona vijest o izdaji – sve je to Jova uporedo sa njegovim patriotizmom toliko ogorčilo, da se svom silinom ogorčio na vladiku. I to je toliko daleko pošlo, da je uspio te je vladiku na ruskom dvoru ocrnio najcrnjim bojama. Tek poslije čitavih osam godina – jedva je vladika uspio da svoje odnose dovede u red sa ruskim dvorom. O izdaji prilikom ovoga pohoda priznaje istorija. Čak ima bilježaka i kome se pripisuje ova izdaja. Zna se da to doba nije bilo za ovako krupan poduhvat, pa ipak neuspjeh tolike vojske i onakvo bježanje i danas ostaju jedna zagonetka (Zeta, 1930)

Kazna koja je mnogo uticala na Crnogorce


ŠIBIKANJE U CRNOJ GORI Šibikanje u Crnoj Gori nije staroga datuma. Ovu je kaznu ustanovio Ivanović kojemu je vladika Rade još puno stvari povjerio i dao mu odriješene ruke da bar unekoliko reformiše zanemareni narod u Crnoj Gori. Ova kazna mnogo je uticala na Crnogorce. Ako je jedno bratstvo imalo ma i jednu osobu koju su šibikali, to se bratstvo svom snagom potrudilo da ovoga natjeraju na bjekstvo u svijet ili da sebi oduzme život. Jer su takva bratstva uvijek bila prekorena, a da i ne govorimo o krivcu, koji nije smio doći nigdje gdje se ljudi sabiraju. (Zna se za istinito, poslije upotrebe šibika, moga je najbogatiji trgovac ići i danju i noću i uvijek je bio siguran.) Što se tiče suda, takve stvari presuñivao je plemenski kapetan (danas načelnik) i on je za to bio izvršna vlast – bez apelacije. Bilo je kapetana koji nije znao ni svoje ime potpisati, ali to mu nije smetalo da može presuditi tako krupne stvari. Često je bilo da mito dobro pomogne, samo je trebalo pripaziti na kapetanovo raspoloženje. Na primjer, ako je slučajno imao sa tim, ili sa kojim iz bratstva koju čegrst, mito nije pomoglo. Svetio se. U svim drugim prilikama kapetan se trudio da lopova, ako se može, zaštiti, jer je znao što čeka njega i njegovo bratstvo. Ovaj čin ovako se odigravao u varoši. Najprije je kucao doboš i onda se vidi da ide čaršijom jedan Ciganin, koji je nosio klupu, a drugi Ciga ide ozbiljan kao zvaničnik sa nekoliko šibaka u ruci. Do njega je desečar (pandur) a pred njima ide lopov. Lopov ide pognute glave, stidi se i kao čini mu se da ga tako neće niko poznati. A narod!? Narod radoznao trči, tiska se, raspituje se i larma sve dok se doñe na lice mjesta. Ovaj se čin morao obaviti na najvidnijem mjestu i u selu i u varoši. Pošto bi Cigo postavio klupu na odreñeno mjesto, pandur bi lopovu naredio da legne na klupu. Sad tek stupa Cigo da tuče, a pandur po dužnosti da broji udarce. Strašan je bio ovaj čin. Ja sam imao prilike da to vidim nekoliko puta. Sjećam se da je bilo njih koji su ćutali i samo se od bola previjali kao glista, a bilo ih je koji bi nadao dreku kao jarac. Pa i kod Ciga bilo je privilegije, jer je jačina udara bila u Ciginoj vlasti. Imao sam prilike da vidim po koji put i Cigu milostiva, pa dava udarce dosta lake. A po koji put toliko je krvnički tukao da nije čudo bilo ako su bijenome bile pune gaće krvi ili drugoga. Ali jednom prilikom – zbog čega i postaje ova moja priča – vidio sam gdje odvedoše jednu žensku. Ja ovdje ne navodim ništa o težini krañe. Za kapetana je bilo svejedno ako je neko ukrao nešto manju ili višu vrijednost. To bješe prvi put da šibikaju ženu i nijesam se za to samo ja čudio, već svako. Cigo je tukao nemilostivo. Nije mrdnula sobom. Danas kad ovo pišem, pitam se čudu: otkud kod jedne ženske – koje su obično nježne – otkud kod nje toliko strpljivosti i kuražnosti? Zašto je baš Cigo na ovu žensku izlio toliku dozu žučnosti? Zar ovo nije zagonetka? Svako je sažalijevao ovu ženu. Kad je ustala, prihvatila je torbicu, objesila o ramenu, pa pošla hitajući put rijeke Morače. Bilo nas je nekolicina koji smo pomislili da će se utopiti u rijeci. Posmatrali smo je izdaleka sve dok je došla do jednog plota i tada je nestade. Potrčali smo da vidimo da li se utopila. Kad tamo, a ona sjela za plotom izvadila iz torbe hljeba i sira i – ručaše! (Zeta, 1932)

Od obične sitnice do opsade cijelog grada


MEHMED-BEG ABDOVIĆ

Abdovići su iz Gruda od bratstva Ivezića, koje je po junaštvu čuveno u cijeloj Arbaniji. Djed Mehmed-begov bio je dugo godina zapovjednik Užica u Srbiji. Abdovići su odavno doseili u Podgoricu, bogato živjeli i bili na glasu sa svog junaštva, što i prikazuju Kuči u svojim pjesmama. Ali, najveća ličnost bio je Mehmed koji je živio krajem 18. vijeka i početkom 19, za vrijeme Petra I, crnogorskog vladike. Kako je Mehmed bio ugledna ličnost u Podgorici, uvijek se trudio da sa vladikom bude u dobrim odnosima. Kad je postao zabit podgorički, stupio je u dogovor i jednog dana sastali su se na Gornjim Kokotima. Koga je vladika doveo sa sobom - predanje ne kaže, ali se zna da je Mehmed doveo sa sobom hadži-Sava Lainovića kao sekretara. Tu su ugovorili mir, koji je trajao sve do 1832. godine, kad je Petar II udario sa vojskom na Podgoricu. Za vrijeme od 18 godina Mehmed je bio zabit u Podgorici i zna se da je pod njegovom upravom raja bila zaštićena. U čuvenoj svañi izmeñu Varoši i Mijedina, koja je prouzrokovala krvoproliće, Mehmed je odigrao veliku ulogu. Pošto je svaña izmeñu Turaka interesantna, to ćemo je opširnije donijeti. Vidjećemo kako su i oni dolazili do svaña koje su imale strašne posljedice. U to doba u Skadru je živio Mehmed-paša Bušatlija, skadarski vezir, a kao njegov doglavnik i dobar prijatelj bio je Ablah-aga Dervišević, koji je bio veoma bogat čovjek i, kao takav, bio kavaljer, da se o tome po cijelom Skadru pričalo. Ova dva dobra prijatelja zavadila su se s jedne veoma male stvari, koja je teško uzela maha, da se najposlije došlo do najvećeg neprijateljstva. Evo u čemu je stvar.

Jednom skadarskom siromahu pobolio se sin i zatražio limun. A kako nije bilo doba za limun i kako se u čaršiji nije mogao naći, tako je otac bolesnikov pošao u vezirov dvor da zatraži limun. Stari Hasan Hat, koji se nalazio kao upravitelj dvora odgovorio je siromahu da nema, ali savjetovao ga je da poñe na "odžak" Ablaha Derviševića, gdje može uvijek da se nañe takva potreba. Vezir je zastao Hasana u govoru i ukorio ga zašto da se na njegovom "odžaku" ne nañe limun i što je uzrok da ovoga siromaha uputi na Derviševića. To ga je bunilo, jer je smatrao kao da se sa "odžakom" Dervišević takmiči sa vezirom. No i Hasan se našao uvrijeñen. Stoga je pred vezira otvoreno izašao i dokazao da se Ablah ne natječe samo u sitnicama već, štoviše, trudi se da u svemu pokrije vezira. Ovaj to nije mogao otrpjeti, pa, pošto se uvjerio da starac nije prevario, odmah je iz dvora istjerao Ablah-agu i od tada ga neprestano kinji. Ablah se odupirao, ali kad je vidio da će najposlije i glavom platiti, popustio je. Jednog dana pozvao je sve svoje prijatelje, koji su ga u svemu pomagali i predloži da se sele u Podgoricu, tim prije što je u podgoričkom zabitu, Smail-begu Osmanagiću, imao svog najvećeg prijatelja. I tako je jednog dana krenuo čitav karavan ljudi, žena, djece i skupocjenog prtljaga. Kako su svi u Podgoricu došli Hotskom gorom, tako je vezir prijekim putem poslao pismo Smail-begu, u kojemu je strogo zaprijetio da ne smije Ablah-agu sa društvom pustiti u Podgoricu. Ali je Ablah prvi došao na "odžak" i da sad ne može istjerati gosta iz kuće, jer bi ga svako prezreo što je tako učinio. Predanje kaže da je pismo završio ovim riječima: "Ne mogu ih istjerati, pa ako ćeš me posjeći!" Kad je vezir vidio što mu Smail piše, odmah je napisao drugo pismo i poslao ga Mehmed-begu Abdoviću, u kojem ga imenuje za zabita u Podgorici mjesto Smail-bega i uz to nareñuje da mu vezana pošalje Derviševića sa njegovom družinom. Ne mogne li tako uspjeti, onda ga opunomoćava da sakupi vojsku, da opkoli varoš i pohvata bjegunce, a tako i Smail-bega i da ih pošalje veziru. Mehmed-beg se trudio na sve načina da stvar izvede bez krvi, a kad je vidio da ne pomaže, zavojštio je na varoš. Pa ipak, Smial-beg nije popustio, naredio je te su se zatvorila sva (četvoro) vrata gradska. Tako su se držali u "Muhaseru" za tri mjeseca, braneći se od vezirove vojske. Grañani su isprva bili za Osmanagića i njegova prijatelja, ali kako je počelo nestajati hrane i drugih potreba, dogovore se tajno i Alivodić je prvi pošao i otvorio gradska vrata. Smail-beg kako je vodio porijeklo od Martinovića iz Bajica, kako je održavao veze sa Petrom I, tako se dogovorio s Derviševićem te su sa svojim društvom i familijama utekli na Cetinje. Vladika ih je dočekao što je bolje mogao i ponudio da ostanu na Cetinju. Kako je Cetinje onda bilo kao malo selo, a oni naučili živjeti i uživati u velikim varošima, pošli su preko Kotora u Janinu k veziru Ali-paši Tepelanu, koji je imao kćer i tih dana vjerio je za Mahmuta, sina Mehmeda, skadarskog vezira. Pošli su tamo osobito zato da ga umole, da posreduje izmeñu vezira i njih ne bi li se kako došlo do pomire. Tepelan ih je dobro primio i tek što je bio počeo pregovore sa skadarskim vezirom, u to doba pojavi se u Janini kolera i gotovo sve ih pomori - samo je ostao jedan mali dio. I danas svjedoče o zavadi Mijedina i Varoši razoreni dvori gostoprimnog i silnog junaka Smail-bega Osmanagića. Mehmet-beg Abdović je jedva uspio uzdržati vojsku da ne opljačka i ubije mirno stanovništvo Varoši, koje je ovom prilikom postradalo na pravdi Boga, što mu je služilo na čast kao čovjeku i junaku. (Zeta, 1930, I, 9, 2; 10, 3)

Beg koji je sprovodio Cijevnu u Podgoricu


KADIJA AVERIĆ

Averići su rodom Bjelopavlići. Kod njih je sačuvano predanje da je njihov predak bio kaluñer i da je pobjegao u Podgoricu, poturčio se i oženio. Za sve vrijeme kad su Turci vladali Podgoricom to je bila jedina pismena familija. Počeću od kadije koji je živio u početku 17. vijeka i u to vrijeme upravljao ne samo Podgoricom već i njenom okolinom! Kadija je bio pismen, književan i veoma razborit čovjek. U to doba pobunili su se protiv Turske Rovčani i Moračani. Kad je za ovu pobunu doznao, vezir skadarski je naredio kadiji, koji je bio priznat kao junak i vojskovoña, da sakupi dovoljno vojske, da poñe i najstrože kazni pobunjenike. Kadija je izvršio naredbu. Kad je sa vojskom došao na mjesto odakle su se mogla vidjeti Rovca i Morača, pa kad mu je to pokazao putovoña, kadija ustavi vojsku, pa se dugo i dugo mislio. Vidi se da je to čovjek bio pametan, jer evo šta je uradio. Odmah je naredio vojsci da se vrati. Kad ga je doglavnik upitao za uzrok, kadija mu je odgovorio: “Mene je vezir poslao da ih najstrože kaznim, a ja ću dokazati veziru da ih ja više ne mogu kazniti nego što ih je Bog kaznio, jer žive u onoj pustinji, odvojeni od svega svijeta, da ne znaju ni za Boga, ni za ljude”. Kadija je učinio veliko djelo, stoga smo ga uvrstili u red znamenitih Podgoričana, i to, zaista, zaslužuje. Osim kadije, ova je kuća dala puno junaka i dobrih ljudi. Izmeñu njih se osobito ističe Husein-paša koji je pomogao da se ne objesi vladika Danilo kad su ga Turci uhvatili u Zeti. Kad je Turska zaratila sa Rusijom i kad su osvojili Odesu, tu je poginuo Husein-paša i sa njim osam Averića, koji su se nalazili uz svoga prvaka.

Odmah poslije Husein-paše pojavio se u Carigradu, u carskom dvoru, u rangu maršala Zenil-beg, kojemu je sultan dozvolio da može svake godine poći u Podgoricu, svoje rodno mjesto. Kad je jednom prilikom došao, počao je raditi na sprovoñenju rijeke Cijevne u Podgoricu. Ova misao se kod njega rodila otuda što je znao za Dioklecijanov vodovod kojeg je izveo od Cijevne u Diokleciju. Narodna poslovica kaže: “Um za morem a smrt za vrat”. I tako je umro ovaj slavni čovjek koji nije žalio truda i novca samo da učini dobro djelo. Poslije Zenil-bega dolaze na red tri brata Averića: Tahir-beg, zabit u Podgorici, Osman-beg, koji je bio ćatip (sekretar) kod vezira Mahmut-paše, i Ehtem-beg, nastariji brat, kojega su smatrali najpametnijim Podgoričaninom. Jednog dana zabit (načelnik) dobio je pismo od vezira, u kojemu mu strogo nareñuje da mu pošalje Jusufa Abdomerovića, da ga objesi u Skadru zbog nereda kojega je počinio u okolini Podgorice. Kako je Jusuf bio silan junak, a znajući da bi se Podgoričani pobunili protiv zabita i da ga ne bi pustili iz svoje sredine, pribjegao je lukavstvu i pozvao Abdomerovića na humćat (sud). Tada mu je predao zapečaćeno pismo, u kojemu je sve opisao veziru, pa mu rekao: “Znam za tvoje junaštvo, stoga samo tebi ovo pismo mogu povjeriti koje treba lično da ga predaš veziru u ruke”. Ovome je to polaskalo. Pošao je pješke Hotskom gorom. Kad je došao u Skadarsko polje, našao je vezira gdje sabira skadarsku momčad da čine trku. Ko prvi dotrči do bjelege - nosio je dvije ledenice “bušatlinke”. Kad je Jusuf to vidio, veoma se obradovao, nadajući se da će dobiti “bušatlinke”. Ali, “gdje se Jusuf nadao meda jesti, tu ga hoće pas izjesti”. Kad je predao veziru pismo i kad ga je ovaj pročitao, odmah je naredio da se Abdomerović objesi. Jusuf se prenerazio, ali mu je Osman-beg Averić sve objasnio, i ovome nije ostalo ništa drugo sem da se višoj sili pokori. Pa ipak, želja za trkom nije prestala. Stoga zamoli vezira da mu dozvoli da trči, pa poslije da ga objesi. Vezir se bojao da će uteći, zato mu nije vjerovao na časnu riječ. Čujući to, Osman-beg Averić založi se kod vezira za Jusufa. Jusuf je bio srećan i kad je trka bila dovršena, stao je pred vezira, držeći u rukama dvije “bušatlijke”, i rekao: “Čestiti vezire, ove dvije ledenice mome sinu u Podgorici, neka se sjeća kako mu je otac poginuo, a evo me, pa neka me objese”. Vezir je bio dirnut ovim postupkom, pa će Jusufu: “Ne, sinko, ja ih neću šiljati, već ih ti sam odnesi, ali da više nikome ne praviš zuluma”. Kad je Ahmet-beg doznao za postupak svoga brata prema Abdomeroviću, rekao mu je: “Što si uradio, haram ti bilo! Zar ne znaš da na onakvim ljudima i junacima leži naša carevina?” Prekoreni zabit uzjaše hata da bi popravio svoju pogrešku, odmah pojuri za Abdomerovićem da ga vrati, pa kako nije znao puta, brodeći i preko Malog blata - tu se udavio. Osim pomenutih paša, imali su Ablah-pašu. To je prvi paša u njegovom bratstvu koji je ostvario amanet da se čuva kamilavka i jevanñelje koje im je ostavio njihov predak kad se poturčio. Prvi njihov kadija bio je Mustaj kadija, koji je živio na Cetinju, pod čijom su upravom bili Ćeklići i svi Turci u Crnoj Gori. (Zeta, 1930.)

Malo ko zna da je Juso Mučin bio i na Cetinju


JUSO MUČIN KRNIĆ

Poslije Añži-paše Osmanagića, podgorički muslimani nijesu imali boljeg čovjeka od Jusa Mučina. Juso je bio jedan od najboljih junaka onog doba, dobar vojskovoña i fin političar. Hercegovački ustanak, koji je bio na pomolu, neredi u Kučima, svañe Pipera i Podgoričana zbog Veljeg brda, koje je bilo tursko, a koje su Piperi sa svojom stokom na silu pasli, te i još puno nereda koji su se zbivali oko Podgorice – bili su razlozi da je u Podgorici bila potrebna jedna gvozdena ruka. I ta gvozdena ruka zaista je bio Juso Mučin, koji je svu Zetu i Arbaniju držao u svojim rukama, a Kuče, koji su se uvijek bunili protiv Turaka, pa svaki put ostavljeni sami sebi, držao je u najboljem raspoloženju. Juso je roñen 1822. u Podgorici, od veoma siromašnih roditelja. Rodom je iz Gruda. Kao dijete išao je u kasapnicu da zaradi zalogaj hljeba, a kad je odrastao, argatovao je u Doljanima za pet groša na dan. U čestim čarkama izmeñu Podgorice, Kuča, Pipera i Lješanske nahije, Juso se uvijek pokazivao kao najbolji junak. Nijednog boja nije bilo, a da nije posjekao koju glavu ili se ranio. Kad je poginuo 1874. godine, sahranjen je sa sedam rana. Ovaj gubitak turska država znatno je osjetila. Jednom prilikom kad su na Orjoj Luci bili kod knjaza Danila Petrovića, Jovo Šestić, Mato Zlatičanin i Avro Samardžić, koje je bio pozvao knjaz zbog svañe sa Boškovićima,

koja je bila godine 1854, knjaz im se tom prilikom požalio kako nema dobra i vješta čovjeka, koji bi mu snabdijevao dvor hranom i drugim potrebama. Ovi mu predlože kao takvoga Jusu Mučina. Poslije malo dana knjazu se na Cetinju prijavio Juso i od tada je tu živio dvije godine. Ako su podgorički Srbi znali za Jusovo junaštvo i poštenje, ono nijesu znali da je Juso izvrstan političar. Kako je knjaz Danilo sabirao okolo sebe birane Crnogorce, to je Juso ulučio tu lijepu priliku i upoznao se nasamo sa glavnim vojvodama i velikašima, već je ušao u trag politici, koju je Crna Gora u ono doba vodila. Osim toga, Juso se i s još jedne strane koristio, a to je trgovina koju je učio kod Matanovića i Vrbice, pa i samog knjaževog brata Mirka, jedinih trgovaca u Crnoj Gori. Kad je Juso došao kući, počeo je trgovati solju, rujem, buharicom, voskom, medom i drugim, i tako je za kratko vrijeme postao bogat čovjek. To bogatstvo donijelo mu je poznanstvo sa vojničkim glavarima turskim, koji ga poštovahu kao junaka, časna čovjeka i trgovca. Ali, 1862. godine Juso se vojničkim glavarima pokazao da je i on dobar vojskovoña, čemu se onda svako čudio. Ove godine Crna Gora je zaratila s Turskom. Tom prilikom Kuči su ustali protiv Turaka i odmah opkolili grad Medun, u kojemu je bila turska posada. Kučima su pomogli Piperi sa serdarom Jolom Piletićem na čelu, a tako i Bratonožići. Topovima je upravljao vojvoda Mašo Vrbica. Turci su se dovijali na sve načine da unesu u Medun hranu, ali nijedanput nijesu uspjeli. Jednoga dana Juso se ponudio pašama za komandanta nad svom vojskom i obećao da će unijeti hranu u Medun. Paše su se isprva našle uvrijeñene tom ponudom, ali kad je bilo dotužilo, predlože mu da mu daju upravu samo nad bašibozlukom. Juso je odmah pristao. Sjutradan crnogorska vojska je natjerana u bjekstvo, topovi joj oteti, a hrana unesena u Medun. Tom prilikom Arbanasi su spjevali pjesmu od koje su ovi stihovi: "Jol Ilija, biri Škinet, lja činterce lja dimije. Mar Miljan, Bac Dragoje, nuk ćes puška kur vjen nevoja". Znači: "Jole Ilijin, sin Srpkinje, ostavi ćinterac i dimije. Marku Miljanovu i Bacu Dragojevu nije bastalo pucati kad je ustrebalo." Sad više Jusu nije trebalo preporuka. Ova objava rata knjaza Nikole Turskoj carevini – za Crnu Goru bila je poraz. Teritorijalno nije se ništa povećala, a izginulo je koja hiljada Crnogoraca. Za Kuče je ovo bilo još crnje, jer su sada trebali postati ponovo raja i pretrpjeti još više od Turaka, zbog pružanja pomoći Crnogorcima. Stoga su na skupštini u Kučima izabrali za delegate vojvodu Marka Miljanova i barjaktara svih Kuča Nova Spasojeva, čuvenog junaka prilikom juriša na Medun, da poñu Derviš-paši, koji se tada bavio u Bjelopavlićima, radi regulisanja puta Spuž-Nikšić-Trebinje-Mostar i karaule koje je htio da podigne oko sve Crne Gore, i da ga zamole da oprosti Kučima učinjenu grešku.

Silnik koji nije mario ni za tursku politiku


...Kad su (vojvoda Marko Miljanov i barjaktar Novo Spasojev) došli pod (Derviš-pašin) šator, oko kojeg je bila velika vojska, i kad su dobili dozvolu da kod paše uñu, našli su ga ljuta i ohola. Marko je počeo: "Čestiti pašo, došli smo u ime svih Kuča da ti se molimo da nam oprostiš. Vjeruj da Kuči ovome nijesu ništa krivi." Paša je tada ustao i unio se Marku u lice i sa najvećim ogorčenjem rekao mu: "Mi krivi! Zar mi krivi što se vi uvijek bunite i izdajete svoga cara?" "Vi čestiti pašo i niko drugi", potvrdio je Novo. Paša ponovi isto pitanje, sa još većom ljutnjom. Tada je Marko nastavio: "Vi, čestiti pašo, a evo zašto? Vi nam nigdje ne poslaste za zabita Meduna čovjeka, koji zna naš položaj, naše običaje, naš jezik i naše stanje, nego nam šaljete Ćurte, Arbanase, Toske i Bog bi znao koga, koji ništa ne znaju, već da nas kinje, globe, tamniče i ubijaju." Paša je zadugo ćutao, pa će u jedno doba neko: "Pa, koga bi vi za zabita?" "Mi, vaistinu, onoga ćovjeka i junaka Jusa Mučina!", odvratio je Marko i paša je pristao. Sjutradan Juso Mučin postao je zabit svih Kuča sa sjedištem na Medunu, gdje se upoznao sa prvacima plemenskim i svim prilikama onoga doba. Čudne sudbine! Jovo sa društvom preporučuje Jusa knjazu Danilu, a Marko i Novo dovode ga usred Kuča! Pa ipak, za velikog Jusa to je bilo malo zadovoljenje i počast, stoga je mjesto sebe poslao za zabita svoga brata, Adži Bajra sa programom kojeg se hadžija uvijek držao. Juso, meñutim, ostao je u Podgorici, odakle je mogao na sve prilike pripaziti, koje se onda dešavahu oko nje. Koliko se Juso osilio i koliko je postao samovoljan čak i prema meñunarodnom ulivaru pa i turskoj državnoj politici – vidi se po ovome dogañaju u ono doba krupnom, ali kojeg je mogao samo jedan Juso da izvrši, čemu se svako divio. Poslije mira izmeñu Crne Gore

i Turske, došli su poslanici velikih sila i postavili u Kučima granice. Da bi to bilo vidnije i imalo većeg značaja, poslanici su naredili te su se podigle piramide. Kad je Juso doznao da je granica po starom, na što on nije mogao nikako pristati, uzjahao je hata, odveo radnike i odmah naredio te su svaku piramidu porušili! Vlada Crne Gore odmah je uložila protest i kad Jusa pozovu u Skadar na odgovornost, on je dokazao da je francuski podanik i kao takvom turski mu sud nije mogao suditi. Kuči, meñutim, nijesu mogli mirovati, jer nijesu htjeli podnositi ničiji pritisak, a najmanje turski. Jednog dana napravio je Savo Perovanov sa društvom neki ispad, kojeg je zabit htio zatajiti. Nekako o tome doznade Miralaj-beg, glavni zapovjednik vojske i grada Podgorice, stoga je naredio zabitu na Medunu da mu odmah krivce pošalje na odgovornost. Zabit to nije smio učiniti od Jusa, koji mu je naredio da to ne smije izvršiti. Miralaj se našao uvrijeñen i pozvao Jusa na odgovornost. Juso je Miralaju dokazivao da nije doba da se Kuči ljute, koji su jednom nogom u Crnoj Gori, a drugom u Turskoj. Miralaj, vidjevši da strogost ne pomaže, pribjegao je lukavstvu i obećao Jusu da krivcima neće ništa slabo uraditi, samo da ih okara, koliko da bi pokazao da nijesu oni raja, već da su raja Kuči. Juso je vjerovao i sjutradan Kuči su bili kod Miralaj-bega koji ih je odmah bez ispita sproveo na sorgu (robiju), u skadarsku tamnicu. Juso se za ovo najgroznije osvetio Miralaju, jer ga je dao ubiti preko Rada Mučina i Milisava Spasova, koje mu je vojvoda Mirko poslao, njegov onda najveći prijatelj. Ovo i ovakvo Jusovo ponašanje prema Kučima nije moglo ostati neopaženo. Dok je Juso tim mislio steći slavu kod svog sultana, držeći ih u miru i lijepim postupcima, dotle su Kuči mislili do boljih prilika – dobro je i ovako. Možda bi tako i dalje išlo, da se na horizontu ne pomaljaše hercegovački ustanak, kojeg je knjaz Nikola pripremao i pomogao što je bolje mogao, jer je trebalo da popravi ugled zbog izgubljenog rata sa Turskom 1862. godine. Kao što vidimo, klicu hercegovačkog ustanka u ovome, tako vidimo da je Perova puška, isto tako jedan silan faktor, jer je ubrzala rat, možda za čitav niz godina. Stoga je malo čudno kad se kaže da je ratu Srbije, Crne Gore i Rusije uzrok nevesinjska puška, kad znamo da je prava puška dala znak velikim silama da se nešto krupno iza brda valja.

Da li je bilo ideje o novoj zetskoj državi


...Ali, pripremiti hercegovački ustanak, a ne biti siguran kod Vasojevića i Kuča, to je bilo nemoguće. Što se tiče Vasojevića, stvar je lakše išla, ali kad se počelo na ustanak kod Kuča, to je malo teže išlo. A teže je išlo stoga, što su se Kuči bojali da će postradati kao prije i stoga još što je u Kučima Juso uhvatio jakog korijena. Juso, pak, vidjevši šta se sprema u Kučima, sipao je novac bez prestanka. Kao dobar govornik i političar, uvjeravao je Kuče: ako se još jedanput pobune, da će ih knjaz Nikola ponovo ostaviti same sebi: upozoravao ih je kako će Turska da opaše Crnu Goru turskim karaulama, što je svjedočilo nekoliko takvih koje su se gradile od Podgorice do Meduna i Spuža. Štaviše, dokazivao je da će skoro i Crna Gora potpasti pod tursku upravu. Koliko je Juso bio radan i iskren u svom radu, koliko je bio vješt, hirar i lukav – vidi se i po ovome: 1876. godine, u toku rata Crne Gore i Srbije sa Turskom, u Podgoricu je došao za glavnog komandanta sve turske vojske Derviš-paša, što je znao za Jusov rad, zatražio Jusovu arhivu, u kojoj je, izmeñu ostalog, našao i prepisku izmeñu Jusa i jednog plemena u Crnoj Gori koje Jusu obeća da će se pobuniti protiv Crne Gore. Kralj Nikola nije mogao prenebregnuti Jusov rad, stoga se jedne noći na tajnoj sjedici u dvoru riješilo, izmeñu ostalog, i pitanje o Jusu Mučinu Krniću, koji je u najvećoj mjeri kočio rad knjaza i njegove vlade. Da se Juso zbriše sa političke pozornice – to je ostavljeno vojvodi Marku Miljanovu, a ovaj to vješto izveo, tim prije što su se Marko i Juso sporječkali i što se prosuo glas da Juso Marka hoće da ubije. Kako je ovo rješenje bilo tajno, u narodu se u to doba, a i poslije zadugo nagañalo, o svañi izmeñu Marka i Jusa koji su negda bili najveća dva prijatelja. Ja ću sva ta nagañanja po redu iznijeti da se vidi kako se o svañi ova dva velika čovjeka i junaka u našem narodu mislilo. PRVA VERZIJA: Kad je Juso htio da ubije Miralaja, koji mu je smetao u njegovoj politici, poručio je za vojvodu Marka i sastali su se noću kod Noce Dokine u Podgorici, kod koje su se često sastajali. Tu su utanačili da mu Marko pošalje dva čovjeka iz crnogorske granice, kako bi time Juso bolje prikrio svoje djelo. Za ovu uslugu Juso je obećao ubicama petnaest kesa (po 500 groša), a kao kamatu dao je Marku pet kesa. Marko je poslao Rada Mučina i Miljana Spasova. Pošto su ubili Miralaja, Rade je zatražio novac, ali Juso nije htio dati. DRUGA VERZIJA: Poslije 1862. godine, znajući Juso da je Marko crnogorski podanik, htio je da zabrani Marku dio u Komskoj planini, kao što ga imaju drugi Kuči koji su turski podanici. Marko se tome protivio i stoga su se posvañali. TREĆA VERZIJA: Kad su se Marko i Juso upoznali na Cetinju, pa poslije produžili svoje prijateljstvo, došli su bili do ideje, da i u Zeti osnuju novu zetsku državu sa sjedištem u Podgorici. Marko je obećao Kuče, Bratonožiće, Vasojeviće i Pipere, a Juso Zetu sa njenim gradovima, Podgoricom, Spužom i Žabljakom, Arbaniju i neki dio Bjelopavlića. Ali, kad se došlo do tačke koja je morala da odredi vladara, pa kako su obojica pretendovali, na to nije htio nijedan posustati. I tako je u projektu država raspala se prije nego je i postala. Ovdje mi je zgodno da napomenem: ako je za tursku državu bila tajna, za knjaza Nikolu, izgleda, nije. Jer se zna kad je vojvoda Marko osvojio Medun 1877. godine, knjaz Nikola odmah je naredio da se Medun do temelja razori što je i urañeno.

ČETVRTA VERZIJA: Kako su Kuči bili poprište za rad Markov i Jusov, neki su mislili da će ga Jusi istjerati iz sedla i da su se stoga posvañali. PETA VERZIJA: Ova je i najistinitija, jer je u vezi sa tajnom sjednicom na Cetinju, a to je, što su se Markovi roñaci bojali Markovu životu. Kuči su Marka silno voljeli i znali su šta je Juso u stanju da učini. Osobito su ga pazili njegovi roñaci Popovići. Jedan od njih riješi se da ubije Jusa. I on je to izvršio 7. oktobra 1875. godine, u mjesecu turskog posta ramazana. Po običaju, Turci se u čaršiji bave do blizu akšama radi razonode. Juso je slučajno toga dana rano krenuo kući, praćen svojim prijateljima i roñacima. Kad je došao nasred jednog sokaka, koji je bio svršetak čaršije, tada je Pero izašao iz mehane, čuvene junačice Vide Neša Šutulovića, jurnuo je na Jusa i ubio ga. Zatim je digao uvis pušku i razdragano kliknuo: "Ha, tako ću ja tebe, srpska krvopijo". Pored sve pratnje, Pero bi umakao jer je trebalo samo nekoliko koračaja, ali kad je došao naspram velikih vrata Jusova hana, tu ga je susreo Selim Mehov, izvadio kuburu i ubio ga.

Paša koji je činio mnoga dobra djela Podgorici


Sad su Turci nasrnuli na Pera i svoga ga prorešetali tanadima i noževima. U istom trenu dotrčala je Perova sestra, koja ga je pratila da mu se nañe u nevolji. Turci onako ogorčeni, htjeli su i ovu djevojku ubiti, da utoliko nije dotrčao Bećo Daković i povikao iz sveg glasa: "Slušajte, Podgoričani! Nije Juso Mučin zaslužio da ga svete ubijajući žene po Podgorici, no sto vlaha dosta, pa udrite i osvetite ga!". Bećo je ciljao na raju, a bilo ih je još koji su tog mišljenja, ali kad su vidjeli da se raja ušančila u svojim domovima, a kad je hadži-Mašo Harović svom snagom radio ne samo da se ne dira u raju, već da se ne ubijaju ni Crnogorci koji su se toga dana našli u Podgorici. Ali, bilo je više Bećovih posredovača. U pola dana pogubili su u Podgorici i Zetskim putem za jednog Jusa 13 ljudi. Ubili bi i više, ali su nekoliko Crnogoraca spasli podgorički Srbi, a bilo je i Turaka koji su to isto uradili. Izmeñu spaljenih bio je i kaluñer iz Ćelije Piperske. Kuči, zadovoljni što je nestalo Jusa – spjevali su pjesmu koja se zadugo pjevala: "Bjela vila, naša dika Vojevodu Marka vika: Ustaj, Marko, ustaj diko, Usta Srpstvo svekoliko. Dvije hiljade oklopnika, Sve tvojega plemenika, Svaki stoji, tebe gleda Da ti prvi zapovijedaš. Popoviću Pero mladi Svakom Srbu srce hrabri, Koj' uskoči u varoše, ðe se mladi Srbi troše, Da ubiješ Jusuf-pašu,

Velikoga zlicu našu. Pa izvadi puške dvije Jusuf-pašu da ubije; Pa izvadi puške male, Na Jusufa obje pale, Leži mrtav silan paša, Ubila ga puška naša! Tu Perova sestra bila, Ka' bijela s neba vila, Drži Pera na rukama, Moli Boga sa suzama Da vojvoda Marko vlada, Da Turcima zada jada!" Eto ko je bio Juso Mučin Krnić, kako je ponikao, kako je živio, što je on bio za ove krajeve i kako je tragično završio svoj život. Narodna poslovica kaže: "Junaku uzmi sve, pa i život, samo mu ne diraj u junaštvo!". Zaista, Kuči tada, arni naspram Pera, spjevali mu ovu pjesmu. Pjevali, pjevali, pa prestali. Kako je negdje odjekivala ta pjesma gorom i ravnicom! A danas?! Ali, ako je pjevanje prestalo, pjesma nije i ne može usahnuti, već ona i danas postoji da podsjeti Kuče na jednu svetu dužnost, da se Peru Popoviću podigne spomenik onakav kakvog zaslužuje jedan silan junak, kojeg je dalo hrabro pleme Kuči. Daj, Bože, da moj glas ne bude glas vapajućeg. (Zeta, 1930) ADŽI-PAŠA OSMANAGIĆ Osmanagići tvrde da su iz Bajica od bratstva Martinovića i da je njihov predak bio od one crnogorske vlastele, koju je Stanko Crnojević odveo u Carigrad sultanu, koja je pristala da se poturči. Ova je kuća cdala puno slavnih ljudi i što ju je najviše krasilo bilo je to, što nijesu bili od onih sitničarskih zulumćara. Ličnosti koje su igrale vidnu ulogu bile su: Alaj-beg, Hasan-paša, Adži-paša i Bećir-beg, koji je poslije zauzeća Podgorice od strane Crne Gore imao tu čast, da bude postavljen od strane kralja Nikole Petrovića za vojvodu. Poslije Alaj-bega i Asan-paše, dolazi Adži-paša, koji je živio u prvoj polovini 18. vijeka. Adži-paša je bio pobožan čovjek, dobar vojskovoña i veoma obrazovan. Srpske gusle hvale ga kao dobra junaka i dobra djela njegova koja je učinio u Podgorici i drugim mjestima i sad postoje i svjedoče da je bio neumoran radnik. Koliko je bio strog – vidi se po tome što je u Vjeterniku objesio lakat čohe koju niko nije smio dirnuti, nego da tu izagnjije. Ovu strogu pažnju njegovom području svjedoči još jedan dogañaj u Podgorici. Bilo je to jednog pazarnog dana. Jednom seljaku neko je bio ukrao konja. Ovaj pravo pred pašu. Paša mu je rekao ove riječi: "Traži do sjutra, ne nañeš li ga, doñi sjutra da ti ja dam moga vranca, koji mi je drag kao moja glava". Sjutradan zorom osvanuo je ukradeni konj vezan za alku pašinih obornih vrata. Paša je mnogo polagao na ukras Podgorice. Kaldrma koju je Podgorica imala, popravka Nemanjinog kupatila, han za strance, sahat-kula koja i danas postoji, most na Cijevni,

koji je vezivao Zetu s Podgoricom – sve je to pašino djelo. Kako je most stari pod samom tvrñavom, a na ušću Ribnice u Moraču, bio razrušen, Adži-paša je i njega podigao, te se i danas zove njegovim imenom. Istorijsko "ne" koje je odjeknulo Podgoricom


ADŽI-PAŠA OSMANAGIĆ

Adžinu nježnost i iskrenost divno opisuje vojvoda Marko Miljanov u knjizi "Čojstvo i junaštvo", u kojoj pripovijeda što je Adžija htio da žrtvuje za ðulu Jovanova kad ga je objesio skadarski vezir, zato što nije htio nositi barjak pred vezirovom vojskom koja je izašla na Kuče. Podgorica mnogo duguje Adži-paši ne samo što je dotjerivao varoš. Ne pamti se da je raja za njegova doba ma u čemu stradala. Samo je jednom paša napravio grdnu grešku. Vezir skadarski je domamio u Skadar nekoliko prvaka iz Kuča. Bili su veoma dobro dočekani, i ispraćeni i darovani od vezira. Vezir je prijekim putem poslao u Podgoricu nareñenje Adži-paši Osmanagiću da pobije sve Kuče čim doñu u Podgoricu, što je paša i izvršio jer je morao. Ali je Adži-paša imao i jednu svoju manu, o kojoj se i danas pripovijeda. Paša je volio da ima svoje velike atluke, stoga je neumorno kupovao zemlju pa se dešavalo – ako bi neko bio protivan – da mu zemlju otme. Dahna, Dajbabe i Mahala – to je gotovo sve njegovo bilo. Jednom prilikom je molio jednog Podgoričanina da mu proda nešto zemlje. Ovaj je bio protivan, stoga je jednog dana uzeo džak i počeo da puni zemljom iz svoje baštine. Kad je naišao paša, on je počeo onaj džak da diže na leña, ali nikako nije mogao. Paša mu reče, što to radi kad to ne može ni pet ljudi podići.

"Ovo radim da ti dokažem, da ćeš se ovako i ti mučiti na onome svijetu, vukući zemlju koju si oteo." Adži-paša je imao dvije žene, jednu iz Zete, drugu iz Pipera. Obije je bio poturčio. Sa Zećankom se ne zna da li je imao djece, ali se zna da je sa Piperkom imao nekoliko sinova. Jedan od njih je poginuo kad su se pobili Podgoričani s Piperima. Piperi su došli na sahranu svom odivičiću. Paša ih je dobro dočekao i ispratio, kao da se nije ništa dogodilo. (Zeta, 1930)

LUKA NENEZIĆ

Ima prilika koje okarakterišu čitave narodne dogañaje, mjesto i narode, i riječ čovjeka i njegove prilike. Jedna jedina riječ – "Ne", toliko je odjeknula u Podgorici i njenoj okolini, da se i danas pominje. To je bilo ovako: U podgoričkom hućumetu (okružni sud) bio je običaj da taj sud sačinjavaju četiri Turčina i dva hrišćanina. Svaka presuda trebala je biti potpisana od svih članova, a tako i mohurom pritisnuta. Jedan ako propisno ne izvrši presudu, nije bila punovažna. Jednoga dana poveli su u sud Sava Perovanova i još nekoliko Kuča, koji su ubili dva turska stražara koji su čuvali grad Medun i fortifikacije od Meduna do Podgorice, i presudili da se objese. Najposlije kadija, koji je predstavljao predsjednika suda, rekao je Luki Neneziću, dajući mu presudu: "Evo, potpiši i stavi mohur!" Luka je dobro znao i razumio ovo strogo kadijino pitanje, ali je riskirao i svoj život i odgovori kadiji: "Ne!" Turci su se zgranuli kad su čuli ove riječi, osobito kadija koji nije mogao ljutnju sakriti, već mu je u brk kresnuo: "Zar ne znaš šta te čeka?" "Pristajem na sve", odgovorio je Luka, jer je mnogo bolje da nestane mene jednoga nego ovoliko ljudi." Kada su Kuči izišli iz suda, jedan je uzviknuo: "E, ljudi, gledao sam junaka, ali ovako pečenih očiju nikad u mome vijeku nijesam vidio!" Nije prošlo mnogo – jedne noći zapadnuo je bio Zuber-beg Osmanagić, pucao na Luku gdje ide kući, ali ga nije pogodio. Nije prošlo ni mjesec dana – opet se pucalo na Luku, i bio je srećan, te ga i ovaj put nije pogodilo. Za ovoga drugoga nikad se nije moglo doznati ko je bio. Kad je Podgorica prisvojena Crnoj Gori, knjaz je Luku najprije imenovao oficirom, a docnije bio je kapetan i najposlije član okružnog suda u Podgorici. (Zeta, 1930)

Bješe milina Bećir-bega vidjeti bogato odjevena


VOJVODA BEĆIR-BEG OSMANAGIĆ

Osmanagići, o njima ima predanje da su iz sela Bajica u blizini Cetinja. Misli se, da su oni od onih crnogorskih plemića, koje je Stanko, Ivanbegov sin, odveo u Carigrad sultanu i na zahtjev sultanov poturčio se on i sva njega družina. Osmanagići tvrde da su iz sela Bajica, i da su oni ogranak bratstva Martinovića. Kuća Osmanagića dala je Podgorici veliki broj slavnih ljudi i taj se lanac nije prekidao sve do Bećira, koji je bio turski beg. I pošto je Podgorica pripala Crnoj Gori, kralj Nikola Petrović naimenovao ga je za vojvodu i ovaj je sve do svoje smrti bio vjeran podanik svome novom gospodaru. I sad se sjećam, a tada Podgorica bješe turska varoš, kad bi Bećir-beg pojahao svog alata, konja arapskoga soja, kojega bješe optočio bogatim pusatom, što je to dolikovalo onako divnom konju koji bješe kao gušterica. Rijetko je Bećir-beg išao u šetnju, ali i kad bi pošao, pojahao bi svog alata i prošetao se podgoričkom čaršijom. Tom prilikom bi

dućandžije, muslimani i pravoslavni ustali i pozdravljali Bećir-bega po turskom običaju. Bećir je zaista predstavljao pravoga bega. Bijaše ga milina gledati onako bogato odjevena. I mi, djeca, često smo trčkarali da ga vidimo i da ga se nagledamo. A on, onako veličanstven, metnuo bi ruku u džep, izvadio novaca i davao sirotinji. A po koji put kad bi vidio da ima nas, djece, koja ga pratimo, bacio bi novce i mi smo se otimali ko će više ugrabiti. Ovakav slučaj često bi prouzrokovao tuču meñu djecom, a on bi tada ustavio svoga konja, posmatrao tuču i smijao se. Zbilja, to je bilo baš ono doba kad Podgorica nije imala tako markantnih ličnosti, jer je sve to zastupila regularna vojska, koja se onda zvaše 'asker'. Bio je onda Krnić, Lekić, Averić, Abdović i drugi, ali je Bećir-beg najviše stršio od svih pomenutih. I što je najinteresantnije, beg je veoma mnogo pazio na svoju nošnju. Zna se da nijedan Podgoričanin nije bio onako bogato odjeven kao Bećir-beg Osmanagić. ...'A Bećir-beg Osmanagić Na konju je ukresao, I na Somić u Farmake Kuli vatru uturio'. Kad je Podgorica pripala Crnoj Gori kralj Nikola je Bećir-bega dostojanstveno prihvatio i imenovao ga za crnogorskog vojvodu (onda najveća počast u Crnoj Gori), kojega su voljeli ne samo kralj i vojvode, već i njegovi roñaci Martinovići i svi Crnogorci. Ali je došao i jedan dan kad se ovome silnome begu sva njegova sreća pomutila. Kako je beg imao svoju brataničnu, koja se bila zaljubila u jednog našeg (o, da može jadni beg ustati, da vidi koliko naših vole njegove!), pa znajući da drugačije ne može biti – uskočila je kod svoga vjerenika pod uslovom da se vjenčaju. Čim je Bećir-beg doznao, u istom je momentu jurnuo na Cetinje i o svemu izvijestio gospodara. – Gospodaru! – rekao je uzrujano i gotovo da suze prolije – ne daj me da se zastidim, jer bih za to odgovarao Bogu i svojim precima. – Ne ljuti se, moj dragi beže, ja ću te ponovo zadovoljiti. Beg je zablagodario gospodaru i i u onoj pretjeranoj ljutnji izgovorio ove riječi: – Ah, gospodaru, zadovolji me što prije, jer ne mogu dočekati dok je u rukama dokopam! – Šta to reče beže? – upita ga kralj veoma blago. Nemoj tako, jer je ona dijete, a ti znaš da djeca griješe i zato što su djeca mi im praštamo. Pa ipak beže, ja se nadam da je nećeš stoga ni najmanje kazniti? – Kazniti! O gospodaru, Alaha mi, čim bih je dokopao rukama, odmah bi je u ulju kamenom (petroleumu) izgorio i to bi joj bila moja presuda! – Šališ li se, beže? – upita gospodar veoma ozbiljno, kad je čuo ovako groznu presudu. – Ne ja, gospodaru, tako mi moga dina, već bi to bila moja najveća želja na svijetu! – E, onda, beže, kad je tako, ja neću dozvoliti da se djevojka povrati. Beg je došao kući bez da je u svojojn namjeri uspio. I to ga je toliko ogorčilo i ojadilo, da se naglo razbolio i za veoma kratko vrijeme – umro. Iako se kralj Nikola naljutio na bega, ipak je naredio te su ga sahranili sa svima počastima, koje pripadaju jednom vojvodi i veliko čovjeku. Alah rahmet! (Zeta, 1933)

Zašto je sultan begu rekao da će se kajati


HASAN-BEG PERKOČEVIĆ

Žabljak je bio u doba kad ova moja priča počinje na meñu stare Crne Gore i Zete, koju su Turci bili potkresali i ostavili je samo na sedam-osam sela. Kad su Turci naselili Žabljački grad, ne zna se, ali se tačno zna da su živjeli u toj maloj tvrñavi glasiti junaci, poturice, i da su od turskih vlasti neke beneficije imali, jer su branili grad od neprijatelja. Vidi se da je pojas grada bio dosta zanemaren, stoga je turska vlast naredila da se popravi. Ova je popravka bila 1835. godne, kad su Crnogorci grad osvojili. Tada su turske vlasti malo bolje obratili pažnju na Žabljak, a da bi ga bolje osigurali, dali su podići jake tvrñave: Lesendro, Grmožur i Bakine tigle. U Žabljaku je bila uprava u rukama bratstva Perkočevića, koji su davali veoma dobre ljude i velike junake. Kad bi Turska zaratila sa kojom stranom državom, ili sa Crnom Gorom, tada je poziv dolazio preko skadarskog vezira za Albaniju i Zetu. Podgorica je davala tri barjaka, Spuž i Žabljak samo po jedan barjak. Koncentracija zetske vojske bila je u Podgorici. Svu ovu vojsku predvodio je skadarski vezir Bušatlić. Takve horde sabirale su se i za Crnu Goru. Godine 1787, kad je Turska objavila rat Rusiji, u Zeti se, što se ono kaže, digla kuka i motika na Moskova, starog krvnika. Tom prilikom morali su ići i hrišćani. Podgorica je dala jedan barjak pravoslavnih na čelu sa Štirkićem. Na čelu žabljačkih muslimana bio je Hasan-beg, otac Jakupa Perkočevića, od koga su Crnogorci oteli grad Žabljak 1835. godine.

Ovom prilikom je Hasan-beg počinio čudo od junaštva. Onda je javljeno sultanu u Stambolu i sultan je naredio da ga dovedu k njemu. Kad su ga doveli, i kad je Hasan-beg stao pred sultana, ovaj ga je upitao - ko je, odakle je, najposlije rekao mu: - Traži od mene da te dobro darujem. Nemoj me štedjeti, ja sam velik i moćan. Beg je pao na koljena, prekrsti ruke na prsima i izgovorio ove krilate riječi: - Gospodaru, ja imam, ali u Žabljaku ima mnogo sirotinje. Vazda kad ih vidim, srce mi se strese od žalosti. Molim te da im šalješ svake godine po 100 tovara kukuruza i onda u Žabljaku neće biti sirotinje. Sultan se začudio ovakvoj želji, stoga je begu naredio da traži nešto drugo, nešto mnogo, mnogo veće. Hasan-beg je ostao pri svome i rekao sultanu: - Gospodau, kad čovjek ima hrane, on nije siromah, - meni je do toga. - Dobro, - rekao je sultan, - kad je tako, ispuniću ti želju. Ali, znaj, beže, i dobro upamti - da ćeš se grdno pokajati! Kad je Hasan-beg došao u Žabljak kući, svi su ga grañani svečano dočekali i od tada su ga još više voljeli i poštovali. Kad je u Žabljak prispio prvi transport kukuruza, Hasan-beg je sve to podijelio po svojoj uviñavnosti. Bilo je veliko veselje, jer nije više bilo sirotinje. Ali, nekako, bilo je i onih kojima se krivalo na dio. Beg se čudio otkuda kod čovjeka toliko neblagodarnosti i kivnosti - do juče su ga uvažavali, a danas ga preziru. On, siromah, nije znao da je kod čovjeka sebičnost jača od savjesti. Pa ipak, beg nije mogao izvrnuti čapru naopako, kao oni, već je išao naprijed. Tako je to išlo još nekoliko puta i mržnja Žabljačana prema njemu sve više je rasla, a poštovanje sve više spadalo i blijedjelo. Jedne godine, pošto je beg podijelio žito, došao je do njega jedan nezadovoljnik, pa - ljut što mu nije dao veću količinu žita, izvadio kuburu i pucao na Hasan-bega, koji je pao mrtav. Muslimani imaju jedan veoma lijep običaj. Kad hoće da sahrane mrtvaca, njihov sveštenik pita prisutne: - Je li dobar bio ovaj čovjek? Prisutni odgovaraju: - Dobar je bio! Tako je bilo i ovom prilikom pri sahrani ovog plemenitog čovjeka i dobrog junaka. Ali je tu bio i jedan Hasan-begov ratni drug, koji je sa begom bio u društvu kad ga je sultan darovao, i on je bio jedini izuzetak koji je pred svima rekao: - Nije bio dobar, jer da je bio dobar, poslušao bi sultana, svoga gospodara! (Zeta, 1934.)

Gledalo se u pjesnika kao u nešto što strši


POP NIKOLA I NJEGOV SIN JAKŠA

Biti komandir Bratonožićkog bataljona, Boga mi, tu je trebala, zaista, dobra porcija junaštva, energije, poštenja i ugleda, ne samo za sebe nego i po svome bratstvu i plemenu. Pa ipak, ovaj vitez tek što nije jednom prilikom popustio. To je bilo kad su austrijske vlasti na Cetinju strijeljale njegova sina Jakšu, koji je bio učitelj, narodni poslanik i narodni tribun. Sada ćemo vidjeti da li je sin bio gori od oca. Jakša je izveden na Obilića poljanu. Stajao je hrabro, bez da se moglo što na njemu primijetiti. Tako stojeći ugledao je oca. Ukrstili su se njihovi strašni pogledi! Dok se pop bojao da ga sin ne zastidi, dotle je sin bio u strahu da će starac popustiti. Sin je imao veću energiju, starost je zaista popustila. U onome momentu kad su vojnici – po komandi – prihvatili puške da nišane, pop se grčevito uhvatio za bradu! Niko to nije primijetio, samo Jakša stojeći na biljezi! I mjesto da misli o sebi i svome udesu, svečano je uzviknuo: "Pope!" Strašan je ovo bio momenat! Ovo što je dalo pleme bratonožićko u popu i njegovu sinu – to je mogao dati samo veliki ruski narod u Tarasu Buljbi i njegovom sinu. ("Zeta" – Podgorica, 1932.)

JEDAN ZABORAVLJENI PJESNIK

Prije pedeset i pet godina živio sam na Cetinju. Cetinje onda bješe malo, ali gordo i ponosno, nije šala, crnogorska prijestonica! Gledate one koji se ponose sabljama, grbovima, ordenima i zlatnim tokama – pa čisto da oči zasjene! Izmeñu ovih ovako bogatih, često sam viñao i jednog veoma dobroga Crnogorca, ali i mnogo skromno odjevenoga. To je gotovo svakome upadalo u oči, i to tim prije što je bio od jedne znamenite kuće, i što je bio na visokom položaju. Što je još više čudo bilo – nigda nije nosio ni grb, ni sablju, ni ordenje. To je bio Radoje Roganović, koga je svako volio i poštovao sa njegova časnoga rada i skromnosti, što to onda bješe jedna rijetkost kod crnogorskih glavara. Bješe to krupan čovjek, ozbiljan i ćutljiv, kao da uvijek bješe pretrpan nekim krupnim mislima. Često sam ga viñao da sam ide i malo se bavio čaršijom. Koliko se sjećam, bješe prevalio pedesetu. Vjerujem da ima iz njegova života i njegove dugotrajne službe lijepih uspomena, doživljaja i anegdota, ali ja ću se u najkraćim crtama osvrnuti na književni rad Radoja Roganovića. Književnike Crnogorce na Cetinju, pa gotovo i u Crnoj Gori, u ono doba – te smo ljude na prste mogli izbrojati. U to doba gotovo jedini pjesnik na Cetinju bješe Radoje Roganović, ili kako se na svojim radovima potpisivao: Radoje Crnogorac. I mi smo u Radoja gledali kao u nešto što strši. Mogu slobodno reći da je od Radoja ostao lijep broj pjesama i drugoga rada. Stoga je mnogo žaliti što taj rad i do sada nije ugledao svijet. Osim što je pisao pjesme, on je pisao i pozorišne komade. Jedan, ako se ne varam, bio je naslovljen: "Boj na Trnjinama". Taj se komad jedne večeri davao na cetinjskoj pozornici. Na toj zabavi bio je kralj Nikola sa svojom familijom. Te sam noći i ja bio i dobro se sjećam da aplauzu kraja nije bilo! Ponovo kažem da od Radoja ima i još koji komad. Stoga mislim da je žalosno da takvi radovi poñu u zaborav. Da, to bješe krasan čovjek, upravo duša! Ono obično mišljenje da književnik mora kuburiti, jer ne može da se promućuri – zaista se moglo i na njega primijeniti. On je veoma siromašno živio, mada je bio blagajnik u ministarstvu. Kralj je mnogo volio ovog čovjeka – i kao Radoja Crnogorca i kao Radoja blagajnika. Znao je kralj njegovu svakidašnjicu, stoga ga je često zvao i krišom mu tutnuo u džep po koji napoleon. Ali, iako je kralj to diskretno vršio, Radoje to nije htio, već bi sabrao svoje drugove i prijatelje, pa ih u Veljoj lokandi bogato počastio. (Zeta, 1935.)

(Kraj)

Tekst je u nastavcima izlazio u listu „Vijesti“, od 21. marta do 16. aprila 2013.

Documents

ILIJA ZLATIČANIN: Svjedočanstva podgoričkog hroničaramontenegrina.net/wp-content/uploads/2014/05/ILIJA-ZLATICANIN... · Ova je sahat kula zadugo služila Podgorici, ali se bio