imago, imaginatio, imaginabile zbornik u čast zvonka ... · lovorka magaš bilandžić zagreb, 2018. imago, imaginatio, imaginabile: zbornik u čast zvonka makovića 4. imago, imaginatio,

imago, imaginatio, imaginabile: zbornik u čast zvonka makovića 1

imago, imaginatio, imaginabile zbornik u čast zvonka makovićamakovića

Imago, imaginatio, imaginabile

Zbornik u čast Zvonka Makovića

IzdavačFilozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Za izdavačaVesna Vlahović-Štetić

UredniciDragan DamjanovićLovorka Magaš Bilandžić

BibliografijaPatricia Počanić

RecenzentiIgor BorozanIvana Mance

LekturaJadranka Brnčić

Prijevod sažetaka na engleski jezikŽeljka Miklošević

Idejno rješenje naslovnice i prijelomaTomislav Vlainić

Prijelom i priprema za tisakIvanka Cokol

Marko MarakovićBoris Bui

Naklada

300

Tisak

Tiskara Zelina

ISBN978-953-175-640-2

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001008354.

Zbornik je objavljen uz novčanu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

uredilidragan damjanovićlovorka magaš bilandžić

zagreb, 2018.


5imago, imaginatio, imaginabile: zbornik u čast zvonka makovića

17

9

25

43

55

75

95

115

131

149

Učenje života

Hommage MakuNadežda Čačinovič Slika i riječ

Tonko Maroević Od Oka u akciji do Prekrivenih očiju. Sustavna i neposustala Šutejana Zvonka Makovića

Umjetnost(i) i konstruiranje identiteta

Dino Milinović Gentis humanae pater atque custos. Justinijanov konjanički kip

Katarina Nina Simončič Pitanje odjevnog identiteta u ilustriranim knjigama odjevne tematike s kraja 16. stoljeća

Ana Šeparović Pejzaži Jerolima Miše: reprezentacija zemlje i naroda u okviru »našega izraza«

Od individualnoga prema općem

Žarko Španiček Slika, knjiga, dom. Likovna i pisana kultura u slavonskim i srijemskim kućama u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća

Tihana Petrović Leš Prilog kulturnoj povijesti Slavonije: ručnik iz Perugie u Našicama

Franko Ćorić Eduard Zotter – autor završnog restauratorskog projekta zvonika splitske katedrale

Dragan Damjanović Neogotika u hrvatskoj arhitekturi 19. i ranog 20. stoljeća

sadržaj


Od pučke slike i sitne grafike do naručiteljstva i kolekcionarstva

Radoslav Tomić Štovanje sv. Ivana Nepomuka u Omišu

Milan Pelc Max Lehrs u Zagrebu: osvrt na jedno rano poglavlje u istraživanju povijesti grafike i minijature u hrvatskim zbirkama

Frano Dulibić Značaj tiskare Julija Hühna i problem autorstva litografija tiskanih u suradnji s Ivanom Zascheom

Iskra Iveljić Umjetnost reprezentacije hrvatsko-slavonske aristokracije u 19. stoljeću

Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak Moderna umjetnost u zbirkama slavonskog plemstva

Andreja Šimičić Doprinos Društva prijatelja starine »Mursa« oblikovanju Odjela umjetničkog obrta Muzeja Slavonije

Ljerka Dulibić, Iva Pasini Tržec Akvizicije Društva prijatelja Strossmayerove galerije

Oko u akciji: (de)konstruiranje suvremenosti očima likovnih kritičara

Irena Kraševac Umjetnik i njegov kritičar. Dopisivanje Ivana Meštrovića i Arthura Roesslera

Jasna Jovanov Dragan Aleksić kao kritički tumač likovnosti

Giovanni Rubino Jedan kritički i umjetnički projekt između Italije i Hrvatske: Nove tendencije kroz korespondenciju Vere Horvat Pintarić i Umbra Apollonija

sadržaj

181

247

281

199

267

305

211

225

331

341


Pars pro toto: individualni opusi kao odraz vremena

Daniel Zec Opaske uz pojedina djela Roberta Frangeša Mihanovića: primjer zbirke kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku

Lovorka Magaš Bilandžić Pavao Vamplin i njegov doprinos grafičkom dizajnu u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata

Sanja Cvetnić Silvio Vujičić: mundus inversus i metamoderna

Životopis

Bibliografija radova Zvonka Makovića

sadržaj

365

383

403

415

419

imago, imaginatio, imaginabile: zbornik u čast zvonka makovića 365 daniel zec

opaske uz pojedina djela roberta frangeša mihanovića…

Uvod Cilj ovoga rada je iznijeti zapažanja o određenim kiparskim djelima te pojedinim dionicama u opusu Roberta Frangeša Mihanovića služeći se, kao polazištem i glavnim izvorištem, skulpturama iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. U Zbirci kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti inventirano je ukupno osam kiparskih radova Roberta Frangeša Mihanovića iz različitih faza umjetni-kova opusa. Njihov nastanak, porijeklo i putovi ulaska u muzejski fundus, kao i razina istraženosti, različiti su.1 Jedna od navedenih skulptura (Glava starca) donedavno je bila posve nepoznata, dok su ostalih sedam dobro poznata Frangešova djela, stručno obrađena od strane autora koji su se bavili umjetni-kovim opusom. Međutim, neki podaci i detalji vezani uz ta djela do sada nisu bili poznati ili isticani, stoga im se ovdje obraća pozornost.

Daniel ZecMuzej likovnih umjetnosti, Osijek

Opaske uz pojedina djela Roberta Frangeša Mihanovića: primjer zbirke kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku



Spomenik palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije

Spomenik palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije iz 1898. godine umjetnikovo je rano remek-djelo spomeničke plastike i jedan je od antologijskih primjera modernoga hrvatskoga kiparstva. O njemu je dosta pisano u stručnoj literaturi, a ovdje će se ukazati samo na okolnosti njegove akvizicije za Muzej likovnih umjetnosti.2

Neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, spomenik je demontiran3 i odbačen u osječku ljevaonicu željeza i tvornicu strojeva OLT, s namjerom da ga se rastali. Intervencijom Antuna Augustinčića i Antuna Bauera spašen je od uništavanja te je u kolovozu 1946. godine otpremljen u zagrebačku Gipsoteku, gdje je uređen i postavljen.4 Nakon toga je, 1963. godine, na inicijativu djelatnika tadašnje Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku vraćen u Osijek i postavljen u dvo-rištu pred ulazom u Galeriju.5 Zanimljivo je pitanje kako je jedan javni spomenik, a pogotovo značajan spomenik poput ovoga, ušao u fundus jednoga muzeja.

Povratak Frangešova Spomenika iz Zagreba u Osijek u uskoj je vezi s otvaranjem Galerije (danas Muzeja) likovnih umjetnosti, kojoj je u jesen 1962. godine bila dodijeljena zgrada na tadašnjem Bulevaru JNA broj 9, današnjoj Europskoj aveniji, čime je riješen dugogodišnji problem njezina smještaja i gdje se Muzej likovnih umjetnosti nalazi i danas. Galerija je ondje otvorena 20. pro-sinca 1964. godine, a Frangešov Umirući vojnik, postavljen nasuprot glavnom ulazu u zgradu Galerije, dominirao je njezinim dvorišnim prostorom.

U svezi s inicijativom i postupkom povrata spomenika pojavila su se određena pitanja o kojima se tada pisalo u dnevnom tisku.6 »Spor« oko spome-nika nastao je kada je Gliptoteka JAZU postavila određene uvjete oko njegova povrata. Temeljem Odluke Odjela za likovne umjetnosti JAZU odobreno je da se spomenik ustupi osječkoj Galeriji, »radi vraćanja u Osijek, jer je za nj rađen i dugi niz godina u njemu se nalazio«, pod uvjetom da se Gliptoteci JAZU nado-knade troškovi koje je imala prigodom spašavanja spomenika od uništavanja 1945. godine, nadalje troškovi za prijevoz iz Osijeka u Zagreb, za popravke i uređenje te osiguranje i čuvanje spomenika do dana primopredaje, u ukupnom iznosu od 600.000 dinara.7 Osječka Galerija ispunila je zadani uvjet isplativši zatraženi odštetni iznos,8 a Gliptoteka JAZU iste je godine predala spomenik, uz dodatni uvjet – da se odlije u broncu i tako sačuva primjerak za Gliptoteku.9 Odljev za Gliptoteku nikada nije načinjen.10

U dvorištu Galerije spomenik je stajao do 1991. godine, kada je izlo-žen na izložbi Tisuću godina hrvatske skulpture u Muzejsko-galerijskom cen-tru u Zagrebu. Bio je postavljen ispred ulaza u Muzejsko-galerijski centar na Jezuitskom trgu, gdje se izložba održavala, a nakon toga je restauriran. Dislociran sa svoje izvorne lokacije i nekoliko puta premještan, Frangešov se Spomenik palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije od 1996. godine nalazi u prostoru Parka kneza Držislava, ispred zgrade osječkog Doma hrvatskih branitelja.

Civis Romanus (Glava starca)Najranije datirano Frangešovo djelo u osječkom Muzeju likovnih umjetno-

sti je sadreni primjerak portretne skulpture Rimljanin (sl. 1), poznate i pod nazi-vom Civis Romanus, nastale 1893. godine. Rimljanin je prvi puta bio izložen na



Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. kada je i otkupljen od mađarske Vlade za Muzej lijepih umjetnosti, osnovan iste godine.11 Ondje je postao dijelom stalnoga postava od 1913. godine, kada je po prvi put javno otvorena muzejska zbirka skulpture.12 Danas je smješten u muzejskom depou.13 Druga verzija Rimljanina u mramoru, također datirana u 1893. godinu, danas se nalazi u Zbirci Vugrinec.14 Komparacija ovih dviju verzija Rimljanina do sada nije bila napravljena.15

Verzija iz mađarskoga muzeja (sl. 3) identična je verziji istoga djela u sadri (sl. 1) ili bronci (sl. 2), odnosno, skulptura izvedena klesanjem u kamenu podudara se, u kompoziciji i detaljima, s odljevima skulpture rađene modelira-njem u glini.16 Zbog naravi same kiparske tehnike, detalji klesane skulpture su jasniji i oštriji u odnosu na odljeve.

U mramoru klesana varijanta Rimljanina iz Zbirke Vugrinec (sl. 4) razli-kuje se od mađarske biste, no isključivo u sporednim elementima. Morfologija i modelacijski tretman fizionomije te gotovo svih pojedinosti podudaran je. Najočitija razlika razvidna je u obliku i obradi poprsja. Kod Vugrinčeve skulpture ono je šire i kraće. Motiv draperije, k tome, nije fino obrađen, već je ostavljen nedovršen te kao kontrast pomno uglačanoj površini »inkarnata« ima grubu teksturu jasno vidljivih tragova obrade dlijetom. U znaku odstupanja od klasi-cizirajućih konvencija akademizma, izostavljeni su i sporedni detalji – vegeta-bilni ukras, profilirana plinta na kojoj poprsje počiva i istaci na mjestu ramena. Neznatna su odstupanja primjetna i u pojedinostima glave – ponajprije su to razlike u tehničkoj obradi detalja – primjerice očiju i kose. Zjenice i šarenice

1. Robert Frangeš Mihanović, Rimljanin, 1893., sadra, 63 × 34 × 30 cm, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-K-7, foto: Daniel Zec2. Robert Frangeš Mihanović, Rimljanin, 1893., bronca, 62 × 34 × 30 cm (odljev iz 2013.), Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-4981, foto: Daniel Zec



očiju mađarskoga Rimljanina oblikovane su udubljivanjem, kao kod većine Frangešove portretne plastike. Kod Rimljanina iz Zbirke Vugrinec krugovi šare-nice i zjenice naznačeni su urezivanjem tanke linije – sličnije klasicističkom modelu »praznih očiju« ili »arheološkim« uzorima u antičkoj rimskoj portretnoj skulpturi, gdje je uklesavanje tih detalja posve izostavljeno, jer su oči izvorno bile naznačene inkrustacijom ili bojom koja je vremenom izblijedjela. Dojam fokusiranog, penetrirajućeg pogleda tako je izostao. Potankosti poput prame-nova kose također nisu dorađene. Plohe djeluju uglačanije, no razlog tomu može biti to što mađarski primjerak Rimljanina nije očišćen. Općeniti je dojam, da se Civis Romanus iz Zbirke Vugrinec, s nekoliko redukcijskih pomaka u non finito maniri, svojim prosedeom neznatno odmiče od akademskih okvira prema modernijem načinu. Tu se podjednako može govoriti o utjecajima renesanse i Augustea Rodina.

Ova izvrsna portretna bista Frangešovo je rano djelo – prvi je to poznat nam Frangešov portret, nastao još za studentskih dana na bečkoj Kunstgewerbeschule, prije upisa na Umjetničku akademiju. Iste je godine Frangeš izveo bistu Sv. Dominik, portret koji s Rimljaninom po stilu, morfolo-giji te vremenu nastanka čini jednu jedinstvenu grupu portretnih skulptura.17 Iako su skulpture pripadajućeg tipa uvjetovane uzusima klasične akademske naobrazbe te proizlaze iz uvježbavanja realističke modelacije »po modelu«, uobičajene kiparske prakse pri umjetničkim školama i likovnim akademijama, one nisu tek obični, »školski« radovi u strogim okvirima akademizma, već predstavljaju vrhunska kiparska djela. Ne (samo) zbog vjernog podražavanja modela i besprijekorne izvedbe majstorski zrelom tehničkom vještinom, već

3. Robert Frangeš Mihanović, Rimljanin,1893., kararski mramor, 65 × 35 × 30 cm, Szépművészeti Múzeum, Budimpešta, inv. br. 1643.U.0, foto: Szépművészeti Múzeum, Budimpešta

4. Robert Frangeš Mihanović, Rimljanin, 1893., kararski mramor, 52,5 × 25 × 28 cm, Zbirka Vugrinec, Zagreb, foto: Goran Vranić



posebno zbog »kipareva specifičnog odnosa prema portretiranoj ličnosti ili prema portretnoj zadaći pa potom i samoj funkciji portreta«,18 odnosno zbog snažnog duševnog očitovanja portretiranih individua. Frangešovu Rimljaninu nije bez razloga pridano značenje »prvoga psihološkoga portreta u povijesti hrvatskoga kiparstva«.19 U svom kasnijem stvaranju Frangeš nije ponovio por-trete takvih osobina. Rimljanin i Sv. Dominik tako ostaju specifični i jedinstveni

– paradigmatski primjeri naturalističkog portretnog kiparstva unutar Frangešova opusa i u širim povijesno-umjetničkim okvirima hrvatske skulpture.

Tom uzornom, antologijskom paru portreta, treba pridružiti još jedno Frangešovo djelo. Slična obilježja te vrste portretne plastike – izraziti realizam pomno prostudiranog modela, potkrijepljen psihološkom karakterizacijom i odlikom snažne individualnosti – posjeduje i Glava starca iz osječkoga Muzeja likovnih umjetnosti (sl. 5), do nedavno posve nepoznato kiparsko djelo Roberta Frangeša Mihanovića.20 Treća je to po redu Frangešova studija staračke fizio-nomije. To je, ujedno, i svojevrsno »prijelazno« djelo kiparova stila i morfologije

5. Robert Frangeš Mihanović, Glava starca, između 1894. i 1902., sadra, 58,5 × 30 × 25 cm, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-K-5, foto: Daniel Zec



– s jedne strane ima svojstva naturalističkog, narativnog portreta, izražena naklonjenošću deskripciji i fizionomijskom detaljiziranju a s druge strane, ima slobodniji i življi, haptički aktivniji tonus površina. Upravo po složenijem načinu obrade površine, koji rezultira izrazitim dinamizmom teksture, ta se skulptura odmiče od plastičke raščlambe Frangešovih »klasičnih«, akademskih portreta te se kreće prema modernoj kiparskoj tehnici »svjetlosno aktivne površine«. Glava starca stoga stilski i kronološki stoji negdje između naturalizma (»okrut-nog realizma«, kako kaže Grgo Gamulin) prvih portretnih skulptura i impre-sionizma radova što nastaju pod utjecajem suvremenih struja.21 Ova vrsna portretna plastika, okvirno datirana između 1894. i 1901. godine, svakako ide u red najkvalitetnijih Frangešovih portretnih skulptura te predstavlja značajan prilog katalogu umjetnikovih djela.

U muzejskoj Inventarnoj knjizi stoji da je skulpture Rimljanin i Glavu starca muzeju poklonio Oton Pfeiffer, bez naznake o godini donacije. Prema podatku iz radnog dnevnika kojeg je vodila Danica Pinterović, tada kustosica i ravna-teljica Muzeja Slavonije,22 Otto Pfeiffer poklonio je 12. kolovoza 1949. Muzeju Slavonije 2 Frangešove biste (odljevi iz gipsa) i 2 kamena postolja za njih.23 Bez sumnje, radi se upravo o bistama Rimljanin i Glava starca.

Do sada se, neuspješno, pokušavalo utvrditi identitet osobe portretirane skulpturom Glava starca, ali i odrediti koja je od dviju posve različitih osječkih obitelji Pfeiffer u svom vlasništvu posjedovala dvije navedene Frangešove biste.24 Bilo je, naime, zbunjujuće to što su u Osijeku u isto vrijeme živjele dvije osobe s istim imenom i prezimenom – Otto (Oton) Pfeiffer. Njihov identitet sada više nije tako enigmatičan. Jedan je Otto Pfeiffer (1891.–1953.)25 bio vlasnik osječke veletrgovine papirom, a jedno je vrijeme vjerojatno pisao i kazališne kritike za osječki Die Drau.26 Sin je mnogo poznatijega Juliusa (Julija) Pfeiffera (rođen 1853.), osječkog tiskara i izdavača, dugogodišnjeg izdavača i urednika osječkih novina Die Drau. Juliusa Pfeiffera je 1925. godine portretirao Isidor Kršnjavi, a taj je portret 1945. godine Oton Pfeiffer poklonio osječkome Muzeju.27

Drugi Otto (Oton) Pfeiffer (1881.–1933.)28 bio je sin Felixa Pfeiffera (1836.–1897.), čiji je polubrat, barun Carl Leopold Pfeiffer od Orlovnjaka (1834.–1913.), posjednik pustara kraj Osijeka, poznat po uzgoju pasmine svi-nja koja je po njemu dobila ime.29 S ovom obitelji30 Frangeša povezuje boravak na imanju Orlovnjak kraj Osijeka, gdje se 1899. godine pripremao za izlaga-nje na Međunarodnoj izložbu u Parizu (1900.). Za tu je izložbu, po narudžbi Gospodarskog odsjeka zemaljske vlade, imao izraditi tipove autohtonih doma-ćih životinja. Na Orlovnjaku je našao modele za figure svinja,31 plastiku koja je uz ostale figure životinja bila izložena na pariškoj izložbi.32 Mogućnost da je Frangeš portretirao Carla Leopolda Pfeiffera odbacuje se. Usprkos općim sličnostima, postojeća fotografija i slikarski portret Carla Leopolda Pfeiffera dokazuju da Glava starca nije njegov portret.33

Ostaje nejasno koji je od dotične dvojice različitih Otta ili Otona Pfeiffera 1940-ih godina osječkom Muzeju poklonio umjetnička djela iz svojih obitelj-skih kolekcija. K tome, problematičan je i datum donacije umjetnina. Prvi Otto Pfeiffer umro je 1953., dok je drugi umro 1933. godine, što isključuje mogućnost da je osobno muzeju 1949. godine donirao skulpture. Poklon je eventualno mogao doći u njegovo ime, ali od njegove supruge Irene Pfeiffer. No, to je opet manje vjerojatno jer je 14. srpnja 1948. godine od Irene Pfeiffer, kao zakonite nasljednice Otta Pfeiffera, iz stana kojemu se kao bivši vlasnici navode Otto Pfeiffer i njegov sin Gabor Pfeiffer,34 konfiscirano 11 umjetnina i predmeta umjetničkog obrta. Na popisu konfisciranih umjetnina ne nalaze se



Frangešove biste.35 To navodi na sljedeće pretpostavke: ili komisija KOMZA-e pri pregledu inventara obitelji Pfeiffer nije uočila niti zabilježila, pa tako niti preuzela, dvije navedene Frangešove biste, ali ih je godinu dana kasnije Muzeju Slavonije ipak poklonila Irena Pfeiffer u ime svog supruga, ili biste uopće nisu bile u posjedu obitelji Pfeiffer de Orlovnjak, već u vlasništvu druge obi-telji Pfeiffer (linija Julius Pfeiffer – Otto Pfeiffer). Pitanje provenijencije ovih dvaju Frangešovih bista, poklonjenih osječkome muzeju, i dalje ostaje otvo-reno.

U Osijeku je Frangeš više puta izlagao, na sljedećim skupnim izložbama:36

1901. na Sedmoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika. Izloženo: Rimljanin; Sv. Dominik; Diploma za stočarstvo – vl. Kralj. zemaljske vlade; Kolajne za živi-nogojstvo – vl. Kralj. zemaljske vlade;37

1906. na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti. Izloženo: Jačajmo se, bronca; Rimljanin, bronca; Studija za filozofa, bronca; Kamena s ramena, bronca; Četiri godišnja doba, 4 plakete, bronca; Reljef za Strossmayerovu plaketu; vitrina sa 7 plaketa; Puran, bronca; Isus, prijatelj malenih, gips.38 Otkupljeno: plakete Četiri godišnja doba (g. Rosenfeld iz Belišća);39

1911. na Umjetničkoj izložbi Salona Ullrich i knjižare Bačić. Izloženo: Bacalac kamena; Vinogradari;40

1916. na Izložbi hrvatskih umjetnika u korist nemoćnika junaka Hrvata. Izloženo: Bijeg u Egipat, bronca; Ivan pl. Zajc, statua, bronca; Isus prijatelj male-nih, reljef, bronca; Orač, reljef, bronca; Straža, reljef, bronca; Bacač kamena, statueta, bronca; Stidljivost, bronca; Laesis et caesis, reljef, bronca; Vinogradari, reljef, bronca; Sokolaš, reljef, bronca; Puran, bronca; Sve za vjeru i za domovinu, reljef, cink.41 Otkupljeno: Stidljivost (veliki župan Ivan barun Adamović),42 Straža (Grad Osijek); Orač i Sokolaš (Ugarska vlada); Laesis et caesis (Mirko Hermann); Puran (dr. David);43

1917. na zajedničkoj izložbi salona Ullrich i knjižare Bačić. Izloženo: ?;1921. na Izložbi umjetničkog društva »Lada«. Izloženo: Predrag i Nenad,

bronca; Zlatna jabuka, bronca; U novo doba, bronca; Kamena s ramena, bronca; Viktorija, plaketa u bronci.44

Na osječkoj izložbi umjetničkih djela iz privatnih posjeda 1935. godine izložene su dvije Frangešove plakete, u vlasništvu grada Osijeka: Vojnik i Seljak.45

Iz podataka o Frangešovu sudjelovanju na umjetničkim izložbama u Osijeku proizlazi da je bista Rimljanin u Osijeku bila izložena 1901. i 1906. godine, no nije poznato je li tada i otkupljena. Koliko je poznato, Glava starca nije bila izlagana.46

Portret Jozefine Mihanović-MaasburgDvije su Frangešove skulpture u muzejsku zbirku dospjele donacijom dr.

Antuna Bauera, ravnatelja nekadašnje Gipsoteke JAZU u Zagrebu: Studija konja i reljefni portret umjetnikove bake, barunice Jozefine Mihanović-Maasburg. Za sada nije utvrđeno radi li se o izvornim gipsanim odljevima koje je načinio sam umjetnik u vremenu stvaranja originala, odnosno o predmetima iz Bauerove privatne kolekcije, ili o naknadnim odljevima, to jest replikama. Naime, Antunu Baueru Frangeš je 1939. godine dopustio da se za osječku Galeriju, na čijem je osnivanju Bauer tada radio, načine odljevi nekih njegovih djela.47 Na jednom mjestu Bauer navodi i da je za osječku Galeriju »par plastika dobio u Gipsoteci, odnosno od autora«.48



Nastao 1894., samo oko godinu dana nakon Rimljanina i sv. Dominika, Portret umjetnikove bake, barunice Josefine Mihanović-Maasburg,49 jedan je od prvih poznatih nam primjera Frangešove portretne plastike (sl. 6). Ujedno, to je i najraniji poznati Frangešov reljefni portret. Po prvi puta je bio izložen 1896. godine, na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, zajedno s drugim Frangešovim radovima.50

U kratkom nizu portreta nastalih unutar dvije godine, ovo je treći po redu Frangešov (psihološki) portret, koji se na naturalistički način bavi temom sta-račkoga lica – ovaj puta ženskoga. Međutim, to nije samo portretna studija, već je i intimni, privatni portret, kojim Frangeš svoju objektivnu opservaciju uspi-jeva sjediniti s vlastitim, subjektivnim odnosom prema modelu, izbjegavajući pritom bilo kakvu idealizaciju. Rezultat umjetnikove bliskosti s portretiranom je profinjena izražajnost staričina lica, posebice toplina i blagost njezina pogleda, izraz njezinih usana. Elemente pomnog realističkog tretmana u oblikovanju portreta, što počiva na prisnom kontaktu i intimnom poznavanju portretirane osobe, Frangeš će posebice primijeniti i deset godina kasnije, modelirajući lice svoje majke (Portret umjetnikove majke, 1904.).

6. Robert Frangeš Mihanović, Barunica Josefina Mihanović-Maasburg, 1894., reljef, bronca, 62 × 43 cm (odljev iz 2013.), Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-4982, foto: Daniel Zec



Portret umjetnikove bake izveden je u niskom reljefu i vrlo je plošno obli-kovan. Tipološki je, tematski i stilsko-morfološki različit od Medicine i Justicije, kompozicija u visokom reljefu koje Frangeš radi otprilike u isto vrijeme. Svojim plošnim tretmanom i formom okvira, taj portret gotovo nagovještava Frangešov medaljerski opus (prve medalje i plakete nastaju 1895. godine).51 Okvir kom-pozicije reljefa ima specifičan oblik, koji slijedi obrisnu liniju figure i prilago-đava joj se, sjedinjujući krug medalje s pravokutnikom plakete – u donjem dijelu, u zoni poprsja, pravokutan je, a u gornjem dijelu kružnim oblikom prati obris glave. Na obodu kružnog okvira reljefa ispisano je BARONIN-JOSEFINE-MIHANOVIČ-MAASBURG, a signatura FRANGEŠ 1894. urezana je uz rub s desne strane. Kompozicijom i impostacijom Portret bake ukazuje na akademsku tra-diciju klasičnih uzora reljefne plastike, od renesansnih do klasicističkih, uklju-čujući primjere u mediju medalje – poprsje s glavom prikazano je u profilu i vrlo plitko istaknuto nad glatkom i čistom plohom pozadine. Lice je vrlo fino i meko modelirano, s realističkim tretmanom detalja. U kontrastu je s ostalim, ležernije modeliranim dijelovima dinamično raščlanjene površine. Površina lica, ipak, nije mirna niti statična, »inkarnat« je modeliran iz mnoštva glatkih ploha što vjerno podražavaju oslabjeli tonus epiderme visoke životne dobi. Pokrenutost reljefa staračke muskulature ponavlja se u zgužvanim naborima rukava haljine, a kulminira u detaljima pokrivala za glavu. Plastička igra odvija se tako u gradaciji dinamičke artikulacije površina, čime ovo djelo iskazuje svoju skulpturalnu kakvoću.

Pikturalni učinci i svojstvo taktilnosti, ostvareni slobodnijim tretmanom površine što ostavlja bogatu, haptički podatnu teksturu, na ovom se portretu mogu iščitati posebno u rješavanju odjevnog akcesorija, čipkastog vela koji pokriva glavu, što odaje dojam žive i trenutne opservacije. Ovdje do izražaja dolazi Frangešov interes za problem kiparskog tretmana materijala i modelaciju površine receptivne za učinke svjetla. Reljefni portret Jozefine Mihanović, ipak, nije najzorniji primjer impresionističkog rješavanja površine unutar Frangešova opusa. Sklonost istančanom deskriptivnom tretmanu detalja (nijanse facijalne strukture, kosa) ovaj rad čini bližim konceptu narativnog portreta, odnosno pomno prostudiranim modelima prvih dvaju Frangešovih portreta naturali-stičkih značajki – Rimljaninu i Sv. Dominiku – nego kasnije nastalim portret-nim i drugim djelima, što nose obilježja impresionizma u skulpturi, kao što su primjerice Glava Filozofa (1897.), Sv. Trojstvo (1901.–1902.), ili Portret Ivana Filipovića (1900.).

Kako je to jedini reljefni portret iz Frangešove rane faze, ne možemo ga uspoređivati s drugim, tipološki srodnim i kronološki podudarnim djelima,52 pa se tako komparacija iznova usredotočuje na Rimljanina i Sv. Dominika. Njihovu visoku razinu Portret bake ipak ne doseže, ne postižući njihovu upečatljivu prodornost i jednak intenzitet sugestivnosti. Da se ne radi o različitoj vrsti skul-pture – da je, umjesto u reljefu, Frangeš taj portret izveo u punoj plastici – naše bi uvažavanje tog djela možda bilo drugačije, pa ono ne bi ostalo nezapaženo. Naime, Portret barunice Josefine Mihanović-Maasburg nije reproduciran niti u jednom većem izdanju posvećenom kiparevu djelu. Izostao je iz triju monogra-fija,53 iz kataloga retrospektivnih izložbi,54 a previđen je i u pregledima hrvatskoga kiparstva na prijelazu stoljeća.55



Studija konja

Studija konja (sl. 7) jedan je od brojnih primjera figura domaćih životinja iz Frangešova animalističkoga ciklusa. Kao i Portret bake u osječku muzejsku zbirku ova je sadrena skulptura dospjela poklonom dr. Antuna Bauera.

Poput većine sličnih primjera iz Frangešove serije konja i ovaj rad pred-stavlja »dokument pasmine i karakteristike rase«.56 To je studija odmjerenog, statičnog držanja i zatvorenoga volumena, kojom se ponavlja jedan precizno određen kompozicijski obrazac kojeg s neznatnim varijacijama nalazimo na gotovo svim Frangešovim figurama konja. Postavljen na niskom četverougla-stom postolju, konj je u stavu mirovanja, prednje noge su mu paralelne, a zadnje su u raskoraku. Dugi opušteni rep pada ravno. Glava je okrenuta blago ulijevo s grivom koja pada na desnu stranu.

Figura konja iz osječkoga Muzeja u vezi je s primjerkom figure konja koja nastaje 1899. godine, kada Frangeš po narudžbi Gospodarskog odsjeka Zemaljske vlade modelira tipove domaćih životinja za Međunarodnu izložbu u Parizu 1900. godine. No, ona ipak pripada jednoj drugoj Frangešovoj seriji konjskih figura, nastalih u nešto kasnijem razdoblju umjetnikova stvaranja. Pitanjima koja se odnose na te dvije serije figura konja istraživači Frangešova djela nisu se posebno bavili, stoga će se na ovome mjestu pokušati odgovoriti na neka od njih. Kao prvo, figura konja iz Muzeja likovnih umjetnosti identifici-rana je u katalogu Frangešovih djela u monografiji Zdenke Marković.57 Prema autorici, skulptura je nastala u periodu umjetnikova ratnog stvaranja i datirana je u 1915.–1916. godinu. Autorica navodi kako je u to vrijeme Frangeš izradio brojne studije konja te reljefne portrete i statue tadašnjih generala i vojskovođa

– plastike koje su, »što u bronzi, što u sadri, bile izložene na Umjetničkoj ratnoj izložbi u Zagrebu (od 4. X. do 2. XI. 1916.), priređenoj u Velikoj Čitaonici nove Sveučilišne biblioteke i u jednoj njezinoj pobočnoj dvorani«.58 Iz navedenog proizlazi kako je primjerak figure konja, poput ovoga iz Muzeja likovnih umjet-nosti, mogao biti izložen na spomenutoj izložbi. U popisu izloženih Frangešovih

7. Robert Frangeš Mihanović, Konj (Punokrvni engleski pastuh), 1915.–1916., sadra, 37 × 13 × 47 cm, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-K-17, foto: Daniel Zec



djela u katalogu te izložbe navedene su samo dvije studije konja, s podatkom o materijalu (sadra) no bez naznačenih dimenzija prema kojima bismo even-tualno mogli detektirati figuru konja iz osječkoga Muzeja.59

Ta skulptura prikazuje punokrvnog engleskoga pastuha, što je jasno uoč-ljivo po anatomiji realistično modelirane životinje.60 Nadalje, ona je istovjetna figuri punokrvnog engleskog pastuha koju je Frangeš modelirao 1899. godine i koja je bila izložena na velikoj Međunarodnoj izložbi u Parizu (1900.), pod naslo-vom Pastuh »Šomlo« (Szomlo). Ista je reproducirana u časopisu Život iz 1900. godine, pod nazivom Konj (engleska pasmina).61 Nalazimo je i na fotografiji koja prikazuje Frangeša u njegovu atelijeru, postavljenu na polici iza posjednutog umjetnika.62 Danas se ta skulptura, uz ostalu Frangešovu animalističku pla-stiku rađenu za parišku izložbu, nalazi na Zavodu za stočarstvo Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.63 Figuru konja s pariške izložbe može se identificirati po signaturi upisanoj na njezinom postolju, s desne strane: R. Frangeš 1899.

Drugi poznati (sadreni) primjerak figure konja, iste datacije i gotovo iden-tičan ovoj iz osječkog muzeja, danas se nalazi u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Figura konja iz Gliptoteke, odnosno njezin možebitni odljev iz Muzeja likovnih umjetnosti, razlikuje se od originalne skulpture engleskoga pastuha rađene za izložbu u Parizu samo po svojim dimenzijama (njezina visina iznosi 36,5 cm, dok visina figure konja s Veterinarskog fakulteta iznosi 53 cm) te po manjoj visini četvrtastog podnožja. Osječka statua, odnosno ona iz Gliptoteke HAZU, pored toga, nema signaturu. Osječki primjerak i onaj iz Gliptoteke razlikuju se po gornjoj plohi plinte – kod prvog je ona posve ravna, a kod drugog ima neravnu površinu.

Sam naziv Studija konja, kojim je ta skulptura označena u katalozima Frangešovih radova, može navesti na pogrešne pretpostavke o tom djelu. Riječ je nedvojbeno o Frangešovoj replici vlastitoga originala – kojim se, uz ostale figure životinja, proslavio zlatnom medaljom dodijeljenom 1900. godine na Svjetskoj izložbi u Parizu – i to replici u manjim dimenzijama, a ne o studiji konja u smislu nekog novog, originalnog kiparskog djela.

Frangeš je za Svjetsku izložbu u Parizu izradio ukupno 12 figura doma-ćih životinja. Dostupni podaci vezani uz te skulpture i njihove replike iz kasnijih godina su konfuzni, pa bi se toj Frangešovoj animalističkoj seriji svakako trebalo posebno posvetiti. Zdenka Marković u jednoj svojoj bilješci navodi kako su za Zemaljsku gospodarsku izložbu u Zagrebu 1906. godine tipovi domaćih životinja (s velike pariške izložbe) lijevani u bronci, u polovini veličine Frangešovih pariš-kih originala, te da im je vlasništvo neutvrđeno. Nadalje, autorica u kiparovu katalogu djela navodi i nazive figura konja »iz kasnijih godina«, a među njima i Engleskog pastuha (veći i manji),64 što sve dodatno otežava razjašnjavanje pitanja Frangešovih figura konja, ostavljajući problem datacije i broja naknadnih odljeva.

Sigurno je kako su te figure u ono vrijeme uživale veliku popularnost. Tome je svakako doprinio Frangešov uspjeh i priznanje na pariškoj izložbi 1900. godine, te su u različitim dimenzijama i materijalima (bronca, sadra) bile replicirane u više primjeraka, prema originalima iz 1899. godine. Konačno, moguće i da je primjerak iz Muzeja likovnih umjetnosti vrst replike, odnosno naknadni odljev kojeg je (po umjetnikovu dopuštenju) dao načiniti Antun Bauer i poklonio ga budućoj Galeriji slika u Osijeku.65

Zanimljive su suprotnosti pristupa interpretaciji spomenute Frangešove animalističke serije. Dok ih Ive Šimat Banov ocjenjuje kao »djela koja nose obi-lježja stanovite sumarne modelacije, tvrdoće u modeliranju, te neku ukočenu težinu koja ih gotovo sapinje«,66 Zdenka Marković s druge strane ističe kako je



Frangeš »uz prirodnu ljepotu forme i anatomsku vjernost donio svu punoću živo-tinjske snage istaknuvši pri tom ono karakteristično, rasno tako nenametljivo i diskretno, te se činilo, da te životinje zaista žive svojim individualnim životom, a nisu tek šablonski modeli«.67 Frangeš svom radnom zadatku, ipak, pristupa gotovo dokumentaristički, racionalno i objektivno, te u potpunosti udovoljava naručiocu i ideji predstavljanja autohtonih životinjskih pasmina, ne odstupa-jući od za tu svrhu prikladnog obrasca. Tako nastaje jedna naturalistička serija animalističkih skulptura, formirana temeljem direktne opservacije modela, s korektno i pažljivo izvedenim anatomskim pojedinostima. Uz nekoliko iznimnih primjera animalističke plastike (Bik Herkul, Krava Buša), cjelina je – posebice serija konja – kompozicijski i tipološki ipak podređena svojevrsnom stereotipu.

Prelja

U skupinu Frangešovih skulptura, što pripadaju segmentu hrvatske moderne umjetnosti kojeg obilježava težnja za oblikovanjem i afirmacijom nacionalnoga identiteta, spada Prelja – skulptura folklorne tematike koja pri-kazuje mladu djevojku s preslicom u rukama (sl. 8). Ova omanja plastika saže-tog je oblikovanja, oslobođena doslovnosti folklorne karakterizacije i pretje-rane etnografske detaljističke opisnosti. Točna godina njezina nastanka nije poznata. U katalogu Frangešovih djela Zdenka Marković i Ive Šimat Banov uz ovu skulpturu navode okvirnu dataciju u rasponu od deset godina, između 1928. i 1938. godine, a u inventarnoj knjizi Muzeja likovnih umjetnosti skulptura je upisana s datacijom oko 1918. godine. Prelju možemo usporediti s motivski

8. Robert Frangeš Mihanović, Prelja, 1928.–1938., sadra, 55 × 17 × 17 cm, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, inv. br. MLU-K-21, foto: Daniel Zec

9. Robert Frangeš Mihanović, Dvije žene, oko 1910., sadra, 70 × 20 × 17,5 cm, Ambijentalna zbirka kipara Roberta Frangeša Mihanovića, Muzej grada Zagreba, inv. br. RFM-15, foto: Ambijentalna zbirka kipara Roberta Frangeša Mihanovića, Muzej grada Zagreba



i stilsko-morfološki vrlo sličnom skulpturom Dvije žene (sl. 9) datiranom, pod znakom upitnika, u 1910. godinu.68 Ove korelativne skulpture predstavljaju dvije varijante identičnoga motiva, a vrijeme njihovog nastanka potrebno je preciznije odrediti.

Prelja je, ne samo po dimenzijama, intimna plastika i od posebnog je značenja za umjetnika. Obilježena je s dvije signature: na plinti gore »Frangeš Mihanović«, a na plinti sa strane »Ženki Frangeš u spomen«. Ovu Frangešovu inskripciju nije potrebno posebno pojašnjavati: zašto je Frangeš svojoj supruzi posvetio baš ovako tematski određenu skulpturu, postaje razumljivo ukoliko se osvrnemo na predan, ozbiljan i intenzivan rad Ženke Frangeš na polju prou-čavanja i promicanja narodne primijenjene umjetnosti. Svoje bavljenje tradicij-skom baštinom i pučkim obrtom Ženka Frangeš produbila je stručnim studijem i proširila ga pisanjem članaka koji su objavljivani u onodobnim novinama i revijama. Osnovala je i organizirala Udrugu za uščuvanje i promicanje hrvatske pučke umjetnosti u Zagrebu (1913.), čiji je cilj bio uključivanje pučkog obrta u privredu. U rad udruge bila je uključena do kraja svog života.69

Nije sigurno je li i ova skulptura u Muzej dospjela donacijom dr. Antuna Bauera.70

Plaketa J. J. Strossmayer

U Zbirci medalja i male plastike osječkog Muzeja likovnih umjetnosti nalaze se i dva dobro poznata Frangešova medaljerska rada iz 1906. godine: Oranje, nagradna plaketa za napredno živinogojstvo rađena po narudžbi Gospodarskog odsjeka Zemaljske vlade (avers: Orač s plugom i konjima; revers: Lipova grančica) te Sve za vjeru i za domovinu (J. J. Strossmayer), dvostrana plaketa posvećena 90-godišnjici rođenja Josipa Jurja Strossmayera, koautorski rad dvojice kipara (avers s likom Strossmayera u profilu izradio je Rudolf Valdec, dok je revers, koji prikazuje seljaka s barjakom za kojim ide Croatia s raspelom na ramenu, izradio Robert Frangeš Mihanović). Obje plakete ušle su u muzejski fundus kao dio donacije zbirke Zorislava Dragutinovića 1985. godine.71

Umjesto zaključka Iako ovdje obrađene tri portretne skulpture nalazimo u stilsko-kronološkoj

korelaciji, djela Roberta Frangeša Mihanovića u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku daleko su od toga da predstavljaju koherentnu cjelinu unutar muzejske zbirke. Ta djela, ipak, ukazuju na to da postoji opravdani razlog za reviziju djela pojedinih autora, koja se čuvaju u muzejskim postavima i depoima. Iako su opusi vrhunskih umjetnika, kakav je, primjerice, Frangeš, temeljito obrađivani i iako je njihova pozicija u našoj povijesti umjetnosti, zahvaljujući studijama i tezama generacija istraživača, odavno potvrđena i jasna, tema nije u cijelosti iscrpljena. U muzejskim zbirkama, poput ovdje istaknute, »skrivaju« se djela koja nas navode da revidiramo, nadopunimo i po potrebi preispitamo »opća mjesta« u poznavanju pojedinih radova iz kataloga djela njihovih autora. Nove studije i provjere »materije« muzejskih zbirki i muzejskih arhiva, stoga, otvaraju mogućnost ukazivanja na izostavljena, zapostavljena ili nedovoljno istražena mjesta. Ti minimalni istraživački pomaci neće bitno promijeniti postojeća



saznanja o opusima umjetnika koje smo iznova stavili u naš fokus, ali će, po potrebi, revalorizirati dosadašnju kritičku recepciju nekih njihovih djela, pa i preispitati – potvrditi ili pomaknuti, postojeće paradigme.

Na tragu ovog rada u pripremi su još dvije studije, koje će se baviti pozna-tim, manje poznatim i nepoznatim skulpturama, pohranjenima u Zbirci kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti, ovaj put kao novi prilog konsolidaciji kataloga djela Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića.



1 Radi se o sljedećim djelima: 1. Spomenik palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukov-nije (1898.), bronca, 256 × 300 × 115 cm. Inv. broj: MLU-K-89; 2. Rimljanin (1893.), sadra, 63,5 × 34 × 25 cm. Inv. broj: MLU-K-7;3. Glava starca (između 1894. i 1902.), sadra, 58,5 × 30 × 25 cm. Inv. broj: MLU-K-5;4. Barunica Josefina Mihanović-Maasburg, (1894.), reljef, sadra, 62 × 43 cm. Inv. broj: MLU-K-54;5. Konj (1915.–1916.), sadra, 37 × 13 × 47 cm. Inv. broj: MLU-K-17;6. Prelja (1928–1938.), sadra, 55 × 17 × 17 cm. Inv. broj: MLU-K-21; 7. Oranje, plaketa (1906.), bronca, 3,6 × 9,35 cm. Inv. broj: MLU-K-214;8. J. J. Strossmayer, dvostrana plaketa (1906.), bronca, 6,9 × 5,55 cm. Inv. broj MLU-K-223.

2 Novi prilog poznavanju geneze i povijesti Frangešova osječkoga spomenika biti će objavljen na drugome mjestu, po završetku istraživanja.

3 Skidanje spomenika najavljeno je u kolovozu 1945. Skidanje spomenika ropstva, Glas Slavonije, III/94, 4. 8. 1945., 3.

4 ZDENKA MARKOVIĆ, Frangeš Mihanović, Biografija kao kulturno-historijska slika jedne epohe hrvatske likovne umjetnosti, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1954., 79. Dokumentacija Gliptoteke HAZU, Zagreb, Antun Bauer, Izvještaj o službenom putu u Osijek, Gipsoteka grada Zagreba, br. 833, 8. 10. 1946. Spomenik palim juna-cima 78. pukovnije Šokčević u Osijeku bio je upisan u Knjigu pohrane Gliptoteke HAZU, pod inv. br. G-MZP-728. Na dodatnim podacima zahvaljujem Magdaleni Getaldić, višoj dokumentaristici u Gliptoteci HAZU.

5 Spomenik je zatražen od Gliptoteke u lipnju 1963., i uz podršku Ljube Babića i nakon odobrenih sredstava, na Staru godinu 1963. dopremljen u Osijek. U lipnju 1964. postav-ljen je na pripremljeni betonski postament pred ulazom u Galeriju. Vidi u: STJEPAN BRLOŠIĆ, Kronika Galerije likovnih umjetnosti, Osijek, u: Galerija likovnih umjetnosti Osijek, monografija – zbornik, (ur.) Predrag Goll, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1987., 20. Da se Spomenik vrati u Osijek te prigodom otvaranja Galerije postavi u njezinom dvorištu, zalagao se i Antun Bauer. Vidi u: ANTUN ŠIMUNIĆ, Povratak osječkog Jelačića, Vjesnik, LI/15429, 2. 9. 1990., 11.

6 »Zar se jedno toliko vrijedno djelo može tek tako otpi-sati iz zbirke jedne kulturne ustanove – pitaju se u Zagrebu. Od koga bi Osječani tražili povratak spomenika da ga Gliptoteka nije spasila iz starog željeza, tko će nadoknaditi troškove dopreme, otkup koji je plaćen Željezari i čuva-nje toliki niz godina? I, konačno, tko će platiti odljev koji Gliptoteci prema svim pravilima pripada?«, E. C., Spor oko spomenika, Da li će čuveni spomenik Frangeša Mihanovića biti vraćen Osijeku?, Večernji list, V/1243, 16. 7. 1963., 7. Vidi i u: E. C., Osječanima vraćen spomenik, Večernji list, VI/1389, 6. 1. 1964., 5.

7 Pismohrana Muzeja likovnih umjetnosti, Osijek (dalje: MLU), Pošta 1963., Dopis Galeriji slika Osijek, Ustupanje umjetnina – vraćanje Spomenika Palim vojni-cima Šokčevićeve pukovnije od Frangeša u Osijek, JAZU,

Zavod za likovne umjetnosti, br. 416/3-1963, Zagreb, 23. 7. 1963. U potpisu: Akademik Ljubo Babić.

8 Pismohrana MLU, Pošta 1963., Općina Osijek, Odjel za prosvjetu i obrazovanje, br. 12-30741/1-1963, Predmet: Sredstva za prijenos spomenika Frangeša Mihanovića, Osijek, 31. 10. 1963.; Gliptoteka JAZU, Zagreb, Izvještaj o usvajanju prijedloga o isplati iznosa od 500.000 din za spomenik Palim borcima 78 pukovnije, s time da se preostali iznos od din. 100.000 doznači tokom sljedeće godine, Zagreb, 20. 11. 1963.;Galerija slika Osijek, br. 393/1-1963, Odluka da se suma od 600.000 din utroši za dopremu spomenika 78 pukovniji rad R. Frangeša Mihanovića, Osijek, 6. 12. 1963.

9 Dokumentacija Gliptoteke HAZU, Zagreb. Na navede-nom podatku zahvaljujem Magdaleni Getaldić.

10 U Inventarnoj knjizi Galerije likovnih umjetnosti, Osijek, upisano je da je spomenik 1963. otkupljen od Gliptoteke HAZU, za 600.000 dinara, iako se nije radilo o otkupu, već o naknadi troškova, to jest odšteti.

11 ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 63–64; IRENA KRAŠEVAC, ŽELJKA TONKOVIĆ, Umjetničko umrežavanje putem izlo-žaba u razdoblju rane moderne – sudjelovanje hrvatskih umjetnika na međunarodnim izložbama od 1891. do 1900. godine, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 40 (2016.), 206, 214, bilj. 24.

12 CSÁNKY DéNES, A XIX. és XX. század külföldi meste-rei, Országos Magyar Szépművészeti Múzeum, Budapest, 1939., 102. Na informacijama o Frangešovom Rimljaninu u Muzeju lijepih umjetnosti u Budimpešti zahvaljujem dr. Ferencu Tóthu.

13 Szépművészeti Múzeum, Robert Frangeš-Mihanović, Római polgár, mramor, 65 × 35 × 30 cm, sign. na desnom bočnom dijelu poprsja, iznad plinte: R. FRANGEŠ; inv. br. 1643.U.

14 Zbirka Vugrinec, Robert Frangeš-Mihanović, Rimljanin, 1893., kararski mramor, 52,5 × 25 × 28 cm, sign. desno otraga: FRANGEŠ.MIHANOVIĆ. DARIJA ALUJEVIĆ, Robert Frangeš Mihanović, »Rimljanin«, kataloška jedinica, u: Kolekcija Vugrinec: remek-djela hrvatske moderne, katalog izložbe, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb, 26. 2. – 12. 4. 2015., 114.

15 Podatak o postojanju dvije verzije Rimljanina, izvede-nih u kararskom mramoru, nije bio nepoznat. Drugu mra-mornu verziju Rimljanina navodi Z. Marković, u katalogu Frangešovih djela, kao vlasništvo gđe P. Arko, Zagreb. Vidi u: ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 265. Ta se bista danas nalazi u Zbirci Vugrinec.

16 Mramorna skulptura Rimljanina iz Budimpeštanskog muzeja i sadrena skulptura Rimljanina iz Muzeja likovnih umjetnosti imaju jednak oblik signature (R. FRANGEŠ), smještene na identičnom mjestu, na desnom bočnom dijelu poprsja, iznad plinte. Frangeš je u svojim ranijim djelima najčešće koristio ovaj oblik signature. Vidi u: DANIEL ZEC, Jedno nepoznato djelo Roberta Frangeša-Mihanovića u zbirci Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33 (2009.), 245, 248. Rimljanin iz osječkog Muzeja k tome iznad umjetni-kova potpisa ima urezanu godinu nastanka djela, 1893.



17 U svojoj klasifikaciji Frangešovih portreta u tri grupe, I. Šimat Banov ova dva portreta svrstava u grupu djela »antičkih« značajki s naturalizmom i realizmom kao refe-rencijalnom podlogom. Vidi u: IVE ŠIMAT BANOV, Robert Frangeš Mihanović, prilog povijesti modernoga hrvatskoga kiparstva, Art studio Azinović, Zagreb, 2005., 213.

18 IVE ŠIMAT BANOV (bilj. 17), 213.

19 ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 36.

20 Detaljnija analiza ovog Frangešova djela objavljena je u: DANIEL ZEC (bilj. 16), 241–250.

21 Vidi u: DANIEL ZEC (bilj. 16), 243–244.

22 Godine 1954. iz sastava Muzeja Slavonije u samo-stalnu muzejsku ustanovu izdvojila se Galerija slika, kasnije Galerija (danas Muzej) likovnih umjetnosti. Umjetnine koje su do tada bile dijelom fundusa Muzeja Slavonije, pripale su novoosnovanoj Galeriji.

23 Dokumentarna zbirka Muzeja Slavonije, Osijek, Danica Pinterović, Dnevnik rada, 12. 8. 1949., 96.

24 Vidi u: DANIEL ZEC (bilj. 16), 247.

25 Pfeiffer Oton, 4. 8. 1891., Osijek. Roditelji: Julius i Sidonija rođ. Seszler; oženjen, trgovac, rkt; Supruga: Pfeiffer rođ. Jelić Ružica. Vidi: Zavičajnici grada Osijeka 1901.–1946. (ur.) Stjepan Sršan, Vilim Matić, Državni arhiv Osijek, Osijek, 2003., 617. Umro je 2. 10. 1953. u Osijeku. U Matičnu knjigu umrlih ubilježeno je ime supruge: Pfeiffer Ružica; zanimanje: skladištar; posljednje mjesto stanova-nja: Zagrebačka 39, Osijek (Matični ured Osijek, Matična knjiga umrlih, 1953.–1954., 57, red. br. 764). Sa židovske vjeroispovijesti prešao je na rimokatoličku zbog braka s Ružicom Jelić. Naime, pokršten je 4. 10. 1922., a vjenčan 11. 12. 1922. kao rkt., u rkt. žup. crkvi u Osijeku II, za Ružicu rođ. Jelić, rođenu 29. 1. 1903. u Osijeku, od roditelja Pavla Jelića, gostioničara, i pok. Julijane rođ. Bolkovac (Matični ured Osijek, Matica vjenčanih, Osijek, Tvrđa (1900.–1930.), 187). Ottova Supruga Ružica Pfeiffer bila je operetna pje-vačica i članica osječkog Pjevačkog društva Kuhač.

26 O djelovanju Otta Pfeiffera kao kazališnog kritičara za Die Drau vidi u: ALEN BISKUPOVIĆ, Dramski kritičar Otto (Oton) Pfeiffer u osječkom listu Die Drau, u: Krležini dani u Osijeku: Supostojanja i suprotstavljanja u hrvatskoj drami i kazalištu, (ur.) Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta; Hrvatsko narodno kazalište; Filozofski fakultet Osijek, Zagreb, Osijek, 2014., 90–103.

27 Izidor Kršnjavi, Portret Julija Pfeiffera (1925.), ulje na platnu; 735 × 53 cm. MLU, inv. br. S-367; sign. d. d.: Kršnjavi 1925. U Inventarnoj knjizi upisano je da je slika u Muzej dospjela 1945. godine kao dar Otona Pfeiffera.

28 Za podatke o datumu rođenja i smrti Otta (Otona) pl. Pfeiffera i ostalih članova obitelji zahvaljujem Nikolausu de Pfeifferu. U osječkoj Matičnoj knjizi umrlih nalaze se sljedeći podaci: Pfeiffer Oton, dipl. agr. ekonom. Datum smrti: 11. 11. 1933.; bračni drug: Pfeiffer Irene; Mjesto rođenja: Šopron; Obitavalište: Osijek, umro u Beču, Pelikangasse 15; vjera: rkt.; doba starosti: 52 godine; pokopan na groblju sv. Ane u Osijeku, 17. 11. 1933. (Matični ured Osijek, Matica umrlih I,

1929.–1941., 4). Najvjerojatnije je sahranjen u grobnici, koja se među ostalim grobnicama na osječkom groblju sv. Ane ističe svojim reprezentativnim arhitektonskim nadgrobnim spomenikom – to je neoklasicistička rotonda od bijeloga mramora sa šest kaneliranih stupova s jonskim kapitelima, što nose kružnu trabeaciju i kupolu. Na frizu je u kova-nom željezu istaknut natpis OBITELJ OTON PL. PFEIFFER. Drugog natpisa nema, kao niti imena sahranjenih. Promjer rotonde iznosi 243 cm, a ukupna visina 345 cm. Objekt je evidentiran kao pojedinačni spomenik kulture (Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel Osijek).

29 Bio je osnivač i počasni član različitih udruženja, veći-nom povezanih s poljoprivredom. Visoko je pozicioniran u austro-ugarskoj državnoj službi te je primio orden cara Franje Josipa. Bio je i izniman dobrotvor, pomagao je diskretno i značajnim donacijama. Vijest o njegovoj smrti stigla je u Osijek telegramom iz Beča, gdje je preminuo 1913. u dobi od 79 godina. Tijelo mu je prevezeno u Osijek i položeno u obiteljsku grobnicu. Izvor: Karl Leopold baron Pfeiffer d’Orlovnjak †, u: Slavonische Presse, XXIX/75, 30. 3. 1913., 2–3.

30 O obitelji Pfeiffer vidi u: JASMINKA NAJCER SABLJAK, SILVIJA LUČEVNJAK, Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer i slikar Hugo Conrad von Hötzendorf, DG Jahrbuch, Godišnjak njemačke zajednice, 24 (2017.), 163–188.

31 Radi se o čuvenoj pasmini crne slavonske svinje, uzgojene krajem 19. st. na imanju Pfeiffera, pustari Orlovnjak kraj Osijeka – po uzgajivaču popularno nazvane Pfeifferova svinja ili »fajferica«.

32 ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 103–104.

33 Fotografije i Portret Carla Leopolda Pfeiffera (ulje na platnu, sign. Alb. Mosz 1895) nalaze se u vlasništvu Nikolausa de Pfeiffera, u Engleskoj.

34 Zanimljiva je činjenica, da se stan obitelji Ottona Pfeiffera nalazio u istoj zgradi u kojoj se danas nalazi Muzej likovnih umjetnosti na adresi Europska avenija 9. Vidi u: DANIEL ZEC (bilj. 16), 247.

35 Arhiva Muzeja Slavonije, Osijek, KOMZA, spis K-15/48, 13. 7. 1948.; spis K-16/48, 14. 7. 1948.

36 U popisu što slijedi nazivi izloženih djela navedeni su onako kako su pisani u izvorniku, u katalozima izložbi.

37 Katalog sedme izložbe Društva hrvatskih umjetnika koju priredjuje Društvo na Sušaku, u Karlovcu, Osijeku, Mitrovici, Zemunu, Brodu, Požeci, Novoj Gradiški, Sisku i Varaždinu, Tisak Mile Maravica, Zagreb, 1901.

38 STJEPAN BRLOŠIĆ, Likovna umjetnost Osijeka na početku 20. stoljeća, Osječki zbornik, 8 (1962.), 213.

39 Dokumenti vezani za organizaciju izložbe i prodaju slika s cijenama u: Hrvatski državni arhiv, Fond 1979. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika 1879.–1992., kutija 12, Izložba u Osijeku 1906.-1907. Na navedenim podacima zahvaljujem dr. sc. Ireni Kraševac.

40 Umjetnička izložba Salona Ulrich i knjižare Bačić: Osijek 1911., Tiskara i knjigovežnica Leopold Friedmann, Osijek, 1911.



41 Izložba hrvatskih umjetnika u Osijeku 1916.: Hrvatski umjetnici u korist nemoćnika junaka Hrvata, Tisak Dioničke tiskare, Zagreb, 1916.

42 Prodaja slika u umjetničkoj izložbi, Hrvatska obrana, XV/119, 24. 5. 1916., 3.

43 STJEPAN BRLOŠIĆ (bilj. 38), 223–224.

44 Katalog izložbe umjetničkog društva Lade: Osijek 1921, Hrvatski štamparski zavod d.d. Zagreb, Zagreb, 1921.

45 Pregled naše umjetnosti, Katalog VII. Izložbe likovne sekcije Društva za unapređenje nauke i umjetnosti u Osijeku, Osijek, 1935., 6.

46 Vidi u: DANIEL ZEC (bilj. 16), 245.

47 ANTUN BAUER, Osnivanje Galerije slika u sklopu Gradskog muzeja u Osijeku, Osječki zbornik, 17 (1979.), 367.

48 ANTUN BAUER, Ad »Galerija slika u Osijeku«, Zagreb, vlastito izdanje, umnoženo, 1952., 5 (MDC, knjižnica, Zbirka Bauer).

49 Jozefina barunica Maschegg od Maasburga, udana Mihanović, rodom Čehinja, umjetnikova baka s majčine strane. Vidi: ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 10.


51 U staroj Inventarnoj knjizi Muzeja likovnih umjetnosti, uz osnovne podatke o djelu, čak je i upisano: »reljef za plaketu«. Nema podataka o tome da je Frangeš ovaj reljef reducirao na dimenziju plakete. Prvi portret u medaljer-skome mediju – plaketu Iso Kršnjavi, Frangeš je napravio tek 1902. godine.

52 Iste godine kada i Portret bake, nastaje Glava sudi-lje, reljefna studija za lik Justicije, no ovdje se ne radi o portretu. Portret bake nema analognih primjera niti među Frangešovim portretnim plaketama. Prema raspo-loživim podacima, u katalogu djela medaljerske dionice Frangešova kiparskoga opusa portreti u mediju medalje rjeđi su u odnosu na druge teme; svode se na tek pet portretnih plaketa – odnosno četiri, ukoliko izuzmemo idealizirani prikaz glave kralja Tomislava.

53 VLADIMIR LUNAČEK, Frangeš-Mihanović, Naklada Jos. Čaklovića, Zagreb, 1920.; ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4); IVE ŠIMAT BANOV (bilj. 17).

54 R. Frangeš Mihanović, retrospektivna izložba, Umjetnički paviljon, Zagreb, 1959.; Robert Frangeš-Mihanović, retros-pektiva, 1872. – 1940., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 29. 5. – 8. 7. 2007.

55 ANA ADAMEC, Hrvatsko kiparstvo na prijelazu sto-ljeća, Denona, Zagreb, 1999.; GRGO GAMULIN, Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća, Naklada Naprijed, Zagreb, 1999.


57 ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 276. Ovdje se navodi podatak o dataciji (1916.), o vlasništvu (tadašnji Muzej

Slavonije), o materijalu (sadra) te o dimenzijama, koje odgovaraju našoj figuri.


59 Umjetnička izložba c. i kr. konaka ratne štampe, katalog izložbe, Kr. zemaljska tiskara u Zagrebu, Zagreb, 1916., 15.

60 Na informaciji o pasmini figure konja kao i na uvidu u zbirku Frangešove animalističke plastike u vlasništvu Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, srdačno se zahva-ljujem dr. sc. Igoru Štokoviću sa Zavoda za stočarstvo Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

61 Život, mjesečna smotra za književnost i umjetnost, (ur.) Milivoj Dežman, knj. 2, sv. I., Društvo hrvatskih umjetnika, Zagreb, 1900., 11.

62 Fotografija je bez datacije. Reproducirana je u monografijama I. Šimat Banova i Z. Marković: ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 16a; IVE ŠIMAT BANOV (bilj. 17), 266.

63 Kod skulpture na Veterinarskom fakultetu plinta na kojoj konj stoji završava neposredno ispred prednjih nogu životinje, dok je na fotografiji reproduciranoj u časopisu Život (vidi bilj. 62) te na fotografiji koja prikazuje Frangeša u atelijeru plinta znatno duža – prati čitavu dužinu figure konja!

64 ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 268–269.

65 Još jedan detalj, vezan uz popularnost umnažanja Frangešove figure engleskog punokrvnog pastuha: tu Frangešovu figuru kopirao je osječki kipar Rudolf Švagel-Lešić, 30-ih godina 20. stoljeća te ju je izlagao s drugim svojim radovima. Vidi u: DANIEL ZEC, Osječki kipari prve polovice 20. stoljeća: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2014., 292.


67 ZDENKA MARKOVIĆ, (bilj. 4), 104.

68 Dvije žene, 1910. (?), sadra, 70 × 20 × 17,5 cm, Ambijentalna zbirka Roberta Frangeša Mihanovića, Zagreb. Jedna od dviju žena u ovoj kompoziciji prikazana je s vijencem u rukama, a druga s preslicom (Robert Frangeš-Mihanović, retrospektiva, katalog izložbe, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 29. 5. – 8. 7. 2007., 92, 180).

69 Više u: ZDENKA MARKOVIĆ (bilj. 4), 211.

70 U inventarnoj knjizi tadašnje Galerije likovnih umjetno-sti, u rubrici »Nabavljen, kada i od koga« pod znakom upit-nika olovkom je naznačeno »Bauer«. U drugoj Inventarnoj knjizi (započetoj 1964.), koja sadrži prijepis iz starije knjige, upis inventarnog broja K–21 proširen je podatkom o mje-stu nalaza, gdje je naznačeno »atelje Frangeš-Mihanović Zagreb«.

71 VLASTIMIR KUSIK, Medaljerska donacija Zorislava Dragutinovića u zbirci skulptura Galerije likovnih umjet-nosti Osijek, u: Deveti Memorijal Ive Kerdića – triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike, katalog izložbe, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 19. 4. – 20. 5. 2007., 66–89.



Observations on Certain Works by Robert Frangeš Mihanović in the Collection of Sculpture of The Museum of Fine Arts in Osijek

Summary Daniel ZecMuseum of Fine Arts, Osijek

Based on an analysis of Robert Frangeš Mihanović’s sculptures housed in the Museum of Fine Arts in Osijek, the paper brings forth observations on some of the sculptor’s works. Monument to the Fallen Soldiers of the 78th Šokčević Regiment was built in Osijek in 1898. The paper explores circumstances around its acquisition for the Gallery of Fine Arts in Osijek in 1963. The 1893 bust, A Roman (Civis Romanus), was the first known portrait sculpture created by Frangeš. The paper compares versions of this bust made in different materials. A Roman is a specific and paradigmatic example of naturalistic portrait sculpture both within Frangeš’s oeuvre and a broader art historical context of Croatian sculpture. Along this classic work of portraiture, mention should be made of the sculpture titled Head of an Old Man from Osijek’s Museum of Fine Arts, only recently attrib-uted to Frangeš. Both A Roman and Head of an Old Man were acquired for the Museum through Oton (Otto) Pfeiffer’s donation. A portrait of the artist’s grandmother, Baroness Josefina Mihanović-Maasburg was created in 1894 as one of the first known portrait sculptures in which Frangeš treated the face of an old person in a naturalistic manner. It was at the same time the earliest known of his relief portraits. Study of a Horse from 1916 was one of numer-ous sculptures depicting domestic animals from the artist’s animalistic series. Frangeš’s animal sculptures were at the time very popular, which arguably con-tributed to his success at the Exposition Universelle in Paris in 1900, and to the production of replicas in different materials (bronze, plaster) modelled on the 1899 originals. The sculpture based on a folk theme called A Spinner belongs to a group of Frangeš’s sculptures that form the segment of Croatian modern art characterised by a desire to shape and affirm national identity. This small, intimate sculpture was dedicated to his wife Ženka Frangeš, who researched and promoted folk crafts.

Documents

imago, imaginatio, imaginabile zbornik u čast zvonka ... · lovorka magaš bilandžić zagreb, 2018. imago, imaginatio, imaginabile: zbornik u čast zvonka makovića 4. imago, imaginatio,