KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

tel/fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@narkone.org | www.narkone.org

IMPRESUM Odgovorni: fra Stipan Radić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante; dr. vlč. Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbi-skupije; s. Magdalena Schildknecht, ravnateljica UG NARKO-NEGlavni urednik: Ivan KutlešaUredništvo: Ivona Piplica, Andrea MijatovićRedakcija: Nevena Gluhović, Amina Tucak, Ana Soldat, Dajana Sučić, Adis Vezir, Irena Fišić, Zlatan Prndelj, Sabiha Kapetanović, Dragica Žerajić, Amir Berbić, Kristijan Lasić, Tamara Vučetić, Dalila Kajević, Milica Cvijetić, Kristina Divović, Minja Mijatović, Dajana Mišković, Željana Petrović, Slaven Đukić, Lejla Lisica.Lektorica: Irena Ljevak Projekt koordinatorica: Andrea Mijatović Tehnička asistentica: Dajana MiškovićNositelji projekta: HKO Kruh sv. Ante; Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije; EMAUS; FRAMA; UG NARKO-NEFotografije: Arhiv UG NARKO-NE, www.deviantart.comDizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH, SarajevoTisak: Štamparija Svjetlost - Fojnica d.d. FojnicaNaslovnica: Emir Nalo, kanjon RakitniceISSN 1840-2461

SadržajŽivot u skladu s prirodom Vratiti se u šumu? Napraviti brvnaru, živjeti od lova, ribolova i divljeg bilja? Ne, to vam ne predlažemo u 15. broju Preventeena. Tajna je u umjerenosti, kao što to kaže autorica jednog od tekstova. Ukoliko usvojite neke prijedloge iz ovog izdanja Preventeena, zdrav život bez ovisnosti je skoro pa zagarantiran.

Evo primjera. Ustanete ujutro i dok perete zube, pri-je ispiranja, zavrnite tu vodu na slavini. Nema je na pretek. Kad krenete u grad na kavu, isključite apa-rate iz struje potpuno (ona crvena stand by lampica na TV-u je pravo ekološko zlo). Dok čekate raju da se pojavi, jer obično kasne, prelistajte novine i nemojte preskakati članke ekoloških organizacija o njihovim akcijama, posebno one o izgradnji hidroelektrana. Informirajte se i zauzmite stav. Prema tome, možete i pokrenuti akciju za spas zelene površine u svom mjestu. Ukoliko naiđete na prepreke oko administra-cije i baš se ono dobro iznervirate, popijte čaj od ka-milice umjesto Apaurina. Ako vam i to ne pomogne, uskočite u tene i trčite prirodom dok svu negativu ne izbacite. Više ste tip za bicikl, nego za trčanja, a nemate za novi bajs? Nije problem. Pravac u šumu i berite šumsko bilje. Može se zaraditi od toga. Najbo-lja stvar u svemu tome je što ne morate ići daleko. Bosna i Hercegovina vapi za ekološkim promjenama.

Eto, je l’ dosta primjera? Ako nije, mnoštvo njih još možete pronaći na stranicama 15. jubilarnog broja Preventeena. Eh da! Ovaj broj je bogatiji za 11 novih kolača. Sada naša redakcija sveukupno ima 36 vo-lontera/ki iz jedanaest bh. gradova.

Čitamo se! Ivan

Nikada prirodu nismo smjeli dovesti do očaja ..............3

Meteoropatija ................................................................ 5

Istraživanje o alternativnoj medicini ............................. 6

Domaći proizvodi ili proizvodi domaćeg? ...................... 8

Što se desi na Faceu, tamo i ostaje - zauvijek! ........... 10

Pohvala ludosti ........................................................... 13

Život od prirode .......................................................... 16

Tajna je umjerenost ..................................................... 18

E pa i ja sam bila noćni stražar... ................................ 19

Da zavirimo u kamen - srce Hercegovine .................... 20

Planina i ja ................................................................. 21

Koliba - William Paul Young ....................................... 22

Ašik s vlastitim bolom ................................................. 24

Intervju sa sevdahom ................................................. 24

Tragom Picassa i Michelangela .................................... 26

Ora et labora ............................................................... 28

Važno je vjerovati ........................................................ 29

Da sam ja načelnik! ..................................................... 30

Rad i red daju med ..................................................... 31

Ko voli prirodu, taj je prijatelj svima! .......................... 33

Extreme life u Bosni i Hercegovini ............................... 34

NARKO NE-ov rad u skladu s prirodom ........................ 35

Rijec urednika

3preventeen

stru

cni k

utak

Neretva je rijeka koja protiče kroz BiH i Hrvatsku i uliva se u Jadransko more. Najveće pritoke su: Rama, Trebižat, Buna i Bregava. Njena dužina je 225 km, s tim da kroz Hercegovinu protiče dužinom od 203 km. Neretva teče kroz Dinaride. Na svom putu prema ušću protiče kroz: Konjic, Jablanicu, Mostar, Čapljinu, Počitelj, Metković i Opuzen. Najveći grad na Neretvi je Mostar. Na rijeci je izgrađeno više hidrocentrala. Koliko je njihovo postojanje štetno, saznali smo u razgovoru sa jednim od osnivača ekološkog društva Zeleni – Neretva, Seidom Alikadićem.

Inače, udruženje za zaštitu okoline Zeleni - Neretva iz Konjica je nevladina, nestranačka i neprofitabilna organizacija, pravno registrovana kao udruženje gra-đana. Osnovni ciljevi udruženja su zaštita okoline i podsticanje održivog razvoja. Ciljne grupe su: insti-tucije vlasti, građanstvo i školska omladina. Udru-

Nikada prirodu nismo smjeli dovesti do očaja

ženje je osnovano krajem 1997. godine, a službeno je registrovano u januaru 1998. godine. Ima više od 600 pojedinačnih članova. Do sada ima više desetina realizovanih manjih ili većih projekata i aktivnosti od kojih izdvajamo najvažnije: aktivnosti višestrukih kampanja protiv izgradnje hidrocentrala u gornjem toku Neretve, kampanja protiv upotrebe plastičnih kesica u trgovini, projekat rješavanja deponovanja i odvoza otpada u ruralnim područjima općine Konjic, projekat predstavljanja javnosti mogućnosti i per-spektive budućeg nacionalnog parka Prenj-Čvrsnica, projekat izrade naučne ekološke studije Boračkog jezera, projekat upravljanja rabljenim motornim ulji-ma itd. Ovi i mnogi drugi projekti su provedeni uz višestruku podršku: Fondacije Heinrich Boll, REC-a, WWF-a i drugih. Udruženje je član ekoloških mreža: Ekomreža BiH i Internacionalna mreža rijeka (USA).

Kako nam je rekao Seid, velike brane predstavljaju i veliku opasnost za sam grad Konjic.Ona se ogleda u pucanju brana, a samim tim bi došlo do izliva rijeke iz korita. Zbog toga svako ko živi na nivou ispod brane, ima opravdan strah. Takođe, njihovom izgradnjom uništeno je 2/3 Neretve, vlažnost je po-stala veća, veće su količine isparavanja i magle, koje mnogo utiču na zdravlje stanovnika. Kako kaže gospodin Seid: “Ne možemo popraviti, ali možemo spriječiti”. Zato se Zeleni - Neretva i zalažu kroz niz navedenih akcija! Oni dolaze do projektnih rješenja izgradnje. Objektivno ih podijele s građanima, i lošu i dobru stranu, zatim donesu neko prihvatljivo rje-šenje izgradnje.

”Trenutno se borimo protiv izgradnje četiri hidro-elektrane u gornjem toku rijeke Neretve, koje bi uništile rijeku većim dijelom gornjeg toka.Velike hi-droelektrane s vremena na vrijeme proizvode sku-plju energiju, tzv. vrsnu energiju koja prouzrokuje oscilacije, za razliku od manjih hidroelektrana koje svakodnevno proizvode energiju i ne stvaraju tolike oscilacije”, rekao je Amir Varišić, jedan od članova ekološkog društva. Takođe, rekao nam je kako je u BiH mali procenat državnog budžeta, (1%) predodre-

4 preventeen

strucni kutak

đen za prirodu i zaštitu prirode, za razliku od Crne Gore gdje se više (7%) posvećuje ovoj oblasti. U sva-kom slučaju, Zeleni-Neretva nastoje što više uticati na vlast i osvijestiti ih bar jednim dijelom, kako bi shvatili štetnost hidroelektrana koje mnogi doživlja-vaju samo u pogledu finansijske dobiti - zapravo to su oni koji su za izgradnju elektrana.

„Čovjek koji ne zna šta je priroda i šuma ne vidi kako je mali“, dodao je gospodin Alikadić.

Mišljenja koja se ne podudaraju

U razgovoru sa diplomiranim inžinjerima elektroteh-nike Ismetom Nistovićem i Senaidom Memidžanom dobili smo drugu stranu priče. Ona glasi: hidroelek-trane nisu nikakva opasnost, čak štaviše, one su velika korist za mjesto u kojem se nalaze. Ta korist ogleda se u visokom standardu stanovništva, veli-kom broju radnih mjesta, velikim prihodima opšti-ni... Standardna priča: “Vrijeme je novac!”

„Što prije izgradimo hidroelektranu, biće više para!“, zaključili su sagovornici koji se čvrsto drže priče da u potpunosti vode računa kada je ekološka strana u pitanju. Posjeduju pročišćivače vode, tako da ot-padne vode ne puštaju u rijeku. Rade po najvećim

standardima zaštite kada je priroda u pitanju, s tim da se ti standardi stalno mijenjaju.

”Sarađujemo sa službom zaštite koja donosi proce-duru po kojoj će neka hidroelektrana biti izgrađe-na”, dodao je Ismet. Sve materije, kiseline, gasovi i ostalo što bi moglo negativno uticati na okolinu odlažu na otpadna mjesta, tačno po propisima i sve postoji napismeno, tako da oni ne vide štetu u jed-noj hidroelektrani. Takođe, posjeduju okolinsku za-štitu koja nije stalna. Ipak, najvećim dijelom hidro-elektrane gledaju kao ekonomsku korist, a ne kao nešto vezano za prirodu i nešto što jeste dio prirode.

Nakon razgovora, šta više reći, osim da sve uvijek ima dva mišljenja i mali broj podmišljenja. Na nama je da izgradimo našu svijest i pokušamo prirodu iskoristiti na što prirodniji način, izgradnjom aeroe-lektrana ili nečim što ne ugrožava prirodu, a koristi njene potencijale. U suprotnom, ostat ćemo bez nje! Gospodin Seid nam je takođe dodao da je jedna bra-na neuništiva i zato predlaže u svoje ime sve ostale vidove energije te ostaje pri mišljenju da nama ne trebaju velike hidroelektrane.

Dragica Žerajić, Elektrotehnički fakultet Istočno Sarajevo

5preventeen

stru

cni k

utak

Često čujem rečenicu: “Uh, boli me glava, sutra će sigurno biti promjena vremena!“ Zapitam se da li je to samo „mlaćenje prazne slame“ ili ove riječi ipak imaju neko dublje značenje?

U početku sam bila zbunjena zbog ove „nove me-tode“ predviđanja vremena, ali kasnije sam počela uviđati da ove riječi zapravo i imaju smisla. Počela sam da se „družim s knjigama i naučnom literatu-rom“ i otkrila sam da meteoropatiju trebamo shva-titi ozbiljno i posmatrati je kao nešto što postaje sastavni dio našeg života.

Ona je najraširenija bolest današnjice, koja sve više „golica“ maštu naučnika i doktora koji se trude da o njoj saznaju više.

„Meteoropatija se definiše kao grupa simptoma i reakcija koje se manifestuju kada dođe do pro-mjene jednog ili više meteoroloških čimbenika. Oni su: temperatura i vlažnost zraka, vjetar, atmosfer-ski tlak, kiša i grmljavina te efekt ionizacije“, piše Mirjana Žagor-Petrović. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da promjena vremena veoma lako može dovesti do određenih, nažalost, negativnih reakcija organizma, a neke od najčešćih su: razdražljivost, glavobolja, bolovi u leđima i zglobovima, nesanica i sl. Statistički gledano, meteoropate su najčešće žene srednjih godina, starije osobe i hronični bolesnici.

Meteoropatija u brojkama:

- 40 % žena pati od promjene vremena;

- meteoropate se najlošije osjećaju 10 - 20 minuta prije nevremena;

- osjetljivost na promjene vremena pogađa svaku drugu ženu, a samo svakog četvrtog muškarca;

Naći meteoropate nije mi bilo teško... Otkrila sam da ih ima svuda oko mene.

“A joj, kako me samo probada u leđima, sigurna sam da će danas biti neveremena“, rečenica je ko-jom me dočekala najbolja prijateljica kada smo jed-no jutro pošle na kafu. Krišom sam se nasmijala i u sebi pomislila: “Hm, pa ovo i neće biti tako teško!“ Milica Cvijetić, Srednja škola Rogatica

Mama mi je rekla: “Glavobolja, sine, to mi je najbolji znak da će biti promjene vremena, a eto možda bi mogla i usisati, slomi me ovaj bol u glavi...“ I tako ja usisavam, a čujem tatu kako se žali na bolove u zglobovima... I naravno i on najavljuje kišu... A meni to vrlo teško pada, jer mnogo volim sunce... Pitam se da li je i ova praznina koju osjećam kada vidim oblake kako se polako, ali sigurno nagomilavaju, ta-kođe posljedica meteoropatije? Hm, zanimljivo pi-tanje...

Naposljetku odlučim da odem doktoru, da vidim šta on misli o meteoropatiji. Interesovalo me sve o me-todama ublažavanja posljedica meteoropatije.

„Meteoropatija se najprije javlja kod hroničnih bo-lesnika, tako da je najbolji način za prevenciju me-teoropatije liječenje hronične bolesti meteoropate“, kaže Janja Marjanović, doktorica opšte prakse u Ro-gatici. Ona je takođe istakla da su fizička aktivnost i boravak u prirodi odličan način da manje osjećamo posljedice meteoropatije... Vraćam se kući, “uska-čem“ u patike i krećem prema sportskom centru... Meteoropatija se da pobijediti, shvatila sam to i ja želim da se borim.. Želite li to i vi?

METEOROPATIJABolest ili zabluda?

6 preventeen

strucni kutak

Razbijanje predrasuda u dva koraka

Kada mladima spomenete pojam alternativne me-dicine, javljaju se dvije asocijacije. Jedni odmah po-misle na babe-vračare ili vještice koje prave čarobne napitke u svom kazanu, dok drugi pomisle na jednu od kultnih ličnosti Top liste nadrealista, nadriljekara Ogulina Ćulibrka Ogla i njegove časove o alternativnoj narodnoj medicini koji su uvijek počinjali rečenicom: „Za ovi eksperiment nam nije potreban ni luk ni li-mun, zato ćemo ih odmah bacit’!“

U ovom tekstu o alternativnoj medicini razbijam pre-drasude na teorijski i praktični način.

Šta nam kaže nauka i iskustvo?

U drevnoj Kini u doba careva, ljekari su bili osobe koje su liječile povrede i psihičke smetnje isključivo oslanjajući se na prirodu i njene blagodati. Koristili su korijenje biljaka, koru drveta, maslo patke ili guske, sasušene kosti nekih životinja i slično.

Takav način liječenja još uvijek je prisutan u nekim regionima poput Tibeta i Mongolije i kod nekih naroda kao što su Aboridžini u Australiji, Maori na Novom Zelandu, potomci Inka u Južnoj Americi, domoroci pa-cifičkih ostrva ili pak afričkih plemena.

Iako je savremena medicina uznapredovala, ostaje pitanje: zašto se neki ljudi u 21. vijeku ipak okreću alternativnim metodama liječenja? Odgovor ide u dva pravca. Neki od metoda i lijekova u alternativnoj me-dicini stari su i do trideset vjekova i zasnovani su na iskustvu drevnih naroda koje se usavršavalo tokom istorije. Drugi razlog je gubitak povjerenja u savreme-nu medicinu, duge i za pacijenta teške terapije koje iscrpljuju i uzimaju posljednje atome snage.

Akupunktura, tradicionalna kineska medicina, home-opatija, šijacu i fitoterapija, samo su neki od alterna-tivnih metoda liječenja koji sve više uživaju povjere-nje pacijenata. Evo šta o tome kaže praksa.

ISTRAŽIVANJE O ALTERNATIVNOJ MEDICINI

Homeopatija kao jedna od grana alternativne medi-cine

Homeopatija (od grčkih riječi homeo - slično i pathos - patnja), u najkraćem se može definisati kao način liječenja bolesti lijekom koji izaziva simptome jedna-ke simptomima bolesti. Prosto rečeno, ukoliko bolest izaziva povećanje tjelesne temperature, propisat će se lijek koji povećava temperaturu. Time se postiže su-protan efekat i dolazi do sniženja tjelesne temperatu-re. Naime, njemački doktor Samuel Haneman (1755. – 1843.) je proučavajući malariju došao do zaključka da ona kod oboljelih izaziva gorak ukus u ustima. Onda je počeo eksperimentisati sam na sebi. Isprobavaju-ći biljku kinin došao je do zaključka da ona izaziva, osim ukusa gorkog u ustima, i neke druge simptome slične malariji. Eureka! Ispostavilo se da kinin zaista pomaže u liječenju malarije! Sve svoje eksperimente objavio je u knjizi Materia Medica 1796. godine i ta se knjiga smatra osnovama homeopatije. Homeopa-

7preventeen

stru

cni k

utak

tija se usavršila u Americi i Engleskoj tokom 19. vije-ka, da bi svoj procvat doživjela u Evropi u 20. vijeku. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, homeopatija je druga po redu zastupljenosti među alternativnim metodama liječenja, odmah nakon tra-dicionalne kineske medicine. Koliko se ljudi pouzdaju u nju, najbolje govori činjenica da su troškovi liječe-nja homeopatijom pokriveni obaveznim zdravstvenim osiguranjem u: Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Luksemburgu! Bh. homeopatkinja Nada Smailbegović-Mašić studij homeopatije završila je 1999. godine na poznatom The London International College of Homeo-pathy. O ovoj profesiji govori za Preventeen. Sa kakvim se najčešće problemima pacijenti javljaju?Javljaju se sa svim mogućim problemima. Kod mladih su to najčešće poteškoće nastale zbog akni, peruti, hormonalnih poremećaja, koncentracije, treme, noć-nih mora ili pak straha od polaganja ispita ili straha od suprotnog pola.Da li su Vam se obraćali pacijenti nakon što su izgubili povjerenje u doktore?To se događa veoma često, jer teške terapije i neželje-ni efekti lijekova loše utiču na ljude.Jedno od osnovnih pravila homeopatije je „slično se sličnim liječi“. Možete li to objasniti na praktičnom primjeru?Veoma jednostavno. Ako Vas, na primjer, ujede pčela, onda homeopatski lijek načinjen od njenog otrova od-mah smiri posljedice ujeda.

Koji Vam se slučaj u dosadašnjoj praksi pokazao kao najizazovniji? Kako ste ga riješili?Najviše se radujem kad pomognem pacijentu da pove-ća samopouzdanje, koncentraciju, poboljša odnose u porodici, poslu ili partnerstvu. Raduje me takođe kad pacijent prevaziđe strahove ili zacijeli neku povredu.Da li Vam se za pomoć obraćaju mlađi ili stariji paci-jenti?Kod mene je dijapazon pacijenata od 1 do 90 godina!Kako izgledaju preparati koje koristite u homeopat-skoj medicini?Preparati su u obliku malih šećernih kugli u kojima se nalazi ekstrakt lijeka.Gdje se u našoj državi ili regionu zainteresovani mogu edukovati o liječenju homeopatijom i kakvo prethod-no obrazovanje je potrebno za to?S vremena na vrijeme, Udruženje homeopata organi-zuje dvogodišnje školovanje za sve zainteresovane. Oni koji se žele na ovaj način obrazovati o homeo-patiji moraju imati najmanje završeno srednjoškolsko obrazovanje.U poređenju sa troškovima javnog zdravstva, da li su troškovi alternativne medicine prihvatljiviji?Troškovi alternativne medicine su neuporedivo niži. Na primjer, u zapadnim zemljama ljudi obično poku-šavaju da se izliječe takvim metodama, pa tek onda traže drugu pomoć.Po Vašem mišljenju, koliko je alternativna medicina danas prisutna u našem društvu?Svijest o mogućnostima alternativne medicine raste iz dana u dan te sve više osoba žele oprobati takav način liječenja.Zašto je korisno učiti i poznavati homeopatiju?Obrazovanje nam ne služi samo da se zaposlimo, nego da kultivišemo i harmonizujemo vlastiti život na svim nivoima. Svoje vještine treba iskoristiti i da se bolje upoznamo sa novim i raznim mogućnostima li-ječenja, razmišljanja, ishrane i življenja.

Ana Soldat, Gimnazija i srednja stručna škola Istočna Ilidža

8 preventeen

strucni kutak

Dok ne postanu svjesni, neće se nikada pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći postati svjesni.

George Orwell

Svaki dan nas svi mogući mediji bombardiraju fraza-ma “kupujmo domaće” i “domaći proizvodi”. Poruka i zamisao te propagande je da ljudi trebaju kupovati domaće proizvode, ekonomija će cvjetati, država biti u prosperitetu i mi ćemo svi sretni u Evropsku uniju. Malo sutra! Ideja zvuči savršeno, gotovo utopijski, ali čim u jednadžbu ubacimo zdrav razum i logiku, predznak rezultata se mijenja. Zašto je tako?

Prvi razlog

Pokušat ću to dočarati jednom možda malo radikal-nom usporedbom. Zamislite da neki čovjek koji bo-luje od teške bolesti ode doktoru i ovaj mu kaže da se istušira i opere zube i da će mu biti bolje. I dalje nejasno? Kupovina domaćih proizvoda je površna stvar. To je jednostavno zavaravanje koje stoji rame uz rame s pitanjima vjeroispovijesti i nacionalnosti, to jest, kad god se pojave neki stvarni problemi za glavnu vijest dobijemo jedno od ovo dvoje. Jedina je razlika što u slučaju domaćih proizvoda vijest ima drugačiji tonalitet. Razmisli malo! Možda ovo sve zvuči kao teorija zavjere, ali to je ono što nam godi-nama rade i za šta znaju da uspijeva na ovom tlu.

Ispravan način nije da pokušaš uvjeriti ljude da si u pravu već da ih navedeš da sami razmišljaju i dođu do zaključka. Noam Chomsky

Drugi razlog

U anketi provedenoj sa stotinu ispitanika na razli-čitim lokacijama u Sarajevu na pitanje: ”Gledate li prvo kvalitetu ili zemlju porijekla pri kupovini?”, 98 % je odgovorilo da prvo gleda kvalitetu. Poenta – apelirati da se kupuje domaće samo iz razloga jer je domaće i buditi patriotizam preko domaće proizvod-nje u zemlji gdje prosječna potrošačka korpa košta više od prosječne plate je – besmisleno!

Domaći proizvodi ili proizvodi domaćeg?

Ljude nije briga! Da, to je uskličnik na kraju. Na pi-tanje: „Prepoznajete li domaće proizvode na polica-ma?“, 78% ispitanika je odgovorilo „Da“, ali samo 62 % je, uz moju pomoć, uspjelo nabrojati tri i više domaća proizvoda i proizvođača. Nikako ne smijem izostaviti najzanimljiviji razgovor tokom anketiranja koji upravo oslikava moju tvrdnju.

Ja: Ćao, može anketa?

Tri djevojke: Naravno, reci.

Ja: Prepoznajete li domaće proizvode na policama?

Tri djevojke: Joj, ne znamo, mi smo iz Visokog!

To su trenuci kada ti glavom prolazi ono nietzscheov-sko: ”Gledajući paćenika kako pati, stidio sam se nje-govog stida radi...” To je opet druga, temeljna, kraj-nost problema, to jest, to je sasvim drugi problem kolektivne neosviještenosti i neobrazovanja.

Sve u svemu, jedan sizifovski, ciklični kaos u kojem pojedinac ne može učiniti puno na generalnom planu.

Noam

Cho

msk

y

9preventeen

stru

cni k

utak

Osvrnimo se sada na naslov. Domaći proizvodi ili proizvodi domaćeg? Prva fraza asocira na hljeb, mli-jeko i brašno, i to je u biti ono na šta aludira prvi dio ovog članka.

Proizvodi domaćeg su, s druge strane, onaj pomalo pjesnički dio priče.

Ljudi bi trebali biti poslušni proizvođači, trebali bi raditi ono što im se kaže i ostatak života prove-sti kao pasivni potrošači. Ne razmišljajte ni o čemu. Najbolje je da ne znate ništa. Radite ono što vam se kaže, usmjerite pažnju na neke druge stvari i pove-ćajte potrošnju na maksimum. To je uloga javnosti.

Noam Chomsky

Ne tako davno, profesor filozofije Igor Žontar, tuma-čio mi je kako se nijedan sistem ne može objektivno sagledati ako si dio istog sistema. Isto kao što ne možeš reći kakva je fasada zgrade ako se nalaziš unutra. Prema tome principu, patriotizam postoji tek kada si van države. Kada si u njoj, on je nužan i podrazumijeva se, pa prema tome, moglo bi se reći da nije ni valjan.

Puno je ljudi koji potvrđuju tu tvrdnju, a jedan od najaktuelnijih u zadnje vrijeme svakako je nogome-taš Edin Džeko.

Neki će reći da je za neke njegove postupke, poput brojnih donacija i reklama, zaslužna nostalgija, no-vac ili nešto treće, ali niko ne može poreći da on nije značajno popravio imidž BiH na evropskoj, pa čak i svjetskoj nogometnoj sceni.

I upravo je to patriotizam i upravo je Edin Džeko proizvod domaćeg. Kao što je već navedeno, on nije jedini primjer. Postoji fraza odljev mozgova koja se

koristi za trend školovanja i eventualnog zapošljava-nja u inostranstvu. Iako to ima i svoju lošu stranu, ipak bi trebali gledati i onu bolju, a ta je da i oni koji su uspješni u inostranstvu popravljaju imidž BiH.

Niko ti istinu neće usuti u glavu. Istina je nešto što moraš sam saznati.

Noam Chomsky

Konačni zaključak, pokušaj da se poboljša domaća ekonomija time što bi narod kupovao domaće koji za rezultat ima jedino eventualni osjećaj krivice kod nas je, blago rečeno, “priča za malu djecu”.

Istina, i sasvim logično, ekonomija bi cvjetala kada bi se kupovalo domaće, ali za to trebaju neki uvjeti za koje mi nismo odgovorni.

To su:

- kvalitet (jednostavno, što bolje domaći proizvodi pariraju stranim konkurentima, prije ćemo ih kupo-vati)

- kvantitet kada se ne bi uvozile enormne količine stranih proizvoda, domaći bi imali veće šanse da im pariraju, npr: Prema podacima Vanjskotrgovinske komore (VTK) BiH, u prva četiri mjeseca ove godine u našu zemlju uvezeno je vode u vrijednosti od 34 miliona KM, usprkos tolikim prirodnim izvorima iste, čime se može pohvaliti malo zemalja!

Možda zvuči malo zastarjelo i tinejdžerski, ali sistem je taj koji je truo, a ne mi. I naposljetku, ko više uop-šte može i raspoznati ko je u pravu i šta je ispravno, bitno je da učite misliti i da mislite.

...od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i po-novo od svinje do čovjeka, ali, već je bilo nemoguće raspoznati ko je svinja, a ko čovjek.”

George Orwell

Zlatan Prndelj, Filozofski fakultet, Psihologija, Sarajevo

10 preventeen

strucni kutak

Tamo negdje na Zapadu, početkom XXI. stoljeća dosađivao se jedan čovjek po imenu Mark Zucker-berg na Harvardu. Cin! - i upalila se lampica nad njegovom glavicom. Tako nastade Facebook. Eh, da, naravno, ovako je nekako nastala i nuklearna bom-ba, Bermudski trougao, nacionalizam u BiH, ćeva-pi… Međutim, postoje mnogobrojne teorije! Jedna od njih je da je Facebook jednostavno nastao iz potrebe za komunikacijom s ljudima koje dugo nismo vidjeli. Druga kaže, da je ovaj čovjek dobio ogromne pare od CIA-e (začudo, opet Amerikanci pokušavaju vla-dati svijetom!) da bi prikupio što više informacija o stanovništvu, jer je na Facebooku sve izloženo, od kreditne kartice, preko seksualnog opredjeljenja, do omiljenog pića i naravno naše omiljeno - jesmo li u vezi! Pozdrav bivšoj/em, je l’? Da ja ne bih pisao koješta, da vidimo šta kaže stručno lice na tu temu. Tako sam ja, dobrica, je l’ (ne Ćosić, da Bog saču-va!) potražio odgovore kod diplomirane psihologinje Emine Omanović.

Što se desi na Faceu, tamo i ostaje – ZAUVIJEK!Ona kaže ovako: Zbog stalne borbe za egzistencijom, prestižem i ekonomskom dobiti, došlo je do velike alijenacije ili udaljavanja ljudi jednih od drugih. Fa-cebook, kao i druge slične socijalne mreže su postali način socijalizacije. Ljudi su gotovo potpuno zami-jenili tradicionalne načine upoznavanja drugih kroz druženje, izlaske i različite socijalne aktivnosti dru-ženjem on-line. Facebook omogućava ljudima da se predstave drugačijim nego što zaista jesu, da sakriju svoje mane i predstave se drugima onakvim kakvi bi željeli biti. Kreiraju idealnu sliku sebe sakrivajući mane, a ističući ili čak prenaglašavajući svoje pred-nosti. Mladi ljudi, kojima često nedostaje samopo-uzdanja socijalne mreže koriste i kao jednostavniji način dolaska do prijatelja ili partnera.

Tamo negdje na Zapadu, a ne kod nas…

Opet tamo negdje na Zapadu postoji čak i komuna za odvikavanje od Facebooka, ali zbog čega? Zato Emina kaže: Osim Facebooka postoje i on-line igrice

11preventeen

stru

cni k

utakŠto se desi na Faceu, tamo i ostaje – ZAUVIJEK!

gdje osobe žive paralelni život. Tamo imaju svoj krug imaginarnih prijatelja, žive život osobe kakva bi že-ljeli da su oni sami. Na taj način se često pokušavaju osloboditi nekih svojih kompleksa iz realnog života, te se vrlo lako izbriše i zaboravi granica između realnog i imaginarnog, između stvarnosti i on-line života. Osobe izgube svoje stvarne prijatelje, zane-mare porodicu, često gube i posao, kako bi imali što više vremena kojeg provode u svom „idealnom“ svi-jetu, što na kraju često dovede do ozbiljnih poreme-ćaja i ovisnosti. Ovu ovisnost je često i teže tretirati nego ostale oblike ovisnosti, jer zahtijeva od osobe potpunu promjenu jednog obrasca ponašanja i stila života. Ova ovisnost, kao i sve druge, od pojedinca stvara disfunkcionalnu jedinku kojoj je potrebna po-moć i koja nije u stanju sama riješiti svoj problem.

Šta predstavlja Facebook za socijalni život? Ubija li ga ili potiče?

Facebook može biti vrlo dobar način poboljšanja na-šeg socijalnog života. Socijalne mreže nam omogu-

ćavaju ostati u kontak-tu s ljudima, ma gdje se nalazili. Naravno, postavlja se pitanje i o kvaliteti tih odnosa. Često je veliki broj tih „prijateljstava“ i po-znanstava površan, ali za odnose do kojih nam je stalo, socijalne mreže mogu biti samo još jedan od načina za njihovo održavanje

i poboljšavanje. S druge strane, ukoliko socijalne mreže koristimo kao jedini način komunikacije, rizi-kujemo ostati bez stvarnih prijatelja, komunicirajući preko kompjutera s ljudima koje jedva poznajemo ili koje nikada nećemo sresti te tako socijalne mreže zapravo mogu biti ubica socijalnog života.

Ako sam ovisan o FB, kako ću to znati?

Vrlo je teško razlikovati stvarnu ovisnost od navike, ali, kao što je slučaj i sa ostalim ovisnostima, neki od simptoma ovisnosti o Facebooku su da ne može-

te zamisliti niti jedan dan bez ovog socijalnog ser-visa, da zanemarujete ostale obaveze, školu, posao ili prijatelje provodeći vrijeme na Facebooku, pretje-rana razdražljivost ukoliko niste određeno vrijeme kontrolisali svoj Facebook profil i slično. Ovisnost o Facebooku se postepeno razvija, kao i druge ovisno-sti, iz navike, pa je potrebno na vrijeme mijenjati svoje obrasce ponašanja kako ne bismo došli u situ-aciju da se moramo liječiti od ovisnosti.

Kako se odviknuti od istog?

Potrebno je postaviti prioritete i vježbati samokon-trolu. Socijalne servise treba koristiti da nam olakša-ju svakodnevni život, a ne da nam još više otežavaju i oduzimaju slobodno vrijeme kojeg danas sve ma-nje imamo. Nakon što postavimo prioritete, potreb-no je iste poštovati te se truditi ne dozvoliti sami sebi da nas provođenje vremena na socijalnim mre-žama sprečava u obavljanju svakodnevnih obaveza. To je još jedan od razloga da svoje slobodno vrije-me provodimo što više družeći se sa prijateljima, a ne na socijalnim mrežama. Dakle, socijalni servisi su odličan način komunikacije s dragim osobama koje su daleko od nas, ali nikako ne treba dozvoliti da oni postanu ovisnost, a našem socijalnom živo-tu će najviše doprinijeti „dobra, stara, već isproba-na“ komunikacija „face to face“. Andrea Mijatović, diplomirana psihologinja i projekt koordinatorica u NARKO-NE prozborila je jednu pametnu: FB nosi rizik kao i mnogi drugi sadržaji na internetu koji nerijet-ko zahtijevaju unošenje ličnih podataka, s tim što se na FB traži jedna opća socijalna slika. Međutim, mislim da su korisnici interneta sami često krivi za zloupotrebu podataka jer malo ko čita “user agree-ment”, “privacy” i slično. Kada bi to čitali, mislim da bi manji broj ljudi uopšte aktivirao ovu i slične aplikacije. Možda olakšava neke stvari tokom ko-munikacije, ali u biti, koliko god bio rasprostranjen i korišten, da ga sutra u potpunosti ukinu, ne bi se ništa drastično desilo na globalnom nivou, mada bi mnogi pojedinci bar jedno vrijeme osjećali da im nešto nedostaje. Zapravo, FB je samo iskoristio sve potencijale interneta, objedinio ih, dajući ljudima priliku da na jednom mjestu razmjenjuju muziku, fotografije, informacije s većim brojem ljudi ili in-

Emin

a Om

anov

ić, p

siho

logi

nja

12 preventeen

strucni kutak

dividualno, sve ono čemu internet zapravo i služi. Druga stvar na koju su se oslonili je ta otuđenost i pogubljenost ljudi koji se kriju iza kompjutera i otvaraju se strancima, misle da će biti prihvaćeni i povezani ako imaju hiljadu ljudi kao prijatelje na FB-u i ako dijele svoju intimu sa svima njima, a ne pokušavaju graditi nekoliko kvalitetnih odnosa sa ljudima iz svoje sredine. Obezvrijedio je značenje riječi „prijatelj“, ali mislim da se ne može FB kao kompanija kriviti za to, već su sami korisnici odgo-vorni svako za sebe i za to kako će koristiti i za šta, jer su njihove potrebe te koje kreiraju sve izmjene koje se dešavaju na FB-u.

U biti je FB oruđe, prilagođeno vremenu, koje može biti korisno, ali apsolutno nije neophodno.

Dino i svijet Pokemona

Lijep je osjećaj čuti se sa nekim s kim se niste čuli dugo vremena i znam dosta takvih primjera, kako osobnih, tako i mojih roditelja i drugih ljudi oko mene.

Međutim, danas se koristi više kao mjesto za sa-moreklamiranje i pretjerivanje u mnogo čemu. Na-žalost, koliko god ima dobrih strana, mnogo više je loših jer nema ograničenja, skoro pa nikakvih, sto se tiče uzrasta, grupa koje se prave i fotografija koje se postavljaju. Mislim, ima, ali ta ograničenja se ne poštuju.

Na primjer, ako napravite neku uvredljivu grupu tre-ba proći dosta vremena da je neko prijavi, pa tek onda da se razmotri, pa tek onda blokira ili briše, a do tada je vidjelo milijun ljudi. Sve u svemu, ko voli nek’ izvoli! I za kraj: “Ljudi, prijatelji na Facebooku nisu pokemoni, ne morate ih skupiti sve!“, reče moj dobri prijatelj Dino Gazić.

Sve osobe navedene u članku imaju profil na FB (s tim da nisam siguran za Dobricu Ćosića), uključujući i autora članka…

Zmaja od Bosne 8, 71 000 Sarajevo Bosna i Hercegovina

Tel./Fax.: + 387 33 668 683 festival@pravoljudski.org; www.pravoljudski.org

Preventeen i ovog puta daje podršku kvalitetnim projektima za mlade.

Evo o čemu se radi.

5. FILMSKI FESTIVAL O LJUDSKIM PRAVIMA PRAVO LJUDSKI I

ZUMIRAJ PRAVA/ ZOOM RIGHTS program za mlade

U Sarajevu će se u periodu od 10. do 15. 11. 2010. godine održati 5. Filmski festival o ljud-skim pravima PRAVO LJUDSKI u organizaciji Udruženja PRAVO LJUDSKI iz Sarajeva.

ZUMIRAJ PRAVA / ZOOM RIGHTS je program za mlade koji se održava u sklopu Festivala PRA-VO LJUDSKI. Čini ga više komponenti: konkurs i izložba najboljih PRAVO LJUDSKI fotografija, dokumentarni filmovi iz oblasti ljudskiih prava prilagođeni i namijenjeni isključivo mladima, kao i edukativne radionice koje kroz umjetnost, na poseban i kreativan način, problematiziraju i propituju pitanja vezana za ljudska prava opće-nito, ali i u kontekstu Bosne i Hercegovine.

Ovom prilikom, Udruženje PRAVO LJDUSKI poziva sve zainteresirane mlade ljude iz čitave Bosne i Hercegovine da se prijave na konkurs za naj-bolju PRAVO LJUDSKI fotografiju. Za više infor-macija posjetite našu internetsku stranicu www.pravoljudski.org ili nam pišite na e-mail adresu: zoomrights@gmail.com.

Amir Berbić, Vitez

Medicinski fakultet, Sarajevo

PRAVOLJUDSKI

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL SARAJEVO

13preventeen

inte

rvju

bro

ja

Ne tako davno, gledala sam televizijsku reportažu o Namibiji u kojoj je učestvovala dr. Melitta iz Švicar-ske. Ona u Namibiji živi već devetnaest godina i po-maže Bušmanima koji boluju od side i tuberkoloze. Razlog zbog kojeg je došla u Namibiju je činjenica da Švicarska ima dovoljno doktora i misao da je u Namibiji potrebnija. Nisam mogla ne zapitati se je li ta žena pri zdravom razumu? Napušta dobro plaćen posao u razvijenoj zemlji da bi otišla u zemlju Tre-ćeg svijeta i bila okružena smrtonosnim virusima. U čemu je fazon? U tome što je pomaganje i humanost osobina i dužnost doktora, koju dr. Melitta posjedu-je, dok su neki na nju zaboravili.

Čemu sva ova priča?

Zato što i u BiH živi osoba poput dr. Melitte, a to je Tim Clancy. On nije doktor, ali sigurno je humanista. Iz New Yorka je došao u Sarajevo za vrijeme rata.

Prvo je otišao u London, gdje je radio kao konobar, jer nakon što završite fakultet ili ćete magistrirati ili raditi kao konobar, Tim se odlučio za drugu opciju. Mnogo je ljudi tada u Londonu bilo uključeno u an-tiratne proteste u koje se i on uključio. Shvatio je da je jedno stajati na ulici i protestovati, a drugo je otići

Pohvala ludostina mjesto dešavanja, u BiH, i pomoći narodu. Odlu-čuje u BiH doći kao volonter na tri sedmice i ostaje devetnaest godina.

Ali zašto, šta to ima u pojedinim ljudima pa čine stvari koje većina ljudi ne bi?

Tim nam kaže: Na početku nisam ni znao za BiH, ono što sam znao bila je Jugoslavija, Tito... I čuo sam za Sarajevo zbog ZOI ‘84. Tada nisam znao ko je Bosanac, Hrvat ili Srbin. Kada me pitaju šta mi je bilo najteže od ratnih događanja, kažem da je to bio odlazak iz BiH. Smatram da je lahko napustiti Za-pad, lagodan život ispunjen novcem, gdje je sve na dugme. Ali kada dođeš na mjesto koje je ispunjeno bijedom, glađu, patnjom, čovjek, humanista se, na-kon tih slika, ne može vratiti normalnom životu. Jer u mislima su ti ljudi koje ostavljaš, a svaka vrsta po-moći im je potrebna. Tada ljudi prestaju biti brojke, novinarske priče... U njima vidiš stvarnost, realnost, u njima vidiš ljude sa istim vrijednostima kao kod ostalih. Ja sam pokušavao otići, ali nisam mogao.

Možemo li to poistovjetiti sa izjavom Christiana Mor-gstena: “Domovina nije tamo gdje živim, nego ondje gdje me shvaćaju”?

Da, možemo. Ja osjećam da me većina naroda pri-hvatila. Međutim, ne osjećam da su me institucije vlasti prihvatile. Njihovi predstavnici dolaze s pri-čom: „Ko si ti? Šta ćeš u BiH? Ne možeš ti voljeti BiH!“ Ja nisam tu da se takmičim ko više voli BiH. Ja volim BiH. I volim je na svoj način. Naravno da sam i ja frustriran, razočaran, čak mi je gore nego u ratu zbog krize moralnosti s kojom se suočavam. BiH je prva u rangu što se tiče negativnih osobina, BiH je najkorumpiranija zemlja u Evropi, što je šteta za ovu lijepu zemlju i fin narod. Jako bih volio da narod BiH ima razvijenu svijest o tome da postoje dobri ljudi sa dobrim namjerama. Jer ne mogu svi stranci, svi ljudi u istu korpu. Nije uredu generalizirati, jer to vodi prema dehumanizaciji. Ja sam prvenstveno stanovnik planete Zemlje, ja sam Tim, ja sam Bosa-nac koliko i Amerikanac, Irac porijeklom. U BiH sam proveo pola svoga života i volim ovu zemlju.

Gdje je tu Vaš rodni kraj, povuče li Vas ikada nostal-gija i poželite li se vratiti u New York?

Tim

Cla

ncy

14 preventeen

intervju broja

Moram priznati da me više vuče nostalgija kada na-puštam BiH, nego kada napuštam Ameriku! Postoje tri stvari koje me vežu za Ameriku: porodica i prijatelji, fantastična alternativna muzička scena i uređenost (shvaćanje demokratije kao obaveze, obaveza vlasti prema narodu i državi, obaveza naroda prema državi). Predstavnici vlasti u BiH se ponašaju kao apsolutisti.Ljude je strah, ne samo u BiH već uopšte. Strah je svojstven čovjeku. Jedno djelo kaže “Ljudi će mno-go dalje otići da bi izbjegli ono čega se plaše, nego da bi došli do onoga što žele.” Baš kao životinja, koja polako upoznaje i osluškuje novi teritorij i one koji tu žive, i obratno. Ono što želim reći, mnogi su sumnjali u Vas, neki još uvijek sumnjaju. Jeste li ih razumjeli? Kako su se završili Vaši konflikti? Tačno, ali ako ljudi sumnjaju u mene nije moje da ih uvjeravam u suprotno. Jedno su riječi, a drugo su djela, a ja sam se svojim djelima pokazao. Ja nemam vile, ni mercedes. BiH sam na početku pomagao kroz humanitarnu pomoć, poslije sam počeo pisati, na-

pisao sam devet knjiga o BiH, uglavnom turističke vodiče i na taj način sam pokazao da BiH nije crna rupa, već da ima pozitivne strane. Najlakše je pričati o tamnim stvarima, upalite TV, pročitate novine, sve se crni. Ne znam kako narod preživljava uz toliku negativnu energiju. Trudim se svuda oko sebe vidjeti pozitivne stvari. To je problem kod bh. naroda. Kao prvo, slijepi su, ne žele vidjeti, a kada im pokažete, ne žele shvatiti, prihvatiti, ne žele djelovati. Izvorište Vrela Bosne je zagađeno. Kada je došlo do zagađenja kružile su priče da su životinje odgovorne za zagađenje, što je apsurdno; zatim da je do za-gađenja došlo zbog neuređene kanalizacione infra-strukture Bjelašnice i Igmana. Činjenica je da je voda epidemiološki opasna po zdravlje korisnika zbog povećanog broja bakterija. Zanima me Vaša priča, tačna, detaljna o izvorištu Vrela Bosne i Vaše učešće u tome.Istraživanje ekologa i ljubitelja prirode pronašlo je oštećenje na kanalizacionom sistemu na Igmanu.

15preventeen

inte

rvju

bro

ja

Do oštećenja je došlo zbog loše kanalizacione infra-strukture, cijevi su jeftine i stare, nisu ugrađene na pravi način, a standard se ne poštuje. Na to ošte-ćenje smo ukazivali više od godinu dana, a nadre-đeni su čekali da se zagađenje dogodi. Oštećenje se nalazi blizu izvora, to je i dovelo do zagađenja. Mnogi ljudi ne znaju, a mnogi zaboravljaju da je BiH najveće kraško polje u Evropi, što bi značilo da ima-mo sistem podzemnih, kvalitetnih i čistih voda kao nigdje na svijetu. Ako je zagađenje površinsko, znači da će otići pod zemlju i izazvati nova zagađenja. Ono što je najgore i najbolnije od svega je neodgovornost koju vlast pokazuje. Mi smo im pokazali snimke, slike, gdje se jasno vidi da fekalije ne cure, već teku, a oni imaju smjelosti sve to negirati i reći da su ži-votinje krive, što je apsurdno! Zagađenje nije jedini problem. BiH će uskoro imati problema sa nivoom vode, što znači da će imati problema sa pitkom vo-dom, sve zbog loše infrastrukture i lošeg standarda. Svi pričaju o energetici, izgradnji hidrocentrala te novim načinima kako će puniti svoje džepove i džepove stranaka, a niko ne priča o zaštiti životne sredine, o štednji, o tome kako narod može bolje živjeti, kako postići da se smanje računi... Ne razvija se energetska efikasnost.

Predstavnik vlasti koji zna za problem zagađenja na-kon svega i dalje negira zagađenje, a još uvijek je na poziciji i ostat će na njoj. Filozofija je: što si gori, bolje prolaziš!

Završili ste anglistiku i književnost. Koliko sve kom-petentni govoriti o ekologiji?

Istina, nisam naučnik. Nemam diplomu, ali jesam ekolog. Svi mi možemo biti ekolozi ako to želimo. Ekologija mi je hobi više od dvadeset godina. Čitam, proučavam, imam znanje, iskustvo. Kod nas se sve gleda kroz ekonomiju, a ne shvaćaju da je u našoj zemlji ekologija bitna za razvoj ekonomije.

Greenvision?

Suosnivač sam Greenvisionsa, koji je na početku svog djelovanja želio biti NVO. Poslije smo shvatili da ne želimo dobivati donacije kako bismo radili, već želimo sami pronaći novac za naše projekte. Zbog toga smo se registrovali kao D.O.O., kao neprofitabil-na firma koja zarađeni profit ulaže u svoje projekte.

Argument Greenvisionsa je nauka, logika, balans ekologije i ekonomije. Ekoturizam sprečava umira-

nje pojedinih sela kao što su Lukomir i Umoljani jer ih posjećuju ljudi koji žele probati tradicionalna jela, vidjeti tradicionalnu nošnju, vidjeti prirodu.

Ekoturizam, turizam u kojem osviješteni putnici po-dupiru zaštitu prirode i okoline na odredištu koje su odabrali, kao i lokalnu zajednicu i njenu kulturnu baštinu.

“Tourism is like fire, you can cook your dinner on it, but if you are not careful, it will burn your house down?”

Turizam je industrija, motor koji može donijeti razvoj ili destrukciju. Turizam kao destrukcija donosi sa so-bom masovnu kulturu u kojoj se gubi tradicija, uni-katnost. Lokalna zajednica se prilagođava turistima, umjesto da bude suprotno. Zbog toga je ekoturizam pozitivan, jer turisti podupiru lokalnu zajednicu, ne narušavaju je.

Odakle crpite optimizam?

Svi mi imamo izbor, do nas je. Između lijepih i depresivnih trenutaka, ja biram lijepe. To je još je-dan način moje borbe, ne dopuštam da negativna energija dopre do mene, družim se s optimističnim ljudima i onda zajedno širimo pozitivnu energiju i prenosimo je na druge.

Na koji način komunicirate sa prirodom?

Na način da joj prvenstveno iskazujem svoje duboko poštovanje, koje zaslužuje od svakog čovjeka. Priro-da je moja džamija, crkva, mjesto gdje se ja molim i pronalazim svoj mir i svoje odgovore.

Život u skladu sa prirodom?

Mi smo dio prirode i priroda je dio nas, zajedno čini-mo cjelinu i jedino tako možemo funkcionisati. Ljudi misle da je priroda, ekologija daleko od njih, ali ona je pored njih, dio njih, to je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, što prije to shvatimo bit će bolje za nas.

Sabiha Kapetanović

16 preventeen

(IN)PUT

Znamo dobro da se u BiH nalaze mnogobrojne ne-taknute šume, plodna poljoprivredna zemljišta te raznovrsna bogatstva. Uzevši u obzir relativno malu površinu zemljišta, ali i broj biljnih vrsta, BiH spada među pet najbogatijih zemalja Evrope u pogledu gu-stoće rasprostranjenosti i različitosti vrsta. Statistički gledano, u BiH postoji 3.000 – 5.000 vrsta gljiva i li-šaja te je u šumskim ekosistemima moguće pronaći oko 74 % od ukupnog broja vrsta gljiva spomenutih u Crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN) u Evropi. Također, danas se sakuplja 160 – 170 vrsta samoniklog ljekovitog bilja, gdje je pretežno zastupljeno tradicionalno, tj. ručno prikupljanje i šumskih plodova.

Kako je tema ovog broja život u skladu s prirodom ili kraće, život s prirodom, moja tema je život od prirode, tj. je li moguća egzistencija od prethodno statistički poredanih bogatstava BiH.

Najvjerodostojniji način da to saznam bio je da i sama provedem bar jedan dan na planini radeći i komunicirajući s osobama koje ljeti doslovno žive od branja šumskog bilja. To mi nije bilo ni strano jer sam već ranije i sama to radila, ali više rekreativno, tj. donesem kući taman dovoljno da uspijemo na-praviti samo poneki sok od borovnica ili malina, a fleka na tepihu mi je i sada podsjetnik na te dane.

Stigla sam na planinu u ranu zoru kao i svi berači, ali veliki broj njih ostaje duži period tu u šatorima ili vikendicama, ako se nađe neka. Tada je bila sezona borovnica i otkupljivači se nalaze tu. Saznala sam da jedan kilogram borovnica otkupljuju za tri konverti-bilne marke. Nakon sezone borovnica, dolazi sezona brusnice (crvena borovnica) koja je obično dvostru-ko skuplja od borovnice. To mi je sve objasnio Muris, dvadesetogodišnjak koji svakog ljeta bere borovnice, brusnice, maline, jagode i u jesen gljive. A i ja sam bila vrijedna pa sam dan prije svratila na gradsku pijacu i raspitala se za cijene: borovnice su pet kon-vertibilnih maraka, maline dvije konvertibilne mar-ke, kupine do tri konvertibilne marke. Nadam se da nije bilo još šta, jer ako i jeste, zaboravila sam!

Muris mi je također rekao da je to nevjerovatno te-žak posao (što sam i sama shvatila kasnije) jer se

Život od prirode

radi po čitav dan, a i planina zna nekada biti nemi-losrdna. Već je nekoliko dana u šatoru i kada sam ga zamolila da ga intervjuiram rado je pristao.

„To mi dođe kao pauza“, reče.

Ideš li sam i ima li mnogo mladih ljudi koji se time bave?

Nekada povedem i mlađu sestru, ali većinom dođem sam. Ima dosta bračnih parova, neki povedu i djecu. Najviše ima omladine od 14 do 17 godina i ima više žena. Ali nikada nisi sam ovdje.

Isplati li se taj rad?

Pa, ako imaš već negdje posao, ovo dođe dobro jer povećaš kućni budžet. Jest da je težak rad, čitav dan si na planini, po ovom suncu... Za jedan dan se ubere pet do 15 kilograma, kako ko. Sjećam se da je moja sestra kupila svoj prvi mobitel novcem zarađenim od branja borovnica. Ali ako je ovo jedini izvor primanja, onda je vrlo teško i ne možeš se uzdati ni u prirodu svake godine, ne rode borovnice baš uvijek.

Zašto si odabrao raditi u prirodi?

Ne mogu baš reći da sam ovo odabrao, jednostavno idem tamo gdje ima posla i gdje mogu koliko-toliko

17preventeen

(IN)P

UT

zaraditi. Ipak, svi ćemo se kad-tad vratiti prirodi, ali ja to sada radim jer nema drugog posla za mene.

Šta ima u prirodi, a nema u kancelariji ili nekom zatvorenom prostoru?

Dosta kukaca, poneka zmija, nevjerovatno jako sun-ce i šta još sve ne na ovoj nadmorskoj visini! Teško se fokusirati na lijepe stvari kada radiš od zore do mraka, ali ih sigurno ima, ako ništa tu su naravno svjež zrak i cvrkut ptica.

Je li teško prodati robu?

Otkupljivačima nije, to je lahko, zna se da je jedan kilogram tri konvertibilne marke. Ali na pijaci kako kad. To zavisi od cijene, kvalitete proizvoda, sreće, pa i cjenkanja. Ko ima stalne mušterije i tako reći zagarantovano tržište, njemu nije teško.

Kako tvoji vršnjaci gledaju na tvoj posao?

Različito. Mnogi to vide kao posao koji bi radili onda kada nemaju šta drugo. Dok neki ovo vide i kao

Dalila KajevićElektrotehnički fakultet, Sarajevo

rekreaciju, ali to i mogu samo oni kojima berba bo-rovnica dođe kao izlet na planinu, ali takvi i ne dođu s namjerom nešto zaraditi. U suštini, većina mojih vršnjaka ima poslove koje rade skoro 12 sati na dan, tako da i ovo smatraju jednim takvim poslom.

Opiši nam ukratko jedan takav radni dan.

Ujutro rano dođem na planinu i odmah počnem bra-ti. Negdje do podne već imam dovoljno borovnica da se vratim u podnožje i predam ih otkupljivaču. Tad napravim pauzu, odmorim se i spremim da opet idem brati. Vratim se pred mrak opet do otkupljiva-ča, odmorim se malo i onda ili odem kući, ili osta-nem preko noći u šatoru ili kod prijatelja u vikendici, kako kad. I ujutro sve ispočetka. Nakon dana prove-denog na planini, i još u radu, shvatila sam da je rad sa šumskim plodovima kao i ostali poslovi, težak i egzistencijalno potreban, ali ipak, kroz taj posao naučimo poštovati prirodu i biti zahvalni na bogat-stvima koja drugi nemaju. Mislim da to ne možemo shvatiti iz kancelarije.

18 preventeen

(IN)PUT

Vino je nešto što je izvanredno prilagođeno čovjeku, ako mu se i u zdravlju i u bolesti daje s razlogom i u pravoj mjeri - Hipokrat

In vino veritas! – izreka je i istina koja prati sve ple-menite sadržaje našeg života. Vino je poput amajlije utkano u poeziju, glazbu, duhovnost, čini život ljep-šim, lakšim, otvara vrata naših srca, otkriva našu spontanost, stvara nova prijateljstva, začin je lju-bavi...

Sunce, zemlja i grožđe stvaraju “kaplju radosti”. Kako i gdje se to radi u BiH, odlučila sam istražiti. Južno od Mostara, uz obale Neretve, prostiru se vi-nogradi koji čine Vinsku cestu BiH. Prizor je nevje-rojatan! Tu, gdje čovjek kamenu krade zemlju, gdje ljeti ispucana zemlja vapi za vodom, sve je nekako posebno: i priroda, i ljudi, i vino.

Deset minuta vožnje autom od centra Mostara, u centru plantaže Konjusi, okružen vinogradom, masli-nama i voćnjakom nalazi se Romanca, etno-gastro-nomski kompleks. Prema njemu sam pošla odmah nakon silaska s Vinske ceste. Potražila raspoložene sugovornike i naišla na Marka Kraljevića, zaposleni-ka vinarije Aluminij. Pokazao mi je vinski podrum s kušaonicom, restoran i vinoteku. Razgovarali smo o mnogočemu vezanome za vino, vinograd, zdrav način života i prirodu.

Rekao mi je da svi znamo priče koje kruže o alkoho-lu: kako on šteti organizmu, kako vremenom izaziva ovisnost i od ljudi pravi propalice. Međutim, kao da su svi zaboravili na povoljna djelovanja alkohola!

Većina ljudi cijeni vino zbog njegovog izvanrednog i kompleksnog ukusa. Postoji bezbroj različitih vrsta vina, od kojih se svako kombinira s određenom vr-stom hrane.

Gospodin Kraljević mi je skrenuo pažnju da nađem na internetu neke statističke podatke koji idu u ko-rist vina i njegovog konzumiranja, te sam to i učinila!

Vino može nadomjestiti 500 kalorija masnoće ili še-ćera u svakodnevnoj hrani čovjeka koji radi teške tjelesne poslove. Jedan gram alkohola oslobađa se-dam kalorija, a vino jačine 11 vol. u jednoj litri sa-drži 87 grama alkohola. Prema tome, zdrav čovjek koji fizički radi, dnevno može popiti 0,71 litri vina,

Tajna je umjerenost

onaj tko se ne izlaže većim fizičkim naporima 0,31, a žena i mlad čovjek 0,21 litri vina jačine 11 vol.

Korist od konzumiranja vina

Umjerena količina alkohola može povećati nivo HDL kolesterola, što se smatra i primarnom kardiovasku-larnom koristi koja dolaze od vina (crvenog i bije-log). Resveratrol koji se nalazi u vinu (crveno vino ima više resveratrola u odnosu na bijelo) može pro-izvesti antitrombozne učinke koji mogu poboljšati rad srca i smanjiti rizik od koronarnog oboljenja. Kao lijek, vino su koristili i antički narodi o čemu svje-doče brojni zapisi.

Negativna strana konzumiranja vina

Konzumacija vina može pogoršati određena zdrav-stvena stanja. Jedna od negativnih strana konzumi-ranja je u tome što povećava razinu triglicerida, a samim time utječe i na zdravstvene probleme po-vezane s bolešću dijabetesa. Određene studije po-kazuju da alkohol povećava razinu estrogena i po-spješuje razvoj raka dojke kod žena. Vino, posebno crveno, često negativno djeluje na ljude koji pate od migrenskih glavobolja. Također, konzumiranje alko-hola može dovesti do povećanja tjelesne mase zbog unošenja kalorija koje nemaju nutritivni sadržaj.

Dajana Mišković

FPN, Sarajevo

19preventeen

(IN)P

UT

E pa i ja sam bila noćni stražar...

Prvo sam se upitala kako ću ja to, a već kada sam ušla u njegove „odaje“ bilo je kao da to radim godinama. Sve je izgledalo pomalo čudno, ali zanimljivo. On u ulozi noćnog stražara, imenom Vlado, čovjek srednjih godina, ja „novinarka“. Nije bilo potrebe da se upoznajemo, jer se već duže vrijeme srećemo u školi koju ja pohađam u Travniku. Kada sam čovjeku objasnila kojim dobrom do-lazim, nasmijao se i rekao: „‘Ajd i nas se neko sjetio.“ Na početku, samo je čitao Zaratustru i nije se ni obazirao na mene. I kada mu je napokon dosadilo čitanje, pomislila sam da će krenuti naš razgovor. Opet sam se prevarila. Upalio je nekakav mali TV i opet krenuo po svom. A ja sam skupila snagu i rekla sam u sebi: „Eh tu sam te če-kala“. Ne može moja živahna duša trpjeti njegovu tišinu. To je bio prostor gdje su tišina i tajnovita snaga mira vladale, dok je na kraju prostorije sjedio čovjek, jednako tih i miran kao i sve oko njega. Počela sam ga ispitivati i moram priznati, upalilo je! Čovjek se pošteno raspričao. „Dobar je život, samo čovjek mora imati neke želje, neki cilj, razumiješ?“, promrmljao mi je. Shvatila sam da pri-čam s vrlo zanimljivom osobom. Naš razgovor se nizao satima, a uglavnom smo se bavili životnim temama. Njegov život tih, miran, za većinu moglo bi se reći i do-sadan. Ne znam koja bi me muka morala natjerati da živim takvim životom. On dođe na posao oko 19 sati, u šest krene kući. U tom vremenskom razdoblju zapravo ne doživi ništa, koliko sam ja shvatila. Sve što radi je gledanje TV-a, čitanje, nadgledanje i na tom se završava sav njegov rad. Nema posebnog fizičkog rada, osim zimi, kad mora čistiti snijeg. Pitala sam ga kolika mu je plaća i je li zadovoljan, iako sam se pomalo osjećala neugodno.

Ipak, „novinarka“ sam i moram pitati. Odgovorio mi je jednakom smirenošću kao i na ostala pitanja. S obzirom da je u ranoj mirovini i da prima istovremeno i plaću, zadovoljan je, uspije pokriti većinu troškova. Tada sam shvatila da mlad čovjek jednostavno ne bi izdržao ni ovaj posao, niti bi bio zadovoljan ovakvom plaćom, al’ ja sam očito naišla na osobu koja je svime zadovoljna. Što se tiče intervencija, nije se baš imao čime pohvaliti. Tijekom pet godina, koje je proveo na tom radnom mjestu, ni-šta značajno se nije dogodilo. Međutim, sjetio se jednog značajnog radnog dana, kada je sjedio i kao i obično čitao knjigu, čuo je napolju nekakav čudan zvuk. Ustao je kako bi provjerio što se događa, onako sa malom dozom straha i uplašenosti, otključao vrata i ugledao psa koji je bio toliko gladan da je donio svoju posudu za hranu, kako bi mu netko nešto udjelio. Tada se počeo smijati, kao i ja dok je to pričao. Kada god pomislim da sam usamljena, sjetim se noćnog stražara i utješim se. Vrije-me koje provodi kući mu je već zanimljivije, to je druga strana njegovog života. Dođe kući oko sedam sati, doruč-kuje i krene na spavanje. Probudi se negdje oko 15 sati i ostatak vremena provede s obitelji. S obzirom da sve ima i svoju bolju stranu, kaže da mu posao stražara nekad i dobro dođe. Najveći razlog je taj što mu žena stvori toliku zbrku u glavi da jednostavno poželi odmoriti se od nje. Kako bih ga utješila, rekla sam mu: „Blago vama, vi bar imate gdje pobjeći.“ Velika prednost, nema što! Zanimalo me po čemu mu je posebna knjiga koju je čitao, a on mi je pročitao ovo: “Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja, i otišao je u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom, i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposljetku izmjeni njegovo srce i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred sunce i ovako mu je govorio: ‘Veliko svijetlo nebesko! U čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih koji-ma sjaš!’ Tako i on danima napušta svoj dom i odlazi na posao noćnog stražara, gdje odmara svoj duh u samoći i iznova se raduje svakom novom danu, znajući da negdje ima onih za koje on iz dana u dan sja…

Kristina Divović KŠC Petar Barbarić, Travnik

20 preventeen

(IN)PUT Kamo su me to staze odvele?

Mostar je kameni grad, i on je ujedno i njegov sim-bol. Od davnina je već znano da se život gradio na kamenu i zbog toga je isti taj kamen uklesan u srca Hercegovaca. Prvi put se spomenuo kamen tenelija, na lokalitetu Mukosa, pet kilometara južno od Mo-stara. To je vrsta krečnjačkog kamena. To je kamen koji se lahko reže i obrađuje. Ovim kamenom je ne-kada davno izgrađen kameni Stari most u Mosta-ru. Za jednog Hercegovca je veliki kompliment kada kažemo: „Srce ti je kamen“, time mu potvrđujemo svu hrabrost i ustrajnost na putu očuvanja kulturne baštine, svoga grada te borbu za sva prava, a to je veliki pohvalni čin i samome gradu, jer se izborio sa teškim trenucima, teškim godinama u kojima je op-stanak bio nezamisliv, ali se sve to dobro podnijelo.

Šećući gradom

Šećući, ušli smo u radnju jednog poznatog slikara u Mostaru, zvanog slikar Batlok. On već 60 godina voli i njeguje svoju veliku ljubav - slikarstvo. Pitala sam ga kako doživljava ovaj kameni grad i šta za njega znači kamen. Rekao je da je „srce od kamena“ jedna metaforika kojom se obilježava ljubav između čovjeka i tog kamena, te kako su uvijek, čovjek i kamen - spojeni, čime nam je opravdao tu metafori-ku. Danas se ne isplati mnogo ručni rad, jer su naše ruke zamijenjene velikim mašinama, te je stvaranje svedeno na minimum i malo je onih koji rade ruč-no. Posljednji koji je klesao kamen u Mostaru bio je čovjek koji je prije godinu preminuo. Ostala je samo jedna velika uspomena na njega. „On je de-set godina proveo sakupljajući kamenje u Neretvi te ih oblikovao prema svojoj mašti“, pričao mi je gos-podin Hamo Mustić, vodič muzeja u Mostaru. Svaki Hercegovac kaže: „Na kamenu živjeli, na kamenu se rodili i izgradili.“ Što su za Bosance šume, za Herce-govce je kamen.

Radoznalost me odvela i malo dalje

Čitajući, naišla sam na jednu rečenicu koja glasi: „Kamen se danas obrađuje strojno jer strojevi ubr-

Da zavirimo u kamen -srce Hercegovine

zavaju i olakšavaju...“ Tužno ili ne, stanovnici ovog grada, pa i sami posjetitelji će od sada nositi velike uspomene, kroz maglu, jer više nema jedinstvenih, istinskih zaljubljenika u kamen. Više niko neće reza-ti, više niko neće klesati, niko više neće sakupljati u Neretvi i oblikovati kamen! Mnogi Hercegovci su toga dana izgovorili isto, mnogi su o kamenu rekli tako malo, a tako mnogo: „To je naša tradicija!“ Zar je to od svega što je ostalo? Ali i da prestanu govoriti i da ne nađu više iste načine opisati ga, bez obzira na sve, kamen će živjeti kao simbol predivne Herce-govine, simbol Mostara, grada čije su obale Neretve srdačno primile svakog posjetitelja.

Logika me slijedila putevima

Kamen je predmet, kamen je osjećaj, kamen je sim-bol nečega, dio nekoga, veliki sklop emocija... Može biti jak, može biti grub i izrazito mekan, ali spona između čovjeka i kamena je kao žila. Nezamislivo je kako mnogo ljubavi ima. Među njima je i ljubav prema kamenu koja neće umrijeti sve dok je ljudi prenose s koljena na koljeno.

Lejla Lisica Gimnazija Dobrinja, Sarajevo

21preventeen

(IN)P

UT

Ljudi nikada nisu zadovoljni ničim. Ako imaju malo, žele mnogo. Ako imaju mnogo, žele još više. Ako imaju još više, žele da budu zadovoljni sa malo, ali nisu u stanju da se u tom smislu potrude. Paulo Coelho.PN/ Ispričat ću vam priču o čovjeku koji je odlučio ostaviti to “puno” što ima i zadovoljiti se s “malo” kako bi našao svoj unutarnji mir. Ovo je priča o čika Nadiru, vrlo jednostavnoj osobi koju zadovoljavaju male stvari, što ga u čitavoj gomili ljudi koji žele novac, moć i slavu, čini jedinstvenim. Odra-stao je u Travniku, ima ženu, djecu i zaista mnogobroj-nu obitelj, no izdvaja se po tome što je odbacio život u gradu i otišao živjeti na planinu Vlašić kako bi se “oporavio” od života poslovnih ljudi, loše sredine, ne-čistog zraka i opće nesloge koju grad pruža. Otišao je u potrazi za svojim mirom. U početku, to nije bilo tako. Prvo je odlazio svaki vikend, pa ponekad i radnim da-nima dok jednom nije shvatio da mu grad ne pruža ni pola zadovoljstva koje mu pruža planina. Onda je od-lučio ostati u svojoj vikendici, dovršiti njenu izgradnju, proširiti je i učiniti je ne samo svojim domom nego i domom drugih ljudi koji se žele odmoriti od stresa koji grad pruža. Prije nekoliko dana posjetila sam čika Nadira kako bih vidjela dokle je došao sa svojim po-slom, je li još uvijek oduševljen životom na planini ili se ponekad poželi vratiti i rekao mi je da svoj sadašnji život ne bi volio mijenjati ni sa kim. “Loših ljudi mi je preko glave”, rekao je čika Nadir, “Ovdje imam svoj mir. Nitko me ne ometa, stalno sam smiren, dok je dole uvijek bilo puno provokacija i nerviranja ni zbog čega. Zrak je čistiji, živim zdravije, nema stresa...” U svojoj vikendici ima sve kao i mi u gradu: čistu vodu, struju, TV, mobitel i ostale sprave kojima je 21. stoljeće ispunjeno, ali ne koristi ih preče-sto. Primjerice, TV pali samo kada je neka dobra uta-kmica na programu. Vijesti nikada ne gleda jer kaže: “Na vijestima nema ništa lijepo. Kada bih ih gledao, to onda ne bi ni bio bijeg od stresa. Onda sam džaba došao ovamo.” Na moje pitanje bude li mu ikada do-sadno odgovorio mi je: “Iskreno, ima situacija kada je

Planina i ja

tako.” Međutim, potrudi se uvijek imati nekog posla, a i ako nema, on uživa u dosadi jer dosada na planini nije ni slična dosadi u gradu. Dosada na planini prija! Svoj dan mi je opisao ovako: “ Ujutro se rano budim nakon čega slijedi doručak, pa kava. Nakon toga ob-vezno idem u šetnju. Kada se vratim obično uradim neke poslove oko vikendice ili u vikendici, a zimi je potrebno često razgrtati snijeg. Nakon toga dolazi ru-čak i opet šetnja. Navečer mi nekada dođe prijatelj koji također živi u svojoj vikendici koja se nalazi u blizini. I tako prolaze dani. Naravno, nekada odlučim da neću ništa raditi taj dan ako mi je mrsko. Nisam pod priti-skom. Za sve imam vremena.” Čika Nadir živi zaista zdravim životom, ne puši, ne pije, hrani se zdravo, tru-di se živjeti u skladu s prirodom, šeće poslije svakog obroka. Ponekad vozi bicikl ili ide brati gljive, razne lje-kovite trave i ostalo. Ispred vikendice se nalazi i viseća ljuljačka na kojoj (vjerujem) provodi dosta vremena. Znam da ja bih! Također preko ljeta je postavljen vrlo veliki bazen u kojem se nalazi čak i dušek. Prava uži-vancija: voda, planina, čist zrak, zelenilo i mir – recept za dug i sretan život. Zanimljiva stvar se dogodila kada sam bila kod njega u posjeti: odjednom su mi počela stizati mnogobroj-ne poruke na mobitel, jedna za drugom, konstantno. Užasno sam se naživcirala, na šta se čika Nadir samo nasmijao i rekao: “Vidiš, Minja, toga kod mene nema. U tome je sva čar planine!”“Treba živjeti prirodno. Tada je tek život uistinu lijep”, kaže čika Nadir te nastavlja, “A znaš li šta je priroda ? Vidiš ovo drveće? Borove, smreke i ostalo? Vidiš li da su njihove grane raštrkane sve do poda? To je prirodno drvo. A znaš li kako izgleda ono drveće u parkovima? Znaš li da su njegove grane potkresane metar i više? To nije prirodno drvo. Prirodi u gradu ljudi ne dozvolja-vaju da bude priroda, imaju je potrebu mijenjati kako bi bila ljepša i tada priroda prestaje biti prirodna. Ovo ovdje oko nas je priroda, ništa drugo!”, zaključio je. Nakon tog razgovora s njim imala sam osjećaj da mi život uzalud prolazi i poželjela živjeti slično njemu jer je jedan od rijetkih koji je zadovoljan onim što ima, pa makar to po našim standardima i bilo malo, njemu je dovoljno.

Minja Mijatović,

KŠC “Petar Barbarić“, Travnik

22 preventeen

Cool - turA

Nema te zemaljske boli Koju nebo ne može iscijeliti.

Nepoznati autor

Ovo bi bila Koliba u jednoj rečenici, u jednoj prelije-poj izreci koju nam citira pisac u navedenoj knjizi.

Ili recimo, mogu započeti i ovako:

Znate ono, kad želite pročitati neku knjigu, pa vam tu istu preporuči još stotinu ljudi (plus mediji), ili vam prijatelj ispriča radnju / kraj, a o knjizi sve sami hvalospjevi? Još ako je kojim slučajem postala svjet-ski bestseller, ili ne daj bože, američki... To je već dovoljno da posumnjamo u njezinu kvalitetu i vri-

KOLIBA William Paul Young

jednost, a sve nam to pomalo ubija svaku namjeru i želju za njezinim čitanjem.

Ipak, prvi put moram reći: Svi ti ljudi zaista imaju pravo!

Koliba vlastitog srca

Roman započinje pričom o nesretnom Macku, čija kćerkica Missy biva oteta na obiteljskom izletu. Dje-vojčicu je oteo serijski ubojica poznatiji kao Ubojica Božje Ovčice, a dokazi o njezinom ubojstvu pronađe-ni su u napuštenoj kolibi u divljini Oregona.

Koliba je od tada za Macka postala izvor najveće boli, simbol patnje, mjesto na čiji je spomen postajao naj-ranjiviji i nešto što je uzaludno pokušavao potisnuti iz pamćenja, ali nikako nije mogao. Od dana kćerkine otmice, a posebno nakon pronalaska užasnih dokaza o njezinom ubojstvu u kolibi, Mackov život, kao i život njegove obitelji, obavila je Velika Tuga. Nakon četiri godine provedene u agoniji, osjećaju krivnje, optuživanju Boga, razmišljanju o besmislu života, o dobru i zlu..., Mack prima neobičnu poruku od Starog. Stari je zapravo bilo ime od milja, kojim se Mackova supruga Nan obraćala Bogu. U svojoj poruci, Stari je Macka pozvao da dođe u kolibu.

Unatoč lucidnosti situacije i vlastitom zdravom ra-zumu, Mack se u očaju uputi u kolibu, na mjesto tragedije, kako bi se suočio sa svojom najvećom boli. Nije znao da će taj događaj zauvijek promijeniti nje-gov život, kao i njega samog, i to nabolje. Ono što ga je čekalo u kolibi, bio je zapravo susret sa trojedinim Bogom: Ocem utjelovljenim u tijelu žene, crnkinje pod imenom Elousia; Isusom – preplanulim Židovom koji nije bio lijep kao na slikama, te Duhom Svetim u obliku azijatkinje Sarayu: Ako ti se odlučim ukazati u muškom ili ženskom obličju, onda je to zato što te volim. Sa njima provodi dane u neobičnom druženju i razgovoru. Ovako predstavljeno Sveto trojstvo raz-bilo je sve njegove predrasude i misli o Bogu, životu, ljudima i vjeri. Na vjeronauku su ga učili da je Bog prekinuo svaku izravnu komunikaciju sa suvreme-nim čovjekom, ostavivši ga radije da sluša i slijedi Sveto pismo – dakako, u ispravnom tumačenju. Ali ovo! Ovo što je Mack vidio bio je Bog koji se smije, jede, pleše, šali..., i koji govori kako muškarci znaju biti ponekad tako smiješni. Tako Mack promatra Isu-sa kako se divi zvijezdama: Stoga, iako sam ja ovo stvorio, promatram to ljudskim očima. I, moram reći da je zadivljujuće!

23preventeen

Cool

- tu

rA

različitih strana. Youngu se uglavnom zamjera što u svojoj knjizi iznosi negativnosti koje se tiču Crkve kao institucije, kao i svih njezinih dogmi, shvaćanja i pravila; kako navodno podržava reinkarnaciju, nagi-nje zapadnjačkom shvaćanju religije (uostalom, kao da se svijet dijeli samo na fundamentaliste i zapad-njake?), nudi novu vrstu kršćanstva u obliku mješa-vine različitih religija, te da je u cilju lansiranja novog bestsellera i njegove prodaje, dao narodu Boga kojeg želi. (Mijenja li velika komercijalizacija i tema koja se sviđa ljudima vrijednost teksta i dobru nakanu samog pisca?)

Što se tiče Youngovih komentara na Crkvu, pisac ne isključuje činjenicu da je moguće biti istinski vjernik te usput cijeniti Crkvu kao instituciju i biti dio nje.

Na stranu sve te komentare, jedno je sigurno: Koliba je roman koji nam nastoji dokazati da iza svih doga-đaja postoji neki dublji smisao, ona nastoji osloboditi čovjeka osjećaja krivnje te pomoći svima onima koji su proživjeli i proživljavaju vlastite tragedije. Stoga bi bilo najbolje zanemariti većinu komentara, a stvoriti jedan svoj vlastiti. Knjiga se ne odnosi nužno na kr-šćane, nego i na ljude svih religija, kao i ateiste. Obi-luje predivnim izrekama, te je postala poznata kao roman koji ruši religijske stereotipe o Bogu, svijetu i čovjeku.

Većina nas nosi u sebi osobnu patnju, pregažene snove i napukla srca, svatko od nas ima samo sebi svojstvene gubitke – vlastitu kolibu.

Što je najčudnije, taj isti Bog mu govori kako mu religija i institucije nisu baš osobito drage: Ono što ja vidim jesu ljudi i njihovi životi, živuća zajednica svih onih koji me ljube, a ne zgrade i programi.

Razgovarajući sa trojedinim Bogom u kolibi, Mack je došao i do uzroka svojih najvećih patnji, a sve je

Irena Fišić dipl. novinarka Novi Travnik

završilo potpuno nevjerojatno. Napokon je upoznao i razumio Boga, shvatio kako i on ima osjećaje baš kao i svi mi te da mu stoga nismo u stanju suditi, baš kao što ni On nama ne sudi (to čine naša djela). Zapamtio je da Starome nikada nije trebalo zlo kako bi ostvario svoje dobre naume. Mack je napokon bio slobodan čovjek. A Missy? Ona je i dalje bila tu, živa u njegovim mislima, ovaj put radosnim.

Nova Tajna

Koliba nesumnjivo proživljava istu sudbinu kao do-nedavno Tajna (The Secret) Rhonde Byrne, s tim da je kod Kolibe malo složenija stvar budući da se doti-če Crkve, što je izazvalo nebrojene polemike između

Oni koji me vole dolaze iz svih postojećih sustava. Oni su budisti i mormoni, baptisti i muslimani, demokrati, republikanci i mnogi koji nisu glasovali i nisu dio nika-kvih vjerskih organizacija. Imam sljedbenike koji su bili ubojice i mnoge koji su se smatrali bogomdanima. Ima tu bankara i kladioničara. Amerikanaca i Iračana. Židova i Palestinaca. Nije mi želja pokrstiti ih, nego im se želim pridružiti u njihovoj preobrazbi u sinove i kćeri mojeg Starog, u moju braću i sestre, u moju Odabranicu.

24 preventeen

Cool - turA

U Art kući sevdahaZvuči poznato? Ah, taj sevdah! Odgovore na pitanja odakle potiče, čija je, kada je nastala sevdalinka, bolje reći sevdah kao stil života, potražio sam u muzeju sevdaha Art kuća sevdaha u Sarajevu kod vrlo ljuba-znih Edhema Mašića, vlasnika i predsjednika skupšti-ne udruženja Art kuća sevdaha (u sklopu se nalazi i udruženje građana koje promoviše sevdah) te kusto-sa muzeja Amira Ćehajića i domaćice Art kuće Arnele Kordić, talentovane djevojke koja piše pjesme i izdaje knjige. Mašić mi je objasnio kako je nastala sevda-linka. U turskom dobu, postojala je muška i ženska polovina kuće, tako da su se momak i djevojka rijetko viđali i nije bilo fizičkog kontakta. Momak sevdalija zagledao bi djevojku u avliji, na prelu, zaljubljen bi po-čeo pjevati o njenim usnama, očima i tako bi nastajala sevdalinka („Medna usta, crne oči, Zumro moja...“), a zatim se usmeno prenosila do prvih zapisa sevdaha. „Sevdalinka je narodna pjesma, ali način na koji se izvodi spada u starogradsku urbanu pjesmu“, nastavili smo dalje razgovor u ugodnoj atmosferi bašte u sklo-

Ašik sa vlastitim bolom

pu Art kuće sevdaha. Mašić još dodaje: „Sevdalinka je ničija, a opet svačija pjesma. Svaka ljubavna pjesma je sevdalinka, a sevdalinka je ljubavna pjesma. Korijeni sevdalinke jesu u Bosni, a Bosanci je opet najmanje predstavljaju kao svoju.“ Ali kao što kaže moj sago-vornik: “Što se ne satere to i ne očvrsne!“ Prvi zapisi sevdaha potiču iz oko 1670-tih godina. Otad su se for-ma i način izvođenja sevdalinke mnogo promijenili. Tako izvedba pjesme Snijeg pade na behar, na voće apsolutno ne liči današnjoj izvedbi. U sklopu Art kuće sevdaha postoji Udruženje građana Promokultura, koje promoviše sevdah i kulturno blago BiH. U sklopu udruženja postoji mogućnost i besplatnog podučava-nja sviranja instrumenata i učenja pjevanja sevdaha. Vrata su im širom otvorena pa bujrum, ko želi...! Sago-vornici mi objašnjavaju da svi uzrasti posjećuju muzej, ali s nekako najviše radosti i radoznalosti djeca i omla-dina. Na ispraćaju iz Art kuće dočeka me posljednja mudrost o sevdahu: “Sevdalinka je neiscrpna pjesma bez definicije, a opet sevdah je život, sevdah je uvijek kad nam je lijepo, kad smo u dobrom raspoloženju.“

Intervju sa sevdahomKad ja pođoh na Bendbašu,Na Bendbašu, na vodu,Ja povedoh bijelo janje,Bijelo janje sa sobom.

Sve djevojke Bendbašanke,Na kapiji stajahu,Samo moja mila draga,Na demirli pendžeru...

Dam

ir Im

amov

ić

Phot

o by

Am

er K

apet

anov

ić

25preventeen

Cool

- tu

rA

Iz plemena starih Azra?

Eh, da ovo sve ne bi ostalo na priči, neka izvedba Omer-beže Josipe Lisac govori u prilog doživljaja sev-daha, a tek čitav album Ibrice Jusića posvećen sevda-hu Amanet, izvedbe Zdravka Čolića, Massima Savića... Jeste li se zapitali otkud popularnom zagrebačkom bendu Azra ime? Johnny Štulić, legendarni kantautor, posudio ga iz stiha pjesme Kraj tanana šadrvana, a on glasi: „Ja se zovem El Muhamed iz plemena starih Azra...“, i tako sevdah stvarno dokazuje da je ničiji, a opet svačiji.

Kako bih saznao više o sevdahu razgovarao sam s mladim, ali ujedno jednim od najpoznatijih izvođača sevdaha – Damirom Imamovićem.

Kada se rađa ljubav za sevdahom? Kako nastaje ta ljubav, iz čega, i je li to više potreba?

Ne bih tačno mogao reći kada se rađa ljubav ili po-treba. Sevdah je kao muzika prilično melanholična, smirujuća, ali i razgaljujuća na svoj način. Osim toga, sevdah je muzika koja angažira – ne možete baš pusti-ti CD sevdaha i raditi nešto uz to. Naravno, ako je stvar stvarno dobra. Vjerovatno svako od nas ima različite načine na koji bira koju muziku želi slušati ili izvoditi. Vrlo često je taj razlog nejasan i ima veze s odgojem i obrazovanjem čula.

Šta je potrebno da bi se sevdalinka interpretirala do-bro?

Sevdah je zanat. Onaj ko želi pjevati sevdah treba dosta slušati tu muziku u njenim najboljim interpre-tacijama. Preporučujem prije svega pjevače kao što su: Nada Mamula, Emina Zečaj, Zehra Deović, Zaim Imamović, Himzo Polovina i dr. Tu su i instrumentalisti kao što su: Ismet Alajbegović Šerbo, Jovica Petković, Miki Petrović, sazlije kao što su: Muhamed Mešanović Hamić, Hašim Muharemović. Svi onu su na svoj način načinili od sevdaha odličnu muziku. Danas je neza-mislivo pjevati sevdah ako nisi svjestan ove tradicije. Ove ljude uzmeš kao školu, kao putokaz i nastojiš ih imitirati dok ne pronađeš svoj put.

Smijemo li sevdah sputavati u „klasičnim formama“ izvođenja (i šta znači klasično izvođenje?) uz harmo-niku i saz te kojem će se smjeru sevdalinka dalje ra-zvijati?

Ne možemo znati kuda će se sevdah dalje razvijati. To će pokazati ljudi koji se njime budu bavili u budućno-

sti. Nažalost, vrlo često budućnost sevdaha može biti i stagnacija, čak i korak unazad, upravo zato što ljudi kreću ispočetka umjesto da uče šta se radilo prije njih. Instrumenti su samo “prevozna sredstva” sevdaha. Ta muzika postoji i mimo instrumenata i svoju vrijednost i višestranost pokazuje upravo u tome što se može izvoditi na različitim instrumentima.

Na koji način birate sevdalinke za izvedbu ili zapravo one biraju Vas?

Sve više i više pažnje posvećujem pripremi pjesme. To sam naučio od starijih majstora sevdaha. Proces ide otprilike ovako: prvo, puno slušam sevdah. Tragam za raznim verzijama pjesama. Onda mi se neka pjesma sama nametne jer ima nešto interesantno u tekstu, u melodiji, u harmonizaciji. Zatim, pokušavam pronaći što interesantniju tekstualnu verziju. Često najstarija verzija nije i najbolja. Poslije izvjesnog vremena poč-nete učiti logiku tih pjesama tako da ponegdje sami možete dopisati stih ili neki izostaviti. To je dio umjet-nosti sevdaha.

Postoji li „sukob“ između novih i starih izvođača sev-daha? Da jedni druge ne opravdavaju?

Nisam nikada čuo kritike na svoj račun od starijih pje-vača, a dosta sam ih sretao. Čak štaviše, od mnogih od njih sam učio i još uvijek učim pjesme, slušam priče, „kradem“ neke zanatske tajne. Mnogo su mi u svemu tome pomogli i Emina Zečaj i Hašim Muharemović te moj otac Nedžad Imamović, zatim Spaso Berak i mnogi drugi. Ne vjerujem da postoji bilo kakav sukob. Čak mislim da je starijoj generaciji drago što postoje mlađi ljudi koji sasvim ozbiljno shvaćaju tu muziku.

Imaju li mladi u BiH mogućnost napraviti nešto veliko i na koja vrata trebaju kucati?

Mogućnost napraviti „nešto veliko“ postoji svuda. Bit-no je da čovjek mora biti još uporniji, još domišljatiji nego u nekim drugim zemljama u kojima postoji više infrastrukture za umjetničke poslove. Što se tiče vrata, to bi konkretno značilo: ako ti je do nečeg stalo znat ćeš i sam na koja vrata ćeš trebati zakucati; ako vrata ne postoje, napravit ćeš ih, pa onda na njih kucati.

Amir Berbić, Vitez

Medicinski fakultet, Sarajevo

26 preventeen

Cool - turA Već dugo imala sam priliku slušati o Akademiji likov-nih umjetnosti na Širokom Brijegu, točnije o načinu njihovog rada, a nakon što sam vidjela profesionalne fotografije kojima je student slikarstva Vilim Parić (23) popratio cijelu tamošnju atmosferu, to je samo još više raspirilo moju znatiželju. Igrom slučaja, urednik mi je dodijelio upravo ovu temu koju sam, naravski, prihva-tila, a zatim „zavrnula rukave“, kontaktirala Vilima...i voila! Vilim i ja dali smo se u pustolovinu (dobro, nije baš bila pustolovina, ali ja sam to tako shvatila).

Safari na asfaltuNakon što smo stigli u Široki Brijeg, valjalo se preba-citi do Akademije, budući da je smještena na uzvisini, nedaleko od grada. Iako se brzo može stići pješke, tko se ne želi penjati (kao mi), odlučuje se za autostopira-nje. Kako smo stajali već neko vrijeme, ja sam počela kukati pa me je Vilim tješio kako se većina studenata prebacuje upravo autostopiranjem te da nam netko jednostavno „mora stati“. A onda smo zamalo zau-stavili ravnatelja Akademije. Sreća pa nismo podignuli ruku, inače – koja bi to provala bila! Zatim je, kao dar s neba, naišao čika Drago, inače model za slikanje na Akademiji. On nam je iz prve, palcem zaustavio auto koje je vozila njegova nevjesta (kako je svijet mali!), pa smo se svi radosno utrpali unutra.

Platonova akademijaNapokon smo stigli pred bijelu Akademiju, okruženu velikim lijepim dvorištem. Naravno, Vilim i ja smo do-bili dopuštenje ući u neke prostorije, odnosno učioni-

Tragom Picassa i Michelangela

ce i ateljee kako bih mogla vidjeti gdje se sve događa, ili kako to Amerikanci kažu: where magic happens. Prolazeći visokim hodnicima, imala sam priliku vidjeti sve same skulpture, nanizane uz zidove, te osjetiti miris boja i lakova u zraku. Usput, Vilim mi je pričao kako funkcionira njegov fakultet. Akademija je inače podijeljena na klase, a to su slikarstvo, kiparstvo, gra-fika, te kolegij – kompjuterska grafika. Studij traje uku-pno četiri godine, magistarski studij jednu godinu, te doktorat dvije godine. Teorijska predavanja uglavnom su zajednička za sve klase (odsjeke), dok je praktična nastava, naravno, odvojena. Za svaku klasu i svaku godinu studija određena je posebna učionica. Tako smo, ulazeći kroz visoka drvena vrata, obišli većinu njih.

Najprije smo prohodali po učionicama za slikare, a Vilim (čijih je ruku djelo krasilo i zadnju stranicu 6. broja našeg Preventeena) mi je uživo pokazao neke svoje radove. On je zapravo kolorist, slikar koji koristi čiste, izražajne i jarke boje. S druge strane, postoje i toneri, koji na slikama koriste slične nijanse i tonove određenih boja.

Fascinirale su me sve te prostorije: sve odiše kreativ-nošću i pozitivnom energijom, uz veliku količinu svje-tlosti. Ponegdje tek kreativni nered. Tu su i slike na platnu u velikim dimenzijama, za koje je potrebno oko sedam dana slikanja; zatim mnoštvo vjernih portreta gdje su studenti međusobno slikali jedni druge.

Svi zidovi oblijepljeni su svakojakim crtežima. U tom mnoštvu radova, Vilim je uspio primijetiti kako mu

27preventeen

Cool

- tu

rA

nedostaje jedan crtež sa zida, što nije baš rijetka po-java. Očito ga je prisvojio netko komu se crtež izuzet-no svidio. Na njegovo žaljenje ja sam odgovorila neka to shvati kao kompliment. Kao što i jest. Većina slika pohranjena je u arhivi Akademije, a neki se radovi vraćaju njihovim stvarateljima natrag.

Na Akademiji se često prakticira terenska nastava za koju se rezervira i do sedam dana. Studenti obično idu na Blidinje, u Ljubuški ili neka druga mjesta u okolici, kako bi crtali pejzaže. Uz mirno okruženje, druženje i šalu, pa čak i neke spontane komične situacije, nije ni čudo da dobiju napade kreativnosti.

Slikari (ili konkretno – Vilim) inspiraciju nalaze odmah na licu mjesta, promatrajući predmete i sve oko sebe, iako većina njih jednostavno improvizira, stvarajući svoje slike spontano. Kad se radi o slikanju životinja, one se uglavnom crtaju prema fotografijama (jer na-ravno, životinje ne poziraju), no njih slikari crtaju tek kada imaju slobodne teme. Što se tiče kiparskog dije-la, također se ima mnogo toga vidjeti: skulpture i ra-dovi od gipsa, drveta, stakla pa sve do onih načinjenih od žica, slamki i papira. Vidjevši sve ovo, Vilimu sam postavljala pitanja koja su više bila dječja nego novi-narska, i koja uopće nisu bila u njegovom djelokrugu, ali mi je ipak znao odgovoriti na njih. Na slikarstvu, kao i na kiparstvu, na prvoj godini se rade uglavnom zadane teme, na drugoj se već baziraju na portrete, na trećoj slikari rade aktove, dok kipari rade torzo. Na četvrtoj godini, studenti mogu sami odabrati motive i tehnike za svoje slike. Ubrzo smo ušli i u grafičke oda-je, gdje sam prvi put vidjela i dotaknula djela naprav-ljena svim mogućim grafičkim tehnikama: sitotiskom, linorezom, akvatintom, bakropisom, suhom iglom..., jednostavno savršeno!

Zadnji stadij – na katu, određen je za postdiplomski studij Ars Sacra, što znači sakralna umjetnost, gdje mladi umjetnici rade na religijskim motivima.

Novi Warholi

Općenito, Akademija je poznata po tome što mnogo radi na stvaranju individualnosti i osobnom stilu svo-jih studenata. A rad u mirnim uvjetima i u prirodi, kao i mnogobrojni izleti još su dodatne značajke. Studenti ovdje provode najmanje sedam sati dnevno, često i mnogo više. No, to je već spoj učenja, druženja i za-bave. Inače je Akademija otvorena od 08:00 do 19:30 sati. Tu je i nezaobilazna knjižnica, kao i menza za studente. U blizini je i Franjevačka galerija, koja je

usko povezana sa Akademijom, budući da su franjev-ci bili osnivači Akademije (osnovane početkom 1996. godine), među njima i jako ljubazni fra Jozo Pejić, ravnatelj Akademije kojeg sam imala priliku upoznati te fra Vendelin Karačić – predavač filozofije i voditelj umjetničkog programa.

U Franjevačkoj galeriji, gdje se održavaju diplomske izložbe, moglo se vidjeti još mnoštvo zanimljivih sadr-žaja: raznovrsna djela mladih umjetnika, među kojima su mi se najviše svidjela ona u ekspresionističkom i neo-pop stilu.

Bilo je to kao da gledate Andyja Warhola u njegovim počecima.

Kao da ovo nije sve dovoljno, Akademija ima i svoj polugodišnji časopis Akademija, gdje možete čitati tekstove profesora i studenata, diplomske radove, po-gledati čitav katalog slika, pronaći članke o poznatim pravcima u umjetnosti i njihovim umjetnicima te naići na zanimljive tekstove tipa: Kič i kako ga prepoznati.

Ukratko, ovdje je sve što želite i trebate znati o ALU Ši-roki Brijeg. Ali moja reportaža ne bi bila potpuna kada ne bih spomenula apsolventsko putovanje. Naime, svake godine, tradicionalno, studenti nakon završene četvrte godine studija putuju na 11-dnevno putova-nje po Italiji, zemlji umjetnosti. Koristeći gotovo sva javna prijevozna sredstva, oni posjećuju gradove kao što su Rim, Venecija, Firenca, Pisa, Padova, Asiz, Sie-nna... Treba li dalje govoriti? A koga zanima prijem na Akademiju: prijemni ispit traje pet dana. Najprije se radi pismeni rad iz povijesti umjetnosti, a zatim se tri dana rade praktični radovi na licu mjesta. Već peti dan objavljuju se rezultati.

I na kraju, za Akademiju likovnih umjetnosti na Ši-rokom Brijegu mogu reći da je to mjesto gdje vlada mašta i kolegijalnost, mjesto gdje dolaze zanimljivi i svestrani mladi ljudi otvorenih pogleda na svijet. A koliko su svestrani, dokazuje činjenica da postoje već dva benda (Pešes i Berete) koje su osnovali neki od njih. O njima detaljnije možete pročitati na internetu, a preporučujem da posjetite i profil na Facebooku - Alu slikari.

Irena Fišić dipl. novinarka Novi Travnik

28 preventeen

duhovnost

Daleko od svakodnevnice, u blizini Banje Luke, toč-nije u Lazarevu, nalazi se samostan Zvijezda Marija. Naizgled običan, a iza njegovih zidina krije se tajna posebnog sira tzv. Trapista. Samostan je utemeljio Franz Pfaner u 19. stoljeću, u razdoblju vladavine Osmanlija. Gradnja same crkve je počela davne 1925. godine i trajala je pune četiri godine. Četrdeset go-dina poslije teško je oštećena, ali ubrzo je obnov-ljena. U početku je samostan imao svoje prostorije za boravak redovnika, ali tijekom rata te prostorije su oduzete. Većina redovnika je tada napustila sa-mostan i otišli su van bivše Jugoslavije. Danas su te prostorije pretvorene u vrhunsku ortopedsku bol-nicu Trapist, ali početak trapističkog djelovanja na našim prostorima je počeo prije 141 godinu, točnije 1869. godine, kada su trapisti došli u Delibašino selo kod Banje Luke.

Tko su trapisti?

Koliko smo se puta upitali tko su trapisti, čime se bave? Da je Ivo Andrić živio u Banjoj Luci, vjerojatno bi pisao o trapistima, jer je među njima bilo mnogo zanimljivih ljudi iz cijele Europe. Ime trapist dolazi od imena čuvenog samostana La Trappe u Francu-skoj. Trapisti pripadaju monaškoj obitelji koja slijedi

Ora et laboraKrista živeći prema Pravilu sv. Benedikta iz Nursije, oca zapadnog monaštva. Trapisti cijeli svoj život po-svećuju Bogu, slijedeći svoje osnovno pravilo: Ora et labora, što znači Moli i radi. Trapisti su poznati po istoimenom siru Trapist, koji potiče iz francuskog samostana Por di Sali. Recept vrhunskog sira je go-dinama čuvan i prenosi se s redovnika na redovnika, jedan jedini pisani dokument se nalazi u Francuskoj. U razgovoru sa župnikom Tomislavom Topićem, sa-znali smo da je ovo jedini trapistički samostan u sklopu kojeg je i sirana gdje rade redovnici koji zna-ju pravi recept porijeklom iz Por di Sali na prostoru bivše Jugoslavije, a svi ostali proizvođači sireva koji se nazivaju Trapist su samo kopija imena pravog vrhunskog sira.

Originalni sir Trapist

Kako i njegovo ime označava, sir Trapist potiče od redovnika trapista, iz stoljetne tradicije koja se pre-nosi iz samostana u samostan sve do današnjeg dana. Za izradu sira Trapista koristi se neobrano kravlje mlijeko koje se prerađuje neposredno nakon muže. Sir je žućkaste boje, lako se reže i ne lijepi se, mekan, posebnog mirisa po mlijeku, slatkastog oku-sa. Sir se prodaje diljem BiH, a izvozi se i u Hrvatsku. Može se pronaći u dvije veličine: veliko i malo paki-ranje, po cijeni 20 KM bez PDV-a. Kupujmo originalni Trapist, a ne kopije imena drugih proizvođača.

Proizvodnja sira se odvija u zadruzi u Aleksandrovcu – Laktašima BiH uz pomoć Caritasove farme koja ima više od 200 krava, kao i mnoštvo poljana kukuruza u svrhu proizvodnje stočne hrane, tovljene junadi.

Da ovi ljudi žive u skladu s prirodom dokazuje nji-hov način života. Ono što priroda daje oni maksimal-no iskorištavaju... Sve sto je iz prirode obično biva ismijavano, a zapravo treba biti suprotno. Ovdje se naše putovanje završava, kraj iz prve ruke...

Kristijan Lasić Mješovita srednja građevinsko- geodetska škola, Sarajevo

Slaven Đukić, Medicinska škola, Doboj

29preventeen

duho

vnos

t

Poznata izreka iz znanosti kemije kaže: „Slično se u slič-nom otapa.“ Ono što svima nama budi nadu je vjera. Ima nešto što nas ne ostavlja ravnodušnim kada uputimo Onome gore neku molitvu prije spavanja ili nekog važnog čina. A još ako uspijemo u nečemu, a da smo prethodno uputili molitvu, još više vjerujemo. Ne razmišljamo da je to možda logični slijed događaja ili ona stara poslovica: „Poslije kiše dolazi sunce.“ Tko zna što je to zapravo? Ipak, u jednom trenutku se počnu događati nepogodne stvari za nas, tada prestajemo vjerovati i jednostavno se izgubimo. Upravo zbog toga što mislimo da postoji nešto više odlazimo i na hodočašća. U ovom broju donosimo informacije o nekim bh. hodočašćima.

AjvatovicaAjvatovica je najveća vjersko-kulturna manifestacija Boš-njaka u Europi. Održava se u Pruscu, u blizini Bugojna. Ovo hodočašće vrši se u čast Ajvaz-dede, koji je, prema narodnoj predaji, doveo vodu u Prusac. Naime, u okolnim naseljima je bilo vode, ali ne i u samom Pruscu te se on ranim sabah-namazom 40 dana obraćao Svevišnjem da razdvoji stijenu koja je onemogućavala protok vode u sam Prusac. Četrdeseto jutro sanjao je da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Kad se probudio, stijena je bila rastavljena. Tradicionalni ceremonijalni dio Ajvato-vice počinje paradom konjanika i pješadije. Obično trav-nički muftija Nusret Abdibegović, koji nam je i ispričao nešto više o samom ovom hodočašću biva na početku kolone zajedno sa okićenim jahačima. Nakon klanjanja sabaha uči se i Ja-sin prusačkim šehidima i svim šehidi-ma Bosne i Hercegovine. Zatim se nakon vrućeg čaja ili kave vrši prozivka bajraka i formiranje ajvatovačke po-vorke. Na čelu je, kao i uvijek, barjak Ajvaz-dede, a iza njega ostali barjaktari, pješaci i konjanici. Uče se ilahije i tekbiri cijelim putem sve do Ajvaz-dedine stijene, gdje se povorka zaustavlja. Tu se uči sura Al-Fath i dova. Po završetku ovog dijela puta povorka izbija na ajvatovičku livadu na kojoj se nalazi pripremljena pozornica s koje opet prigodni program izvode korovi ilahija i kasida. Pod-nevni namaz predvodi reisu-l-ulema nakon čega je zavr-šen ovaj tradicionalni dio Ajvatovice. Koliko je jaka vjera u ovu priču, govori i podatak da godišnje Ajvatovicu po-sjeti oko 100.000 ljudi. Nusret, muftija travnički kaže da

Važno je vjerovati

Dajana Sučić

KŠC “Petar Barbarić”, Travnik

u islamu postoji teorija o šejtanu i meleku, a razlika iz-među njih naziva se čovjek. On nekada uzima od jednog osobine, nekada od drugog. Tako je to isto i u kršćanstvu, samo je na jednoj strani anđeo, a na drugoj vrag. Između njih opet ništa drugo nego sam čovjek! E sad, od koga vi uzimate: od vraga - šejtana ili anđela - meleka?

Gospina vrelaJedno od mnogobrojnih rimokatoličkih hodočašća su i Gospina vrela koja se nalaze po cijelom svijetu. Ma tko ne bi vjerovao kada vidi ljude kako golih koljena, klečeći, obilaze oko crkve, nekoliko dana pješice idu samo da bi prinijeli neku svoju žrtvu, poste, penju se bosi po oštrom kamenju i neravninama... I iz osobnog iskustva znam da nakon tri sata hoda, bosa po tom kamenju, nisam ima-la nijedne posjekotine. Tada morate vjerovati da postoji nešto. Gospino vrelo, župa Ovčarevo, u blizini Travnika je jedno od mjesta katoličkih hodočasnika. U župnom uredu u Ovčarevu su nam rekli da najveći broj hodoča-snika dolazi za Malu Gospu, to jest 8. rujna. Tri dana prije samog događaja održavaju se mise, tzv. trodnevnice. Tih dana se služenje mise ne razlikuje puno od uobičajenog. Na dan 8. rujna služi se misa u čast Gospe. To je centralni događaj, a održavaju se također ostali kulturno-sportski događaji. Crkva na Gospinom vrelu je zavjetna, to jest po-svećena Gospi. Ljudi se, kada dolaze na hodočašće zavje-tuju za nešto, najčešće za zdravlje, nakon čega se njihov zavjet najčešće i ispuni. A znate već, važno je vjerovati, jer samo nas to usmjerava prema cilju.

Čajnička KrasnicaTreće naše odredište je pravoslavno hodočašće. Čajniče je danas najpoznatije po čudotvornoj ikoni presvete Bogo-rodice Čajničke, poznate i pod imenom Čajnička Krasni-ca. Ova ikona se čuva u novom hramu na posebnom pri-jestolju, na sjeveroistočnoj strani i ispred nje neprestano svijetle kandila. Ona se, prema kazivanju očevidaca, nisu ugasila čak ni u vrijeme eksplozije u Drugom svjetskom ratu, kada je crkva pretrpjela veliko razaranje. U čast tog događaja i mnogih drugih, koje su crkva i ikona uspjele preživjeti bez propadanja, održava se samo hodočašće. Očito postoji neka sila koja je uspjela ikonu očuvati dugi niz godina. Sama ikona postoji oko pet stoljeća, s tim da je uramljena 1868. godine. Jedno je sigurno: vjera će op-stati. Jer, zašto živjeti bez vjere i nade? Važno je vjerovati u bilo što, jer to jednostavno podiže samopouzdanje.

30 preventeen

CAFÉ

Subota je. Krenuh do grada na kafu i čekajući bus na stanici, moju pozornost privuče jedna velika slika na zidu bivše robne kuće. Napravili su je naši mladi ljudi zajedno sa studentima iz Švicarske u projektu IKS. ( op. a. Interkulturalne kreativne sedmice UG NARKO NE ) koji se održava u našem gradu jednom godišnje tokom ljetnog raspusta. To nije bila obična slika. Na njoj su prikazani: most, livade, cvijeće, rijeka, zagrlje-ni ljudi, iznad nje je pisalo Welcome to Vareš. U tom trenutku ogorčenost na moj vlastiti grad je nestala, nestala je i ideja o kafiću, pa sam se ipak uputio u šetnju gradom da čujem što građani i građanke žele.

Uz dobre ideje i njihovu realizaciju sve se može ostva-ritiPosmatrajući sve te potencijale, kroz glavu mi je proš-la ideja da postanem načelnik. O tome sam razmišljao već nekoliko puta. Da, bliže se izbori, mlad sam, pun ideja, što da ne? E sad, šta uraditi kao načelnik? Naj-

Da sam ja načelnik!

prije se treba raspitati, šta zapravo građani žele?Mladi kažu - Mi smo u Varešu razočarani, tako je do-sadno, nemamo nikakvih sportskih aktivnosti, nema-mo kino, jedino dobro je ova nova diskoteka. Također, veliki problem predstavlja obrazovanje. Mladi su ra-zočarani činjenicom da moraju napuštati svoje domo-ve kako bi svoj život i karijeru gradili u drugim grado-vima. Šta drugo kao načelnik uraditi nego unaprijediti obrazovni sistem, pokušati uspostaviti dogovor i plan sa Vladom oko izgradnje obrazovnih institucija. Pro-blem riješen!Penzići kažu – „Nekada je grad egzistirao i bio u uspo-nu samo uz postojanje željezare i njenih potencijala. Posla nema, a svi imaju ideje“, riječi su dva penzio-nera u usputnom prolazu na ulici. Šta sad uraditi? Da-nas je željezara skoro prošlost koju urgentno moramo pretvoriti u sadašnjost, ali i u budućnost. Kao načel-nik bih se zalagao za uspostavu saradnje sa stranim ulagačima te pokušao vratiti željezari onaj davni lik s dugom tradicijom i velikim uspjehom. Upravo nedo-statak posla i finansijskih izvora jesu uzrok statistič-kih podataka koji predočavaju poražavajuće činjenice o odlasku naših sugrađana u druge (perspektivnije) gradove.Turisti kažu – „Sama posjeta gradu budi u čovjeku neku drugu dimenziju, prosto rečeno, budi se neki osjećaj prolaska kroz vrijeme. Grad uspijeva sačuvati miris minulih vjekova i vremena nekih drugih običaja, nekih drugih ljudi i nekih drugih građevina. Dojam je neopisiv“, riječi su jednog od posjetioca iz Holandije, kojeg sam sreo šećući. Do sada su taj sizifovski posao spajanja turizma i Vareša započeli pravi lokal-patrio-ti u objektu imenovanom kao Bosanska kuća. Bračni par, Dalibor i Branka Jozić, pokušavaju promovirati Va-reš. Vjerujte mi, ima tu dosta potencijala – Stari kame-ni most, Mala crkva (op. a. najstarija u BiH), jezera, izletišta, rijeke, planine. Šta uraditi? Motivirati ovakve ljude i dati im šansu. Od svega ovoga lako je napraviti dobar brand i proizvod od kojeg bi se moglo dobro živjeti. Eto ga, podigoh grad na noge u tri koraka. Iako zvuči jednostavno, znam da je uistinu komplikovano, ali ako iko može izvući naše društvo iz ovih kokuznih vremena onda smo to mi – MLADI. Eto, ako se ne želiš kandidirati za načelnika, onda barem izađi na izbore!

Adis Vezir, Vareš

FPN Žurnalistika

31preventeen

CAFÉ

RAD I RED DAJU MED

„E hajd’, molim te, pitaj starog ima li još meda prodati? Trener mi rekao da ga moram jesti svakog dana, a znam da tvoji imaju pčele“, objašnjavao mi je Haris šta se zapravo krilo iza hitnog poziva i pita-nja života i smrti. Kad sam mu rekla da je sav med prodat i da nema više proljetnog meda te da mora da čeka ljetnu ispašu, jaran me samo blijedo i sa znakovima sumnje na licu gledao.

„Ma hajde, k’o da je teško baviti se pčelarstvom. Ta mala crno-žuta bića sve urade i tvoje je samo da izvrcaš med“, bio je uporan.

A zna li on da za jedan kilogram meda kojeg pre-rade iz tri kilograma nektara pčele trebaju posjetiti 7.500.000 cvjetića crvene djeteline ili 2.000.000 cvje-tova bagrema? Ja to ne bih nazvala laganim poslom! Pčelarstvo se ne svodi samo na vrcanje meda s vre-mena na vrijeme.

Zbog toga sam se odlučila pridružiti jednom isku-snom pčelaru kako bih saznala više o ovim vrijed-nim stvorenjima. U proljeće, priroda se probudila, sve je u beharu, pčele vrijedno rade i idu s cvijeta na cvijet da bi sakupile slatkastu tekućinu u kojoj nijedna bakterija ne može opstati.

„Nakon nekog vremena, kada je behar prošao i na-kon što su pčele sakupile i med sa bagrema, isti se vrca. Jedna pčelinja zajednica može proizvesti više

od 45 kilograma meda viška, a to je ono što skuplja-ju pčelari“, objasnio mi je pčelar Šefko Tucak.

Obično se košnice šalju na neko drugo mjesto, na ljetnu pašu, gdje će se krajem ljeta vaditi drugi dio meda. Zbog toga sam ustala u pet sati i pratila kako se pakiraju pčelinja društva te kako ih unose u kom-bi koji će ih prevesti na drugo radno mjesto. Krenuli smo.

„Kapetane, dižite sidro i pravac - selo Jezero“, kroz šalu je rekao Šefko. Dva i pol sata kasnije bili smo na selu, košnice su istovarene i morali smo se od-mah vratiti po drugi dio. Uslijedio je ponovni utovar i odlazak do Jezera, dok smo iz kombija gledali kako se klupko zgrada, prodavnica i kuća polako razmo-tavalo u hercegovačke ravnice.

Sada su pčele bile spremne vidjeti šta se nudi u ovom planinskom kraju i uživati u čistom zraku i ogromnim prostranstvima raznobojnog cvijeća, trava i drveća.

Na samom kraju ljeta, košnice se pregledavaju i bi-raju se ramovi s medom. Kod nas se proces vrcanja meda odvijao ovako:

Nakon što bi gosp. pčelar otvorio košnicu, donosio bi po četiri rama koja bi predavao meni. Ja bih brže-bolje trčala do vikendice i na vratima predavala iste asistentu, koji je, sasvim slučajno, moj brat.

U kući se med „otvara“ i stavlja u posebno dizajniran limeni valjak - vrcaljku, u kojoj se med skuplja na dnu. Kada se ovaj postupak ponovi Bog zna koliko puta, med se sipa u tegle i spreman je za prodaju.

„Ali naravno, ne treba zaboraviti pčele! Njima se obično stavljaju pogače kojima nadoknađuju izgu-bljeni med.

U jesen se pčele spremaju za zimu, te kako vrijeme više odmiče, užurbano zatvaraju sve otvore na koš-nici da bi se zaštitile od nepovoljnih uticaja izvana. Jednom pčelinjem društvu potrebno je ostaviti oko 15 kilograma meda tijekom zime“, bile su riječi pče-lara.

Ne može se reći da su pčele te koje sve rade. Potreb-no je dosta truda i rada da bi se ostvarila potpuna saradnja sa njima. Rad i red daju med!

32 preventeen

CAFÉ

Zanimljivosti o pčelama:Pčela radilica u sezoni živi 30 - 45 dana.Matica živi i do sedam godina, a dnevno izlegne jajašaca do tri svoje težine.Pčele med proizvode na isti način najmanje 150 milijuna godina.Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela posjeti dnevno oko 1.000 cvjetova. Jaka i zdra-va pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može oprašiti do 3.000.000 cvjetovaU košnici, ovisno o tipu i veličini, jedna pčelinja zajednica broji od 20.000 – 80.000 pčela.To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi.Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med rezultat je industrijskog načina punjenja ili lošeg i needuciranog pčelara.Pčele više nego jednom oblete oko svijeta da bi sakupile 450 grama meda.Pčelinja zajednica u godini dana potroši za svoj opstanak i uzgoj legla prosječno 80 kilograma meda i 25 - 30 kilograma peluda. Jedna pčela posjeti u minuti oko 12 cvjetova, a tijekom dana 4.000 cvjetova. Potrebna je jedna zajednica da opraši hektar voć-njaka, s time se povećava prinos i do 40 %.Pčela leti do 24 kilometra na sat i zamahne kri-lima 200 puta u sekundi, odnosno 12.000 puta u minuti.U Kini zbog zagađenja ima regija gdje pčele i dru-gi kukci više ne obitavaju i oprašivanje se vrši ručno pomoću pera i skupljenog peluda.Pčele i ljudi su usko povezani. Kada bi nestalo pčela čovječanstvo bi izumrlo za četiri godine. Al-bert Einstein Pčele su glavni oprašivači, one oprašuju 80 % bi-ljaka. Stoga, da pčele nestanu izumrlo bi i oko 20.000 biljnih vrsta, što bi imalo kataklizmičke posljedice na svijet.

Voliš li me?

Prvi zadatak, prvo novinarsko iskustvo i nas dvije prvi put u Goraždu. „Eh, da nam se samo vratiti“, prolazilo nam je kroz glavu dok se autobus lagano zaustavljao. Ko bi rekao da će nam tri stepenika na izlazu iz njega postati korak u novu avanturu?

Koraci nepoznatim ulicama postali su još nesigurniji kada smo kao odgovor na poziv direktoru Centra za kulturu Goražde čuli samo: „Pretplatnik je trenutno nedostupan.“ Pih, koliki pehovi, a to je bio naš prvi intervju!

A, koliko me voliš?

Uz pomoć Nedima Krajišnika, aktiviste Udruženja mla-dih Wake Up, došle smo u Centar za kulturu i ugle-dale mnoštvo ljudi ispred. Znale smo da smo došle na pravo mjesto, na mjesto održavanja 13. Internaci-onalnog festivala prijateljstva. „Uh, kakvo olakšanje“, pomislile smo, a još kad vidjesmo direktora, Hamda Sijerčića, spremnog na saradnju, uvjerile smo se da početnička sreća zaista postoji. Opuštena atmosfera i razgovor uz kaficu vratili su nam samopouzdanje.

Prijateljstvo je, zna se, bitan segment svakog druš-tva i kako gospodin Hamdo kaže: „Najvažnije je da prirodna sredina odiše tako da prijatelj poželi doći u nju!“ Festival prijateljstva je od ove godine internacio-nalni i svake godine dočekuje sve veći broj posjetilaca iz cijelog svijeta.

„Okupiti prijatelje pored zelene ljepotice Drine je više nego uspjeh, ali nažalost, neznatan je broj onih koji misle o tome kako ne povrijediti prirodu. Filozofija čiste prirode mora da bude sastavni dio života, ne kultura za sebe“, dodao je Sijerčić i time se naš raz-govor priveo kraju.

Mladost - ludost

Za organizaciju Festivala potrebno je mnogo vremena i truda, ali kako srediti sve što ostane poslije „prija-telja“ znaju najbolje radnici Komunalnog udruženja 6. mart koji su zaduženi za to. Iako neiskusne u ovom poslu, dobile smo priliku za još jedan intervju i to sa direktorom pomenutog udruženja, Sadikom Silajdži-ćem, koji je na našu temu srdačno odgovorio.

Amina Tucak

Druga gimnazija, Sarajevo

Ko voli prirodu, taj prijatelj je svima!

33preventeen

CAFÉ

Željana Petrović i Nevena Gluhović

Srednjoškolski centar Pale

“Festival zahtijeva svakodnevno sakupljanje otpa-daka i čišćenje površine na kojoj se održava. Svako jutro,oko pola pet, na terenu Festivala možete vidjeti radnike koji sakupljaju ambalaže, boce, plastiku i sve ostalo odbačeno. Poslije terena koji je prioritet za či-šćenje, čistimo sve zelene površine, korito rijeke, sao-braćajnice... Radimo na čistijem Goraždu. Naš najveći problem jeste nedostatak deponije smeća, pa se isto odvozi u opštinu Novo Goražde.”

Na pitanje da li se mladi žele uključiti u ovakve akcije dobili smo pogled negodovanja i kratko: Mladost - ludost!

Sa ovom izrekom zasigurno se ne bi složili pripadni-ci Udruženja mladih među kojima je Nedim Krajišnik koji nam je predstavio aktivnosti svoga tima Natpi-si: Ne ostavljajte smeće u prirodi, I potok ima dušu, Pokupi iza sebe i slični ispisani su svuda po gradu i znatno utiču na svijest građana, a i pravi su pokaza-telji da mladi žele sačuvati prirodnu sredinu. Osim toga, mnoge aktivnosti i projekti Udruženja svjedoče o tome da su mladi ipak zainteresovani.

Flaster za prirodu

Koliko je u Goraždu probuđena svijest o zaštiti prirode najbolje nam je pokazao park Plavi cvijet koji smo posjetile. Ovaj prostor je očigledan primjer kako se prirodna sredina može održavati čistom i postojanom.

„Planiramo formirati organizaciju Dostojanstvo na Drini koja bi pokazala ljudima da se priroda mora po-štovati i čuvati. Ukoliko se zagadi Drina u Goraždu, stanovnici Ustiprače ne mogu ništa postići čišćenjem, a Višegrađani pogotovo“, bile su riječi urednika novi-na Glas Goražda, Slavka Klisure koji je na to dodao: „Ako svi živimo u istom svijetu, zar nije svima lakše danas pokupiti po jedan papir, nego jednom radniku hiljadu papira u jednom danu?“

Ovo pitanje ostaje bez konkretnog odgovora. Na ne-koga možda neće ni uticati, drugog će razdrmati da pokupi otpatke koje je neko prije njega bacio, a neko neće baciti svoj.

Valjda stihovi himne sa otvaranja Festivala mogu po-moći da većina bude u druge dvije grupe, tako da smo odlučile da priču zatvorimo njima, jer ko poznaje

ljubav zna da voli i prirodu, a ko voli prirodu taj je prijatelj svima:

Pruži mi ruku prijatelju,ja i ti sanjamo isti san.Pogledaj iznad gradarađa se novi dan.I novi sjaj naših srca glas.U njemu prijateljstvoi ljubav,Samo ljubav.Za sve nas!

Ko voli prirodu, taj prijatelj je svima!

34 preventeen

CAFÉ Ludaci ili okorjeli avanturisti

Vjerujte, malo je u BiH onih koji bi vam mogli riješiti ovu dilemu. Mnogi ih smatraju ludacima zbog onoga sto rade. ali zapitajmo se: da li je to tačno? Da li su lju-di koji se bave ekstremnim sportovima stvarno ludaci ili samo uvijek i iznova željni avanture, nadmašivanja kako svojih tako i granica prirode? Bez obzira kojom vrstom ekstremnih sporta se bavili: paraglideingom, mountain bikingom, alpinizmom ili off roadom (osim ovih disciplina tu su i ice climbing, bungee jumping, skijanje, kitesurfing, skateboarding, snowboarding, free climbing, rafting, trekking, mountainboarding itd.) uvijek ćete naići na nezaboravan provod i zabavu. S obzirom na to da su individualni sportovi, u Bosni i Hercegovini je jako veliki odziv mladih na pozive za pridruživanja klubovima ekstremnih sportova. Postoji 15-ak klubova koji aktivno rade na našim prostorima. Mnogi će se zapitati koliko nas košta to naše „ekstre-mno zadovoljstvo“. Evo i odgovora: košta i mnogo i malo. Potrebno je mnogo odricanja da biste sebi priu-štili jedan dobar bike ili „krilo“, ali ako imate jaku volju i odlučni ste da počnete voditi ovu vrstu ekstremnog života, sve to zajedno ne košta ništa. A onda slijedi i druga strana priče... Opasnost! Hmm..., da li to ura-diti ili ne? Iako nas adrenalin vuče u avanturu, ipak se tu negdje krije i ovo pitanje. Zbog toga je uvijek neophodno odrediti faktor sigurnosti. Ako niste dovolj-no sigurni, onda to ne trebate uraditi. Povrede u ovim sportovima su fatalne. Najmanje povrede su lomovi, tako da, prije svega dobro razmislite!

K.E.S. – Klubovi ekstremnih sportova Perun-Va je jedan od mnogobrojnih klubova ekstre-mnih sportova sa prostora BiH. Egzistira na području Vareša i za sada je mlado udruženje koje postoji nepu-ne dvije godine ili tačnije od aprila 2009. Sve je počelo ovako...

Sadašnji predsjednik kluba ostavlja motor i kupuje bi-cikl. Neki će vjerovatno pomisliti: „Koji luđak, ostaviti motor radi bicikla!“ Ipak, Velimir Gavran voli da kaže „Kada si na motoru sve bježi od tebe, i divljač i ptice... Praviš buku i remetiš prirodni sklad!“

Možete se i uvjeriti da je imao pravo. Podršku tada na-lazi u prijatelju Nikici Franjiću koji se za vrijeme godiš-

njih odmora pridruživao Velimiru na njegovim turama. Tada se prvi put rađa ideja o osnivanju biciklističkog kluba u Varešu.

Međutim, stvari počinju da se mijenjaju kada se Veli-mir zaljubljuje u paragliding i otkriva koliko Vareš ima mogućnosti za razvoj različitih vidova ekstremnih spor-tova. Tada se iz Austrije vraća i Ahmed Likić, inače ak-tivni paraglider i počinje da „leti“ skupa sa Velimirom. U tu priču, nedugo zatim se uključuje i Dalibor Jozić, aktivni član letačkog kluba, skijaš i žestoki pobornik motocrossa. Zajedno se dogovaraju o osnivanju kluba ekstremnih sportova sa sadašnjim sekcijama: brdski biciklizam, paragliding i skijanje. U planu je i razvi-janje novih sekcija alpinizam, rafting, gorska služba spašavanja, paintball, off-road, motocross itd. U ovom klubu naići ćete na mnogo zanimljivih ljudi. Imala sam čast upoznati ih i čak voziti jednu turu sa njima. Super likovi, puni života, uvijek opušteni, zabavni i spremni pomoći ti u svakoj situaciji. Voziti bike kroz planine srednje Bosne je nezaboravno iskustvo (plus: super raja i dobro raspoloženje). Bila je to prilika za upo-znavanje jedinstvenih predjela... Pitate se kako izgle-da voziti bike kroz planine? Podijelit ću to iskustvo sa vama. Samo zamislite... Lagano se spuštamo i ulazimo u tunel koji je ustvari prirodna pećina. Približavamo se ulazu i već osjetimo hladniji vazduh na ljepljivoj koži..., a onda vožnja kroz potpuni mrak. Voziš samo prateći svjetlosni znak vozača ispred tebe, ne znajući ni kako uopšte uspijevate okretati pedale i probijati se kroz tamu. A onda nevjerovatan poriv adrenalina u krv! Što više želite izaći vani sve više vam tama pru-ža otpor, gura vas nazad, kao da želi da vas proguta. I nakon nekog vremena naš spas, ponovna svjetlost! Naravno, morali smo se zadržati tu da bismo napravili i poneku dobru fotku. Zatim ponovo na bikeove, nastav-ljamo dalje s turom! Uskoro slijedi i najbolji dio sta-ze: spuštanje niz Zvijezdu. Vožnja makadamom kroz šumu. Vidokrug ispunjava praskozorje zelene boje, a oštar miris borovine nozdrve i dugo se zadržava. Spust opušta odveć napete mišiće od penjanja, vjetar kao da odnosi sav umor sa sobom i spira ogromne graške znoja. Osjetiš svjež planinski vazduh uz lice (skoro da kreću suze na oči), čuje se puckanje kamenčića pod gumama. Šta reći? Nevjerovatan osjećaj, jedinstveno,

EXTREME LIFE U BOSNI I HERCEGOVINI

NARKO NE-ov rad u skladu s prirodomI u 2010. godini više od 140 mladih volontera/ki kroz projekte UG NARKO-NE čuli su vapaje naše Bosne i Hercegovine za ekološkim promjenama te ojačali svoju motivaciju da žive u skladu s prirodom. Dokaze u vidu fotografija možete pogedati na zadnjoj korici. 1. Već krajem prvog mjeseca 30-ero djece sa svojim Starijem bratom, starijom sestrom na Igmanu su do-živjeli ljepotu zime. U proljeće i u ljeto uživali su u trim stazi na Mojmilu i u Vrelu Bosne. 2. Ljetni mjeseci su bili jako intenzivni. Na redakcij-skom sastanku na Nišićima blizu Bijambara (op.a. Spomenik prirode nedaleko od Sarajeva), stari i novi dopisnici Preventeena crpili su ideje uz druženje, bo-sanski lonac i prirodni nakit. 3. U sklopu projekta Usavršavanje mentorica sa rad sa grupama volontera/ki, četiri volontera su organizi-rala izlet u zoološki vrt s djecom koja pohađaju Dnev-ni centar za djecu koja rade na ulici. 4. U Varešu 12 srednjoškolaca/ki su zajedno s 12 vrš-njaka/ca iz Austrije četiri dana vježbala preživljavanje u prirodi na Vrankovcima, što je njima bila nagrada za njihovu podršku osnovcima pri izradi domaće za-daće. 5. Dvanaest studentica završili su petomjesečno dru-ženje sa djevojčicama u školskom Domu Gazzaz s izletom u planinarski dom u Kaknju. 6. U projektu Igrom do prijateljstva 10 srednjoškola-ca/ki iz Ilijaša organizirali su tijekom raspusta 8 ra-dionica za djecu u maloj područnoj školi u Misoći, te zajedno s njima isprobali potencijal igara bez vještač-kih pomagala. 7. Umjesto teatra je Intercity ekipa od 6 volontera/ki u tri treninga u parku kod Terma na Ilidži snimila video prilog o temi prevencije ovisnosti. 8. Ostaju nam još 9. Interkulturalne kreativne sedmi-ce/tjedni u Varešu, Vitezu i Vitez-Sofi. Oko 60 sred-njoškolaca/ki iz oba mjesta i 18 studenata/ica likovne umjetnosti i pedagogije iz Švicarske tijekom mjesec dana borili su se s prirodom koja je s vremenom nadjačala gradski park, spomenike, zidove, igrališta. Predah su kasnije tražili u zajedničkim feštama i izle-tima.

neprocjenjivo! Zaustavljamo se na jednom mjestu i sli-jedi malo speleologije. Ulazimo u jednu pećinu i opet taj osvježavajuće hladan vazduh. Ušli smo stotinjak metara u sobu prepunu jedinstvenih pećinskih oblika. Odjednom osjetiš da ti se nešto penje uz leđa..., mali paukovi. Pomalo jezivo, zar ne? Ali nema se vremena, žurno nastavljamo sa našom „šumskom avanturom“. Velikom brzinom ulazimo u kanjon Krivaje i tu nas dočekuje predivan pejzaž. Opet nevjerovatan spektar zelene, ovoga puta dopunjen bučnim grgorenjem vode koja se preljeva s kamena na kamen i pravi male, ali predivne slapove. Pratimo tok rijeke uz sve blagoda-ti koje pruža njen kanjon tako da doživimo potpuno stapanje s prirodom. Iznad nas se dižu ogromne oštre stijene, a mi „punom parom naprijed“ za Olovo. Pauza, bazen, klopa, osvježenje. Neki su se okušali i u vožnji koritom rijeke (malo da isperu bicikl). Nakon toga ki-lometri asfalta i neprekidno penjanje. Guram pedale naprijed, ali one kao da mi prkose i sve se teže okre-ću. Lagani bol u koljenima i mišićima ne popušta, ali ipak nastavljamo dalje. I napokon izlazak iz šume u brdovite predjele Crne rijeke (jedan od naših posjećuje baku i dobiva čokoladu – neophodna obnova energije). Zatim opet penjanje. Ovoga puta vozimo bikeove pored i malo pješačimo (snaga ipak slabi nakon tolikog puta), spuštamo se opet na put za Vareš (kraj naše skoro 80 kilometarske vožnje, uuuh nije bilo lako, čekajte da dođem do daha). Iz Vareša pravac planina Mekuša i večera u planinskom domu. Tu se upoznajemo sa italijanskim skautima izviđačima koji vrše markiranje okolnih planina. A onda je uslijedio kratak govor pred-sjednika Velimira Gavrana o klubu. Klub ima 40 članova od kojih je aktivnih oko 20. Podijeljeni su po sekcijama koje vodi po jedan od starijih članova kluba, ali narav-no uvijek se međusobno pomažu kada je to potrebno. Često se sami finansiraju. Tako je jedan od članova - Mirza Zec, jedno vrijeme radio u vareškom lokalu kako bi sačuvao novac za kupovinu novog bicikla. Tu i tamo naleti poneki sponzor, pa se kupi nešto opreme ili se organizuje neka vožnja sa gostima ili čak letenje.

Ići će, kažu, i na prvenstvo u preciznom slijetanju para-gliderom na Bjelašnici. Napokon smo dočekali osvježe-nje i opuštanje uz gitaru, dobru pjesmu i cool društvo. Sve odzvanja od muzike i smijeha.

Tamara Vučetić Gimnazija i Srednja stručna škola Istočna Ilidža

01a

02a 02b

03

06

08

04a

05

04b

07

01b 01c