UVOD

Gospodarstvo je živi organizam. Kao i svaki drugi organizam i ono može oboljeti. Vrlo česta bolest gospodarstva u današnje vrijeme je INFLACIJA.Mnogi teoretičari inflaciju su objašnjavli na različite načine, no njezino se tumačenje na može objasniti jednom rečenicom.Za inflaciju je prije svega potrebno reći da je ona makroekonomski problem, odraz neuravnoteženog stanja unutar kojega funkcionira neko gospodarstvo. Opće prihvaćena definicija u gospodarskoj znanosti jest da je inflacija gospodarska pojava kada raste opća razina cijena. Inflacija kao pojam prvi put se upotrebljava u Americi, u doba građanskoga rata, a u svezi s poplavom greenbacksa sa kojima su se prepunili kanali novčanog optjecaja. Riječ inflacija dolazi od latinske riječi inflatio, što znači nadutost, napuhivanje, dakle, bolest. No inflacija koja je nekada bila posebna, uglavnom monetarna posljedica i prije svega izraz ratnih poremećaja, danas je postala vrlo složen ekonomski problem i gotovo opći svjetski problem, ne samo u razdoblju rata nego i ekonomskog razvoja u razdoblju mira.

PODJELA INFLACIJE

Inflaciju možemo klasificirati prema različitim karakteristikama. Kao i svaka druga bolest, inflacija se može pojaviti u različitim intezitetima, pa tako prema intezitetu razlikujemo:

Blagu ili puzajuću inflaciju kada je stopa inflacije do 5% Umjerenu inflaciju kada je stopa inflacije 5-10% Jaku ili galopirajuću inflaciju kada je stopa inflacije viša

do 10% Hiperinflacija kada je mjesečna stopa rasta cijena veća od

50% Prema početnom uzroku inflaciju dijelimo na:

Inflaciju potražnje koja je u početku uvjetovana viškom agregatne potražnje nad agregatnom ponudom.

Inflaciju troškova koja je prvobitno uvjetovana porastom neke troškovne komponente iz strukture cijena, kao što su osobni dohotci, profiti, porezi, itd.

Prema geografskom podrijetlu inicijalnog uzroka razlikujemo: Domaća inflacija Uvozna inflacija

U teoriji se još može naći čitav niz klasifikacija inflacije.U novije vrijeme posebno se ističe stagflacija skovana od riječi stagnacija i inflacija, tj. porasta cijena u situaciji stagnacije privredne aktivnosti, odnosno incesija (inflacija + recesija) inflacija u uvjetima recesije. Novčana inflacija se prema stupnju godišnjeg obezvrjeđivanja novca može različito usustaviti, pa se tako prema stupnju godišnjeg obezvrjeđivanja govori o:

Puzajućoj inflaciji koja se iskazuje po jednoznamenkastim stopama rasta inflacije

Galopirajućoj inflaciji koja raste po trobrojčanim stopama, ali i onda kada puzajuća inflacija prelazi po desetak postotaka.

Hiperinflacija koja se iskazuje u četverobrojčanim stopama, odnosno kada galopirajuća inflacija naglo poraste, više od 500%

Glede utjecaja puzajuće inflacije na gospodarski razvoj u gospodarskoj teoriji postoje bitni neporazumi.PRISTAŠE PUZAJUĆE INFLACIJE smatraju da je pozitivno djelovanje puzajuće inflacije na gospodarstvo te da se uz njezinu pomoć postižu veće stope gospodarskog razvoja pa time općenito veći gospodarski napredak. Kada ne bi bilo puzajuće inflacije rasla bi nezaposlenost, pa je cijena puzajuće inflacije mala u usporedbi s mnogo većim problemima nezaposlenosti i stopa rasta koje su ispod gospodarskih mogućnosti.PROTIVNICI PUZAJUĆE INFLACIJE smatraju da ona na dugi rok usporava gospodarski razvoj, šteti grupama pučanstva s nepromjenjivim dohotkom i štedišama, da se od puzajuće inflacije brojne grupe pučanstva ne mogu zaštititi, te kako ona može prerasti u galopirajuću inflaciju.

Prema početnom uzroku nastanka, inflaciju je moguće promatrati kao:

Inflaciju potražnje Inflaciju ponude (troškova)

INFLACIJA POTRAŽNJEProuzročena je povećanjem agregatne potražnje iznad nepromijenjenih ekonomskih kapaciteta gospodarstva ili bržim porastom agregatne potražnje održivih ekonomskih kapaciteta.Makroekonomska stabilizacijska politika treba biti usmjerena na smanjenje agregatne potražnje makroekonomskim mjerama(monetarnom ili fiskalnom)koje trebaju biti restriktivnog karaktera.Utvrđeno je da je monetarna politika učinkovitija u suzbijanju inflacije potražnje ,što je potražnja za novcem manje elastična na kamatne stope,a investiciska potražnja elastičnija na kamatne stope.Suprotno ako gospodarstvo funkcionira u području gdje je potražnja za novcem elastičnija na promjenjene kamatne stope tada če fiskalna politika biti učinkovitija u suzbijanju te vrste inflacije.Ako gospodarstvo funkcionira unutar intermedijalne pozicije obje su makroekonomske politike učinkovite do izvjesnog stupnja u suzbijanju inflacije potražnje.

INFLACIJA TROŠKOVA ILI PONUDE

Inicijalno je prouzročena kontrakcijom agregatne ponude uz nepromjenjenu agregatnu potražnju.Do te vrste inflacije može doći ako gospodarstvo funkcionira u uvjetima nepotpune zaposlenosti.objašnjenje te mogučnosti nalazi se u činjenici da na mnogim tržištima dobara i usluga vlada nepotpuna konkurencija,zbog koje cijene dobara i usluga nisu određene tržišnim zakonitostima,već računicom

prodavatelja.Kako prodavatelji mogu smanjivanjem ponude utjecati na cijene ,cijene tih dobara su često iznad razine koja bi bila određena tržišnim zakonitostima.Može biti prouzročena porastom bilo koje troškovne komponente. Porast bilo koje komponente iz strukture cijena proizvoda(usluga)uvjetuje,uz ostale nepromjenjene uvjete,porast cijena proizvoda što je,inicijalni implus nastajanja inflacije troškova u cijelom nacionalnom gospodarstvu.Ipak,kada je riječ o inflaciji troškova asocijacije ekonomista su najčešče povezane s ovom inflacijom koja je uvjetovana povečanjem nadnica iznad akumulirane količine kapitala i tehnologije.

INERCIJSKA INFLACIJA

Kako svaki sektor nacionalnog gospodarstva nastoji poskupljenje svojih materijalnih troškova prebaciti na svoje potrošače,to oni time daju novi implus procesu inflacije.

MARK UP INFLACIJA

Uvjetovana je autonomnim povećanjem marže koja se dodaje izravnim troškovima po jedinici proizvoda (usluge) na ime pokrića općih troškova i dobiti.Povećanje cijene proizvoda (usluge),zbog povećanja marže ostvarivo je u uvjetima nepotpune konkurencije.Ona je inicijalni implus inflaciji troškova koja razmjerno brzo može zahvatiti cijelo nacionalno gospodarstvo

UZROCI INLACIJE

Dugo vremena vjerovalo se ,a i danas ima takvih mišljenja,da postoji samo jedan osnovni uzrok koji utječe na pojavu i rast inflacije,a taj je -promjena u količini novca.Uzroka inflacije ima mnogo,ali ona nikada nije izazvana samo jednim uzrokom.Početni implus daje obično samo jedan uzrok,ali se njemu odmah snagom automatizma dodaju novi i novi implusi izazvani drugim uzrocima,tako da se ne može govoriti da je inflacija nastala isključivo djelovanjem jednog,bilo kojeg razloga.U ekonomskoj literaturi nema jedinstvenoga gledanja na uzroke inflacije i teorije objašnjavanja inflacije.Analizirajući uzroke inflacije,teoretičari su postavili tri skupine teorija:TEORIJA INFLACIJE POTRAŽNJE-razlikuje se monetaristička, prema kojoj je inflacija monetarni fenomen i kenzijanska prema kojoj je inflacija određena razinom dohotka i veličinom rashoda.TEORIJA INFLACIJE TROŠKOVA (ili smanjivanja ponude) – inflaciju uzrokuje nepotpuna konkurencija,kako na tržištu proizvoda,tako i na tržištu čimbenika proizvodnje.TEORIJA STRUKTURNE INFLACIJE –neravnoteža ponude i potražnje na parcijalnom tržištu ili u samo jednom sektoru gospodarstva prouzročit će inflaciju u cijelom gospodarstvu.

INFLACIJA TROŠKOVA

Inflacija troškova uzrokovana je smanjenjem agregatne ponude uz istu agregatnu potražnju. Zbog toga što je ova vrsta inflacije uvjetovana mijenjanjem ponude, ona se često u literaturi naziva i inflacijom ponude.To smanjenje ponude može biti posljedica porasta neke troškovne komponente, npr. porasta materijalnih troškova (domaćih ili uvoznih) zbog smanjenja produktivnosti rada ili ekonomičnosti poslovanja ili posljedica uvođenja novih fiskalnih opterećenja, poreza, doprinosa, carina ili autonomnog povećanja profita zbog nesavršenosti tržišnog mehanizma.Teorija inflacije troškova temelji se na činjenici da u realnom ekonomskom životu ni na tržištu proizvoda i usluga ni na tržištu proizvodnih faktora, ne postoji savršena konkurencija pa ni elastičnost njihove potražnje nije elastična. Zbog tog cijene nisu određene samo slobodnim djelovanjem snaga ponude i potražnje, nego su često određene od strane prodavaoca iznad razine koja bi bila određena djelovanjem ponude i potražnje na tržištu potpune konkurencije.Prodavaoci smanjivanjem ponude utječu na povećanje cijena. Oni to mogu učiniti jer na tržištu vlada nesavršena konkurencija, oligopol ili monopol. Na taj način teorija inflacije troškova objašnjava inflaciju i u uvjetima napotpune nezaposlenosti. Tako se inflacija troškova promatra kao inflacija cijena koja uvjetuje povećanje plaća iznad razine povećanja proizvodnosti rada. Kao kriterij za utvrđivanje inflacije troškova može se uzeti vrijeme nastanka porasta plaća i cijena. To znači ako je prije nastupio porast plaća, pa potom porast cijena, riječ je o inflaciji troškova. Kao

pouzdaniji kriterij za utvrđivanje je li riječ o inflaciji troškova, uzimaju se podatci o tome opada li stopa profita, raste li brže broj potraživanih od broja slobodnih radnih mjesta, rastu li brže ukupna primanja od ugovorenih i slično. Ako su odgovori na postavljena pitanja pozitivni, riječ je i inflaciji troškova. Najpouzdaniji i najčešće rabljeni kriterij za ocjenu postojanja inflacije troškova jest odnos stopa rasta plaća i rasta outputa po zaposlenome. Brži rast nominalnih plaća od rasta priozvodnosti jest pokazatelj inflacije troškova.

TEORIJA STRUKTURNE INFLACIJE

Teorija strukturne inflacije obilježje je slabije razvijenih gospodarstava, dakle onih gospodarstava koja su strukturno neusklađena. Lokacijski gledano ona se veže za gospodarstva Južne Amerike. Teorija strukturne inflacije glasi:nedovoljna sektorska usklađenost ponude s potražnjom, tj. zaostajanje cijelih gospodarskih grana za potrebama gospodarstva, povećava njihove cijene, čak i u slučaju izostanka viška globalne potražnje (npr. poljoprivreda, građevinarstvo) Povećanje njihovih cijena prenosit će se na sve grane ,što znači da će prouzročit inflaciju.Ona će u pravilu postati osobito snažna ako je riječ o globalnom višku potražnje. Kada dode do neravnoteže ponude i potražnje na parcijalnom tržištu (npr. na tržištu poljoprivrednih proizvoda), doći će do općeg porasta cijena, čak i ako su sukladne opća (globalna) ponuda i potražnja. To se događa jer su pri višku potržnje cijene i nadnice fleksibilne prema gore (pri manjoj potažnji cijene i nadnice pokazuju krutost u kretanju prema dolje). Spomenuto povećanje cijena na tržištima na kojima postoji višak potražnje neće biti uravnoteženo padom cijena na drugim tržištima. Događa se zapravo inflatorni proces koji uzrokuje višak

potražnje u jednom sektoru (koji bi se u cjelosti mogao nadoknaditi manjkom potražnje u drugom sektoru. Inflatorni proces zapravo nastaje kada se inflatorni impuls, koji nastaje u sektoru s viškom potražnje, prenosi i multiplicira u ostalim sektorima; jer višak potražnje utječe na povećanje outputa, što utječe na porast potražnje za sirovinama i radom. Pritom cijene sirovina i materijala rastu, što rezultira općim porastom cijena finalnih proizvoda. U sektoru s viškom potražnje mora usljediti i povećanje nominalne nadnice, što će rezultirati porastom nominalnih nadnica u cijelom gospodarstvu, a potom i porastom cijena proizvoda. Važno je reći da restriktivna monetarna i fiskalna politika ne mogu otkloniti tu vrstu inflacije. Odgovor se nalazi u selektivnoj restriktivnoj politici, odnosno selektivnom kontrolnom kreditiranju i selektivnom oporezivanju. Pri tome treba imati na umu da je inflacija normalna i prirodna pojava u razvoju gospodarstva. Niti fiskalna niti monetarna politika ne mogu obuzdati inflaciju bez većeg smanjivanja zaposlenosti i gospodarskog rasta jer je prisutna bitna krutost ponude. Sam razvoj zanači napuštanje stanja ravnoteže i stvaranje novog stanja ravnoteže.

ANTINFLACIJSKA POLITIKA

Antiinflacijska politika skup je mjera koje poduzima vlada jedne države u sklopu opće ekonomske politike radi suzbijanja inflacije. Antinflacijska politika najčešće se rabi kao sinonim za stbilizacijsku politiku. Ona je najvažniji i najsloženiji dio stabilizacijske politike jedne vlade, jer je nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike, jest postići opću gospodarsku ravntežu koja se očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije.

Općenito postoje tri mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram kretanju cijena:

gospodarski rast uz blago rastuće cijene gospodarski rast uz stabilne cijene gospodarski rast uz opadajuće cijene

Imajući na umu spoznaju da svaka varijanta kretanja cijena ima svoje prednosti i nedostatke i da različito djeluju na gospodarski rast, treba znati da nije jednostavno odabrati pravi koncept razvoja. Na tom putu poslužiti bi mogla iskustva sada već razvijenih gospodarstava.Ekonoska politika, u ovom slučaju antinflacijska, teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije. Dakle, cilj je suzbiti redistribuciju dohotka, imovine i smanjiti stope rasta ekonomske aktivnosti. Kombinacija mjera antinflacijske politike ovisi o uzroku, odnosno o obilježjima inflacije. Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje u odnosu prema agregatnoj ponudi primjenjuje se:

RESTRIKTIVNA MONETARNA POLITIKA: putem ograničavanja stope rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja

RESTRIKTIVNA FISKALNA POLITIKA: putem porezne politike, carina i ostalih davanja

Pri tome je važno naći odgovarajuću kombinaciju mjera i jedne i druge politike. Troškovna inflacija i inflacija očekivanja suzbijaju se mjerama heterodoksnog programa. Taj program svodi se na zamrzavanje ili utvrđeni rast (tzv. sidro plaća, cijena i deviznog tečaja).

SUZBIJANJE INFLACIJE

Izučavajući uzroke inflacije može se uočiti da oni mogu biti različiti. Isto tako i mjere za suzbijanje inflacije mogu biti različite, pa je potrebno uočiti mjere za suzbijanje inflacije potražnje, inflacije troškova i strukturne inflacije.

SUZBIJANJE INFLACIJE POTRAŽNJEDa bi se suzbila inflacija potrošnje, treba suzbijati višak potzražnje nad ponudom. Suzbijanje inflacije potražnje može se provoditi dvostrukim mjerama:

MJERE MONETARNO-KREDITNE POLITIKE Smanjuju količinu novca i kredita, što rezultira smanjivanjem investicija poduzetnika i pojedinca, ali i smanjivanjem vladine potrošnje. Krajnji rezultat tih mjera monetarne politike bit će manja zaposlenost, manji dohodak, manja potrošnja,manji inflacijski jaz tj. inflacija.

MJERE FISKALNE POLITIKE Inflacija potražnje može se suzbiti mjerama porezne politike i mjerama iz područja javnih rashoda. Iako se povećavaju porezi ili pak uvode novi porezi, doći će do samnjenja osobne potrošnje. Ako se smanje javni rashodi, doći će do smanjenja buđetske potrošnje.Krajnji rezultat tih mjera bit će smanjenje ukupne proizvodnje zbog čega će doći do smanjivanja dohotka,a konačno i do smanjivanja inflacije.

SUZBIJANJE INFLACIJE TROŠKOVAS obzirom na to da se rast plaća smatra glavnim uzrokom inflacije troškova,mjere za suzbijanje te inflacije usmjerene su na ograničenje rasta plaća sukladno rastu proizvodnosti rada.

Osim spomenutih,postoje i druge mjere antinflaciske politike koje djeluju na ostale uzroke inflacije troškova.Tako je moguće radi suzbijanja inflacije troškova provoditi:

Antimonopolsku politiku Stimulativnu ekspanzivnu kreditnu politiku Blagu fiskalnu politiku za deficitarne grane kako bi

se ublažila ovisnost o uvozu i uvozna inflacija Mjere fiskalne politike usmjerene na smanjenje

poreza i doprinosa i sl.Treba znati da je inflaciju troškova teže suzbiti mjerama monetarne i fiskalne politike, nego što je to sa slučajem inflacije potražnje. Da bi se suzbila inflacija troškova putem ograničenja plaća, a potaknuo rast proizvodnosti rada, najčešće se koristi politika dohotka. Bit te politike jest da prosječne plaće godišnje mogu rasti za onoliko koliko godišnje raste prosječna realna proizvodnost. Primjena politike dohotka u suzbijanju inflacije troškova ima svoje nedostatke koji se ogledaju u zapošljavanju velikog stručnog, skupog administrativnog aparata, gubitku individualne slobode poduzetnika, pojava birokracije. Politika dohotka,kao mjera suzbijanja inflacije troškova ,često se primjenjuje ,osobito kada se druge mjere pokažu nedjelotvornima.

SUZBIJANJE STRUKTURNE INFLACIJEVeć spomenute mjere antinflaciske politike,koje učinkovitio suzbijaju inflaciju potražnje pa , i inflaciju troškova nisu primjenjive u suzbijanju strukturne inflacije. Primjenjene ovdje one mogu imati depresivnu važnost, i mogu produbiti strukturne disproporcije.Izvore strukturnr inflacije moguće je ublažiti:

Uklanjanjem zapreka u izjednačavanju plaća zaposlenika u svim sektorima nacionalnog gospodarstva

Usmjeravanjem investicija u sektore koji se pokazuju neproporcionalnim prema ostalim sektorima nacionalnog gospodarstva

Može se zaključiti da je upravo selektivno investiranje u sektore koji zaostaju temelj za uspješno suzbijanje strukturne inflacije.