Upload
osman-mehmedovic
View
249
Download
4
Embed Size (px)
DESCRIPTION
preradjeni tekstovi
Citation preview
ISLAMSKA ZAJEDNICA U BIHUNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU
Osman Mehmedović
Džemat Ilijaš(esej)
Sarajevo, juni, 2012 god.
1
ISLAMSKA ZAJEDNICA U BIHUNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU
Osman Mehmedović
Džemat Ilijaš(esej)
Predmet: Islamske institucijeNastavnik: prof. Dr. Ismet BušatlićStudent: Osman MehmedovićStatus: redovan Smjer: teološkiBroj indeksa: 2769
Sarajevo, juni, 2012god.
2
Sadržaj
1.Ilijaš (geografski položaj)
2. Etimologija riječi : Ilijaš I sv. Ilija
3. Džemat Stari Ilijaš I Luka
3
ILIJAŠ (Geografski položaj)
Općina Ilijaš ima površinu od 323 km2 i leži na nadmorskoj visini od 450 do 1500 m.
Godine 1991 imala je 25.155, a 2004-e 15.414 stanovnika. U koordinatnom sistemu apsisa i
koordinata, nalazi se u granicama istočne geografske dužine od 43° 55' – 44° 2', a sjeverne
geografske širine 18° 15' – 18° 30' unutar toga sistema. Selo Taračin Do i okolina u
administrativnom pogledu pripada općini Ilijaš. U geografskom smislu naša sela čine integralni
dio općine Ilijaš a time i grada Sarajeva, koji je i glavni grad Bosne i Hercegovine.
Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organiziranosti, sadašnje područje Ilijaša
pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj organizaciji - župi Vrhbosna,
koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina Visokog u srednjem vijeku
bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila matica i središte bosanske srednjovjekovne države, a
Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.
U početku turske vladavine, kad bosanska država nastaje, Turci uzimaju Sarajevo za sjedište
turske uprave za cijeli region. U početku turske uprave Bosnom, područje Ilijaša - po
teritorijalnoj i administrativnoj podjeli - pripadalo je Sarajevu; a krajem turske vladavine Ilijaš
(općina Ilijaš bez područja Srednjeg) pripada Visočkoj nahiji.
Prema statistici mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885.
godine, koji je uradila austro-ugarska uprava u BiH, Ilijaš u to vrijeme nije postojao kao
odvojeno naselje. Tu je bila željeznička stanica i pilana, poslije Željezara (a oko njih se razvilo
mjesto). Ilijaš i okolica su u vrijeme Austro - Ugarske bili podijeljeni izmedju dva kotara,
Visoko i Sarajevo.
4
Unutar sarajevskog kotara od naselja 1885 godine nalazila se Luka. Luka je pripadala
općini/džematu Vogošća Dolnja. U općini su se još nalazila sela Gora, Jošanica i Malešići.
Čitava općina je imala 1821 stanovnika, od kojih 544 muslimana, 1052 pravoslavnih i 220
katolika. Samo mjesto Luka imalo je 234 stanovnika, od kojih je 116 muslimana i 118
pravoslavnih. U kotaru Sarajevo se nalazila i željeznička stanica Ilijaš, koja je administrativno
pripadala selu Luka.
Sva ostala naselja nalazila su se u kotaru Visoko. Kotar Visoko je sadržavao i kotarsku ispostavu
Vareš. Ispostave su bile administrativne jedinice izmedju općine i kotara. Na području užeg
kotara Visoko(znači onog dijela kotara koji nije spadao u ispostavu Vareš) se nalazilo selo
Misoča. Misoča je pripadala općini Podgora. U općini Podgora još su bila sela Mrakovo,
Podgora, Seoce, Sovrlje, Vlahinja i Župča. Cijela općina je imala 1615 stanovnika, od kojih je
bilo 812 muslimana. 778 pravoslavnih, i 25 katolika. Samo selo Misoča je imalo 386 stanovnika,
od kojih je 272 muslimana i 114 pravoslavnih.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u periodu od 1919-1941 godine nije bilo mnogo promjena u
organizaciji društveno-političkih zajednica, u odnosu na vrijeme Austrougarske. Godine 1922
uvode se oblasti umjesto dotadašnjih okruga. Godine 1929. donose se novi propisi, po kojima se
na cijeloj teritoriji organiziraju banovine. Svako selo je bilo zastupljeno preko izabranih knezova.
Oni su imali odredene zadatke i vlast u selu. NDH je zadržala općinu kao ćeliju vlasti.
Godine 1945. formiraju se se srezovi, a unutar srezova mjesni
narodni odbori. Na Sarajevskom, Visočkom i Vareškom području formira se 5 srezova.
Sarajevo, Fojnica, Visoko, Vareš i Srednje (sa sjedištem u Semizovcu). U sastavu Srednjeg bili
su Rajlovac, Reljevo, Vogošća, Semizovac, Ilijaš, Višnjica, Nahorevo, Srednje i Nišići. Od maja
1945. godine na Taračin Dolu je funkcionirao Mjesni (seoski) narodni odbor Višnjica, koji je
pripadao Opštinskom NOO Podgora - Breza (do 1946. godine, kada se ukidaju općinski NOO) i
srezu Srednje, čije je sjedište bilo u Semizovcu (do kraja 1947. godine).
5
Takva podjela funkcionirala je do 1947. godine kada se ukida srez Srednje i formiraju posebni
narodni odbori. Mjesni odbor Semizovac (sa sjedištem u Semizovcu) obuhvatao je osim
semizovačkih sela i Solakoviće, Korita, Taračin Do, Višnjicu i Malešiće.
Treća reorganizacija provedena je 1952. godine i na području sadašnje općine Ilijaš formiraju se
dvije općine; općina Podlugovi i općina Srednje.
Sljedeća reorganizacija je 1955. godine kada se formiraju 2 komune a to su općina Ilijaš sa
sjedištem u Ilijašu i općina Srednje sa sjedištem u SrednjemGodine 1960 ukinuta je općina
Srednje a 1977. godine općina Ilijaš ulazi u zajednicu općina grada Sarajeva i sa preostalih 9
općina postaje gradska općina grada Sarajeva.
Skice :
6
Razvoj
Ilijaš se razvijao u nekoliko faza.
Nekada su to bila polja i livade oko Bosne i Misoče, koja su obrađivana. Nekadašnji Ilijaš
nalazio se izmedju Gornje i Donje Misoče, s obje strane rijeke Misoče, i to na mjestu gdje
Misoča izbija sasvim u polje, a malo više su selo Mlini. Otkako je 1882. godine osnovana firma
Buttazzoni und Venturini Holzindustrie A.G. u Sarajevu, u Ilijašu je podignuta strugara,
poznatija kao pilana. Za potrebe novootvorene "Strugare" izgraden je (1884-1885 godine) jedan
krak uskotračne šumske pruge na lokomotivni pogon od Ilijaša do Okruglice u dužini od 37,2
km, koja je služila za eksploataciju šume sa Nabožića, Okruglice i okolnih mjesta.
Iste godine (1885), za potrebe novootvorenog rudnika mangana u Čevljanovićima, izgrađen je
trak uskotračne pruge od Semizovca do Ivančića, kao i za eksploataciju šume iz tog regiona. Bila
je to prva rudnička pruga u BiH, izgrađena kao odvojak od željezničke linije u dolini Bosne u
dužini od oko 22 km (22,026 km) od Vogošće do Čevljanovića, gdje se nalazio rudnik mangana,
koji je pripadao rudarskoj zadruzi "Bosnia" (Gewerkschaft Bosnia), usko povezanoj sa
Zemaljskom vladom. Direkcija "k. u. k. Bosnabahna" poöela je 1884. za pomenutu korporaciju
graditi prugu i pustila je u saobraćaj 26. januara 1885. godine. Željeznica je prvobitno bila
vlasništvo zadruge, a u finansiranju njene izgradnje učestvovala je i zemaljska uprava.
U drugoj polovini 1896. godine Kállay je dao inicijativu da zemaljski erar otkupi rudnicku
prugu Vogošća - Čevljanovići, motivirajući to općim interesima zemlje. U skladu sa ugovorom
koji je sklopljen iste godine, iz zemaljskog buđeta je na teret nepredvidenih izdataka za kupovinu
pruge u korist rudarske zadruge "Bosnia" obračunat iznos od 133. 500 forinti (tj. 267. 000
kruna). Istim ugovorom zemaljski erar odrekao se sume od 59. 09 forinti 46 1/2 (tj. 118. 018, 93
krune), koja je bila izdata na ime predujma za građenje pruge. Ovu transakciju Zemaljska vlada
je pozitivno ocjenjivala s obzirom na tendenciju da se željeznički saobraćaj centralizira u
7
rukama zemaljske uprave. Osim toga, vlada je smatrala da ova mjera bitno doprinosi reguliranju
finansijskih odnosa rudarske zadruge "Bosnia" sa zemaljskom upravom.
Konzorcij Švejda - Kalmut naknadno je izgradio dio pruge od Čevljanovića do Ivančića, dug oko
2 km (1, 975 km), koji je rudarska zadruga "Bosnia" preuzela u posjed 1897. godine. Iste godine
Kállay je odlučio da, u vezi sa otkupom pruge Vogošća - Čevljanovići, zemaljski erar otkupi i
dio Čevljanovići - Ivančići za iznos od 9. 688 f. 71 x, tj. 19. 377,42 k... Cijela rudnička pruga
Vogošća - Ivančići (24,1 km) postala je vlasništvo zemlje, a promet na njoj vodile su "Bosansko-
hercegovacke državne željeznice".
Obje pruge su bile u upotrebi do 1962. godine, kada su zatvorene kao nerentabilne i nepotrebne.
Ilijaš se tada razvio u veliko industrijsko naselje i postao središtem cijelog naselja. I željeznička
stanica je prozvana Ilijaš. Prvi vjesnik privredno-ekonomskog razvoja Ilijaša i okoline bila je
pilana, da bi Željezara Ilijaš preuzela dominantnu ulogu u razvoju privrede, stambene izgradnje,
urbanizacije grada, u školstvu i zdravstvu. Željezara je preko svojih doprinosa bila nosilac
sportskih, kulturno-umjetničkih i društvenih djelatnosti - sinonim razvoja Ilijaša i okoline.
Vlada Kraljevine Jugoslavije donijela je
27. jula 1938. godine Uredbu o formiranju preduzeća "Jugoslovenski čelik" na lokaciji
Podlugovi - Ilijaš. Bilo je predviđeno da se u Podlugovima izgrade 2 kapaciteta crne metalurgije
a jedan u Ilijašu, što je izazvalo proteste kod željezara u Varešu i Zenici pa su sredstva
preusmjerena u Zenicu i Vareš za rekonstrukciju i izgradnju novih pogona.
Pred II svjetski rat počela je izgradnja tzv. tvornice "Jugočelik" u Ilijašu, na mjestu današnje
Željezare. Njemački "Krup" izgradio je livnicu topovskih cijevi, da bi je 1941. demontirao i
odnio u Njemačku.
8
Poslije rata dio opreme je u vidu reparacija vraćen, ali su livnice poslije demontiranja poslate u
Štore i Ravne u Sloveniji, a Ilijaš je dobio samo gomilu starog željeza neupotrebljivog za bilo
kakvu novu fabriku.
Željezara se počela graditi 1952 godine. Pravi privredni preporod Ilijaš doživljava 1954. godine
kada je puštena u rad Livnica vodovodnih i kanalizacionih cijevi. Ilijaš je poslije rata imao 15-ak
društvenih i 25 privatnih stambenih objekata, da bi pred posljednji rat izrastao u veliki privredni
centar i najveći metalurški centar na Balkanu. Veliki doprinos u projektiranju radničkih naselja u
Ilijašu dao je naš poznati arkitekta Juraj Neidhardt.
Ilijaš I sv. Ilija
Prema povijesnim podacima o teritorijalno-političkoj organiziranosti,
sadašnje područje Ilijaša pripadalo je u srednjem vijeku bosanskoj državi; a u teritorijalnoj
organizaciji - župi Vrhbosna, koja je bila glavna župa u toj državi. Prema tim podacima okolina
Visokog u srednjem vijeku bila je dosta naseljena i napredna, jer je bila matica i središte bosanske
srednjovjekovne države, a Visoko najvažniji trgovački grad u Bosni.
U početku turske vladavine, kad bosanska država nastaje, Turci uzimaju Sarajevo za sjedište
turske uprave za cijeli region. U početku turske uprave Bosnom, područje Ilijaša - po
teritorijalnoj i administrativnoj podjeli - pripadalo je Sarajevu; a krajem turske vladavine Ilijaš
(općina Ilijaš bez područja Srednjeg) pripada Visočkoj nahiji.
Ilijaš se razvijao u nekoliko faza. Nekada su to bila polja i livade oko Bosne i Misoče, koja su
obrađivana. Nekadašnji Ilijaš nalazio se izmedju Gornje i Donje Misoče, s obje strane rijeke
Misoče, i to na mjestu gdje Misoča izbija sasvim u polje, a malo više su selo Mlini. Otkako je
9
1882. godine osnovana firma Buttazzoni und Venturini Holzindustrie A.G. u Sarajevu, u Ilijašu je
podignuta strugara, poznatija kao pilana. Za potrebe novootvorene "Strugare" izgrađen je (1884-
1885 godine) jedan krak uskotračne šumske pruge na lokomotivni pogon od Ilijaša do Okruglice
u dužini od 37,2 km, koja je služila za eksploataciju šume sa Nabožića, Okruglice i okolnih
mjesta.
Ilijaš u to vrijeme nije postojao kao odvojeno naselje. Tu je bila željeznička stanica, strugara i
poslije željezara a oko njih se razvilo mjesto. Ilijaš i okolica su u vrijeme A-U bili podijeljeni
izmedju dva kotara, Visoko i Sarajevo.
Etimologija imena grada Ilijaša je važan argument u rasvjetljavanju njegove davne
prošlosti. Ime Ilijaš nastalo je od sv. Ilije - zaštitnika Bosne. Njemu su posvećene crkva na
Taračin Dolu, koja je izgrađena 1888. godine, a župa je osnovana 1882. godine, (minirana i
srušena 1993. godine), te pravoslavna crkva u Ilijašu građena izmedju 1879 – 1881. godine. Zato
se Ilindan toliko i slavi(o) u Ilijašu i okolici. Pričalo se, a legenda je i zabilježena, da je bosanski
kralj dolazio svakog Ilindana iz Visokog na teferič u Arnautoviće i igrao kolo sa djevojkama
Način tvorbe prezimena od imena je uobičajen: imenu se najčešće oduzima relacijski morfem i
dodaje dočetak koji ima značenje nasljednik, "mladi" : Antun (Anton) - Antonić, Ljubo - Ljubić,
Martin - Martinko. Najčešći dočeci su -ić, -čić, -ec, -ek, -ac, -ak.
Ilić - Ilija
Ilijaš - isto kao Ilić
Osim našeg Ilijaša, postoji i gradić Ilijaš u Albaniji, selo Ilijaš u općini Sremska Mitrovica, a tako
se zove i jedan od vrhova Treskavice.
U susjednoj nam Hrvatskoj živi znatan broj obitelji koji se prezivaju Ilijaš. Po nekim podacima,
radi se o obiteljima koje su bježale iz Bosne pred Turcima i kada bi se nastanili u nekom mjestu u
Hrvatskoj, dobivale su prezime po mjestu odakle su stizale. Narodna je predaja mnogostruko i
mnogovrsno ušla u povijest a i u književnost...
10
Ilijaši su prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 41 općini i 58 naselja, pretežito u
urbanim sredinama (61%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (100), Pregradi (35), Čakovcu (20),
Donjem Kraljevcu kraj Preloga (20) i u Sesvetama kraj Zagreba (15).
Najveća migracija Ilijaša u prošlom stoljeću zabilježena je iz Siska u Zagreb.
Ilijaši su Hrvati, većim dijelom iz Preg rade. Razmjerno najviše Ilijaša u proteklih sto godina
rođeno je u Gornjoj Plemenšćini kraj Pregrade, gdje se svaki dvadeseti stanovnik prezivao Ilijaš.
U Hrvatskoj danas živi oko tristo Ilijaša u oko stodvadeset domaćinstava. Podjednako ih je bilo i
sredinom prošlog stoljeća.
Mjesto svadbe bana Tvrtka I i franjevački samostan “Sveti Ilija”
Autor: Stanko Andrić
Poznati hrvatski književnik i povjesničar dr. Stanko Andrić u nekoliko svojih radova bavio se
identifikacijom Ilijinog sela, Ilindana, a uzgredno i našeg Ilijaša. On smatra da u Tvrtkovoj
povelji spomenute lokalitete “mora se tražiti južno od Save i na prostoru pod vlašću bana
Tvrtka”. Povjesničar Ive Mažuran tako pretpostavlja da mjesto “Sv. Ilija ili Ilinje” iz Tvrtkove
povelje “odgovara današnjem Ilijašu ili Ilinu nedaleko od Sarajeva”, a biskupski posjed
Dubnica “selu Dubnica blizu Vlasotine”. Objavljujemo Stankov rad "Mjesto svadbe bana Tvrtka
i franjevački samostan sv. Ilije", u kome se razmatraju dosadašnji pokušaji identifikacije
lokaliteta koje spominje svadbena darovnica bosanskog bana Tvrtka I Bosanskoj (Đakovačkoj)
biskupiji iz 1374. Posebna se pažnja posvećuje biskupskom posjedu Zenthilie, na kojem je održan
dio banova svadbenog slavlja, i njegovoj mogućoj vezi s franjevačkim samostanom sv. Ilije u
Modriči.*
Pišući monografiju o Vinkovcima u srednjem vijeku, susreo sam se s problemom razlikovanja
onodobnog središnjeg naselja na području Vinkovaca, koje se u izvornom gradivu obično zove
11
Szentillye (mađ. ‘Sveti Ilija’), i drugih lokaliteta istih ili sličnih imena koji prema često šturim
naznakama također spadaju u širi okvir dotičnoga dijela donje Posavine. Između ostalog se taj
problem pojavio u vezi s okolnostima vjenčanja bosanskog bana (kasnijeg kralja) Tvrtka I
Kotromanića i bugarske carevne Doroteje, kćeri Sracimira Vidinskog. O tome vjenčanju govori
Tvrtkova vlastita povelja, izdana “u Ilijinom selu ili mjestu” (in uilla seu loco Elye) 8. prosinca
1374, kojom on bosanskom biskupu Petru daruje zemlju zvanu Jelšavica (Jelsauicha) što se
nalazi pokraj posjeda Bosanske “crkve” ili biskupije zvanog Dubnica (Dubnicha). Tim se darom
ban zahvaljuje biskupu što mu je omogućio da svoju svadbu proslavi “na posjedu rečene crkve
koji se pučki zove Zenthilie”, a zatim i u samom sjedištu biskupije (quia solempnitates nostrarum
nuptiarum in possessione dicte ecclesie, que vulgariter Zenthilie nuncupatur, ymo vero apud
eandem sedem solempniter celebrate extiterunt). Tvrtkovu je darovnicu na molbu biskupa Petra
ujesen sljedeće, 1375. godine potvrdio avinjonski papa Grgur XI te nam se tako sačuvao i tekst
same darovnice.
Dosad je u historiografiji bilo više pokušaja da se identificiraju lokaliteti koje spominje Tvrtkova
darovnica. Vjekoslav Klaić je smatrao da je ban Tvrtko izdao darovnicu u istom mjestu u kojem
je proslavio svadbu, odnosno da su biskupski posjed Zenthilie i villa seu locus Elye iz datacije
povelje jedno te isto, pa je onda to u povelji dvaput spomenuto mjesto poistovjetio s današnjim
Ilincima u Srijemu blizu Šida. Za posjed Jelšavicu, koji ban poklanja biskupiji, Klaić je mislio da
je ležao “negdje u staroj županiji Požeškoj”, dovodeći ga u vezu s posjedom Grabarskih zvanim
Jalšavik ili Jalšavica (danas Ježevik nedaleko od Broda). Glavni nedostatak tih Klaićevih
tumačenja, oslonjenih tek na istovjetnost ili sličnost samih imena, sastoji se u tome što on nije ni
pokušao utvrditi tko su u drugoj polovici 14. st. bili gospodari spomenutih Ilinaca u Srijemu i
Jalšavika kod Broda pa tako nije ni postavio pitanje dolaze li uopće u obzir đakovački biskup i
bosanski ban kao zemljoposjednici u tim mjestima.
Klaićevu pretpostavku o Ilincima nedavno je, ipak, ponovio Mladen Ančić, formulirajući je
ovako: “Sam svečani obred vjenčanja obavio je u crkvi sv. Ilije, najvjerojatnije u
današnjim Ilincima u Srijemu, bosanski biskup Petar…Istodobno je gledišta posve
suprotna Klaićevim iznio Ive Mažuran, ustvrdivši da se sve u Tvrtkovoj povelji spomenute
lokalitete “mora tražiti južno od Save i na prostoru pod vlašću bana Tvrtka”. Mažuran
12
tako pretpostavlja da mjesto “Sv. Ilija ili Ilinje” iz Tvrtkove povelje “odgovara današnjem
Ilijašu ili Ilinu nedaleko od Sarajeva”, a biskupski posjed Dubnica “selu Dubnica blizu
Vlasotine”. Tomu bi bilo tako jer, prema Mažuranu, Tvrtko nije mogao darivati nekretnine
izvan svoje banovine.
* Ovaj je rad dopunjena i proširena verzija članka što je pod istim naslovom objavljen u
godišnjaku Scrinia slavonica 4 (Slavonski Brod, 2004), 107-116.
Džamija u Starom Ilijašu (Egipatska): Trenutni imam: mr. Ahmed Purdić
Restoran “Mlin”
13
Džemat Stari Ilijaš I Luka
Historijat:
Unutar sarajevskog kotara od naselja 1885 godine nalazila se Luka. Luka je pripadala
općini/džematu Vogošća Dolnja. U općini su se još nalazila sela Gora, Jošanica i Malešići. Čitava
općina je imala 1821 stanovnika, od kojih 544 muslimana, 1052 pravoslavnih i 220 katolika.
Samo mjesto Luka imalo je 234 stanovnika, od kojih je 116 muslimana i 118 pravoslavnih. U
kotaru Sarajevo se nalazila i željeznička stanica Ilijaš, koja je administrativno pripadala selu
Luka.
Prema kazivanju starih ljudi iz ovog džemata prva džamija u Ilijašu sagrađena je l900. godine, na
zemljištu koje je darovala neka hanuma - begovica iz Sarajeva. Džamija je bila od debelog
kamenog zida, sa drvenom munarom i drvenim krovom, dimenzija cca. 11x9 m. Godine 1965.
drvena munara zamijenjena je zidanom sa željeznom ogradom na šerefetu. Temeljita
rekonstrukcija džamije, na istim temeljima i istih dimenzija izvršena je 1983. i 1984. godine, za
vrijeme imama Hasana ef Makića, sadašnjeg bihačkog muftije. Na debele kamene zidove saliveni
su metar visoki cementni vijenci, izlivena debela betonska ploča, postavljena nova krovna
konstrukcija i pokrivena novim crijepom. Džamija je bila mala za potrebe ovog džemata, tražila
se saglasnost za izgradnju veće džamije, bila je nabavljena i cigla koja je godinama stajala i
čekala dozvolu, ali dozvoljena je samo rekonstrukcija u postojećim dimenzijama.Ova džamija
dugo vremena bila je jedina u ovoj sredini, od džamije u Podgori (Breza) bila je jedina prema
Sarajevu. Na početku rata, koncem 1992. godine, ova džamija je miniranjem sravnjena sa
zemljom. Prilikom ulaska u Ilijaš 1.3.1996. godine zatekli smo ostatke ruševina. Od. l997. - 2001.
godine trajali su radovi na izgradnji nove džamije na lokaciji stare porušene. Nazvana je
Nova džamija u Ilijašu
Literatura :
1. Milenko S. Filipović, Visočka nahija, Visoko, Mak, 2002 god.
2. http://www.taracin-do.com
3. Scrinia slavonica 4 (Slavonski Brod, 2004), 107-116
4. Statistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 01. maja 1885. godine,
Službeno izdanje, Sarajevo 1886.
14