xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Fiziologija

Tema: Insulin

Student: Profesor:xxxxxxxxxxxxxxxxxxx xxxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Sadržaj

Uvod ............................................................................................................. 3

1. Istorija insulina ........................................................................................ 4

2. Sastav insulina ......................................................................................... 7

3. Podjela insulina ........................................................................................ 9

4. Šećerna bolest (Diabetes Mellitus) ......................................................... 10 4.1. Patogeneza insulin – ovisne šećerne bolesti ................................... 11 4.2. Patogeneza insulin – neovisne šećerne bolesti ............................... 12

5. Liječenje šećerne bolesti insulinom........................................................ 14

Zaključak ................................................................................................... 16

Literatura .................................................................................................... 16

Uvod

2

Insulin je hormon koji luči žlijezda gušterača (pankreas), a služi za regulaciju šećera u krvi, te metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. On je transporter koji omogućava glukozi da iz krvi prodre u tjelesne stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. Glukoza je grožđani šećer u kojeg se, prilikom probave, rascijepe namirnice koje sadrže ugljikohidrate. Insulin također omogućava da se prekomjerna glukoza sprema u mišićima i u jetri (glikogeneza), te regulira sintezu novoga šećera koji ulazi iz jetre u krvotok (glikogenoliza). Ako insulina uopšte nema ili ako ga je premalo, šećer ne može nikako, ili samo djelomično, dospjeti u tjelesne stanice. Ostali šećer se zadržava u krvi, što se može izmjeriti. Normalna koncentracija šećera u krvi natašte iznosi 3,75 - 6,0 mmol/L (67 - 108 mg%).

Kada dođe do poremećene regulacije inzulina u tijelu razvija se dijabetes ili šećerna bolest (lat. Diabetes melitus). Kod šećerne bolesti tipa 1 tijelo ne proizvodi insulin pa ga je neophodno nadomjestiti. Kod pacijenata šećerne bolesti tipa 2 može se razviti insulinska rezistencija, tako da organizam nema dovoljnu količinu insulina. Kada se kod takvih pacijenata više ne uspije održati normalna razina glukoze u krvi s tabletama (oralni hipoglikemici, oralni antidijabetici) također se započinje s insulinskom terapijom.

1. Istorija insulina

3

1869. godine student medicine Paul Langrehans je u Berlinu proučavao strukturu gušterače pod mikroskopom i tada je identificirao neko tkivo razasuto po cijeloj gušterači koje do tada još nije bilo primijećeno. Funkcija „male hrpe stanica“ kasnije nazvane po njemu Langrehansova ostrvca, još nisu bili poznati. Edouard Laguesse je predložio da bi oni mogli proizvoditi neki sekret koji ima ulogu u probavi. Paul Langerhansov sin, Archibald, također je potpomogao da se ustanovi točna uloga u probavi.

U 1889. godine poljsko-njemački liječnik Oscar Minkowski u suradnji s Josephom von Meringom je uklonio gušteraču zdravom psu radi utvrđivanja njene uloge u sustavu probave. Nekoliko dana nakon što je gušterača uklonjena čuvar pokusnih životinja otkrio je da se na urin tog psa skupljaju muhe. Pri testiranju urina, našli su u njemu veliku koncentraciju šećera što ih je navelo da uspostave prvi put odnos između gušterače i dijabetesa. 1901. godine Eugene Opie je otišao još korak dalje i utvrdio vezu između Langrehansovih ostrvca i dijabetesa. On je otkrio da se šećerna bolest razvija kada se uništi dio ili svi Langerhansova ostrva.

U narednih dvadesetak godina mnogi su pokušavali izolirati sekret gušterače: George Ludwig Zuelzer (1906. godine), E.L. Scott (1912. godine), Izrael Kleiner (1915. godine).

Nicolae Paulescu, profesor fiziologije na Sveučilištu medicine i farmacije u Bukureštu, uspio je prvi izolirati insulin, kojeg je nazvao u to vrijeme pancrein. 1921. godine je objavio rad koji je proveden u Bukureštu. Korištenje njegove tehnike je patentirano u Rumunjskoj, iako nije bilo kliničkih upotreba.

1920. godine kanadski kirurg Frederick Banting je proučavao radove Minkowskog i došao do zaključka da je bi sekret koji stvara gušterača mogao biti ključ liječenja šećerne bolesti. Pretpostavlja da ako bi se podvezale krvne žile gušterače, uspješno bi se izolirao sekret Langerhansovih ostrva koji bi se mogao koristiti za liječenje šećerne bolesti. U proljeće 1921. godine odlazi u Toronto gdje iznosi svoje ideje profesoru fiziologije Sveučilišta u Torontu J. J. R. Macleodu. Macleod je u početku skeptičan, ali je na kraju pristao pustiti Bantinga da koristi njegov laboratorijski prostor dok je on na ljetnom odmoru.

4

Ujedno mu je nabavio 10 pokusnih pasa i dva studenta medicine Charles Besta i Clark Noblea za asistente. Kako mu je trebao jedan, bacanjem novčića odlučeno je da će to biti Best. Banting i Best su uspjeli izolirati sekret iz Langrehansovih ostrva za proizvodnju ekstrakta koga su nazvali izletin (sada poznat kao insulin). Dobiveni ekstrakt su ubrizgavali pankreatomiziranom psu imena Alfa i uspjeli su ga održati živim do kraja ljeta jer je izletin uspješno snižavao razinu šećera u krvi i kod psa se nije razvila šećerna bolest.

Po povratku Macleoda u Toronto, Banting i Best su mu predstavili svoje rezultate u jesen 1921. godine. On je pronašao neke propuste u dizajnu istraživanja pa je predložio da se pokusi ponove u bolje opremljenom laboratoriju. Već poslije nekoliko tjedana bilo je jasno da je drugi krug pokusa uspješan, pa Mecloud pomaže da se u studenom 1921. godine objave radovi. Na žalost proces dobivanja izletina je trajao oko šest tjedana što je dosta dugo, pa je Banting predložio da koriste sekret fetalnog teleta kod kojeg još nije razvijen probavni sustav. Metoda je bila uspješna tako da je riješen i problem opskrbe. Slijedeći problem je bio pročistiti ekstrakt pa je Mecloud u prosincu 1921. godine pozvao u pomoć biokemičara Jamesa Collipa da pomogne oko problema. U roku od mjesec dana tim se osjećao spremnim za kliničko ispitivanje.

11. januara 1922. godine 14-godišnji dijabetičar Leonard Thompson je umirao u bolnici u Torontu. Dobio je prvu injekciju insulina. Međutim, ekstrakt nije bio dovoljno pročišćen tako da je pacijent dobio teške alergijske reakcije pa je dalji tretman otkazan. Tokom sljedećih 12 dana, Collip radili dan i noć kako bi poboljšali čistoću ekstrakta, a druga doza je ubrizgana 23. januara. Ovaj put terapija je bila potpuno uspješna, bez očitih znakova alergijskih reakcija i nuspojava, a glikozurija (nalaz glukoze u mokraći) je potpuno eliminirana. Prvi američki pacijent je bila Elizabeth Hughes Gossett, kći guvernera New Yorka. Prvi bolesnik koji je bio liječen u SAD-u je James D. Havens (umjetnik drvoreza). Dr. John Ralston Williams uvezao je insulin iz Toronta u Rochester, New York, za njegovo liječenje. Od tada je veliki broj djece koja su bila u dijabetičkoj komi i umirao po bolnicama su spašen.

Banting i Best nisu nikada dobro surađivali s Collipom, on se osjeća kao uljez i on ubrzo napušta njihov tim. Tokom proljeća 1922. godine Best je uspio poboljšati svoje tehnike do tačke da su se mogle proizvesti velike količine inzulina, ali je i dalje bio problem u čistoći.

5

Američka farmaceutska kompanija Eli Lilly je ponudila svoju pomoć u aprilu. U novembru, Lilly je napravio veliki pomak i bio je u stanju proizvesti velike količine visoko rafiniranih insulina. Ubrzo nakon toga počelo se s liječenjem insulinima. 1923. godine osnovana je prva europska tvrtka za proizvodnju insulina u Danskoj - Nordisk Insulinlaboratorium (sada Novo Nordisk A/S).

1923. godine Banting i Macloud su predloženi za Nobelovu nagradu. Međutim Banting se pobunio protiv Macloudove nominacije, pa je nagradu podijelio s Bestom.

Životinjski (animalni: goveđi i svinjski) insulin je ostao dugo kao jedini insulin. 1950. godine je otkriven sekvencijski raspored aminokiselina u humanom insulinu. Prvi sintetski inzulin proizveden je ranih šezdesetih godina, a prvi genetski sintetički humani insulin je proizveden 1977. godine. Njegova komercijalna prodaja počela je 1988. godine u tvornici Eli Lilly. Daljim istraživanjima insulina, tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka napravljena je nova generacija insulina tzv. humani insulinski analozi ili moderni insulini koji imaju bolje karakteristike od humanih insulina (brže ili duže djelovanje, izazivaju manje hipoglikemija...)

6

2. Sastav insulina

Insulin je peptid koji se sastoji od 51 aminokiseline, a izgrađen je u obliku dva lanca, međusobno povezana s dva disulfidna mosta. Proizvodi se u beta stanicama Langerhansovih ostrva gušterače. Ime potiče od latinskog insula što znači ostrvo. Molekularna težina iznosi oko 6.000. Cijeli pankreas producira dnevno oko 80 - 100 jedinica insulina. Struktura insulina se nešto razlikuje između životinjskih vrsta i humanog (ljudskog) insulina. Najsličniji ljudskom inzulinu je svinjski insulin. Tako se ranije insulin izolirao ekstrakcijom iz svinjske ili goveđe gušterače. Takav insulin nije bio najučinkovitiji iako se od ljudskog tek neznatno razlikovao. Problem je bio i u tome što je takav insulin sadržavao i primjese ostalih struktura pankreasa pri čemu je moglo doći do jakih i po život opasnih alergijskih reakcija. Danas se pak insulin proizvodi kao čist ljudski insulin tehnologijom rekombinantne DNK (proizvodnja uz pomoć genetski modificiranih kvaščevih gljivica ili bakterije Escherichije coli).

Insulin

7

Insulin može vezati cink pri čemu nastaju dimeri ili dolazi do stvaranja još većih agregata. Primjenjuje se parenteralno i to supkutano - pod kožu. Nekad je primjena insulina zahtijevala uporabu šprica i igala, međutim danas se skoro svi pripravci inzulina primjenjuju uz pomoć štrcaljki u obliku olovke - „Pen systems“. Takva primjena je praktična za svakodnevna injektiranja, vrlo jednostavna i sterilna. Insulin je hormon koji proizvode ćelije grupisane u vidu ostrvaca u žlijezdi gušterači. Oštećenje ovih ćelija nastaje iz vrlo različitih razloga, a za posljedicu ima smanjenje ili potpuni prestanak stvaranja insulina. Ako insulina nema dovoljno, izostaje prerada šećera u krvi, pa dolazi do pojave šećerne bolesti. Jedini način njenog liječenja je u nadoknađivanju insulina ili podsticanju njegove proizvodnje uz ograničavanje unosa namirnica koje utiču na povećanje šećera u krvi (sve vrste slatkiša, hljeba, testenina i dr.). Sastav insulina je bjelančevinaste prirode, pa je ovo razlog da ne može da se uzima na usta, pošto bi ga razložile u crijevima materije koje služe za varenje (enzimi ili fermenti), čime bi se izgubilo njegovo osnovno svojstvo djelovanja - prerada šećera u organizmu. Tako je, za sada, najrasprostranjenija primjena insulinskog liječenja putem injekcija.

Insulin u organizmu

8

3. Podjela insulina

U čistom obliku insulin počinje djelovati vrlo brzo – već nakon pola sata. Međutim, najčešće je potrebno imati insulin koji će brzo djelovati, ali da se to djelovanje zadrži dugo. S obzirom na brzinu, intenzitet i trajanje inzuline dijelimo na 3 grupe:1. Insulini kratkog djelovanja (pacijentima poznat kao bistri insulin) a) humani insulin: početak djelovanja nakon 30 minuta, vrhunac djelovanja

od 1 do 3, 5 sati, dužina djelovanja od 5-7 sati) b) humani insulinski analozi (lispro insulin, insulin aparat, insulin glulizin):

početak djelovanja od 10 do 20 minuta, vrhunac djelovanja 30 minuta do

3 sata, dužina djelovanja 2-6 sati.2. Insulini srednje dugog djelovanja (pacijentima poznat kao mutni insulin) – humani insulini (NPH insulin): početak djelovanja nakon 1 sata, vrhunac djelovanja od 2 do 12 sati, dužina djelovanja do 24 sata.3. Insulini dugog djelovanja a) humani insulini (ultratard insulini): početak djelovanja nakon 4 sata, vrhunac djelovanja od 8 do 24 sata, dužina djelovanja do 28 sati. b) humani insulinski analozi (insulin glargin, insulin detemir): početak djelovanja nakon 1 sata, dužina djelovanja do 24 sata i više.

Nakon početka masovne uporabe insulinskih pripravaka utvrđeno je da pacijentima nije dovoljna samo jedna vrsta insulina, već su se insulini brzog djelovanja morali miješati sa insulinima srednje dugog djelovanja. Zbog toga su se pojavili tzv. predmješani insulini koji u svojoj formulaciji sadrže tačno određene količine oba insulina. Najčešće broj u imenu formulacije insulina označava koncentraciju brzo djelujućeg insulina (europske zemlje):1. Predmješani humani insulini: početak djelovanja nakon 30 minuta, vrhunac

djelovanja od 1 do 8 sati, dužina djelovanja do 20 sati.2. Predmješani humani insulinski analozi: početak djelovanja nakon 10 do 20 minuta, vrhunac djelovanja od 30 minuta do 4 sata, dužina djelovanja do 20

sati.

9

4. Šećerna bolest (Diabetes Mellitus)

Za razliku od starih klasifikacija koje su bile bazirane više na primenjenoj terapiji (insulin zavisni i insulin nezavisni dijabetes, kao dve osnovne kategorije) nova klasifikacija više ukazuje na etiopatogenezu bolesti.  - Tip 1 dijabetesa (destrukcija B ćelija, koja dovodi do apsolutnog deficita insulina) - Tip 2 dijabetesa (od predominantne insulinske rezistenzije sa relativnim deficitom insulina do predominantnog sekretornog defekta

sa insulinskom rezistencijom) - Drugi specifčni tipovi (Gestacioni dijabetes melitus (GDM))

Po ovoj klasifikaciji umesto termina insulin zavisni i insulin nezavisni dijabetes u upotrebi su termini dijabetes tip 1 i tip 2, pri čemu se 1 i 2 pišu arapskim brojkama.  Tip 1 se odnosi na destrukciju B ćelija pankreasa, po pravilu izazvanu autoimunim procesom. Ovi pacijenti su skloni skloni ketoacidozi i zahtevaju insulin kao doživotnu substutucionu terapiju. Tip 2 se osnosi na heterogene poremećaje, a načešće se radi o smanjenom dejstvu insulina (insulinskoj rezistenciji), i posljedičnim poremećajem u kompenzatornoj sekreciji insulina. Drugi specifični tipovi se odnose na genetske defekte u sekreciji ili dejstvu insulina, primarnom oboljenu endokrinog pankreasa, dijabetesu izazvanom lijekovima, ili dijabetesu u sklopu drugih, posebno endokrinološki oboljenja.  Getacijski dijabetes se odnosi na dijabetes koji je nastaje u trudnoći i praktično se povlači posle porođaja. Najčeći oblik je dijabetes tip 2, od kojeg boluje oko 90% dijabetčara, dok oko 10% boluje od dijabetesa tip 1. Drugi specifični tipovi su vrlo rijetki.

10

4.1. Patogeneza insulin – ovisne šećerne bolesti

U trenutku kad se pojavi insulin-ovisna šećerna bolest većina beta stanica u gušterači je uništena. Proces uništavanja vjerovatno je autoimune prirode:

1. mora biti prisutna genetska prijemljivost za bolest;2. poticaj iz okoline obično pokreće procese u genetski prijemljiva

pojedinca;3. upalna reakcija u gušterači koja se naziva insulitis. Stanice koje

infiltriraju ostrvca su monociti/makrofagi i aktivirani T-limfociti;4. promjena ili transformacija betastanice, tako da se ona više ne

prepoznaje kao „vlastita“, a imunološki sistem je vidi kao stranu ili „nevlastitu“;

5. nastanak imunološkoga odgovora. Budući da se sada otočiči smatraju „nevlastitima“, stvaraju se citotoksična antitijela i djeluju zajedno s celularnim imunološkim mehanizmima. Krajnji je ishod uništenje beta stanice i pojava dijabetesa.

Genetika - iako se insulin-ovisni dijabetes pojavljuje češće u pojedinim porodicama, mehanizam nasljeđivanja je u Mendelovu smislu nejasan. Vjerovatnoća da se u djeteta razvije dijabetes tipa 1 kada drugi bliski rođak ima tu bolest iznosi 5-10%. HLA istovjetnost braće i sestara povećava rizik, dok ga neistovjetnost smanjuje. Dijabetes tipa 1 je bolest u kojoj ima ulogu spolna određenost: rizik dijabetesa je i do pet puta veći kad otac ima tu bolest nego kad je ima majka. Uticaj okoline - u mnogim slučajevima vanjski factor je virus koji je sposoban inficirati beta stanice. Porast titra neutralizirajućih antitijela coxsackie virus kroz nekoliko sedmica prije smrti bolesnika, pokazuje da je zaraza virusom bila nedavna. Pretpostavlja se da virusne infekcije gušterače mogu izazvati dijabetes preko dvaju mehanizama: direktnom upalom otočića ili pobuđivanjem imunološkoga odgovora organizma.

11

Uništenje beta stanica i razvoj inzulin-ovisnog dijabetesa - budući da osobe s razvijenim inzulin-ovisnim dijabetesom često imaju nagli početak simptomatske hiperglikemije s poliurijom i/ili ketoacidozom, dugo se je pretpostavljalo da se uništenje beta stanica događa naglo. Sada se vjeruje da u većini slučajeva postoji polagani gubitak zaliha inzulina, tiokom više godina. Izgleda da brojne stanice sudjeluju u napadu na beta stanice; među njima su prirodne stanice ubojice, aktivirani citotoksični T-limfociti (CD8) i makrofagi. Uništenje stanice može bar djelomično biti posljedica oslobađanje citokina kao što su interleukin 1 (IL-1) i alfa faktor tumorske nekroze (TNF) iz aktiviranih makrofaga.

4.2. Patogeneza insulin – neovisne šećerne bolesti

Genetika - iako se bolest javlja u pojedinim porodicama, oblici nasljeđivanja nisu poznati, osim jedne varijante - adultni oblik šećerne bolesti u mlađoj dobi. Taj se oblik bolesti obično javlja s blagom hiperglikemijom u mladih osoba, koje su otporne na ketozu. Četiri vrste dokaza navode na autosomno dominantno nasljeđivanje:

1. direktan prijenos kroz tri generacije nađen je u preko 20 porodica2. otkriveno je da omjer dijabetične djece prema nedijabetičnoj, kada

jedan od roditelja ima dijabetes, iznosi 1:13. oko 90% obaveznih nosilaca ima dijabetes 4. direktan prijenos s muškarca na muškarca isključuje X vezano

nasljeđivanje.

Patofiziologija - bolesnici s inzulin-neovisnim dijabetesom tipa 2 imaju dva fiziološka poremećaja: abnormalno lučenje inzulina i rezistenciju na inzulin u ciljnom tkivu.Mogu se prepoznati 3 faze u uobičajenom kliničkom toku:

Nivo glukoze u plazmi ostaje normalan unatoč vidljivoj rezistenciji na inzulin jer su razine inzulina povišene.

U drugoj fazi se inzulinska rezistencija pogoršava; unatoč povećanja razine inzulina netolerancija glukoze manifestira se pojavom postprandijalne hiperglikemije.

U trećoj fazi se inzulinska rezistencija ne mijenja, ali se lučenje inzulina smanjuje, što uzrokuje hiperglikemiju i pojavu dijabetesa.

12

Dakle, poremećaji lučenja inzulina i inzulinska rezistencija karakteristični su za inzulin-neovisni dijabetes. Primarni poremećaj nalazi se u stanicama koje proizvode inzulin.

Masa beta stanica je nepromijenjena u inzulin-neovisnom dijabetesu tipa 2, suprotno situaciji u inzulin-ovisnom dijabetesu tipa 1. Populacija je alfa stanica povećana, što uzrokuje povišen omjer alfa naprema beta stanicama. To objašnjava suvišak glukagona prema inzulinu, koji karakterizira inzulin-neovisni dijabetes, i to je osobina svih hiperglikemijskih stanja. Manifestacije simptomatske šećerne bolesti mijenjaju se od bolesnika do bolesnika. Najčešće se pojave simptomi hiperglikemije (poliurija, polidipsija, polifagija), ali prvo zbivanje moše biti akutna metabolička dekompenzacija i nastanak dijabetične kome. Ponekad je prva neka degenerativna komplikacija, npr. neuropatija, bez simptoma hiperglikemije. Metabolički poremećaji u dijabetesu nastaju zbog relativnaog ili apsolutnog manjka inzulina i relativnog ili apsolutnog viška glukagona.

Dijabetes ovisan o inzulinu - Dijabetes ovisan o inzulinu obično se javlja prije 40. godine. Bolesnici koji bi s obzirom na dob trebali imati inzulin-neovisni dijabetes tipa 2 obično nisu pretili. Pojava simptoma može biti nagla,:

- žeđ,

- pretjerano mokrenje,

- povećan apetit i

- gubitak težine.

Dijabetes neovisan o inzulinu - Ta se bolest obično javlja u srednjoj dobi ili kasnije. Tipičan bolesnik ima prekomjernu tjelesnu težinu. Simptomi se javljaju postupnije negoli pri dijabetesu ovisnom o inzulinu. Dijagnoza se obično postavlja kad se kod takve osobe, koja nema simptome, pri rutinskom laboratorijskom pregledu otkrije da ima povišene vrijednosti glukoze u plazmi. Iz razloga koji nisu poznati kod bolesnika s inzulin neovisnim dijabetesom ne dolazi do ketoacidoze. U dekompenziranu stanju oni su podložni sindromu hiperosmolarne, neketotične kome.

13

5. Liječenje šećerne bolesti insulinom

Insulin je potreban za liječenje svih bolesnika s insulin ovisnim dijabetesom i mnogih s inzulin-neovisnim dijabetesom.

1. Konvencionalna insulinska terapijaSastoji se od primjene jedne ili dviju injekcije insulina srednjeg djelovanja na dan, kao što je cink insulin (“lente” insulin) ili izofan insulin (NPHinzulin) sa ili bez dodatka male količine insulina brzoga djelovanja. Odrasli ljudi, normalne težine, mogu početi s 15-20 jedinica/dan, a pretili bolesnici, zbog insulinske rezistencije, mogu započeti s 25-30 jedinica/dan. Dodatni kratkodjelujući insulin može se uzeti prije obroka sa suvišnim kalorijama ili hranom koja obično nije dopuštena (npr. kad bolesnik sa šećernom bolesti mora jesti na banketu ili kada tinejdžer izlazi na sastanak s djevojkom).

2. Tehnika multiplih potkožnih injekcija insulinaNajčešće se koristi srednjodugodjelujućii ili dugodjelujući insulin navečer u jednoj dozi te kratkodjelujući insulin prije svakog obroka. Samokontrola glukoze kod kuće je nužna, ako je cilj vratiti razine glukoze u plazmi na normalu. Jedan pristup početku terapije je primjena 25% doze insulina prethodnog dana u bolesnikovu uobičajenom režimu u vrijeme odlaska na spavanje, i to srednjodugodjelujućeg insulina (NPH ili lente insulin), te 75% kratkodjelujućega insulina, podijeljenih tako da se 40%, 30% i 30% uzme 30 minuta prije doručka, ručka i večere.

3. Kontinuirana supkutana infuzija insulina Koristi malu baterijsku pumpu, pomoću koje se insulin ubrizgava potkožno u stijenku trbuha, obično kroz tanku leptir-iglu promjera 0,4 mm. Na taj se način insulin ubrizgava bazalnom brzinom tokom dana, uz povećanje doze prije obroka. Prilagodba doze vrši se prema kapilarnim vrijednostima

14

glukoze, na sličan način kao pri višekratnim potkožnim injekcijama. Obično se oko 40% ukupne dnevne doze daje za bazalne potrebe, a ostatak se daje prije jela.

Zaključak

Insulin se stvara u gušterači, žlijezdi smještenoj iza želuca, uz dvanaesnik. Luče ga beta-stanice Langerhansovih ostrvca gušterače, a intenzitet lučenja ima bifazično obilježje. Tokom prve faze (do 10 minuta) insulin se izlučuje iz sekrecijskih granula kao odgovor na stimulaciju glukozom, a zatim, tokom par minuta do nekoliko sati traje faza izlučivanja novostvorenog insulina. U prvoj fazi insulin djeluje na stanice, povećavajući propusnost za glukozu, dok tokom druge faze stimulira sintezu proteina i rast stanica. Koncentracija inzulina u krvi mjeri se u bazalnim uslovima kao i u funkcionalnim testovima (GTT). Insulin je peptid koji se sastoji od 51 aminokiseline, a izgrađen je u obliku dva lanca, međusobno povezana s dva disulfidna mosta.

Ako nema dovoljno insulina, koji svladava otpor površine stanica za ulazak glukoze iz krvi, nastaje šećerna bolest.Podražaj za izlučivanje insulina je povećana razina glukoze u krvi. Razina glukoze u krvi kod svakog pojedinca, ovisi o tjelesnoj aktivnosti i o vremenu proteklom od konzumiranja jela. Ove vrijednosti su dodatno povećane kod brojnih patoloških stanja kod kojih razina glukoze u krvi može biti povišena (hiperglikemija) ili smanjena (hipoglikemija).

ODREĐUJE SE U SVRHU:• Dijagnostike i kontrole liječenja šećerne bolesti

15

Literatura

1. Metelko Ž i suradnici: „Dijagnostika i liječenje insulin – neovisnog oblika šećerne bolesti“, U Medicul Vol 6 br 2, 1997. godine

2. Wikipedia – Slobodna enciklopedija na Internetu

16