INTERNACIONALNI UNIVERZITET U TRAVNIKUSAOBRAĆAJNI FAKULTET

SEMINARSKI RAD

LOGISTIKA I ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE

Predmet: Ekologija u saobraćaju

Mentor: Student:Prof.dr Krsto Mijanović Agan MušićAss. Mr. Nedžad Haračić S-121-II/11

Travnik, Decembar 2012

SADRŽAJ

1.Uvod...................................................................................................................................... 3

2.Predmet i cilj rada................................................................................................................. 4

3.Od logistike do zelene logistike............................................................................................ 5

4.Paradoksi zelene logistike..................................................................................................... 6

5.Mogući pravci razvoja zelene logistike................................................................................. 8

6.Vrste zagađenja životne sredine............................................................................................ 9 6.1 Zagađivanje zemlje (tla)........................................................................................... 96.2 Zagađivanje vode....................................................................................................... 96.3 Zagađivanje zraka................................................................................................... 10

7.Posljedice zagađivanja životne sredine............................................................................... 117.1 Globalno zagrijavanje............................................................................................. 117.2 Oznake rupe............................................................................................................. 117.3. Kisele kiše.............................................................................................................. 127.4. Efekt staklenika..................................................................................................... 12

8.Zaštita životne sredine........................................................................................................ 138.1.Način da se pomogne okoliša................................................................................. 13

9.Zaključak ............................................................................................................................ 14

10.Literatura......................................................................................................................... 15

1. UVOD

Do ekspanzije razvoja logistike došlo je uporedo sa ispoljavanjem trenda globalizacije decentralizacije proizvodnje, čije funkcionisanje značajno zavisi od kvaliteta logističkih aktivnosti, s jedne strane, a sa druge, takav razvoj je, između ostalog, omogućen revolucionarnim razvojem komunikacionih i informacionih tehnologija. Naime, do intezivnijeg razvoja logistike u preduzećima došlo je u drugoj polovini 20. Vijeka, da bi danas, logistika bila prisutna u svim oblastima društva. U proteklom periodu, logistika je sazrevala, proširavala područje svog djelovanja i prilagođavala se razvoju i zahtjevima tehnologije i okruženja. Radi bližeg određivanja ovog pojma, u smislu u kojem će se koristiti u radu, logistika se može definisati kao skup aktivnosti koje se vrši oblikovanje, projektovanje, upravljanje, realizacija i kontrola postupka na području transporta, manipulisanja i skladištenja robe. Protekli period, sa druge strane, karakteristiše porast ekološke savjesti. Naime, u poslednjim decenijama 20. vijeka problemi zaštite zivotne sredine znacajno su se popeli na listi prioritetnih problema. Savjest o zastiti životne sredine probuđena je najvise velikom pažnjom javnosti usmjerenom ka ozonskim rupama, globalnalnom zagrijavanje i kiselim kišama. Prirodna dešavanja u odnosima između činioca koji čine životnu sredinu(voda, vazduh, sunčeva svjetlost i dr.) u dužem vremenskom periodu ostavljaju vidan trag na samu životnu sredinu. Ona se manifestuje promjenama konfiguracije strukture tla, vodnim tokovima i dr. Međutim u kracem vremenskom periodu one su doskora bile neznatno vidljive. Danas čovje i u intervalu samo desetak godina uočava vidljive, čak i drastične klimatske promjene izmjene režima vode, čistoće zraka, demografske promjene i td. Ono što skreće pažnju na promjene u uslovima životne sredine jesu direktne ili indirektne posljedice ljutske aktivnosti u prirodi.uglavnom kao posljedica prilagođavanja prirode oko sebe sobstvenim potrebama koje ne rijetko gube obilježje i zadovoljavanje ljudske prirode. Podpješenju ovog prilagođavanja pogodovala je snažna industralizacija krajem prošlog i tokom ovog vijeka, kao i tehnološka i naučna revolucija koje su u toku. One su mogućnost čovjeka kod intervencija u prirodi ( sječi, igradnji saobraćajnica, izgradnji infrastrukture, crpljenjem nafte, rude, i dr.) te raspolaganje energijom kojom može uništiti bio – srenjom i geo – sistem u cjelini preko 60 puta podigle su na zastrašujući nivo. Ovi momenti su uticali na snažnu industralizaciju i na prostor u Bih sa vidnim posljedicam počinioce životne sredine. Putevi ugrožavanjasu višestruki. Moguća podjela na direktne i indirektne. Direktno bacanje štetni materija i odpada u nekim od faktora životne sredine(vazduh,voda, zemlj i dr.)ili indirektno kada štetne materije zbog kruženja vode u prirodi prelaze iz jednog stanja u druge ili jednog faktora u drugi. Ovakav oblik ugrožavanja životne sredine čovijeka i ako i svojoj početnoj fazi (osloboadjanja, izbacivanja,odlaganja) prestavlja svijestan čin, zbog ne uočavanja posljedica do kojih dolazi, u drugoj fazi (kruženje materije neuništivost materije i dr.) gdje se štetnost ovog odnosa vraća i samo čovijeku ubrajamo u kategoriju nedovoljno svijesnih odnosno ne svijesnih radnji. Ugrožavanje činilaca životne sredine iz kategorije svijesnog čina sa ne prijateljskim pobudama odnosno namjerama, spada i domen specijalnog rata,meteo rata, deklasičnog rata kad se intervencijama u meteo uslovima (suša,padavine,vjetrovi,zemljotresi.požari,razaranja i dr.)želi destabilizirati odredjeni politički sistem učiniti zavisni od drugih sistema ili ekonomija i sl.

2. PREDMET I CILJ RADA

Iz predhodno navedenog, jasno je da realizacija ključnih logističkih procesa: transport, manipulisanje, skladištenje – u suprotnosti sa zahtjevima za zaštitom životne sredine, pri čemu je transport okarakterisan kao jedan od glavnih zagađivača životne sredine. Upravo je to bio razlog da se, u ovom radu, težište stavi na logistiku kao zagađivača životne sredine, tačnije na tzv. zelenu logistiku koja pri realizaciji logističkih procesa sem logističkog, koristi i pristup očuvanja životne sredine. Naime, u radu su prikazani trendovi razvoja logistike sa aspekta uticaja na životnu sredinu, izdvojeni su problemi transformacije logistike kao zagađivača životne sredine u zelenu logistiku i prikazani su mogući scenariji „ ozelenjavanja“ logistike.

3. OD LOGISTIKE DO ZELENE LOGISTIKE Logistika je jedan od ključnih faktora konkurentnosti, na tržištima razvijenih zemalja. Osnovni cilj logistike često se izražava kroz poznati koncept „7P“:

prava roba na pravom mjestu u pravo vrijeme u pravoj količini

u pravom stanju u pravom pakovanju po pravim troškovima

Drugim rječima, logistika je usmjerena ka zadovoljenu sve zahtjevnijih korisnika kroz postizanje koristi od mjesta, vremena i količine. Kompleksnost procesa neophodnih za postizanje navedenih logističkih ciljeva, se može, bar donekle, ilustrovati kroz faze realizacije robnih tokova odnosno kroz odgovarajuću funkcionalnu diferencijaciju logistike, čemu treba dodati i brojnost i raznovrsnost zahtjeva koje postavljaju kako robni tokovi tako i korisnici.Pri postizanju navedenih ciljeva, logistika nastoji da ostvari optimalni odnos između logističke usluge i logističkih troškova, što podrazumijeva korištenje postojećih i razvoj novih strategija i koncepcija. Naime, u logistici se uspješno primjenjuju strategije kao što su just – in – time ( JIT ), make – or – buy, outsourcing insourcing, koncepcije city logistike, logistički kontroling, supply chain managment itd. Kjučna obilježja navedenih strategija su : integracija, koncentracija, koperacija, kordinacija i specijalizacija.

Sa apekta zaštite životne sredine a s obzirom na prirodu logističkih procesa važne su sve navedene faze realizacije robnih tokova, međutim posebno treba istaći reverzibilnu logistiku koja je nastala kao odgovor na pojačane ekološke zahtjeve. Revezibilna logisika obuhvata čitav reprodukcioni proces i odnosi se na tokove reciklaže, odpada, povratne ambalaže, praznih logističkih jedinica ( paleta i kontejnera) i oštećene robe. Da se okviru logistike, zašiti okoline poklanja sve veća pažnja, ide u prilog i činjenica da se kao i osnovne preformanse logističkih sistema, sem logističkih troškova, servis stepena i tehnoeksplatacionih performansi, sve češće navodi i uticaj logističkih procesa na čovjeka i okruženje treba imati u vidu das u prostorni i vremenski procesi transformacije, karakteristični za logistiku, veoma uslovljeni ograničeni prirodnim resursima energije, vazduha i vode. Propisi o pakovanju, transport, problem sa otpadom, stavljaju jasno do znanja da će otpad i zbrinjavanja u budućnosti biti značajno podruje biti angažovano u budućnosti logistike.Sve ovo ukazuje da se u okviru logistike primjećuje neke pozitivne promjene sa aspekta zašite okoline. Međutim, ukoliko bi se atraktivnost i aktuelnost ove oblasti mjerila brojem objavljenih radova u evropskim časopisima. Tada se, na žalost , mora konsultovati da se radi o malo obrađivanoj temi. Sumirajućoj navedeno, u logistici su se, vezano za zaštitu životne sredine. Izdiferencirala dva paralelna područja delovanja:

racionalno korištenje odpadnih materijala i

racionalizacija logističkih procesa ( transport, pretovar, skladištenje) sa aspekta uticaja na okruženje ( korišćenje energetski efikasnih vidova transporta, koncentracija robnog rada, lokacija skladišta

4. PARADOKSI ZELENE LOGISTIKE

Reverzibilna logistika je, pre svega, usmjerena na poszizanje ekonomskih i ekoloških koristi koje proizilaze iz boljeg korišćenja otpadnih materijala. Naime, rastuće potrebe za odlaganjem otpada i reciklažom dovele su do otvaranja novih novih mogućnosti na tržištu. Problem prikupljamja otpada, kao početak procesa reciklaže ili odlaganja, je rješen na dva načina:1. potrošači sami sortiraju materijale za reciklažu i odlaganje. Kako su deponije nepoželjne u

blizini urbanih područja, i uglavnom su im kapaciteti popunjeni, otpad je potrebno prevoziti na sve veće udaljenosti.

2. Proizvođači preuzimaju obavezu kako za dostavu novih prizvoda tako i za povraćaj ambalže i ostataka. To je proces trajane reverzibilne distribucije. U ovim poslovima logistika nesumnjivo pomaže zaštiti životne sredine ali pri tome istovremeno vrši i neposredni uticaj na životnu sredinu. Logistika za obrnutu distribuciju ima komercijalne razloge ali postavlja se pitanje šta je sa zagađenjem, gužvama u saobraćaju, smanjenjem neobnovljivih resursa.

U istraživanju koje je sproveo Marfi P. u SAD, pokazalo se da logistika nije naročito „zelena“. Naime, istraživanjem su obuhvaćeni članovi savjeta za upravljanje logistikom, koji su trebali da izvoje najvažnija pitanja o očuvanju okoline koja su vezana za logističke operacije. Dva glavna pitanja koja su se pri tome izdvojila bila su odlaganje opasnog otpada i odlaganje čvrstog otpada. Dve trećine upitanih označilo je ova pitanja kao „veoma važna“ i „najvažnija“. Najmanje važna pitanja bilo su problem gužvi u saobraćaju i iskorišćenje zemljišta – dva elementa koja se najčešće označavaju kao pitanja od centralnog značaja za zaštitu okoline. Kada su upitani da označe budući uticaj zaštite okoline na logističke funkcije, opet su kao vodeći, izdvojeni odlaganje otpada i pakovanje dok je za servis korisnika, kontrolu zaliha, raspored proizvodnje – kjučni logistički elementi - navedeno da imaju zanemarljiv uticaj na okolinu. Sve ovo je ovo pokazalo da je reverzibilna logistika glavna ekološka preokupacija logistike i da je put do zelene logistike još dug. Koncept zelene logistike u sebi sadrži nekoliko izrazitih kontradiktornosti. Ciljevi logističkih sistema često su upravo suprotni očuvanju životne sredine.Troškovi: svrha logistike da smanji troškove, ostvari uštede u vremenu, poveća pouzdanost i fleksibilnost. Strategije smanjenja troškova često se direktno sukobljavaju sa životom životne sredine. U praksi to načešće znači da korisnici lanca snadbjevanja smanjuju troškove dok okolina preuzima na sebe velike probleme i troškove. Postoje državni programi kojima se korisnici primoravaju da plate putne troškove infrastrukture, međutim, fokus većine ekoloških programa je na privatnim automobilima. Prema istraživanju rađenom u Velikoj Britaniji, troškovi su dva puta veći od naplaćenog poreza na vozila.Vrijeme i fleksibilnost: Vrijeme je često najvažniji rezultat logističkih operacija. Smanjenjem vremena protoka povećava se produktivnost, ali to se, u najvećem broju slučajeva, ostvaruje korišćenjem drumskog ili vazdušnog transporta. Ova dva vida transporta imaju veoma malu energetsku efikasnost, tj. troše više energije po jedinici prevezenog tereta. Povećanje fleksibilnosti logistike, kao i smanjenje vremena isporuke omogućavaju proizvodnim

sistemima velike uštede i manja usluga. JIT koncept omogućava dopremu manjih količina robe prema potrebama proizvodnje. Smanjivanje pošiljaka odgovara proizvodnji ali zato se znatno povećavaju gužve u saobraćaju i zagađenje. Prema istraživanjima koja su sprovedena u Japanu i Velikoj Britaniji teška teretna vozila stvaraju buku između 88 i 92 dB, a laka teretna vozila između 79 i 81 dB. Ako se ima u vidu da je buka koja prolazi 60 dB štetna po ljudsko zdravlje, onda nije teško zaključiti da po ovom osnovu drumska transportna sredstva prestavljaju najvećeg uzročnika negativnih uticaja na životno okruženje. Drumski saobraćaj značajno učestuje u zagađenju vazduha. Od ovog vida saobraćaja potiče: 86 % ugljenmonoksida (CO), 33 % ugljovodika (CH), 42 % azotnih oksida (Nox). Osim toga, benzinski motori su glavni izvori zagađenja olovom, a dizel motori emituju izuzetno velike količine čađi i dima. Sem toga, različiti vidovi transporta imaju različitu potrošnju energije, za obavljanje istog transportnog rada. Najveći potrošač je drumski transport na koji otpada 82 % ukupne potrošnje energije u saobraćaju, zatim slijedi vazdušni sa 13 %, željeznički sa 3 % i riječni sa 2 %. Specifična potrošnja energije po jedinici transportnog rada (Wh/tkm) se značajno razlikuje za različite vidove i tehnologije transporta.Imajući sve ovo u vidu, kao jedan od odgovora, nemeću se kombinovani transportni lanci, gde će drumski transport, kroz obavljanje odvozno – dovoznog rada na kraćim relacijama, lakše odgovoriti na sve strožije zahtjeve zaštite životne sredine. Prostorni raspored (mreža): razvoj logistike u velikoj mjeri prati razvoj infrastrukturne mreže. Povećani zahtjevi koji se postavljaju distributivnom sistemu prouzrokovali su izgreadnju distributivnih centara i treminala u blizini ili unutar urbanih sredina. Kada se tome doda i činjenica da saobraćajna infrastruktura ( putevi, pruge, aerodrumi, željezničke stanice ) zauzima najviše zemljišta u urbanim sredinama, dobija se ne baš zelena slika logistike. Sem toga, velika koncentracija logističkih aktivnosti u naseljenim područjima, vrši veliko zagađenje vazduha i prouzrokuje buku. Na osnovu navedenog, može se zaključati da je teško pomiriti interes distributivne logistike da se približi što bliže urbanim sredinama i opšti interes očuvanja resursa životne sredine. Pouzdanost: Jedan od prioriteta logistike je i pouzdanost dostave robe. Cilj je robu isporučiti na vrijeme uz što manje loma i rastura, gde najbolje rezultate daju drumski i vazdušni transport. Ova dva vida transporta su već apostrofirana kao veliki zagađivač životne sredine. Skladištenje: Razvoj logistike je značajno doprineo brzinu, pouzdanosti i fleksibilnosti isporuke. Samim tim, nestala je potreba proizvodnih sistema za skladištenjem velike količina robe. Razvojem JIT koncepta, mnogi proizvodni sistemi su gotovo izgubili funkciju skladištenja, koja je generisala pored velikih investicionih i značajne troškove održavanja, ali, zalihe su dijelom prenijete u transportni sistem. Dobar dio zaliha je zapravo je u tranzitu što donosi veće gužve i zagađenje a životna sredina i društvo snose troškove. Ovo je potvrđeno empirijskim istraživanjem u Velikoj Britaniji gdje je na uzroku od 87 preduzeća utvrđeno smanjenje broja i kapaciteta skladišta za 39 % dok je 1/3 preduzeća zabilježila povećan obim kamionskog transporta.

5. MOGUĆI PRAVCI RAZVOJA ZELENE LOGISTIKE

Situacija u svetu je trenutno takva da je postizanje zelene logistike još daleko. Izuzetak je reverzibilna distribucija koja je otvorila nove tržišne mogućnosti vezane za odlaganje otpada i recikliranje. I to je svakako, značajan korak ali, još uvjek samo sekundarni doprinos logistike zaštite životne sredine, dok je direktni uticaj i dalje po strani. Marginalizacija neposrednog uticaja logistike na životnu sredinu u velikoj mjeri je posljedica često teško vidljivih posljedica za razliku od nekih drugih vrsta industrije. Kako su zagađivači životne sredine pod sve većem pritiskom javnosti, ne postavlja se pitanje da li će logistika morati da pokaže svoje zelenije lice, već samo kada i kako. U tom smislu, preduzećima čije poslovanje značajno zavisi od realizacije logističkih procesa ili logističkim preduzećima, generalno su na raspolaganju sledeći pristupi:1. Top – down pristup – inicjativa dolazi od vlade putem zakonskih regulativa.2. Bottom – up pristup – interes za okolinu dolazi od same industrije.3. Kombinacija predhodna dva – obično putem certifikata.

Prvi način podrazumijeva primjenu zakonskih represija i samim tim je veoma nepopularan. Državni propisi i intervencije sve direktnije pogađaju zagađivače životne sredine. U tom smislu, neophodno je uraditi cost – benefit analizu uključiti i troškove otklanjanja štete nastale lošim upravljanjem životnom sredinom i imati na umu, da je prevencija uvjek bolja i jeftinija od korekcije. U Evropskoj Uniji postoji rastući interes za naplatu troškova zagađivanja okoline, iako će to neminovno dovesti do povećanja cjena transportnih usluga. Iako se prvi princip čini kao jedini mogući način, pristup bottom – up ima svojih prednosti. Ovaj pristup rešavanja ekoloških problema, je veoma popularan kod proizvođača kada se poslovni interesi poklapaju sa interesima zaštita životne sredine. Naime, mnoga preduzeća su, zbog velikog publiciteta koji se daje ekologiji, u tome vidjela svoju poslovnu šansu. Prema istraživanjima u SAD – u 75 % korisnika tvrdi da pri izboru proizvođača vodi računa o ekološkoj reputaciji, a čak 80 % je spremno da plati više za zelene proizvode. Treći, i možda najbolji pristup, je kompromis predhodna dva. Praksa uvođenja standarda i dobijanja certifikata pokazala se kao veoma dobra. Ako preduzeće ispuni određene standarde u očuvanju standarda životne sredine, zauzvrat dobija dokaz o tome – certifikata, koji posle koristi u marketinškim aktivnostima. Kao podsticaj ovom pristupu, država može tražiti da preduzeća sa kojima sarađuje imaju certifikovan sistem kvaliteta zaštite životne sredine. To može imati veliki inicijalni uticaj ako se ima u vidu da je država često najveći kupac robe i usluga.

6. VRSTE ZAGAĐENJA ŽIVOTNE SREDINE

Danas životnu sredinu ljudi zagađuju na više načina. Međutim neki od njih su manje ili više štetni za životnu sredinu čovjeka. Ali kada pogledamo sa druge strane strane svi ovi načini na koje čovjek sam sebi zagađuje okoliš su štetni za našu zemlju. Neki od načina zagađivanja životne sredine su: Zagađivanje zemlje (tla) Zagađivanje vode Zagađivanje zraka

6.1. Zagađivanje zemlje (tla)Zagađivanje zemlje površine direktno se vrši narušavanjem njene prirode cjelovitosti i povezanosti skidanjem njenih površinskih slojeva(površinski kopovi uglja, boksita, kamenolomi i sl.) kao i oštećivanjem floritskog sastava (sječa šuma, uništavanjem raznog rastinja i dr.) te ratnim dejstvima (oklopno transportna sredstva pri kretanju, avio dejstva i sl.). Drugi način direktnog zagađivanja jeste odlaganje štetnih materija kao nusprodukta industrije ili odpadaka urbane sredine ( jalovine i šljaka, bojni otrovi i radioaktivni otpad, smetljištem, „groblja“ automobila i dr.). Direktno zagađivanje zemljišta vrši se i njegovim prekrivanjem betonskim pistama, industrijskim cjelinama i dr. indirektno zagađivanje zemljišta vrši se odlaganjem ili taloženjem štetnih materija izbacenih u vodu ili vazduh.

6.2. Zagađivanje vode

Direktno zagađivanje vode vrši se izbacivanjem štetnih otpadaka u njih, bilo tvorničkih otpadnih voda i materijala koji obiluju velikim koncentracijama kiselina, bazičnih jedinjenja i drugih za život opasnih materija ili priključivanjem kanalizacijskih odvoda direktno na vodenu površinu (more, rijeke, jezere). Posljedice su pomori riba u rijekama, cvjetanje mora (Jadran 1990 godine) i dr.). Indirektno zagađivanje vode vrši se putem padavina obogacenih štetnim materijama apsorbovanih u kapljicama kiše, snježnim pahuljicama i dr. ( kisele kiše,radioaktivne kiše, crveni snijeg i dr.). Druga mogućnost indirektnog zagađivanja vode jeste na prostoru slavišta. Voda prolazeći kroz površinski sloj zemlje i njenu poroznu unutrašnjost kao i tekući po samoj površini nosi sa sobom štetnu materiju te otaložene ili odbačene. Predupređenje zagađivanja vode podrazumijeva smanjenje ili potpuno onemogućavanje zagađavanja vodenih tokova i vodenih površina ali i vazduha i litosfere odnosno zemljišnog sloja.

6.3. Zagađivanje zraka

Iskustvo izgradnje dimnjaka, kao puta za odvod neželjenih i štetnih gasova u domaćinstvu, čovjek je iskoristio i za oslobađanje od neželjenih gasova u industriji, s tim što su njegove dimenzije daleko veće ali i štetan uticaj gasova na sredinu vidljivi. Štetni gasovi se u visinu podižu zahvaljujući fizičkom zakonu podizanja toplog vazduha u više slojeva kao i zakonu strujanja u smom dimnjaku. Pored ova dva zakona, kojim se čovjek rješava neželjenih gasova kao trenutnih problema, u drugom „cinu“ dva nova zakona se direktno okreću protiv njega. Prvi je činjenica zemljine teže, koja čestice štetnih materija ponovo privlači zemlji (teže u neposrednoj blizini dimnjaka, lakše nešto dalje) i drugi, u krajnjem ograničen prostor atmosfere i zakonitost njenog fizičkog – hemijskog sastava i funkcije koju je taj sastav imao i ima u formiranju života na zemlji i njegovom daljnjem održavanju. Direktno zagađivanje vazduha vrši se i snažnom motorizacijom. Automobili omogućavaju veću pokretljivost ali za uzvrat traže izuzetno mnogo kiseonika (za sagorijevanje u motoru) a vracaju ugljem – dioksid i ugljenmonoksid. Čovjek kao konzument duhana, takođe zagađuje vazduh svog stanovanja. Indirektno zagađenje vazduha vrši se ispravljanjem štetnih materija izbačenih u vodu ili odloženih na zemlji.

7. POSLIJEDICE ZAGAĐIVANJA ŽIVOTNE SREDINE

Posljedice koje nastaju procesom zagađivanja životne sredine su raznovrsne. Nekad najvažnijih i najopasnijih za čovjeka su: Globalno zagrijavanje Ozonske rupe Kisele kiše Efekt staklenika

7.1. Globalno zagrijavanje

Globalno zagrijavanje je pojava stalnog rasta srednje temperature planete zemlje, prouzrokovanog sve većim ispuštanjem štetnih plinova u zemljinu atmosferu. Čovjek je još od 19. Stoljeća konstantno narušava prirodnu ravnotežu plinova, a prvo povecanje ukupne temperature planete uočeno je već pedesetih godina prošlog stoljeća. U 2005 godine količina ugljen dioksida bila 15,1 milijardu tona a naravno rekord su držale Sjedinjene Američke Države (SAD). Posljedice koje nastaju sa globalnim zagrijavanjem su povećanje temperature zemlje, nastajanje novih bolesti, topljenje lednika na sjevernom i južnom polu te ujedno povećavanje nivoa mora okeana što dovodi i do nestanka pojedinih država i gradova.

7.2. Ozonske rupe

Prve predpostavke o tome šta sve ljudske djelatnosti mogu nanijati ozonskom omotaču objavljene su početkom 1970 – tih godina. Ozon se oštećuje u prosjeku 4 – 5 % svakih deset godina. Apsorpcijom ultraljubičastih zraka iz sunca, ozon u atmosferi igra ključnu ulogu u zaštiti zemlje. Ozon nastaje kada sunčeve zrake rascijepe molekule kisika u atmosferi. Kasnih 70 – tih godina naučnici su promatrali stanjivanje ozonskog omotača iznad zemljinih polova. Istraživanjem su pronašlih glavnog krivca: hemikalije nazvane hlorougljici (CFC) koji se proizvode u industriji od 1930 – tih godina i koriste se kao pogonsko gorivo i za hlađenje. Kada CFC pobjegne u zrak, podiže se u statosferu gdje se cijepa sunčevim zračenjem. To proizvodi aktivne hemijske spojeve koji reaguju s molekulama ozona. Visoka koncentracija spojeva može dovesti do nastanka ozonske rupe koja omogućuje propuštanje štetnog ultraljubičastog zračenja na zemljištu površinu. Od 1995. godine upotreba CFC – a je organičena ili zabranjena. Prema izračunima svjetske meterološke organizacije, ozonske rupe iznad polova – gdje su se akumulirale vrlo visoke razine CFC – a za vrijeme drugih, ledenih polarnih noći – mogle bi se obnoviti do 2075 godine. Godine 2G06. izmjerena je najveća ozonska rupa, veličine 27,5 miliona kubnih kilometara nad Antartikom.

7.3. Kisele kiše

Izgaranje fosilnih goriva piput ugljena nafta i prirodnog plina proizvodi velike količine sumpornog dioksida i dušikovog oksida. Kada ovi zagađači uđu u atmosferu reaguju sa kisikom i vodom i nastaju kiseline. Kiseline, prvenstveno sumporne i dušične, se zatim vracaju na zemlju kao kisele kiše. Tlo postaje kiselo i nosi što negativno utiče na biljke. Kisela kiša je najveći uzročnik smrti šuma u nekim djelovima svijeta. Kiseline otpadaju teške metale i aluminij iz tla i nose ih u najbliže vode. Značajan pad vodenih životinjskih vrsta uzrokovan je visokim koncentracijama. Kisela kiša također ima razorne ucinke na urbani okoliš budući da kiseline napadaju betonske strukture poput građevine i kipova te one brzo propadaju. Od 80 tih mnoge su industrijske zemlje počele sa korištenjem filtera i katalizatora kako bi se smanjile štetne emisip.

7.4. Efekt staklenika

Izgaranje fosilnih goriva proizvodi stakleničke plinove ugljikov dioksid i metan. Ispuštanjem ovih plinova povecava zemljin prirodni efekt staklenika i tako zagrijava atmosferu. U posljednjih 100 godina prosječna temperatura zemljine površine je narasla za 0,7 °C. Svugdje se zamjećuje smanjivanje lednika a razina mora porasla je za 15 do 18 cm. Ovi drugi fenomeni pružaju dokaz da je ljudsko djelovanje uzrokovalo povecanja efekta staklenika. Protokol iz kvota 1997 godine je donesen kako bi se smanjila proizvodnja staklenickihplinoa. Međutim, razine i dalje rastu.

8. ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE

Zaštita životne sredine podrazumijeva skup različitih postupaka i mjera koji sprecavaju ugrožavanje životne sredine s ciljem očuvanja biološke ravnoteže. Međutim, pod zaštitom životne sredine se ne podrazumijeva samo zaštita životne sredine se ne podrazumijeva samo zaštita života i zdravlja ljudi već i očuvanje biljne vegetacije i životinjskog svijeta. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka sa novim 31. članom glasi: „ Svako ljudsko biće ima pravo na održavanje ekološke ravnoteže u svojoj životnoj sredini, koju dijeli sa svim ostalim živim bićima, životinjima i biljkama, čiji je opstanak kao jamstvo vlastitog opstanka treba da bude osiguran.“Mjere koje bi ljudi trebali pouzeti da bi zaštitili zemlju odnosno svoju životnu sredinu su: Smanjenje rasta stanovništva Smanjenje onečišćenja Zaustavljanje širenja pustinja Smanjenje gradskih populacija Upotreba obnovljivih vrasta energije Smanjenje uotrebe drveta kao ogrjeva Spašavanje kiselih šuma Proširivanje ekoturizma Spasiti staništa i ugrožene vrste

8.1.Način da se pomogne okolišu

Pristup rešavanja ekoloških problema, je veoma popularan kod proizvođača kada se polovni ineresi pklapaju sa interesima zaštite životne sredine. Naime, mnoga preduzeća su, zbog velikog publiciteta koji se daje ekologiji, u tome vidjela svoju poslovnu šansu. Prema istraživanjima u SAD – u 75% korisnika tvrdi da pri izboru proizvođača vodi računa o ekološkoj reputaciji, a čak 80% je spremno da plati više za zelene površine. Treći, i možda najbolji pristup, je kompromis predhodna dva. Praksa uvođenja standarda i dobivanja certifikata pokazala se kao veoma dobra. Ako preduzeće ispuni odreeđene standarde u očuvanju standarda životne sredine, zauzvrat dobija dokaz o tome – certifikat, koji poslije koristi u marketinškim aktivnostima. Kao posticaj ovom pristupu, država može tražiti da preduzeća sa kojima sarađuje imaju certifikovan sistem kvaliteta zaštite životne sredine. To može imati veliki inicijalni uticaj ako se ima u vidu da je država često najveći kupac robe i usluga.

9.Zaključak

Da li ljudi zaista mogu zaštititi životnu sredinu odnosno zemlju? Mislim da svako od nas na bilo koji nacin može doprinijeti zaštiti životne sredine. Jer upravo je ona izvor našeg zdravlja. Svakim danom sve više i više otpada ljudi bacaju te na taj način zagađuju i svoju životnu sredinu. Zaključak je da bi sve vlade svijeta trebale uvesti neke zakone odnosno pospješiti reciklažu tog otpada kroz eko – elektrone. Trebaju pokušati smanjiti emisije ugljen dioksida jer to uveliko uništava zemlju a ujedno i ljudsko zdravlje. Također vlade trebaju uvesti zakone koji ce svakog pojedinca koji na bilo koji način pokušava zagaditi životnu sredinu kazniti odgovarajućom kaznom kako bi se sprječilo zagađenje. Prema ovome svemu gore navedenom zaključak je da svako od nas može utjecati na to da se poveća zaštita životne sredine jer je ona budućnost našeg zdravlja. Ako možemo spasiti zemlju sada, zašto to neučinimo! Ubijanje prirode znaci i ubijanje samog sebe. Zaštita životne sredine je jedna od najvačnijih tema današnjeg savremenog društva. U taj kontekst treba staviti i napore koji se poduzimaju u cilju trajne integracije logističkih aktivnosti u koncept očuvanja životne sredine. Ovo je utoliko važnije ukoliko se ima u vidu da je transport, kao sastavni dio logistike, značajan izvor zagađenja životne okoline kako u pogledu emisije izduvnih gasova tako i u pogledu buke. U ovom radu pokušao sam da sublimiram modele i trendove u svijetu u oblasti razvoja logistike kao prijatelja životne sredine i nadao se da će i kod nas u bližoj budućnosti zavrijediti pažnju koja nesumljivo zaslužuje. Princip kombinacije propisa i stimulisanje logistike da postane ekološki pristupačnija, vjerovatno je i najbolji put ka zelenoj logistici koja je za sada u svjetu samo lijepa neostvarena želja.

10.Literatura

[1.] Gajić, V.: logistika preduzeća, Fakultet tehničkih nauka Novi Sad, Novi Sad, 1998

[2.] Šarić, T., Beus V., Gadžo D., Đikić M., uništavanje i zaštita zemljišta; Sarajevo 1999

[3.] Zečević, S., Kilibarda, M.: Tendencije razvoja konbinovanog transporta

[4.] www.wikipedia.com