GLAS ANTIFAŠISTA

Broj 107Svibanj 2018.Cijena 6 kuna

A N T I F A Š I S T A

GLASILO SAVEZA ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA REPUBLIKE HRVATSKE

ISSN 1847-4861

9 771847 486005

Prokletstvo ili blagoslov podijeljenosti

KOMENTAR TOMISLAVA JAKIĆA

→ STR . 3

→ STR . 5

→ STR . 7→ STR . 6

→ STR . 4

→ STR . 8

OBILJEŽAVANJA DANA POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Na temeljima antifašizma rasla je Europa

INTERVJUJOVAN VEJNOVIĆ, predsjednik Saveza društava „Josip Broz Tito” Hrvatske

OKUPIMO SE U KUMROVCU NA DAN MLADOSTI – RADOSTI

PODPREDSJEDNIK SABORA SINIŠA HAJDAŠ DONČIĆ

Pljesak za usklik – „Smrt fašizmu!”

PROSVJED PROTIV KOMEMORACIJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

Zaustaviti ustašiju na bleiburškom polju

IZRAELSKA VELEPOSLANICA ZINA KALAY KLEITMAN

Nema kompromisa o ustaškim simbolima

3 RU B RI K A2 ODJ ECI

IN MEMORIAM

Tito – pametni ljudi od takvog bi čovjeka

nešto naučili

Petar Stipetić (24. listopada 1937. – 14. ožujka 2018.)

Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo Mnoge koji su pjevali ovu pjesmu pamćenje dobro ne služi, pa se toga ne sjećaju

Ništa novoga.‘Ko zna koji sam ja po redu analitičar Titovoga lika, djela i njegove uloge u razvoju našega druš-

tva. S čovjekom kojeg je i svijet, ne samo proglasio nego i doživljavao kao jednoga od najvećih političara i osoba 20. stoljeća, mi smo za tren oka u stanju obrisati pod. Mada je dobar dio naših građana živio bar dio života u njegovo vrijeme, čini se kao da vrijeme prije 90-e nije postojalo.

Zamislite jednog dečeca koji iz Kumrovca kreče u zanat, u svijet, u doba prije Prvog svjetskog rata. Kakve su njegove perspektive u tadašnjoj Austro-Ugarskoj? U nevjerojatnim životnim okolnostima, rata, putovanja, robijanja, Josip Broz Drugi svjetski rat dočekuje na čelu jugoslavenskih komunista. Kad su se «brača» Slaveni htjeli međusobno istrijebiti, a društvo još nije izašlo ni iz feudalizma, iskoristio je trenutak okupacije da ih uje-dini oko zajedničke ideje, organizira vojsku i nametne se kao jedini autoritet na ovom prostoru koji se nalazi na strani pobjednika. Politički je osigurao sebi i svojoj vojsci mjesto na čelu nove države. Pogledamo li kakav pritisak na politiku jedne male i slabe države danas čine velike sile, tnda je lakše zamisliti pod kakvim je pritiskom u ono vrijeme od strane SSSR-a bila Jugo-slavija! Koliko je hrabrosti i vizije trebalo da se onako skrpanu državu suprotstavi najvećoj državi na svijetu?! Što bi bilo da je u ondašnjoj Jugi uvedena potpuna de-mokracija? Vjerojatno nam ne bi trebao nikakav nepri-jatelj. Zato diktaturu Josipa Broza treba promatrati u tom kontekstu, jer je ta diktatura spasila narode bivše Juge od samouništenja, gladi i bijede. Tito im je dao ideju, putokaz i dostojanstvo. Jedino su tako mogli za-jedno nešto značiti.

Da ne ostane samo na tome, Tito je osnovao treći svjetski blok – Nesvrstane. I na taj način svoju dr-žavu stavio u povlaštenu poziciju na onovremenskoj svjetskoj političkoj karti. Vjerojatno je mogao pretpo-staviti kakva bi mogla biti budućnost Jugoslavije te je oporučno

svim narodima Jugoslavije ostavio ustavnu moguć-nost da se, kad više ne budu htjeli živjeti zajedno, mirno raziđu.

Najveća mrlja, što se Tita tiče, ostaju zločini parti-zanske vojske i vlasti KP.

Nema odgovora, ali postoje pitanja. Da li je znao i da li je mogao kontrolirati bijes pripadnika partizan-ske vojske čije su obitelji stradale od noža vojske koju su progonili?

Telefoni:(01) 48 39 996 i 48 39 997,fax: (01) 48 40 826http/www.sabh.hre-mail:sabh@sabh.hrglas.antifasista@sabh.hrŽiro račun: 2360000 – 1105463344(Zagrebačka banka)OIB: 78328494160

Temeljem mišljenja Ministarstva kulture RH broj 523-03-1/7-96-01 od 12. ožujka 1996. godine, „Glas antifašista” smatra se proizvodom iz članka 18 točka 13 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga

z a nakl adnik a Franjo Habulingl avni urednik Krešimir Končevskiuredništ vo Bojan Mirosavljev, Miroslav Kirinčićgr afički urednik Igor Vranještisak Signal print, Zabok

www.sabh.hr

Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, 10000 Zagreb, Pavla Hatza 16

Nakon teške bolesti, napustio nas je jedan od najvećih junaka Domovinskog rata,

general Petar Stipetić. Petar Stipetić general u punom smislu te riječi. Pošten, skroman, obrazovan i stručan. Uvjereni antifašist bez mrlje u osobnom životu i vojnoj karijeri. Naš najveći vojni stručnjak i najuspješniji zapovjednik u Domovinskom ratu.

Strateg i zapovjednik u najuspješnijim i najvažnijim hrvatskim vojnim operacijama. Jedina mana bila mu je da nije bio ni vodoinstalater, ni konobar, ni šofer autobusa…, ali isto tako ni vlasnik firmi, ni tajkun, ni naftni magnat…

Bio je najviše kvalificiran profesionalni vojnik. Čovjek kojem je nakon rata bilo dovoljno da i dalje bude ono što je bio, častan čovjek i vojnik. Nakon vojne službe otišao je u mirovinu i živio skromno i povučeno.

Nije bježao ni od suda, ni od naroda jer nije imao razloga.

Njegova je zadaća bila časno obaviti posao u nečasnom vremenu i to je napravio na najbolji mogući način. Vojnik s kojim bi se Hrvatska trebala ponositi!

Svijetli primjer u tamnom vremenu!

Generale, bilo je časno biti vojnikom pod Vašim zapovjedništvom!(K.K.)

piše Krešimir Končevski Partizani su od malobrojne šačice prvoboraca kroz rat narasli u respektabilnu vojsku. Kakvi su to vojnici bili, ako je znano da se u Domovinskom ratu nije pot-puno mogla kontrolirati ni moderno ustrojena vojska kakva je bila hrvatska. Da li je on mogao naći krivce za masakr nad ratnim zarobljenicima, a da ne riskira moral pobjedničke vojske? Da li su se zarobljeni vojni-ci u zbjegu bezuvjetno predali? Da li je utvrđeno čije su kosti u silnim jamama i tko su bili ti ljudi? Koliko je progon neistomišljenika bila politika jugokomunista, a koliko je to bila samovolja lokalnih moćnika i apara-tčika? Da li se iz balkanske klaonice dalo izvući državu i u vrijeme hladnog rata voditi nesvrstanu politiku bez čvrste ruke?

Jedno je jasno. Za razliku od nekih drugih diktato-ra Tito nije protežirao svoju obitelj, nije pokrao narod-nu imovinu, ali je tadašnju državu učinio gospodarski prosporitetnom. A što se tiče njegovih protivnika, nisu mu bili ravni. Slagali se s njegovom ideologijom i vla-šću ili ne, on dostojnog konkurenta jednostavno nije imao.

Što se desilo poslije njega? Sve što je ostavio iza sebe mi smo upropastili. Nismo naučili ništa i još plju-jemo po svojoj prošlosti. Pa zar su svi ljudi za vrijeme socijalizma bili u logorima!?

Što smo od tada postigli? Potukli smo se, uništili tvornice, dozvolili da nas vlastiti «Hrvati» opljačkaju.

Čovjeka koji nam je pokazao kako se radi, izbacili smo iz vlastite povijesti.

Prešutjeti djeci svoju povijest, ma kakva ona bila, mogu samo budale koji tada nisu mogli doći do izraža-ja, ne zato jer su bili ugnjetavani, nego zato jer su bili i još su nesposobni. A mi smo ih poslušali samo zato jer su mahali našom zastavom.

Na žalost skloni smo srušiti sve na ho-ruk bez raz-mišljanja i bez obzira što smo to sami gradili.

I još se pri tom ništa ne naučiti. Zato svako malo istu povijesnu lekciju ponavljamo. Sramota je da Josipa Broza Tita nema u školskim

knjigama naroda čiji je pripadnik bio, te da današ-nje generacije nisu upoznate s činjenicom da je bio jedan od najznačajnijih ljudi 20 stoljeća u svjetskim razmjerima.

Da to znaju drugi dokaz je najveći skup svjetskih li-dera ikada na Titovu pogrebu.

Nakon Titove smrti, Vatikan je dao jedinstveni nalog da zvone crkvena zvona u cijelome svijetu.

Mnogi od ovih svjetskih političara nisu samo došli na sprovod. Oni su se Titu klanjali i plakali za njim.

3GLAS ANTIFAŠISTA KOM E NTAR

Petar Stipetić (24. listopada 1937. – 14. ožujka 2018.)

GLAS ANTIFAŠISTA

Prokletstvo ili blagoslov podijeljenosti

Hrvatsko je društvo, odnosno da budemo sasvim precizni: društvo u Hrvatskoj – podijeljeno. To je činjenica kojoj svjedo-čimo svakoga dana, s time da ta podjela

postaje sve izraženija i sve zaoštrenija. Je li to dobro za Hrvatsku, drugim riječima – može li ona nor-malno funkcionirati u uvjetima podijeljenosti? Odgovor na oba pitanja je negativan. Odvraća li ta podijeljenost pozornost javnosti od gorućih pitanja današnjice, jer znamo da je ona izrasla iz dijame-tralno različitih i međusobno suprotstavljenih gle-danja na noviju prošlost? Odgovor na to pitanje je bez svake sumnje pozitivan. To, međutim, ne znači da treba osuđivati podijeljenost i pledirati da svi opet (“kao u doba Domovinskog rata”) mislimo jed-nako. Jer, to je naprosto nemoguće.

Ono za što bi trebalo pledirati, to je da struju povijesnog revizionizma koja je korjen svih današ-njih razmimoilaženja, sukoba i u konačnici – podjela, pretvorimo u perifernu pojavu, jedva spo-mena vrijednu. Inače, podjela, antagonizam između fašizma (neofašizma) i antifašizma normalna je i neizbježna. Između tih dviju opcija koegzistencije niti ima, niti može biti. No, vratiti neofašizam (na osnovi kojega se gradi povijesni revizionizam) na društvenu marginu, to je danas u Hrvatskoj, imajući u vidu protekla gotovo tri desetljeća, jedva moguće. Mada ne i neizvedivo.

Valja se prisjetiti: s početkom rata što ga je Franjo Tuđman po uzoru na Staljinov naziv za Drugi svjetski rat, nazvao domovinskim ratom, tadašnja je vlast, od početka jedva skriveno, ali i otvoreno antisrpski orijentirana, smatrala da je najpogodniji način za homogeniziranje građana u obrani netom progla-šene neovisne Hrvatske, otvaranje ventila za do tada prigušene neofašističke (neoustaške) sentimente i za otvaranje procesa revidiranja dotadašnjeg gleda-nja na tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku. Počelo je to s onim poznatim Tuđmanovim govorom u kojemu je iznio ocjenu kako je osnivanje NDH (koju su pro-glasili ustaše-povratnici iz emigracije u skladu s pla-novima Hitlera i Mussolinija i uz njihovo odobrenje) ostvarenje (i) vjekovnih težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom. Odbačene se, dakle, neporecivo dokazane činjenice, povijesne činjenice, o karakteru ustaške države; dozvoljeno je da ulice u pojedinim gradovima dobivaju ime ustaškog doglavnika Mile Budaka; prihvatilo se da pri integriranju stranačke vojske HOS-a u oružane snage Republike Hrvatske njezina postrojba nazvana po notornom ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu zadrži to ime, a dotadanji pripadnci HOS-a na rukavima svojih odora ustaški pozdrav “Za dom – spremni”; čak su neko vrijeme u pojedinim vojarnama Hrvatske vojske (odnosno ZNG) visile slike ustaškog poglavnika Ante Pavelića; vojnike se na frontu slalo s pjesmom o Juri (France-tiću, još jednom ustaškom zločincu) i već spomenu-tom Bobanu (“evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”).

Ukratko: revidiranje slike o ustaškoj straho-vladi i relativiziranje ustaških zločina, uz sustavno zatiranje svega što je podsjećalo na antifašističku borbu i žrtve fašizma (više od 3.000 srušenih spome-nika i spomen-obilježja) postalo je osnovno sredstvo

okupljanja u obrani od unutarnje pobune dijela srpskog stanovnštva, potpomognute agresivnim postupcima tadašnjeg režima u Srbiji i ostataka one armije što je ne tako davno, i to s razlogom, nosila ime Jugoslavenska narodna armija.

Tada, u prvim danima neovisne Hrvatske i s početkom rata za očuvanje njezina teritorijalnog integriteta, posijano je sjeme podjela što danas pri-tišću cijelo hrvatsko društvo. Jer, naravno da je bilo onih koji nisu prihvaćali to nametnuto “svehrvatsko jednoumlje”, svedeno na bespogovornu osudu svega što je bilo u vrijeme Jugoslavije, a pogotovo onih koji su je stvorili, dakle: antifašista. U uvjetima rata povijesni je revizionizam, građen na radikalnom antikomunizmu (a komunisti su predvodili anti-fašističku borbu!) još nekako i mogao proći. Čak i mnogi od onih koji su jasno vidjeli što se događa, tje-šili su se mišlju kako je to prolazna faza, uvjetovana ratom, i kako će u miru sve opet doći na svoje mje-sto. Pogrešno, jer - ponovimo - sjeme zla, a to znači i sjeme podjela bilo je posijano.

Nada se probudila s parlamentarnim i predsjed-ničkim izborima godine 2000. Na žalost, dolazak na vlast koalicije na čelu sa socijal-demokratima donio je znatno manje od onoga što je značila promjena u Uredu Predsjednika. Ne samo što su socijal-demo-krati nakon nepune tri godine izgubili vlast, prepu-štajući je nekadašnjoj Tuđmanovoj stranci, nego su se oni i u tome kratkome razdoblju bojali bilo kakvog radikalnijeg zaokreta, osobito svjetonazorskog, u strahu od stalnog podsjećanja da su proistekli iz neka-dašnjeg Saveza komunista. Inicijative za reafirmira-nje antifašizma, što je u postojećim prilikama značilo i otvoreni rat protiv povijesnog revizionizma, potekle su od drugog predsjednika neovisne Hrvatske, Stje-pana Mesića. On je, da tako kažemo, vratio antifaši-zam na scenu, reafirmirao ga, on se nije ustručavao prozivati i osuđivati one koji su, bilo kroz medije, bilo putem obrazovnog sustava, širili laži o prošlosti. U njegovih deset godina povijesni se revizionizam – makar prividno – povukao u drugi plan.

Obilježavanje Dana pobjede i datuma osnivanja Sisačkog partizanskog odreda (mada i ranije progla-šenog Danom antifašističke borbe), postali su nešto normalno, naravno uvijek uz prisutnost šefa države. Baš kao i obilježavanje obljetnica pokušaja proboja velike skupine zatočenika iz zloglasnog ustaškog koncentracionog logora u Jasenovcu. Istodobno je desnica, uz svesrdnu pomoć i podršku Katoličke crkve, svake godine organizirala okupljanje na Blei-burškom polju u znak sjećanja na pale ili pogubljene pripadnike Hrvatske vojske (kako su upisali na spo-meniku postavljenom u vrijeme socijal-demokrat-ske vlasti), a zapravo držeči živom uspomenu na ustaše i njihovu para-državu.

Mesićevi pokušaji i prodori, osim što su povre-meno izazivali grube reakcije na osobnoj razini iz desnih krugova, ostali su – na žalost – samo to: poku-šaji i prodori. Frontu ujedinjene nacionalističko-klerikalne desnice koja je provela strateški uzmak, bez da je pretrpjela odlučujući poraz, nisu uspjeli slomiti. Svjedoči o tome sve što se događa nakon

godine 2010., a osobito nakon dolaska na čelo države aktualne Predsjednice. Ona je, podsjetimo, mandat počela simboličnim izbacivanjem iz Ureda Pred-sjednika/ce biste Josipa Broza Tita - Hrvata, komu-niste i antifašiste, vođe antifašističkog otpora u vri-jeme Drugoga svjetskog rata i prvog i dugogodišnjeg predsjednika Jugoslavije koja je u njegovo vrijeme po svojem utjecaju na međunarodnoj sceni daleko nadilazila kako svoju veličinu i broj stanovnika, tako i svoju ekonomsku i vojnu moć.

U posljednje dvije i po godine udar desnih povi-jesnih revizionista poprima oblike plime što prijeti da će potopiti cijelo hrvatsko društvo. Treba svakako reći i to da toga revizionističkog plimnog vala ne bi bilo, da ne jača desna, netolerantna, ksenofobična, a sve češće i otvoreno neofašistička opcija širom Evrope. I, mada bi se moglo učiniti paradoksalnim, upravo je taj frontalni juriš desnice tipa: ili sada, ili nikada, počeo izazivati sve otvoreniji otpor. Manje na političkoj sceni (tamo, budimo iskreni: gotovo nikakav, jer tzv. ljevica traži način preživljavanja podilazeći desnici), a sve više i sve izraženije u kru-govima intelektualaca, u kulturnim krugovima, pa i na inače strogo kontroliranoj medijskoj sceni, gdje se uz šačicu “vječno hrabrih” počinju pojavljivati i neki novi poklonici istine i činjenica. I upravo to je ta podijeljenost o kojoj se danas govori, a nad kojom – usput budi rečeno – licemjerno nariču upravo oni koji su je izazvali (i koji je i dalje održavaju).

Sve je to trebalo reći, kako bi bilo jasno gdje su korjeni podijeljenosti hrvatskog društva i tko je za nju odgovoran. Korjeni su, još jednom sasvim jasno i konkretno, u nastojanju da se društvu nametne, što bi znanstvenici rekli, povijesni narativ, građen na lažima, mitovima i neistinama, a odgovornost za to snose oni koji su prvi, svjesno i namjerno, otvo-rili Pandorinu kutiju, puštajući iz nje sablast naci-fašizma ( u hrvatskim uvjetima: ustaštva), najvećeg zla što je zadesilo ljudski rod, ne samo u dvadesetom stoljeću.

A to nas, u zaključku, dovodi do neizgovorenog pitanja iz naslova ovoga teksta. Je li, dakle, podije-ljenost hrvatskoga društva – prokletstvo? Jest, ako se održi na dugi rok i ako rezultira prevagom povi-jesnog revizionizma i nacionalističko-klerikalnih snaga što stoje iza njega. No, ta je podijeljenost, u ovome trenutku barem, i blagoslov. Zašto? Zato, što pokazuje kako u hrvatskom društvu još ima (i) anti-fašista, kako ima ljudi koji ne pristaju na to da im se nametne povijesna Laž kao Istina, koji znaju i žele i dalje misliti svojom glavom i koji se ne boje (odno-sno: sve se manje boje) izreći to što misle. Danas je, dakle, podijeljenost hrvatskoga društva i prokletstvo i blagoslov. Hoće li u budućnosti te podijeljenosti nestati, što ne znači uvođenje bilo kakvog jednou-mlja, nego priznavanje i poštivanje povijesnih činje-nica, ovisi o nama samima, u prvome redu o mladim generacijama. Trenutno, najglasniji su “jahači apo-kalipse” desnoga krila. Što, međutim, ne znači da oni moraju prevladati. Vremena više nema puno, ali ponekada je i minuta do dvanaest dovoljna da se stvari postave na pravi kolosjek. Traži se (samo) skretničar.

piše Tomislav Jakić

www.sabh.hr4 SVEČANOSTI www.sabh.hr

OBILJEŽAVANJA DANA POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Na temeljima antifašizma rasla je Europa

Devetog svibnja 1945. godine u jednom od predgrađa Berlina, predstavnici njemačke Vrhovne komande ratifi-

cirali su akt o bezuvjetnoj kapitulaciji svih njemačkih oružanih snaga. Dan pobjede nad fašizmom obilježava se i slavi i kao Dan Europe. Moderna Hrvatska je nastala na temeljima atifašizma, a od 2013. godine je i punopravna članica Europske unije.

Dan pobjede nad fašizmom označio je, istodobno i uspješan završetak Narodnooslo-bodilačke borbe. Rat na jugoslavenskom pro-storu nastavio se još sedam dana, sve do 15. svibnja, kada je napokon JA skršila posljednji otpor neprijateljskih formacija. Drugi svjet-ski rat je, međutim, potrajao još gotovo četiri mjeseca, dok nije kapitulirao Japan, ali tek kada su na njegove civilne ciljeve bačene prve atomske bombe.

U povodu Dana pobjede nad fašizmom, Dana Europe i Dana oslobođenja Zagreba u Hrvatskom glazbenom zavodu održana je svečana akademija. ( Hrvatska se predstavlja kao dio pobjedničke koalicije u Drugom svjet-skom ratu a pokroviteljstvo Dana pobjede nad fašizmom Sabor je cinično odbio). FRANJO HABULIN, predsjednik Saveza antifašisti-kih boraca i antifašista Republike Hrvatske rekao je kako Dan pobjede nad fašizmom slavi cijela Europa i da nije slučajno što se Dan Europe i Dan pobjede slave na isti datum.

To je, među inim, poručio FRANJO HABULIN, predsjednik SABA RH na svečanoj akademiji u povodu obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, Dana Europe i Dana oslobođenja Zagreba. Naglasio je da slavimo Dan pobjede kako bi se sjetili svih onih koji su svoje živote ugradili u slobodu Hrvatske - partizanske borce ali i branitelje u Domovinskom ratu

„Obilježavamo i Dan Europe, koji je nimalo slučajno proglašen na isti dan. Potpisana je bezuvjetna kapitulacija fašističkih sila i završen je Drugi svjetski rat. Naša je dužnost prema onima koji su se borili za slobodu da prenesemo činjenice. Na temeljima antifa-šizma rasla je Europa“, rekao je, dodajući da će SABA RH i dalje njegovati uspomenu na 9. svibnja, „taj slavan i značajan datum“.

Antifašističku borbu je povela Komu-nistička partija na čelu s Josipom Bro-zom Titom, i njega nije moguće izbrisati iz

hrvatske povijesti, podsjetio je Habulin te naglasio da je bivša Jugoslavija jedina europ-ska zemlja koja se oslobodila vlastitim sna-gama, iako su u završnim operacijama sudje-lovale i sovjetske snage. Poručio je da narod-nooslobodilački pokret nije bio samo pokret, nego i oružani ustanak protiv okupacije naci-fašizma. „Danas slavimo Dan pobjede kako bi se sjetili svih onih koji su svoje živote ugradili u slobodu Hrvatske - partizanske borce ali i branitelje u Domovinskom ratu“, zaključio je Habulin.

Kao izaslanik Vlade, ministar pravosuđa DRAŽEN BOŠNJAKOVIĆ istaknuo je da se Hrvatska temelji na antifašističkim vri-jednostima, pri čemu je podsjetio kako je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman njegovao te vrijednosti. Izaslanik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, zagrebački gradonačelnik MILAN BAN-DIĆ poručio je da se jedino podsjećanjem na borbu protiv fašizma može spriječiti da se isto dogodi u budućnosti. Potpredsjednik Hrvatskog sabora SINIŠA HAJDAŠ DONČIĆ podsjetio je na nedavni govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Argentini. Žrtve se sve više zaboravlja, a fašiste sve češće poku-šava prikazati kao žrtve, pa čak i kao „heroje koji su u Južnoj Americi tražili svoj prostor slobode“, kazao je. Svoje izlaganje zaključio je riječima: „Smrt fašizmu“.

Na svečanoj akademiji bili su i bivši pred-sjednik RH Ivo Josipović, bivši premijer Zoran Milanović, predsjednik SDP-a Davor Ber-nardić, saborski zastupnici Gordan Maras i Mirando Mrsić, doajen jugoslavenske i hrvat-ske diplomacije Budimir Lončar… (B. M.)

Osmog svibnja 1945. godine jedinice JA oslobodile su Zagreb, glavni grad Hrvatske. Dvije brigade 45. divizije Druge armije prešle su 8. svibnja kod Jakuševca Savu i oko 11 sati ušle u Zagreb. Tog dana prijepodne prodrli su u sam centar grada i borci Turopoljsko-posavskog odreda, iz sastava Desetog korpusa zagrebačkog, i zajedno s borcima 45. divizije zauzeli radio stanicu.

Nešto poslije 13 sati objavljen je preko radio-stanice proglas da je Zagreb oslobođen. U borbama na prilazu

Zagrebu i u samom gradu poginula su iz jedi-nica Druge armije 183 borca dok ih je 646 bilo ranjeno, a poginulo je preko 3000 i zaro-bljeno preko 6000 neprijateljskih vojnika.

Kakav je odnos Hrvatske prema antifa-šizmu vidi se danas u Zagrebu, gdje se Dan Grada slavi 31. svibnja, a ne kao nekada 8. svibnja, kada su partizani oslobodili glavni grad Hrvatske. Nema više ni ulice 8. maja a ni Trga maršala Tita… U organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba su se na savskom nasipu kod Hendrixova mosta okupili pred-stavnici i simpatizeri lijevih stranaka i bacili cvijeće u Savu, u znak sjećanja na žrtve rata, a potom se pridružili manifestaciji Trnjanski kresovi. Izaslanstva udruga antifašističkih

boraca i antifašista Zagreba odala su počast palim borcima na Grobnici narodnih heroja, kod Spomenika kozaračkoj djeci i Parti-zanskom groblju te na Spomen području Dotršćina.

U svom govoru 21. svibnja 1945. godine, na Markovu trgu pred više od sto tisuća Zagrepčana Tito je, među inim, rekao: „Sretan sam što mogu da vas pozdravim, da vam čestitam oslobo-đenje na ovom sve-tom mjestu gdje je nekada poginuo slavni sin hrvatskog naroda Matija Gubec. Poslije

OSLOBOĐENJE ZAGREBA četiri godine pružila mi se mogućnost da ponovo budem u nama svima dragom Zagrebu. Za to vrijeme prepatio je hrvatski narod mnogo“… Godine 1975. (16. rujna), na svečanoj sjednici Gradske skupštine, Josip Broz Tito predao je Gradu Zagrebu Orden narodnog heroja, kojim ga je odli-kovao u povodu 30. obljetnice oslobođenja, naglasivši pri tom da taj orden simbolizira priznanje svim sudionicima revolucio-narnih zbivanja, svima koji su doprinijeli pobjedi, a posebno onima koji su u toj borbi hrabro i nesebično dali svoje živote.

Narodnim herojima proglašeno je 89 stanovnika Zagreba, 600 Zagrepčana su nosioci Partizanske spomenice 1941. Od oko 300 tisuća žitelja, koliko je Zagreb zajedno sa okolicom brojao u početku oku-pacije, čak 50 tisuća stanovnika Zagreba je sudjelovalo u Narodnooslobodilačkoj borbi. U borbi na ulicama, u zatvorima i logorima, u partizanskim jedinicama, poginulo ih je više od 20 tisuća. I prvi su partizanski odredi Druge operativne zone Hrvatske formirani 1941. godine; 13. pro-leterska brigada „Rade Končar“, brigade i divizije Desetog korpusa zagrebačkog - bile su, pretežno sastavljeno od Zagrepčana.

Na svečanoj akademiji bili su brojni uzvanici

Miting oslobođenja 11. svibnja 1945. u Zagrebu

GLAS ANTIFAŠISTA 5SVEČANOSTI GLAS ANTIFAŠISTA

Znanstveni skup „NOB i antifašizam u podravsko-slatinskom kraju, Slavoniji i Hrvatskoj”

MILAN RADANOVIĆ, povjesničar:„Zločini na području kotara Podravska Slatina pred-stavljaju najtragičnije i najdramatičnije kolektivno iskustvo u povijesti ovog dijela Slavonije. Za narod sla-tinskog i voćinskog kraja posebno tragična je bila 1942. godina, koja je započela sa najmasovnijim zločinima. U dva dana, 13. i 14. siječnja 1942. u Kometniku i Voćinu ustaše su ubili 223 stanovnika Kometnika i Dobrića. Lip-nja 1942. ustaše su internirali oko tisuću Roma i oko 130 Židova sa slatinskog područja. Skoro nitko od njih nije preživio rat. U ljeto 1942. u logore Stara Gradiška i Jase-novac odveli su oko 700 srpskih civila iz okolice Voćina. Najmasovnija razaranja seoskih naselja zabilježena su u proljeće 1944., kada su na slatinsko-voćinskom području osovinske snage u potpunosti spalile i opljačkale 18 sela u cilju stvaranja spržene zemlje, dok je ubijeno preko 200 civila”.

P O R U K E

PODPREDSJEDNIK SABORA SINIŠA HAJDAŠ DONČIĆ, JEDINI AKTUALNI PREDSTAVNIK DRŽAVNE VLASTI , KOJI JE NA OBILJEŽAVANJU DANA POBJEDE NAD FAŠIZMOM SUDJELOVAO OSOBNO!

Pljesak za usklik – „Smrt fašizmu!”Dan pobjede nad fašizmom, koji se slavi u čitavoj Europi, obilježen je u Hrvatskoj bez pokroviteljstva jednog od najviših državnih tijela.Čast Sabora, najvišeg predstavničkog tijela Republike Hrvatske, koja počiva na temeljima antifašizma i odlukama ZAVNOH-a, spašavao je potpredsjednik Sabora dr. sc. Siniša Hajdaš Dončić, na svoju vlastitu inicijativu. Riječi koje je pri tom uputio nazočnima prenosimo u cijelosti.

Poštovane dame i gospodo,drugarice i drugovi antifašisti,

Prije točno 73 godine, 8. svibnja 1945. godine, partizanske jedinice, naglašavam par-tizanske jedinice, ušle su u glavni hrvatski grad Zagreb i iz njega istjerale okupatorsku nacifa-šističku vojsku, a zajedno s njom i kvislinške snage vezane uz zločinački ustaški režim.

Samo dan nakon toga, 9. svibnja 1945. godine, nacistička Njemačka potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju u Drugom svjet-skom ratu, u kojem je živote izgubilo više od 50 milijuna ljudi. Taj dan, 9. svibnja, u svim zemljama Europe obilježava se kao Dan pobjede nad fašizmom.

Zapravo, u skoro svim zemljama.Nažalost, u Hrvatskoj taj dan, Dan pobjede

nad fašizmom, jednako kao i Dan oslobođe-nja Zagreba, 8. svibnja, ne samo da se ne želi dostojno obilježiti od strane službenih vlasti, nego ga se čak i sustavno opstruira. Nadam se da sljedeći Dan pobjede nećemo dočekati u šumi.

Savezu antifašističkih boraca, kao organi-zatoru obilježavanja ovih prevažnih datuma, uskraćuje se čak i prostor za svečanu aka-demiju, a o financijskoj potpori da ni ne govorimo.

Moram ovdje reći da vladajuća većina u Hrvatskome saboru nije željela na dnevni red uvrstiti čak ni prijedlog da se dodijeli pokrovi-teljstvo Sabora nad proslavom Dana pobjede nad fašizmom i Dana oslobođenja Zagreba.

Umjesto da se slavi pobjeda nad najvećim zlom čovječanstva, pobjeda nad fašizmom, umjesto da se dokazuje predanost svijetlim antifašističkim vrijednostima, antifašiste i

partizane se sve češće nastoji ocrniti i oblatiti, njihovu pozitivnu povijesnu ulogu minorizi-rati, a fašiste se sve češće nastoji prikazati kao žrtve pa čak i kao heroje koji su „tražili prostor slobode“ u Južnoj Americi.

Rasni zakoni, logori smrti, masovna ubi-janja Židova, Srba, Roma, ali i Hrvata koji im nisu bili po volji, sve se više zaboravljaju, sve se manje spominju i prešućuju.

Istodobno se mijenjaju nazivi ulica i trgova koji simboliziraju antifašizam, devastiraju se antifašistički spomenici, a u javni prostor se uvodi ustaška ikonografija.

Na taj se način, kroz sustavno i uporno negira-nje važnosti antifašizma, kroz sustavno i uporno iznošenje revizionističkih teza i otvorenih nei-stina, kroz prešućivanje zločinačkog karaktera fašističkog ustaškog režima, kako kroz insti-tucije političkog sustava, tako i kroz određene medije, ali i kroz – što je izuzetno važno – obra-zovni sustav, otvaraju se vrata novim tendenci-jama koje jako i prejako podsjećaju na fašizam.

I to je ono na što ovdje želim skrenuti pažnju. Nije više samo bitno tko su od 1941. do 1945. bili „naši“, a tko su bili „njihovi“, čiji je djed bio ovdje ili ondje. Taj dio znamo: faši-sti su bili zločinci, a antifašisti su bili „good guys“.

Danas je bitno još nešto, mislim da je to najvažnije za našu budućnost: hoće li novi naraštaji znati prepoznati i hoće li se moći oduprijeti novim oblicima fašizma.

Fašizam ima stotine lica, ali nešto mu je uvijek zajedničko: uvijek dolazi u vremenima društvenih, političkih ili ekonomskih kriza, uvijek se hrani nacionalizmom i ksenofobi-jom, uvijek nudi slatkorječiva populistička obećanja i uvijek na kraju završava s krvlju i zločinima protiv manjina i protiv slabijih.

Zadatak je svih nas koji smo u javnom pro-storu, ne samo članova Saveza antifašističkih boraca, nego i nas u politici, upozoriti na to, razobličavati fašizam čim se on pojavi dok ne postane prekasno.

Prije više od godinu dana, u travnju 2017, moja je stranka baš iz tog razloga u Sabor uputila Interpelaciju kojom se željela otvoriti rasprava o sve više prisutnom ustaškom pozdravu „Za dom spremni“ u javnom prostoru. I što je vla-dajuća većina napravila? Ništa! Ne žele tu točku ni staviti na dnevni red. Predsjednica govori da je to „stari hrvatski pozdrav“, sad traži i novu istragu o „istini o Jasenovcu“. Premijer je osno-vao „Povjerenstvo“ koje ni nakon godinu dana nije utvrdilo ništa.

A zašto? Zato što se ne žele zamjeriti ekstremnoj desnici, zato što kalkuliraju i zato što se nadaju da će na taj način dobiti još neki glas, još neku ruku u Saboru koja će ih održati na vlasti.

I tu se vraćamo na još jednu bitnu odred-nicu fašizma. Fašizam je na vlast dolazio uvi-jek i jedino uz podršku politike, uz podršku velikih stranaka koje koketiraju s ekstre-mnim političkim pokretima, koliko oni god bili marginalni, daju im ustupke ove ili one vrste, umjesto da stvore sanitarni koridor i oštro ih osude.

A to se upravo događa i u Zagrebu i u Hrvat-skoj. Marginalnim strančicama, pojedincima i grupama daje se prostor za djelovanje čime se potkopava antifašističko vrijednosno ute-meljenje Republike Hrvatske.

Upravo zato smatram da antifašizam nije priča iz prošlosti, antifašizam je priča o našoj budućnosti.

Upamtite – na kraju smo uvijek mi pobije-dili. Pobijedit ćemo i u budućnosti.

Drugarice i drugovi antifašisti – Smrt fašizmu!

ZADATAK JE SVIH NAS KOJI SMO U JAVNOM PROSTORU RAZOBLIČAVATI FAŠIZAM, ČIM SE ON POJAVI DOK NE POSTANE PREKASNO.

STJEPAN MESIĆ, bivši predsjednik RH:„Slušamo nove istine o NOB-u, o ustašama i nji-hovoj državi u kojoj je cvjetala tobože hrvatska kultura, a zaboravljaju na rasne zakone i koncen-tracijske logore u kojima su ubijani djeca, žene i starci. Takva politika dobila je pravo građandstva u hrvatskom društvu te se pod plaštem demokra-cije vodi otvoreno i bez ikakvih skrupula. Za takvu situaciju krivi su svi oni koji se nisu dovoljno ener-gično suprotstavili tim trendovima, ali i Europska unija koja začuđujuće mirno i bez reakcije prima ovu renensansu ustaštva. Dugogodišnjim tren-dom revizije povijesti, iskrivljavanja činjenica i putem medija doslovno su upropaštene genera-cije mladih ljudi, koji će sutra s takvim znanjem, idejama i pokretima preuzeti kormilo Hrvatske u svoje ruke”.

www.sabh.hr6 NAG L ASCI www.sabh.hr

JASENOVAC

Borba protiv zaborava

Treću godinu zaredom održane su odvojene komemoracije žrtvama jasenovačkog logora. Koordi-

nacija židovskih općina je 15. travnja održala svoju komemoraciju. Predsjed-nica Republike Kolinda Grabar Kitaro-vić, počast žrtvama odala je dva dana prije komemoracije državnog vrha. U subotu 21. travnja u povodu 73. obljet-nice proboja logoraša iz logora smrti u Jasenovcu u organizaciji Saveza anti-fašitičkih boraca i antifašita Republike Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća u koloni sjećanja bili su poklonici antifa-šizma, nekoliko saborskih zastupnika SDP-a na čelu s predsjednikom Davo-rom Bernardićem, nekoliko preživjelih logoraša, brojni članovi diplomatskog zbora, predstavnici zagrebačke Židov-ske općine, Roma, Aleksndar Tolna-uer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, partizanski veterani ali i poveća skupina mladih – članova anti-fašističkih udruga.

Ispred skulpture Kameni cvijet (autor Bogdan Bogdanović, arhitekt, nekadašnji gradonačelnik Beograda i disidednt Miloševićeva režima) polo-ženi su vijenci brojnih izaslanstava. Odana je počast svima koji su se borili protiv fašizma i onima koji su pali kao žrtve fašizma. Mjesto komemoriranja bilo je jedno od najvećih stratišta u vri-jeme države koja je možda bila zami-šljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska.

Okupljanje je posvećeno žrtvama od prije više od 70 godina, ali i želji da se podsjećanjem na istinu o onome što se tada događalo osujeti mogućnost da se nešto slično ikada ponovo dogodi.

„Činjenice o zločinu u Jasenovcu dobro su poznate, jasna su i sjećanja preživjelih. Zločine nisu činili Hrvati, nego su ih činili hrvatski izrodi – ustaše. Naša je dužnost ponavljati da je faši-zam bio najveće zlo u ljudskoj povijesti. Borba se nastavlja”, istaknuo je FRA-NJO HABULIN, predsjednik SABA RH. Upozorio je da sustav mladima u najboljem slučaju nudi nepotpunu, a u najgorem potpuno iskrivljenu i falcifi-ciranu sliku povijesti Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Dodao je kako je Hrvatska opet „tragično podijeljena zato što kroz zadnja gotovo tri deset-ljeća radikalna, otvoreno proustaška desnica, nameće pogled na prošlost koji ne odgovara onome što se dogodilo, želi nas prisiliti da prihvatimo laž umjesto istine”. Habulin je sa žaljenjem ustvrdio da se aktualna vlast tom prividu povije-snog revizionizma ne odupire.

Govoreći na skupu MILORAD PUPOVAC, predsjednik SNV-a, među inim, je rekao: „Žao mi je što nismo ovdje s predstavnicima državog vrha, ali nismo uspjeli naći načina da maknemo ploču s natpisom ,Za dom spremni, koja je samo 15 kolometara od Jase-novca. Nikakvo opravdanje i iznimka za taj pozdrav ne bi trebalo važiti, ni za

Na komemoraciji u znak sjećanja na žrtve ustaškog logora, FRANJO HABULIN, predsjednik SABA RH, istaknuo je da su činjenice o zločinu u Jasenovcu dobro poznate, jasna su i sjećanja preživjelih. Zločine nisu činili Hrvati, nego su ih činili hrvatski izrodi – ustaše. Naša je dužnost ponavljati da je fašizam bio najveće zlo u ljudskoj povijesti. Borba se nastavlja…

„Izvješće Vladina Vijeća za suočavanje s prošlošću za mnoge je nezadovoljavajuće. Nadam se da je to izvješće privremeno te da će se pronaći izlaz iz te situacije”

Veleposlanica Zina Kalay Kleitman na komemoraciji za žrtve logora Jasenovac

one koji ga možda iz neznanja uzvikuju na stadionima, ni za one koji to rade namjerno želeći ga obnoviti. Nigdje ga ne bi trebalo biti, a još manje porušenih spomenika oslobodilačkim borcima koji su se borili protiv ustaškog režima. Za njih mjesta nema i njih se ne spominje. U takvom vremenu slobode živimo, ali proći će svako vrijeme neslobode i doći će vrijeme slobode”. Naglasio je da „oni koji bi trebali šutjeti ne samo da ne šute, nego govore jezikom prijetnje za one koji drugačije misle”.

Pročitana je i poruka FURIJA RADINA, potpredsjednika Sabora, koji iz zdravstvenih razloga nije nazočio komemoraciji, ali – kako je poručio želi vjerovati da će svaki simbol zločinač-kog ustaškog režima zauvijek nestati iz Hrvatske. Po završetku komemorativ-nog skupa, u razgovoru s novinarima Davor Bernardić, predsjednik SDP-a poručio je nazadnjačkim i destruktiv-nim snagama, koje pokušavaju podije-liti društvo i koje govore kako je ustaški pozdrav „Za dom spremni” u redu kori-stiti u pojedinim prilikama i koje veli-čaju poražene ideologije, da im to neće proći „jer je Hrvatska, kao i moderna Europa, izgrađena na temeljima antifašizma”.

U koloni sjećanja bio je i mr. IVAN FUMIĆ, biši dugogodišnji predsjednik SABA RH, koji je dio NOR-a proveo u logorima na Banjici i u Zemunu. Kazao je da je za tri kolone kriva peta kolona.

„Peta kolona su oni koji negiraju jasenovačke žrtve, katolički biskupi koji stalno podgrijavaju retoriku podjele među ljudima, dok dio sve-ćenstva sustavno negira žrtve logora. Zahvaljujući Saboru, koji je pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu, ali ne i Dana pobjede nad fašizmom, ispada da

Hrvatska podržava kvislinšku vojsku, a ne pobjedničku koja je sa saveznicima pobijedila fašizam”.

A ta borba protiv zaborava itekako je potrebna. Bilo je to jasno već i onima koji su u proljeće 1945. oslobađali koncentra-cijske logore širom okupirane Europe. Poznato je kako je vrhovni saveznički zapovjednik, general Dwight Eisen-hower, kada je obišao jedan od oslobođe-nih nacistikih logora, naredio da se kroz njega provede što više ljudi iz okolnih naselja, pa čak i da sudjeluju u pokapa-nju ubijenih. Obrazložio je to ovim rije-čima: „Sve ovo treba snimiti, zabilježiti i posvjedočiti, jer jednom u budućnosti naći će se neki gad koji će ustvrditi kako se ovo nikada nije dogodilo”.

Veliki američki general, kasnije i predsjednik SAD, imao je potpuno pravo. Našlo se, a nađe se i danas, i u Hrvatskoj dosta „gadova” koji bi nas htjeli uvjeriti kako zločin u jasenovač-kom logoru nije bio tako strašan – ako je uopće i počinjen, kako se u logoru sasvim dobro živjelo i preživljavalo, kako je ubojica bilo na drugoj strani, pa to valjda poništava masovna ubijanja počinjena ovdje, u Jasenovcu, te kako se strahote Koncentracijskog logora zapravo izmišljaju da bi se cijeli hrvatski narod mogao optužiti za genocid.

U međuvremenu, „narodna vlast” za javnost „recitira” nekoliko izjava da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu, a ne na zločinačkom ustaškom fašizmu, što je dobro, ali daleko od dovoljnog. To smo i bez njih znali, uostalom stoji to zapisano u Ustavu, a od predstav-nika vlasti traži se više. Da kažu zašto tako nije u političkoj praksi i da osude one koji ne daju da bude tako. Dakle, da osude sami sebe. Jasno, to ne treba oče-kivati. (B. M.)

Izraelska veleposlanica ZINA KALAY KLEITMAN, u intervjuu Jutarnjem listu, komentirala je, među inim i ovogodišnje tri kolone koje su odavale počast žrtvama Jasenovca.„Ovo je već treća godina da se to događa i to me žalosti. Riječ je o situaciji koja

nikako nije u redu i nadam se da će se to promijeniti. I premijer Andrej Plenković je rekao da će biti promjena i ja se tome nadam. Židovska zajednica i druge imaju određene ograde zbog toga kako se Vlada odnosi prema nekim temama iz povije-sti. I to bi trebalo uzeti u obzir. Izvješće koje je nedavno objavilo Vijeće za suočava-nje s prošlošću, a osnovala ga je Vlada, bilo je za mnoge nezadovoljavajuće, to je bio neki pokušaj da se postigne kompromis. A postići kompromis o bolnim temama vrlo je često nemoguća misija. I tako ja to ocjenjujem. Također se nadam da je to izvješće samo privremeno te da će se pronaći izlaz iz te situacije”.

Izraelska veleposlanica se nada da ćemo iduće godine imati jednu komemora-ciju – a što bi Vlada trebala učiniti, kaže:

„Mislim da nisu ispravni kompromisi prema kojima se nekim dijelovima druš-tva dozvoljava uporaba, za mnoge bolnih atributa i simbola koji su bili dio pronaci-stičkog režima u Hrvatskoj. I to treba promijeniti i tada mislim da se otvara put za zajedničku komemoraciju”.

Odgovarajući na pitanje zašto Židovska zajednica „ne ide” na kome-moraciju s antifašistima, izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman pojašnjava: „Mislim da je Židovska zajednica ovdje bila jedna od glavnih žrtava tijekom Drugog svjetskog rata, a govorim o holokaustu, te da je važno naglasiti da se holokaust dogodio ovdje, u Hrvatskoj. I oni to žele naglasiti. I Židovska zajednica svojom vlastitom komemoracijom vjeruje da je to uči-nila. Zato mislim da je odavanje počasti odvojeno”.

IZRAELSK A VELEPOSLANICA ZINA K ALAY KLEITMAN

Nema kompromisa o ustaškim simbolima

GLAS ANTIFAŠISTA 7PROSVJ E DGLAS ANTIFAŠISTA

PROSVJED PROTIV KOMEMORACIJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

ZAUSTAVITI USTAŠIJU NA BLEIBURŠKOM POLJU

Da Austrija više neće tolerirati fašistički dernek na Bleiburškom polju najavljeno je mnogo ranije

od dana održavanja komemoracije 73. obljetnice bleiburške tragedije i Križnog puta čiji su suorganizatori bili Hrvatski sabor (pokrovitelj i obilati financijer), Hrvatski narodni sabor Bosne i Herce-govine i Katolička crkva u Hrvatskoj. Pravila, ne samo za ovu komemora-ciju nego i za buduće, utvrdili su organi Republike Austrije i tamošnja Kato-lička crkva. Bez fašističkih obilježja, HOS-ovih amblema s krilaticom „za dom spremni“, ustaških odora i znakov-lja, „bižuterija“, neprimjerenih majica, kapa, zastava, poglavnikovih slika. Svi „koji budu narušavali ugled Republike Austrije bit će privedeni i kažnjeni, a strani državljani među njima bit će tre-nutno protjerani uz zabranu ulaska u Austriju“.

Antifašisti i demokratiU centru Bleiburga, koji je 5,5 km od mje-sta komemoracije bleiburškim žrtvama, održan je prosvjed 300-tinjak antifaši-sta, predstavnika nevladinih organiza-cija i udruga iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske – protiv komemoracije koja je istovremeno upriličena na Bleiburškom polju. Skup je u ime organizatora Zveze koroških partizanov pozdravio ANDREJ MOHAR a moderatori su bili DAGMAR SCHINDLER, NORA CHRISTEN-HUSS, SAMUEL LASTER, PRIMOŽ STEIR , ANTONIA ROMANO i MILAN WUTTE. Govorili su VIOLETA TOMIČ (Slovenija), FABIO VALON (Italija), MARTIN DIENDORFER (Austrija) i FRANJO HABULIN (predsjednik SABA RH), koji je rekao da „nakon dugog niza godina smogli smo snage da zajednički kažemo ono što na ovome mjestu treba reći. Kada kažem mi, onda mislim na nas iz Hrvatske, predstavnike Saveza antifašističkih boraca i antifašista, kao i svih onih u mojoj domovini koji su oda-brali antifašizam kao svoje ljudsko, a ne političko opredjeljenje. Mislim i na naše prijatelje iz Slovenije, Austrije i Italije“.

„Okupila nas je potreba i želja da se odupremo zlu koje se širi Europom, a osobito njezinim jugoistokom – povi-jesnom revizionizmu. Ujedinila nas je spoznaja da se moramo oduprijeti kako tome zlu, tako i onom što je u njegovome korjenu, a to je neofašizam, odnosno oživljavanje ideja naci-fašizma za kojega smo se nadali i vjerovali da je za sva vre-mena poražen sa završetkom Drugoga

svjetskog rata“, istaknuo je Habulin i dodao: Nama ne trebaju nikakve maske, nikakve vjerske manifestacije da bismo sakrili ono što stvarno jesmo, jer mi se toga ne stidimo, niti to sakrivamo. Mi smo antifašisti, mi smo demokrati i mi smo bespogovorni protivnici toga da se više od 70 godina nakon završetka Dru-gog svjetskog rata krajnje grubo falsifi-ciraju njegovi rezultati. Mi smo protiv toga da se pobjednike proglašava pora-ženima i zločincima, a da se poražene koji dokazano jesu bili zločinci progla-šava ako ne pobjednicima, a ono svakako domoljubima koje je samo stjecaj okol-nosti doveo na pogrešnu stranu, a tu i tamo počinili su i poneki zločin“.

„U opredjeljivanju između naci-fašizma i antifašizma nema i ne može biti slučajnosti ili pogreške, niti se priklanjanje bilo ovoj, bilo onoj opciji može opravdati bilo kakvim stjecajem okolnosti. Onaj tko je bio na strani sila Osovine, taj niti je bio, niti je htio biti antifašist. Možda svi to nisu bili iz dubokog uvjerenja, sigurno je i među njima bilo oportunista, ali biti uz naci-fašiste značilo je biti na strani zločina planetarnih razmjera. O tome nika-kve dvojbe nema, niti je može biti. I to treba jasno poručiti svima koji se kite obilježjima kvislinških režima; svima koji ističu njihove simbole i, napokon, svima koji podupiru nekakve inicijative da se „napokon istraži puna istina“ o naci-fašizmu, njegovim pomagačima i njihovim zločinima. Takve se naka-radne ideje javljaju u Hrvatskoj u vezi s najvećim ustaškim koncentracionim logorom, istodobno i logorom smrti – Jasenovcem. Nema nikakve pomirbe između fašizma i antifašizma. Niti je može biti“.

Zločini na pobjedničkoj straniHabulin je upozorio kako su kvislinzi s jugoistoka Europe produljili Drugi svjetski rat na ovome području za tje-dan dana. Nisu prihvatili bezuvjetnu kapitulaciju trećeg Reicha, čime su sami sebe izuzeli od primjene Ženev-skih konvencija. „Da li time želim poreći da je i na strani pobjednika bilo zločina? NI u kojem sluičaju! Da li želim opravdati likvidacije zarobljenih kvi-slinga koje su provođene bez ikakvoga suda? Ni najmanje! Ne, mi priznajemo da je zločina bilo, mi ih osuđujemo, ali mi ih stavljamo i u povijesni kontekst vremena u kojemu su izvršeni. Zločina odmazde nakon godina nezamislivog

naci-fašističkog terora, nakon holokau-sta i genocida, bilo je – u manjoj ili većoj mjeri – u svim do tada okupiranim zemljama Europe. Ni to nije opravdanje za ono što se događalo nakon predaje šarolike skupine kvislinga kod Blei-burga. Opravdanje nije, ali jest objaš-njenje. Jer, ti zločini nisu bili politika. Oni su bili posljedica strahota što su ih slobodnomisleći ljudi pod okupacijom, antifašistički borci, njihove obitelji, doživljavali za vrijeme vladavine naci-fašizma. Politika je te zločine pokušala spriječiti, o tome postoje pisani dokazi, ali kada su se dogodili – pomirila se s njima i nije ni pokušala kazniti poči-nitelje. I opet – jugoistok Europe nije tu nikakva iznimka. Ni u jednoj zemlji što je stenjala pod okupacijom, nisu kažnjavani oni koji su nakon oslobođe-nja pravdu uzeli u svoje ruke, ma kako to – pogotovo iz današnje perspektive – izgledalo neprihvatljivo“.

„Mi smo danas ovdje zato što nam novi pobornici fašizma, neofašisti raznih nijansi – nerijetko na žalost i iz redova političara – ne dozvoljavaju da zatvorimo to poglavlje novije prošlosti. Dapače, oni ga uvijek iznova otvaraju, manipulirajući kako s povijesnim činje-nicama, tako i s brojem ubijenih. Sva-kome tko je bio nevin i ubijen je, a bilo je i toga, treba odati počast. Osobno u ime hrvatskih antifašista odajem počast svim nevinima koji su strdali u osvet-ničkom valu nakon oslobođenja. Za to opravdanja nema. Osuđujem ubijanja bez sudskog postupka, ali ne mogu i neću odati počast onima, tako likvidira-nima, koji su – djelujući na strani okupa-tora, kao kvislinzi – ukaljali ruke krvlju nevinih. I nikada neću pristati da se fašizam i antifašizam na bilo koji način i pod bilo kojim izgovorom – a najčešći je onaj o osudi svih totalitarnih režima – izjednačavaju. Fašizam i antifašizam, to su mrak i svijetlo, to su noćna tama i sjajno sunce“.

„Živimo u Europi koja se ujedinjuje. Nadam se da je još živa svijest o tome da je današnja Europa izgrađena na teme-ljima antifašizma. Mi to ne zaborav-ljamo. Volio bih da poruke s ovoga skupa dopru i do onih vječno jučerašnjih koji put u budućnost vide u povratku u proš-lost. Povratka nema. To je jedini put što vodi u budućnost primjerenu idejama i idealima demokracije. Dakle, demokra-cija i antifašizam, a ne neofašizam i fal-sificiranje povijesti. Istina, a ne laž. To je naša poruka, jednaka danas, kao što

je bila jučer i kao što će biti sutra, vječna poruka, kao što su vječne i vrijednosti antifašizma“, zaključio je Habulin.

Partizani – hrvatska vojskaDodajmo, imajući na umu okolno-

sti koje su mu prethodile i posljedice koje su iz njega proizašle, Bleiburg je vojno-politički poraz hrvatske državo-tvorne politike koju je utemeljio i pro-vodio ustaški pokret na čelu sa Antom Pavelićem, a čiju tragičnu cijenu poraza je podnijela vojska tzv. NDH, pogla-vito njene komponente – časnički kor, ustaška vojnica, oružništvo i legionari. Bleiburške žrtve ne mogu se poistovje-titi sa većinom hrvatskog naroda, iz jednostavnog razloga što se ni većina hrvatskog naroda nije poistovjetila i sta-vila u službu tzv. NDH. Naprotiv, većina hrvatskog naroda ustala je protiv nacifa-šističke okupacije, a veliki dio hrvatskih domobrana tijekom rata okrenuo je leđa Paveliću i priklonio se Titu. Jamačno, Bleiburg je veliki demografski i ratni gubitak Hrvata, ali onih Hrvata koji su do zadnjeg bili u službi Trećeg Reicha i tzv. NDH, Hitlera i Pavelića.

Bez obzira na to što je među zaroblje-nicima bilo mnogo koljača i zločinaca, moralo se pridržavati Ženevskih kon-vencija u postupku sa zarobljenicima neprijateljske vojske. Propuštena je rijetka prilika da partizani pokažu kako se u svim prilikama pridržavaju Ženev-ske konvencije i tako potvrde svoju istinsku narodnu orijentaciju. Sasvim je pogrešno Bleiburg i Križni put predstav-ljati kao suštinu Narodnooslobodilačkog pokreta, što čini hrvatska desnica, jer to jednostavno ne odgovara povijesnim činjenicama. Osuđujući ubojstva kod Bleiburga i na Križnom putu, SABA RH do kraja će braniti povijesnu istijnu – da je NOP Hrvatke jedna od najsvjetlijih stranica njene povijesti.

Na Bleiburškom polju želi se revidi-rati i promijeniti povijest, te se obezvri-jediti hrvatske partizane kao savezničku i pobjedničku vojsku koja je u državno-pravni poredak Hrvatske vratila Dalma-ciju, otoke, Istru, Baranju i Međimurje. Zanemaruju se sjećanja na zločine poči-njene za vrijeme tzv. NDH. Konačno, rat je trajao sedam dana duže, nego u ostatku Europe, zato što se ni nakon kapitulacije nacističke Njemačke, snage ustaške tzv. NDH (a ne kako ih se pogrešno naziva „hrvatskom vojskom“, jer HRVATSKA VOJSKA, su, koliko god to nekom sme-talo – partizani) nisu željeli predati.

piše Bojan Mirosavljev

Tristotinjak antifašista iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske održalo je prosvjed protiv službene komemoracije čiji je pokrovitelj i obilati financijer Hrvatski sabor. Poručili su da nemaju ništa protiv da se na Bleiburškom polju odaje počast žrtvama, ali im smeta politička konotacija. Smatraju da ljudi ovamo dolaze uglavnom kako bi veličali ustaški režim i takozvanu Nezavisnu državu Hrvatsku. Govoreći na prosvjednom okupljanju FRANJO HABULIN, predjednik SABA RH, osudio je ubijanja bez sudskog postupka, ali kako je rekao „ne mogu i neću odati počast onima, tako likvidiranima, koji su – djelujući na strani okupatora, kao kvislinzi – ukaljali ruke krvlju nevinih“

8 I NTE RVJ U www.sabh.hr

JOVAN VEJNOVIĆ, PREDSJEDNIK SAVEZA DRUŠTAVA „ JOSIP BROZ TITO” HRVATSKE

OKUPIMO SE U KUMROVCU NA DAN MLADOSTI – RADOSTIOve godine ćemo uložiti maksimalne napore kako bi upriličili što dostojanstveniji skup, skup koji će izraziti strah i bojazan od svega što se u ovoj državi i društvu kumulira kao protucivilizacijsko. Zbog toga ćemo nastojati dovesti što veći broj ljudi.

Za razliku od ranijih organizacijskih pristupa ove ćemo se godine razliko-vati po tome da Titov rođendan bude

povod naglašavanju civilizacijskih vrijedno-sti koje je izrodio NOB i Komunistička par-tija Jugoslavije na čelu s Titom, da se oku-pimo u obranu tih vrijednosti. One su žestoko napadnute, i to ne samo od pojedinaca i nekih političkih struktura, već i sistema u kojem živimo. To je ravno tragediji, ne za nas ili Tita, nego za budućnost ove mladosti, ovog društva i ove države.

Specijalno Povjerenstvo koje je Vlada osnovala pri HAZU da bi odlučilo da li su ustaški simboli i poklič „Za dom spremni“, te isto tako i „komunistički“ simboli dopu-stivi po hrvatskom Ustavu i zakonima, nakon godine dana zaključilo je, iako to izričito već stoji u Ustavu, da su ustaški poklič i simboli protuustavni, ali… Među-tim „ komunistički“ su dozvoljeni, osim ako ne izazivaju netrpeljivost. Budući da Savez društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske svake godine oko 25. svibnja organizira u Kumrovcu proslavu Titovog rođendana pitao sam predsjednika Saveza Jovana Vej-novića, da li će ove godine dobiti dozvolu za tu manifestaciju, jer možda kod nekoga to izaziva „netrpeljivost“!?

Imajući na umu dosadašnju praksu, bez

obzira što je reklo Povjerenstvo, smatram da neće biti nikakve potrebe za još nekim dodatnim aktivnostima u pogledu dozvole za održavanjem skupa. Ako bude zahtjeva, koji su legalni i legitimni, naravno da ćemo ih ispuniti.

Znači, zvijezda petokraka se u Kumrovcu slobodno može isticati.Pošao bih od odluke Evropskog suda o tome i smatram da to ne moram u detalje objašnjavati, da je zvijezda petokraka legalna i legitimna.

Osim toga ona je svjetski simbol antifa-šizma!Upravo to sam htio reći! Kod nas je osnovni problem, zapravo u hrvatskom društvu se stvara umjetni problem, proglašavajući zvi-jezdu petokraku komunističkim simbolom. To nije komunistički simbol! Komunisti su zvijezdu samo preuzeli, a u cijelom svijetu, a osobito na Zapadu, na koji se hrvatske vlasti i razni kritičari vole pozivati, zvijezda je sim-bol slobode, jednakosti i prosperiteta.

Kada već govorim o Zapadu neka mi netko pokuša navesti nekog od značajnijih zapad-nih intelektualca koji u svoje vrijeme nisu bili članovi neke od Komunističkih partija, a svi oni koji zvijezdu proglašavaju simbolikom komunizma za njih ne bih upotrijebio riječ

r a zgovar ao i snimio N inoslav Kopač

kritičari, već destruktivci, krajnje reakcio-narni u civilizacijskom smislu. Kada to govo-rim, ne govorim o ideologiji, govorim o civili-zacijskom, građanskom nazoru.

Kada govorimo o komunističkim partijama Zapada Komunistička parija Italije, koja se prilagodila današnjici i zove se Partito della Rifondazione Comunista vrlo je aktivna i danas. Čak sam imao priliku sudjelovati s pokojnim Stipom Šuvarom u protestnom maršu, koji su oni organizirali oko ame-ričke zračne baze u talijanskom Avignanu za vrijeme bombardiranja Srbije u nedav-nom ratu. Tada je oko 50 tisuća ljudi iz cije-log svijeta kružilo oko baze i taj dan ni jedan avion nije poletio na Beograd. Tamo su komunisti legalni dok ih kod nas više nema. Što misliš zbog čega?Ako smo se u Hrvatskoj izjasnili za višepartij-ski sistem, onda ne vidim nikakvog razloga ni osnova da, kada se kod nas govori o komuni-stičkim partijama i komunizmu, to svrstava u zločinački kontekst. Pa na kraju treba znati važnu činjenicu, da danas u trećini svijeta vla-daju komunisti. U nekim zapadnim zemljama komunisti sjede i u Parlamentu. Samo jedan detalj. Nekadašnji predsjednik komunističke partije Cipra, pobijedio je na predsjedničkim izborima i bio je predsjednik Cipra.

Pa i naš „otac domovine“ ne da je bio komu-nista, već je bio rigidni „boljševik“ i oštro se obračunavao s neistomišljenicima dok je bio sekretar Komiteta SK u Generalštabu JNA.Pa dobro! Naš prvi predsjednik je jedno vri-jeme bio komunist i to ortodoksni komunist. Svatko ima pravo na promjenu svog političko – ideološkog opredjeljenja, ali pri tome da specificiramo, takve promjene imaju jednu granicu ispod koje se ne može ići. To je civili-zacijsko građanski domet, a sve što je ispod te crte nije promjena civilizacijsko građanskog mentaliteta, već je to nešto drugo. Puno ruž-nije!

Vratimo se Titu. Danas ga proglašavaju dik-tatorom, tiraninom, zločincem i na žalost jedan dio naroda to prihvaća.Pa na žalost danas smo suočeni sa apsurdnom situacijom. Tito živi i postoji i u političkim idejama Zapada. On živi i postoji i u histori-ografiji Zapada. On je etablirana politička i vojna ličnost sto se odražava u činjenici da ga svrstavaju među četiri vodeće ličnosti Anthi-tlerovske koalicije. To je prevladavajući prilaz ocjene Josipa Broza Tita u povijesti. Apsurd je u činjenici da Tita tako prihvaća Zapad, a u interpretaciji dijela naših povjesničara i dijela javnosti stavljen je uz bok s Hitlerom.

To više nije pitanje ideologije. To je pita-nje ukusa! To je pitanje civilizacije i necivi-lizacije. Tita ne treba divinizirati, ali se svim sredstvima treba boriti da ga se ne krimina-lizira!

Sramotna je pojava danas da se masovno skidaju table s Titovim imenom s ulica i trgova, bi se dodvorilo desnim ekstremi-stima u Hrvatskoj.

Josip Vejnović

U CIJELOM SVIJETU, A OSOBITO NA ZAPADU, NA KOJI SE HRVATSKE VLASTI I RAZNI KRITIČARI VOLE POZIVATI, ZVIJEZDA JE SIMBOL SLOBODE, JEDNAKOSTI I PROSPERITETA

9PUTOVANJAGLAS ANTIFAŠISTA

Oni to prodaju pod ideološkom promjenom, a za mene je to razlika između civilizacijskog i anticivilizacijskog, jer ljude koji su žrtvovali svoje živote u jednom obrambenom ratu pro-tiv svjetskog zla i koje možemo svrstati u red antologijskih junaka, da danas netko progla-šava zločincima, to je civilizacijska, ideološka i politička perverzija.

Vratimo se ovogodišnjoj proslavi Titovog rođendana u Kumrovcu. Da li će ove godine biti nekih novina?Upravo zbog onoga što ste rekli, a to je jedan snažan anticivilizacijski nalet na sve ono što je bilo vezano za NOB i iz nje proizašlu Jugo-slaviju u kojoj je Hrvatska bila jedna od naj-istaknutijih federalnih jedinica, ove godine ćemo uložiti maksimalne napore kako bi napravili što dostojanstveniji skup, skup koji će izraziti strah i bojazan od svega što se u ovoj državi i društvu kumulira kao protuci-vilizacijsko. Zbog toga ćemo nastojati dovesti što veći broj ljudi. Za razliku od ranijih orga-nizacijskih pristupa ove ćemo se godine razli-kovati po tome da Titov rođendan bude povod naglašavanju civilizacijskih vrijednost koje je izrodio NOB i Komunistička partija Jugosla-vije na čelu s Titom, da se okupimo u obranu tih vrijednosti. One su žestoko napadnute, i to ne samo od pojedinaca i nekih političkih struktura, već i sistema u kojem živimo. To je ravno tragediji, ne za nas ili Tita, nego za budućnost ove mladosti, ovog društva i ove države.

Imam osjećaj, a i uvjerio sam se na nekim primjerima, da se ta mladost obučava i odgaja u krivom smjeru. U preambuli Ustava Hrvatske stoji da je Hrvatska seku-larna država i da je nastala na temelju odluka ZAVNOH-a. Međutim, Crkva je pri-sutna u svim porama društva, od obrazo-vanja, vojske, policije, pa i u pravosuđu, u kojem je nedavno održana duhovna vježba pod naslovom „Bog u sudnici“!? Prije no odgovorim na pitanje, pada mi na pamet kako je, nedavno u televizijskoj emi-siji Otvoreno, jedan saborski zastupnik kao krunski argument da li će Istambulska kon-vencija biti prihvaćana u Saboru ili ne argu-mentira rečenicom: „Pa, da li vi znate da su svi biskupi protiv toga i što više treba reći“. Bojim se da je to ne samo uvod, nego realiza-cija teološke države.

Na temelju svega moglo bi se zaključiti da Crkva vodi ovu državu.Da li u političkom ili organizacijskom smislu to nije važno, ali u suštinskom smislu Crkva preuzima sve veću ulogu, ne samo u stvaranju javnog mišljenja, nego i sudjeluje i vrši sna-žan pritisak na cijeli politički sistem da ga okrene u smislu i pravcima koja ona želi da se država razvija u budućnosti.

Za vrijeme „mraka“ kako mnogi, pa i služ-beno, nazivaju bivšu Jugoslaviju i Titovo vrijeme, niti jedna religija nije bila zabra-njena, niti su uništavane crkve. Suprotno tome, mnoge su obnovljene, a imam osjećaj da je tada više ljudi posjećivalo vjerske sve-čanosti nego danas.Pa, to je zbog toga što su tada u crkve išli iskreni vjernici, a danas to čine politički kon-vertiti. Danas je u crkvama više političkih konvertita, no iskrenih vjernika.

Sistem koji danas nazivaju komunistič-kim, nikada nije imao problema s crkvom i religijskim osjećajima. Imao je problema s klerikalizmom, kao političkim konceptom koji je i tada, potajno, želio da se vrati, a danas se nažalost i vratio u upravljanje državom.

PISMO IZ AMERIKE

NOVI „KINESKI ZID”Donald Trump ustrajava da prema Meksiku podigne „drugi Kineski zid“ u dužini od nekoliko tisuća kilometara, a već danas se meksički kriminalci koriste tunelima iskopanim ispod granice za krijumčarenje ljudi i droge

Već nekoliko dana nalazim se u gradu u kojem sam proveo najljepše godine života i gdje

su mi se dogodili najljepši događaji. Rodio mi se sin, a prije dva mje-seca i unuk. To je New York. Dakle, nalazim se u SAD, ali New York nije Amerika. Amerika je ogromna zemlja i možda najbogatija zemlja na svijetu, s puno stanovnika, koji na žalost razmišljaju samo kako zgrnuti što više para, ili kako pre-živjeti. Ostalo ih ne zanima. Opća kultura je nikakva, a obrazovanje usmjereno samo prema interesnim ciljevima. Tako sam na primjer upoznao osobu koja ima magisterij nauka, a ne zna da je New Mexico jedna od pedeset saveznih država. Danas SAD imaju pedeset jednu državu, jer je nedavno u savez ušao i Puerto Rico. Nije onda za čuditi se da nedavno novoimenovani amba-sador SAD u Zagrebu, koji spada u red najbogatijih Amerikanaca, nije znao ni kuda ide, jer je izjavio da je Hrvatska u Maloj Aziji. Sada vjero-jatno zna da smo u Europi, iako na žalost na njenom začelju. Osim toga cijela Hrvatska ima manje stanov-nika nego jedna od pet njujorških općina, pa osim po jadu hrvatskih građana i ne predstavlja neku zna-čajnu zemlju u svijetu. A, New York ima stanovnika koliko je imala bivša Jugoslavija, preko dvadeset milijuna.

Otkako sam ovdje ni predsjed-nik Trump nije imao većih ispada. On je kao, na žalost i naša pred-sjednica, najmudriji kada šuti. Jedna od važnijih vijesti, bila je, da se u vrtu Bijele kuća održala trka u koturanju uskrsnih pisanica, a prva dama bila je sutkinja natjecanja.

Inače Donald Trump ući će u povi-jest, ako ne izazove Treći svjetski rat, po tome što je podigao drugi „Kineski zid”. Naime on ustraje u tome da prema Meksiku podigne

zid u dužini od nekoliko tisuća kilometara, a već danas se mek-sički kriminalci koriste tunelima iskopanim ispod granice u dužini od nekoliko desetaka kilometara za krijumčarenje droge i ljudi. Među-tim, Trump otvara i „ekonomski” zid prema Kini, uvodeći visoke carine na proizvode iz te zemlje koji su naprosto zbog jeftinoće preplavili Ameriku. Mnoge od tih kineskih kompanija pomogli su sami Amerikanci, koji su u potrazi za jeftinom radnom snagom otišli u Kinu. Budući da Amerika malo čime može konkurirati današnjoj Kini, pitanje je tko će od ovih eko-nomskih mjera više profitirati.

Inače za razliku od domovine nam, američku političku scenu čine samo dvije partije Demokrati i Republikanci. Dok su nekada u povijesti, zapravo u nastajanju SAD-a Republikanci bili demokra-tičniji i politički moderniji, danas je obrnuto, pa se između te dvije partije događaju svakodnevna poli-tička trvenja. Trump je Republika-nac koji dolazi iz New Yorka, a New York je demokratski orijentiran, pa tako i u rođenom gradu ima najviše oponenata.

Jednu od ružnijih stvari koje sam opazio, već pri samom dolasku, su ceste. Naprosto je teško opisati kolike su rupčage po njima. Teško je upravljati ovolikim gradom, a administracija mu je manja no što je imamo mi u Zagrebu. Na žalost kada gledam iz udaljenije perspek-tive mi smo uvijek prvi u negativ-nostima, između ostaloga i velikom administracijom, koju narod teško može prehraniti, a da ne otkine iz svojih usta.

piše Ninoslav Kopač

10 PRI MJ E R www.sabh.hr

piše Bojan Mirosavljev

Mladen Kešer – načelnik za primjer!

Ludbreški su antifašisti prije nekoliko godina (na obilježavanju 70. obljetnice izbijanja ustanka u sjeverozapadnoj

Hrvatskoj) predstavili obnovljeno Spomen-područje partizanske bolnice Gabrinovec (autor muzejskog postava Milivoj Dreter, član Predsjedništva SABA RH). Prije neko-liko mjeseci, na informativnoj ploči ispred objekata ratne bolnice – osvanuo je ustaški simbol – slovo „U” i iznad njega ucrtan križ. Komunalnim službama dojavljen je vandali-zam, ali…

Obilazeći „teren”, Mladen Kešer, načel-nik Općine Kalnik, primijetio je neuklo-njenu ustašku ikonografiju na ploči Spomen – područja partizanske bolnice Gabrinovec i – samoinicijativno je vlastitim rukama izbri-sao! Bravo načelniče!

Osuda vandalizma spomeničke baštine„Osuđujem vandalizam počinjen u partizan-skoj bolnici i pozivam na zaštitu i obnovu dru-gih oštećenih spomen – obilježja Narodnoo-slobodilačke borbe na području Kprivničko-križevačke županije ali i u cijeloj Hrvatskoj. Nedopustivo je uništavanje spomenika kul-turne baštine, a osobito partizanskih obilježja koja označavaju patnju čovjeka – u ovom slu-čaju Kalničkog partizanskog odreda u NOB-u. Dapače, Kalnik i okolica moraju raditi na obnovi spomenika kako bi bili dio novije povi-jesti”, kazao je Kešer.

Milivoj Dreter, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Varaždinske županije istaknuo je: Unakaže-nje Spomen bolnice Gabrinovec predstav-lja vandalizam svojstven nacionalističkom komešanju koje već godinama zapljuskuje Hrvatsku. U bolnici gdje su liječeni ranjeni partizani tijekom najvećih bitaka i koja pred-stavlja jedno od rijetkih mjesta humanosti u doba rata, nije bilo nikakve ideologije ili zlo-čina. Tu se dolazi s poštovanjem, a ne s ciljem uništavanja ili obezvređivanja. Kao što ne podržavamo nikakvo rušenje, preseljenja ili preuređenja spomenika, tako osuđujemo i ovaj čin nekog bezumnika. Krilato „U” ostaje simbol zločinaca i treba ostati u tami”. Dodao je, kako se Partizanska bolnica Gabrinovec nalazi na sjevernim padinama Kalničkog gorja. Radila je od 21. rujna 1943. do početka veljače 1944. godine kada je evakuirana pred nadolazećom neprijateljskom ofenzivom. Nekoliko je puta, u međuvremenu stradala – a 8. veljače 1944. godine ustaše su spalili napu-štene barake bolnice. Početkom 1990-ih pot-puno su devastirani i uništeni rekonstruirani objekti Konspirativne bolnice br. 1 Kalničkog partizanskog područja, a po obnovi 2011. već se u dva navrata šaralo po zidovima baraka i Spomen – obilježju. Dretar kaže kako se Spo-men – područje sastoji od nekoliko drvenih

Ne čekajući da komunalne službe uklone ustaški simbol ucrtan prije nekoliko mjeseci na informativnu ploču ispred Spomen partizanske bolnice Gabrinovec – osbno je to učinio MLADEN KEŠER, načelnik Općine Kalnik, osudivši vandalizam te pozvao na zaštitu i obnovu drugih oštećenih spomen-obilježja

Mladen Kešer, načelnik Općine Kalnik

Prijašnji izgled vandalskog oštećenja ploče partizanske bolnice Gabrinovec

dr. Jelke Vesenjak, koja je rukovodila radom partizanske bolnice na Kalniku.

Doktorica Jelka Hirjan – Vesenjak uklju-čila se u revolucionarnu aktivnost još kao sred-njoškolka. Kada je 1942. godine postala liječ-nica, danju je radila u varaždinskoj bolnici, a noću liječila partizane na Kalniku. Nakon oslo-bođenja, uz ostalo je bila profesor na Medicin-skom fakultetu u Zagrebu, znanstveni radnik, a o ratnim danima, uz ostalo je kazivala:

„Moj zadatak u varaždinskoj bolnici bio je da izmučene naše simpatizere od strane policije što duže zadržim na liječenju. Tako-đer, slala sam lijekove i sanitetski materijal borcima na Kalnik. Noću smo se mi komu-nisti sastajali na varaždinskom groblju, gdje smo dogovarali akcije. Bilo je noći kada sam u naprtnjaču stavila najnužnije instrumente, biciklom se odvezla do sela Kućan u čijem je mlinu bila partizanska baza i odatle me kurir vodio u kalničke šume, gdje sam vršila ampu-tacije ruku i nogu. Već ujutro, bila sam na rad-nom mjestu u bolnici u Varaždinu”…

U srpnju 1943. godine policija je uhapsila Jelkinog kurira. Već sutradan, po partijskoj direktivi Jelka je prebačena na Kalnik, gdje je rukovodila radom partizanske bolnice. Bila je jedini liječnik s desetak djevojaka iz kalničkih sela koje je osposobila za bolničarke. U kolo-vozu 1943. godine dva aviona su bombardirala položaj bolnice. Neprijatelj je otkrio lokaciju bolnice – negdje je pukla karika u lancu kon-spiracije. Srećom, nijedna bomba nije pogo-dila cilj. Kasnije se doznalo da je pilot, jedan domobranski časnik, bio simpatizer parti-zana. Sve je vidio iz aviona i namjerno je zao-bilazio cilj. Bacao je bombe unaokolo!

Spas u bolnici GabrinovecPočetkom rujna 1943. godine jače neprija-teljske snage napale su bolnicu. Tko je mogao hodati – pobjegao je! Sve nepokretne, njih četrnaest, poubijali su. Bijegom se spasilo 79 ranjenika i osoblja (među njima i dr. Jelka), koji su dva dana i dvije noći tumarali i lutali kalničkim šumama, dok ih nisu pronašli par-tizani i smjestili – u novu, još nedovršenu bolnicu u Gabrinovcu. U međuvremenu, dok-torica Jelka se oporavila od zarazne bolesti i otišla je put Bilogore, pa u Moslavinu, da bi se opet vratila na Kalnik. Tih dana, u izlogu varaždinske ljekarne pojavila se fotografija mlade liječnice dr. Jelke Hirjan-Vesenjak s potpisom: „I ovu smo banditkinju uhvatili!”

Naravno, bila je to laž!.

objekata. Jedna baraka uređena je autentič-nim inventarom kakav je mogao biti 1943. godine, dok druga baraka služi za sastanke i okupljanje. Spomen – područje partizan-ske bolnice Gabrinovec je sve više i mjesto okupljanja ne samo članova antifašističkih udruga, nego i planinara, izletnika i učenika te inih poklonika antifašizma.

Podsjećamo, od početka ustanka u Hrvat-skoj osnivaju se u zabačenim selima i teško pristupačnim šumama i planinskim predje-lima stacionari s izgrađenim konspirativnim podzemnim skloništima u kojima su se skla-njali i liječli ranjenici i bolesnici. Malobrojni, ali hrabri i požrtvovani sanitetski kadrovi – liječnici, studenti medicine i bolničari par-tizani – stvorili su sanitetsku službu u parti-zanskim jedinicama pri samom njihovom formiranju. Tako je bilo i na Kalničkom gorju.

Doktorica Jelka VesenjakKada je u proljeće 1943. godine stvoren manji slobodni teritorij unutar Kalničkog gorja, pri-stupilo se izgradnji bolničkog stacionara u šumi Rijetko brdo (kota 340), nedaleko zase-oka Stukpe. Kpacitet stacionara bio je oko 40 ležajeva. Izgrađeni su samo provizorni objekti – zapisao je dr. Krešimir Švarc, dugogodišnji liječnik i kroničar, te istaknuo veliku ulogu

NEDOPUSTIVO JE UNIŠTAVANJE SPOMENIKA KULTURNE BAŠTINE, A OSOBITO PARTIZANSKIH OBILJEŽJA KOJA OZNAČAVAJU PATNJU KALNIČKOG ČOVJEKA – KAŽE KEŠER

11ANTI FAŠI Z AM D IJASPOREGLAS ANTIFAŠISTA

Johanna – majstor za sveŠira javnost malo zna o sudjelovanju pripadnika hrvatskih manjinskih zajednica u okolnim zemljama u otporu najvećem zlu dvadesetog stoljeća. Njihov antifašizam je dio i naše antifašističke priče.

Mislimo kako puno znamo o povijesti borbe Hrvata protiv fašizma. For-malno, četrdeset i pet godinama, ono

se navodno nalazilo u središtu povijesnih istraživanja. Usprkos tome brojne teme nisu dovoljno istražene ili traže novi pristup pri-mjeren potrebama novog vremena i novih znanstvenih spoznaja. Jedna od razmjerno zanemarenih tema je i ona o sudjelovanju Hrvata izvan područja Republike Hrvatske u otporu fašizmu.

Šira javnost tako malo zna o sudjelovanju pripadnika hrvatskih manjinskih zajednica u okolnim zemljama u otporu najvećem zlu dvadesetog stoljeća. Njihov antifašizam je dio i naše antifašističke priče. Što, primjerice, znamo o antifašizmu Gradišćanskih Hrvata? Oni su se vrlo rano našli izloženi udaru fašizma, prvo pod vlašću diktatorskog režima Engelberta Dollfussa (od 1934.), a potom pod nacističkim režimom (od 1938.).

Među osobama koje su pružale otpor fašizmu, a pripadaju gradišćansko-hrvatskoj zajednici, posebno se ističe Johanna “Hanna” Sturm. Johanna je rođena u siromašnoj hrvat-skoj obitelji u selu Klimpuh (Klingenbach) na sjeveru Gradišća (Burgenlanda) 1891. Zbog velikog siromaštva još kao dijete počela je raditi u tvornicama, prvo u Gradišću, a potom u Beču. Johanna se među radnicima isticala ne samo svojim godinama već i zalaganjem za socijalu pravdu. Svoj prvi štrajk organizirala je već s četrnaest godina, premda je čitati i pisati naučila tek s osamnaest! Gajila je, za svoje vri-jeme i atipičan životni stil. Odlučila je imati djecu bez sklapanja formalnog braka.

Od 1908. Johanna Sturm je članica Socijal-demokratske stranke Austrije. Tijekom Prvog svjetskog rata aktivno se protivi sudjelovanju

piše Marin Knezović

Austro – Ugarske u ratu. Radeći u tvornici oružja hotimice kvari njezine proizvode (sipa u granate pijesak umjesto baruta) i ponovo organizira štrajkove. U ratu pogiba i njezin nevjenčani suprug.

Poslije sloma mađarske revolucije 1919. pomaže izbjeglim revolucionarima pa je tako u bijegu pomogla i samom mađarskom bolj-ševičkom vođi Beli Kunu.

PISMO PREDSJEDNIKA UDRUGE ANTIFAŠISTIČKIH BORACA I ANTIFAŠISTA OPĆINE KOSTRENA, LJUBOMIRA PAŠKVANA

Koncert Marka Perkovića Tompsona u Kostreni

Za nas antifašiste krajnje je nepri-hvatljivo da se u našem mjestu – Općini – pokušava organizirati taj

koncert. Sloboda, tolerancija i pravo poje-dinca imaju granicu – to pravo, toleran-cija i sloboda ne smiju ugrožavati druge. Nastup pjevača i publika koja prati nje-gove koncerte, a za svoje neistomišljenike, drugačije po vjeri, naciji priželjkuje Jase-novac i Gradišku Staru, prelaze te granice.

Koncerti u kojima se veliča ustaštvo i ustaški pozdrav ZDS neprihvatljivi su, a

njihovo prizivanje kao domoljublje skan-dalozni. Zar je ubijanje na stotine tisuća civila domoljublje, poklanjanje svojih krajeva okupatoru (Istra, Rijeka, dio Pri-morja i Gorskog Kotara, Dalmacije – Ita-liji; Međimurja i Baranje – Mađarskoj) domoljublje?

Kostrena je od ustaških vlasti prepu-štena na milost i nemilost najprije tali-janskim fašistima, a kasnije njemačkim nacistima. Ovaj naš kraj nije bio u tvore-vini NDH nijedan dan.Te „domoljube”

U Novom Listu, pročitali smo želju (iz samog članka nije nam baš jasno čiju) za organizacijom koncerta MPT u Kostreni

Godine 1927. Sturm se razilazi sa socijalde-mokratima i pridružuje se komunistima. Kao komunistkinja ne uspijeva više naći posla u Austriji. Isto tako, pokušaj pronalaženja posla u Njemačkoj završava neuspjehom. Zato 1929. odlazi u Sovjetski Savez.

Već 1932. ponovo je u Austriji. Ovog puta izbačena je iz Komunističke partije Austrije, no to je ne sprječava u političkom i društvenom djelovanju. Dollfussov režim hapsi je čak četiri puta, no najteže doba za Johannu Sturm tek dolazi.

Godine 1938. nacisti priključuju Austriju Njemačkoj. Novi režim već u ožujku 1938. Sturm zatvara u koncentracijski logor. U logoru (Ravensbrück) proživjela je čak sedam godina, do njegova oslobođenja krajem travnja 1945. U logoru organizira tzv. “Sturm kolonu”, skupinu žena koja je radila obrtničke popravke u logoru. Sama Johanna imala je gotovo čarobnu sposob-nost ovladavanja različitim zanatskim vješti-nama. Nije bilo toga što ona nije znala popraviti ili napraviti. Među logorašima organizirala je i mrežu otpora nacistima.

Po izlasku iz logora aktivna je u pomaga-nju kaznenih progona nacističkih zločinaca i svjedočila je na suđenjima u Nürnbergu. Takav angažman Johanne Sturm ne nailazi na odo-bravanje u Austriji. “Tiha većina” smatrala je da, ako je baš tako bilo loše u logorima, kako to da je Sturm u njima proživjela toliko dugo? Godine1958. piše svoju autobiografiju, no nitko je u Austriji ne želi objaviti. Autobiografija je izašla tek 1982. pod naslovom „Die Lebensges-chichte einer Arbeiterin. Vom Burgenland nach Ravensbrück“ (Životna priča jedne rad-nice. Od Gradišća do Ravensbrücka). Mučenja, glad i različita druga zlostavljanja ostavila su trajan trag na prekaljenoj logorašici. Od poslje-dica maltretiranja nije se oporavila do smrti.

Poslije Drugog svjetskog rata Johanna Sturm ponovo živi u bijedi, no vraća se u svoj Gradišće gdje vlastitim rukama sebi podiže kuću.

Zadnja epizoda života Johanne Sturm odnosi se na Zagreb. Tu je od 1957. živjela njezina kćer Therese, koja je bila ne samo Johannina kćer nego i suradnica u njezinom društvenom djelovanju. Po povratku Johanne iz Sovjetskog Saveza u Austriju Therese je ostala u Rusiji gdje je postala žrtva Staljinovih progona, provevši 18 godina po gulazima. Poslije normaliziranja odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza sa suprugom odlazi u Hrvatsku. Tako Johanna 1984. umire u Zagrebu kod svoje kćeri.

O iznimnom životu Johanne Sturm 2010. Srđan Segarić i Jasminka Tomaš snimili su dokumentarni film “Život vrijedan življenja”.

nije bilo briga za Hrvate koje su prepustili stranim zločincima i njihovim domaćim slugama. Znali su ustaše unaprijed kome prepuštaju svoj narod, jer su se godinama pripremali u Italiji za svoj pohod, dok su šesdeset tisuća Hrvata protjerani iz Istre prije početka 2.svjetskog rata. Mnogi su Kostrenjani strijeljani, odvođeni u inter-naciju i logore, sprovođeni i maltretirani po zatvorima da odaju svoje ilegalce i borce, kuće opljačkane i spaljene, djeca su u školi dobivala batine sa prućem i šibama ako bi progovorili hrvatsku riječ ili se nisu odazvala na svoje talijanizirano ime.

Bez obzira na strašan teror, pogibelj i veliku žrtvu, 126 Kostrenjana dalo je svoj život za oslobođenje i pripojenje matici zemlji. U sve četiri godine rata nijedna pošiljka oružja, hrane, tiska, sanitetskog materijala, odlazak u partizane, (ne samo iz Kostrene već i iz Sušaka i Krka) nije

provaljen niti su otkriveni brojni ranjeni borci i delegati koji su se liječili i oporav-ljali u Kostreni. Sva je Kostrena bila u NOP-u!

Te „domoljube” nije bilo briga ni za vlastite vojnike, 14.12.1944. godine Njemci su tu u Martinščici strijeljali 13 mornaričkih dočasnika Obalnog zapo-vjedništva, kao odmazdu što su nekoliko dana ranije tri časnika i 20 mornara sa svojim ratnim brodom prebjegli par-tizanima. Komentar ustaških vlasti za streljane dočasnike je bio da su pripadali politički neodgojenim i izdajstvu sklo-nim časnicima.

Ovo je samo kratak ali smatram i sasvim dovoljan osvrt koji obrazlaže neprihvatljivost održavanja tog koncerta te grubo vrijeđanje pravih domoljuba, pogotovo onih koji su svoje živote dali u NOB-i i licemjerstvo organizatora istog.

12 RETROVI ZOR www.sabh.hrwww.sabh.hr

TURNEJA PREDSJEDNICE HRVATSKE KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ

Domoljublje krvavih rukava

V eć dugo vremena tvrdim, a to je svojim putom u Argentinu i potvrdila, da mi imamo najmudriju predsjednicu na

svijetu, ali samo kada šuti! Ona sirotica, ako je u međuvremenu netko mudar ne savjetuje, daje izjave, koje ne samo da graniče sa zdra-vim razumom, već često krše hrvatske zakone i Ustav. Da mnogi će na to reći „sirotica”, ali na žalost mi smo siroti, jer gospođa Predsjednica sramoti nas već dovoljno po svijetu, a to njeno sramoćenje i košta!

Slikanje pred Bijelom kućom u Washin-gtonu i nije neki štos, ali gospođa nikada nije objasnila što je tamo tražila i što je učinila za dobrobit građana koje predstavlja. Tri puta izjaviti u Poljskoj da je Jugoslavija bila iza „željezne zavjese” nije neznanje, već malici-oznost. I da ne nabrajam. Kada bi se nabro-jale sve umotvorine i postupci naše „kra-ljice Balkana” ove novine nemaju dostatnog papira.

Njeno nedavno putovanje Južno Ame-rikom bio je vrh svih vrhova njenog „poli-tičkog” istupa. Prvo i osnovno pitanje je što hrvatskom boljitku može donijeti turneja po Južnoj Americi? Ipak u tom dijelu svijeta živi veliki broj iseljenika s ovih prostora. Mnogi su odavde odlazili trbuhom za kruhom još u devetnaestom stoljeću, ali naravno gos-pođa Kitarović nije se njima mogla ni fizički obratiti, ali zato se obratila onima mlađim. Potomcima onih koji se tamo nakon Drugog svjetskog rata onamo nisu iselili, već pobje-gli od krivičnog progona, ne samo Jugoslavije već i europskog ratnog i krivičnog prava. Da netko ne bi rekao da sam neobjektivan prema njoj i da joj podmećem citirat ću i samu Predsjednicu.

piše N inoslav Kopač Prilikom primanja povelje o počasnom gra-đaninu Buenos Airesa naša „kraljica Balkana” reče: „Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine.” Mudrujući dalje nastav-lja: „Hrvati u Argentini dijelili su sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugo-slavenskog komunističkog režima, kojemu je smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere”.

A zašto baš Argentina. Argentina, u kojoj je na vlasti bio diktator Juan Peron, koji je bio poklonik fašista, poslije rata širom je otvorio vrata „domoljubima” iz cijele Europe, koji su svojim domoljubljem natopili krvlju čitav europski kontinent. Naravno, tada nije bilo izravnih avionskih veza preko oceana, pa su mnogi domoljubi u garderobama Vatikana svoje krvave gaće mijenjali za svećeničke habite i maskirani bježali u Argentinu koja im je pružila dobrodošlicu. Tako je osim naših „domoljuba” Pavelića, Luburića, Šakića, pa i pukovnika Stiera, djeda tajnika HDZ, mnogi europski „rodoljubi” skončali tamo, jer su bili sigurni da će im to biti utočište i da će od tamo moći i dalje širiti svoje „domoljublje”.

U Argentini se sklonio i jedan od najvećih njemačkih „rodoljuba” Adolf Eichmann, koji se hvalio da je pobio miljun i pol Židova diljem Europe. Za njega je naš „domoljub” Ante bio mala beba, jer nije imao „sreću” da na prosto-rima po kojima je klao, nije živio toliki broj Židova, Srba i Roma. A da ih je bilo, tko zna!

Evo potomcima, a možda i nekim preživje-lim pristalicama takovih „rodoljubnih” ideja obratila se naša predsjednica i pozvala ih da se vrate i da svoje domoljublje šire po današnjoj Hrvatskoj.

Na druženje s našom „dijasporom” u Argentini, koja je uz put tražila da se iz našeg Ustava izbaci antifašizam reagirao je Efra-imZuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal u Beču koji je našoj Predsjednici poslao pismo, kojeg u cjelini prenosimo:

Poštovana Predsjednice Grabar-Kitarović,Pišem vam kako bih izrazio svoju zgrože-

nost i kako bih protestirao protiv vaših izjava izrečenih tokom vaše posjete Argentini. Prema hrvatskom portalu Index.hr, rekli ste da ste „ponosni na sve generacije Hrvata koje su došle u Argentinu”. Ako je to točno, očito ste ponosni i na zloglasne ustaške ratne zločince poput Ante Pavelića, Eugena Dide Kvaternika, Dinka Šakića, Nade Šakić, Ive Rojnice, Vinka Niko-lića i Franje Nevistića, da samo nabrojimo neke od ustaša koji su pobjegli u Argentinu da bi izbjegli kaznu i koji su „dijelili sudbinu svog naroda tokom bivšeg jugoslavenskog komuni-stičkog režima”.

Takva izjava je obično prikrivanje jezivih zločina ustaškog režima u NDH i strašna uvreda žrtvama, njihovim porodicama i onima koji su se borili protiv njega.

Iskreno vaš,dr. Efraim Zuroff

Zaključka je vrijedno i javljanje čuvene novin-ske agencije France-Presse (AFP), koja piše o osudi Centra Simon Wiesenthal, čiji je direk-tor Efraim Zuroff, Kolindinu izjavu nazvao „smijurijom”.

Prilikom primanja povelje o počasnom građaninu Buenos Airesa naša „kraljica Balkana” reče: „Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine”. Mudrujući dalje nastavlja: „Hrvati u Argentini dijelili su sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima, kojemu je smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere”.

NA DRUŽENJE S NAŠOM „DIJASPOROM” U ARGENTINI, KOJA JE UZ PUT TRAŽILA DA SE IZ NAŠEG USTAVA IZBACI ANTIFAŠIZAM REAGIRAO JE EFRAIM ZUROFF, DIREKTOR CENTRA SIMON WIESENTHAL U BEČU

dr. Efraim Zuroff

Argentinski tango „Kraljice balkana”Nisu svi argentinski Hrvati ustaše, ali su ustaše gotovo svi Hrvati

s kojima se Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u Argentini sastala na početku službenog puta. To

je komentar u jednom našem tjedniku koji također navodi da su sve religijsko-folklorne organizacije kojima se Predsjednica obratila na početku argentinske turneje nedvojbeno filoustaške. Riječ je o udru-gama i institucijama kojima je Predsjednica dodijelila državna odliko-vanja i priznanja, poručivši da je ponosna na „sve generacije Hrvata koje su došle u Argentinu”, pa i one koji su „nakon Drugog svjetskog rata upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedo-čiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”.

Zastupnica GLAS-a Vesna Pusić prokomentirala je kako je „neču-veno da Predsjednica govori protiv Ustava vlastite zemlje”, a SDP-ovac Predrag Matić predsjednicu Grabar-Kitarović naziva „hodaju-ćim skandalom” i poručio joj da ga je „sram što je ona Predsjednica Hrvatske”. Arsen Bauk (SDP) prokomentirao je: „Da je to izjavila Angela Merkel, u Njemačkoj bi vladala raprava o tome hoće li je nakon

povratka u Njemačku smjestiti u zatvor ili u neku drugu ustanovu. Kad nešto slično izgovori hrvatska predsjednica, onda reakcije u Hrvatskoj – ima, ali je nešto manja”. Burno je reagirao i šef Centra Simon Wiese-nhal Ephraim Zurrof.

Dakako, odmah se oglasio ured Predsjednice koji je kritičarima, među inim, poručio: „Predsjednica odbacuje zlonamjerna tumačenja njezine izjave iz obraćanja argentinskim Hrvatima. Ta izjava ni na koji način nije u suprotnosti s vrlo jasno više puta izrečenim stavovima o NDH, kao i o doprinosu antifašizma u stvaranju moderne hrvatske države. Samo zlonamjerni mogu iz predsjedničine izjave iščitavati veličanje jednog totalitarnog režima i njegovih predvodnika. Tužno je što se ni dan danas, ne priznaje žrtva mnogim iseljenicima koji nisu smjeli izražavati domoljublje u svojoj zemlji, težnju za slobodnom i neovisnom Hrvatskom, a koji su za vrijeme bivše Jugoslavije bili zatvarani, proganjani pa čak i ubijani”. Predsjednica je uputila i pismo dr. Efraimu Zuroffu, direktoru Centra Wiesenhal za Izrael i istočnu Europu, u kojem je ponovila stavove iz reakcije i odbacila njegova, kako je navela, „promašena tumačenja”. (B.M)

Predsjednica se u posjetu Argentini sastala s predstavnicima dijaspore u toj zemlji i dala izjavu koja je otvorila polemiku i zamjerke oporbenih zastupnika te dijela medija

13SJ EĆANJAGLAS ANTIFAŠISTA

ZA NAJVEĆU RADNU AKCIJA, SMATRA SE ŽETVA U SANIČKOJ DOLINI BLIZU KLJUČA, LJETI 1942. GODINE, U KOJOJ JE SUDJELOVALO VIŠE OD SEDAM TISUĆA DJEVOJAKA I MLADIĆA

OMLADINSKE RADNE AKCIJE

Za žuljeve nitko nije marioNa trasi se radilo udarnički, s pjesmom

i natjecateljskim poletom, prisjeća se dr. TOMISLAV BADOVINAC, počasni

predsjednik Saveza društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske koji je kao „akcijaš“ (od komandira do komandanta brigade) sudjelovao na gotovo svim saveznim omladinskim radnim akcijama, ali i na brojnim lokalnog značenja, od 1949. do 1961. godine

Od 1941. do 1990. godine, oko dva milijuna omladinki i omladinaca provelo je dobrovoljno radeći više od 130 milijuna dana. Počeli su žetvom, skupljajući ljetinu ispred neprijatelj-skih položaja, sječom drva, branjem kukuruza i nastavili pošumljavanjem goleti, gradeći pruge, mostove, ceste, hidrocentrale, tvor-nice… Na trasi se radilo udarnički, s pjesmom i natjecateljskim poletom, za žuljeve nitko nije mario – prisjeća se dr. TOMISLAV BADOVI-NAC, počasni predsjednik Saveza društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske koji je kao „akcijaš“ (od brigadira do komandanta brigade) sudje-lovao na gotovo svim saveznim omladinskim radnim akcijama, ali i na brojnim lokalnog značenja, od 1949. do 1961. godine.

Titova porukaPosebno je ponosan na završetak radova na autoputu Grdelica – Skoplje, kada je obnašao dužnost komandanta štaba omladinske radne brigade i dočekao Tita koji je, obraćajući se mladim sudionicima, među ostalim poručio: „Koliko mi je bilo mogućno, ja sam pratio rad omladine na autoputu. I moram da kažem, da ove godine nisu do mene dolazile neke pri-tužbe ili problemi. Iz toga sam vidio da je sama organizacija čitavog posla mnogo bolja, nego je bila ranije“.

Badovinac podsjeća i na riječi nekadašnjeg akcijaša i udarnika dr. Slobodana Ristanovića, autora monografije „To su naših ruku djela“, koji kaže: „mnogi su se tih poratnih godina nosili mišlju ako su naši stariji drugovi išli u rat da zemlju oslobode, zašto ne bismo i mi u slo-bodnoj zemlji dali svoj doprinos, jer to je naše – otvaraju nam se mogućnosti sretnijeg života, zaposlenja. Brojni mladi ljudi željeli su da odu sa sela, nešto nauče, da se zaposle. Njih gotovo sto tisuća je opismenjeno, naučili su da čitaju i pišu i prvo pismo roditeljima kao pismeni poslali“.

Na trasi se bilježilo sve – ističe Badovi-nac. Svaki dan mjeren je učinak na gradilištu, koliko kubika, kolica, postavljenih kolosijeka pruge, asfaltne staze – dužnih metara i sve se to zbrajalo svakih 10 dana. Na kraju svake dekade proglašavane su najbolje brigade po

učinku, na trasi, gradilištu. Uspjeh se rangi-rao i po rezltatima u popodnevnim aktivno-stima, kulturnim i sportskim. Svjedoci tog doba sa sjetom pričaju kako su se uz pjesmu i rad, rađale velike ljubavi i najsnažnija prija-teljstva koja su ostajala za cijeli život.

Akcije su počinjale 1. travnja (dan kada su 1946. godine počele pripreme za organi-ziranje izgradnje pruge Brčko – Banovići) i potrajale do 29. studenoga (Dana Republike u SFRJ). Redovno se prijavljivalo čak i tro-struko više mladih nego što je bilo određeno. Morali su biti ispunjeni i neki kriteriji: uče-nici su morali biti primjerni, nisu smjeli biti lakši od 50 kilograma i ne mlađi od 16 godina. Bio je obvezatan i liječnički pregled, pa je to bila prigoda za sistematsku kontrolu zdravlja.

Radne akcije su počele još tijekom NOR-a. Za najveću, smatra se žetva u Saničkoj dolini blizu Ključa, ljeti 1942. godine, kada je više od sedam tisuća djevojaka i mladića poku-pilo 270 vagona pšenice, ječma i kukuruza, pet vagona graha, osušilo tri vagona šljiva i jabuka, izvadilo 17 vagona krumpira, napra-vilo četiri vagona pekmeza od šljiva za ishranu vojske i naroda. Mladi su u siječnju i veljači 1945. godine, nedaleko od vatrenih položaja Srijemskog fronta, pobrali kukuruz s više od 20 tisuća jutara zemlje. Nešto kasnije oko 15 tisuća omladinki i omladinaca je obavilo i sje-tvu na 49 tisuća jutara napuštenih njiva.

Brčko BanovićiPrema riječima našeg sugovornika, mladi su, u oslobođenim krajevima radili na raščišća-vanju i obnovi puteva, pruga, mostova, nase-

piše Bojan Mirosavljev

Među tisućama sudionika brojnih omladinskih radnih akcija bio je i Tomislav Badovinac

lja. Nakon rata slijedila je izgradnja razru-šene zemlje. Prvi veći izazov bila je izgrad-nja 90 kilometara pruge Brčko Banovići, od siječnja do studenoga 1946. godine na kojoj je sudjelovalo 62.268 mladih iz svih krajeva Jugoslavije. Najteže je bilo probiti tunel kroz Majevicu, usjeke na Kiseljaku i kroz Orlovski klanac, ali to nije omelo mlade da omladinska pruga bude završena 22 dana prije roka, a na prvom vlaku koji je kre-nuo iz Banovića prema Beogradu, pisalo je „Mi gradimo prugu – pruga gradi nas“. Već naredne 1947. godine na red je došla pruga između Šamca i Sarajeva, koju je gradilo 211.370 mladih i 5.840 mladih iz inozemnih brigada.

Nizali su se pothvati, a među njima je najveća omladinska radna akcija, izgrad-nja autoputa „Bratstvo i jedinstvo“ koja je s prekidom trajala devet godina. Najprije dio-nica Beograd – Zagreb, nastavak od Zagreba do Ljubljane, a potom i dionice kroz Srbiju i Makedoniju, sve do 1963. godine, kada je završeno ukupno 1.066 kilometara, a koje je izgradilo 573.737 brigadira. Omladina je obnavljala i zemljotresom porušeno Skoplje, Banjaluku i Bar, gradila dijelove Jadranske magistrale, nasip na Savi kod Zagreba, hidro-centrale „Jablanicu“ na Nedretvi i „Vinodol“, dionice pruge Beograd – Bar…

Tomislav Badovinac poziva mlade volontere na dobrovoljni rad za opću dobro-bit, naglašava da je šteta što je akcijaštvo zamrlo raspadom Jugoslavije, jer to nije samo rad, već i nastojanje da mladi steknu radne navike i postanu tolerantni ljudi.

Desničarska „udarna petorka“

Izdvojeno je mišljenje MLADENA ANČIĆA, NATAŠE JOVIČIĆ, IVE LUČIĆA, ANTE NAZORA i NEVIA ŠETIĆA – petero članova

„Vijeća za prošlost“Petero članova Vijeća za suočavanje s posljedi-

cama vladavine nedemokratskih režima, uputili su

dopis prmijeru Andreju Plenkoviću u kojem su izni-jeli vlastita stajališta. Mladen Ančić, Nataša Jovičić, Ivo Lučić, Ante Nazor i Nevio Šetić „u glas“ poručuju: Moralo se zabraniti crvenu petokraku, srp i čekić i parolu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ (sic)!

Inače, Vijeće za suočavanje s posljedicama

vladavine nedemokratskih režima, petokraku su na kraju ocijenili kao neupitnu, ali su istaknuli da i ona ima dobre i loše aspekte, a pozdrav „Za dom spre-mni“ ocijenjen je kao dopustiv isključivo u kontek-stu njegova korištenja na komemoracijama vezanim uz HOS.

Moralo se zabraniti crvenu petokraku, srp i čekić i parolu „Smrt fašizmu, sloboda narodu“

14 J U BI LEJ www.sabh.hr

75. OBLJETNICA OPERACIJE „WEISS 2”

Bitka na Neretvi

Votkraj veljače i na početku ožujka 1943. godine u dolini rijeke Nere-tve i Rame vodila se jedna od

najdramatičnijih bitaka Narodnooslo-bodilačkog rata u Jugoslaviji – bitka na Neretvi, poznata i kao bitka za spašava-nje 4000 ranjenih i bolesnih partizana, koje je trebalo izvući da ih neprijatelj ne bi uništio i prebaciti preko Neretve u istočnu Herecegovinu i Crnu Goru. Po tom svojem zadatku i cilju bitka na Neretvi je najhumanija bitka u novijoj vojnoj povijesti.

Protiv Glavne operativne grupe, na čelu s Vrhovnim štabom, koju su sači-njavali Prva i Druga proleterska, Treća udarna, Sedma banijska i Deveta dal-matinska divizija – ili oko 24 tisuće boraca – neprijatelj je angažirao gotovo osam divizija, odnosno više od 80 tisuća vojnika i 20 tisuća četnika Draže Mihailovića.

Posebno poglavlje u ofenzivi jedinica NOVJ-a pripada borbi za Prozor. Na glav-nom pravcu napada Talijani su čvrsto branili taj gradić, jer bi se zauzimanjem Prozora otvorio put prema Neretvi. Zato je i sam Tito došao u područje Prozora, u Šćit, i naredio Trećoj udarnoj diviziji: „Prozor noćas mora pasti!“ Povela se žestoka borba, bilo je mnogo gubitaka, ali Prozor je pao. Oslobođenjem Pro-zora, cijela grupacija i ranjenici mogli su krenuti prema Neretvi.

U međuvremenu, Tito je naredio inženjeru Vladimiru Smirnovu da

poruši sve mostove na Neretvi. Time će neprijatelja dovesti u zabludu o svojim namjerama. Rušenje mostova na Nere-tvi njemački i talijanski izviđači odmah su registrirali. Generali Lohr i Luters bili su čvrsto uvjereni da se „Tito želi probiti na sjever“. Zato su počeli pomi-cati svoje jedinice. Trećeg ožujka bio je najpresudniji dan u cijeloj bitki na Neretvi. Toga dana je devet partizanskih brigada, uz pomoć tenkovske čete i arti-ljerijske divizije, krenulo u opći napad. Došlo je do paklenog sudara. Udar par-tizanskih jedinica već je sutradan bacio Nijemce i ustaše natrag prema Bugojnu i Jajcu. Gornji Vakuf je oslobođen. Stvo-reni su uvjeti za spas ranjenika i njihovo prebacivanje preko Neretve.

Čim su njemačke divizije s usta-šama odbačene, Tito je ponovno podu-zeo manevar koji je opet iznenadio nje-mačke generale. Bio je pregrupirao svoje snage, promijenio pravac njihova nastu-panja za gotovo 180 stupnjeva. Petog ožujka Tito je naredio forsiranje Nere-tve u rajonu Jablanice. Drugoj proleter-skoj dao je u zadatak da prijeđe Neretvu kod porušenog mosta u Jablanici, a inže-njeru Smirnovu da pokraj toga mosta napravi prijelaz za cijelu grupaciju i ranjenike. Prijelaz preko Neretve počeo je u noći 6/7. ožujka. Na čelu se nala-zilo odjeljenje bombaša dobrovoljaca iz Trećeg bataljuna Druge dalmatinske brigade. Oni su neopaženo prešli preko porušenog mosta, uništili četničko osiguranje i stvorili uvjete za prijelaz drugih jedinica. Time je otvoren prolaz glavnini i ranjenicima da iziđu iz kotla

Neretve i počnu nastupati u istočnu Hercegovinu. Neke jedinice prešle su Neretvu blizu Konjica, koje su branile jake njemačko-četničke snage.

Prilikom prijelaza Neretve najteže je bilo prebaciti ranjenike i oboljele od tifusa. Prebacivanje preko improvizi-ranog mosta kod Jablanice izvršeno je pod neprekidnom paljbom neprijatelj-ske artiljerije i bombardiranjem avi-jacije. Zatim je ranjenike i bolesnike trebalo što brže prebaciti na prostor

piše Bojan Mirosavljev

Presudni čin proboja iz okruženja u dolini rijeke Neretve izveli su borci Druge dalmatinske brigade, odjeljenje bombaša dobrovoljaca iz 3. bataljona. Oni su neopaženo prešli preko porušenog mosta, uništili četničko osiguranje i otvorili put ostaloj grupaciji Vrhovnog štaba za daljnje napredovanje kroz istočnu Hercegovinu. Prodor Glavne operativne grupe s Vrhovnim štabom preko Neretve označio je novu etapu u ofenzivi koja je dovela divizije NOVJ-a u dolinu Drine, Sandžak i Crnu Goru. Na tom putu je grupa od 20 tisuća četnika Draže Mihailovića bila tako potučena da se do kraja rata više nije oporavila.

Marijan Detoni: Prijelaz preko Neretve (tuš i akvarel)

Antifašizam u Vukovaru

Pred Spomen – kosturnicom (djelom vukovar-skih arhitekata Slavka Marušića i Miodraga Jandrića) na Trgu žrtava fašizma u Vukovaru

upriličena je komemorativna svečanost u povodu 73. obljetnice proboja Srijemskog fronta i oslobo-đenja Vukovara (12. travnja 1945. probijen je Sri-jemski front, zadnje uporište fašističke koalicije u ovom dijelu Europe i oslobođen Vukovar s okolnim naseljima). Brojna izaslanstva položila su vijence te odala počast za 388 žrtava fašističkog terora, čiji su posmrtni ostaci preseljeni iz Dudika, 155 boraca Pete vojvođanske udarne brigade i 62 pripadnika Crvene armije, poginulih 8. i 9. prosinca 1944. godine u desantu preko Dunava i u borbama za oslobođenje Vukovara.

Skupu su, među inim, nazočili Aleksandar Ande-jev (Veleposlanstvo Ruske Federacije), Milan Šapić (Konzulat Republike Srbije), Đorđe Čurčić, zamje-nik župana Vukovarsko-srijemske županije, Zdenko Duplančić, predsjednik Sekcije boraca Prve proleter-ske brigade iz Beograda (sudionik proboja Srijem-skog fronta i sudionik oslobođenja Vukovara), Fra-njo Habulin, predsjednik i Petar Raić, član Predsjed-ništva SABA RH, predstavnici braniteljskih udruga Domovinskog rata, Saveza društva „Josip Broz Tito“ Hrvatske, izaslanstva antifašističkih boraca i antifa-šista iz Vukovarsko-srijemske, Požeško-slavonske, Osječko-baranjske i Zagrebačke županije i Grada Zagreba…

„Operacija proboja Srijemskog fronta započela je

Govoreći o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj na svečanosti povodom 73. obljetnice proboja Srijemskog fronta i oslobođenja Vukovara, LAZO ĐOKIĆ, član Predsjedništva SABA RH, poručio kako se moramo boriti za Hrvatsku i svijet bez mržnje te ustrajati na jačanju antifašističkih vrednota

12. travnja 1945., u 5 sati ujutro – sa utvrđene linije koja je omogućavala njemačkoj fašističkoj vojsci i njenim pomagačima izvlačenje svih snaga sa južnog bojišta. Toga dana više ništa nije moglo zaustaviti jedi-nice Narodnooslobodilačke vojske - Srijemski front je probijen, a iza te linije su u kratkom vremenu, oslo-bađani mnogi gradovi i sela. Istog dana - 12. travnja u Vukovar ulaze borci Prve proleterske divizije. Opera-cija oslobađanja Vukovara završena je sutradan, kada su oslobođeni Borovo naselje i Borovo“, istaknuo je Lazo Đokić, predsjednik ZUABA. Govoreći o aktual-noj drušveno-političkoj situaciji u Hrvatskoj, dodao je da ogromne žrtve na ovim prostorima koje su pale u borbi protiv fašizma moraju biti dovoljna opomena da se borimo protiv oživljavanja ideja zla.

Borci – Boračko jezero, kako bi se izbje-gla opasnost od nadiranja neprijatelja iz Konjica. Od Jablanice do Ćićeva to je bilo moguće jedino planinskom stazom na padinama Prenja. Vrhovni koman-dant je za prijenos ranjenika odredio cijelu Devetu dalmatinsku diviziju, Osmu banijsku brigadu i talijanske zarobljenika. Jedinice koje su prenosile ranjenike i bolesnike zahvatila je epi-demija dizenterije i tifusa, što je znatno smanjilo njihovu borbenu sposobnost. Osma banijska brigada bila je gotvo pot-puno izbačena iz stroja.

Za to vrijeme divizije Glavne ope-rativne grupe nastavile su ofenzivu u istočnoj Hercegovini. Kada su evaku-irani svi ranjenici i bolesnici, među posljednjima je preko Neretve prešao Tito s najbližim suradnicima. Bitka za spašavanje ranjenika bila je uspješno završena. Prema Titovoj ocjeni, u bitki na Neretvi ostvareni su planovi Vrhov-nog štaba. Četvrta neprijateljska ofen-ziva je propala. Opkoljavanje slobodnog teritorija i uništenje snaga NOVJ-a nije uspjelo, zahvaljujući kontramanevru udarne grupe kod Neretve i Gornjeg Vakufa. Ranjenici su spašeni, a četnici Drže Mihailovića bili su likvidirani, i to u krajevima gdje su imali najjača upori-šta. Nakon puna dva mjeseca danonoć-nih borbi, divizije oko Vrhovnog štaba stvorile su novi slobodni teritorij u San-džaku i Crnoj Gori i malo predahnule. I neprijateljske snage morale su stati. Bilo je to malo zatišje pred novu buru, koja je nastupila 15. svibnja 1943., bitkom u dolini Sutjeske.

Borci 6. (ličke) proleterske divizije „Nikola Tesla” na Srijemskom frontu

15H U MORGLAS ANTIFAŠISTA

PARTIZANSKI SATIRIČKI TISAK

Od „Kerempuha” do „Bodljikavog ježa”Satirički list „Petrica Kerempuh“, malog formata,

izašao je u drugoj polovici 1943. godine u samo jednom primjerku i jednom broju. „Petrica

Kermpuih“ je bio, zapravo, poticaj da se krene u izda-vanje pravog satirčkog lista u Hrvatskoj, koji će prvi broj otisnuti tiskara „Vjesnika” u zaseoku Čatrnji na Kordunu (list „Petrica Kerempuh“ nije sačuvan).

Za prvi broj novog lista sve je tekstove pripremio i sve karikature nactao Vilim Čerić. Zbog naprednih tra-dicija prerdratnog humoirstičnog lista „Jež“ odnosno

„Ošišani jež“, novi je list nazvan „Bodljikavi jež“. Tiskan je u vejači 1944. na 4 stranice formata 46x31 cm, s kre-ativno oblikovanom „glavom“, petostupačnim slogom i 22 karikature rezane u linoleumu. Grafički je čist i pre-gledan. Naklada je bila 5800 primjeraka. U jednom od izvještaja Propagandnog odjela ZAVNOH-a, navodi se da je pored svih nedostataka list „Bodljikavi jež“ dobro primljen kod boraca i u narodu, što svjedoče brojni pri-lozi i pisma koje prima redakcija.

Sljedeća tri broja, radi pleonazma u naslovu, nose

naziv „Jež“, znatno su siromašnija i donekle mijenja-juj izgled. Izlaze samo na jednom listu s preoblikova-nom „glavom“. „Jež“ broj 2 ima trostupačni slog, i samo pet karikatura, a brojevi 3 i 4 četverostupančni slog i po sedam karikatura, također rezanih u linoleumu. Tiskani su u tiskari „Naprijed“ u nakladi od dvije do tri tisuće primjeraka. Urednici su bili Joža Horvat, Slavko Grbešić i Vladimir Kristl.

Donosimo nekoliko satiričkih priloga i karikatura iz prvog broja „Bodljikavog ježa“.

BODLJIKAVE VIJESTIPoglavnik je izjavio: Čim se ustaše približe položajima, partizani pucaju. To nije lijepo od njih, kad sam rekao da su – uništeni!

NDH je najelastičnija država na svijetu, jer joj partizani dnevno miču – granice.

Izbjeglička vlada traži afričko državljanstvo jer joj je zabranjen povratak u zemlju. U molbi navodi: iako nemamo tamnu kožu, imamo – crn obraz. Uostalom, naučili smo da mijenjamo boje.

PARTIZANSKA MATEMATIKAU školi pita učitelj Jožeka: Ako vlak od Zagreba do Beograda vozi 12 sati, gdje će biti za 6 sati? „U zraku“!, odgovori Jožek. ŠTO ZNAČI NDH?Nije dobro Hrvatima.Nezavisni dušmani haraju.Neće dugo haračiti.

Propagandni odjel ZAVNOH-a, navodi da je „Bodljikavi jež“ dobro primljen kod boraca i u narodu

MALI OGLASNIKTražim narod koji ne odlazi u partizane, da mu budem poglavnik. (Pavelić)

Tražim još nekoga, tko vjeruje mojim govorima. (Hitler)

VRIJEMEU ovom godišnjem dobu naši meteorlozi predviđaju naročito lijepo vrijeme.Međutim, kako njemačke meteorološke stanice javljaju, za Njemačku se s istoka očekuju velike bure i mećave.

USTAŠKI PRAVOPIS

UŠ – potkošuljni samovoz

PRSLUK – natkošuljni podkaputić

KINO – glasnomrdni slikomig

PARTIZAN – međušumski uzbrdno nizbrdni trčuljak

NARODNO GOSPODARSTVOKako je zemlja posijana mnogim švapskim bundevama i ustaškim tikvama, to je za ovu godinu osigurana dobava stočne hrane.

DOK JE NJEGADošla poglavniku delegacija starih Zagrepčana i na upit poglavnika kako se živi, primijeti jedan od njih: „Ma, sve bi se nekako moglo, samo nikako da se priviknmo na ove nove pozdrave. Mi bi molili da se, ako je moguće, ponovno vrate oni naši stari pozdravi – dobro jutro, dobar dan“.„Slušajte“, odgovori poglavnik: „Izbijte si to iz glave. Dok sam ja ovdje nema nikome ni dobro jutro ni dobar dan!“

– Eno dvojice partizana. Da prihvatimo borbu?– Jesi lud! Njih su dvojica, a mi smo sami...

Poglavnik obavlja smotru svojih trupa nakon šeste ofenzive

– Gdje ti je bojna?– Ona je s nama, oružje je s njima, a ja sam s vama, gospon časnik!

Kako si partizan Dane zamišlja Milu Budaka u fotelji

PORUKE

Tko pod partizanom jamu kopa, sam u nju pada - (đeneralu Draži)

Gdje laž ruča, tu se ne večera - (Hitlerove armije)

U kratkih su nogu duge laži – (Izbjegličkoj vladi)

www.sabh.hr16 OSVRT www.sabh.hr

HRVATSK A DOMOVINSK A VOJSK A

Povijesno krivotvorstvo

U godinama Domovinskog rata došlo je do krivotvorenja imena sustava oružanih snaga NDH.

Povodi su razni, iznad svega politički, sukladno državnoj zvaničnoj politici, pa su se oružane snage NDH počele nazivati Hrvatska domovinska vojska, kako bi se domobranstvu, ustaškoj voj-nici i oružnicima oduzeo fašističko-kvislinški sadržaj i time promijenilo njihovo mjesto, uloga i sadržaj u faši-stičkom sustavu bloka Sila osovine, kojem je pripadala NDH u Drugom svjetskom ratu i koja se borila protiv antifašističke Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske od 1941. do kraja rata 1945. godine. SABA RH već dulje vri-jeme traži od državnih vlasti da ukinu i postojeću zakonsku regulativu koja shodno važećim propisima osigurava povlašteni položaj tzv. pripadnicima Hrvatske domovinske vojske u odnosu na partizanske veterane, branitelje Domovinskog rata ali i ostale građane u Republici Hrvatskoj. Prema poda-cima Hrvatskog zavoda za mirovin-sko osiguranje (stanje 31. prosdinca 2016.), među korisnicima, kojima su mirovine priznate i/ili određene prema posebnim propisima, su i pri-padnici Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945. godine – njih 7.011 (iako takva formacija nije postojala – riječ je o historijskom falsifikatu).

Sintagma – Hrvatska domovinska vojska – suprotstavljena je Ustavu RH. U njegovim izvorišnim osnovama usta-votvorac navodi 12 uporišnih točaka na kojima se zasniva povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, počevši od VII. stoljeća (stvaranje hrvatskih kneževina) do poznatih odluka ZAVNOH-a. Među tim uporišnim točkama nije navedena NDH – ustavotvorac se od nje izrije-kom ogradio kad govori da se jedna od uporišnih točaka ogleda „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdo-blju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemalj-skog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Začu-đuje, međutim, da Hrvatski sabor koji je s pravom izglasao takav Ustav nakon nekoliko godina „diže ruku“ za zakon u kojemu se vojska takve fantom države označava kao „Hrvatska domovinska vojska“. Jedno s drugim nije u suglasju!

Kad je riječ o oružanim snagama NDH – one su organizirane odmah

po osnivanju NDH 10. travnja 1941. i kasnije su se stalno dograđivale sukladno novim situacijama. Sasto-jale su se iz domobranstva, ustaške vojnice i oružništva i drugih manjih segmenata poluvojne i civilne struk-ture. Na teritoriju Hrvatske bilo je potkraj 1944. i na početku 1945. godine ukupno 12 ustaško-domobranskih divizija. Svaka divizija imala je šest do osam tisuća vojnika. Sve su ustaško-domobranske divizije bile angažirane u borbi protiv Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Najveći broj njih – devet, osiguravale su pozadinu i obje-kata na njima, a samo tri divizije bile su na frontu. S vojskom NDH vodila je borbe Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske na širokom prostranstvu od početka do kraja NOR-a. Međutim, sve te borbe nisu bile velikog operativ-nog intenziteta. Gledajući u cijelosti, tijekom rata, nikada vojska NDH nije samostalno izvela nijednu veću vojnu opraciju ili bitku, nego uvijek zajedno s njemačkim i talijanskim postrojbama, a ponekad i uz pomoć četnika Draže Mihailovića. Ne smije se isključiti povijesna činjenica da je KP Hrvatske imala svoje ćelije po domobranskim postrojbama, da su neki najviši časnici vojske NDH bili pod utjecajem NOP-a i to od glavnog stožera domobranstva do običnih časnika i vojnika.

Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske počela se stvrati u posebnim teškim uvjetima okupacije i ratnog vihora sredinom 1941. godine. Od provog (Sisačkog) par-tizanskog odreda do kraja rata, na teri-toriju Hrvatske oformila se snaga od pet korpusa, 17 divizija, 70 brigada, 150 partizanskih odreda; imala je partizan-sku mornaricu na Jadranu i druge dije-love suvremene armije. Ona je vodila borbe i velike operacije sa njemačkim i divizijama fašističke Italije – vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića. U ratu je postigla velike borbene učinke, izbacila je iz stroja oko 300 tisuća voj-nika fašističkih država – rijedak slučaj u Drugom svjetskom ratu.

Antifašistička Hrvatska i NOV i PO Hrvatske, kao dio oružanih snaga NOV i PO Jugoslavije te država antifašističke, odnosno antihitlerovske koalicije, vodila je oslobodilački, antifašistički, pravedni, obrambeni i progresivni rat iz kojeg se uz ostalo iznjedrila suvre-mena Republika Hrvatska, što je nagla-šeno i u Ustavu Republike Hrvatske.

piše Bojan Mirosavljev

Hrvatska domovinska vojska nije postojala u Drugom svjetkom ratu. Naziv Hrvatska domovinska vojska je najgori povijesno-znanstveni falsfikat koji se ne može održati – zaključeno je na okruglom stolu upriličenom prije godinu dana u organizaciji SABA RH.

MOJE SVJETLO I MOJA TAMASedamdesetpet godina od nastanka poeme „Jama” Ivana Gorana Kovačića

Ivan Goran Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. godine u Lukovdolu (Gorski kotar). Upisao je Slavistiku u Zagrebu, ali je napustio studij i posvetio se književnom i pubicističkom radu. Radio je kao novinar i urednik u Hrvat-

skom dnevniku i Novostima, a nakon uspostave NDH u Hrvatskom izdavač-kom bibliografskom zavodu.

Nakon što je potkraj 1942. godine, zajedno s Vladimirom Nazorom, preko Kupe otišao u partizane i priključio se Narodnoosobodilačkoj borbi, istaknuti pjesnik Ivan Goran Kovačić napisao je početkom 1943. godine jedno od najpo-tresnijih poetskih ostvarenja o ljudskom stradanju, ne samo u NOR-u, nego i ratu uopće. Njegova ratna poema „Jama” svjedočanstvo je o stravičnim faši-stičkim pokoljima, od kojih je i sam bio žrtva. Ubijen je u okolici Foče u Bosni i Hercegovini (12. srpnja 1943.godine).

Socijalna problematika izvor je njegovih proznih i pjesničkih inspiracija. Najuspješnija mu je dijalektalna poezija, pisana muzikalnim goranskim kaj-kavskim idiomom, u kojoj evocira svijet djetinjstva i dočarava pejsaž i atmos-feru rodnog kraja. U poemi „Jama” naturalističnim slikama opisuje ratne strahote. Pisao je književne i filmske kritike i eseje.

U njegovu je čast 1964. osnovana pjesnička manifestacija „Goranovo pro-ljeće” u rodnom Lukovdolu, koja se održava svake godine. Znani su crteži Ivana Lovrenčića i grafički listovi Zlatka Price i Ede Murtića inspirirani poe-mom „Jama”, kao i četrdesetak izdanja i brojnih prijevoda. Manje je poznato da je 1948. godine, „Jama” poslužila i kao predložak Pablu Picassu, te je za nju izradio bakrorez (veliki slikar bio je oduševljen poemom s francuskim prije-vodom). Picasso je rekao: „Šteta što moja Španjolska nema jednog takvog pje-snika. U ovom Francovu vremenu, da sam ja imao poemu, moja Guernica bi drugačije izgledala”. (B.M.)

JAMA (ulomak)

Posljednje svjetlo prije strašne noćiBio je bljesak munjevita nožaI vrisak, bijel još sad u sljepoći,i bijela, bijela krvnikova koža:Jer do pojasa svi su bili goliI tako nagli oči su nam boli.I vidjeh opet, kao još ovog jutra,

Duboku jamu juče iskopanu.Napregnuh sluh da čujem,Kad unutraUz tupi udar prve žrtve panu.Oštrom svijeti odlučih da brojim,Ja, pedeseti, što u redu stojim.(Ivan Goran Kovačić)