Irfan Horozović  

INSPEKTOR VRTNIH PATULJAKA  

Harisu i njegovim sestramaKoje naučio koračati u snu,

zna da su čuda sanjajući dio svijeta 

 

GLAVA PRVA (gdje je glava tu je i kapa, a moglo bi se reći i košnica) JUTRO ČUDA – Vi ste gospodin Skritek?– Da, ja sam – jedva je promucao zbunjeni prof. dr. Celestin Skritek,

još uvijek u spavaćici i s noćnom kapicom na glavi. Jer, u otvorenim vratima je stajao najčudniji čovjek kojeg je ikad vidio. Brci su mu prekrivali usta, tako da je glas dopirao kao iz bunara, orlovski nos se penjao do dubokih, strelovitih očiju ispod čupavih obrva, a na glavi... na glavi mu je umjesto kape bilo nešto nalik na pohabani i nagnječeni cilindar od pruća. Najednom je izletjelo nešto iz tog cilindra i zazujalo kao da je došljak opasno nervozan.

Prof. dr. Skritek se sav stresao i tek tad shvatio da stoji bos na kamenim pločama. Cupkao je s noge na nogu i nikako se nije mogao sabrati.

– Primili ste moju poruku – neumoljivo je nastavljao neznanac. Iz njegove glave, iz njegove kose, iz njegove kape od pruća srdito je zazujalo još nekoliko misli i razletilo se na sve strane. Jedna je išla prema nosu prof. dr. Celestina Skriteka, ali se u posljednjem trenutku predomislila i prozujala pokraj njegova uha pecnuvši ga usput.

– A ko ste vi, molim? – prošaptao je jedva prof. dr. Celestin, pona-davši se na tren da je još uvijek u svom krevetu i da se u snu raspravlja sa ovim neugodnim neznancem. Brrr. Kakav odvratan san. Krajnje je vrijeme da se probudi i popije svoj čaj za smirenje i opuštanje.

Međutim, neznanac se ponašao kao da je Celestinov san od betona, a iz tog betonskog sna ima samo jedan izlaz i to ova vrata na kojima stoji on i zapovjednički ispituje.

– Možda je neka pogreška? – ponada se Celestin.

– Vi ste gospodin Skritek? – Da.– Vi ste gospodin C. Skritek?– Tako piše na mom poštanskom sandučiću.– Onda ste primili moje poruke i prestanite se činiti nevješti.– Nisam otvarao sandučić već danima. Meni niko ne piše. Kako sam

mogao znati...– A i vrt vam je posve neuredan. Patuljci ne mogu pronaći ni sami

sebe, a kamoli da ih neko drugi pronađe.– O kakvim patuljcima govorite? – pitao je prof. dr. Celestin Skritek

krajnje zbunjeno.Sad je i čovjek s košnicom na glavi izgledao zbunjen. Zujanje se

ispod kape pojačalo, kao da se misli sudaraju jedna s drugom. Njegovo lice koje se dotad Celestinu činilo mračnim polako je obuzimao očaj.

– Doista ne znate ništa o patuljcima?Prof. dr. Celestin Skritek se osjeti krivim. Ipak se nije mogao suzdr-

žati da ne kaže ono što mu je odavno palo na pamet, ali se nije usudio. Sad neznanac nije izgledao tako opasno.

– Kakvi su vas patuljci obuzeli? Zar mislite da sam ja neki dječak ili ishlapjeli starac? Ja sam ozbiljan učenjak. Pitajte bilo koju ozbiljnu ustanovu na svijetu za prof. dr. Celestina Skriteka.

– Zovete se Celestin?– Naravno – ponosno reče Celestin – prof. dr. Celestin Skritek, u

mirovini, doduše, ali taj sam još uvijek, sve dok sam na zemlji.– Celestin, dakle – počeša se nepoznati po nosu – mislim da to nije

pravo ime...– A koje bi po vašem mišljenju bilo pravo? – svadljivo se isprsi prof.

dr. Celestin.– Candid sigurno ne! – obrecnu se nepoznati. – Možda Cvilidreta ili

tako nekako? Ciceron? Cerber?Iako je čovjek na vratima sad izgledao veselo, prof dr. Celestin

Skritek zaključi da je najbolje ovu raspravu završiti.– Očito je da ste pogriješili – reče on. – Zalupali ste na vrata krivom

Skriteku, zapravo... zapravo pravom Skriteku, ali očito iz posve krivih razloga.

– Želite reći da tu postoji još jedan Skritek? I on možda sa C? Možda ga i poznajete?

Prof. dr. Celestin Skritek se duboko zamisli. Ovo je moglo potrajati unedogled. Stranac se izgleda dobro zabavljao i nije pokazivao namjeru da se makne s vrata. Možda je najbolje da mu kaže? Ipak, time bi prekršio zavjet. Zavjet svog života. Spomenuo bi ime koje se nikako ne smije spomenuti.

– Nekad sam ga poznavao... – iscijedi on neodlučno.– Poznavali ste nekad nekog C. Skriteka? Cirila?

Coprna?– Cccc... njegov vrt je dolje. A kuća na kraju uličice – s gađenjem

izgovori prof. dr. Celestin. I ugrize se za jezik. Jer, umalo nije naglas izgovorio to coprnasto ime, umalo nije odao kako on savršeno dobro zna gdje je taj drugi Skritek i što danas slavi.

Neznanac je iščeznuo.Kao što se i pojavio.A prof. dr. Celestin Skritek je stajao pred otvorenim vratima,

počešao se neoprezno po noćnoj kapici, tako da je pala i pomislio kako je ovo doista čudno jutro.

   

GLAVA DRUGA (sa šiljatom crvenom kapom) POSJETNICA Još je nekom danas rođendan, pomisli Ciprijan Skritek i blago spusti

patuljka iza kapije utvrđenog grada, u svom vrtu. Taj se patuljak zvao Martin Podsusedec i Ciprijanu je bio posebno drag, gotovo kao neki od njegovih unuka. Martin je virio kroz otvorenu kapiju, kao i svake godine u ovo vrijeme, motrio je na prolaznike, pse skitnice i na mačke što su okolne vrtove smatrale svojima. Jer, osim slijepe ulice koja se završavala baš pred njegovim vrtom, kuća i vrt Ciprijana Skriteka bili su okruženi samim vrtovima. Doduše, u njima nije bilo patuljaka, ali bili su to cvjetni i lijepo uređeni vrtovi koji su govorili o svojim vlasnicima čak i ono što vlasnici ni sami o sebi nisu znali. Osim jednog vrta. Taj je bio posve zapušten, podivljao. Pavetina i bršljan isprepleli su se s korovom, voćke su u tom strašnom neprohodu teško donosile svoje plodove i sve je izgledalo pomalo opasno. I stepenište kojim se dolazilo do kućice na vrhu tog strmog vrta bilo je zapušteno. Kakva tužna slika. A upravo tu je živio neko kom je danas bio rođendan i ko je navršavao isto onoliko godina koliko i Ciprijan Skritek. Šta se tu može?! Život se igra s nama, ovako ili onako, bez obzira želimo li se mi igrati s njim ili ne.

Utvrđeni grad u vrtu sad je izgledao potpuno dovršen. Njegove naizgled drevne zidine, kule i prolazi, ponovo su dobile svoje stanovnike sa crvenim šiljatim kapicama. Bilo je naravno i drukčijih kapa. Jer, osim patuljaka, u gradu Ciprijana Skriteka živjeli su (ukoliko se to može tako reći) i ljudi. A moda patuljkovih crvenih kapa kod njih očito nije bila omiljena. Ili je davno prošla. U nekim slučajevima bilo bi to i krajnje nepraktično. Zamislite samo viteza oklopnika, ovog koji juri preko mosta

na propetom drvenom konju, kako umjesto kacige ima zašiljenu crvenu kapicu. Toga nema ni na najblesavijim karnevalima. A ovo je ipak bio jedan ozbiljan srednjovjekovni grad, koji je uz to bio navlas nalik neka-dašnjem velikom gradu Susedgradu, čije su se ruine uzdizale u blizini Skritekove kuće. Neobično je samo to što taj grad, uz ljude, napučuju patuljci. Veličina ljudi i patuljaka također je bila neujednačena. Neki su patuljci bili tri i više puta viši od spomenutog viteza, na primjer. Kao da je Ciprijan Skritek, jer on ih je sve zapravo načinio svojim rukama, imao o svemu tome neko svoje mišljenje. Patuljak Martin Podsusedec namršti obrve, zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Ipak, bio je to jasan znak. Ciprijan Skritek je i bez tog znao da je neko iza njegovih leđa.

– Mrdnuo se, zar ne?! – viknuo je taj neko. Ciprijan se okrenuo. Pred osobom koju je vidio nije mogao zadržati smiješak.

Obrve do brkova, brkovi do brade, brada do pupka, a u ruci kišobran. Sve to između šešira i čizama. Šešir na vrhu, a čizme dolje. Ili je bilo čak i obratno. Tako se bar učinilo Ciprijanu Skriteku, koji se nasmijao.

– Nešto ste rekli?– Vaš patuljak se pokrenuo.– Mislite?– Siguran sam. – Glas nepoznatog sad je već zvučao pomalo

prijeteći.– A što se to vas tiče, čak i da je istina? – Ciprijan Skritek, koji je

bio blag i srdačan čovjek, nikako nije podnosio prijetnje.Martin Podsusedec jedva je zadržavao crtu svojih usnica da se ne

razvuče u smijeh.– Vidjeli ste?! – ponovi nepoznati optužujuće.– Što? – Ciprijan nije znao što bi mislio.– On mi se još i ruga. Ili je to vaš dogovor? Kažiprst nepoznatog bio

je uperen u Martina što je virio kroz vrata utvrđenog grada. Ciprijan se počeša po glavi, a zatim zatvori vrata. Sad je i njemu bilo pomalo neobično. Pogotovo kad se iza zatvorenih vrata začu sitan, praskav smijeh.

– Čujete ga. To je čisti bezobrazluk. A ja samo obavljam svoj posao.– Ne znam o čemu govorite? I zašto stojite tu i ometate me?– Obavljam svoj posao.I nepoznati širokim pokretom otvori svoj nepromočivi ogrtač, izvuče

iznutra komad papira i podnese ga pod nos Ciprijanu Skriteku. Ciprijan uze papir i pročita

ING. KENAN KURT inspektor vrtnih patuljaka– Znači, napokon su to učinili? – obradova se Ciprijan. – Godinama

govorim o tome. Počeli su me već smatrati čudakom. Uđite u vrt. Nije zgodno razgovarati preko ograde.

Inspektor vrtnih patuljaka ponešto zbunjeno posluša. Nije se doimao oduševljenim.

– A ja sam mislio, oprostite na izrazu, kakva li je ovo smiješna spodoba. I kako se samo stvorila pred mojim vratima? Kao da ste došli s nekog maskenbala? Ili filma? Možda iz skrivene kamere?

– Doista, ne oblačim se uvijek ovako. Naš posao ponekad zahtijeva i ovakvu odjeću. Možda sam ovaj put malo pretjerao. Ako je tako, ispričavam se.

– Ne, ne, baš sam se slatko nasmijao.Opet se začu onaj sitni, praskavi smijeh, kao da se sudaraju minija-

turne šišarke.– Sad ste sigurno čuli?! – podiže glas taj ing. Kenan Kurt, inspektor

vrtnih patuljaka.– A što to? – u čudu zapita Ciprijan.– To je bio onaj patuljak. On me ismijava. Ruga se.– Mislite na Martina? On jest veseljko, ali samo to. Zašto bi se

rugao, molim vas...– Martin, kažete... – reče inspektor i uhvati patuljka za crvenu kapu,

pa ga podiže visoko, gotovo do svog orlovskog; nosa. Patuljak je imao tugaljiv izraz na licu.

– Šta to činite? Ostavite ga smjesta. Nikad još u ovom vrtu nije bilo takvog nasilja. Kakav ste vi to inspektor?

– Ne uzbuđujte se. Samo nešto provjeravam. – I čudovišni inspektor kvrcnu patuljka iz sve snage po nosu, tako da se činilo kako će lak otpasti.

Ciprijan bi se zakleo da vidi suze kako se kupe u patuljkovim očima.– Oprostite, ovo je bila nužna provjera – reče inspektor i vrati

Martina na njegovo mjesto, ali ponešto ukrivo, tako da je Ciprijan priskočio i nježno ga namjestio, nastojeći da mu ne dotiče nos.

– Ako ovako izgleda vaša inspekcija, smjesta napustite moj vrt – zapovjednički će Ciprijan. Umjesto odgovora, ing. Kenan Kurt podiže svoj kišobran i zaprijeti. Ciprijan dograbi trnokop, našto lice inspektora omekša.

– Dopustite da završim svoj posao, a ja vam obećavam da ih više neću kvrcati po nosu.

– Pitajte što vas zanima, ali brzo – reče Ciprijan, ne puštajući trnokop iz ruke.

– Patuljke ste donijeli u vrt danas? – pitao je ing. Kurt i šarao nešto olovkom po bilježnici što se stvorila u njegovoj ruci.

– Jutros. Stavljam ih svake godine u ovo vrijeme. Preko zime su sa mnom. U kući. Moj rođendan je pravi datum da se patuljci vrate u vrt. Ali, to vas ne zanima.

– Koliko imate figurica u ovom vašem gradu i koliko je od tog broja

patuljaka?– Sve skupa ih je trideset i dvoje. Pola su patuljci, a pola ljudi.– Jeste li sigurni u to?– Naravno da sam siguran.– Dopustite ipak da ih ja prebrojim.– Ukoliko je to nužno. Upozoravam vas: bez diranja, i nemojte

slučajno da biste im učinili nešto nažao... – i Ciprijan čvršće stegnu trnokop, što inspektorovom oštrom oku nije promaklo.

– Jedan... dva... petnaest... trideset... trideset i tri. Jedan... tri... sedamnaest. Imate trideset i tri figurice tj. sedamnaest patuljaka.

– Nemoguće.– Pogledajte ih pažljivo. Možda se tu skriva neki patuljak koji nije

vaš?– Zašto bi? – izgovori, a tek potom pomisli ono što je izgovorio

Ciprijan Skritek i zagleda se u svoje patuljke. Sve ih je poznavao. I znao je da ih je šesnaest. Ipak, sad ih je bilo sedamnaest. Inspektor nije pogriješio u brojanju. Ciprijan se počeša po glavi. Ponovo je gledao jednog po jednog i sve su to bili njegovi dragi prijatelji, njegovi patuljci. I bilo ih je sedamnaest.

– Kažete da ih je trideset dva, a zapravo ih je trideset tri. Shvatit ćete da ću o tome morati izvijestiti. Jedan je patuljak viška. Možemo to riješiti i drukčije. Dovoljno je da mi pokažete koji je to patuljak.

– Nijedan nije višak – raširi ruke Ciprijan Skritek. – Sve su to moji stari, dragi prijatelji. Zar nije tako, Martine? Martin je izgledao odsutan i nije ga čuo.

– Onda bih ipak morao pregledati jednog po jednog – reče pomalo snishodljivo inspektor.

– I da ih kvrckate po nosu. Nikako. Gubite se iz mog vrta.Između dužnosti i trnokopa, inspektor vrtnih patuljaka, ukoliko je to

doista bio on, izabrao je otvorena vrata vrta i izgubio se jednako nenadano kao što se i pojavio.

Ciprijan se sagnu do vrata svoga grada i pogleda prijatelja. Martin Podsusedec je bio vrlo, vrlo zabrinut.

– Zabrinut je, zar ne? – začu Ciprijan iza svojih leđa. Okrenuo se i zgrabio trnokop. Međutim, kad je vidio ono što je vidio, ispade mu trnokop iz ruke.

Čovjek s košnicom na glavi smiješio mu se nekako pčelasto i istodobno pružao posjetnicu na kojoj je pisalo ING. KENAN KURT inspektor vrtnih patuljaka

Zar još jedan, pomisli Ciprijan. Ovo je izgleda neka invazija inspektora vrtnih patuljaka. I svi izgledaju prilično blesavo.

– A što je s kućnim patuljcima, sa šumskim i seoskim? – jedva je promucao. To je bilo sve što mu je palo na pamet.

   

GLAVA TREĆA(ćelava, ali sa šeširom) POŠTAROVA GREŠKA Čudno jutro, pomisli po ko zna koji put prof. dr. Celestin Skritek.Padao je snijeg.Padao je snijeg a u pahuljama su se igrale zrake sunca što je

spokojno sijalo u svodu.Prof. dr. Celestin Skritek vrati na glavu svoj tamnosmeđi šešir,

kojim se netom u zraku poklonio susjedi Marti. Poklonio se šešir, ali ne i njegov vlasnik za kojeg bi se prije moglo reći da je bijesan zbog ovog događaja.

Sa susjedom Martom on nije razgovarao godinama. Nije se više sjećao povoda, ali neprijateljstvo je iz dana u dan sve više raslo. Sumnjičavo je gledao čak i vjevericu koja bi iz njezina vrta preskočila na njegov orah.

Zato je ovaj pozdrav bio pravo čudo. A još veće čudo je bilo što mu je susjeda Marta uzvratila sramežljivim osmijehom.

Doista, čudno jutro.Čuda se i događaju u čudna jutra.Tad se prof. dr. Celestin Skritek sjetio da mu je danas rođendan i ona

primisao o čudu još se ugodnije smjestila ispod njegova šešira, u samom središtu mudre, ćelave glave.

Zamislio se i ni primijetio nije da je zaokrenuo ulijevo, tamo gdje nikad ne prolazi. Shvatio je to tek kad je vidio onaj glupi srednjovjekovni grad i patuljke na njegovim zidinama i kulama. Kakva pogreška! Nije znao kamo bi pogledao. Ipak, krajičkom oka jasno je vidio kako neznanac s košnicom na glavi nešto žustro raspravlja sa onim u vrtu, u tom uređenom vrtu. A onda su zašutjeli i zagledali se u nj. Osjećao je to iako se nije okretao.

Zastao je tek kad se dovoljno udaljio.Obilježio je vrhom svog kišobrana jednu tačku u snijegu i potom

ocrtao krug. Načinio je presjek, potom drugi, treći i poluglasno ponavljao u sebi mjesta koja će danas posjetiti. Ali misli ga nisu slušale. Neprestano su se vraćale na onaj prizor pokraj vrta s patuljcima i dijelove razgovora koji je čuo u prolazu.

"Poštar je zacijelo pogriješio. Nema drugog objašnjenja." To je govorio onaj s košnicom na glavi. "Još uvijek nije sve izgubljeno. Postoje

i drugi načini da se pošalje poruka. Zajedno ćemo otkriti." To je izgovorio onaj čije ime Celestin nikad nije spominjao.

Šta bi sve to moglo značiti? pitao se Celestin, prof. dr. Celestin. Nije li to neka tajna organizacija? Možda bi o svemu trebalo obavijestiti policiju? Tad se više onaj čije ime ne spominjem ne bi u slučajnim susretima ironično smješkao.

"Njegov je mozak zatvoren od silnih brojeva i podataka. Pogledaj mu samo vrt. Jasno je da zatvorenih očiju prolazi kroz život."

Ko je to rekao?! Prof. dr. Celestin Skritek se okrenu srdito oko svoga kišobrana, ali nikog nije bilo. Bio je sam sa svojim krugovima u snijegu. Ona rečenica je očigledno dolutala iz razgovora koji je maločas čuo i odnosila se na njega. Na koga bi drugog. Jedino je njegov vrt bio tako zapušten u ovom dijelu grada.

Pomislio je da se vrati i obaspe ih svojih argumentima, ali u trenu shvati da je to nemoguće. Svi su argumenti, doduše, bili tu: i kišobran i lula i šešir i... ali kako razgovarati s nekim, makar imao i ovako važan razlog, s kim inače nikad ne razgovaraš.

I prof. dr. Celestin Skritek se tužno zagleda u svoje krugove.Ti su krugovi otkrivali tajno lice grada. I Skritekove putanje u

istraživanju tog tajnog lica. Godinama se time bavio i činilo mu se da je sve bliže i bliže konačnom otkriću. Jednom je ispod Kule s topom proveo čitavo poslijepodne, noć i jutro, iščekujući da top opali i pokaže mu smjer koji je tražio. Zaboravio je da se top oglašava samo u podne. I zato je toliko čekao. Ali nije pogriješio. Bio je siguran u to.

Zašto je onda poštar pogriješio? Razgovijetno je čuo kako ona dvojica o tome govore. Poštar? Možda je i to neka tajna riječ?

Pokraj njega projuri biciklist pritiskujući zvonce. Bio je to poštar.Prof. dr. Celestin Skritek sumnjičavo je gledao za njim. Zar je ovo

bila slučajnost? Sve to treba ispitati. Krug po krug. Dok se sve ne poklopi. A poštara naročito ne treba ispuštati iz vida. Iako izgleda tako nedužno i čini se srdačan.

Dok je sjedio u tramvaju, snijeg je prestao padati. A sunce je izgledalo kao da se sakrilo iza mutna stakla.

I tad se sjetio.Sjetio se onog jutra kad je sišao niz stepenište kroz svoj zatravljeni

vrt i dolje, na ulaznim vratima vrta, otvorio poštanski sandučić u kojem je nešto zujalo i brujalo.

Zar su već izmislili pisma koja govore? pomislio je tad Celestin, ali njegova ruka je naviklim pokretom već bila otvorila vrata ormarića i iznutra je izletjela pčela, zbunjena, uplašena. U ormariću je bilo jedno pismo, a oko njega su pčele počele graditi svoju košnicu. Celestin se uplašio i vrškom svog kišobrana srušio malo gnijezdo od voska iz kojeg su isteturale omamljene, raspamećene pčele. To je uskoro mogao postati

pravi bunker iz kojeg bi, umjesto pisama, izlijetali ti mali borbeni avioni i nasrtali ravno na nesuđenog čitača pisama. To su adresirani ubodi, gnjevno je mislio prof. dr. Celestin Skritek. A sad mu je bilo žao. Ali samo tren. Sjetio se da je uzeo ono pismo i otvorio ga. Unutra je bio gotovo sasušeni poljski cvijet. Iznenadio se i počela mu se otkrivati neka nada koje nije bio dokraja svjestan. Pogledao je na pismu koje pošiljalac, ali nije pisalo ništa. I tek tad, u tom traganju i okretanju, vidio je da pismo nije upućeno njemu. Na adresi je pisalo drugo ime, slično ali drugo. Ime koje se nije moglo izgovoriti. Poštar je doista pogriješio.

Pismo s poljskim cvijetom sigurno je bilo neki znak.A onda se tramvaj zaustavio i prof. dr. Celestin Skritek je izišao.

Pomislio je za trenutak da je izišao u neki drugi dan. Sijalo je sunce i činilo se da je proljeće konačno odnijelo pobjedu nad posljednjim nasrtajima zime.

To je bilo još očiglednije kad je ušao kroz otvorena vrata Botaničkog vrta.

Sve je blistalo u cvijetu, u raznim bojama i oblicima koji su pozivali promatrača da proviri u onaj kutak svijeta otkud su te biljke stigle u ovaj Botanički vrt. To je mjesto prof. dr. Celestin Skritek pomno odabrao za svoju današnju kružnu šetnju. Na tankoj skrami snijega, što se topila pred njegovim očima, nacrtao je ponovno svoj krug, a potom i ostale. Njegov krug je blistao u tom blistavom Vrtu i činilo mu se da je posve blizu rješenja.

A onda je istraživanje grubo prekinuto.Neki neznanac je žustro prošao pokraj prof. dr. Celestina. Što

žustro? Grubo i neotesano se očešao o nj i izgubio se na zavijutku staze. Nedostaje mu samo košnica na glavi, pomislio je prof. dr. C.S. Gnjevno je pošao za neznancem mlatarajući kišobranom.

Međutim, neznanac nije bio na stazi.Prof. dr. Celestin Skritek užurbano je išao gore-dolje, ali neotesanac

kao da je u zemlju propao. I kad je izgubio svaku nadu da će ga naći, kad je osjetio da ga napušta pravedan gnjev, vidio ga je kako stoji pokraj nekog drveta nalik na krušku i pažljivo razgleda nešto na njezinim granama. Prof. dr. se osjeti prevarenim. Neznanac koji je imao na glavi svijetloplavu beretku osmjehnu se Celestinu Skriteku kao da su stari prijatelji. Potom se opet posveti razgledanju drveta.

Bio je to trenutak odluke za prof. dr. Skriteka. Sad bi morao nešto učiniti. Zatražiti ispriku. Ili je odmah sam uzeti odlučnim udarcem kišobrana.

Nije učinio ništa od tog.Njegova nedoumica privuče neznančevu pažnju. Izvadio je ruke iz

svoje vjetrovke, popravio svijetloplavu beretku i opet se nasmiješio.– Vi ste sigurno Skritek? – rekao je.

Da je iščupao krušku i udario ga njome po glavi, prof. dr. Celestin Skritek bi se manje iznenadio. Kako je samo ovaj znao njegovo ime?

– Zurio sam. Bojao sam se da ću zakasniti – slegnu taj u vjetrovki i svijetloplavoj kapi ramenima. – Priznajem da sam začuđen kako ste brzo stigli...

– Kako ste znali? – propiska napokon prof. dr. Skritek.– Sve sam vam objasnio – reče čovjek i okrenu se kruški. Celestin

Skritek sad je bio siguran da je to kruška.– Kad?– Šta kad?– Kad ste mi objasnili?– Jutros. Kad smo razgovarali.Celestinu Skriteku se činilo da se ona neumjesna šala od jutros

nastavlja.– Kako ste znali da sam ja Skritek? – upitao je gnjevno i čvrsto

stegnuo ručku svog kišobrana.– Ne znam. Nekako sam osjetio da ste čovjek iz teatra. Naprosto se

vidi da ste lutkar.Prof. dr. Skritek osjeti kako tone. Zemlja se rastvorila ispod njegovih

nogu i on polako, obuzet stidom, silazi dolje, kao u podzemnu željeznicu.– Nisam ja taj Skritek – uspio je reći i odmah se pokajao što je to

učinio. Čovjekovo lice se smračilo i bilo je očigledno da mu neće više ništa reći. Samo je gestom pokazao kako mu je žao i okrenuo se prema kruški.

Prof. dr. Skritek se osjeti uvrijeđenim gledajući u njegovu vjetrovku s kapuljačom (da ne kažemo leđa) i krenu prema izlazu iz Botaničkog vrta. Kad je došao iza zavijutka, vratio se korak-dva i provirio. Onaj nije više stajao na svom mjestu. Popeo se na krušku i propeo među njezinim granama kao golemi kukac. Ovo bi trebalo prijaviti, pomisli prof. dr. Celestin Skritek. Sve bi ovo trebalo prijaviti.

   

GLAVA ČETVRTA(skrivena) PREKOBROJNI Ciprijan Skritek protrlja oči. Šta je to danas? Svijet se udvaja. S

njegove lijeve strane stajao je Martin Podsusedec, a sa desne također isti taj Podsusedec Martin. Nije ni čudo što sam se zabunio u brojanju, pomisli Ciprijan. Martina sam brojao dva puta. Kako i ne bih kad doista

postoje dva Martina.Inspektor vrtnih patuljaka Kenan Kurt, ukoliko je to doista bio on,

duboko je razmišljao. Čini se da ni on nije imao odgovora na pitanja što su stajala pred njima.

Onda je jedno pitanje tj. jedan Martin Podsusedec, uz smijeh, podigao svoje drvene ručice i skinuo svoju drvenu glavu, zajedno s kapom. Ispod Martinove glave što je poslužila kao maska smijalo se lice nepoznata patuljka. Smijao se i Martin Podsusedec zagrlivši prijateljski patuljka koji je do maločas ličio na nj kao blizanac.

– Dopustite da vas upoznam – ceremonijalno je rekao Martin Podsusedec – ovo su gospoda Ciprijan Skritek i Kenan Kurt, a ovo je, naravno, naš dugo očekivani glasnik i gost patuljak Malik.

Ciprijan i Kenan su pružali ruke da stisnu patuljkovu desnicu (on je pružao i ljevicu da ubrza stvar) tako da su skoro utonuli u vrt. U svakom slučaju klečali su dok su se rukovali. I odmah su počeli s pitanjima.

– Stvar je sve zamršenija i zamršenija – govorio im je patuljak Malik – u ratu je teško pronaći put. A tamo je krvavi rat kao što vam je poznato, rat vojnika protiv ljudi. Jedva sam pronašao put. Bombe su uništile mnoge staze i hodnike, jedna je čak upala u naš podzemni grad, u Ardubu. Stradalo je i korijenje stare kruške koja je za nas, kao što znate, oduvijek sveta voćka. Gore, na zemlji, ona je davno ostarjela i srušena, ali nastavila je živjeti u našem svijetu. Krošnja joj se razrasla iznad naših glava i ponekad nam dobaci plod ravno u naručje. Sretnik je onaj kome se to dogodi. Međutim, nisam ovdje da bih vam pričao o našim običajima u podzemnom gradu. Ovdje sam da bih vam rekao kako Vauvan ne može doći na način koji je dogovoren...

– Vauvan... moj prijatelj... – raširio je ruke Kenan Kurt.– Nadam se da ću ga i ja napokon upoznati – pomalo sjetno je

prozborio Ciprijan Skritek.– Putovi su presječeni. Vrata putova su srušena, zatrpana ili

uništena. Vauvan nikako ne može stići u Botanički vrt. On još uvijek traži način. Bit će još glasnika. Zasad smo to ja i njegov brat koji će se pojaviti u Botaničkom vrtu nakratko, samo da bi prenio vijest.

– Prokleti rat – ogorčeno reče Ciprijan.– Ratovi su najgora stvar u povijesti, ako povijestuopće postoji... – zagonetno će patuljak Malik.– Psssst! – prekine ih Martin Podsusedec – čini se da nas neko

promatra. Možda je čak čuo što smo govorili. Gle, gle, to je onaj lažni inspektor vrtnih patuljaka. Onaj što me je kvrcnuo po nosu. Za koga li taj samo radi?

– To je bar jednostavno – snuždi se patuljak Malik.– Postoji samo jedna osoba na svijetu za koju bi mogao raditi. To je

Boa ili kako li se već danas zove.

– Onda su naši prijatelji u gradu u velikoj opasnosti – zabrinuo se Kenan Kurt. – Došli su s raznih strana svijeta. Svi su došli da pomognu.

– Moram vam reći još jednu stvar... – tužno će patuljak – ako se Vauvan ne rodi ove godine, to bi mogao biti njegov kraj. Sam mi je to rekao jesenas. Ovo je posebno značajna godina u njegovom životu. Trebala bi biti 33 363.

– Toliko! – zaprepastio se Ciprijan.– Vi ne znate ništa o Vauvanu, zar ne? – s razumijevanjem ga upita,

a zapravo zaključi patuljak Malik.– Samo ono što sam slušao od prijatelja i ponešto što sam pročitao...– Kad ga upoznate, sve će to postati nevažno.– Mislite da ću ga upoznati? – s nadom upita Ciprijan.– Siguran sam u to – samouvjereno odgovori patuljak Malik.– Ipak, Boa je opasna i nikad je ne treba podcijeniti – razmišljao je

naglas Kenan Kurt. – Naši su prijatelji možda već u nevolji, naši slavni igrači domina...

– O njima ponešto znam. Pričao mi je Martin Podsusedec – pohvali se Ciprijan.

– Sevlija Sam je stigla čim je dobila pismo, Masaki, Masaki Nomido naravno, ostavio je sinu da vodi tvrtku kako bi mogao doći. Ta tvrtka proizvodi najsuvremenije kućne robote-pomagače, u svim veličinama i za sve namjene. A najzanimljiviji su oni koji ljude ponovno uče igri. To je konačni Masakijev cilj, da vrati ljudima ponovno umjetnost igre, umjetnost, a ne ono što su ljudi od igre načinili: prostačku i surovu kocku. Jesam li spomenuo Dominga Domina? On se čak zaposlio u jednom odjelu Ujedinjenih Naroda za pomoć ugroženim, neprestano putuje, pomaže, spašava nas i izvještava o opasnostima koliko može. Međutim, u samom vrhu postoji jedan vrlo opasan čovjek, koji je u prošlom životu izgleda bio ovan, bar tako Domingo tvrdi i čini se da radi za Bou, koja je u gradu pod imenom...

Iza njegovih leđa se čuše zvukovi točkova, lagani, meki, jedva škriputavi. Okrenuli su se. Bila su to dječija kolica i zaustavila su se kod vrtne ograde.

– Vidi, vidi, vidi... – govorila je žena dječačiću što je širom otvorenih očiju mahao nekom zvečkom prema vrtu kao da želi upiti sav prizor.

– Nije ništa opasno. To je naša susjeda. Osim svog sina ona ne vidi ništa drugo.

– A pogledaj samo kako nas on gleda – raznježio se patuljak Malik.– Predlažem ipak da ništa ne govorite, niti gestikulirate dok se ne

udalje – šaptao je zabrinuto Ciprijan Skritek.– Slažem se, ali ne bih htio razočarati dječačića. On nas tako jasno

gleda. I vidi. Za njegovu majku nisam siguran.

Majka je pozdravila Ciprijana Skriteka, koji joj je ljubazno uzvratio pozdrav i uputio osmijeh dječačiću u kolicima. Kolica su se potom uputila ka drugom kraju ulice.

– A čime se vi zapravo bavite u tom vašem podzemnom gradu? – pomalo odsutno zapita Ciprijan Skritek patuljka Malika, tek da nešto kaže nakon ovog neočekivanog prekida razgovora.

– Ja sam običan službenik u Hramu kruškinog cvijeta u Ardubi.– Oooo... – reče Ciprijan, a ni sam nije bio siguran što to znači.– Znači svi su tu osim Zenura i Oga? – obrati se patuljak Malik

Kenanu Kurtu.– Oni neće ni doći. Oga niko nije vidio već godinama, a Zenur

istražuje nešto što ima veze s nama. On je tamo, ali kao da je ovdje. Og mu u tome pomaže. Javlja mu se čas kroz polarnu svjetlost, čas kroz zvijezde, kroz letove ptica i iznenadne oluje. Poslali su nam jednog izaslanika. Zove se Niels Nise. I trebao bi stići svakog trenutka...

– On nije jedini što dolazi. Možemo li iskoristiti vaš vrt i kuću za ovaj susret? – pitao je patuljak Malik Ciprijana.

Martin Podsusedec izgledao je pomalo uvrijeđen.– Kako kaže Martin – reče tobože se premišljajući Ciprijan Skritek.

Pritom se kuckao prstima po glavi i krišom gledao Martina.A Martin Podsusedec poskoči od radosti i od važnosti koja mu je

bila tako poklonjena i počne vikati:– Naravno! Samo se po sebi razumije! To smo i željeli!   

GLAVA PETA(zbunjena) DVOSTRUKE MISLI Šta mi vrijedi ovaj lijepi dan, pomisli prof. dr. Celestin Skritek, kad

se sva njegova čuda okreću protiv mene. Možda su to darovi za moj rođendan?

Bio je stigao posve zamišljen pred vrata Arheološkog muzeja u čijem je vrtu bilo živo. Konobari su brisali stolove i pletene stolice, a neki gosti su već sjedili među kipovima i sa zadovoljstvom pili svoje osvježavajuće napitke, kao da prije nekoliko sati tu nije padao snijeg.

Sjeo je posve zbunjen i duboko se zamislio.Za sve sam ja kriv, reče sam sebi Celestin Skritek. Najednom u

svijesti vidje sliku svojih krugova koje je jutros ocrtao u snijegu i koji bi možda i ostali tamo, kao neki magijski znak, da se nije pojavio čupavi

skitač kojeg zovu Crni (jednom ga je već vidio kako to čini) i sve pretvorio u nepristojnu žutu lokvu. Doista, za sve sam ja kriv. Međutim, drugi dio Celestina Skriteka, onaj koji je trebao čuti ovu samooptužujuću izjavu, bijaše zabavljen posve drugim stvarima. Taj je Celestin Skritek gledao u gospođu što je sjedila sama za drugim stolom i nijemo razgovarala sa svojim zavežljajem nemarno bačenim u stolicu nasuprot.

Možda nije sve izgubljeno? Možda bih se ipak mogao sjetiti svojih krugova? Tako je mislio zamišljeni Celestin Skritek, a onaj drugi Celestin Skritek nije skidao očiju sa gospođe orijentalnog izgleda što je sjedila za susjednim stolom. Gospođa se očito osjećala nelagodno.

Doista, bilo je to čudno: pogled jednog Celestina tumarao je po Lapidariju Arheološkog muzeja, između stolova, od jedne pletene stolice do druge, tumarao je od sarkofaga do drskih kupidona, tražeći svoje krugove, svoju izgubljenu putanju i uvijek se nanovo zadržavao na licu dame za susjednim stolom, a drugi se Celestin nikako nije mogao osloboditi razmišljanja o događajima ovog jutra, od onoga s košnicom na glavi, slučaja s pčelama u poštanskom sandučiću, do tajanstvenog prizora u Botaničkom vrtu.

Zato su se zaprepastili i jedan i drugi Celestin kad je njihovom stolu pristupio jedan Japanac i upitao krajnje ljubazno:

– Oprostite, gospodine, poznajemo li se mi?– Mislim da ne – bez razmišljanja je odgovorio prof. dr. Celestin

Skritek (onaj s krugovima). Drugi prof. dr. Celestin Skritek pomislio je da odgovara na japanskom i sve mu je to bilo čudno.

– Zašto onda neprestano gledate u naš stol i dami koja je u mom društvu dajete znakove očima?

Japančev glas sad je bio mnogo manje ljubazan.Prof. dr. Celestin Skritek (jedan od njih) pogledao je i vidio da onog

zavežljaja na stolici preko puta gospođe više nema. Zapravo, taj je neobični zavežljaj stajao pred njim, gledao ga kroz zlatnom žicom uokvirena stakalca i izgledao poprilično prijeteće.

Celestin Skritek koji je nekad bio poznat kao kavalir nad kavalirima, osjeti se krajnje neprijatno.

Ustao je i sav rumen izmucao u lice malom Japancu nekoliko nesuvislih rečenica, osjećajući kako mu se kruti vrat, jer ga više nikako nije smio okrenuti na onu stranu gdje je sjedila gospođa istočnjačkog izgleda.

– Gospodine, ja vas uvjeravam... To je neki nesporazum. Ispričavam se ako sam nehotice...

– Hvala, gospodine, bio sam siguran da je tako. Sad se više nesporazumi neće događati, zar ne? – reče japanska buba, osmjehnu se od uha do uha, tako da se kose oči izravnaše, i potom sjede u onu istu pletenu stolicu pretvorivši se u zavežljaj.

Prof. dr. Celestin Skritek više ni u što nije bio siguran. Pomislio je da ustane i ode, kad se na vratima pojavi neznanac iz Botaničkog vrta u svijetloplavoj beretki i sa smotanom vjetrovkom u rukama. Činilo se da je u toj vjetrovki nešto čuvao.

Čim ga ugledaše, ustadoše i gospođa i zavežljaj-Japanac i lica im se ozariše. Spojili su ruke u trokut i sjeli. Ne ispuštajući ruke jedno drugom, došaptavali su se. Potom, kao po dogovoru, pogledaše prema vratima i gle: tamo je stajao onaj kojem se ne smije izgoviriti ime, do njega neznanac s košnicom (sad je bio gologlav, ali košnica se morala skrivati tu negdje) i dječak na triciklu kojeg je prof. dr. Skritek viđao često u svojoj maloj ulici, unuk njegova susjeda Martina.

U tom trenu na bijeli stolnjak prof. dr. Celestina Skriteka sleti kos. Crn, žuta kljuna, započe svoj cvrkut pravo u čelo uvaženog profesora i akademika. U njegovu pjevu naslućivalo se nešto tako poznato da se dva Celestina raziđoše po zamagljenim stazama sjećanja u tako različitim pravcima da se nikako nisu mogli susresti.

Kad su se, nakon duge odsutnosti, ponovno našli, susjedni stol je bio prazan, a ispred prof. dr. Celestina Skriteka, na bijelom stolnjaku, bilo je jedno malo crno pero koje kao da je upozoravalo kako je na tom mjestu, trenutak prije, koncertirao mali crni pernati pjevač.

Znam da ništa ne znam ili tako nešto, pomislio je prof, dr. Celestin Skritek. Kocka je izgleda bačena i to nije nimalo beznačajno, čak ni ako je život san.

  

GLAVA ŠESTA (odsutna) RAZGOVOR NA KRUŠKI U BOTANIČKOM VRTU KAKO GA JE PREPRIČAO NEZNANAC U PLAVOJ BERETKI – Čini se daje svijet prepun krušaka, a kad ih tražiš nema ih. Nigdje.To je bilo prvo što je rekao. Tek što je promolio njuškicu i vidio me.

Bio je nekako taman, gotovo posve crn. Ili se to činilo zbog sjene. U svakom sam slučaju vidio odmah da to nije Vauvan. Bio je to njegov brat.

– Žurim se – rekao mi je – čekaju me na drugom mjestu. Došao sam samo da vam javim da je njegov put neprohodan. Bio je u jednom trenutku potpuno opkoljen. Bojali smo se za njegovu sudbinu. Pomogli su patuljci. Sad ima izlaz. Agavina vrata će se otvoriti za njega. To je sve. Žurim se. Još samo da vam kažem vrijeme i mjesto...

Pitao sam ga gdje se žuri, a on mi je pokazao mali kišobran s klobukom od lišća i promrmljao nešto.

Tako je došao i otišao Vauvanov brat.Mislim da je obolio i bojim se za nj. Dao mi je ovaj smotuljak. To je

za Vauvana. Pretpostavljam da je to karta sa uništenim, obnovljenim i novostvorenim vratima.

– Svijet će se možda ipak obnoviti – prošaputala je žena u istočnjačkoj odjeći.

– Lakše je uništiti, nego njegovati i izgraditi – nekako tužno govorio je Kenan Kurt.

– I uništavatelji će se na kraju umoriti – pokušavao je Ciprijan uvjeriti samog sebe.

– Samo ako ih spriječimo! Ali kako? – razmišljao je naglas Kenan Kurt.

– Uvijek postoji rješenje – smiješio se Japanac i nešto zbrajao na svom malom računaru.

– Patuljci će nam pomoći. Zato su i došli – viknuo je mali Martin s uvjerenjem.

– Tako je, dečko – složiše se svi. – Bez patuljaka ništa ne bi bilo moguće.

– Tako je govorio i Vauvanov brat. To je poruka koju je donio.   

GLAVA SEDMA(koju su mnogi vidjeli, ali je nisu prepoznali) CRNI KOS Ispred Botaničkog vrta zaustavio se ogroman crni automobil sa

zatamnjenim staklima. Odmah iza njega zastao je uz škripu plavi kombi.Iz ogromnog crnog automobila izišao je mali debeljuškasti čovjek u

prljavoj crnoj kuti i sa smiješnim cilindrom na glavi koji je još više naglašavao da je ta glava ćelava. Oko vrata mu je bila vezana šarena kravata što je podsjećala na razglednicu s mora. Istodobno su se iz plavog kombija izvukla četiri orijaša u tamnoplavim odijelima i plavim šeširima. Stajali su nepomično i čekali. Njihove su kravate podrhtavale na povjetarcu.

Mali čovjek u smiješnom cilindru potrčao je prema vratima Botaničkog vrta i pritom stao na šapicu pekinezera Ping Ponga koji je gnjevno reagirao ogorčen zbog te nepravde. Slično je postupila i starica čiji je bio pekinezer, a o čemu je nedvosmisleno govorio remen u njezinoj

ruci. Starica se zvala Julijana Veron, ali o tome nešto kasnije. I ovako smo se previše zadržali.

Dakle, jedan je orijaš pograbio pekinezera, jedva ga odvojivši od noge onoga u smiješnom cilindru. Drugi je zgrabio staricu. Sklonili su ih nekoliko koraka od vrata. Treći orijaš podigao je onoga cilindraša i ponio ga kroz vrata. Četvrti je samo mlatarao, jer nije znao što bi s praznim rukama.

Tako su ipak ušli u Botanički vrt.Čovjek u smiješnom cilindru posrtao je stazama, a orijaši su trupkali

za njim. Cilindar se čas vidio kod jedne biljke, čas kod druge. Najednom je zastao pred jednim stablom. Po svemu sudeći bila je to kruška, iako pomalo neobična. Orijaši su se rasporedili oko nje, kao da je žele uhvatiti.

Mali čovjek se pokuša popeti, ali to mu nije pošlo za rukom. Bespomoćno se okretao oko sebe, a onda ga je jedan orijaš podigao i stavio na vrh drveta. On se zahvalno uhvatio za granu i nježno počeo puzati ka nekom samo njemu znanom mjestu. Najednom je bijesno viknuo i izgovorio nešto što ovdje iz pristojnosti nećemo napisati. Pri tom je ispustio granu i stropoštao se i...

...zacijelo bi tresnuo da ga jedan od onih orijaša nije zgrabio za ruku.– Ništa? – pitao je taj orijaš.– Ništa – odgovarao je mali čovjek kojem je spao cilindar i koji se

sad ljuljao u orijaševim rukama poput velike crne ličinke.Ovaj ga je iz razočarenja skoro ispustio iz ruku.Međutim, događaji ne čekaju.Izišli su iz Botaničkog vrta i poredali se ispred crnog automobila.

Otvorio se jedan prozor. Mali ćelavi čovjek s cilindrom u ruci nešto je rekao. Kroz prozor je izvirila ženska ruka s dugim zlatnim noktima. U ruci je bio crni cigaršpic sa srebrnim ukrasima. Taj je cigaršpic zvonko udario o ćelu malog čovjeka.

– Razočarao si me, Kosmatos – začuo se glas koji je zvučao ljubazno, ali u kojem se osjećalo i nešto opasno, što je Kosmatos izgleda dobro znao, jer je sav uzdrhtao.

– Zakasnili smo, gospodarice. Sve se dogodilo prije koji sat. Možda su minuti u pitanju...

Vrata crnog automobila su se otvorila i nečija ruka je uvukla Kosmatosa unutra. Automobil je odmah krenuo. Četiri orijaša uskočila su u svoj plavi kombi i krenuli za njima. Prolaznici su mogli vidjeti neobičnu pojedinost na velikom crnom automobilu. S njegove desne strane, ukliještena vratima, lepršala je široka šarena kravata sa uznemirenim morem i brodićima napetih jedara.

Zbog zatamnjenog stakla nisu mogli vidjeti prilijepljeni nos i iskolačene oči Kosmatosa koji se panično borio za dah. Uz to ga je veliki crni cigaršpic lupnuo po ćelavoj glavi još nekoliko puta.

Cigaršpic je pripadao ženi u crnoj svili što je udobno sjedila na zadnjem sjedištu. Ono što je odmah upadalo u oči bili su njezini očni kapci od zlata. I nokti su joj imali istu boju.

Pokraj Kosmatosa je sjedio mršav čovjek i sa zanimanjem nešto prebirao po malom računalu. Četvrti u ovom automobilu bio je gotovo minijaturnog rasta. Minijaturna vozačka odora skladno mu je pristajala, a u ruci je držao, kao što možete i pretpostaviti, volan. O njegovom stasu dodatno govori činjenica da je sjedio na debeloj knjizi uvezanoj u kožu. Pažljiviji promatrač mogao bi na hrptu te knjige pročitati: 365 SVJETSKIH PRIČA ZA MALU DJECU.

Prekidam ovaj opis, jer automobil se zaustavlja. Iz njega na pločnik ispada zlosretni vlasnik šarene kravate, koji ne ispušta cilindar iz ruke. Za njim izlaze i ostali.

Začas su se pomiješali s gostima i kamenim kipovima. Naravno, bilo je to u Lapidariju Arheološkog muzeja.

Četiri orijaša za tren su pregledali sve posjetioce za stolovima u vrtu i sad su neodlučno stajali nalik na kipove.

Visoki mršavi čovjek približavao se sa svojim računalom jednom stolu, ali za tim stolom nije bilo nikoga.

Mali čovjek u smiješnom cilindru stajao je pokraj jednog kipa i još uvijek hvatao zrak. Najednom je kihnuo i činilo se da mu se boja vraća u obraze. U istom trenu jedna je ruka sa zlatnim noktima podigla nježno njegov cilindar, a druga ga je lupnula znate već čime.

– Ovdje su sjedili – kazao je visoki mršavi čovjek.– Nisam zadovoljna s tobom, Mateus – crna žena sa zlatnim očnim

kapcima pružila je prema njemu svoj cigaršpic. – Počeo si se ponašati kao Glupa Ćela tj. Stupidion Kosmatos. Stalno kasnimo zbog vas.

– Sjedili su ovdje do prije deset minuta – reče uvjereno visoki mršavi čovjek koji se izgleda zvao Mateus.

– Zanima me gdje su sad? I je li psić s njima?– Mislim da su primijetili kako ih slijedimo. Zato ne mogu odmah

reći gdje su. Moram načiniti još neke proračune. Potrebno mi je elektronsko njuškalo za analizu mirisa.

– I što čekaš s tim njuškalom?! – zveknula je žena Mateusa po nosu onim svojim crnim šupljim štapićem.

Visoki mršavi Mateus otrčao je do svog sjedišta i vratio se s metalnom kutijom što je skakutala i zujala u njegovim rukama.

– Što se tiče psića... – udvorno je govorio crnoj ženi Kosmatos, držeći čvrsto objema rukama cilindar na svojoj glavi – mogućnost da je s njima je pedeset prema sto.

– Kako to misliš?– Htio sam vam reći u kolima, ali me niste slušali. Psić je doista

provirio iz kruške, ali nešto mi je u svemu tome bilo čudno.

– Pedesetpostotno čudo, zar ne? – žena je utaknuta cigaretu u svoj cigaršpic, zapalila o upaljač koji joj je spremno ponudio čovječuljak u vozačkoj odori (izdignuvši se pri tom na prste) i tek tad pogledala Kosmatosa.

– Nisam posve siguran, ali čini se da se psić vratio u krušku. Možda je samo prenio poruku? I možda to uopće nije bio Vauvan?

Ruka sa zlatnim noktima gurnula je upaljeni vrh cigarete ka cilindru i načinila u njemu malu rupu, tik iznad Kosmatosove ćele.

– Sad mi to kažeš?– Nisam mogao govoriti. Sjećate se da me je kravata gotovo

zadavila...– Završit ćemo što smo počeli – govorila je zamišljeno i pomalo

odsutno. Prelazila je pogledom po Lapidariju i tad nešto privuče njezinu pažnju. Oči joj postadoše grabljive, a ruke joj se zgrčiše. Prišla je polako jednom stolu i digla s bijelog stolnjaka malo crno pero. Pažljivo je gledala, a onda joj se usne razvukoše u čudan, pomalo prijetvoran osmijeh. Zamahnula je zamišljeno perom oko svoga uha, kao da osluškuje što joj pero govori i pošla prema izlazu.

Svi su krenuli za njom.– Dakle, Mateus? – zapita ona kad se udobno smjestila.– Mislim da ih imam, gospodarice – zadovoljno je očitavao nešto

Mateus sad s računala, sad s kutije koja je zujala i premetala svijetleće brojke.

– A što je ovo? – pružila mu je crno pero.– Odmah ćemo ustanoviti – rekao je Mateus i stavio pero u kutiju.– Slovče, čim stignemo u hotel nazvat ćete gospodina Marsaresa. I

vidjet ćete što je s tom našom kućom. Hotel je zgodan, ali u njemu je doista nemoguće bilo što učiniti. Želim da do večeras sve bude spremno. Kao što večeras želim i patuljka i psića. Mateus? Kosmatos? Jeste li razumjeli?

– Jesmo, gospodarice Victoria – odgovoriše Mateus i Kosmatos uglas (a tako smo i mi saznali kako se zove žena sa zlatnim očnim kapcima i zlatnim noktima).

– Victoria je doista lijepo ime – reče Victoria sa zlatnim noktima (kao da nas je čula?) – to je ime koje mi možda najviše odgovara.

– Otkriće, gospodarice! – viknuo je Mateus gledajući u svoju kutiju – Pero pripada crnom kosu...

– Zadivljena sam – prezrivo reče Victoria.– To nije sve. Crni kos je bio u društvu sa igračima domina. I to nije

sve. Skakutao je po stolu za kojim je sjedio Celestin Skritek. Jutros je zbog njega nastala čitava zbrka.

– Ima li to veze s patuljcima?– Naravno. U tome i jeste stvar. Čovjek kojeg smo slijedili

pogriješio je i onda su se logično nesporazumi množili.Kosmatos i Slovac također su joj pokušali nešto pojasniti.– Ko je taj Celestin? – kao da se nečeg sjetila zapitala je Victoria i

kažiprstom prelazila preko lica ispred sebe. Zaustavila ga je na Slovčevom nosu.

– Prof. dr. Celestin Skritek...– Profesor čega? Kakav doktor? Svi su danas doktori – prekinula ga

je nervozno Victoria.– Upravo sam htio reći. Ali nije to baš jednostavno. Taj je završio

nekoliko fakulteta. I bavio se posve različitim stvarima... – pokušavao je objasniti Slovac.

– Smušeni stari svaštar.– Ne bi se moglo tako reći, gospođo. U svakoj od tih disciplina bio je

zapravo jako dobar. Pisao je i knjige. Čini se da je svaki put stigao do malih vrata. I kad je riječ o gljivama i kad je riječ o matematici i kad je riječ o jeziku i kad je riječ o životu u moru. Proučio je gotovo sve što se o tome moglo znati. Bio je nekoliko puta na vratima tajne. Ali nikad nije ni pokucao. Jednostavno ih nije vidio. Čovjek s koprenom na očima, reklo bi se..., a istodobno polihistor.

– To je možda naša sreća – zamislila se Victoria Polo. – Sa svojim znanjem i znanstvenom kratkovidošću on bi nas mogao dovesti pred vrata koja tražimo. Taj polip... kako si ono rekao?

– Polihistor. Nešto kao sveznalica.– Ta sveznalica mi se čini gotovo idealna za moju Kuću smetenjaka.– Usuđujem se primijetiti da postoji razlika – oborio je skrušeno

pogled Slovac.– Kakva razlika?! – razgnjevila se Victoria.– On ne vidi tajna vrata, a svi stanovnici Kuće smetenjaka ih vide.

Oni ne vide ono što on vidi.– Otvorit ćemo novo odjeljenje. Nazvat ćemo ga ODJELJENJE ZA

ONE KOJI NE VIDE TAJNA VRATA.– Čini se da ne voli osobito svog brata. A njegov brat nam je važan...

– lukavo je došapnuo Kosmatos.Victoria podiže ruku, ali se predomisli. Tužan izgled Kosmatosa koji

je držao u ruci svoje zgužvano more i zaprljane brodiće gotovo je nasmija. Njegovo lice ispuni se nadom.

– Nije loše – priznala je Victoria. – Loše je što si tako snužden. Mogli bismo te oženiti. Ovdje. U zemlji kravata. Tako bi osim kravate imao još nešto za uspomenu. Ona dama s pekinezerom bi ti savršeno pristajala.

Nada se istopi s Kosmatosova lica. Njeno mjesto zauze strah.Victoria više nije mogla zadržati osmijeh. Smijala se glasno i nekako

pretjerano. I svi su se počeli smijati s njom. Čak i Kosmatos. Pitanje je

jesu li oni u plavom iza njih kombiju čuli smijeh? Da jesu, smijali bi se i oni.

Smijući se, stigli su pred stari glasoviti hotel blizu Glavnog kolodvora.

   

GLAVA OSMA (čini joj se da je veća nego što jest) SKITNICE Posjetilac koji je u 13 sati i 47 minuta prošao kroz vrata

Arheološkog muzeja imao je poderan sivi šešir, poderan sivi kaput i poderane crne cipele.

Čežnjivim je pogledom obišao sve stolove u vrtu, a potom se s teškim razočarenjem svalio u pletenu stolicu.

Želudac mu je krulio, a morila ga je i želja koja je u znanosti poznata kao ovisnost o vatrenoj vodi.

Jedan konobar je hitro prišao.– Ovdje vam nije mjesto. Budite tako dobri i smjesta napustite lokal.

Jeste li me razumjeli, Jagušt!Posjetilac koji se odazivao na ime Jagušt osjeti stid. A zapravo ni

sam nije znao zašto je ušao baš ovdje. Promrmljao je nešto ne gledajući u konobara i načinio pokret kao da će ustati. Međutim, teško se zavalio natrag.

Utom je u vrt Arheološkog muzeja utapkao crni čupavi pas i zastao baš kod stola gdje se sve ovo zbivalo.

Jagušt se zabuljio u psa kao da se nečeg prisjeća.– Vidio sam te. Ti si maločas izišao iz kruške – pokazivao je prstom.Konobar je tu izgubio strpljenje i Jagušt se uskoro našao izvan vrta.Za njim je izišao i čupavi crni pas.   

GLAVA DEVETA(bez kape i moglo bi se reći u zrcalu) NEOČEKIVANI POSJETITELJI Pisao sam ovu svoju priču, bilo je kasno, kad neko pozvoni na vrata.

Učinilo mi se to gotovo kao spas. Teško bilo kakvoj priči, a naročito onoj istinskoj, punoj tajanstva i pustolovina za čitatelja, teško njoj sa smušenim piscem. Ta se misao s osjećanjem krivnje premetala u mojoj glavi,

Tu sam ostao bez teksta. Pogledao sam Martina Suseda, ali on se izgleda posve slagao s patuljcima. Pokušao sam ipak nešto reći.

– Ako želite, ja ću svog sina izbaciti iz priče – povikah izdajnički.Patuljci se zgledaše. Sad su izgledali stvarno bijesni. I mali Martin

Sused. Sličio je na orijaškog bijesnog patuljka.– Zar si u svojoj nesposobnosti postao toliko pokvaren? Zar bi to

doista učinio? – razočarano je govorio Martin Podsusedec.– Ništa mi nemamo protiv dječaka – objašnjavao je nepoznati

patuljak – s njim se dobro slažemo. Kao da je jedan od nas. Govorimo o glupim nesporazumima u koje nas ti neprekidno dovodiš svojim pisanjem.

– Otkako znam za sebe ti si jedan od najsmušenijih pisaca koje sam upoznao. Mnogi od njih ništa nisu razumjeli, ali bar su imali neku ideju...

– Znali su što je početak, sredina i kraj – reče Martin Sused kao u školi.

Tu sam doista dignuo ruke.– Ni protiv kosa nemate ništa? – zapitao sam s nadom.Čudno su me gledali.– Izgleda da ti stvarno ne razumiješ? – blago je govorio nepoznati

patuljak. – Kos je naš prijatelj. Zašto bismo imali nešto protiv njega? Za sve si ti kriv. Doveo si neprijatelje na naš prag u trenutku kad smo gotovo postali za njih nevidljivi.

   

GLAVA DESETA(pokušava se sjetiti kako je sve počelo i što se potom dogodilo) PRIPOVJEDAČEVA ISPRIKA Strpljivi čitatelju, dok si još tu, iako s velikom nelagodom,

upućujem ti jednu molbu. Znam da ti je od svega ovog dosad glava puna raznovrsnih slika i nepovezanih sitnica koje iskaču kao pčele iz košnice ili iz kape (ne znam više ni sam). Vjeruj mi da sam se i sam slično osjećao kad sam pokušao razaznati što se zapravo u ovoj priči zbiva. Tek što se učini da počinje jedna jasna pustolovina, u nju se upetlja neka druga i sve tako, sve zamršenije. Ko bi čitao tako nešto?

Pojavi se jutro u suncu, a onda počne padati snijeg, kao što si imao

prilike pročitati i, nadam se, vidjeti. Ili je bilo obratno?Blizanci Celestin i Ciprijan (jesam li već napisao da su blizanci?)

ponašaju se jedan prema drugom tako kako se ponašaju, bez nekog jasnog razloga i objašnjenja, pojavljuju se različiti ljudi sa istim imenom (bar na posjetnici), govori se o psima lutalicama, o ljudima skitnicama, doznaje se ime slučajne prolaznice, a da ne spominjem vrtne patuljke koji govore i tajanstveno sudjeluju u priči. I sve tako dalje, i sve u tom smislu.

Znam da mnoštvo nepovezanih događaja ponekad može isto tako ili čak i više zamarati nego neka jednolična i dosadna priča, ali, vjeruj mi, čitatelju, i sam sam u sličnoj situaciji. Iako mi se čini da vrlo dobro poznajem ovu priču što ti je pokušavam ispričati, ponekad se ona preobrazi i, što se dogodi? Ono što je bilo na početku najednom dođe na kraj, kraj se počne uguravati negdje u sredinu, a neki prizor iz sredine pojavi se na početku i, gle ti sad: jest, to je još uvijek ta ista priča, priča koju ti želim ispripovijedati, ali kao da nekako i nije ista.

Na primjer, nije isto znamo li mi ili ne znamo zašto su se posvađali Celestin i Ciprijan, u trenutku kad Celestin prolazi pokraj Ciprijanova uzorna vrta i sluša njegov razgovor s inspektorom vrtnih patuljaka (ili lažnim inspektorom, ko bi to više znao?). Moglo bi se navesti još puno primjera, ali neka ostane na ovom.

Pošto još uvijek nisam siguran što je za priču bolje, ne vidim drugog načina nego da mi ti pomogneš tj. da sam poredaš prizore i događaje onako kako ti se sviđa. Što se mene tiče potrudit ću se da ti ispričam sve te događaje i događajčiće, jedan po jedan. Možda će tako biti neke koristi od mog spisateljskog truda. Kažu da su neke knjige nastajale godine i godine, četvrt stoljeća, nekad i više.

Ne znam samo važi li to i za čitatelje. Čitaju li knjigu onoliko dugo koliko je pisana?

Riječima ću naslikati slijepu ulicu u kojoj živi većina sudionika ove priče:

To je vrlo mala ulica pod brijegom i u njoj je vrlo malo kuća. Sve kuće s lijeve strane imaju vrt i voćnjak iznad kuće, a one desno ispod kuće. Tako se vidi kad ulazite u ulicu. I s druge je strane, doduše, moguće doći, ali samo pješice i u ulicu se silazi niz nekoliko kamenih stepenica kao u hodnik neke neobične građevine.

Na samom početku ulice živi stari Martin Sused, čiji je sin Strahimir policijski inspektor, a unuk Martin ide u osnovnu školu. Strahimir i mali Martin ne žive u ulici, ali vrlo često dolaze k djedu, obično samo dječak, jer su njegovi roditelji zatrpani poslovima.

Odmah do Martina Suseda živi Marta koju smo već spominjali. Živi sama. Nekad je bila sretno udata, ali dogodilo se nešto što je razorilo toplinu doma. Kuću je prvo napustio njezin muž Jagušt, koji se odao čudnim pustolovinama po gradu. U početku se vraćao, obično previše

veseo ili previše tužan (nikad se ne zna s tim stvarima), a onda ga je Marta izbacila zauvijek. Kuća je i tako bila njezina. Za Jaguštom je otišao i njihov čupavi crni pas kojeg su zvali Crni. I on se ponekad vraćao kući, ali njega Marta nije tjerala.

Nadalje, ali nešto više na brijegu, kuća je u kojoj živi Celestin Skritek. Opisao sam već njegov zapušteni vrt, stepenice kojima se uspinje do kuće i poštanski sandučić na vratima vrta. Spomenuo sam i to kako nije baš blagonaklono gledao svoju susjedu Martu. Sve do čudnog jutra u kojem i počinje ova priča. Teško je objasniti otkud ta netrpeljivost, potrebno bi bilo mnogo tinte i papira, ali zasad neka ostane zapisano samo to da je Marta išla u baletsku školu s Julijanom Veron (ko je vidio gojaznu i široku Martu nikad ne bi povjerovao da je to ona što se nekad davno poput vretena okretala među ogledalima).

Posljednja kuća s te strane je Ciprijanova. Tu je i vrt sa zidinama starog zamka, s vitezovima, gospama, seljacima, lovcima i, naravno, s patuljcima. Sve je počelo u tom vrtu i možda će se tu i vratiti. Ciprijan je, za razliku od Celestina, dobar sa svima u maloj ulici, a sa susjedom Martom, moglo bi se reći, čak i prijatelj. Ipak, kad je o prijateljstvu riječ, na prvom je mjestu mali Martin (svaki njegov posjet djedu zapravo je i posjet Ciprijanu).

To su kuće s lijeve strane. Prva u nizu s desne strane je kuća u kojoj žive mladi roditelji s dječačićem (onim što se voza u kolicima, jer još nije naučio koračati). Do njih je građevinski poduzetnik kojem sam zaboravio ime (i tako skoro nikad nije doma). On ima tri kćerke (jedna drugoj do uha) što idu u osnovnu školu i igraju se u svom zatvorenom vrtu ili negdje drugdje, uglavnom nikad u maloj ulici. Njihova majka, poduzetnikova žena, ispaćena je i nervozna. Možda je bolesna.

Kuća koja gleda u Ciprijanov vrt puna je ljudi. Međutim, te ljude je teško vidjeti. Oni izlaze iz kuće rano, tiho i isto se tako u nju vraćaju, tako da izgleda kao da i ne žive u ulici. Ovdje samo spavaju. Čak i nedjeljom, čak i praznikom njihova su vrata čvrsto zatvorena, kao i njihovi visoki prozori, makar bili i osvijetljeni. Jedino neka žena ponekad stoji na prozoru. I gleda. Ali s tog prozora malo može vidjeti. Samo Ciprijanov vrt i patuljke u njemu. Jednom sam podigao pogled i vidio je. Odmah je nestala.

I to je sve što bih znao reći o ulici.I o njezinim stanovnicima.A patuljci u Ciprijanovu vrtu pjevaju: Mi hodimo dok stojimo Mi stojimo dok hodimo Svaki korak pribrojimo

Zbroj je korak što stojimo Sve je veći broj koraka Sve je veći korak oka Jer mi okom putujemo Stopalima tugujemo Gdje stopalo naše želi Oko nam se tu veseli  Svud su bile oči naše Sve viđeno ovdje zbraše Svijet se sav ovdje vrti I daleki tajni puti Mi stojimo, tu stojimo I hodimo, svud hodimo Nisam siguran da sam najbolje razumio njihovu pjesmu. Zamolio

sam malog Martina, koji je Ciprijanov prijatelj i on mi ju je svojim krupnim rukopisom (tanka-debela) zapisao na list istrgnut iz školske bilježnice. Prepisujem je ovdje bez ikakvih izmjena.

Patuljci pjevaju i u trenutku dok ovo ispisujem, a onda se počinju zbivati neobične stvari.

Susjeda Marta je zastala da pozdravi mladu majku koja je gurala kolica. Bilo je to nadomak Ciprijanova vrta. Dan je neosjetno prelazio u sumrak. Ciprijan nije bio u svom vrtu i njegov neobični grad, iako napučen stanovnicima, doimao se nekako usamljeno.

Dječačić je ispružio ručice kao da želi ustati. Kažiprstićem je upozoravao na nešto. U tom trenutku iz vrta je iskočio pritajen neznanac u širokom ogrtaču, držeći jednog patuljka, kojeg je u bijegu skrivao ispod ruke i nastojao se što prije domoći stepeništa, a potom i uske stazice kojom će umaknuti.

Patuljci u vrtu su se uznemirili, a lutke-ljudi su bili i dalje ukočeni u svojim nagoviještenim pokretima. Dječačić je mlatarao ručicama, pokazivao, mrmljao nešto i gugutao, ali majka i Marta ga nisu čule. Isuviše su bile zanesene u razgovor (o čemu su pričale doista ne znam). Kradljivac je neprimijećen prošao pokraj njih.

Na dječija kolica sletio je tad crni kos. Gledao je pažljivo u dječačića, kao da sluša što mu ovaj govori.

Nakon nekog vremena majka se okrenula i uplašila. Kos je prhnuo

na višnju u Ciprijanovu vrtu. I zapjevao. Majka i Marta su se nasmiješile kad su vidjele kako dijete slatko spava i smiješi se u snu.

To je prizor koji sam bio dužan spomenuti. Možda u njemu ima i skrivene zlobe (zbog spomenutog patuljastog mišljenja o mom pisanju), ali kunem se da je to čista slučajnost. Pojavio se taj trenutak u priči i ja sam ga morao zapisati. Kad se bude gledao zajedno s drugim trenucima, vidjet će se da o nekoj mojoj zlobi nema ni govora. Inače, stalno bi se neki lupeži i nepoznate sumnjive osobe motale kroz ovu priču.

A da je tome tako govori i ovo što slijedi.Kad se u ovom dijelu svijeta prezivate Sused, onda imate osjećaj da

vas svi poznaju i zovu po imenu. Jer, kao što je poznato, ljudi ovdje oslovljavaju jedan drugog sa sused. "Dobro jutro, sused" i tome slično. Starca Martina, čiju smo kuću u slijepoj ulici gotovo opisali, oslovljavali su s posebnim poštovanjem, premda bi to oslovljavanje stranom uhu zacijelo zvučalo čudno.

– Dobro jutro, sused Sused – pozdravio je neuobičajeno srdačno prof. dr. Celestin Skritek.

– Dobro jutro, sused Skritek – odgovorio je sused Sused.– Što ja to čujem? Lopovi su se pojavili u našoj maloj ulici, sused

Sused?– Ukrali su sinoć patuljka iz vrta vašeg... (na vrijeme se sjetio sused

Martin Sused onog što se ne smije izgovoriti i odmah se ispravio)... ukrali su patuljka iz vrta na kraju ulice.

Prof. dr. Celestin Skritek bio je zadovoljan odgovorom. Vrlo zadovoljan.

– Vidio sam lopova, sused Sused. Mogao bih ga posve precizno opisati. Mislim da je pokušao i mene opljačkati. Zamislite samo, sused Sused, došao mi je na vrata. Siguran sam da se predomislio kad je vidio s kim ima posla. Čak mi je rekao i svoje ime. Možda je lažno, ali nikad se ne zna.

– Nevjerojatno, sused Skritek.– Nevjerojatno, ali istinito. Mislim da bismo o svemu morali

obavijestiti vašeg sina, sused Sused. Ako nas on ne zaštiti, ko će? Krađa je ipak krađa, makar bila riječ o nečem tako beznačajnom kao što je patuljak iz tog vrta. A ja vas uvjeravam da to nije sve, sused...

– Da, sused Skritek?I onda je počelo šaptanje, žestoko gestikuliranje, sa značajnim

pogledavanjem lijevo i desno, osvrtanje, jer u čudnim zbivanjima koja je sused Skritek opisivao susedu Susedu krila se možda zločinačka zavjera međunarodnih razmjera. Nakon nekoliko rečenica i sused Sused se prisjetio neobičnih događaja u ulici koje je sada vidio u drugoj svjetlosti. Sve u svemu, nešto se mora učiniti. Zna se ko to može. Samo mu treba skrenuti pozornost.

Tako je inspektor Strahimir Sused dobio novi slučaj.   

GLAVA JEDANAESTA (naizgled drvena, a i kapa je također od drveta) ISTRAŽNI POSTUPAK – Sjedite, kolega – reče ljubazno Strahimir Sused i pokaza na

stolicu.Čovjek što je stajao ispred stola izgledao je zbunjen.– Zašto me tako oslovljavate? – zapita zabrinuto.– Zar niste i vi inspektor? Inspektor vrtnih patuljaka – reče sin

suseda Suseda sa osmijehom. – Ali čudan ste vi neki inspektor. Inspektor koji krade patuljke.

Činilo se da je čovjeku odlaknulo. Sjeo je na stolicu. Doimao se kao neko ko je u stanju objasniti sve što se dogodilo.

Djevojka što je sjedila pokraj inspektora i sve zapisivala imala je suosjećajne oči.

– To je sve veliki nesporazum – izusti on.– Počnimo od početka. Kenan Kurt? Je li vam to pravo ime?– Moglo bi se reći.– Moglo bi se reći?– Služim se njime otkako sam pošao u školu. I svi su mi dokumenti

na to ime.– Jeste li imali ranije neko drugo ime?– Ne, ali zamišljao sam...– Zadovoljimo se zasad ovim. Gdje stanujete?– Trenutačno nemam adrese.– Skitnica?– Izgnanik.– I izgnanici imaju adrese.– Stigao sam nedavno. Sve je bilo jako brzo. Radi se o toliko važnim

stvarima da nisam stigao misliti na sebe.– Zapisat ćemo zasad tako. Čime se bavite?– Zapravo sam bio arhitekt krajolika. Bavio sam se urbanim

ambijentima.– Otuda možda i ta priča o patuljcima?– Nisam siguran da biste me razumjeli kad bih vam ispričao.– Čuo sam ja mnogo čudnih priča – nasmija se Strahimir Sused. –

Zasad me samo zanima ko je ukrao patuljka iz vrta Ciprijana Skriteka?

– To i mene zanima.– Ne priznajete, znači, da ste to vi učinili?– Ja? – zaprepasti se čovjek. – Ja sam samo želio s njim razgovarati.– S Ciprijanom Skritekom?– Ne, s patuljkom. On se zove Malik. Inspektor Strahimir Sused

zapali cigaretu. Bio je posve zaboravio u tom trenutku da je ostavio pušenje.

– Vi ste znači željeli razgovarati s patuljkom koji se zove Malik?– Da, jer jedino on zna tajnu. Njemu smo povjerili spas nove kruške.

Od toga zavisi život kruškinih psića.Strahimir Sused je osjećao da se mora bolje koncentrirati. Ili izbaciti

ovog karnevalskog inspektora vrtnih patuljaka naglavačke. Povukao je duboko dim, ispustio ga i tek se tad sjetio da više ne puši. Zato se i zakašljao.

– Gdje smo ono stali? – reče kad je došao do daha. – Patuljak koji se zove Malik spasio je nekakvu krušku, a potom ga je neko ukrao i vi niste mogli razgovarati s njim, što ste svakako željeli, jer vas zanima gdje je ta kruška iz vašeg okupiranog i srušenog grada. Nedostaju vam njezini plodovi?

– Moglo bi se i tako reći.– Želite ih pojesti?– Nikad to ne bih učinio!Inspektor Sused je bio iznenađen žestinom odgovora. Zar sam nešto

pogrešno rekao, zapitao se?– A što biste učinili? – zapitao je naglas.– To su moji prijatelji – uzaludno mu je pokušao objasniti ing.

Kenan Kurt.– Kruška vam je prijatelj? Ili patuljak?– I oni. Ali nisam mislio na njih.– Hoćete li konačno reći na koga ste mislili?– Na Vauvana – prošapta ing. Kenan Kurt.– Opet neko tajanstveno ime. Pretpostavljam da ih ima nekoliko s

takvom posjetnicom. Kao i inspektora vrtnih patuljaka. Ko je dakle taj...– Moglo bi se reći da je Vauvan pas.– Moglo bi se reći?– Upravo tako.Strahimiru Susedu se cigareta smrvi u ruci. Sad doista više nije znao

što da misli. Prvo patuljak, potom neka nebulozna priča o pčelama, inspektor vrtnih patuljaka, nekakva tajanstvena kruška i na koncu nešto što bi možda moglo biti pas. Kakva zbrka!

Kao što je već rečeno, inspektor Strahimir Sused ima sina koji se zove poput svoga djeda, Martin Sused.

Spominjemo ga u ovom trenutku zato što on upravo ulazi na vrata sa

svojom školskom torbom na leđima. Iza njega se pojavi drveni patuljak, a potom i stari Ciprijan koji ga je držao u rukama.

Kroz vrata je virio dežurni, širio ruke i zbunjeno se osmjehivao, kao da želi reći kako ih nije mogao spriječiti.

– Tata, jedino nam ti možeš pomoći – kaže mali Martin.– Zar ti nisi u školi? – ozbiljno i prijekorno pita tata Strahimir.– Ispričao sam se – obori glavu mali Martin.– Izmislio si neku laž?! – nastavljao je inspektor tata.– Oni ne bi povjerovali u istinu – raširi ruke mali Martin i pogleda

ga tako iskreno da inspektor pomisli kako mu stvar polako klizi iz ruke. Pogotovu kad je bacio pogled na Kenana Kurta i vidio njegovo lice. Nasmiješeno. Puno nade.

– Sad će se sve razjasniti – promrmljao je Kenan Kurt.– Nadam se – odgovori mu u sebi inspektor Sused.– Oprostite što sam ovako upao i što vam oduzimam dragocjeno

vrijeme, ali posrijedi je strašan nesporazum. Nije riječ samo o patuljcima. Svijet u kojem živimo i tako je bio odveć okrutan prema njima. Sad se radi i o nama, o našem opstanku, o našoj vezi s kruškom i sa...

– Zvijezdama? – dopuni ga inspektor.– Može se i tako reći – nekako snuždeno reče Ciprijan. Nadahnuće s

kojim je počeo govoriti posve je splasnulo. – Ipak, ne treba žuriti s podrugivanjem... svaki trenutak...

– Samo trenutak! – podigao je Strahimir Sused ruku i zamišljeno se zagledao u strop. Potom je zapalio cigaretu i polako ustao.

– Ti ćeš, Martine, sjesti tu. – Posadio je svog sina na stolicu u kutu i stavio mu u krilo drvenog patuljka, dakle onog za kojeg prijatelji znaju da se zove Martin Podsusedec. – I, ni riječi! A vi, poštovani gospodine Skritek, sjedite pokraj prozora i lijepo mi ispričajte, sa što manje riječi, to što mislite da je nesporazum?

– Ukraden je patuljak – reče Ciprijan nakon kraćeg razmišljanja. – Međutim, kradljivci će se vratiti. Uzeli su pogrešnog patuljka.

– Govorite u množini. Tvrdite dakle kako niste prijavili ovog čovjeka da vam je ukrao patuljka.

Ing. Kenan Kurt pogledao je u Ciprijana iznenađeno i razočarano.– Naravno da nisam – razbjesnio se Ciprijan. – Ko zna što je sve iza

toga? Oni ne prezaju ni od čega. Važno im je samo da postignu svoj cilj. I u ratu su sigurno umiješani njihovi prsti...

– Molio sam vas da se što jednostavnije izražavate u svom iskazu, a vi ste počeli razvijati čitavu teoriju zavjere. O kome zapravo govorite?

Ciprijan Skritek pogleda inspektora izbezumljeno. Doimao se kao čovjek koji nije u stanju objasniti ono što ga muči. Najednom ga je obuzeo umor. Spustio je glavu na grudi i procijedio:

– Prijavu je sigurno podnio onaj moj ludi brat.

– Kako se zove vas brat?– Celestin Skritek ili prof. dr. Celestin Skritek, jer on bez tituliranja

ne razgovara ni sam sa sobom.– Sad je malo jasnije. I što se po vama zapravo dogodilo?Ciprijan Skritek počeo je tad objašnjavati polako i jezgrovito

događaje posljednjih dana. Želio je samo da se ovo što prije završi i da inspektor pusti Kenana Kurta. Zato je i govorio onako kako je mislio da će inspektor Sused razumjeti. Osjećao se pomalo čudno. Kao da ga je neko izvukao iz šaptačke školjke u kojoj je proveo veliki dio života i gurnuo ga na scenu, na pravu scenu, na kojoj je bio glavni glumac. Pričao je i pričao i pričao, dok ga najednom ne prekinu glas:

– Sve je to prividno tako. Stvari su mnogo zapetljanije.Inspektor Strahimir Sused okrenu se svom sinu Martinu i pokaza mu

da drži jezik za zubima.Martin Sused u čijem je krilu sjedio Martin Podsusedec osjećao se

nepravedno optužen. On i nije ništa rekao. A Martin Podsusedec, koji je zapravo bio kriv za ovu scenu, šutio je i pravio se da je samo drveni patuljak. Ing. Kenan Kurt pomislio je kako bi mogao pomoći, ali pri pogledu na inspektora odmah je odustao. Znao je da bi njegova priča izgledala jednako nevjerojatno kao i ona koju je na samom početku pokušao ispričati Ciprijan Skritek. Naravno. Bila je to ista priča. A inspektor Strahimir Sused u takve stvari, kako je izgledalo, jednostavno nije vjerovao.

– Pišete li sve ovo, Željka? – zapita inspektor i strogo pogleda svoga sina.

– Bilježim, a i snima se. Zapisnik će biti vjerodostojan.Inspektor Strahimir Sused koji je hodao po sobi zastade kod prozora.

Učinilo mu se da se na travnjaku ispred zgrade igraju neka djeca. Neka vrlo sitna djeca.

– Kakva su to djeca dolje, dežurni? Pogledajte! – naredi on kad otvori vrata.

I dalje je hodao po sobi i razmišljao. Potajno je zapravo mislio da će se mali Martin od svega ovog uozbiljiti i da će zapamtiti jednom za svagda da se ne smije bježati iz škole. A najmanje zbog nekakvih vrtnih patuljaka.

– Nema nikakve djece ispred zgrade – proviri kroz vrata dežurni.Možda mi se pričinilo, pomisli inspektor. Prišao je prozoru i

pogledao. Travnjak je doista bio pust. Jedino je odozdo gledao crni mačak. I to poprilično začuđeno. Doimao se kao da ne gleda u inspektora, nego u nešto pokraj prozora.

– Sigurno je vidio neku pticu – izreče inspektor naglas.– Da i to zapišem? – zapita Željka.Inspektor je pogleda začuđeno, a onda odmahnu glavom.

– Mislim da su i ostali došli za nama?– Martine?! – naljutio se tata inspektor.– Ali, tata, ja nisam ništa rekao!– Onda je to sigurno bio patuljak kojeg držiš u krilu.– Da, to je bio Martin Podsusedec.Inspektor Strahimir Sused pomisli da sanja. Nailazio je na svakojake

slučajeve, nerješive na izgled, ali svaki put je bio bar neki končić za koji se mogao uhvatiti. Ovo je bilo nešto najluđe što je mogao i zamisliti. Počelo je kao šala, ali svojim istančanim istražiteljskim šestim (ili možda sedmim) osjetilom on je osjećao kako iza svega mora postojati jasno i logično objašnjenje. Obuzimala ga je nervoza što se tom objašnjenju nikako nije mogao približiti. Osim toga, u igri je bio i njegov sin u čija je pametna mala zapažanja uvijek dosad imao povjerenja. Možda je sve to i opasno za malog Martina? I inspektor Sused sav protrnu. Kroz vrata proviri neki čovjek sa zlatnim naočalama koji nije mogao sakriti čuđenje. Zastao je, skinuo naočale i protrljao oči.

– Sused, kad završite taj komplicirani slučaj, svratite u moj ured, molim vas...

I otišao je.Strahimir Sused osjećao se krajnje nelagodno. Skočio je sa stolice,

ali vrata su se već zatvorila. Kako ću samo ovo objasniti, pitao se? Njegov šef je i u bezazlenim stvarima bio težak čovjek, a ovo bi moglo narasti do disciplinske istrage.

– Željka, ponudite ih s nečim, ja ću se odmah vratiti – rekao je i izišao.

Na hodniku je osjetio čudan miris, kao da je tu nedavno prošlo stado ovaca. 

 

GLAVA DVANAESTA(može se reći djetinjasta) DNEVNIK INSPEKTOROVOG SINA Inspektor se vratio kući. Skinuo je kaput i kapu. Stavio ih na

vješalicu. Potom je izuo cipele i gurnuo noge u papuče.Strahimir Sused ušao je potom u dnevnu sobu, otklizao se preko

parketa do prozora i pogledao napolje. Nije vidio nikog. Martin je još bio u školi, a žena vjerojatno kod susjede.

Danas je došao ranije i zato je bio sam u kući. Želio je upravo to.Soba njegovog sina bila je prepuna stvari: igračaka, slikovnica,

crteža... Pokraj postelje, uz uzglavlje, stajao je patuljak. Strahimir Sused

nikad ga prije nije vidio. Nisu ga Martinu kupili ni on ni žena. Možda djed? Možda...

Patuljak je izgledao obično. I taj je obični kućni patuljak stajao na nekoj knjizi. Strahimir Sused podiže patuljka, začudivši se njegovoj težini i uze knjigu u ruke. Tu su mu knjigu oni poklonili kad je naučio sva slova. Zapravo, to i nije bila knjiga. Imala je doduše tvrde korice i mnogo listova, imala je i naslov: MOJ DNEVNIK, ali to je bila knjiga koju je tek trebalo napisati.

Na početku je bila Martinova fotografija, njegovo ime i prezime, potom ime oca i majke, adresa, broj telefona, naziv škole i sve ostalo što se obično nalazi u takvim knjigama.

Strahimir Sused prevrnu nekoliko listova i onda ugleda nešto što pobudi njegovo zanimanje.

Bio je to tekst zapisan po datumima, kako su već označeni u dnevniku. Na vrhu je Martinovom rukom pisalo VAŽNE REČENICE. Uz svaki datum samo jedna rečenica,

A tekst je išao ovako:MOJ TATA JE ZABORAVIO DA JE I ON BIO DJEČAK.Što li se dogodilo tog dana, pitao se Strahimir Sused? Zašto je

Martin ovo napisao? Čitao je dalje u nadi da će pronaći rješenje.VIKTORIJA POLO IMA MNOGO IMENA. KAD SE UPOZNAM

S VAUVANOM, ZAMOLIT ĆU GA DA MI ISPRIČA PRIČU O TAJNOJ PRIJESTOLNICI.

SATKO MI JE ISPRIČAO PRIČU O PRIJESTOLNICI TRENUTKA TO JEST TAJNOJ PRIJESTOLNICI.

DANAS SAM VIDIO IGRAČE DOMINA I RAZGOVARAO S NJIMA.

MOJ TATA SE NI DANAS NIJE SJETIO DA JE I ON BIO DJEČAK.

Tu se Strahimir Sused duboko zamisli. Osjetio se kao dječak što je kriomice ušao u nečiju sobu i čita tuđa pisma i zapise. Zatvorio je korice dnevnika, stavio ga pokraj postelje i na njega spustio patuljka. Patuljak je sad bio neobično lagan. I čudan. Kao da je imao drukčiji izraz na licu nego kad ga je prvi put uzeo.

Nehotice je uključio računalo. Patuljci su preskakali jedan preko drugog. Igrali su se. Onda je nešto zabrujalo, zabubnjalo i počela je za patuljke strašna igra. Tamni čovječuljci goblini, odvratni trolovi i s njima prijetvorni uldri pokušavali su prodrijeti u patuljasti grad. Igra se sastojala u tome da se patuljci uspiju obraniti. To je Strahimir Sused vrlo brzo shvatio. I počeo se braniti, počeo se boriti sa sve većom strašću. Branio je svoj grad, svoga sina i svoje djetinjstvo.

Tako ga je zatekao Martin kad se vratio iz škole.ŽELIO BIH BITI INSPEKTOR VRTNIH PATULJAKA MAKAR

NE ZNAM ŠTO TO ZNAČI! – sjeti se Strahimir Sused još jedne rečenice iz Martinova dnevnika.

A Martin je stajao na vratima svoje sobice i gledao tatu Strahimira pogledom što je otkrivao tatine najskrivenije misli.

Pravi mali inspektor. Inspektorović. Ponosno je mislio tata inspektor. Svijet je za njeg još uvijek igra, ali on postupno i nepogrešivo otkriva njezina pravila.

   

GLAVA TRINAESTA(i ovnovska) POGREŠAN PATULJAK Kuća je bila na osami. Oko nje je bio veliki vrt skriven kamenim

zidovima. Četiri bora ispred te stare ali očito dobro održavane kuće uspinjala su se gotovo do balkona na drugom katu. Jedan je čak doticao krovne grede. Baš tu su bila osvijetljena dva velika prozora.

Kad bi neko, kos možda, bio na boru u tom trenutku, gledao bi ravno u Victoriju koja je svojim crnim štapićem pokazivala nešto na ekranu velikom kao ormar.

– Dugo je trebalo dok smo im ušli u trag i zato se ova prilika nikako ne smije propustiti – govorila je polako i gledala u lica pred sobom. Tu su bili Slovac, Kosmatos, Mateus i deset, dvadeset, možda i trideset krupnih ljudi u tamnoplavim odijelima i s tamnoplavim šeširima na glavama. – Koliko vidim svi ste tu osim gospodina Marsaresa. Uskoro će i on stići. Mislim da je na nekom važnom primanju. Uostalom, on je dobro upućen u stvar. Također, možete skinuti te šešire.

Tridesetak tamnoplavih šešira spustilo se s glava na stolove.Slovac, Mateus i Kosmatos odložili su svoju vozačku kapu, šešir i

cilindar na vješalicu pokraj vrata. I to čim su ušli.– Želim da svi znate o čemu je riječ. Svaki detalj može biti

dragocjen. Pogledajte dobro, pamtite i razmišljajte...Prizor na velikom ekranu pokazivao je selidbu ptica.– Vidite. Ovo su ždralovi. Njima moram biti zahvalna za novi trag.

Prije tog smo godinama lutali. Godinama ništa nismo čuli o zelenim psićima. Zašto? Zato što su imali pomagače! A najvažniji među tim pomagačima su igrači domina. I upravo zahvaljujući njima došli smo do traga. Najmlađi igrač domina poslao je sa sjevera pismo ostalim igračima. Vidite li ga?

Ždralovi su i dalje letjeli preko ekrana.

– A pogledajte sad ovaj snimak? Primjećujete li razliku? Potrudite se. Slovac je to odmah zapazio. I ne samo da je zapazio, nego je odmah uporedio sve snimke koje smo imali. Uspio ih je dešifrirati! DA, dragi moji. Za nas više nema nikakvih tajni u letu ptica. A ovo je prvo pismo koje smo pročitali...

Iako mnogima još uvijek nerazumljivo, pismo je nedvosmisleno letjelo u plaveti.

– Objasni im. Ovo je tvoj trenutak, Slovče – blago je pokazala na nj svojim crnim štapićem i povukla se na svoje mjesto u kutu odakle ih je sve mogla vidjeti.

Slovac je skočio na noge, zatim zastao, ukočio se (jedino je treperila na njemu kravata boje neba po kojem su letjele srebrne ptice) sve dok nije primijetio bilijarski štap. S njim je jedino mogao dosegnuti sliku na ekranu.

– Dolaze opasni dani za našeg prijatelja. Skupimo se i pomozimo mu. Sastanak je u zemlji kravata. Glavni grad. Botanički vrt. Kruška. Ili: Skritekov vrt. Patuljak izaslanik. Zenur i Og. – Tako je kreštavim glasom (možda zbog važnosti trenutka) govorio Slovac. – Shvatili ste naravno, gospodo, da ovo nije moj govor nego tekst pisma koje gledamo. Pošto je to pismo vrlo značajno, pažljivije ćemo ga analizirati...

Slušači u tamnoplavim odijelima nisu bili baš oduševljeni. Zapitkivali su nešto jedan drugog i usput gunđali.

Činilo se da od Slovčeve analize neće biti ništa.– Možda je najbolje da se poslužimo pitanjima i odgovorima? –

umiješala se nestrpljivo Victoria. Njezino pitanje bilo je zapravo naredba.– Doista je tako najbolje – složio se Slovac. Bio je već pomalo

izgubljen i ovo mu se učinilo kao spas. – Pitajte što vam nije jasno i ja ću pojasniti?

– Meni ništa od tog nije jasno – zabrundao je jedan orijaš.– A što je tebi ikad od ičeg bilo jasno? – začepi mu ručerdom usta

onaj što je sjedio do njeg.– Možda neko drugo pitanje? – s nadom prozbori Slovac.Tad posve jasno odjeknu zvonce.– To je sigurno gospodin Marsares – promrmlja Victoria i potom se

glasno obrati prisutnima. – Mislim da će biti dosta za večeras. Krenite za svojim dužnostima.

Trenutak kasnije već je koračala dugim hodnikom, prolazila kroz vrata koja su joj uslužno otvarali i zaustavila se tek u velikoj sobi nalik na lovački muzej. Prostirke i presvlake bile su od koža, sa zidova su gledale glave kozoroga, jelena i muflona, a i veliki luster je bio načinjen od rogova. Ispod lustera, na drvenom stolu, oči u oči s punjenim jastrebom, stajao je patuljak. Činilo se da mu je hladno iako je u kaminu gorjela vatra.

– Marsares je tu? – zapitala je.Preko kože snježnog tigra i mrkog medvjeda zatrupkao je veliki

bijeli ovan s naočalama.– Dođi, dobri moj – kazala je gospoda Victoria Polo i blago ga

povukla za izvijeni rog. – Da vam ga predstavim, patuljče. Ovo je gospodin Carl Alexander Thorwald David Marsares i on će vas ispitivati. On neće biti tako nježan i strpljiv kao što sam to bila ja. Upozoravam vas stoga da od šutljivosti nećete imati nimalo koristi. Datuče.

(Jasno da je Victoria željela reći dapače, ali niko se nije usudio da je ispravi.)

– Datuče! – ponovi Victoria bijesno i pogleda kroz prozor lovačkog salona, tako da su me sveg prošli trnci. Za trenutak sam pomislio da me vidi. Zar je važno što ti pišeš, govorio je njezin pogled, važno je samo ono što ja činim.

Ostali su se pravili da ništa ne primjećuju. A trenutak je doista bio ispunjen opasnošću.

– Dosta je bilo jadnih malih tajni. I vidjet ćete da šutnja nije uvijek zlato, patuljče. Datuče! Šutnja je blato. Kad to već sami ne shvaćate, uvjerit će vas gospodin Marsares. Zar ne?!

Patuljak je šutio i podrhtavao. Činilo se da toplina koja je dopirala iz kamina njega okiva u led.

A gospodin C.A.T.D. Marsares prekriži papke, elegantno se okrenu, kao plesač, uzmahnu repom i počeša se po nosu. Trenutak se činio kao da razmišlja, a potom odvali svojim duuuugaaačkim (shvatite ovo kao spisateljski novitet) repom patuljka po prstima, tako da je patuljak gotovo poskočio.

– Pređimo na stvar, Malik – zableja. – Izvukao si se iz mjesta kojeg smo držali pod nadzorom. Međutim, kao što vidiš, dočekali smo te i ovdje, daleko od onog voćnjaka sa zanimljivim kruškama i, da ne duuuljljiiimoo (opet moj spisateljski izum kojeg se gospodin ovan odmah dokopao) više, vrijeme je da progovoriš, vrijeme je da nam kažeš...

– Pogrrrrrešššška jjje uu iimmmmeennnu – jedva promuca patuljak.– Ipak je progovorio – pobjedonosno poskoči Victoria.C.A.T.D. Marsares nije bio nimalo zadovoljan.– To se vi šalite, zar ne, Malik? – himbeno je prošaputao i potom

zahvatio patuljka rogom tako da mu je otpalo dugme s kaputića.– Jja nnissaammmm Mmmallikk – uzdrhtalo je objašnjavao patuljak.

Činilo se da se sad manje boji.– Oooo! Zanimljivo! – šetkao se gospodin Marsares na dva zadnja

papka, a repom je gladio bradicu.– Nnissam. Zovvvvem sse Mmmmuccko!– Mucko? Zanimljivo. Pretpostavljam da je to zbog mucanja?Mučko je zaustio da nešto kaže, ali rep je opet uzmahnuo kao bič i

pogodio ga preko očiju, tako da mu se sve zamračilo.I šutio je.C.A.T.D. Marsares uzdignu rep i počeša se po nosu. Šutio je i on.

Bilo je to razmišljanje zapravo.– S vašim dopuštenjem – obrati se on Victoriji – i kako ne bismo

gubili dragocjeno vrijeme, dao bih mu nekoliko kapi posljednjeg izuma za ovakve prilike. Svi koji su ga kušali progovorili su. Samo nekoliko kapi i sve je gotovo. Patuljci su možda otporniji, pa ćemo dodati koju kap.

Victoria Polo je dopustila širokim pokretom ruke.Patuljka su odmah uhvatili za vrat, gurnuli mu glavu unatrag i u

širom otvorena usta izručili sav sadržaj bočice koju je gospodin Marsares izvadio iz džepića na prsluku. Potom su ga pustili i patuljak se sručio na stol kao da je mrtav.

Victoria se uplašila.– To je uobičajeno – umirivao ju je C.A.T.D. Marsares.I, doista, patuljak kao da je počeo dolaziti sebi.Mrdnuo je jednim prstom, a zatim i drugim. Ne otvarajući oči,

pokušavao je ustati. Svi su pažljivo gledali. Nekako se uspravio na noge, škiljeći, a potom se opet stropoštao.

– Sad će nam reći svoje najdublje tajne – šaptao je gospodin C.A.T.D. Marsares Victoriji na uho. Takav je ovaj napitak. Oni koji su ga popili govore baš ono što najdublje skrivaju u sebi. Veličanstven izum...

Patuljak je sad stajao na drhtavim nogama i pokušavao razaznati gdje je i što se oko njega zbiva. Najednom mu se lice prevuče izrazom neopisive radosti i zadovoljstva. Gledao je u nešto nevidljivo, pružao ruke i osmjehivao se.

– Tako obično počinje. Sad će progovoriti – šaptao je Marsares objašnjenja.

Patuljak je doista počeo otvarati usta.– Kaži! – nije izdržala Victoria. Patuljak je, međutim, zapjevao. Patuljčica nježna lica a obrva grabljivica pogodila mi srdašce srce raste ko brdašce primi poklon, mila Buckooo, srce što ti daje Muckooo... Victorijino lice obuze bijes. Ostali su šutjeli. Jedino se C.A.T.D.

Marsares smješkao.– Zar je to istraga?! – pitala je Victoria.– Da. I upravo je završena. Napitak ne griješi. Ova zaljubljena

životna čestica doista nije Malik, nego Mucko u što nas je čitavo vrijeme uvjeravao. Pretpostavljao sam to i ranije, ali htio sam biti siguran...

– I što sad? – rekla je Victoria razočarano.– Ispraviti pogrešku. Vratiti se na početak. Još uvijek nije sve

izgubljeno. S mojim vezama pohvatat ćemo sve konce – objašnjavao je C.A.T.D. Marsares.

– Smijem li iskazati jedno zapažanje – snishodljivo je govorio Kosmatos – dok je pjevao, nije mucao...

– Stupidione Kosmati! Glupa Ćelo! – tresnu ga Victoria po glavi. – Zar nisi mogao smisliti ništa pametnije!

– To je uobičajeno – pokušao je smiriti stvar Marsares. – Mnogi mucavci ne mucaju kad pjevaju. Zašto bi kod patuljaka bilo drukčije? Pogotovo kod zaljubljenih patuljaka.

– I šta ćemo sad sa ovim beznačajnim gnomskim primjerkom? – zapitao je neko od prisutnih.

– Što se mene tiče možete ga baciti u smeće – odvratila je Victoria.– A da ga vratimo u vrt u kojem je izrastao i gdje smo ga ubrali? –

nakon naporna razmišljanja predložio je jedan od bukvana, kojem je kravata podrhtavala od uzbuđenja.

– Nikako! – odsjekao je odmah gospodin Marsares. – To bi bilo kao da radimo protiv sebe. Treba ga se jednostavno riješiti...

– Mogao bih ja u svom laboratoriju... ko zna što bi se sve moglo doznati... – razmišljao je naglas Stupidion Kosmatos.

– Ti si učinio dovoljno gluposti, Glupane...Za to vrijeme pijani patuljak se popeo na prozor. Hodao je kao

zatravljen (što je zapravo i bio) i nije ni čuo, ni vidio one koji su raspravljali o njegovoj sudbini.

A i oni su u svađi bili zaboravili na nj. Kad su se sabrali, vidjeli su ga kako tetura po okviru prozora, a zatim se okliznuo i survao u dubinu. Čuli su tup pad, potom lavež pasa.

– Izgleda da je gotovo – rekla je Victoria Polo, ne bez zadovoljstva.C.A.T.D. Marsares nije dijelio njezino mišljenje. Iako to nije bio

patuljak Malik, možda se i od Mucka moglo još nešto doznati?   

GLAVA ČETRNAESTA (sva od sličnosti) PRODAVNICA KRAVATA, PRODAVNICA USPOMENA Prof. dr. Celestin Skritek tumarao je besciljno po gradu. Njegovi su

krugovi izgubili svaki smisao. Još trenutak prije činilo mu se da njegovi proračuni vode otkriću tajne ovog grada ili jedne od najvažnijih tajni, a sad je sve izgledalo izgubljeno. Zastao je i neodlučno gledao ulicu. Ulica kao i svaka druga. Uopće mu nije bilo jasno zašto je ovdje. Pogledao je uvis i vidio veliku limenu kravatu na kojoj je bio ispisan naziv dućana. Otvorio je vrata i ušao.

– Dobar dan – začuo je glas neke žene koju zbog polutame nije odmah mogao vidjeti.

– Dobar dan – odgovorio je uljudno.– Nažalost, izbor nam je zaista oskudan – počela mu je objašnjavati

žena. – Imali smo predivnih kravata, prava umjetnička djela, vjerujte. Međutim, dogodilo se nešto neobično. Ušao je tu neki mali čovjek, znate, odjeven kao da je kraljevski vozač, a za njim se natisnulo u ovu malu prostoriju toliko ogromnih grubijana da ih nisam mogla ni izbrojati. Razgledali su naše kravate, razgledali, a onda je taj mali čovjek odlučio kupiti sve. Pokušala sam zadržati bar nekoliko, dućan mora raditi, znate, ali on se nije želio raspravljati. "Ili sve, ili nijednu", rekao je. I što mi je preostalo. Zato je, kao što vidite, sve prazno. Ostala je samo ova kravata koju ja nosim. Ako želite, ja ću vam je pokloniti. Dućan mora sačuvati svoj dobar glas. A sutra ćemo imati pravi izbor, ukoliko možete do tada čekati...

Prof. dr. Celestinu se učinilo da prepoznaje nešto u glasu prodavačice koja ga je zapljusnula bujicom riječi. Nije bio posve siguran, ali osjećao se nekako čudno, čudno. Oči su mu se sve više navikavale na polumrak i on se zapanjeno zagleda u lice ispred sebe. Doista, čini se da je to bila gospođica Julijana Veron koju je ne tako davno vidio ispred Botaničkog vrta. Kad se samo presvukla i kako je samo dospjela ovamo? Osjetio se uvrijeđen i poželio je odmah izići.

– Čekajte, gospodine! Ovo je doista rijedak slučaj. Zaista ne bih željela da bilo ko iziđe iz ovog dućana nezadovoljan. Bilo ko!

– Naravno, ja sam za vas bilo ko – promrmlja prof. dr. Celestin Skritek.

– Nešto ste rekli, gospodine? – sad se i prodavačica pažljivije zagledala u prof. dr. Celestina Skriteka. Odlučio se suočiti s neizbježnim i zato je zastao u poluokretu i prkosno se zagledao u nju.

– Mislim da vas poznajem – prisjećala se prodavačica, a preko lica joj pređe čudan smiješak. – Niste li vi prof. dr. Celestin Skritek, čuveni učenjak...

– Da, to sam ja – odlučno reče prof. dr.– Ovo je zaista čudesno. Nakon toliko godina – pljesnu ona rukama.– Mislite da smo se nekad poznavali? – pomalo drsko se obrecnu

prof. dr. Celestin. Želio ju je zbuniti, dovesti je u nelagodu, poniziti, osvetiti se. Ništa nije mogao protiv tih niskih osjećaja koji su ga

preplavljali.– Možda smo se i poznavali? – zagonetno odgovori prodavačica,

koja se nimalo nije zbunila. – A možda vi samo mislite da smo se poznavali?

Ovo je već bilo isuviše. Prof. dr. Celestin Skritek osjeti kako bijes ključa u njemu poput pare u loncu i kako će mu šešir uskoro odskočiti uvis.

– Slušajte, Julijana! – viknu on. – Ja sam vam već napisao jednom, prije četrdesetak godina, ako se dobro sjećam, da vas više nikada ne želim vidjeti, niti čuti za vas. Kako se samo usuđujete ovako me zaustavljati!

– Dragi profesore Skritek! Slatki ste kad se srdite. Ali ja vas nisam zaustavila. Sami ste ušli u moj dućan.

– Svejedno! Ovo je nečuveno! Zarekao sam se da ne želim više nikad čuti za vas!

– Zarekli ste se da ne želite više nikad čuti za Julijanu, zar ne?– Naravno! O čemu drugom govorim?– Ali ja nisam Julijana.Strašno je bilo pogledati prof. dr. Celestina Skriteka. Nije bilo

dovoljno što je počeo otvarati svoje srce, nego se ispostavilo da je to posve nepotrebno.

– Kako, molim? – jedva je promucao.– Da ste pogledali natpis iznad vrata vidjeli biste da se ne zovem

Julijana Veron. Zovem se Afrodita.– Afrodita?– Upravo tako. Naš otac, nek mu se zemlja i nebo smiluju, volio je

takva imena.Prof. dr. Celestin Skritek polako se oporavljao od udarca.– A kako ste samo znali Julijanino prezime? – pitao je pažljivo, kao

istražitelj koji pokušava otkriti rješenje zamršenog problema.– To je jednostavno. Mi smo sestre.– Vi ste Julijanina sestra?– Naravno. Blizanka. Tako sam vas i prepoznala.– Ni slutiti nisam mogao da Julijana ima sestru... – prof. dr.

Celestinu činilo se da se planete počinju okretati oko njegove glave: Saturn, Mars, Venera... naročito Venera...

– Zbog tog se sve i dogodilo... – reče nekako zamišljeno Afrodita.– Na što mislite? – preneraženo je pitao Celestin Skritek (ono prof. i

dr. su se izgubili negdje među planetarna).– Na ono s vama i s Julijanom... Nesretnica... Jeste li za čaj?Celestin Skritek kimnu glavom i osloni se o tezgu. S tugom pomisli

kako su oni njegovi krugovi izgleda ipak imali nekog smisla.Afrodita Veron mu u potpunoj šutnji ponudi jednu malu stolicu, na

koju on zahvalno sjede.

– Za sve sam ja kriva – reče napokon kad je stavila čaj i smjestila se s druge strane tezge. Tako su razgovarali kao da su u različitim prostorima. Zapravo i jest tako, pomisli Celestin, iako se doima začuđujuće prisno. Odlučio je šutjeti i saslušati priču, priču koja je obilježila čitav njegov život.

Jedan prolaznik zaviri unutra, ali se predomisli. Vrata za njim zazvoniše kao u teatru.

– Bila sam zaljubljena u vašeg brata. Vi u moju sestru. Ne znam zašto sam mu rekla da se zovem Julijana. Možda nisam bila još posve sigurna. To je bila naša igra još iz djetinjstva. Julijanina i moja. Niko nas nije mogao razlikovati. U školi smo bile u istoj klupi. I odgovarale jedna umjesto druge. Tako da mi je bilo posve svejedno reći zovem li se Julijana ili Afrodita. Nikad nisam imala osjećaj da lažem. Julijana je bila drukčija, ali je prihvaćala moju igru kad bih inzistirala. I sve je to bilo zanimljivo, puno čarobnih nesporazuma, sve do onog dana...

Celestin Skritek, zapravo prof. dr. Celestin Skritek osjeti kako u tami prošlosti počinje nešto razaznavati, nešto teško i sumorno, ali u čijoj je dubini ipak bilo čudesne blagosti.

– Mislim da se počinjete dosjećati što se zapravo dogodilo? – gledala ga je Afrodita Veron ravno u oči.

Celestin Skritek je odmahivao glavom kao da mu je u kosi neki kukac.

– Taj sam dan bila u teatru. Ciprijan me pozvao. Gledali smo neki balet. Tu za nj nije bilo posla. Balerinama ne morate ništa šaptati. Njima upravlja samo glazba. I tamo je bila neka lutka, nikad je neću zaboraviti, kad je dotaknu zvuci ona oživljava. To je možda nešto najljepše što sam vidjela u životu... ali to je davno prošlo. Ne vrijedi se sjećati. Osim same priče, jer ona je važna. Osobito za vas i Julijanu. Zato ću je i ispričati od kraja.Vi ste se tu istu večer trebali sastati. To je za vas bio veliki dan. Proglašavali su vas doktorom znanosti. Najmlađim doktorom na Sveučilištu. I Julijana je trebala biti tu. Zaručnički prsten koji ste joj dali obvezivao ju je. I željeli ste da je te večeri zaprosite. Ona je to znala. Međutim, dogodilo se nešto strašno. Biciklist ju je srušio na ulici, tako da je poderala haljinu i povrijedila nogu. Završila je u bolnici. Javili su mi to na izlasku iz Kazališta. I tad sam pomislila kako bih mogla nešto učiniti. Da bar nisam...

Afrodita Veron zagnjuri lice u dlanove i Celestinu Skriteku se učini da je zajecala.

– Ostavila sam Ciprijana ispred Kazališta. Kod Zdenca života. On nije znao što se dogodilo. Čekao je u redu na garderobi kad sam čula vijest. Slagala sam mu nešto na brzinu i otrčala. Ali nisam žurila u bolnicu. Išla sam, sad već pomalo otkrivate sve što se dogodilo, išla sam na Sveučilište. I utrčala sam tamo, noseći još uvijek Ciprijanove ruže...

Celestin Skritek osjeti kako mu se mrači um. U tom mraku pojavljivala se neka svjetlost i on ponovo vidje sve što se dogodilo, kao na pozornici.

Ceremonijal je bio gotovo završen kad je njegova zaručnica utrčala u dvoranu, zadihana, raspletene kose s buketom ruža u rukama. Bio je bijesan, ali pri pogledu na nju, na njezine blistave oči što su pozdravljale njegov uspjeh osjetio je kako sve zaboravlja i kako je novi, lijepi svijet opet na svom mjestu, na svom novom početku. Pomislio je da mu je donijela ruže. Uzeo joj je iz ruku buket i izvadio iz njega skriveno pisamce u kom se osjetilo nešto okruglo.

Kad ga je otvorio, hitro, sretan, vidio je da je to prsten. Na papiriću pokraj prstena pisalo je...

– Jedina moja Julijana, uzmi ovaj prsten i budi moja zauvijek, kao što će biti tvoj onaj koji ti prsten dariva. Ciprijan Skritek – izgovori Celestin Skritek riječi koje su u njemu bile duboko i bolno utisnute toliko godina. Rekao je naglas čak i ime svoga brata kojeg od onog dana više nije pozdravljao, niti spominjao.

– Uvijek sam se pitala što je pisalo na papiriću – sjetno reče Afrodita Veron. – Odmah ste ga potrgali i bijesno bacili prsten.

– Primijetio sam da na ruci nema prstena kojeg sam vam ja dao...– Kao što vidite, za sve sam ja kriva. Čak nisam rekla Julijani.

Jadnica. Mislila je da ste je napustili. Niste odgovorili na njezino pismo, niti na telefonske pozive. Nikad to nije preboljela. Još uvijek čuva vaš prsten. Čak je izrezivala članke iz novina. O vama. O vašim uspjesima.

– Kakav glupi nesporazum. I moj brat je bio nesretan?– Nikad mu se više nisam javila. Bojala sam se da ćete mu reći.

Čekao me na Zdencu života. Tu noć. I sutradan. I mnogo još dana. Jednom sam ga čak i vidjela, ali nisam se pokazala. Osjećala sam da je sve upropašteno... Zato nisam ništa rekla Julijani. Iz čiste zlobe. Iako je osjećala da imam neku neobičnu tajnu, nikad se nije dosjetila.

– Zar je moguće da se niste više nikad vidjeli?– Nikad. A vi?– Nikad.– Ta je riječ obilježila naše živote. Zato što sam ja ušla u opasnu

igru. I uvukla sve vas u nju.– Nikad ne reci nikad. Maločas sam slagao. Vidio sam nedavno

Julijanu. Bio je s njom neki pas... pekinezer...– Ping Pong.– Bilo je to tako nestvarno da sam pomislio kako sanjam. Čak sam

joj poželio prići. I pomoći.– Ona vas nije vidjela?– Ne.– Možda su sve te slučajnosti dio neke igre iz koje smo davno

izbačeni, a sad se ponovno u nju vraćamo.Trenutak je iskočio sa svog mjesta, kao u pokvarenom satu i sve se

poremetilo. Prošle su godine, a on se ponovno javlja. Želi li nas učiniti još više nesretnima ili nam govori nešto drugo? Znate, i ja još čuvam Ciprijanov prsten. Onaj što ste ga bijesno bacili na pod...

Uvaženi prof. dr. Celestin Skritek u kojem je buktala mladenačka ljubav i nevjerica, razočaranje, ljubomora i bijes na samog sebe (a možda i štoješta drugo) istetura iz dućana kravata i zagazi preko ulice polukružno, tako da ga je skoro zgazio automobil koji je munjevito dolazio. Za upravljačem tog automobila sjedio je mali vozač, jedva nešto veći od patuljka, a putnici su bili gorostasni kao bukve i svi su imali široke lijepe kravate, što su napinjale njihove debele vratove.

Vozač je razjareno zatrubio i nastavio je trubiti sve dok se automobil nije izgubio u daljini.

Rastrojeni prof. dr. nije ništa čuo, a pogotovo ne razgovor koji se upravo vodio u polupraznom dućanu

– Napokon sam sve izrekla. Došao je i taj trenutak – s olakšanjem i suzama u očima govorila je Afrodita Veron.

– Trenutak je sve – odgovori joj glas ispod tezge.– Ti to najbolje znaš – složila se Afrodita. – Zato te i zovu Satko.   

GLAVA PETNAESTA (koja prvo ništa ne razaznaje, a potom misli da je shvatila sve) ZAPISNIK Nevjerojatno, pomisli inspektor Strahimir Sused, prelistavajući

zapisnik. Kao neka knjiga za djecu.Njegova stenografkinja je zabilježila, po navici, čitav razgovor i

maločas mu uručila čistopis. Nije bio siguran da mu se ovo doista događa. Čak je i njegov mali sin Martin bio jedan od svjedoka u istražnom postupku. A povod svemu je bila krađa vrtnog patuljka.

Prijavu je uredno podnio prof. dr. Celestin Skritek, akademik, čije se pojavljivanje u javnosti posljednjih godina svelo na šetnje s kratkim zastancima u Botaničkom vrtu, Etnografskom muzeju, Zoološkom vrtu, Muzeju za umjetnost i obrt i Arheološkom muzeju. Na proslave su ga zvali rijetko, jer je u prigodnim raspravama uz oštar jezik često koristio i svoj neizbježni kišobran odnosno lulu što je sličila na omanji buzdovan.

Prof. dr. Skritek primijetio je nepoznate sumnjive osobe u svojoj maloj ulici, koje su se uglavnom motale (pisalo je baš tako: motale) oko

vrta i kuće bivšeg šaptača lutaka Ciprijana Skriteka. Time je zapravo i Ciprijan Skritek bio podvrgnut sumnji. U prijavi nije pisalo da je Ciprijan Skritek rođeni brat prof. dr. Celestina Skriteka i to brat blizanac. O ukradenom patuljku također nije bilo ni spomena.

Inspektor Strahimir Sused se glasno nasmija. Listao je zapisnik koji je izgledao kao rukopis manje knjige i smijao se sve više i više. Sad mu je bilo posve jasno što se ponekad u novinama podrazumijevalo pod "Skritekovim argumentima". Bili su to kišobran, lula, a ponekad i nešto drugo (jednom čak i šaran!).

Počelo je sa skitnicama i prijavom o njihovom sumnjivom zadržavanju u ulici, a nastavilo se krađom. Krađom vrtnog patuljka doduše, ali ipak krađom. Prof. dr. Celestin Skritek nije pogriješio. Njegova je procjena bila posve ispravna.

Što je ovo?Inspektor nije mogao vjerovati svojim očima.KENAN KURT: Prvi zeleni psić pojavio se u Bosni, i u mom

životu, prije trideset godina. Tako se zapravo nama činilo, jer nismo ni znali da oni postoje. Bio je to Vauvan. S njim je sve počelo. S njim i sa starim Bademom Azizom Tamovićem. Stara kruška je otvorila svoja vrata i...

Strahimir Sused više ništa nije vidio. Slova su mu titrala pred očima. Posve je zaboravio da više ne puši (pitate se kako znamo? Zar se ne vidi kako duboko uvlači dimove?).

CIPRIJAN SKRITEK: Vi znate da sam dugo radio kao stolar i šaptač u velikom kazalištu. Jednom mi je sve to dosadilo i odlučio sam šaptati glumcima koji će me bolje razumjeti. Postao sam lutkar. I tako sam, u godinama što su slijedile, sve više počeo shvaćati da postoji jedan svijet o kojem mi malo ili ništa ne znamo, a koji nas na svakom koraku upozorava na svoje postojanje. Tako sam saznao za gradove i sela patuljaka još i prije nego za zelene psiće. Zapravo su me patuljci na njih upozorili...

Zar je moguće da ovo doista piše? – pitao se Strahimir Sused. Ipak, sumnje nije moglo biti. Sve je bilo crno na bijelom. I sve je to Željka (tako se zvala tajnica) uredno zapisala u njegovom uredu.

CIPRIJAN SKRITEK: Martin Podsusedec je bio prvi patuljak s kojim sam se upoznao. Načinio sam mu odijelo od drveta, tako da je izgledao kao pravi vrtni patuljak, mislim onakav kakvim ih mi zamišljamo. Postali smo gotovo nerazdvojni. Vodio sam ga u svoj teatar. Oduševio se. Jednom je čak i igrao u predstavi i pokazao se vrlo darovitim. Niko nije primijetio da on doista sam igra i da nikakvi končići ne pokreću njegovo tijelo. I glas je naravno bio njegov. To je bila jedna od najuspješnijih predstava. Djeca su je obožavala. Zar nije tako, Martine?

Ovo je već bilo suviše. U uredu policijskog inspektora razgovaraju ishlapjeli starac i nekakav zamišljeni drveni patuljak. Ipak i od lošeg ima gore.

INSPEKTOR SUSED: Zar mu se nije teško kretati u tom drvenom oklopu?

CIPRIJAN SKRITEK: O, ne. Njemu je to baš zabavno. Uostalom sve je to zbog naše ljudske forme. Nismo htjeli da izazivamo pozornost. A što se tiče nezgrapnosti i težine, poznato je da su patuljci mnogo snažniji od nas. U odnosu na svoje tijelo naravno.

–Željka!Tajnica Željka provirila je kroz vrata pomalo iznenađeno. I

zabrinuto. Pomislila je da možda nešto nije učinila kako valja.– Zvali ste me, inspektore Sused?– Kakav je ovo tekst? Neka sprdnja, što li?– Kako možete reći nešto takvo. Zapisala sam gotovo od riječi do

riječi. Ponekad je bilo teško, jer su svi govorili u isti glas, ali to sam posebno naznačila.

– I vi tvrdite da sam ja pitao tog Skriteka je li teško njegovom patuljku nositi drveni oklop?!

– Što je rečeno, ja sam zapisala, inspektore... – tajnica Željka je bila na rubu plača.

– Dobro, dobro, Željka, nemojte se uzrujavati. Donesite nam po čaj. Nastavit ćemo kasnije.

Željka je otišla po čaj. Inspektor je nastavio čitati.MARTIN SUSED: Ali, tata, ja nisam ništa rekao. INSPEKTOR SUSED: Onda je to sigurno bio patuljak kojeg držiš u

krilu?MARTIN SUSED: Da, to je bio Martin Podsusedec. MARTIN PODSUSEDEC: Naravno da sam bio ja. Koliko se samo

trudim da i ja nešto kažem, a vi se pravite da me ne čujete.Inspektor pomisli da ponovno pozove Željku, ali se predomisli.INSPEKTOR SUSED: Želite li možda dati izjavu?MARTIN PODSUSEDEC: Mislim da je ovo stvar od najveće

važnosti. Inače nikad ne bih progovorio s vama. A pogotovo ne bih došao u ovu zgradu. To je važno za čitav planet. Zato je došao i Niels Nise sa sjevera i Satko koji živi u Kuli sa satom, a to su zapravo vrata Tajne prijestolnice, Prijestolnice trenutka. Došli su iz Švedske, Nizozemske, Njemačke...

INSPEKTOR SUSED: Moglo bi se reći da je to opći sabor?MARTIN PODSUSEDEC: Moglo bi se reći zato što je to istina.

Posljednji je trenutak da se spasi život i zato smo odlučili da se pokažemo...

Željka je ušla sa dvije šalice čaja i keksima. Inspektor Sused je pušio

i gledao u nju pažljivo kao da joj želi proniknuti u misli.– Doista zanimljiv zapisnik, Željka. Izgleda da sam se s tim

patuljkom sit narazgovarao?– Bio je tako sladak. I svi ostali. Postalo mi je to toliko zanimljivo

da sam išla u knjižnicu i tražila sve što se moglo naći o njihovom životu. Priče o njima su predivne. A i ostali iz tog svijeta. Svi ti elfi, uldri, goblini, trolovi, kepeci, kućni duhovi, riječni duhovi... čini mi se da su mi se neke stvari koje pamtim još iz djetinjstva objasnile tek sad...

– Lijepo, lijepo, Željka. Informacije treba uvijek prikupljati – govorio je inspektor Sused a činilo mu se da laže, jer ništa od svega što se događalo nije razumijevao. Pokušao je kod kuće ozbiljno razgovarati s Martinom, ali dječak je očevidno bio opsjednut pričom koja je potom, čini se, posve osvojila i Željku.

– Jedan sam primjerak zapisnika dala šefu.– Što? – inspektor se počeo znojiti.– Na njegov izričit zahtjev. Mislim da ga ovaj slučaj najednom

neobično zanima.Inspektor Sused izgledao je dotučen. Još će se za patuljka iz malog

podsusedskog vrta zainteresirati i međunarodna policija.– Moram vam još nešto reći – nagnu se Željka prema njemu i

prošapta – u šefovoj sobi je bio neki čovjek. Mislim da je stranac. Jedan od onih visokih posjetitelja. Sav mi je nekako sličio na ovna. I mislim da je šef tražio zapisnik zbog njega...

U glavi inspektora Suseda misli su se sudarale kao kuglice. Sad je bio siguran da je pronašao onaj svoj končić odakle može početi istragu. Ovdje se nešto opasno kuhalo. I taj je patuljak bio samo izgovor. Možda je u toj figurici bila droga? Ili dijamanti? Mikrofilmovi?

– Podsjećao vas je na ovna? Tako ste rekli?– Da. Iako je on vrlo dotjeran. Kosa, odijelo i to... ponašanje,

razumijete. Nosi neobičan štap. Ali mene se nije dojmio ugodno. Osjećala sam da je u njemu nešto lažno...

– Vi ćete na kraju postati prava istražiteljica, Željka.– Hvala, inspektore Sused.– I čaj vam je izvrstan.– Hvala, Krešo.Inspektor se potom opet zadubio u zapisnik.KENAN KURT: Vauvan već godinama ne živi među ljudima.

Možda se razočarao, a možda mu je postalo i dosadno. On nam je samo prijatelj. Nije odgovoran za ono što smo učinili od svojih života. A ljudi su nezasitni. Uvijek žele više, čak i kad im ne treba. I uzimaju, uzimaju, sve opsjednutiji, dok ih pohlepa posve ne zakrije. To je kao kad pepeo napokon ugasi vatru. I onda više nema ništa. Samo tuga. I samoća. Pepeo. Željeli bi tad krenuti od početka, ali zaboravili su što je početak...

PATULJAK MALIK: Vauvan se preselio među patuljke. Korijenje stare kruške pronašlo je svoj put do našeg podzemnog grada i razraslo se poput sunca na svodu.

Kad se pojavio Vauvan, osjetili smo to i doživjeli kao početak novog doba. Čuli smo i mi za Vauvana, pričali su nam naši stari, ali nijedan od nas ga do tada nije vidio. Mislili smo da je to samo priča, kao što postoje i mnoge druge priče...

– Željka!– Da, inspektore?– U sobi su bili Ciprijan Skritek, Kenan Kurt, moj sin i taj patuljak...

taj Martin Podsusedec?– Naravno. Tako i piše.– Ko je onda bestraga patuljak Malik?!– On? Zar nisam zapisala? To je onaj što je sjedio na prozoru.

Sigurno se popeo uz oluk. Sjedio je kao neki mali mudri starac i tako je i govorio... Mislim da sam zapisala svaku njegovu riječ.

Inspektor Sused se toga nije mogao sjetiti. Neka su se sitna djeca doduše igrala ispod prozora. Bio je tu i neki mačak. Ali, ovo što je pisalo u zapisniku činilo mu se posve nemogućim.

Ipak, nastavio je čitati.PATULJAK MALIK: Bio je to dobar znak za nas. Svako

pojavljivanje Vauvana počeli smo proslavljati kao početak godine.INSPEKTOR SUSED: Pojavljivao se svake godine?PATULJAK MALIK: Naravno, na početku cvjetnog i plodnog

razdoblja. To je njegovo vrijeme. On živi samo u to doba godine.INSPEKTOR SUSED: On je nešto poput godišnjeg doba?PATULJAK MALIK: Može se i tako reći, ako vam je lakše shvatiti.

Ne znam što bi on na to rekao. Nesporno je samo da su to u našem svijetu bila sretna godišnja doba...

KENAN KURT: A za to vrijeme se u svijet ljudi naseljavala nevidljiva smrt...

– Sigurno ste se smrtno dosađivali, Željka, dok ste skidali ovaj zapisnik?

– Ne biste vjerovali, inspektore, ali otkako sam u ovom poslu ništa mi nije bilo tako zanimljivo.

– I ništa vam tu nije čudno?– Što? A, čitate o nevidljivoj smrti i sretnim godišnjim dobima. To

danas govore svi. To je ekologija. A isto vam je i kod čovjeka. Kad su putovi krvotoka i živaca zatvoreni, čovjek je bolestan. Ne znam što bi tu bilo čudno.

A to što je izjavu davao mali mudri starac dok je sjedio na prozorskoj dasci nije joj nimalo čudno, pomisli inspektor Strahimir Sused i osjeti se prevarenim i bespomoćnim.

PATULJAK SATKO: Kad su srušili Sahat-kulu, vrijeme se posve poremetilo...

– Gle, sad je na prozoru izgleda mnoštvo patuljaka? To je prava invazija, Željka...

– A kako su bili slatki, inspektore. Svaki drukčiji, a opet tako poznat... kao neki stari znanci...

– Razumljivo. Patuljaka ima koliko i ljudi. Svaki čovjek zapravo ima svog patuljka. Druga je stvar što to malo njih zna.

– Ko je to rekao? Željka, to niste bili vi? Nemojte mi samo reći da ste trbuhozborac?

– Ništa nisam rekla, inspektore Sused. Možda ste to bili vi? Možda ste pročitali iz zapisnika?

Iz najluđeg policijskog zapisnika na svijetu, pomisli inspektor Strahimir Sused dok ga je bezuspješno listao. Rečenice koje je tako jasno čuo nisu bile u njemu.

– Jeste li sigurni da u sobi nema nikoga? Inspektor se zavlačio pod stol, zavirivao u ormar i ponavljao svoje pitanje.

– Sigurna sam, inspektore Sused – uvrijeđena je bila Željka.– Ovo je nedopustivo! – dreknu inspektor Sused i udari šakom o stol.

Zapisnik kojeg je bio stavio na ploču zatreperi, listovi mu se raširiše i inspektor sasvim jasno pročita rečenice zbog kojih se toliko uzbudio. "Patuljaka ima koliko i ljudi. Svaki čovjek zapravo ima svog patuljka. Druga je stvar što to malo njih zna. Zato i dolazi do nesporazuma..." A bio je posve siguran da je te rečenice čuo maločas, izgovorene u sobi.

INSPEKTOR SUSED: Predajem se. Ne želim da u potpunosti razočaram svog sina. Pretpostavimo da prihvaćam sve što govorite, da to prihvaćam kao istinu. Objasnite mi onda kako dolazite iz tih svojih podzemnih gradova, jašući na krticama, što li?

PATULJAK SATKO: Prije svega pitate pogrešnu osobu. Mogao bih doduše odgovoriti na to pitanje, ali ja sam patuljak trenutka. Ili sam to bio dok nisu srušili moju kulu? Ovo je pitanje za nekog od podzemnih patuljaka.

PATULJAK MALIK (uvrijeđeno): Ni na kom mi ne jašemo, a najmanje na krticama. Samo je čovjeku moglo pasti na pamet da na nekom jaše. Jer se ničeg drugog nije mogao dosjetiti...

– Željka, napisali ste uvrijeđeno? Kao u nekom dramskom tekstu?– Kako je samo bio uvrijeđen, inspektore. I bijesan. Čak je skinuo

kapu. Mislila sam da će vas odalamiti po nosu.INSPEKTOR SUSED: Oprostite, nisam tako mislio... kriva je moja

neobaviještenost...PATULJAK MALIK: Prihvaćam vašu ispriku. S obzirom da tako

malo znate o podzemnim patuljcima, reći ću vam da mi izlazimo gore uz pomoć naših gljivastih prijatelja. Oni nam otvaraju put, poput nekog

šumskog dizala. Budite sigurni, tamo gdje je mnogo gljiva nalazi se i poneki patuljak. I to je sva tajna. U ostalim stvarima ne razlikujemo se od drugih patuljaka.

MARTIN PODSUSEDEC: Ali zato nas često brkaju s goblinima, uldrima, kepecima, čak i sa trolovima.

PATULJAK SATKO: Kakva neobrazovanost!Kakva glupost! Nije ni čudo da su i sami goblini povjerovali u to. I

krenuli su u razbojničke, krvoločne napade na naše gradove i sela, čak i na jedan grad podzemnih patuljaka.

INSPEKTOR SUSED: Znači, vodi se rat?PATULJAK SATKO: Prije bi se moglo reći razbojnički nasrtaj.

Uvijek je tako kad ljudi vode rat. Ni patuljci nisu imuni. Oni su povezani s ljudima. Patuljaka ima koliko i ljudi...

– Šta misliš, Željka, je li moj patuljak nešto kao istražitelj u podzemnom gradu?

PATULJAK MALIK: Vaš je patuljak nesretan. Po čitav dan sjedi i drži glavu u kabliću punom trava što liječe vid. Čeka da se vi probudite.

INSPEKTOR SUSED (uvrijeđeno): Mnogo smo toga doznali. Mnogo ste koječega napričali, ali se nismo makli od početka...

PATULJAK SATKO: Onaj će nesretnik izgleda držati glavu u kabliću još godinama.

INSPEKTOR SUSED: A što se vi neprekidno miješate? Zar niste sami rekli da ste vi patuljak trenutka, a ne podzemni patuljak?

PATULJAK SATKO: Kako ne razumijete? Zašto se ne probudite? Sve je to povezano. Trenutak se može izmjeriti samo u prostoru, a prostor bez trenutka ne postoji. To su skladna vrata Tajne prijestolnice.

Vrata inspektorove sobe se otvoriše. Na njima je stajao čovjek sa zlatnim naočalama. Držao je zapisnik u ruci.

– Ovo je vrlo zgodno, Sused – rekao je prilazeći. – Savjetujem ipak da ovaj slučaj nastavite rješavati uvečer, kad pričama uspavljujete sina. A sad se, molim vas, posvetite slučajevima koji vas čekaju. Slučajevima i činjenicama. Patuljke stavite ad acta.

Inspektor Strahimir Sused bio je crven u licu kao kuhan rak.– Ad acta, kao što kažete... – samo je promrmljao. Vrata su se

zatvorila.– Čini se da u ovom slučaju ima činjenica kojima nisam poklanjao

dovoljno pažnje – reče inspektor duboko zamišljen. – Načinite mi kopiju prije nego zapisnik odložite u arhiv.

– Nešto vam moram reći. Nema razloga za zabrinutost. Patuljak se vratio u svoj vrt – govorila je Željka sa smiješkom.

– Kako ste doznali? Zna li i on? – pokazivao je inspektor glavom prema vratima.

– Sumnjam. Doznala sam od vašeg sina. Nisu ga pustili unutra, kao

što ste i naložili. Rečeno mu je da niste u zgradi. A on je došao samo zbog tog. Patuljka su mučili u kući one žene što se spominje u zapisniku. Da nije bilo nekog crnog psa i igrača domina, ko zna što bi bilo s njim.

– Sve zanimljivije od zanimljivijeg. Hvala vam, Željka. Pomogli ste mi neshvatljivo mnogo.

   

GLAVA ŠESNAESTA(snena) UKRADENA PRIČA Pisao sam i pisao. Noć je bila sve dublja, a ja sam još uvijek pisao.

Ti si mi svjedok, čitatelju, ukoliko si još uvijek tu. Znaš svaku moju riječ, svaki moj zarez. Poznati su ti moja tjeskoba i nedoumice.

Nisam ni osjetio da tonem u san i da se moja priča, zaboravljena na pisaćem stolu, počinje udaljavati od mene. Kažu neki da je to za pisca najopasniji trenutak, trenutak kad se svi konci kidaju. Drugi misle da je to onaj sudbinski trenutak koji pisca i čini piscem. Ne znam ko je od njih u pravu. I ne zanima me, vjeruj mi. Posve sam opsjednut čudnim stanjem u kojem se nalazim.

Ukoliko ne sanjam, vrata na mojoj sobici širom su otvorena.Nisam čuo zvono, niti sam otključao vrata. Sobica se puni

nepoznatim posjetiocima. Prvo ulazi visok čovjek (nalik na bukvu, ukoliko to poređenje nešto znači), u tamnom odijelu i sa širokom kravatom na kojoj je nešto naslikano i napisano. Za njim ulazi drugi posve isti, kao da su blizanci. I odijelo im je isto. Treći. Četvrti. Tu sam ih prestao brojati, kao i njihova odijela. Činilo se jedino da im se kravate pomalo razlikuju, ali nisam uspio raspoznati tu razliku. Punili su moju sobicu i posve zakrili police s knjigama, čak i prozor. Uskoro se više nisu vidjela ni vrata.

Ako si još uvijek tu, čitatelju, onda vidiš kako se ti bukvani razmiču i između njih se pojavljuje mali čovjek u vozačkoj odori, potom neki visoki (onaj što se predstavljao kao inspektor vrtnih patuljaka) i ćelavi (čini mi se da je on ukrao Mucka). Iza njih je pobjedonosno ušla visoka žena u crnoj haljini, a uz noge joj se motao, poput odanog psa, nasmiješeni bjeloruni ovan sa zlatnim naočalama i cigarom među zubima.

– Vi ste, dakle, taj – ispružila je žena svoj kažiprst s dugačkim zlatnim noktom dotaknula mi prsa, tačno na onom mjestu gdje se nalazi srce.

Srce mi je stalo. Osjetio sam da bi najradije negdje pobjeglo. Ali

gdje? Svi su izlazi bili dobro čuvani. Počelo me je udarati iznutra kao da mi želi reći neka nešto učinim.

– Ovo je pomalo neprilično – hinjeno se nasmijala žena. – Vi znate da sam ja Victoria Polo i znate zašto sam tu. Poznajete i ostale u ovoj sobi: Mateusa Matematicusa, Glupu Ćelu pardon Kosmatosa, mog genijalnog Slovca, kao i gospodina C.A.T.D. Marsaresa, čije su sposobnosti Stupidiona poznate. Tu su i Bukvan I. zatim Bukvan II. i ostali Bukvani, ako ste primijetili. Samo jednoj osobi u ovoj sobi ne znamo ime. Hoćete li nam dakle reći vaše cijenjeno ime?

Jedino o čemu sam mislio u tom trenu bila su imena onih bukvana. Doista su se zvali kako su izgledali.

– Mislim da sam ga već vidio! – najednom je poskočio Mateus Matematicus. – Motao se oko kuće onog Skriteka. Imao je košnicu na glavi. Siguran sam da je on inspektor vrtnih patuljaka.

Victoria Polo je izgledala zainteresirana. C.A.T.D. Marsares je s užitkom prebacio cigaru u drugi kut gubice.

Slovac je skočio na stol i ležeći na njemu počeo otvarati moje ladice. Činilo se da zna što traži.

Jedino je Stupidion Kosmatos iliti Glupa Ćela stajao nervozan nasred sobe i nije znao kud bi krenuo. Smirio ga je tek elegantni udarac cigaršpica u tjeme.

– Dakle? – rekla je Victoria Polo pomalo razočarano. – I dalje šutite i dopuštate da dama čeka.

– Ne znam što bih rekao! – provali iz mene tako da sam se i sam iznenadio. Osjećam tvoj zajedljivi smijeh, čitatelju, ali uvjeravam te da se ne bi smijao da si na mom mjestu. Nije pošteno promatrati što se događa drugima. Treba biti u priči. Znam da se sad od srca smiješ. Smije mi se i vlastito srce. Valjda od očaja. Mislim da bi sad radije kucalo u grudima nekog drugog, možda u tvojim.

– Ne znate što biste rekli? Možda bismo vam trebali pomoći? – gotovo se zabrinula Victoria Polo – odgovorite bar na Matematicusovo pitanje, ako ne želite razgovarati sa mnom...

– Kakvo je to pitanje? Ništa ne razumijem... – branio sam se, iako sam znao koliko je sve to bezuspješno.

Onaj ovan je ispljunuo cigaru i zgazio je papkom. Rep je gurnuo u džep na prsluku i nešto u njemu tražio.

– Odgovorit ćete onda meni. I tako već dugo kasnite s izvještajem – i pruži mi posjetnicu.

CARL ALEXANDER THORWALD DAVID MARSARESdr. phil. & ecc. & med. & otherNADINSPEKTOR VRTNIH PATULJAKANasmijao sam se. On je odmah odgovorio na moj smijeh. Neću

napisati kako. Zar se to nije vidjelo uostalom? Rep mi je sav crven. Nos

zapravo. Repu nije bilo ništa. On izgleda i služi za takve stvari. Ne znam što bih više rekao. Ovo je nedostojno...

– Odgovorit ćeš na ono što te pitamo – gotovo se ulagivao C.A.T.D. Marsares.

– Ali ja nisam inspektor vrtnih patuljaka i nemam vam što odgovoriti – objašnjavao sam im u očajanju.

Victoria Polo je streljala očima i gledala u Marsaresa. Mislim da je željela ponoviti stvar s onim napitkom istine. Sav sam protrnuo.

C.A.T.D. Marsares se samo smješkao. On je izgleda doista znao kako ja ne znam ništa.

Doduše, ja pišem ovu priču, ali ne sudjelujem u njoj. Bar dosad nisam.

– Vrijeme je da sudjelujete – reče Marsares kao da mi čita misli.I čita. Doista. Gotovo svi o kojima se radi su pročitali. Znaju sve što

sam napisao. Znaju što je dalje bilo s Muckom. Znaju... ne smijem ni pomisliti...

– Znamo, znamo... – reče Victoria Polo podrugljivo. – Trebalo nam je doduše vremena da shvatimo zašto se sve odvija s toliko grešaka, nezgrapnosti i zabuna, ali sad smo na samom izvoru. Zar ne? Sad možemo usmjeriti priču onako kako je trebala ići od početka. Ko je mogao i slutiti da je onaj što piše priču protiv nas? – i unese mi se u lice sa svojim ogromnim očima koje su me gutale i u kojima sam izgledao tako mali, mali..

– Kao tvoj sin u onim kolicima, zar ne? – nasmiješila mi se lažno Victoria Polo vezujući me svojim jakim mirisima kao konopcima.

– Dopustite – obratio se C.A.T.D. Marsares – došao je trenutak da budemo praktični. Uzet ćemo tekst i bilješke i nastaviti dalje po svome. Greške će biti isključene. Priča će se realizirati kako želimo tj. kako vi želite, Poštovana Gospodarice.

– Mislim da ste u pravu, gospodine Marsares.– Ali vi ne znate što je u mojoj glavi! – vikao sam izbezumljeno –

Ne možete promijeniti priču! To je nemoguće!C.A.T.D. Marsares je samo posprdno odmahnuo repom.– Kako ne shvaćate? Nikog ne zanima što je u vašoj glavi. U vašoj

glavi je uostalom sama smušenost. Zar to nije jasno iz dosadašnjih događaja.

Čitatelju, ti si mi jedina nada. Zar ne vidiš što se događa?– Za tebe više nema nade! Onog trenutka kad smo došli u ovu sobicu

i dokopali se rukopisa ti si prestao biti smetnja. Smetnja, razumiješ li? Samo to si bio... – i pobjedonosno mi je mahao pred nosom zgužvanim rukopisom kojeg je obmotao vrškom repa.

– Uzmite mu i bilješke – naređivala je Victoria. Pretraživali su sobicu i uzimali su sve što im se sviđalo. Čitatelju, učini nešto. Zar ja

doista nikad neću napisati ovu knjigu?Zar ni ti ne obraćaš pažnju na mene, kao ni ovi neželjeni posjetioci

koji razbojnički preturaju i uništavaju drage stvari, koji su na kraju ukrali i ovu priču...

– Ali bez moje priče vi i ne postojite! – uzviknuo sam (a ovo si mi ti došapnuo, čitatelju, priznaj).

C.A.T.D. Marsares me lupi mojim rukopisom po glavi tako da sam se zateturao i pao. Potom mi je gurnuo rukopis pred oči da ga dobro vidim. To je valjda bila potvrda o njihovom postojanju. Doista je i bila.

– Sam si kriv – pomirljivo zacvrkuta Victoria. – Počeo si priču sa zabunom. To je sve što ti je palo na pamet. I odmah si se okrenuo protiv nas. A, kao što vidiš, nismo mi baš tako nevjesti.

Svi su zastali u pokretu, s onim što su imali u rukama (jedan Bukvan s fotografijom mog sina, drugi s pismima mojih djevojčica iz New Yorka i Londona.

– Prestani s nabrajanjem i slušaj! – zapovjednički promijeni glas Victoria.

Svi su u sobici pažljivo slušali. Morao sam i ja. A ti, čitatelju? Je li te uopće briga?

– Prestani cmizdriti i tražiti pomoć! Rekla sam ti već: sam si kriv! Čak si počeo pisati neke gluposti o ljubavi, kao da je to nešto važno. Potrošio si toliko riječi na najnevažniju stvar na svijetu!

Bukvani su zamumlali s odobravanjem. Stupidion Kosmatos, Mateus Matematicus i Slovac mudro su kimali glavama.

C.A.T.D. Marsares se cinično smješkao.– Meni se čini, gospođo, da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. Bez

nje svijeta ne bi ni bilo – povikah s uvjerenjem.– Zato i jesi tako glup – odvrati ona gadljivo. Najednom se

zamislila. Kao da se nečeg prisjetila.Svi su u sobici šutjeli. Suzdržavali su dah. Mislim da se jedino čulo

kako ja dišem. Uplašio sam se. Victoria Polo je pogledala na sat.– Izgubili smo ovdje isuviše vremena – rekla je hirovito. – Trenutak

je da svaku stvar postavimo na njeno mjesto.I svi su se najednom pokrenuli.– Što ćemo s njim? – zapitao je Mateus Matematicus. Stupidion

Kosmatos i Slovac stajali su kao dva znaka pitanja.– Što god hoćete. Samo ga nemojte baciti kroz prozor.C.A.T.D. Marsares se samo smješkao. Najednom me opauči onim

svojim repom preko leđa tako da sam se zabio u police s knjigama. Knjige su plazile preko moje glave, ramena, klizile su između ruku, otvarale svoje stranice... možda su mi pokušavale nešto reći, ali ja ništa od svega nisam razumio.

– Ostavite ga tu. On i tako više ne postoji – bilo je posljednje što

sam čuo i čini mi se da je glas pripadao Marsaresu, jer se preobrazio u čudno blejanje.

I što još da kažem, čitatelju? Sve si vidio. Sve čuo. Možda ja doista bez svoje priče više ne postojim.

   

GLAVA SEDAMNAESTA (koja razmišlja i vodoravno i okomito) KRIŽALJKA INSPEKTORA SUSEDA Inspektor Strahimir Sused nije odustajao tek tako.Slučaj je doduše zaključen. Zaključen, iako ne i završen. Njegov

najsmješniji i najzamršeniji slučaj. Jedini dosad kojeg nije uspio riješiti. Osjećao je gorak okus u ustima. I to se jedanput moralo dogoditi. Ipak, nikako nije mogao prestati misliti na sve te patuljke, na tog malog psa koji je živio uglavnom na kruškama i podsjećao na vječitu mladost svijeta. Njegovi prognani i uplašeni prijatelji vjerovali su u njega i očekivali ga skoro kao spasitelja. S druge strane, očigledno je da su ga tražili i drugi. Ali oni su s njim imali i neke druge namjere. Sve je to bilo tako čudno. I svaki se točkić u mehanizmu te velike priče činio vrlo važnim. Čak i mali zatočeni patuljak koji je uspio pobjeći i skriti se ponovno u svom vrtu. Koja je bila njegova uloga u toj velikoj priči što se protezala preko čitavog svijeta?

Sve sama pitanja. A sučaj je zaključen tako kao da ga nije ni bilo. Njegov šef nije znao da se patuljak vratio u vrt. Ili to nije smatrao značajnim? Možda je znao čovjek ovnujskog izgleda koji je tako često dolazio u šefov ured, kao da je nadgledao istragu?

Bio je to poznat čovjek. Poznat u čitavom svijetu. Poznat kao i njegova prijateljica. Ili gospodarica? Pitanja, pitanja, pitanj!

Inspektor uze novine od uličnog prodavača. Želio ih je prelistati u hodu, kao što je obično činio. Pažnju mu privukoše naslovi na prvoj strani. I slike. Victoria Polo je bila u balskoj haljini, na dobrotvornoj zabavi, a oko nje sve sami uglednici. Posve u dnu slike, s čašom u ruci, smiješio se čovjek za kojeg biste pomislili da je netom skinuo ovnovsku masku s lica. Naslovi su bili: OPROŠTAJ VICTORIJE POLO S NAŠIM GRADOM. ČUDO U ZOOLOŠKOM VRTU. PRONAĐENA MASOVNA GROBNICA. SVE JE SPREMNO ZA SVJETSKO PRVENSTVO.

Kao da se neki pisac koji piše knjigu igrao s nama. A onda nas je napustio, prepustio novinskom šarenilu, gdje pokušavamo povezati konce

od spektakularnih priredbi do crne kronike. Tako je mislio inspektor Strahimir Sused dok se supinjao stubištem ka svom uredu.

Čim je otvorio vrata, primijetio je nešto na stolu. Njegov stol je inače uvijek bio raspremljen i čist. Sad je bio prekriven papirićima jednake veličine, ali različitih boja. koji su se doimali kao neobičan mozaik. Uzeo je jedan papirić u ruku i okrenuo ga. Bila je to posjetnica. Pisalo je:

STRAHIMIR SUSED inspektor vrtnih patuljaka i patuljak istražitelj.

Zapanjen, pokušavao se domisliti što bi to trebalo značiti. Munjevito je okrenuo drugu, a potom i ostale posjetnice. Na svim je pisalo isto. Znao je to i prije nego što je provjerio.

Mislim da znam ko se ovome dosjetio, pomisli on. Bio je sad uvjereniji nego ikad da će bar razumjeti, ako ne i razotkriti događaje posljednjih dana.

Kroz vrata proviri Željka i zabrinuto pogleda inspektora.– Doznala sam maločas. To je šala. Dijele ih svim tvojim znancima i

prijateljima. Htjeli su biti malo zlobni, ali na stvar se može gledati i drukčije. Ja mislim da je posjetnica baš zgodna.

– I ja mislim, Željka – reče inspektor Strahimir Sused i nasmija se kao da je upravo čuo neodoljivu šalu.

Potom je mirno otvorio svoje novine, pronašao križaljku i, po navici (možda je tako vježbao svoja istražiteljska osjetila) počeo rješavati tu malu igru u kojoj je gotovo uvijek pobjeđivao. Prva riječ vodoravno bila je VICTORIA (pobjeda, žensko ime, vrsta nogometne igre), a okomito su se spuštali VRT (bašta), CIPAR (Afroditin otok) i AGAVA (mediteranska biljka).

Doista je sve u novinama, pomisli inspektor. Samo ih treba znati čitati.

Rješenje križaljke bilo je početak rješenja zaključenog, a neriješenog slučaja.

Nazvao je svoj stan. Slušalicu je podigao mali Martin.– Mislio sam svratiti do djeda. Želiš li sa mnom? – pitao je inspektor

svog sina.Martin je šutio. Kao da je oklijevao. Ili razmišljao. Kad je

odgovorio, glas mu je bio radostan.– Da, tata.Sve je počelo u djedovoj ulici, u Ciprijanovu vrtu. I početak rješenja

je tamo.Na hodniku inspektor Strahimir Sused ugleda svog šefa. Priđe mu i,

prije nego što je šef stigao nešto reći, zataknu mu jednu posjetnicu u džepić sakoa. Potom odskakuta niz stubište zviždučući.

 

  

GLAVA OSAMNAESTA(ne zna što bi sa sobom) PRIPOVJEDAČ KOJI JE OSTAO BEZ SVOJE PRIČE Iz ove knjige nema izlaza, pomislio sam. Osjetio sam takav očaj,

čitaoče, da sam se poželio sakriti od tebe. I od sebe. Ta me misao zapljusnula začuđujućom žestinom kad sam vidio svoje izbezumljeno lice u ogledalu. Poželio sam izići na ulicu i izgubiti se u mnoštvu, otići bilo gdje iz ove sobice u kojoj sam donedavno pokušavao ispisati svoju životnu knjigu-igru ili bar neke od njenih najvažnijih stranica.

Sad su ti listovi bili pokradeni. Čak i bilješke. Možda je već sve skupa izgorjelo u vatri.

Izišao sam na ulicu. Prošao sam pokraj vrataCiprijana Skriteka i njegovih patuljaka. Nisam li ti već rekao da

stanujem u toj ulici i da je sve što sam dosad ispričao samo pokušaj da objasnim samom sebi ono što sam vidio. I tebi naravno. Sad mi se čini da je sve propalo. Ne znam je li mi više žao zbog tebe ili je u pitanju moja taština. Svi smo mi jednako tašti, zar ne? Ukoliko si se sad uvrijedio, dokazao si da je to istina.

Ako nisi uvrijeđen, možeš koračati sa mnom malom ulicom i pozdraviti Ciprijana Skriteka koji upravo izlazi iz kuće. U ruci nosi dvije velike putne torbe, vidiš li? Što bi to trebalo značiti? Možda se sprema na put? Jedva je odgovorio na moj pozdrav. Umalo ne rekoh na naš pozdrav.

Ciprijan Skritek lagano korača sa svoje dvije torbe, prolazi kroz drvored i zaokreće prema kolodvoru. On doista ide na put. Što li se to samo događa?

Potrčao sam za njim. Više nisam mogao izdržati. Nadam se da i ti trčiš?

Uskočio sam u autobus koji je kretao i smjestio se u zadnjem dijelu tako da sam mogao motriti na Ciprijana, a da me on ne primijeti. Kako je to samo uzbudljivo. Pravio sam se da čitam novine (ko zna koliko su dana nepročitane stajale u džepu mog kaputa) a zapravo sam pažljivo motrio na svaki Ciprijanov pokret. On je mirno stajao i zamišljeno gledao kroz prozor. Ne znam što mu je privlačilo pozornost, čini se ništa? Ili nisam bio u stanju otkriti? Tek sam postajao detektiv i više sam se radovao toj činjenici nego što sam mogao prepoznavati nepoznato u poznatom ili poznato u nepoznatom što bi valjda trebao biti njihov posao.

Ciprijan Skritek je izišao na autobusnom kolodvoru i ja, naravno, odmah za njim. Čini mi se da si i ti tu, čitatelju, osjećam kako mi viriš

preko ramena.Znam da i ti želiš pronaći izgubljenu priču. Ona još uvijek postoji u

sjećanju, iako se pomalo rastače kao da je zapisana na vodi ili pijesku.Vidim kako Ciprijanu Skriteku prilazi njegov brat Celestin, širi ruke

i grli ga. Potom se dva starca dugo gledaju, a izborani obrazi su im vlažni. Kao poslije kiše u nekom suhom, kamenitom krajoliku (ovu rečenicu sam ja napisao, ili si mi je ti došanuo, ako si još uvijek tu, ako nisi iščeznuo sa ukradenim rukopisom?).

Ne znam o čemu razgovaraju Ciprijan i Celestin Skritek, ali vidim kako Celestin pokazuje Ciprijanu neko pismo, a Ciprijan mu oduševljeno objašnjava, potom povlači zatvarač s jedne torbe i iz nje izviri Martin Podsusedec (ili neki drugi patuljak, svi su oni slični?). Razgovor se sad vodi utroje.

Pomalo se dosjećam zašto su se pomirili Celestin i Ciprijan Skritek, a u to me sve više uvjeravaju dvije starije dame koje se približavaju braći Skritek. Ispred njih trčkara pekinezer Ping Pong. On pokušava veselo uskočiti u Ciprijanovu torbu, gdje mu Martin Podsusedec (čini se da je to ipak on) prijateljski pravi mjesto. Lice Celestina Skriteka se namrštilo, a Julijana Veron (prepoznao si je, zar ne?) se zarumenjela. Činilo se da se sprema oluja, ali to je trajalo samo trenutak, trenutak od trenutka, a onda se Celestin Skritek široko nasmijao, udario svog brata srdačno po ramenu, i sa isprikom poljubio Julijaninu ruku.

Afrodita Veron je stajala ukočena kao lutka, jer se činilo da je Ciprijan uopće ne primjećuje. Potom je načinila nekoliko marionetskih pokreta, tako da su se svi okrenuli i gledali je. I ostali su putnici gledali Afroditu. Svaki je od njih možda mislio nešto drugo, ali su osjećali isto. Afrodita Veron je otplesala još nekoliko koraka, a onda joj je Ciprijan nešto šapnuo na uho, tako da se nasmijala.

Iznenađenje je tek slijedilo. Okrenuli su se prema meni i gledali me radoznalo. Ciprijan je tad ponovio ono što je rekao Afroditi (siguran sam, iako nisam čuo): ŠTO MISLIŠ HOĆE LI SE SJETITI?

Najednom sam se osjetio izgubljen. Čak mi se i oni izruguju. To nije moguće! To jednostavno nije moguće!

Pojurio sam ka izlazu. Na vratima sam se gotovo sudario s malim Martinom i njegovim ocem Strahimirom. Martin se očito žurio na ispraćaj svojih prijatelja i otac mu to nije mogao odbiti. Strahimir Sused je dovezao sina, ali i to je bio dio njegove istrage. Vidio sam mu to u pogledu. Pogledao me je oštro, ali me nije prepoznao. Nije me zapravo nikad ni vidio. Možda slučajno jednom u našoj staroj ulici na kraju grada gdje je živio njegov otac i gdje sam živio ja sa svojom ženom i malim sinom. Malo se začudio kad me mali Martin pozdravio, ali vidio sam da će uskoro staviti stvari na svoja mjesta. Ipak je on bio inspektor, makar i u ovako čudnoj priči.

Sišao sam na ulicu i besciljno čekao tramvaj. Uskočit ću u prvi koji naiđe. Možda će me provesti krugovima Celestina Skriteka? Možda ću pronaći svoj rukopis? Možda ću se sjetiti svega što sam želio napisati?

Priznajem, ni slutio nisam da je sve to tako povezano.Ispred mene se zaustavlja neko čudno vozilo. Iz njeg izlazi ing.

Kenan Kurt i dobacuje mi u prolazu: JESI LI SE SJETIO? Njegovo pitanje još lebdi u zraku, a već mi se osmjehuje žena istočnjačkog izgleda, kojoj ing. Kurt galantno pomaže pri izlasku. Tu je i neki mali Japanac (kao da sam ga već negdje vidio?) i čovjek u vjetrovki i svijetloplavoj beretki koji ih je i dovezao. Gledaju me za trenutak, a potom se žurno uspinju u kolodvorsku zgradu.

Ne pronađem li uskoro rukopis sve će iščeznuti!Svi će otputovati iz ove priče.Pretpostavljam da se slažeš, ako si još sa mnom, ako nisi ostao s

njima i ako ne kaniš i ti otputovati?Ostavit ću sve ovo i idem kući, pomislio sam. Znaš da sam to

pomislio. Tamo me očekuju moj mali sin i njegova majka. A ja sam tako odsutan. Ni sam ne znam koliko dugo sam već odsutan. Ipak, kako ću jednog dana objasniti svom malom sinu zašto sam odustao od ove priče? Zašto sam se predao? Zašto sam priznao poraz?

Neka tramvaj odluči. Ukoliko bude onaj koji me vozi kući, ići ću s njim. Vidim te već kako se smiješ. Samo slabi ljudi povjeravaju svoj život kocki. A naročito oni koju kocku ne poznaju. Koji ne poznaju igru. Jer, u istinskoj igri nema slučajnosti. U istinskoj igri je svaka slučajnost pravilo.

Ipak sam uskočio u prvi tramvaj.Igra je izgledala mudrija od mene. Razmišljam o tom dok hodam po

velikom trgu, a nešto mi govori kako nije sve završeno. Vidim u mislima osmijeh svog malog sina i pomišljam kako me on zapravo hrabri. Odustajanje bi bilo izdaja. Osjećam kako me probija znoj. Napipao sam u džepu papirnati ubrus i izvadio ga da obrišem čelo. Na ubrusu su neka slova. Tri riječi zapravo: TAMBURAŠ SA SJENKOM. To sam ja zapisao, ali ne znam što bi to moglo značiti. Jedna od bilješki za knjigu, bilješka koju sam posve zaboravio, bilješka koja bi mogla odrediti dalji razvoj događaja. I, gle:

Najednom sam znao da je i on tu. Prije nego što sam ga vidio. Čuo sam njegov glas i strune što su se poigravale s vjetrom. Prolaznici su se zaustavljali i zakrivali ga. Niko nije ostajao dugo. Ali neprestano su pristizali novi. Slušali njegovu pjesmu, ostavljali poneki novčić u drvenu kutiju u kojoj je vjerojatno nosio tamburu.

Prolaznici su se razdvojili i ostao sam s tamburašem oči u oči. Doista, on je veselo i nekako podrugljivo gledao pravo u mene. Čini se da je njegov pogled i natjerao prolaznike da se razmaknu. Nakon kratke

stanke nastavio je pjevati: jednom jedan čudak ak što se svemu čudio udu se jutrom budio o bješe njegov zbudak  danu je pospan bio utao bajalice da tajne traži lice riču se svoju zbio  riča je samo sjena jenama ona živi ti je u svijet siv irit će je tvoja zjena Tek tad sam primijetio tamburaševu sjenku.Izduživala se i rasplinjavala. Ličila je na sve prije nego na čovjeka

koji sjedi i svira tamburicu. Rastvorila se ta sjenka u nekoliko manjih sjena koje su svaka za sebe živjele svoj sjenoviti život. Bio je to pravi mali teatar sjena.

Toliko sam se zagledao u sjene da više nisam ni vidio tamburaša. Otvorile su se kao listovi neke stare, raskupusane knjige i prevrtale pred mojim očima. Jedan list-sjena pao je na kameni pločnik, potom se uspravio uza zid, kao da je živ i izgledao je poput prozora. Najednom se u otvoru tog prozora pojavio patuljak koji je teturao. Kao neka scena iz crnobijelog filma kojeg sam davno gledao. Znao sam što će se dogoditi. Znao sam da će patuljak pasti.

Sjetio sam se. Nije to bio film. Niti stara raskupusana knjiga. Bio je to moj rukopis.

Patuljak je doista pao. Stropoštao se. Njegova sjena je treperila i lebdjela sve dok nije upao u smećarnik. To se posve jasno vidjelo. Oko njega su zatreperili listovi i razletjele se razne odbačene stvari. Onda se pojavio pas, čupav, sličan onom kojeg zovu Crni, nježno je uzeo patuljka zubima i izgubio se s tog mjesta.

Počinjao sam shvaćati. A slike na zidu pokazivale su mi da sam u pravu. Opet se pojavio prozor. Neka ruka je držala rukopis. Moj rukopis. Potom se vidjela ta ista ruka s rukopisom kako prolazi kroz hodnik, osjećalo se da silazi niz stepenice i onda se vidjelo i lice, vozačka kapa na glavi. Smiješna osoba došla je do smećarnika i ubacila unutra rukopis. I tako mi se sve otvorilo. "Nemojte ga baciti kroz prozor", rekla je Victoria. Znala je u tom trenutku da se patuljak Mucko vratio u svoj vrt. I

doista nisu me bacili kroz prozor. Niti mene, niti moj rukopis. Za njih je to bilo isto. Bacili su rukopis u smeće. To je kao da su bacili mene. Možda nisu znali da je i spašeni patuljak prvo dospio u smećarnik. Smećarnik je nedaleko od isturenog prozora i dovoljan je mali let da se uskoči unutra. Spas počinje u smećarniku. Ko bi to samo rekao.

Razmišljao sam o tome kao u snu. I probudio se iz te odsutnosti usred užurbane gomile na trgu (gurnuo me zapravo neki čovjek u prolazu, bez isprike).

Bio je to Jagušt.Tamburaša nije bilo nigdje. Niti njegove pjesme. Ipak sam osjećao

da on nekako zna za moju zahvalnost. Sve su to bili znakovi. Koliko je takvih znakova u životu, ali mi ih ne znamo čitati.

Jagušt je zastao i okretao se na sve strane. Tražio je nešto u gomili. Možda crnog čupavog psa. To je bio njegov jedini prijatelj.

Bio je to još jedan znak za mene. Znao sam gdje bi mogao biti crni pas. Možda je tamo još uvijek i moj rukopis? Moja izgubljena priča.

Potrčao sam.Male ulice i zgrade razmicale su se preda mnom kao da mi i same

žele pomoći.Ne znam ni sam nakon koliko vremena sam stigao do kamenog zida.

Iza njega su bili borovi. I velika osamljena kuća. Njeni prozori su pozorno pratili prolaznike. A ispod jednog od prozora bio je smećarnik. Pretrpan papirima.

Gurnuo sam ruke u te otpatke dokumenata i koječega drugog.Možda su se spremali da sve to spale.Na jednoj omotnici pisalo je moje ime. Otvorio sam je drhtavim

rukama: rukopis je bio unutra!Ali ne samo on. Tu je bila i moja fotografija, plan grada sa nekim

označenim dijelovima, skica Ciprijanova vrta i mnogo još bilježaka, papirića, fotokopija. Sve je to bilo u mom rukopisu, a ja nisam o tome pojma imao.

Jedna od fotokopija privuče moju pažnju. Bilo je to zapravo pismo. Pismo koje je pojašnjavalo mnoge stvari.

Upućeno je kao što vidiš prof. dr. Celestinu Skriteku, a kako je došlo u ruke Victorije Polo nije teško pogoditi.

Naravno da ću ga pročitati. Nije to nepristojnost. Uostalom, ono je sad dio moga rukopisa.

Možeš čitati i ti (znam da si tu) preko moga ramena: Štovani profesore tj. Celestine!Pišem vam s juga, iz svog zavičaja, sa otoka čiju sliku nadam se

prepoznajete. Ne bih vas zapravo smetao, niti bih si dao truda za pisanje ovog pisma (ni zamisliti ne možete koliko mi je to teško) da se nije

dogodilo što se dogodilo. Elem, riječ je o agavi. Mislim da se sad već pomalo dosjećate što bi moglo biti.

Uostalom, naša posljednja svađa i jeste bila zbog agave tj. njenog cvijeta. Bilo je to prije četvrt stoljeća, točnije početkom 1970. godine tj. 27. veljače. A glasovito mjesto još glasovitijeg okršaja bila je dvorana "Libertasa" u Dubrovniku, gdje smo počeli, potom dvije-tri gostionice (bit će "Orhan ", "Manon " i "Loza " ako se dobro sjećam) i na kraju luka gdje smo završili razgovor u moru, u neplaniranom zapjenjenom kupanju. Tako sam upoznao čuvene "Skritekove argumente", a mislim da se i vi dobro sjećate moje mornarske i ronilačke ruke.

Koliko se sjećam te su večeri zapravo bile dvije svađe, jedna zbog tog što sam se ja razbjesnio, a druga mi, moram priznati, ni danas nije jasna. Ljubazno sam vas zapitao kako je gospođica Julijana, vaša lijepa zaručnica, i zamolio da joj prenesete moje najsrdačnije pozdrave (bez ikakvih primisli, kunem se!), kad ste me vi raspalili štapom po obrazu, a potom i po glavi. Otrpio sam to jer sam osjetio da sam vam nanio bol, iako nehotice (vjerojatno je u pitanju bila ljubomora ili vam je gospođica na drugi način zadala patnje). Razumio sam to, jerbo sam "čovik od svita", štono se kaže i zato i znam da se sve uvijek svodi na ljubomoru.

Mogao bih i sam iz svog života navesti mnogo primjera na tu temu. U ovom sam slučaju bio nevin kao jutarnja rosa, ali sam otrpio jer sam osjetio da je vama teže.

Međutim, kad ste vi za moja zapažanja o cvijetu agave javno izjavili kako je to amatersko naklapanje i potom mi, nakon svih mojih objašnjenja, to ponovili, mislim u "Lozi", nisam više mogao izdržati nego sam vas raspalio po akademskoj gubici (oprostite na izrazu, ali upravo mi je tako izgledala).

Kad su nas prijatelji izvukli iz mora, nakon tuče, sjeli smo opet svi zajedno, mislim da je to bilo kod "Tonija " i da je bilo vrlo kasno. Svi su me tapšali i govorili kako se u znanosti pojavio novi Skritek (nažalost nisu mislili na istraživanje i mišljenje, nego na kavgu i udarce). Možda vas je i tad dotakla ljubomora (ona je uzrok svih zala) jer ste u razgovoru pokazivali sve veću netrpeljivost tako da su se ponovno pojavile Julijana i agava, pobrkali su se cvjetovi i izrazi, a onda su pesnice zadobovale po stolu, pa po licima i, da ne duljim, sjećate se što se sve dogodilo. A kad nas je milicija vodila potukli smo se s njima. To je bilo jednostavno veličanstveno!

I to mi je bio jedan od najljepših dana u životu.Sjedim sad na verandi, pijuckam bevandu, a ispred mene agava,

agava koja se pretvorila sva u svoj stogodišnji cvijet. Uzdigao se taj nježni zamotuljak agave u pravo stablo (ima oko pet metara) i po svemu je živi dokaz onog što sam vam govorio u Dubrovniku.

Zovem vas zato da budete moj gost, koliko želite, s gospođom ako je

imate (bez primisli molim!) i djecom. Volio bih da to bude što prije, jer ne znam koliko će cvijet agave još rasti, koliko će izdržati.

Čekam vas.Vaš bivši, a možda i budući prijateljP.N. Buran Sve mi je postalo jasno. Zar Vauvan nije dojavio kako će mu agava

pomoći? Možda je već izronio u ovaj naš svijet i očekuje prijatelje? Ili čeka da svi pristignu, pa da se pojavi?

Utom se pokraj moje ruke što je na zemlji prebirala listove pojavi jedna čudnovata crna čizma, skoro da mi je zgnječila ruku. Pogledao sam uvis i vidio C.A.T.D. Marsaresa koji je podrugljivo pušio i gledao me s visine.

– Gle, gle... kanili smo se izgleda pisanja i sad se bavimo smećarstvom. Ukoliko je to napredak čini se vrlo neobičnim...

Skočio sam na noge i sad smo se gledali licem u lice. Osjećao sam se višim od njega, možda zbog bijesa,

– Zašto me vi uvijek podsjećate na ovna?!– Možda zato što sam rođen u znaku ovna. Astrologija je

neprocjenjiva znanost... – rugao se i dalje.– Ili zato što jeste ovan?! Čak i u tim vašim paradnim odijelima, u

naučenim pokretima, u biranim izrazima, to se posve jasno vidi...– Jadnice. Zašto se toliko trudiš da budeš neugodan. Povrijedio si

uostalom svetost diplomatske privatnosti. Pozovem li policiju, mogao bi imati teških neugodnosti.

– Ovaj smećarnik je diplomatski prostor?– Naravno, jer se nalazi u diplomatskom vrtu. Kad ga posluga izgura

napolje, onda možete brljati svojom gubicom po njemu do mile volje. Ovdje je to za vas zabranjeno.

– Svejedno. Već sam našao ono što sam tražio.– Mislite na taj prljavi rukopis. On je sad i tako bez ikakve važnosti.

Priča je odavno krenula drugim putovima. Razvija se na pravi način i bez moje pomoći. I vi tu ništa ne možete učiniti, jadni moj smećarski spisatelju... – bradica mu se tresla od nekog pritajenog smijeha.

Najednom zazvoni telefon. Negdje u vrtu. Negdje pokraj nas.C.A.T.D. Marsares spusti ruku u džep, izvadi crnu spravicu i prinese

je uhu. Čitavo vrijeme nije skidao pogled s mene.– Da – reče on. I nastavi pozorno slušati. Lice mu je postajalo sve

duže i zabrinutije. – Ovdje je – procijedi gledajući u mene. I dalje je pažljivo slušao. Ispod kaputa proviri skriveni rep.

– Znao sam! – povikah ja. – Nisam sanjao, niti mi se pričinilo. Vi ste samo jedan ovan. Prepreden doduše i opasan, ali ovan koji se skriva u skupocjenoj odjeći i lažno predstavlja.

– Vjerovali ili ne – zableja on posprdno – ali C.A.T.D. Marsares je moje pravo ime.

U tom trenutku odjeća potpuno popuca na njemu, na čelu mu iskočiše veliki zavinuti rogovi, on se sagnu i zamahnu repom, spreman da se zaleti u mene.

Stajao sam skamenjen, očekivao udarac u trbuh i dalje udarce tog užasnog stvorenja, ali on je još stajao na mjestu s izrazom iznenađenja. Tek tad sam vidio crnog, čupavog psa koji je zgrabio njegov rep i vukao, nepopustljivo vukao unatrag. Kako sam mu samo bio zahvalan.

Ipak, pobjegao sam glavom bez obzira.   

GLAVA DEVETNAESTA (svi su je čekali, bila je tu, a opet se ne zna gdje je) VAUVAN – Kaj si rekel? – pisnu Victoria Polo visokim glasom prema starom

čovjeku u slamnatom šeširu koji ju je promatrao s divljenjem. Istodobno, ona namignu Slovcu, koji je bio njen savjetnik za jezike i narječja. Slovac je s tragičnim izrazom na licu oborio pogled.

– Ča san reka? – počeša se starac po glavi, ne skidajući pogleda s Victorije. – Reka san, a to i mislin da mi se činite poznati.

– Ča? – okrenu se Victoria Slovcu.– Ča! – slegnu ramenima Slovac kao da on nije za to kriv.Zbivalo se to na jugu, na otoku koji je već spominjan i kamo su

gotovo panično pojurili mnogi iz ove priče, tražeći rješenje. Ili kraj. Usprkos svim preprekama i ja sam tu. Vidiš li me, čitatelju, čuješ li me? Ponovno ispisujem svoju priču. Bit ću mudriji ovaj put. Ostat ću nevidljiv. I nastojati da se napokon sve završi što prije. Oprosti, nisam baš tako mislio. Nek se priča odvija po svome i nek bude kako će biti. Povlačim se. Neću više smetati. Ni riječ neću više izgovoriti.

– Ovdje je nemoguće razgovarati. Stalno vas neko ometa ili ispravlja – nezadovoljna je bila Victoria i gurnula suncobranom Slovca koji se otklizao niz stepenaste stijene do mora. Jedna mu je cipela upala u vodu i valovi su je odmah progutali.

– Činim vam se poznata, barba? Možda je to stoga što su moji preci odavde – reče Victoria pomalo zbunjeno. – Moj je daleki predak, kažu, baš s ovog otoka. Tamo je, u Korčuli, još uvijek njegova kuća. Pokazuju je radoznalim putnicima. On se zvao Marko. A moje je ime Victoria. Victoria Polo, naravno.

– Buran – reče starac zadivljeno. Čini se da je njegovo ushićenje dolazilo više od pogleda na Victoriju negoli od priče o njenim precima.

– Život Marka Pola doista je bio buran... – poče Victoria, ali je nešto u očima čvrstog starca zaustavi.

– Nisan to misli – gotovo se pravdao. – Buran je moje ime.– Oooo! Lijepo ime. I neobično.– Nisan ga baš ni iznevjeri – bljesnuše starčeve oči. – I zato mi se

čini...Victoria Polo kao da se najednom nečeg sjetila. Licem joj prođe

rumen, a potom je obuze bijes.– Ča? Ča tu trućate. Hoćete li mi reći gdje je ta agava ili ne?!– Mislin da se i ona časa blanca di smo se upoznali zvala "Agava"...Victoria Polo osjećala se nelagodno.Slovac koji se upravo popeo i skakutao na jednoj nozi, onoj koja je

još imala cipelu, zastade zgranut.Iza njega se vidjela jahta "Victoria" koja je podrhtavala na valovima.SJEĆANJE VICTORIJE POLO: Ovako nešto odavno nisam osjetila.

To je gotovo zabavno. I kopka me. Otkud mi je samo poznato lice ovog bezobraznog starca? Te živahne oči. Nekad su me takve stvari uzbuđivale. Nije li on pisao knjige o moru?

Smijuljenje barba Burana govorilo je da je to pogrešno sjećanje. Nije on bio Jozef Konrad Korzeniowski. Bio je premlad. I tajna ju je golicala.

– Kako ste ono rekli da se zovete?– Buran. I uvik san se tako zva – odgovori on ispod slamnatog šešira

i pogleda je kao da joj čita misli.– Uvik si se tako zva?– Uvik. A osobito u onom lučkom svratištu što se zvalo "Agava",

prije pedesetak godin tj. četrdesetšest godin, tri miseca i osam dana...– Osam dana?– Osam dana i – on pogleda na sat – šest i po sati!SJEĆANJE BARBA BURANA: Kad je strašna bolest filoksera, koju

su u selu zvali žiloždera, uništila vinograde, mnogo se ljudi zaputilo u svijet trbuhom za kruhom. Polazili su brodom iz ove iste luke. Ali tad je luka bila ispunjena uznemirenim morem i ljudskim plačem. I to je trajalo godinama. Bio sam još dječak kad sam se otisnuo. Odrastao sam na moru. Svi su se negdje iskrcali, prihvatili se nekog posla, a ja sam se neprestano vraćao na brod. Brod je postao moja kuća. Tako sam i doplovio onog dana u luku Antigua gdje je na samoj rivi bilo svratište "Agava". Davno je to bilo, a sjećam se kao da je sad. Osjećam miris i okus onog zraka i sjećam se lica i imena djevojke koja je posluživala i ponekad pjevala. Amparo Oboa. Kako je to čudno. Glas joj je bio poput oboe. Glas kojim mi se zaklela na vječnu ljubav.

– Nije li tako, Amparo?

Victoria Polo nije znala što bi rekla. Niti gdje bi pogledala. Jer, gdje god bi svrnula pogled, on se vraćao na lice i oči ispod slamnatog šešira, oči što su je gledale sa iščekivanjem. U toku svog dugog mladalačkog života uzimala je mnoga imena, kao što je uostalom i ime Victoria Polo, ali nijednog se nije posebno sjećala. Postupala je s tim imenima kao s iznošenim haljinama.

DRUGO SJEĆANJE VICTORIJE POLO: Ko bi se sjećao bilo čega od prije pola stoljeća, a ipak to svratište "Agava" svijetli u svijesti i gotovo da se čuje gitara od koje sve pulsira u ritam. I glas se čuje, zaboravljeni, glas koji na španjolskom pjeva tešku ljubavnu pjesmu. Zar je to doista moj glas? A sve je bilo zbog malog džepnog sata koji je mogao otvoriti put ka moći. Saznala sam za nj u Augsburgu, u Njemačkoj, zvala sam se Ursula Talheim, potom sam putovala u Irsku, gdje je ljupka Maureen O Boa sjajno obavila svoj zadatak, tako da se Amparo Oboa mogla iskrcati u Antigui i čekati brod na kojem će biti onaj u čijem je posjedu čudotvorni sat, a o čijoj vrijednosti on nije imao pojma. Ne znam zašto sam pomislila da je to bio onaj mladić, Buran, ovaj sadašnji starac koji stoji ispred mene i gleda me s nadom, a ipak nekako čudno. Mladić je imao veliki prsten pečatnjak u kojeg je umjesto kamena ugrađen mali zlatni sat. Možda je zbog tog nastala zabuna? Ili zbog nečeg drugog? Tek kasnije, kad se u svratištu pojavio onaj debeli kapetan s pravim satom, shvatila sam svoju zabludu. Počela sam flert s kapetanom i rastanak s Buranom bio je neizbježan. I što je sad to važno. Sat je bio moj, kao što sam i planirala. I to je bio početak mog uspona...

 – Pobigla si sa vinčanja, ali zaručnički prsten nisi vratila – odjednom

reče starac.– Kakav prsten? O kakvom prstenu tu lupetate? – pravila se nevjesta

Victoria Polo. – Znate li vi koliko ja imam prstenja?– Samo je jedan takav, Amparo. Ti to dobro znaš. Prsten s pečatom

ljubavi. I sa satom koji je zaustavio vrijeme.– Vi tvrdite da sam vam ukrala prsten? – Victoria se prenerazila.– Nije posve jednostavno objasniti, ali moglo bi se i tako reći.Bijes je zgrčio Victorijino lice.– Ovo je ucjena. Pokažite nam gdje je ta agava i moj će vam

blagajnik dati novac. Kupite si prstenja koliko želite!– Ovaj prsten nema cijene.– Kako to mislite?– Skupocjen je jer su u njemu najljepši trenuci moje mladosti.– Nemojte samo biti tako patetični, molim vas. Ni patos, ni patike ne

traju vječno.– Nije važno, Amparo.– I prestanite me zvati Amparo!

– Kao što rekoh, nije važno, Amparo. Ili Victoria. Svejedno. Ja sam ti i tako davno oprostio. Čovjeku ostane samo ono što može zadržati – starac malo okrenu glavu i obrisa znoj sa čela. Izgledalo je da je tu bila i jedna suza. – A agava je tamo. Ispred moje verande. Ižđikljala je skoro pet metara uvis, a dolje joj se listovi suše. Tako ona. Cvjeta i skončava u isti tren.

Victoria potrča prema agavi. Za njom Slovac na jednoj nozi, a potom izbiše odnekud i ostali, tj. Mateus Matematicus, Stupidion Kosmatos iliti Glupa Ćela i jedan, dva, tri, četiri, osam, četrnaest, možda dvadeset Bukvana.

Oko agavinog cvijeta igrala su se djeca. A cvijet je bio nalik na čudesno drvo izraslo iz sama agavina srca. Uzimao je životnu moć onoj iz koje je nikao i penjao se sve više uvis, dok su njeni krupni listovi, tako zeleni nekad, potamnjeli i sparušili se. Na nekim su mjestima bili potpuno crni. Možda se agava tako preobražavala? Možda je željela postati nešto drugo?

– Je li tu? – šaptala je Victoria Polo povjerljivo. – Jeste li ga pronašli? Je li napokon moj?

Kosmatos ju je gledao sa strahopoštovanjem i nije se usudio odgovoriti. Začuđujuće lako se uzverao na cvijet agave, do samog vrha, gledao, zavirivao, a onda se ukočio i nije smio pogledati dolje. Stablo cvijeta se počelo opasno naginjati od njegove težine. Djeca što su se igrala oko agave zaplakaše. Kosmatos najednom raširi ruke i surva se dolje. Skoro je uganuo nogu. A stablo cvijeta se ponosno vratilo u svoj položaj.

– Iiiii? – vikala je Victoria.– Bio je tamo – promuca Kosmatos plašljivo. – I gdje je sad?– Nema ga.– Sve je znači bila greška?! – počela je bjesniti Victoria.– Nije. Bio je tu. Jasno se vidi. Vrata se još nisu posve zatvorila...Victoria Polo se okrenula djeci.– Jeste li vidjeli nešto neobično na ovoj agavi?– Mislite na malog zelenog psa? – nesigurno je upitala jedna

djevojčica.– Na njega mislim, draga, na njega. Što je bilo s njim?– Igrali smo se, ali on je bio tako pospan. Onda je došla jedna žena s

dječjim kolicima. Unutra je bio dječačić koji je pružao ručice. Ovako. Vauvan je uskočio u kolica i otišli su.

– Vauvan? Vi znate kako se on zove?– Sam nam je rekao. Vauvan. Vauvan 33 363. zapravo.– Ne znate gdje su sad?– Na onom velikom bijelom brodu što odlazi.– Vaša jahta "Victoria" ga kao od šale može stići, gospodarice

Victoria – uvjeravao ju je Mateus Matematicus.– Umukni, Mateus, moram razmisliti.I razmišljala je sve dok se ispred nje ne zaustaviše postariji

muškarac i žena, koji su se na prvi pogled bezbrižno šetali.– Vi ste uvažena Victoria Polo?– oslovi je muškarac. Žena što se

sramežljivo oslonila o muškarčevu ruku nije ništa rekla. Samo je gledala.– Naravno da sam ja Victoria! I što s tim?– Imam za vas jednu poruku. To je zapravo posjetnica. Nije moja. Ja

sam samo poštar što bi se reklo. To bi bilo sve. Oprostite na smetnji.Muškarac joj doista pruži neku posjetnicu i sa svojom damom

nastavi se šetati cestom pokraj mora.Victoria ovlaš pogleda posjetnicu, a onda problijedi.VAUVAN 33 363. vidljiv samo za posvećene i inspektor vrtnih

patuljaka ukoliko to patuljci želeVictoria Polo pogleda za parom koji je nestajao iza zavijutka, kad

začu glas:– Oprostite, jeste li vi uvažena Victoria Polo? Ispred nje je stajao

muškarac od maločas i ona ista žena, samo što su sad drukčije bili odjeveni. Protrljala je oči dok se odvijao već viđeni prizor. Na kraju je u ruci imala još jednu posjetnicu, na kojoj je pisalo VAUVAN 33 363. nevidljiv za neposvećene prijatelj kućnih, vrtnih, šumskih, podzemnih i ostalih patuljaka

Dok se snašla i ovaj par je nastavio svoju bezbrižnu šetnju. Stajala je tako i šutjela dok se dvoje šetača nije izgubilo na obzorju.

– Za sve je kriv prokleti pripovjedač! – provali iz nje kao iz vulkana. A lavina se nastavljala. – Čim je počeo s onim ljubavnim glupostima, znala sam da će nešto poći naopako. Isključili smo ga iz priče, oduzeli mu rukopis, sve je pošlo dobro, onako kako smo željeli i sad propast! Izgleda da se prokletnik opet dokopao rukopisa i počeo drljati po njemu svoje gluposti, čak se usudio i mene napasti svojim ljubavnim spletkama. To je neoprostivo. I zato će uslijediti kazna. Moja kazna!

Mateus, Slovac i Stupidion su se ukočili.Bukvani su podrhtavali na nježnom morskom povjetarcu.Što se mene tiče, ja sam nevidljiv i držim se na pristojnoj

udaljenosti.– Nije li večeras karneval u ovom mjestu? – pitala ih je nježno,

opasno nježno.– Jeste, Gospodarice! – odgovorili su uglas.– A ja sam čini mi se pozvana?– Jeste, Gospodarice.   

GLAVA DVADESETA(čas šešir, čas kruna, čas kapa, a svi se glavopisno petljaju u priču) KARNEVAL Agava je htjela cvat Sanjala je možda let I uzdigla krhki vrat K svodu stremi njen cvijet U sjaju se okupat Kao prvi pracvijet U smiraj će poći spat Dok će obnoć žar-cvijet Na zemlju sjeme sipat Bit će tad bogat svijet U ljubavi val po val Svoju moć će unijet U agavin karneval Tako je pjevao tamburaš. Nevidljivi tamburaš. Posljednje stihove

njegove pjesme prihvatili su svi i pjevali iz puna grla. Svuda se čulo samo: "Agavin karneval, agavin karneval..." Jer, ovaj karneval doista je bio posvećen agavi.

Tako se i ova priča našla na posvećenom mjestu i u posvećenom društvu.

– Agavin karneval? Kakva glupost! Zna se kad je vrijeme karnevala!Nikad ranije nisam vidio tog čovjeka u crnom odijelu, s crnim

šeširom, crnom kravatom i crnim cipelama što je mlatarao crnim štapom na sve strane i govorio (urlao zapravo!) kako je ovaj karneval glupost i kako uopće ne postoji.

Stišalo se sve, maske su zastale u hodu, nije se više čuo ni tamburaš. Kako je to samo moguće?

A onaj je s crnim štapom upućivao sve, poput prometnika, da se razilaze i da se ovaj nepredviđeni karneval prekine. Nekolicina ga je čak, pogledaj ti samo, i poslušala.

Tad se iz gomile izdvojio Kralj Srce, a Dami Srce treperilo je nešto u grudima dok ga je gledala.

– Nismo znali koju ćemo odjeću izabrati za karnevalsku lutku, zar

ne, brate? – obrati se on Kralju Pik koji je stajao iza njega.– Ta je kao poručena, brate – odgovori Kralj Pik. Pikova Dama se

glasno nasmija.Tamburaš srčano udari po svojim žicama.A Kralj Srce skinu šešir tom što je ometao karneval i zveknu ga

lulom (odnekud ju je odjednom izvadio) po ćelavoj glavi.– Skritekov argument! – slavodobitno viknu neko.I, dok si rekao karneval, crna osoba što je zabranjivala karneval bila

je posve gola (ostavili su mu samo crne kupaće gaćice), a njegovu su odjeću navlačili karnevalskoj lutki.

– Kako ćemo nazvati ovog lutka, brate Ciprijane? – zapita Kralj Srce.

– Neka dame odluče, brate Celestine – odgovori Pikov Kralj.– Slažem se. Samo neka to ovaj put ne bude Pikova Dama – nasmija

se Kralj Srce.Složila se i Pikova Dama, pomalo s osjećajem krivnje.A onaj u crnim kupaćim gaćicama polako se iskrao iz gomile, s trga,

i počeo trčati, što dalje od ove priče.Na samom rubu trga natrčao je na skupinu šahovskih figura, među

kojima je stajala mumija sa zlatnom maskom. Čuo je da raspravljaju o imenu i potrčao još brže.

– Još mi nisi pronašao ime? – govorila je Zlatna Mumija malom bijelom šahovskom kralju koji je u ruci držao svitak papira. Bijeli i crni pješaci stajali su naokolo (dvostruko, neki čak i trostruko veći od ostalih figura).

– Tu su sva imena koja ste upotrebljavali. I ona koja vam predlažem... – odgovarao je Bijeli mali kralj, odmotavajući svoj svitak s popisom.

Zlatna Mumija uze jedan dio svitka i zagleda se.– Što ovo piše: Isidora Balkan, Ursula Talheim, Iris Zuzorić... to bi

moglo biti zanimljivo, ali željela sam nešto jednostavnije, običnije... Amparo Oboa... ovog se sjećam, ali ne dolazi u obzir! Gdje su ostala imena? Nigdje ne vidim da piše Esmeralda Zekir. To mi se oduvijek dopadalo. Nisam li se tako zvala u onom čarobnom mjestu pokraj Ohridskog jezera?

– Ne, Gospodarice – odvrati Bijeli Kraljčić. – Nikad se niste zvali Esmeralda Zekir. Tamo je bila jedna djevojčica s tim imenom. Htjeli ste joj ga oduzeti. Ali djevojčica nije htjela ni čuti. Bilo je to vrlo neugodno. Na kraju ste morali odus...

– I kako sam se zapravo tamo zvala?– Aleksandra Makedonska.– Tako?! Nije osobito duhovito...Nedaleko od njih karneval je rastao ka svom vrhuncu. Mršavi Crni

Lovac priđe Zlatnoj Mumiji.– Podižu Ratka Grobarovića – dojavi joj on. Zlatna Mumija se lecnu.– Što?!Crni Lovac pokaza na slamnatog lutka u crnom šeširu, crnom

odijelu, crnim cipelama i sa crnim štapom kojeg je držao crnom rukavicom.

– Ime mu je sigurno dala ona glupava što vjeruje u vječnu ljubav?!– Kako ste samo pogodili, Gospodarice? – zadivljeno reče Crni

Lovac i pričini se još mršaviji.Pokraj njih prođoše dječija kolica. Dječačić u njima pljeskao je

ručicama, a nasuprot njemu čučao je cvrčak i cvrčao svoj gusti, teški jamb. Zlatna Mumija gipko odskoči, tako da su trake koje su joj služile umjesto haljine zalepršale na sve strane. Ispod zlatne maske mogla se na-slutiti srditost.

– Gle! Gle! Ko se tu sve ne može sresti. Izgleda da još ništa nije završeno...

Bijeli Lovac povjerljivo priđe Zlatnoj Mumiji.– Sve sam shvatio, Gospodarice – reče on – sjećate se crnog kosa?– Što si sad smislio? Kaži!– Crni kos i cvrčak su jedno te isto. To je elf, prozračni duh koji je

od početka na njihovoj strani. Mislim da ih sad imamo. Svi su izgleda ovdje na okupu. Ne bih se začudio da su tu i patuljci...

Pokraj njih se zaustavi visoki tankovijasti klaun.– Patuljci! Patuljci? Zar su oni uopće važni! – viknula je Zlatna

Mumija – Dok ovi spaljuju slamnatog lutka, mi moramo uloviti svoj plijen. Zar ne vidite da je ovo jedinstvena prilika?

– Upravo sam to mislio... – pokušao je objasniti Bijeli Lovac, ali mu Zlatna mumija zaprijeti rukom obmotanom blijedolimunastim trakama.

Visoki tankovijasti klaun pokraj njih izgledao je uvrijeđen i razočaran.

– Mislim da imam jedno ljupko ime – približi se mali Bijeli Kralj, ali ga ruka obmotana trakama udari preko usta prije nego što je završio rečenicu.

Slijedećeg trenutka Zlatna Mumija sva se strese od uzbuđenja i čuda.– Pozna bi te, Amparo, i da si se obukla ka kineski zmaj! – brundao

joj je neki glas u uho.Zlatna Mumija uplašeno je odskočila kad je vidjela veliku bikovsku

glavu što se mazila uz njeno uho.– Opet onaj nemogući starac – reče dok se pokušavala smiriti. – Što

je sad? Izigravate bika? Minotaura možda?– Nisi pogodila, Amparo. Ja san večeras Konj.– Kakav Konj? Vi imate bikovsku glavu! Ili uopće nemate glave, te i

ne znate što vam je na ramenima!

– Ja sam Bucefal! Konj Aleksandra Makedonskog! A on je, kao što je poznato i kao što mu samo ime govori, imao bikovsku glavu!

Onaj visoki tankovijasti klaun poče se sitno smijati, potom jače, a još potom još jače, a još još potom.... haha... hahahahahahahahahahahahaha... dok se ne stropošta od smijeha na zemlju i raziđe na sve strane, ali i dalje su se smijali njegovi rukavi, njegove nogavice, njegov trup, vrat i glava iz koje se jedva nekako iskobelja patuljak Malik, držeći se za trbuščić od smijeha, a društvo mu je pravio Martin Podsusedec što je virio iz desnog rukava i Satko što se kočio od smijeha na mjestu Klaunova srca. Bili su tu još i Niels Nise (lijevi rukav), i Mucko (u Klaunovoj cipeli, a u smijehu mu se osjetilo i malo straha), i Felix Diario Caminante alias Srećko (patuljak koji je čuvao dnevnik malog Martina, a sad se zadovoljio da drži Klaunovu glavu tj. Malika), i... ma ko bi ih sve nabrojao...

A Bucefal je pokušavao zagrliti Mumiju sa zlatnom maskom dok se ona sramežljivo udaljavala od njega.

Nekoliko domina prođe pokraj njih gledajući zapanjeno što se događa. Jedna (sa svijetloplavom beretkom na glavi) prošapta nešto onoj do sebe (koja je bila niža i djelovala nekako kosooko).

– Ovdje postaje sve prometnije – reče pomalo odsutno Zlatna Mumija, kao da se miri sa sudbinom.

A karneval je oko njih bivao sve pomamniji i zaglušniji.Slamnati lutak koji je predstavljao onog što donosi rat i smrt, zimu i

glad, odskočio je dotaknut plamenom i počeo se koprcati kao da ga krijesnice škakljaju ili se možda ispričavao za sve što je učinio ili kanio učiniti.

Bio je to zaglušni trenutak slave za sve koji su sudjelovali u karnevalu.

Zlatna Mumija je bila zamišljena. Vidjela je sve što se događa, ali najednom joj je bilo svega dosta. Poželjela je možda otići iz ove priče. Izgleda da je onaj Skritek ipak u pravu, pomislila je, izgleda da je život nalik na krugove. I neke se stvari nikad ne završavaju. Ovdje izgore u plamenu, a potom se pojave na nekom drugom mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Nek se ovdje zasad završi moja potraga. Iako ga ne vidim, Vauvan je tu negdje. Svejedno. Neka večeras i noćas bude karneval. Jer jeste karneval.

Pojavit će se Vauvan u neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu. I bit će moj, bez obzira kako ću se ja tad zvati. Važno je da čežnja prepozna putanju koja će se zatvoriti u krug.

– Dođi, Amparo, svi plešu – nagovarao ju je konj s bikovskom glavom.

Zlatna Mumija se sramežljivo opirala, ali je bilo sve očiglednije koliko je karnevalski ples i veselje privlače. Još uvijek se nećkala, kao da

se dvoumi, a onda se najednom okrenula meni, ispružila kažiprst, pogledala me vragolasto iza zlatne maske i naredila:

– Što je bilo, bilo je. Neka bude karneval. Ali mislim kako je krajnje vrijeme da staviš tačku.

Iznenadio sam se, tako otkriven, i pomalo mi je bilo tijesno oko srca, pogotovo kad sam vidio krajičkom oka kako se svi okreću prema meni, pomislio sam kako bih trebao još malo razmisliti, ali vrijeme je istjecalo sve brže...

I ovo je tačka.  POSLIJE KNJIGE Prošla su tačno trideset i četiri mjeseca od čudnovatih događaja u

našoj maloj slijepoj ulici na kraju grada i u samom gradu, koji su, kao što vam je dobro poznato, završili iznenadnom ljetnom pustolovinom na moru. Bio sam sad bogatiji za nekoliko prijatelja i nekoliko priča i moja smušenost je bivala sve manja. Ipak, nije još posve minula (smušenost, naravno), kad počeh osjećati da se nalazimo u nekoj vrsti promijenjene igre i da se oko nas opet plete zamka. Kad se to napiše ovako kako sam ja sad napisao, djeluje možda pomalo nejasno, ali pomislite samo kako sam se osjećao kad sam nakon toliko vremena ponovno na moru, na mjestu gdje se sve dogodilo, sjeo ispred konobe Agava, koju je držao nasljednik P. N. Burana (ispostavilo se da je to moj dobar prijatelj iz studentskih dana Branko), srknuo gutljajčić tamne tekućine bez koje ne počinje nijedan moj dan, otvorio novine, negdje na sredini i vidio naslov – Kradljivci malih vrtnih patuljaka.

Lokalne novine su prenosile vijest iz Lillea u Francuskoj, koja se preko rubrike Zanimljivosti raširila takoreći čitavim svijetom. Tekst je imao nadnaslov za koji sam slutio da je samo novinarsko naslućivanje koje nema nikakve veze sa pravim stanjem stvari. Prosudite i sami. Nadnaslov je bio: Obožavatelji Snjeguljice u neobičnoj akciji. Sam pak tekst glasio je: Lille. Vrtni patuljci opet nestaju u Francuskoj otkako je skupina obožavatelja Snjeguljice i sedam patuljaka obnovila svoju kampanju za oslobađanje vrtnih patuljaka iz cvijetnjaka i njegovanih travnjaka. Front za oslobođenje vrtnih patuljaka, čiji članovi u malim skupinama od sedam komandosa noću kradu patuljke, počela je s krađom desetak keramičkih patuljaka iz vrtova u okolici Dunkirka, u blizini belgijske granice.

Maskirani otmičari u siječnju su objavili primirje – kad su u Normandiji skupili tridesetak patuljaka i pustili ih na slobodu u obližnjim šumama kako bi ih, navodno, vratili normalnom životu iz bajki.

U zadnjim je otmicama Front ostavio poruku: Dragi mama i tata...

bio sam sretan s vama, ali sad vas moram ostaviti. I u potpisu – vaš vrtni patuljak. U jednoj je poruci čak pisalo da skupina želi reeducirati patuljke.

To je bio kraj novinskog teksta. I to je bilo sve. Pomislio sam da se možda neko poigrao s nama, neko od lokalnih novinara koje pamtio onaj neobični, legendarni već karneval održan u vrijeme cvjetanja agava, ali... nakon nekog vremena (možda mjesec, možda dva, u svakom slučaju već smo se bili vratili životu kojim smo živjeli prije čudnovatih događaja i konačne ljetne avanture), Celestin i Ciprijan Skritek svratiše do mene (gotovo se nikad nisu razdvajali, a Julijana i Afrodita su naravno bile s njima). Donijeli su mi novine, sasvim ozbiljne, iz velikog ozbiljnog grada, s ozbiljnim urednicima, u kojima je pisalo: Dolijali kradljivci vrtnih patuljaka. Opet je u pitanju bio Lille, a tekst je glasio:

Francuska policija u petak je oslobodila više od 180 vrtnih patuljaka i uhitila četvoricu patuljkokradica. Četvorica otmičara zadržana su u pritvoru nakon što je policija u francuskom gradu Lilleu otkrila dva keramička kipića patuljaka u njihovu osobnom automobilu, te još 182 u podrumu jedne zgrade. Vlasnici ukradenih patuljaka stajali su u redu pred policijskom postajom u Lilleu, čekajući da ulože zahtjeve za povratak svojih patuljaka.

Međutim, krađe su se nastavile, i novinski izvještaji također. Iz Francuske su se proširili na Belgiju, Nizozemsku i Luxemburg. Sva se Evropa ponovno pokrenula, svako mjesto u kojem je bio ma ijedan vrtni patuljak.

Sigurno su i patuljci iz Ardube bili uznemireni.Pokušavali smo razaznati šta se događa. Pomišljali smo da Victoria

Polo nije održala svoju riječi da je u pitanju veliki lov na Vauvana, možda čak i na preostala naselja patuljaka i da su ovi događaji samo postavljanje klopke. Tako smo stupili u vezu sa svima za koje smo znali da poznaju Vauvana i da su na njegovoj strani. Kerim Kurt, naš dragi inspektor vrtnih patuljaka, koji se u međuvremenu preselio u Sarajevo, povezao nas je s Igračima domina (to ime označava, pogađate, Sevliju Sam, Masaki Nomida, Dominga Domina, Zenura i samog Kerima Kurta). Mi smo pak nazvali sami sebe malim vrtlarima (pogodite zašto).

Telefoni su zujali kao pčele, pisma su letjela kao ptice, novi događaji su trčali po ekranima računara kao neuhvatljive slike iz sna. Izgleda da Victoria Polo zaista nije imala ništa s tim. Isto se ne bi moglo reći za njenog povjerenika Carla Alexandera Thorwalda Marsaresa, koji se po svemu sudeći odmetnuo i odlučio da sam dovrši posao od kojeg je ona odustala. Komandosi iz vijesti koje smo čitali u novinama borili su se protiv njega i njegovih opakih vojnika. Na čelu tih komandosa je bio Zenur. Iako se približavao konačni obračun, svi su nas uvjeravali da nema nikakvog razloga za brigu. I sam Vauvan bio je u to siguran. Ali o

tome u nekoj drugoj knjizi. Ne znam tko će je napisati (siguran sam samo da ja neću, jer i ova mi je bila više nego dovoljna), ali će zacijelo biti vještije i zanimljivije napisana. U njenom će pisanju pomoći svi koji nešto znaju, možda i sam Vauvan ili neko od njegove braće i sestara (uostalom tu su i patuljci-ljetopisci), tako da će oni koji to doista žele i kojima je do toga stalo moći saznati pravu istinu o stvarima oko nas. Od mene toliko. I ova tačka je stvarno tačka.

Umjesto potpisa stavljam također tačku.  

Bilješka o piscu Romansijer, pripovjedač, pjesnik, esejist i dramski pisac, Irfan

Horozović rođen je 27.4.1947. godine u Banjoj Luci. Osnovnu školu i gimnaziji završio u rodnom gradu a Komparativnu književnost i Jugosovenski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je igranog programa RTV Federacije BiH. Objavio je preko trideset knjiga. Dobitnik je brojnih značajnih nagrada i zastupljen u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.

 Poezija: ZVEČAJSKO BLAGO, 1969.TESTAMENT IZ MLADOSTI, 1980. Proza: TALHE ILI ŠLDRVANSKI VRT, 1972.SALON GLUHONIJEMIH KROJAČICA, 1979.KARTA VREMENA, 1983.NOĆNE CEREMONIJE, 1984.VAUVAN, 1986.REA, 1987.MAĐIONIČAR IZ PRIJESTOLNICE DOMINA, 1988.KALFA, 1988.ILUZIONISTOV GROB I LEBDEĆAŽENA, 1991.PROGNANI GRAD, 1994.BOSANSKI PALIMPSEST, 1995.SLIČAN ČOVJEK, 1995.PSI OD VJETRA, 2003. Drame: RUŽIČASTA UČITELJICA, 1970.

SOBA, 1970.PEHLIVANARIFTAMBURIJA, 1978.ŠEREMET, 1982. Radio-drame: ŠESTA SMRT BENJAMINA TALJE, 1968.ZADOVOLJŠTINA, 1972.POSUĐENA REČENICA, 1991.