ISUS HRIST, KAMEN

SPOTICANJA

Nataša Jevtović

Pariz, 2010

2

“...Kada se sastave sve armije koje su ikada marširale i

sve mornarice koje su ikada bile sagrađene i svi

parlamenti koji su ikada zasijedali i svi kraljevi koji su

ikada vladali, svi oni zajedno nisu uticali na život

čovjeka na zemlji tako snažno kao život jednog jedinog

čovjeka, a to je Isus iz Nazareta.”

John Maisel, Da li je Isus Bog?

3

ISTORIJSKI ISUS

Sve je počelo za vrijeme dvadeset i sedme godine vladavine poznatog rimskog imperatora Oktavijana Avgusta, u svetoj zemlji Palestini. Na pragu je bila nova era sa dolaskom Mesije kojega je Bog obećao izraelskom narodu.

Marija, Isusova majka, živjela je u gradu Nazaretu. Dok je očekivala bebu, Avgust je naredio da se svi ljudi u toj pokrajini registruju u svojim rodnim gradovima, omogućavajući tako Rimskoj imperiji da urednije prikuplja poreze u pokorenim teritorijama. Tako je Marija otišla u Betlehem i tamo rodila Isusa. Grad Betlehem se nalazio nekih stotinu i pedeset kilometara južno od Nazareta i bio je od velike važnosti zbog toga što se u njemu rodio Božiji poslanik i car David. U Starom Zavjetu, u knjizi proroka Miheja 5:2, čitamo: “A ti, Betleheme Efrato, ako i jesi najmanji među hiljadama Judinim, na tebe će mi izaći koji će biti gospodar u Izraelu, kojemu su izlasci od početka, od vječnih vremena.” Ovaj stih je napisan osam stotina godina prije Hristovog rođenja. Postojala su zapravo dva grada u drevnom Izraelu pod imenom Betlehem, ali ovo proročanstvo je bilo toliko tačno da je čak odredilo koji od njih će imati tu čast da u njega dođe Marija, a to je bio rodni grad kralja Davida, Betlehem Efratah.1 Zbog toga se ne može osporiti Isusovo porijeklo, jer su svi znali da je on došao od vjerovjesnika Davida. Ljudi su ga pozdravljali riječima: “Hosana! (tj. spas!) sinu Davidovu!” (Matej, 21:9-15).

Bilo kako bilo, 70. godine nove ere, Rimljani su opljačkali Jerusalim i svi jevrejski porodični arhivi bili su tada uništeni. Da je iko odlučio da se proglasi Mesijom nakon toga vremena, ne bi mogao to da dokaže. Kakva je vjerovatnoća da je Avgust namjerno htio da namjesti ili izazove ispunjenje proročanstva time što će natjerati Mariju da se odseli u Betlehem i tamo rodi dijete?

I. 1. Dokazi o Isusovom postojanju iz Svetog Pisma

U Starom Zavjetu postoje mnoga proročanstva o Isusovom rođenju, kao što je, na primjer, proročanstvo proroka Izaije (7:14): “Zato će vam Gospod dati znak; eto, djevojka će zatrudnjeti i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuel” (tj. Bog je sa nama, uobičajeno ime za Isusa). Iako je teško razumjeti kako dolazi do čudesnih rođenja i premda ih odbacuju ateistički naučnici koji ih ne mogu naučno dokazati, ona su se dogodila u nekoliko slučajeva. Prvo je stvoren Adam bez oca i bez majke, zatim Eva bez majke (a pošto je stvorena od Adamovog rebra, na neki način je imala oca) i na kraju je Isus stvoren bez oca. Neki naučnici su otkrili kod izvjesnih životinja i biljaka fenomen koji su nazvali partenogeneza, a to je reprodukcija kod koje se jajna ćelija razvija bez intervencije muškog sjemena kao oplođivača. Do sada su ovaj fenomen otkrili kod nekih insekata i biljaka. A zašto ne i kod ljudi, pogotovo ako imamo u vidu Božiju svemoć, jer je Bog kadar da napravi bilo kakvo čudo?

Prema svetim spisima, blažena Djevica Marija je ostala trudna kada joj je došao anđeo Gabrijel u obliku savršenog čovjeka i donio joj Riječ Božiju. Rekao joj je da je od Boga poslan, i da će ona roditi čisto dijete. Ona je odgovorila, “Kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dotakao, a ja nisam nevaljalica?” Anđeo joj je odgovorio da je to bila naredba od Boga, i da je tako bilo zapisano. Kada Bog odluči

1 Knowledge that leads to everlasting life, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1995, p. 34-36.

4

da nešto stvori, On samo kaže “Budi!” i to bude. Hrišćanska kosmologija je veoma jednostavna: kada Bog želi da se nešto desi, On samo kaže “Budi!” i to se dogodi. Tako je čitav kosmos stvoren iz ničega, tom jednom jedinom Božijom riječju, “Budi!” kao što to objašnjava Biblija, “...Vjerom shvatamo da je svijet stvoren Božijom riječju [ili, prema nekim prijevodima, Božijom naredbom], i to tako da je vidljivo postalo od nevidljivog” (Jevrejima 11:3). Eto, tako možemo razumjeti stvaranje Isusa uz pomoć Riječi Božije koja se materijalizovala u utrobi djevice.

U nekoliko navrata, Stari Zavjet evocira Isusov dolazak i daje tačne podatke koji se tiču njegove misije i života među njegovim narodom. Prorok Izaija kaže da će Bog počastiti neznabožačku Galileju, jer “narod koji hodi u tami vidjeće vidjelo veliko, i onima koji sjede u zemlji gdje je smrtni sjen, zasvijetliće vidjelo” (9:2). Tu će se roditi dijete koje će naslijediti Davida, “...bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka” (9:7). Razlog zbog kojega su Jevreji, koji su poznavali proročanstva Staroga Zavjeta, odbili da prihvate Isusa kao Mesiju, temeljno ćemo obraditi u narednim poglavljima.

Baš kao i svaki drugi vjerovjesnik, Isus je činio čuda kako bi dokazao da je zaista poslan od Boga. On je mogao oživjeti mrtve, što je bilo jedno od veoma poznatih čuda među Jevrejima. Prije njega, poslanik Ilija je podizao mrtvace i oživljavao ih kao znak svoga poslanstva (1 Carevima 17:22), a to je činio i Jelisej (2 Carevima 4:34).

U Kur’anu, svetoj knjizi koju slijede muslimani, piše da je Isus stvorio pticu od gline i oživio je, a kada su Jevreji optužili njegovu majku za blud zato što je zatrudnjela a nije bila udata, Isus je progovorio iz kolijevke i odbranio njenu čast (Kur’an, 3:49 i 3:46). Svaki put kada bi Isus učinio neko čudo, on bi objasnio kako on sam ne posjeduje tu moć, nego da mu je ona data od Boga (kao što možemo vidjeti u Jovanovom jevanđelju 6:38 i na mnogim drugim mjestima). Nemoguće je posmatrati čovjeka koji hoda po vodi i koji se uznese na nebo pred svjedocima kao nešto manje od Božijeg poslanika. Mojsije je hodao po vodi kada je poveo Jevreje preko mora i kada se faraonova vojska udavila kada ih je progonila, i to je bilo dovoljno ljudima da shvate kako Mojsije nije bio ništa manje do Božiji poslanik. Ilija se uznio na nebo u vatrenim kolima pred Jelisejevim očima (2 Carevima 2:11-12) i to je bilo dovoljno da izvučemo zaključak da je i on bio Božiji poslanik. Jevreji su odbacili Isusovo poslanstvo iz razloga koje ćemo objasniti u poglavlju o Savlovom obraćenju na hrišćanstvo.

Isus je pred svjedocima uznijet na nebo i danas još uvijek živi. Vjernici očekuju njegov povratak na ovaj svijet neposredno prije nastupanja Sudnjeg dana. Baš kao i sva druga proročanstva iz ranijih Božijih objava koja su se u njemu ispunila, Bog je obećao da će ponovo poslati Mesiju koji će uspostaviti pravedan sistem na zemlji prije nego što se ovaj svijet približi svome kraju. Luka u svom jevanđelju kaže da će Isus doći “...na oblaku sa velikom silom i slavom” (21:27), dok Jovanovo Otkrivenje svjedoči da će svako oko vidjeti njegov dolazak (l:7). Muslimani takođe očekuju Isusov povratak, jer Kur’an tvrdi da će to biti znak posljednjih dana: “On je predznak za Smak svijeta, zato nikako ne sumnjajte u nj i slijedite uputstvo Moje, to je pravi put” (43:61). 2 Pored Kur’ana, postoji nekoliko izreka poslanika Muhammeda, neka je mir s njim, koji opisuju drugi dolazak Isa alejhi-s-selama, odnosno poslanika Isusa. Jasno je da je taj čovjek ostavio veliki utisak na sve monoteističke religije i njihove sljedbenike.

2 Besim Korkut, Prijevod Kur’ana, El Kalem, Sarajevo, 1989.

5

I. 2. Nepristrasna svjedočenja i istorijski dokazi o Isusovom postojanju

Neki ljudi i danas vjeruju da Isus Hrist nije zapravo nikada ni postojao. Ateisti i pripadnici drugih nehrišćanskih religija ne prihvataju Bibliju kao vjerodostojan izvor podataka o Isusu. Međutim, postoje neoborivi dokazi Isusovog postojanja iz nehrišćanskih izvora čiji autori nisu imali nikakvog razloga za pristrasnost. Ipak, postoji dovoljno istorijskih dokaza da je on postojao i oni se mogu naći izvan Biblije.

Na primjer, Kornelije Tacit, rimski istoričar iz prvog vijeka nove ere, pisao je o “opasnom sujevjerju” i njegovom utemeljitelju Hristu, kao i o progonima ranih hrišćana za vrijeme Neronove vladavine (Anali, XX,9-1). On je takođe napisao, “Neron je napravio žrtvene jarce i podvrgnuo najgorim mukama ljude koje obično nazivaju hrišćanima... Njihovo ime potiče od Hrista, koga je pogubio prokurator Pontije Pilat za vrijeme Tiberijeve vladavine” (Anali XV, 44).3 Ove riječi su napisane oko 115. godine nove ere.

Rimski istoričar Svetonije (65-? n.e.) takođe je pisao o njemu, kao i o progonima ranih hrišćana iz Rima koje je naredio još jedan rimski imperator, Klaudije. Godine 120. nove ere, on je napisao biografiju imperatora Klaudija i spomenuo kako su sljedbenici “Kresta” ili Hrista protjerani iz Rima 49. godine nove ere: “Budući da su Jevreji stalno izazivali nerede na podstreke Kresta, on (Klaudije) ih je prognao iz Rima” (Klaudije, 25:4).

Plinije Mlađi, prokonzul Bitinije u Maloj Aziji (111-113. godine n.e.), napisao je pismo imperatoru Trajanu u kojem ga je zamolio za savjet kako da se nosi sa rapidnim širenjem hrišćanstva u svojoj provinciji (Pismo X.96).

Poznati jevrejski istoričar iz prvog vijeka nove ere, Josif Flavije, kojemu je pravo ime bilo Josif ben Matijas (37-100 godine n.e.), napisao je o Isusu da je tvrdio da je Mesija i da je činio čuda. U svom poznatom svjedočenju Testimonium Flavianum, koje predstavlja cijela dva pasusa u njegovih dvadeset i osam tomova jevrejske istorije, napisao je: “U to vrijeme se pojavio Isus, mudar čovjek, ako ga se uopšte može nazvati čovjekom. On je činio čudesna djela, i bio je učitelj svih ljudi koji primaju istinu sa zadovoljstvom. On je pridobio sljedbenike i među mnogim Jevrejima i među onima koji su bili Grčkog porijekla. On je bio Mesija. A kada ga je Pilat, radi optužbe koju su dostavili glavari našeg naroda, osudio da se raspne na krst, nisu ga prestali voljeti oni koji su ga od početka voljeli. Jer, on se njima ukazao trećega dana, ponovo živ, baš kao što su Božiji poslanici prorekli o tome i o bezbrojnim drugim čudesnim stvarima o njemu. Sve do današnjeg dana postoji narod, koji se po njemu naziva hrišćanima, i koji još nije izumro.” (Judejske starine, 18:63, 64). Još jedna rečenica koja jasno svjedoči o Isusovom postojanju je ona koja spominje njegovog brata: “Jakov, brat Isusov...” (Judejske starine, 20:200).4 Neki naučnici sumnjaju u autentičnost ovog citata u cjelini, zbog toga što njegov drugi dio jasno ocrtava neke hrišćanske ispravke. Ali, pošto mi u ovom poglavlju ne diskutujemo o hrišćanskim vjerovanjima, za nas je jedino važno da je Josif Flavije spomenuo da je Isus postojao kao istorijska ličnost, a ne da li je on sam vjerovao u njegovu smrt na krstu ili proživljenje.

3 The Bible – God’s Word or Man’s ?, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1989, p. 60-62. 4 Jim Herst, “How do we know about Jesus”, The Plain Truth, May-June 1997, p. 25-27.

6

Iako je H.G.Wells bio skeptik a Ernest Renan čak ateista, obojica su pisali o Isusu. Renan je veoma jasno rekao, “Kakva god iznenađenja donijela budućnost, jedna stvar je sigurna: Isus nikada neće biti nadmašen.”

John P. Meier, profesor na katoličkom univerzitetu u Vašingtonu, piše: “Isus je bio marginalni Jevrej koji je poveo marginalni pokret u marginalnoj provinciji ogromnog Rimskog carstva. Čudo je da je ijedan učeni Jevrej ili pagan uopšte mogao znati za njega ili pisati o njemu u prvom ili drugom vijeku nove ere.”5 Očigledno, mnogi ljudi su smatrali da je važno spomenuti Isusa i mi nemamo nikakvog drugog izbora nego da njihova svjedočenja prihvatimo kao istinita i prihvatimo da je Isus zaista postojao, bez obzira da li su ga oni hvalili ili osuđivali. Isus Hrist nije nikako mogao biti izmišljena ličnost, i on još uvijek ima veliki uticaj na živote otprilike polovine čovječanstva na svijetu.

Dakle, možemo zaključiti da je Isus Hrist zaista postojao, pošto to potvrđuju i nehrišćani koji u tome nemaju nikakav lični interes. On je zaista bio Božiji poslanik, i naše spasenje na onome svijetu zavisi od ispravnog uvjerenja o tome ko je on bio i ko jeste. “Postojanje Isusa Hrista je onoliko sigurno koliko i moje vlastito postojanje,” kaže istoričar Philip Schaff. Ljudi koji sumnjaju da je on uopšte postojao ne znaju mnogo o istorijskom ispitivanju nego slijede sopstvene agnostičke stavove.

Rimski imperator Julijan koji je poznat po tome što je pokušao da ponovo uspostavi paganstvo, rekao je na svojoj samrtnoj postelji, “Tamen vicisti, Galilæe!” (“Ipak si pobijedio, Galilejče!”) Prije nego što je umro, William Shakespeare je rekao: “Ja predajem svoju dušu Bogu, svom Stvoritelju, sa čvrstom vjerom u Isusa Hrista, moga spasitelja.” Može li vjera ovih ljudi rezultirati iz izmišljotine, izgraditi se oko ličnosti koja nikada nije ni postojala, ili oko nekoga ko je bio samoproglašeni Božiji prorok?

Budući da smo jasno i neoborivo dokazali da je Isus Hrist zaista postojao, istražimo sada kako na Isusa gledaju oni koji se pouzdaju u jevanđelja kao pouzdan istorijski izvor koji opisuje njegov život, pošto je to za njih najvažniji izvor informacija o njemu.

Jednom prilikom je Isus upitao svoje učenike, “Šta kaže narod, ko sam ja?” (Luka 9:18), a mi ćemo sada pokušati odgovoriti na to kontroverzno pitanje i pokušati da otkrijemo ko je zaista bio Isus – po njegovom sopstvenom svjedočenju.

I. 3. Skepticizam o Isusovoj prirodi

Najveći broj hrišćana tvrde da je Isus Bog i da njegova ličnost ima dva aspekta – jedan ljudski a drugi božanski. Kada komentarišu Bibliju, pozivaju se na to da je Isus rekao za sebe, “Ja Jesam.” Po njihovom mišljenju, to je najveći dokaz da je on Bog, jer je Bog rekao da je Njegovo ime Jahve kada Ga je Božiji poslanik Mojsije na Sinajskoj gori upitao da otkrije Svoje ime njemu i njegovom narodu. Bog je odgovorio, “Ja sam Onaj Koji Jesam.”

Evangelistički misionari nalaze dokaz njegove božanske prirode u analizi njegovog iskaza. Dok je Buda tvrdio da je on samo učitelj u potrazi za istinom, Isus je rekao, “Ja sam istina.” Dok Konfučije nikada nije tvrdio da je svetac, Isus je rekao, “Ko me od vas prekorijeva za grijeh?” Gete je napisao da “ako se ikada božansko

5 John P. Meier, Jesus A Marginal Jew, New York, Doubleday, Vol. I, 1991; vol. II, 1994, p. 56.

7

pojavilo na zemlji, onda je to bilo u obliku Hrista.”6 Pošto nijedno ljudsko biće ne može biti bezgriješno, to mora značiti da Isus nije bio običan čovjek.

S druge strane, najveći broj istoričara i naučnika tvrdi da je Isus bio samo Božiji poslanik poput Mojsija, Davida ili Muhammeda. Oni čitaju Bibliju a i dalje tvrde da Isus nije Bog, što može značiti da Isus to nije jasno rekao. Da je zaista tako, onda bi svi oni koji čitaju Bibliju to primijetili. Muslimani vjeruju da je on Božiji poslanik koji će se vratiti na ovaj svijet prije sudnjega dana, ali ne vjeruju da je on Božiji sin ili sam Bog. Jehovini svjedoci ne vjeruju da je umro na krstu i ne prihvataju, baš kao i Hristadelfijci,7 da je on jedan od svete trojice u Božijem “trojedinstvu” – a svi oni čitaju Bibliju.

Njemački filozof Hermann Samuel Raymarius (l694-l768) tvrdi: “Mi smo potpuno u pravu kada pravimo apsolutnu razliku između učenja apostola u njihovim spisima i onoga što je sam Isus objavio i naučavao u svom životu.” Marcus Börg, profesor religije i kulture, napisao je da “slika Isusa koji je govorio da je sin Božiji, koji je trebalo da umre za grijehe svijeta, nije istorijski tačna.” Teolog Barbara Tiering smatra da Isus nije nikada zaista umro, nego da je preživio raspeće.

Nevjerovatna izjava da “Isus nije hrišćanin” dolazi nam od britanskog biografa A.N.Wilsona, koji je napisao jednu knjigu u kojoj tvrdi da Isus nije imao namjeru da pokrene novu religiju. U svojoj knjizi Pavle – misao jednog apostola, on piše da je religiju koja je dobila ime po Isusu zapravo izmislio Pavle. Sam autor je opisao svoju knjigu kao “psihološko putovanje čovjeka koji je izmislio hrišćanstvo” i kaže za Isusa da je bio “...Jevrej koji je želio da učini svoje sljedbenike boljim Jevrejima. Čak ni njegovi najbliži prijatelji nisu pokušali da napuste judaizam i obrate se na hrišćanstvo.”8

I. 4. Seminar o Isusu

Poznati hrišćanski časopis The Plain Truth (tj. čista istina), u izdanju za novembar i decembar 1996. godine, objavio je zanimljiv članak o seminaru o Isusu. Pod naslovom Isus pod paljbom pisalo je: “A šta ako je hrišćanstvo zapravo bila podvala, ili u najmanju ruku ‘pobožna obmana’? Šta ako su rani Isusovi sljedbenici, u svome žaru da ubijede druge, ili možda same sebe, samoinicijativno smislili novozavjetne knjige? Da li je hrišćanstvo izgrađeno mudrom reklamnom kampanjom koju je sprovela rana crkva?”

Članak je govorio o seminaru o Isusu koji su 1985. godine osnovali Robert Funk, specijalista za starogrčki jezik i raniji profesor za novozavjetne studije na univerzitetu u Montani, i John Dominic Crossan, takođe profesor novozavjetnih studija na univerzitetu De Paul. Funk je napisao knjigu koja se zove “Pet Jevanđelja – potraga za autentičnim Isusovim riječima”9 u kojoj tvrdi da je manje od 20% biblijskih stihova koji se pripisuju Isusu on zaista mogao reći.

Članovi seminara o Isusu su glasali o svakom biblijskom stihu koristeći obojene perle, crvene perle za autentične riječi, ružičaste perle za one koje su približno

6 John M. Maizel, Is Jesus God?, East West Ministries international, Addison, 2002, p. 14. 7 Ova hrišćanska denominacija je dobila ime po grčkoj riječi “adelfoi” što znači “prijatelji (Hrista).” Ses enseignements sont proches de ceux des Témoins de Jéhovah. 8 A.N. Wilson, Paul: The Mind of the Apostle, W.W. Norton & Company, New York / London, 1997. 9 Robert Funk, The Five Gospels: the Search for the Authentic Words of Jesus, co-edited with Roy W. Hoover and the Jesus Seminar, New York, Macmillan, 1993.

8

ispravne, sive perle za stihove veoma sumnjivog porijekla, i na kraju, crne perle za one riječi koje Isus nije nikako mogao reći. Završili su tako što su potpuno odbacili Jovanovo jevanđelje, u Markovom je samo jedna rečenica (12:7) ostala nedirnuta, a u Propovijedi na gori, jedino je izreka “Volite svoje neprijatelje” zaslužila crvenu perlu. Dodali su i gnostičko Tomino jevanđelje, koje je otkriveno l945. godine u Nag Hamadiju u gornjem Egiptu, i smiještaju ga između 50. i 60. godine nove ere, što znači da je bilo napisano prije ostala četiri kanonska jevanđelja.

Robert Funk je zaključio, “Mi želimo da oslobodimo Isusa. Jedini Isus kojega ljudi poznaju je onaj mitski. Oni ne žele pravog Isusa, oni žele onoga kojega će moći da obožavaju... Vrijeme je da se hrišćanstvo ponovo pronađe, sa potpuno novim simbolima, novim pričama i novim razumijevanjem Isusa.” 10

Iako članovi seminara o Isusu ne smatraju kanonska jevanđelja za autentične izvještaje o istorijskim događajima i premda su zaključili da su ona samo “maštovite izmišljotine,” oni spominju druge tzv. apokrifne tekstove koji nisu uključeni u današnji biblijski kanon. Šta da kažemo o Tominom, Barnabinom, Hebrejskom ili Nazarećanskom jevanđelju, o Jakovljevoj apokalipsi ili Petrovim djelima apostolskim? Iz kojeg razloga svi ti spisi nisu uključeni u Bibliju koju danas čitamo, kada su ih već napisali apostoli i drugi Isusovi učenici? Na ova pitanja odgovoriće nam crkveni koncil u Jerusalimu, kome ćemo posvetiti pažnju nešto kasnije.

I. 5. Nikejski koncil

Hrišćani su veoma rano krenuli u potragu za otkrivanjem prave Isusove prirode. 325. godine nakon Hrista, održan je Nikejski koncil hrišćanske crkve koji je imao zadatak da odredi pravu Isusovu suštinu i koji je trebalo da odgovori na još neka druga pitanja. Na Nikejskom koncilu je donijeta odluka da Isus i Bog imaju istu suštinu, a “Nikejsko vjerovanje” je prihvaćeno kao zvanično učenje i dogma hrišćanske crkve. Evo kako ono glasi:

“Vjerujemo u Jednoga Boga, Oca, Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog.

Vjerujemo u jednog gospoda Isusa Hrista, jedinorođenog Sina Božijeg, od Oca rođenog prije svih vijekova; Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, Pravoga Boga od Pravoga Boga, rođenog, ne stvorenog, jednobitnog sa Ocem, kroz kojega je sve postalo. Za nas ljude i za naše spasenje, sišao je s neba, silom Duha Svetoga otjelovio se u Djevici Mariji i postao čovjek. Zbog nas je razapet za vrijeme Pontija Pilata, umro je i bio je sahranjen. Trećega dana je uskrsnuo prema Pismu, uznio se na nebo i sjedi sa desne strane Ocu. On će ponovo doći u slavi, da sudi živima i mrtvima, i njegovom carstvu neće biti kraja.

Vjerujemo u Svetoga Duha, Gospoda, Životvorca, koji ishodi od Oca (i od Sina),3 koji se sa Ocem i Sinom zajedno obožava i slavi. On je govorio kroz proroke.

Vjerujemo u jednu svetu katoličku4 i apostolsku crkvu, ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha, očekujemo uskrsnuće iz mrtvih i život budućeg svijeta.

10 Jim Herst, “Jesus under fire”, The Plain Truth, November-December 1996, p. 15-18. 3 Važno je napomenuti da riječi “i od sina,” koje su poznate kao dogma “filioque,” priznaju samo katolici, dok pravoslavni hrišćani smatraju da Sveti Duh ishodi samo od Oca. Ova dogma je predmet mnogih rasprava između dvije crkve. 4 Grčka riječ “katholikos” ovdje se ne koristi da označi Rimokatoličku crkvu, nego sa značenjem “onoga koji se tiče svih hrišćana uopšte, ili čitave hrišćanske crkve” (The Oxford Dictionary).

9

Amen.”

U ovom djelu, pokušaćemo da otkrijemo da li je takav pristup Isusovoj prirodi potkrijepljen biblijskim dokazima. Koliko god je to moguće, uzdržaćemo se od komentara o tome da li je biblijski tekst autentičan ili nije, osim ukoliko je u pitanju očigledno dodavanje ili falsifikat.

Kamen temeljac vjere za hrišćane i kamen spoticanja za skeptike, Isus je ostao zagonetka i pitanje bez odgovora za mnoge istoričare. Bilo da se nalazimo u prvoj ili drugoj grupi, postavimo sebi sljedeće pitanje: da li mi zaista dovoljno poznajemo toga čovjeka?

10

DOKTRINA O SVETOM TROJSTVU

“Svemogući Stvoritelj i Spasitelj, Sveti Bog Koji nas voli, je Jedan, ali On ima tri osobe u toj Svojoj Jednosti. Nemojte pokušavati da ovo razumijete, samo prihvatite da Biblija prikazuje Boga na ovaj način. Obično govorimo o Isusu, Bogu i Svetome Duhu kao o razdvojenim ličnostima, ali one su i dalje Jedan Bog,” napisao je velečasni Glen Howard iz Srednjeevropskog biblijskog instituta u Budimpešti u svojim predavanjima za dopisnu biblijsku školu.

Ukoliko prva lekcija biblijskog dopisnog kursa počinje ovim riječima, iskreni tragač za istinom o Bogu ostaje zbunjen i nesposoban je da osmisli odgovarajući način na koji bi odgovorio na pismo velečasnog Howarda. Od njega se traži da povjeruje u nešto nerazumljivo – baš kao i veliki hrišćanski filozof Tertulijan iz trećeg vijeka nove ere koji je rekao, ‘Credo quia absurdum – vjerujem jer je apsurdno.’ Ako je vjera apsurdna i ako nas se otvoreno poziva da odustanemo od svakog pokušaja da je razumijemo, onda je niko ne bi smio prihvatiti u eri kompjutera i letova na Mjesec. Moderni čovjek mora ostati logičan i imati razuman pristup Bogu ako i dalje želi da vjeruje u Njega. Svaka doktrina koja se kosi sa razumnim mora biti odbačena i pripisana sujevjerju.

II. 1. Šta je trojstvo?

Postoji veoma malo doktrina koje su sveopštije prihvaćene u cijelom hrišćanskom svijetu od ove doktrine o trojstvu. Svi katolički, pravoslavni i protestantski hrišćani uzimaju trojstvo za osnov svoje vjere i svog spasenja. Po njihovom mišljenju, Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog, ali oni i dalje ne predstavljaju tri različita božanstva. Oni su Jedan Bog, međusobno su jednaki i jednako vječni, baš kao što sunce može da nam šalje svjetlost, toplotu i ultraljubičaste zrake a da i dalje bude jedno jedino sunce. Bog je Jedan, ali ima tri aspekta; On je “...nad svima, i kroza sve, i u svima” (Efežanima 4:6), “sve je, naime, od Njega, kroz Njega, i za Njega” (Rimljanima 11:36). Ali, ovi Božiji atributi koje nam Biblija daje u grupama od po tri ne spominju Njegovo jedinstvo sa Isusom i Svetim Duhom. Kada se požalimo hrišćanima da ne možemo razumjeti takvu doktrinu, oni nam ponekad odgovore “ne možemo ni mi” ali je se i dalje čvrsto drže.

Kako da objasnimo ovu doktrinu “trojedinog Boga”? Rimokatolička crkva nam nudi sljedeći odgovor: “Termin Trojstvo označava centralnu nauku hrišćanske religije. Tako je, prema Atanazijevom vjerovanju, ‘Otac Bog, Sin Bog i Sveti Duh Bog; međutim, oni nisu tri boga nego samo jedan jedini.’ U tom Trojstvu... Osobe su jednako vječne i jednako velike: nijedna nije stvorena 11 i sve tri su svemoćne.” 12 U isto vrijeme, Sveto Trojstvo je proglašeno “svetom tajnom” koja se može razumjeti samo putem Božijeg otkrivenja, pa čak ni tada u potpunosti. Prema Američkoj Enciklopediji, taj pojam “prevazilazi ljudsko shvatanje”. Zbog toga je papa Jovan Pavle II rekao da je “tajna Trojedinog Boga nedokučiva.”

Jedan interesantan pokušaj razotkrivanja ove misterije možemo pronaći kod svetog Aurelija Avgustina, Hiponskog biskupa, vjerovatno najvećeg katoličkog mislioca svih vremena, u njegovom djelu “Ispovijesti.” On piše, “Mislim ovo troje:

11 Biblija kaže da je Isus ipak stvoren, usp. Kološanima 1:15. 12 Citat iz djela The Catholic Encyclopedia

11

biti, znati i htjeti. Ja naime jesam, ja znam, ja hoću; ja sam onaj koji znam i hoću; ja hoću biti i hoću znati. A sada neka vidi ko može kako se u tom trojemu sastoji nerazdvojiv život, jedan razum i jedna bit – i kako, napokon, ima nerazdvojiva razlika među njima, ali ipak razlika. Svako sigurno ima sebe pred sobom: neka gleda u sebe, neka vidi i neka mi kaže šta vidi.” 13

Ovaj lirski opis tri različita aspekta jedne osobe ne trudi se da nam da biblijski dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju, a ne daje nam čak ni logički dokaz. Kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, ova čudnovata doktrina o trojedinom Bogu je zapravo bila infiltrirana u nekada monoteističko hrišćanstvo donoseći mu neke komponente paganstva kako bi se postigao kompromis sa starim politeističkim kultovima i kako bi se Isus lakše približio paganskoj populaciji.

II. 2. Porijeklo trojstva

Riječ “trojstvo” se ne može naći u Bibliji. Prema objašnjenju Katoličke enciklopedije, grčku riječ τρίας za trojstvo je prvi upotrijebio Teofil iz Antiohije, oko 180. godine poslije Isusa Hrista, a ubrzo nakon toga se ona pojavila u svom latinskom obliku “trinitas” kod Tertulijana, koji je umro oko 230. godine nove ere. 14 Premda su prvi hrišćanski učenjaci, poput Klementa Aleksandrijskog koji je umro oko 215. godine nove ere, govorili o Isusu kao o “Božijem stvorenju,” što takođe naučava i Novi Zavjet (Koložanima 1:15), u četvrtom vijeku je trojstvo uvedeno u hrišćanstvo kao službeno crkveno učenje.

Nova religija se rapidno širila u Aziji, Africi i Evropi, tako da je bilo potrebno adaptirati njeno učenje kako bi se privukli paganski obraćenici. U Indiji, i danas se obožavaju Brama, Višnu i Šiva koji čine trijadu nazvanu “Trimurti.” Prvi je bog stvoritelj, drugi je održavatelj, a treći razaratelj. Dvije hiljade godina prije nego što se rodio Isus, stari Vavilonci su obožavali tri božanstva – Šamaša, boga sunca, zatim Sina, boga mjeseca, te Ištar, boginju plodnosti. Stari Egipćani s u obožavali Ozirisa, Horusa i Izidu. Čak su i stari Sloveni obožavali Triglava, božanstvo sa tri lika koje je vladalo trima kraljevstvima, nebom, zemljom i paklom. Da se hrišćanstvo prvo počelo širiti u područjima koja su nastanjivala plemena starih Slovena, mi bismo vjerovatno do današnjih dana sahranjivali naše mrtve u položaju fetusa, umotane u crveni pokrov koji simbolizuje definitivni povratak u majčinu utrobu.

Kada su stari Grci prihvatili hrišćanstvo, počeli su koristiti statue Zevsa kao statue Isusa. Paganstvo je bilo toliko rasprostranjeno i opšteprihvaćeno da su Grci čak imali oltar u Atini posvećen “nepoznatom Bogu,” kao što to opisuje biblijska knjiga Djela Apostolska (17:23). Vjerovali su da će tako pokriti sve bogove ne prepuštajući ništa slučaju. Tu se spominje da je sveti Pavle išao u Grčku da propovijeda i da je u Atini vidio takav oltar.

Stari Rimljani su preuzeli grčke bogove, a kada je hrišćanstvo počelo da se širi u njihovom carstvu, nije im nimalo smetalo da se već postojećim bogovima doda još jedan. Tek nakon što je Neron zapalio Rim i za to okrivio hrišćane, počeli su mrziti tu novu “jevrejsku sektu.” Zbog toga je mnogim ljudima bilo prirodno da pomiješaju hrišćanstvo i paganstvo. Prvi hrišćanski vjerski učenjaci su bili pod jakim uticajem stare grčke filozofije, pa su zato prihvatili i legitimizovali spekulacije Platona i njemu

13 Sveti Avgustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, poglavlje XI. 14 The Catholic Encyclopedia, in Should you believe in Trinity, p. 5.

12

sličnih filozofa.15 Mnoga paganska učenja koja su razvili stari Egipćani uvukla su se u hrišćanstvo preko Platonove filozofije.

Na Nikejskom koncilu hrišćanske crkve, održanom 325. godine nove ere, rimski imperator Konstantin je odigrao važnu ulogu u uvođenju nove dogme prema kojoj Isus i Bog imaju istu suštinu. Konstantin nije ni bio hrišćanin jer je poput svog oca obožavao kult sunca, a kada je na samrtnoj postelji napokon kršten, to je najvjerovatnije bilo iz političkih razloga.

Jedan od poznatih hrišćanskih vođa iz sjeverne Afrike, Arije, ustao je protiv ovih lažnih doktrina podsjećajući ljude da je Isus uvijek naučavao Božiju Jednost. Arijevo učenje je vrlo brzo proglašeno za jeres a njegovi sljedbenici istrijebljeni. Uostalom, i sama Biblija je predskazala vjerske progone, “...a i svi koji žele da žive pobožno u Hristu Isusu biće gonjeni” (2 Timotiju 3:12).

Koncil u Konstantinopolisu, koji je održan 381. godine nove ere, kasnije će odlučiti da je i Sveti Duh na istom nivou sa Bogom i Isusom. Tako je doktrina o trojstvu napokon uvedena u ono što je nekada bilo monoteizam. Istoričar Will Durant je istakao, “Hrišćanstvo nije razorilo paganstvo; ono ga je preuzelo u sebe...” On je pronašao tragove rimskog paganstva u mnogim hrišćanskim običajima kao što su korišćenje tamjana, svete vodice ili svijeća, obožavanje svetaca, liturgija na latinskom, arhitektura bazilika, odore sveštenika, titula pontifex maximus za papu – pa čak i u rimskom pravu koje je osnova kanonskog prava. 16

II. 3. Kako se trojstvo uvuklo u Bibliju

Sljedeći korak bio je korigovanje Biblije, jer je bilo nemoguće pomiriti crkvu i sveto pismo. Inkvizicija je spaljivala ljude na lomači zbog vjerolomstva, bavljenja magijom ili naučnih istraživanja (kao što se desilo sa Giordanom Brunom i Galileom Galilejem), a na listi zabranjenih knjiga Biblija je bila na prvom mjestu. Bilo je strogo zabranjeno njeno prevođenje ili posjedovanje ličnog primjerka za čitanje kod kuće. Latinski jezik se sve manje koristio u svakodnevnoj upotrebi, a pošto su se sve službe u crkvama održavale na tom jeziku, to je odvojilo obične vjernike od izvorne Biblije.

U knjizi Istorija hrišćanskog mučeništva koju je napisao John Foxe, čitamo da je jedan mladi Španac, izvjesni Julián Hernández, pokušao da prokrijumčari u svoju zemlju jedan broj primjeraka Biblije iz Njemačke i sakrio ih u burad za vino. Kada ga je uhvatila Inkvizicija, bio je “...spaljen na lomači, dok je dvadeset drugih ljudi bilo ispečeno na ražnju, neki su bili osuđeni na doživotnu robiju, neki javno bičevani, a neki poslati na galije”17 na kojima su često završavali robovi ili kriminalci.

Pošto je bilo teško spriječiti da se Biblija prevodi na žive jezike, jedini način da se zaštiti sveštenstvo bilo je modifikovanje nekih biblijskih stihova koje bi ih mogli optužiti. Kako bi se očuvala doktrina o trojstvu, novi stihovi su jednostavno dodati u Novi Zavjet, kao što to možemo vidjeti u prvoj Jovanovoj poslanici (stih 5:7). U prijevodu na engleski koji je poznat kao Verzija kralja Džejmsa (The King James

15 Maurice Lachâtre, Nouveau Dictionnaire Universel ; The New Schaff-Herzog Encyclopaedia of Religious Knowledge, in Should you believe in Trinity, p. 11. 16 W. et A. Durant, Histoire de la civilisation, Partie III – César et Christ, Rencontre, 1962-1969, in Mankind’s Search for God, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1990, p. 262-263. 17 John Foxe, The History of Christian Martyrdom, 1873, p. 130, in The Bible – God’s Word or Men’s, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1989, p. 30.

13

Version) iz 1611. godine, ovaj stih glasi: “Jer su troje koji svjedoče na nebu, Otac, Riječ (tj. Isus) i Sveti Duh, i to troje su jedno.”

Međutim, arheolozi su uspjeli da pronđu veoma stare pergamente sa biblijskim tekstovima koji datiraju iz vremena prije nego što je tekst pretrpio promjenu. Novije verzije Biblije nam tako daju potpuno drugačiji tekst ovoga stiha. Nova internacionalna verzija (The New International Version) iz 1978. godine navodi: “Jer je troje koji svjedoče, Duh, voda i krv, i to troje se slažu” (I Jovanova 5:7-8).

Ova verzija u fusnoti navodi podmetnuti tekst, naglašavajući činjenicu da se on ne može naći ni u jednom grčkom spisu prije šesnaestoga vijeka. Ko god da je dodao ovaj falsifikovani tekst, mora da ga je dodao kako bi potkrijepio teoriju o trojstvu.

Francuski prijevod Jerusalimske Biblije daje sljedeći komentar u fusnoti: “Tekst stihova 7-8 u Vulgati 18 je zasječen i dodat je komentar (ovdje: u zagradi) kojega nema u starim grčkim rukopisima, starim verzijama i najboljim rukopisima Vulgate, a koji izgleda da je kasnije dodat u tekstu: ‘Jer postoje troje koji svjedoče (na nebu: Otac, Riječ i Sveti Duh, a ova tri su jedno; a tu su i tri koji su svjedoci na zemlji): Duh, voda i krv, a ova tri su jedno’.” 19

Čitalac može provjeriti ovaj podatak i u Biblijama na srpskohrvatskom jeziku. Vuk Karadžić, koji je Novi Zavjet prevodio sa njemačkog jezika, vjerovatno verziju Martina Lutera, navodi: “Jer je troje što svjedoči na nebu, Otac, Riječ i sveti Duh, i ovo je troje jedno.” Dr Emilijan M. Čarnić, koji je prevodio sa grčkog originala, isti tekst je drugačije naveo: “Jer je troje koji svedoče, duh i voda i krv, i ovo troje svedoče jedno.”

II. 4. Biblija svjedoči da je Bog Jedan

Stari Zavjet nam daje čistu monoteističku sliku o Bogu. Uzmemo li u obzir stih 6:4 iz pete knjige Mojsijeve, koja se zove i Zakoni Ponovljeni, koji glasi: “Čuj, Izraele: Gospod je Bog naš jedini Gospod”, nećemo pronaći nikakav dualitet ili trojstvo u Božijoj osobi. Knjiga proroka Izaije takođe svjedoči o Božijoj Jednosti, “Ovako govori Gospod car Izraelov i izbavitelj njegov, Gospod nad vojskama: Ja sam Prvi i Ja sam Posljednji, i osim mene nema boga” (44:6)

Najpoznatiji redak čitave Biblije, prva Božiju zapovijest koja je objavljena vjerovjesniku Mojsiju na Sinajskoj gori, glasi: “Ja sam Godpod Bog tvoj, Koji Sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih bogova uza Me” (Izlazak 20:2:3). I Jevreji i hrišćani vjeruju da je dekalog jedini dio Biblije koji je Bog direktno objavio; ostali dijelovi su nastali tako što su ih zabilježili ljudi koje je Bog inspirisao. Sljedbenici teorije o trojstvu, iako su pročitali cijelu Bibliju pokušavajući razumjeti sve njene zapovijesti i suptilnosti njene poruke, izgleda ne uzimaju u obzir prvi uslov monoteizma.

Druga Božija zapovijest je takođe zaboravljena među mnogim modernim hrišćanima: “Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti” (Izlazak 20:4-5). U srednjem vijeku, neki ljudi su nastojali očistiti hrišćanstvo od paganskih kultova uništavajući idole, slike, rezbarije i kipove svetaca, kako bi oživjeli svjetlost 18 Vulgata je latinski prijevod Biblije čiji je autor Sveti Jeronim i koja datira iz IV vijeka nove ere. Ratifikovana je 1546. godine na koncilu u Trentu kao službena verzija rimokatoličke crkve. 19 La Sainte Bible, le Nouveau Testament de la Bible de Jérusalem, traduite en français sous la direction de l’Ecole biblique de Jérusalem, Les éditions du Cerf, 1989, p. 730.

14

izvornog monoteizma. Nažalost, crkva se borila protiv ikonoklazma, ali je njihovo uvjerenje kasnije oživjelo u protestantskim reformama čiji su pobornici zadržali samo simbol krsta u svojim crkvama.

II. 5. Porijeklo krsta

Ali, čak i u protestantskim crkvama postoje neki tragovi paganstva, kao što je na primjer obožavanje simbola krsta, koji se prvo pojavio u paganskim kultovima. Najstariji primjer korišćenja krsta u bogosluženju može se naći danas u Britanskom muzeju – riječ je o pečatu cilindričnog oblika koji datira iz perioda između 1745. i 1710. godine prije nove ere. Pronađen je u Egiptu i predstavlja stari kult sunca. Na njemu su prikazane figura božanstva i jedna nerazumljiva molitva, a tu je i krst sa jednakim krakovima. Oko krsta se nalazi kružnica koja očigledno simbolizuje sunce.

Pored toga, na spomeniku asirskog kralja Šamaša Adada V takođe se nalazi krst sa kracima jednake dužine, čiji su vrhovi prelomljeni i okrenuti prema centru, a poznat je kao “malteški krst.” Ovaj spomenik datira iz devetog vijeka prije Hrista, jer je kralj Šamaš Adad V vladao Asirijom od 824. do 811. godine prije nove ere. 20

Treba napomenuti da je 3. maja 328. godine nove ere vizantijska kraljica Jelena, majka već pomenutog Konstantina, pronašla krst na kome se vjeruje da je Isus bio razapet. Legenda kaže da je kraljica pronašla tri identična krsta, jer Biblija navodi da su dva kriminalca bila razapeta istog dana kada i Isus. Kako bi otkrila koji je od ta tri krsta bio Isusov, kraljica je na svaki od njih položila po jedno mrtvo tijelo i ono koje je dotaklo pravi Isusov krst je oživjelo. Kraljica je zatim odsijekla jedan dio krsta i poslala ga papi u Rim, gdje se i dalje čuva kao relikvija, dok je drugi dio ostavila svome sinu Konstantinu.

U svom slavnom djelu Ime ruže, Umberto Eko je na veoma duhovit način objasnio zašto je štovanje relikvija pogrešno: “Vidio sam toliko drvenih ostataka toga krsta da mi jedino ostaje da zaključim, da je Gospod Isus morao biti raspet na čitavoj šumi (...) Vidio sam i bogatije zbirke relikvija. U katedrali u Kelnu, vidio sam lobanju Jovana Krstitelja kada je imao dvanaest godina.” 21 Jovan Krstitelj mora da je imao dvije lobanje, jer je imao drugu kada je bio ubijen dvadeset godina kasnije.

Neki hrišćanski fundamentalisti, kao što su Jehovini Svjedoci, ne vjeruju da je Isus raspet na krstu i tvrde da to nikada nije jasno spomenuto u Bibliji. Neki drugi hrišćanski teolozi smatraju da krst ne bi trebalo da bude simbol njihove religije, jer evocira nasilje. Teolog Catherine Keller, profesor teološke škole na Drew Univerzitetu u Medisonu, Nju Džersi, rekla je kako krst “...pothranjuje obožavanje smrti. Niko ne bi želio da električna stolica ili omča budu glavni simboli njegove vjere, a to je ono što bismo koristili da je Isusa pogubila država u naše vrijeme.” Zbog toga postoji rastuća tendencija među teolozima da se odbaci krst kao simbol nasilja i prihvati korišćenje simbola koji opisuju Isusov život, a ne njegovu smrt.

U svom djelu Rigvedska kultura predistorijske Indije, Svami Sankarananda je napisao da je krst paganski falički simbol, reprezentacija muškog reproduktivnog organa koji se koristi kao simbol produktivne moći prirode. Obožavanje krsta bi dakle trebalo da potiče od paganskih rituala, baš kao i kult trojstva.

20 Ovaj nadgrobni spomenik se nalazi u Britanskom muzeju, na čijoj internet stranici se može vidjeti fotografija rečenog malteškog krsta: http://www.britishmuseum.org/explore/highlights/highlight _objects/me/s/stela_of_shamshi-adad_v.aspx 21 Umberto Eco, The Name of the Rose, Picador, London, 1984.

15

II. 6. Trojstvo je paganskog porijekla

Nema sumnje da je kult obožavanja trojstva došao iz stare rimske mitologije. Navešćemo tri primjera koji zasigurno dokazuju da je kult obožavanja trojstva zapravo kult obožavanja boga Jupitera. Broj slučajnosti je toliko veliki da bi čak i hrišćaninu koji vjeruje u trojstvo komparacija trebalo da bude evidentna.

a) Prvo, Jupiter je bio zaštitnik Rimljana u ratu i miru. Bio je bog bistrog ali i oblačnog neba, koji je kažnjavao izdajice i otpadnike od vjere pogađajući ih gromovima. To objašnjava hrišćansko vjerovanje da je Bog “na nebu” i da nije “ovdje dole.”

b) Drugo, Jupiter je bio vrhovno božanstvo u rimskoj mitologiji. Njegov ekvivalent u grčkoj mitologiji bio je Zevs. Ovaj bog, čije je puno ime bilo Iuppiter Optimus Maximus, čak se obožavao u trojstvu zajedno sa boginjom mjeseca Junonom i boginjom mudrosti Minervom. Imao je hram u rimskom Kapitolu koji se sastojao od tri prostorije. To ne može biti slučajnost, jer samo iz do sada navedenih dokaza izgleda da rimsko i hrišćansko trojstvo imaju isto porijeklo.

c) Treće, koncept Boga, Koji je prema hrišćanima Otac cijeloga čovječanstva, bio je nepoznat među starim jevrejskim vjerskim dogmama i nema mu nikakvog traga u Božijoj objavi poslaniku Mojsiju. Vjerovanje da je Bog “naš Otac” postalo je poznato u hrišćanstvu zbog toga što se ono prvo proširilo u rimskoj imperiji. Tako je IUPPITER postao DEUS PATER, ili Bog Otac, baš kao što je i DEUS / ZEUS, ili bog Zevs, bio otac svih ostalih bogova i boginja. Etimologija nam daje vrijedno svjedočanstvo o kulturno-teološkom sinkretizmu između paganstva i nekada monoteističkog hrišćanstva.

Bio je to kompromis između raja i pakla, nagodba između obje stranke kako bi se izbjeglo suđenje, consensus gentium u kome su se svi složili da malo izmijene svoja vjerovanja i ponovo razmotre svoje religijske stavove, kako bi se mogli sresti negdje u sredini.

II. 7. Paganska zaostavština

Pagansko žrtvovanje djece je vjerovatno najužasniji od svih mnogobožačkih rituala. Biblija opisuje jedan takav ritual žrtvovanja “njihovih sinova i kćeri u vatri” posvećenoj bogovima Balu i Molohu, u drevnom Tofetu blizu Jerusalima. Knjiga proroka Jeremije (7:31-34) podrobno opisuje ove događaje koji lede krv u žilama. Postoje arheološki dokazi da su stari Feničani žrtvovali djecu svojim božanstvima. Pagani su smatrali da su dječije duše čiste te da samo čiste duše smiju biti žrtvovane božanstvima.

Rana rimska crkva raskida sa takvim vjerovanjem i više ne smatra da su dječije duše čiste, radi prvobitnog grijeha. Duše nekrštene mrtvorođene djece ne idu u raj nego u limbus infantum, odvojeno mjesto pokraj pakla u kojemu moraju ostati dok ne izgori njihov prvobitni grijeh, naslijeđen od Adama. Rana rimska crkva propovijeda da postoji još jedno mjesto pored pakla koje se naziva limbus patrum, mjesto gdje su bili smješteni raniji Božiji poslanici kao što su Noj, David ili Mojsije sve dok ih nije Isus spasio. Pošto nema spasenja osim kroz Isusa Hrista i pošto on za vrijeme ovih poslanika još nije bio rođen, oni nisu mogli biti spašeni. Tokom ona tri dana dok je bio mrtav i sahranjen, Isus je sašao nad pakao kako bi spasio duše

16

starozavjetnih poslanika iz limbus patruma i poveo ih sa sobom u raj. Ako pažljivo proučimo Sveto Pismo, nećemo naći apsolutno nikakav dokaz za postojanje limba i nije nam poznat izvor toga čudnog srednjevijekovnog vjerovanja, koje mora da je pagansko.

Protestantska vjera počiva na samo tri temelja koja su dovoljna za spasenje duše: sola fides, sola Scriptura, sola gratia – samo vjera, samo Sveto Pismo i samo milost. Prema protestantskom tumačenju Biblije, mi ćemo biti spašeni samo kroz Božiju milost a ne kroz naša dobra djela; dovoljno je studirati Bibliju i u nju vjerovati. Isus je jedini posrednik između Boga i ljudi (l Timotiju 2:5) i ne može biti nikakvih individualnih otkrovenja rezervisanih za svece preko kojih se mole katolički i pravoslavni vjernici i traže njihovo zalaganje kod Boga.

Veoma često, zapadnjački hrišćanski misionari gledaju s visine na druge religije i kulture, smatrajući ih paganskim, što nije uvijek opravdano. Jedan afrički animista će napraviti statue svojih predaka ali nikada neće napraviti statuu Boga jer zna da je nemoguće vidjeti Boga u bilo kakvoj materijalnoj formi. Njegova vjera je primitivna ali jednostavna, on je vjernik zbog urođene i čiste predispozicije svakog ljudskog bića da obožava samo Jednog Boga. Možda je razlika između superiorne, imperijalističke, neopaganske, zapadnjačke religije sa svojim statuama Isusa i Marije – i primitivne vudu religije iz siromašne Afrike sa svojim statuama predaka – samo razlika u materijalu? Kipovi prve religije načinjene su od mermera i porculana, dok su kipovi druge religije načinjeni od drveta; pa ipak, bez obzira ne njihov primitivizam, ove druge su mnogo manje idolopokloničke.

II. 8. Znaci monoteizma iz Novog Zavjeta

Možemo dakle zaključiti da je štovanje trojstva paganska relikvija. Nakon što smo iznijeli razloge i dokaze bezvrijednosti paganstva, dodajmo još da Božiju Jednost ne proklamuje samo Stari Zavjet – Novi Zavjet takođe naučava da je Bog jedan, a ne trojica. O tome postoje brojni stihovi: “A Caru vječnosti, Neprolaznom, Nevidljivom, Jedinom Bogu čast i slava u sve vijekove, Amin” (1 Timotiju 1:17); “...pošto je samo Jedan Bog, Koji će obrezanoga opravdati po vjeri...” (Rimljanima 3:30); “...a Bog je Jedan...” (Galaćanima 3:20).

Pogrešne doktrine kao što je ona o trojstvu mogu da nas odvedu do zaključka da Isus nije samo Božiji sin nego i Sam Bog. Međutim, Isus se molio Bogu i bio pun poštovanja kada bi se obraćao svom Stvoritelju, što znači da su u pitanju dvije osobe jer se nije mogao moliti samome sebi. Treća Božija zapovijest glasi, “Ne uzimaj uzalud Imena Gospoda Boga svojega, jer neće pred Gospodom biti prav ko uzme Ime Njegovo uzalud” (Izlazak 20:7).

Kada je Sotona pokušao da zavede Isusa i da ga nagna da se pokloni pred njim, iskušavao ga je za vrijeme četrdesetodnevnog posta i govorio mu, dok su stajali na vrhu hrama, “Baci se odavde dole, jer je napisano (u Starom Zavjetu), ‘Zapovijediće svojim anđelima za tebe da te sačuvaju,’ i ‘Nosiće te na rukama, da ne zapneš svojom nogom o kamen’.” Isus mu je odgovorio, “Napisano je: Klanjaj se Gospodu Bogu svome i Njemu jedinom služi,” i “Ne iskušavaj Gospoda Boga svoga” (Luka 4:5-13). Kao što vidimo, đavo je prišao Božijem čovjeku. Na sličan način, moderno neopaganstvo se hrani pogrešnim tumačenjem Biblije.

17

DA LI JE ISUS BOG?

Poznati protestantski pisac C. S. Lewis bio je ateista prije nego što je prihvatio hrišćanstvo. Sa čvrstom vjerom da je Isus Bog, napisao je: “Ja ovdje pokušavam da spriječim da iko kaže zaista glupu stvar koju ljudi obično kažu o Njemu: ‘Spreman sam da prihvatim Isusa kao velikog moralnog učitelja, ali ne prihvatam njegovu tvrdnju da je on Bog.’ To je jedina stvar koju ne smijemo reći. Neko ko je običan čovjek, a govori one stvari koje je Isus rekao, ne može biti veliki moralni učitelj. On će biti ili luđak – na istom nivou sa čovjekom koji kaže za sebe da je kuhano jaje – ili će u protivnom biti đavo iz pakla. Morate se opredijeliti. Ili je taj čovjek bio, i jeste, Sin Božiji, ili je, u protivnom, luđak ili nešto još gore. Možete ga ušutkati kao budalu, možete ga pljunuti ili ubiti kao demona, ili mu možete pasti pred noge i nazvati ga Gospodom i Bogom. Ali, nemojte da sa ljubaznošću i pomirljivošću tvrdimo apsurdno, da je on bio veliki učitelj ljudskog roda. On nam tu opciju nije ostavio otvorenu. Nije to ni namjeravao.” 22

III. 1. Logički silogizam

Kada prvi put pogledamo ovaj vrlo snažan tekst, primjećujemo da profesor Lewis koristi sljedeći logički silogizam – ako je Isus zaista tvrdio da je Bog i ako je njegova tvrdnja bila tačna, onda moramo zaključiti da Isus jeste Bog, jer bi inače bio običan lažljivac. Ali, kada se malo bolje zagledamo, vidimo da su njegovi zaključci zasnovani na pogrešnoj logici i neispravno protumačenim podacima. Ukoliko ćemo uzeti čitav ovaj silogizam kao tačan, onda obje njegove premise nužno moraju biti istinite. Prema učenju Biblije, Isus Hrist je bio Božiji poslanik i spasitelj, poslat svijetu da uputi ljude u jedinu pravu vjeru, ali on ni slučajno nije mogao biti Svemogući Bog. On takođe nikada nije ni tvrdio da je Bog, i to je prvo netačno polazište iz kojega je profesor Lewis donio pogrešan zaključak.

Nenamjerno propustivši da to shvati, profesor Lewis je nastavio da objašnjava svoje razloge zbog kojih je prihvatio Isusovu božansku prirodu: budući da je hrišćanstvo “zasnovano na Isusovoj tvrdnji da je Bog,” ova njegova tvrdnja može biti ili istinita ili lažna. Ako uzmemo da je Isus tvrdio da je Bog i da je ta njegova tvrdnja bila lažna, onda imamo dvije opcije: ili je on znao da je lažna, ili nije znao. Ako je Isus znao da je to bila laž a i dalje to tvrdio, onda je morao biti lažov, a uz to i budala, jer je dopustio da ga radi toga ubiju. Možemo ga smatrati i demonom ili Sotoninim sljedbenikom, jer je zaveo ljude i nagnao ih da polože svoju vjeru u njega kako bi naslijedili vječni život. U slučaju da je njegova tvrdnja da je Bog bila lažna a da on to nije znao, onda je morao biti mentalno poremećen sa dijagnozom šizofrenije. Profesor Lewis stoga zaključuje da je Isusova tvrdnja da je Bog morala biti istinita, jer je eliminisao sve druge opcije.

22 Clive Staples Lewis, Mere Christianity, Harper Collins Religious, 1997.

18

III. 2. Biblija svjedoči da Isus nije Bog Sin

Pozabavimo se sada navodnom Isusovom tvrdnjom da je Bog sa druge tačke gledišta. Kao što ćemo kasnije vidjeti, Isus nikada nije tvrdio da je Bog i nikakav dokaz o njegovom božanstvu ne može se naći u biblijskim spisima. Evo nekoliko stihova iz jevanđelja kao i ostatka Novog Zavjeta :

“I kada iziđe na put, pritrča jedan čovjek, klekne pred njega i upita ga: dobri učitelju, šta da učinim da naslijedim život vječni? A Isus mu reče: što me nazivaš dobrim? Niko nije dobar – osim Jednoga Boga” (Marko 10:17-18, Matej 19:16-17, Luka 18:18-19). “...Jer sam ja od Boga došao, i nisam sam od sebe došao, nego me je On poslao” (Jovan 8:42). “Ali hoću da znate da je Hrist glava svakom čovjeku, a čovjek je glava ženi, a Bog je glava Hristu” (1 Korinćanima 11:3). “Sjećajte se riječi koju sam vam rekao: sluga nije veći od svog gospodara” (Jovan 15:20). “Zaista, zaista kažem vam: sluga nije veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od Onoga Koji ga je poslao” (Jovan 13:16). “...Jer je Otac veći od mene” (Jovan 14:28). “Zaista, zaista kažem vam, ne može sin da čini ništa sam od sebe, ako ne vidi šta Otac čini” (Jovan 5:19).

Treba naglasiti da postoji veliko neslaganje između Starog i Novog Zavjeta u pogledu toga da li je Bog Isusov otac, a uz to i otac cijelog čovječanstva. Stari Zavjet predstavlja Boga kao Uzvišeno Biće, Suverenog Gospodara i Svemogućeg Boga. Na hebrejskom koristi riječ Shaddaï koja znači “Svemogući”, te riječ Sabaoth koja znači “Onaj Koji ima vlast nad svim snagama na zemlji i na nebu, pogotovo nad vojskama Izraela.” Riječ koja se takođe često koristi je i Adonaï, što znači “Gospodar.” Ne postoji ni jedan primjer u Starom Zavjetu da je Bog nazvan Ocem.

Izraelićani su smatrali da je Božije Ime previše sveto da bi se uopšte izgovaralo, tako da su ga tokom godina potpuno zaboravili. U semitskim jezicima, u pisanju se bilježe samo konsonanti, dok se vokali obično izostavljaju. Zbog toga danas imamo Božije Ime napisano konsonantima J-H-V-H i nije moguće saznati kako je ovaj “tetragramaton” bio izgovaran u originalu. Neki Ga zovu Jahve a neki Jehova, ali niko nije siguran da je baš njegova verzija ispravna. Bilo kako bilo, ostaje činjenica da su Jevreji smatrali Boga za Najuzvišenije Biće, pa su se čak ustezali da prečesto koriste Njegovo Ime. Vrlo je čudnovato kako ovaj Uzvišeni i Sveti Bog postaje tako pretjerano familijaran sa ljudima u Novom Zavjetu. Engleska poslovica kaže da prevelika prisnost dovodi do nepoštovanja, a ako počnemo da smatramo Boga našim Ocem, mogli bismo pomisliti da smo na Njegovom nivou – a tako uzvišeni ipak nismo.

Ako pogledamo biblijski stih 13:32 iz Markovog jevanđelja, vidjećemo da postoje stvari koje ne znaju ni Isus ni anđeli, nego samo Bog. Da su Isus i Bog ista osoba, zasigurno bi znali iste stvari. Nadalje, u jednoj prilici se Isus molio Bogu riječima, “...ali neka ne bude moja volja, nego Tvoja” (Luka 22:42). Još jednom nalazimo Isusa, Svemogućeg Boga – prema mišljenju zavedenih, kako se moli samome sebi. Zaista, Svemogući Bog i Isus Hrist su očigledno dvije odvojene osobe. Čak i nakon Isusovog uznesenja na nebo, on i dalje nije bio jednak Bogu kako navodi prva poslanica Korinćanima 11:3; posljednji dio ovoga stiha nas izvještava da je Isus podređen Bogu.

Isus je rekao, “...Jer nisam sišao sa neba da činim svoju volju, nego volju Onoga Koji me je poslao” (Jovan 6:38); “Zaista, zaista, kažem vam: ko sluša moju riječ i vjeruje Onome Koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi pred sud, nego je prešao iz smrti u život” (Jovan 5:24); “I sa mnom je Onaj Koji me je poslao; nije me ostavio sama, jer ja svagda činim ono što je Njemu ugodno” (Jovan 8:29); “Neka se

19

ne uznemirava vaše srce; vjerujte u Boga, i vjerujte u mene” (Jovan 14:1). Mogao je izostaviti veznik “i” ali to nije učinio.

Sveti Pavle je rekao, “Jer Bog je Jedan, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Hrist” (1 Timotiju 2:5); “Prvo zahvaljujem svome Bogu kroz Isusa Hrista za sve vas...” (Rimljanima, 1:8). Tu je i vjerovatno najpoznatiji stih koji jasno pokazuje da Isus nije Bog, “A ovo je vječni život: da poznaju Tebe, Jedinoga pravoga Boga, i Isusa Hrista koga Si poslao” (Jovan 17:3). Da je Isus Bog, veznik “i” bi bio izostavljen, i jevanđelista je mogao reći, “Jedinoga pravoga Boga, Isusa Hrista, koga Si poslao,” ali u ovom slučaju bismo imali još veći paradoks, jer bi Isus u isto vrijeme bio i Onaj koji šalje, i onaj koji je poslat. Rekao je, “vjerujte u Boga, i vjerujte u mene.”

U Markovom jevanđelju (12:29,) Isus je citirao prvu Božiju zapovijest koja je bila objavljena Mojsiju, a jedan učitelj zakona, “Dobro, učitelju, po istini reče da je Jedan Bog i da nema drugoga sem Njega.” Isus mu je tada odgovorio, “Nisi daleko od carstva Božijeg.” Kakva predivna prilika da Isus objasni svom sljedbeniku da je on Svemogući Bog! Naravno, Isus nije ništa dodao riječima ovoga čovjeka. Kao Božiji poslanik, on nije imao pravo da se poigrava sa ljudskim životom, vjerom i spasenjem. Da je on zaista bio Bog, bio bi to i rekao.

Neki prevodioci Biblije su toliko beskrupulozni da, ukoliko ne mogu da pronađu biblijski dokaz za svoja pogrešna vjerovanja, oni ih izmisle. Evo samo jednog primjera, koji se nalazi u Djelima apostolskim (stih 3:26). Stara Autorizovana verzija (Authorized Version) kaže: “Vama je prvo Bog uzdigao Svog Sina Isusa i poslao ga da vas blagoslovi, odvraćajući svakoga od vas od njegovih zlih djela.” Isti stih u savremenoj New International Version (Novoj internacionalnoj verziji), prevedenoj sa originalnih jezika, glasi: “Kada je Bog uzdigao Svoga slugu, poslao ga je prvo vama da vas blagoslovi odvraćajući svakoga od vas od vaših zlih puteva.” Očigledno je da je u prvoj verziji riječ “sluga” izbrisana, a na njenom mjestu se pojavila riječ “Sin Isus.”

Na našem jeziku, Vuk Karadžić je preveo sa njemačkog, “Vama najprije Bog podiže sina svojega Isusa, i posla ga da vas blagosilja da se svaki od vas obrati od pakosti svojijeh,” a izdanje Svetog Sinoda srpske pravoslavne crkve navodi, “Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati od zlih dela (pakosti) vaših.” Sa druge strane, dr Emilijan Čarnić je preveo sa grčkog, “Bog je prvo vama podigao svoga slugu i poslao ga da vam donese blagoslov – time što će svakog od vas odvratiti od zlih dela vaših.”

III. 3. Isus koji oprašta grijehe

Kao dokaz Isusovog božanstva, neki ljudi navode činjenicu da je on sebi dopuštao tu slobodu da oprašta ljudima grijehe, igrajući pritom ulogu Boga. U jednoj poznatoj biblijskoj priči, kada je Isus propovijedao ljudima na Maslinskoj gori, dovedena mu je žena koja je uhvaćena u preljubi. Jevreji su ga upitali, “Učitelju, ova žena je uhvaćena kako čini blud. Mojsijev zakon nam je propisao da takve žene kamenujemo do smrti. Šta ti imaš da kažeš o tome? Tada je Isus izgovorio svoje poznate riječi, “Neka onaj od vas, koji je bezgriješan, bude prvi koji će baciti kamen na nju.” Kada su ljudi počeli da se razilaze, Isus je rekao ženi, “Gdje su? Zar te nijedan nije osudio?” Ona je odgovorila, “Nije, gospodaru.” Onda je Isus rekao, “Ne osuđujem te ni ja; idi, i od sada ne griješi više” (Jovan 8:1-11).

20

Ovo ne može biti dokaz da je Isus Bog iz dva razloga: prvo, ova priča zvuči vrlo snažno i moćno da je teško zamisliti da bi jedan jevanđelista propustio da je zabilježi pri sastavljanju svoga jevanđelja, da se ona zaista dogodila. Ipak, preostala tri jevanđelista, dakle Matej, Luka i Marko, nisu ovu priču naveli, pa čak ni aludirali na nju u svojim jevanđeljima. Autentičnost ove dirljive priče nije sigurna ukoliko ju je zabilježio samo jedan od postojeća četiri jevanđelista.

Drugi veliki razlog da ovu priču ne prihvatimo kao autentičnu je činjenica da najstariji i najpouzdaniji spisi, kao ni ostala drevna svjedočanstva, uopšte ne sadrže stihove Jovanovog jevanđelja, tačnije, stihove 7:53-8:11, kako navodi Nova internacionalna verzija svete Biblije (The New International Version of the Holy Bible), izdata 1978. godine, kao i mnoge druge verzije.

Na kraju krajeva, reći “ne osuđujem te” nije isto kao i reći “opraštam ti”.

III. 4. “Riječ je bila Bog”

Mnogi ljudi koriste stih 1:1 iz Jovanovog jevanđelja da bi dokazali da je Isus Bog. Ovaj stih naziva Isusa “Riječju” Božijom (na grčkom: ho logos). Neki prijevodi Biblije ovdje navode, “U početku bješe Riječ Božija, i ta Riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ.” Ipak, treba primijetiti da sljedeći stih kaže da je Riječ “bila u početku u Boga.” Neki prijevodi Biblije u ovom prvom stihu daju tačnije značenje originalnog jezika, te navode, “Riječ je bila u Boga, i Riječ je bila božanske prirode” (Das Evangelium nach Johannes, Siegfrieda Schulza i Johannes Schneider; Das Neue Testament, Ludvig Timej; The Bible – an American Translation, J. Smith i E. Goodspeed ; La Bible du Centenaire, Maurice Goguel, itd.) ili “riječ je bila bog,” dakle, veoma moćna (The Emphatic Diaglott, Benjamin Wilson; The New Testament in an improved version, The New World Translation of the Holy Scriptures, itd.).

Na grčkom jeziku, u stihu “Riječ je bila u Boga i Riječ bješe božanska,” dva puta se spominje riječ Theos (tj. Bog), ali je samo u prvom slučaju ona spomenuta sa određenim članom. U drugom slučaju, dakle u riječima “Riječ je bila bog,” nema određenog člana ispred riječi theos, te se tako radi o predikatnoj imenici ili “kvalitativnom predikatu” koji pobliže opisuje osobinu subjekta. Žurnal biblijske literature (The Journal of Biblical Literature) objašnjava da “izrazi kod kojih u predikatu nema člana ispred glagola u prvom redu označavaju osobine ili svojstva.” Stoga riječ theos u ovom drugom slučaju ne može dokazivati Isusovu božanstvenost, budući da joj ne prethodi određeni član. Kako tvrdi jezuit John McKenzie, tačan prijevod bi trebalo da glasi, “riječ je bila božanska.” 23 Nema dokaza da se ovdje Isus smatra Bogom.

Osim toga, poslanica Jevrejima kaže, “Vjerom shvatamo da je svijet stvoren Božijom riječju, i to tako da je vidljivo postalo od nevidljivog” (11:3). Iz toga slijedi da je Bog stvorio svijet ex nihilo, samo jednom riječju – Budi! – a primjere za to možemo naći u knjizi Postanka. On je samo rekao, Fiat lux! (Neka bude svjetlost!) i svjetlost je postala.

Riječ koja je stvorila cijeli kosmos bila je Božija naredba, a ne Isus Hrist.

23 Should you believe in Trinity, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1989, p. 23-28.

21

III. 5. Isus je podređen Bogu

Nije teško pronaći brojne biblijske dokaze da Isus nije Bog. Lista stihova koji potkrijepljuju naš stav je gotovo bez kraja. Na primjer, u Matejevom jevanđelju (9:1-8) stoji da je Isus izliječio jednog paralizovanog čovjeka i rekao mu, “Ustani, podigni svoju postelju i idi kući svojoj.” A narod se poboja i “...proslavi Boga Koji je takvu vlast dao ljudima.” Bogu ne može biti data vlast – On je Taj Koji daje vlast. Isus je potvrdio da je podređen Bogu svojom šutnjom, inače bi bio rekao okupljenim ljudima, “Sačekajte trenutak! Ja sam Bog! Nema drugog boga koji mi je dao vlast da ovo uradim!”

Matej takođe citira jednu Isusovu izjavu (20:23), “Čašu moju ćete ispiti, ali sjesti meni s desne ili lijeve strane, to ne dajem ja, nego će pripasti onima kojima je pripravio Otac moj (tj. Bog).” Pravi Bog daje, obezbjeđuje, opskrbljuje i dozvoljava, dok je Isus priznao da on sam to ne može – iz čega slijedi da je Bog veći od Isusa.

Jedan farisej, ekspert za zakon, upitao ga je koja je najveća Božija zapovijest, a Isus je odgovorio, “Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom mišlju svojom” (Matej 22:37). Zašto nije rekao “Voli me svim svojim srcem, dušom i mišlju” upirući prstom na sebe? Umjesto toga, govorio je u trećem licu. Pjesnička sloboda?

Mnogo puta, Isus je nazvan “sinom čovječijim” (Matej 24:30, 24:39, 25:31; Marko 8:31, 10:33, 13:26; Luka 5:24, 7:34, 9:58, itd.) Ako je Isus Bog, onda je njegov otac čovjek – možda se tu misli na primitivnog čovjeka koji izmišlja božanstvo kako bi objasnio prirodne pojave oko sebe? Isto tako, ako je Isus Sin Božiji, onda je hrišćanski bog čovjek! Ovaj circulus vitiosus postaje sve više i više bogohulan, što više o njemu mislimo i pokušavamo da ga razumijemo. Zar nije onda moguće zaključiti iz Biblije da je drvodjelja Josif bog? Ako je Isus Sin čovječiji i Sin Božiji u isto vrijeme, a pošto nije moguće da jedna osoba ima dva oca, moramo prihvatiti da je Josif osoba sa dvije prirode. Pisci jevanđelja se međusobno ne slažu jer negdje pišu da je Isus sin čovječiji, a negdje da on nema biološkog oca. Ipak, Luka (7:34) tvrdi, “Došao je Sin čovječiji koji jede i pije,” što jasno pokazuje Isusovu ljudsku prirodu. Pravom Bogu nije potrebno da jede ili pije, štaviše – nije mu potrebno ništa, pa čak ni naše molitve.

Jevanđelje po Luki (4:18-19) prenosi Isusove riječi, “Duh Gospodnji je na meni, zato me je pomazao i poslao da objavim radosnu vijest siromašnima, da javim zarobljenima da će se pustiti i slijepima da će progledati, da otpustim potlačene, da najavimprijatnu godinu Gospodnju.” Ključne riječi su pomazao i poslao. Isusu je očigledno bila data moć da čini čuda kao i svaki drugi Božiji poslanik. Oživljavanje mrtvih i liječenje slijepih ne može se uzeti kao dokaz da je on Bog. Luka ovo potvrđuje u stihu 5:17 govoreći, “...a on je liječio silom Gospodnjom.” Psalam 103:3 kaže da samo Bog može da izliječi naše bolesti.

Isus je rekao, “Moje carstvo nije od ovoga svijeta” (Jovan 18:36). Pravi Bog je Kralj nad kraljevima, Gospodar svih svijetova, i ovoga i budućega, materijalnog i duhovnog.

Djela apostolska citiraju jednu izreku poslanika Davida, “Kraljevi zemaljski se ujedinjuju i vladari se skupljaju protiv Gospodara i protiv Njegovog pomazanika (tj. mesije).” Bog i Isus su i ovdje jasno odvojeni.

Pavle je napisao u svojoj poslanici Filipljanima (2:9), “Zato ga (tj. Isusa) je Bog preuzvisio.” U istoj poslanici, stihovi 2:7-8, Pavle kaže da je Isus, “lišio samoga sebe, kada je uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. I našavši se u liku kao čovjek, on je

22

unizio samoga sebe i postao poslušan do smrti, do smrti na krstu.” Poslanica Jevrejima (2:9) na primjer svjedoči da je Isus bio “za malo učinjen manjim od anđela” – moramo podvući da Bog ne može biti na tako niskom položaju, nižem od anđela!

Ista poslanica nas u stihu 5:8 obavještava da se Isus “naučio poslušnosti.” Pravi Bog je Sveznajuć i bogohulno je reći da On treba nešto naučiti, jer On već unaprijed zna sve stvari. Uzvišeni Bog zna sva djela i sve misli svakog stvorenja, a čitav kosmos za Njega nije ništa drugo do obična mrva.

III. 6. Isus Gospodar

Hrišćani često pokušavaju da dokažu da je Isus Bog citirajući stihove iz Biblije u kojima ga učenici nazivaju “gospodom.” Ipak, možemo dokazati da riječ “gospod” ne mora nužno da se odnosi samo na Boga. Postoji jedanaest hebrejskih riječi koje se mogu prevesti riječju “gospod,” a najčešća je ‘adon’ i njen plural ‘adonim’ ili ‘adonaï.’ Doslovno značenje riječi ‘adon’ je ‘gospodar.’ Njen grčki ekvivalent je riječ ‘kirios’. Kao što ćemo vidjeti iz citiranih biblijskih stihova, ova riječ se može odnositi i na Boga i na ljude:

• “Gospodar (adon) cijele zemlje” (Psalam 97:5);

• “Ako sam Gospodar (adonim), gdje je strah Moj, veli Gospod nad vojskama...” (Malahija 1:6);

• “Ne ogovaraj slugu gospodaru (adon) njegovu” (Poslovice 30:10);

• “Kažite caru, gospodaru (adoni) mojemu...” (1 Carevima 20:9);

• “Slaviću Te, Gospode (adonaï) Bože moj” (Psalam 86:12).

Riječi ‘el’ i njen plural ‘elim’ ili ‘elah’ i riječ ‘eloah’ i njen plural ‘elohim’ takođe se mogu prevesti kao ‘Gospodar,’ iako je njihovo osnovno značenje ‘Moćan.’ One se mogu odnositi na Boga, anđele, lažna božanstva ili idole, ljudske moćnike (sudije ili vladare) i na Mesiju. Evo nekoliko primjera:

• Za Boga: “Čuj, Izraele: Gospod (Jahve) je Bog (Elohim) naš Jedini Gospod (Jahve)” (Zakoni ponovljeni 6:4); “Nebesa kazuju slavu Božiju (el)” (Psalam 19:1);

• Za anđele: “Učinio Si ga (čovjeka) malo manjim od anđela (elohim)” (Psalam 8:5); takođe Psalam 89:6 (elim);

• Za lažna božanstva i idole: “Nemoj imati drugih bogova (elohim) uza Me” (Izlazak 20:3); takođe, 1 Carevima 11:33 (elohim) za boga Moaba i Izlazak 15:11 (elim);

• Za ljudske vladare: “Bog stade na saboru božijem (el), usred bogova (elohim) izreče sud...” (Psalam 82:1-2); takođe Psalam 82:6 (elohim) i Jovan 10:34;

• Za Isusa Hrista: “Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: divni savjetnik, bog silni (el), otac vječni, knez mirni” (Izaija 9:6).

23

Pošto se riječi ‘el’ ili ‘elohim’ mogu odnositi i na Boga i na ljude, znači da ne možemo reći da stih 9:6 iz knjige proroka Izaije dokazuje da je Isus Svemogući Bog. 24

III. 7. Netačni prevodi Svetog pisma

Ponekad hrišćani koriste netačne prijevode biblijskih stihova kao dokaz za svoje stavove. Na primjer, stih 1:19 iz poslanice Kološanima glasi, “...jer je Bog blagoizvolio da se u njemu (Isusu) nastani sva punina,” prema prijevodu dr Čarnića. Oni koji vjeruju u trojstvo obično prevode ovaj stih na sljedeći način: “...jer je Bog blagoizvolio da se u njemu (Isusu) nastani sva Njegova punina!” Takva nepravilna upotreba stihova može se nazvati samo zloupotrebom Svetog Pisma.

Oni hrišćani koji vjeruju u trojstvo ponekad čak tvrde da i Stari Zavjet svjedoči da Bog nije jedan nego trojica, kada koristi riječ Elohim koja je u pluralnom obliku ili kada citira Božije riječi, “Da načinimo čovjeka na zemlji...” (Postanje 1:26), što pokazuje da se dogovara sa nekom drugom osobom ili osobama, možda sa Sinom i Svetim Duhom.

Međutim, ovdje se radi o “majestičnom pluralu” ili “pluralu veličanstva,” koji je uobičajen u semitskim jezicima. U Kur’anu, premda je islam najstrožiji monoteizam, zamjenica “mi” se često koristi za Boga, na primjer u ajetu “Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu” (48:1). Bog stalno koristi riječ “Mi” kada misli na Sebe, iako je islam najčistija monoteistička vjera koja danas postoji. U arapskom jeziku, baš kao i u hebrejskom, postoji ova posebna vrsta gramatičke množine koja se koristi za izražavanje poštovanja i veličanstva. Ostatke tog gramatičkog fenomena imamo i u nekoliko drugih antičkih jezika kao što je latinsko (este) od koga je nastalo italijansko sono od glagola essere (biti) koje se koristi i za jedninu i za množinu – Io sono znači ja jesam, dok essi sono znači oni jesu. 25

Međutim, veoma je važno naglasiti da svaki put kada Stari Zavjet koristi riječ elohim, prate je glagoli u gramatičkom obliku jednine. Plural veličanstva se stoga koristi kako bi iskazao Božiju uzvišenost, a ne nekoliko osoba.

III. 8. Žongliranje biblijskim stihovima

Neke hrišćanske denominacije, kao što su na primjer Jehovini svjedoci ili već spomenuti Hristadelfijci, 26 stalno čitaju i proučavaju Bibliju ali ne vjeruju da je Isus Bog. To znači da koncept Isusovog božanstva nije jasno prezentiran u Svetom Pismu. Drugim riječima, da je Isus želio da ga ljudi obožavaju kao Boga, bio bi to i rekao na direktniji način, i bio bi objasnio to “centralno biblijsko učenje – doktrinu o trojstvu” na takav način da ga niko ne može pogrešno razumjeti. Bio bi rekao, “Ja sam Bog, dakle, klanjajte se meni.” Umjesto toga, rekao je, “Klanjaj se Gospodu Bogu svome, i Njemu jedinom služi.”

24 Za detaljnije objašnjenje vidite knjigu “Trojstvo – istina ili laž?” čiji su autori James H. Broughton i Peter J. Southgate, The Dawn Book Supply, Nottingham, http://www.biblelight.org/trin/trinind.htm 25 Kao što je u drevnim jezicima pored jednine i množine postojao plural veličanstva, tako postoji i dual odnosno dvojina. On je sačuvan u našem slovenačkom jeziku do današnjih dana, jer je planinsko stanovništvo koje se vjerovatno nije previše miješalo sa susjedima uspjelo da očuva stare forme jezičkog izražavanja (nas dvoje ćemo vidjeti – medve bova videli). 26 Ova manje poznata hrišćanska denominacija koja postoji u anglo-saksonskim zemljama dobila je ime po grčkoj riječi “adelphoi” tj. prijatelji (Hristovi). Njeno učenje je blisko učenju Jehovinih Svjedoka.

24

Knjižica Da li treba vjerovati u trojstvo koju su izdali Jehovini svjedoci, daje nam nekoliko objašnjenja za biblijske stihove koje trinitarijanci obično koriste da potkrijepe svoja uvjerenja. Ovdje ćemo navesti neke od njihovih argumenata koji su izneseni protiv obožanstvenjenja Isusa od strane “nazovihrišćanstva,” kako ga oni nazivaju. Apostol Toma je posumnjao u Isusa jer je čuo da ljudi pričaju kako je neko bio razapet i vjerovatno pomislio da je to bio Isus. Kada se Isus ukazao pred njim nakon navodnog raspeća, Toma je – prema Bibliji – dotakao Isusove rane i uzvjerovao. Rekao je, “Gospod moj i Bog moj” (Jovan 20:28). Toma je mogao reagovati emotivno i uputiti svoje riječi Bogu, a ne Isusu; bilo kako bilo, reći da je poistovijetio Isusa sa Bogom bilo bi pogrešno.

U Jovanovom jevanđelju, u stihovima 10:31-34, stoji da su Jevreji željeli da kamenuju Isusa zbog bogohuljenja i rekli mu da “...se ti, kao čovjek, gradiš Bogom.” Isus im je odgovorio da se ne smatra Bogom i dodao, “Zar ne stoji u vašem zakonu: Ja rekoh, bogovi ste?” (Psalam 82:6). Ovdje se pod riječju “bogovi” podrazumijevaju oni kojima je objavljena riječ Božija, kao što je evidentno iz početnih stihova istog psalma, “Bog stade na saboru Božijem, usred bogova izreče sud.” Ali, Biblija ne naziva samo ljude bogovima, ona naziva i Sotonu “bogom ovoga svijeta.” Pavle piše,“...bog ovoga svijeta je oslijepio misli nevjernika, da ne vide prosvećenje od jevanđelja o slavi Hristovoj” (2 Korinćanima 4:4). Dakle, iako se često tvrdi da je Isus Bog zbog toga što je u Bibliji nazvan bogom, i iako u toj tvrdnji donekle i ima logike, ovdje imamo dokaz da nije tako.

Na taj način oni komentarišu i poznati stih 9:5 iz knjige proroka Izaije, koji glasi: “Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti divni savjetnik, bog silni, otac vječni, knez mirni.”

Sljedeći “dokaz” trinitarijanaca je stih “Ja i Otac jedno smo.” Ove riječi se pripisuju Isusu u Jovanovom jevanđelju (10:30) i mnogi ih koriste da uzvise Isusa više nego što treba. Grčka riječ hen koja je ovdje upotrijebljena sa značenjem “jedno” stoji u srednjem rodu, a ukazuje na jedinstvo u saradnji. Rečeno je za čovjeka i ženu, “erunt duo in carne una – biće dvoje jedno tijelo.” To je očigledno metafora, jer se čovjek i žena mogu sjediniti u ljubavi i pronaći ispunjenje jedno u drugom, ali se nipošto ne mogu doslovno sjediniti. Čak je i Kalvin, koji je vjerovao u trojstvo, napisao u svom komentaru Jovanovog jevanđelja, “Stari su pogrešno primjenjivali ovaj stavak kako bi dokazali da su Hrist... i Otac isto biće. Hrist ne govori o jedinstvenosti bića, nego o skladu između njega i Oca.” Sveti Pavle je napisao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima, “Ja sam posadio, Apolos je zalio, a Bog je dao da uzraste. A onaj koji sadi i onaj koji zaliva – jedno su, i svaki će primiti svoju platu prema svom trudu. Niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zaliva, nego Bog Koji daje da uzraste.” Pavle je ovdje mislio da su ova dvojica sjedinjena u namjeri, a ne da imaju jedno tijelo ili istu suštinu. 27

III. 9. Biblija na šatrovačkom

Jedan pasus iz Matejevog jevanđelja opisuje kako je Isus bio doveden pred starješine i jevrejske učitelje zakona, među kojima je bio prvosveštenik Kajafa. Biblija opisuje dijalog između ovoga čovjeka i Isusa na sljedeći način: “Prvosveštenik mu reče, ‘Zaklinjem te Bogom živim da nam kažeš jesi li ti Hrist, Sin Božiji?’ Reče mu Isus, ‘Ti kaza; ali vam kažem, od sada ćete vidjeti Sina čovječijeg gdje sjedi sa desne

27 Should you believe in Trinity, Watchtower Bible and Tract Society of Pennsylvania, 1989.

25

strane sile i dolazi na nebeskim oblacima’.” (26:63-64). Protestantski misionari smatraju da ovaj pasus dokazuje da je Isus sin Božiji.

Kako nam je to objasnio Dane Vidović, vlasnik hrišćanske biblioteke Alfa i Omega u Beogradu, u vrijeme kada je Biblija zapisivana postojala su dva grčka jezika; jedan je bio književni jezik aristokratije a drugi jezik običnih ljudi, nešto poput našeg današnjeg narodnog jezika. I zaista, čak i danas postoje dva grčka jezika: jedan od njih je klasični grčki Sofokla i Homera, koji se danas više ne govori, a drugi je narodni grčki koji govore moderni Grci širom svijeta. Biblija je bila napisana na običnom jeziku nižeg društvenog sloja – njeni autori su često bili ribari, tesari ili trgovci, ponekad svešntena lica kao Pavle i ljekari kao Luka – jer je poruka hrišćanstva trebalo da dopre do svih ljudi, ne samo do onih na vrhu društvene ljestvice nego i do običnih seljaka ili radnika. Ovaj narodni jezik se zvao koiné. Stoga, kada je Isus upitan da li je Božiji sin i kada je odgovorio Kajafi riječima “ti kaza”, ovu izjavu današnji prefinjeni čitalac ne može razumjeti ukoliko nema na umu da je zapisana na jednostavnom jeziku seljaka a ne na književnom grčkom. Kako je naglasio Dane Vidović, prevodioci bi tačnije preveli Isusove riječi ukoliko bi koristili današnji narodni govor ili sleng. Umjesto doslovnog biblijskog ‘ti kaza,’ trebalo bi da stoji, “Jok, ti si!”

Na kraju krajeva, zašto da ne? Danas se religija komercijalizuje kako bi se prilagodila našem materijalističkom društvu. Mnoge moderne crkve zasnivaju svoje bogosluženje na pjevanju vjerskih pjesama uz pomoć pop, rep, soul ili čak rok muzike. To je samo jedan od primjera miješanja religije i modernog materijalističkog načina života. Rane hrišćanke su velom pokrivale svoju kosu, jer je sveti Pavle napisao da žena mora biti pokrivena kada god se moli, propovijeda ili čak posjećuje crkvu (1 Korinćanima 11:1-16). Danas je uobičajeno vidjeti mnoge žene kako nose kraće suknje, uske pantalone ili mrežaste čarape koje podsjeća na ribarsku mrežu – što je možda aluzija na ribe, najstariji znak hrišćanstva, 28 ili na ribarsku mrežu Svetog Petra? Isus je rekao da “ako te tvoje desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe; jer ti je bolje da propadne jedan od tvojih udova i ne bude cijelo tvoje tijelo bačeno u pakao” (Matej 5:29). Zaista, mnogi se biblijski stihovi kao što su 1 Korinćanima 11:1-16 i Matej 5:29 uzimaju previše olako u ovom našem vremenu.

Biblija je još uvijek najveći svjetski bestseler i najprodavanija knjiga u knjižarama širom planete. Ako se to jednoga dana promijeni, možemo očekivati da će budući pohlepni sveštenici komercijalizovati Bibliju i prevesti je na šatrovački kako bi zadovoljili posebno mlade ljude. Možda će neka buduća jevanđelja biti prevođena na slijedeći način: “Hej, čovječe, zamisli ovu foru – bio jedan tip koji je repovao po Palestini o ljepšem životu koji ćemo dobiti na onome svijetu... Kapiraš? I zamisli, bio je jarac u horoskopu! Majke mi moje!”

III. 10. Prave Božije osobine

Dodajmo još jednu važnu činjenicu: ljudi su vidjeli Isusa Hrista, dok Jovanovo jevanđelje tvrdi da “Boga niko nikad nije vidio” (1:18). Uzvišenom i Svemogućem Bogu nije potreban suvladaoc ili drug jer je On Savršen i ne treba Mu dopuna u drugima. Bog je takođe nevidljiv i nema mjesta na kome bi On obitavao, jer Ga nijedno mjesto ne može sadržati. On nije sastavljen ni od kakvog materijala, On nije podvrgnut nikakvim promjenama, dakle, On ne može sići na zemlju u obliku čovjeka 28 Riba (na grčkom “ΙΧΘΥΣ”) bila je najstariji znak raspoznavanja među hrišćanima i taj akrostih je dolazio od riječi Iêsoûs Khristòs Theoû Huiòs Sôtếr - Isus Hrist Sin Božiji, Spasitelj.

26

Isusa, bio to Isus ili Krišna ili bilo koji drugi smrtnik i ne može se inkarnirati u ljudsko tijelo zbog toga što On, kao što smo već napomenuli, ne obitava ni na kakvom mjestu.

Hrišćanin će ovdje reći da se radi o huli te da Bog sve može, pa i da se inkarnira u čovjeka Isusa. Međutim, ovaj problem podsjeća na Šopenhauerov kamen. Može li Bog da stvori toliko težak kamen da ni sam ne može da ga podigne? Bog ne može da ne može, što znači da sve može, ali ne može ono što je apsurdno. Njemu nije potrebno da se inkarnira u čovjeka kako bi se približio Svojim stvorenjima.

Isus Hrist je oduvijek bio podređen Bogu. Rekao je, “Ja ne tražim svoje slave; ima Ko traži i sudi” (Jovan 8:50). Takođe je rekao, “Moja nauka nije moja, nego Onoga Koji me je poslao” (Jovan 7:16). Isus je rođen i imao je majku, a Bog ne može biti rođen niti može koga roditi, jer nema ni početka ni kraja. Da je Bog želio da Ga obožavaju u Isusu, bio bi to objavio u Svetom Pismu. “Jer Bog nije Bog nereda, nego mira” (1 Korinćanima 14:33). Bog je objavio Isusu Svoju poruku, kao što je objašnjeno u Otkrivenju (1:1), “Otkrivenje Isusa Hrista, koje mu dade Bog – da pokaže svojim služiteljima šta ima uskoro da se zbude...” Dakle, Isus je bio poslanik i vjerovjesnik Vječnoga Boga, a ne Bog ili Božiji Sin.

27

KONCIL U JERUSALIMU

Moderni hrišćani čine sve što je u njihovoj moći kako bi slijedili Sveto Pismo u onakvom obliku u kakvom je danas. Ali, mogu li oni biti sigurni da je ono što im Biblija nudi zaista vjerodostojno svjedočanstvo o onome što je Isus zaista govorio? Naravno da mogu, ali samo ako prenebrijegnu činjenicu da je Biblija kodifikovana više od tri stotine godina nakon Isusovog odlaska sa ovoga svijeta i da ni četiri jevanđelista ni sveti Pavle nisu nikada upoznali živog Isusa.

IV. 1. Kada je Isus rođen?

Obični hrišćanin neće postavljati pitanja – umjesto toga, kada je u pitanju tumačenje Biblije, on će pokloniti svoje povjerenje svešteniku ili pastoru. Mnogi hrišćani neće Bibliju ni pročitati, ni u cjelini, ni u dijelovima. Crkvene vođe se obično ustežu da postavljaju pitanja i ne vole da skreću sa već utabanih staza. Neki to ponekad i učine, ali je takvih jako malo.

Na primjer, neki od njih kažu da je slavljenje Božića u potpunosti paganski ritual, koji nema nikakve veze sa ranim monoteističkim hrišćanstvom. Kao što je istakao velečasni Glen Howard iz Centralnoevropskog biblijskog instituta u dopisnoj biblijskoj školi, “svijet računa vrijeme od Hristovog rođenja. Ali, kasnije se pokazalo da su rana izračunavanja kalendara bila pomalo netačna, tako da je Isus vjerovatno bio rođen u godini koju danas nazivamo 4. godina prije nove ere. Ne znamo tačan datum njegovog rođenja. Ovce su i dalje bile u poljima, tako da je to vjerovatno bilo u ranu jesen. Rimljani su imali jedan praznik koji su slavili 25. decembra, tako da su rani hrišćani iskoristili priliku da slave Isusovo rođenje. To je nadživjelo rimski praznik i danas je poznato kao Božić.”

Velečasni Howard je mislio na stihove iz Lukinog jevanđelja koji glase, “A u istom tom kraju pastiri su noćivali pod vedrim nebom stražareći kod svoga stada. I anđeo Gospodnji im pristupi i slava Gospodnja ih obasja, te se uplašiše vrlo. Anđeo im pak reče: ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu, zato što vam se danas rodio Spasitelj u Davidovom gradu, koji je Hrist Gospod” (Luka 2:8-11). Tako 25. decembar nije mogao biti datum Isusovog rođenja, jer pastiri ne bi bili noću napolju za vrijeme hladne i kišne zimske sezone.

Djelo The World Book Encyclopedia objašnjava da je 25. decembar bio izabran za datum kada bi se slavilo Isusovo rođenje, jer su ga “ljudi iz Rima već obilježavali kao Praznik Saturna, slaveći rođendan sunca.” Stoga je slavljenje Božića paganski ritual. Paganstvo je polako počelo da se širi u hrišćanstvu i zamjenjuje njegove monoteističke doktrine svojim neznabožačkim vjerovanjima i ritualima. Vrata hrišćanstva su otškrinuta na crkvenim saborima, kao što su Nikejski ili Aleksandrijski koncil, tokom kojih su učesnici mijenjali originalna Isusova učenja.

Evo šta o Božiću piše Lindsey Leite u časopisu The Plain Truth (Čista istina) : “Crkva je počela da zvanično slavi Isusovo rođenje čitavih tri stotine godina nakon njegovog života na zemlji. Nakon dugog vijećanja, prilikom kojega je predloženo pet različitih datuma, crkveni oci toga vremena su predložili 25. decembar, kako bi se poklopio sa rimskim praznikom Natalis Solis Invicti ili rođenjem nepobjedivog Sunca. (Drugi izvori tvrde da se radi o paganskom prazniku Saturnalia koji slavi božanstvo Saturn i zimski solsticij). ...Neki moderni hrišćani vjeruju da slavljenje Božića još uvijek ima paganske korijene, te da nema ništa zajedničko sa Isusom. Oni

28

vjeruju da bi ga trebalo izbjegavati po svaku cijenu. Oni zabranjuju božićne jelke jer one evociraju pagansko korišćenje zimzelenog drveća i granja kako bi se odagnali zli dusi. Grančice borovnice i imelde su takođe tabu, jer su ih koristile vještice kao simbole plodnosti. Davanje poklona je i nekada i danas bio dio paganskih svečanosti. Oni ističu da Božić nije spomenut u Bibliji te stoga nikada ne može biti smatran za odgovarajući hričćanski praznik.” 29

Mi slavimo Božić 25. decembra, a Novu Godinu 31. decembra, iako su oba ova praznika uspostavljena da obilježavaju rođenje Isusa Hrista. Međutim, ako je Isus rođen 25. decembra, zašto onda taj datum nije uzet kao prvi dan nove ere i svake sljedeće Nove Godine? Ako hrišćanski svijet računa godine od Isusovog rođenja i slavi svaki 31. decembar kao posljednji dan u godini, zar nije logično pretpostaviti da se Isus rodio 31. decembra? A ako nije tada rođen, zašto se onda ne prihvati 25. decembar kao prava Nova Godina? Zašto se slavi Isusovo rođenje sa čitavih nedelju dana zakašnjenja? Koji se to toliko važan događaj desio nedelju dana nakon Isusovog rođenja da moramo da ga obilježavamo – njegovo obrezivanje?

IV. 2. Pitanje zakona

Ova i druga pitanja bila su razmatrana i prihvatana ili odbacivana na koncilima hrišćanske crkve. Jedan od tih koncila je onaj u Jerusalimu, koji je “okupio lidere crkve koju je Isus uspostavio za vrijeme njegove misije među smrtnicima.” Ovaj koncil na visokom nivou održan je približno 49. ili 50. godine nove ere. Neslaganje o tome da li nejevrejski obraćenici treba da slijede Božiji zakon koji je objavljen Mojsiju postalo je tako veliko da su crkvene vođe sazvale poseban sabor u Jerusalimu koji bi odlučio o cijeloj stvari.

Propovijedanje Isusovog jevanđelja među neznabošcima pokrenulo je pitanje doktrina i vjerskih rituala sa kojima se mlada hrišćanska zajednica nije srela kada se propovijedanje odvijalo samo među Jevrejima. Pošto su tu bile dvije struje čije ćemo tvrdnje kasnije razmotriti, bila je nužna rezolucija na visokom nivou. Odluka će uticati na crkvu po pitanju doktrina, jer su u saboru učestvovali ljudi različitih mišljenja, vjerskih ubjeđenja, tradicija i naklonosti. U stvari, bila je to prva kriza u mladoj hrišćanskoj crkvi.

Potreba za koncilom bila je rezultat mnogih kulturnih i doktrinarnih faktora koji su vijekovima bili prisutni među Jevrejima i neznabošcima. Ako proučavamo Djela apostolska i posebno obratimo pažnju na njihovih prvih petnaest poglavlja, shvatićemo šta je to dovelo do Jerusalimskog sabora. Stihovi 1:8; 2:9-11 i 17-21 nam objašnjavaju šta se dešavalo u ranoj crkvi. Božja riječ je bila propovijedana Parćanima, Midjanima i Elamitima, stanovnicima Mesopotamije, Judeje, Kapadokije, Ponta, Azije, Frigije i Pamfilije, zatim Egipćanima, Libijcima, Rimljanima, Krićanima i Arapima... a ljudi koji su dolazili iz svih tih krajeva bili su “Judeji i prozeliti” (2:11). Grčka riječ “prozelit” uvijek označava neznabožačke obraćenike na judaizam, kako je upotrijebljena u Novom Zavjetu. Isusovim učenicima je rečeno da idu i propovijedaju monoteističko učenje Jevrejima, Samarićanima i dalje “do krajeva zemlje,” čineći tako hrišćanstvo univerzalnom vjerom.

Ipak, od velike je važnosti da primijetimo kako su prvi neznabošci koji su obraćeni na hrišćanstvo svi prethodno bili prešli na judaizam, što znači da su bili obrezani, da su jeli samo hranu koju je dozvolio Mojsijev zakon i da su prinosili žrtve i

29 Lindsey Leite, “Why not just forget about it,” PT magazine, December 2006-January 2007, p. 9

29

svetkovali subotom. Stoga, iako su bili neznabožačkog porijekla, religijski govoreći bili su Jevreji, a članstvo u ranoj hrišćanskoj crkvi bilo je rezervisano samo za Jevreje. Zahvaljujući ovoj činjenici, prvi progoni došli su od strane jevrejskih lidera. Oni su optužili prvog hrišćanskog mučenika Stefana da je naučavao kako će Isus “razoriti ovo mjesto (tj. Jerusalim) i izmijeniti običaje koje nam je Mojsije predao” (Djela 6:14), pa su ga kasnije kamenovali do smrti.

Naredni stihovi iz Djela Apostolskih prenose priče o obraćanju Samarićana, koji su slijedili Mojsijev zakon ali tehnički nisu bili Jevreji, te o obraćenju jednog Etiopljanina i kapetana Kornelija sa njegovom porodicom u Cezareji. Bio je to veliki korak u prenošenju jevanđelja cijelom svijetu. Došlo je vrijeme da svi Jevreji prihvate neznabošce, sve one koje je Bog želio da očisti. “Bog ne gleda ko je ko, nego Mu je u svakom narodu dobrodošao ko se Njega boji i tvori pravdu” (Djela 10:34-35).

S druge strane, mnogi jevrejski obraćenici nisu željeli da se odreknu svoje revnosti za Mojsijev zakon, insistirajući da je “potrebno obrezati mnogobošce i narediti im da se drže Božijeg zakona.” Oni su bili poznati kao judeohrišćani. Oni su propovijedali “ne objavljujući riječ nikom drugom nego samo Judejima” (Djela 11:19), u Antiohiji Sirijskoj, velikom gradu koji se nalazio oko 150 kilometara sjeverno od Jerusalima. Njihovo osnovno pravilo je bilo jednostavno: prihvatite Isusa Hrista kao mesiju, ali nemojte odbaciti zakon koji je Bog objavio Mojsiju, jer on ne može biti ukinut: “ako se ne obrežete po Mojsijevom običaju, ne možete se spasiti” (Djela 15:1).

U Novom Zavjetu, a pogotovo u poslanicama, riječ obrezanje se obično koristi kao zamjena za cijeli Mojsijev zakon. Prema tome, kada su jevrejski članovi crkve insistirali na tome da se mnogobošci obrežu, mislili su na to da oni treba da slijede sav Božiji zakon objavljen Mojsiju, neka je mir sa njim. Što se tiče samog obrezivanja, ono je bilo dokaz saveza koji je Bog napravio sa poslanikom Abrahamom, neka je mir sa njim (Postanje, glava 17). To je trebalo da bude naslijeđe za Abrahamove potomke koji će doći u sljedećim generacijama. Obrezanje je identifikovalo čovjeka kao vjernika u Boga i treba da naglasimo da je poslanik Isus, neka je mir s njim, bio takođe obrezan kada je bio star osam dana (Luka 2:21). Stoga su na Jerusalimskom koncilu judeohrišćani (koji su pripadali stranci fariseja prije nego što su se obratili) zahtijevali “da ih (tj. mnogobošce) treba obrezati i narediti im da drže Mojsijev zakon” (Djela 15:5).

Sa druge strane, Pavle i njegova stranka (koju ćemo nazvati Pavlovi hrišćani) naučavali su da je Isusovo jevanđelje bilo veće od Mojsijevog zakona i da zakon sam po sebi ne može spasiti nikoga (Djela 13:38-39). Ljudi u gradu su se podijelili; neki su podržavali Jevreje, a neki su bili za apostole (Djela 14:4). Sveti Petar je podržavao Pavlovo hrišćanstvo kada je i ako je rekao pred zajednicom, “Što, dakle, sad kušate Boga time što hoćete da nametnete učenicima na vrat jaram, koji ni naši očevi ni mi nismo mogli da ponesemo?” (Djela 15:10).

Nakon što su se čule ovakve stvari, apostol Jakov je ponudio braći službeni proglas: mnogobošci koji su željeli da dođu u zajednicu treba da ispune samo nužne zahtjeve da budu moralno čisti i da se uzdrže od obožavanja idola ili od jedenja krvi. “Odlučismo, naime, Duh Sveti i mi, da vas ne opterećujemo ničim drugim – osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa koje je žrtvovano idolima, i od krvi, i od udavljenog, i od bluda; ako se od svega ovoga čuvate, dobro ćete činiti. Ostajte zdravo” (Djela 15:28-29).

Apostoli su tako na Jerusalimskom koncilu ukinuli Božiji zakon za sve one obraćenike koji nisu bili jevrejskog porijekla. Kako su mogli da odlučuju o tome koje

30

zakone treba sačuvati a koje treba ukinuti? Šta je bio njihov kriterijum? Da li je to bilo putem objave?

Možda ćemo riješiti ovaj problem ako uzmemo primjer vizije koju je sveti Petar imao u Jopi. Kada je otišao na krov kuće da se moli oko šest sati, veoma je ogladnio i zaželio je da jede. Dok je hrana još bila pripremana, on je pao u trans (od gladi?) i vidio kako se nebo otvara i kako se iz njega na zemlju spušta veliko platno na svoja četiri kraja. Na njemu su bile sve “četvoronožne životinje, i gmizavci zemaljski, i ptice nebeske.” Neki glas je naredio Petru da ustane i zakolje ih da bi jeo, ali je on odbio uz riječi da nikada nije pojeo ništa nečisto ili pogano. Glas je ponovo rekao, “Što je Bog učinio čistim ne nazivaj poganim.” To se desilo tri puta, a onda je platno bilo ponovo dignuto na nebo (Djela 10:9-16). Ovaj događaj se desio prije Jerusalimskog koncila, i vjerovatno je Petru dao ideju da sebi dozvoli tu slobodu da zajedno sa Pavlom ukine Božiji zakon – naravno, pod uslovom da je zaista imao tu viziju i da ovaj događaj nije kasnije podmetnut i pripisan Petru.

IV. 3. Da li je mudro ukidati Božiji zakon?

Prema Levitskom zakoniku (11:4, 11:13, 20:25), Bog je zabranio vjernicima da jedu određene vrste životinja, a to su kamila, zec, jež, svinja, orao, jastreb, morski orao, eja, kraguj, gavran, noj, sova, ćuk, liska, kobac, buljina, gnjurac, sova ušara, labud, pelikan, svraka, roda, čaplja, pupavac i slijepi miš. Bog ništa ne određuje uzalud, jer postoji skrivena mudrost u propisivanju takvih zakona i ako bi ih iko smio ukidati, to bi morao biti samo Bog. Na primjer, ptice grabljivice se hrane strvinom i jedenje njihovog mesa može značiti prenošenje bolesti i smrt. Jedenje svinjskog mesa je veoma opasno po zdravlje, jer meso te životinje sadrži mnogo holesterola, masne supstance koja izaziva sužavanje arterija. Visok procenat holesterola u krvi može izazvati srčane bolesti. Ortodoksni jevreji nikada ne jedu meso i mliječne proizvode za vrijeme jednog istog obroka jer im je zabranjeno da “udave mrtvu životinju u mlijeku njene sopstvene majke.” Ta zabrana nije samo etičkog karaktera – čak i u našim frižiderima, mliječni proizvodi se ne smiju nikada odlagati pored mesa osim ako su zamotani u foliju ili hermetički zatvoreni u plastičnim zdjelama, jer je rizik trovanja veoma visok. Obrezivanje je veoma korisno jer, kako to tvrde ljekari, umanjuje rizik javljanja infekcije a naročito rizik zaraze virusom side. Izgleda da obrezivanje čak i znatno povećava osjećaj zadovoljstva pri seksualnim odnosima… Neki od tih Mojsijevih zakona su vjerovatno danas zastarjeli, ali to sigurno nisu bili u vrijeme kada su živjeli apostoli.

U svakom slučaju se postavlja pitanje kako je moguće da Bog nije objavio ukidanje određenih zakona samom Isusu Hristu, nego ih je objavio Petru? Da li je moguće da Bog, nakon Isusovog odlaska sa ovoga svijeta, objavi Svoje zapovijesti nekome ko nije čak bio ni Božiji poslanik? Zašto bi On to sakrio od Isusa?

Citirajmo sada Isusove riječi koje se tiču zakona i koje insistiraju na njemu: “Ne mislite da sam došao da razriješim zakon i proroke; nisam došao da razriješim, nego da ispunim. Jer zaista vam kažem, dok ne prođe nebo i zemlja, neće ni jedna jota ili jedna crtica od zakona nestati, dok se sve ne zbude. Ko dakle razriješi jednu od ovih najmanjih zapovijesti i nauči tako ljude, najmanji će se nazvati u carstvu nebeskom; a ko izvrši i nauči, taj će se velik nazvati u carstvu nebeskom” (Matej 5:17-19). Zar ovo nije flagrantno razilaženje između Spasiteljeve nauke i učenja njegovih učenika?

31

Ko su onda Petar i Pavle da se suprotstave Isusu? Zašto se onda jevrejski narod u ono vrijeme okrenuo protiv Isusa zbog grešaka koje nije on počinio?

Kao što ćemo pokazati u sljedećem poglavlju, upravo je Pavle ukinuo Božiji zakon i suprotstavio se Isusovom učenju. Njegove poslanice se ni u čemu ne slažu sa Isusovim riječima. Dok je Isus je rekao u Lukinom jevanđelju, “Ali je lakše da nebo i zemlja prođu, nego da propadne jedna crtica iz zakona” (16:17), Pavle to nije čuo. On je imao svoju sopstvenu verziju hrišćanstva koju je htio da odbrani.

Kao što je rekao u svojoj poslanici Galaćanima, “Tako je zakon postao naš pedagog za Hrista, da mi budemo na osnovu vjere opravdani. A pošto je vjera došla, nismo više pod pedagogom” (3:24-25). On je takođe napisao, “Jer grijeh neće više imati vlasti nad vama; niste, naime, više pod zakonom nego pod blagodati” (Rimljanima 6:14). Na kraju, kada je rekao “Stoga sad nema osude za one koji su u Hristu Isusu” (Rimljanima 8:1), opravdao je sve zločine koji će se u budućnosti počiniti “u ime Hristovo” kroz istoriju čovječanstva: krstaške ratove, inkviziciju, spaljivanje naučnika i vještica i nametanje hrišćanstva ljudima silom.

Mnogi hrišćanski naučnici ističu da je Mojsijev zakon bio ukinut u trenutku Isusove smrti, što je simbolički pokazano u Matejevom jevanđelju (27:51). Kada je Isus predao svoj duh, u tom trenutku se zastor u hramu pocijepao na dva dijela odozgo pa na dole, zemlja se zatresla i stijene su se raskolile. Prema drugoj Mojsijevoj knjizi (Izlazak 26:31), zastor je morao biti napravljen i postavljen na četiri stuba od drveta sitima okovana zlatom, a iza njega je trebalo da stoji kovčeg saveza sa Bogom. Iza tog zastora, bila je najsvetija odaja u kojoj je bio zlatni svijećnjak, kovčeg saveza u kojem su zlatna posuda sa manom, štap poslanika Arona koji se rascvao i ploče zavjeta sa Deset zapovijesti. Nikome nije bilo dozvoljeno da uđe u ovo svetilište; kada je Isus umro, zastor se pocijepao kako bi pokazao da sveti predmeti iz prošlosti nisu više bili sveti. Ne treba više biti obrezivanja, jedenja čiste hrane ni kazni za grijehe kao što je kamenovanje bludnika do smrti.

Ipak, treba reći da je to samo tumačenje. Biblija je napisana na takav način da se njome ljudi mogu lako odvesti u zabludu ukoliko se stihovi izvuku iz konteksta. Tako je Diego Arenhoevel dao primjer Solomonove Pjesma nad pjesmama uspoređuje nos njegove voljene sa visokom libanskom kulom koja gleda na Damask, a ako se takav stih uzme doslovno, veoma je uvrijedljiv. 30 Na taj način, ako zaboravimo činjenicu da Isus nikada nije ukinuo zakon, samo tada možemo biti slobodni da zaključimo kako cijepanje zastora nadvoje znači oslobađanje od bilo kakvih stega koje bi zakon mogao nametnuti i uvođenje nove religije bez ikakvih dužnosti ili odgovornosti, koja se svodi samo na vjerovanje u otkupljenje krvlju.

Ne smijemo zaboraviti činjenicu da sam Isus nikada nije ukinuo Mojsijev zakon i da je to veoma jasno rekao u jevanđeljima. “Jer zaista vam kažem, dok ne prođe nebo i zemlja, neće ni jedna jota ili jedna crtica od zakona nestati, dok se sve ne zbude.” Cijepanje zastora bi isto tako moglo značiti da se Deset zapovijesti moraju povratiti u naš život, te da moramo priznati da smo svi griješnici i da ne možemo prenijeti svoje greške na Isusa, kako bismo se očistili i bili slobodni da nanovo činimo greške. Slijedeći zakon koji im je Bog objavio, jevreji su Mu potvrđivali svoju pokornost. U Isusovo vrijeme, ljudi nisu živjeli u dobro organizovanim demokratskim društvima kakvu danas sreću imamo mi, tako da je božiji zakon bio zaista jedini koji su uopšte imali.

30 Diego Arenhoevel, Mali komentari Biblije – Prapovijest (Stuttgarter Kleiner Kommentar – Altes Testament 1), izdavač: Kršćanska sadašnjost.

32

OBRAĆENJE SVETOG PAVLA

Nakon što smo razumjeli događaje koji su doveli do prvog koncila rane hrišćanske crkve u Jerusalimu, istražimo sada detaljnije problem ukidanja Mojsijevog zakona. Pokušaćemo da otkrijemo šta je motivisalo svetog Pavla da se suprotstavi učenju Božijeg Poslanika Hrista i prepravi ih prema svom nahođenju.

V. 1. Božji zakon je koristan

Kada čitamo Stari Zavjet i stihove koji govore o Božijem zakonu, ne možemo a da ne primijetimo njegov veliki značaj i vječnu poruku: “I reče Gospod Mojsiju: popni se k Meni na goru, i ostani ovdje, i daću ti ploče od kamena, zakon i zapovijesti, koje sam napisao, da ih učiš” (Izlazak 24:12); “Zakon je Gospodnji svršen, krijepi dušu; svjedočanstvo je Gospodnje vjerno, daje mudrost nevještome” (Psalam 19:7); “Hoću činiti volju Tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu” (Psalam 40:8); “Čuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke (doslov. zakon) matere svoje” (Poslovice 6:20); “...Jer će iz Siona izaći zakon, i riječ Gospodnja iz Jerusalima” (Izaija 2:3); “I sišao si na goru Sinajsku i govorio s njima s neba, i dao im sudove prave i zakone istinite, uredbe i zapovijesti dobre” (Nehemija 9:13); “Nego ovo je zavjet što ću učiniti s domom Izraelovim poslije ovih dana, - govori Gospod, - metnuću zavjet Svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod” (Jeremija 31:33).

Iz ovih stihova je jasno da je zakon koji je objavljen Mojsiju predstavljao (i još uvijek predstavlja) osnov judaizma, jer se mnogi ortodoksni Jevreji do današnjih dana pridržavaju pravila toga zakona. Kamen temeljac judaizma je monoteističko vjerovanje da postoji samo Jedan Bog, a pridržavanje Njegovog zakona predstavlja izražavanje pripadanja Njegovoj svetoj vjeri, što je spoljna manifestacija unutrašnjih osjećanja, vjerovanja i ubijeđenja. Samo monoteističko vjerovanje nije dovoljno i potrebno ga je upotpuniti, a vjernik se mora potvrditi kroz izvršavanje Božijih naredbi. Nije svako sposoban da sam dostigne savršen moral i dobrotu. Iz ove činjenice javila se potreba za poslanicima, koji će od Boga primiti poruku i dostaviti je ljudima.

V. 2. Pokušaj izmjene Božijeg zakona

Nakon što je stvorio sve svijetove, Bog se nije povukao iz njih i nije prestao da bude aktivan. On stalno vodi Svoje vjernike prema ispravnom putu vjere, i jedini On ima pravo da ukine Svoje prethodno objavljene naredbe. S vremena na vrijeme, On šalje ponekog novog poslanika sa nešto drugačijim ritualnim zakonima, ali je osnovna ideja uvijek ista. Lažni poslanici ili samoproklamovani vjerovjesnici “pišu svete knjige svojim rukama” a da pritom nema nikakve prave Božije objave nego se samo radi o političkim ciljevima. To su jevreji veoma brzo primijetili kod Pavla: “Izraelci, pomagajte, ovo je čovjek (Pavle) koji svuda sve uči protiv naroda, i zakona, i ovoga mjesta...” (Djela 21:28). Takvi ljudi neznatno mijenjaju već postojeće religijske sisteme, tek onoliko koliko je dovoljno da se zbune narodne mase, a što čak ne zahtijeva ni mnogo mašte.

Sada ćemo navesti desetak biblijskih stihova iz Novog Zavjeta koji se tiču zakona objavljenog Mojsiju, koje smo preuzeli iz poslanica svetog Pavla: “I tako će onaj koji

33

je po prirodi neobrezan, a ispunjava zakon, suditi tebi, prestupniku zakona – i pored slova zakona i obrezanja” (Rimljanima 2:27); “Jer djelima zakona niko se neće opravdati pred Njim (Bogom); posredstvom zakona dolazi samo poznanje grijeha” (Rimljanima 3:20); “Smatramo, naime, da se čovjek opravdava vjerom bez djela zakona” (Rimljanima 3:28); “Jer zakon izaziva gnijev, i gdje nema zakona nema ni prijestupa” (Rimljanima 4:15); “...Ja sam grijeh poznao samo posredstvom zakona; jer ne bih znao za prohtjev, da zakon nije kazao: ‘Ne poželi.’ Grijeh je u zapovijesti našao povod i u meni izazvao svaki prohtjev; jer grijeh je bez zakona mrtav” (Rimljanima 7:7-8); “Ako je ko pozvan kao obrezan, neka se ne gradi neobrezan; ako je ko pozvan u neobrezanju, neka se ne obrezuje. Obrezanje je ništa i neobrezanje je ništa... (1 Korinćanima 7:18-19); “Blagodat Božiju ne odbacujem, jer ako pravednost dolazi posredstvom zakona, onda je Hrist uzalud umro” (Galaćanima 2:21); “Jer koji čine djela zakona – pod kletvom su; napisano je, naime: ‘Neka je proklet svako ko ne ostane u svemu što je napisano u knjizi zakona – da to čini’.” (Galaćanima 3:10); “Hrist nas je iskupio od kletve zakona time što je on postao kletva za nas, jer je napisano: ‘Neka je proklet svako ko visi na drvetu’.” (Galaćanima 3:13). Postoje brojni drugi primjeri, a čitalac takođe može pogledati stihove iz poslanica Rimljanima 2:14, 3:5-7, 7:2, 7:22-23, 8:2, 8:33; Galaćanima 3:3, 3:24-25, 4:9; Efežanima 2:13-15; Filipljanima 3:4-11; Kološanima 2:16-17, 2:20-22; 1 Timotiju 1:8-10; Titu 1:14-15; Jevrejima 10:1... Sve ove poslanice napisao je sveti Pavle.

Već smo govorili o važnosti pridržavanja zakona u društvu koje još uvijek nije demokratski uređeno na moderan način. U monoteističkoj religiji je obrezivanje obavezno jer ono predstavlja savez koji vjernici moraju ispoštovati, počevši od Abrahama pa sve do posljednjeg čovjeka koji pripada njegovom sjemenu. Svaki muškarac se mora obrezati bez ikakvih izuzetaka (Postanje 17:9-14), a to obrezanje treba da služi kao “zavjet vječan.” Ove biblijske riječi znače da Božiji zakon o obrezivanju ne može biti ukinut. Što se tiče Pavlove izjave da on ne bi znao šta je grijeh da to zakon nije objasnio, smatramo da je neprihvatljiva zbog univerzalnog karaktera zakona. U modernim društvima, ako neka osoba prekrši zakon zajednice i ugrozi život ili imovinu svojih sugrađana, biće mu suđeno pred porotom i biće osuđen na zatvorsku kaznu – čak iako prije toga nije znao šta je dozvoljeno a šta nije po zakonu njegove zemlje.

Prvi dio stiha 3:10 iz poslanice Galaćanima baca prokletstvo na one koji se oslanjaju na slijeđenje zakona, a drugi dio citira stih iz Ponovljenih Zakona 27:26, ‘Neka je proklet svako ko ne ostane u svemu što je napisano u knjizi zakona – da to čini’, u kojemu je Mojsije naredio ljudima da čuvaju i izvršavaju Božiji zakon, a ko god to ne bude činio, biće proklet. Sudeći po onome što je Pavle napisao, nije jasno da li treba ili ne treba izvršavati zakon, i moramo zaključiti da je ovaj stih nenamjerna greška ili propust koji je vjerovatno napravljen prilikom prepisivanja Biblije kroz mnoge vijekove.

Značenje stiha 3:13 u poslanici Galaćanima takođe je nejasno. Biblija spominje vješanje na drvo (Zakoni ponovljeni 21:22-23) koje se imalo izvršiti kao kazna za najveće grijehe, “jer je proklet pred Bogom ko je obješen.” Nevjerovatno je da ova dva stiha mogu imati išta zajedničko, jer je Isus Hrist bezgriješan i nikada u svom životu nije počinio ni najmanju grešku, da ni ne govorimo o najvećim grijesima. Čak i ako bismo prihvatili doktrinu o otkupljivanju grijeha – čak i ako bismo prihvatili da je Isus preuzeo krivicu svih ljudi svijeta na krstu Golgote – i dalje je neizrecivo ružno reći da je Isus “kletva za nas.”

34

V. 3. Jevreji ne prihvataju Isusa kao svog mesiju

Kada je Isus Hrist bio poslat izraelskom narodu kao Božji Poslanik, Palestina je bila pod okupacijom Rimskog Carstva, a Jevreji su još jednom morali da se pokore stranim zavojevačima. Nakon mnogih vijekova robovanja u Egiptu i Vavilonu, oni nisu mogli da se pomire sa činjenicom da Izrael nije bio nezavisna država i da moraju da trpe nasilje i progon. Budućnost je bila siva a njihov nacionalni ponos je bio u pepelu, ali je svako znao šta je bio uzrok njihove tragedije: napuštanje Božijeg puta kao što su učinili stotinama godina prije toga, kada su obožavali zlatno tele. Bog nije dozvolio da abog svoje idolatrije uđu u Svetu zemlju punih četrdeset godina i bili su osuđeni na glad i žeđ u pustinji, sve do vremena kada je cijela generacija koja je obožavala zlatno tele izumrla. Zatim su ponovo napustili Boga i On ih je osudio na egzil. A onda, daleko od domovine, sjedili su i naricali kraj rijeka Vavilonskih sjećajući se onoga što su nekada imali (Psalam 137). Bog ih je kaznio po stoti put i poslao im Rimljane da stave jaram na njihove vratove.

Jevreji su očekivali mesiju, spasitelja obećanog u Starom Zavjetu, čovjeka koji bi se borio protiv Rimljana i povratio Izraelu samostalnost, čovjeka koji bi postao njihov slavljeni kralj, koji bi sagradio imperiju i koji nikada ne bi dopustio nijednom nejevreju da napadne ili osvoji Svetu zemlju.

Oni su zapravo očekivali zemaljskog kralja. Njihova očekivanja se mogu jasno vidjeti u sljedećem biblijskom stihu: “A okupljeni pitahu ga ovim riječima: Gospode, hoćeš li u ovo vrijeme ponovo uspostaviti carstvo Izraelovo?” (Djela 1:6).

Isus Hrist je bio nešto potpuno suprotno od onoga što su očekivali. On je bio kralj duhovnog carstva, a njegov cilj nipošto nije bila borba protiv Rimljana. To je osnovni razlog zbog kojega su ga Jevreji odbacili, i zbog čega u njemu nisu vidjeli svog obećanog spasitelja. U svojoj farizejskoj revnosti nisu primijetili da je on odgovor na biblijska proročanstva. Izaija (7:14) je prorekao da će ga roditi djevica; takođe je prorekao da ljudi neće povjerovati u njega (53:1); Zaharija (9:9) je pretskazao da će ući u Jerusalim jašući na magarcu; jedan psalam (109:8) čak nagovještava da će jedan od njegovih sljedbenika pokušati da ga izda. Mnogi stihovi iz Starog Zavjeta bili su objavljeni zbog Isusa, ali on nije bio ono što su Jevreji željeli. Oni čak nisu povjerovali njegovim čudima koja su predstavljala materijalni dokaz njegovog poslanstva. Čak ni oživljavanje mrtvih i liječenje slijepih i oduzetih uz Božiju pomoć nije mnogo pomoglo.

Isus je bio pravi mesija čije je samo prisustvo uznemiravalo savjest ljudi na takav način da se njihov otpor uskoro preobrazio u mržnju. Nešto se moralo učiniti, nešto što bi spriječilo Jevreje da prihvataju poruku ljubavi i nenasilja i skrenulo ovu novu vjeru sa njenog puta. Jevreji su morali da ostanu Jevreji. Za ovu misiju je bio potreban čovjek koji bi iznutra izmijenio ovu “novu religiju.”

V. 4. Savle, farisej iz Tarsa

Savle iz Tarsa bio je pravi čovjek za taj posao. Bio je Jevrej rođen u Kilikiji, vjerovatno prozelit, koji je odrastao u Jerusalimu i obrazovao se pod okriljem Gamaliela, fariseja i poznatog učitelja zakona. Bio je vaspitan “strogo po zakonu očeva” i odgojen prema striktnom zakonu predaka (Djela 22:3). Pošto je i sam bio farisej (Djela 26:5) i živio po mjerilima najstrožije sekte judaizma, mrzio je svaku inovaciju koji je Isus donio i odlučio da progoni njegove sljedbenike (Djela 8:3).

35

Savle je bio čovjek koji je posjedovao veliku mudrost i inteligenciju, imao je moć da zbuni i zadivi ljude kako bi zbunjenim masama nametnuo svoje mišljenje (Djela 9:22), bio je briljantan strateg i diplomata. Postoje nagovještaji da se čak bavio i magijom; njegova odjeća je imala moć da istjera zle duhove iz ljudi, što je slično navodnoj iscjeliteljskoj moći Petrove sjene (Djela 19:11); oživio je mrtvog čovjeka u Troadi (Djela 20:9-12), odnosno, učinio je da ljudi povjeruju da ga je oživio. Jedan mladić je pao na zemlju sa prozora jer ga je savladao san i bio dignut “mrtav,” vjerovatno onesviješten. Savle je onda rekao, “Ne uznemiravajte se, jer je njegova duša u njemu” – što znači da je mladić bio još živ i da nije bio umro. Savle nije morao da ga diže iz mrtvih: bilo je dovoljno da iskoristi situaciju i pripiše sebi čudo.

Prenosi se da je Savle čak oslijepio jednog čovjeka na Kipru uz riječi, “O ti, pun svakog lukavstva i nevaljalstva, sine đavolji, neprijatelju svake pravednosti, nećeš li prestati da izvrćeš prave puteve Gospodnje? Vidi sad, ruka Gospodnja pada na tebe, bićeš slijep i nećeš vidjeti sunca za neko vrijeme” (Djela 13:10-11). U tom času, mrak je pao na toga čovjeka i počeo je hodati unaokolo da traži nekoga ko će ga povesti za ruku. Dok su svi Božiji poslanici i apostoli činili dobra djela i čuda koja su imala dobru svrhu, Savle je oduzimao vid nevjernicima. Psalmi spominju da neki ljudi koji imaju oči ne mogu da vide (svjetlost vjere), a to je za njih već dovoljna kazna. Zašto im oduzimati vid? Čak i nevjernik zaslužuje posljednju šansu jer bi se jednoga dana mogao pokajati.

Savlova veza sa crnom magijom takođe se spominje u Djelima Apostolskim (16:16-18), kada je on sreo jednu gataru koja je za njega govorila da je sluga Najuzvišenijeg Boga. Na kraju je Savle postao toliko nervozan i uznemiren da je naredio demonu da izađe iz nje. Zbog čega se toliko uznemirio ako je djevojka pogodila istinu? Knjiga Levitskog zakonika (20:27) naređuje da se čovjek ili žena među vjernicima koji se bave vračanjem moraju kamenovati do smrti. Vjernici koji se obraćaju medijima ili traže vračeve biće oskrnavljeni (Levitski zakonik 19:31) jer oni koji se bave magijom u stvari vole i upražnjavaju laž (Otkrivenje 22:15). Ako svi oni koji gataju i vračaju u stvari lažu, onda i izjava ove gatare koja je nazvala Savla slugom Najuzvišenijeg Boga nužno mora biti laž.

Ovaj čovjek vrhunske inteligencije je zaista pronašao savršen način da iznutra izmijeni hrišćanstvo, koristeći se opšteprihvaćenim pravilom “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se.” On se prvi put spominje u Bibliji kada je prisustvovao smaknuću prvog hrišćanskog mučenika, Stefana. Dok je mladić bio kamenovan do smrti, ostali posmatrači su “stavili svoje haljine kod nogu mladića koji se zvao Savle” (Djela 7:58). On je bio prisutan i odobravao Stefanovu smrt. To je i sam priznao, i kada je Stefanova krv bila prolivena, rekao: “...stajao sam i ja onde, odobravao i čuvao haljine onih koji su ga ubijali” (Djela 22:20). Tog istog dana, započeo je veliki progon mlade crkve u Jerusalimu, tako da su svi oni koji su vjerovali u Hrista, osim apostola, bili raspršeni po Judeji i Samariji. Savle je počeo da nemilosrdno progoni zajednicu, provaljujući u kuće i bacajući i ljude i žene u tamnicu (Djela 8:3).

Stefanovo mučeništvo mora da je šokiralo Savla jer je gledao kako je mladiću, dok ga kamenuju do smrti, na licu bio blažen i miran izraz. Prije nego što je Stefan umro, pao je na koljena i glasno uzviknuo, “Gospode, ne upiši im ovaj grijeh!” U tom času, Savle je postao svjestan činjenice da ništa nije moglo zaustaviti sljedbenike novog vjerovjesnika da prošire svoju religiju i da nikakav progon neće biti uspješan.

Savlu nije bilo lako; trebao mu je novi ratni plan koji bi zaustavio Isusove sljedbenike u obraćivanju svakog Jevreja na novu vjeru. Zatim se molio u sinagogi i “pao u zanos” a njegov Gospodar mu je rekao da napusti Jerusalim uz riječi, “Idi, jer

36

ću te poslati daleko među mnogobošce” (Djela 22:17-21). On nije mogao prihvatiti Isusa kao Božijeg Poslanika, niti je želio da ga Jevreji kao takvog prihvate. Njegov um odjednom je došao na sjajnu ideju: trebalo je da se obrati na novu vjeru, a da zatim skrene njeno učenje sa jednog smjera na drugi i tako spriječi njeno širenje među jevrejima. Nije ga se ticalo ni to da bi se Isusovo učenje moglo proširiti na cijeloj planeti; svugdje, samo ne među jevrejima. Bio je požrtvovan i posvećen svom cilju, a njegov plan je bio savršen.

V. 5. Savlovo “obraćenje” na hrišćanstvo

Prvo se zaputio u Damask, odakle je trebalo da dovede u Jerusalim i kazni sve Isusove sljedbenike koje tamo pronađe. Kada je upitao visoke sveštenike za pisma upućena sinagogama u Damasku, nije ih obavijestio o svom planu, jer je možda mislio da on neće uspjeti ukoliko mnogo ljudi bude za njega znalo. Kasnije će uzeti sa sobom samo jednog jevreja koji će mu pomoći u njegovoj misiji, Timotija, čija je majka bila jevrejka i koji je, poput Savla, možda i sam bio farisej (Djela 16:1).

Dakle, tako se našao usred sirijske pustinje, dan je bio vreo a sunce je bilo visoko odskočilo. Odjednom je svjetlost sa neba bljesnula oko njega i on je pao na zemlju. Neki glas mu je rekao, “Savle, Savle, zašto me goniš?” On je odgovorio, “Ko si, Gospode?” Glas je na to rekao, “Ja sam Isus, koga ti goniš...” (Djela 9:1-9). Kada se Savle pridigao, uvidio je da, iako su mu oči bile otvorene, nije mogao da vidi ništa.

Razlog zbog kojega je Savle odglumio ovu ulogu veoma je jednostavan: on nikada nije upoznao Isusa za života i zato je trebalo da doda kredibilitet svom navodnom obraćenju uvjeravajući ljude da je primio objavu i vidio u svojoj viziji samog Spasitelja. Zatim je trebalo da odglumi sljepilo (sunčeva svjetlost veoma jako sija u pustinji!), što i nije bilo suviše teško učiniti za vrijeme samo tri dana. Savle je nanio mnogo nepravde vjernicima u Jerusalimu, jer su ga vrhovni sveštenici među farisejima ovlastili da progone sve one koji zazivaju Isusovo ime; stoga je njegovo “obraćenje” moralo biti dramatično i uvjerljivo (Djela 9:13-14). On je čak odbacio svoje jevrejsko ime Savle i promijenio ga u Pavle, jer je prosudio da je neutralnije.

Bilo kako bilo, sama Biblija nam nudi dokaz da je Savlovo obraćenje bilo režirano. Jedan stih kaže, “A njegovi saputnici stajahu nijemi, jer su glas slušali, ali nikoga nisu vidjeli” (Djela 9:7). Nakon nekoliko poglavlja, kada je Savle bio uhapšen u Jerusalimu, branio se pričajući okupljenim ljudima priču o svom obraćenju. Dobri lažovi moraju imati dobro pamćenje, ali je Savle zaboravio to zlatno pravilo počinivši jednu grešku. Rekao je, “Moje društvo vidje svjetlost, ali nije čulo glasa koji mi je govorio” (Djela 22:9). U prvom stihu koji smo naveli, Savlovi pratioci su čuli glas, a u drugom, nisu čuli nikakav glas ni zvuk. Takođe, prema prvom stihu, oni nisu ništa vidjeli, a prema drugom, vidjeli su svjetlost. Ovo je čudno, čak i za naučnike koji proučavaju Bibliju. Ipak, to dokazuje da zapravo nije bilo nikakve vizije. Da je bilo ikakve vizije, njena snaga bi bila toliko velika i ostavila bi snažan utisak na njih da oni nikada ne bi napravili grešku u pamćenju detalja. Da je Savle zaista vidio Isusov lik ili čak samo svjetlost, ne bi bio načinio takvu grešku i njegova bi priča bila mnogo vjerodostojnija.

V. 6. Rađanje nove religije

Odmah nakon što je odglumio obraćenje, Savle je počeo da propovijeda po sinagogama da je Isus Sin Božiji (Djela 9:20) i to je bio njegov prvi korak u

37

modifikovanju Božije vjere kakva je objavljena Isusu. Stari Zavjet je predskazao dolazak mesije i spasitelja, ali nikada nije spomenuo Sina Božijeg. Djevica Marija je rodila Isusa a da je nije oplodio čovjek; bilo je to čudo Uzvišenog Boga, Koji je stvorio Adama i bez oca i bez majke i Koji je stvorio Evu od Adamovog rebra, dakle bez majke, a da ih niko nikada nije nazvao djecom Božijom.

Savle je prvi počeo da propovijeda doktrinu o Sinu Božijem. Stavljajući riječi “Ja sam Sin Božiji” u usta Božijeg poslanika, Savle se osigurao da ga nijedan jevrej nikada ne prihvati kao mesiju, jer će mu takve riječi s pravom zvučati bogohulne.

Takođe je počeo da propovijeda doktrinu o Svetom Duhu. Govorio je, “Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Božija i zajednica Duha Svetoga sa svima vama” (2 Korinćanima 13:13). Međutim, kao što smo već spomenuli, prvi hrišćani nisu vjerovali u trojstvo i nisu uopšte bili čuli za Svetog Duha, kao što možemo vidjeti u primjeru kada je Savle stigao u Efes i upitao neke učenike, “Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?” Oni su odgovorili, “Nismo ni čuli da postoji Duh Sveti” (Djela 19:1-2).

Sveti Duh je spomenut u Starom Zavjetu, kada je Božiji poslanik David zamolio Boga, “Nemoj me odvrgnuti od lica Svojega i Svetoga duha svojega nemoj uzeti od mene” (Psalam 51:11). Takođe, Novi Zavjet kaže da Duh Božiji obitava u nama (1 Korinćanima 3:16), ali ne postoji Božije trojstvo jer je Isus samo jedna jedinka među Božijim stvorenjima, a Božiji Duh nije odvojena Božanska osoba jer je Bog Jedan i nedjeljiv.

U početku učenici nisu vjerovali da se Savle stvarno obratio i svi su ga se plašili, ali mu je Barnaba, Levit sa Kipra, priskočio u pomoć i podržao ga (Djela 9:26-28). Taj pobožni čovjek, koji je prodao komad zemlje koji je imao i donio dobijeni novac apostolima, nije znao da će ga Savle kasnije prevariti.

Prvi Isusovi učenici nisu sebe nazivali hrišćanima, Riječ “hrišćanin” dolazi od obožavanja Hrista, dok su prvi učenici obožavali pravoga Boga a ne mesiju. Prvi učenici bi se sigurno pobunili kada bismo ih nazvali hrišćanima. Oni su prvi put tako nazvani u Antiohiji, u Grčkoj (Djela 11:26) a mora da im je Savle dao to ime. Zašto Isus nije koristio taj naziv? Zbog toga što on nije odgovarao njegovim sljedbenicima.

V. 7. Isus konačno odvojen od Jevreja

Pošto su prvi učenici propovijedali jevanđelje samo Jevrejima (Djela 11:19), Savle se uplašio. Kao što smo ranije objasnili, počeo je da ukida Božiji zakon znajući da će oni biti zbunjeni jer je njihova revnost za zakon bila zaista velika. Dobro je znao da će oni odbaciti bilo kakvo učenje koje se suprotstavlja njihovoj tradiciji. U jerusalimskoj zajednici bilo je nekoliko hiljada vjernika među jevrejima, a svi su se striktno pridržavali zakona. Govorili su, “O tebi (Savlu) su obaviješteni da sve Judeje, koji su među mnogobošcima, učiš i odvraćaš od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju svoju djecu i da ne žive po svojim običajima” (Djela 21:21). Sav Jerusalim je bio u pometnji zbog Savla (Djela 21:31).

Prvi Isusovi učenici su bili Jevreji koji su u isto vrijeme slijedili Mojsijev zakon i oni su kasnije postali poznati kao judeohrišćani. Biblija nam daje primjer jednog Jevrejina po imenu Apolos, rođenog u Aleksandriji, najvjerovatnije judeohrišćanina, koji je bio “dobro upućen u Pisma” i koji je tačno propovijedao o Isusu. Ali, kada je hrabro počeo da propovijeda u sinagogi u Efesu, bio je zaustavljen i Božija nauka mu je bila “tačnije izložena” (Djela 18:24-26). Savle će kasnije napisati poslanicu

38

Galaćanima i ustvrditi da je njemu “...povjereno jevanđelje za neobrezane kao Petru za obrezane” (Galaćanima 2:7). Postojale su dvije različite struje u hrišćanstvu već od početka prvog vijeka: Pavlovo hrišćanstvo i izvorno judeohrišćanstvo. Na kraju je Pavlovo hrišćanstvo potisnulo judeohrišćanstvo na prvom jerusalimskom koncilu.

Savle je napokon imao odriješene ruke da propovijeda jevanđelje isključivo nejevrejima (Djela 18:6, 22:21, Rimljanima 9:30, 11:15; Galaćanima 1:16, 2:2, 5:2; Efežanima 3:1, Kološanima 1:27; 1 Timotiju 2:7). Krajnji cilj bio je odvajanje Jevreja od nejevreja i obraćanje na hrišćanstvo samo ovih drugih. Savle je to sam priznao: “Ali sam pri tom smatrao za čast da ne objavljujem jevanđelje ondje gdje je Hrist već poznat, da ne bih zidao na tuđem temelju, nego kako je napisano: ‘Vidjeće ga oni kojima o njemu nije ništa javljeno, i razumjeće oni koji nisu čuli’” (Rimljanima 15:20-21). Savle je citirao riječi proroka Izaije (52:15) kako bi učinio uvjerljivijim svoje riječi, baš kao što je i sam đavo citirao Bibliju kada je pokušao da zavede Isusa za vrijeme njegovog četrdesetodnevnog posta (Matej 4:6).

U još dvije prilike, Savle je citirao proroka Izaiju kako bi našao izgovor za svoju misiju da Božiju riječ trebalo propovijedati isključivo Jevrejima, koji su je odbacili, “Postavio Sam te za svjetlost mnogobošcima, da budeš na spasenje do kraja zemlje” (Djela 13:46-47, Izaija 49:6). Takođe, kada je rekao, “Da znate, dakle, da je ovo spasenje Božije poslano mnogobošcima i oni će ga čuti!” (Djela 28:28), ponovo je citirao Izaijine riječi, “Idi ovom narodu i kaži, slušaćete i nećete razumjeti, gledaćete i nećete vidjeti...” (6:9-10). Znao je da će Jevreji odbaciti ono što on govori. Čistoća judaizma je tako bila sačuvana.

Vađenje biblijskih stihova iz njihovog konteksta može se pokazati kao veoma opasno. Ako citiramo Sveto Pismo van konteksta, čak bismo mogli reći i to kako Biblija tvrdi da Boga nema, ako zaboravimo da citiramo tekst u cjelini koji kaže, “Reče budala u srcu svojemu: nema Boga.” (Psalam 14:1).

Isus Hrist je rekao suprotno. Bog ga je poslao samo Jevrejima, a ne cijelom čovječanstvu. On je bio mesija za Jevreje, a Bog će kasnije poslati drugog univerzalnog Poslanika za sve narode svijeta (a to je Parakletos, čiji je dolazak Isus predskazao u jevanđelju po Jovanu, 14:16, 14:26, 15:26, 16:7-14). Još jednom je Savle izmijenio Isusovo učenje kako bi ga odvojio od Jevreja, šaljući ga mnogobošcima. Evo i biblijskog dokaza: “Ovu dvanaestoricu (apostola) posla Isus zapovijedivši im: ne idite mnogobošcima i u grad samarjanski ne ulazite, nego radije idite izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Matej 10:5-6), i još, “Ja sam poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova” (Matej 15:24). Kako onda Savle može reći da je njemu “...povjeren zadatak propovijedanja jevanđelja mnogobošcima”? Zar to nije bilo bacanje bisera pred svinje? Bog je odlučio da još nije došlo vrijeme da se Njegova riječ propovijeda cijelom čovječanstvu i poslao je mesiju samo Jevrejima.

Sam Savle nikada nije vjerovao da je Isus bio Božiji poslanik. U brojnim prilikama, on je naglašavao da sam nikada nije izdao zakon i da je ostao vjeran Bogu svojih predaka – ne možemo dovoljno naglasiti da je sve što je on učinio bilo da se osigura da judaizam ostane nepromijenjen, kao što bi to učinio i svaki drugi ortodoksni farisej. Sa savršeno čistom savjesti (Djela 23:1), na taj način je činio svetu službu Bogu svojih predaka (Djela 24:14). On nije počinio nijedan grijeh protiv Mojsijevog zakona, ili protiv Hrama (Djela 25:8), ili protiv samih Jevreja (Djela 28:17). Čitalac takođe može provjeriti sljedeće biblijske stihove: 1 Korinćanima 14:34, Galaćanima 6:16, Filipljanima 2:17 i 2 Timotiju 4:7. Na kraju svog zadatka, Savle je izjavio, “Dobru sam borbu izborio, trku sam svršio, vjeru sam sačuvao” (2 Timotiju 4:7). Sačuvao je farizejstvo koje je smatrao za najsavršeniju put za spasenje ljudi.

39

V. 8. Sukob sa Barnabom

Markovo jevanđelje (2:18) svjedoči da su rani Isusovi učenici, “Jovanovi učenici i fariseji," praktikovali post. Savle je morao da se obračuna sa tim ljudima, ili judeohrišćanima, kako bi mogao da ukine post, obrezivanje i ostale zakone kojih su se oni pridržavali. Jedan od tih judeohrišćana bio je Barnaba, “izvrstan čovjek i pun Duha Svetoga i vjere” (Djela 11:24), koji je za Pavla bio velika prepreka. Barnaba je čak bio autor i jednog jevanđelja, koje zbog uticaja Pavlovog hrišćanstva nije uključeno u Bibliju. Bilo je i drugih apokrifnih jevanđelja koja su pretrpjela istu sudbinu i nisu bila kanonizovana za vrijeme crkvenih koncila jer se nisu slagala sa Pavlovom verzijom hrišćanstva.

Pavle je mogao biti ljubomoran na Barnabu jer su ga ljudi smatrali za najvažnijeg od svih apostola. U gradu Listri, ljudi su prozvali Barnabu Zevsom a za Savla su odabrali ime Hermes (Djela 14:12). U grčkoj mitologiji, Zevs je bio vrhovno božanstvo, dok je Hermes bio samo glasnik čija je dužnost bila da odvodi mrtve duše u Had, zagrobni svijet. Izgleda da je Barnaba bio glavni među svim apostolima i učenicima, ili u najmanju ruku prvi među jednakima (primus inter pares), a naučavao je da ljudi neće zaslužiti spasenje ukoliko se ne obrežu po običaju Mojsija i ostalih poslanika.

Pošto Barnaba nije htio da se odrekne zakona, postao je Pavlov protivnik. Između njih dvojice “...dođe do zaoštrenosti, tako da se rastaše jedan od drugoga” (Djela 15:39). Pisac Djela apostolskih nam daje veoma naivan razlog za njihov rastanak: i Savle i Barnaba su htjeli da odu i propovijedaju, ali je Barnaba bio riješen da sa sobom povede svog rođaka Marka, dok Savle nije mislio da je dobro da ga sa sobom povedu, jer se on od njih odvojio u Pamfiliji i nije sa njima išao da radi (Djela 13:13, 15:37-38). Pravi razlog morao je biti veći od ovoga. U Bibliji je Barnaba spomenut prije Savla i bio je aktivan u propovijedanju mnogo prije Savlovog navodnog obraćenja. Ljubomora i politički ciljevi morali su biti krunski razlozi da se Barnaba ocrni.

Možemo biti sigurni da je Savle napisao najveći dio Novog Zavjeta. Napisao je četrnaest poslanica u kojima je podrobno objasnio doktrine “Pavlovog hrišćanstva.” Tužno je da su njegove poslanice uključene u finalnu verziju Biblije umjesto tolikih drugih jevanđelja i judeohrišćanskih spisa, poslanica i otkrivenja koji su tada postojali, a neki od njih postoje i danas. Nažalost, ti spisi su odbačeni a najevidentniji primjer te rane prevare je Barnabino jevanđelje. Svaki hrišćanin bi trebalo da ga pročita i sam prosudi kakvi su bili Savlovi postupci. Nikejski koncil je kanonizovao samo spise Pavlovog hrišćanstva i tako smo dobili pun tekst Biblije, izuzimajući Jovanovo Otkrivenje koje je napisano mnogo kasnije.

Mi danas nemamo originalne hrišćanske spise, one koji su napisani za vrijeme Isusovog života. Možemo pretpostaviti da su takvi spisi postojali, jer su prvi hrišćani slušali propovijedi “istražujući svakodnevno pisma je li to tako” (Djela 17:11). Koja pisma?! Luka je napisao Djela Apostolska u Rimu, 61. godine, dok će četiri jevanđelja biti napisana tek kasnije, u periodu između 80. i 140. godine, a kanonizovana tek 170. godine nove ere! Savlove poslanice su bile napisane mnogo prije Matejevog, Markovog, Lukinog i Jovanovog jevanđelja. Pored toga, ta četiri jevanđelja su napisali Pavlovi hrišćani pod uticajem Savlovih poslanica. Savle je sam priznao da je lično pisao Novi Zavjet i uticao na ostale pisce da slijede njegovo sopstveno učenje, “Po blagodati Božijoj koja mi je dana, ja sam kao mudri neimar postavio temelj, a drugi

40

naziđuje. Samo svaki neka pazi kako naziđuje” (1 Korinćanima 3:10). Ostala jevanđelja, koja se nisu slagala sa Savlovom verzijom novog hrišćanstva, nisu imala šanse da prežive.

Ili za vrijeme Isusovog života ništa nije zapisano, ili se ovdje misli na Stari Zavjet kada se kaže da su učenici provjeravali u Svetom Pismu da vide da li je Pavle u pravu. Međutim, ako ništa nije zapisano, onda to znači da Isus ništa nije izmijenio od onoga što su jevreji već imali u Svetom Pismu. Ukoliko je nešto zapisano, gdje su originalni spisi ako su ikako postojali? Možda su sakriveni u nekoj pećini i čekaju da ih otkriju arheolozi, ili su možda već otkriveni i držani u tajnosti, jer bi skandal sigurno promijenio sliku koju mi danas imamo o Hristu.

James H. Broughton i Peter J. Southgate, autori djela Trojstvo : istinito ili lažno?, napisali su sljedeće o Barnabinom jevanđelju: “...Ono je bilo jako ugledno u izvornoj crkvi. Kada je Tischendorf pronašao Sinajski rukopis u samostanu svete Katarine na tradicionalnom mjestu na Sinaju, ovo jevanđelje je bilo uvezano sa ostatkom Novoga Zavjeta, odmah nakon Apokalipse.” 31 Barnaba je poznata biblijska ličnost za koga je napisano, “ako vam dođe, primite ga” (Kološanima 4:10).

V. 9. Kralj diplomata

Savle je spolja je bio hrišćanin a iznutra je krio svoju farizejsku vjeru. Petar se spolja odrekao Isusa, ali mu iznutra ostao vjeran; Petrovo odricanje izgleda pokazuje da monoteizam dozvoljava javno odbacivanje vjere ukoliko to može poslužiti nekom cilju ili spasiti nečiji život u slučaju opasnosti ili progona, dok god se ostaje vjeran u srcu. Savle je tako koristio diplomatske izjave koje se mogu dvojako tumačiti, kao na primjer “Zahvaljujem svome Bogu” u poslanici Filimonu (1:4). Propovijedao je SVOJE jevanđelje i SVOJU poruku: “Pamti Isusa Hrista koji je uskrsnut iz mrtvih, koji je od Davidova potomstva – po mom jevanđelju” (2 Timotiju 2:8); “...po jevanđelju o slavi blaženoga Boga, koje je meni povjereno” (1 Timotiju 1:11).

On je prvi počeo nazivati Isusove sljedbenike hrišćanima, pa čak i “djecom Božijom” čineći time bogohuljenje u očima Jevreja. Stari zavjet spominje samo “djecu Izraelovu” i nema govora o bilo kakvoj “djeci Božijoj.” On je želio da se osigura da svaki pobožan jevrej odbaci ovu čudnu filozofiju koju je sam izmislio.

U svom djelu Antihrist, Fridrih Niče je napisao: “U Pavlu se otjelovljava tip suprotan ‘radosnom vjesniku,’ genije u mržnji, u viziji mržnje, u nezahvalnoj logici mržnje. Šta sve za mržnju nije žrtvovao ovaj dysangelist! Prije svega, iskupitelja: on ga je raspeo na svoj krst. Život, primjer, pouka, smrt; smisao i pravo cijelog jevanđelja – ništa više nije postojalo kad je ovaj krivotvoritelj shvatio da je mržnja jedino što bi mogao da upotrijebi. Ni realnost, ni istorijska istina!... I ponovo je sveštenički instinkt Jevrejina počinio isti veliki zločin nad istorijom – jučerašnjicu, prekjučerašnjicu hrišćanstva on jednostavno precrtava i za sebe izmišlja istoriju pravog hrišćanstva. Štaviše, on ponovo prepravlja istoriju Izraela da bi je predstavio kao predistoriju svoje stvari: svi su proroci govorili o njegovom “iskupitelju” (...) “Pavle je htio cilj, dakle, htio je i sredstva. Ono u šta on sam nije vjerovao, idioti među kojima je širio svoje učenje vjerovali su...” (poglavlje 42). “Jevanđelja su neprocjenjiva kao dokument o već razbujaloj korupciji unutar prve hrišćanske zajednice. Ono što je Pavle kasnije, sa logičkim cinizmom rabina, doveo do kraja, bio je međutim samo

31 James H. Broughton i Peter J. Southgate, The Trinity, True or False, The Dawn Book Supply, Nottingham, str. 332.

41

proces raspadanja koji je započeo smrću iskupitelja” (...) “Hrišćanstvo je umjetnost svetog laganja...” (poglavlje 44). On završava sa riječima, “Deus, qualem Paulus creavit, Dei negatio” (poglavlje 47) – bog kakvog je Pavle stvorio, jeste poricanje Boga. 32

Kada je bio uhapšen, pokušavajući da izbjegne smrtnu kaznu, dokazao je da je veliki političar i diplomata, kao i čovjek nevjerovatne inteligencije. Rekao je, “Ja sam Rimski građanin,” a kao takav je želio da mu sudi sam rimski imperator. Njegova zemlja je u to vrijeme bila pod rimskom okupacijom, što znači da je on zakonski i bio Rimljanin. Kakva sjajna ideja i kakva briljantna odbrana! Znao je da Rimljani nikada neće razumjeti njegovu krivicu i da će ga pustiti na slobodu (Djela 16:37-38, 22:25-28, 23:27; Galaćanima 2:15). Čak je sebi dozvolio i to da se dodvorava guverneru Feliksu i kralju Agripi. Ponekad je bio Rimljanin, a ponekad jevrejski farisej, u zavisnosti od njegovog trenutnog interesa. Na kraju nije mogao izbjeći smrt i bio je uhvaćen i pogubljen, dajući tako život svetom zadatku očuvanja svoje vjere. Savle je zaista bio najbriljantniji strateg svih vremena.

32 Ničeov Antihrist je prvi put objavljen 1895. godine.

42

ISUS I ISLAM

Šest stotina godina nakon Isusove misije, došao je posljednji Poslanik Muhammed iz Arabije, sa Najnovijim Zavjetom od Boga koji se nazivao Kur’an.

Islam sebe smatra za prastaru religiju i izvornu vjeru svih Božijih poslanika, uključijući tu i prvi par ljudskih bića, Adama i Evu, tako da je njegova sveta knjiga Kur’an samo prirodni nastavak Biblije. Neki fundamentalisti među hrišćanima će reći da je Bog poslao poslanika Muhammeda kao kaznu za njih jer nisu bili dovoljno pobožni, te je tako to bio test ili iskušenje za njih. Mnogi od njih će reći da je Muhammed bio lažni poslanik jer je došao nakon Isusa, kada više nije bilo potrebe za drugim poslanicima. Govoreći o Bibliji, Apokalipsa nas obavještava da više ne može biti otkrovenja jer “ako bilo ko nešto ovome doda, Bog će ga pogoditi pošastima koje su opisane u ovoj knjizi” (22:18).

Drugi hrišćani priznaju da Muhammed jeste bio Božiji poslanik, ali tvrde da Isus ima viši položaj kod Boga nego bilo koji drugi poslanik pošto je on Njegov jedinorođeni sin. Na kraju, većina hrišćana će reći da im nisu potrebne druge objave kada već imaju Bibliju, koja je kompletna Riječ Božija.

Kako bismo osigurali kontituitet ovom našem djelu, napravimo sada jednu malu digresiju i pogledajmo kako islam pronalazi svoju legitimnost na stranicama same Biblije.

VI. 1. Isus predskazuje dolazak “Utješitelja”

U Jovanovom jevanđelju, Isus govori o izvjesnom Utješitelju koji će doći nakon njega i ostati zauvijek uz vjernike, te da će njegovo učenje biti uputa za njih sve do Sudnjeg Dana. Muslimani obično vide Muhammeda u liku toga Utješitelja : “I ja ću moliti Oca, pa će vam dati drugog pomagača – utješitelja da bude sa vama dovijeka. Duha istine, koga svijet ne može da primi, jer ga ne vidi i ne poznaje” (Jovan, 14:16–17). “Ovo sam vam govorio dok sam bio kod vas; a pomagač – utješitelj, Duh Sveti koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i podsjetiće vas na sve što sam vam rekao... Neću još mnogo govoriti sa vama, jer dolazi vladar ovoga svijeta i na meni ne nalazi ništa” (Jovan, 14:25–26, 30). “A kada dođe pomagač – utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca ishodi, on će svjedočiti za mene” (Jovan, 15:26). “Ali ja vam govorim istinu: dobro je za vas da ja odem. Jer ako ne odem, pomagač – utješitelj neće doći do vas; ako pak odem, poslaću vam ga. I kada on dođe, dokazaće svijetu da ima grijeha, i pravednosti, i suda... Imam još mnogo da vam govorim, ali sada ne možete da podnesete. A kad on dođe, Duh istine, uputiće vas u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti ono što sluša, i najaviće vam što će doći. On će me proslaviti, jer će uzeti od mojega i vama javiti” (Jovan, 16:7–8 i 12–14).

Hrišćanski teolozi često tvrde da je ovaj Utješitelj zapravo Sveti Duh, jedna od tri osobe koje pripisuju Bogu. U svojoj knjizi Biblija, Kur’an i nauka, Dr Maurice Bucaille objašnjava da Isus govori o poslaniku koji će doći nakon njega te da taj Utješitelj mora biti čovjek, jer može da čuje, govori i objavljuje. 33 Sveti Duh ili Duh istine je zapravo anđeo objave Gabrijel (ili, na arapskom, Džibrîl) koga Bog šalje

33 Bucaille, Maurice, La Bible, le Coran et la science – les saintes écritures examinées dans la lumière du savoir moderne, Paris, Seghers, 1987.

43

poslanicima sa Svojim porukama. Upravo tako Kur’an i naziva anđela Gabrijela – Sveti Duh, ili na arapskom jeziku, Ar–Rûh–ul–Quds.

U grčkom originalu, riječ za utješitelja je “Paraklétos” a neki naučnici je prevode kao “pomagač” ili “utješitelj.” Međutim, prema nekim dokazima, u originalnim tekstovima se koristi riječ ‘pariklytos’ koja je kasnije zamijenjena rječju ‘paraklétos.’ U francuskoj verziji Novog Zavjeta (Les éditions du CERF, 1989.) ova riječ je ostavljena tako kako stoji u grčkom, tj. “le Paraclete.”

Knjižica nazvana “Vrijeme za istinsku podložnost Bogu” koju je prvi put izdala organizacija Jehovinih Svjedoka na engleskom jeziku 1982. godine navodi sljedeći tekst na 27. stranici: “Grčka riječ za pomagač je paraklétos. Neki smatraju da je ono što je Isus stvarno spomenuo bila riječ paríklytos, ali radi siromašnog izgovaranja, paraklétos je trebala biti zapisana u Bibliji. Paríklytos znači prema nekim razmatranjima “preporučen ili pohvaljen.” Međutim, moglo bi izgledati da Isus ovdje proriče dolazak neke druge osobe. Ali, da li je on to imao u mislima?”

Ostatak teksta dalje dokazuje da je utješitelj zapravo bio Sveti Duh, međutim taj paríklytos ne može biti niko drugi do Muhammed jer bi inače slučajnost bila prevelika. Riječ paríklytos na grčkom jeziku znači “hvaljen” a ime Muhammed znači “hvaljen” na arapskom jeziku i radi se o pasivnom participu glagola hammada koji znači “hvaliti.” 34 To je ujedno i argument koji koristi Maurice Bucaille.

Arheolozi su čak otkrili neke stare spise na aramejskom jeziku, maternjem jeziku samog Isusa, u kojima se ovo ime javlja sa istim značenjem. Aramejski je semitski jezik sličan po svojoj strukturi i leksici hebrejskom i arapskom. Čitalac će ispravno pretpostaviti da riječ na aramejskom za “hvaljenoga” može biti slična riječi odgovarajućeg značenja na arapskom i hebrejskom – i zaista je tako. Riječ upotrijebljena za toga Hvaljenog Utješitelja neodoljivo podsjeća na arapsku – MAWHAMANA.

VI. 2. Proročanstva iz Starog Zavjeta

U mnogim stihovima iz Starog Zavjeta muslimani vide predskazanja Muhammedovog dolaska. Takav je slučaj sa stihom koji spominje dva jahača, jednoga na magarcu, dakle Isusa, a drugoga na kamili, Muhammeda (Izaija 21:7). Jedan drugi stih Solomonove Pjesme nad pjesmama na hebrejskom originalu čak spominje i njegovo ime: “Hikko mamittakim we kullo MUHUMMUDIM zehdoodee wa ze zehraee bayna Jerusalem – Usta su mu slatka, i sav je ljubak. Takav je moj voljeni, takav je moj prijatelj, o kćeri Jerusalimske” (5:16).

Knjiga Zakona ponovljenih svjedoči, “Gospod iziđe sa Sinaja, i pokaza im se sa Seira, zasja s gore Paranske” (33:2). To znači da je Bog prvo objavio Svoje planove Mojsiju na Sinaju, zatim Isusu u Palestini (gdje se nalazi Seir), a na kraju Muhammedu u Arabiji. Planinski lanac i pustinja po imenu Paran nalaze se u današnjoj Saudijskoj Arabiji, a spomenuti su u Bibliji onda kada je Abraham otpustio svoju suprugu Hagaru i njihovog prvorođenog sina Išmaela, oni su otišli do Paranskih planina koje se nalaze u Arabiji (Postanje 21:20–21) a Išmael je postao praotac dvanaest arapskih plemena. Takođe, Bog nije nije tražio od Abrahama da žrtvuje Isaka, nego je tražio da se žrtvuje Išmael. Biblija jasno kaže da je Bog tražio od

34 Koliko puta ste čuli muslimane kako kažu “El–hamdu lillahi!” što znači “Hvala Bogu”?

44

Abrahama da žrtvuje svog prvorođenog sina (primogenes), a to je mogao biti samo Išmael jer je Isak bio rođen tek nakon tog događaja. Dakle, Išmael je bio blagoslovljen čak i prije Isaka (Postanje 17:20). 35

Prema tumačenju muslimana, psalam 45 se takođe odnosi na Muhammeda, a jedan stih iz knjige proroka Izaije čak doslovno opisuje dijalog koji se odvijao između nepismenog Poslanika Muhammeda i arhanđela Gabrijela u pećini Hira. Kada je anđeo zatražio od Poslanika da čita, on mu je odgovorio, “Ja ne umijem čitati.” Onda mu je Gabrijel rekao da ponavlja i upamti riječi Kur’ana koje mu je Bog povjerio da mu objavi, kako bi ga kasnije prenio ljudima. Prva objava koju mu je Gabrijel naložio da ponovi bila je, “Čitaj, u Ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna” (Kur’an, 96:1–5). To je u isto vrijeme bila i prva objava iz Kur’ana. Izaija je o tome događaju zapisao proročanstvo otprilike deset vijekova prije nego što se desio, “Ili da dadu Knjigu onome koji ne zna čitati govoreći: čitaj to; a on reče: ne znam čitati” (29:11-12). 36

VI. 3. Muhammed u Novom Zavjetu

Muslimani traže legitimitet svoje vjere takođe i u Novom Zavjetu, gdje je Isus Hrist navodno rekao još mnogo stvari o dolasku islama. “I saznaćete istinu, i istina će vas osloboditi” (Jovan 8:32).

On je rekao, “Carstvo nebesko je slično čovjeku koji je posijao dobro sjeme na svojoj njivi. Ali kada su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj sred pšenice i ode. A kada usjev izniče i rod donese, tada se pokaza i kukolj” (Matej 13:24–26). Je li to proročanstvo o vizantijskom caru Konstantinu ili o djelovanju Svetog Pavla? Oni su posijali korov na njivi na kojoj je Isus Hrist posijao dobro sjeme. Isus je upozorio učenike da ne čupaju korov odmah, “...da ne biste skupljajući kukolj iščupali sa njim i pšenicu. Ostavite neka oboje rastu do žetve” (Matej 13:29–30). Prema učenju Kur’ana, na dan žetve ili na Sudnjem Danu, Bog će odvojiti vjernike od nevjernika i istina će pobijediti nad laži (13:37–43). Isus je predskazao da će jeretička učenja preplaviti hrišćanstvo kada se upitao, “Nego kad Sin čovječiji dođe, hoće li naći vjeru na zemlji?” (Luka 18:8). Prema mišljenju muslimana, on ovdje misli na svoj ponovni dolazak prije kraja svijeta, kada će ga muslimani zasigurno slijediti, dok ga ostali neće ni prepoznati.

Slijedeći istu logiku, kada je Isus razgovarao sa Samarićankom na Jakovljevom bunaru, rekao je, “Vjeruj mi, ženo, da ide čas kada se nećete moliti Ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu” (Jovan 4:21). Centralni Božiji hram više nije Solomonov hram, nego je ‘Bethel’ ili ‘Baytullâh’ od sada bio u Meki, u Arabiji, gdje vjernici iz cijelog svijeta dolaze da obave hodočašće.

Isus je takođe rekao, “Imam i druge ovce, koje nisu iz ovoga tora; i njih treba da dovedem, pa će slušati moj glas i biće jedno stado, jedan pastir” (Jovan 10:16). To znači da će drugi narodi doći do Isusa kroz islam i da će doći jedan drugi univerzalni poslanik koji će ujediniti sve narode (pošto je Isus bio poslat samo Jevrejima, kao što

35 Dr Hassan M Baagil, The Muslim-Christian Dialogue, Durban, RSA, IPCI, 1984. 36 Oni koji bi željeli da dobiju više informacija o temama koje su spomenute u ovom pasusu mogu se pozvati na knjige “Hrišćansko–muslimanski dijalog” od dr Hasana Baagila, koja je prevedena na naš jezik, i “Šta Biblija kaže o Muhammedu” od Ahmeda Didata. Obje se mogu naručiti besplatno na sljedećoj adresi (na engleskom): Islamic Propagation Centre International (I.P.C.I.), 481 Coventry Road, Small Heath, Birmingham B10 OJS, England. Tel: 0121 773 0137 Fax: 0121 766 8577.

45

možemo vidjeti iz stihova 10:5–6 i 15:24 iz Matejevog jevanđelja). U nekoliko navrata, Bog je poslao ljudima poslanike koje oni nisu slijedili. Na kraju je sklopio novi savez sa Paríklytosom koji je posljednji Božiji Poslanik čovječanstvu, čiji će sljedbenici, iako najskoriji, biti najpovlašćniji. “I doći će od istoka i zapada, od sjevera i juga, pa će leći za trpezu u carstvu Božijem. I gle, ima posljednjih koji će biti prvi, a ima prvih koji će biti posljednji” (Luka 13:29–30).

Evo jedne slične Muhammedove izreke koja je sačuvana u zbirci njegovih autentičnih izreka koju je sastavio El Buhari: “Vaša epoha, u usporedbi sa epohama drugih zajednica, ista je kao ono što dijeli popodnevnu molitvu od večernje molitve. Primjer vas (muslimana), Jevreja i hrišćana je kao primjer jednog čovjeka koji je zaposlio radnike za jedan posao i koji im je rekao, ‘Ko će raditi za mene do podneva za cijenu od jednog kirâta za svakog čovjeka?’ Onda su Jevreji radili do podneva i svako je primio po jedan kirât. Zatim je rekao, ‘Ko će raditi za mene od podnevne do popodnevne molitve, za cijenu od jednog kirâta za svaku osobu?’ Onda su hrišćani radili od podneva do popodneva, za cijenu od jednog kirâta po osobi. Na kraju je rekao, ‘Ko će raditi za mene od popodnevne molitve do zalaska sunca, po cijeni od dva kirâta za svaku osobu? Zar niste vi (muslimani) oni koji će dobiti dvostruku platu?’ Jevreji i hrišćani će biti opsjednuti bijesom i reći će, ‘Mi smo radili duže, a primili smo manje!’ Onda će im Bog reći, ‘Zar Sam bio nepravedan prema vama u pogledu vaših prava?’ Oni će odgovoriti, ‘Ne.’ Bog će reći, ‘U ovome se nalazi poklon od Mene, i Ja ga dajem onome kome želim’.” 37

Isus Hrist je ispričao istu priču svojim učenicima (Matej 20:1–16), ali u njegovoj verziji, posljednja grupa radnika je dobila istu količinu novca dok je radila kraće. Prve dvije grupe su gunđale, ali je vlasnik vinograda rekao jednom od njih, “Prijatelju, ne činim ti nepravdu; zar se nisi pogodio sa mnom po dinar? Uzmi svoje pa idi; a ja hoću ovom posljednjem da dam kao i tebi. Ili zar nisam slobodan da činim što hoću sa svojim? Ili je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji” (Takođe vidi Mateja 19:30 i Marka 10:31).

U Djelima apostolskim, Luka je napisao, “Mojsije je, naime, rekao: ‘Gospod Bog podići će vam od vaše braće proroka – kao što je podigao mene; njega poslušajte u svemu što god vam kaže. A svaka duša, koja ne posluša toga proroka, biće istrijebljena iz naroda’” (Djela 3:22–23, Zakoni ponovljeni 18:15, 18–19). Neki prevodioci su izmijenili riječi “od vaše braće” i napisali “od vašega naroda,” slijedeći time svoje sopstvene pretpostavke i tumačenja, ali najveći broj primjeraka Biblije prenosi riječi koje smo ovdje naveli. Takođe, sve verzije Starog Zavjeta navode riječi “od vaše braće.” Svi ovi stihovi se odnose na Muhammeda jer je on došao preko Išmaelove linije, a Išmaelovi potomci ili Arapi su braća Jevrejima, potomcima Isaka. Bilo je i drugih semitskih naroda, kao što su drevni Babilonci, Kanaanićani, Filisteji, Egipćani, Etiopljani i mnogi drugi, ali je vjerovjesnik poslat samo Arapima, a oni su najbliži Jevrejima po krvnom srodstvu, jer imaju istog praoca – Abrahama. Bog nije rekao u Bibliji, ‘Ja ću vam poslati Poslanika između vas samih,’ nego je rekao, ‘između vaše braće,’ tako da se te riječi ne mogu odnositi na Isusa koji je bio Jevrej.

Takođe, mnogi muslimanski pisci dokazuju da Isus nije bio ‘kao Mojsije,’ nego je to Muhammed. Na primjer, Isus nije imao biološkog oca, a druga dvojica su ga imala; Isus je bio samo duhovni učitelj, dok su druga dvojica bila i duhovni učitelji i državnici; Isus je uznijet na nebo umjesto da je umro i vratiće se prije kraja svijeta,

37 Khan MM, The English translation of Sahih al Bukhari with the Arabic text. Alexandria, VA; Al-Saadawi Publications, 1996. Accès: www.usc.edu/dept/MSA/fundamentals/hadithsunnah/bukhari/.

46

dok su druga dvojica morala da iskuse smrt baš kao i ostali smrtnici; Muhammed je isto tako uznesen kako bi primio od Boga naredbe o molitvama, ali se nakon samo jedne noći vratio na zemlju. Muhammed je zajedno sa svim svojim sljedbenicima morao je napustiti Meku da bi se naselio u Medini, a Mojsije je morao da napusti Egipat zajedno sa svojim narodom kako bi se naselili u Palestini. Isus to nikada nije morao. To je samo nekoliko primjera koji dokazuju da su Muhammed i Mojsije bili slični, dok je Isus bio nešto sasvim drugo.

Čim je čovječanstvo postalo dovoljno zrelo da primi posljednju objavu, Bog je poslao posljednjeg poslanika. Kao što je Isus rekao, “Niko ne stavlja zakrpu od novoga sukna na staru haljinu; jer zakrpa njegova dere od haljine i rascjep gori biva. Niti se sipa novo vino u stare mijehove; inače se mijehovi cijepaju, vino se prosipa i mijehovi propadaju; nego se novo vino sipa u nove mijehove, pa se oboje sačuva” (Matej 9:16–17). Iako su svi poslanici primili istu vjeru još od Adama, vjerovatno bi bilo nezamislivo za njegove sljedbenike da zamisle stranog poslanika; tako je Isus govorio u simbolima i vjerovatno nije želio da sve otkrije svojim učenicima, makar i samo zbog sopstvene sigurnosti.

Na primjer, kada se Isus žalio na bezvjerje koje je vladalo u mnogim izraelskim gradovima, rekao je : “Teško tebi, Horazine, teško tebi, Vitsaido, jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila čuda koja su se dogodila u vama, odavno bi se pokajali sjedeći u vreći i pepelu. Ali Tiru i Sidonu će biti lakše na sudu nego vama. I ti Kafarnaume, zar ćeš se do neba podići? Bićeš srušen do ada” (Luka 10:13–15, Matej 11:22). Zar je moguće da stranci budu bolje prihvaćeni od strane Boga od Njegovog izabranog naroda ? Što je još gore, zar će stanovnici Tira i Sidona, ti vijekovni neprijatelji, biti u boljoj poziciji kod Boga na Sudnjem danu ? Nemoguće ! Pa ipak, Isus nije govorio hipotetički, nego eksplicitno predviđajući budućnost. Tir i Sidon se nalaze u današnjem južnom Libanu, u kome muslimani čine najveći dio stanovništva.

Muslimani se prepoznaju čak i u biblijskom predskazanju o posljednjim danima : “Ovo najprije znajte, da će u posljednje dane doći rugači sa svojim ruganjem, koji će ići po svojim sopstvenim požudama...” (2 Petrova 3:3). Zar nije islam najneshvaćenija vjera na svijetu i meta poruge više nego bilo koja druga svjetska religija?

VI. 4. Danijelovo proročanstvo

Sada ćemo ispričati priču o jednom veoma posebnom proročanstvu iz knjige proroka Danijela, Božijeg poslanika koji je živio za vrijeme jevrejskog egzila u Babilonu, šest stotina godina prije Isusovog rođenja. Babilonsko carstvo je bilo veoma bogato i moćno, a pripadale su mu teritorije na kojima se danas nalaze Irak, Turska, Sirija, Liban, Jordan, Palestina i dijelovi Egipta i Irana. Njegov vladar je bio poznati kralj Nabukodonosor. On se pitao šta će se desiti sa njegovim ogromnim kraljevstvom nakon njegove smrti, a Bog mu je dao odgovor u snu. Vidio je slijed svjetskih događaja koji će se dogoditi u narednih dvije ipo hiljade godina. Sanjao je statuu koja je bila napravljena od nekoliko različitih materijala; glava joj je bila od zlata, grudi i ruke od srebra, stomak i kukovi od bronze, noge od gvožđa, a stopala od mješavine gvožđa i gline. Naravno, kralj Nabukodonosor nije mogao znati značenje tog sna, tako da je upitao jevrejskog poslanika Danijela da ga protumači.

Danijel je primio Božiju objavu i protumačio san na veoma interesantan način koji ćemo ovdje iznijeti. Glava od zlata je predstavljala Babilonsko carstvo. Grudi i ruke od srebra bili su znak da će Babilonsko carstvo naslijediti jedna druga imperija

47

koja će zavladati čitavim tada poznatim svijetom. Bila je to Perzija, a njeno carstvo je započelo negdje oko 540. godine prije nove ere. Trajalo je 210 godina, a onda su Perzijance pobijedili Grci. Grčka imperija je bila toliko velika i moćna da je vladala čitavim svijetom koji je tada bio poznat čovječanstvu – Evropom, Afrikom i Azijom. Legendarni grčki vojnici u bronzanim oklopima zaista su nosili oružje koje je bilo načinjeno od bronze. Sljedeće carstvo koje je bilo predstavljeno nogama od gvožđa bila je Rimska imperija, čiji su vojnici bili čvrsti kao gvožđe i vladali su svijetom između 190. godine prije nove ere i 475. godine nove ere. Zatim je Rimska imperija pretrpila brojne napade koje su na nju preduzela varvarska plemena kao što su Huni i Goti, i na kraju se imperija podijelila na dva dijela – jedan od gvožđa a drugi od gline. Carstvo od gvožđa je Istočno rimsko carstvo ili Vizantija, koja je nadživjela Zapadno rimsko carstvo od gline čitavih deset vijekova. U Nabukodonosorovom snu, nožni prsti su bili napravljeni dijelom od gvožđa a dijelom od gline, tako da je to carstvo bilo “dijelom jako a dijelom krhko. Ovo nevjerovatno proročanstvo moralo je biti Božija objava, jer je njegov tekst očigledno istinit i nije bio izmijenjen od strane ljudske ruke kao što je to bio slučaj sa mnogim drugim biblijskim pričama.

Ali, tu je i drugi dio sna. Nabukodonosor je vidio jedan kamen koji se sam odvalio iz obližnje planine, bez pomoći ljudskih ruku, i koji je odjednom udario statuu u njena stopala. Velika, monumentalna statua se tada srušila i pala, a sav materijal od koga je bila napravljena pretvorio se u prah. Pepeo je zatim odnio vjetar, a jedino je ostao onaj jedini kamen koji je prouzrokovao pad ogromne statue ljudskih vlada, imperija i kraljevina. Činjenica da se taj kamen sam odvalio od planine bez pomoći ljudskih ruku bila je znak da će zemaljske vladare i njihove imperije uništiti carstvo kojim će upravljati Bog. A pošto se prvi dio proročanstva obistinio, logično slijedi da će se i drugi dio sigurno ostvariti. Ko predstavlja ovaj kamen? Isus Hrist, kao kamen temeljni? Mnogi hrišćani vjeruju da je tako. Ali, da li je on zapravo kamen spoticanja?

Danijel je objasnio kraj sna na sljedeći način: “A u vrijeme tih careva, Bog će nebeski podignuti carstvo koje se dovijeka neće rasuti, i to se carstvo neće ostaviti drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta carstva, a samo će stajati dovijeka. Kako si vidio gdje se od gore odvali kamen bez ruku i satra gvožđe, bronzu, glinu, srebro i zlato, Bog Veliki javi caru što će biti posljednje; san je istinit, i tumačenje mu je vjerno” (2:44–45).

Hrišćani kažu da je ovo kraljevstvo uspostavio Isus Hrist. Međutim, on nikada nije osnovao državu ili imao političku moć, te je samo govorio o nebeskom kraljevstvu. Sudeći prema kontekstu ovoga proročanstva, ovo kraljevstvo će biti zaista na zemlji. Sva druga spomenuta carstva su bila na zemlji, a nema biblijskih dokaza da će posljednje carstvo, ono koje će Bog uspostaviti, biti na nebesima a ne na zemlji. Danijel kaže da “...kamen, koji udari lik, posta gora velika i ispuni svu zemlju” (2:35). On nije rekao da je gora ispunila nebo, nego da je ispunila čitavu zemlju. Božije kraljevstvo će, dakle, biti na zemlji.

Sa druge strane, Isus je govorio o nebeskom carstvu. Svako put kada bi govorio o ovoj temi, koristio bi buduće vrijeme. On je rekao, “Onde će biti plač i škrgut zuba, kada vidite Abrahama, Isaka i Jakova i sve proroke u carstvu Božijem, a sebe istjerane napolje... i gle, ima posljednjih koji će biti prvi, a ima prvih koji će biti posljednji” (Luka 13:28, 30). Luka je napisao, “A kada su ga (Isusa) fariseji upitali kada će doći carstvo Božije, on im je odgovorioi rekao: carstvo Božije neće doći tako da bi se spoljni znaci mogli opažati, niti će se kazati: evo ga ovdje, jer gle, carstvo Božije je među vama” (Luka 17:20–21). Očigledno je da Isus ovdje nije mislio na doslovno carstvo, nego na duhovno carstvo koje stanuje u srcima njegovih

48

sljedbenika. Danijel nije govorio o ovom Isusovom kraljevstvu u figurativnom smislu – je li onda možda govorio o doslovnoj teokratskoj državi koja će se uspostaviti kada dođe posljednja Božija poruka i kada istorija objave dođe do svog vrhunca?

Sa druge strane, Muhammad je osnovao pravu državu. Govorio je svojim sljedbenicima da će uskoro osvojiti istok i zapad, što je u to vrijeme značilo persijsko i vizantijsko carstvo. Prvi muslilmani su bili toliko siromašni da su morali pobjeći u dva navrata iz svoga grada iz straha od progona ; prvo su izbjegli u Abisiniju, odnosno današnju Etiopiju, a zatim u Medinu. Ti siromašni beduini nisu čak mogli da povjeruju da će ponovo vidjeti svoje kuće, tako da im je osvajanje drugih teritorija izgledalo jednostavno nezamislivo.38 Međutim, samo stotinu godina nakon smrti njihovog Poslanika, oni su osnovali najveću državu antičkog svijeta koja se širila od Španije do Kine, što je u to vrijeme predstavljalo cijeli poznati svijet. Nekoliko istorijskig izvora spominju i to da su muslimani bili među prvima koji su otkrili američki kontinent i da su španski konkvistadori našli nekoliko indijanskih plemena kako se mole Bogu spuštajući čela na zemlju. Spomenimo na kraju da, iako vječni karakter Božijeg kraljevstva i njegov kontinuitet ne može osigurati hilafet koji je ukinut 1924. godine, muslimani i dalje posjeduju instituciju idžtihada ili duhovnog vođstva koje postoji i u današnjem modernom dobu, kao i jedinstvenu transnacionalnu zajednicu vjernika koja se naziva ummet.

U predislamskoj Meki, ljudi su obožavali idole koje su čuvali u Kabi, Božijem hramu koji su sagradili poslanici Abraham i Išmael prije mnogo vremena. Muhammedovo srce se slamalo dok je posmatrao moralnu degradaciju svog naroda, iskorištavanje robova, ubijanje ženske djece na varvarski način jer su Arapi cijenili samo mušku djecu, njihovo klanjanje pred drvenim ili kamenim božanstvima i ostale paganske običaje koji se neminovno javljaju u svakom primitivnom društvu. Zato je volio da boravi sam u pećini Hira i da se posvećuje meditiranju. Bog je poslao Svog anđela Gabrijela u tu pećinu kako bi pomoću njega objavio Muhammedu Svoj najnoviji Zavjet. Anđeo je od Poslanika zatražio da čita, ali je on odgovorio da ne zna čitati. Činjenica da je Muhammed bio nepismen je u očima muslimana veoma važna i ona je jedan od krunskih dokaza da on nije jednostavno pročitao Bibliju i prepisao neke njene dijelove kako bi se proglasio poslanikom.

Prvi muslimani su bili siromašni beduini i robovi koji su toliko bili proganjani u svom rodnom gradu da su morali da pobjegnu u Etiopiju. Kada je njihov broj porastao, oni su osnovali prvu muslimansku zajednicu u Medini, što je značilo početak islamske ere. U tim događajima, oni vide ustoličenje Božije vlasti na zemlji.

Biblija opisuje ovo savršeno društvo u brojnim stihovima (Izaija 2:4, 35:6–7, 35:1, Psalam 46:9, 72:7) i kaže da će Bog čak učiniti da svi ljudi govore istim jezikom, “Jer Ću tada promijeniti narodima jezik, te će im biti čist govor, da bi svi prizivali Ime Gospodnje i služili Mu složnim ramenima” (Zefanija 3:9). Za muslimanskog egzegetu, ovaj ‘čisti govor’ ne može biti nijedan drugi jezik do arapski, jer je to jedini jezik koji je izdržao test vremena. Njegova struktura i gramatika su i dalje ostale nepromijenjene već petnaest vijekova.

Interesantno je da je Kur’an takođe predskazao pobjedu Grka ili Bizantijaca nad Perzijancima. On kaže, “Bizantijci su pobijeđeni, u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina... i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći...” (30:1–5). Grci Muhammedovog vremena su bili hrišćani, ili

38 Dr Ali Shariati, What is to be done? The Enlightened Thinkers and an Islamic Renaissance, foreward by John Esposito, Islamic Publications Intl., September 2005.

49

“ljudi Knjige” kako Kur’an naziva i njih i Jevreje. Zbog toga su muslimani bili tužni kada su čuli da su vjerne hrišćane pobijedili vatropoklonički Perzijanci, što se desilo 614. godine nove ere. I zaista, nakon osam godina, vizantijski imperator Heraklije je uspio da pobijedi Perzijance u Jermeniji, 622. godine nove ere, na veliku radost muslimana.

VI. 5. Proročanstvo o zvijezdi Danici

Knjiga Otkrivenja sadrži neke veoma zanimljive stihove o dolasku Poslanika Muhammeda, neka je mir sa njim i sa njegovim potomstvom. Na grčkom ostrvu Patmosu, Bog je inspirisao svetog Jovana da pošalje sedam pisama različitim zajednicama vjernika koje su se nalazile u raznim gradovima u Maloj Aziji. Ovdje ćemo navesti posljednje redove iz svakog od tih sedam pisama:

1. Crkvi u Efesu: “Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama: onome koji pobjeđuje daću da jede od drveta života koje je u Božijem raju” (Otkrivenje 2:7);

2. Crkvi u Smirni: “Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama: onome koji pobjeđuje, tome druga smrt neće nauditi” (Otkrivenje 2:11);

3. Crkvi u Pergamu: “Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama: onome koji pobjeđuje, daću od skrivene mane, daću mu bijeli kamen i na kamenu napisano novo ime, koje ne zna niko osim onoga koji ga prima” (Otkrivenje 2:17);

4. Crkvi u Tijatiri: “I onome koji pobjeđuje i drži moja djela do kraja, tome ću dati vlast nad mnogobošcima, i biće im pastir sa gvozdenom palicom, kao što se razbija zemljano posuđe, kao što sam i ja primio od svog Oca, i daću mu svijezdu Danicu. Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama” (Otkrivenje 2: 26–29);

5. Crkvi u Sardu: “Koji pobjeđuje obući će se tako u bijele haljine i neću izbrisati njegovo ime iz knjige života, te ću priznati njegovo ime pred svojim Ocem i pred Njegovim anđelima. Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama” (Otkrivenje 3:5–6);

6. Crkvi u Filadelfiji: “Dolazim brzo; drži što imaš, da niko ne uzme tvoj vijenac. Onoga koji pobjeđuje učiniću stubom u hramu svoga Boga i neće više izići napolje, pa ću na njemu napisati ime svoga Boga i ime grada noga Boga, novog Jerusalima koji silazi sa neba od moga Boga, i moje novo ime. Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama” (Otkrivenje 3:11–13);

7. Crkvi u Laodikiji: “Onome koji pobjeđuje daću da sjedne sa mnom na moj prijestol, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegov prijestol. Ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama” (Otkrivenje 3:21–22).

Skupili smo svih ovih sedam završnih dijelova svakoga pisma kako bismo čitaocu pokazali da su svi međusobno povezani. Zajedničke su im dvije stvari: svi ovi pasusi ili počinju ili završavaju sa riječima “ko ima uho, neka čuje šta Duh govori crkvama,” i svi nam govore o nekoj osobi koja će biti poslata nakon Isusa i koja će imati veliku moć na zemlji, a ona se iz pasusa u pasus naziva Onaj koji pobjeđuje.

Osoba koja govori sa svetim Jovanom i objavljuje mu ova proročanstva ne može biti niko drugi do Isus, jer za Boga koristi izraz “moj Otac” tri puta, u tri različita pisma. Već nam je poznato da mnogi ljudi smatraju Isusa za sina Božijeg, pošto je on bio jedini čovjek u istoriji čovječanstva koji nije imao biološkog oca – naravno, pored Adama i Eve. Isus po ko zna koji put ne govori sam od sebe, mego samo prima Božiju objavu preko Svetog Duha. U Kur’anu je titula Sveti Duh data anđelu objave,

50

Gabrijelu. Isus je za njega rekao u trećem licu, “neka oni koji imaju uši čuju šta on (a ne ja), Duh govori crkvama.”

Ako znamo da Isus govori ove riječi, onda ne možemo reći da je on sam ‘onaj koji pobjeđuje’ – postoji samo jedan Isus, a ne dvojica. Takođe, ako znamo da Sveti Duh objavljuje ove riječi, bez obzira da li pod Svetim Duhom podrazumijevamo anđela Gabrijela ili Božiji duh onakav kako ga shvataju hrišćani, to znači da ni on nije ‘onaj koji pobjeđuje.’ Na kraju, nakon svih opisa koje smo ovdje iznijeli, jasno je da će ‘onaj koji pobjeđuje’ biti čovjek, a ne anđeo ili Božiji Duh. On će vladati nad narodima sa gvozdenim žezlom i biti stub Božijeg hrama – bez ikakve sumnje, ovdje se radi o čovjeku.

Poslanik Muhammed s.a. je jedini čovjek koji odgovara ovim opisima. On je uvijek bio obučen u bijelo i savjetovao svojim sljedbenicima da to isto čine. Vladao je narodima i imao nad njima autoritet. Njegovi vojnici su razbili u paramparčad najveće imperije toga vremena, Persiju i Vizantiju, kao zemljano posuđe. Islamska država se proširila od Španije na zapadu do Kine i Indije na istoku za manje od stotinu godina. On je bio uspostavljen kao stub islama, a niko ne može biti musliman ako ne prihvati da je on Pečat svih vjerovjesnika. Kada se muslimani klanjaju, oni uvijek zazivaju mir i blagoslov na Posljednjeg Poslanika i njegovo časno potomstvo.

Prema muslimanskim misliocima, čovječanstvo je napokon postalo dovoljno zrelo da primi posljednju Božju poruku u svoj njenoj punoći, uz savršen način molitve i finalni kodeks zakona koji obuhvata svaki aspekat naše ovozemaljske egzistencije. Bog je poslao Isusa da pripremi put posljednjem Poslaniku kome će biti data vlast nad svim narodima. Njemu će takođe biti dat i novi Božiji grad, novi Jerusalim, kao centar bogosluženja i hodočašća za sve njegove sljedbenike. Prvi muslimani su obavljali svoje molitve okrećući se prema Jerusalimu, a onda je Bog objavio poslaniku Muhammedu da naredi svojim sljedbenicima da se od tada počnu okretati prema Meki.

Isus je takođe objavio svetom Jovanu da će njegovo novo ime biti objavljeno posljednjem Poslaniku. I zaista, Isusovo ime na arapskom glasi ‘Îsâ, a u Kur’anu se koristi umjesto njegove hebrejske ili grčke verzije.

Na kraju, Isus je rekao da će tom posljednjem Poslaniku biti data ‘zvijezda Danica.’ U Kur’anu postoji jedno cijelo poglavlje pod tim imenom. Evo kako ono glasi: “U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Tako Mi neba i Danice! A znaš li ti šta je Danica? Zvijezda blistava! Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije. Nek čovjek pogleda od čega je stvoren! Stvoren je od tekućine koja se izbaci, koja između kičme i grudi izlazi, i On je, zaista, kadar da ga ponovo stvori onoga Dana kada budu ispitivane savjesti, kada čovjek ni snage ni branioca neće imati. I tako Mi neba puna kiše, i zemlje koja se rastvara da rastinje nikne, Kur’an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva on nije! Oni se služe spletkama, a Ja ih uništavam, zato nevjernicima još vremena dadni, još koji trenutak ih ostavi” (86:1–17).

Muhammed Marmaduke Pickthall kaže, u svom djelu Značenje Slavnog Kur’ana: “Zvijezda danica ovdje ima mistični smisao, a uzima se da se odnosi na samog Poslanika. Neki su mislili da se ona odnosi na kometu koja je obavijestila Istok o vremenu Poslanikovog poziva.” 39

39 Pickthall, Muhammad Marmaduke, The meaning of the glorious Knoran, an explanatory translation, London, Allen & Unwin, 1952; New York, Mentor Books, 1953.

51

Postoje mnogi hrišćanski komentari knjige Otkrivenja ali do sada nisu došli ni do kakvog zaključka. The New International Version (Nova internacionalna verzija) objašnjava u pogovoru, “Ova poglavlja se puna teških simbola koje ne razumijemo u potpunosti i ne možemo biti sigurni šta oni znače.” 40 Za muslimane je evidentno da postoji jedan novi univerzalni Poslanik koji je došao nakon Isusa i koji je poslat na ovaj svijet kao milost cijelom čovječanstvu.

“Proroštva ne potcijenjujte, sve provjeravajte, zadržavajte što je dobro,” savjetuje nas Biblija (1 Solunjanima 5:20–21). Međutim, najveći broj hrišćana ni ne zna da muslimani vjeruju u Isusa, a kamo li da još i čitaju Bibliju.

40 The New International Version, The Bible guide (Nova internacionalna verzija, Biblijski vodič), page G9.

52

ISUS U KUR’ANU

Islam oslanja svoj legitimitet na Bibliju i smatra Isusa Hrista kao sopstvenog poslanika, rođenog na čudesan način. Njegova majka Marija je bila djevica koju nikada nijedan muškarac nije dotakao, a trudnoća je za nju predstavljala neočekujuće čudo. Ako Svemoćni Bog može da razdvoji more kako bi omogućio Mojsiju i njegovom narodu da prođu a kasnije potopi čitavu faraonovu armiju, ako može da stvori govor u gorućem grmu kako bi ga Mojsije mogao čuti, ako može da otkrije buduće događaje Svojim poslanicima tako da oni mogu da proriču i dokazuju kako ih je Bog poslao, ako može da uništi čitave imperije kao što je uništio dobro opremljene armije Vizantije i Perzije koje su branile teritoriju veliku skoro kao svi kontinenti – pregrštom neukih beduina koji su se borili u Njegovo Ime – onda On sasvim sigurno može da učini bilo kakvo čudo, pa čak i da oplodi utrobu djevice. On je samo rekao ‘Budi!’ i visoko uvaženi poslanik kojega muslimani nazivaju Allahovom riječju, Isus, je stvoren.

Evo kur’anskog ajeta koji govori o njegovom rođenju: “A kada meleki (anđeli) rekoše: ‘O Merjema (Marija), Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih (Mesija), Isa (Isus) sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i biće čestit,’ ona reče: ‘Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me nijedan muškarac nije ni dodirnuo?’ – ‘Eto tako,’ reče, ‘Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne »Budi!« - i ono bude” (3:45-47).

U starom jevrejskom društvu, imati dijete bez poznatog oca značilo je javnu sramotu i sigurnu smrt kamenovanjem. Svaka žena koja bi donijela nezakonito dijete na svijet, bila bi odbačena od strane svoje porodice i cijelog naroda. Pošto nije bilo načina da ljudi povjeruju u božansku intervenciju i čudesno rođenje, Bog je učinio još jedno čudo i dao da mali Isus progovori iz svoje kolijevke. Kada su čuli da odojče govori kako bi odbranilo čast svoje djevičanske majke, ljudi su povjerovali Marijinom svjedočanstvu i njena čistoća, čast i život bili su sačuvani.

“I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo,’ - rekoše oni – ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu (Aronu), otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’ – rekoše. ‘Ja sam Allahov rob,’ – ono reče – ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dozvoliti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem iz mrtvih ustao!’ To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ - i ono bude” (19:27-35).

Muslimani vide u Isusu čistog i bezgriješnog Božijeg Poslanika, jer ga je Bog blagoslovio i učinio ga pravednim i uvaženim i na ovom i na onom svijetu. Kada Kur’an kaže da je on uvijek poštovao svoju majku, vjerovatno aludira na biblijske stihove koji optužuju Isusa da je prema majci bio nepristojan (“Šta ja imam s tobom, ženo?” – Jovan 2:4). Biblija ne spominje to prvo Isusovo čudo, njegovo progovaranje iz kolijevke, jer ne spominje njegovo djetinjstvo, osim događaja kada je imao dvanaest ili trinaest godina i provodio previše vremena u hramu. Od njegovog rođenja pa sve do početka njegove misije kada je imao oko trideset godina, Biblija šuti o Isusovom

53

životu. Ona ne spominje ni njegovo drugo čudo kada je napravio pticu od gline i oživio je uz Božiju pomoć:

“I poučiće ga (Bog) pismu i mudrosti, i Tevratu i Indžilu, i poslati kao poslanika sinovima Izraelovim: ‘Donosim vam dokaz od Gospodara vašeg: napraviću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnuću u nju, i biće, voljom Allahovom, prava ptica. I iscijeliću slijepa od rođenja, i gubava, i oživljavaću mrtve, voljom Allahovom, i kazivaću vam šta da jedete i šta u domovima svojim gomilate; to će, uistinu, biti dokaz za vas, ako pravi vjernici budete; i da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno. I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, zato se Allaha bojte i mene slušajte, Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je pravi put!’ A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: ‘Koji će biti pomagači moji na Allahovu putu?’ – ‘Mi,’ rekoše učenici, ‘mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi Poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike” (3:48-53).

Bez sumnje, poruka koju je htio da prenese svojim učenicima udahnuvši s Božijom dozvolom život u glinenu pticu, bila je ta da ne treba njemu samom pripisivati čuda nego da se jednostavno radilo o Božijem daru. Cilj njegove misije bio je da potvrdi Stari Zavjet i njegove zakone i da objavi Novi Zavjet, “dobru vijest”.

Iako je Isus rođen na čudesan način, islam ga ne predstavlja kao nešto više od Božijeg vjerovjesnika. Njegov položaj kod Boga je isti kao i položaj drugih vjerovjesnika, koji su bili poslati sa istim ciljem, da proglase da je Bog Jedan. Oni su svi odabrani iz najboljih porodica i bili najugledniji u svojim zajednicama. U Kur’anu, svi poslanici su predstavljeni kao bezgriješni ljudi. Tako Lot nije počinio incest sa svojim kćerkama; Aron nije naveo jevreje da obožavaju zlatno tele nego se tu radilo o nekom Samarićaninu; David nije zaveo tuđu suprugu dok joj je muž bio na bojnom polju; Solomon nije postao idolopoklonik slijedeći kaprice svojih žena. Tako ni Isus nije nikada rekao da je Božiji sin ili sam Bog.

“I Mi mu poklonismo Ishaka (Isaka) i Jakuba (Jakova), i svakog uputismo, a Nuha (Noja) smo još prije uputili, i od potomaka njegovih Davuda (Davida), i Sulejmana (Solomona), i Ejjuba (Joba), i Jusufa (Josifa) i Musaa (Mojsija) i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijaa (Zaharija), i Jahjaa (Jovana), i Isaa, i Il’jasa (Iliju) – svi oni su bili dobri, i Ismaila (Išmaela), i El-Jese’a (Elizeja) i Junusa (Jonu) i Luta (Lota), i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali, i neke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu, njih smo odabrali i na pravi put im ukazali” (6:84-87); “Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat prije njega objavljen u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali” (5:46); “I Mi smo Musau Knjigu dali i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, a Isau, sinu Merjeminu, očigledne dokaze dali i Džibrilom ga pomogli. I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se oholili, pa ste jedne u laž utjerivali a druge ubili” (2:87); “A kad je Isa očita znamenja donio, on je rekao: ‘Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko čega se razilazite. Zato se Allaha bojte i meni se pokoravajte, Allah je i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put!’ Ali su se stranke između sebe podvojile, pa neka iskuse nesnosnu patnju na Dan bolni oni koji o Njemu krivo govore” (43:63-65).

54

Muslimani drže da je islam, ili vjera pokoravanja Jednom Bogu, vjera svih Božijih poslanika, od Adama do Muhammeda. Tako su i Mojsije i Isus bili muslimani, tj. Bogu pokorni, a njihovo vjerovanje se nije razlikovalo od vjerovanja prethodnih Božijih poslanika: “Reci: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu (Abrahamu), i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi se samo Njemu iskreno klanjamo.’ A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati” (3:84-85).

Islam ne prihvata ideju Isusove mučeničke smrti na krstu kao otkupljenje za grijehe cijelog čovječanstva. Umjesto toga, islam naređuje svim ljudima da čine dobra djela i da budu pravedni, jer će morati da odgovaraju za sva svoja djela pred Samim Bogom, na Sudnjem Danu. Okrivljavanje jedne bezgriješne osobe za grijehe svih ljudi bilo bi nepošteno prema Isusu i protivno Božijoj milosti. Čovječanstvu nije potreban lažni osjećaj sigurnosti nego malo više odgovornosti. Ako čovjek vjeruje da su sve njegove greške oproštene prije dvije hiljade godina, neće osjećati ni krivicu ni stid nego će imati čudni osjećaj imuniteta što se tiče grijeha. “Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će prema zasluzi nagraditi i još će im, iz obilja Svoga, više dati; a one koji su zazirali i oholili se, na nesnosne muke će staviti i oni neće naći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača” (4:172-173).

Bogu nije potrebna krvna žrtva da bi nam oprostio grijehe – iskreno pokajanje je sasvim dovoljno. Njegova pravda nije krvožedna a Njegova milost je sveobuhvatna. Ako dodamo činjenicu da Isus nije različit od ostalih poslanika, ni u svojoj suštini ni u svojoj svrsi, te da su oni onoliko bezgriješni koliko i on, onda ideja o smrti na krstu i krvnom otkupu postaje nepotrebna. Kur’an jasno kaže da Isus nije bio ni ubijen ni razapet; umjesto toga, Bog ga je uzeo Sebi na neko vrijeme i vratiće ga na ovaj svijet prije Sudnjeg dana, prema Svom planu. Kada dođe vrijeme za njegov drugi dolazak, čovječanstvo će saznati istinu o njemu.

“Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik, i prije njega su dolazili i odlazili poslanici, a majka njegova je uvijek istinu govorila, i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću!” (5:75).

“...I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika...’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem Danu on će protiv njih svjedočiti” (4:157-159).

Pošto je biblijska priča o raspeću prilično dobro razrađena, moramo zaključiti da se ono moralo dogoditi. Međutim, raspeti čovjek nije Isus; bio je to neko ko je na njega fizički podsjećao, možda čak njegov učenik Juda. U svakom slučaju, to je teorija koju prihvataju neki muslimani a mi smo je saznali od beogradskog muftije, hadži Hamdije Jusufspahića. Izgleda da se Juda dogovorio sa Rimljanima da će poljubiti Isusa kako bi ga oni lakše prepoznali i uhapsili. U vrijeme kada nije bilo fotografija, kada je većina muškaraca imala bradu, slično ošišanu kosu i sličnu odjeću, bilo je dovoljno da Isus prvi poljubi Judu kako bi se stvorila zabuna i kako bi jadnik bio raspet umjesto njega. Juda je vjerovatno mnogo ličio na Isusa. U svakom slučaju, Bog

55

je moćniji od ljudi i Njemu je lako da zaštiti Svog poslanika u opasnosti. Muslimanska sekta Ahmedija, kao i hindusi i budisti, čak smatraju da je Isus umro prirodnom smrću i sahranjen u Šrinagaru, u Kašmiru. Tamo posjećuju hram Roza Bal gdje vjeruju da mu se nalazi grob.

Kur’anski ajeti koji negiraju Isusovu božansku prirodu i koji negiraju da je bio sin Božiji su prilično brojni. Navešćemo neke od njih :

“Oni govore: ‘Allah je Sebi uzeo dijete!’ Hvaljen neka je On! On ni o kom ovisan nije! Sve što je na nebesima i na zemlji Njegovo je! Vi za to nikakva dokaza nemate. Zašto o Allahu govorite ono što ne znate? Reci: ‘Oni koji o Allahu laži iznose neće postići ono što žele’.” (10:68-69).

“Jevreji govore: ‘Uzejr (Ezra) je Allahov sin,’ a hrišćani kažu: ‘Mesih (Mesija) je Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, ubio ih Allah! Kuda se odmeću? Oni, pored Allaha, bogovima smatraju sveštenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina (Marijina), a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima” (9:30-32).

“O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog. Hvaljen neka je On – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik” (4:171).

Halifa Ma’mun El-Rašid iz dinastije Abasida volio je vjerske rasprave i obično je pozivao pripadnike različitih religija ili sekti da pred njim diskutuju. Jednom prilikom je pozvao na dvor osmog potomka Poslanika Muhammeda, koji se zvao imam ‘Ali Ridâ, neka je mir sa obojicom, kao i neke hrišćanske sveštenike. Imam im je rekao, “Mi vjerujemo u Isusa kao što vjerujemo i u ostale poslanike, ali imamo jednu malu primjedbu – on se nije mnogo molio Bogu.” Bilo je to retoričko pitanje, jer je imam samo pokušavao da ih nagna da potvrde suprotno. Oni nisu razumjeli njegovu namjeru i odgovorili su, “Isus se uvijek molio Bogu! Biblija to potvrđuje na mnogim mjestima!” Ali Ridâ im je tada rekao, “Ako je tako, zašto se onda molio samom sebi, ako je bio Bog kako vi kažete?” 41

Kur’an nastavlja sa svojim argumentima : “To je Isa, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ – i ono bude. Allah je, uistinu, i moj i vaš Gospodar, zato se klanjajte samo Njemu! To je pravi put” (19:34-36).

“Reci: ‘Kada bi Milostivi imao sina, ja bih se prvi klanjao! Neka je uzvišen Gospodar nebesa i zemlje, Onaj Koji svemirom vlada i Koji je iznad onoga kako Ga oni opisuju!” (43:81-82).

“Oni govore: ‘Milostivi je uzeo dijete!’ Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete, ta svi će oni, i oni na

41 Mulla Asghar Ali M. M. Jaafar, The Righteous One’s Stories, Dar Al-Tabligh, London, 1994.

56

nebesima i oni na zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojio, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno. One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti” (19:88-96).

“Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: ‘Klanjajte se meni, a ne Allahu!’ – nego: ‘Budite Božiji jer vi Knjigu znate i nju proučavate!’ On vam neće narediti da meleke (anđele) i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?” (3:79-80).

“Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je – Mesih, sin Merjemin!’ Reci: ‘Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može” (5:17). “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je Mesih, sin Merjemin!’ A Mesih je govorio, ‘O sinovi Izraelovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru!’ Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći” (5:72). “Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je treći od trojice!’ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane. Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i samilostan je” (5:73-74).

Prema vjerovanju muslimana i jevreja, bogohulno je reći da Bog ima sina ili partnera u Svojoj vlasti. Vjerovanje u trojstvo je kršenje prve Božije zapovijesti koja je objavljena Mojsiju: “Nemoj imati drugih bogova uza me... jer Sam Ja, gospod Bog tvoj, Bog ljubomoran” (Izlazak 20:3, 5).

Kada se vrati na ovaj svijet, Isus će se odreći i neće čak ni htjeti da pogleda one koji nazivaju sebe hrišćanima a hule na Stvoritelja. Umjesto toga, podsjetiće ih na riječi koje je rekao dok je još bio na zemlji – da neće svi koji ga zovu “gospodaru, gospodaru” ući u carstvo nebesko: “A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’ - on će reći, ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si’.” (5:116-118).

Sudeći prema Kur’anu, Isus je predvidio dolazak božijeg poslanika koji će se zvati Ahmed, “najhvaljeniji”, sinonim imena Muhammed, “hvaljeni” Oba imena imaju isti korijen, hammada, koji znači hvaliti: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Izraelovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat (Toru) i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći,’ i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše, ‘Ovo je prava vradžbina!’” (61:6).

Godine 631. nove ere, jedna delegacija od četrnaest hrišćana iz arapskog grada Nedžrâna je došla da posjeti Poslanika Muhammeda kako bi ga upitali kakvo je njegovo mišljenje o Isusu. On im je prenio nekoliko ajeta iz Kur’ana i shvatili su da im vjerovanja nisu identična. Bili su to sljedeći ajeti: “I kada Allah reče: ‘O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja

57

Žu vam o onom u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke Žu udariti i na ovom i na onom svijetu i niko im neće moći pomoći.’ A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će njima punu nagradu dati. Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur’an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!’” (3:55-61).

Ponuda je bila nevjerovatna, ali hrišćani nisu mogli da je sa lakoćom odbiju. Sljedećeg dana, ponovo su došli na ugovoreni sastanak sa Muhammedom, a on je sa sobom doveo svoju najbližu porodicu – kćerku Fatimu, zeta Alija i unuke Hasana i Husejna. Glavni sveštenik, Abdul Mesih, je tada rekao: “O, hrišćani! Vidim da su im lica takva da bi Bog, kada bi htio, za njih razmjestio planine. Nemojte prihvatiti njihov izazov, jer ako to učinite, neće više ostati hrišćana na svijetu sve do Sudnjeg dana.” 42

Kada su hrišćani vidjeli tog novog Poslanika koji se nije plašio da dozove prokletstvo na sosptvenu porodicu kako bi dokazao istinitost svoje vjere, nisu prihvatili ponudu i sklopili su sa njim primirje. Da nije bio pravi Božiji poslanik, ne bi se nikada usudio da pred svjedocima prokune sopstvenu porodicu. Oni su izjavili da ne prihvataju njegovu ponudu i da žele da ostanu u svojoj vjeri, a da on ostane u svojoj. Pristali su da mu plaćaju porez i dobili su pravo da nastave da praktikuju svoju vjeru unutar muslimanske države.

Iako je islam misionarska vjera, on dozvoljava nemuslimanima da zadrže svoje mišljenje i nastave da praktikuju svoju vjeru ili čak da budu ateisti. Ta sloboda savjesti je lijepo opisana u jednom od posljednjih poglavlja Kur’ana: “Reci: ‘O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome Kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome Kome se ja klanjam. Vama vaša vjera, a meni moja’!” (109:1-6).

Islamski monoteizam je veoma jednostavan i lako ga je razumjeti – nema drugog boga osim Allaha. “Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije’!” (112:1-4). Prema tome, nema nikakvog kompromisa. Islam i judaizam sa jedne i hrišćanstvo sa druge strane se jedino razlikuju kada se radi o Isusovoj osobi. Kur’an insistira na tome da su Isus i njegova majka oboje bili obični ljudi, “oboje su hranu jeli” kao i mi, dok Bog nema takve potrebe. Biblija takođe svjedoči, “došao je Sin čovječiji koji jede i pije” (Luka 7:34), gdje se jasno vidi njegova ljudska priroda.

Hrišćani se pozivaju da priznaju tu ljudsku prirodu Hrista: “Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani’!” (3:64).

42 Kur’an 3:61; Ibn Sabâg Malikî, Al-fusûl al-muhimma; Zamahšerî, El-tefsîr el-keššâf; Fahru-d-Dîn El-Râzî, El-Tefsîr El-Kebîr. In Al-Balagh Foundation, Ahlul-Bait (The Prophet’s Household), Teheran, 1992.

58

“O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje” (5:15-16).

“O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš - nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika – da vam objasni, da ne biste rekli: ‘Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!’ Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može” (5:19).

“Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: ‘Mi smo hrišćani,’ ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili” (5:14).

Isus je ili bio ili nije bio sin Božiji, a spas vjernika na onome svijetu zavisi od te odluke. “Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah Koji je daleko od onoga što oni iznose; Koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju!” (23:91-92), veli Kur’an. “Borite se da uđete na uska vrata, jer će mnogi, kažem vam, nastojati da uđu, ali neće moći” (Luka 13:24), rekao je Isus.

Hrišćani tvrde da je čovječanstvo počinilo toliko grijeha da je jedino smrt bezgriješnoga mogla da ih izbriše. Isusov otkup je bio potreban jer Božija pravda zahtijeva da grijeh mora da se plati. Međutim, zahvaljujući njegovoj žrtvi, više nisu potrebna dobra djela za spas duše jer je spasenje besplatno, a vjernici će biti spašeni zahvaljujući Božijoj milosti.

Kod muslimana je besplatan oproštaj i nema krvne žrtve; griješnik će ga dobiti ako se iskreno pokaje i popravi. Oni ne shvataju zašto grijeh mora da se otkupi ako je spasenje besplatno, ni zašto je potrebno da nevin strada. Zbog čega bi besplatan oproštaj – bez krvne žrtve ili otkupa – bio protivan Božjoj pravdi, ako joj nije protivno besplatno spasenje? Zar nije individualna odgovornost bliža Božijoj pravdi? Uostalom, ukoliko se opravdava smrt nevinoga pozivanjem na princip ravnoteže, zar Bog – Koji je Stvoritelj svih principa – ne može da prekrši taj princip i oprosti samo iz Svoje milosti ?

Islam je PRIRODNA VJERA jer počiva na urođenoj predispoziciji čovjeka da postane monoteista. Ako se čovjek rodi u nekoj džungli ili u plemenu koje ne zna za civilizaciju, a onda posmatra svijet oko sebe i shvati da ima Boga, shvatiće da je On jedan. Međutim, kako bi shvatio da je On trojstvo, da se otjelotvorio u čovjeka i sišao na zemlju da bi se žrtvovao za naše grijehe, potrebna je ljudska intervencija nekog misionara dobro upućenog u Sveto pismo.

Hrišćanstvo je ISTORIJSKA VJERA jer je žrtva na krstu događaj za koji je potrebno proučavati Bibliju kako bi se o njemu saznalo. Jeste da Bog sve može – pa i da nađe način da ljudožderima iz Paupe Nove Gvineje pokaže put spasenja kroz žrtvu na krstu – ali čemu? Ako je potrebno imati doktorat iz filozofije da bi se shvatila vjera u Boga, onda će Ga spoznati samo elite.

59

KAMEN SPOTICANJA

Od najinteresantnijih diskusija na temu hrišćanskih doktrina, odabrali smo jednu pomalo neobičnu priču. Naime, radi se o jednom događaju u kome je učestvovala velikodušna i milostiva princeza Diana od Velsa, koja je posvetila veliki dio svog života humanitarnim misijama i koju britanski narod toliko štuje da su joj dali nadimak “princeza srcâ”. Pričalo se da je sumnjala u hrišćanstvo i često provodila vrijeme sa svojim prijateljima indusima ili muslimanima, tako da je hrišćanski časopis The Plain Truth objavio članak u kome se pita da li je princeza umrla kao hrišćanka. Navešćemo svjedočanstvo njenog prijatelja, velečasnog Tonyja Lloyda, generalnog direktora Misije za leprozne, jedne od humanitarnih organizacija koje su bile pod pokroviteljstvom princeze Diane, objavljeno godinu dana nakon njene smrti:

“Bilo je to jednom prilikom kada smo na jedno od njenih putovanja sa sobom poveli jednu gospođu koja je izgubila oca, muža i brata za samo šest mjeseci. Let je bio očigledna prilika za mene kao pastora da kažem nešto toj gospođi, a Princeza se uključila u razgovor. Počeo se voditi razgovor o životu nakon smrti i Princeza me je upitala šta je prema mojem vjerovanju potrebno da bi se došlo do raja ili spasenja. Objasnio sam da treba da se vjeruje u Boga – Oca, Sina i Svetog Duha u jednom. Treba vjerovati u uskrsnuće i u to da je Hrist kralj Kraljevstva koje nije na ovome svijetu, nego u Duhu, i da je Sveto Pismo Riječ Božija. Princeza je rekla, ‘Dobro, a gdje je tu onda razbojnik na krstu?’ Rekao sam, ‘Ne razumijem na šta mislite, gospođo?’ Ona je rekla, ‘Pa, on je umirao na krstu. Nije vjerovao u Sveto Pismo kakvo mi poznajemo. Nije vjerovao u uskrsnuće jer je taj Kralj sa krunom od trnja bio na krstu pored njega. Nije shvatao spasenje vjerom zato što u to vrijeme Pavle nije bio obraćen i ta čitava doktrina o spasenju vjerom nije postojala. A opet, bio mu je obećan raj toga dana.’ Rekao sam joj da zaista ne znam.”

Tony Lloyd je dodao, “Bila je tragač za istinom i gledala svugdje oko sebe. Siguran sam da je mnogo razgovarala sa svojim muslimanskim i indijskim prijateljima. Ne mogu to da potvrdim, ali ako je bila dosljedna u razgovorima sa mnom, u svojim mislima bi pokušavala da shvati kako smo mi gledali na realnost svih stvari.” 43

Očigledno je da pravi Isus nije bio onakav kako smo to mi mislili. Predstava koju imamo o njemu ne može biti neispravnija, počevši od njegovog fizičkog izgleda. Na primjer, mi u posljednja dva milenijuma predstavljamo Isusa na ikonama, slikama i vitražima kao blijedog čovjeka plavih očiju, sa dugom, ravnom i često svijetlo smeđom kosom. Međutim, jedini fizički opis koji nam Biblija daje o njemu nalazi se u Apokalipsi (1:14-15), gdje se opisuje njegova kosa kao “bijela vuna” i noge “kao bronza kad se rastopi u peći”, argument koji je koristio Malcolm X u svojoj autobiografiji kako bi dokazao da je Isus bio crne rase. Pošto je Isus bio rođen na Bliskom istoku, sasvim je izvjesno da je imao crnu i pomalo kovrdžavu kosu, tamnu kožu i možda kukast nos.

Je li bio oženjen? Ako pažljivo čitamo Bibliju smještajući je u njen istorijski kontekst, možemo zaključiti da je vrlo vjerovatno da je Isus bio oženjen i da je imao djecu. Bio je to sasvim normalan čovjek svoga vremena. Celibat nije postojao među jevrejima u to vrijeme i Isus je vjerovatno stupio u brak dok je još bio veoma mlad, pogotovo zbog toga što nije bio siromašan i imao je posao, dakle dovoljno finansijskih

43 Rev Tony Lloyd, “Reflections of Princess Diana”, The Plain Truth, August-September 1998, p. 10-12.

60

sredstava da zasnuje porodicu. Njegov očuh je držao stolarsku radionicu i njihova porodica je sasvim sigurno imala dovoljno sredstava za jednostavan i dostojanstven život. Njegova supruga je vjerovatno živjela kod kuće, kao i sve žene toga vremena, te ga nije posvuda slijedila kada bi išao da propovijeda.

Način na koji se ophodio sa mnogim ženama koje je susreo kroz stranice Novog zavjeta – Samarijanka, prostitutka – pokazuju da nije imao konfliktne odnose sa njima i da nije bio frustriran u njihovom prisustvu, što bi sigurno bio slučaj da nije bio oženjen. Štaviše, ako je imao strasti i želje kao i sva ljudska bića, a sudeći prema načinu na koji je osudio tjelesne grijehe – “Ako te tvoje desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe” (Matej 5:29) – moramo zaključiti da je bio oženjen. Njegova zajednica nije smatrala da je bio ekscentričan, samo možda pretjerano zainteresiran za vjeru. Međutim, da je ostao samac do tridesete godine života, to bi mu svakako prebacivali. Celibat nije bio ni prirodan ni uobičajen u njegovoj zajednici; njegovi protivnici ga nikada nisu kritikovali u vezi sa tim, a sigurno ne bi propustili priliku da to učine.

Francuski romanopisac Eric Emmanuel Schmitt, inače protestantski vjernik, izmislio mu je vjerenicu po imenu Rebeka, sa kojom je navodno raskinuo vjeridbu. 44 Drugi zamišljaju da je možda oženio Mariju Magdalenu. Cinici koji ne vjeruju u moralnu čistoću i koji pokušavaju da zarade na prodaji bestselera izmisliće mu ljubavnicu. U svakom slučaju, njegov mogući brak će zauvijek biti predmet mnogih spekulacija.

Ko zna, možda čak imao i djecu. Biblija to ne spominje jer taj detalj nije važan za razumijevanje opšte svrhe njegove misije. Neki hrišćani bi željeli da ga predstave kao samca, smatrajući da je bilo kakva seksualna aktivnost za njega nešto nečisto i nedostojno. Sa druge strane, protestanti su odavno primijetili da je Marija bila djevica kada je začela Isusa; nakon toga se udala za Josipa i rodila drugu djecu. Ta Isusova braća se izričito spominju u Bibliji, a ne postoji dokaz da su mu možda bili polu-braća.

Međutim, nemoguće je otkriti da li je i sa kim je bio oženjen, iz koje porodice je bila njegova supruga, ni da li su imali potomstvo. Nakon požara u Jerusalimu 70. godine poslije Hrista, sve arhive su uništene i ne možemo više dokazati ni Isusovu ni bilo čiju genealogiju. Pretpostavljamo da je imato djecu, osim ukoliko je bio sterilan, u kojem slučaju bi vjerojatno oženio drugu ženu kako bi osigurao potomstvo. Evanđelja nisu ukinula poligamiju, koja je na snazi još od Starog zavjeta i to od stvaranja čovjeka.

U svakom slučaju, iako sva ova nagađanja pokazuju koliko malo zaista poznajemo Isusa, postojanje njegove supruge i djece nemaju poseban interes za hrišćansku vjeru i nisu potrebni za spasenje.

Što se tiče njegovog povratka koji očekuju i hriršćani i muslimani, svi vjernici se slažu da će preuzeti političku vlast u svijetu i uspostaviti Božije kraljevstvo. Ovaj revolucionarni mesijanizam je pod snažnim uticajem istorijskih faktora.

Treba reći da muslimani pate od istog kompleksa kao i judeohrišćani kada je u pitanju državna organizacija. Kada je Muhammed započeo svoju misiju, manje od deset ljudi u Meki su bili pismeni. Škole, univerziteti, bolnice ili sudovi nisu postojali. Pravni sistem je bio rudimentaran, a pogubljenja i tjelesne kazne su se praktikovali jer nije bilo zatvora. Bolesti su se liječile samo pomoću bijele magije ili puštanja krvi.

44 Eric-Emmanuel Schmitt, L’évangile selon Pilate, Albin Michel, Paris, 2000.

61

U takvom varvarskom društvu, ljudi su ubijali jedni druge, ukopavali živu žensku novorođenčad i ratovali po pedeset godina radi jedne deve koju je ubio pripadnik protivničkog plemena. Čak i arapski istoričari govore o tome vremenu koristeći eufemizam “džahilijjet” koji označava vrijeme neznanja. Jedina kulturna institucija koja je postojala kod ondašnjih beduina bila je poezija. Upravo je u tom kontekstu došao Muhammed, u jedno takvo neorganizovano i nepismeno društvo koje je Bog izabrao upravo zbog svoje nepismenosti, da bi ga kultivisao i dao čovječanstvu dokaz Svoje svemoći. Božiji poslanik koji donosi zakon i red bio je više nego dobrodošao. On je bio jedina nada za žene, robove, siromašne, nepravedno optužene ili eksploatisane radnike. On im je donio civilizaciju.

Eto zašto muslimani računaju vrijeme od osnivanja države u Medini – bio je to početak civilizacije. Činjenica da prije islama nisu pripadali nekoj drevnoj civilizaciji jedan je od razloga iz kojega mnogi muslimani prvenstveno u Kur’anu vide građanski, administrativni i kazneni zakonik, a tek onda primjećuju filozofske parabole kao da su od manje važnosti. Ta činjenica ih je takođe navela da u Isusu vide državnika i zakonodavca koji će se vratiti na zemlju da uspostavi red i teokratiju.

U isto vrijeme, susjedne zemlje kao što su Vizantija i Perzija bile su dobro organizovane, imale su bilbioteke, sudove i bolnice, irigacione sisteme, razvijenu poljoprivredu pa čak i astronomiju. Vizantija je imala legendarnu Aleksandrijsku biblioteku, koja je bila dragulj antičkog svijeta i jedna od najbogatijih biblioteka svih vremena, sve dok je Gaj Julije Cezar nije slučajno zapalio. Još gore, Perzijanci su bili vatropoklonici a ipak im je sve uspijevalo. Beduini su sigurno osjećali strašan osjećaj inferiornosti u odnosu na susjedne civilizacije.

Što se tiče judeohrišćana, njihova situacija je slična jer je svaki pokušaj da se osnuje država bio osuđen na neuspjeh. Jevreji nikada nisu bili ujedinjeni, unutrašnje podjele su oslabile zajedničke projekte i u više navrata su pali u ropstvo nakon invazije drugih naroda. Ponekad bi se osvajači naselili među njima, kao u slučaju Rimljana, a ponekad bi ih odveli sa sobom u ropstvo, kao što je bio slučaj Asiraca. Da bi poniženje bilo još veće, trebalo je da upravo ti rimski idolopoklonici izgrade ceste, javna kupatila i akvadukte, uspostave mir i donesu sve druge blagodati civilizacije.

Zbog toga su očekivali političkog vođu koji će sa njih zbaciti jaram ropstva. Oni još uvijek čekaju svoga Mesiju koji će odgovarati svim njihovim očekivanjima. Ko zna, možda će prihvatiti Isusa kao svog Mesiju kada se on ponovo vrati.

Prema muslimanskom vjerovanju, Mesija će se ponovo pojaviti u Jerusalimu, za vrijeme molitve u petak i ući će u hram koji je sagrađen na stijeni. Molitvu će voditi imam Mahdi, potomak poslanika Muhammeda koji će se takođe vratiti prije smaka svijeta kako bi uspostavio red i pravdu. Za vrijeme molitve, on će se izmaknuti kako bi pustio Isusa da umjesto njega predvodi molitvu. On će, međutim, stati iza njega sa drugim vjernicima, kako bi pokazao prednost islama nad hrišćanstvom.45

Neki smatraju da su istorijska istraživanja i naučna logika suvišni po pitanju vjerskog mesijanizma. Konačno, bez obzira da li je Isus postojao ili ne, da li je umro na krstu ili ne, da li će se vratiti na zemlju ili ne, nekima je najvažna njegova poruka dobročinstva i ljubavi prema bližnjima, odnosno samo ljubavi prema bližnjima u

45 Bukhari, Kitabul-Anbiya, poglavlje Nuzul ‘Isa bin Maryam; Sahih Muslim, poglavlje Nuzul ‘Isa, Vol. 2; Sahih Bukhari, Kitab bad' al-khalq wa nuzul ‘Isa, Vol. 4. ; Sahih Muslim, Vol. 1, N°293, Narrated by Jabir bin ‘Abdullah ; Ayatullah Baqir al-Sadr and Ayatullah Murtada Mutahhari, The Awaited Savior, (Karachi, Islamic Seminary Publications), prologue, p. 3.

62

slučaju protestanata. Francuski istoričar religija Odon Vallet smatra da ako postoji istorijska izvjesnost, ne može se govoriti o vjeri.

Ukoliko su se starozavjetna proročanstva o njemu tako čudesno ispunila, možemo im vjerovati na riječ da će se Isus opet vratiti. A kada se bude vratio, kakvo će carstvo uspostaviti? Hoće li dopuniti postojeće zakone ili uvesti nove? Hoće li ispuniti sva očekivanja i razbiti žezlo nepravedne vlasti? Ili će zavladati zemljom u duhovnom smislu, uz vojsku anđela i krilatih kerubina? Hoće li se raditi o realnoj državi ili će uspostaviti duhovno kraljevstvo kao i prvi put? Nema načina da to saznamo, jer Sveto pismo ne daje mnogo detalja a Apokalipsa je prepuna simbolike.

Možda neke stvari i treba da ostanu tajna. Međutim, jedno je sigurno – u svjetlu iznesenih činjenica, možemo zaključiti da Isusova misija još uvijek nije upotpunjena. Nismo sigurni da posjedujemo sve spise koji su objavljeni, niti da razumijemo one koje danas posjedujemo. Isus Hrist je ostao enigma za naučnike i kamen spoticanja za vjernike. Moramo nastaviti sa pretragom, komentarisanjem svetih spisa, pretraživanjem arheoloških nalazišta i etnološkim, antropološkim i jezičkim istraživanjima kako bismo skinuli prašinu sa legende i položili kamen temeljac koji će sam Isus odobriti.

63

NAPOMENA

U životu se često dešava da ljudi jedni druge inspirišu i jedni od drugih uče. Tako sam i ja mnogo toga naučila od izvrsnih ljudi, koji su posvetili dragocijeno vrijeme kako bi mi objasnili svoja uvjerenja.

Enver Krijezi iz jezuitske crkve, Fra Josip Ikić iz franjevačke crkve, Iyke Onwuaduegbo iz Pentekostalne crkve, Gordana Šasted iz evanđeoske zajednice Novi Život, Miloš Bogdanović iz Adventističke crkve, Lidija i Dane Vidović iz biblioteke Alfa i Omega, Muhamed Jusufspahić, Amir Džanko i dr. Karim Nouri iz Bajrakli džamije, Jodie Stewart iz Svjetske organizacije Jehovinih svjedoka u Newfoundlandu, Indra Aguiar iz Pentekostalne crkve u Edmontonu, velečasni Glen Howard iz Biblijskog instituta za Istočnu Europu u Budimpešti, Brenda Plonis i izdavači časopisa The Plain Truth, Mormonska crkva svetaca posljednjih dana u Beogradu, Međunarodni centar za islamsku propagandu (IPCI) u Birminghamu, Christadelphian Church u Nottinghamu.

Svi ovi pojedinci ili institucije bili su sa mnom u kontaktu kroz razgovore ili prepisku, iako nužno ne dijele moje mišljenje i moja uvjerenja. Njihove ideje i stavovi su na mene uticali i bez njih ova knjiga nikada ne bi bila napisana. Htjela bih da im je posvetim, moleći se za njihovu sreću, zdravlje i blagoslov.

atàt&t ]xäàÉä|vË