1

2

3

IVAN RAOS / SMIJEH IZGUBLJENIH DJEVOJAKA

4

5

6

7

TRSOVI KOJI DRŽE TAKLJU

Kazivao mi je stari lovac, a starim se lovcima može vje-rovati, da poneka ranjena zvijer kruži oko mjesta gdje je bila ranjena, kao što čovjek u noći i mećavi kruži po svom prvom zatvorenom krugu i svoje prve tragove širi novim, te nakon nekoliko krugova misli da se našao na pravom propr-ćenom putu. I tako čovjek kruži dok se ne smrzne, a ranjena životinja dok ne lipsa ili dok ne prizdravi. A kad ozdravi, ma otišla ne znam koliko od tog prokletog mjesta, opet se njemu vraća i pita se zašto ju je baš tu snašlo, i to joj mjesto postaje nekako i drago i sveto. . .

. . . i svi se mi — kazivao je stari lovac, a starim se lov-cima može vjerovati — i svi se mi vraćamo mjestima koja su nas potresla, koja su nas izuzetno obradovala ili zabolje-la, gdje smo ranili ili ranjeni bili, napose ranjeni bili. Svi se vraćamo. . . I ja tako.

Vraćam se prizdravljen s ožiljkom. Vraćam se da se upitam zašto me je baš tu snašlo. Vra-

ćam se već prvog popodneva slobode. Mislio sam: n i k a da . Mislio sam: s l ob oda .

8

Sloboda prostrana kao ovo more pred očima, kao ovo kamenje za leđima, kao nebo beskrajno modro i beskrajno toplo — toliko slobodno i osamljeno, da je nesudarljivo.

Mislio sam: sloboda. A sada znam: samo sužnji smatraju da nema granica,

samo sužnji odlučuju da će plivati njenom modrinom do beskraja i zaklinju se da se nikada neće osvrnuti natrag: na negve, na lisičine, na memlu od kamena i rasadnik cvijeća. Kažu da sva tamnička, kasarnska, samostanska i zavodska dvorišta opasuju cvjetne gredice — uznicima je lakše ako je i cvijeće u uzama, kanarinac u krletci i zlatna ribica u akva-riju, uznicima je lakše ako pate i oni koji nisu sagriješili.

U sužanjstvu sam mislio — kao i svaki sužanj — da se neću obazrijeti. A kad sam izišao — opet kao i svaki sužanj — mislim jesu li procvjetale posljednje ruže i opada li prvo lišće, praćaka li se zlatna ribica u akvariju, bugari li kanari-nac u krletci. . . I kao što se uznici vraćaju da pogledaju preko zida, makar iz krošnje jablana ili sa susjedova prozo-ra, vraćam se i ja vukući negve svoje prošlosti i tamnicu što je postala dijelom moje slobode.

Vraćam se prvog popodneva. A vani toplo jesenje sunce, gusti miris mora oko čitava

grada, miris borovine na Marjanu, čudesne šare tupinoloma i dozreli vinogradi; dozrele djevojke i grudi djevojačke. . . sloboda o kojoj u šest godina nisam mogao bez grijeha ni sanjati.

Pa ipak dolazim ovdje. Kao uznik mislio sam: nikada. Kao slobodan: odmah!

I sad sam tu. A tamo je sve kao nekad, kao pred šest godina kad su

ustrašenog dječaka, rasplakana za svojim slobodnim brdima,

9

za svojim vječno nasmijanim nebom, zatvorili u ovu gole-mu krletku i zabravili vrata.

Sve je kao nekad, sve je kao jučer. I zid, i tuga. I ja do zida. I kao nekad gledam preko njega, ali ne više u opaki i zastrašujući »Svijet«, nego iz toga »Svijeta« — koji više nije ričući lav, nego duga prašnjava cesta — u cvjetne lijehe i zelenilo žalosnog Gospina vrta, u kojemu danas neki drugi osamljeni prvaš vodi turobne razgovore s malim Isusom, dok sto i osamdeset pri koži ošišanih naganja loptu, a stariji prefekt stražari nad svim kao znamenje neko, okrutno, apo-kaliptično.

Zid i tuga. Tuga s jedne i s druge strane zida, golema, beznadna, posvudašnja, izgnanička.

Trebalo bi preko zida vikati o slobodi, trebalo bi se smi-jati, smijati. . . neka svi znaju da te nitko ne može kazniti zato što se smiješ.

Ali ne možemo se smijati na mjestima vlastite nevolje. Možemo samo plakati nad uzaludnošću našega jučer i bje-žati, bježati što dalje, što dalje. . . a bježati je opet uzaludno, jer negve naše neprestano zveckaju uz nas i vraćaju nas da pogledamo je li procvjetala posljednja jesenska ruža i opalo prvo žuto lišće, praćaka li se zlatna ribica u akvariju, plače li kanarinac u krletci — da pogledamo. . . preko zida.

Tamo su svi. Osam razreda na sedam igrališta. Musa, golemo travnato igralište, Musa, taj nedokučivi san prvaša napokon je dokučen. Sada su na njoj moji! I mali Iko Antu-kin, i Čota, i Merćep, i kanonički nećaci. Sedmaši! Musa je njihova i osmaška, Musa i lopta broj pet, za kojom kao i nekad bezumno lete i vrište, dok mantija vijori za njima kao zastava neka obijesna. I umjesto da se smijem ja — iz te beskrajne slobode — smiju se oni, a ja se skrivam iza mla-dog čempresa i gledam ih iz potaje.

10

Oni su ipak moji — šest je mojih godina u njima i nji-hovih u meni.

Spopada me neodoljiva želja, da preskočim preko zida, da se umiješam među njih i da poletim ponesen njihovim smijehom. A kad zazvoni zvono, da odšetam, gizdav, u slobodu.

I preskočio bih kad ne bih znao da će istoga časa usah-nuti njihov smijeh i po tom se uvelom smijehu i uveloj travi prosuti nelagodnost kao kad dolazi žbir i izdajica, ljigav netko, obilježen i proklet.

Sâm. I što je najgore, ja i jesam sâm. Jedni su me odbacili,

drugi me nisu prihvatili — i tu na toplom jesenjem suncu spoznajem, da za mene nema mjesta ni s ove ni s one strane zida, da je moje mjesto u meni samom.

Sâm. Tako stojim iza zida, iza osamljena čempresa i gledam

njih koji nisu sami, ili im se bar tako čini. Uza me teče prašnjava cesta i tuđi, sasvim tuđi koraci po

njoj. Dođe mi da zaustavim te korake, bilo koje korake, korake prve djevojke i da ih učinim svojima.

— Djevojko, stani samo časak uza me, nasloni se sa mnom na zid, da nas opaze, da mi pozavide na tebi i na slobodi. Ne boj se. Čim nas ugledaju, odšetat ćemo bez riječi i razići se, nepoznati kao što smo i bili.

Kad bih joj to i rekao, ne bi me razumjela, ne bi se zaus-tavila. Produžila bi bez riječi, a možda bi me i pogrdom nazvala.

Tuđa djevojka, koraci tuđi.

11

Ali ja nisam došao ovdje da kukam nad vlastitom samo-ćom, nego da ih zaslijepim sjajem slobode. Kako ću ih zas-lijepiti ovakav snužden i siv, ižvakan u ižvakanoj odjeći!

Najednom osjetih kako tisuće slatkih iglica struji kroza me: ugledah starijega prefekta.

Sada je čas da se iziđe iz sjene čempresa, da se uzdigne glava, da se pogleda s visoka.

Više nisam sam. Prkos je moj uza me. S posprdnim smiješkom šetati uz ogradu i čekati izazov.

Ne izazivati, čekati. Dugo i strpljivo, siguran da će onaj žandar čim me primijeti, žandarski zagrmjeti:

— Što ti tu radiš? A meni će srce mlatarati, eh, ludo srce pod ledenim

mirom oholosti. Omjerit ću ga s visine i reći: — Gospodine Kalajziću — neću mu reći ni »velečasni«,

ni »Don Ivane«, ni »stariji prefekte«, nego upravo tako — Gospodine Kalajziću, u prvom redu, ja za vas nisam »ti« nego »vi«!

— Gubi se! — prosiktat će on, onakav brzoplet i jedljiv. — Ah, kako ste uljuđeni i profinjeni, gospodine Kalajzi-

ću. Morali su vas odavno unaprijediti. Tako bi vam divno pristajale zvjezdice žandarskoga narednika.

Na to će on pritrčati zidu, popeti se na onu gomilu kamenja i izmahnuti na me pesnicom.

I dok budemo stajali tako, jedan nasuprot dragome, s godinama mržnje u očima, ja ću mu sasvim mirno pljunuti u gubicu. Njegova ruka, podignuta na udarac, jadno će se saviti i obrisati pljuvačku. A ja ću preko zida doviknuti svojima: »Operite žandarskog narednika!« i paunski odšetati niz ulicu, koja više neće biti ni prašnjava ni tuđa.

12

Iziđoh iz zaklona i s izazovnim smiješkom naslonih se na zid upravo u času kad mi je stariji prefekt bio najbliži i okrenut licem. Sad će podviknuti.

Ali umjesto njega podviknu kanonički nećak Drviš: — Eno Meridijana i paralela! — Nevton! — ispravlja ga ozbiljno Merćep mojim dru-

gim podrugljivim nadimkom. Kalajzićev pogled, oštar i neprijateljski, ukrsti se s mojim. Sad će! Ali on, umjesto da se prodere: »Što ti tu radiš?«, okrene

mi leđa i podvikne na njih: »Što ste stali! Igrajte!« A oni, poslušni kao jagnjad, nastaviše ludovati s loptom i ne pogledaše me više.

Tako! Nakon šest godina zajedničkih ručaka i zajedničke tuge. Tako! . . . I ne pogledati više. Kao prebijeno pseto vučem se uza zid sjemenišnih igra-

lišta, prezren najgorim prezirom: neopaženošću. I kao prebi-jeno pseto tko zna kamo bih se odvukao, da me nije spasilo zvono, ono prokleto, bezdušno zvono, koje je šest godina sadistički nalagalo: »Moli!« kad ti se igralo, »Igraj!« kada ti se molilo.

Stotinu i osamdeset vriskova stade se naglo prorjeđivati, a onda i posljednji utihnu, stotinu i osamdeset pri koži oši-šanih tjemena ponizno pođe za brončanim zvukom zvona, oborenih očiju i savijenih šija.

Stega. Stožina o koju sputavaju bijesno ždrijebe da ga pripitome; taklja o koju vežu mladicu da ne divlja po zemlji kao vrijež bundeve. . .

13

Ne, to nije ova stega. Ova je stega stvorena za samu sebe, ova taklja ne služi da pomogne trsu do sunca, nego da nju trsovi pridrže.

I sad mi se moja pustošna sloboda opet činila golema, pregolema i napučena čudesnim, poznatim i dragim.

Nigdje zida. I nigdje zida. . . sve do obzorja.

14

PUTOVI ISTI, A VIDICI RAZLIČITI

Šest dugih godina, šest još dužih spavaonica u kojima stražari Bog, muk, prefekt, crveno svjetlo i strah od povrat-ka k ovcama, šest dugih spavaonica s trideset i više kreveta napunjenih do kože ošišanim dječacima, zgusnulo se u jed-nu malu, majušnu sobu, u kojoj osim postelje i noćnog ormarića ima tek toliko prostora, da se otvore vrata.

Nema crvenoga svjetla ni mačjih koraka starijega prefe-kta, koji s hodnika vreba na svaku tvoju riječ, na svaki šapat, na dah. Ovdje možeš ugasiti svjetiljku kad zaželiš ili je držati zapaljenu svu noć, i svu noć brbljati s drugom s desna i s drugom s lijeva, ali zlo je u tome što. . . što je čovjeku uvijek zlo: tamo si imao punu košnicu drugova, a morao si šutjeti; ovdje možeš brbljati svu noć, a osim sebe nemaš nikoga, ni druga s desna, ni druga s lijeva, nikakva druga.

Ovo nije ni sjemenište ni tamnica, nego djevojačka sobi-ca u stanu poštara Marka.

Pa ipak je bolja, neuporedivo bolja ova sobica do kuhi-nje i do druge sobe iz koje se kroz tanki zid čuje visoko piskutljivo slovkanje: »Danas je prije podne Dr Maček —

15

čast mu svaka — primio Dra Pernara i Barišu Smoljana — jadni Bariša. . .«

To željeznički ložač Marin čita »Hrvatski dnevnik« i usput daje svoje primjedbe i umetnice, a te se nikada nisu odnosile na događaj nego uvijek na čovjeka, i uvijek su bile iste: »Dr Stojadinović — đava’ ga materi odnija — doputo-vao. . . Princ Pavle — tovar ka’ i ćaća — primio. . . Rudolf Herceg — lupež, ma naš čovik. . . «

Ali draž njegova čitanja nije bila u tim ukrasnim prirep-cima ljudi s prve stranice, nego u onome »Dr, dra, dru. . .« koje je upravo tako izgovarao, ponekad odvojeno, a pone-kad kao sastavni dio imena: Drmaček, Drupernaru. . . Meni se to toliko dopalo, da sam ga još iste večeri pozvao Drma-rin, a malo kasnije Drbakonja, jer zaista bijaše zdepast i zbijen kao bak.

Ta noćna čitanja bijahu nepresušni izvor radosti i smije-ha. A on sam bijaše najveća i najdraža radost. Lice okruglo i spljošteno poput pogače, na njemu dva oštra proreščića iz kojih gvirkaju dvije nedužne crne bobice, dolje još jedan proreščić, uzak, dugačak i ravan sa zubima poredanim u ravnini. . . a negdje nasred pogače mali pokošćeni vrganj, na dva mjesta prokljuvan crvom ili kljunom ptice. Uške, hlade-tinski prozirne, kao da su se prilijepile uz pogolemu glavu, bijahu i odviše dražesne, a da ih čovjek ne bi uključio u zbirku radosti.

A ne bijaše radost samo za me, nego i za čitavo susjeds-tvo. Svi su mu se smijali i svi ga voljeli. Mrzio ga nije nit-ko, jer, kažu, da se prostodušne i ne može mrziti.

Svako bi ga jutro poštar Marko s namještenom ozbilj-nošću upitao: »Šta je nova u pulitici?« On bi mu s isto tako namještenom srditošću odgovarao: »Pulitika je kurbetina, i ne dovodi mi je u kuću!« Zatim bi stidljivo nadodao: »Eno

16

vam novine na postelji. . . ja baš nisam sve popamtio.« Ne sve, nego ništa nije mogao upamtiti, a takvu je golemu, pregolemu glavu imao!

Ali bilo je mnogo noći i mnogo gladnih lokomotiva u njima. Tada se nije čulo visoko piskutljivo slovkanje. Bio je muk kao u sjemeništu, bila je samoća, ali neka drukčija samoća, topla i gibljiva, ispunjena sviješću da u drugoj sobi hrče poštar Marko s potkresanim brkom i glasom ozbiljnim i dubokim kao najdublji bunar. Do njega debela i pomalo brkata šjora Klemica koju je ložač neprestano bockao:

»Ubij oca i majku, pa oženi Makarku.«

Jer je iz Makarske bila. U trećoj sobi njihova djeca: dvadesetogodišnja Senka, ljepotica gizdava, koja me podru-gljivo gleda i zadirkiva kao da sam derle neko, dok ja živ izgorjeh u sanjarenju o njenim ljepotama. . . prvoj, drugoj i trećoj. S njom je u sobi i nešto mlađa Blanka, te dvoje male dječice.

Divota jedna! Stoga i kažem da nisam sam, jer nema samoće u kući

napučenoj tako različitim ljudima i tako različite dobi, nema samoće pod krovom zadojenim primamljivim mirisom vječ-no izazovnog ženskoga, pa makar ništa ne bilo osim toga mirisa.

A taj je miris i u stanu iznad, i u stanu ispod, u dvorištu i na ulici. . . čitav je grad prožet tim mirisom koji vraški vabi. I školske klupe muške i jedine klasične gimnazije natopljene su tim mirisom i toplinom mladih žena, realkaši-ca, koje ovdje imaju popodnevnu nastavu.

17

— Tko sjedi u tvojoj klupi? — pita me Stanko ćićaste kose.

— Ja, da tko drugi! — Koja ženska, budalo? — Ne znam. — Ne znaš?! Upitaj je, pope, pa ćeš znati! Ostavljam u klupi papirić: »Ja se zovem Ivan«. »A ja

Ivanka« nalazim sutra na istom papiriću. Ivanka! Kakva divna slučajnost! Što kažem slučajnost! Premudrost sudbine koja će jednoga žalosnog sedmaša i jednu prekrasnu šestaši-cu sjediniti u ljubavi za čitav život! Dosta je bilo muka, žudnja, raspinjanja i naivnih ljubavi; čovjek je zašao u ozbi-ljne godine, i treba misliti na ozbiljno i vječno. Ivan i Ivan-ka. . . čitav život. . . huncutarija i čarolija. . . staza posuta cvijećem sve do groba. . . divota jedna. . . Istina, ja sam pokvaren i grešan, ali ja ću joj priznati da sam pokvaren i grešan, da sam nekoliko djevojaka poljubio i da sam jed-nom čak i prespavao sa ženom, a bio bih i drugi put da sam imao potrebnih trideset dinara. Ona će razumjeti i oprostiti, a onda ćemo čitav život letjeti kao dva bijela goluba — dva krila i jedan zagrljaj. Imat ćemo pun koš djece kao i poštar Marko, samo što ja neću za ručkom čitati novine i brundati kao poštar Marko, a ona opet neće obrkoviti, brbljati o cije-nama živežnih namirnica i neprestano nešto po kući sređiva-ti kao šjora Klemica, nego će mi sjediti na krilu, jesti sa mnom istom žlicom iz istog tanjura i milovati moje sijede — što kažem sijede! — srebrne vlasi. A srca će nam kuca-ti. . . Bože. . . kakva divna podudarnost!

Siguran u sudbinu, u kucanje srdaca i u stazu posutu cvijećem sve do groba, ostavljam papirić: »Kad ćemo se vidjeti?« »Nikada!«

18

Ne, sudbina se ne bi smjela ovako neslano poigravati s čovjekom.

Videći me snuždena i s zgužvanim papirićem u zamrloj ruci, Stanko me grune šakom u rame:

— Nemoj se rasplakati, krumpiru! Sve one pišu »Nika-da«, a onda: »U četvrtak — kod bolnice.«

Zatim zapjeva iz svega glasa:

»Žena je varljiva manje il' jače. . . «

— Je li ovo škola ili krčma! — zaurla profesor matema-tike koji je u taj čas ušao.

— Opera. To kaže Martinović, onaj Martinović što je došao od fra-

tara sa širokog Brijega, kaže mirno, ledeno, kratko. — Tko je to duhovit — više podrugljivo i kiselo izriče

nego pita profesor matematike. — Nitko — kaže Martinović mirno, ledeno, kratko, a

onda nastavi — Samo glazbeno naobražen. — Dosta, Martinoviću. — A glazbeno naobražen čovjek zna, da »Žena je varlji-

va. . . « nije ni škola ni krčma, nego arija iz Verdijeve opere »Rigoletto«. Poslušajmo!

I da mu nijedna žilica ne zaigra na kamenom licu stade fićukati napjev.

— Sjedi, Martinoviću! — strpljenje je bilo iscrpljeno. — Sjedam. Dok se čitav razred previja od smijeha, on sasvim ozbi-

ljno sjeda i ne skida nedužne pseće oči s neodlučna profeso-ra. Lupež jedan, kako može ostati ozbiljan u sveopćem

19

smijehu! Kasnije sam otkrio, da mangup dahće kroz nos i umjesto licem smije se trbuhom, kao trbuhozborac neki.

Inače, u školi je isto kao i u sjemenišnoj, isti predmeti, isti strah, ista obijest i smijeh, sve isto, samo malo drukčije. A nakon škole nema zvona, nema svetih sjemenišnih pravi-la, ni prefekta-žandara. . . Sloboda, sloboda, sloboda, bes-krajna i moja. Možeš učiti ako ti se uči, moliti ako ti se moli, šetati ako ti se šeta.

A meni se šeta, prokleto mi se šeta. Toliko je prostrano splitsko polje, toliko predugačka obala. . . toliko breščića, rupa i puteljaka kojima nikad nisam išao. Ne, nema više šetnje u određene sate i po određenim putovima. Ne Meje, ne Sv. Jere, ne oko Marjana, ne Špinut, ne Poljud, ne bro-dogradilište, ni Turska kula, ni Zenta! Ne šetnje na koje si išao kao članak u stoosamdesetoglavoj gusjenici pri koži ošišanoj.

Ne kao članak! Ne kao rebro! Kao čovjek! Sam i svoj. Ali. . . ali opet sam išao na Zentu, na Poljud, na Meje i

oko Marjana. Kao da su ti putovi srasli sa mnom, kao da su me zarobili. Ma kamo upravio korake, oni bi se sami od sebe vraćali i smirivali se tek na poznatoj stazi.

»Sve činiš da im se pokažeš, da im se nametneš« govori unutrašnji glas.

»I da izazoveš starijega prefekta« nadopunjava drugi. »Oni te i ne primjećuju, a ipak preziru« pjevuckaju dvo-

glasno. »Kako se može ne primjećivati i prezirati!« ljutim se ja. »Ti znaš« ciči prvi. »Ti zzznasss« piska drugi. »Ti znaš, ti razumiješ, ti patiš« pjevuckaju dlvoglasno.

20

»Šutite, slinavci, ili se povucite u sjemenište, a mene pustite da sjednem pod bor, na kamen, da uživam u djevoj-kama koje prolaze i u krovovima grada pod nogama!«

»Hihi! Odavde vidiš samo pusto more i puste otoke u daljini.«

»Čovjek vidi ono što hoće da vidi!« »A ti hoćeš samo stoosamdesetoglavu gusjenicu i nikako

ti ne uspjeva da je zapanjiš slobodom. Evo je. Gmiže. Prava gusjenica. Stoosamdeset »popića-govnića« kao crna trakavi-ca na žućkastoj cesti. Već proviruju prvaške glavice. Brže se izvali na kamenje i borove iglice, okreni se na bok i zapali cigaretu!«

Jest. Tako uvijek radim. Ležim na boku, odbijam duge dimove i gledam preko njih i preko obzorja, kao Sulejman neki Veličanstveni. Ali moja pažnja nije u središtu, nego na rubu vidnoga polja, na njima. A oni pokraj toga Sulejmana Veličanstvenoga prolaze kao pokraj turskoga groblja i ako nešto šapnu, šapnu: »Gledaj, kako se Nevton pravi važan!«

Da se bar ona Ivanka odazove, da prošeta sa mnom uz ovu stoosamdesetoglavu gusjenicu, bilo bi to stoput moćnije od dima cigarete. Ali žene nemaju razumijevanja za uzviše-ne stvari.

Kad prođu, vraćam se. Vraćam se šest godina poznatim putovima. Istim. Pa ipak ne istim. Evo ovaj kamen. Da sam u gusjenici, nikada ne bih mogao sjesti na nj dok se gusje-nica ne zaustavi i stariji prefekt ne dopusti. A sada mogu kad hoću, i ako hoću sjediti čitavo popodne, čitavu noć; i čitavo popodne gledati Čiovo, Šoltu i more, a čitavu noć brojiti zvijezde.

Sada je šest sati poslije podne. Oni su u kapelici i mole, a vani rumeno sunce zapljuskuje sivu žbuku kapelice, igra

21

se po staklima i vragoljasto se prevrće po napuštenim igrali-štima. . .

O, to pola sata večernjeg sunca! Sve je blistavo i pozlaćeno, sive litice Kozjaka i Mosora,

rumeni krovovi i bijela pročelja, i ova žuta raspucala ilova-ča do poštarove kuće, i ova fina, sitna, sitna prašina, što se poput malog, dražesnog, zlaćanog oblačića podiže pri sva-kom udarcu balote. . .

Oni mole i uče, a ja se igram na balote i podižem zlatne oblačiće prašine. I sasvim mi je svejedno, hoću li pobijediti ja ili bezubi električar Vinko, glavno je da pozlaćene kugle podižu zlatne oblačiće prašine, što veće, što veće. . . Učit ću kad zađe sunce, kad Markovi polegnu, kad kroz tanki zid Drbakonja nastavi svoje nepresušno: »Drmaček — čast mu svaka — primio Drapernara i Barišu Smoljana — jadni Bariša. . . «

22

O GRČKI, O JADE MOJ

— Vi ni čitati ne znate. Sjednite! To kaže nastavnik grčkoga, meni kaže. Mlad momak,

valjda je tek završio. Zove se Kravar. To mu dođe kao Cowboy, a cowboyi ne govore ni »vi«, ni »Sjednite!« Oni samo trzaju pištolje i poliježu te bez riječi. On nije ni cowboy ni profesor, jer osim njega nema ni jednoga nastav-nika koji bi nevoljnim đacima govorio »vi«. Svi ti govore »ti«. A kad ti govore »ti«, onda znaš da si »ti«, da si nitko i ništa. A kad se nekome koji je »ti«, koji je nitko i ništa, govori »vi«, onda to »vi« nije »vi«, nego »ti« na kvadrat.

Majko moja, bogu moj, propadosmo, pogotovu ja. Jer meni je grčki, tako reći, od praiskona bio Ahilova peta, bolje ja sam čitav Ahilova peta i živa rana. Kakve su to mračne sile poslale ovog mladog profesora, da me iz sed-moga razreda vrati motiki i ovcama, kakve to mračne sile i za kakve grijehe!

O grčki, jade moj, nikada te neću naučiti, makar znam da se Beta čitala Beta, a ne Vita, jer su ovce blejale »beee«, a ne »viii«.

23

Kako sam se samo strpljivo pripremao i kakvim sitnim, sićušnim, jedva vidljivim slovima prijevod u knjizi ispisao, da se sve to sruši pred jednim: »Sjednite !«. . . i ne ustajte nikada više.

Ovce i motika. Ne više ni ovce, ni motika. Pravo je imao moj otac, moj

dobri mlinar Petar: »Fakin i gradski lopov!« Ali Bog i moja pamet uvijek zasjaju u pravo vrijeme i

na pravom mjestu. Prije nego sjedoh pogledah profesora nekako tužno, žalosno:

— Gogogospodine ppp-profesore, ja mumumu-mu-cam. Razred, divni moj VII A, koji je za sitnicu praskao u

grohot, sada se nije ni nakašljao, a kamoli nasmijao. Rumeni oblačić sunu uz usko i fino lice profesora Kravara. — Oprostite — reče nekako smeteno, gotovo pokajnički

tronuto — molim vas, oprostite mi, ja nisam znao, ja, ja, ja. . . — sad i on promuca.

A meni, koji sam u sjemeništu navikao na »bratske opomene« i »opraštanja«, nije bilo neprilično oprostiti.

— Opraštam — rekoh i sjedoh. Na to on blago ispruži ruku prema meni, pokazujući da

ustanem: — Molim vas, prevedite. Ispisani prijevod poleti iz usta, kao iz jame jato uznemi-

renih golubova. Na sreću on je bio toliko zaokupljen svojim mislima, da nije prije mene primijetio moje čudesno ozdrav-ljenje. I tako na sveopću radost odmucah prijevod do kraja.

A mladi profesor samoprijekorno kimajući glavom izvu-če za se i za nas veliku moralnu pouku:

24

— Vidite kako se gadno može pogriješiti kad čovjek brzopleto sudi. Htio sam vašem kolegi dati rđav, a on je, kako ste i sami vidjeli, zaslužio vrlodobar.

I to je bio prvi i posljednji vrlodobar iz grčkoga u mom jadnom negrčkom životu.

Tek kad je profesor nestao s hodnika, provali suzdrža-vani smijeh iz divnog VII A. Čitav se razred smijao kao jedan i radovao se kao jedan što sam tako vješto i hitro zaskočio »novajliju«. I za divno čudo, Kravar mi se više nije činio strašilom koje je došlo da me uništi, da me vrati motiki i ovcama. Nije to strah i trepet i Murat II, nego mož-da čovjek meka srca i pomalo tužan kao i mi svi.

— Izvrsno si to izveo, rođače — kaže Martinović, a kad Martinović kaže, onda je to tako.

I svi su u toj prevari uživali kao i ja, i svakome se činilo da je on to sam izveo. Jer VII A ima nešto što nitko nema: čitav stoji iza svakoga, i što jedan učini kao da je čitav raz-red učinio. I kao što je jučer sjemenište bilo jedno, a čitav svijet drugo, tako je danas VII A jedno, a sve ostalo drugo.

Divni VII A! Danas je bio najdivniji. Danas je sve najdivnije i najblis-

tavije, danas je radost nesita i nezasitna. Večeras će se sve ovo što gori u meni preliti preko Pjace, preko naše đačke Pjace — riva je sluškinjska i mornarska — i ja ću se utopiti u tom moru mladih, toplih, nabijenih ljudskih tjelesa.

Pjaca, čarobna, jedinstvena, nezamjenjiva, nenadoknadi-va. . . biti u svima i svi u tebi, svoju malu toplinu grijati u ključavom kotlu velike ljudske topline. Nigdje se ne može tako osjetiti to utapanje jedinke u mnoštvo, utapanje baklje u razbuktali oganj, utapanje malog izdvojenog mirisa u golemi miris vrste; nigdje zov srodnosti nije tako zamaman i želja za stapanjem tako zavodljiva kao na tom izduženom

25

popločanom prostoru, omeđenu kamenim pročeljima starin-skih gospodskih kuća koje plemenitim dostojanstvom skri-vaju bijedu i dugotrajno propadanje.

Ukliještena tom otmjenom bijedom, zbijena u dvorede i trorede kruži ražvrgoljena mladost podjednako udaljena od sputane otmjenosti i pomisli na bijedu. Ne, ova mladost ne navlači na lice masku dostojanstva, niti je muči gladno danas. . . ovo su časovi njene svečanosti koja sve istiskuje osim smijeha i požara krvi koja vapi za oduškom. Zbijeni u dvorede i trorede svakog popodneva i svake večeri neumor-no kruže gusjenice učenika i učenica u tom otvorenom hra-mu ushita, zanosa i uznesenja.

Svoju malu zublju u taj požar, svoj izdvojeni miris u taj kotao mirisa, svoju želju u ta nedosežna ushićenja. . .

Svakog popodneva i svake večeri šetati s prijateljima sti-ješnjen u šarenoj gusjenici mladosti i dobacivati djevojkama — to se zna — riječi pametne i duhovite:

— Šinjorina, vuče vam se peta za nogom. — Ajme, zaboravili ste oprati oči! — Kome ste ukrali te dvije kruške, ili možda jabuke? — Drugi put ih sakrijte u torbu, a ne pod bluzu. One nam isto tako pametno i duhovito uzvraćaju: — Mulac! — Mandrilo! — Gubo od gube! — Pitaj mater ’di je krala! I tome slično. Uostalom nije važno što govore, važno je

da govore, da čuješ ženski glas, da izbliza gledaš vrckanje njihovih stražnjica i pletenica, da kroz bluzu naslutiš »ukra-dene jabuke«, da osjetiš miris ženskoga i svoju pripadnost

26

njemu. O kako miriši to mlado žensko, kako čitava Pjaca miriši, širi ti nozdrve i čini da krv mahnito udara o sljepoo-čice. Ljeti su ti mirisi još luđi, još pijaniji.

Makar znaš, da od čitavog tog roja vitkih, vrckastih i mirisavih djevojaka nećeš nijednu prevrnuti — za prevrtanje su kurve, a za njih opet nemaš novaca, pa si i dalje na onom na čemu si i u sjemeništu bio — ipak te prožima neka nes-lućena naslada od same blizine djevojačke i svaki te čas zapljuskuju topli, pijani valovi i vrtoglavica te hvata. . . večeras i trostruka vrtoglavica.

Onda odnekud iznenada poput vodoskoka i cijuka bijela metala, šikne u nebo zvonko: »Mi-mi! Mi-mi-mi-mi-mi. . . «

»Caruso«! Kažu da se zove Marin, da je bio dobar drvodjelac, a to

bi i ostao da nije bilo prokletih Splićana. A prokletim je Splićanima potrebniji jedan »Caruso« nego stotinu drvodje-laca — oni mogu biti i bez bana i bez biskupa, i bez kralja, ali bez »ridikula«, bez gradske budale grad bi više sličio grobnici nego ljudskom naselju.

»Ridikul« im je potreban koliko zrak i voda — govorio bi poštar Marko onim svojim sigurnim glasom koji obično imaju časni, a po tome i oštri, osudljivi starci — ako ga nemaju, oni će ga stvoriti, jer bez njega ta čudovišta u ljud-skoj spodobi ne bi mogla živjeti, već bi se potrovala od nekih neljudskih plinova što nastaju u njima, a kojih se oslobađaju jedino preko kakva jadnika koji je sam od sebe budalast ili ga oni budalastim učine. Kaže da su u tom »činjenju« u tom prerađivanju majstori nad majstorima. Eto, veli, da je i taj »Caruso« bio radišan mladić i vrijedan sto-lar. Pjevao je kao što pjevaju svi mladi ljudi. A onda je gamad besposličarska krenula na đavolsku rabotu. Najprije prethodnica. Uđe u radnju, zabije ruke u džepove, gleda

27

kako strug leti po daski, kako se čovjek znoji i muku pjes-mom olakšava. Onda ovaj lupež naćuli uši, trgne dva tri puta glavom natrag i zagleda se kao u čudo: »Marine, boga-ti. . . Kakav glas!. . . « Sutradan opet zamišljeno, zabrinuto, zanosno: »Kakav glas!« Onda dođe drugi i treći gad: »Kakav glas!. . . « To traje danima, polagano, strpljivo dok ribica ne proguta udicu. A kad proguta, onda uz potrebno dostojanstveno držanje dovode »stručnjaka«, »maestra« koji sav dršće oa nenadana otkrića: »Mladi čovječe, mladi čov-ječe. . . Takav glas! Takav glas! Jednom u sto godina. . . Takav je glas imao samo božanski Caruso. . . « Onda opet polagano, strpljivo, mjesecima: »Scala ili blanja! »Pjevač ili drvodjelac!« »Caruso ili mandril!« I tako ga opiju, izlude, upropaste. I sada umjesto da radi svoj posao, on reve ko magare, a oni ga u tom revanju revno podržavaju i guraju sve više u propast iz koje nema povratka. I kad bi se njega, poštara Marka, pitalo, on bi svu tu žgadiju — kao u stara doba — na stup sramote, pa pljuj i udaraj!

Htio sam reći, da to i nije bogzna kakav grijeh, jer »Caruso« i ne zna da su od njega napravili budalu, ali sam se suzdržao da se sveti gnjev poštara Marka ne prebije pre-ko mojih leđa. Starost nekako sumnjičavo gleda na sve radosti koje su istrošile njenu prethodnicu i svele je na nemoć.

Pitam ja tu starost poštara Marka što bi bio Split da nema »Carusa«! Bi li taj »Caruso« bio sretniji da čitav bogovetni dan dirinči uz pile i blanje ili da ovako gospodski šeta Gospodskim trgom — kako se negda zvala Pjaca — i nasmijava stotine mladih smjehova! Čim se izvije ono nje-govo čudesno veselo »Mi-mi«, čini se da neki novi trnci zatečene potresu, a mladi smijeh puste mladosti postaje još mlađim i nasmijanijim. Tada je i »Carusu« toplo oko duše: ta tolike je jednim jedinim poklikom usrećio!

28

Vraga mu je toplo! Vraga on misli na tuđu sreću! Njemu je glavno da nabije »poštovanu«. Jer taj je lukavi »dvorski luđak« svoju ulogu »dvorski« i shvatio: on je sve te svoje poklike, pjevatanje i ostale ludorije tako spretno unovčavao po krčmama i kavanama, a možda je poneku i u crkvi pro-dao, i tako milostinju, svecu namijenjenu, u svoj džep okre-nuo. Sve u svemu pošten posao: »luda« je zabavljala »dvor«, a »dvor« je dobro hranio i još bolje oblačio svoju »ludu« s podrezanim brčićima i u smijeh i pjev razjapljenim ustima.

Ne, on nije prosio, on je tražio, on je zahtijevao. Za poklike, za podvale, za izrzane pjesme, za povučene ugovo-re. Oni koji su imali najviše novaca, ti su ga redovito okru-živali i zabavljali se na njegov račun, podvaljivali mu, izi-gravali ga i plaćali. Sklapali bi s njim zamamne ugovore o velikim turnejama, ali u posljednji čas, kad je već sve bilo spremno, a on sav blistao u svečanom odijelu i s putnim kovčezima, uskočila bi neka viša sila i obezvrijedila ugovor. Tada bi on bijesno zatražio odštetu od sviju, i od onih s kojima je sklapao ugovor i od čitave vojske »obožavatelja« koji bi se sjatili na ispraćaj s poklicima i bacanjem šešira. Kad bi njegov gnjev, čvrsto okovan psovkama, dosegao vrhunac, počeli bi padati prvi metalni dinari i padali su sve dok se taj gnjev ne bi rasplinuo u zadovoljstvo.

»Mi-mi. . . « Neka mu je sa srećom! Neka je svima sa srećom! Danas

sam i sâm beskrajno sretan. . . O, grčki, o jade moj, tako si me usrećio, da bih svu tu sreću najradije prosuo po grupama osmaša i studenata što uvijek o nečem mudrom raspravljaju ispred »Automata«, po svoj gospodi i gospođama što pred kavanom »Matić« utapaju sate dosade, po onim sijedim starcima i staricama što sa svih prozora s tugom gledaju ovu

29

šarenu savitljivu gusjenicu mladosti, što kruži, kruži, kru-ži. . . da oduši, da se umori, da zaspe.

30

AVAJ, KAKVO PRKOŠLJIVO MOMČE

— Vjeruješ li u Boga i Hrvatsko pitanje? — zaskoči me iznebuha Slavko, momak beskrajno duge i uske glave na još dužem i užem vratu, kad smo se jednog jesenjeg predvečer-ja sreli na Pjaci.

— Nu! Što treba i pitati! Dašto, nego vjerujem! — rekoh nekako uvrijeđeno kao usidjelica kad joj spomenu djevičanstvo.

— Kad kažem »Bog i Hrvatsko pitanje«, ti znaš o čemu govorim.

— Naravno, da znam! Za svaki slučaj ja uvijek sve znam. Istina, ne znam

mnogo, ali znam da ni drugi ne znaju mnogo više, a pame-tan čovjek — ugni se malo lijevo, malo desno, malo napri-jed, malo ustranu — u svakom razgovoru može pamet oču-vati. O Bogu znam koliko jadni smrtnik može znati, a o Hrvatskom pitanju da je u mnogočem nalik Bogu: oboje od iskona i oboje otajstveno i vječno.

— E pa kad znaš, onda mi reci jesu li Hrvati narod? —navaljuje bjedoliki.

— Nu! Dašto, nego narod! — A ima li narod pravo na zemlju, na državu, na život?

31

— Jedino Kaligula nije tako mislio. Stoga mu je i preos-talo samo da uzdiše:

»O zašto narod nema jedne glave, da jednim mahom Cezar mu je srubi!«

On to preču i učini se kao da razmišlja. Imao je lice bijelo poput papira, i ruke bijele, i čitava mu je pűt zračila nekom alojzijanskom bjelinom. Mršavo mu se tijelo nije okretalo ni lijevo ni desno, uvijek je išlo ravno naprijed za pogledom uprtim u prekogrobno, nedokučivo. Nikada nije gledao u oči. Je li se stidio ili bojao, ili je zaista bio s one strane ovozemaljskog obzora? Prezirao nije.

— Drago mi je — reče nakon duge šutnje — što nisi kao drugi sjemeništarci s mantijom odbacio i vjeru.

— Tko osim luđaka može zanijekati Boga?! — Mnogi. Ponajčešće vi, otpali sjemeništarci. Istina,

mnogi dolaze i k nama, ali mnogi se prodaju režimu, a mnogi i u crveno more naglavce uskaču.

— Što se mene tiče. . . — počeh, ali on me prekinu. — Dobro je — reče — da je tako. A kad je tako, ja ću te

upisati u Katoličku akciju, zapravo u Križare. Tamo ćeš popuniti i produpsti znanje slušajući sveta i učena predava-nja, čitajući knjige o vjerskim, društvenim, političkim i svojevrsnim problemima. A ima i letaka.

Ja sam mu rekao da se u sjemeništu društvenim nauka-ma bavio Merćep, a političkim Kadić i Jakša. Davali su i meni nekakve brošure MOSK-a i neke druge svojevrsne knjige, ali mi nisu ležale. Ili su bile dosadne ili svojevrsno nerazumljive. Nisam ti ja, velim, za nauku i njezine muke. Moje su muke drukčije. Boležljive. Ja ti pišem tugaljive

32

pjesme i još tugaljivije pripovijesti o gladnim i popljuvanim ljudima, o ovo malo raskalašenosti u bijedi.

— Svejedno ću te upisati. — Upiši — kažem — upiši, brate, to mi je jedina želja.

Upiši, brate, iz prkosa. Ti zapravo i ne znaš kako je bilo sa mnom i kakvu mi pogolemu nepravdu nanesoše. Zapravo, to je grijeh koji vapi osvetu pred licem Božjim: tlačenje ubogih i sirota, i sirotnog podmlatka svećeničkog. A potla-čiše mene i oca mojega popljuvaše. . . i gornja mu je usna drhtala. . . i podrezani brk, a sunce kroz lišće. . . djevojčice su prolazile. . . Fakin i gradski lopov. . . Onaj glupan Kalaj-zić, kakvo besmisleno ime. . . i on ima nešto reći u ime Boga. . . Bježi, brate, i on meni da sam propao čovjek, blu-dnik, buntovnik, i tome slično. . . otrovan korov u sjemeniš-nom cvijeću. . .

On me pogleda, prvi put za čitava razgovora, pogleda neodlučno:

— Valjda je ipak imao neki povod? — Povoda uvijek ima, kao ubojstvo Ferdinanda u Sara-

jevu i otmica Helene lijepe, ali, brate, čovjeka ne smijemo tražiti u povodima nego u duši. Na povodu se, bolan, marva drži, a ljudi imaju, kako bih ti rekao, svoju određenost.

— Vjerujem ti, ali ta tvoja mržnja. . . Kršćani moraju opraštati.

— I Kalajziću? — I njemu! Milosrđe je vrhovni zakon. Na to mu rekoh da svako milosrđe, pa i ono Božje, ima

svoje granice preko kojih ne može ni Bog ni čovjek. Makar to naoko ograničavalo neograničenu svemoć Božju, ipak je tako, jer eto ni on nije mogao odvratiti gnjeva od Sodome i Gomore i od mnogih drugih gradova, kraljeva, careva i

33

naroda. . . ni On nije mogao do kraja biti milosrdan. Pa kad On nije mogao, kako ću ja, kako će njegovo nevrijedno i kukavno stvorenje. A ako bih se i uspio smilovati, sasvim je sigurno da bih sagriješio grijehom oholosti, jer bih bar na časak pomislio da sam milosrdniji od Boga. I onda da se zbog Kalajzića strovalim u pakao?! To bi svakako bila bes-primjerna glupost. Bolje je ovako. Ja ću ga lijepo mrziti i upeti sve snage da dokažem njemu, ćosavcu ravnatelju i svima da su pravednika osudili. . . i postat ću pop, makar se poturčio.

On na to reče, da govorim gluposti, jer kako ću postati pop ako se poturčim?!

— To se, znaš i sam, tako kaže — velim — a to hoće reći: i kad ne bih vjerovao, postao bih pop. . . iz prkosa!

— Ako je samo iz prkosa. . . — povlači se čestita uska glava na još užem vratu.

— Nije samo iz prkosa, nije. . . — govorim bez žestine, klonulo — nije samo iz inata, život me je, brate, izmorio, izudarao, ogadio. Ove moje mlade godine ne znače ništa. Ja sam ti starac.

I nije to prenemaganje neko lažno. Nego ima takvih časova. . . a ja sam sav u časovima. Kad se smijem, onda se zaista iskreno smijem i čini mi se da nikada u životu nisam zaplakao; a kad plačem, onda mi se opet čini da se nikada nisam nasmijao. Gdjekad sam mlad kao novorođenče, a gdjekad stariji od dida Klepuzine. . . Tako podatno klizim u raspoloženja i tako se pogano u njih utapam, da sva svoja jučer i svoja sutra bojim nasmijanim ili rasplakanim bojama svojih danas.

— Ne shvati me krivo — vučem se iz tih raspoloženja — nije me, brate, ogadio život kao život, nego ovaj svjetov-

34

ni život varljivih naslada. Razočarah se u ženama. Ne daju kučke jedne, milosrdno djelo neće da učine.

— To je smrtni grijeh, a ne milosrdno djelo — sijevnu bljedoliki, sijevnu kao mučenička aureola od varnica.

— Nažalost, tako je — kažem nesretno, a onda nastavim — ali ipak mi se čini, da su pri sastavljanju smrtnih grijeha i djela milosrđa nešto pobrkali. Jer ako je milosrđe: nahrani-ti gladne, napojiti žedne, zaodjeti gole i štotigaznam, onda je milosrđe i smiriti zblanjene i zaobadane!

— Treba ugušiti strasti — protisnu nekim promuklim glasom, a meni se čini da je i na dnu njegove duše uteg od istoga olova.

— Što koristi gušiti — rekoh — kad onda dvostrukom snagom izbijaju, kao podrezana kupina i svakovrsni korov.

— Žena je pakao čovjeku! — reče on. — Kao da ja to ne znam — velim — kao da ne znam da

se sam đavao u njoj nastanio. Ne znaju ti žene patiti ni uzvišene osjećaje njegovati. Nijedna se nije uz zidove vera-la da me u lakat poljubi, a ja, bogami, jesam, pa ništa. . . I pisma sam pisao, a ona ih slala drugome. I uzdisao, i jad jadio, i molio i zaklinjao. . . A one mrtvo hladne. Ne daju, kučke jedne! I onda sam skucao tri banke i otišao kurvi. . . Eto, sad znaš sve! Sve sam okušao i u svemu se razočara-o. . . osim u prkosu. Vodi me, brate!

Ali on me već doveo. I evo me u Velom Varošu, u kući župnika sv. Križa, evo

me među božjim sirotanima skupljenim iz svih razreda, iz svih krajeva, iz svih staleža. Meni se učini kao neko laičko sjemenište, neko slobodno sjemenište u kojemu nema zvona ni mirisa lizola pomiješana s mirisom skorupa bijele kave i amonijakom, straha od brananja mantije starijega prefekta,

35

ni sleđena lica mitronoščeva. Ovdje nema čak ni kanoničkih nećaka pekmezara. Ovdje nema ništa osim sirotinje, Boga i Hrvatskog pitanja. A najviše me privlači ta božja sirotinja — kao i ja i gora od mene — u ponošenu odijelu, obuvena u najjeftinije Batine cipele, bez kape i ogrnjača. Divno je to biti među svojima i znati, da samo siromasi imaju čisto srce, koje je jedino dostojno da slavi svoga Boga. »Prije će deva proći kroz ušice igle, nego bogataš ući u kraljevstvo nebesko«. Čini se da to bogataši znaju, pa i ne pokušavaju. Dobro je što me je Slavko doveo ovamo, što me je obzidao siromaštvom i molitvom, pobožnošću na koju te nitko ne sili, vjerom koja plamti sama od sebe i od tolikih mladih i plamenih srdaca. Taj će golemi požar tuđih vjera podržati moju, sačuvati me od bezbožna svijeta i njegovih zamka, sačuvati me ove dvije godine, da se mogu očeličen i preka-ljen posvetiti Bogu i dokazati prefektu-žandaru, da su osudi-li pravednika. . .

O, bit ću pop, bit ću pop. . . sacerdos in aeternum, pop zauvijek, pop navijeke!

36

SENKA I DRBAKONJA IMAJU POSEBNA MIŠLJENJA

Život je i opet lijep. Na vidiku nije neprijateljski brod, nego ljubav. U klupi pisamce složeno i namirisano, a prije toga sigurno i poljubljeno. Piše: »Zašto se ne javljaš?« I ništa više ne piše. Ali to što piše zvoni svim zvonima ljuba-vi. I ništa se ne čuje osim tih zvona, i ništa se ne vidi osim lica osuta baršunom maćuhica, dok su usta zasićena kiselka-stom slatkoćom podavanja. U dugim toplim njihajima sreća plovi u vječnost.

To! Baš to ću napisati. »U dugim toplim njihajima sreća plovi u vječnost, Ivan-

ka moja, anđele moj. . .« Tako. Krasno. Prekrasno. Pjesnički. I za kuhinjskim sto-

lom poštara Marka, pokraj svih tih tanjura i zdjela oblijep-ljenih ostacima kupusa, krumpira i oglodanih kostiju, rađa se poezija čista kao vatra, a ne kao smrdljivi čovjek, ulijep-ljen u sluz i omotan sluzokožom. Koliko će dragih suza poteći ovim slovima kad ih bude čitala! Ne, to ne bi valjalo. Tinta će se razliti, i od sve te poezije ostat će samo zaprljan papir. A opet bilo bi nezgodno napomenuti, da prije čitanja

37

pod nos podmetne maramicu. Neka se prlja, bogati, i onako će dobiti samo prijepis!

U tom času prolomi se za mojim leđima obijesni Senkin smijeh. Dok je mene zanos vucarao po Parnasu, ona se krišom dokrala i sada kočijaškim smijehom ismijava svu tu ljepotu, i da je još više ublati i unizi s kočijaškom je pjes-mom uspoređuje i iskreveljenim glasom zavija:

»Matija moja, oj, bogu moj. . . «

A ja u zemlju od stida. Ne stidim se svoje poezije, nego toga što netko stran i nezvan moje skrovite osjećaje otkriva i samim me tim nekako unižava i obezvređuje. Čovjek, kažu, mnogo teže izlaže ljubav nego mržnju, valjda zato što ljudi posljednju lakše razumiju i brže prihvaćaju, kao što slađe čitaju živote razbojnika, nego živote svetaca. Stoga promucah:

— Ne pišem to ozbiljno, nego. . . eto, proučavam dečki-ce — baš tako rekoh dečkice, a ona, sotona paklena, uhvati se za to kao dijete za sisu.

— Pope moj, dečkice? I kud baš dečkice, moj pope? Ne bi li i mom curanu takvo dražesno pisamce sastavio?

Onda se rasplesala po kuhinji vrteći se poput zvrka i pjevajući onim odvratno iskreveljenim glasom, koji bi i mrtvaca razbjesnio:

»Dečkice moja, oj, bogu moj. . . «

— Umukni! Mora da sam krvavo podviknuo, jer se odmah zaustavi,

a uslijed toga zaustavljanja one joj se vražje grudi vraški zatresoše. Moj bijes splasnu kao da ga nikad nije bilo. Tko

38

zna kojim je čulom to osjetila, pa postade objesnija nego prije.

— Ja ne proučavam dečkiće, moj pope, ali zasigurno znam da će ona tvoje pismo pokazati čitavom razredu i da će čitav razred zajedno s njom pjevati — i opet se stade bijesno vrtjeti i zavijati:

»Matija moja, oj, bogu moj. . . «

— Što si se uzbjesnila, pogrdusino — prodere se, tobože ljutito šjora Klemica koja je u taj čas ušla u kuhinju.

— Mama! — zaciča Senka i baci joj se oko vrata — Pop nam proučava dečkice.

A šjora Klemica, kojoj su razgovori o tim muško-ženskim stvarima jednako prijali kao i pašticada s njokima, odmah prihvati igru:

— Kaži, pope, svojoj Klemici je li proučavaš štrkaljice ili guzare?

— Mama! — zgranuto će Senka — Drugi ti put neću ništa reći. A ti, pope, dođi da te sestra nauči kako se postu-pa s djevojkama.

I povuče me u moju sobicu, koja se nalazila odmah uz kuhinju, i počne mi povjerljivo šaptati kako djevojke ne vole kojekakve priglupe pjesničke riječi, nego ono nešto što oko srca stvara neku toplinu i odabranicu nekako izuzetnom čini, kao primjerice onaj šlager iz filma »Pastir Kostja«, za kojim sve djevojke benave:

»Na svijetu ima mnogo žena, ljepota gleda odasvud. Al’ srce traži samo jednu, za jednom čezne puna grud.«

39

— Ako ćeš pjesmu — dobaci kroz otvorena vrata šjora Klemica — onda, moj pope, lati se one što svako žensko srce lomi — i zapjeva »Ramonu« uz veseli zveket prana suđa.

— Mama, pop valjda neće udvarati tvojim vršnjakinjama — i nastavi gotovo šaptom — Ili joj zapjevaj onu drugu, zbog koje se svaki čas poručnici ubijaju — I zapjeva vapijući:

»Tužna je nedjelja, mada je cvijeće svud, čekam te, dragana, al’ sve je uzalud. Posljednje nedjelje dođi mi, dragana: nade su slomljene, znam da ću umrijeti.«

I, lopuža jedna, proplaka od žalosti, kao da je i sama poručnik neki koji će se ovoga časa u barskoj loži ustrijeliti.

Na vratima se ispriječi široko, dobrodušno Drbakonjino lice — kad li je u kuhinju ušao, da ga nisam čuo — i kroz onaj vodoravni proreščić pod šiškom od nosa upita:

— Uči te vironauk, prdekteru? Šjora Klemica se stvori iza njegovih širokih ramena s

licem naduvenim od suzdržana smijeha: — Reci mu ti koju, možda će mu više koristiti. Kakono

je bilo s Maricom? — S Anicom — ispravi je Drbakonja, ali joj ne odgovo-

ri, nego se obrati meni — Ne slušaj ti ženske nagovore. I Adam ji’ je sluša’ pa ga je vrag odnija. Pijesmice pripusti ptiječicama, i Bog im pripušća, a ti se u’vati svoga posla. Drmaček, čast mu svaka, u pulitici ima pravo: raskopčaj lajbek i čekaj. Kod žena ti je druga pulitika: raskopčaj i navali! Samo ti nju zgrabi, s njom na tender, pa šta komu bog da.

— Vrag te odnio, otkud njemu tender?! — smije se šjora Klemica i pljeska ga po ramenu.

40

— Sve je tender, ako je zgoda. I nema tu mile-lale, nego nasrći, brale! Kakve vražje pijesmice! Ili baš ako ’oćeš pijesmicu. . . Kako se zove?

— Ivanka. — Ivanka? Može i tako. Staneš lipo do nje, opreš joj se

bokom o bok, pri’itiš ruku priko ramena i zapivaš: »Oj Ivanko, Ivančice, da ti ljubim bilo lice«, pa drp. . . za cice. S njom priko ugljena, pa nek đavo nosi!

— Ma kakav ugljen! — opet će šjora Klemica — Gdje je njemu ugljen!

— Kažem ti, ženska glavo, i korito je pladanj ako je u njemu pečeno prase.

Ali Ivanka nije pečeno prase, ni kakvo zvrkasto plesalo i šlageralo, nego jedno divno latičasto stvorenje, sazdano od sama mirisava dašenja. Tako ću joj i napisati:

»U dugim toplim njihajima sreća plovi u vječnost, jer si mi se javila, nikad viđena ljubavi moja, stvorenjce moje sazdano od latica i prekomjerno mirisava dašenja. . . «

I sada ovo stvarno treba još samo malo dokititi.

41

TO JE KLASIČNA GIMNAZIJA, A NE PURE I MLIJEKA

Klasičar! Pritisni čitavu Pjacu pustom mladošću i umiješaj u nju

samo jednog jedinog klasičara i dođi meni, pa ću ti ga odmah pokazati.

— Kako si ga prepoznao?! — i oči će ti biti lopari, kolobari.

— Zrači. — Što zrači? — Zrači među milijunima vodoravnih, zrači, brate, on i

klasična mudrost iz njega, brušena misao grčka i latinska, rečenica kristalna, od ureščića i zavrzlama oprana, zrači, brate, tri tisuće godina kulture ove naše, zrači kroz rukave poderane i opuške tuđe.

Tako bih rekao tebi, kao i Zvonku, realkašu. Taj Zvonko, jadni Zvonko realkaš, stao mi se razmetati

pustom matematikom i fizikom i uopće znanostima prirod-nim i priplodnim, u kojima, tobože, odletješe ispred nas kao tane ispred puške.

42

— Ne prči se — kažem — plahovito momče, ne leti kao tane ispred puške i ne nagoni me, da ti lice stidom orosim. Ako zavučem ruku u tu tvoju vrećetinu znanja, sa dna ću izvući i Euklida i Pitagoru i Arhimeda i Lukrecija. I što mi tu pijuckaš u lice mudrost realkašku, koja nije uspjela ni Pitagorin poučak oboriti.

— Ne govori gluposti! — Pitam te, je li ta vaša mudrost uspjela ili nije uspjela

oboriti Pitagorin poučak? — Naravno, da nije. — Pa što onda hoćeš?! Odmah ja s njim u kravlji rog, neka tamo razmišlja o

nedokučivoj veličini klasične misli, možda mu u tmini mozak zasvjetluca.

Uopće ti realkaši, prčiguzi jedni isprčeni, nakljukani nekim, tobože, stvarnim znanjem, šetkaju okolo, napuhuju se kao kovački mijehovi, isprsavaju se kao policajci na konju i kao policajci nas preziru, ali mi znamo da ispod toga prezira nemoćna zavist samu sebe izjeda. Kakvu god perjanicu zataknu, mi je podrežemo; koliko god skoče, mi ih nadskočimo.

Kad više ničim nisu smjeli mjeriti vrijednost, čak ni nogometom, počeli su je mjeriti zgradom.

— To nije škola — kažu — to je ubožnica, možda nešto i gore. Jer zašto su vam je smjestili pokraj opće bolnice, a nazvali je klasičnom gimnazijom?

— Zašto? — pitamo mi, i prezirno, i oprezno, i lukavo. — Zato što Split nije Šibenik — vele oni. — Ooo, to je zaista realkaška logika.

43

— Ne, nego klasična činjenica. Šibenčani su Vlaji, pa ludnicu krste ludnicom, baš im puca. A Splićani su fina gospoda, pa je nazivaju klasičnom gimnazijom.

Eto, to je i takva je realkaška pamet i ono što se kaže, kulturno ophođenje s ljudima.

Ali kad ih ja dohvatih, jadna ti majka, pa kažem onako, mimo, predući kao sit mačak:

— Što jest, jest. Vaša je gimnazija i nova, i lijepa, i golema kao kakav čudesni dvorac iz priče. Dvorane prepune svjetla, blistavila i raskoši. . .

Oni omekšali, prijateljski im smiješak titra oko usta, a ne znaju jadnici što ih čeka.

— Divna zgrada — kažem — mramor divan, blista nakit i aksamit, sedmorostruka svila, blistaju krinoline i perike, a pod perikama. . . šuplje tikve!

Neka znaju što je duhovitost klasična. I ponesen smije-hom svojih, nastavih:

— Znate li zašto vam gimnaziju podigoše nad željeznič-kim usjekom?

— Zašto? — pitaju naši, jer njihovi ni za to snage ne smažu.

— Zato, da bi prolaznici sav gadež i smrad, što izbija iz te gubave zgrade, pripisali željeznici.

Na to se oni, sasvim bezrazložno i glupo razbjesne: — A vi smrdite po Sokratu i Ciceronu, i da živite mili-

jun godina, smrdjeli biste po Sokratu i Ciceronu, i nikad ne biste dokučili suvremenu filozofiju!

Kažu: — Kant, kritika čistoga uma. Kažu:

44

— Schopenhauer, crni pesimizam i umjetnost tješiteljica. Kažu: — Maxu Stimeru nema ništa preče od njega sama. Kažu: — Nietzsche, oda smijehu, a Freud, molitva Triphallosu. Slušam ih, slušam — toga sam se i u svom razredu nas-

lušao — i znam da o svim tim momcima ne znaju ništa više od onoga što kažu, da su izdanja »Karijatida«, kao i ja, vidjeli samo u izlogu, a da su ih i u rukama imali, ne bi ih pročitali, kao što ih ni ja ne bih pročitao, da, kao i ja, čitaju stripove, romane u svescima, školsku lektiru, francuske i ruske klasike, te ponekog zalutalog Nijemca i Skandinavca.

Znam vas ja, ptičice moje, samo vi ne znate mene. Stoga slušam i šutim, a kad umukoše, opet šutim i smje-

škam se. Ali Stanko ne može šutjeti: — Pokaži krumpirašima u kakve su koprive zašli. — Daj pola cigarete — palim i pušim i onako svisoka

pepeo otresam mjereći šutke te vajne realkaše. — Mahnite se — napokon se udostojim progovoriti

onako pokroviteljski — mahnite se, momci, ćorava posla i još ćoravijeg evropskog uma. Svu bi tu mudrijašku gamad stjerao u rog jedan osrednji Njani Jog.

Oni se naočigled smanjuju, mi naočigled rastemo, a ja napose.

— Što vi znate o jogičkoj i njanijogičkoj misli uopće i posebno? Za vas, kao i za svakog seljaka, brzojavne žice zuje i samo zuje, dok profesor Boze iz Kalkute o tome sasvim drukčije misli.

Tako ja njih odmah i do nogu, a sve zahvaljujući nekoj ružičastoj knjižici s noćnog ormarića poštara Marka. I što

45

će oni tu s Kantima i Hegelima — ruku na srce: znancima samo po čuvenju — kad svu istočnjačku mudrost mućkam u malom prstu kao u čuturici.

A Martinović, mangup jedan mostarski, ima opet neka-kav njemački leksikon, i svaki dan dolazi s nekim novim i uvijek stvarnim, realkaškim, pojmom.

— Što je to dekapiranje? Ne znate?! To vam je čišćenje metala lužinom i deset postotnom solnom ili sumpornom kiselinom, a s klasičnom naobrazbom nema nikakve veze.

— Što je to filit? Ta, to biste morali znati. Sitnozrnata stijena sastavljena od tinjaca i kremena. Bar to nije Ilijada i Odiseja!

— Ni Humayun nije Ilijada i Odiseja, nego veliki mogul Hindustana, sin Babera, osnivača carstva.

— Tako je to — uskačem ja — mi smrdimo po Sokratu, Ciceronu i velikom mogulu, a vi po Abderi; ako ne znate što je to, zamolite vaše profesore da upitaju naše, pa ćete doznati.

Iste večeri na crvotočnim daskama župnog ureda Sv. Križa reče mi jedan »brat« iz trgovačke škole:

— Martinović može, ali ti ne smiješ vrijeđati realkaše, jer i među njima ima dobrih Hrvata i katolika.

Morao sam priznati, da razložno govori, ali što mogu kad su mi u srcu najprije klasičari, ma koju zastavu vijali i ma kojom se mašću mazali, a onda svi ostali. I kao što je šest godina sjemenište bilo Mi, a sve ostalo Svijet, tako je i sada klasična gimnazija Mi, a sve ostalo Jad i kukavica.

O, stara, trula i pljesniva gimnazijo naša, s prozorima uskim, tamničkim, sa zidovima potamnjelim od sunca i prašine, sa zahodima namirisanim ukradenim dimovima duhana, s klupama izrezbarenim imenima, nadnevcima i

46

uzdasima, sa strahom, smijehom i suzom, s pisamcima sto-tinama nepoznatih Ivanka. . . volim te. Volim te, jer u tvom trulom krilu ima mnogo više topline, nego je siromah smije očekivati.

47

SAMO BIJEDA MOŽE OMEĐITI DOBROTU MOGA OCA

Izmicao je treći mjesec škole, treći mjesec divnog, bez-brižnog, slobodnog i sitog života kod poštara Marka.

Makar je ručak sličio ručku, riječ riječi i smijeh smijehu, ipak se svaki dan činio novim i veselijim od protekloga. I Senkino zadirkivanje, i Drbakonjino drmačkovanje, i Vin-kove poskočice, i ozbiljni, topli, duboki glas poštara Marka, i sve to i ono neprestano je nadograđivalo valjkasti kavez zadovoljstva.

Toga dana pod konac studenoga dok je vani gorjelo čude-sno sjajno sunce i mamilo me u ogoljeno splitsko polje, Drba-konja je golemim tustim prstima pokušavao iščupati komadić govedine, koji mu je zapao između ravnih i gustih zubi.

— Ne da se iščupati? — pita šjora Klemica i smješka se, a kad se ona smješka, ja znam da će nešto masno izvaliti.

— Ne da se, đava’ ga odnija! Zapeja. — Ajme, ako ti i na tenderu zapne, pa ga ne uzmogneš

iščupati. . . — i njen grlati smijeh ispuni cijelu kuću, dvoriš-te i livadu pred kućom.

48

— Ne boj se za to — Drbakonja se uvijek blaženo i nekako ponosito smješka — Tamo nema ni zubi ni govedine.

— Mogao bi jednom povesti i našeg popića, da se i on, jadan, omrsi.

Mogao bi. . . Ali ja više nisam vjerovao njegovim priči-cama o Marama i tenderima. Znao sam da samo dva puta vode do postelje: ženidba, za koju nisam sazreo, i kurva, za koju nemam novaca. Nasreću, više me tako i ne progone mučiteljice želje. Valjda zato što sam ipak jednom legao do žene, do male tuberkulozne Anke, i što ću opet leći čim se domognem suvišnih trideset dinara.

Prije nego Drbakonja odgovori uđe Senka: — Onda, kako proučavanje »dečkica«? — Dokle ćeš s tim?! — Znači, još se nisi upoznao s Ivankom? — Šta?! — skoči Drbakonja — Je li to ona od početka,

kukavna te mater rodila! Ne znam što mi bi, ali osjetih da umjesto uobičajenoga

smijeha odnekud navire i gorčina i bijes i gađenje. — A što ti znaš o ljubavi, kukavni lažljivče! — i usta-

doh od stola. — A ja mu — snuždi se mjesečeva pogača — a ja mu

ko čovik čoviku: s njom na tender, pa nek misli! Uto uđe poštar Marko i pruži mi pismo. Uzeh ga i

povukoh se u svoju sobicu. Unaprijed sam znao da je od oca — tko mi drugi i piše — i unaprijed sam znao da je čisto od radosti.

»Dragi sine, mi smo budi Bogu fala i slava, zdravo i dobro, što i tebi želimo. Samo ti je mater boležljiva i baba onemoćala. . . krava pala s nogu. . . mene kašalj udavi. . . Sestra Kata služi u Metkoviću, bidno dite, trinest godina. . .

49

Marija. . . oko. . . Kuma Baletuša i udovica Šćurlina. . . pris-koče. . . Litine do Božića, znaš kakva je zemlja. . . katolička banka goni dug simeništu. . . Zube o klin i bosotinju goloti-njom pokrivaj. Marku jedan’est stotina za dva miseca. . . Ovi misec neka pričeka ako Boga pozna. Znam kako je i njemu, žena i dica, grad velik, a plaća mala. Reci mu ćaća kaže. . . moli i kumi. . . Ako ne bude moga’, unda neka dragi Bog providi i obojici nam se smiluje. . . Pozdravlja te mater, baba Domuša i did Buja. . . i novi pop iz Tugara, zove se don Petar Bašić, kaže da te pozna. . . pozdravljaju te sva dičica. . . Marinkica. . . učiteljice. . . Svi te pozdravljaju, a najviše tvoj ćaća Petar.«

Bože, dok je to pisao kako mu je lice bilo tvrdo i kako mu je srce jecalo u buci mlina, tuđega mlina, u kojemu šesnaest sati dnevno uravnava rad stroja i pritisak mlinsko-ga kamenja. I kakav sam ja to prokleti gad što se sit i ras-pjevan smijem Drbakonji i maštam o suvišnih trideset dina-ra! Odakle tih suvišnih trideset dinara? Od onih što stavljaju zube o klin i bosotinju golotinjom pokrivaju! Trideset dina-ra! Osamnaest kila kruha otimaš iz usta gladne babe, gladne matere, gladne braće i sestara. . . otimaš da ih dadeš kurvi, kao što si i one prve oteo i dao Anki, tuberkuloznoj Anki. A sestra Kata, trinaestogodišnje dijete služi, tamo negdje u tuđoj kući, služi i jeca za kućicom u kamenju, za majčinom vikom, pa i za onom strašnom pokorničkom haljinicom od kruta i debela sukna, od kojega se sastavljaju vreće i sukan-ci. . . Sjeti je se, gade! Možda sada Marija nosi tu užasnu haljinu i radosno pozdravlja svog velikog brata. Svi te poz-dravljaju i svi zbog tebe pate. Pošten bi čovjek otišao na sustjepansku stijenu i skočio. Ali gad nije pošten čovjek. Hulja je ravnodušan na sve, ako je sit i ako mu je toplo. . .

Poštar Marko lagano otvara vrata moje sobice:

50

— Tko ti to piše? — Kao da ne zna! — Ćaća i. . . i pozdravlja vas, sve vas pozdravlja. — Hvala. Petar je pošten čovjek i zna što je red. Aaa. . .

o čemu ti piše? Kao da ne zna, pa sve okolo kole. Ali i ja ću okolo kole: — Piše da su dobro i zdravo, i da im je dobro, i pozdra-

vlja, sve vas pozdravlja. — A piše li, onako, još o čemu? Zašto obilazi, zašto okoliša, zašto izravno ne udari! — O čemu? — osjećam kako mi se grlo steže, kako glas

gubi svoju zdravu boju, kako. . . — Piše li. . . eto, kako je na Lovreću? — Jest, piše kako je na Lovreću, piše. . . piše da ne

može više! — istrčah iz sobe, iz stana, iz ulice. Trčao sam, trčao sve do napuštenoga tupinoloma i skljokao se tamo pod golemim zidom zaklana lapora.

Smišljao sam do mraka i ništa nisam mogao smisliti. Činilo mi se, da bi bilo najbolje ostati ovdje, u ovoj golemoj grobnici iz koje su izrasle mnoge kuće.

U tu očajničku tišinu navriješe večernja zvona i ispulj-kaše me odande, kao smeće neko, kao trulo drvo.

Nad osvijetljenim kamenim gradom razliježe se zvonja-va i smijeh sitih.

Jedan osamljenik žustro korača rubom tupinoloma i pjeva: »Sa dva šesna kuma drit u crikvu. u Svetoga Križa žrtveniku. . . «

Da, tamo ću i ja. Svom župniku i svojoj kršćanskoj braći. I kažem župniku: takva i takva stvar. . . I kažem svojoj

kršćanskoj braći: takva i takva stvar. . .

51

— Nije dobro — kaže župnik. — Nije dobro — kažu moja kršćanska braća i nehotice

pogledavaju svoje šuplje cipele i dotrajalu odjeću. I nitko više ništa ne kaže, tek što ja mislim: Zlo je, da ne

može biti gore. Odlazim pogružen i slomljen. Bio je sunčan dan, a sada

pada tiha jesenja kiša. Potrčim niz ulicu, a onda se naglo zaustavljam, čemu trčati, čemu se sklanjati? Zar nije ljepše odšetati mirno i kisnuti na sitnoj jesenjoj kiši, slušati kako se i one najsitnije kapljice razbijaju u kosi i prskaju po golom vratu? Kisnuti. . . Uvijek sam volio sitne kiše i buru u zavjetrini.

»Mi-mi! Mi-mi-mi-mi. . . « dolazi iz blizine. To sretni »Caruso«, to sretni budalaš. . . Kiša je. Večeras se šeta ispod Prokurativa — Pjaca je pusta i prazna, i ploče oprane, bije-le, kao da nikada nitko nije gazio po njima. Hoću Pjacu, hoću te bijele ploče, hoću gaziti po njima, da se ne uzbjes-ne. Hoću da ih ponizim! Hahaha. . . Piazza dei Signori! Hahaha. . . jedan jedini čovjek, jedan jedini gladnik gazi Gospodski trg!

O, ima naslade u tome! Kisnuti, gaziti i pljuckati. . . sam samcat na tom golemom prostoru. I ne osjećati se ni izgub-ljen, ni malen, ni pritisnut kamenim zidovima iza kojih su se stoljećima prežderavala gospoda i s prozora, načičkanih zapaljenim voštanicama, promatrala procesiju Velikoga Petka i slušala vatrogasnu glazbu. Gaziti i rasti, ispunjati sav taj golemi prostor, rasti sve do ure koja otkucava i nad praznim trgom. O, ima naslade: gažen gaziti. . . makar i kamen!

Ali uzalud gazim, uzalud uzdižem glavu — rep siromaš-tva, crniji od sjene i stalniji od sjene, otegao se za mnom i vijuga svim mojim tragovima sve do kamenjara, do tog

52

jezera bijede iz kojega je i potekao. Pa ipak moji ljudi hoda-ju uspravno, ponosito, svjesni da imaju najviše što čovjek može imati: poštenje, koje ne bi dali za sve blago svijeta. I žive tako u toj veličajnoj obmani, u toj budalastoj precije-njenosti premda znaju da im za to vajno poštenje nikada nitko neće ponuditi ni pišivih deset dinara. I moj otac, moj divni ćaća, koji nikada nikome nije nanio zla koliko je crna pod noktom i nikome opsovao išta osim kišobrana, i taj moj divni ćaća živi uspravno i umrijet će stojećki. I svi će siro-masi umrijeti stojećki, jer smrt je njihovo slavlje, njihovo izbavljenje.

Sipi sitna kiša i otkucava ura nad praznim trgom, a u srce navire tuga bezizlaznosti i bezizlaznost gladi.

Moj otac ne može više. Moj dobri ćaća ne može više. Pravo je čudo da je i dov-

de mogao. ». . . unda neka dragi Bog providi i obojici nam se smiluje.« Ali dragi je Bog visoko, odviše visoko, premda je i u

meni i u tebi i u ovom izlizanom kamenu. A možda je i oglušio od tolikih vapaja, tolikih jauka, zaglušnijih od naj-zaglušnije zvonjave.

Bog je visoko, a moj otac ne može više. Ja moram moći! Moj otac ne može više. I u tom času nisam mislio da on pomaže meni u čisto

mojoj stvari, jer ta čisto moja stvar oduvijek je bila njegova. Sipi sitna kiša, promiče poneki prolaznik pod kišobra-

nom, iz pljesnivih veža Geta oglasi se poneka drolja, a meni se čini da gladna mačka mijauče.

Iz kavana i gostionica, kroz stakla osipana uvijek novim i novim kapljicama, dopire žagor, smijeh i psovka.

53

Zašto me koraci vode kroz ove uličice, u kojima se dva debeljka ne mogu mimoići? Zašto svoja sumorna raspolože-nja unosim baš u te uličice, u taj Get, i baš za ovakvih kiš-nih dana kad si odozgo pritisnut teškim nebom, a odozdo još težim zapahom kanala u koje more vraća svu ljudsku nečist?

Zašto sam tu, u toj nečisti, a htio sam gaziti Gospodski trg i tim gaženjem osvetiti sva poniženja, sve besane i bes-platne noći svog nevoljnoga oca? Zašto sam tu, umjesto da tražim izlaz prije nego se dobri Bog obojici smiluje? Zašto sam tu, na kiši, pokraj bludnica što mijauču iz trulih veža, pokraj sitih momaka što iza kavanskih prozora mesare vri-jeme, i zašto se vučem na tu prokletu Eskulapovu poljanu?

Poljana! Širina! Kakve poruge! Popločani smetlarnik, zatvoren Jupitero-

vim hramom i komadićima zidina četiriju stjeničavih preno-ćišta, što se bezobrazno nazivaju hotelima. Negdje gore komadić neba, kao u izvrnutom bunaru, leden i nedostupan.

Poput pljesniva komada punomasnog sira izbija na poljanu i kljun hotela »Ljubljana«. Na ulaznim vratima šjor Ivo, debeljuškasti muž rodice moje majke, stoji i gleda kako kiša pada i nešto mrmlja svojim vječno vodoravnim glasom. I kad se uzruja, i kad taj glas podigne do bjesnila ili ga spusti do zgražanja, on opet ostaje vodoravan, kažem vodo-ravan, jer ma koliko ga podizao ili spuštao ne može subes-jednika nagnati, da se i on povede za njim.

Dok premišljam, da mu se javim ili da, očiju uprtih u zemlju, šmugnem u uličicu sv. Ivana, on me primijeti i usklikne veselo začuđen:

— Asti Boga. . . Mokar do koze, a vuce se ka glistina! — Volim kisnuti — i ugrizem se za usnu — kiša je dobra.

54

— Kisa je meknimo dobra — ponavlja on — Niko ne kaze, da ni dobra. Meknimo, za krumpir, za kapulu, mek-nimo za salatu i kukumare. Ma, moj covik, ni dobra za covika. Ala, udzi!

I propusti me u sićušno predvorje. — Kako gre nauk, a? Vlaji dobro ucidu. To je, mekni-

mo, zato šta znadu da iz kamena ne raste ni riba ni jabuka. Još si u Marka? Koliko? Meknimo, petsto i pedeset?

— Da — uzdahnuh i htjedoh. . . Ne, neću mu govoriti o očevu pismu.

On zabrinuto vrti glavom i pucketa usnama: — Puno, puno. . . Baš san niki dan mislija o tome. Mek-

nimo, piccolo1 spava na dvadeset i jedan, a jema tri postelje. Za spavanje, meknimo, ne treba pinez, a . . . krani se kako znas.

Bilo je divno, a najdivnije što je ponudio a da nije ni znao za očevo pismo.

Neka kisnem, neka kisnem čitavu noć, neka do kože, do bubrega. . . Zašto moj otac nije tu, da mu stisnem ruku, crnu od tisuća kamenih iverčića, što su se ispod sočivica žarili u kožu, da stanem uza nj kao odrastao uz odrasla, prijatelj uz prijatelja. . . da kod toliko tuge podijelimo i jednu radost!

Vraćam se kući veseliji nego ikad, premda je kiša gušća i tama tamnija, a noć kao stvorena za zločin i nesreću. Radost se učas promeće u obijest, i već uživam kako će poštar Marko i Klemica, oprezno kao mačak oko vruće kaše, obilaziti oko moga pisma: »O čemu piše?. . . Pa, eto, kako je na Lovreću?« A ja ću švrljati i mučiti ih sve dok me

1 Mali — konobarski naučnik

55

otvoreno ne zapitaju: »Kad nam misli platiti bar ovo što si pojeo?« Onda ću ja. . .

Ali kad sam došao, onako prokisao do kože, dobri, poš-teni i obazrivi poštar pogleda me preko oka, a onda se obra-ti ženi svojim toplim, dubokim i vječno ozbiljnim glasom:

— Ako je on lud, ti budi pametna: skuhaj mu čaj ili mli-jeko i polezi ga u postelju.

56

PROZOR OTVOREN U BLUD I NEMORAL

Golemo brušeno ogledalo u izobanu istokarenom okviru nad mramornom pločom umivaonika s ustajalom vodom, dva rascviljena crvotočna ormara, dva krčmarska stola i četiri stolice od savijena drva, tri rasklimana jelova kreveta s natrulim strunjačama prepunim stjeNica, žarulja od dvade-set i pet vati škilji sa stropa, s kojega je davno otpala i pos-ljednja krpica boje, a žbuka iz sivoga sve tvrdoglavije pre-lazi u crno.

To je soba Dvadeset i jedan. Pa ipak u njoj ima nešto toplo i drago, nešto što osvaja

pri prvom susretu. Možda ta tri prozora, od kojih svaki gleda na drugu stranu svijeta: na Eskulapovu poljanu i dvije uske, uske uličice zagušene ugaslim kućerinama; možda Jupiterov hram s bogatim vijencem kamenih glava, koje sve kao jedna živahno očijukaju sa mnom i namiguju mi kao starom znancu; možda cvijeće zasađeno na rubu male terase hotela, odmah do moga prozora, možda baš to cvijeće, ćoket i barbaroža, garifuli i gospine suze, gospine suze u bludnom srcu grada; možda to, a možda i to što se spava besplatno i što mi se čini da sam se napokon osovio na vlastite noge.

57

Danas sam ručao u Pučkoj kuhinji, kao pravi veliki čov-jek, među velikim ljudima. I hrana je dobra, izvrsna. Izvrs-na kao u sjemeništu, izvrsna kao kod poštara Marka: bečki odrezak s makaronima prelivenim umakom od rajčica. I sve za četiri i pol dinara. Platiš i jedeš kao čovjek. Zapravo i ne platiš dinarima, ni svojim ni mlinara Petra. Platiš bonovima Crvenoga Križa, koji se preko vjeroučitelja, preko don Mla-dena, daju đačkoj sirotinji za ručak; za večeru što Bog da. Čovjek sa strane misli da je to milostinja nekakva. Ali ne! To nije milostinja, nego zaslužba — svojim sam je siromaš-tvom zaslužio. Uskoro ću i večerati i to od čisto, čisto svo-jih novaca. . . poučavam nekog petaša kojega mi je taj isti don Mladen pronašao.

— Je li, mangupe, je li da je veliko stajati na vlastitim nogama? — pitam crnooka momka u ogledalu.

Iz pletenog trskova kovčega, koji me prati od prvoga dana gimnazije, ubrzo izvukoh sve svoje blago: dvije načete košulje, troje gaće, tri para čarapa i pet maramica. Sve to lijepo razmjestih po ormaru, tako da izgleda više. Na jed-nom od stolova poslagah knjige i bilježnice, a nasred stola svoje pjesme, svoju neobjavljenu zbirku, koja će čim iziđe potresti i preokrenuti svijet. Gljive i pjesnici rastu gdje je najtrulije i najmračnije. Sudbina se za to uvijek od srca brine.

Sedma se ura primiče, ura u kojoj uličice postaju korita potočića mladog splitskog svijeta, što se slijeva na Pjacu da ugrabi najljepši trenutak dana. Čitavu noć traješ sa svojim snom, čitav dan sa svojim brigama, ali ovaj sat, ovaj čudes-ni sat živiš, živiš jednim neopisivo ludim, neopisivo živim životom.

Večeras je Pjaca veselija nego ikad, a kristalno »Mirni!« zvoni umjesto svih neizrečenih krikova mladoga mesa i

58

mlade strasti. Utopiti se u to šareno more, u mirise želja, očešati se o djevojke i zadirkivati ih, dobacivati dvosmisli-ce, pljuštiti smijehom i dosjetkama. O, večeras sam i domiš-ljat, i zabavan, i pametan. . .

— Hoćemo li? To je Boris, najotmjeniji u razredu, i makar nije odlikaš,

čini mi se najpametnijim. Uspravan kao svijeća, uvijek pažljivo izbrijan i još pažljivije odjeven, sušta protivnost mojim svinutim ramenima, nemarnom držanju i krpetinama što ne skrivaju, već otkrivaju golotinju. Bio je bezbožac, a ja katolički đak — možda je to bio razlog da su mi razgovo-ri s njim bili najdraži.

I sad me poziva na našu uobičajenu večernju šetnju i još uobičajenije prepirke o opstojnosti Božjoj.

Čim iziđemo iz ove vreve, on će početi: — Svi su veliki mislioci nijekali Boga. — Svi su ga veliki mislioci priznavali, kao što su ga pri-

znavali i svi narodi u svim vremenima — reći ću ja. — S njim su samo začipali beskrajnu rupu svojih čuđe-

nja, svoga neznanja, svoga straha pred nestankom zauvijek, željeli su živjeti vječno i stvoriše Boga, da bi po njemu postali besmrtni.

Nakon toga on će očekivati da mu se suprostavim obja-vom, prorocima, ispovjednicima i naučiteljima, redom u prirodi i savršenim hodom svemira: »Može li ta beživotna drolja materija upravljati svim tim zviježđima, otajstvenim brođenjem galaktika ili možda svim tim ravna i upravlja jedan Sveobuhvatni i Svemogući, kojega naš jadni um ne može ni dotaknuti? I može li, dragi moj, kamen roditi krv i Nebitak proteći Bitkom?!«

59

Očekivao je, ali nije dočekao, jer ja sam večeras imao kudikamo snažnije dokaze za opstojnost Božju. Djelovanje Boga tako se jasno i tako očito otkrivalo u mom osobnom slučaju, da nije trebalo posizati ni za jednim drugim doka-zom. Kad me onaj žandar Kalajzić izbacio iz sjemeništa, mislio je: ode k ovcama. Ali Bog je iznad žandara, uze me za ruku i odvede poštaru Marku. A kad presuši džep mojega oca, Bog me opet uze za ruku i smjesti u sobu Dvadeset i jedan.

Vraćam se kasno, skrivajući se po mračnim ulicama da ne nabasam na kakva profesora, vraćam se sretan što sam svoga Boga tako junački i tako mudro branio.

Veselo ulazim u sobu Dvadeset i jedan i veselo pružam ruku da upalim svjetlo.

— Psst! Ne pali! — i ruka se ukoči. To Bože, piccolo, psiče naslonjen na prozor koji gleda

na južnu uličicu, što se to događa, da se ne smije paliti svje-tlo ni govoriti glasno?

Kad sam se primakao prozoru, Bože pljucne u mrak preko ispućene donje usne i promrmlja s mržnjom:

— I večeras me draži. Kučka! — Tko te draži? — Kučka! Opet pljucne i uzmahne glavom prema osvijetljenu pro-

zoru kuće nasuprot. Pogledam, i srce mi prestade kucati. Premda je suprotni

prozor bio nešto niži i odmaknut u desno, razdaljina između nas nije prelazila četiri metra.

— Kučka! Gledaj, raspope, kako me muči! Ja brzo uzdigoh oči k nebu i prošaptah:

60

— Ja zvijezde motrim! — Motri, raspope, motri, više te neću pogledati. — Ja zvijezde motrim. — Motri, samo motri — šapće promuklo i zadahtano. — Motrim, samo motrim — ali i moj je šapat nabrekao i

napukao od krvi koja odasvud navire, topla, mahnita, nepo-korna.

— Lijepo je to prvih večeri — dašće — poslije dolaze muke. Vidjet ćeš, moj raspope. Ispočetka oči kao lopari, u grudima neki silni i gusti grumen slasti. . . i, eto, čovjek nekako sam sebi olakša. Kasnije se rađa želja, takva grdna želja, moj raspope, a čovjek nema para. . . Gledaj!

— Ja zvijezde motrim. — Ne laži! Naglo prinese ruku mome čelu i pakosno se iskesi: — I znoj te obli od zvijezda koje i kroz oblake vidiš. I ponovo se unese u suprotni prozor: — Gledaj kučku što radi. . . Kako se izvija, kako se

trza. . . kao padavičarka. Majku joj božju, kurvanjsku! Gle-daj što joj se butine tresu. . . A on, kovač nekakav, kovački ga bog ubio, kako samo obavlja svoj posao kovački. . . kao da klepa motiku!

— Otkud znaš da je kovač? — upitah što sam ravnoduš-nije mogao. . . oči kao lopari, u grudima neki silni i gusti grumen. . .

— Klupko! — gotovo vrisnu naučnik. I zaista, najednom se sve to zavalja kao živo klupko

preko širokih bračnih kreveta, zavalja se pred nama, da nestane pod zidom i zavjesom.

— Tako ona, kučka, čitavo ljeto i čitavu jesen!

61

— To je bračni par? — upitah. — Jest, bračni par — reče s pakošću koja se cijedi —

samo što se gornji dio svaki dan mijenja. — Onda je kurva — zaključih razborito. — Ne vrijeđaj kurve! To je čestit svijet koji se hrani

onim što mu je Bog dao, a ova. . . — i škrgutne zubima. A ova se kurvala od zabave i zvala se gospođa Jolanda.

Bila je žena mesarova, bila je debela žena mesarova. Pa kad bi on bio u mesnici ili iza Mosora kupovao stoku, gospođa bi Jolanda — nevična samoći — pozivala prijatelje i znance da joj vrijeme skrate. Kako nije bila klasično naobražena, jadnica i nije mogla voditi nekakve učene razgovore, nego je kazivala i pokazivala ono što sasvim sigurno zna i što je, tobože, samo od muža naučila.

— Pa pred očima čitavoga grada — rekoh sav u strahu zbog nje, dočaravajući mesarsko sječivo u mesarovim rukama.

— Vraga! — reče prezrivo Bože — Samo se s našega prozora može vidjeti krevet; s ostalih se vide tek dijelovi stropa ili zidova s ormarom i stolom. Kučka to zna, pa nikada ne gasi svjetlo niti zatvara kapke. . . samo da me može dražiti.

— Ali kako ona zna, da je gledaš kad ni mi nismo upali-li svjetlo?!

— Zna kučka jedna, kako ne bi znala! Lastavica ode u Afriku i vraća se ravno u gnijezdo, a gdje ona ne bi znala kakvo joj gnijezdo gledam!

»Kakva je to besmislena usporedba« mislim i šutim. — I muči, muči svaki dan. Čitavo se vrijeme valjuška na

onoj strani koju mogu vidjeti, a onda hop! nestaje pod zidom, pod zavjesom. A kad nema gosta, onda se svlači. A

62

kako se svlači! Kad bih želio da ostane u gaćicama i čara-pama, ona ih skida, a kad bih želio da ih skine, ona u njima šetucka.

— A ti svoje želje prilagodi njenim običajima — kažem razborito, a u sebi mislim: moje su želje unaprijed prilago-đene.

— Ne mogu. I ona zna da ne mogu. Stoga sve to i čini da me otjera u ludnicu.

— Zašto bi te otjerala? — Zašto?! — i nemoćno raširi ruke. — Da joj nisi što dobacio, nešto o mužu natuknuo, dao

joj znati. . . — Ništa, čovječe! Muči me, jednostavno me muči. Baš

je jučer šjor Milan, pokeraš, pripovijedao da ima mnogo žena koje vole mučiti mlade momke, i da je i ona takva. Kaže da onda dvostruko uživa: uživa s onim gadom s kojim uživa i uživa u draženju mene, umjesto da sa mnom uživa.

— A jesi li joj, ono što se kaže, svoju želju stavio do znanja?

— Kako da nisam! Kažem ja kučki ljudski i otvoreno: »Gospođo Jolando, vrata nam gledaju u vrata i prozor u prozor, oko u oko; kako bi bilo da nam se i druge stvari pogledaju?«

— To si joj fino rekao — pnznadoh ne bez zavisti — A ona?

— Prasnula je u takav smijeh, da joj je jedna suza vrc-nula na jednu, a druga na drugu stranu ulice: »A što bi ti to, pijevčiću, gledao u stare koke!«

— Koliko ti je ono godina? — Šesnaest, pa što?!

63

— Ako se pravo uzme, sin bi joj mogao biti — kažem razborito, a mislim: »Ja sam nešto sasvim drugo, za koji dan bit će mi osamnaest«.

On ne reče ništa, nego zatvori prozor. A ja sam znao da je snužden i da sam ga mnogo više snuždio ja, nego gospo-đa Jolanda.

Usiljenom sporošću svuče konobarsku bluzu, zapali svjetlo i odgrne postelju. U tom času deseci malih zagasito-rumenih tačkica stadoše bježati s osvijetljenih plahta i tražiti zaklon u mraku.

— Prokleta gamad! Puni su je svi hoteli, »Praha« i »Slavija«, Klamfer« i »Srebrna vrata«, Belle vue« i »Sava«, pun ih je Split, a general-štab je ovdje, u sobi Dvadeset i jedan! Budimo sretni, što nas neće ujesti šarža manja od pukovnika.

— Sve se da otrpjeti, dragi moj, kad je badava. Tamo gdje se plaćalo, u sjemeništu i kod poštara Marka, nije bilo stjenica.

— Netko i hotele plaća — kaže Bože. — Hoteli su nešto sasvim drugo. Nitko u njima ne stanu-

je, nego prespava noć dvije i to od ljute nevolje. A nevolja nikad ne dolazi sama, već u najmanju ruku sa stjenicama.

— Idi dođavola i spavaj! U snu manje osjećaš da te kolju — ugasi svjetlo i prebaci pokrivač preko glave.

Meni se ne da spavati. Misli me muče. I ne misli o stje-nicama, o ocu i Providnosti, ni o tome kako se ipak sve sretno svršilo. Ne mislim o tome, mislim o gospođi Jolandi i o onim kosmatim nogama koje malo pomalo postaju sve tanje, sve bjelije, sve više nalik mojima.

Bože hrče, a ja se primičem prozoru i otvaram ga. Soba gospođe Jolande utonula je u mrak i sada začahuriva zasi-

64

ćeno, obnemoglo meso. Sutra će se opet ličinka prometnuti u leptira, gladna i sladostrasna.

Kroz otvoren prozor nadire prohladna kasnojesenska noć, vrisak bludnica i prigušena glazba iz noćnog lokala, između nas i Vestibula.

Vestibul! Carev rov! Careva palača! Nigdje na svijetu takve! Tisuće stanova, stotine dućana i

dućančića, pet crkava, osam hotela, osam kažina i osam stotina bludnica po tim stanovima, dućanima, crkvama, hotelima i kažinama i sve u jednoj jedinoj palači, u carskoj. I soba Dvadeset i jedan u carskoj palači, u srcu, usred srca, usred trula srca trule palače i trula grada.

— I ja usred trula srca — šapćem dok san silazi — sam samcat usred trula srca. Oko mene milijuni stjenica i osam stotina bludnica. Osam stotina bludnica u carskoj palači, od početka osam stotina bludnica, od pretorijanaca do mene. . . i kao da se ne mijenjaju, ne stare, ne umiru od pretorijanaca do mene. . . kroz sve godine, kroz sva stoljeća jedne te iste, raskuštrane, pijane, podatne i meni nedostupne. Ne mijenja-ju se, ne stare, ne umiru, samo upijaju mirise, upijaju jade svih vojska koje projezdiše s vjetrom, svih pobjednika i pobijeđenih, upijaju mirise. . . .upijaju jade. . . .u trulo bludni-čko srce. . . bludničko. . . ne stare. . . ne umiru. . . upijaju mirise. . . i mirišu, ludo, zamamno. . . nedostupne. . . sutra neću u školu.

65

ČESTITA KARTAŠKA BRACA IZ HOTELA »LJUBLJANA«

U malom praoniku pod stepenicama Bože opra posljed-nju čašu i pruži mi je da je obrišem. Zatim uzima jednu od obrisanih, okreće je prema žarulji i pažljivo razgledava:

— Ni jedne dlačice. Kao da si još u materi čaše brisao. A meni to laska i sve mi se čini da sam neki valjan

zanat savladao. — Dobro je — kaže — što si se sam ponudio. Gazdi će

goditi. Popodne ćemo donijeti vino iz »Viške vinare«, a navečer pospremiti stolove. I tako svaki dan. Istina, na tvom krevetu tako i tako ne bi nitko spavao, ali svaki nakovanj traži čekić, svako ognjilo kremen, a svaki dar uzdarje.

Prokleti šesnaestogodišnji vrag s kamenjara! Sve što govori, govori sigurno, kao da je ostario u iskustvu.

— A moj Ravosu, dobro je da se svemu naučiš. Jer što ti je čovjek? Ništa. Crna zemlja. . . Zapali — pruža mi polovi-cu cigarete Perica, glavni i jedini konobar, šjor Ivin šurjak i rođak moje majke. Uvijek govori sporo, ozbiljno, sklon svakoj nevolji i sumnjičav prema svim veseljima, a jedva je prešao tridesetu.

66

Drag momak, i ne samo zato, što mi je rođak, što je jedini iz moga kamenja služio mornaricu, što me je uvijek zvao: »Ravosu« i počesto sa mnom raspolavljao cigaretu. Uopće, svi su ovdje dragi i svi sa mnom raspolavljaju ciga-retu, i stara debeljuškasta sobarica Lina i stari kuhar Mate s podrezanim brcima i. . . i više nema nikoga u hotelu »Ljub-ljana«. Da, još i sudoperka Antica, ljepotica, ali ona ne puši.

— Živjeli, šjor Milane — pozdravi Perica došljaka, pro-pusti ga, a onda i sam pođe za njim u restauraciju.

Kad uđoše, Bože me povuče za rukav: — To je taj šjor Milan, pokeraš, koji mi je govorio o

onome kako kučke muče. Bistra glava. . . O, već su tri sata! Sad će i ostala kartaška braća. S njima je uvijek smijeha.

Restauracija, kaže, ima četrnaest stolova i proda četrna-est ručaka, izuzev ljeti. No stoga se karta od jutra do sutra. Kartaši su, dakako, uvijek isti i uvijek za istim stolovima. Splićani, kaže, uopće nemaju širokih želja: svaki ide u svoju kavanu, u svoju crkvu i na svoju kurvu, kao govedo na jasle. I nije samo slučajno, da su od pamtivijeka podijeljeni na njokare, manistraše i krumpiraše; onaj kojemu je djed jeo njoke, i sam će ih jesti i na samrtnoj ih postelji zaželjeti kao posljednju poputbinu i okrepljenje umirućih.

Vidi, mislim ne bez zavisti, kako ovaj šesnaestogodišnji gad umije misliti. Ali moje divljenje bijaše kratka vijeka. Malo zatim neki student iz Sinja deklamirao je tu istu pjes-micu, a kažu da je svaki dan deklamira.

Ali ono što je piccolo sam od sebe znao, bilo je tko je koji igrač, za kojim stolom sjedi, koju igru igra, što jede i pije i koliku napojnicu ostavlja.

— Porca Madona! Kralja baštoni, kažem ti. . . Danas svaki tovar misli da zna igrati na karte. — Srdi se na sui-

67

grača šezdesetogodišnjak široka smrskana nosa, uslijed čega smrskano i govori.

— To je šjor Giulio — šapće mi Bože — trgovac mje-šovitom robom i pošten udovac. Uvijek sjedi tu, za stolom do južnih vrata, jer mu je do njega najlakše doći iz dućana. Uvijek igra za pola litra vina, mali paprikaš, male tripice ili girice. Igra se jedna, dvije, deset i dvadeset igara, da se na kraju razigra samo pola litra vina, mali paprikaš, male tripi-ce ili girice.

— Tako krasno govori kroz nos — rekoh Boži — da ga moram prozvati šjor Giulio Tunjkavac.

Za stolom ispred šanka igra se poker, i to krunu i krunu blind. Tu je glavni šjor Luka. tridesetogodišnji neženja, što živi od majčina uzgoja i prodaje salate i karta o sitne pare. Zatim se redaju stolovi šjor Mirkov, šjor Tripalov i sve tako do stola šjor Milana pokeraša i zubara Bege, čovjeka sa zlatnim zubima i prstima klavirista.

— Oni tamo perušaju, perušaju. . . — piccolo razvlači usta u vodoravan smiješak, usporedan s leptir-mašnom pod bradom, pa ne znaš što se zapravo smiješi: usta, brada ili leptirica.

— Koji to tamo? — pitam. — Oni do prvoga prozora — gleda ih nekako zaneseno,

pomalo prijekorno, pomalo zavidno, i pjevuši — perušaju, perušaju. . . u kolo ga hvataju.

— Koga? Ali on me ne čuje. Promatra samo njih, svaki njihov

pokret, svaki mig i zna kad će koji povisiti ulog, kad će koji ispasti, zašto će povisiti i zašto ispasti.

— Gotov je. Ta gamad lupeška neće mu dati ni za brod da se vrati kući. Jučer je prodao sto litara prošeka, a danas

68

odlazi i posljednja para. Uvijek hvataju seljake otočane i nikad im ne ostave ni za povratak.

Čuvši korake na ulazu u hotel, baci pogled u hodnik i brzo šapne:

— Mackensen! — Što ti je to? — Gledaj — i uzvi oči na krupna, atletski građena

momka, oštrih crta lica i još oštrijih očiju i jabučnih kosti. — To ti je nekakav njemački general iz Svjetskog rata.

— Ovaj?! — Ma ne! On stalno priča o tom generalu. Studenti iz ugla zapljeskaše: — Živio Mackensen! Krupni se momak naljuti: — . . . vi mater svoju, a ne mene! Oni se stadoše izvijati, izmotavati, kijati i tepati. To ga

umiruje, ali on se i dalje usiljeno ljuti i gleda ih odozgo: — Da, da, najlakše je glupošću biti pametan, igrati

poker i smijati se svima koji znaju više od pokera. Ali imaju i druge rupe na svirali.

— Mackensenove! — izbaci netko i zatvori usta prije nego je izbacio.

— Da, i Mackensenove — reče momak kraljevski, sjede i zapali cigaretu — Da nije mene, nikada ne biste doznali, da je nekada i negdje postojao nekakav general-pukovnik von Mackensen, a kamoli da je taj isti general-pukovnik von Mackensen za veličanstveni ishod bitke kod Gorlica, bitke sjajnije od one kod Austerlitza i Solferina, zaslužniji od Conrada i Falkenhayma, koji su, tobože, ovu bitku orga-nizirali. Ali. . . vi igrate poker! A tko igra poker, kako može

69

osjetiti svu onu herojsku poeziju jedne jedine rečenice: »Tačno u šest sati drugoga svibnja 1915. s kote 696, kakva krasna kota, topom od dvadeset centimetara daje se znak za opći napadaj. U istom času sve bitnice, od najlakših poljskih do najvećih mužara, tisuću topovskih grla stade bljuvati vatru na ruske položaje.«

— To su dvije rečenice — upade netko, ali on ga preču i nastavi nekako umorno i otužno, kao da ga je i sâma bitka izmorila:

— Gospodo moja, tu treba tražiti čelični lik generala-pukovnika von Mackensena, zapovjednika jedanaeste voj-ske, kojemu se odmah nakon toga podređuju i cesarsko-kraljevska druga vojska generala konjaništva Böhm-Ermollija i četvrta vojska generala nadvojvode Josipa Fer-dinanda. Tu, na liniji Gorlice—Tarnov treba tražiti čudesni lik zapovjednika i kasnijega general-feldmaršala. I ja vam s ovoga mjesta govorim: da je Austrija imala još dva Mac-kensena, savezničke sile odoše u materinu! — I »Macken-sen« slavodobitno stisne usne, ubaci ruke u džepove i stade se pobjednički njihati na stolici.

— Ovaj je govor naučio napamet — šane mi Bože. — Da Hitler ima tri Mackensena, — namigne ostalima

neki student — sutra bi se zaratio. Krupni se momak nakiseli i odvrati s gađenjem: — Ne spominjite svinje kaplarske kad se o vojnicima

govori! Zatim dobrohotno i blago, poput lijena prometnika,

nekoliko puta opruži prste prema stolu: — Igrajte poker. . . igrajte poker. Vojna znanost nije za

svakoga, uopće znanost. Igrajte poker. . . Molim, igrajte poker.

70

— Mogao bi ti i drukčije pjevati — uplete se s velikim zakašnjenjem trgovčić oženjen Nijemicom — Ako se taj šugavi kaplar otisne za tobom, pitat ću te dokle ćeš stići!

— Do materine — protunjka šjor Giulio Tunjkavac, izbaci kartu i žestoko zvizne šakom o stol — . . . eto dokle ćete stići i vi i Hitler.

— Da ne poštujem vaše godine — odvrati dostojanstve-no »Mackensen« — rekao bih vam, da ćete nas tamo već čekati; ovako neću reći ništa.

— I bolje ti je. Opet svi utonuše u igru, i osim kartaških izraza ne ču se

ništa. Dugo, dugo poslije toga, u predahu za miješanja karata,

ubaci neki Marinko, kao da se razgovor nije ni prekidao: — Dok nas Englezi brane kišobranima, rata neće biti. — Pustite vi Hitlera na miru — skoči trgovčić oženjen

Nijemicom, premda nitko nije ni spomenuo Hitlera. — Ne spominji mi puža balavoga dok o velikim vojni-

cima govorim — gnjevno će »Mackensen«, premda već dugo ni o čemu nije govorio.

Ali trgovčić je uporan i uporno izriče ono što je htio izreći:

— Govori ti što hoćeš, ali Hitler je osovio Njemačku i svakom Nijemcu dao rada i kruha!

— Na karte! — dobaci netko u falsetu, ali trgovčić ga preču.

— Narod živi od javnih radova, a Hitler, to su javni radovi! — Jok! — povika Marijan, galantar iz Imotskoga, koji

već godinama krstari po Njemačkoj noseći u košari na trbu-hu čitav dućan trećerazredne robe — Jok!

71

— A što: Jok?! — skoči trgovčić. — Jok! Onda nakon oduže stanke: — ’Itler je asvalt! — Što je Hitler? — Asvalt! Sva je Nimačka asvalt! I voziš se po asvaltu

ko po caklu. A po ovin našin oputinama ne bi Nimac ni koze gonijo! Asvalt! To van kažen ja!

— Dolje asfalt! — zakriči u falsetu student Marin — Kartaj i živio Maček!

Na to se šjor Šime, zidar, opre o stol svojim kvrgavim i natučenim šačetinama i prosikta:

— Slušaj ti, gubo radikalska, ako te ja. . . — Ne seri! — odreže kratko Marin i namigne ostalima.

Uopće, ovdje gotovo svi i gotovo uvijek namiguju drugima. — Živio Maček! Živio Paško!

— Ako te ja uhvatim — naslađuje se zidar, kao da ga je već zgrabio svojim kamenim šačetinama — čitav ćeš se život sjećati da je to bilo u hrvatskoj zemlji i hrvatskoj kavani!

— Restauraciji! — ispravlja šjor Giulio Tunjkavac. — Muči, tulumašu! I gnjev i bijes, i poruga i smijeh nadimlju se i pucaju

kao gogolji u golemu loncu. Kad bi ovaj naš jezik imao teških, prostačkih i pogrdnih riječi, pljuštile bi kao kiša za povodnja, ali, na sreću, narod golubinje ćudi može samo gukati. A guču, brate, guču jezicima sviju stranaka i politič-kih vjera. »Mackensen« se zatvorio u svoj kraljevski mir i s kote 696 — kakva krasna kota — prezirno promatra taj neradni mravinjak; trgovčić, oženjen Nijemicom, ponavlja

72

jednolično i zamorno, kao da prebire brojanice: »Javni radovi. . . javni radovi. . . «, dok Imoćanin udara nešto reskije o drugi kraj zvona: »Jok! Asvalt!«

Trenutak tišine, koja se javlja i u najvrućoj gužvi, isko-risti šjor Ivo; njegov vodoravni glas začas sve stiša i pomiri:

— ’Judi moji, vi, meknimo, govorite, a ja slusan. A ko vas jos slusa? A niko, Boze moj, niko! Meknimo, sta onda jemate od govorenja? Ništa. Boze moj, ništa. Meknimo Macek, meknimo Stojadinovic, meknimo Pera Zivkovic, meknimo princ Pavle. Sve je to, meknimo naša bidna, selja-čka politika.

— Živio Maček! — opet zakviči student Marin. Šjor Ivo ga pogleda dobrohotno, sa smiješkom koji sve

razumije: — Seljački. Vlaški. Ništa. To smo mi. Mala seljačka

zemlja, mali narod. U opancima i kad nazujemo simiposto-le. Kosti, kosti. . . pupa gre velikiman. Moj sjor Felicio, kazes, javni radovi, a Marijan kaze asfalt. Svuda po svitu jema asfalta i javnik radova, ma nima, meknimo. . . Asti Gospu!

— Sad sam ja na redu — šapne mi Bože. — Meni, meknimo, kogo1 dojde u sest, u sest i kvarat, u

sest i dvadeset. Asti Gospu, dojde ka’ ga vo’ja! A piccola moram buditi, buditi, covik moj, buditi. Kamarjer mi je konjato2 . . .Kod nas ti je sest, sest i kvarat, sest i dvadeset uvik sest uri. Aaa! U Njemačkoj nima tega! Kad je sest uri, onda je sest uri i za koge, i za piccole i za konjate! Sest uri za svu Njemačku! A kod nas raspusten personal, raspusten

1 Kuhar 2 Konobar mi je šurjak

73

svit, svak cini sta ga vo’ja. Meknimo, kad se kod nas obidu-je, kaze se: »U slast«, »Dobar tek«, »Prijatno«, »Buon appe-tito«1. . . Svak kaze sta ga vo'ja. A kad se, meknimo, u Nje-mackoj obiduje, onda »Mahlzeit«2 ja, »Mahlzeit« ti, »Mahl-zeit« on, »Mahlzeit« cila Njemacka! Kažem, disiplina, moj covik, disiplina, a ne asfalt!

— Jok — odreže galantar — Asvalt! Ovde ja plaćam! — Meknimo, kad placas, meknimo, necu se protivit —

vodoravno će šjor Ivo, prebaci ubrus preko ramena i odgega u kuhinju.

— Mahlzeit za sve kartaše — podvikne student Marin — I Živio Maček!

— . . . ti mater radikalsku, jerezovačku! — zareža šjor Šime.

— Živio Maček! Živio Paško! A onda u visokom i reskom sopranu stade oponašati

govor Mačekova splitskog zastupnika splitskim veslačima: »Braćo i sestre! 'Rvati i ’Rvatice! 'Rvacki veslački naro-

de! Ja van čestitan! A priko mene van čestita doktur Vladi-mir Maček i cili 'rvacki seljački narod. Zašto van čestitan? Zato ča ste bili u Biogradu, zato ča ste veslali i ča ste pobi-dili. A pobidili ste zato, jerbo ste veslali po uputama doktu-ra Vlatka Mačka! Živiooo. . . «

Cijela se kartašnica valja od smijeha. Smije se i sam šjor Šime, koji ipak ne prestaje psovati mater radikalsku, to toliko da se uvjerenje sačuva.

Šjor Ivo se vraća iz kuhinje i kratko nalaže Boži:

1 Dobar tek (tal.) 2 Dobar tek (njem.)

74

— Vazmi demejanu i kupi vina. Asti. . . na sve ja moram misliti.

Piccolo pođe po demižonu i mahne mi glavom: — Pođimo gledati kurve! Gledati kurve! To je najveći vrhunac slobode. Kartaši su

velika stvar, ali kurve su još veća. Hodaš tako polagano uličicama Geta i gledaš. Ovdje

jedna, ondje druga. Oslonjena na zid ili na kućna vrata. Sve su mi poznate, ali poznate na brzinu. Znao sam sate i sate švrljati po tim uskim uličicama i gledati ih onako iz tiha, iz potaje. . . kao da te ne zanimaju one, nego vlastite mučne misli. Na njih samo zirneš, pa zažmiriš i u tom ih žmirenju poželiš ili ne poželiš. Nikada nijednu ne nagovaraš. Stidiš se. Ni one ne nagovaraju, odmah vide da su ti džepovi kao i čarape — šuplji. Poneka te i nagovori, tako, iz običaja, kao i prosjak što svakog prolaznika zaziva i blagosiva. A ti se pokrivaš očima, pa bježiš i od jednog i od drugoga.

Kad sam s Božom, onda je drukčije. Valjda bi tako bilo i sa svakim drugim Božom: u dvojicu je lakše biti odvažan.

— Kako ide, ćorava? — dobaciva bezokoj, što se uvijek tako besmisleno smješka i još besmislenije češka po butini.

— Bolje nego tvojoj materi — odbaciva ona i pljucka između zubi na suprotni zid.

— E pa onda zaradila na na toj stvari koliko i moja mater!

— A tvoja mater koliko i ja, pa ćeš bar nekad pošteno ručati.

Spretno vraća loptu i pljucka između zubi na suprotni zid, vadi i obliziva cigaretu da je ovlaži, stavlja je u usta, ali ne pripaljuje.

75

Crnka, što se vrti oko Careva rova, ne upušta se u raz-govore, već šetucka uvijajući čitavo tijelo poput zmije, ispi-sujući stražnjicom i trice i osmice.

— Produžite — veli i ne gledajući nas — produžite, gologusci, i dok ne skupite tri banke, zabavite se kako znate.

Oko Viške vinare šepeše plavuša, koja i ljeti i zimi nosi prljavi bijeli šal s čipkama i viče na sva usta kako je policija ganja po čitavoj Jugoslaviji. . . zbog politike. Bože stade preda nju, gotovo licem uz lice i oštro joj se zagleda u oči:

— S kim si — veli — noćas politiku tjerala? — S jednim koji mi reče da si bolji od mene. I tako od jedne do druge. Mi dobacujemo, one odbacuju.

I nitko se ne vrijeđa. Od pretorijanaca do danas. . . po Preto-rijanskoj i svim ulicama i uličicama ove goleme palače, u koju se smjestio čitav grad sa svom svjetovnom i crkvenom gospodom, biskupima i banima, ližioltarkama i kostima svetih mučenika, kartašima i uličarkama, koje se jedine ne mijenjaju, ne stare, ne umiru. . . od Pretorijanaca do danas, one su srce ove palače, njen trajni, bitni i živi dio. . . i živo uzajamno kršćansko milosrđe: utažuju žeđ mužjaka, a mužjaci njihovu glad. Razgovaraju sa svakim. Premda laju, ne vrijeđaju nikoga i nikoga ne prepuštaju njegovoj osam-ljenosti. Možeš čitav dan kružiti gradom i sa svakom izmi-jeniti nekoliko riječi, lajavih riječi, koje nigdje ne možeš izreći bez loših posljedica. Kurve i kartaši! Koliko slobode! Koliko života! Koliko divna i slobodna života!

76

LAŽU DA GLAD NIJE SRAMOTA

Jučer je povorka gladnih krstarila gradom. Stupali su kao vojnici i vatrogasna glazba vičući: »Kru-ha! Ra-da! Ra-da! Kru-ha!« Vikali su toliko, da bi i sit ogladnio. A ja sam bio gladan — onaj žandar, kojemu poučavam sina, još mi nije platio. Istina, njegova mi je žena svako popodne davala bijelu kavu i komadić kruha, ali što je to za moju pustu mladost! Pa ipak ja sam se svaki put nećkao, i tu bih kavu popio »samo njoj za ljubav«. A sada čitava povorka viče da je gladna. Mislim: Bože moj, kad bih iz te povorke nekoga izvukao i ponudio mu pečenu kokoš »Najedi se, gladni prijatelju!« kako bi mi tu kokoš u lice bacio: »Ćaća ti je gladan!« Ako siromaštvo nije sramota, čemu ga prikrivati, čemu se stidjeti!

Ja se stidim. Za velikoga odmora Špika razlomi sendvič i pruži mi

polovicu. Prokleti pršut zamirisa kao drogerija ili profesor Piasevoli, i rumen proviruje ispod svježeg spužvastoga kru-ha, ispod one smeđe korice koja kao da će sama od sebe zarskati. Meni grlo gore-dolje, gore-dolje. . . O da mi je zaustaviti to proždrljivo grlo i to obilje sline koja u povod-nju sa svih strana navire!

77

— Uzmi — veli — izvrstan je. — Izvrstan je pet — kažem ja da dobijem na vremenu, a

ja brzo dobivam — ali Suvorin je još izvrsniji. — Što ima Suvorov sa sendvičem? — Nije dobro — kažem ja zabrinuto — da se i ljudi kla-

sičnoga duha najprije kojekakvih vojničina podsjećaju umjesto dičnih bogova i umilnih božica grčkih.

— Ali kakve veze ima Suvorov s grčkim bogovima i božicama?!

— Ne kažem da ima, ali kad bi ti imao duh klasični, mogao bi te podsjetiti. Uostalom, ne govorim ni o kakvom Suvorovu, ni o kakvoj vojničini, nego o profesoru Suvorinu, najblistavijem duhu našega vremena.

A taj najblistaviji duh našega vremena ležao je na stolu poštara Marka u obliku jedne siromašne brošurice koja se zvala »Liječenje glađu«, a napisao ju je neki ruski emigrant Suvorin.

— Ljudski je organizam — nastavih naučiteljski — dot-rajljiva stvar, sastavljena od čitavoga niza međusobno ovis-nih organa. Ako mnogo hodamo, prisiljeni smo da odmori-mo noge, ako mnogo gledamo prisiljeni smo da odmorimo oči. Ali nitko ne misli da je i želucu potreban odmor. Među-tim, profesor Suvorin baš na to misli. Ne žderati, žderati i žderati. . . nego jedan, a najviše dva obroka dnevno, i to umjereno. A ti, prijaško, ujutro zgrabiš šaličetinu bijele kave. . .

— Bogami, tako je — prizna on malo zabrinut, a ja se prisjetih kako sam i sâm u sjemeništu i u poštara Marka svako jutro pio bijelu kavu, i kako je to bilo dobro, veoma dobro. . .

78

— . . . pa u tom jezeru kave razmočiš bar četvrt kruha — nastavljam zajedljivo.

— Bogami, tako je. — . . . i onda se naždereš poput svinje. I tek što je otku-

calo deset i pol, već grabiš novi grumen otrova. To je kad se razbor podvrgava proždrljivosti.

A pršut me gleda između spužvasta kruha, smeđa korica sama od sebe rska. . . polagano mi se magli pred očima. Pa ipak smogoh komadić ravnodušnosti:

— To je iz »Vite«? — Tamo su najbolji i najjeftiniji. — Naravno, najobilniji! — prosiktam svetačkim bijesom

— žderači! — Što mogu kad sam gladan! — Kao da ja nisam gladan! Ali čovjek mora biti gospo-

dar svoga trbuha! Koliko me je muke stajalo dok sam svoga rođaka, hotelijera, uspio uvjeriti — vraga, nije bilo ni povo-da za neko uvjeravanje — što za mene znači otkriće profe-sora Suvorina. Sve on meni: »Odreži, bolan, komadić sira ili pršuta, uzmi male tripice ili mali gulaš. . . « A ja tvrd ko kamen: kad jednom prihvatim neku znanstvenu istinu, onda je, dovraga, i poštujem! Njemu to nije išlo u glavu, jer je i on debeljuškasti žderonja. I ti ćeš to postati, i svi ćete posta-ti zaobljeni bumbari, na kojima osim trbušine jedva da će se što i vidjeti. Moj sokole, kao da se i ja ne bih mogao nažde-rati pršuta i stoput boljega od ovoga iz »Vite«. Moj otac ništa i ne radi, nego pršute suši! — a zapravo se i ne sjećam kad smo zaklali posljednju svinju.

— Ne kažem. . . — uvija se Špika. — Kažeš, kažeš! Kažeš: »Preče mi je da se nažderem,

nego da očuvam ljudsko dostojanstvo!«

79

I s tim kao da je stavljena tačka, Šutimo. Promatram njegove ruke — u svakoj polovica sendviča — kao da se ne usuđuju pokrenuti. A i on se osjeća glupo i izgubljeno s tim razlomljenim sendvičem.

A pršut miriše i korica rska sama od sebe. Da mi je zagristi, da mi je samo jednom zagristi. . . da se to proždr-ljivo grlo prestane šetuckati gore-dolje, gore-dolje. Bože, kako je teško biti kurva i biti pošten!

— Slušaj — prekinuh šutnju — već mjesecima iskuša-vam na sebi znanstvena otkrića profesora Suvorina. Sad me zanima kako bi organizam reagirao kad bi se taj ustaljeni red poremetio.

I prije nego je shvatio na što ciljam, istrgnem mu iz ruke polovicu sendviča i teškom se mukom svladam da ga u jednom golemom zalogaju ne progutam.

Njemu lakne. I blaženo prinese pohlepnim ustima drugu polovicu. Zubi mu već zablistaše, pripravni na grabež, a onda opet posivješe:

— Slušaj, i ja bih htio iskušati toga Suvorina. — Ne polazi to svakome za rukom. Dragi moj, bez jogi-

čke filozofije teško je provesti rusku biologiju. On se isprsi, pruži mi drugu polovicu sendviča: — Uzmi i ovo da bolje provjeriš reakciju. — Bojim se da ne bude preoštra — i dok uzimam osta-

tak, čuvam se da mi ne pročita pohlepu u prstima. Gospode, zar se zaista ne može biti sit i slobodan!

80

I JOŠ JEDNA OŠIŠANA GLAVA

Moja kosa! Ćićava, rudlava, kovrčava, crna! Čim sam ga ugledao, uhvatio sam se za nju. Bila je duga, uznosita, vijorava. Bila je to kosa! Bila je to sloboda!

A on, kao i ja donedavno, pri koži ošišan. U onoj manti-ji s trideset i šest pokošćenih dugmeta, koji u ovom tmur-nom jesenjem danu i u ovom mračnom i uskom predvorju hotela besmisleno svjetlucaju, u onoj gizdelinskoj mantiji, kako negizdelinski izgleda.

Tako sam donedavna i ja izgledao. Jest čovjek i nije čovjek. Ljigavac neki. Učili su nas, da smo nešto između sveca i anđela, a mi smo, eto, nešto između oguljene žabe i mladog popišanog miša. . . besramno ogoljeni tamo gdje smo najoholiji.

Kažu, kad hoće poniziti čovjeka, da ga najprije ošišaju. A šišaju sjemeništarce, robijaše i vojnike; šišaju ih stariji prefekti, tamničari i kaplari.

Kakva je to prokleta mesarska naslada nekome šišati kosu! Kažu, vlast. Vlast, dakle, nije društveni ugovor, nego šišanje kose. Zar zbilja ti od vlasti misle da samim tim što gaze postaju veliki i jaki, mislim u sebi jaki? Zatvorenici

81

nemaju ni kose ni džepova, jer džepovi su zastava slobode, i kosa je zastava! I onda dođu stariji prefekti, tamničari i kaplari, oduzmu ti zastave i misle da su ti i ličnost oduzeli, a ne znaju ti jadni i bezlični dijelovi vlasti, da su ti je upra-vo tim učvrstili; i što ti pliće šišaju kosu, što ti gušće zaši-vaju džepove što te više savijaju, postaješ sve uspravniji.

Prefekti, tamničari, kaplari, pustite ljudima džepove i kose, da se i sami jednom uspravite!

U polumračnom hotelskom predvorju bjelasa se njegova glava, prošarana ožiljcima od kamenja iz Dračeve ulice. Mali Iko Antukin, nazvan Cvite. . . čudan li je s tom ošiša-nom glavom robijaša.

— Kako da su te pustili, a nije nedjelja? — Eto, pustili — smješka se on, sve nekako zagonetno,

lupeški. A onda izraste za čitavu podlanicu — Pustili su me zauvijek.

— Zašto? — Danas dok su nam i opet lijevali prežganu juhu,

opsovao sam im prežganoga boga. — Nisu loše njihove juhe — kažem i mislim kako bi mi

sada dobro došla ta prežgana juha. — Tebi je svako smeće dobro. Morao bi se bar jednom

u životu čestito najesti, da znaš kako žive ljudi. — Ako je čovjek samo u zdjeli — rekoh preponosno —

onda nikada ne želim biti čovjek! — U zdjeli je, u zdjeli! To ti kažem ja! Toliko je u nju

upao, da mu jedva tjeme razabireš. Onda me veselo potapša po ramenu: — Sve je dobro, stari, što se dobro svrši. Sutra ću se

upisati u VII A. Večeras ćemo na Pjacu, a prije spavanja bacit ćemo partiju pokera. Je li te Božo naučio?

82

— Tek je pred par dana došao — kaže Božo, ali ne bez prizvuka krivnje.

— Naučit ćemo ga, svemu ćemo ga naučiti. Ma što je ovo! Ja se već četiri mjeseca razmećem slobo-

dom, a on tek danas prhnuo iz krletke, i sad će on mene svemu naučiti! Onda se sjetih, da je svakih praznika ostajao ovdje po dvadesetak dana i da je u ovom đavolskom hotelu — ta i on je šjor Ivin šurjak — mogao mnogo više vidjeti i doživjeti, nego ja kod poštara Marka i u osamljeničkim šetnjama po Getu i oko grada. No svejedno nisam mogao otrpjeti da zna više od mene i da se nekako pokroviteljski odnosi.

Kad bi se bar večeras otvorio prozor u blud i nemoral, kad bi bar večeras gospođa Jolanda zaigrala svoju partiju pokera, da pokažem ovom žutokljuncu koliko sam ispred njega otišao! Ali kao prokleto. Od one večeri nikad se više ništa nije događalo u suprotnom prozoru. Već sam posum-njao da je i ona večer bila samo slučajnost i da je Božo sve pređašnje izmislio, kad me on razuvjeri: »Kučka jedna, osjetila je da ti je drago, pa je sada tebe počela mučiti. . . skrivajući se.«

Ako Cviti ne mogu pokazati gospođu Jolandu, pokazat ću mu Pjacu i što umijem na njoj. Umjeti znači obezobrazi-ti. A ja sam večeras umio više od svih.

— Gospođice, ako želite znati kako popovi ljube, upoznat ću vas s prijateljem — dobacim prvoj na koju smo naišli.

— Mulac vlaški! — odbrusi ona. A ja baš čekao na to, pa joj onako, bez sluha — kakav

već jesam — zapjevušim dvostih, koji sam za slične prigode sam sastavio:

»Reci mi velegrad u kom si izrasla,

83

reći ću ti pašnjak na kojem si pasla.«

I smijali smo se, smijali kao ludi, i nastavili se smijati u sobi Dvadeset i jedan, u kojoj su sada sva tri kreveta popu-njena.

Cvite je pričao i pričao: — . . . i zviznem žlicom o tanjur. A Zukan, Bašić, Mer-

ćep i ostali pobožnjaci veliki stadoše iskretati oči u nebo i šakama se busati u prsa. Onda naleti stariji prefekt kao bije-san pas: »Izdiri!« Ja ga omjerih što sam mogao prezirnije, napustih stol i rekoh: »Plaćeno je!«

— To »Plaćeno je!«, to si izmislio. On preču i nastavi: — Kad smo izišli iz blagovališta, on još više zajapuren,

izdera se kroz prskanje sline: »Izdiri, i da više nisi prekora-čio prag ove svete kuće!« Na to ću ja sasvim mirno, kao da pričam priču o Deukalionu i Piri: »Imam ovdje, moj Kalaj-ziću — ne rekoh mu ni velečasni, ni don Ivane, ni stariji prefekte — imam ovdje podosta svojih stvari i stvarčica.«

— I stvarčica! Sjajno! Sjajno — oduševljavam se — A on? — Veli: »Poslat ćemo ih za tobom«. »Ništa vi nećete

poslati — kažem ja — jer Omnia mea mecum porto1«. — I to si izmislio. — Časna riječ. . . Da mi je palo na pamet, rekao bih mu.

A ti? Pjevaš pjesme? Prodaš li bar poneku? — I to će doći. Osjećam da me glad počeo mučiti. Treba zaspati, treba

odmah zaspati, jer ako porastu muke, odagnat će san i bit će dvostruko zlo. Kažem mu : laku noć !

1 Sve svoje nosim sa sobom

84

— Nije sjemenište. Ovdje možemo čavrljati. Mislim: »Lako je tebi, ti si večerao, i svaki ćeš dan

večerati, ručati i doručkovati, a ja živim od jednoga obroka dnevno, i tko zna dokle ću živjeti. Lagao sam ti, da sam jeo u pučkoj kuhinji, kao što lažem šjor Ivi, i Perici, i svima. I dobro je da mi se nisi zagledao u oči dok si žvakao odrezak s prženim krumpirom, jer su bile goleme, pregoleme kao u gladne životinje. . . «

— Laku noć — prošaptah i nestadoh u snu. Sutradan me u klupi dočeka veliko i divno iznenađenje.

Ivanka je napokon pristala, da se vidimo. Sastat ćemo se u ponedjeljak kod bolnice.

Tako sam pijan, tako divno pijan, da sam zaboravio upoznati Cvitu s drugovima. Ali on se snašao i bez mene; već sa svima razgovara kao da ih poznaje godinama i raz-mahuje se kao da mu je kosa pedalj dugačka.

— Zovem ga i krišom mu pružam pisamce. Nikome ga ne bih pružio, osim njemu, a i njemu samo zato da vidim kako će razrogačiti oči. Zini, mili! Nije ovo sjemenište, marijanske pjesme i Martyrologij. . . Zini, mili!

A on umjesto da zine, zijevne: — Čuo sam da se dopisujete s realkašicama. Glavu bih mu razbio. — Morat ću i ja naći štogod curenjka. Je li zgodna ova

što sjedi na mom mjestu? Koliko od prilike treba dana da ti dade?

— Ma što da ti dade?! — grakncm ja. — Bože moj, a što cure daju! — Meni je trebalo tri mjeseca — rekoh što sam mogao

svečanije — da urečem prvi sastanak.

85

— Šta?! Tako ti je to, dragoviću. Krvavo su nas prevarili. Propo-

vijedali su da je Svijet satkan od samoga grijeha, bluda i žena zavodnica. A kad tamo. . . tri mjeseca do prvoga sas-tanka. Pogledaj, koliko nas je ovdje: još nijedan nije pres-pavao s nekom, osim s kurvom.

— Onda ne valja ovaj Svijet — kaže pokunjeno Cvite. A VII A buči kao ništa na svijetu. Opet su pograbili

dugog, dugog i mršavog Nikolorića — kojega zovemo Don Pedro Juanita zbog toga što je argentinski državljanin i što ima zube pune zlata — i nosaju ga kao svetog Roka u pro-cesiji ili turskog mrtvaca. I to je najveća zabava, nosati Don Pedra Juanitu i klicati mu kao toreadoru. On se, istina, oti-ma ali VII A se ništa na svijetu oteti ne može.

— Dolazi! Zna se tko dolazi. Profesor latinskoga, široka lica, odozgo prekrivena oča-

lima, a odozdo uskim ciničnim smiješkom. Disati se smije tek toliko da čovjek preživi.

— Tko danas nije nazočan? — Tomić i Martinović. — Da, jučer ste bili svi osim Raosa. Taman da ću zaustiti, ali on je bio brži: — Znam, bolio te drob. — Nije, gospodine profesore, nego zub. — Uvijek pogriješim. Kad kažem drob, ti kažeš zub, kad

kažem zub, ti kažeš drob. Vrijeme je da izmisliš treće, na primjer, reumu, staračku.

— Za to još nisam sazreo.

86

— Ako budeš dugo stajao na propuhu između Vergilija i Catula, ubrzo ćeš sazoriti. A sad mi pročitaj jučerašnju lekciju.

Iz. . . iz. . . iz. . . Vraga sam se izvukao! — O bogamu. . . — neugodno se začudi Cvite kad smo

izišli iz razreda — Pa taj je gori nego pater Ante! Kaže da bi ga trebalo »petnožilaški« zamrziti i »svoj-

sku« mu psinu napraviti. Ja opet kažem da ne treba mrziti čovjeka-profesora samo zato što ti »ljute dvojke« zapisuje i lijenosti ti ne podilazi. On zna s kakvom je mukom to golemo znanje stekao, pa hoće da ga i nama po istoj cijeni proda, a pogotovu kad mu nismo ni rod ni pomoz bog. A kako je zaljubljen u svoj predmet kao brijač u brijanje, htio bi da se i mi zaljubimo, kao što bi i brijač htio da mu i sin brije, a mesar da njegov lešine razuđuje. Međutim, ako on u svojoj ljubavi za latinski pretjerati ushtjedne, izdaju razumi-jevanju đaka učiniti pokuša i k ovcama nas vratiti uznastoji, ut igni cremetur1!

— Za svaki slučaj ja bih ga odmah spalio — provlači kroza zube Cvite dok hodnikom prilazimo stepeništu i slije-vamo se u rijeku od devet stotina valića klasičarskih što se uz tutnjavu ruše niz stepenice kao Nil niz katarakte.

Najednom negdje gore pod samim krovom buka stade jenjavati. I dok bi pomislio ne »Eo rus« nego na odgovor2, sasvim se ugasi. I svi znamo, makar ne uzdižemo pogled, da se na trećem katu pojavio direktor Salf i naslonio se na stepenišnu ogradu. Ne, on ne mora ni vikati ni šaptati;

1 Neka se na ognju spali 2 Stara rimska anegdota o izmjeni najkraćih pisama. Prijatelj napisa

prijatelju: »E o r u s « (Idem na selo) siguran da ne može dobiti kraći odgovor. Međutim, dobio ga je: »I« (Idi!).

87

dovoljno je da se nasloni na ogradu, pa da nas devet stotina iziđe bez daha kao s neke goleme nesreće.

— Fiu. . . — zazviždi Cvite kad smo se našli na ulici — taj je strašniji nego stariji prefekt!

— Ima takvih ljudi koji ne vole buku, a to je jedna od osnovnih kategorija suvremene parapsihopatske parapsiho-patologije — uvijek ja nešto učeno zgužvam, da subesjedni-ka nekako zableušim.

Ali i drugi učeno odgužvaju i odbleuše; tako i Cvite: — Ima on još i fundamentalniju kategoriju moderne

parapsihopatske parapsihopatologije. Vidio sam da usred hrvatskoga Splita na ekavici tiska školske izvještaje, pa i don Mladenove govore. A to ti je, dragi moj, četnička hiperkategorija.

Čim je spomenuo don Mladena, sjetih se da sam ostao bez bonova za Pučku kuhinju i otrčah natrag u školu. Pred zbornicom sudarih se s direktorom.

— Kud si nasrnuo! — zastriže obrvama. — Po bonove za ručak. — A kako je s večerom? — Nikako — izleti mi mimo volje. Pokajah se odmah,

ali što koristi kajanje kad se stid ne da potisnuti! A strašni Salf segne rukom u džep i pruži mi dvadeseticu: — Kad ti ustreba, samo dođi k meni — i ode. Neki silni val ganuća prožme me čitava i natjera mi suze

na oči. Onda me iznenada nešto štrecnu između rebara, izroni u meni neko moje odvratno nacereno lice i zagrohota: »Jesi li to za šest večera prodao svoje hrvatsko srce? Gos-poda ti Boga, jesi li se prodao tako jeftino, da u tvoju hrvat-sku svijest i savjest jedan četnik ulazi kao dobar čovjek?! Jesi li. . . «

88

Silazim niz opustjelo stepenište s dvadeseticom na otvo-renu dlanu. Peče me kao živo vapno.

Iza mene koraci i nijemi smijeh koji samo po disanju prepoznaješ.

— Crv je i u tebi počeo bušiti crvotočinu? Brzo stisnem šaku i poput lupeža uhvaćena na djelu

gurnem je u džep ne ispuštajući iz nje srebrnu dvadeseticu koja se začas ovi sramotnim znojem.

— Kakav crv?! — planuh sijevajući očima na Meštrovi-ća iz B-paralele.

— Hrvatski katolički crv. . . Ne sijevaj mi lažno očima. Sve sam vidio, kolega. Stoga ne sijevaj i ne muči se. Mi smo Hrvati takvi, od iskona prodane duše. Siromašni i glupi prodaju se za večere, bogati i pametni za plemstvo, za bans-tvo, za biskupstvo, za časti ili za goleme pare. Moj se stric prodao za jedno i za drugo. Vidovdanski hram donese mu za deset hramova.

— Od tog Vidovdanskog hrama i ti dobivaš dvije tisuće mjesečno, dvije profesorske plaće.

— Uza sve to nisam se prodao. — Nisi?! Još i gore. Za svakoga je poštenija kurva nego

onaj koji živi od kurvinih novaca. A njemu se razli vedar smiješak ispod još vedrijih mod-

rih očiju, prebaci mi ruku preko ramena i gotovo zapjevuši svojim zvonkim glasom:

— Kolega, još ćemo postati i prijatelji. . . veliki.

89

MOJA JE VJERA KLONULA NA OTROVANOM MAČKU

Bilo je jugo. Sivo, tmurno, uhranjeno, napojeno, nadoje-no, masno, tusto, gusto i teško, tlačeće jugo. Upravo osjećaš kako te pritiska, kako te steže, kako te mrvi. . . i gledaš se iz ptičje perspektive negdje duboko u ponoru između kućetina, na maloj krpici posivjela trga, zapravo na jednoj od bezbroj izlizanih ploča koje kao da se nikada nisu zabijelile na sun-cu, gledaš se i čini ti se da kukca gledaš, bolesna, prebijena i o to sivilo pribijena kukca za kojega više i ne znaš je li kukac ili kakva sićušna krpica kojom su obrisali mastan lonac, pa je onako slijepljenu i ustupanu odbacili. A gore ponad tebe polako i dostojanstveno — kako samo neranjivo nasilje može — plove tmasti i tusti oblaci, nezaustavljivi, nezadržljivi, nerazderivi, nedotakljivi. . .

Osjećam da ne smijem ostati tu, zgnječen na sivu kame-nu koji je zaboravio na nekadašnju bjelinu, među ljudima-kukcima što s naporom potežu oteščale i zglobobolne udo-ve; da ne mogu gledati nevesele i nesvadljive kurve, žalosne u obostranoj neimanjštini, ni kartaše, nesnosne u ponavlja-nju, a u ovom ubojitom polumraku još nesnosnije.

90

Kad je jugo, kad je tuga golema, kad je izgubljenost u ništavnosti i bijedi, treba otrčati u samoću. Ne otrčati! Odvući. . . odvući se polagano, na smrt umorno, jedva pote-žući oteščale udove, odvući se iz grada, iz zaražena mnoš-tva što se bezglavo klati, polumrtvo po mrtvim ulicama. Sići na dno svoga tupinoloma i kisnuti više začuđen nego ustrašen, kisnuti kao ptić koji je ispao iz gnijezda i stoji gdje je pao, nemoćan da se pokrene, a kad bi se i mogao pokrenuti, ne bi se usudio. Odvući se do tupinoloma. . .

Ali noge same od sebe vuku se uz more, dok se dugi i široki valovi uz potmulu tutnjavu razlijevaju preko obale. Masni, teški i tmasti kao i oblaci valjaju se pijani valovi i razlijevaju se po luci, po Bačvicama, Firulama i Zenti, po tim opustjelim kupalištima, ljeti tako pritisnutim žednim ljudskim tjelesima, da od puste golotinje kamen i ne vidiš. Sada su te vesele plaže prazne i puste, sive i neprijateljske, da im ne možeš prepustiti ni čovjeka — dušmanima.

Izmiču posljednje kuće i posljednji slučajni prolaznici, javlja se strma laporasta obala, odvojena od mora uskim pojasom pijeska i šljunka. Koliko je puta tom nenastanje-nom i neobrađenom obalom prošetao svećenički podmladak u gusjenici dugačkoj stotinu i osamdeset pri koži ošišanih glava! I moja je bila među njima. Ovde smo često namakali noge, bacali škriljke koje su odskakivale od smirene površi-ne, skupljali školjke, ježince i morske zvijezde. . . a more je mirisalo onim čudesnim slatkasto-slanim mirisom bonacâ.

Sada ne miriši. Sjedam u usjek lapora, u zavjetrinu. Opuštam se i gledam kako se pod olovnim nebom olovno more besmisleno propinje i prijeti, kako se bijela pjena nemoćna bijesa razbija o kamenje, uz tutnjavu, uz podivlja-lu, histeričnu. Biti ovdje, na ovoj vjetrovitoj obali, opustiti se u zavjetrini i slušati fijukanje vjetra. . .

91

Sve je vjetar, teški, metalnomodri vjetar što te i u zaklo-nu prska škropilom mora i šačicama pijeska. Osjećam kako se pješčana zrna bolno zabijaju u moje lice i opet mislim na ruke svoga oca, šarene od modrih iverčića mlinskog kame-nja. I mislim kako će sve to brzo proći s jugom, kako će nestati i muke i nevolje, i ljubavi i izdajstva, kako će doći smrt, i u svom hladnom a ipak toplom, sestrinskom naručju ponijeti sve dobre u krilo velikoga Boga, u ono nepoznato, sjajno i vječno blaženstvo, gdje će svaka patnja biti nagra-đena stostrukom ljepotom. Tamo gore iznad ovih tmastih oblaka, iznad ovog metalnosivog vjetra, iznad zelenih zvije-zda, tamo je naša prava domovina, tamo u blistavoj sjeni beskonačne nježnosti Božje, tamo će se smiriti prognanici iz doline suza, zatočenici obilježeni biljegom istočnom, koju sapra presveta krv Božja. . .

U tom času pogled mi kliznu niz strminu i zaustavi se na nekoj crnoj i obloj masi, umirenoj i umrtvljenoj na breš-čiću vlažna žala. Što bi to moglo biti?

Nikako ne mogu odgonetnuti u ovom mračnom južnom predvečerju u kojem valovi mraka nailaze upravo onda kad nam se prividi da se stvar koju promatramo počela osvjet-ljavati. I da nije bilo te prkošljive i izazovne pakosti mraka, sasvim sigurno ne bih izišao iz svog zavjetrinskog utočišta, i ne bih vidio. . .

. . . smrt. Ležala je na mokrom šljunčanom humku, oplakivanu

jezičcima valova, ležala je u svoj svojoj tragičnoj veličini, surova, gruba, nakazna, pakosna, besmislena, neminovna i vječna smrt, okrutna i zlostavljačka smrt koja ne pruža nikakvu mogućnost, nikakvu priliku, nikakvu očicu kroz koju bi se provukao. Gluha, nijema, slijepa i bešćutna. Ni najmanje rupice, ni najmanje pukotine za ovo nabreklo,

92

unakaženo, očito otrovano a ne ugušeno meso koje se već počinje raspadati.

Bio je jezovit u svojoj propasti. Trup uskisao i naduven pod mokrom slijepljenom dlakom, između koje se tu i tamo nazire modra prenapeta koža. Treba samo stati nogom na ovu mješinu, pa će prsnuti kao pucalica i žućkasta će gada-lina na milje okužiti ovu noć.

Uslijed te naduvenosti i noge su se neobično razmakle, lijeve od desnih, kao da su iščupane iz svojih ležišta i prili-jepljene negdje na krajnjem obodu valjka, gdje nikako ne pristaju. . . malene, batrljaste, izgubljene. Glava, s potiljkom na žalu, ostala je nepromijenjena. I baš zato bila je najstra-vičnija: prema golemom tijelu odvratno bijedna, malena i zakržljala. U razvaljena usta, u kojima su se još uvijek bje-lasali igličasti zubi, slijevali se i odlijevali sićušni jezičci mora. Valovi su polagano postajali sve manji, i oni koji su izbacili ovu smrt, sada je jedva mogu dotaknuti. Možda su se i podigli da je izbace, kao što svaku izbacuju misleći da će se na taj način od nje obraniti.

O ne! Nema obrane! Ni za koga nema obrane, nema rupice, nema pukotine ni za vas, ni za ovog šarenog mačka, ni za koga osim za mene, osim. . .

. . . za čovjeka. On je pronašao rupicu, pukotinu kroz koju umiče. . . . . .u život vječni. Za nas je smrt samo kratak san, jedna časovita nesvjesti-

ca, izbavljenje od života koji predstavlja samo patnju, izla-zak iz ove doline suza na poljane svjetla.

I to što je za nas bilo mrak, za vas je jedino svjetlo; što je za nas pokora, za vas je jedina radost; što je za nas rađa-nje istinskoga života, za vas je konačna i posvemašnja pro-

93

past. Lešina, i ništa izvan ove mokre, razvaljene, raskrečene lešine. . .

I nad tom lešinom, nad tom odvratnom, naduvenom, otrovanom i otrovnom strvinom šarenoga mačka gubio sam Boga. I vikah Bogu kojega sam gubio:

»Ne daj mi da te izgubim, o Gospodine! Zadrži me i spasi me! Objavi mi da si i ovome mačku ostavio rupicu, makar malu, majušnu nevidljivu pukotinu i nikada te neću izgubiti. Ili mi reci da si je i meni oduzeo, da nakon podbu-hlosti i raspadanja nema ništa ni za mene, pa ću te opet hvaliti i slaviti, jer ću spoznati da si dobar, velik i pravedan. Ovako znam da nisi i da te nema, da te je odvratna ljudska sebičnost izmislila, kako bi kroza te, kroz tu sigurnu puko-tinu spasa izmakla smrti i stravi od nestanka. I nije loše izmislila: disati, probavljati, spavati, ljubiti, pariti se i rađati kao mačak, a kad naiđe smrt, šmugnuti kroz rupicu u život vječni, a mačka ostaviti s razvaljenim ustima u koja se more slijeva i odlijeva. Nemoj mi reći da si to ti, da si kralj koji prosjacima ne čini nepravdu ako jednoga između njih ospe plemstvom i darovima. Nemoj mi to reći, jer je i to nakazna ljudska sebičnost izmislila — tvoj blistavi um ne može tako prljavo misliti. Reci mi, o reci, slušam te. Bože moj. . .«

Ali ne čuh ništa osim mahnitog mlataranja jugovine, ne vidjeh ništa osim goleme i teške bezizlazne tuge što se pru-žila između olovnog mora i olovnog neba do olovom zali-vena obzorja.

1 Po kavanama i barovima redovito se pjevalo na ekavi-ci — bilo je moderno biti uz vladajuće: raste ugled i barskoj pjevačici.

94

UMJESTO VEČERE CAJKA I BALALAJKA

»Špricer je najjeftiniji, pet i pol dinara — tako kaže Martinović« mislim dok ulazim u znoj, u zaparu, u crveno svjetlo, u cesarstvo milosrdnih ženka.

Iz ludo cičave glazbe izvija se vitki glas još vitkije dje-vojke, duboko razgaljene i još dublje nesretne. Napisat ću naramak knjiga o toj nesreći i o toj čudesnoj snazi koju smažu, da se učine nasmijanim, da usiljenom veselošću razigraju stotine grubih i gladnih mužjaka, da im s krila šapuću tucete škakljucavih riječi, da ih svojim toplim steg-nima ugriju, svojim majušnim okretnim prstima prepolove njihovu subotnju zaradu.

Danas je subota, i dvorana je do grla ispunjena, i ne lju-dima ponošenih odijela i golemih natučenih šačetina, nego željom, strašnom, nesuzdrživom:

»Caj- Caj- Caj-ka iz Novoga Sada, joj! ove naše devojčice sve su same njuferice, uprav stigle iz bolnice, iz zaraznog odelenja.

95

Caj- Caj- Caj-ka. . . . . . te majka, joj!«1

Cijuče vitka pjevačica i treska defom, treska dojkama, mijesi bokovima, mijesi, mijesi. . . poludjet ću.

To je život, to je zanos, pijanstvo krvi, strasti i slobode. »Minerva«, božica mudrosti i najprljavija noćna prčvarnica s najjeftinijim uličarkama. I dobro je da je takva, jer stoga ovamo ne zalaze profesori, osim jednoga, a taj je, kažu, naš čovjek, razuman pijanac i đačka majka. Samo se tugaljivo osmjehuje, brodolomački. Neka, veli, i mi okusimo mrvičak životne naslade kad je najslađa, neka se i mi, tobože, oga-dimo i ogorčimo dok smo nesiti, nezajazi.

Đačka majka, sirotinjska. On zna, da se jednom živi i da se jednom mre. I što onda znači jedna večera prema ovoj čaroliji rashihotane glazbe, rashihotanih i zagaljenih ženka, makar bile na tuđim koljenima!

»Mislio sam da je život dve tri čaše rujna vina, vrisak žene sa kolena i jecaji violina.«

A što bi drugo i mogao biti onaj veliki, istinski, nabrekli i nezajažljivi život ljudski! Zaroniti do dna, nasrkati se do davljenja i. . . i napisati knjigu.

Ali, kukavče moj, što ćeš to posrkati za pet i pol dinara ukradenih večeri?!

Lako ćemo za večere. U ponedjeljak će mi žandar platiti za poučavanje sina i eto ti večera koliko ti bog hoće, eto ti

1 Po kavanama i barovima redovito se pjevalo na ekavici — bilo je

moderno biti uz vladajuće: raste ugled i barskoj pjevačici.

96

dva mjeseca večera. Nećemo valjda tim kvariti ovo divno zaranjanje. . .

»Caj- Caj- Cajka. . . «

Cilik i rsak stakla, prašte čaše u ljudskoj neizdovoljenoj tuzi, kao da hoće smrskati traljavu svakidašnjicu i potisnuti sve lijepe uspomene za koje želimo da se još jednom vrate i ožive, da i mi oživimo u njima.

— Mladiću, sve je zauzeto — kaže konobar i prijateljski me tapše po ramenu, kao što uvijek radi kad nekoga kani izbaciti.

— Ja samo ovako. . . — zamuckivam, gnječim prste i gledam ga sramotno prosjački.

— U nas nema »ovako«. Kad ti lijepo kažem da je sve zauzeto. . .

— Lažeš! — obrecne sc neki tvrdi glas do nas. I odmah zirnuše na me dva sjajna i podrugljiva oka,

Martinovićeva. — Sjedi do mene u zaklon i naslađuj se ljudskoj naravi.

A ti se — obraća se konobaru — malo poniznije obnašaj s izdržavaocima, napose ako su to pjesnici.

— Što gospoda izvole zaželjeti? — nakloni se konobar ne bez poruge.

— Kad gospoda nešto izvole zaželjeti, onda će te izvo-ljeti i pozvati.

Ja ga slušam i samo se divim njegovu držanju, njegovoj hrabrosti i samouvjerenosti, njegovim šakama što se gospo-darski stežu i ne pomišljam da bi to junačenje moglo biti i lažno, da bi mu konobar mogao biti prijatelj ili čak ujak, kao i meni Perica.

97

Kad konobar ode, Martinović zaškilji na me svojim smeđim, nikad ne ustrašenim očima:

— A sada, moj pjesniče, opruži noge, slušaj »Cajku« i ljudsku narav proučavaj za djela besmrtna. Kukavelj je ta ljudska narav bila u mornarskoj majici, bila u uškrobljenim ovratnicima i orukvicama. Sjedi tu ta ljudska narav i brloži kao što pijani krmci brlože, sluša lažnoraskalašene pjesme, cupka drolju na koljenima i otapa srce u lužinastim nasla-dama. A srce se, izgriženo lužinom, razjauče i jaukljivo pluta u čaši rakije ili dršće prilijepljeno o stegno bludnice. . . — satima tako.

I slušajući tako njegovo brbljanje nisam ni primijetio kad je prišla k našem stolu i gojaznom se butinom očešala o moje rame:

— Počasti me maraschinom. — Slabo njušiš, seko — dobaci joj Martinović prije

nego sam se i snašao — ovaj se krug nikada neće zatvoriti: on ljubi tebe, ti ljubiš pare, ali pare nikako da uzljube njega. I tako se krug nikada neće zatvoriti zbog te vrhunaravne nezavarive pukotine, seko.

— Đaci? — pita i saučesno i naklono. — Đaci. . . — otužno će Martinović — Vidiš, seko, i

dušu bi za te vragu prodao, ali vragovi obezobraziše, pa za te šugave ljudske duše ni pušljive smokve ne daju.

Ona ga pažljivo promatra, zapravo promatra njegovu bijelu košulju, svilenu kravatu i novo tamnoplavo odijelo, promatra i ne sluša što govori, već svoje misli. A kad je smislila, podvuče mu ruku pod bradu i lagano ga škakljajući prođe vršcima prstiju od Adamove jabučice do ušne rese.

— Ti bi mi mogao platiti?

98

— Mogao bih, ali neću! Ili. . . Zadiži suknju i prijatelju mi sjedaj u krilo!

Ona odmah zadiže i sjede, i kao da mi tim sjedenjem svu krv u mozak potisnu.

— Je li ti vruće, mali? — Tustu bijelu ruku, nadojenu kiselkastim znojem, ovi oko moga vrata, a golemom doj-kom pridrža mi podbradak. Meso zapjeva, oba mesa i obje krvi, i sva mesa i sve krvi, i sva zagaljena bedra u žednim krilima, potisnuta ovim niskim stropom u oblacima dima, alkohola i pjesme. . . ili se bar tako meni učini.

— Sve za seks i muziku! — kliknu negdje glas, dubok i gol kao siromaštvo.

Mirisi. Toliko podatnih mirisa u oblačićima, toliko zaga-ljenih butina na koljenima, toliko sisa kao lubenica na tez-gama — probiri i važi! A što ćeš probirati kad su sve gnjile i trule osim od ove koja mi sjedi na koljenima. . . i da bilo koja druga sjedi, ne bi bila ni trula ni gnjila, ni drolja ni roba, jer su to moja koljena, izuzeta od svih drugih koljena; između moga i njena mesa nije samo kupnja i ta prokleto nezajažljiva koža, nego nešto dublje, ljudskije, svetije, neko fino tkanje čežnje, neki uzvišeniji neputeni dodir, dodir dviju osamljenih duša koje su se iznenada našle odbačene na smetište, i sada začuđene i sretne blagosivljaju one koji su ih odbacili.

— Voliš li me, tugo moja? — i ljubi me u usta. — To isto ovoga časa slušaju sve bludnice svijeta —

prokleti, podrugljivi, pakosni Martinović — a svi glupani misle da se iz ovih prodanih bedara može izviti darovana pjesma. Svi misle da nisu mušterija nego izuzetak, svi pa i onaj tamo kozičavi.

99

Uto konobar donese maraschino, i moja ljepotica ispruži ruku. No Martinović je bio brži. Zgrabi čašicu i okusi. Onda ustade i zelen od bijesa prosikta:

— Ja sam naručio piće, a ne vodurinu! Nosi to, i nakon ovako bezočne podvale ne donosi ništa!

— Tako mi sve radimo — pomirljivo će djevojka i siđe mi s koljena — inače bismo začas bile pijane.

— Lažeš, seko! Ločeš vodu, da s gazdom podijeliš pare za maraschino! Stidi se! Dok ti smišljaš najsramotniju pod-valu, moj prijatelj umire za tobom.

— Mandrili! — bijesna ljepotica pljune između zubi i ode dvostruko izazovno njišući stražnjicama.

— To ti je ljubav kurvanjska — naceri se Martinović. — Gonite — zareži konobar — i ako mi drugi put dođe-

te, prebit ću boga u vama! — Moj je otac žandarski narednik, a ti čini što hoćeš! Mislim da nam ne bi pomogao ni žandarski pukovnik,

koliko nam je pomogao neki pijani gorostas u uglu, koji je upravo toga časa pograbio stol i tresnuo o popločani pod i njim i svim što je bilo na njemu.

— Uvijek im pomalo začinim — napuhiva se Martino-vić, očito bezobrazno. — Uostalom, sjedili smo a nismo potrošili ni pare.

Na vratima se sudarismo s Ljubom i Brankom iz B-paralele.

— Kako je unutra, momci? — Začinjeno — nekako kokotski izvija vratom sin žan-

darskog narednika. — Idemo u »Dioklecijanov podrum«. To nije »Minerva«.

100

Zaista, to nije »Minerva«. To je nešto! Koliko prostora pod kamenim carskim svodom! Stolovi rijetki, gosti tihi, a bludnice šutljive, kao da su one prave, daleke, one od poče-tka, one što se ne mijenjaju, ne stare, ne umiru. . .

— Kao u grobnici — kaže Martinović. — Sad ćeš čuti. . . Sumanuto i divlje, a opet mekano i potresno prolomi se,

zaplaka i zajeca prostrana ruska stepa i još prostranija sla-venska duša, zaškripi snijeg pod topotom trojke u bijeloj noći razderana srca i utrobe.

»Ljudi, ljudi, s pakosti klete vi srca dva rastaviste. . . «

I probode me mač trosjekli, zakrvari srce, zakrvari duša, i suze grunuše krvave: sjetih se Anđelke, u kojoj tetak Marinki-ca ubi boga, jer se htjela udati za žandara. Ona je svejedno ljubila žandara, ludila za žandarom, njegovu žandarsku sliku nosila u srcu i u grudima kao da je generalska. Plakao sam s njom, tješio je i bodrio, otpor djeteta protiv nesmiljene rodi-teljske tvrdoglavosti budio... Ali ljudska je zloba bila jača i Marinkičine šake tvrđe od njenih kostiju. Pa ipak te šake nisu mogle slomiti njenu ljubav, koja je plamtjela sve žarče i luđe... i tko zna kako bi i koliko bi buktjela, da se Anđelka sasvim slučajno nije zaljubila u drugoga i tako sama od sebe i po sebi zaboravila svoga žandara.

O divne ruske pjesme na kakve nas sve tuge sjećaju! — Amo taj špricer, da se opijem, da zaboravim! — kli-

knuh potresen do dna duše. — Od jednog špricera!? naceri se prokleti Martinović. — Kad je za nevolju i od četvrt, jer pjesnici se, dušo,

pijani rađaju, pijani i rasplakani.

101

PRIJATELJ S VELIKIM P

Imao je otvoreno plave oči koje su se i u snu rugale. Išao je u VII B i ne znam kako se dogodilo da čovjek zavoli jednoga od tih prokletih bekavaca. Možda zbog očiju koje su se i u snu rugale, možda zbog toga što je bio svjedok moga unutrašnjeg poniženja i prodaje hrvatskoga otpora za milostinju direktora četnika, možda zbog toga što je baš tada spomenuo da ćemo postati veliki, veliki prijatelji, a možda. . . stid me je i pred samim sobom priznati, a to mi je jednom i bezočno spočitnuo:

— Tko zna bi li do ovoga prijateljstva uopće došlo da nisam sinovac Ivana Meštrovića, kojega ime i kuharice i sveučilišni profesori jednako pobožno izgovaraju uz epite-ton perpetuum »najveći hrvatski umjetnik«; šteta što ne nadovežu: »kiparskoga smjera, vidovdanski orijentiran«.

Ali dok mi je to govorio taj mali, veliki gad, znao sam da mi manje predbacuje nego što se kočoperi što je sinovac velikoga strica, kojega ruži samo zato, da se po njemu još više izdigne. Taj mali, veliki gad. . .

— Moj stric je moja propast. Ako hoću da sačuvam sebe, svoje Ja, svoju ličnost, moram raditi sve suprotno od onoga što on radi. On je umjetnik, ja kartaš; on suzdržljiv,

102

ja mangup; on sluga božji, ja đavolji; on okružen bogatim protuhama, ja siromašnim; on papučar, ja cinični nasilnik; on. . . — i nizao bi tako dok nas obojicu ne bi zamorio ili iz najotrovnijega jeda, sasvim mirno stao pred kakvu sedmaši-cu ili osmašicu na Pjaci, ubacio joj kovanu desetdinarku kroz razrez haljine pod vratom i sasvim ljubezno rekao:

— Dopustite, kolegice, da uzmem svoj novac — i prije nego bi se ona pravo pribrala, posizao bi rukom u njedra.

Od tog dodira djevojka bi vrisnula i ustrašena nagnala u bijeg, s njom bi se i sve ostale razbježale hvatajući se rukom za srce, a mi bismo se smijali, smijali, smijali. . .

Eto, zavolio sam ga. Možda zbog tih suprotnosti, zbog tih skokova iz bijesa u

smirenje, iz suze u smijeh, iz molitve u psovku, iz ljubavi u mržnju ili zbog svega toga zajedno, što je u tom miješanju i komešanju djelovalo kao neka beskonačna lakrdija, prepuna praskavih iznenađenja. . . možda sam ga zavolio i zbog toga što je kao i ja pisac, a možda i zbog toga što je o svemu znao neuporedivo više od mene i to znanje zaodijevao u čudesno satkane haljine riječi.

Eto, zavolio sam ga, a da ni sam ne znam zašto. Dogodi-lo se to iznenada, u automatskom buffetu na Pjaci. Ispočet-ka je bilo kao sa svima. I od njega sam uzimao što mi je ponudio, i cigaretu, i sendvič, i rakiju. Dapače, od njega radije nego od drugih, jer mu je stric davao dvije tisuće mjesečno, a ja toliko ne potrošim u godinu.

Međutim, kad me je toga dana u automatu ponudio sen-dvičem, rekoh prkosno, a da ni sam ne znam zašto:

— Neću! — Nisi gladan? — Jesam.

103

— Pa?! — Neću! Neću ništa od tebe! On me iznenađeno pogleda. — Što me gledaš! Ni dim duhana neću više od tebe. — A zašto, ako smijem pitati? — i opet one njegove

podrugljive usitnjene oči. — Zato, što te smatram Prijateljem s velikim P! I neću da

i jedan jedini časak pomisliš, da si mi drag zbog milostinje! — Možda je tako bolje — reče on, ali ne više podrugljivo. Otada smo postali nerazdruživi. Naučio me igrati prefe-

rans i koteć, učio me smijati se svemu i podrugivati se sve-mu, učio me gledati ovaj gadljivi svijet iz superosmaške perspektive.

Bio je žučljiv i zloban, neopisivo zloban prema bogati-ma, napose prema stricu i sestričnama. Nije stanovao u stričevoj vili na Mejama, nego u gradu. Kaže da je to želio, ali sudeći po mržnji, koju je upravo njegovao prema strini, ne mislim tako.

Sve što je radio, sve me je očaravalo, bolje, očaravao me je način na koji je radio, činilo se da uvijek gospodari sobom, da i svojom ludošću gospodari. I dok bi kartao, bio je gospodar svojih uzbuđenja. Možda zbog toga i nije gubio na kartama.

— Poslije ručka dođi u »Peristil« — to je bila njegova kartašnica.

— Ne mogu — kažem — moram oprati čaše, prirediti stolove, donijeti vino. . . moram se nečim odužiti. Nego, zašto ne bi igrao u »Ljubljani«?

— Dobro. Doći ću.

104

A tog popodneva, sasvim slučajno, nastupao je u »Ljub-ljani« »Caruso«. I dok je sa svečanim držanjem velikoga pjevača derao kožu sa »Šimi kolet i peturin. . . « u udubljenu kavansku stolicu nališe čašu vode.

Kartaši prekidaju igru, gledaju u stolicu i čekaju. Svi bez daha čekaju kad će svršiti pjesmu i hoće li sjesti

da se ne okrene. A on, presretan od zanosnoga pljeska, sjede. S lica mu

nestade smiješka, a oči mu se suziše. Kolike će sada bogove skresati.

Ali veliki »Caruso« ne skresa ništa. Umjesto bijesa i gnjeva, poslovna smirenost:

— Ala, ala! Odštetu! Odštetu! Niko se mukte ne smije mokroj guzici! Ala, ala! Dvadeset dinara odštete.

A kad utjera odštetu, povuče se u kuhinju, da se osuši. — Ovdje je veselo. Dolazit ću ovdje. — Tek sada opa-

zih Prijatelja. Pokrenu se kotačić po kotačić, zahukta kartaška mašina,

svakidašnjica se nastavi, šteta što nema Mackensena i kote 696 — kakva krasna kota. . . Da se bar još nešto zbude, da se dobaci nešto, smiješno i duhovito, da još više očaram Prijatelja. Ako se ništa ne dogodi, bit će to moja osobna sramota.

Najednom zuj mašine oslabi. Kao da je napukao tamo negdje za stolom šjor Giulija Tunjkavca. Tunjkavac se zabacio na naslon stolice, ruke s ukrštenim prstima objesio preko trbuha, a nakostriješeni mu brk poigrava. Stoji tako i netremice pilji u svog suigrača, zidara Šimu koji — svjestan svoje neocjenjivo pogrešne igre — obara glavu poput djete-ta uhvaćena na nedjelu.

105

Malo pomalo utihne žamor u čitavoj kartašnici. Svi gle-daju prema stolu od malih tripica, malog gulaša i pola litre vina, svi napeto očekuju konac ovog nesvakidašnjeg i uboji-tog kažnjavanja šutnjom. I što to nijemo kažnjavanje duže traje, to se jasnije razabire kako Tunjkavčev pogled sve dublje i dublje prodire pod kožu nevoljnog grešnika-kartaša, koji se naočigled smanjuje i otapa u svijesti o vlastitom neznalaštvu. Da progovori, da se izviče, da opsuje, da uda-ri. . . sve bi bilo lakše od ovih zmijskih očiju, čije se ubojite zrake stapaju u jednu na vrhu smrskanog nosa i preko tog smrskanog nosa, kao preko nišana, tuku u srce cilja. . . ponižavaju, sramote, razgoljuju pred čitavom kavanom. I kad ga je tako sramotno do kraja razgolio, Tunjkavac laga-no odgurne leđima stolicu, natraški se povlači prema južnim vratima i iziđe bez riječi.

I sve dok se na dnu ulice nije izgubio i posljednji odjek njegovih koraka u toj teškoj niskostropnoj dvorani ležala je olovna tišina i bivala sve teža i teža. Onda se zidar osmjeli, ispruži svoje zbijeno i zdepasto tijelo koliko je više mogao i razgnjevi se neuvjerljivo:

— On će me učiti kartati! Mene učiti! Provešura učiti. . . Ali to usiljeno otimanje ne nađe podršku nego osudu u

kratkim sramotnim dobacivanjima iz svih uglova. Student Marin po stoti put skače na stolicu i po stoti put

(ovdje se sve po stoti put ponavlja) zakriješti uškopljenič-kim glasom oponašajući Mačekova splitskog zastupnika:

»'Rvacki seljački kartaški narode! Vi ste igrali i izgubili, jer niste kartali po uputama doktura Vlatka Mačka. . .

— Svi ti mački mater. . . — skoči šjor Šime. — Gooomno rararadikalsko, ti Gooogospu lululupešku

jjjjjerezovačku. . . — pridruži se šjor Šimi mucavi električar Duje.

106

— Muči ti, muto! — zaprijeti mu Marin kažiprstom kao što učitelj prijeti djeci — Muči! Sestra ti je kurba!

— Ma, ma, ma popopoštena 'rrrvacka kurba i ssss popo-poštenim se ’rrrvackim svitom kurba.

— Ovdje je veselo. Dolazit ću ovdje — reče po drugi put moj Prijatelj, i plave mu se oči zaiskriše.

Ovdje je veselo, mom je Prijatelju veselo. I dolazit će ovdje! Više nisam sâm. Više nisam sâm. . . Kao da sam se podijelio, a diobom obogatio i podvostručio. Što je njemu lijepo, meni je dvostruko lijepo; što je njemu smiješno, meni je dvostruko smiješno. . . Sve što on čini, kao da i sâm činim; sve što me boli, i njega boli. . . Nisam sâm, više nisam sâm! I dok trčim u Pučku kuhinju da ne zakasnim na večeru, prožima me neviđena i neslućena radost, gotovo čulna, i dođe mi da vičem u te uske ulice, u te vlažne kuće, u te bludne krčme i sitne trgovinice iz kojih me zapljuskuju mirisi sapuna, vina i topla kruha, bakalara i ulja, kolonjske vode i mokraće:

— Nisam sâm! Nisam sâm! Više nisam sâm. . .

107

KAD SVRŠIŠ JEDNU, NA REDU JE DRUGA. . .

Nisam više sâm ni na drugoj strani. Imam djevojku. Svoju pravu i živu djevojku. Ivanku. A opet kao da je i nemam. Jer takva vrsta djevojaka ne odgovara mom uku-su. . . Imamo se, i to je sve. A od toga pošten čovjek nema ništa. Stranci smo koji uzaludno pokušavaju da nađu bar jedan zajednički jezik. Bolje je onda vrijeme utucati s Prija-teljem. S njim bar možeš govoriti o svemu, pa i o djevoj-kama, što ljudi s njima čine i što bismo sami željeli učiniti. A s njom ni o tom. Brat joj je pop, moj poznanik iz sjeme-ništa, pa i ona na sve to nekako popovski gleda, čini se da taj brat pop i nije pravi razlog; druge nemaju brata popa, pa opet na sve te stvari popovski gledaju. Ne daju, kučke jed-ne, ne daju se pravo ni poljubiti. I što onda čovjek ima od takve djevojke, osim da pred drugovima ne ispadne šmok-ljan i odrpanac, trošan kao opšivnica na Jupiterovu hramu. Ovako se zakitiš djevojkom, kao bezmirisnim božurom, pa uvjeravaš sebe da je ruža.

I uljuljan u slatku obmanu utucaš dane. A dani uvijek isti, jedan kao i drugi, i uvijek ista nada da će nova večer donijeti toliko priželjkivano iznenađenje. A nova večer ne donosi ništa.

108

— Što je bilo danas u školi? — uvijek isto, može se reći, nerazmišljeno pitanje.

Ja joj ukratko ispripovjedim psine koje smo toga dana učinili jedni drugima, odnosno profesorima:

— Jutros je Ružić profesoru francuskoga praćkom izbio pero iz ruke.

— Mi nemamo praćaka. Nemaju praćaka? E pa lijepo! Nemaju praćaka, nemaju.

A što imaju? Kakve podvale smišljaju, makar najumjerenije i najodmjerenije? Nikakve! Taj ženski rod podvaljuje samo muževima. Kako nema o čemu govoriti, šuti. I tako govo-rim samo ja i samo o svojoj školi sve dok ne zađemo u sjenu pustih prigradskih ulica. Tada i ja umuknem. Uhvatim je za ruku, i u šutnji klizimo u sve tamnije i pustije. Zausta-vljamo se u kakvom mračnom uglu ili pod krošnjom osam-ljena bora i česmine. I dišemo. Duboko. Uzdahljivo. A kad se nadišemo i nauzdišemo, lagano je hvatam za bradu i pokušavam poljubiti. No ona odmah tu bradu prikiva o prsa, a meni ne preostaje ništa drugo nego da joj poljubim kose, kaput na ramenu ili nešto takvo. Tada se osmjelim i upitam:

— Zašto mi ne daš da te poljubim? Ona ne kaže ništa. Ja opet pitam: — Zašto nećeš? Ili me se gadiš ili se stidiš? Ako me se

gadiš, okreni se i idi; ako se stidiš, činiš glupost. Poljubac nije sramota i tome slično. . .

Ona opet ne kaže ništa. Onda ja — na granici strpljenja — pitam odlučno i muški:

— Voliš li me? Ona vidi da će vrag odnijeti šalu, pa šapne: — Volim te.

109

Ali kad je ponovo pokušam poljubiti, ona ponovo prikriva glavu o prsa i trese se. Ja se pripijem uz nju pokajnički, kao da sam je nečim nesvjesno uvrijedio i zabolio, i uzdišem. I ona uzdiše. I tako oboje uzdišemo i vraćamo se u grad držeći se za ruke; a kad iziđemo iz tame, rastavljamo ruke i opet govorimo o školi, naravno o mojoj — o njenoj se nema što reći, jer one nemaju praćaka, ni mašte, ni odvažnosti. . .

Navečer, prije spavanja, pita Cvite, pita piccolo: — Kako je bilo? — Bog bogova! I pipanja, i gonjanja, i drpanja koliko ti

srce želi — bezobrazno lažem, a onda usiljenom ljutitošću nadodajem — svega samo ne one stvari.

— I s mojom je Böžikom tako. Sve bi one htjele biti i. . . . . . i poštene!

— I draže, kučke — zareži piccolo bacajući se leđimice na postelju, a onda smireno uzdahnu — Koja da, nek joj i bog da; koja ne da, čist joj obraz.

— Čini se — kažem ja — da na tom svijetu i nema ništa osim čistih obraza.

Dozlogrdi to. I svecu bi dozlogrdilo pola godine ljubav voditi i ne poljubiti se. Druge se bar ljube, ako je momcima vjerovati, ako se i oni kao i ja ne razmeću.

»Ne poljubi li me sutra, sve ću prekinuti!« pomislih i zaspah.

Kad sutra došli mi gdje treba doći i skrili se pod krošnju mlade česmine, ona sve čeka da je uhvatim za bradu kako bi je mogla o prsa prikovati. Ali ja je ne hvatam za bradu, niti joj ljubim kose, kaput na ramenu i tome slično, već stadoh metar ispred nje, pa odlučno, muški i vojnički:

— Poljubi me! Ona se i ne pomaknu.

110

— Poljubi me ili prekidamo! U škrtom odsjaju gradske rasvjete s neba, jasno razabi-

rem njen ustrašeni pogled i nokte što čupkaju zanoktice. — No? Dakle? Brojit ću do tri. . . Jedan. . . Njene usne samo nijemo zijaju kao usne ribe. — Dva. . . Požuri! Požuri!. . . Dva i pol. . . Dva i tri čet-

vrt. . . Požuri! — odugovlačim u nadi. Ne požuri. — Tri! Gotovo! A sada prije nego ti kažem Zbogom,

reci mi zašto si prekinula? — Ja, ja, ja. . . — zamuca — nisam prekinula. — Ako nisi. . . nisam ni ja baš tako krut i bezočan čov-

jek. Pružam ti posljednji zalog svoje plemenitosti: poljubi me, i sve ću zaboraviti.

Ona jedva smaže snagu da odmahne glavom i da kroz stisnute zube protisne:

— Ne smijem te poljubiti. — Zašto? — Brat pop mi je zabranio. . . On kaže da si ti izgublje-

na ovca i da ne vjeruješ u Boga. — Što Bog ima s poljupcem? — Oni koji ne vjeruju u Boga, zli su i pokvareni. . . oni

kao sotona obilaze oko nevinih djevojaka i. . . — I. . . ? — I. . . ti znaš. . . Zlo im učine. Onda djevojke skaču u

more ili se vješaju, pa uz tijelo i dušu upropaste. — Besmislice! I ja sam u neku ruku bio pop i znam što

se pristoji i dokle se pristoji. . . — Šuti, šuti. . . Molim te šuti i idi. Tako je bolje. Idi. . .

a ja ću se moliti za tvoje obraćenje.

111

— Ti me samo poljubi, a molitvu prepusti mojoj babi, ona ionako nema drugoga posla.

Ali moja djevojka žalosno zavrti glavom, prikova bradu o prsa i utonu u šutnju.

— Nećeš ti, hoće druge tri! — rekoh oholo i pakosno, okrenuh se i odoh pjevajući bez mrve sluha:

»Kad svršiš jednu, na redu je druga, i tako s curam proživiš cio vijek!«

Eh, kad bi bilo cura! Ali nigdje nijedne, osim one osmaši-ce što se — kako kažu — voli ljubiti i s kojom sam se jednom poljubio, ali drugi put ne bih smogao snage, jer ima nekako bljutavo mekane usne, nekakvo bijelo i ljigavo meso mekušca. I kad bi čovjek mogao zažmiriti, eto poljubaca koliko hoćeš, a možda i drugih stvari. Ali čovjek ne može zažmiriti. . .

Gdje ćeš naći djevojku?! Nigdje. Imao sam je i izgubio. Tamo u sjeni česmine

ostala je moja djevojka i plače. Sigurno plače. . . i ne sluti da i ja plačem. I dođe mi da se vratim, da se zadovoljim s bradom prikovanom o prsa i tome slično. Ali tko će saviti koljeno ukrućeno čelikom!

O, ima naslade u tim nesavitljivim koljenima, u tim koracima što ushićeno nose slatko breme ponosa. A jad? Jad ću otopiti u špriceru i »Cajki«.

Ali umjesto razuzdane i raskalašene »Cajke«, umjesto golih razigranih bedara, prokleta pjevačica navukla na se dugu zatvorenu haljinu od ljubičasta pliša i plačući bugari:

»Ima l’ jada ko kad akšam pada, kad mahale fenjere popale, a def bije u sitne jacije i tanani šapću šedrvani!«

112

BLUD, BLUD, BLUD. . .

Jedan osjećaj, sasvim različit od prijateljstva i ljubavi, čitava me prožeo i potisnuo i Prijatelja i misao na djevojku. Bio je to dosad nepoznat osjećaj, koji u čovjeku može pobuditi Ona kad više nije samo naša, odnosno samo moja.

Eno je! Gola golcata, na blistavoj bjelini, istetovirana i ukrašena najčitljivijim pismenima, otmjeno se otvara na stolu razrednika Lopičića. Ona — moja prva zbirka pjesa-ma. Uskoro će se — začarana Gutembergovom čarolijom — otvarati pred mnogima ustostručivši svoje obličje, a meni će biti kao da sam se i sam ustostručio, kao da se stotine mojih istovetnih likova razmiljuje noseći blagu utjehu žalosnima, smijeh veselima, razuzdanost pomamnima; i ono podruglji-vo »pisnik, pesnik, pijesnik« (nikada »pjesnik«) koje su mi svi dobacivali, više nije podrugljivo. O ne! Sada sam pjes-nik, pravi, istinski, veliki pjesnik. Umnoženi pjesnik! Moje će pjesme poput ptičica cvrkutati nad svim krovovima, u svakoj kući, u svakoj krčmi, u svakom bludilištu, u svakom toplom srcu i još toplijem krilu djevojačkom. . . I te moje pjesme više neće biti moje. Momci će ih šaputati djevojka-ma, pjevačice ih pjevati bludnim »subotarima«, toliko pija-nim da se ne mogu ni iz gaća izvući. Pjevat će ih riva i

113

Pjaca, stara sobarica Lina, kuhar Mate i sumnjičavi Perica; marna kartaška braća, između relanča, rebanka i rekontra, sladit će se mojim stihovima. A ja ću stidljivo, zapravo lažnostidljivo obarati oči: to je samo skroman prilog vašoj radosti. . . Rasplakane djevojke poletjet će za svojim turob-nim pjesnikom, i više neće biti nemilosrdne ni u poljupci-ma, ni u nečem drugom. . .

— Školska cenzura nema ništa protiv toga da ovu zbirku objaviš — reče razrednik vraćajući mi rukopis.

Treba skupiti šest stotina dinara, pa će ovi crni suludasti strojevi — prvi put ih gledam i ne bez strahopoštovanja — izbaciti sto i pedeset primjeraka moje prve zbirke i raspršiti ih diljem čitavoga svijeta.

Vrag je u tome što treba unaprijed položiti tih nevaljalih šest stotina dinara. Od devet stotina klasičara naći će se šezdesetorica koji će unaprijed položiti pišljivih deset dina-ra, i evo ti plaćena računa!

Ali u svom razredu jedva sam skupio tri pretplatnika. Valjda ću kod osmaša biti bolje sreće.

Taman ja počeo o pretplati govoriti kad li se potresoše stepenice i hodnik od nekog silnog bijesa. To don Mladen nalijeće, sav zajapuren i zadahtan, pun gnjeva svetoga i ruku uzdignutih na prokletstvo:

— Ne kupujte! Blud! Blud! Blud. . . A ja rekoh: — Baš vam hvala, dobri moj vjeroučitelju. Nikad mi

nitko bolju reklamu učinio ne bi. Ali ni od te reklame ne bi vajde. Nijedan prokleti osmaš

ni da se predbilježi, a kamoli da plati unaprijed. Možda je tome, usprkos dobroj vjeri, u dobroj mjeri pri-

donio i prokleti Martinović:

114

— Navali, narode! Same bludne stvari, da se svetac kva-ri, krv vam pari i vari za malo dinari. Navali, raspali! Slušaj ovo slovo bludnikovo:

»O, zovi me, draga, na sastanke tajne mjesečina guste kad rasplete kose, sladosrsje para daljine beskrajne, a potok fićuka romance i glose. O, zovi me, draga, na sastanke tajne!«

I tako razočaraše čovjeka pjesnika u proljeće kad su pti-ce najljepše pjevale.

Moja zbirka neće izići, neće staroj sobarici Lini vratiti komadić mladosti, ni kuharu Mati orositi prosijedi brk. No stoga će između mene i vjeroučitelja već prvog ponedjeljka posaditi živicu šutljive mržnje.

Odlikaš Kruno, marljivi knjigovođa naše pobožnosti, i ovoga je ponedjeljka predao don Mladenu popis onih koji nisu bili na školskoj nedjeljnoj misi.

— Marić? — Bio sam na ladanju kod roditelja. — On uvijek kaže

»na ladanju«, premda svi znamo da odlazi u rodno selo, da se bar preko nedjelje do sita naždere.

Zatim prozva mene. A ja rekoh: — Bio sam u katedrali. — Tko te je vidio? — Jedna mala iz trgovačke škole. Zove se Vjera. Ona

lijepa crnka s dugim, kao ruka debelim pletenicama. Čitavo smo se vrijeme — htjedoh reći »pogledavali«, ali da mu zapaprim rekoh — pipali i drpali.

115

I zapaprio sam. Lice mu postade sivo, smrznuto, a ruke mu pustimice padoše na prozivnik. Najednom kao da sve utonu u mrtvu, zlokobnu tišinu. Nitko da se pomakne, da se promeškolji, da zakašlje. Tek bïlo odbrojava korake nesreće koja neminovno prilazi.

Don Mladen uzdiže glavu, zagleda se u dno razreda, valjda u brid između stropa i zida, i skupi usne. I učini mi se kao sudac koji nikada ne gleda u lice na smrt osuđenoga. Nema snage. Bilo bi kao da on osobno izriče tu osudu, a ne neka viša pravda iza njega. I tako gledajući u daljinu ili u pergamenu, pere ruke i ograđuje se od krivnje, a meni se čini da baš tim što ne može pogledati osuđenika priznaje da je kriv njegovoj smrti.

Napokon se skupljena usta na osudu otvoriše: — Dakle, posljednji smo put govorili. . . Nakon sata reče Vrsalović: — To što ništa nije rekao najsigurniji je dokaz da će te

izbaciti iz škole. Ali ne izbaciše me, čak me i ne ukoriše, tek izraste

golemi zid šutnje između mene i vjeroučitelja. Niti me ispi-tiva, niti vodi računa o mojim misama i ispovijedima, nit ga pozdravljam nit mi to spočitava; živimo kao dva kamena, tako blizu a tako daleko. I makar znam da me neće pitati i da će mi iz ponosa ili iz prezira dobacivati vrlodobar, pa čak i odličan, učim kao što nikad nisam učio: ne dam se poniziti dobrotom.

116

TEŠKO SE U SVEMU SLOŽITI S PRIJATELJEM

Lako je u preferansu. Tu me je igru on naučio i dobro naučio. Ja je jedini od čitavog VII A znam igrati. Silno sam ponosan poradi toga, a još ponosniji što u svakom oku čitam zavist. Često igram s njim i sa Žderićem — koji je također iz VII B — paru po poenu i zahvaljujući svojoj suzdržanoj igri, koju oni nazivaju »cicijskom« uvijek izvučem dinar, dva. Po veću se svotu ne usuđujem igrati bez pokrića. Kažu da su kartaški dugovi dugovi časti i da je mnogi mladi oficir spra-šio metak u sljepoočicu, što se nije mogao odužiti. Istina, ja nemam ni naboja ni pištolja, ali i da ga imam, ostavio bih ga gdje i stoji. Svejedno, neću da dugujem nikome, jer, vele, da dugovi prouzrokuju štucavicu. A ja ne želim da me itko po zlu spominje kad po dobru ionako neće.

Kažem s Prijateljem se slažem u mnogim stvarima, ali ima jedna u kojoj se nikada nećemo složiti. To je pogled na književnost. On bezočno tvrdi da sve ovo što ja radim ne valja ništa pod kapom nebeskom — da bar ne kaže »pod kapom nebeskom«! Veli da to nije nikakva socijalna knjiže-vnost, nego jedna podla i beskorisna izmišljotina od koje se kosa ježi i želudac podiže. Neka dadem kurve onakve kakve jesu: site, napite, vesele, prljave i lijene, neka pošteno

117

kažem da su se odale svom poslu zato što im je lakše leći, nego prati suđe. Uzalud ga uvjeravam, da to onda ne bi bilo umjetničko djelo:

— Kakva je to knjiga bez suza i ganuća?! Kakvo je to šti-vo koje i nepismen može na ulici pročitati?! Koga zanima da je kurvama lakše leći nego suđe prati kad to ionako svi zna-ju?! Ali kad ja isklešem jednu nevinu djevojku, koja žrtvuje svoju čast, svoj život i svoje materinstvo da spasi od gladi sušičava oca i nedoraslu braću i sestre, onda ona postaje juna-kinjom, jednim božanskim bićem što tjera suze na oči i ljud-sku ravnodušnost na koljena baca, onda ljudi postaju dobri. . .

— I ne cjenjkaju se s kurvama! Gadan je. Je li mu stričev novac toliko okamenio srce, da

ga ne može potresti ni zla kob jedne mnogonesretne uličarke?! Upeo kao kakvo tvrdokorno magare, pa ni makac.

Donosi mi nekakve svoje, veli, humoreske i satire, pa onim košćatim prstom tuče po stolu da sve odzvanja:

— Tako se radi, mali moj, tako se to radi! A to nije ništa. Ni humoreska, ni satira, nego nekakvi

kuhinjski recepti, kao na primjer: »Kako ću postati narodni vođa?«

»Ponajprije — kaže — treba odriješiti kesu i u nekoj krčmetini ponapiti dangube. Zatim te dangube naučiti da kliču jednu jedinu riječ: »Živio!« A kad to dobro nauče, treba im naložiti da podvečer dovedu na trg ili u park što mogu više drugih danguba. Tada lijepo staneš usred tog vijenca danguba i držiš govor. Možeš i latinski: »Quo usque tandem, Catilina. . . 1»« Nije važno. Važno je da ponekad

1 Iz Ciceronova govora protiv Katiline: »Dokle ćeš, zaboga, Katili-

no. . .

118

opsuješ mater gospodi, a još važnije žandarima. Zašto žan-darima? Da ih izazoveš, da se strču i da vas razjure. Samim tim što su vas razjurili, dobio si pučkoškolsku svjedodžbu. Sutra dan se upiši u prvi gimnazije, to jest pođi tim istim žandarima i izvadi pasoš za emigraciju. . .«

Eto, te i takve gluposti. I on se tome cereka. Danas mi je opet donio nešto, što bi se, kaže, moglo

nazvati »humorističkim feljtonom«. Kao da ja ne znam što je feljton! Ovo svakako nije:

»RAŠČLANJIVANJE SPLITA Kao što sve na svijetu, pa čak i vjera, ima svoje članke,

tako ih i Split ima. Kao što svaka vjera ima svoje vjernike, tako i Split ima svoje. Samo što vjernici ponekad posumnja-ju u svoju vjeru, pa čak od nje i otpadnu, a Splićani ne samo da ne otpadaju nego nikada ni časka ne sumnjaju u nebeski sjaj svoga Splita.

Premda su svi Splićani ujedinjeni u toj osnovnoj vjer-skoj istini, ipak se razlikuju po načinu života i nekim sklo-nostima. Zbog jasnoće donosimo tablicu diobe Splićana:

Po životu u prostoru: svi zdravi Splićani sve svoje sate, osim jela i spavanja, provode na ulici. Izuzetak čine samo sasvim nemoćni starci, bolesnici, a od redovnika i redovnica samo klarise.

Po sladokustvu: na Varošane-manistraše, Manušane-krumpiraše i Lučane-njokare.

Po mjestima šetnje: na Pjacu — đaci i studenti — i Rivu — sluškinje, mornari i vojnici. Svi ostali kojekuda, ali uvi-jek na svoje uobičajeno mjesto.

Po ženama: na kurve u Getu i javno poštene ćakulone po čitavom gradu.

Po vjeri: na bezbožne i pobožne psovače.

119

Po narodnosti: na Splićane, a po potrebi na sve ostale, jer Split je jedini dalmatinski grad iz kojega nikada nije isplovila galija pod geslom: »protiv svih zastava«. On je uvijek znao svom petku post.

Po društvenom životu: na ridikule i njihove obožavaoce. Po sportskim sklonostima: na Hajdukovce s ulaznicom i

na Hajdukovce, koje oko igrališnoga plota ganja policijska konjica na čelu s pregizdavim Glibom.

Po pameti. . . Ne, po pameti nema diobe, jer je svaki najpametniji u Splitu, na svijetu i okolici. . . «

Dok je čitao, zjene su mu prekrile modre šarenice iz kojih su vrcale suze modre od smijeha.

Ja rekoh: — Što je u tome smiješno kad svi znamo da je tako?! On reče: — Glupane! Nikada ništa od tebe.

120

MARTINOVIĆ I »DVIJE DUŠE«

Martinovićeva me ljubav toliko potresla, da sam morao napisati roman. I kakav roman! Da plačeš, da se rasplačeš. Nazvao sam ga »Dvije duše«. Kako bolan naslov!

Trebalo je dati Martinovića, onako, rasplakano. Ali plač nikako nije pristajao njegovu voštanom licu što se iz trbuha smije. Osim toga o njegovu predživotu nisam gotovo ništa znao. No tu mi je pomogla moja prirođena nesebičnost: jednostavno sam mu poklonio sve svoje uspomene, sve svoje pustolovine, oca i majku i obje bake k tome, svoje sjemenište i izgon iz njega, svoje preosjetljivo i buntovno srce. Samo mu ime nisam smio pokloniti, jer bi se po tome poznalo da to nije on nego ja, a opet ni njegovo nisam mogao uzeti, jer što on ima s ovim likom, koji sam ja?! Nazvao sam ga Borko, pa nek misli tko što hoće, a da opet ništa ne zna pouzdano.

S njom je bilo lakše. Nazvao sam je Maruška, premda se u stvari zvala Šonja. Ali Šonja me podsjeća na »Poštarevu kći« i na jednu kurvu iz »Papalićeva podruma«, a ta je opet imala neke tanke kokošje noge i kokošju kožu na njima. Lijepa bi to bila ljubav s kokošjim nogama!

121

Maruška. Sasvim lijepo ime, romantično. Mogao sam je nazvati i Maruka, ali to mi opet djeluje kao čobanica ili časna sestra. Maruška, sasvim lijepo ime. I ona je bila sasvim lijepa, moglo bi se reći, najdivnije stvorenje koje se ikada počešljalo. Ali život je bio grub i ovaj surovi poredak na zemlji. Otac joj je bio radnik, revolucionar, štrajkaš. Učinio je zločin protiv kapitalista, i oni ga baciše u tamnicu, memljivu i duboku. Tamnu. Njena prelijepa, svetačka majka oboli od sušice; i pošto se nabacala krvi i komadića pluća, pomiri se s Bogom i kršćanski umre. Marušku prihvati neka bogata i jalova obitelj — tu sam bogovski zagrmio protiv bijele kuge — i htjede je pokćeriti. Jok, dragi moji! Trebalo je da sami djecu pravite, a ne da se valjuškate po perinama! Stari se revolucionar vrati iz zatvora i odvede kćer. Ali stari revolucionar napravi jednu nerevolucionarnu pogrešku: dovede Maruški maćehu. A maćehu ni jedna revolucija ne može izobličiti, hoću reći preokrenuti. I tako jadna Maruš-ka, ubogo janješce malo, zlostavljana od maćehe, progonje-na od profesora, pogrđivana od kolegica, tražila je utjehu gdje je traži sva siročad: na majčinu grobu. Tu ju je sreo i Martinović, kojega je njegovo dobro i čovjekoljubivo srce prečesto vuklo na groblja, da tješi mrtve. I Maruška i Mar-tinović, odnosno Borko, u istom času kad su im se pogledi sreli, osjetiše da ih od te zle kobi može spasiti samo ljubav. I kao da ih je munjina potresla, drhtavi se baciše jedno dru-gome u naručje i zaridaše gorko i čemerno.

I sâm osjetih kako mi se grlo steže, kako me dave suze ljepote i ganuća. I rasplakah se nad svojim romanom, nad tim divnim ljudima, čistim, toplim, zanosnim. . .

Kako su ti isti ljudi strašni u stvarnosti, u onom malom potkrovnom stanu na dnu ulice koja teče s južne strane hotela »Ljubljane«. Tamo nema ni moje Maruške ni moga Borka. Tamo je debeloguza Sonja što uvijek nešto žvače, a

122

ja uvijek imam dojam da samu samohranu slaninu žvače, tu je i cinični Martinović što počesto šetka malom terasom ispred njihove kuhinje, neprestano veže kravatu i uvijek mi dobaciva nešto dvosmisleno i namigiva obrvama čim me primijeti na prozoru sobe Dvadeset i jedan. Pa njena majka! Sačuvaj, bože! Dok listam svoj roman i grcam nad njenom potresnom majčinskom ljubavi i nad tim kako sam je ple-menito umro i pokopao i na grob joj rasplakanu kćer doveo i tamo je ljubavnim gromom ošinuo. . . to crno stvorenje, crvotočno i nezahvalno, ne samo što se nije sasušilo od sušice, postalo svetački prozirno i umrlo — kao u mom romanu — već puca od rumenila, od zdravlja, od okrugline, kao i kćerka, uvijek nešto žvače i stupa u to nabijeno tijelo, pod tu prenapetu i prenapregnutu kožu, za koju misliš da će svaki čas prsnuti. Neprestano istrčava na terasicu pred kuhi-njom i svađa se s čitavom ulicom, a ponajčešće sa šjora Dominom koja stanuje u prvom katu, njoj nasuprot, i koja je od silnoga pića postala sivopepeljasta i u licu, i u kosi, i u haljinama.

Ne moram ni sada izići na prozor da prepoznam reski glas svoje pokojnice, koja kroz puna usta obasiplje šjora Dominu pljuskom najprikladnijih riječi, što ih Split, za ova-kve zgode, stoljećima brižno skuplja i još brižnije njeguje. Ipak izlazim, da u čitavoj ulici jedini moj prozor ne bude bez glave. I zaista na svakom prozoru glava, načičkana jedna do druge, nizovi kao na frizu Jupiterova hrama, i sve su te glave ozbiljne, preozbiljne, okamenjene, i sve okrenute prema istoku odakle dolazi veliko svjetlo kroz plemenita usta moje pokojnice:

— Štringo od štringe! Sve ti batale mater ćućala! Zakla’ ću te, divičanstva mi Divičina! — kriješti moja pokojnica i razbaciva se tustim rukama preko krhke ograde terasice.

123

— Boje ti je vazet šode, pa se raz’ladi doli. . . Doli, doli, doli. . .

— Muči, kurbačo, svi te Crnci nisu mogli raz’laditi! — Koga Crnci, bubrige ti Isusove i slizenu Gospinu. . . — Tebe, kurbačo! Crnci, Crnci! I mater su ti Crnci.

Crnci, Crnci, Crnci. . . — osjetivši da je pronašla šjora Dominino najosjetljivije mjesto, neprestance tucka po njemu s ustima punim vlage i srcem naslade.

Čuvši materinu dernjavu, na terasicu izlazi i Sonja, Mar-tinovićeva djevojka, ne ona divna iz moga romana, nego ova prava, živa i stvarna, jednako gruba kao i majka, s majčinim masnim i oznojenim podvoljcima i izvraćenim ustima.

— Mâ! Mâ. . . Kako se ne stidiš razgovarati s pijandu-rom i propalicom! — I ona to naziva razgovorom! Bože, kako se odvratno krevelji. A ja sam od te vreće galebine uspio stvoriti moju nježnu Marušku, staklenu i lomnu. Sme-će jedno uhranjeno! I baš mi je drago što šjora Domina s majke diže jezičinu i nju opliće:

— Ti ćeš mene nazivati pijandurom i propalicom! Ti, kuuurvice. . . kuuurvice od kurbače! Još ti dlačice nisu ni probile, a već su ti ji’ počupali. Mater ti je bila mornarska, a ti študijenska, študijenska i štupidijenska. . .

— Mâ! Mâ. . . — raskrivi se Sonja. Ali Katina se i ne osvrće na njen jauk, već ponosno,

preponosno dovikuje šjora Domini: — Ona jema certifikat od dokturi! A ti ga svojon izdavi

od tovari. . . od tovari i od Crnci, Crnci, Crnci. . . Zatim iz pregače vadi liječničko uvjerenje o djevičans-

tvu svoje guzate kćerke i maše njim nad čitavom ulicom: — Virđinela! Virđinela! A tvoja ni u buži od zuba. . .

124

Sonja pokriva lice rukama, od djevičanskoga stida, i zaklinje majku da prestane. Ali šjora Katina ne može prestati:

— Gubo pijana, neka ti ga izdavi od oni’ ča su je. . . od tovari i od Crnci. . .

— Samo oštro, šjora Katina — hrabri je Martinović izlazeći na terasu sa svojim voštanim licem, koje se nikada ne smije, i s dostojanstvenom nebrigom veže kravatu gleda-jući u nebo. Bio je podstanar kod šjora Katine i Sonjin služ-beni momak. Tako mi je bar on kazivao, zanosio me i pot-resao svojom velikom i bolnom ljubavi i još većim i bolni-jim pričama o njoj, o Sonjinu kolebanju, o onim užasnim trvenjima i razapinjanjima dok napokon nije popustila. . . Ah, to prvo spavanje, nezaboravno i mukotrpno. . . A sada se, eto, liječničko uvjerenje kočoperi nad čitavom ulicom! Da to nesretno uvjerenje bar preda mnom nekako obesnaži, uštine Sonju za stražnjicu, i prije nego se ona okrenula, on nedužna lica nastavi sasvim ozbiljno vezati kravatu i sasvim ozbiljno gledati u nebo.

— Virđinela — žene načičkane po prozorima stadoše namigujući došaptavati jedne drugima.

— Možda i je virđinela — neka se bogomoljka priguše-no nasmija kroz stisnutu šaku omotanu krunicom — jer ako je u Boga sve moguće, bit će štogod i u vraga.

— Virđinela. . . — . . . ko i gracka vrata — izgovori jedna, hotice ili

nehotice, malo glasnije, a to šjora Katinin bijes odvrnu od Domine i sruči ga na čitavu ulicu. Ubrzo umjesto dva zakri-ješti pedesetak umilnih ženskih glasića, i za divno čudo, svi ti glasići stadoše izgovarati gotovo iste dražesne riječi kao u korskoj recitaciji, a nad svim tim glasićima kraljuje šjora Katinin, nenadglasiv, neuništiv, nepobjediv — tada sam

125

shvatio da bajke o drevnim herojima, koji su znali nadvla-dati čitave vojske, nisu bile bajke.

Kad se bitka popela do vrhunca, na terasicu iziđe i čet-vrti junak moga romana. Mrki revolucionar, buntovnik i stradalnik. Gola kost i gola odlučnost!. . . Vraga! Okrupan žandarski podnarednik u žandarskim hlačama s građanskim naramenicama i građanskom košuljom. I neiskusnom oku nije teško ustanoviti da ovaj dobrijan dobrano pati od pod-rigivanja i žgaravice.

Izišavši na terasicu, najprije se zaustavi, podvuče palce pod naramenice, a ostalim prstima stade bubnjati po isture-nim grudima. Zatim gledajući preko žene i kćeri reče tiho ali odrezano:

— Katina! Sonja! U kuću! A kako ga odmah ne poslušaše, zagrmi: — U kuću! U kuću — nema drugog boga. Mati i kći u pol psovke

napuštaju borilište. Na poprištu ostaje samo Martinović još uvijek vežući kravatu. Gleda me i preko ramena upire pal-cem u majku i kćer, u njihove prostrane guzove što se tako poslušno valjaju prema kuhinji.

A ja sam sve to tako fino i tako potresno postavio na majčin grob, da ti — kako kaže posljednja rečenica — »grudi federišu od unutrašnjih događaja i jecaja.«

I onda piši roman! O ovoj gadeži? Ništa! Zašto ništa? Ta ovo što se zbiva, to je ionako samo ružan pričin, a prava i istinska priča živi i sanjari u mom romanu. . .

126

LIJEPA SUDOPERKA I DRUGI SUPROTNI PROZOR

Kažu da nema svegrešna čovjeka i da se nikada ne može toliko zakrviti grijeh s vrlinom, koliko grijesi međusobno. Strast ne trpi suparnika. A lijepa sudoperka bila je toliko lijepa, da je svaki kartaš, osim šjor Giulija Tunjkavca, zasta-jao pred kuhinjskim prozorom, nagovarao je, obećavao joj koješta i odavao se tko zna kakvim grešnim mislima zabo-ravljajući i na samo kartanje.

Međutim, lijepa sudoperka bila je poštena djevojka, i ako baš hoćete, djevica. I sve to kartaško zastajkivanje bilo je besmisleno, jer je ljepotica svoje poštenje učvrstila čvršćim šipkama od ovih prozorskih. Budući da je bila siro-tinja, odlučila je da svom momku — koji je upravo služio vojsku — u miraz donese poštenje. A to je mnogo, ako je vjerovati Meštroviću, koji mi reče da je u nekoj Povijesti prostitucije pročitao, kako na londonskoj kurvanjskoj burzi djevičanstvo vrijedi od trideset do pedeset funti, a, bogami, to je lijepa parica. I tu će paricu njen momak — sirotinja kao i ona — potrošiti u prvoj bračnoj noći, a da neće ni znati što je potrošio.

127

Dakako, da je i meni za oko zapela, ali odmah sam vidio da tu nema kruha za poštena čovjeka, pa joj nisam ni pružio priliku da me odbije i da se poslije gizda kako je i mene zableušila. No stoga mi je pomogla, da iživim sve pjesničko u sebi. Ah, kakva pisma, kakva je divna ljubavna pisma primao onaj čobanin u vojsci! Pjesnička, uznosita! Kao da ga vidim gdje švrlja krugom i koga sretne, tome čita, neka zna, neka čitava kasarna zna, kakva ga divna djevojka ljubi i kakva mu lijepa i učena pisma slaže. I jesu, brate, bila učena, sva prošarana i protkana latinskim citatima i s pone-kom grčkom natuknicom.

Nakon svakog pisma lijepa bi me sudoperka vodila u kino, što iz zahvalnosti, što iz nekih drugih opipljivijih raz-loga, zbog kojih prošle nedjelje umalo ne propadoh u zem-lju od sramote.

A ponosio sam se njom, jesam, brate. I uznosito dizao glavu, kao da je pola Splita moga. Pred kinom bih uvijek sreo kakva kolegu, kakva znanca. Ako me ne bi opazio, ja bih uvijek našao puta i načina, da me vidi, da mi pozavidi. Uhvatio bih je pod ruku i čvrsto prilijepio o bok »ovcu Daru, ovcu najmiliju«. A ona kao da je znala što hoću, gla-vu bi mi polegla na rame i rukom nježno čupkala košulju na prsima. A kolege i znanci ostajali bi zatečeni, izduženih vratova i uvučenih prsa, čak i bez onoga podrugljivog i zavidnog »Oooo. . . « U razredu bi me raznosili pitanjima:

— U koju školu ide? — U trgovačku? — Obrtnu? — Ili je već studentica? — Činovnica?

128

Ja sam se samo zagonetno smješkao i u neku ruku Mona Lisi sličio.

Ali prošle nedjelje. . . Prošle nedjelje. . . Šestorica pred kinom, u špaliru, puni

udivljenja i zavisti: kako to, da ja najgoliji i najgladniji među njima takvu ljepoticu imam! To je nepravda koja vapi u nebo! Neka vapi, i puknite od zavisti, žabe napuhane. Moja se ramena njišu kao fregata među trabakulima. Ni riječ da kažem, ni šutnjom da ih pozdravim. A ona se pripi-la uza me, bosiljak o zapućak mladoženje i prilijepak o kamen.

Ulazimo u kino. Nikada nitko od kolega i znanaca nije sjedio u mojoj blizini, a sada sva šestorica u redu iza mene.

Sa zebnjom očekujem početak filma, sa zebnjom koja sve više poprima obrise užasa. Kako ću se izvući? Gospode, kako ću se izvući i ima li uopće izlaza?

Radije deset godina robije nego ovu sramotu. O, kad bi imala samo malo milosti u svom sebičnom ženskom srcu! Ali ljepota je, čini se, nemilosrdna.

— Čitaj mi! — kaže i tako kaže kao da je to ništa. A ja ne mogu ni riječ izustiti. Ona tu moju šutnju shvati,

kao da je nisam čuo, te gotovo povika, nekako surovo, seljački:

— Čitaj mi, jer ništa ne razumijem! — Čitaj lijepoj studentici — molećivo će jedan, a peto-

rica prasnuše u smijeh, u onaj nemilosrdni smijeh kojim se naslađuje samo prevarena zavist.

— Čitaj lijepoj studentici. . . Čitam koliko i kako mogu. A iza mene moj divni VII A

mijenja taktiku:

129

— Hej vi! Tiše! Platili smo da gledamo. . . Ovo je kino, a ne pučka čitaonica. . . i analfabetski tečaj. . .

Pameti, pameti. . . gdje li si, pameti? I pamet dođe iznenada. — Gdje vam je ljudskost — rekoh — i klasična naobra-

zba, te ne znate, da se s atropinom u očima ne može čitati. Za divno čudo nijedan ne upita: »Kako onda slike može

gledati?« Naprotiv stadoše se umiljavati: — Oprostite, mi. . . Znate. . . — i besmisleno tako. Onda ona pokvari sve. — Zar je sramota — obrecnu se — što čovjek nije imao

prilike naučiti?! Nikada više s njom u kino. Pisma joj i dalje pišem. Bes-

platno. No pakosno ih ukrašavam sa sve većim i većim rukovetima latinskih i grčkih citata.

I onda večeras. . . Legao sam ranije nego obično. Još nema ni deset sati. Piccolo radi do ponoći, a Cvite negdje šapuće sa svojom frizerkom, ali samo šapuće, i poljubi je možda. Ja ni to, a poljubac mi je potrebniji od kruha. Ne možeš neprestano učiti i pisati pjesme, napose kad je propao plan o tiskanju zbirke. Ni kartašku braću ne možeš iz noći u noć gledati i slušati jedno te isto. Da se bar gospođa Jolanda uzjoguni i zaigra svoju čudesnu igru. Ali od one večeri njen se prozor zastire neprozirnim zavjesama. Bože je lagao ono o mučenju, jer po svemu sudeći ona je večer bila samo slučajna zaboravljivost. Bože tvrdi da nije, nego da joj je sada muž kod kuće. Dugo je taj muž kod kuće.

Vani se njiše ulična svjetiljka i njiše sjene na stropu. To me zabavlja i polagano u san uljuljava.

Najednom se vrata naglo otvoriše. Sva zajapurena i ras-pletena, u laganoj spavaćici i bosonoga uleti lijepa sudoper-

130

ka. Zjene joj prekrile lice i gore, i dah joj gori, čitava gori. Uhvati me za ruku i sumanuto, isprekidano, kao da se guši i očajnički hvata komadić po komadić zraka, odrječka:

— Brzo. . . preko. . . onaj radi. . . što radi. . . u sobi. . . brzo. . .

I odvuče me u svoju sobu. Spavala je u osamnaest na istom katu. Prozor joj je gledao na jug, u usku uličicu gospo-đe Jolande, ali ne i u stan gospođe Jolande, nego u krčmu s konačištem. I u tom konačištu, iza tog suprotnog prozora. . .

— Gledaj! . . . sam čovjek na postelji, sam i gol. — Što ono radi? Što ono radi, bogati?! Dah joj se još više ubrza, postaje sve vrući, žeže. Grudi

joj se dižu kao u groznici. Grlim je s leđa. Dršće. I mokra je, od znoja, od vatre

koja sažiže. Šapćem joj njenim isprekidanim šaptom: — Radi. . . svoj posao radi. . . Dođi. . . I mi ćemo radi-

ti. . . naučit ću te. . . brzo i lako. . . — To mora da je ludo. . . — ovi mi ruke oko vrata, a

onda se zadahtana svali na postelju povukavši i mene. O, i ja sam bezuman kao i ona, ali opet mislim: »Eto,

prvi put žena koja nije kurva, a i kod kurve sam bio samo jednom. To je divno, Bože, to je predivno, ali nije li grijeh, nije li zločin upropastiti djevicu samo zato što je pogledala kroz suprotni prozor?«

Uto strahovit udarac u trbuh dokrajči moju ćudorednu borbu. Zajauknuh i svalih se na pod.

A ona se uspravila na postelji kao avet neka, kao osvet-nička ptica grabilica i urliče:

131

— Napolje! Napolje, propalice! Gade i smrade, htio si mi upropastiti ono što mu u sveti brak donosim, u sveti brak. . . ništarijo!

Makar mi nitko ne vjerovao, ja sam se zaista osjetio niš-tarijom.

132

ONI PUTUJU, A JA NASTUPAM S VIKOM PODGORSKOM

Bio je to tužan ispraćaj. Kao da se u Amerike putuje. I mamice i tatice, i ujaci i tetice i strici. I zagrljaji i poljupci, i savjeti za dalek i tegoban put. I puno nebo suznih marami-ca. A meni se sve čini da te maramice ne vijore samo zbog pozdrava, nego pomalo da se i osuše.

VII A putuje na svoje veliko i sretno, najsretnije puto-vanje, na koje se punih sedam godina spremao. Maturalno putovanje. Bijeli Zagreb i vesela Ljubljana, kraljevski Beo-grad i Plitvička jezera, božanstvena Plitvička jezera. Kažu: Plitvička jezera. . . — i više ništa ne treba da kažu. Njih mi je jedino žao, najžalije. I dok vlak odlazi, a VII A vrišti na svim prozorima, na prepunom peronu stojim sam samcat sa svojom osamljenom tugom i mislim: kako je žalosno ne vidjeti Plitvička jezera. Kažu, Plitvička jezera. . .

Čim je vlak zavio, napustih kolodvor i gotovo potrčah obalom koja mi se, uza sve sunce, nije činila sunčanom. Trčati, trčati, trčati. . . Ali ma kako trčao, čini mi se, da neprekidno stojim prikovan o sramotni stup siromaštva. I dođe mi da zaplačem, da zaridam, a onda opet da zajauk-nem i pobjesnim, da se bacim na prvi blistavi izlog, da raz-

133

bijam, da mrvim, da uništavam. Mislim da je pogano slatko uništavati, uništavati, biti div i sve mrviti i s nasladom gle-dati kako zdrobljene kuće lete u zrak kao vatroskok i rasip-lju se po čitavu gradu, po čitavoj luci.

Bježati, bježati, bježati. . . ali ma kako bježao, naša nas poniženja uvijek sustižu. Jedini ja nisam otišao na matural-no putovanje, možda jedini od svih maturanata koji su ikada maturirali u ovom gradu.

— Kamo ti se žuri? Bio je »Kolona«, jedan prigodni radnik, koji je radije

sjedio u »Ljubljani« i gledao kartaše nego radio. Ponekad bi nekom nešto prenio, ponekad nešto pomogao u »Ljubljani« i okolnim hotelima i živio tako, bez posla i bez želje za poslom i zaradom. Od njega sam prvi put čuo: »Manje jesti i manje raditi«. On je i to, kao i sve ostalo, izgovarao lije-nim, bezbrižnim glasom, kao da mu i sam govor predstavlja rad koji iziskuje osobito velik napor. Bio je divan taj »Kolona« i odmah zarobljavao svu našu naklonost. Nikada ga nisam vidio ne samo gnjevna, nego ni najmanje uzbuđe-na. Njegov se glas nije nikada podigao. Bio je toliko jedno-lik i toliko ravnodušan, da je postao topao, kao smireno rumenkasto stijenje uz rijeku, što spokojno gleda kako teče voda i crni se zemlja.

Jedino što je u tom času moglo zaustaviti moje korake, stišati jad i gnjev bio je on i taj njegov jednoliki, ravnoduš-ni, a ipak topli glas.

— Nikamo — rekoh — Trčim tako. On me pogleda, pa blago sklopi oči. I to je bio njegov

običaj, zaklopiti oči. Nakon nekoliko časaka ponovo ih otvara, ali sada taj pogled postaje još topliji, još prijateljski-ji, još nedužniji.

134

— Pusti, bolan. To je samo gnjavaža, kažem ti. Ovako lijepo šetaš po rivi, sjedneš na klupu i gledaš kako cipli skaču. Nekidan sam tako sjedio na Đigi, bit će četiri sata, a da mi se nije nekud žurilo, sjedio bih i pet i gledao što sve ne izvode. Skoče, pa buć. Skoče, pa buć. I plosimice, i prsimice i leđimice. Vragovi.

— Ma nije meni. . . — Znam da ti nije stalo. Svejedno ih pusti i ne misli na

to. Eto, baš čitam u novinama, da je neki Američanin silom htio u avion. A oni ga silom nisu pustili. Malo poslije avion se srušio i svi poginuli osim njega. Ne kažem da će se i ovaj vlak srušiti. Ali može se dogoditi. Na svijetu ima sva-kakvih čudesa, ali malo dobrih. Tako u nas jednu staricu kopitnula kobila i na mjestu ubila. Kažem joj sinu: »Što žališ! Ona svoju smrt nije ni osjetila.« A on se na me gadno naljuti. Kad poslije nekog vremena čovjek me zaustavi: »Jučer mi se zapalila pojata, a majka je spavala gore na slami. Odmah se sjetih tebe i pomislih: kako bi se jadna mučila dok bi gorjela!«

— Ti kao da je meni stalo što nisam otišao! On opet zatvori oči, pa me ponovo pogleda još blažim

pogledom: — Imaš li — veli — cigaretu? — Imam dva polića. — Kladimo se u te dvije polovice, da ću pogoditi što si

ovo vrijeme mislio. Ali, da mi pošteno kažeš. — Dobro. — Zapravo, ti i nisi mislio. Ti si računao. A računao si

ovako: kad bi svaki od tih mojih kolega žrtvovao pišljivih petnaest dinara, ja bih sada bio s njima.

Bez riječi izvadih dvije polovice cigarete.

135

— Jedna meni, jedna tebi. Pošteno? Petnaest dinara, kažem, nije velika para, i oni su to mogli učiniti. Tvoja sreća što se nisu sjetili. Ljudi su ljudi, i oni bi čitav život pripovijedali kako su jednom siromašnom drugu platili maturalno putovanje. Recimo, ti postaneš milijunar ili kakva velika šarža, i eto ti vraga na glavu! Nikad se ne bi navra-ćao tih kukavnih petnaest dinara. Uz to bi te čitav život progonila milostinja, i to sasvim nepotrebna milostinja. Nego pođimo malo u »Ljubljanu«, tamo uvijek ima dosta smijeha.

— To je, mislim, najbolje. Samo večeras moram ranije otići, jer nastupam s Vikom Podgorskom.

— Nosi li to štogod para? — Kako ne bi nosilo! Osim toga, to je velika stvar. Ljudi, to je zaista velika stvar! Biti na pozornici i nastu-

pati s čarobnom umjetnicom! Tamo puna dvorana, a ovamo samo izabrani. Upravo vidiš nevidljivi, ali i neprobojni zid koji razdvaja umjetnost od svjetine.

Moja uloga, istina, nije velika, ali s kakvim je nadahnu-ćem izvodim! Kad ono Pintorović beže zamahne rukom na Ummihanu, ja trgnem mač i spustim ga tek onda kad Hasa-naga grmne: »Ukraj, momci, ne mašajte mača!« A kad isti Hasanaga pod konac čina vikne: »U rasap se! — izgin’te po dvoru! Nestanite! Nek ne vidim nikog!«, a ja u rasap, izgi-nem po dvoru i nestanem.

Dobro je, dobro je rugati se i sebi.

136

KOSOVO NA »KOSOVU«

»Izjutra se rano vidi kakav će nam biti dan«. Ali ne uvi-jek. Gospoda mi Boga, ne uvijek.

Bilo je tako divno svibanjsko jutro, bez krpice oblačka, bez trunka prašine, ruže se rasplesale po čitavu gradu, bijele i crvene, a more mirno, teško, i u toj težini činilo se tako gus-to, da si ga mogao posuti iglicama i nijedna ne bi potonula.

Čitava se klasična penje na parobrod »Kosovo«, ide na svoj veliki godišnji izlet u Makarsku. Idem i ja, i ovo je u neku ruku moje maturalno putovanje.

— Onda, čekat ćeš me? — pitam je i unosim se u nju očima.

— Čekat ću te — i ona se trudi da joj oči budu što šire i pogled što mekši.

— Sigurno? — Sigurno. — Ostavit ću srce na molu: ako dođeš ranije, da ti ne

bude dugočasno. — I ja svoje, da ne bude samo. — Pjesmo moja!

137

— Pjesniče moj! To je moja nova djevojka. Zove se Vera. Tek smo počeli

hodati, te ni nju još nisam uspio poljubiti. A i kako bi, jedva smo se dvaput sastali u tami. Ona nije kao Ivanka. Večeras ćemo se sigurno poljubiti, na Bošketu, na Zenti. . . kad osjeti tugu daljine i slast povratka, kao što osjećaju djevojke mor-nara koji se vraćaju s dalekih negostoljubivih oceana. Istina, ja se vraćam iste večeri, ali s malo dobre volje može me dočekati kao smjela mornara, koji dolazi pitajboga odakle. A dan je bio tako dug i nabijen opasnostima, da se to moglo i činiti.

Jer nije mala i naivna stvar kad te zgrabe četiri momka, zanjišu te i bace ploštimice u dubinu, a ti plivati ne znaš. A bacali su me, Bože, neumorno, neumorno vadili i još se neu-mornije smijali. Kasnije su mi priznali, da im nije bilo ni do bacanja, ni do vađenja, ni do toga da me prestraše, uopće ni do mene, ni do sebe, nego do profesorice Nade koja je pre-davala nižim razredima, a ljubovala s nekim osmašem. Svaki put kad bi me njihali, njihalo se na meni i još nešto, a ja od pustoga straha neplivačkog nisam ni primijetio, da nešto nije na svom mjestu nego da se njiše. I dok bi me tako njihali, profesorica bi zabijala glavu u pijesak kao noj, premda nije bilo potrebe, jer joj nije prijetila nikakva opasnost. Svi su pucali od smijeha, i ja bih da sam znao.

Bio je to divan izlet, i večer topla, i raskošan pogled s mora na rasvijetljeni Split, na treperavu splitsku luku.

— Neka svatko ostane na svom mjestu — viče kapetan. — Neka nitko ne prelazi na drugu stranu — viču brod-

ski oficiri. — Da brod ne izgubi ravnotežu — tumače profesori.

138

Lako je vikati i tumačiti, ali ostani kad na obali vidiš Veru, svoju Veru, svoj Bošket i Zentu, i prvi poljubac u mirisu mora i borovine!

— Kamo ćeš?! — ispriječi se momak što nižim razredi-ma predaje crtanje.

— Za nosom — rekoh prkosno, jer nikada nisam volio momka što se razmeće crtanjem kao da predaje latinski.

— Dat ću ti ja po nosu! Natrag! Na svoju stranu! — Gdje sam ja, tu je i moja strana — i pođoh prema

izlazu. — Natrag, mulac jedan kad ti ja zapovijedam — i sijev-

nu očima kao neki spahija. A ja nikako ne mogu podnijeti da netko na me sijeva

očima kao neki spahija i da me k tome mulcem naziva. Ipak se suzdržah i rekoh pomirljivo:

— Nema smisla. — Što nema smisla?! — Nema smisla, velju, da se tu svađamo kad imam hit-

na posla na obali. Tada on pobjesni i razmaha se onim ručetinama: — Ni korak da nisi učinio, mulac jedan bezobrazni,

neodgojeni! A meni se koža izvrnu i oči zabijeliše: — Tko je mulac i tko je neodgojen, jadni učitelju vješti-

na?! — ne kažem ni »gospodine«, ni »profesore«, nego »jadni učitelju vještina« kako mu i spada.

On proguta to »učitelju vještina«, ali svi su vidjeli da ga je baš to ubolo, te udari po prvome:

— Mulac neodgojeni. . . Kako ćeš biti i odgojen kad te neodgojeni odgajaju!

139

— Mene su odgajali — sikćem — moji čestiti seljački roditelji i učeni popovi — sad mi i oni dobro dolaze — a tebe — s »ti« ga oslovljavam — a tebe najgore kurvetine, i odgajale i izdržavale; kurvanjskim si novcem i učitelj vješ-tina postao.

A to je bila istina, i cijela je škola znala da mu je otac vlasnik noćnog lokala.

Čitava desna paluba utonu u muk, i svi kad ih pogledam, obaraju oči: ne mogu gledati na smrt osuđenoga.

A ja ponosniji nego ikad i viši nego ikad prolazim izme-đu njih — šutke se razmiču da mi naprave put — i prvi silazim s broda.

I ne smeta me što misle: osuđenik, ja mislim: triumfator. A što danas misli profesorski zbor uskoro ću doznati.

Hoće li me izbaciti samo iz splitske ili iz svih gimnazija u državi? Treći izlaz nitko nije vidio. I nitko se ne nasmija u čitavom VII A; svi su učestvovali sa mnom u nevolji, svi tugovali na mom sprovodu.

A u meni se beznadni očaj miješao s neopisivom nasla-dom: stao si svim sobom ispred svoje ličnosti; pa ako je i poginuti, poginut ćeš uspravno.

Napokon uđe razrednik Lopičić. Mislim kako će mu biti teško pročitati smrtnu osudu, jer me nekako voli, možda zato što sam iz imotskog, a on iz crnogorskog krša, možda zato što sam siromašan, možda zato što pišem, a i on, kažu, piše potajice. I nisam znao koga više treba žaliti.

Bio je mlad, bio je kratkovid i nosio jake naočale s debelim rožnatim okvirom.

Uđe nekako svečano, kao presuditelj neki, lagano spušta prozivnik na stol, popravlja naočale, ali ne sjeda.

— Sjednite!

140

A kad počesmo sjedati: — Ti možeš ostati. Onda dugo, dugo i nijemo gledanje. — Na izvanrednoj sjednici raspravljalo se o tvom nemi-

lom incidentu. Bilo je predloženo, da te se izbaci iz svih škola u državi.

»Hvala Bogu — mislim — ako je bilo predloženo, onda nije učinjeno.«

— Međutim, tom se prijedlogu odupro profesor Alajbeg. Ja sam, kao tvoj razrednik, koji te pozna bolje od drugih i zna da si više nagao nego opak, podržao prijedlog profesora Alajbega. Zaključeno je, da ti se dade ukor direktora i rđav iz ponašanja. Sjedni i više ne pravi kosovo na »Kosovu«, jer svi koji su ga pravili, izgiboše.

Nikad ni jedan »Hura!« nije bio glasniji od ovoga što su ga izvikivala nijema usta VII A. Ili mi se bar tako učinilo.

A ja mislim: »Dakle, don Mladen me spasio. . . A podi-gosmo zid šutnje nalik mržnji!«

141

HOTEL »KLAMFER« I LOV NA PUSTOLOVINE

Bijeli stolnjak, bijeli tanjuri, i zidovi bijeli, a cvijeće na svakom stolu, svaki dan svježe cvijeće; pod kitnjast i ulaš-ten, i ljudi ulašteni u svečanom miru bogomolje. Nije ovo »Ljubljana«, kartašnica dimom izgrickana, u kojoj i kad jedeš, čini se da grickaš izgrickane karte i smišljaš kako ćeš nekom podvaliti. Nije ovo »Ljubljana« premda me od nje dijele samo dva koraka i hram Jupiterov ili Eskulapov, pa ipak ovdje ne jedeš nego blaguješ u svečanoj tišini ponekad prekidanoj srebrnim titrajima noža i vilica, glasom kao daljinom prigušenim, namijenjenu samo konobaru-ministrantu što kruži oko bijelih oltara bogomolje i poslužu-je svećenike i svećenice, koji iz svetih knjiga odabiru žrtve prinosnice i paljenice; samo ja nemam svete knjige, niti odabirem žrtve niti se došaptavam, nego prinosim što mi taj nevaljali ministrant s Lećevice s nijemim prezirom pod nos doturi, zapravo baci. Jest, baci. Ne stavi, ne metne, ne polo-ži, ne posluži kao što se to nekom površnom promatraču čini. Baci! Sve ostale poslužuje, svima ostalima stavlja, meće, polaže, samo meni baca, baca kao kakvu uljezu i dotepenu ničijem psetu; čim se primakne mome oltaru, koji je samo naoko jednak svim oltarima s bijelim stolnjacima i

142

svježim cvijećem, čim se, velim, primakne — a primakne se kad nema ama baš nikakva posla, kad sve posluži i sa svih oltara posuđe pokupi i cigaretu popuši — vidim kako mu se ramena uzdižu i prsa napuhivaju, kako savija usne do dna prezira i kako baca. . . baca ono od čega je najviše ostalo u kuhinji. Da mi bar dade svetu knjigu jelovničku, da je tobo-že otvorim, da tobože biram i da drugi vide kako biram, pa nek nosi bilo što, makar dva krumpirića bez mesa! Ali ne! On baš u tome uživa da svi vide kako sam jadni, traljavi izuzetak, koji se tu besplatno hrani po milostivoj volji vlas-nice, stare Klamferice, koja grijehe mladosti ili tko zna što tim besprimjernim milosrđem iskupljuje. I to svima okolo pripovijeda, pokazujući rubom oka na me. Ponekad dođe i stara Klamferica, zaokružena kao mirne godine, prilazi stolovima i govori u visokim brojevima o onim siromašnim đacima, koji su na preporuku don Mladenovu sjedili prije mene za mojim stolom i s jednakim prezirom bili posluži-vani. Bože, kako ponižava to milosrđe zaokružene Klamfe-rice i kako sama sebe još više ponižavam primajući ga šutke i oborenih očiju! Kakva sam ja ništarija, kakva ništarija! Umjesto da pođem kući, praznici su i nije za nevolju, sje-dim tu i primam poniženja kao počast neku. Još više, nasto-jim da me uvijek poneko doprati do samih vrata hotelskih, da vidi kako ulazim kao u svoju kuću, gospodarski, kako sjedam za stol okićen svježim cvijećem, kako se otmjeno hranim kao profesor neki i bankovni činovnik — preko praznika k tome — i u društvu češke i njemačke turističke gospode, a ne s prosjacima u Pučkoj kuhinji kao neki ter neki.

»U tetke sam svoje najamnica, svatko misli da sam jedinica!«

143

Neka misle da sam jedinica! Neka svi misle, kao što misli i ovaj mornar što sjedi za mojim stolom i obasiplje me svo-jim neiscrpnim iskustvom skupljenim ne po svim morima, nego po svim lučkim javnim kućama i otkriva mi čudesne, a tako jednostavne stvari.

Sa ženama, veli, sve fino, najfinije, nasmjeri izdaleka da sigurnije uciljaš. Ne nasrći kao sivonja i tome slično, da ih ne uplašiš. Kao oko kokoši: legi-legi. . . Malo, veli, šapći u uho, bilo što šapći, nije važno što šapćeš, nego da šapćeš. Koža se, veli, malo draži od dašenja, uho titra i uznemiruje se, a usput draška neke živce i neke žlijezde, a žlijezde se opet ježure i neku tekućinu luče, a ta tekućina neosporno i tako. . . treba dašiti što bliže i što blaže, i resicu ušnu pone-kad usnom, ponekad zubom zagristi, a istodobno malim prstom i prstenjakom uz vrat niz vrat do drugoga uha, jer i u tom je vražjem uhu ona prokleta tekućina, i u vratu, i živci neki i žlijezde koje luče slinu, a slina je najvažnija stvar u ljubavi. Ne nasrći, veli, dok je slatkasta, već i dalje šapći zadahtanije i uzrujanije, da bolje uzbibaš žlijezde i na lučenje ih podstakneš, i klizi malim prstom i prstenjakom, za ušnu resicu hvataj. A kad vidiš da slina više nije slatkas-ta, već pomalo kiselkasta, nasrći! Ne! Još uvijek ne nasrći, nego daši i malim prstom i prstenjakom. . . dok se sasvim ne ukiseli. A kad slina postane sasvim kisela, onda, majčin sine, spuštaj sidro na sigurno. Zakačit će se. Samo iskrene oči i padne.

Što li sve ne zna čovjek koji je zagazio u život! Čekaš dok se ukiseli! E, da sam to prije znao! Ali nika-

da nije kasno saznati. I što znači prezriv pogled konobara, što ponižavajuća milostinja kad se tako nenadano otvoriše vrata u toliko priželjkivano carstvo ljubavnih pustolovina!

144

Darinka. Sadašnja moja djevojka. Mačka jedna debela. Vesela mačka koja se ne stidi ni zagrljaja ni poljubaca, ni štipanja ni gonjanja, čak mi dopušta da joj i ruku u njedra zavlačim. Koliko bi se puta ta mačka debeljuškasta prostrla po kamenu da sam prije znao tajnu ukiseljene sline! A ja nasrni baš ko sivonja, i naravno. . . Ali sada nema izmica-nja, mačko debela, mornari pustolovi odaše mi čaroliju i kamen mudraca.

Čim se sunoćalo, ja s njom pod ruku, pa u toplu ljetnu noć, na toplu osamljenu ploču uz more. Ona onakva repe-ljasta, u laganoj i širokoj ljetnoj haljinici, samo poskakuje i srebrnim se smijehom nadvikuje s morem.

»Nadvikuj se, mačko debela« mislim ja i sve je k sebi stežem i odmah se ozbiljnu poslu odajem. Sve joj dašim i šapućem u uho, sve joj kožu i živce ježurim, sve joj uzbur-ljavam žlijezde i tekućinu, i resicu joj ušnu čas usnom čas zubom čerupnem, malim prstom i prstenjakom uz vrat niz vrat klizim, a ona se svija i uvija, glavu u vrat, vrat u rame-na, sva se ježuri i usitnjeno vrišti:

— Nemoj! Prestani! To škaklje. . . Neka škaklje, mačko debela, neka škaklje, to se i traži.

Koža joj se onako skupila i upuranila, oči joj sijevaju i pomalo zabjeljivaju. A ja dašim i šapćem i sve se samu sebi divim kako mi ovaj posao od prve polazi za rukom. Pone-kad je i poljubim, da vidim jesu li se žlijezde već uigrale i s lučenjem otpočele: kad tamo slina ko slina, ni slatka ni kisela.

Ja opet drž’ šapći, drž’ klizi malim prstom i prstenja-kom, i latinske joj stihove u ušnu resicu udaraj. Vidim ja da se od latinskoga koža gušće mreška. Te ja po latinskome. Sve što sam znao od poslovica i stihova do Ciceronovih govora i molitava, sve ja njoj o ušnu resicu treskam, da te

145

pospane žlijezde na što brže lučenje podstaknem. I žlijezde prolučiše. Slina poče dobivati kiselkasti okus. Još malo, još malo. Koprcaj se i svijaj se, mačko debela, kad se počelo kiseliti i ukiselit će se, bogamu!

A cura sve uzjogunjenija i pomamnija, sve me više grli i jače steže, ljubi me i grize i usne odgriza.

»Došlo je vrijeme, mačko debela — mislim ja — da se i sidro baci«. Prostrijeh je po kamenju i sam se uza nju pros-trijeh. I stadoh je gnječiti koljenom, stade i ona mene. Gnje-či me koljenima, gnječi, ali ih ne razmiče, niti oči iskreće, mačka debela, a po svim pravilima mornarevim morala bi njima zabijeliti, a koljena ne samo razmaknuti, nego i na me nasrnuti i u neku ruku moju ulogu preuzeti. A ona samo dašće i bode me i laktom i koljenom, ali kao da nema nam-jere poštenom poslu pristupiti.

Nema druge, mislim, moram ja to u svoje ruke uzeti i toj vražjoj kiselini malo pripomoći. Nasrnuh. Ali vražja cura izmigolji i strese me kao perce. Ja opet, ona opet. Kušam slinu da se nisam prevario. Nisam.

— E pa što je sad?! — Što bi bilo? — reče ona, a meni se u polumraku učini

da se sve ispod brka smijucka. — Slina ti se — velim — ukiselila kao zerdelija, a iz

tebe kao iz bačve kvasine i još pitaš: što bi bilo! — A?! — izmače se malčice, podvi haljinu pod koljena,

a lice skupi među začuđene obrve i zagleda se u me kao u luđaka.

— Ne pravi budalu od mene — rekoh i odlučno je priti-snuh o kamen — slina ti se ukiselila, donekle si se i prostr-la, ali treba da se sasvim prostreš i opustiš, zabijeliš očima kao slijepac ili svetac, meni je svejedno. . .

146

— Nisi li ti malo. . . onako?! Opet se izmače i ustade. Zatim sasvim mirno stade

zakapčati haljinu na prsima i otresati skutove. — E nećemo tako — skočim i uhvatim je za ruke — kad

se ukiselilo, bogami, i otkiselit će se! — E neće, dvaju mi! — obrecne se i istrgne mi se iz

ruku — Da nisi za mnom ni zakoraknuo! Ode. Ja ostadoh kao prikovan gledajući kako sve dublje

ulazi u tamu i kako postaje sve manja i neuhvatljivija. . . i gdje li sam to pogriješio kad je sve bilo kako treba, i dašenje, i klizenje, i ježurenje, i tekućina, i žlijezde, i slina kisela. . .

Neka ide, neka samo ide. Da se bar osvrne, mačka debe-la, da bar nečim pokaže da joj je žao što me ostavlja. Ne okreće se, ne osvrće se, nestaje u tmini dalekoj i dubokoj, ponesena koracima koji se ne vraćaju, koracima dovoljnim samima sebi. Zar ima nešto što je samu sebi dovoljno? Čini se da ništa drugo i nema, da sve pluta izgubljeno na dnu vlastitog prokletstva i nikad dovršene želje. Ja sebi nisam dovoljan, razdijelio bih se čitavu svijetu i od svega uzeo komadić i ponovo se sastavio. Ja nisam sebi dovoljan i ne mogu ostati ovdje na ovoj pustoj stijeni poraza.

Bježati, bježati, bježati od bezbojnosti, od bezobličnosti, od gluhoće, bježati i utopiti se u buci boja, mirisa i smijeha, u prisiljenoj i kupljenoj raspojasanosti, u alkoholu. Danas sam dobio novac od poučavanja, utopit ću se noćas. . .

Kroz dim, kroz treštenje defa, kroz zapah istinski ukise-ljenih para i raskalašnu pjesmu što se izvija iz kolebljiva naga bedra usiljeno razigrane pjevačice dopire do mene molećivi usitnjeni glasić napuštena djeteta.

— Momčiću, sjedni do mene, do majčice.

147

To stara Ruskinja, stara uličarka što sav svoj dnevni utr-žak rasiplje na čašćenje đaka u ovom mrtvom uglu »Miner-ve«, u noćima čemernim, dugočasnim, zavaljanim u vir magle iz koje ne želiš izići sve do smrti, do otkupljenja, i traje tako u pijanu zanosu o davnoj mladosti što u toj magli na časak uvijek izroni i ispunja je davnim snovima, koji kao da tek počinju.

Nikad nisam sjeo do stare Ruskinje, do stare bludnice, ne iz čistunstva, nego iz nekog čudnog osjećaja poštenja: činilo mi se kao da bih od prosjaka mamio milostinju.

— Sjedni do majčice. . . Sjest ću, zato što me taj glas lomi, taj usitnjeni glasić

napuštena djeteta ili napuštene majke, neke opće samotarske i sasvim nepotrebne majke, koja otvara srce svima, ali u nj ne samo da nitko ne ulazi, nego okreće glavu kao od nečega sasvim luda i gadljiva.

— Sjedni! — Uz uvjet da ja častim — rekoh. A ona, kao da je u tren sve shvatila, nasmiješi se usnama,

koje su i ispod šminke pokazivale svoje navorano sivilo: — To sam i očekivala. Sjedimo tako i pijemo špricer, ali ja znam da ne sjedi-

mo. da ne pijemo, da uopće nismo tu, u toj zagušljivoj gro-bnici u koju svatko ulazi da se nađe, a nitko se ne nalazi, u kojoj zapravo nikoga i nema. Ma koliko propadali u taj magleni vir, u tu pijanu vrtešku i željeli da se nikada ne razdani, ne razvidi, svima su nam oči ukočene i probijaju se kroz zid magle, dima, pijanstva i usiljene naslade, probijaju se tamo negdje na kakav osunčani brežuljak, na kakvu izlo-kanu stijenu, u kakvu stisnutu i sramežljivu kućicu u kojoj se razbio naš san o ljubavi i ljepoti, na kakvu mačku debe-

148

lu. . . Tko zna u što su sada uprte sive oči stare Ruskinje, u kakvu izrezbarenu kolijevku, u kakvu razigranu trojku kroz svilene zastore na prozorima, u kakvu svečanost mladosti na rascvjetanoj livadi, na kojoj uskipjela mladost misli da tek otvara čarobna vrata novih radosti, a ustvari to joj je poslje-dnja radost, jer nalijeće vjetar, bijeli i crveni, opustoši liva-du i svu tu bezbrižnu mladost razvija po daljini, po tuđini, po svim tuđinama, u kojima se može samo propadati.

— Rusija. . . — prošapta pobožno ne gledajući me — Rusija. . . Ne znaš ti, sine, što je Rusija. . .

— Znam! — rekoh tvrdo, da se trgla i u čudu me pogledala.

— Ne znaš — ponovi umorno kad ju je prošlo prvo iznenađenje.

— Znam — sad opet rekoh blago, saučesno — Rusija je Medov Dolac, jedna obmana snage djetinjstva do kojega više nikada nećemo doći. Rusija je san nepovratan, i makar znamo da je nepovratan, opet ga nastojimo vratiti, želimo ga još jednom prosanjati i ludo se nadamo da će se ta želja nekad, negdje i na neki način ostvariti. Trčimo za snom kao za zaboravljenim livadskim mirisom koji nam se nenadano primirisao u pristaništu, u središtu grada, u crkvi, pomiješan s mirisom voštanica i trulih svetačkih mumija; kao privid ljepotice pod koprenom, kao pričuh glasa umorena daljinom i noću. Uzalud se vraćati onamo gdje povratka nema. . . Pođimo — velim — u »Dioklecijanov podrum« i uzmi komadić Rusije koji ti se stvarno nudi.

— Neću — reče ona. — Slušat ćemo balalajku i turobne ruske pjesme. To je

jedino stvarno. — Neću! Čim čujem zvuk balalajke, obliju me suze.

Neću! — reče, skrha čašu, složi se na krhotine i zaplaka.

149

A ja je nisam mogao gledati onako staru, onako jadnu, skupljenih ramena, nalegnutu preko stola, preko krhotina i suza, izvučem se kao lupež i lupeški se išuljam na ulicu.

Kakva me to gnjila osjećajnost spopada i kakve me to sumorne bezizlazne misli izjedaju u veseloj kući razvrata, u koju nikada nisam ušao ni da zaboravim ni da se nađem?! Nije li sve to zbog one mačke debele, koja se ukiselila kako treba, pa opet ništa? Neka je đavo nosi! I nju, i konobara, i milostinju stare grešnice Klamferice! Dobio sam novac od poučavanja, svoj novac, i znat ću odabrati svoju radost, a sutra u Medov Dolac.

Noć je duga, i moja me velika ljubavna pustolovina sasvim sigurno čeka. I neću više naletjeti kao onda na tuberkuloznu Anku. Ovaj put ću izabrati čestitu i hvalevri-jednu osobu. Pravu. Nisam više sljepić iz sjemeništa, nego lija koja pozna svaku kuću i svaku čekalicu pred njom. Nije bilo uzaludno s piccolom »gledati kurve«. Sada svaku u glavu poznam i znam gdje je mogu naći.

Nema hitnje. Polagano. Treba obići čitav Get. Korak po korak. Pažljivo. Kao da iglicu tražiš. Ili kao na sajmu: sva-koj se zagledati u zube.

Između bedema i »Ljubljane« nikad ništa čestito nisam zapazio; sve su nekakve postarije i prljave, traljave i lajave, s usukanim čarapama, i svakoj sve visi, i haljine i meso. Istina, Marina je mlada i lijepa, ali kažu da joj iz usta zau-dara kao pokvarena sarma. Ni Anita nije loša, ali ima neka-kvu žutu mrlju na šarenici, i ta mrlja u noći. . . Zaista, ovdje čovjek nema što tražiti; a opet, nikada se ne zna kad će koja nova uletjeti, pa ti sutra za nju oko zapne, a sutra je kasno, prekasno, jer čovjek samo jednom na godinu ima toliko suvišna novca.

Ne, nije došla ni jedna nova, nijedna čestita.

150

U Carevu rovu ima neka zgodna crnka, kći zahodarke, samo što nisam siguran bavi li se tim poslom — neki kažu da, neki ne — a mene sramota pitati.

Penjem se pred katedralu i sjedam na kamenu ogradu da odahnem. U žućkastu polumraku golema Buvinina vrata čine se još golemijim, a čitava galerija zbijenih, zdepastih romaničkih svetaca s izbrazdanim licima, s oštećenim oči-ma, s izgriženim nosovima, kao da svoje okrugle, bucmaste, lutkaste glave okreću prema meni, kao prema uljezu nekom, isključenu i prokletu. A Krist s onom svojom golemom, sirovom i surovom batalskom glavom, obješenim usnama i strašnom brazgotinom pod desnim okom, lišen i najmanjeg trunka samilosti, prekida posljednju večeru, okreće se meni i zakržljalu ruku dječaka upire u me:

— Odlazi, grešniče! Makar ne vjerujem, svejedno sam pretrnuo od te strašne

i okrutne glave i još okrutnije brazgotine na njoj, od tih djetinjasto pakosnih apostola što sjede na podu pred stolom, razmahuju se rukama ili sišu prste ili pak stežu grljak boce kao na nekoj pijanci.

Žmarci me podilaze, ali uza sve žmarce, prkosim: — Nisi li i ti ljubio grešnike?! Nije li ono baš tebi greš-

nica noge prala i kosama ih sušila?! Ili misliš, da ovaj stari, sveti Buvina, koji te je tu urezao, nije kružio istim ovim Getom i tražio kurve? Tražio ih je, to ti kažem ja, tražio ih je, jer ih je uvijek bilo, od pretorijanaca do danas. A ako ih je oduvijek bilo, onda ih je netko i tražio, jer kad ne bi bile tražene, ne bi ni postojale; nije li tako?!

I ja ću tražiti i naći kao što je i Buvina nalazio, kao što su svi nalazili od pretorijanaca do danas.

151

I baš na početku Pretorijanske izroni iz tame dosad neviđena krasotica. Vitka, prsata, dugonoga, s očima što joj prekrivaju čitavo lice.

— Idemo, mali! Sigurna u sebe i u mene, okreće mi leđa i ulazi u kuću.

Ja za njom, uzdrhtao i začaran. — Na nosu ti piše da si đak. I dobro je što si đak. S

vama nikad nema natezanja. Ne dolazite dok ne skupite i trideseti dinar. Ja volim đake. I Ilona ih voli. Kao nezbrinu-tu djecu. A ima nešto dječje u vama. I koža vam je dječja. Ne poznaš Ilonu? Sjajna djevojka. Ljepojka. Prava dama. Prava. I kakve sise ima! Moje nisu ništa. Njezine. . . A usta! Samo ih ne da poljubiti. Ni za kakve pare. Usta su, kaže, sasvim njena stvar i nisu na prodaju. Ni ja se ne ljubim sa svakim, ali ako posebno plati. Ona ne. Ni za kakvu plaću. To je čudo jedno. Nije ona kao mi. Ona je iz nekog drugog panja iznikla. Kao mladica neka. I voli ljubav. Silno. I kad dođe ljubav, onda daje i usta. To je razumljivo. Onda sve daje. Samo danas je ljubav takva rijetkost. Meni nije potre-bna. Njoj jest. Takva je ona. Ja nisam. U mene je novo za gotovo. U nje ne. Ona voli ljubav. I onda se sva izbezumi. Kiti se cvijećem i takve gluposti. . . i ciči kao mišić kad progleda. . .

I brblja, brblja dok se uspinjemo uz stepenice, dok otključava sobu na trećem katu, dok sjedamo na trošnu, rasklimanu postelju.

— . . .moram te s njom upoznati. Tebe bi mogla zavolje-ti. Baš si njen tip. Ona voli takve mlade, štrkljaste, cicaste kose i začuđenih očiju. Takve neiskusne glupančiće s meka-nom kožicom. Ona to voli. Ako je i ne oženiš, davat će ti džabe. Samo je moraš ljubiti. Takva je ona. Moraš je ljubiti. Sjajna. Kad voli i kad je voliš, daje džabe. Sve daje džabe. I

152

usta. Ja ne dam. Nikome. Ni bogu. Ja sam opet takva: plati, pa hajde dalje. Upoznat ću te s njom. Ti je moraš voljeti. . . Hoćeš li malo rakije?. . . Uzdravlje! Baš je s tobom ugodno razgovarati o Iloni. Kad je voliš. Kako ti je ono ime?

— Mate — lažem, to je bilo sve što sam izgovorio. — Mate? Pa baš Mate! Ružno. . . ružno ime. Neće se

svidjeti Iloni. Ne tuguj zbog toga. Prevarit ćemo je. Reći ću da se zoveš Fifi. To će joj se svidjeti, to će joj se silno svidje-ti. Fifi! Tako se zvao i pas njene gazdarice. Ilona ga je mno-go voljela. Ali mulci su ga otrovali kao štakora. Prokleta štenad! Ilona je mnogo voljela toga psa, i mazila ga, i ljubila u usta. Vidiš, njega je ljubila u usta. Takva je Ilona. Kad voli, onda voli. A imao je svijetle, svijetle i pametne oči. Uvijek su mu igrale. Ilona je mnogo voljela te oči. . . Fifi! Sasvim lijepo ime. I pristaje ti. Nemoj se vrijeđati, pristaje ti. Moraš promi-jeniti ime. Mate je sasvim glupo ime. Sva su naša imena glupa. I ja sam bila Matija. Sada sam Lulu, a to je nešto sasvim drugo. To pali. I moja se mačka zove Lulu. Sve to dođe na jedno te isto. Kad otegneš, tako je svejedno kako si se zvao, jadni moj Fifi! Pij! To ne plaćaš. Častim. Ali nemoj misliti da svakoga častim. Samo tebe, jer je s tobom tako ugodno razgovarati o Iloni. Dražesno. Mnogo će se veseliti kad bude saznala koliko je cijeniš.

— Ti si dobra s tom Ilonom? — Zla, zla, zla! Ja sam sotona, mali moj. Ja sam je na

ovaj put dovela da ne bude sramota samo na meni. Ona mi nije prijateljica. Ona je. . . ona je moja mlađa sestra i ne zove se Ilona, nego Marača. Marača, sasvim ružno ime. Dosta o tom! Istresi pare, pa idemo na posao. Ni ona ti neće dati džabe, jadni moj Fifi. Nisi ti Fifi. Mate. Baš ružno ime, sasvim ružno ime. . .

153

SEDMI PRAZNICI

Nikada nisam pomislio da će me toliko zanijeti Kljajo, prozvan tako što mu je mina odnijela četiri prsta s desne ruke. Star, priprost seljak i potreban k tome, kao što su ovdje uglavnom svi potrebni i siromašni. Nije bio ni napr-dast ni šaljiv, naprotiv, otresit vikač, pa i onda kad bi sasvim sam hodao strmenitim kamenim stazama medovač-kim, neprestance bi među šupljim krnjatcima rskao »Očena-še« i psovke, miješajući ih i valjajući u neku svoju posebnu molitvu, u kojoj je hladna odanost nebu bila ugrijavana i s odviše vrućom nazočnošću ovozemnih neprilika, srdžbi i bjesova.

Takav otresit i mrzovoljan čovjek zanese me prvoga dana praznika, zanese me zbog ljubavi prema dubu povrh moje kuće. Bio je to njegov dub, dubina zapravo. Golem, krošnjat, gizdav, kao kakav dublji ospomeničeni kralj. Sve donje grane vodoravno položene, a golema se krošnja zaob-lila. . . stani i gledaj, pa se nagledaj! Osim za gledanje taj osamljeni dub nije bio ni za što, nit je žirom plodio, nit se itko u njegovoj sjeni odmorio.

Ponad toga duba imao je neki Matan oranicu, koju je kanio prekrčiti za vinograd. Ali dub ne da. Pustio korijenje

154

naduboko i naširoko, isukao žile ispod trnja i kamenja, ispod gomila i zidova, i ne da. Samoživ. A meni nekako drago što je takav, samoživ, što na pedeset metara oranicu ždere. Neka! I zaslužuje lupež jedan gizdavi.

I sada za taj dub Matan nudi Kljaji dvije tisuće. Selo kaže, da je to više nego pošteno, jer po procjeni — dušmanin dušmaninu — vrijedi manje od dvanaest stotina. Kljajo ne da. Matan povisiva stotinu po stotinu. Ali što on upornije povisi-va i selo ga od ludosti odgovara, to Kljajo upornije ne da.

— Tri tisuće. — Ne budalači, bolan. A Matan se ražesti: — Uzmi te tri tisuće i dub, samo ga iskopaj! A Kljajo onim svojim starim, ali još uvijek i odviše

živim očima mjeri dub kao mladu djevojku, mjeri ga od nabrekla kvrgava nadzemnog korijenja, pa do vrha krošnje i veli:

— Ne dam! — Tri bi vola mogao kupiti — skoči selo — i tri se zime

grijati. Zašto ne daš? On pomilova dub očima, a onda istim tim očima ošinu

seljake: — U što bih onda gledao kad bih ga iskopao! Zatim se ljutito obrecnu na sve: — Vi gledajte volove, jebičine! — i kao kakav mladac

žustro zakorači uza stranu. Kad se svi raziđoše, legoh na krpicu trave između žila i

kamenja. Dugo sam ležao tako i ne osvrćući se na neugodne ubode mravi prčiguza, dugo promatrao pregolemu krošnju koja se svila nada mnom kao kakvo novo zeleno nebo.

155

Taj osamljeni hrast čitavo ljeto bio je kao neka poetska slika, kao zalog jednog dubljeg prijateljstva između mene i don Petra, kojega sam još kao đaka u sjemeništu poznavao.

To naše prijateljstvo nije nastalo samo iz nužnosti seos-ke osame i uvijek otvorene mladosti, nego i iz predubokog poštivanja čovjeka i njegovih uvjerenja. On je znao da sam izgubio Boga, ali nikada ni jednom riječju nije mi to spočit-nuo, niti mi ga pokušao vratiti. Ja sam opet poštivao njego-vu vjeru, čak mu i pomagao kod vjerskih obreda i nikada nisam osjetio da tim krnjim svoje bezbožačko uvjerenje. Ne! Naprotiv, to sam smatrao kao nekom odlikom, nekim znakom lijepog ponašanja i poštivanja tuđih običaja. Pone-kad sam pokazivao i više revnosti od njega sama. Tako jednom, dok je davao posljednju pomast starcu s Dobrinača, zaustavio sam mu ruku s prstom namočenim u sveto ulje i podviknuo na žene: »Sperite tu koretinu od desetogodišnje-ga gliba!« Jadni starac bar deset godina nije noge oprao. Ne opraše mu ih ni tada, čak ni stopala, nego komadićak iza palaca, taman toliko, da se sveto ulje ne izgubi u blatu nego na ljudskoj koži. I to što je sveto ulje došlo na pravo mjesto mojom zaslugom, ispuni me ponosom. Kako se te suprotno-sti u meni spajaju i utapaju: to što za me ne znači ništa do lakrdije otrcane u bezbrojnom ponavljanju, a drugima poputbinu za život vječni, učini me u neku ruku kapetanom ovih drugih, kapetanom bez čije pomoći brod nikada ne bi uplovio u opstojno-neopstojnu luku.

— Snošljivost je odlika mudraca. Hvala ti — i više o tome nismo progovorili.

Još više nas je povezalo i to, što su već počeli pučkoš-kolski praznici, pa se učitelji i učiteljice razbježali svojim kućama nekoliko dana prije moga dolaska.

— Čujem — velim — da je tamo gore došla neka nova?

156

— Jest — odgovori on nekim otegnutim šaptom, zagle-davši se prema jugoistoku u brda, a možda i preko njih.

— Zgodna? A on, gledajući još uvijek prema jugoistoku, u brda, a

možda i preko njih, prošapta: — Drva. . . — i ušuti. — Kakva drva? — upitah. — Drva. . . Tebi se mogu povjeriti. Možda bi mi mogao

i pomoći. Drva. . . Svaki put kad bih navratio da je pozdra-vim, ona bi skupljala drva i ložila vatru. Posjela bi me za stol i ponudila rakijom, a sama bi prešla na drugu stranu sobe i okrenuta mi leđima sagibala se i dugo, dugo odabira-la triješće da naloži vatru. Imala je kratku kućnu haljinu, naprijed malo rastvorenu i raskopčanu. Kad bi se sagnula, haljina bi se povukla uz tijelo i otkrila gole noge sve do stegana, a fina kožica pod koljenom postajala bi ružičasta. I tako sagnuta dugo bi skupljala drva i još duže pokušavala naložiti vatru u željeznoj peći. Na kraju bi rekla: »Ne ide mi od ruke. Hoćete li mi pomoći?« Kad bih prišao, ona bi čuč-nula, haljina bi se rastvorila do trećeg nezakopčana dugme-ta, a ja bih rubom oka promatrao stegna i uvijek mi se pri-činjalo da malo podrhtavaju. Začas bih zapalio vatru. »Kako vi to divno radite!« rekla bi još uvijek čučeći i dodirujući me vrućim bedrima. Usne bi joj nekako nabrekle i postale vlažne, a meni se činilo da me iz onih zelenih očiju gleda vječno žedna sotona. Znao sam da će me obliti krv, i odmah bih se vraćao stolu i rakiji. Bojao sam se, da ne primijeti buđenje grešnih želja, da se ne osramotim u njenoj misli, a možda — popostane zamišljeno — . . . a možda je i ona htjela da nešto bude.

— Možda! — nasmijem se onako s visoka, stručnjački podrugljivo.

157

— I ti misliš, da me je zavodila na neki način? — Na svaki! Kao i mene Ninočka. Učiteljice su takve.

Samo. . . uvijek se prekasno dosjetimo. Šutimo. On još uvijek gleda prema jugoistoku, u brda,

možda i preko njih, ali ja znam da ga još nešto muči. — Reci — kažem — reci, jer nije dobro gutati. — Je li istina da je to sa ženama beskrajna slast? — Da ti pravo kažem, ja sam samo dvaput bio kod kur-

ve i oba puta sve je to nekako šašavo ispalo. Čini se da je mnogo veća slast u našoj želji za ženom nego u ženi samoj, da mnogo više očekivamo nego dobivamo.

— Kažu, kad je ljubav, da je sasvim drukčije. — Ali kad je ljubav, onda, kučke jedne, ne daju! A on opet »kad je ljubav« i da sasvim sigurno nema na

svijetu ništa zanosnije i luđe od tog jedinstva u dvojnosti, od toga stapanja suprotnosti, koje je u svakom čovjeku i uzvišeno i divlje, i sveto i razorno, i da to posljednji divljak osjeća možda punije i sadržajnije od najprofinjenijega pjes-nika i filozofa, i neka ja njemu pronađem nekoga od Boc-caccia do Balzaca, koji bi makar i na stotinu stranica tako živo prikazao ljubav i slio je u kameni spomenik, koji živi u svim svojim pojedinostima, kao što je svu tu divotu suprot-nosti slio u dva stiha ovaj naš divljak s izgorena kamena:

»Ljubi, grli, kao prijatelja; grči, prči, kao dušmanina.«

I tako sve ono što je svaki posebno doživljavao, povje-ravao je drugome, i to je bilo kao ispovijed neka, i ja sam spoznao da je bit prijateljstva baš u tome, u tom iskrenom pretapanju sebe u drugoga, i da je don Petar prijatelj, i da je

158

Meštrović Prijatelj s veliko P, a da su svi ostali više-manje dobri i manje-više dragi znanci.

Osim mladošću bijasmo povezani i siromaštvom. Ja nisam imao ništa, a njegovu je plaću odnosio duhan i školo-vanje mlađega brata, dok je sam živio od siromašne redovi-ne medovačke. A i tu redovinu — taj varićak pšenice, sir sira, runo vune i šest jaja — tko bi donio dobro donio, a tko ne bi čist mu obraz. Vilica raštike, dva krumpirića, kriška kruha i čaša vina sasvim dobra svakidašnja večera začinjena smijehom.

Slagasmo se u svemu osim u jednome. Ja sam tvrdio da su moje pripovijetke vraški dobra stvar, a on opet da je to vraški ćorav posao i da je sva ta gomila išarana papira — osim jedne jedine rečenice — sasvim lijepo dozrela za sme-tište. Što mu mogu! Siromašak nije kriv, što ne umije otkriti božanske čari moje demonske literature! Sam naslov! »Klo-aka«! A unutra?! Kurve! Pa popljuvane kurve, pa kurve plaču, pa kurve se tuku, pa kurve prolijevaju vrčine na pro-laznike. Pa jedan momak koraca, i ne vidiš mu ništa osim koraka. Pa gladna djeca, gladni radnici i prosjaci gladni; a onamo sitni trgovci, činovnici i žandari, po dva sendviča žvaču i to ona sa šunkom! Pa tuberkulozne kurve tuberku-loznu djecu tuku, a i same su jadne kao i djeca. A oni siti đavoli imaju ulaštene cipele i sendviče žvaču. Pa onaj konobar iz »Klamfera« i ona mačka debela. Fiu. . . I na smetište! Na kraju pouka i poruka: sve to treba sažeći ognjem i sumporom, sve osim kurava i gladnih! A on iz sve te ljepote iščupa samo jednu jedinu rečenicu! Ali što to smeta! Nećemo se valjda odreći prijatelja samo zato što ne zna čitati! I moja je majka nepismena, pa joj to nimalo ne smeta da se pravda s pola seoskih žena i s babom Katom, a pravdala bi se i s muškarcima kad to ne bi bila sramota. Kaže da ne može otrpjeti nepravdu. Ja mislim da je to samo

159

izlika, jer sve kažu da ne mogu otrpjeti nepravdu — gdje je onda pravda! — i sve je brzo otrpe čim muževi zaškrguću zubima. Moj otac nikad ne škrguće, čak i ne govori, ali još se subotom uveče i ne uputi s Lovreća, a ona već umukne.

Taj moj otac, vječno ozbiljni i dostojanstveni, što čitav život nije opsovao ništa vrednije od kišobrana i nikom upu-tio ružniju riječ od »Dobar dan«, taj moj predivni otac ni hulji neće reći da je hulja. »Tko zna — veli — kad je tko hulja i da i sami nismo hulje! Prečesto vidimo trun u oku brata svojega, a nikada brvno u svojemu.« Ma koliko se zagledavao u njegovo, svakom otvoreno oko, ne mogu otkriti truna; možda je to jedini istinski kršćanin u ovom našem poganskom kršćanstvu. I baba Kata, moja ćorava baba Kata, što se sve više suši i smanjuje i od jutra do mra-ka sjedi na oboru pod kostelom prebirući krunicu, čas onu od rogačevih, čas od bagremovih koštica, čas onu od sedefa, i ona kaže: »Molim za svakoga, samo ne za tvoga oca — svecima nije potrebna molitva.« Malo s njim razgovaram, malo, premalo, ali previše ga gledam i sretan sam što ga mogu gledati — uvijek mi se čini da iz njega zrači nešto veliko, čemu nisam dorastao.

Ali divota kojoj nismo dorasli pomalo umara i čini nas žalosnim. A pusta mladost u nama hoće vrisak, hoće bijes i smijeh; hoće Relu, Keka i Pavla, hoće sve te seoske kočo-perce, koji učenu mudrost prosiplju pred učene ljude — pred popa i preda me — da selo zadive.

— E moj pope i moj Ivane — govori Relo zaokupljen samo visokom politikom i »petulacijom« — svit je ovi neuk i petulaciju prosvićenu slabo prima. I da nema učevni’ ljudi, učas bi Stojadinović ovu našu petulaciju turnuo svojom petulacijom. Ma Maček čuva našu petulaciju i kaže: ni’ko nema pravo dirati seljačku petulaciju, jerbo da nema kruva i

160

krumpira, da nema poljuprivredne petulacije, džaba ti čino-vnička petulacija i Batine postole! Mi smo, bolan pope, i ti Ivane, iz opanaka izašli, i mi znamo ’di je naša petulacija i kako ćemo je braniti — pa sve unaokolo ponosito gleda seljake i misli kako mu se dive, a oni ga prozvaše »Petulaci-ja« i pogrdno mu se smiju iza leđa.

Pavao opet uveseljava svojim glavarlukom i pričom kako je selu snizio porez i travarinu. Svaku bi riječ izgova-rao odvojeno, premazivao je nekom gustom hrapavom grle-nom bojom i zviznuo nekim tvrdim, šakastim naglaskom:

— Dođem ja, pope, u Imacki, pa pravo zdravo sreskom načelniku. I velju ja:

»Gospođine, sreski načelniče, ljubim vama skute i rukave i gamaše, ’di vam noge stase. Od zuluma puk moj spašavajte, i ’arače odma' snizivajte!«

— On reče: »’Oću!«, i snizi! Keko je opet bio svjetski čovjek. On i moj otac bili su jedni od prvih medovačkih torbara,

i odlazili u Srijem još prije nego sam se rodio. Otac se već odavna smirio u Marinkičinu mlinu, a Keko još uvijek kruži oko Rume i Stare Pazove. I na tom svom kruženju zaokru-žio se u svjetskog čovjeka. Kad bi došao kući, nosio bi bijelu košulju, svileni šal, izglačano odijelo, ulaštene čizmi-ce i još ulašteniju kišnu kabanicu. Pa bio i najvrući ljetni dan, on bi dolazio na nedjeljnu misu takav, u tim ulaštenim čizmicama i kišnoj kabanici, u kojoj si se mogao ogledati. Imao je samo jedan sitni nedostatak: bio je mršav i veoma niska rasta, kao kakav slabo hranjeni dječačić.

161

Dok ostali ljudi bez ljute nužde ne bi nikad spominjali ženu, dotle bi on najradije govorio o svojoj kršnoj i jedroj Mari, govorio bi svojim posebnim svjetskim jezikom, svo-jom posebnom bojom i naglaskom, koji mu se, očito, draže-snim činio:

— Kad moja Mara skuva pure i mljeka, to je jelo. A kad druga mesa i manistre, baci džukeli! Moja Mara i ja. To je žena, to je čovjek, a ne paor kakav. Tako ja i ona špancije-ramo kroz Grabovac. Ona napredno, a ja natražno, kavali-jerski. A mlađarija, đilkoši grabovački, sijeli na bedem od vinograda i glede. I ja ljepo čujem gde divane: »Napred idje kršna, ljepa, dobro obučena žena. Za njom šesan, dobro obučen čovjek. Gde li će, sunce im garavo!« A mi u Čikeše.

I onda mnogih večeri dok bismo šetali po mjesečini, počeo bi don Petar:

— Napred idje kršna, ljepa, dobro obučena žena. A ja bih prihvatio: — Za njom šesan, dobro obučen čovjek. — Ali nikako kršan — zaključili bismo dvoglasno —

Gde li će, sunce im garavo! I to se ponavljalo i miješalo s »petulacijom«, s »i gama-

še, ’di vam noge staše« i s desecima sličnih istrgotina. . . danima i tjednima.

Sve je bio smijeh, nesputani, slatki smijeh, bez trunka gorčine, smijeh mladosti koja je objeručke prihvaćala sve ono što ju je veselilo i uzbuđivalo. Baš to, što je don Petar bez ograda prihvaćao sve što je nasmijavalo, pa makar — usprkos njegovoj dubokoj vjeri — graničilo i s bogohuljem, činilo ga je u mojim očima velikim i dostojnim divljenja.

Umrla neka Brstilača, i selo se skupilo na svakovečernju molitvu u osmini njene smrti, a za upokoj njene grešne duše.

162

Pada ljetna kiša, a ja se s don Petrom sklanjam pod strehu. Unutra, zbijeni oko komina, ljudi mole, a žene zazivaju:

— Isuse moj, Isuse moj, dođi po dušu njezinu i odnesi je u rajsko uživanje sviju svetih!

Najednom duboki Matukin glas prekinu jednoliko mlje-venje molitava i povika:

— Što ga zoveš, bleso! Nema Isus od mokra opanaka, da bi po ovoj kiši u Brstile dolazio. Pričekaj dok se osuši — i opet nastavi mljeti među zubima Očenaše i Zdravomarije.

Don Petar mi samo došapnu: — Nikad kršćana od ovog poganluka. I dok smo silazili niza selo, smijasmo se kao ludi Isusu

koji nema od mokra opanaka. Divni su ovi praznici, divan je ovaj smijeh među svojim

ljudima. Onda negdje na sjeveru počeše usiljeni marševi na istok,

a s njima i osmi razred.

163

RAT U VIII A

Bilo je to iznenađenje, takvo divno iznenađenje da su me od smijeha vilice zaboljele. Eto, zaboravili me upozoriti što spremaju. Bolje da su zaboravili: iznenadno je dvostruko ljepše.

Čim profesor Andreis svojim sporim korakom uđe u razred i primače se katedri, besmrtni Ružić zatuli kao sire-na, netko povika: »Avioni!« i već četvorica skočiše do pro-zora da spuste žaluzije, netko upali električna svjetla, a desetak papirnatih aviona poleti prema stropu.

— Protuavionska, pali! — pada komanda s nekoliko strana u djelićima sekunde zakašnjenja.

— Mitraljezi! Iz desetak gumenih praćki poletješe za avionima izreza-

ne kore naranača. — Topništvo! Što je s topništvom?! — povikaše. Tek tada primijetih kako se s posljednje klupe izdiže

široka i dugačka cijev od bijeloga papira. O dno cijevi bija-še pričvršćena široka papirnata harmonika. Najednom se Martinovića ruke — koje su tko zna od kada nervozno stra-žarile na bokovima harmonike — stegoše, a golemi bijeli

164

oblak samljevene krede brizne prema stropu. Onda se te ruke ponovo raširiše i stegoše, a novi oblak. . .

Razred grca od smijeha i najviše se smije Martinoviću, koji sasvim ozbiljno obavlja svoj posao, kao da je zaista za pravim topom i pocrnio od baruta, a ne pobijelio od krede. On se nikada ne smije, već nosi ono svoje voštano lice, trbuhosmijač prokleti. Kad posljednji avion krenu prema stropu, on još jednom opali.

— Pun pogodak — reče i zadovoljno protrlja ruke, kao da ga je zaista oborio.

Čitav razred utonu u prašinu kao u gustu maglu. I tek sada kroz tu maglu, kroz smijeh i buku, kroz mrmor i povi-ke iz neke prokleto daleke daljine dopiru do mene očajnički povici profesora Andreisa:

— Barbari! Vandali! Krčmaroši!. . . Za vas nije ni moti-ka, a kamoli škola! Vama je rat igra, a ta igra danas ubija milijune, među kojima ćete sutra možda i sami biti. Nije to smiješno. Avioni. . .

— Avioni! — poviče Ružić, i mi polegosmo glavama po klupama. Desetak papirnatih aviona stade bezglavo ševrljati zrakom, kao da su zaista ustrašeni praćkama i Martinovića topom.

I opet odnekud iz daljine glas profesora Andreisa: — Barbari! Vandali! Krčmaroši! Zvat ću direktora. A mi znamo da to neće učiniti, da ništa neće učiniti, jer

je dobar, predobar, a kad je netko dobar, predobar, onda si prema njemu bezobrazan, prebezobrazan.

Priredimo tako nešto profesoru Kovačiću! Jadna ti maj-ka! Ni pisnuti, čim se malo uzmeškoljiš, on te samo pogleda onim svojim tankim, u hladni smiješak razvučenim usnama, a ti osjećaš kako ti i posljednju kap krvi iz glave u želudac

165

sabija. Prema njemu ne možeš biti bezobrazan, prebezobra-zan, i ne samo zbog nesigurna znanja. A ovdje. . .

— Slušajte, momci, hajde da se pogodimo. E, kad se o pogodbi radi, uvijek smo voljni slušati. — Ja znam da povijest umjetnosti nije za fakine i krč-

maroše, i ja je takvim osobama i ne želim nametati. Ali možda među vama ima kakva zalutala ovca koju bi i ova glupost mogla zanimati. E pa oni koje zanima, neka sjednu naprijed, a vi ostali radite što vam drago.

Oni koje to zanima svedoše se na dva tri odlikaša i dva tri laktaša. Ali ni njima ne može s katedre govoriti, nego prenosi stolicu tik uz njih.

Kako je profesor Andreis predavao i francuski, ja sam bio za to, da se rat i na to područje prenese.

— I baš ti — kaže zlobno Martinović — kojega se fran-cuski prima kao voda rešeta. A na maturi ti je.

Razred je odlučio da se rat vodi samo na satu povijesti umjetnosti.

166

DJEVICA IZ »MINERVE«

Tako dođe ljubav, prava, istinska, životna. Tako dođe. Zapravo i ne dođe. Zaskoči. Zaskoči te na pragu bludilišta, ili, finije, noćnog lokala, zaskoči te kao grabežljivka neka. Samo osjetiš da su se najednom oštre i dugačke pandže zarile u srce i znaš, da ih nikada nećeš iščupati, udahneš i znaš da nikada nećeš odahnuti. Znoj te oblijeva, noge dršću od slabos-ti, od krvi što nekamo otječe, tople, guste, pijane krvi.

Stoji tamo u kutu, na podiju, okružena šarenim svirači-ma kao rukoveću poljskog cvijeća. Stoji tamo gdje je do jučer stajala razvratnica s defom i »Cajkom«, stoji tamo s divnim plavim raspuštenim kosama, razasutim po bijeloj haljini, kao vestalinka, kao dobra vila, kao plavi anđeo i pjeva do boga žalosnu pjesmu:

»Siromah sam, druže, nigdje nikog nemam, samo jednu staru, razbitu gitaru. . .«

A Martinović, koji je nepovratno izgubio svaki smisao za duboko i uzvišeno osjećanje svijeta i drugih stvari, grubo mi zavrti u leđa stisnutu šaku i obrecnu se srdito:

167

— Što si blenuo! Ulazi! Mene suze dave, a on bešćutnik prokleti: »Ulazi!« i još

me bode zglobom srednjaka kao ostanom. — Bodi — velim ja zanosno — bodi, da se ravnoteža

bola leđnog sa srčanim uspostavi. A on, kučka jedna, bode. I sve dok nismo sjeli za stol do središnjeg i jedinog stupa,

bode, a ja s nje oka ne skidam; i kad smo sjeli, ne skidam ga. Bila je, ah, bila je. . . kraljica prekrasna, ako to nešto

govori. Stas: srednji, pa vilinski. Lice: dugoljasto, pa bres-kvino. Kosa: plava, pa rasuta. Oči: zelene, pa šarene. Nos: pravilan, pa prćast. Usta: pravilna, pa sočna. Osobitih zna-kova: nema, pa ljepota. Sto života za jednu ljubav!

Slušam kroz omaglicu kako Martinović naručuje dva špricera i zbrajam u mislima sitniš po džepovima: jedna dvodinarka, dvije jednodinarke, dvije poldinarke i tri krune šupljače. Taman koliko treba i još mi jedna šupljača ostaje. . . mogu sasvim mirno ne skidati oči.

— Dokle ćeš piljiti? — Pusti me — uzdišem — napokon sam se životno

zaljubio. — Pa baš u kurvu — kaže on, a ja, makar se i ne okre-

ćem, znam da mu ni jedna žilica ne dršće na voštanoj koži razapetoj preko lica i da u sebi grca od smijeha trbuhozbo-račkog.

— Opraštam ti — kažem velikodušno — jer u stvari ti i ne možeš znati da nije kurva nego djevica.

— Rekla ti je?! — ruga se zajedljivo. — Nije mi rekla ona, jer je kao i ti prvi put vidim —

odvraćam smireno i gledam ga netremice — nego. . . moje

168

mi srce govori. Ili misliš da bi se ono tako užasno zgrčilo i nepovratno se zaljubilo u kurvu?!

On ovjesi lice i uzdiže obrve: — Oprosti! Nije mi bio poznat taj neoborivi dokaz.

Nazdravlje! Primakne čašu k ustima, ali je brzo odmakne i prodere

se u pljesak, kojim su joj ovi dobri ljudi — večeras su sve te vucibatine, pijandure i kurvari samo dobri ljudi — zahva-ljivali na pjesmi do boga žalosnoj:

— Prilazi, djevojko! Ona pogleda prema našem stolu i siđe s podija. A meni

srce u grlo. Od ljubavi. I stade tu, ali ne od ljubavi, nego od bolna iznenađenja: otišla je k drugom stolu. I sada tamo sjedi, smije se i pije.

Martinović ne reče ništa, tek uzdiže desni ugao usana, a to se ruga više od ne znam kakve rugalice. I obojica gleda-mo za njom kako šestari od stola do stola, kako svugdje sjeda, smije se i pije.

— Vodu! Pod konjak pije vodu — kaže Martinović, kao da to i sam ne znam, ali on nakon duge stanke bezočno nadovezuje — Kao i svaka kurva!

Onda debeljko iz orkestra pljesnu, a ona poput bijela leptira uzleti na podij i zapjeva još jednu do boga žalosnu pjesmu:

»Snijeg je prekro sve, zima studena, po polju vjetar, burja golema. . . «

Da je pjevala »bura« umjesto »burja«, žalost bi bila za polovicu manja. Ali to »burja« i najtvrđe srce otopi. Slušam je i gledam, i mislim: koliko se plemenita bola skriva iza tih

169

divnih treskajućih sisa, koliko mučeničke patnje u tim nab-reklim usnama, od suza nabreklim. O, to će biti jedna velika i žalosna ljubav, jedna burja golema. . .

Kad je prolazila pokraj našega stola, Martinović je suro-vo zgrabi za ruku:

— Prvi smo te zvali. Vrijeme je da se odazoveš. Ona preko njega pogleda u daljinu, užme ramenom,

dajući nekome znak o miješanju neminovnosti u njenu dob-ru volju, i poslušno sjedne.

— Moj prijatelj želi — veli nekako gospodarski Marti-nović — da te izbliza pogleda.

Kako može biti tako surov! Ali, na sreću, ona u svojoj dobroti i ne primijeti tu surovost, nego se okrene k meni s neizmjerno dragim smiješkom:

— Gledaj, pa se nagledaj! A ja slih u oči svu svoju tugu i stadoh je pretakati u nje-

ne. I dok se tako netremice gledamo, osjećam kako propa-dam u beskrajne ponore njena oka šarenog.

— Kaži mom prijatelju kako se zoveš — nagovara je Martinović oponašajući oca koji dijete nagovara.

— Katica — prošapta ona. — Katica — kliknuh, a onda spustih glas do intimne

molitve — Kakvo divno ime! I tada se sjetih da imam sestru, babu i tri tetke Kate i

Katice, i da je Medov Dolac pun Kata i Katica, ali nikada nisam pomislio, da se nekim divnim imenom rese. Pa ni sada. Samo ova Katica divno ime ima.

Bio sam daleko, i ona je osjetila da sam daleko, jer kad sam se vratio, njene oči nisu bile u mojima, njeno je lice bilo okrenuto Martinoviću.

170

— Vi ste đaci? — Maturanti — odgovara Martinović ne bez ponosa. — To sam odmah znala. Bilo mi je drago — milo me

pogleda — ali šef je strašno strog — i baci hitar pogled na orkestar, na debeljka s podrezanim brkovima, koji je uporno gledao prema našem stolu.

— Pozdravi ga — dobaci Martinović — i reci mu da lukavi đaci ne plaćaju vodu cijenom konjaka.

A kad je odlazila, dovikne za njom: — I ne zaboravi mog prijatelja — a meni šaptom dobaci

— Skupa kurva, jako skupa kurva. Ne, više neću s njim dolaziti. Na pragu se okrenem. Moj se pogled sudari s njenim, i

sve da se nije nasmiješila, ja bih znao da smo osuđeni na ljubav, ludu, zanosnu, koja ne vene i ne umire, ne stari, na vječno mladu i vječno novu ljubav, kao u filmovima u kojima je i platno mokro od suza.

Sutradan se odrekoh večere, ižicah još dva dinara, pa dođoh sam. Ona opet pjeva do boga žalosne pjesme, kruži oko stolova, pije vodu pod konjak, na kraju sjeda za moj stol i pruža mi ruku. Nikom je ne pruža. Nakon takva zna-ka, ima li igdje na svijetu takav sumnjalo koji ne bi uzvje-rovao u životnu ljubav?!

— Ne smijem dugo ostati — govori brzo — Ti sigurno nemaš novaca da mi platiš piće, a gazda ne trpi da bespos-lena sjedim.

— Nađimo se po danu. Isključeno. Gazda je strog, prestrog i čuva je žešće nego

ženu, žešće nego kćer. Zapravo, ona mu je pokćerka, jer ju je poslije smrti roditelja posvojio. I sad je dvostruko odgo-

171

voran. . . Današnji muškarci. Kad jednom izgubiš nevinost, nitko ti je više neće vratiti, nitko te neće oženiti.

— Ja ću te oženiti — rekoh i ne trepnuh. Ona se nasmiješi nekako žalosno: — Ti si samo mali, dobri đak. — Neću uvijek đakom ostati, ljubavi moja. Ona naškubi usne i pomiluje me po kosi: — Doviđenja, mali moj. I ne dolazi subotom, jer se u pos-

ljednje vrijeme i u »Minervu« zna zaletjeti kakav profesor. Ako me uhvate, ne gine mi ukor direktora. Ali profesori

su nekako obazrivi i kako znaju da mi idemo u »Minervu« i »Dioklecijanov podrum«, oni zalaze u »Prahu«, »Moulin Rouge« i druge lokale, ili nigdje. Divni su to momci. No svejedno bolje je subotom ne dolaziti, bar ću jedan dan večerati.

Jer, eto, otkad je životna ljubav naišla, ne večeravam. Ali ne zbog izgubljena teka. Novac od poučavanja dobit ću tek za mjesec dana, a ovo malo što imam tačno se poklapa s trideset večera. Između večere i ljubavi — ja sam za ljubav, za špricer u »Minervi«, za njene oči zelene, pa šarene.

Ali teško je čovjeku živjeti samo od ručka. Da ne muči glad, da nema onog zavijanja želučanog koje ne da zaspati, da nema Bože i Cvite, koji svake večeri odlaze u kuhinju prepunu napasničkih mirisa donoseći u restauraciju »Ljub-ljane« pune tanjure paprikaša, pržena krumpira, pa čak i pečene teletine, sjedaju do mene i žvaču, žvaču. . . Ja se gadljivo okrećem k najbližem kartaškom stolu, tobože, naž-derao sam se u Pučkoj kuhinji, pa me sad od same pomisli na jelo mučnina hvata. A prokleta slina neprestano niz grlo curi — odakle je toliko!

172

Da se na čas izgube, da nekamo odu, da se bar na čas okrenu i da nitko ne gviri u ovaj stol, drpio bih komadić kruha, i s njim u džep. Pojeo bih ga nakon povratka iz »Minerve«. Onda bih sasvim sigurno i bez muke usnuo.

Bože i od Cvite. I od Cvitina brata Perice, i od Vujine. Dali bi mi. I ne samo krišku kruha. Dali bi mi večeru: ovaj divni restani krumpir, što se okupan u masti sjaji kao tisuće sitnih ogledala. Mogao bih pitati. . . Ali morao bih imati potplat umjesto obraza, da prosiš večeru od onoga koji ti poklanja postelju!

Ali moglo bi se bolje ručati. Jest! Moglo bi se bolje ručati. I na pultu Pučke kuhinje predajući časnoj sestri bon

Crvenoga Krsta umjesto novca, rekoh: — Sestrice, danas je malo gladniji katolički đak. A savjest se odmah uzjoguni i zasikta: »Nije časno izdavati se za ono što nisi!« »A kad sam podviknuo da onom starcu s Dobrinača

operu noge, kako bi ulje sveto došlo na ljudsku kožu, a ne na skoreno blato. . .«

»To je bilo zbog prijatelja.« »E, draga moja, ako sam tada mogao zbog prijatelja,

mogu sada i zbog sebe. Nitko neće propasti ako mi nabaci dvije žlice makarona.«

A časna je sestra nabacila i svakog dana nabacivala i tri, i četiri, i birala najveći odrezak. Večere su postale manje gladne, a san je brže dolazio.

Katica je svaki put prilazila mome stolu, ja sam joj svaki put govorio o životnoj ljubavi, a ona o tome kako se ne smijemo ljubiti, jer poočim, jer debeljko, jer nevinost. . . I svaki put bi naškubila usne, pomilovala me po kosi i rekla toplo, toplo, zaljubljeno:

173

— Doviđenja, mali moj. A onda, jednog dana puče. Puče glas na sve strane, da

sam se zaljubio u kurvu. Ili onaj bezbožnik Martinović, ili drugovi koji su me s

njom viđevali u »Minervi«, možda čak i čuli ono njeno toplo, toplo zaljubljeno: »Doviđenja, mali moj«, ili Cvite kome sam se povjerio. . . ne znam tko me izdade, ali svi su znali: čitav VIII A i B i čitava »Ljubljana«. Odjednom.

— Stoga ti mene u posljednje vrijeme izbjegavaš — spočitava mi Meštrović — Kurva istisne Prijatelja, pa imao ne znam kako veliko P!

— Ona je djevica — i povjerim mu sve što mi je ispri-povjedila.

On me pogleda iskosa onim svojim širokim i prodornim modrim očima, a potom iskrivi usta u gadan smijeh:

— Kurve obično pričaju ganutljive priče. Ova je vesela, i to je divno!

Okrenuh se i odoh bez riječi. U »Ljubljani« me dočeka Perica, po običaju lijeno nas-

lonjen ramenom na dovratnik, po običaju raspolovi cigaretu, pruži mi »polovče« i reče onim svojim lijenim, sniženim, ali uvijek jasnim glasom:

— Čujem, bolan Ravosu, da si se zaljubio u pjevačicu — on ne kaza »u kurvu«, nego »u pjevačicu«, i to me silno obradova — Kad ćeš nas u svatove pozvati?

— Ja ću biti. . . — zatunjka kroz nos šjor Giulio Tunjka-vac, a onda se presiječe i podvikne na suigrača — Ne to! Kralja kupa! Kralja kupa kad ti kažem! — i nastavi — Ja ću biti stari svat, jer mladu ionako ničim drugim ne mogu raz-veseliti.

174

Smijurina puče sa svih stolova. Da mi ga je raspaliti po onoj blesavoj navoranoj njušci, po onom suzdržanom, a po tome još bezobraznijem smijehu ispod gustog brka, koji je od duhana već sasvim posmeđio!

— Ja ću biti debeli kum — dobaci šjor Milan pokeraš i namigne.

— Ako je do kumstva, svi ćemo kumovati. . . po crno-gorski — krevelji se student Marin i sva kartaška braća s njime.

Vucibatine jedne, dangube i noćgube proklete! -- Ona je djevica, ona je zaista djevica. Sama mi je priz-

nala — jadam se Perici na granici suza od nemoćna plača. A on lijeno gaseći čik, reče onim svojim. . . glasom: — Bolan Ravosu, a što bi ti drugo i rekla kad s Marjana

vidi da nemaš ni prebijene pare! — Ruku dajem odsjeći, da je djevica! Čini se da sam to i odviše glasno rekao, jer opet ispod

brka šjor Giulija Tunjkavca zatitra onaj bezočni suzdržavani smiješak:

— Je! U peti, ako je i tamo nije štogod bocnulo. Krmak stari, pljesnivi! Zaista bih ga mogao ubiti. Pobjegoh na ulicu i lutah do večeri noseći u utrobi gru-

men žuči i gnjeva, koji nigdje ne mogoh izbaciti. A kad pade noć, pođoh svojoj životnoj ljubavi da čisto-

ćom spere s mene svu tu ljudsku gadalinu. Ona i opet pjeva do boga žalosnu pjesmu. I tek kad je

svršila, opazili za susjednim stolom kartaša Mladena, koji me je — čini se — čitavo vrijeme uporno i sa šjor Giulije-vim suzdržavanim smiješkom promatrao.

175

— Skupa je ova tvoja djevica — dobaci mi — ali, boga-mi, i vrijedi. Gledaj!

Otvori novčanik, izvadi stotinjarku i stade je omatati oko kažiprsta dajući Katici glavom neke čudne znakove.

Malo zatim ona priđe njegovu stolu, smota mu pest oko kažiprsta, a kad je povukla stisnutu šaku, na prstu više nije bilo stotinjarke.

On ustade, obim rukama pobjednički podiže trbuh i namigne mi. Ja zastenjah:

— Katice! Ona se lecnu. A kad me opazi, nasmiješi se, naškubi

usne i pomiluje me po kosi: — Doviđenja, mali moj! I pođe s njim prema vratima što vode. . . u sobu. Ja ne

smogoh ni piska, kojim bih joj zadržao korak. Izletjeh na popločanu poljanu, i trčah, trčah sve do Zlat-

nih vrata i klonuh na crno kamenje tog prokletog, bludnog Dioklecijanova zdanja:

— Kučka, kučka, kučka. . . A Perica je odmah znao zaš-to je za mene postala djevica. Kučka. . . I zar svatko kao i ona odmah vidi, da sa svim svojim prnjama i s čitavim sobom ne vrijedim tih prljavih stotinu dinara!

176

TVOM DINARU ČAST, POVERO GIGI

Sve se slučilo tako nenadano i bilo tako zamamno, da umalo nije bacilo neizbrisivu ljagu na naše Prijateljstvo. Ona kučka iz »Minerve« nije povrijedila samo moje samo-ljublje, nego mi i dušu slomila i tako reći poljuljala vjeru u ljude, a ojađeno srce pridizala samo gnjevnom mržnjom.

Svaki bi se drugi bar iz taštine nasladio i dobacio bar: »Jesam li ti rekao. . . « i kokotski zastrugao krilom. Ali Pri-jatelj ne. On je svu svoju oholost podvrgao mojoj nevolji:

— Da se kurvi osvetiš, moraš je popljuvati. Ne pljuvač-kom. Ta svi po njoj pljuju, i ona je na nju navikla, kao i na vodu koju po barovima umjesto konjaka ispija.

— Kako ću je onda popljuvati bez pljuvačke?! Njemu zaigra neki opaki smiješak u lijevom uglu usana,

modre se oči zažariše i preliše ga svega plamenom. Odmah sam znao, da je nešto vraški podlo smislio.

— Pobro je stvar složio kako treba. Svaka se od njih smatra trgovkinjom, pa i tvoja »djevica«.

— Pa i jest u neku ruku. »Moja roba, moj dućan; kome hoću, tome dam.«

177

— Daju one i kome neće. Sad svejedno. Nego, velim, ti joj dokaži da nije ono što umišlja da jest. Kao što i nije. Uđi, molim te, u bilo koju trgovinu i reci trgovcu: »Ne želim kupiti vašu nevaljalu robu, ali evo vam. . . « i dobaci mu stotinjarku, pa da vidiš kako će te dunuti nogom u stražnjicu! Kurva neće. I ne iz gramzljivosti, nego iz nedos-tatka moralne smionosti. Stoga me slušaj. Čim te ta tvoja »djevica« uvede u kurvanjsku sobu, zatraži da se skine do gola. A kad se skine, gumi joj stotinjarku među noge i reci: »Umetni ovo gdje treba, pa ćeš imati jedinstven hymen na svijetu!« Zatim gizdavo zabaci glavu, objesi donju usnu i išetaj.

»Gizdavo zabaci glavu, objesi donju usnu i išetaj!« I već zabacivam glavu i na zgužvanoj postelji gledam svoju »dje-vicu«, valjda prvi put do kraja postiđenu, do kraja poplju-vanu. Zar ne, golubice, više nisam goljo, što sa svim svojim prnjama i čitavim sobom ne vrijedi prljavih stotinu dinara? Kakav goljo, prepelice, koji ti među noge baca trideset večera u Pučkoj kuhinji za jedan sitni hir, za jedno beskori-sno zadovoljstvo!

— Eh, da je stotinjarka! On me pogleda podrugljivo, ali kao da ta poruga nije

bila meni upućena. — Budući da od toga nećeš imati nikakve koristi, pa ni

tjelesne naslade, ne možeš ni pokvariti naše prijateljstvo. I pruži mi stotinjarku. Ja je gledam i šutim. Svi vrazi u

meni viču: »Uzmi, jer više ti se neće pružiti prilika da se drolji osvetiš!« Vrazi viču, a Pjaca se vrti sa svim šarenilom, žamorom i smijehom, osjećam kako me ono veselo visoko »Mi-mi...« reže i raspolavlja, odnekud izroni don Petrovo lice zadivljeno mojim muškim potezom. »Mojim?!« prokuklja

178

negdje duboko u meni. Protumačivši oklijevanje kao prista-nak, htjede mi novčanicu gurnuti u džep. A to me trže.

— Ne! — potom spustih glas — Tvom dinaru čast, ali ovo je moja osobna stvar!

Premda je vidio, da je moja odluka konačna i neizmjen-ljiva, ipak je još neko vrijeme navaljivao. Onda ušuti i užme ramenima:

— Ja te z agov a r am na p r i s t a n i š t e i p r i d av am t i p r i l i č n o s t , da klinki s o b r a z i n e k ož a ru poguliš, a ti meni n o vča r s t vo s un ov r a ć a š , pa što ti u z mogu nego učiniti p r i hv a t i l i š t e .

I to besmisleno izvrtanje i zamjenjivanje riječi, što nasmi-java čitav Split, i mene nasmija i d o b ro vo l j no s t mi p ov r a t i .

— K vragu i kurve! Hajdemo u »Ljubljanu« p r eg l e -d ava t i k a r t e l a š e — rekoh i povukoh ga za rukav.

— Tamo su barem svi dn evn i c i s v akod nev n i c i , i s uk l a dn i ljudi za s t o l a r s t vom na s i j e d a j u i špor-ke k a r t e l e među p r s t e n j a c im a opljuckivaju i uvik se nadaju, da će po ima t i s r e ćku , a uvik poimaju gu b i l i -š t e .

— Ti nad uga čko nisi tamo p r i d o l a z i o , a ja te g o t ov inu zaboravio f o rm i r a t i da je p r e s t i g ao Gigi.

— Koji Gigi? — upita Prijatelj kao da ih tuce pozna. — Povero Gigi, povero Triestino. . . 1 Prodaje ž en -

s k a r s k e podvezice i b j e č va r i c e i mu ška r a čke kra-vate. I malo pa malo, pa jauče.

Čim smo ušli u predvorje »Ljubljane«, već se čuo nje-gov vječno povišeni, srditi i vječno jaukljivi tenor:

1 Jadni Điđi, jadni Tršćanin . . .

179

— Povero Gigi, povero Gigi. . . Ušljive, đabuke, epem si poka!

— Što mu ga je to?! — zine Prijatelj. — »Šljive, jabuke«, o ostalom se domisli! Taj povero Gigi čitave je dane bio i plačljiv i gnjevan, i

ma o čemu govorio, govorio bi gnjevno i plačljivo. Meni se neprestano činilo, da će mu s prvom narednom riječi izletje-ti iz desni oni golemi, pregolemi zubi i rasuti se po poplo-čanom podu kao kukuruzna zrna. A ja sam želio da gledam kako se rasipaju, da slušam kako zveče, da pratim kako poskakuju po prostranoj dvorani restauracije. Nȁ, sad će! No oni nikako da ispanu, da se raspu i poskakuju, a ja se opet nisam mogao oteti sasvim sigurnoj slutnji, da će ovaj čas ispasti, rasuti se i poskakivati. Pokupit ću ih i neću mu ih vratiti.

Povero Gigi. . . U neopranoj košulji, poderanoj jaketi i u cipelama bez potplata. S dva para ženskih svilenih čarapa i s dvije kravate u preprodavačkom džepu. A sam nema ni čarapa ni kravate. Povero i caro Gigi. . . 1 Pa ipak mu neću vratiti zube. Spremit ću ih na sigurno i odnijeti babi Kati. Bit će to sasvim lijepa, sasvim lijepa. . . krunica, i radosno će se pridružiti onima od rogačevih i bagremovih bobica i onoj od sedefa. Ja ću s posebnim užitkom sjesti na bucal i gledati kako baba po Gigijevim zubima prebire Očenaše, Zdravomarije i sva otajsva: radosna, žalosna i slavna. Gigi će biti bezub kao i ona — i neka; uopće, siromasi bi se morali bez zubi rađati. A Gigijevi će zubi biti u molitvi sačuvani i ponovo vraćeni Bogu, koji ih je pogrešnom dao. I u san mi dolaze ti njegovi zubi, samo još golemiji, još kockastiji. . . od njih se ne može načiniti krunica, jer babine

1 Bijedni i dragi Điđi . . .

180

su ruke tako modre i slabašne, tako sasušene, da je ne bi mogle držati. I što više promatram te zube, sve ih više smat-ram svojima i pomalo se počinam gnjeviti na Gigija što ih tako dugo i bespravno zadržava.

— Zitto, Gigi! — povika zapovjednički »Mackensen«, koji se kraljevski veličanstveno, kao da ne primjećuje ni mene ni Meštrovića, progura mimo nas i prvi uđe u restauraciju.

— Bravo, »Mackensen« — dobaci šjor Milan sa svog pokeraškog stola do prozora ne dižući očiju s karata — Objasni ovoj stoci kako se ono odigralo na koti 969!

— 696! — ispravlja »Mackensen«. — Znao sam da je nešto sa 69, samo nisam bio siguran

da li mu ga dođe sprijeda ili straga — i dok se čitava kava-na trese od smijeha, na njegovu ozbiljnu licu nitko ne bi mogao pročitati primisao.

— Kakva krasna kota! — oblizne se Meštrović. — Što vi, stupidenti, znadete o velikim vojskovođa-

ma. . . — počne »Mackensen«, no student ga Marin oštro presiječe:

— Upozoravam te, da je odavanje vojnog umijeća oda-vanje vojne tajne. Gledaj kako je naćulio uši ovaj talijanski špijun — i podigne obrvu na Gigija.

— Pustite ga na miru! — zatunjka od južnih vrata šjor Giulio Tunjkavac udarivši žestoko šakom i kartom po stolu.

— Braniš ga, tulumašu?! A?! A zašto ga braniš? Zato što ste obojica isti: Mussolinijeva Peta kolona! — kriči Marin.

— Ti mater Mussolini! — Ali, bogami, obojici će vam uskoro biti vruće. —

zaključi Marin režeći.

181

— Hodi ti, posro, u materinu. . . — odtunjka šjor Giulio — . . . tamo će ti biti još vruće — uzvi guste, duge sijede obrve, a blijedi, ali neobično zadovoljni smijeh podiže mu onaj tusti podrezani brk.

Marin i ne pogleda Tunjkavčevo zadovoljstvo, nego mirnim prijateljskim glasom, tobože, lukava policajca upita Gigija:

— Gigi, povero mio. . . Ti znaš da te volimo. . . Hajde, priznaj po što te je poslao Mussolini? Priznaj, i bit će ti lakše, caro mio. . .

A Gigi bijesno stisne šake, a onda ih opusti: — Povero Gigi, povero Marin, povero. . . Mussolini.

Tutti poveri. . . 1 Ja dobar, ti dobar, svi dobar. Malo kruka, malo sole, sunce, i puno, puno crna zemla. . .

— Tako je, Gigi mio — umiješa se šjor Ivo — Tako je, meknimo, tako je. Malo kruka, malo sunca i puno, puno crne zemje. Puno crne zemje, i za mene, i za tebe, a bome i za Mussolina. Svi smo poveri, i svi cemo umrit, moj covik. Ma, meknimo, dok smo tu, triba i jesti, triba kruka, malo sole, sunce, i puno, puno crna semla... meknimo, i drugik stvari... ako covik ima dinari. Ma ti ik nimas, meknimo, bas uvik, caro Gigi, a nimas bome ni danas, pa meknes u kjun ca ti bacidu... Piccolo, donesi cakod mom Gigiju. Platices kad se najde, caro mio. Sedi, sedi, Gigi mio, sedi i lipo ručaj ka’ covik.

I šjor Ivo odgega drugim stolovima. Ja sjedoh uz Gigija i predstavih mu Meštrovića.

1 Jadni Đidi, jadni Marin, jadni. . . Mussolini. Svi jadni. . .

182

— Tesko zivot, caro stupido,1 tesko. . . Nema dinari, nema kruka, nema nista, nema, nema, nema. Tutti poveri. Anche Mussolini. Anche povero, povero sciocco. . . 2

A ja neprestano gledam njegove zube i mislim kako ću ipak od njih napraviti krunicu. I dok Bože preda nj stavlja jelo, gurkam Meštrovića i šapćem: »Pogledaj mu zube. To su moji zubi, on ih sasvim nepovlasno nosi«.

— Sto kazati, caro stupido? — Dice: u slast! Buon appetito — nagne se njemu Meš-

trović. — Grazie! Kvala. Kad smo pod večer izišli na Pjacu, povjerim Prijatelju

sve svoje misli o Gigiju i njegovim zubima, nabranim u krunicu i povezanim sjajnom bakrenom žicom. I rekoh mu kako taj zubati Talijan ne ulazi u me kao čovjek, nego kao neka suludasta igračka, koja je tu samo zato da me nasmija-va, da me razveseli. I nikako ne mogu predstaviti da on doživljava bilo što od onoga što doživljavam ja, ili Prijatelj na primjer. U njegovu svijetu nema ama baš ništa osim sretno preprodanih čarapa, gdjekad plaćena, gdjekad nepla-ćena obroka i pet nesuvislih riječi.

— A što vidiš u drugima, osim u sebi, u meni i u još nekolicini koje malo bolje poznaješ? Što vidiš u »Macken-senu«, osim kote 696, kakva krasna kota? Što u Drbakonji, osim slovkanja: »Drmaček — čast mu svaka — primio Drapernara i Barišu Smoljana — jadni Bariša. . . « Što u svom rođaku, »meknimo«, šjor Ivi osim »meknimo«, »kru-ka«, »graka«, »krane«, kupiti jeftino i prodati nešto skuplje?

1 Draga budalo. 2 Svi smo jadni. I Mussolini. Također jadnik, bijedni luđak.

183

To je taj tvoj veliki Split, veliki svijet! Nekoliko đaka i profesora, mularija s Pjace, kartaši iz »Ljubljane«, izglad-njeli iz Pučke kuhinje i nekoliko drolja nepoznata imena. To je čitav tvoj svijet! Zatvori oči i pošteno reci, možeš li uop-će zamisliti da postoji ne jedan drugi svijet, nego jedan drugi Split, Split izvan ove šake jada koju poznaš i kojoj pripadaš? Ne možeš! A ja, na primjer — mali sinovac veli-koga strica — zahvaljujući baš tome odnosu, tvoj Split zap-ravo i ne vidim, premda ga poznam isto tako dobro kao i ti. Samo ja ga gledam odozgo i očituje mi se negdje dolje, na dnu kaljuže, kamo rijetko silazi oko čestita i dobro uhranje-na građanina. Moj Split su umjetnici, novinari, profesori — ljudi od ukusa i kulture; liječnici i trgovci — ljudi od novca; upravni činovnici i političari — ljudi od vlasti i budućnosti. Moj je Split odjeven, uhranjen, nasmijan, vedar, veseo i zadovoljan. U njemu ljudi žive ljudskim životom. I ja sasvim lijepo mogu zamisliti da ta urukavičena gospoda umjetnička, trgovačka i vlastodržačka imaju svoj prebogat i osebujan život, svoje ljubavi i mržnje, požude i strasti svoje sumnje u bogove i u ideje, svoja intimna veselja i žalosti, snatrenja i uzdisanja, da sviraju glasovir i potajice stihove pišu. To je onaj pravi i živi Split, koji se tebi ukazuje samo u odbljescima izloga, u kristalnoj vazi na prozoru i skupo odjevenoj osobi na ulici. Ti u stvari poznaješ samo mrtvi grad, ljude bez života, ljude ravnodušne za sve osim za sitnu slučajnu strast, slučajno ulovljeni komadić kruha i smijeha. Pa ni tvoji polumrtvi i ravnodušni ljudi, ni oni, velim, nisu samo igračke i odbljesci. Drbakonja nije samo »čast mu svaka« i »jadni Bariša«, ni Gigi nisu samo zubi od kojih se babi Kati niže krunica. Čovjek koji može reći »Povero Mussolini«, gologuzi probisvijet što vlastodršca može žaliti, nosi bez sumnje neko dublje osjećanje svijeta, samo ga ne zna nametnuti.

184

A ja sam iste večeri s najboljom namjerom prišao Gigiju da potražim to »bez sumnje dublje osjećanje svijeta«, i nisam ga našao. Naprotiv, našao sam bez sumnje jedno dublje osjećanje ludosti.

Bila je tiha i zagušljivo teška jesenja noć. Vjetar nije puhao, ali jugo je tlačilo, tlačilo i činilo čovjeka neizlječivo bolesnim. Pošao sam s njim iz »Ljubljane« da malo proše-tamo opustjelom obalom. On je neprestano trabunjao o tome kako smo svi jadni i kako je sve crna zemlja i kako bi se ovi naši ushodani koraci mogli sasvim lijepo zaustaviti, a da se ništa ne dogodi. Ako je pak sasvim svejedno da li naši koraci kruže ili okamenjeni stoje, onda su potpuno suvišni i besmisleni, a i mi sami suvišni i besmisleni.

Kad smo došli na rub obale, on se zaustavi i stade prevr-tati džepove i sav novac koji se u njima našao pobaca u more.

— Što radiš, Gigi! — kriknuh gledajući užasnuto kako poldinarke i krune šupljače nepovratno tonu u tamnu dubi-nu. — Tolike pare, Gigi, tolike pare. Mogao si tri puta večerati u Pučkoj kuhinji.

— Dva! Dva! Due volte, stupido! Sette dinari. . . 1 Gigi vecerati, Gigi sit, aaa. . . a kurva nema za sette dinari, epem si poka!

— A sutra? — Zutra? Zutra nuova dan! Butta nel mare sporke pare,

stupido! — Šporke, šporke, a ipak od njih živiš. — Zivis i od kruka, pa ići u kondukt. Gigi sit, neće pare.

Treba kurva. Gigi treba kurva, a kurva nema za sette dinari!

1 Dva puta, budalo! Sedam dinara . . .

185

Baci, baci nel mare, e poi dormire. . . spavati. . . puro, puro come un bambino, come una vergine.1 — Onda bijesno poviče — Spavati come una vergine, a ne come una kurva! Puro, puro, stupido! Zutra? Zutra la vita nuova. . . nuova zivot! Epem si zivot, ušljive, đabuke!

Zabije ruke u džepove od hlača, skupi se u onoj podera-noj jaketi, da mu bude što manje studeno i stade u ritmu poskakivati, malo pjevati i malo zviždukati:

»Senza pane, senza tetto, senza nulla da mangiar. . . «2

Najednom poskakujući potrči i u trku se okrene: — Buona notte, stupido! Zutra la vita nuova, epem si

poka! Kad sam se vratio, šjor Ivo je upravo ispraćivao poslje-

dnje goste i zatvarao restauraciju. — O, to si ti! — dobrodušni mu smiješak nikad ne silazi

s lica — Isa si malo gledat kako budala baca pare. Budala, budala. . . ko da se pare, meknimo, kupidu u skovace!

Ja sam se potpuno složio sa šjor Ivom. Ali kad sam sut-radan s Prijateljem otišao Žderiću na počestu partiju prefe-ransa i rekao im kako Gigi svaku večer baca u more sav novac koji mu preteče i stao se smijati ovoj nečuvenoj ludo-sti, Prijatelj me ošinu pogledom i reče:

— Možda to i nije tako ludo. Rekao sam ti da Gigi nije samo igračka, besmislena i bezlična!

1 Baci u more, a zatim spavati. . . čist, čist kao dječak, čist kao dje-

vica. 2 Bez kruha, bez krova, bez zalogaja . . .

186

Tada se i meni učini da nije. Ali učini mi se više iz Pri-jateljeva pogleda i tvrdoće kojom je to izrekao, nego iz shvaćanja. On kao da je odgonetnuo što se u meni događa, te reče:

— Ne tari i s tim moždane, jer će ti još više omekšati. — Hoćemo li, momci? — nestrpljivo će Zderić, koji je

od početka nervozno iščekivao da već jednom započnemo igru.

Taj Žderić bio je, kao i Prijatelj, iz B-paralele. Stanovao je sam u predivnoj sobi sa zavjesama na prozoru, sa zavje-sama, dragi moj, i svirao gitaru. Istina, otac mu nije davao koliko Meštrović Prijatelju, ali davao mu je sto dinara više od onoga što je moj nevoljni otac za nas devetoro zarađiva-o. I naravno, da ni moj otac ni itko od nas ne zna svirati gitaru.

— Prediži! — nestrpljivo će Žderić. — Polako. Najprije ćemo mu otpjevati pjesmu. Riječi su

moje, a kompozicija Žderićeva — Meštrović ustane i sveča-no mu pruži gitaru.

Zatim popraviše odijela i nakloniše mi se kao publici na akademiji:

Ja stanujem na trećem katu hotela jednog stjeničavog. Meni nasuprot crkvu diže sebi Jupiter gromovnik bog.

Koliko b’jede, kol’ko b'jede sred trula, trula gnijezda tog kad i do mene ona siže, do friza hrama Zeusovog!

187

»Skloni b'jedu u vreću jednu s njom na dno mora tog Jadranskog; sve site žene uzmi za se, a tek poneku za slugu svog!

Pa ću te slavit ja i kurve, u zlatni tebi duvati rog. Toliko b’jede tol'ko b’jede mahom će nestat iz grada tog.«

A Jupiter sa vrha hrama reče liježuć na zlatni log: »Kom se dalo, tom će se dati, a tebi neće ni vrag ni bog.

Stoga ne slavi, ni ne gnjavi uzalud boga očuški zlog. Uzdaj se u se i svoje kljuse, konačno, evo, savjeta mog!«

— Nikad ga nisam ni molio — skočih — jer nisam gla-dan ni kad sam gladan, niti sam bijeda što ne znam svirati gitaru i što nemam zavjesa na prozoru. Diogen je spavao u bačvi, a Gigi svaku večer baca u more sve prljave pare, jer hoće da spava čist, čist come vergine, a ne come kurva!

A Prijatelj me gleda onim svojim podrugljivim modrim okom i smješka se:

— Ljuti se, Prijatelju, izbjesni se, izujedaj. . . Sve je dobro: počeo si shvaćati da i drugi imaju svoj život, da Gigi nije samo igračka i zubi nanizani na babinoj krunici.

Bože, hoću li ikada biti mudar kao moj Prijatelj?!

188

PROKLETSTVO PODVOJENOSTI

Kažu, treba božićevati kod kuće. Svi torbari iz Srijema i Slavonije, svi galantari iz Češke, Austrije i Njemačke boži-ćevali bi kod kuće. I zbog toga bi svi autobusi bili dupkom puni. Ove su godine poluprazni. Voze samo torbare iz Sri-jema i Slavonije. Galantari su se davno vratili. Najveći broj napustio je Češku čim je Hitler u nju upao. A kad ove godi-ne udari na Poljsku i raskomada je kao komad mesa, ljudi uvidješe da više nema kruha ni u Njemačkoj, te se sa svojim korpicama i svim blagom božjim u njima uputiše kući. I sada šetaju u čizmama i cipelama od kože — kakvi opanci! — u jaketama prošaranim kožom, s laktima zakrpljenim kožom, pod kapama opšivenim kožom, s kožnatim novčani-cima, kutijama za cigarete i upaljačima oklopljenim kožom, sa štiletima kožnatih korica u kožnatim kornicama. Uopće, kožni i polukožni ljudi, šetaju. Razmeću se. Lako je bilo šetati i razmetati se drugih godina kad si sigurno znao, da ćeš poslije nekoliko dana gizdanja u koži i polukoži opet u Češku i Njemačku, pa malo pošteno, a malo i malo manje pošteno skucati paru. Kud ćeš sada kad nema ni Češke ni Njemačke i tko zna dokle ih neće biti?! Neki kažu da će rat začas biti gotov, »ajcvajdraj«, jer je Hitler izmislio nekakvu

189

»blickrigu«, pa hametice. Moja mati opet kaže, da samo budaletine mogu tako govoriti, da rat nije nikada završio kao janje i šilježe, nego kao bezub ovan, i da traje sve dotle dok i ljudima ne počnu ispadati zubi od sirka i hrastove kore, a onda pristiže Španjolka i druge pedepse Božje. Samo, veli, budalaši mogu vjerovati u kratkoću rata i duži-nu prijateljstva.

Ali galantari — svjetski ljudi — vjeruju, vjeruju i šetaju, kao da će rat sutra svršiti, a oni ponovo u Češku i Njemač-ku. Istina, neki se spremaju da na proljeće zasade što više krumpira na krpicama nezasađene zemlje, drugi opet razbo-rito troše marku po marku i sve nekako smjeraju, da se za svaku sigurnost na proljeće upute u Srijem i Slavoniju i tako u neku ruku okaljaju galantarsku čast spuštajući se na tuzemne poslove. Mlađarija, kao i uvijek, razbija demejane, pa i čitave bačve vina u Marinkičinoj i Franićevoj krčmi, a bogme i u krčmi dida Buje. Nikada ne razbijaju bačve s bijelim vinom, jer je bijelo vino bezbojno i nekako hladno. Crno je nešto sasvim drugo, i rumeno, i toplo, i bučno, i »saftali« kažu, kao krv; pa kad se razlije po betonskom podu krčme, i njima u lice sune krv, ponosna, luda, »troša-li« krv. Okreću se oko peta i gospodarski gledaju djevojke, kao da je to jedino čim se mogu nametnuti, čim mogu osvo-jiti, a čini se da i jest. Jer djevojke lete na »trošali-momke« kao muhe na neku stvar.

Oni koji ne idu nigdje, otužno njišu glavama i govore da je to jalovo razmetanje i da tu mlađariju ni vlastito zlo isku-stvo ničemu naučiti ne može. Ti momčići svaki put vide da te pečalne pare, pečalno skupljene u pečalbi, brzo nestaju, te se umjesto razbijanja bačava zadovoljavaju bukarom vode i šakom pure, pa gladni i postiđeni ponovo bježe u svijet, koji prikazivaju i suviše gostoljubivim. A on je sve samo ne gostoljubiv. I kiša, i led, spavanje po štagljima i podrumi-

190

ma, komadić kruha i slanine, obijanja i ponižavanja, sitne smicalice i policija za vratom. Pa opet kad se vrate, budala-ču, razbijaju. Ali ne mogu selu rog za svijeću:

»Po Stucgardu i krade i prosi, a kod kuće rukavice nosi.«

»Po Nimačkoj ko prosjaci 'ode, šetkaju se ko dokturi ovde.«

Ali i galantari, bećari, svoje pjesmice pjevaju. I vrag nek me nosi, ako mi nisu draži i oni i njihove pjesmice. Ova dvojica, na primjer, što upravo silaze niza stranu, zagrljeni i okićenih kapa:

»Udri vola među roge, ja ću svoju. . . «

I onda se kao nožem presijekoše — opazili su mene. A ne mogu oni, »svjetski ljudi« pred »učevnjakom i kolturnim čovjekom« takve sramotne pjesme pjevati. Nisu oni kao Matiša kojemu ne pomože ni Češka, ni Njemačka. Eno i sada ševrlja donjom cestom s nekokoliko bukara rumenike u glavi; ne hoda ugaženom prtinom nego stvara novu na netaknutu snijegu, veselo nam domahuje rukom, vitla kapom i dere se iz svega grla: »Oj curice, mrkašice. . . « dok se drugi stih ni po koju cijenu zabilježiti ne smije.

Nisu oni tako »prezobrazni i nekolturni«, jer evo, od te ih pjesme oblijeva rumenilo stida, sve se podbočuju rukama, sve vrte glavama, sve se mršte i gade:

— Moj Ivane, nikad koltura u naše selo. Govore iskreno potreseni i sasvim iskreno zaboravljaju

još neugasli odjek svoga glasa.

191

— Možda jednom i dođe — rekoh da nešto rečem, poz-dravih se s njima i pođoh prema popovoj kući, a oni niza stranu prema Šćurlićima. Kad su vidjeli da su dovoljno poodmakli i da ih neću čuti, i oni zagangaše »Oj curice, mrkašice. . . « s nešto izrazitijom nasladom nego »prezobra-zni i nekolturni« Matiša.

U škripi snijega, u naletima bure, koja bi u oštrim i neravnomjernim njihajima donosila i odnosila njihov glas, činilo mi se da se usprkos snježnih okova čitava dolina smije životnim smijehom proljeća, da se pod ledom zelene mlade travke, a neki vrag podbada zakukuljene čaške cvje-tova, da se probiju kroz snježni pokrov, da se otkukulje, rastvore svoje blistave latice, uzdignu ponosne tučke i raspu žuti sveživotni pelud.

I te travke pod ledom, taj istinski život pod istinskom smrću, kao i iskreno zgražanje mladića nad Matišinom »prezobraznom« pjesmom, koju sada i sami pjevaju s nes-krivenom nasladom, ta stvarna i poštena podvojenost u prirodi i čovjeku, kao da je bila nagovještaj spoznaje o svo-joj vlastitoj podvojenosti.

Svemu je kriv Relo, Petulacija, kojega sam zatekao u don Petra i koji je upravo svojim trijeznim, razboritim, muževnim glasom obrazlagao da je Maček Banovinom hrvatskom jednom zauvijek riješio hrvatsku »petulaciju«; a kad je riješena hrvatska »petulacija«, onda Hitler ne može suprostaviti nikakvu novu »petulaciju«, i narod se ne mora plašiti ratne »petulacije« ni glavinjati po Srijemu skupljajući kukuruz za životno hranjivo. Hitlerova je »petulacija« Polj-ska i Francuska, zemlje »prirodne i priplodne«, a ne ova naša kamenita »petulacija« koja se ne da ni sažrvnjati ni prožvakati. Osim toga Nijemci su »pretestanti«, a ovdje je

192

katolički narod i katolička »petulacija« na snazi i punovaž-nosti i neće se dati šale i tako. . .

I baš je ta »katolička petulacija« skrivila što je don Petar prekršio pravila igre o uzajamnom poštivanju naših vjerskih i bezvjerskih uvjerenja. I ne otvoreno, nego mučki, izdale-ka, sa stotinama pitanja i potpitanja.

A kad je sve ispipao, zabaci se na naslon stolice i pod-rugljivo se uznjiha:

— Ustanovili smo — veli kao kakav policajac — da su ti draži evropski i američki narodi nego azijski i afrički, drugim riječima draži su ti kršćani, nego svi ostali. Unutar toga kršćanskoga svijeta svaka ti je katolička zemlja bliža od pravoslavne i lutoranske.

— Puca mi i za jednima i za drugima! — U tomu i jest đavao što ti ne puca, moj krumpirov

cvijete. Ne puca, ne puca. Mi smo ondje gdje je i naša srči-ka. A tvoja je u katoličanstvu. Ovo ti napominjem samo zato što sam čuo da se po Splitu razmećeš svojim ateizmom i svojom mržnjom. Sada nauči, da je tvoja srčika i čitav niz prvih godova katolički; što upornije bježiš od njih, sve im se više potčinjavaš; što se više okomljavaš na katoličanstvo, to ćeš sve manje voljeti ono što nije katoličko. Samo bez-vjerac od rođenja može biti ravnodušan prema svakoj vjeri. Ti ne. Ti si usisao katolički moral, katoličku kulturu, katoli-čki pogled na svijet; isto si što i ja, tek što si bezvjerac, a ja svećenik. . . ali nisam siguran da i u samome tebi podjedna-ko ne živi i bezvjerac i svećenik.

Ustao sam bez riječi i više ošamućen i uvrijeđen nego bijesan, uputih se didu Buji po škriputavu snijegu, da se otrijeznim, da smijehom isperem utrobu gorku od te iznena-dne spoznaje prokletstva.

193

Kad djedovoj kući, ono dvije tetke na lužniku, a na sto-cu debela baba Domuša s vunenom maramom oko glave. Tetke pletu bječve, a baba po običaju siplje poluglasne pogrde, namijenjene uvijek u misli nazočnom Buji, i sve tri se griju uz ognjište, nad kojim vise raskoljene svinjske gla-ve, s golemim očnjacima i ugaslim očima punim osude, plećke i butovi, vismena i rebra, pečenice i peče slanine. Gledajući sve te rasječene komade mesa, koje je čađa poče-la polagano oblijepljivati, prvi put osjetih jezu zločina svež-dera, i pomislih da su ti komadi rastrganih lešina isti kao i naši, ljudski, moji. . . što smo ako nam oduzmeš Boga, što smo. . . to ljudski butovi vise, izvaljene čeljusti i odrezane uši. . . oduzmeš Boga, ako. . . i spopade me mučnina.

Još nisam ni došao k sebi, ni pozdrav promrsio kad uđe ujac Ikica kojega sam rijetko viđao, jer se sa svojom galan-tarskom korpom godinama klatio po Češkoj i Nemačkoj.

— Sestriću, pjevčiću, da ti ujac prevrne na gradelama malo pečenice?

Meni se od same pomisli na lešinu želudac podiže, a ruke same od sebe skočiše da ga potisnu.

— Gdje je djed? — jedva proustih. — Pobudalio đuturum stari — psikne baba sa zadovolj-

nom srditošću — Eno ti ga u Jakova, s mlađarijom se gonja i neki vražji »radion« sluša.

Bez riječi skočih u komšiluk preko ceste. . . ako nema Boga. . . na čerenju s izvaljenim čeljustima, s kosiricama bez zubi, izmesarene lešine. . . gnojivo i želudac koji se diže. . . Svi u dimu, i ja u dimu, i đuturum stari rasječen u dimu s rasječenim smiješkom, i brk i smijeh oblijepljen čađom. . . I mlađarija u dimu, izglačani Jakov, čudesni Jakov. . . Radio. . . prvi u ovoj pustoši. . . na baterije. . . A Jakov je antenu postavljao s takvim svečanim obredom, kao

194

da pontifikalnu misu služi. . . A sada đuturum stari s mlađa-rijom, s punom kućom mlađarije, kojoj je sasvim svejedno što se iz kutije čuje, čudesno je da se čuje. . . I sve te mlade butine u dimu, s isprljenim dlakama. . . na čerenju, jer nema Boga, a u nama je. . . I Jakov je u dimu, čarobnjak koji se nikada ne smiješi, koji se nikada nije nasmiješio. . . Svečan, veličanstven, nedosežljiv. . . na čerenju, u dimu, rasječen, rebara suhih, nemrsnih. . .

Jakov. Vječno izbrijani, počešljani, umiveni, namirisani, izglačani. . . uškrobljeni Jakov, jedini gospodin kojega je itko ikada vidio. I on što se toliko cijepao i razdvajao a uvijek ostajao isti, izbrijan. . . uškrobljen, nosi li i on sve likove, sve podvojenosti, ili samo ovu drugu nepromjenjivu stranu: izbrijan. . . uškrobljen? Meni je uvijek bio isti, uvijek iznad, nedohvatan, nedostižan, kao onda kad sam ga zapam-tio u svojoj sedmoj godini. Izbrijan. . . uškrobljen, njihao se pod orahom do zadimjele roditeljske potleušice, njihao se u pletenu naslonjaču — jedinom naslonjaču koji je ikada u krajinu unesen — njihao se u bijeloj košulji i bijelim hla-čama. Njihao se tako, ozbiljna kamena lica, i davao seljaci-ma liječničke savjete. Tada je bio na drugoj godini medici-ne. Stajao sam pred njim kao uzet i nisam mogao zatvoriti oči od udivljenja.

»Za jedinoga Boga, pomagaj Jakove, pomagaj doktore moj, mali mi je na smrt bolestan!« zavapi moja majka i pobožno me pogurnu prema njemu.

On se i dalje njihao sporo odbijajući guste oblake duhanskoga dima.

»Mali, isplazi jezik!« zapovjedi bez uzbuđenja i s neopi-sivom dražesti otrese pepeo s cigarete.

Skrućenih usana gledao je moj isplažen jezik njišući se i dalje.

195

»Priđi bliže i diši duboko!« A kad se naslušao disanja, ponovo se zavali u naslonjač.

zapali novu cigaretu i uznjiha se. Ne govori ništa, samo se njiše i uporno gleda moju mater, da je što više pritisne neizvjesnošću. I baš kad je ona izgubila strpljenje i htjela zaustiti, preduhitri je:

»Nije ti na smrt bolestan. Mala bronkita. Hrani ga dob-ro, i sve će biti u redu.«

Godine su tekle, a Jakov je svake ili svake druge bivao nešto treće: liječnik, živinar, ljekarnik, inženjer, profesor. . . Bivao je nešto treće, a opet ostajao isto: izbrijan. . . uškrob-ljen. Svake je godine navraćao kući i donosio nešto novo, neviđeno, što je sve zadivljavalo: pušku s čudesno izrezba-renim kundakom, lovačke pse od najplemenitijih pasmina s rodoslovljem dugačkim kao sva medovačka, poveze za pse od posebne kože s beočuzima od čelika što ne rđa. . . A sada, u svojoj trideset i prvoj godini, prekrižio je sve fakul-tete, zaljubio se u medovačku učiteljicu, zatražio od banovi-ne da ga imenuju honorarnim učiteljem, donio radio na baterije. . . I sjedi tu u niskoj zadimljenoj potleušici i s istom ozbiljnošću mudraca s kojom me je u djetinjstvu pregleda-vao, promatra sada svijet grabovački, natisnut oko čudesne kutije, koju je on donio.

Je li ostao isti? Dođe mi da ga pred svima upitam: »Koji si ti? Onaj izbrijani. . . i uškrobljeni ili onaj u kojemu žive svi nedoučeni fakulteti, svi nedosanjani snovi, sve svibanj-ske pobožnosti djetinjstva i sve zagrebačke šiparice mlados-ti? Jesi li ti tu i cjelovit, ili si kao i ja raščetveren, na čere-nju, u dimu, među svinjskim ušima i čeljustima?«

Dođe mi da ga upitam. Ali čim sam ušao, priđe mi laga-nim, plesnim korakom i razveza mi kravatu.

— Kakve to nezgrapne čvorove vežeš!

196

Onda se iz gomile zbijena svijeta iščahuri neko lepršavo stvorenjce i istrgne Jakovu kravatu iz ruku:

— Ja ću to bolje. . . Zovu me Ivka. — Nasmiješi se i upre u me svoje nemirne zažagrene oči.

A ja zaboravih sve, podvojenost i Jakova, i prepustih se igri njenih prstiju, koji su dugo, predugo vezali kravatu i opicali kožu na mom vratu nabreklu od žila.

Didu Buji nije moglo izmaći ništa, pa ni to, te se podru-gnu odnekud iz mraka što zimi i ne napušta ove potleušice s otvorima puškamica umjesto prozora:

— Moj pop sebi začas nađe oltar. E da mu je još i misu odslužiti. . .

Djede, moj djede — mislim — pozlatile ti se! Kakvu bih divnu misu odslužio!

A ona krasna sluškinjica što u Splitu služi — dopušta da je samo malo okadim, da je malo izgrlim i izljubim, štip-nem i privinem, ispipam i progonjam. . .

No i to je divno, i to je nešto. . . u noći, u samoći, po sobama i pojatama, po zidinama i gradinama, po zamrznutim gumnima i zaklonicama, po snijegu i kamenju, po mraku i mjesečini. . . danima. Ludi od zagrljaja i poljubaca, od dodi-ra, od nabreklih grudi i žila, od nedodahtana dahtanja. . .

I mislimo da se ništa ne zna. A sve se zna, i svi znaju, i svi misle da to dahtanje i nije

nedodahtano. Meni, hulji, drago da tako misle. Did Buja sjedi uz vatru, zadovoljno se smijucka, s vre-

mena na vrijeme srkne gutljaj dva iz ugrijane bukare, obriše brk i bećarski me pogledava:

— Pogrdo mala, da ti nema para, tko te volio ne bi kad djedova krv teče po svem tebi! A ja mislio: prokleto sjeme, popovi će mi zatrti pleme. Jer što se tiče moga sina Ikice,

197

sve bi po njem mogle u koludrice. A on mi je jedina muška grana uz neženju ujca ti Marinka-Bana. Ali kad tebe gledam tako, odmah mi je lako pri srcu i pri duši. Ti vražje žensko u docu i u muši, na sušnju i na kamenu, odmah priduši, ko što je i djed dušio, vino pio i lulu pušio. Gdje ja stadoh, ti produži, dida Buju ne naruži. Laži, maži, riječ ne važi dok se žeđa ne utaži. Onda vrdni repom, pa za svojim čepom.

— Ne kvari dijete, pogrdo stara! — plane baba. — Ima on i sâm za to i odviše dara. Čujem da i pjesme

sklanjaš. Neka! Neka teče rijeka smijeha, i djedu je tekla. Nek uvijek bude smijeh, i mijeh pun vina, badni ponegdje ponekog sina. . . jer samo bene ne vole pjesmu, vino i žene.

I tako uz nezasitnu djedovu radost, uz vitko tijelo dje-vojke, koja je vriskala svim vriskovima i gorjela svim ognjevima — pa makar samo dotle i ne dalje — radosno protekoše praznici, a u srce opet uđe prijateljstvo prekinuto nesmotrenim kršenjem pravila igre.

Još samo pola godine školskih klupa, samo pola godine do mature, do zrelosti, do čovjeka, a onda. . . smijeh, smi-jeh, smijeh i veliki život!

198

PIŠE TI IKICA UJAK

Sestriću, pjetliću, moj mali djetiću. Ne čudi se tako što ujaku lako riječi teku i ko u neku

pjesmicu se slažu, jer riječi, sine, brzo druge riječi smažu. . . a dinare sporo. Dočuo sam skoro, da si mi se, ludo moja, prihvatio poja. Slušaj ujca svoga, okani se toga. Svatko u nas pjeva i popijeva, i Mijo guslar, i Pava’ glavar, i Cukraš i Bukraš, Gale i Tale, i stric Miko i did Buja i svaka kuja. . . na vjenčanju, na krštenju i na klanju gudina. A godina u svih je jadna i gadna, gladna, sine, od Božića do Ilijne. Sjeti ih se sviju, prikrpi još Miju, Kitu i Matiju, pa reci ujcu nek ga vrazi nose, ako svi pomalo ne vuku noge bose.

— Osim Buje! — reći ćeš ti. O Buji poslije, ne jednu, već tri. Ja bar nisam pjesnik,

to je jasna stvar, nego galantar. Pa ipak pjesmu slažem lako. Kako? Legnem, dušo, na zelenu travu, kamen pod glavu, noge na cincinu, roge svima, a usta vinu. I tako malo po mozgu kljucam i pljucam u vršak olovke, da ti otpjevam kako se napinju plovke i jama kopa da u nju ne paneš, kako se vara Žudiju i popa, kako se barata oko advokata i kako u ovoj bijedi pjesma ne vrijedi ni pušljiva boba.

199

Odrasto si, sine, i već je doba da skineš sa sebe čari što ih je stari lakrdijaš bacio na te, da te upropaste. Znam, unuk se zanese i ponese slikom djeda što na solar sjeda, a cijelo selo gleda kako vino pije, gače i alače: »A ja na solaru: do mene vino u pokalu, lula u srku i smijeh u brku«.

I ne bilo mu traga, časti boga i vraga. I jarac stari ne pita tko ručak svari, tko taj pokal vina plati i tko će ga platiti.

Lako je s Ikičinim gloginje mlatiti! Znam, ti ćeš reći: »Nek ga nosi vrag kad je drag!« Što ti vrijedi, milo, sva ta dragost pusta kad nemaš ništa

ni u kljun ni u usta. Sa djeda ti nikad ne bih skido sjaja, da na tebe nema lošeg utjecaja. Ali ujac neće da salomiš pleće nasljedujuć toga mangupa staroga.

Stoga počuj ovo slovo, pa sam rasudi: koristi li više ili hudi. Nijemac je u ratu, ruši i obara, nema više kruha za nas galantara. Ne daj, Bože, da po zlu pođe, pa nam dođe, bit će trke preko Cetine i Krke, ko što je i bilo, moje prdavčevo krilo, za prošloga rata jada i glada i mnoštvo neželjenih svata. Svi smo tada bili mali i po Buji bi pocrkali. On se samo smijao svemu, i sve bijaše smiješno njemu. Nikad mu smijurina ne siđe s lica. Ko šipak zrnja pun je smicalica. Od smijeha mu se trese kosa gusta, od smijeha mu se razjapila usta, od smijeha mu suza obraze oblila. O, sve je pusta lakrdija bila.

A sad istinu počuj i čuj. Moj ćaća, a tvoj djed za kamen je davao med. Nek ga nosi đavo, i zadnji zalogaj drugome bi dao. Po tuđem bi svijetu radio i zaradio. Ali čim bi kuću nasuo, odmah bi je i rasuo. Onda bi se svijao i smijao, brk gladio i djecu sadio.

A Domuša, rodna i plodna, dvanaest mu je djece nakoti-la, od kojih umrije troje, pa se i ne broje. Tako se ona opla-đala i rađala, u drva hodila i kuću vodila, i glavno da je

200

prvo žensko dijete odgojila. A to je tvoja majka bila. Kad se Domuša svila da treće rodi, znala je da će majka tvoja njene poslove da vodi. Bješe joj tada godina osam.

— Kćeri — veli — ja ne znam kako sam. Sada je nuž-nost i tvoja dužnost, da preuzmeš brigu za novu djecu. Moli se svecu i bogu, da ti pomogu!

Tako se Domuša oplađala i rađala, a tvoja se majka zno-jila i nas gojila. A Buja na solaru, do njega vino u pokalu, i baš ga briga.

A kad dođe rat — nekom tat, nekom brat — u Buje ni groš, a djece prepun koš i još ih, jarac stari, i u ratu pravi na slami i travi, i ni briga ga nije tko koga bije i koliko ljudi pada u Karpatima i na Piavi.

Tvojoj je majci bilo šesnaest godina. Bila je dobra i pametna duša i znala da kamen i muša ne daju plodina.

— Ćaća — reče jednom — imamo konja i kola i mršava vola, poznanstva dosta od Makarske do Kamen-mosta. Tre-ba se malo okrenuti i ponešto preokrenuti, švercati mrvu duhana i soli. Vidiš da smo i gladni i goli.

Govorio njemu ili drvu. On samo s poda doda: — Kćeri, ne seri! Zatim se ushoda: — Buja nije golja, od sutra će biti i masti i loja, jer sam

za austrijsku naciju preuzeo aprovizaciju. U kola konja i vola upreži, redine im steži, da u zoru nismo na oboru. U Makarsku će poći stari lola praznih kola i dovesti brašno bijelo za cijelo selo. Bit će prevrta i uštipaka i na sijelu momaka. Udat ću te, kćeri!

Sad ona reče: — Ne seri!

201

I tako upregoše konja i vola, u Makarskoj natovariše kola. Ali čim izađoše iz grada, stotine gada, rugoba i pros-jaka navali na kola puna. A Bujina ruka laka davala je i brašna i sapuna.

I smijao se, bože, ispod cijele kože: — Uzimajte, ljudi, ja znam što je glad, a vi znajte, da

Buja nije gad! Kapom i šakom je davao i kad je spavao. I smijao se,

bože, ispod cijele kože, i od smijeha pusta iskrivio mu se i brk i usta:

— Tko me voli, evo šaka soli! I stara lola već prvoga dana iz punih kola stade dijeliti

po Baškoj Vodi i Brelima i ostalim selima. Tad skoči Mara: — Budalo stara! Kako se smije rasipati što tvoje nije?!

Sasvim si lud! Pred ratni će sud s tobom i kroz čelo ti pro-svirati metak.

— Kuku, kćeri, crn nam petak — i u smijeh prasne. A Mari oči planu, zblani se i lanu: — Buja, u stranu! Ja tvoju djecu gojim, hranim i pojim.

Pá kad čovjek mora pasti i krasti, krast će za svoga, a ne pitajboga za koga!

I redina se laća: — Za kolima ćeš, ćaća, barem tisuću koraka. Onda neka

te svaka šuša sustavlja i zaustavlja. Možeš s njim od zore do mraka da sviraš, ali u državna kola više ne smiješ da diraš. Jer, svete mi Ane, savit ćeš grane!

Nije znala ni čitati ni pisati dok je bila mlada — hvala bogu, ne zna ni sada — ali znala je brojeve i račune i na svoje stavljati kračune.

202

Po njoj smo na noge stali — po Buji bi pocrkali! I tako s ratom ode i aprovizacija i austrijska nacija. A

naša Mara s malo para krčmu otvara. I opet se kakav novčić skucao za krpu ruha i koru kruha, za žlicu pure i kaše, za sitne potrebe naše. A Buja se smucao i potucao tražeći vino finije i jeftinije. I opet se bašio i pašio, brk mastio i prijate-lje mnoge častio.

O moj rode, otkad Mara za ćaću ti ode, da poslove vode druge nisu znale, pa se poudale. A Buja i tvoj ćaća torbaka se laća, pa u Srijem i mene vode, djetića mala, da izuče za torbara, »Što ne za galantara?!« skočiše rođaci naši, Lovre-ćani i Cišćani, što njemačke i češke obilaze kraje, cipele im blješte i sjaje — po troje gamaše na njih nanizaše.

I ja pođoh s njima, obijesnima. A Buja upe iz petnih žila i kaže: »I ja ću s vama, Švabice me traže; zgoda je zgoda, ni u njih djecu ne donosi roda.«

A meni nekako drago što moj stari tako vješto radi one stvari. A kad tamo, ništa! Sramotni je lažac bio, lajao je samo da bi začudio. Ni za živu glavu ne bi otišao crvenom feralu. Stoga smo mi, umjesto vatera, lijepih se naužili dama kod »Madame Rose« i »Kod Pratera«. I još k tome, dabome, »mamicama« i »sekicama« lijepih se darova ne nadavali, već naprodavali: češljeva i ukosnica, maramica i podvezica, gaćica i naušnica, svakog božjeg dara što nađeš u galantara. I dok su drugi u te kuće unosili pare, mi smo iznosili — zarade je i tu za nas galantare. I kad iziđeš iz tih kuća strasti, đavolske te ispunjaju slasti što prevaren nisi bio, nego prevario. Buja bi čekao vani ko kokot popišani. I odmah se vidi da ga nešto guši: tužne misli misli o svojoj Domuši, o Lužini i kužini, o solaru i pokalu i o tome kako ga od Imotskog do Sinjskog polja poznaje i prosjak i golja,

203

a ovdje je samo stranac, zvono i lanac, što samom sebi zvo-ni i zveči.

Onda oči beči: »Ovo nije za me, tu su kurve same. Odoh kući, s dućanom ću bolju paricu natući.«

I moj Buja ode. Pa u dvije sobe otvorio dućan mješovite robe. Obukao momke i cure iz devet sela. Bilo je i odjeće i obuće, i začina i jela.

— Kod Buje je, ljudi, uvijek vjeresije! Nikad nikom zapitao nije ni mijenicu, ni obveznicu. Sve

na vjeru i brk. A sela u trk, pa uz pitom smiješak i uz »Dobar dan« isprazniše Buji dvostruki dućan.

— Sad nemamo para — svijaju se lažno. A Buja se smješka: — Vrlo važno! Uzmi i ne nosi tako plačno lice i slom-

ljene kosirice. Čovjek je rođen za smijeh i grijeh, kao mijeh za vino.

— Fino, Buja, fino. I sve što sam po tuđem svijetu sticao, on je razmicao.

Što ga briga! Nek Ikica vuče ko kobila bređa, neka mu pucaju i pleća i leđa!. . . Kakve sam mu pare iz Njemačke slao kad je već pola kćeri poudao. Tisuća je išlo na desetke, što ih iskamčih za ukosnice i nožiće, a on je slavio Božiće i Velike petke, turske i kaurske svetke, i častio svakog tko bi svratio i bukare se latio, i žandara i financa i putnika i nam-jernika, poklanjao volove i lance i pečene janjce, i nepres-tance jezičinom mlatio. A Ikica je sve to plaćao i platio!

Pisao ti ne bih, da nisam vidio na tebi, kako mu se o Božiću diviš i želiš da živiš poput njega. Okani se, tako ti svega! Znam, laskalo ti je, što sramotne ispjeva ti pjesme, a ti kod pune česme ostade žedan. Glavno je da ljudi misle da si pio, pa sad laješ kao i on, da bi začudio. Kažem ti, ni za živu

204

glavu djed ti ne bi pošo crvenom feralu. Znam ti bi. Za to imaš i mladosti i dara, ali, tugo moja, nemaš para. Okani se djeda i pamet u glavu, pa ćeš steći paru, a s njome i slavu.

Pamti dobro sada, to je vrlo važno: pjesmice su, dijete, uznesenje lažno. Ludo letiš, sine, u visine i s božanskog stola, gola, gledaš jadne ljude oko vola i pečene gude. To mi Jakov kaže, da pjesme tako traže. I prezireš ta tužna stvorenja skupljena oko pečenja. Dao bi odsjeći ruku i obje-siti se o kuku, rode moj, kad bi ti rekli da si isti soj s ovim deračima i žderačima, što se zlatnom teletu klanjaju, o ope-ku sanjaju, što žderu i seru, viču i sriču: »Danas gude, sutra kako bude!« I dok se rumeni kožica, za njih ne postoji ni bog ni božica, ni priča ni pjesma, tek suknja, luknja, česma rumena vina i slina, gladna, pohlepna slina. A ti se grstiš nad njima, smiješnim i prokletima. Onda — u vražju mater — u tebi se budi karakter: nešto se silno iz utrobe vinu. Gnjev? Prezir? Ma ne! Slinu osjeti, moj školarče, moj magarče, slinu! I sve tvoje misli vrazi stisli na rskavoj koži. O da se nađu nevidljivi noži i prsti, pa ugrabe malo, makar bilo salo, pa krišom donesu i dva krumpirića prilože mesu. . . Božjega mi sina, gumao bi, rođo, i gude i vina. Pa ipak ni samom sebi priznao ne bi, da si do ovih jadnika pao. Ali drugi ne misle tako, jer je čovjek podal i zao, i nitko ne gleda gore u tvoje dvore. Naprotiv: svaki od ovih što ih gledaš dolje, tebe opet gleda odozgo i vidi mnogo bolje.

Htjedoh reći: svi smo na isto brdo tkani, valjani u istoj stupi, pravljeni u istoj rupi i svi odviše gladni da bismo bili skupi. I svi imamo krila, samo što pametni vide da su omli-tavila. Najveći magarci to ste vi školarci, pjesnici, bjesnici, bogovi, a tamo zijaju izgladnjeli drobovi. Vidite krila gdje su nekad bila, vidite blistavo perje gdje samo iverje osta. Dosta, sine, dosta! O, braćo moja, pa vi ste očupani ko stari

205

purani: mislite da rajsku pjesmu pojite i junačke skokove skačete, a vi jedva stojite i njačete.

Stoga ti i kažem: nećeš poznat’ ljude dok sebe ne nađeš kraj pečene gude.

I nemoj meni rog za svijeću. Krumpir se, dragi moj, sadi u proljeću: a u nos koji se u nebo stalno diže vrlo često ptičji izmet stiže.

Piše ti Ikica ujak: svijet ti je jedan čudan vrtuljak, a sva-ki od nas suvišan patuljak. Ljudi niču kao gljive i kao šljive bubre, viču, laju i dižu graju, kopune žene i stvaraju đubre. Na kraju posive i oni i njihovi dani. Pa opet smežurani i popišani, kakvi su i došli, odu ne tražeći više ni vino ni vodu. A vrtuljak se vrti od povoja do smrti. Netko leti u vis u pomamnu bijesu, netko kesu puni, netko runi kukuruz, dok svi ne svrše u lijesu. Vjeruj ujku, na tom vrtuljku vječ-no se izmjenjuju i smjenjuju, dižu se i padaju, ispadaju i stradaju, a najteže oni što misle da su se koraka laka ispeli do oblaka.

Stoga ne leti, sine, u visine. S malo dobre volje na zem-lji je bolje, i šaka pure u stomaku, nego u oblaku ovan pečen. Ostani uvijek nedorečen. Vjeruj pobri svi su ljudi dobri i svi te ljube dok im ne iskesiš zube, dok laskaš i lažeš i gladiš i mažeš. I nek bude tako: kaži im što žele i poji kako poje, a za sebe drži misli svoje.

S popom budi dobar zbog duše, a zbog muše s općina-rom i kotarom. I uvijek pazi po kakvoj hodaš stazi, da ne nagaziš na minu. Gdjekad je bolje progutati slinu, nego pljunuti: nitko te pod bogom neće u guzicu nogom dunuti. I promatraj stvari sve kroz jedan vid: od najtvrđe glave još je tvrđi zid.

Još ću ti reći samo jednu stvar: kad praviš kvar, nitko ti dovoljno pouzdan nije — ta i zmija noge od same sebe

206

krije. Nije mudrost ono što ti radiš kad neke pjesme gradiš na koje buče i popovi i uče. Lako je psovati i trovati i lakše navući mržnju sviju, nego ljubav dviju osoba. Lako se zam-jeriti i bezbošcima i popovima i lopovima, ali ugoditi svi-ma, svetim i prokletima! Neka kažu svi do jednoga baš: »Ovaj je naš!« Rođo moj, plivati se bolje može ako preko kože premažeš loj.

Ja sam seljak i glodati mi je kost za cijeloga života. Ali — jedna divota — slušao sam iza ugla kako učitelj djeci veli: od svih tijela najsavršenija je kugla.

A da budeš kugla, pusti pjesme k vragu i, za Gospu dra-gu, prihvati se knjige. Slušaj me ko brata, pa ispeci zanat dobra advokata. Ujčeve su brige da ti posla nađe, da zamet-ne i kavge i svađe, i tučnjava koliko te volja od Livanjskog do Imotskog polja. Bit će, zlato, i dara i para, i jaja i koka i svakakva smoka. Pa kad se osladiš kraj pečene gude, pjes-nike ćeš gledat ko seoske lude, a i Buju s njima, prokletima.

Sad si čuo što ti kaza tvoj Ikica ujak: samo takav možeš na vrtuljak, a budalu staru pusti na solaru.

207

JER SPLITSKE LUDE MAŠKARE SMO MI. . .

Makar se čitave godine pjeva, ali danas to sasvim druk-čije, nekako stvarnije i svečanije zvuči, i čitav grad veže nekom i odviše vidljivom niti i odviše jedinstvenim drhta-jem srca i koljena:

»Spli'ske lude maškare smo mi, di dojdemo poludidu van svi. . . «

A zapravo i nema tko poludjeti, jer svi smo maškare. I suci, i lukavi advokati ujca Ikice, profesori i učitelji, činov-nici i trgovci, konobari i krčmari, sluškinje, đaci i vojnici, žandari, financi i policajci, a bogme bit će i poneki pop.

Starudija govori da od Dioklecijanovih vremena, pa sve do ove naše godine Gospodnje 1940. nije bilo takve »bjes-noće od maškara«, i da to na dobro ne sluti.

Smežurana bogomoljka i ližioltarka šjora Bepina, što neprestano nudi okladu da u svim splitskim crkvama nema nijedne kamene ploče koju njena gola koljena nisu oblizla, izjavila je da je još samo jednom isto, ako ne i gore ludilo zahvatilo Splićane, i to godine hiljadute kad bi sasvim

208

sigurno bio smak svijeta, da pobožni biskupi Arnir i Parnir nisu odvratili gnjev Boga ognjenoga.

Na to je još smežuraniji šjor Zane odgovorio: »Ne sta-vljam pod sumnju da si se zarana počela kurbati, ali pod sumnju stavljam da je to bilo spomenute godine.«

Šjora Luce, piljarica, izjavila je na pazaru, da je slično ludilo bilo i 14-te, da se i onda kao i sada pojavila repatica, vjesnica svakog rata. »Tko zna kakve si ti sve repine vidje-la!« dobaci joj šjor Duje, umirovljeni općinski činovnik. Na to mu ona odbrusi: »Samo jednu manje od tvoje Mandine.«

To obilje maškara izazvalo je kod mnogih zabrinutost i bojazan, da bi se rat sa sjevera k jugu mogao primaknuti. Šjor Milan, pokeraš, reče mi da bi to za mene bio divan izlaz, da bih dobio na dar maturu kao što ju je i on dobio početkom prošloga rata. Sama činjenica da nevoljni đaci dobivaju džabe maturu činila je rat manje strašnim.

I Mravinki se rat nije pričinjao tako strašnim kao popo-vima, bogomoljcima i ližioltarkama, koji urliču po svim pro-cesijama: »Od kuge, glada i rata...« A ta Mravinka — slavna po tome, što smo sve bludnice nazivali Mravinkama — imala je pedeset i koju godinu, uvijek je nosila bijele, žute i ruži-časte djevojačke haljine i bijeli suncobran kao kakva kraljica. Danas šetucka ispred »Ljubljane« pjevušeći pjesmice o voj-nicima, o jedinim pravim muškarcima, koji ne trate vrijeme u prebiranju dlaka, da bi otkrili poneku sijedu i ne gledaju damama zube, da bi im godine prebrojili. Zatim bi kao neki nijemi vrisak prošao čitavim njenim uspravnim tijelom, te bi zažarena uskočila u neku drugu pjesmicu:

»On mi pozdrav šalje. Jaši, jaši dalje ludi, ludi jahač moj!«

209

Tko zna kakvi su sve jahači, konjanički i pješački, u tom času paradirali kroz njene misli, kakve plećate mrcine od pretorijanaca do žandara!

I razigrana tako u posljednji čas primijeti dvije djevojču-re, što su se redovito vrzle oko Careva rova, te im dobaci:

— U maškare ćemo kao soldati, kolegice? — Vrag ti je kolegica, a ne ja, stara mrlino — otrese se

plavuša. — Još jedino u maškarama možeš nekog ufaćkati —

dometne crnka. Mravinka se nasmije podrugljivo i samodopadno trzne

bedrom, kao bijesna kobila: — Ja mogu bar u maškarama. A vi ćete s polovicom

mojih radnih godina pred crkvu od Dušica! Danima traje karneval, danima je sve više zakrabuljenih

stvorenja koja lete svim ulicama cičeći kao slijepi miševi. I sve misle da će skriveni ispod toga cičanja i avkanja, ispod obrazine magarca i »Fantoma« doživjeti neku čudesnu pus-tolovinu — ljubavnu, zna se. Svi, naravno osim onemoćalih i onih što su već davno našli svoj duboki životni smisao i sadržaj, a to su sveta kartaška braća, koja neumorno na s i -j e d a j u z a k a r t e l s kom s t o l a r i j om u »Ljubljani«, u »Peristilu«, u »Delića« i ostalim posvećenim mjestima.

Gigi stoji u vratima »Ljubljane«. Ruke, posute debelim crvenim ozeblinama, zabio u džepove od hlača i dršće. Dršće i poskakuje, poskakuje i kune:

— Freddo, epem si poka!. . . Sima, sima, caro stupido. Prekjučer mu je šjor Mladen poklonio ponošeni zimski

kaput. Zašto ga ne obuče, pa ne bi drhtao ni poskakivao? A možda se i stidi? Sigurno se stidi i ponošenosti i milostinje. Kako je on ponosan i velik, a kakva sam ja svinja, što se

210

tako svinjski utopljuje i kočoperi u Davorovu hubertusu. . . Samo se ljeti stidim što ga imam.

— Gdje ti je kaput, Gigi? Što ga ne obučeš? — Gigi nema kaput, nema. . . Prodati, sve prodati. . . I

Gigi imati carnevale: bere, mangiare e una. . . No! Due. . . due puttane1, epem si poka!

A ja mislio: ponosan! Maškara je sve više i više. I svugdje. Pune su ih sve uli-

ce. Splitske su ulice uvijek pune, jer svi živimo na ulicama, tek što nešto progutnemo i malo zaspemo u kući. I to je grad. Kažu da u Zagrebu nije tako. Zrinjevac i Ilica. Drugo je sve pusto. Ako je pusto, onda to nije grad. Kažu da je i London pust. Pa što se onda čude:

»Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu!«

Pjesma tako kaže, svi Splićani tako kažu i ja s njima: to je jedini grad na svijetu gdje su svi tu, na ulici, kao na tanjuru, gdje svatko zna sve o svakome i svakome kaže što ga ide: tovar, krmak, ovan, jarac, lupež, kurba i stotine dragih svakidašnjih riječi.

Karneval je nešto sasvim drugo. Premda su na ulicama oni isti jučerašnji, ipak nisu isti. Nema onih sivih građan-skih odijela, nema ni dragih svakidašnjih riječi, nema ni obraza. Obrazine, odijela šarena, da se šarenija ne mogu ni zamisliti, a drage svakidašnje riječi zamjenjuje kvičanje i cičanje, vriskanje i njakanje. Maškare ne hodaju, nego leta-ju, letaju svuda, po svim ulicama, lokalima i stubištima, svakoga pozdravljaju i svakom se nuđaju. Nuđaju se one u

1 I Điđi ima karneval: piti, jesti i jednu . . . Ne! Dvije . . . dvije drolje.

211

ženskim haljinama, a ja znam da su to muškarci. Gigi ne zna, pa mu laska to udvaranje i nuđanje, a one — pogrde nijedne — iskorištavaju njegovu lakovjernost, pa ga sve više raspaljuju í izbezumljuju. Ja ga nastojim urazumjeti. Ali on, onakav pomaman i zajapuren kao bik kojega dugo ne puštaju kravi a krava pred njim, hvata one zbijene krpe-tine na muškim prsima i dere se na me:

— Zitto, studipo! Vedi, vedi. . . Duro, duro1 sise, epem si poka!

Da se bar na kraju otkriju, da ga makar i ruganjem razo-čaraju! Ne! Kao po nekom nepisanom zakonu maškare uvijek odlaze nepoznate kakve su i došle i naslađuju se baš tome što druge ostavljaju u obmani ili bar u nedoumici.

Od »Slavije« dotetura pred nas neka osamljena maškara, koja je predstavljala pijanoga vuka s konjskim repom. O vrat objesila pozamašnu napuklu klepku i gega se prasećom tromošću. Nakon nekoliko besmislenih cijuka progovori uškopljeničkim glasom sviju maškara:

— Vi ste popišani ćurlikavci, gospodo. Po tome što vrijeđa odmah sam prepoznao da to nije

prava maškara, nego nekakav dotepenac. A po onome »ćur-likavci« znao sam i tko je taj dotepenac, jer na svijetu ima samo jedan čovjek koji uvijek odnekud krade ili izmišlja nekakve skaradne rječetine.

— Slabo je to, Martinoviću — bocnuh ga podrugljivo. — Ćaća ti je Martinović — otrese se on — Ti si popiša-

ni ćurlikavac, a Osmi B, Osmi B. . . to su momčine i »burli-ši« — opet nekakva njegova rječetina — Potraži ih, lako ćeš ih prepoznati — i odskakuće.

1 Šuti, budalo! Gledaj, gledaj . . . Tvrde, tvrde . . .

212

»Pronađi i lako ćeš ih prepoznati.« U maškare se ide u dvoje u troje, u petoro u šestoro, ali nikako Osmi B! Pa ipak. . . Ne, ovo Martinović nije izmislio. Što li je to izvan-redno učinio Osmi B?

Začas se popeh u sobu Dvadeset i jedan. Premda je Cvi-te već bio gotovo obučen, obukoh se prije njega. Bio sam stara dobra seljanka sa zavidnim grudima.

— Potražimo Osmi B. Martinović kaže. . . — Samo ti traži, imam ja pametnijega posla. Otkad šetucka s onom Bȍžikom, frizerkom Madžaricom,

uvijek ima pametnijega posla. Vrag jedan u svemu ima sreću, pa i u djevojkama. Ako s tom vatrom — kažu da su Madžarice sama vatra — i ne bude sve, bar će se dobro izdrpati.

Tako pođoh sam u potragu za Osmim B. Nisam morao dugo tragati. Čim sam zašao na Pjacu i zabio se u onaj ludi grumen maškara, kroz ciku i vrisku dopriješe do mene sve-čani zvukovi himne:

»Hairete anthropoi! Hairete phallophoroi!«1

Sasvim ozbiljna povorka od dvadesetak u bjelinu obuče-nih prikaza polagano se probijala kroz šareno mnoštvo. A mnoštvo, kao da je u njima osjetilo neku višu vrijednost, stalo im se razmicati i propuštati ih. I cika je polagano jenjavala, a maškare su krivile glave i s užitkom slušale nepoznatu himnu na nepoznatu jeziku. Što ti je klasična naobrazba, batkane moj!

1 Živjeli ljudi, živjeli phalonosci!

213

Na čelu povorke stupala je vitka bijela prikaza noseći kao zastavu golemi phallos od bijeloga papira. Ta bijela prikaza, to je moj Prijatelj. On ga nosi, on je sve to izmisli-o! Ta tko je drugi dorastao toj divoti!

Probijem se kroz gomilu. Nisam se prevario. — Pridruži nam se, lijepa seljančice, ionako nemamo

nijedne bachantice. A kad sam mu se odao, upita: — Znaš Ii kamo ćemo?. . . U Kolumbatovića bar, da se

poklonimo besmrtniku. — Tinu? To je divno, predivno. Što li će veliki Tin na

ovo?! A veliki Tin, onakav golem uz golemi dvolitar, sasluša

konac himne i naše oduševljene pozdrave, a onda uzdiže glavu:

— Gospodo, taj cvjetić posadite na grob Sigismunda Freuda.

A mi smo bili ponosni, silno ponosni što nas je veliki Tin počastio svojom pažnjom. . . mi smo bili okom u oko s pjesnikom.

Ubrzo sam napustio povorku koja je nastavila glavinjati ulicama i uličicama. Ne mogu izdržati vezan ni o što ni o koga. Biti sàm i otići kamo me volja i zaustaviti se gdje hoću. Je li to sloboda ili neko podmuklo zarobljavanje? Ne mašem li golim rukama samo zato da pokažem kako nisam okovan? Ne lutam li besmisleno samo zato da dokažem kako više nema zvona koje bi ravnalo mojim koracima? Nije li to borba protiv sjemenišnog zatvora, borba koja samo dokazuje da taj zatvor još uvijek živi u meni — a tamnica u nama pogubnija je od svih tamnica. Ako don Petar ima pravo, onda sam upao u još goru zamku, u još

214

strašnije ropstvo koje nazivam slobodom. Je li sloboda kre-tati se kud te volja, ako se moraš kretati? Zaustaviti se gdje hoćeš, ako se moraš zaustaviti? Osamiti se, ako ne možeš podnijeti društvo?

Glupost! Oni u sjemeništu, po zapovijedi zvona, sada mole večernju molitvu i zazivaju nebo da u ovom ludom danu ne bude grijeha, a ja molim. . . Bože, sudari me s njim.

I ne zanima me ludovanje maškara, ni limena glazba, ni svečane povorke Krnjinih svećenika, ni ridikuli splitski, ni riva prekrivena blistavim sagom krabulja što kao i ja vapiju za grijehom, ni onih drugih, što isto tako vapiju, ali ne smi-ju, jer bi im kratkotrajna naslada donijela dugoročno pro-kletstvo. Gdje li su divne golo-sise Krećanke, gdje Klaudi-jeve uzorite gospođe rimske s pločicama kurvinjskim, gdje li Petronijeve bachantice, da lovor-vijencem okite muškost Prijapovu?!

Prije sedamnaest stoljeća zaklaše putenost! A ona je ipak živa, u nama i do nas, na svim ulicama, na svim trgo-vima, na dohvatu ruke kao jabuka Tantalu. Ali čim se ispruži ruka, volja bogova odmiče jabuku Tantalu, a nama je odmiču mrak predrasuda i laž samozataje.

Treba izigrati bogove i predrasude, treba se domoći slat-ke jabuke naslade.

Gigi je prodao kaput. I to me osvijesti. Kad čovjek mora prodati kaput, onda je ljuta nevolja i neodoljiva želja. Gigi je prodao, Gigi, je sve prodao. Ja ne bih mogao prodati kaput i cvokotati na buri ne znam za kakvu ženu. To onda znači, da me ne muči tako ljuta nevolja i neodoljiva želja. Treba se iskaliti drukčije, izludovati se u smijehu, smijati se, smijati. . . kao što se smiju naše kolegice okupljajući sve one prigušene želje u san o prvoj bračnoj noći, u kojoj će sve ono godinama u suzdržanju skupljano najednom oživjeti

215

i planuti plamenom bez granica. Tako mi je govorila Nevenka, mala budalašica, kao da su strasti šibice, pa danomice skupljaš jednu po jednu i onda ih sve odjednom zapališ. Jednom ugašena strast, zauvijek je izgubljena, jed-nom propuštena prilika nikada se neće vratiti. A one misle skupljati kap po kap i sve odjednom ispiti!

Glupost! Danas je dan u koji se ne smije misliti. Danas se kviči i trči. Treba obigrati što više mjesta, sudariti se sa što više maškara, možda odnekud iznenada naleti doživljaj. Utopiti se u šarenilo, cikati i cijukati i pipnuti ponešto, do vraga, pipnuti, da se ova sumornost odsumori. Nisam Gigi, i mene ne mogu zavesti grudi od krpa i ženske haljine. Ja znam nepogrešiv način prepoznavanja. Pipneš. Ako je muš-karac: ili će misliti da si žensko, pa će mu biti milo i pustit će da ga pipaš, ili će misliti da ga držiš za žensko, pa će uživati u tome da te nasamari. Ako je žensko ili će se brani-ti ili će ti odalamiti pljusku, kojoj, uostalom, uvijek možeš izmaknuti. A kad jednom prepoznaš žensko, onda je sve lako. Kažeš: »Šime, đavle, odmah sam te prepoznao!« Ona će se, naravno, braniti, da ona nije nikakav Šime i tako. A ti se samo drži svoga. I rukom za sise: »Šime, đavle, vidiš da si samo krpetine natiskao. . .« I sve tako, pametno, pipaš, pa se napipaš. Ali u ovoj gužvi na rivi ne možeš ništa, jer je gužva golema, pa uvijek netko uleti između tebe i nje i uvijek jedan val tebe odnese na jednu, a nju na drugu stra-nu. Treba kružiti po zabitnim uličicama Geta i noćnim loka-lima. Ali iz lokala te brzo izbace ili se sam izbaciš, jer mas-ka može sve sakriti osim šupljih džepova.

Sreća mi se ipak nasmiješila. U »Ambasadoru«, jednom od najraskošnijih hotela na svijetu, kako svi kažu. Ovdje je veliki ples i dame u srebrnim i zlatnim haljinama, s maska-ma u ruci, a ne na licu. Pusta svjetla, pusta ogledala, pusta jela i boce na stolovima.

216

Ja ne znam plesati, nisam kao drugi učio kod Scottija, niti drugdje. Ja ne znam plesati, ali znam pojesti i popiti čašu vina kad bi je bilo. A ima je. Na svim stolovima, koji su poluprazni, pa čak i prazni, jer se najveći dio vrti na blistavom podu. Prilika je zgodna za staru seljakinju kakav sam ja.

Za jednim stolom opazih jednog od svojih profesora. Zavalio se u naslonjač i polupijanim očima kruži po nepoz-nanicama. Prilazim mu, cičim i milujem ga. A njemu drago. Vidim, čovjek nasijeda. Grli me i pijanom rukom traži moje dojke od krpa, koje na sreću, nepomično stoje. Sjedam mu u krilo. On se razblažuje. Nudi me, a ja pohlepno jedem i pijem. On nasrće, a ja se branim i cičim da nisam drolja nego poštena seoska djevojka. Na kraju ipak uričemo sasta-nak. . . Ala će sutra biti smijurine! Ovo je prava pustolovi-na! Kad ga stanemo salijetati: »Je li bila čemu ona seljanči-ca?« Mjesec dana smijurine za sve đake.

Odlazim na ulicu, na ulice. Noć je sve dublja i sve manje maškara u njoj. Ljudi su se izludesali i klonuli od trčanja i smijeha. I ja sam klonuo. Je li se Cvite već vratio, da mu ispripovjedim svoju veliku pustolovinu? Jesti i piti. . . Kako je dobro biti žena. Sjedneš nekom profesoru na kolje-no, pa jedeš i piješ. Kakva smijurina. . .

— Hej! Jesi li zalutala, lijepa seljančice? To mene netko zove. Ulica je pusta, polumračna. Uza

sivi zid jedne umorne kuće stoji lijepa maska u žarkocrve-nim hlačama i modrom kaputu sa širitima. Neka generalska maska. Kakvo vitko tijelo, ravno kao svijeća. Podrhtava. A kukovi malo prošireni, pa zaobljeni. To može biti samo žena, jedna od onih žena — kažu da ima i takvih — koje iskorištavaju ovu noć da prevare starog i dosadnog muža.

217

— Što želite, gospodine generale? — prilazim stidljive i oborene glave, kako to seljančici i dolikuje.

Generalu se to sviđa. Lagano mi stavlja ruku na rame. Ćutim kako me prožimlje toplina od mekane ženske ruke, nježne, baršunaste. Ti čudesni prsti sve do peta mi ubrizga-vaju trnce, kao božične praskalice.

— Ne plaši se starog generala, ne boj se. . . Vojnici zna-ju što je čast i kavalirstvo, vojnici. . .

Onda me naglo privuče k sebi. Tada se i ja ojunačih i zgrabih svoga generala, vojnički divlje. I u jednom ludom zagrljaju spojiše se naše usne.

Bože, kako su lude, kako savitljive, kako ispijaju njene usne, kako joj grudi griju. . . Ah, te divne žene što u ovoj noći varaju muževe s prvim strancem, ah, te divne žene. . . Poludjet ću. Ona načas zabaciva glavu, da udahne, a onda se još pomamnije baca na me, luda kao i ja, luđa od mene. . . Grije, čitavom sobom grije čitava mene, čitavom se sobom upija u čitava mene.

— Ne bojiš se više svoga generala? — Ne, ne bojim se, lutko moja, ne bojim se. . . — Onda otprati svog starog generala na počinak. — Samo da mu vidim lice. I prije nego sam izgovorio, strgnem joj masku s obraza. Skamenih se. A onda kao luđak potrčah što su me noge

nosile potiskujući želudac s obje ruke. Bila je. . . ah, bila je Mravinka!

218

UŠAO JE U ME KAO ZVUK IZNENADNE RADOSTI

A nastanio se kao gađenje. To je, dakle, onaj čarobni Split koji ja ne poznajem, Split koji poznaje moj Prijatelj, Split umjetnosti, vlasti i novca, sitosti, sigurnosti i nebrige, grad koji tek kroz maglu nazire ovaj moj grad piljarica, uličarka, kartaša, pijanih subotnjaka, ložača i obalnih radni-ka, prosjakinja i isluženih čuvarica javnih zahoda, ovaj truli grad u kojemu izgladnjeli mekušci plaze po gnjilim drvenim stepenicama i crvotočnim gredama, guše se i truju zgusnu-tim zrakom prezasićenim vlagom i reskim vonjem gljivica što se bestidno množe po unutrašnjim stijenama, tom istin-skom licu lažno patiniranog naličja stoljetnih pročelja, lije-pih samo pjesnicima i dokonim turistima. Moj grad obiluje jedino nesuzdržanim bijesom i psovkama, od bubrega Isukr-stovih do slezene Majke Božje. A tamo su probrane riječi uljudnosti i udvornosti, tamo se oslovljava s »vi« i govori ispod glasa i onda kada se mrzi. Na pročeljima nema opje-vane stoljetne patine Geta, ali ni naličja tih pročelja i te patine. Izvana: bijeli, sjajni, jučer rođeni kamen, iznutra isto tako sjajna, izglađena i toplim bojama prekrivena žbuka, brušene pločice u predvorju i ulašteni parketi u sobama.

219

Usred svega tog sjaja novine, On, oniski debeljuškasti gospodar, kočoperni vlasnik ovog čudesnog bogatstva, koje mu je namakla mala tvornica laštila za cipele. Do njega u svilenu ogrtaču gojazna gospodarica sa rijetkim žućkastim maljama nad žutim zubima. I mili sinčić njihov — dvije godine mlađi od mene — kojega u školi nazivaju Debelim.

Taj je Debeli svoj pozamašni trbuščić zakitio sa šest drugih redova. Sada pozvaše mene, da počupam te divlje cvjetove sa svim korovnim žilama i u tu plemenitu debljinu usadim najprobranije sjemenje znanja.

— Koliko ti drugdje plaćaju? — upita On, kočoperni. — Deset po satu. — Toliko ću ti i ja platiti. Možeš početi odmah. Muka je to početi. Dosad sam poučavao sinove željezni-

čara, žandarskih narednika, stolara i soboslikara. I bilo je lako. Jer svi su oni, kao i ja sam, strahovali od sutra, od povratka k ovcama, lopatama, blanjama i utovaru brodova, od povratka jadu njihovih otaca.

Debeli se mogao bojati samo toga, da se baši i kočoperi po tvornici, kao i otac koji bez ikakvih školskih smicalica puni džepove. Ali ja sam bio i oštar i uporan, i upevši se iz petnih žila uspio sam ga prisiliti na rad. Kako po prirodi nije bio glup, pošlo je.

Negdje potkraj sata uđe njegova majka s razvučenim dragim smiješkom ispod rijetkih brkova noseći na posluža-vniku zdjelicu kompota.

— Oprostite — reče ne skidajući očiju s mene — u ovo vrijeme moja lutkica mora uzeti malo kompota radi bolje probave.

Zatim nestade smiješka, i ona ostari još za koju godinu: — Hoćete li i vi, možda bijelu kavu?

220

Dok sam poučavao druge, uvijek je dolazila ta bijela kava, zapravo dvije bijele kave i dvije kriške kruha. A to je bilo dvostruko dobro: malo bismo se odmorili, a ja bih zbog te pažnje — koja nije bila samo pažnja nego i stvarno utro-šena para — produžio petnaestak minuta, a ponekad i pola sata. I svi smo bili zadovoljni. Sada se stvar malo izmijeni-la: ja sam ostao na istom, a gospodičić umjesto kave žderu-cka kompot. Istina, moja je probava odlična, ali svejedno volio bih da je i mene ponudila kompotom, da i ja jednom u životu okušam što je to. Željeti je jedno, a. . .

— Pa može, gospođo — i produžih poučavanje pola sata s jedne strane da se odužim, s druge da ovom klipanu iz usaljene kože počupam što više drugoredaških čičaka.

Sutradan, unoseći kompot blagorječiva je gospođa mno-gožaleći ustanovila, da je služavka zaboravila kupiti mlije-ko. Narednog je dana mnogozaboravljiva služavka zapala u istu pogrešku, a onda je pao paučinasti zaborav po služavci i po mlijeku i po spomenu o bijeloj kavi. Debeli je, među-tim, imao vrašku sreću, jer je kompot redovito dolazio i redovito potkraj sata, tako da sam, hoćeš-nećeš, morao redo-vito produžavati petnaestak i više minuta. Samo jednom nisam produžio, čak nisam ni namirio sat, jer mi se veoma žurilo, čim je unijela kompot, ustao sam i pograbio hubertus.

— Žuri mi se, gospođo. — Ne ide to tako, moj mladiću. Jedva da je isteklo tri

četvrt sata. . . A ja nisam imao hrabrosti da joj dobacim, kako svaki

dan isteče preko četvrt sata koji poklanjam njoj i njenu sinu, nisam imao hrabrosti. . . bojao sam se da je ne uvrijedim. Možda je baš u toj bojazni da ne uvrijediš bitna razlika između nas i bogataša.

221

— Oprostite, gospođo — promucah osjećajući se ne samo postiđen nego i sramotan — sutra ću ostati duže pola sata.

— Pusti ga, mamice — pomože mi Debeli — više mi se ionako ne da učiti.

Uza svu nelagodnost i nešto oporo i gorko, što je na mahove, ali sasvim ustrajno dolazilo i podizalo neki ljigavi zid između njih i mene, ipak sam bio zadovoljan, prezado-voljan. Platit će, odjednom i mnogo. Dok sam u drugih imao sat, dva tjedno — tko će žandarskim narednicima i soboslikarima dati tolike novce! — ovdje sam svaki dan imao satnicu, a nedjeljom i dvije. I skupilo se tako trideset i četiri sata, tri stotine i četrdeset dinara, odnosno devedeset i sedam večera u pučkoj kuhinji. . . devedeset i sedam večera, pa to je sitost gotovo sve do mature. Namaknut ću ja i još poneku satnicu za kino i za kutiju cigareta, da baš uvijek ne prosim poliće i opuške.

— Danas ti neću platiti — reče oporo njegov kočoperni otac, kojega sam tek drugi put vidio — Sutra ću doći u školu, pa pošto pregledam tvoj posao. . .

A posao je sjajan. Od šest čičaka za mjesec dana poču-pao sam mu četiri, što mi još ni kod koga nije uspjelo, a sumnjam da je i ikome uspjelo. . . U nepun mjesec dana takav skok, takav božanski skok!

Silazim sa svojim Prijateljem niz kameno stubište gim-nazije. Pripovijedam mu oduševljeno o tom nezapamćenom uspjehu i kako se nadam, da će bogati industrijalac ovu lijepu svoticu zaokružiti na četiri stotinjarke.

— Neće — kaže Prijatelj — Da su ti momci zaokruživa-li, nikada se ne bi zaokružili.

222

— Svejedno — kažem ja — neka i ne zaokruži, ipak je to velika para. U to primijetih Njega, kočopernog i žestoko stisnuh Prijateljevu ruku:

— Evo ga! Uspinjao se polagano uz stubište prvoga kata neprestano

se mršteći i neprestano mašući rukama, kao da odagnaje od sebe onu zaglušnu ciku nižih razreda, što se kao zapjenjena rijeka slijevaju niz stepenište i prijete da i njega ponesu.

Potrčim mu ususret, ususret svojim parama, svojim sto-tinjarkama s čudesnim vodožigom, ususret tom čudesnom papiru koji više podsjeća na dragocjeni metal, nego na lis-tove bilježnice.

Ali on ne vadi papire, nego šaku kovanih novaca i pola-gano ih slaže u moj rastvoreni dlan:

— Dvadeset, četrdeset, šezdeset, sto i deset, sto i šezde-set, sto i sedamdeset.

A onda stisnu šaku, uzdignu glavu i pogleda me prije-korno i gnjevno:

— Tako. Sto i sedamdeset. . . Ja sam vas unajmio — i »vi« mi govori — ja sam vas unajmio, da mi sinu druge redove ispravite, a vi niste učinili ništa. Ništa. I ja vam nisam dužan dati ništa. Ali. . . eto vam polovicu. Usput vam savjetujem da drugi put nastojite pošteno zaraditi svoj novac.

I htjede otići. — Stani! — s neizrecivim mu užitkom kažem »ti«, a uži-

tak je to veći što Prijatelj stoji tri stepenice više i smješka mi se onim svojim sveznadarski podrugljivim smiješkom.

— Stani, debela svinjo! On stade, a posljednja klinčadija iz nižih razreda pribi se

uz ogradu i raširi gladne oči. Gledam ga časak sa svom

223

mržnjom, koja se u meni kap po kap godinama skupljala, a onda zamahnem rukom i sav onaj metal pljusnem mu u lice. Prijeđem lagano dlanom po dlanu da obrišem prljavost, a zatim veličanstveno, kao kakav rimski car, stanem silaziti niz široke kamene stepenice.

Prijatelj mi položi ruku na rame i šapne: — Okreni se! — Ovako sam veći — rekoh. — Okreni se, budalo! Okrenem se. Kočoperni se uz stenjanje previo preko

trbuha, stražnjicu postavio između sebe i dječurlije i skuplja razasute srebrenjake.

— Tako oni zaokružuju — reče Prijatelj s osobito zlob-nom nasladom.

Čim sam upao u »Ljubljanu« pograbim zabezeknutog Gigija i stanem ga suludasto vrtjeti po ulaštenim pločicama:

— Gigi, epem si poka, divna je to stvar. Ti i ne slutiš kako je divna stvar: buta nel mare šporke pare. . . Danas sam i ja čist, čist. . . puro come una vergine, ma ne come una kurva!

224

TRBUHOM O TRBUH I GNJILO MESO

Čudim se Cviti i ostalim drugovima što troše bijele pare i škope vrijeme kod nekog oniska, suhonjava, uvijek pomno izbrijana i bogato obučena učitelja plesa, koji nikada ne hoda, nego jednostavno klizi noseći ono tvrdo lice, od rođe-nja oslobođeno od i najmanjeg odsjaja smijeha. Mora da je vještac. Jer Splićani, što od boga i od vraga nastoje stvoriti budalu, njega se ne usuđuju ni nagovoriti. Cvite i ostali kažu da je to stoga što iz njega umjetnost zrači i što je čitav prožet uzvišenim plesnim ritmom, naročito tangom. Ja sam rekao da žalim što ne mogu dati pravo njima, nego popovi-ma koji, iz milijuna i milijuna ispovijedi, sasvim pouzdano znaju da »nikome nije do plesa — naročito do tanga — nego do mesa«. Na to su mi priznali, da su ovaj put popovi zaista u pravu, jer koji bi se vrag vrtio i znojio, da mu se žensko ne unosi trbuhom u trbuh.

I baš zbog te vražje stupice, tog trbuha u trbuhu, tih ste-gana među stegnima i ja sam htio naučiti plesati.

— To je tako jednostavno, tako jednostavno — govori Cvite — Pazi! Staneš ovako. Recimo, hoćeš plesati valcer. Samo brojiš, koracaš i u koracima se okrećeš. Evo, jednos-tavno. . . Jedan, dva, tri. . . jedan, dva, tri. . . Dva kratka,

225

jedan dugi. . . »Moja je ženica ptičica selica. . .« Ili engliš-valcer? To ti je samo malo sporije. »U se vrime godišća. . .« Tango je opet: jedan, dva, tri, četiri. . . »La Paloma« i tako. Jedan, dva, tri. . .

Bože, kako je to njemu sve jednostavno. Kako samo kli-zi, skladno, zanosno, divota ga pogledati.

Jedan, dva, tri. . . K vragu! Da me sto godina učiš, nika-da ništa iz mene! Nikada trbuhom o trbuh. A toliko mnoš-tvo djevojaka u plesni ti zagrljaj pada.

Samo kažeš: »Smijem li moliti?«, a ona ti već stavlja ruku između ramena i vrata i trbuhom se u trbuh upija. Ti je desnicom opašeš oko struka, pa malo gore, malo dolje. . . razumije se, samo ne odviše bezobrazno. I tako sa svakom, i s onom najnepoznatijom. A ovako, i poznata, pa čak i zaljubljena jedva da ti malim prstom mali prst zakači i dva tri puta zanjiše tako povezane ruke. I, nedajbože, da je maj-ka vidi! Sve bi joj kosti polomila. A ovdje i majke i očevi, tetke i stričevi lijepo stoje i gledaju kako im se kćeri i neća-kinje čitavu večer pripijaju trbuhom o poznate i nepoznate, pa nikom ništa. Još ti čudni, da ne kažem nastrani roditelji od dragosti nakrivljivaju glave i blaženo šapću: »Gledaj kako naša beba slatko pleše!« A beba zatvorila oči i tko zna o kakvim bebama misli.

Maturalni je ples za sve zabava osim za nas maturante. Za nas je živa muka. Za nas nema plesa. Svi ti vajni plesači ili konobare ili pipničare ili nabavljaju.

S još trojicom za tezgom izdajem piće, sendviče i kola-če. Malo ždroknemo, malo gucnemo i tako utažujemo bol za plesnim zagrljajem. A još ga više utažuje zloba. Čim neki od ovih što konobare zgrabi kakvu ljepoticu, petorica odmah skaču i vuku ga na dužnost.

226

Ali kad se uzvanici ponaješe i ponapiše, a jedačke i pilačke želje ustupiše mjesto drijemu mamica i tatica, tada se i naši — oslobođeni posla — prihvatiše neumornih dje-vojaka, pa da vidiš što se vrti, što se trbuh o trbuh pritiska, a obraz od obraza žari. Večeras bih i ja, kao od šale, mogao biti čitač misli.

Ali umjesto u čitače misli, prepustivši šank umornima, odmetnuh se u plesače.

Postrance od uzvrćene i zaljuljane gomile, plećima oslo-njeno na zid stoji neko osamljeno punašno stvorenjce i sve to zajapureno čudo promatra nepokretnim očima spokojna preživača.

Ja pred to stvorenjce s nespretnim zvukom pete o petu i s još nespretnijim naklonom: »Smijem li moliti?« A stvore-njce ruku u ruku, drugu između moga vrata i ramena — prlji li, prlji — a ja desnicu oko njena struka poleđinskog, pa pritisni trbuh o trbuh i nekako povuci-potegni, pa u gomilu. A stvorenjce pametno, prepametno, gleda me neka-ko na granici smijeha i čuđenja:

— Što to vi plešete? — Ništa — kažem ja. — Pa vi uopće ne znate plesati! — stvorenjce pametno,

prepametno. — Kao da sam rekao da znam! — Zašto onda plešete? — stvorenjce više nije pametno,

prepametno. — Čovjeku tako dođe. — Pa što ćemo sada? — Ništa. Što i dosad. Popovi kažu da nije do plesa, i

tako. . . Stisnimo se, i tako. . .

227

I ne mogu se načuditi sebi, tom svom preobraženju, toj hrabrosti, da ne kažem drskosti. Tako plašljiv pred drugim ženama, tako sitan pred njihovom nedohvatnošću i onda kad se bezume. . .

Je li vino ili ples i ovo rumenkasto svjetlo iskrižano raz-nobojnim papirnatim trakama ili to u meni dozrijeva muška-rac koji ne sanjari o podavanju, nego kao kokot uzima što mu po svetim zakonima prirode pripada?

Onda opet mislim: da smo se sreli negdje drugdje, ne bih li se drukčije ponio, ne bih li samo krišom zirkao na njene uzdrhtale grudi, koje sada tako nemilosrdno pljoštim na svojim prsima? Ne bih li opet postao plašljiv i izgubljen u svojoj sramotnoj želji?

Najednom se ona opre rukom o moje rame, skupi lice u nešto ružno i protisne:

— Pustite me! Moram kući. Čini se da joj se svidjelo što nisam ustrajao u tom gnje-

čenju, već je odmah pustio, pa nastavismo prijateljski čavr-ljati, čavrlj po čavrlj ispostavilo se da je učenica trgovačke akademije, da je došla na ples bez roditelja i bez ikakve pratnje, da stanuje na Gripama i da nema ništa protiv moga društva.

— Pa kad tako stvari stoje. . . kaputi nas čekaju. Sipi sitna zimska kiša po ponoćnim ulicama. Za nama

zajapureni maturanti pod papirnatim trakama, pred nama tišina, crni asfalt pod sivim kamenim zidovima. Brijeg i na brijegu golema mletačka utvrda, koja se toliko sviđa vojni-cima da je ni danas ne napuštaju. Oko nje pustošni mir kamenja, a iza njega male kućice s pogašenim svjetlima.

Sve kao stvoreno za rađanje ljubavi. Ali. . . vino je ispa-rilo, korijandoli nestali, a rumeno svjetlo s maturalnoga

228

plesa zamijenila žuta, bezobrazno stvarna ulična rasvjeta, i moja ljepotica postade u neku ruku ružna. Struk da, i obos-trano udvojene obline da, ali lice. . . Ne nakazno, daleko od toga, čak ne ni ružno, nego nekako čudno, obješeno, podbu-hlo, nekako meckasto, kao lice ćosavca! Sve su žene ćosa-ve. Znam, ali ovo nije ženski ćosasto lice.

»Izmotavaš mi se, mali — podruguje se ono drugo neu-godno ja — jer ti je ponovo ponestalo odvažnosti. Ružna, a? Kako bi se ponovno proljepšala, da sada zastane, evo tu, pod tom nijemom mletačkom tvrđavom, da se baci na ovu uleknutu ploču na koju se i ona božićna služavkica bacala i svim nesagriješenim grijesima djedova željela da pođeš do kraja, a ti si se nakon njene prve obrane, obrane radi reda, sramotno povukao da više nikada i ne pokušaš, već si se zadovoljavao usnom na usni i rukom u golim njedrima. Ona se nije tim mogla zadovoljiti, već je poslije dva tri jalova sastanka odlepršala zauvijek, odlepršala kokotu, dragi moj, a ne uzdahljivcu nekakvom! Eto, još je tu taj izlokani kamen, ta ploča uleknuta kao log. Zaustavi je. . . «

»Dobro. Zaustavit ću je. I nasrnut ću. Ali kako mogu nasrnuti kad je to čestita djevojka i kad nije prošao ni jedan sat poznanstva? Kao da je kakva drolja!«

»O droljama bolje je šutjeti. Ti i njih gledaš kao nekak-va nedosežna djevičanstva. Katica — kakvo divno ime!«

»Ušuti! Zaustavit ću je. Evo, usporit ću korak i stati. Gledaj. Jedan, dva, tri. . . kao na plesu. Stali smo. Pa što sad? Treba li je odmah povaliti na taj izlokani kamen? Povali je ti, ja ne mogu. Ja mogu samo to: metnuti joj ruku na rame, gledati je u oči i lagano, lagano prinositi lice njenu licu. Tako. I onda je dodirnuti usnama. Vidiš, njoj se oči šire, lice joj se kruti kao pred prepadom razbojničkim, a tijelo joj se unatrag savija.«

229

»Ali stopala joj stoje ukopana. Sve one tako rade u tim prvim časovima, sve one nose takva ukrućena, preozbiljna i pomalo zatečena lica: kao da se čude i strahuju, kao prepla-šena vjeverica prije nego se odluči na koju će stranu skočiti.«

— Zar se nećemo poljubiti? — pitam je šaptom. — Ne! — odgovara i ona šaptom, ali sad joj oči već

počinju kolutati. — Zašto ne? — Zato. . . zato što mi nisi rekao da me voliš. — Zar se to mora reći? — Svakako. — Dobro. Volim te. Mogu li sada? — Sada možeš. Dođi. Ona se ispravi, zaklopi oči, opusti ruke i čitavo tijelo

opusti, kao mjesečarka kakva. I usne nekako u kljun skupi. Skupim ih i ja, pa njene dva tri puta kljucnem, a onda se nekako zavučem u njih.

Meckasto, ljudi, meckasto. Meckasta ta usta, meckasto to lice, meckasto meso na leđima, na lopaticama, na rebri-ma, na bedrima, i mišice meckaste, gnjile. Gnjilo meso. I kao da nigdje nema kosti. Gdjegod pritisneš upada u hlade-tinu, u gljivu. Slutio sam da tu ima nešto što nije lijepo, da tu ima nešto od ćosavosti muške.

Ali baš me to ispuni odvažnošću, koja se uvijek povlači-la i začahurivala pred ljepotom, te ja rukom. . . A ona, div-ljaka ženska, umjesto da to iskoristi na obostrano veselje i lijepo se prevrne na uleknuti kamen, makar i pokisao, prili-jepi mi takvu zaušnicu, da mi je u oba uha zazvonilo i dva-put odjeknulo u rastvorenim ustima.

Što od snage udarca, što od uvrede okrenem se i uputim se prema gradu.

230

— Znala sam da me ne voliš — čuo sam kako razočara-no šapće za mnom i prkosno se okreće.

Sve do grada osjećao sam na oba obraza pljusku, što je pljusnula samo po jednom, pljusku koju nije dala ljudska ruka sa svim mišićima, tetivama, kostima i nemirnim krvnim sudovima, nego nekakav komad bezoblična natrula mesa.

231

JA — JE LI TO SAMO TRENUTAK SADAŠNJOSTI

Mislio sam: nikad, a vratio sam se prvog popodneva slobode, da pogledam preko zida u tamničko dvorište, da provjerim cvatu li jesenje ruže u žalosnom Gospinu vrtu, da se uzkočoperim pred drugovima, kojima Bog uvijek nešto predbacuje, da uhodim njihove šetnje i da im duhanskim dimom oblikujem kip slobode. Mislio sam, uvijek će biti tako: stope oholosti za tragom lanaca, plamen osvetoljubive mržnje za fijukom biča vlasti i zapopiti se iz prkosa.

Sada se jedva i sjetim da postoji nekakvo sjemenište s ošišanim šiškama sjemenja, da bilo što postoji s onu stranu zida. A kad se i sjetim, ne sjetim se tamnice sa svim njenim zvonima i stražarima, uhođačima pobožnosti i stege, straho-vima od pakla i povratka k ovcama, nego blage, mekane ruke i tople prijateljske riječi don Anđelove.

Zar zlo tako spremno žrtvujemo za malo dobra? Zar mržnja tako brzo blijedi potisnuta ljubavlju?

Ili me takvim čini ovaj moj mir sadašnji, ova nova toplina i razumijevanje što sve žarče gori među Prijateljima s velikim P? Ne izaziva li ovo novo prijateljstvo sjećanje na

232

staro? Bi li i sada jedna nova mržnja, jedna nova nepravda istom snagom oživjela stare i zaboravljene? Naše Jučer i naše Sutra vrijedi li izvan našega Danas? JA — je li to samo trenutak sadašnjosti?

I to prijateljevanje s don Anđelom i Meštrovićem, je li to istinska potreba ili samo tužni nadomjestak, umjetna spužva neka što srče sokove koji joj nisu namijenjeni? Bis-mo li danomice bili zajedno, utucali popodneva igrajući preferans sa Žderićem, ili šetajući po splitskim uličicama i trgovima dobacujući prostote uličarkama ili glavinjali ispod Marjana po stazama od žute ilovače, obrubljenim smrčikom i smokvom, glogom i čičcima? Kad bismo imali djevojke, koliko bi onda od te bujice osjećaja prijateljstvo zapalo?

I kakvo je to prijateljstvo u kojemu se ne događa ništa što se i drugdje ne događa, u kojemu se ne govori ni o čemu o čemu se s drugima ne govori ili ne bi moglo govoriti? Nije li to samo žar mladosti, neodoljiva potreba nekoga voljeti i biti voljen, potreba da na jedno mjesto pretočiš jezero osjećaja koji bi te bez oduška sasvim sigurno zagušili?

»Gospođice, vuče vam se peta za nogom« to može reći svatko, pa i osukani Jure. Jadni bogo, čemu bi to sličilo iz ustiju osukanog Jure! Ali kada to Prijatelj kaže, onda je jedan dan prekratak za smijeh.

Sve što čini, divno čini, pa i ono s jadnim Tvrtkom, sta-rijim kiparovim sinom. Momče zašlo u pubertet, pa mu oslačalo vino. A stari se Meštrović boji da mu poroci ne obvladaju sinom, te mu ne da ni prebijene pare, već njegov džeparac daje Prijatelju, da on upravi kako najbolje umije. A Prijatelj upravlja. Uđemo tako u »Automat« i on zavjere-nički pita maloga:

— Što bi ti, sine? — Špricer — kaže Tvrtko s bezgraničnim povjerenjem.

233

— Dva špricera — dovikuje Prijatelj i krišom namiguje konobarici.

Jadni Tvrtko prinosi čašu usnama, srkne i mrgodi se: — Pa to je malinovac. Opet nam je podvalila. A Prijatelj ga nježno tapše po ramenu: — Samo ti pij, moj bećaru, samo pij. Pod špricer sam ga

platio, pod špricer ćeš ga i popiti; tako ćeš i ti njoj podvaliti. Meni se jadni mali ražalio, pa predbacih Prijatelju: — Što ga mučiš! Kao da će se otrovati od čaše vina! — Čaša do čaše, bačva — kaže on — i ne zaboravi da

su Sokratu sudili što je kvario omladinu. — On ih je malo drukčije kvario. — Vjeruj mi, ponajprije bi ih utapao u vrčevima. Koliko sam se žalostio zbog njegova ponašanja prema

jadnom Tvrtku, toliko sam se veselio njegovim često divlja-čkim podvalama Meštrovićevoj ženi i kćerima, napose kće-rima. Nazivao ih je oholim, taštim, samozadovoljnim glu-pim guskama, pakostio im i ponižavao ih gdje bi stigao. Kao da se na njima osvećivao svim ženama, od kojih ni jedna nije imala ama baš nimalo razumijevanja za riku jele-na u nama.

Vraćajući se jednom s uobičajene šetnje ispod Marjana, prokisli i prozebli, baš pred samom vilom — prvi put sam ušao u nju kao u svetište i gotovo pao ničice pred golemim gipsanim Kiklopom, a taj osjećaj strahopoštovanja pred žrtvenikom umjetnosti kasnije nije slabio, nego se i poveća-vao, napose zbog toga što smo uvijek ulazili u vilu kad u njoj nikoga nije bilo — velim, baš pred samom vilom zate-kosmo Martu u trenutku dok je ulazila u auto.

— Povezi nas — reče on.

234

Ona se okrene, pogleda ga letimice, a onda mene stade polagano i pažljivo mjeriti: moje mokre, šuplje i blatne cipele, zablaćene rubove pomalo iskajišenih hlača i hubertus koji mi je Davor poklonio, a meni se činilo da sa svake od tih izlizanih i donošenih stvari čita ponižavajuće, sramotno: POKLONJENO, i da se ponižavajući me mojom bijedom Prijatelju osvećuje.

Dugo traje to šutljivo promatranje, beskrajno dugo. A onda progovori naduto kao kakva preopaka kraljica:

— Ne vozim se s kočijašima i kojekakvim prljavim sva-tovima.

Otvori vrata automobila, skupi skute duge svilene halji-ne i zakorači na papučicu. U trenutku Prijatelj zgrabi punu pregršt blata iz jarka do puta i rasprsne ga po toj do bestid-nosti ispraznoj svili.

— To je samo pristojna građanska opomena — reče i povuče me za sobom ne osvrćući se na djevojčin bijesni vrisak, koji se začas prometnu u nemoćan plač. Znao sam da je sve to izveo zbog mene, zbog toga što nije mogao otrpjeti njen prezrivi pogled na mojim poklonjenim prnja-ma, i bi mi drago.

— Čobanica! Uzaludno je bježati od djedova. . . — kao da im nisu zajednički. A meni se ipak činilo da nisu.

Dok se promrzao grijem u stjeničavoj postelji »hotela jednog stjeničavog« nasuprot i u visini friza Jupiterova hrama, pitam se hoće li moje sutra izbrisati sve te uvrede i poniženja, sve drhtaje i strahove, svu bijedu Pučke kuhinje i sve tuđe prnje, svu mržnju na situ gospodu i obijesnu djecu njihovu, na tvorničara što mi gladnu oduzima pošteno zara-đenu nadnicu, na sve one što posijaše toliko bijede, glada i bolesti po truloj utrobi Dioklecijanova zdanja, moga svijeta, moga Splita, u kojemu vječno kraljuje onaj izuzetni vonj

235

raspadanja? Hoće li zajedno s tintom, kojom sam ispisao »Kloaku«, priče prepune optužbi i vapaja za osvetom, hoće li zajedno s tintom izblijediti i moja mržnja i sâm se uljuljati u ravnodušnost? Hoće li sve ovo, što me boli i ponižava prekri-ti zaborav, kao što je prekrio starijega prefekta, meridijane i paralele, semideponentne hlače i čitavu tamnicu sjemenišnu? Hoće li ostati samo ljubav, don Anđeo i Prijatelj?

Možda je potrebno da ostane samo ljubav, možda je tako dobro. Možda neće ostati ni ljubav. Možda će se i to pretvoriti u uspomenu koja ne uzbuđuje i ne hrani. Možda će sve biti Danas, Danas koje neću probavljati čak ni kao preživač, već kao kopitar i tabanar pokvarena želuca.

236

ŠJOR IVO PRODAJE »LJUBLJANU«

Već nekoliko mjeseci šjor Ivo govori da će prodati »Ljubljanu«:

— Ne moze se vise, moj covik, ne moze. Vazmimo tovara. Meknimo, on poteze kolica, poteze, poteze, a onda. . . vise ne moze potezat’. Umori se. Skrka se. I crkne. Meknimo, covik ne crkne, ma se umori i skrka ka i tovar. I covik vidi da ne moze, da sâm ne moze i u spizu, i u salu, i u sobe. A dati drugome u ruke moze, meknimo, samo buda-la. Kazu, da se samo jedna stvar boje podise u tuđoj nego u svojoj ruci. Dojdes ujutro, nima piccola. Spava. Nima kamarijera. Spava. Nima koga. . . 1 A je, koga jema. Mate uvik dojde. Mate je dobar. Ma svi su oni dobri, samo ne dojdu, nimaju disipline.

Otkako je namjerio prodati »Ljubljanu« šurjaku Perici i Dinku, debeljuškastom dobričini iz Ciste, sve manje govori o uzornom njemačkom redu, po kojemu svaki konobar, kuharica i sobarica — drugih zanimanja kao da i nije bilo — moraju tačno u taj i taj sat biti na svom radnom mjestu.

1 Kuhara.

237

Sada otvara novu stranicu života, kojemu su najmanje pot-rebni Nijemci i njemačka disciplina:

— Neka mladi, meknimo, potezu. Neka Perica. Neka Dinko. Zubi su im jos dobri i za Subasica kruk. Meni je dosta moja kucica, moj fit, ovako cakod i setaj. I bez bagu-lina se moze setati. Lipo po suncu. Na Matejusku. Na Bos-ket. Na Firule i Bacvice. Ispod Marjana. Lipo polako, po suncu. A kad se umoris, legni. I citaj, meknimo novine. Meknimo »Fantoma«, meknimo »Lorda Wawricka«, kako i ti citas. Onda je to zivot, zivot, dragi moj covik, kako i tvoj. Bez brige. U nedilju lipo pojdes na misu u svetoga Duje i slusas kako lipo pivaju. Svi lipo pivaju. Svi lipo pivaju. Onda dojdes doma: pjat manistre, bokun mesa i suzu suga i vina. A uz bokun lesade i Subasica je kruk dobar, ne triba zube prati, jerbo je kukuruz boji od kalodonta. Ako rat do nas ne dojde, dobro; ako dojde, ja sam svoje proda’, za vojsku sam star, pa opet dobro. Ako covik, meknimo, zna pametno upravit', uvik mu je dobro.

A šjor Ivo je znao upraviti, pa je prodao hotel, zapravo namještaj i zalihe hrane, jer zgrada nije bila njegova.

Mene se ta prodaja nije mnogo ticala: niti sam što gubio, niti dobivao. I dalje ću besplatno spavati s Božom i Cvitom u stjeničavoj sobi Dvadeset i jedan, i dalje ću prati čaše, spremati stolove i donositi vino iz Viške vinare, da se neka-ko odužim.

Jučer su Perica i Dinko preuzeli čitav inventar, sve ormare, postelje, strunjače i jastuke, svu posteljinu i posuđe, sve stolove i stolice sa svom kartaškom braćom, dangubama i noćgubama, a jutros je trebalo čitav hotel dotjerati do visokoga sjaja.

Bože, Kolona, Gigi i ja preuzesmo restauraciju. Ponaj-prije je trebalo oprati i ulaštiti sva stakla i ogledala. Kad je

238

to bilo gotovo, pristupismo ratničkom, zapravo krvničkom poslu, te odlučismo da priredimo Bartolomejsku noć, odno-sno Josipovsko jutro štakorima.

Stadosmo ih tjerati iz legla i duplja, iza tezge, ispod ormara i polica i nagoniti ih metlama po dugačkoj i uskoj dvorani restauracije. Bila je to uzbudljiva i vesela igra, u kojoj se ženski strah miješao s muškom odlučnošću. Štakori su bili vraški okretni i izmicali tako spretno, da su uvijek udarce naših metli činili ili zakašnjelim ili preuranjenim. Ali kad je Bože umlatio prvoga štakora i to tako gadno, da mu je crijeva na usta isukao, Gigi se obim rukama uhvati za trbuh i izleti iz restauracije, od mučnine izbečenih očiju psujući ko zgađen pas:

— Epem si poka, che porcheria! Epem si porchereccia... Assassini! Ma perche ubiti? Pantagane biti sempre!1 I kome smetati? Neka živjeti, neka živjeti povere pantagane. . .

I ja nekako tako mislim: neka žive jadni štakori. Imaju tako slatke njuškice i tako ružičaste šapice. Kad dosad nisu nikome smetali, zašto bi odsad?! Promijenio se vlasnik! Ali ništa se drugo nije izmijenilo! Kao da će kartaši prestati kartati, šjor Giulio tunjkati, a »Mackensenu« poružnjeti kota 696 — kakva krasna kota! Niti koga grizu, niti koga straše, niti imaju koga strašiti, jer su ovdje sami samohrani preka-ljeni kockari i jedna mlada učiteljica glasovira. U restauraci-ju ne zalaze žene. Poneka se nađe gore, u sobama, a ta je opet uličarka, koja je vidjela i malo drukčije štakore. Uosta-lom, po sobama i nema štakora. Tamo su stjenice i žohari, koje neki nazivaju rusima, a neki buba-švabama — tko bi ih znao zašto.

1 Kakva svinjarija! Velika svinjarija . . . Ubojice! Ali zašto ubiti?

Štakora će biti vazda!

239

Bože je umlatio još dva štakora, a Kolona jednog, pa spustio metlu i gleda ga nekako dobro, sažalno. Sasvim sam siguran da ga u mislima moli za oproštenje. Bože ne moli nikoga. Taj mali piccolo dječjom okrutnošću ubija. Perica čuva rupe iza tezge, ravnodušno gleda ubijanje i ne misli da je to ubijanje, nego čišćenje. Kao što se sa stakala skinula masna prašina i čađa, tako treba i s poda zbrisati te masne i gnjecave štakorske krpetine.

— Mi smo ko i Hitler — kaže Kolona — ubijamo bez ikakve objave rata i bez milosrđa.

— Bolan Kolona — podruguje mu se pospano Perica paleći polovicu cigarete — pismen si, pošalji im ultimatum.

Ja sam uz Kolonu i smatram ovaj prepad nepoštenim. Stoga sam se dvostruko obradovao kad su štakori prešli u protunapadaj. A taj je bio strašan. Istjerani iz skloništa na brisani prostor restauracije, prepušteni ne na milost i nemi-lost, već samo na nemilost golemim i k tome naoružanim bićima, bez tračka nade makar i u najcrnije sužanjstvo, umjesto da odmah prihvate neminovni dolazak smrti i tako skrate sekunde užasa, oni su bezglavo jurili iz jednoga ugla u drugi, skrivali se iza izdajničkih nogu stolova, da se, otkriveni, udvostručenim snagama dadu u još bezumniju i unaprijed izgubljenu trku. Međutim, ili nisu znali da je izgubljena ili su u svom malom štakorskom srcu željeli potrajati još koji trenutak, makar i u najužasnijem vrtlogu strave i očaja. A možda su vjerovali i u spasenje, možda i oni imaju svog malog štakorskog boga, svoje malo nebo i svoje malo čudo. Bilo kako bilo, nikako nisu htjeli svoje uske i dugoljaste njuškice mirno položiti na keramičku plo-čicu i čekati da padne sječivo guillotine.

U toj bezglavoj i besmislenoj trci, slučajno ili smišljeno meni se učinilo smišljeno — dva najkrupnija štakora gotovo

240

istovremeno uletješe otraga u Božine nogavice, koje su se gadno tresle i u valovima bubrile. Časak sam gledao od užasa skamenjeno lice, onda sam zatvorio oči i čuo vrisak koji se sruši u žalopojku:

— Zbogom, milo moje dupe! Kako je uz Kolonu i mene priskočio u pomoć i Perica,

nitko više nije čuvao prilaze rupama. Dok bi okom trenuo, sva štakorska vojska zajedno s onom dvojicom iz Božinih hlača, iščeznu. Nitko se i ne sjeti da je progoni. Možda se Perica i sjetio, ali je uvidio da ne valja unositi novotarije u stari, dobri, prokušani poredak, u kojemu nitko nikome ne smeta: ni štakori kartašima, ni kartaši štakorima.

Valjda je tome ponešto pridonijela i propovijed šjor Giulija Tunjkavca, koji se pojavio neposredno nakon bitke:

— Da štakori nisu potrebni, Bog ih ne bi ni stvarao. Pa ako uzmemo da je Bog i pogriješio, otac bi ga Noa sasvim sigurno ispravio i ne bi ih uzeo u svoju korablju, kao sto nije uzeo ni sva ona dopotopna strašila i čudovišta. U mom dućanu ima koliko hoćeš i miševa i štakora, pa što? Ništa, što više ja im svaki dan razbacam po malo hrane, da mi ne glođu drvo. I tako lijepo živimo, jer pogubno je po čovjeka da ostane sam, bez ikog živa oko sebe. I tako imam društvo koje mi ne pravi štetu; samo ne smijem ostaviti otvorene ladice sa zrnatim šećerom i rižom, da ih ne opogane jer je njihova pogan sitna kao i riža, pa je ne možeš potrijebiti.

Nakon te propovijedi nekako sam zavolio Tunjkavca, to staro siroče bez oca i majke, bez žene, djece i unučadi, bez ijednoga prijatelja i druga. Očito je da mu ni mušterije ni kartaši nisu ni prijatelji ni drugovi: prvi misle, da ih on vara i zakida na vazi, a o drugima on misli, da varaju njega. Jedina poštena igra u kojoj nitko ne misli na podvalu, to je

241

ova igra sa štakorima. Od tada mnogo više cijenim šjor Giulija Tunjkavca.

Sutradan su se zbila dva velekrupna i velepamtljiva događaja. Prvi se odnosi na Luku, onog starog momka što živi od džeparca, koji mu daje majka piljarica. On taj dže-parac ovdje s više ili manje uspjeha prokarta.

Danas su ga zaskočili i namiješali karte dok je skoknuo u zahod. Nesretna igra poker sa svojim vrtoglavim utrostru-čenjima već je pri samom otvaranju premašila sve što je imao. Zatim s nekoliko puta vraćenom bankom svota se popela na čitavo imanje. Svi, tobože, suzdržana daha gle-damo Luku, koji dršće čitavim tijelom, mijenja boje kao opsjenar šarene rupčiće i tko zna u što sve ne pretvara tu iznenadnu naklonost sreće. S kakvim samo uzbuđenjem čeka kako će protivnik odgovoriti na njegov novi udarac. A protivnik, šjor Mirko, leden poput stijene, nepomično gleda u lepezu karata i, tobože, premišlja. Zatim mirno, pa ipak malo promrzlo kaže.

— Pet i još deset — razumije se tisuća. — Deset i još dvadeset — odgovara Luka, a treskavica

ga toliko trese, da poskakuje na stolici. Kako i ne bi kad je to ulog o kojemu će čitav Split godinama pripovijedati. Sedamdeset i pet tisuća, ako protivnik zagrize a zagrist će. Međutim, protivnik polaže karte potrbuške na stol, polagano prekršta ruke na prsima, dugo gleda Luku, a onda sasvim mirno reče:

— Pokrij! Nijedna druga riječ ne bi Luku tako pogodila. — Paaa. . . Ka-ka-kako?! — jedva promuca.

242

— Kako znaš. Samo položi na stol trideset četiri tisuće, devetsto i devetnaest dinara, jer si samo osamdeset i jedan položio.

— Igrajmo na dug. Obojica — gotovo plačno šapće Luka. — Poker je prgave naravi i strašno mu se gade dugovi.

S godinama je naučio da od tih dugova nema ništa osim poneke prosvirane poručničke lubanje. A kakva si ti svinja, ti se ne bi ni ubio, pa što bih ja imao od toga. Stoga položi pare, pa ću ti odgovoriti. Pokrij!

Odakle pare, bogu mili? I baš sada kad je jednom u životu ščepao sreću za vrat! A svi se kartaši natiskali oko njih i uzdišu, tobože, suosjećaju s Lukom, i pozajmili bi mu, ali zlo je u tome što nitko nema ni stoti dio svote. Na kraju se obrati novom vlasniku Perici, moli, preklinje, kri-šom mu karte pokazuje. Perica lijeno raspolavlja cigaretu, pruža mi polovicu, a njemu istom takvom lijenom ozbilj-nošću odgovara:

— Dobra je karta, dobra, moj Luka. Ali karta je Mar-ta. . . a u pokeru se nikad ne zna. Ako se slučajno dogodi. . . tko će mi vratiti pare? Ti osim majčina džeparca ništa nemaš.

— Imam! Imam! Zemlja je moja, a ne mamina. Pokojni ju je otac meni ostavio. Založit ću ti zemlju.

— E, to je onda druga stvar. Jesi li pismen? Jesi. Evo ti pero i papir, pa ti tu zemlju lijepo na me prepiši i potpiši.

On dršćućom rukom napisa založnicu, a svjedoci, ozbi-ljna lica, supotpisaše. Kad je sve bilo u redu i Perica riječju pokrio banku, Luka slavodobitno baci na stol damski »fleš rojal« i s obje ruke obgrli sitniš na stolu.

— Ne žuri se — reče šjor Mirko i bezbrižno rastvori asovski.

243

Tko će znati što je u tom času gledao nesretni Luka. Ali sasvim sigurno znamo, da je mogao sasvim kratko gledati, jer se bez kapi krvi srušio kao pravi i časno dotučeni kockar.

Kad ga privedoše svijesti prvo što je vidio bilo je rasmi-jano lice šjor Giulija Tunjkavca:

— Jesu li od tebe napravili budalu, jesu. A on dugo nije mogao vjerovati, da je sve to bilo namje-

šteno, da je bila šala. A kad je shvatio, nije ni pomislio da su se ipak malo okrutno našalili.

Drugi se događaj odigrao neposredno za ovim i nije bio nimalo okrutan, naprotiv. Peričin sudrug Dinko, imao je ženu Višku. A ta Viška bijaše živa i vesela, kakve mogu biti samo zdrave i site nerotkinje. Još je trajala smijurina oko Luke kad ona poviri na vrata dvorane i dozove me prstom.

— Dođi sa mnom na broj devet — šapne mi nekako taj-novito — premjestit ćemo jedan ormar.

Kad dođosmo pred vrata, ona me propusti i dovikne: — Evo vas, pa se snađite kako znate. I prije nego sam došao k sebi zalupi vratima i okrene

ključ u bravi. S hodnika se dugo čuo njen obijesni smijeh. — Ja sam Tanja — reče najljepši i najslađi ormar na

svijetu. — Vidio sam te — velim ja — ti si s Visa i napustila si

školu. — Vidjela sam i ja tebe. Ti si odnekud iz Vlaške i nisi

napustio školu. A zašto bi je i napuštao?! Za vas je škola, za nas kuhača i djeca. — Ovo mi se »djeca« osobito svidjelo.

Makar je bilo proljeće, nosila je laganu haljinu pod kojom je gorjelo žarko ljeto s milijunima cvrčaka. Kao ruka debele vrane pletenice lupkaju je po ravnim plećima, dva ugljena oko pale, izgorjet ću!

244

— Zašto nas je zaključala? — upita ona nakon duge šutnje.

— Poslala me je da premjestim ormar. Bogami, i prem-jestit ću ga!

Naglo je zgrabim oko struka i odignem sa zemlje. Ah, kako je bila ugodno teška!

— Hej! Polako! Nisam ti ja ormar — a onda prošapće — Ona sve sluša pred vratima, da nam se kasnije može smijati.

Pritajismo dah. Zaista, s one strane brave čulo se suzdr-žano disanje. Kako smo se oboje prikučili vratima i svu pažnju usmjerili na osluškivanje, nismo ni primijetili da smo tako blizu, da je moja ruka obgrlila njen goli vrat i da moja usta udišu njen izdah. I u tom dvostrukom uhođenju, nije bila ni svjesna da su nam usne nerastavljivo srasle. Ah, kakve je usne imala, kako su se punile krvlju, kako bubrile i čvrsnule. . . Kakve gipke usne! I pletenice čvrste i sjajne. I čitavo tijelo neugasiva strast, i obijesna igra dojka, i. . .

Sklanjamo se iza ormara, da nas kroz ključanicu ne iznenadi kakvo znatiželjno oko.

Kad su se moje vječno bojažljive ruke malo oslobodile i ne nailazeći na otpor zašle predaleko, ona zabaci glavu i pogleda me očima u kojima se miješao vir strasti s hladnom površinom razbora:

— Da se razumijemo. Meni je sedamnaest godina i krvava sam pod kožom. Ali ja ću mužu donijeti u miraz ono što očekuje. Ti mi nećeš biti muž, a da i hoćeš: ruke k sebi. Možemo se ljubiti i milovati koliko te volja, ali dalje od toga ništa. . .

— Pa dobro — rekoh — pričekat ću dok se ne oženimo, a dotle se ljubimo!

245

Čini se da je ipak Viška čula taj naš razgovor, jer me dugo i pred svima podbadala: »A dotle se ljubimo!« i svija-la se od smijeha.

Treći sam dan otpratio Tanju na brod sa suzama i sa zlom slutnjom da je nikada više neću vidjeti.

246

DVIJE ZAGREPČANKE I SLOVENKA S JABUKAMA

Tanja je otputovala, a meni ostavi ranjeno srce, koje poslije nekoliko dana sukrvice ponovo zakrvari za šestaši-com Nedom samo zato što me je na Tanju podsjećala. Ali Neda se zatreskala u nekakva ljepotana, studenta — student je student i protiv njega ne pomažu ni pjesme ni vračbine ni svi topovi s prekrasne kote 696 — meni preostade tek to da ponekad s njom izmijenim riječ ili da je otpratim do kuće skrivajući pred njom ljubav kao sramotu.

Povjeravam se Prijatelju, a on hladan kao stijena sve nekako hladno raščlanjiva:

— I ja ljubim Boženu, i boli me. I to je jedino vrijedno u ljubavi. Na užitke se brzo navikavamo, počinjemo ih sma-trati lenskim dobrom, uljuljavamo se u sigurnost i postaje-mo ravnodušni. Patnju nitko ne smatra lenskim dobrom, na patnju se nitko ne može naviknuti, i u tome je njena pred-nost i veličina. Ljubav je samo dotle vrijedna dok je obilje-žena patnjom. Kad prestane boliti, odbaci je kao otrcanu čarapu, kao canjak.

247

— Pa ipak u ona tri dana s Tanjom, u ona tri dana sreće nisam osjetio ni trunak boli, nego nošen ludim ushiće-njem. . .

On skupi lice u gadnu grimasu i surovo me presiječe: — Ne baljezgaj! Tri dana nisu dovoljna ni da se čovjek

iskarta. Uostalom dosad si mi bar o šest njih govorio isto. Nema Tanja izvan nas, moj dobrijane. Sve se one rađaju u nama, žive i umiru u nama. Čim se popela na brod, pretvo-rio si je u Nedu, Nedu ćeš u Pavicu, a Pavicu u Jurku. . . I dok budeš za svakom patio, bit će dobro. Ali kad patnju zamijeniš odazivom, koji će ubrzo prijeći u naviku i potrebu, makar ti same Imperije Argentina i McDonaldove punile postelju, sve će biti jadno, tužno i prazno kao šišmiševo oko.

Čitav su me dan oblijetale te ugasle oči šišmiša, čitav mi se dan nametala slika mrtvoga grada. Zapravo se nije name-tala, sâm sam je stvarao, i sâm gradio i utapao se u njoj, kao što sam se počesto znao utapati u nečem nestvarnom, izmiš-ljenom za šalu, za utucanje vremena, a zatim se na opsjenu počeo navikavati i smatrati je zbiljom i to jedinom zbiljom, izvan koje je sve bilo priviđenje i ružan san. Sasvim pola-gano uvlačio sam se u vlastitu zamku, gvožđa ne bi odjed-nom škljocnula nego se sasvim polagano stezala.

Tako su danas naletjeli šišmiši i naselili napušteni grad. Ali nisu naletjeli najednom, niti se grad najednom ispraznio. Polagano, kružno, kao valovi oko kamenčića. Najprije jedna mrtva gotička trifora iza koje je treperio mrak. Tu bi se, pomislih, mogli ugnijezditi. Onda sam pogledao drugi i treći prozor, pa čitavo pročelje. Bilo je pusto i nijemo, a iza svih otvora treperio je mrak. Zatim je došla druga i treća kuća, pa čitava ulica, pa druga i treća mrtva ulica. Osvijetljenim oknima pridavao sam odbljesak zalazećeg sunca, a glave na prozorima pretvarao u zaboravljena poprsja predaka. Grad

248

je umirao. Sve te gusto zbijene, zgužvane kućetine, slijep-ljene jedna uz drugu, jedna na drugoj i jedna u drugoj sa zapahom stoljetne truleži raspadnuta života činjahu se zaista napuštenim i mrtvim. Stoljetna prašina pokriva pokućstvo i podove, na sve strane vijore urepci paukovih mreža, koje su u letu isprobijali šišmiši. Uske uličice — tako nabijene svje-tinom, da se nitko nije mogao samostalno gibati, nego utkan u živu traku micao se taman toliko koliko se i traka pomica-la — nije bilo teško prometnuti u potočiće po kojima pluta-ju raznobojni cvjetovi pomiješani sa smeđim nagnjijalim lišćem. Gragor se pretopi u zuj milijuna krila šišmiša, koji izlijeću iz svih prozora, iz svih otvora i rupa i naslijepo letaju nad umrlim gradom. U toj sablasnoj pustoši, u toj bježgomili krezuba kamenja, iskrižana davjarcima ustajale kaljuže nikoga nema osim mene i šišmiša. I »Ljubljana« oblijepljena od plijesni ukiseljenom žbukom, s iskošenim zelenim kapcima što mlataraju tamo-amo nije ništa drugo nego šišmišja jazbina. Istegnute šarke cvile i iskajišene zavjese nemoćno mašu kao raspadnute ruke gubavaca. I kroz te obješene gnojne gubavčeve prste, što se klate bez zglobova i tetiva izlijeću jata šišmiša rokćući nekim odvrat-nim roktanjem između svinje i ježa. To je soba Dvadeset i jedan. Je li moguće da tu stanujem? Mora da je to neko veoma nastrano stanovanje.

Ovjenčan vijencem šišmiša ukaza se na ulaznim vratima Aleks, novi nikad otriježnjeni vratar hotela. Širok, zbijen i čvrst sa široko nasmijanim licem, isprepletenim više mod-rim nego crvenim žilicama, što mu je davalo čudnu metalnu hrapavost, činio mi se kao neki luckasti šišmišji bog.

— Dobro je da sam te sreo. Zamijeni me dok skoknem do »Veljačinke«.

249

— Aleks, jadni moj Aleks, nema više te prčvarnice. I nju su šišmiši na juriš zauzeli.

On mi vragoljasto namigne i upita povjerljivo: — Šapni bratu, gdje si potegao. Sudeći po tvom govoru

i izgledu mora da je vraški dobra. — Nisam potegao. Aleks. Govorim ti istinu. Nema više

ni jedne prčvarnice u ovom gradu, nijednog živa stvora osim tebe i mene.

— I dviju Zagrepčanka na Četiri i Pet. Obje imaju »tages«1. Pripazi da ti mušterije ne odrepeljaju.

— Čudno je to, Aleks, da ti vidiš Zagrepčanke i šišmiše, a po svim zakonima morao bi vidjeti bijele miševe. Pogle-daj, jesu li i meni ti slijepi đavoli savili oko glave svetačku aureolu?

— Sve je kako kažeš, sve. Samo se zavali na divan u loži i pripazi. Ja ću odmah, tek da trgnem jednu ljutu. . .

Zamače u uličicu taman toliko široku, da u trijeznom stanju može proći ne očešavši zidove ramenima. Uličica je na ovu badnjastu poljanu izbijala u luku, tako da je sličila nauljenom prostoru između golemoga ležaja i još golemije osovine, što ga susjedne kuće čine s ovalnim hotelom »Sla-vija«. Usporedo s pijanim Aleksom gibalo se i jato lebdećih šišmiša stvarajući aureolu oko njegova tjemena, a oko njega čitav niz živih ukrasnih oblika što se ponekad vide na veli-kim gimnastičkim priredbama.

»Ipak bi on morao vidjeti bijele miševe« ustrajah tvrdo-korno, popeh se u ložu na prvom katu i bacih se prsimice na divan od kojega nije ostalo ništa do od masti skorene prev-

1 Iznajmljivanje hotelske sobe na nekoliko sati — redovito u bludne

svrhe.

250

lake i pobakrenih pera, za koja nikad ne znaš s koje će te strane bubotnuti. I spopade me mučnina. Je li od te skorene masti, ili od pepeljare pune naslinjenih opušaka, ili od svih onih gadnih i vlažnih mirisa koji se ovdje stoljećima skup-ljaju i ponašaju se odvratno slobodno kao u vlastitoj kući? Ili možda od rakije? Zar sam pio? Aleks kaže da jesam, a Aleks je znalac i veliki stručnjak u tim poslovima.

Netko bez kucanja otvara vrata i pita: — Gdje je Aleks? — Aleks je izopćenik — rekoh okrećući se s mukom. —

Izopćiše ga što je prekršio zakon o bijelim miševima. . . O, to si ti, Nado?

Jedna od dviju Zagrepčanka, što su se prije desetak dana naselile u »Ljubljani« i gospodski otvorile posao. Perica nije imao ništa protiv toga, samo da dovode pristojne muš-terije, koji će u već plaćenoj sobi platiti »tages« kao da su unajmili sasvim čistu i neplaćenu. Glas se o njima i nekak-vu njihovu znalaštvu brzo pronio, i bogami, tako su dobro poslovale, da su ih s mržnjom spominjale sve splitske uličarke.

— Za me i za Julku — baci šest banki na stol, izvadi kutiju cigareta i ponudi me, a zatim se i s odviše očitom odvratnošću prema svemu spusti na divan do mene.

Bila je to okrupna i vremešna ženska, možda je imala i dvadeset i sedam godina, s dvije brazde na vratu i s malom jamicom na unutrašnjoj strani lijeve noge u visini koljena, baš do ivera. A taj iver i nije bio iver nego iverčić, tako malen iverčić na tako pozamašnu koljenu, da mu se nisam mogao ne diviti.

Moja ruka sama od sebe pođe prema toj jamici i tom iverčiću, koji su me od sve te goluždravosti što je izvirivala iz rastvorene kućne haljine najviše privlačili. Ona stisnu

251

koljena, a gola joj se stegna zatresoše i pljusnuše baš kao dlanovi.

— Preumorna sam — reče — drugi put. A ja zaista nisam mislio ništa ružno. I do toga je časa

nisam ni poželio, niti mi je ikada palo na um da bih baš njoj dao trideset dinara kad ih se jednom domognem. Ona je bila kao neki kućni inventar, kućna poslenica, kao neki član obitelji. Onda se sjetih Aleksa, koji je s mnogima besplatno prespavao, i pomislih: ako je besplatno. . .

Ona svejednako brblja o umoru, o bikovskoj nasrtljivosti muškaraca što svoju snagu troše u besmislene zagrljaje od kojih nemaju nikakve koristi, a njoj rebra pucaju i mišići se natežu.

Iz hodnika se čuje škripa nepodmazanih šarka. — To Julkin odlazi — reče izbacivši odjednom čitav

oblak duhanskog dima. — Nije — rekoh — to je broj Dva. — Ona gazdina Slovenka, Malčika, kako li se zove? — Maj da — ispravih je — Maj da, čudnovato ime,

čudnovata žena. — Sitna, debeljuškasta, dežmekasta kao i sve Slovenke. — Ne mislim na to. Svugdje ima sitnih i debeljuškastih

žena. I sve one jedu. Majda ne jede. Ujutro popije bijelu kavu, u podne pojede dvije jabuke, naveče opet dvije jabuke i čaj. I to traje već čitav mjesec, otkad je došla. Ja bih već bio pod zemljom.

— Hoće puca da omršavi kako bi sigurnije osvojila gaz-du. Misli li on s njom ozbiljno ili samo tako? Meni se ipak čini da je zagrizao.

Njoj se čini! Kako te žene ne znaju ništa. Koji bi čestit Dalmatinac uzeo ženu koju nije ovo kamenje rodilo?! A

252

Perica je čestit Dalmatinac, a ne podrepina nekakva. I neka ta Majda jede jabuke, manje će ga koštati! Možda njoj i ne treba više od tih jabuka. Čitav je dan u krevetu. Dva tri puta tjedno prošvrlja pola sata, sat po obali, pa opet u krevet. Perica me uvijek šalje s njom na te šetnje da joj, tobože, pokažem grad, a u četiri mi oka veli neka pripazim da ne bi s kim očijukala. I tako šetamo i šutimo. Ja ponekad poku-šam zapodjenuti razgovor, ali ona na sva moja pitanja odgovara smješkanjem, kao kakva nijemakinja i podrigne se — od čeg li se podriguje?! Često sam se pitao, ima li u toj okrugloj bjeličastoj glavici išta osim sažvakanih jabuka?

— A ti? Kamo ćeš ti poslije mature? — upita Nada pri-hvativši moju šutnju kao suzdržavanje odgovora.

— U Zagreb. Na pravo. Ona se ugrize za usnu, pa je oblizne. — Slušaj. . . — počne, pa popostane — Zagreb nije tako

velik, da se nećemo sresti. Ne znam, kako bih ti objasnila.. Ti vidiš što ja ovdje radim. Ali ja nisam to, nisam uličarka. I ja i Julka smo čestite djevojke. Imamo svoje momke i na jesen ćemo se za njih udati. Shvaćaš li? Gole smo, i treba se obući, treba nešto i u brak donijeti. . . Shvaćaš li? Tko će nam dati miraz! U »Kruljca« sam vidjela prekrasnu spavaću sobu. Dvanaest tisuća. Shvaćaš li? Ako poslovi budu išli kao dosad, a ljeti će i bolje, za četiri mjeseca svaka će zara-diti i sobu i posteljinu. . . i posteljinu. . . i još će koji dinar ostati. . . Ali nitko ne smije znati kako smo ga zaradile, a najmanje naši muževi. Shvaćaš li? I kad me sretneš u Zagrebu, nemoj da ti izleti jezik. . . Neću ti dužna ostati. Platit ću ti unaprijed. Kad god zaželiš, a ja ne budem imala mušterije, samo zakucaj! Shvaćaš li?. . .

Kakve li iznenadne sreće! Kadgod hoćeš, samo zakucaj. I sasvim sigurno bih zakucao, da baš tih dana nisam čitao

253

onog starog pokvarenjama Goethea: »Kad bludnica već jesi ti, onda bar budi prava!«

— Budi mirna. Ma tisuću te puta sreo, nikada nikome neću reći kako si zaradila postelju, na kojoj će počivati sretan brak. . . i nikada neću zakucati na vrata broja Pet. Shvaćaš li?!

Šišmiši. . . šišmiši su zaista zauzeli napušteni grad.

254

UDARAC U SLABINE

Nema više šišmiša ni bijelih miševa, jamica ni iverčića, želja ni gađenja, straha od škole ni od tuđih prnja.

Danas ulazim i u Pučku kuhinju za glavu veći nego ikad, i jače nego ikad osjećam da ovi bonovi nisu milosti-nja, nego zaslužba i da ih nisam samo svojim siromaštvom zaslužio. Danas je ova prostrana, opločana dvorana nekako svjetlija, čistija, otmjenija. I ovi starci i starice, što usnama upalim u prazne desni žvaču molitvu prije makarona, uz dostojanstvo osiromašenih plemića nose i naslov koji traži pažljivo održavanje njihovih života.

S prepunim tanjurom bakalara sjedam do kljakava starca i zlonamjerno ga pitam:

— Zapinju li ti milodari u grlu? — Sigurno si — veli preko zalogaja mjereći me ispod

oka — sigurno si školarac i misliš da svatko kao i ti nabija guzice bonovima Crvenoga Krsta. Ja ne, moj školarče, ja plaćam pošteno s krvavo zarađenom parom. Bi li ti ili kakav činovnik ili kakav gospodin ministar svaki dan po deset i petnaest sati prosjedio pred crkvom od Dušica, izlagao svo-ju kljakavu ruku i zazivao svakoga lupeža i svaku smuculju

255

što se prosmuca ispred tebe? Bi li, a?! I onda su to miloda-ri! Upamti, mladiću, da ne tražim i ne primam milodare. Ja tražim plaću za svoj rad, za svoje molitve i zazive, a oni plaćaju ustrašeni bilo mojom sudbinom, bilo mojim proklet-stvom. . . — a onda spusti glas i promrsi kroz stisnute desni — Malo plaća stoka izrabljivačka. Morat ću im još koji fišek straha sabiti u kosti.

Omjerih ga podrugljivo. U posljednje vrijeme sve me više zaokuplja neki čudni osjećaj, kao da sam se poslije tolikih godina putovanja popeo na najviši vrh planine. Za mnom su putovali mlađi, na koje se nisam ni osvrtao, a preda mnom stariji kojima sam se divio i koje je trebalo dosegnuti. Onda najednom svi ti stariji zađoše za drugu stranu planine. I tako sâm stojim na vrhu i s jednakim prezi-rom pomiješanim sa sažaljenjem gledam na obje strane planine, na obje strane zaostalosti, na nedoraslost i pad.

— Misliš li ti, starčino — velim — da bonovi Crvenoga Krsta s neba padaju? Misliš li da ih nisam zaslužio? Jesi li ti ikada čuo za društvanca dokonih gospođa i neugašenih usid-jelica, koje po nekakvom kategoričkom imperativu moraju davati i skupljati pare za nas školarce? Ili misliš da bi ih prije morali skupljati za tebe, koji si i s drugom nogom do koljena u grobu, nego za pustu i priželjkivanu mladost? A još kad bi znao tko sam i što se skriva u ovoj narančastoj umjetničkoj reviji. . .

— Ne seri — obrecne se ljutito, odgurne prazan tanjur i izvuče se od stola.

Čim je prosjak otišao, zauze njegovo mjesto čovuljak omotan u tri košulje, dva džempera, hubertus i ostatke nekadašnjeg zimskog kaputa s jednim lažnosvilenim i dva lažnovunena šala ispisana jednogodišnjim jelovnikom.

256

— Smije li pjesnik u tišini ručati? — upita patetično i ne čekajući odgovor stade srkati juhu tako zvučno, da se čulo i na posljednjem stolu.

Dok on srče, ja zabacih glavu na leđa, upiljih nepokretne oči u strop i stadoh zanosno recitirati:

»Netko će zajauknut: Jao! I neće mi ga biti žao, jer detronizacijom civilizacije, to jest kulminacijom evolucije, nastat će ludilo. Mrnjao. . . «

Ne skidajući oči sa stropa, čujem kako je prestalo srka-nje juhe, kako se lice obraslo podivljalim dlakama k meni okrenulo.

— Znate li, mladiću, čije to stihove krasnoslovite? A ja sveudilj zanosno gledajući u strop prošaptah: — Vaše, veliki Gamose! A Gamos, božanski poeta, prestade jesti i stade žurno

govoriti o poeziji bez koje nema života za pravoga čovjeka. Jedino ona može zamijeniti detroniziranoga boga, izvući ljudstvo iz brloga i učmalosti građanske sitosti i jadnog naci-onalnog politikanstva i uzdići ga do ružičastih oblaka Pan-hominije, jedino ona. . . sve zamjenjuje, odnosno nju se pokušava zamijeniti nekakvim otužnim nadomjescima, ženom, vinom, idejom. . . jad i kukavica. . . oblaci. . . ona je u svemu, ona je sve. . . kržljavi nadomjesci. . . Panhominija. . . hej, moj mladiću. . . njegova poezija. . . mrtva je gluha. . .

Iskoristivši časoviti predah gurnem tom promašenom pjesniku, tom skrivenom smijehu Splita, tanahnu narančastu reviju.

257

— I ja sam — velim — pjesnik i prozaist, samo onako socijalni.

— Socijalni?! To je glupost! Boriti se za siromahe, kao za neku nižu ljudsku vrijednost! Ne, moj mladiću! To znači pljuvati po svim siromasima i po samome sebi! Ja sam u prnjama, mladiću. I žderem ovdje iz korita. Ali misliš li ti da bi poeta Gamos ili Tin Ujević zamijenio svoju poeziju za Rockefellerovo blago?

— Ne mislim. — Pa onda?! Svaki od tih tvojih siromaha ima ponešto

što ne bi ni s kim ni za što zamijenio! Socijalna poezija. . . Glupost! Postoji samo poezija i ona nad svim caruje, sve je drugo nadomjestak. . . Daj da vidim kako ti to soci-bogci-poeziraš? Ili ne! Ako imaš dva dinara za litricu crnjaka. . . bistrije se gleda.

Pređosmo u Višku vinaru. Ustreptala srca očekujem sud čovjeka kojemu sam se sve do ovoga časa nemilosrdno podrugivao. On s jednakim užitkom i jednako polagano pije i čita. A kad je ispio i dočitao, reče:

— Izvrsno, mladiću, što više, kolega! Čestitam ti! Iznad svega na završetku: »— Kako je gadno ne biti čovjek!« Samo. . . ja bih onu crticu izbacio i umjesto jednoga udario tri uskličnika.

— Hvala vam — promucah tronut do suza i potresoh mu ruku — A da zamolim i velikog Tina. . .

— Ne! Reći će ti isto uz dvostruku cijenu. I Gamos više nije bio harlekin i skriveni smijeh Splita,

nego veliki i istinski pjesnik, kojega sitne duše ne razumiju. Sav zadihan dođoh Prijatelju, hitih mu »Pregnuća« na

stol i u dahtanju izbacih: — Sad pročitaj, pa reci da ne valja!

258

On lijeno uzme dobačenu reviju, koja se u letu rastvorila na pravom mjestu i počne glasno čitati: »Đeneral« itakoda-lje. Čitao je mučno i usiljeno, i sve mučnije i usiljenije, da nakon završne rečenice: »— Kako je gadno ne biti čovjek« gadljivo ispusti reviju na prašnjavi pod.

— Kako je gadno ne biti pisac — reče i bez mrvice poš-tovanja nogom gurne reviju, umjetničku reviju, moja gos-podo, s narančastim koricama.

Osjećam kako se čitav tresem od srdžbe, od uvrede. Pa ipak smažem snage da mu naoko mirno i s visoka dobacim:

— Nažalost, osamljen si. Pjesnici imaju sasvim suprotno mišljenje. Ali ja te razumijem i opraštam ti jer iz tebe govo-ri nemoć, zloba i zavist.

A on se samo smijulji: — Istresi se, bit će ti lakše. Na čemu bih ti zavidio,

kukavče moj? Na ovim divnim poetskim rečenicama: »obo-jega spola i o b o j e dobi«, »Nanovo val smijeha ispuni a tmo s f e r u «, »širokim, suludim, be zbo jn im smijehom« i tako dalje. Svaka ti je rečenica predivan dragulj besmisla. Čestitam! Nastavi tako, pa ćeš dogurati do pjesnika »koji imaju sasvim suprotno mišljenje«. . . a ne daju ga bez litra vina.

— Otkud znaš? Oteturah jadniji nego ikada.

259

RASJEKLINA

Danas je sedamnaesti dan otkako me je udario u slabine. Za divno čudo nismo se ni jedan jedini put sreli: ni u školi, ni na Pjaci, u »Ljubljanu« više ne zalazi. Izbjegavamo se. I bolje je tako. Čemu ići na grob ako ga nemaš ničim okititi osim mržnjom?. . . Zašto smo se zapravo voljeli? Što smo bili istiniti? A sada se mrzimo iz istoga razloga?! Ta on je uvijek tvrdio, da iz svekolike moje književne rabote ne može izvući čestitu rečenicu. I ta je iskrenost još više učvršćivala naše prijateljstvo. Zašto ga sada raskopa? Valj-da zato što te rečenice nisu više ispisane perom, nego otis-nute tiskarskim mastilom i što mi je neubrojivi Gamos za litar vina izdao možda i krivotvorenu iskaznicu pjesnika.

Sad je sve nevažno. Jedno je prijateljstvo umrlo, a usko-ro ću i sam za njim. Ne treba ići liječniku da se to ustanovi. Ja sam već dvije godine pomiren s tim, da su mi pluća pos-tala toplo gnijezdo Kochovim bakcilima. Ništa ne znači što nema suha kašljucanja, povišene temperature, slabljenja i jutarnjih znojenja. Sve su to simptomi za građane. Pjesniku je dovoljno biti pjesnik, pa da umre od sušice, kao Radiče-vić, kao Sudeta, kao stotine drugih. I ja ću tako. . . sasvim tiho uvenuti, bez Boga, bez žene, bez Prijatelja, bez ikoga

260

koji bi me volio. Pa kad uvenem i odnesu me lagana kao pjesmu pod kakav bor ili čempres, ganut će se Prijatelj, ganut će se sve djevojke koje sam ikada volio, a da ih zap-ravo nisam ni poljubio, dolazit će na moj grobni humak i zasipati ga rumenim ružama, a ja ću dolje, u svojoj mračnoj samoći jecati od tolike topline i ganuća.

Da, tako će to biti. Ali dok sam još ovdje, pod ovim sunčanim nebom, na ovim ražvrgoljenim ulicama, moram biti veseo ili se činiti veselim poput Plinija Starijega, smijati se i lakrdijati.

Ah, ovih sam se sedamnaest dana nalakrdijao, nasmijao sve djevojke u kružnoj šetnji Pjace, svu kartašku braću i sve momke zbijene pred »Automatom«. I lakrdijaško društvo stvorio, proglasio se profesorom i zakitio zvučnim naslo-vom: »Doctus rerum metaphisicarum, magistergue agenesi-tatis et praeceptor telepaticarum«1 i trojicu docentima ime-novao. Toliko bih se zanio tim lakrdijanjem na trgu nabije-nom pustom mladošću, da bih se tek kasno u noći kad bih odlutao u kakav bar, ili švrljao po Getu ili se vraćao u »Ljubljanu« na počinak, sjetio svoje podmukle bolesti, koja će me uskoro izjesti. Otkako sam se odlomio od Prijatelja, srastao sam s njom i nekako je zavolio, kao nešto živo i razumno, nešto toliko privrženo što me ni po koju cijenu neće iznevjeriti. Prije je samo tinjala u dubokoj pozadini, u svijesti o neminovnosti, naslućivana u magličastoj daljini kao konačni međaš puta. Sada se odjednom našla tu, kao neotuđivi dio mene, što više kao moja bit. Naravno. Ja sam u stvari sušica što glavinja ovim sušičavim ulicama, kava-nama i kartašnicama, u hladnom i vlažnom srcu istrunule palače. Treba se sroditi s njom, da čovjek spozna kako je

1 Doktor metafizike, naučitelj nerođnosti i učitelj telepatije.

261

sunčani Split nadojen vlagom, teškom, zagušljivom, neosu-šivom. Svi ti podrumi, svi prizemni lokali i konobe, sve te uličice Geta lišena sunca i stara gimnazija naša, sve je to vlaga i plijesan, kaljuža iz koje se ne može isplivati, kanali što za južine vraćaju sav smrad nečisti.

Ubrzo sam poprimio i držanje sušičavca: ponatio leđa, uvukao vrat, savio i skupio ramena i nastojao prsa o leđa prilijepiti. Nadošlo je i neko žućkasto bljedilo na ovješeno lice. I glas mi postade kao stara klepka, ili mi se bar tako pričinjalo.

Kad bih ostao sam u sobi Dvadeset i jedan, stao bih pred staro brušeno ogledalo i vodio duge razgovore s bljedolikim sučelice. Bio sam neobično zadovoljan što smo se u svemu slagali i što smo se, kao stari dobri kršćani, sasvim predano prepuštali smrti koja je ponekad sudjelovala u tim našim razgovorima i ponašala se veoma pristojno i razborito. Ona, veli, za sve ovo ne snosi krivicu, jer čak i ne bitiše po svo-joj volji, nego po volji nekog, čini se, besmislenog zakona neminovnosti. Nju, veli, zabrinjava samo jedno: kad do kraja izvrši tu nametnutu volju i sve pokopa, tko će nju pokopati. To me je još više vezalo o nju, jer sam shvatio koliko je nevoljnija od mene. Tješio sam je da će taj ludi i besmisleni zakon neminovnosti i za nju nekakvu besmisle-nost izmisliti, što ju je donekle umirilo. Ona se opet složila s tim, da je ovaj moj put podvojenosti više nego dobar, da svoj jad treba zatvoriti u se, a lakrdijaštvo pustiti s lanca kao lajava psa. Veli, da je dobro što sam s Prijateljem pre-kinuo, jer se svatko rađa, živi i umire sam, pa čemu ta glupa i gotovo nasilna povezivanja. Od svih stvorenja medvjed je to najbolje shvatio, pa osim kratkotrajnog parenja s medvje-dicom, nit se kome javlja nit koga pozdravlja, pa ni sama sebe kad se slučajno na kakvom prirodnom pojilu ugleda.

262

No umjesto da me to podrži i ohrabri, ražalosti me. Zar ću još ovo malo života što mi preostaje potrošiti kao med-vjed, zatvarati oči i pred vlastitim odrazom u smirenoj vodi? Čemu zaklati prijateljstvo zbog jedne besmislene upadice koja možda i nije tako besmislena?

I tog sedamnaestoga dana, zapravo večeri, uputih se Prija-telju. Gotovo se sudarismo na uglu kod gradskoga zatvora.

— Kamo si se uputio? — upita. — Zar ne vidiš? K tebi. A ti? — Zar ne vidiš? K tebi. Bilo je kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ražvrgoljeni je život opet potekao dalje po Pjaci, nabi-

jenoj mladim djevojkama, po Getu u kojemu vječno stražare uličarke, po Marjanu punom proljeća i kartašnicama punim smijeha. . . Još da naiđe kakva sretna slučajnost, da čovjek sušičavost svoju ponovo potisne u magličastu pozadinu i opet počne živjeti.

263

DEFINITIVA U ZAHODU

I naiđe slučajnost, dvostruko sretna slučajnost koja me ispuni i ljubavlju i ponosom. A naišla je — čovjek ne bi vjerovao — na ulici, u luci pred kolodvorom. Zbila se u obliku jedne učiteljice i jedne učiteljske definitive.

— Ovo je Danica, kolegica iz Ravnih Kotara — veli Šenda, od prvoga susreta dragi Šenda, učitelj iz moga kraja.

— Danica, što hoće reći Venera na barbarskom jeziku našem — velim ja i gledam je. Čini se da sam je pretjerano, da ne kažem bezobrazno gledao i pogledom se u neku ruku pod laganu ljetnu haljinu zavlačio, jer ona stidljivo obori vjeđe i poniče očima.

— Ljepota se — velim — ni u Splitu ne bi smjela stidje-ti ljepote — a u sebi sasvim iskreno pomislih »Zgodno cur-če«, i srce mi, neotporno na ljubav, sasvim iskreno zaklopa-ra, pa omekoti i rastopi se, moje srce vrcperasto.

— Ti si — prekine Šenda šutnju kad mu se učinilo da postaje neugodna — ti si, hoćemo reći, bolje upućen u knji-ževnost i vještije imaš pero, pogotovo s pravopisne strane, a mi definitivu polažemo, i tako. . .

— . . . hrvatsku bi zadaću trebalo napisati — dovršim.

264

— Za oboje — dovrši on još jednom. Ona ne govori ništa, samo na me uzdiže pogled, ah

kakav pogled! Odbij mu, ako možeš! — Nemoj se ljutiti. . . ako ti je teško. . . ili ako. . . — Kada? — presijekoh ga kratko. On reče da je taj dan strašni preksutra, u subotu, i upita

me koliko mi je vremena potrebno da napišem dvije zadaće, i triput ponovi to dvije.

— Jedan sat — odrezah i narastoh za pedalj u svojim i za tri pedlja u njihovim očima. Samo jedan sat za dvije zadaće, a oni za četiri ne mogu ni jednu! Kako velik čovjek stoji pred njima u poderanom, pljesnivom i poklonjenom hubertusu!

— Budimo stari prijatelji — rekoh pokroviteljski i uzeh je pod ruku, pod toplu ruku. Ona je pokuša izvući oblivena rumenilom.

Ja je pogledah nekako gospodarski prijekorno: — Nisam rekao da budemo malograđani, nego stari pri-

jatelji. — Molim vas. . . — Stari prijatelji ne mole i ne »vi-kaju« se. Ona se prepusti, rumenilo se povuče, ali povuče za

sobom i riječi, koje kao da su postale suvišne na groblju otpora, šutimo i osjećamo kako nas neke tuđe noge nose toplom proljetnom ulicom. I ova moja ruka pod njenom rukom kao da je tuđa. Pokušavam pronaći riječ kojom bih prekinuo šutnju, i ne nalazim je.

— E pa da proslavimo jednom rakijicom — progovori Šenda i povuče nas u prvu krčmu.

265

Uz čoknjeve vrate se i riječi, udovi opet postadoše naši, a divnu učiteljicu oblijeva divno rumenilo i još divniji sjaj gori u očima koje me se više ne plaše i ne stide. I znam da je stigla ljubav, prava, zrela, muževna ljubav. Istina počesto je meni stizala prava, zrela, muževna ljubav, ali jedva što bi došla do poljupca već bi malaksala i rasplinula se. Ova se neće rasplinuti. To sasvim pouzdano znam, znam po njenim prstima što se obavijaju oko uske čaše: čas je grčevito stišću, čas je otpuštaju i klize jedva dodirujući površinu glatke staklene stijenke. A svaka budala može odgonetnuti, da njoj čaša ne predstavlja čašu nego moj dugi vrat, i da joj prsti ne klize po glatkoj staklenoj površini, nego po mojoj podatnoj koži. . . jer, dovraga, kome se miluje čaša, ako mu ona ne predstavlja nešto opipljivije!

Čitav smo dan lunjali, a kad smo se pod večer razilazili pred njenom kućom, šutke mi je dopustila da je poljubim u čelo i pritom značajno oborila oči. Sad bi i slijepac vidio da se tu radi o pravoj, istinskoj, životnoj ljubavi, i to o ljubavi intelektualke koja zna što hoće, a ne kakve zaglupljene i paklom ustrašene seljančice koja čeka da joj pop blagoslovi požudu! Treba samo malo strpljenja dok položi definitivu, a ja maturu, i eto ti mene u Ravne Kotare, i eto ti meni ludih noći o kojima sam godinama maštao!

Sutradan se povjerim Prijatelju a on reče: — Ideja u principu nije loša. Ravni Kotari. Seoska ško-

la. Mala sobica sa zelenim kapcima. Ne! Ja to ne bih obav-ljao u sobici, nego u plastu sijena. Učiteljice su najbolje u sijenu, u mrtvom mirisu mrtve trave. Đavolski je taj miris mrtvoga. Ja sam lani imao jednu učiteljicu, i to je bila prva poštena žena u mom životu. Dogodi se tako da se i poštene ponekad smiluju.

— Meni nikad — rekoh žalosno.

266

— A eto, i meni samo jednom. I mi smo to u sijenu, zapravo na pokošenoj travi seoskog groblja. Možda nikad ne bi popustila da se nije našla tamo: u noći, na groblju, u sijenu, među tolikim smrtima ljudi i cvijeća. Ništa toliko ne izaziva život koliko blizina smrti. Budi se otpor, materins-tvo, stvaranje. I nije samo slučaj da u svakom ratu ima više trudnica nego vojnika. Ja ti kažem, u sijeno, na groblje! U sobu nikako!

Na groblje! Lako je reći na groblje. Ali ako je to meni kao neko oskvrnuće mrtvaca! Ne! U sobicu, u lijepu, malu, okrečenu sobicu, rastvoriti kapke i pustiti zelenu mjesečinu da se razlijeva po golotinji. Ako na žene toliko djeluje bli-zina smrti, ja ću joj već rastumačiti da je i mjesečina u neku ruku mrtvac, i hladna je, i zelena, i beživotna, i uopće svug-dje i u svakoj prilici ponaša se mrtvački.

Te sam je večeri poljubio u usta, istina jedvaosjetnim dodirom usana, ali ipak u usta.

Ah, kad dođe ona sobica i mrtvačka mjesečina, ah, kad dođe. . .

— Vidio sam te s tom tvojom učiteljicom — kaže uveče Cvite u sobi Dvadeset i jedan, oprezno skida hlače, pažljivo ih slaže i zatim vješa niz ormar da se do jutra izvjese.

— Pa? — i sav gorim u očekivanju njegova divljenja. A on savi donju usnu, i kao da to nije bilo dovoljno jas-

no, još i progovori: — Ništa mi se ne sviđa. — Kao da se tebi ikad išta lijepo svidjelo! Böžika! —

odvratim grubo, ali to ne izvadi oštrice koja se zarila do samih leđa: u dubini sam duše morao priznati da je u pravu i da je ta njegova češljarka Böžika, Madžarica nijedna, mnogo ljepša.

267

Mučio sam se dugo u noć. Onda je san sve izbrisao. A mlado jutro ponese me na pomlađenim krilima ljubavi rav-no u zahod Realne gimnazije.

— Evo ti naslova — reče Šenda koji je iz ispitne dvora-ne tobože izišao na zahod — Za dva sata izići će Danica.

Zaista za dva sata iziđe Danica. Kad je vidjela da sam ispunio obećanje, uzdiže oči i pogleda me pogledom, kak-vim pogledom, i stisnu mi ruku što je mogla snažnije, a ja osjetih da kroz taj stisak ne teče samo zahvalnost.

Dugo gledam za njom dok sitnim pokolebanim koracima odlazi dugim hodnikom i zastaje na vratima ispitne dvorane. Znam zašto zastaje i zašto premišlja bi li se ili ne bi još jednom okrenula.

»Kladim se, da se neće okrenuti« rekoh samom sebi, računajući, ako se i ne okrene, opet će biti radost: dobit ću okladu.

I dobio sam okladu. Tri dana kasnije vlak je odnese na sjeverozapad. U ta tri

dana uspio sam je samo jedanput poljubiti, i to u lice, na rastanku.

— Piši mi — a ja znam da ne kaže samo iz pristojnosti. — Iznenadit ćeš se — dovikujem u oblak pare koja je

šiknula baš pod njenim prozorom i uživam što i ne sluti kakvo joj se iznenađenje sprema.

268

POGAĐANJE OKO HOMERA

Nisam joj pisao. Sve da sam se i htio odati nasladi pisa-nja ljubavnih pisama i žrtvovati večeru za poštansku marku, ne bih mogao, jer se, eto, razred primiče kraju i: proći, ne proći — pitanje je sada. Pa ipak nekako sam siguran da ću proći, da će mi pomoći moja obijest i nasmijana bezobraz-nost, to više što prava opasnost vreba samo iz grčkoga.

A grčki još uvijek predaje profesor Kravar. Gospodin. Gospodin, a ne kakvo za. . . zakeralo. Makar je ubrzo otkrio da moje mucanje ne dolazi od mucanja nego od neznanja, gospodski je prešao preko toga i uvijek umio iz mene izvući mrvičak neproklijala sjemena, kojim bi nastojao uvjeriti savjest da mi nije baš sasvim poklonio prolaznu ocjenu.

— Dakle, svi su ispitani i ocijenjeni osim dvojice. Prozva Cvitu i mene. A kad ustadosmo, upita: — Što ću s vama? Znam da ništa ne znate. — I Sokrat nije ništa znao — uskočih — pa opet ne

možemo reći da je bio baš sasvim glup čovjek. Smijeh prošeta razredom, ali ne i licem profesora Kra-

vara.

269

— Vi prečesto doskačete doskočicama, a one su veoma skliske. Pazite, da vam jednom ne doskoče — još nas uvijek s »vi« oslovljava.

Časak pošuti, a onda otvori Ilijadu: — Da dobijete prolaznu ocjenu, svaki od vas mora nau-

čiti napamet ovih sto i četrdeset heksametara. — Uzdravlje, rođače — dovikne mi šaptom Martinović i

nakesi se. A Cvite samo reče: — To bar nije teško. I sjedne. A meni krv uz obraze. Izlazim iz klupe i prila-

zim katedri. — Ako je njemu lako, meni nije lako. Ako je njemu

dobro, meni nije dobro. — A zašto, molim vas, vama nije dobro? — Imamo još u svemu šest dana škole. Da svih šest

dana i svih šest noći neprestance bubam, ne bih ni polovicu nabubao.

Zatim stišah bijes i rekoh nekako smireno i svečano: — Gospodne profesore, moje je pamćenje jogunasto i ne

prima ono što ne razumije. — Postružite ga malo, pa će primiti. — Češagijom, rođače — dovikuje Martinović. Ubio bih ga. Netremice piljim u profesora, da na se privučem njego-

vu pažnju, i da je odvrnem od Martinovićevih upadica i smijeha što nezaustavljivo kruži čitavim razredom.

— Vjerujte mi. . . moje pamćenje. . . — Jogunasto — opet Martinović s onim svojim licem

koje se nikada ne smije.

270

— Sto i četrdeset stihova. . . sto i četrdeset stihova. . . — šapćem kao da izgovaram neko stravično prokletstvo.

— Koliko bi ih moglo primiti to vaše jogunasto pamćenje? Divne li riječi! »Koliko?« ! Čim si se upustio u pogađa-

nje, moj si, golube, pa makar se razred prosjeo od smijeha i Martinovićevih upadica.

— Deset — kažem ja. — Dobro — kaže on. Onda kad se radost razlila po

meni, nadoda — Stotinu. E kad je tako, ustrajat ćemo do kraja. — Deset — kažem ja. — Ne govorite gluposti. Neka bude sedamdeset —

kaže on. — Deset — kažem ja. — Pedeset, i to je posljednje — kaže on. — Deset — kažem ja, stari karakter — Naučit ću i pri-

jevod, i sve riječi. — Neka bude trideset — kaže on. — Deset — kažem ja — i zadajem vam časnu riječ da

neću odabrati grčki kao maturalni predmet. — A mi, rođače, mislili da baš hoćeš — dovikne Marti-

nović, i smijeh se po četvrti put prolomi. — Dobro — podleže na kraju profesor Kravar — ali da

mi tih deset zaista naučite. Učio sam ih čitavo popodne, čitavu večer do duboko u

noć i jedva ih jedvice naučio. Jadni Cvite, kako će on nauči-ti svojih sto i četrdeset. Milo mi ga je i pogledati skvrčena na drugom kraju sobe. Uto se on okrene, odloži knjigu i upita:

— Jesi li nabubao?

271

— Jesam — kažem stidljivo — ispitaj me. Tako sam sretan, učinio sam samo dvije sitne pogreške. — A sad ti ispitaj mene. Počne, i na moj užas ne zaustavi se do sto i četrdesetog

stiha i ne učini ni najmanju pogrešku. Kakvo konjsko pamćenje!

272

SUZE ZA TRIDESET GODINA RADA

Nije se mnogo dogovaralo. Pet minuta prije početka prvoga sata jedan je povikao: »Mir, mavro, o štrajku se radi!«, a drugi je uskočio:

— Vi znate da je stara budala podijelila pet »kolaca«. Zar ćemo dopustiti da petorica drugova bubaju za popravni iz filozofije, od koje ni pas nema koristi, umjesto da se pripreme za maturu, koju pod ovakvim uvjetima neće polo-žiti? Zar ćemo dopustiti da pet drugova izgubi pametnu godinu poradi pet glupih pojmova glupe filozofije? Zar ćemo dopustiti da netko i od nas svrši kao što je Kurt Ger-ber svršio?

— Nećemo! — povika jednoglasno divni VIII A, svi odlikaši i drugoredaši.

— Kad nećemo, onda čim završi drugi sat, napuštamo razred.

Dakle, to je štrajk! Mislio sam da će to biti neka velika, bezumna uzbuđenja, neko posebno kolanje krvi, buntovno i divlje, da će srce nezaustavljivo mlatarati. A ono ništa. I u svima ništa. Kao da je to sasvim obična stvar, kao da mije-njaš stazu na koju se srušilo kamenje, kao što mrav zaobila-

273

zi praljak kojim si ga odvojio od mravlje kolone i sasvim smireno vuče dalje svoj teret.

Jedino je Martinović ponovo oživio svoj papirnati top-harmoniku.

— Historijski događaj treba otpočeti topovskom paljbom — stisne papirnatu harmoniku i na zjalo cijevi izleti čitav oblak samljevene krede. Zatim opali još jednom i još jed-nom, a onda harmonika puče, i smrvljena se kreda prosu po klupi, po hlačama. . . kao da je znala: još nekoliko dana, pa će taj papirnati top, ta kreda i te klupe, te išarane i izrezuc-kane klupe postati samo draga uspomena na smijeh i strah.

— Kakva je to prašina? — upita razrednik koji je upra-vo ulazio.

— Ubitačna — odgovori ili nadopuni netko. I to je bilo sve. Poslije drugog sata, u kojemu smo ja i

Cvite odmolili grčke stihove i tako pošteno zaradili prolaz-nu ocjenu, jedan po jedan, čitav VIII A napusti razred i zgradu.

Šetamo obalom, smijemo se i šalimo, prosipljemo nove i stare viceve i nitko ne govori o štrajku ni o njegovu ishodu. Nitko i ne spominje taj golemi historijski događaj, u kojemu svi sudjelujemo, i koji se nikada ne bi zakoturao, da ga nismo pokrenuli mi, VIII A, neobuhvatni i sveobuhvatni VIII A.

Ali ja znam da ispod svih tih viceva i u zrak bacanih rije-či svaki od nas, kao i sâm, misli na nj, na ono što se sada događa u staroj Nodilovoj gimnaziji kad je krvnik Škarica otkrio praznu dvoranu i o tomu obavijestio direktora.

Vraćamo se na četvrti sat. I makar još traje odmor, ula-zimo tiho kao da želimo sačuvati dostojanstvo buntovničko,

274

kao da znamo da nas u razredu ne čekaju samo goli i rav-nodušni stari zidovi.

I zaista za katedrom sjedi krvnik Škarica, siv i uzdrhtao, palac i prstenjak oslanja na rubove podrezana sijedog brka, koji je, čini se, još više posijedio i izgubio onaj sjajni preli-jev životni.

Do njega stoji direktor Juras, također uzdrhtao, ali rumen. . . od bijesa. I taj dobri, smireni čovjek, koji je uvi-jek svetački tiho razlagao, sada viče i dere se pregrizajući riječi na polovici.

— Tko je kolovođa? Hoću kolovođu! A razred stoji, skupljenih peta i ponosno uzdignute gla-

ve. Razred stoji kao kip ponosa, i šuti. — Progovorit ćete. . . sve ću vas. . . iz svih škola. . . Ali što se on više dere, optužuje i vrijeđa, to prkos sve

više uzdiže naše glave, koje nikakva prijetnja ne može povinuti.

A onaj krvnik sjedi i pilji u nas zakrvavljenim krvnič-kim očima. Makar mi je dao dobru ocjenu, čak i bolju nego sam zaslužio, mrzim ga kao što nikada nikoga nisam mrzio.

»Gledaj ga — mislim — s jednom nogom u grobu, a ovamo bi da mlade živote uništava! Paša i dahija, zulumćar i dželat nijedan! Da je kolaca i vlasti, taj bi redomice na kolac nabijao. Gledaj mu onu njušku praseću i one debele guzice staračke. Na gradele s njim! Na gradele, pa neka cvrlji, majku mu brkatu, obrkovljenu! Na gradele kao sve-tog Lovru, pa neka do sutra moli da ga okrenem na drugu stranu, tri ga strane sapele, a četvrta pržila! Na žeravu s njim, na gradele, pa da vidimo na što će osloniti taj smežu-rani palac i kažiprst kad mu brk prisvedi. Kako nas samo gleda, Kaligula prokleti, kako sve mržnje pjevaju u njemu:

275

»O, zašto razred nema jedne glave, da jednim mahom Cezar mu je srubi!« Tu je mnogo glava, moj batkane, i ako pukne čija, ta sigurno neće biti naša. . . On sjedi. Gospodin sjedi. Direktor može stajati, ali gospodin ne. On sjedi. Kao na prijestolju nekom. Uh, da mi je pri ruci kakav kamenčina, pa da mu rascopam tu morževu ćivericu. . . «

Ponesen mržnjom i zamamnim ubilačkim slikama, ni ne slušam što direktor govori, što pita, ni što mu odgovaraju.

Najednom šutnja. Duga, duboka. I ta me šutnja privede k sebi.

Nasilnik pokušava ustati, onda se predomišlja, pa ponovo bahato sjeda. Donja mu se usna trese od mržnje, od bijesa.

— Dragi đaci. . . »Pas ti je drag, a ne đaci!« — mislim ja. — . . . ja sam vas volio. . . ja vas i sada volim. . . »Kao luk u očima!« — . . . kao djecu svoju. »Ako su ti djeca bijesna paščad!« — Trideset sam godina časno i pošteno službovao, tride-

set dugih godina. . . trideset godina, a ne jedan dan. . . I baš sada. . . baš danas. Trideset godina. . . Život je jedna čudna i glupa igra. . . sasvim glupa igra. . .

Glas mu se nekako lomi, podrhtava, što je to? To nije glas paše i dahije, zulumćara i dželata. To je glas stara i ponižena čovjeka. I nije isprekidan od mržnje i bijesa, nego od suza što se skupljaju u grlu i dave, u očima i peku. Osje-ćam kako moju mržnju potiskuje kajanje i stid, i kako vlas-titu prljavost ničim više ne mogu oprati. Slomili smo čovje-ka i ponizili ga do suza. A tko je od nas toliko jak da ga uspravi, da mu vrati ono što je do jučer imao: svijest da je časno vršio svoju dužnost!

276

— Trideset godina. . . I sve sam te godine volio sve svo-je đake, sve kao rođene svoje. . . i vas kao rođene svoje. . . I onda život napravi glupost. . . Mili moji, zar ste zaista misli-li da ne znam koliko vrijedi matura, a koliko ova jadna i. . . glupa filozofija? Zar ste mislili da bih zaista mogao nekoga srušiti. . . iz te tužne i tako malo vrijedne filozofije?. . . Ja sam htio. . . Eto, ja sam samo htio. . .

Glas ga sasvim izdaje. Ne, on ne može više. Suze mu se koturaju niz obraze, natapaju onaj sijedi brk, koji kao da je od njih ponovo oživio u ovom tmurnom svjetlu dvorišnih prozora. I slijevaju se suze preko lica, preko usana, preko brade. . . A ja osjećam da i meni rastu negdje iz utrobe i da se sve više i sve brže penju do grla, koje se suši i steže, do očiju koje me počinju peći.

— Ja sam samo htio da ipak ponesete u život. . . da ponesete jedan mali majušni kamenčić te jadne i glupe filo-zofije. . . Možda bi vam taj kamenčić nekada i negdje poslu-žio, možda. . . možda biste se njim negdje sigurnije obranili nego kamenom. . . Oprostite, nismo se razumjeli. . .

I sagne onu dobru sijedu glavu, a ja u tim sjedinama prepoznajem svu žalost svoga oca i više ne mogu zadržati suze. I znam da više nitko ne može zadržati suze, i da su svima oči vlažne, i da čitav VIII A srce boli i pada stid koji se ne da saprati.

— Oprostite. . . — reče čitav VIII A, ali to nije bio glas, bio je šapat nadojen suzama.

277

STRELIŠTE JE NAJBOLJE UČILIŠTE

— Pali! Usprkos noći vidim kako mu se oči krijese, kako mu krv

napinje obraze i još više ušiljuje ušiljeno lice. — Pali! Igličasti mu nos postaje čas mušica puške, čas otrovni

vršak koplja. Pod nama, u blagoj mjesečini, nadimlje se opustjelo

vojno strelište s usanjanim morem u pozadini. A okolo milijuni popaca i zrikavaca uspavljivaju uspavani svibanj pod borovima Marjana. I posljednji grešni parovi — slatka li grijeha! — odavno su se vratili i oštrom kamenom praši-nom prekrili svoj grijeh.

— Bravo! I trga mi iz ruku četvrtasti mitraljez. — Obori! — Sad vičem ja. A on obara krošnjate divove

i stobrka čudovišta. Potom cijev mitraljeza labuđega vrata unosi u usta, a blistava klokotava tekućina klokoće i u želu-cu pali pobjedničke kresove.

278

— Hura! Ovamo bubnje i talambase! Neka ratna svirka ovjenča čela ratnika, a lešinama neprijatelja oda počast koju za života nisu imali!

Dohvati svoju staru izmlaćenu harmoniku, i nad mrtvim krajem zazvoni neskladna i nerazumna svirka, urnebesna, nadglasana njegovim kreštanjem, koje ja — oslobođen i posljednje natruhe sluha — zdušno potpomažem:

»Ja uhvatih babu Doru. Zumba-dinja, zumba-dinja. . . Povedoh je svome dvoru. Zumba-dinja, zumba-dinja. . . «

I tako svake večeri, svake noći do ovog pustog poligona učimo za maturu.

Sutra je pismeni. Četvrtasti mitraljez — litrenu staklenku — uzeo sam iz

»Ljubljane«, a municiju — dobru staru šljivovicu — nabav-lja Martinović kod čika Sime, što drži jednu rupicu u rupi Dioklecijanova rova. Žandarski narednik poslao je sinu hiljadarku, kao podstrek za učenje.

— Je li, rođače — prekida svirku i zapliće odebljalim jezikom po spečenim ustima — zašto onaj idiot Hitler udara po Francuskoj umjesto po nama?

— A što bi ti — otplićem — imao od toga kad ti je ćaća žandar?

— Budalo, što i ti. Ratnu maturu! — Ratnu maturu — oblizujem se — ratnu maturu. . . To

je ideja, da ne kažem zamisao. — Ali budale nemaju ideja, da ne kažem zamisli — oža-

losti se Martinović.

279

I rat nije bio ni smrt, ni krv, ni pošast neka, nego vesela igra u kojoj nitko ništa ne gubi, a nevoljni đaci dobivaju maturu besplatno.

— Udarit će dogodine — jadikuje Martinović — pa će je dobiti oni šugavi sedmaši.

— Neće valjda biti takva svinja — buni se u meni svaka žilica — da onim mamlazima iziđe na ruku.

— Nikad se ne zna kad će tko biti svinja — reče poslo-vično i bijesno razvuče harmoniku:

»Okrenem joj leđa k moru. Zumba-dinja, zumba-dinja. . . «

I tako u dvojicu svaku večer, svaku noć — noćas je dvadeset i četvrta — a u zoru, u svitanje, razderana grla od rakije i od dernjave, teturamo kući. I on svaki put uzdahne:

— Pobratime, da nas sada vidi žandarski narednik Mar-tinović!

A ja mu svaki put pomažem uzdisati: — I mlinar Petar. A onda obojica prasnemo u podrugljiv smijeh: — Očevi! Sutra je pismeni. Što sutra?! Jutros!

280

ZATRČI SE PA PRESKOČI

I Cvite je negdje noć proćerdao. Zatekoh ga obučena u sobi Dvadeset i jedan.

— Moliš se Bogorodici za sretan susret — rekoh pakos-no i srušim se na stjeničavi krevet.

— Nema smisla, nema smisla. . . — šapće negdje daleko — Za tri sata je hrvatska zadaća.

Tako. Za tri sata. Zadaća. Nema smisla. Pijan sam kao kurva. A kurve ne stare. Od pretorijanaca do danas. Uvijek iste. Za tri sata. Hrvatska zadaća. Dobro je da je hrvatska, da je nešto hrvatsko. Bolestan sam od toga nešto. Ne stare. Nikada ne stare. A vojnici se mijenjaju. Njima je svejedno: vojnik, vojnik. Mora da je strašno glupa stvar vojnik. Bezli-čna. I nestaje u bezličnosti. A kurve ostaju. Iste. Od pretori-janaca do mature. Ona svinja Hitler ne da ratnu maturu. Dat će je lizoguzima sedmaškim. Zašto lizoguzima? Ne znam, ali bit će tako kad čovjeku pada na pamet. . . Nema smisla spavati. Dva sata. Zaista nema smisla. Pijan sam.

Dižem se i sjedam na rub postelje: — Da probudim Božu i uz pokerić dočekamo odlazak na

klaonicu?

281

— Nema smisla — kaže Cvite. — Ti sve rješavaš s: nema smisla. — I on je kasno legao, a mi možemo čitavo popodne

spavati. . . Njegov je glas manje pijan. Uopće, on je uvijek manje

pijan. I ta prokleta kravata. Gizdelinska. Uzrujava me nje-gova kravata, i novo odijelo što mu ga je brat kupio. Meni ga nema tko kupiti. Mene žderu tuđe prnje. I ako načas zaboravim da su tuđe, dobročinitelj ne zaboravlja. Uvijek te podsjeti, blago, prijateljski, tobože, zaobilazno: »Lijepo ti stoji. Dobar je to materijal. Gotovo nov. Ja sam ga nosio samo dvije godine. . . « A ja se smješkam i stiskam zube. Što mi drugo preostaje.

— Sjest ću i ja — kaže Cvite i skida hlače. Hoće li bar noćas zaboraviti, ovako polupijan i ustrašen

maturom? Hoće li bar noćas te hlače prebaciti preko stolice ili ih hititi bilo gdje? Vraga! Kao i uvijek pažljivo ih slaže, stavlja manžete na rub ormara i pritišće ih knjigom, da se hlače izvjese, izravnaju, da uglačana crta bude uvijek britka kao nož, kao sablja, koju će uskoro opasati oko bokova i gizdavo je vući po beogradskoj kaldrmi. Bit će oficir, veliki kraljevski oficir, gizdavi.

»Pitali me oficiri, čija sam. A ja rekoh: »Oficiri, vaša sam!«

Veliki kraljevski oficir, gizdavi, i zveket sablje po kal-drmi. . . Što će mu onda novo odijelo i te hlače, ìzvješane! Bit će oficir. . . janjičar. Nije li to izdaja ili samo drugi izlaz iz bijede: crveno kad su crno oduzeli!

282

A ja? što ću ja biti? Ni pop ni oficir. Ako siromah čov-jek nije ni pop ni oficir, onda nije ništa. Pjesnik. Potucalo. Kao poeta Gamos s desetak iskrpljenih džempera, u podera-noj kapetanskoj pelerini. . . Okolo vjetar i piće, i neke lude riječi što se u stihove jate. A kad se jednom sjate i izglača-ju, ne treba ih vješati po ormarima i pritiskati knjigama. One su trajno izglačane, imaju vječno oštar brid, kao nož, kao sablja, kraljevska, oficirska, gizdava. . . I rezat će, rezat će oštrije nego sve sablje i čakije, kame i bajunete. Britka i oštra, uvijek ista, uvijek mlada. . . Riječ. Ne stari, ne umire, kao i kurva. Od pretorijanaca do danas. . . Što ću ja biti? Mrak. Pao je mrak, sve do uzbune mrak. A uzbuna je bila stravična:

— Ustajte, boga vam ludoga! — deralo se sve osoblje hotela »Ljubljana« — Ustajte! Već čitav sat čekaju na vas!

Čekaju na nas, čekaju na nas. . . Tko čeka? Svi maturanti i svi profesori već čitav sat sjede u ispit-

noj dvorani i čekaju da dvije pijane vucibatine blagoizvole pristupiti ispitu.

Da je Salf direktor, oštri, vojnički Salf, nitko nas ne bi čekao, i naš pijani san bio bi naša propast. Ali direktor Juras, srce naše očinsko i majčinsko naše, stišaje mrmor profesora i šalje podvornika da probudi pijanu gospodu, bitange naljoskane, ništavne.

Pogrušeni i postiđeni pentramo neke lažne isprike. . . i zbog tih laži stid je još veći u meni.

Da popravim tu svoju jadnu sliku, prvi završavam zadaću i odlazim, da im ne budem pred očima, da ne misle na me, da što prije zaborave, bar oni, jer ja to neću nikada zaboraviti. Ali zaboravio sam istoga dana i naučio da čov-jek vlastite prljavštine i tuđa dobročinstva veoma brzo zaboravlja.

283

Već sutradan, za vrijeme latinske zadaće, opet sam uskočio u obijest.

— Što ne prevodiš? — pita me profesor Kurir koji pre-daje latinski bekavcima.

— Mi se Imoćani dugo skanjivamo, ali kad udarimo, udaramo junački — kažem i rubom oka motrim Meštrovića koji se sprema na odlazak.

— Udaraj koliko hoćeš — kaže profesor Kurir — ali prepisati nećeš.

— To mi je slabost — kažem ja. — A ja opet imam slabost da tvojoj doskočim. — Da se doskoči, treba i skočiti — kažem mudro. Meštrović prilazi mojoj klupi, rukom se naslanja na nju,

a one vražje modre oči upiljuje u Kurirove i kaže: — Gospodine profesore, ja sam završio zadaću. Smijem

li otići? — Nije potrebno pitati — kaže Kurir lijeno se osmjehujući. Ali meni je potrebno da pita, kako bih iz one ruke, čiji

su se prsti podvukli pod klupu, izvukao gotov prijevod. Meštrović ode, a Kurir se okrenu meni:

— Hajde, radi. Vrijeme odmiče. — A prijevod se primiče — kažem ja. — Okani se te glupe zamisli. Prijevod ti ni otkud neće

doći. Ali on je već došao i lupeški se pritajio i šćućurio u klupi. — Radi! Uzalud čekaš. Nećeš mi prepisati. Dođe mi da mu gurnem prijevod pod nos, ali se suzdr-

žah i rekoh obijesno:

284

— Onda mi pomozite; ako mi nećete pomoći, nemojte mi ni odnemagati, jer: Imotianus Imotiano oculos non effo-dit.1

— Misliš? Onda samo misli.

Stigoše i usmeni, i želja za učiteljicom Danicom, onom Danicom, kojoj sam u zahodu pisao hrvatsku zadaću. Treba tu vražju maturu što prije položiti i odletjeti k njoj. Ala će se iznenaditi kad joj ovako iznebuha banem na krilima lju-bavi. Pa kad vidi koliki je put čovjek zbog nje prevalio, neće valjda biti tako okrutna da ne da čovjeku ono po što je došao.

Što prije, što prije položiti tu strašnu maturu! Kako ćeš što prije kad po nekom vražjem abecednom

redu ispitivaju. Ali zaljubljeno srce ne priznaje nikakav red, pa ni abecedni.

I ja pravo u svečanu dvoranu, svečanom zelenom stolu i crnoj sviti profesorskoj.

— Gospodine direktore, majka mi je bolesna, i tako. . . Ako je moguće, ja bih danas, i ovako. . .

— E nećeš ovako! — veli on. — E nećeš ovako! — veli svita profesorska. — Ali majka. . . — Ti si zaista lud — kaže jedan profesor — Pa zar bi ti

takav ispitu pristupio? — Kakav?! — iščuđujem se. — Pogledaj se! — kaže direktor Juras. 1 Imoćanin Imoćaninu oči ne vadi, prema latinskoj: cornix cornici

oculos non effodit — vrana vrani oči ne kopa.

285

Ja se onako pogledam i kažem: — Čisto pristao momak. — Te poderane hlačetine — kaže direktor Juras — ta

prljava majica bez rukava, te sandaletine bez čarapa. . . Velim ja: — Kao da sandaletine polažu maturu! A on reče dobrohotno: — Hajde, hajde. . . Pozajmi od nekoga i obuci se pristojno. Pogledah Martinovića koji se našao do mene u svom

plavom odijelu i cipelama ulaštenim kao ogledalo, te upitah direktora:

— Je li ovo pristojno? On reče: — Jest. — E kad jest, onda se svlači, Martinoviću. A Martinoviću nije trebalo dva puta reći. Dok bi okom

trepnuo, skide jaketu i dobaci je meni. Zatim stade otkapčati hlače.

— Napolje! — prodera se direktor Juras — Ovdje ćete mi se presvlačiti!

Ja rekoh ponizno: — Oprostite, onda sam vas možda krivo razumio. Sva-

kako sam vas krivo razumio. . . — Hajde, hajde. Iziđi u hodnik, pa se presvuci. Prokleti Martinović čitavo vrijeme nosi ono svoje ušilje-

no voštano lice i pun trbuh smijeha, a ja moram raskrvariti donju usnu, da se ne nasmijem.

Vraćam se u dvoranu u tuđem svečanom odijelu i u svom siromašnom znanju. Hrvatski ću lako, a ostalo povuci-

286

potegni, drž gore-drž dolje, stani-pani, pa se uspravi ako možeš.

Kad dođe red na francuski, sjedoh u ispitivačku klupu, a profesor Andreis, divni profesor Andreis, u onom općem meškoljenju komisijske svečanosti došapnu mi:

— Što znaš? — Član — odšapnuh. Kad pročitah i prevedoh, profesor Andreis s mačjim uži-

tkom protrlja ruke i pogleda komisiju mačji se oblizujući: — A sad ćemo ga uhvatiti u osmogodišnjem neznanju.

Reci ti meni. . . reci ti meni. . . Što znaš o članu? Kad se već igra, neka se igra. I ja ću se igrati. — O članu. . . — mucam — o članu. . . Član je. . .

ovaj. . . L’article. A onda, majčin sine, na udivljenje sviju, istresoh sve što

se u gramatici našlo o tom nesretnom članu. Kod profesora Kovačića nije bilo pomoći niti sam na

nju računao. Bio je kao kakav Rimljanin rimskoga kova, i glavu je imao rimsku. Ne nadaj se, neće ti pomoći. Ako ne znaš, to je tvoja osobna nevolja i on za nju nema ganuća.

Na sreću, izvukoh Cezara. Ali sreća je oduvijek kratko-repa. Taj nevoljni Cezar, igračka naša, taj dobri, lagani, lepršavi Cezar postade okrutniji od Tacita. I baš je mene našao da mi kaže od čega se sve sastojala rimska galija! A ja osim jarbola, jedra i kormila ne znam ni jedan hrvatski izraz, a kamoli latinski.

— Ne znam riječi — rekoh nekim tuđim glasom. — Tvoje je pravo — prokleto razgovijetno govori — a

naša dužnost, da ti kažemo svaku nepoznatu riječ.

287

Ali tih je nepoznatih riječi bilo mnogo, premnogo, goto-vo svaka.

— Hvala — reče na kraju profesor Kovačić. Dobro sam se izvukao, jer na čemu bi mi inače zahva-

ljivao. Još zemljopis i povijest, pa sam zreo čovjek. I dok

čekam da na mene dođe red za izvlačenje ceduljica, prođe pokraj mene profesor Petnički i šane:

— Što znaš najbolje? — Francusku revoluciju. On ne reče ništa. Ode. Kad se malo kasnije primakoh

hrpi ceduljica, sve bijahu uredno složene, samo se jedna nekako nakrivila, i ja je uzeh.

I ta matura, taj strašni ispit zrelog neznanja, bijaše ustvari sjajna đačko-profesorska zavjera, kao neka pomirbe-na svečanost poslije osam godina straha i ratovanja.

288

KAD ĆE SE TE ŽENE URAZUMJETI

Ona ovako! A ja sam joj u zahodu zadaću za definitivu napisao! U redu. Nećemo vješati darove na nos, kao što meni vješaju iznošena odijela i hubertuse, i poderane košu-lje k tome. Ali ima stvari preko kojih se ne može samo tako.

Eto, ja sam mimo reda maturu polagao i u svečanoj dvo-rani počeo hlače raskapčati, da joj što prije dohrlim na kri-lima ljubavi.

Ja sam, eto, i novac što skupio, što isprosio, što pozaj-mio, da do Ravnih Kotara vlak i autobus mogu platiti. Za povratak nemam.

Ja sam, eto, dva mjeseca prosanjao o ovome danu, o dočeku raskriljenih ruku i napućenih usana, da i ne kažem itakodalje.

A nje nema. Kao da i nisam došao. Istina, nije znala, nije čak ni slutila da bih mogao ovako

iznebuha pasti. Ali ipak srce joj je moralo šanuti da je lju-bav iz autobusa pred krčmu skočila. Gdje je to prenošenje misli koje nikada nije iznevjerilo zaljubljene!

289

Ništa. I eto tu, pred autobusom, do krčme, usred junač-kih Ravnih Kotara, umjesto nje i Janković Stojana, jedan tridesetogodišnji idiot ukrućena vrata, odebljalih ispucanih usana sa skorenim žvalama i jezikom među zubima, naka-radno poskakuje i slovka poput nijemaka:

»Gavran gače navr' dra-čé, kljuca sise divo-ja-čké.«

— Daj krunu, daj šupljaču. Daj krunu, daj šupljaču. . . A putnici vade krune šupljače i unose mu ih u oči: — Dobit ćeš, samo umjesto »sise« kaži. . . . . . On kaže, pa opet: netko mu da, netko ne da. — Gdje je škola? — pitam debeljka, vjerojatno krčmara.

On pokaziva palcem preko ramena iza leđa i pilji u mjesnog glupaka kao da ga prvi put vidi.

— Ima li zelene kapke? — A da kakve bi imala! Dakle, ima. Dakle, i sobica mora imati zelene kapke. I

noći su pune mjesečine. Dakle, sve se odvija po davno skro-jenom planu. Treba samo rastvoriti kapke da se mrtvačka mjesečina prospe po golotinji, da malo smrću poškaklje život, materinstvo, stvaranje, da se probudi sve ono i onako kao što se budi na pokošenoj travi do usnulih grobova.

Dok prilazim školi, mislim kako će mojoj divnoj učite-ljici dah zastati i oči je čitavu prekriti, a kad mine prvo čuđenje kako će mi se baciti na grudi i kako će joj suze ćurkom curiti između moga vrata i ramena. »Nisi mi pisao — šaptat će kroz jecaje — pa sam mislila da si me zabora-vio, sasvim zaboravio. . . « A ja ću reći: »Kako se može

290

zaboraviti ljubav životna! Uz to, nisam li ti na rastanku iznenađenje obećao!« »Divan si. . . « šaptat će ona. A ja ću je, kao da se stidim pokazivati osjećaje, malo odgurnuti, blago, veoma blago i reći svakidašnji tvrdo: »Nego daj ti mene smjesti u onu sobicu sa zelenim kapcima.« »Što ću reći seljacima?« »Što im treba reći?! Nisi sama. Kolegica je s tobom. Uostalom reci im, da sam ti nećak ili stric, tako je svejedno. . .«

I u tim mislima dođem pred školu. Kad pred školom, ona u razgovoru s kolegicom i nekim seljanima. Sad bi po planu morala potrčati, zagrliti me kao nećaka ili strica, pa makar i bez suza.

A ona — boga joj ženskog, neodgovornog, da ne kažem bezobraznog — ne miče se, još se i smrkava, moj plan ne poštuje nego ga, tako reći, na smetište baca.

— Otkud ti ovdje?! Da otkud ja ovdje! Kao da bih i mogao negdje drugdje

biti! — Po što si došao? Da po što si došao! Kao da sam marvinski trgovac i u

nepazarni dan stoku kupovati nasmjerio! — Sigurno u posjet nekim svojim popovima, Imoćanima? — Došao sam. . . — rekoh, pa popostah — došao sam,

golubice, da obiđem tebe. A ona sleže ramenima: — Dobro došao! Već se htjedoh naljutiti, ali se smirih, jer još nisam baš

sasvim siguran misli li ozbiljno ili pred kolegicom i selja-cima neku sljepariju izvodi.

Uvede me u kuću i upita koliko kanim ostati. A ja, bogami, rekoh:

291

— Podosta. — Ovo je tvoja soba — i uvede me u sobicu, baš onak-

vu kakvu sam zamišljao. — Vidim da je s juga i da zelene kapke ima. — Zar to nešto znači? — Znači, golubice, mnogo — osmjehnem se gotovo

bezobrazno — znači sve! Zatim, kako već dolikuje, pođoh na nju da je izgrlim i

izljubim. Ona se izmače i reče: — Nismo se tako pogodili. — Nego kako? — Nikako. Ja se lecnuh i obrecnuh: — Varaš se! — Sasvim sam sigurna da se ne varam. Budi i ti. — Zašto sam onda plan krojio i na ovakve se pute uputio?! A ona reče: — Neupućeni se uvijek uludo upućuju. Evo ti Polić-

Kamova, pa čitaj! Polić-Kamova stavljam na noćni ormarić i dugo u noć

mislim o mjesečini koja se umjesto po golotinji, po grubom vunenom pokrivaču razlijeva.

A opet mislim: bila mjesečina i mrtvačkija od ove, nije se lako djevojci već prve noći osloboditi djevičanstva i vjekovnih predrasuda, mraka prošlosti i svih tih drangulija.

Ali kad ni treće noći nije bosonoga prešla preko škripu-tava poda, zaključih da mjesečina ipak nije dovoljno mrtva, da bi te predrasude razgrebenala i razgargašala, da bi otpor životni probudila i stvaralačko materinstvo razigrala. Prija-

292

telj je imao pravo: učiteljice su najbolje u sijenu, u mrtvoj travi, uz mrtve grobove.

Odmah ujutro pođoh na groblje. Srce mi luđački zaigra: jedan stari seljak kosi otavu.

— Hoće Ii ova trava već večeras mirisati po sijenu? — upitah.

On me začuđeno pogleda, a ipak reče da hoće. Poslije večere rekoh da se po polju prosula neviđeno

divna mjesečina i da bi bio smrtni grijeh ne prošetati. — Prošetajte — reče njena kolegica — bar ću moći u

miru ispraviti zadaće. Pođosmo. Sad si moja, golubice! Mjesečina se razlila, i

ne znam što je divnije: ona, pusta žuta cesta ili ova topla ljetna noć. Odmah počeh ljubavno disati i šaptati nježne riječi, u svojim i tuđim stihovima, loviti je za prste i tako. A ona izmigoljava, pa sve nešto zapitkiva o kolegi Šendi, o njegovoj ženi i sinu, pa se sve nešto definitive sjeća, kao da je mjesečina stvorena za sjećanja na definitivu, a ne za neke druge stvari! Ali neka! Neka se smješka i izmotava. Boga-mi, ne bi se smješkala kad bi znala kakvu joj grdnu klopku spremam, kako je okolokole na grobljanska vrata vodim.

— Uđimo — rekoh. — Da nas tko vidi, pomislio bi da smo poludjeli. — Samo ti uđi, pa neka misli tko što hoće. Uostalom,

neće nas nitko vidjeti. Selo je već odavna pospalo. — Kad baš hoćeš. . . — prepusti se. Nije me starac prevario. Otava zaista zamirisa po sijenu.

Pusta se mjesečina razigrala po križevima i grobnim ploča-ma, koje se u njenom sablasnom svjetlu čas dižu, čas spuš-taju, kao da dišu.

293

Hodamo šutke držeći se za ruke. Najednom zastanem, naglo se okrenem prema njoj i čvrsto je zagrlim. Ona se pokuša oteti, ali ja je ne ispuštam, već je još više stegoh i stadoh loviti njene usne. I kad sam ih napokon silom ulovio, nađem ih stisnute, i zube stisnute. E, sad ljubi u stisnute zube!

— Ne može ovako — kažem poražen i puštam je iz zagrljaja.

— Što ne može? — kaže ona zadihana i popravlja kosu. — Na cesti da, i u sobici sa zelenim kapcima, jer mjese-

čina ipak nije dovoljno mrtva. Ali na groblju ne može tako! Ovdje su zaista pravi i živi mrtvaci, i trava pokošena, mrt-va, i miris mrtvog cvijeća. Ovdje, draga moja, ne može tako, jer smrt budi život, i. . . i nećemo se igrati!

— I nećemo — naglo se okrene i pobježe s groblja. Bože moj, nevoljan li sam! Eto, meni ni pravi, živi mrt-

vaci ne mogu pomoći. Ostao sam još tri četiri dana i na sve moguće i nemogu-

će načine pokušavao. Uzalud. U to je nestala i mjesečina, a s njom i moja posljednja nada.

Prokleto nerazumno žensko! Ni zagrljaja ni poljupca, a kamoli itakodalje! Zašto sam onda maturu polagao, san sanjao i plan krojio!

Na rastanku mi kupuje kartu za povratak, prati me do autobusa, stiska mi obje ruke i netremice me gleda pogle-dom punim nježnosti i ljubavi:

— Piši! Ali ja više ne vjerujem varljivim očima žene: — Tko se pismima osladio, a nije umio živim čovjekom! I odoh.

294

U Splitu saznah, da mi je baba, moja draga, debela baba Domuša umrla. Tko će sada sjediti kraj komina i vunenu maramu vezati oko bolesne glave? Tko će sada pod crijep-njom peći pole i rezuckati pršut svom školarcu? Tko će sada bjesniti pod cincinom i zagaljivati se pred djedom i Dundića ženama? Koga će sada did Buja podbadati sa sola-ra? Did Buja. . . nepresušna radost s nepresušnom bukarom dobra vina! I njegova će radost presušiti, jer više nema babe Domuše.

— Ja ti se žalujem — moj dobri piccolo Bože. — Ja ti se žalujem — moj dobri kuhar Mate. — Ja ti se žalujem — moja stara i dobra sobarica Lina. — Ja ti se žalujem — moj dobri, od pijanstva podbuhli

vratar Aleks. Sve moji dobri, dragi ljudi, a meni suze od tolike dobro-

te, koja žalost za divnom babom Domušom još žalosnijom učini.

— Ja ti se žalujem — Perica, moj. . . — Zašto ti?! — lecnem se — Ako je meni baba, tebi je

strina. A on objesi donju usnu i reče onim svojim jasnim i uvi-

jek sniženim glasom: — Bolan Ravosu, ne žalujemo ti se na Domušetini, nego

na latinskom. A ti se za istu stvar možeš žalovati i mom bratu.

Tako, dakle! A ja sam bio siguran. . . ja sam bio siguran, da mi profesor Kovačić na neznanju ne bi zahvaljivao. K vragu! Ja sam uvijek u nešto siguran! U sobicu sa zelenim kapcima, u otavu na groblju, u potoke radosti što žubore po svim cestama nad zaklanim strahom povratka k ovcama. . . I ta lažna žalovanja, i to Peričino lice, dobrohotno nasmijano,

295

i te čaše koje sam stoput obrisao, taj šank, te boce, ta zrcala, te keramične pločice poda. . . sve to zuji jednim stalnim i uvijek istim staklenim zujem: »Fakin i gradski lopov«, drhti gornja usnica mog nevoljnog oca, mog izubijanog mlinara Petra, drhti sve ove godine, uvijek ista, na rubu plača, koji se — ako jednom provali — nikada neće zaustaviti. »Fakin i gradski lopov!« Neka đavao nosi latinski!

296

ZNAM DA JE KURVA

Neka đavao nosi latinski, ostat ću ovdje još nekoliko dana — kad je već besplatno — da se života nauživam i veselja svakojakog!

I već istoga dana sluči se divno slučenje. Na odmorištu prvog kata sudarih se s Aleksom. Imao je, kao i obično, zakrvavljene oči, lice podbuhlo i rumenkastoplavo, a kisel-kasti miris znoja i alkohola nikada nije prelazio polumjer duži od deset metara. Trbuh mu se nisko spustio, a onda se isprčio, kao što se to ponekad vidi u starih mršavih žena koje su mnogo rađale i u gotičkih Eva.

— Hajde i ti — pokaže mi glavom iza sebe stežući opasač.

Ja šutim i promatram njegovu vratarsku kapu na kojoj zlatnim slovima piše: »Hotel Ljubljana.« Mislim, kako iza toga generalskog zlata nešto stoji. Stoji hotel. I čovjeku se može činiti da je to neki sjajni, blistavi, zlatni hotel, a ne stjeničava »Ljubljana«. Ja nemam kape, i iza mene ne stoji ništa, ni iluzija, ni stjenice.

— Hajde i ti. Dobra je. Pijanija je od mene, a kurve su najbolje kad su pijane. . . kao i kolač u žmulu vina. Tamo je

297

u sobi šest. Došla je sa šjor Lukšićem. Taj zna što valja. Najprije ih izopija. Hajde, neće ni znati da si bio.

I odgega u vratarnicu. A ja stojim na odmorištu i ne znam što da učinim. Godinu dana nisam bio. . . A sada: besplatno. Prilika je i odviše zamamna da se o njoj bar ne razmisli. A razmišljanje vodi ravno na broj šest.

Soba je bila u neviđenu neredu. A usred toga nereda ona, kuštrava, izujedana, raskrečena i sasvim klonula; upra-vo vidiš kako joj svaki komadić mesa udvostručenom teži-nom pritišće postelju. Nikada nisam pomislio da umorno meso tako strašno teži.

Pogleda me više podočnjacima nego očima, a taj mi se pogled ne učini pijanim.

— Došao si i ti — reče nekako bljedokrvno, ravnodušno. Ja stojim kao uvošten i samo je gledam. Ona zadigne

kombinezon preko pupka i opet reče beskrvno: — Ulazi! Ne znam što mi bi, samaritanstvo neko, što li, te rekoh: — Neću. — Kad nećeš, pomozi mi da se obučem. Dok je oblačim, nastojim je što manje dodirivati, jer

koža joj bijaše vrela i mene vrelim činjaše potiskujući i samilost i ponos. I meso više nije bilo ni teško ni mlitavo, nego tvrdo i ružičasto, vječno žedno meso. Sad bih htio, sad bih. . . ali sad je sve prekasno.

— Ti jedini nisi gad. O, jesam gad, jesam gad. . . samo malo u zakašnjenju. — Učinio si mi dragost, i ja to neću zaboraviti. Napuštamo sobu. Aleksa izviri iz vratarnice i namigne

mi, saučesnički bezobrazno.

298

— Gadan je taj pijanac — reče ona, a onda tiho nadoda — Ako se ne stidiš, otprati me do kuće.

— Ako se ne stidim. . . Čega? — Mene. — O, malo, drago dijete. . . — a bila je starija od mene

polovicu moje starosti. Kako je velik taj osjećaj zaštitnički! Kao otac, kao bis-

kup, kao vladar. Stanovala je izvan grada, u splitskom polju. Išli smo

polagano boreći se s jugovinom, koja je udarala snagom kasne jeseni i valjala golemo grumenje tuge kroz niske crne oblake. Oduvijek me je boljela jugovina i oduvijek sabijala suze na dno utrobe. Trebalo bi se spasiti, trebalo bi nekoga voljeti, uzeti nečije ruke i plakati u nečije drage dlanove.

»Lijepa je, mislim, i zapešće joj je lijepo. Treba nekoga voljeti. Pa što ako je kurva! Pa što ako je Lukšić, ako je Aleks, ako su legije od pretorijanaca do danas. . . pa što, kad ona misli moje misli, kad i nju davi žeđ za komadićem srca, kad i njoj ova teška, zloguka, mučiteljska jugovina oduzima svaku nadu i sabija suze na dno utrobe!«

Uzeh je za ruku i osjetih da je njena ruka već davno pože-ljela moju ruku, njena toplina moju toplinu, njeno osamljeno i zgnječeno srce moje ojađeno i nikad uzmilovano.

Stiskamo ruke, stiskamo ih svom neizdovoljenom željom, šutimo i slušamo kako ljubav navire, teška, turobna, stidljiva. . . kroz jugovinu što zatvara sve izlaze.

Negdje u pustom splitskom polju jedan obijesni kovitlac vjetra zagali je do bokova. I ona, koja se čitavu mladost bestidno svlačila, rumena od stida brzo spusti haljinu.

Zastajemo. Gledamo se. Dugo. I primičemo se jedno drugome, kao u pijanom snu i ljubimo se, ljubimo kao da

299

bismo htjeli u jednom trenutku potrošiti svu ljubav. Osje-ćam kako joj se tijelo opušta, kako joj noge drhte, kako čitavom sobom želi što i ja: u travu, u mekanu, šutljivu, povjerljivu. . .

Ne! Ne smijem oskvrnuti ljubav. — Volim te. — I ja tebe. I možda nikada nećeš doznati koliko sam te

volio u ovoj zlotvorskoj jugovini. Naglo je ispustih iz zagrljaja i bez riječi se uputih prema

gradu, uspravljen što sam više mogao.

300

POSLJEDNJA VEČERA

Svi smo ovdje. Valjda posljednji put svi. I Siđi i Đorđi-na, Don Pedro Juanita i Tica, tuberkulozni, dobri Beloti i Vrsalović, veseli Špika i nasmijani Ružić, seljački ozbiljni Dadić, izbrijani i izglačani Nakić, odlikaši Davor i Kruno, popravkaši Raos i ostali. . . svi smo tu, trideset i šestorica iz najplemenitijeg i najveselijeg VIII A koji je ikada postojao.

— Gledaj Martinovića — gura me Ljubičić, rumen od smijeha. — Bar se večeras može smijati bez bojazni.

— On se smije — kažem i mislim na njegov trbušni smijeh, mislim na orgije smijeha što breče ispod ovog na smrt ozbiljnog voštanog lica.

Čitava je večera ispunjena smijehom i sjećanjima. Sje-ćanja, sjećanja. . . Zar već počinjemo živjeti od prošlosti? Zar već?!

— Ajme krumpira! — vikne odnekud Ružić, i svi se valjamo od smijeha.

— A mene dalo u finance. . . — Đorđina! — Arriba Don Pedro Juanita! — A njemu ni otraga ni oglasa!

301

I opet smijeh, uvijek smijeh. I osim uzvika i smijeha nema ništa. Osim uzvika i smijeha i večere na rubu zatvora. Gostionica se nalazi uza sam gradski zatvor. Veselimo se i pjevamo, a tamo iza zida. . . iza zida. . .

Jesmo li zaista Zreli? Ne može se biti zreo i smijati se ispod ovog zida. Ali

ako se lakrdijom otimamo našem unutrašnjem jadu? Ako tim smijehom samo pokušavamo bježati iz naših unutrašnjih zidova, iz vlastite mišolovke? Nije li ovaj zajednički smijeh samo očajnički pokušaj bijega iz čemerne, osamljene sutra-šnjice?

Jest. Sutra počinje život i prestaje divni VIII A. Raštrkat ćemo se na sve strane, i ovo čudesno jedinstvo već će se ujutro rasuti, da se više nikada ne sastavi. Zašto je to tako, rasipajuće? Zašto nema vječnih suputnika, nego samo bljes-ci kratkih susreta, tuga rastanka i dugi, sivi dani samoće?

Već sutra svaki će krenuti svojom osamljenom stazom u potrazi za velikim, sjajnim, istinskim životom i nikada neće samome sebi priznati, da je taj pravi, veliki i istinski život počeo umirati u ovoj maloj pljesnivoj krčmici s ove strane zatvorskog zida.

I to je to naše zrelo Danas i čarobno Sutra! Sutra. . . Suha, prašnjava cesta i tragovi umornih, natučenih sto-

pala na njoj. Netko će ti se pridružiti korak, dva i na prvom raskršću skrenuti; nekoga ćeš sresti na odmorištu, izmijeniti tri-četiri tuđe riječi, potom će svaki poći za svojom streli-com prokletstva; zaustavit ćeš nekoga da ti pripali cigaretu, pruži čašu vode, prespavat ćeš s nekim i izroditi neko tuđe dijete. . . Zar je to taj veliki život? Zar nigdje nema nikoga koji će vječno uza te koračati, biti ti i ti on, biti jedno. . . Zar svugdje samo slučajni putnici, namjernici, šetači i pro-

302

laznici, proštenjari i hodočasnici, putujući glumci i cirku-santi, od kojih svaki pod maskom zajedničkog smijeha nosi svoju neizlječivu pečal?

Dalo me u finance... Dalo nas u život, moj divni VIII A!

303

DA DOBIJE KOCKU ŠEĆERA PAS MORA STATI NA DVIJE NOGE, A ČOVJEK NA

ČETIRI

Treba zaboraviti ime toga čovjeka, zaboraviti naduto lice i nadmeno držanje, ono do odvratnosti izazovno njiha-nje širokih ramena, one sićušne sive oči koje bezobrazno pilje u te i kad su ti sklone, onaj gizdavi samodopadni hod, gizdelinski. Treba zaboraviti. . . A znam da nikada neću zaboraviti. I što se budem više upinjao da ga zaboravim, on će sve jasniji i dorađeniji živjeti u meni do kraja života, kao neuništivi svjedok jedne neizbrisive ljage, jednog kukavnog pada do dna poniženja. O da bar umre! Ali u istom trenutku spoznajem, da me ni njegova smrt ne može od njega oslo-boditi. On je moj svjedok pred mojim unutrašnjim sudom. I neka stoput umre, stoput oroni i ostari, zgrči se kao puž iščilen, izgubi se u ne znam kojem kutku svijeta, na raspravi će se uvijek pojavljivati mlad, bezobrazno nasmijan, uznji-hanih ramena i gizdava hoda gizdelinskog.

Dogodilo se dok sam zamjenjivao Aleksa — tih dana poslije mature počesto sam ga zamjenjivao u svim vratar-skim poslovima, pa i u svodničkim. Kad bi kakav hotelski

304

gost ili namjernik kakav ili čestiti suprug i otac splitski poželio kakvu stvarnu curu, ja bih skoknuo i zviždnuo Luci-ji, Tonki ili Franki, o kojima sam znao da su zgodne i pris-tojne djevojke, i one bi se odmah odazvale. Bile su to drage i ljudske kurve i htjele mi se na neki način odužiti, te su mi čas nudile novac, čas sebe. Ja sam otklanjao i jedno i drugo uvjeravajući ih da ne radim ništa što ne bi bilo u mojoj dužnosti i da za to lijepo jedem i stanujem u hotelu. One su se opet tvrdoglavile i govorile da umjesto njih mogu zvati bilo koju od stotina splitskih drolja. Ja sam odvraćao da je to istina i da bih mogao pozvati bilo koju, ali zovem samo njih baš zato, što su dobre i čestite djevojke i što nikada ne stvaraju gužvu u hotelu. Ponekad bih uzeo cigaretu, više da ih ne uvrijedim nego da se okoristim. . . Nikako ne mogu razumjeti što se to u meni događa. Čitavo sam mladenaštvo maštao o ženi — o poštenoj ili drolji, sasvim je svejedno — i sada kad mi se pruža prilika, neću. Iz nekih moralnih pobuda? Iz ponosa? Kakav vražji ponos i moralne pobude kad i opet maštam o suvišnih trideset dinara koje ću dati onoj prvoj iza ugla! Zar nije svejedno platio ih s trideset dinara ili uslugom?! A ipak se čini da nije. Ili se to ja, kao rođak gospodina gazde, i sâm gazde igram?

Ne da ih nisam želio! O želio sam ih, gadno sam ih želi-o. I Tonku s nabijenim stražnjicama, i Franku s kruškastim dojkama, i Luciju s očima što pokrivaju pola lica! Želio sam ih, ali, eto, u meni je bilo nešto jače od želje, nešto što nikako ne mogu dokučiti. Samo jednom, ali i to kao da je bilo izvan mene, kao neka nužnost što se sama nametnula, a kako je i moj udio u tome bio nužan, smatram kao da ga i nije bilo. Naime, Lucija je zaželjela vidjeti gdje spavam. Onda se jednostavno bacila leđimice preko moga kreveta, one joj proklete ciganske minđuše zazveckaše kao svatovski praporci, a oči joj se zamagliše od žudnje, i ja sam znao da

305

je to nešto drugo nego što je plaća za uslugu. Poslije se nismo usudili pogledati od stida, od čega li.

I tog vrućeg popodneva pod konac lipnja dok sam trešen groznicom i omotan u poklonjeni hubertus zamjenjivao Aleksa, dođe čovjek kojega ime neću nikada izustiti. Naslo-nio se na dovratnik vratarske lože, gleda me svojim vječno podrugljivim pogledom i vrti u ruci crne naočale neviđena oblika. Da ih nikada nisam vidio!

— Skokni — veli — po onu cigančicu s minđušama. Makar svi tako govore, ipak je u njegovu načinu bilo

nešto duboko uvredljivo i za nju i za me. Ne, neću mu je dovesti, neću mu dovesti Luciju. Dovest ću Franku. Najra-dije ne bih nijednu, ali znam da bi se gazda naljutio.

Uto se iza njega pojavi Nada, ona Zagrepčanka s broja Pet što je došla da na hotelskom krevetu zaradi bračnu pos-telju, i uz »Oprostite« uđe u ložu. Možda bi ona mogla i mene i Luciju spasiti od tog neizrecivog poniženja.

— Ne sviđaju ti se Zagrepčanke? — upitam ga i poka-žem mu očima Nadu.

On se vidno trgnu, kao čovjek koji stoji na novčarci a da je nije ni primijetio; neki mu navrnuto ljubezni smiješak razvuče uske podrugljive usne:

— O, gospođica je Zagrepčanka! Ne mogu vam izreći koliko sam sretan što ste baš vi prva Zagrepčanka koju ću »poznati« — reče dvosmisleno i namignu mi. . . Odoše kao stari znanci.

Malo zatim uđe Gigi zviždajući i plešući noseći nad gla-vom bocu »Maraschina«:

— Epem si poka, caro stupido! Ti voliti povero Gigi. . . ti piti con povero Gigi. . . ti biti dobro, caro stupido. . . Gigi dobar pazar, Gigi dobro prodati. Pet panki, epem si poka. . .

306

Dakle, Gigi mu je prodao te predivne očale protiv sunca, talijanske.

— Tebe sima, poverino... ti poka... Ti biti boliti. Piti, pa ne boliti. Bevi, bevi, caro stupido, porca miseria e porca vita!1

Prinio sam bocu ustima — da se ne uvrijedi — ali nisam pio. Mislio sam, mislio sam o onim divnim talijanskim očalima, koje sada možda sa noćnog ormarića, a možda iz džepića od sportske košulje ravnodušno promatraju što se događa između dvoje ljudi koji se nikad prije nisu sreli, a sada kao bludnici neki i tome slično. Ali ja nisam predoča-vao te ljude, nego te očale, luda, neviđena oblika.

Aleksa se vratio i pređašnju čašu zdušno zamijenio novom bocom, smijao se i grlio s Gigijem, a ja sam svejed-nako mislio o očalima neviđena oblika. Drhtao sam kao u zasjedi i opsjednut željom vjerovao u čudo koje će se dogo-diti čim škrine vratnica broja Pet. A kad škrinu, sletih niz stepenice da ga sačekam pred vratima hotela.

Šetkam po Eskulapovoj poljani ispod hrama tako zabo-ravljena, da ni najučeniji ne znaju kome pripada, Eskulapu ili Jupiteru, mislim kako sve ždere ljudski zaborav, pa i same bogove, kako će i mene prožderati i očale neviđena oblika, a kako su ipak čovjeku potrebni i očale i bogovi. Na tom ljetnom suncu dršćem ispod hubertusa. A Splićanima drago što dršćem, što me trese groznica u zimskom kaputu, što. . . eto, jedan novi ridikul ulazi u njihov nesiti smijeh. Meni još ništa ne dobacivaju, ali se među se gurkaju lakti-ma: »Asti boga, što smo ludi! Ljudi nose zimske kapute, a mi ko budale u košuljama kratkih rukava.« Potrebno im je uzvratiti samo jednu riječ, da ih više nikada ne skineš s vrata.

1 Pij, pij, draga budalo, svinja bijeda i svinja život!

307

Napokon iziđe on. Ja mu se pridružih i stadoh ga pratiti, raspitivati o Zagrepčanki i laskati ispočetka izdaleka i bojažljivo, a poslije sve nametljivije i bezobraznje pjevajući njegovoj ljepoti, otmjenosti i mudrosti, a usput bacati pogled na očale, koje ne stavlja na oči nego ih neprestance vrti u ruci kao bič konjanički poručnici.

— Lijepe su — rekoh — talijanska roba. Daj mi ih časak.

Lažu ono o crnim naočalima i svijetu. Meni se nikada taj svijet nije očitovao ljepšim i svjetlijim nego kroz te crne naočale.

— Ah, kakva je to blagodat za bolesna čovjeka! To bi mi dušu spasilo. Oči su mi slabe. Gubim ih, a ovaj zasljep-ljujući odsjaj kamenja. . . Vidiš, kako žmirim. . .

On samo šuti i smješka se. Uzima mi očale, vrti ih između palca i kažiprsta i širom otvorenih očiju gleda u bijele kamene ploče Peristila s kojih se dižu oblačići usijana zraka. Gleda ih, siguran da će iznijeti pobjedu i nad zasljep-ljujućim sveđenjem lipanjskog podnevnog sunca. A ja žmi-rim mnogo više nego što bih morao žmiriti, sve u ludoj nadi da ću ga ganuti.

— Meni baš ovo godi — reče kao što gutač plamena o vatri govori.

A ja opet udri u jadikovku. On se lagano zaustavi, stavi u usta kraj drške od očala i stade ga grickati

— Dobro — veli — kad su ti toliko potrebne, zaradi ih. — Što moram učiniti? — Sitnicu. Ne iziskuje nikakav napor. — Što? — Klekni. — Kako: klekni?!

308

— Lijepo. Bio si pop i znaš što znači kleknuti. . . No?. . . Hoćeš li?

A mene stid, ne klečanja, nego da me netko poznat ne vidi, jer usprkos žarkom podnevnom suncu sve su ulice pune svijeta i Peristil pun, a moj hubertus privlači pažnju sviju. Pogledah prema katedrali, prema osmerokutnom Dio-klecijanovu grobu, koji oskvrnuše da bi u nj postavili boga, kojega je on progonio, pogledah na hodnik što ga okružuje i na sarkofage što štite od zlih pogleda:

— Kleknut ću tamo gore. — Misliš li da će ti biti lakše, ako te nitko ne gleda?

Hajdemo! »Govori što hoćeš — mislim u sebi — samo se popni uz

te kamene stepenice!« I pope se. Oko crkve ni žive duše, a kameni sarkofazi do

pasa nas odvajaju od pogleda znatiželjnika, koji su dolje i podalje prolazili između sunca i zažarena kamenja.

Spustih se na koljeno i rekoh: — Sada daj! — Ne igrajmo se polovičnosti — reče prijateljski, a opet

kao netko tko snosi potpunu odgovornost za uspjeh nekog odgovornog pothvata — Ti si bar bio pop i znaš da je Bogu ugodna samo cjelovita bogoljubnost. Lijepo klekni na oba koljena. . . i sklopi ruke.

Učinih tako, a on s nekakvom svečanom sporošću stade prema mojim sklopljenim rukama spuštati očale.

Napokon! Potapša me po ramenu kao da me ovitežava i reče smiješeći se s nekom posebnom nasladom:

— Dobro si se sjetio da se ovdje sklonimo. Sramota zbog koristi pred mnogo očiju u tim se očima brzo zaborav-lja, dapače, veoma se lako i u zavist pretvara. Svaki bi od

309

njih ovako kleknuo, da dobije takve naočale, ili bi bar ti mislio da bi svaki kleknuo, i pljunuo bi na njihovo svjedo-čanstvo. Ali na ovog svjedoka svog bijednog poniženja ne možeš pljunuti, jer ovo je jedini svjedok za kojega si sigu-ran da ne bi kleknuo. Dobro je, što si me doveo baš ovdje, više nego dobro. . . — i ode vrteći glavom i njišući bokovi-ma kao kakva drolja.

Budala! I za to dati očale! Baš me briga. . . za njegov smijeh, njegovo njihanje i svjedočenje! Mora da mi divno pristaju. Gorim od želje da se pogledam u prvom izlogu. . . Baš krasno! Kao da ovom mom bolesnom, grozničavom licu daju još jedan veo tajanstvenosti i dopadljivosti. Dje-vojke će me sada drukčije pogledavati. Ima neki đavao u tim crnim očalima neviđena oblika, ima nešto. . .

I sve bi se dobro svršilo, da tri dana iza toga nisam na Pjaci sreo profesora Škaricu, onoga kojemu smo priredili štrajk da se poslije rasplačemo.

Videći kako se uza sav hubertus i žarko petrovsko sunce tresem od zime, priđe mi i upita što mi je. Rekoh da me malo trese vrućica, valjda od prehlade. Tako njemu kažem, a znam da nije prehlada i da neću umrijeti od sušice u žutu jesen i zeleno proljeće. Ovo je šesti dan kako me trese, i ništa tu trešnju ne može zaustaviti ni hubertus, ni Bayerovi aspirini što mi ih je poklonila Lavova sestra apotekarica. Nema te budale, koja ne bi i bez liječnika ustanovila upalu pluća. Dakle, još mi ostaju dva dana života. Popodne odla-zim kući da lijepo umrem pod orahom pod kojim mi je i djed umro, onaj čudni kopač zlata, kojega nije mogao slo-miti ni Stijenjak, a slomi ga mokra ledina medovačka. Ili ću umrijeti pod onim Kljajinim hrastom koji ne žiri i u čijoj se hladovini nitko ne odmara. Ali zašto umrijeti, zašto tako rano, prerano? Zašto se onda čovjek toliko mučio, toliko

310

latinskih i grčkih riječi izučio, toliko se straha napatio i očevih novaca natrošio? Rano, prerano, a da se ničega nisi ni okusio. . . pa se ni nanosio ovih jadnih očala, ovalnih, talijanskih. Skidam te očale, igram se njima, vrtim ih izme-đu palca i kažiprsta, kao što ih je i on vrtio, sve radim da ih profesor primijeti, da im se zadivi, da mi pozavidi.

Ali on ih i ne primjećuje. Kao i svi stari ljudi vidi samo sebe, svoju mudrost i svoje iskustvo nameće drugome. Jad-ni, glupi, stari ljudi. Kakve samo besmislice melju ta sme-žurana i već pomalo plavičasta usta! Njemu ne treba dim-njačar, on sam očisti štednjak. Ne treba mu ni limar, on sam popravi slavinu i obreže kožicu, da se cijevi ne tresu. Ne treba mu ni bravar, on sam i Yale bravu popravlja. On sam i drva cijepa, i ugljen prenosi, i parket struže, on sam. . . i tako gimnastikom održava svježinu tijela, a svježina tije-la. . . mens sana in corpore sano. . . 1 i ne treba se stidjeti rada, jer svi filozofi. . . a on predaje filozofiju. . . i ne treba se stidjeti ni rada ni neznanja, jer se samo nametnici i buda-le stide. . . I on zna, da ja mislim: melje stara budala, a da to njega ništa ne smeta, jer se to može i očekivati od jednog maturanta, koji je popio svu mudrost svijeta. Sokrat je tvr-dio da ništa ne zna, pa se ipak ne može reći da je umro u neznanju. Ali mladi ljudi su takvi, puni sebe i misle da sve znaju i uvijek više od svojih profesora, a ne misle da su i njihovi profesori bili maturanti i da su u deset, dvadeset i trideset godina rada i toj maturi još koje zrno znanja domet-nuli. . . Ili su pak odmah počeli zaboravljati i sve dublje tonuti u mrak neznanja. Ako tako mislimo, onda se nemamo čim ponositi, jer smo već danas i sami počeli propadati. . . A opet je dobro da vjerujemo u svoje znanje, jer samo jedna

1 Zdrav duh u zdravu tijelu

311

luda i zanosna vjera u se čini čovjeka da stvara velika djela i krči nove putove ovoj našoj civilizaciji. . .

— Dolazi rat, sinko moj. Apokaliptički su jahači ujahali i u Francusku, ujahat će i u ovu zemlju. Možda će se i na ovom trgu prolijevati ljudska krv, možda i moja, možda i tvoja. . .

Ne mogu više stajati na nogama, a on govori, govori. . . Kako mu nije vruće na tom božjem suncu! Rat je, veli, najneljudskiji izum čovjeka, a opet najljudskiji, jer ljudi od početka ratuju i ratovat će dok se ne istrijebe. . . i nenaučno je odvajati ratnu hrabrost od kukavičluka kad se oboje rađa iz straha i podržava strahom, mržnjom i sljepilom. Razboriti ostaju postrance i nastoje sačuvati komadić ljudskog dosto-janstva nad arenom toplom od krvi. Ali ni ovi ne mogu sačuvati dostojanstvo, jer da se ostane postrance, mora se platiti ili novcem ili moljakanjem, a oboje ponizuje. Uopće, u životu je tako, sve se plaća na ovaj ili onaj način, i što se čovjek više penje uz društvene ljestve, sve to sramotnije plaća: netko laskom i udvornošću, netko izdajstvom, netko vlastitom ženom. . . U svemu tome najsmješnije je to, što se uvijek plaća onima koji su prije tebe platili i još uvijek pla-ćaju onima što su se iznad njih popeli.

— Tako je to, moj sinko! Dostojanstvo ostaje samo onima koji nikome nisu potrebni i od kojih ga nitko ne želi kupiti. Život je. . . Da! Izmorih te, sinko. Znam da ćeš sve ovo zaboraviti, ali možda ćeš upamtiti jednu uzrečicu koju sam sâm u dokonici skovao i čini mi se duhovitom: Da dobije kocku šećera pas mora stati na dvije noge, a čovjek na četiri.

— Izvrsno! — rekoh i odmah se ugrizoh za usnu. Vidjeh se na koljenima. . . kao pas. . . kao pas. . . za očale i nisam

312

imao snage da ih zgazim. A da ih i zgazim, zar bi nestala slika pred sarkofagom?!

Teturam prema »Ljubljani« dok mi u mrtvoj ruci mrtvo vise očale neviđena oblika, ovalne, talijanske. A onda mi ih najednom netko istrgne iz ruke. Okrenem se. Bio je on, ulickan, nasmijan, gospodarski:

— Nosaš ih kao da su zaista tvoje! Budalo božja, kad bi se klečanjem tako zarađivalo, nikada nitko ne bi stao na tabane!

I ode njišući se čitavim tijelom, kao kakav mladi jogu-nasti bog, što puca od zdravlja, snage i ljepote. A ja skvrčen u tuđem kaputu, trešen groznicom i mišlju na preksutrašnju smrt, nemam snage ni da pljunem za njim.

Da dobije kocku šećera. . . dobro je umrijeti!

313

DIVAN JE KIĆENI SRIJEM I ČIKA PAJO U NJEM

Valjda i nije bila upala pluća kad nisam umro kako sam predvidio. Taštu bi čovjeku bilo žao što nije umro, što mu se proročanstvo nije ispunilo. Meni nije. I po tome sam spoznao da nisam tašt pred sobom. A nisam ni pred općin-skim činovnikom.

— Jesi li pismen? — pita gospodin činovnik ne udosto-javši se ni da me pogleda.

Drugi bi se odmah naduo: »Pismen?! Znaš li ti, dragovi-ću, da pred tobom stoji maturant klasične gimnazije i bes-mrtni pjesnik k tome!« Ja ništa. Dapače, trudim se da što tvrđe i seljačkije govorim:

— Pa, da 'prostite, znam ispisati ime i bezime i novins-tvo pročitati.

On kimnu glavom i upisa: pismen. Onda upisa i kosu i oči, i nos i usta, a »osobenih«, veli, znakova nema.

— Kakvo ti je zanimanje? — Dobro — kažem ja — argatujem, ovako na kućama.

Upiši, velju, argat.

314

A on, učena glavica, upisuje: zidarski radnik i crnu mi radničku knjižicu pruža.

Uspjelo je, dakle. Sada imam radničku knjižicu, dakle, pedeset posto popusta na željeznici, svojih sto i pedeset i očevih sto dinara. Mogu smjesta krenuti na veliko samos-talno maturalno putovanje.

A bilo je to putovanje! Istina, tandrkavo i dugoročno, ali tako veselo da se veselijim ne da ni zamisliti. Veselim ga nisam učinio ja, a, bogami, ni ovi radnici, sirotinja bosanska i hercegovačka, turska i kaurska, nego jedna divna, sitna, tankostruka plavuša-milopojka, koja se ni časak nije mogla smiriti. To skakuće, to poigrava po čitavom vagonu uskot-račnice. Oči joj neprestance sijevaju, lepršaju rasute kose i treskaju se vražje grudi pod vraški draškavom ljetnom haljinom.

Još vlak nije ni krenuo s mostarske stanice, a ona već osvojila čitav vagon, muško i žensko, svu krv i sva srca u meni. Jednu ruku podigla u zrak i njom treska kao da def drži, a drugom zadigla okrajak ljetne haljinica, pa čardaš nabija i raspaljuje neku nikad nečuvenu, a tako uzbudljivu pjesmu, da poludiš, da zagrizeš, da siluješ:

»Cijele dane gledao bih oči te, cijele dane ljubio bih usne te. Dat ću sve, dat ću sve za te oči čarobne, za te usne rumene.«

A mi svi: »Ijuju. . . « A ona prokletnica preko nas trojice, preko naših koljena baci se leđimice kao preko postelje.

— Momci, ja nemam mjesta. . . Može li ovako? — Može, jastrebice — reče momak do mene — makar

nam se koljena i sve drugo odrvenilo.

315

— Samo pristojno, momci. Ja sam udana žena i upravo idem u Sombor da se razvedem. Tamo se to može, jedino se to tamo može.

A onda opet skoči s nas, zaplesa i zapjeva:

»Bjagaj, bjagaj, bjagaj, bjagu, dala sam ljubav na drum!«

Pa opet leže preko naših koljena. Mene zapade glava, momka do mene križa, a onoga posljednjeg, onog šutljivca što samo striže očima, njega sve do koljena i niže. Ja joj sve nešto gugutavo šapućem, onaj srednji nasrće, a posljednji skrstio ruke na prsima i šuti kao da je uopće nema, kao da njen najbolji dio baš na njemu ne počiva.

Stadoše me nečiste misli opsijedati. Trebalo bi iskoristiti priliku, dogovoriti se nekako, pa na nekoj staničici ili drugi vlak pričekati, na travi, na livadi, uz potočić. I govorim joj tako i u tom smislu. . . Bosna. . . sevdalinke. . . trava je tako meka. . . ona pleše na mjesečini. . . pretakati moje stihove u kose, kao krv u krv, suzu u suzu. . . vlakova ima, dolaze i odlaze. . . susreti se ne zaboravljaju. . . trava. . . meka trava i mjesečina.

— Ne glupari, mali. Sutra moram biti u Somboru. A kad se spustio mrak u neosvijetljen vagon, napasti se

udvostručiše, jer noć je njihovo dvorište i rojište, a toplo žensko tijelo u krilu, makar i s glavom. I što je noć postaja-la dublja, njeno tijelo postajaše toplije, njen dah vlažniji, a moje usne bliže njenim. Makar je mračno kao u rogu i makar hrkanje dopire sa svih strana, makar se moja dva suputnika i sunošca pričinjaju da spavaju ili bar da ih san obhrvava, ipak se ne usuđujem da je poljubim. Tek kad se njene ruke oviše oko moga vrata, spustih se k otvorenim

316

ustima. I tako se ljubismo u dugu noć, i grudi se ne otimahu rukama. Najednom ona počne dahtati i uvijati se čitavim tijelom kao pospana tigrica. U bljesku šibice, koja je kres-nula negdje u dnu vagona, ugledah lice onog trećeg što se ponašao kao da je uopće nema i držao skrštene ruke na prsima. Ne, te ruke nisu više bile skrštene. Od njih je dahta-la. A ja se nisam usudio primaći usne usnama! Bože, hoću li ikada postati muškarac!

Zanos jedne noći nestade u osvit dana, koji je i s obijes-nice svukao veselost i jučer nasmijano lice učinio blijedim, podbuhlim i starim. »Dala sam ljubav na drum« nije li to ipak bila njena pjesma, možda i ne pjesma veselja. . . I to lomljenje braka u Somboru, nije li to ipak lomljenje jedne ljubavi, jednog života, nije li to dizanje brklje na putu u sivu, bezizlaznu osamljenost?

Izišao sam na platformu i ostao na njoj do posljednje stanice. Ne želim je vidjeti. Znam da mi ništa nije učinila, ali svejedno je ne želim vidjeti. . . Pa ipak kad sam je vidio kako sama — oba su se momka nekud razbježala — kako sama vuče dva kovčega i kako je ti kovčezi savijaju, priđem joj i bez riječi uzmem te kovčege i prenesem ih do njena vlaka.

— Kako si zlatan. . . A na koji vlak ti presjedaš? — Ja putujem u Srijem, u Golubince. — Tako. U Srijem? Srijemci znaju što je ljubav. I Sri-

jemice. Ne opraštaj nijednoj, nijednoj. . . — dovikne mi dok je njen vlak odlazio.

Uto i moj vlak. To je, dakle, Srijem u kojemu sunce ne izlazi iza gora

niti za gore zalazi. Beskrajna ravnica posuta lelujavim zla-tom dozrela klasja. . . Nigdje kamena i što je najgore, čovjek ne osjeća da bi ga moralo biti. Sjećam se očevih priča iz

317

djetinjstva i toga kako nisam mogao predočiti zemlju bez kamena i selo bez brda i planine. A sada se ta sela sasvim lijepo smirila u žitnim poljima, tek zvonici strše kao puto-kazi. I to jedino brdašce, ta Fruška gora na sjeveru, samo uznemiriva ovaj duboki i svečani spokoj ravnice. Svu tu ravnicu s ruksakom na leđima propješačio je moj otac, i Keko, i Gale, i Tugor, i Toma, i Garan, i Matuka, i. . . i stotine imotskih torbara neki varajući, neki stičući prijatelje, a neki i jedno i drugo. Moj otac samo jedno. U svim selima su ga zvali »čika Pera«, čika, a imao je trideset i dvije godi-ne kad se posljednji put vratio s pokućarenja na koje više nikada neće otići. Čika. . .

To je, dakle, Ruma. Tu je Viculin, ne više pop, nego porezni činovnik. Razveo se od tetke Ivanke i priženio se nekoj babi Gluvoj, koja ima palaču i imanje. Tetka Ivanka samuje. Svakako ću ih posjetiti.

To su, dakle, Golubinci. Tu je tetka Evica i tetka Julka, one dvije divne žene, koje sam toliko zavolio kad su došle ocu u posjet, da sam mislio umrijeti od tuge kad su odlazile.

— Ivane, Ivane, koliki si izrastao! — divi se okrupna tetka Evica.

— Ivane, Ivane, Ivane. . . a, vidi Ivana! Isti Petar — divi se čika Pajo; odmah sam ga prepoznao po opisu. Usukao brk, zabacio šešir, zavrnuo nogavice i u koritu noge nama-če. Sitne mu oči bećarski igraju, i ja odmah vidim da je to veseljak neki kao i did Buja. Sve onako sjedeći grli me i ljubi, uživa. . . valjda zbog toga što nema djece, a želio ih je imati. Raspitiva se o ocu, o svom najvećem prijatelju s kojim je toliko dugih zimskih večeri prosjedio pijuckajući natenane.

— Pusti momka, sigurno je ogladnio — upliće se tetka Evica.

318

— Jesu li i u vas žene gladnuše? — namigiva mi čika Pajo — U nas bi oglodale i koljenicu svete Petke. Sjedni do mene i uzmi malo muške hrane od koje se čika Pajo nikad ne odvaja. — I doturi mi pljosku.

— Dudara — veli — Jesi li ikad pio dudaru? Mi ti ovdje iz svakoga vraga možemo izmusti rakiju. Iz kukuruza, iz krumpira, iz žita, iz svega. Meni je dosta litrica na dan. Pomalo pijuckaš i ubijaš vrijeme, a vrijeme ubija tebe, i tako se uzajamno ubijamo kao u Galiciji. Tvoj je oča bio na Piavi. Tamo je bar bilo toplo. Ali u Galiciji. . . Brdo, pa snijeg, pa zima. . . a vjetar laje ko da si pokupio sve kerove iz svih šorova, pa ih zbio u moju avliju. . .

I raspričao se čika Pajo o Galiciji, o topovima i smrznu-tim stražnjicama, o komandiru kojega je raznijela granata i svega ga poškropila vlastitim govnima, o zlom naredniku — uvijek ima zlih narednika — kojega je smrt zakačila s leđa. . . čini se da je rat jedino uzbudljivo u ljudskom životu, jedino što se doživljava, proživljava i pamti. Dvadeset i dvije godine prođoše od toga rata, a u njemu samo on živi. Gdje su sve radosti posijane po Golubincima, gdje večeri prosjeđene s mojim ocem, gdje seoske šale i podvale, gdje ljubavne pustolovine, gdje toliko toga što se događa na svakoj stopi zemlje pod suncem? Nigdje. Žive samo godine ratnih uzbuđenja. Ako je tako, onda je rat prva ljudska pot-reba, onda je stari magarac Heraklit bio u pravu.

Poslije večere — kako su obilne te srijemske seljačke večere, kao da su svatovi — reče čika Pajo:

— Ti si Dalmatinac, a Dalmatinci su pokretni ljudi. Ako ne bude rata, dogodine ćemo na velike pute. Hoću da se nagledam ovog božjeg svijeta prije nego umrem.

— Opet ćeš izvaliti neku glupost — dobaci mu tetka Evica. Sve li su žene iste, uvijek su im glupi muški zanosi.

319

— Ne slušaj ti nju. Jesi li vidio moga riđana? Jesi. Dob-ro konjče. Jesi li vidio šarena kolica? Dobra

kolica. U njih ćemo sabiti slanine, šunke, kobasica i burence dudare, i »Tjeraj, kume, riđu, da nas ne obiđu.« Pa lijepo kroz Bosnu, kroz Dalmaciju, kroz Liku do bijeloga Zagreba, da pogledam kasarnu u kojoj sam služio. Bilo je to. . . — i opet zaplovi vojništvom i ratom dok mi glava ne klonu na stol, od sna, od umora.

Liježem. Kroz susanicu odnekud do mene dopire pjesma:

»Divan je kićeni Srijem i čika Pajo u njem. . . «

Pjeva li to on ili ja? Svejedno. Divan je. . . ima nešto što na prvi pogled osvaja, ono nešto nebrižno kao i u dida Buje, one vesele očice. . . riđan. . . šarena kolica. . . putovati da se nauživaš zemlje. . . ono nešto što ne nosi zlu krv a moglo bi je nositi. . . U ovoj je postelji spavao i moj otac i mislio na me, kao što ja sada na nj mislim. . . dobro je imati oca. . .

Sutradan dok s tetkom Evicom prolazim ovim širokim šorom — zvanim ne znam zašto Prkos — s kojega nepres-tano suklja prašina kao dim iz zapaljene mokre slame, ovim šorom dudova o koje ja vežem svilenu bubu, a čika Pajo dudovaču, negdje iz daljine dopire do mene prigušena zvonkost glasa moje matere:

»Ako sam sebi ne pomogneš, nitko ti neće pomoći. A sad je prilika, sinko. Pajo i Evica vole tvoga ćaću, a vole ga svi u Golubincima, i kršćani i ’rišćani. A o tebi misle: dobra mladica od dobra panja. Pajo i Evica nemaju djece. Ali imaju dvije nećakinje, jedna je još dijete. Ti zagledaj stariju, imenom Ružicu. Mlađa je od tebe i ljepotica je kažu, nema sramote. Otac joj je ugledan majstor potkivač, ima palaču i

320

svega blaga božjega u njoj. I deset jutara zemlje, a i Pajinih će deset njima pripasti. A to ti je veliko bogatstvo, ako se njim zna upraviti. I Viculin je ostavio Ivanku i uzeo neku babu Gluvu, koja nije imala mnogo više. Drži, sine, sreću dok ti se smije, pa nek Matkovići i svi dušmani pocrkaju od jada. . . «

Nikada nije naučila ni čitati ni pisati, a cijeli život raču-na i u računima je ni vrag ne bi prevario. Miraz! Dota! Dotaricu, sine, mirazušu, zašto si škole izučio! A ne zna jadnica da sve zlato ovoga svijeta ne vrijedi pregršt ljubavi!

Ružica je zaista bila ljepotica. Ona dva okrugla crna oka što gore i kad spavaju, ono rumeno ljepuškasto lice uokvi-reno vranom kosom, one ruke, dugačke, dugačke i tako zaobljene da kosti i ne naslućuješ. Vitka, ali ne tako mršava da bi joj kost igdje sjenu bacala, kako kaže Prijatelj.

Iz pete sam zaljubljen. Ali što koristi ljubav kad je ne smiješ oživotvoriti, pa čak ni očitovati. Lako je mojoj mate-ri. Ona ima svoj seljački moral: zgrabi što je korisno, i baš te briga!

A ja ne mogu reći: »Eto, ljudi, kad ste me tako lijepo ugostili, nahranili i napojili, sad me i s djevojkom oženite i naspavajte, pa gotova stvar! Istina, ja sam gologuz matu-rant, ali kanim studirati pravo. Vi me lijepo hranite i izstu-dirajte, a ja ću vam unučiće graditi. Oni će, igračkice male, samo trčkarati, skvičati i balegati, dosadu vam razbijati i život nečim strašno velikim ispunjati. . . A vi im već odrana otvarajte oči i s istinom na sunce: »Vaš je otac muška kurva!«

E, nećeš! Da je ljubim ne znam koliko, ne mogu je lju-biti više nego svoju oholost.

Kad se odjednom presiječe, ne boli, a ljudi opet postaju ljudi, dobri znanci i dobri prijatelji, pa ubrzo nađu stotine drugih radosti, ludovanja i smijeha.

321

Jutrom bih s čika Pajom odlazio u polje, u ravnicu koja nigdje ne svršava. On bi pripovijedao o konjima, o kerovi-ma, kasarnama zagrebačkim i Galiciji, o mom ocu i dese-cima Imoćana koji neprestano kruže ovim krajem, a onda bi sjeo na stog povezanih nakladi, koje ovdje snopljem naziva-ju, izvadio pljosku dudovače, pa nutka malo mene, malo sebe. Otpio bi par gutljaja i zagledao se preko pokošene pšenice i dalekih kukuruza — visokih kao mladi hrastić — prema jugozapadu, prema Savi i Bosni. . .

— Vele, Ivane, čika Pajo pije. Pije. . . Pogledaj malo oko sebe. Lijepo, polagano, imamo vremena. Gledaj, gledaj. . . A sad kad si se nagledao, uđi mi u oko i reci što si vidio?

— Pa. . . ništa. — Eto tako! Glediš, glediš i glediš, pa. . . ništa. Polje i

nebo, nebo i polje, i oboje pusto. . . Tamnica je to, moj Iva-ne, i gore od tamnice. Robijaš vidi pod i strop, ali vidi i zidove. Ovdje nema zidova; samo pod i strop. . . Onda vele: Pajo pije! A tko čestit može zamjeriti robijašu što tugu raz-goni čašicom vruće vode, da dočara malo života! Tako i ja sjednem nasred te pustoši — gdjegod sjedneš, nasred si sjeo — pijem i dočaravam. . . Padne onako kao maglica, a iz te maglice izroni kao brdašce neko, lijepo zaobljeno brdašce. Onda iza njega brdo, šumovito i hladovito, sve neka svježi-na iz njega izbija. . . A na kraju se ukaže planina. Modra. Modra, moj Ivane, modra, sama modrina. A niz nju rijeka, bijela kao mlijeko, pa sve huči i buči, sve se nešto ljuti i pada u tako golemim slapovima, tako golemim da ih ne možeš ni zamisliti. A ja osjećam kako kapljice s toga vodo-pada prskaju sve do mene i po meni, kako me rashlađuju. . . Tako čovjek časak pobjegne iz tamnice. Dogodine ćemo upregnuti riđana u kolica, pa haj. . . kroz Bosnu, kroz Dal-maciju, kroz Liku. I sve po kamenju. Zamisli, za čitava

322

putovanja nećemo se ni sjetiti da postoje klompe. Znaš li što su klompe?

— Znam, to su oni drveni nazuvci. . . — Ne! To su negve koje nas prikivaju o ovu našu tam-

nicu blata i prašine. Pij, Ivane, robijašima nema zamjerke. Silan je! Što sve ne izmišlja, da bi mogao piti! Popodne bih odlazio Ružici i s njom veseloj mlađariji

golubinačkoj koja u klompama nije vidjela negve, niti tam-nicu u talasanju dozrela žita.

Makar sam u zametku ubio svoju ljubav, ipak me sama blizina nesuđene i njena naklonost ispunjava blaženstvom.

A blaženstvom me ispunio i Zdravkov bicikl. — Kad sam već tu — velim — želio bih i Beograd vid-

jeti. Ako bi mi htio posuditi na dan. . . — I ti misliš za dan u Beograd i natrag?! To ti je sa

švrljanjem preko sto kilometara. — Neka je i dvjesta! — kad se zaintačim, zaintačim se. — E, dobro. Ako za dan odeš i dođeš, izopijat ću kruš-

kovcem čitavo društvo! I održao je obećanje. Beograd me razočarao. Nema ni Pjace, ni Rive, ni Geta,

ni kuća zbijenih tako da zatvaraju uske ulice i tržiće, kuća povezanih sa svim drugim kućama u jednu jedinstvenu i nerazdvojivu cjelinu. Istina, ovdje ima kućerina i kućerina, ali sve je to nekako odvojeno, rasječeno, raštrkano. . . I onda to nisu ulice, nego, kako oni kažu, nekakvi džombasti dru-movi, koji nisu popločani, nego pokamenjeni kao u Medovu Docu. Pa onda jedan dio grada odvojen od drugoga čitavim šumama i ledinama, tako da djeluje kao mnoštvo komšiluka, a komšiluci su seoska stvar, pa makar u svakom bile Proku-rative! Ako je i Zagreb ovakav — kažu da je sličan — onda

323

dovraga. . . I što tu pripovijedaju o gradovima kad na svijetu ima samo jedan grad! Sav nekako nujno radostan pjevam čitavim putem u povratku:

»Obaša sam pola svita, ma mi nima do mog Splita. . . «

Golubinačka studentarija sav moj zanos okrsti glupim lokal-patriotizmom. Mislio sam svoje i nisam se htio svađati.

Stoga sam se posvađao s Viculinom kad sam pri povrat-ku kući svratio u Rumu da ga posjetim. Nekako mi je drag ostao iz djetinjstva, i pošao sam k njemu kao riznici svojih prvih i najveselijih uspomena. A on ostario, dremljiv i debeo, zavalio se u duboki i mekani naslonjač u golemom salonu u još golemijoj kućetini babe Gluve. Taj se čovjek raspopio zbog mladih bedara tetke Ivanke, a sad se razbed-rio da se opalači. O, ne! Moj put neće biti takav, pa makar čitav život bio »fakin i gradski lopov«!

Vidim da ni on ne nalazi nikakvu radost u tom našem susretu. Čak i ne spominje one godine zbog kojih sam nje-mu navratio. On, tobože, živi sada za sada i gleda nas sada-šnje, i polagano otvara žuč. Od sve srpske mlađarije golubi-načke nitko me nije bocnuo ni zbog Mačeka ni zbog hrvats-tva. A on se morao naći.

— Kao da i sam nisi Hrvat — spočitavam mu. Ne, on nije Hrvat, makar su mu svi djedovi i babe bili

Hrvati. On je davno raskrstio s popovlukom i katoličkim lopovlukom i prigrlio pravoslavlje, a s pravom vjerom i pravu naciju.

— Kao ateist, koju bih naciju ja morao prihvatiti? — To je tvoja stvar. Prihvati bilo što i čim prije, jer je

čovjek čovjeku vuk, a o Hrvatima da se i ne govori.

324

A onda da me još više ozlojedi zove dvije kćerke, moje rodice:

— Što ste vi, Srpkinjice moje? — Srpkinjice, tata — odgovaraju djeca u jednom glasu. — Ako ste vi Srpkinjice, a on vaš rođak, što je onda on? — Sprkinjica, tata. A to me nasmija i smijeh sapra sva uzbuđenja. I tetka Ivanka nije više Hrvatica, ali ni Srpkinja. Ona je

Jugoslavenka, dušom i srcem prirasla uz kralja, jer bolje je biti uz kralja nego uz prosjaka. Osim toga nigdje na svijetu nema takve kavane kao što je »Ruski car«, a ona kad god dođe u Beograd ide samo u tu kavanu. Ima prostrano četve-rokutno dvorište zatvoreno prizemnicama koje iznajmljuje i od toga živi. Tako je vesela, tako draga i milokrvna.

— U čemu si to došao? — pita gledajući moje raspadnu-te sandale. — Zar nisi mogao ponijeti cipele?

— Kao da cipele na drači rastu! — O, nevoljo moja! — i kupi mi cipele.

325

ZAUŠNICA ZA MATURU

Uđu tako neke slike u čovjeka, opsjednu ga, začaraju, i ma o čemu mislio, one uvijek nađu neki lopovski put da se u tu misao prokrijumčare, da je rascijepe i da joj se namet-nu. Dok stojim ovdje na lovrećkom groblju i promatram kako sunce pjesnički tone za metalnomodru surovost dale-kog Mosora i stotine blistavih boja rasipnički rasijava po kamenjaru, dok se, velim, u te lirske zamke hvatam i pjes-ničkim uznesenjima odajem, eto ti čika Paje. Zaoblio obra-ze, usukao brk, zabacio šešir na potiljak, pa gucka iz pljoske i preko crne upravo uzorane zemlje gleda nekud u daljinu i preko te sumorne jednolične izbražđenosti dočarava istu ovakvu planinu, isto ovakvo rasipanje boja po isto ovakvu kamenju, kao da se i on nekom pjesničkom nasladom sladi i može sladiti. Uz čika Paju javlja se čitav čopor sitih i nas-mijanih lica golubinačkih, Ružica i Olgica, Zdravko i Gaja, odbojkaši i nogometaši. . . i događa se da zaboravljam svu ljepotu kamenja i dočaravam beskrajnu izbražđenu ravnicu, crnu ravnicu srijemske jeseni, i tako iz stvarne u predočenu pjesničku sliku ulijećem.

326

Ali čovjek ne može biti sam ni na lovrećkom groblju. Uvijek se nađe neki Marko, makar i ne studirao pravo dru-gu godinu.

— Ja polomih noge za tobom — još me i optuživa — a ti tu, kao nešto sanjariš, gospodine kolega.

To »gospodine kolega« nije neka osrednja duhovitost, nego na dugi rok pažljivo odmjerena lukavština. Neka se, veli, seljaci zarana naviknu na te dvije čarobne riječi koje neprestano slušaju po sudovima u razgovoru između bogova pravde, pa kad sutra uđemo u sudnicu kao odvjetnici i sudac nas oslovi s »gospodine kolega«, činit će im se da nas godi-nama tako oslovljavaju. Tako ćemo u njihovim očima već na prvoj parnici biti stari i iskusni odvjetnici. A tko svoju stvar neće radije povjeriti liji olinjala, nego onoj kitnjasta repa?!

— Donio sam ti, gospodine kolega, Lanovića »Uvod u pravne nauke«. Sve što je potcrtano moraš naučiti napamet, a ostalo svojim riječima.

Listam knjigu, listam, a ono više od dvije trećine potcr-tano crnim, crvenim i plavim olovkama.

— Sve što je potcrtano?! — i mislim na svoje jalovo pamćenje.

— Sve, gospodine kolega! Čovjek advokat mora sve znati napamet! Pop koji za svaki navod otvara Bibliju, brzo gubi povjerenje vjernika. Did Klepuzina je sa stotinjak rečenica napamet naučenih mnoge župnike zaskočio i, da se tako izrazim, razugledio pred selom. Svaka pismena budala zna otvoriti knjigu i pročitati, ali iz mozga ti meni pročitaj, sokole! Evo, gledaj mene. Prati, gospodine kolega! »U taj-nim je dubinama ljudske prirode od iskona usađena neutaži-va želja za saznanjem i spoznajom istine i neumorno nasto-janje oko održanja života i poboljšanja životnih uslova. Prvi

327

je Adam stradao zbog preuzetne svoje izvjedljivosti, a i posljednji će, možda, izdahnuti na zaleđenim grudima maj-čice Zemlje sa neriješenim pitanjima nebrojenih pokoljenja svojih prethodnika u ukočenoj zjenici: odakle dolazimo? zašto smo ovdje? i kamo idemo?. . .« Hoćeš li još? Prati malo dalje! »I mahnitom se upravo mora da nazove preuze-tnost neumornog istraživača, koji kao da misli da će sa pet sitnih svojih čulnih ticala uspjeti da obujmi čitavu vasionu, koji kao da se nada da će u mikroskopskim ćelijama svoga do smiješnosti sićušnog mozga moći da smjesti beskrajnu panoramu svega zbivanja i bitisanja. . . « Želiš li još, gospo-dine kolega? Otvorit ću — veli — ovako nasumce. »Dedu-cirati pak znači iz općenito važećih načela, iz opće priznatih istina izvoditi druge, većinom specijalne zaključke, redovno podrobnije tvrdnje.« Ili, evo, potkraj knjige. Prati! »Za poli-cijsku je državu značajno da su u njoj samo sudovi dužni da se drže zakona, dočim je uprava ovlašćena da radi sve što nađe cijelishodnim«. Mnogo mi dače, ali neka dače! »Pra-vosuđe je provedba prava, a uprava slobodna, pravom neve-zana . . . «

— Hej, preskočio si jednu rečenicu! — Bravo! Vidiš, gospodine kolega, odmah ocjena niže. . .

Evo ti knjiga, daj pedeset dinara, i gotovi smo. Morao bih ti zaračunati trostruko zbog ovog potcrtavanja, ali. . . naši smo.

A ja listam knjižurinu, listam i uzdišem: — Pa tu ima bar trista potcrtanih stranica. . . — To je sitnica, gospodine kolega. A kad ti dođe rim-

sko, pa krivično, pa građansko, pa pomorsko, pa ovaj pos-tupak, pa onaj postupak. . . Gospodine kolega, da završiš sveti pravni fakultet, moraš bar deset tisuća stranica napa-met naučiti. Nije ti to spišana gimnazija da ispite smicali-cama polažeš. Čuo sam kako si na popravni iz latinskoga

328

umjesto prijevoda Senčeve Vježbenice donio bilježnicu u koju si neki svoj roman ispisao.

— Jest, o Martinovića ljubavi, »Dvije duše«. . . — A da je slučajno profesor Kovačić otvorio tu bilježnicu? Profesor Kovačić. . . s onim razvučenim smijehom pri-

kovanim o zube, kao neki strastveni lovac neznalicâ, lovi i lovi, i ne može zaspati ako ne ulovi. . . Danas mi se drukči-jim pričinja. I na popravnomu je imao razvučeni smijeh prikovan o zube, ali od tolikih nijednoga nije srušio. Strašio nas je, ne da obori, nego da nas bar nešto nauči. Da je i otvorio podmetnutu bilježnicu, ništa se ne bi dogodilo.

— Ja bih se začudio — velim Marku — više nego on i zaprepašteno bih uzviknuo: »Kako mi se moglo dogoditi da zamijenim bilježnice!?«

— Gospodine kolega, na pravu ne pali: kako mi se moglo dogoditi! Tamo se, gospodine kolega, ništa ne bilježi u bilježnicu, nego u mozak, čitavu biblioteku napamet, pa makar na jedan potez pera zakonodavčeva postala makula-turom. Ovo ti je Kirchmannov paradoks. Napamet! A pogo-tovo vi izvanredni, koji ćete vidjeti Zagreb i sveučilište tek na prvom ispitu. I ne ufaj se u siromaštvo. Ono je na sveu-čilištu otežavajuća okolnost, gospodine kolega, otežavajuća okolnost — što smo se više približavali selu, govorio je sve glasnije s namjerom da ga čuju i oni na cesti i oni u Olujića krčmi.

— Tako, gospodine kolega, treba deset tisuća — a da bude što uvjerljivije nadoda — trista i devetnaest stranica naizust, da čovjek izuči za advokata. Nije to šegrtovati u Kalinića! A ovi misle — teatralno raširi ruke pokazujući na Lovrećane zabavljene razgovorima i igrom na buće — da advokati samo nabijaju guzice. A oni ih toliko oderu, da ih

329

čitav život krpaju i ne mogu ih zakrpiti. Sretno, gospodine kolega!

I ode prema zapadu. Seljaci pogledaše za njim, pa namig-nuše jedan drugome. I od svih tih galantara lovrećkih nitko osim mene ne vjeruje u tih strašnih deset tisuća stranica. . . Pogrušen pođoh prema istoku, prema Marinkičinoj gostionici.

Ne čujem potmulo bubnjanje mlina. Otac je prestao raditi i sada sjedi u sobici što s kuhinjom stvara jedinstven prostor, sjedi za dugim hrastovim stolom i večera tripice s krumpirima. Volim tripice s krumpirima, tetka ih Kata izvr-sno pravi. Ona je ozbiljna kao i moj otac, sušta suprotnost tetku Marinkici, koji od svega stvara lakrdiju i uvijek neg-dje pronađe ponekog osobenjaka, skitnicu i boema i drži ga u kući mjesecima sve dok ovoga skitnja ne odnese otkud ga je i donijela. Bio je tu neki Čeh, Slovenac, pa neki slikar iz Bosne, neki drugi iz Srbije, pa i sam veliki Tin proveo je nekoliko dana u Marinkice. A svi ti ljudi od reda bili su dobri pilci i pijanci i umjetnici k tome, pa i oni koji nisu bili umjetnici, umjetničke su duše imali.

Jedan takav, neki slikar iz Bosne, i sada sjedi u kuhinji i u svoj crtaći blok unosi likove baba i ostarjelih besposličara lovrećkih, koji čitavo popodne teološke rasprave vode kao na kakvom crkvenom saboru.

Dok prilazim gostionici, mislim: Bože, jesu li već zavr-šili tu veleučenu raspravu. Onda opet mislim o ocu, kako šutke sjedi za dugim, dugim jelovim stolom, jede svoje tripice i pije svoju čašu vina. I mislim kako ću ga večeras obradovati kao što sam ga i nekidan obradovao kad je izne-nada banuo učiteljicama, čim je ušao, ugasio sam cigaretu, ali tako napadno nespretno, da svi vide, da i on vidi: eto, čovjek maturant i tako poštuje oca, da se pred njim ne usu-đuje zapušiti. I materi se pohvalio, a mater kaže, umalo što

330

nije zaplakao od sreće. Lijepo je to nekoga rasplakati ljuba-vlju, jer ti onda i samu navru suze na oči. Ljudi su slabi na ganuća. Da sam nečim ganuo starješine u sjemeništu, pa i sama žandara Kalajzića, možda bi i oni prema meni drukčiji bili. Možda je zlo naše samo u nama. A ja sam se uvijek ponašao, kao da ja jedini imam pravo na dobro. Otkad sam otišao u škole, dobro je po nekom neminovnom zakonu pripadalo meni, a ostalima ako preteče. Preko praznika majka je za me kuhala tjesteninu, rižu i jaja, a sama je s ostalom djecom jela puru, krumpir ili što bi se već našlo. Ja sam spavao u postelji, a ostala djeca na podu i kojegdje. Pa kad bih ponekad ostao spavati na Lovreću, otac bi mi pre-puštao svoju postelju, a ja bih to prihvaćao kao sasvim obi-čnu stvar, kao nešto što tako mora biti. I nikad nisam ni pomislio da činim nešto neobično, a kamoli nepodobno. A čini se da su svi mislili kao i ja, da meni mora biti dobro, a drugima kako bude. I baš zato što su svi tako mislili, pa i otac, to će ga još više potresti ono što kanim učiniti. Noćas neću spavati u njegovoj postelji. Leći ću na ranač. A spavati na ranču jednako je kao i u postelji, ako ne i ugodnije, tek što je ranač kao komad pokućstva mnogo jeftiniji. Sastoji se od dva tesarska konjića, od dva slova X spojena daskama među koje se ubaci slamarica. Otac će se ganuti i opet pri-povijedati majci koliko ga volim, koliko ga poštujem. I prvi put mi se učini, da sam odrastao, da sam postao čovjek, onaj pravi čovjek koji osjeća veću i dublju radost kad daje nego kad prima.

Sjedam do oca i sve skrivam oči od njega. Bojim se, ako me pogleda da će odmah proniknuti u moju nakanu. Tetka Kata postavlja preda me tanjur tripica i odmah se okreće onima u kuhinji govori tankim povišenim glasom:

— Kosti mi se ne smirile ako ga nije rodila ispod live sise!

331

Bože, oni još o tome! — Ženska glavo — odgovara vječno promukli Šunjin

glas — ne kuni se, ženska glavo tvrdokorna. Ja sam, bona, s učevnim pratrima i popima divanijo. Na livo kolino, ženska glavo, na livo kolino!

— Šunje, vrag te ma’nita udavijo, tebe i tvoje pratre — viče Šimunduša — ko da si s pratrima dicu rađa’, pa znaš kako to iđe. Vrag vam mušku pamet odnijo, kako će ga kroz kolino roditi! Lako roditi, ma di će ga nositi, vrag ti pamet odnijo, neće valjda u stegnu? Urazumi se, bolan, rodila ga je na livu sisu. I pokojni je don Pava’ govorijo na livu sisu, jerbo ga je u srcu nosila!

— Nosila ga je u utrobi — pjevuši tetka Kata — u utro-bi, bona Šimunduša, jerbo se kaže »Blagoslovljen plod utrobe tvoje«. To ti je slabo don Pava’ govorijo ili si ti sla-bo popamtila. Osim toga nije ga ni na sisu rodila. A čim bi ga unda dojila, moja Šimunduša ako joj se sisa rascipi?

— Šta je i tebe Šunje obrlatijo?! Jesi li i ti prišla kolina-rima?

— Niti me je Šunje obrlatijo, niti sam kolinarima prišla, nego triba razložno misliti. Nije ga rodila na sisu, nego ispod sise, ispod live sise, ako ćemo pravo govorit.

— A tako! A ja mislila da te Šunje obrlatijo. — Ko šta se nebo rastvara u dane gnjeva i milosrđa

Božjeg. »Rosite, nebesa, Pravednoga«, tako se i njoj rastvo-riše prisveta lebra. . . — pjevuši Kata.

A Šunje sve mljacka usnama i nervozno ih obliziva. A onda poskoči:

— Ako su se lebra mogla razmaknuti i rastvoriti, zašto ne bi moglo i kolino kad je u Boga sve moguće?! Makar ste vi rađale, a ja nisam, ma jopet muška pamet, muška pamet!

332

Na kolino je i bolje i zgodnije i nikako priručnije. Odma’ ga moreš oprati. Kain doli i peri. . .

— Kakav kain, kain te Božji ubijo! Ona ga je u štalici rodila i na oštru slamicu položila!

— Ne kažem ja da je imala kain, nego kažem, da ga je imala, bilo bi priručnije.

— Da joj je triba’ kain, Bog bi se i za tu malenkost pob-rinuo, moj budalasti Šunje. Šta će Bogu kain kad je on čist i pričist, a čista i pričista ga rodila ispod sise i odma’ ga u naručje primila.

— A šta je s košuljicom, a?! Kad bi ga ispod sise. . . Poludjet ću. To traje satima, to će satima trajati. — Na kolino! — Na sisu! — Ispod sise! — Ispod live sise! Na kolino. . . na sisu. . . ispod sise. . . nakolino, nasisu,

ispodsise, nakolinonasisuispodsise. . . Ne mogu više! Gurnem tanjur nasred stola i gotovo nep-

rirodno poviknem: — Dosta je gluposti! Rodila ga je na onu stvar na koju i

mene moja! I vidjeh kako se riječi bogohulne smrznuše u ustajalu

zraku krčme. I vidjeh kako se od tih riječi slediše bogoljub-ne žene lovrećke i kljakavi Šunje s njima. Svi se pokreti ukočiše kao na lošoj pozornici, sva usta bijahu otvorena, sve oči ogoljene i kao bez kapaka. Kao da su svi obamrli od strave u očekivanju neminovnoga gnjeva Božjega. I ako je išta bilo u njihovoj misli, bilo je samo pitanje kako će me, a ne i hoće li me uništiti. Hoće li me sažgati ognjem i sumpo-

333

rom ii: prometnuti u stup soli. Oni će biti svjedoci gnjeva i osvete Gospodnje, i to će svjedočanstvo raznijeti po čita-vome svijetu, da bi nevoljni rod ljudski spoznao Gospodina i podvrgao se Svevišnjoj volji njegovoj. Sasvim sam siguran da u tom času nitko i nije pomislio na onaj drugi milosrdni dio osvetoljupca Boga.

Dugo potraja tišina, u kojoj se ništa ne čuje osim lagana huka vatre u štednjaku i kliženja olovke po hrapavu crtaćem bloku ravnodušna slikara iz Bosne.

I u toj tišini ustade moj otac, ne kao otac, nego kao izvr-šilac nedokučive višnje volje, i teška mlinarska pest razbi se na mom obrazu.

Tako, dakle! A ja sam maločas namjeravao da ga lju-bavlju rasplačem. I ta ponižavajuća pljuska rasplamsa u meni sav ponos prkosne mladosti, ono zamamno samopou-zdanje koje nas čitave ispunja kad se osjetimo u mišolovci okruženi pobjedničkim smijehom neprijatelja. I tada spoz-nah, da »I ti, sine Brute!« nije izgovoreno sa sentimentalnim predbacivanjem, nego s mržnjom dubokom kao čitav jedan život, s mržnjom čovjeka kojega su iznenada zaskočili i nametnuli mu okrutnu i neravnu borbu jednoga protiv sviju. Pri tom su zaboravili bitno, da su jednome dali snagu i vri-jednost čitave gomile.

Skočim. Zgrabim rukom oca za košulju ispod vrata i pri-tisnem ga o zid. Sva se moja prijašnja ljubav prometnu u osvetničku mržnju. Pokazat ću ja ovoj seljačini, da se ne smije bez odgovornosti javno pljuskati čovjeka maturanta, čovjeka studenta da se ne smije pred glupanima pljuskati! Jasno razabirem kako ga osvjetljavaju iskre mržnje što u snopovima pljušte iz mojih užarenih očiju.

A on stoji prikovan o zid, opuštenih ruku, opuštena tije-la, ne brani se, ne opire se, ne čini ni jedan jedini pokret da

334

me potisne, da se oslobodi. Stoji tako i gleda me onim kru-pnim crnim očima, prepunim spokoja, blagosti koja zbunju-je, dobrote koja razoružava. Gleda me tako netremice, a onda prošapta da ga nitko osim mene nije mogao čuti:

— Znam kao i ti na što ga je rodila, ali nitko nema pra-vo da ljudima pogani svetinju.

A meni suze. . . i ukopah obraze između njegova topla vrata i tvrda ramena.

335

S ONE STRANE SVIJETA

— I preuzvišeni biskup kaže da se svijet sve više mehanizira.

Imao je jedno novo i jedno ponošeno odijelo, sestru, gitaru i tu svoju veliku naivnost. Kad bi preuzvišeni biskup šutio, onda on ne bi bio sasvim siguran da se svijet sve više mehanizira.

Kako se ipak razlikuju popovi što su za moga života župnikovali u ovoj nepromjenjivoj dolini. Proračunani Viculin, ozbiljni don Kleme koji na zgražanje sela pije siro-va jaja, vjetrogonjasti don Ivan kojemu je Džoko sasuo pregršt sačme u tusti vrat, moj vedri don Petar kojega ove godine premjestiše u Neretvu, koliko se mogu domisliti zbog sklonosti prema jednoj učiteljici. . . Svi ti ljudi imali su dva zajednička obilježja: siromaštvo i neodoljivu potrebu za druženjem. Jedni bi kartali, pili i drugovali sa seljacima, drugi bi sa seoskim momcima razigrali konje, treći bi se okružili učiteljima i učiteljicama i vrijeme provodili u smi-jehu i ćaskanju. . .

Don Ćiro se priklonio svojoj gitari i svojoj osamljenosti. Osim dužnosti ništa ga nije moglo nagnati da siđe s prostra-na travnatog obora. Dok ja nisam došao, satima bi sâm

336

šetao od čatrnje do krošnjasta kestena prebirući stranice časoslova ili žice gitare. Sada šeta sa mnom, možda samo zato što sam se nametnuo, ali ja i ne pomišljam da bih se mogao nekom nametnuti, da može postojati netko komu bi moje društvo bilo na muku.

Dolazio sam mu što je bio jedini učen na ovoj vjetrome-tini, što se ono divno lanjsko društvo učitelja i učiteljica kojekud rasulo, što smo bili prvi susjedi, a ponajviše zato što mi je poslije Žica baš on bio prefekt; onaj šestaš u man-tiji, onaj pomoćnik žandarskoga narednika Kalajzića, onaj mlađi prefekt koji u optužničkoj bilježnici vrednuje moje učenje, moju marljivost, moju pobožnost. . . prva nekrvna vlast koju si nužno morao mrziti.

Sada kada te vlasti nada mnom više nije imao, postao je jednostavan, što više drag čovjek koji strpljivo podnosi čak i moje pjevanje. Tek što jednom reče:

— Samo pjevaj kad ti se pjeva! Ljudi bez sluha najviše uživaju u vlastitom pjevanju — i strpljivo nastavi prebirati po gitari.

Bio je to čovjek koji je nastojao da svakoga razumije, da svakoga opravda i da sve pomiri. Kako smo obojica najveći dio života proveli u sjemeništu, to se ono uvijek navraćalo u sve naše razgovore i svaki put gotovo neopazice gubilo poneku crtu strašnoga. Govorio je o srčiki i godovima — svi govore o srčiki i godovima i tome kako se čovjek u dječaštvu oblikuje — o surovoj stezi, koja se, istina, teško podnosi, ali ipak sputava našu po prirodi nezasitnu sebičnost i od mekuš-ca stvara postojana čovjeka. . . i što se više udaljujemo od izravnih udaraca, sve više razumijevamo one koji su nas udarali i razloge što su ih na udarce nagonili. Mržnju umek-šava vrijeme, i što je čovjek stariji, to se radije sjeća svijet-lih trenutaka prošlosti, postaje snošljiviji i skloniji oprašta-

337

nju, nego brzopletoj osudi mladosti. Dobri i zli, koji su u dječaštvu bili tako oštro i nepomirljivo odvojeni, polagano se pretapaju u ljude sazdane i od grijeha i od kreposti.

— Priznaj — veli — da tvoja mržnja na sve sjemenišno pomalo jenjava i da više tako često ne želiš smrt ni Kalajziću.

— Odakle znaš, da sam je želio? — I ja sam je ponekad želio, i svi dječaci žele smrt

onima koji im zlo nanose. Poslije sve rjeđe i suzdržanije dok jednoga dana ne počnu zaboravljati.

— Ima stvari koje se ne mogu ni zaboraviti ni oprostiti. — Vidjet ćeš ako poživiš. Mijenjamo se, svaki se trenu-

tak mijenjamo. Dok sam bio u sjemeništu, nisam mogao ni zamisliti da ne mrzim bezbošca kao što si danas ti, a sada ne samo da te ne mrzim nego te na izvjestan način i volim. A mislim da i ti meni nisi nesklon.

— Da sam ti nesklon, ne bih se družio s tobom. — Ti si pravnik — veli — a ja sam čuo kako pravnici

govore, da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari. A ti osuđuješ sve svoje drugove, koji su se samo rugali tvojoj kapi s meridijanima i paralelama, tvojim semideponentnim hlačama, tvom pljesnivom odijelu koje je mrtvački zaudara-lo. . . Bio sam svjedok tih poruga, ali i svjedok njihova odu-ševljenja tobom i tvojim često duhovitim podvalama. Sje-ćam se i neke tvoje, recimo drame koju si sâm napisao i sâm u njoj igrao, sjećam se da je baš tvoj razred počeo plje-skati prvi i završio posljednji i da je tvoj uspjeh prihvatio kao uspjeh čitavog razreda. Ne, nisu se oni klonili tebe, nego ti njih. Kalajzić te je počesto naganjao po sjemeniš-nom vrtu i tjerao na igralište. S igrališta te nitko nije tjerao. Sam si bježao u vrt, u osamijenost.

— To je istina.

338

— Istina je uvijek drukčija ako je ne lomimo kroz priz-mu vlastite sebičnosti.

Ne, nije on toliko naivan koliko se na prvi pogled čini. A to se odmah i potvrdilo. Dva sam puna mjeseca šetkao po slijepoj cesti ispod kuće ili sjedio pod polom u prančioku i naizust učio prokleti »Uvod u pravne nauke«. . . i nisam uspio naučiti ni prvih trideset stranica. Don Ćiro mi je govorio da me je nosati Marko ili namagarčio ili sam ga krivo razumio, jer je i bogoslovija u neku ruku fakultet, pa nitko od njih nije tražio da se udžbenici uče napamet, osim možda ponekog citata. Ja sam se smješkao podrugljivo i gledao s Biokova taj njegov bijedni fakultet.

— Bogoslovlje je istina sveto, ali pravoslovlje je još sve-tije, jer ne služi samo šestini, nego čitavom čovječanstvu.

A sada mi poštar donosi pismo od Prijatelja iz Zagreba: » . . . tek sam nedavno saznao da su svim dalmatinskim

kolonistima u ovom gradu kajiši popucali i pupci se odrije-šili od pustoga smijeha. Vele, jedna imotska budala šetka kozoputinama s one strane svijeta i naizust buba Lanovi-ća. . . «

Ruka mi klonu kao da si je prebio, a vjetar istrže pismo iz prstiju koji nisu imali snage da ga zadrže.

— Da se nije dogodila kakva nevolja? — upita brižno don Ćiro, pripravan da priskoči, da pomogne.

Ne, neću mu ništa reći, ne mogu poslije svih onih pod-rugljivih smjehova sa vrh Biokova priznati ovako jadan poraz. A onda mi se učini da bi me prikrivanje još više ponizilo ako ni pred kim, ono pred samim sobom.

I nasmijah se nekim suludastim, ne smijanim, nego grgoljenim smijehom:

339

— Tamo negdje u nekoj glupokotlini na kozoputinama jedan prebistri imotski mozak upija svete pravoslovne nauke od kapi do kapi, od zareščića do zareščića.

A on, umjesto da zaklikće i da mi porugu vrati poru-gom, užme ramenima:

— Ništa nisi izgubio. Naprotiv. . . Ja bih se njemu sasvim sigurno nasmijao i nasladio rasi-

pavajući se svojom neuporedivom pameću: »Jesam li ti govorio. . . « Bože, osim mene ima li još ponegdje kakav zao čovjek!

340

»SPLIT BAR«

Kad se čovjek uspinje uz besputnu planinu, onda mu tisuće slučajnih sitnica određuje put. Izvaljeni panjevi, ispr-čeni grebeni i zjala jama koja mora zaobići, pa vododerine koje mora slijediti.

Jedna takva slučajnost koja je skrenula smjer moga kre-tanja bio je Jakov. Pozvao me u goste preko božičnih praz-nika, u ovaj Labin, u ovu pustošnu divljinu ponad Trogira. Izmoren mijenjanjem nezavršenih fakulteta oženio se Din-kom i sada oboje učiteljuje ovdje. Ostao je isti u svemu, tek siromašniji za jednu želju, za akademski naslov. No stoga je povećao broj odijela i pojačao osobnu njegu, što po mom mišljenju nikako ne priliči oženjenu čovjeku. U toj vražjoj zabiti labinsko-prgometskoj gdje nikog nema osim nas i šefa stanice, on se svaki dan brije, maže kremama, pudra, namirisava i briljantinira, svaki dan mijenja košulju, a hlače koje je ujutro nosio, popodne moraju biti preglačane. Svake večeri pušku svjetla i ulji, a dva gospodska psa, seter i poin-ter, iz zasebnih tanjura jedu što je pregolema raskoš i grijeh koji vapi osvetu pred licem Božjim. Ja se još uvijek ne žacam sa svojim medovljanima jesti iz iste zdjele, a on psima zasebne tanjure daje i još k tome sasvim nove! To

341

sam mu i predbacio, a on se samo osmjehnuo kao na glu-post na koju nije vrijedno trošiti riječi.

I sad se dvostruko umiješao u moj život, u tjelesni i u duhovni. Poslije mature pustio sam bradu kao neki vidljivi znak zrelosti i muževnosti, i ta se brada upravo muževno podigla, razigrala i rasprdecala. A on veli:

— Evo ti britva. Ako je ne obriješ, noćas ću ti je u snu ostrići.

I ostriže. Bio sam ljut do suza, ali što sam mogao učiniti? Onda veli: — Što ti tu nekakve pravne nauke proganjaš i ćaćine

suhoparne krumpire melješ kad bi mogao na mesu zube oštriti! Ban gori od nestrpljenja da te honorarnim učiteljem učini, kao što je i mene učinio. Ja ću ti molbu napisati.

I napisa je. — Sada lijepo idi kući i čekaj. Ne boj se. Ban udovolja-

va svakom kad mu ovako kitnjasto molbu iskiti. Nije loš čovjek, vidio sam ja njega. Jednom u Ilici. Prolazim ja, prolazi on. I gledamo se. . .

Uvijek je dobar onaj veliki kojega smo mi sreli, koji nas je potapšao po prašnjavu ramenu, kao Aleksandar moga oca.

Ali na tom mom putu kući preda mnom se sasvim izne-nada otvori planinska čistinica posuta ispečenim oblutcima. Prolazeći kroz Split svratih u »Ljubljanu« da vidim Pericu i kartašku braću, da čujem tunjkanje šjor Giulija Tunjkavca, da čujem Gigijevu psovku, da još jednom prespavam na broju Dvadeset i jedan, u kojemu sada spava samo piccolo, jer Cvite šetka po Beogradu u crvenim hlačama i striže ušima ispod kraljevsko-pitomačke šajkače dok mu sabljica,

342

valjda ima i nekakvu sabljicu, zvecka po kaldrmi kao klep-ka neka, ljubavni zvončić zvonckanju kojega se ne mogu oglušiti djevojke.

U »Ljubljani« je sve po starom, svaki kartaš za svojim stolom, sa svojim poštapicama i doskočicama.

Kako ne znam držati jezik za zubima, začas su svi doz-nali da se u honorarne učitelje spremam. A student Marin stade se cerekati i zadirkivati šjor Šimu:

— Vidiš, da ima ljudi koji i za Subašića kruh molbe pišu! Živio Maček!

»Subašića kruh« bio je mješanac od kukuruzna i pšenič-na brašna, što ga, kažu, poradi ratnih prilika u svijetu za Subašića banovanja narodu ispekoše.

— Gomno od gomna — žesti se šjor Šime — takvima je grehota i žirov davati.

Ali u to dođe šjor Ivo i nakon raspitivanja o zdravlju, o učenju, o mojima, odvuče me s predstave za zabačeni stol u kutu.

— To je dobro, to je dobro, moj covik, da se odmak primis posla. Zivot brez posla nije zivot, to je, meknimo, fakinarenje. Meknimo, lini judi i nisu judi, vengo fakini. fakini. . . I ja sam mislija, bagulin, pa lipo po suncu ispod meja. . . Ma ne gre, moj covik, ma ne gre. Onda mi sjor Felicio kaze, da se soto Krvojeve kule iznajmjiva je’na prizemnica.

— Znam je. — Ma bravo! I, moj covik, ja odmak u posal. Bas san je

jučer otvorija, moj covik, bas na Novu godinu. To je bar. Ma ne kazin! Split jema i suvise kazini, ma nima bara. Meknimo sank i mala kuzina, bila i crna ekspres-kava, malo sira i prsuta, likeri i vina, meknimo i punch, mramorni stoli

343

i dobri gosti, inteletualci. Glumci, sada jemamo i teatar. To je meknimo glumacki bar. . . I mistral u vodu, svakomu badava, . . . neka i voda mirisi badava. . . Badava, to je, mek-nimo, posal. Plati ce u kafi, u likeru. Posal. . . A gori na podu, u sufitu, lipo kartasi. Triba se brinuti i za kartase, i oni su judi a ne kurbe. . . Ne, ne, muziku ne, moj covik! Jerbo sta je pasu kobasica, to je kurbi muzika. Letidu za njom ka ribe za svitlon. A di letidu kurbe, moj covik, tamo nima covika. Sama fukara. . . Nego, mislija san, ovo vrime dok cekas da ti ban odgovori, moga’ bi spat i kranit se u Perice. A sta se tice bara, meknimo, ja cu i mala Marica radit po danu, a ti ces nazirat po noci. A kad ti dojde za ucitelja, boze moj, kupi cu ti vestit. E!

Tako. On će r a d i t i , a ja n adz i r a t i . Baš fino. A to se nadziranje sastojalo od kuhanja kava, čajeva i

puncheva, od pravljenja sendviča i točenja pića, od nabav-ljanja robe, blokiranja računa i pranja suđa.

Ja sam kuhao i točio, a stari konobar File, sasušen kao sudžuk u dimnjaku, raznosio glumcima, intelektualcima i kartašima, a bogme i kurvama, jer uza sve to što nema muzike, kupile bi se na svjetlost i u sitne sate bile najbrojni-ji gosti. File bi posluživao i svaki put svakog nagovarao na nekom drugom jeziku. Kaže da trijezan govori sedamnaest jezika, a kad gucne, onda plamenovi Duha svetoga palucaju nad njegovim tjemenom i on jedini postaje zakleti tumač na Kuli babilonskoj.

— Jedan fernet. . . za mene. »Za mene« ! Ne znači li to značajno »za mene«, ne blo-

kiraj, a »ne blokiraj«, ukradi!? »Za mene«. »Ti ces samo na’zirati«. »Za mene.«. . .

A File, lupež jedan, kao da zna kakvu muku mučim, podrugljivo nakrivio glavu i netremice me promatra.

344

— Koliko ti plaća? — Rekao je, da će mi kupiti odijelo kad dobijem. . . za

učitelja. File se obliznu ko stari mačak, podrugljivi: — A. . . kad dobiješ za učitelja! Lijepo, bogami. Može

to i mjesecima. . . Odijelo. . . Petsto dinara. . . A njemu sva-ku noć zaradimo čistu hiljadarku. Ništa, ništa. . . žao mi je. Kad sam te vidio, odmah sam pomislio: to će biti prvi uče-nik moje sveljudske otkupilačke ideje.

— Kakve ideje, šjor File? — natačem, ne blokiram i znam da kradem.

— U zdravlje! Još nije sve izgubljeno. Jednom. . . jed-nom kad budem sasvim siguran u tvoju vrijednost. Jednom kad padne jugo, ono mučno i teško jugo, kad se more preli-je preko obale, razmoči sve opuške na asfaltu i smete ih uz podnožja kuća. . . i kad u tim odbačenim, opljuvanim i pop-ljuvanim, raskvašenim i slijepljenim opušcima prepoznaš sebe i objesiš ih u Dvadeset i jedan kao svoj istinski por-tret. . . tek ćeš tada smjeti pokucati na vrata dvorišne škole u kojoj se uči sveljudska abeceda.

— Ti i ne slutiš koliko sam se puta prepoznao u poplju-vanom opušku!

— Vidi, vidi, bit će nešto iz tebe. Nisam se prevario. Natoči!

Prvoga dana negdje oko pola noći uđe nekoliko ljudi koji učiniše da zamrzim svijet. Bijahu to ljudi za kojih je šjor Ivo otvorio ovu ropotarnicu i nazvao je barom, jer oni kartaši u potkrovlju i ne bijahu gosti nego kao neki prikr-pak, prirepina neka. Pravi su gosti ovi. Mladi, veseli, nasmi-jani, sretni, upravo vidiš kako im je maloprijašnji pljesak ukočio trup i izdužio vrat kao tijesan oklop, a glava im strši

345

tri pedlja iznad njihove visine i gleda taj šareni svijet pod nogama kao nešto što živi samo za njih i samo njima pripa-da. Kao bogovi neki što uživaju u svojim jadnim stvorenji-ma. To su moji ljudi, moja istinska i krvna braća; dio tog oklopa i te gordosti i meni pripada. Dođe mi da im poletim ususret, da ih izgrlim, izljubim, da im doviknem kako smo isti, kako smo jedno. Umjetnici! A oni još uvijek ošamućeni od pljeska, ni jednim pogledom ne počastiše jadnika u otr-canoj jaketi što za tezgom kuha kave i pere suđe. I moje se oduševljenje u trenutku prometnu u tugu bezimena sudopera koji nije ništa drugo nego nužni dio inventara ove rupe, neka besmislena šara na sagu ponoćnog svijeta, dijelak umirujuće sive stijene postavljene da veliki odmore od reflektora zablještene oči.

Uđoše bučno okružujući — kao paževi kraljicu — ljepo-ticu kakvu čovjek jednom i nijednom u životu sreće. Nešto me pogodi u želudac i presiječe dah.

File opazi moj zablenuti pogled, ispije do kraja drugu čašicu ferneta i što od gorčine pića, a što iz običaja skupi sasušene mršave usne, pucne njima i na me podigne desnu obrvu:

— Krasna djevojka, a?! Manja. Zapravo božanska Manja, neodoljiva. . . Tja. Odmah kuhaj jedan, dva. . . pet ekspres-kava, dva čaja i jedan punch.

— A onaj uz nju? Onaj ćelavac? — Ah da, i jedan martini. A ti pitaš tko je on? Advokat

Storov. — Konobar — povika nekoliko njih u jedan glas i pljes-

nuše dlanom o dlan, nekako velesvjetski. File im se potrčkujući primakne i nakloni se kriveći se i

svijajući na desnu stranu:

346

— Je suis ici. Favorite, meines dames and gentlemann? Račte, gnädige panji Manja?1

Onda se okrenu k meni, namigne i dovikne: — Quod dixi mixi! Cinque espresso, two tea, eine punch

et un martini. Prosim, stante pede, mister barmann, caballe-ro!2

Još ih File nije ni poslužio, a već se razvila živahna pre-pirka između prelijepe glumice i prećelava odvjetnika. Manja je obožavala poeziju i govorila o njoj kao o potrebi kruha i kako je nepovratno izgubljen svaki dan u kojem se nije pričestila bar jednom novom pjesmom. Odvjetnik je opet govorio da se onda ona pričešćuje svim i svačim, da pogrdni izraz izbjegne. Prava je poezija rjeđa od briljanata, jer svjetska proizvodnja briljanata iznosi na milijune kamenčića, a čitava svjetska proizvodnja poezije ne bilježi više od dvije dobre pjesme na godinu. On to najbolje zna, zato što je i sâm pjesnik koji već nekoliko desetljeća stvara pjesme, pa jedva da ih je osam dobrih stvorio.

Kako je skroman, mislim, samo četiri godine sveukupne svjetske pjesničke proizvodnje drži u svojoj tustoj odvjetni-čkoj šaci koja se nesumnjivo znoji.

— Slušajte ovo — nasloni lakat na stol, spusti ćelu na pojastučen dlan i oborivši vjeđe počne nekim tuđim ustrep-talim glasom:

»Ali kada nedjeljne orgulje

1 Ja sam ovdje (franc.) Izvolite (tal.) moje gospođe (njem.) i gospo-

dine (engl.) Izvolite (čes.) milostiva (njem.) gospođo (čes.) Manja? 2 Što rekoh (lat.) mixi (ne znači ništa) Pet ekspres-kava (tal.) dva

čaja (engl.) jedan punč (njem.) i jedan martini (tal.) Molim (čes.) smjesta (lat.) gospodine baristo (engi.) gospodine (španj.).

347

Pozdrave sunce od jedanaest sati Vatrama otpodnevnog himna Gle: na stobojnome kaleidoskopu Okrugloga prozora što počinje Harmonija je boja u glazbenome smislu.«

I kao da se slomio od ljepote što ga svega ispuni i prože, jedva podiže kapke i zagleda se u glumačku družinu koja minutom šutnje oda poštovanje posljednjoj produkciji svjet-ske poezije koja je tako iznenada poput željkovana pljuska pljusnula među njih.

Onda se s ulaznih vrata začu osamljen pljesak. Zamotan u sve svoje šalove i džempere, hubertuse i kapute stoji poeta Gamos, isceren kao stari onemoćali đavao:

— Bravo, kolega! Preuveličano sjajno! A najpreuveli-čajnije sjajno ti je ono: »Harmonija je boja u glazbenome smislu«!

Veliki pjesnik ne udostoji se ovom gladnom potucalu dobaciti ni pogled, a kamoli riječ, tek mu se podebele usne skupiše kao od nezrela grožđa.

Gamos očigledno nije ništa drugo ni očekivao, te mu istodobno uzvrati kiselost objesivši oba kraja usana u gustu prosijedu bradu. Zatim priđe šanku i prepozna me:

— A tu si sada, kolega?! Bravo! Ma bravo! To je veo-ma, veoma mudro i lukavo, čovjek mora zagristi veledubo-ko u život ako ga želi upoznati i spoznaju potomstvu preda-ti. Zagristi, kolega, velezubima i velezdravim. A ovi nabi-guzi okolo misle da život žderu, a oni ga samo grickaju, grickaju. Nasitno, kolega, nasitno kao veleustrašeni mišići. Griščić po griščić. Nikako da zagrizu! A mi, kolega, koji smo ga za podanak zgrabili zubima, za žile, za korenje, mi nikada nećemo napisati »Harmonija je boja u glazbenome

348

smislu«. . . Ubrizgaj mi jedan punch, vrući, vrući. Volim gledati kako ga para grije, kako grgolji u njemu, kako ga velemiješa i valovi, a rumena tekućina kuklja kao vulkan, kao more, kao revolucija. . . Zagristi, kolega, zagristi. . . Kako se ono zvaše tvoja zbirka velepripovijedaka?

Nikada prije nije govorio to »vele«. Nije li to kao neko draženje velegovorljiva odvjetnika-pjesnika?

— »Kloaka« — kažem i nadodam — a sada pišem i novu. Zove se »Ludilo«.

— Bravo! »Kloaka«? Sasvim lijepo i poetski. Da, da, o kurvama, o bijedi i o ovoj velesitoj i velećelavoj gospodi. . . Druga je, veliš, »Ludilo«? Fino, baš fino. Sjećaš li se, kole-ga, one moje pjesme: »Nastat će ludilo. Mrnjao. . . «? Nije li te i to malo nadahnulo?

— Pa. . . i jest. — Naravno, kolega! Neće te valjda nadahnuti »Harmo-

nija je boja u glazbenome smislu«! Uspi još malo ruma, ne smeta. Ne, ne, zaista mi ne smeta.

Makar se čine da su i odviše zauzeti sobom, osjećam da im nijedna Gamosova riječ ne promiče.

— »Ludilo«. Krasan naslov. Slobodno ga uzmi. Ako hoćeš, poklonit ću ti i »Mrnjao. . . « Samo grizi duboko i iz korenja čupaj sve: religije, ideologije, rase i nacije, veleće-lave nadripjesnike i odvjetnike, svu tu veleprljavu laž kojom lupeži iz neukosti čupaju zalogaje i nabijaju svoje velegu-zove. Dođi k meni i ja ću te učiniti građaninom Panhomini-je, pa ako zaželiš i svoj ću ti epitaf pokloniti:

»Tu leži Gamos, kozmički poeta. Obišo je osam strana svijeta. Živio je u Panhominiji, Mrzio je vjere, rase, žene

349

I sve osim kapljice rumene. Putniče, kad prođeš, pljuni mu vrh groba I nahuškaj pseto da popiša roba!«

— Izvrsno! — rekoh ugrizavši smijeh na usni. — Tako se piše, kolega! Tako piše onaj koji je grizao, a

ne grickao nasitno. Popišaj roba! Svi smo mi robovi, kole-ga, i ludi, i u kloaci, i kakogod ti kažeš. Punch ti je dobar. Svaku ću noć doći da popijem dobar punch.

I dolazio je svaku noć. I svi su dolazili svaku noć, i glumci, i kartaši, i kurve, i moj poneki kolega. I Gigi, pove-ro Gigi, i neprestano cvokotao zubima. A ja sam svake noći sve više i više ljubio Manju koja se nije udostojala da me počasti jednim jedinim pogledom. Nekoliko sam je puta i sam poslužio sve u ludoj nadi da će osjetiti onaj razhuktali oganj u meni i opržiti se na njemu. Ali kad bih preda nju stavio kavu, ona bi — i ne osvrćući se na bijednoga slugu — rekla »Hvala« i nastavljala svoj beskrajni razgovor s velećelavim odvjetnikom. Zid je sazdan između uma i sudopera. I mada znaju da nisam običan sudoper nego stu-dent nekakav i nadobudni pisac k tome, ne ruše taj zid, što više nadograđuju ga. Pa i kako mogu razgovarati s nekim koji pere njihove čaše i kuha njihove kave. Sudoper sudope-rima, pa makar bio i doktor pravnih nauka, a ne bezimen student!

Stoga bih živnuo tek negdje oko dva sata izjutra kad bi u taj glumački hram upali moji ljudi: pijanci, skitnice i pros-titutke. Svi oni rado razgovaraju sa mnom, a najradije uli-čarke. Za njih nisam samo sudoper i priučeni konobar. Za njih sam dio njih samih. Ali dok razgovaram s njima nepre-stano osjećam kako mi oni drugi kroza zid od pljeska doba-civaju poglede pune prezira. Bože, kako bi se smijali kad bi doznali da se jedan smiješni sudoper zaljubio u njihovu

350

kraljicu! Ali nitko nikada to neće doznati. Utopit ću tu nevaljalu ljubav u sebi, u pjesmi, u piću!

Svake noći boca cherry brandy-a, svake noći čitava boca, da oko četiri sata — kad zatvorimo tu ropotarnicu — sasvim pijan oteturam s Filom u »Dva ribara« na tek prip-remljene kučiće, na te sitne, tople, slasne i mirisave školjki-ce koje nikada ne bih jeo da ih File ne plaća, a File ih nika-da ne bi plaćao da za nj ne kradem.

Jest, postao sam kradljivac. Kradem za Gamosa dvos-truku mjericu puncha, za Manju dvostruku količinu kave, za sebe bocu cherry brandy-a, za Filu fernete i svake mu noći blokiram manje dvadeset — trideset dinara, od kojih mi četiri vraća u ovim mirisavim školjkama.

»Fakin i gradski lopov. . .« dopire iz daljine, iz daleke glas moga oca, mog prepoštenog mlinara Petra koji i kad bi padao od gladi ne bi posegao za tuđom smokvom.

»Fakin i gradski lopov. . . « negdje u magli podrhtava mu gornja usna.

»Fakin i gradski lopov. . . « Zašto me taj File, taj Filemon tako promatra s tim nas-

mijanim okom i skupljenim suhim usnama, zašto mi se podrugiva?!

— U tebi — veli namačući polagano još topli kruh u mirisavi umak od školjki — u tebi još uvijek kraljuje lažni sjemenišni moral.

— Glupost! — Hehe. . . Moj žutokljunče, dugo sam hodao, dugo sta-

jao i neprestano promatrao. Sve manje vjerujem da ćeš ikada zaslužiti da te uvedem u otajstvo svoje sveljudske ideje. Vidim, gutaš, a zalogaj ti u grlu zapinje. Zašto ti zapinje?

351

— Baš mi lijepo klizi — pokušavam se osmjehnuti. — Ne klizi, pile moje pipitasto, ne klizi. A i kako će kli-

zati kad neprestano misliš da si ga ukrao! — I ukrao sam ga! — skočim i bijesno odgurnem zdjelicu. — E, tu te čekam! A sad mi kaži, gaćeša moj, je li u vas

običaj kad najmite težaka da ga i hranite? — Što hoćeš s tim?! Ja se hranim u »Ljubljani«. Perica

mi daje badava i stan i hranu. . . — Perica?! Perica daje i zaduživa milostinjom. Perica

daje. . . A što daje onaj škrtac? Ti nisi najamnik u Perice nego u njega! Pa kad sračunaš sve te svoje sitne krađe, onda ni hranu nisi pokrio. Ovamo mi pripovijedaš o socijalnoj bijedi, o buni, o mržnji, o krvi, a tamo te gricka popovska savjest gdje ni papu ne bi grizla. Ne, momčiću moj, ti ne kradeš, ti samo uzimaš jedan smiješno malen dijelak onoga što si drugome kao najamnik zaradio. I u tim popovskim vjeronaucima piše, da je uzdržanje plaće težačke i najamni-čke grijeh koji vapije osvetu pred licem Božjim.

— Ja sam se pogodio. . . — Znam! Za odijelce kad te imenuju učiteljem! Za odi-

jelce, pa makar to imenovanje i godinama čekao! Radi, marvo ropska i stoko zaprežna! Vuci! Troglaj! Crkni! Po tebi bi ovaj izrabljivački svijet mogao vjekovati!

— Ti ćeš meni o vjekovanju, meni koji sam napisao »Kloaku« i »Ludilo«, meni. . . — i kao mahnitaš istrčah iz »Dva ribara«.

Svitalo je. Između golemih crnih planina oblaka što plo-ve prema sjeverozapadu pojavljuju se na dnu procjepa komadići smrznute modrine. A dolje toplo, gusto zimsko jugo, ovo čudno omekšavajuće splitsko jugo što more čini kobaltnim a otoke dovlači na dohvat ruke. Ove nijeme kuće

352

sa zelenim kapcima čine se opranim i pomlađenim, tako da patinu stoljeća jedva i pjesnici mogu otkriti. Topla se vlaga zavukla u kamene zidove, otopila i tvrdoću i gordost i učini-la kamenje kao i ljude žalosnim i rasplakanim i — makar da je sve žalosno i rasplakano — osamljenim u žalosti.

More se u širokim zamasima zalijeće na obalu i uza svu prividnu surovost plače je nekako usanjano kao ruke žedne blagosti.

Opušci. . . Raskvašeni opušci smeteni uz podnožja kuća. Veliko jugo. Velika sveljudska ideja. Je li ta Filina sveljud-ska ideja krađa ili buna? Ili samo svijest, svijest da nisi ništa drugo nego odbačeni i razmočeni opušak prilijepljen o zidove kuća? Treba li nešto učiniti ili se samo opustiti i leći na ovu mrtvu obalu i izručiti se jugu da te omekša i valovi-ma da te smetu drugim opušcima?

Samim rubom obale koraca čovjek s rukama zadjenutim u džepove i prati hod valova. A kad naiđe val, koji će se preliti preko kamenoga ruba, čovjek malo poskoči i padne usred njega, a voda ga zapljusne sve do koljena.

— Gigi! On podiže glavu i odazove se veselo: — Che bello, povero stupido, che bello. . . 1 Ja i more. . .

Epem si poka, ja i more. . . — I odskakuće dalje. Kod Careva rova netko me zazove po imenu. Bila je

Lucija sa svojim zveckavim minđušama. — Imala sam . . . .nu noć! Mangup! I za Ollu me ja zaki-

nuo, a činilo se da je nabijen parama. Gadno ću mu se osve-titi. . . Hvala ti za mušterije što si mi ih poslao iz »Split

1 Kako je lijepo, jadna budalo, kako je lijepo. . .

353

bara«. Svratit ću koji put. Otprati me do kuće. Zašto šutiš? Pa ti si žalostan, mali moj, mali. . .

S nekom se prirođenom ženskom, materinskom njež-nošću privi uza me, kao da je to jedini sigurni lijek ojađenoj duši. A možda i jest. Malo tuđe nježnosti, malo topline tuđe nevolje i dvije sestrinske suze. . . Obgrlih je oko ramena kao žalosni dio sebe.

— Podigli su zid, Lucija, golem zid do neba. A čovjek je htio. . . Ti to ne razumiješ. Jesi li ikada ljubila i mrzila ujedno?

— Našlo se i toga. — Vidiš, Lucijo, ti se privijaš uza me što ti se čini da

sam žalostan i htjela bi me utješiti. A sad reci kako bi ti bilo da ja to privijanje i ne primjećujem i da te gledam ravnodu-šno kao razmočeni opušak?

— Ti to ne možeš. — Oni mogu. Oni sve mogu. Kažeš da ćeš se osvetiti

noćašnjem mangupu? — Krvavo. — I ja njima. Krvavo. Ovaj čas mi je sinula blistava

zamisao. Kako bi se ti osvetila onima koji neće ni da pro-govore s tobom?

— Poslala bih ih u materinu. — O ne! To je glupo, Lucijo. Ja znam kako ću. Svima. I

Manji. I njoj. Što misliš o tome da onoga koji ne želi s tobom razgovarati prisiliš da naizust nauči stotine tvojih rečenica i da ih iz večeri u večer izgovara umjesto molitve?

— Kako ćeš ga prisiliti? — Lako. . . Lako. . . Ti ne znaš kakva je to muka učiti

naizust. Ja sam tri mjeseca izgubio da naučim trideset stra-nica. Oni će učiti na stotine stranica, mojih stranica. . . — i

354

kao mahnit zavrtim se nasred ulice i poljubim je u oba obraza.

Nema više cherry brandy-ja! Mlijeko, mlijeko! Treba raditi trijezan i trijezno. Napisati veliku dramu, veliku soci-jalnu dramu, buntovničku. Onda ću ja podići zid i sazdati oklop ne od raspadljiva pljeska, nego od nesagoriva stvara-laštva. Onda će i gorda Manja uzdići pogled prema meni, uzdići, velim, uzdići, i zagledati se duboko u moje žalosne oči šapćući samoprijekorno: »Ah, kako sam bila i slijepa i gluha. . . možeš li mi oprostiti. . . « Tako! I otada će znati tko joj je gospodar i uz koga se treba priviti a ne tratiti vrijeme u mlaćenju prazne slame s onim velećelavcem.

Pisati, pisati, pisati. Kroz dan. Kroz noć. Kao što jaše Rilkeov Cornet. Pisati, pisati u sobi Dvadeset i jedan, za barskom tezgom, za kartaškim stolom, na klupi pod Marja-nom, na ulici pod palmom. . .

A onda jedne večeri kad je bilo malo gostiju i malo pos-la, sjedoh za Gamosov stol i pružih mu dovršenu velebnost. Kakva »Hasanaginica«! Kakav »Hamlet«!

— Bravo, kolega! »Veliki reformator«. Nije loše, ne, nikako nije loše. Možda bi bilo bolje »veliki inkvizitor«, ali ne znam o čemu se radi. Nego dok čitam. . . jedan dobar punch, kolega, grlo mi je nešto ohrapavilo. Počasti.

Ja častim, a on čita i čita i sve kima glavom. Odobrava čovjek, zanosi se velebnošću. Ponekad nešto i podvikne, zagrcne, kao usklik neki, a ja pogledavam prema glumačkoj družini, prema Manji. Znaju li kakvu sam im klopku spre-mio? Da znaju sigurno ne bi ovako otvoreno i prezirno gledali Gamosa, a još manje mene.

»Prezirite, golubići, prezirite još malo, pa ćete mi malo drukčiju pjesmu zapjevati. Učit ćete me naizust kao i ja Lanovića!«

355

— Ovo ti je izvrsno, kolega: »PIJANAC: Ni Bogu ne dan na se! Ni Bogu! Neka me

se bojidu! Jo ča je lipo kad te se bojidu. OTTO: Druže, čini se da si malo odveć potegao? PIJANAC: A ča si ti, druže, po zanatu? OTTO: Đak!« — Ovo je dobro — divi se Gamos — Đak. Dašto nego

đak. Izvrsno! I kako samoponosno izgovara to: đak! »PIJANAC: E, moj brajne, ti si još bi u niku stvar kad

san ja učija đenažije. Znaš ča veli Sveto pismo i to mudri šalamun? Veli: »Pijte, prijatelji, moji, pijte i opijte se, naj-miliji!« A?!

OTTO: Ali on je mislio. . . PIJANAC: A ča ti, mulac, znaš ča je on mislija! Nisi

zna ni ča je reka’, a omar znaš ča je mislija!« — Izvrsno, kolega, izvrsno! Upravo osjećam kako mi

poput soli oduzima vlagu. Suši brate, suši. Sva velika poezi-ja suši. Ovlaži malo s jednim punchem da se sasvim ne osušim, ne izgorim.

Dočitavši do kraja, zavali se u stolicu. Dugo me gleda i dugo kima glavom, a onda reče odlučno:

— Neće ići. — Što neće ići?! — skočim kao da me je u srce uboo. — Ovi grafikoni. Mnogo je grafikona, kolega. Tko će to

sve crtati na pozornici i tako da i oni iz posljednjega reda galerije vide što piše. To moraš više opisno, više opisno. . . Inače sama ideja. . . Blistavo, kolega, blistavo. Želje nula, sreća neizmjerna, sva pitanja riješena. Nova velika epoha sretnog čovječanstva. . . Samo ovaj kraj, kolega, nije baš

356

uvjerljiv, ono kad žandari hapse Otta, a on nekako svašta viče, više onako anarhistički naivno nego veleučeno.

— Ali to je baš ono. . . bit. . . — Znam, znam, kolega, ali to će glumac teško izvući.

Nu, slušaj: »OTTO: U ime zakona! Hahaha. . . robovi zako-na! Živa bića izabiru mrtvaca za gospodara! I taj bezglavi, bezdušni, beživotni zakon koji egzistira u hrapavom mozgu degenerika, gospodari propalim ljudstvom! U ime zakona palite kuće, ostavljate žene bez muževa, roditelje bez djece! U ime zakona ubijate tisuće života, stvarate antagonizam i ratove. . . «

— Vidiš, kolega, to je jedan zaista visok i krasan stil. Prekrasan. Velepoetski. To je u neku ruku velerevolucio-narna pjesma. I kad je ja krasnoslovim, onda to uzvišeno zvuči. Ali glumac. . . danas je nemoguće naći glumca. Znam ja te muktoždere i nabiguze. Pogledaj ih. Umiju samo nosom strop bušiti. Ja im to, kolega, ne bih ni nudio. Čemu bacati biser pred svinje. . .

— Imaš pravo — velim — kad pođem u Zagreb, to ću ponuditi pravim glumcima, Podgorskoj i Dujšinu.

— E, to da! To da! Oni to mogu. Vika i Dubravko! Tako i učini. Onda će to biti događaj, evropski, panhomin-ski. . . . Dodaj još jedan punch za dobar počinak.

Ujutro me dočeka Perica i prvi put ne prepolovi cigare-tu, već mi je pruži čitavu:

— Piše ti, bolan Ravosu, ban Subašić lično. Veli da se preksutra stvoriš u Grabovcu.

357

GOSPODINE UČITELJU. . .

— Gospodine učitelju, Marko me čvoka. — Gospodine učitelju, Cale mi je prolio crnilo po pripravi. — Gospodine učitelju. . . Kako to brzo prolazi. . . Kao da sam jučer s knjigama u

zobnici ulazio u ovu istu Dujmovu školu i piskao »Gospo-dine učitelju. . . « Kao da je ona peta klupa, u kojoj danas sjedi Antiša, još uvijek topla od moje topline. Ista klupa, iste klupe, ista ploča, isti stol, ista zelena jelova vrata i još zelenija kostela pred njima. Sve isto, tek što sam se ja pro-mijenio. I did Buja je isti, jednako sijed otkad ga pamtim, tek nešto manje nasmijan otkako je pokopao babu Domušu. I Mara je ista, vesela i lijepa kao i onda kad je s osamnaest godina prvi put ušla u ovu sobu u pustoj grabovačkoj kotli-ni. Sada je upravitelj — Dešpalj je završio višu pedagošku i preselio u Imotski — i s Jelom poučava niže razrede dolje kod crkve, u Miškovoj školi. Meni su dodijelile peti i šesti, kao najlakše, i dale mi nekakva upustva po kojima ću pou-čavati.

Upustva! Glupost! Momci koji su sastavljali ta upustva zaista nemaju pojma o potrebama ovih bosonogih potrkuša-

358

ca koji će sutra postati ljudi. Kakve koristi od tih smiješnih pjesmica i štiva o šumicama i ptičicama, potočićima i »svim đerdanima grla tvog«?! Koliko li će kruha zaraditi pošto utuve u ove četvrtaste glave da je Kilimandžaro najviši vrh u Africi, a Mississippi s pritokom Missouri, sa svim dvos-trukim es i pe, najduža rijeka na svijetu!

Ne, ne! Neću da me ovi moji nešto mlađi drugovi, koji sjede u ovoj istoj klupi u kojoj sam i ja nedavno sjedio, smat-raju glupakom. Gdje ću ja od njih tražiti da mi slovkaju:

»Puše, stenje, zviždi, jun po gvozdenoj stazi toj. . .«

kad oni već uz gusle hajdučke romane poje, a po Sidaću i Biokovu nadglasuju momke ojkavicom:

»Mala moja, kako se ne stidiš: ja je željan, a ti na njoj sidiš«?!

Kako ću ja njima »Leti pčela malena«?! Ne, ne! Neću praviti budalu ni od njih ni od sebe! Oni

su već danas zagrizli u život i treba im dati malo nauke životne. Neka mi ove seljačke račune nauče! Množidbu, moj sokole! I volumen, da ih trgovci ne oderu, jer ta marva trgovačka baš na daskama i gredama ponajviše vara.

— I nemojte da vam vagaju ako ste uteg na vagi zatekli! A kad se kao galantari i torbari razmilite po Srijemu i Sla-voniji, po Češkoj, Njemačkoj i Belgiji, rat neće vječno traja-ti, onda ćete vi varati one tamo naivne i u učenosti neuke. A kako ćete ih varati, neću vas učiti ja, nego vaši očevi koji su to izučili bolje od mene.

359

Da ih je neki drugi učitelj na kartanju zatekao, ubio bi boga u njima. Ja ne. Naprotiv, kad sam vidio kako šeprtlja-vo igraju, stao sam ih učiti valjanoj igri.

— Ali kad mi se sutra razmilite po svijetu, uši ću vam iščupati ako se upustite u igru s nepoznatim. Ne znate vi što su pravi kockari i koliko trikova samo u jednom rukavu nosaju! Čuvajte se onih koji u početku lako gube. Kao ona dva Talijana na pokeru u kavani »Delić«. U tri dana izgubi-še dvjesta tisuća, a četvrtoga u tri sata vratiše pola milijuna! Ali ti su momci i najnovijoj karti na naličju lice vidjeli! Jeste li me razumjeli: samo s poznatim o večeru, o vino, o pečeno janje, o novac nikako, i pošteno!

Kad mi je Mȁra spočitnula da tim u neku ruku učiteljsko zvanje sramotim, ja sam joj sasvim skladno odgovorio da je mnogo bolje učiteljsko zvanje sramotiti nego dopustiti da protuhe i probisvijeti mojim učenicima učitelja psuju koji ih ničemu nije naučio, a da me i sami učenici proklinju kad ih neka skitnica operuša do kože. A moji učenici mogu već danas sjesti s Momčilom, sa Stipanicom, s didom Bujom i ostalim grabovačkim trešetarima i briškularima i zaigrati na ravnoj nozi.

— Ako ti za to nadzornik dozna i da se programa ne držiš. . .

— Pusti ti nadzornika — velim — taj ni karte ne zna držati, a da se o klasičnoj naobrazbi i ne govori. A ja svoje momke klasičnim sisama zadajam. Dođi jednom, pa ćeš čuti koliko će ti pričica ispričati, primjerice, o onom prascu Zeusu koji se promeće čas u zlatnu kišicu, čas u bika, čas u dugovratu ptičurinu da se ženskadije domogne. Ili misliš da ćeš možda Crvenkapicom, Pepeljugom i kojekakvim besmi-slicama dječju maštu granatije razlistati, nego svetom mito-logijom grčkom?

360

Ali kako ženske rijetko misle svojom glavom, ona zaja-šila na te kljusaste programe i upustva:

— Kampijunu medovački, moraš raditi ono što od tebe traže oni koji te plaćaju.

— Bolan šefe, i majstore plaćaju, ali im nitko ne daje upustva kako će raditi. Ako se ja i učenici slažemo, treći nema što tražiti. Programa neka se drže oni koji su ih sasta-vljali ili oni koji ne znaju ništa pametnije izmisliti.

— Školske su vlasti. . . — Šefe, ne spominji vlast anarhistu! Mrzim svaku, ma

odakle dolazila kao što je i ovi moji seljaci mrze. Ali žensko kao žensko ne da se smesti: — Školske su vlasti, na primjer, odredile da nastava tra-

je od osam sati do podne, a tebe djeca bude oko jedanaest. A tu smo! — A jesu li te školske vlasti predvidjele da na Kame-

njaku samuje jedna učiteljica i da će podivljati u toj pustoši ako je bar dva tri puta tjedno netko ne posjeti?! A osam je kilometara do nje. I ja u neku ruku, po ovoj zimi, po ovoj buri, samaritansko djelo činim.

I da me ne dočika s kuhanom rakijom, koliko bih upala pluća zaradio! A ne možeš samo doći i otići. I sestra joj je tu. Malo zagrizeš, malo popiješ, malo zaigraš i malo se nasmiješ, i eto ti ponoći. Dok se vratiš po ovoj buri, po ovoj zimi, dok legneš, dok se ugriješ i zaspiš evo ti tri sata. I onda ti ustani u osam!

Čini se da ju je to urazumjelo, jer nikada više nismo o tome govorili. A nismo govorili i zato što ratne nedaće sve žešće udarahu.

Taj rat koji se razlijevao negdje gore po trbuhu i dojka-ma Evrope, u Splitu sam sretao samo u kavanskim nadmud-

361

rivanjima i Subašića kruhu. Međutim, ovdje, u ovoj kame-noj kotlini izgubljenoj za Biokovom i za Božjom pameću, rat je bio nazočan na svakom koraku, ugniježđen u svakom čovjeku i u svakom djetetu. Porast cijena živežnih namirni-ca u Splitu se odrazio u mrmljanju domaćica i otresanju muževa, ali se i dalje kupovalo, a Subašića je kruh malo pomalo postao slasan kao pletenica. E, da je ovdje Subašića kruha! Ali ovdje se ništa ne kupuje niti bi se kupovalo ni onda kad bi roba za polovicu pojeftinila. Rat je pustošio upravo one daleke njive po kojima su galantan pabirčili klasje i slali ga u ovo gladno kamenje što sada i njih mora hraniti. Uštede prošlih godina brzo su se iscrple, i rijetki su bili oni koji su u ovo gladno proljeće mogli iz čarape izvući za kvintal žita.

Da nevolja bude veća, zima se naoštrila i produžila, tako da mi se početkom ožujka voda u čaši smrzavala do sama uzglavlja, a snijeg, koji je počesto padao, bura bi ubacivala kroz otvoren prozor, tako da sam se budio pod podlanicu debelim snježnim pokrivačem. Taj led i snijeg koji je odno-sio dragocjenu toplinu, zamrzao je i posljednji izvor hrane: raštiku po vrtovima i divlje zelje po ledinama među kame-njem. Krave se još nisu počele teliti, a da i jesu, iz onih tužnih ostataka izmrvljene i ovlažene slame jedva bi mogle iscijediti mlijeko za održanje teladi, kao što ga i ovce jedva cijede da jagnjad održe na nogama.

Glad. Preko polovice djece dolazi boso u školu, a u tri četvrti-

ne zobnica nema ni mrvice kruha. Svakim danom oči ljudi i životinja postaju sve veće. Onda tamo negdje u »Crvenom Krstu« počeše nekoga

strašiti te oči koje svakim danom postaju sve veće, i poslaše nekoliko vreća graha i bačvicu ulja.

362

Kakvo slavlje! Ja i moji momci skupismo desetke nara-maka suharaka, i pod velikim kotlom na snijegu zaplamsa životvorna vatra. Kuhali smo za svu školsku djecu. I taj grah bijaše svima jedini topli i jedini vrijedni obrok ovoga gladnog proljeća.

— Kad će svršiti taj prokleti rat! A sušičavi seljak, nadimkom Zrinjski, koji je svoju smr-

tonosnu bolest liječio čitanjem novina od prve do posljednje riječi, govorio bi s najvišega vrha upućenosti:

— Još nije ni počeo. Ako je prošli trajao četiri godine, ni ovaj nije nekakvo pometnuto janje da će sutra crknuti.

Na to bi Nikola Ludanov, koji je godinama krstario po Njemačkoj, posprdno kašljucnuo:

— Ovo je Blitzkrieg, veleučeni! Von jetzt ab es geht eine Bombe nach der andere. Fiu. . . i gotovo, mein lie-ber. . . 1

— Pročitaj ti iz novina i nešto drugo osim Hitlerovih govorancija. Evo, i u ovima ti piše da se ljudski vijek pro-dužio. Ako se. . .

— Tvoj neće — uskoči Nikola ne bez naslade — neće, mein lieber Zrinjski!

— Što vas briga — upada debeli Stipanica — kad rat ionako do nas neće doći.

— Zagradit ćeš mu strugu na Trnovcu! — dobaci Miško prolazeći po vino.

— Svi kažu da neće — brani se Stipanica.

1 Munjeviti rat. . . Od sada će padati jedna bomba za drugom (iz

Hitlerova govora). . . moj dragi. . .

363

— To kažeš ti — sad se već ljuti Zrinjski — A ja ti kažem da je sve ovo dosad samo čarkanje. Ako si toliko pametan, reci mi kako nazivaju ovaj rat?

— Drugi svjetski — uskoči Nikola umjesto Stipanice. — E, pametnjakovići! Tako je. Drugi svjetski, sv j e t -

s k i . I da imaš mrvicu svoga mozga umjesto kokošjeg, onda bi ti bilo jasno da taj rat još nije ni počeo i da će početi tek onda kada ovdje počne i završiti kada ovdje završi.

— A zašto baš ovdje, ako ti se ne gadi? Zrinjski savije ramena prema sasušenim prsima i stade

se smijati, ali kašalj se ubaci u taj smijeh, i ti pomiješani zvukovi postadoše tako strašni da me spopadne mučnina. Kad se malo smirio, reče:

— Zato što je to svjetski rat, s v j e t s k i ! A svaki svjet-ski rat, pa bilo ih milijun, mora kao i prvi početi i završiti na Balkanu. Inače ga ne bi nazvali s v j e t s k im , nego bije-losvjetskim!

Moj otac tvrdi da u nas rata neće biti zato što je Jugos-lavija pristupila Trojnom paktu i tim osigurala neutralnost. Maček, veli, zna što radi.

Jozo Nikolin, Sekanac i drugi povratnici s Lipara kažu, da Hitler od ovoga ima jedan važniji ugovor, po kojemu je dužan dovesti na vlast Pavelića, a onda će otprditi i Maček i Stojadinović.

Did Buja sve od reda naziva budalašima i šantalašima, i kad bi se njega pitalo, on bi sve predao Turcima čije je i bilo.

— Turci su — veli — znali bar konje poigrati i ašikovati. Onda se lati bukare i zapjeva:

»Ašikuje mule i kopile posrid dvora cara čestitoga,

364

pa mu pije vino iz podruma, pa mu ljubi bule sa dušeka; vino pije, al se ne opije, bule jubi, al snage ne gubi. Sto godina nek mu cvita srića, jer to biše Buja Cvitkovića.«

Kako je ta pjesma nekad drukčija bila, istinski nadmena, kako je sigurno odzvanjala od ovog kamenja, a kako sada skaradno leprša po njemu poput poderane krpetine koju vucara vjetar. Stariš, moj dide Buja, stariš i uzalud pokuša-vaš zadržati svoj svježi mladenački smijeh koji si do šezde-set i šeste tako sigurno i gospodski nosio!

Vrativši se iz sela ranije nego obično, zatekoh uz vatru Dujma koji još nije bio legao:

— Učitelju, došlo ti je pismo iz Zagreba. Jakov poštijer još ti ga jučer ostavi, a ja star i zaboravan. . .

— Dobro, moj Dujme, dobro. . . Brzo se popeh u sobu, zapalih petrolejku goreći od nes-

trpljenja da što prije nađem potvrdu svojim nadanjima u dobro. Je li napokon prebrodio krizu? Je li ustao? Ide li već na predavanja i karta li kod »Gašpića«? Razdirem pismo pun strepnje.

»Dragi Prijatelju, Žao mi je što te moram sneveseliti, i to je jedino što mi

je žao. Kako ti je poznato nakon dviju upala porebrice gospođa TBC nepovlasno i nasilno provalila je u moja pluća i sada u njima uređiva raskošne rokoko apartmane. Ali čini se da pohlepnica nije ni s tim zadovoljna. Doznao sam preko pouzdanih izviđača, da je izvršila mučki prepad na moju najslabiju stranu, pogađaš, na mozak. Možeš zamisliti kako sam se pakosno nasmijao ovoj njenoj sud-

365

bonosnoj pogrešci. Dogodit će joj se kao i Napoleonu: uništit će Moskvu, ali i sebe s njom. Da je ostala u plući-ma, mogli smo se nekako sporazumjeti i oboje poživjeti. Ovako ćemo oboje uskoro zaglaviti.

Eto, umirem. Znam da te jeza prožima i da si skloniji vjerovati u

humor očajnika, nego u smirenje. Ali ja zaista sasvim smireno — koliko mi bolovi i vrućica dopuštaju — prila-zim smrti. Ti bi taj mir razumio kad bi znao da vjerujem u nebo i da mi smrt predstavlja samo jedno beznačajno pre-seljenje u bolji život. Ali ti znaš, da ne vjerujem ni u kakav drugi život. Otkud onda ovaj mir? Mogao bih ti učeno odgovoriti da su život i smrt podjednako naši, pa čak i to da je smrt naš bolji dio, jer smo mnogo više mrtvi nego živi, ali neću. Nisam sklon takvim mudrovanjima. Ove jeseni bio sam jednom u dvorani za seciranje. Deseci leševa starih i mladih, muških i ženskih ležalo je na stolo-vima. Bili su goli, razrezani, iskajišeni, s ostruganim teti-vama i razvijorenim krvnim sudovima, osakaćeni i osra-moćeni. Gledao sam i divio se strpljivosti tih lešina. Koli-ko je za života u njima bilo bijesa, koliko pažnje prema samima sebi i koliko sada božanske ravnodušnosti. Onaj je tamo sigurno bio neki gizdelin koji je dvaput dnevno mijenjao košulju i pola sata odabirao kravatu. Ona je tamo bila kakva zavodnica, koja je s toliko pažnje namještala svaki čuperak kose, toliko puta skidala crvenilo s usana dok nije ispalo kako želi i toliko dragocjenog vremena upotrijebila da oboji i savije trepavice. Ona je možda bila kakva sveta usidjelica, i nitko joj od tih razvratnih muška-raca nikad nije uspio vidjeti gol gležanj ili golu podlakti-cu. A sada leži tu, gola golcata i potpuno ravnodušna na sve.

366

I onda se pitam, moj Prijatelju, čemu to odabiranje kravata i mijenjanje košulja, čemu slinavo gukanje i gugu-tanje, čemu gnjev i bijes, zanosi i letovi, čemu ovaj krvavi i nemilosrdni ples što već drugu godinu danonoćno luduje po Evropi, čemu pjesme i priče kad te čeka ravnodušnost na ovim gvozdenim stolovima. Umirem sasvim mirno.

A kad čovjek sasvim mirno umire, onda može i sasvim mirno promatrati stvari oko sebe, onakve kakve jesu, bez ikakvih romantičnih začina i mirodija. Sve se odvija u znaku neke trijezne poslovnosti. Moj prebogati gospodin stric, proosjećajena umjetnička duša nije ni jednom zavirio pod krov mog sanatorija. No stoga je već odredio čovjeka koji se mora pobrinuti gdje i kako da me pokopa. Taj je čovjek došao da me obiđe. A ja sam ga, doznavši prije za ulogu koju su mu namijenili, upitao: »Došao si uzeti mje-ru? Visok sam sto i osamdeset centimetara. Toliko ću sutra biti dug.« Čuo sam da kolege već skupljaju novac za pos-mrtni vijenac, da... trijezna poslovnost, trijezna poslovnost.

Sve su to gluposti. Kad čovjek umire, onda želi da sre-di neke račune. Ja imam srediti dvije stvari, odnosno ti ćeš ih umjesto mene srediti. Ti znaš da volim Boženu. Ona ima tuberkulozu kuka i leži u gipsu nepokretna. Reci joj da sam je zaista i ozbiljno volio. Drugo. Sjećaš li se one male crnke s vampirskim očima, one što sam joj ponekad znao ubaciti u njedra deset dinara s namjerom da ih izva-dim? Čuo sam da ima šest prstiju na lijevoj nozi. Htio bih znati je li to istina. Provjeri što prije i nastoj da tvoj brzo-jav primim prije smrti.

Pozdrav od Prijatelja. P. S. Ne mogu a da se ne nasmijem kad se sjetim tvojih

lanjskih jadikovka o tuberkulozi i skoroj smrti. A ja sam

367

pucao od zdravlja i snage. Izmijenili smo uloge, Prijatelju, valjda prema zasluzi i potrebi. Hahaha. . . «

Znači bolest je krenula na bolje. Da je tako beznadno, ne

bi lakrdijao i tražio od mene da idem u Split i provjeravam ima li Branka pet ili šest prstiju na lijevoj nozi. Da nasjed-nem, sutra bi u toj zagrebačkoj dalmatinskoj koloniji bila smijurina gora od one kad sam Lanovića naizust učio!

Treći dan siđoh k crkvi. U zavjetrini pred Miškovom krčmom sjedio je Zrinjski s još nekoliko besposlenih, grijao se na mlakom burovnom suncu i čitao novine.

— Ej, učo! — zovnu me. — Što kažu novine, Zrinjski? — Dobro ih je koji put i pročitati. Ti si nešto govorio da

prijateljuješ s Meštrovića bratučedom? Zvaše li se on Petar? — Zvaše. A što te to zanima! — Evo pišu da je jučer umro. Nije baš loše odabrao.

Prvi dan proljeća. Mi tuberkulozni umiremo u jesen ili u proljeće. . .

Trebalo je snage, trebalo je đavolske snage da se zadr-žim na nogama.

368

SMIJEH IZGUBLJENIH DJEVOJAKA

Čini se da je dugo udarao na vrata, jer kad sam se napo-kon probudio, udarci su narasli do snage čekića, On koji je uvijek bio rumen, sada je bio blijed i ustrašen i kao da se još više pogurio i osijedio.

— Učitelju, gotovo je! — Što je gotovo, Dujme? — Poručuju ti učiteljice i Jakov poštijer da odmah dođeš

k crkvi. Rat! Dakle, Zrinjski je imao pravo, svjetski rat ne može zao-

bići Balkan. Istina, Jakov je govorio da su se poslije beo-gradskog puča brzojavne žice znojile od šifriranih vojnih poruka, ali ni on ni ja nismo vjerovali, da je to nekakav pouzdan znak. Međutim, jutros se poziva baš na to znojenje žica i kaže čim je proletjela prva nerazumljiva riječ, odmah je znao da je vrag odnio šalu i da će najkasnije za deset dana doći do ovoga do čega jc došlo. Nijemci su se, veli, u svanuće sunovratili na Beograd i sravnili ga sa zemljom. Nema kamena na kamenu. Talijani su razrušili polovicu Šibenika i Splita — ima više mrtvih nego živih.

369

— Bože moj — pita se zamišljeno Jozara — da mi je znati je li ostala Mušina krčma?

— Đava’ ti krčme odnio — zapiska Ivka — je li stoji sveti Duje i Gospa od zdravlja?

— Tamo ćeš se napiti, ne boj se! — podbode je Jozara. Više se ne govori o ratu, o šiframa, o mobilizaciji i kre-

tanju vojska nego o tome koja je kuća u Splitu srušena, a koja je ostala i morala ostati. Prokurative su morale ostati, što su dugačke; crkve i samostani što Bog zna kako će svoje obraniti. Sigurno je ostala i kuća Matka Škegrina, jer je ona izvan ruke, kod novoga groblja, a Talijani nisu bezbošci da bi groblje skrnavili, a to im, kaže Zrinjski, po ratnoj taktici i strategiji ne bi ni mnogo koristilo.

Učiteljice su bile u nedoumici što ćemo sa školom i školskom djecom. Ja sam predložio da zatvorimo školu, jer inter arma silent musae1 i stao dokazivati kako je u ovim prilikama najveća besmislica učiti djecu »Leti pčela malena oko cvijeća šarena« kad umjesto pčela avioni letaju oko malo drukčijega cvijeća.

— Kampijune medovački, tebi je i u ovom užasu do smijeha. . . Dobro. Nećemo držati nastavu, ali ćemo skuhati grah, neka se djeca najedu. . . tko zna kad će se više najesti.

Negdje oko jedne ure popodne stiže iz Splita prvi auto-mobil. Taksi. Unutra sklupčano s jastucima i pokrivačima, s tavama i igračkama bijaše ih osmero uračunavši i šofera. Od šofera sam doznao da ih vozi u Imotski i da Split nije baš tako porušen kako se pripovijeda. Kaže da su malo opatrnu-li obalu, srušili Marasovića kuću i još malo tu i tamo i da ima manje od deset mrtvih. Ali svejedno nema živih da

1 U ratu šute muze.

370

pokopaju mrtve, jer se čitav svijet iselio i razletio u svim pravcima. Njemu je trebalo punih pet sati da prevali ovih pišivih šezdeset kilometara. Sve su ceste zakrčene bjegun-cima. Ljudi bježe svim čim se može bježati. Nema ni konja ni magarca, čak ni fakinskih kolica. Na putu su prestigli bar dvadeset dječjih kolica nabijenih djecom i svakim čudom božjim. Vidio je i neku babu koja je od svega blaga ponijela samo stolicu, jer veli da joj sjedenje na kamenu ne ugađa zdravlju, a dok je zdravlja. . .

— Poludješe svi, pa i ja — dovrši šofer. Kako ga nisam upitao zašto i on, nastavi sam: — Znaš li ti za koliko vozim ove mamlaze sa svim tim

njihovim prnjama? — Dovde su vozili za šest stotina dinara. — Vozili! Vozili. . . A za koliko danas voze?! Na putu

sam sustigao Surića. Do Zadvarja petnaest tisuća! Do Imot-skoga, pobro, bar trideset. A ja vozim za deset!

— Pa to je više nego moja godišnja plaća. On me pogleda iskosa. Vidim, htjede mi nešto opsovati,

a onda se predomisli i ljutnju prometnu u sažaljenje: — A moj sinko, nisam ti ja kriv što te je mater budalas-

tim rodila. Čitavo popodne pristizali su novi bjegunci, da se sklonu

kod rodbine, kumova i prijatelja. Najveći broj bježao je pješice, i svi su padali od umora, svima su noge bile nate-čene i natučene, krvave. Ali eto, bijahu sretni što su izvukli živu glavu. Ali kad se navikoše na sigurnost, stadoše jadi-kovati za imovinom prepuštenom na milost i nemilost grad-skim lupežima koji su jedini ostali u napuštenu gradu, i to posebno zato da provale u njihove stanove i pokupe poste-

371

ljinu i ljetnu robu, jer su zimsku ponijeli sa sobom budući da je ovaj travanj bio nezapamćeno hladan.

Nitko nije pomišljao na to da je ovaj čas mučki zaklan mir, ali svi smo se skupili u Miškovoj krčmi da bdijemo kao uz odar. Neki koji su predskazivali rat bili su gotovo veseli zato što su pogodili i tim se uvelike uzdigli iznad onih koji su možda mislili isto što i oni, ali se nisu usudili izreći iz bojazni da se zlo proroštvo ne ispuni i da vrag koga zazivaš zaista ne dođe.

I tako sjedimo uz odar koji su svi očekivali a malo tko želio.

— Sjedimo. . . — kaže Momčilo i sve se nešto vrpolji. — A što ćemo drugo. — A ja kažem, sjedili mi ili ne sjedili, bit će što bude.

Ili je možda tko među nama tako jak da može zaustaviti vojske?

Ne, zaista nitko među nama nije bio tako jak, pa ni sam Marko Mašinov, šampion s Jadrana, da zaustavi plaženje makar i jedne tenkovske gusjenice i da lopatom za vijanje žita odbaci makar i jednu jedinu bombu kao baseball pali-com loptu.

— E pa kad ne možemo ništa učiniti. . . Miško, dodaj nam karte i donesi dvoguz vina!

— Odmah — i Miško poskoči usiljeno veselo. I tako smo pri škrtom svjetlu petrolejke, uz kiselu hrvaš-

tinu, prokartali prvu ratnu noć. Ujutro natrapa s autom neki splitski trgovac koji je pob-

jegao iz mostarskog garnizona i govorio da on nije jedini, nego da vojnici u buljucima bježe »kud koji, mili moji«. I taj trgovac primi u kola mene i moju neodgodivu želju da što prije vidim napušteni grad koji sam u mašti tako često

372

napuštenim vidio. Nigdje čovjeka, nigdje žive duše, tek se kamene zidine bjelasaju, a iza mrtvih prozora naziru se mrakovi neodređenih dubina. Biti sâm. Sâm na Pjaci, na suncu što uzaludno grije neoživljivo kamenje, sâm u ulica-ma do jučer nagruvanim protresanjima i ajmekavim zgraža-njima, sâm. . .

Ali umjesto samoće dočeka me prorijeđenost. Pobjegli su samo oni koji nisu imali što izgubiti osim prnja po sta-novima. Vojska, policija, trgovci i poslovni ljudi sviju stru-ka, uličarke i kartaši i svi oni koji su ne znam kakvim čulom osjetili da bombe više neće padati, kao i oni koji se nisu imali kamo skloniti, ostali su u gradu.

Perica je snio postelju i spavao u podrumu među štako-rima. Bože nije htio sići. Ostao je i dalje na trećem katu, u sobi Dvadeset i jedan, jer mladost voli potcjenjivati opas-nost, voli se oholiti i prkositi, pa makar to bilo i nerazumno.

— Pljucam ja na bombe — veli i pljucne na kavanski pod. Perica mi se tuži da je zapao u ljutu nevolju. Ona Slo-

venka što se lani hranila samim jabukama i bijelim kavama i s njim dijelila postelju na broj Dva, vješa mu o vrat užeta pisama nagorjelih od ljubavnog žara kroz koji i najkratko-vidnije oko može sasvim lijepo vidjeti bračnu postelju sa svim njenim neugodnostima.

— Ne brini — velim ja — izbavit ću te, i to veoma jeftino. I zaista. . . koštalo ga je samo jednu poštansku marku.

Kakvo sam čudesno pismo iskitio! Nesagorivom je vatrom plamtio, nezamislive snove sanjao i buncao u snovima o pozlaćenom gnijezdu u kojem ona sjedi na zlatnim jajima i zlatne ptičice leže. . . Ali rat ne poštiva ničije snove, ničije otkucaje srca, ničije ljubavne suze.

I neka se mnogo ne žalosti, jer se nevoljnik nije dugo mučio: bomba ga je izravno pogodila i raznijela tako da se

373

nije mogla pronaći ni kap krvi ni komadić mesa. Nestao je u čistoći ognja s još čistijom ljubavi u žaru svog plemenitog i vječno ljubećeg srca.

Bilo je to tako toplo i ganutljivo pismo, da su i meni i Perici zatitrale suze u očima, a gdje neće neudatoj a već obudovjeloj Slovenki!

— Odnesi ga na poštu i popij nešto na moj račun. — Lako ćemo — i otrčah. Na ulaznim se vratima gotovo sudarih s Gigijem koji je

teturao kao na smrt bolestan. — Što ti je, Gigi? — Caro stupido, caro stupido. . . non posso piu. . . Fini-

to, tutto finito. Povero Gigi. . . Epem si poka! Ouesta male-detta guerra. . . 1

— Što ti je, zaboga?! A on se baci na moja prsa, ruke mu klonuše preko mojih

ramena. Zagrcne, a onda mi stade kroz jecaje govoriti da je izgubljen, da je konačno i nepovratno izgubljen, da je ovaj rat nastao samo zato da njega usmrti, i neka mu oprostim, ali on mora bježati i sakriti se negdje, makar zna da ne može pobjeći, da se ne može sakriti; da se u mišju rupu zavuče pronaći će ga jedan od tih silnih aviona, topova i mitraljeza koje su sa svih strana pustili na nj kao bijesne pse. Niz debele usne curi mu slina po mojoj košulji, a tople suze padaju po mom vratu i ramenu.

— Budi pametan, Gigi, nitko te ne progoni i ništa ti se neće dogoditi. Bacit ćemo partiju pokera, i sve će biti dob-

1 Draga budalo, draga budalo . . . ne mogu više . . . Svršeno je, sve

je svršeno. Jadni Điđi . . . Ovaj prokleti rat. . .

374

ro. Vojska se rasiplje i nitko ne pruža otpor. Ako nitko ne pruža otpor, onda bi bilo glupo bacati bombe.

Jedan se časak umiri i otcijepi od mene. Onda mu se oči ponovo zaliju strahom i stadoše bjesomučno zvjerkati oko-lo. Neko ludo svjetlo zaiskri se u njima. I prije nego se okomio na me, znao sam da neće biti dobro. Stade vikati da sam ga izdao, da sam se prodao njegovim progoniteljima, da ga lijepim riječima zadržavam samo zato, da bude nepo-kretna i dobro osvijetljena meta, ali da mi on sve oprašta zato što sam povero stupido i što on ne može izbjeći toli-kom ubojitom oružju koje se pokrenulo da ga satare. Odgurnu me, da bi dobio na vremenu i stade bjesomučno trčati prema Getu.

Sutradan doznasmo da je trčao tako kroz čitav grad i otrčao prema Solinu, prema Kaštelima kroz polja i vinogra-de. . . poneka besmislena bomba. . . i onda ga nitko više nije vidio. . . epem si poka. . . puro come un bambino. . . povero Gigi, epem si poka.

Ali malo je tko mislio na Gigija u tim čudnim danima rasipanja staroga i očekivanja nepoznatog. Na svim usnama bio je rat, i svatko mu je pristupao na svoj način. Jedni su živjeli u crnom strahu i još crnjoj slutnji, drugi su se nasla-đivali uništenju nečega što nisu smatrali svojim, treći su jadikovali nad imovinom koju će raznijeti »bud’ko« i nad sinovima koji će zaglaviti »bud’gdje«, četvrti su opet trljali dlanove i već razrađivali planove kako će se obogatiti, jer rat je nekom tat, nekom brat, a pametan čovjek zna da se u mutnom najviše ulovi. . .

Sve je bilo uznemireno osim kartaške braće, koja su i dalje sasvim spokojno gurala bakreni i srebrni novac s jedne na drugu stranu stola.

375

Profesionalci do prozora koji su vrebali naivne otočane i perušali ih do kože, sada međusobno igraju, valjda prvi put pošteno.

— Kad dođu Talijani, bit će posla — reče jedan. — Kažu da su im džepovi nabijeni parama — dometne

drugi. Šjor Giulio Tunjkavac omjeri ih ispod oka, nijemi mu se

smijeh razvuče ispod podrezana i od duhana požutjela sije-dog brka:

— A ja sam čuo da su im revolveri nabijeniji nego dže-povi — otunjka s neprikrivenom radošću; ne, on nikada nije trpio ove momke što žive od nepoštene rabote.

— Muči, tulumašu! — podvikne Marin, a meni se učini da mu je glas postao napukao i neuvjerljiv.

Jest, rat je i na dno kartaške sigurnosti uspio ubaciti sjemenku straha.

— Traži te neka gospođa — zazove me Bože. Nije htjela ući u hotel. Čekala me je vani, na popločanoj

poljani, napol osunčanoj. Bila je to skromna i uredno, ured-no obučena starica. Imala je uski bijeli uškrobljeni ovratnik koji kao da je ovaj čas izišao ispod glačala. Za ruku je drža-la petogodišnjeg dječaka u novom mornarskom odijelcu; podšišana i zalizan dječakova kosa jasno je govorila da ga je ovaj čas izvela iz brijačnice.

— Vi ste šjor Ivo? — Jesam. — Poznajete li moju Tonku? Onu, znate. . . — Naravno. — To mi je kći. Ne znam zašto, ali sam opet rekao:

376

— Naravno. — Ona neprestano govori o vama i ne može se nahvaliti

koliko ste joj dobra učinili i kako joj na ruku idete. A sada. . .

— Da joj se nije što dogodilo? — Nije, nije. Zdrava je, hvala Bogu, zdrava. . . u svemu,

u svim stvarima. Nitko se na nju nije potužio. Čuva se. Vi to najbolje znate. Nego. . . ovo je njezin sin.

— Krasno dijete, zaista krasno — i pogladim mališana koji, začudo, ni najmanjim trzajem ne pokaza da se boji tuđe ruke. Držao se ozbiljno kako i dolikuje njegovoj podši-šanoj i zalizanoj kosi, njegovu čistom i brižljivo izglačanom mornarskom odijelcu.

— Nego. . . htjela sam vas nešto zamoliti, ako. . . Samo ni za živu glavu ne smijete to spomenuti Tonki. . .

— Ne bojte se. — Kažu da će doći Talijani. A mi znamo kakvi su oni.

Tonka je jaka, Tonka je kršna. Ona može. . . I znam da ćete je zvati, jer ona je najljepše govorila o vama. . . Znam da ćete je zvati. Ali kad u vaš hotel navrati kakav colonello. . . 1 eto, smilujte se na ovo malešno, na ovu suzu bakinu. . . i zovnite moju Tonku. . .

— Povero Gigi. . . bilo je prvo što je rekao šjor Ivo kad

sam naveče svratio u »Split bar« — Odmar je znao da se ne more skapulat. Jema takvik judi, moj covik, koji odmar sve znaju, odmar. I meni je dolazija, meknimo, i ovod i doma. Bi je ustrasen ka mali mis, ka mali mis. Povero. . . Sta možemo, moj covik, mora se i umrit. I oni tvoj prijatej, i on

1 Pukovnik.

377

je, meknimo, umra. I svi cemo umrit. »Zivot kratak, a smrt stalna«, i niko ne zna di ga ceka. Ovod? Onod? Ne znas. Ne znas. Ni Gigi ni zna. Niko ne zna. . . A ti? Kako si? Kako ti je u Vlasku? A dobro, meknimo, dobro, malo kruka, malo graka, i perun zeja. . . Aaa, lip san ti vestid kupija. Sad si covik, sad si pravi covik. Neka, neka. . .

Šjor File stoji postrance, smješka se onom svojom kožom napetom preko suhih kostiju, onim naškubljenim ispijenim i smežuranim usnama, onim očicama iz kojih još uvijek isijava mladenačka poruga i kao da govori: »Još nisi sazreo da ti otkrijem tajnu svoje sveljudske ideje, a sva je prilika da nikada nećeš ni sazrijeti. Nisi mi vjerovao. . . Vjeruješ li sada da on sasvim iskreno govori o tvom odijelu kao poklonu? A žacao si se ukrasti za mršav doručak! Ne, ne! Oni koje će netko čitav život hraniti i odijevati ili im dobacivati da ih hrani i odijeva, nisu dostojni da uđu u hram mudrosti.«

Poeta Gamos sa svim svojim džemperima, šalovima i kaputima sjedi kao i uvijek do stupa, osamljen, pomalo samozadovoljan a pomalo bezrazložno ljutit i samu sebi recitira svoju veliku prigodnu pjesan, odnosno velepjesan o blagoslovljenom posleništu rata koji je pohodio svijet da ga napokon pročišćena u krvi i plamenu privede konačnome cilju, Panhominiji. Stihove o kojima je mislio da su »naslu-šno« veleuspjeli — kao »kvrc, krc, rc; krv vrc i šprc, a rat-nik šmrc pa mrc!« — glasno izvikuje dok ostale prosiplje u bradu. Nije me prepoznao, a nije bilo ni potrebno kad više ne stojim za šankom i ne lijevam mu dvostruke mjerice puncha za jednostruku cijenu.

Manja me je prepoznala i kimnula glavom, ali nekako sporo i ozbiljno, bez i najsitnijeg oblačića smiješka, onako kao što se kima starijim i poštovanja vrijednim osobama ili

378

pak onima koje letimično poznamo i to poznanstvo ne želi-mo produbljivati. Ni ja nju nisam pozdravio drukčije, i što sam mogao očekivati! Pa ipak sam očekivao bar jedan jed-vaprimjetni drhtaj na rubu usana. Ne, ja nisam njen par, ja nisam ničiji par.

U uglu bara sjede tri momka koje iz viđenja poznam kao krijumčare upaljača, papirića za cigarete i kave, koju kri-jumčare iz talijanskog Zadra i Lastova. Nabili lakte na stol, skupili glave u vijenčić i sve nešto šapuću, sve se o nečem dogovaraju, a onda malo pa malo i praskaju u veseli smijeh. Sjedoh za prazan stol do njihova i stadoh prisluškivati raz-govoru. Uskoro razabrah da razgovaraju o velikim prigo-dama koje ih mogu preko noći učiniti milijunarima. Razab-rao sam da se svaki od njih mora povezati s drugim vojnim intendantom i od njega kupovati rashodovanu robu, pa tu istu rashodovanu robu prodavati trećem intendantu uz cije-nu nove i s njim, naravno, dijeliti zaradu. Onda od tog intendanta kupiti drugu rashodovanu robu bud’ zašto, pa je prodati četvrtom novo za gotovo, i dok svrši rat, evo ti para kao škalje. I smijali su se, smijali, i jedan drugom u očima gledali svjetlucanje zlata i sebe do grla zatrpane u hrpi zlat-nika. Smijali su se, smijali. . . Bože, smijali su se. A jedan, četverouglaste glave, neprestano je vukao kažiprst po gad-nim krnjatcima i nekako ih očinski tješio: »Strpite se malo, suhim ću vas zlatom okovati. . . «

Netko mi se došuljao s leđa, i nečiji dlanovi zaklopiše mi oči: pogodi tko sam. Neke male, uske, fine, dugoprste ruke. Onda zvecnuše ciganske minđuše.

— Lucija! — Kako si me prepoznao?!. . . Čule smo da si se vratio,

pa smo pošle u potragu za tobom. — Koje to mi?!

379

— Ne znaš? Nije lijepo što ne znaš. A znao sam. Kako ne bih znao! Čekale su nas pred barom.

Franka i Tonka. Po Tonkinu pogledu, koji je svud okolo ska-kutao i nikako se nije mogao zaustaviti na meni, spoznao sam da je ono s majkom i mališanom bilo dogovoreno.

— Ovo je Marina — Lucija neprestano igra čitavim vit-kim, vižlastim tijelom, pa joj od toga naušnice neprestano zveckaju kao mamuze mladom ždrebastom poručniku.

Marina još nije navršila sedamnaestu, i tek su je nedav-no primili u sestrinstvo. Bila je sitna i ljepušasta. Imala je kovrčave crne kose, duge crne trepavice, grudi koje su iza-zovno stršile i mnogo obećavale. Ali još se stidjela svoga posla, prečesto obarala oči i koračala nekada pretvrdo kao momče, nekad opet mlitavo kao lijeno pače.

— Vrdni malo tim prokletim stražnjicama, vrag ti ih odnio — srdila se Lucija — Vučeš se ko kakva bređa kobi-la. Vrdni malo, guzice su ti i alat i zanat!

To bi malu još više zbunjivalo, hod bi joj postajao još tvrđi ili pak raskrebeljeniji, koraci tromiji i nekako raskre-čeni, račvasti, a vrškove bi stopala još više bacala u stranu.

Neko vrijeme besciljno tumaramo po gradu, a onda Lucija zvecne:

— Dosta je šetnje! Hajdemo, djevojke. — Kamo ćete? — upitah pripravan da se odvojim. — O, i ti ćeš s nama, mali moj. Slavimo. — A što slavite? — Jeste li ga čule? Da što slavimo! — i prasne u smijeh. I sve djevojke prasnuše u smijeh. Smijala se i Marina,

makar usiljeno i nekako tuđe, kao što je i hodala, lovila, lijegala i ubirala plaću za to lijeganje još uvijek usiljeno i tuđe. . . ipak se smijala.

380

— Možete i umrijeti od smijeha, ali ja svejedno neću otkriti što slavite.

— Rat! — Rat?! — Rat, ljubavi naša, rat — potcikne Lucija i zagleda se

u me široko rastvorenim očima prilijepivši o zube smiješak kojim častimo nedotupne.

A djevojke hihoću veselo, ali opet ponešto obazrivo i suzdržano da me ne uvrijede i ne izgube baš kad su me našle. Odvukoše me Luciji.

Bila je to jadna sobica u samom srcu Geta, zaudarala je po plijesni i mokraći, iz zidova su izbijali opori mirisi muš-kosti natopljene jeftinom rakijom i još jeftinijim duhanom. Koliko je i kakvih odijela bilo prebačeno preko ove stolice, koliko se mumljanja izgubilo među ovim oprugama što pro-bijaju iz izubijana divana? U zemljanom loncu na kratkom pragu uskog prozora jedan svježe zaljeveni nepoznati cvijet. Što radi taj nepoznati cvijet u kurvanjskoj sobi! Pa što?! Zaš-to i kurve ne bi voljele cvijeće! Ovo je zemlja cvijeća, zemlja terasa, balkona i prozora zagušenih cvijećem.

Otčipaju boce, guraju mi čašu u ruke, kucaju se i bučno nazdravljaju.

— Za rat! Za vojske! Za oficire! — Za colonelle!1 — kažem ja dok mi oko samo od sebe

potraži Tonku. Ona pocrveni. Zašto i kurve ne bi pocrvenjele! Piju i hihoću. Sve usiljenije piju i sve spontanije hihoću.

I taj sablasni hihot u ovom polumraku, u ovoj vlazi, što zaudara po muškarcima ovješenih trbuha do bijelog nepoz-natog cvijeta, čini se još sablasnijim.

1 Za pukovnike!

381

— Kažu da će sutra doći. . . — govori Lucija zavlačeći mi iza vrata svoju usku dugoprstu ruku — Gladni ne pitaju što košta. Djevojke, od sutra se radi po trostrukoj cijeni. Sto dinara ili trideset lira.

— Kako se to talijanski kaže? — pita iz prikrajka Marina. — Cento dinari, o trenta lire. I svakom moraš reći: caro

mio, bellissimo.1 Tonka je smatrala da je cijena ipak malo previsoka.

Možda bi bilo bolje prepustiti im na volju koliko dadu, dadu, a oni su kavaliri, pa ako im prepustiš savjesti, sigurno će dati više — mislila je na osigurane colonelle. Lucija opet nije davala ni dim duhana ni za čiju savjest; a najmanje za vojničku i nekoliko je puta ponovila »ako tražiš ništa, dobit ćeš ništa«, a pravi će kavalir i utvrđenoj cijeni nešto domet-nuti, samo što njoj nikada nitko nije ništa dometnuo, a uzeli su joj mnogi. Gladnu vojsku treba iznenaditi prepadom, pa makar se radilo danonoćno. . .

— Što se toga tiče, zemljo moja — zanjiše se Franka svom svojom kršnošću, ovi mi ruke oko vrata, opre mi se bedrom o bedro, trbuhom o trbuh i zabacivši se na leđa zatrese svom svojom nadmenom kršnošću — što se toga tiče, sestra će i pedesetoricu na dan poslužiti. Vojnici su ko pjevčići, samo ti zemljakinju zovi.

— Što samo?! — skoči Lucija. — Nisam mislila da samo mene zove, nego. . . Lucija je odgumu od mene i zauze kao neki zapovjedni-

čki stav: — Pogledaj dobro nas četiri! Nijedna druga ne smije

prekoračiti prag »Ljubljane«, pa naišla čitava pukovnija.

1 Dragi moj, najljepši.

382

Sve ćemo podmiriti, makar ne ustajale iz postelje. Prema mom proračunu svaka će od nas dnevno imati najmanje deset mušterija, a to znači. . .

— To znači da će svaka dnevno zaraditi moju mjesečnu plaću.

— S tom razlikom što ti možeš učiteljevati i pedeset godina, a rat može sutra svršiti. Osim toga nećeš ni ti ostati kratkih rukava.

— Tu se varaš. Ja želim ostati kratkih rukava. — Onda možeš kad hoćeš i koju hoćeš. — Kako kaza Hamlet: »Tu bi’, a tu ne bi« i to poslije

pedeset vojnika? — A ti zamisli da ih je bilo pet stotina, ako ti je zgodnije. Čini se da su sa ostale pobojale, da bi nastavak ovakvog

razgovora mogao dovesti do razbijanja posla, te Franka uskoči:

— Mi smo izračunale da će svaka od nas za šest mjeseci kupiti četverokatnicu i pozdraviti se s poslom. Lijepo ćemo živjeti od najma, postati čestite kućevlasnice, pa ako naiđe netko. . .

— Vrag će ti naići — obrecnu se ljutito Tonka — Bio mi je prvi, pa je podvukao rep ostavivši mi sina. Prokletinja nijedna. . .

— A kolike su se poudale! I Katica, i Barbara, i Nina. Nisu ni svi muškarci kurve — zajapuri se Franka.

— Radije se oslonite na one koji to jesu — reče smireno Lucija koja je očito preuzela vodstvo — Ima ih podosta koji vole jesti iz ženine. . . zdjele, nego istovarivati brodove. . . Tonka, ustani malo da te pogledam.

Tonka poslušno ustade, a Lucija je stade ogledati i opi-pavati, a onda reče:

383

— Tebi milijuni leže u stražnjici. Makar je sama po sebi dovoljno isprčena, isprči je još malo, pa neće biti tog pro-kletog psa koji je neće onjušiti.

Frankini su milijuni ležali u igranju stegna i kruženju bokova, a Marinini u okamenjenim grudima. Samo će i te grudi vrag odnijeti, ako ne nauči hodati i vrdati usidrenim stražnjicama. Njeni su pak milijuni bili u očima i tempera-mentu od kojega su neprestano poigravali svi mišići i sve tetive.

— Gledaj — potcikne Lucija i zavrti se u trzaju. Oči joj se zažariše, čitavo se tijelo napne kao tijelo mla-

de tigrice, zapucketa prstima - kastanjetama i zapjeva: »Ljubav cigansko je čedo. . . «

— Od ovog časa ime mi je Carmen. Tako me zovite. . . — Pijmo! I pile su, i smijale se, smijale se duboko u noć, i kad

sam odlazio pred zoru, smijale su se i pijanim očima preb-rajale tisuće lira rasutih po crvotočnom jelovu podu dok su se druge tisuće poput krupnih snježnih pahulja lagano spuš-tale na ove, a naslaga je ustrajno rasla i zatrpavala ih do koljena, do bedara, do bokova. Tonule su u tu hrpu šuškava papira kao u perje meko, u pijano blaženstvo koje im ovaj put neće izmaknuti.

I onda vidjeh kao u nekom teškom i mučnom snu, vidjeh ove uske mračne uličice kao jaruge na dnu kanjona, obzidana glatkim okomitim stijenama što se poput neuslišive molitve penju do smrznutih zvijezda. I te jaruge bijahu nagruvane tjelesima bludnica koje su stajale uspravno, leđima oslonjene na mrke zidove dok su im razroke oči bile uperene u koma-dićke neba na suprotnim stranama kanjona. I sve bijahu raz-roke, i sve su imale lijevu grud opuštenu, a desnu uspravnu

384

— ako to nešto znači — i sve su imale mlada lica s dubokim podočnjacima i raščupane pijane kose, i svakoj je nedostajao gornji lijevi očnjak. A kroz tu usku tamnu krezubinu tekao je smijeh kao jed otrovnice. Moglo se sasvim lijepo razabrati da je to smijeh i da teče, ali se nikako nije moglo odrediti odakle izvire ni kud protječe, jer usne im se nisu smijale, već bijahu suhe i ukočene kao usne mumije, i jezik suh i ukočen sve do okamenjena mraka u ždrijelu. I tek kad mi pogled siđe nani-že, ispod tih rasmjerenih dojka, zapazih gole nabrekle trbuhe i spoznah da iz tih naduvenih gajdaških mjehova dolazi taj piskutljivi smijeh i pišti kroz krezubinu iščupana očnjaka. I što su zvijezde više blijedile i metalno se sivilo praskozorja protkivalo rumenilom, to je taj piskutljivi smijeh postajao sve bučniji dok se ne prometnu u hihotanje koje se poput polud-jelih ptica stade odbijati od okomitih stijena kanjona, mlatara-jući, krvareći i padajući. . . Dvije tisuće godina po mrtvim zidovima ovog carskog labirinta odzvanjao je isti, nepromjen-ljivi smijeh dočekujući pobjedničke vojnike koji su ga odmah prigrljivali i u ruševna kruništa bedema zabijali zastave, sigurni da ih više nikada nitko neće drugima zamijeniti. Ranjeni, izubijani smijeh. . .

Ošamućen, jedva se dovukoh do »Ljubljane«. Aleksa je dremuckao previjen preko stola u vratarskoj loži.

— Aleksa, Aleksa. . . reci mi zar osvajača dočekuju sa smijehom samo kurve?

On podiže glavu sa stola i zagleda se u me od pića i nesanice zakrvavljenim očima:

— Ima i poštenih kurava, mladiću. . . uvijek sam ti govorio da ima poštenih kurava. . . — i opet spusti čelo na ukrštene i od pića podbuhle prste.

Zagreb, jesen 1963. i zima 1965.

385

Ivan Katušić: NA MARGINAMA RAOSOVE TRILOGIJE

386

387

Ovo opsežno autobiografsko djelo nudi nam bezbroj primjera na kojima možemo pratiti kako prizemne istine — sitni, svakodnevni podaci iz života — prelaze granice auto-rove privatne sfere i postaju književnost. Tako Raosova memoarska trilogija prerasta u autobiografski roman, koji zbog mnogih kvaliteta predstavlja značajan doprinos hrvat-skoj književnosti.

Ispitati taj put sirove memoarske građe prema magnet-skom polju umjetničkog djela znači ujedno i dati ocjenu ove Raosove knjige

RANE, RANE, RANE

Svi memoari — bez obzira radi li se o Cezarovim komentarima De bello gallico ili o Eisenhowerovoj knjizi posvećenoj operacijama u drugom svjetskom ratu Crusade in Europe — svi komentari, dnevnici i memoari dolaze poslije akcije. Kao da sama akcija nije bila dovoljna da nam ocrta likove tih autora. Ili sami autori nisu bili zadovoljni slikom koju bi o njima mogli stvoriti promatrači i ocjenji-vači njihovih djela.

388

Dakle, u svakom slučaju, memoari svjedoče o nezado-voljstvu poslije akcije i to bi se moglo glatko primijeniti na kroničarske dijelove ili poglavlja ove trilogije. Problem se komplicira čim okvirom našeg istraživanja obuhvatimo i svjedočanstva o autorovim pokušajima da bude književnik, da akciju zamijeni pisanjem odnosno da mu pisanje bude glavni oblik akcije. Posebna vrijednost ove knjige počiva baš na tom području, jer nam Raos rijetkom iskrenošću, uvjerljivošću i jasnoćom otkriva zašto je htio, zašto je pos-tao književnik.

Odgovor na to pitanje nalazimo u mirisu tamjana, lizola, voštanica i bijele kave, kako nam autor na duhovit način definira atmosferu splitskog biskupskog sjemeništa. Da se čovjek akcije prihvati pera i napiše memoare, dovoljno je malo nezadovoljstva ili nepotpunog zadovoljstva, a da se u dječaku rodi želja da svaku drugu akciju zamijeni pisanjem — treba nešto više od nezadovoljstva. Na početku prvog Raosova književnog pokušaja — nalazi se živa rana, rana koja boli i danas, toliko boli da se neke stranice ove trilogi-je mogu smatrati vivisekcijom (Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik. — Ujević)

IRACIONALNI SMRAD

Sve to čitamo na prvim stranicama drugog dijela, gdje se opisuje dolazak siromašnog dječaka iz Medova Doca u ogromnu sjemenišnu zgradu posvećenu RELIGIONI ET BONIS ARTIBUS.1 Raos ne može da pere zube kao neki sretniji drugovi, jer mu otac ne može kupiti »Kalodont«. Da okuša tu »prokletu mirisavu kremu«, dječak pobjegne s

1 Vjeri i dobrim umjetnostima

389

igrališta, ušulja se u spavalište te iz noćnog ormarića kolege Dragičevića (koji je tako ušao u literaturu) uzme četku i na njoj »savije čarobnu ružičastu zmiju«. . . Ali, zbog toga se još ne postaje književnikom. Mali Raos je nosio hlače do pola listova — semideponentne hlače — i obilatu naduvenu kapu s tamnosmeđim prugama paralela i meridijana, što je izazivalo smijeh čitavog razreda, čitavog sjemeništa. I još nešto o čemu nitko nije govorio: njegovo je odijelo mrtvač-ki zaudaralo:

»Nitko na svijetu ne može znati odakle taj smrad, taj zadah. A smrdjelo je, smrdjelo po plijesni i zahodskoj jami. Da li je to takva roba, ili ju je vlažnu uhvatila plijesan, ili. . . To nitko živ ne zna. Ali nije bilo toga komadića koji nije zaudarao, odvratno, nepodnošljivo. U početku sam mislio, da mi netko zloban nešto strašno podmeće. Pretražio sam džepove, iskretao, izvrtao, stotinu puta pregledao čitavo odijelo centimetar po centimetar, i podstavu. Ništa. Stresao sam ga, provjetrivao, čistio i prao. Uzalud. Zaudaralo je čitavo, zaudaralo je jednako. I ramena, i rukavi, i džepovi, i okrajci, i sami su rubovi zaudarali. «

Iracionalni smrad, neuništiv kao prokletstvo i istočni gri-jeh, mrtvački zadah koji će se — barem tako izgleda — prenositi s odijela na odijelo, na svako novo odijelo do kraja života. I ne možeš iz tog smrdljivog odijela kao ni iz vlasti-te kože. To je još jedan razlog da mali Raos bježi s igrališta, da se povlači u žalosni Gospin vrt, gdje će započeti njegov razgovor s Marijom i malim Isusom.

NEĆAK AUGUSTA ŠENOE

Žalosni Gospin vrt je samo privremeno utočište. Nesret-ni Gospin dječak, prijatelj malog Isusa, mora se vratiti u krug svog razreda, a tada opet započinju uvrede: semidepo-

390

nencija, buljooki, paralele i meridijani — sve sitne uvrede koje još više naglašavaju onu strašnu, tešku šutnju koja se odnosi na smrad odijela. Bijeg u pobožna razmatranja dono-si mu malu utjehu. Zato nesretni dječak priprema odgovor. Budimo još precizniji: u njemu sazrijeva odgovor.

Sretniji sjemeništarci imaju imućne očeve ili stričeve kanonike. Da im se nekako odupre

»Isuse, ovu mi laž oprosti za moju kapu, za moje oči i za moje cajgano odijelo« mali Raos pronalazi velikog i slavnog strica:

»Znadete li vi da je Šenoa bio rođak moje bake?« Poslije toga pojavljuje se prva Raosova pjesmica.

JER PJESNICI KRILA STEKU

Mnogo prije izlaska iz sjemeništa, prestadoše mistični razgovori s malim Isusom, prestade pobožnost, nestade dječaka koji je bio spreman da na svoja leda smireno uzme križ životnih nedaća. Oblačenje kleričke halje zateklo ga je potpuno hladna, izgubljena za svećenički poziv. Uzalud je dječački zbor na latinskom pjevao divni »Magnificat«. Već prvi književni pokušaji — to se lijepo vidi iz Raosove proze — krikovi su ličnosti koja ne može podnijeti uvredu. Zani-mljivo je spomenuti da ni jedan od odgojitelja nije u tom zaokretu prema literaturi vidio pobjedu vražje strane. Štavi-še, jedan od njih je u svojoj bezazlenosti govorio kako će budući don Ivan Raos kao župnik u nekom dalmatinskom selu imati dovoljno vremena da piše svoje pjesme.

Dotada splitsko sjemenište nije imalo mnogo iskustva s nadobudnim piscima. Koliko nam je poznato, s Raosom su slušala sjemenišno zvono još četvorica budućih pisaca i tek nakon njihova exodusa — jer pjesnici »krila steku, zbogom

391

reku i uteku« — tamošnji odgojitelji su zacijelo shvatili da se svećeničko zvanje teško može uskladiti s psihičkom kon-stitucijom mladića koji je odlučio da postane pisac. Bez svake sumnje, Raosova trilogija će odgojiteljima (i ne samo sjemenišnim!) dati mnogo dragocjenog materijala.

ČAROLIJA KNJIŽEVNOSTI

Kad je svladao prirodnu zbunjenost i izgubljenost u novoj sredini, mali se Raos odupire svemu što ga tišti:

»Mi znamo plivati.« »Čudna mi čuda, i konj zna plivati.« »Ali ti ne znaš.« »Nisam konj.« Otpor po svaku cijenu. I konj je nekakav argument kad te bockaju da ne znaš

plivati, ali — kako da se braniš protiv neuhvatljive i nepro-tumačive nevolje kao što je smrdljivo odijelo, protiv svako-dnevnih poniženja, koja sa sobom donosi siromaštvo? Iz te izgubljene situacije Raos se spasava čarolijom književne riječi.

Bez svake sumnje, ima mnogo vedrih, nasmijanih, vječ-no nasmijanih stranica u Raosovoj knjizi, ali je ipak čvrsta istina da osnovni tok ove trilogije obilježavaju mučni trenu-ci, uvrede, poniženja i siromaštvo. Očito, pisac se ne trudi toliko da magijom književnosti ovjekovječi svoje sretne trenutke koliko da svlada i pobijedi nedaće koje pritisnuše njegovu osjetljivu ličnost.

Presudno nezadovoljstvo koje ga je uputilo na nezahval-nu pučinu književnosti, uočili smo u početku njegova ško-lovanja u sjemeništu, ali nam prvi dio trilogije dokazuje da

392

je naš autor već u praskozorju života doživio udarce koje neće lako zaboraviti. A sasvim je sigurno da su rane i poni-ženja iz tog prvog razdoblja kasnije dobile novo, krvavije značenje, kad je autor otišao »u škole«. Nije li se priča o Augustu Šenoi — ta jedinstvena samoobrana — pojavila baš u početku njegova školovanja u sjemeništu?

OTKUPLJENJE STIDA

»Sjedim kao na hrpi prosa. Da, da, na hrpi pravog prav-catog prosa i kotrljam se. Bez krvi i bez duše. Vrti mi se u glavi, i čelo mi je mokro. Ne mogu oči uzdići od stida. Zašto sam išao peći hostije? Bolje bi bilo da se nisam ni rodio. Kao na pregršti prosa . . . «

»Više ništa ne znam. Ni kako sam istrčao, ni kako sam kući došao, ni tko me oprao, niti sam ikada ikoga o tom zapitao — tako me je bilo stid.«

Tako stidno da o tomu nikomu nije govorio. Toliko sramotno da je to — napisao, napisao da se više ne stidi. Čarobni dodir književnosti!

Isti korijen ima i priča o mokrom ležaju nakon »vjenča-nja« s malom Marijom.

»I dugo dugo se nisam usudio pogledati u oči Maloj Mariji, dugo, sve dok nije otišla.«

»No bolje se stidjeti nego objesiti« kaže Raos na jednom mjestu. Stid je cijena života, a otkupljenje stida — književ-nost. Žalosni smijeh i radosni plač — formula da se preživi, jer se čovjek jednako može ugušiti od smijeha i od plača.

Književna riječ omogućuje autoru da se oslobodi i onog neugodnog opterećenja koje bismo mogli nazvati »vrčina babe Kate«.

393

»Bila je to vrčina da je se dva oka nagledaju. Vrčina od porculana. Imala je dvije ručke i sa svake strane po dvije rascvjetale ruže.

Toj se vrčini nije nitko smio primaknuti, a kamoli nešto drugo. Baba ju je čuvala kao oko u glavi. Noću je u nju (zna se već što), a ujutro bi to prolila, dobro je isprala, pa se iz nje umivala. Kaže da nema ništa čistije ni zdravije, jer to je porculan, a ne kakva god lata. Na zdravlje joj!«

MOTKA I SLAVICA

Autor je poklonio mnogo prostora svojim porazima na putu do žene. Književnost mu pomaže da preživi i te udarce.

Raosova ispovijest o razvoju jedne rano ispoljene seksu-alne preosjetljivosti zanimat će svakog pedagoga i psiholo-ga. Ta komponenta posebno je zanimljiva, jer otkriva kori-jen jednog od dominantnih motiva našeg autora.

Najprije motka u sjemenišnoj gimnastičkoj dvorani. »I što se više uspinješ uz tu motku, to je i milina veća, to

krv u tebi bubnja, to te sanjivi umor guši, buka u sljepoočni-cama, u mozgu... to je tako ludo, Gospodine, ta motka i to što se u nama događa. Penjem se, penjem do stropa, i osjećam da se sve više gušim, da se gubim... past ću u nesvijest. Gospo-dine, od te sile neviđene, od te sile nečuvene. . . «

Onda dolazi Slavica, popova nećakinja, dvanaest godina starija od Raosa koji je došao kući na praznike. Sjemeništa-rac se zaljubio do ušiju (a kako nego do ušiju?), pjeva joj pjesme, noću se penje u njezinu sobu. i sav izvan sebe dočeka poziv njezina strica da zajedno s njima pođe na izlet:

»A meni srce u grlo. Trčim što mogu brže. Gubim dah. Neka se silna draga slabost razlijeva po čitavom tijelu. Brže,

394

brže, brže,. . . a slabost je sve veća, sve luđa, sve opojnija. Gotovo. . . Bože. trčanje je kao i motka. . .«

Majka žustrog sjemeništarca strahuje da bi joj mogli propasti snovi o sinu popu, pa ga opominje i tom prigodom na nezgodan način spomene ime Božje, a zaljubljeni sin je odbija biblijskim riječima: »Ne huli ženo!«

». . . S onima koji hule na Svemogućega, nije meni raz-govarati« rekoh i povukoh se u sobu. Dugo sam čuo kako sjedi pred kućom na osami, kako sjedi i plače.«

Pubertetska ljubav i majčin plač! Grijesi koji traže otku-pljenje!

I tako se redaju imena djevojaka i žena, imena velikih i malih rana, sramota i razočaranja. . .

»Ja sebi nisam dovoljan, razdijelio bih se čitavom svije-tu i od svega uzeo komadić i ponovo se sastavio. Ja nisam sebi dovoljan i ne mogu ostati ovdje na ovoj pustoj stijeni poraza.«

HAŠEKOVA DRUGA STRANA

Po mnogim podacima iz ove trilogije moglo bi se zak-ljučiti da su Raosa isključili iz sjemeništa zbog njegovih slabosti prema suknji. (Pružio nam je toliko svjedočanstava o svojim borbama, padovima i molitvama: »Zašto nas nisi uškopio u utrobi materinoj, da ti se u čistoći možemo posvetiti?« Pa ipak, u svjetlu ove otkrivene želje da se raz-dijeli cijelom svijetu, da od svega uzme po komadić i da se ponovo sastavi — njegova čežnja prema ženi postaje samo jedan dio velikog nemira, koji je prokletstvo autorove lično-sti, ali i sjeme njegove literature. Zbog toga zaključujemo da autorov sukob sa sjemenišnim pravilima nije izbio zato što su sjemenišna nego zato što su pravila. Da ga je otac

395

poslao u vojnike — siromašni su u ono doba mogli samo »u popove ili u topove« — na površinu bi vjerojatno izbili drugi elementi, ali bi rezultat bio isti — isključenje.

Prokletstvo se ne može zamisliti bez kontradikcija. . . Kad je svukao crnu halju, potišteni i osamljeni autor dolazi do sjemenišnog zida i promatra kako se bez njega odvija dnevni red. Kolege su zastale, oni bi razgovarali s izgublje-nom ovcom, ali sve prekida glas starijeg prefekta: »Što ste stali? Igrajte?«. . . Dok je nosio kleričku halju privlačile su ga radosti svijeta, a kad se našao izvan sjemeništa, sanja o tomu da se očeličen i prekaljen posveti Bogu:

»O, bit ću pop, bit ću pop . . . sacerdos in aeternum.«1 A samo malo dalje slijedi susret s naduvenom strvinom

šarenoga mačka na morskoj obali: »Ne daj mi da Te izgubim, o Gospodine! Zadrži me i

spasi me! Objavi mi da si i ovome mačku ostavio rupicu, makar malu majušnu nevidljivu pukotinu i nikada te neću izgubiti... Ovako znam da nisi i da te nema, da te je odvratna ljudska sebičnost izmislila, kako bi kroza te, kroz tu sigurnu pukotinu spasa izmakla smrti i stravi od nestanka. . . «

Pada mi na pamet ona Hašekova da ga je uvijek privla-čilo ono što se nalazi na drugoj strani puta.

SIROMAŠTVO

A rane siromaštva?. . . Sjemenište: dječak iz zabačenog dalmatinskog sela po prvi put u svojoj postelji, po prvi put na kupanju, po prvi put u svom, u cajganom odijelu. Siro-maštvo se osjeća kao prokletstvo i u toj zgradi, gdje se vile

1 Svećenik navijeke

396

nego igdje govori o dobroti, skromnosti i siromaštvu sveta-ca i ugodnika Božjih. Siromaštvo je neizbrisivi biljeg, koji se ne može pokriti ni crnom haljom, jer sretniji Raosovi kolege (a dovoljno je imati oca poštanskog činovnika ili strica kanonika pa da budeš neizmjerno sretniji) — imaju halje izrađene u radionici slavnog zagrebačkog krojača Gašperta i ne znoje se ljeti, jer imaju ljetnu halju od prozra-čnog listera. . .

Izvan sjemenišnih zidina taj osjećaj siromaštva još je akutniji. Suprotnosti su veće, uočljivije. Više nisu aktuelni sinovi poštanskih činovnika i kanonički nećaci, nego sinovi sudaca, liječnika, advokata, trgovaca i bogatih posjednika. Sjetimo se samo onog mirisnog sendviča s pršutom i priče o Suvorinovoj metodi pomoću koje sedmogimnazijalac Raos pokušava da sakrije glad. To je poglavlje tako majstorski napisano pa bi propao svaki pokušaj da se prepriča. Zato ćemo citirati samo završni akcent:

»Gospode, zar se zaista ne može biti sit i slobodan!« Uzmeš od kolege sendvič pa izgubiš slobodu.

DIREKTOR

Na toj liniji je još kompleksniji autorov susret sa straš-nim direktorom koji mu velikodušno pruža srebrnu dvade-seticu. Plemenita gesta, koja je izazvala pravu oluju:

»Neki silni val ganuća prožme me čitava i natjera mi suze na oči. Onda me iznenada nešto štrecnu između rebara, izroni u meni neko moje odvratno nacereno lice i zagrohota: »Jesi li to za šest večera prodao svoje hrvatsko srce? Gos-poda ti boga, jesi li se prodao tako jeftino, da u tvoju hrvat-sku svijest i savjest jedan četnik ulazi kao dobar čovjek?!«

397

Očajnički pokušaj da se iziđe iz vlastite kože. Krik: milosrđe sam zaslužio svojim siromaštvom! — neuvjerljiv argument. Kratkotrajan, jer milosrđe boli: boli u pučkoj kuhinji gdje jedeš na bonove Crvenog križa, boli u restau-rantu gdje te hrani dobra gazdarica, boli u poklonjenom hubertusu — ogrtaču što si ga dobio od dobrog kolege. I zato je možda najbolje ostati kod kuće, kad razred ide na maturalno putovanje, ostati, ali doći na ispraćaj i ostati sam na peronu kad vlak otklizi prema radostima dugo očekiva-nog kolektivnog izleta.

Lako se mogu dovesti u vezu sa siromaštvom i brojni incidenti u razredu od onoga »Tu es asinus« upravljenog arheologu don Frani Buliću, preko nesvjestice i pogađanja na satovima grčkog, Kosova na parobrodu »Kosovo« do preoblačenja pred maturalnom komisijom.

Sve su to razumljiva istrčavanja u prvi plan, uzaludni pokušaji da se probije zid siromaštva, besmisleni kao i ona simulirana TBC, koju je nadobudni pisac »upražnjavao« u vrijeme kad je tuberkuloza bila vrlo raširena književna moda.

HOTEL »LJUBLJANA«

To sve vodi u trulo srce Dioklecijanove palače, u hotel LJUBLJANU s čestitom kartaškom braćom, s pijancima, žderonjama i prostitutkama, na dno. Između tolikih kolega — samo jedan prijatelj, prijatelj s velikim slovom P, ekscentrični i lucidni nećak Ivana Meštrovića koji će uoči prerane smrti zaželjeti da Raos provjeri ima li »ona zgodna crnka« 6 prstiju na jednoj nozi. Ali, i s Prijateljem je teško drugovati, jer je Raos vječno gladan, vječno bez novaca, a Prijatelj od svog strica prima mjesečno 2000, to jest dvije profesorske plaće. Zato je sasvim razumljivo da piscu ove

398

knjige mnogo manje poteškoća nameće prijatelj s dna, sumanuti Tršćanin, caro stupido, caro povero, caro disgrazi-ato Gigi1, koji svakog dana iznova započinje život, a nave-čer iskreće džepove i baca u more preostali sitniš. Odnoseći se prema tom čovjeku bez ikakvih ograda, Raos nam je pružio jedan sugestivni, nesvakodnevni portret:

»Taj povero Gigi čitave je dane bio i plačljiv i gnjevan, i ma o čemu govorio, govorio bi gnjevno i plačljivo. Meni se neprestano činilo, da će mu s prvom narednom riječi izletje-ti iz desni oni golemi, pregolemi zubi i rasuti se po poplo-čanom podu kao kukuruzna zrna. . .«

«Povero Gigi. . . U neopranoj košulji, poderanoj jaketi i u cipelama bez potplata. S dva para ženskih svilenih čarapa i s dvije kravate u preprodavačkom džepu. A sam nema čarapa ni kravate. Povero i caro Gigi. . . Pa ipak mu neću vratiti zube. Spremit ću ih na sigurno i odnijeti babi Kati. Bit će to sasvim lijepa, sasvim lijepa. . . krunica, i radosno će se pridružiti onima od rogačevih i bagremovih bobica i onoj od sedefa. Ja ću s posebnim užitkom sjesti na bucal i gledati kako baba po Gigijevim zubima prebire Očenaše, Zdravomarije i sva otajstva: radosna, žalosna i slavna.«

Autorova dramatična, izgubljena borba za dostojanstvo doseže vrhunac u prizoru s naočalima: ambiciozni maturant, koji u hotelu obavlja posao portira, svodnika i sudopera, treba da klekne pred jednim splitskim gizdavcem da bi dobio moderne talijanske naočale. Uzalud kajanje, ni bogovi ne mogu učiniti da nije bilo ono što je bilo, a krizu pojačava sasvim slučajni susret sa starim profesorom filozofije i nje-gova sentencija:

1 Dragi budalaš, dragi bijednik, dragi nesretnik Gigi

399

»Da dobije kocku šećera, pas mora stati na dvije noge, a čovjek na četiri.«

LICENTIA POETICA

Priroda autobiografske kronike nametnula nam je da se opširno pozabavimo vanjskim podacima — biografskim, sociološkim, psihološkim, lako smo — baveći se tim aspek-tima — dodirnuli i suštinsko pitanje književnog izraza, tek sada ćemo pokazati na koji je način pisac prešao granice »svoje malenkosti« i svoja lična pitanja prebacio na plat-formu općeljudskog interesa.

Već na prvim stranicama knjige osjetljiviji čitalac zasta-je. Treba li vjerovati uvodnim pučkoškolskim zadaćama (pisanim u stilu maloga Ivice, maloga Đokice ili maloga Marinka)? Tko garantira za njihovu autentičnost?. . . Auto-rov smiješak, koji se osjeća između redaka! Slična bi se pitanja mogla postaviti kad se nađemo pred umetnutim folklornim elementima ili kad iza kvazidječjeg kazivanja proviri navrnuti humor starijih.

Na sva postavljena pitanja može se naći uvjerljiv odgovor.

Autentičnost školskih zadaća?. . . Zahtjev za krajnjom dokumentarnošću do kraja bi razbio ne samo ove zadaće, nego i cijelu knjigu. Dječje pričanje iz prvog dijela napisano je četvrt stoljeća nakon Raosova djetinjstva. Apokrifnost moramo prihvatiti kao preduvjet nastanka ove knjige. Ta istina dovedena je do apsurda baš u pučkoškolskim zadaća-ma. Tako čitalac treba da se odmah odluči: da prihvati ili da ne prihvati autorovo namigivanje — znak da mnogošta u ovoj knjizi ne valja shvatiti doslovce, već da treba s povje-

400

renjem čekati da umjetnička istina iskrsne iz tog naoko sumnjivog i nedosljednog postupka.

Folklorne komponente?. . . Mogu se lako opravdati pri-rodom kronike, što opet ne znači da te sirove činjenice ne doprinose potpunosti umjetničkog doživljaja. Lako je zamis-liti običnu razglednicu kao nerazdvojivi dio lijepog kolaža!

Nakalamljeni humor starijih?. . . Potreba višestruke per-spektive koja je već odavno stekla pravo građanstva u liko-vnoj umjetnosti.

Na sva ta pitanja moglo bi se odgovoriti i starim argu-mentom o pjesničkoj slobodi. Kao svaki dobar književnik, Raos prije pisanja znade ono do čega čitalac dolazi tek pos-lije čitanja. Uvjeren u vrijednost svog posla, punim pravom i u punoj mjeri služi se slobodom kojom se služe pravi stva-raoci još od najstarijih vremena. U književnosti — književni ciljevi posvećuju književna sredstva.

PIJETAO KOJI LAJE

Kad u početku prvog dijela trilogije čitamo: »Pred kućom imamo i pijevca. Služi nam umjesto psa.«

taj samosvjesni gospodar seoskog dvorišta nameće nam se kao kristalan primjer obične životne istine koja se dodirom umjetničke imaginacije pretvara u živu sliku o pijetlu koji će po potrebi zarežati i zalajati da obrani malog Ivana Raosa.

Ovaj puni pogodak zahtijeva da spomenemo i promaša-je: opterećenost Raosove trilogije masom podataka koji nemaju umjetničkog magnetizma, pa ostaju izvan glavnih tokova djela. Ali, na drugom situ i rešetu, ni ovi podaci neće čitaocu biti suvišni, jer će upotpuniti sliku o jednom prohujalom vremenu. Naime, od vrućih dana Raosove mature prošlo je preko četvrt stoljeća. Još malo pa će doga-

401

đaji iz početka ove trilogije biti pola stoljeća stari, dakle historija, prava historija, prema čemu posebno Raosovi vršnjaci ne mogu biti ravnodušni.

TIN I FREUD

Kad smo već na primjerima, spomenut ćemo da čitatelja prilično opterećuju tolika imena iz sjemeništa i splitske klasične gimnazije; imena koja nisu nikako ili su vrlo blije-do okarakterizirana tako da ništa ne govore onima koji doti-čne osobe direktno ili indirektno ne poznaju. A kad iz niza imena izrone ličnosti izvan serije kao što su Ivan Meštrović, don Frane Bulić ili Tin Ujević, onda i ovaj memoarski dio postaje zanimljiv:

Karneval u Splitu. Raosovi kolege iz VIIIb postupiše kao pravi klasičari. Prebaciše preko sebe helenske toge da pronesu kroz grad ogromni phallos. Ulaze u Kolumbatovi-ćev bar da se poklone velikom Tinu. Pjesnik ih zamišljeno promatra i na kraju otpušta:

»Gospodo, taj cvjetić posadite na grob Sigismunda Freuda!«

Svakako, sive podatke koji ostadoše izvan živog toka Raosove trilogije ne smijemo tretirati kao puke promašaje, jer su uvjetovani samom strukturom ovakvog djela. Na ovom mjestu treba istaknuti, da je autor — valjda iz skrom-nosti ili zbog bojazni da ga kritičari ne razapnu na križ — dijelove svoje trilogije nazvao kronikama: kronika mog djetinjstva, mog dječaštva, mog mladenaštva. A možda je na taj način htio istaknuti da ipak želi ostati na zemlji, na tlu sirovih činjenica.

402

KNJIŠKI REKVIZITI

Moramo naglasiti da je Raos do danas ostao dobri nećak, ako ne unuk Augusta Šenoe (trista mu gromova!) Doista, poseban je čar ove proze što silno, nenametljivo izranja iz naše književne tradicije. Na jednoj strani vuče sokove iz narodne pjesme, iz Kačića i arhaičnih ikavskih crkvenih tekstova (vidi zaklinjanje), a s druge — oslanja se na strukture i postupke ostvarene u svjetskoj i hrvatskoj prozi.

Specifičnost je Raosova, da te elemente ponekada nap-rosto razotkrije, izdvoji, a onda suverenom igrom ponovno inkorporira u tkivo svoje proze. Među temeljne oznake Raosova stila treba ubrojiti poigravanje književnim sreds-tvima. U tom smislu, teško ćemo među našim suvremenim prozaicima naći pisca koji se više oslanja na tradiciju, ali je sasvim sigurno da ni jedan naš pisac na takav način ne bara-ta književnim rekvizitima: uvijek vedro, namigujući, s mno-go ljubavi i mnogo herostratizma, ali kreativno, negirajući i potvrđujući u isti mah.

Iako su slične pojave već zabilježene u stranim literatu-rama, Raosov pristup nosi strogo individualan biljeg, te kao samonikla pojava svjedoči da naša proza ide u korak s vre-menom.

Razgovori s malim Isusom oslanjaju se na dikciju molit-venika i legenda, čak bismo mogli reći da je slika o miris-nim ružama i rosi na okupanom lišću uzeta s koloriranih svetih sličica, ali ti pobožni mjehuri od sapunice brzo nesta-ju, jer provaljuju slike o lopti i oblacima prašine na susjed-nom igralištu, a razgovor s malim Isusom kreće u neočeki-vanom pravcu:

»Jesi li ti iz obijesti krao kokoši majci Mariji?«

403

Isto nam potvrđuje i ova rečenica, koja počinje s crnči-ćima iz članaka i predavanja o katoličkim misijama:

»Crnčići, crnčići, mali, prljavi, zamazani, musavi moji crnčići, životinjice moje uboge, ja ću vas obratiti, sve do jednoga.«

U brzici Raosova ritma staro i novo povezuje se u jedin-stvenost doživljaja.

MISIONAR

Upravo ta tema o katoličkim misijama pruža Raosu mogućnost da dosegne jedan od vrhunaca svoje pripovjeda-čke kreacije. U poglavlju »Otac Izidor«, koje počinje s hrvatskom katoličkom misijom u Bošontiju. Raosova mašta vodi nas kroz Indiju i Kinu, a dikcija uzeta iz Svetog pisma daje posebnu plastičnost njegovom mučeništvu:

»I raspeše me kako rekoše. I križ moj zabiše u pećinu na obali. . . Ali tada Bog odredi da se razbjesni more, i ono se razbjesni i križ moj iščupa iz stijene, te ga ponese sa sobom. A orao jedan, od Boga poslan, neprestano kruži nada mnom i donosi mi hranu i vodu u kljunu. I onda jednoga dana — kakve radosti — donese mi »Kalodont« i četkicu za zube. Eto. sada i ja imam četkicu za zube, a ne samo Vranješ, Dragičević i Drviš, nećak kanonički. . . I orao mi pere zube držeći držak u kljunu. I usta su mi puna pjene. . . usta su mi puna mirisave pjene.

Naravno, autor koji se ovako igra, ne može da uvijek bude sretne ruke. U tom slučaju upotrebljena struktura osta-je i dalje hladna, ali ni ta hladnoća nije konačna smrt, jer do nje po pravilu izrastaju nove, sretne, žive slike — kao u ovoj nesretnoj, pa sretnoj rečenici:

404

»Počela padati kiša, sitna, sitna jesenja kiša. . . po goloj jasenovini, otvrdloj travi i po krovu od ploče.«

Ponekad uzalud očekujemo da nas još u istoj rečenici neka gola jasenovina vrati u život iz prazne ljuske poznatog klišeja, ali zato iza nesretnijeg mjesta neminovno dolazi sretnije, pa nam se na koncu čini da se sve to moglo napisa-ti samo na taj način.

I tako raste knjiga od doživljaja djetinjih na kamenu, preko doživljaja dječačkih u sjemeništu, do doživljaja mla-dića koji je nakon toga dospio u negdašnji splitski ghetto, gdje caruje prostitucija. Prelazeći iz ambijenta u ambijent, njegov dodir s vanjskim svijetom ne gubi na svojoj uzbud-ljivosti. Raosov izraz je uvijek jednako precizan, uvijek jednako sretan odnosno nesretan. Jedna živa, nemirna, hiro-vita mašta našla je isto takav, što znači živi, nemirni, hirovi-ti izraz, koji sve te davne doživljaje oživljuje i produžuje.

POP PAVAO ČIKEŠ

Iz ovoga što smo naveli i ilustrirali Raos nam se otkriva kao autor s velikom kulturom pisanja, koja se oslanja na tradiciju, veliku i malu, domaću i stranu. Raosova vještina, koja gotovo uvijek vuče za sobom određene knjiške asocija-cije posebno nas oduševljava na stranicama prvog dijela, iako bismo u prvi mah rekli da će se ta stilska igra teško sjediniti s arhaičnim ambijentom sivog krša. Pa ipak, dogo-dilo se čudo. Sve živi u krškom docu Raosova djetinjstva, gdje odzvanjaju zvuci zvona na kojemu piše »Pop Pavao Čikeš« — sve živi: pijetao i tronogi mačak, gušterice i muhe, »lopta što sama skače« i kamenje, kamenje, kamenje, a kamenje je sve:

405

»Ideš tako, ideš, a ono jedan krasan šareni kamenčić: Viculin. Lijepo ga strpaš u džep, pa opet ideš, a ono drugi još krasniji: Mala Marija. . .«

Biokovo, sve je kamen. Usred tog kamena sjevne dječja mašta i otkrije — kamenčić, koji najednom postaje rijetkost, Viculin, Mala Marija, did Buja, pravo čudo. Pred takvim okom nema običnih stvari:

»Čegrtaljke, dragi moj, čegrtaljke. Bukove. Bukovina kukovina. To se zna. Pa korito, pa jezičac, pa kolo na zup-ce. . . Pa ručica, dragi moj! Ti samo uzmeš za ručicu i vrtiš, a ono drveni jezik sa zupca na zubac, da se sve ori.«

A dida Matu Grgina ne gleda samo to dječje oko, linije njegova portreta se udvostručuju, kao da dječju ruku prati jedna druga, vještija i ne baš tako bezazlena:

»A did Mate je dobar, dobar čovjek i dobar kršćanin. Ima malu, sasvim malu grbu, i malo, sasvim malo šepa i malo, sasvim malo ne vidi na jedno oko, a i to samo zato što ga nema.«

Pa ipak taj dobri kršćanin živi. Možda i ne bi tako sasvim malo ne vidio na jedno oko, da se nisu sretno (riječ sretno moram često ponavljati u ovom prikazu!) — susrele te dvije ruke: tobože nevjesta i ubojito vješta.

VJEŠTA RUKA

Ta vješta ruka postaje sve slobodnija kako odmiču stra-nice druge i treće knjige, pa nam dokazuje da može stvoriti čuda i bez djetinje ili simulirano djetinje pratnje. Dovoljno je pročitati poglavlja »Te Deum«, »Naložiti vatru«, »Ja se oporavljam« ili »Zatrči se pa preskoči«, iz kojega ću citirati par redaka, da barem naznačim još jedan smjer Raosova pripovjedačkog postupka:

406

»Tako. Za tri sata. Zadaća. Nema smisla. Pijan sam kao kurva. A kurve ne stare. Od pretorijanaca do danas. Uvijek iste. Za tri sata. Hrvatska zadaća. Dobro je da je hrvatska, da je nešto hrvatsko. Bolestan sam od toga nešto. Ne stare. Nikada ne stare. A vojnici se mijenjaju. . . «

Ovaj majstor proze s lakoćom uzdiše i roni suze. Citi-ram nasumce:

»Kako volim to more, plakao bih koliko ga volim. » . . .dobro je umrijeti.« »A meni suze. . . i ukopah obraze između njegova topla

vrata i tvrđa ramena.« U vrijeme, kad hladnoća i ciničnost postaju gotovo oba-

vezna određenja svake proze koja pretendira na to da bude moderna, evo jednog modernog pisca koji otvara vrata svim sentimentima, pa ipak nam nije smiješan.

SUZE U DUGINIM BOJAMA

Sve se to lijepo vidi u ovom odlomku izvađenu iz prvog dijela trilogije:

»Idemo cestom, idemo, i sve je oko nas crno, crno. . . Sunce je zašlo, sunce je umrlo. Ono nije zaspalo, ono je umrlo, zaista umrlo za čitavu dugu i beskrajnu zimsku noć. I neka me silna tuga obuze: što vrijedi život, ako je umrlo sunce, što vrijedi i ovo vrijeme, u kojemu nema njega?!. . . A onda, kao da je stotinu ljetnih podneva zakliktalo u meni: »Danas ću ga opet vidjeti, opet vidjeti. . . Ono je zašlo samo ovdje, u ovoj mrtvoj dolini, ali moja kuća i brda još se kupaju u njemu. Brže, samo brže da mi ne umakne.« Ako ga ne stignem, siguran sam da ću umrijeti. Trčim za sun-cem, trčim bez daha i ne gledajući kuda trčim. Otac šuti, ne doziva me, ne sustavlja. Tek osjećam kako njegov pogled

407

neprestano počiva na mojim ramenima. A kad sam na Umcu dostigao sunce, klonuo sam, kao da mi je netko sprao svu mladu snagu. Zaplakao sam i plakao od silne sreće i ganuća, plakao u pregršt, i kroz suze, koje su se prelijevale u tisućama boja, gledao rađanje sitnog rumenog srpa, koji raste sve brìe i brže što sam se više primicao mojemu brdu.«

Usprkos klišejima o beskrajnoj zimskoj noći i silnoj tuzi pa silnoj sreći i ganuću, Raos nas živim ritmom svog priča-nja postavlja usred lunarnog pejzaža blokovskih obronaka, u kojemu caruju oštri kontrasti između svjetla i tame. Kad poslije uspješne trke za suncem — klone, poslije tog vrhun-ca diže se novi vrhunac, vrhunac plača: a suze mu se preli-jevaju u tisućama boja. Dovoljno je bilo samo prepričati — u dobroj namjeri prepričati gornji odlomak. pa da djeluje kao parodija! Po tomu se najbolje vidi kolika majstorija i kakav je osjećaj za ravnotežu potreban da se od tih eleme-nata — banalnih i skliskih — napravi sugestivna proza. A možda bismo se u ovom slučaju više približili istini, kad bismo manje govorili o majstoriji, koja bi nas mogla zavesti na krivi put, a više naglašavali ono nešto, onaj magijski dodir umjetnika, koji poput mitskog kralja Mide — svoje doživljaje pretvara u suho zlato opće ljudske istine. Tako postadosmo svjedoci jednog proznog čuda: Raosove suze — što se svojim prelijevanjem u tisućama boja naprosto nude parodiji — postadoše naše suze, osjećamo da su slane i tople.

Baveći se Raosom kao glavnim likom ove knjige nismo govorili samo o Raosu: bavili smo se samim sobom. Znak da nam je dospjelo u ruke istinsko umjetničko djelo.

408

BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI 1

Ivan Raos rodio se 1. siječnja 1921. u Medovu Docu kod Imotskoga. Pučku školu završio je u Grabovcu, šest razreda klasične gimnazije u Biskupskom sjemeništu u Spli-tu, maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Promijenio je niz zanimanja: od pipničara i konobara preko honorarnog učitelja, trgovačkog putnika i statističkog činovnika do novinara. Bio je grafičko-likovni urednik mnogih časopisa (Arhitektura, Čovjek i prostor, Teatar, Kulturni radnik, revi-ja Kerempuh itd.) kao i posebnih izdanja Urbanističkog instituta Hrvatske, Turističkog saveza i dr. Danas živi u Zagrebu kao profesionalni književnik i novinar.

Od 1939. g. surađuje u mnogim časopisima, povreme-nim izdanjima i dnevnoj štampi. Piše pripovijetke, romane, drame, komedije, pjesme u prozi, humoreske, članke i koze-rije. Osim književnih djela objavio je nekoliko monografija i turističkih vodiča, a s Fadilom Hadžićem uredio književni priručnik »Suvremeni pisci Hrvatske« (NIP, Zagreb 1959). Napisao je i dva kriminalistička romana. Pojedini su mu manji radovi prevedem na slovački, češki, bugarski, talijan-ski, njemački, francuski i engleski jezik.

409

BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI 2

U jednoj tražbini Ivan Raos opisuje svoj curriculum vita u duhu duhovitog autoironičnog naprzice. Piscu sve pred-stavlja predmet dostojan pera, a kako ne bi to bio vlastiti život šîo ga je proživio, možda ne uvijek po svojoj volji, ali zato na vlastiti račun.

»Rodio sam se u Medovu Docu 1. siječnja 1921. Rodila me težakinja pok. Mare rod. Cvitković. Dijete sam Ijubavi, začeto prije braka. Načinio me na kominu dida Buje otac Petar, koji bijaše pokućarac sve do 1927. kad se zaposlio kao strojar i sve osoblje u mlinici na Lovreću, gdje ga ubiše i ognjem sazgaše Talijani i četnici 1943. Pučku školu (pet razreda) jutrom sam pohađao u šest kilometara udaljenu Grabovcu, a popodne tjerao kravu bušicu na oskudnu kamenjarsku pašicu. Otac odluči da me proizvede u gospo-dina, da me pošalje u velike škole (za siromaha nije velika izbora: crno ili crveno), pa mi širokogrudno ponudi da iza-berem što mi drago: joli u pope, joli u ovicire, pa biraj što ti srce želi! Izabrah crno. Tako provedoh šest godina u Bis-kupskom sjemeništu i gimnaziji u Splitu. Onda me 1938. izbacilo zato što sam sa svojom bivšom učiteljicom gledao film o prokletniku Zoli: »Optužujem. . . « Tako oduševljen

410

Zolinom bitkom za Dreyfusa, i sam postadoh Dreyfusom! Rš, k ovcama! ne bi tako. .. . . .Maturirao sam 1940. izdrža-vajući se uglavnom sam (držao sam repeticije lijenim a bolje stojećim đacima, bio nosač i dostavljač — ne policij-ski — sudoper i pomoćni konobar u rođakovu stjenićavu hotelčiću, gdje sam besplatno spavao s naučnikom, izvrsno sam ručavao u Pučkoj kužini plaćajući objed bonovima Crvenog križa, a večeru sam i cigaretu, kako rekoh, zarađi-vao. . .« Ovdje se jedan zanimljiv životopis ne prekida, nap-rotiv on se polako počinje uvlačiti u napisane stranice nje-govih djela.

Premda je bogoslovija trebala biti empirej budućeg raja zemaljskog i nebeskog, bijaše to prva stepenica Pakla u kojeg će se junak Smijeha izgubljenih djevojaka otvorena srca strmoglaviti iz autentične potrebe za pravim životom, životom slobode koja obuhvaća sve — i lijepe i mračne strane, sreću i nesreću. Protjeran zbog prijestupa na ulicu junak ove romansirane autobiografije ulazi u jedan posve nepoznati svijet švercera, lopova, prostitutki, ali na dnu nalazi sebe. Premda je dramatična borba za dostojanstvo izgubljena, on će tek u takvim uvjetima postati čovjek.

Ali dok bi drugi pisac opisujući ovaj imaginarni pad iz neba ideala u podzemlje one prave zbilje oslikao s mnogo moralističke jetkosti, ili bi pak postao nesimpatični čovje-komrzac, naš pikaro i dalje bordiža kroz život i postaje pisac koji je na vlastitoj koži okusio sve tegobe zanata što će odabrati kao svoj životni poziv.

Parafrazirajmo naslov jedne knjige: Život i priča. Ova sintagma je upravo skrojena po mjeri ove trilogije u kojoj i tuga i radost, siromaštvo i bogatstvo, poštenje i lopovluk stoje uvijek jedni nasuprot drugih fino izbalansirani, nena-metljivo predočeni kao puki fakti ljudskog življenja koje

411

ima smisla upravo zato jer je takvo: čas obasjano suncem, a čas utonuto u mrklinu mraka.

Riječ je o romenesknoj trilogiji, djelu koje dosiže vrho-ve novije hrvatske proze.

412

Objavljena književna djela:

Utjeha noći (pjesme u zajednici s + P. Meštrovićem, 1942) Grold Taquart (pjesan u prozi, 1943) Pjesan Nikodemova (pjesan u prozi, 1943) Dvije kristalne čaše (drama, 1953) Banalna tema (drama, 1954) Bango-Bango (lakrdija, 1954) I plovi bijeli oblak (drama, 1954) Tri ratne priče (drame u jednom činu: »Treba sačuvati

zelene krijesnice«, »Kolica ne mogu hramati«, »Bol bi se dala podnijeti«, 1955)

Tri egzotične priče (drame u jednom činu: »Uznemire se mornari«, »Tojo — ljubičasti obruč«, »Dvije tisuće prvi« 1956)

Tri ljubavi (drame u jednom činu: »Ruže hodaju«, »Dolje nema zvijezda«, »M. At. Regul«, 1956)

Kako je New York dočekao Krista (žalosna igra, 1956) Volio sam kiše i konjanike (dvije pripovijesti, 1956) Gaudamada (neobične priče, 1956) Knjiga o Taquartima (tri pjesni u prozi, 1956)

413

Autodafe moga oca (herojska tragedija, 1957) Vjetar je zastao. . . (drama, 1957) Vječno nasmijano nebo (kronika moga djetinjstva, 1957) Žene i muževi (deset scenskih monologa, 1958) Tri groteske (groteske u jednom činu: »Pod guillotinom«,

»Pua-Pua«, »Ima i većih hulja, g. Fares«, 1959) Pod slijepom pjegom (drama, 1959) Žalosni Gospin vrt (kronika moga dječaštva, 1962) Izabrat ćeš gore (pripovijetke, 1964) Partija preferansa (neobične priče, 1965) Bijeli brijeg (prikazanje, 1965) Vječno žalosni smijeh (trilogija: »Vječno nasmijano

nebo«, »Žalosni Gospin vrt«, »Smijeh izgubljenih djevojaka«, 1965)

414

Sadržaj

TRSOVI KOJI DRŽE TAKLJU ........................................... 7

PUTOVI ISTI, A VIDICI RAZLIČITI ............................... 14

O GRČKI, O JADE MOJ ................................................... 22

AVAJ, KAKVO PRKOŠLJIVO MOMČE ......................... 30

SENKA I DRBAKONJA IMAJU POSEBNA MIŠLJENJA ........................................................................ 36

TO JE KLASIČNA GIMNAZIJA, A NE PURE I MLIJEKA ............................................................................ 41

SAMO BIJEDA MOŽE OMEĐITI DOBROTU MOGA OCA ....................................................................... 47

PROZOR OTVOREN U BLUD I NEMORAL .................. 56

ČESTITA KARTAŠKA BRACA IZ HOTELA »LJUBLJANA« ................................................................... 65

LAŽU DA GLAD NIJE SRAMOTA ................................. 76

I JOŠ JEDNA OŠIŠANA GLAVA ..................................... 80

MOJA JE VJERA KLONULA NA OTROVANOM MAČKU ................................................... 89

UMJESTO VEČERE CAJKA I BALALAJKA ................. 94

PRIJATELJ S VELIKIM P ............................................... 101

KAD SVRŠIŠ JEDNU, NA REDU JE DRUGA. . . ............. 107

BLUD, BLUD, BLUD. . . .................................................. 112

TEŠKO SE U SVEMU SLOŽITI S PRIJATELJEM ....... 116

MARTINOVIĆ I »DVIJE DUŠE« ................................... 120

LIJEPA SUDOPERKA I DRUGI SUPROTNI PROZOR ........................................................................... 126

415

ONI PUTUJU, A JA NASTUPAM S VIKOM PODGORSKOM ............................................................... 132

KOSOVO NA »KOSOVU«.............................................. 136

HOTEL »KLAMFER« I LOV NA PUSTOLOVINE .......... 141

SEDMI PRAZNICI ........................................................... 153

RAT U VIII A ................................................................... 163

DJEVICA IZ »MINERVE« .............................................. 166

TVOM DINARU ČAST, POVERO GIGI ....................... 176

PROKLETSTVO PODVOJENOSTI ................................ 188

PIŠE TI IKICA UJAK ...................................................... 198

JER SPLITSKE LUDE MAŠKARE SMO MI. . . ............ 207

UŠAO JE U ME KAO ZVUK IZNENADNE RADOSTI ......................................................................... 218

TRBUHOM O TRBUH I GNJILO MESO....................... 224

JA — JE LI TO SAMO TRENUTAK SADAŠNJOSTI ................................................................ 231

ŠJOR IVO PRODAJE »LJUBLJANU« ........................... 236

DVIJE ZAGREPČANKE I SLOVENKA S JABUKAMA ..................................................................... 246

UDARAC U SLABINE .................................................... 254

RASJEKLINA ................................................................... 259

DEFINITIVA U ZAHODU .............................................. 263

POGAĐANJE OKO HOMERA ....................................... 268

SUZE ZA TRIDESET GODINA RADA ......................... 272

STRELIŠTE JE NAJBOLJE UČILIŠTE .......................... 277

ZATRČI SE PA PRESKOČI ............................................ 280

KAD ĆE SE TE ŽENE URAZUMJETI ........................... 288

ZNAM DA JE KURVA .................................................... 296

416

POSLJEDNJA VEČERA .................................................. 300

DA DOBIJE KOCKU ŠEĆERA PAS MORA STATI NA DVIJE NOGE, A ČOVJEK NA ČETIRI................... 303

DIVAN JE KIĆENI SRIJEM I ČIKA PAJO U NJEM .... 313

ZAUŠNICA ZA MATURU .............................................. 325

S ONE STRANE SVIJETA .............................................. 335

»SPLIT BAR« ................................................................... 340

GOSPODINE UČITELJU. . . ............................................ 357

SMIJEH IZGUBLJENIH DJEVOJAKA .......................... 368

Ivan Katušić: NA MARGINAMA RAOSOVE TRILOGIJE ....................................................................... 385

BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI 1.................................. 408

BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI 2.................................. 409

Objavljena književna djela: ............................................... 412

417

418

Ivan Raos SMIJEH IZGUBLJENIH DJEVOJAKA

* Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske

Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavača Tomislav Previšić

Oprema Alfred Pal Tehnički urednik Boris Kreber

Korektura Sofija Pavičić Naklada: 5000 primjeraka

Tisak: SOUR »Vjesnik«, OOUR TM, Zagreb 1984.

With love, Scan & e-booking by M, Beograd 2013.

419

420

421