Ivica Lucic - Uzroci Rata u BiH

Ivica (Ivo) Lučić, UZROCI RATA: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine (1)

'BiH je zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa'

Hrvati koji su se doticali hrvatske nacionalne politike i nacionalnih interesa skupo su to plaćali. Brzo su bivali zatvarani, suđeni ili na drugi način uklonjeni s javne scene

Piše: dr. sc. Ivica Lučić

Bosna i Hercegovina konstituirana je voljom, „vodećom ulogom“ i interesom srpskog naroda koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. godine. Smisao njezinog stvaranja bio je u jačanju Jugoslavije, rušenju NDH, pridobivanju muslimana na svoju stranu, onemogućavanju obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne jedinice (Banovina Hrvatska) i kontinuitet srpskog etničkog prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa. Stvorena je da bi što više učvrstila novu federativnu Jugoslaviju. Srpski politički interes bila je Jugoslavija, a Srbi kao „žrtve i pobjednici“ u ratu nisu se htjeli vratiti na poziciju iz 1939. i priznati Banovinu Hrvatsku. Unitarna Jugoslavija nije bila moguća, zato su formirane federalne jedinice, pri čemu je srpski etno-nacionalni interes i prostor zaštićen načelom konstitutivnosti. Srbi su bili jedini konstitutivan narod u SR Srbiji, jedan od dva (kasnije tri) konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna naroda u SR Hrvatskoj.

Jedna od mjera za jačanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bila je i promjena politike u SR BiH. Promjena se zasnivala na obuzdavanju srpskog nacionalizma, smanjenju represije prema Hrvatima i njihovoj integraciji u društvo te konačno priznanju muslimana kao nacije. Josip Broz Tito inzistirao je na „punom identitetu“ i samostalnoj poziciji BiH, objašnjavajući da je ona „centar Jugoslavije“ i kao takva važna za stabilnost države. Odlukom CK SK BiH u siječnju, odnosno svibnju 1968. vjersko-narodnosna (etnička) zajednica muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom smislu. To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verificirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su na tom popisu većinom prihvatili novi nacionalni identitet pa se 39,6% stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima. Srba je bilo 37,6%, Hrvata 20,6% i Jugoslavena 5%.

Tragična epizoda iz Drugoga svjetskog rata, osjećaj i nametanje krivnje, komunistički zločini i poratni teror onemogućili su veliki dio hrvatskog naroda da prihvati novu vlast. Prema procjenama u Drugome svjetskom ratu stradalo je oko 316.000 stanovnika Bosne i Hercegovine. Taj broj je vjerojatno i veći, ali ćemo koristiti navedene procjene u nedostatku boljih i preciznijih. Prema

1

nacionalnoj strukturi stradalo je oko 164.000 Srba, oko 64.000 Hrvata, oko 75.000 Muslimana i oko 9.000 Židova iz Bosne i Hercegovine. U Hercegovini, odnosno u tri južne „hercegovačke“ županije Federacije BiH stradalo je oko 23.000 Hrvata. Veliki dio njih su ubili komunisti poslije rata. Tako je ubijeno oko 4.500 Hrvata iz samo dvije hercegovačke općine Ljubuškog i Širokog Brijega. Ubijen je svaki treći muškarac, a prosjek starosti bio je oko 23 godine. S prostora Posavine stradalo je oko 10.000, a u 19 općina središnje Bosne oko 3.060 Hrvata. Za ostale koji su stradali nisu provedena istraživanja i nema pouzdanih podataka.

Različit intenzitet stradanja uvjetovao je i različit odnos prema komunističkoj vlasti. Tome je pridonijelo i ponašanje KPJ koja je budno pratila ponašanje rodbine (potomaka) ubijenih „neprijatelja“ i tretirala ih kao politički nepodobne i sumnjive elemente. Cijeli život pratile su ih „karakteristike“ nepodobnih elemenata iz obitelji „narodnih neprijatelja“. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su najslabije integrirani i u „socijalističku stvarnost“ i često su socijalističku Jugoslaviju doživljavali kao silom nametnut konstrukt protivan njihovim interesima. U takvim projekcijama i SR Bosna i Hercegovina je bila tek umanjena i rigidna verzija iste te tvorevine. Osim slabe uključenosti u socijalističko društvo, specifičan hrvatski problem u BiH bila je negativna selekcija partijskog kadra, odnosno njegov specifičan odnos negacije hrvatstva što je rezultiralo „nedostatkom baze“. Uslijed toga je došlo do dubokog jaza između većine hrvatskog naroda i „njegove“ partijske elite. Malobrojno hrvatsko partijsko članstvo i vodstvo u BiH nije moglo računati s okupljanjem naroda i potvrdom legitimiteta vlasti kako je taj legitimitet shvaćan u komunizmu. Partijski aparatčiki su se do te mjere udaljili od naroda iz koga su potekli da nisu imali nikakav utjecaj niti mogućnost artikulacije njegovih (nacionalnih) interesa. Pokazala se opravdanom kritika koju je hrvatskim komunistima u Sarajevu u srpnju 1970. uputio Todo Kurtović rekavši da nije zadovoljan sa stanjem u kulturi, posebno kada se tiče ravnopravnosti upotrebe jezika. Naglasio je kako ga brine „što Hrvati komunisti ne dižu glas“.

Malobrojni Hrvati komunisti u Bosni i Hercegovini ne samo da zbog jezika i kulture nisu „dizali glas“, nego su i sami uglavnom koristili srpski (srpsko-hrvatski) jezik, čime su iskazivali svoj otklon od hrvatstva odnosno „nacionalizma“. Kurtović se čudio „nekim komunistima Hrvatima“ koji su pitali „po čemu su oni Hrvati“. Upozorio je da je takva „čistoća i principijelnost“ odnosno negiranje pripadnosti naciji štetna, jer bi značila „bježanje i odvajanje od naroda“. Dogodilo se upravo to što je Kurtović predviđao; najprije su se hrvatski komunisti odrekli pripadnosti hrvatskoj kulturi i naciji, a onda je prvom prilikom narod njima odrekao punomoć za zastupanje. Tako su Hrvati u BiH ostali bez vodstva koje je moglo na strateškoj razini promišljati nacionalne interese. Ono lokalnih partijaca koji su iz čisto karijerističkih razloga „raščistili s religijom“ i hrvatstvom nisu imali nikakvu društvenu težinu i uglavnom su bili teško kompromitirani. Hrvatski kadrovi u BiH često su svoju privrženost Partiji i Jugoslaviji dokazivali „otkrivanjem“ nacionalizma u svojim redovima, a često su i sami konstruirali afere i iznosili optužbe koje su neke njihove sunarodnjake koštale dugogodišnje robije a njima su osiguravale uloge „beskompromisnih boraca za bratstvo i jedinstvo“. Hrvati koji su se doticali hrvatske nacionalne politike i nacionalnih interesa skupo su to plaćali. Brzo su bivali zatvarani, suđeni ili na drugi način uklonjeni s javne scene.

2

IVICA (IVO) LUČIĆ, UZROCI RATA: BOSNA I HERCEGOVINA OD 1980. DO 1992. GODINE (2)

'Posebno je naglašeno djelovanje kleronacionalista iz redova Crkve'

SDB zaključuje da se tako “vrši politizacija vjerskog života i omladina odvaja od SKJ i društva”

Piše: dr.sc. Ivica Lučić

Predsjedništvo SR BiH na svojoj Desetoj sjednici, održanoj 13. srpnja 1982., razmatralo je sigurnosnu situaciju u BiH i temeljem materijala koji je pripremio Republički sekretarijat za unutrašnje poslove pored ostalog ocijenilo da je aktivnost unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, posebno nakon Titove smrti, sve drskija, agresivnija i otvorenija te poprima oblike organiziranog djelovanja s kontrarevolucionarnim obilježjem.

U Zaključcima sa sjednice piše da je djelovanje unutarnjeg neprijatelja u prvom polugodištu 1982. godine u odnosu na isto razdoblje u 1981. godini veće i ofenzivnije te da je „reakcionarni dio klera u svim konfesijama pojačao svoju neprijateljsku djelatnost posebno na indoktrinaciji omladine“. Komunističkoj vlasti posebno je smetalo što je Crkva nastojala smanjiti utjecaj svećeničkih udruženja i u njima aktivnih svećenika osnovanih od strane komunističke vlasti te ih ukloniti iz javnosti. U skladu sa zaključkom Skupštine SR BiH, SDB je krajem godine izradila poseban materijal pod nazivom „Oblici i karakteristike neprijateljske djelatnosti u Hercegovini 1982. godine“. Procjena je da je djelatnost unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja intenzivirana i u stalnom je usponu, na što utječu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, stanje u Poljskoj, islamska revolucija u Iranu, sukob između Irana i Iraka, unutarnje teškoće na planu ekonomskog razvoja i poduzete mjere stabilizacije, događaji na Kosovu te drugi konfliktni događaji u svijetu. Posebno je naglašeno djelovanje “kleronacionalista iz redova Rimokatoličke crkve” koji ulažu napore u što masovnije okupljanje vjernika, s posebnim naglaskom na okupljanju omladine. Istaknuta su okupljanja u Međugorju, hodočašće mladih u Široki Brijeg i hodočašća u Rim. SDB zaključuje da se tako “vrši politizacija vjerskog života i odvaja se omladina od SKJ i društva”. Ističe se i da “najekstremniji pojedinci” zastupaju tezu kako je Katolička crkva u Hercegovini “ugrožena” i prikazuju Crkvu kao “zaštitnicu hrvatskog naroda”.

Oni “napadaju najodgovornije osobe u regiji i Republici zbog mjera poduzetih prema suđenim svećenicima” i prijete da će se to “vratiti društvu kao bumerang” jer će se komunisti sami izolirati od vjerničke mase. Registrirana je i pojačana aktivnost Srpske pravoslavne crkve u Hercegovini, koja sebe smatra najmoralnijom i osuđuje izjednačavanje svih nacionalizama, jer “nisu svi jednako opasni”. Za

3

Islamsku zajednicu u Hercegovini primijećeno je da ističe svoju zapostavljenost, što onda koristi za svoje propagandne ciljeve. Registrirana je i “jača međusobna povezanost” i češći kontakti hrvatskih, srpskih i muslimanskih nacionalista u Hercegovini, kao i njihovo zajedničko stajalište da su “mjere ekonomske stabilizacije propala stvar”, da su “delegatski izbori i izbori u SK samo igra koja ne odražava demokratsko raspoloženje” te da “predviđaju krah kolektivnog rukovođenja”. Zajedničko im je i to da “grubo napadaju ličnost i djelo druga Tita”. Skupština SR BiH razmatrala je na odvojenim sjednicama vijeća održanim 26. studenoga 1985. „Informaciju o osnovnim karakteristikama djelovanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja“ i donijela „Zaključke“ u kojima piše da su u 1985. godini intenzivirani razni oblici djelovanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, koje je posebno izraženo u negativnom utjecaju na mladu generaciju.

Skupština ističe kako je izraženo pojačano subverzivno-propagandno djelovanje neprijatelja i pokušaji njegova utjecaja s nacionalističkih pozicija u nekim izdavačkim organizacijama i sredstvima javnog informiranja. Skupština ocjenjuje da je neophodno pored pojačane društveno-političke aktivnosti i opće prevencije provoditi djelotvorniju politiku gonjenja i kažnjavanja počinitelja ovih kaznenih djela, a posebno onih „koji to vrše u povratu“. Uvodno izlaganje imao je sekretar Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Bosne i Hercegovine Duško Zgonjanin. Ono što se čini posebno zanimljivim u tom izlaganju, osim uobičajenih teza o neprijatelju svih boja i slično, njegova je ocjena kako “unutrašnji neprijatelj” nastoji legalizirati svoje određene aktivnosti te se predstaviti oporbenim snagama i kao partner postojećim društveno-političkim organizacijama. Zgonjanin je tada rekao: „Neprijatelj je uporan u traženju prostora za legalizovanje kontrarevolucionarne djelatnosti u zemlji, na javnim tribinama, u sredstvima informisanja, “naučnim” skupovima i drugim vidovima javnog okupljanja, historiografiji, književnosti, publicistici itd. Čak i ostaci poraženog neprijatelja iz naše revolucionarne prošlosti pokušavaju tražiti dijalog sa SKJ pod firmom kritike stanja u zemlji i “traženja izlaza” iz sadašnje situacije… Neprijatelj zagovara razna prekrajanja Jugoslavije i predaju vlasti u ruke tzv. “intelektualne elite”, jer se od komunista-kako to oni kažu-nema više šta očekivati. Teze ekstremnih desničara nacionalista i drugih oponentskih orijentisanih lica iz “intelektualnih krugova” svode se i na to da je SKJ iznevjerio interese radničke klase i preživio svoje vrijeme, da samoupravljanje kao politički sistem nije dalo očekivane rezultate i opravdalo svoje postojanje, te da je situacija u zemlji zrela za konflikte i radikalnije zaokrete i da društvo treba urediti po zapadnom građanskom konceptu.

Osim ovog, brojni su i drugi primjeri koji upućuju na zaključak da se ovdje radi o političkoj agenturi stranog faktora koja se uporno organizuje, priprema i forsira kao idejna i vodeća snaga eventualne kontrarevolucije u našoj zemlji. Sa nosiocima neprijateljskog djelovanja ne može biti nikakvog dijaloga niti ustupanja bilo kakvog prostora za javnu riječ. Po tom pitanju kurs SKJ je jasan. Protiv ovih snaga idemo u beskompromisnu idejno- političku i druge vidove borbe. Neprijatelja treba političkom akcijom izbrisati sa javne pozornice, a u ilegali neka ga traže, otkrivaju, prate i neutrališu službe bezbjednosti i ostali subjekti društvene samozaštite. Nema ni jedne zemlje i revolucije u svijetu koja je dozvolila protivustavne djelatnosti svojim protivnicima. Nema razloga da mi u tome budemo izuzetak.“ Zgonjaninov govor oslikava karakter komunističke vlasti te otkriva njezin odnos prema kritici i oporbi, kao i odbijanje bilo kakve alternative. Kao predstavnik revolucionarne vlasti Zgonjanin

4

ističe da s neprijateljem nema dijaloga, a neprijatelj je dakako svatko tko misli drukčije od onoga što je definirano kao „partijska linija“.

U nekoliko citiranih rečenica nalazi se gotovo cijela strategija jugoslavenskih komunističkih vlasti u borbi protiv idejnih i političkih protivnika, koji su time istodobno bili i neprijatelji. U tom kontekstu treba gledati i sva nastojanja te vlasti i njezinih službi da svoje protivnike kompromitiraju u očima domaće javnosti, ali i pred drugim državama te ih tako uklone s javne scene. To je bilo najlakše izvesti ako se domaću i svjetsku javnost uvjeri kako se zapravo radi o fašistima, teroristima i kriminalcima.

Ivica (Ivo) Lučić, UZROCI RATA: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine (3)

Komunisti su vodili žestoku kampanju protiv Međugorja

Komunisti su budno pratili i analizirali rad Katoličke crkve.Retorika se ponovno zaoštrila, a represivne i propagandne mjere koje su poduzimane bile su jako široke i u manjoj ili većoj mjeri zahvaćale su gotovo sve crkvene strukture i osobe

Piše: dr. sc. Ivica Lučić

U brojnim čistkama koje su provođene za vrijeme vladavine J. B. Tita stradali su mnogi komunistički kadrovi. Preživljavali su oni najprilagodljiviji koji su ujedno bili i najmanje voljni i sposobni provesti nužne reforme. Nesposobnost je izazvala strah, a strah je potakao represiju prema svima koji se nisu uklapali u postavljene okvire, a posebno prema vjerskim zajednicama. Komunisti su budno pratili i analizirali rad Katoličke crkve. Retorika se ponovno zaoštrila, a represivne i propagandne mjere koje su poduzimane bile su jako široke i u manjoj ili većoj mjeri zahvaćale su gotovo sve crkvene strukture i osobe.

''Veza s emigracijom''

Dok se Partija bavila Crkvom na idejnoj osnovi, posao na terenu prepušten je Službi državne bezbjednosti. Ona je početkom 1980. godine pod ''operativnim tretmanom“ držala 45 svećenika Katoličke crkve u SR BiH, od čega je njih 16 smatrala povezanim s ''ustaškom emigracijom“. Iste godine, Franjo Vidović, novak iz franjevačkog samostana na Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u Visokom, po nalogu emigracije ''okupljao istomišljenike koji su bili spremni u danom momentu boriti se za NDH.“ On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno s

5

gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Vidović je osuđen na 5 i pol godina, a Turudić na ukupno 8 godina zatvora.

Za doći pod udar SDB-a nije trebala ''veza s emigracijom“, čak su i obične akcije koje su svećenici organizirali, a ticale su se izgradnje ili popravka crkvi, uređenja groblja i sl., iritirale vlast koja ih je doživljavala kao konkurenciju. Optuživani su da su tim akcijama ''željeli dati društveni karakter i nametnuti se podružnicama i MK SSRN kao ravnopravni partneri“. SDB iz Mostara poslala je općinskim komitetima za ONO i DSZ obavijest s informacijom o reakcijama skupine ''ekstremnih emigranata – svećenika u inostranstvu“ podrijetlom s njihova područja, povodom smrti J. B. Tita. Naime, fra Lucijan Kordić, fra Vjekoslav Lasić, don Martin Sentić i fra Andrija Kordić te fra Lovro Globan i Ante Kozina podrijetlom iz SR Hrvatske potpisali su ''Protest“ koji je objavljen u emigrantskom tisku. Potpisnici teksta istakli su da je režim J. B. Tita vršio masovna strijeljanja, organizirao logore smrti, stotine svećenika su bez suda ubijeni, crkvena imanja su nepravedno oduzeta, a zagrebački nadbiskup Stepinac je progonjen. Napisali su i da su ljudska prava i narodne slobode, što posebno vrijedi za hrvatski narod, bili teško povrijeđeni. Ocijenili su da je socijalistički sustav, u biti sustav ''korupcije i laži“.

Ukazivanje Gospe

Slično su o samom sustavu mislili i srbijanski pisci koji su pisali i objavljivali djela u kojima je rušen Titov mit, a i demonstranti na Kosovu, čiji bunt je doveo do uvođenja izvanrednog stanja. Dok su se političari i analitičari, kako oni u svijetu tako i (dakako manje glasno i javno) oni domaći, pitali što će biti s Jugoslavijom, iz malog hercegovačkog sela Međugorja došla je vijest o čud(es)nim događanjima. Skupina djece obznanila je 24. lipnja 1981. da im se ukazala Gospa. Brojni vjernici i znatiželjnici pohodili su mjesto događanja što je izazvalo oprez, ali i strah kod vlasti. Službenu ocjenu međugorskih događaja dao je član Predsjedništva CK SKJ Branko Mikulić 4. srpnja 1981., kada je na proslavi Dana borca na Tjentištu - Sutjesci uz ostalo rekao: ''Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su – kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti – ponovo izmislili svoju 'gospu', kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih 'žedne preko vode prevesti' to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti. Pojedinci su se, izgleda, do te mjere obezobrazili da smo već postali dužni kazati da preko toga više nećemo prelaziti. Vinovnike svega toga treba javno imenovati i onemogućiti da ostvare svoje mračne namjere da naše ljude, posebno omladinu ponovo razdvajaju i zavađaju na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako stvore uslove za miješanje iz inostranstva u naše unutrašnje stvari i za pritiske na nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije.

“ Nakon ovih riječi bilo je jasno da će se ''vinovnici“ međugorskih događaji naći pod udarom represivnih tijela vlasti. Pogotovu kada su nakon Mikulića u akciju stupili režimski novinari i

6

orkestrirano napali međugorske događaje i njihove ''vinovnike“. Novinar Oslobođenja Ljubiša Jakšić napisao je osvrt na Mikulićev govor, ali i presjek djelovanja Kleronacionalista koji rade „protiv vlastitih naroda“. Jakšić je na posebno grub način kvalificirao događaje u Međugorju nazivajući ih ''neljudskim gestom“ i pokušajem da se ''na jeftin, mračnjački način“ dovede ''poštene ljude, vjernike“ pod svoju vlast. Jakšić ''prepoznaje namjere i ciljeve“ tih ''kleronacionalista“ i upire perom ''odmah tu – preko puta“ na ''jamu u kojoj su našle smrt brojne žrtve ustaškog terora nad srpskim narodom kao i brojni drugi antifašisti, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost“.

Kritika nacionalizma u redovima SPC-a

Jakšić se u svojoj kritici kleronacionalizma načelno, bez navođenja konkretnijih podataka osvrnuo i na ''poziv na sveti rat – džihad koji se ovih dana mogao čuti“. Prozvao je i ''pojedine sveštenike Srpske pravoslavne crkve“ u Zvorničko – tuzlanskoj eparhiji radi njihovog ''zagovaranja formiranja bratstva hrišćanskih zajednica“ po uzoru na koncepciju ''ratnog zločinca episkopa žičkog Nikole Velimirovića“. Jakšić je napao i beogradsku Politiku koja je prenijela Mikulićevu kritiku nacionalizma u redovima Katoličke crkve i Islamske zajednice, ali ne i njegovu kritiku nacionalizma u redovima Srpske pravoslavne crkve. Uslijedila je reakcija Politike, zatim i novi tekst Jakšića.

Ova polemika je važna jer se njome zapravo počinje mijenjati perspektiva napada na Katoličku crkvu. Do tada su kritike i napadi uglavnom bili usklađeni i nije bilo razlike u stajalištima Beograda i Sarajeva. Isto tako, do tada nije bilo uobičajeno niti potrebno, napade na Katoličku crkvu legitimirati napadima i na ''druge nacionalizme“ srpske i muslimanske, a među ''srpske žrtve ustaških zločina“ umetati i ''brojne druge antifašiste bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost“. Kada je župnik župe Međugorje fra Jozo Zovko održao nekoliko propovjedi koje su išle u prilog verifikaciji navedenih događanja, protiv njega je započeo orkestrirani napad medija, a odmah za tim i represivnih tijela vlasti. Očito je Zovko prepoznat kao ''vinovnik“ te je 17. kolovoza 1981. uhićen i osuđen na tri i pol godine zatvora. Presuda je na drugostupanjskom sudu smanjena na dvije godine, a zatim na godinu i šest mjeseci zatvora. S fra Jozom Zovkom su u zatvoru u Foči bila još dvojica hercegovačkih fratara Ferdo Vlašić i Jozo Križić koji su zatvoreni u rujnu iste godine.

Trojica fratara uputili su iz fočanskog zatvora 17. siječnja 1983. pismo Sekretarijatu za pravosuđe i organizaciju uprave SR BiH, u kome su pozivajući se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i slobodama, tražili tretman političkih zatvorenika, mogućnost čitanja Biblije i upotrebe molitvenika, kao i mogućnost dopisivanja i primanja posjete, rodbine i fratara. Pri tome su iznijeli, kako je poznato da su komunisti u zatvorima Kraljevine Jugoslavije prevodili Marxov Kapital i imali na raspolaganju knjige zbog kojih su suđeni, a oni nemaju pravo čitati niti Bibliju. Međugorske događaje uskoro se po uobičajenom postupku pokušalo povezati s ustašama, pa su šestorica mladića iz sela Lipno, pored Ljubuškog uhićeni pod optužbom da su pjevali ''ustaške pjesme“, pri povratku iz Međugorja. Njihov

7

slučaj, uz pronađene parole nepoznatih autora, koje su ispisane nedaleko od mjesta ukazanja, bili su glavni dokaz organizirane neprijateljske aktivnost.

Propaganda protiv Međugorja

U povjerljivoj Informaciji Predsjedništva CK SK BiH povodom eskalacije kleronacionalističkog ponašanja u nekim dijelovima Republike, iz listopada 1981. godine stoji i sljedeća konstatacija: ''Snažnije ispoljavanje klerikalizma u dijelu područja Hercegovine i sjeveroistočne Bosne i ovaj put je izraz posezanja velikohrvatskog i velikosrpskog nacionalizma za Bosnu i Hercegovinu. To je izraženo u parolama kojima su se služili pojedini hodočasnici u Međugorju, kao i pripadnici novoformiranih pravoslavnih i hrišćanskih zajednica ("Gospo, vrati nas u domovinu Hrvatsku", "svi uz Krista protiv komunista", ili "cilj bratstva je spašavanje srpstva i pravoslavlja"). To je, dakle vid demonstracije prisustva, moći, uticaja crkve, a na indirektan način ne samo napad na sistem, nego i "dokaz" da je on slab.“ Tako su po nepromijenjenom obrascu vjerski događaji, čim su poprimili masovnije okvire, dobili političku konotaciju, a onda su kao takvi diskvalificirani s nekoliko parola i pjesama.

Sve to uz neizostavne kvalifikacije: ''ustaštva, fašizma, posezanja velikohrvatskog nacionalizma“ i slično. Komunistička vlast je po ustaljenom obrascu pokrenula žestoku propagandnu kampanju protiv događaja u Međugorju i crkvenih struktura koje su ih podržavale. Međutim, neselektivni napadi na Crkvu doveli su do homogenizacije u crkvenim redovima, odnosno do slabljenja efekta tzv. ''diferencijacije“ koja je bila jedno od najvažnijih i najučinkovitijih sredstava u borbi komunista protiv ''neprijatelja“.


'Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju!'

Ideja za osnivanje Hrvatskog narodnog otpora (HNO) nastala je krajem 1944., u smislu stvaranja gerilskih skupina koje bi se borile na teritoriju koji su zauzimali partizani.


Hrvatsku emigraciju su jugoslavenske, pa tako i bosanskohercegovačka Služba državne sigurnosti do 1985. u službenoj terminologiji nazivali fašističkom, a kasnije neprijateljskom emigracijom. Korišten je

8

i termin ustaška emigracija, a često se dodavao i pridjev ekstremna. Hrvatska emigracija bila je organizirana u više od 30 većih i manjih organizacija. Od strane SDB BiH, kao najznačajnije, te najopasnije organizacije hrvatske emigracije, u kojima značajnu ulogu imaju Hrvati iz Bosne i Hercegovine smatrane su: Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Hrvatsko narodno vijeće (HNV), Hrvatski narodni otpor (HNO), Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) i drugi.

SDB BiH je u sklopu priprema za Savjetovanje o neprijateljskoj djelatnosti ustaške emigracije i mjerama SDB-a, održanom u Jajcu na katolički Badnjak i Božić 24. i 25. prosinca 1976. izradila Pregled ustaških ekstremista po zemljama boravka. Popis 1.560 osoba, (831 u prekomorskim zemljama i 729 u Europi) s kratkim životopisima, je tek dio daleko većeg popisa Hrvata, koje se po različitim osnovama smatralo od komunističke vlasti neprijateljima, ili barem sumnjivima. U konzultaciji sa centrima SDB-a na terenu zaokružen je ovaj broj za koje se pouzdano moglo tvrditi da su „neprijatelji“. Od tih 1.560 osoba, status emigranata ima njih 1.407. Za većinu njih je utvrđeno, kako su članovi neke od emigrantskih organizacija, a neki su članovi i više organizacija. Za 335 osoba nije utvrđeno članstvo u bilo kojoj organizaciji. 108 osoba sa popisa je po različitim osnovama bilo suđeno u Jugoslaviji, prije emigriranja. Dvije trećine ih je mlađe od 50 godina. Polovina ih je prije emigriranja bilo nepismeno, ili s četiri razreda osnovne škole, a samo 111 ih je sa visokom ili višom školom. Pod operativnim tretmanom Službe državne bezbjednosti, nalazile su se 453 osobe s popisa hrvatskih emigranata. Od toga je bilo 388 operativnih obrada (OO) i 65 prethodnih operativnih obrada (POO).

Centar SDB-a Mostar vodio je najviše obrada 205, Tuzla 43, Doboj 38, Banja Luka i Sarajevo po 37, Zenica 33, Livno 30, Bihać 20, Goražde 10 obrada. Najviše obrada vođeno je nad emigrantima, koji su živjeli u Njemačkoj 206, a u svim drugim zemljama, vođene su obrade nad 247 hrvatskih emigranata. Za praćenje i sprječavanje rada hrvatske emigracije tijekom 1977. korišteno je 97 suradnika i 178 operativnih veza SDB-a. Hrvatski emigranti iz BiH djelovali su u gotovo svim emigrantskim organizacijama. Najviše ih je bilo u HOP-u 416, zatim u Luburićevom HNO-u 273, u HRB-u 259, u UH Njemačke 108, Jelićevom HNO 51, HSS 24, itd. Tijekom 1980. po evidenciji SDB-a BiH najaktivniji su bili pripadnici HOP-a. Od ukupno 623 „neprijateljski eksponirane“ osobe, zabilježena su 143 njihova istupa. Zabilježena je djelatnost 127 članova HNO, 97 HRB-a, 85 HNV-a, itd.

Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) bio je najveća i najjača poslijeratna organizacija hrvatske emigracije. Osnovan je 1956. godine a funkcionirao je po pravilima Pavelićeve Ustaške hrvatske revolucionarne organizacije iz 1929. godine. Program HOP-a pod nazivom Rasporedne djelatnosti, usvojen je 1. rujna 1956. Središte organizacije nalazilo se u Buenos Airesu, u Argentini. Na čelu HOP-a nalazio se dr. Ante Pavelić, sve do smrti, 28. prosinca 1959. godine. Pavelićevom oporukom predsjednikom HOP-a postao je dr. Stjepan Hefer. Nezadovoljni imenovanjem Hefera, i načinom njegovog rada, jedna grupa članova HOP-a odvojila se i osnovala Reformirani Hrvatski oslobodilački pokret (RHOP), za čijeg predsjednika je izabran dr. Vjekoslav Vrančić, a nakon njegove smrti Jakov Barbarić. HOP je organizacijski bio podijeljen na 5 središnjih područja: Južna Amerika, SAD, Kanada, Australija i Europa. Na čelu HOP-a bilo je Glavno vijeće, sa svojim izvršnim tijelom Glavnim zapovjedništvom. Ispod Glavnog vijeća, bili su odjel za emigraciju i iseljeništvo, te odjel za

9

međunarodne odnose. Odjeli su imali sedam ureda i Izvještajnu službu. HOP je bio vrlo složena i raširena organizacija, koju su još sačinjavala brojna društva, ogranci, skupine, povjereništva i slično.

Prema prosudbi SDB RSUP-a SR BiH iz 1983., HOP je kao krovna organizacija okupljao oko 60.000 članova. Služba je registrirala 731 člana HOP-a, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, od kojih je 63 vodila pod operativnom obradom (9 muslimana), pri čemu je koristila 26 suradnika. Odvajanjem jedne grupe pripadnika Ustaškog pokreta, od Pavelića tijekom 1950., stvoreno je jezgro koje će činiti Hrvatski narodni odbor (HNO). Ovu grupu predvodio je dr. Branimir Jelić, koji je iz rata izišao nekompromitiran, jer se nalazio u engleskom zarobljeništvu. On je smatrao Pavelića potrošenim političarem. Vodstvo HNO je 2. listopada 1956., nakon formiranja HOP-a, donijelo Programsku deklaraciju, koja je regulirala rad organizacije. HNO se zalagao za borbu protiv komunista, uspostavu neovisne hrvatske države, pozivao Hrvate da ne napuštaju domovinu, zalagao se za pravo povratka, široku autonomiju BiH u novoj Hrvatskoj državi, itd. Nakon smrti dr. Branka Jelića, u svibnju 1972. naslijedio ga je njegov brat dr. Ivan Jelić, a njega je dr. Ernest Bauer.

Ideja za osnivanje Hrvatskog narodnog otpora (HNO) nastala je krajem 1944., u smislu stvaranja gerilskih skupina koje bi se borile na teritoriju koji su zauzimali partizani. Ta ideja nije se ostvarila zbog okolnosti koje su vladale, pa je HNO osnovan u Madridu na sastanku održanom od 4. do 6. siječnja 1960. Glavnu ulogu u osnivanju HNO imali su ratni zapovjednici. Luburić je vjerovao da se samo vojskom može obnoviti NDH, pa je vojsku stavljao ispred politike. HNO je bio ustrojen prema principu ustaških ratnih postrojbi. Na čelu glavnog stožera bili su Luburić i njegov zamjenik Ibrahim Pjanić. Na čelu teritorijalnih stožera i odjeljenja pri glavnom stožeru bili su: Stjepan Fistrović, Krunoslav Batušić, Mate Frković, Mahmut Muftić, Ante Planinski i drugi. Luburić je osporavao pravo nasljeđa Pavelićevih funkcija tvrdeći kako samo borba može uzdići novog poglavnika. Glavni moto HNO-a bio je borba protiv Jugoslavije. U zaglavlju lista Otpor, koji su izdavali pisalo je: „Naš stav je jasan: Rušiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima, nekomunistima i antikomunistima; rušiti je sa svakim ko je ruši! Rušiti je dijalektikom riječi i dinamita, ali rušiti je bezuvjetno, jer ako jedna država nema prava opstajati, onda je to samo i jedino Jugoslavija“. Na svakom listu Otpora koji je tiskan u SAD piše: „Mi Hrvati srušit ćemo svaku Jugoslaviju“.

Nakon što je suradnik SDB-a Ilija Stanić iz Konjica, 20 travnja 1969. u Španjolskoj ubio Luburića, na čelo HNO došao je Stipe Bilandžić, s čijim se izborom nije složila skupina oko Dinka Šakića, koji su se izdvojili i djelovali kao frakcija. Služba državne bezbjednosti RSUP-a SR BiH je 1980., izradila popis sa 152 identificirana pripadnika HNO rodom iz BiH, u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, od čega ih je 116 bilo iz Hercegovine, odnosno s područja rada Centra SDB Mostar. SDB je imala informacije o unutarnjim sukobima u HNO, između različitih grupacija i pojedinaca, te su zaključili: „U skladu sa već utvrđenom programskom orijentacijom SDB, treba i dalje planirati i preduzimati konkretne mjere u cilju raslojavanja, pasiviziranja i sprečavanja neprijateljske djelatnosti HNO-L(uburićevci). U tom smislu treba i dalje preduzimati mjere dezimformisanja, zastrašivanja i drugih oblika psihološkog uznemiravanja, kojima se kombinovano sa drugim mjerama SDB, postižu značajni rezultati na produbljivanju već postojećih sukoba među pojedinim grupacijama i pojedincima (Rover, Markić,

10

Bilandžić, Beno, Šakić, Mihalj i dr).“ Na to je dodano: „I dalje produbljavati sukobe između HNO-L(uburićevci) i drugih ustaških organizacija, jer se HNO-L(uburićevci) u Kanadi i SAD žele nametnuti kao vodeća drugim organizacijama).“

Od 515 članova HNO podrijetlom iz BiH, evidentiranih od strane SDB u 1983., njih 49 bilo je pod operativnim tretmanom, a prema njima su bila usmjerena 43 suradnika službe. Od ukupnog broja pripadnika HNO, njih 22 su istaknuti pripadnici državnih i vojnih struktura NDH, 42 su emigrirala iz Jugoslavije između 1945. i 1955., njih 172 su emigrirali između 1955. i 1965., dok ih je 5 emigriralo 1970., dok za ostale ne postoje podaci. Od ukupnog broja članova HNO njih 195 imali su nižu stručnu spremu, 32 su bili sa srednjom, 1 s višom i 12 sa visokom stručnom spremom. Strukturu tih 13 obrazovanijih članova HNO činilo je: 6 svećenika, 4 inženjera, 2 profesora i 1 pravnik.


Direktori kriminalci počeli rušiti ugled Saveza komunista

Čitave kolone jugoslavenskih državljana prelazile su granice da bi opskrbile svoja domaćinstva, ali i zaradile. U zemlji je nestanak tih danas običnih i svima dostupnih namirnica postao razlogom nezadovoljstva, negodovanja, pa i sukoba.


Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji je došlo do nestašice robe široke potrošnje. Kava, ulje, deterdženti, gorivo i mnogi drugi proizvodi postali su deficitarna roba, a time i predmet krijumčarenja – da i ne govorimo o zapadnjačkim proizvodima kao što su traperice, modernija odjeća i obuća ili kakva luksuzna roba. Čitave kolone jugoslavenskih državljana prelazile su granice da bi opskrbile svoja domaćinstva, ali i zaradile. U zemlji je nestanak tih danas običnih i svima dostupnih namirnica postao razlogom nezadovoljstva, negodovanja, pa i sukoba.

Djelatnik Centra SDB-a Mostar zabilježio je da su 25. studenoga 1982. građani Mostara formirali duge redove ne bi li kupili kavu, ulje i deterdžent. Navodno su preko radija čuli da će toga dana stići navedena roba. Prodavači su ih uvjeravali da robe nema, a ono što je bilo, prodano je još ujutro. Došlo je do galame, vrijeđanja države, rukovodilaca i sl. Kao posebno sigurnosno zanimljiva pojedinost u bilješci je navedeno da su neki građani “stvarali nepotrebnu gužvu čekajući da kupe šećer u kocki iako je bilo kupiti sitnog šećera”. Režim koji je padao u sve veću krizu tražio je rješenje u raspisivanju raznih zajmova, pa tako i Zajma za produktivno zapošljavanje. Praktično se za određeni

11

iznos novca moglo kupiti radno mjesto. SDB je registrirao da “unutarnji neprijatelj” ovu akciju predstavlja kao “nemoć sistema” koji “propada i više nema kuda”, čime širi defetizam i nevjericu u uspjeh ove i sličnih akcija, kao i nepovjerenje u “politiku SKJ, socijalističko samoupravljanje i najviše rukovodstvo”. Ali nevjerica u sustav i nepovjerenje u vodstvo nije bila karakteristika samo neprijatelja režima. Takvo se raspoloženje sve više uvlačilo u strukture vlasti. Mnogi do jučer gorljivi komunisti okretali su leđa režimu i koristili položaje na koje ih je Partija postavila da bi se materijalno zbrinuli. Kriza režima prouzročila je i krizu morala, a slabljenje države oslobađalo je njezine podanike od strahova pred njom.

Na Šestoj sjednici CK SK BiH održanoj 19. studenog 1982. raspravljalo se i o gospodarskom kriminalu te je konstatirano da je milicija tijekom 1981. otkrila 2075 kaznenih djela gospodarskog kriminala, a u prvih devet mjeseci 1982. otkriveno je 1 639 ili 18,5% više kaznenih djela gospodarskog kriminala nego u istom razdoblju prošle godine. Počinjena je velika materijalna šteta, posebno u slučajevima povezivanja više počinitelja kaznenih djela. Navedeni su i oblici kaznenih djela gospodarskog kriminala: neposredno prisvajanje roba i novca, zloupotreba položaja, krivotvorenje, korupcija, utaja poreza, malverzacija gorivom, šverc, izigravanje carinskih i deviznih povlastica i slično. Tijekom 1983. godine broj otkrivenih kaznenih djela gospodarskog kriminaliteta znatno je povećan. Otkrivena su 3 274 kaznena djela u kojima je sudjelovalo 3 408 osoba od kojih je 369 ranije osuđivano. Bilo je to za oko 20% više nego prethodne godine. Nanesena je šteta od 524 milijuna novih dinara što je bilo 57, 4% više nego prethodne godine. Gospodarski kriminalitet bio je jedan od većih društvenih i političkih problema i u 1984. godini. Kazneno djelo krađe i teške krađe društvene imovine počinjeno je u 2.041 slučaju, pljačka je počinjena u 363 slučaja, zloupotreba položaja i ovlasti 389 slučajeva, pronevjera u 357 slučajeva itd. Počinjena šteta procijenjena je na preko 883 milijuna dinara.

Među počiniteljima je bilo 80 direktora, 499 poslovođa, 1.755 ostalih odgovornih osoba te još 5.403 građanina. Tijekom 1984. godine u SR BiH otkriveno je 7.737 počinitelja kaznenog djela gospodarskog kriminaliteta. Na 27. sjednici CK SK BiH održanoj u svibnju 1985. godine konstatirano je i sljedeće: „Znatan broj izvršilaca krivičnih djela u privredi (zloupotrebe, pronevjere, pljačke, mito, korupcija, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora i dr.) bili su članovi Saveza komunista i u pravilu na rukovodnim funkcijama (poslovođe, komercijalni rukovodioci, računopolagači, a među njima i direktori, odnosno predsjednici i članovi poslovodnih odbora). Ova pojava nanosi veliku štetu ugledu Saveza komunista i njegovoj vodećoj idejno političkoj ulozi u društvu.“ Kako je vrijeme prolazilo, ugled komunista bio je sve manji, pljačke su bile sve češće i sve izdašnije, a radnici sve manje zadovoljni svojom avangardom. U prvom polugodištu 1986. godine u 390 bosansko-hercegovačkih organizacija udruženog rada (OUR-a) kako su tada nazivana „društvena“ poduzeća, u kojima je radilo oko 87.000 radnika iskazan je gubitak od preko 50 milijardi dinara, što je bilo preko 2,5 puta više nego u istom razdoblju prethodne godine.

Osim toga još 78 OUR- a nije pokrilo prošlogodišnje gubitke. U gotovo istom razdoblju, odnosno u prvih osam mjeseci 1986. godine u SR BiH su zabilježene 53 „obustave rada“ – što je bio eufemizam za štrajk jer se smatralo da u socijalizmu ne može biti štrajka te su radnici nezadovoljstvo svojim

12

položajem iskazivali „obustavom rada“. Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa „samo“ 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod 1%. Tijekom 1987. godine u SR BiH otkriven je niz pljački “društvene imovine”. U prvih šest mjeseci otkriveno je 1.269 kaznenih djela gospodarskog kriminala (pljačka društvene imovine, zloupotreba položaja i ovlasti, pronevjera, krivotvorenje službenih isprava, utaja poreza, korupcija…), a to je bilo za 18,5% više nego u prvih šest mjeseci prethodne godine. Materijalna šteta bila je oko 1.034 milijuna dinara, što je bilo dva puta više nego godinu prije. Kazneno djelo pljačke društvene imovine bilo je u porastu za 92%, što je i najveći porast za neko kazneno djelo u SR BiH u to vrijeme.

U veljači 1987. otkrivena su 104 kaznena dijela iz ove oblasti, sa štetom od oko 69 milijuna dinara. U ožujku iste godine otkriveno je 210 djela sa štetom od oko 188 milijuna, u travnju 138 dijela sa štetom od oko 171 milijuna, u svibnju su podignute prijave protiv 114 osoba, koji su počinili 113 kaznenih dijela, sa štetom od oko 122 milijuna dinara. U lipnju i srpnju optuženo je 212 osoba koje su opljačkale oko 145 milijuna dinara. U listopadu su prijavljene 124 osobe, a šteta je bila oko 188 milijuna. U studenom 1987. godine 106 osoba nanijelo je štetu društvu od oko 105 milijuna dinara, a u prosincu su prijavljene 254 osobe koje su počinile 287 kaznenih dijela i opljačkali oko 314 milijuna dinara. Izneseni podaci ukazuju na krizu sistema i grabež društvene imovine, koja se idućih godina nastavila u još većem obimu. Tako je u statistici CSB-a Mostar zabilježeno da je tijekom 1987. u Hercegovini otkriveno 16 kaznenih djela pljačke društvene imovine, zbog čega je prijavljeno 27 osoba. Od ukupno 38 osoba protiv kojih su podnesene kaznene prijave zbog gospodarskog kriminala njih 26 bili su članovi SKJ na rukovodećim dužnostima, a čak 15 njih bili su direktori pokradenih poduzeća. Tijekom 1988. godine u SR BiH zanilježeno je 307 obustava rada što je bilo 22% više nego u prethodnoj godini. U obustavama, odnosno štrajkovima te je godine sudjelovalo 84.215 radnika. Primjećeno je da su štrajkovi sve više i sve bolje organizirani, a sve manje spontani, kao i to da su u nekim slučajevima pod pritiskom štrajkača iznuđeni nerealni zahtjevi. Za usporedbu vrijedi sagledati razmjere gospodarskog kriminala i na saveznoj razini. Savezni javni tužilac Vuko Gozze Gučetić obznanio je u svibnju 1982. godine da je u prošloj 1981. godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo „krađe i teške krađe društvene imovine“. U razdoblju od 1971. do 1981.godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za privredni kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa. Gučetić je rekao da porast gospodarskog kriminala nije neka statistička fatamorgana, niti je rezultat neke posebne aktivnosti organa gonjenja ili promjene kriterija, nego je „ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje“. Situacija je vremenom bivala sve teža.

O stvarnim problemima u tadašnjoj Jugoslaviji dosta otvoreno i kritično govorio je tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar na predavanju održanom na Tribini omladine u Sarajevu 3. svibnja 1989. Taj govor koji je održan u zadnjoj godini komunističke vlasti u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini predstavlja neku vrstu „završnog računa“ te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće.

13

Zatim je govorio „o „stvarnim problemima: ekonomiji, političkom sustavu, socijalističkom samoupravljanju, socijalnim odnosima, uključivanju u svijet itd“. Šuvar je upozorio na veliku vanjsku zaduženost i unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je „strahovito breme“ koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: „Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još 'likvidirali' višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale. Negdje oko milijun i sto hiljada sada traži posao, a stvarni je broj, zbog duplih i troduplih evidencija, negdje 800-900 hiljada.

Tome treba dodati nekoliko stotina hiljada 'gastarbajtera', te – prema procjenama i analizama naših ekonomista – bar milijun i po tehnološkog viška u privredi i društvenim djelatnostima. To znači, kada bi se ta radna snaga otpustila, produktivnost rada i nacionalni dohodak ne bi pali. […] Kod nas postoji iluzija ili će još dugo postojati iluzija da strani kapital samo čeka da nagrne u ovu zemlju, ako mi promijenimo neke naše propise, a koje sad uglavnom mijenjamo ili smo promijenili. Mi ćemo se morati veoma oznojiti da strani kapital privučemo, morat ćemo nuditi programe, uvjeravati strance da ss nama ovdje zajedno ulažu i posluju, jer se za nas baš i neće otimati. […] Činjenica je da u ovom trenutku naša administracija, od općine do federacije, nameće režim prepreka i destimuliranja, umjesto režim otvaranja prostora i stimuliranja male privrede. […] Poljoprivreda nam je potpuno i po strukturi sada zakazala, ova naročito društvena, a seljaci su do kraja prepušteni sebi. Sad dižemo i limit zemljišnog maksimuma. I nema nikakve opasnosti da seljak postane kapitalista. Ukratko, proizvodnja i izvoz hrane duga je priča i naš ozbiljan problem. Sada godišnje izvozimo oko milijardu dolara poljoprivrednih proizvoda, a toliko i uvozimo. Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […] U našoj zemlji, pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Koda nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.“ Stipe Šuvar upozorio je i na „patološku

14

strukturu zaposlenosti inteligencije“. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u „svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada“. Istakao je da „moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi“.

Ukazao je i na „stambeni problem“, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od „najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj“. Šuvar je u svom govoru nagovijestio određeni pluralizam unutar „organiziranih socijalističkih snaga“ ali se usprotivio obnovi višestranačkog sustava upozoravajući da bi uz Savez komunista dobili još „desetak nacionalističkih partija da nam zemlju uništavaju“. Analizom razmjera gospodarskog kriminala kao i citiranog Šuvarovog govora može se zaključiti da su tadašnji društveni problemi aktualni i četvrt stoljeća kasnije, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija, preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i obrasce ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu.


Tuđman nije rekao da je BiH 'nac. država hrvatskog naroda'

Tuđman nije rekao da je BiH "nacionalna država hrvatskog naroda", kako su to prenijeli spomenuti novinari, a što su poslije koristili mnogi njegovi protivnici kao "dokaz" njegove agresivne politike prema BiH.


Stvaranje i jačanje novih stranaka u SR Sloveniji i SR Hrvatskoj uzbunilo je bosansko-hercegovačku političku javnost. Ono čega su se vladajući komunisti najviše bojali postajala je stvarnost. Klasni i ideološki neprijatelj postao je legalan takmac i prijetio je demokratski preuzeti vlast u susjednim republikama. Što je još gore, širio je svoj utjecaj na SR Bosnu i Hercegovinu. Režimski mediji žestoko su se opirali i nastojali na svaki način taj utjecaj umanjiti, a "neprijatelja" što efikasnije diskreditirati. Za tu funkciju korišteni su stari propagandni obrasci koji su u jednopartijskom sistemu bili i te kako efikasni. Naprosto zato što službenu informaciju nitko nije smio niti je mogao dovesti u pitanje, a kamoli je demantirati. U reportaži s Prvog općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice koji je održan u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 24. i 25. veljače 1990. godine dopisnik sarajevskog Oslobođenja Darjan Zadravec je napisao:

15

"Zapravo, o bilo čemu da je govorio, Tuđman i drugi koje smo čuli u prvi su plan isticali nacionalni interes hrvatskog naroda, ponavljalo se bezbroj puta zalaganje za konfederaciju i pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, spominjale tzv. prirodne i povijesne granice hrvatskog naroda – kako reče Tuđman, Bosna i Hercegovina je i nacionalna država hrvatskog naroda – i tome slično. A sve je to obavezno podizalo prisutne na noge, neumorno se pljeskalo, a povremeno su se čule i ovacije“.

Dan poslije, u uvodniku objavljenom na naslovnici Oslobođenja, urednica unutrašnjopolitičke rubrike Ljiljana Smajlović je napisala:

"Franjo Tuđman je, dakle, stvarnost kojoj treba dobro pogledati u lice, budući da je odveć kasno da se nad njegovom pojavom skandaliziramo makar ona i bila istinski skandal. Bahatost nipošto nije slučajna niti samo usputna karakteristika njegova i nastupa njegove stranke u političkom životu. Tuđman ne samo da hoće vlast, on i bukvalno hoće sve. Politički apetit kome danas na ovim prostorima nema premca natjerao ga je da otvori usta za zalogaj koliki valjda niko ne može progutati. U istom danu i u istom dahu proglasio je nezavisnu državu Hrvatsku izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom a sebe baštinikom ideja hrvatske ljevice. U isti čas rekao je da postoji problem povijesnih i prirodnih granica Hrvatske, postavio pitanje granica SRBiH i osjetio se izazvanim izjavom da time izaziva građanski rat. U istom dahu dodao je da je Bosna i Hercegovina nacionalna država hrvatskog naroda i da muslimanska nacija ne postoji, čak ni sa stanovišta islama. (On lično nema dvojbi šta je pretežni dio Muslimana – smatra ih 'sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa').

Za razumjeti odnos tadašnjih medija prema Tuđmanu i HDZ-u valja imati na umu da su (u to vrijeme) novinari (bili) društveno-politički radnici koji su svojim pisanjem provodili politiku Saveza komunista, a mnogi od njih bili su na visokim partijskim funkcijama. Tako je na primjer Jelena Lovrić, jedna od najangažiranijih novinarki zagrebačkog tjednika Danas, ujedno bila i članica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Bivša urednica sarajevskog Oslobođenja Ljiljana Smajlović izvješćivala je tijekom rata iz Knina i Vukovara. Vremenom je postala žestoki branitelj srpskih nacionalnih interesa i glavna urednica beogradske Politike. Ove kratke crtice iz novinarskih biografija pomažu pri analizi njihovih tekstova, odnosno razumijevanju konstrukcija koje su svojim pisanjem gradili. Naime, Franjo Tuđman nije rekao ono što su oni napisali. Odnosno, rekao je nešto potpuno drugo i drukčije. Na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice Tuđman nije rekao da je Bosna i Hercegovina "nacionalna država hrvatskog naroda" kako je to napisala urednica Smajlović, niti je rekao "Bosna i Hercegovina je i nacionalna država hrvatskog naroda" kako je to napisao dopisnik Zadravec. Tuđman je rekao: "Postavljajući svoj zahtjev, mi smo imali na umu da je i po sadašnjem Ustavu Bosna i Hercegovina također nacionalna država i hrvatskog naroda."

16

Kaže se da je "vrag u detaljima", ali je i istina u detaljima. Tuđman nije rekao da je BiH "nacionalna država hrvatskog naroda", kako su to prenijeli spomenuti novinari, a što su poslije koristili mnogi njegovi protivnici kao "dokaz" njegove agresivne politike prema BiH. On nije osporio niti umanjivao pravo Srbima i Muslimanima (Bošnjacima) na Bosnu i Hercegovinu jer je rekao da je BiH "također nacionalna država i hrvatskog naroda", pozivajući se pri tome na važeći ustav te jugoslavenske republike. Onima koji nisu mogli prihvatiti tu ustavnu odredbu svakako je smetalo njezino isticanje i nastojali su kompromitirati pozivanje na nju. Konačno nije to bilo ništa novo da se spominjanje hrvatstva u BiH dočekalo "na nož", odnosno na oštro novinarsko pero. Isto tako, Tuđman nije "proglasio nezavisnu državu Hrvatsku izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom", kako mu se to spočitava(lo), nego je rekao sljedeće:

"Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjeva za obnovom ustaške NDH-e. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila "Novi europski poredak", tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica".

Dakle, Tuđman je rekao da je NDH bila "kvislinška tvorba i fašistički zločin", ali je dodao da ona nije bila samo to nego uz to još i "izraz političkih težnji hrvatskog naroda" itd. A da su težnje hrvatskog naroda, naročito između dva svjetska rata, bile usmjerene k stvaranju svoje države, ne treba posebno dokazivati. Dovoljan je i površan uvid u političke programe svih relevantnih hrvatskih stranaka iz tog vremena, a posebno Hrvatske seljačke stranke (HSS) koja je dobivala apsolutnu većinu hrvatskih glasova. U nastavku govora Tuđman je istakao zasluge ZAVNOH-a te hrvatskih komunista i partizana, ali se to nije čulo od buke koju su stvorile prethodne rečenice. Umjesto toga oni su čuli nešto što Tuđman nije rekao, a on nije rekao da "muslimanska nacija ne postoji" niti je uopće spominjao Muslimane u svom govoru na Saboru. Komunistički propagandisti koji su po pravilu poistovjećivali samu ideju hrvatske države s ustaštvom, nisu mogli, a nisu ni htjeli razumjeti ono što je Tuđman tada govorio. Njima je svaki oblik hrvatske državnosti bio neki vid ustaštva, kao što im je svaki političar u Hrvatskoj koji bi se suprotstavio srbijanskom hegemonizmu i koji bi se pozvao na hrvatstvo automatski postajao ustaša. Predsjednik SKH-SDP-a Republike Hrvatske Ivica Račan u jednom intervjuu iz srpnja 1992. godine izjavio da je nakon što se suprotstavio politici Slobodana Miloševića stekao titulu "prvog ustaše Hrvatske". Konačno, i Tuđman je jednom prilikom rekao kako se u Jugoslaviji "genocidnim proglašavalo ne samo Pavelićevo hrvatstvo nego i Strossmayerovo, i Hebrangovo". Domaće propagandne uratke nekritički su preuzimali i strani novinari i publicisti koji i pored najbolje namjere nisu bili u stanju razlučiti političku propagandu od objektivnih prikaza društvene stvarnosti. Ono što je ipak najvažnije, to je konstatacija novinarke Smajlović kako Tuđman "hoće vlast", a to je komunističkom mentalitetu bilo neshvatljivo i neprihvatljivo. Veliki dio njih vjerovao je kako su izbori i promjene nakon njih tek privremeno stanje, neki čudan i neshvatljiv poremećaj koji se mora ispraviti, a stvari se moraju vratiti na svoje mjesto, odnosno Partija se mora vratiti na vlast.

17

Bosanko-hercegovački mediji nastavili su s oštrom kampanjom protiv nacionalnih stranaka, a posebno protiv Franje Tuđmana i HDZ-a. Brojni "građani", "udruženja" i političke organizacije reagirale su na pojavu i "opasnu politiku" Franje Tuđmana, a njihove reakcije gotovo svakodnevno objavljivane su u bosansko-hercegovačkim medijima. Tako "borci NOR-a opštine Gračanica" pišu da "s gnušanjem osuđuju povampirenu ustašku ideologiju koja se utjelovljuje u HDZ, na čijem se čelu nalazi njezin lider Franjo Tuđman". Sličnu poruku Tuđmanu poslao je i izvjesni Šućrija Tanović iz Gacka koje je napisao da u "sredinama gdje žive zajedno Srbi, Muslimani i ostali narodi i narodnosti može se dalje samo zajedno i tu je, što se tiče muslimanske kolektivne svijesti, federativna Jugoslavija prva i potonja opcija".

Oslobođenje je prenijelo i TANJUG-ovu vijest o skupu HDZ-a u Imotskom koji je održan 13. ožujka 1990. godine, a na kojem je govorio predsjednik stranke dr. Franjo Tuđman. On je odbio napade da je HDZ "produžetak fašističke endehazije" rekavši da HDZ ne želi bivšu NDH, ali da ni jednoga milimetra neće odustati od toga da stvori slobodnu i suverenu državu Hrvatsku. U naknadnom komentaru naglašeno je da je na skupu u Imotskom, kao i na ostalim skupovima HDZ-a, nazočan veći broj "građana BiH" te da ta stranka i njezin predsjednik okupljaju sve Hrvate bez obzira gdje žive. Ukazano je i na "određene teritorijalne pretenzije" koje se očituju u tezi o hrvatskim "povijesnim i prirodnim granicama", ali i u "svojatanju", odnosno negaciji muslimanske nacije. Jedan od dopredsjednika HDZ-a Josip Manolić izjavio je 15. ožujka 1990. novinaru Oslobođenja da ta stranka ima oko 10.000 članova u BiH, od ukupno oko 250.000 članova diljem svijeta te da zahtijeva pravo djelovanja na čitavom teritoriju SFRJ.

Takvo stajalište, kao i program HDZ-a uopće, iritirali su bosansko-hercegovačko partijsko vodstvo, ali i sve one koji su zagovarali i gradili političko bosanstvo koje je nužno odsijecalo veze Hrvata i Srba u BiH s Hrvatskom i Srbijom. Takozvano "integralno" hrvatstvo i srpstvo koje je podrazumijevalo kulturno, a posebno političko povezivanje svih Hrvata ili Srba na prostoru Jugoslavije, bilo je ozbiljna prijetnja bosanskom integralizmu koji je SK BiH gradio od druge polovice šezdesetih godina. Dvadesetak godina preplitanja društvenih i političkih elita u centrima socijalističkog samoupravnog društva nije poništilo (nacionalnu) svijest i veze koje su postojale. Na razočaranje ideologa socijalističkog bosanstva (Hercegovina se u ovom kontekstu prestala spominjati), etatizam bosanske "društveno političke zajednice" nije ozbiljnije načeo hrvatski i srpski nacionalni osjećaj ni identitet. Frustracija zbog nedovršenog posla pomiješana s potrebom distanciranja od pogrešaka koje su pri izvedbi napravljene, očitava se i u nekoliko članaka Ivana Lovrenovića. On piše u ožujku 1990. o "nacionalnoj ugroženosti i prikraćenosti u Bosni" kao posljedici četrdeset i pet godina oktroirane "istine" i "zakržljalosti nacionalnog života". Potvrđuje da je ta nacionalna prikraćenost stvarna, ali prigovara da je svaki govor o toj prikraćenosti "mononacionalni solilokvij" u kojem svatko vidi samo "svoj problem". Lovrenović ističe svu iracionalnost nacionalnog patosa i pogubnost "huškačkog" principa usmjeravanja energije prema "vanjskom krivcu", odnosno drugom narodu i zaključuje: "Zato između principa Milošević i principa Tuđman nema, osim po redoslijedu pojave, nikakve bitne razlike – to je jedan princip."

18


Čiji je rat u (Bosni i) Hercegovini

Napad na Hrvatsku nije ostao bez ikakva odgovora u BiH. U mjestu Vinjanima kraj Posušja 18. rujna 1991. skupina Hrvata napala je vojni transport. Ubijen je stariji vodnik Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA.


Napad na Hrvatsku nije ostao bez ikakva odgovora u BiH. U mjestu Vinjanima kraj Posušja 18. rujna 1991. skupina Hrvata napala je vojni transport. Ubijen je stariji vodnik Vojko Čeh, a ranjen jedan vojnik JNA. Na hrvatskoj strani poginuo je Ludvig Pavlović, jedini preživjeli iz skupine gerilaca ubačenih 1972. godine u Jugoslaviju. Kod njega je pronađena iskaznica pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske.

Dva dana kasnije, 20. rujna 1991., u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Tijekom rujna i listopada 1991., u središnjoj Bosni, Hrvati su više puta zaustavljali konvoje JNA. U Novom Travniku su 21. prosinca 1991. organizirali prosvjede pred tvornicom iz koje su pripadnici JNA, pod zaštitom MUP-a SR BiH, izvlačili raketne sustave velike razorne moći. Korpusi pristigli u Hercegovinu bili su glavni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pritom dvadeset i dva hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, od kojih je najveće nekadašnje općinsko središte Ravno. Na sjednici Vlade SR BiH održanoj 9. listopada 1991. prevladavalo je stajalište da BiH mora ostati neutralna "u ratu koji se vodi na jugoslavenskim prostorima". Alija Izetbegović je 6. listopada 1991. preko TV Sarajeva, uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u "ratu između Srbije i Hrvatske". Izetbegović je tom prilikom rekao:

"Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi da bude učesnik u ovom bezumnom činu. Na osnovu navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji, vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obavezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge […] Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu."

19

Teško je bilo sačuvati mirnu Bosnu dok je Hercegovina gorjela. Izjavu da to nije "naš rat", Hrvati su shvatili tako da to nije muslimanski rat i da se sami moraju pobrinuti za sebe. Prema nekim tumačenjima Izetbegović je pozvao Muslimane da se ne odazivaju na mobilizaciju koju je provodila JNA, pa se na taj način on zapravo stavio na stranu Hrvata, odnosno usprotivio napadima na Hrvatsku. Nakon što su hrvatska sela u Hercegovini spaljena, a ljudi poubijani, Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva SR BiH nije mogao ostati neutralan. On je nastupio kao muslimanski vođa i pokazao interes samo za muslimanski narod, što pokazuju i ranije iznesena stajališta SDA. U priopćenju koje je ta stranka izdala 31. srpnja 1991. u vezi s inicijativom o "historijskom sporazumu" Muslimana i Srba stoji i sljedeće: "Nećemo i ne treba da se miješamo u tekući srpsko – hrvatski sukob, osim ako možemo da djelujemo kao faktor pomirenja. Opredjeljenjem na jednu ili drugu stranu nećemo pomoći ni njima ni samima sebi". Dva dana kasnije objavljena je izjava dr. Mirze Mujadžića predsjednika Regionalnog odbora SDA banjalučke regije koji je rekao i sljedeće: "Muslimanski narod odista nema razloga da se opredjeljuje u ovom sukobu. Mi nemamo razloga da se priklanjamo ni srpskoj ni hrvatskoj opciji. To nije naš rat. Mi ga nismo počeli."

Navedene izjave treba sagledati i u kontekstu sve češćih pogibija muslimanskih mladića na služenju JNA na hrvatskom ratištu. Na njihovim sprovodima (dženazama) u pravilu je bilo nazočno i više tisuća ljudi te su poprimale oblike prosvjednih manifestacija protiv JNA i srpske politike. Odnos muslimanskog dijela javnosti prema toj pojavi ilustriran je karikaturom Midhata Ajanovića na kojoj Radovan Karadžić govoreći na političkom skupu kaže da je laž kako je JNA srpska jer "u njoj najviše ginu Muslimani". A što se tiče Izetbegovićevog odnosa prema hrvatskoj politici i borbi za nacionalnu slobodu i državnu suverenost, ponajbolje ga oslikava njegovo lobiranje protiv međunarodnog priznanja Hrvatske. Američki veleposlanik Warren Zimmerman napisao je kako mu je krajem listopada 1991. "Bosanski predsjednik rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku". Uz to je izrazio želju za dobrim odnosima s JNA za koju je čak rekao da je u BiH "dobrodošla". Razgovor se vodio nakon što je JNA otvoreno napala Hrvatsku i razorila Ravno i druga hrvatska sela u jugoistočnoj Hercegovini.

Izetbegović je potrošio kredit stečen u Pologu i ponovno (p)ostao samo vođa Muslimana u BiH. Ni vodstvo HDZ BiH nije na odgovarajući način javno reagiralo. Dva dana nakon Izetbegovićeva proglasa javnosti održana je Zajednička sjednica Predsjedništva stranke i "Republičkog kriznog štaba HDZ BiH". Doneseni su zaključci da će JNA "ako nastavi sa ratnim djelovanjem" biti proglašena agresorskom vojskom. Pozvani su Hrvati u BiH da odbiju pozive za regrutacijom, mobilizacijom i "financiranjem" JNA. Prihvaćena je odluka Predsjedništva SR BiH o "neutralnosti" BiH, te dana "uputa hrvatskom narodu" da ničim ne pridonese zaoštravanju odnosa s Muslimanima, uz napomenu da HDZ BiH "samostalno gradi svoju politiku". Doneseni su i zaključci o potrebi prihvata izbjeglica, organiziranja "zapovjedno-stručnih tijela" u kriznim štabovima, "sastavljanja popisa dobrovoljaca", ali i o mogućnosti "kantonizacije" u slučaju "cijepanja BiH", pri čemu se "preporučuje čelnicima muslimanskog naroda" da Hrvati i Muslimani teritorijalno ostanu zajedno, te da se "konfederalno ili ugovorno" vežu s Hrvatskom i Slovenijom. Nakon sastanka održana je konferencija za tisak na kojoj nije bilo niti riječi o napadu JNA na Ravno.

20

Bilo je to javno priznanje nemoći i nesnalaženja vodstva HDZ-a, čije članstvo je sve glasnije optuživalo Stjepana Kljuića i vrh stranke u Sarajevu da ne vodi hrvatsku politiku, već su poslušnici SDA i Izetbegovića. Nakon izostanka očekivane reakcije zbog napada na Ravno, Kljuić je naišao na još žešće udare, a nezadovoljstvo njegovim vođenjem stranke iskazivano je i zahtjevima za njegovom smjenom. Urednik Hercegovačkog tjednika optužio je Izetbegovića i Kljuića za pasivnost i ignoriranje stradanja hercegovačkih sela i stanovništva, te napisao: "Možda je stradanje ovoga hrvatskog sela na obroncima Popova polja, na sred teritorija Hercegovine trenutak za definicije ali i za novu politiku prema cinizmu SDS. Možda je stradanje djece iz Ravnoga bolji povod za otvaranje očiju političarima koje smo birali, od prilike za dokazivanje pozicija 'obrane golorukog naroda'. Ovo je povijesno vrijeme i ne bi Ravno trebalo, niti se to zarad vlastite savjesti smije, ostaviti van tijeka te iste povijesti. […] Za sve to vrijeme zapjenušani 'demokrati' SDS prijete uništavanjem cijelim narodima i traže razumijevanje za to, sasvim javno i bez elementarnih skrupula. Jer valjda, treba cijeniti to što do sada Herceg-Bosna, dakle Alija i Stjepan imaju samo Ravno na savjesti."


Dogovor Tuđman - Milošević je jedan od najrazvikanijih mitova

Susret predsjednika Republike Hrvatske Tuđmana i predsjednika Republike Srbije Miloševića u Karađorđevu izazvao je silne komentare i nagađanja te je postao jedan od najrazvikanijih političkih mitova u (post)jugoslavenskoj povijesti.


Susret predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića u vojvođanskom mjestu Karađorđevu izazvao je silne komentare i nagađanja te je postao jedan od najrazvikanijih političkih mitova u (post)jugoslavenskoj povijesti.

Koristili su ga gotovo svi Tuđmanovi (i većina Miloševićevih) politički protivnici, kako oni u Hrvatskoj, tako i oni u Srbiji, Bosni i Hercegovini te ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Posebnu važnost dali su mu pojedini predstavnici "međunarodne zajednice", odnosno zemalja koje su upravljale (post)jugoslavenskom krizom. O tom sastanku pisane su knjige, snimani dokumentarni filmovi, raspravljalo se pred sudovima i u javnosti, a da nije objašnjeno o čemu su zapravo dvojica predsjednika tada razgovarali. Umjesto pokušaja da se okolnosti i teme sastanka rasvijetle, razvojem političke situacije plasirane su brojne i različite interpretacije. Neke od njih, a najviše ona da je u Karađorđevu "dogovorena podjela Bosne i Hercegovine", prihvaćene su u dijelu javnosti kao istinite te i danas funkcioniraju kao politički mit, odnosno kako to kaže Raoul Girardet kao "izmaštana

21

nadogradnja, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti". A nadograđivalo se prema (političkim) potrebama i u skladu s (medijskim) mogućnostima.

Rasplamsavanje srpskog nacionalizma u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a posebno nakon što je na čelo srbijanske partije došao Slobodan Milošević, nije na hrvatskoj strani naišao na adekvatan politički odgovor. U Hrvatskoj je već duže vrijeme vladala šutnja komunista, a nekomunisti nisu ni imali pravo govora pa bi brzo bili ušutkani. Povratak Franje Tuđmana na javnu scenu poslužio je kao naknadno i zakašnjelo opravdanje erupcije srpskog nacionalizma, ali isto tako i kao mogući povod za zabranu političkih stranaka, odnosno zadržavanje monopola Partije. U jugoslavenskim medijima Tuđman je najprije uspoređivan s Dobricom Ćosićem, a zatim sa srbijanskim mitingašem s Kosova Miroslavom Šolevićem. Kasnije je po istom obrascu uspoređivan i s Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljom te Radovanom Karadžićem. Guranjem Tuđmana u to društvo stvarana je pretpostavka za zabranu njegovog djelovanja u Hrvatskoj, ali i političkog pluralizma i višestranačja uopće, osim eventualnog "nestranačkog pluralizma" ili "pluralizma" unutar socijalističkog saveza. Nakon što je Tuđman osvojio vlast, sve češće je uspoređivan s Miloševićem. Ravnoteža krivnje, odgovornosti i animoziteta smišljeno je raspoređivana, ali je bila i dio naslijeđenog mentalnog sklopa nastalog kroz desetljeća komunističke vlasti u kojima je jedan nacionalizam uvijek imao protutežu u drugom.

Ipak, koliko je god jugoslavenskim komunističkim dogmatičarima to bilo odbojno, morali su prihvatiti realnost i pregovarati s predstavnicima novoizabranih vlasti. Posebno teško bilo je javno se susresti s Franjom Tuđmanom koji je u srpskoj, ali i u jugoslavenskoj javnosti prikazivan kao radikalni antikomunist i nacionalist, jednom riječju "ustaša". Franjo Tuđman je 24. kolovoza 1990., u početku srpske pobune u Hrvatskoj, zatražio sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Borisav Jović piše kako je sugerirao Miloševiću da ne prihvati taj poziv, jer će tako oslabiti Tuđmanovu poziciju, a ojačati pobunjene Srbe u Hrvatskoj. Tuđman je 4. listopada 1990. po drugi put od Jovića zatražio sastanak i to u troje, tvrdeći da ono što Jović i Milošević "rade" u Hrvatskoj vodi u građanski rat.

Tuđman je upozorio da od njih (Tuđman, Jović, Milošević, odnosno predstavnici Hrvata i Srba) ovisi sudbina Jugoslavije. Jović piše da se on usprotivio toj konstataciji tvrdeći da njih trojica nemaju pravo odlučivati o sudbini Jugoslavije nego treba razgovarati sa svim republikama, ali je obavijestio Miloševića o Tuđmanovom pozivu. Do odvojenog sastanka dvojice predsjednika u 1990. godini nije došlo, a politička i sigurnosna situacija u zemlji sve više se komplicirala. Tijekom siječnja 1991. godine došlo je do čitavog niza međusobnih sastanaka predsjednika Republika, odnosno republičkih Predsjedništava, u sklopu proširenih sastanaka Predsjedništva SFRJ, odnosno bilateralnih susreta. Nakon toga, od 28. ožujka 1991. održan je krug sastanaka šestorice predsjednika gdje se razgovaralo o viđenju političke budućnosti jugoslavenskog prostora.

22

Posebno je važan ranije spomenuti sastanak Miloševića i Kučana održan u Beogradu 24. siječnja 1991. gdje je praktično "dogovoren", "usuglašen", "prihvaćen" raspad Jugoslavije, odnosno odlazak Slovenije uz pravo Srba "da žive u jednoj državi". Mit o "sporazumu u Karađorđevu" i tobožnjem "dogovoru" Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića potpuno je potisnuo taj stvarni dogovor Milana Kučan i Miloševića koji je nešto kasnije, 14. kolovoza 1991. potvrđen i formalnim sporazumom predsjednika Slovenskog državnog zbora Franca Bučara i slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela s Miloševićem povjerenikom Dobricom Ćosićem. Utoliko je krajnje licemjerna izjava Milana Kučana sarajevskim medijima u travnju 2012., da je rat u BiH "zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH". Istina je da je taj rat puno više zasnovan na ostvarenom dogovoru Miloševića i Kučana o izlasku Slovenije i priznanju "prava srpskog naroda da živi u jednoj državi".

Naime, o sudbini Jugoslavije, a posljedično i Bosne i Hercegovine, najizravnije su odlučivala vodstva dvije republike. Nisu to bila vodstva Srbije i Hrvatske kako se najčešće tvrdi(lo), nego vodstva Srbije i Slovenije koja su se tijekom osamdesetih žestoko borila za svoje političke koncepcije. Za potpunije razumijevanje njihovih pozicija potrebno se prisjetiti zamisli jugoslavenskih komunista da prevladaju nacionalne identitete u Jugoslaviji i zamijene ih poistovjećem s jugoslavenstvom. U ostvarenju tog projekta nisu samo pogriješili u procjeni potrebnog vremena i vrlo osjetljive ravnopravnosti, već su svojim ideološkim konstruktima i neprincipijelnim kompromisima u odstupili od stvarnog stanja i dodatno zakomplicirali nacionalne odnose. Izgradili su federaciju od šest narodnih (kasnije socijalističkih) republika i dvije autonomne pokrajine unutar Srbije. Pokrajine su razbijale kompaktnost Srbije kao nacionalne države, ali su zato Srbi bili konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dok su u Crnoj Gori imali prevladavajući utjecaj jer se veliki dio Crnogoraca smatrao (i) Srbima.

Ustavni položaj Srbije i Hrvatske, odnosno Srba i Hrvata bio je zakompliciran, očito s namjerom da se onemoguće ili barem oslabe srpski hegemonizma i hrvatski separatizam. Posebnu ulogu u hrvatsko – srpskim odnosima imala je Bosna i Hercegovina u kojoj je više od pola stanovništva bilo hrvatske i srpske nacionalnosti, a bosansko-hercegovačkim muslimanima nije priznato pravo na posebnu nacionalnost sve do popisa iz 1971. godine. Tako su "nacionalne države" u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bile zapravo samo Slovenija i Makedonija. Makedonija je bila politički ranjiva i nestabilna, s velikim udjelom albanskog stanovništva i povijesnim sukobom s Grcima i Bugarima, pa je egzistencijalnu sigurnost tražila unutar jugoslavenske zajednice. Jedina jugoslavenska republika koja unutar svoga sustava nije imala ugrađene destabilizirajuće elemente bila je Slovenija, pa se zato jedino ona i mogla suprotstaviti srbijanskim zahtjevima za redefinicijom postojećih odnosa u smislu jačanja federalnih veza, odnosno centralizacije i unitarizacije zajedničke države. Osim toga Slovenija i Makedonija nisu bile previše važne srpskoj nacionalnoj politici jer u njima nije živio veliki broj Srba i nisu ih smatrali "svojim" etničkim prostorom.

Kada je Milošević dao signal, odnosno pristanak za izlazak Slovenije iz Jugoslavije, ubrzao je proces raspada i učinio sve kasnije pregovore bespredmetnim. Kada je pak Kučan podržao srpsko načelo

23

"prava naroda", odnosno "pravo svih Srba da žive u jednoj državi", doveo je hrvatsku politiku u situaciju da – šahovskim rječnikom rečeno – vuče "iznuđene poteze". Hrvatska nije htjela ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i morala je slijediti tempo izdvajanja koji je Slovenija postavljala. Morala je uzeti u obzir i slovensko-srpsku opciju "prava naroda", a ne republika, što je uključivalo i promjenu granica – a to je u tadašnjim okolnostima Hrvatskoj značilo gubitak znatnog dijela teritorija. Tuđman je do tada zagovarao nepromjenjivost republičkih (avnojskih) granica, a kao odgovor na tezu o „pravu naroda“ isticao je i da će u tom slučaju i Hrvatska tražiti teritorije na kojima žive Hrvati. To se odnosilo najprije na BiH gdje su Hrvati bili konstitutivan narod, ali su spominjani i Vojvodina, odnosno Crna Gora. Nakon dogovora između Miloševića i Kučana "savez zapadnih republika" prestao je postojati, a Hrvatska se našla sama nasuprot tzv. "Srpskog bloka". Izetbegović se odbijao izjasniti, a njegove (i Gligorove) ponude trostupanjske federacije u kojoj će BiH biti bliža Srbiji, dodatno su otežavale hrvatsku poziciju.

Upravo su taj dogovor i Izetbegovićeva kolebljivost, primorali Tuđmana da odustane od politike "saveza suverenih država" i načela nepovredivosti republičkih granica za koje se on do tada zalagao, pa i na proširenoj 96. sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 13. veljače 1991., dakle i nakon što se Kučan dogovorio s Miloševićem. Tuđman je na toj sjednici upozorio na tendencije kako bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti davanjem dozvole Slovencima za izlazak iz Jugoslavije, pa im se čak preporučuje da odu, te je naglasio: "Međutim, neka Vam bude jasno – u takvoj Jugoslaviji, bez Slovenije – nema ni Hrvatske. Mislim da sam dovoljno jasan". Sve je to Tuđman ponovio i obrazložio na sjednici svih vijeća Hrvatskog sabora 21. veljače 1991. te je zastupnicima iznio stajališta svih sudionika sjednice Predsjedništva. Upozorio je na stajalište srbijanskog vodstva (a s njima i crnogorskog te vojvođanskog) po kojem "o sudbini Jugoslavije mogu odlučivati samo narodi a ne republike, jer republike nisu ni stvarale Jugoslaviju, ni 1918., ni 1943., nisu ni postojale". Isto tako, srpski predstavnici su tvrdili da se "administrativne granice republika ne mogu proglasiti državnim granicama, niti su one okviri u kojima žive pojedini narodi Jugoslavije". Tuđman je tvrdio kako se on "načelno i teorijski može složiti s tim", ali onda "i Hrvati imaju pravo postaviti isti zahtjev da žive u jednoj državi, a oni ne žive samo u Republici Hrvatskoj već i u BiH, Srbiji i Crnoj Gori", te je dodao kako "je povijest dokazala da Srbija nije imala snage i mogućnosti da nametne svoju volju silom", upotrebom vojske i diktaturom, "a mi i ne želimo da nametnemo svoju volju silom vama, ali smo odlučni u obrani svojih prava".

Tuđman je sugerirao razgovore za izlazak iz krize i stvaranje normalnih uvjeta za suživot. Upozorio je zastupnike da su Slovenci "radikalizirali svoja stajališta" jer im je rečeno da idu "što prije". Tuđman je rekao i kako "smo ukazali da imamo puno razumijevanje za probleme Bosne i Hercegovine, s obzirom na njezin nacionalni sastav, ali da ne možemo pristati na nikakva polovična rješenja", a ono što predlaže izaslanstvo BiH "podsjeća na Ustav iz 1974. ili čak manje od toga".


'Svjedočenja' i 'otkrića' Dušana Bilandžića

24

Za daljnja pojašnjenja nelogičnosti oko teze o "podjeli BiH" neophodno je osvrnuti se i na proturječne izjave akademika Dušana Bilandžića, člana "ekspertne komisije" za pregovore sa Srbijom.


Za daljnja pojašnjenja nelogičnosti oko teze o "podjeli BiH" neophodno je osvrnuti se i na proturječne izjave akademika Dušana Bilandžića, člana "ekspertne komisije" za pregovore sa Srbijom koja je osnovana po nalogu predsjednika Tuđmana i Miloševića i radila od 10. do 20 travnja 1991. godine. Bilandžić je u prosincu 1991. godine povodom glasina o navodnom sporazumu o podjeli Bosne i Hercegovine rekao:

"Padom starog režima u Hrvatskoj 1990. godine i Miloševićevim agresivnim pokušajem stvaranja velikosrpske Jugoslavije, otvoreno je novo, krajnje dramatično, razdoblje za i oko BiH. Srbijanska vrhuška nudila je dva rješenja: veliko-ovladati Jugoslavijom i malo-stvoriti veliku Srbiju otkidanjem Slovenije i Hrvatske, koju su htjeli svesti na 'ostatke ostataka'. Smatrajući Hrvatsku glavnim protivnikom, čijim padom automatski padaju sve ostale republike Jugoslavije, a da bi možda izbjegla rat s njom, Srbija je početkom 1991. ponudila sporazum o podjeli BiH. U razgovorima koji su za dvojicu hrvatskih pregovarača bili više izvještajni nego stvarni, Srbija je hrvatskoj strani otvoreno rekla kako BiH, osim zapadne Hercegovine, mora pripasti Srbiji. Na pitanje što je s rezultatima Drugog svjetskog rata koji je stvorio sve republike, pa i BiH, Srbi su rekli kako oni ni pod kojim uvjetima ne priznaju pravo građanima BiH na vlastitu državu. A rečeno je i sljedeće: 'čak i kada bi Jugoslavija opstala kao federacija, mi Srbi ne priznajemo avnojevske granice'. Hrvatska strana, iznenađena rigidnim memorandumskim stavovima srpske delegacije, prekida razgovor. Nakon toga slijedi rat protiv Slovenije i Hrvatske (27. lipnja 1991.) i uključenje međunarodne zajednice koja nudi projekt rješenja jugoslavenske krize, bez podijele BiH. Hrvatska je strana u pregovore ušla htijući spriječiti izbijanje rata zbog BiH i postići sporazum kakav bi i Srbiji i Hrvatskoj omogućio mirno ustrojavanje nacionalnih država, ali se je pokazalo da Srbija koja je u trenutku pregovaranja već bila na vrhuncu ratničkog zanosa, nije bila spremna ni na kakav kompromis. I pregovori su bili prekinuti."

Bilandžićeva izjava dosta je uvjerljiva, Srbija je "u vrhuncu ratničkog zanosa", odnosno vojne i političke moći te nastoji ostvariti više puta jasno proklamiranu politiku "svi Srbi u jednoj državi" – Jugoslaviji ili (Velikoj) Srbiji kao nacionalnoj državi. Srpska politika ne prihvaća republičke granice kao državne i od Hrvatske traže dio teritorija na kojem žive Srbi, a nudi "zapadnu Hercegovinu" gdje u apsolutnoj većini žive Hrvati. U nešto promijenjenim političkim okolnostima, u svibnju 1993. godine akademik Bilandžić je rekao:

25

"Hrvatska politika išla je na dva kolosijeka jer je računala i s mogućnošću da BiH opstane kao cjelovita država i da bude podijeljena. To je bila njezina glavna dilema, ali kao što sam rekao, na dvije karte igrala je i igra i svjetska zajednica, točnije njezini vrhovi. Tako se i hrvatska politika postavljala tako da može prihvatiti i jednu i drugu opciju ili čak obje istodobno, ovisno o razvoju situacije."

Ovo se također može nazvati i točnom ocjenom hrvatske politike prema BiH, koja uvažava realne odnose snaga i isključuje bilo kakvu zadanost, odnosno dogovor sa Srbima. Radi se o tome da je hrvatska politika svjesna da postoje dva načina rješavanja krize, u prvom će biti priznate republičke granice – za što se Hrvatska zalagala, a u drugom slučaju dolazi do etničkog, odnosno nacionalnog razgraničenja – kada su upitne granice BiH, ali i Hrvatske. U razgovoru s novinarom beogradske Duge objavljenom u travnju 1994. godine Bilandžić je vrlo izravno i jasno govorio o svom doprinosu i uopće o radu "ekspertne grupe" koja je pregovarala o hrvatsko-srpskim odnosima u travnju 1991. godine. Osvrnuo se i na nagađanja o "podjeli" Bosne i Hercegovine. O tome Miloše Minić u svojoj knjizi o "dogovoru u Karađorđevu" piše:

Nagađalo se poslednjih godina da takav dogovor postoji. Prvi put sam našao u listu "Duga" broj 1524, od 8. aprila 1994. godine, nešto određenije o tome. Novinar "Duge" postavio je profesoru dr. Dušanu Bilandžiću sledeće pitanje:

- Ako nije bilo međunarodne, možda je iza ove kataklizme stajala nekakva paklena srpsko-hrvatska zavera, skovana u martu 1991. u Karađorđevu, kada su se predsednici Tuđman i Milošević dogovorili o podeli Bosne. Nikada nije provaljeno šta su oni razgovarali nasamo, na klupi u parku. Vi verovatno znate, pošto ste bili član ekspertske grupe koja je radila na planu za podelu Bosne?

- Te ekspertske grupe su malo neozbiljni projekti, kad se intelektualcima da prilika da slobodno fantaziraju. Ja sam to prihvatio iz najobičnije znatiželje, da sam u toku s važnim državnim pitanjima, iako je od početka bilo jasno da nećemo ništa napraviti.

- Pa, podelili ste Bosnu, na karti i u plamenu.

- Ma, ni govora! Glavno pitanje, naročito s naše hrvatske strane, bila je diskusija o AVNOJ-u, odnosno, da li Srbija prihvata rezultate Drugog svetskog rata ili ne prihvata.

Oko toga smo se satima natezali. Srbi su došli s tezom daje komunistički Politbiro, bez znanja srpskog naroda, negde u šumi, organizovao AVNOJ i izmislio razne republike i narode, a mi smo ostali na

26

tome da se rezultati Drugog svetskog rata u Evropi, pa prema tome i u Jugoslaviji, moraju poštovati. Na tome smo izgubili sto odsto vremena, kao na nekom nevažnom i besmislenom simpozijumu.

- Zar niste dogovorili staje čije u Bosni?

- Recimo, govorilo se: "Mi znamo daje zapadna Hercegovina hrvatska, to je jasno, a za sve drugo, to treba videti."

- Da li je vaša ekspertska grupa imala neke precizne instrukcije na osnovu sporazuma u Karađorđevu, s obzirom nasilne mistifikacije oko njega?

- Ni u jednom trenutku nisam osetio da je srpska ekspertska grupa bilo šta tajnovito znala, niti je nama predsednik Tuđman rekao: "Mi smo to dogovorili!" Jednostavno, trebalo je da ispitamo mogućnost kako resiti bosansko pitanje: da li podela, da li ovako, onako. Niko nas nije upozorio: "Ovo je naše, zastupajte to!" Uostalom, američki ambasador Cimerman je u Beogradu i u Zagrebu ponavljao: "Dalje ruke od Bosne, inače ćete naići na osudu Amerike!"

Međutim, u jeku političke i medijske kampanje protiv Tuđmana i njegove politike, u listopadu 1996. godine, nekih osam mjeseci prije održavanja predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, Bilandžić daje intervju tjedniku Nacional, u kojem potpuno mijenja priču:

"No najveće nesuglasice s Tuđmanom izbile su za rasprava o BiH. U početku 1991., godine, nakon njegovog pregovora s Miloševićem, dogovoreno je da se sastanu dvije komisije koje bi raspravljale o podjeli Bosne. Tuđman nam je tada rekao kako se s Miloševićem načelno dogovorio, a da mi to moramo konkretno razraditi. U tim su razgovorima na srpskoj strani sudjelovali akademik Kosta Mihajlović, šef Miloševićeva kabineta Kuplešić, Smilja Avramov i potpredsjednik Vlade Srbije. Održana su tri kruga razgovora. No, razgovori nisu donijeli nikakav rezultat. Tuđmana sam upozoravao da ti razgovori ne vode ničemu. Upozorio sam ga da postoje tri krupne prepreke za podjelu BiH, od kojih je samo jedna dovoljna da dogovor padne u vodu. Tko će primjerice usuglasiti koje je područje hrvatsko, a koje srpsko? Potom, što će na to reći Muslimani. Na tu primjedbu Tuđman je odgovorio kako oni neće reći ništa, ako se Srbi i Hrvati dogovore. Upozorio sam ga i na treće pitanje što, doduše nije bio tako teško kao prva dva, ali…Što će, naime, na sve te dogovore reći međunarodna zajednica? Tuđman je odgovorio da će svijet pristati na sve što se ovdje dogovori."

Bilandžić je u memoarima objavljenim 2006. godine dao "nove podatke", tamo piše da mu je Tuđman "objašnjavao" kako je s Miloševićem "postignut načelni dogovor o podjeli BiH", a on je "bez potpunije

27

elaboracije tog sporazuma mogao zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939." Nevjerojatno je da bi netko ozbiljan mogao na ovakav način pristupiti pitanju državnih granica i "zaključivati bez potpunije elaboracije", posebno ako to uključuje i podjelu susjedne republike!? Bilandžić donosi i preciznije podatke o svojoj ulozi u radu "komisije". Objašnjavajući razgovore iz travnja 1991. on tvrdi da su komisije radile na karti "podjeli Bosne", a onda nekoliko rečenica kasnije piše da su srpski predstavnici tražili da "srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu". Očito je da su srpski članovi komisije dijelili Jugoslaviju po načelu prava naroda na samoopredjeljenje, čime su "dijelili" i Hrvatsku, a Bilandžić je samoinicijativno "dijelio" Bosnu i Hercegovinu smatrajući da republike imaju pravo na samoopredjeljenje – osim valjda BiH. On piše da je osobno zatražio od srpskih članova komisije da priznaju granice Banovine Hrvatske kao "osnovu za razgovor" što su Srbi "apsolutno odbili" čime je rad komisije postao besmislen.

Međutim, kada je predstavljao memoare javnosti Bilandžić je govorio potpuno drukčije. Ustvrdio je da je osnovni zahtjev srpske strane bio rušenje AVNOJ-evske Jugoslavije, dok je njegova pozicija bila potpuno suprotna, jer za njega "AVNOJ je Bog, osnovni kanon i jedino rješenje i Jugoslavija se treba razdruživati po šavovima koje je odredio taj i takav AVNOJ".

Na Bilandžićeve memoare reagirao je akademik Kosta Mihailović koji je bio član komisije sa srpske strane. On je napisao da ga je "zapanjila" Bilandžićeva tvrdnja da mu je Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH te da su srpski i hrvatski eksperti trebali konkretizirati taj načelni dogovor. Takva saznanja nisu postojala na srpskoj strani, jer Milošević "tako nešto nikome nije saopštio – čak ni srpskom ekspertnom timu koji je, zajedno sa hrvatskim, trebalo da radi na konkretizaciji dogovora o kojem ništa nije znao". Mihailović ponavlja kako nikada nitko na sastancima "ekspertnih timova" nije spomenuo bilo kakav dogovor između Tuđmana i Miloševića, a Bilandžićeve napise naziva "drskima, intrigantskima" i neistinitima. Mihailović tvrdi da je Milošević čisto kurtoazno prihvatio formiranje komisije te da od nje nije ništa očekivao, čak niti pisana izvješća, a bez razmišljanja je prihvatio i da se razgovori okončaju. Mihailović dalje piše: "Pitanje se postavlja zašto je Bilandžić od jednog beznačajnog događaja, koji nikom neće ostati u sećanju, pokušao da napravi senzacionalno otkriće od istorijskog značaja. Razloge nije teško prepoznati. Lični razlog je da, kao većina memoarista, sa naknadnom pameću sebe predstavi u što boljem svetlu, a pre svega da pokaže da je bio čovek od ljudskog i naučnog integriteta, a ne partijski aparatčik Tita i Tuđmana – kao što se pogrešno misli."

Ako se ovome doda i neskriveni i duboki Bilandžićev animozitet prema Tuđmanu, onda nije teško povjerovati u Mihailovićevu analizu. Svakome ostaje na volju odlučiti, kojoj će izjavi Dušana Bilandžića vjerovati? Ali, ako bismo ocjenjivali Bilandžića kao povjesničara, onda bismo trebali povesti računa o tome kako se Bilandžić služi izvorima. On je u pregledu hrvatske moderne povijesti objavljenom 1999. godine citirao zapisnik s proširene Sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ koja je održana u ožujku 1962. Ustvrdio je da se taj zapisnik u Hrvatskoj "prvi put" interpretira te da se njegovi dijelovi prvi put publiciraju, odnosno da (koliko mu je poznato) to još nije učinjeno niti u drugim zemljama. Ne treba zamjeriti Bilandžiću što mu nije bilo poznato da je u Beogradu godinu dana ranije (1998.) objavljen

28

kompletan stenogram s te sjednice kao i svi prateći dokumenti. Ali je ipak čudno da on u travnju 2011. i dalje govori o tim zapisnicima kao "povjerljivim dokumentima" i upućuje zainteresirane u Arhiv CK SKJ ako žele o njima više znati, premda je taj arhiv godinama ranije prestao postojati.

Jedna od sudionica sastanaka i član srpskog pregovaračkog tima bila je Smilja Avramov koja je u knjizi objavljenoj 1997. godine napisala da su dvojica predsjednika poduzeli još jedan korak za mirno rješenje jugoslavenske krize: "oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje". Avramov piše kako je odluka o tome vjerojatno donesena na sastanku u Karađorđevu, "ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena". Zaključuje kako rad ovih timova nije uspio, ističući da je hrvatska strana nastupila s kategoričkim stavom "da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse". Avramov navodi da je za Hrvatsku jedino rješenje bilo „izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a". Očito je kako interpretacija razgovora ekspertnih timova koju je u javnost iznijela Smilja Avramov također u potpunosti odudara od naknadnih "sjećanja" Dušana Bilandžića.


Naknadno sjećanje i svjedočenje Ante Markovića

Unatoč javnoj podršci američkog predsjednika, britanskog premijera te mnogih država i međunarodnih institucija, Marković je tijekom 1991. gubio na političkoj težini.


Kao što smo već naveli, odnosi predsjednika Tuđmana i Miloševića, kao i njihovi sastanci u Karađorđevu i Tikvešu izravno su se ticali bivšeg predsjednika SIV-a Ante Markovića. Njihov prvi susret utjecao je na preraspodjelu političke moći iz saveznog na republičke centre. Unatoč javnoj podršci američkog predsjednika, britanskog premijera te mnogih država i međunarodnih institucija, Marković je tijekom 1991. gubio na političkoj težini.

Nakon odluke o slanju vojske radi "obezbeđivanja izvršavanja saveznih propisa o prelaženju državne granice i kretanju u graničnom pojasu na teritoriji republike Slovenije" donesene u noći s 25. na 26. lipnja 1991., te neuspjeha vojne intervencije u Sloveniji, Marković je postajao sve nemoćniji, a Jugoslavija sve slabija. Na sjednici SIV-a održanoj 18. rujna 1991. Marković je tražio ostavku saveznog skretara za narodnu obranu generala Veljka Kadijevića i njegovog zamjenika admirala Stane Broveta. Podsjetio je da su mu Kadijević i Petar Gračanin – savezni sekretar za unutrašnje poslove još u ožujku

29

te 1991. godine odbili suradnju. Ustvrdio je da je JNA "zloupotrijebila položaj" i zaratila protiv jedne republike (Hrvatske), a na sjednicu je donio i snimke razgovora Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića vezeno za akciju "RAM" koja se odnosi na plan srpske politike o vojnom zauzimanju teritorija koji bi ostao u reduciranoj "srpskoj" Jugoslaviji. Marković je govorio i o Kadijevićevom putu u Moskvu 13. ožujka 1991., gddje je naručio veće količine naoružanja i vojne opreme, uključujući i raketne sustave, zrakoplove i helikoptere. Za to je znao Markovićev zamjenik Aleksandar Mitrović, ali ne i sam Marković, a sve je dogovarano mimo službenih institucija.

Zrakoplov JNA je 7. listopada 1991., raketirao Banske dvore u Zagrebu gdje se zajedno s Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem nalazio i Ante Marković. Očito da je nakon zahtjeva za ostavkom vrha JNA i on postao meta odmetnute vojske. Marković je 19. prosinca 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SIV-a zbog neslaganja s prijedlogom "ratnog proračuna" za 1992. godinu po kojem je JNA trebala dobiti 86% sredstava. U obrazloženju ostavke Marković je rekao da SIV ne želi preuzeti na sebe odgovornost za strahote rata i upotrebu vojne sile "koju niko legitiman i legalan do sada nije odobrio". Nakon ostavke napustio je Beograd i gotovo punih dvanaest godina šutio o svemu što se događalo. U studenom 2003. pojavio se u sudnici haškog Tribunala kao svjedok optužbe u postupku protiv Slobodana Miloševića. Analizom njegovog svjedočenja koje je dijelom objavljeno u medijima, jasno je kako je Marković odbijao odgovornost za ratne događaje i prebacivao je na Miloševića, Tuđmana i Kadijevića. Pri tome je iznosio čitav niz konstrukcija kao npr. da Tuđmanu "nije bilo u interesu da prestane granatiranje Dubrovnika ili Vukovara" odnosno "da mu je to odgovaralo u smislu argumenta za odcjepljenje i međunarodno priznanje Hrvatske".

Na taj se način branio od Miloševićevih optužbi da je kao premijer, u čijem kabinetu je sjedio i savezni sekretar za narodnu obranu Veljko Kadijević, odgovoran za rat, pa i napade na Dubrovnik i Vukovar. U svoju obranu tvrdio je kako je "upozoravao" Miloševića i Tuđmana o napadu na Dubrovnik, a njih dvojica na to "nisu reagirali" ili su pak reagirali neprimjereno. Problem je u činjenici da je napade vodio član njegovog kabineta Kadijević, koji ga naravno nije previše uvažavao i čitava je situacija puno složenija, ali strah od odgovornosti pritisak u sudnici grubo je pojednostavljuje. Kada već nije ništa učinio da bi spriječio napad na Sloveniju (čak ga je i potakao donošenjem odluke o zaštiti granica) i razaranje Hrvatske, pa čak niti podnio ostavku nakon napada na Dubrovnik ili poslije Vukovarske tragedije, Marković je htio ostaviti dojam da je nešto poduzeo kako bi spriječio rat u Bosni i Hercegovini. Za taj rat, u kojem on doista nije sudjelovao, ali i za sve svoje neuspjehe, optužio je Miloševića i Tuđmana. Novinar sarajevskih Dana kome je dao intervju 7. studenoga 2003. postavljao mu je izravna pitanja i nije se zadovoljavao uopćenim odgovorima, barem u onome dijelu koji se odnosio na Markovićevu ratnu ulogu i odnos prema BiH. Pitao je Markovića je li se pokajao što je davao legitimitet snagama koje je kontrolirao Milošević, je li birao ljude za stranku koju je osnovao (SRSJ) koji su kasnije uglavnom prešli Miloševići ili Karadžiću, kako komentira pokretanje Yutela, zašto je odbio pomoći braniteljima BiH u nabavci oružja i slično. Na to je Marković uglavnom odgovarao da nije imao izbora, da ga nisu slušali, da su ga razočarali i prevarili, da je "bio naivan" – kao onda kada je s Miloševićem lomio pogaču u Skupštini Srbije nakon što su ustavnim promjenama ukinute

30

autonomije Kosova i Vojvodine, ali se on "borio protiv rata i raspada Jugoslavije" i činio sve da ne dođe do "prolijevanja krvi".

Međutim, Marković je u intervjuu Slobodnoj Bosni koji je dao u isto vrijeme rekao sljedeće: "Agresija na BiH je planirana, a genocid dio plana. Mene su Milošević i Tuđman lagali kada su rekli da će Bosnu i Hercegovinu podijeliti bez rata, zato što su isto kao i ja znali da se ona bez rata i zločina ne može podijeliti". Tada je ponovio kako je Izetebegoviću rekao "da će Milošević oružano napasti Bosnu" te mu je "objasnio da su se Milošević i Tuđman dogovorili o podjeli BiH, a da je to nemoguće bez rata." Isto je, kaže Marković, rekao i Cyrusu Vanceu "u vrijeme sukoba u Hrvatskoj, kada se rat u BiH nije ni spominjao". Marković ne kaže kada je to bilo ali dodaje "Vance me pitao gdje bi bilo dobro da instalira centar svoje misije", dvoumio se između Zagreba i Beograda, ali mu je Marković rekao "da nijedna varijanta ne dolazi u obzir osim Sarajeva, jer sve što se događa u Hrvatskoj nije ništa u poređenju s paklom koji se sprema u Bosni i Hercegovini". Očito se radilo o kraju 1991. godine kada je Vance bio u Beogradu i kada se razgovaralo o razmještaju međunarodnih mirovnih snaga u Hrvatskoj. Markovićevo "dramatično upozorenje" nije se baš dojmilo Alije Izetbegovića koji u svojim Sjećanjima Markovića spominje tek uzgred i samo na jednom mjestu. Za njega kaže da ga je od prije poznavao i da je bio "drag i pametan čovjek, koji je pokušavao rekonstruirati Jugoslaviju i po tome se razlikovao od većine njegovih hrvatskih zemljaka".

Opet se Jugoslavija pojavila kao granica koja dijeli drage i pametne od nedragih i nepametnih. Marković je "svjedočio" i o razgovoru u Karađorđevu. Ali, prije toga ćemo vidjeti gdje je bio prethodno vrijeme, što je radio i zašto je šutio. Nakon što je svjedočenjem u Haagu prekinuo šutnju, Marković je dao više intervjua. Prvi je objavljen u dva nastavka 31. listopada i 7. studenoga 2003. godine u zagrebačkom Globusu, gdje je dobio naslovnicu i devet stranica, pa onda još šest stranica, za objasniti sve ono o čemu je šutio dvanaest godina. Kada je napustio Beograd otišao je u Austriju i započeo posao koji nije uspio, a onda mu je jednoga dana u ured došao "nepoznati čovjek". O tom bajkovitom događaju Marković kaže:

"Dogodila se nevjerojatna stvar, teško je povjerovati da je to u životu moguće. Otvorio sam, naime, ured u Grazu i nije mi baš išlo. A onda me u uredu posjetio jedan čovjek i rekao mi 'Zahvaljujući vama, ja sam zaradio velike novce. Budući da znam kako vi nemate ništa, želim vam dati manji dio onoga što sam zaradio'".

Na pitanje novinara je li poznavao svog dobročinitelja, Marković je odgovorio da je to bio "ozbiljan ali sasvim nepoznat poslovni čovjek" koji je rekao "ja sam vam donio i evo, poklanjam vam toliko i toliko novca". Marković je tada rekao da on taj novac ne može skoro vratiti, na što je neznanac odgovorio da on i ne traži povrat novca. "I s tim sam novcem ja 'preživio'. Nikad više tog čovjeka nisam vidio". Tko je povjerovao u ovu priču, može vjerovati i u ostale Markovićeve elaboracije događaja u Jugoslaviji. Nakon što je opisao razgovor između Miloševića i Karadžića čiju snimku mu je navodno

31

donio nekadašnji ministar unutarnjih poslova BiH Alija Delimustafić, novinar je pitao jesu li mu iz BiH donijeli i snimku razgovora Miloševića i Tuđmana. Marković je odgovorio da nisu i da nikada nije čuo "snimke tih razgovora", ali sam "primio izvještaje o tim razgovorima, koje su mi kasnije potvrdili i Milošević i Tuđman". A izvještaje je primio od "pripadnike obavještajne službe" i to ne vojne, a dostavljač izvještaja bio je iz Hrvatske i "još je živ" (listopad 2003.), ali (kao ni svi drugi "svjedoci") "naravno neće otkriti o kome se radi". U izvještaju je navodno pisalo kako su se dva predsjednika sreli i razgovarali o dvije teme podjeli BiH i smjeni Ante Markovića. Zatim Marković kaže:

"Nakon što sam vidio to izvješće pozvao sam na razgovor Miloševića pa Tuđmana. Dok smo pričali o Karađorđevu, svaki od njih mi je prebacivao odgovornost na onog drugog. Na kraju, obojica su završili iskreno govoreći o namjerama za podjelom Bosne".

Ovdje se Marković predstavio kao neosporni autoritet, ili kao strogi ravnatelj škole koji je pozvao na razgovor dvojicu zločestih učenika koji su prebacivali krivnju jedan na drugoga, da bi na kraju ipak pokleknuli pred autoritetom i iskreno priznali grijehe. Priča je manje vjerojatna nego ona prethodna o "nepoznatom dobročinitelju". Ali, to nije sve, Marković je nastavio s opisom svoje "superiornosti" u odnosu na Tuđmana. Opisujući svoj prvi susret s njim u Zagrebu, nakon što je Tuđman postao predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske, Marković kaže:

"Čekao me unutra. Kad sam ušao, vidim gleda slike. I mi se upoznamo. Franjo Tuđman. Ante Marković. Kako da se oslovljavamo? A ja zbilja nisam o tome razmišljao, to mi je bilo najmanje važno. No, u takvim trenutcima čovjeku munjevito rade klikeri. Kažem: 'Vrlo jednostavno. Ja ću vas oslovljavati sa druže generale, a vi mene sa gospodine inženjeru'. I tako je počeo naš razgovor, koji je trajao jedno dva sata, od 8,30 do 10, 30, vjerojatno".

O dvosatnom razgovoru s Tuđmanom Marković nije rekao gotovo ništa, tek da ga je Tuđman usporedio s Antom Trumbićem i Titom, jer kao i oni stoji na putu hrvatskim odlukama i da je tražio njegovu podršku u preuzimanju vlasti i "svemu ostalom". Markovićev opis Tuđmana potpuno odudara od često izrečenih ocjena da je bio autokrat ili gotovo diktator. Odgovarajući na pitanje novinara zašto je šutio 12 godina Marković je rekao da ima puno razloga, od osobnih, do procjene situacije, osim tog "tko bi njega uopće slušao". Naglasio je kako je ipak jedini i najveći njegov poraz to što program reformi koje je zamislio i započeo na razini Jugoslavije nije proveo "ni u jednom njezinom dijelu".

Za temu "dogovora u Karađorđevu" važno je podvući da Marković nije imao neposrednih saznanja o razgovoru, nego navodno "izvještaj obavještajne službe koja nije vojna" i od operativca koji je iz Zagreba, ali on neće otkriti njegov identitet. Identitet osobe koja bi potvrdila barem vjerodostojnost izvješća o sastanku u Karađorđevu nije ni deset godina kasnije otkrivena, kao ni identitet svih drugih

32

osoba koje navodno imaju "protokole", "informacije", "vrpce", ili su ih barem "čuli u nekom stranom ministarstvu". Ostaje nam zaključiti da oni koji najviše govore o tobožnjem "dogovoru u Karađorđevu", najviše i rade da prikriju "dokaze" o tom dogovoru. Osim naravno ako sve to nisu do(iz)mislili, a po svemu sudeći upravo o tome se radi. Posebno ako imamo na umu da su neke važne dogovore, planove i informacije prešutjeli. Marković je potpuno prešutio plan RAM o kojem je u rujnu 1991. govorio na sjednici SIV-a, a koji isključuje svaku podjelu BiH, jer čitavu BiH s velikim dijelom Hrvatske uključuje u reduciranu Jugoslaviju ili kolokvijalno rečeno Veliku Srbiju.

Neke razloge takvog ponašanja, kao što su skidanje odgovornosti, taština, ideološke razlike i politički interesi smo već naveli, a postoje i oni puno opipljiviji i konkretniji. Marković je odmah nakon svjedočenja otišao u Sarajevo, dao intervju u kojem se predstavio kao veliki mirotvorac i "prijatelj Bosne" te zatražio razgovore s tamošnjim vlastima. U vrlo kratkom roku od Vijeća ministara i Vlade Federacije BiH dobio je "zeleno svjetlo" da bude na čelu skupine koja će pregovarati s investitorima koji će graditi pet hidrocentrala u Federaciji BiH. Dopisnik Vjesnika iz Sarajeva napisao je da je Marković na suđenju u Haagu rekao upravo ono "što u Sarajevu vole čuti", a to je "da su Milošević i Tuđman u Karađorđevu podijelili Bosnu".

Njegovo svjedočenje primljeno je s "očekivanom dozom odobravanja", a on je dobio priliku uključiti se u posao za strane (talijanske i engleske) investitore u poslu u kojem nisu mogli izgubiti, ali su zato nepovratno uništavali prirodne resurse Bosne i Hercegovine. Marković je u Sarajevu posjetio i SDP BiH koja je "politički i pravni slijednik" njegove Stranke reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ). Time se još jedna jugoslavenska politička ikona vratila na javnu scenu i to na mjesto gdje je još uvijek imala neko značenje, odnosno bila upotrebljiva. Ovaj put ne na Kozaru gdje je u srpnju 1990. započeo sa Savezom reformskih snaga Jugoslavije (SRSJ), nego u Sarajevo koje se još uvijek oporavljalo od strahovitih razaranja kojem su pridonijela i 24 čelnika Markovićevih Reformista koji su se eskalacijom rata pridružili Karadžiću".

33

Documents

Ivica Lucic - Uzroci Rata u BiH