10. kolovoza 2013.

Nema ljepšega od bistrenja tuđih očiju

Zapah ustajalog zraka s jasnim notama vlažne plijesni, ljudskoga daha, znoja i urina,

mrak iza netom otključanih vrata podruma neke kuće u Prozoru, siječnja `94., mrak

na koji je teško oči sviknuti… Siluete, obrisi, lagano komešanje – sve se sljubilo u

nedefiniranu, no gotovo opipljivu napetost, iščekivanje. Obostrano.

I nas dvojice koji smo, iz svjetla, zaronili u mrak, i silueta, zapravo ljudi, koje je

iznenadno svjetlo, kad su ga refleksno pogledali, doslovno ubolo u oči pa su,

pognutih glava žmirkali. Meni su se činili sve sitnijima, a i sam sebi djelovao sam sve

manjim. Manjim, manjim… najradije bih se bio posve smanjio, do iščeznuća. Da me

nema.

Nakon akomodacije očiju, lica postadoše jasnijima i, osjećajući to, zatvorenici,

Muslimani koje je, tko zna čijom zapoviješću i tko zna zbog kojih razloga, uhitio,

možda i zarobio, te ovdje zatvorio HVO, još više pognuše glave.

-Ti! Da, ti. I ti! Kao da htjedoše ustuknuti, no, onako zbijeni, njih nekoliko desetaka u

podrumčiću od jedva toliko kvadrata, jedva su uspjeli na mjestu zatapkati.

- Kako se zoveš? - oštro će jedan od stražara.

- Pa, Božo, znaš kako se zovem – odrasli smo skupa, komšije smo, bili smo i…

- Prekini! - oštar uzvik sasječe mrak popola i on, kao da se iz najmračnijih kutova

naglo slio u nastali usjek, pa postade još tamnije. - Vas dvojica, za mnom! I bez riječi!

- dodao je glasom u kojem se osjetila nelagoda, stid, što li.

Božo prema stoliću ukraj vrata, oni za njim. Sagnuo se Božo, uzeo neki notes,

penkalu… Čini se, nešto ih potiho pita, a oni još tiše odgovaraju. Zapisuje.

-Evo, gospodo! - okrenuo se prema meni i Marku, 'Sokolovima' iz Slavonije -

Potpišite!

Ne sjećam se koji od nas dvojice, valjda ja, jer imao sam neki 'čvarak' na odori, a

Marko je bio tek vozač, potpišem se na revers. Od ovog trenutka, pomislih, sudbina

ove dvojice nesretnika u mojim je rukama.

Krenuo sam van, Marko će im - Ajte, što čekate, za zapovjednikom!

Oni iza mene, nevoljko, Marko za njima, požuruje ih: - Do kamiončića! - i pokazuje

rukom, a cijev 'srpkinje' usmjerio prema njima. Da zapuca, pokosio bi i njih i mene.

Valjda neće morati, mislim.

Došli smo do vozila, Marko sjeda za upravljač, njih dvojicu stisnuo do Marka, u

sredinu, a ja uz desna vrata. Krećemo u pravcu sjevera. Kulu begova Kopčića

ostavljamo desno, iza nas. Izlazimo iz Prozora. Pred nama, u daljini bijeli se vrh

Makljen. Desno od njega, iako sigurno i ona pod snijegom, crni se Raduša…

Uspinjemo se. Ispod nas ostaje Prozor, gledam, sve nejasniji, a kontrast suncem

obasjanog Ramskog jezera, koje se plavi blještavo, blještavije i od snijega na

planinama koje ga okružuju, stvara privid nadrealnoga, nestvarnoga. Pogled na

Donju Ramu, zimi, ostao mi je najljepša slika iz cijeloga rata. Kakvi pozdravi iz

Švicarske na razglednicama njenih glacijalnih jezera, Bodenskog, Nešatelskog,

Ciriškog, Luganskog, Velikoga..!

Iz unutrašnjeg ushita prenu me onaj osjećaj kao kad shvatite da vas netko, sa strane,

forsira pogledom. Preko Hamdije i Arifa, tako su se, naime ova dvojica skutrenih ljudi

pognutih glava, zvali – zjenicom u zjenicu, susretoh se sa Markovim pogledom.

Upitnik u njegovim očima. Mimika… Ne pomaže. Ne razumijem što hoće pitati, reći…

Tek kada je desnu maknuo s volana, i njome pokazao na ovu dvojicu, pa onda

pantomimičarski pojasnio… shvatio sam.

- Zaustavi! - rekoh.

- Na onom ravnijem dijelu ću - veli on i pokazuje rukom nekih stotinjak dvjesto metara

naprijed. Usporio je vozilo. Stao.

Otvaram vrata, izlazim van i, gestikulirajući, govorim Hamdiji i Arifu: - Možete van.

Možete kud god hoćete. Slobodni ste!

Pogledaše me s nevjericom koja u trenu, u očima, ustupi mjesto strahu.

- Idite svojim kućama. Idite kamo hoćete… - nastavljam, a oni se još više skutriše,

ukočiše. Čini mi se, iako onako sitne, ni dizalica ih ne bi digla. Nasmijah se. Shvatio

sam ih – boje se kako je to samo jeftin i poznat 'štos'. Ono, mi ih puštamo, a oni kad

odmaknu desetak koraka, pucamo, ubijemo ih i kasnije, nadređenima, kažemo –

bježali su, nije bilo druge!

- Ma ne! Ne bojte se, nećemo pucati! - velim ja njima, a Marko će: - I moj stari je bio

u Zasavici, kod Šamca. Četnici ga pokupili i zatvorili. I tamo je bilo dobrih ljudi. Valjali

su neki mojem ocu, pa da dobro dobrim vratim…

- Zadnja prilika – hoćete, nećete, vaša stvar… - Vidim, neće, boje se, tako su odlučili.

Uđem i nastavljamo. Uspinjemo se oštrim zavojima do spomenika. Kamena,

monumentalna Titova šaka, koju je 1978. godine napravio Boško Kućanski, na

planinskom prijevoju između Prozora i Uskoplja, podsjeća na legendarnu partizansku

bitku za ranjenike i Titovo rezolutno: "Prozor noćas mora pasti". Ne predaleko, u

raduškim šumama, zapadno od spomenika, očito, jedan od brojnih okršaja pripadnika

HVO i muslimanskih snaga u pokušajima ovladavanja važnom komunikacijom M-16-

2 Prozor - Uskoplje.

Još na glavnoj cesti, pokušavamo razgovarati s Hamdijom i Arifom. Pitamo za obitelji,

iz kojeg su mjesta, kad i gdje su zarobljeni, kako im je u zatvoru….

Arif je iz Prozora. Neoženjen. Kaže, mislio je, ima se vremena… a ono zaratilo…

nikom nije do ženidbe. Vrijeme krenulo brzo, pa zastalo i stoji…. Sad da je samo

preživjeti. Čuo je, kaže da mu je brat poginuo. - Bio u vojsci - veli, - šta ćeš, sudbina!

- Njega pokupilo iz stana kad su Hrvati zauzimali Prozor, oružja nije imao, a povlačit

se nije mogao jer je bio boležljiv. - Neću lagati, nije dobro, nema zraka, vlaga, slabo

se jede, mrak… - otvorio se Arif, pa polako, ispod glasa nabraja.

Marko zaustio pitanje pa mislim – prekinut će nastalu nelagodu, a on, svrnuvši

pogled prema Hamdiji, k´o iz topa će: - A ti? Ni ti nisi bio nigdje!? - Srećom, nasmijao

se, pa je i njima i meni bilo lakše. Hamdiji osobito.

- Ma jesam. Stražario sam na punktu, ako se to računa. Nisam ja odavde. Iz

Podgorana sam, Mostara može se reći. Zateklo me ovdje u prolazu. Vozio robu iz

firme za Bugojno. Mene na punkt, a što je s robom i s kamionom, ne znam - alal im,

nisu od mene oteli. Jednog jutra, nako, bezveze, zarobilo me… Samo nek´ smo svi

živi i zdravi. Proće sve.

- Oženjen? - netko od nas dvojice priupita.

- Jesam, dvije kćeri i sina imam. Djeca. Sa ženom su kod njenog amidže u Hrvatskoj.

Hvala Allahu. Njima je dobro…

Marko uspori, skreće lijevo s glavne ceste. Ni prije, ni sada ova dvojica ne pitaju ni

kuda ni kamo. Samo se stisnuše jače jedan uz drugoga, a oči ispod pognutih čela,

pogledavaju lijevo, desno, naprijed…

- Ne bojte se - Marko će - malo ćete napraviti nekoga posla, pa ćemo vas, dok

završite, vratiti natrag.

Još dva tri kilometra, lošije, planinske ceste, i ulazimo u selo.

Na bijeloj pozadini snijega, uz cestu, pored kuća ističu se vojna i civilna vozila, a tek

kojih desetak dvadeset metara dalje, kao u neredu, oruđa, topovi i VBR-ovi. Još dalje

tri tenka. Naši, naravno.

Skrenusmo i s ove ceste, opet lijevo, par stotina metara i zaustavljamo se pred

jednom većom kućom. Mislim kako je netko rekao da je do rata bila škola. Ispred,

pod nadstrešnicom jedan vojnik, samo u neharno zakopčanoj košulji, hlačama, na

nogama papuče, gologlav, nekom kremom, lojem, vazelinom, čime li, maže čizme.

Malo ustranu, pored objekta, stražar. Obučen kako i priliči. Vremenu i zadaći koju

ima. Samo je kimnuo glavom na pozdrav i okrenuo utabanom stazicom u drugom

smjeru.

- Evo, ovo vam je posao - govorim pokazujući rukom na veliku hrpu drva. Zapravo su

to bili veliki, motornom pilom izrezani otpilci pretežito bukovih trupaca debljine

pedesetak i više centimetara. Brat bratu petnaestak metara drva. Pitaju za sjekire.

- A, ne! - kaže Marko – Prvo ćete doručkovati, popiti kavu. Polako, posla ima, ali nije

žurba. Koliko stignete nacijepat ćete vi, a kad ponestane opet ćemo nekoga uzeti.

Iz objekta dopire žamor, uzvici. Netko je tropa u kartama. Hamdija i Arif zastaju. - Ma

ulazite, što čekate!? - pitam, štoviše, gurkam ih i požurujem. - Ni ja nisam kavu popio.

Ulazimo u veću prostoriju, svi, ili skoro svi unutra na tren zastali, bacili pogled na nas,

i nastavili gdje su stali. Netko jede, netko pije kavu, dvije grupe kartaju, jedna igra

jamb. Netko, kao tek reda radi, promrmlja – Stigli ste… - ili nešto slično tomu.

- Jaja? Riblju konzervu? Sira? - pitam i nudim ono što imamo, a znam, neću izazvati

nelagodu. Ipak, muslimani su to, i ne jedu sve što i kršćani.

- Može štogod ima! - kaže Hamdija - Nije vakat za biranje.

Malo me je iznenadio, pa zbunjeno, s nelagodom kažem: - Ma ima i mesa, kobasica,

mesnate slanine, narezaka, salame… ali ne nudim, znate, zbog vjere…

- Onda – bujrum u kuhinju - kaže Marko - pa birajte i jedite što hoćete. U manjerkama

imate bijelu kavu i čaj, pa tko što želi. Pravu ćete poslije doručka.

Najeli se Arif i Hamdija, vidim, i kažem da priđu za naš stol. Crna kava je u lončiću.

Donosim im šalice, nalijevam.

- Šećer vam je tu, pa si sami sladite po ćeifu! - velim i nudim cigaretama.

- Uh, otkad nisam zapalio! - Arif će, uzimajući cigaretu. Slično i Hamdija. Ustaje

Marko i s police uzima par kutija, pa svakome od njih daje po dvije tri kutije.

- Uzmite, nek` imate. Evo vam i upaljač.

Zahvaljuju. Vidim požuruju jedan drugoga s kavom. Osjećaju se dužni. Išli bi raditi. A

i svježeg zraka se uželjeli. Popili oni kavu, dohvatili se sjekira i udri – nevjerojatno

kako se smanjuje hrpa krupnih i povećava hrpa iscijepanih drva! Marko ostaje s

njima. Nemaju kud odavde, nije da ih čuva, već dosadno mu pa misli, možda još koju

s njima progovori a da ih ne zanovijeta.

Oko jedan stiže ručak. Dovezli logističari. Marko, Arif i Hamdija ulaze i sjedaju za stol

s nama ostalima. Ručali, popili netko vodu, netko pivo, netko kolu… a Arif i Hamdija

krenuli van. Nastavili bi cijepati.

- Napravili su posla što nisam mislio da se može za tri dana - Mako će - a rano

smrkava, zima je, bolje da ih odvezemo natrag i zadana se vratimo.

Pametno, mislim ja i velim - Popijete si još štogod, zapalite ako hoćete i za

petnaestak minuta krećemo!

I krenuli mi. Prije toga natrpali im vrećice konzervama, sokovima, cigaretama – neka

si ponesu. Ne smiju, kažu, ništa. Cigarete mogu ponijeti, ali čuvari ne daju unijeti

nikakvu hranu, konzerve pogotovo. Tvrde su. Mogle bi, valjda misle, poslužiti kao

oružje. Ostavljamo im samo cigarete. Krećemo prema Prozoru. Izbili na glavnu cestu.

- Momci, jeste se umorili? - pita Marko.

- Ma jok! Ni slučajno. Drva su sirova, ravna, nema kvrga, a sjekire dobre.

Prošli smo zavoje na Makljenu. Dolje niže sumaglica. Po cesti ugaženi snijeg, sledio

se, cakli se. Ne brinem se previše. Marko je profesionalac. Lanci su na kotačima.

Pred samim smo Prozorom. Usporava…

- A da vam sad stanemo, pa da idete? - pita njih dvojicu - Lako ćemo opravdati – kad

odete, ja ću kamiončićem malo u neku stijenu; reći ćemo da smo skliznuli s ceste,

morali gurati, a vi utekli; neće biti problema.

Ipak ne bi, kažu. Samo, sada gledaju ravno u oči, bez imalo straha prema nam. -

Nemamo kuda. Ne bi daleko stigli. Planina je, snijeg, ne znamo gdje je tko - kao da

se pravdaju.

- Nego – ako budete opet trebali pomoć, nemojte uzimati druge. Nas dvojicu tražite!

Danas smo bili s ljudima ljudi… - kaže Arif, a Hamdija doda: - Valjda će i ovo skoro

prestat, pa da može svako svome, svojoj kući…

Stigli pred zatvor. Stražar nam ide ususret. Smije se i kaže: - Ja mislio vi se vraćate

po drugu dvojicu! A opet – dugo vas nema, pa sam bio pomislio da nije negdje

zapelo.

- Dobri su to momci - kaže mu Marko - pripazi na njih.

Začuđeno nas gleda, otvara vrata podruma… Arif i Hamdija ulaze. Osvrću se prema

nama. Marko i ja krenuli prema vozilu.

I mi se osvrnusmo.