Jack London Zvjezdani lutalica

PREDGOVOR

Ţivot je duh, a duh ne umire. Radije bih bio prah nego prašina.

Jack London

Jack London, pravim imenom John Griffith, bio je izvanbračni sin putujećeg

astrologa, zvjezdoznanca. Tako je moţda i njegova lutalačka sudbina bila

unaprijed određena tom silnom ţeljom za lutanjima, ali i onom finom lirskom

pjesničkom notom u kojoj se krije humano biće ţeljno istine i pravednosti u ovom

neobičnom, često okrutnom svijetu.

Zvjezdani lutalica roman je zaista neobičan i nekarakterističan za Jacka

Londona. Toliko intrigantan da ga čak dva puta uzimaju za predloţak filmskog

scenarija. Posljednja varijanta snimljena je 2005. godine pod nazivom The

Jacket, ali ime Jacka Londona nije spomenuto medu scenaristima.

Londonov roman predstavlja veličanstven eksperiment u kojem je niz kratkih

priča povezan u djelo koje govori o seljenju duša, drevnoj filozofiji koju je Istok

od davnina uvaţavao. Djelo je objavljeno 1915. u Engleskoj pod nazivom The

Jacket, izazvavši različita mišljenja. Neki su ga smatrali "djelom punim duše"

koje ne sliči niti jednom Londonovu romanu, iznenadnim zaokretom u piščevu stilu.

Priča je uobličena u izričaju prvog lica lika Darrella Standinga, sveučilišnog

profesora koji odsluţuje kaznu u zatvoru San Quentin zbog ubojstva. Zatvorsko

osoblje ţeli slomiti njegov duh koristeći metodu torture zvanu "the jacket",

platnenu košulju

Jack London

koja steţe cijelo tijelo izazivajući upalu vratnih krajnika. "Ja sam svoja dvadeset

četiri sata preţivio i od tada više nikad nisam bio onaj stari. Ne mislim tjelesno,

iako sam, kad su me sljedećeg jutra odvezali, bio gotovo nepokretan i u takvom

stanju obamrlosti da su me čuvari morali udarati nogom po rebrima kako bih se

podigao na noge. Promijenio sam se duhom, shvaćanjima. Okrutno tjelesno

mučenje bilo je uvredljivo i poniţavajuće za moj duh i osjećaj pravednosti. Takva

vrsta postupaka čovjeka ne čini boljim. To prvo iskustvo s košuljom ispunilo me je

gorčinom i strasnom mrţnjom..."

Pokušavajući izbjeći mučenje zatvorenik pokušava ući u svoj unutarnji svijet, u

neku vrstu transa u kojem luta između zvijezda i iskustava djelića prošlih ţivota:

"Bio sam samo um, duša, svijest - nazovite to kako vam volja - utjelovljen u mozgu

koji je, iako se još nalazio u mojoj lubanji, bio proširen i koji se nastavljao širiti

izvan moje lubanje.

Pa ipak, tako odjeven hodio sam zvjezdanim prostorima, uznesen spoznajom da se

spremam na velike pothvate kad ću naposljetku otkriti sve kozmičke zakone i

razjasniti si nedokučivu tajnu univerzuma. U ruci sam drţao dugački stakleni

čarobni štapić. Nekako sam znao da vrhom tog štapića moram dotaknuti svaku

zvijezdu pokraj koje prolazim. I sa sigurnošću sam znao da ću, ako preskočim

samo jednu zvijezdu, biti bačen u neki beskrajni ponor nezamislive i vječne kazne

i krivnje."

Takve su se košulje rabile u San Quentinu u vrijeme Londonova pisanja priče.

Naime, London je u svom novinarskom pozivu intervjuirao kaţnjenika po imenu Ed

Morell i po njemu je nazvan jedan od likova u romanu.

London se cijelog ţivota zalagao za humani pristup zatvorenicima. Njegov poznati

novinarski rad obuhvaćao je ratno dopisništvo, a kao priznati socijalist protivio se

pritisku nakladnika da

Zvjezdani lutalica

piše političke eseje. U svoja knjiţevna cijela ugrađivao je socijalnu kritiku

društva. Bio je utjecajna osoba koja je znalački koristila medije u svrhu

promoviranja sebe kao javne osobe, od siromašnog dječaka do nekoga tko je

postao slavan i bogat, jedan od prvih Amerikanaca koji postiţe velik financijski

uspjeh svojim pisanjem započetim na lutanjima po Aljaski, u potrazi za zlatom

koje nije našao, ali je zato započeo pustolovinu pisanja pedesetak knjiga u

dvadeset godina. Opčinjen je jakima i moćnima, vječno nemirnima, koji se nikako

ne mire sa svojim unaprijed danim ţivotnim okolnostima, sa svojim junacima koji

snagom volje, borbenošću i tvrdokornošću svladavaju sve prepreke pa i samu

smrt, kao što to uspijeva zvjezdanom lutalici Darrelu Standingu. Sam London

odlazi u najboljim godinama, slavan, čitan i bogat, ali shrvan bolovima i bolešću,

uzevši, neki kaţu namjerno, preveliku dozu sedativa. Ipak, kroz Londonov ţivot i

njegovo pisanje ne moţemo se oteti dojmu da se čitavo vrijeme borio s vječnim

pitanjima smisla ljudskoga ţivota, poput onih tko smo uistinu, na koji način

odlazimo i dolazimo i pamtimo li išta od onoga što smo moţda proţivjeli nekada u

nekom prijašnjem ţivotu. Bilo kako bilo, London u ovom pomalo mističnom romanu

iznosi svoja krajnja uvjerenja: "Sada moje dokazivanje postaje jasno. Duh je

stvaran i preţivljava. A ja sam duh, i ja preţivljavam. Ja, Darrell Standing,

stanovnik mnogih trošnih obitavališta od krvi i mesa, napisat ću još par redova

ovih uspomena i otići dalje. Oblik koji predstavlja moje tijelo prestat će

postojati kad bude dovoljno dugo visjelo obješeno, i od njega ništa neće ostati u

svijetu materije. Sjećanje na njega ostat će u duhovnom svijetu. Materija ne

posjeduje sjećanje jer su njeni oblici prolazni i ono što je u oblike urezano,

nestaje zajedno s njima."

Kristina Kaurin

Jack London

ZVJEZDANI LUTALICA

PRVO POGLAVLJE

Cijelog sam ţivota bio svjestan nekih drugih vremena i krajeva. Osjećao sam neke

druge ljude u sebi. O, i vjerujte mi, moj čitatelju, i s vama je isto. Prisjetite se

vremena kad ste bili dijete, i ta spoznaja, taj osjećaj o kojem svjedočim, vratit

će vam se kao iskustvo vašeg djetinjstva. Tada niste bili određeni, niste bili

uobličeni. Još ste bili podloţni oblikovanju, bili ste duša u bujici, tek svijest i

osobnost u nastajanju - eh, u nastajanju i zaboravljanju.

Mnogo ste toga zaboravili, čitatelju moj. A ipak, dok čitate ove redove, nejasno

se prisjećate maglovitih prizora iz nekih drugih epoha i predjela u koje ste

svojim dječjim očima zavirili. Danas vam se oni čine kao snovi. No, ako su to bili

snovi, tada odsanja-ni, gdje je njihov izvor? Snovi su neobičan spoj nama

poznatog. Oblikuje ih naše iskustvo. Još kao dijete, kao beba, sanjali ste da

padate s velikih visina; sanjali ste da letite poput stvorenja zraka; bili ste

uplašeni prizorima gmiţućih pauka i bića gliba s mnogo nogu; u košmaru su vam se

nepoznati glasovi i nepoznata lica činili bliskima; promatrali ste izlaske i zalaske

sunca, drukčije od onih koje ste ikad mogli vidjeti.

No dobro. Ti prizori što su promicali pred vašim dječjim očima odraz su drukčijih

svjetova, drugih ţivota, nečega što nikad niste vidjeli u ovome svijetu i u ovome

ţivotu. Pa odakle su onda? Iz drugih ţivota? Iz drugih svjetova? Kad pročitate

sve što ću ovdje iznijeti, moţda odagnate zbunjenost kojoj sam vas izloţio ili ste

je pak osjećali i prije no što vam je ova knjiga došla u ruke.

Jack London

Wordsworth je znao. Nije bio ni vidovnjak ni prorok, već samo običan čovjek kao

i vi ili bilo tko drugi. Sto je on znao, znate i vi. Svaki čovjek to zna. Ali on je to

vrlo vjerno iskazao stihom koji počinje:

Niti u potpunoj lišenosti, ni u neumitnom zaboravu...

I doista, sjene zidova tamnice okruţuju nas novorođene i prebrzo padamo u

zaborav. Pa ipak, mi novorođeni sjećali smo se drugih epoha i predjela. Mi,

bespomoćna djeca, na rukama nošena ili puzeći po podu, snivali smo svoje snove o

letenju. Da, iskusili smo patnje i muke košmarnih strahova od mračnih i strašnih

bića. Mi novorođeni, bez iskustva, rađali smo se sa strahom, sa sjećanjem na

strah; a sjećanjejest iskustvo.

Sto se mene tiče, i kad sam tek učio govoriti, premda sam bio još tako

bespomoćan da sam plakao kad bih osjetio glad i kad bi me obuzimao san, čak i

tada sam znao da sam lutao među zvijezdama. Da, ja čije usne još nisu znale

oblikovati riječ "kralj", sjećao sam se da sam nekoć bio kraljev sin. I još više,

sjećao sam se da sam nekoć bio rob, i sin roba, i da sam iskusio ţeljezni okov oko

vrata.

I još dalje. Kad sam imao tri, četiri i pet godina, to još nisam bio ja. Bio sam tek

puki zametak, duh u nastajanju, još neočvrsnut u kalupu ovoga tijela, ovoga

vremena i ovoga mjesta. U to vrijeme, svih se mojih deset tisuća prethodnih

ţivota uskomešalo u meni stvarajući virove u strujama moga bića, pokušavajući se

utjeloviti u meni, nastojeći postati ja.

Ĉini se ludo, zar ne ? Ali zapamtite, moj čitatelju, za koga se nadam da će sa

mnom poći na dalek put kroz vrijeme i prostor - molim vas, moj čitatelju,

zapamtite da sam o ovome puno razmišljao, jer posljednjih sam godina, mučen

mrakom u prokletim noćima, bivao sa svakim svojim ja, savjetovao se s njima i

promatrao ih. Prošao sam kroz pakao svih svojih postojanja da bih vam donio

Zvjezdani lutalica

vijesti koje ćete sa mnom dijeliti u dokonim, ugodnim trenucima provedenim nad

ovim stranicama.

No, vratimo se na ono što već rekoh. U vrijeme kad sam imao tri, četiri i pet

godina, ja još nisam bio ja. Tek sam nastajao, oblikovao se u svome tijelu, a sva je

ta moćna, neuništiva prošlost, iz te mješavine koja sam bio, odredila moje novo

obličje. Nisam to ja noću plakao svojim glasom, u strahu od poznatih bića koje ja

doista nisam poznavao niti sam mogao poznavati. Isto bijaše i s mojim djetinjim

ljutnjama, ljubavima i radostima. Drugi su progovarali sluţeći se mojim glasom;

glasovi muškaraca i ţena iz davnina, sjene gomile predaka. A moje bijesno rezanje

stapalo se s rezanjem zvjeradi; mahnita vriska mojih dječjih histerija, gnjev

doveden do usijanja, stopio se s bešćutnim plačem zvjeradi iz pradavnine, prije

Adama, prije vremena.

I tako, tajna je otkrivena. Gnjev do usijanja. On me je upropastio u ovome ţivotu.

Zbog njega će me, za nekoliko kratkih tjedana, izvesti iz ove ćelije i odvesti do

podija, s gornje strane ukrašenog dobro zategnutim uzetom; uţe će nataknuti na

moj vrat i ubiti me vješanjem. Taj moj razarajući gnjev uvijek mi je, u svim mojim

ţivotima, donosio propast; jer strašni gnjev moje je tragično i uţasno naslijeđe,

još iz vremena stvorenja koja su u osvit svijeta nastanjivala glib.

Vrijeme je da se predstavim. Nisam ni budala ni luđak. Ţelim da to znate kako

biste povjerovali u ono što ću vam ispričati. Ja sam Darrell Standing. Nekolicina

vas koji ovo čitate odmah će znati tko sam. Ali zbog većine, za neupućene,

dopustite mi da objasnim tko sam. Prije osam godina bio sam profesor agronomije

na Poljoprivrednom fakultetu Kalifornijskog sveučilišta. Prije osam godina

uspavani sveučilišni gradić Berkelev bijaše uţasnut ubojstvom profesora Haskella

u jednom od laboratorija u zgradi Rudarskog fakulteta. Ubojica je bio Darrell

Standing.

Jack London

Ja sam Darrell Standing. Uhvaćen sam na djelu. Ne bih sad ţelio raspravljati o

pravdi i krivnji u vezi sa slučajem profesora Haskella. To je bilo nešto posve

osobno. Bit je u tome da sam, zaslijepljen bijesom, opsjednut tim uţasnim

nerazumnim gnjevom koji me progoni kroz stoljeća, ubio svoga kolegu profesora.

Sudski spisi pokazuju da sam to učinio; i evo, barem jednom, slaţem se s onim što

kaţu sudski spisi.

Ne, neće me objesiti zbog tog ubojstva. Kazna je bila doţivotna robija. Tada sam

imao trideset šest godina. Sad imam četrdeset četiri. Tih osam godina proveo

sam u San Quentinu, Kalifornijskoj drţavnoj kaznionici. Od toga sam pet godina

proveo u tami. Oni to zovu samicom. Ljudi koji su je iskusili zovu to smrću za

ţivota. Ali tijekom tih pet godina smrti za ţivota dosegnuo sam slobodu kakvu je

moţda tek nekolicina spoznala. Najstroţe odvojen od ostalih kaţnjenika, lutao

sam ne samo zemaljskim predjelima, već i kroz vrijeme. Oni koji su me zatočili na

tih nekoliko beznačajnih godina nesvjesno su mi podarili širinu vijekova. Doista,

zahvaljujući Edu Morrellu pet sam godina lutao među zvijezdama. Ali, Ed Morrell

je druga priča. O njemu ću vam nešto reći malo poslije. Toliko vam toga imam za

ispričati, da ne znam kako da počnem.

Pa dobro, sam početak. Rođen sam u predgrađu, u Minnesoti. Moja je majka bila

kći švedskog useljenika. Zvala se Hilda Tonnesson. Moj otac, Chauncev Standing,

bijaše starih američkih korijena. Njegovo rodoslovlje seţe sve do Alfreda

Standinga, sluge obvezanog neraskidivim ugovorom ili, ako hoćete, roba koji je iz

Engleske doveden na virginijske plantaţe onih dana koji su bili već davna prošlost

u doba kad je mladi Washington obilazio pennsvl-vanijsku divljinu.

Sin Alfreda Standinga borio se u ratu za nezavisnost, a njegov unuk u ratu 1812.

Od tada nije bilo rata u kojem Standingovi nisu sudjelovali. Ja, posljednji od loze

Standingovih, koji ću

Zvjezdani lutalica

uskoro umrijeti bez potomka, borio sam se kao običan vojnik na Filipinima, u

našem posljednjem ratu, a da bih otišao u rat, napustio sam na samom početku

svoje karijere profesorsko mjesto na Sveučilištu Nebraska. Dobri Boţe, u

vrijeme kad sam napuštao Poljoprivredni fakultet na Sveučilištu, bio sam na

najboljem putu da postanem dekan - ja, lutalica medu zvijezdama, pustolov

uzavrele krvi, putujući Kain vjekovni, ratoborni svećenik drevnih vremena,

mjesečev sanjar, pjesnik zaboravljenih doba, danas nigdje zabiljeţenih u

čovjekovoj povijesti o čovjeku!

A sad sam ovdje, ruku uprljanih krvlju, u odjelu za ubojice Drţavnog zatvora

Folsom, iščekujući dan koji je drţava odredila, dan kad će me njene sluge odvesti

u ono za što s pretjeranom sigurnošću vjeruju daje tama — tama koje se boje,

tama iz koje izviru strašne prikaze, tama koja ih uz suze i lelek odvodi pred

oltare njihovih, iz straha stvorenih, na čovjeka nalik bogova.

Ne. Nikad neću biti dekan nijednog poljoprivrednog fakulteta. Pa ipak, bio sam

izvrstan agronom. To mi je bio posao. Bio sam rođen za to, odgajan za to, obučen

za to; bio sam vrsni znalac. Rođen sam s tim darom. S najvećom sigurnošću mogu

golim okom izdvojiti kravu koja daje najmasnije mlijeko i onda čekati da

ispitivanje Babcockovim testom potvrdi ispravnost procjene moga oka. Mogu

pogledom na teren, ne pogledavši samu zemlju, istaknuti prednosti i mane tla. Ne

treba mi lakmus-papir da odredim je li zemlja kisela ili luţnata. Ponavljam,

upravljanje imanjem, u najčišćem znanstvenom smislu, bijaše moj dar i ostao je

moj dar. Pa ipak, drţava, što podrazumijeva i njene građane, uvjerena je da moţe

ocrniti moju mudrost, uvodeći me u konačnu tamu pomoću uţeta oko moga vrata i

ţestokog, iznenadnog udara sile teţe -moju mudrost koja se skupljala i taloţila

tisućljećima, koja je bila duboka mnogo prije no što su, poslije obrađivana, polja

oko Troje sluţila za ispašu stadima nomadskih plemena!

Jack London

Kukuruz? Tko bolje poznaje kukuruz? Ne zaboravimo moje predavanje na

Wistaru, čime sam povećao godišnji prinos kukuruza za pola milijuna dolara u

svakom okrugu Iowe. To je već povijest. Mnogi zemljoradnici koji se danas voze u

svojim automobilima znaju tko im je to omogućio. No, mnoge djevojke bijelih

njedara i momci bistra pogleda, nadnijeti nad svoje gimnazijske udţbenike, ni ne

sanjaju da sam im ja omogućio bolje obrazovanje svojim predavanjem o kukuruzu

na Wistaru.

A gospodarenje imanjem! Prepoznajem nepotrebno ponavljanje suvišnih radnji a

da ni ne moram pogledati filmski zapis o tome, bilo da su uzroci samo imanje,

radnici, raspored zgrada ili raspored poslova. O toj temi postoji i moj priručnik s

tablicama. Nema u meni ni najmanje sumnje da u ovom trenutku stotine tisuća

zemljoradnika skupljaju svoje obrve nad njegovim otvorenim stranicama prije

nego što će ugasiti i istresti svoju posljednju lulu i otići na počinak. Na koncu,

toliko sam daleko otišao od svojih tablica da mi je bio dovoljan samo jedan pogled

na čovjeka da utvrdim njegove radne sklonosti, kako usklađuje svoje kretnje i

koji je postotak njegovih suvišnih, nepotrebnih pokreta.

Ovdje moram završiti prvo poglavlje moje pripovijesti. Devet je sati, a u ćelijama

za ubojice to znači gašenje svjetla. Već čujem tihi hod gumenih potplata čuvara,

dok prilazi da me prekori što moja petrolejka još gori. Kao da oni koji su samo i

ništa više nego ţivi mogu ukoriti osuđene na smrt!

DRUGO POGLAVLJE

Ja sam Darrell Standing. Uskoro će me odvesti odavde i objesiti. Dok se to ne

dogodi, pričam svoju priču i pišem ove stranice o drugim vremenima i mjestima.

Nakon presude, doveli su me da ostatak svog ţivota provedem u zatvoru San

Quentin. Ispostavilo se da sam nepopravljiv. Netko nepopravljiv je uţasno ljudsko

biće - barem je takvo značenje "nepo-pravljivosti" prema zatvorskom rječniku.

Postao sam nepopravljiv, jer sam prezirao suvišne i nepotrebne kretnje. Ovaj je

zatvor, poput svih zatvora, predstavljao pravu uvredu i strahotu što se tiče

suvišnih kretnji. Radio sam u pogonu za preradu jute. Bio sam ogorčen zbog

zločina rasipnosti. Zašto i ne bih? Pa ja sam bio stručnjak upravo za dokidanje

suvišnih pokreta. Tri tisuće godina prije, prije izuma parnog stroja i razboja koji

je njime pokretan, trunuo sam u tamnici drevnog Babilona; i vjerujte mi, govorim

istinu kad kaţem da smo u ta davna vremena mi zatvorenici brţe tkali na ručnim

razbojima nego današnji uznici San Quentina na razbojima pokretanima parom.

Zločin rasipnosti bio je uţasan. Pobunio sam se. Pokušao sam čuvarima ukazati na

dvadesetak mnogo djelotvornijih postupaka. Prijavili su me. Bacili su me u tamnicu

i lišili me svjetla i hrane. Nakon povratka, pokušao sam raditi u neučinkovitom

neredu i zbrci tkaonice. Pobunio sam se. Bacili su me u tamnicu i navukli mi

luđačku košulju. Ĉuvari, čija je pamet bila dostatna tek da im ukaţe na to da sam

drukčiji od njih i da nisam toliko glup, vezali su me, objesili o zid i krišom tukli.

Jack London

Izdrţao sam dvije godine tog bezumnog proganjanja. Uţasno je biti vezan, na

milost i nemilost štakorima. Tupi grubijani od čuvara bili su štakori i glodali su mi

pamet, glodali su tanana vlakna moga bića i moje svijesti. A ja, koji sam nekad bio

hrabar, plemenit ratnik, u ovom sadašnjem ţivotu uopće nisam bio ratnik. Bio sam

zemljoradnik, poljoprivrednik, profesor vezan uz pisaći stol, rob laboratorija,

koga je zanimalo jedino zemljište i povećanje prinosa na tom zemljištu.

Na Filipinima sam se borio samo zato što je tradicija Standingovih to zahtijevala.

Nisam imao nikakvih sklonosti ni sposobnosti za borbu. Sve to bijaše besmisleno,

to unošenje stranih razornih tvari u tijela malih crnih ljudi. Bilo je smiješno

promatrati kako znanost sramno podčinjava svu moć svojih dostignuća i umove

svojih izumitelja nasilnom unošenju stranih tvari u tijela crnih ljudi.

Kao što rekoh, zbog odanosti tradiciji Standingovih otišao sam u rat i uvidio da

nemam dara za borbu. To su otkrili i moji nadređeni pa su me postavili za

intendantskog pisara; i kao pisar, za pisaćim stolom, borio sam se tijekom

španjolsko-američkog rata.

Dakle, ne zbog toga što sam bio ratnik, nego zbog toga što sam bio mislilac,

rasipnost suvišnih, nepotrebnih kretnji u tkaonicama dovodila me je do bijesa; i

zbog toga su me čuvari progonili, da bih naposljetku postao "nepopravljiv". Mozak

mi je radio i ja sam bio kaţnjavan zbog toga. Kao što sam rekao upravitelju

Athertonu, kad je moja nepopravljivost postala toliko ozloglašena da me je doveo

na sag svojih privatnih prostorija kako bi me pokušao urazumiti riječima; dakle,

kao što sam mu tada rekao:

"Potpuno je besmisleno, dragi moj upravitelju, što mislite da vaši davitelji štakora

od čuvara mogu iz mog mozga istresti ono što je u njemu jasno i određeno.

Cjelokupna osnovna postavka

Zvjezdani lutalica

ovog zatvora je budalasta. Vi ste političar. Vi umijete tkati političke veze u

salonima San Francisca i dovoditi laskavce i ulizice na poloţaje gdje mogu primati

mito i ucjenjivati, na poloţaje upravo onakve kakav je i vaš; ali vi ne znate tkati

jutu. Vaše su tkaonice pedeset godina u zaostatku za ovim vremenom..."

Ali, zašto bih nastavljao taj govor ? - jer to bijaše govor. Pokazao sam mu kakva

je budala, a posljedica toga bila je da me je označio kao beznadno nepopravljivog.

Znate kako se kaţe — to ni pas s maslom ne bi pojeo. Pa dobro. Upravitelj

Atherton je samo stavio točku na i, potvrđujući moju lošu reputaciju. Bio sam

laka meta, svima prepušten na milost i nemilost. Meni su pripisivali grijehe mnogih

kaţnjenika i ja sam ih okajavao u tamnici na kruhu i vodi ili tako što sam visio

obješen

0 noţne palce satima i satima, a svaki je sat bio dulji od bilo kojeg ţivota koji sam

proţivio.

Pametni ljudi su surovi. Glupi ljudi su čudovišno surovi. Ĉuvari

1 ljudi nada mnom, od upravitelja pa naniţe, bijahu glupa čudovišta. Počujte i

saznat ćete što su mi učinili. U zatvoru se nalazio pjesnik, kaţnjenik, slabe brade,

široka čela, izopačeni izrod od pjesnika. Bio je falsifikator. Bio je kukavica. Bio je

potkazivač. Bio je cinkaroš - neobična riječ za profesora agronomije da je koristi

u pisanju, ali i profesor agronomije moţe naučiti neprimjerene riječi kad je

zatočen u zatvoru na doţivotnoj robiji.

Taj pjesnik i falsifikator zvao se Cecil Winwood. I prethodno je već bio osuđivan,

pa ipak, budući daje bio kukavičko pseto, posljednji je put dobio samo sedam

godina robije. Dobro ponašanje moţe u velikoj mjeri umanjiti kaznu. Moja je

kazna bila doţivotna robija. Pa ipak je taj jadni izrod, ne bi li za sebe pridobio

nekoliko kratkih godina slobode, uspio dodati ogroman dio vječnosti mojoj

doţivotnoj kazni.

Ispričat ću vam što se dogodilo ovim redom, iako sam to saznao

Jack London

tek nakon mnogo vremena. Kako bi se dodvorio nadzorniku dvorišta, a samim time

i upravitelju, članovima Upravnog odbora zatvora te Odboru za pomilovanja i

guverneru Kalifornije, taj Cecil Winwood skovao je plan za bijeg iz zatvora. Sad

trebate obratiti pozornost na tri stvari: a) Cecila Winwooda zatvorenici su toliko

prezirali da mu ne bi dopustili ni da uloţi uncu duhana u oklade na utrkama

stjenica - a utrke stjenica bile su njihova omiljena zabava; b) ja sam bio

zatvorenik na lošem glasu; c) za pripremu namještaljke, Cecilu Winwoodu bili su

neophodni zatvorenici na lošem glasu, doţivotni robijaši, očajnici, nepopravljivi.

Međutim, doţivotni su se gnušali Cecila Winwooda i kad im je ponudio svoj plan o

velikom bijegu iz zatvora, ismijali su ga i okrenuli mu leđa uz kletve koje takav

cinkaroš i zasluţuje. Ali naposljetku ih je obmanuo, četrdesetoricu najokorjelijih

u kaznionici. Stalno im je prilazio. Govorio im je o svom utjecaju u zatvoru, koji je

imao zato što je bio povjerenik u upraviteljevu uredu, a i zato što je bio zaduţen

za zatvorsku ljekarnu.

"Uvjeri me", rekao je Dugi Bili Hodge, gorštak koji je bio na doţivotnoj robiji

zbog pljačke vlaka i koji je godinama razmišljao jedino o tome kako da pobjegne

iz zatvora ne bi li ubio svog suučesnika u toj pljački, koji je na sudu iznio dokaze

protiv njega.

Cecil Winwood je pristao da ga iskušaju. Tvrdio je da moţe uspavati i time

onesposobiti čuvare one noći kad bi se bjeţalo.

"Lako je to reći", odgovorio je Dugi Bili Hodge. "Nama treba dokaz. Uspavaj

jednog od čuvara večeras. Eto, Barnuma. On je ni-štarija. Premlatio je jučer onog

trknutog Kineza u ludari - a nije ni bio na duţnosti. On radi noćnu smjenu.

Večeras ga uspavaj, pa nek' izgubi poso. Dokaţi se, pa ćemo s tobom ozbiljno

porazgovarati."

Poslije mije sve to Dugi Bili Hodge prepričavao u samici. Cecil Winwood je

prigovarao zbog brzine kojom je posao trebao biti izveden. Tvrdio je da mu treba

vremena da ukrade lijekove iz lje-

Zvjezdani lutalica

karne. Dali su mu vremena i za tjedan dana je rekao daje spreman. Ĉetrdeset

okorjelih doţivotnih robijaša čekalo je da čuvar Barnum zaspi tijekom svoje

smjene. I zaspao je. Zatekli su ga kako spava i otpustili zbog zanemarivanja

duţnosti.

Razumije se, to je uvjerilo doţivotne. Ali trebalo je uvjeriti i dvorišnog

nadzornika. Njega je Cecil Winwood svakodnevno izvještavao o napredovanju

plana za bijeg, stvorenog u njegovoj vlastitoj mašti. Dvorišni nadzornik je

zahtijevao dokaze. Winwood mu je pruţio dokaze, a kako je to pruţanje teklo,

saznao sam tek godinu dana poslije; tako se sporo pročuju zatvorske tajne.

Winwood je tvrdio da četrdesetorica spremnih za bijeg, čije je povjerenje

zadobio, već imaju toliku moć u zatvoru da su naumili početi krijumčariti

automatske pištolje uz pomoć potkupljenih straţara.

"Dokaţi mi", sigurno je zahtijevao dvorišni nadzornik.

I pjesnik-falsifikator mu je dokazao. U zatvorskoj je pekari noćni rad bio

uobičajen. Jedan od osuđenika, pekar, radio je u prvoj noćnoj smjeni. On je bio

potkazivač dvorišnog nadzornika, a Winwood je to znao.

"Noćas", reče on nadzorniku. "Summerface će donijeti desetak automatika

kalibra .44. Sljedeći put kad bude imao slobodno, donijet će i municiju. Ali će

meni, večeras u pekari, predati oruţje. Tamo imate dobrog potkazivača. Sutra će

vam podnijeti izvješće."

Summerface bijaše grdosija od čovjeka, podrijetlom seljak iz okruga Humboldt.

Bio je priprost i dobronamjeran tikvan koji nije smatrao da bi mu moglo naškoditi

ako zaradi pokoji pošteni dolar krijumčareći duhan za zatvorenike. Te noći,

vraćajući se s puta u San Francisco, donio je sa sobom sedam kilograma najboljeg

duhana za cigarete. Radio je to i prije, i isporučivao robu Cecilu Winwoodu. I tako

je on, upravo te noći, ni ne sanjajući što se događa, predao Winwoodu robu u

pekari. Bio je to veliki, tvrdi,

KNJIŢNICA ZELINA

Jack London

u papir umotan bezazleni paket duhana. Pekar-potkazivač je, dobro skriven, vidio

daje paket isporučen Winwoodu pa je sljedećeg jutra to i prijavio dvorišnom

nadzorniku.

Ali, u međuvremenu, previše razigrana mašta pjesnika-falsifika-tora kao da mu se

otela iz ruku. On je bio kriv za pogrešku zbog koje su me osudili na pet godina

samice i bacili me u ovu ćeliju prokletih iz koje sad pišem. A sve to vrijeme ja

nisam znao ništa o tome. Ĉak nisam znao ni za bijeg na koji je Winwood nagovorio

četrdesetoricu doţivotnih. Ništa nisam znao. Apsolutno ništa. A ostali nisu znali

gotovo ništa. Doţivotni nisu znali da će ih nasamariti. Nadzornik dvorišta nije

znao da je i on izigran. Summerface je bio najneviniji od svih. U najgorem

slučaju, njegova ga je savjest mogla optuţiti samo za to što je prokrijumčario

nešto bezopasnog duhana.

A sad se vraćamo glupoj, besmislenoj, patetičnoj pogrešci Cecila Winwooda.

Sljedećeg jutra, kad je sreo dvorišnog nadzornika, sjao je od sreće. Njegova

mašta je progovorila.

"Pa, roba je stigla, kao što si i rekao", primijetio je nadzornik.

"I to dovoljno da raznese u komadiće pola zatvora", potvrdio je Winwood.

"Dovoljno čega?" zahtijevao je nadzornik da mu se kaţe.

"Dinamita i upaljača", nastavila je budala klepetati. "Sedamnaest kilograma. Vaš

je potkazivač vidio kad mi je Summerface to dao."

I u tom je trenutku nadzornik dvorišta sigurno zamalo preminuo. Zapravo, mogu

čak i suosjećati s njim - sedamnaest kilograma dinamita u zatvoru u nečijim

rukama!

Pričaju daje Kapetan Jamie (to mu bijaše nadimak) sjeo i zabio glavu u šake.

"Gdje je to sad?" uzviknuo je on. "Odvedi me odmah tamo." I upravo je tada Cecil

Winwood spoznao svoju pogrešku. "Sakrio sam ga", lagao je; bio je primoran

lagati, budući da je dinamit predstavljao samo duhan u paketićima koji je već

odavno

Zvjezdani lutalica

bio isporučen zatvorenicima uobičajenim kanalima.

"Dobro", reče Kapetan Jamie dolazeći k sebi. "Vodi me do tog mjesta, odmah."

Ali mjesto na kojem je bio skriven opasni eksploziv nije postojalo, kao što nije

postojao ni eksploziv. Nikad ništa od svega toga nije postojalo, osim u mašti

prokletnika Winwooda.

U velikom zatvoru poput San Quentina oduvijek postoje skro-višta. I dok je Cecil

Winwood vodio Kapetana Jamieja, vjerojatno je na brzinu nešto smislio.

Kako je Kapetan Jamie svjedočio pred Upravnim odborom zatvora, a kako je i

Winwood svjedočio, na putu do skrovišta Winwood mu je rekao da smo on i ja

zajedno sakrili eksploziv.

A ja, upravo pušten nakon pet dana provedenih u samici i osamdeset sati u

luđačkoj košulji; ja, za koga su čak i glupi straţari mogli primijetiti da sam

preslab da bih radio u tkaonici; ja, kome su dali slobodan dan kako bih se oporavio

od najstrašnije kazne — ja sam bio taj koga je naveo kao svog pomagača, s kojim

je zajedno sakrio nepostojećih sedamnaest kilograma opasnog eksploziva!

Winwood je odveo Kapetana Jamieja do navodnog skrovišta. Razumije se, tamo

uopće nisu našli dinamit.

"Moj Boţe!" lagao je Winwood. "Standing me je prešao. Ukrao je paket i sklonio

ga na drugo mjesto."

Nadzornik je tada upotrijebio mnogo jače izraze no što je bilo "Moj Boţe!"

Također je, ponesen trenutkom, ali hladnokrvno, odveo Winwooda u svoj ured,

zaključao vrata i strahovito ga pretukao, što je sve izašlo pred Upravni odbor

zatvora. Ali to bijaše poslije. U međuvremenu, čak i dok je podnosio batinanje,

Winwood se zaklinjao daje sve što je bio rekao istina.

Sto je mogao učiniti Kapetan Jamie? Bio je uvjeren da se u nečijim rukama u

zatvoru nalazi sedamnaest kilograma opasnog dinamita, a da se četrdesetorica

doţivotnih očajnika spremaju za

Jack London

bijeg. Eh, bio je on pritisnuo i Summerfacea; međutim, iako je Summerface

uporno tvrdio da je u paketu bio duhan, Winwood se zaklinjao daje bio dinamit i

njemu su povjerovali.

Tada sam ja ušao na scenu ili, bolje je reći, sišao s nje, jer su me uklonili sa sunca

i svjetlosti dana i bacili me u podrume i samice u kojima sam, daleko od sunca i

svjetlosti dana, trunuo pet godina.

Bio sam zbunjen. Tek što su me pustili iz samice i dok sam leţao rastrzan

neizdrţivim bolovima u svojoj uobičajenoj ćeliji, došli su po mene i ponovno me

vratili u samicu.

"Slušaj", rekao je Winwood Kapetanu Jamieju. "Iako ne znamo gdje se nalazi,

dinamit je bezopasan. Standing je jedini koji zna gdje je, a iz samice ne moţe

nikomu dojaviti. Ljudi su spremni na bijeg. Moţemo ih uhvatiti na djelu. Na meni

je da odredim vrijeme; reći ću im dva sata nakon ponoći i reći ću im da ću

uspavati straţare, otključati ćelije i podijeliti im oruţje. Ako u dva sata nakon

ponoći ne pohvatate četrdesetoricu koje ću imenovati, i to odjevene i uvelike

budne, onda me, nadzornice, bacite u samicu do kraja moje kazne. A kad Standing

i četrdesetorica budu vezani i u samicama, imat ćemo vremena koliko hoćemo da

pronađemo dinamit."

"Sve i ako budemo morali srušiti zatvor da ni kamen na kamenu ne ostane", dodao

je velikodušno Kapetan Jamie.

To je bilo prije šest godina. Tijekom cijelog tog vremena oni nisu pronašli

nepostojeći eksploziv, a tisuću su puta naglavačke prevrnuli zatvor u potrazi za

njim. Upravitelj Atherton je ipak, sve do posljednjeg dana svoje sluţbe, vjerovao

da dinamit postoji. Kapetan Jamie, koji je i dalje dvorišni nadzornik, do današnjeg

dana vjeruje da je dinamit negdje u zatvoru. Baš je jučer prevalio cijeli put od

San Quentina do Folsoma ne bi li me još jednom pokušao nagovoriti da otkrijem

skrovište. Znam da neće odahnuti sve dok me ne objese.

TREĆE POGLAVLJE

Cijeli taj dan leţao sam u samici razbijajući glavu i pokušavajući otkriti razlog za

tu novu i neobjašnjivu kaznu. Jedino do čega sam mogao doći bilo je daje neki

potkazivač slagao kako sam prekršio pravila ne bi li se dodvorio čuvarima.

U međuvremenu je Kapetan Jamie razbijao glavu i pripremao se za noć, dok je

Winwood među četrdesetoricom doţivotnih razglasio da budu spremni za bijeg. I

u dva sata nakon ponoći svi su čuvari u zatvoru bili pripravni, uključujući i dnevnu

smjenu koja nije bila na duţnosti. Kad je otkucalo dva sata, pojurili su u ćelije te

četrdesetorice. Upad je bio iznenadan. Istog su trenutka otvorili sve ćelije i, bez

iznimke, pronašli sve kaţnjenike koje je Winwood imenovao izvan njihovih

kreveta, odjevene od glave do pete, kako čuče odmah pokraj vrata. Naravno, to

je bila vjerodostojna potvrda za cijeli niz laţi koje je pjesnik-falsifikator ispleo

za Kapetana Jamieja. Ĉetrdesetorica doţivotnih uhvaćeni su na djelu, u

potpunosti spremni za bijeg. Pa što ako su se poslije svi slagali u tome da je bijeg

smislio Winwood? Cijeli Upravni odbor zatvora, svi do posljednjeg, povjerovali su

da je četrdeset muškaraca lagalo u pokušaju da se spase kazne. Povjerovao je i

Odbor za pomilovanja te je, nakon nepuna tri mjeseca, Cecil Winwood, pjesnik i

falsifikator, najveći podlac od svih, pomilovan i pušten na slobodu.

Uglavnom, zatvor, ili bajbok, kako se to kaţnjeničkim jezikom zove, predstavlja

pravu školu filozofije. Nijedan zatvorenik ne moţe preţivjeti godine zatočeništva

a da se ne rasprše njemu

Jack London

najdragocjenije obmane i najljepše metafizičke kule u zraku. Istina postoji -

tako su nas učili; ubojstvo će izaći na vidjelo. Pa, ovo je svjedočanstvo o tome da

ubojstvo ne biva uvijek otkriveno. Nadglednik dvorišta, a zatim i upravitelj

Atherton te svi članovi Upravnog odbora - svi su vjerovali u postojanje dinamita,

koji je postojao samo u brzopletoj i razmahanoj mašti izroda od pjesnika i

falsifikatora, Cecila Winwooda. A Cecil Winwood je još ţiv, dok ja, od svih

umiješanih najpotpunije i najjasnije nevin, za nekoliko kratkih tjedana odlazim na

vješala.

A sad vam moram ispričati kako su se četrdesetorica doţivotnih pridruţili mojoj

tamničkoj usamljenosti. Spavao sam kad su se vanjska vrata zatvorskog hodnika

uz škripu otvorila i probudila me. Neki jadnik, pomislih; dok sam slušao brzi topot

koraka, potmule zvukove udaraca po tijelu, iznenadne bolne uzvike, gadne kletve i

zvuk tijela koje su vukli po podu, pomislih da je taj jadnik doista dobio svoje. I

poslije su svakoga koga su obrađivali vukli cijelim putem po podu.

Jedna za drugima otvarala su se uz škripu vrata ćelija, a tijelo za tijelom bi

gurnuli, ili ubacili, ili uvukli. Bez prestanka su sve veće skupine straţara stizale sa

stalno novim pretučenim zatvorenicima koje nisu prestajali tući; bez prestanka

su se otvarala nova i nova vrata ćelija da prime okrvavljena tijela ljudi čiji je

jedini grijeh bio što su ţudjeli za slobodom.

Suočen s takvim prizorima, čovjek umnogome mora biti filozof ne bi li preţivio

neprestane udarce tako surovih iskustava tijekom mnogih godina. A ja sam bio

takav filozof. Izdrţao sam osam godina tog mučenja, a sad, na kraju, kad me se

nisu uspjeli riješiti ni na koji drugi način, prizvali su drţavnu mašineriju u pomoć

da bi mi oko vrata stavili uţe i zaustavili mi dah teţinom mog vlastitog tijela. Ah,

znam ja kako stručnjaci daju svoje stručno tumačenje da se pri trzaju tijela kod

vješanja ţrtvi slomi vrat. A ţrtva, kao i

Zvjezdani lutalica

Shakespeareov putnik, nikad se ne vraća da posvjedoči drukčije. Ali mi koji smo

ţivjeli u zatvoru znamo za nikad otkrivene slučajeve koji su zataškani u

zatvorskim grobnicama, kad vrat ţrtve nije bio slomljen.

Ĉudan je to zahvat, vješanje čovjeka. Nikad nisam promatrao vješanje, ali su mi

očevici prepričavali detalje desetina vješanja, tako da znam što će mi se

dogoditi. Stajat ću na zaklopcu, okovanih ruku i nogu, s omčom oko vrata i crnom

kukuljicom na glavi, a oni će otvoriti zaklopac i moje će tijelo padati sve do

trenutka dok teţina moga tijela iznenada ne zategne uţe. Potom će se oko mene

skupiti liječnici, smjenjujući jedan drugog u stajanju na stolcu kako bi me

obuhvatili rukama, sprečavajući na taj način da se moje tijelo njiše kao klatno, i

prislonit će mi uho na grudi da izbroje sve slabije otkucaje srca. Ponekad prođe i

dvadesetak minuta od zatezanja omče pa dok srce ne prestane kucati. Vjerujte

mi, oni se na krajnje stručan i znanstven način uvjeravaju da je čovjek nakon

vješanja mrtav.

Još ne prelazim na predmet svoje priče kako bih društvu postavio par pitanja.

Imam pravo ovako odgađati priču, a i ovako postavljati pitanja, budući da će me

uskoro izvesti odavde i isto tako i sa mnom postupiti. Ako se vrat ţrtve slomi

uslijed navodno stručnog postavljanja uţeta i omče te uslijed navodno stručnog

preračunavanja teţine ţrtve i duţine uţeta, zbog čega onda ţrtvama veţu ruke?

Društvo u cjelini nije u mogućnosti odgovoriti na to pitanje. Ali ja znam zbog

čega: to zna i svaki nestručnjak koji je ikad sudjelovao u vješanju koje provodi

rulja i vidio ţrtvu koja trza ruke prema gore, grabi uţe i hvata se za omču u

pokušaju da je olabavi ne bi li mogao disati.

Još ću jedno pitanje postaviti samozadovoljnom uštogljenom članu društva, čija

duša nikad nije zalutala i zašla u uţareno podzemlje. Zbog čega stavljaju crnu

kukuljicu preko glave i lica ţrtve

Jack London

prije nego što otvore zaklopac kroz koji će pasti? Molim vas da ne zaboravite da

će uskoro ta crna kukuljica prekriti i moju glavu, tako da imam pravo to pitati. Da

li se vaši krvnici, o samozadovoljni građanine, da li se ti vaši krvnici pribojavaju da

na licima ţrtava ne uoče uţas nad uţasima koji zbog vas svojim djelom čine, po

vašem nalogu i na vašu korist?

Molim vas da ne zaboravite da ne postavljam ovo pitanje 1200. godine nakon

Krista, niti u vrijeme Kristovo, niti 1200 godina prije Krista. Ja, koga će objesiti

ove godine, 1913. nakon Krista, postavljam ova pitanja vama, koji ste bez sumnje

Kristovi sljedbenici, vama, čiji će me krvnici izvesti odavde i prekriti mi lice

crnom tkaninom jer se ne usuđuju gledati uţas koji će se u meni izroditi dok još

budem ţivio.

A sad da se vratim na ono što se događalo u tamnici. Kad je i posljednji straţar

otišao, a vanjska vrata se uz jeku zatvorila, sva četrdesetorica pretučenih,

razočaranih ljudi počeše razgovarati i postavljati pitanja. Ali iznenada, urličući

kao bik da bi ga svi čuli, Nebesko jedro Jack, grdosija od mornara, doţivotni,

naredio je tišinu ne bi li se uspjelo obaviti prebrojavanje. Tamnica je bila puna, a

od ćelije do ćelije svi su redom izvikivali koliko ih je na broju za prozivku. Tako su

shvatili da je u svakoj od ćelija zatvorenik od povjerenja i da se nije potkrao neki

potkazivač koji prisluškuje.

Osuđenicima sam samo ja bio sumnjiv, jer sam bio jedini koji nije sudjelovao u

zavjeri. Počeli su me ispitivati. Jedino što sam mogao reći bilo je da sam upravo

tog jutra izašao iz samice, kad su mi i skinuli luđačku košulju te sam, koliko sam

mogao shvatiti, bez ikakvog razloga vraćen u samicu, jer sam iz nje pušten tek

prije nekoliko sati. Glas o meni kao o nepopravljivom išao mije u korist i oni su

uskoro počeli razgovarati.

Dok sam leţao i slušao, prvi put sam načuo nešto o bijegu. "Tko je propjevao?"

bilo je jedino što ih je zanimalo. Cijele su se

Zvjezdani lutalica

noći isto pitali. Potraga za Cecilom Winwoodom bijaše uzaludna pa su svi

posumnjali na njega.

"Momci, samo nam je jedno preostalo", rekao je na kraju Nebesko jedro Jack.

"Uskoro će jutro. Izvest će nas i ubiti Boga u nama. Uhvaćeni smo na djelu,

odjeveni od glave do pete. Winwood nas je prešao i prijavio. Izvest će nas i

jednog po jednog premlatiti. Ima nas četrdeset. Istina će sigurno izaći na

vidjelo. I neka svatko, kad ga budu obrađivali, kaţe istinu, pravu istinu, i neka mu

je Bog na pomoći."

I tako su se, u toj crnoj rupi čovjekovih zvjerstava, od jedne do druge ćelije, s

usnama pritisnutim na rešetke, četrdesetorica doţivotnih svečano pred Bogom

zaklinjala da će reći istinu.

Priznavanje istine nije im donijelo ništa dobro. U devet su se sati straţari,

naspavani i siti plaćenici samozadovoljnih građana od kojih se ova drţava sastoji,

oborili na nas. Ne samo da nismo dobili doručak, nego nam ni vode nisu bili dali. A

pretučeni ljudi su skloni groznici. Pitam se, moj čitatelju, moţete li uopće

naslutiti ili zamisliti kako izgleda isprebijan čovjek; "istamburan", kako mi

zatvorenici to nazivamo. Ali ne, neću vam reći. Dovoljno je da znate da su

pretučeni ljudi u groznici leţali sedam sati bez vode.

Straţari su stigli u devet. Nije ih bilo mnogo. Nije bilo ni potrebe da ih bude

mnogo, jer su otključavali samo po jednu ćeliju. Bili su naoruţani pendrecima -

zgodnom alatkom za "dovođenje u red" bespomoćnih ljudi. Samo po jedna ćelija,

ćelija za ćelijom - zatvorenici bijahu pretučeni i smlavljeni. Nisu bili pristrani. I

mene su pretukli jednako kao i ostale. A to bijaše samo početak, uvod u

ispitivanje kroz koje je svatko od nas trebao proći sam u nazočnosti surovih

drţavnih plaćenika. Za svakoga je to bio samo nagovještaj onoga što su svi mogli

očekivati u sobi za ispitivanje.

Preţivio sam većinu zatvorskih uţasa, ali najgori od svih, mnogo gori od onoga koji

mi se uskoro sprema, bijaše pakao samica u danima koji će uslijediti.

Jack London

Dugi Bili Hodge, prekaljeni gorštak, bio je prvi koga su ispitivali. Vratio se nakon

dva sata ili, točnije, dovukli su ga natrag i bacili na kameni pod ćelije. Zatim su

odveli Luigija Polazza, bitangu iz San Francisca, čiji su roditelji došli iz Italije,

koji im se rugao i podsmjehivao i izazivao ih da budu što okrutniji.

Prošlo je neko vrijeme prije no što je Dugi Bili Hodge uspio dovoljno svladati

svoju bol da bi mogao reći nešto suvislo.

"Kakav je to dinamit?" upitao je. "Tko zna bilo što o dinamitu?" Razumije se, nitko

ništa nije znao, iako je to bila bit ispitivanja koje su provodili.

Luigi Polazzo se vratio za manje od dva sata: vratio se kao olupina koja je

izbezumljeno mumljala besmislice i nije mogao odgovoriti ni na jedno od pitanja

kojima su ga obasipali duţ odje-kujućih hodnika s ćelijama oni koje je tek

očekivalo ono što je i njega snašlo i koji su ţudjeli da saznaju što su mu radili i što

su ga ispitivali.

U sljedećih četrdeset osam sati još su dvaput izvodili i ispitivali Luigija Polazza.

Nakon toga, nesuvislo mrmljajući besmislice, odveden je u ludnicu. Bijaše snaţne

grade: širokih leda, velikih nosnica, krupan i čiste krvi; on će još dugo nastaviti

mrmljati u ludnici, dugo nakon što ću ja biti obješen i tako izbjeći mučenja u

kalifornijskim zatvorima.

Odvodili su jednog po jednog čovjeka, a natrag su dovlačili ljudske olupine, jednu

po jednu, da u pomrčini buncaju i jauču. I dok sam leţao slušajući jecanje i

stenjanje i uzaludno čavrljanje i dosjetke bolom poluonesviještenih, neodređeno i

maglovito mi se vratilo sjećanje da sam negdje, nekada, sjedio na povlaštenom

mjestu, ponosan i bezosjećajan, i slušao sličan zbor ljudi koji su jecali i stenjali.

Kao što ćete vidjeti, poslije sam prepoznao to sjećanje i saznao da je to bilo

jecanje i stenjanje bičevanih robova, zakovanih za svoje klupe, koje sam kao

vojnik i putnik na galiji

Zvjezdani Lutalica

staroga Rima odozgo, s krme, osluškivao. Bilo je to dok sam plovio za

Aleksandriju, zapovjednik vojnika na putu za Jeruzalem... Ali, to je priča koju ću

vam poslije ispričati. U međuvremenu...

ĈETVRTO POGLAVLJE

U međuvremenu je uslijedio uţas u ćelijama nakon otkrivanja zavjere o bijegu iz

zatvora. I nikad tijekom sati čekanja, dugih kao vječnost, nisam smetnuo s uma

da ću i ja slijediti druge na tom putu, da trebam izdrţati pakao ispitivanja koji su

oni izdrţali, i da će i mene kao olupinu vratiti i baciti na kameni pod, u moju ćeliju

kamenih zidova i ţeljeznih vrata.

Došli su po mene. Okrutno i grubo, uz udarce i kletve, odveli su me do Kapetana

Jamieja i upravitelja Athertona, koji su bili okruţeni šestoricom grubijana od

čuvara što su, plaćani novcem što ga je drţava utjerala za porez, samo čekali da

skoče na svaki njihov mig. Međutim, nisu bili neophodni.

"Sjedaj", rekao je upravitelj Atherton, pokazujući na glomazni stolac s naslonima

za ruke.

A ja - pretučen i u bolovima, cijelu noć i cijeli dan bez vode, klonuo od gladi,

onemoćao od batina koje su me snašle nakon pet dana u samici i osamdeset sati

provedenih u luđačkoj košulji, unesrećen prokletstvom ljudske sudbine, uplašen

onim što će mi se dogoditi, a o čemu sam znao na osnovi toga što sam vidio što se

dogodilo drugima - ja, sada samo blijeda sjena čovjeka i negdašnji profesor

agronomije u mirnom sveučilišnom gradiću, ja sam oklijevao prihvatiti ponudu da

sjednem.

Upravitelj Atherton bijaše krupan i vrlo jak čovjek. Njegove su ruke poletjele

prema meni i zgrabile me za ramena. Bio sam tek slamka u odnosu na njegovu

snagu. Podigao me je i bacio na stolac.

Jack London

"A sad, Standing," rekao je on dok sam stenjao i pokušavao svladati bol, "reci mi

sve o tome. Ispljuni to, sve to... ako znaš što je dobro za tvoje zdravlje."

"Ne znam ništa o tome što se dogodilo...", počeo sam.

Samo sam dotle stigao. Skočio je na mene uz bijesan povik. Ponovno me je

podigao u zrak i bacio me na stolac.

"Bez gluposti, Standing", upozorio me je. "Odmah sve priznaj. Gdje je dinamit?"

"Ne znam ništa ni o kakvom dinamitu", pobunio sam se. Još me jednom podigao i

bacio na stolac.

Izdrţao sam različita mučenja, ali kad ih se prisjećam u tišini svojih posljednjih

dana, siguran sam da nijedno drugo mučenje nije bilo ravno mučenju u tom stolcu.

Taj je glomazni čvrsti stolac potpuno izgubio svoj oblik od moga tijela. Donijeli su

još jedan i nakon nekog vremena i on je bio uništen. A zatim su slijedili i drugi,

dok se neprestano ispitivanje o dinamitu nastavljalo.

Kad se upravitelj Atherton umorio, zamijenio ga je Kapetan Jamie. Potom je

nadzornikovo mjesto zauzeo čuvar Monohan, nastavljajući me bacati na stolac. I

stalno se ponavljalo to dinamit, dinamit, "Gdje je dinamit?", a dinamita nije bilo.

Pri kraju mučenja prodao bih velik dio svoje besmrtne duše za malo dinamita čije

bih postojanje mogao priznati.

Ne znam koliko je stolaca slomilo moje tijelo. Izgubio sam svijest bezbroj puta, a

pri kraju je ispitivanje postalo nalik na noćnu moru. Napola su me nosili, a napola

gurali i vukli natrag u mrak. Kad sam se osvijestio, zatekao sam potkazivača u

svojoj ćeliji. Bio je to sitni blijedi ovisnik o morfiju, osuđen na kratku kaznu, koji

bi učinio sve da nabavi svoju dozu. Ĉim sam ga prepoznao, otpuzao sam do rešetki

i uzviknuo niz hodnik:

"Momci, u mojoj je ćeliji potkazivač! Ignatius Irvine! Pazite što pričate!"

Zvjezdani lutalica

Provala pogrda koja je uslijedila preplašila bi i hrabrijeg čovjeka no što je bio

Ignatius Irvine. Izazivao je sućut tako shrvan strahom, dok je svuda oko njega

odzvanjalo od zvjerskog urlanja, a od bolova izmrcvareni zatvorenici govorili mu

kakve će mu sve uţase i gadosti priređivati u godinama što slijede.

Da je bilo tajni, zatvorenici bi u nazočnosti potkazivača šutjeli. Ali budući da su

se svi zakleli da će govoriti istinu, otvoreno su razgovarali pred Ignatiusom

Irvineom. Dinamit je predstavljao veliku zagonetku o kojoj ni oni, kao ni ja sam,

ništa nisu znali. Obraćali su mi se s molbama. Preklinjali su me da priznam sve što

znam o dinamitu i da ih spasim od daljnjih patnji. A mogao sam im reći jedino

istinu - da ne znam ništa o dinamitu.

Nešto što mi je potkazivač rekao prije nego što su ga straţari prebacili uvjerilo

me je koliko je bilo ozbiljno to s dinamitom. Naravno, ja sam tu vijest prenio

dalje: radilo se o tome da se cijeloga dana u cijelom zatvoru nije pomakao nijedan

kotač na razboju. Tisuće radnika-zatvorenika ostali su zaključani u svojim

ćelijama, a pretpostavljalo se da nijedna od različitih zatvorskih tvornica neće

raditi sve dok se ne otkrije neki dinamit koji je netko sakrio negdje u zatvoru.

A ispitivanje se nastavljalo bez prestanka. Stalno su jednog po jednog kaţnjenika

odvodili i dovlačili ili donosili natrag. Pričalo se da su upravitelj Atherton i

nadzornik Jamie, iscrpljeni naporima, smjenjivali jedan drugoga svaka dva sata.

Dok bi jedan spavao, drugi je ispitivao. A spavali su odjeveni, u istoj onoj sobi u

kojoj je ljudina za ljudinom bivala slomljena.

Iz sata u sat, u tami ćelije, naše ludilo izazvano mučenjem raslo je. Ah, vjerujte

mi kao nekomu tko to dobro zna: vješanje je sitnica u usporedbi s načinom na koji

ţivi ljudi mogu biti ozlijeđeni a da i dalje ostanu na ţivotu. I ja sam patio koliko i

oni zbog ţeđi i bolova, ali moja dodatna patnja bijaše to što sam bio svjestan

Jack London

patnji drugih. Već sam dvije godine bio nepopravljivi i moji su ţivci i mozak bili

gotovo oguglali na tjelesne patnje. Zastrašujuće je vidjeti snaţnog čovjeka

slomljenog. Oko mene je tada bilo četrdeset snaţnih ljudi koje su slamali. Kad

god bi zapomaganje za vodom postalo glasnije, cijela bi tamnica odjekivala od

zapomaganja, jecanja, mumljanja i ridanja ljudi u bunilu.

Zar niste shvatili? Naša istina, ona prava istina koju smo priznali, bijaše naše

prokletstvo. Kad je četrdeset ljudi sloţno dalo jednake izjave, upravitelj

Atherton i nadzornik Jamie mogli su zaključiti jedino to da je njihovo

svjedočenje bila dobro zapamćena laţ, koju je svatko od njih četrdesetorice

ponavljao kao papagaj.

Kad se sve gleda sa stajališta Uprave, mora se priznati da je njihov poloţaj bio

podjednako očajan kao i naš. Kako sam poslije saznao, članovi Upravnog odbora

zatvora bili su telegrafski sazvani, a u zatvor su u ţurbi bila upućena dva odreda

mjesne policije.

Bilo je zimsko doba, a mraz je ponekad oštar čak i tijekom kali-fornijske zime. U

samicama nismo imali pokrivače. Imajte na umu da je vrlo hladno kad se

isprebijano tijelo ispruţi na ledenom kamenu. A naposljetku dali su nam i vode.

Rugajući nam se i psujući nas, straţari su spojili crijeva za gašenje poţara i tukli

nas snaţnim mlazovima, ćeliju po ćeliju, sat za satom, sve dok naša izranjavana

tijela ponovno nisu bila izubijana navalom vode, sve dok nismo do koljena stajali u

vodi za kojom smo zapomagali, a sad smo zapo-magali da napokon presahne.

Preskočit ću ostalo što se događalo u ćelijama. Jedino ću usput spomenuti da se

nijedan od četrdesetorice doţivotnih robijaša nikad više nije oporavio. Luigi

Polazzo nikad nije povratio razum. Dugi Bili Hodge je polako gubio duševno

zdravlje pa je i on godinu dana poslije završio u ludnici. Ah, i drugi su otišli za

Hodgeom i Polazzom; a oni čije je tjelesno zdravlje bilo narušeno, postali su

Zvjezdani lutalica

ţrtvom zatvorske tuberkuloze. Desetorica od njih četrdeset pomrli su u idućih

šest godina.

Nakon pet godina koje sam proveo u samici, kad su me iz San Quentina vodili na

suđenje, vidio sam Nebesko jedro Jacka. Jedva da sam mogao išta vidjeti budući

da sam, nakon pet godina mraka, ţmirkao kao slijepi miš na suncu; ipak sam vidio

Nebesko jedro Jacka dovoljno dobro da mi se srce slamalo. Vidio sam ga dok smo

prolazili zatvorskim dvorištem. Kosa mu bijaše posijeila, prerano je ostario; grudi

su mu bile upale, obrazi opušteni. Ruke su mu drhtale kao da je uzet. Teturao je

dok je hodao. I njegove su se oči zamaglile od suza kad me je prepoznao, jer sam

i ja bio jadan prizor nečega što bijaše ljudsko biće. Imao sam tek četrdesetak

kilograma. Moja kosa, prošarana sijedim vlasima, bila je puštana da raste pet

godina, kao i brada i brkovi. I ja sam teturao hodajući, tako da su me straţari

pridrţavali dok smo prelazili zasljepljujućim suncem obasjan dio dvorišta. A

Nebesko jedro Jack i ja smo ţmirkali, prepoznavajući jedan drugog ispod

vlastitih olupina.

Ljudi poput njega čak su i u zatvoru povlašteni pa se Jack usudio prekršiti pravilo

i obratio mi se drhtavim i promuklim glasom.

"Dobar si ti, Standing", prošištao je. "Nikad nisi propjevao."

"Ali, Jack, nikad nisam ništa ni znao", prošaptao sam. Morao sam šaptati jer me je

pet godina šutnje zamalo stajalo glasa. "Mislim da nikad nije ni bilo tog dinamita."

"Samo tako", šištao je, djetinje kimajući. "Drţi se toga. Ne daj da ikad saznaju.

Dobar si ti. Skidam ti kapu, Standing. Nikad nisi propjevao."

Straţari su me odveli i to je bilo posljednji put da sam vidio Nebesko jedro

Jacka. Bilo je očito da je i on počeo vjerovati u priču o dinamitu.

Dvaput su me izvodili pred zatvorski Upravni odbor u punom sastavu. Nekad bi me

zlostavljali, a nekad su mi se pokušavali

Jack London

dodvoriti i potkupiti me. Njihov odnos prema meni naposljetku se sveo na dva

prijedloga. Ako im isporučim dinamit, kaznit će me najblaţe što je moguće, i to

zbog drugih, s trideset dana samice, a potom će me postaviti za povjerenika u

zatvorskoj knjiţnici. A ako se i dalje budem tvrdoglavo opirao i ne predam im

dinamit, bacit će me u samicu do svršetka kazne. U tom slučaju, budući da sam

bio osuđen na doţivotnu robiju, to bi predstavljalo boravak u samici do kraja

ţivota.

A, ne; Kalifornija je civilizirana drţava. Ne postoji takva odredba u zakonu. To je

okrutna i neuobičajena kazna i nijedna suvremena drţava ne bi ţeljela odgovarati

za takav zakon. Pa ipak, ja sam treći čovjek u povijesti Kalifornije kojeg su

osudili na doţivotnu robiju u samici. Druga dvojica bijahu Jake Oppenheimer i Ed

Morrell. Uskoro ću vam pripovijedati o njima, jer sam godinama zajedno s njima

trunuo u ćelijama tišine.

Još nešto. Uskoro će me odvesti i objesiti, ne zbog ubojstva profesora Haskella.

Za to sam dobio doţivotnu robiju. Objesit će me jer sam proglašen krivim za

napad i tjelesnu ozljedu. A to nije u vezi sa zatvorskim pravilima. To je u skladu

sa zakonom i tu odredbu moţete pronaći u kaznenom zakonu.

Ĉini se da sam nekom razbio nos. Nisam ga vidio da krvari, ali bilo je dokaza.

Thurston mu bijaše ime. Bio je čuvar u San Quentinu. Imao je osamdesetak

kilograma i bio je dobrog zdravlja. Ja sam imao četrdesetak kilograma, zbog

dugotrajnog boravka u tami bio sam slijep kao krtica i toliko sam dugo bio između

uskih zidova da mi se vrtjelo u glavi od velikog otvorenog prostora. Doista, moj

slučaj bijaše dobar primjer agorafobije u početnom stadiju, kao što sam to ubrzo

saznao onoga dana kad sam pobjegao iz samice i udario čuvara Thurstona po nosu.

Udario sam ga po nosu i tako ga raskrvario kad mi se ispriječio na putu i pokušao

nw uhvatiti. I zato će me objesiti. Takav je

Zvjezdani lutalica

pisani zakon drţave Kalifornije - da je doţivotni robijaš poput mene kriv za

najteţi zločin, koji povlači smrtnu kaznu, ako udari zatvorskog čuvara poput

Thurstona. Sigurno mu taj okrvavljeni nos nije predstavljao smetnju ni punih pola

sata, pa ipak će me zbog toga objesiti.

Vidite, u mom je slučaju taj zakon donesen ex postfacto. Nije bilo takvog zakona

kad sam ubio profesora Haskella. Bio je usvojen tek nakon što sam osuđen na

doţivotnu robiju. Bit je u tome da su mene osudili na smrt prema zakonu koji nije

postojao kad sam postao robijaš. A upravo će me, zato što sam doţivotni

zatvorenik, objesiti zbog napada na čuvara Thurstona. To je očito ex postfacto

pa prema tome i neustavno.

Ali kakvog utjecaja ima Ustav na drţavne tuţitelje kad oni ţele skloniti s puta

ozloglašenog profesora Darrella Standinga? Moja kazna ne predstavlja čak ni

presedan. Prije godinu dana, kao što zna svatko tko čita novine, upravo ovdje u

Folsomu objesili su Jakea Oppenheimera zbog sličnog prijestupa... Ali on nije bio

kriv zato što je raskrvario čuvarev nos. On je nenamjerno porezao jednog

zatvorenika noţem za kruh.

Ĉudno je to - ţivot i ljudske sudbine i zakoni i isprepleteni putovi. Ove redove

pišem u istoj onoj ćeliji u kojoj je bio i Jake Oppenheimer prije no što su ga

odveli i učinili mu isto ono što će uskoro učiniti i meni.

Upozorio sam vas da vam imam mnogo toga za ispripovijedati. Sad ću se vratiti

svojoj pripovijesti. Ĉlanovi zatvorskog Upravnog odbora dali su mi da biram: da

postanem povjerenik i da me oslobode rada u tkaonici, ako im pristanem predati

nepostojeći dinamit, ili doţivotnu robiju u samici ako im odbijem predati

nepostojeći dinamit.

Dali su mi dvadeset četiri sata u luđačkoj košulji da razmislim o tome. Onda su

me drugi put izveli pred Upravni odbor. Sto sam

Jack London

mogao učiniti? Nisam ih mogao odvesti do dinamita koji nije postojao. To sam im i

rekao, a oni su mi odgovorili da sam laţljivac. Rekli su mi da sam teţak slučaj,

opasan čovjek, moralni degenerik, kriminalac stoljeća. Prisili su mi još mnogo

toga, a potom su me odvukli do samice. Bacili su me u samicu broj jedan. U onoj

broj pet leţao je Ed Morrell. U dvanaestici je bio Jake Oppenheimer. Proveo je

tu već deset godina. Ed Morrell u svojoj ćeliji bijaše samo godinu dana. Izdrţavao

je kaznu od pedeset godina zatvora. Jake Oppenheimer je bio doţivotni. Kao i ja.

Svi su izgledi bili da ćemo nas trojica na tom mjestu provesti mnogo vremena. Pa

ipak, prošlo je samo šest godina, a nijedan od nas više nije u samici. Jake

Oppenheimer je pogubljen. Eda Morrella su proglasili glavnim povjerenikom San

Quentina, a prije neki dan su ga i pomilovali. A ja sam ovdje u Folsomu i turobno

iščekujem dan koji mi je odredio sudac Morgan, dan koji će biti moj posljednji

dan.

Budale! Kao da mogu poništiti moju besmrtnost svojim nezgrapnim izumom -

vješalima i uzetom! Ja ću ovom lijepom zemljom stalno iznova i iznova ići, bezbroj

puta još njome hoditi. Hodit ću u tijelu od krvi i mesa, bit ću i vlastelin i kmet, i

mudrac i luda, gledat ću svijet s visoka i stenjat ću pod ţrvnjem.

PETO POGLAVLJE

U početku je u samici bilo vrlo samotno, a sati bijahu dugi. Vrijeme sam mjerio po

urednim smjenama straţara i smjenjivanju dana i noći. Danju jedva da je i bilo

svjetla, ali je i to bilo bolje od posve-mašnjeg mraka noći. U samici se dan tek

polako pomalja, kao krv i gnoj što cure iz rane sjajnog vanjskog svijeta.

Za čitanje svjetlo nikad nije bilo dovoljno jako. A, osim toga, ničeg za čitanje

nije ni bilo. Ĉovjek je mogao jedino leţati i misliti i misliti. A ja sam bio doţivotni

robijaš i činilo se sasvim izvjesno da ću, ako se ne dogodi neko čudo pa ni iz čega

stvorim sedamnaest kilograma dinamita, sve preostale godine svog ţivota

provesti u tišini i tami.

Moj je krevet predstavljala tanka i trula slamarica rasprostrta na podu ćelije.

Sav pokrivač bijaše mi je jedna tanka i prljava deka. Nije bilo ni stolca ni stola -

ničega osim slamarice i tanke pohabane deke. Oduvijek sam malo spavao i mnogo

razmišljao. U samici čovjeku postane muka od vlastitih misli i san je jedini način

da pobjegneš od samoga sebe. Godinama sam tijekom noći spavao najviše pet sati.

Sad sam njegovao i usavršavao spavanje. Stvorio sam znanost od toga. Mogao sam

spavati najprije deset sati, potom dvanaest i, naposljetku, čak četrnaest i

petnaest sati od dvadeset četiri. Međutim, više od toga nisam mogao postići, pa

sam samim time bio primoran budan leţati i razmišljati i promišljati. A to je put

na kojem čovjeka britkog uma čeka ludilo.

Jack London

Traţio sam način da nekako provedem sate tijekom kojih sam bio budan. Podizao

bih velike nizove brojeva na drugu i treću potenciju, a uz pomoć snage svoje volje

i velike usredotočenosti izvodio sam zaprepašćujuće geometrijske progresije.

Ĉak sam se zanosio pokušajima da riješim kvadraturu kruga... sve dok nisam

shvatio da sam počeo vjerovati kako se ta nemogućnost moţe ostvariti. Nakon

toga, shvativši da i u tom pravcu leţi ludilo, odustao sam od rješavanja kvadrature

kruga, iako mi je, uvjeravam vas, takvo odricanje predstavljalo veliku ţrtvu, jer

su upravo te i takve vjeţbe bile divan način da se ubije vrijeme.

Zatvorenih sam očiju na spuštenim kapcima zamišljao šahovske ploče,

predstavljao oba igrača, vodio duge partije, sve do šah-mata. Ali kad sam potpuno

svladao pamćenje tih zamišljenih partija, ta mi je vjeţba dosadila. To doista i

bijaše samo vjeţba, jer nije moglo ni biti pravog natjecanja kad je jedan igrač

igrao za obje strane. Uzalud sam pokušavao i pokušavao podvojiti vlastitu ličnost i

suprotstaviti te dvije osobe jednu drugoj. Ali uvijek bih ostajao samo jedan

igrač, tako da nije moglo biti nikakvih lukavstava ni oštroumnih poteza na jednoj

strani koje ona druga nije mogla istog trenutka preduhitriti.

A vrijeme je bilo dugo i tegobno. Igrao sam se s muhama, običnim domaćim

muhama koje su se uvlačile u samicu baš kao i turobna siva svjetlost dana; i

saznao sam da imaju smisla za igru. Na primjer, leţeći na podu ćelije, uspostavio

sam izmišljenu i proizvoljnu granicu po širini zida, na otprilike metar od poda. Dok

su se muhe odmarale na zidu iznad granice, ostavljao sam ih na miru. Onog

trenutka kad bi se spustile na zid ispod granice, pokušavao sam ih uhvatiti. Pazio

sam da ih ne ozlijedim i one su s vremenom, kao i ja sam, znale gdje prolazi

zamišljena granica. Kad bi se po-ţeljele igrati, slijetale bi ispod granice; često se

događalo da bi se cijeli sat jedna muha ţeljela igrati. Kad bi se umorila, odlazila

se odmoriti na sigurno polje iznad granice.

Zvjezdani lutalica

Od desetak ili više muha koje su ţivjele sa mnom, bila je samo jedna koja nije

marila za igru. Uporno se odbijala igrati i nakon što je shvatila koja je kazna za

slijetanje ispod crte, vrlo je pozorno izbjegavala opasni dio. Ta je muha bila

zlovoljno i sumorno stvorenje. Kao što bi rekli zatvorenici - mrzila je cijeli svijet.

Nije se igrala ni s drugim muhama. Bila je zdrava i snaţna, siguran sam, jer sam je

dugo promatrao da bih to otkrio. To što nije bila raspoloţena za igru, bijaše stvar

ćudi, a ne tijela.

Vjerujte mi, poznavao sam ja sve svoje muhe. Ĉudila me je raznolikost koju sam

uočavao medu njima. Svaka je bila posebna osobnost - ne samo po veličini i

obiljeţjima, snazi i brzini letenja, već i po načinu na koji su letjele i igrale se,

izvrdavale, kruţile, brzo se vraćale unatrag, izbjegavajući zid opasnosti, ili vršile

laţni napad i slijetale izvan zabranjene zone. Isto tako, razlikovale su se i po

najistančanijim nijansama u pogledu duha i ćudi.

Razlikovao sam koje su nervozne i razdraţljive, a koje smirene i ravnodušne.

Jedna, po veličini manja od ostalih, znala je dobiti prave napade bijesa, ponekad

zbog mene, ponekad zbog svojih prijateljica. Jeste li ikad vidjeli tele, ili

ţdrijebe, kako se rita i suludo juri pašnjakom iz čiste obijesti i radosti zbog viška

snage ili dobrog raspoloţenja? Uglavnom, jedna muha, najpredaniji igrač od svih,

koja bi, ako bi tri ili četiri puta uzastopce sletjela na zabranjeni dio zida i uvijek

uspjela izbjeći kao baršun meki, oprezni zahvat moje ruke, postajala bi toliko

uzbuđena i ushićena da bi vrtoglavom brzinom počela kruţiti oko moje glave,

skrećući i mijenjajući smjer, a uvijek se drţala granica malenog kruga u kojem je

slavila svoju pobjedu nada mnom.

Ĉak sam mogao unaprijed predvidjeti kad neka od muha razmišlja o tome da

započne igru. Postoji tisuću pojedinosti u vezi samo s tim, pojedinosti kojima vas

neću gnjaviti, iako su me upravo one spasile da se previše ne dosađujem tijekom

početnog

Jack London

razdoblja u samici. Ali nešto vam ipak moram ispričati. Po menije najvrjedniji

spomena događaj, kad je ona mrzovoljna muha, koja je mrzila cijeli svijet i nikad

se nije igrala, u trenutku rastresenosti sletjela unutar zabranjene zone i istog

trenutka postala moj plijen. Vjerujete li da je poslije cijeli sat provela dureći se

?

A sati u samici bili su vrlo dugi; niti sam ih mogao sve prespavati, niti ih sve

prekratiti u igri s muhama, bez obzira na to koliko pametne one bile. Jer, muhe su

muhe, a ja sam čovjek i imam mozak; a moj je mozak bio uvjeţban i uvijek

djelatan, pretrpan znanošću i kulturom, uvijek strasno ţeljan rada. A ničega nije

bilo da se radi pa su se moje misli uzaludno vrtjele u krug. Razmišljao sam i o

svom pokusu određivanja pentoza i metil-pentoza u groţđu i vinima, kojem sam

posvetio svoj posljednji ljetni odmor u vinogradima Astija. Bio sam pri kraju

cijelog niza eksperimenata. Je li netko drugi nastavio s njima? A ako i jest, s

kakvim uspjehom?

Shvaćate, svijet je za mene bio mrtav. Do mene nisu stizale nikakve vijesti.

Znanost je brzo napredovala, a ja sam se zanimao za tisuću predmeta. Sto se

događa s mojom teorijom o hidrolizi kazeina tripsinom, koju je profesor Walters

pokušavao dokazati u svom laboratoriju? A profesor Schleimer je sa mnom bio

surađivao na otkrivanju fitosterola u mješavinama biljnih i ţivotinjskih masti.

Posao je sigurno nastavljen, ali do čega li se došlo? Sama pomisao na sve te

događaje tik iza zatvorskih zidina, u kojima nikako nisam mogao sudjelovati, o

kojima nikad neću čak ni čuti, dovodila me je do ludila. A ja sam u međuvremenu

leţao na podu svoje ćelije i igrao se s muhama.

Pa ipak, nije sve bilo tako tiho u samici. Na početku svog boravka tamo uspijevao

bih, u nepravilnim razmacima, čuti tiho, slabašno lupkanje. Izdaleka sam također

čuo još tiše i slabije udarce. To bi lupkanje stalno prekidalo urlanje straţara.

Ponekad, ako bi se udarci uporno nastavljali, pozivali bi još kojeg straţara, a po

Zvjezdani lutalica

zvukovima sam znao da su ljudima navlačili luđačke košulje.

Objašnjenje je bilo jednostavno. Kao i svaki zatvorenik San Quentina, znao sam

da su dva čovjeka u samicama bili Ed Morrell i Jake Oppenheimer. I znao sam da

su upravo njih dvojica oni koji pričaju lupkanjem i da ih kaţnjavaju zato što to

rade.

Ni najmanje nisam sumnjao daje šifra koju su koristili bila vrlo jednostavna, iako

sam mnogo sati posvetio uzaludnim pokušajima da je protumačim. Morala je biti

jednostavna, pa ipak je nikako nisam mogao dokučiti. Kad sam je napokon shvatio,

potvrdilo se da je doista jednostavna, a lukavstvo kojim su se koristili i.koje me

je zbunjivalo, bilo je od najjednostavnijih. Ne samo da su svakoga dana mijenjali

slovo abecede od kojeg je šifra počinjala, nego su ga mijenjali i pri svakom

razgovoru, a često i u sredini razgovora.

Tako je došao dan kad sam šifru uhvatio točno na pravom početnom slovu i uspio

čuti dvije jasne i razumljive rečenice razgovora, a sljedeći put kad su pričali

nisam uspio shvatiti ni riječi. Ali taj prvi put!

"Reci-Ede-što-bi-sad-dao-za-smeđi-papir-i-vrećicu-duhana?" pitao je onaj na

većoj udaljenosti.

Gotovo sam uzviknuo od radosti. Veza je uspostavljena! Postojalo je društvo!

Pomno sam prisluškivao, a kuckanje koje je dolazilo s manje udaljenosti, za koje

sam pretpostavio da dolazii od Eda Morrella, odgovorilo je:

"Za-pakiranje-od-pet-centi-proveo-bih-vezan-dvadeset-sati-u luđačkoj-košulji."

Tada je straţar došao i urlajući ih prekinuo: "Dosta s tim, Morrelle!"

Netko tko ne zna kako stvari stoje, mogao bi pomisliti da je ljudima osuđenim na

doţivotnu robiju u samici najgore već učinjeno i da, prema tome, nijedan čuvar

nema načina da natjera zatvorenike da poslušaju njegove naredbe i prekinu

kuckanje. Ali

Jack London

tu je luđačka košulja. Tu je i izgladnjivanje. Tu je ţeđ. I batinanje. Ĉovjek

zatočen u skučenoj ćeliji doista jest vrlo nemoćan.

Tako je lupkanje prestalo, a te iste noći, kad je ponovno počelo, još sam jednom

bio potpuno izgubljen. U skladu s prethodnim dogovorom opet su promijenili šifru.

Ali ja sam već bio uhvatio nagovještaj pravog rješenja i kad se, nakon nekoliko

dana, iznova pojavila šifra koju sam razumio, nisam gubio vrijeme na pristojno

oklijevanje.

"Zdravo", odlupkao sam.

"Zdravo, strance", odgovorio je Morrell; a od Oppenheimera je stiglo: "Dobro

došao u naš grad."

Bili su radoznali da doznaju tko sam ja, na koliko sam vremena osuđen na samicu i

zbog čega su me osudili. Ali ja sam sve odgovore odgodio za poslije kako bih

najprije saznao na koji način mijenjaju početno slovo šifre. Ĉim su mi to objasnili,

počeli smo razgovarati. Bio je to vaţan dan, budući da je uz dva doţivotna

robijaša sad tu bio i treći, iako su me prihvatili samo da me iskušaju. Kao što su mi

mnogo poslije rekli, bojali su se da sam potkazivač koga su tu stavili da im nešto

smjesti. Slično su i prije učinili Oppenheimeru, i skupo je platio povjerenje koje

je ukazao povjereniku upravitelja Athertona.

Na moje iznenađenje, bolje da kaţem na moje oduševljenje, oba su me

zatvorenika znala po čuvenju kao nepopravljivog. Ĉak je i do grobnice ţivih, u

kojoj je Oppenheimer proveo deset godina, dopro glas o meni, moja slava ili, bolje

rečeno, ozloglašenost.

Imao sam im mnogo toga za ispričati o zatvorskim događajima i vanjskom svijetu.

Zavjera četrdesetorice kaţnjenika, potraga za navodnim dinamitom, kao i sve

izdajničke podvale Cecila Winwooda, za njih bijahu novosti. Kao što su mi rekli,

vijesti su do njih u samice povremeno dolazile preko straţara, ali već nekoliko

mjeseci ništa nisu bili čuli. Tadašnji straţari na duţnosti u

Zvjezdani lutalica

samici bijahu iznimno zli i osvetoljubivi.

Bez obzira na to koji je od straţara toga dana bio na duţnosti, stalno su nas

psovali zbog našeg razgovaranja. Ali nismo se mogli suzdrţati. Dvojici ţivih

mrtvaca sad se pridruţio i treći, a imali smo toliko toga reći jedan drugomu, iako

je način sporazumijevanja bio obeshrabrujući, izludujuće spor, a ja toj igri

lupkanja nedovoljno vičan.

"Pričekaj da večeras dođe Svraka", tiho mi je otkucao Morrell. "On prespava

gotovo cijelu smjenu pa ćemo moći pričati koliko hoćemo."

Kako li smo samo te noći pričali! San nam nije padao na pamet. Svraka Jones

bijaše zao i zlovoljan čovjek usprkos svojoj debljini; ali njegovu smo debljinu

blagoslivljali, budući da ga je tjerala da ukrade vrijeme za drijemeţ. Ipak, naše

neprekidno lupkanje ometalo mu je san i do te mjere ga razdraţivalo da nas je

bez prestanka opominjao. A i drugi su nas straţari na smjenu proklinjali. Svi su

ujutro prijavili da se tijekom noći čulo mnogo lupkanja pa smo zbog našeg provoda

morali i platiti. U devet sati stigao je nadzornik Jamie s nekoliko čuvara da nas

veţu u luđačke košulje. Sve do devet sati sljedećeg jutra, vezani na podu točno

dvadeset četiri sata, bez hrane i vode, otplaćivali smo cijenu našeg razgovora.

Naši su straţari bili ţivotinje! Zbog njihovog ponašanja i mi smo morali postati

kao ţivotinje ne bismo li samo preţivjeli. Teški rad stvara ţuljevite ruke. Okorjeli

čuvari stvaraju okorjele zatvorenike. Nastavili smo razgovarati, ali su nas

povremeno za kaznu vezivali u luđačke košulje. Noć je bila najpovoljnije doba, a

kad bi slučajno došli neki drugi čuvari na zamjenu, događalo bi nam se da

razgovaramo tijekom cijele smjene.

Noć i dan bili su isti za nas koji smo ţivjeli u tmini. Spavati smo mogli u bilo koje

vrijeme, ali razgovarati samo povremeno. Jedan drugomu prepričavali smo svoje

ţivote, i dok bismo Morrell i ja

Jack London

satima leţali u tami, Oppenheimer je tiho, slovo po slovo, prepričavao svoj ţivot,

od najranijih dana u sirotinjskim dijelovima San Francisca, od stupanja u društvo

ološa, kad je kao četrnaestogodišnji dječarac radio kao noćni potrčko u

ozloglašenoj četvrti crvenih fenjera, preko prvih razotkrivenih kršenja zakona i,

nadalje, preko krađa, provala, sve do izdajstva prijatelja, i ubojstava i klanja

medu zatvorskim zidinama.

Jakea Oppenheimera su zvali "čovjek tigar". Neki novinar početnik smislio je taj

nadimak koji će dugo nadţivjeti čovjeka kojem je bio dodijeljen. Pa ipak, ja sam u

Jakeu Oppenheimeru pronašao sve vrline ljudskosti i dobrote. Bijaše vjeran i

odan. Znam za mnoge prilike kad je prije pristajao da on bude kaţnjen nego da

izda drugoga. Bio je hrabar. Bio je strpljiv. Bio je u stanju ţrtvovati se - o tome

bih vam mnogo mogao pripovijedati, ali ne bih se zadrţavao. Pravda je za njega

predstavljala strast. Ubojstva koja je počinio u zatvoru bijahu plod njegovog

iznimno snaţnog osjećaja za pravdu. Imao je doista izniman um. Gotovo cijeli

ţivot proveden u zatvoru, od toga deset godina u samici, i ništa mu nije pomutilo

razum.

Morrell oduvijek bijaše pravi prijatelj i, također, vrlo pametan. Zapravo, ja, koji

ću uskoro umrijeti, imam pravo bez laţne skromnosti reći da su tri najbolja uma u

San Quentinu zajedno trunula u njegovim samicama. Sad kad su mi dani

odbrojeni, razmišljajući o svemu što sam u ţivotu spoznao, primoran sam doći do

zaključka da se snaţni umovi nikad ne pokoravaju. Priglupi, bojaţljivi ljudi, oni

kojima je nepoznata strasna pravdoljubivost i neustrašiva ustrajnost u borbi,

takvi ljudi postaju uzorni zatvorenici. Zahvaljujem Bogu što Jake Oppenheimer,

Ed Morrell i ja nikad nismo postali uzorni.

ŠESTO POGLAVLJE

Ima više istine, nego što se to čini na prvi pogled, u pogrešnom dječjem

određenju pamćenja kao nečega što nam omogućava da zaboravimo. Sposobnost

da se zaboravi predstavlja duševno zdravlje. Neprekidno se sjećati predstavlja

opsjednutost, ludilo. Tako je zadatak s čijim sam se rješavanjem suočio u samici,

dok je stalno prisjećanje prijetilo da me u potpunosti opsjedne, bio kako

zaboravljati. Djelomično bih zaboravljao dok sam se igrao s muhama, igrao

partije šaha sa samim sobom ili pričao s prijateljima. Strasno sam ţelio potpuno

zaboraviti.

Postoje sjećanja u djetinjstvu, sjećanja na drukčija vremena i mjesta -

"odbljesci negdašnjeg sjaja", kako je pjevao Wordsworth. Ako sam doista kao

dječak imao takvih uspomena, jesu li one u zreloj dobi nepovratno izgubljene? Je

li moguće da je upravo to sjećanje nepovratno izgubljeno? Ili su te uspomene na

drukčija vremena i mjesta i dalje tu, uspavane, zazidane u moţdanim stanicama,

kao što sam i ja bio zazidan u ćeliji San Quentina?

Događalo se da zatvorenici osuđeni na doţivotnu robiju u samici uskrsnu i ponovno

ugledaju Sunce. Zašto onda ne bi mogle uskrsnuti i dječačke uspomene na drugi

svijet?

Ali na koji način? Po meni - potpunim zaboravljanjem sadašnjosti i čovjekove

prošlosti.

I opet - kako ? Hipnoza bi mogla pomoći. Ako bi se hipnozom svijest uspavala, a

podsvijest probudila, tada bi se postigao uspjeh, tada bi se sva vrata uma širom

otvorila, tada bi svi zatvorenici izašli na sunce.

Jack London

Tako sam razmišljao, a s kakvim uspjehom - uskoro ćete saznati. Ali najprije vam

moram reći da sam kao dječak imao uspomene na drukčiji svijet. Bio sam obasjan

odbljescima negdašnjeg sjaja, odbljescima koji su stizali iz bezvremenih, drugih

prošlih ţivota. Kao i svakog dječaka, progonila su me bića koja sam nekad bio, u

drugim vremenima. Sve to bijaše dok sam rastao, prije no što se tijek svega

onoga što sam ikada bio stvrdnuo u kalup ove jedne osobe, koju će ljudi nekoliko

kratkih godina poznavati kao Darrella Standinga.

Dopustite da vam prepričam samo jedan događaj. Bijaše to na našem starom

imanju u Minnesoti. Imao sam gotovo šest godina. Misionar koji je bio boravio u

Kini pa se vratio u Ameriku, i koga je njegovo udruţenje poslalo da skupi novac od

zemljoradnika, proveo je jednu noć i u našoj kući. Dogodilo se to u kuhinji, odmah

nakon večere, dok me je majka pripremala za spavanje, a misionar je pokazivao

slike Svete zemlje.

Ovo što ću vam sada ispričati bio bih odavno zaboravio da nisam tijekom

djetinjstva toliko mnogo puta čuo oca kako to prepričava radoznalim slušateljima.

Kad sam ugledao jednu od slika, uzviknuo sam, pa sam je razgledao, najprije

ţudno, a potom s razočaranjem. Na trenutak mi se učinila jako poznatom, kao kad

bih na slici vidio očev hambar. A potom mi je sve izgledalo potpuno strano.

Međutim, dok sam dalje gledao, vratio mi sc osjećaj da sam to već negdje vidio.

"Kula Davidova", rekao je misionar mojoj majci.

"Nije!" uzviknuo sam ja sa sigurnošću.

"Misliš da se ne zove tako ?" upitao je misionar.

Ja sam potvrdio.

"Pa, momče, kako se onda zove?"

"Zove se...", počeo sam, a zatim neuvjerljivo završio: "Zaboravio sam."

Zvjezdani lutalica

"Sad ne izgleda isto", nastavio sam nakon stanke. "Potpuno su je sredili."

Tada je misionar dodao mojoj majci drugu sliku koju je bio traţio.

"Gospodo Standing, osobno sam bio tamo prije šest mjeseci." Pokazao je prstom.

"Ovo su vrata JafFe kroz koja sam prošao i došao sve do Davidove kule u pozadini

slike, upravo ovdje gdje mi je prst. Stručnjaci su po tom pitanju prilično

jednoglasni. El Kul'ah, kako su je zvali..."

Ali, ovdje sam se ja ponovno umiješao, pokazujući na hrpu stare propale drvene

grade s lijeve strane slike.

"Tu negdje", rekao sam. "Ime koje ste upravo izgovorili upotrebljavali su Zidovi.

Ali mi smo je zvali drukčije. Zvali smo je... zaboravio sam."

"Slušajte momčića", smijao se moj otac. "Ĉovjek bi pomislio da je bio tamo."

Potvrdno sam kimnuo, jer sam u tom trenutku znao da sam doista tamo i bio, iako

je sve izgledalo začuđujuće drukčije. Moj se otac grohotom nasmijao, ali je

misionar mislio da mu se rugam. Dao mi je još jednu sliku. To je bio samo neki

ogoljen neplodan kraj, bez drveća i bilo kakvih biljaka, plitko udubljenje u zemlji

s gotovo sravnjenim ruševinama. Na sredini je bilo nekoliko propalih straćara s

ravnim krovovima.

"Dečko moj, reci mi, gdje je ovo?" ispitivao je misionar.

I sjetio sam se imena!

"Samarija", odgovorio sam istog trenutka.

Otac je oduševljeno zapljeskao, majka je bila zbunjena mojim poznavanjem

prošlosti, a misionar se uzvrpoljio.

"Dječak je u pravu", rekao je on. "To je selo u Samariji. Prošao sam kroz njega.

Zbog toga sam i kupio razglednicu. Sve ovo ukazuje na to daje dječak slične

razglednice viđao i prije."

Jack London

Moji su roditelji to porekli.

"Ali na slici je drukčije", umiješao sam se dok mi je sve to vrijeme pamćenje

vrijedno pokušavalo dodati nove pojedinosti tom prizoru. Sam predio i obrisi

udaljenih brda bijahu isti. Prstom sam pokazivao na razlike koje sam naglas

uočavao.

"Kuće su bile ovdje negdje, i bilo je više drveća, mnogo drveća, i mnogo trave, i

mnogo koza. I sad ih mogu vidjeti, kao i dva dječaka koja ih čuvaju. A ovdje je

mnogo ljudi koji prate jednog čovjeka koji ide ispred njih. A tamo," pokazao sam

na mjesto gdje sam rekao da se nalazilo selo, "tamo je mnogo beskućnika. Na sebi

nemaju ništa osim prnja. I bolesni su. Njihova lica, ruke i noge su u ranama."

"Ĉuo je tu priču u crkvi, ili negdje drugdje; sjećate se, izlječenje gubavaca po

Luki", rekao je misionar, zadovoljno se smješkajući. "Koliko je bolesnih

beskućnika bilo, dječače ?"

Kad sam imao pet godina, naučio sam brojiti do sto, pa sam počeo brojiti i

uzviknuo:

"Desetero. Svi mašu rukama i viču na druge ljude."

"Ali im se ne pribliţavaju?" glasilo je pitanje.

Odmahnuo sam glavom. "Oni samo tu stoje i zapomaţu kao da su u nevolji."

"Nastavi", tjerao me je misionar. "Sto je sljedeće? Sto radi čovjek koji predvodi

drugu druţinu koju si spomenuo?"

"Oni su zastali i čovjek nešto govori bolesnim ljudima. A dječaci s kozama su stali

i gledaju. Svi gledaju."

"A zatim?"

"To je sve. Bolesni ljudi odlaze kućama. Više ne zapomaţu i više ne izgledaju

bolesno. A ja i dalje samo sjedim na svom konju i promatram."

Na to su svo troje moja slušatelja prasnula u smijeh.

"Ja sam odrastao čovjek!" Ijutito sam uzviknuo. "I imam veliki mač."

Zvjezdani lutalica

"Desetero gubavaca je Krist iscijelio prije nego što je prošao kroz Jerihon na

svom putu za Jeruzalem", objasnio je misionar mojim roditeljima. "Dječak je

vidio slike biblijskih prizora negdje na sajmu."

Ali i otac i majka tvrdili su da takvo što nikad nisam vidio na sajmu.

"Pokušajte s nekom drugom razglednicom", predloţio je otac.

"Sve je drukčije", ţalio sam se dok sam razgledavao sliku koju mi je misionar

dodao. "Tu nema ničega osim brda, i samo brda. Ovuda bi trebao ići seoski put. A

tamo bi trebali biti vrtovi, i drveće, i kuće iza velikih kamenih zidova. Na drugoj

strani, u stijenama, trebaju biti rupe gdje sahranjuju mrtvace. Vidite li ovo

mjesto ? Tu su nekad bacali kamenje na ljude sve dok ih ne bi ubili. Nikad to

nisam vidio, ali su mi pričali o tome."

"A brdo?" upitao je misionar pokazujući na središnji dio slike koji je, činilo se, bio

i najvaţniji.

Odmahnuo sam glavom.

"Nikad nije imalo ime. Tu su ubijali ljude. Vidio sam to više puta."

"Sad se dječakovo mišljenje poklapa s mišljenjem većine stručnjaka", rekao je

misionar s velikim zadovoljstvom. "To brdo je Golgota, ili Lubanja, kako vam

drago; kao što vidite, tako su ga nazvali jer podsjeća na lubanju. Obratite

pozornost na sličnost. Tu su razapeli..." Zastao je i okrenuo se prema meni. "Koga

su tu razapeli, mladi znalce? Reci nam što još vidiš."

Oh, vidio sam... Moj je otac uvijek pričao da su mi tada oči bile ispale od

uzbuđenja; ali ja sam tvrdoglavo odmahnuo glavom i rekao:

"Neću vam reći jer mi se smijete. Vidio sam kako su tu ubili mnogo, mnogo ljudi.

Zakucali su ih čavlima i to je dugo trajalo. Vidio sam, ali neću vam reći. Ja nikad

ne laţem. Pitajte tatu i

Jack London

mamu da li laţem. Tata bi me ubio batinama da laţem. Pitajte ih."

I od tog trenutka misionar nije više mogao izmamiti od mene nijednu riječ, iako

me je podmićivao još nekim slikama; od prisjećanja mi se zavrtjelo u glavi, a sve

nove i nove slike koje su mi neprestano navirale tjerale su me i izazivale da

progovorim. Ali ja sam se tomu tvrdoglavo opirao i dalje šutio.

"On će sigurno biti dobar poznavatelj Biblije", rekao je misionar ocu i majci nakon

što sam ih ja poljubio za laku noć i otišao na spavanje. "Ili će s takvom maštom

postati uspješan pisac."

Sto samo dokazuje kako proročanstva mogu biti pogrešna. Sjedim ovdje u nizu

ćelija za ubojice, pišem ove redove o svojim posljednjim danima ţivota ili, bolje je

reći, o posljednjim danima Darrella Standinga prije nego što ga izvedu i pokušaju

omčom gurnuti u mrak, i smiješim se samom sebi. Nisam postao ni dobar

poznavatelj Biblije, a ni uspješan pisac. Naprotiv. Sve dok me na pet godina nisu

bacili u ćelije tišine, bio sam sve ono što misionar nije predvidio: stručnjak za

zemljoradnju, profesor agronomije, veliki poznavatelj znanosti o uklanjanju

suvišnih kretnji, pravi znalac na polju uspješnosti u poljoprivrednim

djelatnostima, znanstvenik u laboratoriju gdje su točnost i vjerodostojnost nuţni

i neophodni, iako ne i jedini, zahtjevi.

A sad sjedim ovdje, ovog toplog popodneva, u nizu ćelija za ubojice, i nakratko

prestajem pisati o svojim uspomenama kako bih osluškivao umirujuće zujanje

muha u ustajalom zraku i uhvatio nekoliko rečenica tihog razgovora između crnca

ubojice, Josephusa Jacksona, s moje desne, i Talijana ubojice, Bambeccia, s moje

lijeve strane, koji kroz rešetke svojih ćelija, a preko rešetaka moje ćelije,

podrobno raspravljaju o ljekovitim svojstvima i prednostima duhana za ţvakanje u

vezi s viđanjem rana.

A u svojoj podignutoj ruci drţim nalivpero i dok se prisjećam svojih drukčijih

ruku iz davno prošlih vremena, koje su drţale različita guščja pera, pera s

drţalom, zarezane štapiće, pitam se je li

Zvjezdani lutalica

misionar, dok je bio tek mali dječak, ikad bio zasjenjen odbljescima negdašnjeg

sjaja i je li ikad ugledao jarko svjetlo drevnih dana lutanja medu zvijezdama.

Natrag u moju samicu. Naučio sam razgovarati lupkanjem, ali sam otkrio da su mi

sati koje sam provodio budan još bili predugi. Pomoću samohipnoze, koju sam s

uspjehom počeo primjenjivati, mogao sam potpuno uspavati svoju svijest i

probuditi i osloboditi svoju podsvijest. Ali u podsvijesti nema pravila ni zakona.

Ona je lutala košmarnim ludilima, bez jedinstva, bez smisla, bez poretka prizora,

događaja i likova.

Moj način hipnoze bijaše vrlo jednostavan. Sjedeći na slamarici prekriţenih nogu,

uporno bih zurio u djelić svijetle slamke koju sam bio stavio na zid ćelije, odmah

pokraj vrata, tamo gdje je bilo najviše svjetla. Zurio bih u svijetlu točku

usmjerenog pogleda i podizao glavu. Istodobno sam se pokušavao osloboditi svoje

volje i prepustiti se vrtoglavici i nesvjestici koje su me naposljetku obuhvaćale. A

kad bih osjetio da gubim ravnoteţu, zatvarao sam oči i puštao da nesvjestan

tromo padam natrag na slamaricu.

A potom bih pola sata, desetak minuta, ili čak cijeli sat, besciljno i nasumice lutao

zakopanim sjećanjima mojih vječnih, ponovnih vraćanja i postojanja na zemlji. Ali

vremena i mjesta prebrzo su se smjenjivala. Poslije, kad bih se probudio, znao

sam da sam ja, Darrell Standing, samo jedna osoba koja povezuje sve te

neobičnosti i čudovišnosti. Međutim, to je bilo sve. Nikad nisam uspio jedno

iskustvo proţivjeti u potpunosti, osvijestiti bilo koju točku u prostoru i vremenu.

Moji snovi, ako se snovima mogu nazvati, bijahu besmisleni i nepovezani.

Evo primjera mojih lutanja: u samo petnaest minuta kad sam bio bez svijesti,

puzao sam i urlao u sluzi postanka svijeta, i sjedio pokraj Haasfurthera u avionu s

jednim motorom dok je oko nas zviţdao zrak dvadesetog stoljeća. Kad sam došao

svijesti, prisjetio

Jack London

sam se da sam ja, Darrell Standing, glavom i bradom, godinu dana prije

utamničenja u San Quentinu doista letio s Haasfurtherom iznad Tihog oceana. Ali

budan se nisam sjećao da sam puzao i urlikao u pradrevnoj sluzi. Pa ipak,

razbuđen, pomislio sam da sam se nekako prisjetio tog pradavnog događaja i daje

to iskustvo istinito, iako iz davnina, kad još nisam bio Darrell Standing, nego

netko drugi, ili nešto drugo, što puţe i urliče. Jedno je iskustvo jednostavno bilo

udaljenije od drugog. Oba su iskustva bila podjednako vjerna i stvarna - jer daje

bilo drukčije, kako bih ih se onda sjećao?

Ah, kakva navala sjajnih slika i događaja! Za tek nekoliko minuta na slobodu

puštene podsvijesti, sjedio sam u kraljevskim odajama, bio sam najbolji i najgori,

bijah luda i lakrdijaš, ratnik, biljeţnik i redovnik; i nad svima sam vladao, sjedio

na čelu stola -moć je bila u mojoj ruci s mačem, u debljini zidova moga zamka i u

broju ratnika koje sam predvodio; i pripadala mi je i duhovna moć, jer su

redovnici u crnim haljama i debeli opati sjedili ispod mene, ispijajući moje vino i

proţdirući meso za mojim stolom.

Nosio sam ţeljezni okov kmeta oko vrata u hladnim krajevima; udvarao se

princezama iz kraljevskih kuća u vrućim mirisnim noćima, gdje su crni robovi

hladili sparni zrak lepezama od paunova perja, dok je izdaleka, preko palmi i

vodoskoka, dopirala rika lavova i zavijanje šakala. U ledenim pustinjskim noćima

čučao sam i grijao ruke na vatri od devina izmeta. I leţao sam u bijednoj sjeni

suncem sasušenih kadulja pokraj isušenih izvora i jezika natečenog od ţedi ţudio

za vodom, dok su oko mene razbacane i raskomadane leţale kosti ljudi i zvijeri

što su tim predjelima lutali i tu umrli od ţeđi.

Bio sam gusar i najamnik, učenjak i pustinjak. Paţljivo i pomno iščitavao sam

velike i pljesnive tomove rukopisa u skolastič-koj usamljenosti, u sumraku među

brdima usamljenih samostana, dok su na blagim padinama seljaci naporno radili u

vinogradima i

Zvjezdani lutalica

maslinicima i nakon smiraja dana, i gonili stada koza i krava; da, i predvodio sam

razularenu svjetinu koja uzvikuje pogrde niz istrošene i kolima zakrčene putove

drevnih i zaboravljenih gradova; i glasom svečanim i ozbiljnim kao sama smrt

objavljivao sam zakone, određivao teţinu prijestupa i osuđivao ljude na zasluţenu

smrt, one koji su, kao i ja, Darrell Standing u zatvoru Folsom, prekršili zakon.

S visokog rasklimanog jarbola visoko iznad palube broda, uţivao sam u suncem

obasjanoj vodi gdje su se iz tirkiznih dubina pomaljali koralji duginih boja; vodio

sam brodove u sigurnost kristalno bistrih laguna, gdje bismo spuštali sidro blizu

plaţa okruţenih palminim drvećem, dok je more udaralo u koraljne sprudove; i

jurišao sam zaboravljenim bojištima starih vremena dok je sunce zalazilo iznad

klanja koja time nisu prestajala, što su se nastavljala sve do duboko u noć, dok bi

zvijezde na nas bacale svoju svjetlost, a hladni noćni vjetar, koji nije mogao

rashladiti uzavrelost okrutnog boja, puhao bi sa snjeţnih vrhova dalekih planina. I

ponovno sam bio maleni Darrell Standing, bosonog u proljetnoj, jutarnjom rosom

orošenoj travi na imanju u Minnesoti, sleđen mrazom zimskih jutara dok sam

hranio stoku čiji se dah vidio u hladnoći štala, i zanijemio od zaprepaštenja i

strahopoštovanja zbog gnjeva i veličine Boţje dok sam nedjeljom u crkvi sjedio i

slušao propovjednikove priče o Novom Jeruzalemu i paklenim mukama.

Svi ti prizori iz prošlosti bili su samo odsjaji, samo nagovještaji koji su me

pohodili kad bih u ćeliji broj jedan samice u San Quentinu uspijevao izgubiti

svijest zureći u djelić slamke koji je odbijao svjetlost. Na koji me je način sve to

pohodilo? Sigurno je da ih nisam mogao izmaštati ni iz čega unutar skučenih

zidova moje samice, jednako kao što nisam mogao ni iz čega stvoriti sedamnaest

kilograma dinamita koje su od mene tako bezobzirno traţili nadzornik Jamie,

upravitelj Atherton i članovi Upravnog odbora zatvora.

Jack London

Ja sam Darrell Standing, rođen i odrastao na imanju u Minnesoti, negdašnji

profesor agronomije, te nepopravljivi u zatvoru San Quentin, a sada osuđenik na

smrt u Folsomu. Ovo o čemu pišem ne poznajem iz iskustva Darrella Standinga.

Sve ovo što sam iskopao iz dubine podsvijesti. Ja, Darrell Standing, rođen u

Minnesoti, koji uskoro treba izdahnuti na vješalima u Kaliforniji, sigurno nikad

nisam volio kraljevske kćeri na kraljevskim dvorovima, niti sam mačevao na

brodskim palubama; niti sam se davio u potpalublju teretnih brodova, ispijajući

čisti špirit, vičući, nazdravljajući i pripito s mornarima pjevajući sve dok se nismo

razbili o oštri crni greben i dok nas voda nije preplavila.

Ti događaji ne predstavljaju dio iskustva Darrella Standinga na ovome svijetu. Pa

ipak sam ja, Darrell Standing, u sebi probudio sve te događaje u samici San

Quentina pukom samohipnozom. Nisu to bila iskustva Darrella Standinga, kao što

nije bila njegova ni riječ Samarija koja je izletjela iz usta mališana kad je

ugledao poznati prizor na slici.

Ĉovjek ne moţe ni iz čega stvoriti nešto. Tako ni ja u samici nisam mogao stvoriti

sedamnaest kilograma dinamita. Niti sam u samici, na osnovi iskustva Darrella

Standinga, mogao izmaštati prastare i daleke slike drukčijih vremena i prostora.

Ti su događaji bili sadrţaj moga uma, a u svom sam umu upravo počinjao

raspoznavati put.

SEDMO POGLAVLJE

U sljedećem bijaše moja nevolja: znao sam da se u meni nalazi pravi rudnik

sjećanja na druge ţivote, pa ipak nisam bio u stanju ništa drugo doli da tim

sjećanjima nerazumno prelijećem. Imao sam svoj rudnik, ali nisam mogao doći do

skrivenog blaga.

Sjetio sam se slučaja Staintona Mosesa, svećenika koga su bile zaposjele osobe

svetog Hipolita, Plotina, Atenodora i Erazmova prijatelja po imenu Grocvn. A kad

sam razmišljao o pokusima pukovnika de Rochasa, o kojima sam u boljim

vremenima, još kao neuk, čitao, bio sam uvjeren daje Stainton Moses u prošlim

ţivotima doista i predstavljao te osobe koje su ga, naizgled, povremeno

opsjedale. Uistinu, one su bile on, predstavljale su karike u lancu ponovnih

javljanja.

Međutim, mnogo sam se više zanimao za pokuse pukovnika de Rochasa.

Hipnotizirajući osobe pogodne za takvu vrstu pokusa, on je tvrdio da mu je

uspjelo proći unatrag kroz vrijeme, sve do predaka svojih ispitanika. Takav je bio

slučaj Josephine, koji je i opisao. Imala je osamnaest godina i ţivjela je u

Voironu, u pokrajini Isere. Hipnotizirajući je, pukovnik de Rochas poslao ju je na

put u prošlost, sve do mladosti, njezina djevojaštva, djetinjstva, vremena dok je

još bila beba, pa do sigurnosti i mraka majčine utrobe. Potom je išao još dalje,

kroz mrak i tišinu vremena, dok Josephine još nije bila rođena, sve do svjetlosti i

ţivota prethodnog ţivljenja, kad je bila grub, sumnjičav i ogorčen starac po

imenu Jean-Claude Bourdon, koji je vojsku sluţio u Sedmoj artiljerijskoj

Jack London

u Besanconu i koji je umro u sedamdesetoj godini, dugo prije toga bivajući

prikovan za postelju. Da, i zar nije pukovnik de Rochas hipnotizirao i tu sjenu

Jean-Claudea Bourdona, koja je putovala još dalje kroz vrijeme, preko

djetinjstva i rođenja do mraka nepostojanja, sve dok ponovno nije otkrila

svjetlost i ţivot u liku zle starice po imenu Philomene Carteron!

Međutim, koliko god da sam pokušavao uz pomoć svoje slamke u jedva vidljivoj

svjetlosti koja je dopirala do samice, nisam uspijevao ni s pribliţno tolikom

točnošću odrediti svoje prethodne ţivote. Zbog neuspjeha mojih pokusa postao

sam uvjeren da jedino smrt moţe jasno i razumljivo oţivjeti sjećanje na moja

prethodna postojanja.

Ali u menije bila snaţna ţelja za ţivotom. Ja, Darrell Standing, bio sam tako

čvrsto odlučio da ne umrem da sam odbijao dopustiti upravitelju Athertonu i

nadzorniku Jamieju da me dokrajče. Od rođenja sam toliko snaţno ţudio za

ţivotom da ponekad pomišljam kako je to jedini razlog što sam još ovdje, što

jedem i spavam, razmišljam i sanjam, i pišem pripovijest o svojim različitim

ţivotima, i čekam neizbjeţno uţe koje će samo na trenutak prekinuti lanac moga

postojanja koji se sastoji od mnogih karika.

A potom je došla smrt u ţivotu. Naučio sam kako da to izve-dem. Ed Morrell mi je

to pokazao, kao što ćete vidjeti. Počelo je s upraviteljem Athertonom i

nadzornikom Jamiejem. Sigurno su ih ponovno počeli spopadati napadi panike pri

pomisli na dinamit za koji su vjerovali da je negdje skriven. Došli su u moju

mračnu ćeliju i jednostavno mi priopćili da će me do smrti drţati vezanog u

luđačkoj košulji ako ne priznam gdje je skriven dinamit. I uvjeravali su me da će

to učiniti po duţnosti, bez ikakve opasnosti po vlastite poloţaje. U zatvorskim

zapisnicima moja bi smrt bila prijavljena kao izazvana prirodnim uzrocima.

Zvjezdani lutalica

Ah, vi dragi uštogljeni građani, molim vas da mi povjerujete ako vam kaţem da

danas ljude po zatvorima ubijaju, kao što su ih oduvijek i ubijali otkad je čovjek

izgradio prvu tamnicu.

Bio sam dobro upoznat s uţasnim mukama i opasnostima koje sa sobom nosi

luđačka košulja. Vidio sam mnoge ljude kojima je u luđačkoj košulji bio potpuno

slomljen duh. Viđao sam i ljude doţivotno obogaljene zbog nošenja košulje. Viđao

sam snaţne ljude, tako snaţne da se njihova tjelesna izdrţljivost suprotstavljala

svim upornim napadima zatvorske tuberkuloze, čija bi otpornost nakon

produljenih boravaka u košulji bivala slomljena, uništena pa bi umirali od

tuberkuloze za šest mjeseci. Bio je neki Kosooki Wilson koji je zbog kukavičluka i

straha umro u luđačkoj košulji već tijekom prvoga sata, dok je neuki i neuvjerljivi

zatvorski liječnik sve to promatrao smješkajući se. I vidio sam čovjeka kako

nakon pola sata u košulji priznaje i što je istina i što nije, čime si je produljio

boravak u zatvoru za nekoliko godina.

I ja sam prošao kroz sve to. Sad na mom tijelu ima na stotine oţiljaka. Oni će u

smrt otići zajedno sa mnom. Da ţivim još sto godina, iste bih te oţiljke odnio u

grob.

Dragi građanine, vi koji dopuštate i plaćate svojim krvnicima da u vaše ime

navlače nekomu luđačku košulju, moţda o njoj ništa ne znate. Dopustite da vam je

opišem pa ćete tako razumjeti način na koji sam ţiv u smrti boravio, postavši na

neko vrijeme gospodar vremena i prostora, i kako sam nadlijetao zatvorske zidine

da bih lutao među zvijezdama.

Jeste li ikad vidjeli platno za cerade ili gumene pokrivače s mjedenim okruglim

prorezima po rubovima? Onda zamislite komadić jakog platna, dugačak otprilike

metar i pol, s velikim i glomaznim mjedenim prorezima što se spuštaju niz oba

ruba. Širina tog platna nikad nije dovoljna da u potpunosti obavije ljudsko tijelo.

Širina je i nepravilna: veća je u visini ramena i kod kukova, a najmanja u struku.

Jack London

Luđačku košulju rasprostru na podu. Ĉovjeku koga trebaju kazniti, ili koga

trebaju mučiti da bi priznao, naređuju da legne licem okrenut prema platnu. Ako

odbije, pretuku ga. Nakon toga, on s voljom lijeţe na zemlju, s voljom koja je

volja njegovih krvnika, koja je i vaša volja, dragi građanine, vi koji hranite i

plaćate te krvnike da obave posao umjesto vas.

Ĉovjek leţi licem okrenut prema podu. Krajevi košulje se što jače priteţu jedan

uz drugi duţ sredine leđa. Zatim se uţe, kao da je vezica za cipele, provlači kroz

mjedene rupice i čovjek bude "zavezan" u platno. Jedino što njega vezuju mnogo

ţešće i jače no što bi bilo tko vezao svoju cipelu. Zatvorskim jezikom rečeno, to

se naziva "pritezanjem". Ponekad, ako su čuvari grubi i osvetoljubivi ili ako stigne

takva zapovijed odozgo, da bi okrutnost vezivanja bila još bolje osigurana, čuvari

nogom pritišću čovjeka u leđa kako bi još jače učvrstili uţad.

Jeste li ikad prejako vezali cipelu, tako da ste nakon pola sata osjetili neizdrţivu

bol u gornjem dijelu stopala uslijed nedostatka protoka krvi? I sjećate li se kako

nakon nekoliko minuta takve boli jednostavno ni korak više ne moţete učiniti i

morate odveza-ti vezicu i smanjiti pritisak? Dobro. Onda pokušajte zamisliti da

vam je cijelo tijelo tako vezano, samo mnogo čvršće, i da vam je cijelo tijelo

zgnječeno, a ne samo gornji dio stopala, vaše srce do ruba smrti pritisnuto, kao i

pluća i svi ţivotno vaţni organi.

Sjećam se kad su me prvi put vezali u luđačku košulju. Bijaše to na samom

početku moje nepopravljivosti, tek što sam stigao u zatvor, kad sam još tkao sto

metara jute na dan u tvornici, završavajući posao dva sata prije no što je bilo

predviđeno. Da, jutu sam tkao mnogo bolje od onog prosjeka koji se zahtijevao od

kaţnje-nika. Prvi su me put vezali u luđačku košulju jer sam, prema zatvorskom

pravilniku, imao "rupe" i "pogreške" u tkanini, drugim riječima zato što moj rad

nije bio kako treba. Razumije se, to bijaše

Zvjezdani lutalica

besmislica. Kaznili su me luđačkom košuljom jer sam se ja, novak, savršeni

poznavatelj djelotvornosti rada, obučeni stručnjak za uklanjanje suvišnih,

nepotrebnih kretnji, usudio reći priglupom upravitelju tkaonice nekoliko sitnica

koje on u svom poslu nije znao. I upravitelj tkaonice me je u nazočnosti

nadzornika Jamieja pozvao do stola, gdje je bio izloţen komadić tako loše istkane

jute kakav nikad ne bi mogao proći kroz moje ruke, i pokazao da loše radim svoj

posao. Triput su me tako zvali do stola. Treći poziv značio je da ću biti kaţnjen

prema pravilima tkaonice. Kazna je bila dvadeset četiri sata u luđačkoj košulji.

Odveli su me do ćelija. Naređeno mi je da legnem licem okrenut prema platnu

rastegnutom na podu. Odbio sam. Morrison, jedan od čuvara, gurnuo me je

rukama. Mobins, zatvorski povjerenik, i sam robijaš, počeo me je uporno udarati

šakama. Naposljetku sam legao kao što mi bijaše naređeno. A zbog

suprotstavljanja i borbe vezali su me iznimno snaţno. Potom su me kao panj

prevrnuli na leđa.

U početku nije bilo tako strašno. Kad su se vrata zalupila, uz jeku i teški udarac

poluge, i kad su me ostavili u potpunom mraku, bilo je jedanaest ujutro. Jedino

čega sam u tih prvih nekoliko minuta bio svjestan bijaše neugodno stiskanje za

koje sam čvrsto vjerovao da će popustiti kad se na njega malo naviknem.

Međutim, srce mi je počelo lupati, a plućima kao da nisam mogao udahnuti

dovoljno zraka da bi mi krv tekla. Uţasnuo me je taj osjećaj davljenja, a svaki

udarac srca prijetio je da će mi probiti pluća koja su me već strašno boljela od

nedostatka zraka.

Ĉinilo se kao da su prošli sati i sati, a sad, nakon bezbrojnih iskustava u luđačkoj

košulji, mogu tvrditi da nije prošlo ni pola sata. Počeo sam vrištati, zapomagati,

vikati i urlati kao u samrtnom hropcu. Najveću mi je nedaću predstavljala bol oko

srca koja je postajala sve jača. Bijaše to oštra, konačna bol slična

Jack London

upali porebrice, s tom razlikom što kao daje prolazila kroz samo srce.

Nije teško umrijeti, ali umrijeti na tako spor i uţasan način bijaše izludujuće. Kao

uhvaćena divlja zvijer preţivio sam najveće strahove, vikao i urlikao, sve dok

nisam shvatio da tako glasnim oglašavanjem samo pojačavam bol oko srca, a u isto

vrijeme smanjujem ionako malu količinu zraka u plućima.

Predao sam se i dugo leţao mirno - to mi se vrijeme činilo kao vječnost, ali sad

sam uvjeren da nije moglo proći više od četvrt sata. Počela je vrtoglavica, napola

sam se davio, a srce mi je udaralo tako jako da se činilo da će se platno oko mene

raspuknuti. Ponovno sam bio izvan sebe i počeo luđački zapomagati traţeći pomoć.

Iznenada začuh glas iz susjedne ćelije.

"Umukni!" uzviknuo je, iako sam ga jedva čuo zbog stanja u kojem sam se nalazio.

"Umukni! Dosadan si!"

"Umirem!" viknuo sam.

"Ne obraćaj pozornost na to", glasio je odgovor. "Ali ja doista umirem", bio sam

uporan.

"Pa što se onda brineš?" odgovorio je glas. "Onda ćeš uskoro umrijeti i osloboditi

se svega. Nastavi gunđati, al' ne stvaraj tol'ko buke. Prekidaš mi san, pa neću biti

odmoran i lijep."

Bio sam do to mjere razljućen tako bezobzirnom ravnodušnošću da sam došao k

sebi i tek povremeno prigušeno jecao. Trajalo je to beskrajno dugo - vjerojatno

desetak minuta; a zatim je uslijedilo peckanje i utrnulost. Kao ţmarci ili ubodi

iglicama. I sve dok sam osjećao samo ubode iglica, uspijevao sam zadrţati vlast

nad sobom. Ali kad su ţmarci prestali i kad je ostala jedino utrnulost, postajući

sve jača i jača, ponovno sam se prestravio.

"Kako da dremnem?" ţalio se moj susjed. "Nisam ja ništa bolje sreće od tebe.

Tvoja je košulja podjednako tijesna kao i moja, a ja bih odspavao i zaboravio na

nju."

Zvjezdani lutalica

"Koliko si unutra?" upitao sam, razmišljajući o njemu kao o početniku u usporedbi

sa stoljećima koja sam ja već prepatio. "Od prekjučer", glasio je njegov odgovor.

"Mislim, koliko si u košulji?" dopunio sam pitanje. "Brate mili, pa od prekjučer!"

"Mili Boţe!" uzviknuh ja.

"Da, druškane, točno pedeset sati, aT me ne čuješ ni da sam pisnb zbog toga.

Pritegnuli su me pošteno, vjeruj mi - baš su me pritegnuli. Nisi ti jedini u nevolji.

Nisi tu ni puni sat."

"Tu sam satima i satima", pobunio sam se.

"Stari, mos ti tako misliti, al' to ne znači da je tako. Samo ti kaţem da nisi tu ni

jedan sat. Ĉuo sam kako te veţu."

To mi je bilo potpuno nevjerojatno. Za manje od jednog sata umro sam tisuću

puta. A ipak, taj moj susjed, smiren i uravnoteţen, mirnog glasa i gotovo

dobronamjeran, usprkos grubom ophođenju na početku, proveo je u košulji

pedeset sati!

"Koliko će te još dugo drţati vezanog?" upitah.

"Sam Bog zna. Nadzornik Jamie je nadrkan zbog mene i neće me pustiti dok ne

budem pred crkavanjem. A sad, braco, da ti dam savjet. Jedino što mos učiniti je

da umukneš i zaboraviš. Urlanje i zapomaganje ti u ovoj igri ne pomaţu. A način da

zaboraviš jest da zaboraviš. Samo se prisjeti neke djevojke koju si poznavo. Tako

ćeš ubiti vrijeme. Moţda ćeš se ošamutiti. Pa, ošamuti se. Tako se dobro ubija

vrijeme. A kad ti djevojke dojade, počni misliti o paj-dašima zbog kojih si ovdje

došo, i što bi im radio da imaš prilike, a i što ćeš im učiniti kad ih se dočepaš."

Taj čovjek bijaše Philadelphia Red. Budući daje prethodno već bio kaţnjavan,

osuđen je na pedeset godina robije zbog pljačke na ulicama Alamede. Već je

odsluţio dvanaest godina u vrijeme kad smo razgovarali o košuljama. To bijaše

prije sedam godina. Bio je jedan od četrdesetorice koje je prešao Cecil Winwood.

Zbog tog

Jack London

je prekršaja Philadelphia Red izgubio pravo na smanjenje kazne. Sad je srednjih

godina i još je u San Quentinu. Ako preţivi, bit će starac kad ga puste.

Ja sam svoja dvadeset četiri sata preţivio i od tada više nikad nisam bio onaj

stari. Ne mislim tjelesno, iako sam, kad su me sljedećeg jutra odvezali, bio

gotovo nepokretan i u takvom stanju obamrlosti da su me čuvari morali udarati

nogom po rebrima kako bih se podigao na noge. Promijenio sam se duhom,

shvaćanjima. Okrutno tjelesno mučenje bilo je uvredljivo i poniţavajuće za moj

duh i osjećaj pravednosti. Takva vrsta postupaka čovjeka ne čini boljim. To prvo

iskustvo s košuljom ispunilo me je gorčinom i strasnom mrţnjom, što su rasle

tijekom godina. Moj Boţe - kad pomislim na sve ono što su mi ljudi učinili!

Dvadeset četiri sata u košulji! To jutro, kad su me udarcima pridigli na noge, ni u

snu nisam pomišljao da će mi dvadeset četiri sata u košulji jednom biti sitnica; da

će me straţari zateći kako se smiješim nakon sto sati u košulji; i da će me zateći

s istim smiješkom na usnama nakon dvjesto četrdeset sati u košulji.

Da, dvjesto četrdeset sati. Mili, uštogljeni građanine, znate li što to znači ? To

znači deset dana i deset noći u košulji. Naravno, takvi postupci nigdje u

kršćanskom svijetu nisu primjenjivani tisuću devetsto godina nakon Krista. Od vas

ne očekujem da mi vjerujete. Ni sam sebi ne vjerujem. Jedino sam siguran da su

me svemu tomu podvrgli u San Quentinu i da sam preţivio i da sam im se smijao i

natjerao ih da me se riješe vješanjem pod izgovorom da sam čuvaru razbio nos.

Ove redove pišem godine Gospodnje 1913., a i danas, godine Gospodnje 1913.,

ljudi leţe vezani u luđačkim košuljama u ćelijama San Quentina.

Sve dok budem ţivio i sve dok budem dostojan budućih ţivota, nikad neću

zaboraviti rastanak s Redom toga jutra. On je tada već proveo sedamdeset četiri

sata u košulji.

Zvjezdani lutalica

"Dobro, brate, još si ţiv i mrdaš", obratio mi se dok sam teturajući izlazio iz

ćelije u zatvorski hodnik.

"Umukni, Rede!" zareţao je narednik na njega.

"Ne pada mi na pamet!" glasio je odgovor.

"Dobit ćeš ti svoje, Rede", zaprijetio je narednik.

"Misliš?" ljubazno je upitao Philadelphia Red prije nego što će mu ton postati

divljački. "Pa ti, ukočeni starce, nikom ništa ne moţeš. Ne bi ti ni besplatan ručak

dali, a kamol' poso, da ti brat nije potegnuo poznanstva. A pretpostavljam da svi

znamo kol'ko ta poznanstva smrde."

Bijaše to za poštovanje - čovjekov duh koji se vinuo do neslućenih visina,

neustrašiv, ne obazirući se na bilo kakve ozljede koje bi mu grubijan od čuvara

mogao nanijeti.

"Pa, zbogom, brate", ponovno mi se obratio Philadelphia Red. "Do skorog viđenja.

Budi dobar i ljubi uprav'telja svog. A ak' ih vidiš, reci im da s me vidio, al' da me

nis' vidio da cvilim."

Narednik je bio crven od bijesa, a ja sam mnogim udarcima platio Redovu

ljubaznost.

OSMO POGLAVLJE

U samici broj jedan, upravitelj Atherton i nadzornik Jamie nastavljali su me

ispitivati. Upravitelj Atherton mi je rekao:

"Standing, priznat ćeš ti nama za taj dinamit ili ćeš umrijeti u košulji. I gori

slučajevi nego što si ti priznavali su sve prije nego što bih s njima završio. Imaš

izbor - dinamit ili kraj."

"Onda pretpostavljam da je kraj", odgovorio sam, "jer o dinamitu ništa ne znam."

To je natjeralo upravitelja Athertona da odmah nešto poduzme.

"Lezi!" naredio je.

Poslušao sam jer sam bio shvatio da je ludost boriti se protiv trojice ili četvorice

snaţnih ljudi. Ĉvrsto su me vezali; dobio sam sto sati. Jednom u svaka dvadeset

četiri sata davali su mi da popijem malo vode. Nisam bio gladan, a hranu mi nisu ni

nudili. Pred kraj tih sto sati, zatvorski liječnik Jackson dolazio je nekoliko puta

provjeriti moje tjelesno stanje.

Međutim, tijekom svojih dana kao nepopravljivi previše sam se bio navikao na

košulju da bi mi jedno vezivanje uvelike naškodilo. Razumije se, onemoćao bih,

ţivot bi u meni polako slabio, ali bio sam naučio vještinu da stisnem mišiće i tako

uštedim malo prostora dok me veţu. Na kraju prvih sto sati mučenja bio sam slab

i iscrpljen, ali to je bilo sve. Na sljedeće mučenje, koje je također trajalo sto

sati, osudili su me nakon jednog dana i jedne noći što mi ih dodijeliše za oporavak.

A onda su mi dali sto pedeset sati.

Jack London

Veći dio tog vremena tijelo mi bijaše potpuno utrnulo, a razum me je napuštao.

Također, snagom volje, natjerao sam se da prespavam dobar dio tih dugih sati.

Zatim je upravitelj Atherton pokušao nešto promijeniti. Oslobađali bi me i

vezivali u nepravilnim vremenskim razmacima. Nikad nisam znao kad će mi navući

košulju. Tako bih se desetak sati oporavljao, a dvadeset bio vezan; ili bi mi davali

samo četiri sata odmora. Kad bih to najmanje očekivao, u sitnim noćnim satima,

vrata ćelije bi se uz tresak otvarala, a čuvar iz iduće smjene me je vezivao.

Ponekad bi se uspostavili pravilni razmaci. Tako sam tijekom tri dana i tri noći

provodio naizmjenično osam sati vezan i osam sati izvan košulje. A potom, upravo

kad sam se navikao na te razmake, oni ih iznenada promijeniše i vezaše me na dva

dana i dvije noći.

I stalno su ponavljali isto pitanje: Gdje je dinamit? Ponekad bi upravitelj

Atherton bjesnio na mene. A povremeno bi me, nakon izdrţavanja iznimno

okrutnog vezivanja, gotovo molio da priznam. Jednom mi je čak obećao tri

mjeseca u bolnici, u potpunom miru i uz dobru hranu, a zatim mjesto povjerenika

u knjiţnici.

Doktor Jackson, mršavi izrod od čovjeka, površnog znanja, počeo je sumnjati i ne

vjerovati. Tvrdio je da me vezanje u košulju, ma koliko dugo trajalo i ma koliko

pokušavali, nikad ne bi moglo dokrajčiti; a njegova upornost izazivala je

upravitelja Athertona da i dalje nastavi sa svojim pokušajima.

"Ovi bi uglađeni profesori prevarili i samoga vraga", gunđao je on. "Izdrţljiviji su

oni od sirove koţe. Ali sredit ćemo mi njih ipak. Ĉuješ li ti mene, Standing? Ovo

što si dosad prošao prava je sitnica u usporedbi s onim što će ti se tek dogoditi.

Bolje bi ti bilo da odmah priznaš i da nam svima prištediš trud. Ja sam čovjek od

riječi. Ĉuo si me što sam rekao - dinamit ili će ti doći kraj. Samo da znaš, to i

dalje stoji. Ti sam odaberi."

Zvjezdani lutalica

"Zar mislite da ne priznajem zato što u svemu ovome uţivam?" uspio sam jedva

protisnuti, jer me tog trenutka Svraka Jones pritiskao nogom u leđa kako bi me

što bolje pritegnuo, dok sam ja stiskanjem mišića pokušavao ukrasti malo

prostora. "Nema se tu što priznati. Dao bih desnu ruku da vas sad mogu odvesti

do dinamita."

"Ah, viđao sam ja vas sveznalice i prije!" zaurlao je upravitelj. "Vi ste uvrnuti,

barem neki od vas, i drţite se neke svoje zamisli kao pijan plota. Izdrţljivi ste

kao konji. Stišći to jače, Jones; to ni izbliza nije dovoljno jako. Standing, ako ne

priznaš, to će ti biti kraj. Ostajem pri tome."

Otkrio sam jednu prednost. Sto je čovjek slabiji, manje je podloţan patnji. Bolovi

su manji, jer je manje onoga što trpi. A čovjek koji je u dobroj mjeri onemoćao,

sporije slabi i teţe se predaje. Opće je poznato da iznimno snaţni ljudi mnogo

više trpe od običnih bolesti nego ţene ili invalidi. Kad se potroši više snage, ostaje

manje da se izgubi: kad sve suvišno meso ode, ono što ostane je ţilavo i otporno.

Zapravo, takav sam ja postao - vrsta ţilavog organizma koji je uspijevao

preţivjeti.

Morrellu i Oppenheimeru bijaše ţao mene i otkucavali su mi riječi sućuti i

savjetovali me. Oppenheimer mi je rekao da je i on isto to prošao, čak i gore, pa

je i dalje ţiv.

"Ne daj da te dokrajče", otkucavao mije. "Ne daj da te ubiju, jer bi im upravo to

i odgovaralo. I nemoj prepjevati o skrovištu."

"Ali skrovište ne postoji", odgovorio sam udarajući potplatom cipele o rešetke.

Bio sam vezan u košulji i jedino sam tako mogao razgovarati. "Ne znam ništa o tom

prokletom dinamitu."

"Samo tako", hvalio me je Oppenheimer. "Pravi je on, zar ne, Ede?"

To je pokazivalo kakve su mi mogućnosti bile da uvjerim upravitelja Athertona da

ne znam ništa o dinamitu. Upravo je

Jack London

njegova upornost i uvjerila u postojanje dinamita čovjeka kakav je bio Jake

Oppenheimer, koji mi se jedino mogao diviti zato što sam šutio.

Tijekom togprvog razdoblja ispitivanja u košulji uspijevao sam vrlo mnogo spavati.

Sanjao sam nevjerojatne snove. Naravno, bili su ţivopisni i stvarni, kao što i jest

većina snova. Bili su nevjerojatni jer su se jedan na drugog nadovezivali i imali

dosljednu priču. Cesto se događalo da se obraćam kolegama znanstvenicima i da

im naglas čitam pomno pripremane radove o svojim istraţivanjima i pokusima i da

im glasno priopćavam svoje zaključke o teško razumljivim i sloţenim predmetima,

izvedene na osnovi istraţivanja i pokusa drugih. Kad bih se probudio, još bih čuo

svoj glas kako mi odzvanja u ušima, dok sam na papiru mogao vidjeti na-kucane

cijele rečenice i odlomke, koje sam mogao ponovno iščita-vati i diviti im se prije

nego što bi taj prizor izblijedio. Uzgred bih napomenuo i pokušao skrenuti vašu

pozornost na to da sam u to vrijeme primijetio kako je postupak zaključivanja, u

tim snovima s izlaganjima, uvijek bio deduktivan.

Zatim je u mojim snovima postojalo i veliko ratarsko imanje koje se pruţalo na

sjever i na jug stotinama kilometara, u predjelu s umjerenom klimom, sa

ţivotinjskim i biljnim svijetom koji je uvelike podsjećao na kalifornijski. Ne samo

jednom ili dvaput, nego bih tisućama puta obilazio ove odsanjane predjele. Ţelio

bih napomenuti da je to uvijek bio isti predio. Po vaţnim pojedinostima nikad se

nije razlikovao od jednog do drugog sna. Uvijek se putovalo osam sati od pašnjaka

(gdje sam uzgajao mnoštvo Jersej krava) do napuštenog sela pokraj velikog

isušenog potoka, gdje bih lovio vlak koji je išao uskom prugom. Svako obiljeţje

tog predjela tijekom tog osmosatnog putovanja konjskom zapregom, svako drvo,

planina, svaka staza i most, svaki planinski lanac i brdašce, bijahu uvijek isti.

Zvjezdani lutalica

S obzirom na godišnje doba i ratarske poslove, neki od detalja iz predjela mojih

snova ipak su bivali drukčiji. Tako sam na brdovitim pašnjacima, iznad travnatih

livada, stvarao novo imanje uz pomoć angorskih koza. Tu sam primjećivao

promjene sa svakim posjetom u snu, a promjene su bile sasvim u skladu s

vremenom koje je proteklo između posjeta.

Ah, te raslinjem bogato obrasle padine. Kako ih i sada jasno vidim, kao kad su

koze stigle prvi put. I kako se prisjećam cijelih nizova postupnih promjena - dok

su koze krčile put brsteći gustu makiju, nastajale bi nove staze; mladi i niţi

grmovi, koji nisu bili dovoljno visoki da ih koze ne bi sasvim obrstile - nestajali su;

vidici su se postupno širili u svim pravcima kroz starije i više grmove, budući da su

koze brstile sve do čega bi, propinjući se na straţnje noge, mogle dosegnuti;

nadiranje pašnjaka koji su nalazili sebi mjesta u prostoru koji su koze raščistile.

Car takvih snova bio je u njihovoj dosljednosti. Došao je i dan kad su ljudi

sjekirama sasjekli sve visoke grmove kako bi kozama oslobodili put do pupoljaka i

lišća i kore. U zimu je došlo vrijeme kad su isušene i ogoljene grmove skupili na

hrpu i zapalili. Došao je i dan kad sam koze potjerao do gusto pošumljenih

neosvojivih brda i padina; za njima je krenula i stoka, pasući u do koljena visokoj

sočnoj travi koja je rasla tamo gdje se nekada nalazilo samo divlje raslinje. Došao

je dan kad sam sa stokom otišao još dalje, a orači su preoravali padine, prevrćući

plodno tlo u koje će poloţiti sjeme budućih usjeva.

Da, i često sam u svojim snovima izlazio iz malog seoskog vlaka, tamo gdje se

nalazilo napušteno selo pokraj velikog isušenog potoka pa bih se satima vozio

konjskim zapregama pokraj svih poznatih predjela, pokraj polja s djetelinom, sve

do brdskih pašnjaka gdje su se stalno smjenjivali usjevi kukuruza, ječma i

djeteline; promatrao bih tamo ratare zaposlene ţetvom, dok su se u daljini

Jack London

moje koze i dalje uspinjale i brstile grmove na višim padinama ne bi li raskrčile

put do novih polja.

Ali, to su bili snovi, pravi snovi, izmaštani događaji moje podsvijesti. Kao što ćete

vidjeti, za razliku od njih, postojala su i drukčija zbivanja, u kojima sam prolazio

kroz vrata ţivota u smrti i otkrivao stvarnosti drugih ţivota koji su mi pripadali u

nekim drugim vremenima.

Za vrijeme dugih budnih sati u košulji, shvatio sam da sam mnogo vremena proveo

razmišljajući o Cecilu Winwoodu, pjesniku i falsifikatom, koji me je nečovječno

gurnuo u svu ovu muku i koji je sada uţivao slobodan u vanjskom svijetu. Ne,

nisam ga mrzio. Ta riječ nema dovoljnu teţinu. Ne postoje dovoljno snaţne i

uvjerljive riječi kojima bi se dali opisati moji osjećaji. Jedino mogu reći da mi je

jačina ţudnje za osvetom već sama po sebi nanosila bol i da je nadilazila sva

ograničenja jezika. Neću vam govoriti o satima koje sam proveo zamišljajući

njegovo mučenje, niti o dijaboličnim spravama i načinima mučenja koje sam za

njega spremao. Samo jedan primjer. Bio sam očaran jednom zamišlju, prastarom

zamkom, gdje je u ţeljeznom kavezu štakor pritisnut uz ljudsko tijelo. Jedini

način da se štakor oslobodi jest da si pro-grize put kroz samoga čovjeka. Kao što

rekoh, bio sam očaran tom idejom sve dok nisam shvatio da je takav način

umiranja previše brz, nakon čega sam dugo i sa zadovoljstvom razmišljao o

starom maurskom lukavstvu... Ali ne, obećao sam da se na to više neću vraćati.

Dovoljno je da kaţem kako sam mnoge budne sate, izlu-den bolovima, posvetio

snovima o osveti Cecilu Winwoodu.

DEVETO POGLAVLJE

Jednu sam vaţnu stvar naučio u dugim, bolnim satima buđenja - naime, da um

gospodari tijelom. Navikao sam trpjeti i patiti šutke, kao i, bez sumnje, svi koji su

doktorirali vezivanje u luđačku košulju. Nije lako odrţati um tako mirnim da moţe

biti potpuno nesvjestan uţasne boli o kojoj mu neki izmučeni ţivac šalje poruku.

A upravo mi je to gospodarenje uma nad tijelom, u kojem sam se več izvještio,

omogućilo da lako ovladam tajnom koju mi je otkrio Ed Morrell.

"Misliš da si gotov?" otkucao mi je jedne noći Ed Morrell.

Upravo sam bio odvezan nakon sto sati u košulji i slabiji nego ikada do tada. Iako

mije cijelo tijelo predstavljalo modricu do modrice, bio sam toliko slab da sam

jedva bio svjestan ne samo bolova koje sam trebao osjećati, nego i da uopće

posjedujem tijelo.

"Ĉini se da jesam", odlupkao sam odgovor. "Sigurno ću umrijeti ako se ovo nastavi

još neko vrijeme."

"Nemoj im dopustiti da te ubiju", savjetovao mi je. "Postoji način. I sam sam ga

naučio, dolje u ćelijama, kad smo Massie i ja pošteno dobivali svoje. Izvukao sam

se. Ali Massie je skviknuo. Da nisam pronašao način, i ja bih otišao zajedno s njim.

Prije nego što ga isprobaš, moraš biti prilično slab. Ako pokušaš dok si još snaţan,

neće ti uspjeti i onda će te to stalno ometati. Pogriješio sam što sam Jakeu rekao

za to dok je još bio u dobrom stanju. Razumije se, nije mu uspjelo i od tada, kad

bi mu zatrebalo, bilo je prekasno

Jack London

jer ga je prvi neuspjeh onemogućavao. Sad neće ni povjerovati u to. Misli da ga

zajebavam. Zar nije tako, Jake?"

A iz ćelije broj trinaest Jake je odlupkao: "Ne nasjedaj, Darrelle. To ti je priča

za malu djecu."

"Reci mi", odlupkah Morrellu.

"Zato sam i čekao da ovoliko onemoćaš", nastavio je on. "Sad će ti trebati, pa ću

ti i reći. Ovisi o tebi. Ako imaš volju, uspjet ćeš. Meni je uspjelo tri puta i znam o

čemu govorim."

"Pa što je to?" nestrpljivo sam otkucao.

"Bit je u tome da umreš u košulji, da se natjeraš da umreš. Znam da me još ne

shvaćaš, ali pričekaj. Znaš kako sav utrneš u košulji, kako su ti ruke i noge

obamrle. Od toga ne moţeš pobjeći, ali odatle moţeš krenuti i onda se

usavršavati. Nemoj čekati da ti noge utrnu. Leţat ćeš na leđima; potrudi se da ti

bude što udobnije i počni koristiti svoju volju.

Upravo je u tome bit - moraš misliti i sve vrijeme moraš vjerovati u to što misliš.

Ako ne vjeruješ, sve je propalo. Ono o čemu moraš misliti i u što trebaš vjerovati

jest da ti je tijelo jedno, a duh drugo. Ti si ti, a tvoje tijelo je nešto drugo, nešto

nevaţno. Tijelo se ne računa. Ti si gazda. Tebi nije potrebno nikakvo tijelo.

Misleći i vjerujući u to, dokazat ćeš da si u pravu koristeći svoju volju. Natjerat

ćeš svoje tijelo da umre.

Počinješ od prstiju na nogama, jedan po jedan. Najprije umiru prsti. Natjerat ćeš

ih da umru. I ako imaš vjere i volje, prsti će umrijeti. Najvaţnije je početi s

umiranjem. Kad ti jedan prst umre, ostalo je lako, jer se više nećeš morati

uvjeravati. Znat ćeš. Potom usredotočiš volju na to da ti umru i ostali dijelovi

tijela. Kaţem ti, Darrelle, znam. Učinio sam to tri puta.

Jednom kad umiranje počne, samo se nastavlja. Ĉudno je što si ti sve vrijeme

prisutan. To što su ti prsti na nogama mrtvi, ne znači da si i ti mrtav. Malo-

pomalo, noge ti umiru do koljena, zatim do

Zvjezdani lutalica

bedara, a ti ostaješ isti kakav si oduvijek bio. Umire samo tvoje tijelo, dio po dio.

A ti si ti, isti kakav si bio i kad si počeo igru." "A što se zatim događa?" upitao

sam.

"Pa, kad ti tijelo sasvim umre, ti si još prisutan, samo što se izdvojiš i napustiš

svoje tijelo. A kad napustiš tijelo, napuštaš i ćeliju. Kameni zidovi i ţeljezna vrata

stvoreni su da zatvore tijelo, ali ne mogu zatvoriti duh. Dokazat ćeš ti to. Bit ćeš

samo duh izvan vlastitog tijela. Moći ćeš ga promatrati izvana. Kaţem ti da to

znam jer sam to triput učinio - gledao sam svoje tijelo kako leţi, a ja sam bio

izvan njega."

"Ha-ha-ha!" nasmijao se Jake Oppenheimer iz trinaeste ćelije.

"Vidiš, u tome je Jakeova nevolja", nastavljao je Morrell. "On nije u stanju

vjerovati. Taj put je pokušao, bio je previše snaţan i nije uspio. A sad misli da ga

zajebavam."

"Kad umreš, mrtav si, a mrtvaci ostaju mrtvaci", uzvratio je Oppenheimer.

"Kaţem ti da sam tri puta bio mrtav", bunio se Morrell.

"I oţivio si kako bi nam o tome pričao", rugao se Oppenheimer.

"Ali ne zaboravi jednu stvar, Darrelle", otkucao mi je Morrell. "To je opasno.

Cijelo ćeš vrijeme imati osjećaj da radiš nešto što ne treba. Ne mogu to objasniti,

ali uvijek sam imao osjećaj da se neću moći vratiti ako me oni dođu razvezati dok

mi je duh izvan tijela. Kao da će moje tijelo zauvijek ostati mrtvo. A ja nisam

ţelio da umre. Nisam ţelio nadzorniku Jamieju i ostalima prirediti takvo

zadovoljstvo. Ali reći ću ti, Darrelle, ako uspiješ, moći ćeš se smijati upravitelju.

Jednom kad postigneš da ti tijelo umre, postaje svejedno hoće li te u košulji

drţati mjesec dana ili do kraja ţivota. Uopće ne patiš, a ni tijelo ti ne pati. Ti

znaš da ima slučajeva kad su ljudi prespavali cijelu godinu. Tako će biti i s tvojim

tijelom. Ono ostaje u košulji, ne trpeći, čekajući na tebe da se vratiš u njega...

Pokušaj. Dao sam ti dobre upute."

Jack London

"A ako se ne vrati?" upitao je Oppenheimer.

"Pretpostavljam da će se onda oni smijati njemu, Jake", odgovorio je Morrell.

"Osim ako se ne budu smijali nama zato što trune-mo u ovoj rupetini a mogli smo

tako lako pobjeći."

Tu se razgovor prekinuo, jer se srditi Svraka Jones probudio iz svog drijemeţa,

prijeteći Morrellu i Oppenheimeru da će ih sutra ujutro prijaviti, što bi za njih

značilo kaţnjavanje košuljom. Meni nije prijetio, budući da je znao da sam ionako

osuđen na košulju.

Dugo sam leţao u tišini, zaboravljajući na jadno stanje svoga tijela, i razmišljao o

onome što mi je Morrell predloţio. Kao što sam objasnio, već sam pokušavao

samohipnoţom poći unatrag kroz vrijeme i spoznati svoje prethodne ţivote. Znao

sam da sam u tome djelomično uspio; ali sve što sam doţivio bijaše oblijetanje

utvara koje su se pojavljivale nasumce, bez ikakva slijeda.

Ali Morrellov se način toliko razlikovao od mojih dotadašnjih pokušaja, bio im je

zapravo potpuno suprotan, da sam bio očaran. Prema mom načinu, najprije je

nestajala svijest. Prema njegovu, svijest je sve nadvladavala i, kad bi tijelo umrlo,

prelazila je na tako uzvišene ravni daje napuštala tijelo, napuštala zatvor San

Quentin, i putovala daljinama a da ništa nije gubila, da je i dalje ostajala svijest.

Zaključio sam da je svakako vrijedno pokušati. I usprkos sumnjičavosti

znanstvenika koju sam inače posjedovao, vjerovao sam. Nisam sumnjao da bih

mogao učiniti ono što je Morrellu uspjelo tri puta. Moţda sam tako lako

povjerovao zato što sam bio iznimno otupio. Moţda nisam bio dovoljno jak da bih

posumnjao. To je bila pretpostavka koju je Morrell već bio nagovijestio.

Zaključak se morao izvesti iskustveno, a kao što ćete vidjeti, ja ću to iskustveno

i dokazati.

DESETO POGLAVLJE

Upravitelj Atherton je sutradan ujutro došao do moje ćelije s ubojitim

namjerama. S njim su bili nadzornik Jamie, doktor Jackson, Svraka Jones i Al

Hutchins. Al Hutchins je bio osuđen na kaznu od četrdeset godina robije, ali se

nadao da će biti pomilovan. Već je četiri godine bio glavni povjerenik San

Quentina. Ako vam kaţem da je poloţaj glavnog povjerenika donosio, prema

procjenama, oko tri tisuće dolara godišnje, shvatit ćete koliko je njegov poloţaj

bio utjecajan. Zbog toga se Al Hutchins, s ušteđenih deset ili dvanaest tisuća

dolara i zbog obećanja da će biti pomilovan, bio spreman bez pogovora pokoriti

svakoj od upraviteljevih naredbi.

Upravo sam spomenuo kako je upravitelj Atherton došao u moju ćeliju s ubojitim

namjerama. To mu se vidjelo nalicu. Djelima je to i potvrdio. "Pregledajte ga",

naredio je doktoru Jacksonu.

Ta bijeda od čovjeka skinula je s mene prljavu i skorenu košulju, koju sam nosio

otkad sam ušao u samicu, i otkrila moje jadno izmrcvareno tijelo, koţu poput

pergamenta zategnutu preko rebara, svu izranjavanu uslijed mnogih vezivanja u

košulju. Pregled je bio besramno površan.

"Hoće li izdrţati?" raspitivao se upravitelj.

"Hoće", odgovorio je doktor Jackson.

"Kakvo mu je srce ?"

"Izvrsno."

"Mislite li da će izdrţati deset dana u košulji, doktore?" Sigurno.

Jack London

"Ja ne vjerujem", oglasio se upravitelj divlje. "Ali, svejedno ćemo pokušati. Lezi,

Standing."

Poslušao sam i ispruţio se licem nadolje po rasprostrtoj košulji. Upravitelj je na

trenutak izgledao kao da se premišlja.

"Okreni se", naredio je.

Pokušao sam nekoliko puta, ali bio sam preslab da bih uspio i mogao sam se jedino

migoljiti u svojoj nemoći. "Pretvara se", iznio je Jackson svoj sud.

"Neće se morati pretvarati kad mu ponovno dođem", reče upravitelj. "Pomozi mu.

Ne mogu više gubiti vrijeme s njim."

Tako su me prevrnuli na leđa, odakle sam zurio u lice upravitelja Athertona.

"Standing," reče on polako, "popuštao sam ti koliko god sam mogao. Sit sam tvoje

tvrdoglavosti. Moje je strpljenje isteklo. Doktor Jackson kaţe da si u stanju

izdrţati deset dana u košulji. Ti procijeni kakve su ti šanse. Ali ja ti sada dajem

posljednju priliku. Priznaj gdje je dinamit. U trenutku kad bude u mojim rukama,

puštam te odavde. Moći ćeš se obrijati, okupati i dobiti čistu odjeću. Dopustit ću

ti i da besposličariš šest mjeseci na bolničkoj hrani, a potom ću te postaviti za

povjerenika u knjiţnici. Ne moţeš od mene očekivati da ti ponudim nešto bolje od

toga. A, osim toga, nikoga nećeš prijaviti. Ti si jedini u San Quentinu koji zna

gdje je dinamit. Nikomu nećeš naškoditi ako popustiš, a tebi će od tog trenutka

biti mnogo bolje. Ali, ako ne..."

Zastao je i značajno slegnuo ramenima.

"Pa, ako nećeš, počinjemo s deset dana od ovog trenutka."

Uţasavala me sama pomisao na to. Bio sam do to mjere iscrpljen da sam bio

siguran, kao što je i upravitelj bio siguran, da ću umrijeti u košulji. A onda sam se

sjetio Morrellova lukavstva. Sad je, više nego ikad, bila prilika za to; i sad je, više

nego ikad, došlo vrijeme da se u to povjeruje. Nasmijao sam se upravitelju

Zvjezdani lutalica

Athertonu u lice. I bilo je vjere u tom smiješku i vjerovao sam u ono što ću mu

predloţiti.

"Upravitelju," rekoh, "vidite li kako se smiješim? Pa, ako vam se nakon deset

dana, kad me budete odvezali, budem smiješio na isti način, hoćete li Morrellu i

Oppenheimeru dati vrećicu duhana i papir za cigarete?"

"Nisu li ovi profesori trknuti?" zafrktao je nadzornik Jamie.

Upravitelj Atherton bijaše lako razdraţljiv, ţivčan čovjek i moj je zahtjev

shvatio kao uvredljivo razmetanje.

"Samo ćemo te za to posebno pritegnuti", obavijestio me je.

"Upravitelju, moj prijedlog je pošten", rekao sam mirno. "Moţete me pritezati

koliko vam drago, ali ako se za deset dana od danas budem smiješio, hoćete li dati

po vrećicu duhana Morrellu i Oppenheimeru?"

"Strašno si siguran u sebe", uzvratio je.

"Zato sam vam to i predloţio", odgovorio sam.

"Postao si vjernik, a?" podrugljivo se osmjehnuo.

"Nisam", bijaše moj odgovor. "Jedino što je u meni više ţivota nego što ćete vi

ikada moći pojmiti. Osudite me i na sto dana, ja ću vam se smijati kad sve bude

gotovo."

"Pretpostavljam daje i deset dana više nego što moţeš izdrţati, Standing."

"To je vaše mišljenje", rekoh ja. "Vjerujete li u to? Ako vjerujete, što će vam

značiti dvije vrećice duhana od pet centa? U svakom slučaju, čega se bojite?"

"Za dva bih te centa sada raspalio po glavi!" urlikao je on.

"Samo izvolite", bio sam drsko ljubazan. "Raspalite, molim vas, što jače moţete, i

još će mi na vratu ostati dovoljno glave da bih vam se smijao. U međuvremenu,

dok razmišljate, predlaţem vam da prihvatite moj prijedlog."

Ĉovjek mora biti iznimno slab i duboko očajan da bi bio

Jack London

u stanju izazivati upravitelja u takvim okolnostima. Moţe biti i jedno i drugo, ali

moţe i imati vjeru. Sad sam znao da imam vjeru i tako sam se i ponašao. Vjerovao

sam u ono što mi je ispričao Morrell. Vjerovao sam u nadmoć uma nad tijelom.

Vjerovao sam da me čak ni sto dana u košulji ne bi ubilo.

Nadzornik Jamie sigurno je osjetio da vjerujem, budući da je rekao:

"Sjećam se nekog Šveđanina koji je poludio prije dvadeset godina. To bijaše prije

vašeg dolaska, upravitelju. Ubio je čovjeka u svađi zbog dvadeset pet centa i bio

osuđen na doţivotnu robiju. Bio je kuhar. Vjerovao je. Rekao je da zlatna kočija

dolazi po njega da ga odveze na nebo i sjeo je na uţarenu peć pjevajući himne i

psalme dok se prţio. Skinuli su ga s peći, ali je odapeo u bolnici dva dana poslije.

Bio je sprţen do kosti. I sve do kraja zaklinjao se da nije osjetio toplinu. Iz njega

niste mogli ništa iscijediti."

"Mi ćemo Standinga natjerati da progovori", reče upravitelj.

"Kad ste tako sigurni u to, zašto ne biste prihvatili moj prijedlog?" izazivao sam

ga.

Upravitelj je bio tako ljut da bi to bilo smiješno da nisam bio tako očajan. Lice

mu se zgrčilo. Stiskao je šake i na trenutak se činilo kao da će skočiti na mene i

prebiti me. Potom se s naporom suzdrţao.

"U redu, Standing", zareţao je. "Slaţem se s tobom. Ali moţeš se kladiti u svoj

bezvrijedni ţivot da ćeš se morati dobrano potruditi da bi se za deset dana

nasmijao. Momci, okrenite ga i pritegni-te dok ne čuje kako mu rebra pucaju.

Hutchinse, pokaţi mu kako to spretno radiš."

Okrenuli su me i pritegnuli kao nikada do tada. Glavni povjerenik je, bez sumnje,

pokazao svoje umijeće. Pokušao sam sačuvati ono malo prostora koliko sam mogao.

A nije ga bilo previše, jer mi je tijelo bilo u ranama, a mišići svedeni na same ţile.

Nisam imao

Zvjezdani lutalica

snage niti sam bio dovoljno krupan da bih uspio ukrasti malo prostora, a i ono

malo što sam mogao sačuvati, uspio sam, kunem se, pukim rastezanjem kostiju u

zglobovima. A i to malo što sam uspio, Hutchins mi je oduzeo, jer je on još davno,

prije no što je proglašen glavnim povjerenikom, naučio sve prijevare s luđačkom

košuljom, budući da su i njega vezivali.

Znate, Hutchins bijaše nitkov, nešto što je nekoć bio ljudsko biće, ali su ga

podmitili i slomili. Imao je deset ili dvanaest tisuća dolara i sloboda mu se

smiješila, ako se bude pridrţavao pravila. Poslije sam saznao da je imao i djevojku

koja mu je ostala vjerna i koja ga je u to doba još čekala. Kad je ţena u igri, sve

postaje drukčije.

Ako je ikad neki čovjek počinio ubojstvo s predumišljajem, to je bio Hutchins tog

jutra u samici, izvršavajući upraviteljevu zapovijed. Oduzeo mi je i ono malo

prostora što sam ga sačuvao. Kad mi je ukrao i taj djelić slobode, tijelo mi je

postalo bespomoćno i, još dok me je pritiskao nogom i čvrsto pritezao, shvatio

sam da nitko do tada nije uspio tako uspješno obaviti posao vezanja. Svi su mi

organi bili do te mjere snaţno pritisnuti da sam osjećao kako mi se smrt

pribliţava. Ali još sam vjerovao u čudo. Nisam povjerovao da ću umrijeti. Znao

sam, kaţem znao sam, da neću umrijeti. U glavi mi se vrtjelo, a srce mi je lupalo

sve od noţnih prstiju do posljednje vlasi kose na glavi.

"To je prilično čvrsto", reče nadzornik Jamie nesigurno.

"Vraga jest", reče doktor Jackson. "Ja vam kaţem da njega ništa nije u stanju

ozlijediti. On je čudo. Već je odavno trebao biti mr-tav.

Dugo se napreţući, upravitelj Atherton je napokon uspio ubaciti kaţiprst među

poveze na mojim leđima. Pritisnuo me je nogom pa cijelom teţinom tijela, ali nije

mu pošlo za rukom da još jače zategne košulju.

Jack London

"Skidam ti kapu, Hutchinse", reče on. "Znaš ti svoj posao. Sad ga prebaci na leda

i daj da ga pogledamo."

Prevrnuli su me na leđa. Gledao sam ih izbuljenih očiju. U ovo sam bio siguran: da

su me tako vezali kad sam se prvi put našao u košulji, sigurno bih umro u prvih

deset minuta. Međutim, sad sam već bio dobro uvjeţban. Preţivio sam tisuće sati

u košulji i, vaţnije od svega, vjerovao sam u ono što mije rekao Morrell.

"Sad se smij, proklet bio, smij se", reče mi upravitelj. "Da vidimo taj osmjeh

kojim si se toliko hvalio."

Iako sam se borio da bih udahnuo malo zraka, dok je srce prijetilo da će prepući,

dok sam gubio razum - ipak sam bio u stanju nasmijati se upravitelju ravno u lice.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Vrata su se uz zveket zatvorila, ostavljajući samo slabašno svjetlo. Ostao sam

leţati na leđima. Uz pomoć lukavstava koja sam odavno naučio u košulji, uspio sam

se malo-pomalo migoljiti i pomicati, sve dok desnom cipelom nisam dodirnuo vrata.

Tomu sam se neizmjerno razveselio. Nisam bio baš sasvim sam. U krajnjem

slučaju, ako mi zatreba, mogao sam Morrellu odlupkati poruku.

Ali upravitelj Atherton je bez sumnje izdao strog nalog čuvarima jer, iako sam se

uspio obratiti Morrellu i reći mu da namjeravam iskušati ono što mi je savjetovao,

čuvari mu nisu dopustili da mi odgovori. Mene su jedino mogli proklinjati, jer mi u

tom trenutku, osuđenom na košulju na deset dana, nije prijetila nikakva kazna.

Sjećam se kako sam primijetio da sam potpuno smiren. U mom je tijelu postojala

samo uobičajena bol izazvana navlačenjem košulje, ali je moj um bio do te mjere

nedjelatan da sam boli bio svjestan koliko i poda ćelije ili zidova koji su me

okruţivali. Nisu postojali bolji duševni uvjeti za ovakvu vrstu pokusa. Svakako,

uvelike mi je pomagala moja iznimna slabost. Ali i još ponešto. Odavno sam se

navikao da zaboravljam na bol. Nisam sumnjao, nisam se bojao. Jedino o čemu

sam razmišljao bijaše vjera u nadmoć duha. Takva je nepokretnost bila gotovo

slična snu i dovodila me do vrhunca sreće.

Počeo sam usredotočivati svoju volju. Ĉak mije i tada tijelo bilo utrnulo i

probadalo me, sve zbog slabog protoka krvi. Usmjerio

Jack London

sam volju na mali prst desne noge i usredotočio se na to da umrtvim taj prst.

Tjerao sam taj prst da umre, barem u onoj mjeri koliko sam ja, njegov gospodar i

potpuno odvojen od njega, to ţelio. Bila je to teška borba. Morrell me je upozorio

da će tako i biti. Ali nije postojao ni tračak sumnje koji bi pomutio moju vjeru.

Znao sam da će taj prst umrijeti i osjetio sam kad se to dogodilo. Pod prisilom

moje volje umirao je zglob po zglob.

Priznat ću, ostalo je išlo lako, ali sporo. Zglob za zglobom, prst po prst, i svi prsti

na mojim nogama prestali su postojati. I sve se to nastavljalo, zglob po zglob.

Došao je i trenutak kad su stopala prestala postojati. Došao je trenutak kad su i

potkoljenice prestale postojati.

Bio sam tako oduševljen da se ni najblaţa sjena nije nadvijala nad moje savršeno

zadovoljstvo zbog uspjeha. Nisam ţelio ništa drugo nego da uspijem natjerati

moje tijelo da umire. Sve sam usmjerio samo na taj, jedini zadatak. Izvodio sam

svoj pothvat temeljito kao zidar koji slaţe cigle, a svoj sam zadatak doţivljavao

tako obično kao što vjerojatno zidar shvaća polaganje cigli.

Pri kraju prvog sata tijelo mi je umrlo sve do kukova, a od kukova naviše, djelić po

djelić, nastavio sam odlučno prema smrti koja se pribliţavala.

Kad sam stigao do područja srca, pojavila se vrtoglavica. Od straha da ću izgubiti

svijest, usredotočio sam se na to da zadrţim smrt koju sam već postigao, a

pozornost sam usmjerio na prste na rukama. Um mi se prestao mutiti i umiranje

ruku do ramena postigao sam velikom brzinom.

Koliko sam mogao osjetiti, sad mi je cijelo tijelo bilo mrtvo, osim glave i malog

dijela grudi. Nisam više ni osjećao ni čuo lupanje svoga srca. Udaralo je

ravnomjerno, ali slabašno. Da sam se u tom trenutku usudio biti sretan, bio bih

sretan zbog prestanka svih osjećaja.

Zvjezdani lutalica

U tom se trenutku moje iskustvo počinje razlikovati od Morrellova. Bivajući i

dalje svjestan, postajao sam pospan, kao čovjek koji se bori između sna i jave.

Ĉinilo se, također, da se moj mozak na čudesan način širi u lubanji koja je ostala

iste veličine. Dolazilo je i do povremenih svjetlucanja i bljeskova svjetlosti, kao

da čak i ja, potpuni gospodar, na trenutak nestajem i ponovno se sebi vraćam i

dalje u posjedu tog staništa od mesa koje sam primoravao da umre.

Najviše me je zbunjivao taj osjećaj da mi se mozak povećava. Iako sam bio

svjestan da nije prešao granice lubanje koja ga je drţala, ipak mi se činilo da su

krajnji dijelovi moga mozga već izvan lubanje i da se i dalje šire. A uz to mi se

tada dogodio jedan od najčudnijih doţivljaja ili osjećaja s kojima sam se ikad

susreo. Vrijeme i prostor, koji su toliko-koliko pripadali mojoj svijesti, nenadano

su se proširili. Tako sam, ne otvarajući oči da bih to provjerio, znao da se zidovi

moje uske ćelije razmiču, sve dok nije poprimila veličinu ogromne dvorane. I dok

sam razmišljao o tome, znao sam da su se zidovi nastavili razmicati. Na trenutak

sam radi zabave pomislio da bi zidovi San Quentina, kad bi se cijeli zatvor tako

proširio, sezali sve do Pacifika s jedne i granica pustinje u Nevadi s druge strane.

Druga pomisao koja me je zabavila bila je da, budući da tvar moţe prolaziti kroz

tvar, tada zidovi moje ćelije mogu proći kroz zatvorske zidove te se samim time

moja ćelija nalazi izvan zatvora, a ja zapravo na slobodi. Razumije se, bila je to

samo zabavna pomisao i u tom sam trenutku bio svjestan toga.

Produljivanje vremena je također bilo začudno. Srce mi je udaralo tek u dugim

razmacima. Ponovno sam si, razonode radi, dopustio da polako i sigurno odbrojim

sekunde između dva otkucaja. U početku je to bilo preko sto sekunda između dva

otkucaja, kako sam jasno utvrdio. Međutim, dok sam nastavljao brojiti, otkucaji

su postajali sve sporiji i razmaci sve dulji pa sam se umorio od brojanja.

Jack London

Dok se privid o širenju vremena i prostora nastavljao i postajao sve uvjerljiviji,

otkrio sam da sam se sanjivo našao pred novom, ozbiljnijom poteškoćom. Morrell

mi je rekao da se svoga tijela oslobodio ubijajući ga ili uklanjajući tijelo iz

svijesti, stoje, naravno, u biti bilo isto. Sad je moje tijelo bilo tako blizu potpune

smrti da sam sa sigurnošću znao kako bih brzim usmjeravanjem volje na još ţivi

djelić mojih grudi mogao i njih umrtviti. Ali, tu se javljala poteškoća, a Morrell

me na nju nije bio upozorio: treba li i glava prestati postojati? I, ako to učinim,

bez obzira na to što se dogodi s duhom Darrella Standinga, hoće li tijelo Darrella

Standinga zauvijek umrijeti ?

Pokušao sam i s grudima i sa srcem koje je sporo udaralo. Brzi napor moje volje

bijaše nagrađen. Nisam više posjedovao ni grudi ni srce. Bio sam samo um, duša,

svijest - nazovite to kako vam volja - utjelovljen u mozgu koji je, iako se još

nalazio u mojoj lubanji, bio proširen i koji se nastavljao širiti izvan moje lubanje.

A potom, uz bljesak svjetlosti, mene je nestalo i bio sam daleko. U skoku sam

nadletio zatvorski krov i kalifornijsko nebo i našao se među zvijezdama.

Namjerno i promišljeno kaţem zvijezdama. Hodio sam među zvijezdama. Bijah

dijete. Bio sam odjeven u poput runa mekanu halju njeţnih boja koja je

svjetlucala na hladnoj svjetlosti zvijezda. Svakako, to sam preuzeo iz svojih

dječačkih viđenja cirkusanata i dječačkih predodţbi o odjeći anđelčića.

Pa ipak, tako odjeven hodio sam zvjezdanim prostorima, uznesen spoznajom da se

spremam na velike pothvate kad ću naposljetku otkriti sve kozmičke zakone i

razjasniti si nedokučivu tajnu univerzuma. U ruci sam drţao dugački stakleni

čarobni štapić. Nekako sam znao da vrhom tog štapića moram dotaknuti svaku

zvijezdu pokraj koje prolazim. I sa sigurnošću sam znao da ću, ako preskočim

samo jednu zvijezdu, biti bačen u neki beskrajni ponor nezamislive i vječne kazne

i krivnje.

Zvjezdani lutalica

Dugo sam lutao među zvijezdama. Kad kaţem dugo, morate imati na umu ogromno

širenje vremena koje se dogodilo u mom mozgu. Stoljećima sam hodao svemirom i

vrhom svoga štapića, nepogrešiva oka i ruke, dodirivao svaku zvijezdu uz koju bih

prošao. A put je postajao sve svjetliji. Nedodirljiva tajna beskrajne mudrosti

postajala mi je sve bliţa. Pa ipak, nisam pogriješio. To nije bilo moje drugo biće.

To nije bilo iskustvo koje mi je nekad bilo poznato. Sve sam vrijeme bio svjestan

da sam to ja, Darrell Standing, koji hodi među zvijezdama i dodiruje ih staklenim

štapićem. Ukratko, znao sam da tu nema ničeg stvarnog, da ga nije bilo, niti će ga

biti. Znao sam da to nije ništa drugo doli nerazumna raskalašenost mašte, kakva

se javlja kod ljudi što uţivaju u opijumskim snovima, u deliriju ili u običnom

drijemeţu.

A potom, nakon što je sve bilo veselo i dobro na mom zvjezdanom putu, iznenada

je vrh mog čarobnog štapića promašio zvijezdu i u tom sam trenutku znao da sam

kriv za neki uţasan zločin. Tada me je neki udarac, snaţan i odlučan, neumoljiv i

neumitan kao udarac zle sudbe, odgurnuo i poslao preko cijelog svemira. Sav

zvjezdani sustav se raspao, urušio i izgorio u plamenu.

Osjetio sam razdiruću i teško opisivu bol. I u trenutku sam postao Darrell

Standing, osuđenik na doţivotnu robiju, koji u samici leţi vezan u luđačkoj košulji.

I odmah sam spoznao što me je to dozvalo. Bijaše to udaranje Eda Morrella iz

ćelije broj pet, koji mi je pokušavao priopćiti neku poruku.

A sad da vam omogućim da nekako razumijete proširenje vremena i prostora koje

sam doţivljavao. Mnogo dana poslije pitao sam Morrella što mi je pokušavao

priopćiti svojom porukom. Bijaše to jednostavna poruka koja je glasila: "Standing,

jesi li tu?" Odlupkao ju je vrlo brzo, dok je čuvar bio na drugom kraju hodnika,

blizu ulaznih vrata. Kao što rekoh, poruku je otkucao velikom brzinom. Pazite sad!

Između dva otkucavanja Eda Morrella ja sam

Jack London

bio odsutan i među zvijezdama, odjeven u šareni haljetak, dodirujući svaku

zvijezdu uz koju sam prolazio u potrazi za posljednjom tajnom koja bi objasnila

konačnu zagonetku postojanja. I, kao i prije, putovao sam stoljećima u potrazi za

tajnom. Zatim je uslijedio poziv, kao znak zle sudbe, i razdiruća borba sa samim

sobom, i ponovno sam bio u svojoj ćeliji u San Quentinu. To je bio drugi znak

poruke Eda Morrella. Razmak između prvog i drugog znaka nije mogao biti dulji

od petine sekunde. Pa ipak, širenje vremena koje sam proţivljavao bilo je toliko

da sam za trajanja te petine sekunde stoljećima lutao među zvijezdama.

Sada, čitatelju moj, znam da će vam sve ovo ispričano nalikovati na privid. Slaţem

se s vama. I jest privid. Ali je i iskustvo. Za mene je sve bilo do to mjere stvarno

kao što bi to bilo nekom čovjeku kojem se u groznici izazvanoj pijanstvom

priviđaju zmije.

Vjerojatno su, prema mojoj slobodnoj procjeni, Edu Morrellu trebale dvije

minute da otkuca svoju poruku. Pa ipak, meni se činilo da su eoni prolazili između

prvog i posljednjeg udarca. Više nisam mogao hoditi svojim zvjezdanim stazama

osjećajući neizmjerno ushićenje, budući daje moje putovanje prekidao uţas

neizbjeţnih poziva koji bi me razdirali i ponovno me vraćali u pakao moje luđačke

košulje. Tako su moji eoni lutanja među zvijezdama postali eoni uţasa.

A sve sam to vrijeme znao da je za to bilo krivo lupkanje Eda Morrella, koje me

je grubo vraćalo u stvarnost. Pokušao sam razgovarati s njim, zamoliti ga da

prestane. Ali moje je tijelo bilo toliko potpuno umrtvljeno i odvojeno od svijesti

da ga nisam bio u stanju oţivjeti. Tijelo mi je mrtvo leţalo u košulji, iako sam još

ţivio u svojoj lubanji. Uzalud sam se pokušavao primorati da stopalom odlupkam

poruku Morrellu. Bio sam svjestan postojanja svoga stopala, ali sam taj svoj

pokus tako dobro izveo da više nisam imao stopalo.

Zvjezdani lutalica

Potom sam se - a sad znam da je to bilo zbog toga što je Morrellova poruka

završila - ponovno vratio svom putu među zvijezdama i više me nitko nije zvao

natrag. Nakon toga, i tijekom toga, postao sam nekako sanjivo svjestan da padam

u san, i bio je to divan san. S vremena na vrijeme bih se omamljen promeškoljio

- molim vas, čitatelju moj, da ne propustite primijetiti ovaj glagol

- promeškoljio bih se. Pomicao sam noge, pomicao ruke. Bio sam svjestan čiste i

mekane posteljine koja mi je milovala koţu. Bio sam svjestan da se moje tijelo

odlično osjeća. Ah, kako je to bilo zanosno! Kao kad čovjek iscrpljen od ţeđi

sanja bučne vodoskoke i pjenušava vrela, tako sam i ja sanjao da sam oslobođen

pritiska košulje, sanjao sam čistoću umjesto prljavštine, mekanu i glatku, zdravu

put umjesto moje jadne, izranjavane koţe nalik na pergament. Ali ovo je bio san

drukčije vrste, kao što ćete vidjeti.

Probudio sam se. Bio sam sasvim i potpuno budan, iako još nisam otvorio oči. I

molim vas da shvatite da za mene nije bilo iznenađenja u svim događajima koji će

uslijediti. Sve je to za mene bilo prirodno i očekivano. Ja sam bio ja, budite u to

sigurni. Ali nisam bio Darrell Standing. Darrell Standing nije bio ni u kakvoj vezi s

onime što sam tada bio, baš kao što ispucala suha koţa Darrella Standinga nije

bila ni nalik na svjeţu meku put koja mi je pripadala. Niti sam bio svjestan

postojanja nekakvog Darrella Standinga, jer to nisam ni mogao biti, jer Darrell

Standing još nije bio rođen i neće se roditi još stoljećima. Ali, vidjet ćete.

Leţao sam zatvorenih očiju, lijeno osluškujući. Izvana su dopirali ravnomjerni

udarci kopita koja su se kretala po kamenom pločniku. Zbog zveketa metalnih

dijelova uzdi i kolana koji je pratio topot kopita, znao sam da neka povorka

konjanika prolazi ulicom ispod mojih prozora. Također sam se, onako lijen i

besposlen, pitao tko bi to mogao biti. Odnekud je, a znao sam odakle, jer sam

znao da je iz unutrašnjeg dvorišta, dopiralo udaranje kopita i

Jack London

nestrpljivo njištanje: prepoznao sam da pripada mom konju, koji me je čekao.

Ĉuli su se koraci i pokreti - koraci koji su bili tako napadno prigušeni da je bilo

jasno da su namjerno bili dovoljno glasni da me probude u slučaju da još spavam.

U sebi sam se nasmijao toj lukavoj smicalici.

"Pons," naredio sam ne otvarajući oči, "vode, hladne vode, brzo, treba mi cijela

bačva. Previše sam popio prošle noći i grlo mi je spaljeno."

"A i prespavali ste dan", korio me je dok mi je prinosio vodu, već spremnu u

njegovoj ruci.

Sjeo sam, otvorio oči i objema rukama prinio vrč ustima. Dok sam pio, gledao sam

Ponsa.

Sad uočite dvije činjenice. Govorio sam francuski, ali nisam bio svjestan da

govorim francuski. Shvatio sam to tek poslije, kad sam se vratio u samicu i sjetio

se ovoga što vam sad pripovijedam; da, govorio sam francuski, i to dobro. Što se

tiče mene, Darrella Standinga, koji sada pišem ove redove u ćelijama osuđenih na

smrt u zatvoru Folsom, ono malo srednjoškolskog francuskog jedva mi moţe

omogućiti da čitam. Što se tiče govornog jezika, ni toliko. Jedva mogu razumljivo

izgovoriti imena francuskih jela u restoranu.

Ali da se vratimo mojoj pripovijesti. Pons bijaše sitan, pogr-bljen starac. Znao

sam da se rodio u našoj kući, jer smo upravo toga dana koji opisujem to slučajno

spomenuli. Pons je imao čak šezdeset godina. Zube uglavnom nije imao, i usprkos

izrazitom hramanju koje ga je primoravalo da skakuće dok hoda, bio je vrlo

pokretan i nadmen. Također bijaše prisan do drskosti zato što je u mojoj kući

proveo šezdeset godina. Bio je sluga moga oca prije no što sam ja i prohodao, a

nakon očeve smrti (Pons i ja smo to spominjali upravo toga dana) postao je moj

sluga. Hramao je jer je

Zvjezdani lutalica

bio pogođen u nogu na bojištu u Italiji, gdje gaje ranio konjanik u naletu. Tek što

je moga oca izvukao ispod konjskih kopita, koplje mu je prošlo kroz bedro i on se

srušio, a konji su ga pregazili. Moj otac, pri svijesti ali bespomoćan zbog vlastitih

rana, prisustvovao je tom događaju. I tako, kao što rekoh, Pons je zasluţio pravo

da bude do drskosti prisan i sin moga oca nije mu se mogao suprotstaviti.

Pons je odmahivao glavom dok sam ispijao veliki gutljaj.

"Jesi li čuo kako vrije voda?" nasmijao sam se dok sam mu dodavao ispraţnjeni

vrč.

"Isti ste kao vaš otac", reče beznadno. "Ali, vaš je otac ţivio dovoljno dugo da se

dozove pameti, što se vama vjerojatno neće dogoditi."

"On je imao bolestan ţeludac", izazivao sam ga, "pa bi mu bilo zlo i od jednog

gutljaja pića. Mudro je ne piti ako čovjek ne moţe podnijeti piće."

Dok smo razgovarali, Pons je pokraj mog kreveta slagao odjeću za taj dan.

"Samo vi pijte, gospodaru moj", odgovori on. "Neće vam škoditi. Vi ćete umrijeti

zdrava ţeluca."

"Ti misliš daje moj ţeludac izdrţljiv kao daje od čelika", pravio sam se da sam ga

pogrešno razumio.

"Mislim...", počeo je on iznenada mrzovoljno, a zatim je zastao shvativši da ga

zadirkujem, i napučivši naborana usta, prebacio je moj novi ogrtač od samurovine

preko stolca. "Osam stotina dukata" prošištao je. "Tisuću koza i sto debelih

volova u ovome ogrtaču samo da biste se ugrijali. Tucet imanja na otmjenim

leđima moga gospodara."

"A u ovome je stotinu dobrih imanja, s nekoliko zamaka, a dvorac da i ne

spominjemo", rekoh pruţajući ruku i hvatajući se za mač koji je on upravo poloţio

na stolac.

Jack London

"Vaš je otac sve to stekao svojom desnicom", odgovori Pons. "Ali što je vaš otac

stekao, on je i sačuvao."

Tu je Pons zastao kako bi potanko izloţio preziru moj novi grimizni satenski

prsluk - čudesan komad odjeće koji sam nabavio kao pravi rasipnik.

"Šezdeset dukata za ovo", naglasio je Pons. "Vaš bi otac prije vidio sve krojače i

Ţidove svijeta kako se peku u paklu nego što bi platio toliku cijenu."

Dok smo se odijevali, to jest dok mi je Pons pomagao da se odjenem, nastavio sam

se šaliti s njim.

"Sasvim je očito, Pons, da nisi čuo novosti", rekoh tajnovito.

Na to on naćuli uši kao prava tračara, što je doista i bio.

"Najnovija vijest?" zanimao se. "Neki skandal s engleskog dvo-

ra?

"Ne", odmahnuo sam glavom. "Moţda je novost za tebe, ali je stara vijest za sve

ostale. Zar nisi čuo? Prije dvije tisuće godina su o njoj šaputali grčki filozofi.

Zbog tih novosti ja na svojim leđima nosim tucet bogatih imanja, ţivim na dvoru i

postao sam kicoš. Znaš, Pons, svijet je vrlo zao, ţivot je tuţan, svi ljudi umiru, a

kad umru... pa, mrtvi su. Prema tome, da bi izbjegli zlo, tugu i jad, ljudi u današnje

vrijeme, ljudi kao ja, traţe izazove, divote, i predaju se ludilu rasipnosti."

"A što je s novošću, gospodaru? O čemu su se filozofi tako davno došaptavali?"

"Daje Bog mrtav, Pons", odgovorih svečano. "Zar to nisi znao? Bog je mrtav, i ja

ću uskoro umrijeti, i nosim tucet bogatih imanja na svojim leđima."

"Bog je ţiv", strastveno je tvrdio Pons. "Bog ţivi, a Njegovo carstvo samo što nije

došlo. Kaţem vam, gospodaru, samo što nije došlo. Moţda već sutra svijet neće

više postojati."

"Tako su govorili i u starome Rimu, Pons, dok je Neron pravio baklje od njih ne bi

li se razonodio."

Zvjezdani lutalica

Pons me je sućutno promatrao.

"Previše učenosti je bolesno", prigovarao je. "Uvijek sam se tomu protivio. Ali vi

morate istjerati svoje i vucarati moje staro tijelo svuda sa sobom - učite

astronomiju i numerologiju u Veneciji, poeziju i sve te talijanske novotarije u

Firenci, i astrologiju u Pisi, i Bog će već znati što u onoj zemlji luđaka,

Njemačkoj. Pih, ti filozofi! Reći ću vam, gospodaru: ja, vaš sluga Pons, siroti

starac koji ne razlikuje slovo od koplja, ja ću vam reći - Bog je ţiv, a vrijeme u

kojem ćete se pred Njim pojaviti otkucava." Zastao je kao da se iznenada nečega

sjetio i dodao: "On je ovdje, svećenik koga ste spominjali."

U trenutku sam se sjetio svog dogovora.

"Zašto mi to prije nisi rekao?" ljutito sam ga zapitao.

"Pa što bi vrijedilo?" Pons je slegnuo ramenima. "Ionako bi čekao dva sata."

"Zašto me nisi pozvao?"

Pogledao me je oprezno i nepovjerljivo.

"A vi se valjate po krevetu i glasate se kao pijevac: 'Kukuriku, kukuriku, kukuri,

kukuri, kukuriku, kukuriku, kukuriku.'"

Rugao mi se tim besmislenim refrenom, probijajući mi uši fal-setom. Bez sumnje

sam sinoć pjevušio te besmislice na putu do postelje.

"Dobro pamtiš", uzvratih mu suzdrţano, na trenutak se zaogr-nuvši novim

ogrtačem od samurovine prije nego što sam ga predao Ponsu da ga spremi.

Mrzovoljno je odmahnuo glavom.

"Ne trebam dobro pamtiti da bih se sjetio što ste stalno, tisuću puta ponavljali,

sve dok se pola krčme nije skupilo pred našim vratima ne bi li uspjeli nekako

prekinuti vaše kukurikanje i doći do malo sna. A kad sam vas lijepo stavio na

spavanje, zar me niste pozvali i naredili mi da vas ne budim makar i sam vrag bio

na vratima, i da kaţem da moja gospa još spava? I zar me niste

Jack London

ponovno pozvali i tako mi jako stisnuli ruku da je danas sva crna i u modricama, i

naredili mi da vas ujutro, ako mi je mio ţivot, mr-sno meso i toplina ognjišta,

nipošto ne budim, osim zbog nečega posebnog?"

"A što bi to bilo?" upitao sam ga, jer se nikako nisam mogao sjetiti što sam mu

rekao.

"To bi bilo srce onog crnog podlaca, kako ste rekli, po imenu Martinelli - tko god

to bio - dakle, smio sam vas pozvati samo zbog Martinellijeva srca koje se dimi na

zlatnom pladnju. Pladanj mora biti zlatan, rekli ste; i još ste mi rekli da vas

moram probuditi pjevajući 'Kukuriku, kukuriku, kukuriku'. A potom ste me stali

učiti kako da pjevam 'Kukuriku, kukuriku, kukuriku'."

I kad je Pons spomenuo to ime, odmah sam znao da je to Martinelli, svećenik, koji

već puna dva sata svog smrtnog ţivota troši cipele po praznoj sobi.

Kad su Martinellija pustili da ude, i nakon što me je pozdravio titulom i imenom, u

trenutku sam se sjetio svoga imena, sjetio sam se svega. Bio sam grof Guillaume

Sainte-Maure. (Vidite, mogao sam znati, i poslije se toga sjetiti, jedino ono što se

u to vrijeme nalazilo u mojoj svijesti.)

Svećenik je bio Talijan, crnokos i oniţi, mršav i oronuo, kao od stalnog posta ili od

neke onostrane gladi, a ruke mu bijahu male i tanke kao u ţene. Ali njegove oči!

Bijahu lukave i nepovjerljive, sitne i s teškim kapcima, bistre kao u lasice i

neprozirne kao u lijenog guštera.

"Mnogo je bilo odgađanja, grofe Sainte-Maure", počne on ţustro čim je Pons, na

moj znak, napustio sobu. "Onaj komu sluţim postaje nestrpljiv."

"Promijenite pjesmu, svećenice", bijesno sam ga prekinuo. "Ne zaboravite da sad

niste u Rimu."

"Moj preuzvišeni gospodar...", počeo je on.

Zvjezdani lutalica

"Moţe biti, preuzvišeno vlada Rimom", ponovno sam ga prekinuo. "Ovo je

Francuska."

Martinelli je pokorno i strpljivo slegnuo ramenima, ali njegove oči što svjetlucahu

kao u guštera kazivale su da taj pokret iskazuje laţ.

"Moj je preuzvišeni gospodar zabrinut zbog nekih događaja u Francuskoj", reče

on tiho. "Ta gospa nije za vas. Moj gospodar ima drugih namjera..." Jezikom je

ovlaţio tanke usne. "Drugih namjera za gospu... i za vas."

Razumije se, gospa o kojoj je govorio bijaše velika vojvotkinja Philippa, udovica

Geoffrova, posljednjeg vojvode od Akvitanije. Ali iako bijaše velika vojvotkinja i

udovica, bijaše mlada, vesela, prelijepa ţena i, svega mi, kao stvorena za mene.

"Kakve su njegove namjere?" otvoreno sam upitao.

"Velike i umne, grofe Sainte-Maure; i previše velike i umne da bih mogao i

pomisliti da ih razumijem, a kamoli da o njima s vama ili s bilo kime drugim

razgovaram."

"Ah, znam ja da se nešto veliko sprema i da ljigavi crvi gmiţu svuda pod zemljom",

rekoh.

"Rekli su mi da ste tvrde glave, ali ja sam svoje naredbe poslu-

v »

sao.

Martinelli je ustao da pođe i ja ustadoh s njim.

"Rekao sam da je beskorisno", nastavljao je on. "Ali ipak vam je bila pruţena

posljednja prigoda da promijenite mišljenje. Moj preuzvišeni gospodar je više

nego milosrdan."

"Dobro, razmislit ću o tome", rekoh usput dok sam svećenika pratio do vrata.

On se iznenada zaustavio na pragu.

"Vrijeme za razmišljanje je prošlo", reče. "Ja sam došao po vašu odluku."

"Razmislit ću o tome", ponovio sam, a zatim dodao: "Ako

Jack London

gospini planovi nisu u suglasju s mojima, moţe se dogoditi da se zamisli vašega

gospodara ostvare onako kako je ţelio. Ali, zapamtite, svećenice, on nije i moj

gospodar."

"Vi ne poznajte moga gospodara", reče on ozbiljnim glasom.

"Niti bih ga poţelio upoznati", uzvratio sam.

Slušao sam gibak, lagani korak sitnog zagonetnog svećenika dok je silazio

stubama što su škripale.

Kad bih opisivao sve do detalja što sam vidio u pola dana i pola noći dok sam bio

grof Guillaume Sainte-Maure, ne bi mi bilo dovoljno ni deset knjiga kao što je ova

koju sad pišem. Mnogo ću izostaviti; zapravo, izostavit ću gotovo sve, jer dosad

nikad nisam čuo da su osuđenika na smrt pomilovali da bi mogao završiti pisanje

svojih uspomena. Barem ne u Kaliforniji.

Kad sam tog dana odjahao u Pariz, bijaše to Pariz iz prošlih stoljeća. Uske ulice

bile su neočišćene, uţas od prljavštine i smrada. Ali, moram izostavljati. I

izostavit ću sve događaje togposlijepod-neva: jahanje izvan zidina, veliko slavlje

kod Hugha de Meunga, gozbu i pijančevanja u kojima nisam imao velikog udjela.

Opisat ću vam samo posljednji događaj, koji počinje tako što stojim zajedno s

Philippom i šalim se - ah, mili Boţe, ona bijaše zanosno lijepa. Velika dama... ali

ipak, prije svega, i nakon svega, i uvijek, ţena.

Smijali smo se i razdragano šalili dok se gomila oko nas veselila; ali iza naših šala

postojala je duboka ozbiljnost muškarca i ţene koji već odavno bijahu pošli

stazama ljubavi, ali još ne bijahu sasvim sigurni jedno u drugo. Neću je opisivati.

Bijaše niskog rasta, iznimno vitka... ali, evo, već je opisujem. Ukratko, ona je za

mene bila jedina ţena na svijetu i nisam ni pomišljao da se duga ruka onog

osijedjelog starca iz Rima moţe ispruţiti preko pola Europe i stati između moje

gospe i mene.

A Talijan Fortini, naslanjajući se na moje rame, reče:

Zvjezdani lutalica

"Evo jednoga koji bi popričao."

"Taj će netko morati pričekati da mu bude dopušteno", kratko sam odgovorio.

"Ja ne čekam ni na čije dopuštenje", glasio je njegov podjednako kratak odgovor.

I dok mi je krv ključala, sjetio sam se svećenika Martinellija i osijedjelog starca

u Rimu. Stvar je bila jasna. Bilo je to s namjerom. Bijaše to starčeva produţena

ruka. Fortini mi se lijeno smješkao dok sam ja na trenutak zastao da razmislim;

na njegovu se licu ocrtavala prava drskost.

Barem sam taj put trebao biti smiren. No, stari krvoţedni gnjev počinjao je

kipjeti u meni. To bijaše svećenikovo maslo. To bijaše Fortini, siromah po svemu

osim po visokom rodu, najbolji mačevalac koji je u posljednje vrijeme došao iz

Italije. Večeras je to bio Fortini. Ako on ne uspije ispuniti nalog sjedokosog

starca, sutra će doći drugi, pa onda sljedeći. A ako se dogodi da i nadalje budu

gubili, mogao bih očekivati da mi unajmljeni ubojica zahode noţ u leda ili da me

netko običan dokrajči vinom ili mesom ili kruhom.

"Zauzet sam", rekoh. "Odlazite."

"U velikoj sam ţurbi", bijaše njegov odgovor.

Naši su se glasovi neprimjetno povisili, to je i Philippa čula.

"Odlazi, ti talijansko pseto", rekoh. "Prestani lajati pred mojim vratima. Ubrzo ću

se pobrinuti za tebe."

"Mjesec je izašao", reče on. "Trava je suha i meka. Nema rose. U blizini, na

strelomet od ribnjaka s lijeve strane, nalazi se mirna i skrovita čistina."

"Uskoro ću vam ispuniti ţelju", nestrpljivo sam promrmljao.

Ali on je i dalje stajao blizu mene i čekao.

"Uskoro", rekoh. "Uskoro ću se pobrinuti za vas."

Tad progovori Philippa, čvrsto i odvaţno:

Jack London

"Udovoljite gospodinovoj ţelji, Sainte-Maure. Odmah se pobrinite za njega. I

neka vam je sa srećom." Zastala je da bi se pozdravila sa svojim ujakom, Jeanom

de Joinvilleom, rođakom s majčine strane, od Joinvillea Anţuvinskih: "Neka vam

je sa srećom", ponovi ona, a zatim se nagne prema meni kako bi mi prošaputala: "I

moje srce ide s vama, Sainte-Maure. Nemojte dugo. Ĉekat ću vas u velikom

predvorju."

Bio sam na sedmom nebu. Letio sam od sreće. To je bilo prvi put da mi otvoreno

priznaje svoju ljubav. Taj me je blagoslov toliko ohrabrio i osnaţio da sam znao

da mogu ubiti tucet Fortinija i drsko se suprotstaviti tucetu sjedokosih staraca

iz Rima.

Philippa je ţurno nekamo otišla, a Fortini i ja smo se brzo dogovorili o dvoboju.

Razdvojili smo se kako bi on pronašao nekoliko prijatelja, a i ja sam se trebao

pobrinuti za svoje, i svi smo se trebali naći na dogovorenom mjestu iza ribnjaka.

Najprije sam pronašao Roberta Lanfranca, a potom Henrvja Bohemonda. Ali, prije

nego što sam naišao na njih, presreo me je predznak koji mije ukazao na to s koje

strane vjetar puše; sudeći po tome, spremala se prava oluja. Predznak bijaše

Guyde Villehardouin, sirovi mladi plemić iz unutrašnjosti, koji je prvi put stigao do

dvora; bio je pravi usplahireni pjetlić. Kosa mu je bila crvena. Njegove sitne plave

oči bijahu postavljene preblizu, i crvene, barem bjeloočnice; a i koţa mu je bila

crvena i pjegava, onakva kakvu su obično imali ljudi njegove sorte. Izgledao je

kao napola skuhan.

Dok sam prolazio pokraj njega, iznenada me je gurnuo. Razumije se, učinio je to

namjerno. Ošinuo me je pogledom, a ruka mu je brţe-bolje krenula prema maču.

Vjere mi, starac ima brojna i neobična oruđa, pomislio sam u sebi i u isto vrijeme

naklonio se pjetliću i promrmljao: "Oprostite na mojoj nespretnosti. Ja sam kriv.

Molim vas da mi oprostite, Villehardouine."

Zvjezdani lutalica

Ali, nije ga bilo tako lako umiriti. Dok se on ljutito šepurio, opazio sam Roberta

Lanfranca, pozvao ga da dođe do nas i objasnio što se događalo.

"Sainte-Maure vam je dao zadovoljštinu", prosudio je on. "Zamolio vas je da mu

oprostite."

"Da, i to od sveg srca", prekinuo sam ga najljubaznijim glasom. "I, Villehardouine,

ja bih još jednom zamolio da mi oprostite zbog moje velike nesmotrenosti.

Ispričavam vam se tisuću puta. Krivnja je na meni, iako nenamjerna. U ţurbi sam

bio nepaţljiv, nespretan, ali nisam imao nikakvih zlih namjera."

Što je drugo mogao učiniti nego uz gunđanje prihvatiti moju ispriku? Pa ipak, dok

smo Lanfranc i ja ţurili, znao sam da će nakon nekoliko dana, ili sati, riđokosi

zatraţiti da ukrstimo mačeve na travi.

Lanfrancu nisam rekao ništa osim toga da mi treba biti svjedok u dvoboju, a ni

njega nije ništa drugo zanimalo. On bijaše ţivahan mladić od jedva dvadesetak

godina, ali vješt s oruţjem; borio se u Španjolskoj i bio je na dobru glasu kao

mačevalac. Oči su mu samo zablistale kad je saznao što se sprema i njegova je

radost bila tolika da nam je sam pridruţio Henrvja Bohemonda.

Kad smo nas trojica došli do čistine iza ribnjaka, Fortini nas je već čekao s dva

prijatelja. Jedan je bio Felix Pasquini, nećak istoimenog kardinala, i bijaše blizak

sa svojim stricem u onoj mjeri u kojoj je i njegov stric bio blizak sa starcem iz

Rima. Drugi bijaše Raoul de Goncourt, čija me je nazočnost iznenadila, budući

daje bio previše dobar i plemenit za takvu druţinu.

Pozdravili smo se prema svim pravilima i prema svim pravilima prešli na posao koji

nas je tu doveo. Za sve nas tu nije bilo ničeg novog. Trava je bila kao naručena.

Nije bilo rose. Bilo je dovoljno mjesečine, a Fortinijev i moj mač se sučeliše u

ozbiljnom dvoboju.

Iako su me u Francuskoj smatrali za dobrog mačevaoca, znao

Jack London

sam da Fortini bijaše bolji. Međutim, znao sam i da je te noći sa mnom i srce moje

gospe i da ću te noći ukloniti jednog Talijana s ovoga svijeta. Kaţem - znao sam.

Sto se mene ticalo, nisam sumnjao. I kad se naši mačevi sučeliše, počeo sam

razmišljati o načinu na koji ga trebam ubiti. Brzo i vješto, takav bijaše moj način.

A, i nakon mnogih mjeseci pijanki i lumpanja, i pjevanja 'Kukuriku, kukuriku,

kukuriku' u sitne sate, znao sam da nisam spreman za dugu borbu. Brzo i vješto,

glasila je moja odluka.

Ali nije bilo lako suočiti se brzo i vješto s tako dobrim mačeva-ocem kakav je bio

Fortini. Osim toga, na moju nesreću, Fortini, kako se pričalo, uvijek hladnokrvan,

uvijek neumorne ruke, uvijek siguran i ustrajan u dvobojima, i Fortini je odlučio

da to bude brzo i vješto.

Bila je to prevrtljiva i nestrpljiva borba, jer kao što sam ja predosjetio da on

namjerava sve brzo okončati, tako je sigurno i on predosjetio moju namjeru.

Sumnjam da bih uspio u svojoj smicalici da je dvoboj bio usred bijela dana, a ne

na mjesečini. Blijeda mjesečeva svjetlost mi je pomagala. Pomoglo mi je i to što

sam trenutak prije uspio predvidjeti što namjerava učiniti. Bijaše to trenutačni

napad, obična ali i opasna smicalica koju poznaje svaki početnik, koja je došla

glave mnogima koji su je primjenjivali i bila previše opasna za mačevaoce koji na

nju nisu bili spremni.

Jedva smo se mačevali cijelu minutu, a znao sam, usprkos svoj njegovoj vještoj i

razmetljivoj igri, da se Fortini sprema upravo na takav trenutačni napad. Ĉekao

je da ja prijeđem u napad, ne da bi odbio moj udarac, već da bi gotovo

neprimjetnim pokretom zgloba uspio skrenuti s puta moj mač, čime bi se vrh

njegova našao točno tamo gdje treba da bi dočekao moje tijelo u zamahu napada.

Da, bila je to opasna smicalica i na najboljem dnevnom svjetlu. Ako bi skrenuo

samo djelić sekunde prije, bio bih upozoren i spašen. Ako bi skrenuo samo

trenutak poslije, moj bi ga zamah srušio.

Zvjezdani lutalica

Brzo i vješto, je 1'? pomislih ja. Vrlo dobro, prijatelju moj, i bit će brzo i vješto,

a pogotovo brzo.

To je na neki način bio jedan trenutačni napad protiv drugog trenutačnog

napada, ali ja ću ga prevariti tako što ću biti prebrz. I bijah brz. Kao što rekoh,

jedva da smo se borili minutu kad se to dogodilo. Brz? U istom sam trenutku i

zamahivao i napadao. Sve to bijaše u treptaju oka. Kunem se da su moj zamah i

napad bili za sekundu brţi nego u bilo kojeg drugog mačevaoca. Time sam dobio

djelić sekunde. I upravo je za taj djelić sekunde Fortini zakasnio u svom pokušaju

da skrene moje sječivo i da mi svojim dođe glave. Ali ja sam skrenuo njegovo.

Bljesnulo je pokraj mojih grudi i našao sam se unutar dosega njegova oruţja, koje

se svom svojom duţinom pruţilo u praznini iza mene - a moje je sječivo bilo u

njemu, prošlo je kroza nj u visini srca, s njegove desne strane prema lijevoj, i

izašlo.

Neobično je to, nabosti ţivog čovjeka na čeličnu oštricu. Sjedim u svojoj ćeliji i

dok o tome razmišljam, nakratko prestajem pisati. I često sam o istom

razmišljao, o toj mjesečinom obasjanoj noći u Francuskoj, kad sam ono talijansko

pseto naučio što su brzina i vještina. Bilo je tako lako probosti ljudsko tijelo.

Ĉovjek bi očekivao više otpora. Bilo bi otpora da je moj mač dodirnuo kost.

Međutim, dogodilo se daje prošao samo kroz mekoću mesa. Pa ipak, bilo je

prelagano. Sad, dok pišem, još imam taj osjećaj u ruci, u svom umu. Ţenska

ukosnica ne bi lakše prošla kroz mekani kolač nego što je moje sječivo prošlo kroz

Talijana. Tada to nije bilo ništa čudno za Guillaumea Sainte-Maurea, ali čudno je

meni, Darrellu Standingu, dok se prisjećam i mislim o tome toliko stoljeća poslije.

Lako je, previše lako, ubiti snaţnog ţivog čovjeka tako grubim i nespretnim

oruţjem kao stoje komad čelika. Pa ljudi su kao rakovi bez oklopa, tako njeţni,

slabašni i ranjivi.

Ali da se vratimo toj mjesečini na travi. Moj je udarac pogodio i odjednom je

nastalo zatišje. Fortini nije odmah pao. Niti sam

Jack London

ja odmah izvukao mač. Na trenutak smo zastali, čekajući, ja raširenih nogu,

izvijen i napet, tijela nagnutog naprijed, s desnom rukom koja je bila izbačena

ravno naprijed; Fortinijev je mač bio tako daleko od mene da su njegova šaka i

drţak jedva dodirivali lijevu stranu mojih grudi; tijelo mu bijaše ukočeno, a oči

sjajne i otvorene.

Na trenutak smo predstavljali tako miran prizor da se kunem da oni oko nas nisu

odmah shvatili što se dogodilo. Tada je Fortini naglo udahnuo i malo se zakašljao.

Ukočenost njegova tijela malo je popustila. Šaka kojom je drţao mač je

zadrhtala, a zatim mu se ruka spustila, a vrh sječiva pao na travu. Tada su mu

Pasquini i de Goncourt pritrčali i on se srušio na njihove ruke. Vjerujte da mi je

bilo teţe izvući mač nego probosti ga. Tijelo mu je prianjalo uz mač kao da se

nije ţeljelo odvojiti od njega. Vjerujte mi da sam morao upotrijebiti veliki

tjelesni napor kako bih mač izvukao iz njegova tijela.

Ali od boli kod izvlačenja mača on se vjerojatno pribrao, jer je otresao sa sebe

svoje prijatelje, uspravio se i podigao svoj mač. I ja sam zauzeo poloţaj, čudeći

se da sam ga pogodio u visini srca a da nisam pogodio ništa što bi ga teţe

ozlijedilo. Potom, prije nego što su ga prijatelji uspjeli pridrţati, njegove noge

pokleknuše i on svom teţinom padne na travu. Poloţili su ga na leđa, ali već je bio

mrtav, njegovo lice jezovito smireno na mjesečini, dok je u desnoj ruci još

stiskao mač.

Da, doista je nevjerojatno lako ubiti čovjeka.

Pozdravili smo njegove prijatelje i spremali se poći, kad me je Felbc Pasquini

zadrţao.

"Ispričajte me", rekoh ja. "Da ostavimo to za sutra."

"Trebamo se pomaknuti samo nekoliko koraka sa strane," navaljivao je on, "tamo

gdje je trava još suha."

"Dopustite mi onda da je ja za vas ovlaţim, Sainte-Maure",

Zvjezdani lutalica

zatraţio je od mene Lanfranc, ţudeći da se pozabavi Talijanom. Odmahnuo sam

glavom.

"Pasquini je moj", odgovorio sam. "Sutra će biti prvi." "Zar ima drugih?" zapitao

je Lanfranc.

"Pitajte de Goncourta" nacerio sam se. "Pretpostavljam da već polaţe pravo na

čast da bude treći."

Na to je de Goncourt zabrinuto pokazao da sam u pravu. Lanfranc ga upitno

pogleda i on ponovo kimnu u znak potvrde.

"A nakon njega, ne sumnjam da na red dolazi onaj pjetlić", nastavio sam. I upravo

dok sam to izgovarao, prema nama je dolazio crvenokosi Guy de Villehardouin,

sam, po mjesečinom obasjanoj travi.

"Pa barem ću njega uzeti na sebe!" uzviknuo je Lanfranc, a glas mu je gotovo

pukao od prevelike ţelje.

"Upitajte ga", nasmijan se, a zatim se okrenuh Pasquiniju. "Sutra", rekoh. "Samo

odredite vrijeme i mjesto i ja ću biti tamo."

"Trava je odlična," zadirkivao je on, "i mjesto je odlično, a ja sam odlučio da još

noćas pravite društvo Fortiniju."

"Bilo bi bolje da mu njegov prijatelj pravi društvo", odvratio sam mu. "A sad,

oprostite, morao bih ići."

Ali on mi prepriječi put.

"Tko god da to bude," reče on, "neka se sad odluči." Prvi put zbog njega u menije

počeo rasti gnjev. "Dobro sluţite svoga gospodara", podrugljivo sam se

osmjehnuo.

"Ja ovo radim iz zadovoljstva", bijaše njegov odgovor. "A nemam nikakva

gospodara."

"Oprostite ako budem toliko drzak da vam kaţem istinu", odgovorih.

"A to je ?" zapitao je on.

"Da ste laţljivac, Pasquini, laţljivac kao i svi Talijani."

Jack London

Istog trenutka on se okrenuo Lanfrancu i Bohemondu.

"Ĉuli ste ga", reče on. "Nakon ovoga ne moţete poreci da mi je duţan pruţiti

zadovoljštinu."

Oklijevali su i gledali u mene kako bi provjerili što ţelim. Ali, Pasquini nije čekao.

"I, ako se još predomišljate," nastavljao je, "dopustite mi da vam pomognem da se

odlučite... na ovaj način."

I pljunuo je u travu ispred mojih nogu. Gnjev me cijelog obuzeo i bio sam izvan

sebe. Crveni gnjev, kako gaja zovem, sveproţimaju-ća ţudnja da ubijam i razaram.

Zaboravio sam da me Philippa čeka u predvorju. Sve za što sam u tom trenutku

znao bile su meni učinjene nepravde - neoprostivo miješanje sjedokosog starca,

svećenikov zadatak, Fortinijeva drskost, Villehardouinov bezobrazluk, a sada,

evo, još mi i Pasquini preprečuje put i pljuje ispred mene u travu. Razbjesnio sam

se. Pao mi je mrak na oči. Gledao sam na sva ta stvorenja kao na ništarije i

galamdţije koji moraju biti sklonjeni s moga puta, s ovoga svijeta. Kao što se

razjareni lav u gnjevu bori s mreţom, tako sam se i ja razjario pri pogledu na ta

stvorenja. Bili su svuda oko mene. Uistinu, nalazio sam se u zamci. Jedini način da

se izvučem bio je da ih sasiječem i sravnim sa zemljom.

"U redu", rekoh sasvim mirno, iako sam se sav tresao od gnjeva. "Pasquini, vi ste

prvi. A vi, Goncourt, drugi? A na kraju de Villehardouin?"

Svatko je za sebe potvrdio i Pasquini i ja se pripremismo za dvoboj. "Budući da

ste u ţurbi," predloţio mi je Henry Bohemond, "i budući da smo trojica protiv

trojice, zašto da sve ne obavimo o istom trošku?"

"Slaţem se, slaţem se!" uzviknu Lanfranc uzbuđeno. "Uzmite vi de Goncourta. De

Villehardouin je moj." Ali ja sam odgovorio svoje dobre prijatelje. "Oni su ovdje

po zapovijedi", objasnio sam. "Oni me ţele tako

Zvjezdani lutalica

strasno da sam i ja njihovom ţeljom zaraţen te ih sada hoću samo za sebe i imat

ću ih samo za sebe."

Primijetio sam da je Pasquini razdraţen mojim odgađanjem i govorenjem pa sam

ga odlučio nastaviti uzrujavati.

"Vi, Pasquini", oglasio sam se. "Završit ću s vama u tren oka. Ne bih ţelio da se

ovdje više zadrţavate dok Fortini čeka vaše društvo. Vas ću, Raoule de

Goncourtu, kazniti kako i dolikuje, budući da ste u tako lošem društvu. Debeli ste

i sopćete. S vama ću se boriti polako, sve dok vam se salo ne otopi, i dok vam duša

ne siđe u pete, i dok vam pluća ne počnu šištati kao probušeni mjehovi. Vas, de

Villehardouine, još nisam odlučio kako ću vas ubiti."

Zatim sam se naklonio Pasquiniju i prešli smo na borbu. Ah, bio sam odlučio biti

iznimno, vraški raspoloţen te noći. Brzo i vješto - tako treba biti. Nisam bio

zaboravio ni na varavu mjesečinu. Kao i s Fortinijem i s Pasquinijem ću lako izaći

na kraj ako se usudi na trenutačni napad. A, ako se ubrzo ne odluči, onda ću se ja

usuditi.

Usprkos razdraţenosti koju sam kod njega izazvao, bio je oprezan. Pa, ipak,

primoravao sam ga na brze poteze i, pod slabom svjetlošću, oslanjajući se mnogo

više na vlastiti predosjećaj nego na osjetilo vida, naši su mačevi bili stalno

ukršteni.

Jedva da je prošla prva minuta borbe kad sam izveo svoju varku. Pretvarao sam

se da sam se poskliznuo i tako izgubio dodir s Pasquinijevim mačem. On je

oprezno zamahnuo i ja sam se ponovo pretvarao, taj put nepotrebno široko

zamahnuvši mačem u obrani. Moje stalno izlaganje bijaše mamac na koji sam

računao da će se uhvatiti. I bijaše tako. Brz kao munja pokušao je iskoristiti ono

za što je mislio da je slučajno izlaganje njegovu maču. Zamahnuo je ravno i

snaţno i sva njegova volja i tijelo bili su u brzom napadu u koji je krenuo. A ja

sam se samo pretvarao i bio sam spreman za njegov napad. Jedva da sam blago

dodirnuo njegov mač kad su

Jack London

nam se oštrice srele. Dovoljno je jak, ali ne jači nego što je bilo nuţno, bio pokret

moga ručnog zgloba koji je uspio skrenuti njegovu oštricu s moga grudnog

štitnika. Ah, tako malo skretanje, tek puki pedalj, tek toliko da vrh njegova mača

prođe pokraj mene i probije tek nabor mog satenskog prsluka. Naravno, tijelo mu

je slijedilo zamah mača i moja je oštrica lako našla put do desne strane njegovih

grudi u visini srca. Ruka mi bijaše čvrsta i ravna kao i čelik u koji se nastavljala, a

iza ruke i čelika tijelo mi je bilo čvrsto i zategnuto.

Rekoh da je moj mač ušao s Pasquinijeve desne strane, u visini srca, ali nije izašao

s lijeve, jer se na pola puta susreo s rebrom (ah, ubijanje ljudi je mesarski

posao!) jačinom koja ga je gotovo oborila pa je poletio unatrag i zateturao se na

stranu i pao na zemlju. I, još dok je padao, prije nego što je dotaknuo tlo, uz

trzaj sam izvukao svoju oštricu iz njegova tijela.

De Goncourt je bio uz njega, ali je on mahnuo de Goncourtu da se pobrine za

mene. Pasquini nije izdahnuo tako lako kao Fortini. Kašljao je i pljuvao, a nakon što

mu je Villehardouin pomogao podmetnuvši ruku ispod njega, i glave na

Villehardouinovoj ruci on je ponovno kašljao i pljuvao.

"Neka vam je ugodno putovanje, Pasquini", smijao sam mu se u svom krvoţednom

gnjevu. "Molim vas da poţurite, jer je trava na kojoj leţite iznenada postala

mokra i ako se tu budete dulje zadrţavali, moţete se opasno prehladiti."

Budući da sam se odmah okrenuo da počnem s de Goncourtom, Bohemond se

pobunio da bih trebao malo predahnuti.

"Ne", rekoh. "Nisam se propisno ni zagrijao." A de Goncourtu rekoh: "Sad ćemo

vas natjerati da plešete i šištite. Na mjesto!"

De Goncourt doista nije bio voljan i ţeljan borbe. Bijaše očito da je pod obvezom

neke naredbe. Mačevao se na starinski način, kao i svaki sredovječni čovjek, ali

nije bio zanemariv protivnik. Bijaše hladnokrvan, odlučan, uporan. No nije bio

sjajan, a i mučile

Zvjezdani lutalica

su ga spoznaje o prethodnim porazima. Mogao sam ga brzo i vješto dokrajčiti

mnogo puta. Ali, suzdrţavao sam se. Rekoh da sam imao na umu đavolske namjere.

I, doista i jesam. Iscrpio sam ga. Stavio sam ga u nepovoljan poloţaj u odnosu na

mjesec pa me je jedva mogao vidjeti, budući da sam se borio u vlastitoj sjeni.

Iscrpljivao sam ga dok nije počeo šištati, kako sam i predvidio. Pasquini je,

promatrajući, kašljao i izdisao.

"Dakle, de Goncourt", naposljetku najavih. "Vidite da ste potpuno bespomoćni.

Moţete biti moji na tucet različitih načina. Spremite se, pripravite se, jer ovo je

način koji sam odabrao."

Izgovorivši to, jednostavno sam ponovio par pokreta i dok se on divlje branio,

iskoristio sam to što se izloţio da ga u visini srca skroz probodem. Kad je vidio

takav završetak, Pasquini je, pre-stavši se boriti za ţivot, zario lice u travu,

zadrhtao na trenutak i ostao mirno leţati.

"Vaš će gospodar večeras ostati bez četvorice sluga", uvjeravao sam

Villehardouina trenutak prije nego što smo se upustili u dvoboj.

I to kakav dvoboj! Dječačić je bio smiješan. Gotovo je nemoguće zamisliti kako je

neprimjerena i priprosta bila njegova ma-čevalačka škola. Bio je doista nalik na

nekog lakrdijaša. Kratak i jednostavan poslić, procijenio sam, a njegova se riđa

kosa sva na-kostriješila u strašnom bijesu dok me je napadao kao poludio.

Ah! Uništilo me je upravo to što je mačevao kao neki lakrdijaš. Dok sam se

poigravao njime i smijao mu se što je tako nespretna seljačina, premda ne dulje

od nekoliko sekundi, on se do te mjere razgoropadio da je zaboravio i ono malo

mačevalačke vještine koju je poznavao. Zamahnuvši mačem u velikom luku, kao

daje to bila sablja koja moţe sjeći i poprijeko, uz zviţduk je zasjekao zrak i

mačem me dohvatio po glavi. Bijah zaprepašten. Nikad mi se nije dogodilo nešto

tako besmisleno. Bio je potpuno izloţen i mogao

Jack London

sam ga tada lako ubosti. Ali, kao što rekoh, bio sam zaprepašten i sljedeće čega

se sjećam bijaše bol od uboda koji mi je ovaj nesretni seljačić zadao bikovskom

snagom, sve dok me udarcem nije srušio ijapadoh na leđa.

Doksampadao, vidio samzabrinutalicaLanfrancaiBohemonda i napadno sretno lice

Villehardouina kad me je odgurnuo.

Padao sam, ali nisam uspio dodirnuti travu. Pojavio se tračak blještavog svjetla,

tutnjalo mije u ušima, a potom je nastupio mrak i razđiruća bol koja izmiče

svakom opisu; zatim sam čuo neki glas koji je rekao:

"Ne mogu ništa osjetiti."

Prepoznao sam glas. Bio je to upravitelj Atherton. I prepoznao sam sebe kao

Darrella Standinga koji se upravo kroz stoljeća vraćao u pakao luđačke košulje u

San Quentinu. A i prepoznao sam da su prsti što su mi dodirivali vrat bili prsti

upravitelja Athertona. Prsti koji su zamijenili upraviteljeve pripadali su doktoru

Jacksonu. I glas doktoraJacksona reče:

"Vi ne znate čovjeku opipati bilo na vratu. Upravo ovdje; tu stavite prste, tu gdje

su moji. Moţete li sad? Ah, tako sam i mislio. Srce je onemoćalo, ali kuca

ujednačeno kao kronometar."

"Prošla su samo dvadeset četiri sata," reče nadzornik Jamie, "a on nikad prije

nije bio u ovakvom stanju."

"Pretvara se, eto, to radi, moţete se u to kladiti", upao je glavni povjerenik Al

Hutchins.

"Ne znam", uporno je nastavljao nadzornik Jamie. "Kad je nečije bilo tako slabo

da ga moţe osjetiti jedino stručnjak..."

"Eh, odsluţio sam ja svoje šegrtovanje u košulji", promumljao je Al Hutchins. "I

natjerao sam vas da me odveţete, nadzornice, kad ste već mislili da ću odapeti, i

morao sam se pošteno potruditi da vam se ne nasmijem u lice."

"Što vi mislite, doktore?" upitao je upravitelj Atherton.

Zvjezdani lutalica

"Kaţem vam daje rad srca izvrstan", glasio je odgovor. "Naravno da je slabo. To

se moglo i očekivati. Kaţem vam da je Hutchins u pravu. Pretvara se."

Palcem mi je podigao kapak, na što sam ja otvorio i drugo oko i zapiljio se u

grupicu što se okupila oko mene.

"Zar vam nisam rekao?" uzviknuo je doktor Jackson, likujući.

A zatim, iako se činilo da će svaka kost na mom licu puknuti od napora, prikupio

sam svu snagu i nasmiješio se.

Prinijeli su mi vode i pohlepno sam je ispijao. Trebali biste zapamtiti da su mi

ruke, sve vrijeme dok sam bespomoćno leţao na leđima, bile uz tijelo unutar

košulje. Kad su mi ponudili hranu -suhi zatvorski kruh - odmahnuo sam glavom.

Zatvorio sam oči kako bih im stavio do znanja da me njihova prisutnost zamara.

Bol uslijed djelomičnog oţivljavanja bila je nepodnošljiva. Mogao sam osjetiti

kako mi se tijelo ponovno vraća u ţivot. Probadali su me bolovi duţ vrata i u

grudima oko srca. A u mom sjećanju bijaše da me Philippa čeka u velikom

predvorju, i ţudio sam da pobjegnem natrag, u onih pola dana i pola noći koje sam

upravo proţivio u Francuskoj prošlih vremena.

I tako sam, čak i dok su svi stajali nada mnom, pokušavao ukloniti ţivi dio moga

tijela iz svoje svijesti. Zurilo mi se da umaknem, ali me je glas upravitelja

Athertona drţao ne dajući mi da odem.

"Postoji li nešto zbog čega bi se poţalio?" upitao je on.

Jedino čega sam se u tom trenutku bojao bilo je da me ne od-veţu; stoga morate

razumjeti da nisam progovorio iz neke lude hrabrosti, nego da bih spriječio da

me odveţu.

"Mogli biste mi još malo pritegnuti košulju", prošaputao sam. "Previše je udobno.

Plivam u njoj. Hutchins je glup. A i budala je. On nema pojma o vezanju košulje.

Upravitelju, trebali biste ga prebaciti da bude nadzornik u tkaonici. On je mnogo

bolji u neuspješnom izvršavanju poslova od sadašnjeg nadzornika, koji je

Jack London

samo glup, a nije budala. Sad izlazite, svi vi, osim ako mi niste naumili učiniti

nešto još strasnije. U tom slučaju, svakako ostanite. Od srca vas pozivam da

ostanete ako ste u svojim jadnim umovima smislili neko novo mučenje za mene."

"On je doista prolupao, potpuno poblesavio", pjevušio je doktor Jackson, pun

ushita zbog medicinskog otkrića.

"Standing, ti jesi čudo", reče upravitelj. "Imaš čeličnu volju, ali ja ću je sigurno

slomiti, baš kao što je sigurno da je Bog stvorio jabuke."

"A vi ste plašljivi zec", odgovorio sam. "Da ste proveli u košulji samo desetinu

vremena koje je mene zapalo, vaše bi zečje srce odavno bilo zgnječeno i izašlo bi

vam na vaše dugačke uši."

Oh, toga sam se doista divno sjetio, jer je upravitelj Atherton uistinu imao

neobične uši. Lombroso bi se za njih zanimao, u to sam siguran.

"Što se mene tiče," nastavio sam, "ja vam se smijem, a tkaonici ne ţelim goru

sudbinu od te da dopadne u vaše ruke. Evo i zašto: vezali ste me i na meni iskalili

svu vašu zlobu, a ja sam i dalje ţiv i smijem vam se u lice. Niste dovoljno

djelotvorni. Moţete me i ubiti. Niste dovoljno djelotvorni. Ne biste mogli ni

štakora u zamci ubiti štapinom dinamita, pravog dinamita, a ne onog za koji se

zavaravate da sam ga ja sakrio."

"Ţeliš li još nešto izjaviti ?" upitao me je kad sam zastao sa svojim govorom.

Prošlo mi je kroz glavu ono što sam rekao Fortiniju kad je drsko navaljivao.

"Nestanite, vi zatvorska pseta", rekoh. "Prestanite lajati pred mojim vratima."

Nesumnjivo je za upravitelja Athertona ovakav izazov od strane bespomoćnog

zatvorenika predstavljao strašan poraz. Lice mu je problijedjelo od bijesa, a glas

mu je podrhtavao dok je prijetio:

Zvjezdani lutalica

"Bogom ti se kunem, Standing, još ćeš ti vidjeti svoje."

"Još mi nešto moţete učiniti", rekao sam. "Moţete mi zategnuti ovu

zabrinjavajuće komotnu košulju. Ako nećete, onda izlazite. I baš me briga i ako ne

dođete za tjedan dana, ili za punih deset dana."

I kakvu bi kaznu upravitelj velikog zatvora mogao smisliti za zatvorenika nad

kojim se najveća kazna već provodila? Moţda je upravitelj Atherton razmišljao o

nekoj mogućoj prijetnji jer je počeo govoriti. Ali, budući da mi se glas vjeţbom

povratio, ja počeh pjevušiti "Kukuriku, kukuriku, kukuriku". I pjevao sam sve dok

se vrata nisu zalupila i dok brava i zasuni nisu zaškripali i čvrsto se zatvorili.

DVANAESTO POGLAVLJE

Sad kad sam bio svladao tu vještinu, izvođenje je bivalo lako. A znao sam da će mi

biti sve lakše što je više puta budem izvodio. Kad je ustanovljena linija najmanjeg

otpora, pri svakom putovanju koje je uslijedilo bilo je sve manje otpora. I tako

sam, kao što ćete vidjeti, na svoja putovanja iz ţivota u San Quentinu u druge

ţivote, što je vrijeme više protjecalo, odlazio sve lagodnije i brţe.

Kad me je upravitelj Atherton napustio zajedno sa svojom svitom, trebalo mije

samo nekoliko minuta da voljom vratim oţivljeni dio svoga tijela u potpunu

obamrlost. Bijaše to smrt u ţivotu, ali samo mala smrt, slična obamrlosti ili

privremenoj smrti izazvanoj anesteticima.

Tako sam od svega stravičnog i zlog, od okrutnosti samice i pakla u košulji, od

upoznavanja muha, od uţasa noći, od potajnih razgovora ţivih mrtvaca, od svega

sam toga mogao pobjeći u vrijeme i prostor.

Opet je zavladao mrak i polako je rasla svijest o nečemu drukčijem, o drugom

postojanju. Najprije sam osjetio prašinu. Prvo što sam osjetio u svojoj novoj

svijesti bijaše prašina. Nalazila se svuda; bila mi je u nosnicama, suha i opora. Bila

mi je na usnama. Prekrivala mi je lice, ruke, a posebno sam je osjećao na vrhovima

prstiju kad bih ih dodirivao jagodicom palca.

Sljedeće čega sam postao svjestan bijaše neprestano kretanje. Sve oko mene se

trzalo i ljuljalo. Treslo se i drmusalo, i ja prepoznali, kao da sam cijelog ţivota

samo to slušao, škripu kotača oko

Jack London

osovina i udaranje ţeljeznih kotača o stijenu i pijesak. Do mene su stizali umorni

glasovi ljudi koji su vikali i proklinjali iscrpljene ţivotinje u laganom hodu.

Otvorio sam oči upaljene od prašine i istog me je trenutka zaslijepio nalet nove

prašine. Na grubom pokrivaču na kojem sam leţao prašina je bila prst debela.

Iznad sebe sam kroz oblak prašine vidio u luk zategnuto platno koje se ljuljalo i

bibalo, a bezbrojne čestice prašine treperile su na sunčevim zrakama što su se

ponegdje probijale kroz rupe u platnu.

Bio sam dječak od osam ili devet godina, i bio sam iscrpljen kao i ţena pokraj

mene koja je, prekrivena prašinom i ispijena lica, u naručju umirivala bebu što je

plakala. Ona bijaše moja majka; toga sam, razumije se, bio svjestan, kao što sam,

kad sam pogledao niz hodnik od platna koje je prekrivalo kola, znao da su leđa

muškarca na vozarskom sjedištu bila leđa moga oca.

Kad sam počeo puzati preko spakiranih stvari kojima su kola bila pretrpana,

majka mi je ozlojeđenim i umornim glasom rekla:

"Jesse, zar se ne moţeš ni na trenutak smiriti?"

To mi bijaše ime - Jesse. Nisam znao kako se prezivam, iako sam otkrio da majka

oca zove John. Jedva se prisjećam kako sam čuo da drugi ljudi moga oca

oslovljavaju s "kapetane". Znao sam da on predvodi ovu druţinu i da svi poštuju

njegove zapovijedi.

Ispuzao sam kroz otvor na platnu i sjeo do oca. Gušili smo se u zraku prepunom

prašine koja se dizala iznad zaprega i mnogih kopita. Prašina je bila tako gusta da

mi se činilo kao da je u zraku magla ili sumaglica, a nisko sunce jedva se probijalo

nejasnom i zloslutnom svjetlošću.

Ne samo daje svjetlost zalazećeg sunca bila zloslutna, nego je i sve oko mene

izgledalo prijeteće i zloslutno - cijeli kraj, lice moga oca, razdraţenost djeteta u

majčinim rukama, koje ona nije mogla

Zvjezdani lutalica

umiriti, kao i šest konja koje je otac tjerao bez milosti i koji su zbog prašine koja

ih je prekrivala bili bezbojni.

Krajolik bijaše pust i od toga su boljele oči. U svim su se smjerovima beskrajno

pruţala niska brda. Ponegdje bi se na njihovim padinama našao poneki sprţeni

ostatak šipraţja ili osušenog grmlja. Većim je dijelom površina brda bila ogoljena i

sva od pijeska i stijenja. Naš nas je put vodio pješčanim udolinama između brda.

A i pješčane udoline bijahu ogoljene, s pokojim grmom ili pramenom poţutjele

trave. Vode nigdje ne bijaše, ni traga od nje, osim ispranih jaruga što ih načiniše

divlje provale oblaka.

Moj je otac bio jedini koji je imao upregnute konje. Zaprege su pratile jedna

drugu u koloni, i kako je povorka krivudala i za-okretala putem, vidio sam da

ostale zaprege vuku volovi. Tri ili četiri para upregnutih volova teško su vukla

svaku od zaprega, a uz njih su, u dubokom pijesku, koračali ljudi s bičevima koji

su gonili nevoljne ţivotinje. Na zavoju sam prebrojio zaprege, i one ispred i one

iza nas. Znao sam da ih je četrdeset, zajedno s našom; prebrojavao sam ih već

mnogo puta prije toga. A dok sam ih sada brojio, pokušavajući otjerati umor i

dosadu, sve su bile tu, njih četrdeset, sve prekrivene platnom, nezgrapno

sagrađene, velike i glomazne, teturale su i naginjale se, škripeći i udarajući kroz

pijesak, sasušeno šipraţje i stijenje.

S naše lijeve i desne strane, razbacani duţ povorke, jahalo je desetak ili

petnaestak ljudi i mladića na konjima. Na prednjem dijelu sedla nosili su

dvocijevke. Kad god bi se netko od njih pribliţio našoj zaprezi, mogao sam na

njihovim prašnjavim licima vidjeti istu vrstu zabrinutosti kao i na očevu licu. Kao i

oni, i moj je otac pri ruci imao dugu dvocijevku.

Uza sve to uz nas je, također, hramalo dva tuceta ili više volova nalik na vlastite

kosture, izranjavanih nogu, leđa oderanih od jarma, koji su svako malo zastajali

da pokušaju otkinuti poneki busen

Jack London

sasušene trave, a koje su mladići umornih lica stalno tjerali naprijed i naprijed.

Ponekad bi neki od njih i zastali i sjeli, a njihovo spuštanje na zemlju bijaše

podjednako zastrašujuće i zloslutno kao i sve oko mene.

Davno, prisjećao sam se, davno, dok sam bio manji, ţivjeli smo pokraj potoka koji

je bio okruţen drvećem. I dok se povorka vukla, a ja se ljuljao na sjedištu uz oca,

nisam se prestajao u sjećanju vraćati tom ugodnom ţuborenju vode među

drvećem. Imam osjećaj da već beskrajno dugo ţivim u ovim kolima, i da vječno

putujem, stalno naprijed, sa sadašnjom druţinom.

Ali najsnaţniji osjećaj za mene, kao i za sve ostale, bijaše da polako idemo prema

propasti. Naše putovanje bijaše nalik na pogrebnu povorku. Nikad se nije začuo

smijeh. Nikad se nije osjetila sreća u glasu. Niti su nas pratili mir i spokojnost.

Lica ljudi i mladića koji su jahali uz povorku bijahu smrknuta, tuţna i bez nade. I

dok smo mučno putovali kroz jezivu prašinu u smiraj dana, uzalud sam na očevu

licu pokušavao pronaći barem nagovještaj ohra-brenja. Neću reći da mu je lice,

usprkos ispijenosti, bilo bez nade. Bilo je na njemu ustrajnosti, ali i strogosti i

zabrinutosti, najviše zabrinutosti.

Povorkom se proširilo uzbuđenje. Otac je podigao glavu, a i ja s njime. I naši su

konji uzdigli svoje premorene glave, uz frktanje njušeći miris u zraku, i

svojevoljno su krenuli jače vući. Konji jahača uz povorku ubrzali su u kas. A krdo

izmrcvarenih volova iznenada je pojurilo. Gotovo daje sve to bilo smiješno. Jadne

su ţivotinje bile tako nespretne zbog iznemoglosti i nestrpljenja. Izgledale su

kao kosturi u galopu prekriveni šugavim koţama, ali počele su ići brţe od mladića

što su ih tjerali. Ali to bijaše samo na trenutak. Ubrzo su ponovno samo kaskali,

ali brzo, šepajući, izranjavanih nogu, ţeljni; i nisu ih više mamili osušeni buseni

trave.

"Sto je to ?" upitala je majka iz kola.

Zvjezdani lutalica

"Voda", glasio je očev odgovor. "To mora biti Nephi." A moja će majka na to:

"Hvala Bogu! A moţda će nam i nešto hrane prodati."

U Nephi smo uteturali kroz od sunca crvenu prašinu, uz drmusanje, udaranje,

škripu i cijukanje kotača. Mjesto je činilo desetak razbacanih kuća i koliba.

Područje je uvelike podsjećalo na ono kojim smo došli. Nije bilo drveća, samo

šipraţje i pješčana pustoš. Ali naslućivala su se preorana polja s ponekom

ogradom. Bilo je i vode, ali nije tekla koritom potoka. Međutim, dno je bilo vlaţno,

s ponekim izvorom u koji su razjarmljeni volovi i konji zabili njuške sve do očiju.

U blizini je raslo nekoliko malih vrba.

"To je sigurno mlin Billa Blacka o kojem su nam pričali", reče moj otac pokazujući

zgradu majci, koju je zabrinutost natjerala da proviri preko naših ramena.

Postariji čovjek u košulji od jelenje koţe i dugačke, od sunca izblijedjele kose,

dojahao je do naših kola i razgovarao s ocem. Dan je znak i prednja kola u povorci

počela su se postrojavati u krug. Zemljište je bilo povoljno za logorovanje i

povorka je uslijed stalnih ponavljanja bez zastoja uspjela oblikovati krug. Sve se

odigravalo u ţurbi i već poznatom, uređenom meteţu. Mnoge ţene, sve

premorenih i prašnjavih lica kao i u moje majke, izašle su iz kola. Odjednom se

stvorila hrpa djece. Mora da ih je bilo najmanje pedesetero, a meni se činilo kao

da ih već dugo znam; i bilo je najmanje četrdesetak ţena. One počeše pripremati

večeru.

Dok su neki od muškaraca sjekli suhe biljke, a mi djeca ih nosili do vatri koje su

se tek razgorijevale, njih nekoliko je skinulo jarmove s volova i pustilo ih da u

gomili jurnu prema vodi. Zatim su muškarci namjestili kola tako da svaka budu na

svom mjestu. Prednji dio svakih kola bio je unutar kruga i čvrsto su se naslanjala

jedna na druga. Brzo su i čvrsto osigurali sve kočnice; međutim, nezadovoljni

samo time, još su i sve kotače povezali lancima. Za

Jack London

nas djecu to nije predstavljalo ništa novo. To je bio znak mogućih nevolja kod

logorovanja u neprijateljskoj zemlji. Samo su jedna kola bila ostavljena izvan

kruga, čineći ulaz u vijenac prikolica. Kao što nam je bilo poznato, u kasnije sate,

kad bi svi otišli na spavanje, ţivotinje bi se uvodile u krug, a izdvojena bi se kola

lancima vezala za ostala. U međuvremenu, ljudi i dječaci satima bi pazili na stoku

kojoj je jedina ispaša bilo ono malo osušene trave.

Dok se nastavljalo s pripremanjem prenoćišta, moj otac i nekolicina drugih ljudi,

zajedno s čovjekom čija je kosa bila izblijedjela od sunca, otpješačili su prema

mlinu. Sjećam se kako smo svi mi, muškarci, ţene, pa čak i djeca, zastali i gledali

ih kako odlaze; a činilo se da je njihov zadatak od velike vaţnosti.

Dok su oni bili odsutni, drugi muškarci, nama nepoznati i vjerojatno stanovnici

pustinjskog gradića Nephija, dođoše do našeg logorišta da nas promotre. Bili su

bijelci, kao i mi, ali s grubim, strogim, mračnim licima, i činilo se da ih naše

društvo nije udobrovoljilo. U zraku se osjećala zlovolja i oni proračunato izrekoše

neke riječi ne bi li raţestili naše ljude. Ali ţene su ih bile upozorile i pronio se

glas, upućen i muškarcima i mladeţi, da ne smije doći do svađe.

Jedan od nepoznatih prišao je našoj vatri, gdje je moja majka bila sama i kuhala.

Upravo sam se vraćao s rukama punim grančica za potpalu; zastao sam i gledao

nametljivca kojeg sam mrzio, jer se mrţnja osjećala u zraku, jer sam znao da je

svaki član naše skupine mrzio te nepoznate ljude, koji bijahu bijelci kao i mi, ali

zbog kojih smo bili primorani logorovati u krugu.

Nepoznati čovjek pokraj naše vatre imao je plave, ljutite, ledene i prodorne oči.

Kosa mu je bila boje pijeska. Lice mu bijaše obrijano sve do brade, a ispod brade,

prekrivajući vrat i pruţajući se sve do ušiju, bujala je brada boje pijeska

prošarana sijedim vlasima. Majka ga nije pozdravila, kao ni on nju. On je samo

neko

Zvjezdani lutalica

vrijeme stajao i smrknuto je gledao. Potom se nakašljao i neprijateljski

prozborio:

"Mogu se kladiti da iz sveg srca ţelite da niste ni krenuli iz Missourija."

Prije nego što je majka progovorila, vidio sam da čvrsto stišće usne, obuzdavajući

se: "Mi smo iz Arkansasa."

"Pretpostavljam da imate dobrih razloga da poričete odakle ste," reče on, "vi

koji ste protjerali Boţje odabrane ljude iz Missourija." Majka nije odgovorila.

"... Budući da vidim", nastavio je, jer se nakratko zaustavio da joj pruţi prigodu

da još nešto kaţe, "da sada dolazite kukati i moliti kruh iz naših ruku, vi koji ste

nas progonili."

Nakon toga sam ja u trenutku, iako još dijete, prepoznao u sebi bijes, prastari,

krvoločni, neobuzdani gnjev, uvijek neobuzdan i nesavladiv.

"Laţeš!" oglasio sam se dječjim glasom. "Mi nismo iz Missourija. Mi ne kukamo. I

nismo prosjaci. Imamo novca za kupnju."

"Umukni, Jesse!" uzviknula je majka udarivši me jako rukom preko usta. A potom

reče nepoznatom: "Odlazite i ostavite dječaka na miru."

"Napunit ću te mecima, ti prokleti mormonu!" plakao sam i jecao za njim, previše

brz za majku da bi me ušutkala, bjeţeći oko vatre od njene ruke.

Što se neznanca tiče, moje ga ponašanje nije nimalo uzbudilo. Bio sam spreman na

ni sam ne znam kakvu uţasnu kaznu od tog strašnog nepoznatog čovjeka, i

oprezno sam ga gledao dok me je on promatrao s najvećom ozbiljnošću.

Naposljetku je progovorio, i progovorio je uzvišenim tonom, svečano kimajući kao

da izriče presudu.

"Kakvi očevi, takvi i sinovi", reče on. "Mladi su loši koliko i

Jack London

stariji. Cijela vam je loza osuđena na propast i prokleta. Nema tu spasa, ni za

mlade ni za stare. Nema pomirenja. Ni krv Kristova ne moţe sprati te grijehe."

"Prokleti mormonu!" to bijaše sve što sam izgovorio grcajući za njim. "Prokleti

mormonu! Prokleti mormonu! Prokleti mormonu!" I nastavio sam ga proklinjati i

bjeţati oko vatre sklanjajući se od osvete moje majke dok je nepoznati odlazio.

Kad se otac vratio zajedno s ljudima koji su ga pratili, svaki posao u logoru je

prestao dok se cijela skupina nestrpljivo skupljala oko njega. Odmahnuo je

glavom.

"Neće prodati ?" pitala je neka ţena.

Ponovno je odmahnuo glavom.

Progovorio je plavi bradati div od čovjeka, od svojih tridesetak godina, koji se

naglo probio kroz mnoštvo.

"Kapetane, oni kaţu da imaju brašna i zaliha za tri godine", reče on. "Prije su

uvijek prodavali iseljenicima. A sad ne ţele prodati. A to nije naša svađa. Oni se

ne razumiju s vladom, a mi zbog toga ispaštamo. To nije u redu, kapetane. To nije

u redu, kaţem vam ja; mi smo sa ţenama i djecom, a Kalifornija je mjesecima

daleko od nas, dolazi zima, a cijela nas pustinja dijeli. Nećemo imati dovoljno

hrane da prijeđemo pustinju."

Zastao je za trenutak da bi se obratio cijeloj skupini.

"Vi svi ne znate što je pustinja. Ovo oko nas i nije pustinja. Kaţem vam daje to

raj, nebeska polja, i med i mlijeko, u usporedbi s onime s čime ćemo se mi suočiti.

Kapetane, kaţem vam da najprije moramo nabaviti brašno. Ako ga oni neće

prodati, moramo se ohrabriti i uzeti ga."

Mnogi muškarci i ţene uzvikivali su riječi potpore, ali ih je moj otac ušutkao

podigavši ruku.

"Slaţem se sa svime što ste rekli, Hamiltone", poče on.

No uzvici nadjačaše njegov glas i on ponovno podiţe ruku.

Zvjezdani lutalica

"Ali, nešto ste zaboravili uzeti u obzir, Hamiltone - činjenicu o kojoj svi morate

razmisliti. Brigham Youngje proglasio ratno stanje, a Brigham Young ima vojsku.

Mi moţemo počistiti Nephi za tren oka i uzeti sve zalihe koje moţemo ponijeti.

Ali ne bismo ih mogli daleko odnijeti. Brighamovi Sveci stigli bi nas i zbrisali nas

također za tren oka. Vi to znate. Ja to znam. Svi to znamo."

Njegove su riječi pokušavale uvjeriti slušatelje koji su već bili uvjereni. Svi su

već znali ono što im je rekao. Samo su to zaboravili u naletu uzbuđenja i

očajničke potrebe.

"Nitko neće brţe od mene potegnuti oruţje da se bori za ono stoje ispravno",

nastavio je otac. "Ali, situacijaje jednostavno takva da si sada ne moţemo

dopustiti da stupimo u borbu. Ako počne guţva, nemamo nikakvih izgleda. A svi

imamo ţene i djecu na koje ne smijemo zaboraviti. Moramo po svaku cijenu biti

miroljubivi i suočiti se s bilo kojom nedaćom koja se na nas sruči."

"Ali što da radimo, moramo prijeći pustinju!" uzviknula je ţena koja je dojila

dijete na svojim grudima.

"Ima nekoliko naselja prije nego što stignemo do pustinje", odgovorio je otac.

"Fillmore je devedeset kilometara na jug. Zatim dolazi Corn Creek. A Beaver je

nakon sedamdesetak kilometara. Sljedeći je Parowan. A odande je trideset

kilometara do Cedar Citvja. Sto dalje odemo od Salt Lakea, veća je vjerojatnost

da će nam prodati namirnice."

"A što ako ne budu htjeli?" navaljivala je ista ţena.

"Onda ćemo se oprostiti od njih", reče moj otac. "Cedar City je posljednja

naseobina. Mi ćemo nastaviti, to je sve, i zahvalji-vat ćemo svojim zvijezdama što

smo se oprostili od njih. Na dva dana puta odande nalaze se dobri pašnjaci i voda.

Taj kraj nazivaju Mountain Meadovvs. Tamo nitko ne ţivi i to je mjesto gdje

ćemo nahraniti i odmoriti stoku prije nego što krenemo prema pustinji. Moţda i

ulovimo nešto divljači. A ako dođe do najgoreg, nastavit

Jack London

ćemo koliko budemo mogli, a onda ćemo ostaviti kola, spakirati što stane na

ţivotinje i posljednji dio puta prijeći pješice. Moţemo se hraniti našom stokom

dok putujemo. Bilo bi bolje stići do Kalifornije bez ijednog dronjka na leđima

nego da ovdje ostavimo kosti; a ostavit ćemo ih ako započnemo borbu."

Uz ponovljena oštra upozorenja protiv nasilja, bilo u govoru ili u ponašanju, taj je

kratki sastanak završen. Dugo mi je trebalo da zaspim te noći. Bijes zbog

mormona toliko me je uzbudio da sam još bio budan kad se otac ušuljao u prikolicu

nakon posljednje noćne straţe. Mislili su da spavam, ali ja sam čuo majku kako

pita oca hoće li nas mormoni pustiti da u miru napustimo njihovu zemlju. Okrenuo

se od nje dok je skidao čizme i s iskrenim vjerovanjem u glasu odgovorio da će

nas mormoni pustiti da odemo ako nitko od nas ne započne s nevoljama.

Ali vidio sam njegovo lice na slaboj svjetlosti lojanice i na njemu ne bijaše ni

mrvice samouvjerenosti koja mu je bila u glasu. Tako sam zaspao s osjećajem

strepnje zbog zloslutne sudbine koja se nadvila nad nas i razmišljao sam o

Brighamu Youngu, koji se mojoj dječjoj mašti pričinjavao kao zastrašujuće i

opako biće, sam vrag s rogovima i repom i svime ostalim.

I probudila me u samici već dobro poznata bol zbog košulje. Oko mene je bila

stara četvorka: upravitelj Atherton, nadzornik Jamie, doktor Jackson i Al

Hutchins. Iskrivio sam lice osmijehom koji je potjecao samo od moje volje i borio

sam se da ne izgubim vlast nad sobom uslijed nepodnošljive boli izazvane

povratkom cirkulacije. Popio sam vodu koju su mi prinijeli, odmahnuo glavom na

ponuđeni kruh i odbio razgovarati. Zatvorio sam oči i borio se da bih vratio prizor

u krug privezanih kola u Nephiju. Ali sve dok su moji posjetioci stajali oko mene i

razgovarali, nisam mogao pobjeći.

Jedan dio razgovora nisam uspio ne čuti.

Zvjezdani lutalica

"Kao i jučer", reče doktor Jackson. "Nema nikakvih promje-

na.

"Onda to moţe i dalje podnositi?" raspitivao se upravitelj Atherton.

"Neće ni trepnuti. Iduća dvadeset četiri sata podnijet će s podjednakom lakoćom

kao i prethodnih dana. On je luđak, kaţem vam, savršeni fanatik. Kad ne bih znao

da je to nemoguće, mislio bih daje pod utjecajem nekih lijekova."

"Znam ja što su njegovi lijekovi", reče upravitelj. "To je njegova prokleta volja.

Mogu se kladiti da bi, kad bi se odlučio na to, i po uţarenom ugljenu hodao, kao

havajski svećenici s Juţnih mora."

Moţda to bijaše riječ "svećenici" što me je slijedila kroz tminu, dok sam još

jednom odlazio na putovanje kroz vrijeme. Moţda to bijaše samo nagovještaj.

Najvjerojatnije tek puka slučajnost. U svakom slučaju, probudio sam se leţeći na

leđima na grubom kamenom podu, ruku prekriţenih tako da sam dlanovima

pridrţavao laktove. Dok sam polurazbuđen leţao zatvorenih očiju, dlanovima sam

protrljao laktove i shvatio da se na njima nalazi strašno debeo sloj ogrubjele

koţe. To me nije iznenadilo. Prihvatio sam tu ogrubjelu koţu kao običnu pojavu,

kao da je oduvijek bila tu.

Otvorio sam oči. Sklonište mi je bila mala špilja, ne više od metar visoka i četiri

metra dugačka. U špilji je bilo vrlo vruće. Od znojenja sam imao plikove po

cijelom tijelu. Nekoliko je plikova popucalo i tekućina mi se u mlazovima slijevala

niz tijelo. Odjeće nisam imao, osim prljave krpe omotane oko kukova. Koţa mi je

bila opečena i crvenkastosmeđe boje. Bio sam vrlo mršav, a o svojoj sam

mršavosti razmišljao s čudnim ponosom, kao daje biti tako mršav nekakvo

postignuće. Posebno sam bio ponosan na rebra koja su gotovo bolno stršala. Sam

pogled na udubljena među njima pruţao mi je osjećaj uzvišenog ushićenja ili, da

upotrijebim bolju riječ, prosvijećenja.

Jack London

Koljena su mi bila sva u zadebljanjima, kao i laktovi. Bio sam vrlo prljav. Brada mi

je, nekoć očito plava, sada sva u prljavštini i sa smeđastim pramenovima, dopirala

sve do polovice trbuha i padala u zamršenim čvorovima. Kosa mi je, podjednako

prljava i zamršena, prekrivala ramena, dok su mi neki pramenovi stalno padali

preko očiju pa sam ih ponekad morao rukama sklanjati s lica. Međutim, veći dio

vremena zadovoljavao sam se time da škiljim kroz pramenove kose kao divlja

ţivotinja kroz grmlje.

Na ulazu u moju špilju u kojoj je vladao polumrak, dnevno je svjetlo nalikovalo na

zid zasljepljujućeg sunčeva sjaja. Nakon nekog vremena otpuzao sam do ulaza i,

da bi mi bilo što neudobnije, legao na rub stijene dok je sunce prţilo. Gotovo sam

se pekao na nepodnošljivom suncu, i što me je jače boljelo, ja sam više uţivao u

tome, ili prije u sebi, jer sam na taj način postajao gospodar svoga tijela ne

obazirući se na njegove prosvjede. Kad sam ispod sebe pronašao posebno oštar,

ali ne preoštar rub stijene, smjestio sam se na njegov vrh nabijajući tijelo na nj u

pravom zanosu zbog svoje nadmoći i pročišćenja tijela.

Vrućina je trajala cijeli dan. Ni daška vjetra nije bilo nad dolinom rijeke po kojoj

bi mi ponekad zalutao pogled. Na desetke metara ispod mene lijeno je tekla

velika rijeka. Ona udaljenija obala bila je ravna i pješčana i pruţala se sve do

obzora. Blizu vode su se nalazili razbacani šumarci palmina drveća.

S moje strane rijeke, prateći njen tok, bijahu visoke trošne litice. Malo dalje uz

rijeku mogao sam iz svoga boravišta jasno vidjeti četiri ogromna lika isklesana u

stijenama. Ĉetiri su diva sjedila sa šakama na koljenima, prilično okrnjenih ruku,

zagledani u rijeku. Ili su barem tri lika gledala u tom smjeru. Sve što je ostalo od

četvrtog bile su potkoljenice i ogromne šake na koljenima. Neposredno do

njegovih nogu bila je gotovo smiješno mala sfinga; a ipak je ta sfinga bila veća od

mene.

Zvjezdani lutalica

Prezirno sam pogledao te isklesane likove i pljunuo na njih. Nisam znao što

predstavljaju, da li zaboravljene bogove ili kraljeve iz davnine. Meni su oni

predstavljali svu taštinu i uzaludnost čovjeka i njegovih zemaljskih teţnja.

Iznad riječnog zavoja, pjenušanja vode i bijelog pijeska prostirao se nebeski

svod kao od rastopljene bronce, kojeg nije narušavao ni trag oblaka.

Prolazili su sati dok sam se prţio na suncu. Cesto sam na dulje vrijeme

zaboravljao toplinu i bol, gubeći se u snovima, prisjećanjima i izmaštanim

prizorima. I znao sam da će i trošni divovi i rijeka i pijesak i sunce i brončano

nebo nestati za tren oka. Svakog bi se trenutka mogle oglasiti trube arkanđela,

početi padati zvijezde s neba, nebesa se razviti kao svitak, a Gospodin Bog će

doći sa svojim anđelima na Sudnji dan.

Oh, u sebi sam dobro znao da sam spreman za tako uzvišen događaj. Zato sam

sada ovdje u krpama, prljavštini i bijedi. Bio sam krotak i ponizan i prezirao

neuhvatljive ţelje i tjelesne uţitke. I razmišljao sam s prezirom, ali i s određenim

zadovoljstvom, o dalekim gradovima u ravnici koje sam pohodio i koji u svom sjaju

i pohlepi nisu marili za Sudnji dan koji je tako blizu. Oni će ga ubrzo doţivjeti, ali

za njih će biti prekasno. I ja ću ga doţivjeti. Ali, ja sam spreman. A nad njihovim

krikovima i zapomaganjima ja ću se uzdići, ponovno rođen u sjaju, i preuzet ću

zasluţeno i izboreno mjesto u Boţjem kraljevstvu.

Ponekad, između snova i priviđenja u kojima sam stvarno, i prije svoga vremena,

boravio u Boţjem kraljevstvu, razmišljao sam o starim raspravama i sukobima. Da,

Novacije je bio u pravu kad je tvrdio da otpadnike pokajnike ne bi više nikad

trebalo primiti u crkve. Također nije bilo sumnje da je sabelijanizam od vraga

zamišljen. Takav bijaše i Konstantin, đavoljev nadbiskup, Sotonina desna ruka.

Jack London

Stalno sam se vraćao na razmišljanje o prirodi boţanskog jedinstva i iznova

razmatrao tvrdnje Noecija Sirijskog. Međutim, mnogo su mi se više sviđala

razmišljanja mog voljenog učitelja Arija. Ako ljudski um doista moţe bilo što

odrediti, moralo je postojati vrijeme, sudeći prema samoj prirodi sina, kada Sin

nije postojao. Sudeći prema samoj prirodi Sina, moralo je postojati vrijeme kad

je Sin počeo postojati. Otac mora biti stariji od svoga sina. Drukčije shvaćanje

predstavljalo bi bogohuljenje i omalovaţavanje Boga.

I prisjetio sam se dana iz svoje mladosti, kad sam sjedio do Arijevih nogu, koji

bijaše crkveni starješina u Aleksandriji, i komu je bogohulnik i izdajica

Aleksandar oteo biskupiju. Aleksandar Sabelijanac, to je on bio, i on se brzim

koracima pribliţavao paklu.

Točno je, bio sam na Koncilu u Nikeji i sve sam vidio; bio sam svjedok da su

izbjegli vijećati o tome. Sjećam se kako je car Konstantin protjerao Arija zbog

njegove čestitosti. I sjećam se kad se Konstantin pokajao zbogdrţavnih razloga i

naredio Aleksandru - drugom Aleksandru, triput prokletom, konstantinopoljskom

patrijarhu - da ponovno primi Arija u zajednicu. A zar nije Arije upravo te noći

umro na ulici? Oni rekoše da to bijaše strašna bolest što se nad njim nadvila, za

koju se Aleksandar molio Bogu. Ali ja kaţem, i kaţemo svi mi Arijevci, da je

strašna bolest bila otrov za koji je zasluţan sam Aleksandar, konstantinopoljski

patrijarh i Sotonin trovač.

Tada sam ponovno patio svoje tijelo na oštrim stijenama i glasno prozborio, opijen

od uvjerenosti:

"Pustimo sve Zidove i neznabošce da nam se rugaju. Neka slave, jer njihovo

vrijeme istječe. I za njih više neće biti vremena kad zemaljsko vrijeme istekne."

Razgovarao sam naglas sam sa sobom na toj stjenovitoj zaravni

Zvjezdani lutalica

iznad rijeke. Bio sam u groznici i povremeno bih štedljivo pio vodu iz smrdljivog

kozjeg mijeha, koji sam drţao na suncu ne bi li smrad koţe postao još veći, a voda

prestala biti hladna, da ne bih našao zadovoljstva u njenoj svjeţini. Bilo je i hrane

koja je bila bačena u prašinu na podu moje špilje: nešto korijenja i komad

pljesnivog ječmenog kruha; bio sam gladan, ali nisam jeo.

I sve što sam cijeli Boţji dan radio bijaše da se znojim i gušim na suncu, da mučim

svoje mršavo tijelo na šiljcima stijena, zurim u pustoš, oţivljavam stara sjećanja,

sanjam snove i naglas mumljam svoja uvjerenja.

I dok je sunce bilo na smiraju, ja sam posljednji put pogledao svijet kojeg uskoro

neće biti. Oko nogu ogromnih kamenih likova mogao sam vidjeti kako se šuljaju

obrisi zvjeradi, koje su za svoje jazbine odabrale to nekoć slavno djelo ljudskih

ruku. I uz rezanje zvijeri otpuzao sam do svoje jazbine i mumlajući i drijemajući,

zamišljajući prikaze u groznici i moleći se da posljednji dan brzo dođe, potonuo

sam u tminu snova.

Svijest mi se vratila u samici i zatekao sam svoja četiri mučitelja oko sebe.

"Bogohulni, heretički upravitelj San Quentina koji hita prema paklu", podsmijevao

sam mu se nakon što sam ispio veliki gutljaj vode koju su mi prinijeli ustima.

"Neka tamničari i povjerenici likuju, jer njihovo je vrijeme kratko i za njih nema

dana nakon Sudnjeg dana."

"On je sišao s uma", tvrdio je upravitelj Atherton.

"On se pretvara", glasila je pouzdanija procjena doktora Jacksona.

"Ali, on odbija hranu", bunio se nadzornik Jamie. "Ah, mogao bi on izdrţati i

četrdeset dana da mu se ništa ne dogodi", odgovorio je doktor.

"I izdrţao sam toliko," rekoh, "i izdrţao sam i četrdeset noći.

Jack London

Učinite mi uslugu - pritegnite mi košulju i gubite se odavde." Glavni je povjerenik

pokušao uvući kaţiprst u košulju. "Tu više ne biste mogli ugurati ni vlas", uvjeravao

ih je. "Ţeliš li se poţaliti na nešto, Standing?" upitao je upravitelj. "Da", glasio je

moj odgovor. "Na dvije stvari." "Koje su to dvije stvari?"

"Prvo," rekao sam, "košulja mije neoprostivo labava. Hutchins je pravi magarac.

Mogao bi zategnuti još četvrt metra kad bi htio."

"Sto je drugo?" upita upravitelj Atherton. "To da ste vi Sotonin plod,

upravitelju."

Nadzornik Jamie i doktor Jackson su se zacerekali, a upravitelj je uz frktanje

izašao iz moje ćelije.

Kad su me ostavili samog, pokušao sam se vratiti u tamu, do kruga zaprega u

Nephiju. Zanimao me je ishod tog na propast osuđenog putovanja naših četrdeset

velikih kola kroz pustu neprijateljsku zemlju, a uopće me nije zanimalo što se

dogodilo s otrcanim pustinjakom, s njegovim od stijena izranjavanim rebrima i

smrdljivim mijehom za vodu. I vratio sam se, ne do Nephija niti do Nila, nego...

Ali ovdje, moj čitatelju, moram zastati sa svojom pripoviješću kako bih

protumačio nekoliko stvari koje će vam omogućiti da sve ovo lakše razumijete. To

je neophodno, jer vrijeme u kojem moram dovršiti svoje uspomene iz košulje

istječe. Uskoro, vrlo uskoro, izvest će me odavde i objesiti. I da imam tisuću

ţivota, ne bih do kraja mogao opisati sva svoja iskustva i doţivljaje iz košulje.

Prema tome, svoju ću pripovijest morati skratiti.

Kao prvo, Bergson je u pravu. Ţivot se ne moţe protumačiti putem misaonih

kategorija. Kao što davno reče Konfucije: "Kad u toj mjeri ne poznajemo ţivot,

kako moţemo spoznati smrt?" A mi doista ne poznajemo ţivot ako ga nismo u

stanju protumačiti

Zvjezdani lutalica

u granicama razumljivog. Mi ţivot spoznajemo jedino kao fenomen, pojavno, kao

što bi i divljak mogao pojmiti motor; ali o ţivotu, samom po sebi, u biti ništa ne

znamo.

Kao drugo, Marinetti griješi kada tvrdi daje materija jedina tajna i jedina

stvarnost. Ja kaţem, a kao što vi, moj čitatelju, shvaćate, kaţem to s punim

pravom - kaţem da je materija samo privid. Compte naziva svijet, koji je jednak s

materijom, velikim fetišem, i ja se slaţem s Compteom.

Ţivot sam predstavlja stvarnost i tajnu. Ţivot se umnogome razlikuje od puke

materije koja protječe i tumači se uzvišenim pojmovima. Ţivot ustrajava. Ţivot

je vatren - nit koja nadţivljava sve oblike materije. Ja znam. Ja sam ţivot. Ţivim

već deset tisuća ţivota. Ţivim milijun godina. Posjedovao sam mnoga tijela. Ja,

koji sam posjedovao mnoga tijela, ja ustrajavam. Ja sam ţivot. Ja sam vječita

iskra koja zauvijek svjetluca pred izbezumljenim licem vremena, zauvijek

upravljajući vlastitom voljom, ja sa strašću iska-ljujem svoj gnjev nad zgusnutim

masama materije koju nazivamo tijelima, a koje sam u prolazu naseljavao.

Jer, gledajte. Ovaj moj prst, tako brz da sve osjeti, tako vičan da osjeti, tako

raznovrstan po svojim vještinama, tako čvrst i jak da se moţe spretno ukočiti ili

saviti - ovaj prst nisam ja. Odreţite ga. Ja ţivim. Ovo tijelo je osakaćeno. Ja sam

duh i u duhu sam cio.

Pa, dobro. Odreţite mi sve prste. Ja sam ja. Duh je vječit. Odreţite mi obje

šake. Odreţite mi obje ruke sve do ramena. I obje noge do kukova. Ja,

nepobjedivi i neuništivi, ja preţivljavam. Postojim li ja manje zbog ovih sakaćenja,

zbog rezanja mesa? Naravno da ne. Počupajte mi kosu. Oštrom mi britvom

uklonite usne, nos, uši, da, i oči mi iskopajte do očnih duplji, a tu, u bezobličnoj

glavi koja je nataknuta na osakaćeni torzo, tu u toj ćeliji mesa, ja ću i dalje biti

ja, neosakaćen, netaknut.

Jack London

Ah, srce još udara. Pa, dobro. Iščupajte mi i srce ili, još bolje, bacite taj

posljednji ostatak u stroj s tisuću noţeva i napravite od njega mljeveno meso, a

ja ću, zar ne shvaćate, sav duh i tajna u vječnoj vatri ţivota, ja ću otići. Ja nisam

nestao. Samo je tijelo nestalo, a ja nisam tijelo.

Vjerujem da je pukovnik de Rochas bio u pravu kad je tvrdio da je snagom svoje

volje poslao djevojku Josephine, dok je bila u hipnotičkom transu, osamnaest

godina unatrag, do rođenja, pa zatim kroz tišinu i tminu prije rođenja natrag do

prethodnog ţivota u kojem je bila nepokretni, za postelju vezani starac, bivši

arti-Ijerac, Jean-Claude Bourdon. I doista vjerujem da je pukovnik de Rochas

hipnotizirao ponovno oţivjelu starčevu sjenu i, pod prinudom svoje volje, poslao

je natrag kroz sedamdeset godina dug ţivot, ponovno u tminu, a onda kroz tminu

do svjetlosti dana kad je postojala ta zla starica, Philomene Carteron.

Zar vam već nisam dokazao, moj čitatelju, da sam u prijašnjim vremenima,

nastanjujući različite oblike materije, bio grof Guillaume de Sainte-Maure, ušljivi

i bezimeni pustinjak u Egiptu, i dječak, Jesse, čiji je otac predvodio četrdeset

kola u velikoj seobi na zapad? I nisam li sada, dok ispisujem ove redove, Darrell

Standing, osuđen na smrt u zatvoru Folsom i nekadašnji profesor agronomije na

Poljoprivrednom fakultetu kalifornijskog sveučilišta?

Materija je veliki privid. To jest, materija se prikazuje putem oblika, a oblik je

samo privid. Gdje su sada trošne stjenovite litice staroga Egipta, gdje sam se

nekada kao divlja zvijer skrivao, sanjareći o Boţjem kraljevstvu? Gdje je sada

tijelo Guillaumea de Sainte-Maurea koje je Guy de Villehardouin probo na

mjesečinom obasjanoj travi ? Gdje je sada četrdeset kola povezanih u krug u

Nephiju, i svi oni muškarci, ţene, djeca i mršava stoka, koji su se sklanjali unutar

kruga? Svi oni više ne postoje jer su bili samo

Zvjezdani lutalica

oblici, otjelotvorenja pokretne materije, prije nego što su se u tu materiju

ponovno vratili. Oni su mrtvi i ne postoje.

Sada moje dokazivanje postaje jasno. Duh je stvaran i preţivljava. A ja sam duh,

i ja preţivljavam. Ja, Darrell Standing, stanovnik mnogih trošnih obitavališta od

krvi i mesa, napisat ću još par redova ovih uspomena i otići dalje. Oblik koji

predstavlja moje tijelo prestat će postojati kad bude dovoljno dugo visjelo

obješeno, i od njega ništa neće ostati u svijetu materije. Sjećanje na njega ostat

će u duhovnom svijetu. Materija ne posjeduje sjećanje jer su njeni oblici prolazni

i ono što je u oblike urezano, nestaje zajedno s njima.

Još nekoliko riječi prije nego što se vratim svojoj pripovijesti. Na svim svojim

putovanjima kroz tminu do svjetlosti drugih ţivota koje sam ţivio, nikad nisam bio

u mogućnosti namjerno, svojom voljom, stići do nekog posebnog odredišta. Tako

sam proţivljavao mnoga nova iskustva iz starih ţivota prije nego što sam se imao

priliku vratiti na dječaka Jesseja u Nephiju. Kad se sve uzme u obzir, vjerojatno

sam proţivljavao Jessejeva iskustva dvadesetak puta, ponekad prateći njegov

ţivot dok je bio sasvim mali, u naselju u Arkansasu, a barem desetak puta nakon

one točke u kojoj sam ga prvi put ostavio u Nephiju. Bilo bi gubljenje vremena

ulaziti u svaku pojedinost pa ću tako, nadajući se da neće biti predrasuda prema

istinitosti ovoga što opisujem, preskočiti mnogo toga što je nejasno i mučno i što

se ponavlja, i ispisat ću činjenice onako kako sam ih prikupio u različitim

vremenima, u cjelini i dijelovima, dok sam ih proţivljavao.

TRINAESTO POGLAVLJE

Mnogo prije nego što je svanuo dan, logor u Nephiju je bio na nogama. Stoku su

izveli do vode i na ispašu. Dok su muškarci razve-zivali kola i pripremali zaprege,

ţene su kuhale četrdeset doručaka iznad četrdeset vatri. Zbog jutarnjeg mraza

djeca su se okupljala oko vatri, dijeleći mjesta s posljednjom smjenom noćne

straţe koja je pospano čekala kavu.

Da bi se karavana dugačka poput naše pripremila za put, trebalo je vremena,

budući da je njezina brzina bila brzina najsporijih. Tako da je sunce, kad smo

odlazili iz Nephija i kretali u pješčanu pustoš, sjalo već jedan sat, a dan je bio

neugodno topao. Nijedan od mještana nije nas došao ispratiti. Svi su odlučili

ostati u kućama i na taj način naš odlazak učiniti podjednako zloslutnim kao i naš

dolazak prethodne večeri.

Ponovno su uslijedili dugi sati nepodnošljive vrućine i ljepljive prašine, pijeska i

sasušenog grmlja, od svih napuštene zemlje. Cijeli taj dan nismo naišli ni na jedno

naselje, niti na stoku, niti na znak ţivota; a uvečer smo se ulogorili pokraj

isušenog potoka, u pješčanom udubljenju gdje smo bili iskopali mnoge rupe u koje

je polako nadolazila voda.

Naše neprekidno putovanje predstavljalo je za mene mučno iskustvo. Toliko smo

puta dizali logore, uvijek s prikolicama poredanima u krug, da se meni kao dječaku

činilo kako je prošla vječnost otkad smo napustili Nephi. I stalno je nad nama bio

taj osjećaj da polako idemo prema bliskoj i sigurnoj propasti.

Jack London

U prosjeku smo putovali po dvadeset pet kilometara na dan. To znam, jer je otac

rekao kako ima još sto kilometara do Fillmorea, sljedećeg mormonskog naselja, a

već smo se tri puta ulogorili. To je značilo četiri dana putovanja. Mora da smo od

Nephija, mjesta kojeg se posljednjeg sjećam, putovali nešto manje od dva tjedna.

U Fillmoreu su stanovnici bili neprijateljski raspoloţeni, kao i svi ostali od Salt

Lakea. Smijali su nam se kad smo pokušavali kupiti hranu i nisu nam se ustručavali

narugati što smo iz Missourija.

Kad smo ušli u naselje, pred najvećom smo kućom, od desetak kuća od kojih se

cijelo mjesto sastojalo, zatekli dva pogrbljena, prašnjava, osedlana konja s kojih

su curili znoj i bale. Stariji čovjek koga sam bio spomenuo, onaj od sunca

izblijedjele kose i u košulji od jelenje koţe, koji je, čini se, bio neka vrsta

pomagača mom ocu, dojahao je do naših kola i pokazao nam pokretom glave te

dvije iscrpljene ţivotinje.

"Nisu štedjeli konje, kapetane", promumljao je tihim glasom. "I zašto su ih,

dovraga, mučili, ako ne zbog nas?"

Ali, moj je otac već opazio stanje u kojem su bile te dvije ţivotinje; i ja sam to

vidio. I vidio sam kako su mu oči bljesnule, usne se stisnule, a na umornom

prašnjavom licu pojavile su se bore. To bijaše sve. Ali ja sam zbrojio dva i dva i

znao sam da su ta dva umorna osedlana konja samo još jedan zlokoban znak na

našem putovanju.

"Pretpostavljam da paze na nas, Labane", bio je jedini očev komentar.

Upravo sam u Fillmoreu vidio čovjeka kojeg ću i poslije sresti. Bio je visok,

širokih ramena, dobro zašao u srednje godine, sa svim znakovima dobrog zdravlja

i ogromne snage - snage ne samo tjelesne, već i duhovne. Za razliku od ostalih

ljudi oko mene, na koje sam bio navikao, on je bio obrijan. Ali njegova brada od

tek

Zvjezdani lutalica

nekoliko dana bila je već dobrano posijedjela. Imao je neobično velika usta, s

tankim, uvučenim usnama, kao da je bio ostao bez prednjih zuba. Imao je veliki,

četvrtasti i mesnati nos. Takvo mu je bilo i lice - četvrtasto, široko, ogromnih

čeljusti i visokog, pametnog čela. A oči, poprilično sitne, iznimno blizu

postavljene, bijahu najplavije boje koju sam ikad vidio.

Bilo je to kod mlina u Fillmoreu kad sam ga prvi put ugledao. Otac je s još

nekolicinom iz naše druţine otišao tamo da pokuša kupiti brašno, a ja sam se, ne

poslušavši majku, radoznao da vidim još neke od naših neprijatelja, iskrao

neopaţen odmah nakon njih. Onaj čovjek bijaše jedan od četvorice ili petorice

koji su stajali zajedno s mlinarom tijekom razgovora.

"Jeste li vidjeli onog obrijanog starog čudaka?" pitao je Laban oca kad smo izašli

i već bili na putu za logor.

Otac je potvrdno kimnuo.

"Pa, to je Lee", nastavio je Laban. "Vidio sam ga u Salt Lakeu. On je tamo gazda.

Ima dvanaest ţena i pedesetero djece, tako pričaju. I do ludila je religiozan. I

zašto nas sada prati kroz ovu i od Boga zaboravljenu zemlju?"

Naše zamorno, na propast osuđeno putovanje se nastavilo. Mala naselja, gdje god

je bilo vode ili plodne zemlje, bila su na trideset do sedamdeset kilometara

udaljenosti. Između njih se pruţala pješčana pustoš, ţega i kamenjar. A u svakom

naselju naši miroljubivi pokušaji da kupimo hranu bijahu uzaludni. Grubo su nas

odbijali i ţeljeli su saznati tko je od nas njima prodavao hranu kad smo ih

protjerivali iz Missourija. Nije vrijedilo što smo im govorili da smo iz Arkansasa.

Doista smo i bili iz Arkansasa, ali su oni uporno ostajali pri tome da smo iz

Missourija.

U Beaveru, pet dana putovanja od Fillmorea, ponovno smo vidjeli Leeja. I ponovno

smo vidjeli izmrcvarene konje privezane ispred kuća. Ali Leeja nismo sreli u

Parowanu.

Jack London

Cedar City je bio posljednje naselje. Laban, koji je jahao na početku kolone,

vratio se do nas i izvijestio oca. Njegova prva vijest je bila vaţna. "Vidio sam

onog Leeja kako na brzinu odlazi dok sam ulazio u grad, kapetane. I bilo je više

muškaraca i konja u Cedar Citvju nego svih stanovnika zajedno."

Ali u gradiću nismo imali nikakvih nevolja. Osim što su nam odbili prodati hranu,

ostavili su nas na miru. Ţene i djeca su ostali u kućama pa, iako su se neki

muškarci pojavili na vidiku, nisu kao prošli put ulazili u naš logor i ismijavali nas.

U Cedar Citvju je umrla beba Wainwrightovih. Sjećam se kako je gospođa

Wainwright plakala i molila Labana da pokuša nabaviti malo kravljeg mlijeka.

"To bebi moţe spasiti ţivot", rekla je. "A oni imaju kravljeg mlijeka. Vidjela sam

krave svojim očima. Idite, Labane, molim vas. Neće vas ništa stajati da pokušate.

Mogu vas jedino odbiti. Ali, neće. Recite im daje za bebu, nejaku bebu.

Mormonske ţene imaju majčinska srca. Ne mogu odbiti šalicu mlijeka za

iznemoglu bebu."

I Laban je pokušao. Ali, kao što je poslije ispričao ocu, nije uspio sresti nijednu

ţenu. Vidio je samo muškarce koji su ga odbili.

To bijaše posljednje mormonsko naselje. Iza njega se pruţala ogromna pustinja, a

s druge strane pustinje nalazila se obećana zemlja, zemlja snova - Kalifornija.

Budući da su naše zaprege izašle iz gradića u rano jutro, sjedeći pokraj oca na

prednjem sjedištu, vidio sam kako je Laban dao oduška svojim osjećajima. Nismo

prešli ni kilometar, a već smo išli preko blage uzbrdice koja će nam sakriti pogled

na Cedar City, kad je Laban okrenuo svoga konja, zaustavio ga i uspravio se u

sedlu. Na mjestu na kojem je zastao bijaše naš novoiskopani grob, a ja sam znao

da grob Wainwrightove bebe nije ni prvi ni posljednji od naših grobova otkad smo

prešli planinski lanac Wasatch.

Zvjezdani lutalica

On bijaše neobičan čovjek. Mršav i u godinama, izduţena lica, upalih obraza, sa

slamnatom, od sunca izblijedjelom kosom koja mu je padala ispod ramena na

košulju od jelenje koţe, lica iskrivljenog uslijed mrţnje i bespomoćnosti. Drţeći

dvocijevku u ruci s uzdama, slobodnom je rukom zamahnuo u pravcu Cedar Citvja.

"Od Boga da ste prokleti, svi vi!" uzviknuo je. "Nek' su vam djeca prokleta, čak i

ona nerođena. Neka suša uništi vaše usjeve. Dabogda jeli pijesak začinjen

otrovom zvečarke. Dabogda se vaši potoci pretvorili u kamenjar. Dabogda..."

Ovdje su njegove riječi postale nerazgovijetne jer su se naša kola udaljavala; ali

njegova uzdignuta ramena i prijeteća ruka potvrđivali su da je tek počinjao s

kletvama. To što su se i mnoge ţene naginjale iz kola naše karavane i što su

izbacivale suhonjave šake unakaţene od rada i prijetile posljednjoj mormonskoj

naseobini, dokazivalo je da dijele iste osjećaje. Ĉovjek koji je hodao pijeskom i

tjerao volove nasmijao se i zamahnuo štapom. Taj smijeh bijaše neuobičajen, jer

se u našoj povorci smijeh odavno nije čuo.

"Pokaţi im, Labane", ohrabrivao gaje. "Sve to i ja mislim."

Dok se naša karavana kotrljala, nastavio sam promatrati Labana, koji je i dalje

stajao u sedlu, vičući pokraj bebinog groba. Doista bijaše neobičnog soja, sa

svojom dugačkom kosom, u mokasinama, i ponegdje poderanom košuljom od

jelenje koţe, na kojoj su se vidjela mjesta gdje su se nekada nalazile ponosne

rese. Bio je okruţen dronjcima koji su lepršali oko njega. Sjećam se da su mu sa

struka visjeli prljavi pramenovi za koje se, nekada davno, na početku putovanja,

nakon jednog pljuska, vidjelo da su sjajne crne boje. Znao sam da su to skalpovi

Indijanaca, a od samog pogleda na njih uvijek bih zadrhtao.

"To je dobro za njega", govorio je otac više sebi nego meni. "Već danima

očekujem da poludi od bijesa."

Jack London

"Ţelio bih da se vrati i donese par skalpova", pridruţio sam se i ja. Otac me

upitno pogledao.

"Ni ti ne voliš mormone, je li, sine?"

Odmahnuo sam glavom i osjetio kako se gušim od navale neizrecive mrţnje koja

me je obuzimala.

"Kad odrastem," rekao sam polako, "sve ću ih pobiti."

"Jesse!" dopro je do nas glas moje majke iz kola. "Da si odmah ušutio." A mom ocu

reče: "Trebalo bi te biti sram što dopuštaš dječaku da tako govori."

Nakon dva dana putovanja stigli smo do planine Meadows i tu smo prvi put, daleko

od posljednjeg naselja, logorovali a da kolima nismo formirali čvrsti krug. Bilo je

prostora između kola, a kotači nisu bili povezani lancima. Pripremali smo se za

jednotjedni boravak. Stoka se morala odmoriti za preostali dio putovanja pravom

pustinjom, premda je i ovo područje dovoljno podsjećalo na pustinju. Oko nas su

bili isti pješčani breţuljci, iako su na nekim mjestima bili prekriveni sasušenim

grmovima. Tlo je bilo pješčano, ali bilo je i nešto trave, više nego što smo vidjeli

mnogih prethodnih dana. Na manje od tridesetak metara od logorišta bio je mali

izvor, koji je jedva mogao zadovoljiti naše potrebe. No, na malo većoj udaljenosti

nalazili su se drugi, isto tako slabašni izvori, ali su mogli posluţiti da se stoka na

njima napoji.

Tog smo se dana rano ulogorili i, budući da smo namjeravali ostati tjedan dana,

ţene su istresale prašnjavu odjeću i spremale se daje sutradan operu. Svi su

radili, sve do mraka. Dok su neki muškarci popravljali konjsku opremu, drugi su

radili na drvenim okvirima i ţeljeznim dijelovima kola. Zagrijavali su i dorađivali

ţeljezo, zateţući navrtnje i klinove. Sjećam se da sam prišao Labanu; sjedio je u

sjeni prikolice prekriţenih nogu i šivao, sve do večeri, novi par mokasina. On je

bio jedini čovjek u našoj karavani koji je nosio mokasine i jelenju koţu, i imao sam

dojam da nije pripadao našoj

Zvjezdani lutalica

druţini kad smo napuštali Arkansas. Također, nije imao ni ţenu, ni obitelj, ni svoja

kola. Sve što je posjedovao bijahu konj, puška, odjeća koju je nosio i par deka

koje su se nalazile u kolima Masonovih.

Sljedećeg jutra na nas se sručila propast. Dva dana putovanja od posljednjeg

mormonskog naselja, znajući da oko nas nema Indijanaca i ne predosjećajući

nikakve nevolje, prvi put nismo pri-vezali kola u čvrsti krug, nismo postavili

straţare uz stoku i nije bilo noćne straţe.-

Buđenje mije bilo nalik na noćnu moru. Iznenada je naišao val uţasne buke. U

prvim trenucima, na brzinu probuđen, nisam mogao učiniti ništa drugo nego

pokušati odrediti podrijetlo najrazli-čitijih zvukova što su stvarali buku koja nije

jenjavala. Mogao sam čuti, u blizini i iz daljine, pucanje pušaka, uzvike i kletve

muškaraca, vrisku ţena i dječji plač. Potom sam načuo tupe i reske udarce i

pištanje metaka koji su udarali u drvo, ţeljezo i kotače ispod kola. Tko god daje

pucao, namjere mu nisu bile prijateljske.

Kad sam se počeo dizati, majka, koja se po svemu sudeći tek počela odijevati,

pritisnula me rukom nadolje. U tom je trenutku u kola utrčao otac, koji je već bio

budan i izašao.

"Izlazite!" uzviknuo je. "Brzo! Na zemlju!"

Nije gubio vrijeme. Brzo me je zgrabio, toliko brzo daje to sličilo udarcu, i iznio

me iz straţnjeg dijela kola. Jedva sam imao vremena otpuzati ispod prikolice kad

su otac, majka i beba, kao bez glave, došli do mjesta gdje sam se ja nalazio.

"Jesse, ovdje!" povikao mi je otac i ja mu se pridruţih u kopanju pijeska i

pravljenju zaklona iza kotača. Radili smo ţustro i goloruki. Majka nam se

pridruţila.

"Samo naprijed, Jesse, i kopaj dublje", naredio mi je otac. On je ustao i pojurio u

pravcu pucnjave, izdajući naredbu dok je trčao. (Tada sam saznao svoje prezime.

Zvao sam se Jesse Fancher. Moj otac je bio kapetan Fancher.)

Jack London

"Leţite!" mogao sam ga čuti. "Sklonite se iza kotača i iskopajte ' jame u pijesku!

Vi s obiteljima, izvlačite ţene i djecu iz prikolica! Ne pucajte! Nema više pucanja!

Ne pucajte i budite spremni za napad kad počne! Vi bez obitelji, pridruţite se

Labanu desno, Cochraneu lijevo, a meni u sredini! Ne podiţite se! Puzite!"

Ali do napada nije došlo. Neprestana ali nepravilna vatra nastavljala se gotovo

četvrt sata. Najveće smo gubitke pretrpjeli u prvim trenucima, kad su

ranoranioci bili izloţeni na svjetlosti logorskih vatri koje su tek potpaljivali.

Indijanci (Laban je tvrdio da su Indijanci) su nas napali na otvorenome; leţali su

na svojim poloţajima i pucali na nas. U zoru je otac bio spreman za njih. Njegov

poloţaj se nalazio u blizini rova u kojem smo leţali majka i ja pa sam mogao čuti

kad je uzviknuo:

"Sada, svi zajedno!"

Zdesna, slijeva i iz sredine, naše su puške zapucale svom ţestinom. Izvirio sam da

vidim što se događa i mogao sam izbrojiti više od jednog pogođenog Indijanca.

Njihove su puške odmah utih-nule i mogao sam ih gledati kako se u trku povlače

preko čistine, izvlačeći mrtve i ranjene.

Istog smo se trenutka svi bacili na posao. Dok smo privlačili kola i vezali ih

lancima u krug, vidio sam ţene, dječake i djevojčice kako svom snagom guraju

kotače i pokušavaju pomoći. Prebrojali smo gubitke. Prvi i najteţi bijaše što nam

je i posljednja ţivotinja bila otjerana. Sljedeći su bili naši ljudi koji su leţali oko

tek zapaljenih vatri. Sedmorica njih. Ĉetvorica su poginula, a trojica bijahu

nasmrt ranjena i umirali su. O ostalim ranjenim muškarcima brinule su se ţene.

Mali Rish Hardacre bijaše pogođen u ruku zrnom velikog kalibra. Nije imao više od

šest godina i sjećam se kako sam otvorenih usta promatrao dok gaje majka drţala

na krilu, a njegov otac mu previjao rame. Mali Rish je prestao plakati. Mogao sam

vidjeti suze na njegovim obrazima dok

Zvjezdani lutalica

je zapanjeno buljio u komadić slomljene kosti koja mu je stršila iz nadlaktice.

Baka White je pronađena mrtva u kolima Foxwellovih. Ona bijaše debela i

bespomoćna starica koja nije radila ništa drugo nego sjedila i sve vrijeme pušila

lulu. Bila je majka Abby Foxwell. I gospoda Grant bijaše ubijena. Njen je muţ

sjedio pokraj njezina leša. U tišini. Nije bilo suza u njegovim očima. Samo je

sjedio, s puškom preko koljena, i svi su ga ostavljali na miru.

Po očevim naredbama, druţina je radila vrijedno kao krtice. Muškarci su kopali

rovove u sredini kruga, praveći breţuljak od pijeska koji se odronjavao. Ţene su

iz kola u rovove bacale posteljinu, hranu i sve što je bilo neophodno. Pomagala su

sva djeca. Nije bilo prituţbi i jedva da se tko uzbuđivao. Trebalo je dovršiti

posao, a svatko od nas bijaše stvoren za rad.

Veliki je rov bio za ţene i djecu. Ispod prikolica, cijelom duţinom kruga, iskopani

su plitki rovovi i nabacana je zemlja. Oni su sluţili ratnicima.

Laban se vratio s izviđanja. Prijavio je da su se Indijanci povukli gotovo kilometar

i da vijećaju. Također je vidio kako odnose šestoricu svojih ljudi preko polja, od

kojih su trojica, kako je rekao, bila mrtva.

Tijekom jutra tog prvog dana, s vremena na vrijeme mogli smo vidjeti oblake

prašine koji su nam govorili o pokretima velikog broja ljudi na konjima. Ti su

oblaci dolazili sa svih strana prema nama. Ali nismo vidjeli ni ţive duše. Samo se

jedan oblak prašine udaljavao od nas. Bio je velik i svi su govorili da nam to

odvode stoku. A naših četrdeset velikih kola, koja su prošla Stjenjak i pola

kontinenta, ostalo je bespomoćno u krugu. Bez stoke nismo mogli krenuti dalje.

U podne je došao Laban s drugog izviđanja. Vidio je da stiţu novi indijanski

ratnici s juga, što je značilo da smo bili opkoljeni.

Jack London

Tada smo ugledali i desetak bijelaca kako jašu povrh niţeg brda prema istoku i

odozgo nas promatraju.

"Ovo je konačna potvrda", rekao je Laban ocu. "Indijance su nagovorili na ovo."

"Oni ljudi s brda su bijeli kao i mi", čuo sam kako se Abby Foxwell ţali mojoj

majci. "Zašto nam ne dodu u pomoć?"

"Nisu oni bijeli", oglasih se ja, oprezno pogledavajući prema majčinoj prijetećoj

ruci. "Oni su mormoni."

Te noći, odmah nakon sumraka, trojica naših mladića iskrala su se iz logorišta.

Vidio sam kako odlaze. Bili su to Will Aden, Abel Milliken i Timothy Grant.

"Idu u Cedar City da dovedu pomoć", čuo sam oca daje rekao majci dok je na

brzinu nešto večerao.

Majka je odmahnula glavom.

"Mnogo je mormona u blizini logora", reče ona. "Ako oni neće pomoći i ako se ne

pojave, onda neće htjeti ni ovi iz Cedar Cityja."

"Ali postoje i dobri i loši mormoni", počeo je otac.

"Dosad nismo naišli na one dobre", ušutkala gaje majka.

Sve do jutra nisam čuo da su se Abel Milliken i Timothy Grant vratili, ali nisam

morao dugo čekati da to saznam. Cijeli je logor bio utučen zbog vijesti koje su

donijeli. Njih trojica se nisu udaljila ni pet kilometara kad su ih presreli bijelci.

Cim je Will Aden počeo razgovarati s njima i rekao im da su iz Fancherove

skupine i da idu do Cedar Cityja po pomoć, ovi su ga ubili. Milliken i Grant su

uspjeli pobjeći i obavijestiti nas, a te su vijesti uništile i posljednju nadu koju je

naša skupina gajila. Bijelci su pomagali Indijancima, a propast, tako dugo

naslućivana, bila je sve bliţe.

Sljedećeg dana ujutro, naši su ljudi ponovno napadnuti dok su išli po vodu. Izvor

se nalazio tek tridesetak metara od logorišta, ali su Indijanci drţali taj dio puta i

sad su bili kod brdašca na istoku.

Zvjezdani lutalica

Razmak je bio malen, jer je brdašce bilo udaljeno tek sedamdesetak metara. Ali,

bilo je očito da Indijanci nisu dobri strijelci, jer su naši ljudi donijeli vodu

neozlijeđeni.

Osim ponekog slučajnog pucnja prema logoru, jutro je proteklo u miru. Smjestili

smo se u rovu, a budući da smo navikli na teške uvjete, osjećali smo se sasvim

udobno. Naravno, bilo je teško obiteljima ubijenih, a trebalo se pobrinuti i za

ranjenike. Stalno sam se iskradao da me majka ne primijeti i u svojoj nezasitnoj

radoznalosti pokušavao vidjeti što se događa, uspijevajući saznati dosta toga.

Unutar kruga od kola, juţno odvelikog rova, muškarci su iskopali rupu i pokopali

sedmoricu muškaraca i dvije ţene, sve zajedno. Jedino nam je gospođa Hastings,

koja bijaše izgubila i muţa i oca, zadavala mnogo nevolja. Plakala je i zapomagala

pa je drugim ţenama trebalo mnogo vremena da je smire.

Oko brdašca na istoku, Indijanci su vijećali i uţasno uzvikivali. Ali osim ponekog

bezopasnog pucnja, nisu pokušali ništa više.

"Sto je tim tvrdoglavim čudacima?" nestrpljivo je Laban ţelio znati. "Zar ne mogu

odlučiti što ţele, a što ne ţele učiniti, pa da onda to i učine?"

Tog je poslijepodneva bilo vruće u krugu kola. Sunce je prţilo na nebu bez

oblačka i nije bilo vjetra. Muškarci koji su s puškama leţali u rovovima ispod kola

bijahu u polusjeni, ali veliki rov, gdje se nalazilo preko stotinu ţena i djece, bijaše

sasvim izloţen suncu. Tu su bili i ranjeni muškarci, kojima smo napravili zaklone od

pokrivača. U rovu je bilo prenapučeno i zagušljivo i ja sam se stalno izvlačio do

borbenih crta, bivajući vrlo zauzet prenošenjem poruka ocu.

Naša je najveća pogreška bila ta što nismo napravili krug od kola bliţe izvoru.

Nismo to učinili zbog uzbuđenja pri prvom napadu, kad još nismo znali kojom

brzinom moţe uslijediti idući. Sad je bilo prekasno. Na sedamdesetak metara

udaljenosti od

Jack London

Indijanaca, nismo se usudili razvezati kola. Unutar kruga, juţno od grobova,

sagradili smo zahod, a otac je nekolicini muškaraca naredio da iskopaju bunar za

vodu sjeverno od velikog rova u sredini.

Sredinom popodneva toga dana ponovno smo vidjeli Leeja. Išao je pješice,

prelazeći poprijeko poljanom prema sjeverozapadu, malo dalje od puškometa od

nas. Otac je privezao jednu od majčinih plahti za dvije motke za tjeranje volova.

To bijaše naša bijela zastava. Ali, Lee je nije ni primijetio, nastavljajući svojim

putem.

Laban je pokušao zapucati na njega, ali ga je otac zaustavio, govoreći mu kako je

očito da mormoni nisu odlučili što će učiniti s nama i da bi ih Leejeva smrt mogla

navesti na pogrešne odluke.

"Evo, Jesse", reče mi otac, trgajući komad plahte i pričvršću-jući ga za štap.

"Uzmi ovo i pokušaj razgovarati s tim čovjekom. Nemoj mu govoriti ništa o tome

što nam se dogodilo. Samo ga pokušaj nagovoriti da dode i razgovara s nama."

Dok sam se spremao poći, sav narastao od ponosa zbog zadatka koji mije

povjeren, Jed Dunham uzviknu da i on ţeli ići sa mnom. Jed je bio mojih godina.

"Dunhame, moţe li tvoj dečko ići s Jessejem?" upitao je moj otac njegovog.

"Bolje dvojica nego jedan. Ĉuvat će jedan drugoga od nevolja."

Tako smo Jed i ja, dva devetogodišnjaka, krenuli s bijelom zastavom da

pregovaramo s vođom naših neprijatelja. Ali, Lee nije ţelio razgovarati. Kad nas

je vidio da dolazimo, iskrao se. Nismo mu se uspjeli pribliţiti, a nakon nekog

vremena sigurno se sakrio u grmlje jer ga više nismo vidjeli, a znali smo da nije

mogao nestati.

Jed i ja smo se probijali kroz grmlje stotinu metara i kruţili unaokolo. Budući da

nam nisu rekli koliko se dugo smijemo zadrţati, a Indijanci nisu pucali na nas,

nastavili smo naprijed. Nije nas bilo više od dva sata, premda bismo se, da je bilo

koji od nas bio

Zvjezdani lutalica

sam, vratili za četvrt sata. Ali Jed se odlučio pokazati hrabrijim od mene, a ja

sam bio podjednako odlučan da se pokaţem hrabrijim od njega.

Naša nesmotrenost nije bila uzaludna. Hrabro smo koračali s našom bijelom

zastavom i spoznali u kojoj je mjeri naš logor opkoljen. Juţno od nas, na ne više

od osamsto metara, otkrili smo veliki indijanski logor. Malo dalje, na livadi, mogli

smo vidjeti indijanske dječake kako jašu konje.

Postajao je i indijanski poloţaj na brdu prema istoku. Uspjeli smo se uspeti na

neko brdašce da bismo ga razgledali. Jed i ja smo proveli pola sata u pokušajima

da ih prebrojimo i, nakon duljeg vremena, zaključili smo kako ih mora biti barem

nekoliko stotina. Vidjeli smo i bijelce zajedno s njima, kako sklapaju neki vaţan

dogovor.

Sjeveroistočno od našeg logora, na ne više od četiristo metara, otkrili smo veliki

logor bijelaca nisko u dolini. A iza njega smo mogli vidjeti pedeset ili šezdeset

konja kako pasu. Na dva kilometra odatle, ili malo više, zapazili smo oblačić

prašine koji se pribliţavao. Jed i ja smo pričekali sve dok nismo ugledali samo

jednog čovjeka kako u brzom kasu jaše prema logora bijelaca.

Kad smo se vratili u logor, prvo što me je snašlo bijaše šamar koji sam dobio od

majke, zato što smo se tako dugo zadrţali; ali, otac nas je pohvalio kad smo mu

podnijeli izvješće.

"Kapetane, pazite na mogući napad", reče Aaron Cochrane ocu. "Taj čovjek kojeg

su dječaci vidjeli dojahao je s razlogom. Bijelci zadrţavaju Indijance dok ne

dobiju zapovijedi s višeg mjesta. Moţda taj čovjek nosi neke zapovijedi. Neće nas

poštedjeti, to je sigurno."

Pola sala nakon našeg povratka, Laban je pokušao krenuti u izviđanje pod bijelom

zastavom. Ali nije odmakao ni desetak metara od logora kad su Indijanci otvorili

vatru na njega i natjerali ga da se u trku vrati.

Jack London

Baš pred sumrak bio sam u rovu, drţeći bebu, dok je majka širila deke za

spavanje. Bilo nas je toliko mnogo da smo bili stiješnjeni i zgurani. Bilo je tako

malo mjesta da su mnoge ţene spavale sjedeći s povijenim nogama i rukama oko

koljena. Odmah do mene, tako blizu da bi me udario svaki put kad bi podigao ruku,

umirao je Silas Dunlap. Bio je pogođen u glavu još u prvom napadu i cijelog je

sljedećeg dana bio polulud, buncajući i pjevajući bezvezne pjesmice. Jedna od tih

pjesmica koju je stalno pjevušio, sve dok moju majku nije gotovo izludio, glasila

je:

Reče prvi đavolak drugom đavolku:

'Daj mi malo duhana iz tvoje duhankese.'

Reče drugi davolakprvom davolku:

'Ĉuvaj svoje parice i pamet da ti se ne istrese

I uvijek ćeš imati duhana iz tvoje duhankese.' Sjedio sam odmah pokraj njega,

drţeći bebu u naručju, kad se napad obrušio na nas. Padao je mrak i ja sam

ukočeno buljio u Silasa Dunlapa koji samo što nije umro. Šarah, njegova ţena,

drţala mu je ruku poloţenu na čelo. I ona i njena tetka Martha su tiho plakale. I

onda je krenulo - pucnjava iz stotine pušaka. Sa svih strana, s istoka i zapada,

čak i sa sjevera, napali su u polukrugu i zasipali nas olovom. Svi u velikom rovu

bijahu polijegali. Mnoštvo manje djece počelo je plakati i ţenama je trebalo

vremena da ih smire. Neke su ţene u početku vrištale, ali ne mnoge.

Sigurno je u sljedećih nekoliko minuta na nas palo na tisuće metaka. Kako sam

ţelio otpuzati iz rova do kola gdje su naši ljudi neprestano, ali bez nekog reda,

pucali! Svatko je pucao onda kad bi ugledao nekoga koga bi mogao nanišaniti. Ali,

majka je sumnjala u mene pa me je natjerala da čučnem i nastavim drţati bebu u

naručju.

Upravo sam bio pogledao Silasa Dunlapa - još je drhtao -kad je pogođena beba

Castletonovih. Dorothv Castleton, i sama

Zvjezdani lutalica

djevojčica od desetak godina, drţala je bebu u naručju, tako da su je ubili u

njezinu zagrljaju. Ona nije bila ozlijeđena. Ĉuo sam ih kako o tome razgovaraju i

zaključili su da je metak sigurno visoko udario u kola i odbio se u rov. Rekoše daje

to bila čista slučajnost i da smo, osim takvih slučajnosti, bili na sigurnom.

Kad sam sljedeći put pogledao, Silas Dunlap bijaše umro i bio sam pomalo

razočaran što nisam prisustvovao trenutku njegova umiranja. Nikad nisam imao

dovoljno sreće da vidim kako čovjek umire pred mojim očima.

Dorothv Castleton je zbog tog događaja dobila slom ţivaca; dugo je vikala i

vrištala i ponovno uznemirila gospođu Hastings pa je i ona počela plakati. Digla se

sveopća panika pa je otac poslao Watta Cummingsa da dopuţe do nas i vidi što se

događa.

U sumrak su teški okršaji prestali, premda je bilo mjestimične pucnjave tijekom

noći. Dvojica naših su ranjeni u drugom napadu i doveli su ih do našega rova. A Bili

Tyler je odmah pao mrtav i pokopali su ga po mraku zajedno sa Silasom Dunlapom

i bebom Castletonovih, sve jedne pored drugih.

Cijelu su noć muškarci smjenjivali jedan drugoga kako bi iskopali što dublji bunar;

međutim, jedini nagovještaj vode bio je vlaţan pijesak od kojeg dalje nisu stigli.

Nekolicina je donijela nekoliko kanti vode s izvora, ali su na njih pucali pa su

odustali kad je Jeremvju Hopkinsu metak raznio šaku.

Trećeg dana ujutro bijaše mnogo toplije, a zrak suši nego ikada do tada. Probudili

smo se ţedni i nije bilo kuhane hrane. Usta su nam bila toliko suha da nismo bili u

stanju jesti. Pokušao sam pojesti komadić suhoga kruha, ali sam morao odustati.

Pucnjava je počinjala i prekidala se. Ponekad je na logor bilo ispaljeno na stotine

metaka. U drugim prilikama dolazilo je do zatišja, kad nije ispaljen nijedan metak.

Otac je bez prestanka upozoravao naše ljude da ne troše metke jer nam je

nestajalo streljiva.

Jack London

A muškarci su neprestano nastavljali kopati bunar. Bio je toliko dubok da su

pijesak nosili u kantama. Ljudi koji su vadili pijesak bili su izloţeni mecima i jedan

od njih bijaše ranjen u rame. To je bio Peter Bromlev, koji je tjerao volove u

Bloodgoodovoj zaprezi i trebao se vjenčati s Jane Bloodgood. Ona je iskočila iz

našeg rova i otrčala ravno do njega, dok su meci letjeli svuda oko nje, i dovela ga

natrag do skloništa. Oko podneva se bunar urušio i sad se ţivo radilo na tome da

se iz pijeska izvade dva čovjeka koji bijahu zakopani. Amos Wentworth nije

došao sebi ni za sat vremena. Nakon toga su gredama i polugama s kola poduprli

bunar i kopanje se nastavilo. Ali sve do čega su mogli doći, na dubini od sedam

metara, bio je vlaţni pijesak. Voda se nije pojavila.

U to vrijeme uvjeti u našem rovu bijahu strašni. Djeca su traţila vode, a bebe,

koje su bile promukle od neprekidnog plakanja, nastavljale su plakati. Robert

Carr, još jedan ranjenik, leţao je oko tri metra od majke i mene. I on je bio izvan

sebe: suludo je mlatarao rukama i molio vodu. I neke su ţene bile u podjednako

teškom stanju, buncajući i proklinjući mormone i Indijance. Neke su stalno molile,

a tri odrasle sestre Demdike su zajedno sa svojom majkom pjevale crkvene

pjesme. Druge su skupljale vlaţan pijesak iskopan na dnu bunara i njime oblagale

tijela male djece, pokušavajući ih rashladiti i umiriti.

Dvojica braće Fairfax nisu mogla izdrţati i s kantama u rukama ispuzala su ispod

kola i pojurila prema izvoru. Giles nije stigao ni na pola puta kad je srušen. Roger

je uspio stići do tamo i natrag a da nije bio pogođen. Donio je dvije kante, dopola

pune, jer se nešto vode izlilo dok je trčao. Giles je dopuzao natrag i kad su mu

pomogli da se spusti u rov, krvario je iz usta i kašljao.

Dvije nepune kante vode nisu mogle zadovoljiti potrebe nas stotinjak, ne

računajući muškarce. Samo su bebe, vrlo mala djeca i ranjenici dobili malo. Ja

nisam uzeo ni gutljaj, iako je moja majka

Zvjezdani lutalica

natopila komad platna u par ţličica koje je dobila za bebu i time mi obrisala usne.

Za sebe nije učinila čak ni to, jer mi je ostavila komadić namočene krpe daje

sišem.

Popodne su se uvjeti neopisivo pogoršali. Sunce je plamtjelo kroz nepomični zrak i

od naše rupe u pijesku stvaralo uţarenu peć. A svuda oko nas čuli su se pucnji i

povici Indijanaca. Otac je samo s vremena na vrijeme dopuštao pucanje iz rovova,

i to samo najboljim strijelcima, kao što su bili Laban i Timothv Grant. Međutim,

nije više bilo opasnih odbijanja metaka u našem pravcu; a naši su ljudi leţali nisko

u rovovima, nisu pucali i izbjegavali su gubitke. Samo su četvorica ranjena, od

kojih je samo jedan bio u teškom stanju.

Otac je došao iz rova tijekom jednog razdoblja kad je pucnjava privremeno stala.

Šutke je sjedio nekoliko minuta pokraj mene i majke. Ĉinilo se kao da sluša sve

jecaje i stenjanje za vodom koji su do njega dopirali. Odjednom se uspentrao uz

rov i otišao izvidjeti što se događa s bunarom. Natrag je donio samo vlaţan

pijesak koji je u debelom sloju stavio na grudi i ramena Roberta Carra. Potom je

otišao do mjesta gdje su bili Jed Dunham i njegova majka i poslao po Jedova oca

da dođe iz borbenog rova. Bili smo do to mjere stiješnjeni jedni uz druge daje

svatko tko se pomicao u našem rovu morao oprezno puzati preko tijela onih što su

leţali.

Nakon nekog vremena, otac je ponovno došao do nas. "Jesse," upitao je, "bojiš li

se Indijanaca?"

Bez razmišljanja sam odmahnuo glavom, pretpostavljajući da su me trebali poslati

na još jedan vaţan zadatak.

"Plašiš li se prokletih mormona?"

"Nijednog prokletog mormona", odgovorio sam, koristeći priliku da proklinjem

naše neprijatelje bez straha da će me majka ušutkati rukom.

Primijetio sam smiješak koji se pojavio na njegovim umornim usnama u trenutku

kad je čuo moj odgovor.

Jack London

"Dobro, Jesse", reče on. "Bi li otišao s Jedom do izvora -po vodu?"

Sav sam se pretvorio u ţudnju.

"Obući ćemo vas kao djevojčice", nastavio je, "pa moţda neće pucati na vas."

Ja sam navaljivao da idem u odjeći u kojoj sam bio, kao muškarac, i u hlačama. Ali

brzo sam se predao kad je otac rekao da će naći drugog dječaka kojeg će

presvući i koji će ići s Jedom.

Donijeli su škrinju s odjećom iz kola Chattoxovih. Chattoxove su kćerke bile

blizanke i otprilike Jedove i moje visine. Nekoliko se ţena okupilo da pomognu.

Bile su to svečane haljine, za nedjeljni posjet crkvi, i stigle su u škrinji čak iz

Arkansasa.

Moja je majka, zabrinuta, ostavila bebu sa Šarah Dunlap i pošla sve do rova

zajedno sa mnom. Na tom mjestu, ispod kola i malog pješčanog breţuljka, Jed i ja

smo dobili posljednje upute. Potom smo ispuzali iz rova i našli se na čistini. Bili

smo potpuno isto odjeveni, do najmanjih pojedinosti - iste bijele čarape, bijele

haljinice s plavim vezicama i bijelim šeširima za sunce. Drţali smo se za ruke. U

svakoj slobodnoj ruci nosili smo po dva mala vjedra.

"Samo polako", upozorio nas je moj otac kad smo polazili. "Idite polako. Hodajte

kao djevojčice."

Ni metak nisu ispalili. Do izvora smo došli sigurno, napunili vjedra, legli na zemlju i

dobro se napili. Vraćali smo se punih vje-dara. I još nisu ispalili ni metka.

Ne mogu se prisjetiti koliko smo puta odlazili - sigurno petnaest ili dvadeset.

Hodali smo polako, uvijek se drţali za ruke, uvijek se oprezno vraćali s četiri

vjedra vode. Nevjerojatno je koliko smo bili ţedni. Nekoliko smo puta lijegali na

zemlju i dobro se napijali.

Ali to bijaše previše za naše neprijatelje. Nisam mogao ni zamisliti da bi se

Indijanci tako dugo suzdrţavali od pucnjave, pa

Zvjezdani lutalica

makar se radilo i o djevojčicama, da nisu slušali zapovijedi bijelaca koji su bili s

njima. U svakom slučaju, Jed i ja smo se pripremali da još jednom odemo po vodu

kad je zapucala puška s indijanskog brda, a potom je uslijedio i drugi pucanj.

"Vraćajte se!" uzviknula je majka.

Pogledao sam Jeda, a on je gledao u mene. Znao sam da je tvrdoglav i daje bio

odlučio da se posljednji vrati. Tako sam ja krenuo prvi, a odmah zatim je pošao i

on.

"Jesse!" uzviknula je majka. A način na koji je to rekla značio je prijetnju mnogo

ozbiljniju od prijetnje šamarom.

Jed me krenuo uhvatiti za ruku, ali ja odmahnuh glavom. "Trčat ćemo", rekoh mu.

I dok smo ţurili kroz pijesak, činilo se kao da sve puške s brda gdje su bili

Indijanci pucaju na nas. Tek sam došao do izvora pa je Jed morao čekati da

napunim vjedra.

"Sad opet u trk", reče on. A prema laganim pokretima kojima je punio svoja

vjedra vidio sam daje odlučio da se posljednji vrati do logora.

Tako sam čučnuo i, dok sam ga čekao, gledao oblačiće prašine koju su meci dizali

oko nas. Počeli smo se vraćati trčeći jedan uz drugoga.

"Nemoj tako brzo", upozorio sam ga, "ili ćeš proliti pola vode." To ga je prenulo i

on je znatno usporio. Na pola puta sapleo sam se i ispruţio se cijelom duţinom, oči

su mi se napunile pijeskom od metka koji je pao točno ispred mene. Na trenutak

sam pomislio da su me pogodili.

"Namjerno si to učinio", zadirkivao me je Jed dok sam na brzinu ustajao. On je

stajao i čekao me.

Shvatio sam stoje htio reći. Mislio je da sam namjerno pao kako bih prolio vodu i

vratio se po još. To naše međusobno natjecanje bijaše ozbiljno, toliko ozbiljno da

sam istog trenutka iskoristio

Jack London

to što mi je pokušao predbaciti i otrčao natrag do izvora. A Jed Dunham, okruţen

mecima koji su prštali i dizali prašinu oko njega, stajao je potpuno uspravljen na

otvorenom, bez zaklona, i čekao me. Vratili smo se rame uz rame, ponosni na našu

dječačku odvaţnost. Ali kad smo predali vodu, Jed je imao samo jedno vje-dro.

Metak je prošao kroz ono drugo i probio ga blizu dna.

Majka se okomila na mene, drţeći mi prodike zbog neposlušnosti. Morala je znati,

s obzirom na ono što sam postigao, da otac ne bi dopustio da me udari; jer dok mi

je drţala bukvicu, otac mi je namignuo preko njezina ramena. To je bilo prvi put

da mi je namignuo.

Kad smo se vratili u naš rov, dočekali su nas kao junake. Ţene su plakale i

blagoslivljale nas, ljubile i grlile. I priznajem da sam bio ponosan zbog uspjeha,

iako sam im, kao i Jed, dao do znanja da ne volim takva pretjerivanja. Ali Jeremv

Hopkins, s velikim zavojem oko patrljka lijeve šake, reče da smo mi ponos bijele

rase - ljudi kao što su bili Daniel Boone, Kit Carson i Davy Crockett. Zbog toga

sam bio ponosan više nego zbog svih ostalih pohvala.

Ostatak dana uglavnom me je mučila bol u desnom oku, koju je izazvao pijesak što

mi je uletio u oči kad mi je metak udario ispred glave. Majka je rekla da mi je oko

krvavo. A meni se činilo da me podjednako boli, drţao ga zatvorenim ili otvorenim.

Pokušao sam oba načina.

U našem rovu se stišalo, jer su svi imali vode, iako nam je veliku brigu

predstavljala sljedeća nabavka vode. Uz to je dolazila i činjenica da smo ostali

gotovo bez streljiva. Očevo pomno pretraţivanje prikolica donijelo nam je još oko

dva kilograma baruta. Samo je još malo preostalo u fišecima naših ljudi.

Sjetio sam se jučerašnjeg napada koji se zbio u sumrak, i ponovno sam ga

očekivao, pa sam otpuzao do rova gdje su bili ratnici prije zalaska sunca. Dopuzao

sam do rova i smjestio se pokraj

Zvjezdani lutalica

Labana. Bio je zauzet ţvakanjem duhana i nije me ni primijetio. Neko sam ga

vrijeme promatrao, bojeći se da će me poslati natrag u veliki rov ako me otkrije.

Laban bi pogledao iskosa između kotača prikolica, uporno ţvačući neko vrijeme, a

potom bi paţljivo ispljunuo duhan u malo udubljenje koje je napravio u pijesku.

"Kako ide ?" upitao sam ga napokon. To je bio način na koji mi se uvijek obraćao.

"Odlično", odgovorio je on. "Najbolje na svijetu, Jesse, sad kad mogu ponovno

ţvakati duhan. Usta su mi bila tako suha od zore pa sve dok nisi donio vodu, da

uopće nisam mogao ţvakati."

Potom je izvirio neki čovjek do ramena s brdašca na sjeveroistoku, dijelu koji su

drţali bijelci. Laban je promatrao svoju pušku dobru minutu. Potom je odmahnuo

glavom.

"Ĉetiristo metara. Ne, neću se igrati. Moţda bih ga i pogodio, ali moţda i ne bih, a

tvoj stari se jako brine zbog baruta."

"Sto misliš, kakvi su nam izgledi?" upitao sam kao odrastao čovjek, jer sam se

nakon uspjeha s donošenjem vode osjećao vrlo odrastao. Ĉini se daje Laban pomno

razmišljao, jer mu je trebalo vremena da bi odgovorio.

"Jesse, neću skrivati da smo u prokleto gadnom sosu. Ali, izvući ćemo se; o, izvući

ćemo se mi, moţeš se kladiti u svoj posljednji dolar."

"Neki od nas se neće izvući", primijetio sam. "Tko, na primjer?" upitao je on.

"Pa, Bili Tyler, i gospođa Grant, i Silas Dunlap, i svi ostali."

"O, pobogu, Jesse, oni su već pokopani. Zar ne znaš da svi moraju pokopati svoje

mrtve kad odapnu? To ljudi rade tisućama godina, koliko se sjećam, i ima onoliko

ţivih koliko ih je oduvijek bilo. Vidiš, Jesse, rođenje i smrt idu ruku pod ruku, i

ljudi se rađaju istom brzinom kao što i umiru, čak i brţe, rekao bih, jer se

razmnoţavaju i njihov broj se povećava. Evo, tebe su mogli ubiti

Jack London

danas popodne kad si išao po vodu. Ali, ti si ovdje, zar ne, čavrljaš sa mnom i

najvjerojatnije ćeš narasti i biti otac dobre i velike obitelji u Kaliforniji. Kaţu

daje u Kaliforniji sve veliko."

Tako vedar pogled na stvari ohrabrio me je da se usudim upitati ono što sam dugo

ţelio.

"Reci mi, Labane, pretpostavimo da tebe ovdje ubiju..."

"Koga? Mene?" uzviknuo je on.

"Rekao sam samo da pretpostavimo", objasnio sam.

"A, onda je u redu. Nastavi. Pretpostavimo da mene ubiju?"

"Bi li mi ostavio svoje skalpove?"

"Majka bi te prebila kad bi te uhvatila da ih nosiš", odugovlačio je on.

"Ne moram ih nositi kad je ona u blizini. Ali ako pogineš, netko mora dobiti

skalpove. Zašto to ne bih bio ja?"

"Zašto ne ti ?" ponovio je on. "Točno, zašto da ih ti ne dobiješ ? U redu, Jesse. Ja

volim tebe i tvoga oca. U trenutku kad poginem, skalpovi su tvoji, kao i noţ za

skalpiranje. A tu je i Timothv Grant kao svjedok. Ĉuješ li, Timothv?"

Timothv je rekao da je čuo, a ja sam bez riječi leţao u zagušljivom rovu, previše

nadvladan vlastitim zadovoljstvom što sam imao toliko sreće da bih izustio i riječ

zahvalnosti.

Bio sam nagrađen za svoj predosjećaj zbog kojeg sam otišao do rova. U suton je

uslijedio još jedan veliki napad i na nas je ispaljeno na tisuće metaka. Nitko s naše

strane nije bio ni okrznut. A što se nas tiče, mi jedva da smo zapucali tridesetak

puta, i vidio sam kako su Laban i Timothv Grant pogodili svaki po jednog

Indijanca. Laban mi je rekao da od samog početka pucaju samo Indijanci. Bio je

siguran da nijedan bijelac nije nijednom zapucao. Sve ga je to prilično zbunjivalo.

Bijelci nam nisu ponudili pomoć, ali nas nisu ni napali, a sve vrijeme su

razmjenjivali posjete s Indijancima koji su nas napadali.

Zvjezdani lutalica

Sljedećeg je jutra nastupila strašna ţeđ. Bio sam vani na prvi nagovještaj

svjetlosti. Pala je velika rosa i djeca, ţene i muškarci srkali su je s prikolica,

kotača i sjedišta kola.

Pričalo se da je Laban bio u izviđanju i da se vratio pred sam izlazak sunca: rekao

je da je dopuzao do poloţaja bijelaca, da su već bili na nogama i da ih je vidio

kako se mole u svjetlosti logorskih vatri u velikom krugu. Također je prijavio da

je načuo da se mole za nas i za odluku što treba učiniti s nama.

"Moţda ih onda Bog prosvijetli", čuo sam kako jedna od sestara Demdike govori

Abby Foxwell.

"I to uskoro," reče Abby Foxwell, "jer ne znam što ćemo raditi cijeli dan bez

vode, a baruta gotovo da više i nemamo."

Cijelo jutro nije se ništa dogodilo. Nije se začuo nijedan pucanj. Jedino je sunce

ţarilo kroz nepomični zrak. Naša je ţeđ postajala sve veća i uskoro su bebe

zaplakale, a mlađa djeca su se ţalila i jecala. U podne je Will Hamilton uzeo dva

velika vjedra i krenuo prema izvoru. Ali prije no što se uspio izvući ispod

prikolice, Ann Demdike je potrčala, zagrlila ga i pokušala ga zaustaviti. On je

popričao s njom, poljubio je i nastavio dalje. Ni pucanj se nije začuo, ni tada, a ni

poslije dok je donosio vodu natrag.

"Neka je hvaljen Gospod !"uzviknulajestaragospođaDemdike. "To je znak.

Popustili su."

To bijaše mišljenje mnogih ţena.

Oko dva sata, nakon što smo ručali i bolje se osjećali, pojavio se jedan bijelac s

bijelom zastavom. Will Hamilton je izašao i razgovarao s njim, vratio se i popričao

s ocem i ostalim muškarcima, a potom opet otišao do neznanca. Malo dalje mogli

smo vidjeti čovjeka kako stoji i promatra nas, a mi u njemu prepoznasmo Leeja.

Medu nama je vladalo uzbuđenje. Ţenama je toliko laknulo da su plakale, ljubile

jedna drugu, a stara gospođa Demdike je pojala i zahvaljivala Bogu. Prijedlog koji

su naši ljudi prihvatili

Jack London

bijaše da izađemo pod bijelom zastavom i da ćemo biti zaštićeni od Indijanaca.

"Moramo to učiniti", čuo sam kako je otac rekao majci. Utučen je sjedio pognutih

ramena na prednjem dijelu kola.

"A što ako nas namjeravaju prevariti?" upitala je majka. On je slegnuo ramenima.

"Moramo se izloţiti opasnosti, jer nam druge nema", rekao je. "Ostali smo bez

baruta."

Neki od naših ljudi skinuli su lance s jednih kola i sklanjali ih s puta. Otrčao sam

vidjeti što se događa. Ušao je Lee glavom i bradom, praćen parom praznih kola

koja su vozili njegovi ljudi. Svi su se okupili oko Leeja. Rekao je kako su jedva

uspijevali natjerati Indijance da nas ne napadaju i da je major Higbee, zajedno s

pedeset članova mormonske policije, spreman uzeti nas u zaštitu.

Ali ono što je oca i Labana učinilo sumnjičavim bijaše Leejeva izjava da sve puške

moramo skupiti u jedna kola kako ne bismo izazvali neprijateljstvo Indijanaca.

Ako to učinimo, mi zapravo postajemo zarobljenici mormonske policije.

Otac se uspravio i spremao se odbiti ponudu, kad je pogledao Labana koji je

odgovorio tihim glasom:

"Budući da smo ostali bez baruta, one su podjednako beskorisne u našim rukama

kao i u kolima."

Dvojica naših ranjenika koji nisu mogli hodati, zajedno s mlađom djecom, našli su

se u prikolici. Lee je odvajao one iznad i ispod osam godina. Jed i ja smo bili

devetogodišnjaci, i bili smo krupni za svoje godine, pa nas je Lee svrstao sa

starijima i rekao da trebamo ići pješice zajedno sa ţenama.

Kad je uzeo našu bebu i stavio je u prikolicu, majka se počela buniti, a onda sam

vidio kako je stisnula usne i odustala. Ona je imala sivkaste oči, bijaše snaţno

građena, srednjih godina, krupnih kostiju i čvrsta. Ali tragovi dugog putovanja i

mučenja mogli

Zvjezdani lutalica

su se prepoznati na njoj, i sad je bila upalih obraza i pognuta, i kao sve ţene iz

naše skupine, na licu je imala izraz zabrinutosti i vječne uznemirenosti.

Nakon što je Lee opisao kako čemo ići, Laban je došao do mene. Lee je rekao da

ţene i djeca trebaju ići prvi, prateći kola. Potom bi muškarci u koloni trebali ići za

ţenama i djecom. Kad je Laban to čuo, došao je do mene, odvezao skalpove s

opasača i prikvačio ih za moj remen.

"Ali još te nisu ubili", bunio sam se ja.

"Hvala Bogu da nisu", odgovori on veselo. "Upravo sam se popravio i promijenio

mišljenje, to je sve. Ovi skalpovi su za nevjernike i sujetne." Zastao je na

trenutak kao da je nešto zaboravio, potom se iznenada okrenuo da bi se pridruţio

muškarcima iz naše skupine i dobacio preko ramena:

"Pa, zbogom, Jesse!"

Još sam se pitao zašto se oprostio sa mnom, kad jedan bijelac dode do nas na

konju. On reče da ga je major Higbee poslao da nas poţuri, jer Indijanci mogu

napasti svakog časa.

Tako je počelo naše povlačenje. Na čelu su bila dvoja kola na kojima su bili

ranjenici i mala djeca. Lee je išao iza njih, u ravnini sa ţenama i većom djecom.

Pustivši nas da se udaljimo stotinjak metara, iza nas su išli muškarci. Kad smo

izašli iz našeg logorišta, mogli smo vidjeti naoruţane ljude na maloj udaljenosti.

Oslanjali su se o svoje puške i stajali u dugačkom redu na oko dva metra jedan od

drugoga. Dok smo prolazili pokraj njih, nisam mogao a da ne zapazim kako imaju

ozbiljan izraz lica. Izgledali su kao ljudi na pogrebu. To su primijetile i ţene pa su

neke od njih počele plakati.

Hodao sam iza majke. Izabrao sam to mjesto da ne bi primijetila moje skalpove.

Iza mene su išle tri sestre Demdike, od kojih su dvije pomagale staroj majci.

Mogao sam čuti Leeja koji je sve

Jack London

vrijeme govorio vozarima da ne idu tako brzo. Ĉovjek za koga je jedna od sestara

Demdike rekla daje sigurno major Higbee, sjedio je u sedlu i promatrao nas kako

prolazimo. Nijednog Indijanca nije bilo na vidiku.

U trenutku kad su naši muškarci prolazili pokraj reda naoruţanih ljudi - upravo

sam se okrenuo da bih vidio gdje je Jed Dunham - počeo je napad. Ĉuo sam

majora Higbeeja kako glasno uzvikuje: "Izvršite svoju duţnost!" Ĉinilo se kao da

su sve puške mormonske policije počele pucati odjednom, a naši su ljudi padali

jedan preko drugoga kao snoplje. Sve ţene iz Demdikeove obitelji bijahu

pokošene istodobno. Brzo sam se okrenuo da vidim kako je majka, ali je i ona bila

pogođena. Odmah uz nas, iz grmlja je izašlo na stotine Indijanaca i svi su pucali.

Vidio sam dvije sestre Dunlap kako bjeţe preko pijeska i potrčao sam za njima

budući da su nas ubijali i bijelci i Indijanci. I dok sam trčao, vidio sam vozara

jednih kola kako puca u ranjenike. Konji koji su vukli druga kola njištali su i

propinjali se i njihov ih je vozar pokušavao obuzdati.

Dok je dječak, koji sam bio ja, trčao za sestrama Dunlap, obavila gaje tmina. Sva

sjećanja ovdje prestaju, jer je i Jesse Fancher na tom mjestu prestao postojati

i, kao Jesse Fancher, zauvijek nestao. Oblik koji je bio Jesse Fancher, tijelo što

bijaše njegovo, budući da su predstavljali materiju i bili samo privid, kao privid su

i nestali i prestali postojati. Ali neuništivi duh nije nestao. On je nastavio

postojati, i u svom sljedećem utjelovljenju je postao obitavalac privida, tijela pod

imenom Darrell Standing, koje će uskoro biti izvedeno i obješeno i poslano u

ništavilo, kamo svi prividi odlaze.

Ovdje u Folsomu je i starosjedilac, osuđen na doţivotnu robiju, Matthew Davies,

povjerenik zaduţen za vješala i prostoriju za pogubljenja. On je vrlo star i

njegova je obitelj prošla veliku seobu prije mnogo godina. Pričao sam s njim i on

je potvrdio da se dogodio pokolj u kojem je ubijen Jesse Fancher. Dok je taj

starac bio

Zvjezdani lutalica

dijete, u njegovoj se obitelji mnogo pričalo o pokolju na planini Meadovvs. Djeca u

kolima bila su pošteđena jer su bila premala da bi prepričavala što se dogodilo.

Sve sam to i ja proţivio. Nikad, u ţivotu Darrella Standinga, nisam ni retka

pročitao, ni riječ čuo o Fancherovoj skupini koja je pobijena na planini Meadows.

Pa ipak, u košulji u zatvoru San Quentin, nekako mi je došlo to sjećanje. Nisam

mogao ni iz čega stvoriti to sjećanje, kao što ni dinamit nisam ni od čega mogao

stvoriti. Ova spoznaja i ove činjenice koje sam spomenuo mogu se protumačiti

samo na jedan način. One su dio moga duha, duha koji, za razliku od tvari, nikad

ne nestaje.

Zaključujući ovo poglavlje, moram napomenuti da mi je Matthew Davies također

rekao da su, nekoliko godina nakon pokolja, sluţbeni predstavnici Sjedinjenih

Američkih Drţava odveli Leeja do planine Meadows i pogubili ga na mjestu gdje

se nalazilo naše logorište.

ĈETRNAESTO POGLAVLJE

Kad je prošlo mojih prvih deset dana u košulji, u svijest me je vratio pritisak

palca doktora Jacksona, koji mi je pokušavao otvoriti jedno oko, a ja sam otvorio

oba i nasmiješio se u lice upravitelju Athertonu.

"Previše proklet da bi ţivio, dovoljno zao da ne umre", glasilo je sve što je u tom

trenutku imao za reći.

"Deset je dana prošlo, upravitelju", šapnuh ja. "Dobro, odvezat ćemo te", zareţao

je.

"Nije u tome stvar", rekoh. "Vidjeli ste moj osmijeh. Sjećate se da smo se kladili.

Nemojte se gnjaviti i najprije me odvezivatj, samo dajte duhan i papir za

umatanje Morrellu i Oppenheimeru. Za potpuno zadovoljstvo, evo još jednog

smiješka."

"Ah, znam ja tvoju sortu, Standing", drţao je upravitelj predavanje. "Ali to ti

neće pomoći. Ako te ja ne slomim, srušit ćeš sve rekorde boravka u košulji."

"On ih je već sve nadmašio", reče doktor Jackson. "Tko je ikad čuo da se netko

smiješi nakon deset dana u luđačkoj košulji?"

"Glumi i blefira", odgovorio je upravitelj Atherton. "Hutchins, odveţi ga."

"Ĉemu tolika ţurba?" upitao sam ja, šapatom, naravno, budući da sam bio do to

mjere beţivotan da mije bila neophodna sva snaga koja je u meni ostala, kao i sva

odlučnost, da bih bio u stanju i šap-tati. "Ĉemu tolika ţurba? Ne trčim na

posljednji vlak, a tako mi je blaţeno udobno u ovoj košulji da bih radije da me ne

odvezujete."

Jack London

Ali ipak su me odvezali, odmotavši me iz smrdljive košulje, i moje nepokretno,

bespomoćno tijelo našlo se na podu.

"Nije ni čudo što mu je bilo udobno", reče nadzornik Jamie. "Ništa nije osjećao.

Uzet je."

"Malo sutra je uzet", rugao se upravitelj. "Podignite ga na noge i vidjet ćete da

će stajati."

Hutchins i doktor me podigoše na noge.

"Sad ga pustite!" naredio je upravitelj.

Nisam se mogao odmah povratiti u ţivot jer mi je tijelo bilo gotovo mrtvo deset

dana i, kao posljedica svega toga, bez mrvice snage; pao sam na koljena, presavio

se na stranu i zaradio duboku ranu na čelu zbog udarca u zid.

"Vidite", reče nadzornik Jamie.

"Izvrsna gluma", uzvratio je upravitelj. "Taj čovjek ima obraza učiniti bilo što."

"U pravu ste, upravitelju", prošaputah s poda. "Namjerno sam to učinio. To je bio

scenski pad. Ponovno me podignite i ja ću ga ponoviti. Obećavam vam mnogo

zabave."

Neću se zadrţavati na patnjama koje su uslijedile zbog povratka mog krvotoka u

normalno stanje. To će mi postati uobičajeno i imat će velikog udjela u stvaranju

dubokih bora na mom licu, bora koje će me pratiti na vješala.

Kad su napokon otišli, ostatak dana leţao sam gotovo lud i u polusvijesti. Postoji

nešto poput otpornosti na bol, koju izaziva neobično jaka bol koja se ne da

podnijeti. Bila mi je dobro poznata takva vrsta otpornosti.

Do večeri sam bio u stanju puzati po ćeliji, ali nisam mogao ustati. Popio sam

mnogo vode i oprao se najbolje što sam mogao. Ali sve do sutradan nisam se

mogao natjerati da jedem, a i tada sam to uspio teškom mukom.

Ono što mi se spremalo, kao što me je obavijestio upravitelj

Zvjezdani lutalica

Atherton, bijaše da me nekoliko dana ostave da se oporavim, a potom, ako ništa

ne priznam o skrivenom dinamitu, dobivam još deset dana u košulji.

"Oprostite, upravitelju, što vam stvaram tolike nevolje", rekao sam mu na to.

"Šteta je što nisam umro u košulji, da vas tako oslobodim nevolje."

Sumnjam da sam u to vrijeme imao više od četrdeset pet kilograma. A kad su se

prije dvije godine vrata San Quentina zatvorila za mnom, imao sam ih preko

osamdeset. Ĉinilo se nevjerojatno da mogu izgubiti makar samo još jedan gram i

to preţivjeti, a ipak sam sljedećih mjeseci neprestano i dalje slabio, sve dok

nisam bio bliţi brojci od četrdeset nego četrdeset pet kilograma. To znam zato

što sam uspio pobjeći iz samice i opaliti čuvara Thurstona po nosu, a prije nego

što će me odvesti u San Rafael na suđenje, dok su me kupali i brijali, imao sam

oko četrdeset tri kilograma.

Ima onih koji se pitaju na koji način ljudi ogrube. Upravitelj Atherton bijaše grub

čovjek. I mene je takvim učinio, a moja je grubost njegovu učinila još većom. Pa

ipak, nikad mu nije pošlo za rukom da me ubije. Bili su neophodni drţavni zakon

Kalifornije, sudac koji ne preza od smrtne kazne i guverner koji nikad ne oprašta,

da bi me poslali na vješala zato što sam šakom udario straţara. Uvijek ću tvrditi

da je taj čuvar imao vrlo osjetljiv nos. U to sam vrijeme bio slijep kao krtica;

kostur koji se jedva drţao na nogama. Ponekad se pitam je li mu nos uopće

prokrvario. Naravno, on se zakleo da jest, i to na sudu. Ali ja sam znao čuvare

zatvora koji su počinili mnogo gora krivokletstva od tog.

Ed Morrell je bio radoznao da sazna da li mi je pokušaj uspio; ali kad je htio

razgovarati sa mnom, ušutkao ga je Smith, čuvar koji je tada bio na duţnosti u

samicama.

"U redu je, Ede", odlupkao sam mu. "Ti i Jake šutite, a ja ću pričati. Smith vas ne

moţe spriječiti da slušate, a meni ne moţe

Jack London

zabraniti da govorim. Oni su mi već učinili najveće zlo, pa ipak sam još tu."

"Prekini s tim, Standing!" derao se Smith na mene iz hodnika na koji gledaju sve

ćelije.

Smith bijaše posebno mrzovoljna osoba, vrlo okrutan i osvetoljubiv čuvar. Mi smo

se obično kladili da li ga tuče ţena ili ga muči zatvor.

Nastavio sam otkucavati poruke i on je došao do vrata da iskali bijes na meni.

"Rekao sam ti da prestaneš s tim", zareţao je.

"Oprostite", rekoh ja uglađeno. "Ali imam predosjećaj da ću odmah nastaviti. I,

biste li imali nešto protiv da vas upitam nešto osobno: Sto ćete učiniti s tim u

vezi?"

"Ja ću...", počeo je srdito, dokazujući da, uslijed nemogućnosti da dovrši misao,

misli uzalud.

"Slušam", ohrabrivao sam ga. "Recite mi što, molim lijepo?"

"Dovest ću upravitelja", rekao je neuvjerljivo.

"Molim vas da to učinite. On je doista vrlo šarmantan gospodin. Sjajan uzor

plemenitih utjecaja koji stiţu do naših zatvora. Odmah mi ga dovedite. Ţelio bih

vas prijaviti."

"Mene?"

"Da, baš vas", nastavio sam. "Vi uporno nastojite, na krajnje grub i nepristojan

način, prekinuti moj ugodni razgovor s drugim gostima ove gostionice."

I upravitelj Atherton je došao. Vrata nisu bila zaključana i on je upao u moju

ćeliju. Ah, kako sam bio zaštićen! On je već učinio najgore. Bio sam izvan njegova

domašaja.

"Zabranit ću da ti donose hranu", prijetio je.

"Kako vam je volja", odgovorio sam. "Navikao sam na to. Nisam jeo deset dana i,

znajte, ovi pokušaji da ponovno počnem jesti strašno su mi dosadni."

Zvjezdani lutalica

"Oho, da ti to meni ne prijetiš? Štrajk glađu, a?"

"Oprostite", rekoh glasom koji se topio od ljubaznosti. "Prijedlog je bio vaš, a ne

moj. Pokušajte ponekad biti logični. Nadam se da ćete mi povjerovati da je vašu

nelogičnost mnogo teţe izdrţati nego sva vaša mučenja."

"Hoćeš li prestati pokušavati razgovarati?" zahtijevao je upravitelj odgovor.

"Ne. Oprostite što vas uznemiravam, ali nešto me snaţno tjera da razgovaram..."

"Za sitne bih te pare ponovno bacio u košulju", prasnuo je.

"Molim vas, učinite to. Oboţavam košulju. Ja sam pravo dijete košulje. Debljam

se u njoj. Pogledajte mi ruku." Povukao sam rukav i pokazao mu mišić na

nadlaktici, tako tanak da je izgledao kao struna kad sam ga zategnuo. "Mišići

kovača, zar ne, upravitelju? Bacite pogled na moje razvijene grudi. Našim bi

hrvačima bilo bolje da dobro čuvaju svoje medalje. A tek moj trbuh! Ĉovječe,

toliko se debljam da će moj slučaj postati pravi primjer zatvorskog

preţderavanja. Ĉuvajte se, upravitelju, inače ćete na vratu imati porezne

obveznike koji sve ovo plaćaju."

"Hoćeš li prestati lupkati?" urliknuo je.

"Ne. Zahvaljujem na vašoj pozornosti i zabrinutosti. Kao odrastao čovjek, odlučio

sam nastaviti lupkati."

Na trenutak je bez riječi zurio u mene, a zatim se, potpuno nemoćan, okrenuo da

ode.

"Molim vas, jedno pitanje."

"Što hoćeš pitati?" odbrusio je preko ramena.

"Što namjeravate učiniti u vezi s ovim?"

S obzirom na njegov silovit odgovor u tom trenutku, do danas se nisam prestao

čuditi kako odavno nije umro od srčane kapi.

Sat za satom, nakon stoje poraţeni upravitelj otišao, nastavio sam lupkati priče o

svojim pustolovinama. Sve do noći, kad je na duţnost

Jack London

stupio Svraka Jones i počeo sa svojim uobičajenim dremuckanjem, Morrell i

Oppenheimer nisu bili u mogućnosti razgovarati.

"Pusti snovi", odlupkao je Oppenheimer svoju ciničnu ocjenu.

Da, i ja sam tako mislio: naši doţivljaji doista i sačinjavaju snove.

"Jednom sam tako pobenavio kad sam bio noćni kurir", nastavio je Oppenheimer.

"I hoću vam reći da me ne moţete uvjeriti ni u što što nije vidljivo.

Pretpostavljam da to rade i svi pisci - pobe-nave, samo da bi ubacili maštu u veću

brzinu."

Ali Ed Morrell, koji je imao isto iskustvo kao i ja, iako drukčije doţivljeno,

povjerovao je u moju priču. Rekao mi je da nikad nije bio nitko drugi osim Eda

Morrella, kad bi mu tijelo obamrlo u košulji i kad bi mu duh odlutao iz zatvora.

Nikad nije proţivio prethodne ţivote. Dok mu je duh slobodno lutao, to je uvijek

bilo u sadašnjosti. Kao što nam je ispričao, nakon što je uspio napustiti vlastito

tijelo i lebdjeti nad njim, dok je ono leţalo u košulji na podu ćelije, napustio je i

zatvor i u sadašnjosti ponovno posjetio San Francisco i vidio što se događa. Na

isti je način dvaput posjetio i svoju majku, i oba ju je puta našao kako spava.

Rekao je da tijekom tih lutanja duha nikad nije imao bilo kakvih moći nad

materijalnim stvarima. Nije mogao zatvarati ili otvarati vrata, pomicati

predmete, ispuštati glasove ili na bilo koji način pokazati vlastitu nazočnost. A, s

druge strane, materijalne stvari nisu imale moć nad njim. Zidovi i vrata nisu

predstavljali prepreke. Njegovo pravo, istinsko biće bijaše misao, duh.

"Trgovina na uglu, pola ulice od mjesta gdje mi je ţivjela majka, promijenila je

vlasnika", ispričao nam je. "Znao sam to zbog drukčijeg natpisa nad radnjom.

Morao sam pričekati šest mjeseci prije nego što sam mogao napisati prvo pismo,

ali kad sam ga napisao, upitao sam majku za tu radnju. I ona je odgovorila

potvrdno: vlasnik se promijenio."

Zvjezdani lutalica

"Jesi li pročitao što piše na natpisu iznad trgovine ?" upitao je Jake

Oppenheimer.

"Razumije se da jesam", glasio je Morrellov odgovor. "Kako bih drukčije znao?"

"U redu", rekao je nevjerni Oppenheimer. "To moţeš lako dokazati. I, jednom

prilikom, kad stave neke pristojne straţare koji će nam dati da zavirimo u novine,

pusti da te stave u košulju, izađi iz vlastitog tijela i odlutaj do dobrog starog

Frisca. Zbriši do ugla Treće i Trţne, negdje oko dva-tri ujutro, kad novine izlaze

iz tiska. Pročitaj najnovije vijesti. Zatim se brzo vrati do San Quentina, stigni

prije nego što tegljač s novinama prijeđe zaljev i reci mi što si pročitao. A mi

ćemo čekati i dobiti jutarnje novine od straţara čim stignu. Ako ono što mi

ispričaš bude u novinama, ja ću ti zauvijek vjerovati."

To bijaše dobra provjera. Nisam mogao a da se ne sloţim s Oppenheimerom da bi

takav dokaz bio apsolutan. Morrell je rekao da će to jednom prilikom izvesti, ali

da do te mjere ne voli napuštati svoje tijelo da to neće pokušavati sve do

trenutka dok patnje u košulji ne postanu neizdrţive.

"Tako je sa svima njima - neće se pojaviti s dokazima", glasio je Oppenheimerov

prigovor. "Moja je majka vjerovala u duhove, razgovarala je s njima i od njih

prihvaćala savjete. Ali nikad se nije pojavila ni s jednim dokazom. Duhovi joj nisu

mogli reći gdje stari moţe nagaziti na posao, ili rudnik zlata, ili ubosti osmicu na

kineskoj lutriji. Ni za ţivu glavu. Budalaštine koje su joj govorili glasile su

otprilike ovako: da je tatin ujak patio od gušavosti, ili da je tatin djed umro od

galopirajuće tuberkuloze, ili da ćemo se iseliti iz kuće za četiri mjeseca, što je

bilo prokleto očito, jer smo se u prosjeku selili svakih šest mjeseci."

Vjerujem da bi Oppenheimer, daje imao mogućnosti da se više obrazuje, bio

Marinetti ili Haeckel. Bio je pravi prizemljeni čovjek po svojoj odanosti

neoborivim činjenicama i njegova se logika, iako

Jack London

je bila kruta, moralo poštovati. "Morate mi to dokazati", bijaše njegovo osnovno

pravilo pod koje je sve podvodio. Nije imao ni trunčicu vjere. To je upravo ono što

je Morrell istaknuo. Nedostatak vjere je Oppenheimera onemogućio da doţivi

"smrt" u košulji.

Vidjet ćete, moj čitatelju, kako nije bilo sasvim beznadno u samici. S tri uma kao

što su bili naši, mogli smo lakše provoditi vrijeme. Moţe se reći da smo jedni

druge najvjerojatnije sačuvali od ludila, iako moram priznati da je Oppenheimer

trunuo u samici pet godina potpuno sam, prije nego što mu se pridruţio Morrell,

pa je ipak sačuvao razum.

S druge strane, nemojte pogrešno pomisliti daje ţivot u samici bio divlje

orgijanje neke bezbriţne druţine ili uzbudljivo psihološko istraţivanje.

Trpjeli smo strašne i velike muke. Naši čuvari bijahu ţivotinje -vaši krvnici,

građanine. Naše okruţenje je bilo odurno. Naša hrana odvratna, jednolična,

nedovoljno hranjiva. Ĉovjek jedino snagom svoje volje moţe preţivjeti uz tako

nezdravu prehranu. Znam da bi naša najbolja stoka, nagrađivane svinje i ovce na

Sveučilišnom oglednom imanju u Davisu, izgladnjela i pomrla da je dobivala tako

nezdrave porcije hrane.

Nismo imali knjiga za čitanje. Naši razgovori kuckanjem predstavljali su

narušavanje pravila. Svijet, što se nas ticalo, nije ni postojao. Više je bio nalik na

svijet duhova. Na primjer, Oppenheimer nikad nije vidio automobil ili motocikl.

Vijesti bi povremeno procurile, ali nedovoljno jasne, davno prošle, nestvarne

vijesti. Oppenheimer mi je rekao da je čuo za rusko-japanski rat tek dvije godine

pošto je završio.

Bili smo ţivi sahranjeni - ţivi mrtvaci. Samica bijaše naša grobnica, u kojoj smo

povremeno razgovarali kuckanjem, kao duhovi na spiritističkim seansama.

Novosti? I sasvim male stvari za nas su predstavljale novost.

Zvjezdani lutalica

Promjena pekara - znali smo po okusu kruha. Što je natjeralo Svraku Jonesa da

uzme slobodan cijeli tjedan? Je li otišao na odmor ili se razbolio? Zašto je Wilson

prebačen negdje drugdje nakon samo deset dana u noćnoj smjeni? Gdje je Smith

zaradio šljivu na oku? Cijeli bismo tjedan razmišljali o nevaţnim stvarima poput

ovih nabrojenih.

Neki osuđenik koji bi dobio mjesec dana u samici bio je događaj za nas. A ipak

nismo mogli ništa saznati od takvog "prolaznika" koji bi u našem paklu ostao

prekratko da bi naučio naš način razgovora prije nego što ga vrate u blistavi,

prostrani svijet ţivih.

Pa ipak, nije sve bilo tako obično u našem staništu sjena. Na primjer, naučio sam

Oppenheimera igrati šah. Zamislite samo kakav je to uspjeh bio - učiti čovjeka,

koji je trinaest ćelija udaljen od vas, uz pomoć kuckanja; naučiti ga da zamisli

šahovsku ploču, da zamisli figure, nauči njihove poloţaje i poteze; naučiti ga tako

dobro da smo on i ja, na kraju, uz pomoć zamišljanja, bili u stanju igrati cijele

partije. Jesam li rekao "na kraju"? Moram odati još jedno priznanje veličini

Oppenheimerovauma: na kraju je on postao moj učitelj - on koji nikad u ţivotu

šah nije ni vidio.

Na primjer, ako bih mu otkucao naš znak za topa, što bi on pod tim

podrazumijevao? Ovo sam mu pitanje postavljao često i bezuspješno. Uzalud je

riječima pokušavao opisati sliku nečega što nikad nije vidio, ali čime je ipak mogao

upravljati tako vješto da me je bezbroj puta tijekom igre zbunjivao.

O takvim primjerima volje i snage duha mogu jedino zaključiti, kao što to često

zaključujem, da stvarnost obitava upravo tu. Jedino je duh stvaran. Tijelo je

prividno i prolazno. Pitam vas kako, i ponavljam, kako materija ili tijelo u bilo

kojem obliku mogu igrati šah na zamišljenoj ploči, sa zamišljenim figurama, kroz

prazni prostor od trinaest ćelija, u kojem je jedina veza bio razgovor lupanjem?

PETNAESTO POGLAVLJE

Jednom sam bio Adam Strang, Englez. Koliko mogu pretpostaviti, ţivio sam

negdje između 1550. i 1650. godine i, kao što ćete vidjeti, doţivio sam duboku

starost. Otkad me je Ed Morrell naučio kako da pobjegnem iz košulje, najviše

sam ţalio što svojedobno nisam više učio povijest. Tada bih mogao odrediti i

smjestiti u vrijeme mnogo toga što mi je sada nejasno. Međutim, tako je kako je,

i moram nagađati i traţiti svoj put kroz vremena i mjesta svojih prijašnjih

postojanja.

Ono što je čudno u vezi s mojim postojanjem kao Adam Strang jest da se

neobično malo sjećam prvih trideset godina tog svog ţivota. Ĉesto sam se u

košulji vraćao u ţivot Adama Stranga, ali uvijek bih ga zatekao kao potpuno

odraslog, s punih trideset godina.

Ja, Adam Strang, uvijek dolazim svijesti na nizu niskih pješčanih otoka, negdje

ispod ekvatora, najvjerojatnije u zapadnom dijelu Tihog oceana. Tamo se osjećam

kao kod kuće i čini se da sam tu već boravio neko vrijeme. Na tim otocima ima na

tisuće ljudi, iako sam ja jedini bijele puti. Domoroci su dobrog soja, snaţni,

širokih ramena, visoki. Ljudi od sto osamdeset centimetara visine nisu rijetkost.

Kralj, Raa Kook, sigurno ima dva metra, a iako teţi više od sto četrdeset

kilograma, tako je skladno građen da ga ne bismo mogli nazvati debelim. Mnogi od

njegovih poglavica su jednako visoki, a ni ţene nisu mnogo niţe od muškaraca.

Jack London

U toj je skupini mnogo otoka, a svima vlada Raa Kuk, iako se nekoliko otoka na

jugu često buni protiv njegove vladavine. Domoroci s kojima ţivim su Polineţani;

to znam zato što im je kosa ravna i crna. Koţa im je potamnjela od sunca i zlatno

je smeđe boje. Njihov govor, koji ja neobično lako govorim, blag je i bogat i

milozvučan, ima mali broj suglasnika i sastoji se uglavnom od samoglasnika. Vole

cvijeće, glazbu, ples i igre, jednostavni su i sretni u svojim djetinjastim

zabavama, iako su okrutni i divlji u bijesu i borbama.

Ja, Adam Strang, znam za svoju prošlost, iako se čini da ne razmišljam mnogo o

njoj. Ţivim u sadašnjosti. Ne razmišljam ni

0 prošlosti ni o budućnosti. Bezbriţan sam, nehajan, bez strahova, sretan

jednostavno zbog pukog postojanja i preobilja tjelesne snage. Riba, voće, povrće i

morske trave - pun ţeludac - i ja sam zadovoljan. U milosti sam kralja Raa Kooka,

nad kim nije nitko, čak ni Abba Taak, najviši od svih svećenika. Nitko se ne

usuđuje na mene podići ruku ili potegnuti oruţje. Ja sam tabu - svetinja, kao što

je svetinja kuća pod čijim su podom zakopane kosti, sam Bog zna koliko,

prethodnih kraljeva iz Raa Kookove loze.

Znam sve o tome kako sam doţivio brodolom i ostao ovdje sam, bez bilo koga s

mog broda - oluja je bila jaka i mnogi su se utopili; ali o tome mnogo ne

razmišljam. Kad se vraćam u prošlost, radije razmišljam o svom djetinjstvu, dok

sam se još drţao za majčine skuti: bila je Engleskinja, mliječne puti, svijetle kose

boje lana. Ţivio sam u seocetu od samo desetak koliba, krovova prekrivenih

slamom. Još čujem kosove i drozdove iz grmlja, i još vidim divlje zumbule kako se,

poput pjenušave plave vode, razlijevaju iz hrastove šume preko mekane zemlje. A

najviše mi je u sjećanju ostao krupni pastuh, kojeg su često vodili niz usku ulicu,

dok je on razigrano i ponosno koračao. Plašio sam se ogromne ţivotinje

1 uvijek bih trčao majci vičući od straha, hvatajući njenu suknju i skrivajući se u

njoj kad god bih je našao.

Zvjezdani lutalica

Ali dosta o tome. Djetinjstvo Adama Stranga nije ono o čemu sam vam počeo

pripovijedati.

Ţivio sam nekoliko godina na tim otocima, koji će za mene ostati bezimeni, na

kojima sam, siguran sam, bio prvi bijeli čovjek. Bio sam oţenjen s Lei-Lei,

kraljevom sestrom, koja je bila tek malo viša od sto osamdeset centimetara, i

stoga je bila malo viša i od mene. Ja sam bio divne grade, širokih ramena, dobro

razvijenih grudi, čvrst. Ţene svih rasa, kao što ćete vidjeti, gledale su me

blagonaklono. Oni dijelovi ruku koji nisu bili izloţeni suncu bili su bijeli kao

mlijeko, kao u moje majke. Oči su mi bile plave, a brkovi, brada i kosa bijahu

upravo one zlatno ţute boje kakvu moţete vidjeti na slikama kraljeva sa

sjevernih mora. Da, sigurno sam potjecao od te stare vrste, odavno nastanjene u

Engleskoj, i iako sam bio rođen u kolibi na selu, more je, još slano, teklo mojim

venama pa sam rano izabrao svoj put i postao mornar. Bio sam mornar -bez čina

ili plemenita podrijetla; bio sam samo mornar, prekaljen, izdrţljiv, naučen na

teţak rad i ţivot.

Mnogo sam vrijedio Raa Kooku pa me zato i štitio. Znao sam raditi sa ţeljezom, a

naš brod, koji je tu doţivio brodolom, prvi je donio ţeljezo u zemlju Raa Kooka. S

vremena na vrijeme otišli bismo kanuima, pedeset kilometara sjeverozapadno,

uzeti ţeljezo s olupine. Korito je skliznulo s oštrog grebena i sad je leţalo gotovo

trideset metara ispod površine vode. I izvlačili smo ţeljezo s trideset metara

dubine. Domoroci su doista znali roniti i rudariti ispod vode. I ja sam naučio

roniti do te dubine, ali nikad im nisam bio ravan. Na zemlji, zbog svoje obuke i

snage, mogao sam srušiti bilo koga od njih. Podučio sam ih i borbi štapovima; taje

igra postala prava zaraza i na sve je strane bilo razbijenih glava.

S olupine smo donijeli i dnevnik, sav poderan, upropašten i nabubren od morske

vode, a tinta se toliko razlila da je bio gotovo potpuno nečitljiv. Međutim, u nadi

da će neki stari znanstvenik

Jack London

moţda moći pobliţe odrediti vrijeme događaja o kojem ću vam ovdje

pripovijedati, navest ću jedan dio iz dnevnika. Ĉudan način pisanja, moţda moţe

biti od koristi. Iako se koristilo i slovo s, mnogo je češće bilo upotrijebljeno slovo

f.

Budući da vjetar bijaše povoljan, imali smo priliku pregledati i ofušiti nešto od

naše hrane, a posebno kinejku šunku ifuhu ribu, što je sačinjavalo vaţan dio naših

zaliha. Fluţba Boţja također bijaše fluţena na palubi. Popodne fe diţe juţni

vjetar, s mirifom bure, ali suh, tako da smo futradan mogli očiftiti potpalublje i

zadimiti brod barutom.

Ali moram poţuriti, jer moja pripovijest nije o Adamu Strangu, brodolomcu na

koraljnom otoku, nego o Adamu Strangu, poslije nazvanom Yi Yong Ik, Snaţni,

koji je nekoć bio ljubimac moćnog Yunsana, koji je bio ljubavnik i muţ gospe Om

iz kraljevske kuće Min, i koji je dugo bio prosjak i nedodirljivi u svim selima, na

svim obalama i na svim putovima Cho Sena. (Aha, jesam vas - Cho Sen. To znači

zemlja jutarnjeg mira. Danas je zovemo Koreja.)

Ne zaboravite, to je bilo prije tri ili četiri stoljeća kad sam ja, prvi bijeli čovjek,

ţivio na koraljnim otocima Raa Kooka. U tim vodama, u tom vremenu, brodovi su

bili rijetki. Mogao sam tamo proţivjeti cijeli svoj ţivot, u miru i blagostanju, pod

suncem, gdje nikad nije bilo mraza, da nije bilo Sparivehra. Sparwehr bijaše

nizozemski trgovački brod koji se usudio ploviti nepoznatim morima u potrazi za

Indijcima. Umjesto njih, pronašli su mene, i ništa drugo osim mene.

Nisam li već rekao da sam bio vesele naravi, zlatokosi div od neodgovornog

dječaka, koji nikad nije odrastao? Kad je Spartvehr napunio svoje bačve vodom,

gotovo bez imalo ţaljenja napustio sam Raa Kooka i njegovu divnu zemlju,

napustio sam Lei-Lei i njene sestre okićene cvjetnim vijencima, i sa smiješkom na

usnama i poznatim slatkim mirisima broda u nosnicama otisnuo

Zvjezdani lutalica

sam se na more; ponovno mornar, pod kapetanom Johannesom Maartensom.

Lutanje u koje smo se upustili na starom Sparivebru bilo je prepuno divnih

čudesa. Bili smo u potrazi za novim zemljama svile i začina. A zapravo smo naišli

na groznice, nasilne smrti, opasne rajeve u kojima su smrt i ljepota išli rame uz

rame. Taj stari Johannes Maartens, na čijem se smrknutom licu nije mogao

naslutiti čak ni nagovještaj sanjarenja, traţio je Solomonske otoke, rudnike zlata

Golconde - da, traţio je staru, izgubljenu Atlantidu, jer se nadao da će je naći i

dalje nepotopljenu. A pronašao je lovce na glave, ljudoţdere koji su ţivjeli na

drveću.

Iskrcavali smo se na čudnim otocima, čije je obale zapljuskivalo more, a vrhovi su

se dimili; gdje su sitni ljudi - ţivotinje s čudnom kosom - vrištali kao majmuni u

prašumi, a na svoje staze nam podmetali trnje i klopke sa šiljcima i gađali nas

otrovnim strelicama za mirnih sutona u prašumi. I koga god bi od nas pogodila

takva strelica, umirao bi urlajući u najgorim mukama. I sretali smo se i s

drukčijim ljudima, snaţnijima, većima, koji bi na obalama stupali s nama u

otvoreni sukob, zasipajući nas kopljima i strijelama, dok su veliki bubnjevi i mali

tam-tamovi slali poruke o borbi i pozivali u boj preko vrhova drveća, a sa svih

breţuljaka dizali su se u nebo dimni znakovi.

Hendrik Hamel bio je nadzornik tereta i vlasnik dijela tvrtke Spartvehr, a ono

što nije posjedovao on, bilo je vlasništvo kapetana Johannesa Maartensa. Ni

jedan ni drugi nisu znali baš mnogo engleskog. Mornari, s kojima sam se ja druţio,

govorili su jedino nizozemski. Ali, pravi morski vuk već će naučiti nizozemski - da,

i korejski, kao što ćete vidjeti.

Pred kraj putovanja stigli smo do na kartama obiljeţene zemlje Japan. Ali tamo

ljudi nisu htjeli imati nikakva posla s nama, i dva dostojanstvenika s mačevima, u

dugim haljama od svile zbog koje su

Jack London

kapetanu Maartensu curile sline, pohodili su nas na brodu i uljudno nas zamolili da

odemo. A njihove ljubazne riječi bile su kao iskovane od ţeljeza pa smo shvatili

da su ratnički narod, i otišli smo.

Prešli smo Japanski tjesnac i ulazili u Ţuto more, na putu prema Kini, kad je

Spariuehr nalegao na stijene. Taj je stari brod bio prava bačva, toliko nezgrapan

i obrastao morskim raslinjem po dnu da se nije mogao iščupati. Teško je bilo

njime upravljati, posebno s vjetrom u pramac; a kad bismo to i uspjeli, skakao je

po valovima kao napuštena olupina. U usporedbi s njim, galije su bile kao brze

jedrilice. Bilo je gotovo nemoguće da ga natjeram da brzo plovi; a da bi išao tamo

gdje mi ţelimo, morala je sudjelovati cijela posada i pola promatrača. Tako

nasukani na stijenama, bili smo zarobljeni i izloţeni vjetru koji je puhao jačinom

uragana, i neprestano nas mučio dva dana i dvije noći.

Otplutali smo do kopna u hladnoj svjetlosti olujnog jutra. Bilo je to usred zime i

kroz udare snjeţne mećave mogli smo nazreti obalu, ako smo je mogli tako

nazvati, toliko je bila razvedena. Sastojala se od bezbroj mračnih stjenovitih

otoka i otočića, posvuda su bile stijene, preoštre da bi se na njima zadrţao

snijeg, a kameni šiljci su stršali iz mora koje je kipjelo.

Zemlja prema kojoj smo se uputili nije imala ime i nije bilo zapisa pomoraca da su

je ikad posjetili. Ta je obala bila samo naznačena u našim kartama. Iz svega toga

mogli smo jedino zaključiti da su njeni stanovnici bili jednako negostoljubivi kao

ono malo njihove zemlje što smo je mogli vidjeti.

Spariuehr je išao pramcem prema litici. Naglo smo uronili u vodu daleko iznad

crte gaza, tako da se kosnik na kljunu broda ustremio prema nebu, a onda

zguţvao od sudara i nestao kao da ga je netko odrezao noţem. Prednji se jarbol

prelomio uz snaţan prasak i pao naprijed na stijene.

Uvijek sam se divio starom Johannesu Maartensu. Budući da

Zvjezdani lutalica

nas je nalet vode jednostavno sprao s visoke krmene palube, zadrţali smo se na

srednjem dijelu palube, odakle smo pokušavali doprijeti do strmo postavljenog

uzvišenja na pramcu. Kad samo stigli, privezali smo se i prebrojili. Bilo nas je

osamnaestero. Ostale je more progutalo.

Johannes Maartens me je dodirnuo i kroz slapove morske vode pokazao prema

gore, prema litici. Vidio sam što mi je ţelio pokazati. Sedam metara ispod

teretnog vitla, uzvišenje na pramcu je udaralo o izbočeni dio stijene. Iznad te

izbočine nalazila se pukotina. Ţelio je znati da li bih se usudio skočiti s glavnog

jarbola u tu pukotinu. Ponekad bi udaljenost bila jedva dva metra. Ali nekad bi

bila gotovo sedam, jer se jarbol pijano valjao, u skladu s ljuljanjem i udaranjem

trupa broda, o koji je bio oslonjen njegov razvaljeni donji dio.

Počeo sam se penjati, ali oni nisu čekali. Jedan po jedan su se odvezivali i slijedili

me na opasnom putu uz jarbol. Bilo je mnogo razloga da poţurimo, jer je

Spariuehr u bilo kojem trenutku mogao skliznuti u dubinu. Dobro sam procijenio

svoj skok i uspio se dočekati na noge u pukotini i odmah bijah spreman pomoći

onima što su skakali nakon mene. Morali smo napredovati polako. Bilo smo potpuno

mokri i bilo nam je uţasno hladno, jer je puhao vjetar. A, osim toga, morali smo i

čekati pravo vrijeme za skok, jer su se trup broda i jarbol stalno pomicali.

Najprije smo ostali bez kuhara. Poskliznuo se pri kraju jarbola i tijelo mu se

vrtjelo u krug dok je padao. Jedan veliki val ga je dohvatio i razbio ga o stijene.

Mali od palube, već muškarac s bradom od svojih dvadeset i nešto godina,

pogrešno je stao, izgubio ravnoteţu i ostao prikliješten uz stijenu upravo tamo

gdje nam je izbočina bila najbliţa. Prikliješten? Bio je potpuno smrskan u tren

oka. Još su dvojica mornara prošla kao kuhar. Kapetan Johannes Maartens bijaše

posljednji, i s njim smo ostala četrnaestorica u toj

Jack London

pukotini. Sat vremena poslije Sparwehr)e skliznuo sa stijene i potonuo u dubinu.

Dva dana i dvije noći proveli smo na toj litici, i već nam se bliţio kraj, jer nije bilo

puta ni gore ni dolje, kad nas je trećeg jutra pronašao ribarski čamac. Ljudi u

njemu nosili su prljavu bijelu odjeću, a kosa im je bila zategnuta u neobičan čvor

na vrhu glave - kakav su nosili oţenjeni ljudi, što sam poslije saznao i, što sam

također poslije saznao, to bijaše vrlo zgodno mjesto da ga uhvatite jednom

rukom dok drugom udarate, kad riječi u svađi postanu suvišne.

Ĉamac se vratio u selo po pomoć, i većini seljana, sa zamalo cjelokupnom njihovom

opremom, trebalo je gotovo cijeli dan da nas spuste. To su bili neki jadni i bijedni

ljudi, a hrana im bijaše takva da ju je čak i ţeludac iskusnog morskog vuka jedva

prihvaćao. Riţa im je bila smeđa poput čokolade. Sva je ljuska ostajala na njoj, a

bilo je tu i komadića slame, kamenčića, i neke prljavštine neodređenog podrijetla,

pa smo često zastajali sa ţvakanjem da bismo palcem i kaţiprstom izvukli nešto

od toga iz usta. Jeli su i neku vrstu prosa i razno ukiseljeno povrće, koje je bilo

neprimjereno ljuto.

Kuće su im bile od zemlje, a krovovi prekriveni slamom. Ispod poda su imali cijevi

kroz koje je izlazio dim iz kuhinje te zagrijavao prostoriju za spavanje. Tu smo

danima leţali i odmarali se, pokušavajući se umiriti njihovim blagim i bezukusnim

duhanom kojim smo punili gotovo metar dugačke lule. Imali su oni i neko mlako,

kiselkasto piće nalik na mlijeko, koje bi udaralo u glavu tek pošto biste ga popili u

ogromnim količinama. Nakon što sam nekako ispio, kunem se, barem deset litara

tog pića, pošteno sam se napio, kako to rade svi morski vukovi širom svijeta.

Ohrabreni mojim uspjehom, i drugi su ustrajavali u pokušajima pa uskoro svi

bijasmo potpuno pijani, i nismo marili ni za mećavu koja je vani

Zvjezdani lutalica

bjesnila, niti smo se zabrinjavali što smo nasukani u ovoj i od Boga zaboravljenoj

nedodiji koje nema ni na kartama. Start Johannes Maartens se smijao i vriskao i

lupao se po slabinama kao i svi mi. Hendrik Hamel, hladni i suzdrţani smeđokosi

Nizozemac, sitnih, kao ugljen crnih očiju, bijaše jednako vraški dobro raspoloţen

kao najbolji među nama, i neprestano je iznova davao srebro za kupnju te

mliječne tekućine, kao i bilo koji pijani mornar u bilo kojoj luci. Naše ponašanje

bijaše potpuno razuzdano i sramotno; ali ţene su i dalje donosile piće, dok se

cijelo selo tiskalo da promatra naše lakrdijanje.

Vjerujem da je bijeli čovjek zagospodario cijelim svijetom upravo zato što nije

mudar i što ne mari ni za što. Tako se to kroz povijest pokazalo, iako je, naravno,

na sva ta putovanja bio voden svojom nestalnošću i ţudnjom za plijenom. Tako

smo se kapetan Johannes Maartens, Hendrik Hamel i još nas dvanaestorica

morskih vukova raskalašeno provodili u tom ribarskom selu, dok su zimske bure

bješnjele iznad Ţutog mora.

Ono malo što smo vidjeli od zemlje i ljudi nije nas navelo da steknemo neki

osobito povoljan dojam o Cho Senu. Ako su ovi bijedni ribari predstavljali

prosječan uzorak domorodaca, mogli smo razumjeti zašto pomorci nisu posjećivali

tu zemlju. Međutim, stvari će se pokazati drukčijima. Selo se nalazilo na otoku

koje je bilo blizu kopna i sigurno su njegovi poglavari poslali vijesti o nama, jer su

se jednoga jutra na obali usidrile tri velike dţunke s trokutastim jedrima od

riţine slame razapetima na dva jarbola.

Kad su laki čamci prispjeli na obalu, kapetan Johannes Maartens je pokazao

veliko zanimanje, jer se ponovno susreo sa svilom. Jedan kršni Korejac, odjeven

od glave do pete u svilu različitih boja, bio je okruţen šestoricom svojih

podređenih, koji su također bili odjeveni u svilu. Kwan Yung Jin, kako sam poslije

saznao da se zove, bio )tyang ban ili plemić; također je bio i ono

Jack London

što bismo mogli nazvati upraviteljem te pokrajine. Njegov poloţaj nije bio

nasljedan, nego se stjecao, što znači daje on zapravo bio utjerivač poreza.

Nakon njih se iskrcalo i sto vojnika, koji su ušli u selo. Bili su naoruţani trozubim

kopljima, i kopljima za probadanje, i kopljima za sječenje, a tu i tamo su se

vidjele i puške fitiljače, takve izrade da su dolazila po dva vojnika na jednu pušku:

jedan je nosio i namještao tronoţac na kojem je počivala cijev, a drugi je nosio

pušku. Kako sam poslije saznao, ponekad bi puška opalila, a ponekad ne bi, sve

ovisno o tome kako je bio namješten fitilj i o stanju baruta u fišeku.

Tako je Kwan Yung Jin putovao. Poglavari sela bili su u uţasnom strahu od njega i

to s valjanim razlogom, kao što ću ubrzo saznati. Istupio sam da bih posluţio kao

tumač, jer sam već bio svladao stotinjak riječi njihova jezika. On je povikao na

mene i odmahnuo mi da se sklonim. Ali, ja nisam mario. Bio sam visok kao i on, a

teţi gotovo dvadeset kilograma, i koţa mije bila bijela, a kosa zlatna. Okrenuo se

i obratio poglavaru sela, a njegovih je šest slugu stalo između nas. Dok je govorio,

vojnici s brodova donosili su u nekoliko navrata daske debele dva prsta. Bile su

duge skoro dva metra, a široke malo više od pola i bile su raspolovljene po duţini.

Bliţe jednom kraju nalazio se okrugli otvor; malo širi nego što je ljudski vrat.

Kwan Yung Jin je izdao zapovijed. Nekoliko vojnika pribliţiše se Trompu, koji je

sjedio na zemlji i bavio se svojim plikom na prstu. Tromp bijaše priglup mornar

sporih misli i pokreta, i prije nego što je shvatio što ga je snašlo, jednu od dasaka

otvoriše kao škare i zatvoriše je oko njegova vrata. Vidjevši što mu se dogodilo,

počeo je urlati i divljati kao razjareni bik i svi su se morali skloniti od krajeva

daske koji su letjeli na sve strane.

Tada su počele nevolje, jer je očita Kwan Yung Jinova namjera

Zvjezdani lutalica

bila da nas sve stavi u okove. Oh, borili smo se mi, goloruki, protiv stotinu vojnika

i isto toliko seljana, dok je Kwan Yung Jin stajao sa strane u svojim haljama od

svile i promatrao nas s gospodskim prezirom. Upravo sam ovdje stekao svoje ime,

Yi Yong Ik, Snaţni. Dugo nakon što su svi iz naše druţine već bili svladani i okovani

daskama, ja sam se i dalje borio. Šake su mi bile kao maljevi, a imao sam i mišića i

volje da ih koristim.

Na svoju radost, ubrzo sam shvatio da Korejci ne znaju što je udarac šakom i da

nemaju predodţbu o tome kako se treba braniti. Padali su kao srušeni kuglom, u

hrpama, jedni preko drugih. Ali bio sam se namjerio na Kwan Yung Jina, a spasilo

ga je samo to što su se njegovi pratioci ispriječili mom naletu. Nisu to bili ljudi,

već prije mlitave vreće. Dobrano sam ih bio sredio, i njih i njihovu svilenu odjeću,

prije nego što se mnoštvo sručilo na mene. Bilo ih je nebrojeno mnogo. Uspjeli su

ugušiti moje udarce samim svojim brojem, jer su oni otraga gurali na mene one

koji su mi bili bliţi. A kako sam ih samo rušio! Pred kraj našeg okršaja uvijali su mi

se pod nogama. Ali kad su posade sve tri dţunke i većina seljana navalili na mene,

bio sam doslovno ugušen. A potom su me bez poteškoća okovali.

"Blagi Boţe, što ćemo sad?" pitao se Vandervoot kad su nas ukrcali na dţunku.

Sjedili smo na otvorenoj palubi kao očerupane ptice kad je on postavio to pitanje,

a u sljedećem trenutku dţunka je uhvatila vjetar i pali smo niz palubu sa svim

onim daskama oko naših vratova. A, s uzvišenja na pramcu, Kwan Yung Jin nas je

promatrao kao da ne postojimo. Tijekom mnogih godina što su slijedile

Vandervoota smo zvali "Što ćemo sad Vandervoot". Jadnik! Smrzao se u snijegu

jedne noći na ulicama Keija, jer mu nitko nije htio otvoriti vrata.

Odveli su nas na kopno i bacili u smrdljivi zatvor prepun gamadi. Na takav smo se

način upoznali s vlašću Cho Sena. Ali, ja ću se

Jack London

za sve nas osvetiti Kwan Yung Jinu, kao što ćete vidjeti, u danima kad je gospa

Om bila milostiva, a moć bila u mojim rukama.

Mnoge smo dane proveli u zatvoru. Tek smo poslije saznali razlog za to. Kwan

Yung Jin je poslao poruku u Keijo, prijestolnicu, da bi saznao što kralj namjerava

s nama. U međuvremenu smo predstavljali zvjerinjak. Od zore do mraka naše

prozore s rešetkama opsjedali su domoroci, jer nikad nisu vidjeli nikoga od naše

vrste. A nije nas dolazio promatrati samo običan narod. Gospode plemenita roda,

koje bi donijeli u nosiljci, dolazile su vidjeti te strane vragove koje je more

izbacilo i dok su njihovi sluge rastjerivali gomilu bičevima, one bi nas dugo i

stidljivo promatrale. Mi smo njih slabo mogli vidjeti, jer im lica, u skladu s

običajima zemlje, bijahu prekrivena. Samo su plesačice, posrnule ţene i najveće

gospe kraljevskog roda pokazivale svoje lice u javnosti.

Cesto sam pomišljao da Kwan Yung Jin sigurno pati od loše probave i da se, kad ga

spopadne napad, dolazi iskaliti na nama. Bilo kako bilo, bez ikakvog smisla ili reda,

kad god bi mu se to prohtjelo, sve bi nas izveli na ulicu ispred zatvora i dobrano

pretukli štapovima, uz oduševljene povike rulje. Azijci su surovi i uţivaju u

prizorima ljudske patnje.

U svakom slučaju, bilo nam je vrlo drago kad je to prestalo. Uzrok je bio dolazak

Kima. Kim? Sve što mogu reći, i najbolji način na koji to mogu učiniti, jest daje on

bio najbjelji čovjek koga sam sreo u Cho Senu. Kad sam ga upoznao, imao je pod

sobom pedeset ljudi. Prije nego što sam prestao biti u mogućnosti da mu

pomaţem, bio je zapovjednik dvorske garde. A naposljetku je i poginuo zbog

gospe Om i mene.

Neposredno nakon njegova dolaska, skinuli su nam s vratova daske u koje smo bili

okovani i smjestili nas u najbolju krčmu koju je to mjesto imalo. Još bijasmo

zatvorenici, ali časni zatvorenici, pod straţom pedeset konjanika. Već sljedećeg

dana, zaputili smo

Zvjezdani lutalica

se kraljevskom cestom, nas četrnaestorica mornara u sedlima patuljastih konja,

jedinih koji su se mogli naći u Cho Senu, prema samom Keiju. Car bijaše, kako mi

je Kim rekao, izrazio ţelju da baci pogled na te čudnovate morske vragove.

Putovanje je trajalo danima, preko pola Cho Sena, od juga prema sjeveru. Kad

smo prvi put sjahali, prošetao sam i bio nazočan hranjenju patuljastih konja. A

ono što sam vidio natjeralo me je da počnem vikati "Što sad, Vandervoot?" dok

nisu dotrčali svi članovi naše posade. Kunem se ţivotom da su konje hranili

varivom od graha, i to vrućim varivom od graha, i ništa im drugo nisu davali

tijekom cijelog putovanja osim vrućeg variva od graha. Takav je bio običaj.

A konji su doista bili patuljasti. Kladio sam se s Kimom da ću jednoga uspjeti

podići i to sam i učinio, usprkos njegovu njištanju i opiranju. Prebacio sam ga

preko ramena, tako da su me Kimovi ljudi, koji već bijahu čuli moje novo ime, zvali

Yi Yong Ik, Snaţni. Kim je bio krupan za Korejca, a oni jesu visoki i mišićavi, i on

je sebe smatrao snaţnim. Ali, lakat uz lakat i dlan uz dlan, ja sam Kimu bez

poteškoća oborio ruku. A njegovi vojnici i zaprepašteni seljani su gledali i

mrmljali: "Yi Yong Ik."

Na neki smo način predstavljali putujuću izloţbu. Glas o nama putovao je ispred

nas, tako da su se ljudi skupljali pokraj ceste da bi nas vidjeli. Kad bismo uvečer

zastali u gradu, naše bi krčme bile pod opsadom mnoštva građana i ne bismo imali

mira dok ih vojnici ne bi otjerali vrhovima kopalja i udarcima. Ali prije toga bi Kim

pozvao snaţne ljude i hrvače iz tog mjesta, da bi se zabavljao gledajući me kako

ih slaţem u prašinu.

Kruha uopće nije bilo, ali jeli smo bijelu riţu (a ona ne daje na dulje snagu

mišićima), neko meso za koje se ispostavilo da je pseće (pse su u tu svrhu ubijali u

Cho Senu) i ukiseljeno povrće, vrlo neprimjereno ljuto, ali nam se počelo iznimno

sviđati. A bilo

Jack London

je i pića, pravog pića, ne onog mliječnog bućkuriša, nego nekog oštrog, ţestokog

pića dobivenog od riţe; pola litre bi slabića ubilo, a jakog čovjeka učinilo veselim.

U gradu Chong Hou, okruţenom zidinama, tim sam pićem srušio Kima i gradske

uglednike pod stol - ili, bolje rečeno, na stol, budući daje stol bio pod na kojem

smo čučali i gdje su mene, tisućiti put, uhvatili grčevi u nogama. I ponovo su svi

mrmljali "Yi Yong Ik", i glas o mojoj vještini stigao je čak do Keija i careva dvora.

Bio sam više počasni gost nego zatvorenik i stalno sam jahao uz Kima, dok su mi

duge noge gotovo doticale tlo, a kad je zemlja bila vlaţna, stopala bi mi se vukla

po blatu. Kim bijaše mlad. Kim bijaše čovječan. Bio bi takav bilo gdje, u bilo kojoj

zemlji. On i ja smo pričali i smijali se i šalili cijeli dan i do pola noći. A ja sam

doslovno proţdirao njihov jezik. Ionako sam imao dar za to. Ĉak se i Kim divio

načinu na koji sam svladavao sloţene izraze. A ja sam se učio korejskim

gledištima, korejskom smislu za šalu, korejskim slabim točkama, i svemu onome

što bi ih raznjeţilo ili pogodilo. Kim me je podučavao pjesmama o cvijeću,

ljubavnim pjesmama, pjesmama za pijanke. Jedna od ovih posljednjih bijaše

njegova vlastita i ovdje ću pokušati nezgrapno prevesti sam njen kraj. Kim i Pak

su se u mladosti zakleli da neće piti, što su ubrzo prekršili. U starosti Kim i Pak

pjevaju:

Ne, ne, odlazi1. Zdjela veselja Ponovno će hrabriti moju dušu Usprkos svemu.

Ĉekaj, dobri čovječe! Zar mi nećeš reći gdje prodaju crno vino? Gdje, tamo iza

drveta breskve? Tamo? Nek'tije dobra sreća; tamo se uputih.

Zvjezdani lutalica

Hendrik Hamel me je, lukavo i vješto, uvijek ohrabrivao i čak nagovarao na ispade

koji su, ne samo meni, nego i njemu i drugima, svima nama, donijeli Kimovu

naklonost. Ovdje spominjem Hendrika Hamela kao svoga savjetodavca, jer to

umnogome ima veze s onime što je uslijedilo u Keiju, sa zadobivanjem Yunsanove

blagonaklonosti, srca gospe Om i careve trpeljivosti. Imao sam i volje i hrabrosti

za igru koju sam igrao, i nešto pameti; ali većina pameti, slobodno priznajem,

došla mi je od Hendrika Hamela.

I tako smo putovali u Keijo, od jednog zidinama opasanog grada do drugog, preko

snijegom prekrivene planinske zemlje, isprekidane bezbrojnim plodnim dolinama.

I svake večeri, u smiraj dana, palile su se vatre od vrha do vrha, duţ cijele

zemlje. Kim je uvijek iščekivao te večernje vatre. Sa svih obala Cho Sena, rekao

mi je, ti su se nizovi vatri palili sve do Keija kako bi prenijeli poruku caru. Jedna

vatra je značila da u zemlji vlada mir. Dvije su označavale pobunu ili napad neke

strane sile. Nikad nismo vidjeli ništa drugo osim jedne vatre. I uvijek je, dok smo

jahali, Vandervoot išao otraga, govoreći "Blagi Boţe, što sad?"

Keijo bijaše ogroman grad u kojem su se svi stanovnici, osim plemića, odijevali u

vječno istu bijelu boju. Na taj se način, objašnjavao mi je Kim, lako određivao i

uočavao društveni sloj iz kojeg neko potječe. Jedan je pogled bio dovoljan da se

uoči poloţaj neke osobe, ovisno o čistoći ili prljavosti njegove odjeće. I imalo je

to smisla; nosač, koji je posjedovao jedino odjeću što je bila na njemu, morao je

uvijek biti vrlo prljav. A imalo je smisla i to da netko odjeven u besprijekorno

bijelu halju vjerojatno ima mnogo drugih takvih, i da mu je na raspolaganju rad

drugih kako bi njegova odjeća uvijek bila tako besprijekorna. Sto se tiče plemića,

koji su nosili blijedu svilu raznih boja, oni su, naravno, bili iznad tako običnog

načina određivanja društvenog poloţaja.

Jack London

Nakon što smo se nekoliko dana odmarali u krčmi, i za to vrijeme oprali odjeću i

pokrpali sve što su nam brodolom i putovanje upropastili, bili smo pozvani pred

cara. Na ogromnom trgu ispred palače bijahu ogromni kameni psi koji su više

nalikovali na velike kornjače. Stajali su na masivnim kamenim postoljima, visokim

kao dva krupna čovjeka. Zidovi palače bili su ogromni i od ukrašenog kamena.

Bijahu toliko debeli da su se mogli oduprijeti pucnjevima iz najvećih topova

tijekom duge opsade. Sama kapija bijaše kao palača: dizala se kao pagoda, s

mnogo sve manjih krovova, a svaki bijaše ukrašen nepečenom ciglom. Ĉeta lijepo

odjevenih vojnika čuvala je kapiju. Kim mi je rekao da su to Lovci na tigrove iz

Pyeng Yanga, najstrašniji i najratoborniji ratnici kojima se Cho Sen mogao

pohvaliti.

Ali dosta o tome. Samo opis carske palače mogao bi zauzeti tisuće stranica ove

moje pripovijesti. Neka bude dovoljno ako kaţem da je palača bila pravo oličenje

moći. Samo je mudro, i veliko, i staro, i jako društvo moglo stvoriti ovaj zidinama

opasani carski dom s nepreglednim nizom krovova.

Nisu nas odveli u dvoranu za prijam, nego, kako smo mi to doţivjeli, do dvorane za

gozbu. Gozba je već bila pri kraju i svi dvorjani bijahu dobro raspoloţeni. Kakav

je to bio skup! Visoki uglednici, prinčevi kraljevske krvi, plemići s mačevima,

svećenici blijede puti, od sunca potamnjeli vojnici visokih činova, dvorske dame

otkrivenih lica, našminkane ki sang, plesačice koje su se odmarale od nastupa,

pratilje, sluţavke, eunusi, posluţitelji, i bezbroj dvorskih robova.

Međutim, svi su se sklonili od nas kad nam je prišao car praćen najbliţim

članovima svoje svite. Pripadao je veselim vlastodršci-ma, osobito kad se u obzir

uzmu Azijati. Nije imao više od četrdeset godina, a put mu je bila čista i blijeda i

nikad nije vidjela sunca; imao je trbuščić, a noge su mu bile slabašne. Pa ipak je

nekoć bio

Zvjezdani lutalica

osobit muškarac. O tome je svjedočilo njegovo plemenito čelo. Ali, oči su mu bile

zamućene i poluspuštenih kapaka, a usne su mu drhtale i trzale se od

pretjerivanja najrazličitijih vrsta kojima se prepuštao, a ta pretjerivanja, kao

što ću saznati, uglavnom je osmišljavao i na njih ga navodio Yunsan, budistički

svećenik, o kojem će poslije biti više riječi.

Mi smo, u našoj mornarskoj odjeći, uglavnom bili šaroliko društvo, a šarolikost

bijaše glavna oznaka cijelog tog prijama. Uzvici čuđenja našoj neobičnosti

smjenjivali su se sa smijehom. Plesačice navališe na nas, vukući nas za sobom; po

dvije ili tri na svakoga od nas, potpuno su nas zarobile i vodile nas okolo kao

medvjede uz bubnjeve. To je doista bilo uvredljivo, ali što su jadni mornari mogli?

Stoje mogao učiniti stari Johannes Maartens, okruţen plesačicama koje su se

hihotale, vukući ga za nos, štipkajući ga za ruke, škakljajući ga po rebrima? Da bi

izbjegao takvo mučenje, Hans Amden je raščistio prostor oko sebe i nespretno

otplesao neki nizozemski ples, dok se sav dvor tresao od smijeha.

Bijaše to uvredljivo za mene koji sam bio ravan Kimu i njegov sudrug tijekom

mnogih dana. Opirao sam se kikotavim plesačicama. Stajao sam uspravno, čvrsto

ukopavši noge i prekriţivši ruke; ni štipkanje ni škakljanje nije mi pomaknulo ni

mišić na licu. Tako su me one ostavile i otišle u potragu za lakšim plijenom.

"Zaboga, čovječe, ostavi dojam na njih", promrmljao je Hendrik Hamel, koji se

nekako izborio da dođe do mene, vukući za sobom tri plesačice.

A i mogao je jedino mrmljati i mumljati, jer bi mu one napunile usta slatkišima

kad god bi ih otvorio.

"Izbavi nas od ove ludosti", uporno je nastavljao, neprestano izmičući i izvijajući

glavu kako bi pobjegao njihovim rukama punim slatkiša. "Moramo biti

dostojanstveni, razumiješ, dostojanstveni. Ovo će nas upropastiti. Rade od nas

pitome ţivotinje,

Jack London

igračke. Kad im dosadimo, samo će nas se otarasiti. Ti postupaš na pravi način.

Drţi se toga. Moraš izazvati poštovanje, poštovanje za sve nas..."

Njegove posljednje riječi jedva su se čule, jer su mu plesačice potpuno napunile

usta slatkišima.

Kao što rekoh, imao sam volju i neustrašivost, a da bih stekao i pamet, morao sam

razbijati svoju glavu morskog vuka. U tome mi je pomogao jedan od dvorskih

eunuha, škakljajući me perom po vratu. Svojom suzdrţanošću i nepopuštanjem

pred napadima plesačica već sam privukao pozornost pa su mnogi gledali što će se

dogoditi kad mi je taj eunuh prišao i počeo me izazivati. Nisam promijenio izraz

lica, niti se pomaknuo, sve dok nisam točno odredio gdje stoji i koliko je udaljen

od mene. Tada sam, brzo kao munja, pokrenuo samo ruku i ošinuo ga nadlanicom po

licu, uda-rivši ga po obrazu i čeljusti. Puklo je i to je zazvučalo kao kad se jarbol

lomi u oluji. Eunuh je pao na zemlju gotovo četiri metra dalje od mene.

Nije se čuo smijeh, samo povici iznenađenja i mrmljanje i šaputanje; čulo se: "Yi

Yong Ik." Ponovo sam prekriţio ruke i stajao kao neki oholi plemić. Doista

vjerujem da sam ja, Adam Strang, imao dar da budem glumac, jer vidjet ćete što

je slijedilo. Sad sam bio najvaţniji član naše druţine. Prezrivog i ponosnog

pogleda, presreo sam poglede meni upućene i natjerao ih da se spuste ili skrenu -

sve osim jednog. Bijaše to pogled mlade ţene, za koju sam pomislio, sudeći po

bogatstvu njene odore i po nekoliko ţena koje su se okupile iza njenih leda, daje

ugledna dvorska gospa. Zapravo, to je bila gospa Om, princeza kraljevske kuće

Min. Jesam li rekao mlada? Bila je mojih godina, u tridesetoj, i usprkos tomu i

njenoj zrelosti i ljepoti, bijaše još neudana, kao što ću poslije saznati.

Jedino me je ona gledala ravno u oči, bez skretanja pogleda, sve dok se nisam

okrenuo. Nije me gledala s prezirom, jer u njenim

Zvjezdani lutalica

očima ne bijaše ni izazova ni neprijateljstva - samo zadivljenosti. Nisam ţelio

priznati poraz od te male ţene i moje se oči, skrećući s puta njezina pogleda,

okrenuše sramotnoj skupini mojih sudrugova i mnoštvu plesačica, i pruţiše mi

izgovor. Pljesnuh rukama kao što to čine Azijati kad izdaju zapovijedi.

"Pustite ih!" zagrmjeh na njihovu jeziku, i to onako kako se oni obraćaju

podređenima.

Ah, imao sam ja i grudi i grlo, i mogao sam urlati kao razjareni bik dok mojim

sugovornicima ne bi popucali bubnjići. Jamčim vam da tako glasna zapovijed nikad

nije uzbibala sveti zrak carske palače.

Svi su u prostoriji bili zaprepašteni. Ţene su se trgnule i pribliţile se jedna

drugoj da bi se osjećale sigurnije. Plesačice su pustile mornare i povukle se,

hihoćući se zbunjeno i zabrinuto. Jedino se gospa Om nije ni pomaknula, nego me

je nastavila zadivljeno gledati ravno u oči.

Tada je zavladala potpuna tišina, kao da svi iščekivali neki znak opće propasti.

Mnoštvo očiju strašljivo pogleda od cara do mene, i od mene do cara. A ja imah

toliko pameti da ne prekidam tu tišinu, i da stojim, prekriţenih ruku, ohol i dalek.

"On govori našim jezikom", prozbori car naposljetku; i kunem se da su svi u

dvorani zadrţavali dah da vide što će uslijediti.

"Ja sam se rodio s ovim jezikom", odgovorih, dok mi se sva pamet što sam je

posjedovao usmjerila na to da objasnim ludost koja mi je prva pala na um.

"Govorio sam ga još na majčinim grudima. Bijah čudo u svojoj zemlji. Ljudi su

izdaleka dolazili da me vide i čuju. Ali nitko nije poznavao riječi kojima sam

govorio. Mnogo je godina prošlo odonda, mnogo sam toga zaboravio, ali sada, u Cho

Senu, te mi se riječi vraćaju kao davno izgubljeni prijatelji."

Ako ništa drugo, bar sam ostavio dojam. Car je to progutao, stisnuo usnice i

procijedio:

Jack London

"Kako to objašnjavate?"

"Bijaše to nesretan slučaj", odgovorio sam, slijedeći put kojim me je pamet

vodila. "Bogovi rađanja su bili nepaţljivi pa sam se tako zatekao u dalekoj zemlji,

da stranci vode brigu o meni. Ja sam Korejac i sad sam, naposljetku, stigao kući."

Posvuda se čulo uzbuđeno došaptavanje i dogovaranje. Sam car je pitao Kima je li

to istina.

"Oduvijek je bio takav, njegove su usne govorile našim jezikom otkad je došao s

mora", lagao je Kim, kao pravi dobar čovjek kakav je bio.

"Donesite mi plemićko ruho kakvo mi pristaje", prekidoh ga, "pa ćete vidjeti i

sami." Dok su me, u skladu s tim, odvodili, okre-nuh se i obratih plesačicama: "I

ostavite moje robove na miru. Došli su izdaleka i umorni su. Oni su moji vjerni

robovi."

U drugoj prostoriji, Kim mije pomogao da se presvučem, rekavši slugama da se

udalje; i na brzinu mi je priopćio najvaţnije. Nije ništa više od mene znao čemu

sve to vodi, ali bijaše dobar čovjek.

Ono što u svemu tome bijaše najčudnije jest to da i dalje, i nakon mog povratka u

dvoranu i daljnjeg razgovora na korejskom, za koji sam tvrdio da se u njemu

najbolje ne snalazim jer ga dugo nisam koristio, i dalje Hendrik Hamel i svi ostali

nisu imali ni predodţbu o tome što sam sve rekao, budući da ih nije zanimalo

učenje novog jezika.

"U mojim venama teče krv kuće Koryu," rekoh caru, "koja je vladala u Songdu

prije mnogo godina, kad se moja kuća dizala nad ruševinama Sille."

Sve to bijaše drevna legenda koju mi je ispričao Kim na našem dugom putovanju, i

on se borio da zadrţi ozbiljan izraz lica dok me je slušao kako, kao papagaj,

ponavljam njegova predavanja.

"A ovo," rekoh kad me je car upitao za moju druţinu, "ovo su moji robovi, svi osim

onog starca tamo", i pokazah na Johannesa

Zvjezdani lutalica

Maartensa. "On je sin slobodnjaka." Rekao sam Hendriku Hamelu da se pribliţi.

"A ovaj," obijesno sam nastavio, "on je rođen u mojoj kući, od roba koji je

također tu bio rođen. Vrlo mi je blizak. Istih smo godina, rođeni smo istoga dana i

tog mi ga je dana otac darovao."

Poslije, kad je Hendrik Hamel zahtijevao da mu kaţem sve što sam bio izrekao, i

kad sam mu rekao, korio me je i bio je gnjevan. "Ţeljezo je u vatri, Hendriče",

rekoh mu. "To što sam učinio bijaše iz neznanja i potrebe da nešto kaţem. Ali sad

je učinjeno. Ni ti ni ja ne moţemo više izvaditi ţeljezo iz vatre. Moramo igrati

svoje uloge i iskoristiti sve to najbolje što moţemo."

Taiwun, carev brat, bijaše pijandura nad pijandurama, i kad je noć već odmakla,

izazvao me da pijemo. Car je bio oduševljen i naredio je tucetu pijandura najvišeg

roda da nam se pridruţe. Ţene su se povukle i mi otpočesmo, piće za piće, mjera

za mjeru. Kima sam zadrţao pokraj sebe, a negdje na pola pijanke, usprkos

gnjevnim upozorenjima Hendrika Hamela, naredio sam njemu i cijeloj druţini da

se povuku, zatraţivši prethodno, i dobivši, smještaj za nas u palači umjesto u

krčmi.

Sljedećeg dana, cijela je palača brujala od naše gozbe, jer sam i Taiwuna i

njegove najbolje pratitelje ostavio da hrču na prostirkama i bez ičije sam pomoći

otišao do svog kreveta. Nikad nakon toga, čak ni u danima zle sreće koji su poslije

došli, Tahvun nije posumnjao u tvrdnje o mom korejskom podrijetlu. Uporno je

govorio da jedino Korejac moţe tako dobro podnositi piće.

Palača je predstavljala grad u malom, a mi smo bili smješteni u nekoj vrsti

ljetnikovca koji je bio odvojen od drugih zgrada. Kneţevske odaje pripale su,

naravno, meni, a Hamel i Maartens, kao i ostali mornari, morali su se zadovoljiti

onime stoje ostalo.

Bio sam pozvan pred Yunsana, budističkog svećenika o kojem sam već govorio.

Tada sam ga prvi put mogao promatrati, a i on

Jack London

mene. Ĉak je i Kima otpravio od nas i sjedili smo sami na mekanim prostirkama u

polumračnoj sobi. Moj Boţe, kakav je to čovjek bio, i kakav um!

Pokušao mi je zaci duboko u dušu. Znao je o drugim zemljama i mjestima ono što

nitko drugi u Cho Senu nije ni sanjao. Je li povjerovao u moju priču? Nisam mogao

ni pretpostavljati, jer mu je lice govorilo manje nego brončana posuda.

Što je Yunsan mislio, samo je Yunsan znao. Ali u njemu, u bijedno odjevenom,

slabunjavom svećeniku, osjetio sam moć nad svom moći u palači i u cijelom Cho

Senu. Osjetio sam i da mu na neki način mogu biti koristan. Da li je moţda u to

svoje prste bila umiješala gospa Om? - to sam ostavio Hendriku Hamelu da pokuša

otkriti. Gotovo ništa nisam znao, a još sam manje mario, jer uvijek sam ţivio samo

u sadašnjosti i drugima prepuštao da nagađaju, predviđaju i brinu.

Bio sam pozvan i pred gospu Om; i krenuo sam za golobradim eunuhom, koraka kao

u mačke, kroz mir dvora do njezinih odaja. Odaje su joj bile kako i priliči princezi

njezina roda. I ona je imala posebnu palaču za sebe, okruţenu jezercima s

lopočima; između njih je raslo stoljećima staro drveće, ali tako patuljastog rasta

da nijedno nije bilo više od mog struka. Brončani mostići, tako tanki i fini da su

izgledali kao zlatarov rad, premošćivali su jezerca s ljiljanima, a bambusov gaj

odvajao je njenu palaču od ostatka dvora.

Vrtjelo mi se u glavi. Morski vuk, kakav sam bio, imao sam iskustva sa ţenama i

osjetio sam da je poslala po mene vođena ne-čime što nije bilo tek besposlena

radoznalost. Bio sam se naslušao ljubavnih priča o muškarcima iz naroda i

kraljicama i pitao sam se hoću li biti takve sreće da pokaţem da su te priče

istinite.

Gospa Om nije gubila vrijeme. Nije bila sama, ali je na prisutnost drugih ţena

obraćala pozornost koliko i vozar na svoje konje.

Zvjezdani lutalica

Sjedio sam pokraj nje na mekanim prostirkama, koje su pola prostorije pretvorile

u divan i sluţili su me vinom i slatkišima za grickanje, koji su leţali na majušnim

niskim stolovima ukrašenima sedefom.

Moj Boţe, bilo je dovoljno samo da je pogledam u oči - ali pričekajte. Da ne bude

zabune, gospa Om nije bila neka luda. Već sam rekao da je bila mojih godina.

Imala je punih trideset i drţanje koje je priličilo tim godinama. Znala je što hoće.

Znala je što neće. Upravo se zato i nije dotad udala, iako je sav pritisak, kojim se

moţe utjecati na ţenu na istočnjačkom dvoru, bio uzalud usmjeren kako bi se

udala za Chong MongJua. On je bio u daljem srodstvu s velikom obitelji Min, ni

sam nije bio neka luda, a bio je toliko pohlepno ţeljan moći da je uznemiravao

Yunsana, koji je pokušavao zadrţati svu moć za sebe, i dvor i Cho Sen drţati u

uređenoj ravnoteţi. Samim tim, Yunsan se potajno povezao s gospom Om, spasio

je od braka s rođakom i koristio je da mu potkreše krila. Ali dosta o dvorskim

spletkama. Mnogo je vremena prošlo prije nego što sam mogao bilo što od toga

naslutiti, a i to uglavnom putem onoga što mi je gospa Om povjerila i što je

Hendrik Hamel uspio zaključiti.

Gospa Om bijaše pravi cvijet od ţene. Ţene poput nje rađaju se rijetko, moţda ni

dvaput u jednom stoljeću, i to diljem zemaljske kugle. Nisu je sputavala ni pravila

ni običaji. Vjera za nju bješe samo niz misli, dijelom naučenih od Yunsana, dijelom

rođenih u njezinu umu. Obična vjera, vjera za narod, smatrala je ona, izmišljena

je da bi tisućama ljudi drţala glavu pognutu nad radom. Imala je svoju vlastitu

volju, a srcem bijaše sasvim ţena. Bila je prava ljepotica - da, ljepotica po bilo

čijim mjerilima. Njene ogromne crne oči nisu bile ni kose, ni uske, kakve su inače

u Azijata. Bijahu duge, istina, ali ravne, kose tek toliko da su bile bademaste, i

utoliko ljepše.

Jack London

Već sam rekao da nije bila nikakva luda. Počujte sad! Dok sam razmišljao o

poloţaju u kojem smo se našli - princeza i morski vuk, i ljubav koje već ne bijaše

malo, a činilo se da će postati velika - razbijao sam glavu da nađem dovoljno

pameti da u svemu postupim kao pravi muškarac. Dogodilo se da sam na početku

tog našeg prvog susreta spomenuo ono što sam već bio rekao cijelom dvoru, da

sam zapravo Korejac i da pripadam drevnoj kući Koryu.

"Pustite to", reče ona, lupnuvši me preko usta lepezom od paunova perja. "Ovdje

nema potrebe za tim pričama za djecu. Znajte da ste za mene bolji i veći od bilo

koga iz kuće Koryu. Vi ste..."

Zastala je, a ja sam čekao, gledajući kako joj u očima raste smjelost. "Vi ste

muškarac", završila je. "Nisam ni sanjala da na svijetu postoji muškarac poput

vas."

Boţe, Boţe! Sto je siroti mornar mogao učiniti? Ovaj mornar o kojem govorimo,

priznajem, pocrvenio je ispod svoje od sunca preplanule koţe, a oči gospe Om

bijahu kao dva crna jezera nestaš-luka, u onoj svojoj izazivačkoj ljepoti, i jedva

sam se suzdrţavao daje ne zagrlim. A ona se zavodljivo nasmijala, stavljajući me

na Tantalove muke, i pljesnula rukama dozivajući sluškinje, i ja sam znao da je

ovaj naš susret završen. A znao sam i da će biti i drugih susreta, da mora biti još

susreta.

Natrag Hamelu, dok mi se vrtjelo u glavi.

"Ţena", reče on nakon dugog razmišljanja. Pogledao me i uzdahnuo sa zavišću, u to

sam bio siguran. "To je zbog tvoje snage, Adam Strang, zbog tog tvog bikovskog

vrata i tvoje ţute kose. Pa, eto ti igre, čovječe. Odigraj je, i sve će biti dobro za

nas. Odigraj je, a ja ću te podučiti kako."

Narogušio sam se. Bio sam mornar, ali i muškarac, i nikome ja neću odgovarati za

svoje postupke prema ţenama. Hendrik Hamel je moţda nekoć bio suvlasnik

Sparivehra, i poznavao je

Zvjezdani lutalica

zvijezde kao najbolji navigator, i bio je učen, ali sa ţenama; e, to mu ne priznajem

daje znao bolje.

Nasmiješio se onim svojim tankim usnama i upitao:

"Sviđa ti se gospa Om?"

"Kad je o tome riječ, mornari nisu izbirljivi", pokušavao sam dobiti na vremenu.

"Sviđa ti se ?" ponovio je, a njegove prodorne oči pokušavale su mi pogledati u

dušu.

"Poprilično, da, i više nego poprilično, ako baš ţelite znati."

"Onda je pokušaj osvojiti," naredio je, "i jednoga dana doći ćemo do broda i

pobjeći iz ove proklete zemlje. Dao bih pola sve svile Indije za još jedan obrok

prave kršćanske hrane."

Pomno me je promatrao.

"Misliš daje moţeš osvojiti?"

Vidjelo se da mi je to bio pravi izazov. Zadovoljno se nasmiješio. "Ali ne prebrzo",

posavjetovao me je. "Ono što je brzo, ne vrijedi mnogo. Budi štedljiv na

ljubaznostima i škrt na ugađanju. Dobro iskoristi svoj bikovski vrat i ţutu kosu, i

zahvaljuj Bogu što ih imaš, jer u očima ţene oni vrijede više od umova tuceta

mudra-ca.

Ĉudni su bili dani što uslijediše, u kojima su se vrtoglavom brzinom smjenjivali

prijami kod cara, pijančevanja s Taiwunom, susreti s Yunsanom i trenuci

provedeni kod gospe Om. A gotovo svaku večer, do kasno u noć, po Hamelovoj

zapovijedi, učio sam od Kima sva pravila, do najmanjih, dvorskog ponašanja,

povijest Koreje, stare i nove bogove, oblike ljubaznog obraćanja, govor plemića i

govor običnog svijeta. Nikad nijedan mornar nije bio tako vrijedan. Bio sam lutak

na ţici - Yunsanov, koji me je trebao; a i Hamelov, koji je proučavao duboko

skriveni smisao dvorskih spletki u kojima bih se ja sam udavio. Jedino s gospom

Om bijah čovjek, a ne lutak... a ipak, sad kad o tome razmišljam, nakon što

Jack London

su prošla stoljeća, sumnjam u to. Mislim da je bilo onako kako je ona htjela, jer

me je ţeljela za sebe. Ali, ja sam joj u tome izašao u susret, jer nije prošlo mnogo

vremena prije nego što sam i ja nju ţelio za sebe; i takva bijaše snaga moje ţelje

da ni njena volja, ni volja Hendrika Hamela, ni Yunsanova, nije mogla zadrţati

moje ruke koje su je gr lile.

U međuvremenu, međutim, bijah nerazmrsivo zapleten u dvorske spletke. Jedino

što sam od svega toga mogao shvatiti bilo je da su uglavnom bile uperene protiv

Chong Mong Jua, kraljevskog rođaka gospe Om. Potpuno izvan mog poimanja

nalazile su se mnogobrojne klike, jedne protiv drugih i jedne unutar drugih, koje

su dvor i cijelu zemlju, sve do Sedam obala, pretvorile u pravi labirint. Ali, ja se

nisam brinuo. Prepustio sam to Hendriku Hamelu. Njega bih izvještavao o svakoj

pojedinosti svega što bi mi se dogodilo kad on ne bi bio tu; a on bi, nabranih

obrva, satima sjedio strpljivo kao pauk i rasplitao niti i ponovno ih pleo u mreţu.

Budući da je bio moj osobni rob, uporno sam zahtijevao da me svuda prati; jedino

bi ga Yunsan ponekad udaljio od mene. Naravno, nisam s njim išao ni kod gospe

Om, ali bih mu uopćeno prenio sve što se događalo, izuzimajući, naravno, njeţne

trenutke koji nisu bili njegova briga.

Mislim da je Hamel bio zadovoljan da iz sjene igra svoju tajnu ulogu. Bio je

previše proračunat da bi mu promaklo da sam jedino ja bio izloţen opasnosti. Ako

bi meni bilo bolje, i njemu bi bilo bolje. Ako bih propao, on bi se izvukao kao

štakor. Uvjeren sam da je tako razmišljao, a ipak se na kraju nije uspio spasiti,

kao što ćete vidjeti.

"Drţi se mene," govorio sam Kimu, "i što god poţeliš, bit će tvoje. Imaš li neku

ţelju?"

"Volio bih zapovijedati Lovcima na tigrove Pyeng Yanga te tako biti i zapovjednik

dvorske straţe", odgovorio je.

Zvjezdani lutalica

"Pričekaj," rekoh mu, "i bit će tako. Obećavam ti."

A kako ću to izvesti, nisam ni pretpostavljao. Ali, onaj tko nema ništa, moţe

raspolagati cijelim svijetom; i ja, koji nisam imao ništa, obećah Kimu

zapovjedništvo nad dvorskom straţom. A najčudnije od svega bilo je to što sam

doista ispunio obećanje. Kim je uistinu postao zapovjednik Lovaca na tigrove, iako

mu je to donijelo tuţan kraj.

Kovanje spletki prepustio sam Hamelu i Yunsanu, koji su bili ljudi koje je moć

zanimala. Ja bijah samo čovjek i ljubavnik, i mnogo sam veselije provodio vrijeme

nego što su to oni činili. Zamislite samo sve to - okorjeli morski vuk koji voli

uţivanja, neodgovoran, nesvjestan postojanja ni prošlosti ni budućnosti, koji

večera i pijanci s kraljevima, prihvaćeni ljubavnik jedne princeze, a iza sebe ima

umove kakvi bijahu Hamelov i Yunsanov, umove koji su sve smišljali i obavljali

umjesto njega.

Yunsan je više nego jednom posumnjao da neki um stoji iza moga; ali kad je kušao

Hamela, u njemu je našao tek priglupog roba, koga su drţavni poslovi zanimali

tisuću puta manje od mog zdravlja i udobnosti, i koji je zabrinuto brbljao o mojim

natjecanjima u pijanstvu s Taiwunom. Mislim daje gospa Om pogodila istinu, ali je

to zadrţala za sebe; ona nije ţeljela umnog čovjeka, nego, kako Hamel reče,

čovjeka bikovskog vrata i ţute kose.

Mnogo od onoga što se odigralo medu nama neću vam pripovijedati, iako su prošla

stoljeća i gospa Om je sad samo prah. Ali, njoj nitko nije mogao stati na put, a ni

meni; a kad muškarac i ţena spoje svoja srca, glave mogu padati, kraljevstva se

mogu rušiti, no oni se neće razdvojiti.

Došlo je i vrijeme kad se raspravljalo o našem braku - oh, šapu-talo se, u prvo

vrijeme; bijaše to samo dvorsko ogovaranje, eunusi i sluškinje su tiho zborili o

tome u mračnim kutovima. Ali, na svakom dvoru glasine iz kuhinje brzo stignu do

prijestolja i uskoro je

Jack London

nastala prava pomutnja. Dvor bijaše bilo Cho Sena i kad se dvor ljuljao, Cho Sen

se tresao. A bilo je i razloga za to. Naš bi brak bio udarac ravno medu oči

ChongMongJua. On se borio, pokazujući snagu za koju je Yunsan bio spreman.

Chong Mong Ju je otuđio od dvora pola svećenstva iz unutrašnjosti te su oni

dolazili u dugim redovima do vrata palače i plašili cara.

Ali, Yunsan bijaše postojan kao stijena. Druga polovica svećenstva iz

unutrašnjosti bijaše njegova, a uz to i svi svećenici velikih gradova kao što su

Keijo, Fusan, Songdo, Pyeng Yang, Chenampo i Chemulpo. Yunsan i gospa Om

zajedno su uspjeli potpuno obr-latiti cara. Kako mi je sama poslije priznala, ona

gaje napala suzama i bijesom, i prijetnjama o sramoti koja će potresti prijestolje.

A na sve to, u pravom trenutku, Yunsan je carevu maštu zagolicao nagovještajima

o razuzdanoj novotariji koju je već dugo spremao.

"Morate pustiti kosu da biste je mogli splesti u čvor kao oţenjeni muškarci",

upozorio me je jednoga dana, s tračkom sjaja u svojim strogim očima, i tad bijaše

veseliji i Ijudskiji nego što sam ga ikada do tada vidio.

E pa sad, nije bilo primjereno da se princeza uda za mornara, pa čak ni za nekoga

tko tvrdi da je od drevne loze Koryu; za nekoga tko je bez moći, poloţaja ili

vidljivih znakova dostojanstva. Tako sam carskim ukazom proglašen princem iz

kuće Koryu. A zatim, nakon što su dotadašnjem namjesniku pet pokrajina i pristaši

Chong Mong Jua slomili kosti i skinuli glavu, proglasili su me namjesnikom sedam

pokrajina koje su pripadale starom rodu Koryu. U Cho Senu, sedam je sretan

broj. Da bi tih pokrajina bilo sedam, dvije su oduzete iz ruku još dvojice Chong

Mong Juovih pristaša.

Boţe moj, mornar... a poslan na sjever, Mandarinskom cestom, s pet stotina

vojnika i pratnjom! Bijah namjesnik sedam pokrajina, gdje me čekalo pedeset

tisuća četa. Mogao sam raspolagati

Zvjezdani lutalica

ţivotom i smrću svojih podanika. Imao sam riznicu i rizničara, a da ne spominjem

pravu vojsku pisara. Ĉekalo me je i tisuću skupljača poreza, koji su utjerivali i

posljednji bakrenjak od ispaćenog naroda.

Tih sedam pokrajina nalazilo se na sjeveru. Iza njih je bila zemlja koju danas

zovemo Mandţurija, ali je nama bila poznata kao Hong Du ili zemlja

"Crvenoglavih". Oni su bili divlji razbojnici i s vremena na vrijeme prelazili bi

rijeku Yalu u velikom broju i prekrivali sjever Cho Sena kao skakavci. Pričalo se

da su ljudoţderi. Iz iskustva znam da su bili pravi ratnici i da ih je bilo teško

uvjeriti u poraz.

Bijaše to burna godina. Dok su Yunsan i gospa Om u Keiju i dalje radili na tome da

Chong Mong Ju padne u potpunu nemilost, ja sam si nastojao osigurati ugled.

Naravno, svime je zapravo upravljao Hendrik Hamel, ali ja sam bio glavni za

obavljanje poslova. Preko mene je Hamel podučavao naše vojnike napadu i ratnim

vještinama, kao i načinu borbe Crvenoglavih. Borbe su se odvijale neprestano i,

iako nam je trebalo godinu dana, kad je ta godina istekla, na sjevernoj granici je

zavladao mir i više nije bilo Crvenoglavih s naše strane rijeke Yalu.

Ne znam je li ovaj veliki napad Crvenoglavih zabiljeţen u zapadnjačkoj povijesti,

ali ako jest, to bi moglo pomoći da se odredi vrijeme kada se sve to odigravalo.

Još jedno pitanje: kada je Hidevoshi bio japanski car? U ono vrijeme, tamo sam

čuo priče o dva velika napada koje je Hidevoshi, jedno pokoljenje prije, vodio

preko cijele zemlje, od Fusana na jugu do Pyeng Yanga na sjeveru. Upravo je taj

Hidevoshi poslao natrag u Japan na tisuće ukiseljenih nosova i ušiju Korejaca

pobijenih u borbama. Pričao sam s mnogim starcima i staricama koji su vidjeli te

borbe i izbjegli smrt

Ali, da se vratimo Keiju i gospi Om. Moj Boţe, kakva je to ţena bila. Ĉetrdeset

godina bijaše moja ţena. Znam. Nitko se nije

Jack London

oglasio da se usprotivi našem braku. Chong Mong Ju, čija je moć znatno oslabila,

povukao se osramoćen da liječi svoje rane negdje daleko na sjeveroistočnoj obali.

Yunsan je imao svu moć. Svake su večeri vatre na vrhovima planina javljale da je

sve mirno. Car je postajao sve slabašniji i oči su mu bile sve mutnije od mnogih

zabava koje je Yunsan za njega izmišljao. Gospa Om i ja smo dobili što smo ţeljeli.

Kim je postao zapovjednik dvorske straţe. Kwan Yung Jina, namjesnika koji nas

je okovao u daske i davao da nas tuku, smijenio sam s poloţaja i zauvijek mu

zabranio da se pojavi u Keiju.

Ah, i Johannes Maartens. Poštovanje reda duboko je ukorijenjeno u svakom

mornaru i, usprkos svom novom poloţaju, nisam mogao zaboraviti da mi je bio

kapetan u danima kad smo na Sparivebru tragali za novim zemljama. Prema mom

prvom predstavljanju na dvoru, on je bio jedini slobodan čovjek u mojoj pratnji.

Budući da su ostali bili smatrani mojim robovima, nisu mogli ni sanjati o sluţbi bilo

kakve vrste. Ali Johannes je mogao, i htio. Lukavi stari lisac! Nisam mogao ni

naslutiti kakve su mu bile namjere kad je zatraţio da ga postavim za namjesnika

bijedne, male pokrajine Kyong Ju. Kyong Ju bijaše bez bogatih imanja ili bogatog

ulova ribe. Tamo jedva da se isplatilo skupljati porez i namjesništvo je

predstavljalo manje-više samo praznu čast. To je zapravo bilo groblje - sveto

groblje, budući da su na planini Tabong bile pohranjene kosti drevnih kraljeva

Sille. Bolje namjesnik Kyong Jua, nego samo još jedan od pratitelja Adama

Stranga - eto, to sam mislio da mu je na umu; nisam mogao ni sanjati da je poveo

četvoricu mornara iz bilo kojeg drugog razloga osim da ublaţi svoju usamljenost.

Predivne bijahu dvije godine koje su slijedile. Svojim sam pokrajinama upravljao

uglavnom preko plemića koje je umjesto mene izabrao Yunsan. Sve što se od mene

zahtijevalo bijaše povremen

Zvjezdani lutalica

posjet, u koji bih pošao sa svojom svitom i u društvu gospe Om. Ondje je

posjedovala ljetnikovac na juţnoj obali, u koji smo često išli. A bila je to i

razbibriga za muškarce. Mnogo sam se bavio hr-vanjem, i ponovno sam oţivio

vještinu streljaštva medu plemićima. Išli smo i u lov na tigrove u planine na

sjeveru.

Neobične bijahu i plime koje su zapljuskivale Cho Sen. Na našoj sjeveroistočnoj

obali, voda jedva da se dizala tridesetak centimetara. A na zapadnoj obali plima

bi se dizala i po dvadeset metara. Cho Sen nije trgovao sa stranim zemljama, niti

su ga pohodili strani trgovci. Nitko nije odlazio na putovanja s njegovih obala, niti

ih je bilo tko posjećivao, jer je od nezapamćenih vremena drţavnička mudrost

nalagala osamljenost. Jednom u deset ili dvadeset godina stigli bi kineski

poslanici, ali oni su dolazili kopnom, oko Ţutog mora, kroz zemlju Crvenoglavih, i

onda Mandarinskom cestom do Keija. Put ovamo i natrag trajao je godinu dana.

Cilj njihovih misija bio je da od našega cara iznude svečanost priznavanja drevne

nadmoći Kine, koja zapravo ništa nije značila.

Ali iz Hamelova dugog razmišljanja sazrela je odlučnost da se djeluje. Njegove su

namjere poprimile oblik. Cho Sen je za njega u dovoljnoj mjeri predstavljao

obećanu zemlju, samo kad bi mogao sve izvesti na pravi način. Nije mi se gotovo

uopće povjeravao, ali kad je počeo raditi na tome da me postave za vrhovnog

zapovjednika njihovih dţunki, koje su predstavljale mornaricu, i raspitivati se,

naizgled površno, o skladištima carske riznice, mogao sam vidjeti kuda sve to

vodi.

Međutim, ja nisam ţelio napustiti Cho Sen, osim s mojom gospom Om. Kad sam joj

pokušao nagovijestiti takvu mogućnost, rekla mi je da sam ja njen kralj i gospodar

i da će me pratiti gdje god .da krenem. Kao što ćete vidjeti, govorila je istinu.

Yunsanova je pogreška bila što je ostavio Chong Mong Jua na ţivotu. Pa ipak, to

nije bila njegova pogreška. Nije se usudio učiniti

Jack London

suprotno. Iako osramoćen na dvoru, Chong Mong Ju je ipak bio previše omiljen

kod svećenstva u unutrašnjosti zemlje. Yunsan je bio primoran ne činiti ništa u

tom pogledu, a Chong Mong Ju, koji se navodno durio na sjeveroistočnoj obali,

nije ni najmanje gubio vrijeme. Njegovi poslanici, uglavnom budistički svećenici,

bili su posvuda, išli su posvuda, posjećujući čak i najbeznačajnije suce u

unutrašnjosti, pokušavajući ih pridobiti na odanost njemu. Samo hladna

strpljivost jednog Azijata moţe osmisliti tako veliku i sloţenu zavjeru. Snaga

onih na dvoru koji bijahu odani Chong Mongjuu narasla je koliko Yunsan nije

mogao ni slutiti. Chong Mong Ju je potkupio i same dvorske straţare, Lovce na

tigrove iz Pyeng Yanga, kojima je Kim zapovjedao. I dok je Yunsan kimao glavom,

dok sam se ja posvećivao razbibrigama i gospi Om, dok je Hendrik Hamel do

sitnica usavršavao svoje namjere da opljačka carsku riznicu, i dok je Johannes

Maartens snivao svoje vlastite snove medu grobnicama planine Tabong, nije se

mogao naslutiti ni nagovještaj svega onoga što nam se spremalo od Chong Mong

Jua.

Moj Boţe, a kad je oluja krenula! Bijaše to: spašavaj se tko moţe! A bilo je i onih

koji se nisu spasili. Zavjera je počela prerano. Johannes Maartens zapravo bijaše

uzrok tome, jer ono što je on učinio bilo je previše povoljno za odvijanje zavjere

da bi Chong Mong Ju to propustio iskoristiti.

Jer, vidite, ljudi iz Cho Sena bijahu zadrti štovatelji predaka, a taj stari gusar,

Nizozemac gladan plijena, sa svojom četvoricom mornara u dalekom Kyong Juu,

nije učinio ništa manje nego opljačkao grobnice davno sahranjenih kraljeva

drevne Sille, koji su leţali u svojim zlatnim kovčezima. Pothvat je bio izveden

uvečer, a ostatak noći putovali su prema morskoj obali. Međutim, sljedećeg dana

spustila se gusta magla i izgubili su se na putu do dţunke koja ih je čekala, koju

je Johannes Maartens bio unaprijed

Zvjezdani lutalica

pripremio. I njega i njegove mornare opkolio je Yi Sun Sin, mjesni sudac, jedan

od Chong Mong Juovih pristaša. Jedino je Herman Tromp uspio pobjeći u magli i,

mnogo kasnije, mogao mije pričati

0 tom pothvatu.

Te noći, iako su se vijesti o oskvrnuću širile cijelom zemljom i pola sjevernih

pokrajina se diglo na noge, Keijo i dvor mirno su spavali u neznanju. Po zapovijedi

Chong Mong Jua, vatre na planinama slale su svoje večernje poruke o miru. Iz

noći u noć gorjele su iste vatre, dok su Chong Mong Juovi glasnici izmarali konje

na cestama koje vode u Keijo. U sumrak, dok sam izjahivao kroz veliku kapiju

prijestolnice, vidio sam iscrpljenog konja kako pada,

1 premorenog jahača kako teturajući ulazi u grad; i ni slutio nisam da taj čovjek u

svojim rukama nosi moju sudbinu.

Njegova je poruka dovela do prave pobune na dvoru. Nisam se trebao vratiti do

ponoći, a do ponoći sve već bijaše gotovo. U devet uvečer zavjerenici su došli do

cara u njegovim odajama. Natjerali su ga da naredi svim poglavarima da odmah

dodu i kako su se pojavljivali, jedan po jedan, pred njegovim očima bi ih posjekli.

U međuvremenu su se Lovci na tigrove potpuno razularili. Yunsan i Hendrik Hamel

bijahu gadno pretučeni plosnatom stranom mača, i zatvoriše ih. Sedmorica

mornara su pobjegli iz palače zajedno s gospom Om. Kim im je to omogućio jer se

sa svojim vlastitim Lovcima na tigrove ispriječio na putu s mačem u ruci. Sasjekli

su ga i prešli preko njega. Naţalost, on nije umro od svojih rana.

Kao nalet vjetra u ljetnoj noći - pobuna, pobuna na dvoru, naravno - prođe i sve se

utiša. Chong Mong Ju bijaše na vlasti. Car je potvrdio sve kako je bilo po volji

Chong Mong Juu. Osim zaprepaštenja zbog oskvrnuća kraljevskih grobnica i

odobravanja Chong Mong Juu, u Cho Senu je vladao mir. Poglavari svuda padaše i

zamijeniše ih Chong Mong Juovi povjerenici; ali ne bijaše pobune protiv carske

kuće.

Jack London

A sada da prijeđemo na ono što se dogodilo nama. Johannesa Maartensa i trojicu

mornara, nakon što su ih bili izloţili pljuvanju stanovnika polovice sela i gradova

Cho Sena, zakopaše do vratova u zemlju ispred kapije palače. Davali su im vodu da

bi dulje ţivjeli, i dulje ţudjeli za hranom, vrućom i ukusnom, koju su bili stavili

ispred njih i mijenjali svakoga sata. Kaţu da je stari Johannes Maartens ţivio

najdulje, i da je ispustio dušu tek petnaestog dana.

Kima su polako mučili do smrti, lomili mu kost po kost, i zglob po zglob; dugo je

trajalo dok nije umro. Hamela, koga je Chong Mong Ju smatrao mojim

savjetnikom, pogubili su štapovima -ukratko, bio je brzo i uspješno pretučen na

smrt uz oduševljene povike stanovnika Keija. Yunsanu su dodijelili hrabru smrt.

Igrao je šah sa svojim tamničarom kad je carev ili, bolje rečeno, Chong Mong

Juov glasnik stigao s peharom otrova. "Pričekajte malo", reče Yunsan. "Trebali

biste biti toliko pristojni da ne uznemira-vate čovjeka dok igra šah. Popit ću to

čim završim igru." I dok je glasnik čekao, Yunsan je završio igru svojom

pobjedom, a potom ispio pehar.

Samo Azijat moţe smisliti stalnu, upornu osvetu za cijeli ţivot. Upravo se tako

Chong Mong Ju osvetio gospi Om i meni. Nije nas uništio. Nije nas čak ni

utamničio. Gospi Om je oduzeo sve posjede i počasti. Carskim je ukazom bilo

objavljeno u svakom pa i najmanjem selu Cho Sena, da sam ja od roda Koryu i da

me nitko ne smije ubiti. Bilo je objavljeno i da osam mornara koji su preţivjeli ne

smiju biti ubijeni, niti im se smije bilo kako pomagati. Oni će postati otpadnici,

prosjaci na cesti. A to smo postali i gospa Om i ja: prosjaci na cesti.

Uslijedilo je četrdeset dugih godina proganjanja, jer Chong Mong Juova mrţnja

prema gospi Om i meni nije imala kraja. On je bio blagoslovljen dugim ţivotom, a

mi prokleti našom dugo-vječnošću. Već sam rekao da gospa Om bijaše pravo čudo

od ţene.

Zvjezdani lutalica

Osim da neprestano i beskrajno ponavljam te iste riječi, ne znam kako bih joj

drukčije odao priznanje. Negdje sam čuo da je neka velika gospa rekla svom

ljubavniku: "S tobom mi je dovoljno da imam samo krov nad glavom i koricu

kruha." Ono što je gospa Om rekla meni bijaše u biti isto. A ne samo da je to

rekla, nego je tako sa mnom i ţivjela, a često nismo imali ni tu koricu kruha, a

nebo je bilo naš krov.

Sav trud koji sam uloţio da izbjegnem prosjačenje naposljetku je osujetio Chong

Mong Ju. U Songdu sam postao nosač ugljena i gospa Om i ja smo dijelili kolibu,

koja je bila znatno udobnija od otvorene ceste po oštrom zimskom vremenu. Ali

Chong Mong Ju me je nekako pronašao i dao da me pretuku, stave u okove i

pošalju na cestu. Bila je to uţasna zima, zima kada se "Sto sad" Vandervoot

smrznuo na ulicama Keija.

U Pyeng Yangu sam postao nosač vode, jer znajte da su za taj stari grad, čije

zidine bijahu drevne još u Davidovo doba, ljudi mislili da je čamac, te bi, samim

tim, on potonuo kad bi se probio bunar u samom gradu. I tako je svakoga dana na

tisuće nosača, s posudama na leđima, išlo do rijeke i natrag. Postao sam jedan od

njih, dok to nije otkrio Chong Mong Ju i dao da me pretuku, stave u okove i

pošalju na cestu.

Uvijek je bilo isto. U dalekom Wijuu sam postao mesar i ubijao sam pse pred

očima sviju na svojoj tezgi na ulici, rezao ih na komade i vješao njihove lešine za

prodaju, derao ih i štavio im koţe pod prljavim stopalima prolaznika, tako što bih

ih raširio oderanom stranom nagore po blatu ulice. Ali Chong Mong Ju me je

pronašao. Pomagao sam ličiocima u Pvonhanu, kopao zlato u Kang Wunu, pravio

uţad u Chiksanu. Pleo sam slamnate šešire u Padoku, skupljao travu u Whang

Haiju, a u Masanpu se prodao vlasniku imanja na kojem se uzgajala riţa, da bih za

bijednu nadnicu kulučio na vodom prekrivenim zasadima. Ali nikad nije bilo ni

Jack London

vremena ni mjesta da duga ruka Chong Mong Jua nije doprla do mene i kaznila me

i ponovno me izvela na cestu kao prosjaka.

Gospa Om i ja smo tragali dvije godine i naposljetku smo pronašli korijen divljeg

planinskog ginsenga, koji liječnici smatraju tako rijetkim i vrijednim da smo nas

dvoje mogli udobno ţivjeti cijelu godinu od prodaje samo jednog tog korijena. Ali,

dok sam ga prodavao, uhvatili su me, korijen zaplijenili, a mene pretukli jače i

okovali na dulje vrijeme nego inače.

Ĉlanovi velikog ceha torbara svuda su putovali i nosili glas o meni, o mojim

odlascima i dolascima, i poslovima, sve do Chong Mong Jua u Keijo. Samo sam dva

puta, u danima nakon mog pada, sreo Chong Mong Jua licem u lice. Prvi put je to

bilo jedne divlje olujne zimske noći u planinama Kang Wuna. Nekoliko isprosjače-

nih bakrenjaka kupilo je gospi Om i meni malo mjesta da prenoćimo u

najprljavijem i najhladnijem kutu velike prostorije jedne krčme. Upravo smo se

spremali početi s našom bijednom večerom - bob i divlji bijeli luk, u što je bio

ubačen komadić kuhanog mesa, tako tvrdog da je ţivotinja sigurno umrla od

starosti - kad se začuo zvuk brončanih zvonaca na konjima i topot kopita. Vrata

su se otvorila i ušao je Chong Mong Ju, utjelovljenje blagostanja, napretka i moći,

otresajući snijeg sa svojih skupocjenih mongolskih krzna kojima je bio ogrnut.

Odmah se napravilo mjesta za njega i njegovih desetak pratitelja, i nije bilo ni

guţve ni tiskanja, kad se njegov pogled slučajno spustio na gospu Om i mene.

"Ona gamad tamo u kutu - izbacite ih!" naredio je.

I njegovi nas pratitelji istjeraše bičevima na zimsku oluju. Ali doći će do još

jednog susreta, nakon mnogo godina, kao što ćete vidjeti.

Za nas nije bilo bjeţanja. Nikad mi nisu dopustili da prijeđem sjevernu granicu.

Nikad mi nisu dopustili da nogom stupim na brod koji se otiskivao na more. Ceh

torbara prenio je Chong

Zvjezdani lutalica

Mong Juovc zapovijedi do svakog sela i svakog ţivog bića u cijeloj zemlji. Bio sam

obiljeţen.

Moj Boţe, poznajem svaku cestu i svaku planinsku stazu Cho Sena, sve gradove

okruţene zidinama i svaki, pa i najmanji, zaselak. Ĉetrdeset dugih godina lutao

sam i gladovao tom zemljom, a gospa Om bijaše uvijek uz mene, lutajući i

gladujući. Sto smo sve jeli u vremenima oskudice! Ostatke psećeg mesa, već

natrule, koji se nisu mogli prodati, a mesari bi nam ih bacali uz podsmijeh; mi-

nari, vodeni dragušac koji smo skupljali iz ustajalih ljigavih bara; pokvareni kimchi

koji bi bio odvratan i najbjednijem seljaku i čiji se smrad osjećao na kilometar.

Da, krao sam kosti od pasa, skupljao rasuta zrna riţe po cestama, otimao konjima

njihovo varivo od graha u ledenim noćima.

Nije čudno to što nisam umro. Znao sam dvije stvari, koje su me i odrţavale:

prvo, daje gospa Om pokraj mene; a drugo bijaše vjera da će doći trenutak kad

će se moji palci i prsti stisnuti oko Chong Mong Juova grla.

Budući da bi nas uvijek vraćali s kapija Keija, gdje sam traţio Chong Mong Jua,

nastavljali smo lutati; ljeto za ljetom, i tako desetinama ljeta; uzduţ i poprijeko

te zemlje, čiji je svaki pedalj puta bio stari znanac naših sandala. Priča o nama i

našoj sudbini prostirala se koliko i zemlja kojom smo hodili. Nije postojao nijedan

ţivi stvor koji nije znao za nas i našu kaznu. Bilo je nadničara i torbara koji bi

upućivali pogrde gospi Om, i koji su osjetili gnjev mog stiska na svojim perčinima,

i gnjev mojih šaka na svojim licima. Bilo je starica, u udaljenim planinskim selima,

koje su gledale prosjakinju pokraj mene, negdašnju gospu Om, i uzdisale i

odmahivale glavama dok su im se oči mutile od suza. A bilo je i mladih ţena, čija

bi lica smekšala samilost dok bi promatrale moja široka pleća, plavetnilo mojih

očiju i moju dugu ţutu kosu - mene, koji nekad bijah princ iz roda Koryu i

namjesnik sedam pokrajina. A

Jack London

ponekad bi se i gomile djece vukle za našim petama, podsmijeva-jući nam se i

rugajući, zasipajući nas prljavštinom svojih riječi i prašinom s puta.

Iza rijeke Yalu prostirao se šezdesetak kilometar dugačak pojas pustoši, koji se

pruţao od mora do mora i predstavljao sjevernu granicu. To nije uistinu bila

pustoš, nego zemlje od koje je namjerno napravljena pustoš, u skladu s

drţavničkom mudrošću potpunog odvajanja od svijeta. Sva imanja, sela i gradovi

na ovom području bili su uništeni. To je bila ničija zemlja, po kojoj su lutale divlje

ţivotinje i prolazili odredi Lovaca na tigrove na konjima, čiji zadatak bijaše da

ubiju svako ljudsko biće na koje naiđu. Tim putem nismo mogli pobjeći, a nismo

mogli umaknuti ni preko mora.

Kako su godine prolazile, sedmorica mornara iz moje druţine sve su češće dolazili

u Fusan. On je bio na jugoistočnoj obali, gdje je vrijeme bilo toplije i blaţe. Ali

vaţnije od vremena bilo je to što se od svih gradova nalazio najbliţe Japanu.

Preko uskog tjesnaca, tik dalje nego što oko moţe doprijeti, nalazila se jedina

nada za bijeg, Japan, gdje su povremeno navraćali brodovi iz Europe. Još i sad

jasno vidim tih sedam staraca na liticama Fusana, kako svom svojom dušom ţude

da prijeđu more kojim nikad više neće zaploviti.

S vremena na vrijeme mogli smo vidjeti poneku japansku dţun-ku, ali nikad nam se

u vidokrugu nisu pojavila poznata jedra stare Europe. Godine su dolazile i

prolazile, a sedmorica mornara, ja i gospa Om, polako stareći, sve smo češće

dolazili u Fusan. I kako su godine dolazile i prolazile, netko se ne bi pojavio na

uobičajenom mjestu. Hans Amden je prvi umro. Tu nam je vijest donio Jakob

Brinker, koji je zajedno s njim hodio cestama. Jakob Brinker je ostao posljednji

na ţivotu od njih sedmorice, i imao je gotovo devedeset godina kad je umro,

nepune dvije godine nakon Trompa. Dobro se sjećam njih dvojice, već pred kraj,

izmorenih i slabašnih,

Zvjezdani lutalica

u prosjačkim prnjama, s prosjačkim zdjelama, kako se jedan uz drugoga sunčaju

na stijenama pripovijedajući stare priče, i smiju se, kikoćući kao djeca. A Tromp

bi neprestano iznova pričao kako su Johannes Maartens i njegovi mornari

opljačkali kraljeve s planine Tabong - kako je svaki bio balzamiran u svom zlatnom

kovčegu, a sa svake strane im je stajala po jedna balzamirana sluškinja; i kako su

se ti drevni ponosni kraljevi pretvorili u prah za samo jedan sat, dok su mornari

kleli i znojili se vukući kovčege.

Potpuno je sigurno da bi se stari Johannes Maartens izvukao s plijenom i prešao

Ţuto more da nije bilo magle u kojoj je sljedećeg dana zalutao! Ta prokleta

magla! I pjesma je spjevana o njoj, pjesma koju sam slušao svuda i mrzio je sve

do svoga posljednjeg dana. Evo i dva njena stiha:

Yanggukeni chajin anga Wheanpong tora deunda.

Gusta magla ljudi sa Zapada Vije se oko vrha Whean.

Ĉetrdeset godina bijah prosjak u Cho Senu. Od nas četrna-estorice koji

preţivjesmo brodolom, ostao sam jedino ja. Gospa Om bijaše napravljena od iste

tvrde stijene, i zajedno smo starjeli. Pred kraj ţivota bila je mala, smeţurana,

bezuba starica: ali je ostala isto čudo od ţene, i moje joj je srce pripadalo do

samoga kraja. Ja sam još očuvao veliku snagu za starca od sedamdeset godina.

Lice mi je bilo izborano, ţuta kosa postala je sijeda, moja široka pleća su upala, a

ipak je u meni ostalo još mnogo od one snage koju mi mišići posjedovaše u mojim

mornarskim danima.

I tako sam bio u stanju učiniti ono što ću vam sada pripovijedati. Bilo je proljetno

jutro na liticama Fusana, koje se strmo spuštahu do same ceste i gospa Om i ja

smo sjedili i grijali se na suncu.

Jack London

Bili smo u prosjačkim ritama i u prašini, a ipak sam se ja slatko smijao nečemu što

je gospa Om u šali promrmljala, kad neka sjena pade na nas. Bijaše to velika

nosiljka Chong Mong Jua koju su nosila njih osmorica; pratitelja na konjima bilo

je i ispred i iza, asa svake strane bili su sluge.

Dva cara, građanski rat, glad, i tucet dvorskih prevrata došli su i prošli; a Chong

Mong Ju je odolijevao, i čak je i tada imao veliki utjecaj u Keiju. Vjerojatno je

imao gotovo osamdeset godina, tog proljetnog jutra na cesti pokraj litice, kad je

dao znak rukom, iskrivljenom od gihta, da spuste nosiljku kako bi nas se mogao

nagledati, nas koje je već tako dugo kaţnjavao.

"Sada, moj kralju", promrmljala mi je gospa Om, a onda se okrenula da zapomaţe

i traţi milostinju od Chong Mongjua, praveći se da ga ne poznaje.

A ja sam znao što joj je bilo na pameti. Nismo li istu misao dijelili četrdeset

godina? A trenutak ostvarenja napokon je došao. Tako sam se i ja pretvarao da

ne prepoznajem svoga neprijatelja, i ponašajući se kao senilni starac, i ja sam

bauljao po prašini prema nosiljci, zapomaţući za milostinju.

Njegovi su me pratitelji odgurnuli, ali ih je Chong Mong Ju zaustavio uz drhtavi

starački smijeh. Pridigao se na slabašni lakat i rukom, koja se tresla od starosti,

šire razmaknuo svilene zavjese. Njegovo izborano staro lice sjalo je od uţivanja

što nas nalazi takve.

"O, moj kralju!" pozivala me je gospa Om u svom prosjačkom zapomaganju; i znao

sam da su u tom zapomaganju bile njena dugo iskušavana ljubav i vjera u moj

pothvat.

I gnjev me je cijelog obuzeo i gotovo razdiruća ţelja da budem slobodan. Nije ni

čudo da sam sav drhtao od pokušaja da se obuzdam. Za to su drhtanje, srećom,

mislili daje staračka slabost. Podizao sam svoju mjedenu zdjelu za prosjačenje i

još jadnije i jače

Zvjezdani lutalica

zapomagao, suzama zamutio oči da bih sakrio plavu vatru za koju sam znao da

plamti u njima i proračunavao sam udaljenost i snagu potrebnu za skok.

Tada me je gnjev potpuno ponio. Ćulo se trganje zavjesa i lomljava motki i povici

pratitelja, dok su se moje šake sklapale oko Chong Mong Juova grla. Nosiljka se

prevrnula i jedva sam znao gdje sam, ali moj stisak nije nimalo popuštao.

U cijeloj toj zbrci jastuka i prekrivača i zavjesa, udarci njegovih pratitelja jedva

da su u početka dospijevali do mene. Ali uskoro su se tu stvorili i konjanici, i teški

dršci njihovih bičeva počeli su se spuštati na moju glavu, dok me je mnoštvo ruku

pokušavalo odvući. Vrtjelo mi se u glavi, ali bio sam pri svijesti, i obuzimalo me je

blaţenstvo dok sam drţao svoje prste zakopane u taj mršavi, starački vrat za

kojim sam tako dugo tragao. Udarci su nastavili pljuštati po mojoj glavi, i

neprestano sam razmišljao da sam poput psa koji je čvrsto sklopio čeljusti oko

svoje ţrtve. Chong Mong Ju nikako mi nije mogao pobjeći, i znao sam da je gotov

prije nego što me je tama, kao kad se gubi svijest, obavila, tamo pokraj litica

Fusana na Ţutom moru.

Jack London

Bili smo u prosjačkim ritama i u prašini, a ipak sam se ja slatko smijao nečemu što

je gospa Om u šali promrmljala, kad neka sjena pade na nas. Bijaše to velika

nosiljka Chong Mong Jua koju su nosila njih osmorica; pratitelja na konjima bilo

je i ispred i iza, asa svake strane bili su sluge.

Dva cara, građanski rat, glad, i tucet dvorskih prevrata došli su i prošli; a Chong

Mong Ju je odolijevao, i čak je i tada imao veliki utjecaj u Keiju. Vjerojatno je

imao gotovo osamdeset godina, tog proljetnog jutra na cesti pokraj litice, kad je

dao znak rukom, iskrivljenom od gihta, da spuste nosiljku kako bi nas se mogao

nagledati, nas koje je već tako dugo kaţnjavao.

"Sada, moj kralju", promrmljala mi je gospa Om, a onda se okrenula da zapomaţe

i traţi milostinju od Chong Mong Jua, praveći se da ga ne poznaje.

A ja sam znao što joj je bilo na pameti. Nismo li istu misao dijelili četrdeset

godina? A trenutak ostvarenja napokon je došao. Tako sam se i ja pretvarao da

ne prepoznajem svoga neprijatelja, i ponašajući se kao senilni starac, i ja sam

bauljao po prašini prema nosiljci, zapomaţući za milostinju.

Njegovi su me pratitelji odgurnuli, ali ih je Chong Mong Ju zaustavio uz drhtavi

starački smijeh. Pridigao se na slabašni lakat i rukom, koja se tresla od starosti,

šire razmaknuo svilene zavjese. Njegovo izborano staro lice sjalo je od uţivanja

što nas nalazi takve.

"O, moj kralju!" pozivala me je gospa Om u svom prosjačkom zapomaganju; i znao

sam da su u tom zapomaganju bile njena dugo iskušavana ljubav i vjera u moj

pothvat.

I gnjev me je cijelog obuzeo i gotovo razdiruća ţelja da budem slobodan. Nije ni

čudo da sam sav drhtao od pokušaja da se obuzdam. Za to su drhtanje, srećom,

mislili daje staračka slabost. Podizao sam svoju mjedenu zdjelu za prosjačenje i

još jadnije i jače

Zvjezdani lutalica

zapomagao, suzama zamutio oči da bih sakrio plavu vatru za koju sam znao da

plamti u njima i proračunavao sam udaljenost i snagu potrebnu za skok.

Tada me je gnjev potpuno ponio. Ĉulo se trganje zavjesa i lomljava motki i povici

pratitelja, dok su se moje šake sklapale oko Chong Mong Juova grla. Nosiljka se

prevrnula i jedva sam znao gdje sam, ali moj stisak nije nimalo popuštao.

U cijeloj toj zbrci jastuka i prekrivača i zavjesa, udarci njegovih pratitelja jedva

da su u početka dospijevali do mene. Ali uskoro su se tu stvorili i konjanici, i teški

dršci njihovih bičeva počeli su se spuštati na moju glavu, dok me je mnoštvo ruku

pokušavalo odvući. Vrtjelo mi se u glavi, ali bio sam pri svijesti, i obuzimalo me je

blaţenstvo dok sam drţao svoje prste zakopane u taj mršavi, starački vrat za

kojim sam tako dugo tragao. Udarci su nastavili pljuštati po mojoj glavi, i

neprestano sam razmišljao da sam poput psa koji je čvrsto sklopio čeljusti oko

svoje ţrtve. Chong Mong Ju nikako mi nije mogao pobjeći, i znao sam da je gotov

prije nego što me je tama, kao kad se gubi svijest, obavila, tamo pokraj litica

Fusana na Ţutom moru.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Kad god pomisli na mene, upravitelj Atherton sigurno osjeća nešto drugo, a ne

ponos. Ja sam ga naučio što je duh, ponizio sam ga svojim vlastitim duhom, koji se

dizao neranjiv i neporaţen nakon svih njegovih mučenja. Sjedim ovdje u Folsomu,

u nizu ćelija za ubojice i čekam svoje pogubljenje; upravitelj Atherton još ima

svoj posao i kraljuje San Quentinom i svim prokletima medu njegovim zidovima;

pa ipak, negdje u dubini duše, on zna da sam veći od njega.

Upravitelj Atherton uzalud me je pokušavao slomiti. A bilo je mnogo slučajeva, u

to nema sumnje, kad bi mu bilo drago da sam umro u košulji. I tako je beskrajno

ispitivanje nastavljeno. Kako mi je bio rekao, i to mnogo puta ponovio, bilo je:

dinamit, ili će mi doći glave.

Nadzornik Jamie bijaše pregrmio svakojake tamničke strahote pa ipak je došlo

vrijeme kad je pokleknuo pod pritiskom kojem sam izloţio i njega i ostale moje

mučitelje. Postao je tako očajan da se usudio razmijeniti oštre riječi s

upraviteljem Athertonom i povući se iz svega toga. Otkad se to odigralo, pa sve

do kraja moga mučenja, nogom više nije kročio u samice.

Da, a došlo je i vrijeme kad se upravitelj Atherton počeo bojati, iako je i dalje

uporno ustrajao u svojim pokušajima da iščupa iz mene gdje je skriven dinamit.

Pred kraj ga je Jake Oppenheimer dobro uzdrmao. Oppenheimer bijaše

neustrašiv i nije imao dlake na jeziku. Prošao je kroz sav pakao zatvora i nisu ga

slomili; nadmoć njegove volje tjerala ih je da samo uzalud škrguću zubima.

Jack London

Morrell mi je kucanjem javio sve što se događalo, jer sam tada bio bez svijesti u

košulji.

"Upravitelju," rekao je Oppenheimer, "zagrizli ste veći zalogaj nego što moţete

proţvakati. Ne radi se ovdje o tome da ćete ubiti Standinga. Radi se o tome da

ćete ubiti tri čovjeka, jer kao što je sigurno da ćete mu doći glave, jednako je

tako sigurno da ćemo, prije ili poslije, Morrell i ja uspjeti nekoga obavijestiti o

tome što ste učinili, i to će odjeknuti od jednog do drugog kraja Kalifornije.

Imate izbor. Ili ostavite Standinga na miru ili dotucite svu trojicu. Standing vas

drţi za vrat. A i ja. A i Morrell. Vi ste smrdljivi kukavica i nemate hrabrosti biti

krvnik, iako biste to htjeli."

Oppenheimer je dobio sto sati u košulji za to stoje učinio; kad su ga odvezali,

pljunuo je upravitelju u lice i dobio još sto sati. Kad su ga drugi put odvezivali,

upravitelj se pobrinuo da ne bude nazočan. Da su ga Oppenheimerove riječi

potresle, u to nije moglo biti sumnje. Međutim, doktor Jackson bijaše od svih njih

najgori. Za njega sam predstavljao novinu i ţelio je vidjeti koliko još mogu

izdrţati, a da se ne slomim.

"Ma, moţe on podnijeti i dvadeset dana", hvalio se upravitelju preda mnom.

"Pa, to je vrlo skromna procjena", upao sam mu u riječ. "Mogu ja izdrţati i

četrdeset dana. Ah! Mogu ih podnijeti i stotinu, kad mi ih određuju ovakvi poput

vas." I, sjećajući se svog četrdesetogodišnjeg strpljivog čekanja da sklopim ruke

oko Chong Mong Juova vrata, dodao sam: "Vi zatvorska pseta, vi ne znate što je

čovjek. Mislite da je čovjek stvoren prema vašim vlastitim kukavičkim likovima.

Pogledajte me, ja sam čovjek. Vi ste slabići. Ja sam vaš gospodar. Ne moţete

izvući ni jauk iz mene. Mislite da je to nešto, jer znate koliko biste vi brzo počeli

zapomagati."

Ah, vrijeđao sam ih, nazivao ih ţabama krastačama, slugama pakla, Ij igavcima.

Jer bijah iznad njih, izvan njihova domašaja.

Zvjezdani lutalica

Oni bijahu robovi. Ja sam bio slobodan duh. Samo je moje tijelo leţalo sputano tu

u samici. Ja nisam bio sputan. Zagospodario sam svojim tijelom i mogao sam lutati

ogromnim prostorima vremena dok je moje jadno tijelo, čak ni ne pateći, leţalo

potpuno umrtv-ljeno u košulji.

Mnoge od svojih pustolovina prepričao sam dvojici sudrugova. Morrell je

vjerovao, jer je i sam okusio smrt u košulji. Ali Oppenheimer je, iako očaran

mojim pripovijestima, ostao nepovjerljiv do kraja. Smiješno mi je, a ponekad čak i

tuţno, bilo njegovo ţaljenje što sam ţivot posvetio znanosti o poljoprivredi

umjesto pisanju romana.

"Ali, čovječe," pokušavao sam ga urazumiti, "što ja to znam o tom Cho Senu?

Mogu odrediti daje to ona zemlja koju danas zovemo Koreja, i to je otprilike sve.

Dotle seţe sva moja načitanost. Na primjer, kako je moguće, na osnovi mog

dosadašnjeg iskustva, da znam bilo što o jelu zvanom kimchP. Pa ipak znam što je

to. To je neka vrsta kiselog zelja. Kad se pokvari, smrdi do neba. Kaţem ti, kad

sam bio Adam Strang, jeo sam to jelo tisuću puta. Znam što je dobar kimcbi, loš

kimchi, pokvareni kimchi. Znam da najbolji kim-chi pripremaju ţene iz Wosana. A

kako bih to znao? Nema toga u mom umu, u umu Darrella Standinga. Sve je to u

umu Adama Stranga, koji mije, kroz mnoga rođenja i smrti, ostavio u naslijeđe

svoja iskustva, meni, Darrellu Standingu, zajedno s ostalim iskustvima raznih

drugih ţivota koji su se zbili u međuvremenu. Zar ne vidiš, Jake? Tako su ljudi

nastali, rasli, tako se razvijao duh."

"Uh, prekini", otkucao mije brzim udarcima koje sam tako dobro poznavao.

"Slušaj što će ti striko reći. Ja sam Jake Oppenheimer. Uvijek sam bio Jake

Oppenheimer. Nitko drugi nije u meni. Ono što znam, znam kao Jake

Oppenheimer. A što to znam? Reći ću ti. Znam za kimchi. Kimchi je neka vrsta

kiselog kupusa što se priprema u zemlji koju su nekad zvali Cho Sen. Zene iz

Wosana ga

Jack London

najbolje pripremaju, a kad se pokvari, smrdi do neba. Ti se ne miješaj, Ede.

Pričekaj da završim s profesorom.

A sad, profesore, kako znam sve to o kimchijui To se ne nalazi u mom umu."

"Ali, nalazi se", odgovorih. "Ja sam ti rekao."

"Dobro, stari. A tko je tebi rekao?"

"Adam Strang."

"Ma ni pod razno. Adam Strang je pusti sanak. Pročitao si to negdje."

"Nisam", odvratio sam. "Ono malo što sam pročitao o Koreji bijaše od ratnog

dopisnika tijekom Japansko-ruskog rata." "Sjećaš li se svega što si pročitao?"

upitao je Oppenheimer. "Ne."

"Nešto si zaboravio?" "Da, ali..."

"To je sve, hvala", prekinuo me je kao odvjetnik koji naglo prekida unakrsno

ispitivanje nakon što je od svjedoka uspio izvući priznanje.

Bilo je nemoguće uvjeriti Oppenheimera u istinitost mojih riječi. Uporno je

ustrajao na tome da sam sve to izmišljao, iako je s oduševljenjem prihvaćao ono

što je nazivao "nastavak u sljedećem broju", i u razdobljima kad sam se odmarao

od košulje, stalno me molio i nagovarao da nastavim s još nekoliko poglavlja priče.

"Ajde, profesore, dosta s tim pametovanjem," prekinuo bi Morrellove i moje

metafizičke rasprave, "i pričaj nam još o plesačicama i mornarima. I, kad smo već

kod toga, reci nam što se dogodilo s gospom Om kad je taj njen grubijan od muţa

zadavio onog starkelju i umro."

Mnogo sam puta rekao da oblik nestaje, ali dopustite mi da to ponovim. Oblik

nestaje. Materija nema sjećanja. Jedino se duh sjeća, i ovdje, u zatvorskim

ćelijama, nakon što su prošla stoljeća,

Zvjezdani lutalica

znanje o gospi Om i Chong Mong Juu ustrajava u mom umu, i ja sam ga prenio u

um Jakea Oppenheimera, a on gaje ponovno vratio u moj um, prenijevši mi to

uličnim govorom Zapadne obale. A sad sam to prenio i u vaš um, moj čitatelju.

Pokušajte to ukloniti iz svoga uma. Ne moţete. Dokle god ste ţivi, ovo što sam

vam ispričao nastanjivat će vaš um. Um? Ništa ne traje vječno osim uma.

Materija teče, stvrdnjava se, i ponovno teče i oblici se nikad ne ponavljaju. Oblici

se rastapaju u vječno ništavilo iz kojeg nema povratka. Oblik je samo privid i on

prolazi, kao što su prošli i tjelesni oblici gospe Om i Chong Mong Jua. Ali sjećanje

na njih opstaje, i uvijek će ga biti, dokle god duh ustrajava, a duh je neuništiv.

"Jedno je sigurno", bijaše Oppenheimerova posljednja primjedba na pustolovine

Adama Stranga. "A to je da si jako često zalazio u te kineske jazbine, previše za

jednog uglednog fakultetskog profesora. Bio si u vezi s lošim ljudima, znaš.

Vjerojatno te to i dovelo ovdje."

Prije nego što se vratim svojim daljnjim pustolovinama, moram ispripovijedati

jedan značajan događaj koji se odigrao u samici. Značajan je na dva načina.

Pokazuje začuđujuće umne moći tog djeteta društvenog taloga, Jakea

Oppenheimera; a sam po sebi pruţa uvjerljiv dokaz o istinitosti mojih doţivljaja

dok sam bez svijesti boravio u košulji.

"Reci, profesore", upitao me je Oppenheimer jednog dana. "Kad si nam

pripovijedao tu priču o Adamu Strangu, sjećam se da si spomenuo kako si igrao

šah s kraljevskom pijandurom od careva brata. Je 1' taj njihov šah kao naš?"

Naravno da sam morao odgovoriti da ne znam, da se ne sjećam sitnica kad se

vratim u svoje svakodnevno stanje. I on se, naravno, dobroćudno nasmijao onom

što je nazvao mojim izvlačenjem. Pa ipak sam se jasno mogao sjetiti da sam u

svom postojanju kao Adam Strang često igrao šah. Nevolja bijaše u tome da, kad

god

Jack London

najbolje pripremaju, a kad se pokvari, smrdi do neba. Ti se ne miješaj, Ede.

Pričekaj da završim s profesorom.

A sad, profesore, kako znam sve to o kimchiju'i To se ne nalazi u mom umu."

"Ali, nalazi se", odgovorih. "Ja sam ti rekao."

"Dobro, stari. A tko je tebi rekao?"

"Adam Strang."

"Ma ni pod razno. Adam Strang je pusti sanak. Pročitao si to negdje."

"Nisam", odvratio sam. "Ono malo što sam pročitao o Koreji bijaše od ratnog

dopisnika tijekom Japansko-ruskog rata." "Sjećaš li se svega što si pročitao?"

upitao je Oppenheimer. "Ne."

"Nešto si zaboravio?" "Da, ali..."

"To je sve, hvala", prekinuo me je kao odvjetnik koji naglo prekida unakrsno

ispitivanje nakon što je od svjedoka uspio izvući priznanje.

Bilo je nemoguće uvjeriti Oppenheimera u istinitost mojih riječi. Uporno je

ustrajao na tome da sam sve to izmišljao, iako je s oduševljenjem prihvaćao ono

stoje nazivao "nastavak u sljedećem broju", i u razdobljima kad sam se odmarao

od košulje, stalno me molio i nagovarao da nastavim s još nekoliko poglavlja priče.

"Ajde, profesore, dosta s tim pametovanjem," prekinuo bi Morrellove i moje

metafizičke rasprave, "i pričaj nam još o plesačicama i mornarima. I, kad smo već

kod toga, reci nam što se dogodilo s gospom Om kad je taj njen grubijan od muţa

zadavio onog starkelju i umro."

Mnogo sam puta rekao da oblik nestaje, ali dopustite mi da to ponovim. Oblik

nestaje. Materija nema sjećanja. Jedino se duh sjeća, i ovdje, u zatvorskim

ćelijama, nakon što su prošla stoljeća,

Zvjezdani lutalica

znanje o gospi Om i Chong Mong Juu ustrajava u mom umu, i ja sam ga prenio u

um Jakea Oppenheimera, a on gaje ponovno vratio u moj um, prenijevši mi to

uličnim govorom Zapadne obale. A sad sam to prenio i u vaš um, moj čitatelju.

Pokušajte to ukloniti iz svoga uma. Ne moţete. Dokle god ste ţivi, ovo što sam

vam ispričao nastanjivat će vaš um. Um? Ništa ne traje vječno osim uma.

Materija teče, stvrdnjava se, i ponovno teče i oblici se nikad ne ponavljaju. Oblici

se rastapaju u vječno ništavilo iz kojeg nema povratka. Oblik je samo privid i on

prolazi, kao što su prošli i tjelesni oblici gospe Om i Chong Mong Jua. Ali sjećanje

na njih opstaje, i uvijek će ga biti, dokle god duh ustrajava, a duh je neuništiv.

"Jedno je sigurno", bijaše Oppenheimerova posljednja primjedba na pustolovine

Adama Stranga. "A to je da si jako često zalazio u te kineske jazbine, previše za

jednog uglednog fakultetskog profesora. Bio si u vezi s lošim ljudima, znaš.

Vjerojatno te to i dovelo ovdje."

Prije nego što se vratim svojim daljnjim pustolovinama, moram ispripovijedati

jedan značajan događaj koji se odigrao u samici. Značajan je na dva načina.

Pokazuje začuđujuće umne moći tog djeteta društvenog taloga, Jakea

Oppenheimera; a sam po sebi pruţa uvjerljiv dokaz o istinitosti mojih doţivljaja

dok sam bez svijesti boravio u košulji.

"Reci, profesore", upitao me je Oppenheimer jednog dana. "Kad si nam

pripovijedao tu priču o Adamu Strangu, sjećam se da si spomenuo kako si igrao

šah s kraljevskom pijandurom od careva brata. Je 1' taj njihov šah kao naš ?"

Naravno da sam morao odgovoriti da ne znam, da se ne sjećam sitnica kad se

vratim u svoje svakodnevno stanje. I on se, naravno, dobroćudno nasmijao onom

stoje nazvao mojim izvlačenjem. Pa ipak sam se jasno mogao sjetiti da sam u

svom postojanju kao Adam Strang često igrao šah. Nevolja bijaše u tome da, kad

god

Jack London

bih se vratio svijesti u samici, ono što bijaše nevaţno i sloţeno, izblijedjelo bi mi

iz sjećanja.

Ne smijemo zaboraviti da sam zbog pogodnosti izlaganja svoja raznolika i

isprekidana iskustva iz košulje povezao u pripovijest sa slijedom i smislom. Nikad

nisam unaprijed znao kamo će me moja putovanja odvesti. Na primjer,

dvadesetak puta sam se vraćao Jesseju Fancheru u rovu na planini Meadows. Za

vrijeme jednog desetodnevnog boravka u košulji vraćao bih se sve dalje u

prošlost, od ţivota do ţivota, i često preskakao cijele nizove, kojima bih se

vraćao neki drugi put, natrag u prahistoriju, i još prije toga, u sam osvit

civilizacije.

Tako da sam odlučio da se, na mom sljedećem povratku doţivljajima Adama

Stranga, kad god da se dogodi, odmah nakon što dođem svijesti usredotočim na

one prizore i sjećanja koji su povezani s igranjem šaha. Na nesreću, morao sam

izdrţati Oppenheimerov podsmijeh punih mjesec dana prije nego što se to

dogodilo. A tada, čim su me odvezali i kad mi je krv ponovno potekla, počeo sam

mu kucati poruku.

Nadalje, podučio sam Oppenheimera šahu koji je Adam Strang bio igrao u Cho

Senu stoljećima prije. Razlikovao se od zapadnjačkog šaha, ali u biti se nije puno

razlikovao, jer im je podrijetlo bilo zajedničko, vjerojatno indijsko. Umjesto

šezdeset četiri polja, bilo ih je osamdeset jedno. Mi imamo po osam pješaka za

svakog igrača, a oni devet; i iako je ograničeno na sličan način, način pomicanja je

drukčiji.

Također, u igri iz Cho Sena ima dvadeset figura naprema naših šesnaest i

raspoređene su u tri reda umjesto u dva. Na taj način, devet pješaka se nalazi u

prednjem redu; u srednjem redu su dvije figure nalik na naše topove; a u sredini

straţnjeg reda stoji kralj, kojeg po redu sa svake strane prate "zlatnik",

"srebrnjak", "konj" i "kopljanik". Primijetit ćete da u ovoj igri nema kraljice. Još

jedna značajna promjena jest da se izgubljeni pješak ne uklanja s ploče, nego

Zvjezdani lutalica

postaje vlasništvo drugog igrača i on moţe raspolagati s njim.

E pa, naučio sam Oppenheimera ovoj igri - što je bilo mnogo teţe i mnogo veće

postignuće nego naučiti ga našem šahu, kao što ćete priznati kad uzmete u obzir

sve te dodatne figure i njihovo preuzimanje od strane drugog igrača. Samice se

ne griju. Bio bi pravi zločin lišiti kaţnjenika bilo koje ćudi vremena. I mnoge smo

sumorne dane i uţasnu hladnoću Oppenheimer i ja zaboravljali te i sljedeće zime

baveći se šahom iz Cho Sena.

Ali nije bilo načina da ga uvjerim u to da sam tu igru donio u San Quentin kroz

stoljeća. Uporno je tvrdio da sam sve to negdje pročitao i da je, iako sam sve

zaboravio, to ipak ostalo u mome umu, spremno da ga snovi iznesu na površinu. I

tako je on meni slao natrag osnovne postavke i istine psihologije.

"A što bi te spriječilo da sve to izmisliš upravo ovdje u samici?" bijaše njegova

sljedeća pretpostavka. "Nije li Ed izmislio naš način razgovora? I zar ga ti i ja ne

poboljšavamo? Tu te imam. Kaţem ti da to patentiraš. Sjećam se kako je, kad sam

bio noćni kurir, neki tip izmislio neku glupu igru koja se zvala 'praščići u djetelini'

i zaradio milijune na tome."

"Ali, ne mogu ovo patentirati", odgovorio sam. "Nema sumnje da Azijati ovu igru

igraju tisućama godina. Zašto mi nećeš vjerovati kad ti kaţem da je nisam

izmislio?"

"Onda si to sigurno negdje pročitao ili si vidio Ţute kako to igraju u nekoj od onih

kineskih jazbina u kojima si visio", i pri tome je ostao.

Ali i ja ostajem pri svome. Ovdje u Folsomu je jedan ubojica Japanac - ili, bolje

rečeno, bio je, jer su ga pogubili prošli tjedan. Razgovarao sam o tome s njim; i

pokazalo se da je igra koju je igrao Adam Strang i kojoj sam naučio

Oppenheimera, prilično slična japanskoj igri. Međusobno su mnogo sličnije nego

što je bilo koja od njih slična zapadnjačkoj igri.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Ti ćeš se, čitatelju moj, sjetiti kako sam, daleko na početku ove pripovijesti, kao

deran na farmi u Minnesoti gledao fotografije Svete zemlje i prepoznao mjesta i

pokazao promjene na njima. Također ćeš se sjetiti kako sam, kad sam opisao

prizor ozdravljenja gubavaca kome sam prisustvovao, rekao misionaru da sam

veliki čovjek s velikim mačem, koji jaše konja i promatra.

Ta zgoda iz djetinjstva bila je tek mali oblak slave, kako to kaţe Wordsworth.

Nisam se ja, mali Darrell Standing, rodio baš u potpunom zaboravu. Ali ta

sjećanja na druga vremena i mjesta koja su se svjetlucavo probijala do površine

moje dječje svijesti ubrzo bi se zamaglila i izblijedjela. Zapravo, kako je to kod

djece, obrisi zatvora zatvorili bi se oko mene i više se ne bih sjećao svoje moćne

prošlosti. Svaki čovjek koga je rodila ţena ima, kao i ja, moćnu prošlost. Malo je

ljudi koje rodila ţena bilo toliko sretno da propate godine samice i luđačke

košulje. To je bila moja velika sreća. Omogućeno mi je da se ponovno sjetim,

između ostalog, vremena kad sam sjedio na konju i gledao izlječenje gubavaca.

Ime mi je bilo Ragnar Lodbrog. Uistinu sam bio velik čovjek. Bio sam za pola glave

viši od Rimljana iz moje legije. No, to je bilo poslije, nakon moga putovanja iz

Aleksandrije u Jeruzalem, kad sam dobio zapovjedništvo nad legijom. To je bio

ispunjen ţivot. Knjige i knjige, i godine zapisivanja, ne bi ga mogle cijelog

obuhvatiti. Stoga ću skratiti i samo nagovijestiti kako je počeo.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Ti ćeš se, čitatelju moj, sjetiti kako sam, daleko na početku ove pripovijesti, kao

deran na farmi u Minnesoti gledao fotografije Svete zemlje i prepoznao mjesta i

pokazao promjene na njima. Također ćeš se sjetiti kako sam, kad sam opisao

prizor ozdravljenja gubavaca kome sam prisustvovao, rekao misionaru da sam

veliki čovjek s velikim mačem, koji jaše konja i promatra.

Ta zgoda iz djetinjstva bila je tek mali oblak slave, kako to kaţe Wordsworth.

Nisam se ja, mali Darrell Standing, rodio baš u potpunom zaboravu. Ali ta

sjećanja na druga vremena i mjesta koja su se svjetlucavo probijala do površine

moje dječje svijesti ubrzo bi se zamaglila i izblijedjela. Zapravo, kako je to kod

djece, obrisi zatvora zatvorili bi se oko mene i više se ne bih sjećao svoje moćne

prošlosti. Svaki čovjek koga je rodila ţena ima, kao i ja, moćnu prošlost. Malo je

ljudi koje rodila ţena bilo toliko sretno da propate godine samice i luđačke

košulje. To je bila moja velika sreća. Omogućeno mi je da se ponovno sjetim,

između ostalog, vremena kad sam sjedio na konju i gledao izlječenje gubavaca.

Ime mije bilo Ragnar Lodbrog. Uistinu sam bio velik čovjek. Bio sam za pola glave

viši od Rimljana iz moje legije. No, to je bilo poslije, nakon moga putovanja iz

Aleksandrije u Jeruzalem, kad sam dobio zapovjedništvo nad legijom. To je bio

ispunjen ţivot. Knjige i knjige, i godine zapisivanja, ne bi ga mogle cijelog

obuhvatiti. Stoga ću skratiti i samo nagovijestiti kako je počeo.

Jack London

E sad, sve je jasno i jednostavno osim samog početka. Nikad nisam upoznao

majku. Rečeno mi je da me je u oluji, na brodu s kljunom u Sjevernom moru,

rodila zarobljena ţena, nakon pomorske bitke i pustošenja obalne utvrde. Nikad

nisam saznao majčino ime. Umrla je na vrhuncu oluje. Bila je sa sjevera Danske,

tako mi je rekao stari Lingaard. Rekao mi je mnogo toga što kao mali nisam mogao

zapamtiti, no ipak je rekao malo. Pomorska bitka i pustošenje, borba i pljačka i

paleţ, bijeg prema pučini u dugim brodovima da bi se izbjegla propast na

stijenama, i ubitačni napor, borba protiv ledenog, valovitog mora - pa tko bi onda

išta znao ili primijetio strankinju pred porođajem, koja čvrsto korača putem

smrti. Mnogi su umrli. Muškarci pamte ţive ţene, ne mrtve.

U moje su sjećanje oštro urezani događaji odmah nakon rođenja, onako kako mi ih

je ispričao stari Lingaard. Prestar da bi veslao, Lingaard je bio liječnik, grobar i

babica zarobljenicima šćućurenim na sredini broda, na otvorenom. Tako sam se

rodio u oluji, s pjenom pobješnjelog mora na sebi.

Bio sam star samo nekoliko sati kad me je spazio Tostig Lodbrog. Njegov je bio

uski brod, kao i sedam drugih brodova što su poharali utvrdu, pobjegli nakon

grabeţa i probili se kroz oluju. Tostiga Lodbroga su također zvali Muspell, što

znači "Vatreni", budući da je uvijek bio crven od bijesa. Bio je hrabar, i bio je

okrutan, bez srca ili milosti u tim moćnim grudima. Prije nego što se znoj od

ljutog boja osušio na njemu, pojeo je nakon bitke kod Hasfartha, naslonjen na

sjekiru, Ngrunovo srce. Uslijed ludog bijesa prodao je sina, Garulfa, Jutima u

ropstvo. Sjećam se kako je, pod zadimljenim krovom Brananbuhra, zahtijevao

Guthlafovu lubanju kao pehar. Slatka vina pit će jedino iz Guthlafove lubanje.

I njemu me je, preko zanjihane palube nakon oluje, donio stari Lingaard. Bio sam

star samo nekoliko sati, umotan gol u uštavljenu

Zvjezdani lutalica

vučju koţu. Budući da sam bio rođen prijevremeno, bio sam doista vrlo malen.

"Oho-ho - patuljak!" uzviknuo je Tostig, mičući od usta napola ispijeni vrč

medovine kako bi me pogledao.

Dan je bio hladan, ali kaţu da me je izvadio iz vučje koţe i, drţeći me palcem i

kaţiprstom za nogu, ljuljao na vjetru.

"Buba!" hihotao se. "Račić! Morska uš!" I krenuo je da me zgnječi između

ogromnog kaţiprsta i palca koji su, tvrdi Lingaard, bili deblji nego moja ruka ili

bedro.

Ali na pameti mu je bilo nešto drugo. "Mladunče je ţedno. Neka pije."

I tada me je, glavom nadolje, zamočio u pola vrča medovine. I moţda bih se i

udavio u tom muškom piću - ja koji u svom kratkom ţivotu nikad nisam upoznao

majčine grudi - da nije bilo Lingaarda. Ali, kad me je iščupao iz pića, Tostig

Lodbrog ga je u bijesu srušio. Zakotrljali smo se po palubi, a veliki psi za lov na

medvjede, upravo zarobljeni u boju sa Sjevernim Dancima, skočili su na nas.

"Ha-ha!" grohotom se smijao Tostig Lodbrog, dok smo starac, ja i vučja koţa bili

izubijani i zabrinuti zbog pasa.

No, Lingaard je uspio ustati i spasiti me, dok su vučju koţu oteli psi.

Tostig Lodbrog je ispio medovinu i pogledao me, a Lingaard je znao da ne treba

moliti milost tamo gdje milosti nema.

"Skoči mi na palac", reče Tostig. "Tako mi Odina, ţene Sjeverne Danske jesu

podla sorta. Rađaju patuljke, a ne ljude. Kakva korist od ovoga? Nikad neće

postati čovjek. Slušaj ti, Lingaarde, odgoji ga da sluţi piće u Brunanbuhru. I pazi

na pse ako ne ţeliš da ga pogreškom poliţu sa stola kao mrvicu mesa."

Nisam znao nijednu ţenu. Stari Lingaard je bio babica i dadilja, a dječja soba bile

su palube koje se ljuljaju, i stupanje i topot

Jack London

ljudi u borbi ili oluji. Bog zna kako sam preţivio najranije djetinjstvo; sigurno sam

se rodio od ţeljeza na Dan ţeljeza, jer sam preţivio i pretvorio u laţ Tostigovo

predviđanje da ću postati patuljak. Nadrastao sam sve pehare i vrčeve, i vrlo

brzo nije me više mogao napola udaviti u svom vrču medovine. To je bila njegova

najomiljenija majstorija. To je bio njegov sirovi humor, duhovitost kojom se

strašno ponosio.

Moje prve uspomene odnose se na brodove s kljunom Tostiga Lodbroga i ljude

koji se bore, i na dvorane za svetkovine u Brunanbuhru, kad su naši brodovi leţali

na obali ispred zamrznutih fjordova. Jer, od mene su načinili posluţitelja pića, i

među mojim najranijim uspomenama je teturanje s Guthlafovom lubanjom

ispunjenom vinom do pročelja stola, gdje se Tostigova rika dizala do krova. Svi su

bili luđaci, potpuno ludi, ali to mi se činilo kao sasvim normalan način ţivota, jer

nisam znao ni za što drugo. Bili su to nagli ljudi, skloni svađi. Njihove misli su bile

divlje; tako su divlje i jeli, i divlje su pili. I ja sam odrastao nalik na njih. Kako

sam drukčije i mogao rasti, kad sam sluţio piće uz riku pijanaca i pjesme skalda,

pjesnika i pjevača starih Skandinavaca, o Hialliju i ćelavom Hogniju, i o

Niflungovu zlatu, i Gudruninoj osveti Atliju, kad mu je za jelo pripremila srca

njegove djece i svoje vlastito, dok je bitka čistila klupe, trgala zavjese

opljačkane na juţnim obalama, i brzo prekrivala stol leševima?

O, i ja sam bio bijesan, pohađajući tako dobru školu. Imao sam samo osam godina

kad sam pokazao zube prilikom pijanke ljudi iz Brunanbuhra i Juta, koji su došli

kao prijatelji s poglavicom Agardom u svoja tri duga broda. Stajao sam uz rame

Tostiga Lodbroga i drţao Guthlafovu lubanju koja je isparavala i zaudarala na

toplo i mirisno vino. I čekao sam da Tostig završi sa svojim bješnjenjem protiv

Sjevernih Danaca. Ali, on je i dalje bjesnio, i ja sam i dalje čekao, sve dok nije

napunio grudi gnjevom da napadne

Zvjezdani lutalica

Sjeverne Dankinje. Tu sam se sjetio svoje majke, Sjeverne Dankinje, i krv mi je

udarila u glavu, pa sam ga udario Guthlafovom lubanjom, tako daje bio potpuno

natopljen i zasljepljen vinom, i opečen. Dok je slijepo teturao, mašući rukama ne

bi li me ščepao u svoj snaţni zagrljaj, pribliţio sam se i triput ga ubo u trbuh,

bedro i straţnjicu, jer je bio prekrupan da bih dosegnuo više.

I tu se poglavica Agard raznjeţio i njegovi Juti su mu se pridruţili dok je vikao:

"Medvjedić! Medvjedić! Tako mi Odina, neka se medvjedić bori!"

I tu, pod ričućim krovom Brunanbuhra, mucavi peharnik Sjevernih Danaca borio

se s moćnim Lodbrogom. I onda sam, jednim udarcem, bio odbačen, pometen i bez

daha, do polovice tog ogromnog stola; moje tijelo je u letu rušilo posude i vrčeve,

a Lodbrog je uzviknuo zapovijed:

"Van s njim! Bacite ga psima!"

Ali, poglavica to nije ţelio; potapšao je Lodbroga po ramenu i zatraţio me na dar

kao znak prijateljstva.

I kad je led nestao iz fjorda, krenuo sam na jug u brodovima poglavice Agarda.

Postao sam njegov peharnik i mačonoša, i nazvali su me Ragnar Lodbrog. Agardova

je zemlja graničila s Frizima, a to je bila tuţna, ravna zemlja magle i močvara. S

njim sam ostao tri godine, sve do njegove smrti, uvijek iza njegovih leda, bilo

daje lovio močvarne vukove ili pio u velikoj dvorani gdje je Elgiva, njegova mlada

supruga, često sjedila među ţenama. Bio sam s Agardom u pohodu na jug, duţ

onoga što bi danas bila obala Francuske, i tamo sam spoznao da na mirnom jugu

postoje toplija godišnja doba i blaţa klima i ţene.

Ali vratili smo Agarda smrtno ranjenog i u agoniji. I spalili smo njegovo tijelo na

velikoj lomači, uz njega Elgivu, u njezinu zlatnom oklopu, koja je pjevala. I bilo je

tu mnoštvo kućnih robova,

Jack London

sa zlatnim ogrlicama, koji su gorjeli s njom, i devet robinja; i osam muških robova

Angla plemenita roda, koji su bili zarobljeni u bici. I spaljeno je i pet sokolova i

dva mlada sokolara s njihovim pticama.

No ja, peharnik Ragnar Lodbrog, nisam izgorio. Imao sam jedanaest godina, bio

sam neustrašiv i nikad nisam nosio tkanu odjeću na svome tijelu. I dok su

plamenovi sukljali, i Elgiva pjevala svoju pjesmu smrti, a robinje i robovi vrištali

da ne ţele umrijeti, ja sam strgnuo svoje okove, skočio i domogao se močvara, i

dalje noseći zlatnu ogrlicu svoga ropstva, bjeţeći pred psima puštenima za mnom.

U močvarama su ţivjeli divlji ljudi, ljudi bez gospodara, odbjegli robovi, i

razbojnici, koje su lovili iz zabave kao što su lovili vukove.

Tri godine nisam znao za krov ni vatru, i odrastao sam ljut kao mraz, i ukrao bih

Jutima ţenu da me, na nesreću, Frizi nisu uhvatili nakon dvodnevnog lova. Oni su

mi skinuli zlatnu ogrlicu i za dva mladunčeta vuka dali me Edwyju, Saksoncu, koji

mi je stavio ţeljeznu ogrlicu, i poslije s još pet drugih robova darovao Athelu, iz

plemena Istočnih Angla. Bio sam rob i ratnik sve dok me, izgubljenog u nesretnom

pohodu daleko na istoku, iza močvara, nisu preprodali Huni, i bio sam svinjar dok

nisam pobjegao na jug, a velike šume, gdje su me kao slobodnog čovjeka primili

Teutonci, kojih je bilo mnogo, ali su ţivjeli u malim plemenima i pomicali se prema

jugu pred navalom Huna.

A s juga su u velike šume došli Rimljani, sve ratnici, koji su nas potisnuli prema

Hunima. Bio je to sudar naroda zbog nedostatka prostora: i odrţali smo

Rimljanima lekciju kako se bori, premda smo zapravo i mi od njih dobili jednaku

lekciju.

Ali ja sam se uvijek prisjećao juţnog sunca koje sam vidio na Agardovim

brodovima, i moja je sudbina bila da me u tom teutonskom pomicanju na jug

zarobe Rimljani i vrate me na more

Zvjezdani lutalica

koje nisam vidio otkako sam napustio Istočne Angle. Postao sam galiot i kao

galiot sam stigao u Rim.

Priča o tome kako sam postao slobodan, građanin, vojnik, i kako sam, u tridesetoj

godini, otišao u Aleksandriju, i iz Aleksandrije u Jeruzalem, previše je duga. Ipak,

ono što sam ispričao o vremenu u kojem sam bio kršten u vrču medovine Tostiga

Lodbroga, bio sam primoran ispričati da biste razumjeli kakav je čovjek projahao

kroz vrata Jaffe i privukao sve poglede.

Imali su i koga gledati. Bili su niski, njeţne građe, ti Rimljani i Zidovi, i nikad nisu

vidjeli plavokosog čovjeka poput mene. Sklanjali su mi se s puta duţ uskih ulica,

ali su ostajali zuriti širom otvorenih očiju u tog ţutog čovjeka sa sjevera, ili pitaj

boga odakle, budući da o tome nisu ništa znali.

Gotovo svi Pilatovi vojnici bili su pomoćne trupe sastavljene od lokalnog

stanovništva, osim šačice Rimljana koji su čuvali palaču i dvadeset Rimljana koji

su jahali sa mnom. Cesto sam se imao priliku uvjeriti da su pomoćne trupe dobra

vojska, ali nikad pouzdani kao Rimljani. Doduše, na dulje su staze bili bolji ratnici

od nas, ljudi sa sjevera, koji smo se borili i ljutili s mnogo osjećaja. Rimljanin je

bez iznimke bio smiren i pouzdan.

Bila je jedna ţena s Antipina dvora, koja je bila prijateljica Pilatove supruge, i

koju sam sreo u Pilatovu domu one noći kad sam stigao, Nazvat ću je Miriam, jer

je Miriam ime pod kojim sam je zavolio. Kad bi se ţenine čari mogle opisati na

jednostavniji način, opisao bih Miriam. Ali kako se osjećaji opisuju riječima? Ĉari

ţene ne mogu se opisati. One se razlikuju od onoga kako ih doţivljavamo u

stvarnosti, jer nastaju u doţivljaju i dostiţu vrhunac u osjećaju koji je, mora se

priznati, samo naddoţivljaj.

Općenito, svaki čovjek duboko osjeća čari svake ţene. Kad te čari postanu

posebne, onda to zovemo ljubav. Osjećao sam ove posebne čari kod Miriam.

Uistinu, ja sam bio suučesnik u tim čarima.

Jack London

Njihova polovica je bila muškarčev ţivot u meni, koji je poskočio i dočekao ih

raširenih ruku i u meni udruţio sve ono što je poţeljno u njoj i svu moju ţelju za

njom.

Miriam je bila velika ţena. Promišljeno upotrebljavam ovaj izraz. Bila je lijepa

tijela, autoritativna, daleko iznad prosječne Ţidovke po drţanju i izgledu. Po

društvenom poloţaju bila je aristokrat; bila je aristokrat i po prirodi. Postupala

je široke ruke, dareţljivo. Bila je pametna, duhovita i, iznad svega, ţenstvena. I,

vidjet ćete, upravo je njena ţenstvenost na kraju izdala i nju i mene. Tamnoputa,

maslinaste koţe, okruglog lica, njena kosa je bila zagasito plavocrna, a oči dva

crna zdenca. Nikad se nisu sreli muškarac i ţena naglašenijeg kontrasta plavog i

crnog nego što smo to bili ona i ja.

A prepoznali smo se u trenutku. Nije bilo dvoumljenja, čekanja, kolebanja. Bila je

moja istog trenutka kad sam je pogledao. I na osnovi istog znaka ona je znala da

više od svih ljudi ja pripadam njoj. Krenuo sam prema njoj dugim koracima. Napola

se podigla sa svog divana kao da ju nešto povuklo k meni. I onda smo se zagledali

ravno u oči, plave i crne oči, sve dok se Pilatova supruga, mršava, napeta,

iscrpljena ţena, nije nervozno nasmijala. I dok sam joj se klanjao i pozdravljao je,

učinilo mi se da vidim Pilata kako značajno gleda Miriam; kao da joj govori: "Zar

nije onakav kakvog sam ti obećao?" Jer, doznao je o mom dolasku od Sulpicija

Kvirinija, sirijskog poslanika. Uz to smo se Pilat i ja upoznali prije nego što je

otišao i postao namjesnik Jeruzalema, semitskog vulkana.

Mnogo smo pričali te večeri, posebno Pilat, koji je podrobno govorio o lokalnoj

situaciji, i činio se usamljen i ţeljan da podijeli svoje strahove s nekime, čak i da

moli za savjet. Pilat je bio onaj čvrsti tip Rimljanina, s dovoljno mašte da nametne

ţeljeznu politiku Rima, i nije se bezrazloţno uzbuđivao pod pritiskom.

Međutim, te je noći bilo jasno da je bio zabrinut. Ţidovi su ga

Zvjezdani lutalica

iznervirali. Bili su previše nagli, grčeviti, eruptivni. I, štoviše, bili su domišljati.

Zidovi su uvijek čuvali leda, nikad ničemu nisu izravno pristupali, osim kad bi ih

netko natjerao na to. Prepušteni sami sebi, uvijek su okolišali. Pilatova

iznerviranost bila je prouzrokovana, kako je objasnio, činjenicom da su Ţidovi

stalno spletkarili da bi njega, a preko njega i Rim, načinili oruđem u svojim

vjerskim razmiricama. Kao što mi je bilo dobro poznato, Rim se nije miješao u

vjeru pokorenih naroda; ali Ţidovi su stalno stvarali zbrku i davali političku

vaţnost potpuno nepolitičkim događajima.

Pilat je rječito bjesnio u vezi s različitim sektama i fanatičnim ustancima i

pobunama koji su neprestano izbijali.

"Lodbroţe," rekao je, "čovjek nikad ne moţe biti siguran kad će se mali, ljetni

oblak pretvoriti u oluju koja bjesni i probija uši. Ovdje sam da zavodim red i mir.

Usprkos meni, oni od ovog mjesta stvaraju košnicu. Radije bih upravljao Skitima

ili divljim Britima nego ovim ljudima koji nikad nisu mirni po pitanju Boga. Postoji

čovjek gore na sjeveru, ribar koji se preobrazio u proroka i čudotvorca, kojeg će

ubrzo slušati cijela zemlja, što će dovesti do mog opoziva."

Tada sam prvi put čuo za čovjeka po imenu Isus, ali nisam obratio posebnu

pozornost. Sjetio sam ga se tek poslije, kad se ljetni oblačić razvio u mračnu

oluju.

"Dobio sam izvješća o njemu", nastavljao je Pilat. "On nije političar. U to nema

sumnje. Ali vjerujem da će Kajfa, i Ana iza njega, načiniti od tog ribara trn koji

će ubosti Rim i uništiti me."

"Ĉuo sam daje Kajfa visoki svećenik, ali tko je taj Ana?" upitao sam.

"Stvarni visoki svećenik, lukava lisica", objasnio je Pilat. "Kajfu je postavio

Grates, ali Kajfa je sjena i glasnogovornik Ane."

"Nikad vam nisu oprostili onu sitnicu u vezi sa zavjetnim štitovima", pecnula je

Miriam.

Jack London

Na to je Pilat, kao čovjek koga dirnu u bolno mjesto, ispričao zgodu, koja je u

početku bila zgoda i ništa više, ali ga je zamalo uništila. Bez ikakvih primisli,

postavio je ispred palače dva štita sa zavjetnim napisima. Tek što je oluja koja

mu se sručila na glavu prošla, Zidovi su se poţalili Tiberiju, koji im je dao za pravo

i javno ukorio Pilata.

Bilo mi je drago, nešto poslije, kad sam mogao razgovarati s Miriam. Pilatova

supruga je zgrabila priliku da mi pričao njoj. Bila je starog kraljevskog podrijetla.

Njena sestra je bila supruga Filipa, tetrarha Golonitisa i Bataneje. Filip je hio

brat Antipe, tetrarha Galileje i Pereje, i obojica su bili sinovi Heroda, koga su

Zidovi nazivali "Velikim". Miriam je, kako sam shvatio, bila kod kuće na dvorovima

oba tetrarha, budući daje i ona bila te krvi. Osim toga, kao djevojčica je bila

zaručena za Arhelaja, u vrijeme kad je on bio jeruzalemski etnarh. I sama je

imala veliko bogatstvo, tako da brak nije bio prinuda. Uz to, imala je i svoju volju

i bilo joj je bez sumnje teško ugoditi po tako vaţnom pitanju kao što su supruzi.

Sigurno je to bilo u zraku koji smo disali, jer smo Miriam i ja u trenutku

zapodjenuli razgovor o vjeri. Uistinu, tadašnji su se Zidovi naslađivali vjerom kao

što smo se mi naslađivali bitkama i gozbama. Dokle god sam bio u toj zemlji, nije

bilo trenutka da moj um nije zujao od beskrajnih rasprava o ţivotu i smrti,

Zakonu i Bogu. Pilat nije vjerovao ni u bogove ni u vragove, niti u bilo što. Za njega

je smrt bila tama neprekinutog sna; pa ipak, tijekom godina u Jeruzalemu, bio je

stalno uznemiravan neizbjeţnom guţvom i ţestinom vjerskih pitanja. Pa, na putu

za Idumeju imao sam konjušara, kukavno stvorenje koje nije moglo naučiti

osedlati konja, ali je ipak moglo, vrlo učeno, bez daha, od jutra do sutra podrobno

raspravljati o razlikama u učenju svih rabina od Šemaja do Gamalijela.

No, vratimo se Miriam.

"Vjerujete da ste besmrtni", ubrzo me je počela izazivati. "Pa

Zvjezdani lutalica

zašto se onda bojite pričati o tome?"

"Zašto da opterećujem um nepobitnim?" uzvratio sam.

"No, jeste li sigurni?" bila je uporna. "Pričajte mi o tome. Kako je to - biti

besmrtan?"

A kad sam joj ispričao o Niflheimu i Muspellu, o rođenju divovskog Ymira iz

snjeţnih pahuljica, o kravi Andhumbli, o Fenriru i Lokiju i smrznutom Jotunsu -

kao što kaţem, kad sam joj sve to ispričao, i o Toru i Odinu i našoj Valhali,

pljesnula je rukama i uzviknula, s iskrama u očima:

"O, ti barbarine! Ti veliko dijete! Ti ţuti dive od mraza! Ti vjernice dječjih priča

i namirenja gladi! Ali, tvoj duh koji ne moţe umrijeti, kamo on ide kad ti je tijelo

mrtvo ?"

"Kao što sam rekao, u Valhalu", odgovorio sam. "I moje će tijelo otići u nju."

"Da jede - pije - bori se?"

"I voli", dodao sam. "Moramo imati naše ţene na nebu, čemu ono inače sluţi?"

"Ne sviđa mi se vaše nebo", reče. "To je ludo mjesto, divlje mjesto, mjesto oluje,

mraza i bijesa."

"A vaše nebo?" upitao sam.

"Ljeto bez prestanka, doba zrenja voća, cvijeća i svega što raste." Odmahnuo

sam glavom i zagunđao:

"Ne sviđa mi se vaše nebo. To je tuţno, okrutno mjesto, mjesto za slabiće, i

eunuhe, i debele, cmizdrave sjene od ljudi."

Moje su joj primjedbe bljesnule u svijesti, jer su joj oči i dalje sjale, i nagađao

sam da me mami.

"Moje nebo", reče, "je prebivalište blaţenih."

"Valhala je prebivalište blaţenih", odvratio sam. "Ma, gledaj, tko mari za cvijeće

tamo gdje uvijek ima cvijeća? U mojoj zemlji, kad popusti ciča zima i sunce

otjera dugu noć, prvi pupoljci koji svjetlucaju na ledu što se topi izazivaju radost

i mi ih gledamo, i

Jack London

ponovno gledamo."

"A vatra!" uzviknuo sam. "Velika, slavna vatra! Lijepo je to vaše nebo, na kojem

čovjek ne moţe pravilno cijeniti vatru koja bukti pod tijesnim krovom dok vani

bjesni vjetar i snijeg."

"Vi ste jednostavni ljudi", uzvratila mije. "Gradite krov i ognjište pod smetom i to

nazivate rajem. U mome raju ne moramo bjeţati od vjetra i snijega."

"Ne", pobunio sam se. "Gradimo krov i ognjište kako bismo iz njih išli u mraz i

oluju i kako bismo im se vraćali iz mraza i oluje. Ĉovjekov ţivot je skrojen za

borbu protiv mraza i oluje. I njegovo ognjište i krov napravljeni su kako bi se

borio, znam to. Jednom sam tri godine ţivio bez krova i vatre. Imao sam šesnaest

godina i bio sam muškarac; nikad prije nisam nosio tkanu odjeću na tijelu. Rodio

sam u oluji, nakon bitke, i moje su pelene bile vučja koţa. Pogledaj me i vidi kakvi

ljudi ţive u Valhali."

I doista je pogledala, sva u sjaju, i uzviknula:

"Ti veliki, ţuti dive od čovjeka!" A onda je zamišljeno dodala: "Skoro da me

rastuţuje što moţda neće biti takvih ljudi u mome raju."

"To je dobar svijet", tješio sam je. "Ideja je dobra i bezgranična. Ima mjesta za

mnoga neba. Ĉini se da je svakom dano nebo koje mu srce ţeli. Dobra zemlja,

doista, tamo iza groba. Ne sumnjam da ću napustiti naše dvorane za gozbe i

poharati vašu obalu sunca i cvijeća, i ukrasti te."

I u nastaloj sam je tišini pogledao, i ona je pogledala mene, i nije se plašila gledati

me. I moja se krv zapalila. Tako mi Odina, to je bila ţena!

Što se moglo dogoditi, ne znam, jer je Pilat, koji je prestao razgovarati s

Ambivijem i neko je vrijeme sjedio cereći se, prekinuo tišinu.

"Rabin, teutonski rabin!" rugao se. "Novi propovjednik i novo učenje stigli su u

Jeruzalem. Sad više neće biti razdora, pobuna; ni

Zvjezdani lutalica

kamenovanja proroka. Neka nas bogovi sačuvaju od ovog ludila, Lodbroţe, nisam

to očekivao od tebe. Ali, evo tebe kako drţiš govore i bjesniš isto toliko divlje

koliko i bilo koji luđak iz pustinje,

0 tome što će se dogoditi kad umreš. Svaki ţivot u svoje vrijeme, Lodbroţe.

Manje je nevolja. Manje je nevolja."

"Nastavi, Miriam, nastavi!" uzviknula je njegova supruga. Ona je tijekom rasprave

sjedila zadivljena, čvrsto stisnutih šaka,

1 sinulo mi je da je već pokvarena vjerskim ludilom Jeruzalema. U svakom slučaju,

u danima koji su nastupali, doznat ću da je neopravdano čvrsto uvjerena u takve

stvari. Bila je mršava ţena, kao da ju je pokosila groznica. Koţa joj je bila vrlo

zategnuta. Ĉinilo se kao da bih joj mogao vidjeti kroz ruke, kad bi ih stavila

između mene i svjetla. Bila je dobra ţena, ali krajnje nervozna i, ponekad,

ponesena maštom u vezi sa sjenama i znakovima i pretkazanjima. I nije bila imuna

na vizije i glasove. Kad je o meni riječ, ja nisam imao strpljenja za takve slabosti.

No, bila je dobra ţena, bez zlobe u srcu.

Bio sam na zadatku za Tiberija i, na moju nesreću, slabo sam viđao Miriam. Kad

sam se vratio iz Antipina dvora, ona je već bila otišla u Bataneju na Filipov dvor,

gdje joj je bila sestra. Ponovno sam došao u Jeruzalem i premda me posao nije

primoravao da vidim Filipa, koji se, iako slab, pokoravao rimskoj volji, zaputio sam

se u Bataneju u nadi da ću sresti Miriam.

Tu je bio i moj put u Idumeju. Putovao sam i u Siriju, po zapovijedi Sulpicija

Kvirinija, carskog namjesnika, koji je bio znatiţeljan da čuje moje izvješće iz

prve ruke o stanju u Jeruzalemu. Tako sam, putujući daleko i mnogo, imao prilike

promatrati čudnovatost Zidova, koji su se tako luđački bavili Bogom. To je bila

njihova odlika. Ne zadovoljavajući se time da te teme ostave svećenicima, sami su

se pretvarali u svećenike i propovijedali gdje god su mogli naći slušatelja. A

slušatelja je bilo mnogo.

Jack London

Napuštali su zanimanja da bi lutali zemljom kao prosjaci, raspravljajući i

svađajući se s rabinima i talmudistima po sinagogama i trijemovima hramova. Bilo

je to u Galileji, pokrajini koja nije bila na glasu, čiji stanovnici nisu slovili za

mudre, kad sam prvi put naišao na čovjeka zvanog Isus. Ĉinilo se da je bio

drvodjelja, a nakon toga ribar, i da su njegovi sudrugovi ribari prestali izvlačiti

mreţe i počeli ga pratiti u njegovu lutalačkom ţivotu. Nekoliko gaje ljudi

smatralo prorokom; većina je, međutim, tvrdila da je luđak. Moj ubogi konjušar,

koji je tvrdio da vrhunski poznaje Talmud, rugao se Isusu, nazivajući njega

kraljem prosjaka, a njegovo učenje ebionizmom, što je, kako mi je objasnio,

značilo da će jedino siromašni otići u raj, dok će bogati i moćni zauvijek gorjeti u

vatri.

Stekao sam dojam da je u ovoj zemlji bio običaj da ljudi jedan drugoga nazivaju

luđacima. Doista, po mom mišljenju, svi su oni bili ludi. Istjerivali su vragove

amajlijama, liječili bolesti dodirivanjem, ispijali smrtonosne otrove bez

posljedica i neozlijeđeni se igrali zmijama otrovnicama - barem su tako tvrdili.

Bjeţali su da gladuju u pustinji. Pojavljivali su se izvikujući nova učenja,

okupljajući gomile oko sebe, stvarajući nove sekte koje su se, zbog razlika u

učenju, razilazile i stvarale nove sekte.

"Tako mi Odina," rekao sam Pilatu, "mrvica našeg sjevernog leda i snijega

rashladila bi im glave. Ova je klima tako blaga. Umjesto da grade kuće i love

meso, neprestano izmišljaju učenja."

"I mijenjaju prirodu Boga", kiselo je potvrdio Pilat. "Neka je prokleto vjersko

učenje."

"Kaţem, dakle," sloţio sam se, "ako se ikad izvučem nepomućena uma iz ove

zemlje, ubit ću svakog čovjeka koji mi se usudi reći što će biti sa mnom kad

umrem."

Nisu postojali veći buntovnici. Sve pod suncem za njih je bilo sveto ili profano.

Oni koji su tako mudro raspravljali o sitnim

Zvjezdani lutalica

pojedinostima, čini se da su bili nesposobni shvatiti rimsku ideju drţave. Sve što

je bilo vezano uz politiku - bilo je vjersko pitanje; sve što je bilo vezano uz vjeru

- bilo je političko pitanje. Stoga su ruke svakog prokuratora bile pune posla.

Rimski orlovi, rimski kipovi, čak i Pilatovi zavjetni štitovi, bili su uvreda za njihovu

vjeru.

Rimljanin koji je popisivao stanovništvo bio je grozota. Pa ipak to se moralo činiti,

jer se na popisu temeljio porez. No, opet se događala ista stvar. Drţavno

oporezivanje bilo je zločin protiv njihova zakona i Boga. O, taj zakon! To nije bio

rimski zakon. To je bio njihov zakon, ono što su nazivali Boţjim zakonom. Postojali

su zeloti, koji su ubijali svakog tko bi prekršio taj zakon. A kad bi namjesnik

kaznio zelota uhvaćenog na djelu, to je značilo pobunu i ustanak.

Sve što su ovi snaţni ljudi činili bilo je u ime Boga. Bili su ono što Rimljani nazivaju

taumaturgi. Ĉinili su čuda kako bi dokazali učenje. Uvijek sam smatrao da je

bezumno dokazivati tablicu mnoţenja time što će se stvari pretvarati u zmiju, ili

čak u dvije zmije. Ali to su taumaturgi činili, i time uvijek uzbuđivali obične ljude.

Nebesa, te silne sekte! Farizeji, eseni, saduceji - cijele legije. Ĉim bi napravili

igru riječima, to bi odmah postala politička stvar. Koponije, namjesnik prije

Pilata, dugo je lomio golonitski ustanak koji je izbio upravo na taj način i proširio

se iz Gamale.

Kad sam posljednji put projahao kroz Jeruzalem, povećano uzbuđenje kod Zidova

bilo je očito. Trčali su uokolo u gomilama, galameći i uzvikujući. Neki su

obznanjivali kraj svijeta. Drugi su se zadovoljavali najavom neposredne propasti

Hrama. Postojali su i pravi revolucionari koji su najavljivali kraj rimske vladavine i

stvaranje ţidovskog kraljevstva.

I Pilat je, primijetio sam, pokazivao znakove duboke uznemirenosti. Nije bilo

sumnje da su mu zadavali muke. No reći ću, što

Jack London

ćete poslije i vidjeti, da je na njihovo mudrovanje odgovarao jednakim

mudrovanjem; i na osnovi onoga što sam vidio, nisam nimalo sumnjao da bi uništio

mnoge govornike u sinagogama.

"Samo pola legije Rimljana," poţalio mi se, "i zgrabio bih Jeruzalem za vrat... i

onda bih bio opozvan po kazni, pretpostavljam."

Ni on, kao ni ja, nije imao mnogo povjerenja u pomoćne trupe, a imali smo samo

šačicu rimskih vojnika.

Po povratku sam se smjestio u palaču i, na svoje veliko zadovoljstvo, tamo

zatekao Miriam. Ali nije bilo mnogo radosti, budući da se naširoko razgovaralo o

situaciji. Za to je bilo mnogo razloga, jer je grad zujao kao razljućeno gnijezdo

stršljena. Bliţio se blagdan po imenu Pasha - vjerski, razumije se - i odasvud su

stizale tisuće ljudi da, prema običaju, proslave blagdan u Jeruzalemu. Ti su

došljaci, naravno, bili razdraţljivi, inače se ne bi odlučili za hodočašće. Prepunih

su grad, pa se mnoštvo ulogorilo izvan zidina. Sto se mene tiče, nisam mogao

utvrditi koliko je vrenje bilo uzrokovano učenjima lutajućeg ribara, a koliko ga je

proizvela mrţnja Ţidova prema Rimljanima.

"Desetina, više ne, pa moţda ni toliko, moţe se pripisati tom Isusu", odgovorio je

Pilat na moju nedoumicu. "Potraţi u Kajfl ili Ani osnovni uzrok uzbuđenja. Oni

znaju što rade. Oni to potpiruju. Ne znam s kojom namjerom, osim da meni prave

neprilike."

"Da, sigurno su Kajfa i Ana odgovorni," reče Miriam, "ali ti, Poncije Pilatu, ti si

samo Rimljanin i ne razumiješ. Da si Ţidov, shvatio bi da je u pozadini stvar

daleko ozbiljnija nego što je puki sukob sektaša ili uznemiravanje tebe i Rima.

Prvosvećenici i farizeji, svaki Ţidov od poloţaja i bogatstva, Filip, Antipa, ja - svi

se borimo za gole ţivote.

Moţe biti da je ribar lud. Ako jest, njegovo je ludilo prepredeno. On propovijeda

učenje siromašnih. Ugroţava naš zakon, a naš

lani lutalica

zakon je naš ţivot, kao što si to uvidio. Mi ljubomorno čuvamo naš zakon, kao što

bi ti ljubomorno čuvao zrak koji bi tvom tijelu uskraćivala šaka stisnuta oko tvog

grla. To su Kajfa i Ana, i sve što predstavljaju, ili je to ribar. Oni ga moraju

uništiti, inače će on uništiti njih."

"Nije li to čudno, tako prost čovjek, ribar?" uzdahnula je Pilatova supruga.

"Kakav li čovjek mora biti da posjeduje toliku moć? Ţeljela bih ga vidjeti. Ţeljela

bih da vlastitim očima mogu vidjeti tako značajnog čovjeka."

Pikitove su se obrve skupile na njene riječi, i bilo je jasno da je teretu na

njegovim ţivcima dodano prenapregnuto stanje supruginih ţivaca.

"Ako ga ţeliš vidjeti," zlobno se nasmijala Miriam, "pretraţi sve jazbine u gradu.

Naći ćeš ga kako pijucka vino ili sjedi u društvu bezimenih ţena. Nikad tako čudan

prorok nije došao u Jeruzalem."

"I kakvo je zlo u tome ?" upitao sam, primoran da se protiv svoje volje zauzmem

za ribara. "Zar se ja nisam mnogo puta nalokao vina i proveo čudne noći u svim

provincijama? Muškarac je muškarac, a njegovi su postupci - postupci muškarca,

osim ako i ja nisam luđak, a to ovdje poričem."

Miriam je odmahivala glavom dok je govorila.

"Nije on lud. Još gore, on je opasan. Svaki ebionizam je opasan. On ţeli uništiti

sve što je utvrđeno. On je revolucionar. On bi uništio i ono malo što nam je

preostalo od ţidovske drţave i Hrama."

Tu je Pilat odmahnuo glavom.

"Nije on političar. Imam izvješća o njemu. On je vizionar. U njemu nema pobune.

On čak priznaje i rimski porez."

"Još ne razumiješ", uporna je bila Miriam. "Nije stvar u onome što smjera; stvar

je u posljedicama, ukoliko se njegovi planovi ostvare, a to ga čini revolucionarom.

Sumnjam da moţe predvidjeti

Jack London

posljedice. Ipak, čovjek je kuga i, kao i svaka kuga, mora biti iskorijenjen."

"Na osnovi svega što sam čuo, on je jednostavan čovjek dobre duše i u njemu

nema zla", izjavio sam.

I tada sam im ispričao o izlječenju deset gubavaca kojem sam prisustvovao u

Samariji na putu za Jerihon.

Pilatova je ţena ostala sjediti zaprepaštena onim što sam ispripovijedao. Do naših

ušiju dopriješe udaljena vika i krici ulične gomile, i znali smo da vojnici čiste ulice.

"I ti vjeruješ u to čudo, Lodbroţe ?" upitao je Pilat. "Ti vjeruješ da su za tren

oka nestale gnjile rane gubavaca?"

"Vidio sam ih izliječene", odgovorio sam. "Da bih se uvjerio, pratio sam ih. U

njima više nije bilo gube."

"Ali, jesi li vidio njihove rane prije nego što su izliječeni?" uporan je bio Pilat.

Odmahnuo sam glavom.

"To sam samo čuo", priznao sam. "Kad sam ih poslije vidio, svi su izgledali kao

ljudi koji su nekad bili bolesni od gube. Bili su u čudu. Jedan je sjedio na suncu i

neprestano pretraţivao svoje tijelo i zurio i zurio u glatko meso kao da nije

mogao vjerovati vlastitim očima. Ustao je i samo gledao u svoje meso dok sam ga

ispitivao. Bio je zaprepašten. Sjedio je tamo na suncu i zurio i zurio."

Pilat se prezrivo nasmijao, i primijetio sam da je smiješak na Miriaminu licu

također prezriv. A Pilatova je supruga sjedila kao mrtva, jedva dišući,

razrogačenih očiju i obnevidjela.

Ambivije reče: "Kajfa smatra - ovo mi je jučer rekao - da ribar tvrdi da će

spustiti Boga na zemlju i da će ovdje načiniti novo carstvo kojim će vladati Bog."

"To bi značilo kraj rimske vladavine", prekinuo sam ga.

"Upravo su se na tom mjestu Kajfa i Ana urotili da uvuku Rim", objasnila je

Miriam. "To nije istina. To je laţ koju su oni izmislili."

Zvjezdani lutalica

Pilat je kimnuo i upitao:

"Ne postoji li negdje u vašim drevnim knjigama proročanstvo koje svećenici sada

iskrivljuju i od njega prave ribarovu namje-ru?

Ovdje se sloţila i navela mu proročanstvo. Pričam ovu zgodu kako bih posvjedočio

o Pilatovu dubokom proučavanju ovih ljudi koje je toliko jako ţelio drţati u

pokornosti.

"Prema onome što sam čula," nastavila je Miriam, "ovaj Isus propovijeda smak

svijeta i početak Boţjeg carstva, ali ne ovdje, nego na nebu."

"O tome imam izvješća", reče Pilat. "Istina je. Taj Isus drţi da je rimski porez

pravedan. Smatra da bi Rim trebao vladati dok njegova vlast ne nestane s

nestankom svijeta. Sada daleko jasnije vidim varku koju mi je Ana spremio."

"Neki od njegovih sljedbenika čak tvrde", javio se Ambivije, "da je on Bog

osobno."

"Nemam izvješće da je on sam to rekao", odgovorio je Pilat.

"Zašto ne?" uzdisala je njegova ţena. "Zašto ne? Bogovi su i prije silazili na

zemlju."

"Slušaj", reče Pilat. "Imam vjerodostojna izvješća da su ga nakon izvođenja nekog

čuda kojim je nahranio gomilu s nekoliko kruhova i ribama, blesavi Galilejci ţeljeli

učiniti kraljem. Ţeljeli su ga učiniti kraljem protiv njegove volje. Da bi im

izmakao, pobjegao je u planine. Nema tu ludila. Bio je mudar da ne prihvati

sudbinu koju su mu htjeli nametnuti."

"Ali, to je ista varka koju ti je Ana htio prirediti", uzvratila je Miriam. "Oni tvrde

da ţeli biti ţidovski kralj - stoje povreda rimskog zakona, pa se zato Rim mora

pozabaviti njime."

Pilat je slegnuo ramenima.

"Prije kralj prosjaka; ili kralj sanjara. On nije budala. On je vizionar, ali ne

vizionar ovosvjetovne moći. Neka ga prati sva sreća na

Jack London

onome svijetu, jer je on izvan domašaja rimskog zakonodavstva."

"On drţi da je vlasništvo grijeh - to je ono što pogađa farizeje", reče Ambivije.

Pilat se od srca nasmijao.

"Ovaj kralj prosjaka i njegovi drugovi prosjaci i dalje poštuju vlasništvo",

objasnio je. "Jer, pazi: ne tako davno imali su čak i blagajnika za svoju imovinu.

Zvao se Juda, i pričalo se da je uzeo novac iz njihove zajedničke vreće koju je

nosio."

"Isus nije krao?" upitala je Pilatova supruga.

"Ne", odgovorio je Pilat. "To je bio Juda, blagajnik."

"Tko je bio taj Ivan?" upitao sam. "Bio je u nevolji u vrijeme Tiberija i Antipa ga

je pogubio."

"Još jedan", odgovorila je Miriam. "Rođenje u blizini Hebrona. Bio je entuzijast i

volio je pustinju. On, ili njegovi sljedbenici, tvrdili su da je Ivan uskrsnuo iz

mrtvih. Ivan je, vidite, bio jedan od naših starih proroka."

"Je li bio buntovnik?" zapitao sam.

Pilat se nasmijao, odmahnuo glavom i zatim rekao:

"Posvađao se s Antipom povodom Herodijade. Ivan je bio moralist. Duga je to

priča, ali je za to platio glavom. Ne, nije bilo ničega političkog u tom događaju."

"Također se tvrdi daje Isus Davidov sin", rekla je Miriam. "Ali, to je apsurdno.

Nitko u Nazaretu ne vjeruje u to. Vidite, cijela njegova obitelj, uključujući i

njegove udane sestre, ţivi tu i svi ih znaju. Oni su vrlo jednostavni, sasvim obični

ljudi."

"Volio bih da je tako jednostavno ovo izvješće koje o svim tim sloţenim pitanjima

šaljem Tiberiju", zagunđao je Pilat. "A sad je ovaj ribar došao u Jeruzalem, grad

vrvi hodočasnicima koji su spremni za svakojake nevolje, a Ana sve to

podgrijava."

"I prije negoli završi, bit će po njegovom", predvidjela je Miriam. "Postavio ti je

zadatak, i ti ćeš ga obaviti."

Zvjezdani lutalica

"A to je ?" zapitao je Pilat. "Pogubljenje toga ribara. "

Pilat je tvrdoglavo odmahnuo glavom, ali je njegova supruga uzviknula:

"Ne! Ne! To bi bilo sramotna pogreška. Ĉovjek nije učinio nikakvo zlo. Nije se

ogriješio protiv Rima."

Molećivo je pogledala prema Pilatu, koji je i dalje odmahivao glavom.

"Neka oni sami sebi odrubljuju glave, kao što je učinio Antipa", promrmljao je.

"Ribar nije bitan; ali ja neću biti oruđe njihovih zamisli. Ako ga moraju uništiti,

uništit će ga. To je njihova stvar."

"Ali ti to nećeš dopustiti!" uzviknula je njegova supruga.

"Morao bih naširoko objašnjavati Tiberiju, ako bih se umiješao", glasio je njegov

odgovor.

"Bez obzira na to što će se dogoditi," rekla je Miriam, "već te vidim kako pišeš

objašnjenja, i to uskoro; jer Isus je već stigao u Jeruzalem, a s njim i njegovi

ribari."

Pilat je pokazao koliko ga je uznemirila ta vijest.

"Ne zanima me njegovo kretanje", izgovorio je. "Nadam se da ga nikad neću

vidjeti."

"Vidjet ćeš da će ti ga Ana pronaći", odgovorila je Miriam, "i dovesti pred kapiju."

Pilat je slegnuo ramenima i tu je razgovor završio. Vjerojatno je Pilatova supruga,

nervozna i iscrpljena, pozvala Miriam u svoje odaje, pa mi nije ostalo ništa drugo

nego da odem na spavanje i zadrijemam uz zujanje i ţamor grada luđaka.

Događaji su se brzo odvijali. Usijanje je preko noći sprţilo samo sebe. Do

podneva, kad sam izjahao sa šestoricom svojih ljudi, ulice su bile prepune i ljudi

su mi se mrzovoljnije nego ikada sklanjali s puta. Da su pogledi mogli ubijati, tog

bih dana bio mrtav čovjek. Otvoreno su pljuvali kad bi me vidjeli, i svuda se čulo

rezanje i uzvici.

Jack London

Zbog toga što sam nosio rimsku odoru, koju su mrzili, izazivao sam prije mrţnju

nego čuđenje. Da sam se nalazio u bilo kojem drugom gradu, zapovjedio bih

svojim ljudima da mačevima plo-štimice udaraju te fanatike koji su reţali. No, ovo

je Jeruzalem u groznici, a to su ljudi nesposobni da u mislima razdvoje ideju

drţave od ideje Boga.

Saducej Ana je učinio dobar posao. Nije bitno što su on i sine-drij mislili o

istinskoj izokrenutosti situacije; bilo je jasno daje ova rulja bila dobro podučena

da misli kako je Rim uzrok svega.

U guţvi sam sreo Miriam. Išla je pješke, i pratila ju je samo jedna ţena. U ovakvoj

uskomešanosti nije bilo vrijeme da bude na otvorenom, odjevena kako dolikuje

njezinu poloţaju. Preko sestre je doista bila Antipina šurjakinja, a njega je

voljelo malo ljudi. Zato je bila neupadljivo odjevena, pokrivena lica, tako da je

mogla proći kao bilo koja ţidovska ţena niţega roda. Ali, od moga pogleda nije

mogla sakriti svoj fini stas, to drţanje i hod, toliko različit nego kod ostalih ţena,

o čemu sam već sanjario više nego jednom.

Mogli smo brzo razmijeniti samo nekoliko riječi, budući da se put u trenutku

zakrčio, i ubrzo su moji ljudi i konji bili potiskivani i gurani. Miriam se sklonila u

kut kuće.

"Jesu li već uhvatili ribara?" upitao sam.

"Ne; ali tu je, blizu, izvan zidina. Dojahao je u Jeruzalem na magarcu, s mnoštvom

ispred i iza sebe, a dok je prolazio, neki su ga, jadne bene, pozdravljali kao kralja

Izraela. To je napokon povod kojim će Ana primorati Pilata. Istina, iako optuţba

još nije podnesena, presuda je već napisana. Ribar je mrtav čovjek."

"Ali Pilat ga neće uhititi", branio sam.

Miriam je odmahnula glavom.

"Ana će se pobrinuti za to. Izvest će ga ispred sinedrija. Bit će osuđen na smrt.

Moţda će ga kamenovati."

"Ali sinedrij nema pravo pogubiti", protestirao sam.

Zvjezdani lutalica

"Isus nije Rimljanin", odgovorila je. "On je Ţidov. Po zakonu Talmuda, njegova

krivnja je smrtna, jer je bogohulio." Još sam odmahivao glavom. "Sinedrij nema

pravo." "Pilat ţeli da on uzme to pravo."

"Ali to je osjetljivo pitanje zakonitosti. Ti znaš kakvi su Rimljani u vezi s tim."

"Onda će Ana izbjeći to pitanje", nasmiješila se, "tako što će natjerati Pilata da

ga razapne. U oba će slučaja ishod biti dobar."

Komešanje rulje nosilo je naše konje i deralo naša koljena jedno o drugo. Neki je

fanatik pao i mogao sam osjetiti kako je moj konj odskočio i napola se propeo kad

se sapleo o njega, i mogao sam čuti kako čovjek vrišti i kako se svuda uokolo

prijeteće rezanje pretvara u riku. Ali ja sam gledao preko ramena dok sam zvao

Miriam:

"Prilično si nemilosrdna prema čovjeku za koga si i sama rekla daje bez zla."

"Nemilosrdna sam prema zlu koje će nas snaći ako pozivi", odgovorila je.

Jedva sam čuo njene riječi, jer je uskočio neki čovjek i zgrabio moje uzde i nogu

i pokušao me zbaciti. Naginjući se naprijed, raširenim sam ga dlanom udario po

obrazu i čeljusti. Moja je ruka pokrila njegovo lice i udarac je nosio punu teţinu.

Stanovnici Jeruzalema nisu navikli na tučnjave. Poslije sam se često pitao jesam

li mu slomio vrat.

Vidio sam Miriam tek sljedećeg dana. Sreo sam je u dvorištu Pilatove palače.

Ĉinilo se kao da sanja. Njene oči jedva da su me vidjele. Jedva da je njena svijest

raspoznavala tko sam ja. Bila je tako čudna, tako omamljena i zbunjena, i očiju

zagledanih u daljinu, da sam se sjetio gubavaca izliječenih u Samariji.

Povratila se s naporom, ali samo izvana. Nisam mogao pročitati ništa iz njenih

očiju. Nikad prije nisam vidio takve ţenske oči.

Jack London

Prošla bi pokraj mene bez pozdrava da joj se nisam ispriječio. Zastala je i

mrmljala bez svijesti, ali njezine me oči sve vrijeme nisu vidjele, odavajući

veličinu vizije koja ih je ispunjavala.

"Vidjela sam Njega, Lodbroţe", prošaputala je. "Vidjela sam Njega."

"Dao bog da nisi ostavila tako loš dojam na njega, tko god bio", nasmijao sam se.

Nije obratila pozornost na moju u loše vrijeme izgovorenu šalu; oči su joj ostale

ispunjene vizijom, i otišla bi dalje da joj nisam stajao na putu.

"A tko je to on?" upitao sam. "Da nije netko ustao iz groba pa tvoje oči tako

čudno sjaje?"

"Onaj koji je druge podigao iz groba", odgovorila je. "Istinski vjerujem daje On,

Isus, uskrsnuo mrtve. On je Princ Svjetla, Sin Boga. Vidjela sam Njega. Istinski

vjerujem daje Boţji Sin."

Nisam mogao mnogo razabrati iz njenih riječi, osim daje srela lutajućeg ribara i

da ju je ponijela njegova ludost. Jer ova Miriam svakako nije bila ona Miriam koja

gaje nazvala kugom i zahtijevala da bude iskorijenjen kao svaka kuga.

"Začarao te je!" ljutito sam uzviknuo.

Njene oči kao da su se navlaţile i postale još dublje dok je potvrđivala.

"O, Lodbroţe, Njegova je čarolija izvan svake misli, izvan svakog opisa. No, kad

čovjek pogleda Njega, onda zna da je On boţanska duša milosrđa. Vidjela sam

Njega. Ĉula sam Njega. Sve što imam, dat ću siromašnima, i slijedit ću Njega."

Njena je uvjerenost bila tolika da sam joj povjerovao, kao što sam i ja prihvatio

zaprepaštenost gubavaca iz Samarije dok su gledali svoje glatko meso; i rastuţilo

me je što je tako velika ţena tako lako skrenula pameću zbog čudotvorca

skitnice.

"Slijed i ga", narugao sam se. "Bez sumnje ćeš nositi krunu kad

Zvjezdani lutalica

osvoji svoje kraljevstvo."

Kimnula je u znak odobravanja i zamalo sam je ošamario zbog njezina ludila.

Pomaknuo sam se u stranu, i dok je polako prolazila, promrmljala je:

"Njegovo kraljevstvo nije ovdje. On je sin Davidov. On je Boţji Sin. On je sve što

kaţe da jest, i sve što se o Njemu govori veliko je i dobro."

"Mudrac na zemlji", zatekao sam Pilata kako se hihoće. "On je mislilac, taj

nepismeni ribar. Podrobnije sam se raspitao o njemu. Imam svjeţa izvješća. Nema

potrebe da čini čuda. Nadmudrio je najmudrije medu njima. Postavili su mu

zamke, a On se nasmijao njihovim zamkama. Ali, gledaj, poslušaj ovo."

I tu mi je ispričao kako je Isus posramio one koji su ga htjeli posramiti kad su

pred njegov sud izveli ţenu uhvaćenu u preljubu.

"A porez!" klicao je dalje Pilat. '"Cezaru Cezarovo, Bogu Boţje', tako im je

odgovorio. To je bio Anin trik, i Ana je posramljen. Napokon se pojavio Ţidov koji

razumije rimsku ideju drţave."

Potom sam vidio Pilatovu suprugu. Kad sam pogledao u njene oči, u trenutku sam

spoznao, nakon što sam vidio Miriamine oči, da je ova napeta, mahnita ţena

također vidjela ribara.

"Boţansko je s Njim", promrmljala mi je. "On je utjelovljenje Boga."

"Da li je on Bog?" blago sam upitao, jer sam morao nešto reći. Odmahnula je

glavom.

"Ne znam. Nije rekao. Ali znam ovo: bogovi su takvi."

"Zavodnik ţena", bilo je moje uvjerenje kad sam ostavio Pilatovu suprugu da

tumara u snovima i vizijama.

Posljednji dani ovih događaja znani su vama koji čitate ove redove, i u tim

posljednjim danima spoznao sam da je Isus podjednako i zavodnik muškaraca.

Zaveo je Pilata. Zaveo je mene.

Nakon što je Ana poslao Isusa Kajfi, sinedrij, okupljen u

Jack London

Kajfinoj kući, osudio je Isusa na smrt. Praćen ruljom koja je urlala, Isus je poslan

Pilatu na pogubljenje.

Ali, zbog sebe i zbog Rima, Pilat ga nije ţelio pogubiti. Nije on mario za ribara, ali

se zato jako brinuo za mir i red. Sto je Pilata bilo briga za ljudski ţivot - za

mnogo ljudskih ţivota? Rim je bio čvrst, i namjesnici koje je Rim slao da vladaju

pokorenim narodima također su bili čvrsti. Pilat je mislio i djelovao u pojmovima

vlasti. Ipak, vidite: kad je Pilat namrgođeno otišao da se sretne s ruljom koja je

dovela ribara, smještaje potpao pod čovjekove čini.

Bio sam nazočan. Znam. To je bilo prvi put da ga je Pilat vidio. Pilat je izašao

bijesan. Naši su vojnici bili spremni očistiti dvorište od te bučne rulje. A čim je

Pilat ugledao ribara, bio je svladan -štoviše, bio je zabrinut. Izjavio je da nije

mjerodavan, zatraţio da ribaru sude po njihovu zakonu i da s njim postupaju po

njihovu zakonu, budući da je ribar Ţidov, a ne Rimljanin. Nikad Ţidovi nisu bili

toliko poslušni prema rimskoj vlasti. Povikali su daje nezakonito da pod Rimom bilo

koga pošalju u smrt. Ipak, Antipa je pogubio Ivana i nije tugovao.

Pilat ih je ostavio u dvorištu, pod vedrim nebom, i uveo samo Isusa u sudsku

dvoranu. Sto se unutra dogodilo, ne znam, osim da je Pilat, kad se pojavio, bio

drukčiji. Dok ga prije nije ţelio pogubiti kako ne bi bio oruđe u Aninim rukama,

sad ga nije ţelio pogubiti zbog brige o ribaru. Sad je nastojao spasiti ribara. A

rulja je sve vrijeme uzvikivala: "Razapnite ribara! Razapnite ribara!"

Ti, čitatelju moj, znaš za iskrenost Pilatova napora. Znaš kako je pokušao

obmanuti rulju, najprije rugajući se Isusu kao bezopasnoj budali; potom nudeći da

pusti Isusa na osnovi običaja da se za vrijeme Pashe oslobađa jedan zarobljenik.

I znaš kako je brzo šaputanje svećenika navelo gomilu da uzvikuje da se pusti

ubojica Baraba.

Uzalud se Pilat borio protiv sudbe koju su mu svećenici namijenili. Nadao se da će

porugom i ismijavanjem sve preokrenuti u

Zvjezdani lutalica

lakrdiju. Smijući se, nazvao je Isusa Kraljem Ţidova i naredio da ga izbičuju.

Nadao se da će sve završiti smijehom i da će se smijeh zaboraviti.

Drago mi je što mogu reći da rimski vojnici nisu sudjelovali u onome što je

uslijedilo. Vojnici iz sastava pomoćnih trupa su okrunili i odjenuli Isusa, stavili mu

ţezlo u ruku i, klečeći, pozdravili ga kao Kralja Ţidova. Iako je propala, bila je to

igra za smirivanje. I, promatrajući, spoznao sam Isusove čari. Usprkos surovoj

poruzi kojoj je bio izloţen, drţao se kraljevski. I šutio sam dok sam gledao.

Njegova je šutnja prešla u mene. Bio sam umiren i zadovoljan, i nisam bio zbunjen.

Ovo se moralo dogoditi. Sve je dobro. Isusov spokoj, u srcu meteţa i boli, postao

je moj spokoj. Gotovo da ga nisam imao ţelje spašavati.

S druge strane, vidio sam previše ljudskih čuda u raznim razdobljima svoga

divljeg ţivota da bi me dirnulo ovo smiješno čudo. Bio sam potpuno spokojan. Nije

bilo potrebe da govorim. Nije bilo potrebe da sudim. Znao sam da se stvari

odvijaju izvan moga razumijevanja i da se moraju odvijati.

Pilat se još borio. Meteţ se povećavao. Krik za krvlju odzvanjao je dvorištem i svi

su bučno zahtijevali raspeće. Pilat se još jednom vratio u sudnicu. Kako su njegovi

napori u pogledu lakrdije propali, pokušao je poreći nadleţnost. Isus nije iz

Jeruzalema. Rođenjem je Antipin podanik i Pilat je bio za to da Isusa pošalje

Antipi.

Ali buka se sada prenijela na grad. Naši vojnici izvan palače poneseni su

ogromnom uličnom ruljom. U tren oka počeli su nemiri koji su se mogli pretvoriti

u građanski rat ili revoluciju. Mojih dvadeset legionara bili su mi pri ruci i

potpuno spremni. Nisu voljeli fanatične Ţidove ništa više od mene, i pozdravili bi

moju zapovijed da oštricama očiste dvorište.

Kad je Pilat ponovno izašao, njegove riječi o nadleţnosti nisu se mogle čuti, jer je

rulja sada uzvikivala daje Pilat izdajica, da, ako

Jack London

oslobodi Isusa, nije Tiberijev prijatelj. Blizu mene, dok sam bio naslonjen na zid,

mršavi, bradati, dugokosi fanatik neprestano je skakao i neprestano pjevao:

"Tiberije je car; kralja nema! Tiberije je car; kralja nema!" Izgubio sam

strpljenje. Njegovo previše blisko bučanje bilo je uvredljivo. Kao slučajno gubeći

ravnoteţu, nagazio sam mu na nogu i čulo se strašno pucanje. Ĉinilo se da budala

to ni ne primjećuje. Bio je previše lud da bi bio svjestan bolova i nastavio je

pjevati "Tiberije je car; kralja nema!"

Vidio sam kako Pilat oklijeva. Njegov je pogled lutao prema meni, kao da je davao

znak da krenem; i napola sam zakoračio, oslobađajući zarobljenu nogu. Skočio

sam da ispunim napola iskazanu Pilatovu ţelju, da u krvi pometem i počistim ološ iz

dvorišta koji je zavijao u njemu.

Nije me uvjerila Pilatova neodlučnost. Isus je uvjerio i Pilata i mene. Isus me je

pogledao. Zapovijedao je mnome. Kaţem vam, taj ribar skitnica, taj propovjednik

lutalica, ta naplavina iz Galileje, zapovijedao je mnome. Nije izgovorio ni riječ.

Ali, ipak, njegova je zapovijed bila tu, nepogrešiva kao zov trube. I spustio sam

nogu, i zadrţao sam ruku, jer tko sam ja da osujetim volju i put tako neizmjerno

spokojnog i sigurnog čovjeka kao što je on? I dok sam stajao, spoznao sam sve

njegove čini - sve ono u njemu što je opčinilo Miriam i Pilatovu suprugu, što je

opčinilo i samoga Pilata.

Ostatak znate. Pilat je oprao ruke od Isusove krvi, a buntovnici su primili njegovu

krv na svoje glave. Pilat je naredio raspinjanje. Rulja je bila zadovoljna,

zadovoljni su bili, iza rulje, Kajfa, Ana i sinedrij. Isusa nisu razapeli ni Pilat, ni

Tiberije, ni rimski vojnici. To su učinila jeruzalemska svećenička pravila i

svećenici političari. Vidio sam. Znam. I čak i protiv svog interesa, Pilat bi spasio

Isusa, kao što bih ga i ja spasio, da sam Isus nije bio taj koji nije ţelio svoj spas.

Da, i Pilat se posljednji narugao ljudima koje je prezirao. Na

Zvjezdani lutalica

hebrejskom, grčkom i latinskom pričvrstio je natpis Kralj Ţidova. Svećenici su

uzalud protestirali. Upravo su pod tim izgovorom primorali Pilatovu ruku da udari;

i pri tom je izgovoru, na ţalost i sramotu ţidovskog naroda, Pilat i ostao. Pilat je

ostvario apstrakciju koja u stvarnosti nije nikad postojala. Apstrakcija je bila

prijevara i laţ proizvedena u svećeničkom umu. U nju nisu vjerovali ni svećenici ni

Pilat: Isus ju je poricao. Taje apstrakcija glasila: Kralj Zidova.

Oluja u dvorištu je završila. Uzbuđenje se stišalo. Revolucija je izbjegnuta.

Svećenici su bili zadovoljni, rulja je bila zadovoljna, a Pilat i ja smo bili zgađeni i

umorni od svega toga. No ipak se i njemu i meni neposredno pribliţavala skora

oluja. Prije nego što su odveli Isusa, jedna od Miriaminih ţena pozvala me je k

njoj. I vidio sam daje Pilat, koga je pozvala jedna od ţena njegove supruge,

također poslušao.

"O, Lodbroţe, čula sam", dočekala me je Miriam. Bili smo sami, i stajala je blizu

mene, traţeći utočište i snagu u mome naručju. "Pilat je oslabio. Raspet će Njega.

Ali ima vremena. Tvoji su ljudi spremni. Jaši s njima. Samo su centurion i šačica

vojnika s njim. Još nisu krenuli. Ĉim krenu, prati ih. Ne smiju stići do Golgote. No,

pričekaj da napuste gradske zidine. Tada opozovi naredbu. Povedi jednog konja

više, za Njega. Ostalo je lako. Jaši s Njim u Siriju, idi u Idumeju, ili bilo kamo

gdje se moţe spasiti."

Zaključila je s rukama oko moga vrata, licem podignutim prema mome i izazovno

blizu, s vrlo svečanim očima koje su mnogo obećavale.

Nije čudo što sam sporo govorio. Na trenutak je u mojoj glavi bila samo jedna

misao. Nakon cijele čudne predstave koju sam gledao, ovo me je moralo sustići!

Nisam pogrešno razumio. Bilo je jasno. Velika ţena je bila moja ako... ako izdam

Rim. Jer Pilat je bio namjesnik, on je izdao naredbu; a njegov je glas bio glas

Rima.

Jack London

Kao što sam rekao, ţena u njoj, čista ţenstvenost, na kraju je izdala i mene i

Miriam. Uvijek je bila toliko jasna, toliko razumna, toliko sigurna u sebe i mene,

pa sam tako zaboravio ili, radije, ponovno sam naučio vječnu lekciju koju sam učio

u svim ţivotima, da je ţena uvijek ţena... da u velikim, odlučujućim trenucima ne

misli nego osjeća; da se posljednje svetište i najdublji poticaj za djelovanje ne

nalaze u ţeninoj glavi, nego u ţeninu srcu.

Miriam je pogrešno razumjela moju šutnju, jer se njeno tijelo njeţno pomaklo u

mojim rukama kad je dodala nakon razmišljanja:

"Povedi dva konja, Lodbroţe. Ja ću jahati drugog... s tobom, širom bijelog svijeta,

kud god da jašeš."

Bilo je to kraljevsko mito; zauzvrat je od mene zahtijevan podao čin dostojan

preziranja. Još sam šutio. Nisam bio ni u kakvoj zbrci ili premišljanju. Samo sam

bio tuţan - vrlo i iznenada tuţan, zbog toga što sam znao da u rukama drţim ono

što više nikad neću drţati.

"Njega moţe spasiti samo jedan čovjek u Jeruzalemu," poţurivala je, "a taj

čovjek si ti, Lodbroţe."

Zbog toga što nisam odmah odgovorio protresla me je, kao da je ţeljela

razbistriti um koji je smatrala pomućenim. Tresla me je sve dok moj oklop nije

počeo zvečati.

"Govori, Lodbroţe, govori!" naredila je. "Ti si jak i neustrašiv. Ti si pravi čovjek.

Znam da prezireš rulju koja Njega ţeli uništiti. Njega moţeš spasiti jedino ti.

Samo reci i gotovo je; i jacu te voljeti, i uvijek ću te voljeti zbog toga što si to

učinio."

"Ja sam Rimljanin", izgovorio sam polako, znajući predobro da tim riječima

pokopavam sve njene nade.

"Ti si Tiberijev rob, rimsko pseto," planula je, "ali ti ništa ne duguješ Rimu, jer

nisi Rimljanin! Vi ţuti divovi sa sjevera niste Rimljani!"

Zvjezdani lutalica

"Rimljani su starija braća nas mladunčadi sa sjevera", odgovorio sam. "Također,

nosim oklop i jedem kruh Rima." Blago sam dodao: "Ali čemu ovo uzbuđenje i bijes

zbog ţivota jednoga čovjeka? Svi ljudi moraju umrijeti. Umrijeti je jednostavno i

lako. Danas, ili za stotinu godina, to nije vaţno. Svi smo mi sigurni u ono što će se

dogoditi na kraju."

Bila je brza i ţiva od strasti da spasi, dok je drhtala u mojim rukama.

"Ne razumiješ, Lodbroţe. On nije samo čovjek. Kaţem ti da je to čovjek iznad

čovjeka - ţivi Bog, ne od ljudi, nego nad ljudi-ma.

Drţao sam je uza se i znao da ovime odbacujem sve što je ţensko u njoj.

"Mi smo muškarac i ţena, ti i ja. Naš ţivot je od ovoga svijeta. Od onih drugih

svjetova je sve ludilo. Neka ti ludi sanjari odu putem o kojem sanjaju. Nemoj im

uskratiti ono o čemu sanjaju prije svih stvari, prije mesa i vina, prije pjesme i

bitke, čak i prije ljubavi ţene. Nemoj im uskratiti ono što svim srcem ţele i što ih

nagoni preko tame groba prema njihovim snovima o ţivotima izvan ovoga svijeta.

Neka odu. Ali, ti i ja pripadamo ovdje, u svoj strasti koju smo otkrili jedno u

drugome. Tama će doći vrlo brzo, i ti ćeš se zaputiti prema svojoj obali sunca i

cvijeća, a ja prema bučnom stolu Valhale."

"Ne, ne!" uzviknula je, malo se odmaknuvši. "Ne razumiješ. Sva veličina, sva

dobrota, sav Bog su u ovome čovjeku koji je više od čovjeka; sramotno je da tako

umre. Samo robovi i lopovi umiru tako. On nije ni rob ni lopov. On je besmrtan. On

je Bog. Stvarno ti kaţem daje on Bog."

"On je besmrtan, kaţeš", uzvratio sam. "Onda to što će umrijeti danas na Golgoti

neće ni za dlaku skratiti njegovu besmrtnost u protjecanju vremena. Kaţeš, on je

Bog. Bogovi ne umiru. Na

Jack London

osnovi svega što sam čuo o njima, sigurno je da bogovi ne umiru."

"Oh!" uzviknula je. "Ne razumiješ. Ti si samo velika stvar od mesa."

"Zar nije rečeno daje događaj davno pretkazan?" upitao sam, jer sam naučio od

Zidova ono što sam drţao oštroumnim razmišljanjem.

"I tko sam ja", dodao sam, "da proroke nazivam lašcima? Da Spasitelja

proglašavam laţnim Spasiteljem? Zar je proročanstvo tvojih sunarodnjaka tako

nepouzdano da ja, glupi stranac, ţuti sjevernjak u rimskom oklopu, mogu

proročanstvo proglasiti laţnim i spriječiti da se ostvari ono što i bogovi ţele i što

je najavljeno od mudraca?"

"Ne razumiješ", odgovorila je.

"Razumijem ja previše dobro", odgovorio sam. "Zar sam ja veći od bogova, i

smijem li se suprotstaviti volji bogova? Onda su bogovi prazne stvari i igračke u

rukama ljudi. Ja sam čovjek. I ja se klanjam bogovima, svim bogovima, jer

vjerujem u sve bogove; kako bi inače svi bogovi postojali?"

Otrgnula se tako da su moje gladne ruke ostale prazne, i stajali smo razdvojeni i

čuli meteţ na ulicama kad su se Isus i rimski vojnici pojavili i krenuli svojim

putem. I srce me je boljelo što tako velika ţena moţe biti tako luda. Ona hoće

spasiti Boga. Ona ţeli biti veća od Boga.

"Ti mene ne voliš", rekla je polako, i polako se u njenim očima pokazalo obećanje

koje je bilo previše duboko i široko da bi se iskazalo riječima.

"Volim to više nego što ti, čini se, moţeš razumjeti", glasio je moj odgovor. "I

ponosan sam što te volim, jer znam da sam dostojan da te volim i dostojan ljubavi

koju bi mi dala. Ali Rim je moja hraniteljica, i ako bih bio neiskren prema njoj,

moja ljubav prema tebi ne bi mi bila na veliki ponos, ne bi mi mnogo vrijedila."

Zvjezdani lutalica

Meteţ koji je vladao na ulici zbog Isusa i vojnika sada je zamro. I kad se više nije

moglo ništa čuti, Miriam se okrenula da ode, ne rekavši mi ni riječ niti me

pogledavši.

Ja, Ragnar Lodbrog, nikad nisam naučio čitati ni pisati. Ali, u svoje sam vrijeme

čuo mnogo velikih priča. Kako sada vidim, nisam naučio ni dobro govoriti, onako

kako su to Zidovi naučili na osnovi svojih zakona, niti kao Rimljani, podučeni

svojom filozofijom i filozofijom Grka. Ali ipak, ja sam govorio jednostavno i bez

okolišanja, kao što moţe govoriti čovjek koji je proţivio svoj ţivot od brodova

Tostiga Lodbroga i krovova Brunanbuhra preko svijeta do Jeruzalema i ponovno

natrag. I govorio sam jednostavno i bez okolišanja Sulpiciju Kviriniju, kad sam

otišao u Siriju da ga izvijestim o različitim događajima koji su se odigrali u

Jeruzalemu.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Zamiranje nije ništa novo, ni u biljnom svijetu ni u niţim oblicima ţivotinjskog

svijeta, niti pak u visoko razvijenom, sloţenom organizmu samog čovjeka.

Kataleptički trans je kataleptički trans, bez obzira na to što gaje izazvalo. Od

davnina je indijski fakir bio u stanju voljom izazvati takva stanja u sebi. Starije

trik fakira da ih sahrane ţive. Drugi ljudi, u sličnim transevima, prevarili bi

liječnike, koji bi ih proglasili mrtvima i naredili da ih ţive pokopaju.

Kako se moje iskustvo s košuljom u San Quentinu nastavljalo, mnogo sam

razmišljao o tom problemu obamrlosti. Sjećam se da sam pročitao kako su

sibirski seljaci s dalekog sjevera razvili običaj da tijekom dugih zima tonu u

zimski san, upravo kao i medvjedi i ostale ţivotinje. Znanstvenici su proučavali te

seljake i pronašli da tijekom razdoblja "dugog sna" disanje i probava praktično

prestaju, a srce kuca tako polako da oko laika to ne primjećuje.

U takvom transu, tjelesni procesi su toliko blizu potpunog prestanka da su zrak i

hrana koji se troše gotovo potpuno zanemarivi. Na tom se razmišljanju, dijelom,

temeljilo moje prkošenje upravitelju Athertonu i doktoru Jacksonu. Zato sam ih

smio izazvati da mi odrede sto dana u košulji. A oni nisu smjeli prihvatiti moj

izazov.

Bez obzira na sve, tijekom mojih desetodnevnih izleta uspijevalo mi je da

preţivim bez vode, kao i bez hrane. Smatrao sam da je nepodnošljivo da me, iz

dubina snova širom prostora i vremena, dovlače natrag u bijednu nazočnost nekog

odvratnog zatvorskog

Jack London

liječnika, koji naslanja posudu s vodom na moje usne. Zato sam upozorio doktora

Jacksona da namjeravam izdrţati bez vode dok sam u košulji; i da ću se

oduprijeti svakom pokušaju da me primoraju da pijem.

Naravno da smo se malko natezali; ali nakon nekoliko pokušaja, doktor Jackson je

odustao. Nakon toga, prostor koji je u ţivotu Darrella Standinga zauzimalo

vezanje u košulju bio je jedva nešto više od otkucaja sata. Ĉim bi me zavezali,

posvetio bih se izazivanju male smrti. Zahvaljujući vjeţbi, mogao sam to postići

jednostavno i lako. Smanjio bih ţivotne funkcije i svijest tolikom brzinom da sam

bio u stanju izbjeći strašne patnje koje je izazivalo smanjivanje protjecanja krvi.

Najbrţe bi padao mrak. I sljedeće čega bih ja, Darrell Standing, bio svjestan,

bilo je ponovno svjetlo, lica nagnuta nada mnom dok su me odvezivali, i spoznaja

da mi je deset dana proteklo u tren oka.

Ali, čudesno je i veličanstveno bilo tih deset dana koje sam proveo na nekom

drugom mjestu! Putovanja kroz dugi lanac postojanja! Duga razdoblja tame,

pojačavanje nejasnih svjetala i lelujavih pojavnih bića koja su svanjivala kroz

svjetlo koje se pojačavalo!

Mnogo sam razmišljao o odnosu tih mojih drugih ja i mene, i o odnosu cjelokupnog

iskustva prema suvremenom učenju o evoluciji. Mogu reći da su moja iskustva u

potpunom skladu s našim zaključcima o evoluciji.

I ja sam, kao i svaki čovjek, rezultat rasta. Nisam nastao kad sam rođen, niti pak

kad sam začet. Rastao sam i razvijao se bezbroj tisućljeća. Sva ta iskustva o

svim tim ţivotima, i o nebrojenim drugim ţivotima, stekla su se u obrazovanju

duše ili duha koji sam bio ja. Zar ne vidite? Ona su dio mene. Materija ne pamti,

jer duh je sjećanje. Ja sam duh sastavljen od sjećanja na moje beskrajne

inkarnacije.

Kako je onda u mene, Darrella Standinga, dospio crveni bijes propasti koji je

uništio moj ţivot i bacio me u ćeliju za osuđene

Zvjezdani lutalica

na smrt? Sigurno to nije nastalo, nije stvoreno, kad je začet plod koji će postati

Darrell Standing. Taj crveni gnjev je daleko stariji od moje majke, daleko stariji

od najstarije i prve majke ljudi. Moja majka, pri mom začeću, nije stvorila taj

strasni nedostatak straha koji me krasi. Niti su sve majke tijekom čovjekove

evolucije stvorile strah ili neustrašivost kod ljudi. Daleko prije prvih ljudi,

postojali su strah i neustrašivost, ljubav, mrţnja, i svi osjećaji, koji su rasli,

razvijali se, postajali tvar koja će postati čovjek.

Ja se sav sastojim od svoje prošlosti, s čime se svaki pobornik Mendelove teorije

mora sloţiti. Sva moja prethodna ja imaju u meni svoje glasove, odjeke, poticaje.

Svaki moj čin, vrelina strasti, bljesak misli, sve je osjenčano i obojeno, osjenčano

i obojeno u beskrajno mnogo nijansi ogromnim prostranstvom drugih ja koja su mi

prethodila i sabrala se u stvaranju mene.

Ţivotna tvar je savitljiva. Istodobno, ta tvar nikad ne zaboravlja. Mijesite je

koliko god hoćete, stara sjećanja opstaju. Sve vrste konja, od zapreţnog pastuha

do patuljastog Setlanda, razvijene su od onih prvih divljih ponija koje su

pripitomili primitivni ljudi. Pa ipak, čovjek do današnjeg dana nije uspio

iskorijeniti divljinu iz konja. A iz mene, koji sam sastavljen od tih prvih krotitelja

konja, nije iskorijenjen crveni gnjev.

Ĉovjek sam rođen od ţene. Moji dani su odbrojeni, ali moja tvar je neuništiva. Bio

sam i ţena rođena od ţene. Bio sam i ţena i rodio sam svoju djecu. I ponovno ću

se roditi. O, nebrojeno puta ću se roditi; pa ipak glupani oko mene misle da će me

zaustaviti omčom oko vrata.

Da, objesit će me... uskoro. Sad je kraj lipnja. Ubrzo će me pokušati prevariti.

Odvest će me iz ove ćelije na kupanje, prema zatvorskom običaju o tjednom

kupanju. Ali neće me vratiti u ovu ćeliju. Obući će me u potpuno novo odijelo i

odvesti u ćeliju smrti. Tada će postaviti predsmrtnu straţu. Noću ili danju, dok

spavam

Jack London

ili u budnom stanju, bit ću pod prismotrom. Neće mi dopustiti da se pokrijem

dekom preko glave, iz straha da bih mogao preteći drţavu tako što ću se ugušiti.

Jaka svjetlost će uvijek blještati po meni. A onda, onda kad me budu izmorili,

jednog će me jutra izvesti u košulji bez ovratnika i baciti me kroz rupu. O, znam

to. Uţe kojim će to učiniti je dobro istegnuto. Već ga mjesecima folsomski krvnik

isteţe teškim utezima kako bi mu oduzeo elastičnost.

Da, past ću duboko. Imaju pametne proračune, nalik na proračune kamata, koji

pokazuju dubinu pada u odnosu na teţinu ţrtve. Toliko sam smršavio da će me

morati baciti duboko kako bi mi slomili vrat. I svi će promatrači skinuti šešire, i

dok se budem ljuljao, liječnici će nasloniti uši na moje grudi kako bi izbrojili za-

miruće otkucaje moga srca, i napokon će priopćiti da sam mrtav.

To je groteskno. To je smiješna drskost ljudskih crva koji misle da me mogu

ubiti. Ja ne mogu umrijeti. Ja sam besmrtan, kao što su i oni besmrtni; razlika je

u tome što ja to znam, a oni ne.

Ah! Jednom sam bio krvnik, točnije izvršitelj smrtne osude. Dobro se toga

sjećam! Koristio sam mač, a ne uţe. Mač je bio bolji način, iako su svi načini

podjednako neučinkoviti. Doista, kao da se duh moţe skršiti čelikom ili ugušiti

uzetom.

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Uz Oppenheimera i Morrella, koji su trunuli sa mnom kroz godine tame, smatrali

su me najopasnijim zatvorenikom San Quentina. S druge strane, smatrali su me

najčvršćim - čvršćim čak i od Oppenheimera i Morrella. Naravno, pod čvrstinom

mislim na izdrţljivost. Koliko god da su pokušaji da ih slome u tijelu i duhu bili

strašni, strasniji su bili pokušaji da slome mene. A ja sam ustrajao. Dinamit ili

pokrov, bio je ultimatum upravitelja Athertona. Na kraju nije bilo ni jedno ni

drugo. Nisam mogao pokazati dinamit, a upravitelj Atherton me nije mogao

dovesti do pokrova.

Nije to bilo zbog toga što je moje tijelo bilo izdrţljivo, nego zato što je moj duh

bio izdrţljiv. A bio je izdrţljiv zato što su ga, u prethodnim ţivotima, očeličila

iskustva tvrda kao čelik. Postojalo je jedno iskustvo koje mi je dugo

predstavljalo neku vrstu noćne more. Nije imalo ni početka ni kraja. Uvijek bih se

našao na stjenovitom otočiću o koji su udarali valovi, a bio je tako nizak da su

oluja i kapljice slane pjene prelazile preko njegovih najviših točaka. Cesto je

kišilo. Ţivio sam u brlogu i mnogo sam trpio, jer sam bio bez vatre i hranio sam se

sirovim mesom.

Stalno sam trpio, Našao sam se usred nečega što nisam shvaćao. I budući da, kad

sam uranjao u svoju malu smrt, nisam imao moć da usmjeravam svoja putovanja,

često sam ponovno proţivljavao upravo to iskustvo. Jedini sretni trenuci bili su

kad bi zasjalo sunce, kad bih se ispruţio na stijenama i otapao gotovo neprestanu

hladnoću od koje sam patio.

Jack London

Jedina razonoda bili su mi veslo i noţ na rasklapanje. Nad tim veslom proveo sam

mnoge sate, rezbareći lijepa slova i zarezujući ga za svaki tjedan koji bi prošao.

Bilo je mnogo zareza. Oštrio sam noţ o plosnati kamen, i brijač ne bi više pazio na

svoju omiljenu britvu nego što sam ja pazio na svoj noţ. Niti je pak škrtica bdjela

nad svojim blagom kao što sam ja bdio nad noţem. Bio mi je dragocjen kao moj

ţivot. Zapravo, on je bio moj ţivot.

Nakon mnogih ponavljanja, uspio sam iz košulje donijeti legendu koja je bila

urezana u veslo. Isprva sam se mogao sjetiti samo malog dijela. Poslije je

postajalo lakše - stvar spajanja dijelova. I napokon sam je dovršio. Evo je:

Daje se na znanje, onome u čije ruke dospije ovo Veslo, da je Daniel Foss, rođen

u Elktonu, u Marjlandu, jednoj od Sjedinjenih Američkih Drţava, koji je 1809- g

isplovio iz philadelphijske luke, na briku Pregovarač, prema Prijateljskim otocima,

dospio na ovaj pusti otok u veljači sljedeće godine, gdje je podigao kolibu i ţivio

godinama, braneći se tuljanima - posljednji preţivjeli od posade spomenutog

brika, nakon što je ovaj udario u ledeni brijeg i potonuo 25. studenoga 1809.

To je bilo to, sasvim jasno. Tim sam putem naučio mnogo o samome sebi. Nikako,

međutim, nisam uspijevao razjasniti jednu spornu stvar. Da li se ovaj otok nalazio

u juţnom Pacifiku ili u juţnom Atlantiku? Nisam bio dovoljno upućen u rute

jedrenjaka da bih bio siguran je li brik Pregovarač plovio za Prijateljske otoke

preko Rta Horn ili preko Rta dobre nade. Moram priznati svoje neznanje, jer sam

tek nakon što su me prebacili u Folsom saznao u kojem su oceanu Prijateljski

otoci. Japanski ubojica, koga sam prije spomenuo, bio je zaduţen za jedra na

brodovima Arthura Sewalla, i rekao mi je da je vjerojatni kurs plovidbe bio preko

Rta dobre nade. Da je bilo tako, onda bi datum isplovljivanja iz Philadelphije i

datum brodoloma lako odredili o kojem se oceanu

Zvjezdani lutalica

radi. Na nesreću, datum isplovi)ivanja bio je samo 1809. godina. Brodolom se tako

mogao dogoditi u bilo kojem od ta dva oceana.

Samo sam jednom u svojim transevima naslutio što se događalo u razdoblju koje

je prethodilo vremenu koje sam proveo na otoku. To počinje u trenutku prije

nego što se brik sudario s ledenjakom, i ja ću ga ispričati, ako ni zbog čega

drugog, onda zato da bih obrazloţio svoje iznimno hladno i proračunato

razmišljanje. Takvo ponašanje u tom trenutku, kao što ćete vidjeti, omogućilo mi

je da na kraju jedini od cijele posade preţivim.

U mome leţaju, u prednjem kaštelu, probudio me je strašan tresak. Zapravo, kao

što je vrijedilo i za drugih šest usnulih ljudi na straţi ispod, buđenje i skakanje s

klupe na pod bilo je istodobno. Znali smo što se dogodilo. Drugi nisu čekali, jureći

napola odjeveni po palubi. Alija sam znao što nas čeka, i čekao sam. Znao sam da,

ako se uopće spasimo, to će biti u pokrivenim čamcima. Nitko ne moţe plivati u

tako hladnom moru. I nitko, tako slabo odjeven, ne moţe dugo ţivjeti u otvorenom

čamcu. Također sam znao i koliko je otprilike potrebno da se porine čamac.

I tako sam, pod svjetlošću uljane svjetiljke koja se divlje njihala, u pomutnji koja

se odvijala na palubi i okruţen kricima "Tone!", nastavio prekapati po svom

kovčegu traţeći odgovarajuću odjeću. Pretraţivao sam i stvari svojih drugova,

budući da sam znao da im nikad više neće biti potrebne. Radeći brzo ali pribrano,

uzeo sam samo najtopliju i najčvršću odjeću. Navukao sam četiri najbolje vunene

košulje što ih je potpalublje moglo ponuditi, tri para hlača i tri para debelih

vunenih čarapa. Nakon toga su mi stopala bila tako velika da nisam mogao navući

vlastite čizme. Umjesto njih, navukao sam nove čizme Nicholasa Wiltona, koje su

bile veće i čak čvršće od mojih. Također sam preko svog navukao i dvoredni kaput

Jeremvja Nalora, i preko oba stavio debeli kaput od platna Setha Richarda, za

koji sam znao da gaje nedavno namazao svjeţim uljem.

Jack London

Dvije teške vunene kape, šal Johna Robertsa, koji mu je isplela njegova majka, i

kapa od dabrovine Josepha Davvesa preko moje, a obje su imale navlake za uši i

vrat, dovršile su moje opremanje. Uzvici da brik tone udvostručili su se, ali ja

sam se još malo zadrţao kako bih napunio dţepove svim burmutom koji sam mogao

naći. Tek tada, i ni trenutak prije, popeo sam se na palubu.

Mjesec koji se probijao kroz pukotinu u oblacima pokazivao je sablasnu i divlju

sliku. Sve je bilo uništeno i sve je bilo zaleđeno. Jedra, uţad i oblica jarbola, koja

je još stajala uspravno, bili su prekriveni sigama; i gotovo me je obuzelo olakšanje

što više nikad neću morati vući i tegliti ukrućena vitla i razbijati led kako bi

zaleđena uţad mogla prolaziti kroz smrznute otvore. Pušući gotovo olujnom

brzinom, vjetar je rezao tako oštro da je to bio znak blizine ledenog brijega; a

debelo more bilo je prehladno čak i da se gleda pod svjetlošću mjesečine.

Veliki čamac za spašavanje spuštao se prema lijevoj strani broda, i vidio sam kako

ljudi, koji su se na palubi prekrivenoj ledom borili s bačvama zaliha, ostavljaju

hranu ţureći da pobjegnu. Uzalud se kapetan Nicholl natezao s njima. More koje

je kuljalo iz pravca vjetra rješavalo je stvar i nagonilo ih da se u skokovima

bacaju preko ograde. Uhvatio sam kapetana za rame i, drţeći ga, viknuo mu na

uho da ću se ja pobrinuti za zalihe, ako uđe u čamac i spriječi ljudi da se otisnu.

Međutim, imao sam malo vremena. Jedva sam uspio s drugim časnikom, Aaronom

Northrupom, spustiti šest bačava i bačvica kad su svi iz čamca uzviknuli da se

otiskuju. Za to su imali dobar razlog. Na nas je iz pravca vjetra klizio ogroman

ledeni brijeg, dok je u zavjetrini, vrlo blizu, bio još jedan ledeni brijeg prema

kojem smo plovili.

Aaron Northrup je brţe skočio. Ja sam malo pričekao, čak i kad se čamac počeo

udaljavati, kako bih izabrao mjesto po sredini

Zvjezdani lutalica

čamca, gdje su ljudi bili najgušće raspoređeni, da tako njihova tijela ublaţe moj

pad. Nisam ţelio na tako rizično putovanje u čamcu za spašavanje krenuti sa

slomljenim udovima. Kako bi ljudi kod vesala mogli imati prostora, brzo sam se

probio do prostora između krme i straţnjih klupa. Svakako, za to sam imao i

drugih dobrih razloga. Tu će biti udobnije nego na uskoj krmi. I, dalje, bit će

dobro da se nađem u blizini pramca, s obzirom na to kakve će se sve nevolje

sigurno pojaviti u okolnostima koje donose dani što dolaze.

U tom su prostoru bili prvi časnik Walter Drake, liječnik Arnold Bentham, Aaron

Northrup i kapetan Nicholl, koji je kormilario. Liječnik je bio nagnut nad

Northrupom, koji je leţao na dnu i stenjao. On nije imao sreće u svom loše

izvedenom skoku, jer je slomio lijevu nogu u kuku.

Nije mu se, međutim, moglo posvetiti mnogo vremena, jer smo radili na

uzburkanom moru, neposredno između dva ledenjaka koji su se spajali. Nicholas

Wilton, na krmenom veslu, gr-čio se za prostor; zanemario sam bačve i, klečeći

pred njim, uspio dodati svoju teţinu veslu. Mogao sam vidjeti kako se naprijed

John Roberts napinje na pramčanom veslu. Vukući ga odostraga za ramena,

Arthur Haskins i dječak, Benny Hardwater, dodavali su svoju teţinu njegovoj.

Zapravo, sve su ruke bile toliko ţeljne da pomognu da su mnogi od nas smetali i

prekidali pokrete veslača.

Bilo je napeto, ali smo se glatko izvukli na nekoliko desetina metara, tako da sam

mogao okrenuti glavu i vidjeti neprikladan kraj Pregovarača. Bio je uhvaćen u

kliješta i led gaje smrvio kao što slatkiš biva smrvljen izmeću dječakova palca i

kaţiprsta. U buci vjetra i rici mora nismo ništa čuli, iako je prasak brikovih

poprečnih rebara i oplate morao biti dovoljan da u mirnoj noći probudi zaselak.

Tiho i lako, brikovi su se bokovi spojili, paluba se nabrala i smrvljeni je ostatak

pao i nestao, a mjesto gdje se nalazio sad je

Jack London

zauzeo susret ledenih otoka koji je drobio. Bilo mi je ţao što je ta lada uništena u

sukobu elemenata, ali sam u isto vrijeme bio vrlo zadovoljan na pomisao o mojoj

ušuškanosti ispod četiri košulje i tri kaputa.

Ipak je bila oštra noć, čak i za mene. Bio sam najtoplije odjevena osoba na čamcu.

Nisam se baš trudio zamišljati što su vjerojatno proţivljavali ostali. Iz straha da

bismo po noći mogli naletjeti na novi led, mijenjali smo se i drţali porinut pramac

u more. Neprestano sam, čas jednom, čas drugom kapom, trljao nos kako se ne bi

zaledio. Također, sa ţivim sjećanjem na obitelj u Elktonu, molio sam se Bogu.

Ujutro smo napravili smotru. Za početak, samo dvojica-troji-ca nisu pretrpjela

smrzotine. Aaron Northrup, koji se nije mogao micati zbog slomljenog kuka, bio

je u vrlo lošem stanju. Liječnik je vjerovao da su mu obje noge beznadno

promrzle.

Ĉamac je gazio duboko i teško, jer je bio opterećen cjelokupnom posadom od

dvadeset jednog čovjeka. Dva člana su bili dječaci: Benny Hardwater jedva da je

imao trinaest godina, a Lish Dickerv, čija je obitelj stanovala u blizini moje u

Elktonu, tek što je napunio šesnaest. Naše su se zalihe sastojale od otprilike

tristo kilograma govedine i dvjesto kilograma svinjetine. Struce slanog, kašastog

kruha koje je kuhar ponio sa sobom nismo računali. Tu su bile i tri bačve vode i

jedna bačvica piva.

Kapetan Nicholl je iskreno priznao da u tom neobiljeţenom oceanu ne zna ni za

kakvo kopno u blizini. Jedino što smo mogli učiniti jest da idemo prema pitomijoj

klimi, što smo i činili šireći naše malo jedro i upravljajući naizmjenično po svjeţem

vjetru prema sjeveroistoku.

Problem s hranom je bio jednostavna aritmetika. Nismo računali Aarona

Northrupa, jer smo znali da uskoro neće biti među nama. S pola kilograma

dnevno, naših dvjesto pedeset kilograma

Zvjezdani lutalica

trajat će nam dvadeset pet dana; s četvrt kilograma, trajat će nam pedeset.

Tako smo se odlučili za četvrt. Dijelio sam meso pod budnim okom kapetana, i to

sam radio prilično dobro. Bog mi je svjedok, iako su neki isprva gunđali. Također

bih s vremena na vrijeme pošteno podijelio ljudima malo burmuta iz svojih

dţepova -nisam mogao a da ne ţalim zbog toga, pogotovo zato što sam znao da je

bačen na te ljude, i to na one za koje sam bio uvjeren da ne mogu ţivjeti ni dan,

ili u najboljem slučaju, ni dva-tri dana dulje.

Jer ubrzo smo počeli umirati u otvorenom čamcu. Te rane smrti nisu bile rezultat

gladi, nego ubitačne hladnoće. Radilo se o tome da će najčvršći i najsretniji

preţivjeti. Bio sam čvrste građe, a sretan utoliko što sam bio toplo odjeven i što

nisam slomio nogu kao Aaron Northrup. Bez obzira na to, on je bio tako jak da je,

usprkos tomu što se prvi jako smrzao, umirao danima. Vance Hathaway je bio prvi.

Našli smo ga u svitanje, sklupčanog na pramcu i na smrt smrznutog. Dječak, Lish

Dickerv, bio je drugi. Drugi dječak, Benny Hardwater, izdrţao je desetak ili više

dana.

U čamcu je bilo tako hladno da su se voda i pivo sasvim zamrznuli, i bilo je vrlo

teško pravilno podijeliti komade koje sam od-lamao Northrupovom britvom. Te

smo komade stavljali u usta i sisali dok se ne bi otopili. Također, za vrijeme

mećava, imali smo snijega koliko smo htjeli. Sve to nije bio dovoljno i groznica

zbog upale je napadala naša usta, i usne su nam neprestano bile suhe i pekle su. A

za tako nastalu ţed nije bilo lijeka. Sisati još leda ili snijega značilo bi samo

pogoršati upalu. Više nego bilo što drugo, mislim da je to izazvalo smrt Lisha

Dickeryja. Poludio je i bjesnio cijeli dan prije nego što je umro. Umro je

brbljajući o vodi, a ipak nije umro zbog toga što mu je bila potrebna voda.

Odupirao sam se koliko god sam mogao iskušenju da sišem led, zadovoljavajući se

mrvicom duhana u usnama, i to bi me prilično utješilo.

Jack London

Skidali smo svu odjeću s mrtvih. Goli su dolazili na svijet i gole smo ih bacali

preko ruba čamca u tamni hladni ocean. Mnogi su ţeljeli odjeću. Za to je bio

nadleţan kapetan Nicholl, kako bi se izbjegla svađa.

Nije bilo vremena za ludosti sentimentalnosti. Nije bilo nikoga među nama tko

nije spoznao tajno zadovoljstvo svaki put kad bi se smrt pojavila. Najsretniji od

svih u dobivanju odjeće bio je Israel Sticknev, pa je tako, kad je preminuo,

predstavljao istinsko blago. To je dalo novi ţivotni poticaj preţivjelima.

Nastavili smo ploviti sjeveroistočno, tjerani svjeţim zapadnim vjetrovima, ali

naša potraga za toplijim vremenom izgledala je uzaludna. Kapljice su se stalno

smrzavale u dnu broda, i ja sam i dalje odlamao pivo i pitku vodu Northrupovim

noţem. Svoj noţ sam čuvao. Bio je od dobrog čelika, s velikom oštricom i čvrsto

napravljen, i nisam ga ţelio ugroziti na takav način.

Do tog je vremena pola naše druţine otišlo preko ograde; čamac je imao razumno

visok gaz i njime se moglo lakše upravljati u slučaju nuţde. Bilo je i više mjesta da

se čovjek udobno ispruţi.

Izvor stalnog gunđanja bila je hrana. Raspravljajući o tome, kapetan, prvi časnik,

liječnik i ja odlučili smo da ne povećavamo dnevnu porciju od četvrt kilograma

mesa. Šest mornara, čiji je predstavnik bio Tobias Snow, tvrdilo je da je smrt

polovice bila jednaka udvostručenju sljedovanja, i da bi se zato obrok trebao

povećati na pola kilograma. Kao odgovor, mi s krmene straţe istaknuli smo da se

naša šansa za ţivot udvostručuje ako zadrţimo porciju od četvrt kilograma.

Istina je da nam dvjesto pedeset grama usoljenog mesa nije previše omogućavalo

da ţivimo i odupiremo se surovoj zimi. Bili smo sasvim slabi i zbog te slabosti

lakše smo se smrzavali. Nosovi i obrazi bili su crni od ozeblina. Bilo je nemoguće

da se zagrijemo, iako smo sad imali dvostruko više odjeće nego kad smo se

otisnuli.

Zvjezdani lutalica

Pet tjedana nakon što je Pregovaračizgubljen, nevolja s hranom dostigla je

vrhunac. Spavao sam u tom trenutku - bila je noć - kad je kapetan Nicholl uhvatio

Juda Hetchkinsa kako krade iz bačve sa svinjetinom. Da su ga na to nagovorila

ostala petorica, dokazali su svojim postupkom. Istog trenutka kad je Jud

Hetchkins otkriven, sva šestorica bacila su se na nas s isukanim noţevima. Bila je

to oštra borba prsa u prsa i sva je sreća što se čamac nije prevrnuo. Imao sam

razloga biti zahvalan za mnoge košulje i jakne koje su mi sluţile kao oklop. Udarci

noţem jedva da su puštali krv kroz tako debelu odjeću, iako sam bio ogreben na

oko tucet mjesta.

I drugi su bili jednako zaštićeni, i borba ne bi završila dok ne bi pali od umora da

se prvi časnik, Walter Drake, vrlo snaţan čovjek, nije dosjetio da okonča stvar

time što će pobunjenike baciti preko ograde. Tomu smo se pridruţili kapetan

Nicholl, liječnik i ja, i u tren oka petorica od šestorice našla su se u vodi i drţala

se za rub čamca. Kapetan Nicholl i liječnik su u sredini čamca bili zauzeti šestim,

Jeremvjem Nalorom, i upravo su ga bacali preko ograde, dok je prvi časnik bio

zauzet udaranjem daskom po prstima duţ ruba. Na trenutak nisam imao što raditi

pa sam tako mogao gledati tragični kraj prvog časnika. Kad je podigao dasku da

njome udari Setha Richardsa po prstima, ovaj je, zaronivši duboko u vodu i

odbacujući se uvis, izronio do visine pola čamca, zagrlio prvog časnika objema

rukama i, padajući natrag, povukao ga sa sobom. Bez sumnje, nikad nije popustio

stisak i obojica su se udavila zajedno.

Tako smo na čamcu od cjelokupne brodske posade ostali ţivi samo nas trojica:

kapetan Nicholl, Arnold Bentham, liječnik, i ja. Sedmorica su otišla za tren oka,

kao posljedica pokušaja Juda Hetchkinsa da ukrade zalihe. Za mene je bila prava

šteta što je toliko dobre tople odjeće palo u more. Svi bismo mi sa zahvalnošću

znali što da učinimo s viškom.

Jack London

Kapetan Nicholl i liječnik bili su dobri i pošteni ljudi. Svaki put kad su dvojica od

nas spavala, onaj tko je bio budan mogao je ukrasti meso. Ali to se nikad nije

dogodilo. Potpuno smo vjerovali jedan drugome i radije bismo umrli nego

iznevjerili to povjerenje.

Nastavili smo se zadovoljavati s četvrt kilograma mesa dnevno, i sa svakim

povoljnim vjetrom išli smo prema sjeveru. Tek 14. siječnja, sedam tjedana nakon

brodoloma, uspjeli smo doći do toplije širine. Pa ni to nije bilo istinski toplo. Samo

nije bilo tako strašno hladno.

Ovdje nas je svjeţi zapadnjak iznevjerio i mnogo smo se dana ljuljali po tom

dosadnom vremenu. Uglavnom je bilo tiho, ili su puhali slabi suprotni vjetrovi, iako

je ponekad nalet vjetra, koji kao da nije dolazio iz blizine, trajao nekoliko sati. U

našem iznemoglom stanju nije dolazilo u obzir da veslamo. Mogli smo samo čuvati

hranu i čekati da Bog pokaţe milosrdnije lice. Sva trojica bili smo vjerni kršćani i

svakoga bismo dana molili prije nego što bismo uzeli hranu. Da, i svatko od nas je i

osobno, često i dugo molio.

Krajem siječnja, naša je hrana bila na izmaku. Svinjetine više nije bilo i iskoristili

smo bačvu za skupljanje i čuvanje kišnice. Ni govedine nije ostalo mnogo. I za

svih devet tjedana na moru nismo podigli jedro niti smo ugledali kopno. Kapetan

Nicholl je iskreno priznao da ni nakon šezdeset tri dana cjelodnevnog

razmišljanja ne zna gdje smo.

Dvadesetog veljače vidio sam kako je pojeden i posljednji zalogaj hrane. Radije

bih preskočio mnoge pojedinosti o onome što se događalo sljedećih osam dana.

Dotaći ću samo događaje koji mogu posluţiti kao primjer kakvi su ljudi bili moji

suputnici. Gladovali smo tako dugo da nismo imali zalihe snage koju bismo crpili

kad je hrana potpuno nestala, i slabili smo velikom brzinom.

Zvjezdani lutalica

Dvadeset četvrtog veljače mirno smo porazgovarali o našem poloţaju. Bili smo tri

muškarca odvaţna duha, prepuni ţivota i čvrstine, i nismo ţeljeli umrijeti. Nitko

od nas nije se ţelio dobrovoljno ţrtvovati za drugu dvojicu. No sloţili smo se o tri

stvari: moramo jesti, moramo odlučiti ţdrijebom, i ţdrijebat ćemo sljedećeg

jutra, ako ne bude vjetra.

Sljedećeg jutra vjetar je puhao, ne jako ali dovoljno, pa smo tako mogli prevaliti

tromih dva čvora na našem sjevernom kursu. Isti povjetarac dočekao nas je i

ujutro 26. i 27. veljače. Bili smo strašno slabi, ali poštovali smo našu odluku i

nastavili smo ploviti.

Ali kad je svanuo 28., znali smo da je došlo vrijeme. Ĉamac se ţalobno valjao po

praznom i ustajalom moru bez vjetra; nebo iznad nas nije obećavalo nikakav

vjetar. Sa svoje sam jakne izrezao tri komadića tkanine iste veličine. U tkanju

jednog od njih bila je smeđa nit. Tko god daje izvuče, izgubio je. Stavio sam

komadiće u svoju kapu i pokrio je kapom kapetana Nicholla. Sve je bilo spremno,

ali smo na trenutak odgodili izvlačenje dok je svatko od nas tiho i dugo molio, jer

smo znali da odluku prepuštamo Bogu. Bio sam svjestan vlastitog poštenja i

vrijednosti; ali sam bio svjestan i poštenja i vrijednosti mojih suputnika, pa me je

mučilo kako Bog moţe odlučiti o tako fino uravnoteţenom i osjetljivom pitanju.

Kapetan je, kao što je bilo njegovo pravo i duţnost, vukao prvi. Nakon što je

stavio ruku u šešir, neko je vrijeme zatvorenih očiju oklijevao, a njegove su usne

izgovarale posljednju molitvu. I izvukao je praznu tkaninu. To je bilo u redu -

prava odluka, nisam mogao a da ne priznam sam sebi. Jer, bio sam dobro upoznat

sa ţivotom kapetana Nicholla i znao sam da je pošten, na mjestu, i da poštuje

Boga.

Ostali smo liječnik i ja. Bilo je ili jedan ili drugi i, prema brodskim činovima, bio

je red da on vuče. Ponovno smo se pomolili.

Jack London

Dok sam molio, prošao sam kroz svoj ţivot i napravio brzi pregled svojih dobrih i

loših strana.

Drţao sam kapu na koljenima, s kapom kapetana Nicholla preko nje. Liječnik je

gurnuo ruku i neko vrijeme birao, dok sam se ja pitao moţe li se ta smeđa nit

razlikovati pod prstima od ostatka tkanja.

Napokon je izvukao ruku. Smeđa nit je bila na njegovu komadiću tkanine. Odmah

sam postao vrlo ponizan i vrlo zahvalan što me Boţja milost tako obavila; i odlučio

sam da se poslušnije nego ikad odazivam na Njegove zapovijedi. Sljedećeg

trenutka nisam mogao ne osjetiti da su liječnik i kapetan međusobno bliskiji po

poloţaju i upućeniji jedan na drugoga nego na mene, i da su donekle razočarani

ishodom. Ali odmah nakon te misli došlo je i uvjerenje da su pravi ljudi koji neće

dopustiti da se ishod ne poklopi s dogovorenim planom.

Bio sam u pravu. Liječnik je ogolio ruku i spremio se da otvori venu. Prije toga,

međutim, rekao je nekoliko riječi.

"Rođen sam u Norfolku, u Virginiji," rekao je, "gdje mi sad ţive supruga i troje

djece. Jedina molba koju vam moram uputiti je da, ako bude Boţja volja da se

netko od vas izvuče iz ove opasne situacije, i ako taj bude dovoljno sretan da se

domogne svoje domovine, da taj obavijesti moju nesretnu obitelj o mom

nesretnom slučaju."

Potom nas je zamolio za nekoliko minuta da izravna račune s Bogom. Ni kapetan

Nicholl ni ja nismo mogli progovoriti ni riječ, ali smo, dok su nam iz očiju tekle

suze, kimnuli u znak odobravanja.

Arnold Bentham je bez sumnje bio najpribraniji od svih nas. Moja bol je bila

duboka i siguran sam daje kapetan Nicholl jednako patio. Ali što se tu moglo

učiniti? Sve je bilo pošteno i ispravno i prepušteno Boţjoj volji.

Zvjezdani lutalica

Ali kad je Arnold Bentham dovršio svoje posljednje pripreme i spremio se da

učini očekivano, nisam se više mogao suzdrţati i uzviknuo sam:

"Ĉekajte! Mi koji smo toliko izdrţali, sigurno moţemo izdrţati još malo. Sad je

sredina jutra. Pričekajmo do sumraka. Tada, ako se ne dogodi ništa što bi

promijenilo našu groznu sudbinu, vi, Arnolde Benthame, učinite onako kako smo se

dogovorili."

Pogledao je kapetana Nicholla kako bi dobio potvrdu za moj prijedlog, a kapetan

Nicholl je mogao samo kimnuti. Nije mogao reći ni riječi, ali u njegovim vlaţnim i

ledenim očima bilo je veliko priznanje koje se nije moglo pogrešno protumačiti.

Nisam vjerovao, nisam mogao vjerovati da je zločin, kad je odlučeno poštenim

ţdrijebom, to što ćemo kapetan Nicholl i ja izvući korist od smrti Arnolda

Benthama. Nisam mogao vjerovati da nam je ljubav prema ţivotu, koja nas je

krasila, usadio u grudi bilo tko drugi osim Boga. To je bila Boţja volja i mi,

Njegova jadna stvorenja, mogli smo se jedino pokoravati i izvršavati Njegovu

volju. Pa ipak, Bog je bio dobar. U svojoj milosti, spasio nas je od tako strašnog,

iako tako pravednog čina.

Jedva da je prošlo četvrt sata kad nam je dašak zraka sa zapada, s

nagovještajem mraza i vlage u sebi, štipnuo obraze. U sljedećih pet minuta imali

smo napeto jedro, a Arnold Bentham je bio na kormilu.

"Ĉuvajte to malo snage što je imate", rekao je. "Pustite mene da potrošim ono

malo što je ostalo u meni kako bi se time povećali vaši izgledi da preţivite."

I tako je kormilario po svjeţem povjetarcu, dok smo kapetan Nicholl i ja leţali

izvaljeni na dnu čamca i u svojoj slabosti sanjali snove i kratkotrajne vizije

dragih stvari udaljenih od nas daleko preko svijeta.

Svjeţi povjetarac ubrzo je počeo naglo i jako puhati. Oblaci

Jack London

koji su se valjali preko neba najavili su nam oluju. Oko podneva je Arnold Bentham

klonuo za kormilom i, kako bismo okrenuli čamac bokom prema vjetru po moru

koje se več jače valjalo, kapetan Nicholl i ja smo drţali ručku s naše četiri slabe

ruke. Dogovorilo smo se da, kao što je kapetan Nicholl prvi vukao ţdrijeb

zahvaljujući svojoj sluţbi, on uzme i prvu smjenu na kormilu. Nakon toga bismo se

sva trojica mijenjali svakih petnaest minuta. Bili smo vrlo slabi i ne bismo mogli

izdrţati dulju smjenu.

Do polovice popodneva more se opasno uzburkalo. Da naš poloţaj nije bio tako

očajan, mogli smo skupiti jedra i pustiti čamac da pluta privezan za sidro,

napravljeno za tu priliku od jarbola i jedra. Da smo se okrenuli bočno po tim

ogromnim valovima koji su se prelamali pri vrhu, čamac bi se prevrtao i prevrtao.

Arnold Bentham nas je toga popodneva neprestano molio da se usidrimo. Znao je

da smo nastavljali ploviti samo u nadi da se usud ţdrijeba neće morati ispuniti.

Bio je to plemenit čovjek. I kapetan Nicholl je bio plemenit, i njegove ledene oči

smanjile su se na veličinu čeličnih točkica. U takvom plemenitom društvu, zar sam

ja mogao biti manje plemenit ? U tom popodnevu nevolje, neprestano sam

zahvaljivao Bogu što sam imao čast upoznati takva dva čovjeka. Bog i pravda

prebivali su u njima i kakva god bila moja jadna sudbina, mogao sam osjećati

jedino zadovoljstvo zbog takvog društva. Kao ni oni, ni ja nisam ţelio umrijeti, ali

se opet nisam ni bojao smrti. Kratkotrajna sumnja koju sam prije osjetio u vezi s

njima dvojicom odavno je nestala. Stroga škola, čvrsti ljudi, ali oni su bili

plemeniti, Boţji ljudi.

Prvi sam ga primijetio. Arnold Bentham, koji se pomirio sa smrću, i kapetan

Nicholl, koji se pak nije pomirio, valjali su se po dnu čamca kao leševi, a ja sam

kormilario kad sam ga ugledao. Pjeneći i valjajući se, s oštrinom vjetra u jedru,

čamac je bio uzdignut na vrh vala kad sam u blizini, ispred sebe, ugledao kameniti

Zvjezdani lutalica

otočić u koji je more udaralo svom silinom. Nije bio ni kilometar daleko. Kriknuo

sam, tako da su druga dvojica, klečeći i bauljajući i grabeći rukama oslonac,

gledali i buljili u ono što sam vidio.

"Ravno na njega, Daniele", promrmljao je zapovijed kapetan Nicholl. "Moţda

postoji zaljev. Moţda postoji zaljev. To nam je jedina šansa." Još jednom je

progovorio, kad smo bili ispred grozne obale u zavjetrini, bez bilo kakvog zaljeva.

"Ravno na njega, Daniele. Ako prodemo pokraj njega, preslabi smo da se ikad

vratimo protiv mora i vjetra."

Bio je u pravu. Poslušao sam. Izvukao je sat i pogledao ga. Upitao sam koliko je

sati. Bilo je pet. Pruţio je ruku Amoldu Benthamu, koji ju je prihvatio i slabašno

je stisnuo; i obojica su me pogledali i njihove su oči izrazile taj isti stisak. To je

bilo zbogom, znao sam; jer kakve su izglede imala tako slaba stvorenja poput nas,

da preko morem tučenih stijena dospiju do viših stijena iza njih?

Šest metara od obale, čamac se otrgao mojoj kontroli. U trenu se prevrnuo i ja

sam se davio u soli. Nikad više nisam vidio svoje suputnike. Na površini me je

sretnim slučajem odrţalo kormilo koje sam još drţao, i ogromnim sretnim

slučajem nalet mora, u pravom trenutku, u pravo vrijeme, njeţno me je bacio

daleko gore, na jedinu natkriljenu stijenu na cijeloj toj strašnoj obali. Nisam bio

ozlijeđen, nisam bio ni izubijan. I s glavom koja se klimala od slabosti uspio sam

otpuzati i zagrepsti dalje od snaţnog povlačenja valova.

Uspravio sam se, svjestan da sam se spasio, i zahvaljivao sam Bogu i posrtao dok

sam stajao. Brod je već bio razbijen u tisuću komada. I iako ih nisam vidio, mogao

sam zamisliti kako su ţalosno razbijena tijela kapetana Nicholla i Arnolda

Benthama. Ugledao sam veslo na rubu pjene i s određenim rizikom izvukao ga na

obalu. Tada sam kleknuo, osjetivši da gubim svijest. Pa ipak, dok sam padao u

nesvijest, zahvaljujući mornarskom instinktu,

Jack London

dovukao sam se do visokih, okrutno oštrih stijena, da bih se napokon onesvijestio

izvan dosega mora.

Bio sam gotovo mrtav te noći, uglavnom omamljen, samo ponekad kao kroz maglu

svjestan hladnoće i vlage koju sam trpio. Jutro mije donijelo zaprepaštenje i

uţas. Niti biljka, niti vlat trave nije rasla na tom kukavnom produţetku stijene s

dna oceana. Nešto manje od pola kilometra širine i nešto manje od kilometar

duţine, bila je to samo gomila kamenja. Nisam mogao pronaći ništa što bi ublaţilo

patnje iscrpljenog tijela. Morila me je ţeđ, ali nije bilo svjeţe vode. Uzalud sam,

mučeći usta, pokušao piti iz svake šupljine i udubljenja u stijenama. Kapljice oluje

obavile su svaki djelić otoka, tako da je svako udubljenje bilo ispunjeno vodom

slanom kao more.

Od čamca nije ostalo ništa - ni komadić da pokaţe da je čamac postojao. Sve što

sam imao bila je moja odjeća, oštar noţ i veslo koje sam spasio. Oluja je prestala

i cijeli sam taj dan, posrćući i padajući, puzeći dok mi ruke i noge nisu prokrvarile,

uzalud traţio vodu.

Te noći, kad sam bio bliţe smrti nego ikad, sklonio sam se od vjetra iza stijene.

Jak pljusak učinio me je nesretnim. Skinuo sam dijelove odjeće i rasprostro ih da

se natapaju na kiši; no kad sam ih počeo cijediti u usta, bio sam razočaran, budući

da je tkanina bila potpuno natopljena solju oceana u koji sam uronio. Legao sam na

leda s otvorenim ustima kako bih uhvatio nekoliko kapljica koje bi upadale u njih.

To su bile Tantalove muke, ali to mije navlaţilo usne i nepce i spasilo me od ludila.

Drugi dan sam bio vrlo bolestan. Ja, koji tako dugo nisam jeo, počeo sam naticati

do čudovišne debljine - noge, ruke, cijelo tijelo. S najmanjim pritiskom prst bi mi

utonuo nekoliko centimetara u koţu, a tako nastalo udubljenje dugo je ostajalo.

Pa ipak, naporno sam radio da ispunim Boţju volju da ţivim. Paţljivo sam

Zvjezdani lutalica

rukama očistio slanu vodu iz svake, i najmanje rupe, u nadi da će ih budući

pljuskovi napuniti vodom koju ću moći piti.

Moj tuţni usud i sjećanja na moje voljene u Elktonu bacili su me u melankoliju,

tako da sam često gubio pribranost na nekoliko sati, stoje predstavljalo milost,

jer bi me to odvuklo od mojih patnji koje bi me inače ubile.

Probudilo me je udaranje kiše u noći, i puzao sam od rupe do rupe pijući kišnicu ili

je liţući sa stijena. Bila je pomalo slana, ali se mogla piti. To me je spasilo, jer

sam se pred jutro probudio i vidio da sam se potpuno oznojio i izašao iz bunila.

A onda se pojavilo sunce, prvi put nakon mog dolaska na otok, i rasprostro sam

odjeću da se suši. Paţljivo sam pio svoje porcije vode i izračunao da, ako je

briţljivo raspoređujem, imam zalihu za desetak dana. Nijedan veletrgovac, sa

svim svojim brodovima pristiglim s uspješnog putovanja, sa skladištima punima do

krova, sa sefovima koji pucaju od novca, nije se mogao osjećati tako bogato kao

ja kad sam, bačeno na stijene, otkrio tijelo tuljana mrtvog mnogo dana. Niti sam

pao na koljena da prije svega zahvalim Bogu na Njegovoj vječno djelotvornoj

dobroti. Bilo mi je jasno: Bog nije namjeravao da ja umrem. Od prvog trenutka to

mu nije bila namjera.

Znao sam za poremećeno stanje svoga ţeluca i jeo sam pomalo, sa sviješću da bi

me urođena proţdrljivost sigurno ubila ako bih joj popustio. Nikad slađi komadi

nisu prošli mojim usnama, i priznajem da sam plakao od sreće, iznova i iznova, pri

pomisli na tu trulu strvinu.

Ponovno je snaţno zakucalo srce puno nade. Paţljivo sam sačuvao preostale

dijelove trupla. Paţljivo sam prekrio moje kamene cisterne ravnim stijenama kako

sunčeve zrake ne bi mogle isušiti dragocjenu tekućinu, i iz predostroţnosti, zbog

udara vjetra u noći i iznenadnog prskanja kapljica. Također sam prikupio

komadiće

Jack London

morske trave i isušio ih na suncu kako bih omekšao dodir svoga tijela s tvrdim

stijenama, tamo gdje sam napravio leţaj. A moja odjeća je bila suha - prvi put

nakon toliko dana; i tako sam zaspao teškim snom iscrpljenosti i ozdravljenja.

Kad sam se sutradan probudio, bio sam drugi čovjek. Odsustvo sunca nije me

oneraspoloţilo i brzo sam spoznao da je Bog, ne zaboravivši me dok sam snivao,

pripremio još jedan divan blagoslov za mene. Bio sam spreman protrljati oči i

pogledati iznova, jer koliko god sam daleko mogao vidjeti, stijene koje su

graničile s oceanom bile su prekrivene tuljanima. Bilo ih je na tisuće, a u vodi su

se kretale nove tisuće, dok je zvuk koji se čuo iz njihovih grla bio čudesan i

zaglušan. Kad sam ugledao - znao sam - meso je leţalo i čekalo da ga uzmem, meso

dovoljno da prehrani posadu nekog broda.

Odmah sam zgrabio veslo - jer nije bilo nijednog drugog komadića drva na otoku -

i oprezno krenuo prema divovskoj hrani. Brzo mi je postalo jasno da ta morska

stvorenja nisu upoznata s čovjekom. Nisu pokazivala znakove uznemirenosti kad

sam im se pribliţio i bila je dječja igra udarati ih veslom po glavi.

I kad sam tako ubio trećeg i četvrtog, smjesta me je obuzeo napad čudnog ludila.

Doista, bio sam lišen svakog razuma kad sam ubijao i ubijao i nastavljao ubijati.

Oko dva sata sam zamahivao veslom, sve dok nisam bio na rubu pada. Dokle sam

bio sposoban ubijati, nisam znao, jer nakon tog vremena, kao po zapovijedi, svi

preţivjeli tuljani bacili su se u vodu i brzo nestali.

Broj pobijenih tuljana prelazio je dvije stotine, i bio sam zgroţen i uplašen zbog

ubilačkog ludila koje me je spopalo. Zgriješio sam zbog obijesnog pustošenja i kad

sam se potpuno okrijepio dobrom, svjeţom hranom, krenuo sam se što je moguće

više iskupiti. Prije svega, prije nego što je veliki zadatak započeo, uzvratio sam

zahvalnost tom Biću čijom sam milošću bio tako čudesno spašen.

Zvjezdani lutalica

Nakon toga sam radio do sumraka, i nakon sumraka, derući tuljane, reţući meso

na trake i smještajući ga na vrhove stijena da se suši na suncu. Pronašao sam i

male količine soli u kutovima i pukotinama stijena na vjetrovitoj strani otoka. Nju

sam trljao u meso kao konzervans.

Ĉetiri sam se dana tako mučio i na kraju sam bio nerazborito ponosan pred Bogom

zato što nijedan komad od zalihe mesa nije propao. Neprestani rad bio je dobar

za moje tijelo, koje se brzo oporavljalo zahvaljujući toj blagotvornoj prehrani u

kojoj se nisam ustručavao. Još jedan dokaz Boţje milosti: u osam godina, koliko

sam proveo na otoku, nikad nije bilo tako dugog razdoblja lijepog vremena i

neprekidnog sunca kao u razdoblju neposredno nakon pokolja tuljana.

Prošli su mjeseci prije nego što su tuljani ponovno posjetili moj otok. Ali u

međuvremenu sam bio vrlo vrijedan. Sagradio sam kolibu od stijena i, u nastavku,

ostavu za sušeno meso. Natkrilio sam kolibu mnogim koţama tuljana, tako da je

bila prilično otporna na kišu. Ali nikad nisam prestao maštati kako bi ono što je

nasukanog mornara štitilo od kiše na londonskoj trţnici krzna predstavljalo pravo

bogatstvo.

Brzo sam postao svjestan vaţnosti nekakvog računanja vremena, bez čega bih,

osjećao sam, ubrzo izgubio svako znanje o danu u tjednu i bio nesposoban

razlikovati jedan dan od drugog, i ne bih znao koji je Boţji dan.

Ubrzo sam se prisjetio vaţnosti računanja vremena koje je korišteno u čamcu

kapetana Nicholla; i brzo sam, iznova i iznova, kako bih bio siguran bez i najmanje

sjene sumnje, ponavljao u sebi iz dana u dan sve ono što mi se događalo za

vrijeme boravka na otoku. Onda sam, pomoću sedam kamenova ispred moje kolibe,

vodio računa o tjednom kalendaru. Na jednom mjestu na veslu napravio bih zarez

za svaki tjedan, a na drugom bih mjestu

Jack London

urezivao mjesece, i bio sam doista vrlo oprezan da svaki mjesec vodim računa o

dodatnim danima preko četiri tjedna.

Tako mi je bilo omogućeno da, kao što dolikuje, poštujem subotu. Kao jedini oblik

molitve koji sam mogao usvojiti, urezao sam na veslo kratku himnu, prikladnu za

moj poloţaj, i nikad je nisam propuštao otpjevati u subotu. Bog me u svojoj

prevelikoj milosti nije zaboravio; niti sam ja, tijekom tih osam godina, propustio

da se u predviđeno vrijeme sjetim Boga.

Bilo je zapanjujuće kolika je količina rada u tim okolnostima bila potrebna da bi

se namirila obična potreba za hranom i skloništem. Doista, te prve godine jedva

da sam imao slobodnog vremena. Koliba mi je, bez obzira na to što je bila puka

naslaga kamenja, uzela šest tjedana. Sporo sušenje i beskonačno struganje koţa

tuljana, kako bi postale meke i pogodne za odijevanje, mjesecima je popunjavalo

moje slobodno vrijeme.

Tu je bilo i pitanje zaliha vode. Nakon svake jake oluje kapljice mora zasolile bi

sačuvanu kišnicu, pa bih, s vremena na vrijeme, bio primoran ţalobno preţivljavati

do nove kiše koju ne bi pratio jak vjetar. Svjestan da će neprestano udaranje

izdubiti stijenu, izabrao sam veliki kamen, fin i bogat teksturom, i produbio ga

pomoću manjeg kamenja. Nakon pet tjedana krajnje napornog rada, uspio sam

tako napraviti posudu koja je primala šest litara vode. Poslije sam na isti način

napravio posudu od šesnaest litara. Za to mi je trebalo devet tjedana. Također

sam, s vremena na vrijeme, pravio i manje. Jedna koja je trebala primiti preko

trideset litara počela je puštati nakon sedam tjedana rada.

Ali tek nakon četiri godine provedene na otoku, kad sam se suočio s mogućnošću

da ću tu moţda ostati do kraja svoga prirodnog vijeka, stvorio sam svoje remek-

djelo. Trebalo mi je osam mjeseci, ali posuda je bila nepropusna, i napunjena do

vrha primala je sto dvadeset litara. Te kamene posude predstavljale su mi veliko

Zvjezdani lutalica

zadovoljstvo - toliko da sam, s vremena na vrijeme, zaboravljao na poniznost i bio

preko mjere ohol. Istina je, za mene su one bile otmjenije nego što je ikad bilo

koji preskupi komad namještaja bio otmjen za bilo koju kraljicu. Napravio sam i

malu kamenu posudu, zapremine ne više od litre, pomoću koje sam pretakao vodu

iz mjesta za skupljanje u velika spremišta. Kad kaţem daje ta posuda od litre

teţila koliko i dva kamena, čitatelj će shvatiti da puko skupljanje kišnice nije bio

lak zadatak.

Tako sam, koliko god je to bilo moguće, učinio da moj usamlje-nički poloţaj bude

udoban. Dovršio sam toplo i sigurno sklonište i, kad je riječ o zalihama, uvijek sam

na raspolaganju imao zalihu za šest mjeseci, sačuvanu soljenjem i sušenjem. Znao

sam da za te stvari, toliko bitne za očuvanje ţivota, koje jedva da su se mogle

očekivati na pustom otoku, nikad ne mogu biti dovoljno zahvalan.

Iako sam bio uskraćen za mogućnost da uţivam u druţenju s ljudskim bićem, čak i

sa psom ili mačkom, bio sam pomiren sa sudbinom više nego što bi to vjerojatno

bile tisuće na mome mjestu. Na napuštenom otoku, na koji me je sudbina bacila,

smatrao sam se sretnijim od mnogih koji su, uslijed sramnih zločina, bili prokleti

da provode ţivot po samicama i da ih savjest neprestano peče kao rak koji

razjeda.

Koliko god su moji izgledi bili jadni, nisam gubio nadu da će Providnost, koja me

je, upravo u trenutku kad mi je prijetilo raspadanje od gladi i kad sam lako mogao

završiti u čeljustima mora, bacilo na te stijene, naposljetku usmjeriti nekoga da

me spasi.

Ako sam i bio lišen društva bliţnjih, i ako sam bio lišen ţivotnih pogodnosti, nisam

mogao ne priznati daje moja tadašnja situacija ipak imala i određenih prednosti.

Iako je otok bio malen, bio je miran i u potpunosti moj. Nitko se, bilo je

vjerojatno, neće nikad pojaviti da ospori tu moju tvrdnju, ukoliko to ne budu

ţivotinje

Jack London

iz oceana. Budući daje otok gotovo nepristupačan, moj noćni odmor je oslobođen

neprestanog osluškivanja dolaska ljudoţdera ili zvijeri. Iznova i iznova zahvaljivao

sam Bogu na koljenima zbog tih raznolikih i brojnih blagodati.

Pa ipak, čovjek je čudno i neuračunljivo biće. Ja, koji sam od Boga traţio milost

trulog mesa i ne pretjerano slane vode, više nisam bio zadovoljan zalihom sušene

hrane i pitke vode i počeo sam postajati nezadovoljan sudbinom. Počeo sam

priţeljkivati vatru i okus kuhanog mesa u svojim ustima. I neprestano sam se

hvatao kako ţudim za određenim poslasticama, kao što su to bila pojedina jela za

kućnim stolom u Elktonu. Koliko god da sam se borio, moja bi mašta uvijek

pobjegla volji i pretjerivala je u sanjarenju o dobrim jelima koja sam kušao, i o

dobrim jelima koja ću kušati ako se ikad spasim iz svoga usamljeničkog poloţaja.

Pretpostavljam da je to bio stari Adam u meni - iskušenje tog praoca koji je bio

prvi pobunjenik protiv Boţjih zapovijedi. Ĉovjek je vrlo čudan, nikad se ne moţe

zasititi, nikad zadovoljiti, nikad nije pomiren s Bogom niti sa samim sobom;

njegovi su dani ispunjeni nemirom i uzaludnim pothvatima, noći su mu prenatrpane

pustim snovima sa ţeljama koje su proizvoljne i pogrešne. Da, i ja sam tako bio

vrlo iznerviran svojom ţudnjom za duhanom. San mi je često predstavljao

mučenje, jer su tada moje ţelje uzimale slobodu da lutaju, pa sam tako tisuću

puta sanjao da posjedujem veliku bačvu duhana - ah, i sanjao sam o skladištima

duhana i o teretnim brodovima i plantaţama duhana.

Ali, osvećivao sam se sam sebi zbog toga. Neprestano sam molio Boga za skromno

srce, i mučio sam tijelo neprekidnim teškim radom. Budući da nisam bio u stanju

poboljšati um, odlučio sam poboljšati svoj goli otok. Radio sam četiri mjeseca na

podizanju kamenog zida dugog deset metara, uključujući i bočne strane, i tri

metra visokog. To je bila zaštita za kolibu u razdoblju jakih oluja,

Zvjezdani lutalica

kad je cijeli otok bio nalik na orahovu ljusku u čeljustima orkana. Nisam mislio da

je to vrijeme uludo utrošeno. Poslije sam leţao ušuškan u srcu mira, dok je sav

zrak do tridesetak metara iznad moje glave bio vjetrom tjerana struja vode.

Treće godine počeo sam izrađivati stup od stijene. To je, zapravo, prije bila

četverokutna piramida, široka u osnovi, koja se blago penjala prema vrhu. Morao

sam graditi na taj način, jer na cijelom otoku nije bilo ni oruđa ni građe da bi se

napravila skela. Piramida je bila gotova tek krajem pete godine. Stajala je na

najvišem dijelu otoka. Sad, kad kaţem daje najviši dio otoka bio samo dvanaestak

metara iznad vode, i da je vrh moje piramide bio dvanaestak metara iznad

najvišeg dijela otoka, moţe se shvatiti da sam ja bez oruđa uspio udvostručiti

obris otoka. Neki koji nisu dovoljno promišljeni, mogli bi primijetiti da sam se

umiješao u Boţju zamisao stvaranja svijeta. Nije tako, vjerujem. Nisam li i ja bio

dio Boţje zamisli, zajedno s tom gomilom kamenja koja je stršala u samoći

oceana? Moje ruke koje su radile, moja leđa koja su se saginjala i dizala, moje

šake pametne da hvataju i drţe - nisu li sve to bili dijelovi Boţje zamisli ? Mnogo

sam razmišljao o tome. Znam da sam bio u pravu.

Šeste sam godine povećao osnovu piramide, tako da je nakon osamnaest mjeseci

visina mog spomenika iznosila petnaest metara iznad površine otoka. Piramida nije

bila Babilonska kula. Imala je dvije dobre namjene. Davala mije visinu s koje sam

mogao pretraţivati ocean u potrazi za brodovima, i povećavala je vjerojatnost da

će moj otok opaziti nepaţljivi, nemirni pogled bilo kojeg pomorca. I odrţavala je

moje tijelo i duh u zdravom stanju. S rukama koje nikad nisu bile besposlene, na

otoku nije bilo mnogo prilike za Sotonu. Mučio me je jedino u snovima, u osnovi,

vizijama različite hrane i zamišljenim uţivanjem loše trave zvane duhan.

Osamnaestog dana mjeseca lipnja, šeste godine boravka na otoku, primijetio sam

jedro. Ali ono je promaklo previše po strani, na

Jack London

prevelikoj udaljenosti da bih bio primijećen. Prije nego razočaranje, sama pojava

jedra pruţila mi je najţivlje zadovoljstvo. Uvjerila me je u činjenicu u koju sam

prije donekle i sumnjao: da pomorci s vremena na vrijeme posjećuju ta mora.

Između ostalog, tamo gdje su tuljani izranjali iz mora, sagradio sam široke bočne

zidove koji su se suţavali u culdesac, gdje sam na miru mogao pobiti ţivotinje

koje bi ušle a da ne uznemirim ostale, i spriječiti svakog ranjenog ili uplašenog

tuljana da pobjegne i digne uzbunu. Samo je na tu strukturu potrošeno sedam

mjeseci.

Kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve zadovoljniji usudom, i vrag je dolazio sve

manje i manje u moj san da nezakonitim pri-kazama duhana i ukusnih jela muči

staroga Adama u meni. I nastavio sam jesti meso tuljana i cijeniti ga kao dobro, i

piti slatku kišnicu koje sam uvijek imao dovoljno, i biti zahvalan Bogu. A Bog me je

čuo, znam, jer tijekom mog boravka na otoku nikad nisam spoznao ni trenutak

bolesti, osim dva, oba izazvana mojom proţdrljivošću, o čemu ću vam pripovijedati

poslije.

Pete godine, kad sam se uvjerio da brodske kobilice povremeno sijeku ta mora,

počeo sam urezivati u veslo najdojmljivije zgode koje su me zadesile otkad sam

se otisnuo od mirnih obala Amerike. To sam radio što je bilo moguće čitljivije i

trajnije, budući da su slova bila mala. Ĉak i pet-šest slova predstavljalo je dan

posla, toliko je to bilo naporno.

I kako bih prevario svoju zlu sudbinu i ostvario mogućnost da se vratim

prijateljima i obitelji u Elkton, na širem kraju vesla izrez-bario sam, ili urezao,

legendu o svojoj zloj sreći koju sam već naveo na početku ove priče.

Trudio sam se iz sve snage sačuvati to veslo, koje se pokazalo tako spasonosno za

mene u mojim trenucima očaja, i koje je sad sadrţavalo zapis moje vlastite

sudbine i sudbine mojih brodskih suputnika. Više ga nisam izlagao riziku udarajući

njime tuljane.

Zvjezdani lutalica

Umjesto njega, sad sam bio opremljen kamenom batinom, duţine oko metar i

odgovarajućeg obujma, za koju mi je trebalo mjesec dana oblikovanja. Također,

da bih sačuvao veslo od vremena (jer sam ga po blagim povjetarcima na vrhu moje

piramide koristio kao jarbol za zastavu, koju sam pak napravio od jedne od mojih

dragocjenih košulja), napravio sam za njega presvlaku od dobro uštavlje-nih koţa.

Šeste godine moga zarobljeništva, u mjesecu oţujku, iskusio sam jednu od moţda

najstrašnijih oluja koje je čovjek doţivio. Počela je negdje oko devet navečer

pribliţavanjem crnih oblaka i hladnog vjetra s jugozapada, koji se oko jedanaest

pretvorio u uragan s neiscrpnim salvama grmljavine i najvećim munjama koje sam

ikad vidio.

Nije da se nisam brinuo za sigurnost otoka. Osim vrha moje piramide, more je

izbrazdalo svaki njegov dio. Naleti vjetra i kapi gotovo su istjerali ţivot iz mog

tijela udarcima i gušenjem. Nisam mogao a da ne pomislim daje moje postojanje

sačuvano samo zahvaljujući tomu što sam marljivo podigao piramidu i time

udvostručio visinu otoka.

Tako sam ujutro imao mnogo razloga da budem zahvalan. Sva moja uskladištena

kišnica postala je slana, osim one u najvećoj posudi, koju sam sklonio u zavjetrinu

piramide. Ako se briţljivo raspolaţe, bilo je dovoljno vode do sljedeće kiše, bez

obzira na to koliko kasno padne. More mi je prilično razrušilo kolibu, a od

ogromne zalihe hrane ostala je samo bijedna kašasta hrpica. Bez obzira na to, bio

sam ugodno iznenađen kad sam vidio da su stijene prekrivene mnoštvom riba, vrlo

nalik na ciple. Pokupio sam ih ne manje od tisuću dvjesto devetnaest, i očistio sam

ih i osušio na suncu poput bakalara. Ta dobrodošla promjena u prehrani nije prošla

bez posljedica. Bio sam kriv za proţdrljivost i zbog toga sam sljedeće noći bio

pred vratima smrti.

Jack London

Sedme godine boravka na otoku, istoga mjeseca oţujka, pojavila se slična oluja

velike širine. Nakon nje, na moje zaprepaštenje, pronašao sam ogromnog mrtvog

kita, sasvim svjeţeg, kojeg su valovi bacili na suho. Zamislite moju zahvalnost kad

sam duboko u utrobi velike ribe pronašao zaboden običan harpun s kojeg je

visjelo nekoliko metara uţeta, uz to još novog.

Zato su moje nade da ću se napokon susresti s prilikom da napustim taj pusti

otok ponovno oţivjele. Bez sumnje, to su more posjećivali kitolovci i dokle god

budem hrabra srca, prije ili poslije bit ću spašen. Sedam godina ţivio sam na mesu

tuljana pa sam vidjevši tako ogromne količine različite i ukusne hrane postao

ţrtva svoje slabosti i pojeo toliko da sam ponovno bio na pragu smrti. Pa ipak,

nakon svega, to i zgoda s manjom ribom bili su tek nenaviknutost izazvana hranom

stranom mome ţelucu, koji je naučio koristiti meso tuljana i ništa osim mesa

tuljana.

Ono što sam uspio sačuvati od kita, osiguralo je zalihe za godinu dana. Isto tako

sam, pod sunčevim zrakama, u šupljinama stijena nacijedio mnogo ulja koje je,

zajedno sa solju, bilo dobrodošao umak za komade tuljanova mesa kad sam

objedovao. Od dragocjenih krpa od košulja mogao sam napraviti čak i fitilj, tako

da bih, s harpunom kao čelikom a stijenom kao kremenom, mogao imati svjetlo

noću. Ali to je bila uzaludna pomisao i brzo sam je odbacio. Nisam imao potrebe

za svjetlom kad se spuštala Boţja tama, jer sam se izvjeţbao da spavam od

sumraka do svitanja, zimi ili ljeti.

Ja, Darrell Standing, ne mogu se suzdrţati od prekidanja ovog pripovijedanja

prijašnjih ţivota kako bih ponudio vlastiti zaključak. Budući da se ljudska

osobnost razvija, i da je zbir svih prethodnih postojanja, kakve je izglede imao

upravitelj Atherton da slomi moj duh mučenjem u samici? Ja sam ţivot koji je

opstao, sklop stvoren kroz eone prošlosti - i to kakve prošlosti. Što su

Zvjezdani lutalica

deset dana i noći u košulji predstavljali za mene - za mene koji jednom bijah

Daniel Foss, koji je osam godina vjeţbao strpljenje u stjenovitoj školi na dalekom

Juţnom oceanu?

Pri kraju osme godine na otoku, u mjesecu rujnu, kad sam zamislio najambiciozniji

plan da podignem svoju piramidu do dvadeset pet metara iznad površine otoka,

probudio sam se jednoga jutra i ugledao brod s punim jedrima, koji je bio tako

blizu da se gotovo moglo čuti dovikivanje. Kako bi me primijetili, mahao sam

veslom, skakao sa stijene na stijenu i pokušavao svaku moguću ţivu radnju, sve

dok nisam mogao vidjeti kako me časnici promatraju s palube svojim dvogledima.

Odgovorili su time što su pokazali na najzapadniji dio otoka, nakon čega sam

poţurio i otkrio njihov čamac sa šestoricom ljudi u njemu. Ĉini se da je, kako sam

poslije saznao, brod privukla moja piramida i da je promijenio kurs kako bi mogao

pobliţe ispitati čudnu strukturu koja je bila veća od visine otoka na kojem je

stajala.

Ali, strujanja su bila prejaka da dopuste čamcu da pristane na mojoj

negostoljubivoj obali. Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja dali su mi znak da se

moraju vratiti na brod. Zamislite moj očaj kad sam saznao da ću ostati na pustom

otoku. Zgrabio sam veslo (koje sam mnogo prije toga namijenio Muzeju

Philadelphije, ako se ikad spasim) i s njim naglavačke skočio u morsku struju koja

se pjenila. Imao sam sreću, a i snagu i sposobnost, da dostignem čamac.

Ne mogu a da ovdje ne ispričam čudan događaj. Brod je do tog trenutka otplovio

tako daleko da nam je trebao cijeli sat da se ukrcamo. Za to sam vrijeme

popustio pred sklonostima koje su bile tako surovo potiskivane tijekom osam

dugih godina, i zamolio sam drugog časnika, koji je upravljao čamcem, komad

duhana za ţvakanje. Osim njega, drugi mi je časnik dao lulu napunjenu

prvoklasnim virginijskim duhanom. Nepunih deset minuta nakon

Jack London

toga bilo mi je strahovito loše. Razlog za to je jasan. Moje je tijelo bilo potpuno

pročišćeno od duhana i ja sam se otrovao duhanom kao i svaki dječak u trenutku

kad povuče prvi dim. Ponovno sam imao razloga da budem zahvalan Bogu, jer od

tog dana pa do svoje smrti nikad nisam koristio ni poţelio tu lošu travu.

Ja, Darrell Standing, moram sad dovršiti iznošenje zaprepašću-jućih detalja iz

tog ţivota koji sam proţivio dok sam leţao u nesvijesti u luđačkoj košulji zatvora

San Quentin. Cesto sam se pitao je li Daniel Foss bio iskren u svojoj namjeri i

ostavio veslo Muzeju Philadelphije.

Teško je zatvoreniku u samici općiti s vanjskim svijetom. Jednom, preko

straţara, i drugi put preko zatvorenika koji je kratko boravio u samici, usmeno

sam prenio pismo upućeno kustosu muzeja. Iako su se najsvečanije zakleli, oba su

me ta čovjeka iznevjerila. Tek kad je Ed Morrell, čudnim hirom sudbine, pušten

iz samice i postavljen za povjerenika cijeloga zatvora, uspio sam poslati pismo.

Sad vam navodim odgovor koji mi je uputio kustos Muzeja Philadelphije, a koji mi

je prošvercao Ed Morrell.

Istina je da ovdje postoji veslo koje ste opisali. Ali vrlo malo ljudi zna za njega,

jer nije izloţeno. Zapravo, ni ja nisam znao da ono postoji, a ja sam na ovom

poloţaju osamnaest godina.

Ali, pregledajući naše stare zapise, ustanovio sam da je to veslo darovao izvjesni

Daniel Foss, izElktona (Maryland), 1821. godine. Veslo smo pronašli tek nakon

duge potrage u tavanskoj ostavi u kojoj se čuvaju najrazličitije stvari. Zarezi i

legenda su tu, kao što ste ih opisali.

Također raspolaţemo tekstom koji nam je u istom trenutku darovao spomenuti

Daniel Foss, objavljen u Bostonu kodN. Coverljja mlađeg, 1834. godine. Tekst

opisuje osam godina brodolomnikova

Zvjezdani lutalica

ţivota na pustom otoku. Jasno je da je taj mornar, u starosti i u nuţdi, nudio na

prodaju taj tekst.

Doista me zanima kako ste postali svjesni postojanja tog vesla, o čijem

postojanju mi zaposleni u muzeju nismo ništa znali. Da li točno pretpostavljam da

ste taj podatak našli u nekom dnevniku koji je poslije objavio Daniel Foss? Bit ću

zahvalan za svako obavještenje po ovom pitanju i odmah počinjem s pripremama

da veslo i tekst što prije uvrstim u muzejske izloške.

Iskreno vaš Hosea Salsburty. *

Nakon pogubljenja profesora Darrella Standinga, kad je rukopis njegovih

memoara dospio u naše ruke, pisali smo gospodinu Hosei Salsburtvju, kustosu

Muzeja Philadelphije, i kao odgovor dobili potvrdu o postojanju vesla i teksta

(prim. izd.).

DVADESETO POGLAVLJE

Došlo je vrijeme u kojem sam upravitelja Athertona ponizio do bezuvjetne

predaje, čineći tako uzaludnim i praznim njegov ultimatum "dinamit ili pokrov".

Odustao je od ideje da me moţe ubiti luđačkom košuljom. Znao je za ljude koji su

umirali nakon nekoliko sati provedenih u košulji. Znao je za ljude koji su umirali

nakon nekoliko dana provedenih u košulji, iako su, bez iznimke, bili odvezivani i

nošeni u ambulantu dok su bili na samrti... i tako su liječnici izdavali smrtovnice

koje su govorile o upali pluća, Brightovoj bolesti ili srčanom udaru.

Ali mene upravitelj Atherton nije mogao ubiti. Nikad se nije ukazala potreba da

se moje izmrcvareno i umiruće truplo odgura u ambulantu. Da, moram priznati

daje upravitelj Atherton dao sve od sebe, i to sve ono najgore. U jednom su

trenutku na meni bile dvije košulje. Taje zgoda tako zanimljiva daje moram

ispričati.

Dogodilo se jednoga dana da je netko zaposlen u novinama iz San Francisca (u

potrazi, kao što to čine svake novine i svako poduzeće, za trţištem koje će

omogućiti profit) pokušao zainteresirati radne ljude za reformu zatvorskog

sustava. Kao posljedica toga, budući da je sindikat u to vrijeme imao značajan

politički utjecaj, tadašnji političari iz Sacramenta imenovali su senatski odbor da

istraţi drţavne zatvore.

Senatski je odbor istraţio (oprostite na mom ruganju u italiku) San Quentin.

Nikad nije postojala tako uzorna kaznena ustanova. Sami su zatvorenici tako

svjedočili. Nitko im ne moţe zamjeriti.

Jack London

Već su, u prošlosti, doţivjeli slične istrage. Znali su s koje strane vjetar puše.

Znali su da će vrlo brzo nakon svoga svjedočenja osjetiti bol u rebrima i

udovima... ukoliko ono bude nepovoljno za zatvorsku upravu. O, moraš mi

vjerovati, čitatelju moj, to je priča stara kao svijet. Bila je stara i u starom

Babilonu, prije mnogo tisuća godina, dobro se sjećam tog davnog vremena kad

sam trunuo u zatvoru dok su dvorske spletke potresale palaču.

Kao što sam već rekao, svaki je zatvorenik svjedočio o humanosti upravitelja

Athertona. Zapravo, njihovo je svjedočenje o upraviteljevoj dobroti, o kakvoći i

raznovrsnosti hrane koja se spremala, o dobroti čuvara i, uopće, o čestitosti,

miru i udobnosti zatvorskog prebivališta, bilo toliko dirljivo da je opozicijski list

iz San Francisca podigao glas u znak protesta i zahtijevao da se zavedu stroţa

pravila u našim zatvorima kako pošteni, ali lijeni sugrađani ne bi bili navedeni da

potraţe smještaj kao zatvorski gosti.

Senatski je odbor posjetio čak i samice, u kojima smo nas trojica mogli malo

izgubiti, a ništa dobiti. Jake Oppenheimer je pljunuo članovima odbora u lice i

rekao im, svakom ponaosob, da idu do-vraga. Ed Morrell im je rekao kakva je

smrdljiva rupa ovo mjesto, osobno uvrijedio upravitelja i tako zasluţio preporuku

Odbora da okusi staru i zaboravljenu kaznu koju su, na kraju krajeva, prethodni

upravitelji morali primjenjivati u nastojanju da ispravno postupe s tako teškim

tipovima poput njega.

Pazio sam da ne uvrijedim upravitelja. Vješto sam svjedočio, i, kao znanstvenik,

počinjući od malih stvari, stvarajući umjetnost od svoga svjedočenja, korak po

korak, malim koracima, mameći svoje slušatelje iz Senata da s voljom i

pozornošću slušaju daljnje izlaganje, satkao sam sve tako glatko da nije bilo

pogodnog mjesta da se zastane ili uputi pitanje... na taj sam način ispričao cijelu

svoju priču.

Ah, ni šapat o onome što sam priopćio nije napustio zatvorske zidove! Senatski je

odbor veličanstveno zataškao sve optuţbe

Zvjezdani lutalica

protiv upravitelja Athertona i San Quentina. Kriţarske novine iz San Francisca

uvjeravale su svoje radne čitatelje daje San Quentin čistiji od suze, i dalje, da

se, iako je istina da je luđačka košulja još priznato zakonsko sredstvo

kaţnjavanja nepopravljivih, u sadašnjem trenutku, pod sadašnjim humanim i

dobronamjernim upraviteljem, ona nikad i ni pod kojim uvjetima ne upotrebljava.

I dok su jadni radnički glupani čitali i vjerovali, dok su Senatski odbor i

upravitelj jeli i pili na račun drţave i poreznih obveznika, Ed Morrell, Jake

Oppenheimer i ja leţali smo u svojim košuljama, stisnuti samo malo više i malo

zlobnije nego ikad prije.

"Ovo je smiješno", kucao mi je Ed Morrell potpeticom svoje cipele.

"Ja bih se zabrinuo", kuckao je Jake.

A kad je o meni riječ, ja sam također kucanjem izrazio prezir i smijeh, sjetivši se

zatvora starog Babilona, nasmiješio se sebi velikim kozmičkim osmijehom i

odlutao u ogromnost te male smrti koja me je učinila nasljednikom eona i potpuno

opremljenim jahačem vremena.

Da, dragi brate iz vanjskoga svijeta, dok se zataškavanje slijevalo s novinskih

stranica, dok su slavni senatori nazdravljali i gostili se, nas tri ţiva mrtvaca, ţivi

sahranjeni u samici, na platnenim mukama znojili smo svoju nevolju.

A nakon večere, sit i napojen, upravitelj Atherton se osobno zaputio vidjeti kako

stvari napreduju. Mene su, kao i obično, zatekli u komi. Prvi put daje doktor

Jackson bio uznemiren. Iz mraka su me prizvah svijesti mirisom amonijaka.

Nasmijao sam se licima koja su bila nagnuta nada mnom.

"Varalice", frknuo je upravitelj, i po crvenilu lica i zaplitanju jezika znao sam daje

pio.

Liznuvši usne, dao sam znak da sam ţedan, jer sam ţelio govoriti.

Jack London

"Ti si budala", napokon sam uspio reći s hladnom jasnoćom.

"Ti si budala, kukavica, hulja, ti si tako jadan i tako beznačajan da bi pljunuti te

predstavljalo bacanje pljuvačke. S tim u vezi, Jake Oppenheimer je bio previše

velikodušan prema tebi. Ja ti pak kaţem daje jedini razlog što neću pljunuti na

tebe to što se ne mogu poniziti, niti mogu toliko poniziti svoju pljuvačku."

"Prešao si granicu mog strpljenja!" zaurlao je. "Standing, ubit cu te!

"Pio si", uzvratio sam. "A ja bih ti savjetovao da, ako to već moraš reći, to ne

činiš pred ovolikim brojem svojih zatvorskih hulja. Cinkat će te jednoga dana, i

izgubit ćeš posao."

Ali vino je gospodarilo njime.

"Stavite mu još jednu košulju", zapovjedio je. "Standing, ti si mrtav čovjek. Ali

nećeš umrijeti u košulji, otići ćeš u grob iz bolnice."

Ovaj je put druga košulja stavljena odotraga preko prve i zavezana sprijeda.

"Gospode, Gospode, upravitelju, baš je hladno", rugao sam se. "Baš je stisnulo.

Zato sam vam vrlo zahvalan što mi dajete dvije košulje. Bit će mi gotovo ugodno."

"Jače", poţurivao je Ala Hutchinsa koji je vezivao vrpce. "Odupri se nogom o

tvora. Slomi mu rebra."

Moram priznati daje Hutchins dao sve od sebe.

"Ti ćeš lagati o meni!" bjesnio je upravitelj, dok mu je crvenilo od vina i gnjeva

zatamnilo lice. "Sad vidiš što će te zbog toga snaći. Napokon je došao red i na

tebe, Standing. Ovo je tvoj kraj. Ĉuješ li me? Ovo je tvoj kraj."

"Molim za uslugu, upravitelju", slabo sam prošaputao. Slab sam i bio. Bio sam

gotovo onesviješten od strašnog stiskanja. "Neka bude trostruka košulja", uspio

sam nastaviti dok su se zidovi ćelije ljuljali i promicali oko mene, i dok sam se

svom voljom borio da

Zvjezdani lutalica

zadrţim svijest koju su košulje istiskivale iz mene. "Još jednu košulju...

upravitelju... Bit će... daleko... ah... toplije."

I moj se šapat izgubio dok sam padao u malu smrt.

Nakon dvostrukog vezanja bio sam drugi čovjek. Sve do danas, što god jeo, nikad

se nisam mogao sasvim najesti. Nije me zanimalo da doznam ozbiljnost

unutrašnjih ozljeda od kojih sam patio. Stara bol u rebrima i ţelucu pravi mi

društvo dok pišem ove redove. Ali jadni, zlostavljani stroj posluţio je svrsi.

Omogućio mi je da ovoliko ţivim, i omogućit će mi da ţivim još malo, do dana kad

će mi navući košulju bez ovratnika i slomiti mi vrat dobro zategnutim uzetom.

Ali, dvostruko vezanje bilo je posljednji udarac. Tu se upravitelj Atherton slomio.

Predao se pred činjenicom da sam neuništiv. I jednom sam mu rekao:

"Jedini način da me sredite, upravitelju, jest da se po noći ušuljate sa sjekirom."

Jake Oppenheimer je bio odgovoran za dobru šalu na račun upravitelja koju

moram ispričati:

"Ĉujte, upravitelju, sigurno su za vas doista paklene muke kad se probudite i

svako jutro na svom jastuku zateknete sebe."

A Ed Morrell je rekao upravitelju:

"Vaša je majka vjerojatno doista jako voljela djecu kad je vas podigla."

Doista sam bio uvrijeđen kad je vezanje prestalo. Tugovao sam za mojim svijetom

snova. Ali ne zadugo. Otkrio sam da mogu obustaviti ţivotne funkcije snagom

volje, potpomognutom pritiskom pokrivača na ţeludac i pluća. Na taj sam način

izazivao tjelesna i duševna stanja slična onima koje je izazivala košulja. Tako sam

po ţelji, i bez starih muka, mogao slobodno lutati vremenom.

Ed Morrell je vjerovao u sve moje pustolovine, ali je zato Jake Oppenheimer

ostao sumnjičav do posljednjeg trenutka. Tijekom

Jack London

svoje treće godine u samici posjetio sam Oppenheimera. To mi je uspjelo jedino

tada, a i tada je to bilo potpuno neplanirano i neočekivano.

Tek što sam se povratio iz nesvijesti, spoznao sam da leţim u njegovoj ćeliji.

Moje je tijelo, znao sam, leţalo u košulji u mojoj ćeliji. Iako ga nikad prije nisam

vidio, znao sam da je to Jake Oppenheimer. Bilo je ljeto i leţao je nag na svom

pokrivaču. Bio sam zapanjen njegovim licem nalik na mrtvačevo i tijelom nalik na

kostur. Nije više bio ni ljuska od čovjeka. Bio je samo struktura čovjeka, kosti

čovjeka koje su se još drţale zajedno, praktično bez mesa i prekrivene koţom

nalik na pergament.

Tek kad sam se vratio u svoju ćeliju i došao svijesti, bio sam u stanju ponovno

razmisliti o stvarima i shvatiti da i ja izgledam onako kao što je izgledao Jake

Oppenheimer, kao što je izgledao Ed Morrell. I mogao sam se samo čuditi dok

sam promatrao veličinu duha koja je naseljavala ta naša krhka, propala trupla -

nas tri nepopravljiva zatvorenika iz samica. Meso je jeftina, jalova stvar. Trava

je meso, i meso postaje trava. Ali duh je nešto što ostaje i preţivljava. Nemam

strpljenja za oboţavatelje mesa. Iskustvo samice u San Quentinu brzo bi ih

preobratilo u istinske poklonike i oboţavatelje duha.

Vratimo se, međutim, mom iskustvu u Oppenheimerovoj ćeliji. Njegovo je tijelo

nalikovalo na tijelo mrtvaca koje se smeţu-ralo nakon dugog izlaganja pustinjskoj

toplini. Koţa koja ga je prekrivala bila je slična boji suhoga blata. Njegove oštre,

ţutosive oči izgledale su kao da su jedine ţive na njemu. Nikad nisu mirovale.

Leţao je na leđima i njegove su oči lutale amo-tamo, prateći let nekoliko muha

koje su presijecale magličasti zrak iznad njega. Primijetio sam, također, oţiljak,

odmah iznad njegova desnog lakta, i drugi oţiljak iznad desnoga gleţnja.

Povremeno bi zijevnuo, prevrnuo se na stranu i proučavao gadnu ranu iznad kuka.

Ĉistio ju je i previjao grubim načinom koji

Zvjezdani lutalica

se moţe očekivati od čovjeka u samici. Prepoznao sam da je rana izazvana

košuljom. Na mom tijelu, u trenutku dok pišem, postoje stotine oţiljaka od

luđačke košulje.

Potom se Oppenheimer prevrnuo na leđa, oprezno uhvatio jedan od prednjih

gornjih zuba - očnjak - između palca i kaţiprsta i polako ga klimao naprijed-

natrag. Ponovno je zijevnuo, protegnuo ruke, prevrnuo se i kucnuo na ćeliju Eda

Morrella.

Naravno da sam mogao razumjeti što kaţe.

"Mislio sam da si budan", kucao je Oppenheimer. "Kako stoji s profesorom?"

Potom sam, slabo i iz daljine, mogao čuti Morrellove otkucaje koji su objavljivali

da su me prije sat vremena vezali u košulju i da sam, kao i obično, već neosjetljiv

na razgovor kuckanjem.

"Dobar je on momak", nastavljao je Oppenheimer. "Uvijek sam bio sumnjičav

prema obrazovanim tipovima, ali njega obrazovanje nije oštetilo. Sasvim je u

redu. Ima svu odvaţnost na svijetu i za milijun godina ne moţeš ga natjerati da

cinka ili vara."

Sa svime tim, uz pojačavanje, sloţio se Ed Morrell. A ja, prije nego što nastavim,

moram reći da sam ţivio mnogo godina i mnogo ţivota, i da sam u tim mnogim

ţivotima spoznao mnoge trenutke ponosa; ali trenutak najvećeg ponosa, ikad, bio

je onaj u kojem su moja dva druga iz samice razmijenila tu pohvalu upućenu meni.

Ed Morrell i Jake Oppenheimer bili su ljudi velikog duha, i kroz vrijeme mi nije

pruţena veća čast od tog uključivanja u njihovo prijateljstvo. Kraljevi su mi

davali viteške naslove, carevi su me proglašavali plemićem, a kao kralj sam

upoznao drţavničke trenutke. Pa ipak, ništa od svega toga nije bilo sjajnije od te

pohvale koju su izrekla dva doţivotna osuđenika koje je svijet proglasio dnom

ljudskoga gliba.

Nakon toga, povrativši se iz tog posebnog izleta iz košulje, navodio bih svoj

posjet Jakeovoj ćeliji kao dokaz daje moj duh mogao napustiti moje tijelo. No

Jake se nije dao uzdrmati.

Jack London

"To je nagađanje koje je više od nagađanja", glasio je njegov odgovor kad sam mu

opisao slijed njegovih radnji u trenutku u kojem je moj duh boravio u njegovoj

ćeliji. "To je zamišljanje. I sam si bio gotovo tri godine u samici, profesore, i

moţeš prilično dobro pogoditi što će svaki čovjek učiniti da bi ubio vrijeme. U

onome što si mi ispričao nema ničega što ni ti ni Ed niste učinili tisuću puta, od

leţanja bez odjeće po toplom vremenu do promatranja muha, previjanja rana i

kucanja."

Morrell me je podrţavao, ali uzalud.

"Ne uzimaj to previše k srcu, profesore", kucao je Jake. "Ne kaţem da laţeš.

Kaţem samo da toneš u san i u košulji i ne znajući zamišljaš stvari. Znam da

vjeruješ u to što pričaš i da misliš da se to doista dogodilo; ali to kod mene ne

pomaţe. Ti to izmisliš, ali ti ne znaš da si to izmislio - to je nešto što znaš sve

vrijeme, iako ne znaš da znaš sve dok ne padneš u neko od onih sanjivih, mutnih

stanja."

"Ĉekaj, Jake", kucao sam. "Znaš da to nikad nisam vidio svojim očima, nije li

tako?"

"Tu te moram drţati za riječ, profesore. Moţda si me vidio a da nisi znao da sam

to ja."

"Stvar je u tome da, bez obzira na to što te nisam vidio bez odjeće, u stanju sam

ti reći za oţiljak iznad tvog desnog ramena i onaj na tvom desnom gleţnju."

"O, glupost", odgovorio je. "Sve to ćeš pronaći u mom zatvorskom dosjeu, zajedno

s mojim slikama u kartoteci. Tisuće šefova policije i detektiva znaju te stvari."

"Nikad ih nisam čuo", uvjeravao sam ga.

"Ne sjećaš se da si ih ikad čuo", ispravio me je. "Ali svejedno, sigurno si ih čuo.

Iako si zaboravio, podaci su u tvom mozgu, pohranjeni na sigurno mjesto, samo si

zaboravio gdje. Moraš utonuti u svoje mutno stanje da bi se sjetio.

Zvjezdani lutalica

Jesi li ikad zaboravio ime čovjeka koga si poznavao tako dobro kao svoga brata?

Ja jesam. Postojao je jedan mali porotnikkoji me je osudio u Oaklandu, kad su mi

dali mojih pedeset godina. I jednoga sam dana ustanovio da se ne sjećam njegova

imena. Ma, leţao sam tjednima mučeći se da ga prizovem. Sad, bez obzira na to

što ga nisam mogao izvući iz svoga sjećanja, to ne znači da nije bilo tu. Bilo je

zametnuto, ništa više. I da bih to dokazao, jednoga dana, kad nisam ni mislio na

njega, iskočilo je iz mozga na vrh jezika. 'Stacy', rekao sam glasno. 'Joseph

Stacy.' To je to. Shvaćaš me?

Govoriš mi o tim oţiljcima, za koje zna tisuću ljudi. Ne znam kako si došao do tog

podatka, mislim da ni sam ne znaš. To nije moja briga. Ali, eto ga. Međutim, time

što mi kaţeš ono što znaju mnogi, ne dobivaš ništa kod mene. Moraš isporučiti

mnogo više od toga kako bi me natjerao da progutam ostatak tvojih laţi."

Hamiltonov zakon ekonomičnosti u mjerenju dokaza! Taj robijaš, odgojen po

zatvorima, u svojoj je nutrini bio toliko usmjeren na znanost daje otkrio

Hamiltonov zakon i strogo ga primijenio.

Pa ipak - i ta je zgoda izvrsna - Jake Oppenheimer je bio intelektualno pošten. Te

noći kad sam padao u nesvijest, pozvao me je našim uobičajenim signalom.

"Slušaj, profesore, kaţeš da si me vidio kako klimam rasklimani zub. To me je

naljutilo. Ne mogu smisliti nikakav način na koji si to mogao saznati. Popustio je

tek prije tri dana i nisam to rekao nikom ţivom."

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Pascal negdje kaţe: "Kad se promatra nastupanje čovjekove evolucije, filozofski

bi um trebao gledati na čovječanstvo kao na jednog čovjeka, a ne kao na skup

pojedinaca."

Sjedim ovdje na Putu ubojica u Folsomu, slušam uspavljujuće zujanje muha i

razmišljam o toj Pascalovoj misli. Istina je. Kao što ljudski embrij, u svojih

kratkih deset lunarnih mjeseci, začuđujućom brzinom, u bezbroj oblika i kroz

sličnosti koje su bezbroj puta veće, prođe cjelokupni razvoj organskog ţivota od

biljke do čovjeka, kao što muško dijete, u svojim kratkim godinama dječaš-tva,

ponovi povijest primitivnog čovjeka kroz činove okrutnosti i divljaštva, od

obijesnog nanošenja boli niţim bićima do plemenske svijesti izraţene u ţelji da se

trči u skupinama, upravo sam tako ja, Darrell Standing, ponovio i proţivio sve što

je primitivni čovjek bio, i činio, i postao, dok nije postao ti i ja i ostatak naše

vrste u civilizaciji dvadesetog stoljeća.

Mi doista nosimo u sebi, svaki čovjek koji je danas ţiv na planetu, neuništivu

povijest ţivota od ţivotnih početaka. Povijest je zapisana u našem tkivu i u našim

kostima, u našim funkcijama i našim organima, u našim moţdanim ćelijama i u našim

duhovima, i u svim vrstama tjelesnih i duševnih atavističkih nagona. Jednom smo

bili nalik na ribe, ti i ja, čitatelju moj, i izmiljeli smo iz mora da istraţujemo u

velikoj, suhoj pustolovini na čvrstoj podlozi na kojoj smo sad. Obiljeţja mora su

još u nama, i obiljeţja zmije su još u nama, još od vremena prije nego što je zmija

postala zmija, a mi

Jack London

postali mi, kad su pra-zmija i pra-mi bili jedno. Nekad smo letjeli zrakom, i nekad

smo ţivjeli na drveću i plašili se mraka. Otisci ostaju, urezani u tebi i meni, i

urezani u našem potomstvu koje će doći nakon nas do kraja našega vremena na

Zemlji.

Ono što je Pascalu sinulo u proročanskoj viziji, ja sam proţivio. Vidio sam tog

jednog čovjeka koga je zamislilo Pascalovo filozofsko oko. O, znam priču, sasvim

istinitu i zadivljujuću, meni sasvim stvarnu, iako sumnjam da sam je sposoban

ispričati i da si je ti, dragi čitatelju, sposoban prihvatiti kad ti bude ispričana.

Kaţem da sam vidio tog jednog čovjeka koga je Pascal naslutio. Leţao sam u

dugim transevima u luđačkoj košulji i vidio kako tisuću ţivih ljudi ţivi tisuću

ţivota, koji su sami po sebi povijest čovjeka koji se uspinje kroz stoljeća.

Ah, kakve su moje kraljevske uspomene, dok lebdim kroz eone davno prošlih

vremena. U transevima u košulji ţivio sam mnoge ţivote, obuhvaćene

tisućugodišnjim odisejama ranih čovjekovih seoba. Nebesa, prije nego što sam bio

plavokosi Esir koji je boravio u Asgardu, i prije nego što sam bio crvenokosi

Vanir, koji je prebivao u Vanaheimu, daleko prije tih vremena sjećam se (ţivo se

sjećam) ranijih seoba, kad smo, kao list na vjetru, bili nošeni prizorom polarne

ledene kape koja se pomicala.

Umirao sam od hladnoće i gladi, bitke i poplave. Brao sam bobice na goloj

kraljeţnici svijeta, i iz dubokih močvara i polja kopao sam korijenje kao hranu.

Urezivao sam sliku jelena i sliku dlakavog mamuta na kljove i na zidove špilja u

koje sam se sklanjao dok su vani zavijale snjeţne oluje. Vadio sam srţ iz kostiju

na mjestima gdje su kraljevski gradovi iščezli stoljećima prije moga vremena ili

gdje je bilo predodređeno da se sagrade stoljećima nakon mog prolaska. I

ostavljao sam kosti mojih prolaznih tijela na dnu bara i ledenjačkih i asfaltnih

jezera.

Ţivio sam kroz razdoblja koja su danas među znanstvenicima

Zvjezdani lutalica

poznata kao paleolit, neolit i brončano doba. Sjećam se kad smo s našim

pripitomljenim vukovima vodili jelene na ispašu na sjevernoj obali Mediterana,

gdje su danas Francuska, Italija i Španjolska: to je bilo prije nego što se ledeni

pokrivač otopio i povukao prema polu. Proţivio sam mnoge ravnodnevnice i umro za

vrijeme njih, moj čitatelju... samo zato što se sjećam, a ti ne.

Bio sam Sin Medvjeda, Sin Ribe i Sin Drveta. Sve religije od početka čovjekova

religioznog vremena počivaju u meni. I kad svećenik, u kapeli, ovdje u Folsomu,

nedjeljom slavi Boga na svoj dobar, suvremeni način, ja znam da u njemu,

svećeniku, još počiva oboţavanje Medvjeda, Ribe i Drveta - da, i isto tako i

oboţavanje Astarte i Noći.

I bio sam arijevski gospodar u starom Egiptu, gdje su moji vojnici šarali

opscenosti na drvene grobove kraljeva koji su umrli i bili zaboravljeni davno prije.

I ja, arijevski gospodar u starom Egiptu, dao sam da mi sagrade dva groba -

jednu veliku, laţnu piramidu o kojoj će govoriti generacije robova; drugu skromnu,

malu, tajnu, koju su u pustoj dolini od stijena načinili robovi koji su umrli odmah

pošto je njihov rad bio okončan... i često se pitam, ovdje u Folsomu, dok

demokracija začarano sanja o svijetu dvadesetog stoljeća, da li tamo, u kripti

isklesanoj od kamena, u tajnoj, pustoj dolini, još leţe kosti koje su nekad bile

moje, koje su učvršćivale moje tijelo kad sam bio arijevski gospodar prepun

zapovijedi.

I u vrijeme velike seobe prema jugu i istoku, pod vrućim suncem koje je uništilo

sve potomke kuća Asgard i Vanaheim, bio sam kralj na Cejlonu, graditelj

arijevskih spomenika pod arijevskim kraljevima u staroj Javi i staroj Sumatri. I

umirao sam tisućama smrti prigodom velike seobe na Juţnom moru, prije nego što

sam ponovno rođen da postavljam spomenike, upravo te arijevske spomenike, na

vulkanskom otoku koji ja, Darrell Standing, ne mogu imenovati, budući da sam

danas slabo potkovan u geografiji tog dalekog mora.

Jack London

Kad bih samo bio dovoljno usredotočen da naslikam u tom krhkom mediju, riječi,

što vidim i znam i posjedujem usađeno u svojoj svijesti, o ogromnoj seobi rasa u

vremenu prije naše pisane povijesti! Da, čak smo i tada imali svoju povijest. Naši

starci, naši svećenici, naši mudraci, pričali su priče o našoj povijesti i biljeţili te

priče u zvijezde, da naše sjeme nakon nas ne zaboravi. S neba je došla ţivotvorna

kiša i sunce. I proučavali smo nebo, učili od zvijezda mjeriti vrijeme i razlikovati

godišnja doba; i dali smo imena zvijezdama po našim junacima i našoj hrani i našim

sredstvima za osiguravanje hrane; i po našim lutanjima, i seobama, i

pustolovinama; i po našim funkcijama i našim demonima nagona i ţelja.

I, ah!, mislili smo da je nepromjenjivo nebo po kojem smo pisali sve naše ţudnje i

sve skromne stvari koje smo činili ili htjeli činiti. Kad sam bio Sin Bika, sjetio

sam se ţivota koji sam proveo gledajući u zvijezde. I, prije i poslije, bilo je ţivota

u kojima sam pjevao sa svećenicima i bardovima, tabu pjesme o zvijezdama u

kojima su se, vjerovali smo, nalazile zapisane naše neuništive bilješke. A sad, na

kraju svega toga, gubim oči nad astronomskim knjigama iz zatvorske knjiţnice,

koje robijaši smiju čitati, i saznajem da čak i nebo prolazi kroz mene, uzdrmano

seobama zvijezda kao što je i zemlja seobama ljudi.

Naoruţan tim suvremenim znanjem, ja sam, vraćajući se kroz male smrti u moje

prethodne ţivote, bio u stanju usporediti nebo tada i sada. I zvijezde se doista

mijenjaju. Vidio sam Sjevernjače i Sjevernjače i dinastije Sjevernjača. Današnja

Sjevernjača je u Malom medvjedu. Da, u tim davnim danima vidio sam

Sjevernjaču u Zmaju, Herkulu, Vegi, Labudu, Cefeju. Ne, čak ni zvijezde nisu

trajale, pa ipak sjećanje i na njih i na znanje o njima traje u meni, u mom duhu

koji je sjećanje i zato je vječan. Samo duh traje. Sve ostalo, budući da je puka

tvar, nestaje, i mora nestati.

Zvjezdani lutalica

O, danas vidim onoga čovjeka koji se pojavio u Starom svijetu, plav, vatren,

ubojica i ljubavnik, mesoţder i kopač korijenja, skitnica i pljačkaš, koji je s

toljagom u ruci tisućljećima lutao zemljom u potrazi za mesom koje će

proţdrijeti, i za zaklonjenim gnijezdima za njegove mlade i dojenčad.

Taj čovjek sam ja, njegov zbir, njegova cjelokupnost, bezdlaki dvonoţac koji se

uspravio iz sluzi i stvorio ljubav i zakon od bezvlašća plodnog ţivota koji je

vrištao i drečao u dţungli. Ja sam sve što je taj čovjek bio i postao. Vidim se kroz

pokoljenja koja se muče, hvataju u zamke i ubijaju divljač i ribe, krče šume i

stvaraju prva polja, prave gruba oruđa od stijena i kostiju, grade kuće od drveta,

prekrivaju krov lišćem i slamom, kultiviraju divlje trave i korijenje, probiru ih

kako bi od njih načinili praizvor riţe i prosa i ţita i ječma i sve vrste jestivih

biljaka, uče kako da brazde tlo, siju, ţanju, skladište, izvlače tkivo biljaka u niti i

prave odjeću, razvijaju sustave navodnjavanja, obraduju metale, grade trţnice i

trgovačke putove, grade brodove i uče ploviti - organiziraju gradski ţivot,

spajaju selo sa selom dok ne postanu pleme, spajaju plemena dok ne postanu

narod, uvijek traţe zakone stvari, uvijek stvaraju ljudske zakone kako bi ljudi

mogli ţivjeti zajedno i u slozi i ujedinjenim naporima pobijediti i uništiti sve ono

što gmiţe, puzi, viče i što bi ih moglo uništiti.

Bio sam taj čovjek u svim njegovim rođenjima i pothvatima. Taj sam čovjek i

danas, dok čekam da me ubije zakon koji sam prije mnogo tisuća godina i ja

ostvarivao i od kojeg sam bio ubijen već mnogo puta prije, mnogo puta. I dok

razmišljam o ovoj, mojoj, golemoj povijesti, pronalazim nekoliko velikih i sjajnih

utjecaja, i, najjači od njih, ljubav ţene, čovjekovu ljubav prema ţeni svoje vrste.

Vidim sebe, muškarca, ljubavnika, uvijek ljubavnika. Da, bio sam i veliki ratnik, ali

dok sjedim ovdje i sve odmjeravam, nekako mi se čini da sam prije nego bilo što

drugo bio veliki ljubavnik. Zato što sam jako volio, bio sam veliki ratnik.

Jack London

Kad bih samo bio dovoljno usredotočen da naslikam u tom krhkom mediju, riječi,

što vidim i znam i posjedujem usađeno u svojoj svijesti, o ogromnoj seobi rasa u

vremenu prije naše pisane povijesti! Da, čak smo i tada imali svoju povijest. Naši

starci, naši svećenici, naši mudraci, pričali su priče o našoj povijesti i biljeţili te

priče u zvijezde, da naše sjeme nakon nas ne zaboravi. S neba je došla ţivotvorna

kiša i sunce. I proučavali smo nebo, učili od zvijezda mjeriti vrijeme i razlikovati

godišnja doba; i dali smo imena zvijezdama po našim junacima i našoj hrani i našim

sredstvima za osiguravanje hrane; i po našim lutanjima, i seobama, i

pustolovinama; i po našim funkcijama i našim demonima nagona i ţelja.

I, ah!, mislili smo da je nepromjenjivo nebo po kojem smo pisali sve naše ţudnje i

sve skromne stvari koje smo činili ili htjeli činiti. Kad sam bio Sin Bika, sjetio

sam se ţivota koji sam proveo gledajući u zvijezde. I, prije i poslije, bilo je ţivota

u kojima sam pjevao sa svećenicima i bardovima, tabu pjesme o zvijezdama u

kojima su se, vjerovali smo, nalazile zapisane naše neuništive bilješke. A sad, na

kraju svega toga, gubim oči nad astronomskim knjigama iz zatvorske knjiţnice,

koje robijaši smiju čitati, i saznajem da čak i nebo prolazi kroz mene, uzdrmano

seobama zvijezda kao što je i zemlja seobama ljudi.

Naoruţan tim suvremenim znanjem, ja sam, vraćajući se kroz male smrti u moje

prethodne ţivote, bio u stanju usporediti nebo tada i sada. I zvijezde se doista

mijenjaju. Vidio sam Sjevernjače i Sjevernjače i dinastije Sjevernjača. Današnja

Sjevernjača je u Malom medvjedu. Da, u tim davnim danima vidio sam

Sjevernjaču u Zmaju, Herkulu, Vegi, Labudu, Cefeju. Ne, čak ni zvijezde nisu

trajale, pa ipak sjećanje i na njih i na znanje o njima traje u meni, u mom duhu

koji je sjećanje i zato je vječan. Samo duh traje. Sve ostalo, budući da je puka

tvar, nestaje, i mora nestati.

Zvjezdani lutalica

O, danas vidim onoga čovjeka koji se pojavio u Starom svijetu, plav, vatren,

ubojica i ljubavnik, mesoţder i kopač korijenja, skitnica i pljačkaš, koji je s

toljagom u ruci tisućljećima lutao zemljom u potrazi za mesom koje će

proţdrijeti, i za zaklonjenim gnijezdima za njegove mlade i dojenčad.

Taj čovjek sam ja, njegov zbir, njegova cjelokupnost, bezdlaki dvonoţac koji se

uspravio iz sluzi i stvorio ljubav i zakon od bezvlašća plodnog ţivota koji je

vrištao i drečao u dţungli. Ja sam sve što je taj čovjek bio i postao. Vidim se kroz

pokoljenja koja se muče, hvataju u zamke i ubijaju divljač i ribe, krče šume i

stvaraju prva polja, prave gruba oruđa od stijena i kostiju, grade kuće od drveta,

prekrivaju krov lišćem i slamom, kultiviraju divlje trave i korijenje, probiru ih

kako bi od njih načinili praizvor riţe i prosa i ţita i ječma i sve vrste jestivih

biljaka, uče kako da brazde tlo, siju, ţanju, skladište, izvlače tkivo biljaka u niti i

prave odjeću, razvijaju sustave navodnjavanja, obraduju metale, grade trţnice i

trgovačke putove, grade brodove i uče ploviti - organiziraju gradski ţivot,

spajaju selo sa selom dok ne postanu pleme, spajaju plemena dok ne postanu

narod, uvijek traţe zakone stvari, uvijek stvaraju ljudske zakone kako bi ljudi

mogli ţivjeti zajedno i u slozi i ujedinjenim naporima pobijediti i uništiti sve ono

što gmiţe, puzi, viče i što bi ih moglo uništiti.

Bio sam taj čovjek u svim njegovim rođenjima i pothvatima. Taj sam čovjek i

danas, dok čekam da me ubije zakon koji sam prije mnogo tisuća godina i ja

ostvarivao i od kojeg sam bio ubijen već mnogo puta prije, mnogo puta. I dok

razmišljam o ovoj, mojoj, golemoj povijesti, pronalazim nekoliko velikih i sjajnih

utjecaja, i, najjači od njih, ljubav ţene, čovjekovu ljubav prema ţeni svoje vrste.

Vidim sebe, muškarca, ljubavnika, uvijek ljubavnika. Da, bio sam i veliki ratnik, ali

dok sjedim ovdje i sve odmjeravam, nekako mi se čini da sam prije nego bilo što

drugo bio veliki ljubavnik. Zato što sam jako volio, bio sam veliki ratnik.

Jack London

Ponekad mislim da je priča o čovjeku priča o ljubavi prema ţeni. Ovo sjećanje na

svu moju prošlost koje zapisujem je sjećanje na moju ljubav prema ţeni. Uvijek

sam, u deset tisuća ţivota i oblika, volio ţenu. Volim je i sad. Moja samoća je

prepuna nje; moja sanjarenja, bez obzira na to kad počnu, uvijek me vode njoj.

Nema bijega od nje, te vječne, divne, uvijek sjajne figure ţene.

O, nemojte pogriješiti. Nisam nezreo, buntovan mladić. Stariji sam čovjek,

slomljena zdravlja i tijela, i uskoro ću umrijeti. Ja sam znanstvenik i filozof. Kao i

mnoga pokoljenja filozofa prije mene, znam što je ţena - znam njene slabosti, i

zlobe, i neskromnosti, i niskosti, njene noge čvrsto na zemlji i njene oči koje

nikad nisu vidjele zvijezde. No - ostaje vječna, nesumnjiva činjenica: Njena su

stopala divna, njene su oči divne, njene su ruke i grudi rajske, njene su čari

daleko moćnije od bilo čega što je ikad omamljivalo čovjeka; i kao što pol, htio ne

htio, privlači iglu kompasa, upravo tako, htio ne htio, ona privlači čovjeka.

Zbog ţena sam se smijao smrti i daljini, prezirao umor i san. Ubijao sam ljude,

mnogo ljudi, za ljubav ţene, ili u toploj krvi krstio naše svadbe i prao mrlje na

njihovu zapovijed. Pao sam u smrt i nečast, a izdaja mojih prijatelja i zvijezda

ocrnila me za ljubav ţene - prije za moju ljubav, toliko sam je ţelio. I leţao sam u

ječmu, bolestan od ljubavi prema njoj, samo da bih vidio kako prolazi, i napasao

oči njenim zaljuljanim hodom i njenom kosom, crnom kao noć, ili smeđom, ili boje

ječma, ili boje zlatne prašine sa sunca.

Jer, ţena jest divna... za muškarca. Šećer je za njegov jezik i miris za njegove

nosnice. Ona je vatra u njegovim venama i grmljavina truba; njen je glas u

njegovim ušima iznad svake glazbe; i moţe uzdrmati njegovu dušu koja inače

nepokolebljivo miruje u sjeni nazočnosti Titana svjetla i tame. I iza pogleda

uperenog u zvijezde, u njegovu raju koji je daleko, bila valkira ili hurija,

Zvjezdani lutalica

muškarac je obavezno napravio mjesto za nju, jer on ne moţe zamisliti nebo bez

nje. I mač, u ratničkim pjesmama, ne moţe pjevati tako slatku pjesmu koju

muškarcu pjeva ţena samo svojim smijehom na mjesečini, ili ljubavnim grcajima u

mraku, ili ljuljanjem na svom putu ispod sunca, dok on smućen od čeţnje leţi u

travi.

Umirao sam od ljubavi. Umirao sam od ljubavi, kao što ćete vidjeti. Vrlo brzo

izvest će mene, Darrella Standinga, i ja ću umrijeti. I ta će smrt biti zbog

ljubavi. O, kako me je teško pogodilo to što sam ubio profesora Haskella u

laboratoriju Kalifornijskog sveučilišta. On je bio muškarac. Ja sam bio muškarac.

I bila je divna ţena. Razumijete li? Ona je bila ţena, a ja sam bio muškarac i

ljubavnik, i sve je naslijede ljubavi bilo moje, od crne i vrišteće dţungle iz

vremena prije nego što je ljubav bila ljubav, prije nego što je čovjek postao

čovjek.

O da, nije to ništa novo. Cesto, često su mi u toj mojoj dugoj prošlosti davali

ţivot i čast, poloţaj i moć da volim. Muškarac se razlikuje od ţene. Ona je blizu

neposrednom i zna samo za brigu

0 trenutačnim stvarima. Mi znamo za čast povodom njene časti,

1 za ponos izvan njezina najhrabrijeg poimanja ponosa. Naše su oči širom

otvorene za gledanje u zvijezde, dok njene oči ne vide dalje od čvrstog tla pod

njenim stopalima, od grudi ljubavnika na njenim grudima, ţivahnog djeteta u

njezinu naručju. Pa ipak, naša alkemija sačinjena od vjekova je takva da ţena čini

čuda u našim snovima i našim ţilama, tako daje ţena za nas više od snova i

udaljenih vizija i same krvi ţivota; ona je, kako to ljubavnici ispravno kaţu, više od

cijeloga svijeta. Ipak je to točno, jer čovjek ne bi bio čovjek, ratnik i osvajač

koji utire svoj crveni put svemu ostalom i niţem ţivotu - jer, da čovjek nije bio

ljubavnik, nikad ne bi mogao postati kraljevski ratnik. Mi se najbolje borimo, i

najbolje umiremo, i najbolje ţivimo, za ono što volimo.

Jack London

Ja sam taj jedan čovjek. Vidim sebe kao mnoštvo ja koja su otišla u mene kako bi

me satkala. I uvijek vidim ţenu, mnogo ţena, koje su me načinile i rastavile, koje

sam volio i koje su voljele mene.

Sjećam se - o, kako je to bilo davno - kad je ljudska rasa bila vrlo mlada, da sam

napravio zamku i jamu u kojoj je stajao upravo zašiljeni kolac kako bih ulovio

sabljozubog. Sabljozubi, s velikim očnjacima i dugom dlakom, bio je najveća

opasnost za nas koji smo tu ţivjeli. On, koji se noćima šuljao iznad naših vatri, a

danju povećavao obalu ispred nas školjkama koje smo vadili i proţdirali iz slanih

močvara pokraj nas.

I kad su nas rika i vrisak sabljozubog podigli s mjesta gdje smo se skupili uz

zamirući plam, i kad sam podivljao zbog daleke vizije jame i mamca, ţena je, s

rukama oko mene, obuhvativši me nogama, bila ta koja se borila sa mnom i

sprečavala me da idem kroz tamu do onoga što ţelim. Bila je djelomice obučena,

samo zbog topline, u prljave i oprljene koţe ţivotinja koje sam ubio. Bila je garava

i prljava od dima, neoprana od posljednih proljetnih kiša, s kvrgavim i slomljenim

noktima, i dlanovima koji su ogrubjeli kao stopala i bili više nalik na pandţe nego

na ruke; no njene su oči bile plave kao ljetno nebo, kao duboko more, i to je bilo

ono u njenim očima, u njenim rukama stisnutim oko mene, u njezinu srcu koje je

tuklo uz moje, što me je zadrţalo... iako samo tijekom noći, do zore, dok je

sabljozubi rikao u bijesu i agoniji. Ĉuo sam kako se moji prijatelji smijulje i

zadirkuju me sa svojim ţenama zbog toga što ne vjerujem dovoljno u svoju

napravu i izum da bih se noću zaputio do jame i mamca koje sam napravio kako bih

se riješio sabljozubog. Ali moja ţena, moj divlji parnjak, zadrţala me je, divlja

kao što sam i ja bio, i njene su me oči vukle, i njene su me ruke okovale, i njene

skupljene noge i njeno srce koje udara zaveli su me od moga dalekog sna o

stvarima, moga muškog dostignuća, cilja nad ciljevima, hvatanja i ubijanja

sabljozubog na kolcu u jami.

Zvjezdani lutalica

Jednom sam bio Ushu, strijelac. Izgubio sam svoj narod u velikoj šumi, sve dok se

nisam probio do ravne zemlje, travnate zemlje, i dok me nisu zarobili strani ljudi,

slični po tome što je njihova koţa bila bijela i kosa plava, njihov govor ne toliko

različit od moga. A ona se zvala Igar, privukao sam je pjesmom u sumrak, jer je

ona bila predodređena za maticu, i bila je krupna, s velikim, teških grudima, i

mogao ju je privući samo muškarac s velikim mišićima i širokim plećima, koji je

pjevao o svojim pothvatima u ubijanju ljudi i nabavljanju mesa, i tako joj obećao i

hranu i zaštitu dok bude slaba, kad bude nosila sjeme koje će također loviti meso

i ţivjeti nakon nje.

A ovi ljudi nisu znali za mudrost moga naroda, da bi zamkama i jamama lovili svoje

meso i u bitkama koristili batine i kamena koplja; i nisu znali za prednosti brzog

leta strijele, zarezane na kraju kako bi odgovarala remenu od jelenje tetive,

dobro uvrnute, koji se ispravljao kad bi bio pušten da odskoči na dugačkom štapu

svijenom u sredini.

I dok sam pjevao, stranci su se smijali u sumraku. I samo je ona, Igar, vjerovala i

imala povjerenja u mene. Poveo sam je samu u lov, tamo gdje je jelen dolazio na

pojilo. I moj je luk poskočio i zapjevao u šipraţju, i jelen je pao kao pokošen, i

svjeţe meso bilo nam je slatko, i bila je moja tamo pokraj pojila.

I zbog Igar sam ostao sa stranim ljudima. I naučio sam ih da izrađuju lukove od

crvenog i mirisnog drveta kao što je cedar. I naučio sam ih da drţe otvorena oba

oka, da ciljaju lijevim okom, i da izrađuju kratke strijele za malu divljač, i da

izrađuju produţene strijele od kosti za ribu u bistroj vodi, i da cijepaju vrhove

strijela od opsidijana za jelena i divljeg konja, losa i starog sabljozubog. Ali

smijali su se cijepanju kamena, sve dok nisam sasvim probio losa, pri čemu je

šiljati kamen stajao s druge strane, sasvim izvan tijela, pernata strijela duboko u

utrobi, a cijelo je pleme pljeskalo.

Jack London

Bio sam Ushu, strijelac, a Igar je bila moja ţena i prijatelj. Smijali smo se ujutro

pod suncem kad bi naše muško i ţensko dijete, ţuti kao pčele, skakali i valjali se

po oštroj travi, i noću je leţala blizu na mojim rukama, i voljela me, i traţila od

mene da zbog moje vještine obrađivanja drveta i oštrenja vrhova strijela

ostanem u blizini logora i dopustim da mi drugi muškarci donose meso iz opasnog

lova. I slušao sam je, i postajao sam debeo i gubio dah, i u dugim besanim noćima

brinuo sam se da mi muškarci stranog plemena donose meso zbog moje mudrosti i

časti, ali da mi se smiju zbog debljine i ne imanja ţelje da lovim i borim se.

I u starosti, kad su naši sinovi postali muškarci, a naše kćerke majke, kad su nas s

juga kao valovi mora zapljusnuli tamnoputi ljudi, ravnih obrva, okruglih glava, i kad

smo bjeţali pred njima na obronke brda, Igar se, kao i moje druţice daleko prije i

nakon nje, budući da nije imala daleku viziju, i rukama i nogama borila da me

zadrţi daleko od bitke.

I otrgnuo sam se od nje, debeo i zadihan, dok je plakala da je više ne volim, i

otišao sam u noćnu i jutarnju bitku, gdje smo uz pjevanje lukova i fijukanje

pernatih zašiljenih strijela pokazali tim okrugloglavcima kako se ubija i naučili ih

vještini i volji pokolja.

I kad sam ondje umro na kraju borbe, pjevali su posmrtne pjesme oko mene i čini

se kao da su pjesme pjevale poput ovih riječi koje pišem o dobu kad sam bio Ušu,

strijelac, i kad me je Igar, moja druţica, stišćući me rukama i nogama, ţeljela

spriječiti da odem u bitku.

Jednom, samo nebo zna kad, osim što je to bilo vrlo davno, kad je čovjek bio

mlad, ţivjeli smo pokraj velikih močvara, gdje su se brda spuštala do široke trome

rijeke, i gdje su naše ţene skupljale bobice i korijenje, i gdje su bila stada jelena,

divljih konja, antilopa i losova, koje smo mi ljudi ubijali strijelama i čuvali u

jamama ili trapovima. Iz rijeke smo vadili ribu u mreţama koje su ţene isplele od

kore mladog drveća.

Zvjezdani lutalica

Bio sam muškarac, ţivahan i radoznao kao antilopa kad bismo je mamili mašući

snopovima trave tamo gdje smo leţali skriveni u gustoj travi. U močvarama je

rasla divlja riţa, izdiţući se iz vode po rubovima kanala. Svakoga jutra svojim

čavrljanjem probudili bi nas kosovi kad su letjeli iz gnijezda prema močvari. I

kroz dugi sumrak zrak bi bio ispunjen njihovom vikom kad bi se vraćali u gnijezda.

Bilo je vrijeme sazrijevanja riţe. Bile su tu i patke, i patke i kosovi gostili su se

do prejedanja riţom koju je sunce napola osušilo.

Bio sam muškarac, u pokretu i radoznao poput antilope, neprestano se pitajući što

leţi iza brda i iza močvara i u blatu na dnu rijeke, promatrao sam divlje patke i

kosove i razmišljao sve dok moje razmišljanje nije proizvelo viziju koju sam

osvijestio. A osvijestio sam ovo, razmišljajući:

"Meso je dobro za jelo. Na kraju, kad se dode do kraja ili na početku, sve meso

dolazi iz trave. Meso pataka i kosova dolazi iz sjemena močvarne riţe. Ubiti

patku strijelom jedva da je bilo dovoljna naknada za napor šuljanja i dugih sati

provedenih u zasjedi. Kosovi su premali da bi ih netko ubijao strijelama, osim

dječaka koji su učili i spremali se uključiti u veliku igru. A ipak, u sezoni riţe,

kosovi i patke bili su sočno debeli. Njihova je debljina dolazila od riţe. Zašto mi i

moji ne bismo bili debeli od riţe na isti način?"

I mislio sam o tome u logoru, tih, ozbiljan, i nisam primjećivao djecu koja su

galamila oko mene, a Arunga, moja druţica, uzalud me je prekoravala i tjerala da

odem u lov i donesem još mesa za tolika gladna usta.

Arunga je bila ţena koju sam ukrao od brdskih plemena. Pošto sam je oteo, ona i

ja smo proveli godinu dana u pokušajima da naučimo zajednički jezik. Ah, taj dan

kad sam skočio na nju s grane koja je natkrilila put dok je prolazila! Pao sam svom

teţinom

Jack London

na njena ramena, s raširenim prstima da je uhvatim. Tu dolje, na putu, derala se

kao mačka. Opirala mi se i grizla me. Nokti su joj bili kao pandţe divlje mačke

dok me je grebala. Ali ja sam je drţao i upravljao njome, i tukao sam je puna dva

dana i primorao je da krene sa mnom niţe, iz klisura gdje su ţivjeli gorštaci, u

travnatu zemlju gdje su rijeke tekle kroz močvare pune riţe i gdje su se go-stile

patke i kosovi.

Vidio sam svoju viziju kad je riţa bila zrela. Stavio sam Arungu u šupljinu debla

izdubljenog vatrom, koje se jedva moglo nazvati čamcem. Ponudio sam joj veslo.

Na krmi sam rasprostro jelenju koţu koju je ustavila. Pomoću dva debela štapa

istresao sam u koţu zrnjevlje koje bi inače kosovi pojeli. I kad sam naučio kako

se to najbolje radi, pruţio sam Arungi dva debela štapa, a ja sam sjeo na pramac i

veslao i upravljao. U prošlosti smo u prolazu jeli sirovu riţu i njome nismo bili

zadovoljni. No sad smo je prţili na vatri i zrna su šištala i eksplodirala u bjelinu

tako da je cijelo pleme dotrčalo kušati.

Nakon toga smo postali poznati kao oni koji jedu riţu ili Sinovi Riţe. I dugo, dugo

poslije, kad su nas Sinovi Rijeke otjerali iz močvara na brda, ponijeli smo sa

sobom sjeme riţe i posadili ga. Naučili smo birati najveće zrnjevlje za sjeme,

tako da je sva riţa koju smo poslije jeli bila zrnatija i napuhanija u prţenju i

kuhanju.

Ali, Arunga. Rekao sam da se derala i grebala kao mačka kad sam je oteo. Pa ipak,

sjećam se vremena kad su me njeni sunarodnjaci gorštaci uhvatili i odnijeli u

brda. To su bili njen otac, njegov brat i dva njena brata. No ona je bila moja,

ţivjela je sa mnom. I po noći, kad sam leţao vezan kao vepar koji čeka klanje, i

kad su oni umorno pozaspali pokraj vatre, došuljala se do njih i porazbijala im

glave toljagom koju sam oblikovao vlastitim rukama. I rasplakala se nada mnom, i

oslobodila me, i pobjegla je sa mnom natrag

Zvjezdani lutalica

prema širokoj tromoj rijeci gdje su se kosovi i divlje patke hranili u močvarama

riţe - jer to je bilo prije dolaska Sinova Rijeke.

Jer ona je bila Arunga, ţena, vječna ţena. Ţivjela je u svim vremenima i

mjestima. Ona će uvijek ţivjeti. Ona je besmrtna. Jednom, u dalekoj zemlji, zvala

se Ruth. I još se zvala Izolda, Helena, Pocahontas i Unga. I nijedan stranac, iz

stranog plemena, neće naći nikog drugog osim nje u svim plemenima na cijeloj

zemlji.

Sjećam se toliko mnogo ţena koje su otišle u nastanak jedne ţene. Bilo je vrijeme

kad smo Har, moj brat, i ja, naizmjence spavajući i goneći, i danju i noću

neprestano lovili divljega pastuha, i u širokom krugu koji se zatvarao tamo gdje je

su leţali spavači, doveli pastuha mučenog glađu i ţeđu do stanja krotkosti i

slabosti, tako da je na kraju mogao jedino stajati i drhtati dok smo ga vezali

uzetom napravljenim od jelenje koţe. Pješice, bez nezgoda, potpomognuti jedino

oštroumnošću - plan je bio moj - moj brat i ja postali smo vlasnici tog lakonogog

stvora.

I kad je sve bilo spremno da se popnem na njegova leđa - jer to je od početka

bila moja vizija - Selpa, moja ţena, zagrlila me je i inzistirala da jaše Har, a ne ja,

jer Har nije imao ni ţenu ni djecu i mogao je umrijeti bez prevelike štete. Na

kraju je i zaplakala, pa mi je vizija nestala, i tako je Har, gol i priljubljen, zajahao

pastuha, a ovaj je iskočio i nestao.

Bilo je vrijeme zalaska sunca, i vrijeme velikog jadikovanja, kad su donijeli Hara

izdaleka, sa stijena na kojima su ga našli. Glava mu je bila razbijena, a mozak mu

je curio na zemlju kao med iz košnice. Njegovaše majka posipala pepelom i crnila

je lice. Njegov je otac odrezao pola prstiju s jedne šake u znak tuge. I sve ţene,

posebno mlade i neudane, vrištale su kletve na mene; a stariji su odmahivali

mudrim glavama i mrmljali i gunđali da niti njihovi očevi niti očevi njihovih očeva

nisu pokazali toliku ludost. Konjsko je

Jack London

meso bilo dobro za jelo; meso ţdrebeta bilo je blagotvorno za stare zube; i

jedino bi se budala mogla sa sigurnošću upustiti u borbu s nekim divljim konjem,

kad bi bio pogođen strijelom ili kad bi se koprcao na kolcu usred neke rupe.

I Selpa me je grdila dok nisam zaspao, i ujutro me je probudilo njeno brbljanje,

neprestano prosvjedovanje protiv moga ludila, neprestano naglašavanje njezina

prava na mene i na djecu, i na kraju sam se umorio, odustao od svoje daleke vizije

i rekao da nikad više neću sanjati da zajašem divljeg konja kako bih jurio brzo

koliko ga noge nose, kao vjetar preko pustara i pašnjaka.

I, tijekom godina, priča o mome ludilu stalno se pričala oko logorske vatre. Pa

ipak, samo pripovijedanje bilo je izvor moje osvete. Jer san nije umro, i mladi,

slušajući smijeh i ruganje, ponovno su ga sanjali tako da je na kraju moj

prvorođeni sin Otar, sasvim mlado momče, zamorio šetnjom divljeg pastuha,

skočio mu na leda i proletio ispred nas brzinom vjetra. Nakon toga, kako bi išli

ukorak s njim, svi su muškarci lovili i krotili divlje konje. Mnogi su konji tako

slomljeni, bogme i neki Ljudi, ali ja sam ţivio do dana kad su, pri promjeni logora i

u potrazi za sezonskom hranom, naše vlastite bebe, u košarama od vrbova pruća,

visjele sa sapi naših konja koji su nam nosili zalihe i građu.

Ja, mladić, ugledao sam svoju viziju, sanjao sam svoj san: Selpa, ţena, zadrţala

me je da ne pođem za tom dalekom ţeljom; ali Othar, naše potomstvo koje

nastavlja ţivjeti, spazio je moju viziju i stigao do nje i naše je pleme postalo

bogato zahvaljujući ostvarenom snu.

Sjećam se jedne ţene - tijekom velike seobe iz Europe, zamornog premještanja

koje je zahvatilo mnoga pokoljenja, kad smo u Indiju doveli stoku kratkog roga i

ječam. Ali ta je ţena ţivjela mnogo prije nego što smo stigli do Indije. Još smo

bili usred stoljetne seobe i nikakvo znanje zemljopisa ne moţe mi pomoći da

nađem tu drevnu dolinu.

Zvjezdani lutalica

Ţena se zvala Nuhila. Dolina je bila uska, ne pretjerano dugačka, a padine i strme

litice koje su je okruţivale bile su podijeljene na polja za uzgoj riţe i prosa - prve

riţe i prosa koje smo mi, Sinovi Planine, vidjeli. U dolini su ţivjeli krotki ljudi.

Omekšali su zbog obrađivanja plodne zemlje koja je bila još plodnija zbog vode.

Njihov sustav za navodnjavanje bio je prvi koji smo ikad sreli, premda smo imali

malo vremena da proučavamo sve prokope i kanale kojima se brdska rijeka

slijevala do polja. Imali smo malo vremena za proučavanje, jer smo mi, Sinovi

Planine, kojih je bilo malo, bjeţali ispred Sinova Malog Nosa, kojih je bilo mnogo.

Zvali smo ih Beznosi, a oni su sebe zvali Sinovima Orla. Ali bilo ih je mnogo, i

bjeţali smo pred njima s našom stokom kratkog roga, našim kozama, našim

sjemenom prosa, našim ţenama i djecom.

Dok su Mali Nosovi ubijali naše mlade na začelju, mi na čelu ubijali smo ljude iz

doline koji su nam se suprotstavljali, ali su bili slabi. Kuće su bile sagrađene od

blata i pokrivene travom; vanjski je zid bio od zemlje, ali prilično visok. I kad smo

pobili Ljude koji su sagradili taj zid, i iza njega sakrili naša stada, naše ţene i

djecu, stali smo na zid i počeli vrijeđati Male Nosove. Jer pronašli smo zemljane

ostave ispunjene riţom i prosom. Naša je stoka mogla jesti slamnate krovove. U

to je vrijeme često padala kiša, tako da je vode bilo napretek.

Bila je to duga opsada. Negdje na početku, okupili smo ţene, starce i djecu koje

nismo poubijali i primorali ih da izađu kroz zidine koje su napravili. Ali Mali

Nosovi pobili su ih sve do jednog, tako da je bilo više hrane u selu za nas, više

hrane u dolini za Male Nosove.

Bila je to zamorno duga opsada. Pogodila nas je bolest i počeli smo umirati od

zaraze koja se širila od naših mrtvih. Ispraznili smo riţu i proso iz ostava sa

zrnjevljem. Naše koze i kratkoroga

Jack London

stoka jeli su travnate krovove kuća, a mi smo na kraju počeli jesti koze i stoku.

Tamo gdje su na zidu stajala petorica nas, sad se mogao vidjeti samo jedan; gdje

je bilo pet stotina naših beba i mladih, sad više nije bilo nikoga. Nuhila, moja

supruga, odrezala je svoju kosu i uvila je tako da je mogla posluţiti kao jaka

struna za moj luk. Ostale su je ţene slijedile, i kad je zid napadnut, stajale su

rame uz rame s nama, usred naših strijela i kopalja, i bacale krhotine i kamenje

na glave Malih Nosova.

Ĉak i strpljivi Mali Nosovi nisu uspjeli nadmašiti naše strpljenje. Došlo je vrijeme

kad je od nas deset samo jedan bio ţiv na zidu, a i ţena je bilo vrlo malo, i Mali

Nosovi su zatraţili pregovore. Rekli su nam da smo snaţan soj, da su naše ţene

majke čvrstih ljudi i da će nas, ako im damo naše ţene, ostaviti da u miru ţivimo i

radimo u dolini, i da ţene moţemo naći u dolinama na jugu.

A Nuhila je rekla ne. I druge su ţene rekle ne. I narugali smo se Malim Nosovima

i zapitali ih nisu li moţda umorni od borbe. I tada, kad smo se narugali

neprijatelju, bili smo osuđeni na smrt, a budući da smo bili vrlo slabi, ostalo je

malo borbenosti u nama. Znali smo to. I ţene su to male. A Nuhila je rekla da

bismo mi trebali okončati stvar i nadmudriti Male Nosove. I sve su se ţene

sloţile. I dok su se Mali Nosovi spremali za završni napad, tamo, na zidu, poubijali

smo naše ţene. Nuhila me je voljela, i nagnula se da primi udarac mača gore na

zidu. A mi muškarci, mi smo voljeli naše pleme i naše suplemenike, i ubijali smo

jedan drugoga dok nismo ostali ţivi samo nas dvojica, Horda i ja, u crvenilu

pokolja. A Horda je bio moj starješina, i ja sam se nagnuo da primim udarac. Ali

nisam odmah umro. Bio sam posljednji od Sinova Planine, jer ja sam vidio Hordu

kako se baca na mač i brzo umire. I kad sam umirao s pokličima dolazećih Malih

Nosova, koji su postajali sve

Zvjezdani lutalica

tiši u mojim ušima, bilo mi je drago da niti jedan Mali Nos neće imati niti jednog

sina s našim ţenama.

Ne znam kad je to bilo kad sam bio Sin Planine i kad smo umrli u uskoj dolini gdje

smo pobili Sinove Riţe i Prosa. Ne znam, osim da je to bilo stoljećima prije velike

seobe svih nas Sinova Planine bačenih u Indiju, i da je to bilo daleko prije nego

što sam postao arijevski gospodar Starog Egipta i sagradio svoja dva pogrebna

hrama i oskvrnuo grobove kraljeva prije mene.

Volio bih da mogu reći više o tim danima, ali sad nemam mnogo vremena. Uskoro

ću otići. Zao mi je što ne mogu više pričati

0 tim ranim seobama, kad su se sudarali narodi, kad su se topili ledenjaci i selile

ţivotinje.

Volio bih, također, da mogu pričati o Tajni. Jer mi smo uvijek bili radoznali i

ţeljeli smo rješavati tajne ţivota, smrti i nestajanja. Za razliku od drugih

ţivotinja, čovjek je oduvijek gledao u zvijezde. Stvorio je mnoge bogove prema

svome liku i prema slikama svoje mašte. U davna sam vremena oboţavao sunce i

tamu. Oboţavao sam oljušteno zrnjevlje kao roditelje ţivota. Oboţavao sam Sar,

boţicu ţita. I oboţavao sam bogove mora, bogove rijeka

1 bogove riba.

Da, i sjećam se Ištar prije nego što su je od nas ukrali Babilonci; i Ea je bio naš,

uzvišen u podzemnom svijetu, pomogavši da Ištar pobijedi smrt. Mitra, isto tako,

bio je dobri stari arijevski bog, sve dok nam ga nisu ukrali ili smo ga mi odbacili. I

sjećam se, u jednom trenutku, dugo nakon što smo donijeli ječam u Indiju, da sam

posjetio Indiju, trgovac konjima, s mnogim slugama i dugačkom karavanom iza

leđa, i da su u to vrijeme oboţavali Bodhisatvu.

Doista, oboţavanje Tajni lutalo je kao i čovjek, i između krađa i posuđivanja

bogova imalo isto tako nestalnu sudbinu kao i mi. Isto kao što su Sumerani

posudili od nas Samašnapiština, tako su ga i Semovi sinovi uzeli od Sumerana i

nazvali Noa.

Jack London

Ja, Darrell Standing, danas se smiješim u ćelijama za ubojice zato što me je

dvanaest nepokolebljivih i istinoljubivih porot-nika proglasilo krivim i dodijelilo mi

smrt. Dvanaest nikad nije bio broj Tajni. Niti vodi podrijetlo od dvanaest

plemena Izraela. Promatrači zvijezda prije njih stavili su dvanaest znakova

zodijaka na nebo. I sjetio sam se, kad sam odlazio od Asiraca, od Vaniraca, daje

Odin sudio ljudima uz dvanaest bogova, i da su njihova imena bila Thor, Baldur,

Njord, Frey, Tir, Brogi, Heimdall, Hoder, Vidar, Uli, Forset i Loki.

Ĉak su i naše valkire ukradene i preobraţene u anđele, a krila s njihovih konja

stavljena su na ramena anđela. A naš Helheim, sazdan od leda i mraza, postao je

današnji pakao, koji je tako toplo mjesto da krv ključa u ţilama, dok je kod nas, u

našem Helheimu, bilo tako hladno da se ledila srţ u kostima. A samo nebo, o

kojem smo sanjali da je postojano, vječno, pomaknulo se i promijenilo, tako da

sad nalazimo škorpiona gdje smo mi stari nalazili jarca, a strijelca na mjestu raka.

Oboţavanje i oboţavanje! Svaki put potraga za Tajnom! Ali njihov Vulkan je

germanski Vieland, majstor kovač koga je zarobio i učinio hromim Nidung, kralj

Nida. No, prije toga, on je bio naš majstor, naš kovač koga smo zvali Il-marinen. I

njemu smo podigli hram, dajući mu bradatog boga Sunca za oca, i štovali smo ga

kao zvijeţđe Medvjeda. Jer on, Vulkan, ili Vieland, ili Il-marinen, bio je rođen pod

borom, iz grive vuka, i bio je poznat i kao Otac Medvjeda prije nego što su ga

Germani i Grci ukrali i oboţavali. U tim smo se danima zvali Sinovi Medvjeda i

Sinovi Vuka, i Medvjed i Vuk bili su naši totemi. To je bilo prije naše seobe na jug,

gdje smo se pridruţili Sinovima Sume i upoznali ih s našim totemima i pričama.

Da, i tko je bio Kasvapa, i tko je bio Pururava, nego naš hromi majstor kovač, ili

obrađivač ţeljeza, koga smo nosili sa sobom u

Zvjezdani lutalica

našim lutanjima i preimenovali i oboţavali kao stanovnici Istoka i Juga, Sinovi Pola

i Vatrene Brazde i Vatrene Jame.

Ali priča je preduga, iako bih volio pripovijedati o trolistoj travi ţivota, kojom je

Sigmund oţivio Sinfiotla. Jer to je ona indijska soma, Sveti gral kralja Arthura -

ali dosta! Dosta!

Pa ipak, kad sve mirno razmotrim, zaključujem da je najveća stvar u ţivotu, u

svim ţivotima, za mene i za sve muškarce, bila ţena, jest ţena, i bit će ţena dokle

god se zvijezde kreću na nebu i nebo prolazi kroz vječnu promjenu. Veća nego

naša muka i pothvat, igra mašte i stvaranja, bitke i promatranja zvijezda - veća

od svega bila je ţena.

Iako mi je ponekad pjevala pogrešne note, i drţala me čvrsto na zemlji, i

privlačila moj pogled okrenut zvijezdama natrag prema sebi, ona, čuvarica ţivota,

pramajka, ona mi je dala velike dane i noći i puninu godina. Cak sam i Tajnu

zamišljao u njezinu obličju, i kad sam crtao karte zvijezda, smještao sam njezin

lik na nebo.

Svi moji napori i sredstva vodili su prema njoj; sve moje daleke vizije na kraju su

pokazivale nju. Kad sam otkrio kako upaliti vatru, to je bilo zbog nje. Zbog nje

sam, iako to nisam znao, stavio kolac u jamu starog sabljozubog, krotio konja,

ubijao mamuta i tjerao svoje stado jelena ispred leda koji je nastupao. Zbog nje

sam udomaćio divlju riţu, ukrotio ječam, ţito i kukuruz.

Zbog nje, i za naše potomstvo koje će nositi njenu sliku, umirao sam na vrhovima

drveća i podnosio duge opsade u pećinama i na zemljanim zidovima. Zbog nje sam

stavio dvanaest znakova na nebo. Nju sam oboţavao kad sam se klanjao ispred

deset stijena od zada i oboţavao ih kao mjesece trudnoće.

Uvijek se ţena drţala blizu zemlje kao kvočka koja grije svoje piliće; uvijek me je

moje prekomjerno lutanje skretalo sa svijetlih putova; i uvijek su me moje

zvjezdane staze vraćale njoj, vječnom liku, ţeni, jedinoj ţeni, za čijim sam

rukama osjećao takvu potrebu da sam zaboravljao na zvijezde.

Jack London

Ja, Darrell Standing, danas se smiješim u ćelijama za ubojice zato što me je

dvanaest nepokolebljivih i istinoljubivih porot-nika proglasilo krivim i dodijelilo mi

smrt. Dvanaest nikad nije bio broj Tajni. Niti vodi podrijetlo od dvanaest

plemena Izraela. Promatrači zvijezda prije njih stavili su dvanaest znakova

zodijaka na nebo. I sjetio sam se, kad sam odlazio od Asiraca, od Vaniraca, daje

Odin sudio ljudima uz dvanaest bogova, i da su njihova imena bila Thor, Baldur,

Njord, Frey, Tir, Brogi, Heimdall, Hoder, Vidar, Uli, Forset i Loki.

Ĉak su i naše valkire ukradene i preobraţene u anđele, a krila s njihovih konja

stavljena su na ramena anđela. A naš Helheim, sazdan od leda i mraza, postao je

današnji pakao, koji je tako toplo mjesto da krv ključa u ţilama, dok je kod nas, u

našem Helheimu, bilo tako hladno da se ledila srţ u kostima. A samo nebo, o

kojem smo sanjali da je postojano, vječno, pomaknulo se i promijenilo, tako da

sad nalazimo škorpiona gdje smo mi stari nalazili jarca, a strijelca na mjestu raka.

Oboţavanje i oboţavanje! Svaki put potraga za Tajnom! Ali njihov Vulkan je

germanski Vieland, majstor kovač koga je zarobio i učinio hromim Nidung, kralj

Nida. No, prije toga, on je bio naš majstor, naš kovač koga smo zvali Il-marinen. I

njemu smo podigli hram, dajući mu bradatog boga Sunca za oca, i štovali smo ga

kao zvijeţđe Medvjeda. Jer on, Vulkan, ili Vieland, ili Il-marinen, bio je rođen pod

borom, iz grive vuka, i bio je poznat i kao Otac Medvjeda prije nego što su ga

Germani i Grci ukrali i oboţavali. U tim smo se danima zvali Sinovi Medvjeda i

Sinovi Vuka, i Medvjed i Vuk bili su naši totemi. To je bilo prije naše seobe na jug,

gdje smo se pridruţili Sinovima Sume i upoznali ih s našim totemima i pričama.

Da, i tko je bio Kasvapa, i tko je bio Pururava, nego naš hromi majstor kovač, ili

obrađivač ţeljeza, koga smo nosili sa sobom u

Zvjezdani lutalica

našim lutanjima i preimenovali i oboţavali kao stanovnici Istoka i Juga, Sinovi Pola

i Vatrene Brazde i Vatrene Jame.

Ali priča je preduga, iako bih volio pripovijedati o trolistoj travi ţivota, kojom je

Sigmund oţivio Sinfiotla. Jer to je ona indijska soma, Sveti gral kralja Arthura -

ali dosta! Dosta!

Pa ipak, kad sve mirno razmotrim, zaključujem daje najveća stvar u ţivotu, u svim

ţivotima, za mene i za sve muškarce, bila ţena, jest ţena, i bit će ţena dokle god

se zvijezde kreću na nebu i nebo prolazi kroz vječnu promjenu. Veća nego naša

muka i pothvat, igra mašte i stvaranja, bitke i promatranja zvijezda - veća od

svega bila je ţena.

Iako mi je ponekad pjevala pogrešne note, i drţala me čvrsto na zemlji, i

privlačila moj pogled okrenut zvijezdama natrag prema sebi, ona, čuvarica ţivota,

pramajka, ona mi je dala velike dane i noći i puninu godina. Ĉak sam i Tajnu

zamišljao u njezinu obličju, i kad sam crtao karte zvijezda, smještao sam njezin

lik na nebo.

Svi moji napori i sredstva vodili su prema njoj; sve moje daleke vizije na kraju su

pokazivale nju. Kad sam otkrio kako upaliti vatru, to je bilo zbog nje. Zbog nje

sam, iako to nisam znao, stavio kolac u jamu starog sabljozubog, krotio konja,

ubijao mamuta i tjerao svoje stado jelena ispred leda koji je nastupao. Zbog nje

sam udomaćio divlju riţu, ukrotio ječam, ţito i kukuruz.

Zbog nje, i za naše potomstvo koje će nositi njenu sliku, umirao sam na vrhovima

drveća i podnosio duge opsade u pećinama i na zemljanim zidovima. Zbog nje sam

stavio dvanaest znakova na nebo. Nju sam oboţavao kad sam se klanjao ispred

deset stijena od zada i oboţavao ih kao mjesece trudnoće.

Uvijek se ţena drţala blizu zemlje kao kvočka koja grije svoje piliće; uvijek me je

moje prekomjerno lutanje skretalo sa svijetlih putova; i uvijek su me moje

zvjezdane staze vraćale njoj, vječnom liku, ţeni, jedinoj ţeni, za čijim sam

rukama osjećao takvu potrebu da sam zaboravljao na zvijezde.

Jack London

Zbog nje sam dovršio Odiseju, prelazio planine i pustinje; zbog nje sam predvodio

lov i bio prvi u borbi; i zbog nje i njoj sam pjevao pjesme o svojim djelima. Sva

ţivotna ushićenja i radosti mogao sam doţivjeti zbog nje. I ovdje, na kraju, mogu

reći da nisam spoznao slađi ni dublji zanos od toga da budem privučen mirisnom

sjaju i zaboravu njene kose.

Još nešto. Sjetio sam se Dorothv, upravo onih dana dok sam još predavao

agronomiju studentima, farmerovim sinovima. Imala je jedanaest godina. Njen je

otac bio ravnatelj koledţa. Bila je ţena-dijete, i ţena, i shvatila je da me voli. I

nasmijao sam se sam sebi, jer je moje srce bio netaknuto i nalazilo se negdje

drugdje.

Ipak je to bio njeţan osmijeh, jer sam u dječjim očima vidio vječnu ţenu, ţenu

svih vremena i izgleda. U njenim sam očima vidio oči moje ţenke iz dţungle i s

vrha drveta, iz špilje i s mjesta na kojima nismo bili poţeljni. U njenim sam očima

vidio Igar kad sam bio strijelac Ushu, oči Arunge kad sam ţeo riţu, oči Selpe kad

sam sanjao da jašem pastuha, oči Nuhile koja se naslonila na oštricu moga mača.

Da, bilo je u njenim očima ono što ih je načinilo očima Lei-Lei, koju sam napustio s

osmijehom na usnama, očima gospe Om koja je četrdeset godina bila moj

prosjački sudrug na glavnim i sporednim putovima, očima Philippe koja me je

pogubila na travi stare Francuske, očima moje majke kad sam bio dječak Jesse

na planini Meadovvs, u krugu naših četrdeset velikih kola.

Bila je ţena-dijete, no bila je kći svih ţena, kao i njena majka prije nje, i bila je

majka svih ţena koje su došle nakon nje. Bila je Sar, boţica ţita. Bila je Ištar

koja je pobijedila smrt. Bila je kraljica od Sabe i Kleopatra, bila je Esteri

Erodija. Bila je Marija Bogorodica, i Marija Magdalena, i Marija, Martina sestra.

I bila je Brunhilda i Gunevere, Izolda i Julija, Heloise i Nicolete. Da, bila je i Eva,

bila je Lilith, bila je Astarta. Imala je jedanaest godina i bila je sve ţene koje su

bile i sve ţene koje će biti.

Zvjezdani lutalica

Sad sjedim u svojoj ćeliji dok muhe zuje u sanjivom ljetnom popodnevu i znam da

nemam mnogo vremena. Uskoro će me odjenuti u košulju bez ovratnika... Ali,

miruj, srce moje. Duh je besmrtan. Nakon tame ću ponovno ţivjeti, i postojat će

ţene. Budućnost čuva male ţene za mene u ţivotima koje ću tek ţivjeti. I ako i

zvijezde lutaju, i nebo laţe, uvijek ostaje ţena, blistava, vječna, jedna ţena, kao

što sam ja, usprkos svim prerušavanjima i nesrećama, jedan muškarac, njen muţ.

Jack London

Zbog nje sam dovršio Odiseju, prelazio planine i pustinje; zbog nje sam predvodio

lov i bio prvi u borbi; i zbog nje i njoj sam pjevao pjesme o svojim djelima. Sva

ţivotna ushićenja i radosti mogao sam doţivjeti zbog nje. I ovdje, na kraju, mogu

reći da nisam spoznao sladi ni dublji zanos od toga da budem privučen mirisnom

sjaju i zaboravu njene kose.

Još nešto. Sjetio sam se Dorothv, upravo onih dana dok sam još predavao

agronomiju studentima, farmerovim sinovima. Imala je jedanaest godina. Njen je

otac bio ravnatelj koledţa. Bila je ţena-dijete, i ţena, i shvatila je da me voli. I

nasmijao sam se sam sebi, jer je moje srce bio netaknuto i nalazilo se negdje

drugdje.

Ipak je to bio njeţan osmijeh, jer sam u dječjim očima vidio vječnu ţenu, ţenu

svih vremena i izgleda. U njenim sam očima vidio oči moje ţenke iz dţungle i s

vrha drveta, iz špilje i s mjesta na kojima nismo bili poţeljni. U njenim sam očima

vidio Igar kad sam bio strijelac Ushu, oči Arunge kad sam ţeo riţu, oči Selpe kad

sam sanjao da jašem pastuha, oči Nuhile koja se naslonila na oštricu moga mača.

Da, bilo je u njenim očima ono što ih je načinilo očima Lei-Lei, koju sam napustio s

osmijehom na usnama, očima gospe Om koja je četrdeset godina bila moj

prosjački sudrug na glavnim i sporednim putovima, očima Philippe koja me je

pogubila na travi stare Francuske, očima moje majke kad sam bio dječak Jesse

na planini Meadows, u krugu naših četrdeset velikih kola.

Bila je ţena-dijete, no bila je kći svih ţena, kao i njena majka prije nje, i bila je

majka svih ţena koje su došle nakon nje. Bila je Sar, boţica ţita. Bila je Ištar

koja je pobijedila smrt. Bila je kraljica od Sabe i Kleopatra, bila je Ester i

Erodija. Bila je Marija Bogorodica, i Marija Magdalena, i Marija, Martina sestra.

I bila je Brunhilda i Gunevere, Izolda i Julija, Heloise i Nicolete. Da, bila je i Eva,

bila je Lilith, bila je Astarta. Imala je jedanaest godina i bila je sve ţene koje su

bile i sve ţene koje će biti.

Zvjezdani lutalica

Sad sjedim u svojoj ćeliji dok muhe zuje u sanjivom ljetnom popodnevu i znam da

nemam mnogo vremena. Uskoro će me odjenuti u košulju bez ovratnika... Ali,

miruj, srce moje. Duh je besmrtan. Nakon tame ću ponovno ţivjeti, i postojat će

ţene. Budućnost čuva male ţene za mene u ţivotima koje ću tek ţivjeti. I ako i

zvijezde lutaju, i nebo laţe, uvijek ostaje ţena, blistava, vječna, jedna ţena, kao

što sam ja, usprkos svim prerušavanjima i nesrećama, jedan muškarac, njen muţ.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Vrijeme mi istječe. Cijeli je moj rukopis sigurno prokrijumčaren iz zatvora.

Ĉovjek komu mogu vjerovati pobrinut će se da bude objavljen. Nisam više u

ćelijama za ubojice. Pišem ove redove u ćeliji smrti, i oko mene je postavljena

posmrtna straţa. Danju i noću, ova je posmrtna straţa oko mene i njena je

paradoksalna uloga da pazi da ne umrem. Moraju me odrţati na ţivotu do

vješanja; u suprotnom će javnost biti prevarena, zakon će biti ocrnjen, a sjena

krivnje past će na upravitelja koji vodi ovaj zatvor, koji kao jednu od duţnosti

ima brigu da se osuđeni objese ispravno i po propisu. Ĉesto sam se čudio

neobičnom načinu na koji neki ljudi zarađuju za ţivot.

Ovo će biti moj posljednji zapis. Vrijeme je određeno za sutra ujutro. Guverner

me je odbio pomilovati ili odgoditi izvršenje smrtne kazne usprkos činjenici daje

Liga protiv smrtne kazne izazvala prilično uzbuđenja u Kaliforniji. Novinari se

jate kao lešina-ri. Sve sam ih vidio. Oni su neobični mladi ljudi, većina njih, i naj-

neobičnije je to što će zaraditi za kruh i maslac, koktele i duhan, najamnine i, ako

se oţene, cipele i udţbenike za svoju djecu, time što prisustvuju pogubljenju

profesora Darrella Standinga i opisuju javnosti kako je profesor Darrell

Standing umro na kraju uţeta. Pa neka, bit će u gorem stanju nego ja, kad ovo

jednom završi.

Dok sjedim ovdje i zanimam se svime time, i slušam korake straţara kako ide

gore-dolje izvan mog kaveza, bacajući stalno sumnjičav pogled na mene, gotovo

da sam umoran od vječnog

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Vrijeme mi istječe. Cijeli je moj rukopis sigurno prokrijumčaren iz zatvora.

Ĉovjek komu mogu vjerovati pobrinut će se da bude objavljen. Nisam više u

ćelijama za ubojice. Pišem ove redove u ćeliji smrti, i oko mene je postavljena

posmrtna straţa. Danju i noću, ova je posmrtna straţa oko mene i njena je

paradoksalna uloga da pazi da ne umrem. Moraju me odrţati na ţivotu do

vješanja; u suprotnom će javnost biti prevarena, zakon će biti ocrnjen, a sjena

krivnje past će na upravitelja koji vodi ovaj zatvor, koji kao jednu od duţnosti

ima brigu da se osuđeni objese ispravno i po propisu. Cesto sam se čudio

neobičnom načinu na koji neki ljudi zarađuju za ţivot.

Ovo će biti moj posljednji zapis. Vrijeme je određeno za sutra ujutro. Guverner

me je odbio pomilovati ili odgoditi izvršenje smrtne kazne usprkos činjenici daje

Liga protiv smrtne kazne izazvala prilično uzbuđenja u Kaliforniji. Novinari se

jate kao lešina-ri. Sve sam ih vidio. Oni su neobični mladi ljudi, većina njih, i naj-

neobičnije je to što će zaraditi za kruh i maslac, koktele i duhan, najamnine i, ako

se oţene, cipele i udţbenike za svoju djecu, time što prisustvuju pogubljenju

profesora Darrella Standinga i opisuju javnosti kako je profesor Darrell

Standing umro na kraju uţeta. Pa neka, bit će u gorem stanju nego ja, kad ovo

jednom završi.

Dok sjedim ovdje i zanimam se svime time, i slušam korake straţara kako ide

gore-dolje izvan mog kaveza, bacajući stalno sumnjičav pogled na mene, gotovo

da sam umoran od vječnog

Jack London

ponavljanja. Ţivio sam toliko mnogo ţivota. Umoran sam od beskrajne borbe i boli

i propasti što pogađa one na visokim poloţajima, što stupaju sjajnim putovima i

lutaju među zvijezdama.

Zapravo se nadam da će, kad sljedeći put dobijem oblik, to biti oblik nekog

mirnog seljaka. Tu je moje imanje snova. Ţelio bih na njemu raditi cijeli jedan

ţivot. O, moje imanje snova! Moja polja djeteline, moje produktivne Jersey

krave, moji pašnjaci na visoravnima, moje padine prekrivene grmljem koje se

stapaju s oranicama, a još više moje angorske koze koje brste grmlje do zemlje!

Tu se nalazi i jezero, prirodno jezero visoko na padini, koje s tri strane ima

bogato razvode. Ţelio bih podići branu s četvrte strane, koja je iznenađujuće

uska. Za malu cijenu rada dobio bih osamdeset milijuna litara vode. Jer, vidite:

jedna velika mana zemljoradnje u Kaliforniji je naše dugo suho ljeto. Ono

sprečava rast ljetine, i osjetljivo golo zemljište, puka površina prašnjavog

pokrova, gubi svoj humus pod suncem koje prţi. A s tom bih branom mogao dobiti

tri ţetve godišnje, ukoliko pazim na izmjenu kultura i dobro gnojim zemljište...

Upravo sam pretrpio upraviteljev posjet. Namjerno kaţem pretrpio. On je sasvim

drukčiji od upravitelja San Quentina. Jako je nervozan pa sam bio primoran

zabavljati ga. Ovo mu je prvo vješanje. Rekao mi je to. I ja ga, nespretnom

dosjetkom, nisam umirio rekavši mu da je i meni ovo prvo vješanje. Nije bio u

stanju nasmijati se. Kći mu je u gimnaziji, a sin brucoš na Stanfordu. Nema

prihoda osim plaće, ţena mu je invalid, i boji se da ga liječnici osiguravajućih

tvrtki ne odbace kao nepoţeljan rizik. Doista, čovjek mi je ispričao gotovo sve

svoje muke. Da nisam diplomatski prekinuo razgovor, još bi bio tu pričajući mi

ostatak.

Moje posljednje dvije godine u San Quentinu bile su mračne i tuţne. Zahvaljujući

jednom od najnevjerojatnijih preokreta sreće, Ed Morrell je pušten iz samice i

postavljen za povjerenika cijelog

Zvjezdani lutalica

zatvora. To je bio stari posao Ala Hutchinsa i donosio je tri tisuće dolara

godišnje. Na moju nesreću, Jake Oppenheimer, koji je toliko godina trunuo u

samici, otuđio se od svijeta, od svega. Osam mjeseci odbijao je čak i pričati sa

mnom.

U zatvoru vijesti brzo putuju. Dajte im malo vremena i stići će i do tamnice i

samica. Naposljetku je doprlo do mene da je Cecil Winwood, pjesnik-

krivotvoritelj, sitan lopov, kukavica i doušnik, vraćen zbog novog falsifikata. Neka

bude upamćeno da je Cecil Winwood bio taj koji je izmislio laţnu priču da sam ja

premjestio nepostojeći dinamit, i daje bio odgovoran za pet godina koje sam

proveo u tamnici. Odlučio sam ubiti Cecila Winwooda. Vidite, Morrell je otišao i

Oppenheimer je, do provale koja ga je dokrajčila, ostao u tišini. Samica mi je

postala monotona. Morao sam nešto učiniti. Tako sam se podsjetio vremena u

kojem sam bio Adam Strang, koji je četrdeset godina njegovao ţeđ za osvetom.

Ono što je učinio, moći ću učiniti i ja, kad stavim ruke na vrat Cecila Winwooda.

Ne moţe se očekivati od mene da otkrijem kako sam došao u posjed četiri igle.

Bile su to male igle za platno. Iako mi je tijelo bilo izmrcvareno, morao sam

sastrugati četiri rešetke, svaku na dva mjesta, kako bih napravio otvor kroz koji

bih se mogao provući. Uspjelo mi je. Iskoristio sam po jednu iglu za svaku rešetku

i trebalo mi je mjesec dana za jedan rez. Tako sam za osam mjeseci trebao

istrugati svoj put van. Na nesreću, slomio sam posljednju iglu na posljednjoj

rešetki i morao sam čekati tri mjeseca prije nego što sam mogao nabaviti

sljedeću. Ali, nabavio sam je, i izašao sam.

Iznimno mi je ţao što nisam sredio Cecila Winwooda. Dobro sam promislio o

svemu osim o jednome. Sa sigurnošću sam mogao sresti Winwooda u blagovaonici

za vrijeme objeda. Tako sam pričekao da Svraka Jones, pospani straţar, bude na

straţi oko podneva. U to sam vrijeme bio jedini zatvorenik u samici pa je Svraka

Jack London

Jones brzo zahrkao. Sklonio sam rešetke, provukao se van, iskrao se pokraj njega

duţ odjela i bio slobodan... ako se sloboda ograniči na unutrašnjost zatvora.

I tu se dogodila jedina stvar na koju nisam računao - ja. Proveo sam pet godina u

samici. Bio sam strahovito slab. Teţio sam četrdeset četiri kilograma. Bio sam

napola slijep. I odmah me je pogodila agorafobija. Plašio sam se prostranstva. Pet

godina medu uskim zidovima učinilo me je nesposobnim da se izborim s ogromnim

padom stuba, s veličinom zatvorskog dvorišta.

To što sam se spustio stubama smatram najhrabrijim pothvatom koji sam ikad

izveo. Dvorište je bilo prazno. Zasljepljujuće sunce blještalo je iznad njega. Tri

sam ga puta pokušao prijeći. Ali moja su se osjetila uzburkala i ustuknuo sam do

zida, u sigurnost. Skupivši svu snagu, ponovno sam pokušao. Ali moje jadne zaslje-

pljene oči, kao u šišmiša, prepale su se moje vlastite sjene na pločniku. Pokušao

sam izbjeći vlastitu sjenu, sapleo sam se, pao preko nje, i kao davljenik koji se

bori da dospije do obale, na rukama i koljenima dopuzao natrag do zida.

Naslonjen na zid, plakao sam. Prvi put nakon mnogo godina, plakao sam. Sjećam se

kako sam opazio, čak i u svom teškom stanju, toplinu suza na obrazima i slan okus

kad su došle do mojih usana. Tada me je spopala hladnoća i neko sam se vrijeme

tresao kao u groznici. Odbacivši prelazak preko dvorišta kao pothvat nemoguć za

nekoga tko je u mom stanju, i dalje se tresući od hladnoće, drţeći se blizu

zaštitničkog zida, dodirujući ga rukama, počeo sam obilaziti dvorište.

Negdje na tom putu primijetio me je čuvar Thurston. Vidio sam ga, iskrivljenog

mojim zasljepljenim očima: veliko, dobro na-hranjeno čudovište, koje

nevjerojatnom brzinom iz daljine juri na mene. Moguće je da je u tom trenutku

bio udaljen od mene oko šest metara. Teţio je blizu devedeset kilograma. Lako je

zamisliti

Zvjezdani lutalica

borbu između nas dvojice, ali kaţu da sam ga tijekom te kratke borbe udario

šakom u nos s namjerom da mu ga raskrvarim.

U svakom slučaju, budući da sam bio osuđen na doţivotnu robiju, a u Kaliforniji je

kazna za doţivotnog robijaša koji nanese tjelesnu ozljedu smrt, porota koja nije

mogla zanemariti uvjeravanja čuvara Thurstona i ostalih zatvorskih lupeţa koji su

svjedočili, proglasila me je krivim i tako me je osudio sudac, koji nije mogao

zanemariti zakon koji je točno propisivao kako bi trebalo postupiti.

Thurston me je dobro izudarao, i cijelim putem natrag uz to veličanstveno

stubište stalno me je udarala, štipala i pljuskala horda povjerenika i čuvara koji

su se sudarali u ţaru nastojanja da mu pomognu. Zaboga, ako mu nos krvari, to je

vjerojatno krivnja nekoga od njegovih koji ga je zakvačio u tom meteţu tučnjave.

Ne bi me bilo briga ni da sam osobno odgovoran za to, ali to je jadan razlog da se

čovjeka objesi...

Upravo sam razgovarao sa straţarom koji je bio na duţnosti. Prije nešto manje od

godinu dana, Jake Oppenheimer je zauzimao istu ćeliju smrti na putu prema

vješalima kojim ću ja sutra kročiti. Ovaj je čovjek bio jedan od straţara

određenih za Jakea. On je stari vojnik. Neprestano ţvače duhan i neuredan je,

zato što na sijedoj bradi i brkovima ima ţute mrlje. Udovac je, ima četrnaestoro

djece, i sva su u braku, i ima trideset jedno unuče, i četiri praunučeta, sva četiri

ţenska. Dobiti te podatke bilo je kao vaditi zub. On je čudan stari svat i nije

pretjerano pametan. Zato je, mislim, i poţivio toliko i izrodio tolike potomke.

Pamet mu se sigurno okamenila prije trideset godina. Nakon toga nije mogao

stvoriti nijednu novu ideju. Jedva da mi kaţe nešto više od da i ne. I to ne zato

što je arogantan. Jednostavno nema što reći. Ne znam, kad budem ponovno ţivio,

takvo utjelovljenje kao što je njegovo bio bi lijep ţivot biljke prije nego što se

ponovno otisnem među zvijezde...

Jack London

Ali, da se vratim. Moram zabiljeţiti da sam, nakon što su me Thurston i ostali

gurali i udarali, pljuskali i lupali uz to strašno stubište, osjetio beskrajno

olakšanje kad sam se našao u svojoj tijesnoj samici. Bila je tako sigurna, pravo

utočište. Osjetio sam se kao izgubljeno dijete koje se vratilo kući. Volio sam te

zidove koje sam toliko mrzio tijekom pet godina. Sve što je sprečavalo da se

čudovišna ogromnost prostora ne svali na mene bila su ta četiri dobra čvrsta

zida, sa svake strane nadohvat ruke. Agorafobija je strašna bolest. Imao sam

malo prilika da je iskusim, ali i na osnovi ovoga mogu zaključiti daje vješanje

daleko lakše...

Upravo sam se od srca nasmijao. Zatvorski liječnik, simpatičan momak, došao je

čavrljati sa mnom, zapravo ljubazno mi ponuditi svoje usluge po pitanju droge.

Razumije se da sam odbio njegov prijedlog da me preko noći toliko "pukne"

morfijem da sutra, kad budem koračao prema vješalima, ne znam da li "idem ili se

vraćam".

Ali, smijeh. To je bilo nalik na Jakea Oppenheimera. Mogu zamisliti njegovu jetku

oštroumnost kad je ošinuo novinare svjesnim paradoksom, koji su oni pak smatrali

slučajnim. Ĉini se da su ga posljednjeg jutra, nakon doručka, odjevenog u košulju

bez ovratnika, novinari okupljeni u ćeliji da čuju njegove posljednje riječi pitali

što misli o smrtnoj kazni.

• Tko smije reći da imamo nešto više od pukog premaza civilizacije nanesenog

preko sirovog divljaštva, kad skupina ţivih ljudi moţe uputiti takvo pitanje

čovjeku koji tek što nije umro i koga su upravo došli gledati kako umire?

Ali Jake je uvijek bio spreman na šalu. "Gospodo," rekao je, "nadam se da ću

doţivjeti dan kad će smrtna kazna biti ukinuta."

Ţivio sam mnogim ţivotima kroz duge eone. Ĉovjek, pojedinac, nije moralno

napredovao posljednjih deset tisuća godina. Potpuno stojim iza toga. Razlika

između neukroćenog ţdrebeta

Zvjezdani lutalica

i strpljivog teretnog konja je jednostavno razlika u izvjeţbanosti. Izvjeţbanost

je jedina moralna razlika između današnjeg čovjeka i čovjeka od prije deset

tisuća godina. Ispod njegove tanke koţe moralnosti koju je sam uglačao leţi isti

divljak koji je postojao i prije deset tisuća godina. Moral je društveno bogatstvo,

priraštaj kroz bolna stoljeća. Novorođenče će postati divljak, osim ako se ne

izvjeţba, ako se ne uglača apstraktnom moralnošću koja se toliko dugo skupljala.

"Ne ubij" - glupost! Ubit će me sutra ujutro. "Ne ubij" - glupost! U

brodogradilištima svih civiliziranih drţava danas grade kobilice razarača i super

razarača. Dragi prijatelji, ja, koji tek što nisam umro, pozdravljam vas s -

"Glupost!"

Pitam vas: da li se danas propovijeda viši moral od onog što su ga propovijedali

Krist, Buddha, Sokrat ili Platon, Konfucije i tko god daje bio autor Mahabharate}

Blagi Boţe, prije pedeset tisuća godina, u našim totemskim obiteljima, naše su

ţene bile čistije, naši grupni odnosi čvršći i pravilniji.

Moram reći da je moral u onim starim danima bio veći od današnjeg. Nemojte

ţurno odbaciti ovu misao. Sjetite se naše djece koja rade, naše potplaćene

policije i pokvarenih političara, naše pokvarene hrane i našeg ropstva u kojem su

kćeri siromaha. Kad sam bio Sin Planine i Sin Bika, nije se znalo stoje

prostitucija. Bili smo čisti, kaţem vam. Nismo ni sanjali o takvim dubinama

obespravljenosti. Da, i sve današnje niţe ţivotinje su čiste. Potreban je čovjek,

sa svojom maštom, potpomognut svojim vrhunskim poznavanjem stvari, da izmisli

smrtne grijehe. Niţe ţivotinje, druge ţivotinje, nesposobne su za grijeh.

Brzo sam proletio kroz mnoge ţivote u mnogim vremenima i na mnogim mjestima.

Nikad nisam spoznao časniju ni tako uţasnu surovost kao što je ova koja vlada u

našem zatvorskom sustavu. Ispričao sam vam što sam prošao u luđačkoj košulji i u

samici u

Jack London

prvoj polovici prvoga desetljeća ovoga dvadesetog stoljeća nakon Krista. U

starim vremenima, kaţnjavali smo drastično i ubijali brzo. To smo činili zato što

smo to ţeljeli, zbog hira, ako ţelite, ali nismo bili licemjeri. Nismo zvali tisak,

svećenstvo i sveučilište da opravdaju naše divljaštvo. Ĉinili smo ono što smo

ţeljeli činiti, uspravljeni, i uspravljeni smo se suočavali s posljedicama i kaznom, i

nismo se skrivali iza skuta klasika gospodarstva i građanskih filozofa, nismo se

skrivali iza skuta pridruţenih propovjednika, profesora i izdavača.

Pa, zaboga, prije sto godina, prije pedeset godina, prije pet godina, u ovim

Sjedinjenim Drţavama nanošenje teških tjelesnih ozljeda nije potpadalo pod

smrtnu kaznu. Ali ove godine, ljeta Gospodnjega 1913., u Kaliforniji su objesili

Jakea Oppenheimera zbog takvog prijestupa, a sutra će, zbog udaranja čovjeka u

nos, zločina kaţnjivog smrtnom kaznom, izvesti i objesiti mene. Pitanje: ne treba

li više vremena da majmun ili tigar uginu, nego da takve odredbe udu u

kalifornijski kazneni zakon tisuću devetsto osamnaest godina nakon Krista? Boţe,

Boţe, Krista su samo razapeli. Jakeu Oppenheimeru i meni učinili su daleko goru

stvar...

Kao što mije jednom prstima otkucao Ed Morrell: "Nešto najgore što moţeš

učiniti čovjeku jest da ga objesiš." Ne, ne poštujem previše smrtnu kaznu. Ne

samo što je to prljava igra, spuštanje na razinu hulja koji u njoj sudjeluju za

plaću, nego je poniţavajuće za zajednicu koja je dopušta, glasuje za nju i plaća

poreze kako bi se ona odrţala. Smrtna kazna je tako blesava, tako glupa, tako

strašno neznanstvena. "Da se objesi za vrat dok ne umre" je čudan način

društvenog izraţavanja...

Došlo je jutro - moje posljednje jutro. Prethodne sam noći spavao kao beba.

Spavao sam tako mirno da se straţar u jednom trenutku uplašio. Pomislio je da

sam se ugušio medu pokrivačima. Uzbuna koju je jadni čovjek digao bila je

vrijedna prezira. Bila je

Zvjezdani lutalica

ugroţena njegova egzistencija. Da sam se doista bio ugušio, to bi značilo crnu

mrlju u njegovoj karijeri, moţda bi bio i otpušten -a izgledi nezaposlenog čovjeka

u današnje vrijeme nisu ruţičasti. Kaţu mi da su u Europi tvrtke počele propadati

prije dvije godine, a da je sada to počelo i u Sjedinjenim Drţavama. To znači

gospodarsku krizu ili tihu paniku, da će vojska nezaposlenih sljedeće godine biti

velika, a redovi za kruh dugački...

Doručkovao sam. Ĉinilo se glupavo da to učinim, ali sam ipak jeo s tekom.

Upravitelj je donio bocu viskija. Darovao sam je zatvorenicima iz ćelija za

ubojice. Upravitelj se, jadničak, boji da ću, ako ne budem pijan, napraviti nered i

da će to baciti sjenu na njegovu upravu...

Navukli su mi košulju bez ovratnika...

Ĉini se da sam danas vrlo vaţan čovjek. Mnogo se ljudi odjednom zanima za

mene...

Doktor je upravo otišao. Izmjerio mi je puls. Ja sam to zahtijevao. Normalan je...

Pišem ove slučajne misli, i, stranicu po stranicu, one odlaze na svoje tajno

putovanje izvan zidina...

Najsmireniji sam čovjek u zatvoru. Kao dijete koje upravo kreće na put.

Nestrpljiv sam da pođem, radoznao da doznam koja ću nova mjesta vidjeti... Ovaj

strah od nevaţne smrti je smiješan onomu tko je tako često ulazio u tamu i

ponovno ţivio...

Upravitelj s bocom šampanjca. Poslao sam je dolje u ćelije za ubojice. Ĉudo jedno,

zar ne, kako me paze ovog posljednjeg dana. Mora biti da se ovi ljudi koji će me

ubiti i sami boje smrti. Da navedem Jakea Oppenheimera: Ja, koji ću umrijeti,

mora da im izgledam nekako "Boţe sačuvaj"...

Ed Morrell mi je upravo poslao poruku. Kaţu mi da je proveo cijelu noć šećući duţ

zatvorskih zidina. Budući da je bio bivši zatvorenik, formalnosti mu nisu dopuštale

da me vidi i oprosti se

Jack London

prvoj polovici prvoga desetljeća ovoga dvadesetog stoljeća nakon Krista. U

starim vremenima, kaţnjavali smo drastično i ubijali brzo. To smo činili zato što

smo to ţeljeli, zbog hira, ako ţelite, ali nismo bili licemjeri. Nismo zvali tisak,

svećenstvo i sveučilište da opravdaju naše divljaštvo. Ĉinili smo ono što smo

ţeljeli činiti, uspravljeni, i uspravljeni smo se suočavali s posljedicama i kaznom, i

nismo se skrivali iza skuta klasika gospodarstva i građanskih filozofa, nismo se

skrivali iza skuta pridruţenih propovjednika, profesora i izdavača.

Pa, zaboga, prije sto godina, prije pedeset godina, prije pet godina, u ovim

Sjedinjenim Drţavama nanošenje teških tjelesnih ozljeda nije potpadalo pod

smrtnu kaznu. Ali ove godine, ljeta Gospodnjega 1913., u Kaliforniji su objesili

Jakea Oppenheimera zbog takvog prijestupa, a sutra će, zbog udaranja čovjeka u

nos, zločina kaţnjivog smrtnom kaznom, izvesti i objesiti mene. Pitanje: ne treba

li više vremena da majmun ili tigar uginu, nego da takve odredbe uđu u

kalifornijski kazneni zakon tisuću devetsto osamnaest godina nakon Krista? Boţe,

Boţe, Krista su samo razapeli. Jakeu Oppenheimeru i meni učinili su daleko goru

stvar...

Kao što mi je jednom prstima otkucao Ed Morrell: "Nešto najgore što moţeš

učiniti čovjeku jest da ga objesiš." Ne, ne poštujem previše smrtnu kaznu. Ne

samo što je to prljava igra, spuštanje na razinu hulja koji u njoj sudjeluju za

plaću, nego je poniţavajuće za zajednicu koja je dopušta, glasuje za nju i plaća

poreze kako bi se ona odrţala. Smrtna kazna je tako blesava, tako glupa, tako

strašno neznanstvena. "Da se objesi za vrat dok ne umre" je čudan način

društvenog izraţavanja...

Došlo je jutro - moje posljednje jutro. Prethodne sam noći spavao kao beba.

Spavao sam tako mirno da se straţar u jednom trenutku uplašio. Pomislio je da

sam se ugušio među pokrivačima. Uzbuna koju je jadni čovjek digao bila je

vrijedna prezira. Bila je

Zvjezdani lutalica

ugroţena njegova egzistencija. Da sam se doista bio ugušio, to bi značilo crnu

mrlju u njegovoj karijeri, moţda bi bio i otpušten -a izgledi nezaposlenog čovjeka

u današnje vrijeme nisu ruţičasti. Kaţu mi da su u Europi tvrtke počele propadati

prije dvije godine, a da je sada to počelo i u Sjedinjenim Drţavama. To znači

gospodarsku krizu ili tihu paniku, da će vojska nezaposlenih sljedeće godine biti

velika, a redovi za kruh dugački...

Doručkovao sam. Ĉinilo se glupavo da to učinim, ali sam ipak jeo s tekom.

Upravitelj je donio bocu viskija. Darovao sam je zatvorenicima iz ćelija za

ubojice. Upravitelj se, jadničak, boji da ću, ako ne budem pijan, napraviti nered i

da će to baciti sjenu na njegovu upravu...

Navukli su mi košulju bez ovratnika...

Ĉini se da sam danas vrlo vaţan čovjek. Mnogo se ljudi odjednom zanima za

mene...

Doktor je upravo otišao. Izmjerio mi je puls. Ja sam to zahtijevao. Normalan je...

Pišem ove slučajne misli, i, stranicu po stranicu, one odlaze na svoje tajno

putovanje izvan zidina...

Najsmireniji sam čovjek u zatvoru. Kao dijete koje upravo kreće na put.

Nestrpljiv sam da pođem, radoznao da doznam koja ću nova mjesta vidjeti... Ovaj

strah od nevaţne smrti je smiješan onomu tko je tako često ulazio u tamu i

ponovno ţivio...

Upravitelj s bocom šampanjca. Poslao sam je dolje u ćelije za ubojice. Ĉudo jedno,

zar ne, kako me paze ovog posljednjeg dana. Mora biti da se ovi ljudi koji će me

ubiti i sami boje smrti. Da navedem Jakea Oppenheimera: Ja, koji ću umrijeti,

mora da im izgledam nekako "Boţe sačuvaj"...

Ed Morrell mi je upravo poslao poruku. Kaţu mi da je proveo cijelu noć šećući duţ

zatvorskih zidina. Budući da je bio bivši zatvorenik, formalnosti mu nisu dopuštale

da me vidi i oprosti se

Jack London

sa mnom. Divljaci? Ne znam. Moţda samo djeca. Mislim da će se noćas većina

plašiti ostati sama u mraku nakon što mi istegnu vrat.

Novinari su upravo otišli. Sljedeći put, i posljednji, vidjet ću ih s postolja, prije

nego što mi krvnik na glavu stavi crnu kapu. Izgledat će čudnovato bolesni. Ĉudni

mladi ljudi. Neki pokazuju znakove pijanstva. Dvojici ili trojici već je muka dok

čekaju ono čemu će prisustvovati. Cini se da je lakše da te objese nego da

promatraš...

Moji posljednji redovi. Cini se da odgađam izvršenje. Ćelija mi je ispunjena

uzvanicima i dostojanstvenicima. Svi su nervozni. Zele da to završi. Bez sumnje,

imaju dogovorene večere. Doista ih vrijeđam dok pišem ove posljednje riječi.

Svećenik je ponovno izrazio ţelju da bude sa mnom u mom posljednjem času.

Jadni čovjek - zašto da mu uskratim tu utjehu? Pristao sam, i sad izgleda prilično

veselo. Ĉovjeka ponekad čine sretnim tako male stvari! Mogao bih zastati i od

srca se smijati pet minuta, samo da toliko ne ţure.

Ovdje završavam. Mogu se samo ponavljati. Smrt ne postoji. Ţivot je duh, a duh

ne moţe umrijeti. Samo tijelo umire i nestaje, uvijek ispunjeno kvascem koji ga

obavještava, neprestano se oblikuje, neprestano se kristalizira, da bi se na kraju

istopilo u sastavne dijelove i spojilo u nove i različite oblike koji su nebitni i koji

će se iznova istopiti u sastavne dijelove. Samo duh ustraje i nastavlja se

izgrađivati kroz uzastopna i neprestana utjelovljenja dok se uzdiţe prema

svjetlu. Sto ću biti kad budem ponovno ţivio? Pitam se. Pitam se...