Janko Leskovar (Valentinovo, 1861 Valentinovo, 1949) hrvatski je pripovjeda koji zajedno s A

Janko Leskovar (Valentinovo, 1861 Valentinovo, 1949) hrvatski je pripovjeda koji zajedno s A. G. Matoem otvara hrvatsku knjievnu modernu, unato jo uvijek dominantnoj realistinoj paradigmi. Zbirka Pripovijesti (1917) sadri pripovijetke Misao na vjenost (1891), Katastrofa (1892), Poslije nesree (1894), Jesenski cvijetci (1897), Pria o ljubavi (1900), Bez doma (1900), Izgubljeni sin (1903) i Kraljica zemlje (1905). Dominiraju momenti iscrpljenosti, pesimizma, misticizma, jalovog filozofiranja, spiritualizma i snova, dok uz pomo opisa pejsaa oslikava unutranjost svojih junaka. Glavni likovi u navedenim pripovijetkama uglavnom su (polu)intelektualci, senzibilni i usamljeni uitelji koji su pasivni u drutvenom ivotu, ali vrlo precizno, emocionalno i intelektualno, prodiru u same sebe. Oni stoje pred sudbonosnim odlukama koje ne uspijevaju realizirati zbog psihikog optereenja prolou ili vlastite neodlunosti i nemoi. Na kompozicijskom planu, susreu se dva vremena: vrijeme prole zgode koja ima posljedice u sadanjosti te vrijeme sadanjosti u kojoj se neprestano tematizira prolost i tako prijei svaku moguu budunost. Jedna od najpoznatijih modernistikih pripovijedaka jest Misao na vjenost. Glavni lik uro Marti kroz ludilo je dosegnuo vjenost i postao rtvom vlastite fikcije. U romanima Propali dvori (1896) i Sjene ljubavi (1898) J. Leskovar tematizira propale dvore i temu onodobnih hrvatskih knjievnih dekadenata. Roman Propali dvori okvirno govori o propasti aristokratske obitelji, no u njemu ne dominira prikaz drutvenih procesa, ve psiholoka analiza glavnog lika Pavla Petrovia, dekadenta. Zbog potrage za vlastitim identitetom i misaonog previranja, Petrovi ne uspijeva realizirati ljubav. Fabula je fragmentirana, a radnja saeta i zbijena. J. Leskovar nastavlja je psiholoke proze kasnog realizma, ali i razbija realistikog kanona, a njegovi su junaci srodni zapodnoeuropskim primjerima modernistikih likova.