MNIJENJE, VJEROVANJE I ZNANJE

Već kod grč. Filozofa dolazi do diferencije mnijenja i znanja (Parmenid).Inače, mnijenje ima korijen u grč. riječi „doxa“ dok moderni izraz u engl. i franc. jeziku je preuzet iz lat. riječi opinio.Izraz „doxa“ prvi je označio Ksenofon, a potpuniju analizu dao je njegov učenik Protagora koji mnijenje direktno suprotstavlja razumu. Sve do pojave djela Hobbesa, Lockea i Humea, mnijenje je suprotstavljeno „razumskoj prosudbi“ i imao je pogrdne konotacije (common opinon, general opinon, vulgar opinon).Locke mnijenje povezuje sa narodnim tradicionalizmom (moral) te ono ima značaj neformalne društvene kontrole.Hobbes svoje shvaćanje mnijenja povezuje sa sferom religijskih uvjerenja, dok Hume pridaje mnijenju ulogu soc. arbitra.Prema ovim misliocima mnijenje dobiva na znacaju, ali više kao moral i etički konsenzus, jer nema utjecaja na vođenje javnih poslova.Drugi filozofi će razlikovati 3 spoznajna stepena: mnijenje, vjerovanje i znanje.

KANT

Mnijenje je mišljenje u koje nismo subjektivno potpuno uvjereni, niti je dovoljno objektivno zasnovano.Vjerovanje se odlikuje subjektivnom uvjerenošću, ali nije objektivno zasnovano.Za znanje je karakteristična puna subjektivna uvjerenost, a i objektivno je dovoljno zasnovano.Prema Kantu vjerovanja ne mogu biti predmet nauke (znanja), a činjenice koje su predmet znanja nisu predmet vjerovanja. Iako se oni dopunjuju uz mogućnost nesmetanog razvoja svako u svom području, uz pretpostavku da ostaju u granicama vlastitog miljea i da ne prelaze u ono suprotno.

TRADICIJAKant smatra da je tradicija krajnje kondenzovana i nataložena i koju čine mnijenja mrtvih i naslijeđe predrasuda. Tradicija je ta koja uvijek ostaje nacionalna ali je i dublja i stabilnija nego JM.Mnijenje je utoliko jače ukoliko je tradicija manje snažna. Tradicionalne vrijednosti ostaju uzor čovjeka za procjenjivanje stvari i pojava.IDEOLOGIJA Ideološka komponenta u strukturi ponašanja mora biti prisutna u djelatnostima gdje su ljudski kolektivi prinuđeni da zauzimaju ocjenjivački stav prema svijetu.Diferenciranost ideologija je odraz struktuiranosti društva, koje za rezultat imaju diferencirane grupe koje imaju različit odnos, viđenje i projekciju svijeta.Ideologija i JM svojim djelovanjem na ponašanje ljudi određuju njihovu pol. svijest. Jezgro te pol. svijesti jesu njihove ideologije.

O JAVNOM MNIJENJU

J.J.Rousseau je prvi mislilac koji je sintagmu JM upotrijebio s jasnim pol. konotacijama i prepoznatljivim obilježjima. Bilo je izraza koji su se upotrebljavali i prije ovog definisanja, ali su se odnosili na moralna uvjerenja, narodnu tradiciju i zdrav osjećaj za razum i istinu.U svojim analizama JM Rousseau je jasno naznačio njegovu soc.-pol.ulogu razlikujući „volju svih“ (volonte de tous) koju sačinjava zbir privatnih, egoističnih volja, od “opće volje“ (volonte generale) koja ima u vidu opći socijalni interes a sačinjavaju je „navike, moral, obićaji i iznad svega JM“. Rousseau je narod smatrao za jednu nedovoljno obrazovanu masu.

On „općoj volji“ pridaje samo moral, snagu, oduzimajući joj pravo da raspravlja i rezonuje na pol. način.On nastajanje i formiranje javnosti veže za pol.aktivnost na zborovima gdje se aklamacijom odlučuje i donose zakoni, bez rezonovanja (suoačvanja mišljenja) i kreacije ali je ona po njemu faktor ukupne pol. zbilje.Engleski filozof J. Bentham JM daje veći značaj i izrazitiju pol. funkciju smatrajući da je javnost sposobna i da “utjelovljuje mudrost i pravičnost cijelog svijeta“.Kant smatra da istinska politika ne može učiniti nijedan korak prije nego što se pokloni moralu i, mada je politika po sebi velika vještina, njeno povezivanje sa moralom nije uopšte nikakva vještina, jer moral presjeca čvor koji politika nije u stanju da razrješi čim se suprotstave jedna drugom.Kant vidi prosvječenost (javnu upotrebu uma) kao stvar ili privilegiju učenih ljudi i to prevashodno filozofa koji imaju posla sa principima čistog uma. O raspavama “učenih“ narod ne odlučuje već se jednostavno miri sa tim, pošto ništa od toga svega ne razumije.Ipak Kant dodaje da se javnost ne realizuje u replici učenih već i u javnoj upotrebi uma svih onih koji su dorasli za to. Tu on dodaje da ti pojedinci moraju prekoračiti granice svoje privatna sfere putem spisa obratiti se publici i tada razumije se može rezonovati.Javna upotreba sopstvenog uma mora uvijek biti slobodna i sama kao takva može unijeti prosvječenost među ljudima, privatna upotreba može se često ograničiti a da se time napredak prosvječenosti ipak bitno ne ometa.Privatna sfera se konstituiše od publike koja pol. rezonuje i u koju imaju pristup samo privatni vlasnici. Za to je pored prirodnog kvaliteta (da nije u pitanju dijete niti žena) potrebno da je čovjek sopstveni gospodar, tj.da ima bilo kakvu imovinu (u šta se može uračunati i svaka vještina, zanat ili umjetnički dar ili nauka) od koje živi. Oni koji su van privatne sfere (nevlasnici, radnici) su bez povrede principa javnosti isključeni iz socijalnog miljea (publike) privatnosti ljudi koji pol.rezonuju. Samim tim oni nisu građani niti su lica sa istim pravima, jer u sferu javnosti mogu kročiti kada pomoću talenta, marljivosti i sreće steknu bogatstvo i postanu vlasnici, jer do daljnjeg oni su pod okriljem zakona koji ne mogu da prave i donose.Procese koji se dešavaju prilikom rezonovanja privat. ljudi Kant naziva “javnim usaglašavanjem“, a Hegel „javnim mnijenjem“. Formalno, subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi imaju i ispoljavaju svoje vlastite sudove mnijenja i savjete o općim poslovima, javlja se u zajedništvu koje se zove JM. Princip modernog svijeta zahtjeva da ono što svaki pojedinac treba da prihvati mora biti pokazano pojedincu kao opravdano. Dok je Kantu javnost rezonovanje temeljni kamen istinitosti na čemu se ono dokazuje tako da važi za um svakog čovjeka, kod Hegela je JM ono što čovjek zamišlja kod kuće pred svojom ženom ili svojim prijateljima. Pošto je upotreba uma stvar učenih ljudi (Kant) nauka se za Hegela nalazi izvan domena JM. Bez obzira što je JM odraz zdravog ljudskog razuma ono je prisutno u narodu u vidu predrasuda ali u toj iskrivljenosti održava “istinske potrebe i ispravne tendencije zbiljnosti“.Međutim, javnost nije ona neophodna snaga koja s pravom kritikuje vlast i njene nosioce, jer ona putem njih tek dolazi u mogućnost spoznaje njene važnosti kako bi je poštovala. Na taj način vlast i njeni činovnici su jedno od najznatnijih sredstava obrazovanja javnosti. Javnost nije više u službi prosvećivanja, niti sfera u kojoj se um ostvaruje. Ona je u službi integracije subjektivnog mišljenja u objektivitet “koji je duh sebi dao u obličju države“.Hegel odbacuje saglasnost politike sa moralom jer za njega opća dobrobit države „ima sasvim drugo opravdanje nego dobrobit pojedinca“.Za Marksa je JM lažna svijest jer ono pred samim sobom krije svoj istinski karakter maske buržoaskih klasnih interesa. Kapitalizam je po svojoj anatagonističkoj ishodnici prepušten sam sebi jer počiva na prisvajanju viška vrijednosti stvorenog od strane onih koji posjeduju samo radnu snagu kao robu i u kome su šanse soc. uspona od najamnog radnika do vlasnika sve manje. Tako se ukida i najmanja sumnja u mogućnost realizacije ideje građanske javnosti jer joj nedostaju pretpostavke za

jednakost šansi da se marljivošću i talentom postigne status vlasnika. Nema više znaka jednakosti između vlasnika i čovjeka jer je sve očitiji sukob vlasnika i najamnika gdje vlasnici, da bi realizovali svoj interes, to mogu održati primjenom sile prema drugima.Marks svoje vizije dokidanja antagonizma građanske javnosti i odvojenosti javne od privatne sfere vidi u „paroli“ podruštvljavanja sredstava za proizvodnju, čime javnost dolazi u mogućnost racionalizacije pol. vladavine kao vladavine ljudi ljudima.Kad na scenu stupaju konflikti koji su bili potisnuti u privatnu sferu javnosti koja mora posredovati u ovim zahtjevima postaje poprište borbe interesa u grubim oblicima nasilnog razračunavanja.Pri ovakvom stanju Mill uviđa kako manuelni radnici, žene i prezreno stanovništvo traži priznavanje općeg prava glasa, s čim se on u potpunosti slaže. JM odražava moć i snagu mnogih prosječnih. Jedina moć koja zaslužuje to ime jest moć masa i vlada dok služi težnjama i nagonima masa. Ali oni su uvijek masa, tj. skupna prosječnost.Njezino mišljenje stvaraju, umjesto nje, ljudi poput nje, upućujući je ili govoreći u njezino ime, prema trenutnim pobudama, posredstvom novina. Vjerujući javnosti, mi gubimo identitet, moć rasuđivanja i završavamo u nepromišljenom preuzimanju tuđih mišljenja.Mill se protivi usaglašavanju stavova i mišljenja, jer ne treba dolaziti do razumne saglasnosti (do jednog JM) jer različitost mišljenja pri aktuelnom stanju ljudskog promišljanja daje svim stranama istine izgled na fer i korektnu igru.Mill je protiv takve ideje javnosti prema kojoj je poželjno da mnogi sva pol. pitanja iznose pred lice javnosti i rješavaju ih po svom sopstvenom nahođenju, jer će u takvim uslovima filozofi biti prinuđeni da masu prosvjećuju i da je uče da ispravno cijeni njihovu dublju spoznaju stvari. On je za to da se pol. pitanja ne rješavaju direktnim ili indirektnim pozivanjem na razum ili volju neinformisane gomile već samo prema adekvatnim shvatanjima realno malog broja lica posebno obrazovani za takve zadatke.

DEFINISANJE JAVNOG MNIJENJA

Poznata je činjenica da je Rousseau prvi upotrijebio pojam JM u modernom smislu riječi, ali on nije prvi utvrdio definiciju.Pojam JM kristalizirao se kroz predrevolucionarni period Francuske između fiziokrata i onih koji su buržoasku revoluciju ideološki pripremali - prosvijetitelja. Nakon fra. revolucije vlade više ne mogu da opstanu ukoliko ne poštuju JM, tvrdili su neki mislioci u Njemačkoj.Tada je filozof Kristijan Garve pokušao dati definiciju JM - sporazum mnogih ili većine građana jedne države uz poštovanje suda do kojeg je svaki pojedinac došao kao do ishodišta svog sopstvenog razmišljanja o aktuelnom predmetu.Hegel u svom djelu „Osnovne crte prava“ kaže: “formalno subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi imaju i ispoljavaju svoje vlastite sudove, mnijenja i savjete o općim poslovima javlja se u zajedništvu koje se zove JM“.Za T. Đorđevića JM označava oblik kolektivnog rasuđivanja pol. javnosti o aktuelnim društvenim situacijama koje poprimaju vid problema bitnog za život i praksu druš. zajednica.Zagovornici sociološke def. shvaćaju JM kao kolektivni duh koji nastaje kristalizacijom stavova i mišljenja u rezonovanju, prije svega pol. javnosti o nekom spornom druš. pitanju proizašlo iz narušene soc. situacije. Ova kristalizacija mišljenja i dominacija jedne struje u formiranju JM vodi odgovarajućoj druš. akciji.Teorije koje pri definisanju ovog fenomena polaze od primata psihološkog određenja shvaćaju JM na nivou individualnih pojava i procesa. Tako Price govori da pod JM podrazumijeva agregat individualnih mnijenja ili ono što se nastoji izmjeriti istraživanjem JM.Istražujući JM sve su više svjesni da se u praksi empirijskih istraživanja isprepliču kolektivni i individualni aspekti i da ne postoji u većini slučajeva jasna i oštra granica

ovih dvaju aspekata. Teoretičari su danas sve više skloni interdisciplinarnom pristupu u promatranju ovog fenomena.Tako će nastati i kompromisna def. Trumana prema kojoj se JM sastoji od mnijenja agregata pojedinaca koji kroz diskusiju oblikuju javnost. Nimmo definiše JM kao“proces povezivanja vjerovanja vrijednosti i namjera koje pojedinci izražavaju u javnosti s političkim opredjeljenjima nosilaca javne vlasti u regulisanju upravljanja društvom“. Ovaj proces ima tri faze:1.faza personalne konstrukcije u kojoj pojedinci iritirani problemom razmišljaju o njemu i oblikuju svoje poimanje datog pitanja;2.faza socijalizacije ili kristalizacije izražavanja privatnog mnijenja oblikujući mnijenja strukturne javnosti grupne proverijencije;3.faza povezivanja izraženih mnijenja i aktivnošću nosilaca javne vlasti(izvršne,zakonodavne,administrativne i sudske)uz podjelu odgovornosti u svim fazama.Pojam JM obavezno obuhvaća:1.predmet JM(pitanje ili narušena soc.situacija )koja traži razrješenje2.subjekt JM(pol.javnost)3.rezonovanje te javnosti(suprotstavljanje različitih mišljenja)4.preovlađujuće(mišljenje)mnijenje kao produkt kristalizacije raz.struja mišljenja iz čega proističe5.uslovljeno stimuliranje subjekta pol.prakse na određeno ponašanje

ODREĐENJE PREDMETA JAVNOSTI

Definicije : Predmet JM predstavlja soc.narušena situacija (druš.kretanjima,pol.odlukama i „vještački izazvanim“)preobražena u društv.problem. Neki teoretičari pokušavaju svu problematiku iz soc.miljea definisati kao odraz druš. Situacije preobražene u problem,ne davajući u nekim slučajevima primat i pol.akcijama čiji ishod ima isti rezultat. Predmet JM može biti i „vještački“ stvoren(primjer Miloševića). Teško je izdvojiti krug pojava objektivne realnosti sa kojima JM ima odnose kao sa svojim predmetom. Allport odbacuje svaku kvalifikaciju prema predmetu mnijenja jer po njemu ona ne bi pružila ozbiljan doprinos saznavanju prirode mnijenja. Pristupati mnijenjima prema njihovom sadržaju ,njihovom predmetu,znači poći potpuno sa spoljnog i iluzovnog stanovišta. Pristupiti mnijenjima prema njihovom predmetu,znači poći od onog koje je najviše spoljašnje u pojavi,pa nametnuti sebi obavezu jedne nemoguće sinteze. Zato po njemu jedini plodan način studiranja je putem njihove forme. Forma mnijenja jeste način mišljenja onoga ko izriče mnijenje,a način mišljenja može biti pojmljen bar prema dva različita modaliteta:neko je žarki pristalica ili surovi neprijatelj jedne ideje. Sa stanovišta predmeta mnijenja ne bi se mogla razlikovati mišljenja suprotstavljenih subjekata,jer je to jedino moguće sa stanovišta njihovih formi. Spoznajne mogućnosti JM imaju ograničavajući domet,što nas upozorava da ono nije u stanju da baš sve pojave objektivne realnosti odrazi na optimalan način. Znači da će uvijek postojati dio pojava koje će ostati izvan domašaja pol.javnosti i ne može se pojaviti ili predstaviti kao predmet JM.

1)GRANICA DOSEGNUTOSTI SPOZNAJE-pojava realne objektivne stvarnosti,određuju ne samo „subjektivni faktori“(obim znanja,stepen informiranosti)već i objektivni sadržaj

samih pojava. Granica dosegnutosti spoznaje omeđava milje iza koga jedan sloj pojava ostaje nedostupan JM,iako te iste pojave mogu da budu dostupne drugom obliku spoznaje npr.nauci. Iako ovaj zaključak ima valjanost u svojoj prosudbi,kriterij kao takav nije dovoljan niti pouzdan za definisanje predmeta JM. Međutim JM nema glavnu funkciju u tome da spoznaje realni objektivni svijet u svim njegovim skrivenim dimenzijama već da prema njima,pol.javnost izrazi kritički vrijednosni objektivno-voljni sud. Ima pojava i procesa u okviru ljudke zbilje koje šira javnost ne može da spozna u svoj njihovoj objektivnosti i realnosti,pa samim tim ona o tome ne može kompetentno i kvalifikovano da rasparavlja i „prosuđuje“. Ako se desi da ona ipak o takvim pojavama izražava svoje mišljenje,onda takva rasuđivanja predstavljaju izobličenu svijest. Ovo proizilazi iz činjenice da javnost ponekad burno reaguje na posljedice određenih pojava,a da ne zna njihovu suštinu. Ali to ipak ne znači da javnost nema nikakve kopetencije u izricanju svog stava iako joj je zamagljena suština stvari(primjer virus gripe)

2)STEPEN ZNATIŽELJNE POLITIČKE JAVNOSTI- U domenu ljudkse zbilje,posebne pojave ukoliko postanu predmetom JM svrstavaju se u red fenomena koji bude druš.znatiželju,čime postaju značajan povod njegovog formiranja. Pored društvene postoji i individualna zainteresovanost,pa iza toga proističe ona kritička granica kada individualna prerasta u društvenu,odnosno kada tačka interesa prealzi iz privatne sfere u polje javne zainteresovanosti. Interes individua je šireg spektra od društvene,jer se ova druga ipak kreće u sferi uskog kruga fenomena soc.zbilje. ono što interesuje ili pobuđuje pažnju pojedinca,ne mora to isto da zaokuplja druš.pažnju i samim tim postane predmet JM(primjer razvodi brakova,ugrožavanje porodice).

3)STEPEN KONTRAVERZNOSTI POJAVA-sve ono što je predmet jednodušne saglasnosti konsenzusa pol.javnosti nije istovremeno i predmet mnijenja. Jednom utvrđena naučna saznanja nisu nikada predmet JM niti su to pojave na koje se ta saznanja odnose. Verifikacijom naučnog autoriteta nastaje svaka mogućnost rasprave i pretpostavke za suprotna gledišta. Uglavnom problematične druš.situacije,čiji su putevi razrješavanja sporni,mogu predstavljati predmet različitih gledišta,na osnovu kojih se uspostavlja komunikacija javno izraženih mnijenja koja mogu dostići stepen usaglašenosti isintezu izraženu kroz JM. Poznato je da svaka problematična situacija traži svoje razrješenje,zbog ugroženosti zajednice. Ali samo takve situacije svojom kontraverznošću izazivaju raspravu,sukob mišljenja o načinu i putevima razrješenja. Tamo gjde postoji konsenzus o osjećajima i mišljunjima o jednom pitanju ne uspostavlja se predmet niti ima povoda da se uspostavi proces formiranja JM.

4)STEPEN OSPOSOBLJENOSTI POL.JAVNOSTI-znači mjeru kvalifikovanosti pol.javnosti da sazna predočenu zbilju. Kod naučnih radnika jasno je i decidno određeno ko se može baviti i kojom sferom objektivne realnosti. Ne mogu se veterinar i sociolog baviti astronomskim pojavama. Kvalifikovanost i stručnost daju određenim kategorijama naučnika meritornost u istraživanju,kojima je unaprijed omeđen milje pojava. To baš nije jednostavno kada su u pitanju pojave pol.stvarnosti,posebno kada je riječ o pol.javnosti. Međe i odijeljenosti među subjektima pol.prakse su nejasne,bez obzira što se tom realnošću bave oficijelno pozvani da je analiziraju,a drugi put tu su silom prilika i oni koje su okolnosti uključili u slijed pol.događanja. Politička javnost nosi ugrađenu(urođenu)neosposobljenost(nekompetentnost)da prosuđuje o dubljim razlozima i odnosima među fenomenima soc.porijekla koji svojom ukupnošću uslovljavaju i konstituišu problematičku situaciju. Srećom ova njena urođena nekompetentnost ima konstantu promjenjive veličine,jer je jasno da se kroz epohe osposobljenost javnosti povećava. Uz organsku nekompetentnost nadovezuje

se i ona koja je uslovljena činiocima soc.porijekla-preprekama i barijerama koje javnost ne može da premosti zbog neobavještenosti propagandne aktivnosti,pol.manipulacije i sl. Neki teoretičari pojednostavljuju problem osposobljenosti pol.javnosti,tvrdeći da JM izražava osjećanja nekompetentnih,suprotstavljajući poziciju specijalista i naučnika pol.javnosti,uočivši da tu postoji protivrječnost jer na jednoj strani je ogoroman broj ljudi ali je opterečen svojom nekompetentnošću,dok na drugoj strani stoje oni malobrojni,pozvani pošto su dobro obaviješteni,stručno kvalifikovani,te samim tim i kompetentni. Nekompetentnost nameće potrebu da se iz pol.javnosti izdvoje „vođe mnijenja“ koji sa svojim osposobljenošću i informiranošću,kao i svojom ulogom približavaju specijalistima i ekspertima. Oni pomažu razrješavanju nastalih protivrječnosti između javnosti(organskih nekompetentnih) i eksperata(kompetentnih).

5)STEPEN DEMOKRATIZACIJE DRUŠTVENIH ODNOSA-ovdje se misli na pol.ambijent određen pol.sistemom date društvene zajednice. Kada govorimo o demokratizaciji druš.odnosa kao pretpostavki za formiranje i nastanak JM mislimo na pol.pluralizam shvaćen kao paradigmu suprotstavljenu monističkoj koncepciji države,vlasti i moći. Jednakost u socijalističkim sistemima odražavana je posebnom moći državne i partijske elite koje su bile izdvojene i suprotstavljene običnom narodu,oduzimajući mu pravo da se kulturno i nacionalno ispoljava,što je izazvalo erupciju krvavih borbi za nac.identitet i zahtjev za suverenitetom naroda i republika. Još će dosta vremena proći da se uspostavi autentičan višestranački sistem,jer ono što danas imamo možemo podvesti pod hibrid kvazidemokratije i monolitnosti. Ako nemamo potreban pol. i soc.milje koji uslovljava postojanost objekta JM koji će usloviti kristalizaciju mišljenja,onda je na sceni ili represivni pol.sistem(Njemačka i Italija-nacizam) ili totalizacija javnosti(socijalizam). Krah ovih sistema upozorava na tu činjenicu da bez opozicije nema opstanka niti efikasnosti pol.sistema,koji mora da posjeduje ugrađene mehanizme samokontrole,kritike i alternative. Nije sva demokratija u višestranačju,već u relevantnoj opoziciji sa mogućnošću razvijanja kritičkog rezonovanja pol.javnosti.

6)STEPEN UTICAJA I KOMUNIKACIJSKE POVEZANOSTI MEDIJA-mass mediji su nezaobilazan fenomen jer oni pretpostavljaju određenu autonomnost i relativnu nezavisnost od pol. i ekonomskog sistema. Informisanje putem medija stvara mišljenja koja čine JM. Ono vas u isti mah uvjerava da ta mišljenja dijelite sa većinom ljudi. Da bi na scenu stupio oblekt JM,mora se pretpostaviti slobodna javnost kao bitan element paradigme demokratskog komuniciranja. Danas je preovladana teza da se putem medija utiče na to o čemu ljudi razmišljaju a ne na njihovo mišljenje o navedenoj temi. Ideje i argumenti dolaze iz medija do vođe mnijenja,koji prekidaju direktan uticaj i dalje do manje aktivnih grupa stanovništva. Vođe mnijenja imaju tačnija znanja na područjima za koja se zanimaju kojih je puno više nego kod prosjeka. Također,oni imaju puno više poznanika nego prosjek i stoga ih se često pita za savjet. Istraživanje Lazarsfelda zaključilo je da konzument medija prima k znanju propagandu samo one strane s kojom se on već ionako slaže i da se ograđuje od propagande koja bi mogla proturječiti njegovim nazorima. Ovaj mehanizam zaštite odražavanja već pstojećih stavova i pored ponovo dokazanih validnih istraživanja nije preživio 80-e g.kada su nova istraživanja dokazala precjenjenost značaja selektivnosti u komunikacijskoj znanosti. Na pokretanje i formiranje javnosti utiče i brzina prenosa informacije,“vjerodostojnost“ i pretpostavke materijalne obezbjeđenosti komunikacijske veze. Tu svakako ne smijemo zaboraviti mogućnost „vještačkog“stvaranja određene situacije za pokretanje određenog impulsa za kristalizaciju JM.

Predmet JM-soc.situacije pretvorene u problem( i one koje to nisu već su „vještački“ izazvane,nametnute ili problematizirane)te na neposredan ili posredan način tangiraju bilo koju soc.strukturu.

POLITIČKA JAVNOST-SUBJEKT JM

Pol.javnost je poseban oblik soc.grupisanja u angažmanu pol.zbilje,pa zbog toga ona jeste subjekt JM jer JM tek kao oblik svijesti određene grupacije stiče atribut javno tj.političko. Pošto se radi o fenomenu društvenosti,onda subjekt JM može biti samo grupacija ljudi i u toj ulozi ne može se naći pojedinac. Svi kanali i oblici komunikativnih odnosa pojedinaca su preduslov njegovog ispoljavanja,jer se on kao individua može jedino na nivou kolektivne komunikacije izraziti. On u kolektivnoj soc.-psiho. sprezi sa drugima žrtvuje identitet i svrstava se u ed personalno neidentifikovanih individua. Pojedinac ostaje subjekt svoga mnijenja do vremena kada stupa u komunikaciju sa drugim i poslije toga on manje ili više postaje nosilac mnijenja koje se razlikuje od onog sa kojima je stupio u navedenu komunikaciju. Naravno imaju i situacije kada pojedinac ostaje izvan mnijenjskih tokova,izolovan i prepušten svom“izvornom“mnijenju ali ovakvu soluciju ljudi teško prihvaćaju,jer su relativno i trajno uključeni u tokove pol.zbivanja. Postoje i drugačiji slučajevi koji se odnose na „vođe“ JM,koji po svojoj posebnoj ulozi žele i predstavljaju se kao kreatori JM,prije svega u svojim okruženjima. To mogu biti lideri pol.stranaka,profesionalni novinari,univerzitetski radnici i pol. aktivniji ljudi u zatvorenim soc.sredinama(prosvjetni kadar,sveštena lica). Mišljenje teoretičara je da je subjekt JM pol.javnost,jer taj subjekt nije prost zbir pojedinaca već poseban oblik soc.grupisanja ljudi. Globalna druš.zajednica struktuirana je soc.grupama koje jesu oblici društvenosti i srž egzistencije modernog svijeta. Čitava organizacija predstavlja osnovu definisanja funkcija čitave grupe i svakog pojedinca koji je uključen u nju,shodon ulozi i statusu koji ima u grupi. Ovako predstavljena grupa jeste soc.realitet,vrsta kolektiviteta sa sopstvenim zakonima struktuiranja,održavanja i funkcioniranja. Uključivanjem pojedinaca u grupu,oni se individualiziraju,odnosno izdvajaju iz mase u kojoj su depersonalizovani. U masi pojedinac gubi svoje osnovne crte individualnosti,dok mu pripadnost grupi vraća svijest o svojoj ulozi i statusu. Vezivni element koji obezbjeđuje struktuiranje društva u grupe,i tako struktuiranje odražava kao relativno trajni oblik organizacije,jeste proces identifikacije pojedinca sa grupom. Politička javnost kao oblik društvenosti ima osnovni zadatak posredovanja između društva i države i samim tim mlije posredovanja svakog pojedinca uključenog u to društvo. Političko grupisanje je direktni rezultat nužnosti da se pojedinac nađe u mogućnosti razrješavanja svoga odonsa prema društvu i to pol.sredstvima. Individue pol.javnosti se povezuju na osnovu zajedničkih gledišta pri čemu niko pri sili svoje klasne pozicije ne polaže a priori veće pravo na istinitost svoga shvatanja,odnosno mnijenja. Ovim se jasno pokazuje da su veze i odnosi unutar pol.javnosti zasnovane na psihološkom nivou i na njemu se održavaju. Nasuprot tome,one grupe koje su čvršće povezane na jasno definisanoj hijerahiji uloga. Čvrstinu koju može imati jedna pol.partija ili neka slična skupina,nikada ne može imati pol.javnost. zato se i razlikuju astrukturalne skupine(publika,javnost,gomlia,masa) u odnosu na čvrsto vezane(interesne grupe,pol.stranke,religijske skupine)

MASA označava aglomeraciju mnoštva individua. To je poseban oblik društvenosti i po svojoj struktuiranosti najlabaviji oblik depersonalizovanih pojedinaca. Masa je fluidno povezana grupa jer nema direktan uticaj na vlast bez obzira na svoje klasno porijeklo

ili socialno-profesionalni status njenih pripadnika. Bez obzira što ona nije organizaciono povezana,ona može u datim soc.situacijama napetosti,biti pokrenuta na burne i demonstrativne reakcije. Zbog toga vlade i političari često ugađaju masama i manipulišu njihovim raspoloženjima. Mase su kolektiviteti kojima se najlakše vlada. Pripadnici mase dolaze iz različitih slojeva društva ili je u biti slabo ili nikako organizovanai više nesposobna da djeluje na jedinstven i smišljen način. Trajno aktivni pojedinci u pol.sferi čine pol.javnost pa je ona i mobilniji faktor soc.zbivanja. samim tim javnost jeste subjekt pol.prakse što masa ni u kom slučaju ne može biti.

GOMILA je skup ljudi na ograničenom prostoru,koji pod uticajem više iracionalnih i emocionalnih faktora dolaze do naročitog uzbuđenja i akcije. Čovjek u gomili gubi kritičko shvaćanje i samokontrolu. Na gomilu s obzirom na eksplozivnost njenih nepredvidivih reakcija skoro je nemoguće uticati,niti je kontrolisati i usmjeravati,dok se mase mogu kanalisati organizovanim intervenicjama.

PUBLIKA se također struktuira na krajnje fluidnim i labilnim psihoprostornim vezama. Ona se struktuira svojim interesomprema mass medijima,kao sudionik aktivnosti stvaralačkih centara(radio,tv,pozorište). Aktivnošću jednog od navedenih centara uspostavljaju se specifične veze među pojedincima,koje su psihološkog porijekla. Te veze nastale na bazi istog ukusa i interesa uslovljavaju nastanak različitih tipova publike.

1)JAVNOSTse da predstaviti kao grupna struktura astrukturalnog porijekla kao publikum svoje vrste. To je grupa ljudi u okviru koje se vodi rasprava o nekom problemu,koji iziskuje rješenje. Javnost može biti prilično čvrsto organizovana grupa,dok može biti i neorganizovana ili raspršena grupa,koju teško identifikujemo,ali je na okupu drži određeni interes shodno pitanju o kojem vode diskusiju. Uglavnom javnost je „bezlična“ i ogromna,jer je na okupu drže različiti mediji. Javnost može biti vezana za ekonomsku problematiku,pol.pitanja,ekološke posljedice i samim tim se potvrđuje činjenica da ne postoji samo jedna javnost. Shodno tome,jedna te ista osoba može biti pripadnik mongih javnosti.2)JAVNOSTse da definisati kao relativno osamostaljen soc.prostor,sfera javnog suočavanja pol.stranaka(subjekata)s jedne strane u kome cirkulišu slobodno ideje. Država mora štiti pdručje javnosti od svakog parcijalnog interesa koji bi da se nametne svojom dominancijom i potisne druge iz njega. Politička javnost se struktuira izdvajanjem više aktivnih individua u sferi pol.zbilje i angažmana. Pol.javnost raspolaže daleko nižim nivoom soc.energija nego bilo koja druga čvršće struktuirana društvena grupacija na tlu pol.prakse. Dio javnosti nekog društva je i pol.javnost kap što je to i naučna,kulturna ili sportska. Njena osobenost ogleda se u tome što se u njenom prostoru komunicira u prvom redu o pretpostavkama slobode,dok se u ostalim komunicira o pretpostavkama znanja i vještine.

Za postojanje po.javnosti neophodno je omogućiti:-slobodu pojedinca da zastupa i iznosi stavove-slobodu udruživanja i ulaženja u različite institucionalno-organizacione oblike kako bi se zastupali mogući interesi grupa-kontrolu i javno vrednovanje istupa i namjera predstavnika vlasti od strane pojedinaca i grupa-da se poštuje procedura pod kojom pojedinačni i grupni interes mogu postati opća volja-držati pol.javnost nezavisnom od interesa i ideja države-da se ne podliježe sankcijama za iznošenje stavova prema vladajućoj strukturi-da se sistem tajnosti ne proteže na sferu pol.prakse kad god to odgovara funkcionerima vlasti

POLITIČKA JAVNOST je poseban oblik socialno-psihološki povezanih pojedinaca koji komuniciraju u miljeu pol.života,sa tendencijom neprekidnog aktiviteta u razrješavanju bitinh pitanja svoje soc.sredina.

SOCIO-PSIHOLOŠKA KOMPONENTA JM Javno mnijenje kao poseban oblik druš.svijesti moguće je da se razvija u međusobonoj povezanosti socijalne i psihološke komponente u njegovoj strukturi . pomoću psihološke komponente ono je određeno kao fenomen psihičkog porijekla,a svojom soc.komponentom određeni su mehanizmi čijim se uticajem ono oblikuje kao kolektivna svijest.

Sociološka uslovljenost JM Društvena sredina i oblik njene organizacije veoma snažno određuju sadržaj samih percepcija ili predstava o svijetu,selektivne procese,pa i sam milje rasuđivanja iz čega proističe uzrok različite percepcije iste pojave,koju prezentiraju dvije ličnosti. Društvo svojom slojevitošću nude pojedincima i grupama različite soc.položaje i otuda izvedene uloge,tj.na različite načine vrši uključivanje u život zajednice i čime ga one različito doživljavaju. Pojedinci svrstani u grupe svojim mišljenjima nužno održavaju realno zasnovanu vezu sa grupom i njenim interesima. Manhajm tvrdi da pojedinac i ne misli(nema svog mišljenja),već to umjesto njega čini grupa(ekstremno shvatanje). Unutar svake grupe i određenih institucija sistema koji preferira grupne odnose shodno zahtjevima tog sistema oblikuje i misli njihovih pripadnika. Poslovna,upravna, i vojna elita usko su prožete i povezane u osoblju,stavovima i načinima razmišljanja. Svijest članova elita proizvod je njihove druš.egzistencije. Oni smatraju njihov način organizacije i vrijednosti koje su u njemu uključene kao „najbolje interese čovjeka“;oni se odnose neprijateljski spram svake ideje ili sistema,koji dovodi u pitanje ili ugrožava taj sistem. Ako problemi na nekim drugim sektorima druš.zbivanja ne dobiju konotaciju političkog,neće ući u krug rasuđivanja,pa samim tim i mogućeg razrješenja od strane validne pol.javnosti. Kulturno,naučno i umjetničko stvaralaštvo rjeđe zaokuplja pažnju te iste javnosti,jer ona objedinjava savez nekompetentnih. Regulisanje odnosa među ljudima u domenu pol.zbilje,vrši se u posebnoj sprezi mišljenja i mnijenja sa konkretnim oblicima praktičnog angažmana pomoću kojeg se određuju odnosi međe ljudima i grupama. Ljudi ulaze u određene odnose ne svojom voljom,ali komunikativna dejstva počinju uticati na važnost ovih odnosa za ljude koji su na različite načine inkorporirani u njima. Oblici pol.svijesti mogu zavisiti od sredstava proizvodnje,ali u početku zavise od sadržaja sredstava komuniciranja. Šta čovjek počinje vjerovati o nizu pitanja koja mu se podastiru zavisi od doživljene situacije(iskustvo),neposredne veze sa drugim ljudima i izloženosti mass medijima. Nikada se ne može izrijediti JM kao dominirajuće“mišljenje“prije nego što dođe do komuniciranja različito uslovljenih mnijenja. Komunikacijski trendovi omogućavaju da na površinu društvenog zbivanja probiju ponekad još nedovoljno artikulisani misaoni tokovi,već i da se u miljeu praksisa susretnu naša mnijenja sa mnijenjima drugih. Moguće je da se izrazitom upornošću nosilaca vlasti ignorišu mnijenja pol.javnosti,čime bih iz daljih komunikacijskih tokova bila odstranjena mnogobrojna masa pojedinaca. Samim tim bilo bi ugroženo egzistiranje pol.javnosti uopće. Ovim bi lišavanjem pol.javnosti,kao subjekta pol.zbivanja,bila narušena osnovna značajka demokratizma. Događanja u soc.miljeu,značajna za opstanak zajednice u jednom momentu povlače ka zajedničkoj sintezi i najkontradiktornija opredjeljenja izražena kroz mnijenja(primjer

ratne zbilje kada se,bez obzira na opredjeljenja svi slažu u interesu domovine da je treba čuvati i braniti. Tu nema sukoba interesa ni različitih mišljenja kod procesa formiranja JM i donošenja adekvatnih odlika). Čovjek često uočava različitost stavova i mišljenja u vezi sa razrješenjem nekih za život važnih pitanja,pa se,shodno datoj situaciji,opredjeljuje za jedna,zanemarujući,ili odbacujući druga. Zato stoji konstatacija da ako snop izraženih mišljenja nije homogen ,ako se otvoreno dijeli na tri ili četiri bloka,postaje teško govoriti o JM. Samim tim,što su mnijenja podijeljena,slobodno možemo govoriti o mnijenjima koja su odraz grupnih interesa tako da možemo posebno naglasiti grupu o čijem je mnijenju riječ. Ali događa se,osim veoma rijetkih slučajeva jednodušnosti,da klasična opozicija o određenom spornom pitanju ublažava svoj glas. Jedan od dva tabora koji osjeća povoljniju struju javno izraženih mnijenja pojaćava svoj glas,dok glas drugog tabora osjetno slabi. Dominacijom jedne nad drugom mnijenjskom strujom preovlađuje i određene tipove ponašanja,koji je predodređen vladajućim opredjeljenjem za jednu od postojećih alternativa razrješavanja datih soc.problema.(primjer:SAD poslije 1939.kada su pristalice izolacionizma postepeno prestale da ga žučn obrane,a pristalice intervencije u korist saveznika pokazale više sigornosti. Taj pokret,najprije spor,naglo je bio ubrzan poslije Pearl Harbura).

Psihološka komponenta JM Nivo uticaja djelovanja psihičkih determinizama u procesu nastajanja JM određen je uglavnom posredstvom stavova,koji predstavljaju poseban nivo psihičkih dispozicija individue. Stavovima u sistemu psihičkih determinizama ili ljudskih motivacija pripada ključno mjesto. Oni obilježavaju dublji psihički sloj u odnosu na mnijenja kao manifestaciju istovjetnog porijekla. Proces formiranja JM i proces formiranja stavova,teku uporedo i najčešće u odnosu na istovjetan objekat-društveni događaj. Sociološka psihologija je u svojim istraživanjima utvrdila tri nivoa društvenih pobašanja čovjeka:-individualni(preovladavaju njegovi lični motivi u odnosu s drugim čovjekom)-grupni(pojedinac se ponaša kao pripadnik čvrsto inegrirane zajednice)-institucionalni(pojedinac reaguje kao član jedne organizovane društvene grupe ili kao predstavnik društvenih normi i pravila)

Individualni nivo Čovjekove reakcije na mikroplanu ljudskog druš.života značajno su uslovljene emocionalnim procesima. Po emocionalnim uticajem,ponašanja individua su predodređena ali su istovremeno reducirana u svom logičko-spoznajnom izrazu. Početak formiranja JM počinje na grupnom nivou,makar to bio okvir primarnih grupa,jer to je socijalni milje gdje se izražena mnijenja podvrgavaju kompleksnom djelovanju deferminanata bilo psihičkog,bilo socialno-ekonomskog porijekla.

Grupni nivo Ljudi se osvješćavaju tek u sudaru s objektivnom realnošću,a grupna ili općedruštvena stvarnost je probni balon za svako vjerdnosno određenje(vjeran/nevjeran muž). Socialno-ekonomski determinizmi imaju primat nad motivacijama socialno-psihološkog porijekla posebno na grupnom nivou. Mnogi pojedinci u pol.procesu podređuju svoja pol.opredjeljenja normama ponašanja u grupi,koja se struktuiraju najčešće psihološkim razlozima. To se prije svega odnosi na religiozne kaste ili čitave crkvene organizacije kao psebne oblike grupisanja. Praksa i djelovanje unutar ovih religioznih grupacija često određuje i determinira ponašanje njihovih pripadnika direktnije od ekonomskih faktora(religijska pripadnost je oštro podijelila birače-vjernike u jednom čisto pol.zbivanju i to mnogo oštrije u soc.statusu birača. Tako su u mnogo zemalja frakcije najsiromašnijih populacija često naklonjene partijama desnice nego partijama ljevice).

Institucionalni nivo uslovljenosti zahtjeva da u istraživanju“otkrijemo“koliko društvene ustanove,norme ili vrijednosti,zajedno sa tradicijom i ideologijom,utiču na ponašanje pojedinaca ili grupa. Institucionalni nivo djeluje na pojedince ili grupe kroz čvrsto organizovane kolektivitete odnosno zajednice. Na ovom planu ljudskog aktivizma do izražaja materijalno-ekonomski faktori. Nivo razvoja, proizvod snaga,način proizvodnje,oblik raspodjele i svojine,određuju karakter druš.odnosa,njihovo ukupno kretanje i način njihovog reprodukovanja. Mc Lung Lee razlikuje i tabelarno razvrstava socijalne determinante JM. Tu se susrećemo sa pojmom konvencija koje su odraz tradicionalnog oblika druš.ponašanja a na osnovu koji dotično društvo postavlja norme i zahtjeve šta čovjek treba a šta ne treba da radi. One su plod“prenošenja s kojlena na koljeno“. Odgoj čovjeka je uslov ovim fenomenima i poazuje najveću društvenu stabilnost. Na grupnom nivou nalazimo običaj i uobičajeno ponašanje. Postoje običaji ponašanja pojedinih grupacija ili struktura ljudi kako se odnose među sobom prema novajlijama,predpostavljenima. Možemo ih smatrati nepisanim zakonima grupnog ponašanja. U okviru njih postoje i određene sankcije prema pojedincima koje odstupaju i od zadatih normi. Na individualnom nivou pojedinac izražava svoja lična obilježja,sentimente i navike. On iznosi svoja mišljenja o stilu života i ponašanja. U većini slučajeva on tako izražava samo spoljni „fasadni“nivo svojih shvaćanjima. Zbog svojih izraženih ličnih osobina i sklonosti,pojedinac često bude u sukobu sa svojim druš.ulogama.Na ego-nivou radi se o projekciji slike koju ličnost ima o sebi samom. Mnogi teoretičari su potvrdili da pojedinac postaje svjestan svoje individualnosti na osnovu aktivnog suprotstavljanja drugima,pomoću uspoređivanja ponašanja drugih sa sobom.

NIVO DRUŠTVENE ORGANIZACIJE

OBLICI ILI VRSTE

CENTRALNI OBLICI

VRSTA ULOGE INDIVIDUE

INSTITUCIONALNA FUNKCIJA

INSTITUCIONALNI Konvencije –uključujući mišljenja publike

Moral Čovjek kakav bi trebao biti

Institucije kakve bi trebalo da budu

GRUPNI Narodni običaji-uključujući mišljenja publike

Običaji Čovjek kakav je obično

Institucije kakve jesu

PERSONALNI Praksa-uključujući lična mišljenja

Sentimenti Čovjek kakav se pokazuje

Stvaranje,karijera,Stvaralac,manipulator

EGO Stavovi Sentimenti Čovjek kakav jeste

Prilagodljivost na vlastite potrebe,težnje

Stavovi predstavljaju ego kojim pojedinac uz sentimente obično određuje sebe kao čovjeka kakav je on sam. Pojedinac često izriče sud da ga drugi „ne poznaje“,da ga drugi „ne razumiju“,da „pogrešno tumače njegove postupke“. Njegovo iskustvo mu stimuliše i utvrđuje niz stavova i sentimenata koji mu uslovljavaju ponašanje kroz čitav život dajući mu integrativnost ličnosti i zaštitu od vanjskih povreda.Politički stavovi su socijalni stavovi formirani u odnosu na pol.situacije,odnosno soc.situacije,posmatrane pod uglom vršenja pol.vlasti tj.upravljanja društvom u cilju njegovog preživljavanja.

POJAVNI OBLICI JAVNOSTI

Najelementarniji oblik pol.društva je antička javnost(ideološki uzor pol.javnosti). Polis je svojom organizacijom omogučio čitav kompleks djelatnosti koje su slobodni građani osivarivali u sklopu svojih uloga i na taj način omogučili da se izdvoje dvije osnovne aktivnosti-praksis i leksis(akcija i riječ)u zaseban milje svoje neposredne prakse ugrađujući mu obilježje političkog. Sfera pol.angažmana oštro je odvojena od svake druge nepolitičke organizacije,oličene u prirodnoj asocijaciji fokusirana oko ognjišta i porodice. Tako će svaki građanin pripadati dvjema egzistencijama,sa jasnom distinkcijom između onoga što je njegovo lično i onoga što je zajedničko. Ta razlika će usloviti distinkciju javnog i privatnog kao posebnih sfera angažmana,koja će kroz epohe poprimati različite oblike i znaćenja. Privatna sfera u ant.Grčkoj zasnovana je na prinudi(održanju golog života9što je ustvari fenomen pretpolitičkog. Grčki grad jeste sfera javnog,sfera slobode,gdje se građanin jedino može osloboditi prinude pristupajući skupu jednakih u vršenju svojih pol.uloga. Grci su prije svega isticali svoj zahtjev za jednakošću,a ne zahtjev za upravljanjem. Privlačila ih je mogućnost ravnopravnog učešća svih građana u javnom životu. Nijedan grč.državnik ili mislilac nije ozbiljno pomišljao na ukidanje svih društvenih razlika među ljudima,ali u isto vrijeme nisu se zalagali za apsolutnu jednakost. Atensku demokraciju obilježavala je općenita prednost načelu građanske vrline;odanost republikanskom gradu-državi i podređenost privatnog života javnim poslovima i zajedničkom dobru. U sferi privatnog nepobitno se izražavala sva moguća nejednakost jer u domenu porodice nema slobode,pošto gospodar porodice,domaćin,smatran je za slobodnog samo ako je imao vlast da napusti dom da bi stupio u domen političkog(agoru),gdje su svi ljudi isti.Ali pored svoje izrazito grube pretpostavke nejednakosti,porodica je bila uslov i bitna pretpostavka slobode onih koji su mogli da se otisnu u domen javnog,političkog gdje su sa sebi ravnim javno raspravljali o svim bitinim pitanjima date zajednice,bez ikakve vrste prinude i dominacije. Ono što karakteriše u zaseban diskurs odnose među sferama u antičkoj demokratiji jeste oštra ogeada javne od privatne sfere tako da nisu mogle koegzistirati zajedno. Polis je dopuštao ispoljavanje u javnoj sferi samo onim besmrtno hrabrim iz reda slobodnih građana spremnih da za uzvišeno rizikuju i život i imanje. Građani polisa u želji da uvećaju svoje bogatstvo bili su lišeni javne sfere,dok privatnici u kapitalizmu baš stupaju u javnu sferu da bi na taj način zaštitili svoje interese i privatnu imovinu. Grci su pod slobodom prvenstveno podrazumijevali slobodu govora. Tu su prije svega mislili na slobodu da se svakom može reći sve,na svakom mjestu i u svakom trenutku uz javnu raspravu o svemu što se tiče općeg dobra,suprotno svačijem mišljenju i bez sraha od posljedica. Govor je bio nezaobilazno oružje u životu polisa,jer samo argumentom mogli ste pridobiti druge za svoju stvar,ne silom i prinudom. Za Grke je demokratija vlada čitavog naroda,u kojoj porijeklo i bogatstvo ne odlučuju o čovjekovoj sudbini,gdje se pojedinac cijeni sam opo svojim sposobnostima i prema tome koliko doprinosi zajednici kojoj pripada. Demokratija pruža mogućnost svim ljudima da se istaknu pred drugima,da pokažu šta znaju i mogu,ali daje prvenstvo najboljima,najsposobnijima i samim tim oni su i najzaslužniji da postignu najviše.

Radi stopljenosti javne i privatne sfere u feudalnom društvu čitav jedan kompleks funkcija koje su danas u domenu javnog,ostao je u privatnim rukama feudalaca.

Funkcije javnog značaja i aktivnosti privatnog karaktera bile su u rukama jednog te istog feudalca. Status feudalca mu je omogućavao da bude i lični nosilac zakonodavne aktivnosti,što u modernim društvima buržaskog tipa jeste vid specifične aktivnosti posebnih javnih organa. Suprotno javnosti građ.društva,ona u feudalizmu ima „predstavljački“karakter i obilježje. Reprezentativna javnost konstituiše se ne kao soc.područje,kao sfera javnosti,već je ona nešto kao obilježje statusa. Bez obzira na svoj razvojni stupanj,status zemljoposjednika neutralan je po sebi po kriterijima „javni“ i „privatni“,ali njegov nosilac reprezentuje ga javno:on se predstavlja kao otjelotvorenje neke „više“ vlasti. Reprezentacija se može vršiti samo u sferi javnosti...nema reprezentacije koja bi bila „privatba stvar“. Javnost u feudalnom društvu nije sfera u koju se stupa pod posebnim uslovima da bi se pol.komunikacijom subjekata razrješavala goruća pitanja države. Feudalac svoju reprezentativnu javnost izražava kao biće božanskog porijekla i statusa,da bi napravio zid između sebe i svojih podanika,dodjeljujući sebi čitav arsenal oznaka,čime se taj status simbolizuje. Zato on ima posebne manire ponašanja u svom okruženju,pozdravljanje oblačenje,oružje,grbovi,zastave i sl. Feudalizam je karakterističan što nije uslovio svojom razvojnom zakonitošću odvajanje javne od privatne sfere,jer su se one poistovjećivale pa samim tim,nije bilo potrebe(niti mogućnosti) za posredovanjem. U feudalnom društvu,literarna javnost kao predoblik građ.pol.javnosti,nije se mogla ispoljiti u pol.funkcijama,jer“zona sukoba“ još uvijek nije bila polje javnih pol.komunikacija. Svoj kritički angažman i rezonovanje građ.javnost je stekla na tlu literarne javnosti,prvo u okrilju literarnih sredina(saloni,klubovi),a kasnije i na tlu pol.prakse,konstituisala se građ.javnost. Redukcijom reprezentativne javnosti,koja se vrši sa posredovanjem staleških autoriteta autoritetom vladara,stvara se prostor za jednu drugu sferu,koja je povezana sa terminom javnost u modernom smislu za sferu javne vlasti. Već u feudalizmu između nosilaca javnim funkcija(feudalne aristokratije)privatnih ljudi(treći stalež),dolazi do odnosa koji sve više liče i poprimaju karakter pol.komunikacije. Privatni ljudi teže da se na taj način uzdignu do pol.autoriteta,bez čijeg učestvovanja ne mogu da se vode javni poslovi. Privatnici-kapitalisti postaju svjesni svojih kontakata kao publike i državnog aparata,što znači da su sfere druš.rada potpuno odijeljene i da nastaje period njihovog međusobong suočavanja. Sada nastaje etapa konstituisanja posrednih kanala i instrumenata-od štampe parlamenta,putem kojih će se sve efikasnije odvijati komunikacija građanske klase u globalu-njene građanske javnosti i nosilaca javnih funkcija. Uslovi rada podijelili su vladajuću klasu na one iz materijalne proizvodnje i one iz domena soc.-pol.odnosa. i zato pojedinci u cilju zajedničke borbe formiraju jednu klasu te u svemu ostalom stoje prema drugoj u konkurenciji i neprijateljstvu. Dominacija klase izvire iz njenog položaja u sferi eko.odnosa,iz čega je izveden antagonizam koji podstiče konflikte. Sam sukob će se institucionalizovati kroz stvaranje pol.stranaka,koje se u borbi za vlast koriste svim mogućim legalnim sredstvima. Privatna svojina omogućuje kapitalisti da prekorači granice svoje sfere(privatne) i uđu u komunikacijske odnose sa nosiocima javne vlasti i time zakorači na javni plan,uz vrlo bitnu pretpostavku da u toj komunikaciji odigra ključnu ulogu u oblikovanju pol.zbilje. JM,kao oblik rasuđivanja građ.javnosti mora imati određene pretpostavke koje treba da garantuje građ. Društvo,a to je „razumno organizovanje“ što je početni uslov za sve druge slobode-slobodu mišljenja,savjesti,zbora i dogovora,okupljanja... Krajem 17-og st. u Engleskoj,a kasnije u Francuskoj,formirana je prva kabinetska vlada,kojom se ulazi u vrijeme parlamentarizovanja drž.vlasti. vremenom i

pol.angažovana javnost i sama postaje državni organ,pa se tokom vremena na tlo pol.procesa uzdiže i opozicija u ulozi subjekta borbe za uticaj na ponašanje aparata javne vlasti. I pol.opozicija(na nacionalnom nivou)bila je do tada moguća kao pokušaj nasilnog sprovođenja interesa(u obliku građ.rata)a sada je posredovana publikom koja pol.rezonuje,dobila vid trajne suprotnosti između partije na vlasti i opozicione partije. To će sustavno dovesti do ukidanja cenzure. Štampa postaje pravi i prvi instrument građ.pol.javnosti,a žurnalizam se pojavljuje kao profesija. Naročito će opozicione stranke težiti da se domognu štampe i koriste je za javne sfere. Opozicija kao slabiji partner u pol.razračunavanju sa vladajućom strankom u parlamentu koristi se štampom kako bi sve sporove učinila javnim. Štampa je predstavljala opoziciju svakoj vladi,što je pol.strankama „u sjenci“odgovaralo da se u kritici mjera javne vlasti spregnu sa štampom Već početkom 18-og st.,opozicija je uz pomoć štampe prisiljavala javnu vlast da se redovno pojavljuje pred forumom javnosti. Da bi građ.javnost postala subjekt pol.prakse trebalo je proteći mnogo vremena. Tek na kraju 18-og st.,u Engleskoj pol.pobuđena javnost sankcionisana je indirektno,time što se u javnoj kritici u parlamentu dao što razumljiviji okvir,počelo se govoriti o JM. Na taj način došlo se do zaključka da JM više nije glas gomile već sinteza javno izraženih mišljenja koja se formiraju u javnoj diskusiji,pošto je publika obrazovanjem i informisanjem osposobljena da formira na razlozima zasnovano mišljenje. Naravno da to sve nije išlo glatko i pravolinijski,ponekad veći prodori demokratije,a ponekad njeno zaustavljanje. Poslije par godina u Francuskoj nakon državnog udara,Napoleon ukida slobodu štampe. Građanska javnost sve više preuzima pol.funkcije,jer uz štampu i publicitet uspostavljaju se odnosi među strankama u parlamentu,čime počinje funkcionisanje institucionalne podloge soc.egzistencije političke javnosti. Država je trebala imati ulogu arbitražnog suca,a pojedinci su,prema pravilima ekonomske utakmice i slobodne razmjene,u civilnom društvu slijedili svoje interese. Znači da se na ovaj način stvorila pretpostavka za djelovanje građ.javnosti,a to je formalana jednakost građana u javnom životu i zato što onome ko se snagom svog posjeda i uma probije u sferu javnosti niko ne može osporiti status pripadnika te javnosti. Domen javnih pol.zbivanja doživio je značajne promjene jer u pol.praksu ulazi proleterijat. Radnička klasa mijenja i karakter konflikta koji se razrješavao u javnom domenu između države i društva,jer konflikt ostaje da egzistira samo obogaćen za jedan novi aspekt. Funkcija upravljanja sopstvenim kapitalom istrgnuta je iz ruku privatnika jer razvoj proizvodnih snaga nadrasta njihove moći,jer nisu u stanju da sami obezbjeđuju procese proširene reprodukcije u uslovima monopolske koncentracije kapitala,to sada čine i mogu samo monopolske korporacije kao subjekti privredne aktivnosti. Nova uloga države koja se ogleda u tome da se mješa u privredne tokove proistekla je iz nemogućnosti nesmetanog odvijanja u sferi reprodukcije u uslovima liberalno anarhičnog kretanja privatnih interesa i odnosa. Državni aparat svojimintervencijama zadire u sferu privatno-kapitalističkih odnosa i proizvodne prakse,a privatne korporacije stiču javne kompetencije. Prožimanjem privatne i javne sfere,građanska javnost gubi tlo pod nogama jer se formira jedna repolitizirana soc.sfera u kojoj se državne i društvene institucije spajaju u jedinstven kompleks funkcija. Ta repolitizirana soc.sfera više se ne može diferencirati prema kriterijima javnog i privatnog,a novonastala međuzavisnost tj.smješa do tada odvojenih sfera nalazi svoj izraz i na planu pravnih promjena,u razbijanju klasnih sistema privatnog prava. Uloge institucija pol.javnosti su analizirane,te su nastali novi oblici sprege javnosti sa privatnim interesima,sada presvučenih u ruho javnih interesa. Više nema privatno-kapitalističkih već općedruštvenih-javnih interesa,a objekti na kojima se oni

identifikuju postaju javno dobro. Samim tim,privatne kompanije stiču karakter javnog dobra. Propagandom i publicističkom aktivnošću sve više se po jednoj liniji prikazuje poslovna politikakompanija),kjoa je iz privatne sfere na taj način ušla u javni domen i stekle status javnog dobra. Putem medija se transformiše društvena moć u političku,te je i djelatnost tih institucija u oblasti publiciteta,odnosno aktivnost pol.stranaka,izložena javnoj kontroli,skoro isto kao i rad organa legitimne vlasti. I čitav kompleks odnosa u komunikativnom opštenju države sa organizacijama koje fungiraju politički,a izvorno pripadaju privatnoj sferi,podliježu istoj kontroli. Razbijanjem sprega između privatne i javne sfere odigrale su se i unutrašnje podjele same privatne sfere i to širenjem javnog na štetu privatnog domena aktivnosti čime se došlo do rasplitanja proizvodno-reproduktivnog i porodično-intimnog života nosilaca osnovnih uloga u privatnoj sferi,tako da se ova sfera potpuno razdvojila na privatnu i intimnu. Na jednoj strani egzistira omasovljena pol.javnost,lišena društvene moći(onakve kakvu je imala u vrijeme liberalizma),a na drugoj strani jačaju oligarhijski srasli vrhovi birokratskih struktura,odnosno nosulaca javnih funkcija u domenu državnog aparata.materijalne proizvodnje i vojnih poslova. Slika koju imamo pred nama plod je izraženih promjena do kojih je došlo usljed podržavljenja privatne,odnosno podruštvljavanja javne sfere ljudskih aktivnosti. Na ruševinama jedne konstelacije odnosa nikla je među pomenutim sferama aktivnosti,“elita vlasti“usljed čega je i građanska pol.javnost,kao i mnoge druge institucije pol.sistema prestala da igra svoje izvorne uloge. Nestajanjem jasnih granica među pomenutim sferama,srasle su i funkcije među nosiocima bitnih uloga u domenima svih sfera soc.zbilje. Oligarhijsko srastanje privrednih,državnih i vojnih birokratskih struktura u elitu je pouzdan znak da je u društvu došlo do preobražavanja liberalno-kapitalističkog u državno-kapitalističko masovno građ.društvo. Formiranjem ove oligarhije vodećih vrhova druš.-eko. i pol.organizacije društva na jednoj strani,ostavlja na drugoj mase ljudi i pojedinaca bez mogućnosti i da učestvuje u procesu donošenja sudbonosnih pol.odluka,koje su sada plod sporazumijevanja već pomenutih oligarhijskih vrhova. Tako proces donošenja odluka ima izvanparlamentarni tok,bez ikakvih uticaja građana,što se nikada prije nije dešavalo. Izvan parlamenta donose se i najkrupnije pol.odluke-objava rata i sl. Na ovaj način“klasična“ građ.javnost izgubila je onu ulogu soc.mehanizma čijim je posredstvom privatni kapitalista efikasno transponovao svoje uticaje i volju do instanci na kojima se odlučuje o mjerama politike,čime se korjenito promijenio status privatnika u pol.procesima. Privatni kapitalist biva bačen na periferiju druš.zbilje samo mu je ostala egzistencija u užem intimnom krugu odakle se preko mass medija prate dešavanja koja ne može neposredno kreirati niti na bilo koji način u njima učestvovati.

POLITIČKA JAVNOST U BIH

A-U period

Temeljna crta bh historije ogleda se u konfesionalnoj strukturi njenog stanovništva i javnost kao kolektivni oblik svijesti,u Bosni nije konstituirana kao univerzalna i zajednička sredina,nego uvijek izdjeljena u domenu pojedinačnog etnosa. Društvene djelatnosti stanovništva u razvijanju nacionalnih osjećaja velikim dijelom počele su se odvijati u sklopu crkvenih organizacija oslanjajući se na religijske tradicije,pri čemu su strukture i svećenstvo crkvenih zajednica imali vidnu i značajnu ulogu. Onemogućeno da svoje nacionalne ideje realizira osnivanjem pol.društva i ustanova domaće stanovništvo preduzima inicijative okupljanja na konfesionalnoj

osnovi,organizujući pjevačka društva,čitaonice,škole i privredne institucije. Ova društva jesu organizovna da se među ljudima nejednakog staleža uspostavi jednakost i druš.veza. time je potvrđena teza da se nacionalizam u svojim počecima u BiH razvio u zanu religije. Ovako izdjeljena javnost nije bila vezana već je proizilazira i kristalizirala se kroz mnijenje čaršije,kafane i privatnih sijela(sahbet-halva,gdje bi se pored razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga)institucionališući se kao ideja. A-U je bila država sa pretežno katoličkim obilježjima,pa je shodno tome išla na ruku bosanskim katolicima što je proizilazila iz njene državne politike iako je podupirući katolike iz pol.razlika suzbijala hrvatstvo. Zahvaljujući franjevačkom svećenstvu ali i nacionalnom buđenju u Hrvatskoj započela je transformacija bh katolika,poprimajući evolutivne oblike u smjeru buđenja hrv.nac.svijesti. u takvim okolnostima stvarao se i razvijao autohtoni pol.klerikalizam vrhbosanskog nadbiskupa dr.Jospia Štadlera,koji je glavne pol.principe katoličkog kler.programa izložio 1900.g.na Prvom svehrvatskom kongresu u Zagrebu. Druga organizacija-Hrvatska narodna zajednica-koju organizira građansko-liberalna grupa povezana sa franjevcima nastoji zastupati drugačije interse i ideološke koncepcije od Štadlerove pol.grupe. Režimska vlast je nizom svoji propisa 80-ih godina 19st.konstituisala takvu vjersku vakufsko-mearifsku organizaciju Bošnjaka sa potpunom svojom kontrolom i upravom što je izazvalo nezadovoljstvo,revolt i opozicionu aktivnost Bošnjaka. Muslimanska ulema je imala presudan uticaj. U cijeni borbe za vjersko-školsku samoupravu bili su drugi zahtjevi,uspostava pol.autonomije BiH pod suverenitetom sultana. Ovaj programski cilj Bošnjaci su nastojali ostvariti u saradnji sa rukovodstvom pokreta Srba za crkveno-školsku autonomiju. Bošnjački autonomni pokret nije imao podršku bošnjačke inteligencije koja je savremenom školovanju i naobrazbi i usvajanju modernih pogleda na razvoj ekonomike dala prvorazredno mjesto. Kraj jedne etape u pol.razvitku Bošnjaka poklapa se sa završetkom borbr za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Ovaj bošnjački autonomni pokret u početku sačinjavale su pojedine dovoljno neorganizovane i nepovezane grupe,u kojima su se suočavale različite struje proistekle iz diferenciranih pol.tendencija. politika srba prema A-U režimu bila je ambivalentna,jer svoju nejedinstvenost održavali su u svom opozicionom pol.angažmanu. Srpsko građanstvo u Bosni je pokazalo spremnost za kompromis i saradnju sa muslimanskim begovatom,idući tako direktno protiv interesa svog seljaštva. Ekonomski vodeći dijelovi ovog građanstva manje ili više lojalno su surđivali sa A-U. Tačno je da je srpsko građanstvo željelo isto kao i seljaštvo,rješenje agrarnog pitanja i sjedinjenja sa Srbijom. Sve do početka 20st.sav javni život Srba u BiH bio je ograničen na crkvu i školu. Kako se borba za autonomiju crkve rasplamsavala počeli su u većem broju pristizati intelektualci u Bosnu prelazeći prag crkve i škole. Generalni štrajk radinka u Bosni 1906.prisilio je A-U vlasti da odobre osnivanje organizacije glavnog radničkog saveza. Bošnjaci,Srbi i Hrvati su pored učešća u svojim nacionalno-građansko-političkim strankama učestvovali i u sociajalističkim,sindikalnim i partijskim organizacijama radničke klase. Javnost uskog(obrazovnog i stručnog)kruga ljudi ima dvostruku ulogu posredništva,jednu prema neobrazovanom putu,a drugu putem deputacija prema okupacijskoj vlasti. Ova reducirana javnost nije imala mogućnost da se realizira putem direktnog uticaja na A-U parlament. Javnost koja svojim instrumentom(štampom)prealazi okvire čaršije,prosvjetnog društva,kafane i prodire u privatnu sferu porodice,preferira prosvječenost,protežirajući svoju agitaciju s ciljem osvješćenja svog naroda. Ovim je konstituisana javnost literarnog rezonovanja koju na okupu drži posrednička uloga štampe. U Bosni se protežira popagandni rat s ciljem nacionalnog buđenja Hrvata i Srba,odnosno pridobijanja bošnjačkog stanovništva za svoju ideju. Državno-politički

program A-U koji je provodio Kallay u Bosni,vidio je veliku opasnost u srpskom i hrvatskom nacionalizmu. Okupacijska uprava je zabranu organizovanja stanovništva na nacionalne principe popratila širokom propagandom u kojoj je forsirano da bh stanovništvo pripada jednoj te istoj posebnoj naciji. U svojo agresivnoj propagandnoj djelatnosti i srpski i hrvatski lobij vodio je bitku o nacionalnom opredjeljenju Bošnjaka(listovi:“velika srbija“,“glas hecegovaca“). Ovim časopisima i novinama konstituiše se javnost literarnog rezonovanja,koju na okupu drži posrednička uloga štampe. Osnovni uslov za djelovanje klasičnih pol.stranaka u Bosni nije postojao,pošto zemlja u to vrijeme nije imala nikakvo predstavničko tijelo. Građanske pol.stranke koje se formiraju u Bosni u prvoj deceniji 20st.po svom obliku,pol.ideologiji i psihologiji uglavnom su odgovarale tipu“narodnih organizacija“koje su odraz suprotstavljanja okupacijskoj vlasti. Osnovni pol.zadatak bila je borba za rješenje državnopravnog statusa zemlje i stvaranje uslova za stranačku aktivnost. Sveko stranačko diferenciranje je štetno i nedopustivo u uslovima kada je potrebno nastupati složno da bi se postigli osnovni nacionalno-politički ciljevi. To se ne može postići putem stranačkih nego samo uz pomoć“nacionalnih“organizacija. Ustav(1910)je donio vrlo malo promjena u upravi BiH. Vrhovna vlast je ostala u rukama zajedničkog ministarstva finansija u Beču i njegove agencije-činovničke zemaljske vlade u Sarajevu. Uvedene su nove institucije:sabor,zemaljski savjet i kotarsko vijeće. Bosanski sabor nije imao zakonodavnu vlast koja je i dalje ostala u nadležnosti cara,u isto vrijeme nije imao pravo ni surađivati na svim zakonima. Međutim bosanski građanski političari su vjerovali da im ograničeni ustav pruža dovoljno mogućnosti da provedu program ciljeva i rad na narodnim stvarima. Bošnjačkoj pol.opciji begovat dominira te iskorištavajući osjećaj ugroženosti želi zadržati zemaljski posjed. Političko vodstvo Bošnjaka traži sigurnijeg pol.saveznika od srpskog građanstva. Po svojoj djelatnosti psihologiji hrvatska građanska politika je svoju snagu sticala oslanjanjem na Hrvatsku i pridobijanjem Bošnjaka u Bosni.

BiH između dva svjetska rata

Kako se rat bližio svom kraju privodilo se kraju i ujedinjenje južnoslavenskih prostora i naroda,odnosno stvaranje zajedničke države. Na to je uticala činjenica da je upravo u Bosni tradicija jugoslavenske ideje bila više nego skromna. Srpska pol. u Bosni još od vremena njene okupacije od strane A-U monarhije išla je da stvori uslove za nesmetano spajanje bh prostora sa Srbijom. Ambivalentnost hrvatske politike u Bosni do kraja 1917.g.personificirali su Štadler i Sunarić preko hrvatske katoličke udruge i hrvatske narodne zajednice a ispoljava se u podršci programima dr.Ante Starčevića odnosno majske deklaracije. Politika hrvatskog korpusa u BiH se opredijelila za kurs koji je diktiran iz centra-Zagreba/Hrvatske. Bošnjački korpus prošao je različite faze u formiranju svojih ciljeva od grupacije koja je pokušala da oživi bosansku srednjovjekovnu tradiciju pa do promidžbe bosanske nacionalne ideologije zalažući se za tretiranje Muslimana kao Bošnjaka. Političko okupljanje i pregrupisavanje građanskih pol.snaga nakon proglašavanja kraljevine SHS 1.decembra 1918.vršilo se pod snažnim uticajem tadašnjih događaja u prvom redu agrarnih nemira na selu,akcija pojedinih srpskih pol.faktora na ostvarenju ujedinjenja BiH sa Srbijom. Pol.praksa,okupljanje i predstavljanje javnosti vršilo se najčešće put listova najrazličitije pol.orijentacije. od samog početka života kraljevine SHS pol.okupljanje nosi nacionalno-vjersko obilježje. Pokušaji da se to prevaziđe nisu našli plodno tlo niti iskrenog interesa kod glavnih aktera pol.scene BiH. Političari iz redova srpskog naroda bili su i suviše agresivni,bučni i uticajni,bahato nametnuvši svoju dominantnu poziciju kao glavnog faktora u pol.životu BiH.

To je bio izgovor da Bošnjaci i Hrvati sve svoje organizacije isto tako postave na usko nacionalnu osnovu. Značajno je i to da su sve pol.stranke osim JMO i drugih manjih pol.stranaka Bošnjaka,nastale i pol.djelovale pod uticajem Beograda i Zagreba.

Od drugog svjetskog rata do agresije na BiH

Pad Cvetkovićeve vlade(27.3.1941) i formiranje nove proengleske vlade generala Simovića ubrzalo je Hitlerovu odluku da napadne Jugoslaviju. Napad je izvršen 6.4.1941.i zemlja je kapitulirala za osam dana. Civilnu upravuu novostvorenoj državi NDH,Njemačka je prepustila ustašama koji su u BiH uspostavili svoju vlast po općinama i srezovima,uvodeći više upravne organe velike župe koje su zahvatale dijelove Hrvatske i BiH kako bi se eliminisala posebnost BiH i afirmisala teza o njoj kao ustaškom dijelu Hrvatske. Odmah po proglašenju kvislinške NDH,osnovni pravac aktivnosti ustaške vlasti u BiH bio je da se što prije izmjenom strukture njihovog stanovništva i u praksi provede ustaška teza o BiH kao „kolijevci hrvatstva“. Taj cilj su ostvarivali propagandom o hrvatskom podrjetlu muslimanskog stanovništva i istrebljivanjem srpskog i jevrejskog stanovništva. Počeo je veliki progon i istrebljenj Srba koji su bježali u planine a u istočnoj Hercegovini došlo je do oružanog otpora ustašama okomivši se i na većinsko muslimansko stanovništvo.NOP sa KPJ na čelu postao je glavni pol.i vojni faktor i protivnik okupacionmi silama. Ustanak protiv fašističkog okupatora imao je slijedeće efekte:-osim pobjede ustanak je suzbio nacionalno-fašističke tendencije istrebljenja naroda četničke i ustaške.-ustanak je obnovio bosansku državu i to posebno dokumentima na prvom i drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a. Između dva svjetska rata pokrenuto je 189 listova ali pred IIsvj.rat izlazilo je samo njih 35. U toku II svj.rata ono što je dominiralo kao javna riječ bila je zvanična ustaška propaganda koja se ogledala u dokazivanju hrvatstva Muslimana(Mile Budak:bosanski Muslimani su rasno najčišći,najmanje natrunjeni Hrvati). Ustaše su zabranile izlaženje svih listova kako bi u cjelosti organizovali novu ustašku štampu. Ustaškom vođstvu bilo je naročito stalo da se pojam ustaše i ustašstva što više totalizira u javnom životu(ton novina mora biti 100%ustaški). U cjelini gledano,ustaška propaganda nije imala mnogo uspjeha. U isto vrijeme na tlu BiH djelovala i partizanska štampa u kojoj se ogledala društvena,vojna,politička i kulturna djelatnost NOB-a. Kao i svaki rat i ovaj naglo reducira mogućnosti ispoljavanja javnosti. Prvo što se gase prularistički preduslovi izlaska listova. Javnost se definiše,nastaje i formira kao izraz propagandističkih težnji. Socijalistički teoretičari će ustvrditi postojanje“revolucionarne javnosti“jer svaki akte revolucionarne vlasti mora obezbjediti demokratsku javnu verifikaciju. Javnost se nije mogla do krala iskristalisati ni u slučaju djelovanja sabora NDH,niti u radu organa na privremeno oslobođenim teritorijama,jer je ona produkt informativno-propagandne aktivnosti bez ikakve mogućnosti uticaja javnosti na sferu odlućivanja. Socialistički teoretičari smatraju da radnici svojim gospodarenjem vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju,postaju nosioci i subjekti kreiranja i donošenja odluka bitnih za socijalnu zajednicu. Sa socijalističkom revolucijom u Jugoslaviji nastaje postrevolucionarni period stabilizacije vlasti radničke klase,kada se sociološki odnosi razvijaju u okolnostima rukovodeće revolucionarne birokratije na osnovu državne svojine,monopola države nad sredstvima za proizvodnju. Etape razvoja“samoupravne javnosti“imaju svoj put od one revolucionarne ,preko birokratske do samoupravne. Revolucionarna javnost(nastala u toku sociološke revolucije)je pol.javnost masovno političkog pokreta,čiji se pol.ciljevi razrješavaju prodorom masa u pol.praksu.

Dolazi do potpunog srastanja sfera društvenih aktivnosti-javno-političke i ekonomske-u socijalni sklop jedinstvenog rukovođenja i upravljanja tim sferama sociološke prakse,čime se javna sfera naglo proširila. A sve što je državno,to je i javno relevantno i podložno intervencijama državno-političkog i partijskog aparata. Birokratska pol.javnost postaje sinonim za suženu javnost,tj.za javnost koju formiraju pojedinci forumskim komuniciranjem u procesu pol.odlučivanja o realnim druš.problemima. Politički aktivi formirani na različitim nivoima i najčešće kao savjetodavna tijela predstavničkih ili organa vlasti,preobraženi su u suženi forum pol.javnosti posredstvom koga se ona birokratski reprezentuje. Nosioci javnih funkcija pojavljujući se pred tako suženom,reprezentativnom javnošću,samo pothranjuju iluziju da komuniciraju sa pol.javnošću. Samoupravna javnost je razvijeniji oblik pol.javnosti u socijalizmu. Birokratska javnost je njen antipod. S jedne strane samoupravna javnost treba da u sebi ima ona strukturalna svojstva revolucionarne javnosti,a s druge strane,svojimfunkcijama treba da negira ulogu birokratske javnosti kao sužene forme pol.javnosti u socijalizmu. Pol.javnost u SFRJ postoji samo u reduciranoj formi,kao neka vrsta“totalne političke javnosti“. Zakonska regulativa je toliko reducirala(onemogućila)javnost i pol.javnost po obliku i veličini tako da ne ugrožava samu vlast. Funkcionisanje ovakve javnosti noguće je zbog toga što je ona institucionalno postavljena kao totalna pol.javnost. Učešće u raspravama u svim sferama soc.zbilje i svka informacija imala je karakter pol.bez obzira na njen stvaran sadržaj i karakter. Tako na jednoj strani imamo hiperpolitizaciju,koja na drugoj stvara depolitizaciju(nezainteresovanost). Svaka vrsta odluke morala je proći svoju pol.podobnost,prije konačnog donošenja u bilo kojoj sferi soc.zbilje. U svakom konkretnom slučaju,odlučivali su razni politički“aktivi“ koji su svojim učešćem obezbjeđivali učešće i dominirajući uticaj Partije. Ono što je usložnjavao sferu odlučivanja i davalo privid demokratije jeste to da su svi državljani pol.subjekti u nekoliko izdanja(uloga):kao članovi SK ili SSRN,savez sindikata,omladine,delegati i dr. Aspekt depolitizacije ogleda se u tome što se već izražena podobnost u javnom komuniciranju ne provjerava s obzirom na bitne kriterije i na učestvovanje svih,već na osnovu učešća politike.

Agresija na BIH i vrijeme izbora 97'

Sve strane u BiH dobro su shvatile kako je za konačan ishod važno pol.i općenito JM zapadne Evrope i SAD-a. Poznato je da su neki ključni događaji u ratu nastali kao reakcija na medijske izvještaje. Sukob naroda i nacija na ovimprostorima ogledao se u sukobu medija. Novinski mediji su rasparčani po cijeloj zemlji,dok su signali radio i tv kuća prelazili sve moguće republičke i regionalne granice. Medijske kapanje predvodile su vojnim pohodima. Teško je dokazati da je preduslov teritorijalnih osvajanja bio osvajanje medijskih prostora,no mora se priznati da je u Sarajevu,gdje su se mediji uspješno opirali komadanju,postojao snažan građanski otpor teritorijalnoj i nacionalnoj podjeli,koji je također bio uspješan. Srpski mediji u Bosni i Srbiji su iskonstruisali zatvoren krug dezinformacija,poluistina i laži u kojem su“mediji povezali vojsku sa širom javnošću“. Hrvatski mediji su posebno 93'/94' g.dosljedno opravdavali i zamračivali krajnje radikalnu politiku teritorijalne kontrole shodno politici koju su provodile vođe HDZ-a i HVO-a iz „Herceg Bosne“. Iako zvanična cenzura nije funkcionsala na ovim prostorima stoji konstatacija da je SDA zagospodarila tv-om,a da se mediji dijele na one za suživot u Bosni i protiv njega. Svoju moć vlast inauguira kontrolom imenovanja i sastavljanja programa te je slaba utjeha što državna vlast ne pribjegava cenzuri.

Bez obzira što jedni(Hrvati i Srbi)polaze sa stanovišta da sve što miriše na državnost BiH treba odbaciti i ignorisati,a drugi(Bošnjaci)zagovaraju nezavisnost i cjelovitost,nemoguće je doći do realizacije sfere pol.javnosti jer je ona pod direktnim uticajem troglave vladajuće elite. Predsjedništvo BiH je u svom angažmanu blokirano i svedeno na protokolarne funkcije kao i Vijeće ministara. Parlament ne radi i više je demokratski ukras. Službeni radio i tv koji posebno u seoskim i prigradskim područjima predstavljaju jedini izvor informacija u potpunosti su nedostupni opozicionim strankama i na taj način onemogučen je pristup javnosti. Politička javnost se ne konstituiše jer ne postoji „politički neutralno okruženje“. Glasači su onemogućeni da glasaju drugačije od onog što je u skladu sa njihovom etničkom pripadsnošću što je ojačalo sile razaranja njenog međunarodno priznatog teritorijalnog integriteta. Temeljni interes hrvatskog nacionalnog korpusa HDZ vidi kao mogućnost da se lokalnim izborima obezbjedi ratni teritorijalni integritet Herceg-Bosne. Treba istaći da opadanje uticaja nacionalnih stranaka zapravo signalizira makar simboličke pomake u procesu konstituisanja pol.javnosti. Izbori 97' najznačajni po tome što su potvrdili postojanje jedne nove pol.volje biračkog tijela,koja će svoje rezultate najvjerovatnije imati prevashodno u tome što će nacionalnim strankama reducirati prostor za manipulaciju temeljnim ljudskim pravima. Izbori 97'pokazuju rast uticaja opozicionih stranaka u biračkom tijelu,mada to ne znači istovremeno i kvalitetniju promjenu konfiguracije vlasti na bh prostorima. Temeljni problem opozicije je u njenoj parcijalizaciji,te još uvijek nepostojanju svijesti o potrebi zajedničkog građanskog alternativnog organizovanja,nasuprot nacionalnih stranaka. Problem je i različitog pristupa demokratskim procesima opozicionih stranaka iz FBiH,koje pokušavaju napraviti prodor u dr.entitet i opozicije iz RS,koja ne učestvujući u izborima na prostoru Federacije zapravo participiraju u opstruiranju BH države i mogućnosti konstituisanja njene pol.javnosti.

JAVNO MNIJENJE I PROPAGANDA

Proces formiranja JM možemo raščlaniti na dva toka i to primarni(neposredni) i medijski(posredni). Primarni tok formiranja JM nezamisliv je bez primarnih grupa,autonomnih,socijalnih mikrostruktura. Tu se neposredne komunikacijske veze uspostavljaju dialoškim razmatranjima pitanja značajnih za bitisanje soc.zajednice(razgovor). U ovim primarnim grupama unaprijed je određeno i poznato ko s kim i o čemu raspravlja,što jasno oslikava tok,komunikacijski milje,sužavajući prostore dubljih nesporazuma. Posebnu ulogu imaju vođe mnijenja,jer su oni poznati nosioci provjerenih komunikacijskih poruka. Međutim sada nastupa faza nazadovanja razgovora i nastajanje sredstava komunikacije koji ga zamjenjuju. Štampa radio i tv utiču na sve veće prorjeđivanje prilika za susret i raspravu. Oni ljude vraćaju iz javnog u privatni život. Tjeraju ih sa otvorenih mjesta,iz kafana,pozorišta itd,u zatvorene prostore njihovih domova. Pošto je uništena svaka prilika za lična sporenja i razmjene misli,mediji to zamjenjuju prizorom fiktivnih polemika i iluzijom jednoobraznosti mišljenja. Međutim,procesi formiranja JM ne mogu se u modernom vremenu zamisliti bez medija. Zahvaljujući njima ostvaruju se uticaji institucija pol.sistema koji teže da inkorporiraju u mnijenjski proces svoj „ideološki“koncept,kojim osiguravaju podršku pol.javnosti.Masovnim medijima se zapravo usmjeravaju spontano začeta mnijenja kako bi se zadobila podrška građana za svoje ciljeve. Svaka propaganda proizvodi socio-psihološke posljedice,teži da prodre do najdubljih slojeva čovjekove psihe i da djeluje na segmente koji se najčešće ne mogu racionalno kontrolisati. Propaganda je po svojoj vrijednosnoj orijentaciji i idejno-političkom opredjeljenju ekskluzivna,jednosmjerno usmjerena,ciljno-programski monolitna i vrši unifikaciju

društvene svijesti. Uz sve to nedostaje joj elementarna kritička distanca prema sadržajima koje promoviše što je uslov njene bitnosti i što je čini pol.propagandom. propagandne aktivnosti su posebni kanali preko kojih,posebno vladajuće grupe u društvu utiču na ideje mnijenja i poruke,a preko njih i na mnijenjske tokove. Pošto se radi o čisto institucionalnoj aktivnosti koja je faktor u strukturi pol.sistema,to ukazuje i na značaj funkcionisanja samog pol.sistema. Kada se institucionalno kontroliše širenje i protok ideja i informacija onda se slijed rasuđivanja može namjerno deformisati,ustvari predodrediti. Okolnost da se informacijom o druš.zbivanju prenose činjenice o tim zbivanjima potencirana je mogućnost da se osim čisto informativnih sadržaja u svijest masa prenose persuazivni sadržaji(nagovori). Interpretativna komponrnta u strukturi poruke dopušta mogućnost da se poruka persuazivno oplodi. Praksa pokazuje da se proces masovnog informisanja ni u jednom momentu svog djelovanja ne može odvojiti od propagandne aktivnosti. Međutim,treba praviti razliku između njih. *informativna djelatnost je proces širenja informativnih sadržaja kako bi obavijestili JM(pojedince ili grupe)o aktuelnim soc.zbivanjima.*propagandna djelatnost je planski organizovano i sistematsko širenje pol.ideja (religioznih,preivrednih i dr.)radi pridobijanja javnog mišljenja za ostvarenje svojih ciljeva.

Propaganda počiva na masama,demokratskim institucijama,pravima i procedurama. Putem propagande se jedino može legitimizovati svaka odluka vlasti,čak i teško prihvatljive,jer zahtjevaju značajne i trajne žrtve. Znači,da treba pridobijati mase za odluke vlasti,provocirajući javnost unaprijed,kako bi dotične odluke bile u interesu samog naroda čime bi se prikazalo učešće naroda u državnoj politici. U 30-im god.prošlog stoljeća u Americi se insistiralo na shvatanju da je propagandna aktivnost isključivo manipulisanje psihološkim simbolima. Danas neki teoretičari shvataju propagandu ne više kao manipulativnu djelatnost psihološkim simbolima,već da se ona može provoditi i drugim sredstvima. Samim tim i odnos prema cilju propagande je znatno promijenjen,te se više ne ističu zahtjevi teorije da se ciljevi propagande zamagljuju i manipulišu,već se implicitno podrazumijeva mogućnost da oni kojima se propaganda obraća mogu biti čak unaprijed informisani o ciljevima propagandne akcije. Znači da su i pojedinci i grupe direktno i otvoreno upućeni na ciljeve definisane propagandnim sadržajima. Ovo je ključ za uočavanje diferencijacije između konzervativnog(tradicionalnog) i savremenog začenja i upotrebe pojma propagande. Savremena propaganda ima za cilj da provocira akciju,zaobilazeći bazična uvjerenja i razumom strogo kontrolisana polja djelovanj,a oslanjajući se na mehanizme podsvjesnog. Prop.sadržajima(porukama vizuelne prirode) se zaposjedaju prostori kojima se mogu pobuđivati individue na brze reakcije,čime se direktno uslovljava akciono ponašanje ljudi(bezrezervna akcija). Prop.akcija nije samo oblikovanje JM,niti širenje određenih ideja i stavova i promjena stavova i opredjeljenja publike,već strogo uzdržan angažaman,angažaman u okviru skučenih i striktno utvrđenih institucionalnih okvira predstavničke demokratije,sveden uglavnom na izlazak na izbore i glasanje za određenog kandidata,da bi se građanin poslije toga ponovo vratio u spokoj pol.nečinjenja. Novije prop.aktivnosti teže da mijenjaju samo površna formirana mnijenja pol.javnosti,ustvari ona koja nisu direktni produkt bazičnih stavova pojedinaca ili grupa u odnosu na aktuelnu soc.zbilju. Ona „temeljna“ mnijenja (ključna)su izvan polja djelovanja,dok su ona „trenutna“(površna)mnijenja pravi objekt propagandne aktivnosti,jer su još neutemeljena u svijesti pojedinca i lako se transformišu pod dejstvom te prakse.

Savremena prop.obraća se individui samo ako je ona konstitutivni dio mase pojedinca,tj.ona se ne obraća svakom pojedincu ponaosob,već mnoštvu,vodeći računa o tome da je konstituišu organizovano i prostorno nepovezani ljudi. Propaganda vodi računa da ne povrijedi psihološko raspoloženje pojedinca,zato je u pravilu njen sadržaj uvijek personalizovan i u isto vrijeme prilagođen individualnom osjećanju autoafirmacije. To se sve radi jer se zna da će pojedinac prije prihvatiti određeni sadržaj njemu namijenjen(lično upućen),ukoliko se stvori iluzija da je izvučen iz bezlične mase. Propaganda u svojoj neposrednoj aktivnosti transparentno pokušava uobličiti i prezentirati svoju temeljnu temu savremeni pol.mit,koji se ogleda na kolektivnoj predstavi o željenom stanju u soc.miljeu,bilo koje zajednice. Ideologija zasnovana na savremenom pol.mitu objašnjava stvarnost određenim pol.imperativom,okupljajući,ujedinjujući i angažujući javnost oko pol.stranke,ideje,programa ili lidera,zasnivajući privid opštenja publike(građana)i njihovih pol.predstavnika(nosilaca funkcija vlasti). Formiranje masovne publike nastaje djelovanjem mas-medija,a ono nastaje na specifičan način,jer se struktuira sa istodobnim razaranjem psiholoških veza među pojedincima u malim grupama. Kada se razara mikrostruktura psiholoških veza kojima su individue povezane u primarnim grupama,spontano se stvara masa,pri čemu je svaki pojedinac njen pripadnik,a istovremeno i usamljenik. On mijenja svoj odnos prema porukama prenošenim komunikacijskim sistemima,jer to nisu sadržaji koji su predmet njegove rasprave i interpersonalne komunikacije,već je to unaprijed obrađen i psihološki dotjeran propagandni sadržaj koji se prihvaća bez komentara. Ovo doprinosi gubljenju osjećanja sigurnosti koje se sticalo interpersonalnom komunikacijom,jer umjesto da ostane subjekt,pojedinac je postao objekt komunikacije. Propaganda se u cjelosti zasniva na činjenicama,faktografiji,statističkim podacima,čiju tačnost često ne možemo pobiti. Propaganda za obmanom i laži poteže u krajnjoj nuždi,pa ipak ona ostaje iskrivljavanje,distorzija,deformisanje stvarnosti,putem selektivne interpretacije(ne)namjerno manipuliranje javnošću. JM se ne formira samo onda kad se u kontekstu pol.prakse pojavljuju kontraverzna mnijenja o aktuelnimdruštvenimzbivanjima,nego i onda kada se propagandnom aktivnošću(vještački)stvaraju uslovi za kristalizaciju JM. U modernom svijetu,prop.aktivnošću moguće je kreirati mnijenje,a da se pri tome zaobiđu svi primarni mnijenjski procesi. Osnovna funkcija propagande je da isključi sve mogućnosti kontraverze,sukoba i rezonovanja u mnijenjima,provodeći osnovni cilj da svojim porukama kroz mas-medije izazove istovrsne(jednosmjerne)reakcije na aktuelna(ili vještački izazvana)društvena zbivanja. Propagandi je cilj da zagospodari domenom javnog rezonovanja i čini sve da zaobiđe dešavanja u domenu privatnih mnjienja(gdje je individua sama sa sobom). Propaganda se trudi i čini sve da naglasi jedan aspekt druš.datosti,a u isto vrijeme zamagljuje aspekte koji tu situaciju održavaju u punoj objektivnosti i što bi sa nivoa istinitosti,odgovaralo pripadnicima pol.javnosti a ne subjektima propagandne prakse.

ISTRAŽIVANJE JM I POLITIČKI MARKETING

Zadatak analitičara JM nije u tome da otkrije koji je „pravi stav“ pojedinca,već da otkrije pod kojim okolnostima će on izraziti jedno mišljenje,a pod kojima neko drugo. Istraživač mora biti svjestan da dobijeni rezultati nisu konačni sudovi i da njegovo anketiranje JM jeste naučno oruđe koje traži konstantno provjeravanje i kombinovanje s drugim metodama istraživanja društvene stvarnosti. Rezultati istraživanja su samo „odraz“ JM(njegova površina)tj.“trenutno mišljenje javnosti“ dok je njegova dubina sama društvena akcija ili praksa,koja po svojoj prirodi nadilazi svaku vrstu odraza. U istraživanju JM koriste se oni pristupi koji mogu pružiti odgovor na izraziti

pol.interes,koji želi spoznati koje to društvene grupe zastupaju određene stavove,a ne koje su to individualne karakteristike osobine članova tih soc.grupa. Ako se želi provjeriti stav JM onda to samo po sebi obuhvaća globalno društvo(cjelokupnu zajednicu različitih nivoa) i dovesti ga u vezu sa obilježjima druš.grupa,što predstavlja ispitivanje velikog broja ljudi. Pošto je to skoro nemoguće ispitivanje se provodi na uzorcima date populacije. Istraživači ulažu velike napore da uzorci budu reprezentativni(demografska obilježja uzorka moraju tačno odgovarati obilježjima populacije). Istraživanjem se pronalaze konstantne veze između socio-demografskih obilježja grupa i stavova,čime bismo pobliže odredili:-oblike javnog mišljenja(koji odgovaraju različitim soc.grupama) i-načine ponašanja pojedinih grupa s obzirom na stavove koje zauzimaju(broj glasača za Demokratsku stranku raste kada preovladava niži soc.status,građansko stanovništvo i katolička religija-samo u Erie Country 1940.).

Istraživanja JM se najviše koriste od strane pet grupa:-štampa,radio i TV-političari-poslovne kompanije-vladina posredništva-naučnici

Dobijeni rezultati istraživanja JM daju mogućnost konkretne pol.aktivnosti shodno cilju koji se želi postići,oni će koristiti ova istraživanja kao svojevrsne putokaze i korektive svoje konkretne političke akcije(međutim mora se imati u vidu potrebna doza kritičnosti). Rezultati istraživanja javnosti imaju u osnovi dvije mogućnosti primjene:-ako su stavovi javnosti suprotni od programske i pol.prakse nosilaca vlasti,onda se ta praksa mora korigovati(prije nego je javnost u institucionalnoj prilici izraziti svoje opredjeljenje /izbori,referendum/promjeni i prilagodi pol.djelovanj)-da se ta razmimoilaženja otklone djelovanjem na javnost u pridobijanju podrške za svoje akcije.

M.Zvonarević smatra da se istraživanja mogu upotrijebiti za nekoliko povezanih ciljeva:-poticanje pozitivnih trendova(poduzeti određene mjere da se poz.mišljenja i shvaćanja potiču i ubrza njihov razvoj)-suzbijanje negativnih trendova(da se pravodobno poduzmu neke mjere kako bi se ponovo zadobila podrška javnosti)-praćenje odjeka poduzetih mjera-niz pol.eko.i soc.mjera imaju odjek u javnosti. Istraživanje JM omogućuje nam poduzimanje određenih korektivnih mjera kako bismo ispravili eventualnu negativnu reakciju javnosti.

Rezultati istraživanja JM danas su neraskidivi dio političkog marketinga,pa su na taj način i djelimično inkorporirani u donošenje adekvatnih političkih odluka. Od samih početaka istraživačkih poduhvata upućivane su mu kritike koje se u osnovi mogu svesti na sljedeće: - mnogi teoretičari(zagovornici sociološkog modela javnosti)upućuju kritiku da su hipoteze o prirodi JM na pogrešnim temeljima konceptualizacije samih istraživanja. Raličite uloge pojedinaca različito utiču na formiranjeJM druga vrsta kritike je metodološke naravi i odnosi se na nedovoljno valjane metode

i tehnike istraživanja,posebno se to odnosi na metodu uzorkovanja i koncipiranja anketnih metoda.

Treća kritika govori o zloupotrebi rezultata istraživanja(riječ je o objavljenim istraživanjima koja utiču na slobodno glasačko opredjeljenje glasača).

Politički marketing je reakcija na“nepodobnost“ tradicionalne propagande,koja direktno i manipulativno do krajnjih granica služi institucionalno-organizacionim subjektima za postizanje prije svega političkih ciljeva. Politički marketing je produkt koji nastaje u 20st.kao sredstvo pol.komuniciranja u savremenim demokratskim društvima tako da njegovi protagonisti odbijaju bilo kakvu mogućnost njegovog postojanja u diktatorskim-nedemokratskim režimima. Iz tih razloga će oni odbijati i svoj angažman u radu pol.stranaka koje mogu osvajanjem vlasti dovesti do takvih režima. Prednost i kvalitet pol.marketinga nad propagandom je u kreativnom odnosu prema sadržajima koji se promovišu i oblikuju prema istraženim potrebama pol.javnosti. Pol.marekting pokušava da oblikuje politiku i političaraprema mjeri očekivanja izbornog tijela kojem se obrača. Ovdje nije riječ o ponudi biraču već da mu se nametne potreba koje ni sam nije svjestan niti voljno može da je iskaže. Politički marketing pridobija ljude za državne odluke,ali samo provokacijom JM kako bi unaprijed donesene(koncipirane) odluke vladajućih krugova dobile podršku i time predstaviti participaciju naroda u državnoj politici. Takva participacija iznuđena naknadno (politika svršenog čina)nema legitimitet jer je produkt persuazivne prisile(što je odlika i savremene propagande). Kritika pol.marketinga ne može da izbjegne činjenice koje pokazuju da iza demokratske fasade koja govori o potpunoj participaciji građana u pol.praksi to zaista ne odgovara stvarnosti. Tu samo sebi svojstvenu iluziju čuva i gaji pol.marketing upinjući se da dokaže da sve to čini u ime općih patriotskih ciljeva. Prvi nivo marketinškog suočavanja i razmjene svog koncepta je nivo,gdje političke stranke međusobno sprežu ili osporavaju ponuđene programe i tako neminovno ulaze u međusobnu komunikaciju,dokje drugi nivo komunikacije posredovan sa političkom javnošću,bez čijeg trajnog komunikativnog dijaloga nema javne promocije svojih namjera.Stranke sa političkim,a naručito izbornim programima zamagljuju ekonomske,političke,klasne i druge ciljeve kako bi integrisale što više socijalističkih i poltičkih klasa i slojeva.Dominaciju vladajućih elita u svrhu očuvanja vlasti ne vidimo samo u održavanju silom i represijom(diktature),već i različitim oblicima ideološkog i kulturnog uticanja koje iskustvo stvarnosti interpretira na“prikriven“,ali konsistentan način(društva građanske demokratije). Ako želimo istinska uvjerenja i stavove javnosti onda moramo težiti uspostavljanju takvog sistema komunikacija koje će omogućiti spoznaju adekvatne informacije i znanje da je donesena odluka djelotvorna. Mišljenja izražena u anketama i na izborima predstavljaju uzak nivo ljudskog rezonovanja. Kao što porota u sudnici dobija sve relevantne činjenice i na osnovu toga njene odluke pokazuju visok stepen razumijevanja i objektivnosti,tako moramo ukinuti sve prepreke koje teže da spriječe informaciju,utiču da ljudi poluhipnotizirani i bezpomoćni ne mogu izraziti ozbiljna uvjerenja. Ovakvom degenerisanom stanju doprinosi najviše propaganda,koja obično u zaleđu ima ogorman birokratski aparat koji upravlja iz centra. Političke metode koje se koriste u oglašavanju i prdizbornoj kamapanji jesu ozbiljna opasnost za mentalno zdravlje i za jasno i kritično mišljenje i emotivnu nezavisnost jer sugestibilno stvaraju ugođaj polubudnosti,vjerovanja i nevjerovanja uz gubitak vlastitog osjećaja za soc.zbilju svoje pol,prakse.

THE END;)