Josip Eugen Tomi:Zmaj od Bosne

Pripovijest iz novije bosanske povijesti

I.

Bilo je godine 1828. U Bosni je sjedio tada na vezirskoj stolici u Sarajevu Avdurahim-paa, prije zapovjednik beogradske tvrave. Kad su silnoga i radi svoje strogosti jo i sada u Bosni spominjanoga vezira Delaledina porazili Crnogorci u morakim klancima, i on se, kako kau, zbog toga godine 1821. sam otrovao, doe poslije njegove smrti u Bosnu za vezira ovjek koji je proti Bosancima bio toliko slab i nemoan da mu se ni ime ne spominje. Taj nije imao ni izdaleka one snage kao Delaledin vezir da odri na uzdi silne bosanske begove koji su odluili na ivot i smrt boriti se proti reformama cara Mahmuda II, koga su zbog tih reforma zvali porugljivim imenom aur-sultan. Bosanski begovi zaklee se vjerom svojih djedova da e proti tim novotama ustati sa sabljom u ruci i braniti stare svoje povlastice i istu vjeru Prorokovu. im je Delaledin vezir zaklopio oi, morali su njegovi pristae, odrjeiti prijatelji reforama, bjeati iz zemlje. Meu tima bijahu braa indafii, ul-aga i mnogi drugi bosanski otmjenici. Oni koji ostae imali su da brane svoj ivot i imetak oruanom rukom. U svoj zemlji nasta nered i mete. Plemena ustajala su na plemena, gradovi na gradove, iste porodice borile su se meu sobom. Dok je trajalo to trvenje u Bosni, spremae se aur-sultan da u carstvu izvri zasnovane reforme. Dne 28. svibnja 1826. bude u sveanoj sjednici divana stvorena fetva "da se za obranu boje rijei i radi otpora proti sili nevjernika imaju i muslimani podloiti zaptu i nauiti vojnika vjebanja". Ova fetva bijae najvie uperena proti janjiarima kojih veina bijae iz Bosne. Oni to odmah i opazie te se stadoe, kao navadno, rotiti proti sultanu. Nu ovaj put izdade ih srea. aur-sultan pobije ih nemilice i uini kraj njihovoj moi od koje zazirahu i sami silni otomanski carevi. S janjiarima pade najjaa potpora muslimanskih velikaa, protivnika Mahmudovim reformama. Savladav sultan starovjerski otpor u Stambulu, svojoj prijestolnici, poe da i u pokrajinama uvrsti svoju vlast, bez ega nije mogao uvaati svojih novota. I zbilja posla sultan jo iste godine 1826. u Bosnu za vezira Hadi Mustafu sa est komesara da izvaa reforme. Nu zla srea poslui novomu veziru i njegovim komesarima. Janjiari koji su sreom umakli osveti aur-sultana, sklonie se u Bosnu gdje ih muslimani rairenih ruku doekae, tujui ih kao neka via bia. Sva srca planue gnjevom proti aur-sultanu, koji onako nemilo uniti prve branitelje iste vjere Prorokove. Nu ogorenost bosanskih muslimana prevri mjeru kad u pratnji novoga vezira ugledae na evropejski odjevene vojnike. Remenje o kom viae sablja i patronka skapalo se unakrst na prsima. Vidjevi to starovjernici Bonjaci stadoe jarosno govoriti: "ta! da se jo i krstiti damo? ta e nam onda sultan? Moskovski car i beki cesar bolje e nam kumovati na krstu od sina Osmanova". I digoe se na noge, malo i veliko, te po najljuoj zimi proeraju iz Bosne novoga vezira i njegove komesare. U sijenju 1827. godine stigoe prognanici iza velikih patnji na svom dugom putu u Beograd. Vijest o tom dogaaju ne smete nimalo sultana. Malo zatim imenova on bosanskim vezirom beogradskog pau Avdurahima, ovjeka slaba i boleljiva, nu jake volje i svom duom odana sultanu. Rijetkom vjetinom lati se novi vezir velemuna posla. Pomou svoga prijatelja, srpskoga kneza Miloa, sakupi oko sebe nekoliko stotina momaka i krenu s njima u Bosnu. Preavi Drinu poe mu za rukom predobiti za se mladoga Ali-pau Vidaia, nasljednoga zvornikoga kapetana, koji vezira primi u svoj grad Zvornik. Iz toga grada, koji se sa sjeveroistone strane smatra kljuem Bosne, razasla novi vezir u puk ovaj proglas: "Muhamedovski Bonjaci! Donosim vam iz daljine poljubac mira i bratinskoga jedinstva. Zaboravljajui vae budalatine i elei otvoriti vae oi svjetlu, priopujem vam svete zapovijedi najsilnijega od svih vladara. Ako se pokorite, imam vlast da vam oprostim. Birajte dakle, ili ivot ili smrt. Dobro razmislite, da se kasnije ne pokajete".Ovaj proglas nemilo se kosnuo bosanskih begova i spahija. Iza poraza janjiara u Stambulu dobro su oni znali da nee dugo trajati njihova vlast i stara sloboda. Veina gledala je kako da se spasi i odri. Osim ovih bijae jo i takovih koji bijahu ve otprije potajni prijatelji Mahmudovih reforama, eljno iekujui zgodu da mogu uzraditi u prilog njegovim ciljevima. Kad su se zato prijatelji Delaledina vezira, a meu njima mogua braa Dindafii, ul-aga i mnogi drugi, vratili u svoju domovinu s novim vezirom Avdurahimom, nae se mnogo bosanskih begova koji se s njima udruie u nakani da im pomognu osvojiti imovinu koju su prije vie godina morali napustiti samo da ivot spase. Braa Dindafii, dobivi punomoi u zemlji i imajui u novom veziru svoga zatitnika, krenu put Sarajeva s etom koja bijae po novom redu na franaku odjevena i uvjebana. U Sarajevu imahu oni svoja oinska ognjita i svoju domovinu, zato im bijae prvi posao da osvoje Sarajevo. Zalud se borahu spahije i njihovi pristae najveom estinom na gradskim vratima i u samim ulicama proti napadaima. Dindafii slomie taj otpor svojom dobro uvjebanom etom i zagnae spahije u tvravu gdje se ovi zatvorie. Nu to im nita ne pomoe. Ne imajui nikakove hrane u tvravi, prisili glad ove junake da se predadu svomu neprijatelju.Sedam najodlinijih poglavica: Pinu Bajraktara, Ibrahim-agu Bakarovia, dva brata Tahmidia, Feiz-agu Turnadiju, Hadi Alud-agu Turnadiju i janjiarskog agu Ruukliju poslae Dindafii okovane u Zvornik, gdje ih vezir s reda pogubi. Kad bijae to uinjeno, die se vezir iz Zvornika put Sarajeva, kamo i s velikom slavom unie. Usprkos hatierifima, koji branjahu bosanskim vezirima boraviti u Sarajevu due od dvadeset i etiri sata, ostade vezir Avdurahim stalno u prijestolnici bosanskoj da tu vlada kao osvojitelj, ili bolje kao pravi krvnik. Jedne jedine noi smakne on trideset begova, stotinama graana odrubi glave, pae ni same raje ne potedi nametnuv joj golem ratni hara. I same pristae svoje, koji mu se injahu nepouzdani, rastavi on sa ivotom. Strah i strava zavlada meu bosanskim begovima. Najljui protivnici reformama padahu na koljena pred okrutnim vezirom, kunui se da primaju franake adete, i tako se dogodi da ono malo to jo preostade spahija obue krstako nizamsko odijelo. Gotovo itavu jednu godinu trajae ta grozna vladavina novoga vezira. Na stotinama junakih leina podie Avdurahim zgradu sultanovih reforama, i kada je iza tolika pokolja, umaranja i strahovanja nastala u Bosni tiina kao u grobnici, tro si je Avdurahim vezir s velikim zadovoljstvom ruke, govorei porugljivo: Raun je sada ist i mirna Bosna!

II.

Pritisnuta sila ne pogiba uvijek pod svojim bremenom nego se sama sobom hrani i jaa, da se u zgodan as jo goropadnije razmahne i osveti svomu tlaitelju. Tako bijae i s mirom u Bosni. Bosanski begovi, moravi za as popustiti veoj sili, pritajie se za neko vrijeme, da to prije, prikupiv svu svoju snagu i kad se tomu nitko ne nada, stresu sa sebe silnika koji im bjee sio na grudi. Kapetani i begovi pohaahu se kriomice, drei tajne sastanke i dogovore, kako e Osmanlije prognati iz zemlje i uspostaviti svoju nekadanju vlast. Koji otprije, bud s koga razloga, ivljahu meu sobom u zavadnji, sada se mire i bratime i jedan uz drugoga polau ruke na Koran, zaklinjui se istom vjerom Prorokovom da e se osvetiti aur-sultanu i njegovim slugama. "Do zgode!" to bijae lozinka koja iae aptom od usta do usta, i tisu oiju sijevnulo bi na te rijei bijesnim ognjem, tisu ruku grevito se maalo za drak britka handara.S proljea godine 1828. prijee ruska vojska pod generalom Diebiem granicu i stade se kretati proti Balkanu. Kao da ga vjetar nosi, proleti taj glas svu Bosnu. "Moskov ide!" ulo se je vikati na sve strane. I muhamedovci i raja veselili se tomu glasu. udno doista, ali istinito! Raja miljae da je sada dolo vrijeme njezina osloboenja, a muhamedovci drahu da je kucnuo as kad je najbolja prilika osvetiti se aur-sultanu koji se je naao u stisci. Vezir Avdurahim obea sultanu poslati u pomo trideset hiljada poizbor junaka, i zbilja pozva on sve muhamedovce na oruje. Njegovi pristae, kojih bijae dosta meu begovima, zatim plaeni po njem dervii trahu po zemlji od mjesta do mjesta, pozivajui u boj malo i veliko: "Na oruje, pravovjerni, ide nekrsta sva sila, obranimo vjeru Prorokovu!" Na te rijei stalo se zbilja sve oruati. Iz svih mjesta, sa svih kula kreu ete na Orlovo polje, na srpsku meu, gdje se je imala vojska sakupiti i preko Srbije krenuti proti Moskovu. ete vode junaci kapetani i begovi bosanski. Avdurahim vezir gleda taj junaki pokret i srce mu igra od radosti, nu ne misli bolan da se tolika sila nije skupila sultanu za volju, ni radi njegove obrane od Rusa, ve da je tomu posve ini razlog. "Zato da ne krenemo na vojnu?" govorahu meu sobom nezadovoljnici begovi, "mi emo ii na Orlovo polje, pa kad budemo svi na okupu, onda e se lako odluiti to ima biti dalje".Bijae krasan proljetni dan. Kulu bega Altomanovia, kod sela Zovika, u ravnoj Posavini, obasjavahu topli traci sunaca koje upravo sjeae na vrh Tribove planine da se zamalo sakrije za iroka njezina plea. U kuli begovoj sve je pusto! Prije tri dana krenuo je Rustem-beg Altomanovi na Orlovo polje sa petsto momaka. U kuli ostavio samo nekoliko pouzdanih slugu i sijeda strica Mustaj-bega, koji god. 1806. na abakom polju izgubi lijevu ruku, vojujui pod Kulin-kapetanom proti Karaoru. Stari Mustaj, poto su i dva sina Rustem-begova Ahmet i Jusuf krenula s ocem na vojnu, imao je na brizi Mejru, krasnu kerku Rustemovu. U svoj Posavini ne bijae djevojke, ni turkinje, ni kranke, koja bi se mogla u ljepoti uporediti sa Mejrom. Kao samotna rua iz kamena, tako je cvala djevojka u kamenitoj kuli svoga oca, odijeljena od svijeta i osamljena. Dok jo bijae malo dijete, umrla joj majka, koje se je samo kao kroz san sjeati mogla.Od malih nogu bijae joj najvjernijom drugaricom kranska djevojica Jurka iz Zovika. S njom je najvie dana svoga djetinjstva probavila u igri i nestanim zabavama. I sada kad su djevojke odrasle, druguju kao i za dobe nevina djetinjstva, milujui se kao dvije roene sestre. Rustem-begu nije bilo zazorno to drugovanje, jer je znao da je ono jedina radost miloga djeteta.Tamo u haremskoj bai to se podno kule sputa s breuljka u dol, pod mladom granatom lipom sjede obje djevojke Mejra i Jurka na ilimu prostrtom na zelenu travu. Mejri ima oko osamnaest godina, a krasna je da je se ne mogu dva oka sita nagledati. Lica je bijela poput bijele rue, ustaca kao da su joj dukatom mjerena, a svjea su i crvena kao zrela, neubrana jagoda. Crnu kosu je nehajno unatrag prieljala i splela u dvije gojne pletenice koje joj padaju niz ramena. Odjevena je sva u crveno. Ima na sebi iroke dimlije od crvene svile, a kaftani od crvene kadife, iskien zlatnim vezom i biserom. Ispod kaftana bjelasa se kouljica od fine ipkalije, iz koje se diu puna bijela kao snijeg njedra na kojima se sjaje erdan od tri niza utih dukata. Na glavi ima nalijevo naheren fino-fesi na kom je pripeta koprena od bijele svile kojom se nestani vjetar igra da se nagleda divote, krasnog lica djevojina.Jurka je neto starija od Mejre. Smee je kose, a lica rumena, neto suncem oarena. Odjevena je seoskim ruhom bosanske kranke; na glavi joj je crvenkapa, srebrnim novcem populana, koulja joj od bijela platna, rubom i po stranama izvezena, a na koulji nosi jelek. Opasana je tkanicom, a po krilu pada joj pregaa, potkiena kiticama od arene vune i napirlitana raznolikim bopcima. Oko vrata visi joj poprsica ili velik erdan od samih srebrnih novaca, koji joj polovicu grudi prekriva.Djevojke imaju puna krila cvijea, to su ga nabrale po bai, i sada ga slau u kite.- Sunce zapada - progovori Mejra, prilaui areni tulipan rumenomu karanfilu - a mi jo nita ne vidimo. - I pogleda k zapadu.- Nee dugo trajati i pokazat e se eta iza brda - odgovori Jurka. - Tamo za brdom diu se itavi oblaci uzvitlane praine, a ako me uho ne vara, ujem i glas svirala i tutanj talambasa. Sluajmo, roena!I stadoe obje napeto sluati, nakrenuv uho k zapadu.Danas je imao u Zovik stii mladi, sa svoga junatva, ljepote i bogatstva po svoj Bosni uveni Husein-beg Gradaevi iz Gradaca, vodei na Orlovo polje tri hiljade momaka to konjice to pjeadije. Tu etu izgledaju djevojke i zato su sale u bau da mogu bolje vidjeti kako e pasti na noite.- Idu, jest idu! - viknu Mejra iza kratka sluanja, i licem joj se preli lako rumenilo. - ujem posve dobro svirale i mukle talambase!- Raduje se, Mejro! - primijeti Jurka s ljupkim posmijehom.- Oh, kako neu - uzdahnu strastveno djevoje - kad mi srce kae da u ga opet vidjeti. Od onoga vremena kad mi je babo pozvan bio u Sarajevo na divane novomu veziru, ne vidjeh ja Huseina.- Tomu ima tri mjeseca - opazi Jurka.- Da, tri mjeseca ne vidjee ga moje oi, pa da se sada ne veselim znajui da dolazi. Tuna li je takova ljubav - produlji djevojka iza male stanke - da ovako due potraje, poginula bih od bola i alosti.- Poslije vojne on e doi po te - ree Jurka.- Doao bi on i prije, ali zna da moj babo zazire od njegova roda. Gradaevii su ljudi ponositi i hoe da budu neto bolje nego su ostali nai bosanski begovi. Dobro se paze s Osmanlijama koji su najvee nae krvopije. Otac mu Osman bijae najvei prijatelj okrutnoga vezira Delaledina, a i sam Husein kau da sasvim pristaje uz novoga vezira Avdurahima. A moj babo stari je Bonjak, i kivan je na ovakove ljude. Kraj toga mogu stradat ja, moe Husein.- Bit e zgode i tvoj e se babo izmiriti s Huseinom - ree Jurka. - Ni sada ne ivu oni u oitoj zavadi, ve samo zaziru neto jedan od drugoga. Pristalijega zeta od Huseina nee Rustem-beg nai u svoj Bosni.- Ni meni milijega vojna - prihvati toplo Mejra - za vas svijet ne bih ga pregorjela.- Vjerujem ti, biseru moj! Lijep ti je kao djevojka, bogat i gledan, a junakoga je srca i desnice. Vidi ti se, ponosi se njime.- I svaka bi, da ju takav junak ljubi! - ree Mejra ivo i uznese uvis crne oi iz kojih sijevae zanos i dragost djevojake due.U isti as to je pogledala, skoi djevojka sa zemlje: - Evo ih, Jurko! - kliknu Mejra sva preobraena u licu - evo ete Huseinove!I zbilja na prostranoj ravnici pojavi se prednji odio Huseinove ete. Preko stotinu konjanika jezdijae kasom po irokom polju na kom je imala eta prenoiti.Mali as za tim hrupi urnim korakom pjeadija. Bijae je oko tisuu momaka. Gusta praina dizae se nad etom, oko nje i za njom. Na elu joj igra ognjena bijelca mlad junak, u bogatom, zelenom kaftanu i bijeloj almi, na kojoj trepti sjajna elenka, sjajui se poput zvijezde o sunanim tracima. Niz bedro mu visi sablja, zlatom okovana, a posuta biserom i dragim kamenjem. To je Husein-beg Gradaevi, kapetan u Gradacu. Bijae mu sada istom 26 godina. Porasta je povisoka, a izgleda prezanimiva. Pogled mu je sladak i pun melankolije, osmijeh tuan ali prijatan. Nad crnim oima guste, lijepo povuene obrve, a lice mu je bijelo i plemenito i nosi na sebi georgijanski tip svoje matere. Tko bi mislio da se u tako njenom i prijatnom tijelu krije duh pun krepine, vojnikoga dara i besprimjerne hrabrosti? Bijelom desnicom dri srebrnu uzdu bijesna ata, a lijevom dragocjeni ibuk iz koga izvija lake dimove. Odmah za njim jae na eravu barjaktar ete, nosei u ruci alaj-barjak od zelene svile, sa srebrnim polumjesecom; iza njega do deset etovoa, koji okruuju Huseina kao njegova pratnja.Za pjeadijom pojavi se opet konjica, do blizu dvije hiljade momaka iz ravna Posavlja, vinih konju i junakom mejdanu.Svirale sviraju, talambasi udaraju, bojni barjaci lepraju po zraku, a eta se pjevajui prua ubavim poljem pod ograncima Majevice planine, da tu prenoi. Husein-kapetan razreuje etu po odjelima, daje i alje zapovijedi i priskae sam gdje treba njegove rijei i odluke. Uto e on ujedanput stupaki okrenuti konja i pogledati prama kuli Rustem-begovoj. U bai na breuljku stoji jo nepomino Mejra, dok Jurka, sjedei na ilimu, motri dolazak ete. Sunce je ba zapalo i zapad sav gorio u krasnom rumencu. Husein upozna na prvi mah ljubovcu i pun milinja podbode konja i poleti kojih sto koraaja pram onoj strani i stade. Niti rukom, niti rjeju, niti pogledom istim, jer bijae podaleko, ne pozdravie se dragi, nu njihove se due u jedno trenue sretoe i pozdravie. Mladi sjedi pun blaenstva na nemirnu atu i motri svoju dragu koju poznavae po odijelu i vilinskom stasu. Djevojka to outi i sva razdragana ree Jurki:- Jurko, on me motri; vidi li kako stoji okrenut amo s konjem i gleda na ovo mjesto?- Sigurno je da te motri! Nu gle, sada okrenu konja i juri opet k svojoj eti.- On e mi doi naveer! Dua mi kae da se eli sa mnom oprostiti, polazei na vojnu, Jurko! Da ne budem sama, ti e kod mene ostati.- Hou, sestro! Veer bit e topla i jasna, moemo najljepe ovdje ekati.- Slobodno! - ree kratko Mejra i sjede k Jurki.Dolje u ravnici je eta razapela atore i, otklanjavi jaciju, umorna legla na poinak, da sutra u cik zore dalje krene. Na vie mjesta oko logora bdijahu strae, sjedei na zemlji podvitih nogu i puei. Nigdje ne bijae vidjeti straarskih vatara jer veer bijae topla, a mjesec je svijetlio da bijae vidno kao po danu.Kad se je ve sumrak uhvatio bio i zvijezde na jata zatreperile po nebu, sjede Husein-beg na konja da obae logor. im je ovaj posao obavio, otisnu se konjem niz polje pram Rustem-begovoj kuli. On ne zae u kulu ve je privezao konja za ogradu, i ue u bau u kojoj prije vidje Mejru.Lakim, ali urnim korakom poe prama mjestu na breuljku i za mali as stade pred djevojkama koje ga do zadnjega asa ne opazie jer idui bijae vazda zaklonjen grmljem i drveem.Djevojke preseneene skoe na noge sa ilima, opaziv pred sobom mlada kapetana. Husein se nimalo ne zaudi vidjevi da ga je Mejra doekala u drutvu a ne sama. Kod muhamedovaca u Bosni vlada vrlo udoredan obiaj da u njih momak i cura rijetko kada sami biti smiju, ve - ba i kad aikuju - ili on ili ona, ili oboje imadu druine. Osim toga momak ne smije djevojci nikada unii u kuu, ve ona sae u dvorite, ili na mjesto otkud se nazreti mogu.- Ti si me ekala, Mejro! - progovori mladi, gledajui u poluzastrto lice djevojino.- Znala sam da e doi, jer me je srce tjeilo da ti ne bi mogao ovuda proi a da se ne svrati k Mejri.- Pravo si slutila, lijepi moj cvijete! Idui na vojnu kojoj se ne moe dogledati kraja ni izlaska, morao sam te jo jednom vidjeti da mi kae: Poo zbogom, dragi!- Poo zbogom i zdrav mi se vratio! Alah neka te prati na putu i uva u boju i svakoj pogibelji!- Bog e dati ja u se zdrav vratiti. A onda, Mejro, neka nam svane novo, slatko doba, gdje emo zdrueni uivati najljepu sreu toga svijeta.- A moj otac?- Znam da je kivan na mene, ali u ovoj vojni bit e prilike da se sprijateljimo. Tebi za ljubav uinit u sve, jer bez tebe ne ima meni ivota ni sree!- Oh, ne govori mi tako na rastanku! - ree tronuto djevojka i taknu se bijelom ruicom ramena Huseinova.- Pusti samo da govorim - odvrati Husein vatreno, uhvativ Mejrinu ruku - ta ti si milinje moje due. - I privue k sebi blie djevojku.Jurka nehotice koraknu jedan korak dalje i odvrnu lice od ljubavnika iji poluglasni razgovor prijee sada u njeno aputanje, pomijeano s toplim uzdisajima i arkim pogledima. Podobro u no potraja ovo slatko milovanje. arobni sjaj mjeseine, biglisanje slavulja, pjevaoca ljubavi, i zuj nestanoga vjetria tako zanesu ljubavnike u slatke snove i osjeaje da se teko od njih bude i osvjeuju.- Doba je rastati se! - sjeti se napokon Husein. - Ostaj mi zbogom, draga, misli na me! - Na te rijei izvadi iza pojasa zlatnu hamajliju koja je visjela o crnoj enskoj kosi. - Ako poginem, evo ti uspomene na me! Ovo mi je najmiliji amanet od moje majke. - I objesi ju ljubovci oko vrata, pri emu lakim cjelovom taknu biljur-elo djevojino.Mejri potekoe suze niz lica. - Uzmi sa sobom ovu kitu cvijea! - progovori Mejra tihim glasom, - cvijee e povenuti, ali moja ljubav nikada. Ostaj zbogom, Alah te pratio na svim tvoj im putevima.Husein prinese k ustima mirisavu kiticu, prui ruku ljubovci i urnim korakom pusti se k ogradi gdje zajaha vjerna ata, otkasa lagano u logor.Mejra stoji nepomino i gleda za njim.- Hajdemo, ruice moja! - opomenu ju Jurka. - Ve je kasno, poimo na poinak!Mejra se ganu i obje djevojke pou mue u kulu.im je svitati poelo, eta na poljani spremi se na polazak. Istim redom kako su doli, tako sada kreu dalje.S istoga mjesta, na kom bijahu juer u bai, gledahu Mejra i Jurka odlazak ete.Uz tutanj talambasa i jeku svirala otie eta na Orlovo polje. Husein-kapetan, njezin voa, poigrava vilinskoga bijelca i neprestano gleda spram Rustem-begovoj kuli.Mejra vidi takoer mlada junaka u bijeloj almi sa sjajnom elenkom i zelenim kaftanom i ne skida oka s njega. Srce joj se iri od ponosa da ju takav junak ljubi. Danas nije nimalo bolom satrvena, danas je ona viteka Bosanka koja se zanosi junatvom i bojnom slavom. Kad je za to konjica zavrila bojne redove i gusta praina sve obavila da se od nje nita ne mogae vidjeti, mahnu Mejra rukom k strani kud je eta kretala i kliknu: "Sreno poao, dragi! Zdrav i estit mi se opet vratio!"

III.

Pod Bijeljinom, blizu Drine, blizu srpske mee, puklo iroko Orlovo polje. Bistro oko jedva mu moe kraj dogledati. Drugda mirno polje sad je oivjelo neobinim ivotom. Silna vojska pritisnula ga i razapela po njem svoje bijele adorove. To je bosanska vojska koja se je sakupila na Orlovu polju, da odonud preko Drine krene u susret Moskovu. Vojska broji trideset hiljada junaka, vjetih oruju, a eljnih krvava boja i okraja. Od svih krajeva ponosne Bosne ima vojnika u toj vojsci. Mrki Arnauti od Novog Pazara, ljuti Krajinici od hrvatske mee, vitkostasi Posavci, krni Podrinci, sokolovi iz sanske doline, golemi delije iz travanjskoga polja, vrve i vrzmaju se u logoru ove bosanske vojske. Njezini zapovjednici jesu sada vezirov ehaja i molah, doim je Avdurahim vezir imao kasnije stii iz Sarajeva.Vie tjedana leae ta vojska, ne kreui se s mjesta, a uzrok tomu bijae sultanov vazal, srpski knez Milo, koji s vojskom svojom stade s onu stranu Drine da Bonjacima zakri put preko Srbije. Kad je ehaja po svojim porucima zatraio od Miloa da moe bosanska vojska slobodno i mirno prijei Drinu i prolaziti Srbijom, odgovori Milo: da njegov narod i onda dosta trpi kad zemljom prolaze i omanje ete radi pojaanja beogradske posade, a to bi istom sada imao podnositi od tako silne vojske! Zato da je odluio ne pustiti je u svoju kneevinu, pa makar se morao silom tomu oprijeti.ehaja planu od jada, uvi taj odgovor i sazva begove i kapetane, kao poglavice vojske, na dogovor. Razumjevi ovi o emu se radi, odgovore mu dosta jasno: "Mi smo poli na Moskova, a ne bijae nam na umu da se bijemo s Vlasima i njihovim Miloem. Ako sultan nije kadar osigurati nam slobodan prolaz kroz umadiju, neka se ne nada naoj pomoi. Na dva dumana nismo se mi digli".ehaja javi cijeli dogaaj veziru u Sarajevu, molei ga da mu ili porui to ima raditi, ili da to prije sam glavom stigne na Orlovo polje. Meutim ne bijae ni odgovora, ni vezira.Ta neizvjesnost u kojoj se je nalazila bosanska vojska, imae svojih posljedica. Pristae vezirovi koji bijahu na Orlovom polju u velikoj manjini, a meu njima i mladi Husein-kapetan, naoe se u nemilu poloaju. Vezir pozva narod na oruje u ime sultana - na taj poziv ustade sve i poe na vojsku, a kad tamo, sultanov podanik ne da im ii dalje proti din-dumaninu Otomanskoga Carstva i svete vjere Prorokove; a sultan ne ima snage pokoriti otpornoga podanika i pokazati nepromjenljivost svoje svemone volje. Ogoreni i poklapljeni tuili se jedan drugome: "Digosmo se kao junaci, a vratit emo se kao babe. Od sramote neemo se smjeti svijetu pokazati".Protivnici pako vezirovi radovali se u potaji toj neprilici, govorei: "Zar da nam zapovijeda sultan koji nije kadar da obuzda ni samoga Miloa sa akom njegove vojske? Ili moda da se mi pobijemo s Vlasima? Zar nisu krvoedni sultanovi sluge ve dosta naih posmicali, nego da i sami od volje za nj ginemo? Vele nam: sultan je u nevolji! I pravo je! Tko se od Alaha odvrne, odnemariv istu vjeru Prorokovu, past e u nevolju. Neka mu pomognu sada njegovi auri koji su mu se toliko omiljeli".Jednoga dana nae se ovee drutvo u adoru bega Kulenovia iz Kulen-Vakufa. Srui kavu i puei ibuk sjede tu na ponamjetenim duecima: Rustem-beg Altomanovi sa dva sina Ahmetom i Jusufom, kapetan Novin od Novina grada, Tuzla-kapetan, eki-beg iz hanske doline, kapetani Klima i Krupa, Filipovi-beg iz Glamoa i Ali-paa Vidai, nasljedni gospodar zvorniki.Ovo su tjemenjaci stranke u Bosni, koja je protivna reformama cara Mahmuda i koja je pola na Orlovo polje samo zato da se to vie sloi i sporazumije. Mladi Ali Vidai najnoviji je njezin lan. Zna se da je on Avdurahima vezira, kad je ovaj preao Drinu, ne samo bez otpora nego upravo gostoljubivo primio u svoj grad Zvornik. Mladi gospodar zvorniki bijae tada uvjeren da se mora uvesti bolji red u zemlji i da se begovi i kapetani moraju pokoriti odredbama sultanovim. Nu kad je vidio kako je Avdurahim vezir poeo krvolono vladati, bacajui u smrt tolike i tolike bosanske junake samo zato to su u reformama sultanovim nazirali povredu vjere Prorokove i starih svojih adeta - poeo se je Ali kajati rad svoga nerazbora da je onako nepromiljeno primio pod svoj krov, a u zatitu, nemiloga krvnika svojih zemljaka meu kojima bijae dosta njegovih znanaca, pae i roaka. On je zato jedva ekao priliku da prijee k nezadovoljnicima kojih ipak bijae velika veina u zemlji.Najljepa prilika prui mu se za to na Orlovu polju.Stari Rustem-beg Altomanovi bijae najbolji prijatelj oca Alijina, pa je tako poznavao i Ali-pau jo od malih nogu. Njegovi sinovi bijahu vrnjaci Alijini i zato mu je starac upravo oinskom ljubavlju privren bio, pa je samo alio da je mladi ovjek nesmotreno pristao uz Osmanlije. im je, dakle, Rustem-beg stigao na Orlovo polje, pohodi ga Ali Vidai, ispovjedi mu svoju nevolju i iskreno se pokaja radi svoje zablude. Starac Rustem vrlo se obradova obraeniku i ogrliv ga ree: "Dobro nam doo! Dosta si mlad, pa e imati vremena da onu ljagu opere sa svoga imena!" Od toga asa bijae Ali Vidai uvijek s poglavicama stranke otpornika.Danas je njihovo kolo neobino veselo. Ti nezadovoljnici nisu ve odavna tako zadovoljni bili kao danas. Ali Vidai dobi naime pouzdanu vijest iz Zvornika da se je u Sarajevu digla buna, i buntovnici da su Avdurahima vezira zagnali u tvravu gdje ga sada podsjedaju. Na taj glas oivjee stare, pritajene nade bosanskih begova i kapetana.- Ded, imena ti, priaj kako se to zbilo! - saleti Vidaia beg Filipovi komu ne bijae poblie ta stvar poznata.- Kazuj, Alija! - prihvatie drugovi koji takoer nisu bili o svem obavijeteni.- Kao svuda - poe Vidai, odloiv na as ibuk - sakupila se eta i u Visokom kod Sarajeva da krene s drugima na ovo polje. Sarajlije, koji nisu zaboravili krvolotva novoga vezira to je dao na stotine njihovih graana pogubiti, podgovore Visoane, meu kojima bijae preko treina bivih janjiara, da ne idu na Orlovo polje nego da sau pred Sarajevo i zaitu od vezira novaca za vojnu. Visoani to jedva doekaju i uine sve onako kako su ih nauili Sarajlije. Kad je ta eta ujedanput pala pred Sarajevo, zaudi se vezir s toga dogaaja i poalje novoga kapidi-bau, koji je stigao nedavno iz Stambula, sa jo nekoliko uglednih graana da upitaju ljude za uzrok zato su sali pred Sarajevo. Kako je upravo bio blagdan i svijet praznovao, poe nekoliko hiljada ljudi s vezirovim odaslanicima k Visoanima. Zato su ili, vidjet e se odmah. Kad je kapidi-baa, ohol Osmanlija, otrom rijei pozvao etu da ima krenuti na Orlovo polje, stupi iz reda nekoliko siromanih Visoana i kau u lice kapidiji da bez novaca ne mogu ni korak dalje, jer da su nekoji, dok su se samo za vojnu opremili i do Sarajeva doli, prinudeni bili svoju djecu rasprodati. Kapidi-baa planu na te rijei i zapovjedi svojoj pratnji da one koji tako govorahu pohvataju i smaknu. Nu to ne bijae lak posao. "Tko vjeruje u Proroka", vapijahu oni, "pomozi nam i izbavi nas!" Sve se mai za oruje: i Visoani i Sarajlije, a od ovih kako oni koji su znali za urotu, tako i oni koji su od radoznalosti izali iz grada. Kapidi-baa i ostali vezirovi ljudi nisu imali ni toliko vremena da uzjau na svoje konje, ve pjeice, to ih noge nose, nagnu bjeati natrag u varo. Nai poprate ih tanetima iz puaka i s velikom halabukom uu u grad. Vezirovi vojnici stavie se na otpor. Bijae ih kakove dvije tisue, ali ne na okupu. Na svakom zgodnijem mjestu: na mostovima, kod damija i jaih kua opirahu se oni, nu uzalud. Bijae ih premalo protiv veoj, bijesnoj sili. Samo nekoliko njih spasi se u tvravu u kojoj se je nalazio vezir, i otuda stanu pucati iz topova na varo. Nai ih sada podsjedaju i podsjedat e sve dotle dok im se vezir iv u ruke ne preda. Dugo nee ekati jer u tvravi nema hrane, a i pomoi nema niotkuda. - Ali Vidai svri.- Eto guje u procijepu! - nasmija se zlorado Filipovi-beg.- Ba su nas lijepo iznenadili ti Sarajlije - ree Krupa-kapetan - valja im pamet!- Pita se samo ta e uraditi s njim kad im se preda? - primijeti eki-beg. - Hoe li ga pustiti slobodna, ili e mu suditi, kao to je on sudio njima?- Nije zasluio da sreno proe - ree oporo Klima-kapetan - taj osmanlijski pas dosta se je nalizao nae nedune krvi.- udim se - prihvati sada rije beg Kulenovi - da ehaja nije dobio nikakova glasa o toj zgodi. U takvoj neprilici valjda ga je vezir pozvao u pomo, jo gdje zna da ima pristaa u ovoj vojsci.- Zar misli - progovori sada Rustem-beg Altomanovi koji je dosele mirno sjedio i sluao - da e se oni usuditi pritei mu u pomo. Tako mi potena obraza, mi bi ih zaustavili. - I taknu se starac rukom svoje prosijede brade u znak da je spreman ono i uiniti to bjee izustio.- I ja mislim da se nee usuditi - progovori opet eki-beg - ta oni su brojem kud slabiji od nas.- Budimo dakle na oprezu, da nas ne prevare - ree beg Kulenovi, srknuv iz fildana kave.U taj as pojavi se pred adorom ehaja. S njim bijahu: Husein-kapetan, stari Memi-aga, ajan srebreniki, ul-aga sarajevski. Ova trojica bijahu jedini pristae sultanovi u bosanskoj vojsci.Vidjevi ih beg Kulenovi pridie se i pozva u ador, te ih nudi kao i druge kavom i ibukom. ehaja bijae oito smeten i pokunjen. Poslije nekoliko asaka mai se rukom u njedra te izvadi pismo.- Zle vam glase imam priopiti - poe ehaja razmotav pismo. - Moj dini gospodar, vezir Avdurahim, javlja mi tunih vijesti iz Sarajeva. Sarajevski nemirnjaci i ostanci raeranih janjiara, to se dosele tajno vrzahu po selima i skrovitima oko Sarajeva, pobunie neuke ljude u Visokom i sarajevsku fukaru da trae novaca od vezira. Otkud e veziru novci kad ih ni sam sultan dosta nema, potroiv ih na tolike vojne s nevjernim Moskovom. Kad ne dobie novca od vezira, oni udare na nj sa svih strana, potuku vei dio njegovih vojnika i saeraju ga u tvravu gdje ga sada podsjedaju.- To mi sve znamo - primijeti oporo Klima-kapetan, da ehaji umalo to nije ispalo pismo iz ruku od silna preseneenja.- Vezir me poziva da mu u pomo doem produi ehaja i uze motriti Klimu-kapetana, pa za njim druge.- Volja te - odsijee beg Filipovi, znajui da ehaja nije poveo sobom vie od dvije stotine momaka i da sam na svoju ruku ne moe nita poduzeti.- A vi Bonjaci? - upita ehaja glasom drhtavim od gnjeva.- Mi ostajemo tu! - odgovori posve hladno beg Kulenovi.- Al ako vas pozovem ja, va zapovjednik? - planu ehaja.- Na zapovjednik? - unese sada glavu beg Altomanovi. - Dosele, kad smo mi begovi i kapetani ili na vojnu, bijahu nam zapovjednici nai alaj-bezi, a ti si ehaja vezirov, ti nam ne moe biti zapovjednikom.- Vi mi, dakle, odriete posluh, ne mislite sluati mojih zapovijedi? - upita ehaja jarosno.- Ne! - bijae jednoglasni odgovor njih desetorice nezadovoljnika.Nastade tiina. ehaja uti i ukoeno gleda preda se. Vidi se da sve kuha i kipi u njem. Ovakovoj nedai nije se ehaja ni izdaleka nadao. Kad mu je ulak vezirov donio pismo, pozva k sebi privrenike sultanove: Husein-bega, staroga Memi-agu i ul-agu sarajevskog i upita ih za savjet. Ovi i bez toga ozlojeeni zaustavom vojske na Drini, odvrate mu da bi svakako valjalo i s drugima se posavjetovati, i tako doe ehaja s njima u ador bega Kulenovia na dogovor. Vidjevi sada da stranka otpornika kani ostaviti vezira na cjedilu, okrenu se ehaja prama ovoj trojici i ree oporo:- Govorite sada vi, koji ste me naputili amo, u osinjak.Ponositim pogledom omjeri ga Husein-beg.- to da govorimo? - poe mladi kapetan muevnim, dubokim glasom, stvorenim za zapovijedanje. - Nas se obino kasno pita kad ve dobar savjet nije kadar pomoi. Da su vezirove sluge pustile na miru visoku fukaru, umjesto to su je ile hvatati u nakani da je pogube, ne bi svega toga bilo. Ljudi bi se razili i nikomu nita. Siloviti vezirov kapidi-baa mislio je da e okrutnou stvoriti red, a ono se rodi buna, koju vezir nije kadar svladati.- Hoe, ako mu bar vi pomognete! - ree ehaja, pogledav Huseina i dvojicu njegovih jednomiljenika.Beg Kulenovi i prvi njegovi pohodnici, a osobito Rustem-beg Altomanovi, upru poglede u Huseina, eljni uti ta li e ovaj na to odgovoriti.- Ti ide da iskua nau vjernost, ehajo? - progovori poslije kratke stanke Husein-beg - uj, dakle, istinu! Jest! ja sam odan sultanu jer je on poglavica svih muslimana i jer su potomci Osmana vazda bili najjai tit islama. Ja sam zato zakleti neprijatelj Moskovu jer on ide da nas zatare. Kad su se Moskovi digli, mi smo za volju sultanu na poziv vezirov skoili na oruje i imamo volju boriti se s njima. Sakupismo se tu na Orlovu polju, pa to doivjesmo? Sultanov podanik, njegov rob do juer, knez Milo, krati nam prijelaz preko Drine. Zar da se moda bijemo s njim i preko polovice izginemo prije nego se protuemo kroz svu umadiju i stignemo na Dunav? Nitko nam ne zna kazati ta da ponemo, kamo da okrenemo, ve dangube troimo tu dane i novce koje mi begovi plaamo dre na okupu velike ete. Nisu li u Stambulu prije znali da nema vjere u Miloa koji slua na mig moskovskoga cara, a sultanu se samo od nevolje pokorava? Sramota je to za nas kakvoj nema pametara. Digosmo se na dumana, pa se moramo vratiti a da ga ni vidjeli nismo. I ti sada hoe da idemo u pomo veziru koji je odredio da se sakupimo na Orlovom polju, koji je najvie kriv svoj naoj sramoti? Do toga vezira nije meni stalo, nit imam volje izbavljati ga. A kad bi sve imao volje pritei mu u pomo, zar misli da bi mu to pomoglo? Zna i sam da on u Bosni ima malo pravih prijatelja, a na hiljade neprijatelja, koji jedva ekaju zgodu da mu se osvete za njegova okrutna djela. Ti neprijatelji su tako jaki da ga od njih ni sam sultan, kako je sada u nevolji, nije kadar obraniti. Zato ti evo savjetujem da porui veziru neka se nikakovoj pomoi ne nada i neka gleda da mu Sarajlije dozvole slobodan odlazak. Tako e bar spasiti glavu i ouvati vezirsku svoju ast.uvi te rijei, odloi ehaja ibuk, pozdravi rukom drutvo i izae iz adora mrka pogleda, kao ovjek koji se nema niemu da nada, pa se u toj nemoi jo jedi i u sebi grize.Sakupljeni begovi i kapetani bijahu preseneeni, sluajui Huseinove rijei. Njegovi jednomiljenici, a i sami protivnici cijenjahu uvelike vrline mladoga Gradaevia koji je uivao u Bosni glas uena ovjeka, i Husein bijae doista po tursku dosta naobraen. Zato svaka rije njegova bijae dvostruko uvaavana.- Ejvala ti, aferim, kapetane! - povlaivahu mu s otpornike strane poto se bjee ehaja udaljio.- Uhvati se u nae kolo, Huseine! Evo ti desnice! - progovori Ali-paa Vidai, pruaju mu desnu ruku.- U kolu gdje si ti, meni nema mjesta! - odvrati Husein, omjeriv prezirnim pogledom Vidaia. - Od Bonjaka ti si prvi pruio ruku veziru, i prvi si ga ti opet ostavio. Gdje je tu vjera? Zar tako rade poteni ljudi?Husein ne mogae oprostiti Ali-pai Vidaiu da je, doavi na Orlovo polje, odmah pristao uz nezadovoljnike, doim se je sve dotle vladao kao privrenik sultanov i vjeran pristaa Avdurahima vezira koga je, kad je stupio na zemlju bosansku, prijateljski primio u svoj grad Zvornik. Husein je u tom postupku nazirao beznaajnost i prevrtljivost, te nije mario dalje ispitivati razloge i uzroke koji su Vidaia prinukali da okrene lea veziru. On bijae u Huseinovim oima ovjek crna obraza, a takove je ljude Husein svom snagom svoje strastvene due prezirao.uvi Ali Vidai trpke rijei Huseinove, skoi kao pomaman sa svoga dueka i trgnu britku sablju od bedre.- Odmetnie, udvorice osmanlijska! - ruknu Ali Vidai i uzmahnu sabljom na Huseina koji bjee takoer skoio na noge i potegao sablju na obranu svoju.- Udri, kukavice! - zagrmi Husein s bijesnim oima, dre spreman otru damaskinju.Kako bijahu obojica razjarena, sigurno se ne bi bez krvi razminuli, da nisu meu njih skoili ostali drugovi i rastavili ih. Memi-aga i ul-aga odvuku silom Huseina iz adora, dok su Ali Vidaia zaustavljali i mirili njegovi prijatelji.- Ne valja tako! - govorae Rustem-beg Altomanovi. - Sramota bi bila pred vojskom da joj se voe kolju kao din-dumani.- Bolje je mirovati - potvrdi beg Kulenovi - jo bi se i ete mogle meu sobom radi svojih voa pobiti, a toga nam ne treba.Ali Vidai, koga su s tekom mukom umirili, ode iz adora, zaklev se u sebi da e se zbog te pogrde osvetiti Husein-kapetanu. Za njim se i ostali bezi i kapetani razioe, svaki u svoj ador.Vani nastajae veernje doba. Sunce bijae upravo zapalo, nu sav obzor sjao je u svijetlom aru, kao to je navadno u vedrim srpanjskim veerima. Iz okolice vraali se eteoci, pjevajui svojim kuama da snom okrijepe trudno tijelo za sutranji dan, a pastiri, prebirui na frulu, gonili s pae stada ovaca, diui za sobom itave oblake praine. U logoru bosanske vojske danas je neobino ivo i veselo. Vijest o sarajevskim dogaajima raznesla se po svoj vojsci i sve se veselilo nevolji u koju je dospio omraeni vezir Avdurahim. Vojvode eta lete u sav trk irokom poljanom na brzim konjima, natjeui se meu sobom tko e prije na odredenu metu stii; obina momad sjela, ili stala uokrug, pa se veselo razgovara ili alu zbija; s vie strana dopiru glasovi sitne tamburice uz koje se ori ljubavna pjesma mlada vojnika koji misli na svoje drago koje je, polazei na vojnu, morao ostaviti. Na junoj strani logora gdje bijae utaborena ul-agina eta, sastavljena gotovo od samih Arnauta, bijae osobito ivo. Vie ciganskih porodica razapelo je tik logora uz Drinu svoje atore: Mukarci kuju i popravljaju oruje, dobnije enske kuhaju jelo u aavim kotlovima oko kojih se vrza naga Ciganad, kudraste glave, a djevojke s vranom, raspletenom kosom, arkastim licem i vatrenim oima udaraju u tamburice i bosonoge, razgaljenih njedara pleu vrlo razuzdane igre na zabavu gledalaca. Mrki Arnauti i vojnici od raznih drugih eta opasali gustim lancem plesaice, pa gledaju. Meu njima vidi se i nekoliko odlinih lica, ponajvie sve sami sarajevski age, to sjedei na konjima rado motre bijesnu igru mladih Ciganaka, ter im ovda-onda dobace po punu pregrt para na prostrti ilim.Tad ujedanput nasta amor meu vojnicima koji se stadoe razmicati i tiskati svi k jednoj strani. Od Bijeljine dojurio na konju mlad sarajevski aga sa estoricom konjanika negdanjih janjiara. Konjanici su utrueni, a konji u jednom znoju i zadaheni. Mora da su silno urili kad su tako izmoreni.- Junaci, brao! - viknuo mladi aga jakim grlom. - Sarajevo je sad nae! Vezir Avdurahim ne sjedi vie u njem.Radostan amor pozdravi taj glas. Sarajevski age i drugi odlinici, to bijahu izmijeani meu vojnicima, trgnue kubure iz pasa, te stadoe u znak radosti pucati iz njih tako estoko da se je s onu stranu Drine uskomeala Miloeva vojska, mislei da se Bonjaci spremaju na nju udariti.Na taj amor i jo vie pucnjavu die se na noge posljednji ovjek u bosanskom logoru. Sve tri i radoznalo pita: to je?- Sarajevo je nae! Avdurahim vezir ne sjedi vie u njem! - uje se radostan odgovor iz hiljadu usta. Neopisiva radost zavlada etama kad ue tu vijest. Neki se smiju, neki od radosti potcikuju, neki se opet grle i u lice ljube, hvale Alahu da je spasio narod od nemilog krvopije. Tako se raduje narod kad strese sa sebe silnika svoga, a od te radosti teko da ima slae, jer u takovim zgodama preporaa se narod i poima ivjeti novim ivotom.Sve se sleglo oko nadolih konjanika koji im potanko pripovijedaju sav dogaaj o sarajevskoj pobuni i predaji vezirovoj.Vezir Avdurahim, eran u tvravu, branio se u njoj s nekoliko stotina svojih vojnika cigla tri dana, bijui varo iz svojih topova. Nu kad mu izgibe vei dio vojnika, poe se dogovarati o predaji. Mlai i vatreniji Sarajlije ne bijahu voljni dozvoliti veziru slobodan odlazak koji je ovaj zahtijevao; nu stariji i iskusniji ne elei tjerati mak na konac i zadovoljni dosadanjim uspjehom, nagovore mlade da popusti, i tako ostavi vezir Avdurahim tvravu, odvukav sa sobom topove koje bjee tamo prije dopremio, ter krenu k vojsci na Orlovo polje.Kad su etovoe bosanske vojske razumjele da Avdurahim vezir kree na Orlovo polje, sastanu se na dogovor i zakljue da e se odmah razii, svaki k sebi. Znali su oni da bi sultan, ako bi njihovom pomou odbio Ruse od svoga carstva, odmah se na njih oborio da ih pokori. Zato se i pourie da krenu kui prije nego vezir u tabor stigne. Jo iste one noi ostavie mnogi Orlovo polje, a ranom zorom stade se sva vojska razilaziti: "ivjela sloboda! ivjela uspomena djedova!" klicalo se na sve strane i s tim usklicima razie se dobrovoljaka bosanska vojska.Husein-kapetan krenu meu posljednjima. Suznim okom gledae na rasap te doista krasne vojske. "Srce me boli to gledajui!" govorae on ul-agi sarajevskom, "trideset hiljada ima sada sultan manje boraca za svoju obranu i obranu vjere Prorokove. A tko je tomu kriv. Lakoumni divan i nespretni sluge carevi. Dosad mi Bonjaci bijasmo, a i zvahu nas branom Stambula, odsada dvojim da emo to ikada ve biti". I pogodio je. Ovo bijae zadnja dobrovoljaka vojska koju su Bonjaci za svoga sultana sakupili.Podveer ostade na Orlovu polju sam ehaja i ul-aga sa svojim etama. Oni odluie doekati vezira i doekae ga dru i dan. Putem uo je on sve to se je zbilo s vojskom i bijae odmah naistu to ima uiniti. "Idi i ti kui!" ree ul-agi, "da ne doivi neprilike radi mene. Ja se ionako neu vratiti". Tako se i dogodi. ul-aga vrati se sa svojom etom u Sarajevo, a vezir pridruivi vojnike to ih imae uza se ehaja, krenu s ovima u Travnik, a otuda na bojite proti Rusima.U Bosnu nije se vie povratio.

IV.

Ali-paa Vidai ne odvede svoje ete natrag u Zvornik nego ju predade svomu roaku Mahmud-agi, a sam poe s Rustem-begom Altomanoviem koji ga bjee pozvao da sprovede neko vrijeme kod njega na njegovu dobru.U drutvu svojih vrnjaka Ahmeta i Jusufa, sinova Rustem-begovih, ugodno su mogli prolaziti dani Aliji Vidaiu. Sva trojica bijahu veliki ljubitelji lova, a u planini Majevici ima dosta lovine: srna, veprova, meeda, i druge divljai. Zato se Ali-paa unaprijed veselio boravku svojemu kod staroga Rustem-bega.Drugi dan kako su stigli u Zvornik prispije za njima i Husein-kapetan sa svojom etom. etu ostavi da poine, a sam pojae prema kuli Rustem-begovoj. Pred kulom sjedio je stari sluga begov Zulfo.- Je li kod kue Rustem-beg? - upita Husein-kapetan, zaustavivi konja.- Jest, kod kue - odgovori Zulfo.- Sam?- Ali-paa Vidai je kod njega u pohodima.Huseinovo lice smre se u tinji as. Ne ree dalje ni rijei, ve okrene konja i odjuri k svojoj eti.Zabezeknuto gledao je za njim starac Zulfo: "Nuto, pobjee! udan li je taj kapetan!"Niti jedan sat ne poivae eta i morade krenuti dalje. Husein htjede da sada na povratku isprosi Mejru, no uvi da je mrski mu Ali Vidai u pohodima kod Rustem-bega, predomisli se i odlui da e poslije, kada se Vidai vrati u Zvornik, pohoditi bega Altomanovia i isprositi ljubovcu svoju. Zlovoljan to je morao odgoditi svoju namisao, jahae mue pred pjeadijom, gledajui mrko preda se.Lijepa Mejra sala u bau kad je ula da odlazi Huseinova eta. Gleda djevojka etu, poznaje u njoj svoga dragog i suze joj zaliju crne oi:- Jaoh meni jadnoj! ode, a da me i vidio nije - zatui turobno Mejra. - Poginut u, Jurko, od boli, vidi da se i ne obazire na me... Moj se Huso srdi, il ne mari za me - govorae kroz pla ljubavlju zatravljeno djevoje.- Ne srdi se on na te, ljubezna - stade ju tjeiti Jurka - ve se ljuti da ti nije babu sama zatekao... Nisi l' ula, to nam Zulfo ree?... Sigurno je poao da te isprosi, al nije htio da drugi saznadu o em se radi.Mejra naslonila desnu ruku i glavu na rame Jurkino, pa slua i ne slua njezine rijei. Suznim okom i od enje napol otvorenih usta gleda za svojim dragim dok ga moe pogledom sustizati.Njezina braa i s njima Ali Vidai sala takoer u bau da vide kako odlazi velika eta Huseinova. Ta sva trojica ljube nadasve vojniki zanat, pa da propuste nagledati se takova prizora! Ni ne slutei da je u bai Mejra, priblie joj se s boka na kojih deset koraaja a da ih djevojke ni opazile nisu.Ali-paa stade kao zaaran, ugledavi nezastrto, divotno lice Mejrino.- Je li to Mejra? - upita on brau glasom, druim od nekuanog utiska.- Jest, ona je! - odvrati Ahmet - a ona kaurkinja vazda je s njom, da joj vrijeme krati.Mejra ne u tihi taj razgovor u svojoj blizini, jer ovjek u ljubavnom opoju obnevidi i oglui za sav ostali svijet, nu Jurku ne minue ti posve zbliza dolazei glasovi.- Ajdemo, draga! - apnu ona Mejri - motre nas.Mejra se trgnu i arkim okom oinuvi oko sebe, pokri lice koprenom i brzim korakom ode s Jurkom iz bae.- Poplaili smo ju! - ree Ali, sabravi se poneto. - Ma je krasna, brao, ta seja vaa - primijeti Ali u svom zanosu u kom se jo nije umio pravo snai.Braa Mejrina nasmjehnu se toj primjedbi svoga druga, ne rekavi nita.Od toga asa bijae Mejra neprestanom, slatkom hranom misli i elja Alijinih. Mladi postade zamiljen i mualjiv; lovi, jae, razgovara se preko volje. Najvoli ostati kod kue i uljati se okolo kule, motrei neprestance u zastrte prozore Mejrine nee li ga odonud sunce ogrijati. No uzalud mu ekanje, uzalud nadanje. Mejra se nijedanput ne pokaza ni na prozoru, ni na trijemu, a u dvorite i u bau silaae samo onda kad je znala da je Ali-paa s braom nekamo otio. Ubogi Ali hoe da poludi od oajane ljubavi.Jedanput sustavi u dvoritu Jurku kad je ba nosila u vedrici hladne vode za svoju gospodaricu i drugu, i utisnu joj u ruku kitu cvijea:- Tako ti bogomolje! - progovori Ali-paa - predaj tu kitu cvijea Mejri i kai joj neka me ne ubija i ne krije se preda mnom; kai joj da mi je draa od oiju, da ju volim neg duu, neg ivot svoj.Saaljivim okom pogleda Jurka lijepoga mladia kojemu su te rijei iz dna srca tekle.- ao mi te je, estiti pao! - ree Jurka nesigurnim glasom.- Ti me ali? Zato? Kazuj samo! Ne boj se! - saleti ju Ali.- Mejra ve ljubi drugoga! - izusti Jurka potiho.- Drugoga? - ponovi Ali i usne mu poblijedjee, nu uza sve to inilo se je ipak da je bio pripravan uti takav odgovor. - Ti zna koga, imenuj ga! - nastavi Ali glasom koji je zanosio na zapovijed.- Ne smijem, gospodaru! - promuca Jurka i stade drhtati. Sad je istom uvidjela kako je ludo uradila, izdavi tajnu svoje gospodarice.- Mora mi rei, ja ga moram znati - govorae druim glasom Ali, i pograbi grevito Jurkinu ruku.- Ne mogu, ne smijem, gospodaru! - moljae kroz pla djevojka. - Smiluj se i pusti me!Ali-paa krinu zubima, ispusti djevojinu ruku i poeta dalje dvoritem.Jurka sva izvan sebe hrupi u Mejrinu sobu.- to ti je, curo? - upita ju prestraena Mejra.- Zlo uradih, Mejro! Ti e me karati! - odgovori kroz pla djevojka i pripovjedi sve to se je maloprije zbilo u dvoritu meu njom i Ali-paom.- Umiri se! - utjei Mejra napol oajanu Jurku. - Dobro si uradila; sada e sigurno zamrziti na me i prije odavle otii. Ionako je na putu, meni i Huseinu.- A ta kita cvijea koju ti po meni alje, hoe li ju zadrati? - upita Jurka Mejru.Kod bosanskih muhamedovaca, kada momak alje djevojci kakav ljubavni dar a ova ga primi, ili tovie uzvraa, uzima se pod izvjesno da djevojka toga momka voli, i obratno. Kad zato Jurka spomenu Mejri darovanu kitu cvijea, ree ova:- Zadri ju samo za sebe. Ako ju vidi kod tebe, znat e da sam odbila njegov dar; ako ne opazi, svejedno; zna on i bez toga da za nj ne marim.Pri tome i ostade. Jurka zataknu cvijee u svoju kosu, nu ono je prije uvenulo i ona ga baci a da Ali-paa od svega toga nita vidio, ni znao nije. Od onoga svoga razgovora s Jurkom bijae jo mri negoli prije, ter bi jedva koju rije progovorio s Rustem-begom i njegovim sinovima, svojim drugovima. Kad ga ovi jednom upitaju za uzrok toga duevnoga raspoloenja, ispovjedi im Ali svu tajnu svoga srca i onaj kobni razgovor s Jurkom.- Sad uste to mi je na dui - zavri Ali-paa svoje pripovijedanje - znate zato sam ovakav: Mejra ljubi drugoga!- To su djetinjarije mlade djevojke - uze stariji brat Ahmet tjeiti prijatelja. - Mejra je jo dijete; istom joj je osamnaest godina; ta ona zna o ljubavi? Prije pol godine bijae u Gradacu kod tetke u pohodima. Tamo se, kako nam sama povjeri, upozna s Husein-kapetanom, koji lijepim besjedama zaludi neiskusno djevoje i sada misli da joj bez Huseina nema ivota.- Dakle Husein je taj! - ree gorko Ali-paa. - Moj dumanin, koji me iz dna due mrzi i prezire!- ao mi te je da se bez nude peali - poe opet Ahmet - zar se tko brine za hire lude djece, kao to su mlade djevojke. Minut e nju to ludovanje im se uda.Ali-paa ni ne slua to mu drug govori, ve ukoeno gleda jednim pravcem. elo mu se mrti, obrve steu, a ilice oko slijepih oiju titraju. Tad ujedanput otvori usta na pakostan osmijeh.- Da, to u uraditi. Njemu nek ostane ljubav, meni osveta - izusti poluglasno kao da sam sa sobom govori.Braa se zgledala, ne shvativi doseg Alijinih rijei.Ali-paa ode na to ravno k Rustem-begu i bez okolianja zaprosi od njega Mejru.Starac se obradova, ogrli Aliju i tronut progovori: - Ne mogu eljeti milijega zeta: rado ti dajem ker svoju. ivi i budi srean s njom.U jednom asu bijae tako odlueno o budunosti uboge Mejre, a nju nisu ni pitali, nit marili znati da li joj je to pravo, ili ne. Nemila je sudbina muhamedovske Bosanke. Otac se niti ne veseli enskomu edu kad mu se rodi, jer ono je stvoreno za harem, ne za svijet. U haremu se rodi, u njem ivi, u njem umire, strana svijetu, vjena ropkinja tue volje, za djevovanja roditelja, kasnije vojna svoga. Usuprot nema vee radosti muhamedovskomu Bonjaku ve kad mu se rodi sin. Sinovi, oni su milinje i uzdanje oevo, oni su njegovi golubovi, njegovi sokolovi, jer oni e danas-sutra kad porastu, krotiti bijesne ate, vladat vjernom arom i britkom ordom, oiviti uspomenu slavnih djedova i ostati ugledom svomu potomstvu.I Rustem-beg ljubljae nadasve svoja dva sina, nu ne manje ljubio je on i Mejru koja bijae u svem slika i prilika pokojne mu ene. Mejri nisu bile ni pune etiri godine kad joj majka umrije; u najnevinijoj svojoj dobi osta ubogo dijete bez ljubavi materinske, bez njezina materinskog milovanja. Rustem-beg se raali s toga i odsada bijae dvostruko njean i ljubezan s kerkom, elei joj donekle bar nadoknaditi gubitak majke. Gledao je on da gdje moe ugodi svojemu djetetu, nu sada kad se je radilo o njezinoj udaji, ne pade mu na um da upita ker je li joj po volji ta udaja. U Bosni nije to obiaj; tu volja roditelja udaje keri esto i proti njihovoj volji.Ne slutei nita zla poe Rustem-beg u harem k svojoj kerci da joj priopi skoru udaju. uvi Mejra kobnu vijest, osta kao okamenjena. Lice joj poblijedjelo, a nozdrvice od boli i gnjeva zadrhtale, kao da e u pla udariti.- Tako ti groba materina! - progovori djevojka iza male stanke glasom u kom se odavae oajnost, gnjev i silovita bol ljubeega joj srca - ne udaji me za Aliju, babo! Ta udaja sigurna je smrt moja!Rustem-beg, iznenaen tim odgovorom svoje keri, omjeri ju ozbiljnim i radoznalim pogledom.- Zar ga mrzi?- Ne mrzim ga, al ljubim drugoga! - odgovori Mejra. - Nee se srditi kada uje koga. Slavna je roda, bogat je, lijep i junakoga srca - ti ga pozna - Husein-kapetana.- Huseina? - trgnu se Rustem-beg.

- Njega, babo moj, njega! - potvrdi djevojka i ispripovjedi ocu svoje aikovanje s Husein-kapetanom, poam od Gradaca gdje se je s njim, kad je bila kod tetke, upoznala, pa do najnovijega sastanka u bai. - Ono posljednji put - zavri djevojka, kad je, vraajui se s Orlova polja, htio se k tebi navrnuti, sigurno je imao nakanu isprositi me. Sluaj htjede da je tada odustao od svoje nakane, a uto ga drugi pretee.- Valjda je sueno tako - ree Rustem-beg. - Ja sam te Aliji ve obeao, sad se vie ne da nita promijeniti. Za mjesec dana doi e svatovi po te, a dotle gledaj da ti srce ozdravi. - Na te rijei izae beg Altomanovi, s mrkim licem iz Mejrine sobe.Rustem-beg nije se vie ljutio na Huseina. Od onoga asa kada je u adoru bega Kulenovia kazao ehaji istinu u lice ter izjavio da nije voljan ii u pomo Avdurahimu veziru, opsjednutomu u sarajevskoj tvravi. Od toga asa je Husein uao u volju Rustem-begu jer je ovaj vidio da mladi kapetan nije slijepo orue osmanlijsko nego da radi onako kako mu um i srce kae. Stoga mu bijae upravo nemilo uti da se Husein i Mejra ljube, a on mora da razvrgne tu ljubav i uniti nade mlaahnih ljubavnika.Nu tu ne bijae ve lijeka, ni pomoi. Rustem-beg je dao rije Aliji Vidaiu, a on je dosele svakomu umio odrati rije, pa da ne bi jedincu svoga najboljega prijatelja. "Valjda je sueno tako!" ponavljae starac u sebi, razmiljajui o tom neugodnom dogaaju.Ostavi Mejra sama u svojoj sobi, popade se sva oajna obim rukama za glavu i briznu gorko plakati. Nadoe Jurka, uje to se je dogodilo i od tuge ne moe da smogne i jedne rijei. Htjela bi da tjei nesrenu drugaricu, a osjea da joj samoj treba utjehe, jer ju je ve poela savjest gristi da je samo ona kriva nesrei Mejrinoj, izlanuv se pred Ali-paom o tajnoj ljubavi begove keri.- Jo nije sve propalo! - skoi ujedanput Mejra s meka dueka i oko joj planu neobinim arom. - Jo imam jednu nadu... dat e Alah, pa me ona nee prevariti. Husein me ljubi, a junak je od mejdana, on e me na silu oteti kad me oni s dobra nee da mu dadu.- Trebalo bi mu za dobe poruiti - primijeti Jurka.- To je tvoja briga, Jurko! - Tu skide Mejra s vrata jedan niz erdana od utih dukata i tisnu ga Jurki u ruku. - Evo uzmi i nai uzdana momka koji e donijeti taj glas Huseinu. Samo neka odmah krene, jer u poginuti od elje ekajui njegovu poruku.Jurka poe odmah da izvri Mejrin nalog. Njezin bratued Frano, uzdan momak, zajae sat kasnije paripa i odjuri kao poruk k Husein-kapetanu.Tri dana poslije isprosa oprosti se Ali Vidai s Rustem-begom da se vrati u svoj Zvornik. Na rastanku ogrli ga Rustem-beg i ree: "Kupi poizbor svatove i doi to prije; za mjesec dana valja da odvede djevojku".Starac nije bez razloga preporuio Aliji da kupi poizbor svatove. uvi od Mejre za njezinu ljubav s Huseinom, poboja se odmah da bi moglo do otmice doi, nu taj svoj strah je ipak zatajio buduemu zetu.Sinovi Altomanovievi isprate na konjima svoga prijatelja daleko preko mee svoga begluka. Pratajui se s njima, ree im Ali-paa: "Pazite mi na Mejru, uvajte ju od Huseina!" Braa mu zadadu vjeru da e mu ispuniti elju i krenue svaki na svoju stranu.

I otac i braa i budui vojno boje se Huseina, zaziru od njegove osvete. Znadu oni da e Bonjak zaboraviti prije oca i majku, pregorjeti blago, sjaj svijeta i sam ivot negoli e dati da mu tko preotme neljubljeno jo njegovo drago.Svake noi, poslije odlaska Alijina, straare oruani ljudi u dvoritu, u bai i oko cijele kule Rustem-begove. Mejri se je reklo da je to radi hajduka koji su se poeli u okolici javljati, nu ona je ipak slutila da se te strae namjetaju od straha pred Huseinom. Ta i prije bijae hajduka, nu strae nisu uvale begove kule.Najmljeni glasnik Mejrin Frano povrati se isti dan kad je otiao Ali Vidai i donese od Huseina poruku Mejri da e ovaj odmah doi im se Ali-paa vrati u Zvornik. I zbilja, peti dan po odlasku Alijinu, stie Husein i ujae u Rustem-begovu kulu.Rustem-beg Altomanovi doeka vrlo ljubazno mladoga kapetana i ponudi ga kavom i ibukom. Ne ekaju dugo poe Husein odmah govoriti o onom rad ega bjee doao.- uo sam, dedo, da si obeao Mejru Aliji Vidaiu?- Tako je, sine! - potvrdi starac.- To je zlo, dedo - produi Husein - jer ja se i Mejra milujemo, a ja Mejre pregorjeti ne mogu. Znam ja da i ti ne moe pogaziti svoje rijei, al ba zato velim da je zlo, i bit e zlo.- A zato?- Jer e sablja meu nama suditi ija da bude Mejra, ako Ali ne odstupi; jednog od nas dvojice mora nestati... Dooh ti to rei da svjetuje Aliji neka drugu ljubu trai, a ostavi meni djevojku koju sam odabrao i koja eli samo za me poi.- Svjetovat mu ne mogu nita, al u mu javit to od njega trai - ree Rustem-beg.- Uini to, a to ti odgovori, porui meni.Rustem-beg dade mu vjeru da e mu ispuniti elju.Husein na to ustade i oprosti se sa starcem koji sav tronut isprati kapetana do na dvorite, gdje ovaj zajae bijelca i ispade iz kule.Rustem-beg vratio se natrag u svoju sobu i postade mrk i zamiljen. "ao mi ga je", govorio je sam sobom, "jer je viteka srca i ljubi moje dijete. Da se je na vrijeme javio, bio bi danas mojim zetom. Zato ne imam dvije keri. Onda bi Mejru dao Huseinu, a drugu Aliji!" Prvi put u ivotu poelio si Rustem-beg dvije keri, tako mu bijae nemilo suparnitvo ovih dvaju mladia, nu starac nije slutio da je Ali vie od osvete isprosio Mejru negoli od ljubavi. Da je to starac znao, tko zna kako bi stvar krenula bila!Iza reetaka prozora gledae Mejra svoga dragoga kako jae kroz dvorite, Husein, obazirui se prema haremu, opazi sliku drage iza prozora i srean da je bar to vidio, pozdravi ju uzmahom glave, zatim lijevom rukom uhvati po sredini demekinju u zlatnim koricama i die ju prema svom licu, pokazujui ju ljubovci. Ona ga je razumjela.- Sabljom e me oteti, je li? - govorila je sa zanosom Mejra, kao da se s njim razgovara. - Alah ti pomogao, junae moj!Podalje od kule srete se Husein s Jurkom koja se tamo, ne zna se da li naumice ili sluajno nae. Mladi kapetan progovori s njom ivo nekoliko rijei, podbode zatim vatreno konje i poput vihra odjuri poljem prama zapadu, put Gradaca.

V.

Rustem-beg poalje sutradan starijega sina Ahmeta u Zvornik k Aliji Vidaiu da mu javi sve o pohodu Husein-kapetana. uvi Ali-paa tu poruku, sjede i napisa pismo Huseinu gdje mu ovako odgovara: "I pravo je da nestane jednoga od nas, jer dok sam iv, neu zaboraviti tvoje uvrede od Orlova polja. Hoe da sablja sudi ija da bude djevojka, a ja velim da drukije ne bi smjelo ni biti: tko hoe da dobije Mejru, treba da ju osvoji sabljom, a ne medenom rijei, to nije posao za junaka".Husein primi pismo, proita ga i planu kao oganj, smota i uzdignutom pesnicom ree: "ekaj, hvalisave!" Zajahao odmah konja i s dvjema slugama poletio u Modri k uzdanu prijatelju, da se dogovori s njim kako da otme djevojku.Po muhamedovskom obiaju u Bosni dao je meutim Ali-paa, kao enik, dogotoviti mladoj sveane haljine: dimije, jeermu, jelek, anteriju, feredu, pa fino-fesi i peu. Sve su haljine od najskuplje svile, bogato zlatom i srebrom izvezene i biserom iskiene. Dimije i jeerma su crvene, jelek i anterija sjajnomodre, a fereda, kao to obino, zelene boje.Kad bijae to gotovo i poto je Ali-paa kod kue naredio sve to treba za doek mlade i svatova, spremi se na put po djevojku. Samo se kae da je poveo sa sobom veliku svatovsku etu, jer bez toga ne ide se po djevojku, osobito gdje se zna da ju drugi preoteti kani. U eti su sve sami poizbor junaci, prijatelji Alijini iz Zvornika i okolo njega. Za djevera uze Mahmud-agu Vidaia, bratia svoga, a za svatovskoga starjeinu Tuzlu-kapetana.Trei dan podveer stigoe svatovi u mladine dvore. Rustem-beg i njegova dva sina radosno ih primaju ter vode goste u gornje odaje, gdje su gosti poinuli, a poslije posjedali k veeri kojom ih je domaina obilno podvorio. Jurkin brati Frano odnese jo iste noi Husein-kapetanu glas da su svatovi doli, i da e prekosutra zorom povesti sa sobom djevojku.Mejra nije klonula duhom s dolaska svatova. Zna ona da njezin Husein na nju misli. On joj je sva nada i uzdanje. Njezina tetka erifa, ena Nuri-age Medania iz Gradaca, doavi Mejri za jenu u svatovima, koja je voljela Huseinu nego Ali-pai Vidaiu, stala ju jo sokoliti: "Ne boj se, dijete", govorila je ona, gladei rukom Mejru, "Husein je junak, on e te preoteti".Djevojki je milo sluati te rijei, one ju jae i sokole u tekom poloaju u kom bi i snaniji duh lako malaksao.Sutradan bijae velik blagdan krana katolika: Mala Gospa. Sa svih strana grnue pobonici u Zovik, koji imahu tamo svoju upu i svoga ujaka (fratra), da budu kod svete mise i da uju rije boju koja ih u vjeri i u dobru krijepi. U kukavnoj daari, to bi imala biti crkvom, kuom bojom, itae starina upnik fra Anto svetu misu, koju je njegovo maleno, ali pobono i estito stado uz vrue molitve slualo, a kasnije se naslaivalo nebeskom hranom svete propovijedi.Kraj Zovika, nedaleko od kule bega Altomanovia, bijae pod brdom esma hladne vode, zaklonjena uvijek sjenom od vie stoljetnih hrastova koji stajahu tu kao na prednjoj strai ume koja se je dalje sterala uzbrdice. Ovdje su znali zoviki upljani koji bijahu iz daljnjih mjesta poslije slube boje sjesti i blagovati to je svaki sa sobom od kue ponio, a k njima bi se znalo pridruiti svijeta iz Zovika, stara i mlada, od obojega spola, pa se je estoput mlade uhvatila u kolo i tu uz pjesmu i igru po koji sat veselo sprovela. Lijepa Mejra, kojoj se je veoma mililo kolo i pjevanje, vie puta bi poruila po Jurki da zaigraju kolo, a ona bi s kule uivala gledajui lijepu zabavu mladoga svijeta.Kad je kranska mlade danas ula da se Mejra udaje i da e je sutra odvesti svatovi, dogovori se da e Mejri prije odlaska ugoditi kolom i pjevanjem. I stale najprije djevojke meu kojima bijae takoer i Jurka, u hrpu, pa zapjevale pjesmu koju je Mejra od svih najvoljela. Bijae ona ba na prozoru, gledajui kroz reetku prama esmi otkud joj doprijee do uha poznati glasovi. Suznim okom slua pjesmu koja je danas osobito odgovarala rapoloenju njezine due. Kad su djevojke u sredini pjesme stale pjevati:

Oj lijepa mlada djevojko!to i ti ne ide u kolo?Zar nema dragog u kolu?Ona mu kroz pla govori:Proi se, mome, srdace!I ja sam kolo igralaKada sam dragog imala.A sada kolo ne igram,Jer mog dragog tu ne imam;Njegov je prsten kod mene,A moj je vijenac kod njega.

tre se djevojka od prozora, savi se tetki oko vrata i kroz pla progovori:- Tetko roena, trnov li e mi biti vijenac ako mi dragi ne doe.Kod muhamedovskih Bonjaka ne upotrebljava se dodue vijenac kod udaje djevojaka, kao to uope ni vjenanja nema, nu zato svaka muhamedovska Bosanka zna to je vjenanje kod kranskih Bonjaka, razumije taj obiaj i dobro ga shvaa u pjesmi i obinom govoru.- to govori, jadna? - ukori ju tetka - da ne doe po te gdje ti je vjeru dao?Djevojka zamuknu i prie opet k prozoru. Kod esme uhvatilo se sada ovee kolo, sve sami krni momci i glavite djevojke. Uz laganu poskonicu raznjihalo se kolo da ga bijae milota gledati. Ali ne potraja dugo i u jedan tren, kao da bi presjekao, prestade se kolo vrtjeti i pjesma utihnu. Oito je bilo da je neto smelo tu zabavu. I bijae tako. Dvije porodice kranske iz sela Bijele koje prve krenue na put kui vratie se ujedanput natrag i u velikom strahu priope drugima da su u gori, pol sata od esme, naili na veliku etu Turaka, oruanih kao da e na din-dumanina udariti. Sve bijae uvjereno da su to hajduci, i ljudi se dogovore da e se, obaav umu i planinu, u drutvu vratiti doma. Krenue odmah na put da za dana jo stignu kui. Zoviani pou takoer u svoje selo. U razlasku pristupi Frano k Jurki i ree joj tiho: "To je Husein. Kad se no uhvati, on e krenuti dalje".Jurka ne imae preega posla nego odnijeti tu vijest mladoj udavai. Od radosti ogrli ju Mejra i okrenuvi se k tetki ree joj veselim glasom: "Sad sam umirena, sad nek me slobodno povedu svatovi".U kuli begovoj poe sve rano na poinak, jer sutradan trebalo je ranim jutrom krenuti na put. I zbilja ve u zoru uo se glas Tuzle-kapetana, svatovskog starjeine: "Na noge, junaki svatovi, valja nam voditi djevojku; kratki su danci, a dugi konaci!" Sve skoilo na noge i stalo se spremati. Rustem-beg Altomanovi, njegova dva sina Ahmet i Jusuf i brat mu Mustaj unili u harem i stupili u sobu Mejrinu koja ih s tetkom spremna ekala. Starac se suznim okom oprosti s kerkom: "Sreno pola, Alah te pratio svojom milosti svega ivota tvoga!" Ogrlio i izljubio ker, to isto uinie za njim braa i stric njezin.Djevojci je teko rastati se s rodnom kuom u kojoj je dosadanji vijek, najljepe doba ljudskoga ivota, svoju mladost, svoje djevovanje sprovela. Jo jednom pogleda u bai najmilije svoje boravite, izgrli i izljubi vjernu svoju jedinu drugaricu Jurku, koja ju je tiho jecajui ekala na trijemu, i sae sada u dvorite gdje ju ve ekahu svatovi. Gizdavim hodom kao paunica pristupi Mejra k vatrenomu doratu i sluge joj pomogoe uspeti se na nj. Tetka erifa, njezina jena, sjede takoer na konja i sada svatovi, igrajui konje, ispanu iz dvorita. Rustem-beg Altomanovi i oba njegova sina iahu takoer s etom svatovskom, pa je sam boleljivi Rustemov brat Mustaj ostao u kuli Altomanovia. Iziavi iz avlije, ispale svatovi nekoliko hitaca iz kubura u znak veselja a nekoji od njih gromkim grlom zapjevae prigodnu narodnu pjesmu. Naprijed jae Tuzla-kapetan, svatski starjeina, koji je u nudi i zapovjednik ete; za njim jezdi ostala eta. U sredini jae mlada na svom doratu koji obijesno poigrava, rekao bi ovjek od dragosti, kao da zna kakovo draesno breme nosi. Uz mladu jae s jedne strane jena, a s druge strane djever Mahmud-aga. Za mladom pristao mladoenja, a uz njega su otac i braa mladina, a za ovima ostali svatovi. eta bijae velika i izabrana. Kad su selom prolazili, zgrnulo se malo i veliko, i ne moe da se nagleda tako poizbor kite svatova. Ljudi se klanjaju i dovikuju svatovima: "Sretan put, sretno doveli djevojku!" Zamakavi eta u umu, promijeni posve svoje dranje. Pjesma i amor prestade, svatski starjeina iskuanim okom preza sad na ovu, sad na onu stranu, a i svatovi motre pozorno oko sebe i sluaju napeto.Tamo gdje put skree prema jugu, vode u Tuzlu, na jednom pritoku Sibotice, u divljem predjelu, sjela velika eta oruanih ljudi. Oni sjede spodvitih nogu i pue, doim im konji nablizu pasu po bujnoj travi. S jedne strane digla se stea planina, a s druge, u uskom razdoblju, prostire se prijatan lug koji s jedne strane obuhvaa bujna livada, sterui se poput zelena saga. Ti ljudi su eta Huseinova koja eka svatove da im otme djevojku. Husein sjedi meu njima, a do njega ovjek njegove dobe, glavit i mlaahan, otmjena lica i junakoga pogleda. To je beg Zlatarevi, stara bosanska korjenika, koji svoju plemenitu lozu vuku jo iz srene dobe domaih bosanskih kraljeva kad su se njegovi prei brojili meu prve velikae kraljevstva. Ostali su prijatelji Husein i iz Gradaca, Modria, Dobre, Graanice i drugih oblinjih mjesta, koji su se dragovoljno odazvali pozivu Huseinovu da mu budu etom kad poe otimati djevojku.Za noi, po jasnoj mjeseini, oni su na brzim konjima preletjeli prostor izmeu Zovika do toga razdolja i tu su uhvatili zgodno mjesto da doekaju svatove s djevojkom.Husein je mrk i malo govori, kao ovjek koji ozbiljnu stvar oekuje. Beg Zlatarevi nasuprot vedrim licem svaki as kae po koju rije Huseinu kao da ga eli razgovoriti, nu uzalud. Jesensko sunce bijae ve dobrano prieglo, uzvinuv se povisoko vedrom nebeskom svodinom. Iz planine duvao je hladan vjetar, ublaujui egu sunanu i zavodei na san umorne oi. Nekoji od ete doista legoe na travu jer prole noi nisu ionako nita spavali. Beg Zlatarevi ustade i poe prema otvoru razdolja. Jedva to je uinio kojih dvadeset koraaja, kadli stade i okrenuv se pram Huseinu, glasno doviknu: "Evo naih!"Husein skoi na noge i drugi za njim. Straa od etiri konjanika koja je imala paziti na napredovanje svatovske ete, sve od Zovika pa do ovoga razdolja, vraala se u skoku natrag. Kad je stigla, svi je zaokupe da uju to je.- Sada e se spustiti nizbrdice. eta je velika kao i naa, a vodi ju Tuzla-kapetan. Za nekoliko asova bit e tu.- Na konje! - zapovjedi Husein, i svi, to bi okom trenuo, sjeahu na svojim konjima, prikupivi se u hrpu da uju daljnje zapovijedi mladoga kapetana.Husein naredi da se jedan dio ete sakrije u lug i pusti svatovsku etu proi tako da joj moe zakriti uzmak ako bi moda komu palo na um da s mladom uteku. Jedan dio pomaknu opet naprijed gdje prestaje razdolje i poima uzbrdica, da zaustave svatove ako bi se htjeli protui i pram Tuzli bjeati. Trei dio, u kom bijae Husein glavom i uz nj beg Zlatarevi, zakloni se junim rubom luga. Taj odjel imao je izai pred svatovsku etu i sustaviti ju.Poto je svaki bio na svom mjestu, poee se svatovi putati nizbrdice. Dosada veseli i razgovorni, zamukoe ujedanput svi kao obuzeti nekom slutnjom. Vidi svaki da je u tom razdolju lijepa prilika za otmicu. Svatski starjeina iba okom desno i lijevo, ali ne opaa nita. Minut e skoro i lug, kad ujedanput zagrmi hitac iz kubure. Glas taj uzdrma Mejru kao pravednika glas trublje boje na dan uskrsnua; oi joj planue kao ivi ugljen, a lice obasja lu slatke nade. "To je Husein!" ree ona potiho tetki pognav svoga konja k njezinomu. I jedva to bjee to izustila, hrupi Husein-kapetan sa svojim ljudima iz luga i stade na put pred uzbunjenu svatovsku etu. Djever, mladoenja, otac i braa natisnue se oko mlade da je uvaju i zaklone.- to eli od nas, da nam staje na put? - zapita Tuzla-kapetan Huseina.- Vi svatovi - odgovori Husein jakim glasom da je jektala sva dolina - vodite djevojku koju mi je va mladoenja preoteo. Ja i on pogodismo se da sablja sudi ija da bude djevojka. Vi drugi svatovi i vi moji ljudi mirujte, ne treba da se med sobom gubite, nu ti Alijo Vidaiu, ako si junak a ne kukavica, izai mi na mejdan, junaki pa iji mejdan, tomu i djevojka.Aliji Vidaiu zakrijese se oi, podbode svoga ilaa i ispanuv iz ete stade uz svatskoga starjeinu.- Gotov sam da se ogledamo! - doviknu mu otuda Ali. - Pa da i ne bi ilo o djevojku, ta mi je prilika kao s neba pala jer ve odavna eam tvoje krvi.- Tad hajde za mnom, hvastave! - dobaci mu gromkim glasom Husein i okrenuv konja pusti se skokom na livadu.Beg Zlatarevi prijae sada k Tuzli-kapetanu i s njim se dogovori da se obje ete za mejdana mirno vladaju, i da onaj koji nadvlada slobodno odvede djevojku. Obje ete: svatovska i Huseinova poredaju se na livadi, jedna od druge razdaleko, da gledaju mejdan to e ga dijeliti dva mlada junaka. Meu jednom i drugom etom na posebnom prostoru sjede na konjima svatski starjeina Tuzla kapetan, beg Zlatarevi, zatim Mejra, njezina tetka erifa, kao jena, djever Mahmud-aga Vidai, pak otac i braa mladina.Mejra dre kao iba na vodi. Njezina dua koleba se od estokih utisaka straha i nade, a srce joj kanda obumire i kuca samo istihana i nesigurno, kao vjeni putnik koji ne zna da li je stao pred vrata raja ili pakla. Blijede usnice ivo joj se giblju, ona alje nebu molitvu za svoga dragoga, moli za njegov ivot, svoju sreu.Mejdandije stale su ve svaki na svoje mjesto, svaki na jedan kraj livade. Husein-kapetan potegnu britku sablju iz korica, na to i u Alijinoj ruci bljesnu gola sablja. Bijae to svean trenutak. Husein uznese k nebu crne svoje oi: "Ni u jasnom danu, ni u tamnoj noi tvoj gospodin nije te ostavio, niti mrzio!" apnue usne njegove poetak sure "jasni dan", i na to uzmahnuv sabljom u zraku, poleti poput munje proti Ali-pai. S druge strane Ali-paa pogna vatrena ilaa na Huseina. Borci nalete svom snagom jedan na drugoga. Ali-paa sreno odbi udarac svoga protivnika. Husein zamahnu i drugi, i trei put, nu Ali Vidai svaki put doeka na svoju sablju teki udarac da su sve iskre iz sabalja vrcale. Sada se borci razminu, uzmaknu neto natrag i polete opet jedan na drugoga. Sada je svaki gledao kako da svoga protivnika s boka popane. Nu uzaludan bijae to posao: oba konja razumiju najlaki potez uzde kao da su odrasla u samim mejdanima. Oba uzmiu, odskakuju, oblijetaju, okreu se na stranjim nogama da se hitrije ne da ni pomisliti; ta oni su konjici od mejdana, sve uzdanje svojih gospodara. Vidjev Husein-kapetan da tim nainom nee doskoiti Aliji, odlui da e na nj kao prvi put navaliti. Okrenuv konja uzmae kojih trideset koraaja i tad u najveem skoku poleti na Aliju Vidaia koji spreman ekae na svom mjestu; nu tik pred Alijom spotae se konj o ovelik kamen, posrnu i pade na prednje noge tako estoko da se je Husein kako bi se uzdrao u sedlu, upro sabljom o zemlju u koju mu se ona do sredine zarije. Poput munje priskoi sad Ali-paa i polegav po konju, da bolje zahvati, oinu po glavi Huseina. Ovaj je dodue u tren bio trgao sablju iz zemlje i doekao nekako udarac Alijin, nu u hitnji i kako mu bijae nezgodno, nije mogao da odbije silovita zamaha. Bijelac skoi opet na noge, nu u isti as kroz rasjeenu bijelu almu i po blijedom licu Huseinovu briznu mlaz krvi, junak zakrivi oima, sablja mu ispadne iz desnice i on se zaljulja u sedlu. Ali Vidai opazivi to, zaboravi u taj as da ima pred sobom protivnika i prileti k Huseinu, doeka ga, kako je padao, na ruke i prisloni mu gornji trup na svoje sedlo.Sva izvan sebe kriknu Mejra da je odjeknulo u krnoj planini i onesvijeena srui se s konja. Jena, otac, braa i djever priskoe k njoj da joj pomognu. Nasta mete i graja u obim etama. Tuzla-kapetan i beg Zlatarevi priskoe odmah k ranjeniku, a za as sakupe se oko mejdandija obje ete, svatovska i Huseinova.U begu Zlatareviu uzavri krv, vidjevi krvava i onesvijeena prijatelja.- Lako je sjei kad drugi ne moe da se valjano obrani; to ne bijae junaki! - ree ljutito beg Zlatarevi Ali-pai, na to ga ovaj bez rijei omjeri mrkim pogledom.- Ne vrijeaj ga! - progovori Tuzla-kapetan. - Moda bi i ti na njegovu mjestu tako uradio.Huseina poloe na travu i namjeste mu pod glavu smotan kaftan. Bijae blijed kao mrtvac, a iz rane tecijae mu obilna krv da je za as bila oko njega itava lokva. U to dojae i Rustem-beg. Starcu bijae ao mladia i ganut ree begu Zlatareviu:- Gledajte da mu zaustavite krv i otpremite ga do moje kule. Ako mu je sueno ozdraviti, nek ostane tamo dok bude kadar kui krenuti. A nas - dodade zatim - pustite s mirom poi. Ali-paa je dobio mejdan, pa je stvar gotova.Tako se i dogodi. Svatovi krenu odmah dalje, ponesavi sa sobom onesvijeenu mladu koju je uzeo k sebi na sedlo stariji brat Ahmet. Za as izgube se oni u prodoli te produe svoj put prama Tuzli.Huseinovi prijatelji ostanu oko njega, zaustave mu tekom mukom krv, zaveu mu teku ranu, nasijeku zatim jataganima mladih stabalaca i naprave od njih nosila i na njima ponesu miloga ranjenika.Tuna lica jezdijahu uza nj njegovi prijatelji, nesreni s nemile sudbine koja snae ljubljenoga im druga. "Valjda mu je bilo tako sueno!" govorahu potiho meu sobom, podlaui se viim odlukama koje ravnaju ovim svijetom.

VI.

Da se u Bosni kakav-takav red uzdri, imenova sultan za tu zemlju novoga vezira koji je imao zamijeniti proeranoga Avdurahima.Morali-paa, novi taj vezir, stie u Bosnu proljeem 1829, ba onda kad se je skadarski paa Mustafa Buatli, koga su Turci i Arbanasi kodra-paa zvali, spremao na put proti Rusima, da umiri sultana koji mu je u velikoj stisci neprestanim molbama dosaivao da krene proti Rusima i zaprijei prijelaz preko Balkana.Mustafa-paa bijae u to vrijeme znamenita osoba. Poslije smrti Ali-pae Janinskoga samo se je njegovo ime meu Arbanasima spominjalo. Bijae mu tada istom 25 godina i zapovijedae ve skadarskim paalukom koji bijae od pamtivijeka nasljedan u obitelji Buatlija. I on bijae neprijatelj Mahmudovih reforama. Nejedanput znao je rei da je vazda gotov arom u ruci i u starom odijelu svojih predaka sluiti sultanu, ali inae i u drugom odijelu nikada.Javno mnijenje u Turskoj pripisivalo je sve nevolje u kojima se nalazilo carstvo i sultan samo tim reformama i zato je Mustafa-paa preko volje i da se oito ne raskrsti sa sultanom krenuo proti Rusima sa svojim Arbanasima. S kojih 35.000 momaka krne vojske stie u Vidin i poe se spremati za otpor. Nu to je inio samo naoko. Glavna mu skrb bijae da spasi svoju vojsku, znajui da e ga sultan, bude li od Rusa poraen i ostane li bez vojske, nadariti svilenim konopcem. Njegovi pouzdanici govorahu, sada smo meu dva dumana, Moskovom i sultanom; tko zna koga se treba jae bojati, koji je od te dvojice pogubniji.Nije zato udo da ruska vojska nije nigdje naila na ozbiljan otpor. Mustafa-paa, da je htio, bio bi moda mogao zaprijeiti prijelaz Rusa preko Balkana. General Diebi prijee preko te planine s lakoom koja je i njega samoga iznenadila. Nijedan grad, nijedna vojska ne mogae mu se oprijeti. Posjednuvi Jedrene, odlui taj vojskovoa pitanje izmeu tih dvaju velikih carstva.U Stambulu nastade velika uzrujanost. Turbani i nonja janjiarska poee se ovdje-ondje viati, nezadovoljnici drahu tajne sastanke u kojima bjee zakljueno da e sultana zbaciti s prijestolja im se prve ruske ete pokau pred Carigradom.Sultan Mahmud, vidjevi taj opasni pokret, odlui od dvaju zla odabrati manje. Poalje u ruski tabor svoga defterdara i kadi-askera da utanae s Rusima mir, a on isti dan kad su ova dvojica u tom poslu otputovala, stade uasno gospodariti u Stambulu. Urotnike i sve sumnjive osobe dade pohvatati i u asu bijahu stambulske ulice pokrite leinama pogubljenih nesretnika koji se usudie snovati o zbaenju sultanovu.Poslanici sultanovi sklope meutim s Rusima mir uslijed kojega izgubi sultan podunavske kneevine.Mustafa-paa, uvi za dogaaje u Stambulu, die se s vojskom i priblii k Rusima. Njegova nakana bijae krenuti prama Carigradu te zbaciti sultana i uspostaviti stari red. Putem namjeri se na Ruse koji su ga morali drati za svoga neprijatelja, te ga pod generalom Geismarom potisnu natrag. Mustafa-paa ostade jo due vremena u taboru kod Filipopolja. S njim bijae i nekoliko tisua Bonjaka koji su tamo stigli tek onda kad bijae ve prekasno. Velikim nametima izvadi on silan novac iz pokrajine u kojoj leae s vojskom, k tome dobi znamenitu svotu novaca od sultana za poduzetu vojnu. S tim se vrati Mustafa-paa kui da eka bolju priliku za svoje nakane. S njim se raziu i Bonjaci i ponesu ogromni plijen u svoje planine.Na rastanku oproste se poglavice Bonjaka i Arbanasa kao braa, kao saveznici: "Do zgode u Stambulu!" dovikivahu jedni drugima, a u tim rijeima bijae izraena njihova tvrda odluka, vojna osnova za skoru budunost.Te Bonjake dovedoe nekoji bosanski kapetani koje je Avdurahim vezir u zadnji as jo nagovorio da krenu na obranu sultana proti narodnomu dumaninu Moskovu. Doavi oni pod Filipopolje gdje se sastae sa Mustafa-paom i njegovim Arbanasima, postadoe ubrzo kao i ovi, prividnim naime braniteljima, a uistinu zakletim dumanima sultanovim.Sultan je za sve to dobro znao i zato je posve pravo imao, sudei da pravi njegovi dumani nisu u moskovskom taboru ve u taboru Arbanasa i Bonjaka. To ga i sklonu da se je pourio sklopiti s Rusima mir koji je za nj onako sramotno ispao. Sva Evropa udila se toj nagloj odluci aur-sultana, nu on je dobro znao to radi. Vladanje Bonjaka u posljednje vrijeme, osobito dogaaji na Orlovom polju silno su pekli sultana na dui i on se zakle slavom svoga roda da mora slomiti snagu tvrdoglavih bosanskih velikaa. Divan carev uviao je dan na dan sve to vie da su ti bosanski muhamedovci izdajice, zlo krteni auri, i da carstvo nee imati mira dok im ne budu otete njihove povlastice i preimustva.Morali-paa, koga bjee sultan poslao u Bosnu za vezira, imae naputak da se posve mirno vlada i ne drai Bonjaka dok iz Stambula ne dobije daljnjih naloga. Uslijed toga dogodi se da novi vezir na svom dolasku u Bosnu nije ni kretao u Sarajevo, ve je ravno poao u Travnik, staru stolicu bosanskih vezira. Bonjaci se tomu nemalo radovahu, mislei da aur-sultan uvlai rogove i da se opet vraaju vremena staroga reda.Meutim se je aur-sultan spremao da lukavou uniti glavnija lica bosanskih otpornika. On se je stoga vrlo slabo opirao kad je ruski poslanik kod carigradske Porte zahtijevao raskomadanje Bosne u prilog novo stvorenoj srpskoj dravici. Sultan dozvoli to komadanje pod izlikom da se toboe imaju urediti stare granice meu Bosnom i Srbijom. Turski komesari stignu u Beograd k Milou knezu i tu bude ugovoreno da se ispravak mea ima najprije du Drine obaviti. Komesari sultanovi, onda izaslanici kneza Miloa Veljkovi i Milosavljevi, uzevi sa sobom inenjere, zau najprije u zvorniki paaluk.Nastalo je proljee 1829. Snijeg je ve davno okopnio s bosanskih planina i brda, a s njim nestade glavne snage zimskoj dobi. Potoci i rijeke nabujali vodama, zelena trava uresila ravnice i doline, a i planine i brda stala ve na se oblaiti zeleno ruho. Vrba i lijeska prolistale ivim svijetlozelenim listom, a glog se okitio bijelim cvijetom. Najranije cvijee jaglac i ljubica posulo breuljke i doline, navjeujui milinje i krasotu najljepe dobe godita.U gradu Zvorniku, sazidanom na strmom brdu Mlaevca, vladao je tada Ali-paa Vidai, nasljedni beg zvorniki i glavar zvornikoga paaluka. Kao orao na svojoj nepristupnoj klisuri, tako je Ali-paa sjedio u svom tvrdom, visokom gradu, opasanom dvojim jakim zidom, ne bojei se navale svojih dumana. Na gradskim bedemima zjaju golemi, starinski topovi, a u gradskim dvoritima ima dosta momadi koja stoji u slubi Ali-painoj. Od vie mjeseci stanuje tu i Mejra, ker Rustem-begova, sada ena Ali-paina. Kao sunju, koji prikovan lancem u tamnici ami, bez nade da e ikada na slobodu doi i rijeiti se nesnosna stanja, tako su upravo i Mejri tekli dani u njezinom novom prebivalitu. Svaki dan ista alost, isto oajanje, poevi od onoga nesretnoga asa kad ju je Husein-kapetan na mejdanu izgubio. On je i danas njezina jedina elja, gorua ljubav ranjenoga joj srca, ali ta elja, ta ljubav ubija njezinu mladost, podgriza klice njezina ivota. Oi mlade painice gotovo su vazda suzama oroene, lica upala, a usne kao da su izgorjele od nutarnje pealne boli. Njezin vojno, Ali-paa, vidi svaki dan alost svoje mlade ene, zna i njezin uzrok, nu ne ima srca tjeiti ju. Isprva je mislio: jadnica je mlada, zaboravit e, nu opazivi da njezina sjeta biva sve to veom, poe gubiti nadu da e mu Mejra prikloniti ljubav svoju. Mladi paa bijae nesretan u tom svojem uvjerenju; mrk i oborene glave hoda samotan po gradskim prostorijama, ne nalazei nigdje mira ni pokoja. Svoju ast, blago, sreu rado bi rtvovao da moe u krasnoj eni probuditi najmanji osjeaj za se i povratiti joj makar i samo jedan maleni dio prijanjega zadovoljstva. Prije mjesec dana, samo da joj ugodi, dade u Zvornik dopremiti Jurku, njezinu drugaricu od malih nogu. Mejri prija drutvo dobre seoske djevojke jer sada ima bar da se potui stvoru koji ju je razumio. Kad su obje nasamu, ni o em drugom i ne govore ve o Huseinu i nesretnoj ljubavi njegovoj i Mejrinoj. Ali-pai je drago da je makar neim ugodio Mejri, premda u drugu ruku zna da tim nije ni najmanje izlijeio bolest njezina srca, nit u njem probudio sauee za se.Mejra sjedi do prozora svoje sobe koji je otvoren, tako da popoldanje toplo sunce i blagi zrak proljea prodire kroz reetku kojom je prozor s vana zaklonjen.- Kako je vani lijepo! - progovori Mejra. - Jo koji dan i sva e priroda oivjeti.- Tad e i tebi odlanuti, gospo! Bit e mnogo veselija.- Nemoj, Jurko; nema meni veselja bez njega. Oh, da ga bar vidjeti mogu.- Ne boj se za nj; sigurno je ve posve ozdravio; a vidjeti ga, to ti hasni? Bilo bi to zlo i po nj i po te.- Mislim, ozdravila bi onaj as; srce mi kae da bi tad bila najsretnija.- Ali te srce vara, gospo! Bila bi sretna jedan trenutak, a poslije stoput nesretnija. Ne vjeruj tomu to ti srce govori.- Kai mi, Jurko, hoe li me Husein ikada zaboraviti?- Mislim da nee, a bolje bi bilo da zaboravi; to bi moda izlijeilo bolest tvoga srca.- Ne, ne! Neka samo misli na me, bar dok ivim, ta nee dugo trajati... Je li? u bolesti svojoj me je esto spominjao?- Jest, gospo!, u najveim bolima i kad bijae izvan sebe, spominjao je tvoje ime.Jurka je to bar stoput Mejri kazala, nu ova je to tako eljno sluala da ju je preesto za to pitala.Treba znati da su Husein-kapetana sa mejdana teko ranjena donesli do kule Rustem-bega Altomanovia gdje je tri nedjelje dana bolestan leao dok je utoliko prizdravio da su ga mogli kui otpremiti. U bolesti dvorila ga Jurka, jer je tako sam elio.- Oh, dragi moj! nesueni ljubime due moje! - zatui Mejra i obuhvati uvelo lice obima rukama kojim izmeu bijelih prsti prokapnue vrele suze.- Opet plae, gospo! - opomenu je Jurka, nauena ve gledati te prizore.- Mani se, mani,... bit e mi lake... ve mi je sada puno lake.Uto stupi u sobu Ali-paa Vidai. Jurka ga opazi, die se odmah sa svoga mjesta i izae iz sobe. Ali-paa pogleda Mejru, vidje zaplakano joj lice i namrgodi se:- Ve su mi dodijale te tvoje suze, Mejro. Ja sam gledao da te razveselim, ali mi ne poe za rukom. Ti si svejednako ovdje nujna i alosna. Moda e kod kue, kod baba svoga veselija biti. Sad je snijeg okopnio, za koji dan bit e sva planina u listu i nastat e za putovanje najljepe vrijeme. Ja u te odvesti kui tvojoj, u pohode ocu i brai, pa emo ostati tamo dok je tebe volja.- Hvala ti, gospodaru, ne elim si toga. Volim ostati ovdje.- ta? Ti ne eli vidjeti oca, brau, svoj zaviaj gdje si se rodila i odrasla?- Oca i brau mogu i ovdje vidjeti; njima je lake putovati amo, ako ele biti sa mnom.- A ja sam mislio da ti to eli?- Ne, gospodaru! - odgovori Mejra. I uistinu ona nije eljela da se vrati svojoj kui. Vie put je i ona na to pomislila al se je uvijek zgrozila, sjetivi se da mora proi mimo mjesta gdje je za sav svoj ivot nesretnom postala, gdje je njezin dragi nemilim sluajem izgubio nju, a umalo i sam ivot svoj. A kod kue? Tamo uboga nema nita to bi ju veselilo. Otac i braa na strani su Ali-painoj, a to bi alost njezinu jo vie hranilo. Huseina, znala je unaprijed, da ne bi nigdje mogla vidjeti; za to bi ve skrbio njezin vojno i braa njezina. Jedini stvor iz njezina zaviaja koji je razumio njezine jade i trpio s njom, Jurka - uz nju je. Ona je zato ivu istinu govorila rekavi da ne eli pohoditi svoj zaviaj.- to, dakle, eli? Kai, sve u ti ispuniti. - produi Ali-paa iza male stanke.- Nita, Ali-pao!- Da, da! - primijeti Ali-paa, kao za se. - Ti zna da ono to eli ne mogu ti ispuniti.Mejra je utjela, a lice joj je bilo ledeno kao led. Njezino muanje znailo je da je Ali-paa samo istinu izustio.- Ti si velika briga moja, Mejro! - poe opet Ali-paa.- Ja te u svem sluam, gospodaru! - odvrati Mejra. - to trai vie od mene?- to traim? - ponovi mladi paa drhtavim glasom Mejrine rijei i oko mu kao munja sinu od nutarnjega ganua. - Ljubav traim Mejro! To je to od tebe, ene svoje, elim.- Ljubav? - kriknu Mejra, uznesavi ponosito glavu. - Ti si ju u krvi uguio!- Nesretnice! - planu Ali-paa i otri kindal sijevnu u uzdignutoj mu ruci. - Tako li odgovara meni, svomu gospodaru?- Na, ubij me! - ree Mejra, koraknuv naprijed. - Bolje je da poginem i sa mnom plod koji od tebe nosim.Mejra se ve vie mjeseci osjeala majkom, a to bijae jedina utjeha Ali-pai u tom nesretnom braku. - Samo da mi rodi sina, pa e sve biti bolje! - znao je on esto puta sam sebi rei, nadajui se da e nevino edo koje eljno oekuje, biti sponom koja e bar zbliiti oca i majku.Zato uvi Ali-paa posljednje rijei Mejrine, baci estoko kindal u kut.- Umiri se! - progovori iza stanke mirnim i alosnim glasom. - Ti si bolesna; ne zna to govori... Tvoju duu obavija oblak alosti, ali e granuti sunce koje e rastjerati taj oblak. Ja ti pratam!...U taj par zau se silna graja i vika u prvom gradskom dvoritu.- to je to? - upita se Ali-paa i hrupi napolje iz Mejrine sobe.U gradsko dvorite navrla sila ljudstva. Kakovih petnaest golaana koje je Ali-paa u svom paaluku upotrebljavao za uhodarske slube, doeralo u dvorite petero svezanih otmjenih krana i dva odlina Turina koji uz ove slobodni stupahu. Svezani krani bili su srpski izaslanici za ureenje granica meu Bosnom i Srbijom: Veljkovi i Milosavljevi i trojica inenjera, najmljenih iz Austrije. Ona dva Turina bijahu akif-beg i Abdul-aga, turski povjerenici za taj isti posao. Svjetina oko njih grdi i psuje ih kao kakove zloince.- ta su skrivili ti ljudi? - upita Ali-paa svjetinu kad je siao.- estiti pao! - poe smjerno izaslanik Veljkovi - svih nas najvii gospodar, svijetli padiah, odredio je da se imaju urediti granice meu Bosnom i Srbijom. Moj poglavar, srpski knez Milo u ijoj se slubi nalazim, izaslao mene i evo moga druga da s ovom gospodom iz Stambula obavimo taj posao. Mi povedosmo ove ljude - pokaza na inenjere - te zapoesmo mjerenje u tvom paaluku, nu dooe tvoji najmljenici, golaani, pa ne samo da nam ne dadoe dalje mjeriti, ve nas svezane, kao lopove, doerae ovamo.

- Jer nam rekoe njihovi momci da e od tvog paaluka dobar komad otkinuti - doviknu Ali-pai jedan od golaana.- I bit e tako im sultan odobri ono to mi izradimo - progovori naduto Abdul-aga. - Pozivam te, pao - produi sad, otro gledajui Aliju Vidaia - da pusti slobodne te ljude, jer inae uzet e se da si se usprotivio sultanu i njegovim zapovijedima.Ali Vidai razabra odmah bistrim svojim umom o em se radi. On uvidi da sultan, samo da oslabi svoje bosanske protivnike, ide komadati Bosnu u prilog Milou koji je proti bosanskim begovima bio oduvijek pouzdan saveznik sultanov. Ali Vidai ispravi visoki svoj stas i omjeri ponosnim pogledom drzovitoga Osmanliju pa ree:- Ako je istina to sam uo, tad je njemu, gospodaru, mrsko; branit u granice njegova carstva! Dok ja ovu sablju paem i zapovijedam u mom paaluku, nee se od njega ni gruda zemlje drugamo privaliti.- Zar tako mari za volju sultanovu? - promuca kipe od jada akif-beg.- Toliko, koliko i on za nas Bonjake - odsijee muevno Ali-paa.- Nevrijednie! - povika Abdul-aga, zagrozivi se zgrenom pesnicom Ali-pai. Ovaj dostojanstveno okrenu se i mahnu rukom svojim kavazima, koji podalje stajahu, spremni svaki as na zapovijed svoga gospodara.- Ove ljude vodite u tamnicu i okujte ih u gvoa - zapovjedi glasno Ali-paa.- Zar i nas? - zapitae naglo akif-beg i Abdul-aga, maivi se za balake svojih sabalja.- Vodite ih! - ponovi Ali-paa jaim glasom, i kavazi spopadnu najprije turske povjerenike, razoruaju ih i s ostalom petoricom krana odvedu u tamnicu gdje ih okuju u teka gvoa.Prezirnim okom pratijae ih Ali-paa: - Moi ete obveselit sultana da ste ve svrili muni svoj posao! - ree porugljivo za uzapenicima i ode u svoje odaje, na to se malo-pomalo i svjetina posve zadovoljna razie.Ali-paini sunji sprovedoe u groznoj tamnici moda najteu no svoga ivota. Nijedan od njih nije bio vian takovu stanovanju i zato im je svanuo dan, stanu zaklinjati straara koji im bjee donesao hljeba i vode, da ih pred pau odvede.Prozebli i izmueni nespavanjem stupe sunji pred Ali-pau koji bijae radoznao uti to trae od njega.- to elite od mene? - upita ih ovaj kratko.- estiti pao! - poe mekim glasom prije toli naduti Abdul-aga. - Mi smo careve sluge, a ovi krani imaju takoer svoga gospodara. Jedni i drugi moramo sluati to nam se zapovjedi. Nismo od svoje volje, ve sluajui viu volju, zali u tvoj paaluk da radimo ono to nam je kazano. Pusti nas na slobodu i ne dri nas u tamnici kao lupee i razbojnike.- Da vas pustim? - prihvati Ali-paa poslije kratka razmiljanja. - A tko mi jami da malo za tim to vas pustim, ne nastavite opet to ste bili zapoeli?- Dajemo ti vjeru da neemo