JOŠ O JOSIPU BROZU: Najnovije kontroverze o jugoslovenskom voñi

Taman što smo zaključili da su nam aktuelni TV serijali ponudili sve što nijesmo znali o

jugoslovenskom predsjedniku, počele su da pristižu nove i nove pojedinosti iz njegovog

života - koje nam poručuju da će nas taj veliki čovjek iznenañivati još koju deceniju;

priredio Slobodan Čukić

Pomislili smo da sve znamo, ali nije tako! 03.01.2013 O Josipu Brozu smo znali sve. Tako smo mislili. Stariji su “znali” jer su živjeli uporedo s njim pa su im od početka bile poznate sve glasine koje su se ispredale još od kraja Drugog svjetskog rata. Mi mlañi smo tek mislili da sve “znamo” jer smo čak i proučavali njegovu biografiju da bi eventualno otišli na takmičenje - sjećam se još te podebele srebrnaste revije tamo negdje s kraja sedamdesetih. Autor ovih redova je takoñe “jednom vidio Tita”. Prvi i posljednji put, sredinom sedamdesetih kada je maršal posjetio Titograd. Kretao se pješice iz pravca Hotela Crna Gora ka Skupštini, negdje ispred Centralne banke. Gužva je bila ogromna, milicija je branila prolaz, ali ja sam imao dvanaest godina i niko me nije mogao spriječiti da vidim tog velikog čovjeka. Zapanjila me crvena bioja njegove kose! I imao sam bogami pravo što sam htio po svaku cijenu da priuštim sebi to iskustvo. Tek smo nakon raspada SFRJ počeli da kapiramo koji je to bio igrač, kao i, avaj, da se igrači takvog kalibra pojavljuju jednom u hiljadu godina. Oko Tita se sve obrtalo još od 1945. Preko njega je 1951. Amerima u djelovima na zapad prebačen prvi ruski MIG 21, on je na dojavu iz Moskve spriječio Amere da u Mediteranu 1957. potope Naserov brod. Preko njega je početkom sedamdesetih uspostavljen prvi kontakt američkih i ruskih astronauta. To je samo djelić intriga koje su se ispredale oko tog čovjeka. O onome šta hoću da kažem najbolje svjedoče pogledi slavnih holivudskih glumaca onoga vremena, koji su u Titovoj blizini bili manji od miševa. Osim toga, fotografije sa

Liz Tejlor poručuju da drug Stari ne bi gubio vrijeme, da u tome trenutku već nije bio u poodmaklim godinama. Nedavno smo iznova počeli da saznajemo koliko smo malo znali. Tako nijesmo ni slutili da je 1937-38. imao još jednu (nepoznatu) suprugu, Njemicu, zbog koje je umalo izgubio glavu, a koja je strijeljana u zloglasnoj moskovskoj Ljubjanki kao špijun. Serijal o Titu na hrvatskoj televiziji otkrio nam je još mnogo detalja. Na osnovu svega u “Vijestima” je išao i feljton koji je naišao na veoma dobar prijem. Feljton je prošao, serijal smo odgledali. Mislili smo da sada konačno znamo. Ali, u meñuvremenu su stigle nove vijesti koje su nam iznova pojasnile da ćemo saznavati makar još par decenija. TITOVI ŠPIJUNI U BBC-JU: Krajem marta 2012. objavljena je vijest o tome da je Tito imao špijunsku mrežu na samom BBC-ju. Nevjerovatno! Naime, grupa doušnika koju je instruirala Udba, se pedesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka infiltrirala u Svjetski servis BBC-ja. To su posvjedočili dokumenti nedavno objavljeni u Sloveniji, koje je objavio Sunday Times. Zadatak službe je bio da prikuplja informacije o jugoslovenskim i britanskim kolegama, kao i o jugoslovenskim disidentima koji su emigrirali u Britaniju. Jedan od špijuna je bio i Slovenac Matija Meršol, koji je u Udbi imao pseudonim Lingvista. On je sedamdesetih godina radio kao spiker na BBC-ju u odjeljenju na slovenačkom jeziku, a danas je član Parlamenta Slovenije. "Iako se BBC predstavlja kao apolitična služba, riječ je o efikasnom mehanizmu britanske indoktrinacije i obavještajne službe", navodi se u jednom od dokumenata Udbe. Dokumenti takoñe otkrivaju da je Meršol od Udbe dobio i specijalnu kameru da bi snimao dokumente, kao i da je bio obučen za korišćenje šifrovanog pisma. Ovaj obavještajac je izvještaje slao dva puta mjesečno, ali je recimo imao i instrukciju da odmah pošalje informacije o izvjesnoj grupi političkih emigranata povezanih s tajnom "Mediteranskom akcijom", čija priroda nije poznata. U dokumentima se navodi da je izvještavao i o kovanju zavjera protiv komunizma, a jednom prilikom je zamalo razotkriven kada je izvijestio o večeri koju je priredila 25-godišnja Jugoslovenka zaposlena u BBC-ju. Ona se, navodno, zbližila sa jednim od gostiju, desničarskim emigrantom, a kada su nakon toga njeni roditelji uhapšeni u Beogradu, požalila se Meršolu i nedvosmisleno ga optužila. To je navelo njegove nalogodavce da kolege u beogradskoj policiji zamole da više ne hapse njene roditelje, ako ne žele da njihov agent bude razotkriven. Meršol je, upitan za ove dokumente, izjavio da nikome nije naškodio. "Čovjek u životu radi mnoge stvari. Svako prosuñuje o svojim postupcima, a ja sam ispod onog što je bilo prije 40 godina podvukao crtu. U to vrijeme smo živjeli u drugačijoj zemlji sa drugačijim sistemom", kazao je on. O svemu je objavljen i poduži tekst Ane Muhar koji prenosi globus.jutarnji.hr Ova Globusova reporterka razgovarala je u Londonu s novinarom uglednog nedjeljnika The Sunday Times koji je, na osnovu podataka iz slovenačkih arhiva, rekonstruisao mrežu agenata jugoslovenske tajne službe ubačenih 50-ih godina, u jeku Hladnoga rata, u najveću britansku medijsku kuću uprkos rigoroznim provjerama kojima je kandidate za mjesta stranih dopisnika podvrgavao MI5. U proljeće 1953. Josip Broz Tito doplovio je na svom Galebu u Ujedinjeno Kraljevstvo.

U izvještaju BBC-ja od toga dana stoji: “Maršal Josip Broz Tito iz Jugoslavije u posjeti je Britaniji, prvi komunistički lider države u posjeti našoj zemlji. Vojvoda od Edinburga (suprug kraljice Elizabete II) i premijer Vinston Čerčil, kao i ministar spoljnih poslova Entoni Idn dočekali su ga u Vestminsteru na početku njegovog petodnevnog boravka u Britaniji. (...) Očekuje se da će se ovonedjeljni razgovori usredsrediti na posljedice nedavne smrti Staljina, koji je izbacio Jugoslaviju iz grupe komunističkih nacija Kominform 1948. zbog neprihvatanja sovjetskih zakona”. “Bezbjednosne mjere bile su jače nego ikad, prenosi BBC, što ne čudi s obzirom na kontroverziju dogañaja “budući da mnogi Jugosloveni u azilu Maršala Tita smatraju diktatorom”. Ipak, susret je bio svečan, uz obilje ljubaznosti izmeñu Tita i njegovih domaćina Čerčila i princa Filipa. Tito je, po svoj prilici nadmudrio i Britance Objavljeno: 04.01.2013 TITOVI ŠPIJUNI U SRED BBC-JA: Nakon što ga je pozdravila počasna garda, jugoslovenski se voña na slabom engleskom obratio Britancima, piše Ana Muhar (globus.jutarnji.hr). “Želim da uvjerim Britance da moj narod trebaju smatrati vjernim saveznicima jer grañani nove Jugoslavije teže jednakim ciljevima kao grañani Velike Britanije”, rekao je Tito, te pošao na ručak s kraljicom Elizabetom II. O prijateljstvu Britanije i Jugoslavije iscrpno se izvještavalo u obijema zemljama, a mahanje zastavicama i veličanje maršalovih dostignuća bilo je dio uobičajenog scenarija u Titovoj domovini. Iza Čerčilovog osmijeha skrivala se sumnja u glamuroznog maršala i ispravnost podrške koju mu je davalo Ujedinjeno Kraljevstvo. Voñen Čerčilovom mišlju da je prijateljstvo s Titom “jedna od najvećih grešaka rata”, britanski istoričar i novinar Piter Bati (Batty) nedavno je objavio knjigu “Nasamareni Čerčil: Titov veliki trik uvjeravanja”. Ali, izgleda da Tito i njegovi ljudi nijesu “nasamarili” samo Čerčila. U novoobjavljenim dokumentima iz Slovenije na vidjelo je izašla i informacija da je Udba imala doušnike i u meki britanskog novinarstva BBC-ju. Od pedesetih do osamdesetih godina prošlog vijeka jugoslovenski špijuni s BBC-ja redovno su davali informacije Udbi o antikomunističkim emigrantima u Britaniji. “Iako se BBC predstavlja kao nepolitički medij, radi se o efikasnom mehanizmu britanske indoktrinacije i njene tajne službe”, stoji u Udbinim dokumentima. Piter Bati radio je 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka u središtu BBC-ja u Londonu. “Tada se često govorkalo da su gotovo svi koji rade u servisu za spoljnu politiku smještenom u drugom dijelu grada u Šeperd’s Bušu (danas BBC World) špijuni”, kaže Bati. “Teško je reći koliko je bilo istine u tome, ali sasvim je sigurno da je Tito imao špijune svuda i bilo bi iznenañujuće da ih nije postavio i na BBC”, dodaje. “I ne bi bio jedini”, napominje, jer su u to vrijeme tajne službe mnogih zemalja, pa tako i britanski MI-5, meñu strane dopisnike postavljale svoje agente.

S njim se slaže i ugledni britanski novinar Pol Haloran. “Činjenica da su BBC-jem šetali jugoslovenski špijuni bila je zapravo fascinantna. U to vrijeme sve koji su se u Britaniji zapošljavali kao strani dopisnici detaljno je provjeravao MI-5. Mnogi su se mladi ljudi čudili što, uprkos svim kvalifikacijama, ne bi dobijali posao. Ali, ko god je imao imalo ljevičarske ideje, nije mogao raditi na BBC-ju. Tito ih je, po svemu sudeći, sve nadmudrio, jer je ipak uspio postaviti svoje ljude na BBC.” Haloran se prisjeća čestih okupljanja “agenata iz medija” u poljskom restoranu “Gessler Daquise”. Restoran postoji i danas i smješten je u Saut Kensingtonu, luksuznom dijelu središnjeg Londona, izmeñu glavnih gradskih muzeja i rezidencijalnih uličica predjela Čelzi. Brojni gosti u ovom domaćem ambijentu uživaju u poljskim specijalitetima s obiljem mesa i kiselog kupusa. Ipak, u vrijeme o kojem govorimo, jugoslovenski su se dopisnici, kolegama iz Sjedinjenih Država i Britanije predstavljali kao antikomunisti, te od njih izvlačili informacije i novac, prisjeća se Haloran. “Kako su Britanci samo bili naivni! Nisu imali pojma da zapravo pomažu Titovim tajnim agentima!”, kaže Haloran, dodajući da se o “ekipi iz poljskog restorana” puno govorilo. “Bili su vruća tema u gradu”, objašnjava. Agenti zloglasne Udbe u redakciji BBC-ja nedavno su ponovo bili “vruća tema” u Londonu, pošto je ugledni nedjeljnik The Sunday Times objavio dokumente iz slovenačke arhive. Džek Grimston, novinar Sunday Timesa koji se bavio ovom temom, za Globus govori: “Fascinacija Hladnim ratom i špijunažom u Britaniji ne jenjava. Tito je u svijesti Britanaca važna ličnost. Sada kad smo se domogli dokaznog materijala da je imao špijune na BBC-ju, to je velika stvar!”, govori Grimston. Dokumente koje su objavili Slovenci smatra “izuzetno rijetkim materijalom”, jer se u njima navode imena. Upravo zbog pominjanja imena, objava pola vijeka starih podataka potresla je Sloveniju. Naime, jedan od agenata Udbe na BBC-ju bio je, stoji u dokumentima i Mitja Meršol. Danas zastupnik u slovenačkom Parlamentu, Meršol je legenda slovenačkog novinarstva, dugodišnji dopisnik iz SAD-a i Britanije za vodeće slovenačke listove, te urednik dnevnih novina Delo od 1996. do 2003. U spornim dokumentima prikazan je kao saradnik Udbe koji je imao zadatak da izvještava dvaput mjesečno, odnosno “odmah” ako je riječ o “specijalnim situacijama”. U takve se situacije ubrajala i grupa političkih emigranata povezana s “Mediteranskom akcijom”. O kakvoj je akciji riječ, ostaje nepoznanica. Meršol, u okviru tajne službe poznat pod imenom Lingvist, sticao bi potpuno povjerenje kolega i emigranata te bi dolazio do informacija o njihovim antikomunističkim stavovima i ljubavnim životima, a potom ih prenosio šefovima u Jugoslaviji. Kao jedna od meta u dokumentima se spominje Drago Lavrenčič zvani Karl, prominentni slovenski emigrant. “Prema meni ima očinski odnos”, izvijestio je Meršol te informisao da je njegov prijatelj zaljubljen u Arapkinju Nadju. Udbi je javio i to da ga je Lavrenčič upozorio da nikada ne razgovara s jugoslovenskom policijom jer bi to uskoro saznala i britanska. Meršol je ubrzo nakon izbijanja skandala sazvao konferenciju za novinare: “Čovjek čini mnoge stvari u životu. Svaki je čovjek sudija vlastitih djela pa sam tako i ja davno stavio na svoje mjesto ono što se dogodilo prije četrdeset godina. Mi smo u to

vrijeme živjeli u drukčijoj zemlji koju smo tada nazivali svojom domovinom, u zemlji s drukčijim sistemom i drukčijim okolnostima”. Britanci su poklekli pred njegovim šarmom 05.01.2013

TITOVI ŠPIJUNI U SRED BBC-JA: “U tom vremenu ja nisam radio protiv države, nego za državu i pritom nisam nikome naudio”, nastavio je Mitja Meršol. “A sada kad sam izložen prljavoj kritici, što dakako nije ugodno, zaključio sam da mi je ovaj linč donio i nešto dobro – da imam više prijatelja nego što sam mislio. Svi su mi oni dali podršku i rekli da ne smijem popustiti pod pritiskom onih koji želi skrenuti moju pažnju s trenutnih dogañaja na stare priče. Upravo zato neću podnijeti ostavku”, zaključio je Meršol. O pozivu Udbe oglasili su se i drugi dopisnici, tvrdeći da im je i 80-ih godina bilo ponuñeno da sarañuju. Ervin Hladnik Miharčič, dugogodišnji novinar slovenačkih novina Dnevnik, pretpostavlja da je u doba kad je Meršol obavljao posao dopisnika za slovenački servis BBC-ja Udba bila “daleko opasnija”. Naime, Meršola, s kojim je dugo godina sarañivao, ne vidi kao agenta Udbe. “Pretpostavljam da mu je rečeno da drži na oku emigraciju pa je on za njih pisao neke izvještaje. Prema svim informacijama koje imam, on nije bio neki veliki agent ili likvidator. Sumnjam da je ikada imao pištolj u ruci”, za Globus komentariše Hladnik Miharčić. On Meršola opisuje kao elegantnog čovjeka, koji se razumio u vina i fine stvari, družio s diplomatima i volio “lakše” teme, poput slučaja Klinton – Levinski o kojem je iscrpno izvještavao kao dopisnik iz Sjedinjenih Država. Bio je vrlo popularan zbog svojih subotnjih kolumni “Amerikanci tek tako”, koje je poslije objavio i u knjizi. “Očito je osjećao da taj dio njegove prošlosti ipak nije bio u redu jer je o tome dugo ćutao. Sada je totalno diskreditovan i stigmatizovan kao udbaš”, kaže Hladnik Miharčič. On objavu dokumenata postavlja u politički kontekst Slovenije. “Hrvatska ide u Evropu, a mi iz nje izlazimo. S Janezom Janšom na vlasti, Slovenija dobija nešto nalik Tuñmanovoj desnici. Iz Nacionalnog arhiva svojevremeno su fotokopirali 30 hiljada stranica Udbinog arhiva i sada spremaju program lustracije, odnosno čišćenje od zločinačkih udbo-srpskih režima”, objašnjava Hladnik. Dogañaje u Sloveniji naziva “političkom bitkom”. Baviti se sadašnjim problemima, umjesto istorijskim, postalo je, tvrdi, antipatično.

Reporter Sunday Timesa Džek Grimston vjeruje da je meñu tim medijskim agentima bilo i Hrvata, ali tamošnje službe (još) nijesu objavile dokumente. U slovenačkim dokumentima spominje se ime Vane Ivanović, koji je u Udbi nosio nadimak Filozof. Roñen 1913. u Osijeku, Ivanović je bio vrlo cijenjen u Londonu, gdje je preminuo 1999. godine. Njegov otac Rikard Ivanović bio je jedan od osnivača Narodne napredne stranke i zastupnik u Hrvatskom saboru. Nakon rastave roditelja Vane se kao dječak preselio u London, gdje je živio s majkom i očuhom Dubrovčaninom Božom Bancem, koji je bio na čelu najveće brodske kompanije u Jugoslaviji Yugoslav Loyda. Kao veliki zagovaratelj jugoslovenskog jedinstva, Banac je u Londonu okupljao mnoge hrvatske, slovenačke i srpske političare i intelektualce. Njegov sin nastavio je sa širenjem jugoslovenske ideje u Londonu. Izmeñu ostalog, finansirao je izdavanje lista Democratic Yugoslavia. Prema navodima slovenačkih dokumenata, sarañivao je s Udbom izvještavajući o kretanjima anti-komunističkih emigranata u Britaniji. Piter Bati komentariše da novoobjavljeni dokumenti daju vjernu sliku Titovog odnosa prema Britaniji. “Tito se divio Britaniji, svidjela mu se ideja imperije. Ali, nikad nije u potpunosti vjerovao Britancima. Prije rata bio je velik protivnik Britanije, poslije je uspostavio mnogo kontakata i često bio vrlo dobar domaćin Britancima. Ali, nikada nije prestajao da sumnja u Britance”, govori Bati. S druge strane, “Britanci su potpuno pali pod uticaj njegovog šarma i harizme”, dodaje. Njegove sjajne uniforme, koje je mijenjao četiri puta na dan, “počasne straže, stotine ličnih čuvara, zastava, parada i medalja”, fascinirali su Britance. S mračne strane, piše Bati, i Britanci koji su uz Amerikance finansirali Jugoslaviju (50-ih Jugoslavija je od SAD-a primila samo za hranu 650 miliona dolara) zatvarali su oči. “Pod romantizovanim velom patriotske borbe za narodno osloboñenje, Titova glavna briga bio je grañanski rat. Više je Jugoslovena bilo ubijeno od Jugoslovena nego od Njemaca – nevjerovatna statistika. Ipak, zato što je Jugoslavija bila poveznica izmeñu Istoka i Zapada, dopuštalo se da prolazi nekažnjeno sa svim svojim zločinima”, piše Bati. Ipak, najveći zločin Josipa Broza, kojeg Bati opisuje kao “kombinaciju Hermana Geringa i Roberta Maksvela”, nijesu Udbini špijuni u redakciji BBC-a. On se dogodio godinama nakon njegove smrti. “Kad je Tito umro, ostavio je Jugoslaviju sa 20 milijardi dolara duga i nakupljenim nacionalističkim predrasudama koje su rasle i stvarale velike tenzije. Srbi, Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci i Crnogorci uskoro su se našli u oluji ubistava i krvavih bitaka”, zaključuje Bati. OTVARA SE TITOVA “SOBA TAJNI”: Pred sam istek prošle godine “Novosti” (R. Radosavljević 24.12.2012.) su objavile vijest o otvaranju takozvane “Sobe tajni”, posebnog depoa, u kome koje su već nekoliko decenija pohranjene hiljade metara filmske trake, snimljene u vrijeme epohe Josipa Broza Tita (od 1945. do 1980.) Ovaj materijal nikada, zbog cenzure, trenutne “nepodobnosti” nekih ličnosti ili nekih drugih razloga nije montiran. Iza ovog kapitalnog projekta stoje “Filmskih novosti”, a “zabranjeni” dokumentarni materijal će se uskoro naći pred javnošću.

Da li će 24 reditelja biti dovoljno za Tita? 06.01.2013

OTVARA SE TITOVA “SOBA TAJNI”: Koristeći isključivo arhivski materijal iz vlastite - autorizovane produkcije, “Filmske novosti”, po riječima direktora Vladimira Tomčića, pripremaju dokumentarni serijal o Titu od 24 jednosatna filma, čiji značajan dio čine upravo cenzurisana dokumenta, pišu “Novosti” (24.12.2012.) Meñu njima su i ona o Milovanu ðilasu, prvom jugoslovenskom komunističkom disidentu koji je preživio, a posebno, o Aleksandru Leki Rankoviću, nekadašnjem načelniku OZNE i ministru unutrašnjih poslova, prvom čovjeku jugoslovenskog sistema bezbjednosti i potpredsjedniku SFRJ, koji je smijenjen i isključen iz političkog i javnog života 1966. godine. U svojim memoarima Ranković je zapisao: “Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema”. - Ne znamo, naravno, koliko se novog može reći o Titu i njegovom vremenu, ali će ovi novi, neobjavljeni snimci svakako dati još jedan, možda i konačni doprinos u formiranju slike o Brozu kao državniku, diktatoru, hedonisti, ljubavniku... a i o nama u tom političkom i društvenom ambijentu. Ako se na pravi način “rekonstruiše” - prikaže i doživi to vrijeme, nesumnjivo će se doći i do gorkih prepoznavanja dogañaja koji su slijedili kasnije, devedesetih godina. Kult ličnosti imao je znak jednakosti sa državom Jugoslavijom; sa nestankom Tita bio je neminovan i raspad Jugoslavije. Ostaje, ipak, neobjašnjiv fenomen poularnosti i obožavanja koji su obični ljudi gajili prema Brozu - kaže Tomčić. Svoje mjesto u ovom serijalu imaće i Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Stevo Krajačić, Sreten Žujović, Andrija Hebrang, Latinka Perović, Milka Planinc, Savka Dapčević-Kučar, Koča Popović, Slobodan Penezić Krcun, Veljko Vlahović, Kiro Gligorov, Stane Dolanc i mnoge druge političke ličnosti koje su ostale kao metafora tog doba. - O Titu se zna sve i gotovo ništa, zato smo odlučili da ova 24 filma rade 24 reditelja i scenarista iz svih republika bivše Jugoslavije. Smatramo da će se tako dobiti dragocjeni komentari i različita mišljenja. Polovinu dokumentarnog serijala režiraće reditelji iz “starije” generacije, oni koji su doživjeli vrijeme Broza i već imaju formirane stavove o tom vremenu, dok će ostalih 12 epizoda raditi mladi reditelji koji imaju drugu vizuru tog doba, vremensku distancu, i bez emocija mogu da govore o velikoj Jugoslaviji. Ideja je

da svaka pojedinačna epizoda nosi pečat ekipe koja ga je radila, od reditelja, do čitača teksta i izbora muzike. ”Filmske novosti” su prije par godina već uradile dokumentarni film o Jovanki Broz, koji će za ovu priliku biti ponovo urañen, a ono što čini najznačajnijim i najvrednijim dokumenta “Filmskih novosti” je njihova autentičnost - to su prave hronike jednog društva u dugom vremenskom periodu - ističe Tomčić. Jedan film serijala biće posvećen Brozu i drugim državnicima njegovog doba, kao što su Ahmed Sukarno, prvi i doživotni predsjednik Indonezije, i zajedno sa Titom jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, Hajle Selasije, car Afrike, Idi Amin, vojni diktator i predsjednik Ugande, Bokasa, car Srednjoafričke Republike, Gadafi, predsjednik Libije, i mnogi drugi koji su nominalno bili nesvrstani, a u suštini diktatori. Broz je vrlo često bio sa njima, i usko povezan, a na njegovoj sahrani ipak su bili svi državnici svijeta. Jedini “neokaljani” u svojim zemljama koji nijesu proglašeni za zločince bili su Tito i Fidel Kastro. Zanimljiv dokument koji posjeduju “Filmske novosti” su i dvije posjete Ernesta Če Gevare, koji je boravio u Beogradu i na Brionima, zajedno sa Raulom Kastrom, roñenim bratom Fidela Kastra, koji je sada predsjednik Kube. Zbog ovih dokumenata (pored kuća kao što su britanski BBC francuska i njemačka nacionalna televizija), i televizije mnogih drugih zemalja, prvenstveno nesvrstanih, često traže materijal “Filmskih novosti” koji nemaju, a koji je dio njihove istorije, pa u skoroj budućnosti, kako ističe Vladimir Tomčić, “Filmske novosti” mogu postati neki naš “History Chanell”. “NEPODOBNA” SKULPTURA HENRIJA MURA: Pored značajnog političkog dokumentarnog materijala, “Filmske novosti” posjeduju i vrlo vrijedan materijal vezan za kulturu, koji će takoñe postati kapitalni projekat - od posjete Henrija Mura, jednog od najznačajnijih skulptora 20. vijeka, koji se 1955. u Beogradu srio i sa našim vajarom Tomom Rosandićem u njegovoj Majstorskoj radionici, do šest Šekspirovih drama u Narodnom pozorištu u Beogradu u kojima su igrali Vivijen Li i ser Lorens Olivije. Tu su i ispovijest svjetskog tenora Maria del Monaka, posjeta Orsona Velsa Jugoslovenskoj kinoteci, Hičkoka Skadarliji. Iz ovog perioda postoji i anegdota - Henri Mur je prilikom posjete poklonio Beogradu svoju veliku skulpturu, ali “grad” nije mogao da primi poklon koji je bio “nepodoban” za tadašnju socrealističku umjetnost. SUDSKI SPOR SA RTS: Samo u prošloj godini, “Filmske novosti” završile su dokumentarne filmove “Nezavisna država Hrvatska” i “Lepenski vir”, dok se još tri projekta privode kraju. Dnevno se snimaju svi važni dogañaji iz domena politike, kulture i sporta, a u pripremi je i dokumentarni film o Svetozaru Gligoriću. - Značajno je da se kapitalni materijali “Filmskih novosti” prikazuju, prije svega, na Medijskom Javnom servisu Srbije. Nažalost, ni “sirovi materijal”, ni kvalitetni dokumentarni filmovi ne mogu doći do gladalaca. Indikativno je što smo sa Javnim servisom morali da uñemo čak i u sudski spor, pošto su neovlašćeno koristili mnoge naše materijale, i to često na neprimjeren način. Sva dokumenta “Filmskih novosti” imaju svoje holograme, naknada za njihovo korišćenje je skoro minimalna, a RTS nije u stanju ni to da plati, nego nas potkrada - završava Vladimir Tomčić.

„Šarmantniju osobu u životu nijesam srela!” 08.01.2013

SVJEDOČANSTVO TITOVOG SAVJETNIKA BLAŽA MANDIĆA: Gotovo istovremeno sa viješću o otvaranju “Sobe tajni” sa dragocjenim filmskim zapisima, “Slobodna Bosna” (M. Dedić) je objavila opširan tekst zasnovan na knjizi Blaža Mandića, koji je više od četvrt vijeka bio Titov savjetnik. U knjizi „S Titom“, koju je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća “Dan Graf”, Mandić kao jedan od najbližih saradnika i najpouzdanijih svjedoka, piše o nepoznatim detaljima iz Titovog javnog, privatnog i ljubavnog života, a o braku sa Titom, Mandiću je prvi put govorila i njegova supruga Jovanka Broz. “Tito je volio žene! I to su mu neki stavili na spisak ‘grijehova’. Bio je zgodan i privlačan muškarac. I ostao je takav i u starosti, do kraja. Sjećam se na prijemu kod Tita (12. avgusta 1975) udova ubijenog čileanskog predsjednika Salvadora Aljendea, Hortenzija, rekla je upravniku Briona Franji Radišiću da šarmantnijeg čovjeka u životu nije srela. Sa Titove strane, pak, teško da je mogla ostati nezapažena lijepa žena. Imao je i dobro oko i nesporno osjećanje za ljepotu u svakom vidu njenog ispoljavanja. Ali i povisok kriterij kada je konkretno riječ o ženama. Pamtim tako jednu epizodu u programu zvanične Titove posjete Francuskoj, u oktobru 1977. u raskošnom Versajskom dvorcu prireñen je prijem za dvije hiljade zvanica. Prijemu je prethodila baletska predstava, čiji su izvoñači kasnije Titu pojedinačno predstavljeni. “Toliko balerina, a ni jedne osobito zgodne’, rekao je po povratku u rezidenciju Tito. Ta je opaska propraćena sa smijehom…” Imao je Tito nekoliko jakih emotivnih veza. Prva njegova ljubav bila je Ruskinja Pelagija Bjelousova. Nije, valjda, imala ni punih šesnaest godina kad je u sibirskom gradu Omsku srela Josipa Broza i ubrzo se, 1920., udala za njega. Zajedno su potom došli u Jugoslaviju i započeli život u Velikom Trojstvu, u Hrvatskoj, gdje se Josip Broz zaposlio u jednom mlinu kao mašinista. Od četvoro djece koje su izrodili za kratko vrijeme, u životu je ostao samo sin Žarko. Po natpisima na nadgrobnim spomenicima vidi se koliko su otac i majka njihovom smrću bili potreseni. Život supružnika, sticajem okolnosti, krenuo je razdvojenim putevima. Kad je Josip Broz 1928. godine osuñen na pet godina robije i ubrzo otišao na izdržavanje kazne, Pelagija se sa sinom Žarkom, vjerovatno egzistencijalno neobezbijeñena, vratila u Rusiju.

Nakon izlaska iz zatvora (1934) i Tito će se ubrzo naći u Moskvi. U januaru 1935. Centralni komitet KPJ odlučio je da ga uputi na rad u Komiternu, odnosno u Balkanski zemaljski sekretarijat, kao referenta za rad po pitanjima KPJ. Tito je očekivao da će to biti prilika da obnovi odnose sa suprugom. Tri mjeseca je čekao na poruku koju nije dobio. Najveće razočarenje za njega bilo je saznanje da Pelagija nije bila brižna majka. Izgredi i nedolično ponašanje Žarka, smještenog u nekom domu za djecu inostranih partijskih funkcionera, bili su razlog za veliku brigu. Sljedeća žena s kojom se Tito zbližio po povratku u Jugoslaviju bila je ozbiljna i karakterna aktivistkinja Herta Has, zgodna studentkinja Više komercijane škole. (B. Mandić je očito zanemario novi podatak o drugoj Titovoj supruzi po imenu Anna Koening koja je takoñe radila za Kominternu, a čije je tajno ime bilo Elza Lucija Bauer. O njoj se najmanje zna i nijedna njena fotografija nije sačuvana a Tito o njoj nikada nije govorio u javnosti. Ali u arhivu je pronañen njihov vjenčani list iz oktobra 1936. godine, pisan ćirilicom, na kojem su ispisana njihova tajna imena - Friedrich Walter i Lucija Bauer i koji potvrñuje njihovo vjenčanje, prim. prir.) Poznanstvo je započelo u Parizu, gdje je doputovala kao kurirka sa partijskom poštom. Rat i okupacija doveli su do njihovog razdvajanja. Tito, za kojim je tragala ustaška policija, morao je da napusti Zagreb, upravo je u vrijeme kada je Herta bila pred poroñajem…” “Jovanka Budisavljević je svakako u Titovom privatnom životu najvažnije poglavlje. I vremenski najduže i osjećajno najdublje. Emotivno, sa njegove strane, najdublje samim faktom što je Jovanka od njega bila mlaña trideset i dvije godine.” Blažo Mandić u svojoj knjizi piše i o jednoj od najvećih misterija Titovog života: kako je partizanka Jovanka Budisavljević postala drugarica Broz. “Jovanka je takozvanom ‘prekomandom’ došla u privatnu Titovu rezidenciju, ne znajući ni kako će izgledati to njeno novo radno mjesto. Malo-pomalo sama ga je oblikovala, uviñajući potrebu da se u kući uvede red, u vrijeme kad se još uvijek održavao partizanski način življenja i stanovanja. Svejedno što ni sama u tome naumu nije imala iskustva. Ne računajući ‘uvertiru’, Titov i Jovankin brak trajao je bezmalo tri decenije. A kako je došlo do približavanja meñu njima i na kraju do braka, o tome mi je Jovanka jednom prilikom pričala ispovjednim tonom. U kuću, u Užičku 15, u kojoj je Tito živio, došla je iz Komande Armije u Nišu. Nije tačno ni znala kakav je posao čeka. U toku rata bila je najprije u Šestoj ličkoj diviziji, pa potom na dužnosti komesara bolnice Prvog proleterskog korpusa. Valjda zbog toga će je neki na samom početku vidjeti na radnom mjestu ‘higijeničarke’, čime je malo bila i zbunjena. Pa, ona je već, sa priznatim ratnim zaslugama, dospjela i do respektabilnog čina. Protivljenja, ipak, nije moglo biti. Jer, radilo se o službi kod ličnosti koja je bila idol svakom borcu Narodnooslobilačkog rata. Ubrzo je zaključila da se od nje, u prvom redu, očekuje uvoñenje reda u Titovom domu. I kao dobra domaćica tome se savjesno predala. Spisak obaveza se, po nalogu onih koji su o tome brinuli, postepeno povećavao.

Jovanka nije uticala na Titove političke odluke 09.01.2013 SVJEDOČANSTVO TITOVOG SAVJETNIKA BLAŽA MANDIĆA: Nastavljamo intervju koji je Jovanka Broz dala Blažu Mandiću dugogodišnjem Titovom savjetniku (“Slobodna Bosna”, M. Dedić). “Jednog dana dok sam po zadatku, u jednoj kancelariji koja mi je dodijeljena, sreñivala Titovu ličnu dokumentaciju, njegove pasoše sa raznim pseudonimima, sačuvane fotografije, i ostalo, ušao je Maršal. U nevelikom prostoru ispred moga stola šetao je i počeo da govori. Ali, sve u nekim aluzijama koje nisam mogla da razumijem, pa sam onako naivno priupitala o čemu se radi, šta zapravo želi? Umjesto odgovora nastavio je da govori kako je njegov život bio težak, ispunjen stresovima, ličnim gubicima, svakojakim privatnim nedaćama. ‘I osjećam’ – kazao je bez daljeg okolišanja – ‘da bih s tobom, najzad, osigurao spokojstvo i sreću’. Treba li da kažem koliko sam bila iznenañena i zbunjena? Pa, ja sam bila djevojka iz sredine sa patrijarhalnim nazorima. Za mene je, najprije, razlika u godinama isključivala i pomisao na takvu vezu. Osim toga, bila sam - neće biti neskromno da to kažem - dopadljive spoljašnosti i imala sam više udvarača. I sada, odjednom - pravi šok! Ne znam više šta mi je sve u tim trenucima prolazilo kroz glavu. Ali, ne, ne! Nisam se ja brzo s tim pomirila i lako predala. Potrajalo je to. No, blizina i vrijeme, a svakako i moja opčinjenost njegovom ličnošću učinili su svoje. I poslije nekog vremena započela je ta naša veza”. “A govorilo se da je ‘provodadžija’ bio Ivan Stevo Krajačić?“ – upitao sam Jovanku. „Glupost i neistina! Pa mene je Tito predstavio Krajačiću, kad je jedanput kod nas bio gost na ručku, nakon što smo mi već poduže bili zajedno. Svašta se pričalo i priča. Meñu ostalim, eto, i to.“ „Da li ste se docnije ikada pokajali?“ „Ne, nikada! Razlika jeste bila velika, trideset i dvije godine. Ali, ja tu razliku nisam osjećala. Tito je bio pun energije, vitalan...“ „Do većeg približavanja meñu nama“ - nastavila je svoju priču Jovanka Broz – „došlo je u vrijeme prve operacije kojoj je Tito, zbog bruha, bio podvrgnut 1947. na Brdu kod Kranja. Ta operacija nije prošla lako i jednostavno; u jednom trenutku došlo je i do ozbiljnih komplikacija. Ja sam tih dana bila stalno uz njega. Kad je počeo da se oporavlja, da bih mu vrijeme skratila, čitala sam mu naše najljepše epske pjesme. Dosta sam ih i napamet znala. A onda sam mu recitovala stihove Alekse Šantića, Branka Radičevića... Njemu je to bilo nepoznato. Ponikao je i rastao u drugoj sredini. Potom se rano otisnuo u svijet, najprije u bliže evropske zemlje, da bi kasnije kao ranjenik i zarobljenik dospio u Rusiju i sticajem okolnosti tamo duže ostao. Uglavnom, to naše nasljeñe mnogo mu se dopalo. Imala sam utisak da uživa slušajući me.“ Tri godine docnije, kad je Tito, 1951, po drugi put podvrgnut operativnom zahvatu, zbog upaljene žučne kese, Jovanka je takoñe stalno bila uz njega. Ovoga puta vidljivije i pred očima javnosti. Nedugo potom (aprila 1952) ozvaničen je brak. „Tito i Vi u mnogo čemu ste kao ličnosti bili različiti: porijeklom, godinama, životnim putem, obrazovanjem... Je li lako došlo do usklañivanja naravi i navika?“ – upitao sam Jovanku Broz.

„Nikakvih smetnji u tom pogledu nije bilo. Naprotiv! Na dobar način mi smo se pratili, posebno kad je riječ o slobodnom vremenu: Tito igra bilijar; naučim to i ja uz njega. On ide u lov, odličan je strelac, ali i ja sam u ratu naučila da pucam. Odlazimo u ribolov; mene odlikuje veće strpljenje. Plivamo zajedno; ja bolje od njega. On sa vrlo razvijenim osjećanjem za muziku; ja bez sluha. O politici da se i ne govori: on tako nadmoćan, ali ni ja nisam bila apolitična. Eto – zaključila je Jovanka – ja vam saopštih dio svoje intime.“ A onda je, vraćajući se na već kazano u početku, naglasila: „Brak izmeñu Tita i mene do sredine sedamdesetih bio je skladan, harmoničan. Sve dok se u naš zajednički život nisu umiješali oni kojima sam zasmetala u njihovim vlastoljubivim ambicijama.“ “Nesporno je da Jovanka nije bila samo supruga Tita i domaćica u kući, nego i važan oslonac u njegovim zvaničnim aktivnostima. Naročito kad se radilo o posjetama stranih državnika i obezbjeñivanju uslova za njihov ugodan boravak. Posebno je brinula o osoblju u rezidencijama i objektima reprezentacije. Jednom prilikom čuo sam od nje tačnu opasku da je ugodan smještaj stranog gosta već pola obavljenog posla. U tome je ona bila perfekcionist. Neki od stranih suverena, meñu kojima, recimo, etiopski car Haile Selasije, izražavali su želju da im Jovanka, po mogućnosti, opremi i pošalje ekipu nalik onoj koja ih je opsluživala. Da se i ne govori o brizi za jelovnike, sa voñenjem računa o običajima i ukusima u podnebljima iz kojih su državnici dolazili. Tokom posjeta stranim zemljama, Jovanka je bila zaokupljena brigom za svoga supruga, za obezbjeñivanje potrebnih uslova za njegove obaveze i nastupe, i sigurnost u prvom redu. Dok je predsjednik sa svojim saradnicima vodio razgovore sa domaćim zvaničnicima, ona je, u okviru posebnog programa, nastojala da udovolji svim traženjima. Posjećivala je odgovarajuće institucije, socijalne, prosvjetne i humanitarne prije svega. Ponegdje je imala razgovore i u rukovodstvima ženskih organizacija. Prihvatala je i molbe za intervjue, i dobro se snalazila. Odgovarala je koji put i na politička pitanja, pažljivo se čuvajući da ne ulazi u politiku. U posljednje vrijeme sve je češće prisustvovala i razgovorima predsjednika sa društveno-političkim aktivima. Ponekad bi se na Jovankine upadice u pojedinim razgovorima, bilo da su opravdane ili ne, Tito ljutito obrecnuo. Ono što ostaje izvan svake sumnje jeste da Jovanka na Titove političke odluke nije uticala. Nije to ona ni mogla, a istini za volju – ni pokušavala. Ono u čemu joj je ponekad pravio ustupke, radi mira u kući, bila su pojedina kadrovska rješenja u rezidenciji, pa i Kabinetu, uključujući i neke čelne ljude. Bila je osjetljiva na prigovore na njen račun. Lako bi se našla povrijeñena, ponekad s razlogom, češće bez opravdanog osnova. I nije bila sklona zaboravu i praštanju. U dva-tri slučaja, najmanje, Tito nije smio popustiti. Ostao je tome nepoželjan trag, i za njega koliko i za Jovanku.

Senzacionalna tvrdnja švajcarskog sveštenika 10.01.2013

O Josipu Brozu Titu često se piše u regionu. Štaviše, i u svijetu. Razlog za to nije nikakav senzacionalizam, već mnoštvo nepoznatih pojedinosti iz njegovog života. Prije par godina ovom ličnošću pozabavio se i Vladan Dinić, urednik nedjeljnika “Svedok”, u tekstu s nadnaslovom - “ENIGMA XX VEKA: Šta je američki novinar Sajrus Sulcberger pisao u „Njujork tajmsu“, i naslovom “Bila su tri Tita” (broj 791). Hajde da vidimo o čemu je riječ. “Sumnje u Titov pravi identitet potiču još od prvih dana rata”, piše Dinić. “Tito je već tada bio zagonetka za „ceo svet“, a ne samo za špijunske službe koje su grozničavo tragale za njegovim pravim identitetom, kao i za narod koji je vodio. Ko se krio iza pesudonima Tito, po izvesnim svedočanstvima, nisu znale ni obaveštajne službe Firerove Nemačke, ni zapadnih saveznika, ali - ni mnogi jugoslovenski komunisti. Petar Aldan, student koji je 1941. u pančevačkom zatvoru nabrojao imena 150 članova komunističke partije i njenih simpatizera, nije znao ko je zapravo Tito. Bile su to velike špijunske igre, retke i za smutna vremena, kad niko nikome ne veruje, a kamo li obveštajci jedne strane - obaveštajcima druge. Mnogo je trebalo vremena da bi se sakupili kamenčići koji će ispisati JOSIP BROZ. Ni Tito ni saborci nisu se pokazali kao potpuno pouzdani svedoci. Dok je Ivan Srebrenjak Antonov, sovjetski obaveštajac, tvrdio da je Tito - Ivan Brozović, dotle je Andrija Hebrang, koga su ustaše uhapsile 25. februara 1942. obelodanio da je to - Josip Broz. Time je tek 1942. skinut deo tajne s imena Tito. I kad se verovalo da je sve jasno, opet su nastavljene stare priče i rañale se nove pretpostavke. Evo šta je napisao poznati i priznati novinar „Njujork tajmsa“ Sajrus Sulcberger 5. decembra 1943. godine: „O Titovoj ličnosti ima mnogo teorija. Po jednoj koju mnogi smatraju tačnom, dosad su postojala tri Tita. Čim jedan pogine, drugi preuzme njegovu titulu, održavajući na taj način neku vrstu besmrtnosti, kao legendarne ptice feniks. Mnoge su teorije o tome ko su zapravo te žive, ili mrtve ličnosti, koje su bile Tito? Jedno vreme antipartizani su tvrdili da je Tito Lebedev koji je bio savetnik sovjetske ambasade u Beogradu. On je nestao, pošto je pratio jugoslovensku vladu sve do Ilidže. Po drugoj teoriji, Tito je čovek po imenu Broz, koji se pod tim pseudonimom borio u Španskom grañanskom ratu.

Sulcberger je dobro poznavao političke krugove Amerike i Engleske i imao mnoge veze i u Jugoslaviji. Sa Titom se susreo sedam puta. Razgovarao je sa gotovo svim državnicima sveta, napisao dvadesetak knjiga i dobio Pulicerovu nagradu. I bečki „Kurir“ se, više puta, dosta studiozno, bavio identitetom maršala Jugoslavije. U državnom arhivu u Beču, u smeñoj fascikli s oznakom „Tito“, deponovan je izveštaj sveštenika iz Švajcarske Valtera Vankmilera, koji je senzacionalno u austrijskom „Kuriru“ tvrdio da je Tito bio njegov školski drug!? Prema navodima sveštenika, koje je „Kurir“ objavljivao u više nastavaka, Josip Broz nije roñen u Kumrovcu, nego u Beču, da se nije zvao Josip nego Franc. Da nije odrastao u Hrvatskoj, nego posećivao gimnaziju u Koruškoj. „Tito je bio moj školski drug u Benediktinskom ondintu u Sent Paulu, u Koruškoj i pravo ime mu je bilo Franc. On je bio šarmantan momak lepih manira, držao je predavanja, ali nije imao mnogo prijatelja. Samo sa mnom i sa mojim bratom Alfonsom bio je intiman. Nije bio dobar ñak, mislim da je ponavljao i da je tek kasnije došao u gimnaziju. Njegov otac je bio Hrvat koji je završio kadetsku školu u Zagrebu. I pored osrednjih rezultata u školi, daleko je u razredu dogurao“ - piše Vankmiler. „On je bio starešina u razredu, bio je izabran i za šefa kongregacije (versko udruženje) i nagovarao me da postanem sveštenik. Pored Tita sećam se da su u razredu bili i advokat dr Karl Kazer, Paul Herbiger, Germanski, a sećam se i Otokara Černina. Mnogi od učenika nikad nisu saznali da je njihov školski drug Broš (ili Broz) postao maršal Jugoslavije. Krajem juna 1914. godine, pre nego što će napustiti Sent Paul, Tito nam je pričao da je njegov otac oficir u Beču.” U smeñoj kutiji u državnom Bečkom arhivu nalazi se i jedna fotografija iz Sent Paula bez datuma koju je priložio sveštenik Vankmiler. Na njoj se, po tvrdnji Vankmilera, nalazi i Franc Broš, alijas Josip Broz. Meñu 17 osoba ističe se lice jednog mladića okrugle lobanje, oštrih jagodica, izvijenih obrva, prodornog pogleda. Zapanjujuća je sličnost izmeñu ovog lica Franca Broza sa fotografijom mladog fabričkog radnika Josipa Broza u Kamniku, koja je inače službeno i priznato kao Titova. Bečki „Kurir“ dalje razrañuje Vankmilerovu priču. Tito je 1939. godine često posećivao sveštenika Vankmilera, koji je bio bivši sanitetski saradnik i policijski lekar u Mariboru. O tim susretima Alfons Vankmiler priča o svom duhovom bratu ovako: „Valtere, šta misliš, ko je bio kod mene? Franc Broš iz Sent Paula je dolazio. Zamisli, on je sada generalni sekretar zabranjene komunističke partije, ali mi je strogo zabranio da to kažem. On mi je rekao: „Niko ne sme znati da sam ja tu. Za mnom je raspisana poternica, imam mnogo imena, niko i ne zna moje pravo ime. Ni majka ne zna da sam ja komunist, inače bi je udarila kap. “Snaha sveštenika Vankmilera, supruga umrlog Alfona Vankmilera, videla je, tvrdi „Kurir“, 1948. u jednom ilustrovanom časopisu sliku maršala Jugoslavije Tita. Ne pročitavši legendu, odmah je rekla: „Pa, to je on! Često je bio kod nas u Mariboru, pa sam ja uvek morala da izañem, jer je moj muž hteo da ostane s njim nasamo - navodno su imali nešto poverljivo da pričaju“. Po „Kuriru“, navodno, još neke indicije potvrñuju svedočanstvo sveštenika Vankmilera. On i njegov brat mora da su znali Tita u njegovoj mladosti, jer kada je Vankmilerov otac oboleo, išao je sveštenik iz Štrasa više puta u Titov kabinet u Beogradu, moleći dozvolu za ulazak i izlazak iz Jugoslavije. Te dozvole su se tada jedva dobijale.

„Nikad nisam lično od Tita dobio odgovor, ali je uvek u kratkom roku moja molba bila rešena pozitivno. Čak su jednom dva činovnika došla kod oca da mu donesu dozvole za izlaz“, izmeñu ostalog kaže u izveštaju Vankmiler. Poznato je, tvrdili su novinari „Kurira“, da je Josip Broz Tito služio vojni rok u austrijskoj armiji 1913. godine i da je učestvovao i u Prvom svetskom ratu, ali mnogi detalji su obavijeni velom tajni. U Državnom arhivu u Beču reporteri „Kurira“ pronašli su podatke o vojnoj službi izvesnog Fransa Broža koji je, prema njihovoj tvrdnji, zapravo Josip Broz. Tajna pred kojom je poklekao i bečki Kurir 11.01.2013

(Nastavak teksta Vladana Dinića “Bila su tri Tita” objavljenog u nedjeljniku “Svedok” br. 791) „Nikad neću zaboraviti prvi dan u kasarni. Kada sam stupio u vojsku imao sam divnu kosu na koju sam bio veoma ponosan. Ali, moj kaplar nije bio istog mišljenja: „Moj gospodine, socjalisto, doñi ovamo ja ću ti kosu lepo podrezati“, uzeo mašinu za šišanje i svojeručno mi podsekao kosu“ stoji u autorizovanoj Titovoj biografiji, njegovog prijatelja dr Vladimira Dedijera. Meñutim, kada je zapravo Josip Broz, kasnije Tito, tačno stupio u vojsku - nikad zvanično nije utvrñeno - početkom 1913. Takoñe nije utvrñena ni činjenica da li je Josip Broz služio u carskom puku, ili je vojnu obuku obavio u nekoj od kasarni u Beču. Amerikanka Filis Oti u knjizi o Titu tvrdi: „U zimu 1913-1914. godine išao je na skijanje. Mačevanje, koje je naučio u gimnastičkom društvu, dobro mu je došlo. Nekako u to vreme mora da je tražio premeštaj iz Carskog puka u Beču, u 25. zavičajni puk u Zagrebu. To mu je udovoljeno”. U Dedijerovoj biografiji piše: „Ja sam tada poslan u podoficirsku školu i bio najmlañi narednik u puku. Postao sam prvak svog puka u mačevanju, a kasnije drugi na armijskom prvenstvu u Budimpešti. Bečki „Kurir“ tvrdi da je posle ubistva Franca Ferdinanda, regimenti u kojoj je služio Josip Broz nareñen pokret. Mladi narednik se tada izjasnio protiv rata, zatvoren je, ali je jedna mlada Srpkinja uspela pred istražnim sudijom da podoficira Josipa Broza odbrani i on je osloboñen.

„Ubrzo potom moj puk je premešten u Karpate otprilike 1914“ - piše u zvaničnoj Titovoj biografiji. Biograf Vilko Vinterhalter, meñutim, misli da je 25. zavičajni puk, u kojem je bio Josip (Franc), tek početkom 1915. dospeo na Karpatski front. Mnoge protivurečnosti postoje ne samo u datumima, nego i Titovom vojnom činu. Prema zvaničnoj biografiji, Josip Broz je bio narednik, dakle, podoficir, a prema nekim drugim dokumentima - vodnik. Možda je, tvrdio je bečki „Kurir“, Josip Broz nešto pomešao da u Budimpešti nije završio školu za oficire, nego za vojnike - vodnike. U nekim službenim dokumentima o Titu u bečkom Državnom arhivu pominje se da je predložen kao vodnik za malu srebrnu medalju za hrabrost. Ali u sivoj fascikli nalaze se i neka svedočanstva i dokumenta koja mogu da pokolebaju zvaničnu verziju o služenju vojske Josipa Broza. „Kurir“ pominje izjavu izvesnog doktora Bretšnajdera koji je u pešačkom puku broj 22 bio starešina Josipu Brozu, štapskom naredniku, a da ga je 1917. godine izgubio iz vida. Austrijski novinari, pišući o Josipu Brozu, pominju i zapisnik grofa Draškovića koji glasi: „Ja sam 1940. godine, prilikom lova u blizini Varaždina, upoznao jednog jugoslovenskog majora. On se, mislim, zvao Švarc, za vreme Prvog svetskog rata bio je kapetan u VI pešadijskom puku u Varaždinu i pričao mi je da je kod njega bio vodnik Josip Broz. Major Švarc je tvrdio da je Broz bio bravar, ili mašinista, a da li je to Tito ne mogu sigurno da kažem, jer se tvrdi da je Tito raskinuo svoje rodbinske odnose, da bi bilo malo onih koji ga lično poznaju“ - stoji u spomen zapisniku grofa Draškovića. Austrijski novinari dalje navode da je Josp Broz možda Franc Broš, Josip Brož ili Franc Brož? Iako su reporteri „Kurira“ uložili mnogo napora da, kako tvrde, obelodane „poslednju zagonetku Tito“, čini se da u tome nisu uspeli, jer u vrtlogu rata ginuli su ljudi, uništeni su mnogi akti i lična dokumenta, pa je - u drugom nastavku zaključuju reporteri „Kurira“ - sve moguće. Veliko istorijsko delo maršala Tita, bio on Broz, Broš ili Brož nadživeće sve priče i zagonetke o njegovoj ličnosti i ostaće enigma. Ili možda neće, zaključuju novinari „Kurira“Broz, Broš ili Brož Josip, Branc ili jednostavnije - Tito? Tvrdnje novinara su jedno, a istina, ipak, sasvim nešto drugo, meñutim, „Kurir“ tvrdi da se u Kancelarija saveznog kancelara interesovala o istinitosti tvrdnje - da je on zajedno s Titom išao u školu, u Sent Paulu. O tom detalju obaveštena je i Tirolska uprava a, u arhivu, izmeñu ostalog, piše: Franc Broš roñen je 1914. godine u Beču. U 9. pešadijskom puku dogurao je do poručnika i poslednjih ratnih dana dospeo je u zarobljenštvo. Tu mu se gubi svaki trag.“Nastaje totalna pometnja, tvrdio je „Kurir“: postoji li uz zvaničnog Josipa Broza (roñenog u Kumrovcu 1892) i Franc Brož?Sveštenik Vankmiler nema dileme: on smatra da Josip Broz zapravo njegov drug, za kojeg on smatra da je – Tito?! Opet se kao argument pominje vojna karijera: u novembru 1915. pojavljuje se kao dobrovoljac vodnik na godinu dana u Žuravici kod Pšemisla. „Ja ću uskoro biti unapreñen u kadeta aspiranta i onda se ide na front“ - piše u jednom pismu upućenom majci. I 13. marta 1917. postaje poručnik i rasporeñuje se u 10. četu 12. pešadijskog puka. Najzad je otišao i u 77. pešadijski puk u Jaroslavi da bi opet otišao na front, odakle mu se (opet) gubi svaki trag.

„Da li je ovaj tajanstveni Franc Broš poginuo, ili je dospeo u zarobljeništvo, pitao se novinar „Kurira“. Istina, o ovom Francu Brošu postoji jedna fotografija - na kojoj je u uniformi poručnika. „Pri posmatranju“, konstatuju austrijski novinari, primetna je sličnost sa slikom Josipa Broza iz 1912. godine i u oči pada široko lice istaknutih jagodica, izvijenih obrva, jakog nosa, prodornog pogleda. Iako u tekstovima o „Poslednjoj zagonetki Tito“ austrijski novinari „navijaju“ da je Tito - „njihov“ ipak se ograñuju: „Sličnost ovog Franca Broša, koji je u Sent Paulu išao u školu sa fotografijama Josipa Broza iz 1912. i 1926. pada u oči”. Ali šta to dokazuje? Možda sve, možda ništa. Ali je ipak, čini se, opravdano da se kod mnogih zagonetki, nelogičnosti i nesigurnosti i pukotina u zvaničnoj biografiji Josipa Broza, kasnije Tita, ispita sve, pa i da se čovek zamisli nad fantazijama koje nude nagomilana dokumenta i indicije. Jedinstveno i veliko istorijsko delo Josipa Broza Tita, bio on Josip Broz, Franc Broz, Broš ili Brož ostaje nedirnuto. Ono će nadživeti i sve priče i zagonetke o njegovoj ličnosti i ostaće enigma. Ili možda neće?“, zaključuju novinari „Kurira“. Novinar i publicista Vladan Dinić objavio je i knjigu „T.I.T.O. (ni)je Tito“, koja po njegovom uvjerenju, pruža odgovor na jednu od najvećih zagonetki prošlog milenijuma - i, možda, razrješenje dileme - koliko je stvarno bilo Tita od 1937. do 1980. Jedan, onaj iz Kumrovca, ili više njih?! Varnice sa Kastrom i američko zadovoljstvo 12.01.2013

Pratimo i dalje nastojanje beogradskog novinara i publiciste Vladana Dinića da razriješi enigmu koja se isplela oko ličnosti Josipa Broza. Vidjeli smo da to nije pošlo za rukom ni novinarima bečkog “Kurira”. Voña jugoslovenske revolucije je dakle skoro šest decenija u žiži interesovanja svjetske javnosti, a zavisno od zone interesa u svjetskoj štampi pojavljivali su se i još uvijek pojavljuju brojni napisi o njegovom životu i djelu. Dinić primjećuje da je naravno, više onih dobronamjernih tekstova, koji objašnjavaju fenomen Josip Broza Tita, ali da ima i zlonamjernih, pogotovo na prostorima bivše Titove Jugoslavije, koji negiraju “ne samo Tita nego i našu istoriju”, dok ima i onih koji često, daju niz „pikanterija“ o voñi jugoslovenske revolucije, šefu nesvrstanog pokreta i jednoj od najznačajnijih ličnosti

epohe koja je prošla. Dinić se bliže pozabavio podatkom koji se već duže pominje u svjetskoj štampi, više ili manje pompezno, da su jugoslovenskom istorijom prohujala najmanje dva Josipa Broza. “Svi ti izvori, mahom sa Zapada, donose, navodno 'pouzdane' podatke i 'dokaze' da su postojali Tito br. 1 i Tito br. 2, čak i br. 3!?” Dinić se u knjizi „TITO (NI)JE TITO” bavi pitanjem “o kome se u Jugoslaviji šaputalo, a na Zapadu pisalo”. Njegova knjiga sadrži brojna sjećanja i reagovanja naučnika, istoričara i svih onih koji su kadri da rasvijetle konstrukcije oko ličnosti predsjednika Tita ili da pojasne zagonetku našeg doba – da li se iza tog imena krije više ličnosti? Kontroverzama vezanim za Josipa Broza bavi se i Dinićev tekst, objavljen u nedjeljniku “Svedok” (br. 793) sa nadnaslovom “Ekskluzivno: Iz američkih tajnih arhiva - nepoznati Josip Broz” i naslovom “Tajna depeša 777”. “Od smrti Josipa Broza Tita prošla je 31 godina, ali interesovanje za njegov „lik i delo“, pravi identitet, i dalje, čini se ne jenjava?! Više u svetu no ovde! I dalje se brojne, što javne, to i tajne službe upinju da razreše „misteriju ili enigmu Tito“, a (ne)očekivano je iz američkog arhiva Corbis „procureo“ set dosad, mahom neobjavljenih fotografija iz života i rada Josipa Broza Tita koje obuhvataju period od četiri decenije javnog života doživotnog jugoslovenskog predsednika, ili kako smo ga više od pola veka nazivali - „najvećeg sina svih naroda i narodnosti“ sa ovih prostora. Dakle, to je bio period od voñe NOB-a, sukoba sa Staljinom i SSSR, voñe Pokreta nesvrstanih, večitog balansiranja izmeñu Istoka i Zapada. Zagrebački „Globus“ je svojevremeno povodom obeležavanja godišnjice smrti J.B. Tita, iz pera „povijesničara“ doc. dr sc Tvrtka Jakovine objavio opsežnu analizu nekih dogañaja iz života Josipa Broza, ali i niz „pikanterija“. Do odlaska na Kubu, septembra 1979. godine Tito je posetio osam zemalja. Najvažnije su bile posete Sovjetskom Savezu, Kubi (učešće na VI konferenciji Pokreta nesvrstanih), a taj period obeležila je i Titova reakcija na sovjetsku intervenciju u Avganistanu. Sredinom maja 1979. u Kremlju Tito je razgovarao sa Leonidom Brežnjevim. Susret je bio delom srdačan, delom vrlo napet. Mada stariji, Tito je tokom sastanka ponudio pauzu „iz obzira prema zdravstvenom stanju Leonida Brežnjeva“. Sovjetski voña je očito doveden u neugodnu situaciju da gost nudi pauzu, odgovorio kako ne želi da Tito prekida izlaganje. Tito mu je odgovorio: „Već je 13 sati i kod nas je vreme ručku“. „U našoj ukupnoj politici stalno pridajemo veliki značaj dobrim prijateljskim odnosima sa SSSR-om, a principi naše saradnje formulisani su u zajedničkim dokumentima počevši od 1955. i 1956. do naših susreta 1976. i 1977. Tu je naš stav bio i ostao dosledan“, rekao je Tito Brežnjevu, ponavljajući neprestano načela iz 1948. Sovjetima je prigovoreno što u službenom programu KPSS-a i dalje objavljuju kako je rušenje SKJ njihov cilj, a „kod nas praktično nikada nije došao u službenu posetu član Politbiroa KPSS-a. “Prihvatajući više puta pravo na nezavisnost i odbacujući zapadne „fantazije o tobožnjim podmuklim zamislima Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji“, jer je reč samo o provokativnim „bajkama“, Brežnjev je potvrñivao meñunarodnu politiku Moskve. Ipak, u „uticajnijim jugoslovenskim krugovima postoji prema Sovjetskom Savezu … kritički i nedobronameran odnos, što široko prihvata jugoslovenska štampa. Vaši autori,

pa i službene ličnosti, stalno obraćaju pažnju na tzv. staljinizam, čime se ujedno, na taj način, često baca senka na današnjicu“. Sovjeti su prigovarali i zbog sve prisnijih odnosa Beograda s Kinom. Tito je odgovorio kako su lažni sovjetski novinski napisi da SFRJ izvozi oružje Pekingu. Potom se dugo govorilo o „pokušaju da se ocrni Kuba i da se Vijetnam isključi iz pokreta nesvrstavanja.“ Zapad pripisuje takvu politiku, takve ideje, takve namere i Jugoslaviji. Tito je odgovorio kako „o temeljnim načelima politike nesvrstavanja mi sa Kubom nismo razgovarali. Mnogi od tih stavova nisu prihvatljivi i s nametanjem svojih sektaških stavova o politici nesvrstanosti Kuba u stvari širi prostor desnici“. Time je najavljena i potvrñena kriza koja je eskalirala u Havani, u septembru. Kubanci su smatrali da je Pokret nesvrstanih po prirodi stvari blizak Sovjetskom Savezu. Komunistička Jugoslavija smatrala je da nije reč o ideološkoj zajednici naroda, da se pokret treba držati na izvornim načelima. Najpre se razmišljalo o opravdanosti odlaska u Havanu. Potom je Budimir Lončar počeo rad na Titovom govoru. Ako bi Fidel Kastro pokušao pokret radikalizovati i preuzeti, Tito je bio spreman da zaoštri krizu, čak i da izazove raskol. Josip Vrhovec, savezni sekretar, uz Lončara je bio najglasnija pristalica stava da se ostane oprezan, ne verujući u Kastrovo odustajanje od radikalnih ideja. Bez obzira na to što je tokom prve večeri u Havani kubanski voña prenaglašeno podilazio jugoslovenskom maršalu, ističući kako je Tito njegov idol, od napadačkog govora nije odustao. Tito se, slušajući ga, vrpoljio. Iznenañenje je bilo veliko. Broz je govorio drugi. Od dve verzije govora, blaže i radikalnije, odlučio se za oštriju, nudeći alternativu domaćinu konferencije. Naglašavanje takve orijentacije bila je inicijativa da se Titu dodeli posebna povelja. Time je istaknuta pobeda izvorne struje u Pokretu, koja je bila mnogo konstruktivnija za ukupni meñunarodni poredak. Američko zadovoljstvo takvim raspletom videlo se vrlo brzo. Kratko po završetku konferencije u Havani, Lončar je imenovan za ambasadora SFRJ u SAD. Na razgovor o svetu i nesvrstanima brzo ga je pozvao državni sekretar Sajrus Vens, zamenik Voren Kristofer, tri pomoćnika. Dakle, neuobičajeno visoka i brojna ekipa, čime je jasno stavljeno na znanje šta se misli o najnovijim potezima Titove diplomatije. Visoka politika koja je imala svjetski značaj 13.01.2013

Pobeda u Havani bila je nedvosmislena. Odnosi izmeñu Jugoslavije i Kube kao i ostalih radikalnih zemalja Pokreta, ostali su hladni, na momente čak i vrlo zategnuti, nastavlja Vladan Dinić u tekstu “Tajna depeša 777” (“Svedok, br. 793). “Pošto je na Božić 1979. Crvena armija izvršila agresiju na Avganistan, Titove prve pomisli o intervenciji Moskve bile su kako je „ovakav postupak napad i na nesvrstane zemlje. Mi se tim ne možemo pomiriti, ne možemo biti saglasni da se jedna zemlja meša u unutrašnje pitanje druge zemlje, bez obzira na to što bi neko iz te zemlje javio nekom drugom da treba doći u pomoć. Mi smo protiv toga, jer to može biti bilo ko. Ni u ovom slučaju poziv nije došao od vlade. (...) Kao nesvrstana zemlja, Jugoslavija sa još više razloga smatra da bi bilo veoma štetno ako bi se takvi postupci nastavili, jer bi oni verovatno doveli i do jedne nove kataklizme u svetu. Jugoslavija, zbog toga, mnogo žali što je došlo do ovakvog postupka i smatra da bi trupe trebalo odmah povući.“ Na takvoj je crti diplomatija SFRJ nastavila s insistiranjem da se Sovjeti povuku, a intervencija osudi meñu Nesvrstanima, što je bilo jedinstveno u pokretu koji je do tada osuñivao, pre svega, Zapad. Tako je, doslovno, do poslednjeg dana 1979. iz Igala, Beograda i Karañorñeva voñena visoka politika sa značenjem za celi svet, ili se insistiralo na načelu samostalnosti i ravnopravnosti u meñunarodnim odnosima. Novu 1980. godinu Tito je dočekao u društvu najbližih saradnika u Karañorñevu. Uz sinove Žarka i Mišu, uz njega su bili Vladimir Bakarić, Josip Vrhovec, kontraadmiral Tihomir Vilović, Berislav Badurina, Stevan Doronjski. Poželeo je sve najbolje naciji, ručao sa saradnicima. Samo dva dana docnije, 4. januara prevezen je u Klinički centar u Ljubljani. Istog dana ambasadori SFRJ u Moskvi i u Vašingtonu, Marko Orlandić i Budimir Lončar dobili su obaveštenje o utvrñenom poremećaju cirkulacije krvi u levoj nozi i molbu za stručnu pomoć. Od Sovjeta je tražen dr Knjazev Marat Dimitrijevič, a od Amerikanaca De Bejki. Lončar je do američkog stručnjaka došao odmah, njegov dolazak najavljen je bio već za sutradan. Marko Orlandić je iste večeri tražio hitan prijem u Ministarstvu spoljnih poslova Rusije. Iako je prva rečenica Igora Zemskova, zamenika Andreja Gromika, sovjetskog ministra spoljnih poslova, bila kako će „ova zemlja učiniti sve što je u vezi s drugom Titom“, do dr Knjazeva se nije moglo doći. Sovjetski diplomatski vrh se izvinjavao da lekara ne mogu da nañu, da ne znaju njegov telefon. Potraga je trajala nekoliko sati, potrebnih verovatno da bi se dogovorio način prenošenja poruka o zdravstvenom stanju druga Tita sovjetskom rukovodstvu. Iz Beograda je zvao Josip Vrhovec, nudeći i poseban avion, ako bi lekar propustio redovan let. Dr Knjazev je još na aerodromu Šeremetjevo Orlandiću napomenuo da nije optimist. Tita su, ipak, privremeno otpustili iz bolnice 6. januara. Četiri dana docnije ambasador SFRJ u Moskvi pozvan je na konsultacije u Beograd. Tokom sednice dvaju predsedništava, države i partije, na kojoj se uglavnom raspravljalo o intervenciji SSSR-a u Avganistanu, i odnosima izmeñu blokova, Stevan Doronjski, šef Saveza komunista, informisao je o dramatičnom pogoršanju Titovog zdravstvenog stanja. Sednica CK SKJ održana je 15. januara u senci informacijje kako je Tito imao dva srčana udara. Noga je, konačno, uprkos Knjazevljevim savetima da se to učini što pre, amputirana 20. januara. Istog dana su sve ambasade SFRJ dobile uputstvo da se uvede danonoćno dežurstvo. Dvadesetak dana posle - obustavljena su sva putovanja važnih političkih funkcionera. Zemlja je bila u posebnom stanju iščekivanja, napetosti i dežurstava u javnim

ustanovama. Dvadesetog februara sva diplomatska predstavništva dobila su šifrirani telegram „777“ sa napomenom da se njegov sadržaj može otkriti tek posle dobijanja posebnih uputstava iz Beograda. Devetnaestog aprila 1980. dr Bogdan Brecelj, šef bolničkog konzilijuma, izvestio je vrh države: „Krvarenje iz želuca i creva ne prestaje. U jutarnjim satima pojavilo se krvarenje iz nosa i ždrela. Oštećenje jetre se ne smanjuje. Tokom noći nije bilo značajnijih poremećaja srčanog ritma, ali postoji nestabilnost krvnog pritiska. Transfuzijom velikih količina krvi nadoknañuje se gubitak i stvaraju se cirkularijski uslovi za izvoñenje sledeće hemodijalize. Opšte stanje druga Predsednika je izuzetno teško“. Tog dana su diplomatska predstavništva dobila poruku da se dešifruje depeša 777 s detaljnim uputstvom kako treba postupati kad Tita više ne bude. Poslednje analize mogućih zbivanja koju su osam meseci pre Titove smrti načinile sve američke tajne službe počinjale su sa naglaskom - kako je očuvanje Partije fundamentalno, ako se zemlja hoće sačuvati. Iako se moglo očekivati da će Tita zameniti snažna ličnost, do njegove pojave trebalo je da proñe nekoliko godina, procenjivali su američki eksperti”, završava Dinić. *** Ostatak priče nam je manje-više poznat. Možda nakon svega treba stalno podsjećati one koji su se rodili i stasali kasnije, da je na splitskom Poljudu, usred utakmice Hajduk - Crvena Zvezda, na vijest o Titovoj smrti isprva zavladao muk pomiješan sa plačem, da bi se uskoro začula pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo”. Možda neko ne vjeruje da je to bilo spontano, ali neka to onda dokaže ili neka zaćuti. Moguće je da je taj muk već tada precizno održavao kolektivnu intuiciju i slutnju pred onim što je trebalo da uslijedi, što tada niko nije bio spreman da izgovori, ali što se naziralo u nekoj dubokoj nelagodi. Što se tiče plača, on je precizno odražavao nestanak velikana kakvog ovi prostori rañaju jednom u milenijumu. Što se tiče pjesme “o neskretanju sa Titovog pravca”, ona ponajmanje govori o komunizmu, socijalizmu ili nesvrstavanju kao putu koji treba slijepo slijediti. Riječ je zapravo o nečemu drugom, mnogo dubljem i važnijem. O snazi jedinstva i saradnje, koju ovi prostori potencijalno nose u istorijskom opstajanju i ogledanju sa vodećim svjetskim silama i njihovim interesima. (Kraj) Izlazilo u listu “Vijesti” od 3. do 13. januara 2013.