P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 176 LIPANJ 2015.

KDBH “PREPOROD”

HASAN NUHANOVIĆSREBRENICA – TKO JE NA GUBITKU? Sjetite se nišana kada duša…

TRIBINE U SISKU I SPLITU Istina o genocidu i NaseruU istini je i naš dug

INTERVJU – HASAN NUHANOVIĆHolandski pukovnik Kerremans: “Divim se Mladiću kao vojniku”

SREBERNICA 1995. – 2015. Genocid nije bio spontan, već sistemski i planskiSrebrenica – trajno svjedočenje o sumraku civilizacijeSrebrenica nad BošnjacimaRiječi dželata naroda moga…Vukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda... – kuda ideš svijete?Kako oprostiti nekome?

IMPRESUM

ISSN 1334-5052PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD”

ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ

GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ

ZAMJENIK GLAVNOG UREDNIKA: Edis FELIĆ

REDAKCIJA:Emina BUŽINKIĆMirza MEŠIĆEdina SMAJLAGIĆAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ

SURADNICI:Fatmir ALISPAHIĆ (Tuzla) Helena ANUŠIĆ (Rijeka)Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)Asim ČABARAVDIĆ (Pula)Samid DIZDAREVIĆ (Zagreb)Mensur DURAKOVIĆ (Split)Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)Ognjen KARABEGOVIĆ (Zagreb)Senadin LAVIĆ (Sarajevo)Helena MARKOVIĆ (Sisak)Emir RAMIĆ (Kanada)Mustafa SPAHIĆ (Sarajevo)

DIZAJN: Midhat MULABDIĆ

FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ, Nurija KURTIĆ, Enver PALALIĆ

PRIJELOM: Dario MOLNAR

TISAK: top grafika, Velika Gorica

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 ZagrebTELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: kdbhpreporod@zg.t-com.hr kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr ismet.isakovi7@gmail.com WEB: www.kdbhpreporod.hr

ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

CIJENA: 15 kuna

PRETPLATA: RH  150 HRK godišnje BiH    40 KM godišnje Svijet 25 E godišnje

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

NA NASLOVNOJ STRANICI: Hasan Nuhanović, publicist i prevoditelj, savjetnik u Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari”, preživjeli svjedok srebreničkog genocida

P R E P O R O D O VJournalSADRŽAJ

UVODNIKSjetite se nišana kada duša… ......................................................... 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Istina o genocidu i Naseru ............................................................. 4Čudo bosanskog otpora ................................................................. 6 Sjećanje na toplinu doma .............................................................. 8 U istini je i naš dug ......................................................................... 9

HRVATSKA Fašizam pred vratima ................................................................... 11Ozbiljan projekt neslobode .......................................................... 14 Atak na demokraciju ................................................................... 19

INTERVJU – HASAN NUHANOVIĆHolandski pukovnik Kerremans: “Divim se Mladiću kao vojniku” ................................................... 23

BOSANSKI BAROMETAR Geslo posjeta bilo je “mir vama” ................................................. 30Genocid nije bio spontan, već sistemski i planski ........................ 33Srebrenica – trajno svjedočenje o sumraku civilizacije ................ 37

ZEMLJO MOJA Srebrenica nad Bošnjacima .......................................................... 41

IZ SVIJETA Spirala (ne)kontroliranog kaosa .................................................. 43

KULTURA Trepetljika trepetala .................................................................... 48Lijek za traume modernog doba ................................................. 49Novi gradonačelnikov roman ....................................................... 50Bogatstvo različitosti .................................................................... 51

PRIČE IZ BOSNE Riječi dželata naroda moga… ...................................................... 52

DIJALOG CIVILIZACIJAVukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda... – kuda ideš svijete? ........ 57Kako oprostiti nekome? ............................................................... 59

ŽIVJETI ISLAMIslam i nasilje ............................................................................... 61

UVODNIK

3LIPANJ 2015.

Kad nam duša zatreperi dženetskom čežnjom, sjetimo se bjeli-ne nišana koji su vjerni spomeni dunjalučke prolaznosti, na kojima su upisani kur’anski ajeti: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!”

Oko 9.000 ubijenih Bošnjaka… – u 20. stoljeću na prostoru eu-ropskom, na tlu koje je oduvijek bilo otvoreno prema drugom i dru-gačijem, u zemlji koja je od ranog srednjovjekovlja imala svoju dr-žavnost, koja je izdavala povelje susjedima da mogu slobodno po bosanskoj zemlji hoditi, u miru trgovati i obavljati poslove za do-brobit sviju. A ta dobra bosanska duša za uzvrat je u povijesti dobi-vala genocide, istrebljenja, smaknuća, protjerivanja.

Sjećam se još dok sam bila u gimnaziji, dok se o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu šutjelo, kad nije bilo pomena o četničkim zvjerstvima u Podrinju, moj otac je potiho govorio kako je Drina 24 sata tekla krvava od muslimanske-bošnjačke krvi, a u jednom selu svezali su za ruke djevojke u dimijama oko plasta sije-na, a nakon toga su plast zapalili... Vrisak se čuo do neba. Te stra-vične priče, slične hororu, bile su apsolutno iracionalne. Tko zna čija je luda mašta sve to izmislila u cilju da izazove strah ili da razbi-je sliku “bratstva i jedinstva” u koju se klela moja generacija. Tako sam razmišljala tada. A danas, znam kako se samo jedan narod u nju kleo, servirana im je kako bi stravične zločine koji su izvršeni nad njima zaboravili i bili uljuljani u “ljepoti života”, kao u polusnu.

U devedesetim godinama 20. stoljeća četnička ideologija se po-novno povampirila, sljedbenici su krenuli u konačnu provedbu cilja kojeg u prethodnim periodima nisu do kraja realizirali. Ponovno genocid, protjerivanja, silovanja, strašnija nego u pričama koje sam slušala u roditeljskom domu. I pitam se: dokle? I pitam se: zašto baš nama i zašto su ljudi krvoločni, gori od zvijeri? I zašto je među-narodna zajednica mirno gledala ubijanje 9.000 nenaoružanih civi-la, odraslih muškaraca, mladića i dječaka u krvavom Mladićevom piru 1995. godine, jula mjeseca, kad su srebreničke livade bile pro-šarane najljepšim cvjetovima? Da se na jednoj od tih livada u samo nekoliko dana planiralo ubiti 9.000 ptica ili mačaka, udruge za za-štitu životinja bi reagirale i zaustavile bi masakr. A uljuđena Europa je mirno, bez ikakvog pogovora, gledala ubijanje nedužnih ljudi. Kakav cinizam suvremenog uma!

Na stratištima bošnjačkim i hrvatskim blagosiljaše i stvaranje Re-publike srpske. A Republika srpska od kad je Boga i svijeta, od kad je Bosni Kulin odredio granice – nikad nije bila. Pola teritorije Bosne i Hercegovine, onoliko koliko je četnik kamom označio, koliko je na tom dijelu pobio, protjerao i silovao, kao nagradu za zlodjela im da-doše. Na ono pola bosanskohercegovačke teritorije ostaviše ona dva druga naroda, u nadi da će se između sebe poklati. Svi oni koji idu na ruku takvoj politici moraju znati da u bijelim rukavicama sudjeluju još uvijek u zločinu, diveći se luđačkoj bosanskoj košulji.

Molim Svevišnjeg da više nikad ne postavljamo pitanja: dokle, zašto nama? – jer su bezvrijedna. Jedina istina je ta da su Bošnjaci ubijani zato što su muslimani. Osveta u islamu je zabranjena, jer nam Svemogući govori o svođenju posljednjeg računa pred Njim. Kako li će račun polagati Mladićeva i srbočetnička svita kad budu izašli pred Jednog Jedinog? Oni nikad neće moći pojmiti, zbog bo-lesnog uma, kako je čovjek na Zemlji dar Svemogućeg kod Kojeg nema rasne, nacionalne ili bilo koje druge razlike, osim u bogobo-jaznosti i činjenju dobrih i loših djela.

Njihovi preci ih u mitomanskim pričama poučiše kako su živjeli stoljećima, gle, molim te, pet stoljeća, u turskom zulumu pa sad

udarili na Bošnjake koji s Turcima nemaju ničeg zajedničkog osim vjere, a njihov vožd Ratko kad je pobio 9.000 civila Srebrenice jav-no izjavi kako srpskom narodu u ruke predaje tursku Srebrenicu. Koju tursku Srebrenicu, poremećeni umu? Gdje su Turci, jadan? Jedino je dobro to što još uvijek imaš bilo kakav strah, pa makar bio i od Turaka. Ali, ne zaboravi: šehidi su naši čuvari i čuvari Bosne, oni su dali više od nas, dali su svoje živote.

Mezarje u Potočarima s nepreglednom rijekom bijelih nišana nalik je probeharalim cvjetovima. Svake godine im rijeke dobrona-mjernika dolaze, a u to vrijeme kao da se čuje zov razasutih kostiju. Oni su doista živi! Potočari su opomena onima koji su ostali na ovom Dunjaluku, do roka određenog, da ćemo se uz Allahovu po-moć čvrsto uhvatiti za jedno uže, a to je vjera u Jednog Jedinog, Stvoritelja Nebesa i Zemlje. Znam, kad vam se spomene Allahovo ime da bi najrađe kidali zubima meso onih koji Mu ničice padaju, ne znajući kako je On, i mene i vas stvorio. Možete Ga zvati kako god želite, ali Njegova bit je uvijek ista.

Bjelina nišana nek’ bude opomena da se genocid više nikad i nikome ne dogodi. Ovo je dova Bošnjaka koji svake godine dolaze u Srebrenicu, a vi ih još uvijek dočekujete i ispraćate policijskim patrolama jer niste sigurni da ponovno iza nekog grma neće iskoči-ti četnička zasjeda. Ne razumijete vi dovu, ti ljudi mole Svevišnjeg za sve ljude svijeta da se Srebrenica – genocid, masakr, silovanja... – nikad nikome više ne dogodi. Ne kune ni jedna majka Srebrenice vašu djecu da na isti način skončaju kao što su njeni sinovi skončali, nego vas tiho uz molitvu prepuštaju Božjoj volji, da vam samo On sudi. Ima li igdje na svijetu ovakve Riječi, osim u srcima ucviljenih i ranjenih majčinskih duša Srebrenice?

Uvjerena sam kako vam ne daju mira vaše žrtve, ubijeni dječaci. Morate povremeno osjetiti miris njihove krvi, šehidski miris, i titraj čuperka kose plave u čijim zjenicama je ostao zarobljen dio modrine neba iznad rodne kuće i nedosanjani mladalački san. Zato ste nesret-ni i zato vas proganjaju duhovi prošlosti. Ne daju vam mira. Vaš naj-veći problem je taj što vi Boga prisvajate. Nacionalista se kune u Bo-ga, kao da Bog ima nešto s njegovom mržnjom i nacionalizmom.

U Bošnjaka ne postoji osveta nego prkos. Nana Fata Orlić je izjavila: “Neću, ne daj Bože, ja ne dam! Ne dam ja moje avlije. Zar da ja za 2,5 miliona maraka prodam kosti 10.000 naših ljudi pobije-nih u Srebrenici? Zar da ja za ta 2,5 miliona zločinačkih maraka pro-dam kosti moga rahmetli Šaćira, koga su oni ubili? Zar da im pro-dam kosti moga rahmetli svekra, koji je mom Šaćiru ostavio u ama-net da Orlovićki imetak čuva k’o oči u glavi? Zar da im prodam kosti desetine generacija Orlovića koji su stoljećima ukopavani u toj ze-mlji? E, neću, ne dam!”

Molimo se Svemogućem da nam podari toliko mudrosti da ni-kada ni za kakve novce ne prodamo kosti i djedovinu, makar dola-zili samo jedanput godišnje na zgarišta. Bošnjaci nisu nikad kukali nad svojom sudbinom, to im ne dozvoljava njihovo dostojanstvo. Dokaz za to su stotine hiljada raseljenih čija su djeca na poznatim svjetskim sveučilištima završavali fakultete i danas su korisni člano-vi tog društva. Uzdamo se u tu mladost koja će svojom vjerom, ča-šću i znanjem biti najbolji ambasador Bosne i Hercegovine, Bošnja-ka i islama u svijetu. A modre zjenice ubijenog dječaka Haruna, koji je imao samo 14 godina, do kraja svijeta proganjat će srebre-ničke zločince i njihove sljedbenike. Tko je onda tu na gubitku? q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

UVODNA RIJEČ

Sjetite se nišana kada duša…

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

4 PREPORODOV JOURNAL 176

U prostorijama Narodne knjižnice i čitaonice “Vlado Gotovac” u Sisku – ogranak Caprag, Središnja knjižnica nacionalne manjine Boš-njaka, u petak, 12. lipnja 2015., održana je tribina u okviru 4. Dana sjećanja na Srebrenicu “Sisak – Srebrenica 2015.”. Na tribini pod na-zivom “Svjedočanstvo o srebreničkom genocidu 1995.” gostovao je Avdo Huseinović, redatelj, novinar i pisac iz Sarajeva. Moderator tri-bine bio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”.

Proboj do Tuzle – herojska epopeja na koju trebamo biti ponosni

Avdo Huseinović, najznačajniji kroničar rata u Bosni i Hercego-vini od 1992.-1995. godine, napravio je dva djela koja se odnose na genocid u Srebrenici – dokumentarni film “Daleko je Tuzla” i knjigu “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad”. Osim toga, o ratnim događanjima u Podrinju i herojima bosanskog obrambenog rata napisao je nekoliko tekstova koji su objavljeni u njegovoj najnovijoj knjizi “Stazama bosanskih vitezova”. U okviru tribine razgovaralo se o tužnoj obljetnici, 20 godina od srebreničkog genocida, ali i o aktualnoj situaciji, hapšenju Nasera Orića, legendarnog ratnog ko-mandanta obrane Srebrenice, koje se dogodilo nekoliko dana prije održavanja tribine u Sisku.

“Kada se priča o Srebrenici danas se, uglavnom, vrlo malo se govori o periodu od početka agresije na Republiku Bosnu i Herce-govinu pa do 1995. godine. Borci Srednjeg Podrinja tokom 1992. i početka 1993. godine kontrolisali su najveću slobodnu teritoriju koju je držala Armija RBiH. Površina slobodne teritorije iznosila je 892 km² i kretala se od Žepe pa sve do Zvorničke Kamenice. Jedini dio državne granice sa Srbijom na Drini kontrolisali su borci Sred-njeg Podrinja. Srebrenica je bila prvi oslobođeni grad u Bosni. Oslo-bođena je 9. maja 1992. godine, nakon 22 dana srpske okupacije”, uvodno je rekao Huseinović.

Veliku ulogu u ratnim djelovanjima imale su vojne i policijske snage tadašnje “krnje” SR Jugoslavije. Srbijanski predsjednik, ratni zločinac Slobodan Milošević osobno je zahtijevao od vojnog vrha SR Jugoslavije da se pitanje otpora Srebrenice i Srednjeg Podrinja pod hitno riješi.

“Početkom 1993. godine uslijedila je zasigurno najveća ofanzi-va koja je izvedena tokom agresije na BiH, ofanziva koju su sinhro-nizovano izvodili Užički korpus Vojske Jugoslavije, nekoliko najelit-nijih jedinica Vojske i Policije SR Jugoslavije, zajedno s mnogobroj-nim Karadžićevim i Mladićevim četničkim formacijama. U totalnoj blokadi, a suočeni sa daleko nadmoćnijim neprijateljem, jedina lo-gistika je bila ona koju su bosanski branioci zarobljavali od četnika, s obje strane Drine. Hladna, surova bosanska zima, nedostatak mu-nicije, hrane, lijekova i drugog sanitetskog materijala, primorali su snage odbrane Srednjeg Podrinja da se uslijed takve žestoke ofan-zive i agresije Vojske Jugoslavije povuku iz Zvorničke Kamenice, Cerske i Konjević Polja. Sa oko 900 km², slobodna teritorija Sred-njeg Podrinja je svedena na 140 km². Odbranili su grad Srebrenicu, u koju se slilo preko 50.000 izbjeglica iz 10-ak istočno-bosanskih opština. U aprilu 1993. godine Srebrenica je razoružana i proglaše-na Zaštićenom zonom UN-a.”

4. DANI SJEĆANJA NA SREBRENICU “SISAK – SREBRENICA 2015.”

Istina o genocidu i Naseru

Avdo Huseinović je naglasio da je proglašenje “Zaštićene zone UN-a” bilo samo odgađanje pripremljenog i planiranog genocida nad Bošnjacima Srednjeg Podrinja, što se pokazalo u srpnju 1995. kada počinje vojna operacija “Krivaja 95”.

“Pokazat će se da je priča oko 'Zaštićene zone Srebrenice i Že-pe' bila još jedna velika svjetska prevara i podvala. Komisija Vlade Republike Srpske 2004. godine je utvrdila da je u srebreničkom ge-nocidu učestvovalo oko 20.000 srpskih vojnika. Ono što se u neko-liko dana jula 1995. godine desilo Bošnjacima Zaštićene zone UN-a Srebrenica, zasigurno je najveći i jedini zločin na tlu Evrope nakon nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu. U sprovođenju geno-cida Karadžićevi i Mladićevi četnici su radili ono što nisu ni Hitlerovi nacisti. Oni su vršili genocid i nad ubijenim, tako što su bagerima iskopavali njihove kosti i prebacivali ih na različite lokacije koje su jedna od druge udaljene desetinama kilometara. Danas ostatke ti-jela jedne osobe nalazimo na tri-četiri lokacije, koje su međusobno udaljene i po 40 kilometara.”

Istaknuo je kako je proboj prema slobodnoj teritoriji, prema Tuzli, koji su 11. jula 1995. godine započeli Bošnjaci Srednjeg Podri-nja, bio najduži proboj u historiji ratovanja. “Proboj je na pojedinim mjestima bio dug i 120 kilometara. To je herojska epopeja na koju trebamo biti ponosni.”

Srbiji treba jedan “bošnjački kapitalac”

Huseinović je naglasio da je brigadir Naser Orić, čovjek koji je sa 25 godina starosti komandovao teritorijem od oko 900 km², zasi-gurno historijska ličnost.

Avdo Huseinović na 4. Danima sjećanja na Srebrenicu u Sisku (u sredini)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

5LIPANJ 2015.

“Njegova biografija je fascinantna. Postao je historijska ličnost sa svojih 25 godina, preko njegovog imena su se prelamali mnogi važni historijski događaji. To je čovjek koji je obilježio jedan važan period kada je u pitanju agresija na BiH na području srednjeg Podri-nja. Fascinantno je da je čovjek sa samo 25 godina starosti – u tre-nutku kada su pali Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Višegrad – smogao snage da sa 20-30 momaka digne ustanak na granici sa Srbijom i oslobodi teritoriju koja je tokom 1992. bila najveća slo-bodna teritorija pod kontrolom Armije Republike BiH. Tada je već bilo jasno zašto je postao heroj svog naroda u BiH, a kasnije i šire. Nije bio komandant koji komanduje iz pozadine, uvijek je u napade išao prvi predvodeći diverzantske jedinice. On je zasigurno jedan od najvećih živih heroja koje Bošnjaci kao narod imaju.”

Nakon što je 1993. proglašena demilitarizacija i Srebrenica stavljena pod zaštitu UN-a, dvije godine je Armija Republike BiH u Srebrenici mirovala. Naser odlazi iz Srebrenice…

“Onda je po naredbi Generalštaba Armije Republike BiH Naser Orić izveden iz Srebrenice i, nažalost, nikada se nije vratio. To je bilo u aprilu 1995. godine. U vrijeme kad je krenula operacija 'Kri-vaja 95', početkom jula 1995. godine, Orić se nalazio u Tuzli. Kad je Srebrenica pala on odlučuje na svoju ruku, bez pomoći Drugog kor-pusa Armije Republike BiH, da krene u ispomoć izvlačenja srebre-ničke kolone u rejonu Baljkovice. On je jedini koji je pomogao kolo-ni svojih boraca koja se probijala iz Srebrenice. Nakon rata krenule su žestoke obavještajne igre s 'naše' strane s ciljem da se uprlja njegov herojski doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine. Glavni njegov problem bio je to što su određene vojne strukture bile za-dužene da pomognu Srebrenici i Podrinju 1995. godine, ali to nisu učinili. Iz straha za svoje pozicije, oni su krenuli prema pomoćnim vojnim strukturama, obavještajnim strukturama i pokušali su da dezinformiraju javno mnijenje, da usmjere informacije protiv Ori-ća. Jednom riječju, pokušali su da umanje njegovu ličnost, da ga proglase glavnim krivcem za pad Srebrenice, krivcem za sve ono što se dešavalo na prostorima Srednjeg Podrinja.”

Bez obzira na suradnju s haškim istražiteljima i bez obzira što je bio spreman dobrovoljno se predati, Orić je 2001. brutalno uhap-šen u jednoj spektakularnoj akciji. A uvijek im je govorio: “Nemojte praviti nikakve spektakularne akcije, ponajviše da ne povrijedimo moj nesretni narod koji je već doživio genocid. To ne treba ni meni ni vama, ja sam tu, ne bježim!” Huseinović je naglasio kako u knjizi “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad” postoji jedno posebno poglavlje o Haagu, napisano na osnovu relevantne dostupne argu-mentacije i dokumentacije. U dogovoru haške tužiteljice Carle del Ponte sa srbijanskim premijerom Zoranom Đinđićem, protiv Orića je podignuta optužnica i on je odveden u Haag. Njegovom presu-dom se željelo dovesti do balansiranja srpske odgovornosti za ge-nocid u srpnju/julu 1995. godine.

“Đinđić je obećao Carli del Ponte da će on izručiti Mladića ili Karadžića, jednog od njih dvojice, a da zauzvrat ona uhapsi Nasera Orića, jer navodno srbijansko tužilaštvo ima neoborive činjenice o tome da je on počinio strašne ratne zločine tokom '92. u Srebreni-ci. I da je, ustvari, to bilo argument '95. Mladićevim snagama da počine genocid. Da on navodno to nije uradio '92. u Srebrenici, ne bi oni oko 8.300 ljudi pobili '95. godine.”

Naser Orić se u Haagu se našao na istom katu sa svojim najvećim ratnim neprijateljima: Slobodanom Miloševićem, Miroslavom Dero-njićem, Momirom Nikolićem, Radivojem Miletićem, Jovicom Staniši-ćem... Međutim, i pored velikih prljavih igara Naser Orić je u Haagu dokazao svoju nevinost i viteški izdržao sve tegobe. Knjiga “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad” završava se pričom kako “oni nika-

da neće prestati njega proganjati”. I neće, 10. srpnja 2015., dva dana prije sisačke tribine Naser Orić je uhapšen u Švicarskoj.

“Naser Orić spada u jedan manji krug ljudi koje smatram svojim velikim prijateljima. U prošli petak, prije osam dana, pozvao me moleći da ga snimim kako bi taj snimak bio pušten u Danskoj na centralnoj manifestaciji obilježavanja 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica. Nije se tamo mogao pojaviti… I ja sam došao, snimali smo tri-četiri minute, na You Tu-beu postoji snimak, gdje on šalje poruku prisutnima na manifesta-ciji u Danskoj. Pitam ga: 'A zašto to radimo?' 'Pa, zvali su me, tre-bao sam se pojaviti. To je jedan fascinantan skup gdje svake godine u Danskoj bude oko 1.000 ljudi iz većeg dijela Skandinavije, ali ne mogu, idem u Ženevu. Pozvani smo od gradonačelnice Ženeve da u srijedu, 10. juna, obilježimo Dan genocida pred zgradom UN-a u Ženevi. Tamo pred tom zgradom ima jedan stećak koji se nalazi pred sam ulazak u UN i na tom stećku stoji 'Ne zaboravimo genocid u Srebrenici'. Grad Ženeva je puno učinio da taj spomenik stoji pred zgradom UN-a.' Rekao je kako je povučena interpolova po-tjernica koja je bila prošle godine, čak je skinut i sa američke crne liste na kojoj se našao bez ikakvog objašnjenja još u vrijeme dok je boravio u Haškom tribunalu. Kaže da je sve sigurno – ide načelnik općine Ćamil Duraković, ide Hamdija Fejzić, predsjedavajući Općin-skog vijeća Srebrenica. I tu smo se rastali. Oni su otišli. Ušli su u Hrvatsku, prošli kroz Sloveniju, prošli kroz Italiju, bili u Francuskoj, jedan dan u Parizu – i onda su iz Pariza, preko Liona, ušli u Ženevu. Na samom ulazu u Ženevu, dakle, ne na graničnom prijelazu, nego nekih 10-ak kilometara unutar Švicarske skrenuti su na parking, svi su uhapšeni su kao najveći kriminalci. Što apsolutno pokazuje da je švicarska policija znala da on dolazi, da su ih čekali, da se to ništa nije preko noći desilo, da ništa nije slučajno bilo. Zadnje informaci-je su na dan prije nego sam krenuo ovdje – advokatica Vasvija Vi-dović je krenula u grčevitu borbu. Pokušavali smo na razne načine saznati što se događa. Taj dan je jedan švicarski advokat, poznat po tome što je branio Sefera Halilovića u Haagu, ušao kod Nasera u zatvor – i on je rekao da je optimista. Ali ono što je poanta jeste da predstoji teška, grčevita pravna borba i nadamo se, ako bude pre-sudna pravna borba, da će Naser bez velikih teškoća biti oslobo-đen. Ako bude posrijedi ono čega se najviše bojimo, politička priča, a sve nas uči da je ona već prisutna – hapšenje na osnovu potjerni-ce koja je povučena – onda bi moglo biti problema.”

Huseinović je naglasio kako Srbija nikada Naseru Oriću neće oprostiti jednu stvar – nevjerojatne vojne gubitke koje je isključivo Srbija imala 1992. i 1993. u strašnim ofenzivama na Srebrenicu i područje srednjeg Podrinja. Poanta cijele priče oko Naserovog hapšenja je sljedeća…

“Srbiji treba jedan 'bošnjački kapitalac'. Nisu uspjeli sa Ejubom Ganićem, nisu uspjeli ni sa bosanskim kapitalcem Jovanom Divja-kom. Uspjeli su sa Ilijom Jurišićem. To nije još završeno, ali im treba Naser Orić kao jedna od najmarkantnijih figura uopće tokom rato-va na području bivše Jugoslavije. Jer ako im se izruči Naser Orić, oni će vrlo lako namontirati svjedoke. To će biti jedan politički sudski proces gdje će ga osuditi na 30 godina zatvora – i onda će u histo-riji kazati: 'Jeste, Naser Orić je kriv, osuđen je na 30 godina. Da on nije to uradio '92., mi ne bismo '95. 1995. je bila osveta za zločine koje je on počinio 1992.' Dakle, krunski je razlog pokušaj balansira-nja. Kada bi, ne daj Bože, Nasera izručili Srbiji, to bi bila farsa od suđenja. To bi, uistinu, bio jedan montirani proces s političkom presudom”, zaključio je Avdo Huseinović, dugogodišnji suradnik “Preporodovog Journala” iz Sarajeva. q

Ismet ISAKOVIĆ

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

6 PREPORODOV JOURNAL 176

U organizaciji Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Prepo-rod”, u subotu, 13. lipnja 2015., u Preporodovim prostorijama u Ulici grada Vukovara 235 u Zagrebu, predstavljena je knjiga “Staza-ma bosanskih vitezova” Avde Huseinovića. Pored autora, o knjizi je govorio Ervin Jahić, pjesnik, književnik, antologičar i predsjednik KDBH “Preporod”. Moderator tribine bio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”.

Avdo Huseinović, publicista i redatelj iz Sarajeva, u periodu od 2008. do danas napravio je veliki posao, svojevrsni podvig i podu-hvat u očuvanju istine o obrambeno-oslobodilačkom rat u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine. Za samo nekoliko godina in-tenzivnog rada režirao je i producirao čak 12 dugometražnih doku-mentarnih filmova i napisao tri knjige. Osim toga, objavio je i stoti-njak članaka, rasprava, komentara, osvrta i prikaza. Uradio je – i dalje radi – iznimno važan posao na očuvanju sjećanja na ljude i događaje koji su suštinski uticali na naše vrijeme, a određeni su velikosrpskom agresijom na Republiku BiH.

Poslije knjiga “Dželati naroda mog” (2009.) i “Naser – od Gazi-mestana do Haga i nazad” (2013.), Avdo Huseinović je 2014. izdao i treću knjigu – “Stazama bosanskih vitezova”. U njoj je objedinio, ali i u dobroj mjeri i proširio, brojne kolumne i istraživačke priče koje je o bosanskim gazijama i viteškom putu Armije Republike Bo-sne i Hercegovine tokom rata od 1992.-1995. godine objavljivao u “Dnevnom avazu”, “Preporodovom Journalu”, web portalu bosnja-ci.net, reviji “Sandžak”…

Huseinović nas podsjeća na dostojanstvo bosanskohercegovačkog otpora i apelira na naše sjećanje

Mnogi smatraju da je Avdo Huseinović do sada učinio mnogo više od brojnih institucija kojim bi očuvanje istine o bosanskoher-cegovačkom ratu ‘92.-’95. trebao biti radni zadatak. Mnogi su mi-šljenja da je Huseinović, zapravo, “čovjek-institucija” – i nisu dale-ko od istine. Svojim djelovanjem na očuvanju istine o prethodnom ratu, kako ističu bosansko-hercegovački mediji, on je “na sebe pre-uzeo odgovornost čuvara našeg kolektivnog sjećanja”.

“Avdo Huseinović sprečava velikosrpske barbare, ubice i fašiste da nam podmeću priču o ‘oslobodilačkom ratu srpskog naroda’. Tako uspješno raskrinkava lažnu historiju koju nam već pokušavaju podmetnuti iz beogradskih historiografskih kuhinja i navesti nas na pogrešan put. To je onaj pokušaj da se otvorena i očigledan agresi-ja Srbije, Crne Gore i poslije Hrvatske prikaže kao puki ‘građanski rat’, rat ‘zaraćenih strana’ u Bosni i na taj način se prikrije odgovor-nost Srbije za sve strašne zločine i rušenja po Bosni. Huseinović pledira za historiju kao nauku koja poštuje dokumentarnu građu i činjenice, a takvu je treba prenijeti u škole i upoznati učenike s onim što je bilo u našoj nedavnoj prošlosti”, u recenziji knjige “Sta-zama bosanskih vitezova” kaže prof. dr. sc. Senadin Lavić s Fakulte-ta političkih nauka u Sarajevu, dugogodišnji suradnik “Preporodo-vog Journala”.

“Dojma sam da je Avdo Huseinović svojim istraživačkim radom o jednoj dionici bosanskohercegovačke povijesti – koja se pokazala

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “STAZAMA BOSANSKIH VITEZOVA” AVDE HUSEINOVIĆA

Čudo bosanskog otpora

čudom bosanskog otpora u potpuno odsutnim vremenima – jedan od njezinih malobrojnih mirnodopskih vitezova, vitezova istine koji nam otkrivaju pozadinu ratnih trauma kojima su Bošnjaci u 90-ima bili izloženi. Avdin dolazak u Zagreb koincidira s hapšenjem Nasera Orića, o kojem je Avdo napisao i knjigu. I iz Avdine knjige možemo se uvjeriti da se srpska politika u ovih 20-ak godina nije promijenila ni za jotu, ona danas slavi i rehabilitira opskurne ratne zločince. Njezina propaganda radi, vazda zaposlena na zadatku obmanjiva-nja i negiranja zločina koji su sustavno počinjeni diljem Bosne i Hr-vatske. Zato se moramo upitati kako se Bosna brani, odnosno da li se uopće brani ili je ona potpuni talac protektorata međunarodne zajednice koji na životu održavaju rasističku svinjariju koja se zove Daytonski sporazum. I zato su važni Huseinovićevi dokumentarni filmovi i knjige. Jer oni daje ćušku društvenom ukusu, normi koja je uspostavljena danas u Bosni. Primjerice, u bosanskim udžbenicima rat od 1992.-1995. zaveden je kao, ako sam dobro pročitao – ne-sretni događaj… U njima je zabranjena bilo kakva valorizacija, nije dopušten nikakav njegov dubinski opis. A Huseinović sve što radi u svojim knjigama, radi suprotno tom poželjnom, ustvari nametnu-tom načelu gledanja na rat. S druge strane, Bošnjaci sve više tonu u samozaborav, ono što bi si ozbiljni narodi teško mogli dopustiti. Ta amnezija, nažalost, može završiti samo novom kolektivnom pa-tologijom i novim zaboravima. Mi danas, što je zaista paradoks, znamo za heroje narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945., a goto-vo nimalo ne znamo o herojima koji su iznijeli bosanski otpor u 90-ima”, uvodno je rekao Ervin Jahić.

Istaknuo je kako je knjiga “Stazama bosanskih vitezova” važna jer donosi male portrete devet heroja koje je Predsjedništvo BiH posthumno proglasilo herojima oslobodilačkog rata. “Ja vjerujem da o njima ne znamo gotovo ništa. To je naravno strašno, ali je upravo tako. Mi ne zovemo ulice po njihovim imenima, ne gradimo spomenike njima u čast, ne podižemo turbeta. Mimo ove herojske deveteročlanoj skupini, u Avdinoj knjizi čitamo i o onima, mahom dobitnicima ‘Zlatnog ljiljana’, koji su također iznijeli rat. Avdo nas podsjeća i na njih. Sumarno rečeno, njegova knjiga govori o dani-ma kada se suvremena BiH gradila. Dakle, o prijelomnim, sudbono-snim događajima za tu zemlju. Huseinović nas je zadužio, rekao

Ismet Isaković, Avdo Huseinović i Ervin Jahić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

7LIPANJ 2015.

sam već, i dokumentarnim filmovima o Prijedoru, Višegradu, Sre-brenici, Sarajevu – oku šire javnosti dao je na uvid zbilja potresne dokumentarce. Jer on nije pristao na obrasce koji su danas poželj-ni, na narudžbu političkog trenutka. On nas podsjeća na dostojan-stvo bosanskohercegovačkog otpora i apelira na naše sjećanje. To što on radi u mnogim državama rade institucije”, zaključio je Ervin Jahić.

Na teritoriji gdje je djelovala Armija Republike BiH sačuvana je multietničnost i kulturna baština

“Proteklih sedam-osam godina bile su jako aktivne – 12 doku-mentarnih filmova, tri knjige i još mnoštvo drugih novinskih člana-ka za ‘Dnevni avaz’, ‘Preporodov Journal’ i druge časopise i medije. U montaži imam jedan izlog gdje sve ove knjige i filmovi stoje. Po-gledam, imam osjećaj da sam previše uradio, a onda me u momen-tu ‘ošamari’ jedna druga misao – i odlutam pogledom, i onda shva-tim šta sve treba uraditi. Shvatim da se skoro s mjesta nismo po-mjerili. I to je jedan usud našeg naroda čija je historija jako zapu-štena. Nevjerovatno je da tek kada tim minskim poljem zakoračite, shvatite ustvari koliko je sve to neistraženo”, rekao je Huseinović.

Naglasio je kako je knjiga “Stazama bosanskih vitezova” nasta-la, između ostaloga, i iz tekstova koje je u rubrici Priče iz Bosne u periodu od 2011. do 2013. godine objavljivao u “Preporodovom Journalu”. Knjiga je tiskana zahvaljujući bosanskohercegovačkoj dijaspori iz Švicarske, Kulturnom udruženju Bošnjaka – džemat Že-neva, koje je osiguralo potrebna financijska sredstva. Sva sredstva od prodaje knjige usmjeravaju se u Fond džemata Ženeva, koji će nastaviti tradiciju objavljivanja djela od značaja za historiju boš-njačkog naroda i države Bosne i Hercegovine.

“Knjiga je sastavljena od tri poglavlja. Prvo poglavlje čine priče o devet heroja oslobodilačkog rata koji su ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine posthumno odlikovani Ordenom heroja oslobodilačkog rata. To su bosanske gazije, naši vitezovi – Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Za-jko, Midhat Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić. Drugo poglavlje je posvećeno herojima koji nisu dobili Orden heroja oslo-bodilačkog rata, ali su ostali da žive u narodu. To su, također, veliki junaci i legendarni bosanski ratnici Zaim Imamović, Senahid Bolić Bolo, Avdo Palić, Ejub Golić, Mihajlo Petrović, Vinko Šamarlić, Ha-san Turčalo Brzi i mnogi drugi koji se spominju u knjizi. Treće po-glavlje obuhvata jednu analizu s današnje vremenske distance ne-kih od prijelomnih događaja i najpresudnijih bitaka tokom odbrane od agresije u periodu od 1992. do 1995.”, rekao je Huseinović.

Osim besmrtnih bosanskih vitezova koji su dali svoje živote za slobodu i opstanak Bosne i Hercegovine i njenih građana, Avdo Hu-seinović nije zaboravio niti bosanske heroine. 14 žena su dobitnice najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”. To su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Zlata Kalić, Dževada Tataragiće i Aida Zuko, dok su po-sthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer.

Iz obilja tekstova knjige koja ima 280 stranica, izdvojimo samo neke… Da je bosanski obrambeni rat 1992.-1995. bio multietničkog i multireligijskog karaktera potvrđuju priče o majoru Mihajlu Pe-troviću, rođenom Beograđaninu, Srbinu, bosanskom heroju s Vlaši-ća, kao i Vinku Šamarliću, bosanskom Hrvatu, sportašu koga je po-gibija spriječila da ponese zastavu nezavisne i međunarodne pri-znate Republike Bosne i Hercegovine na otvorenju Olimpijskih igara u Barceloni u ljetu 1992. godine. A što tek reći o 7. Musliman-

skoj viteškoj brigadi Armije BiH iza koje je ostalo 236 šehida i 1.100 kvadratnih kilometara slobodne Bosne i njenom legendarnom ko-mandantu šejhu Halilu Brzini, čije je naređenje glasilo: “Ako zapali-te crkvu, odmah palite i džamiju!”.

“Ova knjiga je jedan prilog novijoj historiji BiH i njen ključni za-datak je da preventivno djeluje na buduće bošnjačke generacije, kako im se nikada ne bi ponovio genocid. Lažna historiografija pri-jeti da pljačkaški rat pretvori u oslobodilački, genocid u Srebrenici u navodnu borbu za sprečavanje ponavljanja Jasenovca, a prijedor-ske logore u mjesta gdje su pritvarani ‘teroristi’… Na teritoriji gdje je djelovala Armija Republike BiH sačuvana je multietničnost i kul-turna baština. Bosanski vojnik se nije svetio. Možda je najbolji i naj-svjetliji primjer 17. Krajiška viteška brigada, koju su sačinjavali Boš-njaci iz Bosanske krajine, i to posebno iz Prijedora, Ključa i Sanskog Mosta, gdje je Vojska RS-a počinila velike zločine. Pripadnicima ove brigade ubijeni su brojni članovi najuže familije, a mnogi od njih su prošli kroz krajiške logore smrt. Iako su imali priliku i često zaro-bljavali srpske vojnike, nemamo nijedan primjer ratnog zločina za koji se sumnjiče pripadnici 17. Krajiške viteške brigade”, rekao je Avdo Huseinović.

I to je istina o borbi bosanskih gazija, bosanskih vitezova za slo-bodnu Bosnu i Hercegovinu. q

Ismet ISAKOVIĆ

AVDO HUSEINOVIĆ (Sarajevo, 1973.) u ožujku 1992. godine kao dobrovoljac stao je u obranu grada Sarajeva i BiH. Cijeli period agresi-je na Republiku Bosnu i Hercegovinu proveo je na sarajevskom rati-štu, točnije na slobodnoj vogošćanskoj teritoriji, kao borac Prvog kor-pusa Armije Republike BiH.

Godinama je suradnik mnogih časopisa u BiH i regiji, kao i u bo-sanskohercegovačkoj dijaspori. Bio je glavni i odgovorni urednik lista “Mega hit”, a pisao je (ili još uvijek piše) za “Preporodov Journal”, “Dnevni avaz”, “As”, “Express”, “Nezavisne novine”, “Trn”, “Bum”, “Kulin”, reviju “Sandžak”, “Korak”, “Sabah” (St. Louis, SAD) i magazin “Bosna” (Melbourne, Australija). Stalni je dopisnik najčitanijeg boš-njačkog web portala www.bosnjaci.net. Od 2009. godine suradnik je Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Do sada je snimio 12 dokumentarnih filmova o najbolnijim i naj-strašnijim događanjima za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu: “Vanzemaljci iznad Sarajeva” (2008.), “Krvavi ples po šeheru” (2010.), “Daleko je Tuzla” (2010.), “Bosna ili smrt” (2011.), “A bili su samo dje-ca” (2012.), “Dvadeset godina 1. korpusa Armije Republike BiH” (2012.), “Na Drini krvavi Višegrad” (2014.), “Prijedorska polja smrti” (2014.), “Logori smrti” (2014.), “Prekid šutnje” (2015.), “Herceg-Bo-sna, zločin i kazna” (2015.) i “Dobrinja, opsada u opsadi” (2015.).

Autor je i tri knjige: “Dželati naroda mog” (2009.), “Naser – od Gazi-mestana do Haga i nazad” (2013.) i “Stazama bosanskih vitezova” (2014.).

Oženjen je i otac dvije kćeri. Živi i radi u Sarajevu.˝q

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

8 PREPORODOV JOURNAL 176

U prostorijama Narodne knjižnice i čitaonice “Vlado Gotovac” u Sisku – ogranak Caprag, Središnja knjižnica nacionalne manjine Bošnjaka, u utorak, 18. lipnja 2015., predstavljanja je knjiga rece-pata “Okus doma”, u kojoj su objavljeni recepti omiljenih jela i ži-votne priče tražitelja azila i izbjeglica koji žive u Hrvatskoj. Autorica i urednica kuharice je Emina Bužimkić, aktivistica Centra za mirov-ne studije i članica redakcije “Preporodovog Journala”.

Unatoč zajamčenim pravima iz Zakona o azilu koji je u Hrvat-skoj stupio na snagu 1. srpnja 2004., stranci koji u našoj zemlji za-traže azil često se teško integriraju u zbog restriktivne politike i nevoljkosti političkih institucija. Od 2004. azil je u Hrvatskoj zatra-žilo više od 4.400 osoba, od čega je samo njih 133 ostvarilo status izbjeglice, bilo kroz status azila, bilo kroz status supsidijarne zašti-te. Kako bi se izbjeglicama u Hrvatskoj pomoglo da se što brže i bolje integriraju u naše društvo prije godinu dana pokrenut je pro-jekt pod nazivom “Kvalitetni koraci ka integraciji izbjeglica”.

S ciljem informiranja i senzibiliziranja javnosti o izazovima u integraciji izbjeglica u sklopu projekta, između ostaloga, osmišlje-na je i medijska kampanja “Okus doma”. To je istraživačko-ga-strološko-kulturni projekt koji nas upoznaje s kulturom, običaji-ma i društvima porijekla izbjeglica u Hrvatskoj bilježenjem njiho-vih sjećanja na dom, mirise i okuse njihove kuhinje. Ovaj je ekspe-riment razmjena životnih priča i kulinarskih umijeća izbjeglica i ljudi iz Hrvatske. Medijska kampanja “Okus doma” sastoji se od televizijskog spota “Porijeklo hrane”, radio jinglea “Integracija počinje razumijevanjem”, integracijsko-kulinarska web stranice www.okus-doma.hr i knjige “Okus doma”. Projekt zajednički pro-vode Fantastično dobra institucija - Fade In i Centar za mirovne studije CMS.

Kuharicu je izdao Centar za mirovne studije, uz podršku Europ-ske komisije i Heinrich Boll Stiftunga u Hrvatskoj. Vrijedan doprinos oblikovanju i promociji “Okusa doma” dao je i Fade In. U knjizi su sakupljena brojna kulinarska umijeća izbjeglica koji žive u Hrvat-skoj kako bi sa čitateljima podijelili sjećanja na dom, a s ciljem jača-nja podrške integraciji izbjeglica i razvoju sustava azila u Hrvatskoj.

Knjiga predstavlja i istraživačku avanturu svjetske kuhinje ko-ja oduzima dah svojih izgledom i odvodi u svijet čarolije svojim okusom i mirisom. Ovo je putovanje posebno jer vas u njega vo-de ljudi koji se prisjećaju okusa svoga doma, a kojima je život donio putovanje u novi život lišen mnogih okusa, boja i mirisa. Prisjećanjem na okuse obiteljske kuhinje nastala je kolekcija re-cepata sreće čija je priprema faustovski vapaj za osjećajem topli-ne doma.

“Neobična je to obična kuharica, ne samo zato što sadrži recep-te iz afričkih, azijskih i arapskih zemalja, uz ilustracije, već i stoga što iza svakog od njih slijedi jedna ljudska priča. Priča koja nije laka i jednostavna i koju se počesto pričalo tjednima i mjesecima, a ukratko govori o kompleksnoj i često teškoj sudbini pretežito mla-dih ljudi. Upozorava na težinu iskustva koje su ‘donijeli’ u Hrvatsku. Nije bilo jednostavno pričati o tome, pogotovo ne jer su to morali ispričati više puta. Ipak su i na taj način sami sebi htjeli dati šansu, uključiti se u novu zajednicu, započeti novi život, uz neke nove lju-de. Stvoriti osjećaj doma. A mi, izdavači knjige njihovih recepata –

PROMOCIJA KUHARICE/SPOMENARA IZBJEGLICA “OKUS DOMA” U SISKU

Sjećanje na toplinu doma

Centar za mirovne studije i Fade In, kako s ovom smo knjigom, na-slovljenom ‘Okus doma’, tako i kampanjom: spotovima, filmom, web stranicom, želimo istražiti i poželjeti im dobrodošlicu”, uvod-no je rekla Emina Bužimkić.

Istaknula je kako hrvatsko društvo često nema dovoljno senzi-biliteta za primitak izbjeglih i prognanih, i stoga su kampanjom skrenuti pozornost na potrebe i probleme izbjeglica, ali i pokazati da oni trebaju sve što inače ljudi trebaju – sigurnost, sreću i dom. Okuse doma istražujemo i bilježimo posljednjih nekoliko godina. “Više od 10 godina susrećemo ljude u potrazi za sigurnošću i sre-ćom. Neke od tih priča u potrazi za boljim životom, zabilježene su u knjizi priča i recepata ‘Okus doma’. Svaka je zabilježena priča do-brovoljno podijeljena, a radi zaštite identiteta, neka od imena nisu prava”, rekla je Emina Bužimkić.

Na otvaranje vrata vlastita doma, odnosno zemlje, ljudima ko-ji su iz svojih domova protjerani poziva i kuharica/spomenar “Okus doma” u kojoj, kako je ispričala Emina Bužinkić, izbjeglice kroz re-cepte, priče i sjećanja prizivaju okus svoga doma istovremeno ga stvarajući u novoj zemlji. Kuharicom, kao i kulinarskim radionica-ma i prezentacijama koje je pokrenula teži se, kako je objasnila Bužinkić, potaknuti kulinarsko-gastronomsku i kulturnu razmjenu i na taj način približiti ljude iz različitih podneblja. Pojasnila je kako se izbjeglice u Hrvatskoj, iako njihov broj nije velik, suočavaju s velikim problemima u integraciji za koje institucije ne pronalaze odgovarajuća rješenja: od nerazumijevanja jezika pa samim time i okoline, preko poteškoća u uključivanju u obrazovni sustav, sve do nemogućnosti zapošljavanja i osiguravanja vlastite i egzistencije obitelji.

“Hrana je zajednička potreba svim ljudima, ona je dodirna točka koja budi pozitivne emocije i pomaže da bolje razumijemo jedni druge. Kroz hranu smo nastojali prenijeti afirmativnu poru-ku tolerancije i prihvaćanja, ali i ukazati na činjenicu da, iako gra-nice za hranu ne postoje, one postoje za ljude”, zaključila je Emi-na Bužinkić. q

Ismet ISAKOVIĆ

Promocija “Okusa doma” u Sisku (desno Emina Bužimkić)

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

9LIPANJ 2015.

U organizaciji Koordinacije bošnjačkih asocijacija u Splitu i Split-sko-dalmatinskoj županiji, u utorak, 30. lipnja 2015., u kinoteci “Zlatna vrata” u Splitu, Dioklecijanova 7, održana je tribina pod na-zivom “Da se ne zaboravi, i da se ne ponovi – Srebrenica”. Na tribi-ni organiziranoj povodom obilježavanja 20. godišnjice od genocida u Srebrenici sudjelovale su Kada Hotić i Zumra Šahomerović, pred-stavnice Udruženja – Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, Manda Patko iz udruge “Vukovarske majke”, Ljiljana Radovanović iz “Žena u crnom” iz Beograda, splitski psihijatar dr. sc. Goran Do-dig i glavni splitski imam Vahid ef Hadžić.

Genocidom koji se dogodio u Srebrenici uništeni su veliki ljudski potencijali

Tribinu je u ime organizatora otvorio Kadro Kulašin, predsjednik splitskog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hr-vatske i predsjednik Koordinacije bošnjačkih organizacija za grad i županiju, koji je poručio kako o srebreničkoj tragediji i žrtvama ljudi trebaju učiti. Predočio je osnovne podatke o srebreničkom genoci-du, naglašavajući kako srebreničke rane svakog čestitog Bošnjaka jako bole, a pogotovo ove godine, kad se navršava punih 20 godina od najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata. Istaknuo je važ-nost poruke da se srebrenički zločini više nigdje i nikada ne smiju dogoditi jer u zadnje vrijeme primjećuje kako se iskrivljuju činjenice i istina. “Mlade pogrešno učimo moralnim normama. Ono što se ne smije raditi i što je civilizacijska sramota nama prerasta u pozitivnu stvar, što je vrlo loše. Činjenica je da 8.372 ljudi nedostaje s područja Srebrenice i Žepe. Imamo primjer da su ubijena čak 64 člana jedne obitelji, koja je nestala. Nitko nema pravo ni u čije ime to napraviti, a nitko nema pravo to ni minimizirati”, rekao je Kulašin, te istaknuo da o toj golemoj žrtvi ljudi moraju učiti. “Organizacija ovakvih tribina i ima zadaću da senzibilizira javnost, da javnost zna i da javnost ne zaboravi ovu veliku tragediju, ovu veliku opomenu, zebnju i molitvu, da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi – Srebrenica. Mi svijetu samo prezentiramo istinu, a u istini je i naš dug, koji na ovaj ili onaj način dugujemo srebreničkim žrtvama.”

TRIBINA “DA SE NE ZABORAVI, I DA SE NE PONOVI – SREBRENICA” U SPLITU

U istini je i naš dug Kada Hotić i Zumra Šahomerović, predstavnice Udruženja –

Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, podijelile su s prisutni-ma vlastita bolna svjedočanstva na ratne događaje koji su promi-jenili lice Srebrenice prije 20 godina. Od rezervista JNA prije po-četka rata, prijeratnoj neizvjesnosti, pripremama za referendum za neovisnu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu, psihozi straha i zastrašivanja, padu bosanskih gradova uz rijeku Drinu, malom gra-du Srebrenici sa 60.000 izbjeglica, srpskim provokacijama, sve su-rovijim postupcima paravojnih i namjerno odmetnutih lica koje teroriziraju i obezvređuju sve što je muslimansko i sve što je boš-njačko, napadima na bosanski jezik i kulturu, tradicionalne boš-njačke vrijednosti poput porodice, ubijanje djece, staraca, silova-nja žena i maloljetnica.

“Potom je nastupila nestašica hrane, ali se mi nismo predavali, išli smo šumama podalje od Srebrenice kako bi tamo ubrali malo kukuruze, a potom to samljeli u improviziranim mlinovima u koji-ma se mljelo kad god se to moglo. Dolaskom zime situacija je bila još teža, a jelo se sve i svašta, samo da se preživi. Potom je nastala srbočetnička tiranija, svih vrsta i metoda, odvođenje naših najmili-jih na tzv. informativne razgovore, potraga za oružjem, ubijanja bez milosti i objašnjenja, svesrdno i smišljeno ubijanje civila razor-nim granatama, nekakvim ‘krmačama’ i ko zna sve s kakvim razor-nim projektilima. Istina, mi smo imali i našu nekakvu odbranu koja je bila slabo naoružana i slabo opremljena. Iduće zime situacija je bila još i gora. Na sve naše vapaje u Srebrenicu je stigao gospodin Morilon koji je, vidjevši da ljudi žive na cesti, kuhaju i spavaju na ledini, bez ikakvih životnih uvjeta, rekao: ‘Nema ovdje života!’. I htio se odmah vratiti odakle je i došao, ali mu mi nismo dali. On je otišao u mjesnu poštu s nekim razgovarao, a potom se popeo na jedno vozilo i rekao: ‘Srebreničani, za vas je rat završio!’ Mi se obradovali i ponadali da je sve iza nas, a grdno smo se prevarili. Početkom 1995. situacija je bila sve gora iz dana u dan. Sve se više oko nas obruč stezao. Odvodili su muškarce, i mlađe i starije, pod izgovorom informativnih razgovora ili da nešto urade pa će ih opet vratiti, a mnogi se nisu vratili. Jedan broj maših mladića i ljudi zago-varao je proboj prema slobodnim teritorijama. Ja sam tako isprati-

Zumra Šahomerović, Kada Hotić, Manda Patko, Ljiljana Radovanović, Goran Dodig i Vahid ef. Hadžić

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

10 PREPORODOV JOURNAL 176

la svog sina Samira. On ono bio malo povišlji, pa sam ga u i u daljinu mogla pratiti pogledom, jer je od ostalih bio višlji za glavu. Zovnula sam ga imenom, on se okrenu, a ja mu rekoh: ‘Sretno sine!’ I došao je početak jula 1995. godine, kad su Srbi preko megafona pozivali sve naše ljude da dođu do baze UNPROFOR-a jer im se tu kao jam-či sigurnost, toliko je našeg svijeta bilo na jednom mjestu da sam ja pomislila da je cijeli svijet tu oko mene. Zbog svoje potrebe ušla sam u kukuruze kraj ceste a tada sam u samo nekoliko metara vi-djela na tri mjesta obezglavljena tijela. Brzo sam se vratila na cestu i pridružila koloni. Ma to je bilo strašno. Hoću da kažem, kad vidite i doživite sve te strahote, kada neprestano slušate krikove majki, dogodi se da više niste u stanju išta osjetiti. Ni strah ni nadu. U trenu su nam oduzete obitelji i životi koje smo vodili. No iako mrtve ne možemo vratiti, ni patnju izliječiti, na temeljima istine možemo graditi budućnost mira”, rekla je Kada Hotić.

“Mi smo prije ovog krvavog rata imali svoj život, svoje obitelji i nismo nikad i nikoga ni na kakav način ugrožavali. Ja i moja poro-dica smo u Srebrenici imali svoju lijepu i uređenu kuću. Srebrenica je mali gradić u kojem su Srbi najčešće po dolasku u Srebrenicu dobijali stanove i bili smješteni u stambenim zgradama. Od počet-ka 1992. godine do jula 1995. godine stanje je postepeno bilo sve gore i gore. Iz dana u dan bilo je sve više terora, pljačke koje su se pravdale pretresom kuća radi, navodnog skrivenog oružja. Tako je jednog dana zapaljeno nekoliko kuća u kojima su bili nesposobni, stariji ljudi o kojima više niko nije brinuo. Mi Srebreničani smo već 1993. godine bili u potpunoj medijskoj blokadi. Nismo znali što se događa u ostatku Bosne i Hercegovine ili u svijetu. Tako je u mom dvorištu znalo biti mnoštvo ljudi, od 500-1.000 ljudi koji su tu stigli samo kako bi čuli najnovije vijesti iz zemlje i svijeta. Granatiranja su na dane znala biti nesnošljiva, a poginulih Bošnjaka je bilo sve više i više. Sigurnosti za naše živote nije bilo ni u najmanjoj mjeri pa su se ljudi snalazili kako su znali i umjeli. Nije bilo jasnih uputa kako se ponašati i što činiti, pa se svako snalazio kako je znao i umio. Padom gradova uz Drinu Bošnjaci su se naselili u Srebrenici, pa je tih dana u Srebrenici bilo oko 60.000 stanovnika. Ubrzo je došlo do nestašice hrane, pa se jelo sve i svašta. Od takve hrane, koja je za obične ljude nezamisliva, mnogi su imali nesnošljive sto-mačne probleme. Granate su stalno padale, a glad je bila sve veća i veća. Pa što je gore granate ili glad? Po mom mišljenju gora je glad. Vi ne znate što to znači kad nemate hranu, a trebate porodi-ci spremiti nešto za jelo. Za Bošnjake u Srebrenici stanje je bilo sve gore, a njihovi životi su bili izloženi pogibelji svake vrste. Ubijanja ljudi, bez razloga i povoda bilo je sve češće, batinjanja muškaraca, silovanja curica i žena, a najgora situacija je bila kad su se pripad-nici srpske vojske došli do uniformi ‘plavih kaciga’. U mnoštvu ljudi prozivali su svoje komšije, a kad bi se ovi javili u nadi da će biti pošteđeni, slijedilo je razočarenje. Prozvanog bi odveli u u pravilu ti se ljudi više nisu vidjeli, nestali bi, a svaka informacija bila je nedostupna. U mojim ušima još uvijek odzvanjaju jauci i zapoma-ganja ljudi koji su gledali smrti u oči. Zbog svega što smo prošli ponosna sam na srebreničke majke koje su se izdigle iz vlastitog bola kako bi podijelile svoju priču. Trebamo govoriti ljudima o to-me što se dogodilo, kako se više nikada ne bi ponovilo”, rekla je Zumra Šahomerović.

U ime “Vukovarskih majki” govorila je Manda Patko, koja je iznijela svoja osobna iskustva i prisjetila se još jednom bolnih uspo-mena agresije na Vukovar. Istaknula je kako je nužno da agresori priznaju svoja zlodjela, jer još uvijek brojni čekaju na pronalazak posthumnih ostataka svojih najmilijih, kojima žele pružiti posljed-nje počivalište.

Po riječima aktivistice beogradskih “Žena u crnom” Ljiljane Ra-dovanović njihova udruga već godinama u Beogradu i po cijeloj Srbiji provodi javne akcije upozoravajući građane o pogubnosti politike agresije i ratnohuškačke medijske i političke nasilnosti što ih najčešće provode režimske vlasti. “Za mene i moju djecu i čla-nove moje porodice govore da nismo dobri Srbi, da više volimo drugima nego Srbima, da smo izdajnici srpskog naroda i šta sve ne. Nas su u Srbiji mjesecima, prvo, medijski pumpali da će nam neko doći na vrata i napasti nas, a ja sam se cijelo vrijeme pitala o čemu to oni pričaju. A onda se dogodio Vukovar, Srebrenica..., a ti koji su išli na tuđa vrata učinili su zlodjela i srpskom narodu nanijeli veliku štetu. A potom su te iste zločince opravdavali, srpski nacio-nalnim interesima. Nama je posebno priznanje što su mnogi naše udruženje proglasili glavnim krivcem što je Slobodan Milošević is-poručen u Haag. Mi u našoj udruzi ovo držimo kao našu najbolju reklamu. Nakon svih ovih strašnih zločina nastupila je politika za-borava, pa smo zato odlučili podsjetiti ljude na stvari koje ne bi smjele pasti u zaborav i suočiti ih s prošlošću. Od 2003. godine u Srbiji vlada politika šutnje i ignoriranja. Za novi početak iznimno je važno sve zločince procesuirati, vi dan-danas imate situaciju da su neki od počinitelja na slobodi. Već godinama zagovaramo da se 11. jul proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, međutim za takvo nešto još nema političke volje. Odgovorni u Srbiji trebaju odgovarati za svoja zlodjela i biti kažnjeni za njih. Tek onda je mo-guće ostvariti iskreno pomirenje među narodima”, zaključila je Ljiljana Radovanović.

Psihijatar dr. sc. Goran Dodig istakao je da se u Srebrenici zaista dogodio genocid. “Bila je to težnja srpske politike da se cijeli jedan narod u Bosni uništi. Ovdje treba istaći da se ovdje radi o još jed-nom genocidu – pokušaju da se unište pripadnici islamske vjere na prostorima Bosne i Hercegovine. Na primjeru genocida u Srebreni-ci moramo istaći da se dogodila velika sramota. Sramota nizozem-skih plavaca, sramota međunarodne zajednice, te svih onih politič-kih i inih faktora koji su odlučivali a nisu ništa poduzeli, da se ne dogodi najteži genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ge-nocidom koji se dogodio u Srebrenici uništeni su veliki ljudski po-tencijali. Ubiti dijete, znači ubiti novi život. Ubiti mladića znači ubiti reproduktivnu snagu jednog naroda. Ubiti starca znači ubiti kolek-tivno pamćenje jednog naroda. Ne kaže se uzalud da ubiti starca je isto kao i zapaliti knjižnicu. Ti ljudi, u poznim godinama, nemaju možda neku naobrazbu, ali imaju veliko bogato životno iskustvo. Oni su bitni radi nacionalnog pamćenja događaja i povijesti. Ali, da bismo izbjegli ove i ovakve događaje i genocide u budućnosti, mo-ramo na tome svi raditi ponaosob. Samo tako možemo izbjeći nova nasilja, ratove i genocide”, rekao je Dodig.

Na kraju tribine prisutnima se obratio splitski imam Vahid ef. Hadžić, koji je govorio o genocidu, žrtvi, istini, oprostu, kazni i pravdi na osnovu islamskog učenja i Božjih zakona. “Tko je taj koji ima hra-brosti reći da oprašta u njihovo ime? Na kraju krajeva, kako oprostiti nekome tko te i ne pita za oprost i koga nije niti briga za tvoje oprost jer smatra i vjeruje da zločina i genocida nije niti bilo?! Možemo reći, da svako ponaosob treba postići, i dostići, radi sebe onaj razumni oprost pod kojim mislim da ne gaji mržnju u srcu koja ga izjeda, da pouku i savjet uzme kako mu se zlo ne bi ponovilo… Za svoje dobro, najbolje je da krajnji sud prepusti Onome koji je apsolutno Pravedan i Koji će, kako se u Kur’anu kaže, suditi na Danu kada će se ‘svačije dobro koliko trun veliko vidjeti i svačije zlo koliko trun veliko vidjeti’. A zlo učinjeno u Srebrenici i drugim mjestima zločina je ogromno i sigurno će se počinioci gorko kajati”, rekao je Vahid ef. Hadžić. q

Mensur DURAKOVIĆ

HRVATSKA

11LIPANJ 2015.

Lipanj 2015. bio je vrlo aktivan za sljedbenike fašizma i ustašo-izma u Hrvatskoj. Tako je u Puli na spomen-ploči palim borcima i žrtvama fašizma na Giardinima osvanuo kukasti križ. I u Solinu se ukazao u dijelu grada Starine, a uoči Dana antifašizma crvenom je bojom unakažena Spomen-kosturnica poginulim borcima NOB-a na gradskom groblju u Slavonskom Brodu. Ovi su događaji prošli gotovo nezamijećeno, što je vjerojatno pokazatelj da smo se na to navikli i da u ovoj zemlji ima još uvijek onih koji se ponose onime čega se pametan stidi.

No tek je pravu buru podigao događaj na splitskom “Poljudu”, kada se u poluvremenu kvalifikacijske utakmice za Europsko prven-stvo 2016. u Francuskoj između Hrvatske i Italije na travnjaku “uka-zao” kukasti križ. Doduše, ovdje treba uzeti s rezervom tvrdnju da se radi o fašistima jer nije isključeno da je netko ovim činom htio uzdrmati fotelje vodećih ljudi u Hrvatskom nogometnom savezu – Davoru Šukeru, Damiru Vrbanoviću i napose Zdravku Mamiću. Či-njenica je da su već dugo zatrovani odnosi u hrvatskom nogometu, pa bi sankcije UEFA-e mogle potaknuti revoluciju u nogometu.

Izvrnute vrijednosti

Takav izgled dijela travnjaka mogao je navodno nastati zalijeva-njem kemikalijama od kojih trava djelomično izgori ali se na danjem svijetlu teže primjećuje taj oblik, dok se pod reflektorima u večernjim satima može uočiti takav trag. O svastici na Poljudu pisalo se cijeli mje-sec, toliko je “ukazanje” kukastog križa uzdrmalo hrvatsku javnost.

O događaju su raspravljali i u Hrvatskom saboru. Saborski zastu-pnik HNS-a Igor Kolman izjavio je da poljudska svastika nije uzrok već posljedica dubokih problema koji postoje u hrvatskom društvu. “Svaki zidić, svaka ograda, svaka trafostanica u Hrvatskoj koja drži do sebe ima jedno ustaško U, jedan kukasti križ ili jedan 'Za dom spre-mni' i to nikoga ne brine, to više nitko ni ne briše i nitko se više na to ne obazire”, kazao je. Svako malo, nastavio je Kolman, na javnim okupljanjima dižu se desnice, okruženi smo retorikom mržnje i netr-peljivosti na temelju razlika među nama, a dodatno zabrinjava da nam se takve stvari događaju često i u velikoj mjeri tamo gdje se okupljaju mladi ljudi. “Živimo u zemlji koja relativizira najstrašnije stranice ljudske povijesti i najstrašnije zločine koji su počinjeni zbog dnevno političkih događaja, u zemlji koja se počela sramiti antifašiz-ma. U Hrvatskoj su se ljudi počeli sramiti činjenice da smo sudjelova-li u najsvjetlijoj stranici ljudske povijesti, da smo sudjelovali u pokre-tu koji je pobijedio čudovište nacizma i fašizma. A relativizira se, na-žalost i glorificira, najmračnija stranica naše i ljudske povijesti, a to je sudjelovanje u nacizmu i fašizmu”, rekao je Kolman.

Za crtanje kukastog križa na “Poljudu” nezavisni je Branko Vuk-šić okrivio “institucije koje toleriraju širenje mržnje, Mamića koji prijeti, tuče, politizira, oni koji na utakmicama puštaju Thompsona, pjevača čija pjesma počinje sa ‘Za dom, spremni’, koji je pjevao ‘Jasenovac i Gradiška stara'”. Vukšiću je zasmetalo i što nam jedini problem nije “to što nam je društvo bolesno, nego hoće li naši no-gometaši otići na EURO 2016.”.

Predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika, Silvano Hrelja, re-kao je da je u Hrvatskoj “nepodnošljiva lakoća igranja sa prošlo-

NA SPLITSKOM “POLJUDU” SE UKAZAO KUKASTI KRIŽ, POČETAK LJUBAVI IZMEĐU ZOKIJA I KOLINDE

Fašizam pred vratima

šću”. “Činjenica je da u Hrvatskoj postoji klima vraćanja u prošlost, a nemili događaj u Splitu je u funkciji stalnog vraćanja u prošlost”, poručio je Hrelja. Treba nam, kaže, opća društvena klima osude onog što je neprihvatljivo za demokratsko društvo.

Član Čačićeve Narodne stranke – Reformisti, Petar Baranović, otišao je i korak dalje tvrdeći da je “fašizam pred vratima, a već ih je debelo otvorio kada je u pitanju Hrvatska”. On je prozvao i sa-borske zastupnike jer, kao što je rekao, svaka priča ima svoje isho-dište “pa se zapitajmo koliko se proteklih godina relativiziranja zločina to ishodište nalazilo u ovoj sali, za ovom govornicom. Zastu-pnici su si uzimali za pravo da u negativan kontekst stave partizane i kakve su se političke poruke slale od pojedinih lidera”. Poručio je da je vrijeme da se izmjene Kazneni zakon i Zakon o sportu i da počnemo “bacati u okove” one koji će se igrati s kukastim križem.

Laburist Dragutin Lesar je istakao da su posebno zadnje dvije godine u Hrvatskoj prisutne ideološke podjele i nametnute povije-sne rasprave, čime su se otvorila vrata avetima koje, kad iziđu, nit-ko više neće moći kontrolirati, a sve zato da bi se pobjeglo od ra-sprave od sadašnjosti.

Kukasti su križ osudili i SDP-ovci koji su optužili HDZ-ovce za taj čin jer hrvatski nogomet praktično kontroliraju HDZ-ovi članovi. No, Jasen Mesić iz HDZ-a je osudio taj čin rekavši da to nema veze s civilizacijom 21. stoljeća, a i HDZ-ovci su uzvratili SDP-u rekavši da je policija zakazala.

Čelnici HNS-a su znali

Zoran Cvrk, zadužen za sigurnost u Hrvatskom nogometnom savezu, izjavio je kako je suradnja s policijom i zaštitarima bila na nivou. “Da smo prije početka utakmice svastiku primijetili na trav-njaku, budite sigurni da bismo učinili sve da travnjak bude potpuno ispravan za početak utakmice”, poručio je Cvrk. No nekoliko dana nakon utakmice saznalo se da je HNS ipak znao za kukasti križ na travnjaku i prije početka utakmice. Naime, iz HNS-a, koji je dva da-na prije utakmice preuzeo kontrolu nad poljudskim terenom, poru-čili su da do 11. minute susreta nisu ništa znali, implicirajući da im to “Hajduk” podmeće. Međutim, ministar unutarnjih poslova Ran-ko Ostojić je rekao da je policijska istraga pokazala da su znali i ra-nije, a tome u prilog ide i izjava doajena hrvatskog sportskog novi-narstva Ede Pezzija: “23 minute prije inženjer Siniša Poljak, koji

Kukasti križ na travnjaku nogometnog stadiona “Poljud” u Splitu

HRVATSKA

12 PREPORODOV JOURNAL 176

vodi semafor, u nazočnosti dvojice ljudi mi je rekao: 'Spreman sam doći na policiju i dati izjavu da sam telefonom obavijestio predstav-nika HNS-a, znam kojeg, ali neću reći ime, da se vidi odozgo krasno cijeli slučaj. 9. lipnja nije bilo kukastog križa, 10. lipnja ga je bilo. Dakle, nacrtan je između 9. i 10.!”

Nakon održane sjednice Izvršnog odbora HNS-a, izvršni direk-tor Damir Vrbanović i Zoran Cvrk, HNS-ov prvi čovjek za sigurnost, poručili su kako je pojava nacističkog simbola bio čin kojim se po-kušalo osramotiti hrvatski sport i država te kako očekuju pronala-ženje počinitelja i naručitelja ovog djela. Vrbanović je pojavu naci-stičke svastike na poljudskom travnjaku nazvao “udarom na hrvat-ski sport i hrvatsku državu te bezuspješnim pokušajem da se hrvat-ski nogomet okarakterizira kao simpatizerski nastrojen prema ide-ologiji koja je stvar ružne prošlosti”. “Svi smo osudili ovaj čin i usuđujemo se reći da ovo nema veze samo s nogometom. Usuđu-jem se reći da smo ušli u vrlo opasno područje u kojem nam treba pomoć svih službi i institucija koje su za to plaćene”, poručio je Vr-banović. “Tužni smo da su čelnici 'Hajduka', zbog osobnih ili politič-kih motiva, odbili prisustvovati na nogometnom spektaklu hrvat-ske reprezentacije u Splitu, a tužni smo i da se igralo pred praznim tribinama u Splitu”, rekao je Vrbanović.

Bivši nogometni funkcioner Ivan Brleković odbio je pak teze iz HNS-a da je kukasti križ na “Poljudu” podmetanje “Hajduka” i Torci-de, koji su također u ratu sa HNS-om. “Ne bih rekao da je ovo nasta-vak rata između rukovodstva Hrvatskog nogometnog saveza i 'Haj-duka'. To je nastavak rata između navijača hrvatske nogometne re-prezentacije iz različitih navijačkih grupacija i rukovodstva HNS-a. Na žalost, ti animoziteti, taj jaz, ta netrpeljivost poprimila je tolike raz-mjere da se već dešavaju i ovakve stvari kakva se dogodila na 'Polju-du', i mislim da tu teško ima povratka nazad”, rekao je Brleković.

Vrbanović je naglasio kako je UEFA-in delegat prije početka uta-kmice procijenio kako su svi uvjeti za održavanje utakmice zadovolje-ni, te kako je riječ o najvišoj instanci koja je početak utakmice odobrila.

Policijska prijava

Ipak, oštre osude čelnika HNS-a, Vrbanovića i Cvrka, nisu ih mo-gle spasiti policijske prijave. Zbog prekršaja HNS može biti kažnjen sa 50.000 do 250.000 kuna, a prijavljene osobe sa 5.000 do 50.000 kuna, odnosno sa 2.000 do 5.000 kuna. Splitska policija je zbog pro-pusta organizatora na ovoj utakmici podnijela optužni prijedlog protiv Hrvatskog nogometnog saveza. Razlog je kukasti križ veličine 10x10 metara, koji se našao na travnjaku stadiona “Poljud”. Polici-ja se pozvala na Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjeca-njima i kao odgovorne osobe istaknuli izvršnog predsjednika HNS-a

Damira Vrbanovića i odgovornog za sigurnost Zorana Cvrka. Ujed-no, ovim optužnim prijedlogom je završeno kriminalističko istraži-vanje o propustima pri organizaciji utakmice, a u sklopu potrage za počiniteljem (ili počiniteljima) razgovaralo se sa više od stotinu osoba. Svejedno, krivac nije pronađen i čini se da ni neće jer previ-še je vremena prošlo, a “tapka se u mraku”.

Ušlo se i u srpanj 2015., a policija još nije identificirala krivca, iako su nadzorne kamere otkrile da su neke osobe ulazile na stadi-on. Ipak, ovdje je zaboravljena jedna “sitnica”. A to je da su se svi digli na noge pojavom svastike na poljudskom stadionu, pa čak i oni za koje znamo da simpatiziraju ustašku i fašističku ideologiju, od politike do drugih javnih ličnosti u Hrvatskoj. Ostatak javnosti do tada je spavao, a najbolje ju je opisao nezavisni zastupnik u Hr-vatskom saboru Vukšić, čiju izjavu valja ponoviti: “Smeta mi što nam nije problem to što nam je društvo bolesno, nego hoće li naši nogometaši otići na EURO 2016.”.

U takvoj atmosferi onda nije ni čudno što nam kukasti križevi u Puli i Solinu ili oštećenje spomenika antifašistima u Slavonskom Brodu, prolazi kao neka dosadna informacija na koju se više nitko niti ne obazire.

UEFA PRIJETI HRVATSKOJ I BIH – SLIJEDI KAZNAHrvatska je i u utakmici protiv Italije teško kažnjena zbog nereda

u Milanu u studenom 2014., te zbog ustaških pokliča i pirotehnike u susretu sa Norveškom. Zato je poljudski stadion bio prazan na utakmi-ci Hrvatska – Italija. Da se radilo o pomno isplaniranoj akciji potvrđuje i činjenica da se kukasti križ još uvijek dobro vidljiv na travnjaku stadi-ona na “Poljudu” u Splitu. Očito su osoba ili osobe koje su željele na-nijeti veliku štetu ne samo sportskoj Hrvatskoj napravile “doba”” po-sao kada njihovih ruku nedjelo nije potpuno uklonjeno ni mjesec dana nakon nogometne utakmice Hrvatske i Italije. Hrvatska nogometna reprezentacija očekuje oštru kaznu UEFA-e, baš kao i hrvatska jav-nost, ali za otkrivene počinitelje.

Europski nogometni savez (UEFA) i službeno je otvorila disciplin-ski postupak protiv Hrvatskog nogometnog saveza zbog nacističkog simbola na utakmici Hrvatske i Italije na Poljudu. U vrlo kratkom pri-općenju navodi se kako je disciplinski postupak pokrenut zbog rasi-stičkog ponašanja, ali i zbog neprimjerenog ponašanja hrvatskih re-prezentativaca koji su dobili jedan crveni i četiri žuta kartona. Odluku o kazni UEFA će donijeti najvjerojatnije 16. srpnja. Hrvatskom nogo-metnom savezu tako prijeti novi financijski udarac od UEFA-e, a re-prezentaciji suspenzija ili čak oduzimanje bodova, budući da se radi o višestruko ponovljenom prekršaju. Čak se spominje i izbacivanje Hr-vatske iz kvalifikacija, mada je to manje vjeroJatno. Utakmica na “Po-ljudu” igrana je bez gledatelja zbog prethodne kazne UEFA-e.

Uz Hrvatsku, UEFA je pokrenula i postupak protiv Nogometnog sa-veza BiH zbog rasističkog ponašanja, vrijeđanja izraelske nacionalne hi-mne te bacanja petardi i baklji na teren na utakmici BiH – Izrael u Zenici. Uoči utakmice protiv Izraela navijači BiH skandirali su Palestini, a prema pisanju medija u BiH, prvo su izgazili pa zapalili izraelsku zastavu. q

Tomislav Pacak, Damir Vrbanović, Davor Šuker i Zoran Cvrk

Pušu li novi vjetrovi između Pantovčaka i Banskih dvora?

Lipanj 2015. donio je nadu kako bi se odnosi između predsjed-nice Republike Kolinde Grabar Kitarović i premijera Zorana Milano-vića ipak mogli otopliti, nakon što su prvih mjeseci, blago rečeno, stajali jedno od drugog na pristojnoj udaljenosti. Da pušu neki novi vjetrovi između Pantovčaka i Banskih dvora možda pokazuje i izja-va predsjednice prilikom posjete Austriji u koju je otišla na poziv austrijskog predsjednika Heinza Fischera. Na pitanje novinara na-kon sastanka je li Hrvatska druga Grčka, predsjednica je odgovori-la: “U svakoj zemlji u predizbornoj godini nema velikih rezova i re-

HRVATSKA

13LIPANJ 2015.

prisilne mjere protiv proglašenih narodnih neprijatelja, koje se ne mogu ni s čim opravdati niti pozitivno vrednovati.

Premijer Zoran Milanović je pozdravio njezin govor i poručio da su Hrvati birali pravi i teški put i 1941. i 1991. “Ovo je naša država, država u kojoj sve manjine imaju ista prava, a ne ona država iz 1941. To nikad nije bila Hrvatska”, poručio je i dodao kako povijest ne možemo mijenjati. “Stjepan Radić, Josip Broz Tito i Franjo Tuđman tri su osobe koje su obilježile Hrvatsku u 20. stoljeću. Ono što je bilo 1945. se ne može uspoređivati s onim 1991. Hrvatska je danas moderna i demokratska država i teško da bi postajala bez partizana i branitelja”, zaključio je premijer.

Karamarka nije bilo na predsjedničinom prijemu, dobrodošao Manoliću

Tri dana kasnije, 25. lipnja, povodom Dana državnosti pred-sjednica je na Pantovčaku upriličila svečani prijem na kojem nije bilo niti premijera niti Karamarka. To je bilo znakovito, jer dok se premijer mogao opravdati svojim protokolom, Karamarko to sigur-no nije mogao pa se može postaviti pitanje da li je napuklo između njega i predsjednice. U svakom slučaju to je vrlo zanimljivo, pogo-tovo u vrijeme izborne godine, a ne treba zaboraviti da bi u slučaju neuspjeha na izborima Karamarkova fotelja mogla biti uzdrmana te bi se svi njegovi neprijatelji, koje je stvorio otkako je predsjednik stranke, mogli okupiti oko predsjednice i zatražiti njegovu smjenu.

Svečanosti su prisustvovali predsjednik Sabora Josip Leko i pot-predsjednica Dragica Zgrebec, saborski zastupnici, ministri zdravlja te gospodarstva Siniša Varga i Ivan Vrdoljak, predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, zagre-bački nadbiskup Josip Bozanić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i drugi.

Premijer Zoran Milanović i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

formi. Ali, ja sam optimistična. Hrvatska ne može ući u grčki scena-rij. Nakon šest godina ostvaren je rast. Krhak, iznosi 0,5%, ali ipak rast. Nadam se da će se reformskom politikom Vlade gospodarstvo nastaviti pomicati naprijed”, kazala je predsjednica.

Dakle, iako se očekivalo da kao bivša članica HDZ-a neće imati razumijevanja za Vladino izbjegavanje dubljih reformi zbog izborne godine, ona je to neočekivano pokazala, a time zasigurno i zatekla HDZ iznenađenim. Kasnije su neki pokušali opravdati predsjednicu da ne želi izvan Hrvatske napadati Vladu, no to nije ni izbliza neu-traliziralo ovu izjavu.

No, nije tajna da se predsjednica i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko ne vole, a što su čak manifestirali i tokom kampanje za izbore predsjednika Republike prije nekoliko mjeseci. Svjedoci su pri-čali da između njih ne cvjeta ljubav iako su to u kampanji dosta uspješno prikrivali, no i stavovi predsjednice tada izraženi (primjeri-ce o homoseksualcima ili pak izbjegavanje terminologije o neprijate-ljima Hrvatske) jasno su ukazivali da su ona i Karamarko dva različita svijeta. Osim toga, oni koji je bolje poznaju rekli su da je predsjednica ambiciozna i nije isključeno da u kasnijoj fazi otvoreno zarati s Kara-markom. S druge strane, vidljivo je da više nema onakvih verbalnih duela s premijerom Milanovićem. Naime, dok je Hrvatska muku mu-čila sa fašističkim simbolima koji su nicali svako malo, njih su dvoje na Dan antifašističke borbe vidljivo bili pomirljiviji.

Najmasovniji pokret otpora

Predsjednica je ovaj put pristala doći na obilježavanje ovog da-tuma, za razliku od prije kada u Jasenovcu nije došla na obilježava-nje godišnjice proboja logoraša. I to je možda neka poruka, a na svečanosti u Brezovici predsjednica je istaknula kako 22. lipnja 1941. sažima povijest antifašističke borbe u Hrvatskoj, kao jedne od važnih etapa povijesnog hoda ka hrvatskoj slobodi i neovisnosti. “Bio je to početak borbe za oslobođenje Hrvatske od okupacije ko-joj je ustaški režim pružao podršku u ime ostvarenja hrvatske drža-ve, kompromitirajući je, međutim, predajom dijela povijesnih hr-vatskih krajeva okupacijskim silama te zločinima i progona na ra-snoj i političkoj osnovi. To su povijesne činjenice koje danas, 74 godine od spomenutog događaja, možemo i moramo ustvrditi bez ideoloških i drugih prijepora”, poručila je Grabar Kitarović.

Naglasila je kako se antifašistički pokret u Hrvatskoj razvio kao nigdje u Europi. U odnosu na broj stanovnika Hrvatska je s oko 200.000 boraca potkraj rata imala najmasovniji pokret otpora, podnijevši relativno najveće žrtve s oko 64.000 poginulih. ZAV-NOH-om je pak utrt put ka neovisnoj Hrvatskoj, ali isto tako ukaza-la i na masovne likvidacije i progone, konfiskaciju imovine i druge

Na prijemu je bio i bivši predsjednik Ivo Josipović koji se poseb-no srdačno pozdravio s osobljem Pantovčaka, zatim bivša premi-jerka Jadranka Kosor. Viđen je i izvršni predsjednik “Dinama” Zdravko Mamić, a vjerojatno najveće zanimanje izazvao je Josip Manolić, protiv kojeg je predsjednik HDZ-a nekoliko dana ranije na-javio tužbu jer je Manolić rekao da je Karamarko bio suradnik UD-BA-e. Pozivanjem Manolića na prijem predsjednica kao da je htjela poručiti Karamarku da nema njezinu podršku. No, u slijedećim mje-secima ćemo vidjeti jesmo li ili nismo bili u pravu. q

Edis FELIĆ

Kolinda Grabar Kitarović na obilježavanju Dana antifašističke borbe u Brezovici

HRVATSKA

14 PREPORODOV JOURNAL 176

U organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih ma-njina Vlade RH i Savjeta za nacionalne manjine RH u utorak, 16. lipnja 2015., u hotelu “Admiral” u Opatiji održan je seminar pod nazivom “Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj – za-štita manjina i uloga medija u demokratizaciji hrvatskog društva”. Ovaj edukativni seminar je organiziran za aktiviste manjinskih udruga i institucija manjinske samouprave, a na njemu su pored Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manji-ne i Branka Sočanca, ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, govorili i saborski zastupnici nacionalnih manjina – Furio Radin, Milorad Pupovac, Veljko Kajtazi i Šandor Juhas, zatim Gordana Vilović i Siniša Tatalović, profesori s Fakul-teta političkih znanosti u Zagrebu, kao i predstavnici institucija koji rade na medijskim programima za nacionalne manjine (Mini-starstvo kulture RH, Agencija za elektroničke medije, HRT i Insti-tut STINE).

Potrebno je sankcionirati govor mržnje u javnim medijima

Mr. sc. Branko Sočanac, ravnatelj Ureda za ljudska prava i pra-va nacionalnih manjina Vlade RH, uvodno je rekao kako je u dosa-dašnjoj primjeni Ustavnog zakona dostignuta visoka razina norma-tivnih prava o zaštiti nacionalnih manjina, kao i jasna politička volja za njegovu potpunu primjenu u praksi. I u ostvarivanju prava naci-onalnih manjina na pristup medijima učinjeni su pozitivni pomaci, međutim, nije ostvarena dovoljna zastupljenost nacionalnih manji-na u programima HRT-a na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, te u uređivačkim redakcijama. Još uvijek se ne realiziraju emisije na jezicima nacionalnih manjina.

Sočanac je istaknuo kako se u zadnje vrijeme moglo primijeti-ti da se u javnom prostoru šire izjave mržnje prema drugima i drugačijima, osobito prema pripadnicima nacionalnih manjina. “Ured za ljudska prava i prava i prava nacionalnih manjina osuđu-je sve oblike ponašanja koji u sebi imaju primjese diskriminator-nog postupanja i govora mržnje. Kao stručna služba Vlade u čijem je djelokrugu cjelovito ostvarivanje ljudskih prava i prava nacio-nalnih manjina sukladno Ustavu RH, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina te drugim zakonima, izražavamo zabrinutost zbog navedenih izjava upozoravajući da je došlo do ozbiljnog kr-šenja temeljnih ljudskih prava. Također je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina zabranjena bilo kakva diskriminaci-ja temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini. Pripadnicima nacionalnih manjina jamči se jednakost pred zakonom i jednaka pravna zaštita. Zakonom o suzbijanju diskriminacije osigurava se zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog po-retka RH te se uređuje zaštita od diskriminacije i segregacije po bilo kojoj osnovi, pa tako i na osnovi rase ili etničke pripadnosti. Stoga je potrebno sankcionirati govor mržnje u javnim medijima, te potaknuti efikasnije djelovanje i postupanje institucija u čijem je djelokrugu provedba Zakona o suzbijanju diskriminacije”, za-ključio je Branko Sočanac.

SEMINAR “MEDIJI I NACIONALNE MANJINE U REPUBLICI HRVATSKOJ – ZAŠTITA MANJINA I ULOGA MEDIJA U DEMOKRATIZACIJI HRVATSKOG DRUŠTVA” U OPATIJI

Ozbiljan projekt neslobode

Nema pravde i demokratskog društva ako svi oni koji plaćaju porez nisu politički predstavljeni

Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manji-ne, upozorio je da je odnos medija prema nacionalnim manjinama i dalje jedno od najproblematičnijih točaka manjinske politike. U tom kontekstu posebno je apostrofirao ulogu javnih medija ista-kavši kako bi njihov permanentni zadatak trebao biti rad na širenju i jačanju kulture društvene tolerancije “s čijom razinom i kvalite-tom ni izdaleka ne možemo biti zadovoljni”. Tolnauer je istaknuo kako je Savjet za nacionalne manjine, uz pomoć medijskih stručnja-ka, temeljito analizirao medijske sadržaje o nacionalnim manjina-ma i manjinskoj problematici. Rezultati su poražavajući. Stoga je pozvao javne medije, a posebno HRT, da razviju medijsku produk-ciju i koncepte koja će senzibilizirati javnost za demokratske vrijed-nosti manjinske politike.

Osvrnuo se i na Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hr-vatskoj, koju su 14. svibnja 2015. u Puli, pored njega, potpisali i svi za-stupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, njih osmorica – Vla-dimir Bilek, Dragan Crnogorac, Nedžad Hodžić, Mile Horvat, Šandor Juhas, Veljko Kajtazi, Milorad Pupovac i Furio Radin. “Nakon toga bili smo izloženi, s jedne strane, potpunoj medijskoj tišini o Deklaraciji i to od onih koji bi to jasno trebali prezentirati, a s druge strane, inflaciji napada, opstrukcija i optužbi na naš račun. Postoje i zahtjevi da se ljudi, koji su potpisali Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, procesuiraju kao ‘izdajnici Hrvatske’. A manje od mjesec da-na nakon toga imamo kukasti križ na ‘Poljudu’, u Splitu. Ono na što smo upozoravali desilo se prije nekoliko dana. Nismo Deklaraciju pot-pisivali toliko zbog manjina – jasno, one su povod tome, a i odnos pre-ma njima – nego upravo zbog ove zemlje i njene pozicije. To će netko sada, vjerojatno, shvatiti”, rekao je Tolnauer.

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH temeljito je anali-zirao način medijske prezentacije nacionalnih manjina, njihovih pro-blema i rada manjinskih predstavnika/zastupnika. Istaknuo je uvo-đenje kulta tradicije, širenje nacionalizma i straha od razlika, jačanje socijalne i individualne frustracije, teorije zavjera, nedostatak dijalo-ga… Efekti takvog medijskog izvještavanja nisu dobri, aktivirani su

Seminar o medijima i nacionalnim manjinama u Opatiji

HRVATSKA

15LIPANJ 2015.

“spavači-mrzitelji”. “U ovoj situaciji stvara se takva slika da je kriv uvijek netko drugi i oni koji nešto traže. Sve je puno licemjerja. Ono što je najopasnije i za nas, jer i mi smo sastavni dio ovoga društva, jeste da se društvo u medijskom prostoru apsolutno iscrpljuje proš-lošću, fabriciraju se spinovi, narod se medijski depresira, sprema ga se za neke političke događaje koji bi se mogli dogoditi. Prevladao je tzv. urbani primitivizam, otvara se prostor za tendencije nad ‘vlasniš-tvom povijesti’ i na tumačenje povijesti. Mnogim nacionalnim manji-nama, naročito najvećim, nameće se – kolektivna krivica. To su činje-nice. Mi smo i prije, kao manjine, bili žrtve tržišta jer tržište ne pozna ništa osim profita”, rekao je Tolnauer, koji se osvrnuo i na HRT s čijim radom nije zadovoljan. “Ako netko misli da se čitav medijski prostor što se tiče manjina može svesti na folkloriranje i na to tko kakve ko-lače peče, onda moram podsjetiti da nema pravde i nema demokrat-skog društva ako svi oni koji plaćaju porez nisu politički predstavljeni. I marginalizacija političkog predstavljanja manjina i onoga što one žele, koje je na djelu iz dana u dan – moramo tome stati na kraj i stat ćemo. Prije šest, sedam mjeseci bio sam pozvan na Vijeće HRT-a i oko 40 minuta sam govorio o tim problemima, doduše nešto blaže jer nije bilo ovoga što se upravo sada dešava. I mogu potvrditi da je 90% Vijeća dalo apsolutnu podršku – i zakleli su se tamo, svi urednici, da će se stanje izmijeniti. Nije se izmijenilo, nego je postalo još puno gore”, zaključio je Aleksandar Tolnauer.

Sve više se nameće uvjerenje da su pripadnici nacionalnih manjina privilegirani

Dr. sc. Furio Radin, saborski zastupnik talijanske nacionalne ma-njine i predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih ma-njina u Hrvatskom saboru, uvodno je rekao kako se o ovoj temi, za-pravo, već godinama raspravlja. “I svake godine imamo istu konsta-taciju: da većinski mediji, kada god mogu, ignoriraju nacionalne ma-njine, a s druge strane, o manjinama pišu samo u negativnom smislu. Medijska tišina traje jedno duže vremensko razdoblje, moguće zato što nije bilo ekscesnih situacija. Danas se o nacionalnim manjinama preferira – ne govoriti”, rekao je Radin. Retorički se upitao koja je uopće uloga medija u demokratizaciji društva i postoji li jedan “pro-stor svijesti” – i gdje postoji? Ustvrdio je kako “prostor svijesti” po-stoji više u medijima nacionalnih manjina nego u medijima na većin-skom jeziku. Naglasio je kako se Hrvatska mora demokratizirati, što će biti vrlo teško jer u medijima, zapravo, vlada tzv. političko tržište.

“Nacionalne manjine ovdje predstavljaju posebno područje, gdje nikada mediji nisu pristupili na način da ih se tretira kao važan faktor, a u nekim trenucima i kao lakmus papir odnosa u društvu, važan faktor demokratizacije društva. Pogotovo na području gdje je

etnicitet uvijek bio i pretpostavljao kritičnu točku”, rekao je Radin, koji se osvrnuo i na Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Istaknuo je da se radi o “činu pozitivnog upozorenja” da se u hrvatskom društvu nešto mijenja u negativnom smislu – u po-gledu tolerancije i u pogledu etnocentričnosti nacionalizma. “Dekla-racija je imala utjecaj na društvo posredstvom medija kao po nekoj šabloni. Mediji nacionalnih manjina su se o tome, naravno, oglasili, i to naširoko. Lokalni mediji, a govorim o području gdje smo iznijeli našu Deklaraciju, znači Istra i Rijeka, Primorje – vrlo argumentirano. Međutim, nacionalni su mediji to apsolutno – prešutjeli.”

Radin se osvrnuo i na Internet, pri čemu je citirao dijelove iz go-vora Umberta Ecca, koji je održao mjesec dana ranije. Ecco je rekao da je nekada, kada bi čovjek u razgovoru u gostionici ili krčmi u raz-govoru izgovorio glupost, i ustrajavao u tome – postajao društveno mrtav. Na internetu danas možeš ustrajati u glupostima do besvijesti – i ostati društveno živ. “To je mjesto gdje može govoriti i seoska budala i ostati živa. Internet je posebno područje gdje je doista mo-guće diskriminirati druge i ne snositi posljedice. Od komentara ispod članaka i Facebooka do posebnih web-ova posvećenih diskriminaciji, pogotovo nacionalnih manjina – Internet je pun mržnje. I nije slučaj-no da su se upravo na Internetu pojavili najžešći napadi na Deklara-ciju koju smo potpisali. U svijesti prosječnog građanina sve više se nameće uvjerenje da su pripadnici nacionalnih manjina privilegirani. Neću vas podsjećati čega to može biti predvorje… Predvorje nečega što će dovesti do toga da doista eskalira nešto što smo mi detektira-li kao opasnost u trenutku kada smo napisali Deklaraciju. Govorimo li u kondicionalu, ako bi se to desilo, onda bi nacionalni mediji o to-me naširoko pisali”, zaključio je Furio Radin.

Postoji trend da se manjinskim medijima šalju poruke – držite se svojih tema, pustite opće teme…

Prof. dr. sc. Milorad Pupovac, saborski zastupnik srpske nacio-nalne manjine, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i Samostalne demokratske srpske stranke, predsjednik Odbora za vanjsku politi-ku u Hrvatskom saboru, uvodno je rekao kako posljednje dvije, tri godine u Hrvatskoj bilježimo porast netolerancije. Istaknuo je kako je u prvoj godini netolerancija bila izražena u sukobu između soci-jalno-liberalnog i nacionalno-klerikalnog koncepta politike oko pi-tanja spolnog odgoja, braka i sličnih tema. Izgledalo je da će sukob između dvaju političkih koncepcija – liberalnih reformista, s jedne, i konzervativnih restauratora, s druge strane – završiti na navede-nim temama. “Ali, nije se stalo na tome. Sljedeće godine netole-rancija je izašla iz okvira političkog i svjetonazorskog u pravcu anti-manjinskog. Nakon pokušaja Vlade da primijeni neke mjere aktivne manjinske politike nakon Popisa stanovništva, u Vukovaru i u dru-gim sredinama – dobili smo jednu anti-manjinsku kampanju i anti-manjinsku reakciju, koja je bila pokrivena argumentacijom da je riječ o obrani vrijednosti hrvatskog društva”, rekao je Pupovac, istaknuvši kako su se i “uskršnje propovjedaonice koristile za poru-ke političke prirode”. Naglasio je kako se u trećem razdoblju, u ko-me se sada nalazimo, otvoreno i u različitim vidovima prakticira aktivna i agresivna netolerancija, i to prema pripadnicima nacio-nalnih manjina, njihovim organizacijama i predstavnicima.

“Kada bismo htjeli ocijeniti kakvo je stanje odnosa između medija i manjina danas u Hrvatskoj, onda bismo mogli reći da se ona ogleda, s jedne strane, u tome da jedan dio medija prešućuje to što se događa u političkom životu i uopće s manjinama u Hrvatskoj, a s druge strane, postoje mediji koji – ušutkuju. Zapravo, imamo dvije prakse – prešući-vanja i ušutkivanja. Praksu prešućivanja posebno ostvaruju glavni me-

Šandor Juhas, Veljko Kajtazi, Milorad Pupovac, Branko Sočanac, Aleksandar Tolnauer i Furio Radin

HRVATSKA

16 PREPORODOV JOURNAL 176

diji, mainstream mediji, kao što su Hrvatska televizija i Hrvatski radio. Njima se više ili manje dosljedno pridružuju i druge dvije medijske mo-gućnosti. Kažem ‘više ili manje’ jer ponekad se nešto objavi. Slično se može reći i za vodeće dnevne listove. Ni oni nemaju vijesti, ali zato imaju – komentare. Nećete vidjeti ništa o statusu Srba u Vukovaru, ali ćete vidjeti komentare kako ‘Stanimirović i Pupovac žive na grbači Sr-ba, zloupotrebljavaju položaj Srba’… Ali što su stvarni problemi Srba u Hrvatskoj, to nećete pročitati npr. u ‘Večernjem listu’. S druge strane, praksu ušutkivanja prakticiraju sve brojniji i sve glasniji desni mediji, desni portali i desne tiskane dnevne novine, kao ‘Dnevno HR’ i ‘Direk-tno HR’ i razni drugi manje poznati. A koji naprosto koriste sredstva difamacije, klevete i laži. ‘Bujica’, sasvim sigurno, kao dio mreže - ne informira. Ali ta TV kuća prima sredstva od Fonda za pluralizam i ra-znovrsnost elektroničkih medija”, rekao je Pupovac i naglasio kako se u medijima primjećuje narastanje netolerancije i etničke isključivosti, ali i instaliranje određenih oblika fašizacije.

“Mi prepoznajemo da postoji trend da se manjinskim medijima šalju poruke – držite se svojih tema, pustite opće teme. Govorite o sebi i unutar sebe, ali nemojte govoriti o društvu u cjelini, što vi ima-te s tim. I nemojte govoriti izvan sebe, to je naš posao... Mislili smo da smo razloge za strahove ostavili iza sebe. Mislili smo da smo razlo-ge za zabrinutost trenda isključenosti manjina iz općih i javnih poslo-va ostavili iza sebe, ali sada vidimo da to nije tako. I kao da je netko donio odluku da je – nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, čemu su manjine obilato doprinosile – Hrvatska završila svoje obave-ze prema manjinama i da su može formirati Hrvatska kakva se prije toga nije mogla zbog Europljana formirati… Riječ je o ozbiljnom pro-jektu neslobode u Hrvatskoj, kojemu mediji doprinose i koji nisu izraz volje većine hrvatskog naroda”, zaključio je Milorad Pupovac.

U javnom prostoru manjine su sve više na udaru Veljko Kajtazi, saborski zastupnik romske, austrijske, bugarske,

njemačke, poljske, rumunjske, rusinske, ruske, ukrajinske, turske, vlaš-ke i židovske nacionalne manjine, uvodno je istaknuo kako su u jav-nom prostoru manjine sve više na udaru, pri čemu ih se krivi i proziva bez nekih posebnih opravdanja, kao što je to bio slučaj i u prošlosti. “Netolerancija, predrasude i prikazivanje nacionalnih manjina kao ne-kog problema je ono što prečesto viđamo. Posebnu odgovornost u borbi protiv tih negativnih trendova imaju mediji i njihov način izvje-štavanja o raznim događajima u kojima se spominju nacionalne manji-ne, druge manjine bilo kojih vrsta, izbjeglice, azilanti oni ugroženi. Zbog posljedica lošeg ekonomskog stanja u državi građani su posebno napeti i često u tom svom beznađu nalaze motive da se netolerantno ponašaju prema drugima, a oni koji imaju utjecaja u javnom prostoru nerijetko takvo stanje koriste da bi sebe stavili u prvi plan. Na to smo nedavno upozorili Deklaracijom protiv nesnošljivosti i etnocentrizma u Hrvatskoj. U tom smislu s najviše problema susreće se romska i srp-ska nacionalna manjina, ali i sve ostale manjine ovisno o situaciji i pro-blematici koja je aktualna”, rekao je Kajtazi.

Naglasio je kako izvještaj Amnesty Internationala za 2014./2015. godinu izdvaja Rome u kao najdiskriminiraniju skupinu u društvu, a ona se ogleda u segregaciji, nikakvom ili otežanom pristupu osnov-noj infrastrukturi, prijevozu, obrazovanju i, što je najvažnije – zapo-slenju. Zbog lošeg socijalnog položaja romske nacionalne manjine založio se za ukidanje financiranje HRT-a putem pretplate od 80 kuna mjesečno: “Suština stvari i stanja u društvu je da veliki broj od 27.000 građana koje ja zastupam, nema i ne može izdvojiti 960 ku-na godišnje za potporu javnog servisa.” Kajtazi je istaknuo kako romska nacionalna manjina nije u potpunosti zadovoljna s radom HRT-a jer smatra da se ne posvećuje dovoljno prostora romskoj

tematici u udarnim terminima. Pritom se Romi u medijima pojav-ljuju gotovo uvijek u kontekstu problema u kojima se nalaze. Pose-ban problem je što na HRT-u nije zaposlen niti jedan pripadnik romske nacionalne manjine, niti kao vanjski suradnik.

Bez manjina nema demokratskog društvaProf. Šandor Juhas, saborski zastupnik mađarske nacionalne ma-

njine, rekao je kako edukacija bitna, važna i najvažnija u cijeloj priči koja se događa u našem društvu, a to možemo vidjeti iz posljednjih događanja – pitanje “svastike”, kukastog križa u na stadionu u Splitu. “Bojim se da imamo situaciju u kojoj će se sva medijska pažnja vjero-jatno usmjeriti na to – kako i koliko će nas kazniti!? Koliko eura kazne, ili utakmica neigranja pred gledaocima – ili će nas izbaciti? Ali, ustvari, suštinu problema nećemo vidjeti. Suštinu problema možemo vidjeti na ulicama gdje na ulicama imamo ‘svastika’ koliko god želimo. Može-mo ih vidjeti u bilježnicama učenika u školama, koje oni uporno crtaju, unatoč toga što ih, možda, upozori neki profesor povijesti.”

Istaknuo je kako bez manjina nema demokratskog društva. “Me-đutim, ako se manjine predstavljaju kao folklor – tko šta kuha i tko šta pleše, odakle je došao – onda to postaje jedan od većih problema. Postaje problem i onda ako se problemi koji proističu iz različitih druš-tvenih događanja – prešute. Upozorio bih na još jednu prešućenu či-njenicu u medijima koja je bila u vezi s upotrebom jezika, kada se o tome raspravljalo. Bili su puni mediji o dvojezičnosti, ali niti jedan me-dij nije obratio pažnju da se tu ne radi samo o ćirilici, već o upotrebi svih ostalih manjinskih jezika na području Republike Hrvatske – i češ-kog u Daruvaru, i mađarskog u Baranji, i talijanskog u Istri. Nego su svi pričali o tome što će se desiti u Vukovaru. Nitko nije pružio šansu ne-kome na lokalnom ili državnom nivou da pokuša objasniti cjelokupnu situaciju nego se, naprotiv, dogodilo totalno prešućivanje. Ti problemi, po mom mišljenju, proizilaze iz jednostavne činjenice da se manjine tretiraju tako kako se tretiraju – 90% ljudi u Hrvatskoj, imam takav osjećaj, misle da su manjine ‘pale s Marsa’. Ne mogu shvatiti da je manjinska kultura sastavni dio hrvatske kulture. Postoje manjine koje na ovim prostorima, koji se sada nalaze u sklopu Republike Hrvatske, žive i 1.000 godina. U proteklim stoljećima dali su snažan doprinos i svjetskoj kulturi, i imaju svoje specifičnosti… Umjesto da se to na odre-đeni način ugradi u većinsku cjelokupnu hrvatsku baštinu, one su stal-no nekako guraju sa strane, pa i od sistema financiranja ove države. Na taj način, ustvari, manjina se pokušava izolirati. I ako se na takav način izolira manjina onda je potpuno ‘normalno’ da ljudi počinju razmišljati na način – ‘vi stalno nešto tražite, vi stalno nešto želite, vi živite na gr-bači države’. Mi smo dijelovi svega toga, ali imamo svoje specifičnosti koje obogaćuju ovo društvo, koje doprinose i doprinijeli su kroz stoti-ne i stotine godina razvoju toga društva. Tu je ključna uloga javnog medija”, rekao je Šandor Juhas.

Predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru dominantna su tema u medijima

Prof. dr. sc. Siniša Tatalović, s Fakulteta političkih znanosti u Za-grebu, govorio je na temu “Mediji i nacionalne manjine”. Naglasio je kako u Hrvatskoj imamo dobar normativni okvir, dobre zakone, ali i ozbiljne probleme u njihovom ostvarivanju. Ako se uzmu u obzir svi zakoni kojima se regulira ostvarivanje prava nacionalnih manjina i sve ratificirane međunarodne konvencije, onda se može ustvrditi da je Hrvatska jedna od europskih zemalja koja ima najviše propisa koji se odnose na ostvarivanje prava nacionalnih manjina.

Tatalović je analizirao odnos tiskanih medija prema nacionalnim manjinama, pri čemu je zaključio da su dominantna tema predstav-

HRVATSKA

17LIPANJ 2015.

pozvati na kaznenu odgovornost, o čemu odlučuju nadležna tijela kaznenog progona.

Medijski sadržaji o manjinama moraju progovoriti o pozitivnom socijalnom kapitalu koje manjine donose društvu

Stojan Obradović iz Instituta STINE, glavni urednik “Manjinskog foruma”, govorio je na temu “Medijski sadržaji i pristupi značajni za senzibiliziranje šire javnosti o manjinskim pitanjima”. Naglasio je ka-ko istraživanja pokazuju da je prisutna revitalizacija nacionalne is-ključivosti kod mladih, a posebno je zabrinjavajuće što je isključivost snažnija 2013. nego 1999. godine. Istaknuo je kako su problemi in-formiranja manjina – veliki, a problemi informiranja većine o manji-nama – još veći. Pritom je problem medijskog tretiranja manjinskih pitanja jedno je od najslabijih točaka manjinske politike, a to se po-sebno odnosi na velike, nacionalne, mainstream medije. “Mediji ne uspijevaju preokrenuti medijsku paradigmu i stvoriti prostor interak-tivnog odnosa javnosti i manjinskih problema – manjinska pitanja su getoizirana. svjesno ili nesvjesno, direktno ili indirektno, mediji često nameću pristup u kojem se manjine tretiraju kao paralelno društvo, kao društveni privjesak ili balast, kao društveni entitet koji nije inte-griran ili tek kao puki ‘društveni ukras’”, istaknuo je Obradović.

Naglasio je kako se pritom precjenjuje uloga tzv. velikih, main-stream medija i podcjenjuje uloga lokalnih medija, koji imaju značajne potencijale. “Lokalno je lakše povezati s nacionalnim, ali s nacionalnog nivoa se spustiti na lokalne probleme nije uvijek lako. Zato je po mno-gim mišljenjima za rješavanje manjinskih pitanja najznačajniji je lokal-ni, a ne nacionalni nivo. Naime, manjine teže da se afirmiraju u svojoj lokalnoj sredini, traže komunikacijske kanale prema javnosti i lokalni mediji u tome mogu puno pomoći. Manjine se moraju prestati baviti same sobom i moraju napraviti snažan iskorak prema većinskoj zajed-nici. Nije dovoljno raditi na integraciji manjina u društvo, moramo i društvo integrirati u probleme manjina. Nije dovoljno samo producira-ti medijske sadržaje, emisije za manjine, već treba sve više producirati emisije o manjinama i manjinskim temama koje su namijenjene veći-ni. Medijski sadržaji o manjinama trebaju se baviti značajnim i aktual-nim društvenim pitanjima kao što su npr. multikulturalnost, toleranci-ja, diskriminacija – razvijanje odgovorne društvene svijesti o ovim pita-njima doprinos je jačanju pozicija manjina u društvu i ostvarivanju nji-hovih prava. Medijski sadržaji o manjinama moraju progovoriti o pozi-tivnom socijalnom kapitalu koje manjine donose društvu, o socijalnom profitu koje društvo ima od manjina. Mediji trebaju konkretizirati i oblikovati stavove da su manjine ‘bogatstvo jednog društva’ ili ‘mosto-vi suradnje’, a da se to ne svodi isključivo na muzički, gastronomski i sličan folklor”, zaključio je Stojan Obradović.

Siniša Tatalovićnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. “O njima se najviše piše i uglavnom negativno, ili se prenose njihove izjave i intervjui koji se referiraju na neke važne teme. Što se tiče o temama iz sva-kodnevnog života, o manjinama se dosta piše kao nositeljima krimi-nalnih aktivnosti. Nikada nećete pročitati ili čuti da je Hrvat nešto ukrao, kao građanin Hrvatske, ali ako se dogodi da je to učinio pri-padnik nacionalne manjine, onda ćete imati i taj njegov identitet. Piše se i o diskriminaciji, pozitivnim primjerima uključivanja manjina u javni i politički život, a dosta se prostora daje i kulturnim aktivno-stima manjina, posebno židovske. Piše se i o egzistencijalnim proble-mima manjina, posebno o onim koji žive u ruralnim područjima ili područjima gdje je lošija ekonomska i socijalna situacija. Karakteri-stike izvještavanja o manjinskim temama… Povremeno bavljenje na-cionalnim manjinama, dakle, rijetko koji medij imam sustavno pra-ćenje. Dominiraju političke teme, u kulturnim rubrikama prvenstve-no su zastupljene tradicionalne nacionalne manjine, one koje imaju dugo iskustvo svog organiziranja i djelovanja, zatim crna kronika u kojoj dominira romska nacionalna manjina. Kada se govori o tiska-nim medijima veliki broj tekstova je opremljen naslovima koji su sen-zacionalistički i koji su, obično, negativno intonirani prema nacional-nim manjinama. Vjerojatno urednici na tome inzistiraju kako bi pri-vukli pažnju čitatelja”, između ostaloga, rekao je Siniša Tatalović.

Nemogućnost podizanja prekršajne prijave nakladnicima za govor mržnje

Mr. sc. Suzana Kunac, članica Vijeća za elektroničke medije, govo-rila je na temu “2012.-2015. – usporedba i analiza”, pri čemu se poseb-no osvrnula na govor mržnje u medijima. “Vijeće za elektroničke me-dije je vrlo zabrinuto zbog ozbiljnih i sve intenzivnijih članaka koji su ‘na rubu’, a mnogi i u kategoriji govora mržnje. Međutim, postoji cijeli niz problema. Pokušavajući raditi na sankcijama neke vrste uočili smo značajan problem koji je uslijedio s izmjenom Zakona o elektroničkim medijima iz 2013. godine. U tom zakonu članak 12 stavak 2 govori o pravu na dostojanstvo svih građana RH, zabrani diskriminacije i potica-nja na mržnju, kao i govoru mržnje. Regulator je imao mogućnost dje-lujuću po članku 12 stavak 2 podići prekršajnu prijavu. Najvjerojatnije zbog usklađivanja s drugim zakonima, poput Zakona o suzbijanju dis-kriminacije, regulatoru, odnosnu Agenciji za elektroničke medije – to je pravo ukinuto. Mi više ne možemo podizati prekršajne prijave na-kladnicima u slučaju utvrđenja poticanja na govor mržnje, diskrimina-ciju ili povredu dostojanstva čovjeka”, naglasila je Suzana Kunac.

Pritom su Agenciji za elektroničke medije na raspolaganju osta-li sljedeći mehanizmi: prvo, nakladnika je moguće upozoriti, opo-menuti; drugo, podnijeti prijavu na daljnje postupanje drugim tije-lima javne vlasti ili strukovnim organizacijama HND, HURA); i treće, Stojan Obradović

HRVATSKA

18 PREPORODOV JOURNAL 176

Uloga urednika je iznimno važna, oni kreiraju konačni izgled i format sadržaja o manjinama

Prof. dr. sc. Gordana Vilović, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, govorila je na temu “Mediji i jačanje mjesta i uloge nacio-nalnih manjina u Hrvatskoj: pogled iz 2015.”. Upitavši se da li 2015. godina označava vraćanje u prošlost, postavila je nekoliko znakovi-tih pitanja: kakve medije danas imamo i kako zastupaju manjinska prava; jesmo li zadovoljni sa zaštitom ljudskih prava u Hrvatskoj; jesmo li se nadali da će političari samo zato što pronose nesnošlji-vost biti nagrađeni izborom u Europski parlament; jesmo li zaista toliko iznenađeni s nacističkim znakovima na javnim mjestima!?

Citirala je poznatog novinara Viktora Ivančića, koji je za main-stream medije rekao: “Današnje je novinarstvo uslužno-servisna djelatnost vladajuće klase. Novinarstvo danas živi od marketinga. Danas se živi od oglasa.” Vilović je istaknula kako su pripadnici srp-ske manjine na udaru, o čemu najbolje govore sporenja oko upo-trebe ćirilice u Vukovaru, kao i razbijanje dvojezičnih ploča. Pritom i političari šire neprihvatljiv govor, kao npr. Ruža Tomašić, koja po-ručuje Srbima: “Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvo-rište, jer ako počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati u Srbiju.”

“Mediji, ne smiju ‘frizirati’ podatke u ime nekih viših državnih interesa, ali suprotstavljenim stranama trebaju pristupati korektno i jednako. Obrazovani novinari, profesionalci mogu poštenim izvje-štavanjem senzibilizirati javnost na mogućnost zajedničkog života različitih manjinskih skupina. Novinari bi trebali kritički neprestano preispitivati vlastite tekstove i emisije, uočavati eventualne greške i ne ponavljati ih. Pritom moraju razvijati odgovornosti za vlastiti rad, što je ujedno i borba za dignitet ljudi o kojima se piše i za kre-dibilitet novinarske profesije. U svemu tome uloga urednika je izni-mno važna, oni kreiraju konačni izgled i format sadržaja o manjina-ma”, zaključila je Gordana Vilović.

Znanje je jedini put kroz koji možemo graditi snošljivije društvo

Željka Mandić, glavna urednica HRT-ove radijske emisije o naci-onalnim manjinama “Multikultura”, osvrnula se na emisije Hrvat-skog radija – “Multikultura”, “Glas Hrvatske” i “Isti, a različiti” – u kojima se emitira sadržaj o nacionalnim manjinama.

“Trudim se uspostaviti suradnju sa svim manjinskim udrugama i ustanovama, potaknuti mi da mi javljaju što se događa, što im je važno – da budemo sukreatori u onom dijelu u kojem naprosto po definiciji možemo biti. Vjerujem da je emisija ‘Multikultura’ pro-stor afirmacije nacionalnih manjina, širenja svijesti o toleranciji i edukaciji o različitosti. Znanje je jedini put kroz koji možemo gradi-ti snošljivije društvo”, zaključila je Željka Mandić.

“Novosti” trebaju biti svojevrsni uzor ili model kada razmišljamo o manjinskim medijima

Lela Vujanić, voditeljica Odjela za medije Ministarstva kulture RH, naglasila je kako su mediji u prošlosti bili, a i sada još uvijek jesu, sred-stvo kojim se diskriminacija neprestano perpetuira i obnavlja putem čestih slučajeva bilo izravnog govora mržnje, bilo nekritičkog prenoše-nja govora mržnje, bilo uvredljivih i stereotipnih prikaza cijelih druš-tvenih skupina ili pak potpunih nevidljivosti društvenih skupina. Ista-knula je kako je pitanje medijske reprezentacije nacionalnih manjina neodvojivo od širih političko-ekonomskih procesa, kao i problema medijskog polja u cjelini koji svoj vrhunac doživljavaju danas u ujedi-

njeni u sintagmi “kriza medija”. Pritom se obično misli na krizu oglaša-vanja ili ekonomsku krizu. Međutim, naglasila je Vujanić, ako promo-trimo od 90-ih naovamo proces liberalizacije hrvatskog medijskog prostora, koji je najčešće išao u smjeru privatizacije i komercijalizacije medija, vidimo da su, zapravo, uzroci drugačiji. Naime, tada se mislilo da je komercijalizacija ulog pluralizma, raznovrsnosti i različitih pristu-pa, međutim, ono što smo dobili potpuno je drugačije.

“Danas vidimo učinke dugotrajne koncentracije i komercijalizaci-je medijskog prostora koji možemo pobrojati kao gubitak i nesigur-nost radnih mjesta novinarki i novinara izloženih prijetnjama, tužba-ma i pritiscima, pa čak i nasilju, zatim nastavak erozije ugleda profe-sije, progresiju sumnji na političku pristranost medija i na kraju, što je za ovaj skup najvažnije – govora mržnje i diskriminacije, stereoti-pnog i uvredljivog prikazivanja manjinskih skupina. Kada tome pri-brojim recentnu klerikalizaciju i fašizaciju društva imamo pravo biti jako zabrinuti. Sva istraživanja provedena u komercijalnom medij-skom sektoru, nešto manje u javnom – od kojih su većinu radile ne-vladine organizacije, u koje ubrajam i redovite izvještaje pravobrani-teljstava – pokazuju sustavnu i kontinuiranu diskriminaciju različitih marginaliziranih, ranjivih i manjinskih skupina. Ovisno o ‘popularno-sti’, odnosno ‘nepopularnosti’ određene skupine tome je prilagođen i medijski prikaz. Tako su neke skupine jednostavno nevidljive, poput osoba s invaliditetom, neke kontinuirano podliježu stereotipnom prikazivanju, kao žene, dok je za Rome i Srbe uvijek rezervirana naj-gora vrsta uvredljivog i ponižavajućeg prikazivanja”, rekla je Vujanić.

Posebno je istaknula neprofitno medijsko polje koje se od 90-ih godina naovamo prometnulo u svojevrsnu oazu ljudskih prava, gdje su različite društvene skupine mogle pronaći svoj izraz i glas. Neprofitni mediji su davali glas onim “nevidljivima”, promicali razli-čite mirovne, feminističke i ekološke vrijednosti i teme, te otvarali čitav niz tema vezanih za manjinska pitanja. Stoga je Ministarstvo za kulturu, od osnutka Odjela za medije prije dvije godine, stavilo fokus svoga rada na neprofitne medije. Trenutno se provode dva natječaja – jedan je tzv. institucionalni grand (financiranje rada kompletnog medija s naglaskom na plaće i honorare), a drugi indi-vidualni (financiranje novinarskih stipendija). Vujanić je posebno izdvojila i pohvalila politički tjednik “Novosti”, koje izdaje Srpsko narodno vijeće. “Mislim da nam ‘Novosti’ trebaju biti svojevrsni uzor ili model kada razmišljamo o manjinskim medijima, zato što su suvereno pokazale kako je moguće voditi neku vrstu manjinske politike i politike identiteta, a istovremeno biti društveno relevan-tan za cjelokupno društvo”, zaključila je Lela Vujanić. q

Ismet ISAKOVIĆ

Branko Sočanac, Aleksandar Tolnauer, Željka Mandić, Gordana Vilović i Lela Vujanić

HRVATSKA

19LIPANJ 2015.

U četvrtak, 18. lipnja 2015., u zgradi Vlade RH, Trg sv. Marka 2 u Zagrebu, održana je 63. sjednica Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, krovnog tijela nacionalnih manjina na držav-noj razini koji povezuje institucije i interese nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Na sjednici se raspravljalo o tri važne informacije i događanja između dvije sjednice vezana uz nacionalne manjine. Prva točka dnevnog reda bila je rezervirana za informaciju o izborima za Vije-ća i predstavnike nacionalnih manjina, koji su održani 31. svibnja 2015. Druga tema o kojoj se razgovaralo bila je Deklaraciju o ne-snošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, koju su 14. svibnja 2015. u Puli potpisali predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH i osmo-rica zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Članovi Savjeta raspravljali su i o vladinoj Uredbi o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od inte-resa za opće dobro, spornom uratku Ureda za udruge koji znatno otežava djelovanje udruga nacionalnih manjina

Na 63. sjednici prihvaćena je zamolba Općine Lipovljani za sufi-nanciranje “Lipovljanskih susreta 2015.”, centralne kulturne mani-festacije nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Odobrena je i prenamje-na financijskih sredstava Talijanskoj uniji iz Rijeke.

Manjinski izbori 2015. – izlaznost 13,48% Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manji-

ne RH, uvodno je predočio informaciju o održanim četvrtim redov-nim manjinskim izborima, pri čemu je izrazio nezadovoljstvo zbog dva otežavajuća faktora koji su u značajnoj mjeri uvjetovali izla-znost od samo 13,48%. Prvo, manjinski izbori se obavljaju po ne-kom posebnom zakonu već na osnovu Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) sa-mouprave, pri čemu ne postoje jednaki uvjeti za izbore. I drugo, izbori se održavaju na 40% manje biračkih mjesta, pri čemu je nji-hova lokacija nepovoljna za pripadnike nacionalnih manjina. Tolna-uer je naglasio da su pripadnici manjina pokazali veliki interes za ovogodišnje manjinske izbore jer se prijavilo čak 6.454 kandidata.

Vesna Fabijančić Križanić, potpredsjednica Državnog izbornog povjerenstva, iznijela je podatke DIP-a o istaknutim kandidatura-ma, broju Vijeća i predstavnika koji su se birali, odazivu birača te riješenim prigovorima uloženim na provedbu izbornog postupka. Na početku svoga izlaganja govorila je o zakonodavnom okviru održavanja manjinskih izbora ustvrdivši kako – “nije bilo dobro”. “Zakon o lokalnim izborima stupio je na snagu prije više od dvije godine. Jednom odredbom Zakona o lokalnim izborima, člankom 136, bilo je propisano da će se za izbore za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina donijeti poseban zakon, a dok se on ne done-se da će se primjenjivati Zakon o izboru članova predstavničkih ti-jela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Dakle, mi smo na ovim izborima primjenjivali zakon koji se za sva ostala predstavnička tijela jedinica lokalne i područje (regionalne) samo-uprave više ne primjenjuje, već se već dvije i poli godine primjenju-je Zakon o lokalnim izborima. Naravno da je pritom dolazilo do određenih nesnalaženja i prijepora koji su se rješavali u prigovori-ma”, rekla je potpredsjednica Državnog izbornog povjerenstva.

63. SJEDNICA SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE REPUBLIKE HRVATSKE

Atak na demokraciju

Iako je Vlada RH raspisala izbore za 314 manjinskih vijeća, za sva nisu pristigle kandidature pa su se birala samo njih 288, a zbog istog razloga, od 235 predstavnika nacionalnih manjina biralo se 173. Također, umjesto 20 nacionalnih manjina svoje je predstavni-ke, odnosno članove Vijeća, biralo njih 19 jer za predstavnika tur-ske nacionalne manjine u Zagrebu nije bilo kandidature. Za 288 vi-jeća i 173 predstavnika manjina u županijama, gradovima i općina-ma natjecalo se 6.454 kandidata (2011. bilo je 6.500 kandidata). Fabijančić Križanić je posebno potencirala porast učešća žena u iz-borima: 2011. bilo je 26,65% žena kandidata, a 2015. kandidiralo se 29,76%. Na ovogodišnjim manjinskim izborima izabrano je 28,40% žena, što je više nego četiri godine ranije. Odaziv birača na izborima je iznosio 13,48%, što je veći postotak nego na prethod-nim 2011. godine (11,2%). Iz objavljenih podataka vidljivo je da je zanimanje za izbore bilo vrlo različito, što potvrđuju i podaci o oda-zivu, odnosno postotci birača koji su pristupili glasanju. “Od uku-pno 290.036 birača glasovalo je 39.139 birača ili 13,48%. Najmanji odaziv od 0,36% bio je na izborima za predstavnika crnogorske na-cionalne manjine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a najveći od 74,79% na izborima za članove Vijeća mađarske nacionalne manji-ne u općini Ernestinovo”, rekla je Vesna Fabijančić Križanić i dodala kako bi se dopunski izbori trebali raspisati u 52 slučaja, i to na razi-ni županija 14, gradova 22 i općina 16.

Posebno nezadovoljan s manjinskim izborima bio je dr. sc. Fu-rio Radin, saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine i pred-sjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hr-vatskom saboru, koji je izričito naglasio kako izbori nisu uspjeli, pri čemu ne smatra da je slaba organizacija glavni faktor neuspjeha. “Ovi izbori nikada ne uspijevaju jer pripadnici nacionalnih manjina točno znaju da Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina nemaju nikakvu pravu moć da ostvaruju svoja prava. I to se redovito deša-va. Nije osnovni smisao Vijeća i predstavnika nacionalnih manjina da podržavaju folklor niti da organiziraju kulturne manifestacije. To je dobro za identitet, ali nije osnovni smisao – tme bi se trebale baviti udruge. Osnovni smisao Vijeća nacionalnih manjina je lokal-na politika i utjecaj na lokalnu administraciju, koja je ujedno i dr-žavna administracija pri lokalnim samoupravama. To se ne dešava.

HRVATSKA

20 PREPORODOV JOURNAL 176

Nisam nikada čuo da su neke političke odluke na lokalnoj razini bile izborene od strane Vijeća i predstavnika nacionalnih manjina”, re-kao je Radin. Istaknuo je kako ne postoji izborni zakon već se kori-ste “analogni zakoni”, ne postoji nikakvo financiranje izborne kam-panje, ne postoji način da se poveća broj izbornih mjesta. Poseban problem je slab utjecaj manjinskih vijeća na lokalnu politiku. “Nitko u manjinskim vijećima nema snagu nametnuti manjinski izbori odr-žavaju s drugim izborima – lokalnim ili parlamentarnim. Manjine bi zakomplicirale te izbore, to je pravi razlog. Smetale bi drugim izbo-rima… Bolje da se održe formalni izbori na koje izađe 13% birača – i o kojima poslije moramo raspravljati kao da se radi o bačenim nov-cima”, rekao je Furio Radin.

O problemima oko manjinski izbora 2015. govorili su i Darko Šonc, Dragan Crnogorac i Veljko Kajtazi koji su također iskazali ne-zadovoljstvo, pri čemu su istaknuli problem medijske šutnje i ma-log broja biračkih mjesta.

Nedžad Hodžić, saborski zastupnik bošnjačke, albanske, crno-gorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine, bio je druga-čijeg mišljenja rekavši kako “izbore smatram vrlo uspješnim”, pri čemu je komparirao izlaznost na referendum za ulazak Hrvatske u Europsku uniji. “S obzirom na nepostojanje kampanje, nepostoja-nje financiranja promidžbe, zatim malog broja biračkih mjesta, svi-jesti nacionalnih manjina koja još uvijek nije dovoljno razvijena i, naravno, marginalizirane uloge manjinskih vijeća – moj zaključak je sasvim drugačiji. Angažiranost manjinaca u vlastitoj režiji i bez ikak-vih troškova, onako entuzijastički, po meni radi se o dobrom rezul-tatu. Posebno ako tome dodate i jednu atmosferu u društvu koja ne ide u prilog drugima ili drugačijima”, rekao je Hodžić i naglasio kako treba uzdići ulogu manjinskih vijeća jer se radi o demokratski izabranim predstavnicima nacionalnih manjina.

“Informiranje nikada nije bilo dobro, a ove godine je bilo loše – i pravo je čudo da je izlaznost bila i takva. I država i javni mediji su se ponašali kao da to de facto – ne postoji. Cijela stvar je prebačena na GONG i na ulogu Savjeta koji je preko GONG-a trebao kompen-zirati ono što je država, zapravo, trebala uraditi. Tu nešto treba mijenjati, to je po svoj prilici sistemska stvar koja je sadržana u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. To su izbori za Općinska, Gradska i Županijska vijeća – i država misli da s njima nema ništa, iako Državno izborno povjerenstvo raspisuje izbore, utvrđuje biračka mjesta, organizira biračke odbore, dobiva sred-stva… I tu će se morati nešto promijeniti. Volio bih da Savjet ra-spravlja o tome što je potrebno da se promijeni kako bi država, odnosno državne institucije imale adekvatan stav prema manjin-skim izborima”, rekao je Milorad Pupovac, saborski zastupnik srp-ske nacionalne manjine i predsjednik Odbora za vanjsku politiku u Hrvatskom saboru. Pupovac je istaknuo i problem neadekvatnog broja biračkih mjesta, posebno u gradu Zagrebu, kao i biračkih lista koje su bile “neizbirljive”. “Informiranje je bilo potpuno neustavno. Bit ću oštar i kazati – jer su građani su bili uskraćeni za ustavno pravo da budu informirani o tome što je njihovo ustavno pravo, a to je da budu birani i da biraju”, zaključio je Pupovac.

Kao zaključak članovi Savjeta za nacionalne manjine složili su se da je odaziv bio mali, iako veći od onog iz 2011. godine, ali da je zadovoljavajući s obzirom na ograničenja. Naglasili su da se ma-njinski izbori provode po zakonu za lokalne izbore, iako godinama traže da se donese poseban zakon. Članovi Savjeta istaknuli su nuž-nost donošenja posebnog zakona kojim bi se regulirao rad i funkci-oniranje Vijeća i predstavnika nacionalnih, odnosno kojim bi se uredila pitanja upisa birača, organizacije izbora za manjinsku sa-moupravu i njihove promidžbe.

Napad na demokratske vrijednosti i historijske činjenice s dalekosežnim posljedicama

Pored manjinskih izbora, centralna tema sjednice bila je Deklaraci-ja o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, koju su potpisali pred-sjednik Aleksandar Tolnaur i osmorica članova manjinskih saborskih zastupnika, inače članova Savjeta za nacionalne manjine RH. U okviru vrlo zanimljive i sadržajne rasprave članovi Savjeta su još jednom izra-zili suprotstavljanje pozivima na diskriminaciju onih koji su drugačiji od većine po nacionalnim, vjerskim, rasnim, rodnim i dobnim karakteri-stikama. Također, istaknuta je zabrinutost porastom pojava koje ko-respondiraju s autoritarnim političkim vrijednostima i sustavima koji-ma će biti narušene vrijednosti mira, pluralizma i multietničnosti. Broj-ne primjere govora mržnje i veličanja fašizma/nacizma, uključujući i “ukazanje” svastike (kukastog križa) na stadionu “Poljud” u Splitu, članovi Savjeta za nacionalne manjine RH ocijenili su kao ozbiljan atak na demokraciju i demokratske vrijednosti.

Aleksandar Tolnauer je uvodno istaknuo kako je potpisivanje Deklaracije o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj bilo popra-ćeno ignoriranjem medija. “Potpisivanje Deklaracije bilo je popra-ćeno medijskom šutnje, a ispostavilo se da je ona puno dramatični-ja od samog teksta, i to ovih dana se ispostavilo. U njoj smo naveli što možemo očekivati i što proizilazi iz svih onih pojava koje su nas kao pripadnike nacionalnih manjina svakodnevno sustizale. I upu-ćivali na to da bi se takve stvari uskoro mogle obiti o glavu ne samo pripadnicima nacionalnih manjina, već i svim hrvatskim građani-ma. Deklaraciju smo potpisali 14. svibnja, a ni mjesec dana nakon toga naši su se strahovi, nažalost, potvrdili. Rok je bio samo 29 da-na. U međuvremenu su neki portali tražili krivični progon ‘mrzitelja Hrvatske’”, rekao je Tolnauer.

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH analizirao je sta-nje u hrvatskom društvu. Naglasio je kako se pojačava kult tradicije u najnegativnijem smislu, na djelu je sustav odbacivanja, stvaranja iracionalnih situacija, bilo kakva vrsta neslaganja od pripadnika naci-onalnih manjina tretira se kao čin izdaje. Osim toga, pojačava se i širi, naročito putem medija, strah od razlika, kao i socijalna i individualna frustracija, a potom se traže krivci. Također, jačaju opsesije neka-kvim zavjerama, kao i atmosfera koja je protiv bilo kakvog političkog istupa pripadnika nacionalnih manjina, što se tretira kao nacionalno poniženje – “permanentno uvođenje konstante nekakvog ratovanja iz bilo kojeg perioda kao glavnog i osnovnog promotora te politike”.

Aleksandar Tolnauer je istaknuo kako je Deklaracija o nesnošlji-vosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj činjenično utemeljena. “To su uostalom potvrdile i parlamentarne stranke koje su nakon događa-

HRVATSKA

21LIPANJ 2015.

ja u Splitu o fašizaciji društva govorile upravo ono što je napisano u Deklaraciji, i to citirajući i koristeći iste fraze – naravno, na svoj na-čin. Pritom naš dokument nisu ni spomenuli. Deklaracija nije usmjerena protiv Hrvatske, kako se tumači. Mi nismo mrzitelji Hr-vatske, već dapače, mi smo afirmatori Hrvatske u europskim okvi-rima. Šutnja bi se mogla obiti o glavu većini”, rekao je predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, iznoseći brojne primjere fašizacije. Tolnauer je spomenuo događaje iz Petrinje, gdje su polualkoholizi-rani hrvatski branitelji ometali festival ojkača, kao i Slatinski Dreno-vec, gdje postoji Ulica 10. travnja, dana proglašenja uspostave NDH. Na brojne prozivke načelnik toga mjesta je odgovorio kako se radi o – rođendanu hrvatske književnice Vesne Parun. Tolnauer je naveo i da čelni ljudi 10 gradova u kojima postoji Ulica Mile Buda-ka, kažu da je to – želja njihovih stanovnika.

“29 dana nakon donošenja naše Deklaracije napokon su stran-ke, jučer u Saboru, počele govoriti o tome, naravno, izbjegavajući svi odreda spomenuti Deklaraciju. Mi smo je napisali, a na njima je da je primijene. Stranke pobuđene i probuđene kukastim križem koji se pojavio u Splitu, barem dio njih, počele su govoriti zapravo istim argumentima kojima smo na jedan drugačiji način govorili i mi. Neki puta i žešće od nas”, rekao je Furio Radin. Naglasio je kako je “problem” što je kukasti križ otkriven od stranih novinara – “sad su svi probuđeni, postali osviješteni i počeli su ukazivati, pokrenuo ih je val pisanja po stranim novinama”. Radin je upozorio kako se dan prije sjednice Savjeta pojavio kukasti križ u na antifašističkoj spomen ploči u Puli, te podsjetio kako su Deklaraciju o nesnošljivo-sti i etnocentrizmu u Hrvatskoj prenijeli samo lokalni mediji. “Ov-dje je i zgražanje postalo instrumentalno, prigodno, na njega se treba čekati. Zgražanje se ne događa onda kada na njega upozora-vaju oni koji su nacionalno drukčiji. Naša Deklaracija je bila prene-šena samo od strane lokalnih novina, ‘Glasa Istre’ i ‘Novog lista’. Ostali – nacionalne novine i drugi javni mediji – to su prešutjeli. Ali, Internet ne, Internet je opalio – po nama… govor mržnje. I ne samo to, neki su predložili naš progon, neki ‘stožeri’ koji nastavljaju rat 20 godina nakon što je prestao – oni traže da se nas osobno progo-ni jer smo rekli svoje mišljenje. A neko treći, neka viktimološka društva ‘igraju’ se lustracijama. Ostaje činjenica da postoji jedno plodno tlo za diskriminaciju i netoleranciju – za etničku i sve druge vrste netolerancije, dakle, prema svima onima koji su drugačiji. I što je najgore, ako čitate komentare ispod članaka na Internetu, neki tvrde da manjine imaju više prava od većine i da su se oboga-tili na leđima većine. Stvaraju jednu atmosferu nesnošljivosti koja ne može rezultirati s ničim drugim nego s onim što rezultira. Upo-zoravali smo i još jednom ovdje upozoravamo – da će se to nasta-viti”, zaključio je Furio Radin.

“Krenut ću od Hakenkreuza (kukastog križa, op. ur.) u Splitu nad kojim se sada zgražavaju oni koji ga godinama ne vide po na-šim gradovima. Dakle, poruke kao rogato U, kukasti križ, ‘ubij Srbi-na’ i slično, koji su postali naprosto najnormalniji napisi po fasada-ma pored škola, pored vrtića”, rekao je Milorad Pupovac i istaknuo kako Srpsko narodno vijeće o tome ima iscrpnu dokumentaciju. Kada su u Biltenu SNV-a objavili te podatke, onda je autorica teksta napadnuta na najgrublji mogući način – i proglašena fašistkinjom. “Dakle, oni koji crtaju kukaste križeve i ustaška znamenja i pozivaju na ubijanje su antifašisti, a oni koji upozoravaju na te događaje is-padaju fašisti. To je današnje stanje u Hrvatskoj. Kada kažemo da se vraćamo u devedesete, oni kažu da im branimo da imaju Hrvat-sku kakvu žele. Kada kažemo da se širi netolerancija, oni kažu da mi širimo vjersku i nacionalnu netrpeljivost. Mi konstatiramo da po-stoji, a oni nas optužuju da smo je mi proizveli. Ako to nije fašizam, što je!? Ako to nije nacional-socijalistička matrica, što je onda!?”, upitao je Pupovac.

Podsjetio i na primjer “nesretnog” Zdravka Mamića, izvršnog direktora NK “Dinamo” Zagreb, kojem su u kontekstu potrebe od-laska prvo po fasadama i na društvenim mrežama pisali “Mamiću lopove”, pa onda “Mamiću Cigane”, zatim “Mamiću Srbine”. “Ali ni to nije bilo dovoljno jako, pa su mu pisali ‘Mamiću četniče’. Ali ni to nije bilo dovoljno jako, a prije neki dan sam vidio da piše – ‘Mamiću balijo’. A svugdje u podtekstu – ‘Mamiću odlazi’! Kada odmaknete ‘Mamića’, onda imate – ‘Cigan’, ‘Srbin’, ‘četnik’, ‘balija’, ‘lopov’… i svima je u konačnici poruka – ‘Odlazi’! To je za simboličko mjesto i ona pokazuje kako se cijela stvar razvija. Od borbe s korupcijom došlo se zapravo do anti-manjinske politike. I što je najgore, to je govor koji uvodi društvo u sistem vrijednosti koji nisu demokrat-ske. Što se tiče kukastog križa, cijeli ‘nazivnik’ je da se radi o – sra-moćenju Hrvatske u svijetu, i da nema tog tobožnjeg sramoćenja ne bi se reagiralo. Jer je to kod nas više-manje normalno, ali ne smije biti normalno prema vani. A kada se govori zašto je to, onda se kaže da su to uradili huligani. Dakle, huligani su napisali sve ove kukaste križeve, sva slova U, sve poruke, oni su odgovorni za nasilje po gradovima. Ali nitko se nije sjetio da huliganima ili nekom dru-gom kaže – da to pobrišu, ili ih osuditi. I to doista predstavlja ozbi-ljan problem za ostvarivanje manjinskih, ali i demokratskih prava u Republici Hrvatskoj. To je atak na demokratske vrijednosti u zemlji. Možemo biti manje ili više zadovoljni s ostvarivanjem prava pripad-nika naših manjina, ali je ovdje je, zapravo, riječ o tome da se stvar usmjerila na demokratske vrijednosti. Atak na demokratske insti-tucije i demokratske vrijednosti. Ono što se sada čini u medijima u kojima su smijenjeni novinari zbog pojedinih tekstova, kao što je slučaj s ‘Novim listom’ i ‘Slobodnom Dalmacijom’, a što se najavlju-je i u drugim dnevnim listovima – apsolutno je indikator ušutkiva-nja. I nije slučajno što naša Deklaracija nije našla mjesto u mediji-ma jer oni koji dokidaju postignute demokratske slobode, zapravo, ne žele da se o tome govori. To je pokazatelj da je riječ o ozbiljnom ataku na demokraciju”, rekao je Pupovac.

Podsjetio je i na slučaj Jasenovca za kojeg pojedine udruge kažu da nije bio logor smrti, nego radni logor s operetama i dječjim vrti-ćima, u duhu civiliziranih zemalja kakva je, po njima, bila i Paveliće-va NDH. “Ne radi se o reviziji, nego o negiranju činjenica. Nije na djelu revizionizam, nego negacionaizam. To predstavlja vrlo ozbilj-no upozorenje i znak da napad na demokratske vrijednosti i histo-rijske činjenice ima mnogo dalekosežnije posljedice od onih koje smo naveli u Deklaraciji”, rekao je Pupovac i zaključio kako se radi “o uvođenju politika koje ukidaju različite oblike tradicija, uključu-jući i one nacionalnih manjina”.

HRVATSKA

22 PREPORODOV JOURNAL 176

Nedžad Hodžić je podsjetio da su tokom saborskog mandata kontinuirano upozoravali na negativnosti u društvu. “Podsjećam da smo tražili da ravnatelj HRT-a dođe na sjednicu Odbora za ljud-ska prava i kaže zašto se ne prekidaju prijenosi na HTV-u kada se čuju razne fašističke poruke. Na Odboru za ljudska prava vodili smo vrlo oštre debate s tadašnjim kolegama, a među njima su i tri kole-gice koje danas sjede u Europskom parlamentu. Ponovit ću ono što sam rekao i u Puli… Nije meni problem što će reći Ruža Tomašić, ali je problem što ona dobije najviše preferencijalnih glasova. Nije problem što će reći Joe Šimunić, nego je problem u onih 30.000 ljudi koji će odgovoriti na pozdrav ‘Za dom spremni’. Deklaracijom smo željeli upozoriti i još jednom konstatirati da mi te stvari vidimo i gledamo cijeli mandat. Podsjetit ću i na debatu koju sam zajedno s kolegama Pupovcem i Radinom vodio u Saboru kada mi je stigla nekakva razglednica, u kojoj je bila rečenica: ‘Kako se usuđuješ, đubre jedno muslimansko, izgovarati sveto ime Vukovar?!’ Ja kao Bošnjak, u državi u kojoj je poginulo preko 1.100 Bošnjaka za ovu zemlju – među nestalima je i moj daljnji rođak, među onima koji još nisu pronađeni u Vukovaru – kao zastupnik ne smijem reći da je pravo srpske nacionalne manjine na ćirilicu, zakonsko pravo koje moramo konzumirati. To je dovoljno da se povežem sa ‘đubre mu-slimansko’ u zemlji za koju je 1.100 muslimana dalo život. Odavno smo prepoznali što se u ovoj zemlji događa, upozoravali smo na bolesno društvo”, rekao je Hodžić.

Na sjednici je jednoglasno podržana Deklaracija o nesnošljivo-sti i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Zaključeno je kako će se oko tih pitanja nastaviti suradnja s Klubom zastupnika nacionalnih manji-na i saborskim Odborom za ljudska prava i prava nacionalnih ma-njina.

Uredba marginalizira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina

Na dnevnom redu 63. sjednice Savjeta za nacionalne manjine našla se i vladina Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima fi-nanciranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge. Uredba koji je donio Ured za udruge, prema mišljenju članova Savjeta nije prepoznala specifičnost finan-ciranja kulturne autonomije nacionalnih manjina.

Aleksandar Tolnauer je rekao kako je do sada Savjet za nacio-nalne manjine dobio mnogo prigovora manjinskih udruga u kojima se navodi kako je Uredba, zapravo, neprovediva, dok je osnovni razlog negativnoj ocjeni – marginalizacija Ustavnog zakona o pravi-ma nacionalnih manjina. Nisu se uzimale u obzir njegove specifič-nosti, a naročito formulacije napisane u člancima 35 i 36. “Mi Ured-bu ne možemo prihvatiti. Pozdravljamo trud koji je Ured za udruge uložio kako bi to područje regulirao. Međutim, Uredba je nepri-mjenjiva na ono što je specifičnost nacionalnih manjina i njihovih udruga”, rekao je Tolnauer.

Prema riječima Vesne Renić Kasalo, zamjenice ravnatelja Ure-da za udruge, sporna Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro donesena je zbog činjenice da se udrugama dodijeli oko 1,5 milijardi kuna, od čega trećina iz Državnog proračuna, a dvije treći-ne iz proračuna općina, gradova i županija, često i bez ugovora.

Na tvrdnju da se manjine trebaju uklopiti u provođenje uredbe, članovi Savjeta za nacionalne manjine upozorili su da se njome krši Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina RH, jer se manjine od 2003. financiraju po metodologiji i kriterijima propisanima tim za-konom. Članovi Savjeta složili su se da se ovim podzakonskim ak-

PREDSJEDNICA REPUBLIKE PRIMILA IZASLANTVO SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u srijedu, 24. lipnja 2015., primila je izaslanstvo Savjeta za nacionalne manjine RH. U iza-slanstvu su bili predsjednik Savjeta Aleksandar Tolnauer, potpred-sjednica Renata Trischler te saborski zastupnici nacionalnih manjina i članovi Savjeta – Vladimir Bilek, Nedžad Hodžic, Šandor Juhas, Milo-rad Pupovac i Furio Radin.

U razgovorima izaslanstvo je izvijestilo predsjednicu Republike o razlozima donošenja Deklaracije o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hr-vatskoj, te upoznalo sa svojim ocjenama i viđenjima stanja ljudskih pra-va i sloboda u Republici Hrvatskoj, posebno kada su u pitanju pripadnici nacionalnih manjina. U tom kontekstu članovi izaslanstva izrazili su svo-ju zabrinutost zbog rasta nesnošljivosti prema manjinama te upozorili na narušavanje političke i međuetničke tolerancije u zemlji, a posebno su upozorili i na sve izraženije pojave netolerancije i nesnošljivosti me-đu mladima. Izražavajući zabrinutost takvim tendencijama u hrvatskom društvu, članovi Savjeta pozvali su predsjednicu Grabar Kitarović da pruži potporu i pomoć u borbi protiv tih negativnih pojava.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović iskazala je zabrinutost du-binom podjela u društvu i izrazila razumijevanje za osjećaje koje tište brojne hrvatske državljane drugih nacionalnosti. Poručila je kako mo-ramo zadržati visoke standarde ljudskih i manjinskih prava koja smo dosegnuli u vremenima ulaska u EU. Pozvala je članove Savjeta na uspostavljanje zajedničkih projekata i inicijativa koje će promicati vri-jednosti suživota i snošljivosti kako bi se zajednički suprotstavili bilo kojem obliku diskriminacije. Predsjednica je pozvala članove Savjeta za nacionalne manjine i na suradnju u Vijeću za društveni razvitak ko-je će uskoro biti osnovano, a koje će se baviti i ovom problematikom.

Članovi izaslanstva iskazali su zahvalnost predsjednici RH na nje-nim stalnim nastojanjima u širenju i promicanju tolerancije, uključivo-sti i razumijevanja te borbe protiv podjela u društvu. Pritom su poseb-no izdvojili jasne osude isticanja fašističkih simbola, kao i poruke upu-ćene u predsjedničinom govoru povodom obilježavanja Dana antifa-šizma u Brezovici. Predsjednica Grabar Kitarović je članovima izaslan-stva Savjeta za nacionalne manjine čestitala Dan državnosti naglasivši kako je to praznik svih građana naše domovine.q

tom krši Ustavni zakon te su zaključili da se u uredbu doda članak u kojem stoji da se na nacionalne manjine primjenjuju postojeći za-koni. “Ako to Vlada odbije, idemo na Ustavni sud”, rekao je Alek-sandar Tolnauer.

Vezano uz navedeno, Savjet je na temelju članka 35. stavka 2. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina donio Zaključak da će Vladi Republike Hrvatske uputiti prijedlog da se Uredba do-puni odredbom kojom će se utvrditi da se na sufinanciranje kultur-ne autonomije nacionalnih manjina putem Savjeta primjenjuju Kriteriji, odnosno Metodologija Savjeta sukladno članku 35. i 36. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. q

Ismet ISAKOVIĆ

INTERVJU

23LIPANJ 2015.

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, u kojem su mu ubijeni roditelji Ibro i Nasiha, i brat Muha-med. Do okupacije Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj “zaštićenoj enklavi” UN-a. Bio je prisutan kada su njegovog oca, brata i majku sa još preko 200 drugih, koji su kod Holanđana pobjegli ispred generala Ratka Mladića i njegovih vojnika, holandski oficiri i vojnici predali ubicama. Njegov otac Ibro, kojeg je UNPROFOR odveo na sastanak kod generala Ratka Mladića u hotel “Fontana” u Bratuncu, gdje Mladić prijeti “ili ćete opstati, ili ćete ne-stati”, pošto je dobio dozvolu da ostane zbog učešća na tom sastan-ku, pokušao je da spasi i ženu i mlađeg sina, ali ga je holandski oficir Franken odbio. Ibro Nuhanović je onda odlučio da ode sa svojima.

Mnogo godina kasnije Hasan Nuhanović je saznao gdje su pobi-jeni njegovi najdraži, kada su identifikovani njihovi ostaci – premje-štani bagerom (otac) i spaljivani (majka). Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima. Godine 2005. objavio je knjigu “Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici”, a sedam go-dina kasnije i knjigu “Zbijeg – put u Srebrenicu”. Danonoćno već 20 godina, sav svoj život je posvetio grčevitoj borbi za dokazivanje isti-ne o genocidu. Trenutno radi kao savjetnik za Memorijalni centar “Srebrenica – Potočari”. Razgovor vodimo tačno 20 dana pred obi-lježavanje 20 godina od genocida čiji je bio izravni svjedok.

Glad je bila teža od srpskih bombardovanja, aviona, artiljerije...

1992. godine bili ste student na četvrtoj godini Mašinskog fakul-teta u Sarajevu. Kako se događa da u aprilu 1992. odete u Podrinje?

U Studentskom domu u Nedžarićima probudio me jednog april-skog jutra zvuk kolone. Dugo nisam htio otvoriti oči nadajući se da će tutnjava prestati... Pogledao sam kroz prozor – Miloševićeva JNA, sada već potpuno “posrbljena”, prebacivala je ogromnu ratnu mašineriju iz Hrvatske u Bosnu. Na moj 24. rođendan, 2. aprila 1992. godine, jedva sam uspio ubijediti djevojku Mirzu da moramo bježati iz Sarajeva. Ispratio sam djevojku u Sandžak. Moja ideja je

HASAN NUHANOVIĆ, PUBLICIST I PREVODITELJ, SAVJETNIK U MEMORIJALNOM CENTRU “SREBRENICA – POTOČARI”, PREŽIVJELI SVJEDOK SREBRENIČKOG GENOCIDA

“Po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima.

Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički

usmjerili prema kapiji: “Out, out! Go, go!” Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su poslije ubijeni.”

Holandski pukovnik Kerremans: “Divim se Mladiću kao vojniku”

Razgovarao: Avdo HUSEINOVIĆ

bila da idem u Švedsku, vidio sam da je u Sarajevu opasno. Ja odla-zim kod roditelja u Vlasenicu, da vidim šta ćemo i gdje ćemo dalje.

Moj otac Ibro, koji je bio direktor u Šipad-Biraču, nije htio da napusti fabriku, ni 500 radnika, Bošnjaka i Srba za koje je bio odgovoran, čak ni kada je postalo savršeno jasno da će biti rata i krvoprolića. On se borio kako da im isplati dvije plate, koje im se dugovalo. Otac je vjerovao da se ništa strašno neće dogoditi. U Vlasenici je imao mnogo prijatelja. Tih dana dolazi na posao, a portir u firmi mu kaže: “Nećeš ni ti još dugo. Ja sam već zadužio mitraljez, mi smo Srbi naoružali se.” To ga je zabrinulo. Odlazimo u Zvornik kod materinih roditelja. Dan prije napada na Zvor-nik, nemam gdje kupiti nož ni u jednoj prodavnici, zadnji nož u Zvorniku kupujem u prodavnici lovačke opreme u Robnoj kući Zvornik. Vraćamo se u Vlasenicu, a Zvornik je dan nakon toga okupiran, 8. aprila.

Hasan Nuhanović

INTERVJU

24 PREPORODOV JOURNAL 176

Idemo nakon toga u Sarajevo, 12. aprila 1992., i tu boravimo šest dana. I onda, 18. aprila, ponovo se vraćamo u Vlasenicu, tu nas na bari-kadama zaustavljaju pravi četnici. Tad prvi put vidim četnike kao iz fil-mova o Drugom svjetskom ratu. Puštaju nas i onda otac govori: “Idemo u moje rodne Stoborane.” To je selo na području općine Han Pijesak.

Tokom ljeta 1992. godine boravite na području Žepe. Nedale-ko od sela, odakle je Vaše porijeklo, desila se i jedna od prvih ve-likih bosanskih pobjeda – 4. juna 1992. godine. Bila je to bitka u Budučinom potoku.

Uslijedili su teški dani u Stobranima, težak život u zbjegovima u šumi Mršići. Bilo je očajno, a sve češće su stizali ultimatumi srpske vojske o predaji. Većina mještana je odlučila da se ne predamo, pa je svaki novi dan bio teži od prethodnog. Kad se dešavala bitka u Budučinom potoku, ja sam bio daleko kilometar vazdušne linije u zbjegu. Srbi su tada imali strašne vojne gubitke. Sutradan su oni, sa ogromnim pojačanjima, sravnili selo Stoborane. Crnilo se polje od četnika koji su rušili sve pred sobom.

Na radiju čujemo da u Sarajevu građani aplaudiraju jedinici biv-še JNA, koja izlazi iz sarajevske kasarne “Maršal Tito”, a ta jedinica odatle ide 100 kilometara dalje – i već 5. juna 1992. godine napada na Stoborane i Žepu. Spaljuju sva sela, osim onih koja su bliža Žepi. Avioni nas 5. juna 1992. godine bombarduju iz Srbije. Tu je u Veli-kom Žepu, na nekoliko kilometara od nas, general Ratko Mladić smjestio svoje glavno komandno mjesto.

U knjizi “Zbijeg – put u Srebrenicu” opisali ste na autentičan način velike nevolje koje su se 1992. godine naselile u istočnu Bo-snu. Meni je posebno ostao upečatljiv detalj odlaska iz Žepe u Sre-brenicu, tako što se spuštate sa ljudima niz stijene strašnog kanjo-na nad Drinom, tj. jezera Perućac. Opišite nam taj, možemo ga nazvati – put kamikaza Drinom, kroz noć, na granici Srbije i Bosne.

Išle su često grupe iz Žepe u Srebrenicu i jedna grupa žena i djece, njih oko 50 je ubijeno u srpskoj zasjedi kod mjesta Podrava-nje. Tad smo u avgustu 1992. godine boravili u selu Luka. I onda mi odlučujemo da umjesto kopnom, za Srebrenicu idemo Drinom. Tih dana su bila stalna bombardovanja avijacije koja je dolazila iz Srbi-je, narod se krio po pećinama. Iz sela Luke kozjim stazama, niz sti-jenu Grđenj, po gustom mraku silazi se u provaliju duboku više stotina metara. Dole je ambis, dole je Drina.

Sa druge strane Drine je Srbija. Ići 15 kilometara Drinom ni-zvodno, na granici Srbijom, to mi je danas nezamislivo. Nevjerovat-na je luda hrabrost tih ljudi koji su vozili čamce. Plaćalo se 50 nje-mačkih maraka po porodici. U ponoć kreću čamci i mi se vozimo noću po najvećoj masovnoj grobnici Drini. Jezivo je to. Svih tih mje-seci, baš tim dijelom toka Drine, plutalo je stotine leševa ubijenih Bošnjaka iz Višegrada, koje su ubijali i bacali u Drinu. Došli smo do sela Klotjevac, koje je faktički uvučeno u Srbiju. S one strane rijeke je planina Tara u Srbiji, to je područje općine Bajina Bašta. Artiljeri-jom Vojska Jugoslavije tu je stalno granatirala i vršila agresiju na bosansku teritoriju. Gledao sam to svojim očima, više tenkova je djelovalo po Klotjevcu u isto vrijeme sa područja Srbije. A, danas Srbija govori da nije bila u ratu.

Bili ste u Srebrenici u vrijeme najveće gladi, tokom druge po-lovine 1992. i početka 1993. godine.

Moja knjiga je komotno mogla nositi naziv “Glad” jer nam je glad bila teža od srpskih bombardovanja, aviona, artiljerije... Da-nas, ako si gladan uzmeš pare, odeš u prodavnicu i kupiš da jedeš. Tamo nije bilo prodavnica, nije bilo para, a nije bilo ni humanitarne pomoći. Ona je za godinu dana ušla samo jednom i tada smo dobi-li tri kile hrane po glavi stanovnika.

Odakle ti hrana? Posebno je bilo teško velikom broju izbjeglica, domaće stanovništvo je nekako i deveralo. To nigdje nije bilo u Bo-sni tako, to se samo u Srebrenici dešavalo, da ljudi po hranu idu 30 kilometara u svoja spaljena sela, kroz četničke linije i minska polja prema Drini, da donesu porodici hrane. Mnogi su ubijeni na tom putu očajnika. Postojao je i drugi način, a to je bio da hranu otimaš od Srba, koji te drže u vojnom okruženju i ne daju da uđe humani-tarna pomoć u Srebrenicu.

Moja porodica je bila na rubu. Bukvalno smo gladovali mjeseci-ma. Dešavalo se da dođeš kod nekog u kuću, oni izvade da jedu šta već imaju – i nikoga ne nude. To je bilo jedno od pravila preživlja-vanja u Srebrenici.

Ako Srbi stanu, dobro je; a ako ne, mi smo bar nešto pokušali…

Srebrenica u aprilu 1993. godine postaje zaštićena zona UN-a. Približite nam malo dolazak francuskog generala Phi lip pea Mo ril-lona, komandanta UNPROFOR-a u BiH, i njegovo obećanje da se narod Srebrenice nalazi pod zaštitom UN-a.

Ljudi malo miješaju generale Bernarda Janviera, koji je bio koman-dant UN-a za bivšu Jugoslaviju i Phi lip pea Mo ril lona, koji je bio koman-dant UN-a za BiH. Obojica su bili Francuzi. Prvi je odgovoran za 1995. godinu, a drugi za 1993. godinu. Mnogi kažu da je “Mo ril lon izdao Sre-brenicu”. Međutim, Mo ril lon je po meni samoincijativno došao u mar-tu 1993. u Srebrenicu sa 20 unproforaca, od kojih će neke ostaviti u Srebrenici. On, bez saglasnosti nadređenih, samoinicijativno Srebreni-cu proglašava “zaštićenom zonom”. Moril lon je tada doveo pred svr-šen čin međunarodnu zajednicu. Onda su oni Rezolucijom 819 Srebre-nicu proglasili zaštićenom zonom. Mislim da su se rukovodili tezom – ako Srbi stanu, dobro je; a ako ne, mi smo bar nešto pokušali.

Interesantno je da je Mladić stao 18. aprila 1993. godine, ali tre-ba znati i to da je Naser Orić vratio četnike nekoliko kilometara, i da su Srbi su u toj velikoj operaciji, koja je trajala mjesecima, imali ogro-mne vojne gubitke. Velika je razlika između tog dana, 18. aprila 1993., i jula 1995. godine, zato što branioci Srebrenice u tom mo-mentu znaju da nemaju nikakve pomoći, bili su do tog momenta u svakodnevnoj borbi, znaju šta ih čeka ako Srbi uđu. A u julu 1995. godine imaćemo dvije godine “uspavanke”, koju nam je pjevao UN, što se itekako odrazilo i na borbenu snagu branilaca Srebrenice.

Kako postajete prevodilac u UN-a u Srebrenici?Poslao me otac da tražim cigare od kanadskih pripadnika UN-a,

koji su došli u Srebrenicu u aprili 1993. godine. Ja sam sām već bio počeo da učim engleski jezik. Razmišljao sam da, ako preživim sre-brenički pakao, u Bosni ne ostanem više ni jedan dan. Odoh negdje na Zapad, bilo gdje i trebaće mi engleski. Svi su mislili da sam lud, u toj haotičnoj situaciji ja učim engleski. I ja od unproforaca u fabrici Vezionica, gdje su bili smješteni, tražim cigaru za oca, kad unprofo-rac me uvede kod oficira da me pita nešto. Zvao se kapetan Little i ništa nisam razumio šta me taj čovjek pitao, samo sam mahao gla-vom i govorio: “Yes, yes.” Toliko sam loše govorio engleski.

Radio sam sa Emirom Suljagićem volonterski kao prevodilac pola godine. Emir, koji mali žuti riječnik engleskog jezika nikada ni-je ispuštao iz ruku, znao je engleski bolje od mene. Tek smo krajem 1993. godine, položili test da bismo profesionalno mogli prevoditi. Suljagić je dobio trojku, ja dvojku i jedva sam prošao. Tako poči-njem raditi kao prevodilac.

Kao prevodilac odlazili ste na okupiranu teritoriju, nije to bilo jednostavno, mnoge zločince ste još tada gledali direktno u oči.

INTERVJU

25LIPANJ 2015.

Bio sam jedini prevodilac koji je tada odlazio na teritoriju pod kon-trolom Vojske Republike Srpske. Emir Suljagić je prevodio sastanke UN-a sa našim vlastima u Srebrenici, ja sam prevodio na sastancima sa Srbima. Bio sam u Milićima, Bratuncu, Skelanima... Najčešće sam pre-vodio na srpskim položajima na području Zelenog Jadra.

U Milićima su mi u motelu prijetili da će me zaklati. Ja sam jedan dan 11 sati prevodio na sastanku u Milićima. Preko puta mene je sjedio general Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Voj-ske Republike Srpske. Došao je ručak, ali ja tad nisam uspio ni jednu kašiku usta staviti jer mi nisu dozvolili. Momir Nikolić, pomoćnik ko-mandanta za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske Republike Srp-ske, ratni zločinac osuđen na 20 godina zatvora pred Tribunalom u Haagu, odveo me jednom pet metara od pripadnika UN-a u ćošak, prijetio mi, pa me pita: “Gdje ti je Naser, gdje ti je Miš?” Miš je, inače, bio jedan od hrabrijih boraca u grupi Nasera Orića.

Nikolić mi je tri mjeseca prije pada Srebrenice rekao: “Uskoro ću vam zavrnuti sve ventile. Ulazimo, neće nas zaustaviti niko.” Oni su se otvoreno pripremali za okupaciju Srebrenice.

Karremans je svojom pojavom spriječio mogući kontranapad branilaca Srebrenice

Objavili ste brojne članke na temu genocida u Srebrenici, sa posebnim fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim do-gađajima. Također, 2005. godine objavili ste jednu od najvažnijih knjiga o genocidu u Srebrenici – “Pod zastavom UN – međunarod-na zajednica i genocid u Srebrenici”. U knjizi otkrivate da su srpski oficiri uz pomoć UNPROFOR-a uspjeli obezbijediti zatrpavanje tranšeja i rovova pripadnika Armije Republike BiH u okolici Sre-brenice, što će odigrati važnu ulogu u nemogućnosti bolje odbra-ne Srebrenice tokom operacije “Krivaja 95”.

Bio sam prisutan kad je to od Holanđana tražio pukovnik Vuko-ta Vuković, rekavši “da će muslimanski vojnici odatle izvesti napad na srpske položaje”. Naravno, to je bio blef i Holanđani su na toj važnoj koti Biljeg, koja je bila prva linija odbrane Srebrenice, zatr-pali tranšeje 28. divizije Armije Republike BiH. Kada je krenula ope-

racija “Krivaja 95” branioci su se našli na ledini jer nisu mogli raču-nati na te ranije iskopane tranšeje i rovove. Naime, 282. brigada Armije Republike BiH, kojom je komandovao rahmetli Ibro Dudić, zaposjela je ovaj položaj 6. jula 1995. godine i uspjela se na ovom položaju održati samo dva dana jer nije bilo tranšeja, a položaj je tučen sa položaja na Jasenovi koje su Srbi uspjeli osvojiti.

Oficiri i političko rukovodstvo iz Srebrenice su mi svjedočili da je pukovnik Ton Karremans, tada komandant Holandskog bata-ljona UN-a, spriječio i odsudnu bitku za grad, koja je bila planira-na za jutarnje sate 11. jula 1995. godine.

Pukovnik Karremans dolazi u ponoć i kaže pred svima u zgradi srebreničke pošte, a tu su bili komandanti jedinica Armije Republi-ke BiH i političko vodstvo opštine – “da će sutradan, 11. jula, Srbi biti bombardovani u šest ujutro, da će doći komandant UNPRO-FOR-a za BiH general Rupert Smith da izvrši inspekciju”. Najviše su mu od strane naših ljudi pitanja postavljali Fahrudin Salihović, Ha-kija Meholjić i načelnik štaba 28. divizije Armije Republike BiH Ra-miz Bećirović, koji je mijenjao Nasera Orića. Oni su bili skeptični u to što je Karremans obećavao. Međutim, Karremans je pokazao na karti gdje se nalaze srpski položaji i kazao “da će to biti od šest sati ujutro zona smrti, koju će razvaliti oko 60 NATO aviona”. Odlično se sjećam toga detalja jer sam prevodio to što je govorio. Kako ići u bitku ako će NATO bombardovati to područje. Kontranapad naših snaga, dan prije je uspio, četnici su bili vraćeni skoro na početne položaje. Mišljenje većine koji su bili na ovom sastanku, a koji su uspjeli preživjeti, je da je Karremans tada svojom pojavom spriječio taj mogući kontranapad branilaca Srebrenice.

Treba ovdje spomenuti da su u tom periodu u Srebrenici bila i trojica britanskih obavještajaca SAS-a, to mi saznajemo od Holan-đana na dan pada Srebrenice. Jedan od njih, pod pseudonimom Nick Cameron, objavio je knjigu i nakon sedam godina odlučio pre-kršiti strogu zapovijest Ministarstva odbrane Velike Britanije po kojoj nikad ne smije objaviti detalje svoje misije u Srebrenici. Zbog toga je optužen i osuđen, platio je kaznu od 50.000 funti. Naređe-no je da se svi primjerci te knjige odmah povuku sa tržišta.

Svi, ama baš svi Holanđani koji su se iz bilo kojeg razloga nalazili izvan baze na sebi su imali kratke pantalone, majice kratkih rukava i na glavi plave bejzbol kape sa amblemom UN-a. Niko od njih nije nosio oružje jer su dobili naređenje da ga ostave u bazi – “kako ne bi, na bilo koji način, isprovocirali Srbe”. U isto vrijeme, svi holandski vojnici u bazi koji su bili u kontaktu sa 5.000-6.000 bošnjačkih izbjeglica su na sebi imali punu borbenu opremu, na glavama šljemove, pancir jakne, i bili su naoru-žani. Dakle, Holanđani su, a ne Srbi, 13. jula 1995. godine oko podne, obučeni u uniforme kakvu nosi glumac u filmu iz spomenutog kadra, istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinej-džeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni. Holanđani ne da nisu učinili ništa da ne dođe do ovoga, već su čak to i omogućili.

INTERVJU

26 PREPORODOV JOURNAL 176

Sve što su Holanđani radili u Potočarima, dio je saučesništva u genocidu

Veliki broj ljudi iz Srebrenice, 11. jula 1995. godine, ispred Mladićevih vojnika pobjegao je u Potočare u nadi da će naći spas u bazi Holandskog bataljona UN-a. Međutim, prvi ljudi ovog ba-taljona, pukovnik Ton Karremans i major Robert Franken, hladno ih predaju Mladićevim vojnicima. S tim ljudima iz Potočara u smrt je poslata i Vaša porodica.

U to vrijeme nam se među komandantima UNPROFOR-a potre-fio najgori čovjek, pukovnik Ton Karremans. Svi raniji komandanti su bili puno bolji ljudi od njega.

U UN-ovoj bazi u Potočarima 13. jula 1995. godine bilo je 5.000 do 6.000 žena i djece, a među njima se nalazilo nekoliko stotina muš-karaca i dječaka. Bili su tu od 11. jula, znači od okupacije Srebrenice. Još uvijek su se nadali da su sigurni unutar žice, među plavim šljemo-vima. Ostanak u bazi značio je tog 13. jula – život, a izlazak iz nje... Četnici su već izdali nalog da će ubiti svakoga koga njihova kontrola zatekne unutar baze, čije se ime ne nalazi na UN-ovom spisku.

Meni je ostanak garantirala iskaznica UN-a. Holanđani ove ljude nisu brojali. I prije nego što je 12. jula postalo jasno šta se dešava oko baze – da srpski vojnici i policajci odvajaju muškarce i dječake i da neke od njih ubijaju na licu mjesta, nekoliko ljudi unutar baze, među kojima moj otac Ibro Nuhanović, zatim Nesib Mandžić, koji je spletom okolno-sti preživio – uz moju pomoć, angažirali su nekoliko djevojaka i mladića unutar baze da se sačini spisak svih muškaraca i dječaka koji su u tom momentu bili u bazi. Sjećam se da je jedna od osoba kojima smo podi-jelili olovke i sveske, koje smo uzeli od zamjenika komandanta Holan-dskog bataljona UNPROFOR-a, majora Frankena – bila Asima Akagić. I ona je preživjela i svjedok je ovog događaja.

Nakon sat-dva, u salu za konferencije Holandskog bataljona doni-jeto je 10-ak listova papira. Na svakom su se nalazili podaci sa ime-nom, prezimenom, godinom rođenja, imenom oca i mjestom porije-kla. Sve je bilo ručno zapisano. Kada smo sakupili sve listove papira i prebrojali imena, zaključili smo da je onih koji su dali podatke bilo 239.

Franken, koji je tog 12. jula 1995. predstavljao Holandski bata-ljon – kasnije ćemo saznati da se komandant, pukovnik Karremans, zaključao u kancelariju, uz obrazloženje da ima dijareju, nakon po-vratka sa sastanka s Ratkom Mladićem u Bratuncu – sjeo je za sto, prebrojao sva imena, a zatim na dnu zadnjeg lista napisao “239” i potpisao se. Pitali smo ga šta će uraditi s tim spiskom, a on je rekao da će ga pokazati srpskoj strani i da će na taj način ljudi na spisku biti zaštićeni. Dodao je: “Jednu kopiju ću poslati u Haag, jednu u Ženevu, u sjedište Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a jednu kopiju ću sakriti u gaće.”

Ovo će Franken kasnije ponoviti još nekoliko puta tog i sljedećeg dana, 13. jula, dok su ga moj otac Ibro i Nesib Mandžić molili da muš-karce koji su u bazi ne izruči u ruke Srbima. To što je on uradio sa spiskom, reći će nam tada Franken, dovoljna je garancija za živote ovih ljudi. A sve s ciljem da izbjegne “paniku” izbjeglica u bazi, u mo-mentu kada su holandski vojnici pripremali da sve izbjeglice istjeraju iz baze, odnosno iz fabričke hale, i na taj način ih predaju u ruke Srbi-ma, koji su, zajedno s Holanđanima, stajali na glavnoj kapiji baze.

Svi pokušaji da Bracu – to je bio nadimak brata Muhameda – zadr-žim u bazi, propali su. Sjećam se svakog trenutka i poznajem svaki pe-dalj unutrašnjosti baze u Potočarima. Sjećam se kad mi je major Ro-bert Franken prišao i rekao da prevedem ocu ono što će mi reći, budu-ći da je otac bio na jednom od sastanaka sa Mladićem u Bratuncu.

“Prevedi ocu da može ostati u bazi ako želi.” “A, moj drugi sin i žena?”, pitao je otac, gledajući Frankena. “Reci ocu, ako ne želi da ostane, to je njegov izbor”, odgovorio je Franken.

U očajničkom pokušaju da mlađeg brata zadržim unutar ogra-de, dao sam mu svoju staru isteklu akreditaciju. Unutar baze su bili major Joseph Kinkory iz Kenije, David Tetteh iz Nigerije i Holan-đanin kapetan Andre de Haan. Mislio sam da će Braco biti manje upadljiv ako bude obukao moju jaknu od džinsa. Uspio sam mu u tom trenutku spustiti poljubac na obraz. To je bilo posljednji put da vidim brata, oca i majku žive.

Po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. go-dine, holandski vojnici su istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardi-ma. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije pla-stične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: “Out, out! Go, go!” Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su poslije ubijeni.

Mnogo kasnije, nakon rata, sreo sam prijateljicu iz Srebrenice, koja je tog dana, 13. jula, izašla iz baze u Potočarima i zajedno s kon-vojem žena stigla u Kladanj. Ona mi je ispričala da je hodala s Bracom u koloni, dok nisu razdvojili muškarce od žena: “Pitao me jesam li se prepala. Rekla sa mu da jesam. I on je meni rekao da se plaši.”

Kada je ekshumirana sekundarna masovna grobnica Čančari 5, u njoj je, pored skeleta starijeg muškarca, pronađena kartica na čijoj je poleđini pisalo na engleskom, na ćirilici i na latinici: “Nosilac ove kar-tice je pod zaštitom snaga UN-a...”. To je Komisija za traženje nesta-lih evidentirala kao dokazni materijal CRO5-187B. Rezultatima upo-redne analize moje DNK ispostavilo se, sa preko 97% preciznosti, da pronađeni skelet pripada Ibri Nuhanoviću, mom ocu.

Treba ovdje spomenuti da su u tom periodu u Sre-brenici bila i trojica britanskih obavještajaca SAS-a, to mi saznajemo od Holanđana na dan pada Sre-brenice. Jedan od njih, pod pseudonimom Nick Cameron, objavio je knjigu i nakon sedam godina odlučio prekršiti strogu zapovijest Ministarstva od-brane Velike Britanije po kojoj nikad ne smije obja-viti detalje svoje misije u Srebrenici. Zbog toga je optužen i osuđen, platio je kaznu od 50.000 funti. Naređeno je da se svi primjerci te knjige odmah povuku sa tržišta.

INTERVJU

27LIPANJ 2015.

Na jednom video snimku Ratko Mladić se prilikom oproštaja od Holanđana, prije njihovog prelaska preko Ljubovijskog mosta u Srbiju, zahvaljuje Karremansu i holandskom generalu Kornelisu Nikolaju “na pomoći u ovoj operaciji”. Bili ste tu negdje, u blizini.

To je najodvratniji snimak, gdje nazdravljaju, smiju se u društvu prevodioca Petra Uščumlić, inače šuraka zločinca Momira Nikolića. UNPROFOR je plaćao Petra Uščumlića, iako su znali da je on radio za Srbe i da je kao takav doveden da bude prevodilac. Tada Mladić daje poklone Karremansu i njegovoj supruzi, zahvaljuje mi se na pomoći u “ovoj operaciji”... Ja sam bio u toj koloni sa Holanđanima, koja je iz Potočara preko Ljubovijskog mosta, Malog Zvornika, Šap-ca i Rume ušla u Hrvatsku. U Zagreb, na aerodrom Pleso, došli smo rano ujutro 22. jula 1995. godine.

Sve što su Holanđani radili u Potočarima, dio je saučesništva u genocidu. General Erve Gobilijar 11. jula 1995. godine navečer, izdao je naređenje Karemenasu u tri tačke. Tačka B kaže: “Koncentrišite sve svoje snage u Potočare i poduzmite sve razumne mjere da izbje-glice zaštitite.” Ništa Karremans nije od toga sproveo. Sve informaci-je o ubistvima ljudi koje su vidjeli u Potočarima, oni su zataškali.

Ja sam čitao izjave holandskih vojnika, gdje govore na jednom mje-stu o 9 ubijenih, na drugom mjestu spominju 6 i na trećem mjestu 10 ubijenih. Vidjeli su jednog čovjeka iz baze UN-a, koji je odmah odve-den u obližnje kukuruze u Potočarima i ubijen, oni su to vidjeli. Pred njihovim očima je ubijeno 20-30 ljudi u Potočarima. Kad je Holandski bataljon stigao u Zagreb, 22. jula 1995. godine, u vrijeme dok još uvijek ubijaju ljude po Podrinju, bio sam prisutan na međunarodnoj press konferenciji kada je pukovnik Karremans izjavio tri sramotne stvari. Prvo, da nije bilo ratnih zločina. Drugo, da nije bilo dobrih i loših mo-maka, da su svi isti, i treće, da se divi Mladiću kao vojniku. Nakon te press konferencije ima onaj snimak – počinju da plešu i piju, uz speci-jalni orkestar koji dolazi iz Holandije, sa kojim dolazi i holandski princ.

Krvnik: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima.”

Interesantno je i to da ste tražeći svoje najbliže, faktički od-mah nakon genocida dolazili u Srebrenicu i ostala podrinjska mje-sta, gdje je izvršen genocid.

Rođaci su me molili da iz Zagreba izađem u München, Malmö… Ipak, nastavljam raditi za UN, isključivo radi saznanja da će oni preći na srpsku stranu i da ću s njima moći krenuti u potragu za nestalima. Nakon Daytona u autu sam prolazio kroz istočnu Bosnu tražeći tra-gove nestalih, ubijenih. Znao sam da kod Konjević Polja, Nove Kasa-be, Glogove, kuda se ide u Srebrenicu, ima masovnih grobnica, da su ih pune livade. I kad sam se tim putem vozio u dane kad je sve cvje-talo, kad se sve zelenilo, ja tu ljepotu nisam vidio. Ja sam samo vidio masovne grobnice koje kriju te livade. Ispod cvijeća ležali su naši oče-vi i braća, sinovi. Njihove kosti. Vozio sam se pored mjesta gdje žive Srbi - gledam ih kroz prozor i mislim: ko je od njih ubica? Ko je od njih ubica? U Zvorniku sam sa dva stranca, nenaoružan bio 3. januara 1996.godine, to je znači samo pola godine nakon genocida. Spavam u motelu “Vidikovac” i prevodim sastanak sa ratnim zločincem Dra-gomirom Vasićem, prvim čovjekom policije u regiji Zvornika.

Bio sam prvi Bošnjak, koji je nakon genocida došao na ta polja smrti. U Bratuncu mi je upala policija u hotel “Fonatana” da me isprepada. U hotel “Panorama” u Vlasenici, u martu 1996. godine, policajac se derao na mene, kad je vidio da se nisam prepao, on je otišao. Da me tada pregledao neki specijalista psihijatar, lahko bi utvrdio da sam bio lud.

Vaši roditelji i brat su ukopani u Potočarima. Gdje su pronađe-na njihova tijela?

U junu 2010. godine identificirano je tijelo mog brata Muhameda Nuhanovića, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice Čančari 5 u Zvorničkoj Kamenici. Identificirao sam ga po patikama. Prethodne jeseni su mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli. Oca su identificirali 11 godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju našli. Lubanja smrskana odzada. Doktor nije znao da li se to desilo nakon smrti. Sekundarna grobnica – Čančari 5, Zvornička Kamenica. 13 je tu grobnica, a sve tije-la što su ih četnici iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije Daytona buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odve-zli 40-ak kilometara dalje, tu su istresli i ponovo zatrpali. Bilo ih je tu gotovo 1.500. Tako kažu oni iz Haškog tribunala. Čitao sam izjavu jed-

Ja sam čitao izjave holandskih vojnika, gdje govore na jednom mjestu o 9 ubijenih, na drugom mjestu spominju 6 i na trećem mjestu 10 ubijenih. Vidjeli su jednog čovjeka iz baze UN-a, koji je odmah od-veden u obližnje kukuruze u Potočarima i ubijen, oni su to vidjeli. Pred njihovim očima je ubijeno 20-30 ljudi u Potočarima. Kad je Holandski bataljon stigao u Zagreb, 22. jula 1995. godine, u vrijeme dok još uvijek ubijaju ljude po Podrinju, bio sam prisutan na međunarodnoj press konferenciji kada je pukovnik Karremans izjavio tri sramotne stvari. Prvo, da nije bilo ratnih zločina. Drugo, da nije bilo dobrih i loših momaka, da su svi isti, i treće, da se divi Mladiću kao vojniku. Nakon te press konferen-cije ima onaj snimak – počinju da plešu i piju, uz specijalni orkestar koji dolazi iz Holandije, sa kojim dolazi i holandski princ.

INTERVJU

28 PREPORODOV JOURNAL 176

nog od krvnika koji kaže: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo koliko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima.” Neko im bio obećao po 5 njemačkih maraka za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i to da su natjerali vozače autobusa da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana, kako ne bi poslije nikad o tome pričali.

Moj otac – ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici; moj brat – ubijen u Pilici, ekshumiran u Kamenici; i moja majka – ubijena u Vlasenici, ekshumirana iz potoka ispod smeća, leže jedno do dru-goga u Potočarima. Kupio ja Braci 1995. u proljeće nove patike, “Adidaske”, preko nekog stranca. Donio ih on iz Beograda, kad se vraćao u Srebrenicu sa odmora. Nije ih Braco nosio ni mjesec-dva kad se ono sve desilo. Kupio mu ja i “Leviske 501”. Imao je to na sebi. Znam tačno i koju je majicu imao na sebi i koju košulju.

Donese doktor vreću preda me i istrese na jedan karton sve što su na njegovim posmrtnim ostacima našli. I nakon 15 godina čeka-nja uzeh Bracine patike u ruke. Pored njih i kaiš, velika metalna toka i ostaci “Leviski”. Imaju i čarape, obje. Tražio sam onu poznatu etiketu od “Leviski 501”, kako bi nam i to potvrdilo Bracin identitet. Uzeh u ruke ostatke Bracinih farmerki, nakon 15 godina. Metalna dugmad. Ostaci od unutrašnjih džepova. Sve od pamuka se raspa-lo. Nema ga više, ostala samo sintetika.

Igrani film “Rezolucija 819” je ozbiljan historijski falsifikat

Ubrzo poslije genocida, lansirana je u medijima informacija da su Bošnjaci iz Srebrenice živi i da rade u rudnicima u Aleksincu, u Srbiji.

Ja tada živim u Tuzli i autobusom stalno idem u Sarajevo. Odem u list “AS” u Sarajevu i pitam ih: “Pisali ste da 3.000 ljudi radi u rudniku Aleksonac, odakle vam ta informacija, znate li čime se igra-te!?” Oni me nijemo gledaju. Sve je to bilo dobro izrežirano od onih koji su kreirali genocid, da odvuku pažnju na drugu stranu, da maj-kama produže nadu.

Mi smo se tada nadali da će se pojaviti bilo ko živ. Ta nada je trajala pet godina, dok se nisu počele otkrivati masovne grobnice na području Zvornika.

Radeći u Sarajevu, u zgradi Zajedničkih institucija BiH, sva-kodnevno imate priliku sresti jednog od odgovornih za ubistvo svoje majke.

U naš stan u Vlasenici 1992. godine se uselio predsjednik vlase-ničkog SDS-a Milenko Stanić, koji je bio i predsjednik Kriznog štaba i predsjednik Općine Vlasenica u vrijeme kad je u ovom gradu ubi-jeno, uglavnom u logoru smrti Sušica, oko 2.000 Bošnjaka. U tre-nutku kad je moja majka Nasiha ubijena, njegov brat Radenko bio je komandir vlaseničke policije. Policajac je moju majku odveo i najvjerovatnije je i ubio. Radenko Stanić je danas zaposlen u Mini-starstvu sigurnosti, može se provjeriti na zvaničnoj stranici Parla-menta BiH, kao šef Odjela za materijalno-finansijsko poslovanje Ministarstva sigurnosti BiH. Obadvojica su nekažnjeni.

U sarajevskom Narodnom pozorištu, 2. decembra 2008. godine, elita bosanskohercegovačke prijestolnice je po završetku filma igra-nog filma “Rezolucija 819”, talijanskog reditelja Giacoma Battiata, ustala i minutama aplaudirala. Lično sam, nezadovoljan iskrivljenom slikom o genocidu nad Bošnjacima, koju je prikazao ovaj film, zajed-no sa Huremom Šahićem, ratnim komandirom policije iz Žepe, ostao da sjedim, dok je oduševljena bošnjačka elita aplaudira. Znam da ste i Vi burno reagovali u vrijeme same premijere.

Film “Rezolucija 819” je ozbiljan historijski falsifikat. Pogledaj-te, tamo je jedan stasit i naočit unproforac, pored autobusa u ko-

jem se u Potočarima nalaze tek ukrcani žene i djeca – zgrabio, šče-pao za prsa jednog srpskog oficira, a u isto vrijeme drugi srpski oficir tom unproforcu drži pištolj na čelu. U prvi mah nisam ni shva-tio o čemu se radi, a onda me obuzeo ogroman bijes. Čisti falsifikat historije, prikazivanje onoga što se nikada nije dogodilo. Zapravo, to je baš ono čega sam se plašio… Jedna od onih scena za koje sam pomislio da bi se mogle naći u igranom filmu ako ga napravi neko drugi, a ne mi. U kadru iz filma prikazan je oficir UNPROFOR-a, uredno obučen u uniformu Holandske vojske. Mora se priznati da su filmadžije ovdje posvetile veliku pažnju detaljima. Na glavi mu uredno stoji plava beretka, a oko pasa opasač na kojem bi trebalo da stoji futrola s pištoljem. Dakle, imidž i držanje koji kod prosječ-nog gledaoca, laika, izazivaju poštovanje. A tek njegov postupak! Ispade taj još i heroj. Samo, taj nikada nije postojao, to se nikada nije dogodilo!

U realnosti, tih dana jula 1995. nijedan vojnik, a niti oficir UNPROFOR-a u Potočarima, dakle pripadnik Holandskog bataljona, nije na sebi nosio ovakvu uniformu izvan baze. I ne radi se uopće o uniformi, već o sljedećem… Svi, ama baš svi Holanđani koji su se iz bilo kojeg razloga nalazili izvan baze na sebi su imali kratke panta-lone, majice kratkih rukava i na glavi plave bejzbol kape sa amble-mom UN-a. Niko od njih nije nosio oružje jer su dobili naređenje da ga ostave u bazi – “kako ne bi, na bilo koji način, isprovocirali Srbe”. U isto vrijeme, svi holandski vojnici u bazi koji su bili u kontaktu sa 5.000-6.000 bošnjačkih izbjeglica su na sebi imali punu borbenu opremu, na glavama šljemove, pancir jakne, i bili su naoružani. Da-kle, Holanđani su, a ne Srbi, 13. jula 1995. godine oko podne, obu-čeni u uniforme kakvu nosi glumac u filmu iz spomenutog kadra, istjerali sve izbjeglice, Bošnjake iz baze UNPROFOR-a i predali ih u ruke srpskim vojnicima na kapiji baze. Svi tinejdžeri i muškarci koji su istjerani iz baze su nakon toga ubijeni. Holanđani ne da nisu uči-nili ništa da ne dođe do ovoga, već su čak to i omogućili.

“Oprosti mi...” Ja sam mu pogledom odgovorio: “Neću ti oprostiti…”

Pokrenuli ste krivičnu prijavu protiv tri bivša oficira Holan-dskog bataljona u Srebrenici. Na sudu, oči u oči, sreli ste pukovni-ka Karremansa i majora Frankena. U kojoj fazi je Vaša tužba, šta se dešava sa tim procesom?

Ja sam, pored Nesiba Mandžića, jedini svjedok koji je, nakon srebreničkog masakra, mogao pokrenuti potragu za tom listom sa 239 imena. Nigdje je nisam mogao naći. Na svu sreću, “naletio” sam u Tuzli krajem ljeta 1995. godine na predstavnike organizacije Human Rights Watch. Oni su onda, koristeći svoje veze, od Mini-starstva vanjskih poslova Holandije tražili spisak. Tek nakon tri mje-seca, u jesen 1995. godine, Ministarstva vanjskih poslova Holandije je od Ministarstva odbrane Holandije uspjelo “pribaviti” kopiju spi-ska. Stajao je negdje u nekoj ladici. Sa tim spiskom sam počeo seri-ju putovanja u Haag, kako bih od tamošnjih vlasti tražio da se direk-tno angažiraju u traženju nestalih iz Srebrenice. Na spisku se ne nalaze imena svih muškaraca i dječaka koji su se bili tog dana u bazi, već samo onih koji su pristali dati svoj identitet 12. jula onima koji su pravili spisak.

Prije 15-ak godina otišao sam direktoru Međunarodnog komi-teta Crvenog križa u Bosni i Hercegovini. Njegova organizacija je do tada sačinila i objavila nekoliko izdanja “Knjige nestalih osoba u Bosni i Hercegovini”. Posljednje izdanje je bilo u dvije verzije. Jedna je bila po prezimenu, a druga po mjestu nestanka, odnosno mjestu na kojem su posljednji put viđeni živi ljudi čija imena se nalaze u

INTERVJU

29LIPANJ 2015.

knjizi. Pitao sam ga koliko je u knjizi ljudi s mjestom nestanka “Po-točari”. Rekao mi je da ne zna. Onda smo zajedno izbrojali sva ime-na pored kojih je kao mjesto nestanka bilo navedeno “Potočari”, čime su bili obuhvaćeni i oni unutar i oni koji su bili izvan baze UN-a. Broj je bio 1.889.

Ukupan broj žrtava na spomeniku u Potočarima je 8.372. Dakle, preostali broj žrtava su oni dječaci i muškarci, kao i jedan broj žena, koji su krenuli kroz šumu. Znači, skoro 25% žrtava genocida u Srebre-nici su ljudi koji su spas pokušali naći kod baze UN-a u Potočarima.

U “mojoj” presudi protiv Holandije iz septembra 2013. godine piše da su “pripadnici Holandskog bataljona morali znati da će moj otac i brat biti ubijeni ako 'izađu' iz baze”. Moja majka je također ubijena, ali se presuda ne odnosi na nju. Ona je kao žrtva isključena iz presude jer se sud “ograđuje” od žena – “Holanđani nisu morali znati da će i žene biti ubijene”. Kada god sam dobio riječ, ja sam sudijama, kao očevidac, opisivao situaciju u kojoj se našlo oko 20.000 izbjeglica oko baze i 5.000 do 6.000 u samoj bazi. U taj kontekst sam, onda, smjestio i okol-nosti vezane za moje roditelje i brata, koje su Holanđani pred mojim očima predali u ruke Srbima 13. jula 1995. godine.

Tri godine je prošlo, od momenta podnošenja tužbe do juna 2005. godine, u pisanju raznih žalbi i podnesaka, dok konačno Okružni sud u Haagu nije sazvao šest ročišta tog mjeseca, na koji-ma će se pojaviti šest holandskih oficira i političara koji su u kritič-nom periodu odigrali presudnu ulogu u donošenju ili nedonošenju odluka od kojih je zavisio život stotina i hiljada ljudi. Među njih šest bio je i major Franken, kao i komandant Holandskog bataljona, pu-kovnik Karremans.

Tačno 10 godina nakon što je moje roditelje i brata poslao u smrt, pred mojim očima, ispred mene u sudnici je stajao Rob Fran-ken. Bio je metar-dva udaljen od mene. Kada je Franken počeo go-voriti neistine, odnosno lagati, opsovao sam nekoliko puta na na-šem jeziku, misleći da me niko neće razumjeti, jer su u sudnici svi, osim mene, bili Holanđani. Međutim, policajac iza mene se usko-mešao i zamalo skočio sa svoje stolice. Bio je porijeklom iz Make-donije. Diskretno sam se okrenuo prema njemu i rekao na našem jeziku: “U redu je, drug, neću više psovati glasno...”

Advokatica mi je, onda, dala znak da je sudija dozvolio da ja postavim Frankenu nekoliko pitanja. Ustao sam i pitao sudiju, s ob-

zirom da je službeni jezik na sudu holandski, mogu li govoriti na engleskom jeziku. Dozvolio je. Franken se ukočio. Dok su mu sudija i moja advokatica postavljali pitanja bio je prilično ležeran i opu-šten. Sada, kada se suočio sa mnom, čovjekom čiju porodicu je 10 godina ranije poslao u smrt, promijenio je držanje, sasvim.

Pitao sam Frankena: “Da li ste vi 13. jula 1995. godine naredili izbjeglicama koje su bile u bazi da napuste bazu?” Franken je odgo-vorio: “Nisam.”

Tada se i sudija uskomešao, a onda je i on upitao: “Ali, kako su onda izbjeglice izašle iz baze?” Franken je odgovorio: “Ustali su i izašli.”

Postavio sam Frankenu još niz pitanja. Jedno od najvažnijih bilo je: “Ja sam u ponoć 12. jula, nakon saznanja da su u 'Ljekari bez granica' ispred baze vidjeli 9 tijela ubijenih muškaraca, došao u va-šu kancelariju i pitao vas šta znate o tome i vi ste mi odgovorili: 'Hasan, to nije tačno. Ja znam da su Srbi u Bijelu kuću zatvorili 43 muškarca, preko puta kapije baze, i da ih tamo ispituju. Ja ću od-mah ujutro otići da vidim kako ih tretiraju, ali nema nikakvih tijela ubijenih muškaraca... I ne širi te dezinformacije među izbjeglicama u bazi. Ne želim nikakvu paniku ovdje...'” Franken je pred sudijom odgovorio: “Da, nisam ti rekao istinu.”

“A zašto?”, pitao sam ga. Odgovorio je: “Da se u bazi ne bi stvo-rila panika...”

Nakon višesatnog ispitivanja i rasprave u sudnici, krenuli samo ka izlazu kroz debela drvena vrata. Okrenuo sam se i moj pogled se susreo s Frankenovim. Gledao me je nijemo. Nije to bio onaj aro-gantni Franken, visoki, utegnuti oficir s brkovima. Nekako mi je izgledao duplo manji. Bio je u civilnom odijelu, pomršav, skoro pot-puno sijed. U njegovom pogledu sam pročitao: “Oprosti mi...” Ja sam mu pogledom odgovorio: “Neću ti oprostiti...” Otišao je niz hodnik, pognut.

Evo, već 11 godina mi traje proces. Advokati države Holandije će do posljednjeg momenta pred sudijama tvrditi da Holandija nije odgovorna za bilo šta što joj se pripisuje kao krivica. Za moga oca oni će citirati Frankena, koji je izjavio da je mom ocu dao izbor.

Kakav izbor?Da ostane živ sa mnom, starijim sinom – ili da umre s mlađim!

On je, kao što bi i svaki drugi otac uradio – izabrao ovo drugo. q

Nakon višesatnog ispitivanja i rasprave u sudnici, krenuli samo ka izlazu kroz debela drvena vrata. Okrenuo sam se i moj pogled se susreo s Frankeno-vim. Gledao me je nijemo. Nije to bio onaj arogantni Franken, visoki, utegnuti oficir s brkovima. Nekako mi je izgledao duplo manji. Bio je u civilnom odijelu, pomršav, skoro potpuno sijed. U njegovom pogledu sam pročitao: “Oprosti mi...” Ja sam mu pogledom odgovorio: “Neću ti oprostiti...” Otišao je niz hod-nik, pognut. Evo, već 11 godina mi traje proces. Ad-vokati države Holandije će do posljednjeg momenta pred sudijama tvrditi da Holandija nije odgovorna za bilo šta što joj se pripisuje kao krivica. Za moga oca oni će citirati Frankena, koji je izjavio da je mom ocu dao izbor... Da ostane živ sa mnom, starijim si-nom – ili da umre s mlađim! On je, kao što bi i svaki drugi otac uradio – izabrao ovo drugo.

BOSANSKI BAROMETAR

30 PREPORODOV JOURNAL 176

Nakon 18 godina kada je BiH pohodio Karol Józef Wojtyła, od-nosno papa Ivan Pavao II, u Sarajevo je 6. lipnja 2015. došao pogla-var Katoličke crkve Jorge Mario Bergoglio, odnosno papa Franjo. U zračnoj luci su ga dočekali Dragan Čović, kardinal Vinko Puljić i apo-stolski nuncij Luigi Pezzuto te stotinjak mladih u narodnim nošnja-ma. Papa ih je sve pozdravio i rukovao se s njima, a s nekima je i popričao. Kako već priliči njegovoj manifestiranoj skromnosti, papa Franjo se od sarajevske zračne luke do Predsjedništva BiH vozio u Fordu Focusu pozdravljajući putem građane i goste Sarajeva.

Dočekao ga je predsjedatelj Predsjedništva BiH Mladen Ivanić ispred zgrade Predsjedništva, a u svom obraćanju Ivanić mu je poručio kako je “vrijeme nerazumijevanja, netolerancije zauvijek je iza nas, na-učili smo lekciju iz prošlosti i slijedi novo vrijeme – vrijeme razuma, povjerenja i suradnje”. Papa mu je zahvalio na dobrodošlici. “Ovaj grad se s pravom naziva Jeruzalemom Europe, on je raskrižje civilizaci-ja i vjera i zato moramo nastaviti graditi mostove kako bismo osigurali civiliziranu komunikaciju. Moramo vrednovati ono što nas ujedinjuje, a na razlike gledati kao mogućnosti. Teške rane nedavne prošlosti na taj se način mogu zaliječiti te se lakše suočiti sa svakodnevnim proble-mima. Ovdje sam kao hodočasnik i glasnik mira”, rekao je papa.

Uz predstavnike Predsjedništva papa je nakon sastanka iz kave-za pustio bijele golubice, simbole mira, uz riječi “mir vama” što je ujedno i geslo njegovog posjeta. Do stadiona na Koševu vozio se papamobilom, u jednom se momentu zaustavivši kako bi blagoslo-vio i poljubio bebu.

Mir je Božji dar

Papu Franju je na Koševu, gdje je održana misa, dočekalo oko 70.000 ljudi iz svih krajeva BiH, ali i regije, najviše iz Hrvatske. Oni su ga dočekali i ispratili istim riječima, skandirajući “papa mi te volimo”. Glavna je poruka u njegovom obraćanju mnoštvu bila mir. “Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenja čovjeka i zloga. Tako i u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljava-ju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećega svjetskog rata, koji se vodi u dijelovima te se, u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima.

PAPA FRANJO U SARAJEVU, NASER ORIĆ U ZATVORU, PRIPREME ZA DŽENAZU U SREBRENICI

Geslo posjeta bilo je “mir vama”Postoje oni koji namjerno izazivaju ratnu klimu i smišljaju ratove ka-ko bi prodavali oružje. Rat podrazumijeva razrušene kuće, napušta-nje domova, tolike razorene živote, a vi to jako dobro znate jer ste svi to doživjeli. Kolika patnja, kolika razaranja, kolika bol. Danas se iz ovoga grada uzdiže vapaj: Nikada više rata”, poručio je papa.

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić zahvalio se tokom misnog slavlja papi što daje podršku vjernicima u BiH. “Ova zemlja, BiH, je u prošlom stoljeću pretrpjela strašne ratove i režime. Sa žalo-šću konstatiram da je Katolička crkva na ovim prostorima prepolov-ljena, a danas je svakim danom sve manja. Vaša očinska riječ, pastir-ska molitva i snažna prisutnost daju nam snagu živjeti i s drugima raditi na izgradnji mira i dijaloga. Ako nas je Bog poslao u ovu zemlji i odlučio da nam u njoj udahne duh života, zar da tu zemlju ne voli-mo? Zar da se bojimo tu živjeti? Ako nam Bog daje da se rodimo kao različiti, zar da se bojimo te različitosti?”, rekao je Puljić.

On se zahvalio papi u ime Biskupske konferencije BiH i konferenci-ja susjednih zemalja kazavši kako je to snažna podrška za pastire i sve vjernike u toj napaćenoj zemlji. Zahvalio se i svima koji su svojim dola-skom pokazali da su u blizini, u ljubavi i solidarnosti s vjernicima u BiH. “Hvala vama, Sveti Oče što ste nas biskupe iz BiH primili 16. Ožujka u Vatikanu, saslušali dok smo vam govorili o stanju u BiH, nedavnom ratu, brojnim odlascima, posebno mladih, o poteškoćama s kojima se susreću brojni ljudi u ovoj zemlji. Potrebna nam je podrška i ohrabre-nje koje ste nam donijeli danas svojom prisutnošću. Zahvaljujem od srca na razumijevanju za ovu zemlju, za sve narode i ljude u njoj, a posebno katolike koje vaše prisustvo hrabri i to je poruka svijetu da želimo biti ono što jesmo i opstati s drugima i drugačijima u rodnoj grudi, otvoreno graditi budućnost zemlje na temeljima jednakih prava i sloboda. Sveti oče, ponesite nas u svom pastirskom srcu, blagoslovite nas i neka nas taj apostolski blagoslov krijepi i jača u našem poslanju na ovim prostorima”, rekao je kardinal Puljić.

Sačuvati duh

Nakon mise papa Franjo je otišao na ručak s biskupima Bosne i Hercegovine u Apostolsku nuncijaturu, zatim se susreo sa svećeni-cima, redovnicima i bogoslovima u katedrali, a nakon toga jeuslije-dio Ekumenski susret u Franjevačkom međureligijskom centru.

Papa Franjo u Sarajevu Prijem u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine

BOSANSKI BAROMETAR

31LIPANJ 2015.

Papa Franjo je proveo i vrijeme s mladima u Nadbiskupijskom cen-tru za mlade Ivan Pavao II.

Ispred mladih papu je dočekao pomoćni biskup banjalučki mons. Marko Semren, a okupilo se oko 4.000 mladih koji su ga unutar centra dočekali pjesmom i aplauzima. Kolika je bila zainte-resiranost, govori podatak da je isto toliko njih bilo ispred Centra. Papa Franjo je otkrio spomen-ploču u znak sjećanja na papu Ivana Pavla II po kome ovaj centar nosi ime.

Mladi su se za susret za papom pripremali puna dva mjeseca, a došli su iz svih dijelova BiH, ali i iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Austrije... Papu su pozdravili himnom “Stopama mira”, koja je posebno pripre-mljena za ovu priliku. Pjesmu su izveli zajednički horEmaus, bend An-tonius, VIS Emanuel i VIS Jukić. Također, za ovu priliku pripremljena je i posebna koreografija. Papi su se obratili i mladi koji su govorili o svom iskustvu vjere, ekumenskom radu i međureligijskom dijalogu. Nakon toga troje mladih imalo je priliku da mu postavi po jedno pitanje.

Prvo pitanje bilo je da li je točno da papa ne gleda televiziju i kako u tome uspijeva. “Da, ne gledam televiziju. Gledao sam televiziju, ona me na neki način zavaravala te sam odlučio ne gledati je od sredine 1990-ih. Kada sam želio gledati filmove išao sam u kina. Ja sam, inače, staromodan. Vjerujem da se vrijeme promijenilo te da mi živimo u novom vremenu. U vremenu slike mora se učiniti ista stvar kao i u vremenu knjige u kome smo živjeli – mora se izabrati što gledati. Pozi-vam one koji stvaraju televizijski programa da prave stvari koje nas uzdižu. Ta odgovornost ljudi koji stvaraju program bi nam pomogla da još ojačamo vrijednosti koje bi nas uzdigle prema gore. Druga važna stvar tiče nas samih a odnosi se da sami izabiremo program koji nas uzdiže, ako vidimo nešto negativno da ugasimo televizor. Treća stvar je vezana za one stvari koje nam uništavaju duh. Ako smo sluđeni kompjuterom onda gubimo dušu. I ako primjerice kompjuter koristi-mo za loše stvari mi gubimo život. Ja želim da vi kompjutere koristiti za stvari koje vas uzdižu i koje vam čine dobro”, rekao je papa Franjo.

Drugo pitanja je bilo da li je uspio osjetiti ljubav koju mladi osje-ćaju prema njemu. “Moram vam reći, kad god se sretnem s mladima da se radujem, ali ne samo zbog mene, već i zbog ideala i života. Vi ste me ispunili radošću. Vi ste proljetni cvjetovi i u vama vidim želju da idete naprijed, a ne nazad u destrukciju, u prošlost. Želim da ne stvarate neprijatelje, već da zajedno koračate prema budućnosti. Ne gradite zidove, već samo mostove”, poručio je papa Franjo.

Treće pitanje bilo je koju poruku o miru bi papa ostavio mladi-ma. “O miru je lako pričati i moćnici ovog svijeta pričajući o miru teoretiziraju, a s druge strane prodaju oružje. Od vas, kao prve po-stratne generacije, očekujem integritet i poštenje i da stvarate mo-stove koji će biti susret jednih sa drugima”, odgovorio je.

Iako nije bilo planirano, papa se obratio i okupljenima ispred centra. “Mir vama, to je ono što vam ostavljam, to je ono na čemu

trebate da radite. I mir se čini među svima nama, muslimanima, ka-tolicima, židovima i pravoslavcima. Činite da ne bude među nama razdora, već bratsko zajedništvo i jedinstvo”, poručio je papa Franjo.

Domaćin je, mišljenja su svjetski mediji, izvanredno organizirao papin posjet BiH, a svi koji su tog dana pohodili Sarajevo i BiH kažu da je događaj bio veličanstven.

U Srebrenici se očekuje 50.000 ljudi

Za vrijeme Papine posjete Sarajevu trajale su pripreme za obi-lježavanje još jedne ljudske patnje - 20. godišnjice genocida u Sre-brenici. Jedna od dilema je da li bi trebao doći srbijanski premijer Aleksandar Vučić, predsjednik Organizacionog odbora za obilježa-vanje 20. godišnjice genocida Ćamil Duraković poručio je da je svatko tko se istinski pokloni žrtvama genocida dobrodošao u Po-točare, pa i predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić.

Organizatori očekuju prisustvo oko 30 visokih delegacija i oko 50.000 građana. Osim lidera zemalja regije, predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, predsjednika Crne Gore i Slovenije Filipa Vujanovića i Boruta Pahora, dolazak su najavili i mnogi evropski i svjetski zvaničnici. “Potvrđeno je da će američku delegaciju predvo-diti Bill Clinton, bivši predsjednik SAD, dok je moguć dolazak i Joea Bidena, potpredsjednika SAD. Dolaze šefovi Europskog parlamenta, premijer Turske Ahmet Davutoglu, moguć je dolazak i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana. Prisutna će biti i visoka predstavni-ca EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini”, poručili su iz Organizacijskog odbora. Obilježavanju godišnjice tre-bao bi prisustvovati ministar vanjski poslova Slovačke Miroslav Laj-čak, kao i ministar vanjskih poslova Belgije Didier Reynders, a najav-ljen je i dolazak predsjednika Haškog tribunala Theodora Merona i dva haška tužioca, kao i britanska princeza Anne od Edinburga.

Misa na stadionu “Koševo”

Srebrenica, 11.07.2014.

Dženaza u Srebrenici 2014. godine

BOSANSKI BAROMETAR

32 PREPORODOV JOURNAL 176

Za ukop na kolektivnoj dženazi u Potočarima 11. srpnja spremno je 135 posmrtnih ostataka, a među ovim žrtvama se nalazi i 18 malo-ljetnika od kojih je osam imalo samo 16 godina. “Dakle, 135 porodica se izjasnilo da žele ukopati posmrtne ostatke svojih porodica. Spisak još nije konačan i moguće je da će biti još identifikacija, sve do dže-naze”, kazala je glasnogovornica Instituta za nestale BiH Lejla Čengić.

Za 16-godišnjake čiji će posmrtni ostaci biti ukopani karakteristič-no je da su i njihovi očevi također, ubijeni. “Neki od njihovih očeva su ukopani ranije. Sada će se ovi 16-godišnjaci biti ukopati pored ranije ukopanih očeva. Jedan broj njih će se ukopati ove godine zajedno sa svojim očevima, neki čak i sa djedovima”, naglasila je Čengić. Ona je podsjetila da su ubijane kompletne porodice i da ima slučajeva da su ranije ukopana tri brata, a ove godine ukopavaju još jednog brata i sina ili ukopavaju djeda i unuka, a ranije su ukopani sinovi.

U Identifikacijskom centru Podrinje u Tuzli, osim ovih zvanično identificiranih i spremnih za dženazu 135 žrtava postoje još 134 žrtve koje su i zvanično identificirane, ali su se porodice izjasnile da žele da sačekaju sa ukopom zbog nekompletnosti tijela. “Pored to-ga, postoji još 225 onih koji su identificirani DNK analizom, ali poro-dice još uvijek nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji i to će se desiti u narednom periodu. Žrtve su pronađene u ranijem periodu uglav-nom na području Zvornika. Naime, 80% svih masovnih grobnica pronađene su na području općine Zvornik”, naglasila je Čengić.

Samo u zvorničkoj Kamenici u 13 sekundarnih masovnih grob-nica, ističe Čengić, pronađeno je 4.000 posmrtnih ostataka. “Nije riječ o 4.000 identiteta, riječ je o toliko slučajeva jer su se tijela nalazila u sekundarnim masovnim grobnicama i nekompletna su. Osim ovih grobnica, na području Zvornika u grobnicama Kozluk, Liplje, Pilice, Brana Petkovci pronađeno je skoro 3.500 posmrtnih ostataka. Mi još uvijek tragamo za oko 1.200 nestalih Srebreniča-na. Oni se sigurno nalaze negdje u masovnim grobnicama, među-tim, u posljednje vrijeme je jako teško doći do točne i vjerodostoj-ne informacije”, navela je Čengić.

Prema njezinim riječima, informacije o potencijalnim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica imaju direktni izvršioci, suučesnici, njihovi pomagači, promatrači, međutim, kaže, oni još nemaju savje-sti da kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci ubijenih Srebreničana.

Uhapšen pa pušten Naser Orić

Švicarske su vlasti početkom lipnja uhapsile ratnog zapovjednika Srebrenice Nasera Orića koji je u tu zemlju otišao na obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Orić je uhapšen na temelju me-đunarodne tjeralice koju je izdala Srbija u veljači 2014., a osim njega Srbija traži i još jednog zapovjednika odbrane u tom gradu, Hakiju Meholjića. Njih se sumnjiči da su počinili ratni zločin nad srpskim stanovništvom u Srebrenici 1992., iako je Orića Haaški sud 2008. oslobodio svake odgovornosti za ratne zločine u BiH protiv Srba.

Navodno su na vidjelo izašli novi dokazi protiv Orića, a lani u veljači kada je tjeralica izdana, zamjenik tužitelja za ratne zločine u Srbiji Bruno Vekarić tada je rekao kako je Orić ranije dolazio u Srbi-ju i bilo je planirano njegovo uhićenje, ali da se to nije dogodilo jer su procurile informacije o akciji. “Orić je imao komunikaciju i po-slovnu i privatnu u Srbiji, i on je na taj način trebao biti dostupan našim pravosudnim organima”, rekao je tada Vekarić. Danas srbi-jansko tužilaštvo tvrdi kako ima dokaze da je Orić zajedno s njego-vim borcima 12. srpnja 1992. počinio zločin kada je, navodno, ubi-jeno 69 Srba u selu Zalazje.

Oriću je određen ekstradicijski pritvor od 14 dana. “Orića po-tražuju vlasti Srbije zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti”,

navodilo se u priopćenju švicarske policije. U priopćenju se dalje navodilo da je Orić saslušan i da mu je predočen zahtjev Srbije. Javni tužilac kantona Ženeva, koji je zastupao Federalni pravosudni ured, rekao je da će razmotriti njegovo izručenje, kao i da će od srpskih vlasti biti zatraženo da dostave dokumentaciju o navodima iz potjernice. Bit će razmatrano je li izručenje uopće moguće te će-mo istražiti da li je slučaj koji je opisan u potjernici već obuhvaćen optužnicom i suđenjem Haškog tribunala”, rekao je tužitelj.

U BiH je pokrenuta velika kampanja kako se legendarni ratni komandant obrane Srebrenice ne bi predao Srbiji. Naser Orić je izjavio da se protivi izručenju. “Tražit ćemo od vlasti u Srbiji da po-šalju zvaničan ekstradicioni zahtjev u narednih 18 dana, kako nala-že Europska konvencija o ekstradiciji”, izjavili su u švicarskom Mini-starstvu pravde.

No i Tužilaštvo BiH je zatražilo izručenje Orića BiH kome bi se sudilo ako srbijansko tužiteljstvo BiH pošalje jasne dokaze. Iz Tuži-laštva BiH je švicarskim pravosudnim organima ovaj zahtjev obra-zložen tvrdnjom da bi neizručivanje ugrozilo predmet “Naser Orić i drugi”, koji se vodi pred pravosuđem BiH, nadležnog za procesuira-nje tog predmeta. U predmetu, koji je pokrenut 2006., Orić je ispi-tan 2008. po zahtjevu Okružnog tužilaštva Bijeljina, a 2009. je odlu-kom Suda BiH predmet prešao u nadležnost Tužilaštva i Suda BiH. S obzirom da se radi o osobi koja je državljanin BiH i dostupan pra-vosudnim organima, kao i da se odaziva na pozive pravosudnih or-gana, navedeno je, u predmetu nije traženo određivanje mjere pritvora, ili drugih mjera zabrane. “Tužilaštvo BiH spremno je na suradnju s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije u okviru Protokola o suradnji, u svrhu procesuiranja predmeta pred pravosuđem BiH, te eventualnih novih dokaza koje je prikupilo pravosuđe Srbije i njiho-vog razmatranja u okviru predmeta u BiH”, priopćeno je iz Odjelje-nja za odnose s javnošću Tužilaštva.

Priča je završena 25. lipnja 2015. kada je Federalni ured za pravdu u Švicarskoj odobrio izručenje Nasera Orića BiH. Kako je navedeno, brza odluka po pojednostavljenoj proceduri donesena je jer je zahtjev Tužilaštva BiH, prema Europskoj konvenciji o izru-čenjima, imao prioritet pošto je Orić državljanin BiH, a navodne zločine počinio je i na teritoriji te zemlje.

Nakon povratka Naser Orić je saslušan je u tužiteljstvu, a njego-va je odvjetnica Lejla Čović izjavila kako je iskoristio svoje zakonsko pravo da se brani šutnjom. Na prijedlog Tužilaštva BiH, Sud BiH je pustio Orića da se brani sa slobode. Određeno mu je da ne smije napustiti BiH, dok mu je kretanje unutar BiH ograničeno na područ-je Kantona Sarajevo i Zeničko-dobojskog kantona. Također, Orić ima obavezu javljanja nadležnoj Policijskoj stanici Centar u Saraje-vu jednom tjedno. q

Edis FELIĆ

Naser Orić na slobodi

BOSANSKI BAROMETAR

33LIPANJ 2015.

Genocid u Srebrenici, sistemska i planska ubijanja i pokolj bo-sanskih muslimana na kraju 20. stoljeća, u samom srcu Evrope, kao i ubijanja nevinih ljudi u bilo kojem drugom dijelu svijeta, teme su o kojima se stalno iznova mora raspravljati, razgovarati, istraživati i pisati kako se slični zločini nikada više i nikome ne bi desili. Upravo s tim humanim ciljem u Sarajevu je u organizaciji Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Udruženja – Pokret “Majke enklava Srebreni-ca i Žepa”, 11. i 12. juna 2015., održana velika Međunarodna kon-ferencija pod nazivom “Istraživanje, dokumentiranje i procesuira-nje genocida u BiH”.

MEĐUNARODNA KONFERENCIJA “ISTRAŽIVANJE, DOKUMENTIRANJE I PROCESUIRANJE GENOCIDA U BOSNI I HERCEGOVINI” U SARAJEVU

Genocid nije bio spontan, već sistemski i planski

ove konferencije dođe do onih koji zbog zločina znaju da nikada neće biti sigurni i mirni i nikada neće moći mirno spavati. Mi sigur-no spavamo, a zločinci koji su izvršili genocid sigurno ne spavaju”, poručila je Subašić. Prema njenim riječima, svaki zločinac ima dva imena, ali i dva prezimena – jedan zločinac, jedna žrtva. “Nemojte dozvoliti da žrtva bude važna samo kada treba da svjedoči. To zna-či, ako zločinac ima pravo na kaznu, žrtve imaju pravo da dođu do istine i pravde. Vaše dostojanstvo i moral, mora se više pokazati, prvo mislim na sudije, tužioce, ali i na one koji štite zločince. Zar je previše što mi žrtve tražimo?”, rekla je Subašić, poručivši da “svaka majka, bez obzira kako se zvala, ima pravo da pronađe kosti svoga djeteta”. Zaključila je riječima kako bez kažnjavanja svih ratnih zlo-činaca ne može biti trajnog mira u BiH niti na Balkanu.

Srebrenica je bio slučaj u kojem je cilj bio da se uništi čitava etnička grupa

Među učesnicima je bio i Theodor Meron, predsjednik Među-narodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je istakao kako je do sada postojao veliki broj presuda na Tribunalu u Haagu po optužnici za genocid. “Prošlo je skoro 70 godina nakon što je genocid prihvaćen kao ratni zločin. Ali tek nakon osnivanja sudova za Ruandu i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bilo je moguće suditi pojedincima i za zločin zvani genocid. ICTY je nakon toga imao značajan broj presuda za genocid”, rekao je Meron. U nastavku je govorio o doprinosu i slučajevima u kojima je dokazan genocid, kao, kako je kazao, strašan zločin. “U kvalifika-ciji genocida je vrlo važna namjera da se uništi u potpunosti ili dje-limično određena nacionalna ili vjerska grupa. Srebrenica je bio slučaj u kojem je cilj bio da se uništi jedna grupa. To je bio pravi primjer namjere fizičkog uništenja. Osim ubijanja, premještanje osoba na drugo područje je dodatni način za fizičko uništenje odre-đene grupe. U kvalifikaciji genocida je važna i namjera da se uništi

Konferencija o genocidu u BiH - genocid u Srebrenici nije bio spontan, cilj je bio uništiti zajednicu bosanskih muslimana

Svaka majka, bez obzira kako se zvala, ima pravo da pronađe kosti svoga djeteta

Uvodničari konferencije su bili vrlo jasni i poručili kako je po-trebna “kazna za zločince i pravda za žrtve”. Naglašeno je da je dovođenje pred lice pravde svih osoba odgovornih za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine počinjene u cijeloj Bosni i Hercego-vini trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo. Na konferenciji, organizovanoj u povodu 20. godiš-njice genocida u Srebrenici, još jednom je ukazano na ogromnu potrebu prevladavanja kulture nekažnjivosti, te na neophodnost sprečavanja negiranja genocida u Srebrenici, koji je potvrđen rele-vantnim međunarodnim sudskim odlukama, kao i na spoznaju da je njegovo priznanje prvi korak na putu do istinskog pomirenja i sigurnije budućnosti.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja – Pokret “Majke en-klava Srebrenica i Žepa”, kazala je u svome obraćanju na konferen-ciji da patnja žrtava genocida traje već 20 godina i da njihove rane još krvare. Naglasila je da je jedan od najvažnijih ciljeva konferen-cije da pravo i pravda trebaju biti dostižni svakom čovjeku koji je žrtva nečijeg neljudskog i zločinačkog čina, a ne samo onim koji su najjači i koji upravljaju političkim procesima. “Želim da poruka sa

Munira Subašić, predsjednica Udruženja – Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

BOSANSKI BAROMETAR

34 PREPORODOV JOURNAL 176

grupa. Međunarodni sud je potvrdio da je ono što se desilo u Sre-brenici bio genocid počinjen protiv bosanskih muslimana. Niko ne može negirati da je to bio genocid jer su izvršioci pokušali da unište cijelu jednu grupu”, istakao je Meron.

Šef Delegacije EU u BIH i specijalni predstavnik EU u BiH, amba-sador Lars-Gunnar Wigemark, kazao je da u postkonfliktnim društvi-ma, kao što je Bosna i Hercegovina, nekažnjivost nije opcija, te da, radi historijske odgovornosti, pravda mora biti zadovoljena, podsje-ćajući na teške lekcije iz prošlosti iz kojih je neophodno izvući odgo-varajuće zaključke za efikasno djelovanje i izgradnju bolje i mirnije budućnosti. U tom smislu je naglasio spremnost Evropske unije da i nadalje podržava iskrene napore i jačanje kapaciteta institucija po-put Suda BiH, Tužiteljstva BiH i ICPM-a, a sve radi efikasnijeg djelova-nja na planu procesuiranja ratnih zločina, uz ocjenu da je premalo presuđenih slučajeva, te da je mir i prosperitet neophodno graditi na istini i pravdi. “Žrtve trebaju biti prepoznate i podržane od strane vlasti. Stanovnici ove zemlje trebaju se suočiti i otvoreno govoriti o onome šta se desilo i šta je urađeno. Kao što je Evropski parlament u rezoluciji naglasio – nema pomirenja bez istine”, rekao je šef Delega-cije EU u BiH. Ambasador Wigemark je ukazao i na širi kontekst od značaja za budućnost BiH, uključujući i novi pristup EU-a kao novu priliku za jačanje pozitivnih procesa, prevladavanje podjela i segre-gacije, te uključivanje naše zemlje u evropske integracije.

U uvodnom dijelu skupa obratili su se također i David Scheffer, direktor Centra za međunarodna ljudska prava Pravnog fakulteta Univerziteta Northwestern i prvi američki ambasador za pitanja rat-nih zločina, kao i Jonathan Moore, šef Misije OSCE-a u BiH. I oni su također potcrtali važnost procesuiranja odgovornih za ratne zločine, te podsjetili na historijska dešavanja koja su pratila osnivanje ICTY-a, te međunarodnu konstelaciju odnosa u tom pogledu. Ocijenili su, među ostalim, da je ova konferencija i prilika da se oda počast velikoj žrtvi onih koji su već mnogo propatili u ime pravde i istine, te ukaza-li na inertnost međunarodne zajednice u vezi s ratnim dešavanjima u BiH, ali i na snažan angažman američke administracije Billa Clinto-na u vezi s osnivanjem ICTY-a 1993. godine i kasnijim događanjima, sve do prekida rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Stoga su pozvali sve relevantne faktore u Evropi i svijetu da osiguraju potrebne uvjete kako bi Bosna i Hercegovina prevazišla stanje zasto-ja i snažnije krenula ka integraciji u EU.

Negiranje genocida je uvreda za žrtve i preživjele u genocidu

Jedan od učesnika konferencije je bio i Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala, koji je u svome izlaganju istakao da je Haški tribunal zločin u Srebrenici jasno priznao kao genocid i da tu ne smije

biti nikakvih nedoumica i rasprava. “Sud u Haagu je dokazao da se u Srebrenici desio genocid, što je rečeno i u presudama Popoviću i Toli-miru. Potvrđeno je da je postojao plan da se počini zločin s namjerom da se uništi zajednica bosanskih muslimana. Zločin u Srebrenici nije bio spontan. Postojao je plan i sve je dogovoreno na najvišem nivou organa vlasti. Kod genocida se ne radi samo o tome koliko ljudi je ubi-jeno nego je bitna namjera da se uništi grupa”, podvukao je Brammer-tz. Podsjetio je da će ICTY uskoro biti zatvoren nakon čega će, kako je istakao, odgovornost preuzeti nacionalni sudovi. Posebno se osvrnuo na posljednje izjave pojedinih političara iz Republike Srpske koji negi-raju genocid. Naglasio je da “negiranje genocida nikada ne smije biti prihvaćeno” i da “sve žrtve zaslužuju poštovanje”. Na pitanje da pro-komentariše inicijativu Velike Britanije koja priprema Racrt rezolucije o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, Brammertz je rekao da podržava svaku inicijativu kojoj je temeljni cilj podrška žrtvama i preživjelima u genocidu. “Podržavamo svaku inicijativu koja ide u smjeru pružanja podrške žrtvama i preživjelima. Negiranje genocida je uvreda za žrtve i preživjele u genocidu”, rekao je Brammertz. Zaključio je riječima kako niko nema pravo negirati genocid u Srebrenici koji se desio u samom srcu Evrope, 50 godina nakon Holokausta nad Jevreji-ma u Drugom svjetskom ratu.

Theodor Meron, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala

Glavni tužilac Haškog tribunala je govorio i o mogućem povrat-ku lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja u Haag, datumu zatvaranja Tribunala i sudskim postupcima protiv Radovana Karad-žića i Ratka Mladića. “Ne mogu dati tačan datum kada će se Šešelj vratiti u Haag, ali moj ured je tražio da se on vrati. Od Žalbenog vi-jeća smo tražili da donese konačnu odluku o njegovom povratku u pritvor. Još uvijek traje taj proces”, istakao je Brammertz. Također je podsjetio da bi se, kao što je ranije u nekoliko navrata već najav-ljivano, Haški tribunal trebao zatvoriti 2017. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prestat će sa radom nakon što bu-de izrečena i posljednja presuda za ratne zločine. “Predstavili smo izvještaj Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Na osnovu sadašnjeg stanja posljednji postupci žalbi se očekuju 2017. godine, što bi tre-bao biti i konačan datum zatvaranja Tribunala”, potvrdio je Brammertz. U slučaju dodatnih žalbi, sudski postupci bi se, nakon zatvaranja Haškog tribunala, prenosili na tzv. mehanizme Međuna-rodnog tribunala. “Bit će do tada sigurno donesene prvostepene presude u vezi sa postupcima koji se vode protiv Karadžića i Mladi-ća. Ali ako budu postojale žalbe, a sigurni smo da će ih biti, postup-ke će preuzeti mehanizmi Međunarodnog tribunala za kriminal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ali neće biti ICTY-a. Bit će nova struktura koja će biti odgovorna za ove slučajeve”, rekao je Brammertz.

Naglasio je da bi prvostepena presuda u predmetu Radovanu Ka-radžić trebala biti izrečena kasnije u toku ove godine. “Presuda u slučaju protiv Karadžića bi trebala biti gotova do kraja godine, a po-

BOSANSKI BAROMETAR

35LIPANJ 2015.

stupak protiv Mladića je bio nakratko prekinut kako bi se odbrana pripremila za dokaze iz Tomašice. Nadamo se da ćemo do kraja godi-ne imati finalne podneske koji bi bili predloženi početkom naredne godine. Naravno, sudijama bi trebalo određeno vrijeme da napišu presudu. Očekujemo da će krajem ove ili početkom naredne godine postupci biti, ako ne okončani onda u završnoj fazi”, istakao je glavni tužilac Haškog tribunala. Dodao je kako su, prema njegovom mišlje-nju, dokazi iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora vrlo značajni u postupku protiv Mladića jer, kako napominje, jasno govore o siste-matskom karakteru ubijanja ljudi s tog prostora. “Tomašica daje do-datne informacije o organiziranom karakteru ubijanja na stotine osoba u tom gradu. To je vrlo relevantan podatak i važno je da se dokazi koriste i u ovom slučaju”, naglasio je Brammertz. Istakao je da je vrlo bitno da osobe odgovorne za ratne zločine odgovaraju za i najmanji zločin koji je počinjen tokom rata u BiH.

U BiH i u regionu postoje krugovi koji otvoreno negiraju genocid u Srebrenici

Govoreći o samom radu i učinkovitosti Tribunala, Brammertz je istakao da bez rada i djelovanja ovog međunarodnog suda mnogi po-činioci teških ratnih zločina nikada ne bi bili dovedeni pred lice pravde i kažnjeni za svoja zlodjela. “Lično mislim da se, ako se pogleda 20 go-dina dosadašnjeg rada suda, uradio vrlo važan posao u vezi sa odgo-vornošću. Mislim da bez rada Haškog tribunala mnoge od ovih osoba koje su osuđene ne bi bile privedene. Radom Tribunala je značajno ojačano i zakonodavstvo u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Po-smatrano iz šireg ugla, rad Tribunala je pomogao da se ojača međuna-rodno kazneno pravo. Lično mislim da je formiranje Haškog tribunala bila vrlo važna inicijativa. Sve stvari sigurno nisu bile perfektne ali su u značajnoj mjeri doprinijele da se pred lice pravde privedu mnogi koji su najviše odgovorni za mnoge žrtve u ovom regionu”, kazao je Brammertz. Ipak, napominje kako je vrlo zabrinut zbog činjenice da još uvijek u BiH i u regionu postoje osobe i krugovi koji ne žele da priznaju i otvoreno negiraju genocid u Srebrenici, koji je, kako i sam kaže, jasno i nedvosmisleno potvrdio međunarodni sud.

Prema mišljenju Brammertza, sudski procesi u slučajevima rat-nih zločina su značajni ali, kako kaže, istinsko i dugoročno pomirenje moraju se desiti unutar određene društvene zajednice i među nje-nim članovima koji su u prošlosti imali teško ratno iskustvo. “Ne mi-slim da sudski proces sam može doprinijeti pomirenju. To se mora desiti unutar društava. Različite grupe unutar društva moraju same poduzeti tu inicijativu. Bez odgovornosti i pravde ne može biti ni po-mirenja. To je preduslov da počnete razmišljati o pomirenju”, napo-menuo je. Objašnjava kako se u mnogim dijelovima svijeta i dalje dešavaju ratni zločini, ubijanja, masakri i genocidi napominjući da međunarodna zajednica možda nije naučila lekciju iz prošlosti. “Na-žalost, mnogi zločini se i dalje dešavaju skoro svugdje, a genocid nije izuzetak. Da li je međunarodna zajednica naučila lekciju? Nisam sva-ki dan ubijeđen u to”, istakao je Brammertz dodajući kako međuna-rodna zajednica mora naučiti lekcije za bolju budućnost svih ljudi u svijetu. Naglašava kako, nakon Drugog svjetskog rata, u svijetu nika-da nije bilo toliko oružanih sukoba i ratova kao što je to slučaj danas. “Moramo biti pošteni i kazati da nakon Drugog svjetskog rata nikada istovremeno nije bilo toliko ratova u svijetu. Ako pogledate žrtve, mislim da je broj civilnih žrtava, odnosno žena i djece, u poređenju sa vojnim žrtvama, porastao. Mi smo danas u situaciji kada se čine mnogi zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i genocidi. Nadam se da će međunarodna zajednica preuzeti svoj dio odgovornosti”, kazao je Brammertz. Na kraju je izrazio nadu da će političari i narodi koji vode

oružane sukobe u mnogim krajevima svijeta postići politički konsen-zus kako bi živjeli u miru bez ubijanja i ratnih zločina.

BiH je u prošlosti mnogo patila zbog inertnosti međunarodne zajednice

Ernest Petrič, član Savjetodavnog odbora za izbor sudija Među-narodnog krivičnog suda u Haagu i član Komisije UN-a za međuna-rodno pravo, na međunarodnoj konferenciji je istakao da će presu-de o stradanjima i genocidima koji su se desili u Ruandi i Srebrenici doprinijeti pravdi i pomirenju u regionu, ali i u svijetu. Govoreći na temu “Žrtve Srebreničnog genocida nisu bile uzalud”, naglasio je kako je nakon svih strahota koje su se desile u BiH i u Srebrenici vrlo značajno da se govori o pomirenju i pravdi. “Ako želimo pomi-renje, dvije stvari su od ključnog značaja. To su prije svega izgrad-nja povjerenja i pravda”, naglasio je Petrič. Napominjući da je ne-kada i sam bio diplomata, istakao je kako je Bosna i Hercegovina mnogo patila u prošlosti zbog grešaka i inertnosti međunarodne zajednice. “BiH je napaćena zemlja, donekle i zbog naše inertnosti. Reagovali smo kasno u BiH. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je mnogo patila i sada je vrijeme da se uključi u procese pristupanja evropskoj zajednici”, poručio je Petrič.

Ernest Petrič, član Savjetodavnog odbora za izbor sudija Međunarodnog krivičnog suda u Haagu i član Komisije UN-a

za međunarodno pravo

Također, Petrič je naglasio kako je vrlo značajno da se osigura pravda za žrtve genocida u Srebrenici upozoravajući, ipak, kako Haški tribunal vrlo sporo donosi odluke o zločinima koji su se desili na pro-storima bivše Jugoslavije početkom 90-ih godina. “Kada se jedan sud suočava sa takvim problemom kao što je Srebrenica, ili pak Ruanda, nikada nije dovoljno učinjeno. Stvari se ne mogu nikada popraviti, šta god se uradi, duboke rane ostaju. Ali, veoma je važno da se utvrdi istina i da se osigura pravda. Ta suđenja išla su sporo, vrlo sporo, razu-mijem majke Srebrenice i Žepe, čekaju 20 godina”, istakao je Petrič dodajući kako je većina sudskih procesa koji se odnose na dešavanja iz BiH vrlo komplikovana. “Lično mislim, nekada se nastoje naći odgovo-ri na neka pitanja koja su već jasna. Svako suđenje ili osuda trebaju da doprinesu miru i da žrtva zna da je došlo do pravde, a i optuženi da zna da je priča završena. Kad se stvari vuku tolike godine, tog mira i pomi-renja nema. Jedan od ozbiljnih problema je da se to tako sporo odvija-lo i na neki način ostavilo stvari otvorene i time se nije doprinijelo mi-ru. Jer, da bi se došlo do pomirenja, pogotovo za Bosnu, bilo bi dobro da se presude donose što prije. Sad su još uvijek neke stvari otvorene, Karadžić, Mladić, Šešelj i drugi, sve to visi, čeka se, za neke su oni još uvijek heroji. Na kraju će se neki mladi ljudi pitati zašto se ovim ljudima sudilo, neće se ni sjećati. Mislim da je potrebno učiniti sve napore da

BOSANSKI BAROMETAR

36 PREPORODOV JOURNAL 176

bi se ta suđenja ubrzala”, istakao je Petrič podsjetivši da su i suđenja u Nürnbergu za nacističke zločine bila vrlo komplikovana, ali su, kako je kazao, trajala svega dvije godine. Istakao je da je od historijskog znača-ja da se odluke pred međunarodnih sudovima za zločine počinjene na prostoru BiH i bivše Jugoslavije donose mnogo brže i efikasnije bez odugovlačenja koja samo dodatno izazivaju tenzije među stanovnici-ma turobnog Balkana.

Potrebno je da se svako zlo djelo individualizira, utvrdi istina i kazni počinilac

Govoreći o zločinima i genocidu u BiH, naglasio je kako bi Radovan Kardžić i Ratko Mladić na kraju suđenja, koje bi uskoro trebalo biti okončano, mogli biti osuđeni i za genocid. “Koliko poznajem te sluča-jeve i u jednom i drugom ima elemenata koji bi mogli dovesti da se osude i jedan i drugi za genocid. Genocid je jedan oblik organizovanog zločina. To se dugo priprema. Mladić je bio komandujući vojske koja je to radila. Karadžić je imao političku odgovornost. Teško bi se neko mo-gao ubijediti da o tome ništa nije znao. Šta se dešavalo u Srebrenici i Bratuncu prije 20 godina, to su danas fakti, tamo se desio genocid i to je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu”, naglasio je Petrič. Kako ističe, vrlo je značajno za pomirenje i pravdu da se zločini počinje-ni u BiH individualiziraju, a ne da se optužuju cijele društvene zajedni-ce. “Potrebno je da se ono što je bilo zlo djelo individualizira i da se izvede proces, utvrdi istina i kazni počinilac, jer ako se to ne uradi onda ostaje stigma, osuda, a na neki način sve je to velika prepreka pomire-nju. To se u BiH osjeća jer nije do kraja učinjeno to da se na svim stra-nama, bez suda u Haagu, vidi šta se desilo i da se individualizira krivnja i da se rasterete čitave zajednice”, istaknuo je Petrič. Napominje kako se nekada u budućnosti može očekivati da žrtvama rata u BiH bude isplaćena odšteta zbog svega onoga što su pretrpjeli tokom rata oni i njihovi najbliži. “Mislim da će jednog dana doći do toga da će se u BiH dogovoriti da se žrtvama rata da neka odšteta, ali svim žrtvama. Ljudi-ma to mnogo znači. Obeštećenje ima svoj moralni efekat, pogotovo ako se to uradi na pravedan način, transparentno i kvalitetno. To bi vjerovatno doprinijelo i pomirenju”, smatra ovaj iskusni slovenski su-dija i diplomata. zaključivši kako, ipak, istinsko pomirenje može doći samo pozitivnim procesima dijaloga i izgradnje povjerenja među sa-mim etničkim zajednicama na Balkanu.

Jedna od učesnika konferencije u Sarajevu je bio i Alan Tieger, viši tužilac ICTY-a, koji je u svome izlaganju govorio o kvalifikaciji zločina koji se naziva genocid. Objasnio je koji zločini potpadaju pod definiciju genocida i na koji način se dokazuje genocid pred međunarodnim sudovima. “Osim ubijanja i druge aktivnosti mogu voditi ka uništenju jedne određene grupe. Ne uzima se u obzir sa-mo smrtna posljedica članova grupe kada se donosi odluka o geno-cidu. U Srebrenici je potvrđen genocid, odnosno ubijanje na hiljade muškaraca i dječaka kao i premještanje na drugo područje s namje-rom da se uništi ta grupa. Ipak kako utvrditi da postoji namjera? Namjera da se uništi grupa se utvrđuje posmatranjem ukupnosti uvjeta jednog slučaja”, istakao je viši tužilac. Zaključio je kako je, ipak, jedan od ključnih parametara kod definisanja i utvrđivanja genocida namjera da se na sistemski i planski način uništi cijela jed-na nacionalna, religijska ili etnička zajednica.

Nakon kažnjavanja Karadžića i Mladića suditi “sitnim” izvršiteljima odluka

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka geno-cida, izjavio je kako je međunarodna konferencija vrlo značajna za

presude koje se odnose na ratni zločin, dodajući kako su pojedini učesnici iz Haškog tribunala kritikovali pojedine odluke koje je do sada donio ovaj međunarodni sud. “Moglo se iz govora učesnika naslutiti da ima dosta stvari koje su nagovijestili, a koje bi se mogle desiti. Mnogi od njih su vrlo jasno kritikovali određene odluke Haš-kog tribunala, što je svakako po prvi put u BiH. Ljudi koji dolaze iz samog Tribunala vrlo transparentno kritikuju određene odluke Tri-bunala, što je dobro za neke buduće presude koje bi Tribunal u skorije vrijeme trebao donijeti… Mi smatramo da je Haški tribunal mogao uraditi mnogo više, ali istovremeno, da nije bilo Tribunala ne bi bilo nijedne presude za genocid. Očekujemo da će u nared-nom periodu to biti puno bolje, naročito nakon presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, jer smatramo da ćemo kroz te presude dobiti satisfakciju za ono što je ranije propušteno. Očekujemo da ćemo i kroz presudu za učešće Srbije u ratu u BiH dobiti određenu satisfakciju”, rekao je Tahirović. Napomenuo je da je konferencija vrlo značajna za žrtve ali i porodice preživjelih koji su, kako kaže, imali priliku čuti kako su se donosile odluke u Tribunalu. “Konfe-rencija je značajna, jer je nama žrtvama bitno da čujemo mišljenja ljudi koji se bave ovom problematikom i kako bi došli do određenih zaključaka koji bi nama mogli dati određene smjernice u našem radu”, kazao je Tahirović. Na kraju napominje kako nakon kažnja-vanja glavnih odgovornih kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mla-dić preostaje da se sudi onima, koje naziva glavnim nivoom, odno-sno izvršiteljima odluka. “Haag će procesuirati sam vrh, uključujući Karadžića i Mladića. Ali ostaje taj srednji nivo, tzv. glavni nivo, koji je naredbe Karadžića, Mladića i ostalih, izvršavao po BiH. To su, naravno, krizni štabovi koji su u tom lancu zločina ostali neprocesu-irani, ili su neki pojedinci procesuirani, ali ne kao cijeli krizni štab”, istakao je Tahirović. Prema njegovom mišljenju, radi izgradnje po-vjerenje među ljudima i pomirenja u zemlji potrebno je kazniti sve osobe koje su odgovorne i za najmanji zločin koji se dogodio u BiH.

Inače, na Međunarodnoj konferenciji “Istraživanje, dokumenti-ranje i procesuiranje genocida u BiH” u Sarajevu okupile su se naj-važnije ličnosti koje su direktno uključene u procese istraživanja i procesuiranja genocida u BiH. Među učesnicima su bili i ljudi iz Haškog tribunala, učesnici koji imaju svoju ulogu u procesuiranju, istraživanju i dokumentiranju genocida u BiH kao i regionalni tužio-ci, iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH. Konferencija je organizovana s glavnim ciljem da okupi eminentne ličnosti koje su direktno invol-virane u procese istraživanja, dokazivanja i procesuiranja genocida u BiH, a koje bi dale svoju ocjenu u vezi sa učenjima u vezi sa geno-cidom u BiH i poštivanjem pravde.

Glavni zaključci jedne od najvećih konferencija o genocidu u BiH su da je Srebrenica bio slučaj u kojem je cilj bio da se uništi ci-jela jedna etnička grupa, dok je rečeno da je jedan od ključnih pa-rametara kod definisanja i utvrđivanja genocida namjera da se na sistemski i planski način uništi cijela jedna nacionalna, religijska ili etnička zajednica. Naglašeno je da je svako negiranje genocida ve-lika uvreda za preživjele žrtve te da je potrebno da se odluke pred međunarodnim sudovima za zločine počinjene na prostoru BiH i bivše Jugoslavije donose mnogo brže i efikasnije bez odugovlače-nja uz ocjenu da je mir i prosperitet neophodno graditi na istini i pravdi. Ipak, učesnici konferencije su poručili da istinsko pomirenje može doći samo pozitivnim procesima dijaloga i izgradnje povjere-nja među samim etničkim zajednicama na Balkanu. Na kraju je re-čeno da je radi izgradnje povjerenje među ljudima i pomirenja u zemlji potrebno kazniti sve osobe koje su odgovorne i za najmanji zločin koji se dogodio u BiH ili bilo gdje u svijetu. q

Bedrudin BRLJAVAC

BOSANSKI BAROMETAR

37LIPANJ 2015.

Genocid u Srebrenici se dogodio dok je enklava bila pod zaštitom snaga UN-a i pred očima cijelog svijeta. Oni koji kažu da nisu mogli predvidjeti da će se dogoditi genocid nisu u pravu. Sjetimo se pisma koje je generalnim sekretaru UN napisala Sadako Ogata, tada visoki komesar za izbjeglice. Napisala je: “Potrebno je da hitno upozorite za-padne lidere na tragediju koja je na pomolu u Srebrenici!” To je samo po sebi trebalo da bude veoma jak alarm u Vijeću sigurnosti UN-a. Za svaku osudu je to što tadašnji generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali nije Vijeće sigurnosti izvijestio o ovakvom strašnom upozorenju. To je bilo veliko zataškavanje odgovornosti međunarod-ne zajednice, i to, uglavnom, velikih sila u Vijeću sigurnosti UN-a, da se suoče s realnošću da se pred njihovim očima događa genocid. Cijenu politike nečinjenja životima su platili srebrenički Bošnjaci.

Genocid u Srebrenici je pokazao činjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svrsishod-nih djelovanja koja su zajednička za svaki genocid: od političke dok-trine i poruke koja kreira jasnu razliku između njih i nas, sve do iz-vršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zločin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije činje-nja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni pro-ces u detalje, dok vodstvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke. Genocid u Srebrenici je pokazao da međunarodna politička volja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematična i zavisi od različitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju različitim par-tikularnim državnim interesima.

Na kraju, genocid u Srebrenici je pokazao da je genocid pove-zan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja po-trebno je hitno uspostaviti “zonu zabrane poricanja”. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrđivanje činjenica, priznava-jući zločine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida, kako bi se oponiralo argumentu “samo uzrok” koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid – argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osve-tu među žrtvama. Kazna za zločince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo.

Istina o agresijama i genocidu u Bosni i Hercegovini je velika moć

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja zločina protiv čo-vječnosti i međunarodnog prava nesumnjivo potvrđuju da je, na osnovama srpske i hrvatske nacionalističke ideologije, politike i prakse, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi Republi-ke Bosne i Hercegovine od 1992.-1995. planski, sistematski i orga-nizovano izvršen zločin genocida.

GENOCID U SREBRENICI JE DOBIO PLANETARNU POTVRDU KOJA JE ISKAZANA KROZ PRAVOSNAŽNE PRE-SUDE IZREČENE U OBA MEĐUNARODNA SUDA

Srebrenica – trajno svjedočenje o sumraku civilizacije

Države Srbija i Crna Gora, odnosno Savezna Republika Jugoslavija, te Republika Hrvatska odredile su historijske i strateške ciljeve: zauzi-manje i uništenje države Bosne i Hercegovine i istrebljenje Bošnjaka. S tim u vezi, planirano je i organizovano sistemsko izvršenje svih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a posebno zločina protiv mira i zločina genocida, sa ciljem potpunog uništenja Republike Bosne i Hercegovine kao države i genocida nad Bošnjacima, pripadni-cima nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Genocid nad Bošnjacima u oružanoj agresiji je zločin države Sr-bije. Poricanje genocida nad Bošnjacima u mirnodopskoj – dayton-skoj agresiji, takođe je zločin i strategija države Srbije. Iza genocida i iza poricanja genocida stoji ista ideologija srpskog nacionalizma. Stoji isti politički establišment koji sada pokušava 20. godišnjicu ge-nocida u Srebrenici iskoristiti za promociju vlastite ideologije, poli-tike i prakse. Zato Nikolićev i Vučićev odnos prema Srebrenici i boš-njačkim žrtvama, nije dokaz njihovih ljudskih i državničkih odgo-vornosti, nego je primjer zloupotrebe srebreničkih žrtava u dnev-nopolitičke svrhe. Ljudska, državnička i moralna odgovornost Niko-lića i Vučića podrazumijeva izvinjenje bošnjačkom narodu za sra-mnu izjavu izrečenu za govornicom Skupštine Srbije da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana, iniciranje usvajanja Rezoluci-je o Srebrenici u Skupštini Srbije, a u kojoj bi se osudio genocid, kao i obavezalo na poštovanje presuda Haškog tribunala, koji je doka-zao genocid u Srebrenici.

Dugoročni udruženi zločinački poduhvat

Jedan od strateških ciljeva srpske nacionalističke ideologije, poli-tike i prakse je Podrinje, kao cjelovit geopolitički prostor, po kome rijeka Drina predstavlja kičmu spajanja istočno-bosanskohercego-vačkog teritorija sa Republikom Srbijom, što je i jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Cijelim tokom rijeke Drine i na cijelom prostoru istočne Bosne, u svim mjestima i gradovi-ma, u kontinuitetu je u periodu 1992.-1995. izvršen genocid.

BOSANSKI BAROMETAR

38 PREPORODOV JOURNAL 176

Država Srbija i Crna Gora, odnosno Savezna Republika Jugosla-vija, je na temelju političkog projekta-srpskog velikodržavnog pro-jekta “svi Srbi u jednoj državi”, odnosno politike genocida – osmi-slila, planirala, pripremila, organizovala i izvršila agresiju na Repu-bliku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima. Raspoloživi podaci i relevantna saznanja nedvosmisleno, pored ostalog, potvr-đuju masovnost, brutalnost i barbarizam prema žrtvama genocida, civilima, kao i genocidnu namjeru, planiranje, pripremanje, organi-zaciju i sistematičnost u izvršenju zločina protiv čovječnosti i među-narodnog prava.

U genocidu u Srebrenici istrijebljene su tri generacije Bošnjaka

Sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi postala je – kao što je i bilo predviđeno Karadžiće-vom direktivom od 8. marta 1995. - katastrofalna. Civili su umirali od gladi. Početkom jula 1995. komanda Drinskog korpusa poduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv “sigurne zone” Sre-brenica. Operacija je nazvana “Krivaja ‘95.”. Ofanziva Oružanih sna-ga “Republike Srpske”, uz zajedničko djelovanje jedinica iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovoljaca iz Rusije i Grčke, na Srebreni-cu, “sigurnu zonu” Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula 1995.

Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im “vrati oružje, koje su predali kao dio sporazuma o demilitarizaciji od 1993.”. Međutim, taj zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je “UNPROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni”. Oružane snage “Republike Srpske” su, u djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i “Republike Srpska kraji-na” te stranim plaćenicima, a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, deportirale “sve bošnjačke žene i djecu” iz Po-točara i na hiljade muškaraca i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice, sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile, zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne grobnice na skrovitim mjestima.

U bezočnoj operaciji ubijanja, uglavnom za četiri dana, s namje-rom, organizovano i prema tačno utvrđenom planu i obrascu, na stravičan način, likvidirano je preko 8.000 Bošnjaka Republike Bo-sne i Hercegovine, među kojima preko 800 djece, što je motivisano njihovom nacionalnom, etničkom i vjerskom pripadnošću kao ta-kvom, te osvajanjem njihovog životnog prostora, koji je u srpskim velikodržavnim planovima označen od strateške važnosti. Tri gene-racije muškaraca su istrijebljene, čime je izvršena radikalna de-strukcija bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske zajednice. Riječ je o zločinu genocida, svjesnom, namjernom i ciljno svrsishodnom istrebljenju civila i civilnog stanovništva u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije – sigurne zone UN-a

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svoje teritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u za-štiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajač-kih srpskih ciljeva ni spriječile zločin genocida, postupajući suprot-no Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjava-nju zločina genocida. Polazeći od bitnih stanovišta političkog i voj-nog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih na-cija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali – Akashi i Janvier – Smith bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici Bosni i Hercegovini, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija – teritorije i civilnog sta-novništva na toj teritoriji, svodeći ga isključivo na vlastitu samood-branu (samoodbranu UNPROFOR-a), samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora.

To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom spro-vođenju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogući-lo najneposrednije (mirne i sigurne) pripreme, organizovanje i izvr-šenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječnosti sa temeljnim odredba-ma dokumenata međunarodnog prava, posebno Konvencije o spre-čavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) i Ženevskim konvenci-jama (1949.) i Dodatnim protokolima (1977.). U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu posebno nije bilo političke volje da se upo-trijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva.

Srpski agresor je uz učešće svojih kolaboracionista i petokolona-ša iz Republike Bosne i Hercegovine, u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995., u toku jedne sedmice na hiljade zaro-bljenih Bošnjaka likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; prisilno premjestio oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla. O tim “scenama nezamislivog divljaštva” postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice – primarne, sekundarne i tercijarne. To su, prema međunarodnim sudovima – “zaista scene iz pakla, napisa-ne na najmračnijim stranicama ljudske historije”.

Genocid u Bosni i Hercegovini nije samo Srebrenica

Genocid u Srebrenici po svojim je razmjerama tipičan primjer zločina uništavanja Republike Bosne i Hercegovine i istrebljenja Bošnjaka. U i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice po-sebno je izražen karakter oružanog sukoba i priroda zločina u Re-publici Bosni i Hercegovini. Agresija je bila perfidna i otvorena, bru-talna, osvajačkog i genocidnog karaktera. Na tom području je tada ponovo javno, uz prisustvo i saučesništvo vojnika Ujedinjenih naci-ja (Holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima Republike Bosne i Hercegovine.

Dosadašnja stečena i verifikovana naučna saznanja do kojih je Institut za istraživanje genocida Kanada došao nesumnjivo dokazu-ju i potvrđuju krucijalno saznanje o karakteru oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini i prirodi zločina, čiji osnovni sadržaj

BOSANSKI BAROMETAR

39LIPANJ 2015.

čine: međunarodni oružani sukob, odnosno agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi. Savezna Republika Jugoslavija sa svojim kolaboracionistima iz Bosne i Hercegovine jula 1995., kao i od 1992., Bošnjake Republike Bosne i Hercegovine s područja si-gurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice ubijala na teritoriji 14 općina Republike Bosne i Hercegovine, dok su žrtve genocida pori-jeklom iz 12 općina Republike Bosne i Hercegovine.

Genocid u Bosni i Hercegovini je zločin države Srbije i njenih institucija, preko aparata prisile, to jest, vojske i policije. Poricanje genocida je strategija države Srbije i brojnih njenih institucija. Ge-nocid je proces. Srebrenica ne bi bila moguća 11. jula 1995. da nije bilo onoga što se dešavalo aprila 1992. godine, što i piše u optužni-ci koju je potpisao tadašnji glavni tužilac Richard Goldstone, i to 25. jula 1995. To je optužnica za genocid i nije podignuta 2002. ili 2003., već osam dana nakon egzekucija. Uz sve pritiske koje je imao, on je potpisao optužnicu u kojoj piše da su Mladić i Karadžić, koji su uhapšeni na teritoriji Srbije kasnije, odgovorni za genocid od aprila 1992. do 1995. godine.

Stradanje Bošnjaka u agresiji i genocidu je položena ogromna kolektivna žrtva ne samo u odbranu i jačanje bošnjačke nacije, već i bosanskohercegovačke države

U cilju istrebljenja Bošnjaka Republike Bosne i Hercegovine, srpske snage su u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice s namjerom izvršile genocid. Bošnjaci su branili sebe kao narod, svoju vjeru, historiju, kulturu, tradiciju, svoju državu, ali i osnovne principe Evrope. Međutim, Evropa je odbila braniti Bošnjake i Bo-snu i Hercegovinu.

Međunarodni sudovi koji su nadležni da odluče šta je genocid, a šta nije, donijeli su odluku da je to genocid. Patnja žrtava traje 20 godina, rane žrtava još krvare. Pravo i pravda trebaju biti dostižni svakom čovjeku, a ne samo onim koji su najjači. Zločinci moraju znati da nikada neće biti sigurni i mirni i nikada neće moći mirno spavati. Nemojmo dozvoliti da žrtva bude važna samo kada treba da svjedoči. To znači, ako zločinac ima pravo na kaznu, žrtve imaju pravo da dođu do istine i pravde. Pozivamo prijatelje istine i pravde da ne dozvole da žrtve Srebrenice i drugih stratišta u Bosni i Herce-govini budu zaboravljene, te da učine sve kako bi počinitelje broj-nih zločina u Bosni i Hercegovini stigla zaslužena kazna. Nekažnji-vost nije opcija, pravda mora biti zadovoljena, iz teških lekcija iz srebreničke i bosanskohercegovačke prošlosti je neophodno izvući poruke i pouke za efikasno djelovanje i izgradnju bolje budućnosti. Mir i prosperitet se moraju graditi na istini i pravdi.

20 godina od genocida u Srebrenici je i prilika da se oda počast žrtvama, te da se sagledaju izazovi i problemi u krivičnom dokazi-vanju zločina genocida i ukaže na koji način se odvija prevencija genocida, te da se dodatno rasvijetli trenutni položaj žrtava i svje-doka genocida, kao i da se razmotri na koji način se suprostaviti negiranju genocida. Moramo učiti o genocidu u Srebrenici i Bosni i Hercegovini ne samo kao o historijskim činjenicama, već i kao nači-nu da našu djecu učimo o opasnostima rasizma, antisemitizma, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti. Moramo učiti mlade naraštaje da cijene demokratiju i ljudska prava i slobode i hrabriti ih da odbacuju mržnju, netoleranciju i etničke i vjerske su-kobe tako da “nikad više” postane istinito, da se nikada više ne dogodi Srebrenica. U Srebrenici i Bosni i Hercegovini “nikad više” nije urodila plodom. Ako u istinu želimo spriječiti buduće genocide

moramo učiniti mnogo više od suosjećanja sa žrtvama. Moramo shvatiti psihološki bezdan počinitelja i ravnodušnost promatrača genocida.

Poslije Srebrenice Ujedinjene nacije trebaju redefinirati svoju misiju slanja umijeća mira protiv umijeća ratovanja, pravednog mi-ra protiv pravednog rata, svetog mira protiv svetog rata. Genocidu u Srebrenici, u srcu Evrope, pokazuje čovjekovu slabost i moguć-nost da počini genocid protiv svoga bližnjega. Mi koji nismo željeli rat, mi koji nismo bili nikome prijetnja, mi koji nismo imali ni naci-onalnih ni teritorijalnih pretenzija u odnosu na susjede – kažnjeni smo agresijom na našu državu i genocidom nad našim narodom.

Svijet je propustio da zaštiti Bošnjake od genocida, a potom ih ostavio bez jake samo održive države. Jedino se Bošnjacima ospo-ravaju prava većine, jedino država Bosna i Hercegovina ima tri predsjednika, plemenski ustav i teritoriju podijeljenu po etničkim principima. Samo je za Bošnjake obaveza da se mire sa zločincima. Samo se Bošnjake treba nadzirati jer im se ne vjeruje, dok oni treba da vjeruju svima. Samo u Bosni i Hercegovini pojedinac nije osoba, nije važno njegovo individualno pravo i sloboda, već je njegovo pravo i sloboda u zamišljenom nacionalnom toru u kojem se on ne prepoznaje kao osoba, već ako dio plemena u kome elita ima sve, a pojedinac ništa.

Nadamo se da je Evropa priznala svoj grijeh prema Bošnjacima, a to će praktično pokazati ako se stvarno obaveže da više nikada Bošnjaci neće biti ubijani i protjerivani sa svoje zemlje zbog njihove vjere, kulture, historije, tradicije, nacije.

Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego i cijelog svijeta

Genocid u Srebrenici dio je neposrednih priprema Daytona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin, radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa – Podrinja. Taj zločin genocida samo je vrh ledenog brijega zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava izvršenih u kontinuitetu četiri godine na go-tovo tri četvrtine državne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, u svim okupiranim mjestima i gradovima u opsadi.

Kazna za zločince i pravda za žrtve je trajan zadatak i obaveza, kako se genocid više nikada i nigdje ne bi ponovio. U godini kada se navršava 20 godina od genocida u Srebrenici, najvećeg zločina po-slije holokausta u Evropi, ukazujemo na neophodnost prevladava-nja kulture nekažnjivosti, te na neophodnost sprečavanja negiranja genocida u Srebrenici, koji je potvrđen relevantnim sudskim odlu-kama, kao i na spoznaju da je njegovo priznanje prvi korak na putu do pomirenja.

BOSANSKI BAROMETAR

40 PREPORODOV JOURNAL 176

Kultura sjećanja na žrtve genocida je od egzistencijalne važ-nost. Kroz činjenice, lične i kolektivne priče, te naučna istraživanja, pokazujemo sveobuhvatnu sliku genocida, čin, razloge i posljedice genocida. Genocid u Srebrenici nije lokalno, već globalno pitanje. Genocid u Srebrenici nije samo pitanje Bosne i Hercegovine, nego i cijelog svijeta. Važno je suočavati se sa genocidom. Važno je ukaza-ti na važnost memorijalizacije genocida i kolektivnog sjećanja. Kroz memorijalizaciju genocida i kolektivno sjećanje radimo na historij-skom pamćenju, kao bitnom faktoru otpora fašizmu, destrukciji i agresiji. Čuvajući uspomene na genocid u Srebrenici i Bosni i Herce-govini, danas snažno afirmišemo univerzalne vrijednosti: bogat-stvo različitosti, antifašizam, svetost mira i razvijamo aktivizam i internacionalno suprostavljanje nepravdama i svim devijacijama vremena u kome živimo. Čuvajući uspomene na genocid u Srebre-nici i Bosni i Hercegovini sprječavamo buduće genocide u vremenu kada se širom svijeta dešavaju brojni zločini.

Bošnjačko kolektivno pamćenje mora biti određeno bošnjačkom nacionalnom i narodnom potrebom, mora biti kolektivna strategija, namjera i sistem

Osnovni elementi strategije pamćenja su: očuvanje sjećanja na genocid nad Bošnjacima, djelovanje na suzbijanju negacije genoci-da, antibošnjaštva i dehumanizacije bošnjačkog identiteta kao osnovnih preduvjeta za opstanak Bošnjaka na svojoj pradjedovskoj zemlji Bosni i Hercegovini. Bošnjačko kolektivno pamćenje zauvijek kazuje “Ne!” zaboravu agresije i genocida, osuđuje negatore geno-cida, trasira put poništavanja legalizovanih rezultata agresije i ge-nocida na bosanskohercegovačkoj zemlji i kolektivno radi da se Bosna i Hercegovina počne graditi na moralnom, političkom, znan-stvenom i kulturnom odnosu prema genocidu.

Bošnjaci su narod koja ima obavezu na samopoštovanje i pravo na poštovanje od drugih na temelju bošnjačke povijesne autohtonosti, nacionalne samosvjesnosti, kulturne, historijske i tradicijske samobit-nosti i moralne samoodgovornosti. Na taj način Bošnjaci imaju pravo i odgovornost na sjećanje i pamćenje. Genocid u Srebrenici je mjesto stravičnog zločina genocida, ali i simbola stradanja građana u Bosni i Hercegovini, simbola stradanja svih nevinih ljudi u Evropi i svijetu.

U nemanju sistemske strategije u kulturi pamćenja, genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini se svodi na genocid u Srebre-nici, a genocid u Srebrenici se svodi na vjersko-političku manifesta-ciju. Time se iskrivljuje i prikriva sadržina genocida. Svi oni koji ge-nocid u Bosni i Hercegovini reduciraju samo na genocid u Srebreni-

ci, a genocid u Srebrenici reduciraju na vjersko-politički čin ne razu-miju suštinu genocida niti suštinu kulture pamćenja genocida.

U Srebrenici se zaokružuje i dovršava agresivni, genocidni bar-barski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio veliku Srbiju. Srebrenica je čvorno mjesto mape i mreže zlo-čina nad Bošnjacima. Pravosnažne presude internacionalnih i naci-onalnih sudova za genocid u Srebrenici su sasvim dovoljan materi-jalno-pravni razlog da se ukine Republika Srpska.

Strategija bošnjačke kulture pamćenja podrazumijevalo uklju-čenje akademskih i umjetničkih potencijala u naučno i kreativno osmišljavanje formi putem kojih bi se Bošnjaci saživjeli sa cijenom svoga opstanka. Dostojanstvo bošnjačke žrtve se brani i jača od bošnjački individue preko bošnjačke porodice, do bošnjačkih usta-nova, zajednica, društva. Kultura pamćenja nije u suprotnosti sa antifašističkim tekovinama Ideje Bosne i Bosanskog duha, ali jeste u suprotnosti sa daytonskom Bosnom i Hercegovinom koja je zaro-bila tu ideju i taj duh. Genocid nad Bošnjacima gradi novu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Ideja Bosne i Bosanski duh ponovo imati svoju bitnost i bitisanost.

Srebrenica treba biti svaki dan sa prijateljima istine i pravde, jer je ona trajno odredila svjetsku budućnost

Trajno međunarodno posmatranje i tretiranje zločina genocida u Srebrenici daje nadu da će slobodni svijet i međunarodna zajed-nica izvršiti pritisak da se u vrhu političke elite srpskog naroda u bosanskohercegovačkom manjem entitetu i u Srbiji prizna genocid kroz priznavanje presuda međunarodnih sudova, a to će zasigurno biti osnova da se započne izgradnja povjerenja i mira.

Od 2007. godine, kada je potvrđeno da su vojska i policija enti-teta Republika Srpska počinile genocid, Srebrenica je postala sim-bol stradanja, ali i topos nade savremenog čovječanstva i znanja o ljudskim nedjelima i zločinima.

Izvori:

Naučno-istraživački radovi akademika prof. dr. Smaila ČekićaNaučno-istraživačka arhiva Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i me-đunarodnog prava iz SarajevaNaučno-istraživačka arhiva Instituta za istraživanje genocida, KanadaArhiva Međunarodnog suda pravdeArhiva Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju q

Emir RAMIĆ direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada (IGK)

41LIPANJ 2015.

ZEMLJO MOJA

Postoji nekoliko kritičkih tačaka koje bi trebalo otvoriti u povo-du obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Opća mjesta svakako treba opetovati – da je to najveći masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, da je krajnja monstruoznost to plani-ranje i realizacija masovnih egzekucija, da pravna verifikacija geno-cida u Srebrenici trajno označava odgovornost i obavezu srpstva, itd. Ali, općih mjesta ima mnogo u opravdanom mnoštvu sadržaja, tekstova, govora, TV emisija, filmova i umjetničkih viđenja u povo-du 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Čini se da postoji i pro-gramska i sadržajna potreba da se otvore nekolika pitanja vezana za Srebrenicu, a koja dosad ili nisu uočena, ili su marginalizirana usljed inercije sigurnosti da se u ime pijeteta uvijek govori neupit-nim jezikom o neupitnim pojmovima.

Žrtve sa većim i manjim pravima

Zanima nas, recimo, getoiziranje genocida nad Bošnjacima na pro-stor Srebrenice, ne samo od strane međunarodnog faktora, već i od strane bošnjačkih političkih, akademskih i drugih autoriteta. Svi oni, baš svi, smatraju normalnim da žrtve Srebrenice imaju veća komemo-rativna prava od drugih bošnjačkih žrtava, kojima se ne pridaje takva pažnja. Svi oni, nedvojbeno, znaju da su metodi likvidacije bošnjačkih civila bila isti, kako u Prijedoru, Foči, Višegradu, tako i u Srebrenici. Najveća masovna grobnica, Tomašica, to nedvojbeno svjedoči.

Zašto se onda pristalo na međunarodnu intenciju da genocid nad Bošnjacima u Srebrenici postoji, a genocid u Prijedoru, recimo, ne postoji? Možda u ime dragosti što međunarodni faktor išta od stradanja Bošnjaka hoće priznati? Ta dragost što razni svjetski zva-ničnici hoće doći u Srebrenicu, hoće se pokloniti žrtvama, toliko je snažna da se uopće kao uvreda nije razumjelo to što ti isti svjetski zvaničnici na isti način ne priznaju ni jednu drugu bošnjačku žrtvu. Znamo da međunarodnih nema na komemorativnim manifestaci-jama u Višegradu ili Prijedoru. Hajde što nema njih, ali nema ni bošnjačkih političara. I njima je, k’o na uzdi, dozvoljeno da bošnjač-ku žrtvu vide samo u Srebrenici.

Zanimljvo je da se protiv ovog getoiziranja bošnjačke žrtve ge-nocida nikada nisu pobunila udruženja porodica žrtava izvan Sre-brenice, kao ni ona u Srebrenici. Šta je falilo majkama Srebrenice da poruče kako je bošnjačka žrtva jednaka, i u Prijedoru, i u Srebre-nici? Kakva je razlika između majke Hava Tatarević od Prijedora, kojoj su četnici ubili šest sinova i supruga, i svake druge bošnjačke majke kojoj su četnici ubili djecu? Kakva je razlika između bošnjač-ke žrtve u Tomašici i u svim masovnim grobnicama oko Srebrenice? I jedan i druga žrtva ubijene su od iste ruke, s istim ciljem, u istom projektu. Pa zašto onda razdvajanje? Zato, reći će neko, što je Sre-brenica najmasovniji zločin u jednom vremenskom intervalu.

A po čemu se mjeri ta masovnost? Kakva je razlika između pre-ko 8.000 ubijenih u Srebrenici i preko 3.000 ubijenih u Prijedoru? Možda je negdje ubijeno 800, a ne 8.000 Bošnjaka, ili čak 80 Boš-njaka. Da li uopće može postojati razlika mjerena brojem ubijenih, ako je genocid jednako genocid, učinjen s namjerom da nestane pripadnika jedne etničke skupine? Nigdje niko nije propisao da se genocid računa od 80, 800 ili 8.000 ubijenih. Kao što niko nije pro-

SREBRENICA NIJE IZA NAS, VEĆ ISPRED NAS – DO DALJNJEG

Srebrenica nad Bošnjacima

pisao da se genocid mora ograničiti na ovaj ili onaj prostor, pogo-tovo ako postoje očiti dokazi da je isti zločin, od iste (para)države, s ciljem istrebljenja iste etničke skupine, počinjen na više lokacija.

Čudno je nemanje te solidarnosti između porodica žrtava geno-cida nad Bošnjacima, koje bi morale sve zajedno djelovati, u cilju jednakog tretmana svih. Šta je falilo, recimo, da obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici krene iz Prijedora? Da se tako skre-ne pažnja svjetske javnosti da se Srebrenica nije dogodila samo u Srebrenici, već svukud gdje su na istovjetan način istrebljivani Boš-njaci od strane genocidne Republike Srpske. Haman ovi iz Srebrenice misle kako bi time bila umanjena Srebrenica, i oni sami, namjesto da znaju da bi tom pravednošću i jedinstvom bili ojačani svi, a pijetet prema žrtvama bio primjeren. Haman ovi drugi, što nisu iz Srebreni-ce, već vidaju prijedorske i višegradske rane, misle da bi takvim pro-svjedom povrijedili Srebrenicu, pa šute. Evo, mi na ovom mjestu ka-žemo da to podvajanje bošnjačkih žrtava, u različitim komemorativ-nim tretmanima, gdje su jedne žrtve genocida priznate, a druge nisu – nije dobro. Zalažemo se za otvaranje dijaloga na ovu temu.

Enklava za genocid

Možemo pretpostaviti zašto međunarodni faktor insistira na ge-toiziranju genocida nad Bošnjacima na prostor Srebrenice. Ta enkla-va za genocid onda ne obavezuje, ili manje obavezuje, na propitiva-nje daytonskog poretka, odnosno Republike Srpske. Zamislite da nekog masovnog ubicu sudite za dva-tri, a ne i za sva ostalih desetak ubistva, da li bi taj masovni ubica bio manje ubica? Tako i Republika Srpska, nastoji se “oprati” kroz getoiziranje svoga genocidnog porije-kla, ograničenog na prostor Srebrenice, kao da će biti manje geno-cidna ako je genocidna samo u Srebrenici, a ne i drugdje.

Međunarodni sud pravde je 2007. godine Presudom utvrdio odgovornost Republike Srpske za genocid u Srebrenici, što ni jedan politički faktor dosad nije uzeo kao povod da se propita legalitet, pa i legitimitet, takve državno-pravne tvorevine. Bilo bi normalno da je bošnjačka politika – odmah! – otvorila proces revizije Dayton-skog sporazuma, tražeći poništavanje entitetske podjele. A zašto je šutnja pravilo? Zašto jedna normalna reakcija nije izišla na političku

42 PREPORODOV JOURNAL 176

ZEMLJO MOJA

površinu, kao zahtjev za ukidanje tvorevine koja je odgovrna za ge-nocid? Zato što međunarodni faktor nema volje, snage, morala, da se suoči sa nužnošću prekompozicije dejtonskog poretka, koji je svoj smisao isrcpio za zaustavljanjem rata. Zato što je bošnjačka politika oboljela od sindroma koloniziranosti, i ugađanja srpskom i hrvatskom faktoru.

Upravo iz ovoga proizilazi još jedno kritičko pitanje koje želimo postaviti. Zašto se Memorijalni centar u Potočarima zove tako kako se zove? Zamislimo da se Muzeji holokausta zovu “memorijalni centri”, s ciljem da ova riječ “holokaust”, koja govori o istrebljenju Jevreja, ne bi nekoga uvrijedila. Naziv “Memorijalni centar” najdi-rektnije je usmjeren da ugodi Srbima i srpskoj politici, koji se svim sredstvima opiru da prihvate riječ “genocid”. Ova ilustracija govori o tragičnom taktiziranju bošnjačke politike, koja nastoji unižava-njem svojih bitnosti odobrovoljiti Srbe za suživot, a što se ispostav-lja kao kontraproduktivno. Što Bošnjaci više zanemaruju istinu, što više dijele svoje žrtve na priznate i nepriznate, što više uklanjaju tragove kojih bi se srpstvo trebalo stidjeti – to više ohrabruju veli-kosrpsko nasilje nad sobom i nad Bosnom.

Bošnjaci možda tek sad, vezano za političku prašinu oko Rezo-lucija o genocidu u Srebrenici, osjete da ta riječ “genocid”, koja toliko smeta Srbima, ima neku sudbinsku dimenziju. Tačno je, jer Srbi dobro znaju da pravna formulacija genocida uključuje odgo-vornost države, odnosno, entiteta Republika Srpska, dok se formu-lacija ratnog zločina svodi na odgovornost pojedinca. Nikome u Sarajevu ništa nije bilo jasno kada su organi vlasti Republike Srpske sa mermernog spomenika bošnjačkim žrtvama u Višegradu brusili-com istrugale riječ “genocid”. Možda tek sad javnost nazire da je riječ genocid omča oko vrata Republike Srpske?

Znali su bošnjački politički i društveni faktori koji jezik godi daytonskom uhu, a oni su tu da u ime ličnih privilegija glade krmka ni dlaku. Zato sve ove godine nisu učinili ni jedan progresivan korak ka institucionaliziranju bošnjačke žrtve, kulture pamćenja, te svega što bi na političkom polju trebalo biti satisfakcija za žrtvu. Jevreji su u ime holokausta dobili državu na otetoj, tuđoj zemlji, a Bošnjaci, u ime genocida nad Bošnjacima, nisu u stanju sačuvati zemlju koja im 1.000 godina pripada. Bošjačka politika se u Srebrenici i oko Sre-brenici pojavljuje onoliko koliko joj se propiše, ni gram više, ni gram manje, bez ikakve invencije i inicijative. Da nije inercije tra-gom pravosuđa, i inicijativa srebreničkih udruženja, te spremnosti međunarodnog faktora da se genocid nad Bošnjacima getoizira, pitanje je šta bi ostalo od sjećanja na Srebrenicu.

Srebrenica živi samo jedan dan u godini, u vrijeme kolektivne dženaze, i to je najbolja dijagnoza odnosa politike prema ovim pi-tanjima. Namjesto da se Sarajevo izborilo da Srebrenica bude dis-

trikt, ili, makar da postane prosperitetna kao što su Brčko ili Goraž-de, Srebrenica je po drugi put ubijena, nemarom politike. Ako se igdje u BiH moglo na ime satisfakcije omogućiti ekonomski prospe-ritet, to se moglo u Srebrenici! Namjesto toga, ovaj gradić je opu-stošen od ljudi, i od života. Za Srebrenicu se čuje samo 11. jula, ili kad pijani četnici prodefiluju čaršijom. Ta druga smrt Srebrenice najdirektniji je rezultat mutavosit i korumpiranosti bošnjačke poli-tike koja nije bila u stanju ni izboriti se za tačan naziv memorijala u Potočarima, koji kao “Memorijalni centar” ne znači ništa, ali bi zna-čio sve pod nazivom “Memorijal genocida u Srebrenici”.

Srebrenica ispred nas

Koliko god nam se činilo da je sjećanje na Srebrenicu doživjelo svjetske razmjere, to nema nikakve težine, dokle god ova sila spo-znaje ne promijeni stanje u BiH. Šta mi imamo, i šta žrtve imaju, od Rezolucije o Srebrenici? Kako se ta Rezolucija, i kako se sve drugo što je Svijet priznao, održava na život Srebrenice, i općenito, na naš život u našoj zemlji? Pa sve te rezolucije nisu uspjele u Srebre-nicu vratiti ni one koji su iz Srebrenice protjerani u julu 1995., eno ih po Vogošći, Americi i Skandinaviji, a kako bi tek pomogle po-vratku stotina hiljada prognanih Bošnjaka?! Nije se dogodilo ništa, u političkoj zbilji naše zemlje, zašta bismo rekli da proizilazi inter-nacionalnog suosjećanja i pijeteta prema žrtvama Srebrenice. Je li Srebrenica postala disktrikt? Je li pokrenut proces ukidanja Repu-blike Srpske? Jesu li udruženja porodica žrtva, iz Srebrenice i izvan Srebrenice, prozereli namjeru getoiziranja bošnjačke žrtve, pa na-pravili jednu konferenciju, i objavili rezoluciju, da prava za žrtve Srebrenice moraju biti prava za sve druge bošnjačke žrtve? Mogli su objaviti i preporučiti, da se namjesto genocid nad Bošnjacima, ima koristiti sintagma “Srebrenica nad Bošnjacima” (kao što Jevre-ji koriste sintagmu “holokaust nad Jevrejima”), a kojom se pokri-vaju svi Bošnjaci, ma gdje stradali, kao što se holokaustom pokri-vaju svi ubijeni Jevreji, a ne samo oni u Auschwitzu. U odnosu na politički potencijal genocida u Srebrenici, vlada apsolutna letargi-ja, status bez ideja i pomaka, i sve se završava na suzama, samo suzama, i opet suzama.

Ovim tekstom smo htjeli, u ovo vrijeme suza i pijeteta, otvoriti neke nove horizonte prema Srebrenici. Bošnjačka žrtva neće biti uzaludna samo ako mi preživjeli ugledamo političku satisfakciju. Postojanje Republike Srpske, slobodno djelovanje četničke terori-stičke organizacije, teror nad bošnjačkim povratnicima, apartheid nad bošnjačkom djecom... Sve nas to uvjerava da – Srebrenica nije iza nas, već je ispred nas. Do daljnjeg.

Fatmir ALISPAHIĆ

IZ SVIJETA

43LIPANJ 2015.

LIBIJA: Nepriznata Vlada u borbi protiv ISIL-a

UN predstavio rješenje koje obuhvaća formiranje jedinstvene Vlade

Za vrijeme pregovora o libijskoj krizi u Maroku, 8. lipnja 2015. Ujedinjeni narodi su predstavili mirovno rješenje koje bi obuhvaća-lo formiranje jedinstvene Vlade u trajanju od jedne godine. Pred-stavnici obiju Vlada – međunarodno priznate koja se nalazi u izbje-glištvu u Tobruku, na istoku zemlje, i nepriznate, islamističke, koja je zauzela parlament u glavnom gradu Tripoliju – bili su prisutni na pregovorima u Maroku, no niti jedna strana se još uvijek nije očita-la po pitanju UN-ovog prijedloga.

SJEVERNA AFRIKA I BLISKI ISTOK

Spirala (ne)kontroliranog kaosa Tunisa, jedne od rijetkih zemalja koja još ima svoje diplomatsko predstavništvo u Tripoliju. Ovo nije prvi put da je strana diplomat-ska misija napadnuta u Tripoliju. Tokom 2015. godine napadnute su ambasade Alžira, Irana, Maroka, Južne Koreje i Španjolske.

14. lipnja američke zračne snage izvele napad u Libiji u kojem su ubili Mokhtara Belmokhtara, visokopozicioniranog člana Al-Qae'de. Riječ je o poznatom međunarodnom teroristu koji je sta-jao iza velikog prošlogodišnjeg napada na naftna postrojenja u Al-žiru, nedaleko od libijske granice.

22. lipnja ministri vanjskih poslova zemalja članica EU dogovorili su kako će pokrenuti pomorsku operaciju protiv krijumčara ljudi na Mediteranu. To bi zapravo bila vojna operacija u kojoj bi se ciljali i brodovi koji se koriste za krijumčarenje ljudi. Drugim riječima, vojni napadi odvijali bi se i unutar libijskog teritorija. No, libijske vlasti i oružane snage strogo odbijaju takvu mogućnost. Saqr Al-Jaroush, zapovjednik zračnih snaga međunarodno priznate libijske Vlade u Tobruku, upozorio je europske zemlje da ne pokušavaju svojim bro-dovima ulaziti u libijske teritorijalne vode jer će inače postati mete za zračne napade. “Svaki brod koji se nađe unutar libijskih voda bez da je prethodno dobio dopuštenje za ulazak biti će meta za naše zračne snage”, rekao je Al-Jaroushi. Planu europskih zemalja protivi se i ne-priznata Vlada u Tripoliju, koja tvrdi kako EU uopće ne uzimaju u obzir tešku situaciju u kojoj se Libija trenutačno nalazi.

TUNIS: Zatvoreno 80 džamija i proglašeno izvanredno stanje

Teroristički napad na turiste

U terorističkom napadu na hotelsku plažu u gradu Sousse, u Tunisu, 26. lipnja 2015., ubijeno je 38, a povrijeđeno 39 ljudi. Nao-ružani 24-godišnji napadač, Tunižanin Seifeddin Rezgui, otvorio vatru iz automatskog oružja na turiste na prepunoj plaži. Od 38 žr-tava 30 je Britanaca, tri Irca, dva Nijemca te po jedan Rus, Belgija-nac i portugalac. Odgovornost za napad preuzela je teroristička organizacija ISIL. Istoga dana je izvršen napad u Kuvajtu, za koji je odgovornost također preuzeo ISIL, u kojemu je ubijeno 27 osoba. Zasad nema dokaza da su napadi bili koordinirani.

Radi se o drugom terorističkom napadu u Tunisu tokom ove godi-ne. ISIL je preuzeo odgovornost i za smrtonosni napad na poznati Na-cionalni muzej Bardo u Tunisu, 18. ožujka 2015., čiji je tragičan epilog

Glavna uporišta ISIL-a u Libiji su gradovi Sirte i Derna

Podsjetimo, ranije su ovakvi prijedlozi odbijeni i od jednih i od dru-gih. No, dok traju tenzije između ove dvije frakcije, treća strana, ISIL, koristi priliku i širi svoj utjecaj u Libiji nakon što su se proširili u Iraku i Siriji. Dva dana kasnije mediji su objavili kako su pripadnici terorističke skupine ISIL zauzeli veliku elektranu zapadno od libijskog grada Sirte, koja strujom opskrbljuje prostore centralne i zapadne Libije.

ISIL-ova glavna uporišta u Libiji sau gradovi Sirte i Derna. No, lokal-ne ekstremističke islamističke frakcije u gradu Derna nisu zadovoljne zbog te činjenice te žele strane borce protjerati s teritorija kojeg sma-traju svojim. Sukobi su trajali danima, a 14. lipnja su eskalirali. Protiv ISIL-a bori se lokalna organizacija Majlis Mujahideen (riječ je o alijansi više libijskih islamističkih skupina). Glasnogovornik lokalnih islamista rekao je u razgovoru za lokalnu TV postaju Nabaa kako se oko 70 pri-padnika ISIL-a predalo. “90% grada Derne sada se nalazi pod kontro-lom Majilisa. Naše snage upravo se obračunavaju s njihovim snajperi-stima koji su pozicionirani u okolici grada”, rekao je.

23. lipnja mediji su objavili kako je libijska nepriznata Vlada iz Tripolija izvela je niz zračnih napada na položaje ISIL-a u central-nom gradu Sirte koji je pao u ruke terorista iz ISIL-a. Postaje jasno kako u Libiji trenutačno ratuje nekoliko frakcije, a ISIL je najnovija koja je iskoristila kaos na terenu koji traje još od NATO agresije 2011. godine.

Libija protiv pomorske operacije EU

12. lipnja militanti su napali konzulat Tunisa u glavnom gradu Tripoliju, pri čemu je oteto 10 osoba. “Ovo je drski napad na naš nacionalni suverenitet, ovo je kršenje međunarodnih prava i diplo-matskih norma”, navodi se u izjavi Ministarstva vanjskih poslova ISIL preuzeo odgovornost za pokolj na plaži u Tunisu

IZ SVIJETA

44 PREPORODOV JOURNAL 176

bio 22 ubijene osobe i više od 50 ozlijeđenih, među kojima najviše stranih turista. Nakon napada na muzej da bi se pojačala sigurnost, raspoređena je vojska po svim većim gradovima Tunisa. Opravdano se javio strah da se ekstremisti slobodno kreću u zemljama regije, uklju-čujući Tunis, Libiju, Alžir i Egipat. Yousri Azabawi, profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Kairu, tada je rekao kako se terorizam širi u sjevernoafričkim zemljama još od političkih previranja 2011., koja su pogodila mnoge arapske zemlje, dok su ekonomske i političke teškoće dale plodno tlo za rast ekstremističkih skupina. On je također upozorio da bi do sličnih napada moglo doći u skoroj budućnosti ako te zemlje istinski ne prodube svoju sigurnosnu suradnju.

27. lipnja, dan nakon napada u ljetovalištu Sousse, Vlada Tuni-sa je odlučila zatvoriti čak 80 džamija koje nisu pod državnom kon-trolom. “Svih 80 džamija bit će zatvoreno u roku od tjedan dana”, najavio je tunižanski premijer Habib al-Essid. Premijer je optužio džamije za poticanje na nasilje, kazavši kako šire “otrov”. Rekao je da je suprotstavljanje terorizmu nacionalna dužnost i pozvao je Tu-nižane da se “koordiniraju i pomognu” Vladi.

Početkom srpnja 2015. tuniski predsjednik je proglasio izvanred-no stanje u zemlji. Prema tuniskom Zakonu o izvanrednom stanju ograničava se pravo javnog okupljanja i daju veće ovlasti policiji i vojsci. “S više od 1.300 naoružanih agenata sigurnosti pojačane su mjere sigurnosti u hotelima i odmaralištima. Naš rat protiv terorizma je dugotrajan rat. Možda ćemo izgubiti nekoliko bitaka, ali na kraju ćemo dobiti rat”, rekao je Kamel Jendoubi iz Ureda premijera.

EGIPAT: Bivši predsjednik Mohammed Morsi osuđen na smrt

Nova eskalacija nasilja u Egiptu?

16. svibnja 2015. Egipatski sud je bivšeg predsjednika Mo-hammeda Morsija osudio na smrt zbog organiziranja bijega iz za-tvora tokom pobune 2011. Uz Morsija na smrt je osuđeno ukupno 106 pripadnika Muslimanske braće. U odvojenom suđenju Morsi je optužen i da je pokušao davati povjerljive državne sigurnosne iz-vještaje Hamasu, Hezbollahu i Iranu s ciljem destabilizacije zemlje. Slučaj je poslan egipatskom velikom muftiji kako bi on dao savjeto-davno mišljenje o presudi. Konačna odluka o izvršenju smrtne ka-zne trebala se donijeti 2. lipnja 2015.

Sredinom lipnja 2015. mediji su objavili kako je Sud u Kairu u dva odvojena suđenja na smrt i doživotni zatvor osudio bivšeg predsjed-nika Mohammeda Morsija. Pored njega, na smrt su osuđena još pe-torica visokorangiranih članova Muslimanske braće, među njima Mohamed Badie, Saad El-Katatni i Esam El-Erian. Osuda je izrečena na osnovi bijega iz zatvora Wadi Natroun, a osuđeni su za oštećiva-nje i postavljanje požara u zgradi zatvora, ubojstvo, pokušaj uboj-stva, oštećivanje zatvora i puštanje oko 20.000 zatvorenika tokom nemira u siječnju 2011., kada je s predsjedničke funkcije svrgnut Ho-sni Mubarak. Sud je za te nemire na smrt osudio 21 osobu, među njima islamskog učenjaka Safwata Hegazyja i vodećeg člana Musli-manskog bratstva Mohameda El-Beltagyja. Još 106 osuđenika čeka-lo je potvrdu svoje osude, jer je sredinom svibnja njihov slučaj bio predan velikom muftiji na savjetodavno mišljenje, kako nalaže egi-patski zakon. Nakon njegovog savjeta, na smrt je osuđeno 99 osoba, od kojih 93 u odsutnosti, među kojima je i jedan od najpoznatijih ži-vućih islamskih učenjaka Youssef El-Qaradawi.

U odvojenom suđenju, Morsi i 16 drugih osuđeni su na doživotan zatvor u slučaju špijuniranja. Prema presudi, Morsi i njegovi suradni-ci pleli su urotu zajedno sa stranim silama, uključujući Hamas, Hez-bollah i Iransku revolucionarnu gardu, kako bi destabilizirali Egipat.

SAD, Europska unija i glavni tajnik UN-a izrazili su zabrinutost zbog presude. Diplomatski suzdržan nije bio turski predsjednik Re-cep Tayyip Erdogan koji je nazvao suđenje i smrtnu kaznu Morsiju masakrom zakona i temeljnih prava. Erdogan je pozvao međunarod-nu zajednicu da učini sve u njezinoj moći da se povuče smrtna kazna, koja je dana po instrukcijama režima nastalog na vojnom udaru, te da se prekine put koji ozbiljno ugrožava mir egipatskog društva.

Muslimanska braća su u Turskoj održali i svoju konferenciju za tisak gdje je oštro osuđena vlast generala Sisija. I tehnički turski pre-mijer Ahmet Davutoglu je komentirao presudu, nazivajući je ispitom za zapadne zemlje i međunarodne medije u njihovom poštovanju demokratskih načela. Posebno se obrušio na medije, koje je pozvao da budu dosljedni u dizanju glasa protiv egipatskih presuda.

29. lipnja u atentatu auto-bombom u Kairu ubijen je egipatski glavni javni tužitelj, Hisham Barakat. Egipatski suci i drugi dužnosni-ci često su meta radikalnih islamista koji se protive predsjedniku Sisiju, a njihov angažman dodatno je pojačan otkako su zatvorske i smrtne kazne izrečene za visoke članove, sada već zabranjene, stranke Muslimanska braća. Mjesec dana ranije skupina povezana s terorističkom organizacijom ISIL pozvala je svoje sljedbenike da krenu u napade na egipatske suce i druge dužnosnike. Hisham Ba-rakat je najviši državni dužnosnik ubijen u napadima militanata ot-kako je s vlasti prije dvije godine srušen predsjednik Mohammed Morsi. Ovaj atentat, smatraju politički analitičari, nagovještava no-vu eskalaciju nasilja u Egiptu.

SIRIJA: Nove geopolitičke jednadžbe

Nova strategija preživljavanja režima Bashara Al-Assada

U posljednjih nekoliko tjedana na nekoliko frontova traju že-stoke bitke između sirijske vojske i pobunjenika. Od Idliba na sjeve-ru Sirije do u Rif Dimashqa na jugu i Qalamouna na granici s Libano-nom. Obje strane ovu kampanju gledaju kao presudnu i onu koja će odlučiti rat koji traje već više od četiri godine.

Vladi Bashara Al-Assada i regularnoj Sirijskoj vojsci SAA treba pomoć i osim Iranske revolucionarne garde, libanonskog Hezbolla-ha i iračkih, afganistanskih i pakistanskih šiitskim milicija sada je stvorena i palestinska brigada “Galileja”, koja će se boriti rame uz rame sa sirijskom vojskom, prenosi agencija IMRA. Naime, više od 4.800 Palestinaca završili su intenzivnu vojnu obuku i spremni su za borbu na području Qalamouna, gdje će se pridružiti sirijskoj vojsci i Hezbollahu. Nedavno su se palestinske izbjeglice mobilizirale i pri-družile sirijskoj vojsci u borbama protiv militanata ISIL-a u izbjeglič-kom kampu Yarmouk u blizini glavnog grada Damaska.

Novinar kuvajtskog dnevnog lista “Al-Rai”, Elijah Magnier, u no-vinarskim krugovima na Bliskom istoku poznat po svojim vezama s

Mohammed Morsi u sudnici

IZ SVIJETA

45LIPANJ 2015.

iračkim šiitskim milicijama, Hezbollahom i sirijskom vladom, počet-kom lipnja 2015. objavio je članak o “novoj strategiji preživljavanja režima Bashara Al-Assada, koja je dogovorena nakon niza poraza u posljednjih nekoliko mjeseci”. Magnier piše kako je u Damask sti-glo 6.000 iranskih vojnika, što je samo prethodnica većeg kontin-genta čiji je cilj zatvaranje pukotina koje očigledno nastaju kao po-sljedica agresije Turske i drugih zemalja na sjeveru Sirije. Turci su “prešli crvenu crtu” i tako uzrokovali raspoređivanje iranskih i irač-kih jedinica. Sličan odgovor će se dati “prijateljskom Izraelu” na jugu Sirije. 6.000 ljudi je već razmješteno na borbenim položajima u Dara'ai, Hami i Latakiji. Njihova misija je zadržati kontrolu nad tim područjima do dolaska pojačanja. Ta se sila neće koristiti za pro-tuudare usmjerene na povratak teritorija i gradova koje su ranije zauzeli Al Nusra Front, ISIL ili druge skupine.

Elijah Magnier navodi kako je ovo u Siriji potpuno nova situaci-ja i da je na sjeveru zemlje došlo do izravnog susreta Turske i Irana. Turska pruža logističku podršku bazama Al Nusra Fronta, koji djelu-je kao turska posrednička sila. Kao rezultat toga, zauzeti su Idlib i Jisr Al-Shugur. Sirija je s problemom iste vrste suočena na jugu – u Quneitri i Dara'ai, gdje Izrael daje potporu snagama na terenu u području logistike, obavještajnih aktivnosti i liječiti ranjene islami-stičke militante. Stoga je sirijsko vodstvo odlučilo u potpunosti re-vidirati strategiju rata i raspoređivanja vojnika na terenu, pogotovo s obzirom na činjenicu da u tim područjima oporba ima brojčanu nadmoć nad vladinim snagama i njihovim saveznicima.

“Nakon temeljitog proučavanja geopolitičke i vojne situacije, odlučeno je da se ovako ne može izdržati rat koji će trajati dugi niz godina i da je potrebno štedjeti ljudske i tehničke resurse i novac. S tim u vezi, odlučeno je da se napuste područja kao što su Palmira i Idlib, unatoč snazi propagande koja se rasplamsala nakon njiho-vog pada. Najvažnije je da su Damask i Vlada predsjednika Bashara Al-Assada oduvijek bili dio političke jednadžbe. S tim u vezi, temelj-na odluka je bila ostaviti ogromna poljoprivredna i pustinjska pod-ručja i udaljene gradove da padnu u ruke 'Islamske države' i Al Nu-sra Fronta, sve dok međunarodna zajednica ne postane svjesna potrebe za ujedinjenom borbom protiv terorizma”, piše Elijah Ma-gnier i tvrdi da je ovu informaciju dobio od svog izvora iz operativ-nog stožera snaga Osovine otpora u Damasku.

nad čak 400 kilometara sirijsko-turske granice i praktično spojili svo-je dvije enklave na sjeveru Sirije – Hasaku i Kobani.

Politički analitičari ističu kako je turska vlast je, očekivano, uznemirana zbog ove vijesti. Poraz ISIL-a znači jačanje Kurda, a za Ankaru je to, očigledno, puno lošiji scenarij. Sama činjenica da Kur-di napreduju uz pomoć američkih zračnih snaga dodatno poveća-vaju tenzije između Washingtona i Ankare čija se strategija prema Siriji sve više i više udaljuje. Turski predsjednik Erdogan je ljut, pri čemu ističe kako Zapad daje podršku “kurdskim teroristima”.

“Jedinice narodne obrane (YPG), vojno krilo sirijske prokurdske Demokratske unije (PYD), nemaju namjeru stvaranja 'kurdskog ko-ridora' koji bi navodno bio teritorij za osnivanje neovisne kurdske države”, nakon posljednje pobjede YPG-a nad ISIL-om rekao je vo-đa PYD-a, Salih Muslim. “Dopustite mi da kažem odmah da nema-mo projekt usmjeren na stvaranje kurdske države”, rekao je Mu-slim, upitan da komentira povećanje zabrinutosti Ankare oko na-vodnih zahtijeva sirijskih Kurda za vlastitom neovisnom kurdskom državom na granici s Turskom. “Bog je Kurde u Siriji smjestio na granicu s Turskom. Kurdi žive tamo. Što bismo trebali učiniti? Ho-ćemo li napustiti našu zemlju, naša domovinu samo zato je turska država ljuta? Ovi strahovi su neutemeljeni i sramotni”, rekao je Muslim, dok se u posljednjim izvješćima u nekim turskim medijima navodi “kako je PYD opasniji od same 'Islamske države'”. “Naša bri-ga je da se zaštitimo i da ne izdamo naše ljude. 'Islamska država' je bila angažirana u brutalnim aktivnostima duž granice. Takav dis-kurs može imati samo jedan cilj i biti uzrok problema između Arapa i Kurda u regiji”, kazao je on, aludirajući na nedavne tvrdnje koje je objavio turski dnevni list “Hurriyet Daily”. “Ovo je zemlja u kojoj će Kurdi, Arapi i Turkmeni će živjeti u miru. Dakle, Ankara ne bi treba-li biti zabrinuta zbog različitih i namjernih izjava. Ljudi koji su otišli u Tursku iz Tel Abyada se sada vraćaju u svoj rodni grad. Što je loše o tome? Koalicijske snage predvođene Sjedinjenim Državama u re-giji imaju najviše povjerenja PYD, a Europa također vjeruje u PYD”, za kraj je dodao Salih Muslim, prenosi Kurdpress.

Tokom lipnja nastavljeno je napredovanje jedinica sirijskih Kur-da, zapravo, oni su postali glavni “protuotrov” za ISIL, što je dobra vijest za sve anti-ISIL aktere. 10-ak dana nakon Tel Abyada zauzeli su i grad Ain Isa, 50 kilometara od de facto glavnog grada ISIL-ovog “halifata”, Raqqe. ISIL-ovcima nije svejedno, izvori prenose kako su počeli užurbano kopati rovove oko svog glavnog uporišta i pripre-mati grad na obranu, premještajući sve veće snage u Raqqe.

“Lider sirijskih Kurda, Salih Muslim, za turski 'Ileri Haber' je dao intervju u kojem je rekao kako se Turska mora pomiriti s činjenicom da sada graniči s YPG-om, ali da Turska time treba biti zadovoljna, jer joj sada izbjeglice neće preskakati preko žice, niti će joj u zemlju, ka-da im se prohtije, ulaziti i izlaziti islamistički militanti. Teško da će turski predsjednik Erdogan biti zadovoljan ovom porukom, ali je stav PYD-a i Saliha Mislima da ni tzv. Sirijska nacionalna koalicija, niti Kurdsko nacionalno vijeće (ENKS), koje djeluje u okviru SNC-a, ne mogu predstavljati Kurde iz pokrajina Hasaka, Efrin i Kobani. Salih Muslim to ponavlja već više od godinu dana, a smjernice njegove politike, koje je prije godine dana objavio 'Al-Monitor', ostale su do danas nepromijenjene. Sljedećih nekoliko dana, kada splasne eufori-ja zbog pobjede nad ISIL-om u Tal Abyadu, logično je očekivati pote-ze Ankare, Washingtona i njihovog saveznika Barzanija u Erbilu, koji će na sve načine ovaj novooslobođeni teritorij predati preoteti YPG-u i predati ga u ruke svojih marioneta. Naravno da bi to bio početak novog sukoba u Siriji, no, kada je u pitanju ostvarenje konačnog cilja – svrgavanje Bashara Al-Assada, ni to nije isključeno”, piše jedan hr-vatski vojno-politički komentator.

Sirijski Kurdi u centru pažnje

Sredinom lipnja 2015. sirijske kurdske Jedinice narodne obrane (YPG), potpomognute američkim zračnim snagama i manjim skupi-nama ostataka nekadašnje tzv. Slobodne sirijske vojske (FSA), ostva-rile su veliku pobjedu na granici s Turskom, zauzeli su grad Tel Abyad koji se nalazio pod kontrolom ISIL-ovih terorista. Grad Tel Abyad bio je od velike važnosti za ISIL, Kurdi su presjekli ključni dobavni pravac kojim je ISIL od turske granice do grada Raqqe dobivao novac, oruž-je, naftu i svježe snage. Ovom pobjedom Kurdi sada imaju kontrolu

IZ SVIJETA

46 PREPORODOV JOURNAL 176

IRAK: Promjena američke politike?

Rudy Giuliani: “Povlačenje američkih snaga iz Iraka je najveća pogreška 21. stoljeća”

11. lipnja bivši gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani, napao je predsjednika Baracka Obama zbog povlačenja američkih trupa iz Iraka ističući kako je riječ o “najvećoj pogrešci 21. stoljeća”. Njego-ve kritike došle su dva dana nakon što je Obama rekao kako SAD nema “kompletnu strategiju” po pitanju suočavanja s ISIL-om u Ira-ku i Siriji. Očito da bi nekako ublažio težinu takve izjave Obama je već sutradan odobrio slanje dodatnih 450 američkih vojnih savjet-nika u Irak. “ISIL je direktna posljedica povlačenja naših trupa iz Iraka”, rekao je Giulliani u razgovoru za Fox News. Dakako, moglo bi se ovoj situaciji pristupiti i drugačije te reći kako ISIL jest direktna posljedica američkih poteza, no s time nema previše veze Obamino povlačenje trupa iz Iraka, već američka agresija na Irak 2003., koja je uvelike stvorila ekstremizam na prostoru gdje ga ranije nije bilo.

11. lipnja Pentagon je objavio kako su SAD potrošile više od 2,7 milijardi dolara na rat protiv ISIL-a u Iraku i Siriji otkako su počele akciju bombardiranja u kolovozu 2014. Prosječan dnevni trošak sa-da iznosi više od 9 milijuna dolara, kaže se u detaljnom pregledu troškova koje je objavilo Ministarstvo odbrane. Ti podaci kazuju da je na zračne snage (Air Force) otpalo dvije trećine ukupnih troško-va, odnosno više od 1,8 milijardi dolara, a na dnevne borbene leto-ve i letove za izviđanje više od pet milijuna dolara dnevno. Izvještaj također nudi uvid u rijetke podatke o cijenama tajnih specijalnih operacija, koje su koštale više od 200 milijuna dolara od kolovoza.

Dan kasnije, 12. lipnja, načelnik Glavnog stožera, general Mar-tin Dempsey, rekao je kako SAD razmatra izgradnju dodatnih ame-ričkih vojnih baza u Iraku s ciljem odbacivanja ISIL-a. Taj potez bi zahtijevao ponovni dolazak većeg broja američkih vojnika u Irak. General Dempsey je otkrio kako SAD već razmatra i potencijalne lokacije za nove baze – riječ je o koridoru koji spaja Bagdad i Tikrit, te o prostoru dalje prema Mosulu na sjeveru zemlje. Dempsey nije rekao koliko bi dodatnih američkih vojnika stiglo u Irak u slučaju da se krene s projektom novih baza.

23. lipnja američki Pentagon je potvrdio kako su američke zrač-ne snage izvele napad na Mosul u Iraku te pritom ubile jednog pri-padnika ISIL-a kojeg se povezuje s terorističkim napadom na ame-ričku konzulat u Bengaziju 2012. Podsjetimo, u tom napadu, čije okolnosti još nisu posve razjašnjenje, ubijeno je nekoliko Amerika-naca, uključujući i američkog ambasadora Chrisa Stevenesa. Iz Pen-tagona su istaknuli kako se zračni napad desio 15. lipnja, te kako je u njemu ubijena osoba po imenu Awni al-Harzi za koju se vjeruje da je bila upletena u napad u Bengaziju.

24. lipnja američki list “The Wall Street Jorunal” objavio je rezul-tate ankete po pitanju – treba li SAD poslati vojsku u Irak kako bi se borili protiv ISIL-a. Oko 60% ispitanika podržava takvu ideju. Njih 28% reklo je kako bi američke trupe trebale ostati u Iraku “koliko god je potrebno da bi se odradio posao”, dok je 32% ispitanika istaknulo kako bi američke trupe trebale otići, ali samo na kratko, koliko je potrebno da pomognu iračkoj vojsci u preuzimanju kontrole nad si-tuacijom. Stav prema ovom pitanju poprilično je određen i stranač-kom linijom: 80% republikanaca podržava odlazak američke vojske u Irak, dok svega 47% demokrata daje podršku takvoj ideji.

Na prostoru Iraka trenutno se nalazi oko 3.100 američkih vojni-ka, a početkom lipnja Obama je odobrio slanje 450 vojnih savjetni-ka. Međutim, Američka vojska trenutno samo savjetuje i daje obu-ku iračkim snagama, ali ne sudjeluje u direktnim sukobima protiv ISIL-a.

8 milijuna Iračana ima potrebu za humanitarnu pomoć

2. lipnja 2015. irački premijer Haider al-Abadi, na tiskovnoj kon-ferenciji uoči sastanka s 20-ak ministara i izaslanika međunarodnih organizacija, sudionika koalicije protiv ISIL-a, u francuskom Mini-starstvu vanjskih poslova u Parizu, optužio međunarodnu zajedni-cu za “neuspjeh” u borbi sa ISIL-om. “Mislim da je to neuspjeh me-đunarodne zajednice… U vezi s potporom u Iraku, puno je riječi a malo djela na terenu”, upozorio je Abadi. Unatoč oko 4.000 zračnih udara međunarodne koalicije koju vode SAD, već godinu dana na-preduje i niže pobjede u Iraku i u Siriji, gdje su osvojili velik dio te-ritorije. Istaknuvši kako raste broj stranih boraca u redovima ISIL-a, kojih je sada, po njegovoj ocjeni, oko 60%, Abadi je rekao: “To je međunarodni problem koji se mora riješiti. Moramo dobiti odgo-vor zašto toliki broj terorista dolazi iz Saudijske Arabije, zemalja Perzijskog zaljeva, Egipta, Sirije, Turske i europskih zemalja.”

Irački premijer Haider al-Abadi i američki predsjednik Barack Obama

Pripadnici ISIL-a početkom lipnja zatvorili su branu na rijeci Eu-frat na prostoru zapadnog Iraka, čime je protok vode sada ograni-čen. Analitičari smatraju kako ISIL koristi vodu kao oružje i kako bi ova taktika mogla proizvesti ozbiljnu humanitarnu katastrofu. Me-đutim, ISIL-ovci su smanjenjem dotoka vode lakše prešli Eufrata i napali pro-vladine snage dalje prema jugu. “Prije su naše snage si-gurnosti morale pratiti samo mostove i pojedine zone, ali sada cije-lu rijeku mogu preći”, rekao je glasnogovornik guvernera iračke zapadne provincije al-Anbar. Zbog blokade brane južnim regijama Iraka sada prijeti opasna suša i humanitarna katastrofa. Ugroženi su sustavi za navodnjavanje, ključni za opstanak mnogih ljudi.

22. lipnja visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice, Antonio Guterres, potvrdio je kako je broj raseljenih osoba u Iraku dosegao cifru od 4 milijuna. Iz UNHCR-a je, također, saopćeno da 8 milijuna Iračana ima potrebu za humanitarnu pomoć, uključujući 4 milijuna raseljenih.

JEMEN: Na korak do humanitarne katastrofe

Nasrallah: “Američko-saudijski rat protiv Jemena će oblikivati budućnost ove regije”

9. lipnja 2015. za vrijeme posjete iranskom gradu Qom, gene-ralni tajnik libanonske vojno-političke organizacije Hezbollah, Sayyed Hasan Nasrallah, komentirao saudijsku agresiju na Jemen. “Jemenski narod, sa svojom hrabrom vojskom i borcima narodnih komiteta, odlučno koračaju prema pobjedi nad agresorom, bez ob-zira za vlastite žrtve. Moramo pružiti solidarnost s potlačenim na-rodom Jemena. Jemenski narod ima dovoljno mudrosti i svijesti da shvaća stvarnost saudijsko-američke agresije i da je može poraziti. Jemen će ispričati istinu cijelom svijetu, istinu o agresiji koju se skri-va dezinformacijama. Američko-saudijski rat protiv Jemena će obli-kivati budućnost ove regije”, istaknuo je Nasrallah.

IZ SVIJETA

47LIPANJ 2015.

10. lipnja Iran je upozorio Saudijsku Arabiju kako će se desiti “oz-biljne posljedice” ukoliko rakete ispaljenih od strane njihovih zračnih snaga ponovno padnu u blizini iranske ambasade u glavnom gradu Jemena, Sana'a. Iranski ambasador pri UN-u, Gholam Ali Khoshrou, poslao je pismo Vijeću sigurnosti ističući kako su saudijske snage već u dva navrata gađale prostor u neposrednoj blizini iranske ambasade toekom dva zadnja mjeseca. Najveći napad desio se 25. svibnja kada je diplomatski kompleks oštećen, a raniji napad se dogodio 20. travnja.

Neuspjeli mirovni pregovori u Ženevi15. lipnja počeli su mirovni pregovori predstavnika zaraćenih

strana u Ženevi. Specijalni povjerenik UN-a za Jemen, Ismail Ould Cheikh Ahmed, imao je gotovo nerješiv problem – kako zaraćene strane uvjeriti da bi se sukob trebao riješiti diplomacijom. Odmah je bilo jasno kako to neće biti baš lako. Naime, dvije strane su odbi-le zajedno sjesti za stol tako da UN-ov povjerenik Ahmed zapravo prenosi informacije od jedne delegacije drugoj. Osim toga, prvog dana mirovnih pregovora prisutan je bio i Ban Ki-moon, generalni tajnik UN-a, koji je predložio da se proglasi humanitarno primirje s početkom mjeseca ramazana. Nije uspio.

20. lipnja svjetski mediji su objavili kako su jemenski mirovni pre-govori u Ženevi završili bez rješenja – od primirja neće biti ništa, ratni sukob se nastavlja. No, sukob je izbio i za vrijeme samih pregovora, naime, pristaše zaraćenih strana u Jemenu potukli su se nakon niza uvreda s jedne i druge strane. Pritom su se mogle čuti riječi poput “kriminalci” i “psi”, kao i optužbe za ubijanje djece. Nedugo nakon toga predstavnici dvaju strana i fizički su se obračunali šakama.

Pošto su pokušaji primirja za sada su propali, SAD i EU pozvali na “pauzu” u ratu kako bi se humanitarna pomoć mogla dostaviti u Jemen. Naravno, bezuspješno, a za to vrijeme situacija u Jemenu je sve gora. Saudijski zračni napadi nastavljaju se diljem zemlje, broj mrtvih raste iz dana u dan. Jedan od najkrvavijih ratnih dana zbio se 7. lipnja, kada su saudijske zračne snage izvele su niz napada na centralno sjedište jemenske vojske u glavnom gradu Sana'a. Ubije-ne su najmanje 44 osobe, a ranjeno preko 100, uključujući i civile. Također su uništene i kuće u centralnoj gradskoj četvrti Tahrir. U zračnim udarima s nekoliko projektila gađan je i povijesni dvorac Al-Qahera i park Sheikh Zayed, koje je UNESCO proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Prema procjenama, do sada je u saudijskoj agresiji ubijeno 4.000 ljudi, a oko 7.000 ih je ranjeno.

međunarodne organizacije za ljudska prava i neovisni mediji? Gdje je UN? Gdje su ti takozvani humanističke aktivisti? Nestali su u Jemenu jednako kao što su nestali kada je izraelski režim provodio genocid nad Palestincima u Gazi”, piše jedan hrvatski komentator.

Teška humanitarna situacija

U isto vrijeme znatno se pogoršava i humanitarna situacija. Iz Ujedinjenih naroda su poručili kako im treba 1,6 milijardi USD za “nadolazeću katastrofu” u Jemenu. Navodi se kako preko 21 mili-jun ljudi, odnosno oko 80% populacije Jemena, sada treba humani-tarnu pomoć ili zaštitu. Jedan od najvećih problema je činjenica da mnogi ne mogu doći do hrane. Naime, Saudijska Arabija uvela je gotovo potpunu blokadu na uvoz hrane i goriva. Posebno teška si-tuacija je u Adenu, gdje je velika nestašica hrane i vode, a higijenski uvjeti u gradu, zbog prekida odvoza smeća, postaju sve teži.

Stručnjaci upozoravaju kako bi se uskoro mogle javiti kronične ne-stašice vode. Većina pumpi za vodu nije operativno, a voda iz onih koje još uvijek rade postaje sve skuplja i skuplja. “Prosječan stanovnik Jemena danas daje preko 30% svojih prihoda samo za vodu, najviše na svijetu”, upozorio je Abdulkhaleq Alwan, član jemenskog ministarstva voda i okoliša. Otkako je izbio rat u Jemenu cijena vode se utrostručila. Naime, cijena vode također je naglo porasla i zbog činjenice da pumpe za vodu u Jemenu rade na benzin, a on je također znatno poskupio otkako je zemlja postala žrtva saudijske agresije.

ISIL u Jemenu: teroristički bombaški napadi u glavnom gradu

18. lipnja najmanje 50 osoba je ubijeno ili je ranjeno na prostoru grada Sana'a, glavnog grada Jemena, nakon što je gotovo simultano eksplodiralo pet auto-bombi. Glavne mete bile su četiri šijitske džami-je i sjedište Houthi pobunjenika, koji su iz glavnog grada protjerali pro-saudijskog predsjednika Mansoura Hadija. Odgovornost za napad pre-uzela je teroristička organizacija ISIL ističući kako je riječ o “osveti”.

30. lipnja najmanje 35 osoba je ranjeno nakon eksplozije auto-bombe u blizini vojne bolnice u glavnom gradu Jemena, Sana'a. Prema pisanju jemenske državne novinske agencije Saba većina žrtava su že-ne i djeca. Neposredno nakon napada odgovornost za teroristički čin preuzela je teroristička organizacija ISIL, koja ovim potezom još jed-nom potvrđuje svoju prisutnost na prostoru Jemena. Radilo se o još jednom u nizu napada na šijite u regiji. Nekoliko dana ranije izveden je napad u Kuvajtu, a ISIL-ovci su najavili i napade u Bahreinu.

Muke po saudijski režim

Unatoč saudijskim zračnim napadima, 14. lipnja pobunjeničke Houthi snage, kao i borci lojalni bivšem predsjedniku Ali Abdullahu Salehu, zauzele su grad al-Hazm, glavni grad velike pustinjske pro-vincije al-Jawf, uz granicu sa Saudijskom Arabijom.

22. lipnja jemenska televizijska postaja al-Masirah objavila je in-formaciju kako je Jemenska vojska, poduprta s drugim anti-saudij-skim skupinama, preuzela kontrolu nad tri vojne baze na jugozapadu Saudijske Arabije, u provinciji Jizan. Saudijski vojnici su napustili svo-je položaje. Osim toga, kako se rat nastavlja jemenske snage sve če-šće artiljerijskim udarima napadaju saudijske pogranične zone.

Gotovo u isto vrijeme Hispan TV prenosi kako su građani pogranič-nog saudijskog grada Najran organizirali “Marš za neovisnost”, a regi-onalna plemena su otkazali poslušnost režimu vladajuće dinastije Al-Saud – tražeći nezavisnost. Na samom jugu Saudijske Arabije vlada pravi kaos, dok jemenske snage, iako pod teškim napadima saudijskih zrakoplova, uspješno provode napade na položaje saudijske vojske na njenom teritoriju, pri čemu su čak ušli u područja Zahrana i Jizana. q

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

Saudijski udari na dvorac Al-Qahera, kojeg je UNESCO proglasio svjetskom kulturnom baštinom

“Prema informacijama koje su objavile šiitske milicije u Jemenu, koalicija na čelu sa Saudijskom Arabijom u agresiji na Jemen koristi kemijsko oružje, osiromašeni uran, kasetne bombe i druge vrste oruž-ja zabranjenog međunarodnim konvencijama od kojega stradava veli-ki broj civila, među kojima žene, djeca i starci. Nakon objavljenih doka-za o zločinima Saudijaca, narod Jemena se s pravom pita gdje su tzv.

KULTURA

48 PREPORODOV JOURNAL 176

Trepetljika trepetala puna bisera, haj, ovi naši bijeli dvori puni veselja!

Šta se ono žamor čuje, šta ono vele? haj, ono majka sina ženi, pa se vesele.

Svi se redom veseljaše, majka najviše; haj, doveli joj đul-nevestu, đulom miriše.

Spustila se zlatna žica sa vedra neba, haj, savila se mladoženji oko fesića, haj, sa fesića đul-nevjesti oko duvaka.

Lijepota sevdalinke očito je neodoljiva. Činjenica koju niko ne može osporiti jeste ta, da je sevdalinka bosanska ljubavna pjesma. Nastala je na području Bosne i Hercegovine, a za vrijeme turske vlasti ona se širila.

Sevdah je postojao oduvijek, kao i ljubavne boli, čežnje, sreća, zanos i radost. Zanimljivo je primjetiti da autohtone sevdalinke ne ističu toliko tekstopisce, nego to da se sevdalinka ne temelji na pi-smenom izražaju, nego na usmenom izražaju, a onaj ko će “donije-ti” sevdalinku i dočarati sevdah ne biva tekstopisac ili kompozitor, nego pjevač odnosno interpretator ili tumač.

Sevdalinka ima svoju kompoziciju i u tekstu i u muzičkom smi-slu, a isto tako i u pjevačkom smislu. Sevdalinka nije pjevala samo o rastancima, nostalgijom za rodnim krajem, ratnicima koji odlaze ratovati za tuđe interese, prirodnim katastrofama, zabranjenim ljubavima... Ona je znala opjevati i narodne običaje. A, kad se više pjeva i igra, nego kad se ljubav kruniše brakom, kad roditelji doče-kaju da ožene sina ili udaju šćer.

Djevojku bi na vratima dočekivao mladoženja. Ona je ljubila najprije avlijski prag i prolazila ispod mladoženjine ruke. Pri ulasku neko bi je malo gurnuo naprijed. Pazilo se da djevojka ne stane tom prilikom mladoženji na nogu, što bi značilo sramotu i znak da će biti “ženi pod nogama”. Kućni prag bi mlada također ljubila. Tu bi je sačekivala neka od najbližih mladoženjinih ženskih rodica i stav-ljala joj pod lijevu ruku u mahramu zamotanu pogaču, a pod desnu Kur’an. Potom bi mladu vodili svekrvi koja bi je dočekivala “sjede-ći”. Mlada je ljubila najprije svekrvu, a zatim redom sve prisutne

PRIČA O SEVDALINKAMA: SVADBENA SEVDALINKA

Trepetljika trepetala

žene u ruku. Kada bi mlada sjela, stavljali bi joj u krilo malo muško dijete koje bi ona darivala. Čatkiju, veo, prvi joj je dizao mladoženja s namjerom da je vidi. Čatkiju bi mlada bacala na druge djevojke, najčešće na zaovu, da bi se što prije udala. I u mladoženjinoj kući odvajali su se muški i ženski svatovi. Evo, ovako izgleda jedan od svadbenih običaja u Bošnjaka.

Pjesma bez koje se nije moglo zamisliti svadbeno veselje u mla-doženjinoj kući bila je “Trepetljika trepetala”. Zasigurno, jedna od najpjevanijih sevdalinki je svadbena sevdalinka “Trepetljika trepeta-la”. Nema ko je sve od pjevača nije imao u svom reportoaru. Stihove “Trepetljike” nalazimo i u dvije pjesme koje je zapisao Vuk Stefano-vić Karadžić. Jedna se pjevala na svadbama, a druga prilikom nošenja babina, što ukazuje da se ova pjesma uveliko pjevala još tokom 19. stoljeća, al’ ne zna se pouzdano kada je i gdje nastala.

Kao i mnoge druge popularne bosanske sevdalinke i ovu svoja-tuju u komšiluku, tako da ćete i pored ove pjesme naći predznak tipa “srpska naroda pesma”, mada u samom tekstu pjesme, vrlo lahko se da zaključiti da ona isključivo pripada bošnjačkoj kulturi i tradiciji.

Za mnoge neupućene, trepetljika je visoko drvo jasika. List joj zna biti ispod bjelkast, a odozgo zelen, pa kad puhne povjetarac izgleda kao da treperi.

S vremenom i običaji se mijenjaju, ljudi često bježe od svog ko-rijena, teže nečem tuđem, nepoznatom i stranom, čemu ne pripa-daju. Ipak, u svadbenim običajima, koji su također itekako moder-nizovani u posljednjih 20. godina, duboko zabetonirana i neizbjež-na ostaje svadbena sevdalinka “Trepetljika trepetala”.

Ferid Avdić je jedan od pjevača, za čiju interpretaciju ove pje-sme će vam mnogi kazati “da je vrhunska”. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Ferid Avdić

KULTURA

49LIPANJ 2015.

Skoro puna četiri desetljeća kraj zagrebačke kazališne sezone rezerviran je za smijeh i komediju. 39. Dani satire Fadila Hadžića održani su od 5.-20. lipnja 2015. u Satiričkom kazalištu “Kerem-puh”, nekadašnji “Jazavac”, a okupili su oko 300 hrvatskih i stranih umjetnika. Predstave koje svojom satiričkom žaokom ciljaju u naj-bolnija i najtraumatičnija mjesta društva u kome su nastale, a s ci-ljem kako bi smijehom i humorom razotkrile njegovu pravu narav i suštinu, vidjelo je više od 8.000 gledatelja.

Program 39. izdanja jedinstvenog regionalnog festivala specija-liziranog teatra definirao je izbornik dr. sc. Darko Lukić, ugledni teatrolog, književnik i redovni profesor na Akademiji dramske um-jetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Iz neuobičajeno velike ponude od čak 56 prijavljene predstave izabrao je 12 naslova koji dolaze iz Hr-vatske, Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Natjecateljski program 39. Dana satire Fadila Hadžića ponudio je djela autora u rasponu od velikih klasika komediografije, društvene kritike i sati-re, preko uglednih suvremenih pisaca do autorskih projekata. “Ri-ječ je o tekstovima Aristofana, Molierea i Orwella, aktualnih britan-skih zvijezda Petera Quiltera i Colina Teevana, suvremenih klasika poput Dušana Kovačevića i domaćih pisaca Miroslava Krleže i Sla-venke Drakulić. Festivalski reprezentativni su svakako i nekoliko najuglednijih redateljskih imena u Hrvatskoj i susjedstvu, i to abe-cednim redom: Buljan, Frljić, Jelčić, Mustafić, Taufer, Tomić i Ur-ban. Ti davni i slavni tekstovi i danas su savršeno razumljivi, upravo jezivo prepoznatljivi”, rekao je Lukić.

39. Dani satire Fadila Hadžića zaintrigirati su ozbiljne poznava-telje kazališta, ali i odgovorili na očekivanja najšire publike. Zaista, satira je lijek za traume modernog doba, ili kako kaže veliki češki pisac Jaroslav Rudiš – “Protiv gluposti se najbolje bori smijehom.” Dodijeljene su i festivalske nagrade, a o njima je odlučivao tročlani žiri u kojem su bili dramaturg i kazališni kritičar Hrvoje Ivanković, novinarka i kazališna kritičarka “Večernjeg lista” Bojana Radović i dramska umjetnica Jelena Miholjević.

Velika nagrada “Večernjeg lista” za najbolju predstavu u cjelini dodijeljena je autorskom projektu Bobe Jelčića “Ko rukom odnese-no” u produkciji zagrebačkog Teatra &TD. Nagrada za najbolju reži-ju pripala je Andrásu Urbánu za režiju predstave “Životinjska far-ma” Georgea Orwella u izvedbi Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka. Glavna nagrada za mušku ulogu “Mladen Crnobrnja Gumbek” pripala je Marku Makovičiću za ulogu u autor-skom projektu Bobe Jelčića “Ko rukom odneseno”, a uloga u istoj predstavi donijela je i nagradu za najbolju žensku ulogu Ivani Kriz-manić.

Nagrada “Ivo Serdar” za ulogu najbolje prihvaćenu od publike dodijeljena je Nebojši Glogovcu za ulogu Adama u predstavi “Raz-bijeni vrč” Heinricha von Kleista, u režiji Igora Vuka Torbice i izved-bi Jogoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Nagrada “Sa-brija Biser” mladom glumcu za uspjelo interpretiranu ulogu karak-terne komike pripala je Valentinu Kostadinovskom za ulogu Starca u predstavi Aristofana i Nataše Poplavske “Lizistrata”, u režiji Nata-še Poplavske i izvedbi Teatra komedija iz Skoplja.

Dodijeljeno je i pet ravnopravnih glumačkih nagrada, kao i tri posebna priznanja. Glumačke nagrade pripale su Svetozaru Cvet-

39. DANI SATIRE FADILA HADŽIĆA (ZAGREB, 5.-20. LIPNJA 2015.)

Lijek za traume modernog doba

koviću, Gojmiru Lešnjaku Gojcu, Jerku Marčiću, Heleni Peršuh i Ta-nji Smoje. Ansambli predstava “Kako smo preživjele” i “Jazavac u Kerempuhu” dobili su priznanje za kolektivni glumački i autorski doprinos, a Staša Zurovac dobitnik je posebnog priznanja za koreo-grafiju i scenski pokret.

Jedan važan događaj obilježio je 39. Dane satire Fadila Hadžića. 18. lipnja 2015. zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, u društvu sa članovima obitelji Hadžić, svečano je otkrio ploču s novim ime-nom prolaza od Ilice 31 do Varšavske ulice. Naime, odlukom Grad-ske skupštine, od 3. srpnja 2014., prolaz u kojem se nalazi kazališna zgrada i uprava Satiričkog kazališta “Kerermpuh” imenovan je u Prolaz Fadila Hadžića. “Nije slučajno da smo se našli ovdje ispred hrama satire, ispred satiričkog kazališta kojeg je Fadil Hadžić osni-vač. Otac suvremene hrvatske satire zaslužio je da od danas, na 39. Danima satire, otkrijemo ovu ploču i tako sačuvamo uspomenu na velikog književnika, scenarista, filmskog redatelja, slikara i novina-ra”, naglasio je gradonačelnik Bandić. q

Ismet ISAKOVIĆ

FADIL HADŽIĆ (Bileća, 1922. – Zagreb, 2011.) je bio svestrani umjetnik, podjednako uspješan kao slikar, karikaturist, komediograf, satiričar, publicist, urednik, organizator kulturnih manifestacija, sce-narist i filmski redatelj. Bio je spiritus movens poslijeratnog kulturnog života u Zagrebu i Hrvatskoj – osnivač i utemeljitelj Gradskog kazališta “Komedija”, Satiričnog kazališta “Jazavac” (danas “Kerempuh”), zatim “Duga filma”, iz kojeg je nastala Zagrebačka škola crtanog filma, kao i Filmskog festivala u Puli.

Autor je 58 komedija, nekoliko romana, ali i tri slikovnice za djecu. Sa svojih 14 igranih filmova, od kojih neki zauzimaju vrlo značajno mjesto u hrvatskoj kinematografiji – “Abeceda straha”, “Lov na jele-ne”, “Novinar Ambasador” i “Desant na Drvar” – jedan je od najplod-nijih filmskih autora. Kao glavni urednik glasovitog “Vjesnika u srije-du” dosezao je danas nepojmljive tiraže od 300.000 primjeraka, a pokrenuo je i dva vrlo značajna tjednika za kulturu – “Telegram” i “Oko”.

Neumorno pišući do kraja života kroz mnogobrojne komedije, kri-tički i s mjerom, snažno je obilježio sve mijene na društveno-političkoj i kulturnoj sceni. Upravo zbog njegove snažne vizije, važnost i uloga Satiričkog kazališta “Kerempuh” na kazališnoj mapi Hrvatske, ali i re-gije, višestruko se afirmirala i očuvala. q

KULTURA

50 PREPORODOV JOURNAL 176

Neobična promocija petog romana bosanskohercegovačkog književnika, pravnika i gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića “Slana zemlja” organizirana je 10. lipnja 2015. u VIP Clubu na glav-nom zagrebačkom trgu, uz glazbeni spot! Imamovićev roman go-vori o nesretnoj ljubavi dvoje tuzlanskih ilegalaca: Envera Šiljka i Fride Laufer u vrijeme Drugog svjetskog rata. Posjetitelje je doče-kala glazbena podloga stare sevdalinke “Je l’ ti žao što se rastaje-mo” kao najava romana. Spot je snimio Jasmin Duraković, a sevda-linku pjeva Halid Bešlić.

U publici puno poznatih iz javnog i kulturnog života i Bosne i Hercegovine i Hrvatske (dobitnik ovogodišnje Nazorove nagrade glumac i ministar kulture Emir Hadžihafizbegović, snimatelj-oska-rovac Branko Lustig, režiserka Saša Broz…). Promociju su vodili, u ime izdavača V.B.Z.-a iz Zagreba, Ivan Simić i književna kritičarka, sveučilišna profesorica i urednica romana “Slana zemlja” Julijana Matanović te književnik Milan Rakovac.

“Imamovićev novi roman ‘Slana zemlja’ povijesno je ljubavni roman i već je kandidiran za najbolji roman godine. Godine 2009. Imamović je u istoj kući tiskao i roman ‘Molim te, zapiši’ koji je sličnog karaktera, govori o srednjovjekovnoj Bosni i u osnovi mu je ljubavna drama. Tuzla je prvi ili drugi grad u Europi u Drugom svjet-skom ratu koji je oslobođen. Je li tu poveznica?”, inicirao je razgo-vor o novoj Jasminovoj knjizi IVan Simić.

“Jasmin je i tada i sada posegnuo, kao mudar čovjek, za temom povijesti da bi progovorio o sadašnjosti. U ‘Molim te, zapiši’ piše o vladaru koji se ne boji okružiti darovitim ljudima… Sada je krenuo u nešto što je dosta osjetljivo i puno ‘škakljivije’ od teme iz 14. stolje-ća. Govori o ličnostima, ne o fiktivnim junacima, a istine kazane u njemu neke mogu i zaboljeti, jer su živi… Zato mi se i čini da bi ro-man ‘Slana zemlja’ u podnaslovu mogao imati i – Roman iz nepo-sredne povijesti”, rekla je urednica Imamovićeve ‘Slane zemlje’ prof. dr. Julijana Matanović. “Imamović zato pametno bira izved-benu poziciju i koristi analogije kada govori o ratnom vremenu sre-dine 20. stoljeća. Bira poziciju svjedoka. A svjedocima postaju i fa-sade kuća, ulice… Grad Tuzla. Jedna je kuća i na naslovnici knjige. Građa iz romana jest građa povijesti: dokumenata, novina, svjedo-čanstava iz prve ruke… Ulančao je svoje kazivanje: ja sam Enver Šiljak, narodni heroj, ja sam Frida Laufer, tuzlanska Židovka, ilegal-ka, ja sam Rudi/Rudolf Vikić, sin upravnika rudnika, ja sam Mustafa Viloviæ, ja sam… itd. Priča teče, povijesna i emotivna. a imao je sreću pronaći i pravu ljubavnu dramu Fride i Envera.” Prof. Julijana Matanović je napravila i paralelu Imamovićevih rečenica s uvodnim porukama i Andrićeve “Travničke kronike”, koje tamo izgovara beg Teskeredžić i spominje “da smo svi mi mrtvi, samo se sada nekoga sahranjuje”, a Frida, ilegalka, u “Slanoj zemlji” govori: “Svi smo mi mrtvi, samo oni to još ne znaju!” “U ovakvim nas vremenima rata, a i danas”, zaključila je dr. Matanović, “jedino, kako to i Jasmin po-ručuje, samo ljubav može spasiti!”

“Hrpa je tu dokumenata. Ovo je potpuno drugačiji roman od do-sadašnjih Jasminovih romana! Svjedočenja, policijski sat… Fašistička atmosfera. Gamad malograđanska i seljačka koja se useljava u be-govske i židovske kuće. Jasmin se ne ustručava krenuti u političku borbu, u propagandu… Odavno ovakvo što nije napisano kod nas,

PROMOCIJA ROMANA “SLANA ZEMLJA” JASMINA IMAMOVIĆA U ZAGREBU

Novi gradonačelnikov roman

knjiga je suho zlato za pedagoške i didaktičke svrhe”, konstatirao je Milan Rakovac. “Važno je da se u ovom balkanskom prostoru, gdje političke nomenklature iz nekakve političke korektnosti klepeću o dva totalitarizma, ovo kaže. One tako, navodno, prokazuju antifaši-zam, a drugi totalitarizam – prešućuju! Jasmin u ‘Slanoj zemlji’ govo-ri u ime malog broja ilegalaca Tuzle, a koji su se u najtežim vremeni-ma obračunavali s fašizmom. Bili su to pripadnici srednje klase, a oko njih su se ljudi najviše i okupljali! Mislim da je i to dragocjena dimen-zija te knjige. Zanimljiva je i povijesna činjenica, koju Jasmin potanko opisuje, da cijeli jedan ustaški tabor iz sela Husina odlazi u partiza-ne!, upozorio je g. Rakovac. (Citat, str. 111 romana: Ivo Bojanović je u povodu Velike Gospe pustio na odmor prave ustaše, na miru poku-pio oružje i sanitetski materijal, natovario kola i dobro naoružanu i uvježbanu četu Husinjana odveo u partizane.”)

Prema autoru knjige “Slana zemlja” Jasminu Imamoviću: “Tuzla je mnogo, mnogo važnija za BiH nego se to čini nekima.” Poznata je po najstarijoj proizvodnji soli u Europi. Riječ Bosna nije slavenskog porijekla, nego staroarbanaškog, staroilirskog, a u prijevodu znači – slana zemlja. Sol/šo na mađarskom kopali su ljudi u tom kraju (Tuzla, Orašje, Osijek, Vinkovci, Županja…) i zovemo ih – šokcima.” Imamo-vić je na promociji objasnio i svoj politički angažman. Želi se odupri-jeti svojevoljnim i svakakvim prekrajanjima povijesti! “A i bilo bi mi žao da tragična priča tuzlanskih Romea i Julije, Fride i Envera, ne ostane ispričana. Ibn Arabi, pjesnik i filozof ljubavi”, objasnio je Ima-mović, “poručio nam je: ‘Ako pronađeš i u srcu sačuvaš ljubav, ostat ćeš na putu ljubavi i samo tako u životu nećeš biti na gubitku!”

Na promociji svog novog romana Jasmin Imamović je čestitao rođendan Branku Lustigu i darivao mu kipić husinskog rudara, kako reče, “on je navikao primati kipiće - Oscare, pa će mu, vjeruje, i ovaj biti drag”. U publici je pozdravio i unuka Ratimira Deletisa pozna-tog ilegalca, u Drugom svjetskom ratu tužitelja Nezavisne Države Hrvatske, koji je proglašen Pravednikom, ali je spasio i gimnazij-skog profesora Mešu Selimovića i brojne druge Tuzlake.

I snimatelj spota, Jasmin Duraković, a i koordinator promocije romana “Slana zemlja” Ivan Simić, poželjeli su Jasminu Imamoviću da svojim idejama, koje tako uspješno ostvaruje u Tuzli, oplemeni i Bosnu i Hercegovinu. q

Edina SMAJLAGIĆ

Promocija “Slane zemlje” u zagrebačkom CIP Clubu

KULTURA

51LIPANJ 2015.

Ovogodišnji Dan nacionalnih manjina Grada Zagreba, 14. Lipnja 2015., bio je sunčan i kao stvoren za zrinjevačku promenadu ispred paviljona. Tradicionalno je program u kojemu je sudjelovalo 18 nacio-nalnih manjina grada započeo limenom glazbom Puhačkog orkestra ZET-a u 10 sati. Na štandovima nacionalnih manjina, postavljenim uz šetnice Zrinjevca izložen, uz kulinarske specijalitete i napitke, propa-gandni i izdavački materijal, zastave i druga nacionalna obilježja.

“Ova manifestacija upravo i cilja na pomoć približavanja nacio-nalnih manjina i njihovih udruga većinskom stanovništvu Zagreba. Kroz tradiciju i kulturu prikazuju svoj marljivi cjelogodišnji rad na očuvanju nacionalnog identiteta”, pri otvaranju Dana nacionalnih manjina Grada Zagreba naglasio je Zoltan Balaž-Piri, predsjednik Koorodinacije nacionalnih manjina Grada Zagreba. “Njegovanjem kulture, jezika i vjere pripadnici manjinskih zajednica u Zagrebu do-prinose općem bogatstvu svojom multietničnošću i multikultural-nošću”, dodao je Balaž-Piri i poželio daljnju potporu Gradske upra-ve u očuvanju ove smotre.

“Suradnjom s 22 nacionalne manjine, koliko ih ukupno broji grad Zagreb, svjedočimo i ne samo formalno da su vrata koja su oduvijek kao simbol otvorenosti grada Zagreba i na njegovom grbu stalno širom otvorena te da ovaj grad živi multukulturalnost, mul-tietničnost i multinacionalnost”, otvarajući tradicionalnu smotru rekao je gradonačelnik grada Zagreba, Milan Bandić. “Svjedočimo i neke važne standarde Europe što ne znači da ne moramo i nadalje učiti, ali i europske metropole mogu učiti od Zagreba kako se kuje bogatstvo različitosti!”, napomenuo je gradonačelnik Bandić.

Manifestaciju je došao podržati i družiti se s predstavnicima nacio-nalnih manjina i predsjednik Gradske skupštine, Darinko Kosor. I on je apostrofirao manjinsku raznolikost kao bogatstvo Hrvatske i glavnog grada. A i iskazao zadovoljstvo dosadašnjim odnosom grada prema ma-njinama, pohvalivši Zagreb kao uzor mnogim europskim gradovima.

Program, koji je i ove godine vodila glumica Urša Raukar, započeo je s prezentiranjem tradicionalnih nošnji nacionalnih manjina. Publika je mogla čuti brojne detalje o svakoj nošnji nacionalne manjine koja se predstavljala Zagrepčanima. Tako i o češkoj, kijovskoj, narodnoj nošnji koja uz brojne čipkane ukrase ima i raznobojni vez, a zanimljiva je i po tome da muški dio nošnje ima mali šešir ukrašen pijetlovim perom i visoke čizme. Česi su se na Danu manjinaca predstavili Mješovitim pje-vačkim zborom “Bohemia” Češke besede Zagreb, otpjevavši nekoliko narodnih pjesama i uz pratnju Puhačkog orkestra ZET-a. Slovenci su se predstavili svojom gorenjskom narodnom nošnjom koja je oblikovana u drugoj polovici 19. stoljeća, iz okolice Bleda. Ugodno opušteni u hla-dovini zrinjevačkih platana građani su Zagreba mogli čuti tri kompozi-cije u izvedbi Mješovitog pjevačkog zbora “Slovenski dom”, pod diri-gentskom palicom Ivice Ivanovića.

Bugari su se predstavili u šopskoj narodnoj nošnji koja se još zove i graovski livak, a karakteristična je za područje okolice Sofije. Crni je sukman ukrašen zlatnim pajetama i gajtanima, a mušku du-gačku košulju krasi bogati vez i čipka te remen. Njihovi su plesači imali na sebi i trakijsku narodnu nošnju s nešto drugačijim, karira-nim sukmanom i s crvenim remenom ukrašenim mesinganim toka-ma (paftama). Skupina plesača “Mizija”, a koju vodi Rusi Josifof, otplesala je splet bugarskih kola i rasplesala publiku. Uslijedilo je

DAN NACIONALNIH MANJINA GRADA ZAGREBA

Bogatstvo različitosti

sedam pjesama dobro usklađenog Mješovitog pjevačkog zbora KUD “Ady Endre”, kojim je dirigirao Peter Jakobčić. Skupina je no-sila nošnje iz 18. i 19. stoljeća oslikane posebnom tehnologijom kekfešteš, na plavom tisku ukrasi su ispisani bijelom bojom. Slijedi-la je Zajednica Rusa iz Zagreba, njena Ženska vokalna grupa “Rabi-njuška”; pratio ih je harmonikaš Luka Lovrenović, a dirigirala je Galina Štavlić. Pjevačice su bile odjevene u sjeverno-rusku nacio-nalnu nošnju s kraja 18. stoljeća s područja Karelije i Sankt Peter-burga. Svečana nošnja jarkih boja ima dužu haljinu, sarafan, ispod koje je košulja, uglavnom od lana. Posebno je zanimljiv ukras za glavu, kokošnjik, kruna i bogato je ukrašen poludragim kamenjem.

U drugom bloku, pred publiku su izašli Crnogorci u svečanim noš-njama u tzv. svitnama, vezenim florealnim motivima.Nošnjama osnovni ton daju crvena, plava i bijela boja i bogati zlatovez; jeleci su urešeni tokama od srebra, često i pozlaćenim. Crnogorsku su tradiciju prezentirali Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro”. Nastupio je Mješoviti pjevački zbor uz dirigenta i harmonikaša Edina Džaferagića. Makedonska narodna manjina predstavila se Vokalnom grupom “Momi biseri”, a vodila ih je Džulijana Alimovski. Polikromne crvene šare njihovih pojaseva i popka (sorka), čipka na bjelini pletne-nih košulja, karakteristika su te drevne nošnje. Plesači i plesačice ukra-jinskog KUD “Andrij Pelih” iz Šumeča osvojili su publiku “Pozdravnim plesom” i “Hopakom”. I Rusini su imali svoje adute predstavivši se Foklornom skupinom “Joakim Hardi” iz Petrovaca. Otplesali su pastir-ski narodni ples. Narodni savez Nijemaca u RH iz programa “ECHO” otpjevali su “Himnu Europi”, a zagrebački džezist Walter Neugebauer iz grupe “Cadillac” podsjetio je na niz evergreena.

Nestrpljivo smo čekali nastup Bošnjaka i Bošnjakinja, koje je ove godine na predstavljao zagrebački BKUD “Sevdah”. U koreo-grafiji Emira Bašića, plesali su splet bošnjačkih igara. Ovacijama je pozdravljeno i prezentiranje bošnjačke narodne nošnje. U nastav-ku popodneva predstavile su se romska, poljska, albanska, talijan-ska, židovska, srpska i na kraju slovačka nacionalna manjina.

Organizator je ove godine imao “sreću” s lijepim vremenom za Dana smotre manjinskog stvaralaštva. Ne bi se smjelo prepustiti hirovitosti prirode uspjeh/neuspjeh ove lijepe i dobro primljene manifestacije. q

Edina SMAJLAGIĆ

Nastup BKUD “Sevdah”

PRIČE IZ BOSNE

52 PREPORODOV JOURNAL 176

Način na koji je pripreman i izvršen genocid u julu 1995. godine u “zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica”, zasigurno bi ostao velika ne-poznanica, da sami učesnici u genocidu nisu tokom sudskih proce-sa otkrili vrijeme, mjesta i metode izvršenja. Takozvani “insajderi” otkrivanjem užasavajućih detalja izvršenja genocida, dopunjuju sliku o najvećem ratnom zločinu druge polovine 20. stoljeća na evropskom tlu.

Tokom sudskih procesa za genocid u Srebrenici i neki od optu-ženih su otkrili značajne, do tada nepoznate detalje sa stratišta u srednjem Podrinju iz jula 1995. godine. Prvenstveno se to odnosi na svjedočenja Miroslava Deronjića, Momira Nikolića, Dražena Er-demovića, Franca Kosa, Dragomira Vasića... Zasigurno bez ovih svjedočenja historija bi ostala uskraćena za neke od najvažnijih či-njenica o masovnim egzekucijama Bošnjaka u julu 1995. godine, što bi u velikoj mjeri stvorilo pogodno tlo armiji negatora genocida.

Radovan Karadžić “Miroslave, to sve treba pobiti… Sve što stignete.”

MIROSLAV DERONJIĆ, dugogo-dišnji predsjednik SDS-a i predsjed-nik Kriznog štaba u Bratuncu, uhap-šen je u ovom gradu 7. jula 2002. godine na osnovu optužnice Haškog tribunala koja ga je teretila za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u Bratuncu tokom 1992. godine. Dero-njić je, na temelju sporazuma sa Tuži-laštvom prihvatio krivicu za progon na političkoj, vjerskoj i rasnoj osnovi, kao i za ratni zločin, priznavši da je 9.

maja 1992. godine naredio napad na bošnjačko selo Glogova u bli-zini Bratunca kada je ubijeno 65 nenaoružanih civila, svi stanovnici protjerani, a selo spaljeno. Zatvorsku kaznu od 10 godina izdržavao je u švedskom zatvoru Kumla, gdje je poslije kraće bolesti umro 19. maja 2007. godine. Srbi ga danas smatraju jednim od izdajnika, za-to što je pristao na saradnju sa Haškim tribunalom.

Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, 9. jula 1995. na Palama je imao sastanak sa Jovicom Stanišićem, načelnikom Službe državne bezbjednosti Srbije, kojeg je Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, poslao srpskom vodstvu u Bosni. U Karadžićevoj kancelariji sjede mnogi. A, onda je ušao Miroslav Deronjić, koji ka-zuje Radovanu “da se boji da će biti svašta kad srpska vojska uđe u Srebrenicu”. Karadžić je, nakon što je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne može pretpostaviti “razvoj događaja prilikom ulaska u Sre-brenicu”, rekao: “Miroslave, to sve treba pobiti… Sve što stignete. Princip Zapadna Slavonija…”.

Deronjić je 13. jula 1995. godine imao informaciju da su mnogi muškarci ubijeni. Kada ga je tog dana nazvao Karadžić raspitujući se za transport civila, nije želio da mu preko telefona govori o to-me. Tek sa sigurne vojne linije je rekao da mu je Ljubiša Borovča-nin, koji je bio na čelu specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, rekao “da se u zemljoradničkoj zadruzi u Kravicama desio masakr,

POKUŠAJ REKONSTRUKCIJE GENOCIDA U SREBRENICI 1995. GODINE KROZ SVJEDOČENJA UČESNIKA

Riječi dželata naroda moga… kao i da su na stadion u Bratuncu dovedene hiljade zarobljenih Bošnjaka”. Deronjić je rekao da je to suludo zbog prisustva novina-ra i međunarodnih snaga, na šta je Karadžić odgovorio da će posla-ti čovjeka sa instrukcijama šta da se radi sa zarobljenicima. Sljede-ću rečenicu kazao je kroz šifre: “Roba mora biti do zore u magaci-nu, ne tu, već dole negdje.” Kasno te noći u Deronjićevoj kancelari-ji pojavio se pukovnik Ljubiša Beara, načelnik bezbjednosti Gene-ralštaba Vojske RS-a. “Rekao je da je došao zbog zatvorenika i da ih sve treba pobiti”, svjedočio je Deronjić pred Tribunalom u Haagu, dodajući: “S obzirom da je Beara objasnio svrhu svoje posjete, re-kao sam mu da mi je Karadžić dao instrukcije da se ništa ne smije uraditi u Bratuncu, nego da se zatvorenici odvedu prema Bijeljini, Batkoviću, i da ja neću dozvoliti da se ubistva izvršavaju u Bratun-cu.” Beara, koji je došao u pripitom stanju, tvrdio je da ima naređe-nje sa vrha da pobije bošnjačke zarobljenike.

Sutradan, 14. jula 1995. godine, Deronjić je otišao na Pale i obavi-jestio Karadžića da je oko 20.000 Bošnjaka prevezeno prema Kladnju, ali mu je prenio i razgovor sa Bearom i svoja saznanja o ubistvima u Bratuncu, Konjević Polju i Kravicama. Karadžićev komentar je bio da je to odmazda potaknuta bošnjačkim zločinima i upitao ga šta je sa leše-vima, na šta je Deronjić odgovorio da se nije interesovao za to.

Deronjić je sačinio dokument “o korektnoj evakuaciji civila iz Sre-brenice”, koji su potpisali predstavnici Bošnjaka i Holandskog bata-ljona UN-a. U međuvremenu, obaviješten da su se desile masovne likvidacije Bošnjaka u Bratuncu i Zvorniku, Deronjić o tome informiše Karadžića, ali ga predsjednik RS-a upozorava u augustu te godine, kada je posjetio Srebrenicu, da ne priča o tome jer se sve snima.

Miroslav Deronjić je napustio Srebrenicu krajem 1995. i ubrzo je izabran za potpredsjednika centrale SDS-a na Palama. Svojim svjedo-čenjem pružio je nedvosmisleni dokaz da je Radovan Karadžić znao za genocid nad Bošnjacima Srebrenice, čak i da ga je lično naredio.

“Mladić se nasmijao, ništa nije rekao, samo je napravio pokret rukom s lijeva na desno po vratu i otišao”

DRAGOMIR VASIĆ, bivši načelnik Centra javne bezbjednosti Zvornik, uhapšen je 20. novembra 2014. godi-ne i trenutno mu se pred Sudom Bo-sne i Hercegovine sudi za genocid.

Dragomir Vasić, 25. maja 2009. godine, kao svjedok Tužilaštva u Haa-gu u procesu generalu Momčilu Peri-šiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, svjedočio je “da je načelnik bezbjednosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Ljubiša Be-

ara dobio od generala Ratka Mladića naređenje da pobije Musli-mane zatočene u Bratuncu nakon okupacije Srebrenice”.

Vasić je 13. jula 1995. od tadašnjeg ministra MUP-a Republike Srpske, Tomislava Kovača, dobio zadatak da ode u Srebrenicu i ta-mo formira policijsku stanicu. Istog dana je u večernjim časovima

Miroslav Deronjić

Dragomir Vasić

PRIČE IZ BOSNE

53LIPANJ 2015.

otišao u Bratunac i sastao se sa tamošnjim načelnikom policije, ko-ji mu je rekao da je u grad dopremljena veća grupa muslimanskih zarobljenika. Tokom te večeri, Vasić je nekoliko puta odlazio u kan-celariju Miroslava Deronjića, tadašnjeg Karadžićevog povjerenika za civilna pitanja, da bi se konsultovao “šta dalje da se radi sa zaro-bljenicima”. Tamo je sreo i pukovnika Ljubišu Bearu koji se “prepi-rao” sa Deronjićem. Beara je rekao da “došao po zadatku”, da je zadužen za zarobljenike i da je od Ratka Mladića dobio naredbu da se “svi pobiju”. Sljedećeg jutra Vasić je ispred policijske stanice u Bratuncu ponovo sreo Bearu, koji mu je ponovio da je Mladić nare-dio da se “zarobljenici pobiju”, tražeći da mu dodijeli nekoliko “po-vjerljivih ljudi” koji bi pomogli u obavljanju zadatka.

MOMIR NIKOLIĆ, bivši pomoćnik komandanta za bezbjednost Bratu-načke brigade Vojske Republike Srp-ske, prvi je oficir Vojske RS-a koji je priznao krivicu za učešće u ubistvu preko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine. Tribunal u Haagu mu je 2. decembra 2003. godine izre-kao kaznu od 27 godina zatvora, ali ta mu je kazna 8. marta 2006. sma-njena na 20 godina. Kaznu održava u zatvoru Turku u Finskoj.

Momir Nikolić je u više navrata kao svjedok Tužilaštva u Haagu, svjedočio je da je o sudbini Bošnja-ka iz Srebrenice odlučeno prije nego što je počeo treći sastanak u bratunačkom hotelu “Fontana” 12. neki od počinitelja na slobodia 1995. godine. Uoči trećeg sastanka, održanog 12. jula u 10 sati u hotelu “Fontana”, Nikolić je razgovarao sa Vujadinom Popovićem i Svetozarom Kosorićem, bezbjednjakom i obavještajcem Drinskog korpusa Vojske RS-a, koji su mu saopštili da će žene i djeca iz Poto-čara biti deportovani na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, a da će vojno sposobni muškarci biti odvojeni. Na njegovo pitanje šta će se desiti sa izdvojenim muškarcima, Popović mu je rekao da “sve balije treba pobiti”, a zatim mu je to gotovo istim riječima ponovio i Kosorić. Kada je istog dana otišao u Potočare i vidio da srpska vojska razdvaja muškarce od žena i djece Nikolić je, kaže, “shvatio da se priprema zlo”.

U Konjević polju, 13. jula 1995. godine, Nikolić je bio prisutan kad je general Ratko Mladić razgovarao sa bošnjačkim zarobljenici-ma i rekao im da se ne brinu, da će sve biti u redu i da će biti pre-bačeni gdje žele.

“Kada je krenuo prema automobilu, krenuo sam za njim i pitao ga što će se stvarno dogoditi s tim ljudima. Ni tada nisam vjerovao da

će ići tamo gdje žele. Mladić se nasmijao, ništa nije rekao, samo je napravio pokret rukom s lijeva na desno po vratu i otišao. Ljubiša Beara mi je isti dan naredio da odem u Zvornik i prenesem naredbu poručniku Dragi Nikoliću, oficiru za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske RS-a, da pripremi objekte za prihvat na hiljade zarobljenika iz Bratunca, koji će zatim biti ubijeni. Pukovnik Beara mi je rekao da će zarobljeni Muslimani tamo biti privremeno zatvoreni i nakon toga pobijeni, u tim danima, 13. i 14. jula 1995. godine, nije se postavljalo pitanje sudbine muslimana – znalo se da će oni biti pobijeni, a ra-spravljalo se samo o tome hoće li biti pobijeni tu, u Bratuncu, ili u Zvorniku. Svi zarobljeni su slijedeće jutro bili prebačeni u zonu odgo-vornosti Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, gdje su pobije-ni”, svjedočio je Nikolić i priznao da je učestvovao u prebacivanju ti-jela ubijenih Bošnjaka iz jedne u druge grobnice oko Srebrenice.

Zemljoradnička zadruga u Kravici (13. juli 1995.)

Uz podršku oklopnih transportera, tenkova, protivavionskih to-pova i artiljerije, srpske snage su 13. jula 1995. godine zauzele po-ložaje duž ceste Bratunac – Konjević polje – Milići u namjeri da ne dozvole koloni srebreničkih Bošnjaka prelazak puta. Na širem pro-storu sela Pobuđe blokirano je oko 8.000 ljudi.

Potpukovnik Ljubiša Beara u Haagu

Momir Nikolić

Zemljoradnička zadruga Kravica

Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske, pod komandom Ljubomira Borovčanina, zahvaljujući ukradenoj opremi od UNPRO-FOR-a, prevarom zarobljava i one ljude koje nisu uspjeli uloviti prethodnog dana. Zarobljenici, njih nekoliko hiljada se odvode na sabirna mjesta, stadion u Novoj Kasabi i livadu u Sandićima. Kame-re su zabilježile i njihovu predaju kod Sandića.

Prva velika egzekucija dijela ovih zarobljenika dogodila se posli-jepodne 13. jula 1995. godine oko 18 sati u Zemljoradničkoj zadru-zi Kravica na području općine Bratunac. Tijela ispred zadruge je snimio srbijanski novinar Zoran Petrović – Piroćanac, nepunih sat vremena nakon pogubljenja, dok se u automobilu vozio zajedno sa Ljubomirom Borovčaninom.

SLOBODAN MIJATOVIĆ, bivši pripadnik Vojne policije, koji je bio u pratnji generala Ratka Mladića u Sandićima, 13. jula 1995. godine pred Sudom BiH svjedoči: “Mladić je rekao zarobljenim muškarcima da se ne brinu, da su im porodice odvezene u željenim pravcima, te da će im se moći pridružiti kada se obezbijede prevo-zna sredstva. Nakon toga je uslijedio aplauz i povici: ‘Živio!’...”

LUKA MARKOVIĆ, koji je bio uposlenik Zemljoradničke zadruge u Kravici, pred Sudom BiH, 11. juna 2009. godine, ispričao je da su muškarce u Kravicu dovezli u 18 autobusa, te je u hangaru bilo “oko 1.000 ljudi”. “Kada su napunili zatvoreni dio hangara, zaklju-

PRIČE IZ BOSNE

54 PREPORODOV JOURNAL 176

čali su vrata katancem i počeli puniti otvoreni dio. Čuo sam rafal i glasni uzvik ‘Allahu ekber’! Zatočenici su nasrnuli na stražare. Oni ispred kapije su zapucali. Za pola sata su svi pobijeni u otvorenom dijelu hangara. Ubijanje je ubrzo nastavljeno i u zatvorenom dije-lu”, svjedočio je Marković.

Neposredno nakon strijeljanja, u Kravici je bio JOVAN NIKOLIĆ – JOLE, bivši direktor zadruge, o čemu svje-doči: “Bio sam svega nekoliko meta-ra udaljen od grupe zarobljenika, ka-da im je jedan vojnik rekao da legnu. Potom ih je sve pobio. U hangaru sam vidio beživotna tijela pobijenih ljudi. Pod nisam mogao vidjeti od le-ševa. Brzo su ih odnijeli na lokaciju Glogova. Nekoliko dana kasnije došle su dvije cisterne i oprali su hangar.”

ZORAN ERIĆ, koji je u vrijeme ubi-stava u Kravici služio vojnu radnu obavezu, rekao je kako nije vidio strijeljanje, ali da je iz hangara čuo krike – “Dajte vode!” i “Majko moja!”. Dan poslije, 14. jula 1995. Erić je, zajedno sa vojnicima, prekrivao sijenom leševe “oko 200 ljudi” ispred hangara, “kako ih ne bi primijetili vojnici UNPROFOR-a”.

DRAGOMIR MIRKOVIĆ, bivši direktor Komunalnog preduzeća Bra-tunac, rekao je da je u grobnici Glogova ukopano “500 do 600 leševa”. Komunalno preduzeće pozvao je pukovnik Ljubiša Beara. “Kad je iskop počeo, kamioni su počeli dovoziti leševe”, rekao je Mirković i dodao da je toga dana na putu prema Konjević Polju vidio egzekuciju u Kravici. “Vidio sam kamaru ljudi pobijenih i čovjeka u maskirnoj uniformi kako ubija neke koji su ležali na zemlji”, kazao je Mirković.

Egzekucije Bošnjaka u Orahovcu (14. jula 1995.)

Kod škole u Orahovcu, na području općine Zvornik, po optužni-ci i ranijim presudama Tribunala, Vojska RS-a je strijeljala oko 1.000 muslimanskih muškaraca. Oko 500 Bošnjaka srpske snage su iz ško-le u Ročeviću odveli u Kozluk i tamo ih pobile na obali rijeke Drine.

U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Među-tim, 22. februara 2007. u Haškom tribunalu svjedočio je ZAŠTIĆENI SVJEDOK 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijelja-nja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju “Popović i ostali”. Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja.

“A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboravi-ti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i slično, bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne mo-že uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes po-slije toga. Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavi-lo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovat-no. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su

se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate, završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopšte nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojni-cima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’

Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Babo, babo, gdje si?’ Vojnici su uzeli dijete, da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upa-lit ću radio.’ Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radio stanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku.’ Iznenada me uhvatio za ruku. Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.”

Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu, gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. “Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ‘Baba, ne daj da me odvedu, molim te.’ I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako ni-sam mogao razumjeti, kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.”

Bivši pripadnik Vojske Republike Srpske izjavio je na suđenju Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom da su svi vojnici, koji su u julu 1995. godine obezbjeđivali zarobljene Srebreničane, znali da se oni odvoze na strijeljanje. Dajući iskaz pod pseudonimom RM-269, svjedok je izjavio da je 14. i 15. jula 1995. bio očevidac odvo-đenja stotina zarobljenika iz škola u selima Orahovac i Ročević. “Kamiončić je uzimao mali broj ljudi i ubrzo se vraćao… Ta radnja se ponavljala. Mislim da su svi znali da je to egzekucija… Očigledno je bilo i meni i drugima koji su bili tamo”, rekao je svjedok.

Egzekucija Bošnjaka na farmi Branjevo i u Domu kulture Pilica (16. jula 1995.)

Kada je 11. jula 1995. godine Vojska Republike Srpske okupirala Srebrenicu, jednu od značajnijih uloga u organizovanju i sprovođenju genocida nad zarobljenim stanovništvom imao je Deseti diverzantski odred Vojske RS-a. Formiran 1994. godine, po naredbi generala Ratka Mladića, odred je djelovao uglavnom na području Podrinja.

DRAŽEN ERDEMOVIĆ, bosanski Hrvat, bivši pripadnik zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Voj-ske RS-a, kojim je komandovao Mi-lorad Pelemiš, 1996. godine pred Tribunalom u Haagu priznao je kri-vicu za učešće u strijeljanju više od 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice na voj-noj ekonomiji Branjevo, na putu Zvornik – Bijeljina, 16. jula 1995. godine i osuđen na pet godina za-tvora. Erdemović je opisao kako je

kao pripadnik Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a uveče, 10. jula 1995. godine, stigao do južnog ulaza u Srebrenicu i sljede-ćeg dana, neposredno pred Mladićev dolazak, ušao u grad.

Jovan Nikolić - Jole

Dražen Erdemović u Haagu

PRIČE IZ BOSNE

55LIPANJ 2015.

“Komandant odreda Milorad Pelemiš izdao je naređenje da se kuće u gradu pretresu, a civili upute na stadion, te se tog dana ta-mo našlo oko 200 uglavnom starijih ljudi”, rekao je Erdemović. Opi-sao je takođe, kako je pripadnik njegove jedinice Zoran Obrenović Maljić, po naređenju Pelemiša, ubio jednog mlađeg čovjeka, koji je pokušao da se preda.

Erdemoviću i još sedmorici pripadnika odreda je 16. jula 1995. naloženo je da idu na vojnu ekonomiju Branjevo. Grupu je predvo-dio Brano Gojković. Krenuli su autobusom iz Vlasenice. U komandi Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, sastali su se sa potpu-kovnikom Vojske RS-a, koga je Erdemović opisao kao krupnog viso-kog čovjeka prosijede kose, i sa još dvojicom vojnih policajaca. Pra-teći njihovo vozilo stigli su do farme, gdje su im “potpukovnik i Brano Gojković saopštili” da će doći autobusi sa civilima iz Srebre-nice koje “treba strijeljati” i potpukovnik je otišao. Erdemović je ispričao da je stigao prvi autobus sa zarobljenicima i muškarci sta-rosne dobi od 15 do 60 godina, u civilnoj odjeći i s povezima preko očiju te vezanih ruku, bili su izvođeni u skupinama od po 10, po-strojavani na poljani iza farme, a pripadnici Desetog diverzantskog odreda strijeljali su ih s leđa dodajući kako su, osim njega, ubijali Brano Gojković, Franc Kos, Marko Boškić, Aleksandar Cvetković, Stanko Savanović, Zoran Goronja i Vladimir Golijan.

Erdemović je precizirao da je njegov odred strijeljao Bošnjake iz 15-20 autobusa, od 10 sati ujutro do 15,30 ili 16 sati popodne, kada je ubijanje preuzela druga jedinica iz Bratunca i da su za šest sati strijelja-li 1.200 Bošnjaka. Kada su ih vodili na strijeljanje, vojnici su pitali zaro-bljenike ko od njih ima novac da plati razmjenu. Oni koji bi se javili, bili su izdvajani iz grupe. Jedan od zarobljenih Bošnjaka priveden za strijeljanje, molio je Erdemovića da mu poštedi život, navodeći da je spasio život nekim Srbima iz Srebrenice tako što im je pomogao da pređu iz Srebrenice u Saveznu Republiku Jugoslaviju. Međutim, Brano Gojković i Vlastimir Golijan su insistirali da se ubiju svi dovedeni Boš-njaci, kako ne bi bilo svjedoka. Vlastimir Golijan je ubio tog Bošnjaka.

Nakon strijeljanja grupe zarobljenika koja je došla prvim auto-busom, Brano Gojković i Aleksandar Cvetković su predložili da za-mjene puške mitraljezom M-84, kako bi ubrzali strijeljanje. Među-tim, rezultat upotrebe ovog oružja je bio drugačiji. Uslijed velike razorne snage municije, zarobljenici nisu bili ubijeni, već ranjeni. Tako osakaćeni molili su da budu dokrajčeni. U nekom trenutku tokom strijeljanja, Brano Gojković i Vlastimir Golijan su zaključili da

i vozači autobusa treba da počnu da ubijaju zarobljenike kako ne bi svjedočili o zločinu čiji su bili očevici. Brano Gojković je jednom od vozača dao pušku i naredio mu da puca u zarobljenike. Vozač auto-busa je pucao u jednog od zarobljenih Bošnjaka i ubio ga naočigled svih prisutnih. Erdemović misli da je sam ubio 70 ljudi.

U Branjevo se pred kraj strijeljanja vratio i potpukovnik Vojske RS-a koga je ranije opisao. Tražio je da vojnici odu do obližnjeg mje-sta Pilice i da u Domu kulture strijeljaju oko 500 zarobljenih Musli-mana koji “hoće da provale vrata”, ali su, po izjavi Erdemovića, pri-padnici Desetog diverzantskog odreda odbili da to učine. “Posao” su prihvatili vojnici iz Bratunca, a jednog od njih sa maramom na glavi je Erdemović prepoznao na fotografiji pokazanoj u sudnici. Erdemović je opisao kako je sa pripadnicima svog odreda otišao u “kafe bar” u Pilici, gdje je zatekao onog istog potpukovnika. Iz Doma kulture su se čuli pucnji i eksplozije, a zatim je u kafe bar ušao vojnik iz Bratunca s maramom na glavi i rekao: “Sve je završeno.” Potpukovnik je, kaže Erdemović, odgovorio: “Ko je ostao živ, ostao.” Po svemu sudeći po-menuti potpukovnika je bio Vujadin Popović.

STANKO SAVANOVIĆ, pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS (osuđen na 43 godine zatvora pred Sudom BiH), učesnik u egzekucijama, hvalio se da je izbrojao kako je ubio između 200 i 300 zarobljenika, indici-rajući da je postojalo takmičenje ko je ubio više zarobljenika. U slučaju da je zarobljenik pao prije nego što je puca-no ili da ga metak nije pogodio, Sava-nović bi prišao i ubio zarobljenika iz neposredne blizine svojom puškom.

U egzekucijama Bošnjaka na far-mi Branjevo, 16. jula 1995. godine, učestvovao je i Slovenac FRANC KOS, pripadnik 10. diverzanstkog odreda Vojske RS-a, rođen 16. jula 1966. go-dine u okolini Celja, inače osuđen na 40 godina zatvora pred Sudom BiH. Svoj 29. rođendan je obilježio ubija-jući Bošnjake na Branjevu. Kos je 1. avgusta 2013. godine, kao svjedok odbrane na suđenju Radovanu Ka-radžiću u Haagu kazao “da je bilo pu-no ranjenih koje su kasnije, jednog po jednog, morali dokrajčiti pojedi-

načnim hicima”. Zato su nastavili da ih “ubijaju polako”, u grupama od po 10 ljudi. “Trojici ili četvorici utroba je virila... Kukaju, mole... Ja sam im pucao u glavu, da im prekratim muke... Rekao sam: ‘Lju-di, ovako ne može više...’ Onda smo izvodili po 10 zarobljenika”, opisao je Kos, dodavši da je egzekucija nastavljena iz automatskih pušaka. Dodao je da je poslije petog ili šestog autobusa, neko ka-zao da moraju brže da strijeljaju. “Nije im odgovaralo to što smo strijeljali polako, sa dva-tri metka u potiljak”, rekao je Kos.

DAMJAN LAZAREVIĆ, komandant 2. inžinjerskog bataljona Zvorničke brigade Vojske RS-a, 16. jula 1995. godine naredio je čla-novima brigade, uključujući i Cvijetina Ristanovića, da bagerom odu u Branjevo i tamo iskopaju jamu. Dok je izvršavao naređenje, Ristanović je vidio ULT 220 utovarivač, čija je funkcija bila da gura leševe u jamu i zatrpava ih. Tijela zarobljenika ubijenih u Domu kulture Pilica transportovana su na vojnu ekonomiju Branjevo i za-kopana zajedno sa tijelima zarobljenika strijeljanih na ekonomiji. Dom kulture u Pilicama

Stanko Savanović

Franc Kos

PRIČE IZ BOSNE

56 PREPORODOV JOURNAL 176

Neidentifikovani vojnik iz 1. bataljona Zvorničke brigade VRS, 16. jula 1995. došao je u Branjevo i tražio pet ljudi da ode u Dom kulture Pilica da utovari leševe. Kada su stigli u Pilice, zatekli su vojnike koji su obezbjeđivali prostor i nisu davali civilima da priđu Domu kulture. Pomenuti vojnici sa Branjeva su počeli da utovaruju leševe u dva damper kamiona, a unutrašnjost Doma kulture su opi-sali rekavši da je Dom bio “natrpan leševima koji su bili naredani jedan preko drugog, rasuti svuda po prostoriji”.

MILENKO TOMIĆ, vozač i pripadnik bataljona Zvorničke brigade Vojske RS-a, javio se na dužnost u Domu kulture Pilica 17. jula 1995., postupajući po naređenju Radislava Pantića. Tomić je stigao sa kamionom i sa nepoznatim vojnikom nastavio je transport tijela iz Doma kulture na Vojnu ekonomiju Branjevo.

JEFTO BOGDANOVIĆ je u julu 1995. bio pripadnik radnog voda Pr-vog bataljona Zvorničke brigade Voj-ske RS-a. Uzgajao je povrće na vojnoj ekonomiji Branjevo kod svog sela Pili-ca za potrebe Vojske Republike Srp-ske. Međutim, 15. jula 1995. stigla je naredba da zajedno sa ostalim pri-padnicima radnog voda obavi druga-čiji posao: “Bio sam kod kuće, kad su mi javili da dođem pred školu. Tamo su, vele, dovučeni neki ljudi.” Ti “do-vučeni” ljudi bili su bošnjački zaro-bljenici, njih preko 1.000, koje su pri-

padnici vojne policije Vojske Republike Srpske dotjerali u školu “Nikola Tesla” u Pilici i zatvorili u fiskulturnu salu.

“Postavili su nas da stražarimo zajedno sa vojnicima koje nismo poznavali, da slučajno zarobljenici ne bi pokušali da bježe. Na njima je sve bilo civilno, od majica do cipela. Bili su žedni i gladni. Kroz prozore smo im dodavali vode da piju. Bila je vrućina. Oko škole devet tijela, mrtvih, smo vidjeli. Natovarena su u traktorsku priko-licu i odvučena. Mi smo morali da ih potovarimo”, svjedočio je Jef-to pred Tribunalom u Haagu.

Sutradan je radni vod Prvog bataljona Zvorničke brigade, po-slat, ne pred školu, nego u Dom kulture u Pilici. Nadređeni, kape-tan Lakić, izdao je Jefti i ostalima naređenje da tovare mrtve. “Doš-la su dva kamiona koja su karoserijama došla do samih vrata škole. I mi smo morali da utovarujemo leševe. Dvojica za noge, dvojica za ruke, i tovari. Civili, sve su bili civili i sve je na njima bilo civilno. Pili smo rakiju. Pili smo da se ohrabrimo i zaboravimo užas, krv, prosu-te mozgove. Kažu da je bilo 550 mrtvih, ali ih mi nismo brojali.”

Masovna grobnica na vojnoj ekonomiji Branjevo pronađena je 1996. godine. Svi ubijeni, sem jednog, imali su civilnu odjeću. Na osnovu DNK analize utvrđen je identitet ubijenih. Svi su bili muš-karci. Kada je bilo moguće utvrditi uzrok smrti, to su bile prostrijel-ne rane. Također, pronađene su četiri sekundarne grobnice uz put Čančari, a koje su povezane sa primarnom grobnicom na vojnoj ekonomiji Branjevo. Među ekshumiranim ostacima iz primarne grobnice na vojnoj ekonomiji Branjevo i četiri sekundarne grobni-ce, 960 tijela je uz pomoć DNK analize identifikovano da pripadaju nestalim osobama, prijavljenim Međunarodnom komitetu Crve-nog križa nakon pada Srebrenice. Pored ovih 960 tijela koja su identifikovana, pronađena je i peta sekundarna grobnica – “Čan-čarski put 8”. Ova grobnica je ekshumirana tokom oktobra i no-vembra 2008. godine i pronađena su bar 84 tijela i pet poveza od tkanine. q

Avdo HUSEINOVIĆ

IZUDIN ALIĆ, DJEČAK KOJEG RATKO MLADIĆ MILUJE PO KOSI, VRATIO SE U SREBRENICU

Plavi dječak kojeg Ratko Mladić 12. jula 1995. godine u Potočari-ma rukom tapše po obrazu i raspituje se za njegovo ime i godine, živi u selu Prohići u okolini Srebrenice. Zove se Izudin Alić. Samo je jed-nom vidio snimak iz Potočara na kojem on stoji pred Ratkom Mladi-ćem. Nema želju da ga gleda.

Odrastao je s majkom Fatimom, ocem Šahzetom, sestrom Izudinom i braćom Isadom i Nurijom. U Potočarima, 12. jula 1995. godine, general Ratko Mladić, komandant Vojske Republike Srpske, s grupom vojnika za-lazi među Bošnjake koji spas očekuju ispred baze Holandskog bataljona UN-a i po obrazu tapše plavokosog dječaka. Pita ga kako se zove i koliko mu je godina. Da bi ispao veći, Izudin kaže da ima 12, iako je imao 8. Ne-koliko sati kasnije ubijeni su mu otac, amidža, bratić, tetak…

“Znam da smo noćili u Potočarima, dedo je ponio nekog sijena na kome smo spavali te noći. Bili smo i gladni i žedni. Odjednom, kažu, eto ide Ratko Mladić. Ja stao i ne mrdam... On pravo meni i pita: ‘Koliko ti je godina?’ Velim: ‘12’, a onda me pita kako se zovem. Onome narodu kaže da budu strpljivi i da svi koji žele da ostanu, mogu ostati, a da oni koji žele da idu autobusima i kamionima da će biti prebačeni do Kladnja. Znam da su nam dijelili neke čokoladice i ja sam dobio jednu. Niko nije vjerovao da će se poslije dogoditi genocid. Ubijeni su mi otac, amidža i mnogobrojna druga rodbinu. Pamtim da mi je otac na rastanku rek’o da će doći živ i zdrav. Mi smo, nakon što smo prešli na slobodnu teritoriju, spavali po tuđim kućama, pod šatorima, seljakali s jedne na drugu adresu. I čekali ga. Sve dok nije pronađen u masovnoj grobnici. Uz njega su bili tabakera, kremen i upaljač. Pokopan je u Potočarima 2005. godine. Najmlađi brat Nurija studira u Tuzli i nadamo se da će jednog dana raditi kao nastavnik. Brat Isad i ja se bavimo stočarstvom, imamo 30 ovaca i 25 janjadi. Jedan uvijek mora biti kod kuće, ima posla oko stoke. Borimo se da preživimo i da možemo brata Nuriju školovat”, priča Izudin Alić. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Izudin Alić i general Ratko Mladić (1995.)

Izudin Alić (2015.)

Jefto Bogdanović

DIJALOG CIVILIZACIJA

57LIPANJ 2015.

Progoni, radni logori, zatvori, mučenja, pogubljivanje, silova-nja, psovke, genocid, etnička čišćenja, masovne grobnice, potoci krvi, dječje suze, majčinske suze, oči bez suza, pucnjave i udarci. Dok nabrajam ove riječi, padaju mi na pamet misli da možda ne živim u 21. stoljeću. Pa to nisu postupci koje bi činio prosvijećeni, moderni čovjek internetskoga vremena! Da, doista: je li moguće da u današnje vrijeme moramo biti svjedoci masovnih ubijanja? Mož-da ne bi bilo ništa čudno spominjati ove termine u kontekstu robo-vlasničkih država, rimskih provincija, srednjovjekovnih učenja ili možda totalitarističkih režima. Ali danas? Kako je to moguće? Ili smo možda strogi prema prošlosti? Čini mi se da ovakve strahote nisu dostojne nijednoga razdoblja zato što nisu dostojne Čovjeka. Pitam se je li moguće da danas postoje opaki ljudi koji gaze i uništa-vaju sve što im smeta, ubijaju i kolju koliko žele i da truju narode ispraznim ideologijama? Zar nisu ništa naučili iz svjetske povijesti? Zar nisu izvukli neku pouku iz prošlih vremena?

Šutim. Razmišljam. Misli mi ne daju mira. Naviru nova pitanja. Zar je moguće da su

velike vođe prošlog stoljeća počinile toliko zla? Odakle to u ljudi-ma? Toliki bijes, oholost, taština, pohlepa, požuda, ispraznost, agresivnost… Umjesto da su zatvorili to gnusno poglavlje velike knjige svjetske povijesti i započeli pisati novo, ljudi su žeđajući za abnormalnom slavom samo nastavili pisati tamo gdje su neki drugi stali. Umjesto slobode ljudima je ponovno ponuđeno ropstvo. Čak ni to. Nije im niti ponuđeno već nametnuto. Umjesto da su ustupi-li mjesto razvoju i procvatu znanosti, umjetnosti i novih ideja, sa-moinicijativno su zasjeli na tron. I s tog trona vladaju želeći vlast, dobitak, slavu, moć i apsolutnu superiornost nad svime što je pod nebom. Da, ljudi su se opasno počeli igrati Boga. Nažalost, svjedoci smo da je 20. stoljeće postalo najmasovnijom ljudskom grobnicom. Iskustvo nas nije naučilo cijeniti život i slobodu.

Ne želim lagati. Ni sebi ni tebi koji ovo čitaš. O Srebrenici nam ne pričaju mnogo. Ponešto u školi te na televiziji u vrijeme kada se Boš-njaci spominju masovnog pokolja u Srebrenici. Ne bi trebalo biti teško govoriti o pokolju u Srebrenici. O takvim stvarima trebamo vikati s kro-vova jer njihova krv vapi u nebo. A ljudi u udobnosti vlastitih naslonja-ča gledaju potresne scene. Možda i grickaju slatkiše. Možda površno potreseni prebace televizijski kanal na humorističnu seriju – to je tamo negdje, previše je uznemirujuće… Kad bismo svi doista progledali u snimljene scene, naše srce ne bi smjelo biti isto. Više od osam tisuća mrtvih. Čak 8.372 čovjeka! Koliko je suza proliveno i utkano u svaku ovu brojku? Ne mogu ni zamisliti! To je nemoguće prebrojati! Koliko je svijeća zapaljeno, molitava upućeno, kletvi izgovoreno? Bezbroj! Koli-ko je trenutaka tišine obuzelo naše ljude kao tihi spomen počasti za besmrtne duše tolikih pokojnika? Ne znam! Tu vrijeme staje! Tu se duša sakrije nemoćna da ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne mjeri brojka-ma. Kod nas se spominju vukovarske žrtve. Grad heroj i grad heroja. 1.700 poginulih Vukovaraca. Više od 4.000 ranjenih, oko 4.000 zaro-bljenih, na tisuće nestalih, silovanih i prognanih. Samo u Vukovaru. To

NIKADA NE ZABORAVITE SVETA POČIVALIŠTA

Vukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda... – kuda ideš svijete?

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u okviru pro-jekta IX. Konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”, a u suradnji sa zagrebačkim srednjim školama i fakultetima, raspisalo je nagradni natječaj za najbolje napisani literarni rad/esej ve-zan uz genocid u Srebrenici 1995. godine. Na prigodnom ispraćaju kon-voja u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” Islamskog centra u Za-grebu, u petak, 15. svibnja 2015., četiri najbolja literarna rada/eseja su nagrađena: prvo mjesto je osvojio Bruno Diklić, drugoplasirana je Larisa Hasanbegović, dok su treće mjesto podijelile Nina Skočak i Ivona Šošić.

Bruno Diklić je rođen 15. siječnja 1997. godine u Slavonskom Brodu. 2011. godine upisuje Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu i Nadbi-skupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti Zagreb, gdje je u svibnju 2015. završio četvrti razred Klasične gimnazije. Svoje daljnje školovanje nastavlja u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakul-tetu u Đakovu. Na pisanje eseja o Srebrenici potaknula ga je profesorica hrvatskog jezika Marina Čubrić bez čijeg poticaja i pomoći, kako kaže, vjerojatno ne bi bilo ništa od sudjelovanja na literarnom natječaju.

“Iznimno mi je drago što sam sudjelovao u ovom natječaju, a k tomu još više, jer sam osvojio prvo mjesto kao učenik sjemeništarac i maturant Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Smatram da je veoma važno razvijati međureligijski dijalog među katolicima i musli-manima te na taj način svjedočiti bratsku povezanost. Ovaj je natječaj samo jedan korak na tom putu. Kroz povijest su nas, na žalost, pove-zivale patnje, problemi, krv, ubijanja i pokolji, a želja mi je da nas u buduće povezuje ljubav. Tako ćemo kvalitetno nastaviti izgrađivati ovaj svijet što je i naša sveta zadaća”, rekao je prvonagrađeni Bruno Diklić, čiji esej o srebreničkom genocidu 1995. objavljujemo na strani-cama “Preporodovog Juornala”. Hvala Bruno, od srca! q

Nagrađeni za najbolji literarni rad - Bruno Diklić (1.), Larissa Hasanbegović (2.), Nina Skočak (3.) i Ivona Šošić (3.)

DIJALOG CIVILIZACIJA

58 PREPORODOV JOURNAL 176

je mjesto posebnog pijeteta. To je počivalište nevinih duša. To je mje-sto natopljeno potocima suza. Nažalost, ova dva mjesta povezuje ne-što odvratno. To su pokolji i masovne grobnice, ubojstva i silovanja, potoci krvi i lokve suza. To su uplakane majke zbog svojih muževa i si-nova. To su godine 1991. i 1995. I onda nakon sve patnje i krvi – majke su te koje ne odustaju. Hrabre majke Srebrenice. Hrabre majke Vuko-vara. Suze su sada u srcu i duši. Njihove su oči presušile, pogled je čvrst. To je pogled koji traži. One neće odustati. Za majke Srebrenice ljeto nije vrijeme odmora ni spokoja. Kada sunce zagrije njihove ruke, pomisle kako je 11. srpnja grijalo neke druge ruke. Mrtve ruke. Ne vole vrućinu, ne vole ljeto. Sunce koje život znači, nije moglo spasiti život. Ljeto za njih ne donosi više miris pokošene trave sa planinskih sjenokoša. One osjećaju miris sunca koje plače.

O surovog li života! O jadnog li puta! O jadnih li ljudi! No nije tako bilo samo u našim krajevima. Bilo je toga diljem Europe, diljem svije-ta. A za čudo, ima toga i danas! Da! Uputiš li svoj pogled ka istoku, vidjet ćeš ljude koji i danas prolaze kroz tu bitku. Kada čovjek gleda te strahote ostaje shrvan, ostaje bez riječi. O jadnih li kršćana danas u Sjevernoj Koreji koji svoje vrijeme provode u zatvorima, radnim logorima, na mučenjima i ispred sudačkih stolica! Jadnih li somalij-skih kršćana čija djeca nemaju kruha i vode! O jadnih li 140 000 pro-tjeranih iračkih kršćana koji spavaju na ulicama! Što nas povezuje? Što je to zajedničko nama Hrvatima i Bošnjacima, katolicima i musli-manima, braći i sestrama? Zajednička je naša patnja, bol, tuga i ža-lost. Zajedničke su naše porušene kuće, spaljena ognjišta, raskoma-dana ljudska tijela, razorene obitelji i suze! Zajedničke suze!

Ima li išta lijepo što nas spaja? Ima li što pozitivno? Moramo ne-što naći. Razbistri svoj pogled i zagledaj se dublje. Duboko u svom srcu pronađi ljubav koja zacjeljuje rane. Duboko u svojoj nutrini pro-nađi Boga koji daje smisao tvojoj patnji. Duboko u svom umu shvati da i danas živiš. Na tome budi zahvalan. Čovječe, ti danas živiš. Mož-da nije sve kako bi htio da jest. Ali, sve će doći na svoje. To nas pove-zuje: život! Život koji je najdragocjeniji dar. Ničim ga nismo zaslužili, a ipak ga imamo. Svijet bi postojao i bez nas, a eto, mi ipak živimo. Živimo jer smo uvijek znali pomagati jedni drugima. Živimo jer smo jedni drugima uvijek pružali utočište. Ne daj da nas mržnja ili oholost rastave. Učimo iz zajedničke povijesti. Uvijek biraj život jer što bi na-ši dali da su danas ovdje s nama? Koliko bi željeli živjeti!?

Ti i ja smo danas slobodni. Biti slobodan danas znači imati život. Pjevam zajedno s Gundulićem: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!” Da, ja sam slobodan. No, netko je morao umrijeti da bih ja živio. Netko je morao dati svoj život za domovinu. Netko je svojom krvlju morao natopiti naša polja da bih bio slobodan. Netko. Ne svatko.

Zastajem s pisanjem i šutim. Tišina odjekuje sobom. Tišina. I opet moje misli lete. Ovaj puta malo dalje. Lete do muslimana

i kršćana na Bliskom istoku. I oni su tamo braća. I oni su tamo ljudi.

Braća. I brat napada brata. Nije li to doista sramotno? Nije li to strahota? Nije li to poražavajuće? Da! Jest!

Prije 2.000 godina, 600 godina, 100 godina, 50 godina, 24 godi-ne, 20 godina, danas. Uvijek isto. Uvijek nedužni stradaju. Uvijek plač. Uvijek suze. Vazda potoci krvi i pokolj. Srebrenica, Vukovar, Bliski istok… Doista: veže nas smrt. Čvrsto nas veže smrt popraćena urlicima nedužnih. Čvrsto!

Zamišljam konop koji nas spaja. Zajedno činimo trokut. Svaki je kut povezan ratom, genocidom i smradom smrti.

Je li tu priči kraj? Je li to svršetak? Je li moguće da je tu točka? NE! Mogu li propasti tolike suze? NE! Da: NE! Na koncu ispreplete-nom boli vidim novi početak. Vidim novu stazu. Vidim novu priliku za boljim životom u budućnosti. Vidim da nas patnja dovodi k me-tafizičkoj razini. Vidim da nismo samo tjelesna bića već duhovna. Da, vidim! Vidim da smrt nije kraj. Vidim da je naš trokut veza lju-bavi. Vjerujem da je to najčvršća veza! Sva su velika carstva propa-la. Propale su sve imperijalističke sile. Proći će i ove. Svršit će se patnje jadnika. Bit će strovaljeni oni koji u ime Boga ubijaju! A oni neznatni bit će uzdignuti.

Ludi svijete, neka ti je ovo sveto počivalište opomena! Neka su ti srebreničke žrtve upozorenje! Pazi! Neka se nikad više ne ponovi strahoviti pokolj!

Srebreničke žrtve, čujte glasove naših vapaja i molitava za oprost. Oprostite onima koji nisu znali cijeniti život i slobodu. Opro-stite onima koji nisu učili na greškama svojih predaka. Oprostite jer su samo ljudi!

Ali jedno zapamtite svi! Počivalištima se pristupa u tišini. Ona šute. Njihova šutnja govori: “NIKADA nemojte izvrgnuti istinu! Ne-ka se nikada ne zaboravi kolika je ljubav plemenita čovjeka. Nikada, ali NIKADA NE ZABORAVITE SVETA POČIVALIŠTA.” q

Bruno DIKLIĆ

DIJALOG CIVILIZACIJA

59LIPANJ 2015.

Nema nikakve sumnje da sama spomen riječi Srebrenica i 11. juli/srpanj, kod Bošnjaka ali ne samo i jedino kod njih, izaziva žalost, tugu, traumu, slike masovnih ubojstava, silovanja, etničkog čišćenja, masovnih grobnica, nepreglednog mora tabuta/sanduka, uplakanih majki, supruga i male djece. Teško je ili je čak nemoguće naći riječi s kojima bi se opisali i predočili osjećaji naspram srebreničke golgote, a naročito osjećaji onih koji su je preživjeli. Samo naši voljeni Srebre-ničani i ostali zločinom i mržnjom terorizirani u potpunosti proživlja-vaju te osjećaje jer se nalaze u njihovim ranjenim dušama.

Svake godine na isti datum ponovo se otvori “srebrenička rana” i nadiru isti osjećaji. Ponovo se ukopavaju na stotine pronađenih Sre-breničana. Neko je “radostan” jer je pronašao svoga bližnjeg i uko-pao ga, dok drugi žive u zebnji i nadi da će naći svoje najmilije i uko-pati ih na mjesto gdje će ih moći posjetiti i bar na jedan određeni način i na jedno kratko vrijeme osjetiti olakšanje. Da li možete zami-sliti “sreću” tih ljudi? “Raduju” se pronalasku kostiju svojih najmilijih i njihovom konačnom pokopu! Gdje je tu sreća i gdje tek pravda?!

Što može da kaže i čime da se pravda zločinac?! Nesumnjivo da će žrtva tražiti da se kazni onaj tko je prolio njenu nedužnu krv pred Onim koji upravlja svim i Kojem ništa ne može promaći. Zločinci se boje da ih ne dostigne ovosvjetska djelomična i često mlaka i nedo-statna ljudska kazna. Čak i kada bi se sa njima postupilo isto onako kako su oni činili sa svojim žrtvama, to ne bi bilo uzvraćanje istom mjerom, samim tim što su svoje žrtve ubijali bespravno i bez razlo-ga, a oni bi, u ovom slučaju, bili kažnjeni pravedno i sa razlogom.

Tko će odagnati bol ucviljenoj majci i u njene neprospavane, nemirne i brižne noći donijeti smiraj? Zar se ubijeno dijete može majci vratiti, ili ženi muž pojaviti, ili sestri brat nestali, odnekud do-ći…?! Zar je žrtvi satisfakcija to što će zločinac odležati nešto vre-mena u zatvoru ili što će ostatak kostiju žrtve biti sahranjen i njego-vi najbliži znati gdje je ukopan?! A koliko i koliko je onih neznanih a još uvijek traženih od svojih dragih, za koje se neće nikada na ovom svijetu naći nekog traga?

Božji zakoniGovoreći o genocidu, žrtvi, istini i oprostu, ne možemo a da ne

naglasimo da smo mi muslimani, na osnovu učenja vjere islama, uvjereni da ubojstva, genocid, nepravda, ratni zločini, silovanja i slično nisu ni u kojem slučaju dobra niti vjerom prihvatljiva djela i da ih Gospodar svih svjetova ne voli, odnosno, da to nije način niti put kojim možemo zaslužiti Božju Ljubav i Milost. Nadalje, vjeruje-mo da će njegovi počinioci biti kažnjeni na ovom ili na budućem, ili na oba svijeta. To su Božji zakoni po kojima se odvija ljudski život na ovom svijetu i koji se ne mijenjaju dok god je ovoga života i traju dok sve dok ne nastupi Sudnji dan.

U Kur’anu Časnom, Uzvišeni Stvoritelj nagovještava ono što zločince čeka: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.” (Ibrahim, 42-43)

“Mi vas na skoru patnju upozoravamo, na Dan u kome će čo-vjek djela ruku svojih vidjeti, a nevjernik uzviknuti: ‘Da sam, Bog do, zemlja ostao!’” (Neb’e, 40)

SREBRENIČKI GENOCID – ŽRTVA, ISTINA, OPROST, KAZNA I PRAVDA

Kako oprostiti nekome?

Žrtva

Žrtve srebreničkog genocida i općenito ratne žrtve nazivamo šehidima. U jezičkom smislu riječ šehid znači – onaj koji je prisutan, onaj koji svjedoči; žrtva, mučenik, nastradali. U prenesenom smi-slu, šehid je svjedok vjere u Boga, svjedok ovoga prolaznoga, ali i vječnoga – budućeg svijeta.

U kategoriju šehida ubraja se i onaj koji umre od gladi, žeđi, utapa-nja, opekotina, otrova, groma, ako bude živ zakopan, ili ga ubiju pljač-kaši, ili ga usmrte divlje zvijeri, ako umre prilikom hodočašća, ili u stra-noj zemlji bez prijatelja i rođaka, ili u potrazi za znanjem, ili braneći nečije pravo i život. Nema nikakve sumnje da su žrtve genocida u Sre-brenici šehidi i da zaslužuju da ih se naziva tom počasnom titulom.

Istina

Islam sve svoje pripadnike zadužuje da govore i svjedoče istinu. U Kur’anu Časnom stoji: “O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu! On će vas za vaša djela nagraditi i grijehe će vam vaše opro-stiti…” (Al-Ahzab, 70-71)

Nadalje, od vjernika se traži pravednost te se u Kur’anu Mu-drom, kaže: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pra-vedno svjedočite! Neka vas odbojnost koju prema nekim ljudima imate nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.” (Maide, 8)

Posljednji Božji vjerovjesnik, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Budite uvijek iskreni jer iskrenost vodi ka pravednosti, a praved-nost vodi ka Raju. Kada je jedan čovjek uvijek iskren i teži ka tome, bude upisan kod Allaha kao iskren. Nemojte lagati, jer laž vodi ka grijehu, a grijeh vodi ka paklu. Onaj tko stalno laže i tko vara biva upisan kod Allaha kao lažac.” (Buharija)

Zato smo o Srebrenici uvijek dužni govoriti istinu. A oni koji pori-ču istinu najviše govore o sebi. Istina je da se u Srebrenici dogodio genocid po svim mjerilima međunarodnog prava. Govoreći o njemu i čuvajući istinu o tom strašnom događaju, opominjemo i podučava-mo nove generacije kako se ne bi zaboravilo i, ne daj Bože, ponovilo.

Ako za nas žrtve srebreničkog genocida postanu samo imena ispisana na spomeniku, a ne budu opomena i podsjećanje, onda smo kao ljudi i kao vjernici podbacili jer nismo sačuvali istinu.

DIJALOG CIVILIZACIJA

60 PREPORODOV JOURNAL 176

Oprost Generalno gledajući, oprost i praštanje je jedna on najcjenjeni-

jih osobina i vrlina vjernika u islamu. Kur’an Časni kaže: “…i trudite se da zaslužite oprost Gospodara

svoga i Džennet/Raj prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u osku-dici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Ali Imran, 133-134)

Jednom prilikom, Poslanik Muhammed, s.a.v.s., upitao je svoje ashabe (drugove): “Znate li čime ćete zaslužiti palače visokih zidova u Raju i čime će vas Allah uzdignuti?” Kada su odgovorili da ne zna-ju, kazao im je: “Praštanjem i kontroliranjem sebe kada vas provo-ciraju, pravednošću prema osobi koja je bila nepravedna prema vama, davanjem onome tko vama nije dao kada vam je pomoć bila potrebna i održavanjem veze sa onima koji je ne održavaju sa va-ma.”

Ukoliko pogledamo primjer i ličnost Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., uvidjet ćemo kako je on uvijek praštao i nije pokazivao ne-prijateljstvo ni prema kome, osim prema onima koji su vodili rat protiv njega.

Evo i jednog primjera koji dobro ilustrira navedeno. Jedna sta-rija žena imala je običaj da svaki dan baca smeće po putu kojim je prolazio Poslanik. Međutim, jednog dana smeća nije bilo na putu, što je Poslanika, s.a.v.s., ponukalo da ispita o čemu se radi. Žena je ležala u bolesničkoj postelji, a na njeno iznenađenje, Allahov posla-nik, s.a.v.s, došao je da je vidi i raspita se o njoj. I – primila je islam.

Čovjek po imenu Sumama, kao vođa svog plemena, ubio je mnogo muslimana. Međutim, kasnije je bio zarobljen i zatim odve-den u Poslanikovu džamiju u Medini gdje su ga svezali za jedan od stupova. Kada je to vidio, Poslanik s.a.v.s., je naredio drugovima da ga odvežu i dadnu mu najbolju hranu. Ubrzo je primio islam.

Međutim, da li imamo pravo praštati u ime drugih? Mogu li recimo ja oprostiti u ime svoje majke kojoj je sin ubijen dok je bra-nio svoj prag? Smijem li i od kuda meni ili bilo kome pravo da opra-štamo u ime majki i očeva, sinova i kćeri Srebrenice, Bratunca, Pri-jedora, Foče, Višegrada, Zvornika, Sarajeva i sarajevskih Markala…?

Da li možemo i imamo pravo oprostiti u ime majke i u ime tek rođenog, zločinačkom čizmom ubijenog djeteta. O tome svjedoči Džemila Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice koja opisuje: “Sje-dim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženi-ca, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ‘Rađam!’ ‘De sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu’… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pu-pak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popu-stih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”

Tko je taj koji ima hrabrosti reći da oprašta u njihovo ime? Na kraju krajeva, kako oprostiti nekome tko te i ne pita za oprost i ko-ga nije niti briga za tvoje oprost jer smatra i vjeruje da zločina i ge-nocida nije niti bilo?!

Možemo reći, da svako ponaosob treba postići, i dostići, radi sebe onaj razumni oprost pod kojim mislim da ne gaji mržnju u srcu koja ga izjeda, da pouku i savjet uzme kako mu se zlo ne bi ponovi-lo i kako Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Nije osobina vjernika da dopusti da ga zmija ujede dva puta iz iste rupe.”

Za svoje dobro, najbolje je da krajnji sud prepusti Onome koji je apsolutno Pravedan i Koji će, kako se u Kur’anu kaže, suditi na Da-nu kada će se svačije dobro koliko trun veliko vidjeti i svačije zlo koliko trun veliko vidjeti. A zlo učinjeno u Srebrenici i drugim mje-stima zločina je ogromno i sigurno će se počinioci gorko kajati.

Dova/molitva za šehide SrebreniceIstražujući i obnavljajući svoje sjećanje na strašni srebrenički geno-

cid, pronađoh prijeratne stihove jednog od ideologa i glavnih egzekuto-ra ideje genocida nad Bošnjacima. U tim stihovima pronalazimo slutnju i nagovještaj budućeg genocida Srebrenice i svih drugih kasnije počinje-nih zločina. Dakle, po zlu čuveni, dr. Radovan Karadžić, ratni zločinac u jednoj svojoj nenaslovljenoj predratnoj pjesmi, između ostalog, piše:

Obratite se na moju novu veru, ljudi / Nudim vam što vam niko dosad nije, / Nudim vam surovost i vino / Onog ko nema hleba hraniće svetlo mojeg sunca / Narode, ništa nije zabranjeno u mojoj veri, ima ljubavi i pića / I gledanja u sunce dokle vam se prohte jer ovo vam bo-žanstvo ništa ne brani / O poslušajte moj poziv braćo narode ljudi.

U svojoj suštini ovi stihovi su brutalni i opsceni poziv da se uki-nu sve zabrane i prepusti beskonačnoj destruktivnoj orgiji. Kao potpunu i suštu suprotnost ovome izrecimo jednu našu lijepu do-vu, odnosno, molbu Bogu za šehide Srebrenice:

Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne pono-vi Srebrenica!

Bože, budi s nama, a ne protiv nas! Bože, sretno okončaj kraj našeg života, uvećaj naše nade, u zdravlju spoji naše dane i noći, naš put i naša očekivanja upiši u Tvoju milost, pokrij grijehe naše Tvojim oprostom, pouči nas da ispravljamo naše mane, uvećaj nam pobožnost, obdari nas znanjem da čitamo nove znakove iz Tvoje vjere, Bože, mi se u Tebe uzdamo i na Tebe oslanjamo!

Čašću naših šehida molimo Te, Bože, da nam grijeh nestane, da nam briga prestane, da nas bolest ostavi, da nas strah napusti, da nas siromaštvo ne prati, da nas bijeda ne vidi, da nas lijenost ne uhvati, da nas krivi put ne prevari, da nas prijatelji ne zaborave, da nas neprijate-lji ne progone, da nas izdajnici ne prodaju, da nam narod bude slobo-dan, da nam domovina bude ponosna, da nam dom bude siguran, da nam društvo bude pošteno, da nam povratak kući bude uspješan, da borba za istinu i pravdu bude trajna, da nam zajedništvo u vjeri bude omiljeno, da nam život sa susjedima bude dragovoljan.

Bože Milostivi, ako mi zaboravimo Tebe, Nemoj Ti zaboraviti nas; ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (Adamovog), a.s., pokajanja; ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put Ibra-himovim (Abrahamovim), a.s., pravovjerjem; ako nas zadesi nesre-ća, pouči nas Nuhovoj (Noinoj), a.s., lađi spasa; ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (Mojsijevom), a.s., prav-dom; ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (Isusovom), a.s. ljubavlju; ako budemo protjerani iz domova naših, osnaži nas Muhammedovom, a.s., željom za povratkom domovima našim.

Bože Pravedni, molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač, a slabi-ma da podariš moć vjere u istinu i pravdu.

Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne pono-vi Srebrenica! Amin! q

Vahid HADŽIĆ

ŽIVJETI ISLAM

61LIPANJ 2015.

Nasilje, nered i prolijevanje krvi dovode se u vezu s ljudskom vr-stom, odnosno s čovjekovom urođenom prirodom i prije njegova stva-ranja. Prema kur’anskom kazivanju o stvaranju čovjeka, u trenutku kada je Bog-Stvoritelj obavijestio duhovni svijet meleka i džina/anđela i demona, da će čovjeka, kao Svoje krunsko stvorenje, postaviti za na-mjesnika (halifu) na zemlji, oni (meleki/anđeli) su zabrinuto upitali Stvoritelja da li će to Zemljom upravljati biće koje će na njoj krv proli-jevati i nered čini?! U Kur’anu čitamo: “A kada Gospodar tvoj (Mu-hammede) reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’ – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.’ On (Allah) reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate.’” (El-Bakara, 30)

Iako u daljnjem kur’anskom tekstu podsjeća meleke da čovjek posjeduje kvalitete koje oni, kao duhovna bića, nemaju, kao što je mogućnost imenovanja ili definiranja pojava i stvari, odnosno mo-gućnosti permanentne spoznaje i napretka u otkrivanju tajni Sve-mira, mogućnost činjenja najpleminitijih djela, Uzvišeni Allah nije demanatirao njihov opis čovjeka kao bića sklonog nasilju, upotrebi sile, prolijevanju tuđe krvi i činjenju nepravde.

O tome svjedoče i Ademovi/Adamovi sinovi Habil/Abel i Kabil/Kajin o kojima govori Kur’an. Rođena braća, prva generacija čovječan-stva na Zemlji, a već je do izražaja došla ljudska slabost, sklonost ka nasilju i međusobnom neprijateljstvu. Zbog zavisti i ljubomore, Kabil je ubio svog rođenog brata Habila. U Kur’anu čitamo: “I ispričaj im (Mu-hammede) o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ – ‘Allah prima samo od onih koji su dobri’ – reče onaj. ‘I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.’ I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga.’Teško meni!’ – povika on – ‘zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tije-lo brata svoga!’ I pokaja se.” (Al-Ma’ide, 27-31)

Od Ademovih sinova, naših praroditelja, prvih ljudi na Zemlji, pa do danas nasilje, sila, nepravda i rat ostali su konsatanta u rastu i razvoju čovječanstva. Drugačije, nažalost, neće biti do kraja ovoga svijeta. O tome nam sveta Knjiga islama govori u sljedećim ajetu/stavku u kontekstu Ademova/Adamova izlaska iz Dženneta/Raja: “‘Izlazite’ – reče On (Allah) – ‘jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti’ – reče On (Allah).” (Al-A’raf, 24-25)

Kur’an u različitim kontekstima spominje nekoliko vrsta nasilja koja se tiču čovjeka. Prvo i najveće nasilje je ono koje čovjek čini je prema svome Stvoritelju, odnosno prema samome sebi, koje je ujedno i najteže s najpogubnijim posljedicama. Iskrivljavajući iskonsku vjeru u samo Jednoga Boga, pripisujući božanske osobine i kvalitete nečemu ili nekome drugome mimo Bogu Jednome, čo-vjek čini naslije i nepravdu nad svojom dušom, remeteći kozmički poredak. Druge vrste nasilja su ona koje čovjek čini prema drugim ljudima, ali i prema životinjama, biljkama i cjelokupnoj prirodi.1

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXXVII)

Islam i nasilje

Kur’an poput Staroga i Novog Zavjeta, spominje mnoge Božje poslanike koji su ustajali protiv nasilja nad vjerom i nad čovjekom, boreći se protiv nepravde, nemorala, nasilja nad slabijima. Nakon što bi iscrpili sve metode lijepog uvjeravanja, sami Poslanici su po Božjoj naredbi, koristili silu da bi se suprotstavili većem nasilju. Musa/Mojsije, a.s., kao mladić, ubija jednog Egipćanina, braneći pripadanika svog židovskog naroda. Kasnije kao poslanik naređuje da se iz njegova židovskog naroda imaju poubijati svi oni koji su učestvovali u obožavanju “zlatnog teleta” umjesto Jednoga Boga: “I kada je Musa rekao narodu svome: ‘O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv.’” (Al-A’raf, 46-47)

Jusufova/Josipova braća pokušavaju ubiti Jusufa bacajući ga u bunar. Davud i Sulejman/David i Solomon, otac i sin, odabrani Alla-hovi poslanici u svojoj su misiji morali korstili silu, organiziranu voj-sku da bi uspostavili Božji zakon i red na Zemlji. U Kur’anu čitamo: “I kad nastupiše prema Džalutu/Golijatu i vojsci njegovoj, oni za-moliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’ I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud/David ubi Džaluta/Golijata, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima.” (El-Bekara, 250-251)

Nerijetko je i sam Gospodar svjetova intervenirao elementar-nim nepogodama i prirodnim silama kako bi sputao ili čak uništrio određeni narod koji je “u zlu svaku mjeru prevršio”.2

Poput svojih prethodnika, i posljednji Božji vjeronavjestitelj Mu-hammed, a.s., je također morao dopustiti korištenje sile i to po Bož-jem naređenju, kako bi ostvario više ciljeve odnosno kako bi zausta-vio veću silu i nered. Osim što je bio posljednji Božji poslanik, Mu-hammed, a.s., je u neku ruku bio i vojskovođa i državnik. U svojoj je misiji sukusirao i duhovne i ovozemljske poslove i dužnosti koje su podrazumijevale sankcije, mjere represije i primjenu oružane sile.

ŽIVJETI ISLAM

62 PREPORODOV JOURNAL 176

Ubojstvo i rat u Kur’anu

Ubojstvo nedužnih Kur’an tretira kao jedan od najvećih grijeha. Ubiti jednog čovjeka, prema kur’anskom tekstu, isto je kao i ubiti sve ljude na Zemlji: “Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.” (Al-Maida, 32)

No, u isto vrijeme Kur’an daje mogućnost pravde za ubijene, te prihvata načelo taliona objavljenom u Tevratu/Tori, naglašavajući da se i u tom slučaju mora poštivati načelo pravde i pravičnosti, uz stalni poticaj na oprost onima koji su nam načinili nepravdu: “O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slo-bodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A tko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka.” (Al-Bekara, 178)

“Mi smo im u njemu (Tevratu/Tori) propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome tko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude pema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici.” (Al-Maida, 45)

U odnosu na kršćanski pacifizam, islamski je u neku ruku reali-stičniji, jer ne ide do okretanja drugog obraza, već zahtijeva, ako je to jedino rješenje, fizičko otklanjanje uzroka zla radi trajnijeg mira i uspostavljanja pravde.3

Pojmovno određenje džihadaUz časne iznimke, koji nude ispravna i cjelovita pojašnjenja, dži-

had se obično na Zapadu prevodi(o) kao “sveti rat” koji muslimani pokreću i/ili vode protiv nemuslimana, a nerijetko je sinonim za sve vrste ekstremizma i terorizma koje pojedinci čine iz vjerskih pobuda. Na početku govora o džihadu važno je razjasniti i jasno naglasiti da kovanica “sveti rat” (Holy War) ne postoji u kur’ansko-sunnetskom pojmovniku i da je svako tumačenja pojma džihad tom sintagmom u cijelosti netočno i neprihvatljivo.4

Istina je, međutim, da terminom džihad muslimani označavaju i rat koji muslimani mogu povesti po točno utvrđenim pravilima za obranu, prije svega, islamskog poretka, tj. domovine, zajednice, časti i imetka, o čemu ćemo niže raspravljati, no to nije jedino zna-čenje toga pojma, niti je džihad rat protiv drugih vjera. Naprosto, džihad nije jednako rat. Arapska riječ za rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital. Tako Uzvišeni Allah u 190. ajetu kur’anskog poglavlja El-Bekara kaže: “I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.”

U ovom ajetu upotrijebljen je glagol “katilu”, a ne “džahidu”.To je važno naglasiti jer riječ džihad u sebi sadrži značenje svake akcije koja označava djelo koje približava Uzvišenom Allahu. Džihad u svojoj sveoubuhvatnosti može biti i rat, no svaki rat nije džihad. A rat je, nažalost, prisutan među ljudima od postanka ljudske civiliza-cije i to u takvoj mjeri da je stanje sukoba među ljudima pravilo, a mir iznimka.5 Ono što je još važno podvući u vezi naznačena ajeta je to da Allah Uzvišeni naređuje muslimanima da se bore samo pro-tiv onih koji se bore protiv njih, i da nipošto i nikada ne budu od onih koji kavgu započinju.

Izvorno, riječ džihad u arapskom jeziku, pa tako i u kur’ansko-sunnetskom kontekstu, znači nastojanje, težnju, stremljenje ili rad. U Kur’anu se neposredno pojavljuje samo tri puta, dok se u svojim izvedenicama spominje 31. Jedan od izravnih ajeta koji tretira dži-

had je i onaj iz poglavlja El-Furkan: “Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori”, u kojem je Po-slaniku Muhammedu, a.s., naređeno da se protiv nevjerstva bori istinom, tj. Božjom riječju – Kur’anom.

U primarnom smislu džihad označava čovjekov unutarnji napor da svoj život uredi sukladno Božjoj volji, Njegovoj objavi; da se na tom putu oslobodi loših postupaka, ružnih i nemoralnih sklonosti i vježba postojanost, ustrajnost i izdržljivosti u svakodnevnom dose-zanju najviših ljudskih/islamskih moralnih normi. Ako sve to radi u ime Boga i za Njegovu ljubav, tada kažemo da je osoba u džihadu. To je najvažniji oblik džihada. Nazvan još i veliki džihad ili borba protiv samoga sebe, on označava najintimnije pregnuće pojedinca u pokušaju da očisti vlastitu dušu od svih zlih utjecaja. U tom smi-slu, džihad znači davanje prednosti Allahovim propisima ispred svega u životu, ako je to u suprotnosti s islamskim propisima. Na-stojati živjeti kao istinski vjernik, nastojati postići Allahovu ljubav i naklonost i širiti njegovu vjeru, također se može svrstati u ovaj tip džihada: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njego-va vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!” (Al-Hudžurat, 15)

Razumijevanje džihada

Islam nije ograničen na pojedinca i njegov odnos prema Bogu, ne-go sadrži propise kojima se nastoji postići red i blagostanje cjeloku-pnog društva i, općenito, cijeloga ljudskog roda. U današnjem svijetu, u kojem su većina država uređene po sekularnom modelu, ne prihva-ća se ni pomisao da se vjerskim propisima može urediti zajednica.

Sve su glasniji oni koji govore i pišu da je religija kriva za sve ratove i nedaće u svijetu. Posebno se motri na islam. Ponekad su i sami muslimani zbunjeni i nemaju prave odgovore. No činjenica je i to da se među muslimanima sve više govori o novoj reislamizaciji muslimanskog svijeta nakon neuspjelih i kontraproduktivnih ek-sperimenata sa sekularnim uređenjima. To nipošto ne predstavlja opasnost za nemuslimane. Ustvari, prava je istina da su muslimani opasni bez islama, jer nemaju jasnu viziju uređenja svojih odnosa prema drugima i drugačijima. Stoga bi, nimalo paradoksalno, sami nemuslimani trebali ohrabrivati muslimane da svoja društva urede po islamskim propisima.

Po islamu, nitko ne može živjeti izoliran od zajednice i ostati imun na događanja u svijetu. Kur’an stavlja u dužnost svim musli-manima da neprestano unapređuju društvo, odnosno poboljšava-ju i olakšavaju uvjete života kroz kur’ansko geslo “naređujte do-bro, a zabranjujte zlo”. Ukazivanje na društvene nepravde i različi-te devijacije kod pojedinca i određenih grupa u srži je svakoga džihada. Muslimani ne smiju izbjegavati taj kur’anski imperativ ako to drugi čine, što je razumljivo, jer nisu svi ljudi ni vjernici, ni pripadnici islama.

Sredstva za ostvarivanje kur’anskog “naređujete dobro, a za-branjujte zlo” raznolika su i u modernom svijetu obuhvaćaju sve znanstvene, diplomatske, ekonomske i političke instrumente. Nji-hova upotreba na pravi način spada u džihad. Za taj džihad, u islamskoj literaturi nazivan i verbalnim džihadom, Muhammed, a.s., rekao je da je najvredniji ako je uperen protiv nepravednog vladara, odnosno nepravedne i nesposobne vlasti. Tim se džiha-dom, primjenjivim gotovo u svakom vremenu, nastoji postići druš-tvena pravda putem govora i nenasilnih akcija. Muhammed, a.s., ohrabrivao je muslimane da zahtijevaju pravdu u ime Allaha Uzvi-šenog, a ne u ime osobne koristi.6 Ako su potrošeni svi argumenti, a zlo prijeti potpunom uništenju zajednice u biološkom ili moral-

ŽIVJETI ISLAM

63LIPANJ 2015.

nom smislu, islam ne isključuje ni upotrebu sile, pa ni preventivno, a što je opet svojevrsni džihad.7

Ratovanje nekada može biti neophodno, ali je to samo mali dio sadržaja džihada. Na taj način i Muhammed, a.s., definirao je ratova-nje kao mali džihad, a rat protiv samoga sebe nazvao je velikim džiha-dom. Jer, zaista je nekada teže pobijediti samoga sebe, pronaći ljubav umjesto mržnje, oprost umjesto osvete, prijateljstvo i iskrenost umje-sto neprijateljstva i zavisti, mir i kompromis umjesto oružane borbe.

Najnepopularniji oblik džihada je fizički, a odnosi se na upotre-bu fizičke sile u obrani muslimana protiv bilo kojeg neprijatelja koji ugrožava fizički opstanak islama i muslimana. To je, zapravo, rat u kojem su muslimanima strogo zabranjena ubojstva žena, djece, staraca, svećenika i svih civila, pa čak i životinja, osim onoliko koli-ko je potrebno da se prehrani vojska. U ratu, po islamskim propisi-ma, smije se ubiti samo neprijateljski vojnik. Nezamislivo je, i takvi ne pripadaju islamu, da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli ži-ve zarobljenike. Primjena ograničene sile da bi se od zarobljenika dobila informacija dopuštena je po svim konvencijama ratovanja. Allah, dž.š., od muslimana zahtijeva da se brane od tlačitelja, jer gubeći vjeru – muslimani gube sve.

“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar pomoći, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gos-podar naš je Allah!’ A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u ko-jime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadž, 39)

Allah, dž.š., zapovijeda muslimanima da vode miran život i da nikoga ne uznemiruju. Ako im se pak nasilje čini u okolnostima gdje bi svaki otpor završio ponižavanjem i patnjama muslimana, Allah, dž.š., im preporučuje hidžru, tj. iseljenje u drugo mjesto. “Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.” (El-Bekara, 218)

Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat, stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je, povrh svega, ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kada je zlo uklonjeno ili kad zara-ćena strana želi mir, muslimani moraju potpisati primirje: “Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna.” (Al-Anfal, 61)

Kada je muslimanima propisan džihad?

Džihad nije objava rata drugim religijama, a osobito ne židovi-ma i kršćanima, kako određeni mediji i politički krugovi često žele prezentirati. Rat kao mogućnost, a ne naredba da konstantno mo-raju ratovati i tražiti neprijatelja, muslimanima je propisan tek u Medini, kada se uspostavlja i organizira prva islamska država.

Budući da je Muhammed, a.s., posljednji poslanik, Bog mu je od-mah mogao dati ekskluzivno pravo da islam kao jedinu ispravnu vje-ru nametne ratom, ali brojni su kur’anski ajeti u kojima Allah, dž.š., naglašava da je vjera dar koji On osobno daruje onima kojima On hoće i da se nikakvom silom ne može nametnuti, te da je mir bolji od rata. Islam je način života: cjelovita vjera i svojevrsni svjetonazor, odnosno i vjera i ekonomija, i pravo i politika. Bez razmatranja pita-nja rata i ratovanja, koja karakteriziraju ukupni čovjekov boravak na Zemlji, islam ne bi mogao postati sveobuhvatan način života.

Muslimanima je vjera važnija od svega na svijetu. Ako je vjera ugrožena, rat se može proglasiti protiv bilo koga i bilo kad. Tako je i Muhammed, a.s., Božji poslanik, pripremio obranu Medine od ag-

resivnih Mekanaca, potpomognutih i nekim medinskim i židovskim plemenima, i u nekoliko ratnih okršaja uspio sačuvati grad Medinu te za života ujediniti cijeli Arapski poluotok. Uraditi, dakle, ono što nikome u povijesti nije uspjelo. Za takve bitke, u kojima su živote gubili i muslimani i nemuslimani, Poslanik, a.s., rekao je da su “ma-li džihad”, a na pitanje začuđenih drugova što je onda veliki džihad, odgovorio je: “Veliki džihad je bitka protiv vlastite putene duše.”8

Bilješke:1 Dvije su dimenzije nereda na Zemlji. Materijalna dimenzija nereda ogleda se u re-mećenju reda uspostavljenog na Zemlji, u zagađivanju flore i faune, u uništavanju života na njoj, u uništavanju njenih blagodati, pasivno ili aktivno, i u svemu onome što ugrožava normalan i zdrav život na Zemlji. Nematerijalna dimenzija nereda na Zemlji ogleda se u širenju, propagiranju i podržavanju nepravde i nasilja, bez obzira nad kim se ono činilo, u širenju laži i obmana, u potpomaganju i jačanju svih vrsta zla, u zagađivanju ljudskih duša, srca i savjesti. Obje spomenute vrste nereda Allah, dž.š., prezire i ne voli one koji ih čine i šire na Zemlji. Zbog toga se u Kur’anu na mnogo mjesta ponavljaju iskazi “Allah ne voli nered”, “Allah ne voli one koji prave nered”. Vidjeti: http://www.iltizam.org/tekstovi/read/22322 U Kur’anu možemo pronaći puno ajeta koji govore o prošlim narodima koje je Uzvišeni Allah, zbog sustavnog kršenja Božjega/prirodnog poretka i činjenja nereda, strogo kažnjavao. “I da je On drevni narod Ad uništio, i Semud i da nikog nije pošte-dio.” (An-Nedžm, 50-51) “Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grješnicima postupati!” (Al-Mursalat, 16-18)3 Kršćansko načelo “Tko vas udari po jednom obrazu, okrenite mu i drugi”, predstav-lja humanistički moralni zahtjev, ali i idealističku poruku koja za većinu generacija ostaje utopija. Nažalost, ni povijest kršćanstva ništa nije bila manje “krvava” od po-svijesti bilo koje druge religije. Obraćenjem cara Konstantina na kršćanstvo i uspo-stavljanjem teokratske države do jučer proganjani kršćani postaju progonitelji dru-gih. To je otvarilo put svetim ratovima kršćanstva, od kojih su svakako najpoznatiji križarski vojni pohodi na Jeruzalem. Pod parolom posvećenog motiva, krvavo su se progonili muslimani i Židovi, nemilosrdno istrebljivali stanovnici Južne Amerike, a sami Europljani gotovo su se istrijebili u međusobnim vjerskim ratovima između katolika i protestanata.4 Ta je sintagma zapravo nastala u kršćanskoj Europi tijekom križarskih ratova u 12. i 13. stoljeću, i to u značenju kršćanskog svetog rata protiv muslimana. Pod tim su geslom, a pod izgovorom obrane svetih mjesta u Palestini, europski kršćani počinili brojne gnusne zločine, ne samo nad muslimanima nego i nad židovima te drugim kršćanima.5 Povjesničari i teoretičari rata izračunali su da je u posljednjih 3.000 godina mir vladao samo 300 godina.6 Problemi nastaje kada sami muslimani, pod izlikom promocije islama i navodne obrane njegovih vrijednosti, samoinicijativno koriste jedno od spomenutih sredsta-va, tj. pozivaju se na džihad, a na kraju se ispostavi da im je cilj dolazak na vlast ili postizanje neke od dunjalučkih koristi. 7 Sasvim je razumljivo da se pojedinci zgražaju od same pomisli na rat, ubijanja i stradanja. No takav je čovjek. Često se islamu spočitavaju pojašnjenja o tzv. “huma-nom ubijanju” neprijatelja u ratu. Jasno da ubojstvo nikada ne može biti humano, no zamislite situaciju kada se zarobljenici muče na najokrutniji način i to oni civilni, režu im se genitalije, vade oči i čak peku na ražnju, siluju žene pred njihovim muže-vima i djecom. Sve su to proživjeli Bošnjaci tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su četničke falange na zvjerski način mučile zarobljene. Muslimanima je zabra-njena osveta na takav način. Pravedna osveta može biti samo prema počinitelju, a reciprociteta ne smije biti.8˝ Islam je na izvjestan način ozakonio i “ograničio” rat, jer ga naprosto nije mogao zanemariti. Židovska i kršćanska povijest, kao i povijest ostalih vjera i civilizacija, nisu ništa manje ratničke negoli je to bila islamska. Štoviše, ideja totalnih ili svjetskih ratova ne dolazi iz islamskog svijeta, nego iz onog dijela planeta koji se u geograf-skom/svjetonazorskom smislu imenuje kao zapadni/kršćanski svijet. Nikada musli-mani nisu svoje vojne pohode imenovali kao “islamski ratovi” niti su ideologije po-put fašizma, nacizma, komunizma, imperijalizma, koje su odnijele stotine milijuna nevinih života, nastale među muslimanima i unutar islamskog svijeta. No to uopće ne opravdava pojedine muslimane i muslimanske grupe koje vode “svoje” ratove protiv nemuslimana i, ubijajući nevine ljude, donose više štete nego koristi ukupnoj muslimanskoj zajednici. Djelovanje određenih militantnih grupa ne može se dovo-diti u vezu sa svakom islamskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne zaboravimo ni to da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana muslimanska zajednica. Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemusli-manima i to stalno moraju dokazivati, što je također svojevrsni vid džihada. Naža-lost, još uvijek se sumnja u njihove iskrene namjeru: da žele živjeti normalnim živo-tom, da žele raditi i zaraditi, školovati svoju djecu, putovati preko granica bez dodat-nih sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život, kao što, uostalom, nastoje svoju vjeru, časni islam, sačuvati i na najbolji je način drugi-ma prezentirati, što je danas najveći mogući džihad. q

Mirza MEŠIĆ

“I NE RECITE ZA ONE KOJI SU NA ALLAHOVOM PUTU POGINULI: ‘MRTVI SU!’ NE, ONI SU ŽIVI, ALI VI TO NE ZNATE!”

(KUR'AN: EL-BEKARE, 154)