P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 169 STUDENI 2014.

KDBH “PREPOROD”

MUSTAFA SPAHIĆNEDŽAD HODŽIĆ I BDSHBDSH – novi početak ili… (II)

INTERVJU – MUSTAFA SPAHIĆ U BiH nikada neće biti pitanje brada nego opstanka glava

BOSNA I HERCEGOVINA NAKON OPĆIH IZBORA Čovićeva demonstracija mlohavih mišića

VOJISLAV ŠEŠELJ NA “PRIVREMENOJ SLOBODI” Novi val revizionizma na Balkanu Spriječite propast Tribunala, međunarodne pravde i istine

90 GODINA OD GENOCIDA U ŠAHOVIĆIMA Najveći zločin nad Bošnjacima u godinama mira

INTERVJU

22 PREPORODOV JOURNAL 169

Glogov kolac sa potpuno negativnom ocjenom “arapskog proljeća” opečatila je Vlada Izraela

Za početak razgovora krenimo od mašrika prema magribu… Po-četkom 2011. godine širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka počela su revolucionarna događanja koja su neki nazvali “arapsko proljeće”, drugi “islamsko buđenje”, a treći “arapski sumrak” ili “arapska zi-ma”. Po Vašem mišljenju, što je u pitanju? Kakva su Vaša razmišlja-nja o događanjima u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji i drugim zemljama?

Prava politička događanja u Sjevernoj Africi i to na teritoriji Na-rodne Republike Alžira, zemlje koja ima površinu blizu 2,5 milijuna kvadratnih kilometara i oko 40 miliona stanovnika, započela su u jesen 1991. godine, kada je politička grupacija pod nazivom FIS do-bila političke izbore. Iako je FIS, kao politička grupacija zagovarao dolazak na vlast mirnim putem i izričito političkim sredstvima vo-ljom glasača i demokratskom procedurom, direktnom intervenci-jom Francuske – zemlje čije su političke svetinje iz Revolucije 1789.: Liberte/sloboda, Egalite/jednakost i Fratarnite/bratstvo – SAD-a i Zapada u cjelini, FIS je onemogućen da formira vlast u Alžiru. Rezul-tat i posljedica anuliranja političke volje alžirskog naroda, zaustav-ljanja demokratskih procesa, suspendiranje Ustava i zakona i cjelo-kupne izborne procedure uz flagrantnu stranu intervenciju na jed-nu suverenu i međunarodno priznatu zemlju, bila je decenijski su-rovi, teški, krvavi građanski rat koji je u Alžiru odnio nekoliko stoti-na hiljada života. FIS je na surov i krvav način, po cijenu užasnog građanskog rata, spriječen da dođe na vlast zato što je ocijenjen i procijenjen kao proislamska politička grupacija čija je politička ide-ologija ustvari ideologija Muslimanske braće. 10 godina nakon Alži-ra dolazi kako ko već naziva – “arapsko proljeće”, “islamsko buđe-nje”, “arapski sumrak” ili “arapska zima”.

Ono što je pupčana vrpca i neprekidna, ali i zlokobna nit između događaja u Alžiru 1991. godine i, na primjer, u Egiptu 2012. i 2013. godine jeste da ikona evropske demokratije Bernard-Henri Lévy, na-kon demokratskih izbora u Egiptu 2013. godine, izjavljuje iako su Muslimanska braća i njihov kandidat dobili predsjedničke izbore – predsjednik Egipta neće biti Muhammed Mursi. Dvije milijarde mu-slimana postavlja pitanje kakvo je pravo i na temelju koje i kakve

MUSTAFA SPAHIĆ, PROFESOR NA GAZI HUSREV-BEGOVOJ MEDRESI U SARAJEVU“S obzirom šta su sve od 1992. do 1996. godine preživjeli, muslimani u Bosni su najotvoreniji i

najtolerantniji ljudi u Evropi. Uprkos tako bolnim iskustvima ne smeta im ćirilica, ne žele dvije škole pod jednim krovom i nisu ni za kakav oblik diskriminacije, podvajanja i razdvajanja. I dalje su za

koegzistenciju, toleranciju, suživot, civilizaciju, integraciju, akulturaciju, a ne asimilaciju, priznanje i ravnopravnost sličnih i različitih koji nisu isti i suprotni. Imam osjećaj da je pored svih izazova,

izvorno i autentično biće muslimana u BiH očuvano i spašeno. To su ljudi vrućih srca, plemenitih duša i u većini nepomućenog uma i razuma.”

U BiH nikada neće biti pitanje brada nego opstanka glava

Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

demokratije da jedan filozof, intelektualac svjetskog kalibra, liberal, demokrata i ustavobranitelj Henri Lévy određuje i presuđuje ko mo-že, a ko ne može biti predsjednik Republike Egipat koja ima 70 milio-na stanovnika. Zar sud i stav jednog Francuza, makar bio i filozof, može imati veću težinu od 40 miliona egipatskih glasača?

Ne radi se i nije samo riječ o događajima u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji, nego i u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Tadžikistanu, Alžiru, Somaliji, Sudanu, Jemenu, Bahreinu i više od pola stoljeća u Libanu i Palestini. Odgovor na ove procese dao je židovski geostrateg Oden Jinon polovinom 20. stoljeća, kada je predvidio balkanizaciju i refeudalizaciju zemalja Bliskog istoka kao jedini način da Izrael formira dovoljno prostranu zonu vlastite sigurnosti. Problem je što ni jedan izraelski političar neće da javno prizna koja je to zona vla-stite sigurnosti, ali je ona očigledna na zastavi države Izrael kroz

Prof. Mustafa Spahić - Mujki (foto: Enver Palalić)

INTERVJU

23STUDENI 2014.

dvije paralelne linije koje označavaju Herc Izrael od Nila do Eufrata. U toj funkciji se neprestano ponavlja parola “Jevreji su narod bez države, a Palestina je zemlja bez naroda”. Ergo, Palestinci na svojoj zemlji ne postoje, iako su je i po priznanju Biblije naseljavali prije Jevreja. Samo na temelju izjave Arijela Šarona 1982. godine: “Mi, Izrael i Jevreji smo moćniji u SAD-u od Amerikanaca, samo što oni neće to da javno priznaju”, može se shvatiti i razumjeti samouvje-renost i bezobzirnost izjave premijera Benjamina Natanjahua: “Ko je taj ko Izraelu može zabraniti izgradnju naselja”, naravno na tlu okupiranih teritorija Palestine.

Dalje, da bi se ikoliko pratila i shvatila događanja i procesi na Bliskom Istoku, neophodno je znati da je polovinom 70-ih godina – nakon što je OIC na prijedlog saudijskog kralja Fejsala uveo em-bargo na naftu za sve zemlje koje su pomagale Izrael u Oktobar-skom ratu 1973. godine – Sigmund Sonenfeld, pomoćnik šefa State Departmenta Henrya Kissingera, predložio čuvenu “Sonenfeldovu doktrinu” ili stavljanje svih muslimanskih zemalja koje imaju naftu pod gvozdeni kišobran NATO pakta. Naravno, Kissinger je odbio Sonenfeldov plan jer bi NATO ispao agresor i morao bi snositi sve troškove okupacije. Umjesto tog Blitz krieg plana, Kissinger je ra-zradio dugoročni strateški plan da se sve zemlje Bliskog istoka koje imaju i koje nemaju naftu dovedu u takvu poziciju da same traže i to o svojim troškovima intervenciju Zapada i NATO pakta.

Sve mi je ovo bilo na pameti i pri svijesti kada je došlo do tzv. “arapskog proljeća” ili “islamskog buđenja”. Pri tome me nepresta-no pritiskala činjenica da Zapad i SAD nisu od 1945. do 2011. godi-ne podržali ni jedan pravi politički projekat i demokratski proces u muslimanskom svijetu. Primjeri su bolni, stravični i tragični: ruše-nje ustavnog poretka i demokratske vlasti Mosaddika u Iranu i vra-ćanje Šaha polovinom 20. stoljeća, rušenje Menderesa pomoću vojne hunte u Turskoj 10-ak godina kasnije i pokušaj rušenja Maha-tira u Maleziji pred kraj 20. stoljeća. Glogov kolac sa potpuno nega-tivnom ocjenom “arapskog proljeća” opečatila je Vlada Izraela.

Tko je generator tih procesa – narodno nezadovoljstvo, ko-rumpiranost vladajućih elita, strani interesi, nafta…? Tko dobiva i kome je u interesu kaos u tom dijelu svijeta?

Svi generatori nezadovoljstva u muslimanskom svijetu, poseb-no na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi mogu se podijeliti na vanjske i unutrašnje. Prvo krenimo od vanjskih generatora nezadovoljstva. “Svako od nas može biti siguran ako imamo zajedničku sigurnost. Održiva sigurnost je podijeljena sigurnost, a ona ovisi o iskrenosti i čuvanju dogovorenih principa, ali i zalaganja za fundamentalne principe slobode i prava bez obzira na to ko bio na vlasti. Dupli standardi će nam svima ugroziti sigurnost i s tim se potpuno sla-žem. Primjer Izraela je najbolji pokazatelj duplih standarda. Izrael je najozbiljniji rušitelj stabilnosti i međunarodnog prava. Ako je Saddam Husein kažnjen zbog okupiranja tuđe teritorije Kuvajta, zašto nije Izrael zbog Palestine? Gdje su međunarodne snage da okončaju nezakonito okupiranje palestinske teritorije? Lično sam podržao kampanju bojkota Izraela, akademski bojkot Izraela i vo-dio sam ga na Univerzitetu u Sydneju, jer vjerujem da vlade i drža-ve odbijaju dati pravi odgovor Izraelu, koji krši međunarodno pra-vo i sprječavaju nas da reagiramo. To je ultimativni dupli standard koji čini nemogućim primjenjivanje standarda međunarodnog pra-va drugdje, barem sve dok Izrael ima taj povlašteni položaj”, izjav-ljuje Jake Lynch u “Danima”, broj 901, od 19.09.2014. godine.

Glavni promotor, simbol i realizator politike duplih standarda, unazad pola stoljeća, je Henry Kissinger, prvo savjetnik predsjedni-ka SAD-a za nacionalnu sigurnost, a iza toga i šef State Departmen-ta. Za njega Noam Chomsky, uz Hansa Künga, Edgara Morena i Jür-

gena Habermasa, možda najpoznatiji i najpriznatiji živi intelektua-lac u svijetu piše: “Kissinger je 70-ih godina 20. stoljeća uspio uzeti pod kontrolu Srednji istok i shvatanje Veliki Izrael je došlo u primje-nu američke politike i od tog vremena do danas i pored promjena 1973. godine, suština politike je ostala ista”, a Eustance Mullins konstatira: “U Vladi (SAD) na mnoga odgovarajuća mjesta imeno-vao je (Kissinger) cioniste.” Na tragu izjava ovakvih autoriteta, na-ravno obojice Jevreja, slijedi ispravna procjena i konstatacija aka-demika prof. Esada Durakovića od 27.12.2008. godine: “Amerika decenijama zapravo, ne kreira, već realizira izraelsku politiku na Bliskom istoku.” Za Roberta Fiska u “Independentu” nije ključno pitanje da li SAD mogu i hoće da vide šta radi i kakve Izrael zločine čini u Palestini, nego ko – SAD ili Izrael – vodi američku politiku na Bliskom Istoku. Eto očigledne kongenijalnosti u pogledu Palestine između akademika Durakovića i komentatora Fiska.

Činjenica na koju treba skrenuti posebnu pažnju jeste da sve zemlje koje su na bilo koji način inklinirale socijalizam i bile bliske SSSR-u koji se raspao 1990. godine: Sudan, Somalija, Libija, Alžir, Egipat u svoje vrijeme, Tunis, Palestina, Sirija, Irak i Južni Jemen su izložene raznim iskušenjima, političkim previranjima pa i krvavim sukobima. Udari na Egipat i Siriju su uglavnom političke i geostra-teške naravi. Bez Egipta, kako tvrdi Kissinger, nema rata, a bez Siri-je nema mira. Egipat je po mnogo čemu ključna arapska i afrička zemlja. Uspostava pravne države, vladavine prava, ustavne demo-kratije u toj državi bio bi neodoljiv izazov za sav muslimanski svijet. Pošto Izrael drži sirijski Golan, Sirija treba da funkcionira na granici opstanka i nestanka. Veličina Alžira i količina nafte kojom raspolaže su dva dovoljna razloga da se ne uspostavi kao ustavna republika.

Za udar na Libiju ima više razloga. Prvi je tolika količina nafte. Drugi, što je predsjednik Gaddafi tražio da dužnici – Francuska, Ita-lija i drugi – plaćaju tu naftu. Treći, što je Gaddafi obznanio da više naftu neće prodavati u dolarima. Za bilo koju zemlju koja se graniči sa Izraelom to je dovoljna činjenica i razlog da bude nesigurna. Irak ugrožava njegov svjetski značaj sa geostrateške pozicije, rezerve i kvalitet nafte. Nevjerovatno, a krajnje interesantno, Izrael i SAD od 1979. godine prijete Islamskoj republici Iran i hvala Bogu nije mu se ništa dogodilo, a u međuvremenu političke oluje i državni udari su pogađali Alžir, Tunis, Libiju, Sudan, Somaliju, Egipat, Palestinu, Li-ban, Siriju, Irak, Jemen, Afganistan, pa čak i Pakistan. Jedan cinik kaže: “Prijeti se šiitima, a stradaju suniti.”

Za pobune i proteste u muslimanskim zemljama postoje bez-brojni unutrašnji razlozi: političke, ekonomske, privredne, socijal-ne, kulturne, civilizacijske i svake druge naravi. Legitimna, legalna i regularna vlast se vodi i provodi isključivo i preko institucija i usta-nova države, po zakonima izvedenim iz Ustava i po unaprijed pro-pisanoj proceduri od nadležnih organa i takva politička vlast je ograničenja, kontrolisana, nadzirana i provjeravana. Vlast se prvo ograničava Ustavom i zakonom, mandatom i podjelom na zakono-davnu, sudsku, izvršnu i balansom. Najveća i generalna provjera vlasti su izbori, a ne vojni udari. Kontrola vlasti se vrši preko opozi-cije, javnosti i javnog mnijenja, svih vrsta medija i intelektualaca. U više od pola muslimanskih zemalja vlast nema legitimiteta, politič-ke volje naroda. U tim zemljama ne žive građani nego podanici, ne postoji lojalnost ustavu, zakonu i institucijama, nego odanost i ser-vilnost ljudima na vlasti, građanska prava i političke slobode su ne-dopustiv luksuz, a ne osnovno političko pravo- socijalne, materijal-ne, kulturne, ekonomske, obrazovne, kulturne i civilizacijske razli-ke među ljudima su nedopustive i nepodnošljive.

Ko dobiva, a ko gubi i kome je u interesu ovakvo stanje, odgo-vorit ćemo pomoću Orwellove “1984.”: “Rat je mir, ropstvo je slo-

INTERVJU

24 PREPORODOV JOURNAL 169

boda i neznanje je moć.” Zaključujući odgovor na ovo pitanje mora se primijetiti da je Izrael jedina država u svijetu koja je formirana Rezolucijom UN-a i da je to jedina zemlja koja nije ispoštovala ni jednu Rezoluciju UN-a o Palestini.

Ako se islam pokori zapadnim medijima, nema povratka ni muslimanima ni čovječanstvu

Nakon uspostave tzv. Halifata ili Islamske države, nakon samo-proglašenja novog halife, nakon što su praktično srušene dvije drža-ve – Libija i Irak, nakon nevjerojatnog unutarmuslimanskog sektaš-kog divljaštva, nakon “nemogućih” savezništava, medijskih manipu-lacija i zamagljivanja istine, postavlja se neminovno pitanje: da li se radi o kontroliranom kaosu ili su stvari izmakle kontroli?

Uspostava tzv. Halifata ili samozvane, samoimenovane i samo-proglašene Islamske države poklapa se izraelskim urbicidom i ge-nocidom u Gazi u kome je ubijemo oko 2.200 pretežno civila i po-rušeno, namjerno i planirano, na stotine stambenih zgrada. Progla-šenje te države u čitavom svijetu je izbilo u prvi plan, a zločini i ru-šilaštvo u Gazi je prešlo u zaborav kao da je bilo prije pola milenija. Ključni problem sa kojim čovječanstvo ulazi u novi milenij nije su-kob civilizacija, prema Samuelu Huntingtonu, što treba da svjedoči i formiranje samozvanog i samoimenovanog Hilafeta i Islamske države, već korozija zapadne civilizacije iznutra i nemoć muslimana da uoče, sagledaju i priznaju svoje slabosti izvana. Iako samozvani i samoproglašeni Hilafet ne počiva ni na Kur'anu, ni na sunnetu, ni na šerijatu, ni na ustavu, ni na zakonu, iako nema ni stanovništvo, ni međunarodno priznate granice, ni legitimitet ili političku volju bilo kojeg muslimanskog naroda, ni legalitet, ni efektivno efikasnu po zakonu i proceduri vršenu vlast – zapadni mediji, skoro bez izu-zetka i ikakvih ograda nazivaju tu “horor kolektivnu lutku” Hilafe-tom ili “Islamskom državom”. Očigledno da je Osama bin Laden bio nedovoljan i neuvjerljiv kao pojedinačna “horor lutka”. Ta kolektiv-na “horor lutka”, svjesna toga bila ili ne, u funkciji je obaranja svjet-

ske cijene nafte i potvrde Huntingtonove teorije o sukobu civiliza-cija i prikrivanja politike državnog terora Izraela nad Palestinom. ISIL je savršena meta za medijske Mongole.

“Ništa u povijesti nije tako plašilo muslimane kao zapadni me-diji: ni barut srednjeg vijeka, kojega su muslimani poput Babera vješto koristili na poljima Panipata, osvojivši tako Indiju za svoju Mogulsku dinastiju, ni vlakovi, ni telefon, koji su pomogli njihovoj kolonijalizaciji u prošlom stoljeću, čak ni zrakoplovi koje su savlada-li ranije u ovom stoljeću i osnovali vlastite nacionalne avionske kompanije. Zapadni mediji su svuda i uvijek pristuni, nikad se ne odmaraju i ne dopuštaju predah. Istražuju i napadaju neprekidno, pokazujući se nemilosrdnima prema slabosti i krhkosti. Moćna me-dijska ofanziva za muslimane je složena i izgleda da se ne mogu odbraniti. Još gore, čini se da čak nisu u stanju shvatiti prirodu i cilj medijske agresije. Neizmjernu opasnost osjeća obični musliman. On je svjestan potencijalnog opsega borbe i snaga koje su uperene protiv njega i njegova je napetost još veća zato što ima tako malo povjerenja u svoje vlastite vođe sa tom njihovom i takvom sviješću, savješću i pameću. Ako se islam pokori zapadnim medijima, nema povratka ni muslimanima ni čovječanstvu. Američki su mediji po-stigli ono što američki političari ne bi mogli – svjetsku dominaciju SAD-a. Hollywood je uspio tamo gdje Pentagon nije. Kolaps komu-nizma je najveći trijumf zapadnih medija. Dok je religija, pobož-nost, kontemplacija i misticizam – mediji su besramni zov bukom, materijalizmom, potrošnjom, uživanjem i blagostanjem”, napisao je Ekber Sejid Ahmed, profesor u Cambridgeu na Selwyn Collegeu, u eseju “Medijski Mongoli na kapijama Bagdada”.

Naravno da do formiranja tzv. “Islamske države” i Hilafeta, na tako osjetljivim područjima, kao što su dijelovi Iraka i Sirije, bez znanja i saznanja svjetskih političkih faktora nije moglo doći.

Otkud toliki utjecaj i snaga ISIL-a za kojega smo prvi puta čuli prije malo više od godine dana? Što privlači brojne muslimane ka ISIL-u, “halifi” Abu Bakru al-Baghdadiju i tzv. Islamskoj državi?

Iako samozvani i samoproglašeni Hilafet ne počiva ni na Kur'anu, ni na sunnetu, ni na šerijatu, ni na ustavu, ni na zakonu, iako nema ni stanovništvo, ni međuna-rodno priznate granice, ni legitimitet ili političku volju bilo kojeg muslimanskog naroda, ni legalitet, ni efektivno efika-snu po zakonu i proceduri vršenu vlast – zapadni mediji, skoro bez izuzetka i ikakvih ograda nazivaju tu “horor kolek-tivnu lutku” Hilafetom ili “Islamskom dr-žavom”. Očigledno da je Osama bin La-din bio nedovoljan i neuvjerljiv kao po-jedinačna “horor lutka”. Ta kolektivna “horor lutka”, svjesna toga bila ili ne, u funkciji je obaranja svjetske cijene nafte i potvrde Huntingtonove teorije o suko-bu civilizacija i prikrivanja politike držav-nog terora Izraela nad Palestinom. ISIL je savršena meta za medijske Mongole.

INTERVJU

25STUDENI 2014.

Kur'anski ajeti, Poslanikovi, a.s., hadisi o vremenu prije dolaska Dedžala/Antikrista, fetve – što? Svašta se pokušava progurati preko interneta – različitih portala i društvenih mreža. Kakvo je Vaše mišljenje o pokušaju uspostave Halifata, a naročito o primi-jenjenim metodama?

Utjecaj, snagu i moć ISIL-a, Hilafeta i al-Baghdadija na prvom mjestu vidim u nedostatku političke svijesti, političke kulture, poli-tičke filozofije, filozofije prava, političkih teorija, teorije države i prava, političkih novina, časopisa i medija u muslimanskom svijetu. Taj utjecaj u muslimanskom svijetu može biti i posljedica nepovje-renja u religijske i političke autoritete u muslimanskim zemljama. Nije tu uopće u pitanju ispravno razumijevanje Kur'ana i sunneta. Riječ je i o moćnoj nemoći kod muslimana, raznim traumama, fru-stracijama, kolektivnim ponižavanjima, nesnalaženjima u civiliza-cijskim likovima današnjice, žalom za ukinutim Hilafetom 1924. godine, a Papa i Vatikan su tu. Nesporno je da su mladi ljudi u svim religijama, pa i u islamu puni želja, ideala, i da se teško mogu miriti sa poniženjima i porazima. Internet, portali i razne društvene mre-že možda danas imaju presudnu ulogu u njihovom međusobnom povezivanju. Ko je taj ko takvim mladim, presudno za internet ve-zanim ljudima, može objasniti i biti uvjerljiv u dokazivanju da su pojave u društvenom životu, pa i Hilafet – ireverzibilne, tj. nepo-novljive? Mudro, strpljivo i promišljeno muslimane sadašnjice tre-ba savjetovati da politički Hilafet ostvaruju kroz UN, OIC, Arapsku ligu, svoje države, a vjerski kroz religijske institucije.

Bez čuvanja smisla i značenja riječi islama, muslimani mogu izgubiti svako pravo na javnost i javni život u svijetu

Jedan od rezultata tzv. “arapskog proljeća/sumraka” je šire-nje unutarmuslimanskog sukoba između sunita i šiita, potencira-nje sektaških podjela i nevjerojatan žar i okrutnost u međusob-nim borbama. Što je uzrok takvim podjelama i otvorenoj mržnji? Možemo li nakon ovih događaja više ikada govoriti o jedinstvu Ummeta?

Prema Kur'anu i sunnetu postoji univerzalno sveljudsko jedin-stvo po tri principa: svi su ljudi samo Božija stvorenja, svi su Ade-movi i Havini potomci – Benu Adem ili Gens una sumus. Svi su je-dan jedinstven i nedjeljiv ljudski rod – i ubiti jednog čovjeka je isto kao pobiti sve ljude. Muhammed Hamidullah primjećuje da je islam prvi među Arapima solidarnost sa roda i plemena podigao i na muslimansku i općeljudsku solidarnost. “Solidarnost među mu-slimanima počiva na islamskom dobročinstvu i osjećanju pravde koja vlada među muslimanima”, stoji u Poslanikovom ustavu.

Poslije kraha “arapskog proljeća” sve moguće vrste nesporazu-ma, tenzija i sukoba – rodovske, plemenske, etničke, beduin/selja-ci, seljaci/građani, među gradovima i provincijama, derviškim re-dovima, sunijama i šiijama od Alžira, preko Libije, Egipta, Somalije, Malija, Sudana, Palestine, Libana, Sirije, Iraka, Afganistana, Paki-stana, sve do Turske i sukoba Erdoğana i Fethullaha Gülena – se razbuktavaju. Kad krene po šejtanskom, a ne Božijem putu, primje-ćuje Charles Caleb Colton: “Ljudi su spremni svađati se zbog religi-je, ratovati i umrijeti za nju, samo nisu spremni da žive po njenim pravilima.” Dodajem ili samo po pravilima kako ih oni u svojoj is-ključivosti zamišljaju. Sotona sve razlike među ljudima pretvara u nepomirljive suprotnosti, a sličnosti u okviru totalitarizma pretapa u istovjetnosti. Pred sve muslimane svijeta postavlja se bezuvjetna misija vraćanja vjernosti, povjerenja, sigurnosti, saradnje, solidar-nosti, upoznavanja, prilagođavanja i udruživanja među ljudima.

U jednom intervjuu izjavili ste da muslimani međusobno ratuju “Kur’anom protiv Kur’ana, sunnetom protiv sunneta, hadisom protiv hadisa, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba”. Od ove godine imamo još jednu klasifikaciju – “mudžahidom protiv mudža-hida”. Naime, razne pobunjeničke formacije u Siriji – ISIL, Al Nusra Front, Vojska islama, Vojska mudžahedina, Jabhat al-Nusra, Islamski front, itd. – dobar dio vremena ove godine “potrošile” su na među-sobne oružane sukobe. Tko je u svemu tome mudžahid, borac na Allahovom putu, a tko terorista? Imamo osjećaj da se gadno mani-pulira s pojmovima kao što su “džihad”, “šehid”, “mudžahid”...

Kroz genezu zla i nasilja na svijet islama i muslimanske narode išlo se izvana: križarskim ratovima, inkvizicijom, kolonijalizmom, najezdom Mongola i Tatara, masovnim zločinima nad muslimani-ma Balkana, pa čak i presuđenim genocidom nad Bošnjacima. U drugoj fazi u okviru prozelitizma, direktno i otvoreno nastupaju kr-šćanski misionari. U trećoj fazi nastupa zapadna kritička misao pre-ko orijentalista i orijentalistike. U četvrtoj fazi nastupaju savreme-ne evropske kulturne misije preko atašea. U petoj fazi, kako je na-učavao najveći strateg Sun Ce, najvažnije je političkog protivnika navesti i zavesti da radi sam sebi ono što bi mu ti morao činiti, a to je da muslimani međusobno ratuju: Kur'anom protiv Kur'ana, sunnetom protiv sunneta, hadisom protiv hadisa, šerijatom protiv šerijata, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba i, konač-no, džihadom protiv džihada. Što to svjedoči? Nedostatak i prazni-nu vjerske vertikale, religijskog autoriteta i političkog digniteta me-đu muslimanima svijeta. S druge strane, radi se o relativizaciji, vulgarizaciji, frivolizaciji i obesmišljavanju takvih riječi kao što su idžtihad, mudžedid, džihad, mudžahid, šehid, hidžra i mudžahir.

Idžtihad doslovce znači na istim izvorima, načelima, principima, osnovama islama, Kur'ana i sunneta i sveukupnim pozitivnim isku-stvom čovječanstva i muslimana u teoriji i životnoj praksi tražiti konkretna rješenja za nove i neponovljive životne situacije. Idžti-had je ustvari neprestano traganje na istim izvorima za novim rje-šenjima koja će biti primjerena, efektivna i efikasna, u novoj nepo-novljivoj situaciji. Bez neprestanog, kompletnog, komplementar-nog, primjerenog, efektivnog i efikasnog idžtihada nema ispravne životne prakse i ponašanja ili džihada, a džihad u svom osnovnom i primarnom značenju znači čuvati i spašavati sebe od sebe, čuvati i spašavati druge od sebe i spašavati sebe od drugih. Tako idžtihad postaje teorija džihada, a džihad praksa idžtihada.

Kategorije idžtihada i džihada priznaju da su sva živa bića, vidlji-va i nevidljiva, završena u svojoj vrsti a samo su ljudi i kao pojedinci i kao grupe svjesni svoje nezavršenosti, nedovršenosti i nepotpu-nosti. Ići u džihad prije idžtihada je avanturizam sa nesagledivim posljedicama koje najčešće vode u nasilje. Također, hidžra je puto-vanje i približavanje Bogu kroz prihvatanje dobra, a odbacivanje zla. Džihad, kada su u pitanju muslimani, može proglasiti najviši religijski autoritet, a ne kako kome na um padne po internetu, TV mrežama i Faceboocima. Riječi i njihova značenja muslimani mora-ju čuvati jer jezik je kuća, čuvar, topos i domište bitkā. Bez čuvanja smisla i značenja riječi islama, muslimani mogu izgubiti svako pra-vo na javnost i javni život u svijetu.

Ideologija anatemizma, tekfira i dodjele “certifikata za Džennet” nije u velikoj mjeri prisutna u BiH

Svjedoci smo da se bliskoistočni sukob, u većoj ili manjoj mje-ri, prelijeva i na muslimane s ovih prostora. Davno je prošlo vrije-me kada nismo znali za unutarmuslimanske podjele na sunite i šiite. Blagodat neznanja… Izgleda kao i da je jedan dio bosansko-

INTERVJU

26 PREPORODOV JOURNAL 169

hercegovačkih muslimana upao u zamku mezhebskih podjela, te da polako i na ovim prostorima jača pogubna ideologija anate-mizma i tekfirizma. Dijelite li takvo mišljenje?

U svjetskim okvirima, svjedoci smo, kako je Hegel govorio, pro-vale mase u povijest, širenja horizontalne slike svijeta, koja ima za posljedicu površizaciju i primitivizaciju svijeta. To je savršeno tlo za sijanje sumnje, smutnje, spletke, nepovjerenja, projekcije, kon-strukcije, propagande i pamfleta među ljudima. Na svjetskom pla-nu povoljne su okolnosti za širenje svih vrsta iluzija, fantazija, uto-pija i raznovrsnih ideologija, budimo svjesni i objektivni – i sa Zapa-da i sa Istoka. Ta, ugroženi su i svake godine odumiru i sa svjetske scene se gase desetine jezika, kultura i tradicija raznih naroda.

U BiH su, to je nepobitna činjenica, od 1992. godine, uživo više prisutni i šiije i pripadnici malikijskog, hanbelijskog i šafijskog, pored hanefijskog mezheba. Izvan konteksta nije ništa ni shvatljivo ni razu-mljivo, a u BiH od 1992. do 1996. godine kod muslimana Bošnjaka bio je ugrožen i biološki i fizički opstanak. Niko im iz Evrope i svijeta ni sa jednim borcem i neplaćenim metkom, osim muslimana, nije pritekao u pomoć. Ti muslimani iz svijeta koji su se svojim životima identificirali sa odbranom muslimana u BiH, bilo šiije, bilo pripadnici različitih mezheba, ostvarili su određene utjecaje na neznatan broj muslimana u BiH. Tada je pitanje svih pitanja bio opstanak, a ne ko je sunija, ko je šiija i kojeg je mezheba. To nije bio izbor muslimana BiH nego iznuđena nužda zato što se vapaju da budu zaštićeni na njihov zov nepune četiri godine nisu odazvali ni SAD ni EU ni NATO. Primje-ra radi, kada je jedanput bombardiran Zagreb, NATO je zaprijetio da će ukoliko se to ponovi da će sutra biti bombardiran Beograd, a Sa-rajevo je bez ikakvih posljedica bombardirano nepune četiri godine.

Ideologija anatemizma, tekfira i dodjele “certifikata za Džennet” nije u velikoj mjeri prisutna u BiH. Krajnje su upitne stvari koje se posmatraju izvan cjeline situacije i izvan konteksta kada se događa-ju. Pa u BiH je Ravnogorski četnički pokret, čija je ideologija očistiti državu od svih nesrba, potpuno slobodan pokret i na njega se slabo ili nikako obraća pažnja. Čini se kako vrijeme prolazi, sve je manje muslimana izvan matične religijske prakse i tradicije.

U protekle tri i pol godine značajno je stradala i kršćanska za-jednica, u Egiptu i Siriji, a prije toga i u Iraku. Jesu li muslimani s ovih prostora u dovoljnoj mjeri digli svoj glas u obrani Sljedbenika Knjige – ehlul Kitabija?

Prije odgovora na ovo pitanje moraju se navesti neke bitne infor-macije. Muslimansko društvo i vlast su držali Jerusalim 1.164 godine i za sve to vrijeme, i sve kršćanske i hrišćanske i sve židovske i sve islamske svetinje kao i pripadnici svih religija, bili su potpuno slobod-ni, sigurni, zaštićeni i neugroženi. Pod muslimanskom vlašću najma-nje 1.000 godina živjeli su i preživjeli mazdejci (Zaratustrina religija), budisti, hindusi, manihejci, Židovi, sabejci i razne kršćanske zajedni-ce koje više nigdje u svijetu nisu preživjele, kao što su nestorijanci, jakobiti, jezidi, mandejci i kopti. Danas su pripadnici svih tih sljedbi u općoj poremećenosti svijeta, kako stanje u svijetu imenuje Amin Maluf, ugroženi u zemljama u kojima su zajedno živjeli sa muslimani-ma. Ništa manje od njih nisu ugroženi ni normalni muslimani.

Naravno da se naša osuda terora, nasilja i nepravde protiv Ehlul-kitaba svaki dan treba da čuje do neba. Onaj i oni koji su izazvali ove i ovakve odnose sveopće pomutnje i smutnje u svijetu nikada Bogu dževab/odgovor neće položiti. Prisjetimo se da su u Bosni, kao nigdje u Evropi, najmanje 300 godina u istoj kasabi – Travniku, Stocu, Žepču, Višegrafu, Mostaru, Sarajevu – zajedno, u isto vrijeme, živjeli kršćani, hrišćani, Židovi i muslimani. Učenje i propisi islama zajedno sa tom tradicijom i baštinom nas obavezuju da svaki dan dižemo glas protiv ugrožavanja svakog čovjeka i pripadnika bilo koje i bilo čije religije.

S obzirom na događanja među muslimanima gotovo je nemi-novno jačanje islamofobije u svijetu. Jačaju i vrijeđanja Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., putem filmova, karikatura, “ozbilj-nih” znanstvenih radova… Na Gazi Husrev-begovoj medresi u Sa-rajevu predajete etiku, sociologiju i povijest islama. Po Vašem mišljenju, kakav bi trebao biti adekvatan muslimanski odgovor?

Islamofobija je svjetski, ideološki, politički i medijski trend u svi-jetu. Nju je nemoguće posmatrati izvan Huntingtonove projektira-ne i konstruisane priče o sukobu civilizacija. Svjetsku temu, nakon pada komunizma i opasnost od “crvenog carstva zla” trebala je zamijeniti za zapadnu javnost, svjetska tema opasnosti od islama. Dakle, zlo, opasnost, to su drugi. Zapadni mediji moraju imati te-mu, a Zapad mora imati stvarnog ili projektiranog neprijatelja. U protivnom izgubili bi pažnju i značaj u vlastitom društvu. Na sve uvrede i napade na islam, Kur'an i Muhammeda, a.s., muslimani trebaju odgovoriti još većom pažnjom, poštovanjem prema svim priznatim religijama i njihovim pripadnicima. S druge strane, treba prepustiti i imati povjerenja u istinske naučnike i teoretičare i oni će izreći pravi sud o islamu, Kur'anu i Muhammedu, a.s. Svakod-nevno reagiranje muslimana na karikature i provokacije je smišlje-na “pitbulizacija” muslimana. Umjesto toga slijedi kur'anski lijek: okreni glavu od namjernog džahila/neznalice u vjeri.

Selefija je ustvari najbolja moguća vrsta vjernika koji se drži iskonske tradicije i kloni svih izama i krajnosti

Bošnjaci su do početka rata 1992. u potpunosti pripadali hanefij-skom mezhebu i maturidijskom akaidu. Sada imamo više različitih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola, što unosi dodatnu konfuziju među bosanske muslimane. Koliko dobrog, a koliko lošeg je donijelo školovanje po različitim Islamskim fakultetima u svijetu?

Živimo u dobu takve tehnike i civilizacije da je čovječanstvo svede-no na jedno elektronsko selo. Tako su svakom muslimanu u svijetu, pa i Bošnjacima, preko elektronske tehnike u istom trenutku dostupne sve akaidske škole i svi mezhebski pravci. Takva je situacija i sa svim drugim religijama i učenjima svijeta. U BiH je oficijelno i zvanično tu-mačenje islama da smo mi zastupnici maturidijske akaidske škole, a u vjeropraksi hanefijskog mezheba. To i takvo tumačenje se provlači kroz sve ustanove, institucije i školsko-obrazovne zavode Islamske za-jednice. Što se tiče alternative, paralelnog i različitog tumačenja pa i pravnih škola, to je sudbina svih religijskih zajednica u BiH i svijetu. To je cijena slobode, otvorenosti i ravnopravnosti. Nema više komunistič-kog monizma, monopola i monologa. Podvlačim, institucionalno i ofi-cijelno tumačenje islama je hanefijski mezheb i maturidijski akaid.

“Živi” li u Bosni još uvijek “bosanski islam”, primjer nečega dobrog, tolerantnog, prihvatljivog, dobrosusjedskog, dobroćud-nog, široke duše i srca? Ili i nas zahvaća opasan “virus” koji kaže da takav islam nije čist, izvoran, u skladu sa sunnetom Poslanika Muhammeda, a.s.?

Nikada ne prihvatam evropski, azijski, afrički ili bosanski islam, nego islam u Bosni, Evropi, Africi, Aziji. Kada je riječ o islamu u BiH ja uvijek ponavljam da tu nikada neće biti pitanje brada nego opstanka glava. Nikada u Bosni ne treba sjeći šljive u Gradačcu da bi se sadile hurme po Trebeviću. Umjesto galabije u Africi, u Bosni je mnogo pri-mjerenije, pogotovu zimi, nositi sametne pantole. Na kraju, prema Kur'anu, najbolja je odjeća bogobojaznosti. S obzirom šta su sve od 1992. do 1996. godine preživjeli, muslimani u Bosni su najotvoreniji i najtolerantniji ljudi u Evropi. Uprkos tako bolnim iskustvima ne smeta im ćirilica, ne žele dvije škole pod jednim krovom i nisu ni za

INTERVJU

27STUDENI 2014.

kakav oblik diskriminacije, podvajanja i razdvajanja. I dalje su za ko-egzistenciju, toleranciju, suživot, civilizaciju, integraciju, akulturaciju, a ne asimilaciju, priznanje i ravnopravnost sličnih i različitih koji nisu isti i suprotni. Imam osjećaj da je pored svih izazova, izvorno i auten-tično biće muslimana u BiH očuvano i spašeno. To su ljudi vrućih sr-ca, plemenitih duša i u većini nepomućenog uma i razuma.

S druge strane, i selefije sve više dolaze na medijski udar. Ne-davno ste u jednoj TV-emisiji izjavili kako je “selefija najbolji mo-gući vjernik” i kako se to ne smije “vezati za radikale”.

U sveopćoj satanizaciji islama i prokazivanju muslimana, čemu i oni obilato nesnalaženjem u medijima doprinose, kompromitiraju se i riječi bez kojih muslimana nema u stvarnom životu. Na neke smo se već osvrnuli a jedna od njih je i riječ – selefija. Selefu-salih su ustvari vjernici, pripadnici islama koji žele da žive na temelju Kur'ana, sunneta, vjerozakona i morala čineći neprestano dobra djelo po uzoru na Poslanika i njegove ashabe/drugove. Sada se ide medijskom matricom selefija = vehabija, vehabija = al-Qa'eda, al-Qa'eda = terorista. Selefija je ustvari najbolja moguća vrsta vjerni-ka koji se drži iskonske tradicije i kloni svih izama i krajnosti.

Politika neprestano ide za promjenom, partikularijom i interesom, a religija za vječnošću, cjelovitošću i općim dobrom

Krajem travnja/aprila 2014. usvojeni su amandmani na Ustav Islamske zajednice u BiH. Koliko su usvojene ustavne promjene u skladu s Vašim shvaćanjem šure/dogovora vjernika i modernog ustroja vjerske institucije?

Ustavne promjene u Islamskoj zajednici, na razini amandmana, kroz pet uvedenih uprava Rijaseta morale bi povećati efektivnost, efikasnost, tačnost, preciznost, kompetentnost, stručnost, širinu, dubinu, raznolikost, slojevitost, objektivnost, vjerodostojnost, nad-

ležnost, transparentnost, ekonomičnost i preciznost u radu Islamske zajednice. Naravno, te promjene sa pratećim aktima, pravilnicima i statutima, u normalnom redu stvari, markiraju nadležnost i odgo-vornost i dovode do opisa, klasifikacije, sistematizacije i standardiza-cije radnih mjesta. Ove promjene dinamiziraju i otvaraju Islamsku zajednicu sa uvođenjem mandata za sve muftije dva puta po pet godina i čelnike i direktore svih uprava dva puta po četiri godine. Dalje, što je presudno bitno i značajno u zakonodavnim tijelima ne smije biti više od jedne trećine profesionalno uposlenih u Islamskoj zajednici. To Islamsku zajednicu spašava od imamske zajednice. Ka-ko god i koliko god komunistička zajednica ugrožava Islamsku zajed-nicu izvana, toliko je “imamska/crkvena” zajednica ugrožava iznutra.

Pripadnici islama, zato što su muslimani, imaju neopozivo pra-vo, čast, obavezu i dužnost da učestvuju u poslovima institucional-ne Islamske zajednice. Usvojene ustavne promjene su rezultat i kompromis unutar Islamske zajednice. Bez obzira kakve sam ja promjene želio, u svijetu kakav jest i sa ljudima kakvi jesu nije se moglo više postići. Te promjene u kvalitativnom smislu najviše bi se trebale odraziti u radu Rijaseta i Vijeću muftija.

Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naro-da, a reisu-l-ulema najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Jedna od čestih primjedbi koje su se upućivale prijašnjih godina bilo je uplitanje u politiku, korištenje džamijskih prostora u poli-tičke svrhe. Međutim, budući da se politika tiče i vjerničke popu-lacije čini se da se niti jedna vjerska zajednica ne može posve dis-tancirati od nje. Po Vašem mišljenju, gdje je prihvatljiva granica?

Islamska zajednica je jedina institucija koja, u slobodi, sigurno-sti, sama, jedan kroz jedan, odlučuje o cjelokupnom vjerskom živo-tu muslimana. Reis je najviši vjerski i duhovni autoritet muslimana koji predstavlja muslimane u zemlji i svijetu i koji je garant dina, šerijata i jedinstva muslimana. Nije šala, on je po Ustavu Islamske zajednice kao pojedinac – organ. U tom smislu i poslanju nezamisli-

Ideologija anatemizma, tekfira i dodjele “certifikata za Džennet” nije u velikoj mjeri prisutna u BiH. Krajnje su upitne stvari koje se posmatraju izvan cjeline situacije i izvan konteksta kada se događaju. Pa u BiH je Ravnogorski četnički pokret, čija je ideologija očistiti državu od svih ne-srba, potpuno slobodan pokret i na njega se slabo ili nika-ko obraća pažnja. Čini se kako vrijeme prolazi, sve je ma-nje muslimana izvan matične religijske prakse i tradicije.

Dr. Mustafa Cerić i reis Kavazović su dva čovjeka, dva ka-raktera i dva stila. Cerićev preovladavajući stil rada, bez obzira što je tolike godine bio na funkciji reisa, je persona-lan i individualan, a reisa Kavazovića, bar do sada, institu-cionalan. Cerić je sklon monologu, a Kavazović dijalogu. Cerić je nastupao u medijima kad god je imao priliku, a Kavazović nastupa samo kad je neophodna potreba. Ono što svako vidi i primjećuje Cerić je više putovao po svijetu, a Kavazović se, mada pretiho i preoprezno, više sebi mije-ša u posao. Cerić se bavio politikanstvom i političkim paro-lama, a Kavazović se bavi politikom kao najvišom naukom o općem dobru.

INTERVJU

28 PREPORODOV JOURNAL 169

vo je da se reis i Islamska zajednica ne bave politikom kao umnom praksom i najvišom naukom koja je umnost zbiljske volje. Takva politika koja zastupa i promiče ideje općeg dobra na temelju ideja pravde, umjerenosti, hrabrosti, mudrosti, razboritosti, saradnje i solidarnosti, koja štiti prava, vrijednosti života, imovine, dobara, časti i potomstva ljudi, koja na temelju religije, etike, kulture i vje-rozakona odgaja i oplemenjuje ljude i artikuliše i razrješava različi-te interese i potrebe ljudi je bezuvjetna misija i poziv religijskih autoriteta i zajednica. Baviti se takvom politikom spada i u etiku dužnosti, a posebno u etiku odgovornosti.

Da religijske zajednice i vjerski autoriteti ulaze u konkretnu po-litiku, da se bore za političke funkcije u konkretnoj vlasti i da se opredjeljuju za jedne, a protiv drugih političkih stranaka, to je sra-mota za religijske, a šteta za političke zajednice. To nikada nije po-litika, nego politikanstvo. Zašto? Zato što politika neprestano ide za promjenom, partikularijom i interesom, a religija za vječnošću, cje-lovitošću i općim dobrom.

U jednom od prethodnih intervjua u “Journalu” osvrnuli smo se na svojevrsni proces klerikalizacije ili “hodžizacije” Islamske zajednice, a kao drastičan primjer naveli primjer novoizabranog sastava Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, u kojem nema niti jedne osobe izvan imamskih struktura – sve imam do imama… Može li postojati kvalitetna Islamska zajednica bez čestitih musli-mana izvan zvaničnih struktura i zaposlenika?

Koliko ja znam svi Mešihati u Hrvatskoj i Srbiji i muftiluk u Sloveni-ji svoja normativna akta trebaju i moraju za šest mjeseci uskladiti sa ustavnim promjenama, odnosno amandmanima. Prema Ustavu Islamske zajednice u saborima i medžlisima samo može biti jedna tre-ćina hodža. To je zato što je po Ustavu Islamska zajednica i zajednica vjere – ulema, i zajednica vjernika – Sabori i Medžlisi. To je balans ili ravnoteža koju niko ne bi trebao narušavati. Ustav Islamske zajednice je na jednak način i protiv samo imamske i antiimamske, ali i antivjer-ničke zajednice. Islamska zajednica je, to treba svaki dan ponavljati, podjednako i ravnopravno i zajednica vjere i zajednica vjernika. Na drugačiji način ona ne može normalno funkcionirati. Imamska, bez građana, antiimamska ili samo vjernička zajednica bez imama, vodi Islamsku zajednicu u nepovratnu propast. Za jedinstvo muslimana i za funkcioniranje Islamske zajednice to je pitanje prvog reda.

Cerić je sklon monologu, a Kavazović dijalogu Jedno od pitanja koje volimo postavljati u intervjuima za

“Journal” je i pitanje institucije tzv. europskog muftije. Kakvo je Vaše mišljenje o tom prijedlogu? Mnogi su protiv, a prof. dr. Enes Karić kaže da već imamo europskog muftiju – to je, po njemu, bosanskohercegovački reis Husein Kavazović.

Oko pitanja evropskog muftije izuzetno uvažavam mišljenja profesora Hilme Neimarlije, Fikreta Karčića, Dževada Hodžića, Ene-sa Karića, a imam razumijevanja i za stav prof. Nedžada Grabusa. Prava adresa za to pitanje su najbrojnije skupine muslimana u Evropi: Turci, Arapi, Albanci, Pakistanci, muslimani sa tla Indije, Iranci. Kada bi se svi oni složili oko jednog muftije i sa njegovim in-gerencijama to bi prihvatili i Bošnjaci. Do tada za Bošnjake je u Evropi rješenje reis Kavazović.

Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naro-da, a reisu-l-ulema najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake. Možete li usporediti rezultate i načine djelovanja bivšeg i sadaš-njeg reisa – Mustafe Cerića i Huseina Kavazovića? Imamo osjećaj da je sada mnogo manje dnevne politike i politikanstva u struktu-rama Islamske zajednice.

Kur'an u 84. ajetu sure El-Isra kaže: “Svako postupa po svom na-hođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na pravom putu.” Bifon je kazao: “Čovjek, to je stil.” Dr. Mustafa Cerić i reis Kavazović su dva čovjeka, dva karaktera i dva stila. Cerićev preovladavajući stil rada, bez obzira što je tolike godine bio na funkciji reisa, je personalan i individualan, a reisa Kavazovića, bar do sada, institucionalan. Cerić je sklon monologu, a Kavazović dijalogu. Cerić je nastupao u medijima kad god je imao priliku, a Kavazović nastupa samo kad je neophodna potreba. Ono što svako vidi i primjećuje Cerić je više putovao po svi-jetu, a Kavazović se, mada pretiho i preoprezno, više sebi miješa u posao. Cerić se bavio politikanstvom i političkim parolama, a Kavazo-vić se bavi politikom kao najvišom naukom o općem dobru.

Bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić doživio je debakl na ne-davnim izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Dobio je oko 30.000 glasova, tek šesto mjesto s debelim zaostatkom iza pobjednika Bakira Izetbegovića, ali i Fahrudina Radončića, Emira Suljagića, Bakira Hadžiomerovića i Sefera Halilovića. Znakovita poruka birača čovjeku koji je skoro dva desetljeća obnašao najča-sniju funkciju među Bošnjacima, zar ne?

Bivši reis Cerić je 2014. na općim izborima je bio jedan od deset kandidata za člana Predsjedništva BiH. Sa 30.000 glasova bio je šesti odozgo, a četvrti odozdo. Peterica su bila iznad, a trojica ispod njega. Za čovjeka koji je garant dina, šerijata i jedinstva ummeta i koji je kao inokosni organ predstavljao muslimane u zemlji i svijetu 20 godina, to je i bruka i sramota i poniženje i poraz. To je i pouka i poruka za sve ljude kojima na funkciji udari vlastita veličina u glavu. Bošnjaci tu daju mjeru i nikada ne dopuštaju da se miješaju, izmještaju i zamjenjuju religijski i politički autoritet. Na isti način su kaznili dr. Mustafu Cerića, kao i h. Mehmeda ef. Handžića, prije njega na 70 godina, kada se kao religijski neupitni autoritet pokušao kandidirati za političku funkciju.

Poslije izbora u BiH dogodilo se Nietzscheovo “vječno vraćanje istog”

BiH je “preživjela” još jedne Opće izbore. Kod bošnjačkog birač-kog tijela najviše glasova je dobila SDA, kod Hrvata HDZ, a Srba SN-SD. Lagumdžijin SDP je doživio fijasko, a “njihovi” glasovi su usmjere-ni prema Demokratskoj fronti Željka Komšića. Dodikov SNSD je doži-vio poraz na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH. Što je bilo presudno za takvu raspodjelu glasova biračkog tijela?

Poslije izbora u BiH dogodilo se Nietzscheovo “vječno vraćanje istog”, naravno na različit način. Na velika vrata, na vlast se vratio HDZ, nešto u manjem kapacitetu SDA, SDS je vidno ojačao, SNSD jako podobro uzdrman sačuvao je vlast u RS-u, a nova stranka DF je pokupila dvije trećine glasova SDP-a. Pošto se u BiH skoro po pravi-lu glasa više “protiv” nego “za”, to su razočarani glasači SDP-a gla-sali za mlađu novoosnovanu varijantu SDP-a, odnosno DF. SNSD je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH zato što Ivaniću, kandidatu opozicije, nije suprostavio ravnopravnog protukandidata. SDA sa jednom umjerenom, opreznom i evolutivnom politikom su se vra-tili njegovi tradicionalni glasači.

Može li socijaldemokracija u BiH “stati na noge” nakon izbor-nog debakla? Može li u tome pomoći odlazak Zlatka Lagumdžije i nedavni izbor bivšeg federalnog premijera Nermina Nikšića za predsjednika bosanskohercegovačkog SDP-a?

Ja sam napisao tekst “Zašto je nemoguća socijaldemokracija u Bo-sni i Hercegovini?”. Ključni razlog za tu nemogućnost leži u činjenici da se umni identitet, politički subjektivitet, identitet i dignitet u Evropi nalazi u državi, a u BiH u entitetima i kantonima. Nosilac političkog

INTERVJU

29STUDENI 2014.

suvereniteta u Evropi je građanin na svakoj stopi jednako suverene zemlje, a u BiH se za članove Predsjedništva i zastupnike u parlamen-tima glasa samo na 51% ili 49% teritorije. Dalje, nemoguća je socijalde-mokracija u BiH dok za nju makar sa po 10% ne budu glasali i Srbi i Hrvati. Nema socijaldemokracije samo na Bošnjacima, u kojoj su Srbi i Hrvati samo na funkcijama bez članstva iz vlastitih naroda. Za krah socijaldemokracije nikakvu krivicu ne snosi ni Lagumdžija, kao što je sutra neće snositi ni Nikšić. Zašto? Zato što je BiH u Daytonu ustrojena na principima etnosa i entiteta, a ne ustavne demokratije, građanima i građanskog društva kao političkog ambijenta. Ako je moguć život riba bez vode, moguć je i politički ambijent za socijaldemokraciju u BiH.

Dodikova politička karijera se privodi kraju Kako komentirate izjavu Tomislava Karamarka, predsjednika

ovdašnjeg HDZ-a, kako je izborni uspjeh nekoliko hrvatskih strana-ka na čelu s HDZ-om BiH “početak kraja sadašnje obespravljenosti hrvatskog naroda”? Da li je s izborom Dragana Čovića završena, kako se proteklih godina isticalo – “majorizacija Hrvata u BiH”?

Tomislav Kramarko bi prije bilo kakve izjave o “obespravljeno-sti hrvatskog naroda” u BiH trebao dobro proučiti i sagledati pozi-ciju Čovićeve “jednakopravnosti” Srba i Bošnjaka u Mostaru, Stocu, Čapljini, Prozoru, Livnu, Duvnu, Kreševu, Kiseljaku, Orašju – tamo gdje su Hrvati većina. Hrvati jesu, s pravom, za punu ravnopravnost Hrvata sa ostalima gdje su manjina, a nisu nigdje za ravnopravnost ostalih sa Hrvatima gdje su Hrvati većina. Ja sam apsolutno protiv političke i bilo koje druge majorizacije Hrvata i da im bilo ko drugi bira političke zastupnike na bilo kojoj razini.

Dvije su tu stvari nepobitne. Više je Hrvata na funkcijama u gra-du Sarajevu, ne u državi i Federaciji, nego Bošnjaka u svim gradovi-ma gdje su Hrvati većina. U svakom gradu gdje su Bošnjaci većina manje je gore Hrvatima, nego Bošnjacima gdje su Hrvati većina. Da oko te ugroženosti navedem dva zorna primjera. Za monstruozno ubistvo Denisa Mrnjavca koji je po majci Hrvat, a po ocu Bošnjak, leže s pravom trojica Bošnjaka u zatvoru, a za ubistvo Vedrana Pu-ljića, koji je i po ocu i po majci Hrvat, ubica Hrvat, mirno i sigurno živi u Hrvatskoj. U oba slučaja radi se o ubistvima, s tim da se prvo

ubistvo dogodilo u Sarajevu i da su ga počinili Bošnjaci, a drugo ubistvo dogodilo se u Širokom Brijegu i počinio ga je Hrvat. Od bilo koje konkretne situacije sve građane i narode više ugrožava i zakiva svijest o jednakopravnosti ili ravnopravnosti samo za vlastiti narod. Ona je općeljudska ili je na ljudski način nemoguća.

Kako se oduprijeti antibosanskoj osovini Milorad Dodik – Dra-gan Čović i projektu zvanom “treći entitet”?

Osovina Milorad Dodik – Dragan Čović u okviru farse, a ne po-vijesti je pokušaj nastavka osovine Cvetković – Maček, Milošević – Tuđman i Karadžić – Boban. Sigurno su te osovine, naspram i protiv BiH interesantne i izazovne za povijest, ali su za aktualnu politiku deplasirane i završene. Što se tiče samog Dodika – kao baluna kad ispuše, njegova politička karijera se privodi kraju. Od američkog favorita prije 10 godina, on je sveden na Šešeljevu podršku. Više je tehničko, nego političko pitanje kako će on odstupiti s vlasti: ostav-kom, zatvorom ili bjekstvom.

Ulica i revolucija su svugdje u svijetu donijeli više štete i razaranja nego rješenja i koristi

BiH je tokom veljače/februara 2014. godine “preživjela” neza-pamćene nemire i demonstracije u većem broju gradova. Što su glavni uzroci takvog stanja u bosansko-hercegovačkom društvu? Svojevremeno ste imali zanimljiva razmišljanja u vezi demonstra-cija, kao i Plenuma građana.

O Plenumima građana sve mislim onako kako sam prije napisao. Oni su jedino mogući, uspješni i opravdani kao socijalni bunt i pro-test protiv bijede, siromaštva i socijalne nepravde na tlu čitave BiH, u isto vrijeme na isti način i iz istih razloga. Plenumi i protesti gdje samo Bošnjaci drže vlast uz teror, nasilje i spaljivanje državnih, fede-ralnih i kantonalnih institucija i simbola države kao što je spaljivanje zastave je vandalizam, barbarizam i divljaštvo. To je slika koja šalje poruku da Bošnjaci nisu politički narod, da ne znaju šta je država, šta su državne institucije, organi, ustanove, da ne poštuju proceduru, red i zakon, da ne znaju vršiti političke funkcije – i da su kao narod skloni kriminalu, korupciji, nasilju i divljaštvu. Uostalom, ulica i revo-

Osovina Milorad Dodik – Dragan Čović u okviru farse, a ne povijesti je pokušaj nastavka osovine Cvetković – Maček, Milošević – Tuđman i Karadžić – Boban. Sigurno su te osovine, naspram i protiv BiH interesantne i izazovne za povijest, ali su za aktualnu politiku deplasirane i završene. Što se tiče samog Dodika – kao baluna kad ispuše, njegova politič-ka karijera se privodi kraju. Od američ-kog favorita prije 10 godina, on je sve-den na Šešeljevu podršku. Više je teh-ničko, nego političko pitanje kako će on odstupiti s vlasti: ostavkom, zatvorom ili bjekstvom.

INTERVJU

30 PREPORODOV JOURNAL 169

lucija su svugdje u svijetu donijeli više štete i razaranja nego rješe-nja i koristi. Glavni uzroci za nezadovoljstvo i plenume u BiH su skoro isti ili slični – ključni: nezaposlenost i od čega živjeti – kao u Grčkoj, Srbiji, Hrvatskoj, Italiji, Makedoniji, na Kosovu i Albaniji.

Da li je u pravu bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kada je rekao da “stanje u BiH nužnim pokazuje potrebu revizije Daytonskog sporazuma”? Što bi trebao biti predmet eventualne revizije do koje će, najvjerojatnije, vrlo teško doći zbog sadašnjeg odnosa snaga i prioriteta na svjetskoj političkoj sceni?

Stjepan Mesić je potpuno u pravu što se tiče Daytonskog spo-razuma ili nametnute “luđačke košulje”, kako ga je nazvao Wolfgang Petritsch. Kada međunarodna zajednica konačno odluči šta će sa BiH, ona će ga promijeniti. Tada će BiH utemeljiti na vla-davini prava, gdje će građanin biti nosilac političkog suvereniteta, a umni identitet će se ostvarivati u državi. Tada će entiteti i etnosi u BiH, kao i u čitavoj Evropi, biti posebnosti u okviru civilnog društva, a ne političke općenitosti kao sada. Druga varijanta je da se BiH unutar same sebe uruši. Pripajanje drugim državama vodilo bi ne-sagledivim sukobima.

BiH je ranama, bolom, tugom i Daytonskim ugovorom ili “luđačkom košuljom” presvučena i zastrta zemlja

Za kraj razgovora vratimo se u Vašu mladost… Prošla je 31 godina od Sarajevskog procesa, tada ste i Vi osuđeni za “djela protiv naroda i države”. Iz današnje perspektive, što je bio cilj tog klasičnog montiranog političkog procesa?

Prije 31 godinu ja nisam suđen i osuđen za djela protiv naroda i države. Naime, suđen sam po članu 133. Kaznenog zakona SFRJ ili za tzv. verbalni delikt ili zlonamjerno i neistinito, samo riječima, stanje u zemlji. Protiv tog člana ili zabrane javne riječi, misli i pisa-nja, bila je sva intelektualna javnost u SFRJ. Za djela protiv naroda i države po članovima 136. formiranje neprijateljske grupe, član 136A. udruživanje u neprijateljsku grupu, član 131. neprijateljska djelatnost i član 114. kontrarevolucija, što znači rušenje ustavnog poretka, suđeni su Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić i Husein Živalj. Interesantno, to javnosti nije pozna-to, na reviziji postupka, Savezni Sud je oslobodio optužene po svim ovim članovima i samo je ostao verbalni delikt.

Ovaj proces je bio dio dogovora na nivou SFRJ da se procesuiraju svi protivnici socijalizma i samoupravljanja. Kao i u svemu, prije toga, BiH je prva krenula u razračun sa muslimanskim intelektualcima. U Sloveniji je takve procese spriječio Stane Dolanc, a u Srbiji Nikola Ljubičić. Onda je i Hrvatska odustala. Hapšenje muslimanskih inte-lektualaca bila je neminovna potreba, s obzirom da je muslimana najviše u sastavu stanovništva BiH, a do našeg hapšenja ih je bilo najmanje osuđenih za politiku. Hapšenjem nas 12, uspostavljen je nacionalni balans bratstva, jedinstva i zajedništva i u zatvorima. Na-šim hapšenjem trebalo se u muslimanima u BiH prekinuti sve simpa-tije prema Islamskoj revoluciji u Iranu. Taj proces jednim dijelom bio je iznuđen i od velikodržavnih krugova i aspiracija u Beogradu prema BiH. Naše hapšenje, pokazaće kasniji događaji, nije te krugove smiri-lo i zadovoljilo, nego im je povećalo apetite prema BiH.

Dobra strana Sarajevskog proces iz 1983. je Vaše prijateljstvo s rahmetli Alijom Izetbegovićem. Bili ste u istoj ćeliji. Da li je da-našnja Bosna i Hercegovina onakva kakvu je rahmetli predsjednik Izetbegović želio i sanjao, za koju se borio i zalagao? Što Aliju Izetbegovića izdvaja iznad drugih političara s ovih prostora?

Prije suđenja, ja sam poznavao Aliju Izetbegovića. Životna želja mi je bila da se pored ostalih ljudi družim s njime i Nerkezom Sma-ilagićem. Bio sam uvjeren da od njih dvojice mogu najviše naučiti od onog što mene interesuje. Sa Alijom se ta želja ispunila druže-njem u fočanskom zatvoru. Kakva je Bosna i da li je onakva kakvu je Alija želio i za kakvu se zalagao, ne može se pozitivno odgovoriti. To je ranama, bolom, tugom i Daytonskim ugovorom ili “luđačkom košuljom” presvučena i zastrta zemlja. Staro je pjesničko pitanje hoće li i da li će “sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”. Da je se Alija pitao, BiH bi bila pravna i cjelovita država u kojoj bi slobodni građani bili izvor i nosioci političkog suvereniteta, to bi bila država ravnopravnih naroda i ostalih.

Ono što Aliju Izetbegovića izdvaja od drugih političara jeste pr-vo strogost i disciplina prema sebi, a širina i tolerancija prema dru-gima, poznavanje duha prava i filozofije prava, poznavanje umjet-nosti, posebno slikarstva i arhitekture, poznavanje književnosti i kulture općenito, izuzetan uvid u osnove religije svijeta i opće/kla-sično obrazovanje iz većine društvenih disciplina, posebno filozofi-je, povijesti i sociologije. Pošto je tri godine studirao, čini mi se agronomiju, i u prirodnim znanostima imao je uvod. Politiku je vo-dio i doživljavao na klasičan način, kao umnu praksu preko koje se, kroz institucije vlasti, na organiziran način, najviše može činiti do-bro i biti od koristi ljudima.

Budućnost čovječanstva nije u razdvajanju, nego povezivanju ljudi

Prošla su skoro dva desetljeća od završetka rata u BiH. Kako iz današnje perspektive gledate na ratne godine? Jesu li Bošnjaci izvukli pouke iz ratnih stradanja?

20 godina je prošlo kako je obustavljena, zamrznuta i prekinuta agresija na BiH. Oni koji su rođeni od 1994. godine danas imaju po 20 godina, radi se o stotinama i stotinama hiljada mladića i djevo-jaka, nemaju sliku i svijest, osim posredno preko čitanja i kazivanja starijih kako je bilo i kako se živjelo u toku agresije. Mnogi koji su preživjeli ta stradanja od 1996. do danas su promijenili život i na-pustili ovaj svijet. Malo je svjetskih događaja iz kojih ljudi uzimaju stvarne i trajne pouke. Da je čovječanstvo izvuklo pouke iz Prvog svjetskog rata, nikada ne bi došlo do Drugog svjetskog rata. Hegel je govorio da je povijest učiteljica života koja nikada nikoga ničemu nije naučila. Jedna od pouka koju Bošnjaci u svojoj naivnosti ne bi trebali zaboraviti, jeste da i nevin, nikome ni kriv ni dužan narod, može biti žrtva agresivnog rata ako se nađe na putu onoga ko za ostvarenje svojih velikodržavnih ciljeva ne bira sredstva.

Izgenocidirani, raseljeni i etnički “očišćeni” bošnjačko-musli-manski narod sveden je na četvrtinu teritorije BiH – na “Gazu” (Bosanska krajina) i “Zapadnu obalu” (sarajevsko-zeničko-tuzlan-ska regija). Kako gledate na budućnost države Bosne i Hercegovi-ne i bošnjačkog naroda?

Budućnost Bosne i Hercegovine i svih njenih slobodnih građana i ravnopravnih naroda izričito, iznutra vidim u pravnoj državi i vla-davini prava, potpuno slobodnim i suverenim građanima, a izvana u evropskim integracijama kroz EU i u sigurnosnim kroz NATO. Sa-mo u cjelovitoj, stabilnoj, sigurnoj, slobodnoj i ravnopravnoj BiH mogu opstati i živjeti svi građani i narodi Bosne i Hercegovine. S obzirom da se u BiH dodiruju i ispreplići i židovstvo i katoličanstvo i pravoslavlje i protestantizam i islam, to za umne i mudre ljude može biti nesaglediva blagodat i prednost, a za slijepce i uske ljude to je nepremostiva teškoća. Budućnost čovječanstva nije u razdva-janju, nego povezivanju ljudi. q