Journal PREPORODOVinstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2015/10/PREPORODOV... · SREBRENICA 1995.-2015. Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih MUHAMMED, A.S. –

P R E P O R O D O VJournalISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 177/178 SRPANJ/KOLOVOZ 2015.

KDBH “PREPOROD”

EMIR RAMIĆIZBORNA 2015. GODINA Vukovar nikad neće biti…

INTERVJU – EMIR RAMIĆBošnjačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika

BOSNA I BOŠNJAČKI POLITIČARIBošnjačka frakcijska politika i sektarijanska svijest

SREBRENICA 1995.-2015. Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih

MUHAMMED, A.S. – POSLANIK ČOVJEČANSTVUKnjiga o Allahovom miljeniku

GLAS I SAVJEST KOLEKTIVNE SVIJESTI ČOVJEČANSTVA Žene na braniku života i slobode

IMPRESUM

ISSN 1334-5052PREPORODOV JOURNAL mjesečnik KDBH “Preporod”

IZDAVAČ: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “PREPOROD”

ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ

GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ

ZAMJENIK GLAVNOG UREDNIKA: Edis FELIĆ

REDAKCIJA:Emina BUŽINKIĆMirza MEŠIĆEdina SMAJLAGIĆAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ

SURADNICI:Fatmir ALISPAHIĆ (Tuzla) Helena ANUŠIĆ (Rijeka)Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)Asim ČABARAVDIĆ (Pula)Mirela ČAUŠEVIĆ (Pula)Samid DIZDAREVIĆ (Zagreb)Mensur DURAKOVIĆ (Split)Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)Ognjen KARABEGOVIĆ (Zagreb)Senadin LAVIĆ (Sarajevo)Helena MARKOVIĆ (Sisak)Emir RAMIĆ (Kanada)Mustafa SPAHIĆ (Sarajevo)

DIZAJN: Midhat MULABDIĆ

FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ, Nurija KURTIĆ, Enver PALALIĆ

PRIJELOM: Dario MOLNAR

TISAK: top grafika, Velika Gorica

ADRESA: Preporodov Journal Ulica grada Vukovara 235, 10000 ZagrebTELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635 E-MAIL: [email protected] [email protected] [email protected] WEB: www.kdbhpreporod.hr

ŽIRO-RAČUN: ZABA 2360000-1101441490DEVIZNI RAČUN: SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185

CIJENA: 15 kuna

PRETPLATA: RH 150 HRK godišnje BiH 40 KM godišnje Svijet 25 E godišnje

Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi redakcije

Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

NA NASLOVNOJ STRANICI: Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida – Kanada (IGK)

P R E P O R O D O VJournalSADRŽAJ

UVODNIKVukovar nikad neće biti... .............................................................. 3

BOŠNJACI U HRVATSKOJ Maraton mira i tuge ....................................................................... 4Identifikacija sa žrtvama ................................................................ 5 67 godina patnji i nedaća ............................................................... 6 Da se ne zaboravi Srebrenica 1995. ............................................... 8Nekada je i tišina preglasna ......................................................... 11Naređivati dobro i odvraćati od zla .............................................. 13 Čuvar bošnjačkog identiteta ........................................................ 15 Osoba visokih moralnih kvaliteta ................................................. 17 Otišao je legendarni Hadžija ........................................................ 18

HRVATSKA Hrvatska se povlači iz arbitraže .................................................... 19Oduševljenje vojnim mimohodom .............................................. 22Stop ćirilici u Vukovaru ................................................................. 24 Dijalogom do napretka ................................................................ 28

INTERVJU – EMIR RAMIĆ Bošnjačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika .............. 31

BOSANSKI BAROMETARDodik se igra vatrom .................................................................... 41Ništa od Dodikovog referenduma ................................................ 44Između kulture sjećanja i kulture zaborava ................................. 47Radi li se o veleizdaji države BiH? ................................................ 51U BiH se uče tri historije kad je u pitanju (anti)fašizam .............. 53Bošnjačka frakcijska politika i sektarijanska svijest ...................... 57

ZEMLJO MOJA Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih .......................... 60Kome treba ISIL u Hrvatskoj? ....................................................... 63

IZ SVIJETA Geopolitička prekretnica .............................................................. 66

KULTURA Avaj Bosno, sirotice kleta ............................................................ 71Šokantne i potresne fotografije .................................................. 72Dostojanstveni put kroz život ...................................................... 74Knjiga o Allahovom miljeniku ...................................................... 76

PRIČE IZ BOSNE Što nas ima, mašallah! ................................................................. 78

DIJALOG CIVILIZACIJA Žene na braniku života i slobode ................................................. 81

ŽIVJETI ISLAM Mirovni ugovor na Hudejbiji ........................................................ 85

UVODNIK

3SRPANJ/KOLOVOZ 2015.

Nakon dugih i žučnih rasprava i suprostavljenih stavova, pred-sjednica RH Kolinda Grabar Kitarović donijela je odluku da će se parlamentarni izbori održati 8. studenog 2015., dakle, odlučila ih je raspisati za prvi mogući datum. Predizborna kampanja je počela mnogo ranije, a u borbi za vlast u sljedećem četverogodišnjem man-datu ne biraju se sredstva. Žestoki nacionalizam je postao pogonsko gorivo parlamentarnih izbora 2015. U svemu tome potpuno je očita medijska linija razdvajanja. Zanimljivo je da je predsjednica Grabar Kitarović u svojoj poslanici upućenoj građanima Republike Hrvatske dala izravnu poruku medijima i novinarima apelirajući na “jačanje društvene odgovornosti” i naglašavajući kako “medijska sloboda po-drazumijeva etičnost i odgovornost”.

Potpuno točno, medijska sloboda podrazumijeva etičnost i od-govornost, naročito u vremenu u kojem živimo. A ovo vrijeme, naro-čito posljednjih tjedana, obilježeno je “novom velikom seobom na-roda”, izbjegličkim plimnim valom bez presedana koji se iz zemalja Bliskog istoka kreće prema zapadnoj Europi, prvenstveno Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Hrvatska se nalazi na tranzitnoj ruti, ni-je zanimljiva kao izbjeglička destinacija, praktično ne postoji interes za azil u našoj zemlji – i stoga ne bi trebalo biti previše problema. Ali, zašto ih ne pronaći – predizborno je vrijeme. Zgodno je protu-riti priču o “islamizaciji Europe”, “okupatorskim vojskama islamskih militanata”, “ubačenim ISIL-ovim elementima” – i onda zahtijevati aktiviranje Hrvatske vojske na granicama i optuživati aktualnu vlast za nesposobnost i nebrigu za sigurnost građana. Nažalost, i pred-sjednica Grabar Kitarović vrlo brzo je pala pod utjecaj takvih “ele-menata”, formirala je vlastiti štab “Domovinske sigurnosti”, a za povjerenika za izbjeglice imenovala ni manje ni više nego Andriju Hebranga. Tu je i ostatak dream teama, momčadi snova iz 1990-ih: Jure Radić, Slobodan Lang, Mate Granić i Ivica Kostović. Naravno, i dežurni teoretičar svih mogućih zavjera, admiral u mirovini Davor Domazet – Lošo. “Pantovčak je postao Jurski park i trebalo bi istražiti iz kakvih se vijuga rađaju takve zamisli”, piše jedan hrvatski novinar.

Naravno, takav kadar ima i svoje medije koji su uslužna djelatnost svakojakih ideja i teorija zavjera – pa i one: VUKOVAR NIKAD NEĆE BITI فوكوفار.

Moram pokajnički priznati (govoreći u prvom licu jednine, što izbjegavam na stranicama “Preporodovog Journala”) sve manje i manje gledam TV-program, takve odluke idu, valjda, s godinama i životnim iskustvom. Također priznajem da sam malo više o emisiji “Bujica” Osječke TV saznao tek nedavno, na seminaru pod nazivom “Mediji i nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj – zaštita manjina i uloga medija u demokratizaciji hrvatskog društva” održanom sredi-nom lipnja 2015., u organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacio-nalnih manjina Vlade RH i Savjeta za nacionalne manjine RH. Tada su o “Bujici” i voditelju Velimiru Bujancu mnogo govorili Suzana Kunac, članica Vijeća za elektroničke medije, i Slavko Bubalo, urednik časo-pisa “Izvor”, kojeg izdaje Zajedničko vijeće općina iz Vukovara. Go-vorili su o govoru mržnje i poticanju na mržnju, ali i voditeljevoj luka-vosti kako da izbjegne odgovornost za izrečeno u emisiji. Pokajnički priznajem i da se nisam previše uzbuđivao, poput pastora Martina Niemöllera, onoga koji je rekao: “Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac. Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov. Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.”

21.09.2015. “Bujica” je došla i po mene… U emisiji je gostovao dr. Andrija Hebrang, predsjedničin povjerenik za izbjeglice, a negdje

u 42. minuti telefonski se javio dr. Stjepan Šterc, demograf s Priro-doslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Naravno, voditelj je znao Štercove stavove i nije slučajno kada su gledatelji od njega čuli i sljedeće: “Pokretanje ovako velike mase stanovništva nije slučajno! Na Europu će ih krenuti oko 10 milijuna, a na udaru će se naći i dal-matinski otoci!” Nije niti takva konstatacija sporna, svatko ima pravo mišljenje, naročito ako je jedan od najvećih hrvatskih demografa. Međutim, više je nego sporna, dapače uznemirujuća, bila višeminut-na ekranizacija telefonskog razgovora. Na TV-ekranima gledatelji su mogli vidjeti fotografiju dr. Šterca, a pored njega dobro znanu foto-grafiju od projektila oštećenog vodovodnog tornja u Vukovaru preko kojeg je pisalo VUKOVAR NIKAD NEĆE BITIفوكوفار.

Šok i nevjerica, ali i ljutnja. Dobro znamo patriotsku ratnu po-ruku iz Domovinskog rata: VUKOVAR NIKAD NEĆE BITI BУKOBAP, i nikada nismo mogli vjerovati da će je netko pokušati upotrijebiti za bezobzirnu medijsku manipulaciju, izazivanje nove sigurnosne ugro-ženosti hrvatskih građana – i to u predizborne svrhe. U doslovnom prijevodu natpisa na ekranu, harf po harf, ono što je “skinuto” s Go-ogle translatea فوكوفارčita se kao FUKUFAR. Pa dobro, tko to želi da se herojski Vukovar, simbol otpora velikosrpskoj agresiji i stradanja hrvatskog naroda, preimenuje u neku arapsku verziju imena, narav-no nakon što grad osvoje “okupatorske vojske ISIL-ovih džihadista”.

Vukovar nikad neće biti… Što, pobogu, Velimire: Al-Vukovar, El-Vukovar, Al-Fukufar, Al-Qa’eda City, Al-ISIL City…!? S predsjednicom koja poziva na etičnost i odgovornost slavio si pobjedu u stožeru HDZ-a, ali i bio gost na njenoj inauguraciji. Što da mislimo o takvim političko-medijskim naklonostima i podupiranju? Ali i o društvenoj odgovornosti na koju poziva Kolinda Grabar Kitarović. S druge stra-ne, što o tome misli Vijeće za elektroničke medije?

Islamofobija se polako uvlači i u Hrvatsku, posve je sigurno. I to u vrijeme kada sljedeće godine slavimo 100-godišnjicu službenog pri-znanja islama u Hrvatskom saboru. Veliki su izazovi pred nama. Ako hrvatsko društvo urgentno ne prepozna gangrenu islamofobnog fa-šizma, koja se useljava na valu bliskoistočne izbjegličke krize, prijeti opasnost da se ispiše još jedna stranica sramne hrvatske povijesti, kakva je bila ona za vrijeme ustaškog režima Ante Pavelića. Ili ona za vrijeme hrvatskoga slugovanja velikosrpskom projektu, u vrijeme Miloševićevog i Tuđmanovog pakta iz Karađorđeva zvanog “Nema te više Alija”, kada je Hrvatska prirodno savezništvo s Bošnjacima pretvorila u rat s bošnjačkim narodom. Taj rat i danas vuče svoje posljedice, u vidu apartheida nad bošnjačkom djecom u zapadnoj Hercegovini, ali i antibosanskoj osovini Milorad Dodik – Dragan Čo-vić zvanoj “treći entitet”.

Desničarski jastrebovi željni slave, preko paranoje među Hrva-tima, plasiraju nebulozne priče o tzv. islamskoj opasnosti, a ne žele znati da nikada ni jedan teroristički ili ekstremistički problem nije proizišao iz islama, već isključivo iz zapadne i cionističke obavještaj-ne manipulacije islamskim simbolima. Užasno je što se paćenički simbol Vukovara koristi kao moneta u raspirivanju islamofobnog fa-šizma nad jednim narodom koji je, kao i Hrvati Vukovara, bio i jeste izložen sličnom genocidnom pogromu. Hrvatske institucije i građani, u ime zaštite časne uspomene na Vukovar, trebali bi ustati protiv “likova” koji ubiru nekakve društvene poene na “vizionarskom” so-toniziranju muslimanskih nesretnika.

Na kraju, mala reklama za “Bujicu”, link emisije od 21.09.2015. – https://www.youtube.com/watch?v=Aw7Wn5U07PU. Vrijedi po-gledati, kao znakovito upozorenje. q

Ismet ISAKOVIĆ

UVODNA RIJEČ

Vukovar nikad neće biti…

BOŠNJACI U HRVATSKOJ

4 PREPORODOV JOURNAL 177/178

U sklopu obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici, Vi-jeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba je od 6. do 10. srpnja 2015. organiziralo ultramaraton na relaciji Vukovar – Sre-brenica. Četvrto izdanje sada već tradicionalnog ultramaratona odvijalo se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, a supokrovitelji su bili zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i ministar branitelja Fred Matić.

Zajednički cilj organizatora i učesnika ultramaratona je poveziva-nje Vukovara i Srebrenice, dva grada koja su najviše stradala tokom velikosrpske agresije i rata u Hrvatskoj i BiH, podsjećanje na sve ne-vino stradale, kao i odavanje počasti žrtvama Vukovara i Srebrenice. “Namjera nam je podsjetiti na sve nevino stradale tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te posebno odati počast žrtvama Vukovara i Srebrenice”, rekao je Kemal Bukvić, predsjed-nik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u mandatu 2011.-2015. “Ujedno, povezivanjem dva grada žrtve, Vukovara i Sre-brenice, želimo podići svijest o važnosti sjećanja i konačnog rješa-vanja pitanja nestalih osoba kao izraza temeljne humanosti prema svima koji još uvijek, dvadeset godina nakon rata, ne znaju ništa o sudbini svojih najmilijih”, pojasnio je Bukvić motive organizatora.

Ovogodišnji ultramaraton istrčala su četiri hrvatska ratna vetera-na: Duško Štrbac iz Zagreba, te Elvir Rakipović, Robert Kasumović i Bra-nimir Keler iz Osijeka. Prvu dionicu trčalo je osam maratonaca: Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović, doc. dr. sc. Dražen Ćućić, Robert Ka-sumović, Branimir Keler i Borna Kovačić, svi iz Osijeka, te Domagoj Še-remet iz Vukovara i Alen Čokić iz Županje. Prvih 10-ak kilometara istr-čao je i dr. sc. Andreja Rakipović iz Osijeka, a sudjelovali su još i Križan Bago iz Ureda gradonačelnika Zagreba te Božidar Popović iz Osijeka.

Ultramaraton se trčao u pet etapa od Memorijalnog centra na Ovčari (polazak 6. srpnja) do Memorijalnog centra u Potočarima (dolazak 10. srpnja). Prva etapa iznosila je 34 km na relaciji Ovčara – Vukovar – Borovo – Vinkovci; druga etapa od 52 km na relaciji Vinkovci – Županja – Bošnjaci – Gunja – Brčko; treća etapa od 51 km na relaciji Brčko – Bijeljina – Janja; četvrta etapa od 44 km na relaciji Janja – Zvornik, te peta etapa od 46 km na relaciji Zvornik – Kostijerova – Bratunac – Srebrenica (Potočari).

4. ultramaraton Vukovar – Srebrenica je započeo ispred Spo-men obilježja masovne grobnice na Ovčari, iz koje su 1996. godine ekshumirani posmrtni ostatci 200 hrvatskih branitelja i civila koje su poubijali pripadnici srpskih paravojnih postrojba i JNA u stude-nom 1991., nakon sloma obrane Vukovara. Prije početka ultrama-ratona, podno Spomen obilježja vijence su položili i svijeće zapalili sudionici i organizatori ultramaratona.

Od starta u Memorijalnom centru Ovčara (Vukovar), gdje ih je ispratila skupina od pedesetak građana, lokalni ratni veterani i izaslanik ministra branitelja RH Predraga Matića, do svojeg odre-dišta u Memorijalnom centu “Srebrenica – Potočari” sudionici su pretrčali ukupno 227 kilometara. Prva etapa dugačka 34 kilometra završila je u Vinkovcima, kada su maratonci i prateća ekipa prošli kroz pješačku zonu, gdje ih je dočekao i pozdravio zamjenik gra-donačelnika Tomislav Šarić. Na Savskom mostu u Brčkom, gdje je 7. srpnja završila druga etapa duga 52 kilometra, ultramaratonce je dočekao zamjenik gradonačelnika distrikta Brčko Esed Kadrić.

4. ULTRAMARATON VUKOVAR – SREBRENICA (6.-10. SRPNJA 2015.)

Maraton mira i tuge

“Ponovno smo domaćini ultramaratoncima koji trče u znak pijete-ta prema žrtvama u Srebrenici. Čast mi je što sam ih dočekao i za-hvalio se na njihovoj požrtvovanosti, jer trče na velikim vrućinama kako bi poručili cijelom svijetu da se stradanja koja su se dogodila u Srebrenici više nikada i nigdje ne ponove”, rekao je Kadrić na dočeku trkača.

O potpori i srdačnim dočecima u svim gradovima kroz koje ul-tramaratonci prolaze svjedočio je organizator Kemal Bukvić, rekav-ši sljedeće: “Ono što je za nas važno je da je uz nas ostao gradona-čelnik grada Zagreba Milan Bandić, svi gradovi u kojima boravimo i kroz koje prolazimo, od Vukovara, Vinkovaca, Brčkog. U Janji nas dočeka imam Omer ef. Samić i tamo se osjećamo kao kod kuće. U Zvorniku imamo doček od Islamske zajednice. Nažalost, nismo uspjeli ući u Bijeljini i Zvornik, ali vjerujem da ćemo jednog dana to uspjeti jer ovo je ultarmaraton mira, bez bilo kakve provokacije. U Srebrenici smo uvijek dobrodošli.”

Zadnja etapa ultramaratona je završila 10. srpnja u Srebrenici, gdje su trkače dočekale majke Srebrenice na iftaru. Sutradan, 11. srpnja 2015., ultramaratonci i njihova ekipa prisustvovali su kolek-tivnoj dženazi u Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari”, po-vodom 20. obljetnice genocida u Srebrenici.

Trkače je na njihovom putu pratila filmska ekipa iz Osijeka, s ciljem snimanja dokumentarnog filma o ratnim stradanjima koja povezuju Hrvatsku i BiH, kojeg je inicirala građanska inicijativa “Veteranski kul-turni centar” u suradnji s producentskom kućom “Studio dim”.

“Našli smo među ovim momcima ljude koji su kadri da istrče 240 kilometara. Naš put traje već četiri godine. Iz Srebrenice se vraćamo u Vukovar, iz Vukovara za Srebrenicu i tako će biti stalno. Dok je svi-jeta i vijeka”, zaključio je Kemal Bukvić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u mandatu 2011.-2015. q

Samid DIZDAREVIĆ

Ultramaraton Vukovar - Srebrenica 2015.



U Potočarima, 11. srpnja 2015., 20 godina nakon genocida u Sre-brenici, pokopano je 136 identificiranih žrtava. Među njima je i 14 ma-loljetnih mladića u dobi od 16 i 17 godina, od kojih su se neki pridružili svojim očevima čije kosti već leže tamo. Oni su dio kolone od 8.372 ko-ji “nisu došli”, koji su na putu od Srebrenice do Tuzle ubijeni. U pokolju koji je trajao svega pet dana detaljno isplanirane i dosljedno provede-ne masovne egzekucije, uz nadzor UN-a s kopna i zraka te opskrbu od 30.000 litara nafte za kamione kojima su prevoženi u smrt, nisu imali nikakve šanse. 8.372 još uvijek nije konačna brojka srebreničkog geno-cida. To je trenutačan broj ubijenih čije je posmrtne ostatke pronašla i identificirala Federalna komisija za traženje nestalih.

Povodom obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici, u četvrtak, 9. srpnja 2015., Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod” zajedno sa Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj i Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, te uz po-kroviteljstvo Grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića, or-ganizirali su komemorativni program “Srebrenica 1995/2015” u Ljetnom kinu “Tuškanac” u Zagrebu.

Na konferenciji za novinare u Gradskoj upravi, koja je prethodi-la komemoraciji, gradonačelnik Milan Bandić kazao je kako su četi-ri stožerne institucije Bošnjaka u Hrvatskoj inicirale da se povodom 20. obljetnice strahovitog genocida u Srebrenici na jedan drugačiji način dočara taj krvavi pir. “Ni dan danas se ne zna koliko je ljudi u Srebrenici stradalo. Govori se okvirno, kao da su to krumpiri, a to su živi ljudi. Govori se o oko 8.000, ali još se ne zna konačni broj. A što je još stravičnije, nitko nije odgovarao za ubojstvo i taj najveći genocid u novijoj povijesti Europe i ovih prostora”, rekao je Bandić.

“Htjeli smo efektima, tehnologijom, instrumentima 21. stoljeća prikazati da je Srebrenica nešto što odjekuje monumentalno i u ovom vremenu”, objasnio je Ervin Jahić, predsjednik KDBH “Preporod”, te pozvao svu javnost da dođu vidjeti Srebrenicu očima umjetnosti. Jahić je naglasio da je normativni humanizam pred Srebrenicom suspendi-ran u zapravo pet dana, te da se u tih pet dana dogodio programirani zločin koji je osmišljen u političkim kabinetima i čija je jezovitost tim veća što je Srebrenica u to vrijeme bila UN-ova zaštićena zona.

Na samoj komemoraciji u Ljetnom kinu “Tuškanac” uz brojne građane prisustvovali su i mnogi uglednici iz političkog i javnog ži-vota poput predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke, zagrebač-kog muftije Aziza ef. Hasanovića, gradonačelnika grada Zagreba Milana Bandića, HNS-ovog saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha i oskarovca Branka Lustiga.

OBILJEŽAVANJE 20. OBLJETNICE SREBRENIČKOG GENOCIDA U ZAGREBU: SVETLOSNO-ZVUČNI PERFORMANS “SREBRENICA 1995/2015”

Identifikacija sa žrtvama Izvedeni program je bio zamišljen kao svjetlosno-zvučni perfor-

mans čiji je cilj bio djelovati na prisutne izazivajući snažne emo-cionalne reakcije i empatiju kroz identifikaciju sa žrtvama genoci-da. Želja organizatora je bila obilježavanje 20. godišnjice genocida u potpunosti očistiti od bilo kakvog prigodničarskog prizvuka, te snažnim umjetničkim činom, svjetlom i zvukom evocirati pet dana (11.-15. srpnja 1995.) krvavog pokolja, u kojima su se odvijala ma-sovna ubijanja Srebreničana.

Autori ovog svjetlosno-zvučnog performansa su vizualna umjetnica Ivana Franka iz Zagreba i kompozitor i vizualni umjet-nik Carl Michael von Hausswolff iz Švedske. Carl Michael von Hau-sswolff živi i radi u Stockholmu u Švedskoj, od 1970-ih djeluje kao kompozitor koristeći tehnologiju snimanja kao glavni instrument i kao vizualni umjetnik koristeći video i mrtvu fotografiju kao i druge medije. Upitan o utisku koji je želio ostaviti na nazočne održanim performansom von Hausswolff je rekao: “Ono što sam želio, zajed-no sa Ivanom, je stvoriti jednu meditativnu atmosferu u kojoj će se ljudi poistovjetiti sa žrtvama genocida i zamisliti se nad svime što se desilo u Srebrenici.” Suautorica Ivana Franka, educirana na za-grebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, kroz ovu izvedbu željela je prenijeti sličnu poruku: “Smisao performansa je bio identifikacija sa žrtvama, odnosno da nam svima bude jasno da ovo nije samo tragedija obitelji ljudi koji su ubijeni, nego tragedija svih nas i da to doživimo kroz ovaj performans.”

Zadužena za koncept i koordinaciju ovog projekta, Sena Kule-nović, članica Glavnog odbora KDBH “Preporod”, rekla je da sma-tra da niti tragedije rata u Hrvatskoj niti u Bosni i Hercegovini nisu bile popraćene kroz umjetnički izričaj, odnosno da se nije desila jedna katarza tih stravičnih događaja kroz umjetnost. Objasnila je da su zato pokušali upotrebljavajući dva suvremena sredstva – svi-jetlost i zvuk, prikazati taj doživljaj onoga što se desilo tih pet dana od 11.-15. srpnja 1995. Na kraju je istaknula da je ovaj performans jedan apstraktan čin čiji je cilj da se zapravo zagledamo unutar sa-mih sebe, da se identificiramo sa onima koji su sve to proživjeli, da to evociramo kroz svjetlost i zvuk i da kontempliramo, te da ne dopustimo da se takvo nešto ikad više desi.

Komemorativni program “Srebrenica 1995-2015” završio je fo-tografijom izrađenom od brojnih malih fotografija potomaka žrta-va koji su na taj način i sami sudjelovali u ovom projektu. q

Samid DIZDAREVIĆ



U petak, 10. srpnja 2015., u Islamskom centru u Zagrebu obilježen je Svjetski dan Kudsa, simbol međunarodne pažnje prema palestin-skom pitanju i podrške palestinskom narodu koji se već 67 godina na-lazi pod okupatorskom i uzurpatorskom čizmom cionističkog režima. Dan Kudsa ili Svjetski dan Kudsa je dan međumuslimanske solidarnosti i sloge u podršci palestinskom narodu i protivljenju izraelskoj uzurpaciji palestinske zemlje, te protjerivanju i masovnom ubijanju Palestinaca.

Jeruzalem ili arapski El-Kuds u prijevodu Sveti, u početku je nazi-van El-bejtu-l-mukaddes ili Sveta kuća, tj. Sulejmanov ili Solomonov Hram. Najsvetije je to mjesto u islamu nakon Mekke i Medine. Nje-gova svetost za muslimane najprije leži u njegovoj povezanosti s Po-slanicima spomenutim u Tevratu ili Starom Zavjetu. Jeruzalem je prva kibla muslimana. Ipak, sveta priroda Jeruzalema, a posebice njegove okoline, muslimanima je potvrđena Mi’radžom, noćnim putovanjem kojim je Muhammed, a.s., zajedno s melekom/anđelom Džibrilom, doveden do mjesta pored sadašnjeg kubbeta na stijeni. “Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidu-l-ha-rama (Mesdžida časnog) u Mesdžidu-l-aksa (Mesdžid daleki), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (Kur’an: sura El-Isra, 1)

Moralnim, pravednim i istinoljubivim ljudima ovaj dan bi trebao predstavljati dan podsjećanja i na političku, ekonomsku, humanitarnu katastrofu u kojoj se nalazi palestinski narod i država Palestina. Isto-vremeno je ovo dan nade i vjere da će istina i pravda doći i do nje. Iako Kuds zauzima važno mjesto u srcima svih muslimana, oni nikada ne niječu pravo na svetost tog prostora i drugim narodima. Time je veća sramota i grijeh što se narodi koji poštuju Stari i Novi Zavjet i muslima-ni, kojima je u Kur’anu sadržan temelj tog Zavjeta, ne mogu dogovoriti da na tom mjestu, umjesto svetoga rata, bude sveti mir.

Međunarodna zajednica, kao i toliko godina do sada, uz verbal-ne osude i bez konkretnih reakcija cinično okreće glavu od Palesti-naca. Životi Palestinaca u očima naprednog zapadnog svijeta, koji decenijama ponosno drži lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, jednako ne vrijede ništa, kao što ne vrijede ni u očima Izraelaca. Nažalost, suosjećanje s desetljećima progonjenim narodom Pale-stine, svodi se na sadaku raznih organizacija i verbalne osude koje nemaju veći odjek od facebook statusa srednjoškolca aktiviste.

Vraćanje Kur’anu i njegovim jasnim i čvrstim propisima

Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana Kudsa bilo je fokusi-rano na parolu “Svjetski dan Kudsa, emanacija palestinskih ideala, vapaj jedinstva muslimanskog ummeta protiv modernog pogan-stva i ubijanja djece od Gaze do Jemena”.

U predvorju Islamskog centra u Zagrebu otvorena je izložba fo-tografija posvećena očuvanju uspomene na žrtve i patnje palestin-skog naroda. Izložbu je organizirala Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju u suradnji s Medžlisom Islam-ske zajednice Zagreb. 20-ak upečatljivih fotografija posjetitelji su mogli pogledati u narednih nekoliko dana, do srijede 15. srpnja.

Prije klanjanja džume namaza u Zagrebačkoj džamiji prisutni-ma se obratio dr. sc. Seyyed Mojtaba Akrami, rukovoditelj Iranskog

OBILJEŽAVANJE SVJETSKOG DANA KUDSA U ZAGREBU

67 godina patnji i nedaća

kulturnog centra i ataše za kulturu pri Ambasadi IR Iran u Zagrebu. Njegov govor prenosimo u cijelosti.

“U ime Samilosnog, Milostivog! Poštovani braćo i sestre, musli-mani postači, esselamu alejkum! Neka vam Allah, dž.š., ukabuli vaš post i vaše molitve.

Više nego ikada, ovih dana se čuju vapaji i vide prizori iz Sre-brenice, Gaze, Jemena... Dovoljno je utipkati riječ ‘majka’ i dodati riječ Srebrenica, Gaza, Jemen. Ugasili su se prije 20 godina vapaji muškaraca i mladića iz Srebrenice. Međutim, odjek njihovog vapa-ja, svake godine 11. srpnja, pronalaženjem njihovih kostiju iznova se čuje. Druga je tragedija vapaj djece iz Gaze i plač njihovih majki u Palestini koji se čuju već nekoliko generacija. A danas, povijest pamti užasne slike ubojstva nedužne djece u Jemenu.

Kako je moguće da islamski ummmet doživljava takve zločine i sabotaže? Ono što se islamskome ummetu prigovara jest udaljava-nje od Kur’ana i suneta Poslanika, a.s. To udaljavanje je izvor svih nedaća i zaostalosti. Vraćanje Kur’anu i njegovim jasnim i čvrstim propisima, kao što su načela ujedinjenog ummeta te izbjegavanje sukoba i konflikata, svakako je nedvosmislena, nužna i žurna oba-veza. Ova obaveza dužnost je svakog savjesnog člana ummeta, sve uleme i svih intelektualaca islamskih zemalja. Svaka politika ili na-mjera protiv tog načela treba se osuditi.

S druge pak strane, potrebno je upozoravati na sabotaže pro-tivnika islama koji su, baš kao u vrijeme rata ashaba, sakupili svu svoju snagu u borbi protiv islamskog ummeta te razjedinjuju, sa-botiraju, vrijeđaju i podržavaju ubijanje muslimana. Potrebno je sačuvati svijest i informiranost islamskog ummeta te pružiti otpor i

Izložba o stradanju palestinskog naroda

Seyyed Mojtaba Akrami (desno)



biti čvrst u stavovima kada su potlačeni narodi u pitanju, pogotovo kada se radi o palestinskom narodu. Molim Allaha dž.š. za oprost šehidima Srebrenice, Palestine i Jemena.”

Kuds je prvo pitanje islamskog svijeta

Posljednju džumu namaz u ovogodišnjem ramazanu predvodio je kurra hafiz mr. sc. Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Dio hut-be u kojoj je govorio o Svjetskom danu Kudsa i pravednoj borbi palestinskog naroda prenosimo u cijelosti.

“Ovo je vrijeme kad se treba vratiti Uzvišenom Gospodaru i na-ći mir u sebi, te pomoći onima kojima je mir potreban. A iz godine u godinu se pitamo ima li mjesta na Zemlji kojem je potrebniji mir od Palestine i ima li naroda kojem je danas potrebnija ljubav i pomoć od naše braće u Palestini, Siriji, Iraku, Mijanmaru? Nažalost, broj naroda koji, iz godine u godinu tragaju za mirom, sve je veći.

Ovo je vrijeme u kojem pate nevini narodi tih dijelova svijeta, a među njima i palestinski narod. I to samo zato što je nemoćan da dokaže da je žrtva današnje civilizacije, prema kojem je dopušteno ubiti sva prava jednima da bi se osigurala određena prava drugima; dopušteno je ubijati civile jednog naroda da bi se spriječilo ubijanje civila drugome narodu.

Ne može se za sebe tražiti mir i sigurnost, dok se drugima spre-ma rat i ubijanje; ne može se za sebe tražiti pravo na postojanje, dok se drugima sprema nestanak; ne može se ničim opravdati ubi-janje nedužne djece bez obzira od koga i bez obzira zbog čega. Na-silje jednog uzrokuje nasilje drugog i tako u nedogled. No, isto tako mir i dobra volja jednog uzrokuje mir i dobru volju drugoga i tako dolazi do trajnog suživota i tolerancije.

Cijenjena braćo, današnji dan, posljednjeg petka u ramazanu, milijuni muslimana postača će održati skupove širom svijeta, kako bi obilježili Međunarodni dan Kudsa. Njime se treba skrenuti globalna pažnja na stradanja i kršenje brojnih prava Palestinaca i rasvijetliti pravu prirodu izraelskog režima koji je blokirao sve napore da se na Bliskom istoku uspostavi mir, u posljednjih sedam decenija.

Kuds je prvo pitanje islamskog svijeta. Čini se da se zločini koje čini IDIŠ/ISIL uz nečiju podršku, vrše kako bi se smanjio značaj pita-nja Palestine. Okupljanja na Dan Kudsa bi trebala biti održana s više svijesti, kako bi se dokazalo da se značaj palestinskog pitanja ne može umanjiti, a muslimani, bez obzira gdje živjeli, moraju pružiti više podrške Palestincima.

U Palestini se odvija najstrašniji genocid nad jednim narodom, zato što javno traje već 67. godinu. Cionistička paradržava ne samo da nema historijskog, biblijskog i pravnog utemeljenja, ona je izgu-bila i moralne pretpostavke za postojanje, jer je trajno obilježena genocidom nad Palestincima, kao što je manji entitet u BiH trajno obilježen genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici.

Cijenjena braćo, pred tužnu, 20. godišnjicu pokolja u Srebrenici, ustrajmo ga jasno i glasno nazivati pravim imenom – genocidom – jed-noglasno se suprotstavljajući nijekanju da se genocid dogodio. Na sva-kom muslimanu je da suosjeća sa muslimanima koji prođoše golgotu Srebrenice i drugih bosanskohercegovačka stratišta kao i sa narodom Palestine; da sve informacije o dešavanjima prenose drugim muslima-nima i humanim ljudima, upućujući dove Uzvišenom Allahu, da potpo-mognu muslimane u potrebi, ali ponajviše da se svi mi klonimo grijeha - jer grijeh može biti uzrokom patnje drugih muslimana.

Allahu Milostivi, obaspi milošću one koji nedužno pate, podari im, Bože, nadu i daj im snagu da izdrže sva iskušenja, a onima koji im čine nasilje oduzmi moć da to ne čine! Amin!” q

Ismet ISAKOVIĆ

PALESTINA U SRCU I DUŠIDan Kudsa ili Svjetski dan Kudsa je utemeljen na inicijativu i poziv

imama Homeinija, r.a., osnivača i utemeljitelja Islamske Republike Iran, koji je imenovao posljednji petak mubarek mjeseca ramazana Svjetskim danom Kudsa. Zadnja džuma mubarek ramazana simbol je solidarnosti i jedinstva muslimana i jedinstva ummeta islama.

7. kolovoza 1979. (13. ramazana), nedugo nakon pobjede Islam-ske revolucije u Iranu, u radio i TV-poruci ajatolah Ruholah Musavi Homeini uputio je apel iranskom narodu i svim muslimanima svijeta da na taj dan pokažu svoju solidarnost s palestinskom nacijom, te osu-de izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i svakodnevne cionistič-ke zločine. U spomenutoj poruci imam Homeini, r.a., između ostalog je naglasio: “Već sam više puta upozoravao da se Izrael neće zadovo-ljiti do sada uzurpiranim teritorijem i da će on uvijek tražiti više. Dr-znuli su se i da sveti grad Kuds (Jeruzalem) proglase svojim glavnim gradom. Ako vidite i čujete da SAD i različiti svjetski forumi, koji se tobože bave zaštitom ljudskih prava, deklarativno protive ovome činu i izraelskim nedjelima, znajte da je sve to puka mimikrija, iza koje sto-ji suštinska solidarnost i podrška Izraelu. Stoga, muslimani moraju čvrsto stati u zaštitu Palestine. Muslimanski narodi moraju biti čvrsti i ustrajni, a ako im njihove Vlade budu prepreka na tom putu, pa neka učine s njima ono što smo mi učinili s šahom Rezom Pahlavijem. Iran-ski narod je svrgnuo vlast koja je bila jača od Vlada u drugim musli-manskim zemljama... Ovaj glas podrške Palestini treba proširiti diljem svijeta... Kuds će jednoga dana biti slobodan!”

Prve demonstracije i mirni protesti ovim povodom održani su već dva dana nakon Homeinijeve poruke, 9. kolovoza 1979. u Teheranu i drugim dijelovima Irana. Svjetski dan Kudsa je uvršten u zvanični kalen-dar IR Iran, a mirnim protestima, tribinama i drugim oblicima javnoga djelovanja obilježava se u bezmalo svim zemljama u kojima žive musli-mani. Inicijativa imama Homeinija, r.a., dovela je do snaženja međuna-rodne svijesti prema palestinskom pitanju, ali i shvaćanja velike opa-snosti koja prijeti od strane cionističkog režima, ne samo palestinskom stanovništvu ili regiji Bliskog istoka, nego cijelom svijetu. Svjetski dan Kudsa je praktično omogućio da sljedbenici svih nebeskih religija i svi slobodoumni ljudi iz cijelog svijeta izađu na ulice svojih gradova i iskažu podršku ugroženom i nebranjenom palestinskom stanovništvu.

Već 67 godina Palestinci podnose strašnu represiju, torturu, otima-činu, ubijanja i zločine od strane vojnih i policijskih snaga izraelskog cio-nističkog režima, ali i nehumane poteze židovskih stanovnika u doselje-ničkim kolonijama sagrađenim na otuđenim palestinskim teritorijima na Zapadnoj obali rijeke Jordan i Istočnom Kudsu/Jeruzalemu. q

Džamija Al-Aksa (Mesdžidu-l-aksa ili Mesdžid daleki)

2015



Prije 20 godina vojska bosanskih Srba predvođena Ratkom Mladićem zauzela je zaštićenu UN-ovu zonu Srebrenicu. Ofenziva je pokrenuta 6. srpnja 1995. i za pet dana slomljena je obrana, ali i slab otpor nizozemskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a. Nakon pa-da grada i povlačenja velikog broja civila prema Potočarima, sjedi-štu UN-ova Dutchbata, nizozemski su vojnici Mladićevim snagama predali sve Bošnjake koji su spas potražili u toj bazi. Istodobno je trajao progon bošnjačkih muškaraca koji su se kroz teško prohod-ne šumske predjele pokušali izvući prema teritoriju pod nadzorom Armije Republike BiH u smjeru Tuzle. Genocid u Srebrenici doga-đao se između 13. i 19. srpnja 1995. i u njemu je ubijeno između 7.000 i 8.000 nenaoružanih bošnjačkih muškaraca u dobi od 13 do 77 godina s područja enklave Srebrenice, koje je u cijelosti etnički očišćeno. Protjerano je više od 23.000 žena i djece.

Taj su zločin Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) okvalificirali kao genocid, sukladno odredbama Konvencije o sprječavanju genocida iz 1948. godine. Na-kon pada Srebrenice prijavljen je nestanak 8.372 osobe bošnjačke nacionalnosti i jednog Hrvata, Rudolfa Hrena. Do sada su pronađeni i identificirani te u Potočarima pokopani ostaci 6.241 žrtve. Njih još 230, prema željama obitelji, pokopano je izvan Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. No broj nije konačan. Uz 136 novoidentifici-ranih i pokopanih u subotu, 11. srpnja 2015., traži se još 1.500 ljudi. U potrazi za posmrtnim ostacima ubijenih Srebreničana forenzičari su do sada otkrili čak 93 masovne grobnice.

Brojnim mimohodima širom Hrvatske u petak i subotu, 10. i 11. srpnja 2015., obilježena je tužna obljetnica, 20 godina od sre-breničkog genocida. U Splitu je održan tradicionalni “Mimohod 8.372”, a u Zagrebu, Sisku, Dubrovniku, Rijeci, Zadru, Puli, Labinu, Buzetu, Vukovaru i Koprivnici mimohodi pod nazivom “Srebrenica svijetom hodi”. Mimohodi su održani i u Gunji i Maljevcu, selima uz granicu s BiH u kojima živi velik broj bošnjačkog stanovništva.

Split: “Mimohod 8.372”Nekoliko stotina građana Splita, većinom Bošnjaka, sudjelovalo

je u dostojanstvenom mimohodu središtem Splita u petak nave-čer, 10. srpnja 2015. Sudionici mimohoda odjenuli su bijele majice s natpisom “1995.-2015. ne zaboravi Srebrenicu”. Na čelu kolone mimohoda sudionici su nosili državne zastave Hrvatske i BiH te vi-šemetarski transparent s natpisom “Mimohod 8.372: 20 godina – ne zaboravi Srebrenicu”. Dostojanstvena kolona kretala se od Trga Republike, Marmontovom ulicom, Ulicom kralja Tomislava, potom Hrvojevom i preko splitske Rive.

U koloni je bio i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar. “Sudjelu-jem unazad dvije godine i ubuduće ću davati podršku kao gradona-čelnik, ali i privatno. To je nezapamćen zločin 21. stoljeća. Pravda nije ni blizu zadovoljena i to najviše smeta. Srbi se opravdavaju na razne načine umjesto da traže oprost bez kojeg neće biti mira… Ljudi su spremni oprostiti, ali i sa druge strane treba postojati do-bra volja da se prizna zločin pa će lakše doći do međusobnog opra-štanja i pomirenja. Na žalost, s druge strane ne postoji dobra volja da se o tome uopće priča, a time i prihvati činjenica genocida. Za Split je ovo važno jer mi živimo duhom tolerancije, međusobnog

MIMOHODI U SPOMEN NA ŽRTVE SREBRENIČKOG GENOCIDA

Da se ne zaboravi Srebrenica 1995.

Split

Zagreb

Sisak

Dubrovnik



uvažavanja i multikonfesionalnosti i mislim da svi zajedno trebamo pamtiti ovaj dan, kao što treba pamtiti sve žrtve Domovinskog ra-ta, ali bi trebalo pamtiti i žrtve s druge strane, ali i ta druga strana treba dati ruku”, kazao je gradonačelnik Baldasar.

Govoreći u ime organizatora, Kadro Kulašin, predsjednik Koordi-nacije bošnjačkih organizacija Splita i Splitsko-dalmatinske županije, rekao je kako mu nije jasno da netko može osporavati zločin koji je počinjen. “Nažalost, još uvijek ima ljudi koji zločince pretvaraju u svoje nacionalne heroje. Nemojte da se i nama to događa. Nazovimo sve pravim imenom. Ako je netko počinio zlo neka i odgovara za to i zako-nu i Bogu, a ne bi smjeli veličati ni na kakav način one koji rade ono što ne valja”, rekao je Kulašin, podsjetivši da je riječ o jednom od najvećih zločina počinjenih u Europi nakon Drugog svjetskog rata te da Europa podupirući obilježavanje ovog događaja radi to sa željom kako se ne-što takvo više ne bi ponovilo. “Važno je da se prizna kako je u Srebre-nici počinjen genocid, ali nažalost neki ljudi to prikrivaju i minimiziraju i to nas duboko vrijeđa, a ako se nastavi tako postupati teško će doći do pomirenja. Genocid koji je počinjen na području srebreničkog kraja i Žepe u istočnoj Bosni, jedan je od najvećih zločina koji je počinjen na ovim prostorima od kraja Drugog svjetskog rata. Europu izgleda peče savjest pa reagira i podupire obilježavanja da se nekome drugome to opet ne bi dogodilo, međutim određene svjetske sile poput Rusije to ne priznaju iz političkih razloga. Postupak onih koji to u svijetu negiraju nije ni moralan, ni pošten ni ljudski”, rekao je Kulašin te naglasio kako pravda nikad neće biti zadovoljena. “Uvijek će biti onih koji će izmaći osudi. Trebalo je osuditi sustav koji je to radio, a do sada nije definiran kao krivac. Zločin se radio kako bi se etnički očistio cijeli prostor.”

Zagreb, Sisak, Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Pula, Labin, Buzet, Koprivnica i Vukovar: “Srebrenica svijetom hodi”

Mimohod u znak sjećanja na srebrenički genocid okupio je u subotu, 11. srpnja 2015., u Zagrebu nekoliko stotina ljudi. Okuplja-nje je počelo oko 10,30 sati na Trgu Bana Josipa Jelačića, a zatim je kolona krenula u polusatnu šetnju po Ilici, preko Cvjetnog trga, pa Bogovićevom i Gajevom ulicom natrag do zdenca Manduševac na središnjem gradskom trgu. Sudionici mimohoda odjenuli su bijele majice s natpisom “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”, dok su na čelu kolone nosili transparent s po-rukom “Srebrenica svijetom hodi”.

Mimohod, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, okupio je 500-tinjak zagrebačkih Bošnjaka, njihovih obitelji i prijatelja Zagrepčana, pa čak i 15-ak stranih turista koji su,

kada su čuli što se obilježava, spremno obukli bijele majice i pridružili se koloni. “Mimohod je organiziran u znak sjećanja na 20. obljetnicu stradanja Bošnjaka i drugih naroda u Srebrenici, ali i da se pokaže, da se ne zaboravi što je bilo, kako se tako nešto nikad nikome više ne bi ponovilo”, poručio je Benjamin Terzić u ime organizatora. Mimohod-sku šetnju Zagrebom i okupljene u njoj, Zagrepčani su s poštovanjem ispratili, a na povratku na Manduševcu je održana kratka molitva/dova i pušteni bijeli baloni za šehide Srebrenice. Prisustvom u mi-mohodu svoju su počast žrtvama Srebrenice odali saborski zastu-pnici Jadranka Kosor i Josip Kregar, predsjednik Savjeta nacionalnih manjina Republike Hrvatske Aleksandar Tolnauer, te glumac Goran Navojec. “U mislima sam s onima koji traže i koji oplakuju, s majka-ma Srebrenice. Vrijeme ne može umanjiti bol, a moto mimohoda – ‘Da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi’ – neka bude pouka za povijest”, poručila je Jadranka Kosor. Aleksandar Tolnauer je istaknuo da su se sve 22 manjine u Republici Hrvatskoj “ne samo solidarizirale sa srebreničkom tragedijom, nego aktivno rade upravo na tome da takvih stvari više ne bude”.

I u mnogim drugim hrvatskim gradovima obilježena je 20. go-dišnjica srebreničkog genocida. Iako je veliki broj Dubrovčana otišao u Potočare na kolektivnu dženazu, pokop 136 žrtava, u organizaciji dubrovačkog ogranka BDSH na mimohodu Stradunom, u prijepod-nevnim satima u subotu, 11. srpnja 2015., sudjelovalo je oko 400 Du-brovčana. Mimohod je krenuo od Onofrijeve fontane do Porta, gdje su u spomen na ubijenu djecu u Srebrenici u more bačene ruže, te je molitvom i minutom šutnje odana počast ubijenima. Svi građani koji su se priključili mimohodu, dobili su i majicu s natpisom ““Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”.

I u Sisku je u subotu, 11. srpnja 2015. održan mimohod “Srebreni-ca svijetom hodi” u znak sjećanja na nevine žrtve najstrašnijeg zločina u Europi od Drugog svjetskog rata. Program obilježavanja započeo je okupljanjem građana u Rimskoj ulici, na Trgu “kod sata”, gdje su po-dijeljene bijele majice s natpisom “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”. Koloni sjećanja pridružio se biskup sisački Vlado Košić, koji je istakao kako “ljudsko zlo uvijek treba osuditi prema bilo kome da se učini, a Srebrenica je najveći primjer ljudskog zla na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata”. Na sisačkoj tržnici “Kontroba” glavni imam sisački Alem ef. Crnkić kratko se obratio pod-sjećajući na genocid u Srebrenici te na kraju proučio dovu: “Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica. Amin!”

Na četvrtom mimohodu sjećanja na srebrenički genocid u Ri-jeci se okupilo se više od 500 sudionika. U mimohodu “Srebrenica svijetom plovi” koračali su u bijelim majicama s natpisom “Srebre-

Rijeka Vukovar



nica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!” od Mosta hrvatskih branitelja, Korzom do Gata Karoline Riječke. U more su položili 20 ruža koje simboliziraju 20. godišnjicu genocida te u zrak pustili 300 bijelih balona, koji s balonima koji su u isto vrijeme pušteni u ostalim hrvatskih gradovima simboliziraju 8.372 do danas identificirane žrtve srebreničkog genocida.

I Zadar se pridružio gradovima u Hrvatskoj koji su mimohodom “Srebrenica svijetom plovi” odali počast žrtvama genocida u Srebre-nici. Više od 100 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine sa zadar-skoga područja te nemali broj ostalih građana Zadra mimohodom je prošlo ulicama Zadra, prisjećajući se nedužnih žrtava Srebrenice. Sve generacije uključile su se u simboličnom odavanju počasti tragediji Srebrenice, u bijelim majicama s porukom mimohoda “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”, s bijelim ružama i balonima. Zadarski mimohod započeo je s Obale kneza Branimira, a s ciljem na Pozdravu suncu. U sjećanje na žrtve srebreničkog genoci-da s gradskoga mosta su pustili u zrak bijele balone, te s rive u more bacili cvijeće. “Danas smo svi dušom i mislima za Srebrenicu, za naše poginule koji su branili zemlju. Ovim gestom želimo pokazati, da ih nikada nećemo zaboraviti”, rekla je Aldina Begović. Marija Butaš koja je u kolonu povela i bebu u kolicima kroz suze je rekla kako nema što reći osim da je tužno to što se dogodilo prije 20 godina.

Na području Istre mimohod “Srebrenica svijetom hodi” održan je u Puli, Labinu i Buzetu. U organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne zajednice Labina na obilježavanju 20. obljetnice srebreničke tragedi-je na Trgu Labinskih rudara okupilo se 100-tinjak građana, uglavnom Bošnjaka. Komemoraciji se pridružio i labinski gradonačelnik Tulio Demetlika, koji je u govoru istaknuo važnost suživota te pozvao svih da čine sve što je u njihovoj moći da se u budućnosti ovakve tragedi-je nikad više ne ponove. Potočarsku dovu pročitao je glavni labinski imam Hazim ef. Bećirović. Na kraju kratke komemoracije, u zrak su pušteni baloni u znak sjećanja na sve nevine žrtve Srebrenice.

Posebno zanimljiv mimohod “Srebrenica svijetom hodi” održan je u Buzetu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Buzeta. Svi učesnici mimohoda “Srebrenica svijetom hodi” od hotela “Fon-tana” do centralnog spomenika u Spomen parku Buzeta, pored bi-jele majice s natpisom “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”, u svojim rukama imali su i “Preporodov Journal” br. 176 posvećen 20. godišnjici srebreničkog genocida, na čijoj naslovnici je Hasan Nuhanović.

I Koprivničanci su se pridružili obilježavanju sjećanja na srebre-nički genocid koji se dogodio prije 20 godina. U bijelim majicama s porukom “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!” simbolično su sa središnjeg Zrinskog trga pustili bijele balone u znak mira i pijeteta prema više od 8.000 ubijenih Bošnjaka.

Polaganjem 20 bijelih ruža u Dunav te puštanjem u zrak isto toliko bijelih balona, i mladi Vukovarci u organizaciji Europskog doma Vuko-var obilježili su spomen na 20 godina od genocida u Srebrenici. “Želja nam je podsjetiti na taj strašni događaj od prije 20 godina i odati po-čast brojnim žrtvama", kazao je Nikola Johnny Mirković iz Europskog doma Vukovar. Dodao je da je mladima sve to što se događalo 90-tih godina danas možda daleko, ali da žele podsjetiti na stradanja kako se nešto slično nikada ne bi ponovilo. Obilježavanju obljetnice srebre-ničke tragedije i genocida prisustvovao je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, koji je naglasio kako je zločin koji se dogodio u Srebrenici najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata. “Teško je, a posebno je teško Vukovarcima koji su početkom Domovinskog rata prolazili kroz slične stvari. Ova poruka mladih govori sve”, rekao je gradonačelnik Penava, koji je također spustio jednu od bijelih ruža u Dunav. q

Samid DIZDAREVIĆ, Ismet ISAKOVIĆ

DVADESET BIJELIH RUŽA ZA ŽRTVE GENOCIDA U SREBRENICIDvadeset bijelih ruža kao simbol rađanja novog života, položili su

mali Bošnjaci, članovi Folklorne sekcije “Buzetski biseri”, na centralni spomenik u Spomen parku Buzeta u sklopu obilježavanja 20. obljetni-ce genocida u Srebrenici, stravičnog zločina u kojem je u samo nekoli-ko dana ubijeno više od 8.372 osoba. Mimohod “Srebrenica svijetom hodi”, održan je u subotu u svim većim gradovima Republike Hrvat-ske, a na području Istre u Puli, Labinu i Buzetu.

Mimohod je točno u 11 sati krenuo ispred Hotela “Fontana”, a su-dionici buzetskog skupa održanog u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Buzet, u bijelim majicama s natpisom “Srebrenica 20 – da se ne zaboravi, nikad, nikom i nigdje ne ponovi!”, uputili su se prema Spo-men parku gdje su molitvom za Srebrenicu poslali svijetu poruku mira.

Mimohod “Srebrenica svijetom hodi” u Buzetu

“Danas su oči cijelog svijeta uperene u Srebrenicu”, poručio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala” i član Glavnog odbora Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”.

“Srebrenica 1995. godine je kolektivna tragedija bošnjačkog naroda. To je na žalost i velika mrlja UN-a. Dobro se zna da je tijekom rata, od 1993. godine kada je proglašena zaštićenom zonom pa sve do genocida, narod koji je bio u enklavi Srebrenica, oko 60.000 domicilnog stanovniš-tva i izbjeglica, bio pod zaštitom UN-a, odnosno cijelog svijeta. Cijeli svijet je garantirao da će njihovi životi biti zaštićeni pa ipak su krvnicima u njiho-vom genocidnom pohodu izručene nevine žrtve”, istaknuo je Isaković.

Naglasio je također da se intenzivno, dvadeset godina negirao ge-nocid. “Htjelo ga se prikazati zločinom koji je izmaknuo kontroli. No to je velika perfidna laž i ja sam izuzetno ponosan što je Ivan Jakovčić inicirao u Europskom parlamentu donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na čemu sam zahvalan njemu i zastupnicima u Europskom parlamentu”, istaknuo je Isaković.

“Stravičan zločin dogodio se u Srebrenici gdje su srpske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića u četiri, pet dana pobile 8.372 osoba. Svijetu, a posebno mladim generacijama, mimohodom smo htjeli prenijeti poruku da se genocid koji se desio u Srebrenici nikada nikome više ne smije dogoditi”, istaknuo je predsjednik Boš-njačke nacionalne zajednice Buzet Muhamed Muratagić.

“Ponosni smo što smo sudjelovali u mimohodu. Nikada ne smijemo zaboraviti ni Srebrenicu kao ni gradove Lijepe naše koji su imali velika stradanja”, naglasio je predsjednik Udruge antifašista Buzet Edo Jerman.

“Ponosan sam gradonačelnik grada čiji su se sugrađani odazvali ovoj povorci jer žrtve neovisno o nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti, zaslužuju počast”, istaknuo je gradonačelnik Buzeta Siniša Žulić. q

Gordana ČALIĆ ŠVERKO (“Glas Istre”, 12.07.2015.)



U subotu, 11. srpnja 2015., povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici, Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre, u prepunoj dvora-ni Kina Valli u Puli organizirala je komemoraciju pod nazivom “Da se nikad ne zaboravi Srebrenica”, u okviru koje je prikazan dugo-metražni dokumentarni film “Daleko je Tuzla” autora Avde Huse-inovića.

“Iako je Tuzla od Srebrenice udaljena 90-ak kilometara, put do slobode iz zaštićene zone Srebrenica, za 8.372 Bošnjaka bio je ne-dostižan. Na najbrutalniji način, muškarci, starci i dječaci ubijeni su samo zato što su pripadali drugoj naciji i što su bili druge vjere. Nažalost, i čak nakon 20 godina, preživjeli i dan danas pokapaju svoje najmilije”, u uvodnom dijelu programa rekla je voditeljica programa prof. Nermina Mezulić.

Kroz bogatu povijest Srebrenica je mijenjala svoj naziv, od Ar-gentarija, Argentum, Bosnia Argentaria, a na području Srebrenice postojali su tragovi života još od najranijih vremena, što je bilo uvjetovano povoljnim zemljopisnim položajem i bogatstvom sre-brenom rudom. Danas Srebrenica predstavlja genocid. Srebrenica je grad patnje koja se riječima ne može opisati.

Srebrenica – mjesto kolektivne bošnjačke tragedije i crna mrlja na savjesti čovječanstva

Senad Pršić, predsjednik Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, naglasio je da je cilj programa odati počast ubijenim Bošnjacima i izraziti duboko suosjećanje sa srebreničkim majkama i obiteljima ubijenih, ali i da se bolje sagledaju razmjeri počinjenog zločina, te kako se nikad i nigdje više ovako nešto ne bi dogodilo. “Kada smo se odlučivali kakav bi program napravili za obilježavanje 20. godiš-njice srebreničkog genocida, sjetio sam se djetinjstva i mladosti. Tada smo kao mladi gledali na televiziji dokumentarne filmove o strahotama koje su se dogodile u Drugom svjetskom ratu nad Žido-vima, zločinima koji su se tado događali. To smo sve gledali u crno-bijeloj tehnici i mislili smo da se to nikada neće ponoviti. Nažalost, danas to isto gledamo, ali samo u boji. Dakle, što se promijenilo? Jako smo malo napredovali. Znači, umjesto crno-bijele tehnike, danas to gledamo samo u boji. I ovaj događaj i sve ovo danas što se događa, obilježavajući i osuđujući zločine i njegujući sjećanja na žrtve genocida počinjenog u Srebrenici nad Bošnjacima, vjerujemo da je to doprinos da se takvi zločini nikada i nigdje ne ponove. I zbog toga sam vam zahvalan što ste došli ovdje večeras da skupa podijelimo bol i zajednički odamo počast svim stradalima u srebre-ničkoj tragediji”, rekao je Senad Pršić.

U emotivnim govoru duboko poštovanje prema žrtvama izrazio je i Vladimir Torbica, pročelnik Upravnog odbora za kulturu Istar-ske županije. “Meni je danas izuzetno teško ovdje govoriti, jer više od 8.000 ljudi u ovoj našoj Istri – to je jedan Pazin. I vrlo teško mi je zamisliti da netko može iskorijeniti jedan takav grad. Bilo što ću danas reći je uvjetno rečeno jedna forma kojom pokušavam odati svoje najdublje poštovanje i prema onima koji su, nažalost, tako zvjerski ubijeni i prema onima koji su ostali. Ja se iskreno nadam da se Srebrenica nikada i negdje neće više dogoditi. Nisam uvjeren

OBILJEŽAVANJE 20. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA U PULI: PROJEKCIJA DOKUMENTARNOG FILMA “DALEKO JE TUZLA” AVDE HUSEINOVIĆA

Nekada je i tišina preglasna

u to, jer evo ljudi nisu previše dobri, ali samo ovakvim činjenjem možda uspijemo nešto napraviti”, rekao je županijski pročelnik za kulturu.

U prepunoj kino dvorani prisutnima se obratio i europarla-mentarac Ivan Jakovčić, bivši istarski župan i predsjednik IDS-a, koji je zajedno s Klubom zastupnika Saveza liberala i demokrata za Europu (ALDE) inicirao donošenje Rezolucije o Srebrenici. Nakon parlamentarne procedure o njoj su raspravljala nadležna tijela Eu-ropskog parlamenta i klubovi zastupnika ostalih političkih skupina, Rezolucija je izglasana 11. srpnja 2015., na Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. “Mogu reći da sam zaista iskreno sretan što sam uspio u tome da Europski parlament dobije Rezoluciju o Sre-brenici. U tuzi koju osjećam i danas ovdje, a pogotovo kada smo u Bruxellesu nedavno imali susret sa srebreničkim majkama, kada sam još dublje osjetio i bol i tugu tih žena koje su izgubile svoje najmilije... Zato kažem: danas sam pomiješanih osjećaja, ali pono-san što imamo hrabar Parlament u kojemu je velika većina donijela Rezoluciju o Srebrenici. Žao mi je što tu snagu nisu imali Ujedinjeni narodi. Vjerujem da, s druge strane, solidarizirajući se sa svima na-ma koji smo na sreću živi, ali naročito s onima koji pate, želim ipak vjerovati da Bosna i Hercegovina, ta predivna zemlja ima europsku perspektivu. Ja ću učiniti sve – zahvaljujući podršci i mandatu ko-jega sam dobio, zahvaljujući i vama – ja ću učiniti sve da se u BiH bolje živi, da se u BiH ima više razumijevanja, da političari u BiH što manje dijele narode, da što više pokušaju si pružiti ruku. Jer jedi-no na taj način nove generacije, novi ljudi, mogu imati perspektivu i budućnost. Vjerujem i da sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti dio Europske unije, jer ako ništa drugo, barem ćemo onda biti zajedno. U našoj Istri, različiti kakvi jesmo – ipak smo jedinstveni. I zato želim ovdje poručiti: čuvajmo našu Istru, čuvajmo našu kul-turu življenja u Istri, jer smo sigurno među najboljima u svijetu po tom pitanju”, rekao je Ivan Jakovčić.

Esad ef. Jukan, glavni imam Istarske županije, u nekoliko je navrata naglasio kako se još jednom potvrdilo da je Ivan Jakovčić iskreni prijatelj Bošnjaka, ali i svih drugih nacionalnih manjina. Za-hvalio se i Nacionalnoj zajednici Bošnjaka Istre koja je, kako reče, uvijek tu i podsjeća nas na Bosnu. Naglasio je kako je o Srebrenici

Obraćanje Ivana Jakovčića



veoma teško govoriti, a prisutnima je ispričao istinitu priču o maloj Fatimi Muhić, koju je majka rodila u Potočarima. Živjela je samo 47 sati, nakon čega ju je srpski vojnik ugušio njenom pupčanom vrpcom. “Što je mala Fatima bila kriva? Što je Fatima imala ružno nekome reći ili ružno učiniti nekome? Zašto mala Fatima nije imala priliku da živi? Zašto mala mala Fatima nije imala priliku da proživi djetinjstvo koje smo mi, većina od nas, proživjeli? Što reći za majku Umihanu kojoj su danas na dženazi, na pogrebu u Potočarima od njenoga sina donijeli samo dvije kosti? Svako tijelo ljudsko ima 206 kostiju, ona je dobila danas da pokopa samo dvije kosti. Jedna kost ruke i jedna kost noge, s time da su i te dvije kosti našli u dvije razli-čite grobnice. Jel' to zaslužila naša majka? Stoga, mi kada govorimo o zaboravu, kada govorimo o oprostu – ja nikada ne mogu to opro-stiti, neću nikada halaliti. Jer za pokolj 8.372 osobe potrebno je 20.000 vojnika. A od toga je do sada 14 njih osuđeno pravomoćno, i još 16 su osuđeni, ali nije pravomoćnost presude. Gdje je ostatak od 20.000 vojnika? Stoga ja, halaliti, odnosno oprostiti – ne mogu. Ali isto tako ne mogu niti zaboraviti. I naučiti ću svoju djecu da se 11.7.1995. desio genocid u Srebrenici. To će znati i moj Harun i moj Imran i moj Aman, ali ne da bi se osvetili, nego da bi spriječili buduće genocide. Nikada se više ne smije desiti genocid niti prema jednom narodu. Ne uzimamo samo Bošnjake kao primjer, nego niti jedan drugi narod ne smije doživjeti genocid. I mi moramo svoju djecu da naučimo da ne smiju dopustiti da jedan narod tlači drugi narod”, rekao je efendija Jukan. Naglasio je kako je pokrenuta ini-cijativa da se trg ispred mesdžida u Puli nazove Trgom žrtava Sre-brenice, kao simbol potpore majkama Srebrenice od građana Pule.

Posljednji govornik prije projekcije dokumentarnog filma “Da-leko je Tuzla” bio je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala” i član Glavnog odbora KDBH “Preporod”. Upoznao je pri-sutne sa sadržajem filma i njegovim redateljem, istaknuvši kako je Avdo Huseinović najznačajniji kroničar rata u BiH, čovjek koji je na sebe preuzeo odgovornost čuvara bošnjačkog kolektivnog sjeća-nja. U periodu od 2008. godine do sada napisao je tri knjige i sni-mio 12 dokumentarnih filmova o ratu u BiH, a do kraja godine pla-nira napraviti još dva dokumentarca. Govoreći o dokumentarnom filmu “Daleko je Tuzla” istaknuo je kako je snimljen 2010. godine, povodom 15-godišnjice genocida u Srebrenici, a obrađuje ratnu tematiku u Srednjem Podrinju od 1992. do 1995. godine. Isaković je naglasio kako se radi o najboljem filmu snimljenom na temu sre-breničkog genocida, koji se bazira na autentičnim arhivskim doku-mentima. U njemu se po prvi puta na filmu pojavljuje Naser Orić, koji ekskluzivno govori o ratnim vremenima. Kroz značajnu doku-mentaciju koja je pripadala MUP-u Republike Srpske, Drinskom korpusu i Glavnom štabu Vojske RS-a, u filmu je prvi puta javnosti prezentiran veliki dio pojedinosti vezanih za operaciju “Krivaja 95”,

što je bio kodni naziv za napad na Srebrenicu, Zaštićenu zonu UN-a, početkom srpnja 1995. godine.

“U vezi srebreničkog genocida pokušat ću spomenuti nekoli-ko važnih aspekata... Ljudi su pobijeni, zakopani u brojne masov-ne grobnice i onda je krenula akcija skrivanja i negiranja velikog zločina, negiranja genocida. Iz primarnih grobnica ljudski skeleti su otkopavani buldožerima i transportirani desetinama kilometara dalje, u sekundarne, tercijarne i ine grobnice, u jame. Pronalaze se ljudski skelet od nekoliko kostiju, a svaka kost je s druge lokacije. Da bi našim prijateljima Istranima zorno, ali i brutalno objasnio što to znači, evo malo lokalne geografije: glavu nađete u Puli, jednu nogu u Novigradu a drugu u Buju, jednu ruku nađete u Pazinu a drugu u Buzetu, ostatak trupla je u nekoj šumi, na nepoznatoj lo-kaciji – i možda nikada neće biti pronađeno. Nakon srebreničkog genocida imate 20 godina kontinuiranog negiranja genocida. Me-đunarodna zajednica je prije 10-ak godina natjerala Vladu genocid-ne tvorevine Republike Srpske da napravi nezavisni izvještaj i kaže što se, zapravo, dogodilo u Srebrenici. I ta nezavisna komisija Vlade RS-a došla je do zaključka da se u Srebrenici dogodio genocid, koji je bio sistemski i planiran. U njemu je učestvovalo oko 25.000 voj-nika i logističara, na stotine kamiona i autobusa. U tom genocidu je utvrđeno da nisu učestvovale samo vojne formacije bosanskih Srba, nego i vojne formacije tadašnje krnje Jugoslavije, odnosno Srbije”, rekao je Isaković.

Naglasio je kako je Srebrenica mjesto kolektivne bošnjačke tra-gedije i sveto mjesto bošnjačke duhovne geografije, ali i crna mrlja na savjesti čovječanstva, prvenstveno Ujedinjenih naroda koji nisu ispunili dobiveni mirovni mandat. “Mirovne snage UN-a preuzele su emanet cijeloga svijeta da štite nezaštićeni narod pod svaku cijenu, da štite život, ljudsko dostojanstvo. Nizozemski bataljun je predstavljao cijeli svijet u Potočarima – i nije izvršio povjereni zadatak. Naprotiv, čak i one koji su ušli u UNPROFOR-ovu bazu u Fabrici akumulatora istjerali su van, u smrt. Potočari su sveta bo-sanska zemlja koja je natopljena krvlju bosanskih sinova i suzama bosanskih majki. UN nikada neće moći izbrisati svoju odgovornost za počinjeni genocid. Još jedan podatak u svemu ovome je veo-ma važan, a često se zaboravlja. Mnogi zaboravljaju da se radilo o Zaštićenoj zoni Srebrenica – Žepa; dakle i enklava Žepa je bila pod zaštitom UN-a, ne samo Srebrenica. I što se događa? Ubrzo nakon genocida u Srebrenici, kada je bilo jasno što se dogodilo jer su postojale satelitske snimke – dolazi do kontroliranog etničkog čišćenja Žepe. Nije bilo genocida, ali su ljudi iseljeni, deportirani. Žepa je predana u ruke Vojsci RS-a. Vrlo indikativno za razmišljanje i stvaranje kompletne slike o događanjima u srpnju 1995.”, rekao je Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”. q

Mirela ČAUŠEVIĆ



Ranojutarnjim bajram namazom, u petak, 17. srpnja 2015., počela je trodnevna proslava Ramazanskog bajrama. Centralna bajramska svečanost i molitva održana je u Islamskom centru u Zagrebu, uz tradicionalno veliki broj vjernika i direktan TV i radio prijenos Hrvatske televizije i Hrvatskog radija.

Iako su muslimani najveće žrtve, oni nisu jedini…

Na početku bajramske hutbe zagrebački muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pod-sjetio je kako se na današnji dan muslimani diljem svijeta okupljaju u svojim džamijama i musallama kako bi veličanjem jedinog Stvoritelja i upućivanjem zahvale Njemu obilježili kraj mubarek mjeseca ramazana – mjeseca posta, molitve, oprosta grijeha, duhovnog i tjelesnog prepo-roda. Hasanović je istaknuo kako je post ibadet za koji Allah, dž.š., daje posebnu nagradu i posebno ga vrjednuje: “Sve što je sastavni dio naše vjere ima svoj smisao, pa tako i post. Mnogo je govora o postu, o njego-vom blagotvornom učinku na tijelo, organizam, ali posebna vrijednost posta je da je on učitelj strpljivosti, što je put ka približavanju Allahu, dž.š., jer se na mnogo mjesta u Kur’anu kaže: ‘Allah je sa strpljivima.’ Veseli me činjenica da smo zajednički i ovoga ramazana, u miru i punini mogli služiti svome Stvoritelju. Unatoč kasnoj teraviji, vrućini, sparini i drugim iskušenjima, raduje i ohrabruje veliki broj omladine i džematlija koji s radošću ustrajavaju u vršenju svojih obveza. I danas sam sretan i zadovoljan jer vidim spoj mladosti i iskustva u našoj džamiji.”

Hasanović je naglasio žalosnu činjenicu o stanju islamskom ummeta: mnogi muslimani su ometani u vrijeme ramazana u vrše-nju ibadeta, mnogi su prisiljeni mrsiti post, znatnom broju muslima-na je ugrožen život, nekima su iftari služili kao vrijeme za ubijanje jer su tada obitelji na okupu. Osim toga, mnogi danas nisu bili u prilici uopće otići u džamije povodom obilježavanja Ramazanskog bajrama jer im je to zabranjeno ili su im životi ugroženi. “Iako su muslimani najveće žrtve, oni nisu jedini. Brojni narodi i pripadnici različitih vje-ra, posebice gdje su manjina, strahuju pokazati tko su i što su, nisu u mogućnosti živjeti u punini svoje vjere, a pitanje je zašto je to tako? Ljudski ego može biti najdestruktivniji čimbenik koji postoji. Neza-jažljivost ljudskih želja, prohtjeva i nerealnih ciljeva temeljenih na moći, stremljenje ka dominaciji i potiranju slabijih, te ugnjetavanja raznih vrsta danas su rastući trend koji ne vodi svijet dobru. Dok ve-liki pokazuju snagu, oni manji i slabiji trpe posljedice. Kao odgovorni ljudi moramo na to upozoravati i u skladu sa svojim kapacitetima protiv toga se boriti jer je naredba Božja: ‘Naređivati dobro, a odvra-ćati od zla.’ Božji poslanik Muhammed, a.s., nas podučava: ‘Tko od vas vidi neko zlo neka ga otkloni rukom, pa ako ne može rukom, onda jezikom, a ako ne može jezikom neka prezre srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja)’”, rekao je muftija Hasanović.

Imetak, bogatstvo, utjecaj i moć su najbolja hrana za ljudski ego

Zagrebački muftija je naglasio da su imetak, bogatstvo, utjecaj i moć najbolja hrana za ljudski ego, a prohtjevi koje će proizaći iz toga

RAMAZANSKI BAJRAM 2015. GOD./1436. H. G.: BAJRAMSKA HUTBA ZAGREBAČKOG MUFTIJE DR. SC. AZIZA EF. HASANOVIĆA

Naređivati dobro i odvraćati od zla

vrlo često su izvan okvira naše uzvišene vjere i u domenu zabranje-nog. Mnogima su pri tome bogatstvo, ugled i moć, zapravo, cilj, a ne sredstvo za ispunjenje misije na Zemlji koja je temeljena na naređi-vanju dobra, a odvraćanju od zla. Hasanović je istaknuo kako je da-nas čak i želja za mirom devalvirala u odnosu na onu za moć i utjecaj. “Iako smo ovakve kvalifikacije skloniji pripisivati prošlosti, one su na-žalost i danas aktualne. Sve češće svjedočimo tenzijama koje na rub sukoba dovode suprotstavljene strane. Intenzivno se gubi uvjerenje da pravda i pravičnost na Dunjaluku, tj. ovom svijetu uopće i postoje jer je pravo sve češće uvjetovano politikom i sve manje pravo ostaje pravom, a sve više istinom jačega i to u 21. stoljeću. Tako smo i mi na 20. obljetnicu genocida u Srebrenici sahranjivali kosti nevino ubije-nih, dok su neki u međunarodnoj zajednici pokušali sahraniti istinu o genocidu. Sve dok istina ne bude prihvaćena i ne postane mjerilo za odluke u svakodnevnom životu, ostavit će trajnu ugrozu stabilnosti jer oni kojima je nepravda učinjena, a k tomu još i nije sankcionirana ostavlja trajno nezadovoljstvo. Gore od toga je gubitak povjerenja u vrijednosti koje zagovaramo u 21. stoljeću, a ogledaju se u vladavini demokracije i ljudskih prava koji ovakvim odlukama rapidno devalvi-raju, a diljem svijeta daju snažnu podršku razvoju planova bolesnih režima koji uključuju genocid nad drugim narodima. Mir nije sve, ali bez mira je sve ništa”, rekao je Hasanović.

Zagrebački muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj

Bajramska hutba u Islamskom centru u Zagrebu



Kritički se osvrnuo na današnje stanje ummeta, pri čemu je kon-statirao da su muslimani zavoljeli Dunjaluk više od dozvoljenog. “Pa-timo i bolujemo od želja mahom usmjerenih na Dunjaluk. I dok bi se mi muslimani trebali prisjetiti ajeta u kojima nas Allah, dž.š. upozorava na kaznu poput ajeta: ‘Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju…’ i što bi zbog Božjih upozo-renja morali prestati razvijati pretjeranu ljubav prema ovome svijetu, mi uglavnom činimo suprotno. Imajmo na umu da smo dužni na Du-njaluku, na ovom svijetu, svaki dan raditi i boriti se za boljitak, ali isto tako da razvijanjem ljubavi prema Dunjaluku slabimo i od Ahireta se udaljavamo, a Dunjaluk je samo njiva ahiretska. Stoga su i post i sade-katu-l-fitr i zekat i hadž i naši ibadeti tu da bi nas zadržali u okvirima Allahova, dž.š., zadovoljstva. Svaki od nas, koji je u mogućnosti pomo-ći, a to ne učini, za svoj propust će biti pitan i za propuštenu priliku ćemo odgovarati. Zapamtimo, istinski naše je samo ono što udijelimo, a ne zaboravite da nam je Allah, dž.š., kazao da u našim imetcima je dio onih koji su potrebiti”, rekao je muftija Hasanović.

Neznanje je najveći neprijatelj svakog čovjeka Naglasio je važnost obrazovanja, pri čemu je istaknuo kako je

neznanje, zapravo, najveći neprijatelj svakog čovjeka. Pritom mi muslimani ne smijemo sebi dozvoliti da zapostavimo prvi kur’anski imperativ koji glasi: “Ikre” – uči, čitaj!

Hasanović je rekao kako je Ramazanski bajram dan radosti i ve-selja, pri čemu moramo imati na umu i našu obitelj, naše prijatelje, susjede, poznanike i one koji su u potrebi. “Potrudimo se i učinimo da današnji dan uljepšamo i sebi i drugima dijeleći radost zbog doče-kanog Bajrama. Današnji dan je kruna naših ibadeta, našeg odricanja i našeg stremljenja ka Božjem zadovoljstvu. Međutim, s prolaskom ramazana ne prolaze naše obaveze, niti naš rad za boljitak svih”, re-kao je zagrebački muftija, koji je savjetujući o ponašanju muslima-na mimo mubarek mjeseca ramazana, citirajući kur’anske ajete iz sure/poglavlja Lukman: “Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: ‘O sinko moj, ne smatraj druge Bogu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.’ Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. ‘O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući. O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hr-đavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!’”

“Ove Allahove poruke, su ujedno i prikaz plodova ramazana koje svaki vjernik treba osjetiti i iskoristiti, ako je u upotpunio svoj post, svoj namaz i druge ibadete. Post ne pročišćuje samo tijelo, već i naš duh, a najbolji pokazatelj uspješnosti je da li i na današnji dan smatramo da smo bolji od drugih, da li svog brata gledamo s visoka, ili smo shvati-li da smo mali i da jedino zajedno možemo biti veliki? Molim Allaha, dž.š., da primi naš post, namaze, ibadete, dove, da naš sabur ojača i nakon ramazana, a da nas na Ahiretu učini od sretnih i onih koji su uspjeli!”, rekao je u bajramskoj hutbi zagrebački muftija dr. sc. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. q

Ismet ISAKOVIĆ



Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Nur” iz Siska prigodnim je programom u subotu, 29. kolovoza 2015., u gotovo do kraja popu-njenoj dvorani Doma INA Rafinerija nafte Sisak proslavilo 10. godiš-njicu osnutka i djelovanja. Svečani koncert pod nazivom “S Nurom u srcu 2005.-2015.” održan je pod pokroviteljstvom Savjeta za nacio-nalne manjine Republike Hrvatske i supokroviteljstvom Grada Siska. Koncert je imao humanitarni karakter, a prikupljana su financijska sredstva za potrebe pučke/narodne kuhinje Dobrotvornog društva “Merhamet” Sisak. Kao i mnogo puta u proteklih 10-ak godina, i ovu bošnjačku manifestaciju vodila je Karmen Valenta, sjajna novinarka županijskog Radio Quirinusa, velika prijateljica Bošnjaka.

Pored članova svih uzrasta, njihovih obitelji, Bošnjaka iz Siska i Petrinje, Siščana koji njeguju multikulturalnost i multietničnost i vole dobru, pravu bošnjačku/bosansko-hercegovačku glazbu, prije svega sevdalinku, koncertu “S Nurom u srcu 2005.-2015.” prisustvovali su Nedžad Hodžić, saborski zastupnik, član Savjeta za nacionalne ma-njine RH i predsjednik BDSH, Marko Krička, zamjenik gradonačelnice Siska, Darinko Dumbović, gradonačelnik Petrinje, Mirsad Srebreni-ković, predsjednik SDA Hrvatske, Dževad Jogunčić, predsjednik za-grebačkog ogranka BNZH, Darjan Vlahov, v.d. pročelnika Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu i sport Sisačko-moslavačke županije, Se-nad Bratić, potpredsjednik Skupštine Republike Srpske, Selim Ekić, potpredsjednik Skupštine općine Bosanski Novi, i mnogi drugi.

Izvanredan slavljenički koncert

BKUD “Nur” iz Siska osnovano je 30. kolovoza 2005. godine. Prvih nekoliko godina djelovalo je u okviru Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, a zatim se osamostalilo. BKUD “Nur” okuplja mlade iz gradskih kvartova Ca-prag, Naselje i Drugi sektor, kao i prigradskog naselja Mošćenica, u kojima žive brojni Bošnjaci. Jedino je kulturno-umjetničko druš-tvo koje djeluje u Sisak Predgrađu, a i jedino bošnjačko kulturno-umjetničko društvo na području Sisačko-moslavačke županije.

Nurovci su u dosadašnjem radu imali niz gostovanja u Hrvatskoj, Austriji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Kruna dosadašnjeg rada sva-kako je sedmodnevno gostovanje u Bursi, u Turskoj u srpnju 2010. godine, kao i dva gostovanja u Austriji u zadnje dvije godine. Društvo

PROSLAVA 10. OBLJETNICE OSNUTKA BKUD “NUR” IZ SISKA

Čuvar bošnjačkog identiteta je bilo pokretač i organizator 1. Smotre bošnjačkih kulturno-umjet-ničkih društava Hrvatske, održane u Sisku 30. kolovoza 2008. godine na inicijativu sadašnjeg predsjednika prof. Zijada Fuke. Kroz Društvo je prošlo preko 220 članova, otprilike trećina članstva je aktivna. Ono što posebno raduje jeste činjenica što je među članovima veliki broj mladih koji ponosno čuvaju i njeguju tradiciju Bosne i Hercegovine. Svojim 10-godišnjim djelovanjem postali su neizostavni sudionik svih gradskih kulturno-umjetničkih manifestacija, te su svojim radom i nastupima obogatili multukulturalnost i multietničnost grada Siska.

Slavljenički koncert otvorio je poznati glumac Zijad Gračić s recitacijom pjesama bošnjačkog i bosansko-hercegovačkog pisca i pjesnika Abdulaha Sidrana “Ne mogu da zaspim” i “Što to radiš, sine?”, a nakon toga prisutnima se obratio prof. Zijad Fuka, pred-sjednik BKUD “Nur”. On se zahvalio svim članovima koji su prote-klih godina prošli kroz sekcije i dali svoj doprinos uspješnom radu kulturno-umjetničkog društva. Posebno je istaknuo da je BKUD “Nur” jedino kulturno-umjetničko društvo u dijelu grada kojeg Siščani nazivaju Sisak Predgrađe. Posebno se zahvalio Sisku i Sišča-nima, kao i gradskim vlastima, te Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske na stalnoj i kvalitetnoj potpori i suradnji. “Sve ove godine imali smo izuzetnu potporu lokalne zajednice i Gradske uprave, što služi na diku gradu Sisku i Hrvatskoj”, rekao je prof. Fu-ka, koji je bez sumnje najzaslužniji za uspješan rad tog društva koje je postalo prepoznatljivo ne samo u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i izvan granica Hrvatske. Također se zahvalio svima koji su na bilo koji način pomogli rad njihovog društva koje je u 10 godina uspješno radilo na očuvanju bošnjačkog kulturnog i nacio-nalnog identiteta, na njegovanju bošnjačke pjesme i igara.

Za hvalevrijedni jubilej članovi BKUD “Nur” pripremili su bo-gat program u kojem koreografiju potpisuje Ibrahim Čataković, a glazbenu obradu Jasmin Šiljedić Jasko. U izvedbi Dječje folklorne sekcije publiku je oduševila koreografija “Igre iz bosanske avlije”, a posebno nastup stare “nane”, koju je odglumila Enisa Zdionica, voditeljica mladih Nurovaca. Zatim su uslijedile “Sandžačke (musli-manske) igre” (rasti sunce, šota, povijn kruščit, četverac, coko,coko djevojko i zetsko kolo), za neke vjerojatno najbolja koreografija Nu-rovaca, s posebno upečatljivim kretanjem po krugu u obliku puža uz živopisne sandžačke bošnjačke nošnje. Treća koreografija bila je

BKUD “Nur” Sisak - 10 godina rada na očuvanju bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta

Stara “nane” s najmlađim Nurovcima u Igrama iz bosanske avlije



dobro poznata “Hej, Munira, gdje ti je Ibrahim?”, u kojoj je kore-ograf Čataković plesačima pokazao samo osnovne korake, a kako je morao na operaciju zbog ozljede noge, koreografiju su osmislili mladi, ali i iskusni članovi BKUD “Nur” – Leonita Keranović i Arnel Dedić. I pritom ugodno iznenadili...

Posebni gosti na slavljeničkom koncertu bili su gosti iz Bosne i Hercegovine. Gradski folklorni ansambl “Bugojno” ima dugu tradici-ju i jedina je sekcija KUD-a “Bugojno”, koja nije prestajala sa radom od 1946. godine, pa ni u toku proteklog rata u BiH. GFA “Bugojno” gostovao je u preko 20 zemalja Europe i Azije, a na mnogobrojnim festivalima su dobili brojna priznanja i zahvalnice. Prvi su predstav-ljali BiH u Barceloni 1995. godine, gdje ih je tokom 10 nastupa gle-dalo preko 30.000 gledatelja. Ostvarili su vrlo uspješnu suradnju s kulturno-umjetničkim društvima u BiH, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji i drugim europskim zemljama. Kroz djelovanje, naročito posljednjih nekoliko godina, GFA “Bugojno” je ponio epitet odličnog organizato-ra tradicionalnog Internacionalnog festivala folklora koji se održava 20. i 21. svibnja svake godine i Smotre folklora “Ajvatovica”. U dva festivalska dana publici se predstavi 8 kulturno-umjetničkih društava (4 iz BiH i 4 iz inozemstva). Tokom smotre folklora “Ajvatovica” su-djeluje 12 društava, čiji nastup redovno prati preko 3.500 gledatelja.

Trenutno, Gradski folklorni ansambl “Bugojno”, koji će sljedeće godine proslaviti 70 godina uspješnog rada, broji oko 200 članova, razvrstanih u četiri grupe i Narodni orkestar. Na repertoaru ima 17 uvježbanih koreografija naroda BiH i susjednih zemalja. Članovi ansambla sudjeluju u programima svih značajnijih manifestacija u općini Bugojno, Srednjebosanskom kantonu, kao i na festivalima i smotrama širom BiH. Umjetnički direktor, koreograf i rukovoditelj GFA “Bugojno” je Enes Šehić. Bugojanci su za nastup u Sisku pripre-mili tri spleta igara: “Splet igara gornjevrbaske regije ili Bugojanske muslimanske igre”, “Splet gradskih igara iz Sarajeva i šire okoline” i “Splet hrvatskih igara iz Bugojna”.

Izvanredan dojam ostavio je Ženski vokalno-instrumentalni sa-stav “Lipe” iz Siska, koje su otpjevale dvije sevdalinke – “Jutros mi je ruža procvjetala” i “Moj dilbere”, kao i slijepi harmonikaš i pje-vač sevdalinki Pavao Anić iz Mošćenice. On je pored sevdalinskog klasika “Lijepa Rahima”, otpjevao i svoju autorsku pjesmu, koja je odlično primljena od publike.

Priznanja i zahvalnice najzaslužnijima, planovi za budućnost…

Jubilarni slavljenički koncert bio je prigoda da se priznanja i zahvalnice zaslužnim članovima i simpatizerima zbog kojih BKUD “Nur” Sisak opstaje i nastavlja s radom iz godine u godinu. Pri-znanje za aktivno sudjelovanje i osobni doprinos dobile su obitelji Vakufac, Draganović, Zdionica, Arapović, Dedić (Esma i Arnel), Be-gović (Zemira i Alma) i Bajrić (Armine i Sandi), zatim Suphija Hajda-rević, Nijaz Hafizović, Slada Delkić i Leonita Keranović. Zahvalnice su dobili Ibrahim Novljaković i Đuro Tadić (za suradnju i podršku koja izlazi iz okvira uobičajene suradnje i podrške), Ljiljana Sladić (za pomoć Društvu) i Sejad Sedić (za pomoć Društvu pri organizaciji gostovanja i nastupa koja nadilazi uobičajenu pomoć), dok je po-hvala uručena Ines Nakić (za redovitost i izuzetno zalaganje i kao podstrek u radu).

Plaketu kao najviše priznanje dobila su trojica najzaslužnijih: prof. Agan Velić, prvi predsjednik BKUD “Nur” (za značajan dopri-nos razvoju i promicanju ugleda i interesa Društva), Šaban Kadrić (za iznimne rezultate u stvaranju preduvjeta za rad Društva) i prof. Zijad Fuka, predsjednik i umjetnički voditelj BKUD “Nur” (za dopri-

nos razvoju i promicanju ugleda i interesa Društva, te prepoznat-ljivo osobno djelovanje kojim je Društvo steklo ugled i ostvarilo napredak u svom radu).

“Aktivnost svakog kulturno-umjetničkog društva najbolje se vi-di u javnim nastupima i odjeku koje svojim nastupima ostavljaju iza sebe. Nastupi 'Nura' imaju višestruki značaj. Osim što promi-čemo kulturu Bošnjaka, čuvamo tradiciju i običaje, nastupi su i te-melj suradnje, ponajprije s Bošnjacima kako Hrvatske tako i Bosne i Hercegovine. Nastupi i javno pojavljivanje su ujedno pokazatelj uspješnosti društva. Svake godine bila su organizirana minimalno dva putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Tako su Nurovci proteklih godina gostovali u Bugojnu više puta, u Tuzli, Tešnju, Vitezu, San-skom Mostu, Bihaću, Bosanskoj Otoci, Kozarcu, Šatorovićima, Sti-jeni, Šturliću kod Cazina, u Vrnograču... Dva gostovanja u Austri-ji, u Ennsu kod Linza i u Beču u protekle dvije godine bila su vrlo uspješna. Bili smo i gosti naših zemljaka u Jesenicama u Sloveniji. Posebna pozornost se pridaje nastupima na području našeg gra-da i županije, kao podsjetnik drugima da ovdje žive i Bošnjaci i da oni nisu i ne žele biti stranci u svome gradu. Svake godine Nurovci sudjeluju na 'Teferiču' na gradskom kupalištu 'Zibel', kao i na naj-značajnijoj manifestaciji nacionalnih manjina u Hrvatskoj, 'Lipov-ljanskim susretima'. Posebno vrijedna promidžba 'Nuru' je učinje-na gostovanjem na Pantovčaku kod sada bivšeg predsjednika dr. Ive Josipovića, u okviru projekta 'Kava s građanima'. Tek će godine koje dolaze pokazati koliko je to bilo važno gostovanje Nurovaca”, izjavio je za “Preporodov Journal” nakon koncerta prof. Zijad Fuka, predsjednik BKUD “Nur” Sisak.

Ponovimo, BKUD “Nur” je bio inicijator 1. Smotre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske. Uz obilježavanje 10. godi-ne postojanja i rada, “Nur” je ove godine domaćin 8. po redu Smo-tre bošnjačkih KUD-ova, koja će se održati u subotu, 24. listopada 2015., u Sportskoj dvorani “Brezovica” u Sisku. “Smotra – manife-stacija čiji smo inicijatori i prvi organizatori, i dalje živi i predstavlja tradicionalno godišnje okupljanje Bošnjaka Hrvatske. Uz sve pro-bleme, financijske i organizacijske, smotra je uspjela opstati i to je najvažnije. Smotra je do sada održana u Sisku, Dubrovniku, Puli, te u dva navrata naizmjenično u Gunji i Zagrebu. Kako 'Nur' ove godi-ne slavi svoj prvi veliki jubilej – 10 godina postojanja, tako nam je uz godišnjicu pripala čast da budemo po drugi puta domaćini Smo-tre bošnjačkih kulturno-umjetničkih društava Hrvatske. 8. Smotra je planirana za 24. listopad u Sportskoj dvorani 'Brezovica'. Oče-kujemo nastup najmanje 10 kulturno-umjetničkih društava, kao i goste iz inozemstva. Pripreme su već počele”, rekao je Zijad Fuka.

Sretan 10. rođendan! Čestitke Nurovcima, od srca! qIsmet ISAKOVIĆ

Plakete najzaslužnijim članovima BKUD “Nur” (Agan Velić, Zijad Fuka i Šaban Kadrić)



U ovogodišnjem mubarek mjesecu ramazanu, u ponedjeljak, 6. srpnja 2015., nakon kratke bolesti na Ahiret je preselio dr. sc. Su-lejman Čamdžić, pripadnik udruženja “Mladi muslimani”, istaknuti član Islamske zajednice u Hrvatskoj, te jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i svih temeljnih bošnjačkih asocijacija u Hrvat-skoj. U četvrtak, 9. srpnja 2015., poslije podne namaza, ispred Za-grebačke džamije klanjana mu je dženaza namaz, nakon čega je ispraćen za Sarajevo. Ukopan je u petak, 10. srpnja 2015., u hare-mu Čurćića džamije među svojim mladomuslimanskim prijateljima.

Sulejman Čamdžić se rodio 1926. godine u maloj bosansko-herce-govačkoj čaršiji Puračić kod Tuzle. Njegovu mladost i najljepše godine života odredile su burne ratne i poratne prilike. Srednjoškolsko obra-zovanje u Tuzli prekinule su mu ratne okolnosti 1943. pa ga je nastavio u Sarajevu. Vjerski odgoj kojeg je ponio iz roditeljskog doma, u Sara-jevu ga je uveo u društvo “Mladih muslimana” koji su u to vrijeme, kao omladinska sekcija udruženja “El Hidaje”, kroz odgojno djelovanje omladine, pokušali očuvati i učvrstiti svoju vjeru, tradiciju i islamske moralne vrijednosti. Koncem rata mobiliziran je i u jedinicama Jugosla-venske armije bio je do konca 1945. godine, da bi u ljeto 1946. maturi-rao i uputio se na studij u Zagreb na Poljoprivredni fakultet.

Organizacija “Mladi muslimani” u novoj državi i novim društve-no-političkim okolnostima je, kao i druge društvene organizacije ko-je nisu bile pod uplivom i kontrolom novih vlasti, zabranjena. “Mladi muslimani”, svjesni opasnosti koje nosi nadiruća ateizacija agresivno propagirana komunističkom ideologijom, nastoje joj se suprotstaviti na jedini mogući organizirani način – djelovanjem u ilegalnosti. Ta-ko se i Sulejman Čamdžić, po dolasku na studij u Zagreb, povezao s članovima “Mladih muslimana” u Zagrebu. Osim djelovanja u ispu-njenju svojih ciljeva, nastojali su i proširiti mrežu svojih članova, ne samo u Zagrebu već i izvan njega. U tome ih nije pokolebalo ni prvo hapšenje “Mladih muslimana” 1946. koji su bili osuđeni na relativno male zatvorske kazne. Drastični obračun s “Mladim muslimanima” dogodio se 1949. godine kada ih je većina pohapšena, sudski pro-cesuirana i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne, a čelni ljudi na smrt. Sulejman Čamdžić je uhapšen 1949. godine i osuđen na 15 godina zatvora, od kojih je 9,5 odslužio u KPD Zenica.

Po izlasku iz zatvora, ubrzano je završio studij na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu, magistrirao i doktorirao, i cijeli radni vijek proveo u struci u Agrarnom institutu koji je kasnije integriran u Fakultet poljo-privrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. S tog radnog mjesta umirov-ljen je 1992. godine u zvanju višeg znanstvenog suradnika.

U periodu demokratizacije društva 1990-ih intenzivno se uklju-čio u formiranje, organiziranje i rad svih bošnjačkih institucija. Bio je supotpisnik (među 40 osoba) saopćenja za javnost o osnivanju Stranke demokratske akcije 1990. godine. Bio je jedan od osniva-ča KDBH “Preporod” 1991. godine, u kojem je 10 godina bio član Glavnog odbora i pet godina potpredsjednik. Bio je također pred-sjednik Inicijativnog odbora za osnivanje Bošnjačke nacionalne za-jednice Hrvatske u kojoj je bio potpredsjednik, a nakon smrti prvog predsjednika prof. dr. Nedžata Pašalića bio je v.d. predsjednika i uspješno je obnovio njen rad 1997. godine. Također, bio je ispred Bošnjaka od 1997. do 2000. godine član Vijeća nacionalnih manjina Republike Hrvatske – tada krovnog manjinskog tijela na nivou Hr-

IN MEMORIAM: SULEJMAN ČAMDŽIĆ (PURAČIĆ KOD TUZLE, 1926. – ZAGREB, 2015.)

Osoba visokih moralnih kvaliteta

vatske, te član Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba u prvom mandatu 2003. do 2007. godine. Za vrijeme rata u BiH ak-tivno je sudjelovao u pomoći Bosni i Hercegovini. Između ostaloga vodio je predstavništvo sarajevskog “Merhameta” u Zagrebu. Na skupštinskom zasjedanju Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju održanoj 31.05.2010. proglašen je počasnim članom, što je bilo simbolično priznanje za njegovo sve-ukupno društveno djelovanje u zajednici.

Dženazu namaz ispred Zagrebačke džamije predvodio je Mir-za ef. Mešić, a prigodnim riječima prisutnima se obratio prof. dr. sc. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske. Između ostaloga, naglasio je kako je BNZH preseljenjem na Ahiret dvojice Sulejmana – Čamdžića i, nekoliko godina ranije, Čičića – izgubila jedine počasne članove, dva temelja i uzdanice Bošnjačke nacionalne zajednice.

“Sulejman je uvijek zračio optimizmom. Njegov dobroćudni osmijeh, ophođenje i cjelokupno ponašanje odražavale su dobrotu i plemenitost iskrenog vjernika i osobe visokih moralnih kvaliteta. Krasile su ga mnoge vrline: časnost, poštenje, iskrenost, skromnost, susretljivost, blagost u ophođenju i pomirljivost, ali s druge strane i upornost, pedantnost i preciznost, te odgovoran odnos. Sve ove osobine, koje rijetko susrećemo u današnje doba omogućile su mu da se na izdržavanju zatvorske kazne ne demoralizira i da nakon izla-ska iz zatvora završi fakultet, postigne najviše znanstvene stupnjeve i izgradi zavidnu profesionalnu karijeru. Nikad ga nije napuštao vedar duh i sa saburom se nosio s teretima dunjalučkog života, koji ga nije štedio. Bošnjačka nacionalna zajednica ove godine pripremala je iz-davanje njegove biografske knjige ‘Neka moja sjećanja’. Stalno nas je požurivao kao da je predosjećao da mu se bliži kraj. Bilo je planirano da knjigu završimo i promoviramo prije ramazana, ali neke objektiv-ne okolnosti i njegovo narušeno zdravlje posljednjih tjedana, usporili su nas. Kad smo posljednji put razgovarali, uvjeravao sam ga da će knjiga izići do Ramazanskog bajrama. Sudbina je htjela da smo po-krenuli štampanje knjige u tiskari istoga dana kad je preselio. Iskre-no mi je žao što mu nismo uspjeli ispuniti tu želju. Svima nama koji smo poznavali Sulejmana bila je izuzetna čast družiti se i surađivati s njim”, rekao je prof. dr. sc. Sead Berberović. q

Ismet ISAKOVIĆ

Dr. sc. Sulejman Čamdžić (Puračić kod Tuzle, 1916. - Zagreb, 2015.)



“Potreseni tužnom viješću koja je stigla u klub, u dubokoj boli obavještavamo navijače modroga kluba, sportske prijatelje i jav-nost da nas je u 62. godini života nakon duge i teške bolesti napu-stio veliki čovjek – legendarni bivši igrač i trener ‘Dinama’ Ismet Hadžić. On će neupitno zauvijek biti jedna od najvećih legendi ‘Di-nama’, zauvijek će živjeti u povijesti modroga kluba i u srcima svih nas”, u utorak, 14. srpnja 2015., objavljeno je na web stranicama GNK “Dinamo” Zagreb.

Ismet Hadžić – Hadžija (Tuzla, 07.07.1954. – Zagreb, 14.07.2015.), legendarni nogometaš tuzlanske “Slobode” i zagrebačkog “Dinama”, pokopan je dva dana kasnije, u četvrtak, 16. srpnja 2015., u rodnoj Tuzli, na mezarju Bukovčić. Pored brojnih sugrađana dženazi su pri-sustvovali oni s kojima je dijelio svlačionicu – čuveni golmani Jasmin Divanefendić, Rizah Mešković i Marijan Vlak, zatim Dževad Šećerbe-gović, Nihad Mujezinović, Suad Kalesić…

Rahmetli Ismet Hadžić bio je član jedne od najslavnijih gene-racija tuzlanskih crveno-crnih, ali i zagrebačkih modrih. Ponikao u “Slobodi” iz Tuzle i vrlo rano, već s 18 godina, izborio je standardno mjesto u prvoj momčadi. Od 1972. do 1979. godine nosio je dres matičnog kluba, pri čemu je odigrao čak 350 utakmica. Zajedno sa suigračima izborio je 1977. godine plasman u Kup UEFA.

1. siječnja 1980. prelazi u NK “Dinamo” i s Miroslavom Ćirom Blaževićem na čelu osvaja titulu prvaka Jugoslavije 1982. godine. Godinu dana kasnije s “Dinamom” osvaja i Kup Maršala Tita (Kup SFR Jugoslavije). Hadžić je modri dres nosio od 1980. do 1985. go-dine, odigrao je 302 utakmice za “Dinamo”, od čega 145 službenih.

U sezoni 1986./1987. Hadžić je nogometaš “Prištine”, a potom od-lazi u SAD, u Las Vegas, gdje je godinu i pol dana igrao mali nogomet.

Za jugoslavensku A-reprezentaciju odigrao je pet utakmica od 1979. do 1983. godine. Igrao je dva puta kao nogometaš “Slobode”, a tri puta kao član “Dinama”. Više puta Hadžić je igrao za B, omladin-sku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju SFR Jugoslavije.

Rahmetli Ismet Hadžić je prošao puno toga, od slave i statusa no-gometne zvijezda do trnja. Bio je zasigurno jedan od najboljih brani-ča svoje generacije, kao takav nogometaš po isteku ugovora s “Dina-mom” mogao je birati klub. Najuporniji je još 1983. godine bio turski “Fenerbahçe S.K.” iz Istanbula, koji je za ondašnje prilike davao ve-liki novac. Transfer je bio vrijedan za ono doba golemih 300.000 do 400.000 američkih dolara, međutim, trener Miroslav Ćiro Blažević u tom trenutku nije htio ni čuti za Hadžićev odlazak iz “Dinama”. “To je bila basnoslovna ponuda, s obzirom da je Džajić, najbolje lijevo krilo, u ‘Bastiju’ otišao za 90.000. U ‘Dinamu’ sam ostao još nekoliko godi-na, a onda sam otišao u Las Vegas igrati mali nogomet, ali od toga se nije moglo živjeti. Porezi su bili jako visoki.”

Nakon završetka nogometne karijere uslijedio je težak životni period s financijskim poteškoćama. Krajem 90-ih i početkom 2000-ih dotaknuo je dno života. “Bio sam u stisci i prodao stan želeći kupiti manji. Pojavili su se ‘prijatelji’, koji su trebali novca i posudio sam im 80.000 ondašnjih maraka. Nitko mi nije vratio, zapao sam u totalnu krizu, toliku da sam dvije godine morao spavati u autu na Zapruđu. Svaku večer su me čuvali policajci, bilo ljeto ili zima. Kupao sam se i brijao na Bundeku i tamo jeo zeleno voće. Zato mi je Bundek danas k’o Sejšeli. Bio sam u jako, jako teškoj situaciji. Ne bih htio vrijeđati

IN MEMORIAM: ISMET HADŽIĆ (TUZLA, 1954. – ZAGREB, 2015.)

Otišao je legendarni Hadžija

klošare, ali bilo mi je teže nego njima.” Od takvog načina života spa-sio ga je prijatelj Faruk Spahić. “Pitao me želim li raditi na placu. Pri-hvatio sam to i na trešnjevačkoj tržnici gurao kolica. No i to je poče-tak, kakav-takav, ali novi početak.” A onda je stigao spasonosni poziv iz “Dinama” da bude trener u omladinskoj školi “Hitrec – Kacian”. Godine 2006. Zvezdan Cvetković pozvao je Hadžića da radi s talen-tiranim dječacima, a prvi operativac kluba, izvršni direktor Zdravko Mamić to je i prihvatio. Često je Hadžić govorio da su ga time spasili, a 2010. godine je dobio i gradski stan. U “Dinamu” je bio zadužen za veterane, a bio je i jedan od trenera u Dinamovoj nogometnoj školi.

Rahmetli Ismet Hadžić bio je iznimno nadaren nogometaš, brz i ofenzivan, moderan i iznad svega korektan. Iz svoje karijere rado se sjećao utakmice protiv “Hajduka”, 1982. godine u Splitu, kada je “Dinamo” u toj šampionskoj godini slavio s 2:1. i kada su navijači pjevali: “‘Hajduk’ i ‘Dinamo’, dva su kluba bratska, s njima se po-nosi čitava Hrvatska.” Ili utakmice kada se od nogometa opraštao Dragan Džajić u Tuzli, kada mu je sudac rekao: “Samo ga krivo po-gledaj, letiš vani.” Nije se Džaja ni sastao s loptom.

Miroslav Ćiro Blažević znao je reći da je Hadžija bio prototip modernog stopera i jedan od ključnih igrača momčadi iz 1982. Dje-lovao je iz pozadine, najčešće u sjeni glavnih zvijezda, ali bez njega se nije mogla sastaviti udarna momčad. Odlikova se fizičkom sna-gom, ali nije zaostajao ni tehnikom. Lucidno je čitao igru i čuvao leđa kapetanu šampionske generacije ‘82. Velimiru Zajecu kada bi ovaj pošao u svoje slavne prodore. “Bio je borac, a izvrsno je čitao igru. Ismet je bio stvarno kvalitetan igrač, njegove su zasluge velike za uspjeh naše generacije. Kao čovjek vrlo je korektan”, govorio je Velimir Zajec o svom suigraču. “Izuzetno dobar i pošten čovjek, a igrački, neka se ne ljute ostali, Hadžija je bio najveći libero kojeg je ‘Dinamo’ imao”, rekao je Marko Mlinarić – Mlinka.

U mubarek ramazanu 2015. otišao je Hadžija, dobri duh šampi-onske ‘82. koja je vratila u Maksimir naslov prvaka, istinska legen-da tuzlanske “Slobode” i zagrebačkog “Dinama”. q

Ismet ISAKOVIĆ

Ismet Hadžić – Hadžija (Tuzla, 07.07.1954. – Zagreb, 14.07.2015.)

HRVATSKA


Afera koju su izazvali slovenski član Stalnog arbitražnog suda u Haagu Jernej Sekolec i članica stručnog tima i zastupnica pred Sudom Simona Drenik iz slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, obilježila je srpanj 2015., točnije zadnju njegovu dekadu. Aferu je otkrio zagrebački “Večernji list”, a ekskluzivne snimke razgovora pokazuju da je postupak o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na području Piranskog zaljeva izašao iz okvira normalnog ponašanja te kako slovenska strana krši pravila.

Njih su dvoje razgovarali krajem prošle i početkom ove godine, a na snimkama se jasno čuje kako je Sekolec prenosio Drenik deta-lje iz povjerljive rasprave predsjednika Suda Gilberta Guillaumea i ostalih arbitara. Usto, iz transkripata se može iščitati da je odluka o podjeli Savudrijske vale (Piranskog zaljeva) već donesena i da će, prema njoj, najmanje dvije trećine zaljeva pripasti Sloveniji iako ar-bitri trebaju održati još jednu raspravu. Informaciju da je Sud već odlučio većinu Savudrijske vale dodijeliti Sloveniji prvi je otkrio be-ogradski “Kurir”, a “Večernji list” potom je došao do dokumenata koji potvrđuju takve tvrdnje te upozoravaju na ozbiljne nepravilno-sti u ponašanju stranaka i arbitara.

Sekolec je Drenik redovito prenoseći detalje iz povjerljivih ra-sprava, izjave i mišljenja arbitara prekršio načelo neovisnosti i ne-pristranosti Suda. Sekolec je išao toliko daleko da je zatražio od Simone Drenik i konkretnu pomoć – pripremu dokumenata kojim je želio utjecati na suce, a što je Simona Drenik pristala učiniti te potvrdila da je i slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec upoznat s njezinim radom, što je još veći skandal jer je uzdignut na ministarsku razinu.

Sporazum više ne postoji

Prve spekulacije o nepravilnostima pojavile su se upravo nakon što je ministar Erjavec izjavio kako je “po neslužbenim informaci-jama” optimističan i da će “Slovenija dobiti izlaz na otvoreno mo-re”, što bi značilo da će sud odlučiti u korist Slovenije. Granica na moru, prema Sekolecu, izgledala bi tako da je crta razgraničenja u Savudrijskoj vali od ušća rijeke Dragonje u moru, ravnom linijom prema talijanskoj granici. U razgovorima se ne spominje na koji se tok rijeke Dragonje misli – na staro korito ili na kanal sv. Oderika, u koji je skrenuta rijeka.

Nakon ovog otkrića, član Arbitražnog suda koji prosuđuje hr-vatsko-slovenski granični prijepor Jernej Sokolec, kojega je u taj sud kao svog suca imenovala vlada bivšega premijera Boruta Pa-hora, dao je ostavku, a ostavku je dala i slovenska opunomoćena predstavnica za praćenje arbitraže i službenica slovenskog mini-starstva vanjskih poslova Simona Drenik.

Oni su ostavke dali nakon izjave slovenskog premijera Mire Cerara koji je njihovu telefonsku komunikaciju nazvao neprihvat-ljivom, uz tvrdnju da o tome ništa nije znao. Kako je prenio Sloven-ski radio, ostavka Simone Drenik znak je da Slovenija želi sanirati skandal i sačuvati integritet arbitražnog postupka, za što se založio i predsjednik države Borut Pahor. Pahor je u izjavi za slovenske me-dije rekao da očekuje da će se arbitražni postupak unatoč svemu nastaviti i rezultirati pravorijekom o graničnom sporu koji će mo-

AFERA S MEĐUNARODNIM ARBITRAŽNIM SUDOM U HAAGU

Hrvatska se povlači iz arbitraže

rati poštovati obje strane, u skladu s arbitražnim sporazumom koji je on potpisao 2009. godine s tadašnjom hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor.

Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor, koja je 2009. sa slo-venskim premijerom Borutom Pahorom potpisala sporazum o ar-bitražnom rješavanju graničnog spora, izjavila je da taj sporazum više ne postoji, nakon što je temeljem stenograma razotkriveno dogovaranje sudaca u arbitražnom vijeću s predstavnicom sloven-ske vlade. “Ostavke u Sloveniji govore da su snimke o nečasnoj ra-boti autentične. Sud nema kredibilitet, Sporazum više ne postoji”, rekla je Kosor čijim je potpisivanjem sporazuma o arbitraži omogu-ćeno deblokiranje pristupnih pregovora Hrvatske Europskoj uniji.

Josip Kregar, saborski zastupnik stranke Naprijed Hrvatska - pro-gresivni savez, zatražio je od predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke da zbog događanja vezanih uz postupak arbitraže o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije žurno pokrene postupak saziva izvanredne saborske sjednice na kojoj bi se donijele odluke u cilju zaštite vitalnih nacionalnih interesa. Predsjednik te stranke Ivo Jo-sipović rekao je da bi se za tu sjednicu od vlade zatražilo da Saboru podnese detaljno izvješće o cijelom postupku arbitraže te da se te-meljem tog izvještaja i rasprave donesu potrebne odluke.

Jernej Sekolec i Simona Drenik

HRVATSKA


Kregar je u pismu predsjedniku Hrvatskog sabora naveo da po-java stenograma koji govori o nekorektnim postupcima u postupku arbitraže dovodi u pitanje namjere i savjesnost naših susjeda, što smatra da nije omaška već “himbena i opasna politika” pa drži da je sada potrebno pokazati brigu i jedinstvo u obrani nacionalnih interesa.

Bivši predsjednik države Ivo Josipović smatra da arbitraža zbog nelegitimnih i nelegalnih postupaka Slovenije nema smisla zbog če-ga drži da Vlada i Sabor trebaju učiniti sve da se rješavanje spora o granici locira na neko od međunarodnih sudišta, ali da se pritom ne naruše prijateljski odnosi sa Slovenijom.

Sumnja u pravičnost

U sporazumu i pravilima arbitraže, kaže Josipović, postoje pra-vila koja će Hrvatska poštivati. Smatra da Hrvatska ne bi trebala po-stupati mimo međunarodnog prava ali drži i da postoje mehanizmi kao i kod svakog međunarodnog ugovora da jedna strana ako ima zato razloga iz toga sporazuma izađe. “Naši susjedi su pomislili da su Maradona, da mogu rukom dati regularni gol. Ne mogu ga dati rukom. Mi to nećemo dopustiti. Mislim da nadležna tijela, mislim na Vladu, mislim na Sabor, neće ovo prešutjeti”, kazao je Josipović.

Slučaj u kojem je temeljem stenograma razotkriveno dogova-ranje sudaca u arbitražnom vijeću koje odlučuje o hrvatsko-sloven-skom graničnom sporu s predstavnicom slovenske vlade, a kojem su mediji nadjenuli naziv slučaj “Pirangate”, Josipović je nazvao pr-vorazrednim političkim, pravnim i moralnim skandalom.

Ustvrdio je kako ne sumnja da su se snimke razgovora izme-đu slovenskog predstavnika u Arbitražnom sudu Jerneja Sekole-ca i djelatnice slovenskog ministarstva vanjskih poslova Simone Drenik koji su pokazali da se lobira kod drugih arbitražnih sudaca mogle fabricirati i da ne može nagađati je li razgovor prisluškivala hrvatska strana. “Ne mogu nagađati, nije to jedina mogućnost. Ako postoje indicije da su na ovako grubi, prljavi način ugroženi naci-onalna sigurnost i vitalni interesi države onda država na to treba reagirati”, kazao je Josipović.

Po njegovom stajalištu riječ je o postupcima koji narušavaju arbitražni sporazum i pokazuju da je grubo narušeno načelo ne-ovisnosti i nepristranosti suda, odnosno da je Slovenija kao stran-ka u postupku grubo narušila zadana pravila. “Nakon ovog što se dogodilo malo tko može vjerovati da će rezultat te arbitraže biti pravičan i u skladu s međunarodnim pravom”, rekao je Josipović, dodavši da je on 2009. bio protiv prihvaćanja arbitražnog sporazu-ma jer je smatrao da je diskriminacijski i da navlači na slovensku poziciju zbog čega mu je to izgledalo kao predstava kreirana da bi se udovoljilo slovenskom ultimatumu.

Bivši hrvatski predsjednik Josipović smatra da bi rješavanje graničnog spora pred Međunarodnim sudom pravde bila najbolja varijanta i da bi se time otklonile sve sumnje koje danas postoje. “Nakon svega što se dogodilo, ne znam tko će, ne samo u Hrvatskoj nego i izvan Hrvatske vjerovati da ova arbitraža može donijeti odlu-ku koja je pravedna”, kazao je Josipović. Ustvrdio je da je arbitraža u načelu način rješavanja spora, ali po njemu je konkretna arbitra-ža od početka bila “roba s greškom”.

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zatražila je od predsjed-nice Republike, Vlade i Hrvatskog sabora da trenutno i bezuvjetno stave izvan snage Sporazum o arbitraži između Hrvatske i Slovenije o teritorijalnom razgraničenju u Piranskom zaljevu. “Intervencije slo-venske strane dovele su do toga da Arbitražni sud više ne može do-nijeti objektivnu i pravovaljanu odluku”, istakao je HDZ u priopćenju.

Od predsjednika Vlade Zorana Milanovića zatražili su da hitno sa-zove sastanak s predsjednicima parlamentarnih stranaka kako bi se uskladile buduće zajedničke aktivnosti u cilju postizanja konsenzusa za zaštitu nacionalnih i državnih interesa, a od Ministarstva vanjskih i europskih poslova zatražili su da žurno obavijesti partnerske države i Europsku komisiju o postupcima slovenske strane koje su dovele do potpunog gubitka vjerodostojnosti Arbitražnog suda.

Slovenci prijete Schengenom

“Hrvatska vlada je pismom obavijestila Europsku uniju o navodi-ma da je slovenska strana kršila neovisnost i nepristranost postupka arbitraže te da razmatra sve mogućnosti, a ovisno o istrazi ne isklju-čuje ni izlazak iz arbitraže”, rekla je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. Na pitanje čemu obavještavati Europsku ko-misiju koja se u srijedu ogradila kazavši da je postupak izvan nad-ležnosti Europske unije, Pusić je podsjetila da je Europska komisija pomogla pri arbitražnom sporazumu. U tom smislu obavještavanje Komisije odnosi se na činjenicu da je Europska komisija pomogla da se rješenje postigne arbitražnim sporazumom i da se radi o dvjema državama članicama Europske unije. “No svoj problem ćemo rješa-vati sami”, naglasila je. Ponovila je da je nepristranost i neovisnost sudaca arbitražnog suda temeljna vrijednost tog suda i da će Zagreb ispitati sve navode i činjenice i razmotriti sve mogućnosti. “Teme-ljem utvrđenih činjenica i procjene situacije donijet ćemo odluke uk-ljučujući i mogućnost da se izađe iz procesa arbitraže ako je procjena faktički da je on do te mjere kompromitiran”, rekla je Pusić.

Upitana za komentar slovenskih medija koji cijeli slučaj nastoje prikazati špijunskom aferom, Pusić je odgovorila kako je to “naro-čito iznenađuje”. “Očekivala sam da će prva decidirana tvrdnja biti da to nije istina, samo o tome se radi je li istina ili nije istina”, rekla je. Dodala je da je svako lobiranje zabranjeno i da je temelj suda neovisnost i nepristranost arbitara.

Vesna Pusić i Karl Erjavec Jadranka Kosor, Zoran Milanović i Vesna Pusić

HRVATSKA


Na novinarska inzistiranja o mogućim rokovima ministrica Ve-sna Pusić je odgovorila kako se u ovom trenutku odluke ne mo-gu donijeti “naprečac” jer je to ozbiljna stvar i predmet kojemu je Hrvatska prišla “vrlo ozbiljno i savjesno”. “Konstatirali smo vrlo zabrinjavajuću situaciju vezano za regularnost postupka arbitraže”, rekla je te naglasila da problem koji je nastao nema nikakve veze s arbitražnim sporazumom. Ministrica je odbacila hrvatsku odgo-vornost odgovarajući na novinarsko pitanje da komentira ocjene slovenskih stručnjaka. “Za cijelu stvar saznala sam u novinama, a ni jučer ni danas ne mogu sa stopostotnom sigurnosti tvrditi da je to točno, iako nažalost ide sve u tom pravcu. Cijela stvar je u tome da je to bilo prikriveno od javnosti”, rekla je Pusić i naglasila da treba reagirati “hladne glave”.

Premijer Miro Cerar je za poslijepodne najavio sjednicu par-lamentarnog odbora za kontrolu obavještajnih službi. No, iako je otvoreno rekao da nije imao nikakvih informacija o razgovorima, sve je veći pritisak slovenskih komentatora, analitičara, ali i poli-tike kako iz koalicije, a posebno iz oporbe, da zbog ovog skandala ostavku moraju dati i premijer i ministar vanjskih poslova Karl Er-javec.

Slovenski premijer Miro Cerar izjavio je da njegova vlada nije bila informirana o ovim tajnim razgovorima. Govoreći o mogućem raspletu diplomatskog skandala, Cerar je izjavio da se on osobno i sadašnja vlada zauzimaju za nepristrano i neovisno djelovanje arbitraže o granici, te da će zato i ubuduće “učiniti sve za takvu orijentaciju tribunala”. Cerar je rekao da cijelu stvar neće komen-tirati, sve dok ne bude poznata presuda arbitraže, ali da se “očito radi o pokušaju utjecaja na presudu” od strane Hrvatske. Cerar se osvrnuo na neke ocjene u Sloveniji da je Večernji do svog materi-jala došao od hrvatskih obavještajnih službi, rekavši: “To da netko povezan s hrvatskom stranom koristi špijunske metode čini mi se nečuvenim”, kazao je Cerar.

Glasnogovornik Vlade Nikola Jelić, komentirajući stajalište Eu-ropske komisije da će Arbitražni sud nastaviti djelovati čak i ako se Hrvatska povuče iz arbitraže, izjavio je da Europska komisija nije nadležna za arbitražni sporazum te da je riječ o bilateralnom ugo-voru između dviju ravnopravnih članica Europske unije.

Krajem srpnja 2015. saborski zastupnici prekinuli su godišnji odmor i vratili se u sabornicu zbog arbitražnog procesa sa Slove-nijom. Hrvatski sabor je jednoglasno obvezao Vladu da pokrene postupak o izlasku iz Arbitražnog sporazuma o rješenju graničnog pitanja sa Slovenijom. Za donošenje su bile potrebne dvije trećine svih zastupnika u Hrvatskome saboru, a glasao je 141 zastupnik.

Dimitrij Rupel, dugogodišnji slovenski bivši ministar vanjskih poslova, rekao je da je već pretpostavljao da se Hrvati neće držati odluke o arbitražnom sporazumu. “Oni ne žele sporazum sa Slove-nijom, ne žele uređene granice već incidente i stalnu dramatičnu situaciju”, rekao je Rupel. Zaprijetio je da Hrvatska neće u Schen-gen dok ne dogovorimo granice.

Slovenski političar Ivo Vajgl kaže da je rasprava o ponašanju njihovog arbitra gotova te da će Arbitražni sud odlučiti što će dalje. “Uskoro će sud pozvati obje strane u Haag i odlučit će hoće li nasta-viti s radom. Slovenija i Hrvatska su se obvezale da će poštovati taj sud’, ističe bivši ministar vanjskih poslova Ivo Vajgl. “Milanovićeva izjava da odluku suda neće poštovati je u stilu Tita ‘Ja ne priznajem ovaj sud’. Ako ste član međunarodne zajednice morate poštivati međunarodno pravo i njegove institucije”, rekao je Vajgl.

Kako će se završiti ova afera saznat ćemo u mjesecima koji do-laze. q

Edis FELIĆ

IZMJENE ZAKONA ZBOG PRAVA NACIONALNIH MANJINA Početkom srpnja 2015. saborski je Odbor za Ustav prihvatio pri-

jedloge izmjena dvaju zakona kojima se omogućuje raspuštanje Grad-skih vijeća koja lokalne Statute odbiju uskladiti sa zakonskim pravima nacionalnih manjina, no predložili su da se zakoni ne donose u hitnoj proceduri, nego u dva čitanja. Zakoni su podržani jednoglasno, no na sjednici nije bilo zastupnika iz HDZ-a i HDSSB-a.

Arsen Bauk i Peđa Grbin

Na odustajanje od žurnog postupka Odbor se odlučio nakon tu-mačenja predsjednika Peđe Grbina (SDP) da je za izmjene Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina nužna dvotrećinska veći-na. Ministar uprave Arsen Bauk kazao je kako se Vlada ne protivi ideji da se taj i prijedlog izmjena Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi donesu u redovitoj proceduri, kako bi se ostavilo više vremena za po-stizanje konsenzusa s oporbom. “Bez opozicije zakon neće biti done-sen jer je potrebna dvotrećinska većina za donošenje. Stalo nam je da se ova priča završi”, poručio je Bauk.

Ponovio je da je riječ o zakonskim izmjenama na temelju odluke kojom je Ustavni sud u kolovozu prošle godine ustavno nedopušte-nim ocijenio referendumsko pitanje “o ćirilici”. Ustavni sud tada je Vladu zadužio da u roku od godine dana u proceduru uputi zakonske izmjene, kojima će utvrditi mehanizme za slučajeve kada lokalna predstavnička tijela odbijaju uskladiti Statute gradova i općina sa za-konskim pravima nacionalnih manjina. q

NOGOMETNE (NE)PRILIKEUEFA kaznila Hrvatsku i BiH

Disciplinska komisija UEFA-e kaznila je Hrvatsku sa oduzimanje jed-nog boda, 100.000 eura, dvije utakmice bez publike i zabranom igranja na “Poljudu” u ovim kvalifikacijama. S bodom manje vatrenima ostaje 13 bodova, ali i dalje su prvoplasirana momčad u skupini. Kazna je, slažu se mnogi, blaža od očekivane. Podsjetimo, kukasti križ uočen je na juž-nom dijelu poljudskog travnjaka za vrijeme susreta Hrvatske i Italije 12. lipnja 2015. u kvalifikacijama za Euro 2016. Taj dvoboj igran je pred praznim tribinama “Poljuda” zbog još jedne ranije kazne UEFA-e.

Kažnjena je i BiH zbog rasističkog ponašanja dijela navijača u uta-kmici grupe B kvalifikacija za Euro 2016 između BiH i Izraela odigrane 12. lipnja 2015. u Zenici. BiH će morati platiti 18.000 eura, a suspendi-rana je i sjeverna tribina stadiona “Bilino Polje” na narednoj domaćoj kvalifikacijskoj utakmici koja se igra 6. rujna 2015. protiv Andore.

Mamići u zatvoru – nakon plaćene jamčevine obrana sa slobodePočetkom srpnja 2015. uhapšeni su braća Mamić, Zdravko i Zoran, te

Damir Vrbanović, visoki dužnosnici Hrvatskog nogometnog saveza i GNK “Dinamo”, te poreznik Milan Pernar. Četvorku se tereti za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, davanja i primanja mita, zlouporabe povje-renja u gospodarskom poslovanju, utaje poreza ili carine, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti te pomaganja u utaji poreza ili carine.

Uskok tvrdi da je počinjenjem navedenih kaznenih djela Dinamo oštećen za najmanje 117.808.541,62 kuna, a državni proračun za naj-manje 12.209.650,67 kuna. Pritom tvrde da su Zdravko Mamić i članovi njegove obitelji pribavili 52.061.889,15 kuna nepripadne imovinske ko-risti, a Zorana Mamića terete za stjecanje najmanje 38.103.913,50 kuna nepripadne imovinske koristi. Uskok tako sumnjiči braću Mamić da su ukupno ukrali više od 90 milijuna kuna.

Mamići i Vrbanović će se braniti sa slobode nakon što su uplatili jamčevinu u ukupnoj vrijednosti od 11 milijuna kuna. q

HRVATSKA


Proslava 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Oluja” proteklo je uglavnom bez incidenata. Najprije je održan vojni mi-mohod u Zagrebu, 4. kolovoza 2015., a sutradan je u Kninu održana središnja proslava.

Unatoč tome što su se oko održavanja vojnog mimohoda u središtu Zagreba lomila koplja, jer ga jedni nisu htjeli, a drugi su govorili kako je to samo predizborni potez, svečana parada Hrvat-ske vojske na kraju je sve oduševila. Zagrebom su prodefilirale po-strojbe pješadije, povijesne postrojbe i postroj hrvatskih branitelja, nakon čega je akrobatska skupina “Krila Oluje” izvela spektakl na nebu iznad Zagreba. Efektna je bila i “akcija” specijalaca koji su se spustili niz zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke, a potom ih je helikopter uz pomoć užeta digao u zrak. Na kraju je Hrvatska vojska pokazala i kakvom raspolaže mehanizacijom pa su centrom grada “protutnjali” tenkovi, oklopnjaci i druga vozila.

“Danas je doista bio veličanstven dan. Nisam mogla, a da se mislima ne vratim na ono postrojavanje Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj. Koliko smo od tada napredovali, koliko smo izra-sli u respektabilnu ne samo vojnu silu, nego u državu koja u cije-lom svijetu radi na globalnom miru zajedno s našim prijateljima iz NATO saveza”, kazala je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na svečanom primanju nakon vojnog mimohoda povodom 20. obljet-nice “Oluje” na platou Gradec u Zagrebu. “Danas su i moja djeca bila na ovom mimohodu i bila su duboko ganuta viđenim. Ovo je bio mimohod mira, a ne rata, mimohod dostojanstva kojim smo pokazali da cijenimo i volimo svoje. Žalimo za svakim braniteljem koji je poginuo, nestao ili je dao svoje zdravlje za svoju domovinu. Žalimo za svaku civilnu žrtvu i suosjećamo s njihovim obiteljima. Ovaj rat nismo željeli, nego nam je bio nametnut i to je jedina istina. Obranili smo se i idemo dalje”, kazala je predsjednica te se zahvalila svima “koji sudjeluju u našim oružanim snagama, boreći se i za našu sigurnost i za sigurnost u svijetu”. “Zahvaljujem na odlično organiziramo mimohodu, to je doista bilo na svjetskom nivou. Doista se ponosim vama”, kazala je predsjednica Grabar Kitarović te je naglasila da zahvaljujući “svima koji su sudjelovali u borbi za slobodnu Hrvatsku”. Ona je pozvala građane Hrvatske da dostojanstveno bez ikakvog jala proslave Dan pobjede i domo-vinske zahvalnosti, dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnicu vojno-redarstvene akcija “Oluja”.

Nećemo se pravdati

I premijer Zoran Milanović bio je zadovoljan viđenim. “Česti-tam svojoj državi, ovo je Zagreb, ovo je Hrvatska. Cijela atmosfera na mimohodu odražava ljubav prema Domovini. Sad ona natezanja od prije nekoliko mjeseci padaju u vodu. Sutra je važna proslava u Kninu i sutra ću s radošću tamo doći”, rekao je premijer.

Vlada je inzistirala na ovom mimohodu kojemu se jedno vrije-me predsjednica protivila, a mnogi su smatrali da ga je premijer želio iskoristiti za predizborne svrhe. No bilo je jasno nakon mimo-hoda da su svi bili oduševljeni onim što su vidjeli, neovisno da li su bili u pravu oko predizbornog trika vladajućih. “Tko može biti pro-tiv ovoga”, upitao je Milanović i dodao da će “operacija 'Oluja' još

OBILJEŽENA 20. OBLJETNICA “OLUJE”

Oduševljenje vojnim mimohodom

Vojni mimohod u Zagrebu

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u društvu s ministrom Kotromanićem i generalom Lovrićem

neko vrijeme, čak i kod nekih naših prijatelja, biti kontroverzna”. “I na nama je da im objasnimo što je ona bila. Mi znamo što je ona bi-la, bila jepravedna borba za slobodu jedne države, jedne političke nacije i jednog naroda. S druge strane su bili ljudi koji su zavedeni i koji su se pobunili, a iza njih je bio manji broj ljudi koji su za to krivi. I to je cijela priča”, kazao je Milanović.

Premijer Milanović je na svečanom primanju nakon vojnog mi-mohoda na platou Gradec u Zagrebu kazao da je “Hrvatska je imala svako pravo poduzeti da ostane živa i cjelovita”. “Imala je pravo biti ne protjerana iz svojih domova i ne biti više živi zid onima koji su rušili i palili sela. Hrvatska je poduzela sve da rata ne bude i bila je odbijena. Danas slavi slobodu i mir, čista srca slavi pobjedu. Olujom je Hrvatska ponovno uspostavila svoj krvotok. Hrvatska je porazila jednu zločinačku politiku, dokazala je da se ne isplati dirati tuđe, da se ništa oteto ne isplati držati. Bez nje ne bi bila moguća mirna reintegracija Podunavlja. Ovo je prilika da se još jednom zahvalimo hrvatskim braniteljima. Slobodna Hrvatska najljepši je spomenik poginulim braniteljima”, istaknuo je premijer Zoran Milanović.

HRVATSKA


Očekivao puno ljudi, a nije došaoOn se zahvalio svima koji nisu oklijevali dati svoj život za Hrvatsku.

Pobjedu u Oluji ostvario je narod, naši građani koji su izabrali vlast i dali joj vođenje Hrvatske. “Hrvatsku je vodio Franjo Tuđman i njemu mo-ramo odati priznanje što je dravu pripremio za očuvanje samostalnosti i cjelovitosti.Platile su našu slobodu i mnoge nevine žrtve. Žalimo za svakim izgubljenim životom, svakom žrtvom i obiteljskom tragedijom. Hrvatska je postala i novi dom onima koji se nisu mogli vratiti u Banja Luku ili drugdje. Zato je Hrvatska dobra, ljudi žele biti ovdje. Hrvatska je danas zrela, smirena država, ne miješa se u tuđa slavlja”, zaključio je Milanović, aludirajući na rekacije Srbije na proslavu “Oluje”.

Dodao je da se nikome nećemo pravdati jer smo danas imali voj-ni mimohod. “Ovo nije bila proslava tuđe nevolje i likovanje zbog tuđih jada, nego je ovo bilo radi naših ljudi i naših građana. Po stoti put ponavljam onima koji se nisu vratili: Vrata su otvorena”, kazao je premijer i dodao da su “otišli prije Hrvatske vojske”. Priznao je da su neke stvari napravili loše nakon “Oluje” i da je bilo ozbiljnih pro-pusta. Ali nakon toga ljudi se u Hrvatsku vraćaju u većem broju nego li u bilo koju drugu državu iz regije, zaključio je Milanović. Na pitanje koliko mimohod opterećuje odnose sa Srbijom i BiH, Milanović je kazao “ovisi tko je na vlasti”. “Mi smo normalna stabilna zemlja koja nikoga ne ugrožava, ali imamo svoj ponos i svoju pravdu i pravicu. Ovo nije protiv nikoga, nego za nas. Možemo biti sretni s brojem lju-di koji su došli”, kazao je premijer, te dodao da sutra u Kninu očekuje puno ljudi. “I Zagreb i Knin su Hrvatska. Puno je ljudi došlo, nisu došli zviždati već slaviti”, kazao je Milanović.

Inače, troškovi vojnog mimohoda koji se uoči proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti održao u Zagrebu iznosili su 12,7 milijuna kuna. Potvrdio je to ministar obrane Ante Kotromanović. Na troškove goriva, rada na terenu i drugih naknada potrošeno je 4,75 milijuna kuna, na najam opreme i prijevoza 3,6 milijuna kuna, dok je na prehranu potrošeno gotovo dva milijuna kuna. Za troš-kove grafičkih usluga, higijensko-potrošnog materijala, komunalne i drugi troškove utrošeno je 119.251 kuna, za troškove sudionika 428.236 kuna, dok je za troškove usluga i kupljenih proizvoda za tekuće održavanje utrošeno 1,9 milijuna kuna.

No iako je očekivao puno ljudi u Kninu, što se i očekivano obistinilo, premijer i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko nisu došli na pro-slavu. Zato je bila predsjednica Republike koja je u svom pozdravnom govoru ponovila kako žali za svakim izgubljenim životom, hrvatskim i srpskim, ali i poručila da Hrvatska neće dozvoliti izjednačavanje žrtve i agresora, te da je akcija Oluja bila čista kao suza. “Žalimo za svakim izgubljenim životom – i hrvatskim i srpskim, no naglašavam da je uzrok tome bila Miloševićeva ekspanzionistička, velikosrpska politika. Stoga nije dobro što su danas vrlo glasni u Srbiji baš oni koji su bili vrlo tihi u vrijeme okupacije hrvatskog teritorija ili su pak javno podržavali Milo-ševićevu politiku”, istaknula je predsjednica na središnjem kninskom trgu, prekidana burnim pljeskom i uzvicima “Franjo, Franjo!”.

Predsjednica je naglasila da svečana proslava 20. obljetnice “Oluje”, nije usmjerena ni protiv koga, pa ni protiv Srbije. “Mi smo narod koji zna cijeniti krvlju stečenu slobodu jer rat je bio ovdje, a ne tamo negdje daleko. Danas slavimo svoju pobjedu i zajedniš-tvo, povratak u svoj ustavno pravni poredak 10.400 kvadratnih ki-lometara svojeg okupiranog teritorija. S najdubljom zahvalnošću sjećamo se preko 200 hrvatskih vojnika poginulih u Oluji, dvoje nestalih i 200.000 hrvatskih kćeri i sinova koji su predvođeni vrhov-nim zapovjednikom i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom slomili kičmu velikosrpskoj politici Slobodana Miloše-vića i njegovih jataka u Hrvatskoj”, poručila je predsjednica nakon polaganja vijenaca ispred Spomenika hrvatske pobjede Oluja '95.

“Oluja” je, podsjetila je, bila briljantno vođena vojna akcija koja je spriječila pad zaštićene zone Bihać i možda još i veći masakr od onog u Srebrenici. “Nitko ne poriče da su se nakon 'Oluje' dogodili zločini i ubojstva, no 'Oluja' je čista kao suza i jedna je do zaglavnih kamena moderne hrvatske države”, poručila je. “Kad danas srpski političari izjavljuju kako je 'Olujom' proveden genocid nad srpskim narodom i to uspoređuju s onim u Srebrenici poručujem im s ovog mjesta: gospodo okanite se mitova, laži i obmana i okrenite se eu-ropskoj budućnosti. Hrvatska nije neprijatelj Srbiji i ne sijte sjeme novog zla”, poručila je predsjednica.

Ocijenila je da je Hrvatska puno postigla u proteklih 20 godina, ali i kako su veliki izazovi pred nama. “Moramo učiniti sve da mlade zadržimo u našoj domovini i ne smijemo dopustiti da žrtve koje su pale za slobodu budu žrtve za opustjelu i odumiruću Hrvatsku. Pitanje odumiranja nacije postavit ću kao jedno od glavnih tijekom svog mandata”, obećala je Kolinda Grabar Kitarović. q

Edis FELIĆ

PUPOVAC OSUDIO EKSTREMISTENa dan kada je u Hrvatskoj obilježena vojna pobjeda u “Oluji”,

optuženi ratni zločinac Vojislav Šešelj je s oko 300 pristaša svoje Srp-ske radikalne stranke došao pred zgradu Hrvatskog veleposlanstva u središtu Beograda i zapalio hrvatsku zastavu poručivši da “nikad neće priznati ustašku državu”. Istoga dana navečer, uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona, organiziranog u sklopu obilježavanja 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja” u Kninu, s pozornice se okupljenima obratio jedan od vođa braniteljskog prosvjeda u Savskoj Đuro Glogoški, a njegov govor je prekidan povicima “ubij Srbina”. Thompson je otvorio koncert pjesmom “Čavoglave” i usklikom “Za dom!” na što mu je mnoštvo iz publike glasno uzvratilo “Spremni!”. Pored tog prisutni su vikali “Pobjeda!” i “U boj, u boj za narod svoj!”.

Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narod-nog vijeća, osudio je paljenje hrvatske zastave u Beogradu, ali i povike uoči kninskog koncerta Marka Perkovića Thompsona “ubij Srbina”, rekavši kako Hrvatska i Srbija moraju sankcionirati one koji uništavaju znamenja druge države, ali i one koje prijete drugom narodu, no to, tvrdi, one ne čine. “Proveo sam četvrt stoljeća boreći se protiv takvih poruka i politika, no očito da smo se ovdje u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, navikli živjeti s porukama nasilja i netolerancije”, izjavio je Pupovac. Dodao je da bi bilo prirodno da dio političkog vrha koji je u ime države govorio u Kninu osudi ono što se poslije te večeri događalo u prisutno-sti dijela političara. “Srpsko narodno vijeće je u svojoj izjavi sjećanja upozorilo na razoran potencijal koji u sebi nose prakse obilježavanja obljetnice 'Oluje' s kojih se, na žalost, ne šalju poruke pomirenja, već konfrontacije. Stoga ni ne treba čuditi što ekstremisti pale hrvatsku zastavu u Beogradu kao i to što iz Knina poručuju 'ubij Srbina' jer smo sve to već vidjeli”, poručio je Pupovac.

Medijima je također zamjerio jer su, tvrdi, propustili izvijestiti o nasilju koje se dogodilo ispred riječkog HNK Ivana pl. Zajca, uoči per-formansa “Drugi rat” u kojem su žene protjerane iz svojih domova ti-jekom prošlog rata govorile o svojim iskustvima. q

HRVATSKA


Gotovo dvije godine od uvođenja dvojezičnosti u Vukovar i po-stavljanja ploča ispisanih latiničnim i ćiriličnim pismom na nekoliko objekata javne namjene u gradu, vukovarsko Gradsko vijeće doni-jelo je novi Statut kojim se ovo pitanje konačno trebalo regulirati. Međutim, kako stvari stoje, pitanje dvojezičnosti u Vukovaru ne samo da nije regulirano, nego su napravljene još dublje podjele među političkim strankama, ali i samim građanima. Naime, 17. ko-lovoza 2015. Gradsko vijeće je većinom glasova izglasalo izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukova-ru. Za izmjene je glasalo 10 vijećnika vladajuće koalicije HDZ-HKS uz podršku vijećnice HDSSB-a Slavice Jelinić, koja je osigurala presud-ni glas za prihvaćanje izmjena Statuta, a protiv ili suzdržano bilo je 10 vijećnika iz redova SDSS-a, SNS-a, HNS-a i SDP-a.

Izmjenama Statuta su usvojene dvije odluke: Statutarna odluka o izmjenama i dopunama Statuta te Statutarna odluka o ostvari-vanju ravnopravne službene uporabe jezika i pisma srpske nacio-nalne manjine na području Grada Vukovara, kojom bi se postupno osiguravala individualna prava građana srpske nacionalnosti u Vu-kovaru. Većinom glasova odbijen je prijedlog izmjena Statuta koje je predložio Klub vijećnika SDSS-a. Nakon što su izglasane promje-ne Statuta sjednicu su napustili vijećnici SDP-a i HNS-a.

U višesatnoj raspravi prožetoj brojnim verbalnim sukobljava-njima vladajućih i oporbenih vijećnika, tokom koje je predsjednik Vijeća Igor Gavrić (HDZ) udaljio sa sjednice vijećnicu SDP-a Biljanu Gaće i vijećnika HNS-a Nenada Bučka, čulo se niz suprostavljenih stajališta. Vijećnici vladajuće koalicije (HDZ-KHS) branili su prijed-log izmjena Statuta koje je predložio gradonačelnik Ivan Penava (HDZ), a oporbeni vijećnici bili su jednoglasni u mišljenju da izmje-ne Statuta nude manje prava srpskoj nacionalnoj manjini od prava predviđenih Statutom iz 2009. godine.

Izmjenama Statuta nisu predviđene dvojezične table na grad-skim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru, a Gradsko vijeće obvezano je da razmatra u listopadu svake godine dostignuti stupanj “razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dija-loga među građanima Vukovara, te da u skladu s raspravljenim i donesenim zaključcima donosi odluku o mogućnosti, odnosno po-trebi proširivanja opsega osiguranih individualnih prava pripadni-ka srpske nacionalne manjine koji žive u Gradu Vukovaru novim pravima”. U Statut je ugrađena i obveza da Gradsko vijeće svake, a najkasnije svake druge godine, donosi dopunu Statutarne odluke kojom se pripadnicima srpske nacionalne manjine na području Vu-kovara priznaju prethodno dogovorena nova prava.

Trakavica oko dvojezičnosti ili “sumrak saga” demokracije

Ustavni sud je 11. kolovoza 2014. donio odluku po kojoj Grad-sko vijeće Vukovara mora izmijeniti Statut grada i unijeti promjene kojima se pripadnicima manjina u gradu daju veća prava, u smislu uvođenja dvojezičnosti. U svojoj su odredbi naznačili da promjene moraju biti donesene u skladu s trenutnim brojnim stanjem manji-na i njihovom integriranošću u društveni život u Vukovaru ili će, u

IZMJENE STATUTA GRADA VUKOVARA: VUKOVAR BEZ DVOJEZIČNIH I DVOPISMENIH NATPISA

Stop ćirilici u Vukovaru

protivnom, Gradsko vijeće grada biti raspušteno zbog uskraćivanja prava manjinama.

Odluka Gradskog vijeća različito je komentirana ovisno o pri-padnosti različitim političkim strankama. Razmimoilaženje u tuma-čenju više je nego vidljivo.

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) izjavio je na kon-ferenciji za novinare da se izmjenama “pružaju maksimalna prava pripadnicima srpske nacionalne manjine u Vukovaru, ako se uzmu u obzir životne činjenice i faktične okolnosti u gradu”. “Imajući u vidu činjenicu da je primarni problem Vukovara slaba gospodar-ska aktivnost i važnost Vukovara kao simbola hrvatske borbe za nezavisnost, dužan sam naglasiti da je Vlada umjesto pomoći u rje-šavanju gorućih problema svih građana grada Vukovara ishitreno, nepotrebno i zlonamjerno nametnula problematiku koja je urodila masovnim prosvjedima, neredima, dodatnim razjedinjenjem i pri-kupljanjem 680.000 potpisa za referendum”, rekao je Penava. Ne želeći odgovarati na pitanja novinara, Penava je pozvao Vladu RH da “prestane otežavati život Vukovarcima i pridruži se gradskim vlastima pri otvaranju sljedeće tvornice u Vukovaru”.

Predsjednik Gradskog vijeća Igor Gavrić (HDZ) poručio je da su izmjenama Statuta gradske vlasti ispoštovale odluku Ustavnog su-da te se sada mogu okrenuti gospodarskom razvoju. Vladu je op-tužio da je Vukovaru nametnula problem dvojezičnosti i ustvrdio da i Vukovarci srpske nacionalnosti žele da se “trakavica oko dvo-jezičnosti” što prije završi. Na pitanje novinara misli li da će Vlada zbog izmjena Statuta donijeti odluku o raspuštanju Gradskog vije-ća, rekao je kako smatra da do toga neće doći, a posljednju riječ o zakonitosti izmjena Statuta daje Ustavni sud.

“Ovo je 'sumrak saga' demokracije, a isključivanje sa sjednice Vijeća mene i kolegice iz SDP-a Biljane Gaće govori da su vladajući u Vukovaru izuzetno nervozni”, ocijenio je vijećnik HNS-a Nenad Bučko.

Predsjednik Kluba vijećnika SDP-a u vukovarskom Gradskom vijeću Goran Bošnjak ocijenio je da su izmjene Statuta Grada Vuko-vara pune manjkavosti. “Mislim da smo propustili dobru priliku. I dalje Vukovar ostaje grad slučaj, ali ne zbog Vlade Republike Hrvat-ske nego zbog vlasti u gradu koja se bavi sama sobom i zapošljava podobne”, poručio je Bošnjak.

Gradsko vijeće Vukovara

HRVATSKA


Predsjednik Kluba vijećnika SDSS-a Dejan Drakulić rekao je ka-ko je riječ o izmjenama koje su protivne demokraciji. Katastrofal-nim je pritom ocijenio članak kojim se obvezuje Gradsko vijeće da svake godine razmatra dostignuti stupanj razumijevanja, solidar-nosti, snošljivosti i dijaloga među građanima te da u skladu s done-senim zaključcima donosi odluku o mogućnosti, odnosno potrebi proširivanja opsega osiguranih individualnih prava pripadnika srp-ske nacionalne manjine. “Stečena prava su nam umanjena ovom odlukom. Po ovome imamo manje nego što smo imali odlukom koju smo 2009. godine dogovorili s HDZ-om”, naglasio je Drakulić, navodeći za primjer brisanje iz Statuta dosadašnjih stavaka koji su pripadnicima nacionalnih manjina omogućavali razmjernu zastu-pljenost u skupštinama, upravnim vijećima i nadzornim odborima trgovačkih društava, javnih ustanova i drugim pravnim subjektima kojima je osnivač Grad Vukovar.

Priopćenje Savjeta za nacionalne manjine RH

Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, krovno tijelo nacionalnih manjina na državnoj razini koji povezuje institucije i in-terese nacionalnih manjina u Hrvatskoj, vrlo brzo oglasio se priop-ćenjem koje potpisuje Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta. U priopćenju je istaknuto kako izglasane izmjene Statuta Grada Vuko-vara nisu u suglasnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Pritom donositelj “nije uzeo u obzir Ustavnim zakonom određenu obvezu Republike Hrvatske da osigura ostvari-vanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina, a naročito služenje svojim jezikom i pismom u službenoj uporabi”.

i cjelokupnu politiku Vlade Republike Hrvatske u izgradnji sustava zaštite prava i sloboda nacionalnih manjina. Parcijalna primjena zakona kojima se jamči ostvarivanje ljudskih prava odnosno prava nacionalnih manjina u danas slobodnoj, neovisnoj i demokratski ustrojenoj Republici Hrvatskoj dovodi u pitanje smisao žrtava onih koji su živote dali u borbi protiv vojne agresije na Republiku Hrvat-sku i akata nasilja prema njezinim građanima. Postavljanje dvoje-zičnih i dvopismenih natpisa na institucijama u Gradu Vukovaru sa-mo su materijalna manifestacija vrijednosti koje su građani Repu-blike Hrvatske prigrlili i afirmirali kroz uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije, napredak ostvaren na području ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina te odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina”, između ostaloga, piše u pri-općenju Savjeta za nacionalne manjine RH.

Nivo manjinskih prava u Vukovaru pao ispod nivoa propisanog Statutom iz 2009. godine

Odluka Gradskog vijeća izazvala je brojne komentare u Hrvat-skoj i Srbiji, a posebno ogorčeni bili su srpski politički predstavnici. O razvoju situacije upoznate su i međunarodne institucije i orga-nizacije.

Milorad Pupovac, saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srp-skog narodnog vijeća, rekao je da je izmjena Statuta grada Vuko-vara, na prijedlog HDZ-ove većine, “kraj kampanje koja se u Hrvat-skoj vodi protiv ćirilice”. Tražit će zaštitu državnih institucija. “Oni su sada ozvaničili sve ono što su htjeli, a to znači da su derogirali Vladu Republike Hrvatske u pogledu mogućnosti da na državnim institucijama postavlja dvopismene table, da su isključili srpsku za-jednicu iz dijaloga i rješenja o tome kako i na koji način regulisati dvojezičnost u samom gradu Vukovaru, na trgovima, ulicama i da su zapravo se odlučili da ovim aktom nastave diskriminaciju pri-padnika srpske zajednice, koja je otvorena tokom te dvogodišnje kampanje”, istakao je Pupovac.

Saša Milošević, zamjenik predsjednika Srpskog narodnog vije-ća, najavio je kako će SNV upozoriti Ministarstvo uprave i Ustavni sud, ali i međunarodne institucije na nezakonite izmjene Statuta Grada Vukovara. Milošević je kazao kako je tim dokumentom ni-vo manjinskih prava u Vukovaru pao ispod nivoa propisanog Sta-tutom iz 2009. godine, kada su Srbi u tome gradu činili manje od trećine ukupnoga stanovništva potrebne za primjenu dvojezičnosti po sili zakona. Takvu situaciju smatra paradoksalnom i podsjeća da je Hrvatska zajamčila manjinska prava, među ostalim, pristupnim sporazumom sa EU, a radi toga se SNV namjerava obratiti tijelima Evropske unije. “Obratit ćemo se i Savjetu Vijeća Evrope nadlež-nom za provedbu Okvirne konvencije o pravima nacionalnih manji-na, ali i UN-u, s obzirom da je riječ o kršenju Erdutskog sporazuma, za čiju je implementaciju bio zadužen UNTAES”, kazao je Milošević.

Dragan Crnogorac saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Zajed-ničkog vijeća općina, kazao je kako je odluka većine u Gradskom vi-jeću Vukovara “poruka Srbima da nisu dobro došli u ovome gradu.” “Srbi se ne osjećaju lagodno u ovoj situaciji s obzirom na sve ove poruke prema njima. Ako ne želite jezik i pismo nekog naroda onda je to poruka i da ne želite pripadnike toga naroda u gradu. Napetost će se sada dodatno povećati”, rekao je Crnogorac, koji smatra da je izmjenama gradskog Statuta prekršena i sama odluka Ustavnog suda, ali i niz međunarodnih instrumenata i normi za zaštitu prava srpske nacionalne manjine. “To je apsolutno neprihvatljiv Statut koji ne izražava nikakvu toleranciju. Ćirilica je već prisutna u gradu, u mu-zeju, na nekim ustanovama, na fasadama u povijesnoj jezgri... Zašto

Savjet za nacionalne manjine RH

“Ne ulazeći u ovlasti i način rada tijela jedinica lokalne samo-uprave, razvidno je da je izglasanim izmjenama povrijeđeno za-konom zajamčeno pravo pripadnika manjina na služenje svojim pismom u službenoj uporabi, odnosno pravo na ravnopravnu služ-benu uporabu pisma na području jedinice lokalne samouprave ka-da čine najmanje trećinu stanovnika jedinice. Savjet za nacionalne manjine zalaže se za punu primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kao zakona na koje možemo biti ponosni i po kojima nas je Europska unija prepoznala kao budućeg značajnog čimbenika u promicanju mira, tolerancije i dijaloga i ne smiju biti objekt dnev-nopolitičkih prepucavanja. Ne ignorirajući nedavnu povijest Vuko-vara obilježenu ratnim razaranjima i osjetljivost vezanu za pitanje dvojezičnosti, Savjet je u dubokom uvjerenju da niti jedan jezik i pismo ne smiju dovoditi u pitanje miran suživot i budućnost me-đuljudskih odnosa na bilo kojem području Republike Hrvatske, kao

HRVATSKA


se onda ne bi našla i u službenoj upotrebi u Vukovaru?”, zapitao se Crnogorac, koji je kazao kako je srpska zajednica već pokrenula ak-tivnosti kojima će dodatno ukazati na najnoviju odluku i situaciju u Vukovaru, najavivši kako će dopuniti izvješća o stanju ljudskih prava koja Hrvatska ove godine podnosi četiri puta.

Nada Turina Đurić, članica Predsjedništva HNS-a i saborska za-stupnica, neprihvatljivim je ocijenila davanje mogućnosti jedinicama lokalne samouprave da same uređuju pitanja postavljanja dvoje-zičnih ploča. “Ili imamo pravnu državu i Ustavni zakon koji rješava to pitanje, ili ne. Nemamo pravo ekskluzivno bilo kome dodjeljivati mogućnost da uređuje ta prava”, rekla je Turina Đurić, podsjetivši da je Ustavni sud, ne dopuštajući referendum o dvojezičnim pločama, naložio Gradu Vukovaru da sam odlučuje o tome. “Ne želim vjerova-ti da je Ustavni sud očekivao da će odluka Gradskog vijeća ići u ovom smjeru. On je samo trebao tražiti da se provode zakoni Republike Hrvatske, a ne raditi iznimke", rekla je Turina Đurić i izrazila nadu da će na tu odluku reagirati Ministarstvo uprave, pa i Ustavni sud, “i spriječiti taj izuzetak, jer bi to moglo postati pravilo te se uspostaviti bezvlašće”. Naglasila je kako, dok se ne uspostave kvalitetni odnosi unutar hrvatskog društva, ne postoji šansa da se ostvari gospodarski prosperitet. Ustvrdila je kako je pitanje dvojezičnih ploča u Vukovaru nacionalna tema, izuzetno važna i osjetljiva, podsjetivši da je upra-vo HDZ, dok je bio na vlasti u Hrvatskoj, osigurao vrlo visoka prava za nacionalne manjine, a da je “prošle godine stvarao probleme u provedbi zakona koje je sam donio”. “Jedno misle, a drugo rade”, poručila je i istaknula važnost osiguranja sigurnosti, stabilnosti i me-đusobnog razumijevanja, “jer u budućnosti u protivnom možemo očekivati još čudnije i lošije odluke”.

Europska unija nije nadležna za ukidanje dvojezičnosti u Vukovaru

Situacija oko ukidanja ćiriličnih natpisa u Vukovaru posebno po-zorno se pratila i u Srbiji. Nikola Selaković, srbijanski ministar pravo-suđa, najavio je da će se Srbija obratiti europskim i međunarodnim institucijama za zaštitu prava manjina. “Bruxelles bi svakako trebao reagirati jer je ovdje u pitanju, prije svega, ugrožavanje ljudskih pra-va, a onda i manjinskih prava jedne nacionalne zajednice u jednoj državi članici Europske unije”, rekao je Selaković. Ocijenio je nedo-pustivim da Bruxelles ne reagira, rekavši da su posljednji događaji i odluke u Vukovaru “upravo rezultat” izostanka službene reakcije. “I svaki put kada se nije reagiralo, pojedinci su to koristili na ovakav način. Svatko se pita kako je moguće da EU kaže da nema nikakve nadležnosti u ovome području kad je riječ o državi članici, a kada netko želi postati članicom itekako ima nadležnosti. Ovo je pitanje pristojnosti i civiliziranog odnosa prema pravima jednog naroda”, rekao je Selaković i najavio da će se Srbija obratiti svim međunarod-nim institucijama. “Tu je i Vijeće Europe, kao najstarija institucija za zaštitu ljudskih prava, tu je i visoki povjerenik OESS-a za zaštitu prava manjina. I na svaku adresu trebamo pokucati i reći da je nedopustivo ponašati se prema Srbima kao prema boksačkoj vreći koju će šutirati svako tko stigne", rekao je Selaković.

Ubrzo je stigao i odgovor iz Bruxellesa u kojem je rečeno kako Europska unija nije nadležna za ukidanje dvojezičnosti u Vukovaru. Posebno nezadovoljan bio je premijer Aleksandar Vučić. “Kada je u pitanju Srbija, izjašnjavali su se po mnogo manje važnim pitanjima i držali prodike. Oko temeljnih vrijednosti EU, za koje se svi zalaže-mo - demokracija, sloboda, ljudska i manjinska prava, a nemaju re-akciju na svoju državu članicu. A miješaju se u nešto što nema veze sa temeljnim vrijednostima i to u zemlji koja još nije članica Unije.

Zamislite da smo mi ukinuli u Beogradu ili Subotici latinicu, to bi bio

skandal svjetskih razmjera", rekao je Vučić i naglasio kako su vlasti

u Srbiji uznemirene zbog ukidanja ćiriličnog pisma na tablama u

Vukovaru. Dodao je da će borba za prava srpskog naroda nastaviti.

Zanimljivo je da je prethodno Vijeće Europe na svojim web stra-nicama izdalo priopćenje u kojem se negativno očituje na odluku vukovarskog Gradskog vijeća. “Vijeće Europe sa žaljenjem primjeću-je da je Gradsko vijeće Vukovara, gdje Srbi imaju značajan udio u stanovništvu, 17. kolovoza odlučilo izmijeniti gradski Statut na način koji ne omogućuje dvojezične natpise na latiničnom i ćiriličnom pi-smu na gradskim zgradama, ustanovama, trgovima i ulicama”, stoji u priopćenju. U njemu se naglašava kako je Odbor ministara Vijeća Eu-rope još 15. travnja 2015. preporučio hrvatskim vlastima da “nasta-ve s naporima na promoviranju svijesti i tolerancije o manjinskim je-zicima u svim aspektima, uključujući i natpise i tradicionalna lokalna imena na ćiriličnom pismu koje predstavlja integralni dio kulturnog nasljeđa Hrvatske, kako u općem obrazovanju tako i u medijima”. “Vijeće Europe ponovno ističe da je korištenje manjinskih jezika u službenim natpisima mjera kojom se postižu značajne pozitivne posljedice na ugled i javnu svijest o manjinskim jezicima. To podu-pire i Odbor ministara koji je proteklih godina usvojio više preporu-ka kojima poziva države članice na korištenje manjinskih jezika na javnim oznakama. Vijeće Europe stoga osuđuje uklanjanje natpisa na manjinskim jezicima, bilo kroz vandalizam bilo putem službenih odluka kojima se želi ograničiti prisustvo manjinskih jezika u javnosti, te poziva sve razine vlasti u svim državama članicama na potpunu provedbu Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima”, stoji u priopćenju Vijeća Europe.

Pitanje ćirilice u Vukovaru pred Ustavnim sudom

Naravno, u svemu ovome veoma važno je bilo stajalište ministra uprave Arsena Bauka (SDP), koji je nakon izglasavanja sporne odluke Gradskog vijeća Vukovara izjavio da će Ministarstvo uprave razmo-triti mogućnost neposredne primjene Zakona o uporabi jezika i pi-sma nacionalnih manjina u Vukovaru, mimo Gradskog statuta. “Raz-motrit ćemo mogućnost da, sukladno članku 24. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina država, odnosno ministar uprave naloži neposrednu primjenu zakona u onoj mjeri i obujmu za koji bi donositelj odluke smatrao da odgovara stvarnom stanju u Vukovaru, vodeći računa o pravima srpske nacionalne manjine i osjećajima ve-ćinskog hrvatskog naroda koji proizlaze iz činjenice agresije 90-ih go-dina", rekao je Bauk. Na pitanje ne bi li izravna primjena zakona bila protivna odluci kojom je Ustavni sud lani onemogućio raspisivanje

HRVATSKA


referenduma “o ćirilici”, a u kojoj se zabranjuje primjena dvojezič-nosti u Vukovaru prisilnim mjerama do stupanja na snagu zakonskih izmjena koje bi trebale omogućiti raspuštanje predstavničkih tijela koja opstruiraju dvojezičnost, Bauk je odgovorio kako je o tome i sam razmišljao. “Sasvim je sigurno da nećemo prijeći granicu koju je postavio Ustavni sud, a koja govori o prisilnim mjerama, što znači da će biti neprisilne mjere. I drugo, stupanje na snagu pojedinih odredbi te odluke može biti usklađeno sa stupanjem na snagu izmjena Za-kona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, do kada vrijedi mjera koju je izrekao Ustavni sud, tako da ćemo o tome apsolutno voditi računa”, rekao je ministar Bauk.

Ministarstvo uprave RH obratilo se u srijedu, 2. rujna 2015., Ustavnom sudu s molbom da se oglasi o tome da je li Gradsko vije-će izmjenama Statuta Grada Vukovara provelo odluku tog suda iz kolovoza 2014. godine, te da protumači smije li Ministarstvo uopće obustaviti od primjene Statut, odnosno bi li se to smatralo “prisil-nom mjerom”, kakvu je Ustavni sud privremeno zabranio. U Mini-starstvu uprave ističu da Gradsko vijeće nije “izrijekom propisalo i uredilo, za cijelo područje, odnosno za pojedini dio ili pojedine dijelove područja Grada Vukovara, individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu jezika i pisma nacional-nih manjina, te javnopravne obveze tijela državne i javne vlasti iz-među onih navedenih u Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, za koje smatra da odgovaraju životnim činje-nicama i faktičnim okolnostima u Gradu Vukovaru, u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava”. Dodaje se da Gradsko vijeće “isto-dobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda, koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih go-dina, te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara”, kako je to odredio Ustavni sud. Umjesto toga, Gradsko vijeće je donijelo Statutarnu odluku u kojoj je propisalo da će jednom propisati ta prava.

INTERVJU MILORADA PUPOVCA U DNEVNIKU NOVE TVRazgovor saborskog zastupnika i predsjednika SNV-a prof. dr. sc. Mi-

lorada Pupovca i novinarke Romine Knežić u Dnevniku Nove TV (utorak, 18. kolovoza 2015.).

Gospodine Pupovac, ništa od dvojezičnih ploča u Vukovaru. I što sada: krenuti u dijalog ili žestoku retoriku i međusobna optuživanja?

Što se tiče žestoke retorike, to s naše strane, sa strane institucija i predstavnika srpske nacionalne manjine sigurno neće uslijediti. To ne tre-ba ni nama, ne treba ni ovoj zemlji. Treba poštivanje Ustava.

A dvjema državama?Ne treba ni dvjema državama i dvije države trebaju pronaći način da

uspostave dijalog i da ne narušavaju ionako krhko povjerenje.Jeste li očekivali jučer ovakvu odluku?Da, očekivali smo jer se vidjelo da predstavnici Gradskog vijeća, veći-

ne, HDZ-a i partnera su odlučili da se ne konzultiraju ni sa kim, da ne uvaže ničije mišljenje i da po vlastitoj volji i pameti donesu statut koji je u sukobu s Ustavom, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma, s Presudom Ustavnog suda o istoj stva-ri u sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica EU i drugih međunarodnih organizacija.

Dobro, koji bi model vama bio prihvatljiv, kako i u kojem razdoblju uvesti dvojezične ploče u Vukovaru?

To treba sjesti i razgovarati s institucijama i predstavnicima, srpske zajednice u Vukovaru, to se nije napravilo nego se silovalo jednostranim postupcima i zapravo je Statutom ozvaničeno ono što je kampanjom pro-tiv ćirilice u protekle dvije godine činjeno.

Kada vi, osobno, mislite da će profunkcionirati dvojezičnost u Vukovaru?Nije samo problem dvojezičnosti u Vukovaru. Ovo je problem za srpsku

zajednicu u cijeloj zemlji. Ovo je problem za toleranciju u cijeloj zemlji.Istina, ali danas pričamo u Vukovaru.Ali, to ima reperkusije na cijelu zemlju.Dobro, krenimo od Vukovara.O tome ne izvještava samo lokalni radio ili regionalna televizija. To je

nacionalni problem i on se reflektira i oslikava na ukupno stanje, ne samo na grad Vukovar. I to predstavlja ozbiljan problem za zemlju.

Najavili ste kako ćete se obratiti Vijeću Europe oko ovog slučaja, treba li preskočiti hrvatske institucije?

Što se tiče hrvatskih institucija, mi smo se obraćali do sada i obratiti će se Vijeće srpske nacionalne manjine ministarstvu, ako treba obratit će se i Ustavnom sudu, ali ono što za nas postaje problem jest da se temeljni akti koje je Republika Hrvatska potpisala kao što je Konvencija o pravima naci-onalnih manjina Vijeća Europe, kao što su preporuke OESS-a, kao što su obaveze koje je Hrvatska preuzela Pristupnim ugovorom, krše.

Dobro, to se ne poštuje, tko je kriv? Nitko neće biti kažnjen.Pa u ovoj zemlji se očito kažnjava vrlo selektivno.A imate li vi razumijevanja za hrvatsku stranu kad se govori u dvojezič-

nosti, da uzmemo u obzir vukovarsku traumu?Mogu ja vas nešto pitati?Ne, mi vas pitamo.Ja ću vama odgovoriti na to pitanje, ali ću vas pitati jednu stvar.Mi vas pitamo, gospodine Pupovac.Zamislite situaciju '46., '47. ili 48. godine da je netko u Novskoj ili Ja-

senovcu rekao da latinično pismo ne smije biti u upotrebi. Ili u Glini, Jadov-nom ili na ne znam kojem drugom mjestu.

Vratimo se u 2015. godinu, gospodine Pupovac.Zamislite situaciju u kojoj ćete 20 godina nakon rata obnavljati ratnu

atmosferu u kojoj ćete kazati - ne možete primjenjivati zakone jer mi mislimo da vas tamo ne treba toliko biti jer je za nas ćirilica uvredljivo pismo ili iz nekog trećeg razloga. Ja mislim da je neophodno da se razgovara.

Gospodine Pupovac, mi smo u 2015. godini. Hvala vam lijepa na go-stovanju u Dnevniku Nove TV.

Hvala vama. q

Ministar uprave Arsen Bauk

Kao što je već istaknuto u članku, takve odluke predstavnici srpske manjine protumačili su kao kršenje Ustavnim zakonom i međunarodnim ugovorima zajamčenih prava manjina, a tamošnje Vijeće srpske nacionalne manjine o tome je izvijestilo Ministarstvo uprave. Ministarstvo bi, pak, po Ustavnom zakonu o pravima na-cionalnih manjina RH, ako ocijeni da je Statut protivan Ustavu ili zakonima kojima se uređuju manjinska prava, u roku od osam dana trebalo obustaviti njegovu primjenu.

Dvogodišnja “sumrak saga” oko ćirilice se nastavlja, a parla-mentarni izbori su sve bliže... q

Ismet ISAKOVIĆ

HRVATSKA


Od 21. do 23. kolovoza 2015. u selu Lipovljani, smještenom između Kutine i Novske, na istočnom rubu Sisačko-moslavačke županije, održana je tradicionalna trodnevna manifestacija “Lipov-ljanski susreti 2015.”, najveća kulturna i gospodarska manifestacija nacionalnih manjina Hrvatske. Manjine su kroz bogat kulturno-umjetnički program, izložbe i štandove s narodnim nošnjama, ru-kotvorinama i jelima predstavile svoju tradicijsku kulturu i običaje.

Zemlja-partner “Lipovljanskih susreta 2015.” bila je Republika Češ-ka. U suradnji s Veleposlanstvom Češke Republike u Zagrebu i Saveza Čeha u Hrvatskoj izuzetno uspješno je predstavljanja Češka kao ze-mlja izuzetnih kulturnih i turističkih vrijednosti, ali i prezentacija rada i manifestacija češke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Organizirane su dvije izložbe: “Češki spomenici UNESCO-a” i “Česi u Hrvatskoj”, kao i nastup vrhunskog ansambla iz Praga “Gaudeamus”, koji obradom češ-ke narodne umjetnosti spaja tradiciju i suvremenost. Po prvi puta, na-kon obnovljenog organiziranja “Lipovljanskih susreta”, organiziran je i gospodarski susret, i to na temu “Mogućnost gospodarske suradnje Češka – Hrvatska, prilika za Lipovljane i Sisačko-moslavačku županiju”.

Ljudi su temelj i smisao društva i države

Drugi dan “Lipovljanskih susreta 2015.” u cijelosti je bio posve-ćen nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. U subotu, 22. kolovoza, program je započeo u rano poslijepodne postavljanjem 13 štan-dova udruga nacionalnih manjina, nastavljen okruglim stolom na temu ostvarivanja manjinskih prava u uvjetima krize, te na kraju završen svečanim mimohodom društava nacionalnih manjina kroz centar Lipovljana i njihovim nastupom na središnjoj pozornici.

Kruna “Lipovljanskih susreta 2015.” bio je dolazak hrvatske pred-sjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je na svečanom otvorenju ista-knula kako Hrvatska ima sreću živjeti jedinstveno iskustvo zajedničkog života većinskog hrvatskog naroda i manjinskih naroda. Upravo se u Lipovljanima, gdje zajedno s matičnim hrvatskim stanovništvom žive pripadnici 13 nacionalnih manjina, kultura zajedničkog života razvila se do uzorne razine. U svom govoru pozvala je na zajedništvo. “Vaši preci došli su ovdje u potrazi za boljim životom, izgraditi dom i ostali živeći u zajedništvu s hrvatskim narodom. Svatko je pritom ostao svoj, vjeran svome narodnom imenu i identitetu. 'Lipovljanski susreti' izra-sli su iz te bogate kulture zajedništva u svom prirodnom ambijentu. Nekada je ovdje uz većinski hrvatski narod živjelo 20-ak manjina. Sada ih je manje što je odraz starenja stanovništva, izumiranja i migraci-ja. Posljednjih godina zbog dugogodišnje gospodarske krize one su, nažalost, još izraženije. S druge strane, pred našim vratima tisuće su migranata koji nam dolaze ili samo žele proći Hrvatskom u potrazi za boljim i sigurnijim životom. Sve nas to stavlja pred velika pitanja i iza-zove kojima možemo odgovoriti samo snažnijim zajedništvom, bržim gospodarskim iskoracima i dugoročno osmišljenom populacijskom politikom. Ljudska prava, među kojima su i prava nacionalnih manjina, zakonski smo osigurali na najvišoj razini i uspješno ih i primjenjujemo, ali ona će malo vrijediti ne budemo li imali ljudi. Ljudi su temelj i smi-sao društva i države”, naglasila je predsjednica Grabar Kitarović.

Marijana Petir, zastupnica u Europskom parlamentu, pohvalila je primjer Lipovljana u kojima se ne govori o suživotu, već o zajednič-

“LIPOVLJANSKI SUSRETI 2015.”

Dijalogom do napretka

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na štandu BKUD 'Nur'

Štand BKUD “Nur” Sisak

Nastup BKUD “Nur” na središnjoj pozornici (splet plesova “Hej, Munira, gdje ti je Muharem?”)

HRVATSKA


kom životu svih stanovnika, bez obzira na nacionalnost. Zadovoljstvo organiziranjem “Lipovljanskih susreta”, kao manifestacije nacional-nih manjina, te izborom Češke za ovogodišnju zemlju-partnera izra-zio je Vladimir Bilek, zastupnik za češku i slovačku nacionalnu manji-nu u Hrvatskom saboru, koji je potvrdio i kako je zadovoljan brigom za rad nacionalnih manjina, koja se iskazuje i kroz program “Lipov-ljanskih susreta”. Marin Piletić, dožupan Sisačko-moslavačke župa-nije, istaknuo je da su “Lipovljanski susreti” integralni dio europske kulturne baštine, a Lipovljani multikulturna i multikonfesionalna sre-dina koja, kao takva, predstavlja budućnost našega društava.

Bogatstvo kulturne i gastronomske tradicije, tradicijske obrte i rukotvorine na “Lipovljanskim susretima 2015.” predstavilo je 13 manjinskih društava: Matica slovačka Lipovljani, Češka beseda općine Lipovljani, KPD “Karpati” iz Lipovljana, KUD “Oštrc” iz Ru-da, Matica slovačka Međurić, SKUD “Jovan Jovanović Zmaj” Bijelo Brdo – Erdut, Češka osnovna škola Daruvar, Češka beseda Deža-novac, Zajednica Talijana Ploština, Zajednica Mađara Pakrac, KUD “Petefi Šandor” iz Laslova, Društvo Perojskih Crnogoraca “Peroj 1657.” i BKUD-a “Nur” iz Siska. Predstavili su se i domaćini: Mješo-viti pjevački zbor “Lira” i KUD “Lipa” iz Lipovljana.

Stalni gosti “Lipovljanskih susreta”, Bošnjačko kulturno-umjet-ničko društvo “Nur” iz Siska, nastupili su i ove godine. S mladom generacijom plesača izveli su splet plesova “Hej, Munira, gdje ti je Muharem?”. Mlade plesače, budućnost ovog društva 10-godišnje tradicije djelovanja, predvodila je Jasmina Arapović.

Eskalacija pojave tzv. socioetno darvinizma, odnosno – tko preživi, pričat će…

O potrebama i problemima u životu pripadnika nacionalnih manjina svake se godine tokom “Lipovljanskih susreta” razgovara na okruglom stolu, stručnom skupu u organizaciji Savjeta za nacio-nalne manjine Republike Hrvatske i Općine Lipovljani. Ove godine tema okruglog stola, održanog 22. kolovoza u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Lipovljanima, bila je “Nacionalne manjine u demokrat-skim društvima i ostvarivanje manjinskih prava u uvjetima krize”. Vrlo zapažena izlaganja imali su mr. sc. Branko Sočanac, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH i Alek-sandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH. Moderator okruglog stola bio je Josip Krajči, predsjednik Pododbo-ra za pripremu Okruglog stola “Lipovljanskih susreta”.

Branko Sočanac je uvodno naglasio kako je govoriti o nacional-nim manjinama uvijek svojevrstan izazov, pri čemu nije isto govori-ti o nacionalnim manjinama na području Istre, na istoku ili jugu Hr-vatske. 2002. godine donesen je Ustavni zakon o pravima nacional-nih manjina, veoma bitan instrument za zaštitu prava nacionalnih manjina, koji predstavlja Magna Cartu zaštite ljudskih i manjinskih prava na ovim prostorima. “Ovaj je dokument visoko ocijenjen na međunarodnoj razini i njega se smatra jednim od najboljih načina rješavanja problematike nacionalnih manjina. On nije savršen, ali pruža jedan okvir pomoću kojeg je moguće do jedne visoke razine postaviti zaštitu prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Međutim, jedan od problema koji smo mi uvidjeli na našim brojnim seminarima jeste nedovoljno poznavanje samog Ustavnog zakona. Unatoč 13 godina njegovog postojanja neki ljudi još ne znaju da on postoji, a oni koji znaju, ne znaju koje su mogućnosti koje se pruža-ju u Ustavnom zakonu, drugi ne koriste te mogućnosti. Generalan problem kod nas je nepoznavanje sustava zaštite ljudskih prava. U vrijeme ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju došlo je do usvajanja bezbroj zakona koji su bili dio tog pristupnog ugovora s

EU. Trebat će svima nama jedan period vremena da postanemo svjesni ne samo naših zakona, već i svih onih okvira koje samo član-stvo u EU pruža”, rekao je Sočanac.

U svojem izlaganju naglasio trajnu opredijeljenost Vlade RH ka poštivanju prava i zaštiti nacionalnih manjina što se, između ostalog, može iščitati i iz ovogodišnjeg vladinog izvješća za 2014. o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (koje će se uputiti Hrvatskom saboru) u kojem stoji da je, unatoč ekonom-skoj krizi, Vlada izdvojila 6 milijuna više u odnosu na 2013. godinu, što je u odnosnom kontekstu značajno povećanje. Izvijestio je i o posjetu Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za provedbu Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina koji je organiziran od stra-ne Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. “Kada je riječ o nacionalnim manjinama nerijetko se politiziraju razne stvari. Umjesto da se kod svakog incidenta stvari pokušavaju spustiti na jednu razinu, one se upravo dižu na jednu kontrarazinu i stvara se puno lošija situacija nego sto u stvarnosti jeste. Pošto smo u pre-dizbornom vremenu nije čudno da se tim putem pokušavaju dobiti neki glasovi, ali svi relevantni politički faktori trebaju snižavati, a ne podizati tenzije kod ovakvih incidenata”, rekao je Sočanac.

Istaknuo je da je Republika Hrvatska sklopila pet međunarodnih bilateralnih ugovora sa susjednim zemljama o pravima nacionalnih manjina: sa Srbijom, Italijom, Mađarskom, Crnom Gorom i Makedo-nijom. Slijedom tih ugovora stvoreni su mješoviti nacionalni odbori koji bi trebali imati jednogodišnje sastanke s ciljem poboljšanja si-tuacije vezane uz nacionalne manjine. Sočanac je naglasio kako je Republika Hrvatska priznala 20 nacionalnih manjina i izdvaja značaj-na sredstva za zaštitu manjinskih prava. “Pošto živimo na području preopterećenom poviješću mora biti povjerenja i uvažavanja među nacionalnim manjinama. Tu posebno aludiram na političare ali i na vjerske institucije i njihov doprinos ovome. Republika Hrvatska ima jedan zacrtan pravac vezan uz nacionalne manjine i ona će se drža-ti tog pravca neovisno o problemima koji postoje, dokaz tome je i povećanje sredstava za nacionalne manjine ovo krizno vrijeme. Vje-rujem da će i buduća vlada nastaviti tim pravcem, za boljitak uvjeta života nacionalnih manjina”, zaključio je Branko Sočanac, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.

Aleksandar Tolnauer je uvodno rezimirao prve dvije godine Re-publike Hrvatske u Europskoj uniji. Istaknuo je nekoliko prednosti pristupanja europskoj zajednici naroda: slobodno putovanje unutar EU, jeftinije telefoniranje, zapošljavanje u EU, sloboda obrazovanja, pravo na zdravstvene usluge, zaštita potrošača, prava putnika u svim prijevoznim sredstvima, ukidanje carina, pravo glasa i kandidiranja na izborima, pravo korištenja mirovina i korištenje fondova. Tolnauer je naglasio da je stanje u društvu, u manjinskim pitanjima, lošije nakon ulaska Hrvatske u EU, nego prije toga. Teškoće u našem društvu, zbog ekonomske krize se zaoštravaju, a incidenti koji su se nakon toga do-godili, to potvrđuju. Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine pobro-jao je brojne probleme: nagla pojava nesnošljivosti i etnocentrizma, pitanje povratka izbjeglica je stalo, zapošljavanje većine i manjine u stagnaciji, zastupljenost vrlo problematična u smislu kako se danas provodi, na koji način se želi provoditi u izbornim ciklusima i na koji na-čin se pokušava prezentirati, neadekvatno pisanje medija (npr. HINA nije prenijela priopćenje Savjeta za nacionalne manjine vezano uz ći-rilicu), loše riješena statusna pitanja, pitanja mirovina, konvalidacije prava, veliko povećanje govora mržnje i nesnošljivosti, pitanje pisma i jezika (Vukovar), neprovođenje legislative (sankcije kršitelja iste), ne-riješeno pitanje o zabrani veličanja fašizma i svih totalitarnih sustava…

“Dvije temeljne vrijednosti Europske unije u svim dokumentima su antifašizam i poštovanje različitosti. A što mi imamo? Mi imamo

HRVATSKA


izrazitu eskalaciju pojave tzv. socioetno darvinizma, odnosno – tko preživi, pričat će. Imamo nacionalizam koji se počeo izrazito koristiti i postao izgovor za sve neuspjehe. Nacionalizam je pogonsko gorivo u ovom izbornom ciklusu. Imamo pojave militarizacije u društvu, veličanja rata, uvodi ga se kao glavnu temu u sve pore društva i time se obnavlja atmosfera etničke distance. Imamo pojavu inver-zije politike i religije. U mnogim slučajevima religija postaje politika i obrnuto. Imamo inverziju i reviziju povijesti – pobjednici postaju oni koji su poraženi. Afirmiraju se vrijednosti koje se svi u Europskoj uniji odriču. Postaje trend marginalizacije onoga što smo postigli, manjinska pitanja se guraju u treći plan. U vrijeme predpristupnih pregovora sa Europskom unijom situacija, što se tiče prava nacio-nalnih manjina, bila je sjajna, odnosi su cvali. Danas kad nema priti-ska od EU, vidljivi su zaostaci po tom pitanju. Danas imamo socijal-no-shizofreno ponašanje većine prema manjini. Zašto shizofreno? Većinski narod prema manjinskim narodima formalno prihvaća ih i daje im sva ljudska prava i imamo znakove prihvaćanja manjina, a u političkom, privatnom i intimnom životu prema njima se izražava velika sumnja, često i teške optužbe za koje oni ne snose nikakvu krivicu. Neizrečene istine su u svakom društvu, a pogotovo u ova-kvom političkom trenutku, puno gore od laži što možemo svaki dan osjetiti. S obzirom da smo u vremenu krize koju svi teško podnose, često se dešava da većina propitkuje da li manjine zapravo imaju prevelika prava i previše traže!?”, rekao je Tolnauer.

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine iznio je podatke ve-zane uz Domovinski rat 1991.-1995. i učešće pripadnika nacionalnih manjina. “U Registru hrvatskih branitelja je preko 503.000 branitelja, a 10% odnosi se na pripadnike nacionalnih manjina. U ratu je sudje-lovalo oko 25.000 Bošnjaka, odnosno muslimana, zatim preko 2.500 pripadnika albanske nacionalne manjine, preko 3.000 Čeha i oko 10.000 Srba. Tokom Domovinskog rata poginulo je 14.499 osoba, od toga je 7.896 hrvatskih branitelja i 6.603 civila. Kada se uzme u obzir da je poginulo 1.187 Bošnjaka, dolazi se do brojke od 14%, što je veliki i značajan doprinos, ogroman za takvu manjinsku grupaciju. Ovi podaci Ministarstva obrane su podsjetnik koliko su nacionalne manjine dale doprinos nastanku ove zemlje”, rekao je Tolnauer.

Naglasio je kako je jedino politika integracije nacionalnih ma-njina ispravna politika, a ne politika getoizacije i marginalizacije ili politika podcjenjivanja. “Parcijalna primjena zakona u zemlji Europske unije, koja ima pravnu sigurnost kojom se jamče prava nacionalnim manjinama, danas u Republici Hrvatskoj dovodi u pi-tanje smisao onih koji su živote dali u borbi protiv onih koji su činili agresiju na Hrvatsku. Postavljanje dvojezičnih i dvopismenih naziva na institucije u bilo kojem gradu se mora gledati kao materijalna manifestacija vrijednosti koje su građani Republike Hrvatske prigr-

lili i afirmirali kroz uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije, napretka ostvarenog na području ostvarivanja kulturne autonomi-je – odgoja, obrazovanja i pisma na jeziku nacionalnih manjina. To je manifestacija afirmacije ove zemlje. Mi smo protiv šutnje o ovoj situaciji, a društvo šuti. Ova pitanja se u današnje vrijeme stavljaju u šesti plan. Moramo se kloniti monologa. Monolog u principu ne podnosi drugačijeg onog drugoga, jedino se dijalogom uspostav-lja ravnopravnost. Stvaranje negativnih emocija poput marginali-zacije, podcjenjivanja, mržnje i slično – uvijek završava nasiljem. Pripadnici nacionalnih manjina plaćaju porez i imaju pravo biti za-stupljeni u Hrvatskom saboru, što čak mnogi danas postavljaju pod pitanje. Svi se trebamo aktivno uključiti, pogotovo u ovo vrijeme krize u obranu i primjenu prava nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj”, zaključio je Aleksandar Tolnauer.

Problema ima, na njima treba raditi i o njima razgovarati jer jedino se dijalogom postiže napredak, složili su se sudionici i sudi-onici rasprave o nacionalnim manjinama i ostvarivanju manjinskih prava u uvjetima krize.

Vladimir Bilek, saborski zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine, naglasio je kako je situacija oko nacionalnih manjina po-sljednjih nekoliko godina nazadovala, čemu doprinosi i loša eko-nomska situacija. Upozorio je i na val izbjeglica koji je “pred vrati-ma” Republike Hrvatske.

Femi Suhonjić iz Lipovljana, složio se s izlaganjem Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine RH. Tako-đer je i on, poput zastupnika Bileka, upozorio na izbjeglički val, ali i na negativan odnos zemalja poput Makedonije, Mađarske, Slovač-ke i Češke prema izbjeglicama. Napomenuo je da su muslimani u Hrvatskoj često na meti zbog dešavanja u Siriji i Iraku.

Saborski zastupnik Mladen Novak (HDZ) složio se su kriza i ne-imaština plodno tlo za najniže porive. Naglasio je kako se o svim problemima mora govoriti jer prešućivanje može samo povećat probleme. Međutim, pritom da treba isticati i pozitivne primjere.

Mirko Knjižek, predsjednik Češke besede općine Lipovljani, po-hvalio je rad i suradnju općinskih vlasti s nacionalnim manjina u Lipovljanima. Izrazio je svoje čuđenje i pitao o novom načinu bodo-vanja i raspodjele novca savezima i udrugama nacionalnih manjina od strane Savjeta za nacionalne manjine RH.

Boro Rkman (SDSS), zamjenik župana Sisačko-moslavačke žu-panije, naveo je problematiku oko člana 22. Ustavnog zakona i iz-bornog zakonodavstva u njegovom posebnom dijelu koji regulira materiju zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u određe-nim tijelima. Predložio je da se otvori rasprava o mijenjanju nekih članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. q

Ismet ISAKOVIĆ

Branko Sočanac, Aleksandar Tolnauer, Josip Krajči i Vladimir Bilek

Okrugli stol “Nacionalne manjine u demokratskim društvima i ostvarivanje manjinskih prava u uvjetima krize”

INTERVJU


Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoče o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma

Imate vrlo zanimljivu i radom ispunjenu biografiju: rođeni ste u Prijedoru, diplomirali ste političke nauke a zatim i magistrirali, ratno izbjeglištvo vodi Vas u Njemačku, a zatim u Kanadu. Spa-date u red najangažiranijih intelektualaca u bošnjačkoj dijaspori. Između ostaloga, direktor ste Instituta za istraživanje genocida Kanada i profesor na Univerzitetu u Hamiltonu, nekoliko godina bile ste i predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike… Za po-četak intervjua pođimo od Prijedora i ratne 1992. godine. Mnogo je vremena proteklo dok šira javnost nije saznala za ratna prije-dorska događanja – konclogore Keraterm, Trnopolje i Omarsku, plahte na prozorima kuća i bijele trake na rukama nesrba, 3.176 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece i 256 žena, pobijenu bošnjačku inteligenciju, zatim masovnu grobnicu Tomašica, majku Havu Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je ubijeno šest sinova i suprug… Prijedorski inferno 1992. sigurno Vas je obilježio za cijeli život, zar ne? Koje slike nosite iz tadašnjeg Prijedora?

Slike užasa u Prijedoru u kome je ljudski život ponižen kao ri-jetko kad u historiji civilizacije vječno su ostale u mome pamćenju, ali i trajno trasirale moj put borbe za istinu i pravdu. Taj moj put borbe simbolično sam nazvao: “Genocid u Prijedoru, Srebrenica u kontinuitetu”. Zaista ljudska i civilizacijska budućnost mora bi-ti prinuđena da sebe odredi prema genocidu u Prijedoru. Općina Prijedor zbog velikog broja ekonomski moćnih Bošnjaka i Hrvata, zbog velikog broja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca i zbog geo-grafskog položaja u srcu Bosanske krajine, koja je trebala biti jezgro buduće zapadne srpske države, bila je velika smetnja velikosprskim nacionalističkim planovima. Prijedor se našao na putu realizacije ideje tzv. Velike Srbije.

Srpski politički, vojni i policijski establišment je 29. aprila 1992. godine nasilno preuzeo apsolutnu vlast u Prijedoru. Na taj način op-ćina Prijedor je i formalno pristupila “Srpskoj Republici”. Po čitavom

EMIR RAMIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA – KANADA (IGK)“Posvađan i razjedinjen bošnjački politički establišment, sa podignutim zidovima između bošnjačkih

političkih partija u kojima dominiraju lidari, u kojima vlada odsustvo nacionalne demokratske rasprave – ne može biti politički predstavnik žrtve agresije i genocida. U vremenu negiranja genocida kao zadnje faze genocida, u teškom vremenu bitisanja Bošnjaka i BiH, žrtva traži minimum zajedničkih nacionalnih

interesa za maksimalnu akciju u cilju dolaska do istine i pravde. Žrtvi treba novi koncept bošnjačkog političkog djelovanja u kome nećemo samo čuvati, već i jačati sve tri komponente bošnjačkog bića, u

kome ne smije biti kompromisa o komponentama bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o istini o agresiji i genocidu, u kome ne smije biti kompromisa o pravdi za žrtve i, na kraju, u kome ne smije

biti kompromisa o potrebitosti što hitnije promjene daytonske strukture funkcionisanja države.”

Bošnjačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika

Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

gradu vojne jedinice su postavile kontrolne punktove. Ispred zgrade općine postavljena su mitraljeska gnijezda. Na krovovima kućapo-stavljeni su snajperisti. Na svim zgradama postavljene su srpske za-stave, tako da su ovim činom derogirani državni simboli Republike BiH. Radio Prijedor je čitav dan emitovao Proglas o preuzimanju vla-sti. Bošnjacima i Hrvatima je zabranjen ulaz u preuzete institucije. Cilj srpske vlasti bio je da uspostavi potpunu kontrolu nad područi-jem općine, izvrši razoraužanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, postavi kadrove SDS-a na rukovodeće pozicije i otpočne sa hapše-njem, mučenjem, ubijanjem, protjerivanjem bošnjačkog i hrvatskog stanovništva iz Prijedora. Prijedor je postao tadašnji najveći koncen-tracioni logor smrti u svijetu u kome je bošnjačko i hrvatsko stanov-ništvo bijelim trakama označeno za odstrijel.

Prijedor je vjerojatno neslavni svjetski rekorder svih vremena, lokalna zajednica kakvu je teško pronaći jer ima veliki broj doka-zanih ratnih zločinaca po glavi stanovnika. Za Prijedor je vezano 38 pravosnažno osuđenih osoba za ratne zločine, trenutno četvo-

Prof. dr. sc. Emir Ramić

INTERVJU


rica čekaju pravosnažnu presudu, a 19 je još uvijek u postupku prvostupanjskog dokazivanja. Mnogi smatraju da se na području prijedorske općine dogodio genocid većih razmjera od srebrenič-kog genocida u srpnju 1995. godine? Jesu li u pravu?

Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojan-stva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništa-vanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja “Ve-like Srbije”, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuđoj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva. Radi se o namjernim, planira-nim, masovnim zločinima nad prijedorskim civilima i o planskom uni-štavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života. Osnovni razlog zvjerstva koga su počinili zločinci u Prijedoru leži u kulturi antiislamstva, antibošnjaštva, antibosanstva.

Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na Republiku BiH kao udruženog zločinačkog poduhvata zauzimanja bosansko-her-cegovačke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugo-slovenske narodne armije i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje Prijedorčanki, ubijanje Prijedorčana, svakojaka poniženja, paljevine, mučenja i logori nisu bili samo plod razmišlja-nja plitikih barbarskih mozgova, već i dio razrađene osvajačke stra-tegije osvetničkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla. Dakle, u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije se radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamira-nih univerzalnih ljudskih prava i sloboda.

Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela hu-manizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv međunarodnog hu-manitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u BiH po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na međunarodnim sudovima. Ge-nocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine.

Zašto govorimo o genocidu u Prijedoru? Zato što je u Prijedoru izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjer-no ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja boš-njačke i hrvatske inteligencije.

Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji

Prije nekoliko godina Avdo Huseinović je napravio dokumen-tarni film “Prijedorska polja smrti”. Nekoliko mjeseci kasnije go-stovao je na tribini u Zagrebu gdje je izrekao brojne bolne istine, a onda s neskrivenim ogorčenjem zaključio: “Prijedor je jedna priča o našoj gluposti, priča o našoj retardiranosti koja će se, nažalost, možda opet ponoviti, priča o tome koliko smo vjerovali budućim zločincima.” Prijedor je bio sinonim antifašizma u bivšoj Jugosla-viji – znamo priču o Kozari i dr. Mladenu Stojanoviću, nigdje na područje BiH Bošnjaci nisu bili tako bliski sa komšijama Srbima kao na području Prijedora, nigdje toliko kumovskih veza, prija-teljstava, mješovitih brakova… U Prijedoru su 3.176 ljudi pobili isključivo školski drugovi i radne kolege, nije bilo paravojnih ban-di iz Srbije i Crne Gore. Koja je pouka prijedorskog zločina geno-cidnih dimenzija?

Masovna pogubljenja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, masovna mu-čenja u koncentracionim logorima smrti, masovne grobnice, masovna silovanja, masovna protjerivanja, masovna uništenja historijskih, kul-turnih i vjerskih dobara su opomena čovjeku i civilizaciji, ali i među-narodnim sudovima, velikim silama i međunarodnim organizacijama da je u Prijedoru izvršen najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata u Evropi – genocid. Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoče o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Genocid u Prijedoru je i podsjetnik na ono šta se može dogo-diti kada vođe jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zločin.

Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv međuna-rodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u BiH po veli-čini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grob-nica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na međunarodnim sudovima. Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine. Zašto govori-mo o genocidu u Prijedoru? Zato što je u Prijedoru izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zlo-čin namjernog i organizovanog mučenja u ubijanja u koncen-tracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjačke i hrvatske inteligencije.

INTERVJU


Preživjele žrtve genocida u Prijedoru trebaju napraviti ispit sa-vjesti i pitati se jesu li kao pojedinci učinili sve što su trebali? Rade li danas ono što je za njihovo opće dobro ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije, te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vraćanje Prijedora tamo gdje on istin-ski i pripada, ideji Bosne i bosanskom duhu. Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju BiH. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinstvenu, demokratsku BiH. Prijedorski Bošnjaci i Hrvati su svoj nacionalni identitet očuvali i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se mora pretočiti u neku vrstu kulturne promo-cije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni preporod, u agresiji i genocidu osakaćenog grada.

Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su pozvane da se odgovor-no uključe u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH. Preživjele žrtve genocida imaju budućnost zato što imaju svoju državu, naci-ju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj grad. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuđuje osvetu, već je sjećanje na neuništivost Prijedora, Prijedorčana i ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosansko-herce-govčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznava-ti i tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija.

Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili u njihovom gradu? Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih ži-votnih interesa, okrenuti leđa istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj historiji, nepravdi i zaboravu, što ih uporno u daytonskoj nedržavi BiH hoće još uvijek nametnuti oni koji su uništavali srce i dušu Pri-jedora? Genocid protiv Prijedorčana traje u kontinuitetu. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, za-pisom o patnji. Zašto Prijedorčani moraju još uvijek podnositi po-gled pun mržnje i podsmijeha od strane zločinaca koji se slobodno kreću gradom? Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su obavezne svjedočiti istinu, zbog vlastite budućnosti, budućnosti njihove dje-ce, budućnosti njihovog grada i budućnosti BiH.

Kako komentirate ponašanje prijedorskog gradonačelnika Mirka Pavića kada je u pitanju njegov odnos prema ratnim doga-đanjima u Prijedoru i obilježavanju mjesta stradanja?

Danas se kontinuitet fašističke ideje u Prijedoru ogleda u ma-sovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane op-ćinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata, te pružile ruku pomirenja i pokajanja.

Marko Pavić je javno zabranio obilježavanja godišnjica od po-četka zločina agresije i genocida zbog korištenja riječi “genocid”, te naložio prijedorskoj policiji da podnese krivične prijave protiv organizatora. To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvi-ma. Tako on već duže vremena sustavno terorizira prijedorske Boš-njake i Hrvate, koji su i dalje poniženi građani drugog reda. Marko Pavić javno ponižava organizacije koje okupljaju žrtve i svjedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah među porodicama ubijenih i nestalih Prijedorčana. Istovremeno se Prije-dorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Marko Pavić dozvoljava skupove fašističkih grupa protiv ko-jih su se Prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ra-

tu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Marko Pavić ignoriše zahtjeve predstavnika međunarodne zajednice koji su mu jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjer-skoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokučena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ovi i mnogi drugi Pavićevi ataci na osnovna ljudska prava i slobode ruše ugled Prijedora i BiH, napadaju na osnovne temelje savremene demokratije i posebno teško krše temeljne odrednice međunarodnog prava. Niko nema pravo da žrtvama genocida za-branjuje sjećanje na zločin. Marko Pavić je u miru nastavio ono što su ratni zločinci započeli u agresiji. On je lažni demokrata koji ne uvažava i ne poštuje žrtve. Pavić je izraz velikosrpske licemjerne i ekspanzionističke politike prema BiH.

U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje

S druge strane, jedna od najvećih metalurških kompanija na svijetu, indijski Mittal Steel, danas ArcelorMittal, ne dozvoljava istraživanja u oknima Rudnika Omarska i Ljubija koja sigurno kri-ju posmrtne ostatke mnogih ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Kako se izboriti za pravo na dostojan pijetet žrtvama i istinitu interpreta-ciju povijesnih činjenica?

Djelovanje kompanije ArcelorMittal u vezi sa koncentracionim logorom Omarska je neprihvatljivo i potpuno nemoralno. Omarska je jedan od najozloglašenijih koncentracionih logora na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, u kojem su se, tokom nekoliko mjese-ci u ljeto 1992. godine, desila monstruozna smaknuća, fizička, psi-hološka i seksualna mučenja i masovna ubistva. Više od 700 mje-štana prijedorske općine nesrpske nacionalnosti ubijeno upravo u tom logoru. ArcelorMittal je dao usmenu saglasnost da će Bijela kuća u Omarskoj, koja je korištena kao objekat za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenje-na, te da će pristup, odnosno ulazak u bivši logor, biti dozvoljen u svako doba. Međutim, unutrašnjost Bijele kuće je prekrečena i na taj način su dokazi o počinjenim ratnim zločinima pokriveni i prikri-veni. Obećanje o slobodnom pristupu je naknadno promijenjeno u kojem je rečeno da će ulazak biti dozvoljen samo tokom dva dana komemoracije, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim dani-ma biti dopuštene na blagovremeno podnesen zahtjev.

U Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti činjenicu da se kori-stila kao logor, a kamoli da je izgrađen Memorijalni centar. Umje-sto toga, posljednjih godina aktivisti redovno nailaze na sabotaže i zabrane komemoracija u Omarskoj, kako od strane ArcelorMittala, tako i od strane lokalnih organa vlasti. Prijedorske vlasti svojim dje-lima, provokacijama i negiranjem genocida počinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacionalističku ideologiju iz 1992. godine koja je odgovorna za nezamislive horore poput Omarske, prvenstveno sa svojim vođama kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno u Haagu sudi po optužbama za genocid. Sramno je što ArcelorMittal, kao jedna od najvećih multinacionalnih kompanija, dozvoljava da joj se ime povlači po nastavljenom genocidu u Prije-doru u kojem je uskraćivanje pristupa logorskom prostoru posljed-nja faza istog.

Institut za istraživanje genocida IGK će nastaviti svoju aktivnost kako u pogledu upoznavanja svijetske javnosti sa sramnom ulogom Marka Pavića, tako i sa sramnom ulogom ArcelorMittala. Nasta-vićemo sa mobilizacijom prijatelja istine i pravde u svijetu protiv svih onih koji svojim radom nastavljaju genocid u Prijedoru drugim

INTERVJU


sredstvima. Stalno upozoravajući svijet na razmjere i posljedice ge-nocida u Prijedoru, IGK nastavlja međunarodnu kampanju da se žrtvama genocida u Prijedoru omogući dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, kao i podizanje adekvatnog spomen obilježja, kao opomene na strahote genocida u Prijedoru koje se ne bi trebale ni-kad ponoviti. U saradnji sa američkim i kanadskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i sloboda, putem našeg Internacionalnog ekspertnog tima, radimo da žrtve genocida u Prijedoru dobiju pra-vo da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stra-tišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da 31. maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraza najrigid-nijeg fašističkog apartheida.

IGK stalno podsjeća svjetsku javnost da se genocid u Prijedoru mora okarakterisati kao krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumanizi-ranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život, kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog et-ničkog elementa.

Kako komentirate odluku Sudskog vijeća Haškog tribunala koje je odbilo zahtjev Tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata? Zar Tomašica nije jedan od krucijalnih do-kaz za agresorsko genocidne namjere Radovana Karadžića i nje-govih pomagača u projektu stvaranja tzv. Velike Srbije?

Tomašica je mjesto najvećeg zla, patnje, boli. Istina o genocidu u Prijedoru je konačno otišla u svijet. Tomašica je postala sinonim za genocid na Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Tomašica, kao primarna masovna grobnica, i Jakarina Kosa, kao sekundarna ma-sovna grobnica, svjedoče o genocidu u Prijedoru. Unaprijed pripre-mljena kao mjesto za zakopavanje i prikrivanje posmrtnih ostataka žrtava, pažljivo odabran lokalitet grobnice, velik broj angažiranih resursa nedvojbeno ukazuje da su pripadnici srpskih političkih, voj-nih i policijskih snaga u općini Prijedor bili uključeni u planiranje, organizovanje, izvršenje i prikrivanje genocida u Prijedoru. Toma-šica je opomena svim prijateljima istine i pravde u svijetu na na-mjeru srpskih vlasti općine Prijedor da Bošnjaci i Hrvati nestanu sa ovog prostora.

Strašna je tvrdnja negatora genocida, gradonačelnika Marka Pavića, da su ljudi sahranjeni na Tomašici. Kakva je to sahrana na silu ubijenih više od 800 Bošnjaka i Hrvata kada ubijene bacaju na gomile i zatrpavaju mašinama, kada se tijela žrtava komadaju ma-šinama!? Zašto su prijedorski zločinci ćutali 21 godinu o Tomaši-ci? Zar Marko Pavić nije slušao vapaj preživjelih žrtava u traženju svojih najmiliji? Ova izjava Marka Pavića samo potvrđuje njegov rad na poricanju genocida kao zadnje faze genocida. Ali zato mi u IGK-u, upotrebom nauke i naučnih istraživanja, svjedočimo da je u Prijedoru izvršen genocid. U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje. Tomašica je danas slika te izdaje koja bezuspješno pokušava sakriti genocid. IGK će nastaviti tražiti pravdu za žrtve genocida u Prijedoru. Nećemo na miru ostaviti zločince, dok god grijeh za zločine ne otplate.

Srebrenički genocid će zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, međunarodnu zajednicu i posebno UN

Ove godine obilježena je 20. obljetnica genocida u Srebrenici. Mnoštvo se pitanja nameće oko srebreničkog genocida, napro-sto je nevjerojatno da se takvo nešto moglo dogoditi na području koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Dakle, pod vojnom

i političkom zaštitom cijelog svijeta. Ubrzo nakon srebreničkog genocida dolazi do etničkog čišćenja Žepe, a zatim i do mirovnih pregovora u Daytonu. Da li se radilo o dogovoru velikih sila i moć-nika, s time da je Srebrenica, ipak – “izmakla kontroli”?

20 godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice, “sigurne zo-ne UN-a”, ostaje trajno svjedočenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća. Genocid u Srebrenici je pokazao činjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svr-sishodnih djelovanja koja su zajednička za svaki genocid: od političke doktrine i poruke koja kreira jasnu razliku između njih i nas, sve do izvršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zločin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije činjenja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni proces u detalje, dok vođstvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke.

Genocid u Srebrenici je pokazao da međunarodna politička vo-lja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematična i zavi-si od različitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju različitim partikularnim državnim interesima.

Na kraju, genocid u Srebrenici je pokazao da je genocid pove-zan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja po-trebno je hitno uspostaviti “zonu zabrane poricanja”. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrđivanje činjenica, prizna-vajući zločine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida kako bi se oponiralo argumentu “samo uzrok” koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid, argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osve-tu među žrtvama.

Kazna za zločince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo. I ono što je najvažnije, genocid u Srebrenici je dobio pla-netarnu pravnu potvrdu koja je iskazana kroz pravosnažne presude izrečene u oba međunarodna suda i planetarnu političku potvrdu, izraženu kroz usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u više od 20 državnih parlamenta.

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije – sigurne zone Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svojeteritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u zaštiti i spašavanju civila i ci-vilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajačkihsrpskih ciljeva ni spriječi-le zločin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Polazeći od bitnih stanovišta političkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali – Akashi i Janvier – Smith bitno su reduci-rali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici BiH, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinje-nih nacija – teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji. Sveli su ga isključivo na vlastitu samoodbranu, tj. samoodbranu UNPRO-FOR-a, samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mi-rovnih pregovora. To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom sprovođenju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u nji-ma, što je omogućilo najneposrednije, mirne i sigurne pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječno-sti sa temeljnim odredbama dokumenata međunarodnog prava,

INTERVJU


posebno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) i Ženevskim konvencijama (1949.) i Dodatnim protokolima (1977.).

U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu poseb-no nije bilo političke volje da se upotrijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva.

Entitet Republika Srpska nije nastao kao rezultata vojne pobje-de antibosanskih snaga, nego je dogovoren nakon njihovog vojnog poraza neposredno pred Banja Lukom. Ovdje je presudila međuna-rodna zajednica. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosan-sko-hercegovačkog društvenog i državnog poretka moguće samo preko dva entiteta, pozivajući se pri tome na Daytonski sporazum, time potvrđuje svoje destruktivno gledanje na bosansko-hercego-vačku cjelovitost. Ako međunarodna zajednica ikada bude poka-zala, a morat će pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome što je ona donijela narodu BiH, tada neće biti moguće mimo-ići ni osudu užasnog nemorala i cinizma politike čiji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja agresije i genocida.

U prošlom broju “Preporodovog Journala” objavili smo inter-vju s Hasanom Nuhanovićem, preživjelim svjedokom srebrenič-kog genocida, prevoditeljom u Nizozemskom bataljunu UNPRO-FOR-a u Potočarima, koji se već 10-ak godina bori za istinu na sudovima u Nizozemskoj. Da li će ikada pravda biti zadovoljena, hoće li Nizozemska ili netko od ključnih naredbodavaca biti ka-žnjeni za genocid u Srebrenici?

Međunarodna zajednica, posebno svjetske sile, nisu adekvatno odgovorili na agresiju na suverenu, nezavisnu i međunarodno pri-znatu državu Republiku BiH. Zato će srebrenički genocid zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, međunarodnu zajednicu i posebno UN. IGK podržava tužbu 8.000 preživjelih i predstavnika žrtava ge-nocida u Srebrenici 1995. godine protiv države Holandije, čiji voj-nici su u vrijeme zločina nad Bošnjacima u okviru mirovnih snaga

UN bili zaduženi za čuvanje mira u tzv. “zaštićenoj zoni Srebrenica”. Holandski bataljon je bio dio UN-a i ništa nije učinio da bi spasio žrtve genocida.

IGK traži od holandskog suda pravičnu presudu na tragu pravde i istine za žrtve, a ne politike, tražimo pravni presedan koji će kao zadnji pravni lijek spasiti čast mirovnih snaga i mirovnih operacija. Jer Holandija je odgovorna za zločin genocida koji su počinile srp-ske vojne i policijske snage, koje su presudom Internacionalnog su-da pravde osuđene za genocid u Srebrenici. Vojnici koji su zaduženi za mir dopuštaju genocid. Ako se to sudski sankcioniše, onda se šalje snažna poruka budućim mirovnim snagama da će odgovarati u slučaju pasivnog odnosa prema agresivno genocidnim kršiteljima mira, bezbjednosti, ljudskog života i dostojanstva. Odgovornost Holandije leži istovremeno i na UN-u, posebno kada se radi o sa-mom padu zaštićene zone. IGK traži od UN-a i drugih odgovornih da formiraju fond iz kojeg bi se isplaćivale odštete žrtvama geno-cida u Srebrenici.

Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava

Kako se odnositi prema kulturi pamćenja i sjećanja? Prošle godine pozvali ste europsku i svjetsku akademsku, kulturnu i poli-tičku javnost da konačno počne na novi način promišljati o geno-cidu u Srebrenici. O kakvom konceptu se radi?

Srpski velikodržavni, nacionalistički projekt je još stvarnost. Ia-ko je vojno poražen u Drugom svjetskom ratu, kada je predstavljao politički program četničkog pokreta Draže Mihajlovića i izbjeglič-ke vlade u Londonu i uporno podržavan od strane saveznika, taj projekt je obnovljen 80-ih godina 20. stoljeća. Istog stoljeća 90-ih godina on je eskalirao sa dva međusobno povezana elementa: prvi je osvajanje tuđih teritorija, uključujući i osvajanje BiH agresijiom, drugi element jeste istrijebljenje naroda, genocidom nad Bošnjaci-ma. Imajući to u vidu IGK je pozvao bosansko-hercegovačku, evrop-sku i svjetsku akademsku, kulturnu i političku javnost da konačno

U Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti činje-nicu da se koristila kao logor, a kamoli da je iz-građen Memorijalni centar. Umjesto toga, po-sljednjih godina aktivisti redovno nailaze na sa-botaže i zabrane komemoracija u Omarskoj, ka-ko od strane ArcelorMittala, tako i od strane lo-kalnih organa vlasti. Prijedorske vlasti svojim djelima, provokacijama i negiranjem genocida počinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacio-nalističku ideologiju iz 1992. godine koja je od-govorna za nezamislive horore poput Omarske, prvenstveno sa svojim vođama kao što su Rado-van Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno u Haagu sudi po optužbama za genocid. Sramno je što ArcelorMittal, kao jedna od najvećih mul-tinacionalnih kompanija, dozvoljava da joj se ime povlači po nastavljenom genocidu u Prije-doru u kojem je uskraćivanje pristupa logor-skom prostoru posljednja faza istog.

INTERVJU


počne misliti genocid u Srebrenici. Novo promišljanje genocida u Srebrenici se treba zasnivati na nekoliko bitnih stvari…

Prvo, genocid u Srebrenici se ne može svesti na jednu dženazu godišnje i kurtoazni govor saučešća političara. Time se iskrivljuje, prikriva genocid koji u nedostatku novog promišljanja može pod-staknuti nove velikosrpske nasrtaje na BiH. Drugo, genocid u Sre-brenici treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN-a, Evropske unije. Treće, na međunarodnim skupovima se pominje Srebrenica, ali se ne veže za BiH. Tako se stiče dojam da je Srebrenica neko neodređeno mje-sto izvan bosanskohercegovačkog prostora. Četvrto, kompleksnost problema genocida zahtijeva da se na više razina govori i djeluje, a jedna od njih je estetičko-umjetnička i poetička. Peto, misleći o genocidu u Srebrenici, mi mislimo daytonski projekt kao projekt koji direktno dovodi u pitanje državu BiH i podmećeantibosanski Ustav, tj. Anex IV. Misleći o genocidu u Srebrenici, dakle, mislimo o državi i društvu u BiH. Bošnjaci ne poklanjaju neophodnu pažnju velikosrpskom programu etničkog čišćenja i genocida koji traje dva stoljeća. Entitet Republika Srpska je rezultat tog programa. Peto, misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih cilje-va? Daytonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je mo-guće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države BiH? Donošenje nužnih ustavnih promjena u BiH nije moguće uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države BiH i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava. Šesto, misliti genocid u Srebrenici podrazumjeva usvojanje Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i proglašenje 11. jula Da-nom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. IGK putem svoga In-ternacionalnog ekspertnog tima će pojačati napore i tražiti pritisak međunarodnih faktora na pojedine članove Parlamentarne skup-štine BiH u smislu da promjene svoje razmišljanje i stavove kako bi se rezolucija usvojila. To je prije svega ljudska obaveza i poštovanje prema žrtvama i svjedocima genocida u Srebrenici i BiH. I sedmo, misliti genocid u Srebrenici podrazumijeva razvijati sistem obrazo-vanja koji će učiti generacije da je na RBiH izvršena agresija, a nad njenim građanima genocid. Danas su u svijesti bosansko-hercego-vačkog čovjeka pojmovi “agresija” i “genocid” na putu da nestanu.

Prof. dr. Senadin Lavić u svojem izlaganju na sesiji “Kruga 99” izjavio je sljedeće: “Srebrenica je završni čin stravičnog projekta fizičkog istrebljenja bošnjačkog naroda i uništenja Bosne kao po-vijesne, geografske, kulturne, ekonomske, običajne i, što je naj-važnije, političko-pravne činjenice. Strava zločina genocida u Sre-brenici nastavlja se, nažalost, i 20 godina poslije u monstruoznim projektima negiranja i politikantskog manipuliranja počinjenim zločinom.” Kako obraniti istinu o Srebrenici 1995. od negatora ge-nocida? Jesu li Bošnjaci dovoljno svjesni važnosti pravomoćnih presuda međunarodnih sudova o srebreničkom genocidu?

Entitet Republika Srpska treba vezati s presudom Međunarod-nog suda pravde u Haagu iz feburara 2007. godine, kojom je sud-ski potvrđeno da su vojne i policijske institucije entiteta počinile genocid. Tom presudom delegitimiran je entitet Republika Srpska što je genocidna tvorevina, a legitimirano pravo žrtava i svjedoka agresije i genocida na istinu i pravdu. Međutim, neznanje, neodgo-vornost i nesposobnost pojedinaca i institucija predstavljaju osno-vicu potkopavanja herojske odbrane Republike BiH i ponižavanja žrtava. Time se pomaže da agresija na Republiku BiH retroaktivno

postane “građanski rat” u kojem su “svi ubijali” i u kojem su “svi jednako krivi”. Zna se ko je izvršio zločin genocida u Srebrenici, a znamo li odgovornost mnogobrojnih međunarodnih i unutrašnjih političara koji Presudu Internacionalnog suda pravde pretvaraju u mrtvo slovo na papiru!? Presuda treba da služi za traženje i pošto-vanje prava, za ostvarivanjepravde za žrtve, za utemeljenje istine o zločinu.

Institucije entiteta Republika Srpska, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Haagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bosansko-hercegovačke institucije moraju ispo-štovati ovu Presudu, jer je ona nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internaci-onalnog prava kojim se članica UN-a mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu Republika Srpska očuva-nje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih Vlada poslije Daytona. To im je omogućio upravo Dayton-ski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. BiH je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika Srpska četnički anti-bosanski projekt trebaju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – riječ je o nedoraslosti i krajnjoj neodgovor-nosti. Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao čuvarostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje “srpske države” na tlu države BiH. To vodi ka novim ratovima.

Žrtva je još jednom izigrana i čak natjerana da se izvinjava negatoru genocida

Ovogodišnju komemoraciju u Potočarima, svetoj bosanskoj zemlji, obilježio je “atentat” na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića. Da li mu je uopće trebalo dozvoliti dolazak u Memorijalni centar “Srebrenica – Potočari”, naročito ako se uzmu u obzir nje-govi politički stavovi i riječi izrečene tokom rata od 1992.-1995.? Tko je u svemu tome zakazao i što se, po Vašem mišljenju, njego-vim dolaskom željelo postići?

Onaj ko direktno kreira i učestvuje u agresiji na RBiH i geno-cida protiv Bošnjaka, onaj ko negira historijske, pravne i političke činjenice o genocidu u Srebrenici, onaj ko kreira i učestvuje u an-ticivilizacijskom lobiranju da Rusija uloži sramni veto u Savjetu be-zbjednosti UN-a da se ne usvoji Rezolucija o genocidu u Srebrenici, onaj ko je sramno pozvan u Potočare, bošnjačko stratište opomene čovjeku i civilizaciji, onaj ko se nije ni naklonio žrtvama, već polažu-ći cvijeće na spomenik srebreničkim žrtvama skupljao političke po-ene, taj koji se ne može svrstati u prijatelje istine i pravde nije tre-bao biti pozvan od strane političkog predstavnika žrtve. Žrtva je još jednom izigrana i čak natjerana da se izvinjava negatoru genocida.

Vučić i srpska politika odlično su poentirali na navodnom “atentatu”, taj događaj skoro da je zasjenio sve ostale segmente obilježavanja 20. obljetnice genocida “pod zastavom UN-a” i dže-nazi 135 ubijenih Bošnjaka, zar ne?

Ratnohuškačka kampanja koja je orkestrirana iz Vučićevog kabineta preko medija koje kontroliše režim u Srbiji, počela je sa pričom oko Nasera Orića, nastavljena je sa kreiranjem nacional-ne histerije u vezi sa incidentom na dženazi u Potočarima, a sada se kontrolisani haos treba smiriti, te izgleda da Vučić očekuje da mu se neko još i zahvali što je smirio doživljaj pobješnjelog Mile-ta, vođe propalog političkog projekta SNSD-a. Politički predstavnici žrtava se moraju oduprijeti miješanju Vučića u unutrašnja pitanja

INTERVJU


bosansko-hercegovačke zemlje, na osnovu kojih gradi lični profil i promovira se kao lider i pomiritelj “sukobljenih” strana u BiH. Vučić nije donosilac stabilnosti, već neko ko kreira krize, pa budući da ih je kreirao, dalje kontroliše i navodno rješava. Po istom principu na kojem je preoteo dženazu u Potočarima u vlastite propagandne svrhe, danas se promoviše kao neko ko smiruje nakane Milorada Dodika u vezi sa referendumom. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić su učinili taocima cijelu BiH. To je još jedan u nizu dokaza da boš-njačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika. Ukoliko poli-tički predstavnik žrtve ima još imalo morala trebao bi odbiti svaki cinički poziv negatora genocida da mu dođe.

Kako komentirate Vučićevu inicijativu za uspostavom i zajed-ničkim obilježavanjem “Dana sjećanja na sve žrtve”? Da li su Srbi-ja i srpski narod doživjeli katarzu ili se radi o novoj podvali iz “ku-hinje” Srpske akademije nauka i umjetnosti?

Bez iskrenog izvinjenja i pokajanja nema zajedničkog datuma sjećanja na sve žrtve. Dok se ne utvrdi tačna terminologija zla nad Bošnjacima i BiH – agresija i genocid, ne može biti razgovora o za-jedničkom obilježavanju stradanja svih žrtava i zajedničkoj buduć-nosti i egzistenciji. Utvrđivanje zajedničkog datuma sjećanja na sve žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije je licemjerni atentat na istinu i pravdu od onih koji su gradili ideološku platformu i izvršava-li agresiju i genocid u BiH. Stvarna istina o agresiji na Republiku BiH i genocidu nad Bošnjacima živi u djelima analitički ozbiljnih istra-živača, koji se služe logikom i jezikom historijskih činjenica, ustaju protiv zla i staju na stranu žrtve i njenog prava na povijesnu i ljud-sku pravdu. Nažalost, ta povijesna istina još je daleko od politike i političkih predstavnika.

Nećemo valjda dopustiti da nam brane isticanje zastave pod kojom je Republika BiH primljena u UN!?

Svojevrstan uvod u pokušaj minimiziranja srebreničkog geno-cida, stvaranja drugačijeg ozračja i zamjene teza bio je “slučaj Zvornik” i Dodikov “rat protiv terorizma”. Naprosto nismo mogli vjerovati kako su bošnjački političari kapitulirali pred velikosrp-skom propagandom i politikom, koliko su bili nespremni odgovo-riti na ponižavajući teror nad Bošnjacima povratnicima u geno-cidnu tvorevinu zvanu Republika Srpska, u okviru policijske akcije “Ruben”. Da li smjelo dozvoliti da se obilježava Dan žalosti na te-ritoriju cijele BiH za policajcom koji je sudjelovao u srebreničkom genocidu? U čemu je problem sa čelnim bošnjačkim političarima?

Preživjele žrtve i prijatelji istine i pravde znaju ko su agresori, planeri i izvršioci genocida od kojih mnogi nisu ni odgovarali za počinjene zločine, koji ne priznaju sudske odluke i ne prihvaćaju odgovornost za učinjeno, ali zato traže da se prihvati njihova na-vodno pružena ruka kao čista i to od žrtava. Na tu navodno pruže-nu ruku nasjedaju politički predstavnici žrtava, ali i neki navodni prijatelji istine i pravde u svijetu. Bez istine o agresiji i genocidu u BiH i bez pravde za žrtve tih zločina i to ne samo među sudijama i istraživačima, već i posebno među političarima kao izabranim narodnim predstavnicima, nema važnijeg iskoraka ka boljoj bu-dućnosti. Bez iskrenog izvinjenja i pokajanja za počinjeni geno-cid nad Bošnjacima nema dugoročnih rješenja, kao ni zajedničkih datuma na spomen žrtvama. Ukoliko politički predstavnik žrtve ima imalo humanosti prema žrtvi trebao bi usloviti sastajanje sa negatorom genocida sve dok isti prizna genocid i prestane sa ne-giranjem genocida.

Kako komentirati činjenicu da se u RS-u vrše hapšenja zbog isti-canja državne zastave međunarodno priznate i nezavisne Republi-ke Bosne i Hercegovine s ljiljanima, koja je bila legitimna i legalna državna zastava sve do početka februara 1998. godine, dakle dvije i pol godina nakon okončanja rata? Što nam to govori?

Hapšenja zbog isticanja državne zastave međunarodno priznate i nezavisne Republike BiH s ljiljanima u genocidnoj tvorevini je još je-dan u nizu znakova kontinuiranog derogiranja države BiH, znak da se genocid nastavio drugim sredstvima, ali i znak pasivnosti političkog predstavnika žrtve. Nećemo valjda ponovo dopustiti da neko drugi određuje ime bošnjačkog naroda, ime zemlje Bosne i Hercegovine, ime bosanskog jezika ili broj Bošnjaka izvan utvrđenog popisanog stanja!? Nećemo valjda dopustiti da nam brane isticanje zastave pod kojom je Republika BiH primljena u UN!? Dopustili smo da se Zakon o prebivalištu izglasa, zakon koji će bez sumnje negativno utjecati na ostvarivanje prava glasa izbjeglih i raseljenih osoba, ali i svih građana generalno na lokalnim izborima 2016. godine.

MacKenzie treba da se stidi, treba da odgovara… počinio je zločin nad ženom, majkom života

Mnogi zločini počinjeni nad bošnjačkim narodom tokom rata jednostavno su zaboravljeni. Najmonstruozniji zločin učenjen je zapravo nad bošnjačkim ženama. Prema podacima UN-a u rat-nom periodu silovano je između 30.000 i 40.000 žena. U knjizi “Molila sam ih da me ubiju – Zločin nad ženom Bosne i Herce-govine”, u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, iz jula 1999. godine, dokumentirano da su među si-lovateljima bili i zapovjednici UNPROFOR-a, mirovnih snaga UN-a. Opisi nečasnih radnji “časnika”, glavnokomandujućih u među-narodnim mirovnim snagama, engleskog generala sir Michaela Rosea (Šifra: Tjentište II) i kanadskog generala Lewisa MacKen-ziea (Šifra: General), pokazuju samo dio nemoralnosti tadašnje svjetske politike, ali i spregu s velikosrpskim agresorom. Do ka-kvih ste saznanja došli, naročito po pitanju generala MacKenziea, kanadskog državljanina?

Negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane MacKenzia, njegovo negiranje agresije na Republiku BiH, njegovo umanjivanje posljedica najvećeg zločina protiv čovječnosti u Evro-pi poslije Drugog svjetskog rata, njegova produkcija i pretvaranje zločinca u žrtvu, njegovo nečasno ponašanje prema Bošnjakinji u BiH – sve je to ravno zločinu koga osuđuju svi kanadski Bošnjaci i svi pošteni i pravedni ljudi u Kanadi i cijelom svijetu. Bošnjakinje su kroz svoje patnje, kroz odbranu svoje časti i vrlina postale dio otpora Bošnjaka, naroda koga su htjeli da unište. Silovanje je zločin protiv čovječnosti, zločin protiv žene.

MacKenzie treba da se stidi, treba da odgovara, jer silovana žena je mučenik čija patnja i trauma je nebeskih razmjera. Vjero-vao je i nadao se se da se o njegovom zločinu neće nikada saznati, neće govoriti, neće pisati, bilo zbog straha, bilo zbog stida žene. Ali Bošnjakinja više nema straha, nema ni stida posebno kada je istina u pitanju i zločin koji je počinjen nad njom. Došlo je vrijeme da se on morate stidjeti, a posebno plašiti pravde koja će ga u skorije vrijeme stići. Bošnjakinje žele da osudom zločina silovanja sprije-če zločin sutra i rađanje novih “MacKenzija”. Bošnjakinje vjeruju u pokajanje, ali nada u bolje sutra traži i kaznu u ime pravde do koje se dolazi jedino istinom. Borba Bošnjakinja za dostojanstvo je odbrana svake žene. MacKenzie je napao na svijetli obraz žene – Bošnjakinje. Njegov zločin silovanja je dokaz da je sistematska praksa silovanja korištena kao oružje agresije i genocida i instru-

INTERVJU


ment etničkog čišćenja protiv žene – Bošnjakinje. Svojim zločinom on je pokazao da silovanje nije agresivna ekspresija seksualnosti, nego seksualna ekspresija agresije i genocida.

Glavni cilj masovnog silovanja u BiH je bio ratna strategija da se ubrza proces obečašćenja Bošnjakinja i protjerivanja Bošnjaka. Zato se zločin silovanja neće prešutjeti. Bošnjakinja je povrijeđena, poni-žena i traumatizirana jer je zločinom silovanja seksualni identitet i seksualna sposobnost žrtve degradirana i slomljena, a u biće žene-žrtve ugrađen strah. Bošnjacima i naročito Bošnjakinjama se neće desiti da ostanu bez istine o zločinu kao temelju za budućnost.

MacKenzie je počinio zločin nad ženom, majkom života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je zločin protiv porodice kao osnov-ne ćelije ljudskog života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je istovremeno i zločin prema Bogu. U zločinu se očituje čovjekova određenost prema Bogu. Stvoriteljom, pred kojim on odgovara za svoj život i djela, dobra i zla. Uvredu i bol Bošnjakinje nose u sebi. Njihova uvreda i bol, njihove muke neće prestati sve dok on ne bude optuženi i osuđen. Žena, Bošnjakinja, velika stradalnica nije uništena u agresiji i genocidu niti je postala manje vrijedna u sebi i za druge, u porodici i društvu. Uzvišeno dostojanstvo žene – Boš-njakinje, nedužne žrtve, izvor je još većeg samopoštovanja žene i daje joj neprolaznu vrijednost kod Boga i svih poštenih ljudi.

Dijaspora se osjeća odbačenom, neshvaćenom, usamljenom i suvišnom

U pripremi ovoga intervjua pročitao sam inspirativan tekst Fatmira Alispahića napisan nakon vaše ostavke u maju 2008. go-dine na funkciju predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Ameri-ke. Citirat ću dio Fatmirovih riječi koji su svojevrstan uvod u drugi dio intervjua: “Od Emira Ramića bošnjačka je dijaspora zadobila centralno, lidersko mjesto u promišljanju i kreiranju bošnjačke politike. Do Emira Ramića bošnjačka je dijaspora u semantičkom poimanju bila skup izbjegličkih zavežljaja i trauma, bez kompa-sa i nacionalnog usmjerenja. Ramićevim prepoznatljivim, ipak autorskim djelovanjem, bošnjačka je dijaspora nacionalno sta-bilizirana, profilirana, usmjerena i nadgrađena konačnim ciljem uspostave lobističkih mreža na Zapadu kojima će biti branjena i hranjena državnost Bosne i Hercegovine.” Kako ocjenjujete sa-dašnje stanje bosansko-hercegovačke dijaspore? Da li podjele prevazilaze ili se još više produbljuju?

Prvih 10 godina poslije završetka oružanog dijela agresije i ge-nocida u BiH, bošnjačka dijaspora je bila angažovana na očuvanju sve tri komponente bošnjačkog nacionalnog bića: duhovne kom-ponente – islam, nacionalne komponente – bošnjaštvo i državo-tvorne komponente – BiH. Sljedećih 10 godina bošnjačka dijas-pora je angažovana ne samo na očuvanju, već i na jačanju sve tri navedene komponente bošnjačkog nacionalnog bića. Nažalost, ni očuvanje, a ni jačanje komponenata bošnjačkog bića nije pratilo jedinstveno djelovanje bošnjačkih organizacija. Bošnjaci u dijaspo-ri još nisu definisali minumum zajedničkih duhovnih, nacionalnih i državotvornih interesa za njihovu maksimalnu akciju.

Dijaspora može biti snažan i utjecajan lobi koji štiti interese svoje domovine u svijetu. Da li je ekonomski, diplomatski, obra-zovni i svaki drugi potencijal koji posjeduje bosansko-hercegovač-ka dijaspora iskorišten u dovoljnoj mjeri?

Naravno da nije. Matica još nije prepoznala potencijal dijaspo-re. Mladi akademski kadar u dijaspori, vrlo uspješni poslovni ljudi, istaknuti istraživači u skoro svim naučnim poljima, značajni kulturni radnici, sve uspješniji političari u zemljama u kojima žive, sav taj

potencijal država BiH ne koristi za promociju svojih vitalnih inte-resa u svijetu.

Na jednoj od redovnih sesija Asocijacije nezavisnih intelektu-alaca “Krug 99” izjavili ste kako “ne poznajete državu koja ima gori odnos prema svojoj dijaspori, a da više o njoj ovisi”. Da li je dijaspora potrebna današnjoj političkoj, ekonomskoj i znanstve-noj eliti u BiH? Šta institucije BiH rade da približe maticu s dijaspo-rom? Da li ste razmišljali o potrebi osnivanja Ministarstava za iseljeništvo BiH, odnosno posebnog Ministarstva za dijasporu?

Bosansko-hercegovačka dijaspora bolje ilustrira unutrašnji svijet ideje Bosne i bosanskog duha, preciznije osjeća probleme, dileme i potrebe matice, brže naslućuje puteve i stranputice matice. Dijas-pora, koja se manje iseljavala, a više raseljavala, kroz različite histo-rijske periode je očuvala tradicionalni kontinuitet bosanskog duha, oličenog u humanizmu, toleranciji, solidarnosti, pluralizmu i multi-lateralizmu. Duhovni genij bosanskoga čovjeka je 1.000 godina stva-rao neponovljivu kulturu, raznolike jezike, literaturu, književnost, umjetnost, filozofiju i teologiju, neprocjenjivu humanističku poli-tičku i socijalnu filozofiju, te odveć inspirativnu i nadahnutu kulturu dijaloga koja se može mjeriti sa najvišim duhovnim i civilizacijskim ostvarenjima velikih kulturnih naroda u ljudskoj povijesti. Rođena od takvog bosanskog duhovnog genija, dijaspora je potvrdila spo-sobnost, adaptibilnost i moć održavanja tradicionalnog, prihvatanje multietičnosti, ne odbacivanje sopstvenog identiteta i kosmopolit-sku predispoziciju multikulturalizma. Međutim, dijaspora se osjeća odbačenom, neshvaćenom, usamljenom i suvišnom.

Dijaspora zna da uklanjanjem prepreka u matici može svojim idejama, uticajem, obrazovanjem i kapitalom produkovati demo-kratsku i prosperitetnu državu BiH u koju će se sa ponosom vra-ćati treća ili četvrta generacija izbjeglica. Zato dijaspora insistira da nadležne vlasti pod hitno donesu Zakon o dijaspori. Taj zakon trebalo bi da bude pripremljen od strane eksperata, uključujući svakako i one iz dijaspore. Stvaranje demokratske, jedinstvene i prosperitetne BiH, u kojoj će svi značajni resursi matice i dijaspore biti usmjereni ka ekonomskom, kulturnom i duhovnom prosperite-tu države BiH, trebalo bi da budu osnovna ideja ovog zakona. Da bi se ostvarila politička, duhovna, kulturna i ekonomska simbioza dijaspore i matice potrebno je formirati Ministarstvo za dijasporu. Prve akcije Ministarstva bi trebale biti popis dijaspore i formiranje stručnih i profesionalnih logističkih i lobističkihtimova.

Sve dok oni negiraju genocid, mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom

Kao što smo već u uvodnim rečenicama intervjua istaknuli, mnogi Vas smatraju jednim od najangažiranijih intelektualaca u bošnjačkoj dijaspori. Sigurno najveći doprinos se ogleda kroz rad Instituta za istraživanje genocida. Kako je došlo do njegovog osnivanja, što ste htjeli postići?

U svim periodima historije vršeni su genocid i drugi oblici zlo-čina protiv čovjećnosti i međunarodnog prava, nanoseći velike gu-bitke čovjećanstvu. U temelje najpoznatijih i danas najstabilnijih nacionalnih država ugrađeni su vjerski, građanski i osvajački ratovi, inkvizicije, reformacije i kontrareformacije, rekonkviste, genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Svi ti pokreti ili institucije manipulisali su čovjekom, odnosno njegovim nacionalnim, etničkim i vjerskim obilježjem. Nisu to bile načelne ili apstraktne kontraverze, već konkretni obračuni koji su raspo-lagali čak i strogo fomalizovanim metodama: lomačama, pokršta-vanjima, deportacijama, prisilnim protjerivanjem, koncologorima,

INTERVJU


gasnim komorama, misionarstvom, svetim ratovima, svetim alijan-sama. 20. stoljeće je stoljeće genocida.

To je samo dio razloga koji su uticali na nas da formiramo IGK – Institut za istraživanje genocida u Kanadi. Ideja za osnivanje IGK je proizvod potrebe da se na drugačiji način počne promišljati kultura pamćenja koja treba biti sastavni dio bošnjačkog nacionalnog bića koje je zajedno sa državom BiH odbranjeno u agresiji i genocidu. Ta kultura pamćenja podrazumijeva da se o najvećim zločinima u Evropi poslije holokausta treba promišljati upotrebom nauke i istraživanja, jer borba protiv revizionista historije nije moguća sa-mo emocijama. Samo naučno-istraživačka saznanja mogu biti traj-na osnova razvijanja naših sposobnosti u pravovremenom otkriva-nju, identifikovanju, sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u čemu istraživači genocida imaju historijsku ulogu i odgovornost.

Uspjeli ste stvoriti i hvalevrijednu mrežu suradnika iz cijelog svijeta, tzv. Internacionalni ekspertni tim. Koji su najznačajniji re-zultati Instituta za istraživanje genocida Kanada? Što planirate u budućnosti?

Od naših aktivnosti posebno ističem pozivanje UN-a i drugih me-đunarodnih organizacija da ispitaju odgovornost kanadskog generala Lewisa MacKenzia za vrijeme njegove misije u BiH, o genocidu u BiH se govori u kanadskim školama, poslije intezivnog lobiranja Kanadski parlament je jednoglasno usvojio dvije Rezolucije o genocidu u BiH, a pušten je u parlamentarnu proceduru i Zakon o genocidu u BiH. Kanada će biti jedina zemlja u svijetu koja će prava žrtava genocida u BiH, a koji žive u Kanadi, regulisati sopstvenim državnim zakonom.Osim toga, pokrenut je multidimenzionalni naučno-istračivački pro-jekat borba protiv negatora genocida, poziv Darku Trifunoviću nega-toru genocida u BiH da učestvuje na Evropskom kongresu policije je povučen i njegovo učešće je otkazano, Srđi Trifkoviću negatoru ge-nocida u BiH i propagatoru antimulimanske kampanje, zabranjen je ulaz u Kanadu, podržana je nicijativa za osnivanje Kluba prijatelja BiH u Kanadskom parlamentu. Također, organizovana je stalna postavka o genocidu u BiH u Kanadskom muzeju za ljudska prava, genocid u Sarajevu prezentiran je Kanađanima i kanadskim univerzitetima, po-držan je projekat spomen-obilježje žrtvama genocida u Srebrenici u kanadskom gradu Windsoru, otkazano predavanje Michaela Paren-tia, negatora genocida, zatim Vlada Kanade je podržala obilježavanje Dana bijelih traka u Kanadi.

U svojoj brobi za istinu i pravdu IGK je ostvario saradnju sa broj-nim značajnim ustanovama i institucijama u cijelom svijetu koje se bave istraživanjem holokausta i genocida. Posebno ističemo sarad-nji sa Međunarodnom asocijacijom istraživača genocida, Muzejom memorijala holokausta Sjedinjenih Američkih Država, Kandskim muzejom za ljudska prava, Asocijacijom “Svijet bez genocida” itd.

IGK će nastaviti svoju misiju borbe za istinu i pravdu putem či-njenica na bazi naučnih istraživaja. IGK u svome Upravnom odboru i posebno Internacionalnom ekspertnom timu već sada ima veliki broj mladih istraživača. Naš cilj je da okupimo što veći broj mladih istraživača koji će postati lideri u oblasti istraživanja genocida ne samo u BiH, već u svijetu, koji će postati lideri u borbi za zaštitu ljudskih prava i sloboda svugdje gdje su ugrožena. I još jedan važan cilj namjeravamo umrežiti, odnosno uvezati sve mlade istraživače. Tako ćemo stvoriti ljudski potencijal spreman da se uhvati u koštac sa svim negatorima genocida, sa svima onima koji na bilo koji način narušavaju osnovna ljudska prava i slobode. IGK želi kreirati mlade istraživačke elite koje će brzo i adekvatno odgovoriti na sve izazov-nija ugrožavanja ljudskih prava i sloboda kako u Sjevernoj Americi, tako i u svijetu uopšte. Sve dok oni negiraju genocid, mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom.

Negiranje bosanskog jezika je negiranje bošnjačkognaroda i negiranje BiH

Vaš angažman nije usmjeren samo na izučavanje genocida nad bošnjačkim narodom, već i drugim segmentima degradacije bošnjačkog nacionalnog identiteta. Nedavno ste se oglasili i po pitanju negiranja bosanskog jezika, kao jednog od ključnih se-gmenata velikosrpske politike u BiH. Do kakvih spoznaja ste doš-li? S druge strane, obrazovni sustav u BiH, u kojoj djeca najmanje uče o svojoj domovini Bosni i Hercegovini, može biti izvor novih dezintegrativnih procesa, podjela i sukoba, zar ne?

Negiranje bosanskog jezika od strane SANU i RS-a je još jedan dokaz nemogućnosti opstojanja entiteta nastalog na genocidu, dobrano homogeniziranom, s permanentnom separatističkom intencijom. Negiranje bosanskog jezika je jedan od bitnih ciljeva srpskog historijskog pamćenja za nastavak morbidne velikosrpske ideologije i glavno oruđe u izvrtanju historijskih činjenica za ciljano debljanje i učvršćavanje granica manjeg bosansko-hercegovačkog

U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kul-turni cilj svih Vlada poslije Daytona. To im je omo-gućio upravo Daytonski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. BiH je postala zatočenik entitet-skog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Re-publika Srpska četnički antibosanski projekt tre-baju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – riječ je o nedoraslosti i kraj-njoj neodgovornosti. Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao čuvarostvare-nog genocidnog zlodjela kojim se priprema stva-ranje “srpske države” na tlu države BiH. To vodi ka novim ratovima.

INTERVJU


entiteta. 20 godina poslije genocida u Srebrenici i 20 godina poslije Daytonskog sporazuma, Bošnjaci kao slobodni ljudi, kao slobodan narod, kao slobodni građani BiH i Evrope ne mogu zaštiti svoja kul-turna, ljudska i jezička prava i slobode. Na najgrublji i najsiroviji način u manjem bh-entitetu i dalje se negira Bošnjacima pravo da bude ono što jesu, da misle i govore jezikom kojim misle i govore. Unatoč tome što bosanski jezik ima svoje utemeljenje u stotinama godina historije BiH. On je sebe kroz prošlost nazvao bosanskim i on je, primarno, jezik bošnjačkih naroda te svih onih koji BiH doživ-ljavaju kao svoju domovinu.

Bošnjački narod zapravo sebe legitimira sa bosanskim jezi-kom. Ne postoji nijedan fenomen svijesti kroz koji se bolje osli-kava bošnjačka prošlost, sadašnjost i budućnost, nego što je to bosanski jezik. Naziv “bosanski jezik” jeste aspiracija i na BiH jer je nastajao na bosanskohercegovačkoj zemlji. Bosanski jezik je neosporna, naučno utemeljena, historijska i kulturološka činjeni-ca. Kao što Bošnjaci imaju pravo da svoj jezik imenuju bosanskim, tako isto bosanski jezik je bio, jeste i ostaće ključna dimenzija BiH. Nikada, niko i nigdje nije prisiljavao neki narod na to kako će zvati svoj jezik. Svaki narod ima pravo da zove svoj jezik kako on hoće. U našem slučaju, imamo povijest, imamo gramatike i rječnike bo-sanskog jezika stare više 100 godina, tako da su i naučne činjenice na našoj strani.

Polazeći od kontinuiteta ugružavanja ljudskih prava i slobo-da Bošnjaka i uporedo s tim i pravnih akata na kojima se teme-lji država BiH, kao sastavnih dijelova strategije po kojem se želi Bošnjacima ograditi njihova rodna gruda, prostor na kojem su svoji na svome, polazeći od toga da se bošnjačka djeca zajedno sa svojim roditeljima kontinuirano nalaze u stanju degradacije i de-humanizacije, pozivamo bosansko-hercegovački, prije svega boš-njački politički, akademski, kulturni establišment koji bi trebao predstavljati žrtve da konačno počne raditi na uklanjanju kočni-čara za uspostavljanje funkcionalne BiH. Tumačima i implemen-tatorima Daytonskog sporazuma koji nije “Sveto pismo”, treba biti jasno da BiH ne funkcioniše, niti će funkcionisati u izglednoj budućnosti. Dayton je postao pretijesan politički okvir za sve nor-malne građane BiH. Nije u redu da istina, pravda i budućnost BiH stradaju u daytonskom buldožeru.

Na kontinuiranu dehumanizaciju ideje Bosne i bosanskog duha i posebno bošnjačkog bića je opasno odgovoriti šutnjom i pasivnošću političke, akademske i kulturne elite. Ovdje treba da se uključe insitu-cije na svim nivoima, a te institucije mogu aktivirati ljudi čija pozicija je takva da imaju tu moć. Za taj proces odavno postoje sudske činjenice, a sada i moralne i ljudske. Na kraju, nije cilj dokazati bošnjaštvo, bo-sanski jezik i bosansko-hercegovačku državu i društvo, nego pokazati historijsku utemeljenost bitnosti i bitisanosti navedenih kategorija.Zato nemapotrebe objašnjavati nacionalno ime Bošnjak, ime jezika bosanskog i ime države i društva BiH. Ja ih samo promoviram kao pri-rodno pravo na bošnjačku i bosansko-hercegovačku tradiciju. Dakle, negiranje bosanskog jezika je negiranje bošnjačkognaroda i negiranje BiH. Bošnjački politički establišment i politički predstavnik žrtava agre-sije i genocida pristaju su na ovu diskriminaciju.

Što se tiče obrazovnog sistema u BiH on je doista izvor ne samo novih sukoba i podjela, već i permanentna opasnost po funkcionisa-nje države BiH. Državna struktura, koja je stvorena Daytonskim mi-rovnim sporazumom, imala je čitav niz negativnih efekata u sektoru obrazovanja. Od samog početka daytonski Ustav je stvorio decen-tralizovani, asimetrični i defektni sistem upravljanja u obrazovanju koji je totalno zanemario jedinstvo obrazovne politike, zajedničke ciljeve u obrazovanju, zajedničke vrijednosti, pozitivna i patriotska

osjećanja za zemlju i domovinu. BiH ima tešku sadašnjost, ali je teško zamisliti šta li joj se sprema u budućnosti sa generacijama koje se odgajaju u ovakvom obrazovnom sistemu. Zahvaljujući, naime, ova-kvom obrazovnom sistemu, mi uveliko odgajamo generacije za bu-dućnost koje nemaju ništa zajedničko – obrazuju se na tri navodno različita jezika u okviru tri različita obrazovna sistema, uče različite historije njihove zemlje i što je najgore, nemaju nikakav međusobni kontakt. Kakvu budućnost ovoj zemlji mogu da kreiraju te generacije kada jednog dana dođu na kormilo ove države?

BiH ne smije postati taoc nepravedne daytonske prošlosti

Za kraj razgovora, osobno pitanje… Rođeni ste u Prijedoru, sada živite i radite u Kanadi. Namjeravate li se vratiti u domovinu ili ostajete u Sjevernoj Americi?

Stećak i bosanski ljiljan su simboli bosansko-herceovačkog uz-dizanja. U BiH, gdje su se vijekovima sudarale egoistične namjere različitih kultura i civilizacija, gdje je bila granica Istočnog i Zapad-nog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmiješani islam, jevrejstvo i krišćanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hi-ljada stećaka. To su nadgrobni spomenici koji nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već su ostali vjerni sebi i onome što su samo u sebi u BiH mogli naći. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prožimanju onoga što je težilo potiranju svega što nije istovjetno. Nakon agresivno genocidnog iskustva BiH vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plaše nijedne budućnosti, ni oni, ni one generacije koje su ih naslijedile. A ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog narada. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo BiH od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u moje srce i što se prema njima od-nosim s toliko ljubavi i emocija. Te ljubavi i emocije se jedino mogu doživjeti u domovini. Zato se planiram vratiti.

I na kraju poruka bošnjačkom političkom establišmentu. Posva-đan i razjedinjen bošnjački politički establišment, sa podignutim zidovima između bošnjačkih političkih partija u kojima dominiraju lidari, u kojima vlada odsustvo nacionalne demokratske raspra-ve – ne može biti politički predstavnik žrtve agresije i genocida. U vremenu negiranja genocida kao zadnje faze genocida, u teškom vremenu bitisanja Bošnjaka i BiH, žrtva traži minimum zajedničkih nacionalnih interesa za maksimalnu akciju u cilju dolaska do istine i pravde. Žrtvi treba novi koncept bošnjačkog političkog djelovanja u kome nećemo samo čuvati, već i jačati sve tri komponente boš-njačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o komponentama bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o istini o agresiji i genocidu, u kome ne smije biti kompromisa o pravdi za žrtve i, na kraju, u kome ne smije biti kompromisa o potrebitosti što hitnije promjene daytonske strukture funkcionisanja države.

Jedino dostignuće Daytonskog sporazuma je prekidanje rata. Daytonska struktura nije omogućila da BiH postane funkcionalna država. Ali Dayton nije nepromjenjiv. Ustrajavanjem na dayton-skoj strukturi, potkopavaju se temelji BiH. Nema napretka i rje-šenja ako se ne ostvari odustajanje od podjele na dva entiteta. Daytonski sporazum je čedo Sjedinjenih Američkih Država i među-narodne zajednice i oni koji su ga napravili imaju moralnu obavezu da ga mjenjaju. BiH ne smije postati taoc nepravedne daytonske prošlosti. q

BOSANSKI BAROMETAR


Tko o čemu, velikosrpski vođa Milorad Dodik o referendumu. S njim očijuka i Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, što je potvrdio i ublažavanjem svojih stavova o srebreničkoj tragediji. Čović ju je doduše nazvao genocidom, no na pitanje novinara o Rezoluciji o Srebrenici i o podjelama oko toga u Predsjedništvu BiH, rekao je da podjele postoje. “Počeli su pisat vlastita pisma, što se do sada nije radilo. Imali smo jasan stav kolektivnog šefa države i govorili smo kako vodimo vanjsku politiku, a sada smo došli u situaciju da kad ne znamo što hoćemo, drugi vrlo lako naprave sliku gdje nitko ni s kim ne može i kako imamo mnogo problema.” Također, do-dao je kako ne vidi zbog čeka su opet prave politički problemi oko Srebrenice, jer je u Srebrenici načinjen genocid. Čović smatra kako je to vrlo jasno prepoznato, bar kroz dvije rezolucije kada je u pita-nju Europski parlament. “Ne vidim svrhe zašto se ponovo iritiraju i otvaraju ova pitanja, a posebno u vrijeme kada se održava ova komemoracija i gdje su svi ranjivi zbog toga, te još osjetljiviji što će se o tome kazati”, kazao je Čović.

Načelno se možemo složiti s njim, međutim riječima da se ne-koga iritira Čović je zapravo prokazao probosanske strane jer val-jda one iritiraju velikosrbe, umjesto da je jasno prozvao velikosrbe zbog njihovog negiranja, kad se već udostojio da prizna da je u Sre-brenici počinjen genocid.

Isti takav stav Čović je zauzeo i prilikom izglasavanja odluke o Referendumu o Tužilaštvu i Sudu BiH koju je donio Dodikov parla-ment. To je direktni udar na državu BiH, no Čović, koji je aktualni predsjednik Predsjedništva države BiH, ustvrdio je kako problem kojega je Dodik potaknuo odlukom o raspisivanju entitetskog refe-renduma o radu Suda i Tužiteljstva BiH i nije baš tako veliki. Kazao je kako je bio uvjeren da do referenduma neće doći, no kad je već raspisan, treba ga iskoristiti kao povod da se razgovara o problemu koji je do toga doveo. “Uvjeren sam da referendum treba iskoristiti ne da bi se napadalo Dodika, nego kako bi se vidjelo što je pravi povod”, kazao je Čović, dodajući kako on među političarima u BiH želi imati prijatelje, a ne neprijatelje.

Žestoke svađe i uvrede

Dodik je zatražio da se sprovede referendum o pitanjima ovla-sti Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, za koje tvrdi kako su ne-ustavni te kako postoje samo da bi kažnjavali Srbe. No mnogi tvrde da je to samo paravan, jer zbog kriminala u koji je ogrezao, zapravo želi kontrolirati te institucije s entitetskog nivoa.

U velikosrpskom parlamentu u Banja Luci žestoko se raspravljalo o referendumu, a prvog je dana sjednica bila prekinuta. Prisustvovali su joj Dodik, potpredsjednik tog entiteta Josip Jerković, premijerka Željka Cvijanović te ministri i predstavnici entitetskih institucija. Do-dik je na sjednici imao okršaj s predstavnicima opozicione Srpske demokratske stranke. Jezikom koji više priliči uličarima, uvredama su se “častili” uglavnom Dodik i predsjednik kluba zastupnika SDS-a u Vukota Govedarica. “Sram te bilo. Ničega nisi dostojan”, rekao je Dodik Govedarici, koji mu je odgovorio da Parlamentu i građanima RS-a još jednom pokušava “uvaliti” priču o “referendumu, kojeg ni-kada neće biti, jer tako pere vlastitu nečistu savjest”.

VELIKOSRBI IZGLASALI REFERENDUM O PRAVOSUĐU U BIH

Dodik se igra vatrom

Dodik je Govedarici rekao da će se s njim “lično obračunati”, spominjući pri tom kako mu iz opozicije napadaju i porodicu, a do-dao je i “kako mu je sin već mjesecima nezaposlen”. “Pokazali ste da niste predsjednik RS-a, nego običan kabadahija”, kazao je Go-vedarica, optuživši Dodika za kriminal i korupciju te najavivši kako će SDS stoga istrajati na rušenju sadašnje vlasti koju on predvodi.

Nakon svađe, klub poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini pred-ložio je amandmane kojima se za dan održavanja referenduma utvrđuje prva nedjelja po isteku 50 dana od dana stupanja na snagu odluke. Nenad Stevandić, potpredsjednik Skupštine, istakao je da je moć referenduma nesumnjiva i pozvao poslanike da se u vezi s tim ne dijele. Cvijanović je prilikom obraćanja poslanicima istakla da je moć referenduma ogromna i da treba da iskoristi tu moć. Navela je i da nije sigurna kako će izgledati budućnost te paradržave ako refe-renduma ne bude. Istakla je da “ako ne zaustavimo ovo što nam se sada dešava, nema nam spasa, ni nama, ni budućim generacijama”. Istakla je da Sud i Tužilaštvo BiH ne postoje u Ustavu. “Ne dam da nas varaju. Ne dam da nas lažu kako visoki predstavnik ima pravo da nameće zakone, jer nema”, rekla je Cvijanović.

Nakon dva dana rasprave poslanici su usvojili odluku o referen-dum o Sudu i Tužilaštvu BiH; 45 poslanika je glasalo za odluku, nitko nije bio protiv, a 31 poslanik bio je uzdržan. Usvojen je i amandman kojim se definira da će referendum biti proveden u roku od 50 dana od dana objavljivanja u službenom glasniku. Referendumsko pitanje trebalo bi glasiti: “Da li podržavate neustavno i neovlašteno nameta-nje zakona od visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno nametnute zakone o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i primjenu njihovih odluka na prostoru RS-a?”

Zamazivanje očiju

No i sam Dodik u završnom govoru nije mogao reći točan da-tum referenduma, pogotovo jer su Bošnjaci u vijeću naroda najavili da će potegnuti pitanje zaštite nacionalnog interesa, što će uspo-riti cijeli proces. Osim toga, Dodik je uvjeren i da će član državnog Predsjedništva Bakir Izetbegović podnijeti i apelaciju Ustavnom su-du BiH. “I da će Ustavni sud BiH, odlukama dva stranca i tri Bošnja-

Milorad Dodik i Dragan Čović

BOSANSKI BAROMETAR


ka, vjerovatno, poništiti ovu odluku. A ja vam kažem da je ključan taj momenat i da tada moramo znati da idemo na referendum, bez obzira na odluku Ustavnog suda jer je ona politička, a nije pravna”, rekao je Dodik.

U cijeloj raspravi opozicija je nazivala referendum samo za-mazivanjem očiju javnosti pred ozbiljnim problemima. Opozicioni poslanici do kraja su uvjereni da referenduma neće biti. U preko 20 sati međusobnih zastupničkih optužbi, Dodik nije dao ni jasan odgovor na pitanja opozicije – a što poslije referenduma? “Da li će pravosudni organi RS uskratiti svaku vrstu podrške bilo kakvim aktivnostima koje provode sigurnosne agencije i druge službe po nalogu Suda i Tužilaštva BiH? Da li će kazneno-popravne institucije otpustiti lica koja izdržavaju kaznu zatvora na osnovu presuda Suda BiH, odnosno da li će im se ponovo suditi pred entitetskim institu-cijama? Znamo i da će vjerovatno visoki predstavnik posegnuti za bonskim ovlaštenjima. Ako bilo tko pokuša da spriječi održavanje referenduma, gospodine predsjedniče, što ćete da uradite?”, upi-tao je Vukota Govedarica, poslanik Srpske demokratske stranke.

Vladajući kažu da je usvajanjem odluke zapravo reaktivirana Odluka o referendumu iz 2011. jer u međuvremenu nije bilo na-pretka u strukturalnom dijalogu o reformi pravosuđa. Okidač je, navela je Cvijanović, politički pritisak kojim je Naser Orić izručen iz Švicarske Bosni i Hercegovini, pa pušten na slobodu. Dodik je odbio i prijedloge da referendumsko pitanje dobije neutralniji ton. “Uvjeren sam da se njime ne krši vitalni nacionalni interes, nego čuva ustavni poredak”, rekao je Dodik.

frontacija, koja bi potkopala, a ne podržala naše partnerstvo i pro-vođenje reformi s kojima se slažemo”, navode europski ambasadori.

Iz perspektive EU-a, planirani referendum bi također ozbiljno naštetio putu ove države ka EU, bacajući sjenu na sposobnost Bo-sne i Hercegovine da usvoji obavezujuće pravne sporazume koji će se poštovati širom zemlje. Navodi se da je EU pokušala preusmjeri-ti fokus političkih vođa na prave društvene i ekonomske probleme, s kojima se ljudi u ovoj državi svakodnevno suočavaju. Osim sta-bilizacije ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta, pogotovo za mlade, reformska agenda uključuje mjere za osnaživanje vladavine prava i borbe protiv korupcije.

Osude međunarodne zajednice

Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira ned-vosmisleno su izjavili da bi najavljeni referendum o predstavljao fundamentalno kršenje Općeg okvirnog sporazuma za mir. Pitanja koja se odnose na državne pravosudne institucije potpadaju pod ustavne nadležnosti države i ne spadaju u ustavne nadležnosti en-titeta, dok su status i ovlasti visokog predstavnika pitanja, koja pro-istječu iz Općeg okvirnog sporazuma za mir i međunarodnog prava, te ni oni ne spadaju u okvir nadležnosti entiteta. Zato, upozorili su, skupština ne može usvajati pravne akte o tim pitanjima, putem referenduma ili na bilo koji drugi način. Dodali su i kako najavlje-ni referendum predstavlja direktno kršenje Aneksa 4 i Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir. Osim toga, ustavni okvir tog en-titeta i Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi predviđaju da tamošnja skupština može provesti referendum samo o pitanjima koja spadaju u njene nadležnosti, dodaje se u izjavi.

Ambasadori Upravnog odbora PIC-a ponovo su iskazali punu podršku visokom predstavniku i podsjetili Dodika i kliku na njihovu obavezu da u potpunosti poštuju Opći okvirni sporazum za mir, sve njegove anekse i odluke visokog predstavnika. Također su istakli da međunarodna zajednica zadržava neophodne instrumente za provođenje Općeg okvirnog sporazuma za mir.

U priopćenju iz kancelarije Visokog predstavnika u Bosni i Her-cegovini izražava se žaljenje zbog ove odluke, koja je, kako navode, izvan okvira nadležnosti rog entiteta. Iz OHR-a smatraju da tražiti od građana da glasaju protiv suštinskih elemenata Daytonskog mi-rovnog sporazuma je neodgovorno, i pokazuje spremnost moćne elite da nastavi gurati taj entitet i BiH u još dublju u krizu.

Iz Ambasade SAD u Sarajevu priopćeno je da referendum predstavlja kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma i da se plaše posljedica koje će imati za građane u tom entitetu i u cijeloj BiH. “Ambasada SAD alarmirana je pravcem u kojem planirani referen-

Referendum o Tužilaštvu i Sudu BiH

U zajedničkom saopćenju predstavnika nekoliko zapadnih zema-lja navodi se da su ambasadori i šef delegacije EU-a putovali u Banju Luku kako bi izrazili zabrinutost zbog najave referenduma. “Prepo-znajemo i slažemo se da postoje ozbiljni problemi s pravosudnim i tužilačkim sistemom u Bosni i Hercegovini na svim nivoima, uključu-jući i državni. Ali, strukturalnim dijalogom o pravdi postignuti su bitni rezultati u procesuiranju ratnih zločina i otvaranju puta ka osnivanju žalbenog suda na državnom nivou”, navodi se u saopćenju.

Ambasadori ističu kako žele raditi zajedno u duhu partnerstva sa svim nivoima vlasti kako bi osnažili pravosuđe širom Bosne i Her-cegovine, s ciljem garantiranja njene nezavisnosti i nepristranosti te kako bi se poboljšala efikasnost i povratilo javno povjerenje u njene institucije. U saopćenju se naglašava da su pravosudne institucije na državnom nivou ključni faktor suvereniteta i stabilnosti te ze-mlje. “Duboko smo zabrinuti da bi predloženi referendum mogao predstavljati neustavan pokušaj ne reformiranja, već potkopavanja i oslabljivanja tih institucija, čime bi predstavljao direktnu prijetnju suverenitetu i sigurnosti cijele države. Ovo se ne može tolerirati. Posljednja stvar koja treba Bosni i Hercegovini je nepotrebna kon- Vukota Govedarica i Željka Cvijanović

BOSANSKI BAROMETAR


dum vodi Republiku Srpsku kao entitet, kao i prijetnjama koje on predstavlja za sigurnost, stabilnost i prosperitet BiH. Mi smo protiv ovog referenduma i bilo kojih priprema za njega jer predstavljaju kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma”, stajalo je u priopćenju.

Ambasada SAD je angažirala odjele i agencije Vlade SAD da bi se odlučilo o primjerenoj reakciji “prema onima koji su odgovorni za ovu političku provokaciju” te naglasila da blisko surađuje sa Mi-sijom EU i OHR-om u vezi sa poduzimanjem narednih koraka.

Raspisivanje referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH izazvalo je brojne reakcije, uz pitanje: da li jedan entitet može odlučivati o radu državnih pravosudnih institucija i što bi mogle biti posljedice referendumskog pitanja?

Za razliku od parlamentarne većine, opozicija u ovom entitetu raspisivanje referenduma shvaća kao političku trgovinu koju sve če-šće koristi Dodik. “Podsjećam da je do sada predsjednik RS više od 30 puta najavljivao referendum - referendum o nezavisnosti RS, o odlukama Suda BiH, o ulasku u NATO, o odlukama Visokog predstav-nika pa sve do referenduma o smjeni gradonačelnika Trebinja. I što smo od toga imali? Ništa! Suština ove priče je ono što najviše boli, a to je gubitak vlasti na nivou BiH. Sada se plašite da se sav kriminal i korupcija koju ste napravili, sa RS prenese na BiH – to je vaš najveći strah”, rekao je poslanik u entitetskom parlamentu Dragan Galić.

Rad pravosudnih institucija, na čiji račun se mogu izreći ozbiljne kritike, nije moguće promijeniti referendumom, istaknuo je Mom-čilo Novaković, poslanik u Parlamentu BiH. Dodaje da nepriznava-nje Suda i Tužilaštva BiH, i praktično njihovo ukidanje na teritoriji Dodikovog entiteta, može izazvati ozbiljne političke posljedice. “Takva odluka, u ovim uslovima kakvi su danas u Bosni i Hercego-vini, može proizvesti daljnje dizanje tenzija, može proizvesti dalj-nja neslaganja, zaoštravanje, i ako hoćete, situaciju koja je krajnje neizvjesna kad se radi o samom stanju sigurnosti unutar Bosne i Hercegovine. Zbog toga smatram da je ovako osjetljivom pitanju trebalo prići mnogo ozbiljnije, mnogo studioznije, napraviti procje-ne i utvrditi što će se desiti nakon što referendum da rezultat koji je očekivan”, istakao je Novaković.

Dodik se igra vatrom, nema sumnje. No da je veća kukavica ne-go što se prikazuje potvrđuje i navodni nagovor srbijanskog pred-sjednika Aleksandra Vučića da odustane od referenduma. Valjda mu je trebao netko kako bi se izvukao iz nelagodne situacije, ali je ipak odluka ostala i uvijek se može aktivirati. q

Edis FELIĆ

POKREĆE SE ZAŠTITA VITALNOG NACIONALNOG INTERESADa Dragan Čović koketira s Miloradom Dodikom, upućuje i to da Klub

izaslanika hrvatskog naroda u Vijeću naroda nije uložio veto na odluku o raspisivanju Referenduma o Sudu i Tužiteljstvu BiH. Tri hrvatska izaslani-ka bila su protiv odluke o referendumu, a četiri suzdržana, što znači da nije bilo dovoljno glasova za pokretanje pitanja zaštite vitalnog nacional-nog interesa na tu odluku. “Nažalost, dva Hrvata iz HDZ-a nisu bila protiv odluke o referendumu. Hrvati povratnici u RS trebaju to znati, a mi iz druge političke opcije protiv smo referenduma”, konstatirao je šef ovog kluba Željko Stipić (HSP BiH). Stipić je naveo kako je on glasovao protiv odluke o referendumu, kao i izaslanici Tomislav Tomljanović (HSP) te Mi-jo Perkunić (HDZ 1990). Suzdržani su bili izaslanik Ivo Kamenjašević (HDZ) kao i izaslanici koji su članovi iz SNSD-a, odnosno SP.

S druge strane, Klub Bošnjaka stavio je veto, odnosno pokrenuo pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Šef bošnjačkog kluba Mujo Hadžiomerović najavio je i da će Klub Bošnjaka zatražiti čak ocjenu ustavnosti Zakona o referendumu u tom entitetu jer smatraju da za taj akt nema uporišta u Ustavu entiteta. Smatraju kako je nepri-hvatljivo da entitet osporava pravosudne institucije države. “Bošnjač-ki klub će iskoristiti sva pravna sredstva kako bi osporili za njih nepri-hvatljivu odluku o referendumu. Sud i Tužiteljstvo BiH su institucije formirane u skladu s Ustavom BiH”, kazao je Hadžiomerović. On je rekao i da će, ukoliko Ustavni sud RS-a odbije veto Bošnjaka, tražiti da se o odluci o referendumu izjasni i Ustavni sud BiH.

Procedura sada nalaže da će veto Bošnjaka na odluku o referen-dumu razmatrati vijeće naroda, a ukoliko se stavovi ne usuglase, za-sjedat će i Zajedničko povjerenstvo vijeća naroda i skupštine. Ukoliko ni tada ne bude dogovora, konačan stav dat će entitetski ustavni sud. Tek kada se iscrpe sve ove aktivnosti, odluka o referendumu bi i služ-beno stupila na snagu.

Kasim Trnka

Iako su poslanici vladajućeg SNSD-a, u skupštinskoj raspravi po-navljali kako “referendum ne znači raspakivanje Daytonskog mirov-nog sporazuma i da nije protuustavno da RS raspiše referendum, te da je on ključni za opstanak RS”, profesor ustavnog prava dr. sc. Kasim Trnka naglašava da su Sud i Tužilaštvo BiH isključivo u nadležnosti dr-žave, a ne jednog entiteta. “To bi bio ilegalan referendum, i ako se raspiše. Prvo, nije to nadležnost entiteta da o tome odlučuje. Drugo, kao što su već zvaničnici međunarodne zajednice rekli – to je potpuno suprotno i slovu i duhu Daytonskog mirovnog sporazuma. Iz toga bi trebala eventualno da proizađe nekakva intervencija visokog pred-stavnika, ako do toga dođe. Referendum pravno ne može biti valjan, i pravno - formalno ne može proizvesti posljedice, ali, nažalost, on ima dalekosežne političke posljedice. Prvo, zaoštrava odnose i dalje pod-stiče konfrontacije u Bosni i Hercegovini, skreće pažnju s onih ključnih pitanja koja interesiraju građane. S druge strane, može politički da ima efekta što će sutra, kad se bude u Parlamentarnoj skupštini nešto odlučivalo o sličnim pitanjima, njihovi će se predstavnici pozivati na volju naroda iz tog entiteta, i naravno, dalje otežavati ionako složen i kompliciran postupak odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH”, smatra Trnka. q

Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira

BOSANSKI BAROMETAR


U manjem entitetu koji čini suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, Republici Srpskoj, nakon okončanja rata 1995. godine pa sve do danas nekoliko puta je inicirana ideja o održavanju refe-renduma na prostoru entiteta o nadležnostima ali i o mogućem od-vajanju ovog dijela od ostatka BiH. Posljednja u nizu je inicijativa koju je krajem juna ove godine najavio predsjednik RS-a Milorad Dodik, a koja se odnosi na održavanje referenduma na kojem bi se građani tog entiteta izjasnili o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH. “Nametnuli su nam Sud i Tužilaštvo da progone srpske vojnike i oficire, a da puštaju one zločince za koje svi znaju da su počinili zločin, čiji su zločini doku-mentovani i čije zločine brane institucije BiH”, kazao je Dodik. Zbog toga je hitno predložio i tražio posebnu sjednicu Narodne skupštine da raspiše referendum, te da odbaci postojanje Suda i Tužilaštva BiH i njegovo djelovanje na prostoru RS-a.

Od tada su prošla dva mjeseca, a referendum još uvijek nije održan. Međutim, koliko ozbiljno treba shvatiti prijetnje o mogu-ćem održavanju referenduma u RS-u? Šta se krije iza svega, politič-ka strategija Dodika, privatni ekonomski interesi ili klasični populi-zam? Da li je međunarodna zajednica, tačnije Amerika i Evropska unija, zaustavila referendum?

U BiH nemoguće donijeti važnu odluku bez pristanka zapadnih sila

Nakon burnih rasprava, 15. jula 2015. Narodna skupština RS-a ipak je izglasala raspisivanje referenduma u RS-u o nametnutim od-lukama visokog predstavnika, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH. Na osnovu Dodikovog prijedloga, referendumsko pitanje o kojem bi se izjašnjavali građani RS-a glasi: “Da li podržavate neustavno i nezako-nito nametanje zakona od strane visokog predstavnika međunarod-ne zajednice, a posebno nametnute zakone o Sudu i Tužilaštvu BiH i primjenu njihovih odluka na prostoru Republike Srpske?”

U referendumskom pitanju se na vrlo otvoren i jasan način osu-đuju djelovanje i rad međunarodne zajednice u BiH u postratnom periodu. Dodik i njegovi istomišljenici su, ipak, zaboravili da se u BiH ne može donijeti bilo kakva značajnija odluka bez konsenzusa predstavnika svih naroda, a posebno bez odobrenja i pristanka za-padnih sila, posebno SAD-a i Evropske unije. U današnjem globali-

ZAPAD NE ŽELI NOVI KRIM U BOSNI: AMERIKANCI I EVROPLJANI ZAUSTAVILI REFERENDUM U RS-U

Ništa od Dodikovog referendumaziranom i visoko međuovisnom svijetu u kojem skoro svaki politički događaj na globalnom nivou može izazvati posljedice i na nacio-nalnom nivou, za zemlje, posebno one koje uveliko ovise o drugim zemaljama u ekonomskom i političkom smislu, skoro je nemoguće da samostalno kreiraju vlastite politike. U tom smislu, i ideju refe-renduma u RS-u treba posmatrati kroz prizmu bipolarnog svijeta u kojem trenutno glavnu ulogu igraju SAD i Rusija, uz nekoliko sila u usponu poput Kine, Indije i Brazila.

Akteri međunarodne zajednice, posebno zapadne zemlje, su sko-ro jedinstveni oko stava da je ideja o održavanju referenduma u RS-u neustavna i protuzakonita, te da bi mogla imati i globalne reperkusije. Naprimjer, Ambasada SAD-a u BiH navela je jasno da bosanskoher-cegovački entiteti ne mogu organizirati referendum o nadležnostima koje pripadaju državi. Iz ambasade SAD-a su dodali da su državne pra-vosudne institucije predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom i potvrđene od Ustavnog suda BiH, tako da je ta nadležnost oduvijek pripadala državi. Dodali su da je nezavisno pravosuđe temelj svake demokratije napominjući da svi trebaju da ga poštuju. “Sud BiH i Tuži-laštvo BiH moraju temeljito istražiti nove dokaze u slučajevima ratnih zločina i nastaviti procesuirati relevantne slučajeve u skladu sa zakoni-ma ove zemlje”, rečeno je iz Američke ambasade. Jednostavno, SAD, koja je vjerovatno trenutno najveća svjetska sila u vojnom i političkom smislu, poručila je kako su pravosudne institucije u nadležnosti države naglasivši kako je nemoguće putem referenduma mijenjati trenutni ustavni okvir BiH. Osim toga, SAD ne želi održavanje referenduma u RS-u i zbog toga što Rusija podržava Dodikove namjere. Održavanjem referenduma Rusija je proširila svoju dominaciju u RS-u, kao i na Balka-nu, što američka administracija zasigurno ne želi. Amerikanci sigurno ne žele scenario Krima u Bosni.

Zvaničnici Evropske unije su, isto tako, istakli da se idejom odr-žavanja referenduma u RS-u otvara Pandorina kutija čime se može uzrokovati cijeli niz nepredvidivih pravnih, ali i političkih događaja.

Šef Delegacije Evropske unije u BiH, Lars-Gunnar Wigemark, izjavio je da je referendum opasno pitanje u BiH. “Naš osjećaj je da referendum otvara Pandorinu kutiju i zato je on izazvao tako dubo-ku zabrinutost i unutar BiH i izvan nje. Stalno pokušavamo zatvoriti tu kutiju, no neko je uporno iznova otvara i stalno nas vraća da se bavimo pitanjima daytonskog uređenja”, kazao je Wigemark pojaš-

Narodna skupština RS-a podržala održavanje referenduma: “Ne mogu nam ništa ni BiH ni SIPA!”

Milorad Dodik najavio referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH

BOSANSKI BAROMETAR


njavajući kako su se ranije svi političari u BiH usaglasili da je sada naj-važnije provoditi ekonomske i socijalne reforme. Diplomata EU-a je napomenuo kako nema dileme da će BiH morati mijenjati svoj ustav kako se bude približavala članstvu u EU, ali to nije stvar sadašnjeg trenutka jer je pitanje uređenja sudstva ujedno i pitanje uređenja zemlje. EU je jasno poručila da referendum dovodi u pitanje suvere-nitet i integritet BiH te da je to nešto što nadilazi samu RS jer se ovdje radi o državnim institucijama. Iz Bruxellesa su također naglasili da je u slučaju BiH jasno kako se njen ustav može promijeniti samo kada se postigne saglasnost sva tri konstitutivna naroda.

Isto tako, Wigemark je poručio kako čelnici EU-a planiraju razgova-rati s političarima u BiH ne bi li se problemi riješili, no na temelju odlu-ke donesene 2011. godine i dalje može posegnuti za mjerama sankci-oniranja političara za koje se ocijeni da ometaju provedbu Daytonskog sporazuma i krše ustav zemlje. “Ta odluka je i dalje na snazi i ona znači da EU može posegnuti za restriktivnim mjerama prema bilo kome za koga smatramo da krši temeljne propise i odredbe poput ustavnih pi-tanja i daytonskog uređenja. No mi ne želimo koristiti takve mjere, osim ako je nužno. Mislimo da je još rano govoriti o sankcijama i da sad nije vrijeme za razmatranje takvih mjera”, kazao je Wigemark.

Iako možda neće upotrijebiti restriktivne mjere, EU je poručila kako bi svaki nelegalan pokušaj cijepanja BiH i unošenje tenzija na političku scenu u zemlji mogao biti strogo sankcionisan. Strane sile, posebno SAD i EU, su još uvijek glavni akteri u kreiranju političke scene u BiH, iako to možda za samu demokratiju u zemlji i nije baš najbolje.

Ustav BiH jasno omogućio uspostavljanje dodatnih državnih institucija

Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, Valentin Inzko, također je poručio da najavljeni referendum o pravosuđu u entitetu RS predstavlja kršenje Daytonskog mirovnog sporazuma. “Neodgovorno je i krajnje štetno što smo nakon skoro 20-tak go-dina i dalje svjedoci temeljnih osporavanja Mirovnog sporazuma, umjesto da svi napori budu okrenuti ka izgradnji bolje budućnosti za građane ove zemlje. Kada bi se samo sav taj trud uložio u otvaranje radnih mjesta za mlade u ovoj zemlji. Nažalost, to se još uvijek nije promijenilo”, rekao je Inzko. Visoko predstavnik je dodao da namje-ra Daytonskog sporazuma, uključujući i Ustav BiH, koji se nalazi u Aneksu 4. Daytonskog sporazuma, nikada nije bila da državne insti-tucije ograniči samo na one koje se navode u Ustavu BiH. “Upravo suprotno, Ustav je jasno omogućio uspostavljanje dodatnih državnih institucija. Državno pravosuđe je zato čvrsto zasnovano na Mirov-nom sporazumu i Ustavu ove zemlje. Ustavni sud BiH utvrdio je da su Državni sud i Tužilaštvo uspostavljeni kako bi se ispunila obaveza dr-

žave da izvršava državne ustavne nadležnosti. Nadalje, Mirovni spo-razum i Ustav BiH kažu da su sve odluke Ustavnog suda BiH ‘konačne i obavezujuće’. Ne može biti jasnije”, poručio je Inzko. Istakao je da na svim nivoima vlasti postoji institucionalni okvir za razgovore o pravosuđu i za preduzimanje mjera da se poboljšaju i ojačaju pravo-suđe i njegovi zvaničnici. Jasno je potcrtao kako postoje instrumenti kako bi se to promijenilo, a to su, prema njegovom mišljenju, zakoni koji se donose u parlamentima, a ne na referendumima.

Dok međunarodna zajednica i probosanske snage osuđuju inici-jativu, Rusija otvoreno podržava ono što radi Dodik i njegova partija. Rusija navodi kako je to pravo srpskog naroda u RS-u, što opet pod-sjeća na dešavanja u Ukrajini kada se Krim referendumom pripojio Rusiji. Kao što se vjerovatno i očekivalo, Rusija je otvoreno podržala ideju Dodika da se u entitetu RS održi referendum. Ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov izjavio je da će njegova zemlja nastaviti da podržava Republiku Srpsku u odlukama koje su u okviru principa propisanih Daytonskim mirovnim sporazumom. Ivancov je naveo da Republika Srpska ima pravo da pronađe rješenja za koja smatra da su dobra za nju. “Nadam se da ćemo zadnju odluku tražiti zajedno i da će-mo pokušavati to da riješimo i odlučimo uz dijalog”, rekao je Ivancov u Banjoj Luci nakon sastanka s predsjednikom RS. Podrška Rusije ide-ji referenduma u RS-u, osim političke i historijske bliskosti sa Srbima na Balkanu predstavlja antiamerički stav koji je posebno dominantan zbog tenzija između Rusije i SAD-a u sukobima u Ukrajini.

Kolumnista portala “Buka” Dragan Bursać sumnja da će se re-ferendum uopšte i održati jer, kako kaže, pričom o referendumu se, na neki način, demonstrira i moć i utjecaj Rusije prema Zapadu. “Podgrijavanje priče o referendumu je ruski strateški malj, odno-sno interes, gdje Milorad Dodik vidi svjetlo na kraju tunela da bi politički opstao, a ne da bi održao bilo kakav referendum. Svi zna-mo – i da se održi, on ne bi bio validan, osim što bi bio anketa koju bi mi skupo platili”, kaže Bursać.

Kako god, Dodik je nakon određenih pritisaka i upozorenja me-đunarodne zajednice, ali i nedostatka jasne podrške u Beogradu, izjavio da nije protiv kompromisa kada je riječ o održavanju referen-duma o radu pravosudnih institucija BiH. Podsjetio je da je još prije četiri godine sa tadašnjom evropskom komesarkom Catherine Ash-ton dogovorio reformu pravosuđa BiH. Napominjući da je referen-dum u svim državama moguć, Dodik ističe da stranci ne dozvoljavaju da RS ide na referendum da narod ne bi shvatio da se time, kako je rekao, rješavaju politička pitanja. Također, Dodik je napomenuo da je razgovarao sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem i smatra da Vučić “dobro razumije stvari”. “Mi želimo da pravosuđe vratimo u ustavne okvire. Neka nam Vučić pomogne i svi iz Evrope, ja prihva-tam. Ako to uradimo do dana referenduma, onda referendum može

Lars-Gunnar Wigemark Valentin Inzko

BOSANSKI BAROMETAR


da bude besmislen”, rekao je Dodik, govoreći o Vučićevoj izjavi da je pitanje referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH za njega jedno od najte-žih pitanja i da bi volio da Dodik još jednom razmisli o tome.

Inače, tokom nedavnog sastanka u Beogradu Vučić je kazao kako je, navodno, zamolio Dodika da ponovo razmotri odluku o referen-dumu. Razgovarano je o saradnji manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i susjedne Srbije. “Zamolio sam u ime Srbije da samo još jednom razmotre odluku. Zahvalan sam što poštuje to viđenje Srbije za koje mislim da je u ovom trenutku cjelovito, sveobuhvatno i oz-biljno.” Zabrinjavajuća je i sama činjenica da su Dodik i Vučić uopšte razgovarali o mogućnosti održavanja referenduma. Ako to nije mije-šanje u politička pitanja u BiH, šta bi onda moglo biti? Nakon sastan-ka u Beogradu Ustavni sud RS-a je u odluci donesenoj 9. septembra naveo kako se referendum u tom entitetu može održati.

Ustavni sud bh-entiteta Republika Srpska u međuvremenu je odbacio veto Bošnjaka na odluku Narodne skupštine RS-a o raspi-sivanju referenduma u tom entitetu o radu Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. To praktično znači da odluka o referendumu u RS-u o radu bosanskohercegovačkih pravosudnih institucija može stu-piti na snagu. Nakon sjednice Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu RS-a rečeno je da nema povrede vitalnog nacio-nalnog interesa bošnjačkog naroda u vezi s odlukom o raspisivanju republičkog referenduma.

Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a ranije je podnio Vijeću Ustavnog suda RS-a zahtjev za utvrđivanje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Klub Bošnjaka na-veo je da se povreda vitalnog interesa ovoga naroda očituje, između ostalog, u tome što se predmetnom odlukom osporavaju državne pravosudne institucije, čime se dovodi u pitanje procesuiranje naj-težih oblika ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim i drugim naro-dima. Nadalje se ističe da Narodna skupština RS-a nije ovlaštena da raspiše referendum, jer se on tiče materije koja je u nadležnosti BiH. Također, Klub Bošnjaka iznosi u svome zahtjevu da Narodna skupšti-na RS-a nije ovlaštena da traži izjašnjenje građana o konačnim i oba-vezujućim odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice te da je moguće neprovođenje njegovih odluka kvalificirano kao an-tidejtonsko djelovanje suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine, a time i vitalnom nacionalnom interesu bošnjačkog naroda.

Odlučujući o zahtjevu, polazeći od odredaba Ustava RS-a, odre-daba Odluke o raspisivanju republičkog referenduma te uzimajući u obzir navode Kluba delegata bošnjačkog naroda, Vijeće je ocijenilo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava iz okvira zaštite vital-nog nacionalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda, pa tako ni bošnjačkog. U odluci se navodi da će referendum u RS-u biti održan u prvoj sedmici po isteku 50 dana od stupanja na snagu ove odluke.

Pravosudna tijela na državnom nivou važna za suverenitet i stabilnost BiH

Iako još uvijek referendum nije održan, i imajući u vidu postojeću konstelaciju političkih odnosa u regionu i svijetu, vjerovatno neće biti ni održan, ipak se može postaviti pitanje šta ako bi se to desilo i ako bi se građani u RS-u izjasnili o ukidanju Suda i Tužilaštva BiH!? S obzi-rom na to da je riječ o nadležnostima države, stručnjaci su mišljenja da pravnih posljedica ne bi trebalo da bude, dok su političke vrlo izvjesne. Referendum o pravosudnim institucijama na državnom nivou bi zasi-gurno bio početak kraja države BiH. Sljedeći korak, ako bi se ukazala povoljan prilika, vjerovatno bi bio referendum o otcjepljenju RS-a od BiH. U tom kontekstu, međunarodna zajednica, koja igra ključnu ulo-gu u izgradnji postratne BiH, svjesna je političkog momenta u zemlji i regionu i zasigurno neće dozvoliti održavanje referenduma u RS-u jer bi to bio i poraz njihove vlastite politike u BiH. Pitanje mogućeg refe-renduma u RS-u je pitanje ruske i zapadne politike.

Uprkos ranijoj izjavi Dodika da nema toga ko će promijeniti odluku o sazivanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Her-cegovine, pa ni autoriteti poput njemačke kancelarke Angele Mer-kel, koja je nedavno posjetila Bosnu i Hercegovinu, niti Federice Mogherini, visoke predstavnice za spoljnu politiku i bezbjednost Evropske unije, ili visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, pritisak i upozorenja međunarodne zajednice, posebno za-padnih zemalja su u ovom momentu odvratili predsjednika RS-a od održavanja referenduma. SAD i EU jednostavno ne žele nove tenzi-je i politički haos u BiH koji bi mogli izazvati čak i otvorene oružane sukobe. Osim toga, za zapadne zemlje održavanje referenduma u RS-u bi bio scenario sa Krima što bi, drugim riječima, bila demon-stracija političke moći Rusije, što, u današnjem polarizovanom svi-jetu, nikako ne žele doživjeti. Osim toga, ni zvanični Beograd nije dao podršku Dodiku po pitanju referenduma, iako i sam taj čin predstavlja otvoreno miješanje u unutrašnja politička pitanja BiH.

Šta bi pak se desilo da je Srbija podržala Dodika? Iako ovaj put re-ferendum u RS-u nije održan, zahvaljujući najviše sadašnjoj konstalaciji odnosa u regionu i svijetu, niko ne može garantovati da se to neće desiti u nekom drugom historijskom momentu. Probosanske snage moraju stoga produbiti postojeća politička partnerstva i razviti nova sa svim zemljama i međunarodnim organizacijama koje podržavaju nezavisnu BiH kako bi zaštitile državu u dugoročnom smislu. Jedan od načina je sigurno napredak na putu prema EU i NATO-u. Iako će zasigurno BiH, kao i sve druge manje zemlje koje se nalaze u okrilju euroatlantskih or-ganizacija, nakon članstva imati manji prostor za suvereno djelovanje, u konačnici će ipak zadržati suverenitet, a i dalje će se zvati državom. q

Bedrudin BRLJAVAC

Petar Ivancov Aleksandar Vučić: “Neka Dodik još jednom razmisli!”

BOSANSKI BAROMETAR


Iako je i ove godine završeno obilježavanje 20. godišnjice geno-cida u Srebrenici time nije završena moralna obaveza svakog do-bronamjernog i humanog čovjeka koji bar malo razmišlja o širenju civilizacijskih vrijednosti kako bi ličnim naporima i idejama promo-visali istinu o svirepim ubistvima oko 8.300 Bošnjaka u julu 1995. godine. Ovdje nije riječ samo o pitanju institucionalizacije sjećanja na genocid u Srebrenici nego se radi o očuvanju najuzvišenijih vri-jednosti humanizma. Potrebno je na svakom koraku činiti napore na institucionalizaciji genocida u Srebrenici i jačanju kulture sjeća-nja među bosanskim muslimanima, Bošnjacima, ali i svim ljudima svijeta kako bi se širila istina o tom masovnom zločinu, a sve s te-meljnim ciljem da se ubijanja, ratovi i genocidi više ne ponove niti u Bosni niti bilo gdje u svijetu. Jačanjem kulture sjećanja o Srebrenici mora se graditi mir i pomirenje u Bosni, na Balkanu i u svijetu.

Jedan od mnogih puteva koji zasigurno mogu doprinijeti pro-cesu institucionalizacije genocida kao i jačanja kulture sjećanja je kreiranje i usvajanje rezolucija o genocidu u Srebrenici u svim zemljama svijeta, njihovim parlamentima kao i u međunarodnim organizacijama, posebno u najpoznatijim organizacijama koje pro-movišu pravdu, povjerenje, pomirenje i ljudska prava. U tom svje-tlu je potrebno sagledati i nedavna dešavanja u vezi sa rezolucijom o Srebrenici koju je pred Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija uputi-la Velika Britanija, a koja je izazvala veliku pažnju svjetske javnosti ali i uzrokovala duboke socijalne i političke tenzije na ionako tur-bulentnom Balkanu kao i na globalnom nivou, posjetivši u jednom momentu na konstelaciju odnosa iz perioda Hladnog rata.

Podsjetimo, Velika Britanija je u povodu 20 godina od geno-cida, u Vijeće sigurnosti UN-a uputila rezoluciju čiji nacrt je zbog protivljenja Rusije i Srbije bio mijenjan nekoliko puta, a u kojem je stajalo kako se osuđuje genocid i svako poricanje genocida u Srebrenici, a članice Ujedinjenih naroda su pozvane da budućim generacijama “usade lekcije” iz prošlosti, odnosno apelirano je na države da lekcije o ovakvim zločinima uđu u školske udžbenike, što bi bio veliki korak prema istinskom pomirenju i izgradnji povjerenja među narodima na Balkanu. Također se izražavalo suosjećanje za žrtve na svim stranama u sukobu u BiH, kao i za njihove porodi-ce. U uvodnom dijelu je istaknuto da je Haški tribunal u presudi generalu Radislavu Krstiću 19. aprila 2004. godine konstatirao da se u Srebrenici desio genocid i da je istu kvalifikaciju za zločine u Srebrenici dao i Međunarodni sud pravde 26. februara 2007. Ipak, kvalifikacija o genocidu u Srebrenici je izazvala najveće rasprave.

Rusija spriječila Rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a

Rezoluciju o Srebrenici 7. jula, četiri dana prije samog obilježa-vanja 20. godišnjice zločina u Srebrenici, trebalo je da usvoji Vijeće sigurnosti UN-a. Ipak, zbog snažnog stava Moskve, glasanje je od-gođeno za jedan dan kada je rezolucija o Srebrenici odbijena zbog,

REZOLUCIJE O SREBRENICI

Između kulture sjećanja i kulture zaborava

prije svega, negativnog glasanja stalne članice Vijeća sigurnost UN-a, Rusije. Za rezoluciju je glasalo 10 članica Vijeća sigurnosti UN-a, četiri su bile suzdržane, dok je Rusija bila protiv. Iako su zemlje Balkana i prije glasanja u UN-u bile duboko podijeljene oko ove umnogome ispolitizirane rezolucije, neusvajanjem ovog dokumen-ta ne samo zemlje regiona nego i zemlje u svijetu duboko su se podijelile, pa se tako jedna prozapadna grupa priklonila Britanci-ma i Amerikancima, a drugi opet Rusiji. Sve je govorilo kako svijet prolazi kroz bipolarni momenat koji najviše podsjeća na podjele iz Hladnog rata. Najbitnije od svega, neusvajanje rezolucije je poraz za globalnu pravdu i istinu.

Naprimjer, načelnik Općine Srebrenica Ćamil Duraković je neu-svajanje rezolucije nazvao velikim porazom institucije Međunarod-nog suda pravde kojega su uspostavile te iste zemlje i one koje su bile uzdržane na glasanju. “Poražena je svjetska pravda uspostav-ljena kroz Međunarodni sud pravde u Haagu, poražen je sam sud kojeg su uspostavile iste te zemlje”, kazao je Duraković. Naglasio je također da je žalosno da čelnici Rusije niti Srbije nisu ni u jed-nom momentu pomislili na žrtve genocida a ne samo na sebične političke interese iako je riječ o genocidu nad jednim narodom, iz-vršenim u samom srcu Evrope na kraju 20-tog stoljeća. Bošnjaci su neusvajanje rezolucije vidjeli kao podli pokušaj Srbije, Rusije i RS-a da dokažu kako se u Srebrenici nije ni desio genocid i na taj način relativiziraju zločine počinjene u ratu u Bosni te osnaže kulturu za-borava kako bi se sve manje pažnje u BiH, ali i u svijetu poklanjalo genocidu u Srebrenici. Krajnji cilj je bio da se istina o genocidu u Srebrenici marginalizira i izbriše iz školskih udžbenika o bosanskoj i evropskoj historiji.

S druge strane, proruski front je pohvalio Rusiju kako se bori za istinu, pravdu i jačanje mira na Balkanu. Predsjednik Republi-ke Srpske Milorad Dodik odmah nakon glasanja u UN-u je izjavio da Rusija nije dozvolila da se eventualnim donošenjem rezolucije “problematizuje situacija i pojačaju podjele unutar Bosne i Herce-govine”. Poručio je da će Velika Britanija snositi odgovornost za,

Vijeće sigurnosti UN-a

BOSANSKI BAROMETAR


kako je kazao, društvene i političke podjele koje će biti izražene. “Vjerujem da će, s druge strane, u BiH biti opšta atmosfera osude ruske strane... Prijedlog rezolucije Velike Britanije je ponižavajući za nas Srbe i trebamo se podsjetiti svih onih situacija, u kojima je Britanija kroz historiju... uvijek radila na štetu srpskog naroda i nje-govih istorijskih i nacionalnih interesa”, ocijenio je Dodik.

Većina Srba u RS-u ali i u Srbiji su rezoluciju vidjeli kao pokušaj da se viktimizira srpski narod zbog genocida u Srebrenici i na taj način se prikaže kao zločinačkim elementom Evrope. Protivnici re-zolucije na srpskoj strani su tvrdili kako je rezolucija najjasniji izraz dugogodišnje mržnje i nepovjerenja zapadnih zemalja prema Srbi-ma na prostorima Balkana. Paradoksalno je da ista ta Srbija, uprkos još uvijek izraženim predrasudama prema zapadnom svijetu i Evro-pi, želi postati dio Evropske unije (EU) u budućnosti. Srpski narod se nalazi u ozbiljnoj krizi identiteta. S jedne strane, u Srbiji postoje tvrdnje da se u Srebrenici nije desio genocid i da Beograd nije uče-stvovao u napadima na BiH, dok s druge strane Srbija želi postati članicom EU-a čiji parlament je donio rezoluciju u kojoj se zločini u Srebrenici nazivaju genocidom. Srbiji bi se, radi pomirenja i istine na Balkanu, trebao postaviti uvjet da prizna genocid u Srebrenici prije nego uđe u Evropsku uniju. Svaki drugi način evropeizacije Srbije bi bio nepotpun ali i uvreda za žrtve genocida u Srebrenici i njihove porodice koje u Evropi još uvijek vide društveno tijelo koje gaji univerzalne vrijednosti kao što su istinski humanizam, istina, mir i pravda.

Novo poniženje za Bošnjake

Odbacivanjem rezolucije su posebno pogođene žrtve genocida u Srebrenici, odnosno majke Srebrenice. Jedna od majki Srebre-nice, Hatidža Mehmedović je tim povodom izjavila kako određeni krugovi u entitetu RS i Srbiji 20 godina ponižavaju muslimane i rade na etničkom čišćenju i projektu Velike Srbije. Istakla je nakon glasa-nja kako su se majke Srebrenice nadale da će pravda biti zadovolje-na i da će rezolucija poslužiti kao važna opomena za budućnost, ali nažalost, to se nije desilo. “To znači da još uvijek nisu odustali od projekta Velike Srbije. Mi znamo da je Rusija ratovala na prostoru Bosne i Hercegovine i da su sa svojim porodicama oformili naselja u mjestima gdje su ratovali, postoje takva mjesta na vlaseničkoj opštini. Nažalost, danas negiraju sve to”, kazala je Mehmedović. Jednostavno, majke Srebrenice nisu mogle pojmiti da su sebični politički interesi u ovom slučaju bili iznad humanizma, osjećaja odgovornosti i priznanja zločina nad muslimanima u Bosni i Her-cegovini. Majke Srebrenice su bile šokirane kada su shvatile da su globalni politički interesi vrlo usko povezani sa lokalnom politikom

koja je u većini slučajeva samo arena za demonstraciju moći i os-tvarenje interesa velikih sila.

Mehmedović je također istakla kako prošlost koja je izgrađena 90-ih godina prošlog stoljeća, a u kojoj su saučesnik bile i UN tra-je i dan danas. “Da su željeli da Bosna bude država po mjeri svih njenih građana, ne bi od nje napravili bude baruta gdje od jedne iskre može da bukne sve. Ne bi od Bosne i Hercegovine pravili malu Palestinu, ne bi od Bosne i Hercegovine pravili cirkus. Ovo što Uje-dinjene nacije rade je jedan cirkus. Velike sile trebaju da mijenjaju politiku kako bi u svijetu bilo manje žrtava i kako bi i mali ljudi imali pravo na život. Oni su toliko veliki koliko poštuju male ljude, a mi smo jedni od tih malih ljudi. Na ovakav način samo velike sile imaju pravo na život, a mali ljudi ne”, kazala je Mehmedović i dodala kako nikad neće odustati od borbe za pravdu i širenja svijesti o tome šta su napravile Ujedinjene nacije. Majke Srebrenice su previše pošte-ne kako bi mogle dokučiti podlost i okrutnost svjetske politike koja je mnogo puta do sada izdala mnoge narode i zajednice uključujući i same bosanske muslimane.

Rezolucija o Srebrenici je bila prilika za još jedan obračun veli-kih sila, članova Vijeća sigurnosti UN-a. Kao da se svijet u jednom momentu vratio u dane iz Hladnog rata, i novu ideološku i političku borbu između Rusije i SAD-a i Zapada. Nakon glasanja, Samantha Power, ambasadorica SAD-a pri UN-u, je podsjetila kako je Dodik nedavno genocid nazvao najvećom prevarom 20. stoljeća. “Mi smo čuli ovakve izjave i od onih koji negiraju holokaust i genocid u Ru-andi. Pojedinci koriste takve izjave. Oni ponižavaju sami sebe i vo-de na pogrešan trag one koje predstavljaju. U Srebrenici se desio genocid. Negiranje genocida ne vrijeđa samo žrtve, nego i pred-stavlja prepreku za pomirenje. Ovo Vijeće je učinilo sve u svojoj moći da uvjeri Rusiju da prihvati ovu rezoluciju iako ona ne imenuje počinioce. Ali Rusija je imala crvenu liniju preko koje nije željela preći. Nije željela prihvatiti riječ genocid. Vijeće sigurnosti opet nije ispunilo svoje obaveze. Ovo je veto na činjenice o genocidu”, rekla je Power. Rezolucija je bila prilika za cijelu međunarodnu zajednicu da izvuče važne pouke iz jednog od najtužnijih momenata u histo-riji UN-a i da naglasi njenu odlučnost da se angažuje na sprječava-nju genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina bilo gdje u svijetu. Ipak, to nije učinjeno i odbacivanje rezolucije će ostati upisano u knjige historije o međunarodnoj politici kao jedna od no-vih mrlja UN-a u svome djelovanju prema jačanju mira i pravde u svijetu. Ipak, u međunarodnoj zajednici postoje i krugovi, a najbolji primjer je možda Evropski parlament, koji otvoreno šire istinu od genocidu u Srebrenici bez ikakvog podlog pokušaja relativizacije krivice za gnusne zločine.

Ćamil Duraković

Hatidža Mehmedović

BOSANSKI BAROMETAR


Evropski parlament usvojio Rezoluciju o Srebrenici

Možda najbolji primjer djelovanja u cilju promocije istine i pravde za žrtve genocida u Srebrenici predstavlja rad Evropskog parlamenta. Zastupnici ove institucije i ove godine su, u znak sje-ćanja na srebrenički genocid, usvojili Rezoluciju o Srebrenici gdje se oštro osuđuje zločin u Srebrenici koji se u skladu sa presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde označava kao ge-nocid. Rezolucijom se obilježava sjećanje na sve žrtve genocida iz Srebrenice i okrutnosti počinjene tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji te svim žrtvama odaje počast; izražava sućut i solidarnost s poro-dicama žrtava, od kojih mnoge žive bez konačne potvrde o sudbini svojih srodnika. Ovo je možda i najbolji model kako širiti istinu o genocidu u Srebrenici ali i o svakom drugom genocidu u svijetu kako se strašni zločini ne bi ponovili više nikada bilo gdje u svijetu.

Rezolucijom se snažno osuđuje genocid u Srebrenici; odlučno izjavljuje da se takvi strašni zločini ne smiju više nikada ponoviti i navodi da će EU učiniti sve u svojoj moći da spriječi ponovno poči-njenje takvih djela; odbacuje sve oblike negiranja, relativizacije ili pogrešnog tumačenja tog genocida. Rezolucijom se ističe potreba da politički predstavnici u BiH priznaju prošlost kako bi zajedno ra-dili na boljoj budućnosti za sve građane u zemlji; naglašava važnost uloge koju u tom teškom procesu mogu imati susjedne zemlje, vjerske vlasti, civilno društvo, umjetnost, kultura, mediji i obrazov-ni sistem. Na kraju se naglašava važnost posla koji je u tom smislu uradio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i potrebu da se poduzmu sve mjere potrebne za ubrzanje suđenja i žalbenih po-stupaka te da ih se okonča bez nepotrebnog odgađanja.

Neusvajanjem rezolucije srpski narod srlja u civilizacijski sunovrat

Svaka rezolucija o Srebrenici trebala bi imati dalekosežne po-sljedice na budućnost Balkana. Poznato je da je Međunarodni sud pravde po tužbi BiH protiv Srbije 2007. godine, donio važnu presu-du kojom se utvrđuje da Srbija nije direktno odgovorna za genocid u Srebrenici, ali da je odgovorna što ga nije na kraju spriječila. Po-litičari u Beogradu vrlo dobro znaju da je presuda o nesprečavanju genocida blizu ideje podržavanja politike koja je dovela do genoci-da nad Bošnjacima, najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjet-skog rata. Iako su u RS-u i Srbiji trijumfalno, kao nakon neke sport-ske pobjede, slavili neusvajanje rezolucije o Srebrenici, oni koji su slavili nisu ni svjesni da su time osnažili mentalni sklop i način raz-mišljanja koji je zasnovan na mržnji i nepovjerenju prema drugom i drugačijem što predstavlja prijetnju i rizik za nova izbijanja ratova i nove genocide na Balkanu. Neusvajanjem rezolucije srpski narod i dalje srlja u civilizacijski sunovrat iz kojeg se može vratiti samo pokajanjem i priznanjem da su pripadnici njihovog naroda počinili zločine i genocid nad bosanskim muslimanima tokom 1990-ih.

Potrebno je stoga postaviti zdrave i sigurne temelje za izgrad-nju novog Balkana, ali i nove Evrope i svijeta. Pomirenje mora po-četi tamo gdje postoje najveći problemi i najveći ljudski nedostaci, a sjećanje na genocid je uvijek bolno i mukotrpno. Rezolucija je bila posebna prilika za pomirenje i za iskren i dugoročan dijalog. Sre-brenica mora biti vječiti podsjetnik da se ovakav svirepi zločin ne smije nikada više ponoviti. Zato neusvajanje rezolucije predstav-lja veliki udarac za ljudsku čast kao i opasan civilizacijski sunovrat. Istovremeno je i moralni poraz demokratskog svijeta i sve veći jaz bipolarnog svijeta koji se poigrava sa temeljnim ljudskim vrijedno-stima i načelima. Možda najpogubnije od svega, takav čin je najlo-

šija lekcija za budućnost međunarodnog pravnog poretka i prava uopšte, poruka svim zločincima i ubicama da politika i izvanpravni interesi imaju snagu veta nad najtežim zločinima. Neusvajanjem rezolucije se šalje poruka kako politički interesi u današnjem svije-tu mogu biti jači od prava čime se otvara prostor za nove agresije i genocide u svim zemljama u svijetu. Jednostavno rečeno, među-narodna zajednica je svim ljudima u svijetu poručila da je ubijanje ljudi dozvoljeno uz napomenu da to rade sa stilom.

Rezolucija o Srebrenici je trebala imati i daleko širi civilizacijski iskorak putem kojeg bi se preventivno djelovalo kroz obrazovne si-steme u cilju sprečavanja novih zločina i genocida nad nevinim ljudi-ma. Osnovni smisao rezolucije je bio ojačavanje svijesti o genocidu u Srebrenici koji se dogodio nad bošnjačkim narodom, ali i doprinos javnom priznanju odgovornosti počinilaca i nalogodavaca za najteži zločin. U rezoluciji se tražilo od članica država Vijeća sigurnosti UN-a da, između ostalog, u svom obrazovnom programu i u školskim udž-benicima uvrste i lekcije o srebreničkom genocidu. To je bila veoma sporna odredba onima koji još uvijek negiraju genocid, jer bi na ovaj način nove generacije djece naučile pravu istinu o dešavanjima u BiH. Ali upravo na taj način i počinje odgajanje novih Willy Brandtova koji bi u budućnosti bili spremni da šire istinu i grade iskrene među-nacionalne odnose u cilju promocije mira i suživota. Dok djeca u Sr-biji i u RS-u, i bilo gdje u svijetu, u historijskim udžbenicima ne budu čitali kako se u Srebrenici desio genocid, nema pravog pomirenja i mira u Bosni i na Balkanu. Da li je u današnjim okolnostima onda moguće očekivati nekog Willy Brandta među srpskim narodom?

Još uvijek se čeka srpski Willy Brandt na Balkanu

Kada se Willy Brandt poklonio i odao počast milionima žrtava ho-lokausta iz Drugog svjetskog rata, njegov civilizacijski gest je u tom momentu smatran najvećim poniženjem i nije naišao na apsolutno odobravanje i podršku u Njemačkoj, čiji je bio kancelar u to vrijeme. Međutim, danas se njegov gest smatra jednim od najvećih simbo-la pomirenja i kozmopolitizma u Evropi i svijetu i, što je najbitnije, omogućio je da mnoge nove generacije stasaju i žive u miru, saradnji i prosperitetu. Vjerujem da je, bar donekle, sličan efekat mogla imati i rezolucija o Srebrenici koja je, nažalost, odbijena. Usvajanjem ovog dokumenta izgradio bi se ogroman socijalni kapital i opomena da se takva nedjela nigdje i nikada više ne ponove, dajući posebnu šansu iskrenom pomirenju i zajedničkoj budućnosti, posebno zemljama zapadnog Balkana koje su prošle stravičan period u novijoj historiji. Ali, čak i 20 godina nakon genocida većina ljudi u čije ime je počinjen taj strašni zločin nisu spremni da priznaju istinu i Srebrenicu nazovu genocidom. Zato je više nego ikada potrebno govoriti i istraživati o odgovornosti pojedinaca i ustanova u Srbiji i RS-u.

Zločincima je u Tribunalu u Haagu suđeno za individualne zlo-čine koje su činili u ratu u BiH. Ali rezolucija je trebala biti modus vivendi kako bi cijeli jedan narod pokušao sistemskim pristupom dostići nivo ljudske savjesti kada bi prihvatili činjenice i istinu i ja-sno bez ikakve dileme kazali da se u Srebrenici desio genocid. Sve ostalo je licemjerstvo kojem nema mjesta u iskrenoj ljudskoj sa-vjesti. Zato se rezolucijom otvorilo i pitanje odnosa individualne krivične odgovornosti i masovnih zločina. Nemoguće je nakon ovog momenta zločin u Srebrenici svoditi samo na individualnu odgo-vornost 50 ljudi koliko će ih možda krivično odgovarati, jer ako je sud nedvojbeno utvrdio da su to uradili Vojska RS-a i MUP RS-a, on-da to znači da odgovor nije taj da je svaki Srbin u RS-u odgovoran za ono što se dogodilo, ali isto tako činjenica je da su to organi koji su postupali u službenom kapacitetu jedne države, odnosno entiteta.

BOSANSKI BAROMETAR


Sve to bi u konačnici trebao biti doprinos memorijalizaciji genocida i kolektivnog sjećanja.

Svaki oblik kolektivnog sjećanja zasigurno počinje sa iznošenjem konkretnih činjenica. A to je da je od 8.372 prijavljene nestale oso-be sa područja Srebrenice i Žepe do ovog trenutka ekshumirano 7.057 nekompletnih tijela. Tijela su nađena u sekundarnim ili ter-cijarnim grobnicama. Tako da su ta tijela, tih oko 7.000 tijela, uglav-nom nekompletna. Samo manji broj tijela je pronađen na površini i u primarnim grobnicama kao one što su obrađene 1996. godine. Činjenica je i da određeni broj žrtava genocida u Srebrenici, kao i generalno žrtava na cijelom prostoru BiH nikad neće biti pronađen. Međunarodni krivični sud, odlučujući po tužbi BiH za genocid i agre-siju protiv Srbije, odnosno bivše SR Jugoslavije, presudom je utvrdio da je genocid počinjen u Srebrenici, no ne i da je vlast u Beograda kriva za taj zločin. Srbija je također proglašena odgovornom samo za propuste u sprečavanju i kažnjavanju počinitelja genocida. Ako Srbija nije željela podržati rezoluciju o Srebrenici potrebno je pono-vo pokrenuti pitanje o reviziji presude Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije u ratu u BiH kako bi se ta zemlja na ovaj način prisilila na moralno preispitivanje o zločinima počinjenima protiv nesrpskog naroda, posebno Bošnjaka, tokom rata u BiH.

Ponovo pokrenuti pitanje o reviziji presude Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije u ratu u BiH

Preciznije rečeno, nakon što Srbija i RS nisu iskoristili historijsku šansu koju im je rezolucija nudila da preispitaju savjest i započnu iskren dijalog sa susjedima Bošnjacima, bosanskim muslimanima, nameće se potreba legalističkog pristupa kako bi se ponovo pokre-nulo pitanje o reviziji presude Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije u ratu u BiH. Presudom iz 2007. godine MKS je odredio kako je moguće otvoriti postupak preispitivanja odluke, no samo pod uslovom da BiH ponudi nove dokaze. Vjerujem da već sada postoje dovoljni dokazi kako bi se ponovo otvorio postupak o reviziji presu-de Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije u ratu u BiH.

Bivši tužilac Haškog tribunala Geoffrey Nice, koji je zastupao optužbu na suđenju nekadašnjem srbijanskom predsjedniku Slobo-danu Miloševiću, smatra da bi bosanskohercegovačke vlasti trebale ponovo aktualizirati pitanje revizije presude Međunarodnog suda pravde o ulozi Srbije u ratu u BiH, kako bi žrtve dobile satisfakciju. “Mnogi u ovim krugovima smatraju da ova presuda nije uspješna, jer tad nije bilo dovoljno dokaza. Od tada do danas pojavili su se novi dokazi koji su korisni za ovu presudu. Kad je riječ o reviziji, tu postoje tehnički problemi. Reviziju treba pokrenuti šest mjeseci nakon po-jave novih dokaza. I rok je deset godina. BiH ima rok za reviziju ove presude do februara 2017. godine”, istakao je Nice. To bi u konač-nici doprinijelo i procesu kulture sjećanja, a zaustavilo bi pokušaje u smjeru kulture zaborava. Cilj nije okriviti cijeli srpski narod nego dati priliku novim generacijama u Srbiji i RS-u da se suoče sa istinom i da istinski daju doprinos miru i pomirenju na Balkanu. Od kulture sjećanja bi sigurno koristi na Balkanu imali svi narodi.

“Pamti sve loše što si učinio. To će ti pomoći da ne činiš zlo.”

Inače, glavni cilj programa kulture sjećanja je sistemsko upozna-vanje s politikama sjećanja, praksama obilježavanja mjesta stradanja i komemorativnom kulturom u BiH, široj regiji i susjednim državama, poticanje javnog dijaloga o kulturi pamćenja, usvajanje rezolucija o ge-nocidu kao i osnaživanje stručnih timova zainteresiranih za suočavanje

s prošlošću u pojedinim zemljama. Dok je više decenija sistemskog ra-da na obrazovanju o Holokaustu doprinijelo smanjivanju ksenofobije i predrasuda prema Jevrejima, slabiji interes za istraživanja genocida nad Bošnjacima u BiH, kao i za pogubljenja iz političkih i ideoloških ra-zloga, još uvijek hrani predrasude prema potomcima tadašnjih žrtava zločina. Negiranje zločina iz prošlosti često prati aktuelna diskriminaci-ja i nepovjerenje među narodima u svim sferama života.

Poznato je iz teorije i prakse da ideje i inicijative za trajno obilježa-vanje mjesta stradanja u svim zemljama iziskuju strpljenje i istrajnost u zagovaranju. Njemačka je, možda više od bilo koje druge zemlje, naučila, i dan danas uči, živjeti s nacističkom prošlošću u složenom procesu postepenog razvoja kulture komemoriranja i sjećanja. Ipak ne treba zaboraviti da su i tamo rane inicijative za institucionalizaci-ju pamćenja ignorisane. Joseph Wulf, historičar koji je preživio logor Auschwitz, 1965. godine pokrenuo je inicijativu za osnivanje međuna-rodnog dokumentacijskog centra u vili gdje je dogovorena provedba ubijanja evropskih Jevreja, koja je zaživjela u obliku Haus den Wansee Konferenz tek 27 godina kasnije. Tek u toku posljednje decenije u cen-tru Berlina blizu Parlamenta izgrađeni su memorijali ubijenim evrop-skim Jevrejima (2005.), homoseksualcima (2008.) te Romima (2012.).

Ugledni francuski historičar Pierre Nora, objašnjavajući u svojim djelima kako sjećanje i historija nisu sinonimi već suprostavljeni poj-movi, naglašava da je sjećanje život, da ih prenose živi ljudi, da su u trajnoj evoluciji, osjetljiva na prisvajanja i manipulacije, podložna dugim mirovanjima i naglim oživljavanjima, a da je historija, s druge strane, uvijek problematična i nepotpuna rekontrukcija prošlosti koju ljudi sve više tumače prema vlastitim političkim i ideološkim stavovi-ma. Iz tog razloga je vrlo bitno za sve ljude na ovom svijetu da pamte i prenose na buduće generacije činjenice o svim gnusnim i nehumanim djelima koja su počinjena protiv nevinih ljudi. Inače, bi se za 20 godina moglo pričati kako je neko slučajno ubio nevine ljude u Srebrenici.

Kao što je jednom kazao Lav Tolstoj: “Pamti sve loše što si uči-nio. To će ti pomoći da ne činiš zlo. Ako pak pamtiš dobro koje si učinio, to će te omesti da i dalje činiš dobro.” Sjećanje, odnosno način i odabir onoga čega ćemo se sjećati, jedno je od temeljnih pitanja s kojima se susreću sva društva. Bezbroj puta u svijetu, uključujući i prostor Balkana, političari su manipulaciju prošlošću koristili kao djelotvorno političko oružje. Ipak, svaki pojedinac, in-stitucija i država moraju raditi naporno kako ne bi dozvolili da proš-lost ugrozi sadašnjost, nego da treba ovladati prošlošću da bi se krenulo dalje, u izgradnju pravednog i otvorenog društva u kojem će se poštovati prava svih ljudi bez obzira na vjeru i naciju. Sjećanje na gnusne zločine trebalo bi ljude učiniti pravednijima, humanijima i otvorenijima prema drugom i drugačijem. q

Bedrudin BRLJAVAC

BOSANSKI BAROMETAR


Sutorina je nažalost najvjerojatnije izgubljena za Bosnu i Her-cegovinu. Tako su odlučili članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbe-gović, Dragan Čović i Mladen Ivanić, a Čović je bio taj koji je krajem kolovoza 2015. u Beču sudjelovao tom svečanom činu za Crnu Go-ru, a veleizdajničkom činu za BiH.

Još krajem srpnja su Izetbegović, Čović i Ivanić na 10. sjednici Predsjedništva BiH donijeli odluku o prihvaćanju i određivanju pot-pisnika za ugovor o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su time odlučili pokloniti Cr-nogorcima dio teritorija koji već preko 600 godina pripada Bosni. Kako kažu mnogi u BiH koji su bili za to da se pitanje Sutorine ra-zriješi na međunarodnom sudu u Haagu, ova su trojica ovim činom ušli u povijest kao jedni od najvećih izdajnika bosanskog naroda i države Bosne i Hercegovine.

Bez obzira složio se netko s ovom konstatacijom ili ne, ne-vjerovatna je činjenica da su članovi Predsjedništva olako prešli preko pitanja Sutorine. Naime, svjedoci smo velike pravne bitke između Hrvatske i Slovenije za, da tako kažemo, “par kapi mora” u Piranskom zaljevu. Te dvije zemlje neće ni pedalj da odstupe, a članovi Predsjedništva, uz stranke i koalicije kojima pripadaju, odlučili su da nema potrebe istinu o Sutorini utvrditi na međuna-rodnom sudu.

“Čudesni” trio

Dok se za Čovića i Ivanića, koji ni ne kriju da im BiH, najblaže rečeno, nije zemlja koju ludo vole, moglo i očekivati ovakvo nešto, vjerovatno neke začuđuje činjenica da je i Bakir Izetbegović bez imalo krzmanja digao svoju ruku za sporazum s Crnom Gorom. Me-đutim, postoje i oni u BiH koji smatraju da tu ne može biti nikakvog iznenađenja jer se njegova SDA, još dok je njome upravljao njegov otac Alija Izetbegović, ponašala vrlo servilno prema zahtjevima su-sjeda, odnosno prema Srbiji i Crnoj Gori te Hrvatskoj. Takva SDA, u kojoj glavnu riječ vode klimoglavci i koji su ovaj put bez imalo stida bili servilni prema zahtjevima SAD-a i EU da se ne pravi problem oko Sutorine, od takve SDA i Izetbegovića, sina bivšeg navodnog velikog vođe, nije se moglo ništa drugo ni očekivati.

Kako bilo, Sutorina šaptom pade, da parafraziramo Krležu, a činjenica da se nije išlo na međunarodni sud aktere političke scene u BiH koji su o tome mogli odlučivati zaista treba jasno osuditi sud javnosti. Ali ne samo to, protiv njih treba podići krivičnu prijavu za veleizdaju države jer nisu do kraja iskoristili pravne mehanizme kako bi se zaštitio teritorij za koji postoje čvrsti dokazi da je dio BiH. Prema Ustavu BiH ovaj je trio bio dužan iskoristiti sve mehanizme kako bi obranio ne samo cijelu BiH, nego i svaki njezin dio, a to nije učinio. S druge strane, SDA je još jednom pokazala da to nije stran-ka koja je sposobna biti na visini zadatka u najvažnijim trenucima za zemlju, a to su pokazali i prodajom Sutorine za nula kuna.

Ni veći dio parlamentaraca u BiH nije ništa bolji od “čudesnog” trija Izetbegović, Čović i Ivanić. Prilikom rasprave o Rezoluciji o Su-torini koju je pokrenuo SDP-ov zastupnik Denis Bećirović, 17 ih je bilo protiv, dva su bila suzdržana, a za tekst Rezolucije bilo ih je sa-mo 7. Od 42 zastupnika, koliko broji Parlamentarna skupština BiH,

SUTORINA GOTOVO IZGUBLJENA ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Radi li se o veleizdaji države BiH?

15 ih nije ni bilo na toj sjednici. Bećirović je predložio rezoluciju kojom se, između ostalog, predlaže da Predstavnički dom Parla-mentarne skupštine BiH ocijeni “neprihvatljivim, neutemeljenim i štetnim Prijedlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Herce-govine i Crne Gore, koji je utvrdilo Vijeće ministara BiH početkom studenog 2014. godine, a prema kojem bi Sutorina trebala voljom državnih organa BiH trajno ostati u sastavu Crne Gore”.

Inače, prema onome što se zna, Sutorina se do 1947. godine nalazila u sklopu NR Bosne i Hercegovine, te je imala izlaz na Ja-dransko more i na Boku Kotorsku u dužini od 7 kilometara obale, ali je neformalnim političkim dogovorom bez ikakvog pisanog ugovo-ra, zajedno sa selima Igalo, Sušćepan, Prijevor, Ratiševina i Kruše-vice, čija ukupna površina iznosi 83,7 km², navodno ustupljena NR Crnoj Gori, za što nema dokumenta. Istina, tvrdi se da je NR BiH do-bila područja istočno od rijeke Sutjeske - Maglić, Kruševo i Vučevo (što je vidljivo u Službenom listu FNRJ iz svibnja 1949. godine kao i u Službenom listu NR BiH iz listopada 1949.). To je bio argument Crnoj Gori, jer najčešće otamo stižu informacije kako je BiH dobila taj dio. No Službeni list nije ugovor dviju strana i nije validan.

Novaković brani Sutorinu

Predsjedavajući Kluba poslanika SDP-a BiH Mirsad Mešić je ocijenio da poslanici imaju povijesnu priliku da validnost ovog parlamenta zaštite time što će “BiH, prihvatanjem ove rezolucije, dovesti u priliku da stanu u bok civiliziranim narodima koji rješava-ju svoje sporove tedovesti BiH pred međunarodni sud pravde koji bi bio u prilici da donese odluku o tome kome pripada Sutorina”. Istaknuo je da je potpuno siguran i ubijeđen da historijski i ustav-nopravno Sutorina pripada BiH. “Ne izazivamo nikakve nesporazu-me. Tražimo da se civilizirano, međunarodnim pravno utvrđenim metodama vrati teritorija BiH”, poručio je Mešić.

Poslanik Zaim Backović (BPS) je kazao da je jedina dilema ov-dje “zašto mi nećemo, kao građani ove zemlje, da zaštitimo vlasti-tu zemlju”, dok je poslanica Hanka Vajzović (DF) istaknula “da za odlučivanje o tako važnoj stvari popravnog nema”. Čak je i zastu-pnik Momčilo Novaković (NDP) rekao da će glasati za rezoluciju

Sutorina

BOSANSKI BAROMETAR


jer misli “da ima šanse da se u nekom postupku to pitanje riješi pozitivno po BiH”.

Protiv Rezolucije su glasali zastupnici iz reda SDA i to Šefik Džaferović, Asim Sarajlić, Sefer Demirović, Amir Fazlić, Nermina Kapetanović, Salko Sokolović, zatim iz koalicije Hrvatskog narod-nog sabora (Borjana Krišto, Predrag Kožul, Monika Tomić i Niko-la Lovrinović), iz SDS-a (Đorđo Krčmar, Borislav Bojić, Aleksandra Pandurević) i SBB-a (Mirsad Đonlagić, Damir Arnaut, Fehim Škaljić i Mirsad Isaković).

Za Rezoluciju su glasali zastupnici DF-a Maja Gasal Vraćalica i Hanka Vajzović, iz SDP-a Denis Bećirović i Mirsad Mešić te Zaim Backović iz BPS-a, Jasmin Emrić iz A-SDA te Momčilo Novaković iz PDP-a. Suzdržani su bili Željko Komšić i Damir Bećirović iz Demo-kratske fronte, što je pravo iznenađenje za ove zastupnike.

To je bila neka vrsta legitimiteta za trojac iz Predsjedništva da prihvati prijedlog sporazuma s Crnom Gorom. Krajem kolovoza mi-nistar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Igor Crnadak i ministar unutarnjih poslova Crne Gore Raško Konjević potpisali su u Beču međudržavni sporazum o granici postavši prve države u regiji koje će riješiti granično pitanje otvoreno raspadom bivše Jugoslavije.

Potpisivanje sporazuma upriličeno je uoči bečke konferencije o zapadnom Balkanu. Potpisivanju su, uz predsjedatelja Predsjedniš-tva BiH Dragana Čovića i predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, prisustvovali i austrijski predsjednik Heinz Fischer te šef austrijske diplomacije Sebastian Kurz. Šefovi država te ministri vanjskih po-slova BiH, Crne Gore i Austrije uoči potpisivanja održali su sasta-nak. “Nadamo se da će potpisivanje sporazuma s Crnom Gorom biti poticaj da to što prije učinimo i s Hrvatskom i Srbijom”, kazao je Igor Crnadak.

Crna Gora ima najdužu graničnu crtu upravo sa Bosnom i Her-cegovinom u dužini od 268 kilometara, a sporno je bilo tek oko 700 metara. Članovi državnih izaslanstava koji su o tome pregovarali konačno su se usuglasili prije više od godinu dana, no potpisivanje

JOŠ SE ČEKA NOVA KOALICIJA U Federaciji BiH još nije dogovorena nova koalicija nakon izlaska

iz vlasti Demokratske fronte. U obzir su dolazile SBiH i BPS kao novi koalicioni partneri, no čini se da su otpali jer su HDZ-u privlačniji Ra-dončićeva SBB (iako su u sukobu s SDA), dok je SDA-u privlačniji HDZ BiH 1990 (iako su u sukobu s Čovićevim HDZ-om). Vodstva SDA i HDZ-a još se nisu uspjela usuglasiti o tome tko bi trebao činiti novu parla-mentarnu većinu u Federaciji BiH. SDA nije protiv prijedloga da u novu parlamentarnu većinu na federalnoj razini uđe SBB, no smatra da di-jelom vlasti treba biti i HDZ 1990, s čim se, kako je rekao Izetbegović, HDZ ne slaže. “Mislim da SDA i SBB imaju istu agendu u odnosu na Bošnjake, Federaciju BiH, državu. Postoje tu neki personalni animozi-teti koji ne smiju biti iznad interesa države i mislim da odnosi polako otopljavaju”, kazao je Izetbegović.

Čović je, pak, izrazio uvjerenje da “ćemo do kraja godine imati kvalitetnu i stabilnu parlamentarnu većinu” u Federaciji BH. “Mi ima-mo izvršnu vlast u Federaciji BiH, a dok se ne posigne dogovor o novoj parlamentarnoj većini, a ponovit ću u njoj na federalnoj razini pored SDA i HDZ BiH, po našem viđenju, treba biti SBB, dogovorili smo se da stvaramo ambijent u federalnom parlamentu za podršku radu fede-ralne vlade”, kazao je Čović.

Zamoljeni da komentiraju izjave Željka Komšića kako Čović želi uvesti Dodikov SNSD, a isključiti Savez za promijene iz Vijeća minista-ra, Izetbegović je ponovio da HDZ BiH, od kako je formirano Vijeće ministara, nikad nije dovodio u pitanje poziciju Saveza za promijene u toj koaliciji, niti je Čović ikada razgovarao s drugim stranaka o novoj parlamentarnoj većini u Federaciji BiH bez dogovora s njim. Na upit o mogućnosti povratka DF-a u vlast, Čović je kazao kako je DF u vlasti na državnoj razini, te da su samo dijelom izašli iz izvršne vlasti u Federa-ciji BiH, jer i dalje imaju svog dopredsjednika Federacije BiH Dunovića. “Oni se moraju odlučiti hoće li biti vlast ili oporba”, kazao je Čović, napomenuvši kako on ipak ne vidi mogućnosti za povratak DF-a u iz-vršnu vlast, mada on sam ne odlučuje o tome.

Izetbegović je, pak, kazao kako nikome vrata nisu zatvorena, pa ni DF-u, koji se “još profilira”. “Oni se ponašaju na jedan način na jednoj, a na drugi način na drugoj razini. Recimo na državnoj razini i u Kanto-nu Sarajevo imamo dobru suradnju, a lošu smo imali na federalnoj razini”, kazao je Bakir Izetbegović. q

Bakir Izetbegović i Dragan Čović

su privremeno zaustavila lobiranja u Sarajevu čije je stajalište bilo kako bi područje od oko 70 četvornih kilometara koje izlazi na mo-re između Prevlake i Bokokotorskog zaljeva, a nalazi se unutar Crne Gore i naziva se Sutorinom, zapravo trebalo pripasti BiH.

Takve je zahtjeve Parlament BiH odbacio no zagovornici pri-padnosti Sutorine BiH najavili su kako će na tome i dalje inzistirai i nastojati spriječiti ratificiranje sporazuma potpisanog u Beču. Spo-razum o granici između BiH i Crne Gore mora još proći postupak ra-tifikacije u dvjema državama i to je još jedna slabašna nada da ipak sve još nije gotovo. No na izglasavanju o Rezoluciji moglo se vidjeti kako parlamentarci dišu i teško se može očekivati neki preokret. q

Edis FELIĆ

Potpisivanje Sporazuma o granici između BiH i Crne Gore

BOSANSKI BAROMETAR


Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini je vjerovatno jedan od najnefunkcionalnijih obrazovnih sistema na svijetu. U zemlji od samo 3,5 miliona stanovnika postoji čak 13 ministarstava obrazo-vanja te minimalno 12 različitih obrazovnih planova i programa. Posebno problematična je situacija u Federaciji BiH gdje svaki od 10 kantona ima svoje ministarstvo obrazovanja te samim tim i plan i program koji može, a i ne mora da se značajno razlikuje od osta-lih planova i programa koji su na snazi u Bosni i Hercegovini. Ovo je direktna posljedica političkog uređenja BiH, a sama činjenica da imamo ovako podijeljene jurisdikcije, otvara mogućnost za veliku autonomiju u izradi obrazovnih programa, na koje politika i politič-ke ideologije imaju veliki uticaj.

Budući da u Bosni i Hercegovini žive i tri konstitutivna naroda te da u pojedinim kantonima u Federaciji, kao što su Srednjebosanski ili Hercegovačko-neretvanski kanton imamo značajan broj dvaju konstitutivnih naroda (u oba slučaja Bošnjaka i Hrvata), dolazi se do situacije da nastavni plan i program čak ni za kanton nije jedin-stven, nego se radi po dva plana i programa.

Ovakva situacija dovodi do različitih problema i anomalija u obrazovnom sistemu u BiH, između ostalog, recimo i do fenomena nazvanog “dvije škole pod jednim krovom”. U praksi, ovaj sistem znači da se bošnjačka i hrvatska djeca u istim školama segregiraju i uče po različitim planovima i programima. Ovakav sistem je prisu-tan u čak 52 škole na području Srednjebosanskog, Hercegovačko-neretvanskog i Zeničko-Dobojskog kantona.

Kancelarija Visokog predstavnika u BiH (OHR), tijelo zaduženo za implementaciju mira, pokušalo je ujediniti obrazovni sistem u pomenutim regijama, ali s malo uspjeha. Predstavnici političkih partija koje se deklarišu kao zaštitnici hrvatskih nacionalnih intere-sa se protive ujedinjenju uz tvrdnju da će u nacionalno mješovitim školama izgubiti nacionalni identitet. S druge strane, predstavnici partija koje se deklarišu kao zaštitnici bošnjačkih nacionalnih in-teresa podržavaju ujedinjenje uz tvrdnju da će segregirane škole prouzrokovati mržnju među nacijama što u konačnici može dovesti do raspada Bosne i Hercegovine.

Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo je 12. juna 2003. godine federalno ministarstvo obrazovanja da implementira ujedi-njenje dvije škole pod jednim krovom do naredne školske godine. Međutim, HDZ, najjača politička stranka u BiH s hrvatskim predzna-kom, stopirao je implementaciju ujedinjenja u kantonima u kojima su imali značajan uticaj, posebno u Srednjebosanskom kantonu. Zbog opstrukcija ujedinjenju škola, visoki predstavnik Paddy As-hdown smijenio je 8. jula 2005. godine Nikolu Lovrinovića s pozicije ministra obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu. Međutim, ni nakon ove odluke, situacija se nije promijenila te je sistem dvije škole pod istim krovom i dalje prisutan u Federaciji BiH.

Problemi u obrazovnom sistemu BiH postoje i na relaciji Fede-racija BiH – Republika Srpska. Vjerovatno najpoznatiji slučaj ovog tipa je slučaj Konjević Polja i Vrbanjaca, gdje se roditelji i učenici

UTJECAJ POLITIKE I IDEOLOGIJE

U BiH se uče tri historije kad je u pitanju (anti)fašizam

bošnjačke nacionalnosti već godinama bore da im se omogući izu-čavanje tzv. nacionalne grupe predmeta (Bosanski jezik te Priroda i društvo) po planu i programu iz Tuzlanskog kantona. Niti ovaj slu-čaj do dana pisanja ovog teksta nije riješen.

Iz svega navedenog evidentno je da su korijeni problema u bo-sanskohercegovačkom obrazovnom sistemu u različitim programi-ma za različite etničke grupacije te je na taj način napravljen i izbor udžbenika za ovu analizu. Zbog toga smo za ovaj tekst analizirali kako je antifašizam i fašizam predstavljen u udžbenicima historije/istorije/povijesti za svaki od programa koji se koriste u Bosni i Her-cegovini budući da je ovaj predmet najrelevantniji za posmatranje izučavanja pojmova fašizma i antifašizma.

Analizirano je šest udžbenika koji se koriste u 9. razredima osnovne i 4. razredima srednje škole u Republici Srpskoj, Sara-jevskom kantonu te u Katoličkom školskom centru “Sveti Josip” u Sarajevu. u navedenim knjigama. U navedenim udžbenicima je posmatran broj stranica posvećenih historijskom razdoblju između dva svjetska rata, broj ponavljanja riječi antifašizam i fašizam te način na koji su predstavljeni partizani, četnici i NDH (pozitivnom ili negativnom), Španjolski građanski rat te Drugi svjetski rat u cjelini.

Udžbenici u Republici Srpskoj

U Istoriji za 9. razred osnovne škole autora Ranka Pejića, Sime Tešića i Steve Gavrića razdoblju od završetka prvog do završetka drugog svjetskog rata posvećeno je 80 stranica. Lekcija u kojoj je obrađeno nastajanje novih ideologija – fašizma, nacizma i komu-nizma je obrađena na pet stranica, nastajanje fašizma i nacizma je obrađeno na dvije i pol stranica teksta, a identičan prostor je posvećen i komunizmu.

Španjolski građanski rat, kao prvi veći sukob antifašista i fašista se, iako je vlast generala Franka okarakterisana kao fašistička, ne ka-rakteriše kao antifašistički rat. Navodi se i da je značajan broj stranih

Različito tumačenje historije, istorije i povijesti u BiH

BOSANSKI BAROMETAR


boraca, uključujući i jugoslavenske, učestvovao u ovom ratu te da su fašističke sile Njemačka i Italija pružale pomoć generalu Franku.

U ovom udžbeniku, riječ fašizam se spominje 52 puta, dok se an-tifašizam spominje znatno manje, tek 12 puta. Zanimljivost je da se borba protiv fašističkih sila uglavnom karakteriše kao antihitlerov-ska, a ne antifašistička. Što se tiče Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, on se u ovom udžbeniku karakteriše kao ustanički i an-tiokupatorski, a ne kao antifašistički. Sama riječ antifašizam se spo-minje tek u kontekstu AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a te formiranja AFŽ-a.

Partizani i četnici su predstavljeni kao dvije vojske čija je naj-važnija distinkcija ta da su četnici uglavnom “branili svoje domove i sela od muslimanske milicije i okupatora, dok su partizani bili le-teća vojska”. Niti jedna od ovih formacija nije okarakterisana kao antifašistička, nego kao antiokupatorska ili ustanička.

Što se tiče karaktera borbe protiv Nijemaca u 2. svjetskom ratu, bitno je napomenuti i da se u ovom udžbeniku dosta potencira i naglašava nacionalnost partizana i četnika te se više puta navodi kako su Srbi ustvari iznijeli teret NOB-a na svojim plećima.

Nezavisna država Hrvatska (NDH) je okarakterisana kao satelitska fašistička država, a njen predsjednik Ante Pavelić kao kvislingovac koji sa “smiješkom i poniznošću” ljubi ruke Hitleru. U okviru predavanju o NDH, posebna pažnja je stavljena na zločine počinjene nad Srbima te se nazivaju i pokušajima istrebljenja srpskog naroda i navodi se da je u Jasenovcu i ostalim logorima stradalo oko 800.000 Srba.

U Istoriji za treći razred gimnazije prirodno-matematičkog i če-tvrti razred gimnazije opšteg i društveno-jezičkog smjera, autora Dušana Živkovića i Borislava Stanojlovića period između kraja pr-vog i kraja drugog svjetskog rata je obrađen na 87 stranica. Nasta-janje novih ideologija, fašizma, nacizma i komunizma je obrađeno na četiri stranice, dok su fašizmu i nacizmu posvećeno dvije strani-ce teksta, jednako kao i komunizmu.

Španjolski građanski rat je u ovom udžbeniku obrađen na dvije stranice. Okarakterisan je kao građanski rat između fašističkih sna-ga generala Franka i kontrarevolucionalnih snaga legalne i legiti-mne Vlade Narodnog fronta. Navodi se i da je Franko imao pomoć od strane fašističkih režima Njemačke i Italiji, a da su kontrarevolu-cionarne snage imale pomoć od strane radničkih, lijevo orijentisa-nih internacionalnih brigada, među kojima se posebno ističe prisu-stvo 1.700 jugoslovenskih boraca. Ni u ovom udžbeniku Španjolski građanski rat nije okarakterisan kao antifašistički.

Fašizam i antifašizam se u ovom udžbeniku spominju na 36, od-nosno 17 mjesta. U odnosu na udžbenik koji se koristi u osnovnim školama, vrijedi primijetiti da se borba protiv Njemačke, Italije i Ja-pana karakteriše kao antifašistička, a ne kao antihitlerovska.

Drugi svjetski rat na području Jugoslavije je predstavljen na sličan način kao u udžbeniku za osnovne škole, s tim da se u većoj mjeri ka-rakteriše kao antifašistički, nego kao ustanički ili samo kao antiokupa-torski te se i partizanske vojne formacije karakterišu kao antifašističke.

Što se tiče predstavljanja partizana i četnika, obje formacije su predstavljene kao formacije koje su se borile protiv okupatora te se naglasak stavlja na činjenicu da su se borili drugačijim sredstvima i drugačijim ciljevima. Kasniji sukob između partizana i četnika se karak-teriše kao “velika nacionalna tragedija” te se spominje i da su u Bici na Neretvi četnici bili protiv Partizana. I u ovom udžbeniku se potencira činjenica da su Srbi narod koji je najviše učestvovao u NOB-u.

NDH je u ovom udžbeniku obrađena na četiri stranice te je oka-rakterisana kao fašistička država pod diktatom Njemačke i Italije. Dvije stranice su posvećene stradanjima srpskog naroda i navodi se da je u zločinima NDH nastradalo oko 800.000 ljudi, od kojih su četiri petine bili Srbi.

Udžbenici u Kantonu Sarajevo

U Historiji za 4. razred gimnazije autora Hadžije Hadžiabdića, Edisa Dervišagića, Alena Mulića i Vahidina Memića period od za-vršetka Prvog svjetskog rata do završetka Drugog svjetskog rata je obrađen na 79 stranica. Novim ideologijama, komunizmu, fašizmu i nacizmu je posvećeno sedam stranica, dok je nastajanje fašizma i nacizma obrazloženo na tri stranice, a isti prostor je dobilo i nasta-janje komunizma. Fašizam se u ovom udžbeniku spominje na 47, a antifašizam na 19 mjesta.

Španjolski građanski rat je obrađen na jednoj stranici teksta. Kao i u udžbenicima iz Republike Srpske, ovaj rat nije okarakterisan kao antifašistički, unatoč tome što se decidno kaže da je Franko bio fašist, da je dobijao pomoć od fašističkih zemalja te da je njegovom pobjedom u Španiji zavedena fašistička diktatura. U odnosu na ostale udžbenike, ovaj se u pogledu Španjolskog građanskog rata razlikuje i po spominjanju Fadila Jahića Španca kao jednog od bora-ca iz bivše Jugoslavije te Guernice kao primjera prvog sistematskog bombardovanja civilnih objekata.

Nezavisna država Hrvatska (NDH) je u ovom udžbeniku pred-stavljena na četiri stranice. Zanimljivo je da se u opisivanju NDH niti jednom ne spominje da je bila fašistička tvorevina. Umjesto toga, NDH je dobila kvalifikaciju ustaška. Ovaj udžbenik se najve-ćim dijelom bavi pozicijom Bosne i Hercegovine u okviru NDH, kao i pozicijom i stremljenjima Bošnjaka u okviru NDH, dok su recimo zločini NDH nad srpskim stanovništvom (Jasenovac i drugi koncen-tracioni logori) nepomenuti. Jedini zločini koji se u okviru ove lekci-je spominju eksplicitnije, u smislu da se spominje mjesto zločina, su četnički zločini nad muslimanima u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni i dijelovima Sandžaka.

U ovom udžbeniku karakter borbe protiv Nijemaca je okarakte-risan kao antifašistički navođenjem četiri osnovna cilja u kojima se navodi i osnivanje antifašističkih vijeća širom Jugoslavije. Nadalje, sve zasluge za borbu protiv Nijemaca na prostoru bivše Jugoslavije su pripisane partizanima te se, za razliku od udžbenika iz Republike Srpske, Ravnogorski pokret uopšte ne spominje u ovom kontekstu. Jedino spominjanje četničkog pokreta je u kontekstu zločina nad muslimanima u lekciji koja obrađuje NDH.

Udžbenik koji se koristi u Kantonu Sarajevo za 9. razred osnov-ne škole (Historija za 9. razred devetogodišnje osnovne škole – Izet Šabotić i Mirza Čehajić) periodu od završetka 1. do završetka 2. svjetskog rata je posvetio 65 stranica. Formiranju novih ideologija (fašizam, nacizam i komunizam) je posvećeno 10 stranica, pet ko-munizmu i pet fašizmu i nacizmu. Fašizam se spominje 24, a antifa-šizam 13 puta u ovom udžbeniku.

Španjolski građanski rat je u ovom udžbeniku predstavljen na samo jednoj stranici, a od ostalih knjiga ovaj udžbenik se razlikuje po karakterizaciji ovog rata kao antifašističkog. Kao i u udžbeni-ku za srednje škole koji se koristi u Kantonu Sarajevo, i u ovom je naglašeno učešće jugoslavenskih dobrovoljaca antifašista (Blagoje Parović i Fadil Jahić Španac), te razaranje Guernice.

NDH je dobila prostor od dvije stranice u ovom udžbeniku i ne karakteriše se kao fašistička, nego kao ustaška država, identično udžbeniku za srednje škole koji se koristi na području Kantona Sa-rajevo. Kao i udžbenik za starije đake i ovaj udžbenik akcenat stav-lja na položaj Bosne i Hercegovine i muslimana u okviru NDH, kao i na zločine počinjene od strane četnika nad Bošnjacima i Hrvatima. Zanimljivo je da se u ovom udžbeniku spominje i Handžar divizija, formirana od strane antijugoslovenskih nastrojenih Bošnjaka koja je bila u sastavu Vermachta.

BOSANSKI BAROMETAR


Što se samog 2. svjetskog rata na području Jugoslavije tiče, ovaj udžbenik se najviše fokusira na dešavanja na prostoru Bosne i Her-cegovine te se detaljnije obrađuju četiri bitke: Bitka na Sutjesci, Bitka na Neretvi, Bitka za Kozaru i Desant na Drvar. Bitno je napo-menuti da su i u ovom udžbeniku partizani predstavljeni kao nosi-oci NOB-a, dok se Ravnogorski pokret spominje jedino u kontekstu borbe protiv partizana. Antifašistički karakter rata protiv Nijemaca nije posebno naglašavan u ovom udžbeniku.

Udžbenici koji se koriste u KŠC Sveti Josip u Sarajevu

U Povijesti za 4. razred gimnazije (Hrvoje Matković, Franko Mi-rošević, Božo Goluža i Ivica Šarac) period od kraja 1. svjetskog rata do završetka drugog svjetskog rata je obrađen na čak 138 strana. Ovo je uglavnom uvjetovano činjenicom da je detaljno obrađena historija Hrvatske u periodu između dva svjetska rata. Nove ido-logije, fašizam, nacizam i komunizam su predstavljene na ukupno sedam stranica, od čega je komunizam dobio tri, a fašizam i naci-zam četiri stranice. Za ovaj udžbenik je zanimljivo i da jedini od po-smatranih ima poglavlje koje se zove “Pojava antifašizma u svijetu” te ga veže za Narodne fronte Francuske i Španjolske. Kada je riječ o spominjaju samih riječi, fašizam se spominje na 45, a antifašizam na 16 mjesta u ovom udžbeniku.

Španjolski građanski rat je u ovom udžbeniku obrađen na jed-noj stranici i iako se u samoj lekciji nigdje ne spominje antifašizam, zbog lekcije u kojoj se samo stvaranje antifašističkog pokreta veže za Narodni front Španjolske, može se zaključiti da je Španjolski gra-đanski rat okarakterisan kao antifašistički u ovom udžbeniku.

NDH je jedna od oblasti kojoj je posvećen značajan prostor u ovom udžbeniku. Detaljno se predstavlja osnivanje, ustroj, kao i slom NDH. Iako se u udžbeniku navodi da je NDH uspostavljena kao projekat italijanskih i njemačkih fašističkih režima, sama NDH nije okarakterisana kao fašistička, nego kao ustaška. Još jedno sporno pitanje su i zločini NDH za koje se u ovom udžbeniku ne poriče da su postojali, ali se razlika u broju pobijenih Srba drastično razlikuje u odnosu na udžbenike iz RS-a. U ovom udžbeniku navedeno je da je pobijeno 48.000 Srba te nekoliko hiljada Židova. Razlika između ovog udžbenika u odnosu na udžbenike iz RS-a i Kantona Srajevo je i da se pominju partizanski zločini nad ustašama (Bleiburški put).

Što se borbe protiv Nijemaca na prostoru bivše Jugoslavije ti-če, njoj je posvećeno jako malo prostora, tek četiri stranice, što ovaj udžbenik čini značajno drukčijim od onih iz Kantona Sarajevo i Republike Srpske. Kao nosioci borbe protiv Nijemaca šturo se po-minju partizani i četnici, ali se ustanak nigdje ne karakteriše kao antifašistički. Značajan prostor u ovom udžbeniku je posvećen i zločinima četnika nad hrvatskim stanovništvom te partizana nad hrvatskim stanovništvom.

U udžbeniku za Povijest za 8. razred osnovne škole (Leonard Valenta) koji se koristi u KŠC Sveti Josip u Sarajevu, 123 strane su posvećene razdoblju od kraja 1. do kraja 2. svjetskog rata. Nastan-ku novih ideologija, komunizmu, fašizmu i nacizmu, posvećeno je osam stranica, od toga pet fašizmu i nacizmu te tri komunizmu. Fašizam se spominje na 27 mjesta, a antifašizam na devet mjesta u ovom udžbeniku.

Španjolski građanski rat je u ovom udžbeniku obrađen vrlo šturo, na tek pola stranice i nije spomenut njegov antifašistički ka-rakter, ali jeste da je general Franko bio fašista te da je njegovom pobjedom u Španjolskoj zavedena fašistička diktatura, kao i da je u tom ratu imao pomoć Italije i Njemačke.

Stvaranje NDH se u ovom udžbeniku obrađuje na dvije stranice te se NDH naziva kvislinškom i ustaškom tvorevinom. Drugi put se na NDH referira pred kraj obrađivanog razdoblja u dešavanjima na Križnom putu i Bleiburgu. NDH je obrađena kroz prizmu položaja Bosne i Hercegovine u NDH te se spominju i zločini koje je počinila NDH, poglavito nad srpskim narodom, a spominje se i logore Ja-senovac i Staru Gradišku. Iako se stradanja spominju, konkretnih podataka o broju poginulih nema u ovom udžbeniku.

Što se borbe protiv okupatora tiče, ona je u ovom udžbeniku na više mjesta okarakterisana kao antifašistička, posebno u poglav-lju “Otpor i borba antifašističke Hrvatske, razvitak NOP-a u BiH”, gdje se naglašava kako je veliki broj Hrvata stupio u partizane, te se navodi i osnivanje Sisačkog odreda (22.06.1941. godine), kao početak antifašističke borbe u Hrvatskoj. Način borbe partizana je također detaljno predstavljen u ovom udžbeniku. Ravnogorski čet-nički pokret se vrlo malo spominje, samo u jednom pasusu u smislu suradnje s okupatorom.

Različita interpretacija u različitim krajevima BiH dovodi u pitanje i interpretacije historijskih događaja

Kao što se moglo pretpostaviti iz uvoda u ovu analizu, u Bosni i Hercegovini se uče tri historije kada je u pitanju antifašizam i fa-šizam, kao što je slučaj sa većinom programskih sadržaja u historiji koji imaju potencijal da budu promatrani iz etničke perspektive. No, krenimo prvo sa sličnostima između posmatranih udžbenika.

Fašizam i nacizam su u svih šest udžbenika predstavljeni na sli-čan način, kao šovinističke ideologije koje su za cilj imale uništava-nje radničke klase i ugađanje interesima kapitalista.

Od šest posmatranih udžbenika, čak pet svoju definiciju anti-fašizma, kao i začetak antifašizma kao ideologije vuče iz Atlantske povelje, gdje se kaže da je antifašizam društveni pokret/uređenje u kome svako ima pravo na svoju nacionalnost i religiju dok god njegove pretenzije ne ugrožavaju drugoga. Jedan udžbenik (Povi-jest za 4. razred gimnazije – Matković, Mirošević, Goluža, Šarac), početke antifašizma datira u tridesete godine prošlog vijeka i veže ih za Francusku i Španjolsku (njihove narodne fronte).

Evidentno je da se riječ antifašizam spominje značajno manje od riječi fašizam u svakom od šest nabrojanih udžbenika, što se donekle može objasniti činjenicom da je fašizam kao ideologija na-stao nešto prije antifašizma i da su historijske posljedice fašizma značajnije za historijsko izučavanje, ali je nužno posmatrati i kon-tekst spominjanja ovih pojmova. Na primjer, nikako se ne može objasniti činjenica da se Drugi svjetski rat u primjerice udžbenici-ma iz Republike Srpske naziva antihitlerovskim, isto kao i što se antifašistička koalicija naziva prije svega antihitlerovskom, a da se antifašistički karakter ovog rata ne spominje eksplicitno.

Udžbenici se neznatno razlikuju i po pitanju Španjolskog gra-đanskog rata, prvog ozbiljnijeg sukoba antifašista i fašista u Europi. Zanimljivo je da se za samo dva od šest udžbenika može reći da ovaj rat nazivaju antifašističkim, što je zaista neshvatljivo budući da se svih šest udžbenika prema režimu Francisca Franca referiraju kao fašističkom, te jasno naznačuju da je primao značajnu pomoć od strane fašističkih sila, Njemačke i Italije. U kontekstu građan-skog rata, zanimljiva je činjenica da jedino udžbenici koji se koriste u Kantonu Sarajevo poimence spominju antifašističke dobrovoljce koji su sa ovih prostora otišli u Španjolski građanski rat (Fadila Jahi-ća Španca i Blagoja Parovića).

Najviše razlika u udžbenicima, što se moglo i očekivati, može se naći u lekcijama o 2. svjetskom ratu na području Jugoslavije. Tako

BOSANSKI BAROMETAR


je u udžbeniku za 4. razred gimnazije za Republiku Srpsku potpuno prešućena uloga Ravnogorskog četničkog pokreta u kasnijim faza-ma rata kada su otvoreno bili uz okupatore (Bitka na Neretvi), a četnici su predstavljeni kao borci okupatora rame uz rame sa par-tizanima, sa različitim metodama borbe. Slična situacija je i u udž-beniku za osnovne škole, sa tom razlikom da se u ovom udžbeniku jasno navodi uloga četnika u Bitci na Neretvi. U ovim udžbenicima se dodatno snažno pokušava naglasiti da su NOB ustvari iznijeli Srbi uz manju pomoć ostalih naroda.

Udžbenici koji se koriste u Kantonu Sarajevo uopšte se ne bave Ravnogorskim četničkim pokretom kao faktorom u NOB-u, nego ga samo spominju u kontekstu zločina nad bošnjačkim i hrvatskim sta-novništvom te se fokusiraju na partizane kao nosioce otpora protiv fašističkog okupatora. Između ova dva udžbenika postoji jedna bitna razlika, a ta je da se u udžbeniku za srednju školu naglašava antifa-šistički karakter NOB-a, dok se u onom za osnovne škole to ne radi.

Udžbenici koji se koriste u KŠC Sveti Josip u Sarajevu se, kao i udžbenici iz Kantona Sarajevo fokusiraju na partizane kao nosioce NOB-a, dok se četnici spominju jedino u kontekstu zločina nad Hr-vatima. Zanimljivo je i da je u udžbeniku za osnovnu školu prilično jasno naglašen antifašistički karakter NOB-a, dok u onom za sred-nju školu to nije urađeno.

NDH je nastavna jedinica u kojoj se udžbenici najmanje slažu. U udžbenicima iz RS-a, NDH je okarakterisana kao fašistička, kvinslinš-ka tvorevina koja je odgovorna za genocid nad oko 800.000 Srba i težište lekcija je na genocidu nad srpskim narodom.

Udžbenici koji se koriste u KŠC, istina, NDH nazivaju ustaškom tvorevinom, no niti u jednom se decidno ne kaže da je NDH bila fašistička, uprkos jasnom kazivanju o njenim vezama s Italijom i Njemačkom. I u ovim udžbenicima se navodi da su nad srpskim na-rodom počinjeni zločini pod okriljem NDH, no brojke se drastično razlikuju, budući da je navedena cifra od 48.000 ubijenih Srba. NDH se u ovim udžbenicima spominje i u kontekstu zločina na Križnom putu i u Bleiburgu.

Udžbenici iz Kantona Sarajevo također ne karakterišu NDH kao fašističku, nego kao ustašku državu koja je činila zločine nad Srbima, Jevrejima i Bošnjacima, a u samom gradivu se fokusiraju na položaj Bosne i Hercegovine unutar NDH te položaj Bošnjaka/muslimana u istoj.

Iz analize navedenih udžbenika nameće se nekoliko važnih za-ključaka, naime, nastavni planovi i programi u Bosni i Hercegovini ne naglašavaju dovoljno antifašistički karakter 2. svjetskog rata, ni-ti antifašistički karakter Narodnooslobodilačke borbe i stiče se do-jam kao da se to namjerno eufemizira, vjerovatno zbog veze koju antifašizam ima sa bivšom Jugoslavijom.

U glavnom u svim udžbenicima postoji jasno određenje prema fašizmu kao ideologiji, dok se antifašizam uglavnom pokušava za-obići terminološki što je više moguće – razlog ovome treba tražiti upravo u etničkim motivima prilikom pravljenja obrazovnih pro-grama i udžbenika.

Svaki od programa koji je namijenjen učenicima koji dolaze iz “njihove” etničke grupacije se trudi da minimizira zločine i štete koje su pripadnici te grupacije počinili tokom 2. svjetskog rata (mi-nimiziranje broja srpskih žrtava u NDH, šturo spominjanje Handžar divizije, nespominjanje zločina Ravnogorskog pokreta i njegovog savezništva sa okupatorima pred kraj rata).

Političko uređenje BiH omogućava veliku autonomiju u dono-šenju obrazovnih programa te se u tom smislu osjeti veliki uticaj politike na obrazovne programe, što je prema posmatranim se-gmentima udžbenika upravo dovelo do navedenih razlika.

Zbog svega navedenog, možemo zaključiti da je izučavanje histo-rije u BiH još uvijek izuzetno pristrano, politizirano i neobjektivno. Ia-ko smo za ovo istraživanje izabrali upravo historiju i nekoliko pozna-tih historijskih događaja, jasno se može zaključiti da postoje jasne političke agende u kreiranju obrazovnih programa i pozicioniranju fašizma i antifašizma u okviru njih. Fašizam i antifašizam u posmatra-nom istorijskom kontekstu imaju definitivno različitu interpretaciju u različitim krajevima BiH što dovodi u pitanje i interpretacije histo-rijskih događaja posmatranih kroz ovo istraživanje. q

Darko BRKAN i Tijana CVJETIČANIN, Udruženje građana “Zašto ne”(GONG-ova konferencija “Antifašizam – zalog iz prošlosti za budućnost”)

OTVORENO PISMO IZETBEGOVIĆU I REISU KAVAZOVIĆU: POZIV NA ZAJEDNIČKU BORBU

Djeca iz Konjević Polja će novu školsku godinu opet početi u eduka-tivnom centru u Novoj Kasabi. Borba roditelja protiv pokušaja nameta-nja termina “bošnjačkog jezika” ili “jezika bošnjačkog naroda”, što na-meću vlasti u RS-u, traje tri godine. Stoga su roditelji krajem kolovoza 2015., prije početka nove školske godine, uputili otvoreno pismo članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakiru Izetbegoviću i reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću. Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti.

“Cijenjeni predsjedniče Izetbegović, uvaženi reisu-l-ulema Kavazović, koristimo se prilikom da Vam se i na ovaj način još jednom zahvalimo za ogroman doprinos koji ste do sada dali odgoju i obrazovanju djece iz Ko-njević Polja, naše djece, kojima se svakodnevno ukidaju prava na obrazo-vanje i nad kojima se ne poštuje Konvencija o pravima djeteta.

Cijeneći Vaš dosadašnji doprinos i sve što ste učinili da se sačuva do-stojanstvo bošnjačkog naroda, želimo Vas i sada pozvati na zajedničku borbu na putu od kojeg mi roditelji nećemo odustati, do zadnjeg daha.

Upućujemo Vam iskren poziv, poziv za očuvanje bosanskog jezika i svih vrijednosti na koje pravo imaju naša djeca, na dostojanstven ži-vot, na jedini izbor koji imamo, a to je izbor za odgoj i obrazovanje koje nam je propisano Ustavom Bosne i Hercegovine, na odgoj, obra-zovanje i jezik koji postoji vijekovima, a koji je trenutno kod sve naše djece, u školama u Republici Srpskoj upitan, nepostojeći i koji se sva-kim danom, ne dajući nam pravo na izbor, zasigurno gasi.

Sigurni smo i svjesni da ćete, kao i do sada, stati i biti uz nas, te da ćemo se svim demokratskim sredstvima izboriti i sačuvati ono što je naše, što je naš identitet, što je naš uvjet za opstanak i što naša djeca zaslužuju.

Pozivamo Vas da nam se pridružite i ispratite našu djecu u prvi radni dan, školski dan, nažalost ne u škole u kojima zaslužuju biti, ne-go na instruktivnu nastavu u Novu Kasabu, gdje naša djeca već godinu i po imaju pristup onakav kakav zaslužuju sva djeca ovog svijeta. Uče se da poštuju, jer su poštovani, uče se da uvažavaju različitosti, jer i njihove se uvažavaju, uče se da budu ljudi kojima je tradicija i očuva-nje tradicije i identiteta na svim mjestima u njihovom obrazovanju.

Očekujemo i želimo Vašu podršku generacijama koje će jedinu nam Bosnu i Hercegovinu voditi pravim putem, putem prosperiteta i poštovanja svih koji u njoj žive.” q

BOSANSKI BAROMETAR


“Ko hoće da sazna istinu o neposrednom životu mora ispitati njegovo otuđeno obličje, objektivne sile koje do u najskriveniji ku-tak određuju svaku individualnu egzistenciju.”

(T. W. Adorno, Minima moralia)

Bošnjaci su regionalno ograničeni i kantonalno segmentirani

Bošnjaci su neodgovorno podijeljeni na beznačajne grupacije koje (svaka za sebe) nemaju nikakvu snagu ni moć da pokrenu neop-hodne procese kvalitetnog uzdizanja društvenog života u Bosni. Oni su u svojim skromnim sektarijanskim “politikama” sasvim zaboravi-li na bosanski okvir postojanja i zanijeli se fragmentiranim slikama, potrošenim idejama koje su uglavnom ispod razine ozbiljne politike našeg doba. U politici je opasno biti ispod razine vlastitog doba.

To je zasigurno znak da se ne vlada onim političkim na moderan i savremen način. Bošnjaci su uistinu regionalno ograničeni i kan-tonalno segmentirani da predstavljaju samo objekt za razne vrste manipulacija većim i organiziranijim formama poslovno-političkog djelovanja u regionu i širem okruženju. Njihova “strategija” je kan-tonalna (tuzlanska, sarajevska, zenička, bihaćka…), a ne bosanska. Oni su prevareni daytonskim “ustavom”. Političko djelovanje, koje demonstriraju, ne osigurava im nikakvu moć donošenja odluka i trasiranja procesa koji bi određivali povijesne sadržaje.

Ponižavaju ih negiranjem njihovog starog narodnog imena i imena njihovog jezika. Oni, čini se, kao da još uvijek nisu razumjeli ono političko u modernom vremenu, jer im je sve drugo navodno bitnije od političke konstitucije vlastitih života. Oni na prvi pogled neprestano bježe od političke konstitucije njihovih oblika posto-janja i relacija s drugima oko njih u vremenu i prostoru. Radi se, ustvari, o bježanju u geto – kantonalni ili općinski atar, neku skro-mnu ideologiju ili “partijsku istinu”.

Uz svaku nesretnu bošnjačku frakciju ili sektu ide jedna ideo-logija, istina, “pravi” put, naracija, medij, garnitura sudija-tužite-lja-policajaca-ekonomista-profesora-sveštenika-kapitalista/taj-kuna-novinara koji su dio sistema koji se ponaša kao “interesna grupa”. Oni ne služe državnom sistemu niti institucijama – oni sve podvrgavaju sebi i svojim interesima. Oni imaju svoje sudije, svoje policajce, svoje bankare, svoje inspektore, svoje doušnike, svoje šefove tajnih službi.

Ono što su institucije sistema oni koriste kao svoje privatne re-sore u kojima oni nameću zakone i pravila, postavljaju svoje ljude, ministre, inspektore, birokrate koji im slijepo i odano služe. Oni ru-šilački zloupotrebljavaju institucije sistema na isti način na koji su njihovi poslušnici privatizirali brojna preduzeća koja su prethodno obezvrijeđena i svedena na nulu. Stravično je kad neki potpuno bezvrijedan lik iz bošnjačkog okruženja stavi pod svoju kontrolu cijele dijelove sistema i kontrolira ih do rasula, besmisla, totalnog uništenja kao da su njegovo privatno vlasništvo.

FRAGMENTI SEKTARIJANSKE OTUĐENOSTI: ZAR SU LIDERI VAŽNIJI OD NAS, NAŠIH SUDBINA, CIJELIH NARODA?

Bošnjačka frakcijska politika i sektarijanska svijest

Bošnjaci još nisu dali odgovor ko je njima autoritet na početku 21. stoljeća

Prokletstvo bošnjačkih frakcija bez šireg plana konsolidacije bošnjačkog naroda, vremenu primjerene politike i bosanske drža-ve dovodi nas do najstravičnijeg stanja u kojem se može naći jedna narodna i nacionalna zajednica u svome postojanju. To ne znači da je to stanje bezizlazno i neočekivano. Ono je rezultat bošnjačke pohlepe, nemorala, frakcijskog mentaliteta, sektarijanske podije-ljenosti i nesposobnosti da se misli ono opće, državno, bosansko, povrh jeftine otimačine resursa. Stanje u kojem se danas nalaze Bošnjaci nije Bogom dato – nego je samo i jedino rezultat njihovog djelovanja. To samo kazuje da je unutar bošnjačkog narodnog bića prevladala nerelano-nekritička feudalna forma odnosa prema zbilji – a živimo na početku 21. stoljeća.

To je strašan paradoks. Bošnjaci još nisu dali odgovor ko je njima autoritet na početku 21. stoljeća. Vrijeme u kojem živimo ne može se procjenjivati, mjeriti ili organizirati prema principima koji su nekada negdje važili i koji su izgubili svoju povijesno-pra-gamtičku relevantnost. Društveni život u Bosni ne može se više zasnivati na potrošenim mitovima o bosanskom biću, kad je jasno da je Bosna pogođena genocidom i velikosrpskom agresijom što je rezultiralo stvaranjem entiteta “rs” u kojem su srpski politički predstavnici ostvarili “državu” u državi Bosni i Hercegovini, oteli od Bošnjaka brojne gradove u kojima su stoljećima bili većina i aktivni stanovnici i što je posebno bitno – oni ne misle stati sa svojim veli-kosrpskim projektom.

Bošnjačka frakcijska politika i sektarijanska svijest još uvijek nije u stanju da sagleda dimenzije katastrofe koju je pretrpjela tokom i nakon agresije 1992-1995. Bošnjačke političke frakcije se uglav-

BOSANSKI BAROMETAR


nom ponašaju kao nojevi s glavom u pijesku. Poneka frakcija uka-zuje na momente te strašne kataklizme nakon agresije, ali samo da bi kontrirala drugoj bošnjačkoj frakciji ili da bi joj napakostila. Bošnjaci u politici ne misle državnički, nego stranački, dakle, ogra-ničeno i nefunkcionalno. Sve iz inata! Na djelu je malograđanska, populistička feudalizacija sadržaja svakodnevlja koji se već odavno pretočio u mit o višoj klasi, rasi, vrsti i postao samorazumljiva opija-juća naracija dijela snobovskog establišmenta koji nema osjećanje za patnje gladnih, nemoćnih, nezaposlenih, unesrećenih, eksplo-atiranih i prevarenih tranzicijskim obećanjima o boljem društvu koje bi se trebalo pojaviti u nekom postmodernom ozračju. Ogra-ničenost političke stranke ugušila je državnu ideju, jer je politička stranka ispred svega.

U dominantnoj palanačkoj pakosti, jedno dostojanstveno pod-sjećanje na profesora Kasima Prohića ignorira se medijski, šute me-diji znakovito, ali se glorificira sujeta malih birokrata i aparatčika, svijetu Bosne stranih i nebitnih ličnosti. Duh naše bosanske pove-zanosti sa svjetskim tokovima mišljenja i kulture stvarali su naši pro-fesori humanističkih nauka, naši književnici, umjetnici, znanstvenici – nikako birokrati, partijski čuvari istine, kabadahije, sveštenici bez morala, doušnici, tajne policije, montirani sudski procesi i ucijenje-ne/podmićene tužiteljice, načelnici općina, plaćeni žurnalisti i njihovi atentatorski mediji, glasnogovornici naroda/plemena. Lažna obeća-nja o boljem svijetu koji će doći odmah poslije završene škole, poslije dobrog vladanja, poslije molitve, poslije neuzvraćanja dobrote, nisu donijela ništa osim razočarenja i ogorčenosti.

Bošnjačka fragmentiranost je osnov bošnjačke nemoći

Ništa neće doći poslije osim novog ljudskog truda i napora da se život održi na razini vrijednog i poštovanja dostojnog. U njima, u tim naivnim obećanjima koja se pokazuju kao laž, umro je jedan stari svijet. U tim obećanjima skapava umrtvljeno Sarajevo koje tjera i odbija od sebe, dok ga drže pod opsadom. Generacije su oblikovane sarajevskim duhom koji je gotovo uništen i pretvoren u baruštinu skorojevića, malograđana, tajkuna, lopovčića, kurvica sa koride, zabavljača, cirkusanata, navijača. To znači da, u osnovi, nikome ovdje nije potrebno mišljenje jer imamo već ustanovljene istine i samo ih treba ponavljati kao mantre. Svi oni koji se usude misliti i stvarati biće proskribirani na najopakiji način od badaca. Većina onih što su do 1990. obrazovani u duhu slobodnog mišljenja odavno su američki ili skandinavski državljani.

Bošnjačka fragmentiranost je osnov bošnjačke nemoći. Pretvo-reni u sitniš za potkusurivanje, postali smo zatočenici lidera, “veli-kih vidilaca” malih stvari! Unutarbošnjačke političke igre svjedoče o narasloj napetosti između oprečnih političkih koncepcija i neza-jažljivih interesa političkih oligarhija koje izigravaju demokratske grupacije i koje se više ne zadovoljavaju malim komadima bosan-skog kolača. Svi hoće vlast i moć “u ime Bosne, Bošnjaka i islama”. Svi misle da im pripada više i da upravo oni trebaju da budu na čelu države, preduzeća, institucija, procesa i pojava koje su bitne za društvenu zbilju u kojoj živimo. U tim visokim predstavama o sebi svako misli da jedino on može odgovoriti zahtjevima vremena – i niko više! Niko od tih silnih “vizionara” nikada ne priznaje svoju od-govornost, postali su gotovo nepogrješivi. Tu započinje prokletstvo bošnjačke političke kulture.

Osnov jadnog stanja bošnjačke egzistencije jeste u nemoći boš-njačkog političkog uma da odgovorno kormilari javnim bošnjačkim interesima. Njegov problem je u nedovršenosti i nedefiniranosti,

jer on nije uspio do kraja apsorbirati cjelovit sadržaj evropskog mo-derniteta i primijeniti ga na povijesnu bosansku praksu u kojoj bi trebao producirati prepoznatljive sadržaje, odnosno modelirati i formatirati kulturnu formu u političkom djelovanju.

Nažalost, taj bošnjački kapacitet je društvenu zbilju prepustio opa-snim “amaterima” koji svoju poluobrazovanost i pohlepu smatraju vrlinom, a to je samo još jedan od nadolazećih računa bošnjačke etno-kleriklane politike i njenih koncepcija društvenog života. Usljed toga iz javnog bošnjačkog djelovanja nestala je umna sadržina, racionano procjenjivanje i odlučivanje, povukli su se kvalitetni ljudi, a nastupio je voluntarizam tajkuna, sumnjivih likova i njihovih grupacija.

Tako je i kod Srba i kod Hrvata. Od gunđanja nezadovoljnih in-telektualaca nema ništa. Čemu služe profesori “pristupnog puta EU”? Zato oni postaju smiješni kad iz svojih kabineta pozivaju na moralno držanje u političkim procesima u postratnoj društvenoj zbilji koju su prepustili polusvijetu kojem ne trebaju umni ljudi.

O bližoj prošlosti Bošnjaci još ne znaju kazivati suštinski

Fragmentirano bošnjačko političko biće nije u stanju da izgradi opći interesni okvir djelovanja i da na njemu radi. Fragmentiranost ot-kida smisao bošnjačkog postojanja od bosanstva i njegovih sadržaja. Ona je ideologizacija koja autoreferencijalnost ili samodovoljnost nudi kao definitivnu istinu. Stvar nije u nekoj višoj metafizici ili principima. Vrlo je prosto – radi se o sasvim opipljivim ovosvjetovnim sadržajima u obliku finansijske, političke, ekonomske ili neke druge vrste moći. Grupacije se ne odriču tih “opipljivih stvari” i smrtno su podijeljene oko spasonosnih izvora novca, preduzeća ili finansijera izvana, obeća-nja i zadataka koji su dobijeni od moćnih multinacionalnih kompanija i nevidljivih stranaca… Etnički i religijski narativi samo im služe da pri-kriju pravu prirodu svoje jalove politike i bijedne balkanske političke filozofije, kao pljačke vlastitog naroda, na kojoj ordiniraju decenijama.

U nedostatku vizija budućnosti pokazuje se sva nemoć i nezna-nje koji podstiču zloupotrebu demokratskih principa i institucija sistema kao sredstva za postizanje moći nekoliko “sretnika”. Usljed nedostatka vizija budućnosti nude se mitologizirane slike prošlosti u kojima su naši preci bili “glavni”, moćniji od sultana i svih svjetov-nih sila. O bližoj prošlosti, nažalost, Bošnjaci još ne znaju kazivati suštinski, jer nema “govora” o Tomašici kod Prijedora, Srebrenici, Heliodromu, Trnopolju, luci u Brčkom, Batkoviću, grobnici Drini, progonu iz istočne Hercegovine… nego samo isprazno jadikovanje pojedinaca i udruga koje su na bošnjačkoj nesreći napravile neku malu industriju stradanja u koje se može nešto ušićariti. Nama, čini se, ne treba bitno razumijevanje antropologije genocida i odsud-nog časa našeg stradanja – to može samo biti priča za neke donaci-je i namicanje novaca za privatne interese.

Bježanija već ima epsku dimenziju i vrijednost u našoj kulturi

Danas se pravimo naivni, kao da ne znamo zašto smo došli u ovo stanje, ko je odgovoran za sve što nam se dešava… Mi glu-mimo vrlo loše. Nama ne trebaju kvalitetni stručnjaci, svjetski kri-teriji, vrhunska znanja, vrijednosti, dostignuća, ljudi od znanja. Mi šutimo kad polupismeni inspektor ponižava rektora univerziteta i postavlja mu primitivna, uvredljiva pitanja. Mi šutimo kod pitanja da li će sistem obrazovanja krojiti inspektori ili profesori? Šta će biti sa Univerzitetom u Sarajevu? Kome, naprimjer, smetaju profesori s pojedinih fakulteta Sarajevskog univerziteta? Mi se kao čudimo kad barbarin baca na pod bosansku državnu zastavu, a sami sudje-

BOSANSKI BAROMETAR


lujemo u ilegalnom sistemu koji su nam priredili naši “prijatelji” u vojnoj bazi! Mi se pravimo nevješti dok gledamo kako organizirane grupe bošnjačkih tajkuna pustoše Bosnu i zloupotrebljavaju sistem i državne institucije za svoje interese!

Tu nije kraj, pred nam stoji more teških pitanja na koja moramo kad-tad odgovoriti. Naprimjer: trebamo li u svakoj situaciji kad bude-mo oštećeni od neke paradržavne klike, uvezane grupe koja je svoju ruku stavila na dijelove sistema i zloupotrebljava ga prema svojim opasnim privatnim namjerama, napustiti sve i pobjeći? Bježanija već ima epsku dimenziju i vrijednost u našoj kulturi. To je onaj mentalitet kukavica i oklijevala oko nas koji strpljivo čekaju da neko drugi obavi važne poslove, a da onda oni zasjedaju i upravljaju. Takvi su iz rata izašli bogati, “stekli” fakultetske diplome i sad oni obilaze mezarja heroja i drže srceparajuće govore! Pričaju velike priče o svojim ku-harskim i dobošarskim vještinama. Visoko je bila Mala Ćaba… Hladna je bila Ljuta u zoru… S Ljeljena se vidjela Zelengora…

Ko smo mi? Šta smo postali?

Trebamo li zemlju prepustiti u ruke korumpiranim policajcima, tužiteljima, sudijama, lošim profesorima, neprofesionalnim držav-nim službenicima u sjeni, lošim ljekarima, malim i nevidljivim biro-kratama po ministarstvima koji rade protuzakonite radnje, organi-ziranim interesnim grupama? Trebamo li se odreći sebe, svoje tra-dicije, svojih predaka? Trebamo li promijeniti ime, vjeru, narodnost, naciju i nestati kao izbjeglice iz Sirije? Trebamo li pobjeći u Beograd kao Nemanja K. i prodavati svoje vizije? Zar nismo u stanju da detek-tiramo precizno one grupacije koje su sistem podredile svojim inte-resima i da tražimo njihovu odgovornost? Trebamo li ostaviti zemlju multinacionalim kompanijama, njihovim kompradorima i političari-ma koji im služe širom svijeta dok prekarijat raste?

Trebamo li se prepasti kad medijski dželati masakriraju naše živote i javno ližu krv s naših rana? Možemo li preživjeti teror me-dija i policijsko-obavještajnih mreža? Trebamo li živjeti sa strahom koji nam medijski i politički tajkuni nameću kao smisao života? Zar je sav naš život sveden na dva-tri lidera i njihove klike, oligarhijska kvazidemokratija, sveštenički jaram za naivne, politiku bez vizije sutrašnjice, snajpere s njihovih web-portala?

Zar su lideri važniji od nas, naših sudbina, cijelih naroda? Trebamo li se prepustiti propalim đacima da oni određuju našu sudbinu? Tre-bamo li plaćati reket našim katilima da bi ih odobrovolji? Trebamo li šutjeti kad polupismene spodobe, mračni polusvijet, postanu nosioci društvenih funkcija – ministri/ce, sudije/nice, tužitelji/ice, profesori/ice, direktori/ce…? Trebamo li se prepasti kad bošnjačka organizirana klika napravi “igranku”? Trebamo li šutiti dok najlošiji đaci vode “po-litiku naroda” i određuju ko je “pravi”, a ko je “izdajnik”, koristeći pri-tom političke partije i državne institucije kao svoje vlastite?

Mi se nikako ne možemo oteti silnim pitanjima. Ona naviru… Ka-ko smo dozvolili da pojedinci budu iznad sistema (iznad svih zakona i normi, bogovi malog balkanskog Olimpa) i da ga po potrebi zloupotre-bljavaju do uništenja? Kako smo dopustili da pojedinci budu “vlasnici” pojedinih javnih institucija, tj. da oni u njih zapošljavaju svoje klijente uz određenu naknadu kao da su im vojska, policija, škole, fakulteti, bolnice ili državna uprava privatno vlasništvo? Kako smo uništili kon-kurs, konkurenciju, nadmetanje najboljih i institucije prepustili na ko-rištenje pojedincima koji su neobrazovani, nemoralni i opasni po javno dobro građana? Kako smo dopustili da bosanska mladost samo razmi-šlja o odlasku iz svoje države i da obrazovani ljekari, inžinjeri, profesori, majstori masovno odlaze iz Bosne ostavljajući svoje gradove i povijest propalicama iz reda Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih?

Zašto je žrtva stalno naivna? Čudimo se, kao, kako je moguće da vas nevina pokupe i odvedu u noć, u smrt, na strijeljanje? Kako je moguće da vam na pravdi Boga zakucaja na vrata prve komšije i odvedu vas na stari most da vas zakolju i bace u Drinu? Kako je moguće da to rade već nekoliko puta u 20. stoljeću, na isti način i s istim motivima? Negiraju vas. Ne priznaju vaš jezik. Manipuliraju rezultatima popisa… Žrtva ništa ne poduzima, ne sveti se, ona priča o idealima, ona nema “volje za moć”, ona ne zna šta joj je činiti dok je njezine vođe uče da bude glupa i trpi klanje do nestanka…

Zar sada sami u svojim getima ne radimo jedni drugima mirno-dopska odvođenja nevinih građana, pod drugim okolnostima, uz drugačije inkriminacije i ideje, zarad drugih interesa? Zar ne sudje-lujemo u “namještaljkama” i “pakovanjima” sa svojim ministrima i tužiocima, medijima, političkim odbornicima i parainstitucionalnim grupama, tajnim službama i denuncijantima? Kakav smo monstru-ozan sistem napravili? Ko smo mi? Šta smo postali? Ko smije odgo-varati na teška pitanja?

Sistem je u rukama “loših đaka” i kukavica koje nešto trabunjaju o pravdi i poštenju

Ratom i zločinima razbijeno je bosansko društvo po etničkim, religijskim, regionalnim, stranačkim crtama. U njemu sve se obru-šava i raspada kao egzistencijalni proces. Ovdje niko ne može biti stvaralac, neka vrsta veličine, ikone, uzora. Ovdje svaki propalica može demonstrirati mržnju prema drugom i rušiti sistem kao da mu ga je polupijani otac ostavio u emanet… Sva mizerija naših in-terpretacija zbilje svedena je na olajavanje, mržnju, jeftine intelek-tualne spekulacije bez vrijednosti.

Na kraju ostajemo sami sa svojim provincijalnim duhom i ludi-lom korida za prosječnog bosanskog čovjeka, izgubljeni u nekoj va-nvremenoj samoorjentalizirajućoj magli svešteničkom mentalitetu primjerenih konstrukcija koje nas vraćaju daleko unazad, u “slavnu prošlost”. Samo je reality stvarnost. Populisti progone bolje od se-be i mrze ih kao svoje poniženje i dokaz vlastite niskosti. Upali smo u barbarski proces iskorjenjivanja kvaliteta i diktaturu prosjeka, medijski terorizam i dominaciju rulje koja jede i razmnožava se kao parazitska vrsta. Šeher postaje kasaba s opasnim motom: kadija te tuži, kadija ti sudi! Sistem je u rukama “loših đaka” i kukavica koje nešto trabunjaju o pravdi i poštenju. Svako od nas mora naći svoj odgovor na teška pitanja.

Ne plašim se. Odavno sam Bošnjak i zauvijek!

Sasvim lično, pokušavam sebi odgovoriti na sva ova pitanja, a polazište je neupitno. Još sam tu, na staroj plemenitoj baštini i ne mislim se pomaći s nje. Nisam Turčin, nisam Arap, nisam Srbin, ni-sam Mađar… Nisam došljak, orijentalni subjekt eurocentričkih kon-strukcija ili orijentalizirana srpsko-hrvatska avet antibosanstva… Ne plašim se. Odavno sam Bošnjak i zauvijek! Ne očekujem da mi neko drugi treba obraditi moje njive, ozidati moje kuće i kule, po-dići moje hidroelektrane i fabrike, razvijati moj univerzitet i nauke na njemu. Ne očekujem da mi budućnost izgrade stranci i neznani ljudi. Naučio sam da se pouzdajem u sebe i samo u sebe. To je maksima mojih predaka stoljećima. Prijatelji su, naravno, uvijek dobrodošli. I zato sam tu. Ja nisam Nemanja K., dakle, ja jesam.

Moramo gledati u oči opasne ljudske kreature koje nad nama čine zlodjela i boriti se hrabro protiv njih. Sve je naše u budućno-sti… q

Senadin LAVIĆ

ZEMLJO MOJA


Srbijanski premijer Aleksandar Vučić ne prestaje biti opsjednut žrtvama. Čini se da on ništa drugo i ne radi, osim što se bavi tema-ma pomirenja među narodima. Ispade da od tih moralnih pitanja zavisi sve drugo, od čega se živi. Metafizičkom logikom, to je tačno, jer nema berićeta na haramu, dokle god se i kolektivi i pojedinci ne oslobode grijehova. Ali, Aleksandar Vučić ne misli na te vjer-ske aspekte. On upravo nastoji velikosrpsku agresiju dovesti u istu pravedničku ravan sa bošnjačkim žrtvama genocida, da bude isto to što su Srbi ubijali, i to što su Bošnjaci ubijani. Zato je njegova pacifistička retorika zapravo jeftina i drska podvala, jer on o miru i pomirenju govori isključivo u interesu sapiranja historijske odgo-vornosti sa velikosrpskog projekta. A taj projekt danas je sav oličen u postojanju Republike Srpske.

Srbaliluk u Bošnjaka

Vraćamo se do vječnog pitanja: može li biti srpskog pokajanja bez ukidanja Republike Srpske? Može li biti pomirenja i trajnog mi-ra bez ukidanja Republike Srpske? Ne može! Definitivno: ne može! Aleksandar Vučić nikada nije pomenuo takvu mogućnost, štaviše, on govori o jačanju Republike Srpske u ime slabljenja daytonske struk-ture. On bi htio da se zadrže velikosrpske osvajačke pozicije, sve što je genocidnom agresijom osvojeno, a da se u to udjene spoznaja o srpskom mirotvorstvu, dobroti, spremnosti na suživot. Haman Alek-sandar Vučić misli da je mnogo pametan, a svi drugi mnogo glupi, čim očekuje prihvatanje jedne naivne ponude, po kojoj lopov pred-laže žrtvi pljačke da mu u ime pomirenja oprosti to što je pokradeno i prisvojeno. Od Aleksandra Vučića može biti samo luđa žrtva koja pristaje da kao satisfakciju dobije lažnu i nevažnu riječ, namjesto trajne srpske odgovornosti za genocid, ukidanja Republike Srpske po osnovu presuda za genocid pred Svjetskim sudom i Haškim tribuna-lom, upravo u uvjerenju da Srbi i srpstvo ne mogu ozdraviti dokle god ne budu svezani pravno obavezujućim definicijama. To što će

BOŠNJACI SU U IME ČIŠĆENJA SRPSKOG OBRAZA PRISTALI DA PONIZE SVOJE ŽRTVE, A DA NIŠTA ZAUZVRAT NE DOBIJU

Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih

Aleksandar Vučić doći u Potočare, kazati ovo ili ono, pa to vrijedi ko-liko svaki dim iz svakog auspuha! To nema nikakvu težinu, jer nije pravno slovo, nije obavezujuće, ne mijenja ništa...

A daytonski poredak, postojanje Republike Srpske, djelovanje političkog i ideološkog mehanizma razgradnje Bosne i Hercegovi-ne, getoiziranja i rastakanja bošnjačkog naroda – sve to je pravni mehanizam koji se manifestira kao omča oko bošnjačkog vrata. Kako to bošnjački političari nemaju pameti da razumiju razliku iz-među riječi Aleksandra Vučića koje ništa ne znače, i pravnih poluga daytonskog poretka koje znače – rastakanje Bosne, bez koje nema Bošnjaka, rastakanje Bošnjaka, bez kojih nema Bosne?! Daytonski poredak je skrojen po mjeri velikodržavnih planova Srbije i Hr-vatske, susjedih država koje i dalje insistiraju na “supotpisničkom svojstvu”. Konačno mora biti jasno: daytonski poredak dugoročno vodi uništenju Bosne i nestanku Bošnjaka, tako da je borba protiv daytonskog poretka, kroz ukidanje entiteta, kroz regionalizaciju BiH na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim osnova-ma – borba za opstanak Bošnjaka.

Takav poredak je moguće mijenjati isključivo kroz insistiranje da srpska katarza, kao i njemačka katarza, kao i japanska katarza, postane pravno obavezujuća kategorija. Valjda kazne u pravosuđu i postoje u ime moralnih razloga! Kakva je svrha kažnjavati Srbe i srpstvo za genocid, a da to nema po(d)uku u vidu ukidanja Re-publike Srpske?! Na žalost, u Bošnjaka se još nije pojavio politički ambijent koji ove stvari uopće razumije, a kamo li da ih uzima kao centralnu tačku nacionalne platforme. Štaviše, namjesto da se in-sistira na pravnoj dimenziji srpske katarze, kroz stvaranje trajnog političkog ambijenta u kome će biti zauvijek spriječeno zanavljanje velikosrpskog genocidizma, bošnjački prvaci se trude ugoditi toj ve-likosrpskoj mimikriji i nastojanju da se srpska katarza podvede pod isprazne riječi o pomirenju. Niko više, čak, ne govori ni o izvinjenju.

Zamislimo da se nakon Drugog svjetskog rata ovaj ili neki dru-gi Adolf Hitler izvinuo narodima koji su stradali, da je opstao Tre-

Potočari 2015. Premijer Aleksandar Vučić u Potočarima

ZEMLJO MOJA


ći Reich, a da su “smeđi” nastavili diskriminirati Jevreje i koristiti opljačkanu jevrejsku imovinu. Nezamislivo, zar ne? Pa kako onda možemo zamisliti opstanak Republike Srpske, dakle, ideološke i poli-tičke strukture koja je kreirala i sprovodila genocid nad Bošnjacima, a koja i danas, kroz diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata, potvrđuje svoju genocidnu suštinu?! Fascinantna je ta bošnjačka nepamet, taj srba-liluk u Bošnjaka, koji se kreativno i ponizno nudi da bude na usluzi u pranju srpstva od genocidnosti i od historijske odgovornosti.

Aleksandar Vučić smješten među šehide

Znamo kako je bošnjački politički establišment – neki kažu pod obavještajnim utjecajima Turske – prihvatio dolazak Aleksandra Vučića u Potočare, 11. jula, čime je višestruko unižen čin džena-ze i dostojanstvo žrtava. Čak i ako ne ulazimo u moralne i vjerske dimenzije ovog čina – da neko ko negira genocid nad Bošnjacima, neko ko je podsticao genocid nad Bošnjacima, dolazi na svetu boš-njačku zemlju – čak i tada ovaj dolazak je problematičan, jer u prvi medijski plan dolazi Vučić, dok same žrtve postaju marginalne. Mo-žemo li zamisliti nekoga od poznatih negatora holokausta (npr. Ro-bert Faurison, Ernes Zundel) da odu na Zid plača da suosjećaju sa žrtvama, tvrdeći da nije ubijeno 6 miliona, već je ubijeno 300.000 Jevreja? I onda ga neko od predstavnika porodica žrtva holokausta dočeka i počasti simbolima žrtava. Nezamislivo, zar ne?!

Heftama prije 11. jula mediji su ispirali usta pitanjima oko Vu-čićevog dolaska, a sve manje je u fokusu bila 20. godišnjica geno-cida u Srebrenici. Jedno odlučno “NE” dolasku Aleksandra Vučića, razriješilo bi sve. Zašto Majke Srebrenice nisu imale snage da ka-žu kako neko ko negira genocid u Srebrenici ne treba da dolazi u Srebrenicu? Zato što su Majke Srebrenice, ispostavit će se, ipak konektirane na neke ideološke, stranačke a čuje se i finansijske servere, nisu neovisne, nisu slobodne, postale su prejak moralni faktor, da bi tek tako imale slobodu zbora i dogovora. A to što su svojom ili tuđom voljom izgrađivane kao bedem moralnosti, čije riječi dobijaju sakralna značenja, ispostavit će se da je na najbru-talniji način zloupotrebljeno kada su Majke Srebrenice poželjele dobrodošlicu Aleksandru Vučiću. Prisjetite se, niko više nije vidio Billa Clintona i mnoge druge važne ličnosti, svi oni su ostali u sjenci dobrodošlice koju ushićene Majke Srebrenice uskazuju Aleksandru Vučiću, maltene onako kako je Josip Broz Tito dočekivan u Zairu i Zimbabveu. Bošnjačkom voljom, nesmotrenošću i poltronstvom, sve je bilo spremno da predstava počne, i to predstava iz koje više nema povratka.

Dogodio se navodni napad na Vučića, a zapravo su velikosrpski agenti u civilu nahuškali masu na zviždanje, što nije bilo teško učiniti

u odnosu na tempirane događaje koji su uslijedili prije, kao što je hapšenje Nasera Orića u Švicarskoj ili neusvajanje britanske Rezo-lucije u Srebrenici zbog ruskog veta i diplomatske ofanzive Srbije. Dobrotvorni i dobrohotni Aleksandar Vučić, kojega su prethodno po-milovale Majke Srebrenice, postao je žrtva. Srpski mediji su to zviž-danje Vučiću u apsolutnoj dimenziji prikazivali kao pokušaj atentata i ubistva, a o čemu postoje brojni video klipovi, u kojima navodni stručnjaci za terorizam (Lazanski, Balijašević i drugi) analiziraju ele-mente tog “atentata”, prvog u povijesti koji je izveden zviždanjem.

Majke Srebrenice ponovo, izmanipulirane, igraju zadatu rolu, jer kazuju da je – napad na Vučića napad na žrtve, napad na njih. Tako se Aleksandar Vučić udobno smjestio među bosanske šehide, kao žrtva, bezbeli, tzv. vehabija i tzv. Islamske države. Kako je silo-vita bila ta medijska kampanja da se još malo pa moglo ispostaviti da su tzv. islamisti krivi za sve žrtve na svim stranama. A zašto bi ne-ko u to sumnjao kad Majke Srebrenice, predvođene velikosrpskim poltronima u bošnjačkoj politici, prihvataju podvalu o atentatu na Vučića, izvinjavaju se, izravnavaju bošnjačke žrtve sa Aleksandrom Vučićem. (Ovo nije napad na srpskog premijera Aleksandra Vučića, već je ovo napad na žrtve i na naše dostojanstvo, rekla je Tanjugu predsednica Udruženja Majke Srebrenice i Žepe Munira Subašić.)

Iz ovoga se vidi geneza velikosrpskog prijedloga da se usta-novi jedan datum sjećanja za sve žrtve ratova iz 90-ih, a čime bi najviše izgubili Bošnjaci, a najviše dobili Srbi. Ako je neko mogao instrumentalizirati Majke Srebrenice da Aleksandra Vučića svrsta-ju među žrtve, da njegov prljavi obraz operu Cvijetom Srebrenice, onda je, očito, ogromna obavještajna energija uložena u ambiciju poravnjavanja agresora i žrtve. Odlazak članova Predsjedništva BiH u Beograd, gdje im srpska javnost drži “predavanje iz gostoprim-stva”, vrhunac je samoponiženja, isključivo bošnjačkog naroda, jer se “predavanje iz gostoprimstva” odvijalo na relaciji Srbi – Bošnja-ci. Slika tog užasa ogleda se u tamburici koja svira na uvce Bakiru Izetbegoviću, dok se on izgubljeno i izbezumljeno kleberi, nesvje-stan da je ta tamburica replika na genocid u Srebrenici, odakle se zakotrljala sva ova priča.

Vučićev poziv uslijedio je nakon “atentata”, pa je za pretposta-viti da sve to proizilazi iz jedinstvene dramaturške strukture, po kojoj Vučić pomiritelj i ujedinitelj treba da na svom terenu zakuca poziciju srpske žrtve i bošnjačkog ekstremizma. Uistinu, na kraju nigdje nije bilo četnika i žrtava Srebrenice, na kraju su ostali samo dobri Srbi koji žele pomirenje i tzv. islamisti koji napadaju tu srp-sku dobrotu. Ne bi ta izvraćena slika bila tako uspješna, da u njoj nije bilo bošnjačkih statista, koji su u znaju ili neznanju legitimirali velikosrpsku obavještajnu i propagandnu namjeru da se bagateliše genocid u Srebrenici a uzdigne srpska pravednost.

Aleksandar Vučić: “Za jednog Srbina ubit ćemo 100 muslimana.” “Atentat” na Aleksandra Vučića u Potočarima

ZEMLJO MOJA


Pojavile su se tvrdnje da iza svega stoji turska politika, koja nakon 137 godina ponovo trguje bošnjačkim interesima, koristeći bošnjački sentiment kao glavni resurs ove obmane, a sve s ciljem udovoljavanja velikosrpskim interesima, bez kojih je nemoguće tursko pozicioniranje na Balkanu. Teško je potvrditi ili opovrgnuti ove teorije zavjere, ali, činjenica je da se oko bošnjačkih interesa pletu neke čudne, sumanute, nelogične igre, kao što je ovo (samo)ponižavanje Srebrenice u ime uzdizanja posrnulog srpstva.

genocid nad Bošnjacima. Čak se ni sami Srbi ne peru od te odgo-vornosti koliko ih pere dr. Mustafa Cerić. Evo tog citata iz kojega se raspoznaje intencija bošnjačke politike u odnosu na velikosrpsko glumatanje mirotvorstva:

“Bošnjaci znaju da nema srpske majke koja ne pusti suzu, gle-dajući kako srpski 'Škorpioni' hladnokrvno ubijaju golobrade mla-diće Bošnjake; nema srpske majke, koja bi spremila svoje sinove da siluju bošnjačke djevojčice i žene, niti da strijeljaju hiljade bošnjač-kih muškaraca u Kravicama, Branjevu, Manjači, Omarskoj i drugim stratištima. Bošnjaci znaju da se većina Srba stidi Tomašice, kao i drugih mjesta gdje su njihovi sunarodnjaci sakrivali svoj zločin protiv čovječnosti; Bošnjaci znaju da Srbi traže da oni koji su činili zločine u njihovo ime odgovaraju za svoja zlodjela; tako da ih se oslobodi od kolektivne krivnje.”

Ovaj citat traži nedvosmislene odgovore: Bošnjaci nisu ugleda-li srpsku majku koja pušta suzu kad “Škorpioni” ubijaju golobrade Bošnjake! Ko je to, ako ne srpske majke, odgojio koljače i silovate-lje, ko ih je zanjihao u kolijevkama mržnje?! Gdje su se to srpske majke, na nekom mitingu, masovno, ogradile od tih svojih sinova?! Nema ni jedne srpske majke da se odrekla svoga sina zločinca, da je digla glas protiv toga što je njen sin radio. Većina Srba se, na ža-lost, ponosi Tomašicom, i drugim mjestima, jer ne postoji ni jedan masovni vid srpskog dizanja glasa protiv srpskih zločina nad Boš-njacima. Srbi nigdje masovno ne traže da – “oni koji su činili zločine u njihovo ime odgovaraju za svoja zlodjela”. To što rade “Žene u crnom”, i poneko još, pa to je možda jedan Srbin na 10.000 koji genocid nad Bošnjacima smatraju nacionalnom vrlinom.

Ugodno druženje u Beogradu

Muamer Zukorlić i Mustafa Cerić

Koliko košta “Kralj u Sandžaku”?

Najveća enigma je ponašanje bošnjačkog establišmenta, tih političkih, vjerskih i drugih prvaka. Malo ko od njih govori, uglav-nom statiraju i šute. Oni koji govore, govore naopačke. Tako je nakon “atentata” na Vučića objavljen intervju sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, za koji je njegova informativna služba smuše-no rekla da je podmetnut, pogotovo dio u kome muftija apostrofira Nasera Orića kao zločinca, tražeći da se ispitaju njegovi zločini. To je, dakle, izmišljeno, ali, muftijina služba skandalozno potvrđuje da je muftija rekao – da nije razočaran što nije usvojena Rezolucija o Srebrenici. A koji to Bošnjak može NE BITI razočaran, odnosno, biti zadovoljan što nije usvojena Rezolucija o Srebrenici?! Potom će se na društvenim mrežama pojaviti razni citati u kojima muftija Zu-korlić veliča Aleksandra Vučića i preporučuje Bošnjacima da vjeruju njegovoj ruci pomirenja. Pojavit će se i “odgonetke” ovakvog po-našanja, u računici da je Srbija muftiji Zukorliću priznala nezvanič-nu autonomiju na Sandžaku, da bude dole “Kralj Sandžaka”, ali da zauzvrat muftija, kao samozvani “lider u Bošnjaka”, treba umiriti bošnjačke inicijative za ukidanje Republike Srpske.

Uistinu, u maju su u Bošnjačkoj nacionalnoj fondaciji, pri Svjet-skom bošnjačkom kongresu, spontano priređene tri javne rasprave koje su u fokus stavljale velikosrpsku okupaciju Sarajeva, sa pitanjem: kako ukinuti Republiku Srpsku? Ove javne rasprave su u javnosti odje-knule snažnije nego išta što je radio Svjetski bošnjački kongres i Boš-njačka nacionalna fondacija, kojima inače gazduju bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i muftija sandžački Muamer Zukorlić. Dogodit će se da ove rasprave, sa ovim ključnim pitanjima, budu bez ikakvog objaš-njenja ukinute. Već tada se čulo da je muftija Zukorlić, zarad svojih srbijanskih interesa, spasio Republiku Srpsku od pretresanja. Stvari će se posložiti sa muftijinim navijanjem protiv Rezolucije o Srebrenici, sa preporučivanjem Vučićeve ruke pomirenja, i još ponečem.

Potom, u povodu obilježavanja “Oluje” oglasio se Svjetski boš-njački kongres, sa potpisom dr. Mustafe Cerića. U saopćenju ne-ma traga zahtjevu za ukidanje Republike Srpske, o tome su šuti, ali ima ta neobjašnjiva potreba da se Srbi operu od odgovornosti za

I evo nas i kod pojma “kolektivne krivnje”, onako kako je razu-mijeva dr. Cerić i mnogi drugi Bošnjaci. Kolektivna krivnja ne može biti razriješena individualnim procesima, već samo ukidanjem Re-publike Srpske, koja se otjelovljuje genocidom nad Bošnjacima. Ali, Svjetski bošnjački kongres i dr. Mustafa Cerić ne pominju ukidanje Republike Srpske, jer je, vjerovatno, to dio sporazuma sa velikosrp-skim stratezima, koji su spremni dati nezvaničnu i ograničenu au-tonomiju u Sandžaku, na ime ovog i ovakvog bošnjačkog odustaja-nja od svoga dostojanstva i pameti. U tome ime Svjetski bošnjački kongres sapire obraze srpskih majki, od njih pravi moralne veličine, dok svi drugi dozvoljavaju da se Majka Srebrenice ponižava sapiru-ći prljave obraze i krvave noževe raznoraznim četnicima.

Eto, to je strategija u ime koje Bošnjaci nemaju stav u povodu bezobrazne inicijative Aleksadra Vučića da se pod jedan datum sje-ćanja podvedu i oni koji su klali i oni koji su zaklani. q

Fatmir ALISPAHIĆ

ZEMLJO MOJA


Na evropskoj političkoj sceni čini se da ne postoje dvije fre-kventnije i dramatičnije teme od borbe protiv samoproglašene tzv. Islamske države (ISIL) i od neizvijesnosti koje sobom nose milioni sirijskih izbjeglica koji se kreću pšrema Evropi. Obje pojave poveza-ne su fenomenom privida i realnosti, utoliko što javnu sliku dobija-mo kao medijski ili obavještajni simulakrum, a iza koje stoji posve drukčija realnost. Neovisno od toga, obje pojave u evropskoj po-litičkoj i društvenoj recepciji odzvanjaju strahom, neizvijesnošću, zbunjenošću, pa je ona slobodna Evropa željna i žedna pravovalja-nog tumačenja i reakcije u odnosu na ISIL i u odnosu na izbjeglički tsunami kakav Evropa nije vidjela još od velikosrpskog genocida nad Bošnjacima.

U Evropi trenutno ne postoje državne i nacionalne adrese koje, poput hrvatske i bošnjačke, mogu autentično preuzeti tumačenje obje ove pojave od kojih strahuje slobodna Evropa. Namjerno ko-ristimo ovu sintagmu “slobodna Evropa”, budući da smo uvjereni kako danas u Evropi postoji jedan dio diplomatskih i obavještajnih snaga koje su involvirane u stvaranje simulakruma o tzv. Islamskoj državi i o sirijskim izbjeglicama koje u Evropi treba da učine vjero-dostojnim strah od islama.

Iz ove priče logički i suštinski je (samo)isključena srpska kom-ponenta jugoslovenskog trougla, budući da velikosrpska ideologija u djelovanju ISIL-a pronalazi alibi sa genocid nad Bošnjacima, od-nosno, vidi realan teren za relativiziranje krivice i fokusiranje opće pozornosti na tzv. islamsku opasnost.

Tzv. Islamska država – mašina za ubijanje muslimana

Nećemo ulaziti u genezu ISIL-a, te samoproglašene, globalne, prekogranične, transkontinentalne, tzv. Islamske države, zapravo, globalne terorističke mreže koja je uzurprilala časni pojam “islam-ske države”, kao ideala pravednog i slobodnog društva, u kojemu se ogledaju duhovne i političke težnje svakog pismenog muslima-na. Nije teško primijetiti da zapadni mediji, sa neskrivenom stra-šću, naziv “Islamska država” koriste bez ikakvih ograda, bez navod-nika ili riječi “takozvana”, čime hoće reći da je baš ta teroristička organizacija, ta globalna mreža za ubijanje muslimana, autentičan izraz jednog sakralnog i u povijesti religija zatemeljnog pojma.

Šta kad bi se dogodilo da se neka tako snažna teroristička or-ganizacija nazove nekim od nosećih pojmova kršćanskog svjetona-zora? Mada u registru pojmova nema adekvatne usporedbe, ali, zamislimo da li bi se tada naziv te zločinačke organizacije, recimo, “Države Isusa Hrista”, ili “Države Majke Božije”, ili “Države Franje Asiškog”, koristio u zapadnim medijima tako vjerodostojno, bez ikakvih ograda? Ne postoji mogućnost da urednici vodećih zapad-nih medija odakle se kreira semantika savremenih pojmova, ne znaju šta za islamski svijet znači ideal “islamske države”!

Iz ovoga proizilazi realna pretpostavka da postoji globalna stra-tegija razvijanja islamofobije, kako bi se islam prikazao kao religija terora, bezumlja i primitivizma. Doduše, kada bismo samo analizi-rali imigrantsku muslimansku književnu produkciju na Zapadu, a koja je postala hit u posljednjih desetak godina, uočili bismo stra-

HRVATSKA SE NE TREBA PLAŠITI ISLAMA, VEĆ VELIKOSRPSKOG TERORIZMA KOJI BI SE PRIKAZAO KAO RUKOPIS ISIL-A I EKSTREMISTA U BOŠNJAKA

Kome treba ISIL u Hrvatskoj?

tešku pojavu izvitoperivanja islamskih značenja, a koju vjerodo-stojnom čine upravo muslimanski pisci koji se na tako jadan način bore za opstanak i afirmaciju u zapadnim društvima. Ako je danas borba protiv ISIL-a za Zapad važna kao jučer borba protiv Adolfa Hitlera, recimo, onda ne postoji mogućnost da se strateški pojam “islamske države” koristi bez znanja da je “islamska država” druš-tveni i politički ideal svakog muslimana, i svakog oslobođenog čo-vjeka. Opasnost u “islamskoj državi” može vidjeti samo onaj kome je stalo da se čovjekova sloboda svede na bezbožništvo, robovanje kapitalu i konzumerizmu.

Šta god da je u pozadini ove islamofobijske strategije, nepo-bitno je da kreatori medijske i semantičke politike znaju istinsko značenje pojma koji tako obilato koriste i blate. Mogu se teroristi ISIL-a predstavljati kao tzv. islamska država, ali, niko ozbiljan i do-bronamjeran im ne bi smio prihvatiti uzurpaciju jednog sakralnog i teroru suprotstavljenog pojma. Riječ je o blasfemiji! – jer se sve-tost islama srozava u kaljužu terora. Tu se već otvara jedna ozbilj-na sumnja, koja nas vodi do pretpostavke da su ISIL i neki zapadni centri moći – jedno te isto. A o tome je odveć napisano mnogo tek-stova, na onaj isti način kao što je pisano o zavjeri 11. septembra.

Danas je u globalnoj javnosti etablirana činjenica da je rat pro-tiv Sadama Huseina imao izmišljeni povod. I za tu globalnu prevaru, svjetsku tragediju i guranje u smrt na hiljade zapadnih vojnika, niko ne odgovara. Ko zna šta će sutra izviriti iza ISIL-a? Ono što se danas može znati jeste da je – ISIL dosad najsavršenija mašina za ubija-nje muslimana. Nikada ma koja zapadna armija ne bi mogla tako rahat trijebiti muslimane – “u ime islama”. ISIL je savršen alibi da se pokolji nad muslimanima realiziraju kao “građanski rat”, među-muslimanski sukob, nešto što nema veze sa zapadnim ili cionistič-kim interesima. A dokle god vri sukob među muslimanima, dotle je sigurna cionistička zlotvorina u okupiranoj Palestini. Podjele na šije i sunije u mnogim muslimanskim sredinama uopće nisu bile bitne, da bi danas postale pogonsko gorivo u međumuslimanskom

Rezultat “rata protiv terorizma” - tzv. Islamska država i ISIL

ZEMLJO MOJA


istrebljenju. Ovo je dokaz kako su revolucije i vojne akcije postale roba na tržištu, gdje se za toliko i toliko novaca kupi toliko i toliko “revolucionara”, plaćenika, koji će uz kritičnu masu maloumnika stvoriti novu vojno-političku snagu.

Baš zato što se radi o hibridu, o terorističkom teatru, ISIL ne-ma vjerodostojnost! Po serijskim pogubljenjima, po maštovitim iživljavanjima nad žrtvama, po medijskom spektaklu koji se pravi od ubistava – vidi se da tzv. Islamska država nema nikakve veze sa islamom. To navaljivanje da ubistvo postane spektakl, zapra-vo, otkriva krajnji cilj: učiniti teror toliko medijski atraktivnim da će i najobičniji medijski konzument prihvatiti sugestiju da su baš to odsijecanje glava - islam i “islamska država”. Drugo, jedna tako ozbiljna i “revolucionarna” pojava trebala bi da ima transparentnu ideologiju, nekoga ko je zastupa, tumači, objašnjava svijetu, jer se podrazumijeva da svako ko se bori za pravdu hoće da tu svoju pravdoljubivost predstavi javnom mnijenju. Ali, ISIL nema šta reći, osim što govor zamjenjuje potapanjem i spaljivanjem zatočenika. Onaj ko je kreirao ovu terorističku zavjeru, zaboravio je tu glavnu komponentu – da sve što se dešava upakuje u neki smislen cilj. Mada, ustinu bi bilo teško nekom časnom oslobodilačkom idejom objasniti tolika i takva ubijanja muslimana “u ime islama”.

Kad s druge strane postavite pitanje – a kome bi moglo odgo-varati postojanje i djelovanje jedne takve terorističke pojave, koja uz podršku Zapada stiče legitimitet “islamske države”? - onda do-lazite do zastrašujućih odgovora. To bi značilo da nam se svugdje može dogoditi Pariz i “Charlie Hebdo”, gdje dvojica braće, koja su poginula u saobraćajnoj nesreći prije dvije godine, “uskrsavaju”, da počine teroristički čin i budu ubijena. Šta vrijedi onome ko je saznao za ovu istinu, kad istog časa dolazi do spoznaje – da onaj ko je mogao iskopati dva mrtvaca da njihove identitete upotrijebi u ubijanju svojih građana, taj je spreman začas smaknuti svakoga ko pokuša razbrkati zvaničnu verziju događaja.

I upravo je ovaj momenat ključna tačka borbe protiv ISIL-a, tzv. Islamske države! Ko ima hrabrosti u hrvatskom ili bošnjačkom društvu borbu protiv ISIL-a pokrenuti u obznanjivanju sumnje da ISIL ima podršku nekih zapadnih centara moći, te da se one zdrave antiterorističke snage moraju udružiti u borbi protiv ove zavjere?!

ISIL u službi velikosrpskih interesa

U odnosu na sve evropske narode, Hrvati i Bošnjaci su u većoj opasnosti, većoj odgovornosti i obavezi da budnije prate događa-nja oko ISIL-a, pogotovo u onom segmentu u kome ta globalna te-

roristička mreža prelazi granice i nastoji potvrditi svoje postojanje izvan islamskog prostora. Velikosrpska politika je najveće uporište ISIL-a u Evropi, jer samo ISIL može sačuvati Republiku Srpsku od ukidanja, po osnovu presuda Svjetskog suda pravde i Haškog tribu-nala za genocid! Naravno da ova postavka zvuči navjerovatno, ali, ubrzo ćemo je logički posložiti.

Genocid nad Bošnjacima kreiran je 80-tih godina pod optuž-bom da Bošnjaci žele stvoriti “islamsku državu” usred Jugoslavije, koja bi se, kao “zelene transverzala”, prostirala od Makedonije do Slavonskog Broda. Zato je kritična masa Srba bila involivirana u monstruozne zločine nad Bošnjacima. Na istoj konekciji bila je i propaganda oko inkarniranja “ustaške države”, koja u bratstvu sa “handžar divizijom”, ide da ubija Srbe, što je više-manje poznato. U Srba je proizveden strah da bi mogli ostati živjeti pod ustaškim ili turskim terorom, da ih neko pokatoličava, prevodi na islam, suneti i zabranjuje rakiju i krmetinu. Postoji obilje medijskog materijala koji dokazuje pripremu srpstva za kolektivno učešće u genocidu nad Bošnjacima. (Pogledaj: Fatmir Alispahić, Medijska priprema genocida nad Bošnjacima, 2012.)

Efekti traju do danas, u vidu svesrpskog odbijanja da se prihvati istina i pravne posljedice koje proizilaze iz Presuda za genocid. Baš zato, kompletna velikosrpska aparatura, sa obavještajnim, diplo-matskim i finansijskim potencijalima, upire sve snage da na tala-su islamofobije i odgajanja opasnosti od ISIL-a na Balkanu, skrene pažnju sa istinskih problema Bosne i regiona. A šta je problem? Problem je postojanje Republike Srpske, kao jedinog prostora u Evropi u kome je ozvaničena politika genocida nad Bošnjacima, i etničkog čišćenja nad Hrvatima, gdje se kroz razne parazakonske forme (Zakon o prebivalištu, Popis, itd.) nastoji rastjerati nesrpsko stanovništvo. Nad Republikom Srpskom visi realizacija Presuda za genocid i postoje samo dva načina da se odgodi ili izopći moguć-nost ukidanja ovog entiteta nastalog na genocidu. Prvi, da se stalno proizvodi tzv. islamska prijetnja; drugi, da se velikohrvatski senti-ment navuče na osnivanje tzv. trećeg entiteta, čime bi se logikom zakonomjernosti zabetonirala Republika Srpska i stvorio geto za Bošnjake od Ilijaša do Tešnja.

A kako ćeš taj velikohrvatski sentiment oživjeti, otuđmaniti, učiniti saveznikom u borbi protiv Bosne i Bošnjaka? Tako što ćeš režiranim terorizmom proizvesti žrtve i uvući Hrvate u borbu protiv ISIL-a, ali, onu u kojoj su Bošnjaci stigmatizirani kao uporište ISIL-a u Evropi. Hrvatska se ne treba plašiti islama, već velikosrpskog terorizma koji bi se prikazao kao rukopis ISIL-a i ekstremista u Boš-njaka, a sve zbog obnove velikodržavnog savezništva protiv Bosne

Granica Turske i Sirije u rujnu 2014. godine (kurdske izbjeglice iz grada Kobani)

Reakcija na izbjegličku krizu: “Vukovar nikad neće biti…” (emisija “Bujica” Osječke TV, 21.09.2015.)

ZEMLJO MOJA


i Bošnjaka, u interesu tzv. trećeg entiteta i betoniranja Republike Srpske.

Javno ubistvo Tomislava Salopeka moglo bi biti uvertira za mnogo složenije i opasnije poduhvate velikosrpskog ISIL-a u Bosni i u Hrvatskoj, što je na neki način najavljeno putem misterioznih web siteova koji navodno zastupaju ISIL-a, a zapravo su servisirani iz Beograda. Kao i u slučaju postojanja Izraela na okupiranoj Pa-lestini, tako se i postojanje Republike Srpske nastoji zaštititi skre-tanjem pozornosti sa izvornog terora na teror koji je proizveden. Velikosrbizmu je potrebno uključenje (veliko)hrvatske politike u stvaranje tzv. trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, a preko solidarisa-nja u zajedničkoj borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Budući da taj neprijatelj ne postoji, jer Bošnjaci nemaju veze ni sa ISIL-om, ni sa terorom, kao što muslimani nemaju veze ni sa ISIL-om, ni sa terorom – to znači da se ISIL-ovski teror ima izrežirati. Pod onim kapuljačama ISIL-ovih dželata može biti ma ko, kao što se ubistvo Tomislava Salopeka moglo dogoditi i na Adi Ciganliji.

Orwellovski pakao terora i straha

Veoma zanimljivo je viđenje Tončija Tadića, koji je sa Senadom Bajramovićem i Igorom Tabakom sačinio studiju o krizi nakon tzv. Arapskog proljeća. On kaže da je “težina svake članice EU veća što ona sama ima više diplomatskih i gospodarskih kontakata s prosto-rom izvan EU”, a da Hrvatska u tom prostoru ima veliku šansu jer “nastupa kao zemlja za koju dobro znaju da ima autohtonu islamsku manjinu koja je ovdje po svim pravima već 100 godina posve izjedna-čena sa ostatkom stanovništva, (...) i zato možemo bez većih proble-ma poslužiti kao most prema EU”. Pitanje je koliko u Hrvatskoj ima snaga da se u savezništvu sa Bošnjacima prepozna šansa te poseb-nosti u odnosu na ostale članice EU, te da se zauzme liderska pozicija u stvaranju mostova prema Mediteranu i islamskim zemljama. Na-pose, zar nije drug Tito izvrsno iskoristio jugoslovenske Muslimane za lidersko pozicioniranje u Trećem svijetu i u Pokretu nesvrstanih!? Kao da bi Džemal Bijedić ikada bio premijer Jugoslavije da nije bilo Ti-tove strategije nesvrstanosti!? Budući da je Srbija, usljed historijske odgovornosti za genocid nad muslimanima, izopćena iz ovih relacija, Hrvatska bi mogla preuzeti lidersku poziciju, a Bošnjaci bi mogli pro-fitirati u hrvatskim i širim relacijama.

Ali, tu ima jedan nezgodan, baš nezgodan problem... Istina je voda duboka, što kaže Miroslav Škoro, pa se u toj vodi može olahko utopiti onaj koji bi da istinu ugleda prije vremena. Tako su spalji-

vani mnogi vizionari. Nema uspješne i djelatne borbe protiv ISIL-a dokle god se ne napravi dekonstrukcija mnogih nelogičnih i neprin-cipijelnih postavki. Tako je i sa naglim, bejagi spontanim, a zapravo organiziranim i brižno režiranim i finansiranim transportom izbje-glica iz Sirije direkt u vodeće zapadno-evropske države. Zašto baš tamo, zašto baš sad, zašto baš ovako? Da li se to pravi tzv. “veliki Izrael” na prostoru Sirije, čije se stanovništvo deložira pod priti-skom terora tzv. Islamske države, kojom se komanduje iz Izraela? Da li će Sirija biti još jedna Palestina, zemlja koja je oteta od svoga naroda, kako bi se na njenom prostoru rasprostrla cionistička pa-radržava? Da li je ovo ujedno velika anglo-cionistička zavjera protiv Njemačke, čije se evropsko liderstvo nastoji ugušiti sa milionima sirijskih izbjeglica, koje idu baš ka Njemačkoj? Pitanja su otvore-na, a odgovori sve bliži! Da li je to nekome potreban legitimitet za orwellovski pakao dirigiranog i doziranog straha u koji se nastoji uvući Evropa? Evropski muslimani, u drugom ili trećem koljenu, odveć su se odomaćili i nisu vjerodostojna prijetnja. Tek muslimani koji sa sobom nose teret bola i frustracije mogli bi biti pokriće za doziranu destabilizaciju evropskog života i poretka. Napose, zar se sve ove godine to isto ne pokušava proizvesti od Bošnjaka, upravo u ime trauma koje Bošnjaci sobom nose? No, kreatori ove predsta-ve redovito zaboravljaju da islam ne poznaje takve ispade, jer se u teretu sudbine ogleda iskušenje i sticanje Božije Milosti.

S druge strane ostaje istinska težina izbjegličke patnje i boli koja, kao i u slučaju ISIL-a, nema veze sa prividom i krajnjim cilje-vima. Kako su sirijske izbjeglice sredstvo za postizanje totalitarnih i islamofobijskih ciljeva u Evropi, tako je ISIL mašina za ubijanje muslimana i deložaciju jedne kompletne države. To što znamo da sirijske izbjeglice krče put jednoj iznutra porobljenoj Evropi, to ne-ma veze sa njihovom patnjom koja je realna, opipljiva, i koja traži ljudsku reakciju. To što je ISIL instrument globalnog terora i pokolja nad muslimanima, to što su zapadni obavještajci i vojno-industrij-ske korporacije upletene u ISIL, to ne isključuje obavezu slobodne Evrope da se tome teroru suprotstavi, prije svega – hrabrošću.

Bošnjaci su 1941. bili prvi antifašistički narod Evrope, jer su bošnjački prvaci usvajali Rezolucije protiv fašizma, za zaštitu ko-mšijskih i manjinskih naroda. To su prvi antifašistički dokumenti jednog naroda, i to jednog malog naroda koji je imao hrabrosti re-ći NE jednom velikom i nadolazećem fašizmu. Bošnjaci tu snagu i odlučnost trebaju imati i danas, u časnoj borbi protiv ISIL-a, te samoproglašene tzv. Islamske države. q

Fatmir ALISPAHIĆ

Homs i.. ...Allepo u Siriji

IZ SVIJETA


LIBIJA: Saif al-Islam Gaddafi osuđen na smrt – hoće li biti izručen?

Tko se boji živog Saifa al-Islam Gaddafija?

28. srpnja 2015. vlasti u Tripoliju objavile su presudu za Saif al-Islam Gaddafija, najstarijeg sina ubijenog libijskog lidera Muammara Gaddafija. Osuđen je na smrt, kao i osmero pripadnika bivše Vlade.

Saif Gaddafi po mnogočemu “čovjek broj 2” Libije prije rata 2011., bio je predodređen da preuzme vlast u zemlji nakon odla-ska oca. Vodio je obranu glavnog grada Tripolija 2011. pružajući žestoki otpor pobunjeničkim skupinama, koji su prodrli u grad uz pomoć intenzivne zračne potpore NATO pakta koju je predvodio SAD. Tripoli je u konačnici ipak pao, a Saif je uspio pobjeći iz grada. No, zarobljen je na jugu zemlje 11. studenog 2011., a nakon toga prebačen u Zintan, grad zapadno od Tripolija, u kome se i danas nalazi. Pobunjeničke međunarodno nepriznate vlasti u Tripoliju tražile su u više navrata da se Saifa izruči u glavni grad, no tamošnji militanti odbili su izvršiti taj zahtjev.

Saifu je izrečena smrtna kazna bez da je on bio prisutan pred sudom. Znači li to da će kazna biti i izvršena? Moguće je, sada sve ovisi o kompleksnim političkim, militantnim i plemenskim odnosi-ma. Ako militanti iz Zintana izruče Saifa u Tripoli – to će gotovo sigurno biti njegova smrt. No, također je činjenica da Saif još uvijek ima znatnu potporu kod brojnih plemena i u narodu Libije, naro-čito sada kada su u zemlju počeli prodirati ISIL-ovi teroristi. Mnogi Libijci gledaju prema Egiptu i tamošnju vojnu vlast, koju predvodi predsjednik Abdel Fattah al-Sisi, smatraju faktorom stabilnosti. Za mnoge u Libiji Saif je i danas simbol te stabilnosti, no to znaju i oni koji ga upravo zbog toga i žele sada smaknuti.

UN-ov Ured za ljudska prava ističe kako su “duboko uznemi-reni” smrtnom kaznom koja je izrečena Saifu al-Islam Gaddafiju. “Pomno smo pratili njegovo zatvaranje i suđenje te smo ustanovili da standardi međunarodnog pravednog suđenja ovdje nisu zado-voljeni”, navodi se u izjavi, a kao razlog ističe se nedokazivanje kri-minalne odgovornosti, nedostatan pristup odvjetnicima, tvrdnje o zlostavljanju, suđenje u odsutnosti.

Gaddafijev odvjetnik, Britanac John Jones, ističe kako se radi o travestiji od suda, te kako tu nije riječ o ničem drugom nego o obič-nom smaknuću. “Cijela stvar je nelegitimna, od početka do kraja. Suđenje je proglašeno ilegalnim čak i od strane libijskog ministra pravosuđa”, rekao je Jones, koji se nastojao izboriti da Saifu budu suđeno pred ICC-om u Haagu gdje ne može dobiti smrtnu kaznu.

Podupirateljska misija UN-a u Libiji (UNSMIL) također je izrazila zabrinutost zbog ilegalnih procedura i prije nego je suđenje zavr-šilo. UNSMIL u izjavi kaže da suđenje nije ispunilo međunarodne standarde poštenog suđenja.

Neki analitičari navode kako bi mnogima odgovaralo da Saif al-Islam Gaddafi bude smaknut u Libiji, prije nego mu se pruži prilika da progovori o odnosima između zapadnih moćnika i njegova oca. Neki drže kako od pojave Saifa pred ICC-om najviše strahuje bivši britanski premijer Tony Blair, koji je intenzivno surađivao s pokoj-nim Muammarom Gaddafijem. Saif Gaddafi bi svakako mogao jako puno toga ispričati, ali pitanje je hoće li ikada dobiti priliku.

POVIJESNI DOGOVOR O IRANSKOM NUKLEARNOM PROGRAMU, RUSIJA ULAZI U SIRIJSKI RAT

Geopolitička prekretnica

Ahmed Qaddaf al-Dam, bliski rođak ubijenog libijskog lidera Muammara Gaddafija, koji danas živi u Egiptu, 1. kolovoza komentirao je smrtnu presudu Saifu al-Islam Gaddafiju i drugim visokim libijskim dužnosnicima. “Ova presudu uništila je svaku nadu da bi se dijalogom mogla vratiti stabilnost u Libiju. Ovo širom otvara vrata novom nasilju. Čudi me da se netko čudi ovakvoj presudi – naoružane bande vode ze-mlju i vrše smaknuća svakog dana. U zatvorima se nalazi preko 40.000 muškaraca i žena koji nisu učinili ništa, osim što su odbili lojalnost laž-noj državi koja je stvorena na egzodusu ni više ni manje nego polovice libijskog stanovništva. Odgovornost za ovu situaciju u potpunosti leži na onim zemljama koje su sudjelovale u rušenju libijske vlasti i unište-nju njene vojske”, rekao je Ahmed Qaddaf al-Dam.

Ova osuda može imati ozbiljne posljedica za već kaotičnu si-tuaciju u Libiji. Ako se izvrši smrtna kazna, iako se to ne očekuje uskoro, proces pomirbe će se dodatno otežati i možda će se raspa-sti. Osuđeni čelnici bivšeg režima i dalje imaju svoj veliki status u važnim libijskim plemenima koji čine velik segment libijskog druš-tva. Saif al-Islam i Senusi su iz plemena Gadhafa i Magarha, koji okupljaju još barem četiri velika plemena u svoju potporu, a koji su činili okosnicu Gaddafijeve Libije. Nakon što su osude objavljene, došlo je do prosvjeda u gradovima diljem zemlje, uključujući Brak, Kirah, Sebha i Šuvairif na jugu, kao i Sirtu, koji je rodni grad Gadda-fija. Prosvjednici smatraju da su suđenja politički motivirana i ne-poštena. Kako god završio Saif al-Islam Gaddafi – bilo da ga smaknu oni koji ga se toliko boje ili se nekakvim čudom, kao u nekakvom pustolovnom romanu, dokopa slobode u zadnji tren – Libija je jed-na od najtragičnijih priča našeg doba.

SIRIJA: Ratna prekretnica – ruske vojne snage u Siriji

Sirijski vladine snage kontroliraju više od polovice “ključnog teritorija”

Situaciju u Siriji je jako teško pratiti, barem onu na bojnom po-lju, jer se svaki pomak na frontu, zauzimanje manjeg sela i farme u pustinji prikazuje kao “zauzimanje jakog strateškog uporišta”, po-sebice ako se radi o pobunjeničkim/terorističkim izvorima. Krajem srpnja i tokom kolovoza borbe su se uglavnom vodile u područ-

Saif al-Islam Gaddafi u zarobljeništvu

IZ SVIJETA


ju Qalamouna, na granici s Libanonom, gdje su regularna Sirijska Arapska Armija (SAA) i šiitski pokret Hezbollah očistili gotovo cijelo područje. Pokušaja proboja linija obrane sirijske vojske ima posvu-da, najviše u Dara'ai, glavnom gradu istoimene južne sirijske pokra-jine. ISIL gomila trupe oko Deir Ez-Zora, grada na Eufratu na istoku zemlje, dok Sirijska vojska SAA napreduje u oslobađanju Palmire.

Svaki put kada sirijske snage i savezničke milicije pokrenu na-pad na pobunjeničko-teroristička uporišta, oglasi se Sirijski opser-vatorij za ljudska prava i navodi neprovjerene podatke o desecima i stotinama ubijenih civila, koji su stradali od takozvanih “barel-bombi kojima se koristi Assadov režim”.

Mediji koji prate sirijski kaos sve češće navode kako je Sirijska vojska SAA na izmaku snaga i “kako Basharu al-Assadu nije ostalo puno vremena”. Stručni “analitičari” izlaze u javnost kako je sirij-skom predsjedniku ostao samo manji kontingent snaga “sačinjen od njemu vjernih alavita”, potpuno ignorirajući činjenicu da u Si-riji alaviti čine oko 18% stanovništva i da u obrani Sirije većinom sudjeluju suniti, kao najbrojnija skupina, tek onda alaviti, kršćani, Druzi, Kurdi i druge etničke i vjerske manjine sirijskog mozaika. Za-povjedni kadar također odgovara etno-religijskoj slici stanovništva, a gotovo identična situacija je s Vladom i Parlamentom.

Tokom građanskog rata su oružane snage Sirije dvostruko opa-le i sa 325.000 su se smanjile na 150.000 ljudi. U isto vrijeme je otprilike izgubljeno oko 30% oklopnih vozila. Međutim, Sirijska voj-ska SAA i dalje ima borbeni kapacitet, iako se naširoko raspravlja-lo o utjecaju dezertiranja. Osim toga, tokom rata Vlada je krenula osnivati paravojne snage. To se prije svega Nacionalne obrambene snage – milicije etničkih i vjerskih manjina (alavita, kršćana, Druza, Armenaca) koje broje do 60.000 ljudi. Gotovo svi izvori ukazuju na visoku izobrazbu i moral u redovima ovih milicija koji se ove godine planiraju povećati na 100.000.

Mnogi ključni dijelovi sirijskih vojnim sustavima su za vrijeme rata ili teško oštećeni ili zastarjeli. Prije svega radi se o protuzračnoj obranu i zračnim snagama, koje bi vjerojatno teško izdržale sudar s modernim vojnim strojem velikih država. Neki lokalni uspjesi poput uništenja ne-koliko turskih izviđačkih zrakoplova su više slučaj nego pravilo.

U isto vrijeme, za borbe na unutarnjem planu vladine snage ima-ju dovoljno snage i sredstava, barem za sada. No, vidjelo se bilo ka-kva opskrba velikim modernim oružjem u određenom području Siri-je, jedne ili druge islamističke skupine ili vladinih snaga, odmah mije-nja sliku rata. Grubo govoreći, sve zaraćene strane u najvećem dijelu ovise o opskrbi modernim oružjem, a iznenadne ofenzivne operacije se kronološki uvijek podudaraju s datumima takvih isporuka.

Na strani vladinih snaga se bori i libanonski šiitski pokret Hez-bollaha, koji unatoč malim dimenzijama (prema različitim procje-nama, više od 4.000 ljudi čini stalnu “jezgru” podijeljenu u manje formacije, te ima oko 11.000 rezervista), igra vrlo važnu ulogu. Voj-nici Hezbollaha su dobro obučeni i organizirani, ne samo da sami sudjeluju u borbama, nego rade i kao instruktori sirijskih milicija. Izuzetno su dobro motivirani i imaju svoje vlastite kanale za dosta-ve streljiva i opreme. Ova “jezgra” je u više navrata pokazala da je zaslužna za akcije sirijskih trupa s vrlo dobrim rezultatima.

U ovom trenutku sirijski vladine snage kontroliraju više od polovice “ključnog teritorija”, tj. gusto naseljenih područja, dok ostatak drže snage “umjerene oporbe” i islamisti, i to uz izraelsku, jordansku i tursku granicu. Iznimka je sjeverna pokrajina Idlib, neka područja oko Homsa i pustinjski predjeli istočno od Palmire.

Američki stručnjaci u boje tzv. Islamske države rado prefarba-ju gotovo polovicu karte teritorija Sirije i lukavo tvrde da to “kon-trolira ISIL”. Bilo koju takvu kartu da usporedite sa zemljopisnom

kartom Sirije, onda ćete vidjeti da je obojana nenaseljena pustinja, odakle su ove srednjovjekovne horde došle gotovo do turske gra-nice. Nakon pljačkanja Palmire ISIL-ovci nisu krenuli prema Dama-sku, jer naprosto nemaju snage da uđu u gusto naseljena područja s neprijateljskim stanovništvom i sposobnom državnom vojskom.

Ruska i iranska diplomatska inicijativa

Na diplomatskoj razini su Rusija i Iran pokrenuli dvije inicijative. Rusija onu vojnu koja podrazumijeva stvaranje velike regionalne koalicije u borbi protiv tzv. Islamske države, a Moskva želi ugostiti i treći krug pregovora između sirijske vlade i prozapadne Sirijske na-cionalne koalicije. Reakcije regionalnih sila poput Saudijske Arabije i Turske, te Sirijske nacionalne koalicije na prijedlog Moskve su uglav-nom negativne. S druge strane je sirijski predsjednik Bashar al-Assad je ponovio “kako za njega ne postoji naoružana oporba i svi koji se bore protiv sirijskih sigurnosnih snaga su teroristi”. U svom govoru početkom kolovoza pojasnio je razloge zbog kojih Sirijska vojska ne može u svakom trenutku biti u svakom kutku zemlje i da trenutni gubitak nekog grada ili sela nije gubitak ovog rata općenito.

Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, poručio je 9. kolo-voza 2015. kako bi SAD i saveznici trebali surađivati sa sirijskim pred-sjednikom Basharom al-Assadom u borbi protiv “zajedničkog nepri-jatelja međunarodne zajednice”, terorističke organizacije ISIL: “Naši američki partneri i pojedine zemlje regije uporno odbijaju prihvatiti Assada kao partnera, što je poprilično čudno. Assad je bio u potpu-nosti legitiman partner u procesu uništavanja kemijskog oružja, no zbog nekog razloga sada nije kada je riječ o borbi protiv terorizma.”

Što se tiče iranske inicijative, ključni njezin dio je trenutni prekid vatre, promjena Ustava u kojem će sve sirijske etničke i vjerske sku-pine imati zajamčena prava i predstavnike u političkom životu zemlje, stvaranje tranzicijske vlade (vjerojatno s Assadom na čelu) i raspisiva-nje izbora pod nadzorom promatrača međunarodne zajednice.

Ruske trupe u Siriji – SAD diže paniku, Europa počinje prihvaćati ostanak Assada

Početkom rujna 2015. tri libanonska izvora, upoznata s politič-kom i vojnom situacijom u Siriji, rekli su u razgovoru za novinsku agenciju Reuters kako su ruske snage počele sudjelovati u vojnim operacijama u Siriji na strani vladinih snaga. Izvori su pristali na razgovor pod uvjetom da njihovi identiteti ostanu anonimni.

Vrlo važna činjenica u svemu ovome je da je regularna Sirijska Arapska Armija (SAA) krajem kolovoza 2015. izgubila i posljednju vojnu bazu na prostoru važne sjeverozapadne provincije Idlib koja graniči s Turskom. “Hoće li Rusija tek tako pustiti da ovi militanti dos-piju do Latakije ili do njihove jedine vojne baze na Bliskom istoku, Tartusa? Neće. Stoga, ukoliko su se Rusi sada počeli pojavljivati onda to znači da su došli napraviti preokret ili spriječiti kolaps… Nekoli-ko europskih dužnosnika, uključujući i visoke predstavnike, javno je izrazilo potporu 'ruskom' viđenju situacije u Siriji, odnosno stavu da bi se sirijske vlasti i vojsku trebalo gledati kao partnera u ovom ratu, kao aktera koji može doprinijeti borbi protiv ISIL-a jer nitko nema toliko iskustva u ratovanju protiv ovih terorista kao Sirijska vojska…

Sve veći broj europskih zemalja počinje okretati leđa američkoj isključivosti koja nalaže da nipošto, nikako, nikada, ne smije biti za-vršen sirijski rat dok Assad postoji na vlasti. Sada kada stotine tisu-ća izbjeglica ulaze u Europu, možda i Europa počne malo drugačije razmišljati. Dakako, ako je trebalo čekati da dođe do toga kako bi se desile sitne političke preinake, onda je to uistinu ekstremno tra-gično. No, baš te sitne političke preinake, koje da su donijete prije 2-3 godine su mogle spasiti stotine tisuća života, sada se donose pa

IZ SVIJETA


je tako britanski ministar vanjskih poslova, Philip Hammond, izjavio kako bi Velika Britanija mogla prihvatiti sirijskog predsjednika Bas-hara al-Assada da ostane na vlasti za vrijeme tranzicijskoj perioda, ukoliko bi to riješilo sukob u Siriji.

Zar je na to trebalo čekati tri duge krvave godine? Jer isti pri-jedlog je dat za vrijeme sastanka u Ženevi u ljeto 2012. Tada je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton strogo odbacivala takvu ideju, ali to je od početka bila jedina prava ideja za zaustav-ljanje rata. Nadalje, da je taj potez donijet tada, ISIL-a danas možda ne bi niti bilo jer ne bi postojali uvjeti za njegov nastanak.

I dok Europa polako dolazi k sebi, SAD nastoji fizički spriječiti rusko jačanje prisutnosti pa redom traže od europskih zemalja da se zatvori zračni prostor za ruske zrakoplove koji lete prema Siriji. Dakako, to neće biti veliki problem za Rusiju jer uvijek mogu raču-nati na iranski zračni prostor.

Konkretni vojni ulazak Rusije u Siriju, ako se desi ili ako se već dešava, potez je koji Rusija sigurno nije donijela olako, naročito ne u ovom trenutku kada joj geopolitika već zadaje ozbiljne izazove. S druge strane, ovo je Sirija – epicentar velike geopolitičke borbe i koliko god najutjecajniji akteri govorili o rješavanju krize, istima je i dalje na pameti prije svega geopolitička pobjeda”, piše jedan hrvatski vojno-politički analitičar.

nosti UN-a, koje je 20. srpnja jednoglasno odobrio sporazum o nu-klearnom programu. Svih 15 zemalja članica je glasovalo za nacrt rezolucije koja predviđa ukidanje sankcija Vijeća sigurnosti protiv Irana. Temeljeno na dogovoru, svjetske sile priznaju iranski civilni nuklearni program i priznaju iransko pravo da završi svoj nuklearni ciklus. Sankcije Vijeća sigurnosti UN-a protiv Irana, uključujući sve ekonomske i financijske zabrane, odmah su ukinute, prema među-sobno dogovorenom okviru kroz novu UN-ovu rezoluciju.

Niti jedno iransko nuklearno postrojenje neće biti rastavljeno ili zaustavljeno. Nuklearna istraživanja i razvoj djelovanja na svim tipovima centrifuga, uključujući napredne IR-6 i IR-8 strojeve će se nastaviti. Ekonomska i financijska ograničenja vezana za nuklear-na pitanja koje su postavili SAD i EU, a koje su naštetile iranskom bankarstvu, financijama, naftnoj i plinskoj industriji, petrokemiji, trgovini, osiguranju i transportu će biti odmah ukinute s početkom implementacije dogovora.

Embargo na oružje protiv Irana proglasiti će se ništavnim i za-mijeniti određenim ograničenjima koja će sama biti ukinuta nakon pet godina. Osim toga, Iran će primiti milijarde dolara koji stoje zamrznuti u stranim bankama. 800 fizičkih i pravnih osoba, među njima Središnja banka Irana i Nacionalna iranska naftna kompanija, biti će skinuti s popisa sankcija.

Obama: “Bez ovog dogovora riskirali bismo dodatni rat na Bliskom istoku”

15. srpnja u televizijskom obraćanju američki predsjednik Ba-rack Obama naglasio je kako sporazum nije utemeljen na povjere-nju, već provjerama, te da će se Iran riješiti 98% zaliha obogaćenog urana. Međunarodni inspektori imat će stalni pristup ključnim nu-klearnim postrojenjima, a neke od mjera sigurnosti bit će na snazi 25 godina. Obama je rekao kako je tokom proteklih godina često razmatrao upotrebu vojne sile. “Snažno vjerujem da naš nacionalni interes ovisi o sprječavanju Irana da razvije nuklearno oružje. Ne-postojanje dogovora značilo bi da postoji veća šansa širenja rata na Bliskom istoku. Bez dogovora ne bi postojala ograničenja na iran-ski nuklearni program i Iran bi bio korak bliže nuklearnoj bombi. Bez ovog dogovora riskirali bismo dodatni rat na Bliskom istoku”, rekao je Obama i dodao kako snažno vjeruje da će, i nakon isteka njegovog mandata, Iran biti sve dalje od razvoja nuklearnog oružja. “Zbog toga smatram da bi bilo neodgovorno napustiti pregovore”, rekao je američki predsjednik. Podsjećajući da je Iran već 35 godina smatran neprijateljem SAD-a, Obama je rekao kako se “sporazumi ne postižu uvijek samo s prijateljima”.

Konačni dogovor, formalno znan kao Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, trenutno je pod 60-dnevnim razmatranjem američ-kog Kongresa, koji treba revidirati sporazum. “Siguran sam da će ovaj sporazum biti u interesu nacionalne sigurnosti SAD-a i na-ših saveznika. Uložit ću veto na bilo kakav zakon koji bi spriječio uspješno provođenje ovog sporazuma. Baš zbog činjenice da je ulog toliko velik ovo nije vrijeme za politikantstvo. Oštre riječi iz Washingtona ne rješavaju probleme. Čvrsta diplomacija je efika-snija u potvrđivanju da Iran ne razvija nuklearno oružje”, rekao je američki predsjednik i dodao da će SAD nastaviti raditi na osnaži-vanju sigurnosti Izraela, više nego što je to činila ijedna prethodna američka administracija. “Ovaj sporazum nudi šansu da krenemo novim pravcem. Trebamo je iskoristiti”, rekao je Obama.

Cijela implementacija Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog pla-na imat će velike posljedice za američko-iranske odnose. Smanjiti će se međusobni osjećaj prijetnje između dvije zemlje, a to bi moglo dovesti i do promjena u regionalnoj politici. Vrlo brzo bi Iran mo-

Prekretnica sirijskog rata – Ruska vojska u Siriji

IRAN: Povijesni dogovor o iranskom nuklearnom programu

“Šestorka” i Iran postigli konačni sporazum

Nakon više od jednog desetljeća pregovora o iranskom nukle-arnom programu u utorak, 14. srpnja 2015., skupina P5+1 (SAD, Velika Britanija, Rusija, Francuska, Kina i Njemačka, uz posredova-nje Europske unije) i IR Iran sklopili su povijesni dogovor koji će izmijeniti sliku Bliskog istoka. Sankcije uvedene od strane SAD-a, Europske unije i Ujedinjenih naroda podići će se u zamjenu za iran-ske ustupke po pitanju njihovog nuklearnog programa.

Ovo je prije svega velika pobjeda iranskog predsjednika Hassa-na Rouhanija koji je prije dvije godine izabran upravo s ciljem da smanji iransku diplomatsku izolaciju. U ovom uspjehu svakako je važna bila i uloga američkog predsjednika Baracka Obame koji je potaknuo ovaj proces unatoč brojnim kritikama od strane vlastitih saveznika, kako u zemlji, tako i u svijetu (Izrael i Saudijska Arabija). Završni cjelodnevni pregovori u Beču trajali su gotovo tri tjedna, a najaktivniji sudionici bili su iranski ministar vanjskih poslova Mo-hammad Javad Zarif i američki državni tajnik John Kerry.

Dogovor pod imenom Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, napisan na 100 stranica uz pet aneksa, predstavljen je Vijeću sigur-

IZ SVIJETA


gao biti predvodnik multilateralne politike na Bliskom istoku, jer bi ojačala ideja kolektivnog djelovanja u rješavanju regionalnih pitanja. Nuklearni dogovor će ukloniti glavne prepreke odnosa između dviju zemalja, a to je da Washington zahtjeva promjenu režima u Iranu i da predstavlja Islamsku Republiku kao glavnu prijetnju u regiji.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je osudio postizanje sporazuma. “Islamska država Iran će jednostavno doći do nuklear-nog oružja uz jackpot stotina milijuna dolara, što će joj omogućiti da nastavi s terorom. Ovo je velika greška povijesnih razmjera”', kazao je Netanyahu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je izjavio da su šest svjetskih si-la i Iran, postizanjem nuklearnog sporazuma u Beču, napravili jasan izbor u korist stabilnosti i suradnje. “Svijet sada može odahnuti. Una-toč pokušajima da se opravdaju scenariji temeljeni na snazi, prego-varači su napravili jasan izbor u korist stabilnosti i suradnje. Rusija će raditi sve što može kako bi vidjela da je sporazum iz Beča realiziran u potpunosti, doprinoseći jačanju međunarodne i regionalne sigurno-sti i globalnom režimu neširenja nuklearnog oružja", naveo je Putin u priopćenju objavljenom na internetskoj stranici Kremlja.

Yukiya Amano, šef Međunarodne agencije za atomsku energi-ju, rekao je: “Ovo je značajan korak naprijed prema razjašnjenju pitanja o iranskom nuklearnom programu. Mapa puta pojašnjava proces u skladu s okvirnim sporazumom iz studenog 2013. godine i dozvoljava Agenciji – uz suradnju iranske strane – da izvrši pro-cjenu mogućih vojnih dimenzija njihovog nuklearnog programa do kraja 2015. godine.”

“Iran je veliki pobjednik ovih pregovora. Zemlja je izdržala godine i godine sankcija koje su uobličile svakidašnji život u Iranu. Manjak bilo kakvog uvoza tehnologije uzrokovao je upotrebu amortiziranih strojeva, značajno zagađivanje zraka i okoliša, ali i velik uspon do-maće znanosti. Uslijed prijekih potreba, Iranci su gradili tehnološke parkove u kojima su se izdigli u znanstvenog diva Azije. Čvrsti stav i volja za borbom protiv svjetskih sila su se isplatili. Najzad je i Vijeće sigurnosti shvatilo da niti jedan plan, niti jedna aktivnost, niti jedan ishod političkih procesa na Bliskom istoku ne može završiti bez Irana u vodećoj ulozi”, piše jedan hrvatski politički analitičar.

cije Anbar. U ofenzivi u Anbaru vladine snage nastoje osigurati i rutu koja vodi prema vojnoj bazi Ain al-Asad u kojoj se nalaze i američki marinci koji tamo treniraju pripadnike iračkih snaga.

Iračka vojska i pro-vladine snage u Iraku uskoro bi mogle pre-uzeti potpunu kontrolu nad zapadnom provincijom Anbar, počet-kom kolovoza izjavili su irački stručnjaci u razgovoru za novinsku agenciju Al-Alam. “Iračke snage su ostvarile znatan napredak na prostoru provincije Anbar, indikacije su da bi ISIL mogao biti u pot-punosti poražen u idućih nekoliko tjedana”, rekao je irački sigur-nosni stručnjak, Saeed al-Jayashi. Tvrdi kako se situacija u Anbaru razvija onako kako su vlasti i zamislile. Nekoliko dana ranije iračke dobrovoljačke snage uspjele su vratiti kontrolu nad dijelovima gra-da Ramadi, uključujući i prostor sveučilišta. U zadnjim direktnim sukobima iračke pro-vladine snage eliminirale su više desetaka ISIL-ovih terorista.

Američki dužnosnici iz Bijele kuće objavili su kako je 18. kolovo-za u napadu američkih zračnih snaga u Iraku ubijen Fadhil Ahmad al-Hayali, drugi čovjek terorističke organizacije ISIL. Ubijen je dok je putovao u vozilu u blizini Mosula zajedno s ISIL-ovim medijskim operativcem po imenu Abu Abdullah. “Njegova smrt će snažno utjecati na ISIL-ove operacije jer je on bio utjecajan kada je riječ o financijama, medijima i logistici”, rekao je Ned Price, glasnogovor-nik Bijele kuće, koji je istaknuo kako je ubijeni bio jedan od suuče-snika u planiranju prošlogodišnje velike ofenzive na Mosul.

Istražno vijeće Iračkog parlamenta optužilo je bivšeg premijera Nourija al-Malikija, zajedno s još 35 dužnosnika, za pad velikog sjever-nog grada Mosula u ruke ISIL-a u ljeto 2014. Ističe se kako su oni odgo-vorni za sramotan pad grada u ruke terorista te se poziva na pravni po-stupak protiv njih. Izvještaj je odobrilo 16 od ukupno 24 članova spe-cijalnog vijeća. Isti je sada predan predsjedniku iračkog parlamenta, Salimu al-Juburiju koji treba izvještaj proslijediti na druga relevantna državna tijela. “Nitko nije iznad zakona”, poručio je Juburi. Očekuje se kako će dokument biti poslan aktualnom iračkom premijeru Haideru Abadiju. Podsjetimo, Malikija se optužuje da je kriv za eskalaciju sek-taških tenzija između iračkih sunita i šiita, te se navodi kako je to jedan od glavnih uzroka tako naglog uspona ISIL-a u Iraku.

Da li SAD želi ponovno prekrajanje granica Bliskog istoka?

Qais al-Khazal, vođa jedne od najžešćih iračkih šiitskih paramili-tarnih skupina Asaib Ahl al-Haq, krajem srpnja je izjavio kako se SAD ne bori ozbiljno protiv ISIL-a te kako SAD nema volje suprotstaviti se radikalnim sunitskim džihadistima koji drže velike prostore Sirije i Iraka. Tvrdi kako je američka kampanja protiv ISIL-a propala jer SAD ima agendu – ponovno prekrajanje granica Bliskog istoka. “Mi vje-rujemo kako SAD ne želi riješiti ovu krizu, već upravljati njome. Ne žele uništiti ISIL, želi ih koristiti kako bi ostvarili svoje projekte u Iraku i regiji. Američki projekt u Iraku je reparticioniranje regije”, rekao je Khazali u intervjuu za novinsku agenciju Reuters. Njegova organiza-cija, zajedno s drugim snažnim šiitskim skupinama, kao što su Badr Brigade i Kataib Hezbollah, zajedno formiraju tzv. Narodno mobiliza-cijsko vijeće ili Hashid Shaabi te su postali najmoćnija vojna snaga u zemlji kada se Iračka vojska gotovo raspala prije godinu dana.

24. kolovoza ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, kri-tizirao je izjavu američkog potpredsjednika Bidena koji je, ponov-no, počeo spominjati komadanje Iraka na nekoliko novih država ističući kako su njegove izjave “iznimno neodgovorne”. Nadalje, Lavrov je rekao i kako Moskva “nikada neće pristati na takve ma-nipulacije državnih struktura”. “Ne prihvaćamo takve stavove, koje je iznio američki potpredsjednik Joe Biden, prema kojima bi Irak trebalo podijeliti na šijitsku državu, sunitsku državu i kurdsku dr-

Barack Obama, Hassan Rouhani i pregovarači u Beču

IRAK: Nema značajnijih pomjeranja na frontu

Tko je odgovoran za pad Mosula?

Iračke snage i pro-vladine paramilitarne skupine pokrenule su 13. srpnja veliku ofenzivu protiv ISIL-a iz više pravaca na prostoru za-padne provincije Anbar. Riječ je o najvećoj iračkoj i većinski sunitskoj provinciji, no u ofenzivi protiv ISIL-a sudjeluju i brojne lokalne sunit-ske plemenske snage. Jedan od glavnih ciljeva je oslobađanje grada Falluja koji se nalazi na svega 50-ak kilometara od Bagdada. Iračke snage su također krenule i prema Ramadiju, glavnom gradu provin-

IZ SVIJETA


žavu”, rekao je Lavrov. Naglasio je kako su Bidenovi stavovi “ne-prihvatljivi”, te kako se ne može iračkom narodu govoriti kako bi trebali urediti budućnost vlastite zemlje. “To je društveni inženje-ring, manipulacija državne strukture izvana, na takvo što nećemo pristati. Vjerujemo kako Iračani – šiiti, suniti i Kurdi – trebaju sami za sebe odlučiti kako će živjeti zajedno”, zaključio je Lavrov.

JEMEN: Nagli preokret u ratu na jugu zemlje

Teška humanitarna situacija

Svijet u velikoj tišini prati događaje u Jemenu. Saudijska Arabija i njezini zaljevski prijatelji sve više pojačavaju vojne aktivnosti na jugu Arapskog poluotoka. Huthijevski pobunjenici i njihovi savezni-ci ne žele se potčiniti volji saudijskog vladara i priznati poraz nakon četiri mjeseca krvavog ratovanja. Najveću cijenu, kao i inače, plaća jemenski narod.

UN je postavio Jemen na treću razinu sustavne humanitarne kri-ze, što je najviša razina opasnosti u UN-ovom rangiranju. Prema me-đunarodnim agencijama za razvoj, 21 od 25 milijuna Jemenaca je u iznimnoj potrebi za humanitarnom pomoći, od kojih 20 milijuna treba odmah pristup vodi i higijenskom načinu života, dok 13 milijuna tre-ba hranu. Humanitarni radnici u Jemenu izvještavaju da se situacija pogoršava velikom brzinom. Najsiromašnija zemlja arapskog svijeta je blokirana od strane najbogatijih arapskih država. Zračna i pomorska blokada odsjekla je jemenske zračne i pomorske luke i time spriječila dolazak pomoći. Čak i u normalnim uvjetima, Jemen uvozi 90% hra-ne, a sada dolazi daleko premalo. Kao posljedica, jemenski narod pati. Prema informacijama UN-a, otkako je sukob u Jemenu započeo naj-manje 4.000 ljudi je ubijeno, a oko 1,2 milijuna raseljeno.

Napredovanje pro-saudijskih snaga

Tokom srpnja i kolovoza 2015. došlo je do naglog preokreta na jugu Jemena. Prvo su sredinom srpnja jemenske snage poduprte od strane Saudijske Arabije, nakon bitke koja je trajala četiri mje-seca, zauzele južni grad Aden, najveću jemensku luku. Uz intenziv-nu potporu saudijskih zračnih snaga anti-Houthi snage zauzele su bazu Labuza nedaleko od Adena, te bazu 117. oklopne divizije koja se nalazi na prostoru istočne provincije Shabwa, kojih 230 kilome-tara od Adena. 9. kolovoza pro-saudijske snage (anti-Houthi borci lojalni svrgnutom predsjedniku Mansouru Hadiju i njihovom glav-nom pomagaču Saudijskoj Arabiji) uspjele su je preuzeti kontrolu nad jemenskim gradom Zinjibar, glavnim gradom provincije Abyan, a zatim 11. kolovoza zauzeli su šest okruga na prostoru centralne jemenske provincije Ibb. Najsjeverniji okrug kojeg su anti-Houthi borci preuzeli tijekom jučerašnjeg dana je Al-Qafr, a nalazi se na

oko 125 kilometara od glavnog grada Sanaa. Sredinom kolovoza pro-saudijske snage zauzele su i južnu provinciju Shabwa, što je po-sljednji u nizu njihovih uspjeha u borbi protiv Houthi pobunjenika koji su dugo vremena imali inicijativu.

Sudeći prema izjavama jemenskih pro-saudijskih lojalista, uskoro bi se mogla voditi odlučujuća bitka za Jemen. Naime, krajem kolovo-za najavili su kako u roku od dva mjeseca planiraju pokrenuti bitku za glavni grad, Sanaa, koji se još od prošle godine nalazi pod kontrolom Houthi šiitskih pobunjenika. Ministar vanjskih poslova iz jemenske Vlade u egzilu, Reyad Yassin Abdulla, najavio je bitku za glavni grad. “Bitka za glavni grad Sanaa početi će u roku od osam tjedana. Pokret otpora u samom gradu je već započeo, krenula je mobilizacija”, re-kao je Abdulla u razgovoru za Reuters za vrijeme posjete Kairu.

“Režimi Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i njiho-vi pomagači iz Al-Qa'ede uz blagoslov Sjedinjenih Država pokrenuli su kopnenu invaziju na Jemen. Nakon pomorske blokade, zračnih udara koji traju već mjesecima, Jemen je sada na udaru kopnene invazije, što daje novu smrtonosnu dimenziju ovom sukobu za obje strane. Nakon slijetanja u lučki grad Aden na jugu Jemena oklo-pno-mehanizirana brigada, koja se sastoji od između 1.000-3.000 vojnika, prije svega iz UAE, sada kreće na sjever. Njihovo je krajnje odredište Sanaa, glavni grad Jemena. Kolone francuskih tenkova Leclerc vojske Ujedinjenih Arapskih Emirata su viđene kako se kre-ću iz lučkog grada. Njihov je točan broj teško utvrditi, dok izvješća govore da je riječ o brigadi vojske UAE veličine od oko 100 tenkova, odnosno trećina ukupnih oklopnih snaga te male zaljevske monar-hije. Ovo je veliki zaokret nakon mjeseci frustrirajućih poraza sna-ga saudijske marionete, svrgnutog jemenskog predsjednika Abd-Rabbu Mansoura Hadija, koje su se pokazale potpuno nemoćnima u borbi protiv Houthi boraca i to usprkos zračnoj podršci njihovi arapskih saveznika. I dok se čini da dobro opremljene arapske sna-ge mogu usredotoči vatrenu moć protiv odlučnih Houthija u izrav-nim bitkama, sposobnost snaga Saudijske Arabije, UAE i al-Qa'ede je vrlo upitna kada je riječ o zadržavanju zauzetog teritorija”, piše jedan hrvatski vojno-politički analitičar krajem kolovoza 2015.

Raspored snaga na terenu pokazuje da houthijevske snage i Ali Abdullah Saleh nadziru većinu sjevernog Jemena. Saudijci, Man-sour Hadi i al-Qa'eda na Arapskom poluotoku svoja uporišta imaju u lukama južnog Jemena. Tako Saudijci i Hadi imaju Aden, a al-Qa'eda ima Al-Mukalu. Dodatna posljedica rata jest ulazak ISIL-a.

Saudijska Arabija tvrdi kako iza jemenskih pobunjenika, Hout-hija, stoje njihovi regionalni rivali, odnosno Iran. Ukoliko je tako, Jemen je još jedan tipičan primjer “ratovanja preko posrednika”, odnosno manifestacija žestokog rivalstva između Rijada i Tehera-na. Iz Irana nikada nisu javno potvrdili da vojno podupiru Houthi šiitske pobunjenike. q

Iračka vojska – ofenziva u provinciji Anbar

Pro-saudijske snage zauzele Aden i kreću na Sanaau

Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ

KULTURA


Avaj Bosno, sirotice kletapo tebi mi ni sunce ne šeta.

Po tvom kraju p’jetli ne čestaju,po tvom raju pjetli ne pjevaju.

Tvoja polja i tvoje dolinepomrčale tamne pomrčine.

Cicvarići (Omer, Bego, Baka) su poznata muzička porodica iz 19. i početka 20. stoljeća u Šapcu. Spadaju u red najmnogobrojnijih i najdugotrajnijih muzičkih družina (58 članova i 7 generacija) sa ve-likim originalnim opusom iz domena narodnog lirskog stvaralaštva.

Osnivač loze šabačkih Cicvarića је Omer Cicvarić. Po legendi, Omer је za vrijeme turske vladavine sakupio ostatke violine koju је jedan šabački beg razbio iz bijesa. Omer је parčad odnio u Šabačku mahalu, gdje ih je spojio. Po priči, Omer је već svirao 1829. godi-ne, na nekim važnim šabačkim veseljima. Bilo je to vrijeme kad su Bošnjaci muslimani činili većinsko stanovništvo u Šapcu, kao i u još nekim gradovima zapadne Srbije.

“Omer Cicvarić, 67 godina, žena Šana 50 godina, sinovi Alija – ko-vač 21 godina, Bego – svirač 19 godina, snahe Mekeka 17 godina, Me-ka 30 godina”, piše u popisu iz 1863. godine. U vrijeme prvih zapisa već se sa Cicvarićima pominju i Salko Bićirović, svirač, Milići i Zejići, koji su kao porodice svakako iz najstarijih vremena Šabačke mahale.

Posebno su bili cijenjeni Ibro Milić i Latif Zejić. Bego, sin Omera Cicvarića i unuk Osman Loso, pridružiti se čuvenoj Bakinoj družini. U toku šabačkog zlatnog doba, sviraće tri družine Cicvarića: Ome-rova, Begina i Bakina družina. Omerova do 1870., Begina do 1901. i Bakina družina do 1913. godine. Svaka družina označava jednu generaciju Cicvarića. Baka је bio Begin sin i svoj muzički vrhunac Cicvarići su ostvarili za vrijeme njegovog vođstva (od 1900.-1912.).

Baka, pored toga što је svirao, napisao је i komponovao najveći dio pjesama. Od samih početaka nadalje, u muziciranju ove čuvene

PRIČA O SEVDALINKAMA: CICVARIĆI, ČUVARI BOSANSKE SEVDALINKE IZ ŠABAČKE MAHALE

Avaj Bosno, sirotice kletaporodice razlikujemo dvije faze. Prva epoha se ogleda u specifičnoj pojavi, po orijentalnom načinu oblačenja i sviranja. Upotrebljavali su šargije, ćemana, tamburu i bubnjeve. U prvom dobu imali su turska odijela i svirali su na orijentalnim trgovima. Arhaični period završio se negdje 1881. godine, u vrijeme kada su se okrenuli novopodignu-tim evropskim kafanama. Bilo je to vrijeme kad Cicvarići često prela-ze Drinu i dolaze u Bosnu, te donose nov pjevački materijal.

Njihov uticaj је sezao u svim vremenima, i svim historijskim okol-nostima. To је najduža i najbrojnija muzička porodica u današnjoj Sr-biji. Dva stoljeća, 58 članova i preko 20 originalnih, do sada sačuvanih pjesama, određuju ih ubjedljivo najistaknutijom muzičkom pojavom na području nekadašnje Jugoslavije. Ostavili su zapise uglavnom o svim historijskim periodima. Njegovali su najširi nacionalni i kulturni repertoar od Turske do Bosne, od Makedonije do Austrije. Cicvarići su snimili 44 pjesme od 1909. do 1912. godine, u vrijeme kada je muzička produkcija na ovim prostorima bila rijetka i ograničena.

Poznata narodna melodija “Svilen konac” je zapravo tekovina Cicvarića. Cicvarići su čuvali i popularisali ovu pjesmu više od jed-nog stoljeća, a varijantu njihovog pjevanja, uz tekstualnu obradu preuzima pedesetih godina 20. stoljeća Vlastimir Pavlović Carevac, poznati srbijanski dirigent, i od tada u tom obliku se ova pjesma i danas izvodi, a zanimljivo je da je mnogi, zbog neznanja smatraju jednom od najautentičnijih srpskih nacionalnih pjesama.

Mnogo je sevdalinki koje su zahvaljujući Cicvarićima svirane i čuvane više od jednog stoljeća. Jedna je već prilično zaboravlje-na, a nastala je u vrijeme kad je Austro-Ugarska nakon Berlinskog kongresa okupirala Bosnu. Tada je osjetivši dolazak nekog čudnog vakta, nepoznati narodni genije ga prepoznao kao mrklu pomrčinu, pa skrojio stihove sevdalinke “Avaj Bosno, sirotice kleta”.

Ova sedvalinka je najveću afirmaciju doživjela u vrijeme druži-ne Bege Cicvarića. Nažalost, danas se rijetko gdje može čuti. Danas jedna ulica u Šapcu nosi ime po Cicvarićima. q

Avdo HUSEINOVIĆ

Cicvarići 1927. godine

KULTURA


U središnjoj izložbenoj instituciji u Hrvatskoj, u Galeriji Kloviće-vi dvori, Jezuitski trg 4 u Zagrebu, u petak, 10. srpnja 2015., večer uoči Dana sjećanja na genocid u Srebrenici otvorena je izložba bri-tanskog fotografa Tima Lovelessa. Izložba fotografija pod nazivom “Srebrenica”, upriličena povodom obilježavanja 20. godišnjice sre-breničkog genocida, zajednički je projekt Galerije Klovićevi dvori, SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu Pula i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Izložba je dio ciklusa “Snapshot/Brzo okidanje” u Galeriji Klovićevi dvori koji je pokrenula nedavno pre-minula ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin, a nastavak je njezina projekta koji je vodila za vrijeme rata “Oči istine”, u sklopu kojega je fotografirana razrušena baština.

Za razliku od Vukovara i Sarajeva, zločin u Srebrenici fotograf-ski nije dokumentiran, ne postoje autentični fotografski zapisi stra-danja Srebreničana. Ono što smo vidjeli slike su preživjelih i oža-lošćenih, te stotine tabuta/lijesova s novoidentificiranima koji se svake godine na obljetnicu srpskog osvajanja Zaštićene zone UN-a 11. srpnja pokapaju na zajedničkom mezarju/groblju u Potočarima kod Srebrenice.

U okviru izložbe “Srebrenica” javnosti su po prvi puta predstav-ljene Lovelessove potresne crno-bijele fotografije koje je snimio 1999. i 2000. godine na više lokacija masovnih grobnica za koje je istražni tim utvrdio da su povezane sa Srebrenicom. Zagreb je povodom obilježavanja tužne 20. godišnjice srebreničkog genoci-da dobio svjetsku premijeru dosad još neizlaganih fotografija koje prikazuju tijela onakva kako su zatečena u masovnim grobnicama. Crno-bijele fotografije koje dokumentiraju srebrenički genocid ni-koga nisu ostavile ravnodušnim.

Osim toga, na izložbi u Klovićevim dvorima predstavljen je i dio postava SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica (Memori-jalni centar “Srebrenica – Potočari”), te dio bogate audio-vizualne dokumentacije koju je za vrijeme više od dva desetljeća rada Haš-kog suda prikupila Novinska agencija SENSE, čiji mali tim novinara kontinuirano prati sva haaška suđenja Za trajanja izložbe prikazan je i audiovizualni materijali u četiri od osam segmenata, od koliko se sastoji prezentacija u Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice.

Lovelessove fotografije pomažu da masovni zločin dobije svoju vizualizaciju

Tim Loveless rođen je 1966. u Sussexu (Velika Britanija), stu-dirao je fotografiju na Sveučilištu Kingston, a osim u BiH i drugim područjima bivše Jugoslavije, dokumentirao je forenzičke istrage i u Iraku. Dio njegovih radova korišten je kao dokazni materijal na suđenjima za ratne zločine. Od 1999. godine radi kao slobodni no-vinar na području Bliskog istoka i Europe, a sada živi i radi u Alek-sandriji u Egiptu.

Loveless je kao forenzički fotograf s istražiteljskim timom Haš-kog suda fotografirao iskapanje masovnih grobnica oko Srebreni-ce, dok su prikupljali dokaze za suđenja na Haškom sudu. Loveless je jedna od rijetkih osoba koje su vidjele netaknute grobnice, prije iskapanja i njihove forenzičke obrade. Jedini je koji je snimao ono

IZLOŽBA “SREBRENICA” U GALERIJI KLOVIĆEVI DVORI (ZAGREB, 10. SRPNJA - 2. KOLOVOZA 2015.)

Šokantne i potresne fotografije

što su istražitelji otkrili. Imao je priliku zabilježiti ljudske ostatke, kosti i tkivo u bolnom grču trenutka umiranja, brojna tijela s još uvijek vidljivim ostacima odjeće, s povezima na očima, s rukama svezanim na leđima... Iz toga je bio vidljiv način egzekucije, što su sve koristili kao dokaz na suđenjima.

Lovelessove fotografije poslužile su kao dokumentacija i doka-zni materijal Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (što je učinio i Međunarodni sud pravde) prilikom donošenja pre-sude kojom je srebrenički zločin okarakteriziran kao genocid, što je bila prva presuda takve vrste nakon Drugoga svjetskog rata. Love-lessove crno-bijele fotografije mnogo su više od sudskog dokaza. U prvom redu, one su svjedok najgorega što čovjek može učiniti drugom čovjeku, svjedok su bezumlja i bezgranične bestijalnosti. Svaka od fotografija svojevrstan je portret, ne samo umrle osobe, nego stradanja čitave Srebrenice.

Za popratni tekst izložbe “Srebrenica” bila je zadužena Sandra Vitaljić, akademska fotografkinja i profesorica na Odsjeku snima-nja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. “Drhtala je sigurno i ruka fotografa Tima Lovelessa dok je snimao prizore ekshumacija masovnih grobnica oko Srebrenice. Drhtim i ja dok zurim u te foto-grafije otkrivajući detalje ljudskosti u mumificiranim ostacima koji izgledaju kao reljefi i skulpture posvećeni stradanju i patnji. Lice u kriku, tijelo izvijeno unatrag dok su ruke vezane na leđima. Rupa u lubanji, proteza koja se izmaknula iz ležišta, košulja koju je supruga brižljivo glačala možda tek koji sat prije iznenadne smrti. Položaji ti-jela otkrivaju kako ih je smrt zatekla i unatoč protoku vremena. To je čitljivo u slučaju primarnih grobnica. Počinitelji su, nastojeći sa-kriti monstruozni zločin, bagerima iskopavali grobnice i premještali ih na tajne lokacije. U sekundarnim grobnicama kosti i ostaci su pomiješani i tek detaljnom analizom forenzičari spajaju razbacane ostatke da bi identificirali svaku pojedinačnu žrtvu, vratili joj nje-zin identitet i ljudskost, vratili je u okrilje obitelji za dostojanstven ukop”, napisala je u Katalogu izložbe Sandra Vitaljić.

Ona smatra kako Lovelessove fotografije pomažu da masovni zločin dobije svoju vizualizaciju, omogućuju nam da shvatimo i pri-

Izložba o srebreničkom genocidu

KULTURA


hvatimo ono što se dogodilo, posebice zato što je teško shvatljivo da se usred Europe potkraj 20. stoljeća mogao dogoditi takav ma-sovni zločin bez reporterskih kamera. “Muškarac na fotografiji nosi majicu kratkih rukava s prugastom teksturom koju jasno razazna-jem na fotografiji. Drugi je u košulji koja je sada na leđima trakasto pokidana kao da se dugo provlačio kroz oštro grmlje ili se skrivao u njemu. Rukom se još čvrsto drži za šiblje od kojeg je očekivao sklonište, koje mu je pružalo nadu da neće biti otkriven i pogubljen kao i ostale tisuće muškaraca, staraca i dječaka Srebrenice tih vru-ćih srpanjskih dana 1995. Oči su im povezane komadom iskidane tkanine kao da im je ona mogla pomoći da se sakriju od brutalne egzekucije. Ali ne stavljaju krvnici poveze na oči svojih žrtava zato da bi olakšali njima nego sebi. Željeli su izbjeći njihov pogled, taj pogled koji ih podsjeća da se pred njihovim cijevima nalaze ljudska bića”, piše Sandra Vitaljić.

Sve znamo, sve su kockice posložene, jedino ne znamo zašto…

Neposredno po otvorenju, priređen je i razgovor o izložbi u ko-jemu su sudjelovali fotograf Tim Loveless, autor izložbe i urednik Novinske agencije SENSE Mirko Klarin, i voditeljica Documente Ve-sna Teršelič.

“Zbog važnosti istraga koje je vodio Haški sud, osobito onih ko-je se odnose na Srebrenicu, smatrao sam da je potrebno stvoriti još jednu razinu dokumentacije. Dok smo ekshumirali masovne grob-nice, izdvajali smo sve dokaze i nakon toga mjesto vratili u prijašnje stanje. Stoga je vrlo mala skupina ljudi, nas tridesetak, jedina vi-djela masovne grobnice u kojima su pokopane žrtve iz Srebrenice. Svrha je ovih fotografija da prenesu drugima kakav je osjećaj bio nalaziti se na lokaciji masovne grobnice tijekom ekshumacije. Na njima se namjerno ne nalaze nikakvi identifikacijski nazivi ili brojevi koji bi mogli odvratiti pozornost od samih fotografija. Fotografije su crno-bijele, što olakšava gledatelju da se usredotoči i istovre-meno stvara osjećaj općepovijesne važnosti, umjesto da tvori puki forenzički dokazni materijal koji se odnosi na pojedinu lokaciju”, rekao je Tim Loveless. Izrazio je nadu da u njegovim fotografijama promatrač neće vidjeti samo užas nasilne smrti nego i individual-nost i dignitet žrtava, čak i u krajnosti kakva je masovna grobnica. Osim toga, ukazao je na potrebu da se fotografije prepoznaju i kao svjedočanstvo o stravičnom zločinu te kao umjetnički artefakt.

Zločini koji su u srpnju 1995. godine počinjeni u Srebrenici bi-li su predmetom brojnih suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Izvješćujući iz dana u dan o to-me što je rečeno i viđeno u sudnicama, agencija SENSE je prikupila obimnu dokumentaciju: tisuće sati snimaka svjedočenja preživje-lih, očevidaca i počinitelja zločina, dokumentarne snimke iz srpnja 1995. prikazane u haškim sudnicama, fotografije mjesta zločina i zračne snimke, vojne dokumente zaplijenjene u stožerima jedinica koje su u srpnju 1995. sudjelovale u napadu na Zaštićenu zonu UN-a. U želji da tu živu povijesnu građu vrati tamo kamo pripada, SEN-SE je u suradnji s Memorijalnim centrom “Srebrenica – Potočari” u Potočarima osnovala Dokumentacijski centar Srebrenica.

Mirko Klarin, urednik Novinske agencije SENSE, izjavio je kako će obimna građa, prikupljena tokom 20-godišnjeg izvješćivanja iz Haa-ga, po završetku rada Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugo-slaviju (MKSJ) biti prebačena u Centar za tranzicijsku pravdu, koji je osnovan u Puli. “Od grada i županije dobili smo divan prostor u cen-tru Pule, ali obnova se odužila pa još nismo spremni za preseljenje”, rekao je Klarin, koji je naglasio kako je Pula odabrana kao sjedište Centra za tranzicijsku pravdu jer “nije bila u žarištu nacionalističkih sukoba na ovome području 90-ih godina prošloga stoljeća”.

Cilj je da se dokumentacija o tome na koji su način istraženi, re-konstruirani i procesuirani zločini počinjeni na prostoru bivše Jugo-slavije sačuva, organizira i učini dostupnom sadašnjoj i budućim ge-neracijama. Na temelju uspjeha Dokumentacijskog centra u Srebre-nici i u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću i drugim partnerima u regiji, SENSE planira osnivanje mreže doku-mentacijskih centara na lokacijama na kojima su u ratovima tokom 90-ih počinjeni najteži masovni zločini (poput Vukovara, Prijedora, Sarajeva, Kosova...). “Želimo da u gradove poput Vukovara i Sarajeva prenesemo dokumentaciju koja je vezana za njih. Suđenja su trajala godinama i na njima je utvrđeno jako puno činjenica, ali ljudi to ne znaju – i bez ovakvih akcija to ne bi ni saznali”, rekao je Klarin.

Osim što će tim zajednicama pokazati na koji su način njihova stradanja prezentirana pred MKSJ, dokumentacijski će centri po-taknuti procese suočavanja s prošlošću, delegitimizaciju mitova i suprostavljanja politici i kulturi poricanja, a sve na temelju činje-nica koje su izvan razumne sumnje utvrđene na suđenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). “Srebrenica je jedan od najbolje istraženih zločina, često se ka-že da je to bila najveća kriminalistička istraga u 20 stoljeću. Sve znamo, sve su kockice posložene, jedino ne znamo zašto”, rekao je Mirko Klarin.

Veliko zanimanje javnosti za izložbu “Srebrenica”

Iako je prvobitno bilo planirano da izložba “Srebrenica” postav-ljena do nedjelje 26. srpnja, zbog velikog zanimanja javnosti traja-nje izložbe je produženo za još tjedan dana, do nedjelje 2. kolovoza 2015. godine.

U petak, 17. srpnja 2015., izložbu su posjetili predstavnici diplo-matskog zbora u RH: Henrik Ofstad, veleposlanik Kraljevine Nor-veške, Nancy Rossignol, veleposlanica Kraljevine Belgije, Michèle Boccoz, veleposlanica Republike Francuske, Maggie Nardi, zamje-nica šefa misije SAD-a, Miroslav Kolatek, zamjenik šefa misije Češke Republike i Dušan Vujović, treći sekretar Veleposlanstva Republike Srbije. Uvažene diplomate kroz izložbu su provele Jasmina Bavo-ljak, v.d. ravnateljice Klovićevih dvora i Vesna Teršelić, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. q

Ismet ISAKOVIĆTim Loveless: prizori iz srebreničkih grobnica

KULTURA


Zahvaljujući izdavaču Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju te sunakladniku Naučnoistraživač-kom institutu “Ibn Sina” iz Sarajeva, ne samo bošnjačka zajednica u Hrvatskoj, nego i šira čitateljska publika dobila je još jedno vrijedno djelo, knjigu dr. sc. Sulejmana Čamdžića “Neka moja sjećanja”, koja je nastala po autorovim riječima iz potrebe da se ostavi pisani trag o Udruženju “Mladi Muslimani”.

Autobiografija u teoriji književnosti predstavljala je rubni žanr zbog neliterarnog oblikovanja i sklonosti ka samorefleksiji, sve do nedavno, kada joj se počinje prida-vati veći značaj. Francuski teoretičar Lejeune autobiografiju definira kao “retrospektivni prozni tekst u ko-me neka stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje”. U različitim pro-znim žanrovima (memoari, pisma, dnevnici itd.) prepoznaje se autobi-ografski diskurs u kojem se govori o vlastitom životu, kao i na problema-tiziranje društvene i kulturne povi-jesti. Fleksibilnost autobiografskog diskursa omogućuje da se u njegovo okrilje skrase gotovo sve teme koje se tiču pojedinca i društva, tako i u ovoj Čamdžićevoj knjizi. Autor po-lako, smireno, nenametljivo, onako kakav je doista bio, govori o mladim ljudima koji su se u jednom vreme-nu, borili protiv vjetrenjača. Ali, to može samo mladost. Bez obzira što autobiografija pruža mogućnost da se približiti ono što se stvarno do-godilo sa subjektivnim doživljajem, u ovoj knjizi na djelu je gruba real-nost, predočena bez ikakvog “uljep-šavanja”, kako je naznačio sam au-tor.

Neki kritičari su autobiografiju označili osobnom pričom koja mora zadovoljiti četiri elementa: prozno pripovijedanje, temu-osobni ži-vot, identičnost autora i pripovjedača te identičnost pripovjedača i glavnog lika, kao i retrospektivnu poziciju. Namjera Čamdžićeva je bila ta da ne govori o sebi kao glavnom akteru, nego da na općoj ra-zini progovori o neravnopravnom položaju cijele jedne generacije, čiji je jedini grijeh bio taj što je u svom biću nosila duboku spoznaju o postojanju Stvoritelja Nebesa i Zemlje.

Nažalost, dr. sc. Sulejman Čamdžić nije doživio izlazak iz tiska svoje knjige, na Ahiret je preselio 6. srpnja 2015. godine, u vremenu rama-zana. Prof. dr. Sead Berberović je u govoru prije dženaze istakao kako je autor požurivao izdavača, kao da je predosjećao da mu se bliži kraj ovodunjalučkog života. “Bilo je planirano da knjigu završimo i promo-viramo prije ramazana, ali neke objektivne okolnosti i njegovo naruše-no zdravlje posljednjih tjedana, usporili su nas… Sudbina je htjela da

“NEKA MOJA SJEĆANJA” SULEJMANA ČAMDŽIĆA, NOVA KNJIGA U IZDANJU BNZH

Dostojanstveni put kroz život smo pokrenuli štampanje knjige u tiskari istoga dana kad je preselio. Iskreno mi je žao što mu nismo uspjeli ispuniti tu želju.”

Život bez kompleksa i osjećaja manje vrijednosti

S vremenske distance više od 60 godina (1939., kada je pokret “Mladi Muslimani” nastao do 1949. kada je uništen), autor govori ne samo o Pokretu nego i o kulturno-povijesnoj i društvenoj zbilji tog vremena. Saznajemo kako u vremenu autorovih studentskih

dana u Zagrebu, prije hapšenja, bili su zabranjeni neki bošnjački pisci, kao npr. Safvet-beg Bašagić. Ta hra-bra mladost nije marila za zabrane nego su u svojoj lektiri imali upravo ono što im se zabranjuje, ali širina duha im je nalagala da čitaju i dru-ge, pogotovo svjetske klasike iz knji-ževnosti i filozofije.

U Zagreb su dolazili Bošnjaci na studij, kako nas obavještava autor ove knjige, jer u BiH u to vrijeme ni-je bio ni jedan univerzitet. Studenti Bošnjaci su poštovali sredinu u koju su došli i “svojim ponašanjem iz-građivali povjerenje u nas”. “Mladi Muslimani” su bili svjesni tragedije koja je zadesila bošnjački narod u Drugom svjetskom ratu, mladalački zaneseno, nastojali su da osvijeste tu činjenicu u namjeri da se tragedi-ja Bošnjacima više nikad ne dogodi. Nažalost, svjedoci smo kako je na pragu 21. stoljeća, u vremenu od 1992.-1995., sličan ili još gori scena-rij bio ponovno na djelu. Knjiga ne predstavlja cjelovitu povijest “Mla-dih Muslimana”, kako je autor re-kao, nego je samo jedan kamenčić u cjelokupnom mozaiku kojem će

neki čitatelji prilaziti iz “bilo kojih razloga”. Uloga čitatelja kojeg će zanimati ova tema, iz bilo kojeg razlo-

ga, je autorova konstatacija koja je vrlo sugestivna i puna nade da će netko iz budućnosti, bez utjecaja bilo kakve ideologije, na pravi način i na realnim osnovama valorizirati ideje tog Pokreta, a po autorovim riječima jedina ideja im je bila da žive kao muslimani – “bez kompleksa i osjećaja manje vrijednosti, (...) jedan dio inte-lektualaca iz muslimanskog kulturnog kruga, (...) bježao je od svog islamskog porijekla”.

Oblikovanje teksta iz naknadne vremenske pozicije, tj. od tre-nutka kad autor počinje pisati, ostvaren je na način da se oblikuju one činjenice koje su već u recepciji imale svoju ovjeru. A vrijeme, od autorovog rođenja pa do suvremenosti, predstavlja ne samo individualnu povijest nego i kolektivnu – opće pamćenje. Riječ je

KULTURA


o događajima koje autor, kako navodi, “ne uljepšava niti prikazuje u gorem svjetlu nego što su se dogodili”. Pored potrebe da se upiše jedno vrijeme u kodove ove sada kulture, ali i neke druge koja će biti, ova knjiga predstavlja i svjedočenje o jednom vremenu i lju-dima u njemu. “Svjedočenje na sebe uvijek preuzima i kolektivnu (opću) refleksiju. Svjedočiti ne znači jednostavno pripovijedati već i obavezati se, i obvezati druge pripovijedanjem: preuzeti odgovor-nost-govorom-za povijest ili za istinu jednog događaja, za nešto što po definiciji nadilazi osobno jer ima opću vrijednost i posljedice.”

Jedini grijeh “Mladih Muslimana” – borba protiv ateizacije

Upravo zbog čitatelja, ova knjiga ima značaj jer su informacije o “Mladim Muslimanima” bile servirane onako kako je odgovaralo vlastodršcima, u stvari bile su svedene samo na oznaku kako su pripadnici tog Udruženja bili “državni neprijatelji”. No međutim, stvari su bile mnogo komplikovanije od onoga što je bilo poznato javnosti. Predstave o špijunima, ljudima s dva lica, uhodama itd. mogli smo čitati u krimićima, ali Čamdžićevo svjedočenje govori u prilog tome da život može biti gori od noćnih mora i fantastičniji od bilo kojeg horor filma, u kojemu sudbine one pojedinačne, ali i cijele jedne generacije su krojili ljudi s dna moralne ljestvice, koji su za vlastitu korist bili u stanju prokazati i rođenu majku.

Autorovo sjećanje na vrijeme od jednog desetljeća provedenog u jugoslavenskim kazamatima može biti dobra podloga za uobliča-vanje jedne životne priče u romaneskni ili dramski tekst. Na real-nim osnovama autor prikazuje KPD Zenica i ljude, osuđenike koji su smještani u sobe po visini učinjenog grijeha. “U jednoj sobi bili smo mi ‘Mladi Muslimani’, sa jednim cinkerom, u drugoj svećenici (fra-tri i hodže) i u trećoj križari.” A jedini grijeh “Mladih Muslimana” je bio taj što su se borili protiv ateizacije, ne učinivši nikome zla koli-ko je jedan trun. Bez obzira na sve torture, hapšenja, nepravedne optužbe itd. komunistički sistem im nije mogao potrti ime, vjeru i dostojanstvo.

Autor ističe kako su jedino “Mladi Muslimani” u Jugoslaviji bili organizirani i tri godine djelovali ilegalno. Borili su se za slobodu. “Kad smo ulazili u tu borbu mi nismo kalkulirali koliko bi nas to mo-glo koštati. Vjerovatno zato što smo bili mladi. Mi smo jednostavno radili ono što smo smatrali da moramo raditi. Ali zar se ikad ikome sloboda poklanjala?”

U Čamdžićevo sjećanje upisana su imena tih mladih ljudi, vi-soko moralnih i dostojanstvenih njih ukupno oko osamsto, iz Sa-rajeva, Zagreba, Krajine. Autor je imao potrebu da na svjetlo dana izađe jedno vrijeme, da skine prašinu sa zapisnika, pisama, odluka, presuda itd. kako bi suvremenom čitatelju na krajnje objektivan način predočio jedno vrijeme u kojem su defilirali moćnici, vlast, policijski aparat, montirani procesi, osude, presude, itd., ali i da pri-kaže veličinu ljudskog duha i karakter onih koje nije mogla nikakva tortura pod svoje uzeti nego su pod cijenu vlastitog života onog drugog, prijatelja i pravog insana štitili, ne prokazujući ga.

Čamdžićeva sjećanja su napisana bez ikakvog uljepšavanja, to je ogoljeli život, pa su mu i rečenice bremenite samom istinom, gdje je cilj bio informirati čitatelja, bez ikakvih dodatnih asocijacija. Ponekad se rečenica, zbog unutarnjih proživljavanja lomi, prestaje njen put... a eliptični iskazi postaju nositelji značenja onog neizre-čenog. S vremenskog odstojanja, onda kad sve je prošlo, i kad više ne možemo vratiti prošlost, Čamdžić za buduće vrijeme ostavlja u amanet onima koji su tu, ali i onima koji će tek biti, knjigu satka-nu od same realnosti. U pitanju je jedan život, jedno vrijeme kroz

kojeg su autor i njegovi istomišljenici dostojanstveno prošli. A u krajnjem slučaju, to je i smisao naših života.

Dobronamjernost, čestitost, poštenje, marljivost i spremnost na svaku žrtvu za ideale

Knjiga je podijeljena na 11 poglavlja: Osnovni biografski poda-ci, Neka sjećanja, Zagrebačka organizacija “Mladi Muslimani”, Dra-stične presude, Šta će se dogoditi sa mlado-muslimanskom idejom, Šta smo radili?, Umjesto Zaključka, Prilozi, Izvori i literatura, Recen-zije te Kratke biografije.

Riječ je o krajnje nefikcionalnim pripovjednim dijelovima gdje se radnja događa u stvarnim toponimima, akteri su stvarne ličnosti, na faktografski način autor opisuje svoje rodno mjesto Puračić kod Tuzle, dajući i određene statističke podatke o stanovništvu tog kraja. Knjiga je u sebe apsorbirala cijeli jedan ljudski vijek, prikazano je vri-jeme autorovog djetinjasta, mladalaštva pa sve do suvremenih do-gađanja i autorove uključenosti u društveni i kulturni život bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. U pitanju su tri države, tri društvena sistema u kojima je autor živio: Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, Titova Jugo-slavija i današnja demokratska Republika Hrvatska.

Čamdžić o prošlom govori s pozicije sada, koji je filtrirao vlastite uspomene. Slike djetinjstva i vremena provedenog u rodnom mje-stu su nostalgični prikazi, gdje se živjelo u skladu, jedan mikrokoz-mos kojeg su društvene neprilike dovele do toga da više ne bude ono što je nekada bio. Svjedoči autor i o konfiskacijama imovine, koja se dogodila njegovom ocu Mustafi. Od bogatog čovjeka koji je nafaku sticao samo svojim radom, staljinisti će Mustafu i njegovu obitelj dovesti u situaciju da će ovisiti od drugih. Naravno, to nepri-jatelju nije bilo dovoljno pa će jednoga Mustafinog sina, Muju ubiti, a Sulejmana osuditi na dugogodišnju robiju. Sve je bilo usmjereno ka tome da se moralno i duhovno uništi zdrava bošnjačka jezgra, a to je obitelj. No, međutim...

Čovjekov duh je, ipak, neuništiv pa su sinovi iz mnogih bošnjač-kih obitelji nakon tragedija izašli na pravi put, pridajući veliki značaj obrazovanju. Protiv sile borili su se knjigom i perom, kao što se cijeloga života borio i dr. sc. Sulejman Čamdžić. Ova knjiga je, tako-đer, u toj funkciji. Ni iz jednog njenog dijela ne izbija mržnja prema onima koji su nepravdu nanosili, ona je samo pouka i informacija onima koji budu iz bilo kojeg razloga proučavali, ili se zanimali za “Mlade Muslimane”. Današnji mladi čovjek ne može ni pojmiti da jedan zatvorenik u komunističkim kazamatima uči samovoljno en-gleski jezik, kao što je učio autor ove knjige. Pisao je on naučeno na papiriće, ko zna kakve, i od čega ih sve nije uzimao, možda su to bili papiri od kakvih vreća, kako bi ponavljao lekcije kad bi obavljao “društveno korisni posao”. To je bila snaga, to je u biti Allahova moć da nakon psihičkih i fizičkih tortura ipak, ti mladi ljudi ostanu na pravom putu.

Autor je ponašanje komunista prema zatvorenicima doživlja-vao kao “primitivni izraz bijesa nasilnika”. Sjeća se autor svih za-robljenih, osuđenih, ostavljenih itd. Ali, nakon izdržanih kazni ta generacija čestitih mladih ljudi je nastavila školovanje i postali su poznati liječnici, inženjeri, profesori…

“Može o ‘Mladim muslimanima’ misliti pa i govoriti što god ko hoće, ali nam niko ne može odreći dobronamjernost, čestitost, po-štenje, marljivost pa i spremnost na svaku žrtvu za ideale koje smo slijedili, kao i čuvanje ljudskog dostojanstva, svoga ali i tuđeg. Sve to potvrđuju časno izdržane stotine godina robije i sedam ugašenih mladih života u jednoj, 1949. godini.” q

Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ

KULTURA


Nova knjiga zagrebačkog imama i člana redakcije “Preporodo-vog Journala” mr. sc. Mirze ef. Mešića “Muhammed, a.s. – Poslanik čovječanstvu” ovog Kurban bajrama pridonijet će da se dodatno urese duše vjernika i svaki ćošak njihovih kuća. Bit će to dobro štivo za njih, ali i za sve one koji iz neznanja ili zbog velike zaglušujuće medijske buke ne mogu čuti istinu. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj prepoznao je vrijednost tekstova Mirze Mešića, objav-ljivanih u društveno-političkom mjesečniku “Preporodov Journal” od siječnja 2012. godine (broj 137), te je kao izdavač zaslužan za objavljivanje ove knjige.

Autorov prvijenac, “Islam iznutra”, knjiga koja je tiskana 2011. godine u nakladi KDBH “Preporod”, doživjela je nekoliko izdanja. U njoj je autor obradio aktualne teme koje zanimaju nemuslimane (pi-tanje žena, pitanje džihada, islamsko-kršćanski odnosi, islam i politika i slično). Knjiga je pronašla svoje mjesto i na dvije katedre Sveučilišta u Zagrebu, i to kao obavezna literatura: na Filozofskom fakultetu druž-be Isusove i na Fakultetu političkih znanosti koristi se kao literatura iz predmeta Islam, odnosno Svjetska kultura i civilizacija. Kroz “Islam iznutra” nemuslimani uče o islamu, o drugome, što znači ne samo o vjerskim ontološkim i sociološkim zakonitostima, nego i o kulturološ-kim pretpostavkama za punoćom života. Knjiga je, također, nastala iz okrilja “Preporodovog Journala”, iz Mešićevih tekstova objavljenih u rubrici Živjeti islam u periodu od 2007.-2011. godine.

Razumijevanje univerzalne Božje i Poslanikove Riječi

Možda je knjiga “Muhammed, a.s. – Poslanik čovječanstvu” trebala biti i prije objavljena, ali se nikakvo rađanje ne događa sa-mo po sebi, nego po odluci Svevišnjeg. Tako i u ovom slučaju. Me-šićeva knjiga upravo sada je morala ugledati svjetlo dana, gdje će u ovim turbulentnim i teškim vremenima biti izvor znanja i istine onima, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, koji mogu vidjeti – i koji mogu čuti i razumjeti smisao Univerzalne Božje i Poslanikove Riječi. Do onih koji ne vide, ne čuju i ne razumiju nikada nikakva informacija u njenom pravom značenju neće doći, a ako i dođe bit će izvitoperena onako kako nji-hove oči vide i duša doživljava ovaj svijet. Ali, to je njihov problem, Svemir postoji i bez njihova bilo kakvog udjela. Međutim, svjedoci smo kako neznanje onih koji ne vide i ne čuju može dovesti do ne-reda na Zemlji, a Svemogući ne voli nered i smutnju koju stvaraju oni koji ne vide i ne čuju.

Knjiga je podijeljena na 18 poglavlja: Uvodne napomene; Stva-ranje i priroda čovjeka; Smisao, priroda i ciljevi poslanstva; Arabi-ja i Arapi prije Muhammeda, a.s., poslanstva; Od rođenja do prve Objave; Od prve kur’anske Objave do hidžre; Hidžra – preseljenje u Medinu; Medinski period Objave; Bitka za islam; Prema završetku misije i ovozemaljskog života; Muslimani nakon Muhammedove, a.s., smrti; Zašto muslimani vole i slijede Muhammeda, a.s.; 40 iza-branih hadisa; Svjetski velikani o Muhammedu, a.s.; Pogovori i re-cenzije; Pojmovnik; Literatura i Biografija autora. 68 bibliografskih jedinica govori o tome da je autor ovoj temi pristupio na strogo provjerenim i znanstvenim osnovama.

“MUHAMMED, A.S. – POSLANIK ČOVJEČANSTVU” MIRZE MEŠIĆA, NOVA KNJIGA U NAKLADI ISLAMSKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ

Knjiga o Allahovom miljeniku

Knjiga je nastala iz potrebe da se rasvijetle određene, kroz reli-gijski, ali i filozofski diskurs, nedoumice vezane za temeljne vrijed-nosti islama i Božjeg/ih poslanika. U Uvodnim napomenama autor pojašnjava kako sljedbenici islama veliku čast ukazuju poslanicima, počevši od Adema, a.s., pa do posljednjeg Božjeg poslanika Mu-hammeda, a.s. Autor govori: “Iako muslimani vole Muhammeda, a.s., više nego sebe i svoje najbliže, oni ga ne obožavaju niti mu pridaju i najmanje atribute božanstvenosti. On je bio i ostao samo čovjek, Allahov pokorni rob, ali i odabrani čovjek, Allahov Poslanik, kojemu je Gospodar svjetova preko meleka Džibrila/anđela Gabri-jela spustio Kur’an, posljednju Božju Poruku namijenjenu svakom čovjeku do kraja svijeta i vijeka.”

Smatram kako je autorovo pojašnjenje vezano za značenje riječi Allah jako važno, posebno da pruži informaciju nemuslima-nima. Riječ Allah, dž.š., znači Bog Uzvišeni – to nije posebno ime za muslimanskog Boga, nego za Jednog Jedinog koji je Stvoritelj Nebesa i Zemlje, svog živog i neživog svijeta. Arapi kršćani u svojim molitvama izgovaraju riječ Allah, u značenju – Bog, Gospodin. To bi trebao znati bilo koji vjernik, bez obzira odakle dolazi i kojim

MIRZA MEŠIĆ (otac Mehmedalija i majka Mensura) rođen je 1976. godine u Čeliću (Brčko, BiH). Završio zagrebačku medresu “Dr. Ahmed Smajlović”, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu te magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smjer Međunarodni odno-si, grana politologija i nacionalna sigurnost.

Radi kao imam u Zagrebačkoj džamiji i predaje islamski vjeronauk u Islamskoj gimnaziji Dr. Ahmeda Smajlovića u Zagrebu. Pokretač je vjerske tribine “Večer Kur’ana i džemata” i voditelj Ureda za da’wu i islamsku mladež pri Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj. Objavio više radova u različitim publikacijama, kao i dvije knjige: “Islam iznu-tra” (Zagreb, 2011.) i “Isa/Isus – Poslanik islama” (Zagreb, 2014.).

Od 2007. godine član redakcije “Preporodovog Journala”, druš-tveno-političkog mjesečnika Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod”. U dva mandata bio član Glavnog odbora KDBH “Prepo-rod”. Član Glavnog odbora i predsjednik Skupštine Udruge za vjersku slobodu u Hrvatskoj.

Oženjen (supruga Emina) i otac dvojice sinova (Mustafa-Ali i Lukman). q

KULTURA


jezikom govori. Znači, radi se o tome da ime Allahovo izgovaraju svi vjernici svijeta, ne bivajući svjesni izvora te riječi, jer su je kao i molitve prevodili na svoje jezike.

Nakana autorova je da kroz prihvatljiv diskurs bude u stalnom dijaloškom odnosu sa suvremenim čitateljem, ne nudeći mu nika-kva dogmatska načela, nego da u ravnopravnoj komunikaciji skine prašinu s plašta čitateljevog neznanja, opovrgavanja, neistine itd. Ova je knjiga važna, kao i mnoge prije nje, kako bi dodatno rasvije-tlila istinu o poslanstvu Muhammeda, a.s. ponajviše zbog nekih koji i nakon skoro 15 stoljeća znaju krivo tumačiti, ne samo islam nego i Muhammedovo, a.s. poslanstvo, govoreći kako je uzeo dijelove prethodno objavljenih knjiga te da je autor Kur’ana.

Poslanik Muhammed, a.s. je bio nepismen, nije znao čitati ni pisati, činjenica koja na samom početku njihove neistine opovr-gava. “Ikre” – “Čitaj”, bila je prva zapovijed Allaha Uzvišenog Mu-hammedu a.s., prenesena preko meleka/anđela Džibrila/Gabrijela. Odgovor Muhammedov je bio “Ja čitati ne znam.” I zbog toga, za one koji mogu vidjeti i na pravi način spoznati svijet, Kur’an pred-stavlja veliku mudžizu (čudo), originalnu Božju Riječ koja se do da-na današnjeg i do Dana Sudnjega nije i neće izmijeniti ni u jednom jedinom slovu – harfu.

Muhammed, a.s. – milost svjetovima

Mnogi su autori kroz povijest pridavali veliku čast Muhamme-du a.s. i o njemu govorili s najviše poštovanja, uvažavajući njegovu misiju na Zemlji, učeći od Odabranog Božjeg roba najveće etičke i moralne vrijednosti, ali je bilo i onih ne samo od prije nego i u današnjem vremenu koji svjesno ironičnom i grotesknom riječju ili slikom nastoje amalovažiti Njegovu misiju na Zemlji. A Muhamme-dovim, a.s., sljedbenicima je strogo naređeno, u suprotnom su u velikom grijehu, da se s velikim poštovanjem moraju odnositi pre-ma bilo kojem Božjem poslaniku.

Knjiga je namijenjena, kako je autor zapisao, “prije svega na-šim čitateljima nemuslimanima kako bi im makar malo približila važnost Muhammeda, a.s., u životu svakog muslimana. Naravno, namijenjena je i muslimanima da ih iznova podsjeti na važnost sli-jeđenja Poslanikovog životnog puta i svakovremene aktualnosti posljednjeg Božjeg Poslanika.”

Iako muslimani, vjernici, znaju kako je čovjek stvoren na Ze-mlji, poglavlje ove knjige Stvaranje i priroda čovjeka, na poseban način, zahvaljujući autorovom dobrom poznavanju propisa isla-ma i Kurana, ali i svjetovne literature koja govori o ovoj temi, u čitatelju izaziva neki neobični osjećaj – ponovnu, na poseban način predočenu spoznaju o Stvoriteljevoj Moći. Ontološka pita-nja: stvaranje, odgovonost, sloboda, pravo izbora, grijeh, poka-janje, vječnost, materijalno, duhovno itd. na poseban način, uz kur’anske ajete i autorovo pojašnjenje su prezentirani čitatelju, bez obzira kojem svjetonazoru pripadao. Riječ je o univerzalnom i svevremenom značenju i govoru: “Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. A kako vi malo za-hvaljujete!” (Kur’an: sura El-A’raf, 10)

Muhammed, a.s., je, kako citira autor ove knjige, znao reći: “Poslan sam da kod ljudi usavršim najljepše moralne osobine.” Samo misija Odabranih ima za cilj da izgrade moralne osobine čovjeka i uzdignu ga iznad materijalnosti. Autor citira Allahove, dž.š., riječi iz kur’anske sure/poglavlja El-Kalem, gdje stoji: “A ti (Muhammede) si zaista najljepše ćudi.” A u drugoj suri Allah, dž.š., govori: “A tebe smo (Muhammede) samo kao milost svje-tovima poslali.”

Izvadak iz recenzija i pogovora

Knjiga je popraćena dobrim recenzijama i pogovorom, koji su napisali hafiz prof. dr. Safvet Halilović, redovni profesor tefsira i kur’anske antropologije na Islamskom pedagoškom fakultetu Uni-verziteta u Zenici, prof. dr. Fuad Sedić, dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću i doc. dr. Nezir Halilović, šef Odjela za vjeronauku Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Islamske zajednice u BiH.

Hafiz prof. dr. Safvet Halilović je istaknuo kako se radi o prijem-čivom i primamljivom tekst široj čitalačkoj publici, pri čemu je autor “pokazao zavidan kapacitet da, kada je to bilo potrebno, manirom proznog virtuoza biografske sekvence pretoči u beletristički moduliran tekst”. Pritom knjiga “Muhammed, a.s. – Poslanik čovječanstvu” na trenutke “zadobiva karakteristike iznimno poželjnog romana za ciljani čitalački krug”. Pored ostalog hafiz Safvet Halilović je istaknuo kako “dodatni specifikum ovog literarnog serijala u povoju jeste intro-ek-stra objektiviziran polemički naboj koji struji gotovo cijelim tekstom. Vješto koristeći retorička pitanja, Mirza ef. Mešić otvara polemički prostor – sebi i drugima – pomoću kojeg suptilno provocira intelekt čitatelja, držeći ga na taj način konstantno ‘budnim’.” Halilović je na-glasio kako autor iz perspektive europskog muslimana daje akcent na antipod kornom elementu zapadnjačke percepcije i literarnog odnosa spram ličnosti Muhammeda, a.s. – “zapadnjačkom nerazumijevanju i mržnji suprotstavlja muslimansku ljubav prema Najodabranijem od ljudi, s.a.v.s.” Pritom je Mešić nastojao ovo djelo utemeljiti u odgovoru na pitanje: zašto muslimani tako snažno vole Muhammeda, a.s.?

Prof. dr. Fuad Sedić je istaknuo kako se u knjizi osjeća slast ljuba-vi prema islamu i njegovom prvom prezentatoru, Muhammedu, a.s. Profesor Sedić primjećuje kako u “današnjem vremenu u kojem se po-kušava nametnuti konflikt i uvijek okriviti islam, autor nam razotkriva pravo lice tolerancije i praštanja”, pa kaže: “Kroz povijest širenja isla-ma muslimani nisu silom nametali svoju vjeru niti su ikoga silili da pri-hvati islam. Ma koliko da je koštala politika blagosti i popustljivosti ona je bila i biće uvijek jedini ispravan put za većinu muslimana. Tolerancija prema nemuslimanima obaveza je svakog muslimana i muslimanke koju im je u povjerenje ostavio Poslanik islama Muhammed, a.s. Kada je bio najjači tada je pokazivao najviše blagosti. Iznevjeriti toleranciju za muslimane znači iznevjeriti jedan od osnovnih principa islama.”

Doc. dr. Nezir Halilović je u pogovoru knjige istaknuo kako se u knjizi mogu iščitati jasne pouke koje možemo odmah početi pri-mjenjivati u svakodnevnom životu. Između ostaloga, napisao je i sljedeće: “Upravo u toj situaciji kao dugo očekivana zraka sunca koja razbija gustu maglu ljudskih umova pojavljuje se knjiga Mirze Mešića koju karakteriše upravo holistički pristup, jer ma koliko da nam ukazuje na određene detalje iz Poslanikovog, a.s., života, ni jednog trenutka ne gubi iz vida cjelinu svog kazivanja i predstav-ljanja Muhammeda, s.a.v.s., kao Poslanika cijelom čovječanstvu i svrhu i smisao toga događaja u životu današnjeg čovjeka.”

Knjiga “Muhammed, a.s. – Poslanik čovječanstvu” iznimno kva-litetno je uređena, vizualno lijepog prijeloma, tiskana na kvalitet-nom papiru i s tvrdim koricama. Ima 320 stranica, a ilustrirana je s pedesetak fotografija, crteža, kaligrafija i levhi. Knjigu urednički potpisuje dipl. ing. Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala”, društveno-političkog mjesečnika KDBH “Preporod” i iz-vršni urednik “Biltena”, glasila Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Prvo izdanje tiskano je u nakladi od 1.000 primjeraka. Knjiga se mo-že kupiti u knjižarama “Školske knjige”, “Ljevaka” i u svim medžlisi-ma u Hrvatskoj, a sav prihod od prodaje namijenjen je za potrebe izgradnje Islamskog centra u Sisku. q

Ajka TIRO SRERENIKOVIĆ

PRIČE IZ BOSNE


Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pored desetina hiljada nevino ubijenih Bošnjaka, prouzrokovala je i veliko iselja-vanje. Procjenjuje se da je više stotina hiljada Bošnjaka u periodu od 1992. do 1995. godine naselilo se širom Evrope, Amerike, Au-stralije, Azije... Mnogi dječaci i djevojčice, koji su bježeći od talasa smrti spas pronašli u izbjeglištvu širom svijeta, danas su poznate i uspješne osobe u svijetu biznisa, sporta, politike, obrazovanja...

S druge, strane talas protjerivanja i iseljavanja Bošnjaka traje već stoljećima, a poseban je zamah imalo krajem 19. i tokom 20. stoljeća, tako da su mnogi potomci bošnjačkih iseljenika danas, ta-kođer, ljudi koji su doživjeli potpunu afirmaciju u najrazvijenijim zemljama svijeta. Posebno su interesantni Bošnjaci i Bošnjakinje širom svijeta, koji igraju važne uloge na političkim scenama zemalja u kojima su bježeći iz domovine pronašli spas.

Lijevo istok, desno zapad, mi u sredini...

EDHAM NURREDIN HUSIĆ, poznatiji kao ED HUSIĆ, na izbori-ma održanim 21. augusta 2010. godine, kao kandidat Laburističke stranke dobio je veliko povjerenje Australaca i postao jedan od 76 poslanika izabranih na parlamentarnim izborima. Tog dana on je postao i prvi parlamentarac islamske vjeroispovijesti u Parlamentu Australije. U ljeto 2013. godine postao je i član Vlade Australije i bio prvi političar koji je u australskom parlamentu zakletvu položio držeči ruku na Kur’anu.

BOŠNJACI I BOŠNJAKINJE NA SVJETSKOJ POLITIČKOJ SCENI

Što nas ima, mašallah!

Ed Husić - zakletva s Kur’anom u ruci

William Haugue, Angelina Jolie i Arminka Helić u Potočarima

iz drugih zemalja u Australiju, uvijek mi je bila želja na neki način vratiti toj zemlji i pokazati ogromnu zahvalnost za priliku da napre-dujem”, istakao je Husić.

Ed Husić je odrastao u Sydneyu, a njegovi roditelji su porijeklom iz Bihaća. Nije zaboravio svoje korijene, te ga se nerijetko može vi-djeti da na sjednici Donjeg doma Australskog parlamenta dolazi sa obilježjima Bosne i Hercegovine. Tako se nedavno u tamošnjem par-lamentu pojavio u dresu NBA-kluba Brooklyn Netsa i to sa brojem 33, koji nosi bosanskohercegovački košarkaš Mirza Teletović.

ARMINKA HELIĆ, kći Džemke i Rasima Helića, rođena je 20. aprila 1968. godine u Gračanici. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Sarajevu 1989. godine i, po jednoj sopstvenoj kasnijoj izjavi, željela da se posveti izučavanju Shakes-pearea. Po izvršenju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, domovinu je napustila oktobra 1992. godine, iz opkoljene Žepe. Za razliku od mnogih drugih izbjeglica, koje su izabrale Austriju, Italiju, Njemačku ili Švedsku, Arminka je otišla u London, gdje je završila niz prestižnih škola i fakulteta, da bi diplomirala na Oxfordu. U av-gustu 2014. godine imenovana je u Gornji dom Parlamenta Velike Britanije – Dom lordova. Prije toga, bila je savjetnica bivšeg mini-stra vanjskih poslova Velike Britanije William Haguea. Helić je bila vodeći savjetnik o sprečavanju seksualnog nasilja u sukobima, a u toj kampanji radila je i holivudska glumica Angelina Jolie.

Nakon što je objavljeno da je Arminki Helić dodijeljena doživot-na plemićka titula barunice, čime je postala i doživotnom članicom Doma lordova, Gornjeg doma britanskog parlamenta, Arminka je istaknula kako je to za nju izuzetno velika čast. “Ovo je ujedno i dokaz kako Velika Britanija svim svojim građanima pruža jednake mogućnosti. Bit će mi čast raditi u Gornjem domu britanskog par-lamenta i istodobno činiti sve da most prijateljstva između Velike Britanije i BiH bude sve jači”, istaknula je Helić.

Mediji iz Srbije i Republike Srpske napadali su je i sklapali konstruk-cije kako “Arminka Helić predvodi bošnjački lobi u britanskoj vladi”,

“Nisam mogao polagati zakletvu na Bibliji. Ono sam što jesam i mi-slim da sam donio ispravnu i jednostavnu odluku”, rekao je tada Husić australskim medijima. Iako je ceremonija polaganja zakletve izazvala veliku reakciju australijskih građana na društvenim mrežama, zanimlji-vo je da je broj onih koji su podržali Husića bio znatno veći.

Husić je kazao da je nakon što je prihvatio ponudu premijera Kevina Rudda da bude u Vladi, odmah nazvao svoje roditelje koji su šesdesetih godina prošlog stoljeća emigrirali u Australiju i podijelio s njima svoju sreću. “Kao i većina djece od roditelja koji su došli

PRIČE IZ BOSNE


iako je ona savjetovala britanskog ministra vanjskih poslova za pitanja Azije, Afrike i Bliskog istoka, svih dijelova svijeta – osim Balkana. Bilo kako bilo, britanski mediji proglasili su je jednom od stotinu najutjecaj-nijih političarki Konzervativne stranke Velike Britanije.

Arminka ima četiri sestre koje žive u Tuzli i sve su napravile uspješ-ne karijere. Jedna od njih je ugledna tuzlanska sutkinja Vildana Helić. Također, jedna od Arminkinih sestara je i ugledna profesorica dr. Niza-ma Salihefendić, koja predaje na Medicinskom fakultetu u Tuzli.

AIDA HADŽIALIĆ je imala sa-mo pet godina kada je njena po-rodica izbjegla iz okupirane Fo-če, gdje su ubijeni mnogobrojni članovi njene familije. 22 godine kasnije ova Fočanka je posta-la najmlađa ministrica u vladi Švedske, koju predvodi premijer Stefan Löfven. Dobila je mjesto ministrice obrazovanja.

“Preko noći smo morali ostaviti sve iza sebe – kuću, čla-nove rodbine i prijatelje. Neka-

ko smo jedva prikupili novčana sredstva potrebna za putovanje u Švedsku”, priča Aida. Članovi njene porodice nedugo nakon dolaska u Švedsku dobili su smještaj i posao, a Aida je krenula u školu. U politiku se uključila sa 16 godina, nakon ubistva švedske političarke Anne Lindh. Pridružila se Švedskoj socijaldemokratskoj uniji (SSU).

Diplomirala je pravo 2010. godine, nakon čega je postala gra-donačelnica Halmstada. “Ja ću raditi i za bosanskohercegovačku dijasporu i za sve ljude sa Balkana. Pokušat ću da budem dobar ambasador i predstavnik Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji, ali i u svijetu”, kazala je Hadžialić nakon što je izabrana za ministricu.

FAILA PAŠIĆ BIŠIĆ je rođena u Sloveniji, krajem sedamde-setih godina prošlog stoljeća. Njeni roditelji su porijeklom iz Sanskog Mosta. Po zanimanju je menadžerica. U svom radu i djelovanju promoviše toleran-ciju i suživot, međureligijski i međukulturni dijalog i razumi-jevanje. Bori se protiv islamofo-bije, govora mržnje i rasizma. U Sloveniji je ipak najviše poznata kao humanitarna aktivistinja. Bila je aktivna u humanitarnim

akcijama u Sloveniji, Bosni, Kosovu, Gazi, Maroku, Filipinima… Uda-ta je i majka dva sina. Faila je u svom dosadašnjem radu osvojila niz nagrada i priznanja. Godine 2006. bila je volonterka godine u Sloveniji. Sljedeće, 2007. Godine proglašena je za Lice Evropljanke godine jednakih mogućnosti za sve, te za Humanistkinju Slovenije prema izboru revije “Naša žena”.

Godinu kasnije nominirana je za Slovenku godine, a 2009. za Mladu Evropljanku. Bila je članica Ureda za jednake mogućnosti za sve pri Vladi Republike Slovenije 2010. godine. Iste godine bila je ambasadorka Evropske godine borbe poritv siromaštva i socijalne isključenosti.

“Ja sam Bošnjakinja, muslimanka koja nosi hidžab. Bošnjakinja sam po porijeklu, Slovenka po rođenju. Odrasla sam i školovala se

u Sloveniji. Zadnjih deset godina aktivna sam u slovenačkom druš-tvu i javnosti. Svojim aktivizmom nastojim popraviti neke nepravde i barem nekim ljudima učini svijet i život ljepšim. Na prošlim izbo-rima za Parlament Slovenije imala sam ponude nekih stranaka za kandidaturu. Između ostalih i ponudu LDS-a (Liberalna demokra-cija Slovenije) koju je tada vodila gđa. Katarina Kresal. Na nagovor Jelka Kacina, dobro poznatog političara, pristala sam da se kandidi-ram za Evropski parlament 2014. godine. Međutim, nisam prošla, ali ne predajem se. Idemo dalje”, kazuje Faila.

Bošnjakinja ANESA KAJTA-ZOVIĆ pobijedila je Johna Ro-offa, gradonačelnika grada Wa-terlooa, predstavnika republi-kanaca u utrci za Predstavnički dom države Iowa 2010. godine. Anesa je rođena 1986. godine u Bihaću, a sa roditeljima je živje-la u Šumatcu kod Velike Kladu-še. Sa sestrama, majkom Hadži-rom i ocem Hazimom, došla je u SAD 1997. godine, nakon što su ih više od četiri godine premje-

štali po različitim izbjegličkim kampovima u Evropi. Da bi prehranili porodicu, roditelji su radili i po nekoliko poslova, uglavnom teških, fizičkih. Anesa je započela redovno školovanje, iako nije dobro znala engleski, završila je Srednju školu “Zapadni Waterloo”, a zatim dobi-la diplomu specijaliste za javnu i poslovnu administraciju na Univer-zitetu Sjeverne Iowe. S ponosom ističe svoje porijeklo.

JASENKO SELIMOVIĆ ni-je imao dovoljno glasova da kao kandidat Liberalne partije Švedske bude poslanik u Evrop-skom parlamentu. Rođen je 1968. godine u Sarajevu, a po-četkom 1993. godine stigao je u Švedsku, bježeći od granata u opkoljenom gradu. U Švedskoj je radio kao režiser u pozorištu, zatim kao voditelj geteburškog gradskog pozorišta, da bi ušao u politiku i postao član Liberal-

ne partije Švedske. Početkom 2010. godine imenovan je za držav-nog sekretara za integrisanje i rad u švedskoj vladi. Obrazovanje je stekao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a nakon toga i na Institutu za dramu u Stockholmu.

ANNA IBRIŠAGIĆ, visoki funkcioner Konzervativno-li-beralne stranke u Švedskoj, te poslanik ove zemlje u Evrop-skom parlamentu u Bruxellesu od 2004.-2012. rođena je 23. maja 1967. godine u Sanskom Mostu kao Amna Ibrišagić. Ibri-šagić je u Švedsku stigla 1992. godine iz Prijedora, u vrijeme kad je u ovom gradu počinjen genocid nad Bošnjacima. Bora-

PRIČE IZ BOSNE


vila je u prihvatnom centru Luleå, a i sada je upisana na adresi u tom gradu. Bila je bliža saradnica Karla Bildta, te prevela njegovu knjigu “Misija mir” za potrebe balkanskog tržišta. Od 2000.-2001. obnaša funkciju predsjednice Moderate stranke Luleå, a već slje-deće godine dobila je zastupnički mandat u Švedskom parlamentu (2002.-2004.), gdje postaje i članica Komiteta za obrazovanje. Svoj uspjeh nastavlja kada je 2004. izabrana za švedskog predstavnika u Evropskom parlamentu.

AMINA ELEZOVIĆ, učenica porijeklom iz Tešnja, koja za-jedno s porodicom već nekoli-ko godina živi u Finskoj, jedna je od najmlađih osoba u toj razvijenoj skandinavskoj zemlji koja se aktivno bavi politikom. Amina živi u naselju Malax bli-zu grada Vaasa. “Uključila sam se u politiku, jer me to stvarno interesuje. Već dvije godine sam u odboru Finland Svenska Skolungdomsforbund. To je, ustvari, organizacija za prava učenika u obrazovnom sistemu

u Finskoj. Tu se zalažem za prava doseljenika u obrazovanju i svega ostalog što se tiče obrazovanja u Finskoj. Osim toga, članica sam Omladinskog odbora u našem naselju u Finskoj. Politikom sam se počela baviti, jer sam shvatila koliko ima nepravde ali i rasizma. Zato se u Finskoj borim za prava doseljenika. U budućnosti bih vo-ljela da kao političarka pomognem i svojoj BiH. Voljela bih ovdje steći iskustvo i znanje kako bih pomogla i narodu u BiH. Moramo svi uraditi nešto da pružimo priliku i našim ljudima u BiH da budu sretni”, kaže Amina.

SAMIR KEŠETOVIĆ, posla-nik u Radničkom parlamentu Austrije, skrenuo je pažnju jav-nosti kada je podnio Tužilaštvu u Beču krivičnu prijavu protiv Heinza-Christiana Strachea, vođe austrijske desničarske Slobodarske partije. Kešeto-vić, inače rođen u Srebreniku, u prijavi je optužio Strachea da je putem društvenih mreža širio govor mržnje protiv dr-žavljana BiH i čitav jedan narod pokušao dovesti u vezu s te-rorizmom. Optužbe Kešetović

veže za Stracheov status na Facebooku nakon stravičnog pohoda Alena Rizvanovića, austrijskog državljanina porijeklom iz BiH, koji je 20. juna 2015. godine, zaletivši se automobilom u Grazu u masu ljudi ubio troje, a povrijedio više njih. Strache je tada na svom Fa-cebook profilu napisao: “Ludilo u Grazu. Krivac je iz Bosne. Ubistva motivirana religijom nisu isključena.”

Nakon takve izjave Strachea su mnogi kritizirali, pa je on u me-đuvremenu obrisao sporni status. Međutim, Kešetović kaže da je austrijski političar, uprkos uklonjenom komentaru, već nanio štetu jednom narodu čiji mnogi pripadnici žive u Austriji. “Nedopustivo je da jedan političar, uz to parlamentarac na ovakav način i prije nego

što je istraga bila okončana govori o motivima tog stravičnog čina ko-ji je za svaku osudu. Austrijski zakon precizira da je za govor mržnje predviđena kazna do dvije godine zatvora i ja se iskreno nadam da će Strache odgovarati za svoj postupak”, ističe Kešetović.

ADEMIR ŽILIĆ je rođen 1989. godine u Doboju, a do rata je živio u Modriči. Trenut-no obavlja funkciju predsjedni-ka Liberalne omladine za regiju Östergötland (Liberala Ung-domsförbundet Östergötland) u Švedskoj. Kandidovan je ispred socialliberalne stranke Folkpartiet Liberalerna.

“Ima veliko interesovanje u Švedskoj i Evropi za Bosnu i Hercegovinu, ali ima isto puno neznanja o situaciji u državi. Vi-

dim ovdje priliku ta skrenem pažnju na neodržljivu situaciju u drža-vi i da se Evropska unija uključi aktivnije u rješavanje nagomilanih problema. Potrudit ću se zajedno sa mojom strankom da što više Bosanaca dobije pristup obrazovanim centrima tamo gdje žele da studiraju, da dobiju posao koji traže i da imaju bolju mogućnost da otvore svoje privatne firme. Male privatne firme ovdje u Švedskoj su nosioci ekonomije i vrlo važne za ekonomsku stabilnu državu. To jača bosanskohercegovačku dijasporu i tako isto jača Bosnu i Hercegovinu. Zato je bosanskohercegovačka dijaspora vrlo važna. Zato mora isto bosanskohercegovačka dijaspora biti više uključena u dešavanjima u Bosni i Hercegovini”, kaže Žilić.

NEJRA KALKAN, rođena u Sarajevu 1983. godine, sa po-rodicom je početkom agresije na Republiku Bosnu i Herce-govinu, izbjegla u Holandiju. Diplomirala je na Univerzitetu u Amsterdamu iz oblasti me-đunarodnog i evropskog pra-va. Radila je u Odboru za vanj-ske poslove Kongresa SAD-a u Washingtonu. Od 2010. godine Kalkan radi kao viša savjetnica u Evropskom parlamentu za

pravosuđe, unutrašnje poslove i građanska prava u Evropi. Kalkan savjetuje i članicu Europskog parlamenta Emine Bozkurto po pita-njima koja se odnose na BiH i ženska prava na Zapadnom Balkanu. U vrijeme poplava u maju 2014. godine Nejra je pozvala Vladu Ho-landije za pomoć Bosni i Hercegovini.

Moj višedecenijski prijatelj, sarajevski kantautor Armin Šako-vić, prije nekoliko godina napisao je pjesmu čiji refren glasi:

“Lijevo istok, desno zapad, mi u sredini izvozimo samo dušu okolini, kada spomene se ova zemlja mala e, onda se i za malo, može reći mašallah.”Ovaj, manji dio spomenutih uspješnih Bošnjaka u svijetu, tjera

nas da s ponosom na sav glas zapjevamo stih iz Šakovićeve pjesme: “Što nas ima, mašallah!” q

Avdo HUSEINOVIĆ

DIJALOG CIVILIZACIJA


U godini u kojoj je rođen Musa, a.s., faraon, koji je sebe namet-nuo i podmetnuo za vladara i gospodara ljudi, njihovih života, tijela i duša je naredio da se sva muška israilska (jevrejska) djeca poubi-jaju u Egiptu. U faraonovom totalitarnom i despotskom sustavu: monolita, monopola, monogola i monizma, osim faraonovog drugi muški glas a kamo li stav i odluka se ne čuje. Ali tu su dvije žene, Musaova majka i upravo faraonova žena koje Allah nadahnjuje i upućuje kako će spasiti i zaštiti život novorođenčeta: “I Mi nadah-nusmo Musaovu majku: Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku (Nil) i ne strahuj i ne tuguj. Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i spasiti i Poslanikom ga učiniti. I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad- zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. I žena faronova reče: On će (Musa) faraone biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti. A oni ništa ne predosjetiše. I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne pokaza i ne otkri kao sina, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili. I ona reče sestri njegovoj: Idi za njime. I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili. A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa onda (njegova sestra) reče: Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti? I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito, ali većina njih ne zna.” (El-Kasas, 7-13)

Taj Bogom određeni i izabrani Musa, koji odrasta na faraono-vom dvoru pod okriljem, brigom i zaštitom žena spašava israilski narod od petostoljetnog faraonskog ropstva: “I kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili i spasili, koji su vas najgorim mukama mu-čili i mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali – a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. I kada smo zbog vas i da bi vas spasili more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili.” (El-Bekare, 49-50)

Kur'an svjedoči i kazuje, a povijest potvrđuje jednu neupitnu i nepobitnu činjenicu – u krajnje totalitarnim sistemima kao što je faraonizam i despotizam, u odsudnu i presudnu odbranu: života, časti, vrijednosti, vrlina, krijeposti, identiteta, digniteta, subjekti-viteta, vjerodostojnosti, imovine, potomstva, principa, normi, na-čela, vjere, sadržaja vjerske prakse i svih vjerskih aktivnosti, odr-žavanje, čišćenje i čuvanje hramova, obučavanje, podučavanje i slanje djece u škole i na vjersku pouku i obuku, kao i plaćanje svih dadžbina i obaveza na svoja pleća preuzimaju žene. Tada naše ne-ne, majke, sestre, čestite, iskrene i prave hanume i plemenite žene svijeta ne dopuštaju da djeca, kada je u pitanju poznavanje religije, etike, kulture, prava, znanosti i civilizacije, ne budu jetimi (siročad), slijepa i ćorava pored zdravih očiju.

Tu i takvu ulogu su odigrale muslimanke u doba kolonijalizma u svim muslimanskim zemljama i komunističkim satrapijama u 20. stoljeću. Doista, žena, majka i plemenita svjetska žena je zadnja odsudna i presudna odbrana i čuvar života, vjerskog, moralno-etič-kog, kulturnog, i civilizacijskog identiteta, digniteta, žića, bića i vje-rodostojnosti ljudske vrste. Nije uzalud jedan muslimanski mudrac i alim činio Allahu, dž.š., dovu da mu podari Iman (vjeru) medinskih starica. Kada je u pitanju odnos prema životu između muškarca i

ŽENE SVIJETA, UZ MALOBROJNE MUŠKARCE KAO ČASNE IZUZETKE, POKAZALE SU SE KAO GLAS I SAVJEST KOLEKTIVNE SVIJESTI ČOVJEČANSTVA

Žene na braniku života i slobode

žene najlakše je to shvatiti kroz definiciju etike i morala. Najkraća definicija kaže: etika je učenje o dobru, a moral je činjenje dobra. Mnogi muškarci razvijaju teoriju života i znaju život – bekant, a že-ne praktično žive život i spoznaju život – erkant. To je kao razlika između šejha i njegovog derviša kojem šejh ustaje na noge. Kada pitaju zašto šejh kratko odgovara – ono što ja znam moj derviš gle-da vlastitim očima.

Da nije žena možda bi se glas istine o Bosni ugasio

Bez obzira što se u BiH dogodio prvi javni, na šest mjeseci una-prijed u Parlamentu BiH najavljeni i u UN zaštićenim i demilitarizi-ranim zonama ostvareni genocid, samo zato što je BiH međuna-rodno priznata kao država, da nije bilo žena svijeta i BiH, možda bi taj genocid bio prešućena i relativizirana činjenica. Žene svijeta, uz malobrojne muškarce kao časne izuzetke, pokazale su se kao glas i savjest kolektivne svijesti čovječanstva. Podastiremo činjenice.

Zar Susan Sontag nije 1993. i 1994. godine kao svjetsko ime i književnica došla da živi u hladnom, gladnom, avetinjski opustoše-nom i neprestano granatiranom Sarajevu i da potpuno identificira svoj život i sudbinu sa stanovnicima tog grada? Ta žena je dala za sva vremena najpotpuniju i najobjektivniju definiciju i kvalifikaciju šta su i ko su oni koji negiraju genocid u BiH. Dobro se toga prisjetiti oko ruskog veta na britansku rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Jedna druga žena, tadašnja američka predstavnica u UN Made-leine Albright 1994. godine u opkoljenom i na svaki način ugrože-nom Sarajevu, u povodu otvaranja Američke ambasade i prijatelji-ma i neprijateljima poručuje: “Ja sam stanovnik i građanin Saraje-va.” Težine i veličine tih riječi su svjesni samo oni koji su tada živjeli u tom gradu.

Treća žena Hillary Rodham Clinton, koliko god je mogla utjecala je na svoga muža, predsjednika SAD da interveniše u BiH i zaustavi užasne zločine kozmičkih razmjera pred očima i kamerama čovje-čanstva.

Majke Srebrenice



Četvrta žena Samantha Power, prije 23 godine dopisnica, danas predstavnica SAD-a u UN, svojevremeno je napisala jedan odličan i vrijedan članak: “A problem of Hell. America and the age od ge-nocide”. U njemu upućuje na Clintonov stav prenesen od njegovog savjetnika Dicka Morissa: “Bosna je postala metafora Clintonove slabosti. Kad god bih razgovarao o Bosni sa predsjednikom sudarili smo se s izrazom ne može se iznova i iznova.”

Ipak, istina života je nezaustavljiva. Joan Ringelheim, direktori-ca za obrazovanje u United States Holocaust Memorial Museum, čiji je otac izgubio cijelu svoju porodicu u holokaustu, bila je po-zvana da održi jedno predavanje u Sarajevu. Bila je zbunjena šta da kaže Bosancima koji su propatili katastrofu dok su, u isto vrijeme, ona i drugi Amerikanci gradili muzej za sjećanje na prethodnu? Čini se da je jedan od elemenata koji je pomogao promjeni Clintonovog stava bila slika obješene žene. Sliku mu je pokazao potpredsjednik Al Gore. “Moja 21-godišnja kćerka se interesuje za ovu fotografiju. Šta treba da joj odgovorim? Zašto se ove stvari događaju, a mi ne radimo ništa?” Nekoliko dana poslije, slika je bila predmet raspra-ve na sastanku između visokih američkih i evropskih zvaničnika o zračnim udarima protiv Srbije. Ali su prošli mjeseci dok nismo sa-znali da je žena bila Ferida Osmanović, jedna među 25.000 depor-tovanih civila iz Srebrenice. Saznalo se kada je fotografija pokazana njenim siročadima, Damiru i Fatimi (13 i 10 godina). Fotografiju je snimio novinar Darko Bandić, obaviješten od djece. Rekao je da je napravio samo dva snimka jer je mislio da neće nikoga zanimati. Pretvorila se u simbol.

Kakva je tek i kolika je uloga Christiane Amanpour, koja je na tako hrabar i objektivan način izvještavala o užasima agresije na BiH za najozbiljniju TV-kuću svijeta, za američki CNN.

Bilo ko ko drži do sebe nikada ne može zaboraviti ulogu i značaj dvije glavne tužiteljice Haškog tribunala Louise Arbour i Carle del Ponte. One su prikupile dokaze i optužile srpske ratne zločince za genocid.

Nepobitno utvrđen i presuđen genocid

Na ruski veto na britansku rezoluciju o Srebrenici ambasadorica SAD pri UN-u Samantha Power izložila je izuzetno suvislo i jezgro-vito izlaganje: “Genocid se dogodio u Srebrenici! Zamislite samo da ste majka nekog od 8.000 nastradalih? Rusija je danas povukla crvenu liniju i odbila priznati da se u Srebrenici dogodio genocid. Ruski veto slama srca žrtava genocida. Negiranje genocida vrijeđa žrtve, porodice, ali predstavlja i prepreku za pomirenje. Ovo Vijeće učinilo je sve da uvjeri Rusiju da glasa za ovu Rezoluciju, ali je Rusija to odbila. Vijeće sigurnosti nije ispunilo svoju obavezu iako imamo hiljade stranica teksta, forenzičkih dokaza. Genocid u Ruandi kao i u Srebrenici je dokazana (i sudom presuđena) činjenica. Svako ovdje zna odgovore. Šta bi majke ubijenih dječaka koji su ubijeni samo zato što su muslimani rekle da su danas ovdje? Neke članice su iskoristile svoju poziciju i odlučile su da budu neutralne, a ruski veto je nova mrlja na ugledu Vijeća sigurnosti.”

O kakvoj se poremećenosti svijeta u svim likovima života ra-di zorno svjedočanstvo je ruski veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici početkom jula 2015. godine. Pa Sovjetski Savez čiji je državni sljednik Rusija je imao 20 miliona žrtava od nacizma i fa-šizma. Staljingrad, Moskva i Lenjingrad su po tri godine držani pod opsadom,a sadašnja Rusija vetom u Vijeću sigurnosti šiti i brani genocid. Usput, prije toga Putin najavljuje strateško otvaranje pre-ma islamskim zemljama i muslimanskim narodima, ali to mu ni-je zapreka da ide na 100-godišnjicu obilježavanja događaja kojeg

Ermenci bez ikakvog suda retroaktivno žele proglasiti genocidom i kojeg ruska Duma naziva tim imenom. S druge strane i pored dvo-struke sudske presude Haškog tribunala za genocid vetom sprije-čava Rezoluciju o Srebrenici. Ukoliko za taj veto nije kompenzacija srbijanski Telekom i Elektroprivreda ili otpis dugova Naftnoj indu-striji RS-a ili neispunjenje obaveza iz ugovora o prodaji, onda je ruski veto autošovinistički i sadomazohistički čin koji relativizira i banalizira ruske žrtve u Drugom svjetskom ratu.

Prema Sandri Orlović neusvajanje rezolucije o genocidu u Sre-brenici u Vijeću sigurnosti UN-a predstavlja korak nazad za Srbiju i njezinu sliku na međunarodnom planu i na regionalnoj razini. Tako-đer, svoje stvarne ambicije Srbija za pomirenje sa drugim narodima u regiji mora da gradi na osnovama koje se tiču sudski utvrđenih činje-nica od sudova UN-a, odnosno od Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde. Prema ocjeni, sudu i stavu Federice Mogherini, visoke predstavnice i potpredsjednice Evropske komisije: “Na srebreničkim poljima ispisana je najcrnja stranica nedavne historije Evrope. Vrije-me i riječi ne mogu ublažiti bol majke koja čak nije mogla ni sahraniti svoje dijete. U Srebrenici se Evropa suočava sa svojom sramotom. Evropa je iznevjerila svoje obećanje naših utemeljitelja i snove nji-hovih unuka – da više neće biti rata u Evropi, da više neće biti ubija-nja zbog rase ili nacije. Težnje 'etnički čistim' državama neće donijeti mir. Moramo omogućiti svim zajednicama da budu skupa, a da ne budu rastrgane. Zajednički život je suština naše unije.”

Ove riječi visoke predstavnice dodatno produbljuje i rasvjetlja-va izuzetan tekst Florence Hartmann i Eda Vulliamya u “Guardianu” od 04.07.2015. godine u kome se činjenično ukazuje kako su zapad-ne zemlje, prije svih Velika Britanija i Francuska u najbukvalnijem smislu predale Srebrenicu i Žepu na nemilost vojnim i paravojnim snagama Republike Srpske. U okviru tako hladnokrvne, sa znanim posljedicama donesene odluke, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske Alain Juppé izjavljuje u jednom intervjuu: “Svi smo znali

Fotografija koja je obišla svijet (rahmetli Ferida Osmanović)



da će muškarci biti istrebljeni ili barem to da Srbi nisu štedjeli živote zarobljenika.” Da su predsjednici i premijeri zapadnih zemalja znali da će Mladićeve i Karadžićeve snage pobiti većinu muškaraca u Sre-brenici svjedoči dijalog između jednog holandskog i jednog srpskog oficira koji prenosi David Rode (End Game – The Betrayal and fall of Srebrenica). “'Ovo što vi radite podsjeća na ono od prije pedeset go-dina. Vi me podsjećate na naciste.' 'Ne zovi me nacista. Moj djed se borio sa partizanima protiv nacista.' Srpski zvaničnik je bio bijesan. Drugi holandski oficir je pokušao da opravda svog kolegu. 'Razjaren je jer su njegova porodica Jevreji.' Ogorčeni oficir nije bio Jevrej. Bio je jednostavno osoba. Ali srpski oficir koji je branio antinacističku poziciju partizana nije mogao da shvati njegovu reakciju. 'Razumi-jem njegovu priču, ali ne razumijem zašto pravi toliku frku', rekao je srpski kapetan odnoseći se na deportacije. 'Razumijem da tip toliko bijesni, ali ovo nisu Jevreji nego muslimani.'”

Metod se mijenja, a strategija i cilj ostaju istiTopos i platformu velikosrbijanske svijesti koja u Bošnjacima,

zato što su muslimani, uopće ne gleda ljude nego korov koji treba istrijebiti i zemlju Bosnu očistiti kako bi se priključila Srbiji jasno i precizno uočava i definira Sonja Biserko u intervju u “Danima” od 23.01.2015. godine, broj 919.: “Reč je o odavno utvrđenom dr-žavnom projektu u koji su ugrađene sve elite i one na vlasti i one u opoziciji i većina društva. U tom smislu nevažno je da li je u Sr-biji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić, važno je da se radi na pokušaju ostvarenja onog državnog projekta koji je svojevremeno najbolje definirao Dobrica Ćosić rekavši da je Republika Srpska jedini pravi ratni plijen koji je Srbija dobila iz ratova devedesetih. U tom smislu demokratska vlast samo je zamenila metod, projekat i krajnji cilj ostali su neprome-njeni. Za razliku od Miloševića koji je BiH pokušao da podeli ratom, genocidom, etničkim čišćenjem, ovi koji su došli nakon njega tu istu politiku nastojali su da provedu diplomatskim sredstvima i to tako što su se čekajući pogodan momenat trudile da ratom 'osvoje-ne teritorije' legitimišu na miran način. Cela struktura o kojoj govo-rim dalje duboko vjeruje da je BiH privremeno rješenje i zato igraju na Milorada Dodika, koga jednoga dana planiraju da upotrebe kao izvođača prljavih poslova. Iako su od ratova prošle gotovo dve de-cenije, beogradski nacionalistički krugovi za sada su jedino pustili Hrvatsku. Iako predsjedavajuća OEBS-a, nažalost Srbija danas ne-ma bilo kakav moralni kredit da Evropi prenese vlastito iskustvo iz koga bi ta ista Evropa eventualno mogla da izvuče neke važne lekcije. A upravo bi to iskustvo Srbije i zemalja bivše SFRJ u ovom momentu EU, Rusiji i Ukrajini moglo biti od izuzetne važnosti. Kada je reč o odgovoru premijeru kosovskom novinaru Vučić ponavlja kako se promenio, kako nije isti kakav je bio devedesetih, ali pod uslovom da oni koji to slušaju ne pominju devedesete, da ne govo-re o tome šta su srpska politika, srpska vojska, policija, akademija, crkva, Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić činili po bivšoj Jugoslaviji.”

Uostalom, sve njegove i Nikolićeve reakcije na britansku Rezolu-ciju o genocidu u Srebrenici, iako se u njoj ni direktno ni indirektno ne spominje nikakva uloga Srbije zorno su i nepobitno svjedočanstvo da iza svih događaja u BiH od 1992. do 1996. godine upravo stoji Srbija pod zaštitom Rusije. Nepobitna je činjenica da 11. jula 2015. godine Aleksandar Vučić nikada ne bi došao u Srebrenicu da je Vijeće sigurnosti usvojilo Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. To ipak nikom nije dalo za pravo da ga napadne ili da ga na bilo koji način ugrozi.

Što se mene lično tiče, ja bih mnogo teži i opasniji napad pri-hvatio na sebe, ukoliko ga je napala nekontrolisana i izrevoltirana masa, a ne neki iscenirani i dobro organizirani napad od bilo koje i

bilo čije obavještajne službe. Prihvatajući lični rizik i sve posljedice na sebe, umjesto na Vučića, usuđujem se da se javno ne složim sa sudovima i ocjenama uvaženog Gojka Berića u “Oslobođenju” 16. i 17. jula 2015. godine: “Međutim, ono što povezuje osvetnike iz ove epizode je neukrotiva mržnja. Kamenje bačeno na Vučića jeste kamenje mržnje, slika jednog primitiviziranog svijeta lišenog najelementarnije političke ili bilo kakve druge kulture. Budalama, idiotima, kretenima – nazovite ih kako hoćete – naši balkanski na-cionalistički lideri počeli su se okruživati čim su se dočepali vlasti. Nevjerovatna je bila njihova potreba za takvim ljudima, od kojih su mnogi postali ratni zločinci.”

Najpotpuniju, najjasniju i najkvalifikovaniju ocjenu svega što se događalo sa i oko Vučića u Potočarima napisala je Tamara Nikčević u “Danima” 17.07.2015. godine, broj 944.: “Princip koji je primje-njen u Njemačkoj 1945. godine morao je, dakle, biti primjenjen i na zapadnom Balkanu i baš kao to su Nijemci bili suočeni sa holoka-ustom (šoahom) tako je srpski narod morao preuzeti odgovornost za činjenicu da je u julu 1995. godine u Srebrenici počinjen genocid. Da je Srbija to shvatila, da je na vrijeme suočena sa posljedicama zločinačke politike Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, ne bi se danas tako tragično identifikovala sa genocidom, ne bi u subotu u Potočarima bio razvijen veliki pano sa prijetnjom Aleksandra Vučića izgovorenom u srpskoj Skupštini samo desetak dana nakon genocida u Srebrenici: 'Stotinu muslimana za jednog Srbina'. Upravo su tu neljudsku formulu četrdesetih godina XX vijeka njemački nacisti provodili nad Srbima. Sa druge strane da je međunarodna zajednica na vrijeme definisala karakter rato-va devedesetih, mnogo toga bi danas na Balkanu bilo kudikamo drugačije. Ko, naprimjer, spori to da su saveznici na kraju Drugog svjetskog rata Drezden sravnili sa zemljom i da su prilikom završ-nih operacija oslobađanja stradali i mnogi civili? Niko! Međutim, ta činjenica ne mijenja karakter agresorskog pohoda Adolfa Hitlera. Uostalom, šta je vojnik Verhmata tražio pod Staljingradom? Otkud tamo?! Drugim riječima, kako su se u tom 'oslobodilačkom ratu' koji ovih dana spominje predsjednik Tomislav Nikolić, Škorpioni našli u Trnovu, Arkan u Bijeljini, a Aleksandar Vučić po svjedočenju Vojislava Šešelja na Jevrejskom groblju u Sarajevu (svi iz Srbije)?! Možda je jedina dobra okolnost prošlonedeljnog 'pokušaja atenta-ta' ('Baciš kamen – atentat, pobiješ više od 8000 ljudi i nije geno-cid!', napisao je jedan beogradski tviteraš) na srpskog premijera u Potočarima ta što je, prvi se put, našavši u ulozi progonjenog, mogao barem da nasluti kako su se osećali svi ti nevini ljudi ko-ji su, tokom srebreničkog pakla pokušali da pobjegnu ispod noža Mladićevih nacista. I nije tačno ono što, sa Miloradom Dodikom na čelu ovih dana tvrdi sramna propagandna mašinerija srpskog pre-mijera, napad na Vučića nije i ne može biti napad na Srbiju i srpski narod. Da jeste, zar bi se u Srebrenici vijorila i srpska zastava?! Zar bi u Potočarima bili najsrdačnije dočekani nevladini aktivisti Srbi koji su iz Beograda i drugih srpskih gradova došli da odaju poštu nevinim žrtvama srebreničkog genocida?! Najzad zašto sličnog 'po-kušaja atentata' nije bilo prije nekoliko godina, kada je u Potočare u ime Srbije došao predsjednik Boris Tadić?! Riječ je o, dakle, ne-čemu drugom. O Aleksandru Vučiću, koji, izuzev 'grešio sam i ne stidim se da priznam' nikada nikome nije objasnio šta je početkom devedesetih tražio na obodima Sarajeva: zašto je Ratka Mladića proglašavao herojem, zašto je njegove fotografije preljepljivao preko bulevara Zorana Đinđića i zbog čega je, suprotno presudama Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala, uporno negirao srebrenički genocid, zašto je Ruse, taj herojski narod koji dobro zna šta je nacizam, a šta Lenjingrad – do Sarajeva, najduža nacistička



opsada u XX vijeku – zašto je, dakle, baš njih pozvao da se zauvijek osramote braneći neobranjivo zbog čega je 'aktivirajući' kao alibi fašističke horde Vojislava Šešelja i Dveri, zabranio akciju 'Sedam hiljada' kojom su građani Beograda htjeli da pokažu svoje duboko saosjećanje sa žrtvama genocida počinjenog u njihovo ime: zašto je raspomamljenje medije, vladine činovnike i ostali fašistički ološ po-novo pustio s lanca dozvolivši im da, sve se pozivajući na pomirenje i naričući nad sudbinom 'hrabrog državnika' polomljenih naočara, relativiziraju srebrenički genocid i nastave da šire mržnju prema Bošnjacima? I takvih još 8.372 – zašto?”

Ovakvom Vučiću, čiji politički profil nije niko bolje dao od Ta-mare Nikčević i koji se pored svega nikada nije odrekao titule čet-ničkog vojvode niti ijedne konkretne aktivnosti koju je činio da bi se za nju pokajao i zatražio izvinjenje, ipak su žene majke Srebrenice preko ruku Hatidže Mehmedović, majke koja je izgubila cijelu po-rodicu i ostala da živi svoju samoću na Vučićev rever stavile cvijet Srebrenice, najčasnije sjećanje što u svojim rukama drže te žene od dana kada su pogubile svoje najmilije. To je bilo drugi puta, a prvi puta cvijet mu je uručila Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”. Doista žene, majke Srebrenice, čitavog Podrinja, Žepe, Višegrada, Foče, Krajine, Hercegovine, u svojoj hrabrosti, uspravnosti, ustrajnosti, plemenitosti, iskrenosti, vjerodostojnosti, dobroti, dostojanstvu, poštenju i strpljenju u boli i tuzi zadivljuju čitav svijet. Dok je njih neće umuknuti glas svjedo-čanstva istine o Bosni i genocida u Srebrenici! Evo šta je Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe kazala premijeru Srbije: “Ne može se negirati genocid. Mi smo svoj narod, nismo tuđi narod.”

Rame uz rame sa njima su “Žene u crnom” izSrbije, koje se, upr-kos svim izazovima, iskušenjima i opasnostima, zalažu za zaštitu Bo-sne i Bošnjaka i za istinu o genocidu u Bosni. Ukoliko se srbijansko društvo defašizira i denacifizira to će biti zahvaljujući Božijoj milosti, ali i sebebom žena kao što su: Latinka Perović, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Vesna Pešić, Tamara Nikčević i mnoge druge znane i neznane žene. Njihova hrabrost i iskrenost nadilazi zločine zlikovaca.

Istom društvu žena pripada Slovenka Tanja Fajon, zastupnica u Evropskom parlamentu, osvjedočeni prijatelj Bosne i advokat isti-ne u stilu intelektualca kada su u pitanju Bošnjaci. Na jednoj dionici ona se priključila učesnicima “Marša mira”. Za Fajon “Srebrenica je simbol strašnog ratnog zločina ali je danas i simbol mira. Čast mi

je da sam ovdje (11.07.2015. godine u Potočarima) i da se sjećam svih žrtava i napominjemo da se nikad ne ponovi. A za to imamo svi odgovornost. Političari sa jedne i druge strane da priznaju genocid u Srebrenici je to put ka miru u regionu. Željela bih da ovdje bude bolji dijalog. I dolazak srbijanskog premijera je pozitivan korak. Na-dam se da otvara neko novo poglavlje.”

Koliko je meni znano i poznato na širenju istine o Bosni i genoci-du u Srebrenici svoj obol su dale i Hrvatice: Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Hrvatske, Dubravka Šuica, hrvatska zastupnica u Evropskom parlamentu, Vedrana Rudan, Slavenka Drakulić i neke druge. Bilo bi drsko i primitivno zabraniti principijelan i odlučan stav Crnogorke Varje Đukić.

Zaključak

Pošto žene život i žive i rađaju i spoznaju a muškarci samo žive i znaju to žene vjerovatno imaju veću intuiciju i prirodni dar za život od muškaraca. Niko nikoga ne može voljeti kao majka vlastito dije-te. Prava i neostrašćena žena u svakom djetetu zamišlja i proživlja-va sudbinu vlastitog djeteta.

Pri kraju vrijedi zabilježiti i riječi jordanske kraljice Nur, povje-renice Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP). Njena je poruka da će pravda i istina pobijediti zlo. Pronalaženje i identi-fikacija nestalih predstavlja prijeko potrebnu borbu za pravdu, u nastojanju da se na laži odgovori istinom, da se strašnim zločinima suprostavi neumoljiva, snažna i sigurna primjena vladavine zako-na: “Možda će vam neko pokušati objasniti da, ako želite naprijed, morate zaboraviti prošlost. Mi ne možemo i ne smijemo zaboraviti ljudsko lice ove tragedije. Politika i predrasude ne smiju zasjeniti stvarnost vaših patnji, jer samo sjećanjem možemo spriječiti po-navljanje zločina. To je dužnost koju svi mi od najmoćnijih do naj-skromnijih imamo prema živima i mrtvima.”

Nikada mi u životu kao nakon ovog teksta nije bilo jasno i shvat-ljivo zašto je Muhammed, a.s., tri puta ponovio majka, majka, maj-ka, pa otac. Možda je to put za saznanje zašto se četvrta kur'anska sura zove En-Nisa (Žene), a u Kur'anu ni jedna od 114 sura se ne naziva Er-Ridžalu (Ljudi). Šta ćemo – ljudi su bliži idejama ali i fikci-jama, a žene životu i emocijama. q

Mustafa SPAHIĆ

“Žene u crnom” ispred Predsedništva Srbije u čast žrtava genocida u Srebrenici

ŽIVJETI ISLAM


Nakon tri najvažnije bitke koje su imale sudbonosno značenje za opstanak islama te nekoliko što većih što manjih vojnih pohoda pro-tiv ratobornih beduinskih plemena, medinska država za samo pet godina postala je najvažniji i najsnažniji faktor na Arapskom poluo-toku. U Perziji i Bizantu Poslanika su nakon bitke na Hendeku počeli nazivati “moćni kralj Arapa”, priznajući na neki način medinsku dr-žavu kao novu silu u regiji.1 Obrana Medine od naleta najveće dotad oformljene vojne koalicije među Arapima, predvođene Kurejšijama iz Mekke, pomognute medinskim Židovima i medinskim licemjeri-ma, muslimane je toliko ojačala da je Muhammed, a.s., svoje ashabe odlučio povesti u Mekku kako bi posjetili sveti grad.2 Poslanik je za put odabrao sveti mjesec zu-l-kade u kojem je bilo zabranjeno rato-vati. Htio je dati do znanja svojim najbližim sljedbenicima, ali i Kure-jšijama da ovom putovanju nije cilj rat ili vojno zauzimanje Mekke nego isključivo obavljanje vjerskog propisa umre.3 Pozvao je Poslanik muhadžire i ensarije, ali i sve beduine koji su netom primili islam da mu se na tom putu pridruže. Bilo je to 6. godine od hidžre ili 628. godine, računajući vrijeme po Isau, a.s.4

Časni ashabi među muhadžirima koji nisu vidjeli svoj dom više od šest godina ovaj su Poslanikov poziv primili s velikim oduševlje-njem, ali i strahom. Bila je to prilika da ponovno vide rodni grad, da hodočaste Kabu, Božju Kuću, ali se u isto vrijeme bojahu i osvete Kurejšija. Muhammed, a.s., umirivao ih je naglašavajući da oni u Mekku ne idu ratovati nego obaviti hodočašće Božjoj Kući. Zato su svi odjenuli ihrame i poveli žrtvene životinje (kurbane), što je bio jasan dokaz njihove miroljubivosti i nakane.

Za dolazak muslimanskih hodočasnika ubrzo su saznali mekan-ski glavešine. Dobro su znali ako se muslimani približe Mekki da im prema općeprihvaćenim pravilima poštovanja svetih mjeseci i posebnog statusa svetoga grada ne smiju zabraniti ulazak u Mekku i posjet Kabi makar Poslanik i negirao njihova brojna božanstva. Ako bi, pak, muslimani uspjeli ući u Mekku, to bi dodatno oslabilo prestiž i ulogu Kurejšija kao jedinih čuvara Kabe, dok bi s druge strane osnažilo ionako sve veći utjecaj muslimana među arapskim plemenima. Zato su Kurejšije odlučili preventivno djelovati. Poslali su svog najboljeg vojskovođu Halida ibn Velida, koji u to vrijeme još nije prešao na islam, s 200 uvježbanih konjanika da ih presretnu te spriječe njihovo približavanje svetim granicama Mekke. Saznavši za namjere Kurejšija, Poslanik je odmah promijenio smjer kretanja. Odabrao je dulju i nepristupačniju rutu kako bi izbjegao sukob s mekanskim ratnicima. Uspio je Poslanik doći do same granice koja označava svetost mekanskog teritorija te se sa svojim ashabima ulogoriti u mjestu Hudejbija čekajući razvoj situacije. Naime, Mu-hammed, a.s., želio je dobiti potvrdu Kurejšija da će ga pustiti da sa svojim ashabima mirno uđe u Mekku, obavi umru i odmah se vrati u Medinu. Uvjerovao je Kurejšije da u Mekku nije došao rato-vati nego hodočastiti Božju Kuću. Stprljivo čekajući dopuštenje za ulazak u Mekku, Muhammed, a.s., više je poštovao predislamsku arapsku tradiciju od samih Kurejšija koji su prvi put nekomu zabra-nili ulazak u sveti grad.5

Iako su znali da na to nemaju pravo, Kurejšije su u međuvreme-nu odlučili da će po svaku cijenu muslimanima zabraniti ulazak u Mekku. Poslanik je više puta slao svoje pregovarače da uvjere Ku-

ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXXVIII)

Mirovni ugovor na Hudejbiji

rejšije da su muslimani tu samo radi posjeta Kabi. No bez uspjeha. Kurejšije su čvrsto odlučili da muslimanima ovaj put neće dopustiti ulazak u Mekku. Bili su spremni i na oružani sukob, povrijediti i svetost Kabe, ako bi muslimani odlučili makar i na miran način ući u Mekku. Na kraju je Muhammed, a.s., u grad poslao svoga zeta Osmana ibn Affana, r.a., budućeg trećeg halifu, da pokuša privoliti vodeće ljude Kurejša da dopuste muslimanima nesmetano obavlja-nje umre. Osman, r.a., zbog svog je podrijetla i prijašnjeg aristro-kratskog statusa u Mekki među Kurejšijama bio lijepo primljen. Čak su mu ponudili da sam obavi obilazak Kabe, što je odbio, jer to nije želio učiniti bez Muhammeda, a.s., i ostalih muslimana. No Kurejši-je o tome nisu željeli ni slušati. Osmana, r.a., zadržali su tri dana, a među muslimanima proširila se vijest da je ubijen.

Govorkanje ashaba o Osmanovoj smrti rastužila je i veoma za-brinula Poslanika. Znao je, ako je to istina, da je to nova objava rata. Zato je zatražio od svojih ashaba da mu izreknu beju’ ili pri-segu vjernosti; da će čvrsto ostati uz njega bez obzira na okolnosti koje će uslijediti. Svi do jednoga ashabi su se požurili Poslaniku dati prisegu poznatu kao Bej’atu-r-Ridvan ili Prisegu Zadovoljstva, koju i Kur’an spominje: “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima nji-hovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradit će ih skorom po-bjedom i bogatim plijenom koji će uzeti, jer Allah je silan i mudar.” (El-Feth, 18–19)

Poslanika je još jednom obradovala spoznaja da su njegovi as-habi jedinstveni u kriznim trenucima. Iako su se znali razići u mi-šljenju, u obrani temelja islama bili su kao jedna duša. Ako treba, do posljednjeg će čovjeka braniti svoga Poslanika i ponos islama.

ŽIVJETI ISLAM


Srećom, nakon tri dana pojavio se i Osman, r.a. Osjetilo se veliko olakšanje. Nije uspio uvjeriti Kurejšije da dopuste muslimanima obavljanje umre, no uspio je dovesti novog pregovarača iz Mekke, Suhejla ibn Amra, poznatog mekanskog oratora. Nasreću, rat je ovaj put bio izbjegnut. No morale su se točno definirati točke pri-mirja. Pregovori su uistinu bili teški i mučni, o svakom se detalju trebalo dobro razmisliti i precizno ga definirati. Suhejl nije dopustio da na Ugovoru stoje Allahova Imena Er-Rahman i Er-Rahim spome-nuta u Bismilli koju je Poslanik napisao na početku Ugovora, kao ni fraza Resullulah, Božji Poslanik, koju je Muhammed, a.s., uvijek stavljao na kraju Ugovora iza svoga imena. Suhejlovu drskost i sit-ničavost pojedini su ashabi teško prešutjeli. Neki su poput Omera, r.a., otvoreno izrazili svoje neslaganje s predloženim Ugovorom. Bili su mišljenja da se Kurejšijama isuviše popušta i da je takav ugo-vor poražavajući i ponižavajući za muslimane.

No u tim trenucima Poslanika je vodila Božja Providnost. Znao je da će ubrzo doći vrijeme kada će muslimani nesmetano ući u Mekku i tako joj vratiti njeno iskonsko (islamsko) značenje koje joj namijenio i njen utemeljitelj Ibrahim/Abraham, a.s. A i Kur’an je inzistirao da muslimani moraju prihvatiti primirje makar bilo i ne-povoljno za njih. “Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha jer On uistinu sve čuje i sve zna.” (El-Anfal, 61)

Ukratko, glavne točke Ugovora ogledale su se u sljedećem: mu-slimani nisu mogli obaviti hodočašće te godine, ali im je dopušte-no da ga obave iduće godine. U Mekki mogu ostati samo tri dana. Mir je proglašen sljedećih 10 godina. I Kurejšije i muslimani mogu slobodno putovati i trgovati područjima koje druga strana kontro-lira. Stavke dogovora prenose se i na plemena s kojima muslimani i Kurejšije imaju sklopljene saveze i mirovne sporazume. Svaki gra-đanin koji napusti Mekku te se pridruži muslimanima bit će vraćen mekanskim vlastima, dok će svatko tko napusti Muhammeda, a.s., te se doseli u Mekku dobiti utočište i sigurnost i neće morati biti vraćen muslimanima.

Ashabi su bili nezadovoljni ovakvim ugovorom. Posebno im je zasmetala zadnja točka. Smatrali su je krajnje nepravednom prema onim muslimanima koji bi željeli napustiti Mekku i doseliti se u Me-dinu. Tako je sam pregovarač Suhejl iskoristio da vlastitog sina vrati u Mekku nakon što se u tim danima pridružio starijem bratu i drugim ashabima kao musliman, dugo skrivajući svoju vjeru od agresivnog oca. Ahabi su bili toliko razočarani i zbunjeni novom situacijom da se čak nisu odazvali Poslaniku kada im je predložio da žrtvuju kurbane te se pripreme za povratak u Medinu. Jednostavno su bili u šoku. Tek kada je Poslanik na nagovor svoje supruge Ummu Seleme žrtvovao svoj kurban te obrijao glavu i ostali su ashabi slijedili njegov primjer.6

Ashabi su imali duboko povjerenje u svoga Poslanika. Voljeli su ga više nego sebe i svoje obitelji. No u tom trenutku osjećali su da je Poslanik previše popustio u pregovorima s nevjernicima. Gotovo da se pobuna osjećala u zraku. No ashabi će uskoro shvatiti da su zanemarili Poslanikovu duboku duhovnost, strogu racionalnu logi-ku, izvanrednu inteligenciju i strateški genij.7

Poslanik nije gubio nadu da će se njegov san ubrzo obistiniti i da će pobjedonosno i sigurno ući u svoj grad. Taj njegov optimizam potvrdio mu je i njegov Gospodar objavivši mu na povratku kući u Medinu sljedeće kur’anske ajete: “Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete doista u Mesdžid-Haram ući sigurni – ako Allah bu-de htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavno pobjedu dao. On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom istini-tom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan Svjedok!” (El-Feth, 27-28)

Ovi kur’anski ajeti jasno su upućivali da Muhammed, a.s., na Hudejbiji nije doživio poraz ni poniženje nego pravu pobjedu – po-bjedu istine, strpljivosti, ljudskosti i čovjekoljublja nad arogantnom džahilijetskom ohološću. Godinu dana poslije, kako je bilo naznače-no i u Ugovoru, muslimani predvođeni Muhammedom, a.s., obavili su umru zadržavši se tri dana u Mekki. Dok su sretni ushićeno kruži-li oko Kabe, svi mušrici napustili su Mekku i nastanili se po okolnim brdima. Gledajući muslimane kako ponosno i s ljubavlju obavljaju islamske obrede umre, kod mnogih se Mekelija u tim trenucima javila ljubav prema islamu. Uvjerili su se da nema ništa neobično ni strano u islamskim obredima. Neki od najljućih protivnika islama odlučiše otići u Medinu te Muhammedu, a.s., javno priznaše po-slanstvo. Dvojicu tadašnjih mušrika treba svakako spomenuti. Bili su to Halid ibn Velid, najveći arapski ratnik toga vremena i islam-ske povijesti, onaj Halid koji je nanio težak poraz muslimanima te ubio mnoge muslimane na Uhudu, i Amr ibn-u-l-As, jedan od naj-briljantnijih umova i diplomata svoga vremena, ratni zapovjednik i osvajač Egipta. Obojica, iako u prvo vrijeme neprijatelji islama, u godinama koje će uslijediti imat će velike zasluge u obrani i širenju islama izvan Arapskog poluotoka.

Prvi sukobi s Bizantom/Rimom

Neka plemena, poput najvećeg arapskog plemena Gassan po-mognutog tada moćnim Bizantom, nastavila su rušiti mir na sjeveru poluotoka. Muhammed, a.s., bio je prisiljen poslati vojnu ekspediciju od 3.000 vojnika predvođenu poznatim ashabima Džaferom ibn Ebi Talibom, Zejd ibn Harisom i Abdullah ibn Revahom, r.a. Sva su trojica poginula u neravnopravnom okršaju muslimanske vojske i brojnijeg neprijatelja koji je u svojim redovima imao oko 100.000 vojnika.

U tom je pohodu na vidjelo izašlo sve vojničko umijeće Hali-da Ibn Velida, r.a., koji je uspio konsolidirati muslimansku vojsku

SAJ

MERVA

SAFA

TAVAF

ULAZ

IZLAZ

ŽIVJETI ISLAM


i spasiti je od katastrofalnog poraza. Tada ga je Poslanik prozvao sejfu-l-islam ili “sablja islama”. Bila je to poznata bitka na Mu’ti, prvi sraz tada moćnoga Bizanta, koji je već počeo osjećati zamor i ozbiljne znakove slabljenja, i mlade, netom nastale islamske drža-ve/hilafeta koja će za desetak godina ovladati golemim područjem i prihvatiti mnoge običaje, kulturu i narode.8

Kršenje hudejbijskog ugovora

Obveze i prava između muslimana i mušrika definirani ugovo-rom na Hudejbiji odnosili su se i na njihove plemenske saveznike. Pleme Huza’ sklopilo je savez s muslimanima, a pleme Benu Bekr s mekanskim mušricima. Ovo naglašavamo zato što će ratnici iz ple-mena Benu Bekr iznenada napasti pleme Huza’ i ubiti nekoliko njiho-vih članova, što je predstavljalo izravno kršenje mirovnog ugovora. Bio je to samo jedan u nizu napada i provokacija koje su Kurejšije taj-no podržavali protiv muslimana ili njihovih saveznika. Čim je Poslanik čuo za napad na svoje saveznike, obavijestio je ashabe da je Ugovor s Hudejbije poništen i da obveze ugovorene između muslimana Medi-ne i mušrika Mekke više ne vrijede. Kada je najutjecajniji predstavnik Mekke Ebu Sufjan čuo da je Poslanik ugovor s Hudejbije proglasio nevrijedećim, žurno je otišao u Medinu kako bi uvjerio Muhamme-da, a.s., da ugovor treba i dalje poštovati, dobro znajući da Mekelije teško više mogu zaustaviti muslimane da uđu u Mekku. Nastojao je Ebu Sufjan svim argumentima uvjeriti muslimane da je to bio samo izolirani incident i da se to više neće ponoviti.

No muslimani više nisu željeli dopustiti da ih Kurejšije ponižavaju i ugrožavaju. Imali su dugogodišnje iskustvo ratova s Kurejšijama, a još su bili i pod dojmom Hudejbije, kada im je bio nepravedno za-branjen ulazak u Mekku radi hodočašća, što je bio presedan u dugoj povijesti Kabe i Mekke. Muhammed, a.s., sve je pokušao da prona-đe mirno rješenje, čak su mu i mnogi ashabi poput Omera, r.a., ali i ostalih javno prigovorili što toliko povlađuje mušricima. Zato se krše-nje čvrsto dogovorenog Ugovora više nije moglo tolerirati.

Uza sve pokušaje i posredovanja, Ebu Sufjan vratio se u Mekku neobavljena posla.9 U međuvremenu, Poslanik je mobilizirao sve sposobne muškarce za vojni pohod ne želeći im otkriti cilj budućeg putovanja. Tek kada je muslimanska vojska, u kojoj je bilo 10.000 ratnika, Muhammedu, a.s., odanih ashaba, koji su u svakom tre-nutku bili spremni život dati za misiju islama, za svoga Poslanika, odmakla od Medine, Poslanik im je otkrio da idu prema Mekki. Ta

je vijest oraspoložila ashabe, posebno muhadžire, koji svoj rod-ni grad nisu vidjeli punih osam godina. Kroz glavu su im prolazile sve teške godine ponižavanja, osporavanja, mučenja i ubojstava njihovih prijatelja i članova obitelji. U njima je rasla snaga, žar i spremnost da u svoj grad konačno uđu makar se i vojno sukobili s Kurejšijama. No Muhammed, a.s., poručio im je da i ne razmi-šljaju o ratu, a kamoli o osveti, jer to nije bio cilj njegove misije. Muhammed, a.s., naumio je ući pobjedonosno u Mekku bez kapi prolivene krvi. Znao je Allahov Poslanik kolika je i kakva je svetost Kabe. Želio je dokazati Mekelijama da je on njihov prijatelj i da im u svojoj misiji želi samo dobro. Kako je to bilo u mjesecu ramazanu, Poslanik i njegovi ashabi postili su dok su se puni ponosa kretali prema Mekki. No Muhammed, a.s., vidjevši da neki od njegovih prijatelja jedva podnose post, odlučio ga je prekinuti, poučivši as-habe, ali i sve muslimane da na putovanju koje im čini teškoću ne moraju postiti, s tim da će propuštene dane napostiti kada se vrate svojim kućama.

Saznavši da se muslimani s golemom vojskom približavaju Mekki, Kurejšije su ponovno poslali delegaciju na čelu s Ebu Sufja-nom, koji je obnašao ulogu gradonačelnika, da pregovaraju s Mu-hammedom, a.s., odnosno da otkriju prave namjere Muhammeda, a.s., i njegovih prijatelja. Ovaj put nije dolazilo u obzir da muslima-ni odustanu od ulaska u grad. Vidjevši pred sobom golemu i usto odlučnu i disciplinarnu vojsku, Ebu Sufjan uvjerio se da bi svaki vojni otpor bio uzaludan, zato je priželjkivao bilo kakav uspjeh u pregovorima. Muhammed, a.s., obećao mu je da će poštedjeti sve stanovnike Mekke koji prijeđu na islam, osim nekolicine okorjelih zločinaca koji su prema islamskim propisima morali biti sankcioni-rani. Obećao mu je i sljedeće: svi koji ostanu u svojim kućama, koji uđu u harem Kabe, kao i oni koji uđu u dvorište i u Ebu Sufjanovu kuću bit će sigurni – dajući mu do znanja da neće tolerirati ničiju silu i nasilje u najsvetijem gradu.10 (Nastavlja se…)

Bilješke:1 Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika, str. 157. 2 Poslanikov iznenadni poziv ashabima da posjete Mekku rezultat je Poslanikova sna u kojem je vidio sebe i svoje ashabe kako odjeveni u tradicionalnu hadžsku odjeću, tzv. ihrame i obrijanih glava mirno stoje u dvorištu Kabe, o čemu govori i Kur’an u suri Al-Fath: “Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete sigurno u Časni hram ući sigurni – ako Allah bude htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao.” (El-Feth, 27) 3 Umra je malo hodočašće ili obilazak Kabe mimo hadžskih obreda. Kao i kod hadža i kod umre hodočasnik mora obući ihrame, jednostavnu bijelu dvodijelnu odjeću, obići Kabu sedam puta, učiniti sa’j ili prijeći udaljenost dvaju brdašca Safe i Merve, isti onaj put kojim je hodila časna Hadžera, žena Ibrahimova, a.s., a majka Ismailova, a.s., te obrijati ili skratiti kosu.4 Vidjeti: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 202. 5 Karen Armstrong, Muhammed, str. 184. 6 Jedan od onih koji su glasno prosvjedovali bio je i Omer ibnu-l-Hattab, r.a. Prvo je ljutito otišao do Ebu Bekra, r.a., a zatim i do samog Poslanika i upitao ga: “Nisi li ti Božji Poslanik?!”, “Dakako da jesam!?”, odgovorio je on. “Pa zašto onda brukamo našu vjeru?!”, upitao je Omer. “Ja sam Allahov rob i Njegov Poslanik”, rekao je Bož-ji Poslanik. “Neću iznevjeriti Njegovu naredbu i On me neće zanemariti.” Omer je na to kazao: “Zbog onoga što sam tada uradio, i sada udjeljujem sadaku, postim, kla-njam i ljudima otkupljujem slobodu, bojeći se riječi koje sam tad izgovorio, premda sam želio samo dobro!” Vidjeti: Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 200.-201. 7 Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika, str. 164. 8 Treba naglasiti da je Muhammed, a.s., na sjever prema današnjoj Siriji poslao voj-nu ekspediciju tek nakon što su Bizantinci i arapsko pleme Gassan pobili 14 od 15 Poslanikovih izaslanika koji su im došli ponuditi mir i ekonomsku suradnju. Ibn Hi-šam, Poslanikov životopis, str. 210.-214. 9 Ebu Sufjan najprije je pokušao posredovati kod Poslanika preko svoje kćeri Ummu Habibe, Poslanikove supruge, no ona ga je, iako joj je bio otac, grubo odbila, a zatim i kod Poslanikovih najbližih ashaba, no svi su mu poručili da se Poslanika na taj način ne može nagovoriti da promijeni odluku.10 Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 223-227. q

Mirza MEŠIĆ

Documents

Journal PREPORODOVinstituteforgenocide.org/en/wp-content/uploads/2015/10/PREPORODOV... · SREBRENICA 1995.-2015. Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih MUHAMMED, A.S. –