Jub gradovrh

časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja

Časopis Matice hrvatskeUtemeljen 2004. Godište X, rujan 2013.

Naklada Matice hrvatske – Tuzla

Za nakladnika Marica Petrović

Glavna urednica Marica Petrović

Redakcija Marica Petrović, Biljana Stahov, Alen Matošević, Petar Matanović, Marinko Mrkonjić,Romeo Knežević, Ivan Bosankić, Tamara Božić, Julijana Kovačević, Danijel Barišić

Lektura Biljana Stahov

Likovna oprema Boris Andrejević

Adresa uredništva i administracije: Tuzla, Kazan mahala 2/II; tel/fax: + 387 (0)35 257 033, e-mail: [email protected] Uplate na žiro-račun kod UniCredit banke 3383002200429402

Redakcija ovoga broja zaključena je 5. rujna 2013.

Grafi čko oblikovanje Branko R. Ilić

Tisak Printcom, Tuzla

MATICA HRVATSKA – TUZLArujan 2013.

Tuzla u GradovrhuDesetljeće Gradovrha u Tuzli

5

Sadržaj

Marica Petrović: Tuzla u Gradovrhu – Desetljeće Gradovrha u Tuzli .......................................... 7

ARHEOLOGIJA Mirsad Bakalović: Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh /br. 3/ ........ 13 Mirsad Bakalović: Pregled arheoloških iskopavanja na području općine Tuzla /br. 4/ ................... 21

JEZIČNO-KNJIŽEVNE TEME Stjepan Pavić: Elegija napaćenoj zemlji /br. 1/ .................... 37 Alen Matošević: Molim, ne zaboravite se Bosne ponosne! /br. 1/ ................................... 51 Ivo Pranjković: Stjepan Matijević Solinjanin /br. 1/ ............... 66 Alen Matošević: Hrvatski govori u slivu rijeke Soline (Osnovne fonetske osobine) /br. 3/ ................ 73 Alen Matošević: Hrvatski govori u slivu rijeke Soline (Osnovne morfološke osobitosti) /br. 4/ ...... 102 Alen Matošević: Rječnik hrvatskog govora u slivu rijeke Soline /br. 5/ ........................... 135 Marijana Nikolić: Stilske funkcije eliptičnih rečenica u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića /br. 4/ ......... 153 Ivan Majić: Kritička recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj /br. 5/ ..................... 159

6

KULTURA Srđan Vukadinović: Repertoarska i produkcijska profi lacija tuzlanskoga Teatra Kabare /br. 1/ ............... 175 Marica Petrović: Matica hrvatska, Tuzla /br. 1/ ...................... 182 Vitomir Pavlović: Srce u kamenu – Fragmenti za literarni životopis Franje Ledera /br. 1/ .................... 185 Zvonimir Banović: Radio postaja Soli /br. 1/ ............................. 196 Mirsad Bakalović, Nataša Perić: Nacionalni spomenik Industrijsko naslijeđe – proizvodnja soli u Tuzli, od ideje do realizacije /br. 6/ ....................... 200

POVIJEST Marko Karamatić: Sakralna umjetnost Bosne Srebrne do konca XVII. stoljeća i sudbina slika Marijinih svetišta u Gradovrhu, Olovu i Rami /br. 2/ .............. 217

ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEME Danijel Barišić: Geografsko-etnološke karakteristike sela Donji Pasci /br. 4/ ......... 237 Danijel Barišić: Stari svadbeni običaji Hrvata katolika tuzlanskoga kraja /br. 6/ .............................. 259 Borjana Petrović-Vilušić: Naselja u u slivu rijeke Soline /br. 6/ .......... 269

PRILOG Atif Kujundžić: Ulomak iz eseja u povodu prikaza časopisa Gradovrh, studeni 2008. /br. 6/ .... 295

IZ ARHIVA Priredio Petar Matanović: Izvještaji (Izvještaj MH, ogranak Tuzla 1900-1901; Obnoviteljska skupština MH 2001.) /br. 2/ .... 301 Priredio Petar Matanović: Izvještaji i popisi članova (Izvještaj MH za 1882.; Izvještaj MH za 1931.) /br. 3/ ...................... 306 Priredio Petar Matanović: Zapisnik Skupštine društva Hrvatski dom /br. 4/ ..... 312 Priredio Alen Matošević: Iz matice vjenčanih Tuzlanske župe 1811. /br. 7/ ........................ 321

7

Tuzla u GradovrhuDesetljeće Gradovrha u Tuzli

Deset je godina od prvoga broja Gradovrha, časopisa ogranka Matice hrvat-ske u Tuzli. Što god pomislim mudro napisati o toj obljetnici, nametne mi se jedna uobičajena, stara fraza: K’o da je jučer bilo!

Uvodnike smo započinjali stihovima vezanim za naš kraj, čiji su autori naši stari pisci, u prvome redu domaći pisac, latinist fra Blaž Josić čiju je poeziju pre-veo fra Stjepan Pavić. Mogli bi nam prigovoriti za anakronost, ali, mi bismo se mogli braniti da je i naslov takav:

Možda li drevni sjaj preosta Solima onaj,Gradovrh I, fra B. Josić, Elegije, 325

Napokon i tebi zborim, o nekoć beskrajno slavnaBosno, položaj svoj vrati i uzdigni već.

Gradovrh III, fra B. Josić, Elegije, 27-28

Mada za dom je slatko mrijet, a i velika dika,Živjet za dom je svoj slađe i dičnije, mnim.

Gradovrh V, fra B. Josić, Elegije, 409-410

Bosanska muza sja na tronu blistavu sjedeć,Ali joj lice bje suzama prekrito sve.

Gradovrh VII, VIII, fra B. Josić, Elegije, 409-410

8

Ipak je sretna, stoga je Bosnom Srebrenom zvanaBezbrojnim dobrima čak priroda obasja nju.

Gradovrh IX, fra. B. Josić, Elegije, 547-548

Ono što je najbolje u svim nacionalnim kulturamaplod je tuđih kalemova

Gradovrh II, A. G. Matoš

Ni ti, Bosno, ne daj da tuga srce ti skršiGradovrh IV, fra J. Kovačević

U prvome smo broju objasnili čitateljima izvan katoličkohrvatskoga kruga župe Soli, što je Gradovrh i zašto takvo ime časopisu.

Toponim Gradovrh danas je šumom obraslo brdo u tuzlanskome predgrađu Solina. Temeljem skromno očuvanih podataka, zna se da je na ovome lokalitetu, od prve polovice16. do kraja 17. stoljeća, postojao franjevački samostan Seu Solina superior, posvećen Gospinu uznesenju. Kao i druge građevine u Solima i Gradovrh je prvobitno bio sagrađen od drveta, a poslije tursko-mletačkoga rata od zemlje i šepera.

Iseljen je 1688. godine. Kada je, polovicom osamnaestoga stoljeća fra Pavo Dragičević posjetio župu Soli, zapisao je: “ (...) da se na nekom brdovitom, posve zapuštenom mjestu nalaze goli tragovi crk ve, uz koju je bio samostan Gradovr-ha. I od tada se on u Bosni više i ne spominje osim u pričama rijetkih staraca i u imenu nekih fratarskih njiva.”*

Godine 2013. franjevci su od novih vlasnika otkupili zemljište “nekih fratar-skih njiva”, lokalitet na kojemu je stajao samostan Gradovrh.

Evo nekoliko ulomaka iz Uvodâ u proteklih deset godina:Blažu Josiću posvećen je i prilog fra Stjepana Pavića, koji je ove godine bio

u Tuzli za “Dane Matice hrvatske” o čemu je u Vijencu (Novine MH za književ-nost, umjetnost i znanost, br. 281, Zagreb, 9. prosinca 2004. ) dr. Željka Čorak napisala: “ (…) Josićeva je poezija, prije ovog objavljivanja, prvi put čitana na Danima Matice hrvatske u Tuzli, 15. listopada ove godine. Bili su to i prvi Dani

* Draganović, Krunoslav, 1941, Jedan sudbonosni vijek u povijesti Hrvata katolika Bosne, ka-lendar Napredak, str 28. [preneseno iz publikacije Od Gradovrha do Bača, što ju je priredio fra Roko Špionjak kao zbornik Radovi sa Znanstvenoga skupa u povodu 300. obljetnice preselje-nja franjevaca i puka iz Gradovrka (Tuzla) u Bač, Sarajevo, 1988].

9

UVODNIK

Matice hrvatske u Tuzli, manifestacija koja je intenzivno i dostojno učinila pri-sutnom hrvatsku kulturnu instituciju što nam je mnogo puta bila duhovna država. Prisutni su bili i članovi središnje uprave iz Zagreba, među njima potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić. Fra Stjepan Pavić održao je predavanje o fra Bla-žu Josiću, a mladi članovi istoimene scenske skupine, Bobana Mitrović, Jelena Jugović, Ivica Kovačević, Jurica Šuster te profesor Alen Matošević, s mnogo su uživljenosti svladali sve teškoće čitanja latinske metrike (…)” Tako Željka Čo-rak, povijesničarka umjetnosti i prevoditeljica, članica Glavnoga odbora MH, u Uvodniku prvoga broja Gradovrha.

U drugome Uvodniku objavili smo nekoliko snažnih poruka koje su nam poslali ljudi do kojih u Gradovrhu držimo:

Uzoriti g. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski:(...) Istinski me obradovao dar Vašeg dragog časopisa-prvijenca koji nosi lije-

po i značajno ime Gradovrh.Želim najprije zahvaliti cijenjenom uredništvu časopisa za dar časopisa i toli-

ko bogatstvo koje su nam u njemu pružili. Hvala vam za ljubav koju ulažete kako bi se očuvalo sve ono što je lijepo i što nas uzdiže prema visinama. Neka dobri Bog prati sve vas i vaša nastojanja oko očuvanja naših stoljetnih korijena (...).

Fra Andrija Zirdum, umirovljeni profesor Franjevačkoga teološkog fakulteta u Sarajevu:

(...) Ugodno sam iznenađen i pojavom i sadržajem! (...) Već prvi broj poka-zuje kako su – u lijepom tuzlanskom kraju – kultura i civilizacija, taj rasplamsaj duha, bili ključ života. Otkrivanjem i objavljivanjem njihovih tragova, nadam se, rast će i dalje svijest naroda i njegovih institucija (...).

Ivo Pranjković, profesor na Filozofskome fakultetu u Zagrebu:(...) Prvi broj ogranka Matice hrvatske u Tuzli pod prelijepim naslovom Gra-

dovrh pročitao sam s velikim zanimanjem i zadovoljstvom. Vama kao glavnoj urednici i svim vašim suradnicima od srca želim da i svi ostali brojevi toga časo-pisa budu na razini prvoga broja (...)

Darija Gabrić-Bagarić, znanstvena savjetnica u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, dugogodišnja predratna profesorica na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu:

(...) Čestitam jer jako dobro izgleda, raznovrstan je i mislim da ima budućnost (...) želim vam još mnogo brojeva (...)

Fra Marko Karamatić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu:(...) On je lijepo i kulturno iznenađenje već stoga jer se radi o izdavačkom

prvijencu ogranka MH u Tuzli, pothvatu koji zaslužuje pozornost ne samo na lokalnoj ili regionalnoj razini. On to potvrđuje ponajprije svojim raznolikim

10

sadržajem kao i izborom suradnika kojih imena jamče solidnu intelektualnu ra-zinu ove publikacije. Želio bih da časopis Gradovrh bude i ostane svjetiljka na gori koja će svijetliti svim ljudima bez obzira kojem duhovnom, kulturnom ili nacionalnom krugu pripadaju (...)

Zadovoljni što nastavljamo onako kako smo planirali, mi u Matici hrvatskoj iz Tuzle uredili smo i Gradovrh broj III.

Konačno imamo prilog pod naslovom Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh mladoga tuzlanskog arheologa Mirsada Bakalovi-ća.To nam puno znači jer smo u projektu planirali da u svakome broju bude po neki tekst na temu Gradovrha.

Broj suradnika u Gradovrhu, na naše veliko zadovoljstvo, raste iz broja u broj. Jednako tako ovaj časopis i sadržajem postaje sve raznovrsniji. U četvrto-me broju povećao se broj mladih suradnika, a ima i onih koji su Gradovrhu ostali vjerni od prvoga broja.

Kao što smo željeli, broj suradnika u Gradovrhu izvan granica Bosne i Herce-govine proširuje se i izvan regije. Od velikoga broja znanstvenika sa slavističkih katedara diljem Europe dobili smo pisma potpore, želje da časopis izlazi češ će kao i obećanja za suradnju u narednim brojevima.

Gradovrh traje i sve više postaje prepoznatljiv kao časopis mladih znanstveni-ka. Da nije nekoliko vijernih suradnika čije priloge čitamo iz broja u broj, mogli bismo reći da su u ovome, petom broju časopisa najvećim dijelom nova imena.

U osmome broju časopisa nema bitnih odstupanja od uobičajene tematike: jezik, književnost, povijest, pedagogija, sociologija, publicistika i ekologija.

Gradovrh, i pored svih kriza, i materijalnih i duhovnih, traje već devet godina. A trajanje je jedan od znakova vrijednosti. Kada Ogranak MH u Tuzli govori o svome kontinuitetu i svome radu na promicanju književnih, jezičnih, društvenih i prirodo-znanstvenih pitanja, onda, kao najvredniji plod toga rada, navodi baš Gradovrh.

Bilo bi pretenciozno nabrajati imena svih uglednih suradnika koji su Grado-vrhu slali svoje priloge pa im, u ovoj prigodi, želim samo zahvaliti na potpori.

Kao što je vidljivo iz naslova, redakcija je odlučila ovaj, poseban, izvanred-ni broj posveti temama vezanim za Tuzlu. A bilo ih je, u ovih deset godina, od arheologije, jezika, književnosti, povijesti, pedagogije, sociologije, publicistike, ekologije i sl.

Svečarski broj Gradovrha TUZLA U GRADOVRHU, desetljeće Gradovrha u Tu-zli, upravo je pred vama, poštovani suradnici i dragi prijatelji i dobročinitelji. Hvala!

Urednica

ARHEOLOGIJA

13

Mirsad Bakalović

Pregled arheoloških iskopavanja na području lokaliteta Gradovrh

Sažetak

Gradovrh je specifi čan arheološki lokalitet ne samo na području općine Tuzla, nego i na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Slučajnim nalazi-ma, kao i sistematskim i zaštitnim arheološkim istraživanjima, otkriveno je naselje gradinskog tipa na Gradovrhu i nekropola podno njega s kon-tinuitetom života od bronzanog, preko željeznog doba, sve do dolaska osmanlija na ove prostore.

Ključne riječi: Gradovrh, Bare, Srebra, Solina, sol, Kelti, Iliri, gradina, kontinuitet.

Kratke crtice iz prošlosti Tuzle i njene okoline

Područje na kome se nalazi današnja Tuzla je po svom položaju i prirodnim bogatstvima imalo sve uslove za dugu i bogatu kulturno-historijsku tradiciju. Ta tradicija je dokumentovana mnogim materijalnim spomenicima još iz vremena neolita1 pa sve do danas. Zahvaljujući ostacima neolitskog sojeničkog naselja2 u središtu grada, može se sa sigurnošću tvrditi da Tuzla leži na mjestu jedne prastare civilizacije.

Prve indicije o postojanju života na ovim prostorima, još u doba srednjeg neo-lita, datiraju iz 1903. godine, na osnovu slučajnog nalaza na Trgu slobode, ispred stare općinske zgrade.

1 Neolit (lat. neo=nov, i litos=kamen), mlađe kameno doba –razdoblje u prahistoriji kada su ljudi počeli da glačaju ili bruse kamen, da se bave zemljoradnjom i grnčarstvom, približno traje od 10 000. -3000., a na ovom prostoru od 5000.-2000. godine stare ere.

2 Sojenica je vrsta ljudskog stana/kuće na stubovima iznad vode ili močvarnog terena.

14

Tek 1955. godine otkopano je dovoljno arheološkog materijala koji je nedvo-smisleno potvrdio da je na području Tuzle bilo veliko i bogato neolitsko naselje na sojenicama, jedno od najstarijih i najvećih na prostoru jugoistočne Evrope. Iskopavanja su potvrdila da se neolitski stanovnik bavio, pored tradicionalnog privređivanja, prvobitnom eksploatacijom soli, i da je zbog toga podigao so je-ničko naselje i živio iznad jezera kojeg su stvarali potoci slane vode.

Bogatstvo nalaza – fi no glačano posuđe od crne, sive i crvene keramike, raznovrsnost ornamenata, bojene posude, predmeti od kosti, kamene sjekire, strugalice i noževi – pružaju dokaze o visokoj kulturi tadašnjih stanovnika ovih krajeva.

Kontinuitet života u tuzlanskom kraju nastavljen je i u metalnom dobu. Već je Vejsil Ćurčić pretpostavio da je u Tuzli postojala talioničarska radionica u bronzanom dobu, a to znači da se ni u ovom periodu nije ugasio život na starom naselju. Nalaz komada bakra u Kreki od strane poznatog geologa Kacera, zatim sličan nalaz u Slavinovićima, govore o postojanju života u prvo doba metalnog perioda prethistorije.3

U bronzanom dobu stanovnici Tuzle su najvjerovatnije mijenjali so za rudu olova i srebra iz Srebrenice. U jednoj glinenoj posudi, pronađenoj na Appel Pla-cu, današnji Trg slobode, otkriveni su ostaci olovnog sjajnika, što upućuje da se u njoj topila olovna ruda. Ovaj nalaz arheolozi smatraju jednim od najstarijih pokušaja dobivanja olova na ovim prostorima.

U metalnom dobu, po arheološkim saznanjima, život na ovim prostorima od-vijao se na području Gradovrha, Krešića Gradine, Kreke, Tuzle,4 Gornje Tuzle, Slavinovića.

Nije utvrđeno koja su ilirska plemena ovdje živjela, ali arheološki nalazi koji su datirani u halštatski period,5 govore, također, o visokom kulturnom nivou tadašnjih stanovnika.

Nosioci latenske kulture6 bili su Kelti. Utjecaj njihove kulture u tuzlanskom kraju otkriven je u nekropoli ispod Gradovrha u naselju Solina.

3 Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva broncanog doba u BiH, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo 1908., str. 83-86.

4 Misli se na uže gradsko područje, odnosno na prostor između Muzičke škole na istoku, kina Mladost na zapadu, bivše zgrade Interne bolnice (sada zgrada Muzeja) na sjeveru i prostora Gradske tržnice na jugu. To je prostor na kome je otkriven, uglavnom slučajno, arhološki ma-terijal iz bronzanog i željeznog doba.

5 Halštatski period, označava starije željezno doba u Evropi, 1.000.-500. godine stare ere; ime dobio po ilirskoj nekropoli Halštat u Austriji; otkriva se metalurgija željeza.

6 Latenska kultura, naziv za kulturu mlađeg željeznog doba (po švajcarskom mjestu La Tėne gdje je najprije i otkrivena), trajala je od V. do I. stoljeća stare ere, nosioci ove kulture kod nas su Kelti; uvode se nova oruđa i oružja, začetak robovlasničkog društva.

15

ARHEOLOGIJA

Sve do rimskih osvajanja, život u ovome kraju je tekao kontinuirano, na rela-tivno visokom nivou. Kada bi jedna civilizacija prestala da egzistira, druga bi ili direktno na njenim temeljima nastavila svoj život ili sa manjim zakašnjenjem popunila prazninu nastalu gubitkom prethodnika.

U sastavu Rimskog carstva tuzlanska kotlina se nalazila na granici između provincija Dalmacije i Panonije, ali je administrativno pripadala Dalmaciji.

Za sada ne postoje sigurni pisani ni materijalni dokazi, osim nekoliko slučajno otkrivenih arheoloških predmeta, da je u rimskom periodu ovdje postojalo na-selje. Jedino se toponim Solina može vezati za stari grad Salines, koji sredinom X. stoljeća pominje Constantine Porfi rogenit. Ime ovog grada je latinskog pori-jekla, a njegov položaj još nije utvrđen.

Neprohodne šume su zaklonile ovo područje od svih velikih kretanja naroda. Gotske najezde i navale Obara i Slavena nisu ostavile većih tragova. Zato kroz više stoljeća nemamo nikakvih podataka ni spomena ove ekonomski važne (zbog izvora slane vode), i u prahistorijsko doba kulturno jake oblasti.

Tek u srednjem vijeku tuzlanski kraj stupa ponovo na historijsku pozornicu, kao samostalna upravna jedinica, Župa Soli.

Arheološka iskopavanja na lokalitetu Gradovrh

Arheološka iskopavanja koja je proveo Muzej istočne Bosne na lokalitetima Gradovrh, Srebra i Bare, nedvojbeno ukazuju da su na tom području u perio-du metalnog doba živjeli Iliri. U tom periodu dolazi do razvoja metalurgije i stočarstava, što dovodi do većeg gomilanja bogatstva, a time i do čestih sukoba i nesigurnosti. Iz tih razloga, naselja ovog perioda podižu se na nepristupačnim, prirodno zaštićenim brežuljcima, zgodnim za odbranu i osmatranje, na mjestima koja su nam danas poznata pod nazivom gradine. Gradovrh je kao stvoren za to, jer se nalazi na uzvišenju sa strmim prilazima obraslih gustom šumom, a u podnožju teče rijeka Solina (slika 1.).

Prva ispitivanja na lokalitetu Gradovrh je izvršio V. Ćurčić 1908. godine. On Gradovrh naziva Gradina od Solina, jer je tu zatekao ostatke zidova. Dalje, V. Ćurčić pretpostavlja da bi ovo naselje moglo biti i rimsko.7 Istraživanja koja je sproveo Muzej istočne Bosne nisu potvrdila ovu hipotezu. Ni konfi guracija terena, ni arheološki nalazi ne idu u prilog pretpostavci da je tu moglo posto-jati rimsko naselje, nego naprotiv, sadrže sve elemente prahistorijske tradicije.8 Činjenica je, međutim, da su toponimi rijeke i naselja Solina sačuvali uspomenu

7 Milica Baum, Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni Muzej u Tuzli, Knjiga I, Tuzla 1957., str. 9-11.

8 Isto,str. 11.

16

na stari grad To Salines, koji 950. godine spominje bizantijski bazilijus i hroničar Constantin Porfi rogenit VII u svom djelu De administrando imperio, (O uprav-ljanju državom). Ime ovog grada je latinskog porijekla i u prijevodu znači Grad solana, a njegovo tačno mjesto nije utvrđeno, osim da se nalazi u sastavu države Časlava Klonimirovića. Ako se zna da u tom periodu, sve do Ponta, nije bilo naselja gdje se proizvodi i prodaje sol, osim današnje Tuzle, onda je jasno da se taj naziv odnosio na nju.

Kada je V. Ćurčić ispitivao lokalitet Gradovrh, zidovi su bili sačuvani u visini od pola metra. U doba Constantina Porfi rogenita grad je morao biti još sasvim dobro očuvan, jer su zidovi prilikom gradnje franjevačkog samostana uništeni, a materijal iskorišten za izgradnju.

Možda je ovaj grad Salines prije rimskog osvajanja imao drugo, čisto ilirsko ime. Vjerojatno je u procesu romanizacije grad dobio prevedeno latinsko ime. Moguće je, da je ovaj grad bio zaklonjen gustim neprohodnim šumama, te na taj način odsječen i od velikih saobraćajnih veza i u isto vrijeme izolovan od uticaja rimske kulture. Stoga je, moglo bi se reći, nesmetano razvijao svoju tradicional-nu kulturu, pa nije isključeno da su mu zgrade mogle biti i od drveta iz okolne šume, stoga i uništene u daljnjem periodu.

Prvo arheološko istraživanje na području Gradovrha, Muzej istočne Bosne sproveo je na lokalitetu Srebra, ili tačnije Bunarić, u septembru 1954. godine. U ljeto iste godine bujne kiše su otkrile nekoliko prahistorijskih grobova u strmom usjeku rijeke Soline. Lokalitet se sastojao od jednog isturenog jezička zemlje koji, ustvari, predstavlja praostatak blage padine koja je dopirala sve do današnje desne obale rijeke Soline. Prilikom ovog iskopavanja otkrivena su tri oštećena groba u kojim su pronađeni fragmenti grubo tesane keramike, jedan zakrivljeni nož, te ostaci nakita (slika 2.), uglavnom srebrnog, zbog čega se vjeruje da su stanovnici ovoga kraja bili povezani sa rudnim bogatstvom Srebrenice.9

Može se pretpostaviti da su grobovi pripadali ženskim osobama. U hronološkom pogledu ova nekropola pripada latenu, mlađem željeznom dobu, a nosioci ove kulture nedvojbeno su bili Iliri.10

Nekropola ispod Gradovrha bila je nesumnjivo velika, jer se stari Tuzlaci i Solinjani sjećaju da je Solina često odnosila neke kosti sa toga mjesta. Također, poznata je priča da je jedan mještanin na lokalitetu Srebra pronašao 1920. go-dine gomilu srebra, kojeg je po predanju zakopala carica Marija Terezija, te ga

9 Tatomir Vukanović, Srebrenica u srednjem vijeku, Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu, Nova serija 1946., Društvene nauke, sveska I, Sarajevo 1946., str. 53.

10 Grupa autora. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, arheološka nalazišta regija 1 – 13, Sarajevo 1988. Str 106., Radmila Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, poseban otisak iz Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla 1957., str. 245-249,.

17

ARHEOLOGIJA

prodao i obogatio se. Pored ove legende postoji i jedan nalaz novčića iz 210. godine stare ere, iz kojeg Milica Baum, tadašnji arheolog Muzeja istočne Bosne, zaključuje da bi ovo mogao biti jedan ilirsko-keltski srebrni depo, koji su oni ne samo prerađivali za ličnu upotrebu, već i prodavali.

Nosioci latenske kulture bili su Kelti.11 Njihova najezda početkom IV stoljeća stare ere ostavila je malo poznatih tragova na području Bosne. Mada su bili traj no nastanjeni samo na području sjeveroistočne Bosne, Kelti su izvršili veliki utjecaj na skoro sva ilirska plemena bosanskohercegovačkog prostora. Od njih su Iliri preuzeli brojna životna iskustva i znanja, kao naprimjer: lončarsko kolo, plug, grab-lje i druge altke, a potom iste trajno zadržali u upotrebi.12 U Tuzli je utje caj keltske kulture pronađen u spomenutoj nekropoli na lokalitetu Srebra,13 te se pretpostavlja da je ime rijeke Jale keltskog porijekla, jer ima sličan korijen kao i mjesto Haalle iz kojeg su Kelti došli. Keltska pradomovina je, kao i Tuzla, poznata po izvorima slane vode, pa ih je vjerovatno ovo područje podsjetilo na zavičaj.

Na lokalitetu Gradovrh ponovo se pristupilo arheološkom iskopavanju au-gusta 1979. godine. Iskopavanje je vršeno na platou u podnožju Mujezinovića Brda, a iznad lokaliteta Bare, na imanju Kalesić Alije. Tom prilikom su otkopani fragmenti prahistorijske i srednjovjekovne keramike na dubini do 110 cm. Arheo-lozi Muzeja istočne Bosne ponovo 1982. godine vrše arheološka istraživanja na ovom lokalitetu. Otvorena je jedna sonda veličine 4 x 4 m. Na osnovu dobijenih rezultata (ornamentiranih fragmenata keramike i metala), pretpostavljeno je da se radi o naselju čiji početak započinje kasnobronzanim periodom, a završava se mlađim željeznim dobom.Tim istraživanjem je konstatovano da je zemljište ispre turano zbog ispiranja materijala sa platoa Gradovrha i stalnim radom aktiv-nih zemljišnih klizišta.14

U 1980. godini Muzej istočne Bosne dobio je na poklon dva metalna prahistorij-ska objekta pronađena na lokalitetu Bare. Radi se o jednom bronzanom privjesku u obliku stililizovanog vočića i jednoj bronzanoj latenskoj fi buli. Objekte je našao Kalesić Alija na svom imanju prilikom kopanja vrta na dubini oko 20 cm.

Metalni privjesak, predstavljen u vidu stilizovanog vočića (slika 3.), rađen je u bronzi i ima tamnozelenu patinu koja je dobrim dijelom nasilno odstranjena. Figura je livena, najvjerovatnije, u jednom kalupu, a potom je obrađena. Dužina fi gure od gubice do repa iznosi 8,5 cm, visina 3 cm, a težina 55,750 grama.

11 Jedan od najstarijih naroda koji je živio na tlu Evrope bili su Kelti. Taj narod su činile dvije velike plemenske grupacije, prva je galska, kojoj su pripadala plemena Irske i Škotske, a druga je kinbarska, koju su činili Valijci, Briti i Kelti iz Bretanje.

12 Mirsad Bakalović, Kulturne komunikacije na području sjeveroistočne Bosne od neolita do an-tike, Katalog izložbe, Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla 2005., str. 19-20.

13 M. Baum, navedeno djelo, str. 9.14 Dokumentacija Muzeja istočne Bosne Tuzla.

18

Glava vočića je duga i uska. Usta su predstavljena sa dva zareza. Trup fi gure je okruglog presjeka, a zadebljan je nešto kod prvih i zadnjih nogu. Noge su mu dosta dobro prikazane sa zadebljanjima na koljenima. Vočić je predstavljen u trenutku mirovanja. Na leđima mu je dodatak, koji sa sigurnošću govori da je fi gura vočića u svojoj funkciji visila kao ukrasni privjesak. Međutim, predmet o kojem je visila naša fi gura nije sačuvan, odnosno pronađen. Ovakvi privjesci se susreću na jednom širem geografskom području, od Peloponeza i južne Italije, do sjeverozapadne Evrope. Analognim poređenjem privjeska sa Gradovrha sa sličnim privjescima iz Brze Palanke i Kostolca, mogao bi se hronološki odrediti u period punog halštata. Izraženo u apsolutnim datumima to bi bilo vrijeme oko 800. godine stare ere.15

Fibula je također rađena u bronzi (slika 4.). Pripada tipu fi bula sa spljoštenim lukom i četvrtastom nogom koja pri vrhu ima okrugao otvor. Fibule zauzimaju posebno mjesto među oblicima metalnog prahistorijskog nakita, naročito od vre-mena oko 1200. godine stare ere. To su kopče koje su služile za zakopčavanje odijela. Nosili su ih podjednako muškarci i žene, i to za pričvršćivanje odjeće, najčešće na desnom ramenu. I ona je sa dosta sigurnosti datirana. Slične fi bule su pronađene u Sanskom Mostu, Jezerima, Ribiću, Zemunu itd. Ove fi bule pri-padaju velikoj grupi dvopeteljastih fi bula karakterističnih za istočnoalpski, po-dunavski i balkanski prostor. Sve navedene fi bule su datirane u period od III. do I. stoljeća stare ere, a što se tiče etničke pripadnosti opredijeljene su kao keltske. Prema tome, njeni nosioci bi mogli biti Kelti, ili pak narod koji je imao jake trgovačke veze sa njima.16

15 Isto.16 Isto.

19

ARHEOLOGIJA

Izvori

- Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.

Literatura

- Mirsad Bakalović, (2005.): Kulturne komunikacije na području sjevero-istočne Bosne od neolita do antike, Katalog izložbe, JU Muzej istočne bosne Tuzla, Tuzla.

- Milica Baum, (1957.): Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni Muzej u Tuzli, Knjiga I, Tuzla.

- Vejsil Ćurčić, (1908.): Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva broncanog doba u BiH, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, Sarajevo.

- Grupa autora, (1988.): Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo.

- Grupa autora, (1988.): Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, arheološka nalazišta regija 1 – 13, Sarajevo.

- Tatomir Vukanović, (1946.): Srebrenica u srednjem vijeku, Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu, Nova serija 1946., Društvene nauke, sveska I, Sarajevo.

- Radmila Jovanović, (1957.): Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, pose-ban otisak iz Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla.

20

Prilozi

Slika 1. Pogled na Gradovrh

Slika 2. Crtež otkrivenih arheoloških predmeta, lokalitet Srebro, 1954. godina

Slika 3. Brončana fi gura u obliku stililizovanog bika, lokalitet Bare, 1980. godina

Slika 4. Fibula, lokalitet Bare, 1980. godina

21

Mirsad Bakalović

Pregled arheoloških lokaliteta na području općine Tuzla

UVOD

Općina Tuzla1 se nalazi u centralnom dijelu sjeveroistočne Bosne, između planinskog vijenca Majevica, na sjeveroistoku i planina: Ozren, Konjuh i Javor-nik, na jugozapadu, odnosno između slivova rijeka Spreče i Jale.

Prije više od deset miliona godina ovo područje je bilo prekriveno Panonskim morem koje se, uslijed geotektonskih pomjeranja, povuklo u Crno more. Nakon povlačenja mora, na prostoru današnje Tuzle su ostale naslage kamene soli i izvori slane vode.

Kroz sve historijske periode, od neolita do današnjih dana, život ljudi na ovim prostorima i njihova egzistencija, bili su vezani za izvore slane vode. Nije slučaj-no da se na području Tuzle nalazi najstarije neolitsko naselje u Bosni i Hercego-vini (Gornja Tuzla) i jedno od najstarijih i najvećih neolitskih sojeničkih naselja u jugoistočnoj Evropi (Tuzla).

Prvi podaci o arheološkim nalazima na području Tuzle potječu s početka XX stoljeća, odnosno nakon dolaska Austro-ugarske na prostore Bosne i Hercegovi-ne. Godine 1908, Vejsil Ćurčić je objavio nekoliko keramičkih fragmenata iz Do-nje Tuzle.2 Od tada, pa do kraja Drugog svjetskog rata, malo se učinilo na prikup-ljanju i čuvanju arheoloških nalaza. Tek nakon rata, 1947. godine, osniva njem Muzeja Narodnooslobodilačke borbe u Tuzli, današnji Muzej istočne Bosne

1 Općina Tuzla zauzima površinu od 303 km² na kojoj, po procjeni, živi oko 170. 000 sta-novnika.

2 Za vrijeme osmanske uprave, na ovim prostorima su se ustalili nazivi za dvije Tuzle – Gornja i Donja. Okupacijom i aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro–ugarske monarhije i uvođenjem novog administrativnog uređenja, posebno zbog naglog privrednog razvoja, 1910. godine Donja Tuzla je preimenovana u Tuzla, dok je naziv za Gornju Tuzlu ostao ne-promijenjen.

22

Tuzla,3 došlo je do ozbiljnijih arheoloških istraživanja na području sjeveroistoč-ne Bosne.

Međutim, na području Tuzle, zbog intenzivnog privrednog i urbanog razvoja, nije se poklanjala odgovarajuća pažnja kulturno-historijskom naslijeđu i u tom periodu je izvršeno samo nekoliko arheoloških istraživanja.

Sredinom pedesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća istra-živani su arheološki lokaliteti: Gornja Tuzla, Tuzla, Gradovrh, Srebra, Bare, Krešića Gradina. Tada su objavljeni prvi značajniji radovi,4 koji su potvrdili da se ovdje radi o bogatom arheološkom području na kome se u prahistorijskom periodu intezivno i kontinuirano odvijao život i komunikacija među različitim etno-kulturnim grupama.

Treba napomenuti da postoje lokaliteti koji su u prošlosti samo rekognoscira-ni ili nedovoljno istraženi, a koji mogu dati odgovore na mnoga pitanja vezana za prošlost Tuzle.

Danas, kada se Tuzla sve više okreće tradiciji i kulturnim vrijednostima, kul-turno – historijsko naslijeđe može postati jedan od značajnih resursa u turističkoj ponudi i vodeći faktor u razvoju i promociji grada i regije.

I. ARHEOLOŠKI LOKALITETI

I. 1. Gornja Tuzla

I. 1. 1. Gornja Tuzla, 1941. godina (slučajni nalazi)

Prilikom kopanja temelja za kuću Nezira Hadžiabdića, pored Čaršijske dža-mije, 1941. godine otkriven je prethistorijski ravni grob sa skeletom, u kome je pronađen raznovrstan bronzani nakit (privjesci, narukvice, ogrlice, grivne, kop-če, dugmad itd.).

Nalaz datira s kraja kasnoga bronzanog, odnosno početka željeznog doba (halštat,5 VIII stoljeće prije nove ere).

3 Muzej istočne Bosne je muzej kompleksnog tipa sa arheološkim, historijskim, etnološkim, umjetničkim, prirodnjačkim odjeljenjem i stručnom bibliotekom. Muzej u svom fundusu po-sjeduje 50. 000 eksponata.

4 Muzej istočne Bosne je 1957. godine pokrenuo izdavanje stručnog časopisa “Članci i građa za kul-turnu istoriju istočne Bosne”, za koji su pisali veliki arheološki autoriteti, poput, dr. Borivoja Čo-vića, dr. Alojza Benca, dr. Đure Baslera, dr. Ive Bojanovskog, Ivana Puša, Milice Baum, Radmile Jovanović, dr. Milice D. Kosorić, dr. Dragoslava Srejovića, Veljka Milića i drugih.

5 Halštatski period, označava starije željezno doba u Europi, 1.000-500. godine prije nove ere; ime dobio po ilirskoj nekropoli Halštat u Austriji; pojavljuje se metalurgija željeza.

23

ARHEOLOGIJA

Pronađeni arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne Tuzla.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Arheološ-

ka nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.� Borivoje Čović, Novi nalazi sa nekropole “Gradac” u Sokocu i neka pi-

tanja glasinačke hronologije, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, Knjiga VI, Tuzla 1965.

� B. Čović, Nekoliko manjih preistorijskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XII, Sarajevo 1957.

� Veljko Milić, Nakit u sjeveroistočnoj Bosni od praistorije do danas, Tuzla 1984.

I. 1. 2. Gornja Tuzla, 1954. godina

Tokom građevinskih radova, prilikom kopanja temelja za zgradu osnovne škole u Gornjoj Tuzli, na prostoru od oko 400 m² probijen je kulturni sloj. U izbačenoj zemlji konstatovan je veći broj pretežno keramičkih fragmenata. U septembru 1954. godine izvršeno je probno sondiranje da bi se utvrdio karakter kulturnog sloja.

Iako je građenjem škole znatan dio ovog velikog lokaliteta uništen, ostaje još uvijek dovoljan prostor sjeverno i istočno od zgrade, sa jakim slojem ilirsko – la-tenskim,6 na kojem bi se moglo izvršiti sistematsko arheološko istraživanje.

Pronađeni arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne Tuzla.Probno sondažno iskopavanje izvršio je dr. Borivoje Čović, arheolog Zemalj-

skog muzeja u Sarajevu.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� B. Čović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli,

Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XV-XVI, Sarajevo 1961.

6 Latenska kultura, naziv za kulturu mlađeg željeznog doba (po švajcarskom mjestu La Tėne gdje je najprije i otkrivena), trajala je od V do I stoljeća prije nove ere, nosioci ove kulture kod nas su Kelti; uvode se nova oruđa i oružja, začetak robovlasničkog društva.

24

I. 1. 3. Gornja Tuzla, 1955. – 1958. godine

Naselje iz neolita, eneolita i bronzanog doba, locirano je na desnoj obali rijeke Jale u Gornjoj Tuzli. Kulturni sloj dostiže debljinu od 5,50 m, što je omogućilo izdvajanje šest stratuma kulturnog razvoja.

Stratum VI je najstariji i dijeli se na dvije podfaze (VIa i VIb). Pripada starče-vačkoj kulturnoj grupi. Ovo je najzapadniji oblik ove kulturne grupe i jedini njen eksponent u Bosni i Hercegovini. S ovim stratumom naselje u Gornjoj Tuzli je i najstarije otkriveno neolitsko naselje u Bosni i Hercegovini.

Stratumi V – II u cjelini pripadaju vinčanskoj kulturnoj grupi. Za stratume III i II veoma su značajni nalazi većeg broja sitnih predmeta izrađenih od bakra, brojnih grudica bakarnog oksida, te tragova lijevanja i obrade bakra.

Stratum I je kulturno i kronološki dosta heterogen. Pored keramike ranog bronzanog doba, koja ovaj stratum najviše i karakterizira, značajni su i sigurni nalazi lasinjske keramike u najdonjem sloju tog stratuma, kao i badenski i Bu-banj – Hum elementi.

Naselje ima kontinuitet postojanja od neolita (starijeg, srednjeg i mlađeg), preko bakarnog i bronzanog do starijeg željeznog doba.

Postojanje naselja vezano je, pored tradicionalnog načina privređivanja, za ekspoloataciju izvora slane vode i trgovinu soli.

Sistematsko istraživanje je izvršio Borivoje Čović od 1955. do 1958. godine.Nađeni arheološki materijal je smješten u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i u

Muzeju istočne Bosne Tuzla.Kako ovaj lokalitet nije do kraja istražen, što potvrđuju svakodnevna otkrića

arheološkog materijala prilikom poljoprivrednih i građevinskih radova, plani-rana su nova arheološka istraživanja s ciljem da se utvrdi kronologija i veličina neolitskog naselja u Gornjoj Tuzli.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� B. Čović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli,

Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XV-XVI, Sarajevo 1961.� B. Čović, Tragovi preistorijskih migracija u sjeveroistočnoj Bosni, Članci

i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga III, Tuzla 1959.

� Alojz Benac, Neolitski telovi u sjeveroistočnoj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XV-XVI, Sarajevo 1961.

25

ARHEOLOGIJA

� Marija Gimbutas, Chronology of Obre I and Obre II, Wissenschaftliche mitteilungen Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseums, Band IV, Heft A, Archälogie, Sarajevo 1974.

� Alojz Benac, Neke karakteristike neolitskih naselja u Bosni i Hercegovini, Naseljavanje i naselja u praistoriji, Materijali, XIV, X kongres arheologa Jugoslavije, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd 1978.

� Bogdan Brunker, Prilog tumačenju nekih karakteristika kontinuiteta na prelazu iz starčevačke u vinčansku grupu, VI kongres arheologa Jugosla-vije, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd 1964.

� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Arheološ-ka nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.

� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo 1988.

� Grupa autora, Neolit centralnog Balkana, Narodni muzej, Beograd 1968.� Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vreme-

na do početka turske vladavine, Sarajevo 1976.� Grupa autora, Praistorija Jugoslovenskih zemalja, knjiga II, neolit, ANU-

BiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo 1979.

I. 1. 4. Grad

Neolitsko naselje tipa gradine smješteno je na vrhu omanjeg, ali dominatnog brda Hum, na lijevoj obali rijeke Jale u Gornjoj Tuzli. Kulturni sloj je veoma tanak, a prema prikupljenom materijalu naselje korespondira s krajem stratuma II velikog naselja u Gornjoj Tuzli.

Ispitivanja je izvršio Borivoje Čović.Prilikom istraživanja na lokalitetu kod osnovne škole izvršit će se i probna

iskopavanja i na ovom lokalitetu.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� B. Čović, Uvod u stratigrafi ju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni,

Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XX, Sarajevo 1966.

26

I. 2. Tuzla

I. 2. 1. Appel Plac (slučajni nalazi)

Prvi nalaz predmeta iz neolitskog doba u Tuzli poznat je iz 1903. godine, kada je, prilikom radova na reguliranju Appel Placa, danas Trg slobode, iskopano nešto arheološkog materijala. To su bile prve indicije o postojanju neolitskog naselja na području Tuzle. Arheološki materijal se sastojao od tri probušena i polirana čeki-ća, jedne keramičke noge rađene od zemlje sa primjesama sitnog pijeska i jedne oveće kugle koja se upotrebljavala kao tucalo za žito. Poslije stručne obrade ovih predmeta, Vejsil Ćurčić je došao do zaključka da je na prostoru današnje Tuzle postojalo neolitsko naselje čiji su stanovnici, pored tradicionalnog privređivanja, koristili i izvore slane vode. Također, u jednoj glinenoj posudi, pronađenoj na Appel Placu, otkriveni su ostaci olovnog sjajnika, što upućuje na pretpostavku da se u njoj topila olovna ruda. Ovaj nalaz arheolozi smatraju jednim od najstarijih pokušaja dobivanja olova na ovim prostorima.

Prikupljeni arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne Tuzla.Kako je ovaj lokalitet urbaniziran, tj. asfaltiran, iskoristit ćemo građevinske

radove na rekonstrukciji Trga slobode da izvršimo probna sondiranja i otkrijemo moguće ostatke arheoloških prethistorijskih, ali i srednjovjekovnih nalaza, jer se na ovom lokalitetu nalazio i srednjovjekovni bosanski grad Soli.

Literatura:� Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničar-

stva broncanog doba u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, XX, Sarajevo 1908.

� B. Čović, Tragovi preistorijskih migracija u sjeveroistočnoj Bosni, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga III, Tuzla 1959.

I. 2. 2. Zgrada stare Pošte (slučajni nalazi)

Ostaci neolitskih sojenica u vidu ugljenisanih jelovih i hrastovih greda pro-nađeni su 1901. godine tokom kopanja temelja za zgradu Pošte. Materijal nije prikupljan.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.

27

ARHEOLOGIJA

� Ivan Puš, Neolitsko naselje u Tuzli, Članci i građa za kulturnu istoriju istoč-ne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.

I. 2. 3. Bivša zgrada Općine (slučajni nalazi)

Prilikom kopanja temelja za općinsku zgradu, koja je otvorena 1930. godine, na dubini od 6 m naišlo se na vrlo bogat kulturni sloj. Materijal nije prikupljan. Na istom mjestu su pronađene i drvene grede koje su sačinjavale dijelove neolit-skih sojenica i zgrada.

Zgrada bivše Općine je danas devastirana i nalazi se u zoni slijeganja terena. Ukoliko se pristupi njenom rušenju, bilo bi moguće izvršiti sistemsko arheološko istraživanje tog lokaliteta.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Ivan Puš, Neolitsko naselje u Tuzli, Članci i građa za kulturnu istoriju istoč-

ne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.

I. 2. 4. Rudarska ulica

Zaštitna arheološka iskopavanja, koja je Muzej istočne Bosne Tuzla radio 1955. godine, paralelno sa građevinskim radovima u Rudarskoj ulici, danas Dža-fer mahala, potvrdila su hipotezu da je u Tuzli postojalo veliko i bogato neolitsko sojeničko naselje. Te godine otkopano je dovoljno arheološkog materijala, koji je nedvosmisleno potvrdio da je u Tuzli bilo veliko i bogato neolitsko sojeničko na-selje vinčanske kulturne grupe, jedno od najstarijih sojeničkih naselja u Europi.7

Neolitsko naselje u Tuzli leži na manjem uzvišenju koje se proteže s desne strane rijeke Jale. Najviša tačka uzvišenja nalazi se na mjestu gdje je sazidana Atik džamija. Naselje se prostiralo između današnjeg Kina “Mladost” na zapadu i Čaršijske džamije na istoku, odnosno između rijeke Jale na jugu i Muzičke škole na sjeveru.

Pored ostataka sojeničkih nastambi, na ovom lokalitetu je pronađen bogat arheološki materijal u vidu fragmenata grube i fi no glačane karamike, zatim ka-meno oruđe i oružje, te predmeti od životinjskih kostiju.

Postojanje naselja na području današnje Tuzle još u neolitu, može se dovesti u vezu s izvorima slane vode. Potvrda ovoj pretpostavci je otkriveno sojeničko 7 Osim u Rudarskoj ulici, vršena su sondažna iskopavanja kod stare zgrade Pošte, bivše zgrade Opći-

ne i na Trgu slobode.

28

naselje. Podizanjem sojenica, neolitski ljudi su se obezbjeđivali od poplava, a istovremeno kontrolirali i eksploatirali slane izvore.

Prilog pretpostavci da je neolitski stanovnik ekspolatirao slane izvore su i pronađeni fragmenti keramičkih posuda grube frakture koje su, po mišljenju ta-dašnjih vrhunskih arheologa, služile za isoljavanje slane vode.

Neolitske posude za isoljavanje slane vode su dokaz da je sojeničko naselje u Tuzli bilo prvo poznato neolitsko naselje čiji su stanovnici eksploatirali ovaj dragocjeni mineral. Najstarije europske kulture koje su koristile sol, datirane su u bakarno doba, što znači da neolitski nalaz u Tuzli pomjera granicu poznavanja i upotrebe soli u ljudskoj ishrani iz doba eneolita u neolit.

Koliko se na osnovu raspoloživog arheološkog materijala može suditi, nase-lje odgovara vremenu mlađe vinčanske kulture, mada nije isključeno postojanje starijih slojeva.

Prikupljeni arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne Tuzla.Nažalost, lokalitet na kojem je otkriveno neolitsko sojeničko naselje je danas ur-

baniziran, tako da nemamo mogućnosti izvršiti sistematsko istraživanje, koje je više nego nepohodno da bismo potvrdili debljinu kulturnog sloja i kronologiju naselja, jer se prilikom zaštitnog iskopavanja nije došlo do zdravice, odnosno kraja kulturnog sloja, što nas upućuje na mogućnost da je naselje starije nego što se danas misli.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Ivan Puš, Neolitsko naselje u Tuzli, Članci i građa za kulturnu istoriju istoč-

ne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.� Alojz Benac, Neke karakteristike neolitskih naselja u Bosni i Hercegovini,

Naseljavanje i naselja u pristoriji, Materijali, XIV, X kongres arheologa Jugoslavije, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd 1978.

� B. Čović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XV-XVI, Sarajevo 1961.

� B. Čović, Tragovi preistorijskih migracija u sjeveroistočnoj Bosni, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga III, Tuzla 1959.

� Alojz Benac, Neolitski telovi u sjeveroistočnoj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XV-XVI, Sarajevo 1961.

� Borivoje Čović, Praistorijsko rudarstvo u Bosni i Hercegovini, Rudarstvo i meta-lurgija Bosne i Hercegovine od prahistorije do početka XX vijeka, Zenica 1999.

29

ARHEOLOGIJA

� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo 1988.

� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Arheološ-ka nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.

� Grupa autora, Neolit centralnog Balkana, Narodni muzej, Beograd 1968.� Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vreme-

na do početka turske vladavine, Sarajevo 1976.� Grupa autora, Praistorija Jugoslovenskih zemalja, knjiga II, neolit, ANU-

BiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo 1979.

I. 2. 5. Skver

Arheolozi Muzeja istočne Bosne (Veljko Milić i Siniša Perić) su 1981. godine pratili zemljane radove prilikom izgradnje sonovoda, na trasi Skver – Hendek. Prilikom radova na prostoru Skvera, bager je na dubini od oko 3,5 – 4 m naišao na veći broj ugljenisanih, pravilno raspoređenih, drvenih greda – ostataka neo-litskih sojenica. Tom prilikom je konstatirano da je do dubine od oko 2 m zemlja ispreturana, a ispod te dubine neolitski kulturni sloj je nedirnut.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Stanislav Kovačević, Ostaci neolitskih sojenica, Oslobođenje, Sarajevo 8.

07. 1981.

I. 2. 6. Simin Han (slučajni nalaz)

Prilikom usjecanja puta pored kuće M. Škorić 1967. godine u Simin Hanu pronađena je kamena sjekira. Nalaz je datiran u neolit.

Možemo pretpostaviti da se ta sjekira našla na putu između dva neolitska naselja, jednog u Gornjoj i drugog u Donjoj Tuzli, koje je povezivala rijeka Jala i proizvodnja soli.

Litertura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Arheolo-

ška nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.

30

I. 2. 7. Pašabunar (slučajni nalaz)

U Muzeju istočne Bosne se nalazi bronzana kelt – sjekira koja je pronađena u vrtu A. Vikića. Sjekira je datirana u kasno bronzano doba.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Grupa autora, Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Arheolo-

ška nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.

I. 2. 8. Kicelj

Na brdu Kicelj, u neposrednoj blizini historijske jezgre grada Tuzle, otkrivena je, tokom arheoloških istraživanja u 2006. i 2007. godini, ranosrednjovjekovna nekropola i ostaci slavenskih poluzemunica. Ova otkrića upotpunjuju prošlost Tuzle, jer su ona dokaz da je i za vrijeme ranog srednjeg vijeka na ovim prosto-rima postojalo naselje, čiji su stanovnici najvjerojatnije se bavili ekspolatacijom soli, a kao potvrda ovoj tvrdnji je i spomen Tuzle, odnosno Castron to Salines (Grad Solana) kako ga Konstantin Pofi rogenit spominje u svom djelu “De admi-nistrando imperio” iz 950. godine.

Pronađeni arheološki i osteološki materijal nalazi se u Muzeju istočne Bosne Tuzla.

Literatura:� Mirsad Bakalović, Ranosrednjovjekovna nekropola Kicelj kod Tuzle,

Godišnjak, Knjiga XXXV, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 33, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2006, str.179-197.

I. 2. 9. Krešića gradina

Prethistorijska gradina i srednjevjekovno utvrđenje “Krešića gradina” nalazi se 200 m sjeverno od Gornjeg Par Sela. Obuhvaća prostor od nekoliko hektara. Izgledom podsjeća na prevlaku jezičastog oblika koja se pruža u pravcu sjevero-zapad – jugoistok, sa nadmorskom visinom od 333 m.

Prilikom iskopavanja ovog lokaliteta pronađena je znatna količina keramike, dok je od metalnih predmeta nađena samo fragmentirana bronzana igla.

31

ARHEOLOGIJA

Osnivanje naselja na Krešića gradini može se postaviti u okvire kasnog bron-zanog doba, dok se u mlađem stratumu javlja latensko – keltska keramika.

Sondažna iskopavanja je 1983. godine izvršio Veljko Milić.Arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne.


I. 2. 10. Prostor Gradske (velike) pijace/tržnice (slučajni nalaz)

Prilikom izvođenja građevinskih radova na prostoru današnje Gradske (velike) pijace pronađeni su ostaci keramičke posude u obliku vaze iz bronzanog perioda.

Posuda je rekonstruirana i nalazi se u Muzeju istočne Bosne.


I. 2. 11. Park ispred zgrade Muzeja istočne Bosne Tuzla (slučajni nalaz)

Prilikom izvođenja građevinskih radova na prostoru ispred stare zgrade Inter-ne bolnice, danas Muzeja istočne Bosne, pronađeni su ostaci keramike, fi bula i novca iz perioda rimske vladavine na ovim prostorima.

Arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne Tuzla.


I. 3. Solina

I. 3. 1. Gradovrh

Gradovrh je strmo uzvišenje iznad rijeke Soline. Na ovom lokalitetu pronađe-na je prethistorijska gradina i nekropola, kao i ostaci franjevačkog samostana.

32

Gradina na kojoj je kasnije izgrađen franjevački samostan, nalazila se na vrhu brda, a nekropola na jednoj od padina.

Prva ispitivanja na lokalitetu Gradovrh je 1908. godine izvršio Vejsil Ćurčić, koji Gradovrh naziva “Gradina od Solina” pošto je tu zatekao ostatke zidova. Ćurčić pretpostavlja da bi ovo naselje moglo biti rimsko, međutim, istraživanja koja je proveo Muzej istočne Bosne Tuzla nisu potvrdila ovu hipotezu. Ni kon-fi guracija terena, ni arheološki nalazi ne idu u prilog pretpostavci da je tu moglo postojati rimsko naselje, nego naprotiv, sadrže sve elemente prethistorijske au-tohtone tradicije.

Otkriveni keramički nalazi ukazuju na pretpostavku da je gradina osnovana u kasno bronzano doba i da je trajala i tokom željeznog doba. Neki željezni i bron-zani predmeti iz oštećenih ili razorenih grobova potječu iz starijeg, dok je većina iz mlađeg željeznog doba.

Na ovom lokalitetu su iskopavanja i istraživanja vršili arheolozi Vejsil Čurčić, Radmila Jovanović, Veljko Milić i etnolog Milenko S. Filipović.

Arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne.Gradovrh je specifi čan arheološki lokalitet i kako takav nedovoljno istražen.

Muzej istočne Bosne je planirao izvršiti sistematska arheološka istraživanja na ovom lokalitetu da bi se došlo do novih i potvrde starih saznanja o životu i kulturi njegovih stanovnika.

Također, Gradovrh pretstavlja izuzetnu turističku destinaciju kao vjerski loka-litet zbog ostataka nekadašnjeg poznatog franjevačkog samostana.


ška nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.� Vejsil Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničar-

stva broncanog doba u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, broj XX, Sarajevo 1908.

� Radmila Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, Članci i gra-đa za kulturnu istorije istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.

� Milenko S. Filipović, Propast franjevačkog manastira Gradovrh kod Tuzle i poreklo ikone “Crne Gospe” u franjevačkom manastiru u Baću, Članci i građa za kulturnu istorije istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.

33

ARHEOLOGIJA

� Veljko Milić, Dva metalna praistorijska objekta iz Soline, Članci i građa za kulturnu istorije istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, knjiga XIV, Tuzla 1982.

I. 3. 2. Srebro

U toku ljeta 1954. godine, na lokalitetu Srebro, tačnije Bunarić, kod naselja Solina, otkrivena je prahistorijska nekropola sa 4 očuvana groba, sa pratećim arheološkim pokretnim inventarom (bronzani nakit i keramika). Nekropola se nalazi u strmom usjeku rijeke Soline, pored puta Tuzla – Šibošnica.

Po karakteru nalaza u ovim grobovima, nekropola je bila ilirska i datirana je u latenski period.

Iskopavanja na ovom lokalitetu izvršili su Borivoje Čović i Radmila Jovano-vić, arheolog Muzeja istočne Bosne Tuzla.

Arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne.


ška nalazišta regija 1-13, Sarajevo 1988.� Radmila Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, Članci i gra-

đa za kulturnu istorije istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, knjiga I, Tuzla 1957.

I. 3. 3. Bare

U periodu 1978. – 1980. godina na loklitetu Bare (zaravan na samoj padini Gradovrha s desne strane puta Tuzla – Dokanj), na zemljištu Kalesić Alije (KČ 645/13), rađeno je više sondažnih iskopavanja. Na osnovu dobijenih rezultata i ornamentalnih motiva keramike i metala, utvrđeno je da se radi o naselju čija egzi-stencija započinje u kasnobronzanom periodu, a završava se u mlađem željeznom dobu. Na ovom lokalitetu su, osim Ilira, tragove svog postojanja ostavili i Kelti.

Osim keramičkih i metalnih fragmenata pronađen je, prilikom poljoprivred-nih radova, i bronzani privjesak u obliku stililiziranog govečeta, te bronzana jed-nolučna fi bula.

Arheološkim istraživanjima ovog lokaliteta rukovodili su Siniša Perić i Velj-ko Milić.

34

Arheološki materijal se nalazi u Muzeju istočne Bosne.

Literatura:� Dokumentacija Arheološkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne Tuzla.� Veljko Milić, Dva metalna praistorijska objekta iz Soline, Članci i građa

za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, knjiga XIV, Tuzla 1982.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Tuzla i šire tuzlansko područje oduvijek su bili intersantan lokalitet za arheo-loge i njihova istraživanja, posebno period mlađeg kamenog doba. Također, evi-dentno je da su na vrlo malom broju lokaliteta izvršena sistematska arheološku istraživanja, uglavnom se radi o slučajnim nalazima ili zaštitno sondažnim isko-pavanjima manjeg obima.

Uz prirodno naslijeđe, kulturno-historijsko naslijeđe je neiskorišten turistički potencijal Bosne i Hercegovine. Uz podršku državnih organa i realtivno mala fi nansijaka ulaganja arheološki lokaliteti, spomenici, ali i muzeji kao čuvari kul-turno-historijskog naslijeđa i tradicije naroda Bosne i Hercegovine, mogu postati zanimljive i prepoznatljive turističke destinacije.

JEZIČNO-KNJIŽEVNE TEME

37

Stjepan Pavić

Elegija napaćenoj zemljiLatinski pjesnik fra Blaž Josić

Znameniti bosanski franjevac fra Blaž Josić, krsnim imenom Bono, rodio se 2. ožujka 1820. u Rapačama, selu tuzlanske župe. Po ondašnjem običaju, osnove je pismenosti stekao kod mjesnog župnika. Učitelji samostanskih škola, tada jedi-nih u Bosni, mole župnike da potraže u svojoj župi dječake sposobne i voljne da se posvete redovničkom životu, ali da ih ne šalju prije navršene trinaeste godine. Dotle su ih zasigurno poučavali župnici. U samostanskim školama, prije oblačenja u franjevački habit, učenici su se zvali jednostavno dieca (Zapisnik samostanskih sjednica u Kraljevoj Sutjesci: gojenci određeni za Red pučki zvani dieca). U Su-tjesci je Josić svršio tzv. humaniora. Još od srednjega vijeka obrazovanje analogno današnjoj srednjoj školi obuhvaćalo je trivium (gramatika, dijalektika, retorika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija, muzika), a skupnim su se ime-nom te struke, za razliku od fi lozofi je i teologije, zvale artes liberales (slobodna umijeća). U srži su te discipline predavane i u samostanskim školama.

Mladenački zanos

U Zapisniku o stupanju u novicijat, u Arhivu Kraljevoj Sutjesci, čitamo da je 2. lipnja 1835. u Kraljevoj Sutjesci fra Stjepan Marijanović, bivši kustod, ovlašten od redodržavnika (provincijala) fra Andrije Kujundžića, u franjevački habit obukao Bonu Josića, nadjenuvši mu redovničko ime fra Blaž. Čin su svojim potpisom po-svjedočili još odgojitelj novaka fra Ivo Oršolić, fra Grgo Jurič, fra Anto Knezović i fra Andrija Maračić. U novicijatu se prati i ocjenjuje vladanje i napredak kandidata. Na oba glasovanja, 3. listopada 1835. i 2. lipnja 1836., dobio je Josić sve pozitiv-ne glasove. Svečane je zavjete položio u Kraljevoj Sutjesci 2. lipnja 1836. u ruke fra Andrije Maračića, Filozofsko-teološki studij završio je u Vesprimu u Mađarskoj 1837-1842., i to s odlikom. Vrijedno je zabilježiti avanturističku epizodu iz njegovih studentskih dana. U mladenačkom zanosu, studenti Franjo Jukić, Jako Baltić, Blaž Josić i Bartol Kovačević bježe 1840. pješice iz Mađarske u Bosnu, da podignu usta-nak protiv Turaka! Uviđajući uzaludnost te ideje i bojeći se posljedica za zajednicu,

38

starješine šalju Jukića u Dalmaciju, a ostalu trojicu natrag u Vesprim. Jošić se konač-no vratio u Provinciju 1842., a 26. veljače slijedeće godine zaređen je za svećenika.

Franjevačke službe

Kratak tijek služba u zajednici zapisao je Josić sam u pismu Andriji Torkvatu Brliću: “Ja sam devet cieli godina mladež podučavo od Otčenaša do philosophiae in-clusive, subinde sve te nauke sam samcat: gramatiku, poesis, retoricu itd., zatim tri godine bio sam u semeništu biskupovu u Djakovu gvardianom kadno nitko nie hotio toga se primit, na zadovoljstvo i preuzvišenog gosp. biskupa i rektora i iste mladeži da i sad imam pismene dokumente. Na župi proveo sam jednoč dvi, drugi put tri godine...provincialstvo tri godine i sedam miseci, administrator dvi godine i jedan misec.” Malo ćemo pobliže, prema prikupljenim podacima, ocrtati Josićevo djelovanje. Gotovo punih šest godina, od 21.lipnja 1843. pa do 17.veljače 1849., Josić je u Sutjesci. U bilješci o krštenju piše i svoje zanimanje: instructor juvenum -učitelj mladića (pripravnika za franjevački red). Kao što reče, poučavao ih je u svim ondašnjim srednjoškolskim predmetima, i to sam samcat. Zato se u pjesmi u čast caru Franji Josipu mogao potpisati kao artium liberalium lector (profesor slobodnih umijeća). Potom je župnik u Zoviku 1849-1851. Iz Zovika ponovno dolazi u Sutjesku, gdje ostaje dvije godine. Već godine 1852. potpisuje se kao Aggregatus Provinciae, što će reći da je zbog svojih zasluga do-bio počasni naslov vijećnika u starješinstvu svoje zajednice. Godine 1854-1857. Josić je gvardijan u Đakovu u biskupovu sjemeništu. Šematizam Provincije Bo-sne Srebrene za god. 1856. bilježi uz njegovo ime: emeritus professor (titul koji se podjeljuje posebno zaslužnim bivšim profesorima), lector generalis (profesor na općim učilištima Reda) i procurator (ovlaštenik) Redodržave (Provincije). Od godine 1857. do 1860. župnik je u Dubravama. Vijećnik (defi nitor) Redodržave bio je 1861-1864. Za redodržavnika je izabran na Skupštini u Kraljevoj Sutjesci 20. travnja 1863., pod predsjedanjem općeg pohoditelja fra Ante Tuzlančića.

Kušnje života

Apostolski vikar (biskup u pokrajini gdje nema redovite crk vene hijerarhije) fra Sebastijan Franković umro je 31. listopada 1864. Josić je otada i apostolski pro-vikar, s ovlastima potrebnim za tu službu, sve do mjeseca studenog 1866., kad je imenovan novi apostolski vikar. Kao redodržavnik pokušavao je Josić preko svojih poznanstava isposlovati da se za apostolskog vikara imenuje neki od bosanskih fra-njevaca. Tri su bosanska franjevca predloženi kao kandidati. Za novog apostolskog vikara imenovan je, međutim, fra Paškal Vujičić, rodom iz Imotskog.

Na Skupštini u Kraljevoj Sutjesci 24. studenog 1866. za redodržavnika je iza-bran fra Mijo Gujić. Josić je bio nezadovoljan izborom Gujićevim pa je prosvjedo-

39


vao u Rimu. U pismu Brliću iz Sutjeske nakon gotovo godinu dana, 2. rujna 1867., piše da iz Rima još nema potvrde Skupštine. Biskup je Vujičić, izgleda, isposlovao da u Rim budu pozvani i Gujić i Josić i da se tamo pravdaju, kako bi on mogao neometano preuzeti svoju službu u Bosni. Tako se Josić 13. prosinca javlja Brliću iz Rima, gdje je najprije bio smješten u samostan Aracoeli, a potom premješten u samostan sv. Bartola na otoku na Tiberu. Ondje će se tužiti na to što uopće ne zna zašto je pozvan u Rim, na studen te zime, na to što “zrak, jelo, pitje, ništa nam ne prudi, nego škodi i zdravlju i duši”. U pismu pak fra Grgi Martiću od 17. lipnja 1868. strašno se tuži na neprilike života ondje: “...pak sad od vrućine topimo se; gad svaki: muhe, komari, osobito buhe izjedoše nas, a neću ni govoriti da mi e lad-ne vode da se razladimo, da glad, žeđ i ostale nezgode, ričju, sve muke surgunluka trpimo cvileći i plačući...ovdi ne imam u što se prisvući ne poneso, nego samo dvoje gaće i tri košulje koje sveudilj noseći razpadoše se.” Iako raspra još nije bila okončana, Josić je ujesen 1868. poslan u samostan u Cerniku, s izričitom zabranom da ne seli u Sutjesku. Gujićev tajnik fra Jerko Brešić piše iz Rima 13. studenog 1868. fojničkom vikaru fra Marijanu Miličeviću o stanju stvari pri upravi Reda i spominje kako je već čuo za Josićev bijeg iz Cernika u Sutjesku. Zbog samovolj-nog preseljenja Josića oštro kori upravitelj poslova Redodržave fra Marko Kalamut u pismu od 14. studenog 1868., ne vjerujući mu da je bolestan. Josić je, međutim, za mjesec i deset dana u Sutjesci umro - 24. prosinca 1868.

Politički pogledi

Fra Blaž Josić je bio zauzet za opće dobro bosanskoga puka. Glede rusko--turskih ratova i nada nekih idealista kako bi Bosni moglo doći oslobođenje s ruske strane, piše Andriji Brliću: “Što se tiče rata među Rusom i Turčinom, ja velim samo: Bože, kako će biti na veću slavu, poštenje i diku tvoju i na spasenje dušah naših. Mi se uprav ovim putom nikakvoj budućnosti ne nadamo.” Očito, ne vjeruje u društveni poredak i politički sustav kakav je vladao na Istoku, nego viri na Zapad. A u drugom pismu veli: “Da nam je bolje ostati statu quo, o tom ja i ne sumljim i zato se ovdi ljute što mi branimo naše gospodare; ne daj mi Bože Rusa dočekati!”. Rekao bih, i ne samo Rusa. Jajčanin fra Antun Knežević, u knjizi Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah, potvrđuje ispunjenje Josićevih bojazni kad, petnaestak godina kasnije, piše kako je osobno pred njihovim za-povjednikom ustao protiv divljanja austrijskih vojnika po dolasku u taj grad u vrijeme okupacije: “Gospodine, mi vas željno čekali ka Žudije Mesiju da nas od nasilja turskog oslobodite, al sad vidimo da nas led bije odakle smo očekivali da nas sunce grije!” Kad su se stali pronositi ozbiljni glasovi da će Bosna potpasti pod novu upravu, pita Josić za savjet prijatelja Brlića smiju li naši ljudi, pa i sami fratri, kupovati zemlju od Osmanlija. Sam pak misli da je bolje kupovati, jer će kupljena zemlja kupcu pripasti, a na darovanu će morati plaćati namet, jer “dru-gačie ne može biti”.

40

Prosvjetitelj

S Jukićem, Baltićem, Nedićem, Martićem i drugima promiče školstvo i za franjevačku i za ostalu mladež. Traži rječnike (Jambrešića, Belostenca) i gra-matike. Ima visoko mišljenje o jeziku bosanskoga puka pa moli Brlića: “Kad bi pako bili u Bosni, osobitu pozornost imajte na govorenje prostoga puka kod koga je čistoća jezika, i potom da bi slovnicu (gramatiku) izdali.” Traži, čita i raspa-čava listove (Neven, Katolički list, Glasonoša, Pozor, Narodne novine, kalendar Prorok, Kalendar gospodarski) i knjige (Milenko, Darinko). Kalendare i knjige odlučio je raspačavati makar na njima i štetovao. Čudi se što u Zagrebu nije upriličena proslava 300. obljetnice Nikole Šubića Zrinjskoga, a i sam bi rado u tu svrhu prikupljao pripomoć u Bosni. Za boravka u Đakovu utemeljio je pri Zboru franjevačke mladeži bosanske (danas Zbor Jukić) numizmatičku zbirku, koja se sada nalazi u Visokom, i predao im i neke druge muzejske predmete, a utemeljio je i knjižnicu pri Zboru. K tome je stalno novčano pomagao te zbirke.

Ne samo da je naručivao Kalendar gospodarski, nego je nakon prestanka redo-državničke službe kupio zemlje i odlučio baviti se poljodjelstvom i voćarstvom. Moli Brlića da mu pošalje kaleme: krušku kajzericu, jabuke, kajsiju, mušmulu (u Bosni je nepoznata), dunju, lozu (da proba može li što od toga biti). Kod njega, veli, ima samoukih ljudi koji će kalemiti, ali može i on štogod naznačiti za bolji uspjeh. Traži zatim sjeme fl aiš-paprike (mesnata, za kiseljenje), koje je bio naba-vio i sadio, ali mraz uništi sjeme.

Znalac jezika - latinski pjesnik

Treba dobro i zasvagda zapamtiti ovu jadikovku jednoga bosanskog fratra upućenu iz Rima, iz srca latinskoga govora, prijatelju u Bosni: “Najgore nam je što ne znamo razgovarat. Ovi ovdi ne znaju latinski a mi ne znamo talianski.” Iz samih je pjesama razvidno da dobro poznaje rimsku prozodiju i metriku. Na više mjesta citira Vergilija, Horacija i Ovidija, ili na njih aludira. Po navodima razaznajemo kako mu nisu nepoznati ni kasniji latinisti (naš Ivan Česmički, Škot Owen, Slovak Sautel). Zgodimice preuzima u svoje pjesme i stihove svojih bo-sanskih kolega (Barukčića, Kovačevića).

Među učenim je ljudima bilo uobičajeno da se jedni drugima obraćaju pje-smom. Bio je to, nadalje, poseban znak ljubavi uputiti pjesmu prijatelju, učitelju ili poglavaru. Nekad opet ponukan od drugih znao je Josić napisati prigodnicu nekome zaslužnom za zajednicu. Tako je na Brlićev nagovor pjesmom čestitao Karlu Paviću zlatomisnički jubilej. Sunjić ga je zamolio da napiše pjesmu o ne-uspjelu atentatu na cara Franju Josipa I. Pjesmu je, kako sam svjedoči u pismu Brliću, napisao, ali ne znamo je li objavljena i nismo joj ušli u trag. Jedan od razloga bit će valjda i to da, kao i svaki pjesnik, iskuša svoju moć. Njegove su

41


latinske pjesme malen dokaz da je i ondašnja Bosna, makar pokorena, sastavni dio Europe, gdje je latinski jezik bio službeni početkom, a u Hrvatskom saboru do sredine 19. stoljeća. K tome, pjesme su upućivane i ljudima koji nisu znali hrvatski, ali latinski i te kako.

Najplodniji latinski pjesnik među bosanskim franjevcima — a latinske su pjesme pisali još, Ambrozije Matić, Andrija Barukčić i Josip Kovačević — bio je upravo Josić. No treba reći da je pjesništvu, zbog drugih obveza, posvetio najmanje svoga vremena. Ovo su njegove pjesme: Elegija u čast fra Stjepanu Marijanoviću (1842), Oda u čast Petru Klobusickom (1842), Pjesma u čast Fra-nji Josipu I (1852), Pjesma u čast zlatomisničkog slavlja Karla Pavića (1853), Slavljeniku fra Marijanu Šunjiću (1855), Pozdrav fra Martinu Nediću (1856) i Imendanska čestitka fra Martinu (1856). Imamo bibliografske podatke za Pjesmu u čast Elekta Sooske (1842), ali do nje nismo uspjeli doći.

Elegija u čast fra Stjepanu Marijanoviću (1164 stiha) pjeva o tužnoj sudbini porobljene Bosne, ali i budi nadu u njezinu slobodu i obnovu. Idejni je uzor Josi-ću bio fra Matija Petar Katančić, a sadržaj je crpio iz Nedićeva Razgovora koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835.

* * *

Bosanka bješe iza njih tad obučena u halju 41Grimiznu. Njoj ko znak mjesec na odjeći sja.

Bosanka Muza sja na tronu blistavu sjedeć,Ali joj lice bje suzama prekrito sve.

Za njom su stupale druge, pjesme beskrajne sričuć,Čedna Muza tek Bosanka mučaše sveđ.

Apolonov upi t

Kliče Predvodnik njoj: Zbog čega žalosna šutiš,Suze liješ ti, materi Slavjana kći?

Radosti čas je tu, ta čemu žalosti služe.Nova je godina tu, što će ti krzmanje to? 50

Govor Muze Bosanke

Uzdišuć podiže gor put zvijezda parice ruke,Plačna njemu da s uzdahom odgovor: Čuj,

Doista dobro znadem da već su radosti stigle,Vidat svijetu ta one će nastojat zla.

42

Dobro znadem da pjesmu po svijetu pjevaju novu;Žalostan jaram pak na moj je nalego vrat.

Stenjem ti, joj! od tlake tristo godina veće,Ako im dodamo još dvanest, šezdeset i šest.

Zato snaga mi sva i sila ishlapi, splasnu,Jer ću tuzi rob radost ne poznajuć bit. 60

* * *

Napusti skitski kraj Muhamed, naime, ljuti 81Carstva europska on premnoga sravnjuje s tlom.

Tako je propalo tad i Konstantinovo carstvo,Srbija, Tripolis već trpi Muhameda vlast.

Više od dvanaest k tom zauzet kraljevstva krenu,Granice carstva svog nastojeć širiti on.

(Bar da je carstvom ga zvat, tiranijom nazvati prijeTreba, stratištem baš strašnim za pokoren puk.)

Više ih varkom nego snagom, oružjem svlada,Potrčan vlastitu čak krvlju ukaljati pest. 90

Nikada dosta sit do naših granica stiže,Stjepan Tomašević blag držaše vladarski štap.

Bosanska kako je tad, o Bože, cvjetala zemlja,Dok joj Turčin krut svoju ne nametnu vlast.

Vremena mnogo bje sa svetom spojena Krunom,Kad je trački puk dosego raskoš i moć.

Prava vjera tad, kultura i umjetnost cvala,Dokle slobodi sklon dugi je trajao vijek.

Tada s bogatstva gradovi, sela bijahu slavni,Kralj je puku svem osiguravao čast. 100

Mladež radosna bješe, i starci, pjevajuć pjesme,Ali skupa k tom slavljahu naroda moć.

Bogova čaš ćahu blagi god i po dva i po triDana, građana skup pljeskaše rukama rad.

Jednima srcu godi ples, oko kola se drugiTrse, treći skup liri izmamljuje zvuk.

Djela spremno narod pripovijeda predaka svojih,Očinske svetinje svak proslavlja rado uz saz.

Pusto srcu je mom veselje porađalo snagu,Zdušnije zapjevah ja neg je Filomelin pjev. 110

Sretna vremena Tvrtka, bana ti Kulina nećuSpominjat, kojima brz nevolje zadaše kraj.

Bogato bijaše nekoć ono u Bosni vrijeme,

43


Takav joj bijaše lik kad li je zadesi pad.Strašne li mijene i promjene! stoput žalosne sudbe!

Srećo nestalna ti, siliš na prevelik plač!Propast tko bi tu ravnodušno mogao podnijet?

Tko bi izmjerit ta mogao premnoga zla?

Ali sad je red izložit tokove ratne,Usput na mjestu tom o njima ostavit vijest. 120

Dušmanin stigav ljut zapodijevat krvave bitkeStade s pukom svim, premnoga nanoseć zla.

Zemlja se trese sva, a od tutnja osu se prasak,Lišen svjetla svijet gotovo posvema bi.

Oružje mjedeno tek zatutnjat moglo bi tako,Potmuli bubnja jek zagluši nebeski svod.

Narod strča se sav da gleda prizore ove,Što li mu hoće reć toliki prasak i lom.

S Olimpa čak je Mars promatro što bi to bilo,Ratničku koji rad krvlju omaš ćuje pest. 130

Pa ti Turaka brojem zgranut, oružju uzdePušta, silnu on zločinu otvori put.

Otuda nastaje - strašna li prizora! - vika i zveketKopalja vrlo jak, k tome jezoviti zvuk.

Otud odzvanjaše jecaj, otud nastade zbrkaMeđu stvarima svim, bljedilo izazva strah.

Veće komešanje bje kad kralj iz Konjica poslaPosve nenadan glas: užasan predstoji rat.

* * *

Jedva bih mogao perom zapisat, a kamo li reći,Kako stanje tad u Bosni žalosno bi,

Ipak ću ponešto reć, dopusti zboriti, Vođo!Kakva dom je moj strašna pogodila kob: 220

Buduć tiranija stiže, do pokolja dovodi ona,Pijući pobožnu krv crno se odjenu tlo.

Narod je prisiljen pred njim iz zemlje uzmaći svoje,Pri tome pruža vrat jaram da uzmogne sjest.

O! što žalosno bi, i ništa tužnije nema,Barbarski jaram krut na svoj nataknuti vrat.

O! što ljudska je bijedna kob i dostojna plača,Kada mora puk pust prevaljivati put.

Kao da život visi drag o tananoj niti,Sudbini mojoj bi velika zadana bol. 230

44

Niti se bojao nije božanska pogazit prava,Običaj kršiti brz s bozima zarati čak.

Hramove, naime, nekoć što snježnim blistahu sjajem,Ista snađe kob, dušmanin oskvrnu njih.

Oltar i žrtvenik on, pa i Apela uništi djelo,Drznik mahom sav pretvori ures u prah.

* * *

Tužne povijesti naše sažetak ovo je kratak, 273Prošlih vremena taj moro prevalit se put.

Žalosno u Bosni stanje ni spominjat uopće neću,S koga Bosna mi već Bosnom i prestade bit.

Je li stanje naroda kog do danas ko moga,Život pod jaram zbit, kao što gorak je moj?

* * *

Tebi se obraćam, Stjepane dragi, da nevolje naše 301Sada znadeš ti, suze bi morao lit.

Ne bi ni Bosnu svoju sad prepoznao s neba,Nit bi negdašnji svoj narod razabrao sad.

Padosmo bijedno baš kao cvijet kad sunce ga sprži,Padosmo kao što noć pada kad napušta os.

Padosmo kao što sunce s visine u valove pada,Od tog se pada mi nikada nećemo dić.

* * *

Gledaj Ramu sad sa Konjicem: kako li oni, 315Rađaju trnje i drač, zala ih prekrio mrak.

Gledaj na koji način zvijerima stanište pružaBobovac, kojem je plod žbunje i kamenje tek.

Već mu ne vodi put nit ikakav ulaz se širi,Mada za mjestom još kamenje vapije to. 320

Kako je u glog zaraslo po rudi Olovo zvano,Kada dušmanin s tlom dvorove sravni i hram.

Rudnik srebra i zlata ne cvjeta Srebernik dragi,Prije sada on kamenje rađa i zvijer.

Možda li drevni sjaj preosta Solima onaj?Jao! mene je stid zlodjelo spominjat to.

Kraljevsko Jajce nema ništa od ugleda drevnog,Građana nema što rod plemenit bje im i star.

45


Kozlograd tvrđa ne stoji, i mjesto joj poznaješ jedva,Nego goli tek ulomci stoje ko trag. 330

Što li Saraj-grad il Travnik misliš da jesu?Zločina glava su ti, oni porađaju zlo.

Ne možeš više vidjet kraljevskih palača sjajnih,Sami gromovni Bog izgrađen izgubi hram.

Ko što se ne vide sad od putova tragovi kakvi,Tako ni polja mi sva nikakav ne ore plug.

Bivaju sela težaci i posjeda lišeni svojih,Orač ko prognanik to vlažno obrađuje tlo.

Dušmanin, naime, zao žanje što posije drugi,Žanje li, ore li tko, jednako ugrabi on. 340

Ako li drugi sadi što za kasnu budućnost,Ovaj mu siječe to, otud da ne bere plod.

Ili se drukčije zna osvetit, da pobožan ne biKrš ćanin pomoć čim mogao odnekud steć.

S tog se razloga isto jada siromah i bogat,Pastir i njegov puk, gazda i najamnik s njim.

Tolik je posvud strah, Ciceronovo trebo bih peroAko opisat sve htio bih kao što jest.

Nijedna rijeka mosta nema, pokopan ležiSrušeni školski krov, kamen ga prekriva sad. 350

Iščezla sama je stega a s njom i poredak minu,Tolika ljeta već prava mi vrijeđaju sva.

* * *

Vjeruj meni! plako bi sve da ti opišem kratko,Niti obraz tvoj suze bi mogao skrit. 360

Porad suprotnih bura tetura sudbina naša:Skilu izbjegne 1’ tko, često je Haribda tu.

Gledao naime stanje il jade promatrao naše,Nikad od usuda mog tužniji ne može bit.

Najgore narod je moj na svijetu pogažen svemu,Njemu jer dosada sve ravna ne poznaje svijet.

Gdjetko plače, il uzdiše tko, il zaziva svece,Tužni jecaji ti cijeli ispunjaju svod.

Uzalud buni se on, i muke ga pritiš ću veće,Ne zna za spokoj i mir nijedan tjelesni ud. 370

Štoviše, neka se zna da dobra mu grabe se često,Učas postaje Ir koji no bijaše Krez.

Zdvojim već da isto povratit se može što bješe,

46

Stari da bi sjaj mogao užiti on.Nema mu nade u bijeg, u spas mu nikakve nade,

Nikakve, da bi već mogo slobodniji bit.Plače i kuka puk i uzdah sa suzama miješa,

Nada ne osviće još bolje da stanje će doć!Zlima, naime, mjere nigdje nit granice igdje,

Granice nemaju zla, njihov se ne vidi kraj. 380

* * *

Ako gledaš k tom na kraljevstvo srušeno, vjeruj,Starog bosanskog tla plodnost zanijekat ćeš ti.

Hrapavo škripuće tlo i oluje ga šibaju ledne,Neplodan njezin skut nikakav ne daje plod. 400

Iščeznu prijašnje sve što na njoj poželjno bješe,Kojem čovjeku joj! srce da ne stegne bol?

Njezin sad je lik u duboku uronjen tminu,Zemlju cijelu čar nikakav ne resi drag.

Ništa ne koristi njoj darežljivost prirode silna,Ništa plodnost sva, zlatni nit jarmovi što.

Htjedne li jednom Bog, kad bih za nju morala mrijeti,Krzmala ne bih s tim, zalud je Owena riječ:

Mada za dom je slatko mrijet, a i velika dika,Živjet za dom je svoj slađe i dičnije, mnim. 410

Ona ja sam od bosanskog nekoć dičnoga krajaMuza, iz tijesna moj zatvora ori se plač.

Ona ja sam Muza od.drage utjehe puku,Žalosne odgonim dne, podnoseć žalosti sve.

Onaj ja sam kraljevstva ilirskog velikog nekoćSlavljen dio joj! drhtim u zatvoru sad!

Ona ja sam od usana rujnih slavljena nekoć,Tolik me pritisnu sram, jadno životarim sad.

Jadna sam, zala svih sažetak kratak je ovo,Od kog po sudu mom kraći i ne može bit. 420

Kamo sreće, o! da nikad se na svijet ne rodih,Mjesto da stoput mrem, umrla jednom bih rad!

O! da prvo ja života ne ugledah svjetlo,Želim sada smrt, život bi bila mi smrt!

Plačem i plača tog se nikada zasitit neću,Bosna udova dok kralja oplakuje svog.

47


Napokon i tebi zborim, o nekoć beskrajno slavnaBosno! položaj svoj vrati i uzdigni već.

Sreća tvoja još do željena ne stiže cilja,Stoga oplakuj ti sudbinu svoju i kob. 430

Sretna bi bila, Bosno, pod sretnim znamenjem ptica(Kao što Pjesnik već plačući pjevaše to),

Kuku! jadna si ti, jer gavrani vladaju crni,Ti te razderaše svu kršeći zakon i red.

Gdje su kraljevi sad? i slava naroda našeg?Gdje su tvrđe sad? gdje li je narodu moć?

Gdje su posjedi sad? sloboda gdje li je naša?Gdje lije plemstvo sad, gdje veličanstveni kras?

Junačne vojvode gdje, poglavari, kraljevstvu dikaGdje li je? Puka moć prije što slavljena bi? 440

Grimizni prijesto i kraljevska kruna, blještavilo, sila,Kamo se djenu sve? Nikog da obnovi to.

Sjajne palače sad i učene gdje li su škole?Sve je sravnjeno s tlom, prijevarom propade to.

Ustaj i barem pogledaj, očevid sudbini vrši,Moju potvrdi riječ koju ispovijedam sad.

Vjeruju ljudi, mniš, kad im pričaju oni što trpe?Drže lažima sve, varkom i varljivim snom.

Ustani! Gledaj, evo, kraljevstva nastaju nova,Koja no prije tog grobni sakrivaše hum. 450

Rješiv se oblaka sad ko Proljeće cvjetaju ona,Skršivši jaram svoj radosno stadoše rast.

U bijeg barbarskog nagnav dušmana zauvijek, kliču,Njima po stotinu put življenje blaženo sja.

Ustani, okom po svijetu virni širokom svemu,Kakav poredak nov današnji zadobi svijet.

* * *

Jao! ti mi spiš, i san te omami dubok,Moje te suze sad skvasiše, smekšaše svu.

Meni odgovor ne možeš dati, jer teret te zalaPritisnu, niti s tla kadra si podići vrat. 460

Reći ćeš, štoviše, da si i veće podnijela jade,Koje možda sve niti nabrojat se da.

Napokon svojoj Muzi što moli te, Bosno, oprosti,Možda te, Bosno, ja pozdravljam posljednji put.

48

Ti što nebom blag i zemljom kraljuješ! baremSmiluj se svojima već, okove poskidaj s njih!

Kraljevstva, roda i doma dušmanin propao opak,Nestao, desnicu daj tvoju da osjeti on.

Propadnu 1’ drugi svi, nit mi ćemo opstanak tražit,S mirom u duši svak opću će prihvatit kob. 470

Ako li dugi žive, podaj da živimo i mi!Pa će zahvalna grud tebi odavati čast.

Zašto jedino nas da ova nevolja mori?Kad ćemo svoje zlo napokon okajat moć?

Od svih najblaži Bože, dakle smiluj se meni,Bože! s visokog svog prijestolja pogledaj ti!

* * *

Ili blagoš ću ti umanji kaznu nam barem, 495Neka se smekša tvoj ljubavlju savladan gnjev.

Dat zadovoljštinu mi za grijehe smo vlastite spremni,Samo da kaznu bar Očinska odmjeri pest.

Odmazda nek se teška za manju zamijeni nama,Druga nek snađe nas kazne i odmazde vrst. 500

Bičem nas svojim udri ti, nek dušman ne tuče,Tebi učinismo grijeh, krivce i kažnjavaj ti.

Svevišnji Bože! stog da glase mi poslušaš molim,Željama mojim daj važne da mognu ti bit.

Tako ću harnim srcem uputiti zahvale tebi,Tada vječni pjev tvoju će proslavljat čast!

* * *

Napokon, sestre! i vas što okolo stojite, molim, 521Na me se ozrite, glas bogove sklonio vaš.

Sestre mile! molim, sa svoje pomozite strane,Buduć da plemenu mom ista ko vama je krv.

Stoga pritecite upomoć stanju bijednome rodaSvoga, jer sam ja slavjanske matere kći.

Vi pak, previšnji bozi, svoju priklonite volju,Na moj se ozrite dom, što ga je prekrio grob.

Jednom da ustane već zaogrnut negdašnjim sjajem,Pa da može Feb rastjerav oblake doć. 530

Plačem i plača tog se nikada zasitit neću,Bosna udova dok kralja oplakuje svog.

49


Apolonov nagovor

Suza se milih, sestro, okani! - Kintski će junak:Nova je godina tu, noseći povoljan čas.

Ona duhove tužne krijepi i utjehu svimaPribavlja, nadi nov oslonac nastoji dat.

Uzdiže prema nebu duh i darove dijeli,Bogat je njezin dar ko što je kapima val.

Ona porađa sretne zgode, ljubavi jača,Ona običaje nas dobrom obasipat svim. 540

Zaštitnik hvalu prima, želje štićenik sriče,Buduću ona kob puti na povoljan smjer.

Poznamo mi doduše sudbinu žalosnu Bosne,Kojim načinom sve nemilo satrta bje.

Znamo da stanje Bosne u sve se bjednije mijenja,Otkada turski soj njezino pustoši tlo.

Ipak je sretna, stoga je Bosnom Srebrenom zvana,Bezbrojnim dobrima čak priroda obasu nju.

Bosna je plodno tlo, a zalihe srebra i zlataVelike čuva k tom skrite u okrilju svom. 550

Obilje takvo ne pozna nijedna krajina druga,Ipak, žalosti, joj! nikakve koristi njoj.

Rađa voće, žito i vina veoma jaka,S toplica diči se tlo, skrivajuć kovine sve,

Brda zlatonosnih, soli i žive, olova k tome,Šuma i zvjeradi taj ima u obilju kraj.

Svaku vrstu stoke sitne i krupnije goji,Jednom riječju: sve čovjek što mogo bi htjet.

Drugo prešućujem ja, jer o drugom kazuju knjige,Listaj, prelistavaj njih, pa ćeš nabrojiti sve. 560

Pomoć da nikakvu baš, olakšanje nikakvo nemaš,Tvrdiš s nepravom to, dokaza ne možeš dat.

Naime: dok vam se bijednima čini zaludnom nadaPomoć da odrugud kad žuđena mogla bi stić;

Dokle pravednost vapite vi i dok ištete sreću,Valima brzim gnan stiže u lučicu čun.

* * *

Uz to sretna i drugim se čime ponositi imaš:Ljudi su pobožni to, znanjem znameniti k tom.

50

Bosnu ugnjetenu oni ravnaju zakonom spasa,Darom i djelima nju svojim ukrašuju svu.

Premda je njome vihor neprilika vitlao raznih,Knjiga da tiska se skrb manjkala nije, ni dar.

Štedjeli nisu oni napora, briga ni truda,Bosni da se sva povrati negdašnja čast. 810

Prije Stjepana bana stekla Bosna je slavneMuževe pobožne te, znanjem znamenite k tom.

* * *

Od njih je spomena vrijedan moga i preslavni onaj 821Stjepan Marjanović, muž koji pobožnoš ću sja.

Tko plemenitiji ikad il od njeg srčaniji bješe?U Bosni ljubavi tko od njeg dostojniji bi?

Svemoćni njega Bog nek čuva godine duge!,Skupa s drugima svim svjetla što domu su tvom!

* * *

Mora se veliko Velikom dati, te pjesnički nauM 901A što i mali i veliki štuju, započinjem vrlIRektora slaviti pobožna,koji svijetli nam sjajaNIliji junačnom muža ravna po svakoj vrlinIA po pobožnosti on je i višnjim bićima ponoSNarod njegovo Ime do zvijezda običava slaviTO! nek propadnu Graji mudri, i pjesnike rimskEVelikim dijelom propast nek snađe, a dižu se uzgoRIzvrsni, Bosno, tvoji učeniljudi;nastuPCijeli im zasluži njih da moja pjesma ivedaR 910Himan slavi, jer hvale su, Vjeruj, dostojni vrlOSuviše ne treba dokaza, činom svjedok je gotoVTome panonski kraj, kao: škole, nastupi javnIEto i još akademija svaka i licej cvjetaNPotom Palade umijeća sva - da su pobjedni vijenaCHvale vrijedan odnijeli. - A Marjanović? On tIAlem ko presjajni svud i na mjestu svakome sijANektarom pojen božanskim, ko sjaj što sunčev je svijetaLUnutar tamnih sjena, jednako ime se sjajISlavno Marjanović, druži, Toliko štovano od naS 920

51

Alen Matošević

Molim, ne zaboravite se Bosne žalosne!

(Neobjavljena pisma fra Blaža Josića)

A.S.1 Godine 1996. izdao je Andrija Zirdum knjigu Pisma bosanskih franjevaca 1850.-18702 u kojoj je okupio 240 pisama 48 autora. U toj epistolografskoj zbirci najzastuplje-niji adresant jest fra Blaž Josić. To nije nikako slučajno; treba, naime, imati na umu nesebično i neumorno kulturno i društveno djelovanje ovog Lipničanina te literarnu praksu pjesnika latinista. Bio je, dakle, vičan peru u svakom pogledu. Osim toga, od 125 sačuvanih Josićevih pisama u pomenutoj publikaciji objavljeno je samo 79. Preostalih 46 Zirdumov su izraz dobre volje i prilog “Gradovrhu”. Hvala mu velika! Ovdje se objavljuje izbor.

EPISTOLOGRAFIJA KAO POVIJESNI IZVOR

Pismo je forma izraza kao neprikosnoveni medijspontanog izražavanja osjećaja i refl eksije.Litterae vivifi cant historiam.3

Suvremeni čitatelj može na čitanje štiva kao što su ova pisma biti ponukan ko-ječime, ali možda je od svega najprivlačnije što pisma pišu pravu povijest, kako nagovještava moto. Predmnijeva se da nije riječ o suhoj faktografskoj historiji, nego stvarnoj, životnoj, onoj koja pomaže da se razumije duh nekog vremena i stekne predodžba o životu.

Doista, povijest čitana iz, u ovom slučaju, fratarskih pisama može se i treba uze-ti čak ozbiljnije nego ona sadržana u udžbeničkoj, makar i sveučilišnoj, literaturi.

1 ante scriptum (prije napisanoga, uvodna napomena).2 Andrija Zirdum, Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870., Plehan, Slovoznak, 1996.3 lat. Pisma oživljavaju povijest.

52

Pouzdanost udžbeničke historiografi je upitna je i relativna, što je razumljivo iz činjenice da je pisanje povijesti uvijek bilo podložno vladajućim režimima. Tako, od sredine 19. st., kad su nastala dotična pisma, do danas na našim područ-jima promijenilo se barem pet (Osmansko carstvo, Austro-Ugarska, Kraljevstvo SHS, Titova Jugoslavija, neovisna BiH) režima. Svi su oni pisali ili pišu povijest onakvu kakva im politički i ideološki odgovara, a nikako sva tumačenja ne mogu biti istinita u potpunosti, uzme li se u obzir da je svaka nova vlast bila, u cijelosti, reakcija na prethodnu. Zornije rečeno, stvorena je konfuzija preko koje se i danas kao prešutno prelazi: svaki novi naraštaj neke obitelji imao je, po prilici, sasvim drukčiju predodžbu o prošlosti, nego što su je imali njihovi očevi.

Pisma su, za razliku od udžbenika, izvorna, autentična; dakle, izvanjski utje-caji poput političkog režima na njima mogu ostaviti trag jedino da ih unište ili zanemare kao izvor, u slučaju da ne odgovaraju sadržajem.

Još nešto što “udžbeničkoj” povijesti nedostaje jesu suptilnost, otvorenost, prisnost, jednom riječju osjećajnost koju imaju pisma. Ona izravno govore o tome kako su se obični ljudi odnosili prema svemu pojedinačno, govore kako su se nosili s nedaćama, kako su podnosili i trpjeli, baš onako kako su trpjeli, a ne udžbenički, hladno, stilski neobilježeno. Povijest, napokon, treba govoriti ljudi-ma o ljudima, a ljudi jesu osjećajna bića; stoga, ako se hoće na taj način upozna-ti život čovjeka bilo kojeg vremena, dovoljno je potražiti i kao historiografske izvore proučiti prepiske iz određenog razdoblja.

Fratarska pisma iz ovoga razdoblja vrlo su često bila upravo tako prisna da su bila pisana za spaljivanje: “Molim, ovo pismo, kada ga pročitate, na vatru s njime”4; “(...) premda bih vaše pismo uza se držati želio, običajem ga spržiti, da ne ima kome posla posli”; “Želio bih,svakako, da nitko ne zna za sadržaj ove građe koju sam izložio Vama kao prijatelju”. Franjevci, tako, pišu jedni drugi-ma, prijateljima, nadređenima, podređenima i nerijetko žele, dakle, da se sačuva tajnost njihovih pisama. Pisma su, osim toga, bila slata isključivo po osobama od povjerenja, skoro uvijek - opet, fratrima: “(...) a šaljem ju5 do Vas, ne bi 1 ta prodrla do Rima, budući da sumljim od drugi dviu da jih se niesu maistori obi-čajni dokopali, ter osobito jedne. Što radi molim, vruće priporučujem, ne bi 1 po komu sigurnu poslali do Imoskoga i preturu6 priporučili da on tu knjigu zamota u drugu, pak nadpis isti metne svojom rukom i pečat cesarski udri na nju, tak će lašnje proći, budući kako vidim svuda korumpi7 poštare i Livnu (..)”

Ta svjesnost odgovornosti u fratara se očitovala i u njihovu nastojanju oko izdrža-vanja časne Provincije, u odvažnosti kojom su se borili protiv svake navale, u trudu

4 Svi su primjeri uzeti iz Zirdumove knjige Pisma bosanskih franjevaca 1850.-1870.5 tj. knjigu, pismo.6 pretor (pretur) - starješina, poglavar.7 pokvarenjaci, varalice.

53


kojim su udizali mlade fratre “od sirota i neznalica do visina da mogu s poglavicam svita siditi i da ih svit za ljude naučne drži”, u brizi za puk, za gradnju crk vi itd.

Ovo i mnogo drugoga nadaje se kao valjan argument u korist tvrdnji da po-sebno pisma fratara, iznimno čestita dijela stanovništva, imamo čitati bez sumnje kao vjerodostojan izvor za upoznavanje, kako s bitnijim događajima, odnosima među konfesijama, tako i sa svakodnevnim nedaćama običnoga puka.

* * *

Ovom prigodom donosimo Zirdumov proslov o Blažu Josiću i izbor od 11 dosad neobjavljenih pisama. Pisma oslikavaju Bosnu iz početka druge polovice 19. st. Josić, kao i ostala franjevačka mu subraća svoj život i djelatnost procjenju-ju mjerilima fi zičke, društvene i crk vene zbilje u kojoj žive, bez mnogo iluzija i ograda; sapienti sat8, pisma su sama dovoljno sugestivna. Lector, delectaberis9!

* * *

Dr. sc. fra Andrija ZirdumČETRDESET ŠEST PISAMA FRA BLAŽA JOSIĆA

Fra Blaž Josić (Rapače, 2. III. 1820. - Kraljeva Sutjeska, 24. XII. 1868.) sre-dinom 19. st. bio je jedan od vodećih bosanskih franjevaca: krš ćanski, kulturni, društveni i politički djelatnik.

Osnovne pismenosti stekao je kod mjesnog župnika, a daljnje školovanje na-stavio u Kraljevoj Sutjesci, gdje je 1835. stupio u franjevački red. Filozofski i teološki studij pohađao je 1837.-’42. u Vesprimu te ga s odličnim uspjehom završio. Sljedeće je godine bio ređen za svećenika.

Poslije je bio učitelj novaka u Sutjesci, gvardijan u Đakovu, gdje je 14. siječ-nja 1853. g. stiglo prvih šesnaest studenata na fi lozofsko-teološki studij. Josić ih je, kao poglavar, 1854. potaknuo da osnuju “Zbor redovničke mladeži bosan-ske”, odobrio njihov statut, a poslije ga i pomagao. Nakon Đakova ponovno je bio odgojitelj i profesor u Sutjesci, tri godine župnik u Zoviku, član provincijske uprave te provincijal Bosne Srebrene 1863.-’66.

Nakon smrti biskupa Sebastijana Frankovića vršio je službu apostolskog pro-vikara. Zbog spora koji je nastao oko biskupove ostavštine i nejasnoća glede provincijskog sabora 1866. g., doživio je brojne neugodnosti te je zbog toga blizu

8 pametnome dovoljno (ovdje: motivacije – za čitanje).9 čitatelju, zabavit ćeš se.

54

godinu dana morao proboraviti u Rimu. Odatle se teško bolestan vratio u Cernik pa u Kraljevu Sutjesku gdje je umro u 49. godini života.

Blaž Josić spada među istaknute pjesnike, latiniste Bosne Srebrene. Pod utje-cajem iliraca onoga vremena na latinskom jeziku pjevao je ode, elegije i druge prigodnice. Sam ih je tiskao šest, a dvije su objavljene nakon njegove smrti.

O Josiću se dosad govorilo i pisalo uglavnom kao pjesniku koji je zabilježio neke značajnije i svečanije zgode iz života Provincije. Međutim, tragajući za ostavštinom bosanskih franjevaca iz druge polovice 19. st. - osobito za njihovim pismima - najviše pisama (125) pronašao sam baš od fra Blaža Josića. U djelo Pisma bosanskih franjevaca 1850.-70. (Plehan, Slovoznak, 1996.) uvrstio sam ih 79, a sada objavljujem preostala. Jezik sam ostavio netaknutim, a u pravopisu sam ponešto intervenirao kako bi širem krugu čitatelja tekstovi bili razumljiviji. Objašnjenje nekih nejasnih pitanja ili manje poznate osobe, mogu se pronaći u spomenutom djelu.

Pažljiviji će čitatelji i istraživači opaziti kako je ovaj aktivni Tuzlak surađivao s mnogo svojih uglednih suvremenika, kako je bio široko zauzet te kako njegova sačuvana pisma i drugi brojni izvori pružaju dostatno građe za novi i širi pristup liku i djelu fra Blaža Josića.

* * *

Pismo fra Andriji Glavadanoviću u Fojnicu u kome ga obavještava o vijestima koja mu je Ivan Franjo Jukić poslao iz Rima i moli ga da Fojničani pomognu Jukiću.

Reverende pater defi nitor! Pater benigne!10

Vaše pismo priugodno s veseljem jesam prostio, osobito mi milo bijaše razu-miti da imam od Jukića haber i jedva sam dočeko fra Nikolu da mi ga teslimi11 i da vidim što je, kako li e?

On piše 7. septembris iz Rima ex conventu aracelitano.12 Tuži se najviše na svoju bolest; u Stambolu je bio 25 dana u astahani, i od Pašalića po internunciu13 bečkom dobrom, veli, domorodcu i Hrvatu Mihanović, izbavio se je do turaka14, pak 14 dana bio je kod patrike armensko-katoličkog i ondale po vaporu francuz-kom za deset dana i toliko noći, došo u Civita Vechiu, odatle za dan u Rim i, evo, veli, prie četri dana, jedva posli osam miseci, sv. misu reko. Na nogu i ruku

10 Poštovani oče defi nitore, mili oče!11 uruči.12 iz samostana Aracoeli.13 poslanik Rimske kurije u Istambulu.14 turčin=musliman.

55


otvorile su mu se kraste njekakve i još u Stambolu srdobolja popala ga je; bolest i siromaštvo, veli, najviše me tare. Ovdi ništa ne znam, kaže, osim moje tuge i ne-sreće. Uzroka, veli, moga progonstva ne znam nikako; to mi najviše jade zadaje. U Stambolu ni na kakav sud nisu me izvodili, samo patriki reko je ministar exter. negotior.15 Ali-paša, da je volja Omer-pašina da idem u Rim, jerbo u Bosni nie mi sigurno zasad pribivati od turaka porad priateljstva s Omer-pašom.

Opisuje ukratko žalost, koju je imo putujući bolestan, jerbo, veli, u tri sahta noći natovarili su me kao trupinu na konja, kad je pošo iz Saraeva. Za njim 25 popova i dva vladike u Stambol došli su; nu zašto, ne znam, kaže.

Ište i moli pomoći od svakog tko ga u nevolji može pomoći. Ondi da će više vremena proboraviti, ako mognem vrući zrak, veli, podnieti. Pozdravlja sve, ni-šta ne zna što se amo radi.

Ja sam mu odma počeo pisati i nješto ću mu poslati pomoći ovdi od bratje sakupljene. Drugo važno ne ima ništa, niti, veli, može sve opisati od bolesti, a mogo bi čitave knjige sastaviti.

Ja nikako planum16 ne begeništem patra kustoda17; mi ćemo se brinuti za naše đake, a tko hoće drugačie, dobro; neka mu je prosto. Mi se nećemo igrati s gla-vam našim.

Ništa još iz Posavine ne imamo, ja pogledam momka, što je s njima otišo, svaki dan, al ga još ne ima. Kad što bude, javit ću.

Pozdravite svu časnu bratju: gvardiana, kustoda, starog Jakovljevića, Baltu obaška. Vi pako da ste mi najzdravii i ljubeći s. desnicu ostajem

Sutinska die 8. octobris 1852. Vaš

fr. Blaž Josić

* * *

Pismo odvjetniku Andriji Torkvatu Brliću u Brod. Brlić mu odgovara da mu po-šalje mjere kabanica pa će ih u tvornici naručiti.

Visokocienjeni i mili priatelju!Odavna željno izgledani Vaš list, preksinoć sam primio i jučer rano pošlo

sam po Martinu, ovdašnjem slugi, pisma oba u coopertu metnu drugu, gosp.

15 ministar vanjskih poslova.16 plan, program.17 oca provincijskog vikara (Lovro Karaula).

56

Botiću, koi je iz ruke u ruke istom virno prido. Nu budući po običaju strašno u Đakovu blato, nisam mogao sam odnieti i pridati mu. Drugu priporuku i po-zdrav gosp. Regenu sam sam izručio. Biskup je primio svidočanstvo i pismo Vaše iz Karlovca i isto svidočanstvo već u Beč odpremio zajedno; biskup Vam je, veli, vlastoručno piso i naznačio 400 for. sr/ebra/ da ćete primiti, samo Vi to pismo potražite čim prie na pošti jerbo oni nisu znali upraviti kuda, nego su nadpisali da čeka na pošti. Dakle, tamo ga odma potražite. Regen Vas pozdrav-lja i moj drug Filip Kuna.

Kad će biskup tamo poći, ništa se ovdi još ne zna. On bo nie još nikakva po-ziva primio, osim što je iz novina čito, da će biti biskupi pozvani u Beč. Zato nit se sprema, nit zna hoće li ići i kada.

List Vaš nie pod recepisom18 nikakvom, ali ipak sigurno je došo. To je na odgovor.

U Brodu, kad smo se rastali, u onoj hitnji, ja zaboravi izmieriti kabanice za kišu i pridati laiku, al najposli što bi je i mjerio. Vi dobro znate stas našeg provinciala Martina19. Uzmite odprilike jednog čovika ko njega, pak po njemu neka odma i što prie načini se kabanica suprot kiši. Druge dvi nek budu zajedno pol cipele dulje i četvrta gotov cipelu dulja od prve. Eto Vam mjera! Ta nie baš potreba da se uprav dlaka u dlaku gleda. Samo to jedino priporučite u plećima da bude široka i ozgor kud ruka ulazi prostrana, da mogu aljine bosanske ove stati i rukavi samo doli pri dnu kolikogod mogu se načiniti uži. Pak tako sve četiri, ol i pet načinite.

Nego mi, molim Vas, pišite kad se pogodite, koliko Vam treba novaca da pošaljem, ako i peta bude. Vi se pogodite najpri i dobro suzbite Švabu, jerbo su moja i Karauline bilo po 30 for. al kolike su to duge i šroke, velikog smo mi rasta; ta nijedna ne treba da bude kolik moja dugačka, a ne bi ni moja tolika trebala; dosti bi bilo da samo koljena pokrie, ipak reko po 30 for. ko-štale su, al to je platio Šunjić, nije se htio cienjkati a još bi se moglo ostaviti pet-šest for.

Samo Vam vruće priporučujem da bude što prie gotovo, jerbo mi provincial i njegov sekretar prokopaše oči pišući, kamo kabanice, zar se u Dunavu raztopiše, ovo je bilo, ono se je svilo i, kako budu gotove, upravite ji amo po vaporu do u Osek na p. o. gvardiana Marka Kalassanovića etc.

Drugo uzput, ne bi 1’ mi našli pečatića pod ovim slovim S. N. jedna kutica, S. K. druga, I. D. treća, dakle, kutice i različite farbe nek su, pošto budu, pišite, ja ću Vam novce po biskupu kad pojde poslati, oli po pošti. A sad imate 100 for. sr., majstor kad bude s kabanicam gotov, izplatite ga a ne prie.

18 priznanica.19 fra Martin Nedić.

57


Nova Vam ništa ne imam javiti, nego svaki dobar uspieh u Vašim zauzetiem želim Vam i od Boga prosim. Pozdravite gosp. Nacu /Vatrosalva/, brata, i sve naše priatelje i iskreno Vas celivajuć jesam,

u Đakovu dne 28. sičnja 1856. Vaš iskreni priatelj

fra Blaž Josić, gvard.

P.S. Ne smiem Vas napastovati, znam da imate dosti posla svoga, al kad bi znao pošto su molitvene knjige: Manuale Catholicorum, Memoriale vitae sacerdotis, et Hebdomada soneta, pošlo bi Vam novce da mi za klerika njekoliko exemplara pošaljete, ako ne prie, barem kad naš vrstni p. Filip Pašalić amo pojde. Piso mi e iz Krakova i, evo, danas istim putem preko gosp. Pavića, odgovaram mu. Da ste mi zdravo!

* * *

Pismo odvjetniku Andriji Torkvatu Brliću u Brod. Brlić mu 2. veljače 1863. odgovara i napominje da mu nabavi medvjeđu i nekoliko vidrinih koža.

Specialis ac generose Domine!Svevišnjemu hvala, ja sam prebrodiv mloga blata, brda, rieke i doline zdravo

došo u moj dom ovih dana, i evo odma hitim Vam se javiti i uljudno Vam blago-dariti na Vašemu milostivom, dobrom i otčinskom svagda pričekanju i ljubavi. Moja Vas, dragi moj Andria, duša i srdce nigda zaboraviti neće. Bog Vas pokri-pio u napridku za opću korist domovine. Novog Vam ništa važna ne imam javiti, a još uprav nisam se ni odmorio nit sam pera nanovo zarezo, da Vam se u širemu javim, nego ovo samo kano putnički dragovoljno primite.

Ovdi sam već zatekao novine Pozor, za koje Vas i opet najponiznie molim da mi jih šaljete i to koliko je moguće da brojevi ne fale, jerbo u ovim dosad zaisto ostalo ih je mnogo pak mi je žao da će mi krnjava ova čest20 godine ostati.

Drugo, molim Vas, mili gospodine, da biste na ime moje uprav predbroili novi-ne one u Požegi izlazeće i Slavonac zvane, pak nek nam uprav i točno idu poštom. Ja bi sam odma piso, al sad ne mogu novac postali, ne imamo po komu, nego Vi platite, a ja neću ostat dužan, dok se samo prigoda dobie zasigurno novce postali.

Ja sam nastojo i tražio jednog dječaka da Vam ga pošaljem, kako ste mi priporu-čili, nu ne mogo nikoga skloniti, zato mi oprostite, što Vam želje ne mogu ispunit.

Ako je i kasno, ipak iz dna srdca moga čestitam Vam, Vašoj dobroj i blagoj gospoji i nevinom sinčiću Krešimiru početak započete jur godine! Bog Vam mili

20 dio.

58

vazda bio u pomoći i u svih trudih i poslovih Vaših blagoslov Vam svoj neizcr-pljeni podielio i od svih dušmana štitio vazda! a najposli nabroio mnogo ljetah za opću korist domovine, slavom blaženstva na nebeski okrunio! Bog Vas s milom gospojom na mlogaja ljeta poživio! i veselje svog sina dočekati zdravo i veselo! Amin!

(siječanj 1863.)(fr. Blaž Josić)

* * *

Pismo, nakon izbora za provincijala, biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Priuzvišeni gospodine!

Priznajem i iskreno ispovidam, da nisam vridan ni pogledati u Vašu preuzvi-šenost a kamoli s istom govoriti, al me poznata ona dobrota i otčinska ljubav, koju sam više put sreću imo kušati, slobodi ter se usuđujem, ljubeći pastirski sv. prsten i celujući stope Vaše preuzvišenosti, ovim poniznim pismom i sa sinov-skom podufanosti pristupiti pred pogled milosredni Vaše preuzvišenosti, ako bi mogo zaslužiti.

Uzimam slobodu, preuzvišeni gospodine, javiti Vašoj preuzvišenosti da su častni otci ove Bosanske državice, pod presedništvom velečastnog otca fr. Ante Tuzlančića, kao generalova zastupnika, izabrali mene slabog i neumetnoga za provinciala ove Bosanske redovničke državice, koi sam se svakako opiro i branio da bi me minilo ovo breme.

Preuzvišeni gospodine, posli Boga, sve moje i jedino ufanje stavljam u Vašu preuzvišenost, da će me ona rukovoditi, svietovati, karati i opominjati, štogod za opće dobro ovog krstjanskog puka i Reda našega, a ujedno pita me nada da, kako je dosad Vaša neumorna preuzvišenost branila ovu Državicu i sinove sv. Frane pod plašt dobrote svoje primila, da će i odsad svagdi nam biti pravi i jedini otac, komu nigda zadosti ne možemo se zahvalni ukazati.

Za izraziti kolikogod samo čuvstva srdca našega, koja ova Država u grudih svoji goi, prilažem ovdi zahvalno pismo defi nitoria cielog, sinovske odanosti, koju u Vašoj preuzvišenosti svi skupa polažemo i molim, dostojte ga primiti običnom i prirođenom si blagostju.

I blagodarnu svetu desnicu ponizno klečeći i celujući svako dobro, osobito dragocinjeno zdravlje od Svemogućega i svagdanjim mojim molitvam proseći usuđujem se imenovati i nazvati,

Vaše preuzvišenosti nedostojni sin i sluga,fr. Blaž Josić, m. p., provincijal U Sutinski dne 29. travnja 1863.

59


* * *

Pismo odvjetniku Andriji Torkvatu Brliću u Brod. Josić ga obavještava o svome izboru za provincijala te sastav nove provincijske uprave.

Visokocienjeni gospodine!Uzimam slobodu javiti Vašem gospodstvu, da su me na 20. ovog častni otci

na kapitularnom skupu izabrali za provinciala ove bosanske redovničke Države, koje teško breme nie za moih slabih udah, nit ja imam potrebitoga nauka za moći upraviti s bratjom mojom od mene boljom i naučniom, al’ volji Božioj i staršinah mojih nisam se mogo oteti, i posli Boga uzdat ću se vazda u take priatelje da me svietuju i upravljaju da mognem onako postupati kako će biti na slavu Božiu i na spas duša sviu nas, zato se i Vami, mili i dragocienjeni moj Andria, vruće pripo-ručujem da mi budete onaki priatelj ko što ste mi dosad bili, od prvog časa, odkad se poznadosmo, i da mi u pomoći budete opomenom i gdi bude potriba mogućom obranom a ja ću s mojom bratjom vazda Vam zahvalan biti.

Ja ću biti također tako slobodan pak ću Vas moliti da mi u opremanju pisama, knjiga i novina budete na ruku jerbo se u Vas mogu pouzdati, a znate da ne imam se na koga drugog osloniti, budući ono fratara u manastiru stari, neće se nikakva posla da prime. Dakle, najpri molim Vas, da ovo pismo u Rim pridate na poštu, erga retur recepis21, a ja ću recepis platiti što bude koštati. Ako knjige iz Zagreba stignu, javite mi, ol ji odma po trgovcim do u Saraevo na Pepu Kezića odpremite.

Vaš list od 13. travnja primio sam, kožu ću, dok prigodu dobiem, poslati; ovdi je kod mene, uzdam se da ćete biti zadovoljni. Nu za novce lako ćemo, samo Vas molim da Vi tamo novine podižite pak ćemo viditi račun. Odma sad predbroite i pošaljite za Pozor. Narodne novine, koje dolaze jur amo, al niesu plaćene za ovu godinu 1863. Po isti način Katolički list platite, ali Katoličkog lista sve brojeve od 1. januara 1863. nek pošalju do svrhe godine i to pod ovim nadpisom: Čas-tnom otcu Mihovilu Gujiću, upravitelju samostana u Fojnici, u Bosni, per Brod, Busovača. I budući da će te sve troje novine koštat, čini mi se, 38 for. 30 nov. brez pošte, da Vam niesam dosadan, evo odma ovdi uklapam odma 35 for. aus. vridnosti. Molim, javite mi jeste li primili.

Novog Vam ne imam šta javiti, nego želeći Vam svako dobro, pozdrav do-stojte se srdčani prikazati Vašoj gospoji, jesam

u Sutinski na 30. travnja 1863.Vaš iskreni štovateljfr. Blaž Josić, državnik

P.S. Ako bi želili znati i druge starešine naše Provincie, evo Vam ji napominjam pak možete, ako Vam se svidi, i u Katolički list poslati.

21 uz povratnu obavijest.

60

Provincia redovnička Bosne Srebrene nazvana, po starodrevnom običaju svoga Reda, imala je kapituo svoj na 20. travnja t. g. u samostanu sv. Ive Krstitelja u Sutinski i pod presedničtvom velečastnog o. fra Ante Tuzlančića, komisara i zastu-pnika generala Reda male bratje serafi nske; izabrani su za starešine iste Provincie znatnom razlikom glasova i to: za provinciala o. fr. Blaž Josić; za kustoda, čuvaoca, o. p. fr. Marko Bošnjak; za difi nitore iliti dovršitelje: oo. fra Domin Ćure, fra Mijo Gujić, fra Filip Bošnjaković i fra Frano Ćurić, za tajanika fra Blaž Dominković.

Po samostani i po župan bilo je manje više promiena, al nie vrimena ovdi navoditi. Ovo samo dajem Vam na znanje.

Gospodine Andria! Sve Vam zaboravim javiti da ja još nisam primio odgovo-ra, je li ono 40 for. primio Odoricus Balazsević u Nitriu, poslati zimus. Deder Vi pitajte pošte i, jeste li retur recepis primili da znamo samo da su došli novci, više ništa. A sad sam i ja piso; čut ćemo je li nie li primio. I da ste mi zdravo!

* * *

Pismo nekom studentu u Mađarskoj. Venerande frater!Tvoje pismo od 20. maja primio sam ove najposlidne pošte i svaka razumio.

Ja ne mogu dokučiti kud Vi trošite tolike novce tamo? Sve se tužite i plačete da ne imate; to se ne može Vami nadavati, a odkle bi se moglo toliko slati? Gdi e ta kasa iz koji bi se moglo vaditi, koliko Vi tamo možete potrošiti? A, evo, da ima, ne bi 1’ je davno nestalo, pak šta onda?

Ja sam sve prigledav račune našo, da si Ti već dosad dužen oko 15 dukata. Nie to mala summa i šala. Odkle ćeš Ti to vratit i kad?

Poradi šta, ja vidim da se Ti ne možeš tamo uzdržavati i toliko trošiti, odredio sam da Te amo pozovem i da se što prie rediš pa onda ajde odužuj se kako znaš i zato, kako examina svršiš, pridruži se Augustinu Oršoliću i Grgiću, pa ajde amo. I jest bolje da tamo drugoga metnemo i za Te je dosti tude, jerbo se ne ima odkle slati više i davati. I ja sam bio u Madžarskoj pak nisu mi moje starešine ni pare pule22 dale, a Vami se dosti daje pak ne pristajete iskati.

Dakle, vrati se amo, jerbo mi imamo potrebu od misnika, buduć da nam sve mru. Eto za šet miseci umro je fra Mato Mikić23, fra Ivo Buzuk i, evo, sad na žalost svi nas, fra Frano Maračić umro je na 25. maja. A čujemo da su još dva paroka bolesna i jur opremljena i svaki dan pogledamo kad će žalostni haber stignuti.

I želeći Ti svako dobro jesam,u Sutinski na 4. juna 1863.fr. Blaž Josić, prov.

22 pula, pulija – sitan novac; puce, kopča.23 sutješki ljetopisac.

61


P.S. Si pro viatico Tibi necessarium fuerit aliquid mutuandi, roges R. P. Gvar-dianum, quatenus hanc gratiam Tibi prostare velit, et eidem in Tuo huc adventu recompensabimus, quia pro nunc facile non est expediré juvamen.24

I odma mi javi kad odatle misliš poći, da tamo drugog spremim da miesto nie prazno, a Ti amo pohiti odma posli examina da se što prie možeš rediti i moralu učiti da do zime mogneš i jurisdictiu uzeti.

* * *

Pismo bisupu Josipu Jurju Strossmayru u Đakovo.Priuzvišeni gospodine, neprocienjeni otče naš!Ne imamo zadosti ričih koim bi opisali veselje uzrokovano po visokopočitanomu

Vaše priuzvišenosti odgovoru na ponizno naše iz kapitularnog sastanka pismu. Otcim, koim god sam ga priopćio, srdce i pamet uzdigav gôri; zavapili su zajedno sa mnom: Bože milosrdni, pozivi nam dugo ovoga otca i majku i priobilato iz hazne tvoje nadari ga svagda! Mi Vam vazda zafalni sinovi ostajemo, preuzvišeni gospodine!

Drugo Vaše priuzvišenosti pismo od 20. svibnja tekuće godine iz Broda na me upravljeno, upalo je u njeke nevirne private ruke i po njekom riš ćaninu istom ga jutos primi, sa začuđenjem moim, i hitam dužnosti mojoj odgovoriti.

Ovih baš dana bio sam s našim prisvitlim gosp. vikarom apostolskim Frankovi-ćem25, koi mi priobći da ste i njemu u ime Suline pisali, i on veli da će Vam predstavi-ti jednog redovnika, ali oni će mučno otići tamo. Zato, priuzvišeni gospodine, imajte mene ogovorena a i ja potražit ću odma koi bi se primio toga posla, premda i mi dosti imamo potrebe od misnika, ali ipak Vašu želju rad bi ispuniti; i, evo, danas pišem jednomu, bi li otišo, pa ću odma, posli nego mi odgovori, Vašoj priuzvišenosti javiti. A meni je žao da o. Nikola26 nestalan je tako, pak obećati a sad ne otići onamo.

Budući da pošta iz Saraeva samo jednoč, i to subotom, odlazi u tjednu, ovo Vam hitim javiti i osobnu poštu do u Brod odpremam za dati Vašoj priuzvišeno-sti kako želi odgovor u ime Suline i to da se malo ustrpiti dostoi.

I sa strahopočitanjem celujući pastirski prsten i ponizno proseći sv. blagoslov usuđujem se podpisati.

Vaše priuzvišenosti nevridni sluga,u Sutinski na 14. lipnja 1863.fr. Blaž Josić, m. p.,državnik bosanski

24 Ako je za Tvoje putne troškove potrebno nešto uzajmiti, zamoli o. gvardijana, kad već on hoće milost dati, a njemu nakon Tvoga dolaska namirit ćemo, jer sad nije lako poslati pomoć.

25 biskup Sebastijan Franković.26 fra Nikola Sokčević.

62

* * *

Pismo odvjetniku Andriji Torkvatu Brliću u Brod.Mili i dragocienjeni gospodine!Iz Bosne je pobjego i prišo tamo privarom fr. Bono Ivić, bivši njegda na

Pleanu parok, pak budući on u velikom dugu, ovdale je uteko da ga dužnici ne bi uafstili i zatvorili i zato, boim se, da i tamo koga ne privari. Ovim pismom opazne Vas činim i opominjem da na ime naše, ol ovog manastira, ol Provincie, ol moje nitko mu ništa u zajam ne daje jerbo mi nećemo odgovarati za njega, kog kano granu osie čenu od ove Države držimo, budući brez znanja svojih starešinah, ostaviv svoje miesto, tamo pobjego. A da ne bi posve duše izgubio, pošlo sam mu dopuš ćenje da se može odrišiti od apostasiae i da može barem misu govorit, ako hotio.

Možete Vi potajno i drugim priateljima priopćiti njegovo stanje da ne bi koga guja ujela, a Vi znate njegovo vladanje. Nu zatvorit ga nie amo bilo moguće, a podnio je svoju pokoru, pak eto i sad mora biežati glavom po svietu.

Evo Vam, mili moj gospodine, pri putu biližim, buduć sad pisma dobio, posli nego sam na Vas jur piso, da samo znate, a kako reko možete i priateljima ovo priopćiti, da ga se znaju čuvati. Nu da on samo ne zna što sam ja Vami piso. Oso-bito opomenite gosp. Stevu Bogdanovića da ga ne bi privario.

Novog važna amo ništa. Sutra na teški moj put polazim i liepo Vam zdravlje želeći jesam,

u Sutinski na 24. augusta 1863. Vaš iskreni štovatelj i priateljfr. Blaž Josić, m. p., prov.

P.S. Dragocinjeni Andria! U poslednjim brojem Narodni novina čitamo na svrhi u oglasim: Brzo, sigurno i ubitačno trovilo štakora etc.

Molimo Vas, da biste nam dobrotu učinili i dobavili iz Zagreba poštom dva ol tri grnčića, kako ondi veli se, uprav od Gracijana Mihića, pak amo uprav po-šaljite u Stutinsku na p. o. gvariana fra Domina Cureta, ol na me, pak ja, ako i ne budem ovdi, on će otvoriti. Nu da nam bude lazum27, da nam način kojim se upotrebljaje poštaljete ujedno. I da ste zdravo i opet!

* * *

27 potreban, potrebno.

63


Pismo odvjetniku Andriji Torkvatu Brliću u Brod. Visokocinjeni i primili gospodine!

Tandem aliquando28, evo i meni stiže službeno od Propagande da je zbilja Vuica naimenovan biskup ili vikar apostolski u Bosni.

Ja Vam ovi put ništa drugo ne mogu pisat, buduć mi poslovi ovih dana ne dopuštaju, nego to samo kano novost, i uz to šaljem Vam kopiu pisma Propagan-dina u ime toga. Nu ja ću Vam opazke moje, buduće pošte, ako Bog da, poslat i razloge dovest kako Barnabo laže.

On se poziva na moje pismo. Ja ću Vam iz istog pisma javit što sam piso i iste riči navest, nek se on prid svietom stidi.

Dakle, što nam dalje treba radit, i opet za sviet pitam i molim. Njega ne ima još u Bosnu, a mislim prie nego će izaći, da će mi se javit, što bi mu ja onda od-govorio? Čujem odsvakle da je on natjeran da se primi; u zo čas po se, Bosne, al naće odpora, ako i ima koi će mu se ulizivati.

Ovo Vam u hitnji javljam i svako Vam dobro želeći jesam,u Sutinski dne 9. veljače 1866.Vaš iskreni štovatelj Josić, m.p.

N.B. Kopiu otu zadržite, nek možete sravnit što ću Vam ubuduće pisat, nu sad se možemo na žurnalistiku obratiti ja mislim; ostavljam vami na rasuđenje i radnju. Molim, ne zaboravite se Bosne žalosne!

* * *

Pismo odvjetnku Andriji Torkvatu Brliću u Brod. Primili i dragocinjeni gospodine!Nemojte se čudit današnjem datumu i patenti29, kako ju mi zovemo, ona je

davno morala Vam u ruke doći, al Vam uzrok malo napomenu, sietit ćete se.Imam Vam pak još čudnovatu novost javiti; iz Rima primio je Cure, defi nitor,

jedno pismo od svog priatelja, onamo lektura, koi ad 11. i 12. veljače veli da se još ne zna tko je naimenovan biskup u Bosni, i još ga vele ne ima. Premda meni ad 13. jan. javi jur Barnabo.

Vuica je veli nuđen, no on nepovoljno ostavlja svoj biskupat i veli neće u Bosnu. Drugo pismo privatno veli: da je Vuica bio u Rimu otajno i kano nezado-voljan otišao je učiniv poslu Sv. Stolu. Dakle, kako sam Vam jur javio, otišo je u

28 konačno, jedva jednom.29 dopuštenje, dekret.

64

Carigrad ferman pri uzeti, a onda u Bosnu cum triumpho doći. Ele, od njega amo još nikakva drugog glasa ne imamo.

General Reda piše meni, piše svom komisaru, ali od Vuice ništa ne spominja, i kano da ništa ne zna, veli: quousque non fuerit denominatus vicarius apostoli-cus30, a piše u februaru. Zato ja sam piso jur generalu da sam dobio od Barnaboa pismo i naimenovanje biskupa bosanskog, Vuice, kom je pridata potpuna oblast etc., da vidim šta će on na to odgovorit.

Kod nas je sada najviše posla, da nam kapituo izajde sretno, al tako su stvari za-mršene i poremećene, da nije moguće pogodit kako će bit. Ja sam njegda bio sim-plex pater31, i već bi unaprid znao kako će izpast, a sad koi imam votum, ne znam kud bi udario; koi bi bio za starešinu, neće da se primi, jerbo mu je žao ostavit župe a doći u manastir, a koi nie za tog, oni kopa i nogom i rukom: eto muke, bit će baš ko na saboru zagrebačkomu. Naš dakle kapitulo bit će u Fojnici na 24. aprila, ako ne bi došo i štogod pomeo Vuica, kog samo pogledamo gdi će se javit.

Novieg važna ništa. Pozdrav i opet gospoji i diečici i želeći Vam svako dobro jesam (Sutjeska, 8.3.1866.)

fr. Blaž Josić, m.p.

* * *

Pismo fra Grgi Martiću u Sarajevo. Dragi Grgure!Liepo Vam hvala na čestitki Alleluje, koje i ja Vami iz dubljina srdca odvra-

ćam, želeći da ga zajedno na nebesi zapjevat mognemo!Ja Vam ne imam kad opisivat što se u Stambolu radi od naših stvari, nego evo

Vam original Radošev32, pročitajte, promozgajte pak mi ga vratite.Ja mislim da bi sad najbolje mogo pomoći francezki konzul s vezirom.

Dakle, Vi koliko Vam pamet doseže, predstavite jim. Propaganda je sad uvri-đena; mučno će nam zadovoljit, ne budući koi bi ju naputio ol kod sv. Otca drugačie prodro.

Je li štogod u ime Vuice došlo veziru i kakvo je pitanje na koje, evo, Radoš proziva?

Nu da Ti je razumit za opravdanje njegovo, evo Vam stvar javljam. Meni je general piso, da se je Propaganda tužila na naše fratre u Stambolu i pito me je za izviestje i što će Propagandi odgovoriti. Ja sam opiso i branio našu bratju, a

30 dokle ne bude imenovan apostolski vikar.31 jednostavni franjevac.32 fra Josip Radoš, dušobrižnik u Istambulu.

65


znam tahmina33 odkle je i tužba došla - od jednog špiona Albaneza - a oni su sad poslali mi liepo svidočanstvo od archiep/isko/pa, koje u knjigi spominje, dakle, to je odgovor na tužbu. Što sad misli vezir u ime Vuice?

Komisar odlazi sutra u Kreševo, al ne znam kojim će putom. Ti otiđi k njemu u Kreševo koi dan, neće Ti škodit, ako uzmogneš, pak ćeš možebit čuti što je iz Rima na Vašu interpelaciu34 došlo, što li e odgovorio. Meni uprav nije odgovor poznat; al šuti da si što od mene čuo.

Novo ništa, nego želeći Vam svako dobro, iskreno Vas celujuć jesam, Sutin-ska die 3. apr. Mane35 1866.

Vaš Josić

Uvod i izbor pisama: Alen Matošević

33 vjerojatno, približno.34 odgovor na upit.35 ujutro.

66

Ivo Pranjković

Fra Stjepan Matijević Solinjanin

Fra Stjepan Matijević rodio se najvjerojatnije u Tuzli ili u njezinoj okolici oko 1580. godine (to se zna, između ostaloga, i po tome što on sam sebe naziva Solinjaninom). Umro je vjerojatno 1654. godine u Transilvaniji. Pretpostavlja se da je u franjevački red stupio u samostanu sv. Petra u Donjoj Tuzli ili u Gradovr-hu. Studij je završio, po svoj prilici, negdje u Italiji. Zna se da je šest godina bio kapelan u Sarajevu, gdje je bila oveća kolonija krš ćana trgovaca (većim dijelom Dubrovčana) s oko 200 kuća, te da je još dvadesetak godina službovao kao pa-storalni radnik u raznim dijelovima Bosne.

Kao kapelan u Sarajevu počeo je prevoditi poznato djelo Jeronima Panor-mitanskoga Confessario racolte dai dottori catolici (Venecija, 1575). Posao je nastavio u Rimu uz poticaj fra Rafaela Levakovića. Tu je objavio i svoj prijevod toga djela 1630. godine pod naslovom Ispovjedaonik sabrani iz pravoslavnijeh naučitelja. Riječ je dakle o prijevodu s talijanskoga (iako on sam kaže da je s la-tinskoga) u “bosanski jezik”. Zanimljivo je da je prijevod objavio Zbor za širenje vjere (Congregatio de propaganda fi de) o svom trošku, i to crk venom ćirilicom. Djelo je namijenjeno prije svega pastoralnoj praksi.

O tome kako je fra Stjepan dospio u Rim i zbog čega, nema izravnih podata-ka, ali se s pravom pretpostavlja da neposredni povod nije bila njegova knjižica naprosto zato što je ona premaleno djelo da bi se samo zbog nje poduzimao put iz Bosne u Rim.

Zanimljivo je međutim, i vrlo neobično, da se u objavljenim dokumentima vezanim za franjevačku redodržavu Bosnu Srebrenu poslije 1630. nigdje ne spo-minju ni fra Stjepan Matijević ni njegova knjižica. Pretpostavlja se da razlog tome ima veze s činjenicom da su 1630. godine četiri franjevca iz Bosne upućena u Transilvaniju kao misionari. Jedan od te četvorice zvao se Stephanus a Salinas (Stjepan Solinjanin). Dvojica su od njih vrlo brzo pobjegla natrag u Bosnu, a rečeni je fra Stjepan (Stephanus) s preostalim subratom uspio osnovati samostan, izgraditi crk vu i dobiti dopuštenje transilvanskoga kneza Jurja Rakocija da slo-bodno propovijedaju. Fra Stjepan je u međuvremenu postao prefekt misije, gene-ralni vikar transilvanskoga biskupa i defi nitor. Umro je u samostanu Mikhasi oko 25. siječnja 1654. godine kao vrlo ugledan redovnik na glasu svetosti.

67


Podaci o bosanskom franjevcu koji se u latinskim izvorima naziva Stepha-nus a Salinas i poznati podaci o fra Stjepanu Matijeviću uvelike se podudaraju, tako da se vrlo vjerojatnim smatra da je baš Matijević boravio u Transilva-niji i da je tamo umro 1654. godine. Istina, u latinskim izvorima u kojima se spominje Stephanus a Salinas nigdje se ne susreće prezime Matijević, ali je u latinskim tekstovima i inače u to vrijeme bila praksa da se puno češ će od prezimena upotrebljava pridjevak prema mjestu rođenja, pogotovo kad se radi o fratru koji boravi u inozemstvu (tako je npr. fra Lovro Ljubušak puno češ će negoli fra Lovro Šitović). I napokon, ako su Stephanus a Salinas i fra Stjepan Matijević ista osoba, onda to objašnjava i boravak u Rimu. Naime fra Stjepan je vjerojatno i prije dolaska u Rim bio određen za misionara u Transilvaniji pa je tamo došao da se pripremi za tu delikatnu službu, a kad je već boravio u Rimu i sprijateljio se s tada utjecajnim fra Rafaelom Levakovićem, onda je tamo završio i prijevod koji je započeo u Sarajevu te ga objavio. To bi ujedno bio i odgovor na pitanje zašto je Matijevićeva knjižica tiskana troškom Zbora za širenje vjere.

Ako je točno sve što je rečeno, onda se time lako objašnjava zašto je fra Stjepan u Bosni nakon 1630. godine pao u zaborav. Nešto je teže objasniti za-što je u zaborav pala i njegova knjižica, tim više što se zna da ju je Zbor dijelio besplatno i da je sigurno u velikom broju primjeraka dospjela u Bosnu. Slavko Pavešić, autor monografi je o jeziku fra Stjepana Matijevića, pretpostavlja da se to dogodilo zato što je knjižica bila praktični priručnik za ispovijed, koji se nije smatrao osobito vrijednim pa se nije ni posebno čuvao (Pavešić je uspio pronaći ukupno samo osam primjeraka: tri u Zagrebu, tri u Rimu te po jedan u Firenci i Beogradu). Osim toga, razlog može biti i u tome što je knjižica tiskana crk venom ćirilicom koja kod katolika toga doba u Bosni nije više bila u uporabi (usp. Pa-vešić 1968: 379).

Da su i fra Stjepan Matijević i njegova knjižica doista bili pali u zaborav, svjedoči i Ivan fra Frano Jukić u svom poznatom članku Književnost bosanska objavljenom 1850. godine u časopisu Bosanski prijatelj. Tamo on naime piše: “Stiepan Matijević, rodom iz Soli, drugčie Tuzla, osim da je bio pripoviedalac, drugo o njemu ništa nisam mogao razabrati, dapače ni njegove knjige nisam se mogao dočepati, već u Dubrovniku prepisao sam naslov od niekog otca fra Onoria, koji ni po jedan način od sebe je nedade, izdao je Ispoviedaonik sabran iz pravoslavnie naučiteljah P. P. O. meštru Jeronimu Panormitanu reda pripovie-dalacah sv. Dominika; prinešen u jezik bosanski trudom P. O. fra Stiepana Ma-tijevića Solinjanina reda sv. Frane male bratje deržave bosanske. In Roma nella stampa della Sac. Congr. de Propaganda fi de 1630’ u 8. str. 82. - Ova rimska štampa je na oči ružnia od one mletačke” (usp. Jukić 2001: 283).

Kad je riječ o Matijevićevu jeziku, treba prije svega reći da on piše što-kavskom ijekavicom, s nekim karakterističnim ikavizmima, ekavizmima te

68

čakavizmima. Ikavizmi su ili organske provenijencije, tj. preuzeti iz govora nje-gova kraja (npr. bižati, niki, nesrića i sl.) ili su knjiškoga tipa (npr. hotinje, uvri-đenje, izbina i sl.). Ekavizmi uglavnom dolaze pored ijekavskih oblika, katkada i kao posljedica nekih slabosti u Matijevićevu pravopisu (npr. naslednici, posle, sag resiti i sl.). Uglavnom, kod Matijevića je manje ikavizama nego što bi ih bilo da se u većoj mjeri držao govora svoga kraja. Vjerojatno se to dijelom dogodilo pod utjecajem ijekavaca (posebno Dubrovčana) s kojima se družio u Sarajevu, a dijelom svakako i pod utjecajem u to doba aktualnih i već vrlo popularnih djela fra Matije Divkovića.

Čakavizmi su kod Matijevića uglavnom knjiškoga tipa (npr. s misaljom, na-slajenje, mogujstvo, vse, odazgar i sl.), ali su se neki mogli nalaziti i u njegovu materinskom govoru (npr. greb, tuji, zajati i sl.).

Za Matijevićev jezik karakteristični su također stari množinski oblici i u dativu, npr. krstjanom, k Rimljanom, prijateljem (umjesto novih krš ćanima, k Rimljanima, prijateljima), i u lokativu, npr. u grijesijeh, u krstjanijeh, u ljudeh (umjesto u grijesima, u krš ćanima, u ljudima) i u instrumentalu, npr. s bogoslovci, meu katolici, s rodjaci (umjesto s bogoslovcima, među katoli-cima, s rođacima) i sl.

Od sintaktičkih osobitosti Matijevićeva jezika valja posebno upozoriti na neke osobitosti u redu riječi. Tako kod njega prevladava stari poredak zanagla-snica (enklitika), u kojemu zamjeničke zanaglasnice dolaze ispred glagolskih, npr. Napasti koje mu su dane, Uzdajući se da bog mu će prostiti, Biti vam će opomenutje i sl. (u suvremenom redu zanaglasnica glagolske prethode zamjenič-kima, npr. Napasti koje su mu dane i sl.).

Mogu se također zabilježiti česte infi nitivne i druge, posebno tzv. apsolut-ne konstrukcije nastale pod utjecajem talijanske i latinske sintakse, koje su u starijoj literaturi i inače vrlo česte. Tako npr. kod Matijevića susrećemo i konstrukciju akuzativa s infi nitivom, osobito uz glagol (u)činiti, npr. Činiti vas poznati kakojstvo od grijeha, Okolovine koje čine rasti vrstu od grijeha i sl. (usp. Pavešić 1968: 465).

Spomenute, a i nespomenute osobitosti jezika i stila Tuzlaka fra Stjepana Ma-tijevića bit će vidljive iz ovih nekoliko ulomaka njegova Ispovjedaonika.

IspovjedaonikK štiocu krstjanskomu

Ljubeznivi štioče!

Knjižice ove od ispovijedi prošnjom nekijeh drazijeh prijatelja, budući kape-lan sarajevski u Sarajevu, počete; a nanutkanjem P. O. F. Rafaela Levakovića,

69


moga Reda, a države Bosne Hrovatske bogoslovca razumnoga, budući u Rimu, radi moga bogoljubstva, svršene i u moj bosanski jezik iz latinskoga prinesene, ljubaznosti tvojoj eto pridajem i šaljem na svjetlo. A to ne za drugi uzrok nego samo za dati pomoć bogoljubnijem krstjanom, koji se nahode u državi bosanskoj, budući poznao potrebu tako šest godišta u Sarajevu, a prije i posle toga veće od dvakrat šest inijeh u razlicijeh mjestijeh ispovijedajući, i to samo dokle Bog svemogući uzbudi kagagodijer naučnijega, koji obilnije i razumnije i slatkijem govorenjem od iste ispovijedi narodu našemu slovinskomu slovinskijem jezikom upiše i prikaže.

Ti mejuto trud ovi moj, premda je ubah mao, primi z drage volje, tere ako gdi kojugodi besjedu ili kojegodijer slovo, pomanjkanjem moje slabosti, inako nego sam žudio i nego bi se hotjelo nađeš u njih, molim te, razumom i dobrotom tvo-jom poispravi i ponačini, spomenuvši se da i ja čovjek jesam grešnik i podložan nemoći kako i ostali. Zdrav budi.

Opomenutje prvo

Najprvo dakle imate zapametiti da ovo kreposno djelo sastavljeno je ne za nadgovarati se od tancijeh scijenjij u nauku meju vrijednijem katolici, ni pogrditi zabluđenje poluvjeraca, nego za naučiti lastan i općeni put za umjeti se ispovidjeti od vlastitijeh grijeha, onijem kojino čine istinito obećanje od posluha Isukrsta i njegovoj jedinoj zaručnici svetoj Crk vi rimskoj, i žele isti-nitu čistoću od duše, ostavivši u stranu ona zamrljana upadanja od zaveza, kamata, šimonije, prodavanja svetijeh stvari i ostala prilična, što ima biti s naučenjem naučitelji bogoslovci od svetijeh kanona, ili zakona, kako od dne do dne događaju se razlike, jer bi to bilo činiti jedne velike knjige za razgo-varati se. Pače meju prvijem opomenutjem ima zabiležiti čovjek pokorući da otac duhovni, h komu ima poći za ispovidjeti se, izvan oblasti koja mu je dopuštena, veća ali manja, još da ima zadovoljnost znanja i razabranja du-hovnoga, da jest vrijedan za ozdraviti nemoć od duše, kakono svaki koliko većma može trudi se za zdravlje tijela, za iznaći izvrsnitije i vještije ljekare s izabranijem lijeci. I do istine jest jedna velika kuga u krstjanijeh da ljudi iđu na slipašku u tolikom poslu, ne hajući mnozi bez srama ispovjednici za znati nauk na koji nastoje, i vjerujući mnozi ljudi i pokornici, za učiniti zadovoljno dušam, oni budući slijepi pak se čine od slijepijeh voditi. I zato nije čudo ako svjedočanstvom od istine ovi i oni upadaju u osuđenje. Ove dakle knjižice jesu općeno i lasno upravljenje za općena pomanjkanja koja se događaju u većem dijelu, i tko je bude dobro razumjeti, užajući one u riječih vlastistvo, a u govorenju pravo razumjenje, svaki čas većma od njihove čiste istine biti će veden k većemu poznanju.

70

Način za pripraviti seDruga okolovina od stvari

Z drugom okolovinom razmišlja se pristojanje od grijeha, kakono vlastitstvo, kakojstvo i kolikojstvo od učinjenja. I zato veće sagrešuje oni koji biju, ozlogla-šuju i hoće zlo ocu, meštru, dobročiniocu negoli inijem.

Oni koji ubijaju i poraze, ali rane - veće nego ako bi samo jednu zaušnicu ili ino lagahno uvriđenje učinili; koji ubogomu uzimlju većma nego da bi ukrali bogatomu.

Stidimo se onomu ukrasti komu zapovijedano jest da podajemo ili prinosimo. A vrhu svake nemilosti jest hotjeti ubožtvom jednoga prosjaka obogatiti se.

Oni koji uzimlju gospodarom jednu stvar od velike vrijednosti većma sagre-šuju nego ako bi im uzeli stvar od male vrijednosti.

On koji jednu divicu ockvrni veće nego ako bi bila ockvrnjena. Koji zlijem na-činom približuje se jednoj ženi mužatoj drugoga čovjeka veće ako bi slobodna.

Koji zavidi iskrnjemu za dobro dohovno većma nego da bi bilo vrjemenito. Koji ljubaznivo uvrijedi komu jest držan većma nego da bi koga drugoga ostavio. Koji nepravednim načinom ište imanje ili blago ubogoga većma nego ako bi to jednomu bogatomu učinio.

I tako u ostalijeh grijesi da se promisli kakvo jest pomankanje i u čemu se učini.

Ispitovanje od šeste zapovijediNe sagrešuj bludno

Čin ili djelo od bluda suproti ovoj zapovijedi ima se rijeti na ispovijedi z dostoj-nemi okolovinami i z dužnijem poštenjem, govoru - s okolovinami od vrijednosti, koje ovako postavljamo.

Djelo puteno s živinom grijeh jest smrtni i jest najteži koji se nahodi u ovomu grijehu. Dosti je rijeti da jest svršen, to jest učinjen ili iskan učiniti se s živinom.

Djelo suprotiva naravi, to jest muška glava s muškom glavom, ili s ženskom u mjesto nedostojno, ili ženska glava s ženskom glavom - grijeh jest smrtni i ima se istomačiti kako više rečeni grijeh, i tako koji slijede.

Grijeh s rođaci svojijemi i ženinijemi, tja do četvrtoga koljena uklapajući jest prikrvje, što Latin zove inčestum.

Djelo s tuđom ženom jest priljubodjevstvo, s djevicom jest ockvrnjenje, ili uzetje djevičanstva, s redovnicom zavjetovanom ili s muškom glavom koja ima sveti red jest svetoložje, to jest sakrileđium.

71


Takojer s vrstom koja ima zavjet od čistoće, s ispovjednikom. Ovo potrebno jest istomačiti ne imenujući čovjeka, ni povijedajući stvari po kojoj bi se mogli poznati.

Djelo s kumom, ili koji ga je držao na krstu ili na krizmi, jest prikrvje duhovno.Djelo s ženom ugrabljenom ili uzetom posilimice jest ugrabljenje, i to ima se izrijeti.Djelo od razbitja samoga sebe navlas ili nepomljom, za ustegnuti zle misli,

grih jest smrtni. U ovomu ne ima se rijeti način, nego ako misao bila je na mušku glavu, ili na žensku, ili na rodjakinju, ili na redovnicu, kako je odazgar rečeno, ili ako djelo bilo jest u crk vi, ima se povidjeti.

Prolitje sjemena u sni grih jest smrtni kada uzrok jest smrtni, to jest kada bdeći iskano jest, ili kada bdeći žudno jest djela putenoga - i radi toga sni mu se. Ošter grijeh jest smrtni kada čovjek probudivši se ima naslađenje bludnijem načinom od takova djela i tada imaju se ispovidjeti okolovine gore rečene.

Ticati mjesto nepošteno od muža ali žene za naslađenje - grijeh jest smrtni. Takojer poljubiti bludnijem načinom, ili s misalju za doći na djelo od bluda. I ako ta djelovanja jesu učinjena zajedno z djelom, nije potreba ih reći inako jere s njime razumiju se. Da li ako bez djelovanja jesu učinjena, potrjeba je skazati.

Urešivati se ili krasiti se s misaljom za prignuti na grijeh bludni - grijeh jest smrtni; bez zloga mišljenja nije smrtni, polak svetoga Tomasa i njegovijeh na-sljednika, kakono kada se čini za ugoditi mužu, ali za ne ukazati se gruba.

Činiti pjesne ili štiti stvari od ljubavi za prignuti sebe ili inijeh na blud - grijeh je smrtni. Tancati, tamburati, popijevati i nositi miris cjeća bluda grijeh je smrtni, da li činiti rečene stvari za naslađenje od oćućenja jest mali ili nijedan.

Blagovati jezbine za uzbuditi se na blud izvan matrimonija ali ženidbe grijeh jest smrtni.

OSNOVNA LITERATURA

Alilović, Ivan (1986) Biobibliografi ja hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918, Krš ćanska sadašnjost, Zagreb.

Bosanski franjevci (1994), prir. Marko Karamatić, Erasmus, Zagreb. Bosansko-hercegovačka književna hrestomatija. Starija književnost, Sarajevo, 1974. Brabec, Ivan (1953) Govor Tuzle i okolice. Disertacija, Zagreb.

Gabrić-Bagarić, Darija (2004) Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i knji-ževnosti od 11. do 19. stoljeća, Napredak, Zagreb.

Jelenić, Julijan (1912) Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo (pretisak Saraje-vo, 1990; prir. Marko Karamatić).

72

Jukić, Ivan Frano (1850) “Književnost bosanska”, Bosanski prijatelj, I, Zagreb, str. 30-31 [v. također u I. F. Jukić: Izabrana djela, prir. I. Pranjković, Kon-zor, Zagreb, 2001, str. 277-293]

Kovačić, Anto Slavko (1991) Biobiliografi ja franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo.

Kuna, Herta (1963) “Djela bosanskih franjevaca s gledišta istorijske dijalektolo-gije”, Jezik X/5, Zagreb, 149-153.

Kuna, Herta (1974) Hrestomatija starije bosanske književnosti, knj. I. (Srednjo-vjekovna književnost i hrvatska književna tradicija), Svjetlost, Sarajevo.

Matijević, Stjepan (1630) Ispoviedaonik sabrani iz pravoslavnie naučiteliah po P. P.O. meštru Jeronimu Panormitanu reda pripoviedalacah sv. Dominika; prinešen u jezik bosanski trudom P. O. fra Stiepana Matijevića Solinjanina reda sv. Frane male bratje deržave bosanske. In Roma nella štampa della Sac. Congr. de Propaganda fi de 1630. Matković, Jako (1896) Bibliografi ja bosanskih franjevaca, Sarajevo.

Pavešić, Slavko (1968) “Jezik Stjepana Matijevića”, Rasprave Instituta za jezik I, Zagreb, 378-468.

Pranjković, Ivo (2000) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvat-ska, Zagreb.

Rizvić, Muhsin (1985) Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

73

Alen Matošević

Hrvatski govor u slivu rijeke Soline(OSNOVNE FONETSKE OSOBINE)

I. UVOD

1. Granice istraìvanog podru~ja

Rijeka Solina je desna pritoka rijeke Jale.1 Podru~je sliva Soline ~i ni sje-verni dio op}ine Tuzle, a smje{teno je na ju`nom podgorju planine Ma je-vice. Ovom slivnom podru~ju pripadaju naselja Bre{ke, Dokanj, Crno Blato, Kosci, Svojtina, Br|ani, Dolovi i Solina. Povr{ina sliva iznosi 47 km2.

Od pomenutih naselja ve}insko je hrvatsko stanovni{tvo u Bre{kama, Dok-nju, Koscima i na Svojtini pa ona i ~ine jezgru promatranog teritorija.2

1.1. Dosada{nja prou~avanja

Govori sjeveroisto~ne Bosne nisu u skorije vrijeme bili predmet {irih i cjelovitijih dijalektolo{kih istraìvanja. Brab~eva doktorska disertacija,3 jedini rad koji sustavno obuhva}a ovaj kraj, nikad nije u cijelosti publicirana, a uzme li se u obzir vremenska distanca od pola stolje}a, jasno je da njegova dijalektolo{ka analiza ne oslikava vjerno ìvi govor okoline Tuzle.

1.2. Govor Hrvata okoline Tuzle

Govor Hrvata {ire okoline Tuzle vrlo je homogen i ujedna~en. Kao ti pi ~an dio toga govornog tipa i kao po~etno istraìvanje za eventualnu dijalektolo{ku analizu toga {ireg podru~ja, obra|en je govor pomenutih hrvatskih sela sjeverno od Tuzle.

1 Jala je desna pritoka rijeke Spre~e, koja pripada slivu Bosne.

2 Dolove, Br|ane i Solinu naseljavaju uglavnom Muslimani, a Crno Blato Srbi.

3 Brabec, 1955.

74

Ovdje se daje opis reprezentativnog dijela govora Hrvata tuzlanskog kraja. Taj je govor {takavski ijekavskoga izgovora. On, dakle, ~uva dvosloàn re-fleks dugoga jata, a protojezi~ne konsonantske skupine *stj, *zdj, *skj i *zgj razvio je u {t i `d. Nadalje, kao distinktivna karakteristika ovoga govora u odnosu prema susjednim muslimanskim govorima jest razlikovanje dvaju parova afrikata4.

1.3. Metodologija rada

Imaju}i u vidu prirodu ovoga rada, jasno je da nije u pitanju iscrpna stu-dija, nego vi{e predstavljenje dijela gra|e s osvrtom na va`nije dijalektolo{ke pojave.

Terensko istraìvanje predstavlja osnovu koncepcije rada. Informatori na terenu zadovoljavali su uobi~ajene kriterije. Rije~ je o osobama starije i votne dobi, s inventivnijom pripovjeda~kom sposobno{}u, {to vi{e vezanim za seo-ski ìvot i {to manje upu}enim na vanjski svijet. U tom odabiru po naj bolji su informatori starije ène, koje, ipak, do danas u najve}oj mjeri ~uvaju sta rije stanje govora. To nipo{to ne zna~i da pouzdani informatori nisu bili i stariji mu{karci.

Podaci koji obuhva}aju èljene izoglose najvi{e su prikupljeni prema unaprijed pripremljenom upitniku, ali i spontanim, neprekidanim propovijedanjem informatorã. Tematika takvih besjeda bila je ve}inom etnolo{ka (narodna no-{nja i njeni dijelovi, tradicionalna kuhinja i posu|e, narodni obi~aji, selja ~ki poslovi, starinski zanati, porijeklo obiteljï, legendarna povijest kraja, usmeno-knjièvno naslije|e...) ne isklju~uju}i ni neobvezno pripovijedanje.

II. FONETSKE OSOBINE

A. PROZODIJA

2. Op}e karakteristike naglasnog sustava

Hrvatski govori okoline Tuzle odlikuju se četveroakcenatskim sustavom ko ji čine dva duga /â, á/ i dva kratka /ä, à/ naglaska te kvantitet /ã, ‚/. Po tim osnovnim osobinama prozodijskog sustava ove govore ubrajamo u novo{tokavske. Oni u su{tini imaju sve odlike koje karakteriziraju i

4 Ovo nije jedino bitno distinktivno obilje`je u odnosu na okolne muslimanske govore. Iako oni nisu predmet ovoga istraìvanja, kada bude potrebno naglasiti razlike, bit }e govora i o njima.

75


ortoepski sustav standardnog jezika. Iznimka su tragovi nekih arhaičnih crta, {to i dalje ne ugroàva novo{tokavski karakter ovih govora.

2.1. Kratkosilazni naglasak /ä/ ima uobičajenu silaznu intonaciju i od-govaraju}i intenzitet. Nalazimo ga o~ekivano u jednoslo`nim rije~ima i na prvom slogu vi{eslo`nih rije~i:

köm, {k¥t, dät, ön, räto, mämen ôdõ, känat, djåvër, pjå{e, pršvrata, cšcvara, bšjel ko d¡vãr, pršje se ¡jãga jålo, öba{ma, öbala, b ä{~a, pä~e, ¡ja, g¡vit,5 |¡turë...

Kratkosilazni naglasak moè stajati i na unutarnjim ili krajnjim slogovima. To se de{ava u rije~ima stranog porijekla, izvedenicama i sloènicama te u pojedina~nim prozodijskim arhaizmima:6

okolì}at paradäjz, komadänt, komplåt sve, tamän sjåli, önï stârï komunšsta, uzäjmat päre, Fränc Ferdinänd, da namšjerï mâl, izmšje{ãno sve, podšjelïm prävo...

2.2. Dugosilazni naglasak /â/, tako|er, ima standardne prozodijske karak-teristike izuzme li se distribucija. Naime, on se kao i kratkosilazni, samo jo{ ~e{}e, javlja i u neinicijalnoj poziciji,7 ali s obzirom na ograni~enost po jave ne ugroàva se novo{tokavski karakter ovoga govora.

têg, mâl, sœg, pânj, grôm, }î, kœme, mâj ti jâje, rêcelja ìspekla, mûnje sijèvale, rûke mu skúpe...

ju~êra, oprêmë se bœzo, izlûpãn ko vô u kùpusu, da ne istûpï kösu, mâli uzrâstõ, zä onë Jugoslâvijë, takozvâna ¡dèrica, zemljorâdnïcim öbe}ãli, otôj~ dò{õ, za ènskînje, preko kanâlã, nêmã Dalmatînãcã, bšo jèdan televîzor, tamâm, organizâtor...

2.3. Kratkouzlazni naglasak /à/ melodijski i intonacijski ne razlikuje se od njegove standardne vrijednosti. Distribucijski ga nalazimo na prvom slo-gu vi{eslo`nih rije~i i u unutarnjim slogovima:

5 Reducirani vokali kao u rije~ima pŸtina i bànut ili se realiziraju kao {va-poluglas ili utje-~u na geminaciju prethodnog konsonanta ili u cijelosti ispadaju, {to ovisi o govorniku ili govornoj situaciji.

6 Radi se o neprenesenom naglasku na prvom dijelu dvoslo`nog refleksa jata. Za razliku od kratkosilaznog, dugosilazni naglasak nalazi se znatno ~e{}e u toj poziciji.

7 Van prvog sloga obi~an je u sloènicama i u rije~ima stranog porijekla. Uvijek se javlja iza kratkog sloga za razliku od okolnih muslimanskih govora gdje ima i primjera s du-go silaznim naglaskom iza nenagla{ene duìne: pê dãnâ, në}ê da jådü, påtero jãjâ.

76

jùka, bà{ka, pòznat, svìter ìsplela, ùvãr, kànat, dòlaf, bùd`ãk, kù}ãr, pò-ma`ë pèkmeza, lìgure, fùruna, p¡~e vŸljika, nàvadila se djèca, na sèdminu ì{li, ~ìmbura il käjganë, griòta je, fukàra, zatvòrite {¡pu, a`dàja, begènisat köjü, stäli pomàgat, {tä su iskŸmadili, ...

[to se ti~e distribucije kratkouzlaznog naglaska treba napomenuti da se on u ovome govoru realizira i u jednoslo`nim rije~ima te na posljednjem slogu, ali isklju~ivo kao posljedica redukcije vokala:

gòveda gònt, zá se se izbòrt, polèt zà njïm, hàj dä i|ëmo, kóke nê}ë nòst...

Pojava {irenja kratkouzlaznog naglaska na ra~un njegova parnjaka po kvantitetu u dvoslo`nim rije~ima (tipa brà{no < brä{no), koja je ra{irena u nekim hrvatskim ijekavsko-{takavskim govorima,8 ovdje je ograni~ena na imenice sr. r. koje tu opreku imaju u broju:

b¥do, N mn. bŸda, pölje, N mn. pòlja, `što, N mn. `ìta...

2.4. Dugouzlazni naglasak /á/ realizira se na isti na~in kao i u standardnom jeziku, ali se za razliku od njega moè ostvariti i na posljednjem slogu i u jednoslo`nim rije~ima. To se de{ava, kao i u slu~aju kratkouzlaznog naglaska, uslijed redukcije vokala:

njševa príja, gácõ {ljšvu, préàt pšli}e, poglédali ga d`äba, na pérdi, k£mak, sóbet bšõ trî dânã, pêt tônã sk£alo, ko {kúbï u glávi, od smíja, möje gríje, pomáda, gurábija mìri{ë, zéjtin, Rä~e s Póljã, na polátu...

môrã{ `ívt, nšsu naùčili rát, na rúc òìljak, nís pršje šmõ tòlkõ, òti{õ kònja kúpt, svöje povrát, mògli glávama zaplátt...

2.4.1. U antroponomastici ovoga govora zanimljiva je pojava da se èn-ska imena, koja izvorno imaju dugouzlazni naglasak, ponekad realiziraju s kratkosilaznim. Nije, me|utim, u pitanju pojava individualne prirode jer se jedna osoba uvijek zove jednom varijantom imena i nije drugima ostavljeno na izbor kako jë zvati. Dakle, dvije se varijante pona{aju kao dva ra zli-~ita imena. Kod mu{kih imena sli~na je pojava prisutna prilikom tvorbe hi pokoristika. Ipak ~e{}a su imena s osnovnim dugouzlaznim naglaskom.

R¡à Pejinìca, ¡mrõ Àndrija Kätïn, tåtka Lj¡ba, [tíco bäbë Mändë, Rúà Józina, Bóò tåtkë Kátë, Ljúba Fräni~ina, Mánda Fränkova...

Józo – Jöza, Jözica, Máto – Mäta, Víto – Všta, Vš}a, Júro – J¡ra, J¡rica, Rùdolf – Rúdo – R¡da, Ðúro – Ð¡ka, [ímo – [šma, Míjo – Mška – Mš}a...

8 Usp. Brozovi}, 1961.

77


Zabiljeèna je i obrnuta situacija kod imena ¨na, koje je u standardu obi ~no s kratkosilaznim naglaskom, a u ovom govoru naj~e{}e dobiva du-gouzlazni – Ána.

Jo{ jedna zanimljiva antroponomasti~ka prozodijska karakteristika odnosi se na mu{ka imena na -e koja u standardu imaju dugosilazni naglasak (tipa Míle, G Mílë ili Míla). Takva imena, vjerojatno analogijom prema vokativu, imaju i u nominativu i u cijeloj paradigmi dugosilazni naglasak, a u kosim padeìma osnova im je pro{irena formantom -t- (Mîle, G Mîleta).

|å je Jûre, òti{õ Mîletu, kò [ïmeta, Mâretova köla, s Jûretom...

2.5. Nenagla{ena duìna. Nenagla{ena se duìna u pravilu dobro ~uva u zanaglasnoj poziciji te se u tom pogledu stanje u promatranom govoru ne razlikuje bitnije od standarda (u osnovi rije~i, na mjestu pomaknutog na glaska iz dugog sloga na prefiks, u pojedinim padeìma imenica, u odre-|enom vidu pridjeva te u komparativu i superlativu, u pojedinim padeìma ne odre|enog vida pridjeva, u nekim glagolskim oblicima, u tvorbenim na-stavcima):

kästïle, pölãt, {tàmbïlj, sàfün, pršje se ¡jãga jålo, ¡ K§~, preko vŸljikë, nêmãm }erèstë, pod àsurõm, s kà{ikõm, ìspekla cšcvãrã, ösam {ljšvï}ã, nä{ïje sélã, stârã {¡pa, prå~ï rôd, näjslä|ï pèkmez, s dòbrïm mäjstorom, stàrõm ràkijõm, zelènõm {¡mõm, ùtrapï kömpïr, nàvadi{ë se bœzo, sà~üvãj, nä~ët, kòvã~, könjanïk, sèstrïn, nåotë...

U nekim morfolo{kim kategorijama primje}uju se odstupanja. Tako, glagoli prve i pete vrste,9 koji u prezentu imaju uzlazne naglaske u slogu pred nastavkom, ovdje isklju~ivo imaju kratak slog,10 a glagolski su prilozi obi~niji bez duìne:

gòvedo pásƒ, `è`ƒ vätru, v£{ƒ se {ènica, ispè~ƒm sòmün, `mirè}i bi dò{õ, všdjƒv{i nâs...

Kao posljedica stapanja vokala11 duìna se javlja i u brojevima i u jed nin-skim oblicima glagolskog pridjeva radnog u mu{kom rodu, a ana logijom prema toj pojavi duìnu ~esto dobivaju i glagoli u kojima ne dolazi do sa imanja:

jedànës d¡kãtã, trínëstero djècë, mögõ sam ì jã, kòd njï ná}õ, nšje l s£knõ, c¥kõ dàbõgdã, šskõ belája, sråõ ga dol, ìzvadiõ ~àkiju, { njîm stäõ...

9 Podjela glagola po morfolo{kim vrstama po Bari} ¼et al.½, Hrvatska gramatika, [kolska knjiga, Zagreb, 21997.

10 Ovo je jo{ jedno distinktivno obilje`je u odnosu prema okolnim muslimanskim govorima koji imaju samo nastavke s dugim slogom.

11 Stapanje je dosljedno kod oblika na -uo i -ao izuzev{i glagole naglasnog tipa znäti, kod kojih se ne provodi, dok se oblici na -eo i -io uglavnom ne saìmaju.

78

2.6. Duljenje vokala pred sonantom. Ovo je podru~je karakteristi~no po tome {to se prirodno kratki vokali ne dulje ispred konsonantskih skupina koje po~inju sonantom. Ova je osobina jo{ jedno razlikovno obilje`je u odnosu na okolne muslimanske govore.

~ûvã òvce, c£na ko cšg‚nka, ù b†ndi, prázna känta, jåli iz lònca, stä vi glâvu ù t…rbu, ìgrat kärtï, krömpïrska čörba, ùp‚mtila önï rät, dòbri möm-ci, tå{ko sámu udòvcu, g¡menë òp‚nke, mäjstorskï pòsõ, út…rkom, pùne nà r‚m ke nösï...

Iznimaka od ovog pravila ima, ali se obi~no radi o riječima preuzetim iz drugih govora ili utjecaju standardnog jezika:

ìgrãnka (običnije je sijèlo), plètënka (obi~nije je plètara), prävïlno, zädovõljno...

2.7. Pomicanje naglaska na proklitiku. Silazni se naglasci s inicijalnog sloga vrlo dosljedno pomi~u na proklitiku. âk se ~uva jasna razlika izme|u tipova pomicanja, neoslabljenog i oslabljenog. Izostanku preno{enja obi~no je razlog posebna govorna situacija.

¡ grãd, zä zlãto, ö strã, š dãn š nõ}, bäcila ¡ vodu, pršja nä dãn, z b¥da nä brdo, nä nebo, öko zä oko, ¡ mëso, ùzmi ¡ rüku, pöpeo nä sijeno, ¡ pomõ}, nä nogu, zä klju~...

~¡jë se nà ribu, dála zà kravu, nà kladu, nèi|i ù blato, kòd brata, zà matër, nìz grivu, ûdèra je òd drveta, nà silu, šti se nà vranu, nè ~ujëm, nè dade nãm se, nè re`ë, òd mene, dò njekõg dôba, isprèd njï, ù tebe...

Eventualne, dakle, analo{ke forme koje bi zamrsile postoje}e sinkronijske i dijakronijske odnose nisu se razvile, a minimalna odstupanja individualne su prirode i ne otkrivaju nikakve novije distribucijske tendencije.

2.8. Pojedine morfolo{ke kategorije, u odnosu na stadard, imaju neke tipi~ne prozodijske alternacije, ali o njima }e biti rije~i u poglavlju o oblicima.

B. VOKALIZAM

3. Op}e karakteristike vokalskog sustava

U osnovi inherentnog vokalskog sustava ovoga govora, isto kao i u ve -}ini {tokavskih govora, {to je karakteristika i na{eg standarda, nalazi se pet

79


temelj nih vokalskih jedinica (‚, ƒ, „, …, †, odnosno ã, ë, ï, õ, ü), kojima se pridruùje i vokalno r koje isto moè biti dugo ili kratko (§, ‡).

Osnovna su obilje`ja ovoga sustava:

- Distribucija je vokala slobodna, svaki od njih moè stajati na po~etku, u sredini i na kraju rije~i.

- Svi vokali u osnovi imaju standardnu boju, samo rijetko a moè biti ne{to zatvorenije artikuliran, ali ta pojava ovdje nema ni doma{aj ni zna~aj kakav joj se pridaje u drugim {tokavskim ili {}akavskim govorima, osobito ikavskog izgovora.

- Kratki vokali, posebno u zanaglasnom poloàju, skloni su djelimičnim ili potpunim redukcijama. Posljedica toga katkad je i vokalizacija (kon)so nanata.

- Svi vokali, bez obzira na kvantitet, mogu biti nagla{eni.

3.1. Vokal a

Vokal a, bez obzira na kvantitet, intonaciju i poloàj, u principu ima u govoru ovoga kraja vrijednost kao u standardu, izgovor manje-vi{e obi~an i u hrvatskome knjièvnom idiomu.

á: ná}õ kòd njï, má~ak grô`|a, d`ánë ìspekli, svézala kanáfõm, prálo, `ágali r¡~no, c¡re okopávale `što, za vrátima, sšt gládnu nè vjeruje, á{oviõ od malèna, då gurábijë, strádala ömladina, k¡}e grádili o {èpera, bjelánjce, u dinárima, `što bosánac, sèstra Jánjka, Ánto Màtikïn, na pánju...

â: spâvã ko zäklãno, líja grâ, stârï pàjdã{, naránio mâl, mlâdã mu ìz Drijen~ë, râdïmo pòvazdãn, mâj ti, râdijon, òvduda vâm, prödõ râst, klâs `šta, lâkat, strânã köla, snâ Jurinìca, Jánja Mâli}ka...

ã: { Lj¡bã~ã, prí~ã, tålãd ù {talu, nêmã svòjë ~åljãdi, da ìzvãlïmo pânj, mäslenjãk nàpravila, rö|ãk, pråkodãn ~šstïm, tùdã, sùtlijã{, prekò vrljikã, bjelò{ljïvã, ò stãrë lšpë, d¥ven sân...

à: pod jàstukom, na tàvanu, nàvadili se, ràstov sànduk, àsura, kömpïr u tràpu, ràkija {ljíva, mšsnë àljine, sàfün, àjte k¡}i, vàkõ-nàkõ, nàpravljena {tåta, vàlda }e dô}, bà{ka tô...

ä: jäsle, splävit kàjmak, brägnõ se pí}a, ~äsom pršja, {tränjga, prèbit näm§tvo, bä{ča, d¥venë nä}ve, mämen ódõ, rästrijeb, ùmiljato jänje, zäova, känat, prätlja~e na pòtoku, käm ti könj...

Primjere s kratkim nenagla{enim ‚ nije potrebno posebno izdvajati jer ih je ve} dovoljno i u navedenoj gra|i.

80

3.1.1. Zatvorenija artikulacija, naro~ito dugoga vokala a, neovisno o tome je li nagla{en ili nije, individualnog je karaktera i vrlo rijetka te nije do sljedna ni kod istog informatora. Ovaj alofon, dakle, dolazi fakultativno i sporadi~no i nerijetko ovisi o vanjezi~nim faktorima.

Iako je zatvaranje ovoga vokala rasprostranjena i dobro poznata osobina mnogih hrvatskih govora,12 moè se ustvrditi da ova pojava ne dopire do uèg tuzlanskog kraja. Izostanak ove izoglose mogu}e je tuma~iti kao di stinktivno obilje`je u odnosu prema okolnim ruralnim muslimanskim govorima.13

3.1.2. Vokal a stabilan je, dakle, i ne podlijeè ni redukcijama. Apokopa u imperativnoj rje~ci neka te afereza u nekim tu|icama pojedina~ni su slu~ajevi:

nèk i|ë, nek ne prí~ajü svä{ta, potéka râdï, dvokáta dòveo, Merikánci, bortírala, tèntãt...

3.2. Vokal e

Standardnu artikulacijsku vrijednost, osim u slu~aju eventualne redukcije, ima i vokal e.

é: njèma~kã pémzija, po tégu, d¡go poglédali, ¡zët sjeménã, b ¡kovïje grédã, na pérdi, tvòja {kléba, zéjtin i mäslo, {étajü c¡re, né}ë rát, némajü nì ìta, istrése se...

ê: jèdïnã }êr, rêcelja ìspekla, prê`ã ko má~ak, jêra, lòva~kõg kêra, ju~êra, nêmã d£vã, rêdom, svêtï Ìlija, pêt gödïnã, sprêmã se salàukovina, stê`ë zíma, zêc bi bšo ko vô...

ë: mšsnë aljine, v¡nenïje svštërã, nåotë, stävï pölo{kë, må}ë nä glãvu, bòlë lé|a, vålikã st¡dën, böljë s¡tra, òpëta kš{a, öduzële mu se nöge, jùkë nägüsto, prekò rijekë...

è: {ljèpï}, na nebèsima, vète ¥ke, k¡}a {epèru{a, ~èze, od malèna, ròdile pètrovke, prävï se sèdmina, š|ë jäbukov pèkmez, sè}ïca, na krèdencu, Fábine Pè}ine, bè{ika, ù mãlõ tèkne, pöla kšlë rijèzgë örãhã, pècara, parjènica, vodènica, ìmãm }erèstu, p¡n bu|èlãr, `úte kr¡{ke jèribasme, crkvènã àvlija...

å: jådnãko cvijèlï, k¡ se djåde, pšta srådnja~a, otvòren påndèr, kåre, stârï mjårãst, svå pjå{e, tå{ko näma, mjåsëc dánã, näjstàrijëg djåvera, djåd Júro, sâmã zålën, sådmero unu~ádï...

12 Brabec, 1955., str. 76.

13 Okolni muslimani dugo a sustavno zatvaraju.

81


ƒ: jäbukƒ pètrovkƒ, Fránino järƒ, jäslicƒ, ma{ìcƒ, starìnskë ~àk{irƒ, jäbukov pèkmƒz, tázƒ vòda, vrƒtèno, gòvƒda gönï, ljèskov {èpƒr, plåo sèpƒtƒ i kórpƒ, u sƒljáka ~öjka, lè|ƒn...

3.2.1. Uo~ljiva je promjena artikulacije kratkoga nenagla{enog vokala ƒ u smjeru redukcije. Ipak slabljenje ovoga glasa nije ni izbliza tako dosljedno ni jako kao {to je slu~aj s kratkim nenagla{enim „, kojega je redukcija naj ~e{}e i potpuna. Osim toga, kad je vokal ƒ u pitanju, ova se pojava ne moè sustavno predvidjeti, nego je vi{e individualnoga karaktera.

Tako|er, nije svejedno radi li se o nenagla{enom slogu ispred ili iza na-gla ska. Artikulacija, naime, zanaglasnog ƒ vi{e je oslabljena, dok se pred na-glasno ƒ moè, ali i ne mora reducirati, a ako do|e do slabljenja, ono nije u tolikoj mjeri osjetno kao kod zanaglasnog ƒ ili „. Usto, hijat se ~esto dokida elizijom kratkog ƒ.

na {pòretu, dŸvenã k¡}a, mämenë krävë mêso, dåset šljãdã, zà mene, dvádesë gödïnã, nàstala trídesë pêtã, nê}ete nš{ta, {tä ö}e{, nek sà~ekã, ùdarena mälo, bez kapetána, matrìjãl, mäterino vretèno, prodevèrala { njšma, begèni{ë ga, ön j òti{õ, kazívale àmidì...

Upravo u vezi sa slabljenjem nenagla{enoga ƒ jesu i prefigirani glagolski oblici poput prisàvit, pripòmjest, prikrát, prislòìt, prìbacit14 (u zna~enju presaviti, premjestiti, prekratiti/skratiti, presloìti, prebaciti), a nisu, kako bi se u prvi mah moglo u~initi, u pitanju ikavski refleksi jata (<prasl. *prê-). Promjena pr„-<prƒ- mnogo je vjerovatnije tekla tako {to je najprije nenagla{eni ƒ oslabio, zatim izgubio boju pa postao {va-glas, da bi prije vokalizacije u „ dobio svojstva prednjega visokog poluglasa i:

pr„- < pri- < prə- < pre- < prƒ-

U slu~aju da neki glagol ve} postoji s izvornim prefiksom pri- (<prasl. *pri-), zadràva se pre-.

prè{õ ršjeku (=pre{ao potok), prí|i vâm (=pri|i ovamo), prèstani

(=prestani), prìstajëm (=pristajem)...

3.3. Vokal i

Vokal i u nenagla{enome kratkom slogu vrlo je sklon slabljenju, do te mjere da ~esto dolazi do sinkope. Ina~e, artikulacija vokala i prili~no je stabilna, a pojava iu<i periferna je i individualnog karaktera.

14 Analogijom prema nenagla{enima i nagla{eni kratki e daju i, kao u prìbacit.

82

í: iza Gospoína, obrí~iõ se, äl möre ríljat, líja l¡ka, bílo kàkï, i {ljíva i krú{ka, za kazaníju dâjë, jedínjak, {pígla na zídu, döbijë{ gibíru, blízu púta, sre|ívõ papíre, o starínã, mòje íse...

î: prîtka zà gra, zîmi je tå`ë, pîtãj mäterë,15 prî~ã grä, trî ~ètri sâta, jèdïnï sîn, strîna Pètrovica, mî }emo, mòja }î, prîjo drâgã, stô brîgã, p¡no `îlã, `îgã nà lijevõj stráni, înje...

ï: }åïf, càpïn, plåtïvo pròdãjë, kästïle, ùtrapit kömpïr, râdnïci gládni, dodšjelï svìma, trâ`ï mu se, plâtïmo dŸva, ùnï|ë ù ku}u, ù na{ï nò{njï, kòd njï, osamdèsë gödïnã, u obìlazïvo...

ì: ~ìmbur, d¥venã ~ìnija, òtvorena vratìca, jäbuka ramì}ka, gìbanica s jäbukovïm pèkmezom, lìgure ò djeda, kad ö}e teksìrãt, ~ìstã {ìra, bäci u `ìviku, okolì}at paradäjz, u obìlazïvo...

š: ~äsom pršja, škakë pršuzë, šlïnka ròdila, pêt cšcvãrã, lšpovo lško, ìgrali bâ}ã i fšrïza, {š{, sštala sam, šstor dò{li, môrãm ti ršjet, vš{ë mlšje~na, ù svakõm `štu, cœnã tšca, pršklãni i lâni, räno šzutra, nòvo {tšlo...

Iako je redukcija vokala „ dosljedna, u nekim se situacijama ona ne provodi. Radi se najvi{e o „ na po~etku rije~i. Nerijetko se moè jasno artikuliran glas čuti i u poziciji gdje obi~no slabi ili ispada. To je uglavnom uvjetovano posebnom govornom situacijom.

„: stârã „mèna, „spè~e pštu, „splát ljûde, ö}e „zdànut, „zátrkë, šmõ f„jáker, u~„ J¡rjeva, òk„{ãlo se, tåsãr„ bíl„, Fáb„ne Pè}„ne, kõ kì{na göd„na, prijèsn„ òpanc„, jås näo~„ta...

3.3.1. Najpodlo`niji slabljenju jest upravo kratki nenagla{eni vokal „. To je tipi~na crta svih hrvatskih bosanskih govora.16 Razlikuju se dva stupnja redukcije: djelomi~na i potpuna. Kako, ipak, nema ~vrstih kriterija i pravila za predvi|anje kad }e „ samo oslabiti, a kad ispasti te se iste rije~i mogu ~uti na oba na~ina (npr. gìbanca i gìbanica),17 navedeni primjeri izabrani su nasumi~no.18

15 Slavenski genitiv se analogijom pro{irio i na objekte s afirmativnim predikatima.

16 Peco, 1975., Vuković, 1963.17 Iako je, osobito u spontanoj komunikaciji, te{ko razlu~iti ostavlja li nakon slabljenja vokal „ kakav poluvokalski trag za sobom, ima primjera koji nedvojbeno ukazuju na po stojanje postelizijskoga prelaznoga vokalskog elementa. To su primjeri u kojima se ~u va ranije slogovno ustrojstvo rije~i, {to je vidljivo iz rije~i u kojima nakon slabljenja nije provedeno jedna~enje po zvu~nosti pa je samim time opravdan i na~in biljeènja poluvokala superskribiranim grafemom: mî bi se pòzdravili, izí|ite svi, pró|ite, söbica. Suprotni su, pak, primjeri s nekompenziranim vokalskim elementom i provedenim jedna-~enjem po zvu~nosti: bjå{te, ìzre{te d¥va, lektimácija.

18 Primjeri su navedeni bez klasifi kacije prema poloàju. On je medijalan ili fi nalan. Inicijalno „ uglavnom ne slabi (afereza je dosljedna samo u nèkcija).

83


fùrina, djå~jã bè{ika, dòbila, à{ikovãlo se, glàvica kùpusa, nä{a ömladina, gödine su, njézina djåca, tå{ko ívili, ù djetelinu, d`ìgerica, dòmã}ë kobàsice, od ràstovinë, kòliba, na pòljima, po sèlima, govòrili stârï, sàkrila, naránila mâl, o{ mi učìnit, Bögu se mòlit, ùpucãli ga...

jåverca, kolko göd, kà{kõm, ~ètri-pêt, donèste, stänte säd, ròdla {ènca, låste döl, zapállo se sšjeno, mälo fällo, otèlla se kräva, pofálli ga, próvë i slànnë, nä plannu, za{títt...19

3.3.2. Nesumnjivu slogotvornu funkciju poslije ispadanja vokala preuzimaju u odre|enim pozicijama sonanti. To se de{ava ako se, na primjer, sonant na|e izme|u dvaju konsonanata:

kš{Þca, Górnjã ObòdÞca, bšo po bólÞcama, u prodávÞcu, ko p¡{Þca, zóbÞca, ¡dario pödÞce, zà nadÞcu, pòdmetÞt, osékÞt se, |òzæke...20

3.4. Vokal o

Standardnu boju, bez obzira na naglasak, kvantitet ili poziciju u rije~i, ima i ovaj vokal.

ó: próvë i slànnë, sóbet, {ljóka na kapútu, mórõ òtï}, sôk o zóvë, ko sta órac, ódali zäjedno, óvd se nšje p¡calo, dó|o{ë dr¡gï, mâlï prózor, vójska tráìla, nónde, Gó£njã Obòdnica...

ô: jednô~, nek dô|ü, {to se môrã, { njôm, nè dõ Bôg, vålikï nô`, svôj ~öjk, tô su nä{i, zakòpãt drôb, stô gödïnã, zôb za kònja, môj brôj, da se lšjepo dogovôrïmo...

õ: ¡ võjsku, s mámõm, u njègova mâlõg, milìõn, döbar pòsõ, nêmã lópõvã, c¡rskõ prézime, skrôz nä skrõz, ¡ tõr, övõg såla, ù kamenõj k¡}i, gräorastï örõz, nè mre näzõr...

ò: òtõj~ dò{õ, prepòmjestila, pòglëdãmo te cšjelï dân, då bòstana, mòti~ï{te, na {tòkli, frš{ak sòmün, nad pòga~õm ljåba, kòmïmo grä, òvduda vâm, bjelò{ljiva, bjelòpita, prò{tac, na spròvodu, ne kòljite se, ò{ide se, preko bògaza...

19 U slu~aju posljednjih primjera (zapállo se sšjeno, mälo fällo, otèlla se kräva, pofálli ga, próvë i slànnë, nä plannu, za{títt) ispadanje vokala „ za posljedicu ima zapravo gemini-ran konsonant. Njegova se artikulacija, dakle, ne pojednostavnjuje, nego se do izvjesne mjere produì.

20 Ovdje treba pomenuti jo{ neke faktore koji imaju vidnog udjela u konkretnim realiza-cijama ovakvih slogova, npr. re~eni~ni ritam i intonaciju, govornu situaciju i sl.

84

ö: nísam ga pöznõ, pövazdãn râdï, bläna i törkula, pölo{kë, pöba{ka, sklòni s ötomãna, bö{ča, lögnja odòzgõ, pöistija, gräorastï örõz, pömete svå, pögolem râstom, bòsï nögü...

…: nòv… {tšl…, l…pòvluk, pšta k…mpìru{a, ràst…v… d¥v…, kad ödëm…, ìs K…sãcã, b…lòvat, b¡k…vina, …klàgija, sarläuk…vina, nàbrat pètr…vkï, na p…vátu, mâj ti s…múna, penkál…...

3.4.1. Iako je vokal o prili~no stabilan, u nekim pozicijama ipak dolazi do njegova ispadanja ili slabljenja. Za razliku od redukcijama ina~e sklonog vokala „, koje je na po~etku rije~i naj~e{}e stabilno, vokal … u inicijalnoj poziciji gubi se kao rezultat elizije ili u zamjenicama i prilozima.21 Sinkopa je, pak, ovoga vokala rijetka i svodi se na pojedina~ne slu~ajeve. Isto tako i redukcija finalnog … ograni~ena je na uzak krug leksema.

{tä nõ bî, pô nõj olúji, |ê nã mòtika, nâ vü strânu, nâ nõm dù{eku, û nõm ìvòtu, zâ nï pânj, nolìkï svšjet, nolìkõg ~öjka, vòlkã dŸva, vâm su dòlazili, täm vâm, vàkõ se râdï, nàkõ òti{õ, vàkï ljúdï, nàkë njšvë, sí|i òzgõ, dó|o{ë, národu ùpravio, bajnéta, èn ti kûma, åt säd, käk se zòve{, käm tåbi, täm vâm, böljë neg nâs...

3.5. Vokal u

Op}a fonetska karakteristika ovoga vokala jest standardan izgovor u svim pozicijama.

ú: ~ìstã krú{ka, ú{pa je, sústõ sam, púra ne dŸ`ï, ùzët somúna, djè~jï dúbak, {kúbï u glávi, gúvno, ¡zdã se ú se, ù svakõm `štu ìmã kúkolja, presú{io pòtok, zarúdio lšjepo, dvá-trï pútã...

û: ûdèrica, lijèpï kû}ã, ljûdi ljùskï, i tõ skûpo, ako je sû|eno, na s£gu se sû{ï vå{, ~ûvã se za posvé}ënje, pîtãj njû, `ût u lícu, û{, mûtë nå{to, pûstï snövi, ûmnï ljúdï...

ü: jùkë nägüsto, sàfün, mälo ò{inüt, dok se òsü{ï, dô|ü, dvápüt dòlazio, nek se snâ|ü, ìzvü}e se, kšla jäbükã, pòljübï mòmka, ìmajü svå...

ù: ùstavio me, ù~kur, národu ùpravio, bùbnjara, zîdãnã sù{ara, jùkë nägüsto, fùrina gòrï, lùk{ija òd pepela, ko {ùferica, ùrnek, sùtlija, dùvãk svéì, ùkupit jájã, do ù{ura stälo...

¡: ¡jalo mi se, skrôj mi }¡rak, ¡ìnãli smo, ¡jãga se jålo, g¡vilo jõj se, bšjel ko d¡vãr, tr¡ljõm òtrla, kòscima kùrjuk, ¡sv§tanj tè~e, c¡rskõ r¡o, ¡zdã se ú se, ~¡do jèdno...

21 Brozovi}, 1956., Baoti}, 1983.

85


†: †~i J¡rjeva, bläna i törk†la, prš†za, na krèdenc†, lìg†re su ò drveta, ~ìmb†ra il käjganë, † b†d`ák†, g†rábija, s†tràdãn...

3.5.1. Vokal † najstabilniji je u inicijalnom poloàju. Rijetki su primjeri s njegovom redukcijom kao glagol potrebljávat, koji je mo`da nastao ana-logijom prema imenici pötreban. Znatniji doma{aj ima redukcija medijalnog †, kako djelomi~na, tako i potpuna.

bòlï `èludac, jäbuka, vòla u kùpusu, òvduda vâm, u BŸgulama, törkula, kompìru{a, k¡}e {epèru{e, pòkupï nãs, ò{inut, kä { se brägnut, svijènule grâne, krénlo ga, kò{ulja, kukùruznõ brä{no, ¡jtru }emo, šzutra...

3.6. Vokalno œVokalno œ moè biti dugo ili kratko, nagla{eno ili nenagla{eno. Mogu}nost

ini cijalne pozicije ovoga vokala distinktivno je obilje`je u odnosu prema go vo rima muslimanskih sela u okolini.22

£: b£vna ili pr ö{će, b£log, k£mak, sk£ala se dŸva, c£na kräva, u ~etv£tak, ìzvü} d£vã, m£tav ne pŸdï, kad je zav£{io, {úti i t£pi, k£~it {¡mu...

œ: sœg je {tršk, vœ~ zä vodu, `œvanj, Kœ~, tvœd na ù{ima, ìmã Sœbã, kœv nšje vòda, cœkva, bœ~ë ¡vijek...

§: ¡sv§tanj tè~e, ¡bi näm§tvo, ¡ c§kvu, ~ètv§tï rázred, prèv§ne se, ¡t§ta pŸtina, pröst§t ~àr{af, pråg§{t, ~åk§k...

Ÿ: Ÿ|a, bíla bŸvnara, BŸgule, svå kŸpenõ, sŸ|ala, vŸljike, zavŸljala se {pága, dòdãj sŸ~u, po pŸtini, kŸma~a, u KŸ~evini, sijèvalo i gŸmilo, fŸtãlj kšlë, jèsu l zakŸvili, dŸvnjãk, dŸlja~a...

¥: ¥|av, t¥lica, `¥vnje, ¡zeo k¥mãd, m¥sko rádit, sm¥klo se, môj v¥tõ, bäcio ¥ke, t¥gajü grâne, pô} st¥mo, d¥ven kòlac, v¥bãk, dŸ`õ kafànu, t¥gõ `što...

‡: pšta näb‡nja~a, pòt‡la pöd, vödï käld‡ma, sàk‡ska, pòv‡tãlj, ùp‡tio ná se, nà v‡, c‡vènï se, zäklõ päst‡mu, mòja svåk‡va...

3.7. Refleks jata

Razmatrani je govor, prema zamjeni jata, najve}im svojim dijelom dio velikoga (i)jekavkog kompleksa. Ijekavizam je izvorna odlika govora ovoga,

22 U muslimanskim je govorima ispred œ uvijek h-, bilo ono primarno ili sekundarno (hŸpa, hŸ|a, h¥|av).

86

od starina nastanjenog kraja. Najbolji je dokaz za tu tvrdnju bogata ono-masti~ka gra|a s ijekavskim refleksom jata (Dršjen~a, Bšjela zèmlja, Kòsa~kã ršjeka, Stjåpãnovi}i, Zâsjeka...).

3.7.1. Refleksi dugoga jata. Dugi jat pod silaznom intonacijom ovdje je dao dvosloàn refleks šje s individualnom ina~icom šjë. Pod uzlaznom in-tonacijom u dugim slogovima jat je dao tako|er dvoslo`no ijè s varijantom ijé. Refleks nenagla{enoga dugog jata jest ije/ijë.23

šje: Bšjelã zèmlja, tåtkino mlšje~no, cšjedï se, nèmõj ïm ršjet, cšjelü zîmu, lšjepã mòja }î, sšjedï môj, pädã snšjeg, {tä je svšjeta, k¡pili sšjeno, Dršjen~a, lšjevõm rúkõm, ršjekõm š}...

ijè: bijèlë se, cijèpali dŸva, nšje bílo crijèpa, dijèlli zåmlju, njševo dijète, izlijè~io se, lijèpa čöjka, usijè~e se, krävijë mlijèko, cijèlo sèlo, gnijèzda skídõ, sijèvalo i gŸmilo, sijèlo o Ilínu, zvijèda...

ije: nà Bijelu zåmlju, zä dvije màrke, pròmije{ãj dòbro, dönijela sä sobõm, šznijeli ga nä polje, pripòvijedãmo dökasna, ¡vijek, ¡z rijeku, ¡ srijedu, Blägovijest, ùmrijet, nä svijet, pöprijeko...

Iako dominira, ijekavski je refleks dugoga jata pone{to poreme}en. Nije uvijek dosljedan ni kod istog informatora. Dakako, zapljusnut je najvi{e utje cajem urbane jekavice, ali zna~ajnije tek me|u mla|ima. Stariji ~uvaju dvosloàn refleks. Dapa~e u ovom kraju nisu rijetki ni hiper(i)jekavizmi:

namijèrit mâl, vòdijer, nê}e s mšjerom, jådü `šjer, ucvijèli{ë dijète, zagrádili všjer, nšje se smijèrio, kòsijer, nè dijeraj, rästrijeb, sàbjerë tršje{}e, sjeròta, šdë ù podmjeru...

3.7.2. Refleksi kratkoga jata. Kratki jat naj~e{}e daje je. U nekim fonetskim okolinama refleks je e ili i, {to nisu ekavizmi ili ikavizmi, nego o~ekivani ijekavski odrazi u odre|enim uvjetima.

bjèì nšza strãnu, iz njedárã, snjågovi, ljåba nad pòga~õm, kòljenovi}, ljènõst, ljåp{ë nêmã, donàljevãla svìma, ljåtõs ¡mrõ, tõ je djè~jë, nä{ prà-djed, k¡ se djåde, nåutje{na mâjka, pjå{e se ì{lo, pû{ë vjåtar, zàpjevat znä-li, sjåtovãla mäti, pòsjekli b¡kve, ¡zeo sjeménã, njåkakï ljûdï, njåkad...

Odraz jata iza r o~ekivano je e.

23 U dvoslo`nim releksima s kvantitetom na drugom slogu moè se vidjeti utjecaj urbanog govora koji je bliì u~enom jeziku, gdje prevladava jednosloàn jat. Takav refleks moè se smatrati prelaznom fazom prema pojednostavljenju ovoga refleksa i u ovom govoru (jë<ijë<ije).

87


pré|i vâm, brèstov, vrålo, Drènovïk, dòzrele {ljšve, nêmã vråmena, vrèdnijï {to stärë, nà tre{nji, nè trebãlo nškom, nàrezãli d£vã, pŸtënã vrå}a, mòja srå}a, pòtreban, prèd ku}õm, pråko ljeta...

Kao i ijekavski standard i ovaj govor ispred j i o<l24 uobi~ajeno ima refleks i.25

nè bijã{e, ògrijãli se, pòsijat v¥tõ, ne mògu o smíja, stàrijëg bräta, nàdijë šme, dönijo sam, smšjo svå, vòlijo, `ívijo...

Odraz i u infinitivnoj osnovi glagolã prvog razreda tre}e vrste nije nikakav utjecaj ikavskoga, nego je mnogo vjerovatnije da je nastao analo{ki, i to pre ma najfrekventnijim oblicima, dakle, oblicima prezentske paradigme.

dà mi je do`ívit, gòrila {¡ma, opústila sèla, `ène sämo {útile, pozalènila bŸda, môrã se t£pit, vòlli ga, stídila, `ívilo se...

3.8. Redukcije vokalskih grupa

3.8.1. Vokalski slijed ao. Sudbina ove vokalske sekvence nije ista u svim pozicijama u rije~i, a ovisi i o tome je li nagla{ena ili nije. Nenagla{ena se grupa ao u glagolskom pridjevu radnom dosljedno reducira na jedan ~lan. U slu~aju, pak, da je prvi dio vokalskog slijeda nagla{en saìmanje se ne provodim bez obzira na to je li o postalo od l.

-ao (< al) > -õ:26 bölovõ, òtac kazívõ, brägnõ se, öbrõ bòstan, pòdigõ se, pòsijõ kömpïr, dávno òti{õ, pòsjekõ strânu, {ljìvïk šscvõ, nè dõ Bôg, t¥gõ `što, |ävõ znâ, na pòsõ...

-äo: bèhãr cväo, däo bi dû{u, däo svöje, sâm päo, nà tõ späo, kräo po sèlu, znäo dô}, `äo mu, zväo se, bräo trå{nje, râdï näopãko, njéna zäova, säone, `äoka òstala, räonïk...

Vokalska je sekvenca nepromijenjena u rije~i pàkao i u rje|im rije~ima kótao i órao.

Poredbena rje~ca kao ima isklju~ivo saèt oblik, ali moè biti, ovisno o intonaciji i ritmu govora, s dugim ili kratkim o.

ko bajàgi, ko ì svi, kõ mögõ bi, kõ nå znã...

24 Ova se dva slu~aja obi~no navode kao odvojeni, ali zapravo se trebaju promatrati zajed-no jer se i ispred o razvilo i izgovaralo sekundarno j .

25 U slu~aju -rêo (zråo, sråo, vråo...) odraz nije i, nego e zbog r koje je ispred.

26 Nenagla{ena duìna na vokalu koji je rezultat saìmanja moè se smatrati posljedicom nestanka vokala, kompenzacijskom duìnom. Kako kategorije koje “nestaju” ~esto ipak ostavljaju neki trag, tako i ovdje imamo õ kao podsjetnik na nekada{nje -ao.

88

3.8.2. Vokalski slijed uo. Kao i u slu~aju vokalske grupe ao, stabilnost sekvence uo najvi{e ovisi o tome je li njen prvi element nositelj akcenta, nenagla{ene duìne ili je kratak i nenagla{en.

-uo (< ul) > õ: poménõ ga, pòginõ û nom ràtu, |å e måtnõ, zóvnõ me ödmã, krénõ ¡ svijet, skšnõ se...

-¡o, üo: ~¡o òd njï, säv tr¡o, nå{to nà~uo,27 ìstruo cår, näsüo ~örbë, prösüo svå, ösüo se...

I u zanaglasnoj poziciji neki oblici s vokalskom grupom uo realiziraju se neizmijenjeno.

ìzuo ~šzme, òbuo se...

3.8.3. Vokalski slijed io. Zanemari li se intenzitet izgovora intervokalnog elementa ~ija se artikulacija moè kretati od Ø preko prelaznoga Œ do vrlo jasnoga j, {to najvi{e ovisi o govornoj situaciji, onda se moè utvrditi da je ova sekvenca vrlo postojana.

šo, io: bšo sam, nàdio kobàsice, bäcio dùuãn, nà sebi nòsio, po}útio ga, pogrijè{io, izgùbio sîna, kršo se od vójskë...

Isto vrijedi i za vokalski slijed io u sredini rije~i i kod sloènica kojima prvi ~lan zavr{ava na –i, a drugi po~inje s o-.

priònula ¡zã me, pršotëo c¡ru, môg Mátë nšotkle, ako ne priòkrënë, avìõni, vözï kamìõn, milìõn, râdion...

Vrlo su rijetki primjeri sa saètom finalnom sekvencom io (npr. promijènõ).

3.8.4. Vokalski slijed eo. Bez obzira na to je li nagla{ena ili nije, je li izme|u tih vokala ukinut hijat ili ne, sekvenca eo ostaje neizmijenjena i u finalnoj i u medijalnoj poziciji u rije~i.

djåo lìgure, klåo se djècõm, sèpete plåo, jåo `što, sråo ga, Ìlija pòèo, zäpëo zà svoje, räno pö~ëo, prìveo `ènu, ¡zëo krävu, jåst pödebeo, ko ân|eo, påpeo òd bukvë, ståona kräva...

Vrlo rijetko moè se ~uti i saèta sekvenca kao u ¡zõ, ali i tada se ne radi o analogiji. Zbog rijetkosti pojave name}e se zaklju~ak da je ona individualne naravi.

27 Za razliku od sloènih oblika s vokalskim slijedom ao s kojeg je pomjeren silazni naglasak (npr. kräo : ¡krõ, bräo : näbrõ...), sloènice s grupom uo, koja je ostala bez naglaska, ne gube vokal u.

89


Iako je oblik pridjeva ståona (<stelna) jedino tako potvr|en, u obliku télci ne dolazi do promjene l>o na kraju sloga.

3.8.5. Vokalski slijed ae. U brojevima od 11 do 19 ova grupa uvijek prelazi u ë ili ƒ ako se na|e u predakcenatskoj poziciji.

jedànës gödïnã, pètnë-{èsnës kû}ã, šljadu dåvesto ~etŸnëstë, devètnëstõ gòdï{te, trínëstero oprásila, jedánëstero djècë, dvanestòrica...

3.8.6. Vokalski slijed oo (<ol). Ova se vokalska sekvenca redovito asimilira i kontrahira u õ.

vô Brézonja, iz Stóca, gô ko òd mãjkë, dvšje š põ kšle, nä{a sô, Obòdnica Dônjã, vó~i}i, gòni ¡ dõ...

Imenica bôl ima samo neskra}en oblik. Razlog tome najvjerovatnije jest izbjegavanje sinonimije s oblikom mu{kog roda gl. prid. rad. bô (od böst).

C. KONSONANTIZAM

4. Op}e karakteristike konsonantskog sustava

Suglasni~ki sustav ovoga govora, uzev{i u obzir frekvenciju i distribuciju jedinica, u glavnim se crtama podudara sa stanjem u standardu. Inventar neslogotvornih fonema ~ine:

- sonanti v, m, n, nj, l, lj, r, j kojima se moè pribrojiti i bilabijalni spirantni prijelazni suglasnik u, koji se nekad ostvaruje izme|u vokala na mjestu reduciranoga h, a naj~e{}e i najjasnije izme|u visokoga stra`njeg vokala u i dugoga srednjeg ã (sk¡uã jùku, dät málu sûuo),

- {umnici p, t, k, b, d, g, c, ~, }, d`, |, f, s, {, h, z, `.

Osnovna obilje`ja konsonantizma ovoga govora, dakle, jesu:

- Za razliku od govorã okolnih muslimana te urbanog idioma, ovaj govor jasno ~uva razliku izme|u dvaju afrikatskih parova (~ - }, d` - |) ne izjedna~uju}i ih.

- Fonem h u principu je izgubljen, {to je tako|er konfesionalno uvjetovano. Iznimaka, dakako, ima jer taj glas ovdje nije nepoznat.

90

- Uslijed redukcije kratkih nenagla{enih vokala izvjesno se produùje iz govor nekih konsonanata te imamo za standard neuobi~ajene ge-minate.28

4.1. Glas h

Jedno od bitnijih razlikovnih obilje`ja u odnosu na muslimanske govore jest upravo gubljenje ili zamjenjivanje spiranta h. Ovoj jezi~noj pojavi prihvatljivo je obja{njenje dao Peco u vi{e svojih radova.29 Po njemu je proces islamizacije zaustavio ve} prije zapo~eto gubljenje fonema h u govoru muslimana te se on kod njih do danas vrlo dobro o~uvao. S druge strane, ìtelji koji su ostali pri svojim ranijim religijskim uvjerenjima i nisu bili izloèni znatnijem utjecaju orijentalnog konsonantizma, spontano su izgubili ovaj glas jer se ranije zapo~eta pojava u njihovu govoru mogla neometano odvijati. Naravno, i kod jednih i kod drugih postoje odstupanja od op}eg pravila, ali ga ne dovode u sumnju izme|u ostalog i zato {to se uglavnom mogu objasniti prirodnim interkonfesionalnim kontaktom.

4.1.1. Inicijalna pozicija. Osim u sporadi~nim slu~ajevima glas h se na po~etku rije~i gubi se ili, dosta rje|e, slabi ispred vokala, ispred konsonanta ili kao dio suglasni~ke skupine. Rezultat je ili Ø ili slab hak ili f.

ö}emo š}, ö}ë na gòtovo, ö{ tî dòlazit, mömci ódajü, iz Olàndije, pòklali

se örozovi, pršja{njã iljadárka, šljadu dåvesto sedàmnëstë, eftàno šdë, äj säd, àjmo vâm, mšsnë àljine, àsura, iz Èrcegovine...

u hládu vrû}e, lijèpë ladòvinë, ladnò}a, kàka je rána, rânï se dòbro, pròdali râst, ràstove däske, ljåba nad pòga~õm, h¥ka ga stòjï, ù rkama, od ràstovinë, Rrváti, hŸvãckã zèmlja, htjåli smo, htjåõ jâ òtï}...30

fála Bögu, fàli{ë se, fäljn Ìss, zafàljujë, fätajü se ¡ kolo, ùfatili...

28 Geminirani su suglasnici u prosje~noj standardnoj jezičnoj praksi na razini ortoepskog ostvarivanja upotrebne norme. To su, zapravo, ostvaraji suglasni~kih skupova (poput dc, d~, d}, d|, bb, dt u nadcestar, mladca, pod~initi, od}arlijati, pod|akon, subbiocenski, pred turski i sl.) na granici osnove i nastavka ili na prefiksalnoj granici kod sloènica. V. Siva gram. str. 56.

29 Peco, 1982., Peco, 1986.

30 Oblici glagola htjeti mogu se ~uti i sa sekundarnom jotacijom pri ~emu su mogu}e dvije va rijante. U jednoj je nakon jotacije nad h provedeno jedna~enje po mjestu tvorbe, a u dru goj nema ni traga glasu h ({}åla, nšje se }ålo). Prvi bi oblici mogli biti stariji, iz vre-mena dok je h jo{ jasno bio artikuliran, a kod drugih je oblika do jotacije do{lo nakon gubljenja h. Druga mogu}nost jest da je oblik }ålo postao od {}ålo tako da je pojedno-stavljena suglasni~ka skupina {}. Za tu, me|utim, tvrdnju nemamo drugih potvrda.

Osim glagola htjeti i tjerati ima nekad jotirane oblike (}årãj döl, ù}erãla kóke).

91


4.1.2. Medijalna pozicija. Spirant h u sredini rije~i naj~e{}e ispada, ali nekad u intervokalnom poloàju na njegovo mjesto dolazi bilabijalni spirant u ili se ostvaruje fonetski uvjetovano j, osobito u okru`ju visokoga prednjeg vokala i.

lònac grâ, òraovina, pölãdno, mlâdino r¡o, ö strâ, snâ Mšrkovica, nà sarani, slatkòran, bäba odránla, pläo bölestan, dösta je ì njiã, älkõl...

sâm sádio dùuãn, dät málu sûuo, ôdã ko glúuo kœme, sk¡uala pštu, völïm k¡uãnje, na Dùuove, ìmã b¡ue, sûuo mêso, måtnë zä uuo...

grijòta je, njšjeva vodènica, ko Tájiba, äjmo pöistija, pötijo, prömaja, líja l¡ka, od smíja, snàja, zbòg njijã...

4.1.3. Finalna pozicija. U ovom je poloàju glas h i ina~e najnestabilniji. U odre|enim kategorijama (1. l. jd. aorista i G mn. oblikã zamjeni~ko-pridjevske paradigme) i u pojedina~nim rije~ima redovito ispada.

rèkla bi ti nå{to, jâ säd dó|o, rèko l ti jâ, kad jë ùgleda, òdo däljë, nä{ï ljúdï, od sìbovï pr¡tõvã, ò stãrï ljúdï, iza d¥venï vrátã, nšje ï ~ekala, svå su ï pòbili, njî nêmã...

ödmã }emo, måne strâ, obòrili òra, nà vr [aràmpova, grä tré{njo, rö|en glû, D¡ Svêtï, p¡n tŸbu, siròmã...

4.1.4. Neoslabljeno h. Iako Hrvati u svom fonetskom sustavu nemaju ~vrsto ugra|en glas h, on im ipak nije posve nepoznat. Sporadi~no se jav-lja, potpun ili djelimi~no reduciran, u inicijalnoj ili medijalnoj poziciji. Sve prisutniji prodor standarda u svakodnevnu komunikaciju i prirodan kon takt s muslimanima,31 kod kojih je ovaj glas jako frekventan, razlozi su {to je u hrvatskim govorima ovoga kraja ipak o~uvan glas h.

HŸvãska, hrábar bio, hàdìja Ásim, u Hándìjama, Húmci i Návioci, hurmà{ice, dvâ hamála, ùfatila me h¡ja, säd sam ráhat, mlijèko u práhu, mä}eha njéna, jähõ kònja...

4.2. Glas f

Fonem f ~vrsto stoji u fonolo{kom sustavu ovoga govora. Time {to se ovdje nenaslije|en glas f ne zamjenjuje kojim drugim glasom, ovaj se

31 Da je kontakt s muslimanima do izvjesne mjere presudan {to su Hrvati ovoga kraja u svom govoru sa~uvali glas h potvr|uje i ~injenica da je on najvi{e prisutan u orijenta-lizmima.

92

govor uklapa u sliku karakteristi~nu za hrvatske govore u Bosni. Glas f ima standardno fonetsko obilje`je, zbog specifi~nog porijekla ograni~en je na manji broj leksema, uglavnom osobnih imena i, manje ili vi{e odoma}enih, tu|ica.

prå~ã fàmëlija, nè smijë fälit, böljë u fàbriku, nä{ Fábo, slàba fàjda, stârõg Fádila, iz find`ána, fína c¡ra, fù~ija, njèkã frtùtma, pod fetíljom, fènjer, stô foríntï, zèmljenã fùruna, flä{a, Fráno Dålfi}, fŸtãlj kšlë, fätã me, frä Petar, Fšlip, frš{ak sòmün, u fióci, fazànica...

nê}e nško mòjë nafàkë, Mùstafïn sîn, Seràfin, nìski plafóni, efèndija, kadífa, zafrkänti jèdni, tìfusãri bíli, oficíri, ön svôj kùfer, pöjeftino, dŸ`õ kafànu, dòbra söfra, tåfter, kanáfõm, tråfio ga, sàfün kàba{, òtvoren je l¡ft...

pröst§t ~àr{af, p¡~e {àrãf, {käf, Jòzef, Látif kòvã~, ¡f, {åf...

4.2.1. Zamjene glasa f iznimno su rijetke, a i tada ne potje~u iz ovog kraja, nego su donesene migracijama. Primjeri prezimena Pránji} i hipokoristika Píljo usamljeni su.

4.3. Glas v

Ovaj je sonant u skoro svim pozicijama, naro~ito u inicijalnoj, o~uvan i artikulacijski se ne razlikuje od stanja u standardu.

ìzvor vòdë, vodènica, u vójsci, d¥`õ vòlove, vözom, všjü v¡kovi, v¡nenë ~òrape, vî~ë me, stârï vèlë, všle prävï, väkat je, väzda, vålikõ vesélje, vädï sô, ù vr glávë, sáma vêzla, za vrátima...

stârï jävor, pòmuzla krävu, òtava, poudávala }åri, môrã se devèrat, pònjava na pòdu, na svijètu, ìzvlã~ë dŸva, plijèvï trávu, òstõ udòvac, ovácã, svåkar i svåkrva, u pòvrtãlju, mrtvàca...

~štav dân, da si zdräv š `ïv, Vînkov pût, sâm je krîv, kröv, sìbov prût, šdü ¡ lõv, pròlla se kœv, dòbio póziv, ~öjk m£tav...

4.3.1. Na po~etku i na kraju rije~i glas v je stabilan, dok u intervokalnoj poziciji ponekad slabi u ve} pominjani bilabijalni spirant u, a kao dio nekih suglasni~kih skupina gubi se ili uslijed glasovnih zakona biva zamijenjen.

dà Bõg sà~üuã, måljë kàuu, obúuat se, bšjel ko d¡uãr, zlâtnë |ìn|uue, za ùuãr, mè|ed, nàfatãli rîbã, fâlë te, ù mõg ~öjka, dvšje kö~ke, nåkaki ljûdi, kàka fàjda, bråska...

93


4.4. Glas j

Artikulacija sonanta j nije ista u svim pozicijama u rije~i. Kre}e se od vrlo postojane u inicijalnoj, preko oslabljene u nekim intervokalnim kombinacijama pa sve do potpunog gubljenja u pojedinim leksemima.

4.4.1. Inicijalna pozicija. Artikulacija je sonanta j na po~etku rije~i kao i u standardu postojana ispred svih vokala. U govoru Hrvata nema primjera s po~etnom sekvencom ji- gdje bi izgovor glasa j bio oslabljen.

mâj ti jáje, jàpija, jäbuka càrevka, jàmi tõ, járam, jèdnõg ì drugõg, jådëmo, sûuï jèzik, Jèlna Barì}a, ù jõ{ïku, Jöza Níkïn, mäti jõj, jòrgan, bšjelï jorgòvãn, j¡govina, ¡zeo júnce, Júro, j¡tro...

4.4.2. Medijalna pozicija. Unutar rije~i sonant j manje je postojan te potvrdã za njegovu oslabljenu artikulaciju ili potpuno gubljenje ima dosta. Ho}e li ispasti ili samo oslabiti, {to je ~esto te{ko i razlu~iti, ovisi o fonet-skom okruènju, ali i tempu govora. U intervokalnom poloàju izgovor ovo-ga glasa odre|en je vokalskim okruènjem. Tako, ispred vokalã prednjeg re da, posebno pred vokalom i, izgovor mu je oslabljen, a ima primjera u ko jima se jasno izgubilo.

ne dáŒi mu, köŒï su dö{li, u{tròŒili präsãd, ljûdi mòŒi, mòŒïma, kako stòŒï, snäŒi, dvòŒica-tròŒica, obòŒi, läŒë ko cúko, dâŒëmo ïm, räno se ùstaŒë, köŒë k¡}ë, mâj ti jâŒe, dvój-troŒe, sväkom svöŒe, kalàisãno, tröe kopá~ã...

Sonant j sli~no se pona{a i izme|u dvaju vokala prednjeg reda, a naro~ito je nestabilan okruèn dvama i.

drugà~iŒë je, t¡~iŒë jáŒe, kräviŒë mlijèko, näliŒë se, pöpiŒëmo kàuu, ràkiŒë {ljívë, ù na{eg kòm{iŒë, nè prïmã pénziŒë, na kàpiŒi, {tä bléŒï{, ~šŒï su, òni su bogàtiŒï, stàriŒï pamètniŒï, stàrï smo, kod àd`ïne k¡}ë, Jèlna Màtïnica...

Podosta je primjera i s oslabljenim glasom j u poziciji izme|u vokala prednjeg reda s jedne i stra`njeg vokala s druge strane, dok mu je artikulacija uglavnom stabilna izme|u stra`njih vokala.

~šŒã je njšva, dìviŒã, ò~iŒü, fàmëliŒa dò{la, príŒa bíla, sàzriŒü, ~äsom pršŒa, köjã je, mòja rò|enã sèstra, p¡sti kräju, ne zàstajü, nä prste nabròjat...

U svim navedenim pozicijama mogu se, ovisno o govornoj situaciji, sresti i primjeri s potpunom artikulacijom ovoga glasa. Takvih varijacija ne-ma kad se j nalazi izme|u dvaju fonema od kojih je jedan vokal, a drugi konsonant. Iznimka je rije~ pråku~ë.

94

àjmo k¡}i, dòmã}ï kàjmak, uzájmit, na májdanu, mäjstorskã nädnica, nâjmlä|ï brät, mâjkë mi mojë, ~ûvãjte, pòkõjnï djåd, vôjnï, odjèdnõ~, òprat sùdje, pjå{e, vjåtar, òrü`je sk¡pili...

4.4.3. Finalna pozicija. Na kraju rije~i glas j obi~no je postojan te, ako i ima primjera kad oslabljen, radi se o uvjetovanosti govorno si-tuacijom.

môj òtac, önãj dr¡gï, ö}e se bèlãj, bäcio ùkrãj, tàkï öbičãj, jèdan zälogãj, û võj gödini, u Fránnõj kŸ~avini, ¡zdãj se ú se, äj vâm, nèmõj bàcat, a tï gânjãj, kräj grõblja...

4.5. Glas l

Ovaj sonant u principu ima standardnu artikulaciju, na koju bitno ne utje~u susjedni glasovi. U rije~ima neslavenskoga porijekla koje su u na{ jezik prodrle poslije XIV. st. sonant l se ni na kraju rije~i ni na kraju sloga ne mijenja u o. Tako|er u nekim slavenskim rije~ima (bôl, pälca, télci, nágal...) analogijski prema ostalim, frekventnijim, oblicima u paradigmi (bôli, pälac, télac, nâglo...) nije do{lo do promjene o<l. Neki se oblici mogu tuma~iti pravilom da se l ne vokalizira na kraju dugog sloga.32

Lûka Märi~ïn, prälo se lùk{ijõm, Srådnjã Lšpnica, cŸvenï l¡k, lûpã ù prsima, èn u lè|enu, lìgure, ko vålikã, BŸgule, }élo, klšnom ìzbïjã, u Mlávi, pòklali se, {äl, àmãl, àlãl mu bílo, kànãl, kátil, genèrãl, bìlmez, àlka, ò}e l tõ...

Iznimke nemaju doma{aj koji bi zahtijevao druk~ije odre|enje ovoga glasa, ali ne mogü se ni zaobi}i. Rije~ je, naime, o pojavi produènoj arti-kulaciji sonanta l u rije~ima u kojima je do{lo do redukcije vokala i.

zapálla se bàjtara, nâj je vòlla nâs, izà rata dosèlli, tê{ko obòlla, pofálla djåcu, dvöje otèlla, bjèllo...

4.6. Glas lj

Izgovor sonanta lj ne razlikuje se od stanja koje nalazimo i u standardu bez obzira na njegovu poziciju u rije~i ili na fonetsko okruènje.

s ljúdima, Ljúba Fräni~ina, ljubi~íce, ì`ljübile se, Fränkova Pòlja, pljújü, mšsnë àljine, ponèdiljkom, {íljak, stârõ grôblje, pêt šljãdã, kljú~om, ~å{alj, `ûlj, Bšjela zèmlja, Brèzulja, ù~itelj, Petar Böbãlj...

32 Bari} ¼et al.½, 21997.

95


Zamjena lj sonantom l potvr|ena je u rije~ima plä}kat33 i vàlda.34 Gub ljenje, pak, ovoga sonanta moè biti ili analo{kog karaktera, kao u primjerima bòsiok i zátiok, ili posljedica disimilacije glasova, kao u blagosívat i strà{iv.

4.7. Glas m

Izgovor ovoga sonanta ne razlikuje se ni po ~emu od njegova izgovora u standardnom jeziku, pa ni u finalnoj poziciji.

prävë ga lúdïm, s önõm c¡rõm, mòjõm njšvõm, u Dùbokõm Pòtoku, s brä}õm, u tùrskõm väktu, önim ànam, pòvazdãn râdïm, ìzvlã~ïm dŸva, da sœknëm, sådam dánã, ösam, osim måne...

Tako|er u medijalnim konsonantskim grupama (-mk-, -mt-, -mc-, -m{-, -m}-, -mn-), u kojima m ~esto kao posljedica asimilacijsko-disimilacijskih procesa prelazi u n, imamo samo primjere koji potvr|uju op}u postojanost ovoga glasa.

vrijèdna mòmka, ò slamkï, dvá-trï nàramka, ùpamtio önï rät, mömci, sâmï sámci, s Nijèmcima, môj kòm{ija, cšjelï kom{ìluk, ù pam}ënju, {ìm{ir, gúmno, sprèmni, razmnòìlo se, ögrõmno...

U konsonantskim, pak, sekvencama -np-, -nb- i -nz- asimilacija djeluje te n daje m kao u rije~ima jedàmpüt, zelèmbã} i pémzija. Sekundarno m pojavljuje se u rije~i oktomber, i to analo{ki prema septembar, novembar i decembar.

4.8. Glas n

Sonant n ima stabilnu artikulaciju i ~vrsto stoji u glasovnom inventaru ovoga govora bez obzira na poziciju unutar rije~i. Iznimka su pomenute konsonantske skupine -np-, -nb- i -nz-, u kojima n daje m.

nä{a ömladina, nà{õ vödu, nêmã nškog, národnã nò{nja, {èni~nõ brä{no, snšjeg pädã, kàka je rána, tšca `úna, äzman, pöpëo na májdan, st¥{ljën, p¥stën, stârï mlšn, näjmlä|ï sîn...

Otklon od standarda potvr|uje se u rije~ima u kojima se ovaj sonant geminira nakon ispadanja nenagla{enoga kratkog „ ili, rje|e, ƒ u poziciji izme|u dva n. Za razliku od muslimanskih govora ovoga kraja, ovdje

33 Mije{anje l i lj u ovom slu~aju moè imati upori{te u analogiji prema rije~ima s istim suglasni~kim skupom kao platiti, ploha, pleme...

34 Mogu}e je obja{njenje analogijom prema orijentalizmu vàla, ali i postojanjem stsl. ko-rijena val- naporedo s osnovom valj-.

96

konsonantska sekvenca -dn- ne daje geminirano nn, nego, ili ostaje nedirnuta ili u slu~aju ispadanja okluziva d ostaje jednostavno n.

Fránna Pòlja, bšjelë tkànnë, šdü ¡ plannu, {àrena slànna, s¡knnõ, v¡nnë ~òrape, Drägica Frannìca, ako znädnëmo, pódnë, gládna, da ti dädnëm, jädna `èna, jö{ jèdnu gödnu, pänë ¡ nesvijest...

4.9. Glas nj

I ovaj se glas artikulacijski podudara s na{im ortoepskim standardom, bez obzira na njegovo fonetsko okruènje ili poziciju u rije~i.

njåga ùdri, njševo sèlo, { njšma, ù njiã, nà njivu, tõ je bàdanj, u~i Bädnjëg dâna, šmõ `¥vnje, jänjãd, Túnjo, petròlejskï fènjer, dvápüt `ånjen, drénjak, na drvnjáku, znâ nànju{it, trûnje, nå bïlo zädnjë, s kònjima, Górnja Obòdnica, ko kàkï {¡mnjãk, stârï pânj, svînj...

4.10. Afrikatski parovi ~ - }, d` - |

Sloèni {umnici ~, }, d` i | dobro su o~uvani u promatranom govoru, {to se uklapa u {iru sliku hrvatskih govora na sjeverozapadu Bosne. Upravo je ta osobina jedno od zna~ajnijih distinktivnih obilje`ja u odnosu ne samo na okolne muslimanske govore, nego i na urbani razgovorni idiom Tuzle.35 U oba su slu~aja parovi afrikata svedeni samo na po jedan fonem, bilo srednji bilo manje ili vi{e palatalan.

U svim pozicijama u rije~i, neovisno o postanku ili fonetskom okruènju, atrikulacija je ovih {umnika stabilna te ima standardnu vrijednost.

~: v¡nnë ~òrape, ~antàra, na ~evŸmi, gládna ~åljãd, čèle, ~àr{af, môg ~öjka, ~úvala gòveda, tri-~ètri pût, me { ~ìnï, ~òbanice, ~örba, ~¡jëm, { ~íjem }e{, ~š{}ï pût, ¡ Drijen~u, u~épila se, t£kali pö polju, naù~ili, ko má~ak, ù~kur, ö~ïn òtac, da rû~ãmo, vrú}ë pòga~ë, u KŸ~evini, bez o~ála, lòva~kï kêr, ò~injï vîd, rògã~, p¡cã ko bš~, kljû~, kòvã~, Kœ~, krå~...

}: skrôj mi }¡rak, }âr, }ä}a ù mene, trî }åri, {tà }ete, priko }ùprijë, nêmãm }erèstë, û~ë }ûk, döbar }ùmur, po}úti {tà }u ti kázat, köla }¡tükã, }èvãpï pŸvï, iz }ásë, må}ëm sô, nêmã brä}ë, domà}inskï dò~ekã, trå}ã

35 Uzrok nerazlikovanju afrikata kod ve}ine muslimana mogao bi se traìti u utjecaju turskog konsonantizma. Ipak, ne osporavaju}i zna~ajnu ulogu turskog jezika u pojedno-stavljivanju konsonantizma ovih govora, u dijalektolo{koj se literaturi navodi i da glavni uzrok treba traìti u prirodi fonetske strukture samoga govora, pri ~emu je izjedna~enju parova posebno pogodovala oslabljena distinktivna funkcija ovih glasova. V. Peco, 1982.

97


gödina, krä}ï krâj, ìz Iljkï}ã, pu{}ènica, š{}ë ljåba, kòd kamene k¡}ë, möre kad ö}e, prävo rèkü}, pê} bùbnjara, o{ mö}, mälo prìle}, jö{ vrû}, za Bòì}, Màtanovi}, ~èki}, dòlafi}...

d`: d`äba svå, d`änarika svijènula, drvenë d`ámijë, d`ùkela, d`ìgerica, bez d`èpõvã, d`åzva i find`áni, ud`àmit prózor, od àmid`ï}ã djèca, némajü od`ákã, däjdà Mška, kàndìjõm ga, môj säd`ãk, ìz Babina bud`áka, påndèr, bíli muádèri, sr¡{ili ûd`ëricu...

|: |å je, dòbar |âk, mlâd |äkon, nösïm |òzluke, |avòlskã pòsla, tï |šlko{i, zlâtnë |ìn|uue, šstra |ònove, |¡brïvo, Ðulábï}, Ð¡ka, dogovòrili |¡turë, ùbu|avio se, ân|eli, säv ~ä|av, iza lé|ã, nad lè|enom, kad nàï|ë, {to nâ|ë{, mìn|u{e, näjmlä|ï sîn, u Mà|arskõj, bû|, ~â|...

4.11. Glasovi { i `

Artikulacija strujnih {u{tavih sugasnika parnjaka { i ` ovdje se realizira kao i u standardnom jeziku.

{àrgiju i violínu, sâmï {è}er, {¡mãr dòlazio, {pòret na dŸva, {àrãf uv£nõ, izà {talë, [vábã i parzánã, nšje {šja, {njúra, {ljšva tùrgulja, {èni~nõ brä{no, {àmarom p¡kõ, {¡gavo, mä~jë {ápe, ko {èrbe, {šba je šz raja, pöba{ka, djådova sù{ara, pró{õ svšjeta, p¡{ka kùsa~a, Dù{nï dân, läk{ë, zà gro{, znáde{, nösï{, növ låme{, jö{ pädã, bä{ tû...

šmõ `¥vnje, `što se mòdrï, `ènskïnje, `vá~i kolko ö{, ùmánce, na`ùljalo, pèrisõ û~, zdräv ì ïv, kóka ìvi~ãrka, ì{la nä alõst, èravica, ändãri dò{li, `èljeznë všle, pò`derë, ùègla se, polòìt gòvedima, po kàljuì, svå jèdna dŸàva, `šjer, ùìlavio se, grä se u`íìo, u`èlla se, za`é|ãlo mi se, ràènï ljåb, o Bòì}u, lòva~kï nô`, pû` gòlã}...

Pojava umek{anih {umnika { i `, rasprostranjena u muslimanskim go vo-rima okoline Tuzle, ovdje nije poznata pa se njeno odsustvo moè smatrati jo{ jednim razlikovnim obilje`jem.

4.12. Refleksi grupa *stj, *zdj, *skj, *zgj36

Zna~aj refleksa ovih konsonantskih sekvenci, u slavenskoj filologiji op}enito, o~it ve} pri imenovanju pojedinih narje~jã, dijalekata i govora. Uz refleks jata, rezultat palatalizacije ovih starih konsonantskih grupa najva`niji je za odre|enje, u ovom slu~aju, pojedinog govora.

Dominantna osobina ovoga govora jest pojava sekvenci {t i `d na mjestu promatranih grupa. [takavizam je jedna od distinktivnih odlika ovog

36 Preciznije re~eno, radi se o palataliziranim starim konsonantskim sekvencama *st, *zd, *sk, *zg. V. Mihaljevi}, 2002.

98

sjeveroisto~nobosanskoga hrvatskog govora prema ijekavsko{}akavskom tipu istoga podru~ja.37 Istovremeno on je i osobina koja ovaj govor strukturno veè za isto~nohercegova~ki dijalekt, za ju`niju novo{tokavsku maticu.

klijè{tima, o{tènila se k¡jica, môj {tâp, vo{tànica, vålikã {tåta, bíli na ljù{tãnju, ögnjï{te, devètnëstõ gòdï{te, {tä vrì{të, nå{to k¡cã, pì{tï, pû{tã vòdu, nàmje{ten, g¡{tër, zà{tucãlo mi se, mòti~ï{te, lòpatï{te, sìkirï{te, nasádio {tšlo, ispá{tala svå, kûm na kr{ténju...

zvì`dë zà njõm, k¡ si zà`dio, da`dèvnjãk, smò`dili ga, ki~mènã mò`dina...

Zabiljeèni su i neki {}akavizmi, ali izuzetno rijetko. Jedino su dosljedni oblici glagola ìskat.

pí{}e, pu{}ènica, ögnjï{}e, sålï{}e, nè i{}ë ti ljåba, da zäi{}ëm...

4.13. Jotacija

Zamjenjivanje nepalatalnih suglasnika palatalnim (k, g, h, c, z, s, t, d, l, n > ~, `, {, ~, `, {, }, |, lj, nj) i pro{irenje usnenih sonantom lj (p, b, m, v, f > plj, blj, mlj, vlj, flj) o~uvano je u ve}ini kategorija i u tom pogledu ovaj se govor ne razlikuje bitnije od standarda. Jotacija se provodi u I. jd., prezentu, glagolskom pridjevu trpnom, komparativu i ispred pojedinih sufiksa.

vî~ü te ànam, sämo œ~ë, jä~ï ga je, näjd¡`ë, pû{ë se, sù{ara, nè mi~ë se, prìgaèno {tène, rå`ü dŸva, vèto je ìzno{eno, samunjáci dî{ü, må}ëmo u pèkmez, `¡}ë ö zlãta, sm¥}u, cvšje}e, mlä|ë slä|ë, sìkira nàsã|ena, dòbro pòsoljeno, gústo grânje, pòpunjen, pòklopljen lònac, ràscijepljena kläda, nä grõblju, slömljen, popòlovljen, dòbro pòtrefljen...

Običniji su nejotirani oblici pridjeva sa sufiksom –(i)ji. Artikulacija prvoga i u sufiksu naj~e{}e je osljabljena.

golùbijã bòja, dìvijï k£mak, krävijë mlijèko, közijï sšr, kokò{ijë jáje...

Jekavskom (novom) jotacijom obuhva}en je dosljedno suglasnik l, dok su n, d i t u manjoj mjeri i u pojedina~nim rije~ima jotirani u susjedstvu kratkog refleksa jata.

ljåto, s kòljena na kòljeno, dä o}e pròlje}e, |å su ò{li, nš|e nêmã máminë pòga~ë, möre sv¡|e, {}åo sam, ù}erat kóke, dò}eraj38...

37 Brozovi}, 1966.

38 Obi~niji su oblici tjåt i tjårat.

99


4.14. Palatalizacija

Rezultati zamjene mekonep~anih suglasnika k, g i h u palatalne suglasnike ~, ` i { o~uvani su nepromijenjeni u ovom govoru u svim uobi~ajenim kategorijama. Ova se promjena provodi u V jd., 2. i 3. l. jd. aorista, u nekim glagolskim osnovama i ispred pojedinih sufiksa.

junà~ina mòja, tõm ru~ètinõm, mrá~na nô}, naopà~kë, rå~e mi, ~ovje~úljak, pàrma~i}i pòrëdani, drûè, dšè kröv, u {ìprã`ju, u kòv~eì}u, siròma{an svšjet, tŸbu{i}, nä{e Òrã{je, mù{ice...

4.15. Sibilarizacija

Zamjena mekonep~anih suglasnika sibilantima ispred i i jata koji su postali od praslavenskih dvoglasnika *oi i *ai provodi se u svim kategorijama (DL jd. `. r., NDLI mn. m. r., 2. l. jd. imp. i u nesvr{enih glagola) kao i u standardu. Ta se alternacija k, g i h u c, z i s ne provodi u li~nim imenima i nadimcima, kteticima `. r., hipokoristicima, nekim geografskim imenima i u nekim pojedina~nim rije~ima.

krúpni òrasi, po pòtocima, u vòjsci, mömci ko bóbci, u òpancima, kätolici, na nòzi, po rúci, dšzat, tå{ko mâjci, všjü vûci, bùbrezi, bšo u Amèrici, prâvï Dren~áci, nísu bíli dù{eci, låzidër, Böè pomòzi, ispèci pòga~u...

¨nki ì{la, stârõj Mšlki, mòjõj Jági, da je pò Smïljki, Mški Màtïnu, \¡ki, Míli Òra{ki, Lšpni~ki, báki nòsila, svòjõj séki, na }érki je rêd, ù Meki, zrèlõj vö}ki, nè dãj mä~ki, na rè{etki...

4.16. Promjene konsonantskih grupa

4.16.1. Inicijalni konsonantski sljedovi. Konsonantske sekvence na po~etku rije~i pona{aju se razli~ito, ovisno o elementima koji ih ~ine. Inicijalne grupe sa~injene od okluziva naj~e{}e se pojednostavnjuju njihovom eliminacijom. Povr|eno se reduciraju po~etni sljedovi pt-, p~-, p{-, ps-, tk-, k}-, gd-.

sväkë tšcë, tš~ijë mêso, nåka ti~ùrina, dŸ`ï ~åle, ~èlinjï vösak, {ènica, o {èni~nõg brä{na, nè sujë ön, sôvka, ko såto, kö je dò{õ, poudávõ }åri, }érka jedìnica, |å su säd...

Sporadi~no se mogu sresti i nereducirane forme, {to ovisi o govornoj situaciji, a oblici glagola tkät i njegove izvedenice nikad se ne pojavljuju s reduciranom konsonantskom grupom tk.

Inicijalne sekvence u kojima je bar jedan ~lan sonant ili frikativ obi~no su stabilne i ne reduciraju se. Takve su grupe npr. {k-, st-, sr-, zr-, vr-, sl-, {lj-, `l-, gl-, kl-, tl-, ml-, pl-, gn-, sn-, zn-, str-, svr-, `dr-, stv-.

100

{kólõ se, nè {kodï, d¥venï stô, stàro š mlãdo, od sramòtë, srå}a tvòja, srédila se, zrèle kr¡{ke, na zráku, ja rú`na vråmena, vrijèdan, slâ`ü dŸva, slšjep od ro|énja, pòkiselio {ljšvu, `lšjeb ìmã, glína šlova~a, glísta, klé~ï, kläli se, nà tlu, völï mlšje~no, mlögo râdï, plâ}ã se dòbro, Mäjevica se plávï, skídali gnijèzda, gnòjit njšvu, pŸvï snšjeg, znáde svå, znòjïm se, u stráni, svräke, `dršjebe, stvárno...

4.16.2. Konsonantski sljedovi u medijalnoj poziciji. Poznato je da su u medijalnoj poziciji suglasni~ke grupe u ve}oj mjeri izloène promjenama. Kao i u standardu te su promjene razli~ite prirode i rezultat su redukcije, disimilacije ili asimilacije (po zvu~nosti, mjestu i na~inu tvorbe).

Posljedice asimilacije i disimilacije ne odstupaju zna~ajnije od stanja u stan-dardu, dok su ne{to zanimljiviji primjeri s pojednostavljivanjem nekih kon so-nantskih sekvenci. Ovisno o govornoj situaciji ~esto se pojednostavljuju grupe -dn-, -ds-, -ks-, -tc-, -pt-, -pn-, -kv-, -nd-, -tsk-, -tstv-, -stm-, -dstv-, -dsk-.

òtpanë òd mene, na òsustvu, òsjekõ grânu, na eskùrziju, pèsin, kŸca räskopãla,39 sâmë pècce, u sètëmbru, kànë po rúci, kàka je rána, nškakë srå}ë, komadänt, bràskï podijèlli, u ÿvãskõj, vålikõ bogàstvo, bràstvo i jedínstvo, òd asmë, ljùstvo, lj¡ski tõ urádi...

4.16.3. Konsonantski sljedovi u finalnoj poziciji. Suglasni~ke sekvence na kraju rije~i u pravilu su stabilne.

`¡}kast, crvènkast, tv£da kôst, mâlï p¥st, vädï mi mâst, {tä je mlädõst, š} nä àlõst, prödõ râst, pòmust krävu, nâjgorã je bölëst, ön je vjå{t, pråg§{t órã, òpõ grôzd...

U primjerima dvánës sáti, {ês krâvã i sl. nije rije~ o pojednostavljivanju finalne grupe -st, nego redukciji tro~lane sekvence -st + konsonant iz slijede}e rije~i.

Nova je pojava da se nakon potpune redukcije kratkoga nenagla{enog „ u infinitivu dobivaju poznate finalne konsonantske grupe –st i -{t.

naù~io prólast, donòst vödu, dòlazili pròst c¡ru, stäli sìlast, {kôlu zav£{t, pòsla trá{t...

4.17. Geminacija konsonanataOsim ve} pominjanih situacija u kojima nastaju geminirani sonanti,

najvi{e uslijed ispadanja kratkih nenagla{enih vokala, i neki drugi suglasnici mogu do odre|ene mjere imati produljenu artikulaciju.39 Oblik kŸca nastao je nakon ispadanja kratkoga nenagla{enog „.

101


zapálla se bàjtara, nâj je vòlla nâs, izà rata dosèlli, tê{ko obòlla, pofálla djåcu, dvöje otèlla, bjèllo, Fránna Pòlja, bšjelë tkànnë, šdü ¡ plannu, {àrena slànna, s¡knnõ, v¡nnë ~òrape, Drägica Frannìca, fäljen Ìss, mìssovo svêtõ, stäo me prätt, národ za{títt, sâmë pècce, kŸcca räskopãla...

LITERATURA

Eugenija Bari} ¼et al.½, Hrvatska gramatika, [kolska knjiga, Zagreb, 21997.Josip Baoti}, Ikavsko{}akavski govor u okolni Dervente, BHDZ IV.,

Sarajevo, 1983.Ivan Brabec, Govor Tuzle i okolice, doktorska disertacija u rukopisu,

Zagreb, 1955.Dalibor Brozovi}, O problemu ijekavsko{}akavskog isto~no-bosanskog

dijalekta, HDZ II., Zagreb, 1966. str. 119-208.Dalibor Brozovi}, Izvje{taj o dijalektolo{kim istraìvanjima u srednjoj Bosni,

Ljetopis JAZU, knj. 65, Zagreb, 1961., str. 334-350.Dalibor Brozovi}, Govor u dolini rijeke Fojnice, Zagreb, 1966.Milan Mihaljevi}, Slavenska poredbena gramatika, [kolska knjiga, Zagreb,

2002.Asim Peco, Ikavsko{}akavski govori zapadne Bosne, BHDZ I., Sarajevo,

1975.Asim Peco, Ikavsko{}akavski govori zapadne Bosne, BHDZ III., Sarajevo,

1982.Asim Peco, Ikavsko{takavski govori zapadne Hercegovine, ANUBIH, Djela

XVI., Sarajevo, 1986. Jovan Vukovi}, Bosanski i hercegovački ijekavski govorni tipovi, Glasnik

zemaljskog muzeja u Sarajevu, sv. XVIII., Sarajevo, 1963., str. 17-28.

102

Alen Matošević

Hrvatski govor u slivu rijeke Soline

(OSNOVNE MORFOLOŠKE OSOBITOSTI)

Morfolo{ke karakteristike govora ispitivane oblasti u znatnoj se mjeri podu daraju sa stanjem u standardu. Za razliku od fonetskih obilje`ja, u ob li cima su konfesionalno markirane crte rijetke.

A. IMENICE

1. Iako postoji vi{e na~ina podjele imenica, ve}ina autorã gramatikã za-pravo navodi tri deklinacije prema tome kojom se od triju vrsta nastavaka tvore imenice. Deklinacije su imenovane prema jedinstvenim genitivnim nastavcima: vrsta a, vrsta e i vrsta i.

Po vrsti a sklanjaju se imenice mu{koga i srednjeg roda, po vrsti e ve }inom imenice ènskoga roda i neke mu{koga, a po vrsti i imenice èn-skoga roda.

1.1. Imenice deklinacijske vrste a

1.1.1. Nominativ jednine

Imenice tipa ~òbanin mnogo su obi~nije bez sufiksa. Ti kra}i oblici najvjerovatnije su nastali analogijom prema mnoìnskim oblicima,1 u koji-ma ni u standardu nema toga nastavka. Umjesto sèljanin govori se sèljãk. Jedino je uvijek SŸbin.

~òban tjårã òv~ice, jèdan cšgan, nšje d¡{man, nä{ Lšpni~ãn, Hûsinjãn, ko kàkav grà|an, prâvï kŸ{}an, òtac mu SŸbin...

1 Ne treba isklju~iti ni ovakav razvojni put: ~òbanin > ~òbanin > ~òban.

103


Mu{ka imena tipa Ánto rijetko imaju oblik na -e, ali u tom slu~aju no-mi nativ preuzima dugosilazni naglasak iz zavisnih padeà. Bez obzira na fi nalni vokal ove se imenice dekliniraju isklju~ivo po vrsti e.

Bóò Barí}a, Drágo, Fráno Dålfi}, môj Rádo, Józo Níkïn, Ívo Sekrètãr, Stjépo, djåd Júro, àmidà Máto, |å je Jûre, °ve dò{õ...

Imenice tipa kämën imaju samo takav morfolo{ki oblik.

U imenici dân nema tragova stare paradigmatske promjene. Rijetka je i sloènica pódne u tom obliku.

Nisu brojna vlastita mu{ka imena na -ko, ali njihova je deklinacija druk~ija od promjene istih imena u muslimanskim govorima.2

Märko Grabovì~ki}, Júrïn Màrïnko, kûm Slávko, Zdénko, Zdrávko Búrdo...

Imenice m. r. koje u standardnom jeziku zavr{avaju na -ist, ovdje imaju nastavak -šsta i dekliniraju se po vrsti e.

komunšsta bšo ì ondã, tasšsta, rezervšsta...

Rod imenica uglavnom se podudara sa stanjem u knjièvnom jeziku, ali pojedine imenice mogu imati i razli~ite indikatore ove gramati~ke ka-tegorije.

möje gríje, vålikõ gríje, ne mògu o smíja,3 pódna je, dobàr ve~ë,4 krästavica, räto...

1.1.2. Vokativ jednine

Vokativni su nastavci -e i -u, {to o~ekivano ovisi o prirodi zavr{nog konsonanta osnove imenice. Iza nepalatalnih konsonanata dolazi -e, a iza palatalnih -u, dok kod osnova na r postoje kolebanja. U nekim situacijama, gdje to nije uobi~ajeno, vokativ je jednak nominativu.

sîne môj, bräte drâgï, ê môj djåde, Bä}üne, Stjåpãne, ¡jã~e, Böè drâgï, vöjnï~e, ²~e nä{, j¡nã~e, šmenjã~e...

môj pršjatelju, ù~itelju, Péji}u, bräti}u, såstri}u, kövã~u, könju jèdan, mûù môj, kräju rödnï...

djåveru, cäre, frà Petre, kömesãru, pròfesore...

drûg môj, ê vòzã~, vòjnïk...

2 Hrvatska imena spadaju najvi{e u deklinacijsku vrstu a, a muslimanska isklju~ivo u vrstu e.3 Imenica smíje ima nepotpunu deklinaciju, dolazi samo u nekim padeìma. Nominativ

jed nine nije potvr|en.4 Samo je akuzativni oblik imenice vå~ë u pozdravu mu{kog roda, ina~e je uvijek `. r.

104

1.1.3. Lokativ jednine

Neke imenice sa silaznim naglaskom koje zna~e {to neìvo mijenjaju na glasak. Kod jednoslo`nih se mijenja samo modulacija, a isti slog je nagla-{en, dok se kod vi{eslo`nih osnova naglasak pomi~e prema kraju rije~i. U standardu su to na neki na~in morfolo{ki zastarjeli oblici.

na {ì{u, u {kàfu, po tégu, u tràpu, u vijèru se kúpali, u duuáru, po obi-~áju, u gràu, pšta na sad`áku...

1.1.4. Instrumental jednine

Instrumental jednine imenicã deklinacijske vrste a tvori se nastavcima -om i -em, ali njihova se distribucija ne podudara uvijek sa standardnojezi~nim odnosom grâdom : nóèm. Drugi se nastavak povla~i u korist prvog.

tò~kom dò{õ, pod s£gom, sa safúnom, òdo za pòslom, pösüt lúgom, { ~öjkom, dòfatï {tápom, zä pãsom...

s càrem, š{la pöljem, ûgljom nalòìla, s òcom, nóòm ìzbõ, s pršjateljem, pi{tóljom, släbo sä zdrãvljom, kljú~om...

1.1.5. Nominativ mnoìne

Osim kad je u pitanju redukcija finalnog vokala, nominativ mnoìne ovih imenica zavr{ava na -i.

[to se ti~e tvorbe mnoìnskim infiksom -ov-/-ev-, stanje u ovom govoru ne podudara se uvijek sa stanjem u knjièvnom jeziku, i to ne samo po njegovoj distribuciji, nego i po frekvenciji jednog ili drugog alomorfa. Kao i u slu~aju instr. jd. alomorf za nepalatalne osnove dominira: iza nepalatal-nih osnova dosljedno je -ovi, a iza palatalnih i iza osnova na r i c postoji kolebanje te se vrlo ~esto i bez jasnog regulatora pojavljuju oba nastavka i u istoj rije~i i kod istog govornika.

svš sšnovi, svätovi, v¡kovi všjü, kä su Dùovi, pl¡govi bíli d¥venï, sánovi, dò{li svákovi, tòrovi, {tápovi o sìbovinë...

kljú~ovi, ràstovi pánjevi, `úljevi ìza{li, bròjovi, òcovi vä{i, kljú~evi ò {upë, {ì{ovi, máljevi, púòvi, kårovi, càrevi, jäsenovi i cèrovi, dšmljenï sìrovi, zåcovi...

Mnoìnsko pro{irenje -ov-/-ev- nije osobina samo jednoslo`nih rije~i kao ni u standardu. U dvoslo`nim rije~ima dominira -ovi.

vjètrovi, gölubovi, mòji djåverovi, jäsenovi i cèrovi, örozovi se usku-kuríkali, b¡narevi zätrpãni, kòtlovi, pòslovi, káblovi, Bàdnjevi...

105


Neke imenice s nepostojanim a imaju obi~niju kra}u mnoìnu.

nä{i mömci, vírë könci, k£mci vèliki, lönci lúpaju, {íljci st¥{ë, c¡rskï rúpci, njáki bópci, vrápci...

Uz jednoslo`ne imenice koje u standardu isklju~ivo imaju kra}u mnoìnu pojavljuju se jo{ neke.

mš{i kölo vödë, ptš}i pjåvaju, cœvi, šdü sâti, kònji vrânï, `ûtï mrâvi, cœnï dâni, S¥bi dò{li, dùgi p¥sti, klšni, bíli gösti, zûbi...

Imenice srednjeg roda redovito imaju o~ekivan indoeuropski mnoìnski nastavak -a.

Fránna Pòlja, nä{a sèla, gúvna, gràbova {tšla, sk£ala se dŸva, zvòna se ~¡jü, mòja gòveda, sâmã rèbra, dòmã}ã jåla...

1.1.6. Genitiv mnoìne

Kao i u standardu koriste se genitivni nastavci -ã i -ï. Nastavak -ijü imaju samo p¥st i göst te öko i ¡ho.5

pùna v¡kõvã, pêt cèrõvã, svòjï sinóvã, pé-{ës momákã, sûuï rebárã, dväes d¡lümã, Rä~e s Póljã, iz d£vã, iz òpanãkã, iz p£sã, nêmã mî{ã...

pêt sátï, stârï ljúdï, bez zúbï, pùna c£vï, od mrávï, bez kòstï...

s dåset pŸstijü, od gòstijü, ò~ijü mi, vålikï ù{ijü...

1.1.7. Dativ/lokativ/instrumental mnoìne

U ovim pade`nim oblicima dominira nastavak -ima/ima, ali, iako rijetko, pojavljuje se i –òma.6 Budu}i da je je vokal a stabilan u finalnoj, kao i u svakoj drugoj poziciji, -im, koje se katkad ~uje kaoposljedica dokidanja hijata, ne moè se uop}e smatrati nastavkom.

rö|en u Pejì}ima, ödnijela kòscima, s pilì}ima, ljúdima, me|u kokò{ima, u dòmobrãnima, pò drugïm sèlima, na kòljenima, u zùbima...

5 Imenice ö~i i ¡{i u n. mn. pona{aju se kao imenice ènskog roda vrste i, ali njihovi su oblici zapravo dvojinski.

6 Za nastavak -òma pretpostaviti je prirodan razvoj -ovima > -ovima > -ovma > -òma, osobito zato {to se ~esto ~uje kao -òmma. Geminacija u tom slu~aju najvjerovatnije dolazi kao kompenzacija za ispalo -v-. Opet, ono {to se nekad ~uje kao geminacija prirodno je poslije kratkouzlaznog naglaska. Druga mogu}nost jest da je taj nastavak ostatak praslavenske dvojinske paradigme glavne promjene imenica mu{kog i srednjeg roda (usp. stsl. D/Instr. dv. raboma, seloma). Ovakav razvoj ne treba isklju~iti jer to nikako ne bi bio usamljen slu~aj da se ~uva neka tako stara osobina, a poznato je i da gramati~ke kategorije koje se povla~e ili naprosto fonemi koji “nestaju” obi~no ostave neki trag o sebi (npr. stara u-deklinacija ostavila je imenicama m. roda. infiks -ov-).

106

örë sa svòjïm volòma, s brkòma, òstavio sinòma...

1.1.8. Imenice srednjeg roda starih konsonantskih promjena

Od imenica stare n-promjene obi~ne su šme, vrijème, bråme, plåme, rä-me, všme, {ljåme, sjåme i tjåme. One imaju samo pro{irene oblike zavisnih padeà.7

Tako|er jednina8 paradigme imenicã stare t-promjene dobro je o~uvana, a uobi~ajene su imenice tèle, {tène, kljúse, `dršjebe, jänje, pšle, prâse, ùmánce, jáje, djetè{ce, d¥vo... Osim njih i neke imenice s tvorbenim su-fiksom -ce, kao súnce i s¥ce, koje izvorno ne pripadaju t-promjeni nekad u jednini analogijom imaju pro{irenu osnovu. Imenica dijète ima u jednini samo nepro{irene oblike (s dšjetom, ponès dšjetu...), a umjesto mnoìne koristi se zbirna imenica djèca.

Sve imenice stare s-promjene izgubile su konsonantski pro{irak u osnovi, samo iznimno ~¡do, nåbo i ¡ho mogu u mnoìni imati pro{irene oblike (~udèsa, nebèsa i u{èsa), ali ti oblici imaju ne{to druk~ije zna~enje od oblikã s nepro{irenom osnovom.9

Imenica pódne, koja u standardu u zavisnim padeìma ima osnovu na -v-, ovdje glasi pódna i ènskog je roda. Sloènice prijepódne, dopódne i popódne ne koriste se, a umjesto njih naj~e{}e dolaze šzutra i izapódnë.

1.2. Imenice deklinacijske vrste e

1.2.1. Nominativ jednine

Osim mu{kih imena tipa Júro, kako je re~eno u 5.1.1., koja se sklanjaju kao imenice vrste e, i mu{ka imena, hipokoristici i nadimci na -a pripadaju ovoj paradigmi.

Àndrija Kätïn, Àleksa, Lûka [téfïn, Mška, \¡ka...

Dvoslo`ne imenice koje ozna~avaju srodstvo kao i u standardu imaju sa mo oblike na -a.

mòja máma, mäma, bäba Lúca, täta, príja Jánja, môj prška, téta, nä{a séka, néna10...

7 Imenica písmo promijenila je i paradigmu i zna~enje, a nije poznata imenica koja bi nastala od prasl. *~ismé.

8 Imenice koje zna~e {to ivo nemaju mnoìnske oblike, nego se umjesto njih upotrebljava zbirna imenica . r. na -ãd ili mnoìnski oblik na -i}i (npr. tålãd, {tånãd, pšli}i...). Ostale imenice u mnoìni nemaju pro{irenu osnovu (npr. ùmánca, jája...).

9 Oblici ~udèsa i nebèsa imaju duhovno zna~enje, a u{èsa su ‘velike, ru`ne u{i’. 10 Imenica néna kod muslimana zna~i ‘baka’, a u hrvatskom govoru ‘stara muslimanka’.

107


Na isti se na~in pona{aju i dvoslo`na imena i vi{eslo`na ènska imena, dakle, u nominativu jednine zavr{avaju na -a, a nikad na -e.

tåtka Káta, Ána M¥kã, Jéla Màtïnica, bäba Mända, R¡ìca amid`ë Józë, Màrija Bóìna, mòja Drägica...

Hrvatska mu{ka imena na -ko, za razliku od muslimanskih, sklanjaju se po deklinaciji vrste a, kako je re~eno u 5.1.1.

Mu{ka imena tipa Júro rijetko zavr{avaju na -e, ali onda im se mijenjaju i naglasak (npr. Jûre dò{õ, Mîle Sári}...) i deklinacijska vrsta (npr. môg Râdeta, s Jûretom...), {to je obja{njeno u 2.4.1.

1.2.2. Dativ/lokativ jednine

Za oblike ovog padeà karakteristi~no je da se ne provodi sibilarizacija u kategorijama imenica koje predvi|a standard, ali osnova se ne sibilrizira ni u nekim drugim imenicama. U nekima je, pak, o~ito kolebanje.

nà kuki òbje{en, àgi àgino, svòjõj báki, ò Ðuki, Zôrki mâlõj, u Gràdi{ki, mä~ki ö rëp, ù kãvgi, sèljanki...

o svòjõj snàhi, ödnijela mä}ehi, bšo ù zãdrugi, na prúgi, u Banjalúki, po prúzi, sväkakõj stöki, u vójski, mòjõj ljèpõjki...

Substantivirani pridjevi o~ekivano su zadràli svoju pridjevsko-zamjeni~ku deklinaciju, ali zanimljiva je imenica mlâdã,11 koja se obi~no javlja samo u NV jd. i rje|e u A jd. (pîtãj mlâdü).

1.2.3. Vokativ jednine

Vokativ jednine ove deklinacijske vrste moè biti jednak nominativu12 ili imati nastavke -e ili -o. Nastavak -e obi~an je kod imenica koje u N jd. zavr{avaju na -ica, a -o je vrlo frekventan kod dvoslo`nih imenica ove deklinacijske vrste. Nije rijetka pojava da je posljednji slog u vokativu produèn.

bäba drâgã, mòja kúma, nèvjestã, göspoja, ¨na, Dràginja, cœnï Mâto, djåde Pêro, àmidà, Ìlija, Jûre...

drugàrice, sèstrice, stârã k¡kavice, pìjanice jèdna, ljepòpotice, Kätice tåtkina, Drägice, snäo Mšrkovice, plâvã Mäjevice...

`åno, prîjo, mâjko mòja, dû{o drâgã, såstro mšlã, m¡ko mòja, Mândo, Mâro, Åno, ljùdino...

11 Imenica mlâdã ima zna~enja ‘mladenka’ i ‘najmla|a snaha’.12 Neke imenice u vokativu, iako formalno jednake nominativu, imaju druk~iji naglasak, i

to za jednu moru pomaknut prema naprijed.

108


Genitiv plurala ima, kao i u standardu, nastavke -ã i -ï. Razlika u odno-su na knjièvnu normu jest jedino u tome {to je nastavak -ï rasprostranje-niji nego u standardu. U pogledu nepostojanog a kojim se razbija zavr{na suglasni~ka skupina osnove, situacija je sli~na onoj u knjièvnostandardnoj praksi.13 Nastavak -ü stari je dvojinski genitivni nastavak. Imaju ga imenice koje ozna~avaju neki par.

prikò vrljïkã, ìmã lšsïcã, dåset kû}ã, {ésë gödïnã, nêmã nàkï kä~ãrã, jäbükã i {ljîvã, ìz Brgülã, cigárã, nä{ïje c¡rïcã, b¡kovï {ûmã...

ìz jaslï, nêmã bèz mãjkï, stötinu bömbï, od cíglï, lámpï petròlëjkï, ìgrali se kärtï, törbï, do dòmã}ï ~örbï, bråzovï mètlï...

svî zemáljã, pêt sestárã, djèvojãkã, oko dvjåsta ovácã, näjedë se trå{ãnjã, kr¡{ãkã, od dasákã...

práznï r¡kü, pòpio s nögü...


Ovi su pade`ni oblici dosljedno sinkrtizirani u jedinstven nastavak -ama. Zbog stabilnosti vokala a, rijetko se pojavljuje nastavak -am, i to uglavnom samo onda kad treba dokinuti hijat.

ödnijela `ènama, òti{li k¡}ama, da pòlo`ï krävama, {ljšvama nè smëtã, kòzama dät, krävam òdnijet...

po planìnama, na ùzdama, u sèljã~kïm àljinama, gácali pò barama, na plàtama, ù ~izmama, ~ûvã u plètarama, u {eperu{ama...

pòkupio všlama, rânë se b¡ndama, sa svòjïm àmidàma, svå rádila rùkama, pérdama ògrã|eno, sà stãrïm `ènama, kúpli pàrama...

1.3. Imenice deklinacijske vrste i

1.3.1. Nominativ/akuzativ jednine

Ovoj deklinacijskoj vrsti pripadaju imenice ènskog roda koje u nomina-tivu jednine zavr{avaju na suglasnik i imenica }î.14 Uz neizvedene ovamo spadaju i apstraktne imenice koje se tvore nastavkom -õst te zbirne imenice na -ãd. 13 Ako je drugi ~lan suglasni~ke skupine kojom zavr{ava osnova imenice lj, r, v ili k,

onda genitiv mnoìne uglavnom ima nepostojano a. I neke druge suglasni~ke skupine mogu biti razbijene.

14 Ova imenica moè analogijom prema zavisnim padeìma imati i nominativ }êr, ali za razliku od imenice mäti/mätër, }î/}êr paradigmatski ostaje u deklinacijskoj vrsti i.

109


gräorastã kökõ{, tù|ã kôst, ko kâp vòdë, zèmljana pê}, övã pämët, ládna nô}, bölëst, ì{li nä àlõst, zà prasãd, jèdnu }êr ìmã...

1.3.2. Lokativ jednine

Vezano za lokativ jednine bitno je naglasiti da njegov o~ekivani oblik na -i ~uva staro prozodijsko stanje. Jednoslo`ne, naime, i dvoslo`ne imenice s dugosilaznim naglaskom u N jd. u lokativu imaju dugouzlazni, a jedan broj jednoslo`nih imenica s dugosilaznim naglaskom ~uva stari kratkosila-zni naglasak u lokativu. Osim toga imenice s kratkosilaznim naglaskom i zanaglasnom duìnom u N jd. imaju u lokativu kratkouzlazni na pretpos-ljednjem slogu. To su osobitosti koje su poznate standardu, ali poprimaju stilsku vrijednost, dok su u ovom govoru ti oblici obi~ni i neutralni po pitanju stila.

pè~e se na másti, u mísli, nà sãmõj kòsti, o smŸti, ù c§nõj nò}i, u làì, nek je Bôg na pomò}i, na paméti, u àlòsti...15

1.3.3. Instrumental jednine

Instrumental je najzanimljiviji od jedninskih padeà ove paradigme s ob-zirom na raznovrsnost njegove realizacije u pojedinim govorima. Na njegov zna~aj ukazano je poodavno.16 Za razliku od standarda s jedne strane, gdje jedan broj imenica moè imati instrumentalni nastavak -(j)u, i nekih dru-gih hrvatskih bosanskih govora17 s druge, koji pak imaju stilski neutralan nastavak -im, ovdje je jedini nastavak -i.

s Bò`jõm pömo}i, sa svòjõm }åri, mêso s kösti, prèd smrti je tàkõ, sämo s mâsti, s vå~eri, s ûljom i söli, sà starosti...


Genitiv mnoìne ima nastavak -ï. Jednoslo`ne imenice s dugosilaznim naglaskom i u nominativu i u G jd. imaju dugouzlazni u G mn. (npr. kâp – kâpi – kápï), jednoslo`ne imenice s dugouzlaznim u N jd. i kratkosila-znim u G jd. dobivaju kratkouzlazni u G mn. (npr. }î – }åri – }èrï), a imenice s kratkosilaznim naglaskom i zanaglasnom duìnom, ukoliko imaju G mn., on ima kratkosilazni naglasak na penultimi (npr. bölëst – bölesti – bolèstï). Ovakvi oblici genitiva plurala, osobito posljednji, u standardu su stilski markirani, dok su ovdje neutralni i jedini poznati.

15 Takav naglasak u lokativu ujedno je je i razlikovan u odnosu na dativne oblike.16 Brozovi}, 1966., Okuka, 1983. 17 Najvi{e je to slu~aj kod {}akavskih govora. V. bilje{ku 55.

110

njénï stvárï, dösta lá`ï, pêt kápï, od rijè~ï, ládnï nò}ï, svòjï }èrï, bez kòstï, sväkakï bolèstï, pùna àvlija kokò{ï, sådam ve~èrï, dåset bò`ï zapovijèdï...


Sinkretizirani su pade`ni oblici odre|eni nastavkom -ima/ima. Nekad je nenagla{eno „ potpuno ispalo pa je nastavak zapravo -ma. Naglasak je redovito iste vrste i na istom mjestu kao u G nm.

po tù|ïm stvárima, o zvijèrma, zíma u kòstima, ì{la }èrima, u míslima, ù zïmskïm ve~èrma, lijèpïm rijè~ima, u cijèvima...

1.3.6. Zbirne imenice na -ãd

Iako jednina ovih imenica zna~i mnoìnu, neki su se mnoìnski padeì ipak razvili. Obi~ni su u mnoìni samo G i DLI. Kolebanje izme|u tih padeà jednine i mnoìne je o~ito, a N i A su samo jedninski. U slaga-nju s predikatom oblici jednine uvijek traè predikat u mnoìni, dok se s pridjevom slaù kao i u standardu.

polò`t teládima, kölko ìmã{ prasádï, mòjï unu~ádï, sa svòjïm ~eljádima, krmádima ~šstio, ìmã l janjádï, dò}erõ tèlãd, òd zvjerãdi...

ùnu~ãd su dòbro, jänjãd pásü, svòju präsãd...

B. ZAMJENICE

2. Jedna od mogu}ih podjela zamjenica jest po funkciji i po zna~enju. Po funkciji se razlikuju imeni~ke i pridjevske, a po zna~enju li~ne, posvoj-ne, pokazne, upitno-odnosne, neodre|ene.

2.1. Li~ne zamjenice

Sustav li~nih zamjenica za 1. i 2. lice ne razlikuje se mnogo od stanja tih oblika u standardu. Oblici li~ne zamjenice u 3. licu imaju neke osobi-tosti uvjetovane ponajvi{e promjenama u fonetskom sustavu ovoga govora

2.1.1. 1. lice. Oblici su jednaki standardnima s izostankom duèg oblika instrumentala jednine mnóme: jâ; måne, me; måni, mi; måne,18 me; måni; mnôm; mî; nâs, nãs;19 näma, nãm; nâs, nãs; näma; näma.

18 Akuzativni oblik mène/mènë nije poznat me|u Hrvatima ovoga kraja. On je izrazito obi lje`je muslimanskih govora.

19 Nenagla{eni oblici uvijek imaju zanaglasnu duìnu.

111


jâ sam bšo, ì jã ò}u, bänëm ti jâ; pršja måne, àj isprèd mene, bòjï me se, nêmã me; måni su seamdèsët ì trï, då tï måni rèci, ì meni dâj, tå{ko måni, dâj mi, ~öjk mi dò{õ, g¡vï mi se, me20 { ~ìnï; znàjü òni måne, måne ùdali, pîtã l zá me, ùfatilo me; säd je nà meni, ò meni; nê}e pršda mnõm, òdrãsla sä mnõm...

mî }emo za Bòì}, mî pòglëdãmo, nè dãmo nì mï, mî smo; nâs je dåsetero bílo, ìmã ù nãs svèga, nêmã nãs nš|e; läko je näma, svìma näma, iznèsi nãm, k¡}a nãm je gör; nâs völë, pítali nãs; ò nama prí~ale, nà nama je; Bôg b¡di s näma, me|ù nama...

2.1.2. 2. lice. Kad je u pitanju li~na zamjenica za 2. lice, situacija je sli~na kao i kod oblika za 1. lice:21 tî; tåbe, te; tåbi, ti; tåbe, te; töbõm; tåbi; vî; vâs, vãs; väma, vãm; vâs, vãs; väma; väma.

tî rádi, tï b sâm, äj tï vâm; dŸ`ë se tåbe, kò tebe }emo, `äo mi te, sjå}ã te se; dä }u ja tåbi, tåbi se smíjü, ì tebi se svêtï, tô ti je, {tà ti je; tåbe t£pë, pòslal pò tebe, sikìrã se zá te, m¡~ï l te {ta; s töbõm, dî~ï se töbõm, èto pö tobõm; àljine nà tebi...

vî ìtte, a vï àjte, kad vî ö}ete; ne stídïm se vâs, za`èlla vãs se, ötkad vãs nêmã; sväkã ~âst väma, odlànulo vãm, `ûrï vãm se, da vãm prävo vèlïm; vâs pòglëdãm, prèpalo vãs, da ì vãs pîtãm; {tä je s väma, jã tŸ~ïm zà vama; pädã pò vama, ò vama se prî~ã...

2.1.3. Povratna li~na zamjenica. Paralelno sa zamjenicama za 1. i 2. lice oblici povratne zamjenice glase: såbe, se; såbi; såbe, se; söbõm; såbi. Dativ nema nenagla{enoga kratkog oblika.

šzvan såbe, šzme|ü se; kúpili såbi, ko såbi; stävi pödã se, mï prådã se; nà sebi; k¡ }e sä sobõm...

2.1.4. 3. lice. Paradigma li~ne zamjenice za 3. lice ima neke oblike koji nisu poznati standardu. Za mu{ki i srednji rod jednine oni glase: ön, òno; njåga, njåg, ga; njåmu, njåm, mu; njåga, njåg, ga; njåmu, njåm; njîm. Obli-ci ènskog roda jesu: òna; njê, jë; njôj, jõj; njû, jë; njôj; njôm. Mnoìna za sva tri roda ima oblike: òni, òne, òna; njî, njšã, ï; njìma, njšma, ïm; njî, ï; njìma, njšma; njìma, njšma.

Ovdje je, dakle, za razliku od standarda N jd. m. r. redovito s krat ko-silaznim nagaskom, -a u njåga i -u u njåmu pona{a se kao navezak, nema 20 Ovakav se dativni oblik javlja samo u ovoj razgovornoj formuli.21 Isto nema akuzativa tèbe/tèbë, {to je obilje`je okolnih muslimanskih govora, a nenagla{eni

mnoìnski oblici redovito imaju nenagla{enu duìnu (nãs, nãm).

112

kratkog oblika nj za A jd. m. i sr. r., nema nema dugog oblika njíme za I jd. Nenagla{eni oblik ju nije poznat, jë i jõj uvijek imaju kvantitet. U mnoìni je ve}ina razlika uvjetovana izostankom glasa h, dok je genitivni oblik njšã dobio -ã vjerovatno analogijom prema imeni~koj promjeni.

ön je nä{, döbar je ön; òno znâ; òd njeg dòbiõ, s njåga, `äo mi ga; njåm je šme, smêtãmo mu; ko njåga, völï ga; nà njemu, ò njem nâjboljë; bäratõ { njîm; òna dô|ë sväkõ mälo; dö~epõ se njê, nšje jë se mögõ nàgledat; njôj svejèdno, prìsjelo ì njõj, gädï jõj se; dâj njû, bršga jë nšje; ù njõj; òènï se njôm...

dòlazili òni, òne bi rädo; njšã petòrica, òd njï, njšã se rijè{ili, stídïm ï se; njìma råknëm, dâj ïm; zà njï, njî ò}erãli, všdi ï; da je pò njima; Bôg { njšma...

2.2. Posvojne zamjenice

2.2.1. Nominativni oblici. Posvojne zamjenice u ovome govoru glase: môj, mòja, möje; tvôj, tvòja, tvöje; njègov, njègova, njègovo; njåzïn/njêzïn/njézïn/njên, njåzina/njêzina/njézina/njéna/njêna, njåzino/njêzino/njézi-

no/njéno/njêno; nä{, nä{a, nä{e; vä{, vä{a, vä{e; njšov/njšev, njšova/njše-

va, njšovo/njševo.

U nominativnim oblicima posvojnih zamjenica osobitosti u odnosu na standard jesu kratkosilazni naglasak u oblicima möje i tvöje te ~itava paleta oblika za 3. lice i u jednini i u mnoìni. U kolebanju izme|u oblika 3. l. jd. za ènski rod ipak su naj~e{}i oblici s kratkosilaznim naglaskom.

môj bòstan, drâgã mòja, möje sèlo; onï tvôj, tvòja nafàka, tvöje je; njègov öbi~ãj, ì {upa njègova, njègovo imánje; njåzïn }ä}a, òra je njên, njéna bä{~a, njézina srå}a, njêzino r¡o; nä{a bäba, nä{ kàzan, nä{e se znâ; vä{ bùkvïk, vä{a snâ, svå je vä{e; njšova je i sìkira zlátna, njševo tèle...

2.2.2. Zavisni padeì. Paradigmu posvojnih zamjenica karakteriziraju izostanak duìh oblika22 i ijekavski nastava~ni morfemi u I jd., G i DLI u mnoìni:23 môj, mòja, möje; môg, mòjë, môg; môm, mòjõj, môm; môg/môj,

22 Oblici móga/môga i móme/môme vrlo su rijetki, a mómu/mômu i mòjïma posve nepo-znati.

23 Oblici G mn. mòjije i I jd. i DLI mn. mòjijem supostoje s oblicima mòjï i mòjïm. Oblici mòjije i mòjijem izvorno nisu imali jat u nastavku, nego je on hiperijekavizam kasnije preuzet analogijom iz paradigme zamjenica s nepalatalnom osnovom. Za oblike, pak, mòjï i mòjïm moèmo pretpostaviti da su nastali od hiperijekaviziranih oblika (mòjijem > mòjijem > *mòjijm > mòjïm i mòjije > mòjije > *mòjij > mòjï), da su se formalno izjedna~ili sa starijim stanjem.

113


mòju, möje; môm, mòjõj, môm; mòjijem/mòjïm, mòjõm, mòjijem/mòjïm; mòji, möje, mòja; mòjije/mòjï; mòjijem/mòjïm; möje, mòja; mòjijem/mòjïm; mòjijem/mòjïm. Isto se dekliniraju i zamjenice tvôj, tvòja, tvöje; nä{, nä{a, nä{e; vä{, vä{a, vä{e s razlikom {to nä{ i vä{ u jednini imaju nä{eg i nä{em. Ovamo pripada i povratna posvojna zamjenica svôj, svòja, svöje.

môg mi Böga, s tvòjë stránë, ìz na{eg sèla, nêmã nškog svôg, môm svåkru, vä{õj je bäbi osamdès, svòju `ènu, vš|e l önog nä{eg, nà svõm tàvanu, ù na{õj àvliji, sa svòjïm brätom, pòd na{ijem b¥dom, nä{a Pòlja, nä{ije momákã, mòjï På}ïnã, tvòjijem rottèljima, nä{e sšnove, pò tvòjïm rijè~ima, sa svòjijem volòma...

Oblici zamjenicã za 3. l. njègov, njègova, njègovo; njåzïn/njêzïn/njézïn/njên, njåzina/njêzina/njézina/njéna/njêna, njåzino/njêzino/njézino/njéno/njêno; njšova/njševa, njšovo/njševo imaju deklinaciju kao neodre|eni pridjevi: njègov, njègova, njègovo; njègova, njègovë, njègova; njègovu, njègovõj, njègovu; njègova/njègov, njègovu, njègovo; njègovu, njègovõj, njègovu; njègovïm, njègovõm, njègovïm; njègovi, njègove, njègova; njègovije/njègovï; njègovijem/njègovïm; njègove, njègova; njègovijem/njègovïm; njègovijem/njègovïm. Rje|e, i vjerovatno pod utjecajem sklonidbe odre|enih pridjeva, genitivno-akuzativni oblik za mu{ki rod glasi njègovõg, a dativno-lokativni njègovõm.

njègova òca àmidì}, od njåzinë svåkrvë, ìz njieva sèla; njénu òcu däo, onom njêzinõm brätu; pòsjekõ njègov jô{ïk, vš|o njègova däjdù, ¡zeo njšo-vu sèstru; ù njievu `štu, na njègovõj zèmlji; pod njègovïm òraom, s njênõm sèstrõm; njègovi vòlovi, njšova Pòlja; od njézinije sinóvã; dokùndisãlo njègovïm; pokòsio njègove Pè}ine; nà njënïm lè|ima; s njšovijem òcom...

2.3. Pokazne zamjenice

Ovdje uz standardnojezi~ne oblike, koji su i manje frekventni, postoje i druge realizacije pokaznih zamjenica.

2.3.1. Ovaj, ova, ovo. Standardni je nominativni oblik ove zamjenice u mu{kom rodu rijetkost, a ako se i pojavi, ima kratkosilazni naglasak. Oblici su övaj/övï,24 övã, övõ. U deklinaciji nema ve}ih otklona u odno-su na standard, a uvjetovani su fonetskim promjenama. Kao i u drugim imenskim rije~ima i zamjenice preferiraju kra}e oblike. Ova se zamjenica mijenja po sklonidbi odre|enih pridjeva: övï/övãj, övã, övõ; övog/övõg,25 24 Oblik övï mogao je nastati analogno zamjenici köjï.25 Kolebanja ove vrste, tj. ho}e li nastava~ni morfem imati nenagla{eni kvantitet, nema u

deklinaciji odre|enih pridjeva. Kod pridjeva je taj morfem uvijek dug.

114

övë, övog/övõg; övom/övõm, övõj, övom/övõm; övog/övõg/övï/övãj, övü, övõ; övom/övõm, övõj, övom/övõm; övïm, övõm, övïm; övï, övë, övã; övije/övï; övijem/övïm; övë, övã; övijem/övïm; övijem/övïm. Paralelnu sklonidbu ima za-mjenica önï/önãj, önã, önõ i sve {to je re~eno za jednu vrijedi i za drugu.

övï pânj, övã je k¡}a, önõ mälo; pùno övog bläta, öd onë stârë, åno ti önõg; övom se ö}e, övõj svejèdno; `ívïm ovï `ìvot, önõg mi ¡zëli, ¡ onü b¡kvu; ö ovõm Bòì}u; pöd onïm crijèpom; övï ljûdi, ovã slâvlja; òd onije ànam; övïm nå upravi; znádem övë, zä ovã bŸda; pö onïm ljúdima; me|ù ovijem svšjetom...

2.3.2. Taj, ta, to. Ova pokazna zamjenica jo{ je bogatija oblicima. ê{}i su ötï/ötãj, ötã, ötõ, izvedeni po analogiji prema zamjenicama za 1. i 3. lice, ali su dosta frekventni i tâj,26 tâ, tô. Obje varijante imaju o~ekivanu deklinaciju, s kratkim oblicima i mogu}no{}u ijekavskih alomorfa u poje-dinim padeìma.27

tãj tvôj, ötã slška; òd otog dâna, zbòg të c¡rë; tôj tvòjõj, töm svôm pájdi; ötü blúzu; na otõm krèdencu; pòd otïm lòncom; tï }ùtuci; ötije `štkï; p¡sti tê prî~e; rèci tïm `ènama; s ötïm mòmcima...

2.4. Upitno-odnosne zamjenice

Upitno-odnosne zamjenice jesu tkö/kö,28 {tö/{tä;29 köjï, köjã, köjë; ~šjï, ~šjã, ~šjë; käkï/kàkav, kàka, kàko; kòlkï, kòlkã, kòlkõ.

2.4.1. Imeni~ke upitno-odnosne zamjenice. Zamjenice tkö/kö i {tö/{tä imaju paradigmu s o~ekivanim ijekavskim morfemom u instrumentalu, ali za razliku od posvojnih zamjenica ovdje imamo samo duè oblike: tkö/kö, {tö/{tä; kòga, ~èga; kòme, ~èmu; kòga, {tä; kòme, ~èmu; kšjem/kîm, ~šjem/~îm. Oblikã sa zanaglasnom duìnom (kògã, ~ègã...) ovdje nema, a obilje`je su susjednih muslmanskih govora.

kö te nå znã, tkö pšjë, {tä je bílo, nå valjã {to tï tàkõ; kòga se bòjï, jâ ~ega se brägnëm; kòme se klänjã, znâ ~èmu se smíje; kod kòga, všdi {tä râdï; o kòme prî~ã, u ~èmu k¡uã; s kšjem, zä kïm je pläkala, ~îm se bävï...

26 Nema oblika *tî u N jd. m. r., po analogiji prema drugim zamjenicama, da ne bi do{lo do sinonimije s li~nom zamjenicom.

27 V. 6.3.1.28 Oblik tkö jest rje|i, ali kad se pojavi dosljedan je i u sloènim neodre|enim zamjeni-

cama. U muslimanskim govorima ovoga kraja uvijek je kö.29 U funkciji odnosne zamjenice u nominativu uglavnom glasi {tö, a kao upitna ima oblik

{tä. Upitno {tö ima zna~enje ‘za{to’.

115


2.4.2. Pridjevske upitno-odnosne zamjenice. Zamjenica köjï, köjã, köjë za razliku od standarda uvijek ima kratkosilazni naglasak i kra}e oblike u G, D i L jd. te u DLI mn. Osim toga karakteristi~ni ijekavski oblici I jd., G i DLI mn. gotovo se uop}e ne koriste, a razlog moè biti disimilacija: köjï, köjã, köjë; köjëg, köjë, köjëg; köjëm, köjõj, köjëm; köjëg/köjï, köjü, köjë; köjëm, köjõj, köjëm; köjïm, köjõm, köjïm; köjï, köjë, köjã; köjï; köjïm; köjë, köjã; köjïm; köjïm. Paralelnu paradigmu ima i zamjenica ~šjï, ~šjã, ~šjë, dok käkï/kàkav, kàka, kàko30 i kòlkï, kòlkã, kòlkõ u GA i DL jd. imaju nastavke -õg, -õm, {to je uvjetovano njihovom osnovom koja zavr{ava na nepalatalni suglasnik. Oblici N jd. kàka, kàko i N mn. kàki, kàke, kàka, za razliku od ostalih srodnih zamjenica, nemaju duìnu na nastava~nom morfemu.

köjï je stàrijï, ~šjë li je tô mäslo, kòlkã je, kàka je rána, kàkï döbar pânj; šz kojë k¡}ë, kòd ~ijëg òca; dâjëm kojëm jâ ò}u, ~šjëm se dšjetu rúgõ; kòlkõg sam våpra všdila, kàkï stân ìmã, ~šjü je }êr dòveo; o kàkõm d¥vetu; s köjõm jêtrvõm, s kòlkïm ra~únom; kàki ljûdi, köji {¡mnjãci, kàke su mu njšve; ù kojïh köm{ïjã; kàkïm ön pòmã`ë; za kòlkë päre; pö kojïm stàzama; { ~šjïm pàrama...

2.4.3. Pokazni zamjeni~ki pridjevi. Kao zamjenice käkï/kàkav, kàka, kàko i kòlkï, kòlkã, kòlkõ mijenjaju se i pokazni amjeni~ki pridjevi: väkï, vàkã, vàkõ; tàkï, tàkã, tàkõ; nàkï, nàkã, nàkõ; vòlkï, vòlkã, vòlkõ; tòlkï, tòlkã, tòlkõ; nòlkï, nòlkã, nòlkõ. Za njih je karakteristi~na situacija supratna ono-me {to se desilo kod pokaznih zamjenica. Tamo smo imali ötãj/ötï, ötã, ötõ prema övï/övãj, övã, övõ i önï/önãj, önã, önõ, a ovdje je bitno obilje`je afereza inicijalnog o- u väkï, nàkï i vòlkï, nòlkï prema tàkï i tòlkï.

nòlkã njšva, tàkõ dijète; vàkõg mòmka, u nàkë c¡rë, s tòlkë kàmarë; nàkõm ~öjku; nòlkü k¡}u; na nàkõm pánju; pred nòlkïm svšjetom, s tàkijem glâsom; vàkï vòlovi, köla nàkã; nàkï sijèlã po`èlla; tàkijem svänë; nâjvolë tàkë; po vàkijem dânima; s nòlkïm stvárima...

2.5. Neodre|ene zamjeniceNeodre|ene su zamjenice sloènice upitno-odnosnih zamjenica. Za razli-

ku od standarda, ovdje su plodni jedino prefiksi ne-/nje-,31 ni-, i-, sva- i ~estice bílo i göd,32 rje|e su neodre|ene zamjenice s prefiksima {to-, po- i pone-,33 a koje- i gdje- nisu plodni: nåko/nåtko, nå{to; nåkï, nåkã, nåkõ;

30 Zamjenica käkï/kàkav, kàka, kàko moè imati i sklonidbu neodre|enih pridjeva, {to vaì i za sloènice ove zamjenice (npr. ja sväkaka svšjeta, nåkaku mòmku...).

31 Znatno su rje|i oblici s prefiksom nje-.32 êstica göd uvijek dolazi iza zamjenice, dok bílo moè biti i iza i ispred nje.33 Zamjenice s prefiksom pone- zapravo su vi{estruko sloène (npr. pònekï <

po+ne+köjï).

116

nå~ijï, nå~ijã, nå~ijë; nåkakï/nåkakav, nåkaka, nåkako;34 nško/nštko, nš{ta; nškojï, nškojã, nškojë; nš~ijï, nš~ijã, nš~ijë; nškakï/nškakav, nškaka, nškako; ško/štko, š{ta; škojï, škojã, škojë; š~ijï, š~ijã, š~ijë; škakï, škaka, škako; sväko/svätko, svä{ta; sväkï, sväkã, sväkõ; svä~ijï, svä~ijã, svä~ijë; sväkakï, sväka-ka, sväkako; bílo kö/tkö, bílo {tä; bílo köjï, bílo köjã, bílo köjë; bílo ~šjï, bílo ~šjã, bílo ~šjë; bílo käkï/kàkav, bílo kàka, bílo kàko; ko/tko göd,35 {ta göd; kojï göd, kojã göd, kojë göd; ~ijï göd, ~ijã göd, ~ijë göd; kakï/kakav göd, kaka göd, kako göd; kolkï göd, kolkã göd, kolkõ göd; {tö{ta; pòkojï, pòkojã, pòkojë; pònekï, pònekã, pònekõ. Paradigma ovih zamjenica ista je kao kod upitno-odnosnih. Zamjenice sloène s ni- i i- redovito se rastav-ljaju umetanjem prijedloga.

nåkaka ènìca, tko göd ö}e, nš~ijë {tène, sväko svå znâ; ìmã nå~eg, ja sväkaka svšjeta, nš od kog nš glãsa; vàljã l š~em, nåkõj bäbi; svä{ta râdï, kolkü göd nâ|ë{, znâ l š za {to; sväko döbar ù ne~em, u bílo köjõj; { ~ijïm bílo, pòd nekïm d¥vetom; nškaki ljûdi, nå~ijë {¡me; sväkakijë vö}kï, nekàkï ljúdï; svä~ijïm }èrima dávõ; ~¡jë nåkake gläsove; nš na ~ijïm k¡}ama; prèd sva~ijïm ò~ima...

C. PRIDJEVI

3. Osnovno morfolo{ko obilje`je ove vrste rije~i u govoru solinskog sliva jest ~uvanje razlike izme|u sklonidbe odre|enog i neodre|enog vida pridjeva. Drugim rije~ima odre|eni se pridjevi dekliniraju po pridjevsko-zamjeni~koj promjeni, a neodre|eni po imeni~koj. Osim toga, nastavci palatalnih osnova djelimi~no se povla~e na korist nastavaka nepalatalnih osnova (npr. vrú}o mlijèko, ù sme|õm sànduku, òd {üpljõg zûba), {to je ve} bilo slu~aj kod imenica. Tre}e, frekventni su ijekavski refleksi u I jd. m. i sr. roda te u G i DLI mn. I, kao kod zamjenica, izostaju dugi oblici (*cœnõme, *~šstõga).

3.1. Usporedna sklonidba pridjevã neodre|enog i odre|enog vida

U slu~aju poklapanja oblikã ovih dviju paradigmi razlika je kod ve}ine pridjeva uo~ljiva na prozodijskom planu. Karakteristika, naime, oblikã para-digme pridjeva neodre|enog vida jesu uzlazni naglasci36 i kratki nastava~ni morfemi u ve}ini padeà (osim u I jd. m. r. i sr. r., G, DL, I jd. `. r. i

34 Oblici mogu imati i izvorni naglasak osnovne zamjenice (npr. nekàkï ljúdï).35 Kod neodre|enih zamjenica sloènih s ~esticom göd prvi je ~lan uvijek nenagla{en.36 Osim u jednoslo`nom obliku N jd. m. r., gdje se naglasak prirodno realizira kao

silazni.

117


G i DLI mn.), dok odre|ene pridjeve odlikuju silazni naglasci i nenagla{ena duìna na svim nastavcima. I kad u standardu postoji kolebanje koju }e vrstu naglaska imati koji vid pridjeva, ovdje je situacija jasna.

a) Deklinacija pridjevã neodre|enog vida

m. r. `. r. sr. r.

jd.

N zdräv zdràva zdràvo

G zdràva zdràvë zdràva

D zdràvu zdràvõj zdràvu

A zdràva/zdräv zdràvu zdràvo

L zdràvu zdràvõj zdràvu

I zdràvïm/zdràvijem zdràvõm zdràvïm/zdràvijem

mn.

N zdràvi zdràve zdràva

G zdràvï/zdràvije zdràvï/zdràvije zdràvï/zdràvije

DLI zdràvïm/zdràvijem zdràvïm/zdràvijem zdràvïm/zdràvijem

A zdràve zdràve zdràva

b) Deklinacija pridjevã odre|enog vida

m. r. `. r. sr. r.

jd.

N zdrävï zdrävã zdrävõ

G zdrävõg zdrävë zdrävõg

D zdrävõm zdrävõj zdrävõm

A zdrävõg/zdrävï zdrävü zdrävõ

V zdrävï zdrävã zdrävõ

L zdrävõm zdrävõj zdrävõm

I zdrävïm zdrävõm zdrävïm

118

mn.

N zdrävï zdrävë zdrävã

G zdrävï/zdrävije zdrävï/zdrävije zdrävï/zdrävije

DLI zdrävïm/zdrävijem zdrävïm/zdrävijem zdrävïm/zdrävijem

A zdrävë zdrävë zdrävã

V zdrävï zdrävë zdrävã

Osim pridjeva tipa zdräv, zdràva, zdràvo (odr. zdrävï, zdrävã, zdrävõ), prozodijsku opreku silaznosti i uzlaznosti u razlikovanju vida pridjeva imaju i sljede}i pridjevski tipovi: bôs, bòsa, bòso (odr. bösï, bösã, bösõ); stär, stàra, stàro (odr. stârï, stârã, stârõ); pûst, pústa, pústo (odr. pûstï, pûstã, pûstõ); bšstar, bìstra, bìstro (odr. bšstrï, bšstrã, bšstrõ); ládan, ládna, lád-no (odr. lâdnï, lâdnã, lâdnõ). Naglasni tipovi zèlen, zelèna, zelèno (odr. zèlenï, zèlenã, zèlenõ) i dugà~ak, dugà~ka, dugà~ko (odr. dùga~kï, dùga~kã, dùga~kõ) ne razlikuju kategoriju vida vrstom naglaska, nego mjestom. Je-dino tipovi jädan, jädna, jädno (odr. jädnï, jädnã, jädnõ), våseo, våsela, våselo (odr. våselï, våselã, våselõ) i körïstan, körïsna, körïsno (odr. körïsnï, körïsnã, körïsnõ) ne razlikuju kategoriju vida u I jd. m. r. i sr. r., G, DL, I jd. `. r. i G i DLI mn.

pústa djèca, mŸka käpa, zlátan mòmak; u stàrë kòbilë; zelènë jäbukë, ja srètna ~öjka; sšt se gládnu nè vjerujë, mládõj `èni; nê{ vštt po{tèna insána, u dubòku vödu; na dùgu {tápu; s pràvïm svšjetom; slàtke su tõ bršge; bòsije nögü, kràtkï rukávã; za mláde ljûde; s vrú}õm pòga~õm...

stârï râst, onã lšjepã; mämenë krävë mêso, s Bšjelë zèmljë, òd prãvõg d¥veta; svòjõj döbrõj mäteri; nà Stãrü Mäjevicu, ù Dùbokõm Pòtoku; zdrävõm rúkõm; stârï ljûdi kâ`ü; òd mãlï nögü, kòd mlãdï cûrã; glâdnïm ústima; zèlenë d`äranike; pòd stãrïm lšpama...

3.2. Upotreba neodre|enog i odre|enog vida pridjeva

Opreku izme|u neodre|enog i odre|enog vida imaju samo opisni pri-djevi i, iako ih ovaj govor dobro razlikuje, njihova upotreba nije uvijek jasno razgrani~ena. Gradivni su pridjevi uglavnom odre|enog vida,37 dok posvojni imaju oblike ili neodre|enog ili odre|enog vida. Odre|eni vid imaju pridjevi izvedeni sufiksima -iji, -njï, -{njï, -skï/-kï, a neodre|eni vid imaju oni koji se tvore sufiksima -ov, -ev, -ljev, -ïn.

37 Takvi pridjevi, osobito u N jd. m. r. i u usmenoknjièvnom izraàvanju, mogu imati oblik neodre|enog vida (npr. Òtac – d¥ven kòlac.)

119


d¥venijem všlama, zèmljanï sûd, g¡sanë cšjevi; kokò{ijã jája, zädnjï dân, j¡~e{njï sòmün, lànjskï snšjeg, Mátë djådova, båzova mètla, Péji}evu sînu, Fránu Jäkovljeva,38 ìz babina bud`áka...

3.3. Komparacija pridjevã

3.3.1. Komparativ. Komparativ se opisnih pridjeva tvori od osnove i na stavaka -ï/ljï, -ijï i -{ï, a njihova frekvencija i distribucija uglavnom se podudara s knjièvnojezi~kom normom. Oblike s -ï imaju jednoslo`ni pridjevi s dugim slogom, neki jednoslo`ni s kratkim slogom i dvoslo`ni koji se tvore sufiksima -ak, -ok i –ek.39 Komparativ nastavkom -ljï tvore pridjevi s osnovom na b, p, v. Nastavak -{ï u komparativu imaju samo läk, måk i lšjep. Nastavak -ijï imaju jednoslo`ni pridjevi s kratkim slogom, neki jednoslo`ni s dugim slogom te vi{eslo`ni i dvoslo`ni osim onih s nastavci-ma -ak, -ok i -ek. Pridjevi döbar, zäo, vèlik i màlen imaju u komparativu supletivne oblike. Dvoslo`ni komparativi imaju kratkosilazni naglasak, a troslo`ni i vi{eslo`ni imaju kratkouzlazni na tre}em slogu od kraja. Kom-parativ ima deklinaciju odre|enih pridjeva.

önãj jä~ï, dân svå d¡`ï, mlä|ë slä|ë, ön ti je `å{}ï, däljï rôd, vòlï s¡vljë mêso, övãj je mälo sk¡pljï, nêmã ljåp{ë u sèlu, läk{ï pòsõ, stàrijë `ène, pùstijë djècë, jö{ tù`nijï, òdo böljëm, nå znã se kö je görï, vå}ã od mòjë, nè mere mänjë, dâj mšnjï...

3.3.2. Superlativ. Tre}i se stupanj komparacije tvori od komparativa prefiksom näj-/nâj-.40 Superlativ obi~no ima oba naglaska, i na prefiksu i na osnovi, pa se ~esto razbija zanaglasnicama.

näjprå~ï rôd, näjstàrijëg sîna, önãj näjgörnjï, nâjpamètnijï òd nãs, nâj smo böljï, näj si mi ljåp{ã...

3.3.3. Modificiranje pridjevskog zna~enja prefiksima po- i pre-/pri-. Pre-fiks po- slabi osnovno pridjevsko zna~enje, a pre-/pri- izri~e poja~an stu-panj zna~enja pridjeva. Prefiksom po- modificira se i superlativno zna~enje u elativno.

pöbezobrazna je bíla, vàkõ pömalën ~š~a, pråslãna ~örba, dòbra mi je pršdobra, pönãjböljï òd svï, pönãjljåp{ã me|ù njima...

38 Potvr|ena je i tvorba posvojnog pridjeva sa sufiksom -ïn od imenice Jäkov (npr. jâ sam Jäkovina).

39 Svi pridjevi na nepalatal imaju palataliziranu osnovu u komparativu.40 Frekventniji su superlativi s näj-.

120

D. BROJEVI

4. Neki brojevi imaju realizaciju razli~itu od standardne, ali je to ve}i -nom uvjetovano razvojem na fonetskoj razini.

4.1. Glavni brojevi

Broj jèdan, jèdna, jèdno ima deklinaciju odre|enih pridjeva s razlikom {to u N i jd. i mn. nema kvantitet na nastava~nom morfemu. Brojevi dvâ, dvšje, öba, öbadvã, öbadvije i trî imaju zavisne padeè, ali o~ita je tendencija prema njihovoj indeklinabilnosti. Ne{to su obi~niji oblici kosih padeà ovih brojeva ènskog roda (GA dvíjü, obadvíjü, tríjü DLI dvìma, obadvìma, trìma), dok se oblici mu{kog i srednjeg roda zamjenjuju brojnim imenicama. Broj se ~ètri ne deklinira. Imenice i pridjevi uz brojeve dvâ, dvšje, öba, öbadvã, öbadvije, trî i ~ètri stoje u starom nominativu dvoji-ne (u m. i sr. rodu jednak je G jd., a u `. r. N mn.), a li~ne zamjenice imaju oblik G mn. Ostali su jedno~lani glavni brojevi nepromjenjivi: pêt, {êst/{ês, sådam, ösam, dåvet, dåset/dåset, jedànës, dvánës, trínës, ~etŸnës, pètnës, {èsnës, sedàmnës, osàmnës, devètnës, dvádesët/dväjs,41 trídesët/trš-es/trìs, ~etrdèsët/~èteres/~ètres, pedès, {ezdès, sedamdès, osamdès, devedès, stô, dvjåsto/dvjåsta, tr šsto/tršsta, ~ètristo/~ètrista, pêsto/pêsta, {êsto/{êsta, sådamsto, ösamsto, dåvesto, šljadu. Uz te brojeve imenice, pridjevi i zamje-nice stoje u G mn. Stötina, šljada, milìõn i milijârda brojne su imenice. Vi{e~lani glavni brojevi nastaju slaganjem jedno~lanih.

jèdan dân, u jèdnïm cìpelama, jèdna lé|a ìmãm, nâs dvâ, ko dvâ jájeta, önï dvíjü kónã, öd dvije sèstre, izgùbila öba sîna, dála obadvìma, zä trï dšjeta, na sve ~ètri, pé{ës kû}ã, sådam dánã, dèset gödïnã, pètnës d¡lüma, dväjs š trï, dvjåsta pedès märãkã, šljadu pútã, pê stötïnã, dvjétrï šljade, ko dvâ milióna...

4.2. Redni brojevi

Redni se brojevi tvore nastavkom -ï od glavnih brojeva. Brojevi pŸvï, dr¡gï, trå}ï i ~ètv§tï na~injeni su od druk~ije osnove. Dekliniraju se kao odre|eni pridjevi. U vi{e~lanim brojevima samo posljednji ~lan ima oblik rednog broja, a s ostalim se ~lanovima uglavnom ne veè veznikom.

s pŸvõm `ènõm, pŸvï dò{li, ù drugü nèdilju, dr¡gã rúka, trå}ï dân Bòì}a, ~ètv§tï rázred, ù pëtõm mjesécu, dèsëtõg ôsmõg, devètnëstõ gòdi{te, sväkõg dvádestõg, šljadu dåvesto trídestë...

41 Razli~iti fonetizmi istog broja najvi{e su uvjetovani govornom situacijom i re~eni~nim ritmom te i kod istog informatora nije dosljedna upotreba jednoga oblika.

121


4.3. Brojni pridjevi i zbirni brojevi

Brojni se pridjevi tvore od osnove glavnih brojeva nastavcima -òji, -òje, -òja (za brojeve dvâ, öba, öbadvã i trî) i -èri/òri, -ère/òre, -èra/òra.42 Oni se redovito koriste umjesto glavnih brojeva uz zbirne imenice, uz pluralia tantum i imenice koje zna~e parove ili cjeline sastavljene od vi{e pojedinih istih ili sli~nih primjeraka ili dijelova. S imenicama se slaù u rodu, broju i padeù, a mijenjaju se po pridjevskoj deklinaciji. Prilikom brojenja bi}ã razli~ita spola i uz imenicu jáje upotrebljavaju se zbirni brojevi, koji su po obliku brojni pridjevi srednjeg roda, ali s izmijenjenim naglaskom (dvöje, tröje, ~åtvero/~åtvoro, påtero/påtoro, {åstero/{åstoro, dåsetero/dåsetoro...), a imenice se uz njih slaù u G mn. Kao brojni pridjev sluè i mnoìnski oblici broja jèdan, jèdna, jèdno.

jèdna lé|a, na jèdnïm lìgurama, dvòji svätovi, ù njï su dvòja djèca (u zna~enju ‘od dviju razli~itih majki ili od dvojice o~eva’), dvòje ga}e, möje dvöje djècë, bíli tròji òpanci, ~öjk ima tröje, { ~etvèrïm kölima, ~åtvèro mä~ï}ã, ùbio påtero jája, dvánëstero präsãdi, ìzginulo dvádestero-trídestero...

4.4. Brojne imenice

Kad se broje mu{karci moè se umjesto glavnog broja upotrijebiti brojna imenica izvedena od osnove brojnih pridjeva sufiksom -ica/ica. Imenske se rije~i s brojnim imenicama slaù u G mn.

dvòjica brä}ë, s obòjicõm, tròjicu stàrijï ljúdï, sve ~etvèrica nèstala, nâs petòrica, njî mò`da dvadestòrica...

E. GLAGOLI

5. Glagolski sustav ovoga govora karakteriziraju iste gramati~ke kate-gorije kao i glagole u standardu, ali ovdje unutar kategorijã postoje ne-ki odmaci u odnosu na knjièvnu normu. Osobitost glagolskog sustava ov dje jesu o~ekivan izostanak imperfekta i glagolskog priloga pro{log, manje frekventan futur drugi i iznimno rijedak pluskvamperfekt te, za razliku od standarda, vrlo ìv aorist. Oblici koji odstupaju od knjièvne norme naj~e{}e su rezultat odgovaraju}ih fonetskih procesa. Nisu rijetki tvorbeni oblici u standardu ozna~eni kao arhaizmi, poput ùnï}, znádem, dädnëm i drugi.

42 Znatno su ~e{}i oblici s nastavcima -èri, -ère, -èra. Ovi su nastavci kod vi{eslo`nih oblika nenagla{eni (npr. dvánëstero präsãdi).

122

U ovom opisu relevantne glagolske gramati~ke kategorije prate se kroz predstavljanje oblikã na~ina, vremena i stanja.

5.1. Infinitiv

Ovaj oblik zavr{ava na -t i -}, dakle potpuno je i dosljedno provedena redukcija finalnog -„. Ako je reduciran i nenagla{eni „ ispred infinitivnog -t, a prethodi mu d ili t dolazi do konsonantske geminacije, odnosno, glasovna se realizacija zavr{noga t do odre|ene mjere produùje, kako je opisano u 4.17. Glagoli druge vrste redovito imaju oslabljen vokal u infitivnom in-fiksu -nu-, a za màknut potvr|en je i oblik màkët, ali ~e{}e u sloènicama. Od glagola tre}eg razreda prve vrste (glagoli na -psti) jedino òzëpst ima taj oblik, dok su ostali promijenili vrstu (obi~ni su c£pit, dúbit, grèbat i njiho-ve sloènice). Uslijed jedna~enja konsonanata po mjestu tvorbe na granici rije~i, mogu}e su razli~ite fonetske realizacije infinitivnog do~etka.

grä oprí~at, znâ kázat, za po`èlit, nèmõj š}, sväko mögõ ùnï}, ö}e ùte}, pòmo} nãm, grânu dòfatt, nàvikli rátt, svöje za{títt, jo{ jèdnõ~ vštt, dšgnut na tàvan, pomàkët s mjåsta, måtnut {è}era, da nê}e{ òzëpst, òzëp{ }e{, izdúbit, ö}e ogrèbat...

5.2. Prezent

Morfolo{ke karakteristike prezenta u hrvatskom govoru sliva Soline ne razlikuju se mnogo od onih koje on ima u standardnom jeziku. Obilje`je prvog lica jednine jest nastavak -m, odnosno -u u ö}u i mògu koje je rje|e od oblika mörem. Za drugo lice jednine nastavak je -{, za tre}e -Ø, prvo lice mnoìne tvori se nastavkom -mo, drugo nastavkom -te, a tre}e, ovisno o vrsti kojoj glagol pripada, nastavcima -ü, -jü ili -ë. Neki glagoli koji u standardu pripadaju drugom razredu pete vrste (onï na -ati s prezentom tvorenim nastavkom -jëm) spreù se u prezentu isklju~ivo po prvom razredu iste vrste (prezent na -ãm), a neki glagoli svr{enog vida prvog razreda ima-ju dubletne prezentske osnove pa mogü tvoriti prezent kao glagoli drugog razreda (npr. dádem, znádem rje|e imádem) ili po konjugaciji glagolã druge vrste s formantom -n-43 (npr. znädnëm, dädnëm, ìmadnëm, stänëm).

I ovdje je kao i u standardu nenagla{ena duìna prozodijsko obilje`je prezenta.44 Funkcionalno, prezent svr{enih glagola redovito stoji umjesto sloènog oblika, ionako rijetkog, futura drugog.

dok jâ vîknëm, pòglëdãm te cšjeli dân, vú~em, kolko göd ö}u, znáde{ tï njåga, {tä râdï{, jådë bòstan, fâlï te, jådnãko skâ~ë, ¡vijek kösïmo, ö}ete 43 Ova tvorba je osobito ~esta kad prezent nesvr{enih glagola stoji umjesto futura dugog. 44 Glagoli prve i pete vrste, koji u prezentu imaju uzlazne naglaske u slogu pred nastav-

kom, ovdje isklju~ivo imaju kratak slog. Usp. bilje{ku 9.

123


l sóka, stálno pítajü, nè ~ujü nãs, dŸ`ë gòveda, sšpãm vödu, dòzïvã ga, znádemo mï, ako ìmadnëm pârã...

5.3. Pitanje imperfekta

Glagolsko vrijeme koje se i u ovome govoru povuklo, ostavilo je traga u vidu imperfekta glagola bšt, i to uglavnom samo u 3. l. jd. Razlog je zacijelo frekventnost toga oblika.

käd onõ bjå{e, ù njega bjå{e jèdan bölestan sîn...

5.4. Aorist

Ovo je vrijeme, za razliku od imperfekta, vrlo frekventno. O~ekivano se tvori samo od svr{enih glagola, ali u formi neki glagoli odstupaju od norme. Ovdje se, dakle, ne radi samo o promjenama na fonetskom planu. Ve}ina je glagola izjedna~ila 1. lice s oblicima za 2. i 3. lice u jedni-ni.45 To se dogodilo analo{ki prema jedninskim oblicima aorista glagolã s osnovom na vokal, kod kojih su se nakon ispadanja finalnog -h upravo izjedna~ili jedninski oblici. Mogu}e je pretpostaviti i da se manje ~est oblik za 1. l. jd. povukao pred logi~no najfrekventnijim oblikom 3. l. jd. U prilog drugoj pretpostavci mogla bi i}i i ~injenica da aorist glagola bšt za sva lica i u jednini i u mnoìni glasi bš/bi. Ipak, najvjerovatnije je da su razni uzroci interferirali. 1. lice mn. ima alternaciju -smo/-{mo, dok je ona rijetka u 2. l. mn. -ste/-{te. Aorist se, osim za blisku pro{lost, ~esto koristi i za ìvo pripovijedanje i blisku budu}nost.

Prozodijski gledano, dvoslo`ni aoristni oblici najvi{e imaju kratkosi-lazni naglasak, a vi{eslo`ni, ovisno o vrsti kojoj pripadaju, mogu imati i uzlazne naglaske, ali i kod njih je ~est kratkosilazni na prvom slogu. Zanaglasnu duìnu ima samo 3. l. mn. Za mnoìnske oblike glagola s dugim osnovnim vokalom karakteristi~an je i dugouzlazni naglasak na pretposljenjem slogu.

jã dòbi dvšje, jâ ga nè pronã|e, jã ti pöjede svå, òdo k¡}i, råko, däde l jã tåbi46, ¡zë l kolá~a, {tä rå~e, käd pršje ¡rãdi, uní|e on sâm, kad sijèvnu, ösje~e dìvljaku, po~ésmo bèz tebe, òdo{mo mï, djå zàstadoste, prèkidoste me ù jelu, uzé{ë nãm dû{u, dó|o{ë bœzo, òstado{ë njšã dvöje, pomrijè{ë ù jèdnõj gödini...

45 To se ne de{ava, uglavnom, samo kod okamenjenih formi, kao {to su po{tapalice i uzre~ice.

46 Glagoli dät, znät, ìmat, mö}, stät, tjåt i njihove sloènice, kao i u prezentu, imaju du-bletne osnove.

124

5.5. Perfekt

Perfekt se tvori od glagolskog pridjeva radnog47 i nenagla{enih oblika pomo}nog glagola bšt. U pitanjima i pri isticanju upotrebljavaju se u per-fektu i nagla{eni oblici. Vrlo se ~esto i izostavlja pomo}ni glagol, osobito u poslovicama i u ìvu pripovijedanju, a kod povratnih glagola redovito.

urádiõ sam tô, plåla ~òrape, jåsi l ï ù}erõ, znäli smo tàkõ dökasna, zatvòrila k¡}u, òni su dozívali, pô sâta ~åkõ, zapòvidila sam ïm, vî ste strádali, mï se zàpili, ùni{õ bez pítanja, tï sâm dò{õ, jèste l ìspekli ràkiju, òbrali ste bòstan, zapálli sšjeno, nísu ì{li k mšsi...

5.6. Futur prvi

Ovo glagolsko vrijeme nema nekih izrazitijih morfolo{kih osobitosti u odnosu na standard. Tvori se, dakle, od infinitiva i nenagla{enog oblika }u, }e{, }e, }emo, }ete/}ete, }ë. Vrlo ~esto oblik za 2. l. jd. glasi {. Budu}i da na infinitivni do~etak fonetski djeluje po~etno }- pomo}noga glagola, pra-vilne su glasovne alternacije. Kad infinitiv zavr{ava na -}, nije primije}ena glasovna geminacija. U slu~aju inverzije glasovnih jedna~enja naravno nema. Uz upitnu zamjenicu |å obi~no se izostavlja infinitiv š}.

bš }e kako b¡dë, dŸà }u ï u Mírnova~i, vráti }emo se, kä { mi dònijet, ön }e bànut, svš }ete nò}it, tàkõ }e bšt, dô }u òpë s¡tra, ìspe }e snâ, prô }e tõ njû, öndã }emo ùnï}, |å { ànam, sä }u ti rå}, ùje{ }e te cúko, pòmu{ }u jâ, sáma }e ï ìsplest...

5.7. Pluskvamperfekt

Ovaj se glagolski oblik nije izgubio, ali je rijedak, a i kada se koristi, nije posve jasna njegova funkcija. Pluskvamperfekt, naime, ne sluì toliko za slaganje vremenã u zavisnim re~enicama, nego se vi{e koristi u glavnim re~enicama za izricanje neke davno pro{le radnje ili prilikom ìva pripovi-jedanja. Tvori se od glagolskog pridjeva radnog i perfekta glagola bšt. Ipak, u nekim primjerima pluskvamperfekt dolazi sporadi~no, a umjesto njega bi bez ikakve promjene zna~enja mogao stajati perfekt.

bíli ga tráìli pa òti{li, bšo sam jã rádio, ön bšo dò{õ, ~åkali smo mï bíli...

5.8. Futur drugi

Futur drugi je glagolsko vrijeme koje mogu imati svi glagoli, ali se za-pravo tvori samo od nesvr{enih glagola. Funkciju futura drugog svr{enih

47 V. 9.11.1.

125


glagola preuzima njihov prezent. Futur drugi sluì za izricanje radnje zavisnih re~enica, obi~no pogodbenih i vremenskih, ali kao konstrukcija s veznikom da ili ne da ima zna~enje apsolutnog ireala.48 Tvori se od glagolskog pridjeva radnog i svr{enog oblika prezenta glagola bšt (b¡dëm, b¡dë{, b¡dë, b¡dëmo, b¡dëte, b¡dü). Nije poznata forma s pomo}nim gla-golom i infinitivom.

ako jâ b¡dëm víkala, kad te b¡dü fálli, dokle nãs göd b¡dü mògli värat, dok se mî b¡dëmo smrzávali, dà budë ~ä~kõ (u zna~enju ‘nije trebao di-rati’), ne dà budü glàsali (u zna~enju ‘nisu trebali glasati’)...

5.9. Imperativ

Imperativ ima nesloène oblike samo za 2. l. jd. i 1. i 2. l. mn. Nastavci koji se naj~e{}e dodaju prezentskoj osnovi glase: -Ø/-j/-i, -jmo/-mo,49 -jte/-te. Njegovo se zna~enje moè ublaìti ~esticom då ili postponiranim -dër/-dëra. Forme koje odstupaju od norme rezultat su fonetskih procesa. Takav imperativ osim kao zapovjedni na~in sluì i za ìvopisno pripovijedanje. Zapovijed se jo{ iskazuje i konstrukcijom àjde/àjmo/àj + infinitiv (koji moè i izostati ako je situacija dovoljno indikativna). Za izricanje zapovi-jedi u 3. licu sluì sloèni oblik ~estice nek i prezenta 3. l. jd. ili mn. Za negaciju se koristi konstrukcija nèmõj/nèmõjte + infinitiv, ali i negacijska ~estica ne. Uz ~esticu ne dosljedno idu nesvr{eni glagoli, a analogijom prema toj pojavi i potvrdni imperativ te infinitiv uz nèmõj/nèmõjte tako|er pokazuju tendenciju nesvr{enosti.

nè bõj se, skrôj mi }¡rak, då mi rèci, víknidër ga, òddëra vâm, lšjepo pláti, brägni se töga, ne prodáji k¡}ë, ne lijè}ite tùda, b¥`ë dáji, nòsi tõ tàkõ mî trî dâna lûtãj, bjå`mo döl, àjmo k¡}i (u zna~enju ‘po|imo ku}i’), dâjte mi, otàrite nöge, àjte nšza strãnu, nek râdi {ta ö}e, nek sämo dô|ü, nek je njåmu dòbro...

5.10. Kondicional

U upotrebi su samo oblici kondicionala prvog koji ustvari pokriva i situacije koje standard propisuje kondicionalu drugom. Ovaj se sloèni gla-golski oblik tvori od glagolskog pridjeva radnog i aorista glagola bšt, koji za sva lica glasi bi/bš. O tome, radi li se o pitanju ili isticanju, ovisi ho}e li oblik pomo}nog glagola biti nagla{en. Ova konstrukcija iskazuje èlju, mogu}nost, ali i ponavljanu radnju u pro{losti.

48 ‘Apsolutan’ ovdje zna~i – upotrijebljen u nezavisnoj re~enici.49 Oblik za 1. lice iznimno je rijedak, gotovo ograni~en na frazeme koji su i izgubili

imperativno zna~enje, zapovijed se za 1. l. obi~no iskazuje konstrukcijom s àjmo.

126

nâj bi jã vòlio ùmrijet, mï b ì{li, bš l mi pòmogõ, mögõ bi sämo lèàt, kad bi ùdarãla, govòrio bi mi òtac, po mráku bi se vrä}ali, po`ènila b jã vâs svå, nè bi tõ òni znäli...

5.11. Glagolski pridjevi

5.11.1. Glagolski pridjev radni. Tvori se, kao i u ve}ini {tokavskih go-vora uop}e, na isti na~in kao u standardu, od prezentske osnove i nastavaka -o/-õ (<-l), -la, -lo, -li, -le, -la. Deklinira se po pridjevskoj promjeni, a moè imati i odre|eni i neodre|eni vid pa za nj vrijedi sve {to je re~eno u 7.1. Osim {to rijetko ima pridjevsku funkciju, sluì i za tvorbu aktivnih sloènih oblika: perfekta, pluskvamperfekta, futura drugog, kondicionala i optativa. Ovaj je oblik, a posebno kraj rije~i, osobito pogodan za pojedine glasovne promjene.50

ko kod zrèlë jäbukë, od òdrãsla ~öjka, òbrali ste bòstan, bíli ga tráìli pa òti{li, kad te b¡dü fálli, bš l mi pòmogõ, `ívili, pjåvõ dàbõgdã...

5.11.2. Glagolski pridjev trpni. Kao i u knjièvnoj normi tvori se samo od prijelaznih glagola. Tvorba ovog oblika ne razlikuje se od standardne. Nastavci koji se dodaju prezentskoj osnovi, ovisno o vrsti ili podvrsti kojoj glagol pripada, jesu -n/-na/-no, -en/-ena/-eno, -jen/-jena/-jeno, -ven/-vena/-veno i -t/-ta/-to. Nema primjerã tvorbe nastavkom -t gdje norma predvi|a druge nastavke i obrnuto. Trpni se pridjev sklanja, ako i radni, po pridjev-skoj deklinaciji, tako|er moè imati i odre|eni i neodre|eni vid. Osim {to sluì za tvorbu pasivnih glagolskih oblika, njegova je primarna funkcija pridjevska.

ìscijepãna dŸva, pòsijãnõg `šta, zvânï d¡vãk, zîdãnu k¡}u, òka~eno na ~ivìluk, privedèna c¡ra, ùsï}ene t¡nje, pè~enõ prâse, popijèna ràkija, samljevèna {ènica, {tä si sm¥knüt, pöznãt svät, släma pröstrijeta...

5.12. Glagolski prilozi

5.12.1. Glagolski prilog sada{nji. Ovaj je oblik ìv u govoru, a tvori se, a kao i u knjièvnom jeziku, od 3. lica mnoìne prezenta nesvr{enih glagola i nastavka -}. Moè se ~uti i neokrnjen prilog sada{nji s nastav-kom -}i, ali takvi primjeri imaju kratkouzlazni naglasak na pretposljednjem slogu. Vrlo je ~est u konstrukciji s aoristom.

c¥~e plä~ü}, tako kàzujü}, jã se sätra govòrë}, ne fálë} ïm vjårë, òsta radè}i, tr~è}i dò{õ, ~u~è}i râdï...50 Hrvatski govor u slivu rijeke Soline (osnovne fonolo{ke osobine), u Gradovrh, br. 3,

Tuzla, 2006.

127


5.12.2. Glagolski prilog pro{li. Vrlo je rijedak, a i kad se pojavi, naj~e{}e je rije~ o nekoj okamenjenoj konstrukciji. Tvori se od infinitivne osnove svr{enih glagola nastavcima -v{i/-ãv{i i -v/-ãv. Zbog karakteristi~ne suglasni~ke skupine, ne dolazi do redukcije finalnoga -i. Ovaj oblik glagola bšt zapravo je sa~uvao staru pridjevsku funkciju, a glasi bîv{ï, bîv{ã, bîv{ë.

måni rèkãv{i (u zna~enju ‘moje je mi{ljenje’), pörano pò{ãv{i, báciv onï kämën...

5.13. Pasivni oblici

Kako u slavenskim jezicima uop}e pasiv ~ini mali postotak svih glagol-skih konstrukcija, tako je i u ovom govoru slabo zastupljen. Tvori se na dva na~ina: povratnom zamjenicom se uz aktivne oblike glagola i oblicima sloènim od glagolskog pridjeva trpnog i odgovaraju}eg obika pomo}nog glagola bšt. Trpno stanje iskazano na prvi na~in mogu imati svi glagoli, a na drugi na~in samo prijelazni glagoli.

dovedèna mi je, pršpëti su za kó~i}, pòsã|eni su ràsti}i, sämo se râdï, svå je võ bílo ¡zorãno, zèmlja se podijèlla, pöjelo se, šzgrãdi se cœkva, cèsta bî zäpo~ëta, bš }e dòtad ùrë|eno, bš }e se òpët dòbro, ako b¡dë{ pòfãljen,51 dok se nè budë sk¡ualo, bílo bi dòbro pe~èno...

F. PRILOZI

6. Prethodno opisane fonetske promjene i pojave nisu zaobi{le ni pri-loge, ali ova vrsta rije~i ima i druge uzroke otklonu pojedinih priloga od standarda. Oni se uglavnom ti~u tvorbe.

6.1. Prilozi mjesta

Ovi su prilozi dvojaki, jedni su nastali izvo|enjem od zamjenica, a drugi prijedlo`no-imeni~kom rekcijskom vezom ili druk~ije od punozna~nih rije~i ili od prijedloga. Standardnojezi~ne upitne zamjenice gdje, kamo i kuda ne samo da se vi{e gotovo ne razlikuju po zna~enju, nego su neki njihovi oblici promijenili i zna~enje. Zamjenica |å osim {to zadràva zna~enje ‘na kojem mjestu’, ali dobiva i zna~enja ‘u kojem smjeru’ i ‘kojim putom’ {to su izvorno zna~enja zamjenicã kamo i kuda. S druge strane zamjenica käm specijalizirala je zna~enje u ‘gdje’,52 a k¡d zna~i ‘u

51 U futuru drugom pasivnom ~esto se izostavlja glagolski pridjev radni glagola bšt.52 I to samo u nekim kontekstima kako ilustriraju navedeni primjeri.

128

kojem smjeru’, kùda/kùdã ‘kojim putom’ i rje|e ‘u kojem smjeru’. Obi~niji prilozi mjesta tvoreni od zamjenica jesu: óvde, tû/tûd/túde,53 ónde/nónde;54 övdud/övduda, tùda/tùdã, öndud/önduda/nöndud/nönduda; vâm, täm, ànam;55 ötkle, òvdale, òtale, òndale; dókle, dóvle/dóvde, dótle, dónde; nå|e, nš|e, sv¡|e, š|e, sv¡kud, nškud, nšotkle, dónëkle. Ostali obi~ni prilozi mjesta jesu: gör/gorjénã döl/doljénã,56 òzgõ/òzgõr/odòzgõ/odòzgõr/odozgóra, òzdõ/odòzdõ/odozdóla, nšzbrdo, ¡zbrdo, b¥du, , näpolju, unútra, blízu, pödaljë, šzblïza, spölja...

óvde se dosèlli, túde bšo jèdan iz Dòboja, nónde bíla ¡dèra, àj övduda vâm, tùda po tégu, öndud dò{li pršja räta, tâm vâm, dâj vâm, ànam bäcila, ànam njåga (u optativnom zna~enju ‘bio daleko’ ili ‘onamo s njim’), ànam stòjï, ötkle ste vï, bjå` òtale, dóvle mi je dò{lo, nš|e nísmo prìspjeli, sv¡|e ön bšo, màkar dónëkle, görjénã ù {umi, döl òdnijet, òzgõr pò{la, òzdõ se ~¡jë, òdo b¥du, näpolju zíma, blízu je, pödaljë šza grõblja, spölja ùlazï...

6.2. Prilozi vremena

Prilozi koji upu}uju na vremenske okolnosti odvijanja neke radnje po-ne {to su jednostavnije gra|e. Ima ih neizvedenih, jedna se velika skupina tvori od imenica koje imaju zna~enje vremenske jedinice ili dijela dana, mjeseca, godine i sl., a izvode se i od ostalih punozna~nih vrsta rije~i. Fre-kventniji su vremenski prilozi: säd, täd, öndã, nškad, nåkad, väzda/väzdã, pòvazda/pòvazdãn, ¡vijek, ödondã, òtad, pršje/pršja, pöslije, jù~ë/jù~ëra, pråku~ë, dànas, s¡tra, pråsutra, zäsutra, öjtrõs, pråkodãn, sšnõ}, pråksinõ}, lâni, pråklãni, dògodinë, jesènas, zìmüs, ljåtõs, pròljetõs, ödmã/nämã, dávno, ~êsto, šstom, räno, käsno, jèdnõ~/jèdnõm, öpët/öpëta, nèdiljõm, pétkom.

säd je svå drùk~ijë, jo{ öndã, nškad böljã gödina, nåkad smo šspod snije-ga, nšje väzda bílo ljåba, pòvazdãn radùcã nå{to, pršje se ¡jãga jålo, sjå}ãm se ko jù~ë, pråsutra }emo òpëta, öjtrõs je p ädalo, zìmüs sm¥zlo, dògodine }e dô}, ödmã polètio, šstom òde, da jèdnõ~ ì jã, nèdiljõm k mšsi...

6.3. Prilozi na~ina

Paleta na~inskih priloga ne odstupa mnogo od standarda, samo su neki na~ini tvorbe plodniji, a neki drugi manje plodni. Izvode se kao i ostali, od zamjenica, imenica, glagola, ali u ve}oj mjeri od pridjeva, i to sufiksima ili

53 Prilozi óvdje/óvde i tû/tûd/túde ~esto se koriste sinonimski.54 Prilozi kao nónde jesu oblici sloèni s ~esticom èno uz gubljenje inicijalnog vokala (npr.

èno+ónde, èno+önuda). Nema paralelnih oblika s ~esticom åvo (*vövdud).55 Prilozi vâm i täm ponekad se zna~enjski podudaraju s óvde i tû/tûd/túde, a ànam uvijek

zna~i onamo.56 Konsonantski slijed lj ovdje se ne ~ita sliveno, nego kao dva odvojena glasa.

129


od oblika srednjeg roda pozitiva, komparativa i superlativa opisnih pridjeva. U potonjem slu~aju prilog se, osim po kontekstu, od pridjeva uglavnom razli-kuje i po prozodijskim obilje`jima (npr. bœzo smo dò{li – b£zo dijète, lšjepo pjåvã – lšjepõ dijète). Naj~e{}i su na~inski prilozi: vàkõ, tàkõ, nàkõ, nškãkõ/nìkãkõ, nåkãko, sväkãko, poimèncë, naglavà~kë, potrbù{kë, näopãko, näglãs, odjèdnõ~/odjèdnõm, jådva, màksüz, dalèko, lö{e, dòbro, tê{ko/tå{ko, zdrävo, lšjepo... Funkciju prilogã na~ina ima zapravo i glagolski prilog sada{nji.

vàkõ sväkï dân, nàkõ tråbã, nìkãko da se oljepòtã, kòd njega möre sväkãko, râdï näopãko, òkrënëm ga potrbù{kë, jådva pòkupili, dô }emo màksüz, nek je se zdrävo, zlö mu dó|e, lšjepo pjåvã, odjèdnõm skö~i, ön le`è}i jådë, tr~è}i dò{õ, rädo }e pòmo}, böljë ìzglëdã{, tå`ë je kòpat, {tö b¥`ë möre, näjslä|ë je {to se nè smijë, jådnãko sjèdï (u zna~enju ‘sjedi ve} neko vrijeme u istom poloàju’)...

6.4. Prilozi uzroka i namjere

Ove je priloge ~esto te{ko razlikovati jer jedan oblik moè imati i jednu i drugu funkciju. Uzro~ni i namjerni prilozi ne dolaze ~esto u govornoj situaciji i nema ih mnogo. Obi~niji su d`äba/d`äbë, uìnãt/uzìnãd, zàtõ.

d`äba smo dòlazili, d`äbë râdïmo, òti{la uzìnãd, zàtõ sam ì uzeo...

6.5. Prilozi koli~ine

Ni kod koli~inskih priloga odmak od knjièvnog jezika nije velik. Oni su jednim dijelom neizvedeni, neki se tvore od pridjeva, zamjenica i imeni-ca, a, budu}i da ovi prilozi uglavnom odgovaraju na pitanja koliko? i koliko puta?, mnogi se izvode od brojeva. Frekventniji su koli~inski prilozi: vòlkõ, tòlkõ, nòlkõ, mälo, nìmalo, nå{to, mlögo, vš{ë, pråvi{ë, prškovi{ë/pråkovi{ë, sšla, dösta, skrôz, jèdnõm/jèdnõ~, dvápüt, trípüt.

nòlkõ {ljîvã, mälo nãs je, nêmã nìmalo, vš{ë pämeti, prškovi{ë râdï, sšla svšjeta, skrôz ga sätrõ, dvápüt se `ènio...

G. PRIJEDLOZI

7. Prijedlozi se u ovome govoru razlikuju od standarda fonetskom pojavno{}u, ali i frekvencijom i distribucijom. I ovdje se razlikuju pravi, izvedeni i sloèni. Najobi~niji su: bez/brez, kraj, pored, niz, o, oko, po, pred, rad/radi, zbog, s, uz, za, na, iz, me|u/mre|u, izme|u, pod, ispod, k, kroz, protiv, pršja/pršje, poslije, iza, preko/preko/priko/priko, nad, vi{/vi{e,

130

povi{/povi{e, niè, mjesto, u~i, ¡põ, nàvr. Prijedlozi niz, pred,57 s, uz, pod, nad i kroz redovito na kraju dobivaju a pred rije~ima koje po~inju istim ili sli~nim suglasnikom, kojim prijedlog zavr{ava, ili suglasni~kom sekven-com koja bi oteàla izgovor. To se tako|er de{ava i pred nenagla{enim oblicima zamjenica. [to se ti~e rekcije prijedlogã, uglavnom se poklapa sa standardnom. Vi{estruku rekciju imaju u (s G, A i L) i za (s G, A i I), dvostruku na, o, po (s A i L), me|u/mre|u, nad, pod, pred (s A i I) i s (s G i I). Samo s dativom ide k, s akuzativom kroz, niz, uz, a s lokativom prema. Svi ostali slaù se s genitivom.

ù mene òtac (u zna~enju ‘moj otac’), ù curicë, ù plannu, u kùpusu, zâ nõg räta, zà sinove, zà stãrõm k¡}õm, nà kru{ku, na meráji, ò tebi, ö grãnu, po ràkiju, po àvliji, mre|ù nama, me|ù stãrë, näda mnõm, pödã se, pred Bòì}, pršdã se, nšza strãnu, kröza zïd, ¡zã se, bèz brigë, k mšsi, pršja zòrë, izà sna, povi{ krèveta, vì{ ku}ë, priko pòtoka, u~i J¡rjeva, ¡põ pòsla, nàvr glávë, niè mòsti}a...

H. VEZNICI

8. Veznici u ovome govoru tako|er su pretrpjeli redukcije, i to ne samo fonetske, nego i distribucijske. Osim toga, ovdje prevladava asindetsko vezivanje re~enica pa su veznici kao vrsta rije~i manje frekventni, nego u knjièvnom jeziku. Ipak, relativno su ~esti veznici: i, pa, ni, nit, il/jel, a, al, dok, neg, da, ~îm, tåk, ve}, samo, kad, zàtõ {to, jer/jerbo, (ne bi) l, ako, da, l/li, mada. Kao i u standardu sastavni veznik ni koristi se u zanijekanim re~enicama, dok veznik nit sam ima funkciju negacije. Vre-menski veznik kad preuzima funkciju veznikã nákon {to i po{to. Pogodbeno l slijedi iza vokala, a li iza konsonanta.

jâ ì tï, dvâ kònja i kòbilu, àjmo pa kud p¡klo, nå znãm nì jã, nit mògu nit ò}u, vòdë jel sóka, bäcila il spútila, a môj ti Rádo tàkõ, al nè mere dokle ö}e, dok je näma zdrâvlja, neg jã {útïm, råkõ je da }e dô} ~îm mògodnë, ve} da mï näspëmo, kad zazímï, kad smo vä} tû, zàtõ {to su blåsavi, ne bi l se sjåtila, ako jã tõ znädnëm, dà mi je övã pämët, nè dõ|ë{ li...

I. ČESTICE

9. Ve}ina ~estica ima zna~enje kao i u standardu. Za oblikovanje nije~-nih re~enica koristi se ne, a upitna je ~estica l/li. Opisni se imperativ tvori

57 Prijedlog pred pro{iren glasi prida.

131


~esticom nek. Kad se pita ne vjeruju}i u istinitost onoga o ~emu se pita, dolazi ~estica zär. Za razliku od standarda, ovdje dolazi samo u zanijeka-nim konstrukcijama, i to uglavnom iza negacije. Od ~estica koje sluè za poja~anje tvrdnje ili poricanja ~este su bòme, jà{ta, jåst/jås, nšpo{to. Za izricanje nestrpljenja ili zadovoljstva onim {to iskaz zna~i obi~no sluè bâr, bä{, i, ~äk, jådva, tåk, vå}, sämo, a za dopu{tenje ~estice bîlo/bílo i göd. Za izricanje dojma ili ocjenjivanje iskaza koriste se gòtov, stvárno, sšgürno, mò`da/mörebit, vàljda/vàlda, skòro i druge. Nijansu poticajnosti imperativu daju ~estice då, dådër i -dër.

nè ãtã ~öjk, gânjã l se, znâ{ li tï, nê}e{ zär k¡}i, bòme ö}u, jà{ta neg }e rátt, jås mrâk }e, né}u nšpo{to ànam, bâr trî stóje, bä{ se lšjepo naprí~a{mo, ì jã devèrãm, ~äk ~etvèrcu òdvükli, jådva dî{ë, tåk pêt, gòtov izdànula, stvárno lš~ï, sšgürno }e pädat, mörebit ön znâ, mò`da }ë stš}, vàlda ön znâ, då pòpï sôk, dådër ùzmi, rècidër...

J. UZVICI

10. Od uzvika kojima se upu}uje na razli~ita du{evna stanja i dojmo-ve u ovom su govoru ~esti jöj/jôj, ¡/û, š, á/à, p¡, âha, bœ. Uzvik jöj/jôj najvi{e ozna~ava ~u|enje ili àljenje, ¡ i š ~u|enje i nevjericu, á/à pitanje, iznena|enje i ~u|enje, p¡ ga|enje, a âha zluradost. Pa`nja se naj~e{}e svra}a uzvikom ê, a za nukanje sluè mâj i nä. Za obra}anje ìvotinjama, dozivanje i tjeranje koriste se mäc, pšs, š{, st¡, mávra,58 cùrik, m¥{, pšripi-ri/píripiri, g¡c i drugi. êsti su onomatopejski uzvici lj¡lj, b¡}, gr¡, zvåk, b¡m, kukurîkü, mû, bê. Uzvici imaju razli~it naglasak i za njih ne vaè prozodijska pravila kao u ostalih vrsta rije~i.

K. DVA PRIMJERA ZAPISA SNIMAKA S TERENA

(informator: Manda Banovi}, 72 god.)

A znâ{ kak smo mî pršja grä jåli? Mi smo pršja grä jåli, nšje se nìkãko zapr`ávõ, nego se zàkiselï sa sìr}etom... pa tõ je bílo, stvárno tõ je bílo slätko. Zàkiselï se grä i ön se jådë, ládan grä. ²n je b¡di bívõ i pörijedak, al zàkiselï se, tõ se jådë, jô. A tï tõ säd nè mere{... (D: Jäbukovïm sìr}etom, bezbèl?) Jäbukovïm, jäbukovïm, š, jäbukova sìr}eta sväko nàtukõ, töknë{ mälo i... Pa tàkõ je tõ bílo, bölan. Uz kòpãnje, pòstï se. Pòstï se uz kòpãnje,

58 Uzvici st¡ i mávra sluè kod rada s volovima.

132

pôst je, {tà { säd? Nàpravë... onü kisèlicu, l¡ka zèlenõg nakríàjü, òsolë, nälijü vòdë i sìr}eta i tõ je ko saláta, gräa pòsna jådë{, nêmã ti dr¡gë.

(D: A {tä je od tï pöslõvã, rècimo, kròz godinu, tamän jèdno zàv§{ï{, prìspijë dr¡gõ?) ¯, pa tõ je stálno, gònilo jèdno dr¡gõ, gònilo, nêmã, nêmã òdmora, nêmã. Dök se ùzorë, sšjë se, sšjë se, ödmã pö~në nšcat, ödmã pö~në{ kòpat. Al pòsijã se, dösti se pòsijë, pa kòpãnje, säd óvde, säd... Pa se vàljã vrä}at òpët kòpat pò drugï pútã... (D: Drugìcu?) Drugìcu, ù tom prìspijë kò{evina, kösï se pa k¡pï se pa `åtva prìspijë pa `änjë se, v£{e se na gúvnu, dåvër onãj... Nàpravi gùvno... Jã sam znäla nàpravit gùvno, (...) lèdina, nšje lèdina. Môrã{ ìmat, svòje ìmat gùvno. ³zmë{ vòlovima, ôdã{ väzdãn, ùtabã{ (...) da vòlovi önõ näbijü zåmlju. Nàtabajü, nàtabajü, ondã ogùljãj onü trávu, dovúci vòdë, pòspi vödõm, öndã ìmã, onãj, pljåvë, ¡vijek se pljåvnjãk d¥`õ, pöspë{po tõj zèmlji i nàtabã{ öpët, djèca mórala nàtabat da se onã pljåva zäbijë u nü måku zåmlju (...) ko kalàisãna, nêmã vš{ë... Òno se ùsjã, tï vŸ{e{ sväkï dân, sjájï se nã zèmlja.

(informator: Janja Mato{evi}, 78 god.)

Àljine se pärile u pärjenici, pärï{ lùk{iju, näjpršja àljine stöpijë{, èvteno, ovë kò{ulje, {àrenë i slö`ï{ ¡ve~ër... i ¡jtru prövrë, onã, lònac vòdë, nšje lònac, ve}onï kàzan, kòtõ... na vèrigama. i prövrë i šzlijë{ u nü pärjenicu. Pärjenica bíla, znâ{, šskopãna ö drveta, nšje bílo od... ve}ö drveta. I tàkõ dvâ lònca, dvâ kàzana... i pö{ljem ìzvadï{ àljine i père{ prätlja~õm. Ù nãs bíla vòda niè k¡}ë... prätlja~õm. A pröbijë{ lêd i père{ àljine. A svârï{ såbi u lòncu i òcijedï{, mälo se slågnë onã... lûg. Lúgom zäspë{ i slågnë se i père{ kösu.

Tõ je pršja jo{ bílo, a ka sam jâ bíla, bílo je drùk~ijë òpët, mälo bílo drùk~ijë. Nšje bílo, ne se nì znalo za sàpün, nšje se znälo za... za {àmpõn. I da se pròbjerë {àmpõn köjï je böljï.

Säd je döbar ìvot, d`äba je tõ, sämo nêmã zdrâvlja. Dä je da mla|àrija `íve, ~ûvãjte se, djåco... Säd je dà Bõg sà~üvã. Bölëst je zà{la. Sämo se ~ûvãjte, zdrâvlja svóga dok ga ìmãte. Ka ga ìzgubïte, gòtovo je. Jâ pršja kàka sam bíla c¡ra, môj... Osamdèsët òsam kîlã jã sam ìmala ka sam se ùdala, a kâ`ü ka je c¡ra m¥{ava, pršja, ka sam jâ bíla, ù moje dôba, ako je m¥{ava, kae, tuberkulózu ìmã, nâ{... A jâ sam bíla bölesna od svòjije stvárï. I ka sam ìzi{la nà godine jã sam ìmala osamdès kîlã... i jö{ njå{to. Bíla vàkõ... Döskoro sam jã bíla nàpredna. Jã ìmãm vàkõ, znâ{, fämelijãrno da sam crvèna u lícu, åno Víto, åno Mšrko, sämo Màtija nšje. Màtija i Màrïnko... i Rádo je cŸven. Bàcili se ná me. Ù mene su brä}a tàkõ. A Ívo svöje, däjdà. Bšo je säd kòd Ratka.

133


(D: A nšje prije bîlo ni tïh ljåkõvã...) Ma kákï, nšje s ni ì{lo döktoru. Pa jã sam dvâ mjåsëca bölovãla kröz u{i... i säd mi se ponòvilo. Dvâ mjåsëca... i dò{la Tömi}ka, jèdna kóna nä{a, kae, Màtija, bâ, môm òcu bílo šme Màtija, käè, vòdi Jânju döktoru! Käè, nê}u, käè, ako }e ùmrijet, nek ¡mrë! Nísam, kae, nijèdnõg dšjeta vòdio döktoru, nê}u nì një. Jâ dvâ mjåsëca bölovãla kröz u{i, dvâ mjåsëca mi tèklo kröz u{i, kad je s önï rät zav£{io, ¡y onï rät. I måne òtac, ön šmõ málu pémziju, ön måne pò{aljë da jã všdïm ìmã l ~åk, säd jã mölïm `énã okò sebe, då, bã, ~¡j il ìmã ~åk il nêmã... nè ~ujëm jâ, dvâ mjåsëca tèklo kröz u{i, dvâ mjåseca bòllo me.

L. LITERATURA

Josip Baoti}, Ikavsko{}akavski govor u okolini Dervente, BHDZ IV., Sa-rajevo, 1983.

Eugenija Bari} ¼et al.½, Hrvatska gramatika, [kolska knjiga, Zagreb, 21997.

Ivan Brabec, Fonetske osobine u tuzlanskom kraju, Pitanja knjièvnosti i jezika, knj. IV. i V. Sarajevo, 1957.-1958.

Ivan Brabec, Govor Tuzle i okolice, doktorska disertacija u rukopisu, Za-greb, 1955.

Dalibor Brozovi}, Dijalekatska slika hrvatskosrpskoga jezi~nog prostora, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 8, Zadar, 1968./1968.

Dalibor Brozovi}, O aktualnim znanstvenim i nastavnim problemima hrvat-skosrpske dijalektologije, osobito u klasifikaciji dijalekata, Jezik br. 2 (str. 53-60), 1963./1964.

Dalibor Brozovi}, O problemu ijekavsko{}akavskog isto~no-bosanskog dija-lekta, HDZ II., Zagreb, 1966. str. 119-208.

Dalibor Brozovi}, Izvje{taj o dijalektolo{kim istraìvanjima u srednjoj Bo-sni, Ljetopis JAZU, knj. 65, Zagreb, 1961., str. 334-350.

Dalibor Brozovi}, Govor u dolini rijeke Fojnice, Zagreb, 1966.

Dalibor Brozovi}, Uloga bosanskohercegova~kih franjevaca u formiranju jezika hrvatske knjièvnosti i kulture – od Divkovi}a do fra Grge Marti}a,

Stjepan Iv{i}, Prilog za slavenski akcenat, Rad JAZU 187, Zagreb, 1911.

Bratoljub Klai}, Rje~nik stranih rije~i, Zagreb, 1974.

134

Mijo Lon~ari}, Kalni~ko-bilogorska {tokav{tina, HDZ II. (str. 133-150), Zagreb, 1985.

Tomo Mareti}, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjièvnog jezika, Za-greb, 31963.

Alen Mato{evi}, Hrvatski govor u slivu rijeke Soline (osnovne fonetske osobine), Gradovrh III. (str. 104-133), MH, Tuzla, 2006.

Milan Mihaljevi}, Slavenska poredbena gramatika, [kolska knjiga, Zagreb, 2002.

Milan Mogu{, Povijesni pregled hrvatskoga knjièvnog jezika u: Stjepan Babi} ¼et al.½, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjièvnog jezika, Zagreb, 1991.

Milo{ Okuka, Govor Rame. Uvod, fonetika i morfolo{ke osobine, Svjetlost, Sarajevo, 1983.

Asim Peco, Ikavsko{}akavski govori zapadne Bosne, BHDZ I., Sarajevo, 1975.

Asim Peco, Ikavsko{}akavski govori zapadne Bosne, BHDZ III., Sarajevo, 1982.

Asim Peco, Ikavsko{takavski govori zapadne Hercegovine, ANUBIH, Djela XVI., Sarajevo, 1986.

Asim Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd, 1978.

Rikard Simeon, Enciklopedijski rje~nik lingvisti~kih naziva, Zagreb, 1969.

Abdulah [kalji}, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989.

Hanka Vajzovi}, Orijentalizmi u knjièvnom djelu, Institut za jezik i Ori-jentalni institut, Sarajevo, 1999.

Naila Valjevac, Govor u slivu La{ve, BHDZ IX., Sarajevo 2002.

Jovan Vukovi}, Bosanski i hercegova~ki ijekavski govorni tipovi, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, sv. XVIII., Sarajevo, 1963., str. 17-28.

135

Alen Matošević

Rječnik hrvatskog govora u slivu Soline

Popis nekih karakteristi~nih rije~i ovoga govora treba doprinijeti razumijevanju jezi~nih i vanjezi~nih odnosa u kraju. Pri popisivanju dijela leksika nije glavni kriterij bio semanti~ka nejasnost, ~ak ni frekventnost, nego vi{e ilustracija gla-sovnih i obli~nih karakteristika koje su opisane u dosada{njim radovima.

Kod svake su rije~i navedene i neke osnovne morfolo{ke zna~ajke, opet ne samo da se oprimjere morfolo{ka pravila, nego i da se utvrdi kojem naglasnom tipu pripada doti~na rije~. Etimologija je navedena kod ve}ine posu|enica, gdje se to moglo sigurno utvrditi, dok je za slavenske rije~i porijeklo rije~i samo iznimno istaknuto. Etimolo{ka je odrednica bitna kao slika jezi~ne povijesti.

àber m ¼G jd. àbera½ vijest, glas, obavijest, poruka.

<tur.1 haber <ar. ḫabär: vijest, glas.

äjat (i häjat) gl. intr. nesvr{. ¼prez. äjëm, prid. rad. äjõ/äjala½ ma-riti, skretati svoju pozornost, obra}ati pa`nju.

<ma|.2 hajt.àluga ` sg. tantum ¼G àlugë, DL

àlugi½ korov, obi~na trava. <prasl./stsl. halöga.

àman ~est. valjda <tur. hemen <perz. veznik hem

i ar. ãn: tren, ~as.ämbãr m ¼G jd. ämbãra, N mn.

ämbãri½ itnica, spremi{te za ku-kuruz u klipu, skladi{te.

<tur. ambar, anbar, hambar <perz. anbãr: spremi{te, skladi{te.

àmidà m ¼G jd. ämid`ë, N mn. ämidè½ stric, o~ev brat; djedov brat.

<tur. amuca, amca <ar. ‛amm: stric.

1 Za etimologiju orijentalizama kori{teni su [kalji} 1989. i Vajzovi} 1999.2 Za etimologiju rije~i stranog, neorijentalnog, porijekla kori{ten je Kljaji}, 2001.

136

àmidì} m ¼G jd. àmidì}a½ stri~evi}, brati}, stri~ev sin.

<v. àmidà i hrv. -i}. ànam pril. onamo, ondje.àsura ` ¼G jd. àsurë½ prostirka od

rogoìne. <tur. hasır <ar. ḥaṣïr. á{ov m ¼G jd. á{ova½ kopa~a, alat-

ka za kopanje zemlje napravljena tako da se èljezni dio priti{}e nogom, prakti~na zamjena za plug pri obra|ivanju manjih povr{ina.

<ma|. ásóäzman m ¼G jd. äzmana½ neu{kopljen

mu`jak doma}e ìvotinje, naj~e{}e svinje, nerast.

<tur. azman: vrlo krupan.

bäbine ` pl. tantum ¼G bäbïnã½ vri-jeme koje èna poslije poro|aja provede u postelji obnavljaju}i snagu (obi~no oko 6 tjedana), pu-erperij, babinje, usp. ~eterêsnica; proslava koja se uprili~uje kad to vrijeme pro|e o kojoj se da-ruju novoro|en~e i rodilja.

baglàma ` ¼G jd. baglàmë½ èljezna spojnica kojom se vrata, prozori i poklopci pri~vr{}uju za drvene okvire i pomo}u kojih se otva-raju i zatvaraju.

<tur. bağlamak: svezati.bàjtara ` ¼G jd. bàjtarë½ neugled-

na mala ku}a, naj~e{}e drvena koliba.

<tal. baita: drevna ili kamena koliba <stvnjem. Wahta (njem. Wacht): straà.

bàl~ak m ¼G jd. bàl~aka½ dràk noà, sablje ili ma~a.

<tur. balçak.bànut gl. intr. svr{. ¼prez. bänëm,

prid. rad. bànõ/bànula½ nenajav-ljen do}i, iznenada se pojaviti.

<tur. basmak: udariti, nastupiti, pojaviti se.

bàrdãk m ¼G jd. bardáka, L jd. bar-dáku½ posuda od pe~ene zemlje za spremanje rakije ili vina, ali i za drànje vode.

<tur. bardak <perz. bãrdãn: pe-har, posuda za pi}e.

bàskija ` ¼G jd. bàskijë½ grubo ote-sano posje~eno tanko stablo za, ìoka, vrljika, pre~aga.

<tur. baskı, izvedeno od gl. ba-smak: udarati, pritisnuti.

bä{~a ` ¼G jd. bä{~ë, G mn. bä{~ï½ oku}nica u kojoj se obi~no uzgajaju povr}e i vo}e, vrt, vo}njak.

<tur. bahçe <perz. bãğçe, dem. od bãğ: vo}njak.

bà{ka pril. napose, odvojeno, ra-stavljeno, posebno.

<tur. başkabegènisat gl. nesvr{. i svr{. (+A)

¼prez. begèni{ëm, prid. rad. begènisõ/begènisãla½ svi|ati se, biti simpati~an (o djevojci i momku).

<tur. beğenmek: ~initi dobro, uga|ati.

bè{ika ` ¼G jd. bè{ikë, L jd. bè{ici½ kolijevka.

<tur. beşikbezbèli (i bèzbel) pril. posve sigurno,

bez sumnje, dakako, naravno. <tur. besbelli: sasvimjasan, sa-

svim o~evidan.bijèdit gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

bšjedïm, prid. rad. bijèdio/bijèdila½ pobje|ivati.

bšrat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. bšrãm,

137


prid. rad. bšrõ/bšrala½ u~iti go-vedo kakvoj navici, npr. da jede odre|enu hranu.

bjelòpita ` ¼G jd. bjelòpitë, G mn. bjelòpïtã½ narodno jelo, posebna vrsta pite koja se ne slaè u listove tijesta, nego se tijesto zamijesi s mnogo svjeèg sira i jajã, srednja~a.

<hrv. bijel i tur. pite <gr~. pétta.bjelò{ljiva ` ¼G jd. bjelò{ljivë½ vr-

sta {ljive koja kad sazrije ostaje zelene boje.

bläna ` ¼G jd. blänë½ korito izdu-beno u jednom komadu drveta u kojem se tu~e vo}e za da-lju obradu (za dobivanje ~istog vo}nog soka ili koma za vre-nje).

böcman m ¼G jd. böcmana½ mje-ra za zapreminu, u razli~itim krajevima razli~ite vrijednosti, a obi~no dvije do osam okã; koli~inska mjera za kruh (npr. böcman ‘jedan kruh’).

<tur. batman <ar. bãt: utvr|en, jasno odre|en i ar. männ: mjera.

bògaz m ¼G jd. bògaza, G mn. bögãzã½ slabo prohodna staza, uzak prolaz; prelaz preko ograde uz pomo} nogostupa s obiju strana.

<tur. boğaz: grlo, grkljan, `dri-jelo, klanac.

bòstan m ¼G jd. bòstana½ lubenica. <tur. bostan: lubenice i dinje

<perz. büstãn (bü: miris, stãn: su-fiks za tvorbu im. mjesta): vrt.

bö{~a (i bô{~a) ` ¼G jd. bö{~ë, G mn. bö{~ï½ platno ~etverokutnog oblika; platnena torba, ono {to se na dar donese u bo{~i.

<tur. bohça <ar. boġ: zave`ljaj.

bräbonjak m ¼G jd. bräbonjka, G mn. bräbonjãkã½ izmet sit-na zrnata oblika (koji ostavljaju ovca

brägnut se gl. svr{. (+G) ¼prez. brägnëm se, prid. rad. brägnõ/brägla se½ okaniti se, ostaviti, prestati.

<tur. brakmak: ostaviti, pustiti.bréma ` ¼G jd. bråmë½ drvena po-

suda od 10-15 litara, koja se prema gornjem kraju suzuje, srednja joj je d¡ga produèna i sluì kao ru~ka.

b£kat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. bœ~ëm, prid. rad. b£kõ/b£kala½ mije{ati, zamjenjivati jedan pojam dru-gim; preturati bez reda.

bŸvnara ` ¼G jd. bŸvnarë, G mn. b¥vnãrã½ ku}a od drvene gra|e.

bùbnjara ` ¼G jd. bùbnjarë, G mn. b¡bnjãrã½ mala èljezna pe} okrugla oblika, sluì za grijanje manjih prostorija.

bùd`ãk m ¼G jd. bud`áka, N mn. bud`áci½ skrovit kut, skrovito mjesto u ku}i, ono gdje svega moè biti.

<tur. bucak: kut, }o{ak.bu|èlãr m ¼G jd. bu|elára½ lisnica,

nov~anik. <tal. pugilare: koji je veli~ine

{ake.bùgija ` ¼G jd. bùgijë½ para, dim. <tur. buğu, buğı.bùnjï{te sr ¼G jd. bùnjï{ta½ go-

mila na seoskom gospodarstvu na koju se baca ne{to {to se ne koristi ili je jako rijetko potrebno.

<tal. bugna: ko{, ko{arica, hrv. suf. -ï{te.

138

burànija (i borànija) ` sg. tantum ¼G burànijë½ zeleni grah, mahu-ne i kuhano jelo od njih; ne{to sitno, neva`no.

<tur. burani, borani: mahune.

càrevka ` ¼G jd. càrevkë½ sorta ja-buke koja se trga s grane i sprema u slamu za zimu.

cšcvara ¼G jd. cšcvarë½ debela pala~inka od kukuruznog ili p{eni~nog bra{na, jaja, vrhnja ili mlijeka.

cigènjã{ m ¼G jd. cigenjá{a½

~àkija ` ¼G jd. ~àkijë½ mali sklopivi dèpni no`.

<tur. çakı~àk{ire ` pl. tantum ¼G ~äk{ïrã½ vr-

sta mu{kih hla~a {irokih u gor-njem dijelu, uskih od koljena do gleànja.

<tur. çakşır: donji dio mu{ke no{nje.

~äla ` ¼G jd. ~älë½ {tap, motka. <tur. çalmak: udarati, lupati.~antàra ` ¼G jd. ~antàrë½ tripice,

jelo od gove|eg èluca.~äsom pril. brzo, hitro.~èla ` ¼G jd. ~èlë, N mn. ~åle½ p~ela.~èmber m ¼G jd. ~èmbera½ ènska

marama, naj~e{}e od istoimenog platna.

~eterêsnica ` ¼G jd. ~eterêsnicë½ vri-jeme koje èna poslije poro|aja provede u postelji obnavljaju}i snagu, usp. babine.

~ångele ` pl. tantum ¼G ~ångëlã½ vje{ala napravljena od èljeznih kuka, a sluè za vje{anje mesa prilikom obrade.

<tur. çengel <perz. ~engãl: èljezna kuka, pandà.

~evŸma ` ¼G jd. ~evŸmë½ rubac od finog tankog bijelog beza ili druge tanke tkanine sa zlatom ili srmom vezenim granama u kutovima.

<tur. çevre.~evŸntija (i ~evŸma/~avŸma, zbog

fonetske sli~nosti upotrebljavaju se ove dvije rije~i kao sinonimi, ali etimolo{ki pogre{no) ` o{tra krivina, okuka, zavoj.

<tur. çevirinti: okretanje.~éze ` pl tantum ¼G ~ézã½ laka

zapre`na kola na dva kota~a. <ma|. csesa <franc. chaise.~ìmbur m ¼G jd. ~ìmbura½ jelo od

jaja, jaja “na oko”, jaja se bez mije{anja peku na masti.

<tur. çilbir, çirbir.~ìnija ` ¼G jd. ~ìnijë½ vrsta zdjele,

prvenstveno od porculana. <tur. çini <perz. ~ïnï: kineski,

kineske izrade.~ìvija ` ¼G jd. ~ìvijë½ drveni ili

èljezni klin. <tur. çivi.~ivìluk m ¼G jd. ~ivìluka½ vje{alica

za odje}u. <tur. çivilik.

}âr m sg. tantum ¼G }âra½ dobitak, zarada.

<tur. kâr <perz. kãr: posao, teàk rad, zanat.

}ása ` ¼G jd. }ásë½ dublja posuda bez ru~ki, okruglog oblika, od razli~itih materijala.

<tur. kâse <perz. kãse.}åïf m sg. tantum ¼G }åïfa½ dobro

raspoloènje, naslada, uìvanje; volja, prohtjev.

<tur. keyif <ar. käyf.

139


}ènãr m ¼G jd. }ènãr½ rub, okoli-ca, kraj, prikrajak; vrsta beza, pamu~nog platna; marama izve-zena na rubovima.

<tur. kenar: rub, ivica, obala <perz. kenãr: konac, kraj, obala, zagrljaj.

}erèsta ` sg. tantum ¼G }erèstë½ namirnice potrebne da se spra-vi neko jelo; drveni gra|evinski materijal.

<tur. kereste <perz. kerãste: dr-vena gra|a.

}èvãp m ¼G jd. }evápa½ svinjokolja, kolinje; jelo od mesa.

<tur. kebap <ar. käbãb: meso, jelo od dinstanog mesa.

}evápit gl. intr. nesvr{. ¼prez. }èvãpïm, prid. rad. }evápio/}evápila½ imati svinjokolju, klati svinje.

}ùmur m sg. tantum ¼G jd. }ùmura½ drveni ili kameni ugljen.

<tur. kömür.}¡rak m ¼G jd. }¡rka, N mn. }¡rci,

}ùrkovi, G mn. }¡rãkã½ koùh, ogrta~ podstavljen i op{iven krz-nom.

<tur. kürk: krzno, krzneni ka-put.

}útt gl. nesvr{. (+A) ¼prez. }útïm, prid. rad. }útio/}útila½ pa`ljivo slu{ati, obra}ati pa`nju.

}ùtuk m ¼G jd. }ùtuka, N mn. }ùtuci½ panj, klada, kratko izrezan dio debla.

<tur. kütük.

djåt (i djånut) gl. svr{. (+A) ¼prez. djånëm, prid. rad. djåo/djåla, aor. djåde½ staviti, zametnuti.

djåvër m ¼G jd. djåvera, N mn. djåveri/djåverovi½ muèv brat; na pu~kim svadbama onaj koji ispred mladoènjine strane vodi svatove.

dòlaf m ¼G jd. dòlafa½ nepomi~ni ormar s policama pri~vr{}en uza zid ili uzidan u nj.

<tur. dolap <perz. dülãb.dòljnjac m ¼G jd. doljnjàca, N mn.

doljnjàci½ panj ili “}utuk” koji je odrezan od donjeg dijela sta-bla, neposredno do korijena.

dràpërija ` ¼G jd. dràpërijë½ vrsta fine tkanine od ~e{ljane vune, na kojoj je ~esto izvezena neki idili~an prizor.

<fr. drapé, draperie.dŸlja~a ` ¼G jd. dŸlja~ë½ oru|e ko-

jim se nakon oranja usitnjuje i ravna gornji sloj zemlje.

dŸvnjãk m ¼G jd. drvnjáka, N mn. drvnjáci½ mjesto u dvori{tu na kojem se reè, cijepa i obra|uje drvo za ogrjev ili druge potre-be.

dúbak m ¼G jd. dúpka, N mn. dúp-ci½ naprava u kojoj dijete stoji dok jo{nije prohodalo i odràva ravnoteù.

dùvak m ¼G jd. dùvka, N mn. dùvci½ povez za glavu; mladen-kin svadbeni veo.

<tur. duvak. d¡vãr (i d¡uãr) m ¼G jd. d¡vãra, L

jd. duváru½ zid; kraj. <tur. duvar <perz. dïwãr.

d`äba (i d`äbë) pril. besplatno, ba-dava, uzalud.

<tur. caba: ono {to je besplatno, poklon.

140

d`äm m ¼G jd. d`àma½ staklo, za-stakljeno okno, prozor.

<tur. cam <perz. ğãm.d`ána ` sg. tantum ¼G jd. d`ánë½

rakija od dànarike.d`änarika ` ¼G jd. d`änarikë, L jd.

d`änarici½ rana {ljiva okruglog naj-~e{}e ùtorumenog ploda (Prunus mirobalana, Prunus cerasifera).

<tur. can eriği <perz. ğãn i tur. erik: {ljiva.

d`åp m ¼G jd. d`èpa½ u{iven ili na{iven dio na odje}i predvi|en za odlaganje sitnijih predmeta.

<tur. cep <ar. ğäyb.d`åzva ` ¼G jd. d`åzvë½ posebna

posuda za kuhanje kave, obi~no bakrena.

<tur. cezve <ar. ğäḏvä: glavnja, baklja.

|àkad pril. katkad, ponekad. <tur. gâh <perz. gãh: nekad, po-

nekad i hrv. kad.|šlko{ m ¼G jd. |šlko{a½ obijestan

mlad ~ovjek, pun snage; dan-guba.

<ma|. gyilkos: ubojica.|ìn|uua ` ¼G jd. |ìn|uuë, G mn.

|šn|üuã½ nau{nica, min|u{a; na-kit, biùterija.

<ma|. gyöngy: biser.|ön m ¼G jd. |òna½ potplat na cipe-

lama, naj~e{}e od debele koè. <tur. gön: obra|ena koà.|òzluke ` pl. tantum ¼G |özlükã½

nao~ale. <tur. göz: oko i tur. suf. lük/lik.|¡turë pril. u cjelini, ukupno, ujedno,

zajedno bez pojedina~nog mjere-nja, brojenja ili razdvajanja.

<tur. götürü.

ågat gl. intr. nesvr{. ¼prez. ågãm, prid. rad. ågõ/ågala½ hramati, {epati.

<usp. ågav ågav prid. hrom, {epav. <tur. eğri: kriv, iskrivljen, na-

gnut.èlã} m sg. tantum ¼obi~ni su samo

N i A½ propast, nesre}a. <tur. helâk <ar. hälãk: propast.eglènisat gl. intr. nesvr{. ¼prez.

eglèni{ëm, prid. rad. eglènisõ/ eglènsãla½ prijateljski razgovarati.

<tur. eğlenmek: zabavljati se.erèza ` ¼G jd. erèzë½ zasun,

kra~un. <tur. reze <ar. räzzä.èvta (i èfta) ` ¼G jd. èvtë½ tjedan. <tur. hafta <perz. heft: sedam. evtàno (i eftàno) pril. tjedno, u

tjednu. <usp. èvta

fàjda (i vàjda) ` sg. tantum ¼G fàjdë½ korist, dobit, zarada.

<tur. fayda <ar. fã’idä.fètïlj (i fìtïlj) m ¼G jd. fetílja½

pamu~na traka u svije}e, uljne ili petrolejske lampe.

<tur. fitil <ar. fätïl.fšrïz m ¼G jd. fšrïza½ vrsta igre sa

{tapovima “~alama” i malim ko-madom drveta, objektom igre.

<tur. Firuz <ar. fïrüz: pobjed-nik, sretnik.

fŸtãlj m ¼G jd. frtálja½ ~etvrtina, ~etvrt.

<njem. viertel (vierter: ~etvrti i Teil: dio): ~etvrt.

frtùtma ` ¼G jd. frtùtmë½ zbrka, mete`, gu`va, strka.

<tur. vur! tutma!: “drì, ne za-robljuj!”

141


fùruna ` ¼G jd. fùrunë½ limena pe}. <tur. furun <gr~. foûrnos.

gácat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. gâcãm, prid. rad. gácõ/gácala½ u mjestu ga-ziti ne{to, obi~no vo}e ili povr}e da bolje pusti sok za dalju obradu.

gájtan m ¼G jd. gájtana½ uè pleteno od pamuka ili svile; pamu~na ili svilena predena ili pletena vrpca koja sluì za porubljivanje ili ukra{avanje odje}e.

<tur. gaytan, kaytan <ar. qayṭãn <gr~. gaietanón.

gìbanica ` ¼G jd. gìbanicë½ kola~ od pe~enih listova tijesta, jabukova pekmeza i oraha, tradicionalno boì}nio jelo.

gibíra ¼G jd. gibírë½ to~no odre|ena koli~ina namirnica namijenjenih nekome, sljedovanje.

<njem. gebühren: pripadati, doli-kovati.

grä m ¼G jd. grâ/gräa, N mn. gràovi½ grah.

gräorast prid. koji je sive boje ili sive pro{arane bijelom.

<njem. grau: siv, sijed.gräorka ` ¼G jd. gräorkë½ koko{ka

sive boje pro{arane bijelom. <usp. gräorast.gråbeni m pl. tantum ¼G gråbënã½

oru|e sa zupcima kojim se gre-bala vuna.

gríje sr sg. tantum ¼G gríja, L gríju½ grijeh.

griòta ` sg. tantum ¼G griòtë½ ono {to izaziva saàljenje i samilost; {teta.

g¡la ` ¼G jd. g¡lë½ ~vornat panj, }utuk ili drvena gra|a te{ka za obra|ivanje zbog grana.

g¡lav prid. ~vornat, kvrgav.

gurábija ` ¼G jd. gurábijë½ tvrd ko la~ kojemu su osnovni sastojci bra {no, mast, pekmez ili med, {e}er.

<tur. gurabiye <ar. gurãb: vrana.g¡ta ` ¼G jd. g¡të½ izraslina, otekli-

na, ~voruga. <tur. gudde <ar. guddä. gúvno sr ¼G jd. gúvna½ mjesto na

kojem se vr{e ili mlati ìto.

ì~kija ` ¼G jd. ì~kijë½ alkoholno pi}e; strast za ne~im.

<tur. içki: pi}e.

ìlïnka ` ¼G jd. ìlïnkë½ kru{ka koja zrene o Ilinu, spomendanu sv. Ilije, 20. sprnja.

íse sr sg. tantum ¼G jd. íseta½ dio ne~ega ili koli~ina koja je neko-me namijenjena, sljedovanje.

<tur. hisse <ar. ḥiṣṣa: dio.ìspuljat gl. svr{. (+A) ¼prez. ìspuljãm,

prid. rad. ìspuljõ/ ìspuljãla, aor. ìspulja½ isprazniti ne{to ispunje-no vodom, npr. lokvu.

ì{}uvat gl. svr{. (+A) ¼prez. ì{}uvãm, prid. rad. ì{}uvõ/ì{}uvãla, aor. ì{}uva½ izmlatiti.

ìzbirat gl. svr{. (+A) ¼prez. ìzbirãm, prid. rad. ìzbirõ/ìzbirãla½ nau~iti govedo kakvoj navici, npr. da jede odre|enu hranu.

jàgmit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. jàgmïm, prid. rad. jàgmio/jàgmila½ grabiti, natjecati se tko }e prije {to ugrabiti.

<tur. yağma <perz. yaġmã: na-tjecanje.

jàpija ` ¼G jd. jàpijë½ drveni gra|evinski materijal; jak, krup-no gra|en ~ovjek.

<tur. yapı.

142

jaùklija ` ¼G jd. jaùklijë½ draga, voljena djevojka, odabranica.

<tur. yavuklu.jådnãko pril. svejednako, nepreki-

nuto.jèdnõ~ pril. jednom, davno.jêr (i jêra) zamj. za{to, iz kojeg

razloga. jèribasma ` ¼G jd. jèribasmë½ vr-

sta krupne so~ne kru{ke koja se bere na grani.

<tur. yere basmaz: ono {to ne pada na zemlju.

jù~ëra pril. ju~er.jùka ` ¼G jd. jùkë½ tradicionalno

jelo od doma}e tjestenine, moè biti “na gusto” i “na rijetko”, kao juha.

<tur. yufka: razvu~eno tijesto <ar. ufqa: tanka koà.

käca ` ¼G jd. käcë, G mn. kâcã½ visoka drvena posuda za kise-ljenje kupusa, tije{tenje vo}a za dalju obradu.

<tal. cazza.kä~it se gl. nesvr{. (s+I) ¼prez. kä~ïm

se½ biti u zavadi s nekim. kalàisat gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

kalài{ëm, prid. rad. kalàisõ/ kalàisãla½ obljepljivati glinom kako se predmeti prevla~e ka-lajem.

<tur. kalay: kalaj, kositar.käldrma ` ¼G jd. käldrmë½ gornji

sloj puta na~injen od neobra|ena obla kamena.

<tur. kaldırım <gr~. kalós dro-mós: lijep put.

kàmara ` ¼G jd. kàmarë½ hrpa, go-mila.

<tur. kamara.

kanáfa ` ¼G jd. kanáfë½ tanak ko-nop, {paga.

<tur. kınap <ar. qinnäp: uzica od konoplje.

känat m ¼G jd. känata½ krilo perna-te ìvotinje, prozorsko krilo.

<tur. kanad.kàndìja ` ¼G jd. kàndìjë½ bi~. <tur. kamçi.kästïle pril. namjerno. <tur. kastile.kàzan m ¼G jd. kàzana½ veliki bakre-

ni kotao koji sa strane ima ru~ke za no{enje, najvi{e i zna~enju stroja za pe~enje rakije.

<tur. kazan, kazğan <perz. ḫã`ğãn.

kazaníja ` ¼G jd. kazaníjë½ pro-cent od dobivene rakije koji kazandìja uzima kao naknadu umjesto novca.

<usp. kazan.kêr m ¼G jd. kêra½ pas, nekad neu-

tralno, nekad pogrdno. <gr~. Kérberos: troglavi Pluto-

nov pas sa zmijama oko vrata i zmijskim repom.

kôc m ¼G jd. kóca, N mn. kó~evi½ kolac.

kokò{njãk m ¼G jd. koko{njáka½ koko{injac.

kölo sr ¼G jd. köla½ pojas za glavu kao dio no{nje, stavlja se ispod ~embera.

<tur. kolan: pojas. köm m ¼G jd. kòma½ ostatak vo}a

nakon {to se iscijedi sok. <gr~. kṓmys: sveànj.kòmit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. kòmïm,

prid. rad. kòmio/kòmila½ trijebiti sjemenke graha ili koje druge mahunarke od ljuske ili nejesti-vih dijelova.

143


kòmora ` ¼G jd. kòmorë½ mladen-kina popudbina iz o~inske ku}e, ruho.

<lat. camera: svod sobe, soba <gr~. kamára: svod.

kompìru{a ` ¼G jd. kompìru{ë½ pita s krumpirom, jelo od tijesta i krumpira.

<njem. dijal. Gruntbir: (doslovno) zemljana kru{ka i hrv. suf. -u{a.

köparãn m ¼G jd. köparãna½ gor-nji kaput od doma}eg sukna, vojni~ka bluza.

<tal capperone: ogrta~.kòtõ m ¼G jd. kótla½ posuda za ku-

hanje, kotao. kòza ` ¼G jd. kòzë½ doma}a ìvoti-

nja; konstrukcija od drvenih gre-dica koja sluì za postavljanje balvana za rezanje na panjeve.

kœ~ m sg. tantum ¼G k£~a½ obradiv komad zemlje iskr~en od {ikare i trnja.

kŸ~evina ` ¼G jd. kŸ~evinë½ obradiv komad zemlje iskr~en od {ikare i trnja.

krèdenac m ¼G jd. krèdenca½ ku-hinjski ormar za posu|e i ku-hinjski pribor.

<njem. Kredenz <tal. credenza.kŸmadit gl. nesvr{. (+A) ¼prez.

kŸmadïm, prid. rad. kŸmadio/ kŸmadila½ sitniti, otkidati komad po komad, krnjiti.

k£mak m ¼G jd. k£mka½ mu`jak doma}e svinje.

kœme sr ¼G jd. kœmeta½ mlado od svinje, prase.

krú{ka ` sg. tantum ¼G krú{kë½ ra-kija od kru{aka.

kŸvit se gl. nesvr{. ¼prez. kŸvïm se, prid. rad. kŸvio/kŸvila½ sva|ati se.

kù}ãr m ¼G jd. ku}ára½ ku}ica, sve}eni~ka ku}a, ùpna ku}a.

kùrjuk m ¼G jd. kùrjuka½ rep, naj~e{}e svinjski; jelo od svinj-skog repa koje se tradicionalno sprema koscima u polje.

<tur. kuyruk: rep. kutàrisat se gl. svr{. (+A) ¼prez.

kutàri{ëm se, prid. rad. kutàrisõ/ kutàrisãla se½ osloboditi se, spa-siti se ~ega.

<tur. kurtarmak: osloboditi se.kùvet m ¼G jd. kùveta½ snaga, sila,

ja~ina. <tur. kuvvet <ar. quwwä.

làloka ` ¼G jd. lälokë½ ìvotinjske usne; velike, ru`ne, istaknute usne.

làvõr m ¼G jd. lavóra½ {iroka, plit-ka posuda za pranje, kru`na oblika.

<fr. lavoir <lat. lavatorium.lè|en m ¼G jd. lè|ena½ posuda za

umivanje i pranje ruku. <tur. leğen <perz. legen <gr~.

lechánï.lìgure ` pl. tantum ¼G lšgürã½ niske

saonice punih strana, potkovane limenom tra~nicom pravokutna presjeka.

líja ` ¼G jd. líjë½ lijeha, gredica. lško sr ¼G jd. lška½ ìlav, vlakna-

sti sloj s unutarnje strane kore brijesta, lipe ili kojeg drugog drveta, sluì u pletarstvu.

lögnja ` ¼G jd. lögnjë½ posteljica od oteljene krave; povr{ina od sir}eta.

lòpar m ¼G jd. lòpara½ kuhinjska daska, drvena lopata kojom se vadi kruh iz kru{ne pe}i.

144

lòpatï{te sr. ¼G jd. lòpatï{ta½ dr{ka za lopatu.

lùk{ija ¼G jd. lùk{ijë½ pepeo; voda u kojoj je prokuhan pepeo, sluì kao deterdènt za pranje rublje.

magàza ` ¼G jd. magàzë½ skladi{te ili trgovina gra|ena od masiv-nog kamena.

<tur. mağaza <ar. mäḫãzin: skladi{te, riznica.

mâj ~est. izvoli, evo.màksūz prid. indecl. koji se ~ime

izdvaja, naro~it, osobit, druk~iji od ostalih.

<tur. mahsus <ar. maḫṣüṣ: po-sebno odre|en, odlikovan.

mâl m ¼G jd. mála½ stoka, blago. <tur. mal <ar. mãl: imetak.mämen prid. koji je zahva}en po-

mamom, koji se pomamio; mah-nit.

mäslenjãk m ¼G jd. mäslenjãka½ pita s maslom, prazna pita.

mà{a ` ¼G jd. mà{ë½ èljezna lopa-tica s dugim dr{kom, sluì za va|enje àra i pepela iz pe}i.

<tur. maşe <perz. mã{e. ma{ìce ` pl. tantum ¼G ma{ícã½

èljezna hvataljka s dva kraka kojom se vadi àr i podst~e va-tra.

<usp. mà{a.mè|ã{ m ¼G jd. me|á{a½ prvi su-

sjed; kamen ili kakva druga oznaka izme|u dvaju imanja.

merája ` ¼G jd. merájë½ ledina koja obi~no nije u posjedu privatnog vlasnika, nego je javno dobro.

<tur. mera <ar. märã: mjesto gdje pase stoka.

mšjer m sg, tantum ¼G mšjera½ prvi posjet mladoènjinih roditelja mladenkinima u svrhu kona~ne potvrde prijateljstva.

mjårãst m ¼G jd. mjårãsta½ neu{kopljen mu`jak svinje, mu`jak za priplod, nerast.

mlšje~no sr sg. tantum ¼G mlšje~na½ mlije~ni proizvodi.

mòti~ï{te sr ¼G jd. mòti~ï{ta½ dr{ka za motiku, alatku za kopanje.

ná}at gl. intr. nesvr{. ¼prez. nâ}ãm, prid. rad. ná}õ/ná}ala½ no}ivati, provoditi no}.

nä}ve pl. tantum ¼G nä}vï½ drvena posuda izdubena od jednog ko-mada, sluì za mije{enje kruha.

nafàka ` ¼G jd. nafàkë½ ono {to je ~ovjeku predestinirano, hra-na, imanje, sre}a u zemaljskom ìvotu.

<tur. nafaka <ar. nafaqa.näm§tvo pril. do iznemoglosti, u

velikoj mjeri, gotovo do smrti.näpoba{ka pril. svako za se, rastav-

ljeno, odvojeno. <usp. bà{ka. nàsjetovat (i nàsvjetovat) gl. svr{.

(+A) ¼prez. nàsjetujëm, prid. rad. nàsjetovõ/nàsjetovãla½ sa-vjetovati.

nàvadit se gl. svr{. (+inf.) ¼prez. nàvadïm se, prid. rad. nàvadio/ nàvadila se½ nau~iti se, navi}i se, ste}i naviku.

näzõr pril. na silu. <tur. zor <perz. zõr: sila, snaga,

muka.nèvakat m ¼G jd. nèvakta½ nezgod-

no vrijeme, nevrijeme. <usp. väkat.

145


nåotë pril. nehotice, ne htiju}i, bez zle namjere.

nšta ` ¼G jd. nštë½ dio na tkala~kom stanu koji sluì da se u nj uvu~e konac.

öba{ma ` ¼G jd. öba{ma½ porub na odje}i.

obàzrijet se gl. svr{. (za+I) ¼prez. öbazrëm se, prid. rad. öbazrõ/ öbazrijela½ osvrnuti se.

odmalèna pril. od djetinjstva.òjtrõs pril. jutros.òki{at se gl. svr{. ¼prez. òki{ã se,

prid. rad. òki{õ se½ postati ki{an (za dan ili vrijeme).

oklàgija ` ¼G jd. oklàgijë½ tanak obli {tap za razvijanje tijesta u listove.

<tur. oklağu.oljepòtat se gl. svr{. ¼prez. oljepòtã

se, prid. rad. oljepòtalo se½ postati lijep (za dan ili vri-jeme).

oséknut se gl. svr{. ¼prez. òsëknëm se, prid. rad. oséknõ/oséknula se½ jakim puhanjem o~istiti sli-nu iz nosa.

ò{inut gl. svr{. (+A) ¼prez. ò{inëm, prid. rad. ò{inõ/ò{inula, aor. ò{ide½ udariti.

òtõj~, otôj~, otöj~ pril. malo prije, nedavno.

ötomãn m ¼G jd. ötomãna½ leàj bez naslona.

<njem. Ottomanne <fr. ottoma-ne: turska (leàljka) <ar. Uṯmãn: Osman, Otomanovi}.

òzëpst gl. intr. svr{. ¼prez. ozébem, prid. rad. òzëbõ/òzëbla½ smrznu-ti se, prehladiti se.

òvduda pril. ovuda, ovim putom.

pacùle sr ¼G jd. pacùleta½ ènska marama za kosu.

pä~e sr sg. tantum ¼G jd. pä~eta½ hladetina, pihtije, tradicionalno jelo koje se spravlja izvariva-njem gove|ih ili svinjskih nogu i glave.

<tur. paça <perz. pã~e: noìce (dem. rije~i pã, pãy: noga).

pàrac m ¼G jd. pàrca, N mn. pàrci, G mn. paráca½ vr{njak, onaj koji je ro|en iste godine.

pärjenica ` ¼G jd. pärjenicë½ grubo obra|ena drvena posuda u kojoj se rublje parilo.

pàrmak m ¼G jd. pàrmaka, N mn. pàrmaci½ grubo otesana daska ili izrezana letva koja sluì za ogradu.

<tur. parmak: prst.pècara ` ¼G jd. pècarë½ pe}nica.pè}ina ` ¼G jd. pè}inë½ ve}i ka-

men.pè}ine ` pl. tantum ¼G på}ïnã½ ka-

menit predio.påka ` ¼G jd. påkë½ crepulja ili

èljezna posuda u obliku cre-pulje ili samo njen gornji dio, poklopac, a sluì za pe~enje ra-znih jela u àru.

pèkmez m ¼G jd. pèkmeza½ uvareni sok od jabuka, kru{aka, {ljiva ili drugog vo}a.

<tur. pekmez: uvareni vo}ni sok <perz. begmãz: pi}e, vino.

påndèr m ¼G jd. påndèra½ pro-zor.

<tur. pencere <perz. penğere.pèntrat se gl. nesvr{. (na+A) ¼prez.

pèntrãm se, prid. rad. påntrõ/pèntrala se½ s mukom uzlaziti, penjati se, verati se.

146

pérda ` ¼G jd. pérdë½ pregrada, za-klon.

<tur. perde <perz. perde: zavje-sa, pregrada.

pètrovka ` ¼G jd. pètrovkë½ vrsta slatke jabuke koja sazrijeva o blagdanu sv. Petra i Pavla.

pjå{e pril. pje{ice, hodom.pläo pril. mnogo, puno, u velikoj

mjeri.plåtïvo sr ¼G jd. plåtïva½ ono {to

se p~ete, osobito u procesu ple-tenja.

plijèvit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. plijèvïm, prid. rad. plijèvio/ plijèvila½ odstranjivati korov.

pöba{ka pril. svako za se, rastavlje-no, odvojeno.

<usp. bà{ka. pödmjera ¼G jd. pödmjerë½ opskr-

bljivanje potrep{tinama za neki period, obi~no jedan mjesec.

pödnja~a ` ¼G jd. pödnja~ë½ krpa kojom se bri{e pod, obi~no na-~injena od nekog starog komada odje}e.

pòga~a ` ¼G jd. pòga~ë½ okrugao p{eni~ni kruh od beskvasng ti-jesta.

<srlat. (uz rom. posredovanje) focacea: pe~ena na ognji{tu.

poglédat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. pòglëdãm, prid. rad. poglédõ/ poglédala½ o~ekivati, i{~ekivati.

pöistija pril. plagano, polako.pòklat se gl. svr{. ¼prez. pòkoljëm

se, prid. rad. pòklõ/pòklala se½ posva|ati se.

pokròvac m ¼G jd. pokròvca½ ko-strijetni pokriva~, ~esto na mrtva~kom odru.

polájnak pril. polako, lagano.

pòlãt (i pòvãt) m sg. tantum ¼G poláta, L polátu½ jasno vidljivo mjesto.

pölo{kë pril. na stranu, na bok.pomáda ` ¼G jd. pomádë½ krema

za lice. pònjava ` ¼G jd. pònjavë½ prostira~

doma}eg tkanja izra|en od ra-znobojnih krpa.

pöpara ` ¼G jd. pöparë½ toplo je lo na ~injeno od stara kruha, za ~i-njena i zama{}ena.

pospútt gl. svr{. (+A) ¼prez. pòspütïm, prid. rad. pospútio/ pospütila, aor. pöspüti½ pospremiti.

pòvazdãn pril. po cijeli dan, cijele dane, neprekidno, stalno.

pòvrtãlj m ¼G jd. pòvrtãlja½ povrt-njak, vrt s povr}em.

pòznat gl. svr{. (+A) ¼prez. pòznãm, prid. rad. pöznõ/pòznala½ prepo-znati.

prálo sr ¼G jd. prála½ drvena daska o koju se udara rublje kad se pere na potoku.

prätlja~a ` ¼G jd. prätlja~ë½ plosnat komad drveta s dr{kom kojim se udra rublje na pralu.

pråkodãn pril. svaki drugi dan.pråku~ë (i pråku~ë) pril. prekju~er.préla ` ¼G jd. prélë½ naparva za predenje.prèpast gl. svr{. (+A) ¼prez. prè-

panëm, prid. rad. prèpõ/prèpala½ upla{iti, prepla{iti.

prepòmjestt gl. svr{. (+A) ¼prez. prepòmjestïm, aor. pråpomjesti, prid. rad. prepòmjestio/ prepò-mjestila½ pomjeriti s jednog mje-sta na drugo.

preségnut se gl. svr{. ¼prez. prèsëgnëm se, prid. rad. prèsëgõ/ prèsëgla se½ previ{e se napregnuti u poslu.

147


préàt gl. nesvr{. (+A) ¼prez. prê`ãm, prid. rad. pré`õ/préàla½ vrebati.

*pršjek prid. (ima samo komp. i superl. prå~ï, näjprå~ï) blizak, vaàn.

prismákat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. prìsmã~ëm, prid. rad. prismákõ/ prismákala½ {tedljivo jesti meso ili koje drugo jelo uz kruh, tj. uzi-mati vi{e kruha, a manje mesa.

pršuza ` ¼G jd. pršuzë½ kratko odsje~en konop.

pršvrata ` ¼G jd. pršvratë½ deblja pala~inka.

prö{}e sr ¼G jd. prö{}a½ ograda sko-vana od letava ru~ne obrade.

prò{tac m ¼G jd. pro{tàca½ ru~no istesanaletva.

próva ` ¼G jd. próvë½ kukuruzni kruh.

pŸtina ` ¼G jd. pŸtinë½ staza utabana u snijegu prolaskom pje{aka ili vozila.

p¡ljat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. p¡ljãm, prid. rad. p¡ljõ/p¡ljala½ prazni-ti ne{to ispunjeno vodom, npr. lokvu.

púra ` ¼G jd. púrë½ palenta, jelo od kuhanog kukuruznog bra{na.

pûst prid. nemiran (za djecu); pra-zan.

ramì}ka ` ¼G jd. ramì}kë½ sitna sorta slatke jabuke.

rästrijeb m ¼N mn. rästrebovi, G mn. rastrebóvã½ jastreb.

räto sr ¼G jd. räta½ rat.rêcelj m ¼G jd. rêcelja½ dèm od

{ljiva, neiscije|eno meso vo}a ukuhano sa {e}erom.

<tur. reçel <perz. rï~ãl: dèm.

ršjeka f sg. tantum ¼G jd. ršjekë, DL jd. ršjeci½ potok, manji vo-deni tok.

rijèzga f jezgra, jestivi dio ploda ko{tuni~avog vo}a.

ríljat gl. intr. nesvr{. ¼prez. rîljãm, prid. rad. ríljõ/ríljala½ te{ko, na-porno fizi~ki raditi.

¥ka1 ` ¼G jd. ¥kë½ hrkanje.¥ka2 ` ¼G jd. ¥kë½ dronjak, istro{en

i otrcan komad odje}e.r¡o sr ¼G jd. r¡a½ odje}a, mladen-

kina oprema koju ona sa so-bom nosi u mladoènjinu ku}u, kòmora.

sä}e ` pl. tantum ¼G sâ}ã½ }eli-je od voska koje grade p~ele; zajedni~ki naziv za sadàk i peku.

säd`ãk m ¼G jd. säd`ãkã½ èljezni tronoàc na kojem se sprema kakvo jelo, moè biti poklopljen pekom pa àr moè biti i ispod i preko njega.

<tur. sac ayak: èljezni tronoàc (sac: peka i ayak: noga).

sàfūn m ¼G jd. safúna½ sapun. <tur. sabun <ar. ṣãbün <lat.

sapo.sàkrska ` ¼G jd. sàkrskë½ duguljasta

svijetloùta tikva. <tur. sakiz kabağı (sakiz: smola

i kabak: tikva).sälnjãk m ¼G jd. sälnjãka½ kola~

od lisnatog tijesta, dobivenog od svinjske masti, i dèma od {ljiva.

samùnjãk m ¼G jd. samunjáka½ kola~ rolat od tijesta s kvas-cem u koji je uvaljan dèm od {ljiva.

148

sân m ¼G jd. sána½ tanjur, posuda od drveta, bakra ili drugog ma-terijala.

<tur. sahan <ar. ṣaḥn. sarlàukovina ` ¼G jd. sarlàukovinë½

oluja, nevrijeme.sè}ija ` ¼G jd. sè}ijë½ leàj s na-

slonom. <tur. seki: uzdignuto sjedi{te

na~injeno od drvenih dasaka.sèdmina ` ¼G jd. sèdminë½ pogreb-

na ceremonija zajedno s pu~kim obi~ajima vezanim za pokop po-kojnika; u po~etku, vjerovatno, sje}anje na pokojnika sedmi dan od smrti.

sèpet m ¼G jd. sèpeta½ ko{ara, korpa spletena od vrlo tanko istesa-nog drveta da se moè savijati i plesti.

<tur. sepet <perz. seped.sìkira ` ¼G jd. sìkirë½ sjèkira.sìkirï{te sr ¼G jd. sìkirï{ta½ dr{ka

za sjekiru, najbolje od tvrdoga drveta poput graba.

sìnija ¼G jd. sìnijë½ nizak, okrugao stol, sofra.

<tur. sini: trpeza <perz. sïnï: ki-neski, predmet kineske izrade.

sšrit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. sšrïm, prid. rad. sšrio/sšrila½ praviti sir.

sk£at gl. svr{. ¼prez. skœãm, pril. rad. sk£õ/sk£ala½ sru{iti, oboriti.

smíje sr sg. tantum ¼G smíja½ smijeh.sm¥knut se gl. svr{. ¼prez. sm¥knëm

se, pril. rad. sm¥kõ/sm¥kla se½ namr{titi se; zamra~iti se.

snâ ` ¼G jd. snäë½ snaha, sinova ili bratova èna.

sóbet m ¼G jd. sóbeta½ razgovor, sijelo, veselje.

<tur. sohbet <ar. ṣuḥbä.

sòmun (i sàmu- n) m ¼G jd. somúna½ doma}i kruh s kvascem.

<tur. somun <gr~. psõmíon: okrugli kruh.

sòvat gl. svr{. (+A) ¼prez. s¡jëm, pril. rad. sövõ/sòvala½ psovati.

splävit gl. svr{. (+A) ¼prez. splävïm, pril. rad. splävio/splavila½ ski-nuti vrhnje s povr{ine kiselog mlijeka.

spútt gl. svr{. (+A) ¼prez. spûtïm, pril. rad. spútio/spútila½ spremiti, urediti neko neure|eno mjesto.

sŸ~a f staklo, boca, proizvod od sta-kla, staklene krhotine.

<tur. sırça.sŸ|at gl. intr. svr{. ¼prez. sŸ|ãm,

pril. rad. s¥|õ½ smr{ati, tjelesno oslabiti.

srådnja~a ` ¼G jd. srådnja~ë½ na-rodno jelo, posebna vrsta pite koja se ne slaè u listove tije-sta, nego se tijesto zamijesi s mnogo svjeèg sira i jajã, bje-lopita.

sœg m ¼G jd. s£ga½ konopac ili mot-ka preko koje se su{i oprano rublje, {trik.

<tur. sırık: duga motka o koju se ne{to vje{a.

stäor m ¼G jd. staòra½ pacov, {ta-kor, velik mi{.

starìna ` ¼G jd. starìnë½ dimlje-no svinjsko ili drugo meso od pro{le sezone, osobito cijenjeno i iznosi se samo va`nijim go-stima.

staórac m ¼G jd. staórca½ pacov, {takor, velik mi{.

ståona prid. (samo `) bremeni-ta krava, ona koja u sebi nosi mlado.

149


stög m ¼G jd. stòga½ plast slame ili sijena sloèn oko stoèra.

stòìna ` ¼G jd. stòìnë½ stoèrna duga i ~vrsta grana, gotovo de-blo, oko koje se slaè “koli” sijeno ili slama.

ströàk m ¼G jd. strö{ka, N mn. strò{ci, G mn. strö`ãkã½ madrac doma}e izrade, ispunjen slamom, slamarica.

sùra ` ¼G jd. sùrë½ red, linija. <tur. sıra.sústat gl. intr. svr{. ¼prez. sùstanëm,

pril. rad. sústõ/sústala½ umoriti se, stati od umora.

sù{ara ` ¼G jd. sù{arë½ su{nica, po-sebna gra|evina u kojoj se na dimu su{i meso, a moè imati i rupe kroz koje su{enju doprinosi vjetar.

sùtlija (i sùtlijã{ m) ` ¼G jd. sùtlijë½ rià uvarena u po{e}erenu mlijeku.

<tur. sütlü: mlije~ni.s¡trïdãn pril. sutra, sutradan.sùvat (i sùuat) m ¼G jd. sùvata½

brdska livada koja se ne kosi, nego sluì za ispa{u stoke.

<tur. suvat, savat: pojilo, mjesto gdje se stoka poji.

svâk m ¼G jd. sváka½ jednoj sestri mu` druge sestre (bratu je zet).

svàstika ` ¼G jd. svàstikë½ ènina sestra.

svìter m ¼G jd. svìtera½ od vune ple-ten gornji dio odje}e, dèmper.

<njem. Sweater <engl. sweater: debela vunena majica, pleten sportski gornji dio odje}e.

svijènut se gl. svr{. ¼prez. svšjenï se, pril. rad. svijènõ/svijènila se, aor. svšjenu se½ sviti se od roda (za vo}ku).

svînj m ¼G jd. svínja½ svinjac, dio gospodarske zgrade ili posebna zgrada odre|ena za svinje.

{alàjbok (i {làjbok) m ¼G jd. {làjboka½ lisnica, nov~arka, to-bolac.

<njem. Schreibbuch: bilje`nica, notes.

{àrgija ¼G jd. {àrgijë½ vrsta i~anog instrumenta, obi~no s ~etiri ice, ~esto sluì kao pratnja violini u tradicionalnoj izvornoj glazbi koja ima orijentalne korijene.

<tur. şarkı: posebna vrsta ve-selih isto~nja~kih pjesama <ar. {arqiyy: isto~ni.

{èper m ¼G jd. {èpera½ pletene lje-skove grane ~esto oblijepljene glinom ili drugom vrstom ze-mlje.

{epèru{a ` ¼G jd. {epèru{ë½ ku}a ili koja druga gra|evina gra|ena od {epera.

{èrbe sr sg. tantum ¼G {èrbeta½ do-bro zasla|ena voda koja se pije radi osvjeènja, a obi~no joj se dodaje i kakav miri{ljavi za~in ili limunov sok; slatki vo}ni sok.

<tur. şerbet <ar. {ärbä: pi}e. {ìra ` ¼G jd. {ìrë½ mo{t, ~ist vo}ni

sok. <tur. şıra <perz. {ïre.{š{ m ¼G jd. {ì{a½ èljezni ili drven

mali raànj na kojem se na aru peku manji komadi mesa.

<tur. şiş.{kúbit gl. intr. nesvr{. ¼prez. {kúbï,

pril. rad. {kúbio/{kúbila½ bez pre-stanka pomalo boljeti (naj~e{}e za glavu).

150

{ènica ` ¼G jd. {ènica½ p{enica.{ènlu~it gl. intr. nesvr{. ¼prez.

{ènlu~ïm, pril. rad. {ènlu~io/ {ènlu~ila½ slaviti.

<tur. şenlik: veselje.{käf m ¼G jd. {kàfa½ neduboka dr-

vena posuda, obi~no za vodu. <tal. scaffa <lat. scaphium: po-

lica.{ljèpï} m ¼G jd. {ljepí}a½ gu{ter

zakr`ljalih nogu, u puku ga dre zmijom.

{ljíva ` ¼G jd. {ljívë½ rakija od {lji-ve, {ljivovica.

{mägat gl. intr. nesvr{. ¼prez. {mägãm, pril. rad. {mägõ/{mägala½ èljeti ne{to jesti vidjev{i da to tko drugi jede.

<njem. schmecken: prijati, imati dobar okus.

{pígla ` ¼G jd. {píglë½ ogledalo, zr-calo.

<njem. Spiegel. {tàmbïlj m (i {tèmbïlj) ¼G jd. {tam-

bílja½ pe~at, {templ. <tal. stampiglia <{p. estampilla:

ìg, pe~at.{tšlo sr ¼G jd. {tšla½ dr{ka kod mno-

gih alatki. <njem. Stiel: dràlo, dr{ka.{tòkla (i {tòkrla) ` ¼G jd. {tòklë½

kuhinjska ili druga stolica bez naslona.

<njem. Stockerl. {tränjga ` ¼G jd. {tränjgë½ deblje uè. <njem. Strang.{ûra m ¼G jd. {ûrë½ ènin brat.

taksìrãt m ¼G jd. taksiráta½ nesre}a, nezgoda, nevolja.

<tur. taksir: grijeh koji izaziva gnjev bo`ji.

táze prid. indecl. svje`, nov, mlad. <tur. taze.têg m sg. tantum ¼G téga½ obra|ena,

uzorana povr{ina.tèkne sr ¼G jd. tèkneta½ drveno ko-

rito u koje se sipa hrana ìvo-tinjama.

<tur. tekne: korito.tèljig m ¼G jd. tèljiga½ jaram, drveni

okvir u koji se upreè tegle}a marva.

tšca ` ¼G jd. tšcë½ ptica.tò~ak m ¼G jd. tò~ka½ bicikl; kota~.tòkmak m ¼G jd. tòkmaka½ malj,

glavat debeo komad drveta, kao mali buzdovan, sluì za udara-nje kolaca u zemlju.

<tur. tokmak.tôr m ¼G jd. tòra, L jd. tòru/tóru½

ogra|en prostor u koji se zatva-ra stoka.

törkula ` ¼G jd. törkulë½ sprava za tije{tenje vo}a, pre{a, tijesak.

<tal. torculo <lat. torculum: pre{a, tijesak.

träp m ¼G jd. tràpa½ plitka rupa u zemlji obloèna slamom i suhim ku kuruznim klasjem, slu i zimi za ~u vanje vo}a i povr}a od hladno}e.

<njem. Trapp: stuba. tr¡lja ` ¼G jd. tr¡ljë½ prostirka

za pod, krpa kojom se bri{e da{~ani pod.

ucvijèlit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùcvijelïm, pril. rad. ucvijèlio/ ucvijèlla½ rasplakati.

u~i prij. nenagl. (+A) uo~i, dan pri-je.

ù~kur m ¼G jd. ù~kura½ uzica kojom se u pasu veù hla~e, pojas.

<tur. uçkur.

151


ûdèra ` ¼G jd. ûdèrë½ posebna drvena jednosobna koliba uz ku}u, koja bi se na neko vrije-me ustupala mladencima.

<tur. hücre <ar. ḥuğrä: soba.¡ja f ¼G jd. ¡jë, G mn. ûjã½ ljutnja,

bijes, nervoza. <tur. huy <perz. hüy: }ud, narav.¡jãga pril. brzo, halapljivo, pohle-

pno, (o jedenju). <usp. jàgmit. ujàgmit gl. svr{. (+A) ¼prez.

ùjagmïm, pril. rad. ujàgmio/ ujàgmila½ ugrabiti natje~u}i se tko }e prije {to ugrabiti.

<usp. jàgmit.¡jat se gl. svr{. (+D) ¼prez. ¡jãm

se, prid. rad. ¡jõ/¡jala/¡jalo se½ jako dosaditi, dojaditi.

<usp. uja.ùkupit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùkupïm,

pril. rad. ùkupio/ùkupila½ sku-piti.

ùpravit gl. svr{. (+D) ¼prez. ùpravïm, prid. rad. ùpravio/ùpravila½ ugo-diti.

ùrnek m ¼G jd. ùrneka½ uzorak, obrazac. <tur. örnek.ùsirit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùsirïm, pril.

rad. ùsirio/ùsirila½ napraviti sir..usítit se gl. svr{. ¼prez. ùsïtï se,

pril. rad. usítio/usítila se½ posta-ti suhoparno sladak, dozreti do krajnje mjere, jedan stadij prije truljenja (za vo}e).

ùstavit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùstavïm, prid. rad. ùstavio/ùstavila, aor. ¡stavi½ zaustaviti.

¡sv§tanj pril. u krug, u vrtlog.u{tínut gl. svr{. (+A) ¼prez. ù{tïnëm,

pril. rad. u{tínõ/u{tínula, aor. ¡{tïnu½ u{tipnuti.

ù{ur m ¼G jd. ù{ura½ naknada za mljevenje ìta u mlinu, odre|en postotak bra{na koji mlinar ostavlja sebi za naknadu, obi~no 10%.

<tur. öşr, öşur <ar. u{r: deseti-na.

ùtrapit gl. svr{. (+A) ¼prez. ùtrapïm, pril. rad. ùtrapio/ùtrapila, aor. ¡trapi½ spremiti u trap vo}e ili povr}e.

<usp. träp.ùvãr (i ùuãr) m ¼obi~no uz N jd.

ima samo A jd. ùvãr½ korist, dobit od ~ega, ono {to je kori-sno ~emu.

<gr~. kháris: korist.

vábit gl. nesvr{. (+A) ¼prez. vábïm, pril. rad. vábio/vábila½ dozivati, mamiti ìvotinje do-zivanjem posebnim uzvicima, rije~ima i sl.

väkat m ¼G jd. väkta½ vrijeme, pra-vo vrijeme, zgodno vrijeme.

<tur. vakit <ar. waqt.väktïle pril. nekad, u svoje vrijeme,

davno. <usp. väkat. vèrat se gl. nesvr{. (na+A) ¼prez.

vårëm se, pril. rad. vårõ/vèrala se½ penjati se.

vèrem m ¼G jd. vèrema½ velika tuga, poti{tenost do mjere tjele-snog slabljenja.

<tur. verem <ar. wäräm: otok, oteklina, su{ica.

vèrige ` pl. tantum ¼G vårïgã½ velik lanac kojim se {to pregra|uje, zatvara, prije~i.

våt prid. ¼` vèta, sr vèto½ star, istro{en.

152

všjer m ¼G jd. vijèra, L jd. vijèru, N mn. vjårovi½ mala brana, mje-sto na potoku gdje je voda du-blja; vir, vrtlog.

všle ` pl. tantum ¼G vîlã½ dvreno ili èljezno ra{ljasto oru|e s du-gom dr{kom i s vi{e drvenih ili èljeznih krakova na vrhu, sluì za nabadanje trave, sijena, slame.

vódat gl. nesvr{. (+A) ¼prez. vôdãm, pril. rad. vódõ/vódala½ stalno i svukuda voditi nekoga sa so-bom.

vòdijer m ¼G jd. vòdijera½ posuda u kojoj kosci za pasom nose vodu za mek{anje kamena za o{trenje.

vratìca sr pl. tantum ¼G vratícã½ mala limena ili èljezna vrata, obi~no na pe}ima.

vretèno sr ¼G jd. vretèna½ drven obao {tapi}, na krajevima {iljast, a u sredini deblji, na koji se pri predenju namotava pre|a.

vŸljike pl. tantum ¼G v¥ljïkã½ kapi-ja ili ~e{}e ulaz u njivu u vidu vodoravno poslaganih odsje~enih i okresanih debljih motki.

zakŸvit gl. svr{. (s+I) ¼prez. zàkrvïm, pril. rad. zakŸvio/zakŸvila½ jako se posva|ati s nekim.

zäova ` ¼G jd. zäovë½ muèva se-stra.

zàpremit gl. svr{. (+A) ¼prez. zàpremïm, pril. rad. zàpremio/ zàpremila½ zapamtiti.

zàstat gl. intr. svr{. ¼prez. zàstanëm, pril. rad. zàstõ/zàstala, aor. zàstado/zàstade½ zadràti se.

zavŸljat gl. intr. svr{. ¼prez. zavŸljãm, pril. rad. zàvrljõ/zavŸljala, aor. zävrlja½ zamrsiti.

zav£ljat gl. intr. svr{. ¼prez. zàv§ljãm, pril. rad. zav£ljõ/zav£ljala, aor. zäv§lja½ zalutati.

zéjtin m ¼G jd. zéjtina½ ulje. <tur. zeytin <ar. zäytün: masli-

na.zlöpnjãk m ¼G jd. zlöpnjãka½ ìvo-

tinjski èludac.zóbnica ` ¼G jd. zóbnicë½ platnena

vre}a koja se konju pri~vr{}uje oko glave, iz koje on jede.

`ága ` ¼G jd. `ágë½ pila. <stvnjem. saga (njem. Säge)

<lat. seca.`bân m ¼G jd. bána, N mn. bänovi½

tip drvene posude za teku}inu, manja ba~va.

`šjer m ¼G jd. ìjèra½ plod hrasta ili bukve.

`šoka ` ¼G jd. `šokë½ kolac sred-nje veli~ine, uglavnom sluì za gradnju ograda.

ìvìca (i `ìvika) ` ¼G jd. ìvìcë½ u trnje i grmlje obrasla me|a, obi~no izme|u dviju njiva.

`¥vnje sr ¼G jd. `¥vnja½ manje mlinsko kamenje koje se okre}e ru~no.

153

Marijana Nikolić

Stilske funkcije eliptičnih rečenica u romanu Derviš i smrt

Meše Selimovića

Odnos sintakse i stilistike - sintaksička stilistika

Sintaksička stilistika obuhvata veoma složeno sintaksičko područje što uslov-ljava opširan i složen predmet njenoga proučavanja. U Uvodu u stilistiku autor Mi-losav Ž. Čarkić navodi da je “ …stilistička sintaksa, zapravo, spoj (veza) između stilistike i sintakse, nauka o smislenoj upotrebi sintaksičkih modela i o korišćenju jednoga te istoga sintaksičkog modela za izražavanje različitog sadržaja. Sintaksič-ka stilistika je i nauka o građenju govora s gledišta njegovih stilističkih svojstava. Ona istražuje ekspresivne mogućnosti reda riječi, tipova rečenica, tipova sintaksič-kih veza.”1 Predmet proučavanja sintaksičke stilistike, prije svega, su rečenice kao osnovne jedinice govora, i raznovrsne strukture kojima se mogu ostvariti različite nijanse značenja. Najčešće pojave koje se javljaju predmetom sintaksostilističke analize su različiti poremećaji rečenice među kojima su najčešći: inverzija (po-remećaj uobičajenog reda riječi, sintagmi, ili rečenica u okviru složene rečenice), sintaksičke fi gure, te postupci kojima se postiže određeni stilski učinak (postupak intenziviranja, postupak permutacije, postupak osamostaljivanja).

Elipsa spada u red sintaksičkih fi gura koja nastaje izostavljanjem pojedinih riječi iz rečeničke cjeline, pri čemu smisao te cjeline ostaje nepromjenjen. Na taj način se postiže zgusnutost i snaga u izražavanju.

Eliptične rečenice

Rečenica može imati gramatičku strukturu kada su izrečeni svi njeni članovi. Međutim, rečenice mogu biti izrečene tako da jedan ili više članova budu izo-stavljeni, sintaksički reducirani. Ta pojava zove se elidiranje, a takve rečenice

1 Čarkić, Ž. Milosav, (2002), Uvod u stilistiku, Naučna knjiga, Beograd

154

eliptične (krnje, nepotpune).To su rečenice kojima nedostaje neki dio koji se u ukupnoj gramatičkoj strukturi podrazumijeva pa se može vrlo lako rekonstru-irati. Različiti su razlozi izostavljanja jednog (ili više) rečeničnog dijela, pa je razumljivo da postoje i različiti tipovi eliptičnih rečenica.

Milivoj Minović vrši sljedeću podjelu eliptičnih rečenica: 1. rečenice u kojima je izostavljeni dio već iskazan, ili se na osnovu kontek-

sta ili situacije podrazumijeva (Ja volim njega, a on mene.). U ove rečeni-ce, kao njihovu podvrstu, Minović ubraja i one rečenice koje se nalaze u uzajamnom odnosu kao replika u dijalogu (Kamo? U pozorište!)

2. rečenice u kojima je izostavljen glagolski predikat, a koji nije neophodan za uspješnu komunikaciju

3. rečenice koje su ustaljene sintaksičke veze (Ko će kome nego svoj svome.)4. naslovi novinskih članaka (kad su u vidu rečenice)

Sličnu podjelu pravi i Ljubomir Popović koji rečenice sa eliptičnim predika-tom dijeli na samostalne, kontekstualne i situaciono – kontekstualne.

1. Samostalne rečenice su one koje u sebi sadrže dovoljno materijala da budu razumljive i bez povezivanja sa kontekstom ili situacijom {O tome ćemo sutra (razgovarati). Više neću s njim ni riječ (progovoriti).}.

2. Kontekstualne su one koje su zasnovane na korištenju konteksta i to tako što se eliptična rečenica nadovezuje na neku prethodnu rečenicu sa kojom stoji u smisaonoj vezi i ima neke zajedničke elemente.

3. Situaciono – kontekstualne rečenice se naslanjaju na opći sadržaj jedne ili više rečenica, a način jezičke formulacije tog sadržaja nije bitan.

Uzroci elidiranja pojedinih članova rečenice

Milorad Ćorac u svojoj knjizi Metaforski lingvostilemi navodi uzroke elidi-ranja članova rečenice: “Uzrok elidiranju pojedinih članova rečenice nalazi se u afektivnom stanju govornika u određenom trenutku govora. Govorna situacija može biti određena socijalnim ili psihološkim faktorima, ili i jednim i drugim međusobno povezanim. To je težnja da se izrekne jedan rečenički član, zato što su funkcija i semantika tog člana u tom trenutku veći po značenju od funkcije i značenja svih drugih članova, ili bar većine njih. Drugi uzrok je posljedica koja iz toga proističe, naime, potreba maksimalnog ubrzanja ili usporavanja tempa pri izricanju date rečenice, pa se rečenica svodi na jedan, dva ili više članova, zavi-sno od toga koja je rečenica u pitanju.”2 Na osnovu toga razlikujemo monoreme, 2 Ćorac, Milorad (1982), Metaforski lingvostilemi, Beograd: Privredno-fi nansijski zavod,393.

155


direme i trireme, dakle jednočlane, dvočlane i tročlane eliptične rečenice, s tim da svaki član rečenice može vršiti funkciju svih drugih članova na osnovu kon-teksta koji to omogućava.

Eliptične rečenice u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića

“Rečenica kod Selimovića je izuzetno složena i kompleksna. To su najčešće nizovi rečenica u kojima dominira unutrašnja nabijenost značenja i ekspresija. Poseban kvalitet njegove rečenice je što je njen oblik, tip i vrsta prilagođen ka-rakteru likova, svakom posebno, i raznim situacijama u kojima se nalaze. Izu-zetnoj slojevitosti Selimovićeve rečenice doprinose inverzije, ponavljanje reče-ničnih komponenata, gradacije, česta akumulacija upitnih rečenica te upotreba eliptičnih rečenica. Neophodno je napomenuti da sve rečenice imaju svoj ritam, muziku, ubrzanje, a sve to zavisi od sadržine i situacija u kojima se govori. Kod Selimovića nema ustaljenog ritma rečenice već on zavisi od situacije, raspolože-nja lika, te je ritam u stalnom mijenjanju.”3

Postupkom elidiranja Selimović se obilato koristi u dijalozima čime se posti-žu uzbudljivost i emocionalna dinamika, a “ Selimovićev dijalog ima ispovijedni karakter i, pored psihološke karakterizacije i razvoja radnje, on je umjetnički postupak kojim se dramatizuje i intenzivira ispovijest.”4

- A ja? Gdje ću ja?- Ne znam.- Hoću li s desne strane?- Može biti.- “Vas čekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku”. To je on govorio. Prije

tebe. I o suncu. Gdje ću ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest go-dina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voće. Za zasluge.

- Šta je sa tim čovjekom?- Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ćeš, kaže. Tamo. I svi dobri ljudi!

To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.- Kako je umro?- Teško. Duša nije htjela. Da izađe. Otimao se. Bio sam i ja. Tako. Pomagao.- U čemu si pomagao?- Udavljen je.

3 Hadžijašaragić, Maja (1997), Diplomski rad :Rečenična koordinacija i subordinacija u djelima Meše Selimovića, 20.

4 Ustamujić, Elbisa (1990), Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Biblioteka Rondo, Mostar, 143

156

- I ti si pomogao da ga udave?- Otimao se.- Nije ti bilo žao?- Žao. Zbog sunca. Što je govorio.- Kako mu je ime? Da nije Harun?- Ne znam.- Šta je skrivio?- Ne znam. - Idi, Džemale.- Možda ću i ja? S onu stranu. Zida.- Sigurno, Džemale.Upitao me da li bih želio da pređem u drugu ćeliju, nije ovako mračna I vlažna

kao moja.- Svejedno, Džemale.- Hoćeš li govoriti? Opet? “Kad se zbude.” Samo to. Prvo. I ovdje je mrak.

I ružno. Nije pravo. I tamo.- Idi, Džemale.”

(Derviš i smrt, 216. / 217. strana)

Vidljivo je koliko su monoremske rečenice kao eksplozivni izrazi osjećanja straha i bola, ali i umora i bespomoćnosti, u ovom dijalogu poslužile Selimoviću da što vjernije prikaže neuravnoteženo psihološko stanje i Ahmeda Nurudina, ali i tamničara, “slijepog miša Džemala.” Džemalove dijaloške replike su: “išče-rečene rečenice, zgrčene, unakažene, izgledalo je da se jedva drže na okupu, a izgubljeni obezglavljeni djelići su čudom ostajali zajedno, izražavajući čak ljud-sku čežnju.”5

T. J. Batler ističe da je destrukcija Džemalove rečenice uzrokovana time što on “tako dugo radi u podzemnoj tmini da je izgubio smisao za sintaksičko povezivanje ideja, kao da je on primjer obrnute evolucije koja se dešava među ljudima.”6

Nepovezanost misli, rezignacija, pritajeni strah, ali i panika i očaj pred onim što ga čeka, snažno i upečatljivo su oslikani eliptičnim rečenicama koje u potpu-nosti oslikavaju duševno stanje Ahmeda Nurudina na kraju njegove ispovijesti:

5 Ustamujić, Elbisa (1990), Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Biblioteka Rondo, Mostar, 168

6 Batler, J. Tomas (1975) Poetska funkcija jezika u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića, Sa-vremenik, Beograd, XXI, knj. XLI,5.

157


“Ustao sam i prišo otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konačna. Nig-dje ničega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja žila, utulilo se i po-sljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truna svjetla.”

Stilski efekti eliptičnih rečenica

Osim postizanja ekonomičnosti i sažetosti u pisanju i govoru, eliptičnim se rečenicama postiže upečatljivost, izrazitost i ubjedljivost, a sažetim izražavanjem postižu se efekti živosti, dinamičnosti, emocionalne ekspresivnosti itd. Nedorečenost i podrazumijevanje eliptične rečenice pružaju preimućstvo time što se njima izbjegava potpuno i precizno formuliranje datog sadržaja. Značajno je da upravo nedorečenost, ali i intonacija, pauze i ritam mogu eliptičnoj rečenici obezbijediti posebne stilske efekte.

Pored književnog djela, izuzetnu primjenu i značaj eliptične rečenice imaju u žurnalistici, posebno u novinskim naslovima, što je i razumljivo ako se zna da je najbitnija funkcija naslova da na koncizan način informira čitatelja o sadržaju teksta na koji se taj naslov odnosi. S tim u vezi je i stav Di Meola koji smatra elipse kod kojih se izostavljeni dio da tako rekonstruirati transparentnim elipsa-ma u funkciji jezičke ekonomije, a ako se izostavljeni dio ne može rekonstruirati, onda elipsa ima konativnu funkciju i služi kao podsmjeh za čitanje.

Ipak su eliptične rečenice najzastupljenije u svakodnevnom kolokvijalnom govoru gdje uz intonaciju, pauze, ritam, ali i mimiku i gestove mogu obezbi-jediti posebne stilske efekte. Osim toga, njihova upotreba omogućava njego-vanje potpunog, preciznog formuliranja datog sadržaja posebno pri užurbanosti, uzbuđenju, zbunjenosti i sl.

LITERATURA

1. Čarkić, Ž. Milosav, (2002), Uvod u stilistiku, Naučna knjiga, Beograd2. Pismo I/1. Sarajevo 2003. preuz. Di Mola, C. (1998): Schlagzeilen in Presse

und Werbung. U: Deutsche Sprache; 218 – 240.3. Minović M. Sintaksa4. Naš jezik, knjiga XVI, sv. 5. Beograd, 1967.5. Ćorac, Milorad (1982), Metaforski lingvostilemi, Beograd: Privredno-fi nan-

sijski zavod, 393.

158

6. Hadžijašaragić, Maja (1997), Diplomski rad :Rečenična koordinacija i sub-ordinacija u djelima Meše Selimovića, 20.

7. Ustamujić, Elbisa (1990), Oblici pripovijedanja u romanu Meše Selimovića, Biblioteka Rondo, Mostar, 143

8. Batler, J. Tomas (1975) Poetska funkcija jezika u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića, Savremenik, Beograd, XXI, knj. XLI,5.

159

Ivan Majić

Kritička recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj

I.

Pri analiziranju recepcije određena književnika i njegova opusa, važno mjesto zauzimaju svi kontekstualni uvjeti koji tu recepciju omogućuju. Nije stoga nevažna uloga književnih i inih medija, događaja vezanih za književ-nost i književnu produkciju, književnih časopisa, televizijskih i radijskih emi-sija, internetskih kritika, prijevoda određenog djela u druge, jezično različite sredine, itd. Svaki od tih faktora iznimno je važan kako za recepciju, tako i za percepciju samog književnog znaka koji se konstituira kao zbroj svih zna-čenja dodijeljenih određenom književniku, djelu ili cjelokupnom opusu. U tom smislu, recepcijom se podrazumijeva organizirani i institucionalizirani prihvat i selekcija informacija (književni časopisi, novine, članci na radiju, televiziji), a percepcija obuhvaća varijabilnu predodžbu o djelu, opusu, osobi (književniku), ona je nastala više kao rezultat određenog sustava mišljenja koje pak nije prošlo kroz organizirane aparate književne recepcije i određenu književno-kritičku metodologiju, već je više bivalo podložno nasumičnom, nehotičnom, a ponekad posve hotimičnom prihvaćanju vrijednosno obojenih sudova, mišljenja, stavova i sl. Međutim, treba naglasiti da se recepcija i percepcija gotovo nikada čvrsto ne odijeljuju jedna od druge, odnosno, kada je riječ o “književnom znaku”, interferencija recepcije i percepcije uvijek je prisutna budući da načini valorizacije književnog djela nikada nisu isključivo ovisni o institucionalnoj podršci tzv. “književne kritike” i njenih aparata, već su uvijek već sudionici i onih “neslužbenih” protoka informacija koji, nimalo slučajno, nerijetko i neargumentirano i strateški efektno de(kon)struiraju in-stitucionalni sud ili ga barem modifi ciraju.

Ovdje je važno naglasiti osim interferencije i određenu ideologiju koja se na-lazi u pozadini kako jednih, tako i drugih izvora informacija. I dok je ideologija inherentna percepciji nerijetko politički obojena (pogotovo na našim prostorima,

160

kada su književnici i druge javne osobe u pitanju), ne smijemo zaboraviti i na onu drugu “institucionalnu” književno-kritičku ideologiju koja je, kao unutarnja politika knjiživne kritike uglavnom prešutna (a ponekad i javna, kada se radi o naglašavanju određene književnokritičke škole ili usmjerenja) i koja se na-lazi u podlozi određenih “stručnih” sudova o djelu, opusu ili piscu, pjesniku, književniku. Ideologija inherentna određenom književno-kritičkom razdoblju postaje vidljiva kada određeno razdoblje, upravo zbog vlastitih estetskih mjerila i očekivanja, iznjedri tekst ili skupinu tekstova iznimne vrijednosti, dok se ti isti tekstovi u drugom razdoblju pokažu kao posve nerelevantnima, nezanimljivama, neuspjelima i sl. Tada biva očita ta “estetsko-metodološka” ideologija inherentna književnoj kritici.

I zadnji, ali ne manje važan faktor koji također sudjeluje u “kreiranju” re-cepcije određena teksta, skupine tekstova ili autora je popularnost koja ima svoj nepredvidiv tok. Popularnost je nešto što u posljednjih sedamdesetak godina igra važnu ulogu u kreiranju značenja i značaja određenih kulturnih proizvoda, ona je ponekad analogna recepciji sa svojim institucionalnim sudovima, ponekad je pak pod utjecajem percpecije i njenih vrijednosno- političkih demarkacija, dok u drugim slučajevima funkcionira i neovisno te se naprosto u tržišnoj politici nameće kao bitan element koji funkcionira prema vlastitim zakonitostima. Sva tri elementa su bitna u proučavanju recepcije Meše Selimovića, njegova djela, njegove osobe, strukturalistički rečeno, toga “književnog znaka”.

II.

Upravo slijedeći ove početne, kontekstualne opaske, koji presudno utječu na recepciju, potrebno je naglasiti da se razdoblje recepcije o kojem je u tekstu riječ pretežno tiče vremena u kojem je institucionalna, ali i neinstitucionalna, dakle, i recepcijska i percepcijska kritika funkcionirala u kontekstu svojevrsne među-književne zajednice. Tako se sustav književno-kritičkog značenja i vrednovanja u razdoblju do 1990. stvarao pretpostavljajući širi međuknjiževni kontekst koji je nerijetko obuhvaćao cijeli prostor bivše Jugoslavije, a gotovo uvijek barem cen-tralno-štokavski dio koji je obuhvaćao hrvatsku, bosanskohercegovačku, srpsku i crnogorsku književnu sredinu. Tako su bile koncipirane i književne nagrade, časopisi i mediji. To je značilo da je objavljivanje nekog teksta s prostora iste dijalekatske osnovice redovito bivalo namijenjeno široj publici, a tako je i kritič-ki aparat funkcionirao. Romani su se prikazivali, ocjenjivali i analizirali u svim centrima sadašnjih država, tadašnjih federativnih republika te se može prema svim tim elementima zaključiti da se radi o međuknjiževnoj zajednici unutar koje je funkcioniralo zajedničko kulturno- književno produkcijsko i kulturno- knji-ževno kritičko tržište. Međuknjiževna zajednica termin je Zvonka Kovača koji pod utjecajem teorije interliterarnog procesa Dioniza Ďurišina naglašava kako je međuknjiževna zajednica “povijesna pojava, promjenama podložna formacija,

161


stoga i nije homogena, već heterogena, raznolika tvorevina, a njihova osnovna karakteristika je ta što je specifi čna pojava u odnosu na nacionalnu-pojedinačnu književnost, a opća pojava u odnosu na svjetsku književnost”.1 Stoga i dijeljenje kritičke recepcije toga razdoblja pati od tog nedostatka da zanemaruje bitan kon-tekstualni čimbenik međuknjiževne zajednice, a on se najjasnije vidi u samom korpusu tekstova kritike, obzirom da se autori kritika redovito oslanjaju na kriti-čare iz drugih sredina koji su o tom djelu već pisali.

Međutim, kao svojevrsno opravdanje i obrazloženje naslova ovoga rada na-vodim, prije svega, jednostavnu činjenicu praktične naravi, a ta je da sam iz hrvatske perspektive, dostupnošću bio ograničen tek na dio kritičke recepcije, i to onaj dio u kojima je izdavač bio iz Hrvatske i tek na manji dio ostalih izdava-ča. Inače, po broju naslova i tekstova, bosanskohercegovačka i srpska kritička recepcija je brojnija, te je za potpuni uvid u ovu temu neophodno istraživanje i bosanskohercegovačkih i srpskih izvora. Drugi pak argument obrazloženja na-slova ovoga rada temelji se na istraživačkom poticaju koji se sastoji u otkrivanju smjera, količine, i kvalitete recepcije djela Meše Selimovića. Drugim riječima, unutar prijeopisane međuknjiževne zajednice, koliko se prostora konkretno po-svećivalo jednom književniku iz druge sredine, kako je ta činjenica i uopće je li to utjecalo na kritike, kakvi i koliki su bili odjeci života i djela Meše Selimovića u Hrvatskoj i sl.

Meša, pravim imenom Mehmed, Selimović rođen je 1910. u Tuzli, umro je 1982. u Beogradu. Dobitnik je brojnih nagrada, uglavnom za roman Derviš i smrt, od kojih se obično izdvajaju NIN-ova nagrada za roman godine, zatim Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za najbolji roman, Goranova nagrada koju dodjeljuje Vjesnikovo povjerenstvo za roman godine te Njegoševa nagrada. Kon-centrirao sam se na nagrade koje se konkretno tiču njegova književnog stvaralaš-tva i koje su bitno utjecale na recepciju njegova djela, iako je Meša Selimović i dobitnikom nagrada za doprinos kulturi, životno djelo i sl. U književnost se jav-lja po završetku Drugog svjetskog rata pripovijetkama uglavnom ratne tematike i soc-realističkog poetičkog postupka. Prva objavljena pripovijetka je Uvrijeđeni čovjek iz 1947. u izdanju “Svjetlosti” iz Sarajeva, zatim slijedi zbirka pripovije-daka Prva četa u izdanju “Zore” iz Zagreba. Zbirka izlazi 1950., a predgovor i kratku bilješku o piscu piše Novak Simić. Roman o problematici povratka iz rata i nastavka života, problemima vezanima uz nemogućnost reorganizacije u no-vom kontekstu mirnodopskog vremena, roman o pojedincu u urbanoj, lutalačkoj atmosferi, roman Tišine izlazi 1961. u izdanju sarajevske “Svjetlosti”. Pojavljuju se i pripovijetke Tuđa zemlja 1962. istog izdavača, a također kod istog izdavača 1965. izlazi kratki roman, dulja poema ili duža novela2 Magla i mjesečina, koja 1 Kovač, Zvonko, Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti, Književna smotra, Zagreb,

2001., str.131.2 Iz kritičko-znanstvene recepcije tog djela razvidno je da se autori ne mogu složiti oko žanrov-

ske pripadnosti.

162

je od nekih kritičara istaknuta i kao prvi pravi zaokret ka dubinskoj psihologiza-ciji i minucioznoj analizi likova koji se pak nalaze okruženi ratnim kontekstom. Upravo ratni kontekst postaje presudan budući da se smrću aktera te ostankom žene Ljube preispituju odnosi i psihološke veze među likovima. Iste, 1965. godi-ne u izdanju “Prosvete” iz Beograda izlazi redigirano izdanje Tišina.

Godine 1966. izlazi roman Derviš i smrt, svojevrsna kruna Selimovićeva književnoga rada, i djelo koje je za sobom polučilo ogroman interes javnosti, brojne kritike, djelo koje je pisca Mešu Selimovića u zrelim godinama života prometnulo u pravu književnu zvijezdu kako naših prostora, tako i šire. Slijede mnogobrojne kritike, intervjui, prijevodi, ukratko, Meša Selimović svojim roma-nom postaje prepoznat kao jedan od najistaknutijih književnika unutar tadašnje međuknjiževne jugoslavenske književne javnosti. Nakon izlaska romana Derviš i smrt više ništa neće biti isto. 1970. u izdanju “Svjetlosti” izlazi roman Tvrđava, prema riječima Meše Selimovića, svojevrsni “pandan Dervišu”,3 opsežno djelo od 400 stranica koje ne izaziva jednaki interes kritike kao prethodni roman, što neki obrazlažu nedovoljnom kvalitetom, ali koje je također značajno u konstela-ciji opusa Meše Selimovića. Od značajnijih tekstova koji slijede, roman je Ostr-vo iz 1974. u izdanju “Prosvete” koji je posve drugačiji, kako veličinom (radi se o kraćem romanu), tako i tematikom te obradom, a neki će reći i kvalitetom od prethodnih “velikih” romana Derviš i smrt i Tvrđava. Pa ipak, roman Ostrvo ostat će dosljedan egizstencijalistički rukopis u kojemu je pitanje pojedinca i vremen-ski (radi se o umirovljeničkom bračnom paru) i prostorno (kao što je naslovom najavljeno, radi se o prostoru “ostrva”, otoka, svojevrsne izolacije) postavljeno u kontekst krajnje zaoštrenih okolnosti koje omogućuju Selimovićevu poznatu dubinsko-psihološku analizu, introspekcije, preispitivanja i sl. Posmrtno, 1983. u beogradskom izdanju (BIGZ) izlazi nedovršeni roman “Krug” koji je, po Seli-movićevim riječima,4 trebao biti svojevrsni završetak trilogije (u kojem bi Derviš i smrt te Tvrđava bili prethodni dijelovi).

Osim tih isključivo fi kcionalnih djela, vrlo važno je spomenuti izlazak autobi-ografsko-esejističkog djela Sjećanja, beogradsko-riječkog izdanja iz 1976. koji je iz autorove perspektive rasvijetlio mnoge trenutke koji su utjecali na piščev rad. Jedna od najdalekosežnijih informacija koja je utjecala na recepciju i percepciju Meše Selimovića je priča koja rasvjetljava sudbinu Mešina brata Šefkije Selimo-vića koji je pod nerazjašnjenim okolnostima strijeljan krajem 1944. godine. Ta informacija baca posve drugo svjetlo na motiv brata koji je prilično zastupljen u Selimovićevim djelima, pogotovo u Tišinama, Magli i mjesečini i Dervišu i smrti . Tim autobiografskim djelom, Selimović je stekao i mnoge protivnike, te postao tema mnogobrojnih regionalno-političkih previranja toga doba. Osim tih djela, Selimović je objavio i književno-fi lološku studiju Za i protiv Vuka te još

3 Selimović, Meša, Sjećanja, memoarska proza, Book-Marso, Beograd, 2006., str. 160.4 Ibid., str. 160-161.

163


neke nefi kcionalne tekstove skupljene pod naslovom Pisci, mišljenja i razgovori (1970. i 1972.).

III.

Iako se u književnosti javlja još 1946. godine, ozbiljna književno-kritička re-cepcija djela Meše Selimovića započinje tek izlaskom romana Derviš i smrt. Prema Raziji Lagumdžiji, “književna kritika (...) do pojave tog romana bila je uglavnom suzdržana, više negativna. Zanimljivo je pokazati kako se u tom ocje-njivanju bila stvorila jedna formula, gotovo ljuštura, u kojoj je uvijek stajalo: racionalan, fragmentaran, anegdotičan.”5 Iznimka su Zoran Gluščević i Nerkez Smailagić koji koliko-toliko pozitivno ocjenjuju Selimovićev rad prije Derviša. Zoran Gluščević za roman Magla i mjesečina ustvrđuje kako je to “pravo knji-ževno-umetničko otkriće naše posleratne proze”.6 Nerkez Smailagić povodom romana Tišine piše da je Selimović “veoma senzibilan pisac, modernog menta-liteta, da je njegov doživljaj čovjekove muke suptilan(...)”.7 Ostali kritičari toga vremena uglavnom su negativni prema ranom djelu Meše Selimovića.

Naslovom ovoga članka korpus kritike ograničen je na recepciji Selimovićeva djela u Hrvatskoj, a pri tome kao osnovni kriterij se postavlja mjesto izlaska kritič-kog prikaza, recenzije ili knjige. U tom smislu, u Hrvatskoj, osim kratkog pogovo-ra Novaka Simića koji stoji uz bilješku o piscu u prvoj zbirci pripovijedaka Meše Selimovića Prva četa i kritike romana Tišine u Telegramu od 23. ožujka 1962., do izlaska romana Derviš i smrt, 1966., nema ništa. Đuro Šnajder u navedenoj kritici u Telegramu koja nosi naslov “Čovjek nije rođen za poraz” smatra kako “bi bilo dobro (...) da je Meša Selimović ovaj svoj po mnogim motivima zanimljiv tekst (...) ostavio otvorenim na području misaonog provjeravanja, u psihološkim komen-tarima, u onom meditacijskom dijelu teksta, kao što ga je ostavio otvorenim kom-pozicijski završavajući roman poglavljem što nosi naslov Početak”.8 Osim toga, autoru se kritike, koji usput daje dobronamjerne kritike i upute u daljenjem Seli-movićevom pisanju čini kako su “Tišine jednako u prvom i posljednjem poglavlju zapravo zanimljiva skica ili uvod u još nenapisani roman”.9

Hrvatska recepcija djela Meše Selimovića je, analogno, cjelokupnoj recepciji njegova djela, znatna u razdoblju nakon izlaska romana Derviš i smrt. Stoga, nije pretjerano govoriti o 1966. (i 1967. kada Selimović dobiva nagrade i veću me-dijsku pozornost) kao prijelomnim godinama u recepciji djela Meše Selimovića.

5 Lagumdžija, Razija, Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici, Oslobođenje, Sarajevo, 1986., str. 6.6 prema: ibid., str. 291.7 prema: Skakić, Mirko, Meša Selimović u književoj kritici - kritika kritike, Vuk Karadžić, Beo-

grad, 1999., str. 38.8 Telegram, 23.3.1962.9 Ibid.

164

Tek će se nakon 1966. revidirati njegov raniji rad, bit će revaloriziran, a sljedeće godine donijet će koliko-toliko primjerenu kritičku pozornost. Riječima Razije Lagumdžije, “ono što će se u književnoj kritici kasnije javljati o romanima Tvr-đava, Ostrvo i nezavršenom romanu Krug - bit će adekvatno vrijednostima napi-sanih i objavljenih djela, odnosno nedosegnuto značaju romana Derviš i smrt.10

U seriji članaka, kritika i analiza romana Derviš i smrt koji su uslijedili, ista-knuo bih samo dio izvještaja koji se navodi pod obrazloženjem dobivanja Gorano-ve nagrade iz Vjesnika u kojem stoji: “Iako roman ima oko 400 stranica, Selimović ni za trenutak nije nigdje iznevjerio svoj početni dah i zamah. On nam je otkio po-seban svijet, sazdan na zavičajnim osnovicama, ali u kojem su religionalni okviri prevladani, a tematika uzdignuta do općeljudske razine. Pun svježih metafora, psi-holoških analiza, autentičnih prikaza sredine, mudrih sentencija i meditacija, živih likova u konfrontaciji sa životom i sudbinom, Selimovićev je roman bogat slojevit, zrelo ostvarenje iskusna i darovita pisca i djelo koje je poniklo na našem tlu, ali po svojim kvalitetnim osobinama i visokom umjetničkom dometu ujedno pripada u svijetu”.11 U daljnjoj analizi pozabavit ću se onim tekstovima koji pretendiraju biti kritike, dakle, kratki izvještaji, intervjui s piscem, razgovori o drugim temama kao što su razgovori i rasprave o drugim piscima o kojima je i Meša Selimović govorio i pisao, neće biti predmet interesa ovoga rada.

U tom izboru, zanimljiv je, vrlo dobar i pomalo provokativan članak Željka Falouta koji u Razlogu 1966. piše počinjući članak riječima: “Pred nama je ova knjiga, čudna odista, zbog jednostavnosti, naprosto prirodnosti kojom postoji a kojom nas uvodi u toliko nedoumica, često i neuhvatljivih, za koje se bojimo reći riječ iz straha da ne bude opća, dovoljno opća da iz neuhvatljivosti nastane neodređenost”.12 Falout započinje članak mottom iz Camusova djela “Mit o Si-zifu” očito sugerirajući stanovitu intertekstualnu idejno-svjetonazornu i stilsku podlogu Dervišu. Distancirajući se od, kako kaže, “nazdravičarskih, otrcanih, općenitih i nikakvih epiteta koje je doživjela ova knjiga (Derviš i smrt, op.I.M.) iz pera naših eminentnih (pocrtao Ž. F.) kritičara”,13 Falout temelji svoju kritiku, točnije, analizu romana, na povezanosti pojedinčeve fi lozofi jske, zapravo egzi-stencijalne, upitnosti prema društveno-represivnim modelima vlasti. Smatrajući Selimovića “piscem-realistom u najpametnijem, najširem, najrealnijem, naj-ne-školskijem smislu te riječi”,14 Falout smatra da “jedan svetac postaje - buntovnik, i to, ne pravi, ne dosljedni, već plašljivi, čak i kukavički buntovnik, polovičan - i kao takav i umire”.15 Sve se to dogodilo u trenutku “otkrića svijeta, društvenog, 10 Lagumdžija, Razija, Djelo Meše Selimovića u književnoj kritici, Oslobođenje, Sarajevo, 1986.,

str. 12.11 Vjesnik, 13.7.1967.12 Razlog, 6(1966), br. 5-6, Zagreb, 1966., str. 522.13 Ibid., str. 523.14 Ibid., str. 524.15 Ibid., str. 525.

165


povijesnog”.16 Naglašavajući metaforičnost islamske religije u djelu, smatrajući da je “Selimoviću u islamu bitno ono što u sebi nosi svaka ideologija, svaka dogma”,17 povezujući Selimovića s Kafkom i Andrićem, čak kritizirajući An-drića koji “često ne ide dalje od povijesnog egzotizma (istaknuo Ž. F.)”, Falout zaključuje kako je “pred nama djelo koje zauzima izuzetno mjesto u našim knji-ževnostima - svojom duhovnom i etičkom veličinom”.18

Posve drukčije intonirana, kratka je kritika Ivane Sutlić iz 1967. koja ro-man čita iz perspektive Bosne te kaže kako je “za njega (Selimovića, op. I.M.) Bosna ovdje samo ambijent, a ne osnovna tema”19 te se, prema vlastitim riječima, zaoštreno pita: “da li je Derviš i smrt knjiga o vječno ljudskom u prolaznoj, konkretnoj, historijsko, etnografsko itd. određenoj Bosni, ili djelo koje na svoj način privodi do riječi ono neponovljivo bosansko (istaknula I. S.) u Bosni”,20 te nastavlja dajući zanimljivu opservaciju: “samo ako je posljednja misao dileme “zadovoljna”, imat ćemo posla s pravim umjetnič-kim djelom”.21 Kritičarka primjećuje da je “iako psihološki uvjerljivo, ipak možda isuviše jednostavno naznačen dervišev prijelaz u akciju”.22 Razliku-jući unutarnju i vanjsku tragediju, Ivana Sutlić se koncentrira na “istinsku unutrašnju tragediju vlasti koja bi “kolorit” Bosne mogla uzdignuti do puke kulise za prizor, igrokaz problema, do samog istinskog nezadovoljstva koji je iznio Andrić” .23 Tako i u ovoj kritici dolazi do izražaja Selimovićevo uspo-ređivanje s Ivom Andrićem, paralela koja će pratiti cjelokupnu Selimovićevu recepciju sve do naših dana.

Nadalje, u “Riječkoj reviji” iz 1967. Viktor Jurković u kritici pod naslovom Roman o životu čovjekovu na početku ističe kako “Derviš i smrt nije ni po kon-cepciji, ni po fabuli, ni po fakturi, ni po formi, a ni po sadržaju roman u klasič-nom, uobičajenom smislu riječi”, smatrajući pak, kako to nije “ni socijalni, ni fi lozofski, ni ljubavni roman, već je to sve ujedno i sve to zajedno”.24 Jurko-vić naglašava kako je “u osnovi Čovjek, a humanizam je prisutan kao temeljna, suštinska kategorija i najveća vrijednost postojanja.”25 Uspoređujući Selimovi-ća s Kafkom, kritičar obraća pozornost na prisustvo mnogobrojnih paradoksa, “konkretnih i uopćenih, generaliziranih konfrontacija, onih svakodnevnih, sit-noljudskih i - onih drugih - općeljudskih, svehumanih koncepcija.”, a sve to je

16 Ibid.17 Ibid., str. 529.18 Ibid.19 Polet, 2-15(1967), br. 7, str. 3620 Ibid.21 Ibid.22 Ibid.23 Ibid.24 Riječka revija, 16(1967), br. 6-7., str. 505-506.25 Ibid., str. 506.

166

“sudbinski usmjereno jednom, isključivom, neumitnom cilju - smrti”.26 Jurković završava kritiku mišlju kako “roman Derviš i smrt predstavlja Selimovićev zvjez-dani trenutak, ali i afi rmaciju njegove stvaralačke snage, dokaz i garanciju onog njegovog “prekosutra”, tj. njegovih potencijalnih, kreativnih dispozicija”.27

U zanimljivom, anegdotarnom tonu u dnevnim novinama Vjesnik Vlatko Pavle-tić, koji je i bio jedan od onih koji je Meši Selimoviću uručio Goranovu nagradu za roman godine, piše zanimljivu kritiku pod neobičnim naslovom Besmisao samož-deranja - o jednoj ideji romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Pavletić se u kritici zapravo osvrće na mišljenja koja su nastala nakon romana Derviš i smrt, a koja karakteriziraju pisca tog romana kao “pisca koji svojim djelom pruža čitaocima, možda, najuzbudljivije stranice naše suvremene književnosti”.28 Nadalje, Pavletić spominje kako mu je “u vezi s tom istom knjigom jedan znanac iz Sarajeva, ovih dana, dugo pričao o ignoriranju, jer, kaže, o kakvim se sve knjigama, nedostojnim pažnje, objavljuju recenzije, a o ovoj, na primjer, nije, navodno, u Vjesniku nitko ništa zabilježio”.29 Tom, iz današnje perspektive zanimljivom anegdotom, Pavletić započinje svoju kritiku smatrajući kako “nam se Selimovićeva knjiga ne čini pa-metnom zato što je gorka, nego djeluje oporo i resko zbog toga što pisac mudro i nadmoćno rasvjetljuje misterij života, ne polazeći ni od kakve apriorne, ni optimi-stičke ni pesimističke, krilatice, osim od iskustva i duboke spoznaje da se ne može zaobići istina neminovnosti osipanja, rasapa, rasula, propadanja, gubitka”.30 Iz tog dubokog iskustva knjige, kako Pavletić roman namjerno naziva, Derviš i smrt nudi stanovitu rušilačku dimenziju života koju Pavletić uspoređuje sa “zmajem koji ne-zasitno ždere svoje vlastito meso”.31 Ta pozicija spoznaje o rušilačkoj dimenziji života očita je pak, tek iz perspektive smrti, kada je kasno da se išta mijenja. Po-sljedično tome, slijedi zaključak da je “tragičnost našeg ljudskog položaja u svijetu motivirana time što prekasno dolazimo do iskustva da nema nikakvog mističnog zmaja, nego da je to tek simbol našeg samožderanja. Glava shvati što je učinila tek pošto je sebe nepopravljivo skratila za tijelo, bez kojeg joj nema opstanka. Tako nastaju predsmrtne mudrosti pojedinaca, generacija, čitavih civilizacija, što, među-tim, nikome živome ne pomaže”.32

Vrlo dobru i iscrpnu kritiku-analizu romana Derviš i smrt nudi Zlatko Mar-kus u časopisu “Encyclopaedia moderna” iz 1967. godine. Znakovito je da i on počinje pisati kritiku snažnom rečenicom koja, kao da nastaje netom nakon pro-čitanoga romana. Ona glasi: “Pristupimo li Selimovićevu romanu Derviš i smrt sa bilo koje strane i u ime bilo kojeg idejnog, etičkog ili estetičkog vjerovanja, 26 Ibid.27 Ibid.28 Vjesnik, 13.7.1967.29 Ibid.30 Ibid.31 Ibid.32 Ibid.

167


razloga ili htijenja, taj će nam se roman, srazmjerno intenzitetu našeg interesa (ma koje vrste on bio), izmaći, odvratiti i ubrzo će nam pokazati svoju drugu stranu, drugu mogućnost značenja, drugi vid svojeg višemogućeg i višeznačenog postojanja, neobuhvaćenog omjerom našeg pristupa”.33 Nakon te rečenice slijedi minuciozna analiza romana, zapravo, više analiza doživljaja suočenja s romanom iz kojega se rađa ideja o posebnom tipu čovjeka kojega Selimović inaugurira. “Se-limovićev je roman prepoznavanje neistraženih mogućnosti selimovićevskog čo-vjeka (...)”.34 Tako je, za Markusa, “čitanje ovog romana slijeđenje piščeve avan-ture u traženjima ljudskoga u svijetu”, a za taj čin čitanja “potrebno je investirati našu čitavu ličnost”.35 Markus zaključuje: “Selimovićev roman polazi i rađa se iz jednog stanja. To stanje refl ektira se u romansijerskom postupku na taj način da se svakom pojedinačnom i konkretnom postojanju bilo koje misli, emocije, strasti i akcije prilazi najprije općenito iskustvenom i provjerenom misli u uobičajenosti i sveopćem ponavljanju upravo tog općeg u pojedinačnom”.36 Zaključujući kritiku tumačeći romaneskni postupak kao igru indukcije i dedukcije, Markus se osvrće na stil: “Selimovićeve riječi i rečenice najčistije su i ujedno najobičnije nužnosti i gotovo jedine mogućnosti bivanja i postojanja njegove misli”.37

Međutim, nisu sve kritike ovoga romana bivale intonirane u isključivo pozi-tivnom kontekstu unutar kojega se nastojalo proniknuti u semantičku višeznač-nost, a da se pritom ne izostavi naglašavanje vrlo sofi sticirana, precizna moder-nističkoga stila pisanja. Upravo se Ante Pedišić u svojoj kritici naslova “Beznađe Selimovićeva Derviša” osvrnuo na negativne aspekte Selimovićeva stila koje su posljedica “emocionalnog balasta konstantno istog kvaliteta” unutar kojeg se i “najiskreniji sentimenti doimaju kao patvorine te ne mogu zadovoljiti pretenziju ni za kakvim uvjerljivim rezultatom, pa ni umjetničkim” .38 Za Pedišića je Ahmed Nurudin “psihološki jednostrano portretiran”, on je “etički neuravnotežen čo-vjek, vječiti izgnanik, sumnjivac nestabilna značenja”,39 a “tok događaja pati od istovjetnosti emocionalne boje”.40 Upravo suprotno iznesenim kritikama, Pedišić smatra kako je ovaj roman “u biti klasična prozna kompozicija, bez ekstremnih izražajnih inovacija”.41 Nadalje, kritičar smatra da je ključan odnos u romanu, koji je pak, nedovoljno dobro prikazan, odnos ne između Ahmeda i Hasana, kao što su to prijašnji kritičari naglašavali, već odnos Ahmeda i Mula Jusufa. Odnos između Ahmeda i Hasana, po Pedišiću, upravo pokazuju nedostatke Selimoviće-va pripovijedanja koje kao posljedicu ima “estetski nehomogeno i neuvjerljivo 33 Encyclopaedia moderna, 2(1967), br. 3-4., str. 199.34 Ibid.35 Ibid.36 Ibid., str. 201.37 Ibid.38 Mogućnosti, 14(1967), br. 8., str. 872.39 Ibid., str. 874.40 Ibid., str. 873.41 Ibid., str. 874.

168

angažiranje izrazitog talenta za proznu naraciju u konfesionalne tokove reminis-cencija i pretpostavki koje su pretočene u zabavnu lektiru što ne kaže i ne znači mnogo”.42 Nurudin je, za Pedišića, “isuviše amorfan da bi bio posrednik između pisca i čitaoca”.43 Na kraju, kritičar pokušava ublažiti izrazito negativno into-niranu kritiku naglašavajući “stilske vrijednosti te velik broj dojmljivih i knji-ževno uzornih odlomaka”, ali “psihološki propusti u karakterološkoj koncepciji glavnog junaka” su ipak preveliki što “onemogućuje estetsku funkcionalnost i cjelovitost kompozicije romana”.44

U nekim aspektima sličan Pedišićevoj kritici, javlja se u splitskom časopisu “Vidik” Jozo Vrkić s osnovnim prigovorom romanu Derviš i smrt smatrajući da “glavni junak traži sebe, mjestimice je čak neindividualiziran i reduciran na sim-bol te se rezignirano uključuje u kaos nepravde, s mišlju o neumitnosti nevolje i negacijom života, u kojem se uopće nije iskušao”.45 Zamjerajući Selimoviću izrazitu simboličnost teksta, pa čak sugerirajući tumačenje likova “Hasana i Nu-rudina kao nomada, odnosno, ratara”,46 Vrkić nudi zanimljivu kritičku analizu prije svega likova romana Derviš i smrt. Isto tako, vrijedno spomena je kritiča-revo mišljenje da je Kafka bio uzor Selimoviću, a u samoj kritici se Vrkić ipak komparativno osvrće na Andrića, poglavito na usporedbu prikaza likova u roma-nu Derviš i smrt s prikazom likova u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija.

Časopis “Kritika” iz Zagreba 1968. u prvom broju objavljuje teorijski pot kovanu, argumentiranu i zanimljivu kritiku romana Derviš i smrt autora Zvonimira Mrkonjića pod naslovom “Roman dileme”. Naglašavajući stanovitu pukotinu ustrojstva romana koja se ne može jednoznačno prevladati jer je “ona tek u tenziji između konteksta i konačnosti romaneskne vizije, u naporu transformacije prvobitnih misaono iskustve-nih datosti u djelo koje je njihovo razrješenje”,47 Mrkonjić sugerira (iako izrijekom ne spominje) psihoanalitičku, lakanovsku analizu romana u kojoj upravo Drugi po-staje nositelj identiteta i potencijalni odgođenji označitelj. Time se “izraz pukotina ne treba shvatiti kao nedostatak, već kao suvišak svijesti o razmaku između onog tla datosti gdje nas egzistencija ukorjenjuje i iskorijenjenosti djela - dvojstva u kojem pisac, htio on to ili ne, nužno učestvuje”.48 Nadalje, Mrkonjić naglašava inherentnu ulogu prošlosti, sjećanja u konstruiranju pripovjednog tkiva. On to lakonski objašnja-va konstatacijom kako “onaj koji se ispovijeda ne djeluje jer odviše zna, dok onaj koji pripovijeda hoće djelovati da ne bi znao”.49 Time Mrkonjić vrlo precizno zahvaća i u dublje strukture odnosa naracije i iskustva, pripovijedanja i ispovijedanja.

42 Ibid., str. 878-879.43 Ibid., str. 883.44 Ibid.45 Vidik, 15(1968), br. 4, str. 67.46 Ibid., str. 68.47 Kritika, 1(1968), br. 1, str. 83.48 Ibid.49 Ibid., str. 86.

169


IV.

Kao što se iz navedenog vidi, recepcija romana “Derviš i smrt” u Hr-vatskoj bila je izuzetno bogata i raznolika. Osim ovih književnih prikaza, objavljivani su u dnevnim listovima kao što su Vjesnik, Glas Slavonije i Glas koncila tematski intervjui u kojima je Selimović govorio o svojoj poetici, životu i radu. Interes javnosti za život i djelo Meše Selimovića toliki je da i sam Selimović u jednom trenutku kaže da ga toliki interes jako iznenađuje. Razlog bogate književne recepcije toga romana i pisca uopće u Hrvatskoj vjerojatno nije povezan samo s njegovom stvarnom vrijednošću koja je ne-osporna, već i u činjenici osvajanja prestižne Goranove nagrade. U prilog toj tvrdnji ide i činjenica da u sljedećim godinama, nakon drugih romana, njegova recepcija više nikada neće biti tako bogata. Iako se roman Tvrđava smatra kvalitativno nešto lošijim od romana Derviš i smrt, on nipošto to nije u tolikoj mjeri da opravda toliki pad u kritičkoj produkciji koja je uslijedila nakon izlaska romana 1970. godine.

Kritike koje su povodom objavljivanja romana Tvrđava izašle u Hrvatskoj su kritika Vojislava Đurovića iz Borbe od 4. srpnja 1971., zatim zanimljiva kritika Riste Trifkovića u Vjesniku u kojoj autor pokušava uspostaviti razvoj-ni tijek Selimovićevih romana sugerirajući autorovo postupno “sazrijevanje”. Stoga je Selimović, po Trifkoviću, “godinama pisao jednu te istu knjigu, poste-peno se navikavao i pripremao da svoju uznemirenu misao o čovjeku uzvrhuni kad za to dođe čas”.50 Tvrđava je u toj kritici prikazana kao “antipod Dervišu, blistavo vedra, iako je taj sjaj pomućen naslagama mračnog doba koje inspi-racijski seže do Bašeskije, šekspirijanske fabule i majstorski vođene intige, superiorne literarnosti i zanimljivosti koja vas obuzme i ne pušta iz zagrljaja do posljednje rečenice posljedenje stranice”.51

Nadalje, prema mišljenju Bože V. Žige, “Meša Selimović svojim romanom Tvrđava zadržava istaknuto mjesto u suvremenoj književnosti jugoslavenskih naroda”.52 Uspostavljajući sličnosti i razlike toga romana s romanom Derviš i smrt, autor ipak napominje da “već početna simbolika Tvrđave upućuje na svijest o rasapu stvarnosnih vrijednosti gdje svaka osoba i svaka pojava predstavljaju odvojene svjetove, nepristupačne tvrđave u mreži mnogih i mnogostrukih druš-tvenih i pojedinačnih otuđenja”.53 Žigo kritiku zaključuje komparativnim tuma-čenjem smatrajući da unatoč tome što “Tvrđava asocira na Kafkin Zamak, Seli-mović ima mnogo više veze s Dostojevskim nego s Kafkom”,54 a to potkrjepljuje povezivanjem Avdage i istražitelja u Zločinu i kazni.

50 Vjesnik, 19.1.1971.51 Ibid.52 Studentski list, 23.2.1971.53 Ibid.54 Ibid.

170

Strahimir Primorac pak, ne uspoređuje Selimovića s Dostojevskim, već po-novno s Andrićem smatrajući da se “meditativnost u Selimovićevim romanima javlja kao jedna od najvažnijih osobina njegova stila, dok su kod Andrića for-mulacije odmjerene, koncizne, ponekad i hladne”.55 Pa ipak, Primorac završa-va svoju kritiku mišljenjem koje će se kasnije uvriježiti u kritičkoj recepciji romana Tvrđava, on zaključuje: “gledano u cjelini, Tvrđava ne doseže sasvim vrijednost svoga prethodnika (Derviš i smrt, op. I.M.). Ipak, ovaj roman si-gurno pripada vrlo značajnim ostvarenjima, koja će ostati u literaturi i zauzeti visoko mjesto”.56

Od sljedećih djela koja će izaći, treba naglasiti da od 1970. počinje izla-ženje sabranih djela Meše Selimovića i da su kritičari nerijetko usmjereni na prikazivanje cjelokupnog opusa Meše Selimovića. Ostrvo u Hrvatskoj prola-zi bez ozbiljnije kritike, jedini koji kratko ocjenjuju to djelo su Džemaludin Alić u Oku iz 12. lipnja 1975. te Krunoslav Pranjić čiji se tekst pod naslovom Da li da umre stari mandarin emitira u Obrazovnom programu Radija Zagreb 1976. Kritiku nedovršenog romana Krug objavljuje Dušan Marinković u Oku. Marinković u toj kritici govori o “stvaralačkom sazrijevanju koje nije drugo do strpljivo traganje za autentičnim govorom”.57 Uspoređujući ga s Andrićem, autor kritike iznosi svoje viđenje odnosa tih dvaju pisaca: “dok je Andrić na-stojao oblikovati sraz nekoliko kulturnih tradicija na tom području, otkriti pred sobom i čitaocem taj fantastičan život što je nastao u aktivnom dodiru među njima, zaći u duboko zapretane prostore duše i snova likova što su ponikli na tom prostoru, Selimović raspreda individualnu priču lika koji se nedokučivim zakonima logike i slučaja ljudskog djelovanja našao u oči s vlašću”.58 Nedo-vršeni roman Krug znakovit je jer “je jedan među prvim romanima koji se konzekventno služi politizirano-ideologiziranim književnim diskursom, a uz to i tekst koji je oblikovan u tradiciji realističkog pripovijednog postupka”.59 Osim tih kritika, recenzija i osvrta, valja spomenuti i kritiku Sjećanja u Oku iz 4. 11. 1976. koja se odlikuje izrazitim polemičkim nabojem, a potpisuje ju Predrag Matvejević.

Od ostalih članaka posvećenih književnom djelu Meše Selimovića, valja iz-dvojiti ponovno izdanje romana Derviš i smrt iz 1974. unutar kojega opsežni i vrlo kvalitetni predgovor piše Nedjeljko Fabrio. U njemu se autor osvrće na najbitnije aspekte Selimovićeva pisanja. Isto tako, u sedamdesetim godinama Mirko Skakić u Zadarskoj reviji i to u četiri broja piše uglavnom o ranom djelu Meše Selimovića ispravljajući time nepravdu počinjenu u vremenu prije romana Derviš i smrt kada je rano djelo ostalo nezapaženo. 55 Kolo, 9(1971), br. 1-2, str. 144.56 Ibid.57 Oko, 21.7.1983.58 Ibid.59 Ibid.

171


Svi tekstovi napisani kasnije, u sedamdesetim i kasnijim godinama, a tiču se Derviša i smrti i ostalih djela, mišljenja sam, ne mogu se promatrati kao kritike, već kao interpretacije. Od zanimljivijih, izdvajam tekst Branke Brle-nić-Vujić objavljen u Reviji iz 1978. pod naslovom “Derviš i smrt Meše Se-limovića u dilemi duha i dilemi bivanja”, interpretaciji koja se bavi jednim tipom fi lozofskog čitanja toga romana. Zanimljivu minucioznu interpretaciju nudi Jože Pogačnik pod naslovom “Idejno-estetska struktura Tvrđave” u kojoj autor polazi od “dvaju pojmova koja su centralna za interpretaciju teksta roma-na: pojam ljubavi i pojam pjesnika”.60

Poseban vid recepcije koju je Selimovićev opus potaknuo, a tiče se preis-pitivanja nekih iskonskih čovjekovih uvjetovanosti, dolazi iz katoličke kul-turne recepcije. Istaknuo bih članak Rajmunda Kuparea pod naslovom Iro nija u službi čovjeka61 te članak Marije od Presvetog Srca Anke Petričević koja analizira roman Derviš i smrt u svojoj knjizi.62 Od novijih radova objavljenih u Hrvatskoj, nezaobilazna je monografi ja Ajke Srebreniković Tiro koja se analitičko-interpretativnim metodama Gaje Peleša i ostalih relevantnih teo-retičara detaljno bavi kategorijom lika u romanu Derviš i smrt.63

V.

Zaključno, recepcija djela Meše Selimovića u Hrvatskoj po količini prilo-ga nešto je manja nego ona u Bosni i Hercegovini i Srbiji što je razumljivo, uzme li se u obzir književnikovo djelovanje u tim sredinama. S druge pak strane, ne može se reći da je Meša Selimović u Hrvatskoj doživljavan kao stranac, a nadajmo se da to neće ni biti u budućnosti iako noviji trendovi u kojima se njegov roman “Derviš i smrt” izostavlja iz obvezne lektire, ne idu tome u prilog. Osnovni kritičarski ton koji dominira u kritikama je dakako, raznolik, ali nakon 1966., nakon izlaska Derviša, Selimović je percipiran kao književnik visokih dometa koji su potvrđeni i Vjesnikovom Goranovom nagradom. Razdoblje najpovoljnije recepcije, logično je razdoblje između 1966. i 1972. nakon čega ta recepcija osjetno slabi. Autorovom smrću otvara se potreba skupljanja i sumiranja značaja i dosega njegova djela, a prilozima Razije Lagumdžije i Mirka Skakića, objavljene su i knjige posvećene samo okupljanju kritika na jedno mjesto. Političkim i ratnim promjenama u deve-desetim godinama prošlog stoljeća započeta je još jedna revalorizacija “knji-ževnog znaka” Meše Selimovića koja u Hrvatskoj, ali i šire, još uvijek traje. Vjerujući u bezvremensku vrijednost nekih antologijskih redaka koje je ovaj

60 Pogačnik, Jože, Jugoslavističke teme, Dukat, Vinkovci, 1990., str. 116.61 u knjizi: Kupareo, Rajmund, Umjetnik i zagonetka života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.62 Petričević, Anka (Marija Od Presvetog Srca), Na našim izvorima, Dominović, Zagreb, 1997.63 Srebreniković-Tiro, Ajka, Znakovi osobnosti u romanu “Derviš i smrt”, Preporod, Zagreb, 2004.

172

književnik napisao, smatram da je proučavanje takvih tekstova u vremenima suvremenih teorijskih analiza stalni izazov. U tom smislu, upravo želeći po-nuditi još jednu prijeko potrebnu revalorizaciju opusa Meše Selimovića, li-šenu svih političkih i inih neknjiževnih aspiracija, a suočenu sa suvremenom književno-teorijskom situacijom, nastavljam svoja istraživanja.

KULTURA

175

Srđan Vukadinović

Repertoarska i produkcijska profi lacija tuzlanskog Teatra Kabare

1. Formiranje Teatra Kabare

Nastanak i formiranje pozorišta za svaku sredinu predstavlja specifi čan druš-tveni i kulturološki događaj. Takav čin ima posebnu težinu kada je riječ o nastan-ku teatarskog organizma koji svoju koncepciju i profi laciju gradi na modernom i savremenom pristupu, kako produkcijskog djelovanja, tako i repertoarskog koncepta. Teatar Kabare iz Tuzle, kao najmlađi bosanskohercegovački pozorišni institucionalni segment, do početka pete godine trećeg milenijuma, nastao je na Svjetski dan pozorišta, 27. marta 2002. godine. Po svom organizacionom i pro-gramskom konceptu ovaj Teatar je kamerni i moderni pozorišni organizam. Za nešto manje od tri godine egzistiranja (do kraja decembra 2004. godine), uspio je da se razvije u repertoarsko pozorište, sa čime se teško mogu pohvaliti i or-ganizovaniji, brojniji i fi nansijski snažniji ansambli. Na primjeru ovoga Teatra padaju u vodu sve žalopojke i izgovori za nerad mnogo starijih i brojnijih pozo-rišnih ansambala, koji takvo stanje pravdaju nedostatkom fi nansijskih sredstava. Moderna organizacijska i produkcijska koncepcija Teatra Kabare proističe iz či-njenice da se stvaralačka ekipa okuplja oko svakog projekta, a ne iz obaveze pre-ma radnom odnosu. Zbog toga projekti ovog Teatra, svaki za sebe, predstavljaju posebnu cjelinu i traju onoliko koliko ih umjetničko tržište traži. Za dvije godine i devet mjeseci postojanja Teatar Kabare je izveo šesnaest premijera i preko 230 repriza, što je impozantan pokazatelj njegove aktivnosti, djelovanja i misije u društvenom realitetu grada Tuzle, Tuzlanskog kantona, Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine. Ansambl ovog Teatra je gostovao i van granica Bosne i Hercegovine, i to u Hrvatskoj i SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori, gdje je osvojio nepodijeljene simpatije publike i stručne javnosti.

Svoju kulturološku misiju Teatar Kabare ne ostvaruje samo preko pozorišnog repertoara, već i kroz učeš će na mnogim pozorišnim i scenskim festivalima, zatim organizovanjem vlastitog pozorišnog festivala (TKT festa), kao i kroz širi anga-žman ispoljen u nekim drugim oblicima kulturnog i umjetničkog djelovanja (orga-nizovanje izložbi, koncerata i drugih muzičkih programa, promocija knjiga, i sl.).

176

Produkcijsku profi laciju Teatar Kabare ostvaruje pored samostalnih produk-cijskih projekata i kroz svojevrsnu “umjetničko proizvodnu” simbiozu sa tuzlan-skom Akademijom dramskih umjetnosti, Hrvatskim teatrom “Soli” iz Tuzle i Gradskim pozorištem iz Živinica. Na taj način ovaj Teatar konstituiše nukleus je-dinstvenog pozorišnog sistema u Tuzlanskom kantonu, i šire, u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je nesumnjivo da budućnost bh teatra leži u konstituiranju jed-nog sistema. Teatar Kabare takav produkcijski odnos ostvaruje od početka svoga djelovanja. Utemeljitelj i umjetnički voditelj ovoga Teatra je diplomirani glumac Vlado Kerošević, vanredni profesor Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli. U Teatru je uspostavljen profesionalni model organizacije, produkcije i tehnologije rada uz stalni stručno-umjetnički nadzor autoriteta u oblasti scenskih umjetno-sti, koji podrazumijeva prepoznavanje i otkrivanje najtalentovanijih studenata sa Akademije i njihovo uključivanje u rad. Tuzlanska Akademija dramskih umjet-nosti je umjetnička baza Teatra Kabare i može se reći da se ove dvije institucije nalaze u vezi organskog karaktera. Pored mladih glumaca sa Akademije, sastav ovog ansambla konstituišu i mladi talentovani ljudi koji su prošli iskustvo i školu dramskog studija, i koji imaju želju i namjeru za dalje stručno umjetničko usavr-šavanje. Na taj način Teatar Kabare stvara u biću bosansko-hercegovačkog pozo-rišnog ambijenta praksu zaživljavanja ugovornog odnosa između protagonista i pozorišne kuće, a dužina trajanja ugovora u ovom slučaju ograničena je dužinom trajanja zainteresovanosti publike teatra za pozorišni projekat.

2. Repertoar Teatra Kabare

Bitno obilježje svakog teatra je repertoar. Teatarska misija svakog ansambla u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti određuje se i razmatra na osnovu repertoar-ske politike. Repertoarski koncept Teatra Kabare određuju značajna, angažovana djela iz pera velikih pisaca i dramatičara. Pozorišni projekti ovog Teatra imaju duboku idejnu i estetsku utemeljenost zasnovanu na nemjerljivom doprinosu ra-zvoju interkulturalnog modela društva po evropskom modelu u kojem se, prije svega, podrazumijeva uspostavljanje autoriteta posebnosti, autentičnosti i ori-ginalnosti kultura i načina života svih naroda i drugih posebnosti koji bitišu na prostoru Bosne i Hercegovine. Pozorišne projekte Teatra Kabare odlikuje pro-žimanje dvije ili više kulturalnih i civilizacijskih crta populacija koje su životno vezane za prostor bosanskohercegovačkog društva.

Repertoar Teatra Kabare je u žanrovskom smislu veoma raznovrstan i odliku-ju ga, kako dramske karakterne predstave svjetske i nacionalne (bosanskoherce-govačke) dramske klasike, tako i savremena djela moderne dramaturgije, kao i predstave kabaretskog tipa koje su namijenjene najmlađoj publici.

Po hronološkom redu, onako kako su premijerno izvođene, repertoar Tea-tra Kabare, u periodu od osnivanja do 31. decembra 2004. godine, sačinjavaju

177

KULTURA

sljedeće predstave i pozorišni projekti: “Svi moji sinovi” Arthura Millera, “Der-viš i smrt” Meše Selimovića, kabaretski kolaž “Život je lijep”, “Urnebesna trage-dija” Dušana Kovačevića, “Ja, načelnikovica” Zlatka Dukića, “Novi život” Ab-durahmana Nametka, “Čarobno magarence” Erika Vosa, Euripidova “Ifi genija u Aulidi”, “Prosjačka opera” Bertolta Brechta, “Bez trećega” Milana Begovića, “Anđeo na mom ramenu” Stephena Levija, “Kako ubiti suprugu i zašto” Antonia Amuria, “Prevrtač” Nenada Vujadinovića, akademski projekat “Galerija likova”, “Malograđani” Maksima Gorkog i “Veliki vezir” Derviša Sušića.

Predstavom “Svi moji sinovi” Arthura Millera, koja je premijerno izvedena 12. juna 2001. godine otvorena je Studentska scena Akademije dramskih umjet-nosti u Tuzli. Bio je to početak javne prezentacije glumaca druge generacije Aka-demije koji gotovo tri godine nose repertoar Tetara Kabare. Iako su predstave “Svi moji sinovi” i “Derviš i smrt” premijerno izvedene prije zvaničnog datuma osnivanja Teatra Kabare, one se mogu smatrati dijelom repertoara iz razloga što je na neki način Studentska scena Akademije dramskih umjetnosti iz Tuzle predstavljala istovremeno i začetak ideje o Teatru, dok je predstava “Derviš i smrt” kultna predstava ovog Teatra, koja je još uvijek na repertoaru i publika je doživljava s nesmanjenom pažnjom.

Svojim repertoarom Teatar Kabare je skrenuo pažnju najšire javnosti i publi-ke kako u gradu Tuzli, tako i šire u Kantonu i Federaciji Bosne i Hercegovine. U šarenolikom žanrovskom spektru pažnju su naročito pobuđivala djela iz domaće dramske baštine, za koja je Teatar Kabare dobio niz priznanja na pozorišnim festivalima.

3. Teatar Kabare na festivalima scenskih umjetnosti

3.1. Kazališne/pozorišne igre Bosne i Hercegovine u Jajcu

Festival u Jajcu su bile kazališne/pozorišne igre duge tradicije koja je bila u prekidu skoro dvanaest godina (od 1991. do 2002.godine). Bio je to festival te-atra pune dvije decenije, sve do početka rata u Bosni i Hercegovini. Ljeta 2003.godine, u bosanskohercegovački grad na Plivi stigli su na obnovljeni Festival pozorišni ansambli iz čitave BiH. Manifestacija je trajala jedanaest dana, a prisu-stvo publike i prikazane predstave su najbolja potvrda da su Kazališne / pozoriš-ne igre u Jajcu itekako potrebne i da ih treba narednih godina sadržajno obogatiti i svakako nastaviti. Namjera je da ove Igre u organizacionom smislu postanu još profesionalniji organizam polivalentne sadržine, jasne u namjerama vezivanja uz sva teatarska zbivanja na bosanskohercegovačkim prostorima.

Teatar Kabare iz Tuzle je na 22. Kazališnim/pozorišnim igrama BiH koje su održane u Jajcu od 6. do 16.juna 2003. godine izveo svoju kultnu predstavu “Derviš i smrt” Meše Selimovića (dramatizacija Nebojša Bradić) i režiji Vlade

178

Keroševića. Na 23. Igrama održanim u Jajcu Teatar Kabare je otvorio Festival sa projektom “Prosjačka opera” Bertolta Brechta u režiji Branka Šimića.

3.2. Festival “Bihaćko ljeto”

Festival “Bihaćko ljeto” je smotra scenskih umjetnosti Bosne i Hercegovine. U gradu koji ima ljepoticu Unu već šest godina, od 1998. godine, okupljaju se eminentni umjetnici iz svih bosansko - hercegovačkih prostora. Ovaj Festival zauzima značajno mjesto u kulturnim događanjima u gradu Bihaću i Unsko-san-skom kantonu. Gledaoci i doživljavaoci umjetničkih djela su u prilici da na ra-zličitim scenskim lokacijama posmatraju ostvarenja iz različitih vidova scenskih umjetnosti: teatra, fi lma, muzike i dr. Bihaćki festival je mjesto gdje se rado susrijeću umjetnici i kulturni radnici iz cijele Bosne i Hercegovine.

Teatar Kabare je učestvovao na Petom i Šestom “Bihaćkom ljetu”. Na Petom, koje je održano od 21. juna do 6. jula 2002. godine, TKT je izveo predstavu Meše Selimovića “Derviš i smrt” (adaptacija Nebojša Bradić) u režiji Vlade Keroševića, dok su na Šestom, održanom od 21. juna do 4. jula 2003. godine, publici u Bihaću prikazane dvije predstave: dječja “Čarobno magarence” Erika Vosa, u režiji Vlade Keroševića, i “Ja,načelnikovica” Zlatka Dukića i režiji, također,Vlade Keroševića. Na Sedmim Susretima u Bihaću, održanim ljeta 2004. godine, Teatar Kabare je izveo predstavu “Novi život” Abdurahmana Nametka, a u režiji Vlade Keroševića.

3.3. Internacionalni teatarski festival MESS u Sarajevu

Sarajevski MESS je internacionalni teatarski festival koji ima relevantno mjesto u teatarskom ambijentu Evrope kao prostor susreta i preispitivanja po-zorišnih avantura i ideja, kao i propitivanja poetika svjetskog teatra. U petnaest dana ovoga Festivala, koliko obično traje, zaljubljenici pozorišne umjetnosti istinski uživaju u predstavama koje ostaju za pamćenje i koje se prepričavaju skoro čitavu godinu dana, do narednog MESS-a. Najveća imena evropskog teatra poput Pitera Bruka, Nikolasa Štemana, Oskarosa Koršunovasa i drugih autora čije su inscenacije viđene u okviru ovog Festivala su njegov zaštitni znak. Ali nisu samo ovi autori ono po čemu se pamti Internacionalni teatarski festival u Sarajevu,već su to i mladi neotkriveni autori koji se s nestrpljenjem očekuju u nadi da će, uvijek, donijeti nešto novo.

Teatar Kabare je na 43. MESS-u održanom od 17. do 31. oktobra 2003. godi-ne, učestvovao u zvaničnoj konkurenciji sa projektom “Prosjačka opera” Bertol-ta Brechta, u režiji Branka Šimića.Ovaj projekat je značajan zbog činjenice daje to prvi koprodukcioni teatarski projekat rađen između pozorišnih aktera iz oba bosanskohercegovačka entiteta (Federacije BiH i Republike Srpske).

179

KULTURA

3.4. Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici

Najmlađi teatarski festival u Bosni i Hercegovini je onaj koji se održava u Zenici. Njegova specifi čnost je u tome što je riječ o festivalu drame. Održana su dva festivala (2002. i 2003. godine) u gradu u kojem se ne smije iznevjeri-ti izvornost poriva i jedinstvenost opredjeljenja svih profesionalaca teatarske duhovnosti bosanskohercegovačkog kulturnog sistema. Otvorenost za plurali-zam stvaralačkog na zeničkom Festivalu mora biti dograđivana iz dubine bića teatarskih poslenika.

Na Drugom Festivalu bosanskohercegovačke drame, koji je održan od 19.-28. maja 2003. godine, TKT je učestvovao u zvaničnom porogramu sa predstavom “Novi život” Abdurahmana Nametka i režiji Vlade Keroševića.

3.5. Susreti pozorišta BiH u Brčkom

Festival u Brčkom je 2004. godine stigao do dvadeset i prvih po redu susreta teatarskih poslenika iz Bosne i Hercegovine. Grad na Savi ima dugu pozoriš-nu festivalsku tradiciju koja je poslije osamnaestih Susreta bila desetak godi-na prekinuta. Festival je obnovljen 2002. godine, kao prvi i jedini do tada na kome su učeš će uzeli pozorišni ansambli iz oba bh entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske. I na dvadesetim i dvadestprvim Susretima, 2003., odnosno 2004. godine, ovaj Festival je zadržao obilježje jedinog državnog teatarskog festivala u Bosni i Hercegovini. Najsjevernija teatarska luka u BiH je mjesto gdje se ponovo i rado susrijeću pisci, reditelji,glumci, kritičari i ostali teatarski dužnosnici i zaljubljenici.

Teatar Kabare iz Tuzle je učestvovao i na 19. Susretima, održanim od 31. oktobra do 8. novembra 2002. godine, kao i na onim 20. od 31. 10. do 09. 11. 2003. godine, odnosno 21. od 4. do 12. novembra 2004. godine. Na Susretima 2002. godine predstava “Derviš i smrt”, u produkciji TKT i režiji Vlade Kero-ševića je proglašena najboljom predstavom na ovom Festivalu. Naredne, 2003.godine, Teatar Kabare je na brčanskim Susretima učestvovao sa predstavom “Novi život” Abdurahmana Nametka i režiji Vlade Keroševića. Nagrada za najbolju mladu glumicu na Festivalu za ulogu Zehre u ovoj predstavi dodi-jeljena je Jasmini Čelebić. Na Dvadeset i prvim Susretima u Brčkom, održa-nim 2004. godine, Teatar Kabare je učestvovao sa predstavom Derviša Sušića “Veliki vezir” u režiji Vlade Keroševića i osvojio četiri nagrade. Za naslovnu ulogu Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića Vlado Kerošević je proglašen najboljim glumcem na Festivalu i po ocjeni stručnog žirija i žirija publike. Za ulogu Đuzela Damir Altumbabić je proglašen najboljim mladim glumcem, dok je Zdravko Mićanović dobio nagradu za najbolju kreaciju plakata predstava koje učestvuju na Susretima.

180

4. Teatar-fest / TKT fest

Prvu godišnjicu rada, 2003. godine, Teatar Kabare je obilježio pokretanjem Teatar-festa, kao festivala-manifestacije u čijoj je konceptualnoj i sadržinskoj osnovi bio duh akademskog teatra. Ova vrsta teatra ne prezentira i razvija samo predstave i teatarske projekte čiji su akteri studenti, budući akademski dramski umjetnici, već sva ona teatarska ostvarenja koja svojom angažovanoš ću ukazuju i upozoravaju na određene ključne i krizne momente, koji svojim tokom prijete urušavanju društva. Na takvoj koncepcijskoj i estetskoj profi laciji je organizovan i prvi Teatar-fest, koji je održan u Tuzli od 24. do 31. marta 2003. godine.

Na Prvom Festivalu su učestvovali teatri i pozorišni umjetnici iz Zagreba, Virovitice, Beograda, Sarajeva, Banja Luke, Beča i Tuzle. Teatar “Rugantino” iz Zagreba je izveo predstavu “Hrvatski emigranti” Mate Matišića, dok je Ka-zalište Virovitica nastupilo sa djelom “Kamenje u njegovim džepovima” Meri Džons. Beogradsko dramsko pozorište prikazalo je dramu Ričarda Kalinovskog “Zver na mesecu”, a Putujući teatar Hasije Borić iz Sarajeva komad “Tetovaža” Dee Loher. U okviru Teatar-festa Zijah Sokolović je izveo svoj kultni projekat “CABAres, CABArei”. Posebno obilježje ovog Festivala su bili nastupi Akade-mije umjetnosti-dramski odsjek iz Banja Luke sa Pinterovim “Ljubavnikom” i Akademije dramskih umjetnosrti iz Tuzle sa Euripidovom “Ifi genijom u Aulidi”. Domaćin i organizator Teatar Kabare je nastupio sa dvije svoje predstave, i to “Novi život” Abdurahmana Nametka i “Čarobno magarence” Erika Vosa.

Od 2004. godine Teatar-fest je promijenio ime u TKT-fest, što ima dvostruku pojmovnu i sadržinsku simboliku (Teatar Kabare Tuzla-fest i Tuzlanski kanton Tuzla-fest). Na drugom TKT-festu Akademija dramskih umjetnosti iz Tuzle i Travničko pozorište prikazali su Pinterovog “Ljubavnika”, a Akademija umjet-nosti iz Novog Sada Mrožekove “Emigrante”. Putujuće pozorište Hasije Borić se predstavilo sa predstavom “Feral tribune cabaret”, a Kazalište iz Virovitice sa Hubnerovom “Greticom str.89”. Akademija umjetnosti iz Banja Luke je prika-zala Egziperijevo djelo “Mali princ”, a Beogradsko dramsko pozorište predstavu “Maslačak i Retard” po tekstu Nenada Popovića. Mostarski Teatar mladih je izveo Interaktivni forum teatar “Mostarska gimnazija”, a Zijah Sokolović adap-taciju Čehovljeve jednočinke “Medvjed”. Narodno pozorište “Toša Jovanović” iz Zrenjanina se predstavilo sa “Lakim komadom” Nebojše Romčevića, a Teatar “Rugantino” iz Zagreba sa djelom Vedrane Rudan “Uho, grlo, nož”. Posljednja dva dana Festivala na programu su bili projekti Teatra Kabare “Čarobno maga-rence” i “Galerija likova”, koja je i premijerno izvedena u okviru TKT-festa.

. . o . .

Tuzlanski Teatar Kabare je mladi teatarski kolektiv, u kojem, uglavnom, rade mladi i školovani glumci i studenti Akademije. Organizovan je po principima

181

KULTURA

novih evropskih tendencija teatra komercijalne produkcije, koji angažuje profe-sionalnu stvaralačku ekipu okupljenu oko konkretnog projekta. Teatar Kabare je bez stalno zaposlenih, bez glomaznog administrativnog aparata, kao i bez stalne tehničke službe. Projekti Teatra Kabare su ekonomske jedinice koje živi onoliko koliko estetski i umjetnički vrijede, a dramski i ostali stvaraoci angažovani u projektnoj realizaciji, ekonomski i egzistencijalno dijele sudbinu vrijednosti vla-stitih kreacija. Organizacijski i produkcijski koncept, kao i repertoarska politika, koju upražnjava Teatar Kabare su izvanredan model za budućnost preobrazbe glomaznih i neproduktivnih pozorišnih kuća u cilju omogućavanja preživljava-nja ansamblima koji su angažirani i koji vrijede na umjetničkom tržištu.

182

Marica Petrović

Matica hrvatska, Tuzla

Matica hrvatska u Tuzli osnovana je 1882. godine. Iz sačuvanoga ispisa imena članova te najstarije tuzlanske udruge vidi se koju je ulogu i mjesto imala Matica hrvatska u životima ondašnjih Tuzlaka. Imena (hrvatska, srpska i muslimanska) nam pokazuju zajedništvo i svijest tuzlanskih uglednika pri ostvarivanju aktivno-sti za dobrobit tuzlanske regije i Bosne i Hercegovine, uopće.

Vremena kroz koja je prolazila radnička i proleterska, ali uvijek (i) hrvatska Tuzla, bila su uvijek malo drugačija od vremena i okolnosti u kojima su se nala-zili drugi bosanskohercegovački gradovi. Proletarizacija tuzlanskoga stanovniš-tva navodi mnoge promatrače sa strane na zaključak kako je Tuzla bila uvijek “crvena”, anacionalna i labavo vezana za tradiciju.

Oni koji poznaju Tuzlu pa zalaze u okolna sela, koja su mahom hrvatska i katolička, prate jedan zanimljiv razvojni put koji nije prekidan ni u vremenima koja prešućuju i krajevi što se diče svojim dobro kapitaliziranim hrvatstvom i katolicitetom. Imena tuzlanskih Hrvata redovito su prepoznatljiva, narodne noš-nje bogato očuvane, a stara jela i običaji vezani uz hrvatsku-katoličku tradiciju Bosne i danas za blagdane obogaćuju stolove ovih vrijednih ljudi.

Iseljavaju se, kao i ostali bosanski Hrvati. Prodaju kuće i imanja. Kao svjedoci svoga identiteta u najistočnijim predjelima BiH, osjećaju se izdani-ma i ostavljenima. Žive ovo vrijeme vođeni savjetima krivih ljudi koji su se nametnuli kao čuvari, vođe i tumači povijesti pa, raspamećeni, zaboravljaju na svoje očeve koji su živjeli i teže i gore od njih, ali nisu napuštali svoje posjede. I ne samo da su ostajali na svojim imanjima, nego su služili za uzor drugima koji su im se pridruživali u njihovim hrvatskim udrugama, zborovi-ma i organizacijama.

Matica hrvatska u Tuzli ponovo se oglasila tek 2001. godine. Ona nije imala sudbinu poput drugih hrvatskih udruga, nije nikada ukidana, niti joj je zabranji-van rad, ali je znala čekati i dočekati vrijeme u kojemu će slobodno, pod svojim imenom, moći progovoriti i ostvarivati svoje ciljeve: promicanje hrvatske pisme-nosti, jezika i kulture. Na njezinim tribinama progovorili su dr. Željka Čorak, dr. Ivo Pranjković, dr. Krunoslav Pranjić, akademik, dr. Dubravko Jelčić, dr. Ivo

183

KULTURA

Banac, dr. fra Andrija Zirdum, fra Stjepan Pavić, književnik Željko Ivanković i drugi ugledni hrvatski znanstvenici i kulturni radnici.

Od 15. do 31. listopada 2004. organizirani su prvi “Dani Matice hrvatske” Tuzla. Dani su započeli književnom tribinom pod imenom FRA BLAŽ JOSIĆ – NAŠE GORE LIST. Iz Glavnoga odbora Matice hrvatske Zagreb bila je dr. Željka Čorak i g. Stjepan Sučić, potpredsjednik, a gost je bio fra Stjepan Pavić, profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko. Bila je to promocija i emancipacija imena i opusa tuzlanskoga fratra – latinista čija je poezija, u prijevodu fra Stjepana Pavića, govorena premijerno. Stihove su govorili članovi scenske skupine “Fra Blaž Josić” koja djeluje pri Matici hrvatskoj Tuzla. Skupinu čine studenti Tuzlanskoga sveučilišta i učenici KŠC Svetoga Franje. Vrlo su profesionalno govorili hrvatske prijevode prilagođene antičkim kvantitativnim metričkim oblicima, na neskriveno zadovoljstvo prevoditelja fra Stjepana Pavića i ostalih uglednih gostiju.

Ista je skupina govorila i stihove Nikole Šopa na književnoj večeri posvećenoj pjesniku čija se stota obljetnica rođenja proslavlja ove godine. Gost večeri koja je imala naziv “TO JE BOSNA, TI TO ZNAŠ” bio je Željko Ivanković, književnik, poznavatelj Šopova književnoga djela i jedan od sudionika ovogodišnjeg središ-njega slavlja u Jajcu.

Te dvije večeri posvećene književnosti, napomenule su tuzlansku publiku na aktualnu povijesnu obljetnicu kao i na imena bosanskih hrvatskih pjesnika koji su bili prešućivani i nedovoljno vrednovani u književnoj javnosti naših prostora.

Jedna je večer bila posvećena glazbi. KONCERT ZA KLARINET I KLAVIR izveli su Robert Pokos iz Beča i Dunja Bontek iz Varaždina.

Likovna umjetnost i izdavaštvo Matice hrvatske ujedinili su se na zajedničkoj izložbi pod nazivom “MATICA HRVATSKA MEĐU NAMA OD 19. STOLJE-ĆA DO DANAS”. Na ovoj veoma uspjeloj izložbi građani Tuzle pokazali su Matičina izdanja koja imaju u svojim kućnim knjižnicama. Tu su se našla vrlo stara izdanja od 19. stoljeća i ona najnovija. Ovom izložbom građani Tuzle svih nacionalnosti pokazali su ugled i kontinuitet koji je Matica hrvatska imala u na-šem gradu od svoga osnutka do danas, kao i vlastiti odnos tuzlanskih građana prema knjizi, uopće.

Slikarica Marina Trogrlić je istovremeno izložila svoje suncokrete. Motivi ovo-ga cvijeta u raznim godišnjim dobima i u raznim dijelovima dana i noći bili su još jedan dodatak ovoj vrlo uspješno zamišljenoj i kvalitetno realiziranoj izložbi.

“Dani Matice hrvatske” su završili kazališnom predstavom, “VELIKI VE-ZIR”, Derviša Sušića, u režiji Vlade Keroševića, u izvođenju teatra Kabare.

U jednoj kvalitetnoj suradnji KŠC Svetoga Franje, Mješovitoga crkvenog zbora i FRAME, sve su manifestacije uspješno glazbeno praćene pod ravnanjem prof. Evice Cerić i g. Zlatka Špoljarevića.

184

Na inicijativu radio Mostara upriličena je trosatna emisija tipa radio-most u kojoj su se širemu slušateljstvu predstavile sve udruge koje djeluju u tuzlanskoj općini i županiji, a smještene su u prostoru Hrvatskoga doma. U toj prigodi u razgovor se uključio i g. Josip Muselimović, predsjednik MH u Mostaru, kao i fra Perica Vidić, predsjednik MH iz Sarajeva.

Emisiju je uredio Radio Mostar, nakon pozitivnoga odjeka što su ga “Dani Matice hrvatske” u Tuzli imali u medijima i izvan granica Bosne i Hercegovine.

Materijalnu potporu MH Tuzla u početku nije imala. Ove godine i Općina Tuzla i Tuzlanski Kanton skromno su poduprli napore Matice pa je, uz pomoć ostalih hrvatskih udruga, realiziran jedan kvalitetan, dostojanstven program koji se ne može zaustaviti.

Vlada Republike Hrvatske također je izdvojila skromna sredstva kojima po-država dosadašnji Matičin rad i obvezuje na nove projekte.

Promicanje svijesti o značenju i ulozi Matice hrvatske u našoj prošlosti, sa-dašnjosti i budućnosti, kod svih građana Tuzle, a posebice kod Hrvata, jedno je od osnovnih poslanja koje ova udruga ima u svojim ciljevima.

185

Vitomir Pavlović

Srce u kamenuFragmenti za literarni životopis skulptora Franje Ledera

(1905-1963), pisani povodom 40. godišnjice umjetnikove smrti

Tuzla je, u rasponu od pola vijeka, slovila u Bosni za slikarski grad. Otkako je Austrija nagrnula u ove krajeve, pukle su mnoge breše istočnjačke ustajalosti. Tiho i nenametljivo, perjanicu slikarstva pronosi Đorđe Mihajlović, da bi potom zale-pršalo jato nastavnika crtanja u Gimnaziji: Evald Čeplin-Arndt, pa Todor Švra-kić, Mihajlo Timčišin, Savo Popović Ivanov, Anto Matković i onaj sangvinični Kosta Hakman, koji će sredinom pedesetih godina, kao Beograđanin i Opatijac, nudeći Udruženju književnika BiH na prodaju portret Ive Andrića, usput napisati i reći za Đorđa Petrića Mihajlovića da je ‘dobar, vrlo dobar slikar...’

Nekoliko vršnjaka Franje Ledera, gotovo učenika istog razreda, na putu su budućih slikara: Ismet Mujezinović, Haim Pinto, Miron Makanec, Kristijan Kreković i, po zavičajnosti, prva bosanska slikarka Adela Ber-Vukić. Mlado-bosanac Sreten Stojanović je, s Lederom, jedini vajar.

Van svih i svega, pojavljuje se misteriozni ruski zarobljenik Ahmetov, izgle-da s pravom preporukom Allaha dž. Od komandanta mjesta (plackomandanta) njegovo oslobađanje godine 1916. izmoljava veletrgovac Abdurahman Prcić, da bi ga ustoličio za svog “dvorskog slikara”, ali i uz puno uvažavanje velepo-sjednika Seadbega Kulovića: artista je na njegovom imanju u Ljubačama imao dosta posla, između ostalog i narudžbenicu za portretisanje elegantnog arabera hanume Cecilije, lijepe begovice, švicarsko-beogradskog rodoslova.

(Naposljetku i malo poznata epizoda iz života braće Hegedušića: Krsto je u Tuzli jedno vrijeme živio, Željko je tu i rođen; prije I. svjetskog rata, razumije se, kada im u dubokoj provinciji varoši Dolno Solan službuje otac, podanik pro-stranog austrougarskog carstva).

Naš junak Leder je zapravo prvi izvorni tuzlanski skulptor i nema sumnje da je taj fakat povezan s njegovim konfesionalnim katoličkim porijeklom. Grubo rečeno, pravoslavlje ljubi ikonu, islam dopušta samo ornamentiku: podjele takve vrste i danas meandriraju ovim zapaljivim, zapetljanim paralelama. Ali, da li je

186

slika zaista opsjedala Ledera? Ispočetka izvjesno, kasnije u mašti, ne i u realiza-ciji. Mazarija hodočasnika pojavila se kao instrument, sredstvo egzistencije; če-sto je kolala po Franjinim rukama: ili su kafanski dokonjaci zamjenu slike za piće uzimali samo kao usputnu zabavu ili ih je Franjo umnožavao u dva tri zamaha, da bi bar jedna od njih završavala u opštinskim kancelarijama, zarad minimalne potrebe, za autora prijeke, za naručioca samilosne.

* * *

Činilo se da Leder nije zaboravljao skromne priloge ‘dobročinitelja’. Krasilo ga je selektivno, začuđujuće pamćenje alkoholika. Kapljica je važnija od kuće, od domovine (ko je ima); od djece, od najdraže žene. On će nju svrstavati među angele i zaklinjati se u vječnu ljubav na način kako je to, o žalosti, opjevao Ed-gar Allan Poe. Jedni piju da se ‘nadahnu’, drugi piju da se dokusure; većina, međutim, ne zna uopće zašto to čini, dok su najnezgodniji oni koji piju da se ne druže ili možda obratno. Leder je izmicao lakoj defi niciji.

Smrt je pogledala ili uporno motrila iz daljine, ali ko bi predočio i zavirivanje u jednu prizemnu odaju ispod Slane banje. Duga ulica, nekada s imenom kraljice Marije, gdje je naš junak savijao “svoje gnijezdo” na konzervama i kraj jedinog gipsanog odljevka: možda studija preostala iz davnodavnih zagrebačkih student-skih dana, opservirana očima profesora Roberta Frangeša i Rudolfa Valdeca, naposlijetku supervizovana i pogledom Ivana Meštrovića, dok naš junak, s vrš-njacima Ivom Lozicom i Grgom Antuncem, zebe od “boga skulpture”.

To je, ipak, snatrenje: izvjesno će biti da odljevak predstavlja naprslo stopalo Titana na Jalskom mostu. Smrt koja je noću kuckala na vrata uz samu, nekal-drmisanu ulicu, punu rupa i lokvi, smrt koja se provlačila kroz razbijena okna zatisnuta krpama, ta smrt se možda igrala zvečećim koštanim prstima i po Le-derovom bolnom čelu, naslađujući se ljudskom patnjom; kroz tu patnju prošao je i Titan s Mosta. Jedne noći, pod naponom autorove teleologije i dionizijske neobuzdanosti, on je slijedio i njegovu sudbinu: survao se u rječicu; imao je i dušu, i nerve, i kapilare davljenika, sve dok nije obnovljen, da bi kasnije ostao spomenik u bronzi, daleko od autorovog utjecaja ili pomisli na livnice. Takvo iskustvo mu je nešto znano.

Boemija - stilska fi gura i eufemizam rasizma

Boravak u ateljeu, sa svojstvom burdelja, boravak, dakle, u toj umjetnikovoj jazbini, ostavljao je na posjetitelja bolan dojam:

kako taj čovjek živi, gdje spava, na čemu, čime se pokriva? Šta ga osvjetljava? Nema postelje, nema prostirke, nema pokrivke! U konkretnom neredu, u haosu

187

KULTURA

duše, pri samom ćošku, bočila se iskrzana sandučina; preko - krombi ogrtač. To je umjetnikova “topla ložnica” posred jurjevskih milina i sred ilinskih vrućina, kao i usred zimskih ciča, kada se božićne i novogodišnje pečenice i plećkice, s glavudžama teladi i jagnjadi, smrzavaju da bi krckale u ustima gargantua i bonvi-vana, zalivane klokotom šljivovice, gejzirima piva ili vodopadom crnjaka s juga. Budžak se zove i bijeda alkohola! U njoj se još računa na stvaralačke uzlete! U njoj se čovjek oslanja na obmane! Ali, šta je on, prije svega?

Boem?Što to znači?Subrat ispičutura, pohodnik od kazana do kazana, od groba do groba; pijci i

mljackaroši na zavjetinama, na daćama, na karminama; glodaroši otpadaka, spa-vači u stogovima slame, u kotarima pljeve, u liš ću, u parku, sve dok ih mraz ne zaskoči i urođena opreznost zamre. (Bog ipak jednom napusti takve, kaže narod).

Franjo, istina, nije imao seoska iskustva; on nije pohodio ni predgrađa; on nije odlazio nikuda. On je u svom životu vidio malo svijeta, isključivo u četvorokutu - Tuzla-Zagreb-Gospić-Nikšić i opet Tuzla. Ali, u tom životnom vrzinom kru-gu, on je umio da zabasa u tuzlanske avlije, gdje su dimile porodične industrije pecara i kačara... Poziv gradskih šušumiga, uz napadno tiskanje mezeta, guranje bureka, sudžuka i kojekakve turšije od zerzevata, ta busava gostoljubivost samo je ubrzavala kopnjenje ionako dotučenog tijela: čin balkanskog dobročinstva, alias merhameta, uglavnom se izvrće u svoju suprotnost, u nepromjenjivi adet ili u vječnu potvrdu nekih zakonitosti života i ljudske prirode.

I sad ...čaršijski mudraci, srednjoškolski profesori, sazlije i pjevači sevdalinki, po-

vratnici s nezavršenih studija u prijestolnici, policajci, knjigovođe i ekonomi, kadrovici i vojnici, tišleri i šloseri, nanuldžije i tašnari, aščije i kahvedžije, sva nomenklatura zvanja, s pokojim stihotvorcem, jedno nesporno bolesno stanje naziva boemijom!?

Boemija!Kako to posprdno odjekuje u naglabanjima o noćnom životu!Potpuna sloboda!Indivudalizam!Anarhoindividualizam!Poricanje politike!Odsustvo ideologije!Boemija kao ideologija sama po sebi. Estetika ništavila. Gaženje obaveza i

odgovornosti. Verbalno umovanje bez kraja i konca. Intelektualna masturbacija. Kafanska demokracija anarhizma - ideal od Ahejaca do Nordijaca. Tu politika i

188

država nemaju šta da traže, ali ni da daju. Ništa sveto. Ništa nedodirljivo. Boe-mija je dinamika ispuštenog duha propasti. Boemija je neukrotivi bastard realno-sti. Ona vuče za sobom u blato, u prljavštinu. Ona guši lotinjom. Ona se ponosi i nosi s vaškama i stjenicama.

Baš takva boemija.Ona je stilska fi gura i eufemizam rasizma. Lingvističko sravnjenje sa žitaniz-

mom, s ciganštinom, s bosanskim kolokvijalnim nazivom za ciganluk i peksin-luk, zajedno.

Boemija je neuviđavna posestrima skitničenja i klošarstva, kostimografi ja bogca, božjaka i ubožara. Pijenje “sa stilom” je, međutim, poziranje i simulira-nje, disidentstvo boemstva. Konvencionalni dekadans, kada se obaveze poštuju i društvene norme uvažavaju. Ta “fi na” malograđanština ili javna gida, nasuprot potuljenoj i potajnoj zarad čuvanja imena, čistote vjere ili ideologije karijerizma, ta, dakle, mondena utegnutost nekada se tumači kao gospodstvenost i gospod-stvo boemije.

Naš junak takav imidž nije gradio ni u mladosti; kad ga je moja malenkost upoznala, on je već bio apsolvirao mnoge tečajeve uboge tuge; nije, ipak, po-čivao pod mostovima; nije roštiljao vodene pacove kao njujorški izgubljenici; spavao je na sanduku u prizemnoj prljavoj zgradi; to mu je pružila socijalistička vlast; on joj se, zauzvrat, oduživao slikanjem portreta zadumanih hodočasnika.

Takvom umjetniku izložbe su bile strane, koliko i razgovori o skulpturi, ali će biti tačnije da su mu svi razgovori bili suvišni. Možda i zato što su do tada neki njegovi radovi bili uništeni, svejedno da li nemarom ili ljudskom zlobom; način za njega nije igrao neku ulogu. Ali, potpisnik bi se osjećao privilegiranim da mu je uspjelo začikivanje umjetnika: otvorite se i ispričajte svoj život, svoju fi lozo-fi ju, svoj artistički credo (tada veoma modernu poštapalicu), uz još neke pikante-rije o porijeklu, porodici, o ljubavi i strastima. Domaštavanje naratora moglo se primiti kao inspiracija ispovijesti, nepouzdanost kao izraz autentičnosti, jezičak na vagi duševne vibracije i čulne bujnosti. Avaj!

Propalo hodočaš će na Slanoj banji

Ekspres restoran arhitekte Neđe Tomanovića važio je za omiljeno sastajalište mlađeg naraštaja. Malo tko je pretpostavljao šta se ranije nalazilo na tom mjestu: elegantna sinagoga, glatkih svodova i kupola, uobičajeno nazivana Templ, dika malobrojnih, ali ekonomski možda najvitalnijih stanovnika Tuzle do drugog rata. Spaljena ognjem, bijesom i mržnjom domaće rulje, dugo je poslije opominjala prolaznike ostacima čađavih zidova, da bi 1960. bio podignut rečeni Ekspres, po mjeri masovne društvene produkcije socijalističkih menzi, mada je raskorak u scenografi ji donekle zbunjivao.

189

KULTURA

Osim linije za posluživanje, otmeniji gosti su u Ekspresu mogli računati i na zaseban odjeljak, zvani separe, ukrašen paravanom od katedral stakla, iza kojeg se, opet, širio bife s okruglim stolovima. Odatle se zurilo u baštu s muzikom ili na ulicu pored udobnih obiteljskih kuća iz vakta Carevine i Kraljevine. U njima se rasporedila nova elita: direktori Koksare i instituta; ofi ciri najvišeg čina, bez-bjednjaci, pa doktori iz revolucije, naravno i partijski lider odgojen na zbijenim redovima radničke klase i proletarijata u cjelini. Mjesto sudbinski skrojeno za budući atelje Ismeta Mujezinovića. Kloster i visoki jablan potrajat će još malo: uvijek isti zaplet na pozornici tuzlanske drame u žanru - slijeganje tla.

Gospođica G., budući joj supružnik, zatim budući romansijer tema o bosan-skim franjevcima, judaistima i rabinima, muderizima i muftijama, kasnije obrađi-vač inoka i svetitelja Save u gornjem čelu srpskog pravoslavlja, ta bratija, dakle, s mojom malenkoš ću, opuštala se u bifeu u specijalnim okolnostima: poslije te-ranja kera u krekanskom baru. Šik život ‘javnih, društvenih i kulturnih radnika’, u društvu sindikalista: iz hotela Bristol zakoračiš pravo u noćni voz do Kreke; u grad se vratiš po jutarnjem redu vožnje.

I dok smo dolazili sebi od prevelikih uzbuđenja u progresivnoj radničkoj čet-vrti s dekadentnim barskim produkcijama Zapada, od juke-boxa do striptizeta, kao sa nekog golišavog, mračnog noćnog bunovluka, uletio je Franjo Leder. Do-sljedno je odbio ponuđeno mjesto za okruglim stolom, opredijelivši se za sims prostranih prozora; odatle će pljuštati bujica nerazgovijetnih govorničkih meta-fora i oblika: psovka, gunđanje, protest, grcanje; negodovanje kao vid olakšanja. Prevod tog spiča u minimalni obim razabranih misli bio je moguć tek uz veliki napor intelekta i kulminaciju emocionalne iscrpljenosti.

U trenutku niže temperature ispružio je ruku prema bašti; onde su neki radnici strugali lopatama i lupali čekićima, zujali brusilicama i gladili mistrijama...

“To su, gospodo, dunđeri! Oni pojma nemaju kako se postavlja teraco”, za-larmao je.

“Vlast je morala zamolit mene ili moga prijatelja Điđija, a najbolje obojicu. Ali, tko danas uopće mari za majstore. Ovo je grobnica za njih, gubilište za prave artiste.”

Dočepavši se vazduha, ruku pomjera prema južnoj strani bifea: gotovo dodi-rujući šank, na bjelini zida inatila se svježe završena dekoracija Mensura Dervi-ševića, puna raznolikih teferičli prilika.

“Vidite li, gospodo, šta se danas naziva slikanjem i suvremenom umjetnoš-ću? Pa taj kolega, kakav kolega, taj diletant nema nikakve predodžbe o anato-miji. Kako je moguće identifi cirat čovjeka s majmunom!? Gledajte, gospodo. Procijenite pažljivo. Kad bi onaj zejbek, da, zejbek što čuči na travi, kad bi on ispružio ruku, sigurno bi zveknula o pod restorana. A to vam je, gospodo, slikar s ugledom. On je završio likovnu akademiju u Beogradu. Ja to naprosto ne mogu pojmit, to mi ide na jetre”, bijesnio je bez zastoja za odmor.

190

Neki ranoranioci su se smješkali, kuckali muštiklom o limene pepeljare u znak beskorisne opomene ili zijali uprkos glavnom glumcu. Gospođica G. maznim je, mekim glasom pokušala obuzdati razgoropađenog kritičara najnovijih trendova u tuzlanskoj dekorativnoj likovnoj umjetnosti, za koju je i Leder iskustveno i izvođački pozvan, o čemu će biti riječi u narednim pasusima ove pripovijesti.

“Sedite s nama malo, gospodine Franjo, smirite se. Dajte, uzmite nešto, kafu ... Rasteretite svoju umornu dušu. Nemojte se nipošto jediti, nemojte se uzrujava-ti nad takvim molerajem. To prepustite efemernosti. Dajte, ispričajte nam, neku lepšu priču o sebi...”

“Vi, gospođice, zaslužujete moje najdublje štovanje. Da se vidjeti da sliči-te svojoj baki. No, šta je s njenim grobom u Ljubljani, jeste li Vi uopće tamo bili?”

(Kompanija se onda zagledala - šta li sve još krije Gospođica G. Nikada nije pomenula svoju obiteljsku vezanost s Ljubljanom).

Naš gost je, ne dobivši odgovor, promijenio sadržaj govora: nije odolio izazo-vima mlade, lukave žene.

“Ja, gospođice, još imam stila. Ne smem si dopustit dizanje ruku od svega. Jer, gospođice draga, uskoro ću radit na značajnom djelu. Da, tu ću izvolit. Moj učitelj, grandiozni Meštrović, uskoro sleće u Zagreb. A zašto? Ne pitate zašto maestro doleće pravo iz Amerike u Zagreb!? Ja ću vam reć gospođice, Vama i Vašem štovanom društvu. Maestro će pokupit svoje sokolove, naravno i mene, pa izravno na Lovćen, valja gradit Njegošev mauzolej.”, pocupnuo je od neka-kve nerazumljive energije, možda i zbog toga što je u tu iluziju odista želio da povjeruje ili je već vjerovao.

Mauzolej na Lovćenu! To, dakle, bješe onaj podvig nagoviješten u imaginar-nom intervjuu za Radio po ideji Gospođice G.

Ona je sada podlegla silama nove inspiracije.“Gospodine Franjo, sada ćemo malo da prošetamo. Ostavićemo iza sebe sve

mangupe i pesnike, sve molere i radnike teracere. Otići ćemo iz ovog bifea sko-rojevića, seoskih i prigradskih parvenija, da ne propustimo divno jutro. Ja hoću da drugujem s vama i s cvećem. Otići ćemo na Banju, a vi me ne možete odbiti, jer to ne bi pristalo jednom umetniku i gospodinu. Takva namera ne traži nikakav napor, ni s vaše, ni s moje strane, a što se tiče ovih budalica iz našeg društva, savršeno me se ne tiču.”

Činilo se da je njena molba glumački iskreno proživljena. Osorni čovjek je uletio u zamku. U cvjećari Jorgovan na Korzou Gospođica G. je kupila raskošan buket, prezrevši kosim pogledom našu spremnost na džentlmenstvo ili podjelu troškova. Uhvatila je Franju čvrš će pod ruku, dajući nam do znanja da ih ne slije-dimo uporedo; nipošto...

191

KULTURA

Šetnja bez glasa, hod u tišini. Blago, svjetlosno jutro. Zvono s Pravoslavne crk ve kraj koje prolazimo; možda je dan nekog sveca. Na ulazu u Banju, Franjo se najednom ote iz rukohvata Gospođice G., krenu korak-dva ubrzanije i stade kao ukopan. Potom se sagnu, stisnu šake, udari po koljenima i, poput ljutitog djeteta, očajno kriknu kroz zube: “Nećuuu!” Hitro se ispravi i šmugnu u Dugu ulicu, ne osvrćući se ni na koga, dok su mu se peševi nerazdvojnog mantila sa-plitali oko listova.

Gospođica G. je sa zgranutoš ću ispratila bjegunca ... Šutjela je neko vrijeme utučeno; u tom trenu jedina na svijetu, kao da ništa i nikoga ne opaža. Sabrala se tek kad je zapalila cigaretu i, između stisnutih, iskrivljenih usana, odbila nekoli-ko dimova.

“Moj eksperiment je propao. Očekivala sam da će ići do kraja, ali on nema petlje da učini najmanji pošten gest. Nedostajalo je samo stotinjak koraka. Bolan, bolan, šta se sve skršilo u njemu? Patetičan otpor jednog pedesetogodišnjaka krik je labuda, a možda i ključanje ugaslog vulkana”, mudro utješno je zaključivala Gospođica G. i sa zbunjenoš ću klatila u ruci jalov buket.

Kakva neprilika!

* * *

Zašto je gospođica G. navodila na iskušenje jednog umjetnika u godinama; jesu li postojali neoborivi intelektualni razlozi ili je cijeli čin plod ćudi mlade žene vođene radoznaloš ću, nagonom da sve provjeri ili nezadovoljstvom prema cijelom ljudskom rodu, pogotovo prema pojedinim primjercima takvog roda?

Ona je tada odista imala cilj: spomenik na Slanoj banji; fontanu međ kržlja-vim zelenilom, u podnožju grozda tuzlanskih “ajfelovih kula” za crpljenje slane vode; tu su se fotografi rali maturanti, nedjeljni šetači, ekskurzisti, ljubavnici, po-litičke delegacije, poneki banjski pacijent, nerotkinje, ne baš s iskazanom željom da saznaju ime i prezime autora srculenca, angelčića amorčića s grguravim ko-sicama i bucmastim obraščićima. Posađeni u četvrtasti bazena, oni imaju tananu dužnost - da vodenim mlazom, umjesto strijelama, biju srdašce jedne gorde žene, zabačene glave i zategnute biste. Ispod nabora draperije pomaljaju se duge, ele-gantne noge u pokretu pretpostavljene obnaženosti: upravo se namjerila na bal sirena, pazeći pri tome da joj vragolani ne pokvare odnegovanu kosu.

Ona bi u vodu, ali jedno biće bi da je slijedi: labud dignutih krila; prijetvorna, iskusna faunčina umiljava joj se oko stopala i listova bijelih. Zašto je skulptor izabrao baš labuda kao suparnika ljudskog, bolje reći - vlastitog; zašto nije Apo-lona, ljubavnika u punoj snazi i ljepoti, ako je, možda nesvjestan, bio rastrzan idejom Erosa?

192

Ta neprirodna žena s lijevom rukom na tek modeliranoj kosi skrila je svoje zjenice u hladnoću cementa i mrvljenog kamena. Gdje li je pohranila srce? Oliče-nje neostvarene ljubavi mladog skulptora: Veselinka Popadić, činovnica Doma zdravlja, nikad nije mogla biti model nego samo draga, idealno željena osoba. Uznoseći je u božicu antike, autor je, svakako, želio da zadivi svijet erupcijom svojih vanzemaljskih osjećanja.

Dirljiva romansa po obrascu čaršijske interpretacije. Razdvoji ih prokletstvo nepodudarnog roda, neistovrsna nacion-vriježa. Takva zapreka je pocijepala toliko mladih srdaca, a ako nije, neko je od njih morao da prormijeni vjeru, upravo u ime vjere i ljubavi, da se pred oltarom i pastirima božjim obaveže kako će djecu odgajati u prevjerenom duhu. To se, naravno, najprije, a ponekad i obavezno, odnosi samo na ženu. Ako zajednički život, svetinja braka, ne ispadne prema očekivanju, uprkos zakletvama na vjernost i u sreći i u nesreći, ako, dakle, počne naopako, razlozi se obično potraže na pogrešnoj strani: različita etnopripadnost je bljutav izgovor za promašaj i krah, pokriće optužbe za one što se do jučer, u plemenitoj zabludi Erosa, do neba zaklinjahu na postojanost srca svoga, tvoga i moga, a srca ni.

Ljubavi ima ili nema.O žalosti!Gospođica G. je odbacivala usmeno pripovijedanje o našim junacima; razu-

mijevala je sklonost čaršije da zatračava; pitanje je, veli, šta je trač. Na koncu, ima lirskog osnova za romansu, kao i u drugim prilikama za baladu ili novokom-poniranu narodnu pjesmu; tome je već dvadesetak godina.

Mladi skulptor nije imao takozvane sreće u rodnom gradu; ili su sva mjesta bila popunjena starijim od njega ili tamo gdje se nudio crtanje nije imalo nika-kvog značaja; još je u javnom životu, izloženom religioznom, institucionalnom posredovanju, postojao otpor spram hinsana stvorenih ljudskom rukom; to je po-sao jednog jedinog Boga, Allaha dželešanuhu. Otuda se, po studijima u Zagrebu, nekoliko godina prometao po Gospiću, Mostaru i Nikšiću, sam-samcit, bolesno vezan za zavičaj ili za opsjenu zavičajne sigurnosti.

Uljeto 1935. počela je gradnja Jalskog mosta prema projektu Bogdana Đu-kića, praškog studenta, talentiranog arhitekta, istog onog po čijem će nacrtu ne-koliko godina kasnije biti podignuta i pomenuta fontana s Ledom i labudom na Slanoj banji. Đukić je tada u opštini vodio sve urbanističko-komunalne poslove i sigurno je imao utjecaja na gradonačelnika Zaimovića, Muratbega: beg odo-brava ili čak podstiče skulptora da modelira titane u ulozi svjetlonosaca; tako je oživio toponim Most s kipovima, možda od same 1936., kada su postavljeni, uz ne mnogo zapaženu svečanost i govore, svakako nezapisane u novinama. Tuzla ih tada nije imala.

Franjo je poslije raspusta ponovo otišao u Hercegovinu odlučan da se na dosto-jan način oduži arhitektu naručiocu. Godine 1937. izvajao je njegov portret u gipsu,

193

KULTURA

jedan od najljepših ikad urađenih u njegovoj majstorskoj radionici, da bi mnogo kasnije, izliven u bronzi, upotpunio predstavu o likovnoj tradiciji Tuzle, postajući vlasništvo Galerije jugoslovenskog portreta (Međunarodne galerije portreta).

Rat ga zatiče u Nikšiću. Odatle se nekako dograbio Tuzle i - uniforme domo-brana, silom ili milom, dovodeći nekoliko godina do očaja ugostitelje Bristola zbog neplaćenih računa. Tu, međutim, nije i domo-ljubni kraj. Mnogo godina poslije rata, čak i na prelomu dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, kada se povela rasprava o spomenicima i biljezima „zaslužnim”, njega će pojedinci optužiti za mnogo teže grijehove. On je, vele, “pružio znatan doprinos učvrš ćivanju njemač-kog nacional-socijalizma i očuvanju Trećeg Rajha, tako što je, kao germanski izdanak, u uniformi domobranskog bojovnika potporučnika, špartao po hrvat-skim selima, regrutujući mlade katolike za es-es trupe na istočnom frontu, gdje su mnogi ostavili svoje kosti.”

Poratni, komunistički režim, međutim, nije bio takvog mišljenja: oslobađa ga svakog i fi nansijskog, i krivičnog, i političkog duga. Slijedilo je, zapravo, zbrinja-vanje i unapređenje. U Odsjek za umjetnost i kulturu Oblasnog narodnooslobodi-lačkog odbora uvode ga partizanski slikari Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević. I kao što je 1935. nudio usluge radi podizanja “Veličanstvenog spomenika Blaže-nopočivšem kralju u Tuzli” (dvorski status je ambicija i san mnogih umetnika), tako i za vrijeme sukoba sa Staljinom, svoj talent, spremnost i dobru volju stavlja u službu izgradnje, odbrane i afi rmacije diktature proletarijata i svenarodne demo-kracije; valja svakodnevno iscrtavati grafi kone o udarničkoj proizvodnji uglja u krekanskom bazenu, kontra do juče burno hvaljenoj stahanovstini.

Na tom polju se, dakle, naš umjetnik potvrđuje!Povlašteni kuponi za ishranu, u vidu ‘točkica’ i ‘R’ karti ofi cijelnog službeni-

ka Rudnika, ne znače mu mnogo; razmjenjuje ih za ‘inspirativnije agense’, znane kao karabajića rum iz domaće radinosti. Vlast mu dodjeljuje neku vrstu kvartira i ateljea u zgradi Doma zdravlja na Skveru, u blizini svoje drage; ona već drugu deceniju lebdi nad Slanom banjom u svom stvarnijem obliku, naizgled ravnoduš-na na sve nespokoje okoline.

Iz Ledera izbija zamršena ikonografi ja odraslog čovjeka; postaje prvi tuzlan-ski likovni dekorater. Zdravstvenu čekaonicu, s emajliranim pljuvaonicama i opomenama Ne pljuj po podu! grundira kao prostrano slikarsko platno - oživlja-va prizore iz života majki i djece. Tu su prsate gospe u dugim, bijelim haljinama, jedre seljanke u rubinama i jelecima, rumena dječica u kolu, na “školici” i u trčkaranju; u srednjem planu kompozicije i pokoja zaljubljena jedinka: njegova glava na ramenu njenom u poziciji čulnog šaputanja na uho.

Nevjerovatna gama. Mural pršti od bjeline, da bi se stopio sa sličnim scena-ma realnog enterijera pacijenata: prigrljeni mališani na klupi, pospana seljanka u bije lim košuljama od lana; šarene dimije i gumeni opanci; zabrađena nena,

194

konfekcijski otežali kaputi iz raspodjele. Leder nije tražio asistenciju mašte; svijet oko sebe transponirao je načinom starinskih krasnopisa. Svijet se raspršio rušenjem zgrade, simbolišući tako i rastakanje autora u sjećanju i dokumentu za loko-kulturnu i zdravstvenu istoriju. U pad i nesreću ljudsku niko ne uspijeva da pronikne do kraja. Ne uspijeva ili ne dospijeva zbog učestalosti muka i nesreća? pitanje je sad, kao i odgovoror - ko je na redu?

Katalog neuhvaćene sjenke

Ljiljana Tašić, povjesničarka umjetnosti, na kratkom pripravničkom stažu u tuzlanskoj Galeriji portreta, zaputila se svojevremeno u nedođiju: i po zaduže-nju, i po stanju svijesti, sačiniti Lederov životopis, popisati i kritički valorizo-vati njegove radove. Višemjesečni trud je ishodio prvim, jedinim i vjerovatno posljednjim katalogom. Štampan je u ograničenom broju primjeraka prema na-značenom konceptu i s bibliografi jom o autoru: ukupno 19 jedinica. Izložba je održana u Galeriji portreta, tada Galeriji jugoslovenskog portreta, od 14. januara do 14. marta 1983. Jedina samostalna. Prva kolektivna 1963., druga 1974., obje u Izložbenom paviljonu. Što se njega tiče - sve tri posthumne. U katalogu popisano ukupno 27 radova. Popis nas obavještava:

Skulptura: Poprsje Đorđa Lazarevića, bronza, uništeno 1941. (ispred bivše Gimnazije u Tuzli). Poprsje Nikifora Todića, bronza, uništeno. Portret supruge apotekara Muratbegovića, gips, uništeno. Poprsje rudara II, vještački kamen, uništeno. Reljefi : Rudar I, bronza, nalazio se na postamentu biste ing. Štekovića na Pravoslavnom groblju, uništen. Rudar II, bronza, nalazio se na postamentu biste ing. Štekovića na Pravoslavnom groblju, uništen. Kompozicija Sokolstvo slobodi, gips, uništena. Portret Tirša, osnivača Sokolskog društva u Čehoslovač-koj, vještački kamen, uništen. Fontane: Leda, vještački kamen, oštećena. Disko-bol, vještački kamen, oštećena.

Minijaturna izložba oskudijevala je i u fotografskoj prezentaciji: nisu posto-jali ni fotosi uništene plastike.

Poslije vandalskog čina omamljenog čopora iz 1978, Fontanu na Slanoj banji djelimično obnovio kipar Pero Jelisić godine 1982.

Trudom direktora Međunarodne galerije portreta Ćazima Sarajlića, godine 1999. Titani s Jalskog mosta, Leda i Diskobol izliveni u bronzi.

Ljiljana Tašić je učinila dobro djelo. Galerija se pismeno zahvalila svima koji su joj, u lijepoj namjeri, bili od pomoći.

Posjetioci i saradnici su se mogli zahvaliti Ljiljani. Katalog je, po zatvaranju izložbe, ponijela sa sobom i izložila ga u svoj prodajnoj galeriji - Beograd, Pali-lula. Katalog nije na prodaju.

195

KULTURA

Katalog je sjećanje na studijski boravak u Tuzli i na jednu sjenku koju je uporno nastojala uhvatiti.

* * *

Pripovijest se na kraju, u sredini ili možda na početku, izmakla vlasti do-kumentariste, kroničara, pisca... otimajući se koliko za fantastičan, toliko i za realan oblik.

Zaslužuje posvetu jednom drugom vremenu.

196

Zvonimir Banović

Hrvatski radio Radio postaja Soli(Slušali ste glas svoga srca i razuma)

“Hrvatski radio Radio postaja Soli emitira program na 92,7 megaherca...”, izgovorila je te nedjelje 5. studenoga 1995. godine, u 10 sati, Barkica Gojak. Prvom je rečenicom u eter spikerica “javila puku” da je Tuzla i cijela županija dobila još jednu radijsku postaju - prvu s hrvatskim predznakom. Blagoslovio ju je fra Petar Matanović.

Nije beznačajno bilo, dapače, u vrijeme između Washingtona i Daytona, i to u županiji s bošnjačkom većinom u kojoj je malo prije uspostave Federacije prestala postojati postrojba HVO-a, pokretati hrvatski radio. Tadašnji su politički čelnici Hrvata Soli voljeli pobjedonosno isticati kako je istoimena postaja jedina hrvatska u BiH, a da je na području gdje dominira federalni partner. Vrata Hrvat-skoga radija Radio postaje Soli otvorena su uz brižljivo sročeni slogan “Slušajte glas svog srca i razuma”.

Fra Petar Matanović ga je odmah s početka programa, sukladno svome duhov-nom poslanju, raščlanio u jasnu poruku: “Ako Bog ne blagoslovi kuću, uzalud se trude njezini graditelji. Zamolit ćemo Gospodina da nadahne sve nas da se u njoj čuje istina i samo istina. Da se ovdje govori o veselju i radosti, da se čuje lijepa pjesma, ali i ono što je najvrjednije u ljudskom životu, da se pokaže sveukupna duhovna snaga hrvatskog čovjeka i svih ljudi dobre volje”. Pripremljeni i dnevno pravljeni program što se prvih dana emitirao svakako je odgovarao postavljenoj zadaći, unatoč tada još uvijek skromnoj tehničkoj radijskoj infrastrukturi. HR RP Soli ispočetka je svoga rada ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, pet-kom i subotom emitirao vlastiti program od 15 do 19 sati, a nedjeljom od osam do 12 sati. Kasnije se broj sati vlastita programa povećavao.

Programski su temelj udarili i redakcijske poslove organizirali uglavnom mladi, ali ne i ljudi neiskusni u novinarskom zanatu. Naravno, uz činjenicu da je pojavlji-vanje na Hrvatskom radiju Radio postaje Soli nekima bilo i prvo susretanje s novi-narstvom. Glavne su zadaće po odgovornosti podijelili: Zvonimir Banović, glavni urednik, Boris Ćurković, urednik informativnoga i političkog programa, Gabriela

197

KULTURA

Banović, urednica kulturnoga i zabavnog programa, sada već pokojni, Branislav Pero Štumf, glazbeni urednik te najodgovorniji za tehniku Zoran Mrkić.

Svi novinari, voditelji i urednici emisija, suradnici i djelatnici u marketingu iskazivali su se kroz emisije o kulturu, gospodarstvu ili politici na način da je po prvi puta u središte zbivanja stavljen hrvatski doprinos u očuvanju i razvijanju Tuzle i regije kao sredine zajedničkog življenja. Emitiran je serijal o povijesti Hrvata u Soli čije bi ponavljanje i danas dobrodošlo, redovito je “išla” emisija o braniteljima, o bojovnicima 115. HVO brigade “Zrinski”, o poduzećima koja su koliko-toliko materijalno skrbila nekoliko hrvatskih udruga, bilo je odvojeno prostora za vjerski program, učenje hrvatskoga jezika te ozbiljnu glazbu (jedino se tada pod palicom Branislava Štumfa i mogla čuti s valova postaje Soli). Od-lično je bila slušana i emisija izvorne glazbe. Svojevrsni je pečat tadašnjoj “pro-gramskoj košuljici” davao i redoviti radio-most s hrvatskim postajama u Livnu, Orašju, Kiseljaku, Žepču, Busovači... Po prvi se puta tada i moglo čuti “o situa-ciji” u mjestima s hrvatskom većinom. Nedvojbeno je najveću posebnost HR RP Soli u monolitni tuzlanski eter donio u oblasti jezika ili preciznije - izgovaranja hrvatskih riječi putom jednog masovnog medija. I u tome su smislu bile najčeš će reakcije. Jedni su, a to su bili Hrvati, objeručke prihvaćali i upijali, drugi su, pak, oni koji su tada slučajno nalijetali na tu frekvenciju ili ju “po zadatku” birali, baš u tome nalazili najveće zamjerke. Zapravo im je začuđujuće, pa čak i neprihvat-ljivo, bilo što Tuzlaci umiju i žele učiti govoriti hrvatskim jezikom. I to, najčeš ći su komentari bili, pored “našeg” svima razumljivog jezika. Nakon pisane hrvat-ske riječi u tiskovinama Hrvatskom Glasniku i kratko vrijeme u Glasniku HDZ-a Soli, govorenje hrvatskim jezikom u radijskim valovima bilo je prava mala revo-lucija u Tuzli. Baš je šteta što se ideja o hrvatskoj televizijskoj postaji ili barem studiju nikada nije ostvarila.

Radio je krucijalnu važnost imao i u smislu probijanja tadašnje informacijske blokade u kojoj su se nalazili Hrvati Soli kao nacionalni entitet u većinskom boš-njačkom okruženju. Do Tuzle su jedino dolazile jednostrano oblikovane vijesti iz Sarajeva, a ponavljane s lokalnih postaja, u kojima se uglavnom nijekao hrvatski identitet, a Hrvati izravno optuživali ili najčeš će dovodili u kontekst rušenja bo-sanskohercegovačke države. O drukčijem političkom stajalištu od onoga kojega je propagirao bošnjački politički i vojni vrh do pojave radija Soli u Tuzli se nije moglo čuti.

Istina, i prije početka rada postaje Soli u Tuzli se uspostavila respektabilna stalna dopisnička mreža hrvatskih medija: Hrvatskog radija, Hrvatske novinske agencije (HINA), Hercegbosanske novinske agencije (HABENA), Hrvatskog radija Herceg Bosne, Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije... Stvorila se takva si-tuacija da se u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni posve dobro znalo o prilikama u Tuzli i okolici, ali je to u osnovi bila jednosmjerna informiranost. Tek pojavom radija Soli ovdašnji su slušatelji mogli čuti o zbivanjima i na drugim područjima.

198

U informativnim emisijama često su prenošene vijesti Hine i Habene, telefonski su bili uključivani i bosanskohercegovački politički dužnosnici, kolege novinari su se javljali u već spomenutom radio-mostu, a gotovo su dnevna javljanja bila iz tadašnje Općine Ravne-Brčko gdje je mnogo bojovnika 115. brigade “Zrinski” bilo tada angažirano u 108. brčanskoj brigadi Hrvatskog vijeća obrane.

Najviše i zbog te činjenice, svima znanih razloga dokidanja 115. HVO briga-de “Zrinski” i prelaska bojovnika iz Tuzle u Ravne-Brčko, HR RP Soli je imao važnu ulogu i na psihološkom “oporavku” Hrvata s područja sadašnje Tuzlanske županije. Jer, pojava radija Soli u osnovi je imala poručiti Hrvatima da za njih ima mjesta na svojim ognjištima, da mogu osnivati institucije i ravnopravno se uključivati u kreiranje političke i životne zbilje u mjestu gdje žive, da mogu, kako se to i danas nerijetko uobičava kazati, ostati svoji na svome. Prvi signali te poru-ke, barem što se tiče dvosmjernog probijanja informativne blokade i uspostavlja-nja vlastitog radijskog sustava, došli su u travnju 1995. godine, pola godine prije početka emitiranja vlastitog programa HR RP Soli. Tadašnje Poduzeće za radio difuziju Soli, naime, za taj je Uskrs u funkciju stavilo predajnik već ranije dobi-ven od Ministarstva obrane RH. Tada je počeo eksperimentalni program, a što je podrazumijevalo reemitiranje Prvog programa Hrvatskog radija. Uz objektivne poteškoće (slaba kvaliteta signala) nije bilo ni volje reemitirati program Hrvat-skog radija Herceg Bosne zbog, kako je tada obrazlagano, “tvrdog programa iz Mostara”, premda je ta postaja pokrivala daleko najveći prostor u BiH gdje žive Hrvati i premda je svoj program, zahvaljujući najprije jakoj dopisničkoj mreži, kreirala na način da obrađuje teme zanimljive bosanskohercegovačkim Hrvati-ma. Svejedno, i preuzimanje programa iz Zagreba bilo je od ogromna značaja.

Nedugo nakon početka reemitiranja programa Hrvatskog radija Poduzeće za radio difuziju Soli dobilo je, uz pomoć Udruge “Bijeli put”, od Ministarstva fi -nancija Republike Hrvatske donaciju za nabavku studijske opreme. Time je bila posložena i posljednja kockica za otvaranje postaje Soli.

Naravno, jako je značajan put već bio “prevaljen”, od iznošenja ideje o ra-dijskoj postaji početkom formiranja HVO-a u Tuzli, pa ponovljene takve ideje u HDZ-u Soli tijekom ‘93. i ‘94. godine, usvojenih odluka Regionalnog odbora HDZ-a Soli, formiranjem Poduzeća za radio difuziju kao nositelja aktivnosti, registracije Poduzeća... Suštinski gledano osnivač HR RP Soli je Regionalni od-bor HDZ-a Soli, za prvoga ravnatelja Poduzeća bio je imenovan Ivica Marinović koji je kasnije postao predsjednik Upravnog odbora, a za ravnatelja je došao Božo Perkić. On je zajedno s Vladom Madžarevićem i Vickom Milićem bio u timu koji je izradio elaborat, a koji je prilikom kasnijih postupaka za dobivanje dozvola u mjerodavnim tijelima ocijenjen visokostručnim.

Hrvatski radio Radio postaja Soli nastao je na formalnim političkim odluka-ma Hrvatske demokratske zajednice i još više na volji i entuzijazmu nekolicine da sve to provedu u djelo. Vremenom se, dakako, “trošio” entuzijazam, propusti

199

KULTURA

kojih je i ranije bilo počeli su bitnije utjecati na raspoloženje “veterana”. Jedan od tih propusta, a značajan u širem smislu, svakako je i nikada uspostavljeno Programsko vijeće u koje su trebali ući, barem je takva ideja zagovarana, pred-stavnici svih hrvatskih udruga iz Soli. S njime bi program bio “svehrvatski”, a Radio potpomognut od svih utjecajnijih institucija. Kako su izostala imenovanja, izostala je i očekivana potpora sa “sviju strana” iako se to u većini slučajeva nije htjelo javno priznati. No, itekako se primijetilo, i iznutra i s vani.

I danas, u desetoj godini postojanja, običan se slušatelj ne može oteti dojmu da Radiju nedostaje “pažnje i njege”.

-Radio Soli je jedini medij u sjeveroistočnoj Bosni koji emitira program na hrvatskom jeziku. Posebnu pozornost dajemo životu Hrvata, posebice za vjerske blagdane. Dnevno imamo 16 sati vlastita programa, raznolikog i za-nimljivog za sve slušatelje, a sve to kreira 12 uposlenih-, rezimirao je glavni urednik Milenko Čajić.

Istina je, promijenile su se i okolnosti, od društvene zbilje do zakonom na-metnutog gubljenja nacionalne odrednice - hrvatski. Sada je to postaja jedna od mnogih u gradu, ostavljena u tržišnoj utakmici. Mnogo je onih koji bi voljeli da Radio Soli na toj ljestvici sveukupnih vrijednosti zauzima više mjesto, a ne da mu je najveći uspjeh to što je opstao.

200

Mirsad Bakalović, Nataša Perić

Nacionalni spomenik Industrijsko naslijeđe proizvodnja soli u Tuzli – od

ideje do realizacije

SAŽETAKNastanak i urbano-ekonomski razvoj grada Tuzle vezan je za ekspola-

taciju izvora slane vode i proizvodnju soli. Jedinstven način proizvodnje soli, koji je u osnovi ostao isti od neolita (mlađeg kamenog doba) do današnjih dana, a radi se o procesu iskuhavanja slane vode, bio je razlog da Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine slani bunar iz osmanskog perioda, objekt stare Solane Kreka iz 1891. godine i kompleks slanih bunara s rezervarom i sonovodom na Boriću izgrađen krajem XIX. i tokom XX. vijeka, proglasi nacionalnim spomeni-cima u kategoriji industrijskog naslijeđa.

KLJUČNE RIJEČIsol, industrijsko naslijeđe, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika.

U sjećanju mnogih posjetilaca, a i onih koji su za nju čuli u medijima ili čitali iz knjiga tokom druge polovice XX. vijeka, Tuzla je ostala grad bijelih i crnih rudara, kao i grad čija historijska jezgra nestaje uslijed slijeganja tla izazvanog nekontroliranim izluživanjem slane vode ispod njegove površine. Razvojem industrije i procesom urbanizacije, godinama je sve više dolazilo do destrukcije kulturno-historijskog naslijeđa kroz rušenje jedinstvene arhitekton-sko-graditeljske cjeline.1

Progres je Tuzli zauzvrat ostavio jedinstveno industrijsko naslijeđe zasnova-no na eksplotaciji prirodnih sirovina (soli i uglja), koje je u posttranzicijskom 1 Usljed slijeganja porušeno je cca 440 objekata sa 2.600 stambenih jedinica, 66.975 m² povr-

šine privrednih objekata i 130.888 m² površine u kojoj su bili smješeteni kulturni, prosvjetni, zdravstveni i sakralni objekti. Iz ovog gradskog područja preseljeno je 12.000 građana u istočni i zapadni dio grada.

201

KULTURA

vremenu, kada dolazi do zamiranja nekadašnjih velikih giganata i razvoja terci-jernih i kvartarnih djelatnosti, postalo interesantna turistička destinacija.

Geološke karakteristike Tuzle kao uslov industrijskog razvoja

Područje Tuzle je jedinstveno po svom prirodnom bogatstvu u vidu 650 mili-ona tona stijena soli koje se nalaze ispod površine grada. Ove stijene su, zajedno sa slanom vodom, ostatak Panonskog mora koje se u prošlosti povuklo u Crno more. Panonsko more je popularni naziv za dio Paratetisa koji je tokom miocen-ske epohe pokrivao prostore današnje Panonske nizije. Ovo more je zauzimalo dijelove današnje Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunije, Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Jedan od najznačajnijih sedimentacio-nih prostora u okviru Panonskog mora bio je Tuzlanski bazen. Ovdje je morska sedimentacija počela u karpatsko doba (prije 17 miliona godina), a završena je u pontsko doba (prije 5 miliona godina). Za tih 12 miliona godina, na prostoru današnje Tuzle su istaloženi sedimenti čija debljina iznosi 2.500 metara. Od tih sedimenata najveći značaj ima kamena so, koja je nastala u karpatsko doba (prije 17 do 16 miliona godina). Veliku vrijednost imaju i druge sirovine (npr. ugalj i kvarcni pijesak), nastale tokom pontskog doba.

Geološka historija Tuzle je veoma zanimljiva jer je to jedini grad u ovom dijelu Evrope u kome se nalaze dvije mineralne sirovine (kamena so i ugalj) koje nastaju u različitim klimatskim uslovima.

Tuzla je kroz svoju dugu prošlost uvijek nazivana po svom prirodnom bo-gatstvu soli. Mnoštvo je takvih primjera kao što su: Salenes (grčki), Ad Salinas (latinski), Soli (bosanski) i Tuzla (osmansko turski).

Historijat eksploatacije i proizvodnje soli od prethistorije do dolaska osmanlija

Najstariji pisani izvor o isoljavanju slane vode na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nalazimo u pisanim izvorima grčkih pisaca Pseudo Aristotela i Strabona. Oni u svojim djelima, koja datiraju iz V. vijeka prije nove ere, govore o isoljavanju slane vode kod dva ilirska plemena u južnoj Hercegovini: Autorijata i Ardiejaca, kao i o njihovim stalnim međusobnim sukobima oko tih slanih izvora (Imamović, 1972:161-169).

Međutim, arheološka istraživanja na području Tuzle sredinom prošlog vijeka, dokazala su da je isoljavanje slane vode bilo poznato mnogo ranije, čak u neolitu. Naime, na neolitskom sojeničkom naselju u centru grada Tuzle i neolitskom na-selju u Gornjoj Tuzli otkriveno je mnoštvo fragmenta većih keramičkih posuda grube fakture. Rekonstrukcijom je dobivena posuda čiji se prečnik otvora kreće

202

od 0,80 do 1,00 metara. Posude su, sudeći po jako uvučenom obodu, bile plitke, a velika količina nogu iste fakture govori u prilog da se radi o većim i plićim po-sudama sa ravnim ili zašiljenim nogama (Milić, 1985: 8-11, Puš, 1957: 91-97).

Slika 1. Posuda za isoljavanje slane vode, rekonstrukcija (Muzej istočne Bosne Tuzla)

Ove posude su služile za isoljavanje slane vode, koja se u neolitskom periodu na području današnje Tuzle morala pojavljivati u vidu slanih izvora. Dakle, u ove posude se sipala slana voda, a kada bi voda isparila dobila bi se so.

Nastanak naselja na području današnje Tuzle još u neolitu, dovodi se u vezu sa postojanjem izvora slane vode. Potvrda ovoj pretpostavci, pored posuda za isoljavanje slane vode, jeste i otkriveno sojeničko naselje. Naime, neolitskom čovjeku je bilo jednostavnije graditi nastambe na suhom i čvrstom terenu nego praviti sojenice na močvarnom tlu. Na težu varijantu gradnje vjerovatno su utje-cali jaki ekonomski i strateški razlozi. Jedan od tih razloga su izvori slane vode koji su, zajedno sa rijekom Jalom, doprinijeli da veći dio ovog područja bude močvaran. Podizanjem sojenica, neolitski ljudi su se obezbjeđivali od poplava, a istovremeno kontrolirali i eksploatisali slane izvore.

Posude za isoljavanje slane vode su dokaz da je sojeničko naselje u Tuzli bilo prvo poznato neolitsko naselje čiji su stanovnici eksploatirali ovaj dragocjeni mi-neral. Najstarije europske kulture koje su koristile so datirane su u bakarno doba, što znači da neolitski nalaz u Tuzli pomjera granicu poznavanja i upotrebe soli u ljudskoj ishrani iz doba eneolita u neolit (Baum, 1957: 8.).

Na području današnje Tuzle sve do srednjeg vijeka nemamo sačuvanih izvora o proizvodnji soli. Ono što znamo jeste da je područje današnje Tuzle pripadalo staroj bosanskoj župi Soli, koja je obuhvatala dolinu rijeke Jale i gornji tok rijeke Spreče. Župa Soli je ime dobila na osnovu mineralnog bogatstva ovog kraja, a to se vidi iz imena Salenes, koje je sredinom X. vijeka zabilježio Konstantin

203

KULTURA

Porfi rogenit. I pored toga, u tom periodu nemamo sigurnih podataka o proizvod-nji soli u župi Soli. Ugovor (povelja) Kulina bana iz 1189. godine, zadao je težak udarac župi Soli, što se posebno odrazilo na proizvodnju soli. Naime, da bi sebe obezbijedio od političkog uticaja ugarskih kraljeva, Kulin ban je mono-pol proizvodnje i trgovine solju u bosanskoj banovini prepustio Dubrovčanima, zbog čega je Bosna morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini rijeke Jale. Pretpostavlja se da je proizvodnja soli u župi Soli bila manjeg kapaciteta i da je podmirivala samo okolno stanovništvo (Basler, 1985: 17-20).

Nacionalni spomenici industrijskog naslijeđa – od ideje do realizacije

U privredno-ekonomskom razvoju Tuzle, posebna pažnja je posvećena zaštiti i revitalizaciji kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, kao nosioca razvoja turističke ponude. U osmišljavanje što atraktivnije i kvalitetnije turističke ponu-de krenulo se od pitanja: “Šta Tuzla ima što drugi gradovi nemaju?”. Odgovor na ovo pitanje je: “Hiljadugodišnja tradicija proizvodnje soli i bogato kulturno-historijsko naslijeđe”. (Bakalović, 2005: 39-41).

Razvoju turizma u Tuzli se krenulo planski kroz “Strategiju razvoja grada do 2015. godine”. Poseban akcent je stavljen na razvoj lokalnog turizma u okviru regionalne povezanosti, i to na bazi kulturno-historijskog naslijeđa i prirodnih bogatstava, prvenstveno soli. Na osnovu ovoga realizirani su projekti izgradnje Panonskog jezera, Muzejsko-turističkog kompleksa “Soni trg” i Arheološkog parka “Neolitsko sojeničko naselje” (Bakalović, 2007: 35-36).

Po okončanju ovih projekata, krenulo se u realizaciju projekta proglašenja privrednih dobara (slanog bunara iz osmanskog perioda na Sonom trgu, stare Solane u Kreki, slanih bunara sa rezervarom na Boriču i okna jame Moluhe Rudnika uglja Kreka) nacionalnim spomenicima u kategoriji industrijskog naslijeđa.

Na prijedlog načelnika Tuzle Jasmina Imamovića oformljena je Radna gru-pa za pripremanje peticije za proglašenje privrednih dobara nacionalnim spo-menicima. Radnu grupu su činili predstavnici JU Muzej istočne Bosne Tuzla, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tu-zlanskog kantona, Zavoda za urbanizam Tuzla, Službe za prostorno uređenje i zaštitu okolice Općine Tuzla, Službe za geodetske i imovinsko pravne odnose Općine Tuzla, Službe za komunalne poslove, izgradnju i pitanje mjesnih za-jednica Općine Tuzla, kao i predstavnici privrede (Fabrika soli Tuzla d.d., JP Rudnik soli “Tušanj” Tuzla i Rudnici lignita “Kreka” Tuzla) koji su titulari, odnosno vlasnici predmetnih dobara za koje se traži da budu proglašeni nacio-nalnim spomenicima.

204

Radna grupa je krenula od Kriterija za proglašenje dobara nacionalnim spo-menicima koje je donijela Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Predmetna dobra zadovoljavala su slijedeće kriterije:

1. predmet pravne zaštite:• nepokretno kulturno naslijeđa: • historijske građevine (spomenici, graditeljska cjelina i područje)

2. vrijednosti:• historijska,• ambijentalna,• izvornost,• jedinstvenost,• reprezentativnost i• cjelovitost.2

Uz ispunjenje ovih kriterija trebalo je obezbijediti neophodnu dokumentaciju, kao što je

• peticija,• izvod iz katastarskog plana,• dokaz o vlasništvu ili pravu korištenja zemljišta ili objekta,• historijski i graditeljski opis izvornog objekta ili kompleksa s postojećom

arhitektonskom, fotografskom ili drugom dokumentacijom, uključujući i opis sadašnjeg stanja objekta ili kompleksa.

Najveći dio posla na prikupljanju i obradi historijskih podataka neophod-nih za popunjavanje peticije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (obraz loženja, bibliografi je izvora i literature, popisi fotografi ja, dokumentacije i arhivske građe) uradili su predstavnici JU Muzej istočne Bosne Tuzla.

Nakon prikupljanja i obrade potrebne dokumentacije za proglašenje privred-nih dobara nacionalnim spomenicima, ista je poslana Komisiji za očuvanje naci-onalnih spomenika Bosne i Hercegovine čiji su predstavnici u dva navrata obišli pomenuta privredna dobra prije donošenja odluke o proglašenju.

Na osnovu peticije Opštine Tuzla i Muzeja istočne Bosne Tuzla Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je na 35. sjednici održanoj 20. do 27. novembra 2007. godine u Banja Luci i Sarajevu, donijela Odluku o proglašenju Industrijskog naslijeđa – proizvodnja soli (soni bunar iz osmanskog perioda na Sonom trgu, objekt stare Solane u Kreki i kompleks slanih bunara sa rezervoarom i sonovodom na Boriću) nacionalnim spomenikom Bosne i Herce-govine u kategoriji industrijskog naslijeđa.3 2 www.aneks8komisija.com.ba3 Obavještenje o donošenju odluke o proglašenju kulturno-istorijskih dobara nacionalnim spo-

menicima BiH, broj: 08-35-202/07-6 od 28. 11. 2007., Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika

205

KULTURA

Slani bunar iz osmanskog perioda

Prilikom radova na uređenju Sonog trga u Tuzli tokom 2004. godine, otkriven je slani bunar koji se nalazio ucrtan na austrougarskoj katastarskoj karti. Bunar je omjere 2,60 x 2,60 metara, napravljen je od kvalitetnog hrastovog drveta. Na sredini je iz više dijelova sastavljena olovna cijev. Pretpostavlja se da je iskopan krajem XV. vijeka i da je bio u funkciji sve do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine kada je zatrpan.

Nakon arheološkog iskopavanja pristupilo se konzervaciji i restauraciji bunara.

Slika 2. Slani bunar nakon restauracije i konzervacije (Muzej istočne Bosne Tuzla)

Značajna eksploatacija soli u Tuzli započela je u doba vladavine Osmanlija na prostorima današnje Bosne i Hercegovine. Proizvodnja soli i prihodi od nje bili su ključni faktor koji je utemeljio Tuzlu kao čaršiju i sjedište Zvorničkog sandžaka.

Osmanlije su zatekle zapuštene izvore slane vode koje je lokalno stanovniš-tvo koristilo samo za vlastite potrebe, bez organizirane proizvodnje. Takvo sta-nje dokazuje činjenica da su Osmanlije 24. aprila 1474. godine Tuzlu proglasile

206

prilično jeftinim timarom od svega 3.632 akče, a ne carskim hasom, kao što je slučaj sa drugim područjima od državnog interesa.

U periodu do proglašenja Tuzle carskim hasom, 25. februara 1477. godine, nema spomena o prihodima ni o proizvodnji soli. Pretpostavlja se da su tada vršena ispitivanja količine soli kopanjem bunara u Gornjoj i Donjoj Tuzli. Pri-stupanjem organiziranoj eksploataciji soli dolazi i do proglašenja Tuzle carskim hasom (Handžić, 1985: 23).

Proizvodnja soli je bila pod državnom upravom, a po tadašnjem običa-ju, njeni prihodi su izdavani pod mukat-zakup na tri godine. Prvi ugovor je potpisan 9. oktobra 1477. godine, između zvorničkog kadije i dva vojna za-povjednika, takođe iz Zvornika. Zakup je iznosio 60.000 akči. Jedan od naj-poznatijih zakupaca bio je Turalibeg. On je uvakufi o svoju četvrtinu prihoda od proizvodnje soli za izdržavanje vakufa. Od XVIII. vijeka ulogu zakupaca preuzimaju tuzlanski kapetani. Kako je tuzlanska kapetanija bila jedna od najbogatijih u Bosanskom ejaletu, tako su njeni kapetani bili među najbo-gatijima, poput Mahmud-paše Tuzle (Kreševljaković, 1941: 41-44, Šljivo, 2002: 59-60).

Najznačajniji izvor za rasvjetljavanje proizvodnje soli u Tuzli za vrijeme Osmanske vladavine jeste kanun, odnosno zakon o solanama, sadržan u popisu zvorničkog sandžaka iz 1548. godine. Utvrđeno je da se od šest radnih dana u sedmici, prva tri dana proizvodi i prodaje so za državu, a druga tri dana za radnike, čime je država sebi obezbjeđivala sigurnu novčanu dobit (Handžić, 1985: 25-28).

Način proizvodnje soli razabire se iz samih imena kojima su te solane do-laskom osmanske vlasti nazivane: “Solane na drvo”, (Agac Tuzla, Memleha-i cob…) čime je naglašena razlika između tih i morskih solana.

Za upoznavanje starih načina prerade slane vode u Tuzli prof. dr. Salih Kulenović navodi opis u izvještaju austrijskog agenta Atanasija Đorđića (Atanasije Georgiced), koji datira iz prve polovine XVII. vijeka. On u svom izvještaju ovako opisuje tri načina proizvodnje soli: “Tu je narod crpio slanu vodu, na današnjem Sonom trgu nalazio se slani bunar dubok 60 m, te ju je u velikim gvozdenim tepsijama vario, dok se na dnu so ne bi slegla i skrutnula. Taj postupak bijaše vrlo spor i mukotrpan, ali se dobijala čista i dobra so….” (Kulenović, 1997: 217).

Osmanlije su tuzlanske solare nazivali tuzdžijama, koji su spadali u posebnu vrstu zanatlija. Njihov posao je bio težak i mukotrpan. Svaki dan, bez obzira na vremenske prilike, oni su provodili po dvanaest sati na Sonom trgu uz kazane, ispod kojih su neprekidno gorile vatre.

Kazani za iskuhavanje slane vode su se dugo vremene nalazili vani na otvore-nome, da bi se od XVIII. vijeka počele graditi male solane.

207

KULTURA

Slika 3. Tuzdžija (crtež prema L. W. Arndt)

Solane su bile vrlo jednostavni objekti izrađeni od drveta sa jednodijelnom prostorijom veličine 4,5 x 4,5 m i visinom od 5 m. U nju su se mogle smjestiti i do dvije peći sa tavama, pratećim priborom i alatom. U njima se rad odvijao tokom čitave godine, od četiri sata ujutru do četiri popodne. Izvan ovog radnog vremena je bilo zabranjeno raditi.

Prilikom prerade slane vode koristio se manji broj jednostavnih sprava. Osnovne sprave su bile: tava, sadžak, mješaljka, čabar i bačva. Interesantno je da su sprave pretežno izrađene od drveta (topola, javor, vrba, orah), a razlog tome je otpornost prema koroziji koju čini so, te u većoj trajnosti i lakšem održavanju (Kulenović, 1985: 41).

208

Slika 4. Solarski alat i pribor (Muzej istočne Bosne Tuzla)

U početku su se proizvodile skromne količine soli, koje su se vremenom po-većale. Razlog tome nije u tehničko - tehnološkom napretku, nego u porastu stanovništva Tuzle, koje je bilo vezano uz proizvodnju soli. Ipak, ta količina soli pokrivala je svega 23 dijela ukupnih potreba Bosanskog ejaleta. Razlika se namirivala morskom solju. Količina soli varirala je od broja tava. Jedna tava sedmično je izbacivala 20 - 30 tovara soli (250 - 350 kg).

Pred kraj osmanske vladavine proizvodilo se oko 317.000 oka soli godišnje. Tom iznosu treba dodati i 150.000 oka soli iz privatne proizvodnje, iz čega pro-izilazi da se godišnje proizvodilo oko 467.000 oka soli.

Solana u Kreki i slani bunari na Boriću

Objekt stare Solane Kreka izgrađen je 1891. godine i predstavlja historijski spomenik prve industrijske proizvodnje soli u Tuzli. Kao takav je raritet, ne samo na području Bosne i Hercegovine, nego u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Po pre-stanku proizvodnje i konzerviranjem pogona, a za stogodišnjicu otvaranja prve Solane u Simin Hanu (1885.-1985. godine), Solana Kreka je pretvorena u Muzej

209

KULTURA

solarstva koji svjedoči o načinu proizvodnje soli kroz sve historijske epohe, od neolita do 1971. godine.

Slika 5. Solana u Kreki, snimljeno početkom XX. vijeka (Muzej istočne Bosne Tuzla)

Slani bunari su specifi čna ambijentalna cjelina sa jedinstvenim tehničko-teh-nološkim procesom proizvodnje soli u Evropi.

Slika 6. Slani bunar, snimljeno početkom XX. vijeka (Muzej istočne Bosne Tuzla)

210

Odlukom Berlinskog kongresa, Austrougarska monarhija je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, sa zadatkom da u njoj zavede “red”. Poslije višemjesečnih borbi i otpora domaćeg stanovništva, Tuzla je okupirana 22. sep-tembra 1878. godine.

Poslije okupacije, uloga Tuzle u privrednom i političkom životu Bosne i Her-cegovine postaje sve značajnija. Dolazi do sve većeg razvoja privrede, koja se zasniva na obilju privrednih bogatstava, posebno soli i novootkrivenog uglja. Privredni razvoj Tuzle bio je integralni dio šire politike nove uprave, koju su određivali ekonomski motivi okupacije: eksploatacija prirodnih bogatstava i iz-gradnja industrijskih postrojenja, kao osnov samofi nansiranja i održanja Bosne i Hercegovine unutar Dvojne monarhije.

Prvi podsticaji dinamičnijem razvoju Tuzle i njene okoline nastupaju sa iz-gradnjom željezničke uskotračne pruge Doboj-Tuzla-Simin Han, u dužini od 88 km, koja je u javni promet puštena 29. aprila 1886. godine. Izgradnja ove pruge pokazala se kao vrlo korisna investicija jer je bogati tuzlanski bazen povezala sa željezničkom prugom Bosanski Brod - Sarajevo, koja je bila glavna saobraćajna veza sa Monarhijom. Pored ekonomskog, pruga je imala i veliki strateško-poli-tički značaj u integraciji ovog pograničnog područja sa ostalim dijelovima ze-mlje (Juzubašić, 2002: 162-163).

Eksploatacija bogatih resursa je bila preteča razmišljanja o okupaciji Bosne i Hercegovine u okviru plana “Drang nach Osten”.

Naime, Austrija je o ovome razmišljala još prije 1878. godine. Dokaz tome su geološka ispitivanja koja su vršena još od 1840. godine na području današnje Bosne i Hercegovine.

Tada je u Bosni boravio austrijanac D.Volf (Wolf), koji je naučne rezultate svojih geoloških ispitivanja objavio u Beču pod naslovom “Ansichten über die geognostisch-montanistischmen verhaltnisse Bosnens”, gdje se između ostalog spominje prisustvo kamene soli na području Tuzle. Te nalaze potvrđuje 1872. godine i nadsavjetnik bečkog geološkog zavoda K. M. Pavia u svom djelu “Geo-logische notiz aus Bosnien” (Đaković, 1980: 12-35).

Na osnovu ovih podataka, okupaciona uprava je pristupila novim geološkim ispitivanjima terena, bušenju bunara 1883. i 1884. godine na lokacijama u Gor-njoj i Donjoj Tuzli. Na ovaj način su otkrivena bogata ležišta soli, što je bio prvi korak ka otvaranju solana u Siminu Hanu i Kreki.

Zemaljska vlada u suradnji sa Zajedničkim ministarstvom fi nansija Dvoj-ne monarhije, u privrednom razvoju Bosne i Hercegovine dala je akcent na eksploataciju tuzlanske soli. U tom smislu, 1. aprila 1880. godine, vlada je uvela monopol na so i svako krijumčarenje ovog artikla strogo sankcionirala. U isto vrijeme, zemaljski erar je otkupljivao tuzlanske slane izvore i uspostavljao kontrolu nad zastarjelom proizvodnjom soli. Nakon izvršavanja pripremnih

211

KULTURA

radnji 1884. godine, u Simin Hanu se pristupilo izgradnji prve moderne indu-strijske solane u Bosni i Hercegovini. Te iste godine bio je izgrađen sonovod od lijevanog željeza promjera 7 cm u dužini 3,5 km, koji je povezivao solanu sa dva slana bunara u Gornjoj Tuzli. O veličini i značaju nove solane za cijelu Monarhiju najbolje govori njeno ime, “Franz Josef Saline”, koje je dobila po tadašnjem caru. Solana je puštena u proizvodnju 25. marta 1885. godine. U pr-voj godini proizvedeno je oko 1.858 tona varene soli. Proizvodnja je otpočela na dva kazana u kojima se iskuhavala slanica. Naredne godine izgrađena su još dva kazana, a 1890. godine ova Solana je imala 6 proizvodnih kazana, ukupne grijane površine 696 m², na kojima se proizvodilo oko 7.000 tona varene soli godišnje (Buljugić, 1990: 35-36). Nažalost, objekt solane u Simin Hanu je na-kon njenog zatvaranja srušen.

Izgradnjom tuzlanske Solane gotovo je prestao uvoz erdeljske kamene soli, a time i odliv novca iz zemlje. Podizanje druge, znatno modernije solane u Kreki, 1891. godine, kapaciteta 30.000 t godišnje, imalo je za cilj ne samo dalje radi-kalno smanjenje uvoza ovog artikla, nego i osiguranje jeftine sirovine za potrebe domaće hemijske industrije u Lukavcu i Jajcu.

Otvaranju Solane u Kreki prethodilo je istraživanje postojanja soli na brdu Trnovac. Bušenjem bunara br. 6. utvrđena je velika koncentracija slane vode od oko 300 kg/m³ NaCl i naslage kamene soli (Imamović, 1990: 111).

Na reviru Trnovac, od 1885. godine započinje izgradnja slanih bunara za ek-sploataciju slane vode radi snabdijevanja solane u Kreki. Pokretanjem bunara br. 6, 1886. godine, Austrougari pristupaju otvaranju eksperimentalne solane sa jed-nim kazanom na Trnovcu. Cilj ove solane je bio da se izradi preciznija projektna i tehnička dokumentacija za izgradnju i puštanje u rad nove solane u Kreki. Ova solana je radila do 1918. godine (Buljugić, 1990: 37-39).

Godine 1891. puštena je u rad solana u Kreki sa dva proizvodna kazana, a 1895. montirana su još dva. Ova solana je bila modernija od one u Simin Hanu i proizvodila je znatno više varene soli po jednom kazanu. U njenom sastavu bio je i pogon za proizvodnju briketirane soli za ljudsku i stočnu ishranu.

Solana u Kreki je, uz modernizaciju postrojenja, radila sve do izgradnje nove Fabrike soli 1970. godine.

Zatvaranjem stare Solane, krenulo se u realizaciju projekta njene pretvorbe u Muzej solarstva. Unutar objekta stare Solane 1985. godine, Muzej istočne Bosne Tuzla otvara stalnu postavku “Solarstvo u Tuzli od praistorije do danas”. Tako Solana postaje muzejski kompleks sa svim svojim postrojenjima na kojima se vrši rekonstrukcija i konzervacija. Muzej solarstva, što je zvanični naziv objekta stare Solane, od dana otvaranja do danas je posjetilo nekoliko stotina hiljada domaćih i stranih posjetilaca.

212

Slika 7(a-c). Detalji s izložbe “Solarstvo u Tuzli od praistorije do danas” (Muzej istočne Bosne Tuzla)

213

KULTURA

Zaključna razmatranja

Proglašenjem slanog bunara iz osmanskog perioda, Solane Kreka i slanih bu-nara nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine u kategoriji industrijskog naslijeđa, otvaraju se mogućnosti za obezbjeđivanje fi nansijskih sredstava za nji-hovu stručnu zaštitu i turističku prezentaciju, kako od nadležnih kantonalnih i državnih ministarstava, tako i od pristupnih fondova Evropske unije za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Samo je slani bunar iz osmanskog perioda konzerviran, restauriran i pred-stavljen posjetiocima kao sastavni dio Muzejsko-turističkog kompleksa “Soni trg”. Za realizaciju projekta zaštite objekta stare Solane Kreka i slanih bunara na Boriću su potrebna veća fi nasijska ulaganja.

Ovim proglašenjem otvorene su mogućnosti za proširenje liste nacionalnih spomenika u kategoriji industrijskog naslijeđa na području Tuzle i stvaranje uslova za njihovu zaštitu.

Proglašenje nacionalnim spomenikom nekog objekta kulturno-historijskog naslijeđa ne treba biti samo mrtvo slovo na papiru nego treba postojati sistem, zakon i institucije, koje će predložiti prijedlog mjera za zaštitu spomenika, obezbjediti fi nasiranje njegove restauracije i konzervacije i vršiti stalni monitoring nad nacionalnim spomenicima.

Samo ovakvim mjerama obustavit će se dalja destrukcija kulturno-historij-skog naslijeđa.

CONCLUSION By announcement of the salt well from the Ottoman time, salt factory Kreka and salt

wells as a National monuments of Bosnia and Herzegovina, it opens the possibilities for the insurance of the fi nancial means for its professional protection and tourist presentation, as from authorized canton and government ministries as well as from approachable funds of the European union for the preservation of the cultural-historic and natural heritage.

Only a salt well from the Ottoman time is conserved, restored and presented to visitors as a integral part of Museum-tourist complex “Soni trg” (“Salt square”). For the realization of the project for preservation of the object of salt factory and salt wells in the Borić are need more fi nancial investments.

By this announcement are opened the possibilities for the enlarging of the list of National monuments in the Tuzla area and making conditions for its protection.

The announcement as a National monument of some object of the cultural-historic heritage couldn’t be only a dead letter on the paper, but has to exist a system, law and institutions, which shall suggest standards for preservation of the monuments secure fi nancing for its restorations and conservation and carry out monitoring above National monuments.

214

Only with these standards, it will stop the further destruction of the cultural-historic heritage.

LITERATURA

Bakalović M., 2005. Neolitsko kulturno naslijeđe Tuzle kao značajan faktor nje-ne savremene turističke ponude, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, Knj. XVIII, Tuzla, str. 37-47.

Bakalović M., 2007. Revitalizacija neolitskog kulturnog naslijeđa grada Tuzle, Condition of the cultural and natural heritage in the Balkan region, Volume 1, Beograd, str. 29-39.

Baum M., 1957. Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Knj. I, Tuzla, str. 7-39.

Basler Đ., 1985. Župa i grad Soli u srednjem vijeku, Sto godina Fabrike soli, Tuzla, str. 17-22.

Buljugić S., 1990. Tuzlanske solane i solari, Knj. I, Tuzla.Džaković L., 1980. Rudarstvo i topioničarstvo u Bosni i Hercegovini, Tuzla.Handžić A., 1985. Tuzlanski slani izvori i proizvodnja soli od XV do XVII sto-

ljeća, Sto godina Fabrike soli, Tuzla, str. 23-37.Imamović E., 1972. Iz historije eksploatacije soli u Bosni i Hercegovini, Poseban

otisak iz Istorijskih zapisa, Knj. XXIX, sv. 1-2, Titograd.Imamović I., 1990. Rudarstvo soli, Tuzla.Juzubašić Dž., 2002. Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austro-Ugar-

skom upravom, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, Knj. CXVI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 35, Sarajevo.

Kreševljaković H., 1941. Turalibegov vakuf u Tuzli, Prilog povijesti XVI stolje-ća, Glasnik Islamske vjerske zajednice, Br. 1-2, Sarajevo, str. 10-55.

Kulenović S., 1985. Tradicionalni načini i sprave za proizvodnju soli od XV do XVII stoljeća, Sto godina Fabrike soli, Tuzla, str. 37-49.

Kulenović S., 1997. Nekoliko podataka o tuzlanskom solarstvu u Osmanskom perio-du, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Br. 1, Tuzla, str. 214-223.

Milić V., 1985. Praistorijska naselja na području Tuzle, Sto godina Fabrike soli, Tuzla, str. 7-13.

Puš. I., 1957. Neolitsko naselje u Tuzli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, Knj. I, Tuzla, str. 85-102.

Šljivo G., 2002. Mahmud-paša Tuzlo u prvoj polovini XIX stoljeća, STAV-Časopis za kulturna i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, God. I, Br. 1, str. 59-73.

Inernet stranice: www.aneks8komisija.com.ba

POVIJEST

217

Marko Karamatić

Sakralna umjetnost Bosne Srebrene do konca XVII. stoljeća

i sudbina slika Marijinih svetišta u Gradovrhu, Olovu i Rami

Od vremena svoga dolaska u Bosnu koncem XIII. stoljeća franjevci su iz-građivali vlastiti odnos prema likovnoj umjetnosti kao jednom obliku duhov nog rada u vjerničkome puku. Poticaji za to bili su, prije svega, praktične naravi, tj. nakana da se sadržaj vjere učini razumljivim i pristupačnim, ali također i da se on umjetnički izrazi kroz ljepotu oblika i arhitektonski sklad te na taj način postane i vizualno privlačnijim.

Rezultati takvih nastojanja ovisili su o društvenim, kulturnim i gospodarskim prilikama. Stabilnije okolnosti omogućavale su više sigurnosti i bolje uvjete za buđenje i izgradnju većeg smisla i osjećaja za estetsko. Na taj način vjera je kao unutarnji, osobni čin, dobivala vidljivi oslonac što je vjernicima omogućavalo lakše razumijevanje Božje riječi. U vrijeme, pak, učestalih nemira, životne ne-sigurnosti, ekonomskog propadanja, preteže briga za goli opstanak, dok za više vrijednosti, kakve su umjetničke, ostaje znatno manje mogućnosti.

Ovdje ćemo se osvrnuti na likovnost franjevačkih sakralnih prostora u vrije-me bosanske samostalnosti i osmanske vlasti do konca XVII. stoljeća, s poseb-nim naglaskom na nekoliko svetišta u kojima su središta okupljanja bile slike Majke Božje koje su se štovale kao čudotvorne. To su svetišta u Gradovrhu, Olovu i Rami koja su nestala koncem XVII. stoljeća. Tada su također nestale i slike Gospe Olovske i Gospe Gradovrške, dok je slika Gospe Ramske prenese na u Sinj te se od XVIII. stoljeća štuje kao čudotvorna slika Gospe Sinjske.

1.

Na tlu Bosne franjevci u srednjovjekovnom razdoblju pastoralno djeluju u XIV. i XV. stoljeću. U svrhu svoga duhovnog rada podizali su sakralne objekte,

218

likovno ukrašavali njihove prostore, gradili samostane. Kakva je bila njihova stambena kultura možemo zaključivati tek na osnovi škrtih arheoloških nalaza i ponešto sačuvanih pisanih dokumenata. Od gotovo četrdesetak samostana ili sli č-nih nastambi, nastalih u vrijeme bosanske samostalnosti, ništa se nije sačuvalo. U gradnji je najčešće korišteno drvo, pa je i to jedan od razloga da su tragovi većine takvih građevina zagubljeni. Od crkava građenih od kamena nalazimo ponegdje ostatke njihovih ruševina od kojih su neke istražene. Gotovo su sve porušene do konca XVII. stoljeća izuzev crkvice Sv. Ive u Podmilačju koja je razorena u novije vrijeme (1993), dok su neke pretvorene u džamije (Srebreni-ca, Jajce, Bihać, Zvornik). Iz srednjovjekovnog razdoblja izdvajaju se crkve u Milama kraj Visokog (danas Arnautovići), Srebrenici, Kraljevoj Sutjesci, Jajcu, Zvorniku, Bakićima, Olovu...1 O njima imamo više pisanih svjedočanstava kao i podataka do kojih se došlo na osnovi arheoloških istraživanja. Građene su u gotičkom stilu s posebnostima koje su odlikovale franjevačko graditeljstvo toga vremena diljem Europe. Razlikuju se dva tipa: propovjedničke s dugim korom i one koje završavaju gotičkim svodom.2 Graditelji su dolazili mahom iz primor-ja, ponajviše iz Dubrovnika.3 Dubrovčani su također nerijetko bili darovatelji tih crkava, čime su potpomagali njihovo uređenje ili održavanje.4

Fragmenti fresaka pronađenih u ruševinama crkava u Olovu, Jajcu, kapeli na Bobovcu i Milama svjedoče o zapaženoj likovnosti tih prostora i težnji franje-vaca Bosanske vikarije za njihovim umjetničkim oplemenjivanjem. U tu su svr-hu od tada poznatih umjetnika naručivali slike za svoje crkve. Poznato je da su 1459. godine, pod konac bosanske samostalnosti, posredovanjem svoga vika ra fra Filipa Dubrovčanina, naručili dva velika poliptiha od dubrovačkog slikara Lovre Dobričevića s likovima svetaca s izrezbarenim i pozlaćenim okvirima.1 O tome usp. PAVO ANĐELIĆ, “Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV i XV vijeka u Bo-

sni”, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanja Muzeja grada Zenice III, 1973, 201-206; ISTI, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Sarajevo, 1973; JURAJ KUJUNDŽIĆ (= ĐURO BASLER), “Srednjovjekovne crkve u Srebrenici”, u: Dobri pastir, XVII-XVIII, Sarajevo, 1968, 236-242; ISTI, „Crkva sv. Nikole u Visokom“, u Dobri pastir, XIX-XX, Sarajevo, 1970, 171-184; ISTI, „Srednjovjekovne crkve u Jajcu“, u: Dobri pastir, XXI-XXII, Sarajevo, 1972, 273-284; ISTI, “Crkva sv. Marije u Zvorniku”, u: Dobri pastir, XXIII, Sarajevo, 1973, 203-210; DESANKA KOVACEVIĆ KOJIĆ, Gradska naselja srednjo-vjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, 281 sl.; JOZO DŽAMBO, Die Franziskaner im mit-telalterlichen Bosnien, Dietrich-Coelde-Verlag, Werl/Westfalen, 1991, 85-93. Usp PAVAO ANĐELIĆ, „Doba srednjovjekovne bosanske države“, u: ALOJZ BENAC, ĐU RO BASLER i dr. Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 21984, 482.

2 CVITO FISKOVIĆ, “Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini”, u: Rado-vi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”, Izdanja Muzeja grada Zenice III, Zenica, 1973, 147-149.

3 Usp. CVITO FISKOVIĆ, “Dalmatinski majstori”, 158; DESANKA KOVACEVIĆ KOJIĆ,4 Gradska naselja, 285-287.

219

POVIJEST

Dobričević se u ugovoru obvezao da će poslati posebnog majstora koji će na predviđenom mjestu u crkvi sklopiti i postaviti poliptihe. Naime, njih je bilo moguće prevesti jedino u dijelovima i pažljivo zapakirane. Godine 1462. Do-bričević je završio za franjevce još jedan poliptih, treći po redu, što znači da su naručitelji bili zadovoljni njegovim prethodnim radom te da im je bilo stalo da tako kvalitetna djela krase njihove sakralne prostore.5 Poznat je također i poda tak da je šibenski kipar Ivan Hrelić, učenik glasovitog Jurja Dalmatinca gradite lja ši-benske katedrale, 1462. godine sklopio ugovor s gvardijanom samostana i crkve Sv. Marije u Vranduku, po kome se obvezuje da će tamo doći i tri mjese ca raditi u crkvi i samostanu.6 To svjedoči o interesu franjevaca za visoko umjet ničko ure-đenje crkava kroz angažiranje značajnih imena likovne umjetnosti i graditeljstva iz hrvatskog primorja. Te činjenice nadalje posvjedočuju veze Bosne s hrvatskim primorskim gradovima na kulturnom i umjetničkom podru čju, odnosno kulturne veze bosanskih franjevaca, napose s Dubrovnikom, kao naručitelja umjetničkih djela.7 Sve je to prekinuto osmanskim osvajanjem Bo sne, a razaranja koja su uslijedila odnijela su u nepovrat mnogo od onoga što je do tada stvoreno.

2.

Osmanskim zaposjedanjem Bosne 1463. godine brojni su samostani i crkve djelomično ili potpuno razorene, a franjevci su u svom duhovnom djelovanju na-ilazili na velike prepreke i ograničenja, često se boreći samo da prežive i op stanu na ovim prostorima. Započelo je novo razdoblje u povijesti Bosne. U kul turnom i civilizacijskom razvitku, jednako kao i u političkom, dogodio se nasi lan prekid. Kulturne stečevine iz srednjovjekovnog razdoblja postupno su pro padale i nesta-jale. Samostani, koji su preživjeli 1463. godinu, uspijevali su se održavati, ali su s vremena na vrijeme bili izloženi nasilju, a neki i razaranjima i teškom progonu franjevaca, kada su redovito, između ostalog, stradavale i umjetničke i druge vrijednosti koje su bile u njihovu posjedu. Tako se dogodilo u prvoj polovici XVI. stoljeća za vrijeme Gazi Husrev-bega koji je obnašao slu žbu bosanskog sandžak-bega. Ljetopisci izvješćuju o razaranju samostana u Vi sokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu 1521-1524, u Jajcu 1528. i u Zvorniku 1533. godine. Tom je prilikom stradalo i više franjevaca.8 Neki su samostani iznova podignuti uz

5 Usp. CVITO FISKOVIĆ, “Dalmatinski majstori”, 182.6 Usp. Ibidem, 158; DESANKA KOVAČEVIĆ, Gradska naselja, 289.7 Usp. o tome: ANTUN KARAMAN, “Veze Dalmacije, Dubrovnika i Bosne tijekom gotičkog

razdoblja”, u: Bosna franciscana, 12 (2004) 21, 203-221; PLANINKA MIKULIĆ, Iz likovno-sti bosanskog srednjovjekovlja, Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb, 2004, 61 sl. Usp. JULIJAN JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci, sv. I, Sarajevo, 1912 (fototip, Svjetlost,

8 Sarajevo, 1990), 125; MIJO V. BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. II, Zagreb, 1883, 16, 32.

220

prethodno velike troškove za dobivanje dopuštenja za gradnju, ali se njihov broj postupno smanjivao.

Istina, Bosna Srebrena se tijekom XVI. stoljeća proširuje na područja osvo-jena od Osmanlija (Slavonija, Ugarska, Dalmacija.), tako da franjevci svojim pastoralnim radom pokrivaju sve veći prostor, ali podizanje novih samostana nije bilo moguće. Naprotiv, njihov je broj konstantno padao da bi se na tlu da-našnje BiH spustio na minimum koncem XVII. stoljeća. Tomu je svoj doprinos dao i tzv. Bečki rat, vođen između Austrije i Osmanskog Carstva (1683-1699), a koji je rezultirao oslobađanjem Ugarske, Slavonije i Dalmacije ispod osmanskog gospodstva. U Bosni je to za posljedicu imalo razaranje franjevačkih duhovnih središta i, najčešće, s tim povezan gubitak svih umjetničkih dragocjenosti, kao i odlazak velikog broja katolika i franjevaca u oslobođena prekosavska područja ili prema Dalmaciji. Računa se da ih je tada izbjeglo oko stotinu tisuća, a pre-ostalo tek oko dvadeset tisuća. U isto vrijeme iščezli su samostani u Srebrenici, Visokom, Modriči, Olovu, Rami, Gradovrhu, Tuzli. Preostala su samo tri stara samostana s crkvama u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu uz još dvije crkvice u Podmilačju i Varešu. To je bilo gotovo sve od sakralnih objekata s kojima su bosanski franjevci i katolici raspolagali do sredine XIX. stoljeća, uz još poneku drvenu kapelicu krišom sagrađenu i odmah čađom premazanu da se ne prepozna kao nova, jer bi u protivnom uslijedili progoni i globe. Tek od sredine XIX. sto-ljeća osmanske vlasti liberaliziraju gradnju crkava i samostana.

3.

Opće prilike, dakle, nisu bile naklone franjevcima u razdoblju osmanske vla-davine. Od zapaženog broja gotovo četrdesetak franjevačkih samostana i pripa-dajućih crkava, podignutih u vrijeme bosanske samostalnosti, kroz dva i pol sto-ljeća osmanske vlasti, odnosno do konca XVII. stoljeća, preostalo ih je, kako smo vidjeli, samo nekoliko. Crkve su porušene, a umjetnički sadržaji kao što su slike i predmeti primijenjene umjetnosti od kovine, najčešće od srebra s po-zlatom, ili tekstila, koji su korišteni u crkvenom bogoslužju (kaleži, pokaz nice, kazule, križevi, svijećnjaci, kadionice.) također su najvećim dijelom uni šteni ili pak nekamo drugdje preneseni i više nisu vraćeni u Bosnu. Mnogo je to ga nesta-lo i u požarima koji su zadesili 1658. Kraljevu Sutjesku, 1664. Fojnicu i 1765. godine Kreševo.

Samostani su zbog velikih nameta, napose sedamdesetih i osamdesetih godi-na XVII. stoljeća, bili prisiljeni uzajmljivati novac zbog čega su svoje drago-cjenosti (kaleže, misnice, pokaznice.) stavljali pod hipoteku radi elementarnog preživljavanja. Istina, nema vijesti da su franjevci pod hipoteku stavljali i likov na djela, ali su neka od njih na drugi način nestala ili uništena, a koja su svoje dobno bila glasovita zbog posebnog štovanja u širokim slojevima puka. To se napose

221

POVIJEST

odnosi na Marijine slike, jer su franjevci njegovali kult Bogorodice, a nestale su u razaranju, požaru ili su iznesene s područja Bosne. Takvi su primje ri slika Gos-pe Olovske, Gospe Gradovrške (Zvorničke), Gospe Ramske (Sinjske), kojima se hodočastilo i koje su se smatrale čudotvornima. Napose to vrije di za čudotvornu Gospinu sliku u Olovu kamo su, prema suvremenim izvješćima dolazili vjernici kako iz Bosne tako i iz okolnih zemalja. Uz njih su vezane vijesti o čudesnim do-gađanjima, prije svega o ozdravljenjima duševnim i tje lesnim, ali i neke osebujne legende. Poseban primjer su povijesti Gospinih čudotvornih slika u Gradovrhu i Olovu. O Gospi Gradovrškoj koja je stigla iz Zvornika nakon što su franjevci bili prisiljeni napustiti tamošnji samostan i crkvu 1533, i otići najprije u Gornje Soli – Tuzlu, a potom zbog progona dalje u Gradovrh nedaleko od Tuzle, gdje su 1541. podigli samostan (neko vrijeme nazi van Gornje Soli – Tuzla), nemamo vijesti o podrijetlu, osim jednog podatka da su zvornički franjevci u Budimu kupili boje za njezinu izradu.9

Franjevci su u Zvorniku imali samostan i crkvu Svete Marije od XIV. stoljeća i tamo je bilo jedno je od najstarijih Marijinih svetišta u Bosni. Crkva je građena u gotičkom slogu. Sastojala se od dijela za vjernike (15x15 m) na koji se nadove-zivao kor (8x7 m), a istočno uz kor je stajao zvonik. Crkva i samostan su op stali i nakon osmanskog osvojenja toga mjesta 1460. godine. Franjevci su 1533. (pre-ma nekima 1538) bili prisiljeni napustiti Zvornik. Uskoro između 1548. i 1566. crkva je pretvorena u džamiju.10

Napustivši Zvornik franjevci su se trajno nastanili u Gradovrhu nedaleko od Donje Tuzle. Uspjeli su od sultana 1541. isposlovati dopuštenje za gradnju sa-mostana u čemu su značajnu ulogu imali bogati i utjecajni katolici Ivan i sin mu Pavao Suić ili Sihić (Suichius, Sichius) odnosno Maglašević o čemu svjedoči fra Jeronim Lučić.11

9 Đuro Srijemac u svom spisu “De perditione Hungariae” navodi da su zvornički franjevci u Bu-dimu nabavili slikarske boje u vrijednosti od 50 maraka za izradu Marijine slike na dasci. Usp. MLADEN BARBARIĆ, “Još jedna znamenita slika Majke Božje čudotvorne”, u: Franjevački vijesnik, 43 (1936) 9-10, 303.

10 Usp. JURAJ KUJUNDŽIĆ (= Đuro Basler), “Crkva Svete Marije u Zvorniku”, 201, 205-206. Kako je Zvornik propadao tijekom XVIII. stoljeća ista je sudbina slijedila i tu džamiju (raniju crkvu). Tako ju je dolazak Austro-Ugarske 1878. zatekao kao ruševinu. Ona je kasnije iz teme-lja obnovljena, ali kao crkva, koja je od 1903. služila obnovljenoj župi. Nakon II. svjetskog ra ta građani Zvornika su je razrušili, a građu upotrijebili za gradnju spremišta žita. Usp. ibidem.

11 Usp. EUZEBIJE FERMEDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica, Zagreb, 1892, 428 (=Monumenta spectantia historiam Slavorum meridiolanium XXIII); također: ROKO ŠPIO-NJAK, “Franjevački samostan u Gradovrhu”, u: Nova et Vetera, god. 38, 1988, 175. Spomi-nje se i ime grofa Pavčevića koji je 1541. dao izgraditi samostan vlastitim sredstvima: Usp. FRA NJO SUDIĆ VARADINAC, Descriptio provinciae Bosnae Argentinae facta per R.P.F Franciscum a Varadino anno 1679, 8; također: IGNACIJE GAVRAN, “Povijesna vrijednost Sudićeva djela ‘Pastor bonus’”, u: Kačić, XXV, Split,1993, 522.

222

Marijinu je sliku, kada su franjevci krenuli iz Zvornika i sa sobom je ponijeli, prema tradiciji neki Osmanlija, jašući na konju, udario kopljem pored lijevog oka odakle je potekla krv. Taj se konjanik potom survao u rijeku Drinu i kasnije ga se, prema zabilježenoj predaji, uvijek uoči svetkovine Uznesenja Marijina moglo vidjeti kako se okamenjen valja u valovima rijeke. Takvu predaju o slici, kao i njezino štovanje i čudotvornost, zabilježili su kroničari, putopisci ili službe-ni pohoditelji franjevačkih samostana u svojim izvješćima nadležnim crkvenim ustanovama u Rimu tijekom XVII. stoljeća. Tako su s više ili manje pojedinosti o slici pisali fra Franjo Baličević (1600), fra Jeronim Lučić (1639), fra Pavao iz Rovinja (1640), fra Franjo Varadinac (1679), fra Nikola Ogramić Olovčić (1675), fra Filip Lastrić (1776) i dr.12 Njihovi zapisi o zvorničkoj, od nosno gra-dovrškoj, slici uglavnom su, uz male varijacije, sadržajno identični.

Marijinu sliku iz Zvornika, po dolasku u Gradovrh, vjernici su častili kao čudo tvornu. Prema svjedočanstvu fra Franje Baličevića iz 1600. godine, u to su svetište, zbog slike i glasa o njezinoj čudotvornosti, dolazili mnogi ne samo katoli ci, nego i pravoslavni i muslimani.13 Za crkvu gradovršku podignutu na brežuljku (478 m) Pavao iz Rovinja 1640. veli da je prostrana i lijepa a za sliku ponad velikog oltara da je od ponajboljeg umjetnika.14 Ipak tu sliku nitko od gore spomenutih nije tako detaljno opisao kako je, na primjer, opisana slika Gospe Olovske, osim što je fra Jeronim Lučić, kao očevidac, s nekoliko riječi dao naslu-titi njezin izgled, naznačivši da se radi o božićnoj sceni rođenja, gdje Isus leži na slamici, a pored njega je njegova majka nagnuta nad njim i u klečećem stavu.15

12 Fra Jeronim Lučić u svom izvješću iz 1639. i fra Pavao iz Rovinja u izvješću iz 1640. donijeli su opise događaja vezanih za tu sliku i njezino prenošenje iz Zvornika najprije u Gornje Soli (Tuzlu), a potom na Gradovrh gdje su 1541. uspjeli izgraditi samostan (Usp. EUZEBIJE FERMENDŽIN, Acta Bosnae, 426-427; STIPAN ZLATOVIĆ, “Izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja”, u: Starine JAZU, knj. XXIII, Zagreb 1890, 32.) Sliku spominje i Nikola Ogramić Olovčić u svom izvješću iz 1675 (Usp. JULIJAN JELENIĆ, “Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca”, u: Starine JAZU, knj. XXXVI, Zagreb, 1918, 150), koja je smještena na jednom od triju oltara u crkvi na Gradovrhu. Informaciju o slici nalazimo kod FRANJE SUDIĆA VARADINCA (Descriptio provinciae, 7-8), kao i kod fra FILIPA LASTRIĆA (Epitome vetustatum bosnensis provinciae, Anconae, 1776, 65-67; u prijevodu Pregled starina Bosanske provincije, Synposis, Sarajevo-Zagreb, 2003, 121-122). Slična svjedočan-stva nalazimo kod L. WADDINGA (Annales Minorum, sv. XII, p. 31, & IX), V. GREIDERERA (Germania Franciscana, Oeniponte 1777, sv. I, br. 222). M. Barbarić spominje i djelo Marijanski atlas Guielma Gumpenberga: Atlas Marianus, que S. D. Mariae imaginum miraculosarum origines, explicant Guielmo Gumpenberg S. Jesu. Monachii... anno MDCLXXVI, u kojem je opisana povijest gradovrško-zvorničke slike pod bro jem 710. (Usp. M. BARABRIĆ, Još jedna znamenita slika, 307).

13 Usp. KARLO HORVAT, “Novi historijski spomenici za povjest Bosne i susjednih zemalja”, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, XXI, 1909, 70-71.

14 Usp. STIPAN ZLATOVIĆ, Izvještaj o Bosni, 32.15 “... il Bambino giacente sopra lo sieno, tanto bello, vago e gratioso, ch’e la pieta mirarlo.

L’imagine e nativita del nostro signore: Quem genuit, adoravit.” EUZEBIJE FERMENDŽIN, Acta Bosnae, 427; također: MLADEN BARBARIĆ, Još jedna znamenita slika, 308.

223

POVIJEST

Lučić je, naime, po nalogu nadležnih iz Rima, nakon što ih je ranije obavije-stio o čudotvornoj slici, ispitao one koji nešto više o njoj znaju. O tome je načinio iscrp no izvješće 29. rujna 1639. godine. Franjevci koje je ispitivao prenijeli su mu, kako kaže, ono što su sami čuli od svojih prethodnika, a uglavnom se to sve odnosilo na događaje oko slike, njezino prenošenje iz Zvornika, udarac kopljem u njezin lik... A sve to, što je rečeno u iskazu, posvjedočili su prisutni franjevci svojim potpisima.

Godine 1688. franjevci su morali, zbog teških općih prilika, s najnužnijim stva-rima napustiti Gradovrh i potražiti sigurnije utočište. Prešli su rijeku Savu i naselili se u Bač koji je u međuvremenu oslobođen od osmanskog gospodstva. Što se do-godilo s čudotvornom slikom Gospe Gradovrške? Jesu li je franjevci u metežu rata uspjeli sa sobom ponijeti? Suvremenih vijesti o njezinu prijenosu u Bač, kao niti bilo kakvih drugih, nema. Tek je fra Grgo Čevapović, kroničar fra njevačke kapi-stranske provincije, 1830. godine iznio mišljenje da su franjevci iz Gradovrha došli u samostan u Bač i pritom donijeli čudotvornu Gospinu sliku, čime je taj samostan, kako kaže, dobio na ugledu.16 To je mišljenje usvojio i fra Julijan Jelenić.17

U Baču u samostanu, na hodniku, danas se nalazi Gospina slika (rađena na orahovoj dasci, 96x62 cm) za koju postoji tradicija da su je sa sobom donijeli fra-njevci iz Gradovrha. Na slici je prikazana Marija kako drži dijete Isusa u lijevoj ruci, a Isus je desnom obgrlio majku oko vrata. Zaogrnuta je u tamnocr veni plašt. Tu je sliku tamošnji narod častio pod imenom “Crna Gospa” ili “Radosna Gos-pa”. Na njoj ima i natpis na staroslavenskom gdje se veli da je slika rađena 7192. od stvaranja svijeta i 1685. od rođenja Kristova s potpisom umjet nika imenom Dima koji bi možda mogao biti iz Makedonije (“Siju ikonu pisa Dima pisac 7192 od stvorenja sveta ot roždestva Hristova 1685. Bog da prosti”).

Ima li ta slika ikakvu vezu s Gradovrhom i je li to možda slika Gradovrške/Zvorničke Gospe? Za to se pitanje prvi ozbiljnije zainteresirao sredinom tride-setih godina XX. stoljeća fra Mladen Barbarić, član hrvatske franjevačke pro-vincije, koji je prikupio relevantne pisane informacije o čudotvornoj slici Go spe Gradovrške. To se, međutim, odnosi uglavnom na zvorničko-gradovrško razdo-blje slike. Što se s njom zaista dogodilo kada su franjevci 1688. morali napustiti Gradovrh, podataka nema. Ne može se ničim potvrditi da bi ona slika u Baču bila identična gradovrškoj. U kronici samostana u Baču o tome nema ništa zapisano, niti bilo gdje drugdje. Stoga on misli da čudotvorna slika Gospe Gradovrške nije stigla u Bač, jer da je stigla po njoj bi se zvao i samostan, “a ne bi najstariji pečat, nacrtan u vrlo važnoj god. 1739 nosio naslov Conventus B. Mariae Bacsini”.18

16 Taj je zapis o slici u Baču fra Grgo Čevapović donio u svom djelu Synoptico-memorialis cata-logus, Budae, 1823. Usp. MLADEN BARBARIĆ, Još jedna znamenita slika, 302.

17 Usp. JULIJAN JELENIĆ, Kultura, I, 252.18 MLADEN BARBARIĆ, Još jedna znamenita slika, 309.

224

O slici u bačkom samostanu pisao je i etnolog Milenko S. Filipović šezdesetih godina prošloga stoljeća. On smatra da ta slika po svojoj ikonografi ji upućuje na ikonu makedonskog podrijetla. Taj tip slike poznat je napose u Rusiji, pod ime-nom “Bogorodica Umiljenija”. Stoga ona ne bi bila Gradovrška odnosno ranije Zvornička. K tomu, činjenica da je na njoj zabilježena godina slikanja 1685. i to u vrijeme kada su franjevci, zbog austrijsko-turskog rata, bili u vrlo teškom go-spodarskom položaju govori da oni u takvim okolnostima nisu mogli naručiti izra-du slike. Nadalje, ona se u Baču nikada nije štovala kao čudotvorna, što već po sebi govori da nije donesena iz Gradovrha. 19 Filipović smatra da je ona mogla dospjeti u franjevački samostan samo na dva načina: ili iz pravoslavne crkve u Baču ili kao zaostavština od neke izumrle porodice koja je ranije bila pravoslavna.20

Prema arheologu Đuri Basleru to što je rečeno o ikonografi ji slike, prihvatlji-vo je, ona je “vrlo lijepa ikona makedonskog porijekla”, ali on smatra da je to čudotvorna slika Zvorničke odnosno Gradovrške Gospe. Nju je, tri godine prije preseljenja iz Gradovrha u Bač, 1685. popravio, a ne naslikao, umjetnik imenom Dima koji se na njoj potpisao. Sliku su franjevci, prisiljeni na selidbu, sa sobom ponijeli u Bač. No kako novonaseljeno stanovništvo Bača nije ničim bilo vezano za Gradovrh i Zvornik, štovanje Gospe Gradovrške pomalo se gubilo, odnosno kasnije i sasvim nestalo.21

Dimin zapis na slici, dakle, ne isključuje mogućnost da je ona starija i mogla bi se po svojoj ikonografi ji pribrojiti slikama kretsko-venecijanske škole (XV. st.) ka-kvih ima po franjevačkim crkvama u Dalmaciji, a karakteriziraju ih grčki natpisi, kakav postoji i na slici u Baču: Meter Theou (Majka Božja).22

Postoji još jedno mišljenje da su tu sliku uistinu donijeli franjevci iz Grado-vrha, ali da to ipak nije ona čudotvorna slika Gospe Gradovrške (Zvorničke). Naime, godine 1985. u povodu 300. obljetnice Gospine slike na inicijativu vlč. Lazara Ivana Krmpotića slika je dana na restauraciju ak. slikaru Stanku Zubo-viću. On je tom prilikom skinuo obje krune kojima Gospin lik bio okru njen. Na onoj jednostavnijoj kruni otkriven je natpis na bosančici koji glasi: “Ogradi o. p. fra Juro Bačvanin na poštenje Gospi u Gr/a/dovar/h/ 1685.” Fra Jure Bačvanin je, prema mišljenju Krmpotića, iz Bača otišao u Gradovrh i tamo okrunio i bla-goslovio Gospin lik iste godine kada je ta slika nastala tj. 1685, te time, prema njemu, otpada tvrdnja o pravoslavnom podrijetlu slike. 23

19 Usp. MILENKO S. FILIPOVIĆ, “Propast franjevačkog manastira Gradovrha kod Tuzle i pore-klo ikone Crne Gospe u franjevačkom manastiru u Baču”, u: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, IV, Tuzla, 1960, 90-91.

20 Ibidem, 93.21 Usp. JURAJ KUJUNDŽIĆ (= Đuro Basler), “Crkva Svete Marije u Zvorniku”, 208-209.22 Usp. MLADEN BARBARIĆ, Još jedna znamenita slika, 306.23 Usp. LAZAR IVAN KRMPOTIĆ, “Milosni lik Radosne Gospe Bačke”, u: Od Gradovrha do

Bača. Radovi sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice preseljenja franjevaca i puka iz

225

POVIJEST

No, ovdje ostaje problem ikonografi je, zatim potpisanog slikara Dime, a naj-manje je jasno zašto bi franjevci sa sobom ponijeli upravo tu sliku, a ne sliku Gospe Gradovrške (Zvorničke) koja se štovala kao čudotvorna i koja je opisana u nizu dokumenata?

Ostaje i dalje nejasno što se dogodilo sa slikom Gospe Gradovrške, a ona u Baču zacijelo nije identična s njom. Je li ona stradala možda u razaranju samo-stana i crkve 1636. godine ili se s njom nešto drugo dogodilo kada su franjevci zbog neprilika sredinom sedamdesetih godina XVII. stoljeća privremeno morali napustiti samostan kako to svjedoči fra Nikola Ogramić Olovčić? Možda je slika prenesena preko Save i negdje samo zagubljena ili je pak vremenom stradala!? Povijesni dokumenti o tome šute.

U tuzlanskom kraju nalazi se još jedna Gospina slika sačuvana u kapelici u Lipnici (od novijeg vremena u tuzlanskom samostanu), a poznata je u narodu kao Gospa Lipnička. Spominjemo je u kontekstu štovanja Gospe Gradovrške, premda je po nastanku mlađa od nje. Rađena je uljem na platnu (92,5x83 cm) i predstavlja Gospu s djetetom Isusom u naručju u okruženju anđela kojih se glave tek malo naziru, dok su u prvom planu sv. Petar i Pavao, a zapažaju se i obrisi crkve. Slika je rad domaćeg baroknog majstora iz XVIII. stoljeća.24 Kao i oko nekih drugih zavjetnih slika i oko nje su se isplele legende. Narodna je predaja vezuje za tuzlanski samostan napušten 1690. godine. Nakon propasti samostana dospjela je, prema predaji, u ruke jednoga bega. Franjevci su se usko ro, nakon završetka Bečkog rata, vratili u tuzlanski kraj da bi se duhovno brinuli za preostale katolike. Tuzlanski župnik, koji je sjedište imao u Lipnici, za nju je saznao te ju je otkupio i stavio u tamošnju kapelu. Je li njezino štova-nje u tom kraju ičim povezano sa štovanjem Gospe Gradovrške kao možebitni nastavak jedne nekoć vrlo žive vjerničke tradicije!? Za sada ne možemo o tome nešto pouzdano kazati.

4.

Svetište Gospe Olovske u XVII. stoljeću najznamenitije je u Bosni Srebrenoj. Franjevci su u Olovu, rudarskom naselju, podigli samostan s crkvom u XIV. sto-ljeću. Samostan, jedan od najstarijih u Bosni, spomenut je u popisu samostana Bartola Pizanskog iz 1385/90. godine. U vrijeme osmanskog zaposjedanja Bosne

Gradovrha (Tuzla) u Bač (1688-1988) održanog u Baču 1. listopada 1987, Sarajevo, 1988, 82-83. U povodu 300. obljetnice Gospina lika u Baču, izrađena je nova kruna od zlata po nacrtu ki-parice Lojzike Ulman iz Vinkovaca. Gospin lik je u prigodnoj svečanosti okrunio apostolski pronuncij u Beogradu Francesco Colasuonno 15. kolovoza 1985. Ibidem, 83.

24 Usp. SVETLANA RAKIĆ, “Slikarstvo i skulptura”, u: Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988, 47, 58; MIJO FRANKOVIĆ, Šikara (Etno-povijesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15. obljetnicu župe Šikara), Šikara, 2001, 30-31.

226

1463. godine samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Zahvaljujući rudar skoj tradiciji olovska je katolička zajednica, sa značajnim udjelom dubrovačkih ko-lonista, uspjela ne samo opstati nego također u prvoj polovici XVII. stoljeća i gospodarski prosperirati. Međutim, od sredine XVII. stoljeća vremena postaju nesigurna i katolici se sve više iseljavaju u prekosavske krajeve.

Od godine 1670. opće prilike u Olovu za franjevce i katolike su sve sumor-ni je. Samostan je privremeno napušten. Službovao je samo jedan franjevac (ra ni je ih je bilo i do trideset) koji je ostao na usluzi vjernicima. Godine 1672. biskup fra Nikola Ogramić Olovčić posjetio je samostan i pritom je vidio da je gotovo zarastao u raznoliko raslinje. I broj se katolika znatno smanjio. Franjevci su se nakon nekoliko godina vratili tražeći načina da opstanu. Glavni problem bila je velika zaduženost. Zbog toga su franjevci u Ankoni, u Italiji, založili veli-ku količinu dragocjenosti crkvenog inventara. Tako na sačuvanom popisu nalazi-mo 107 predmeta rađenih u tekstilu i metalu. Od toga su 4 pluvijala, 18 misnica (sa štolom, manipulom, naglavnikom), 11 srebrnih patena s pozlatom, 14 kaleža (9 srebrnih s pozlatom, 5 od mjedi), 1 srebrna monstranca s pozlatom, 9 srebrnih križeva (1 s pozlatom), 4 srebrna svijećnjaka, 3 srebrne svjetiljke i dr. Svaki je predmet u tom popisu dosta detaljno opisan. Tako se za plašteve i misnice navo di boja tekstila, ističu se kopče od srebra, ukrasni zlatni cvjetići i sl.25 Popis zalo-ženih predmeta olovske crkve preko Filipa Brnjakovića u Dubrovniku iz 1690. također pokazuje da se radilo o velikoj brojci koja prelazi stotinu predmeta razli-čite namjene načinjenih od različitog materijala26, što potvrđuje činjenicu da je samostan bio prava riznica dragocjenih predmeta velike vrijednosti. Nažalost, to je sve otišlo u nepovrat, čak se ne zna ni gdje je konačno završilo.

Franjevci su činili sve da očuvaju samostan i svetište. U drugoj polovici se-damdesetih i početkom osamdesetih godina zatražili su dopuštenja da po Eu ropi skupljaju priloge da bi otplatili dugove. Oni su se razmiljeli Europom s ci ljem traženja novčane pomoći za spašavanje samostana. Neobična slika: putevi fra-njevaca križaju se od Italije na jugu do Poljske na sjeveru, te preko Francuske i Španjolske do Portugala na krajnjem zapadu kontinenta. I nije to bilo bez us-pjeha. Skupljeni novac je pomogao da se vrati dio dugova.27 Nakon što je došlo do blagog poboljšanja životnih prilika olovskih franjevaca, dogodilo se da je u hajdučkom napadu 1681. kod crkve na Bakićima, kamo se u procesiji nosila Go spina slika iz Olova prilikom proslave svetkovine Velike Gospe, ubijeno pet Tu raka, zbog čega je samostan udaren visokim globama i time dospio u nove teško će. Daljnjem pogoršanju prilika pridonio je početak rata između Austrije i Os manskog Carstva 1683. godine (Bečki rat) kada je naišlo vrijeme još većeg

25 Usp. DOMINIK MANDIĆ, Prilozi za povijest Franjev. samostana i crkve u Olovu, u: Franje-vački vijesnik, 39(1932)7-8, 237-239.

26 Ibidem, br. 9, 274-276.27 Ibidem, br. 7-8, 230-231; 235-236.

227

POVIJEST

straha i neizvjesnosti. Zbog toga franjevci 1688. preseljavaju u Ilok, u kome smjeru iseljavaju, ili su već dijelom iselili, također i olovski katolici. Tijekom sljedećih petnaestak godina samostan životari s barem jednim franjevcem kao čuvarom svetišta. Tako je on preživio katastrofu Bečkoga rata kada je velika većina kato lika napustila Bosnu, napose 1697. godine prilikom pohoda Eugena Savojskog. Konačni kraj samostana i svetišta bio je u noći 1. na 2. kolovoza 1704. godine kada su obje zgrade izgorjele u podmetnutom požaru.

Prema arheološkim iskopavanjima provedenim 1886. godine crkva je bila ve-ličine 12,60x9,50 m. Imala je apsidu i dvoja ulazna vrata. Na lijevoj strani bila je kapelica 4x3,35 m. Pod je bio prekriven sa šest kamenih ploča ispod kojih su bile grobnice. Sačuvan je jedan oslikani fragment žbuke, koji ukazuje da je crkva bila urešena zidnim slikama na uokvirenim poljima.28 U crkvi su se nalazile i dvije Marijine slike:29 jedna na glavnom oltaru koja je predstavljala Uznesenje Marijino od istog slikara koji je naslikao sliku sv. Andrije u Rovinju, i druga, ču-dotvorna, u kapelici na kojoj je prikazana Marija s djetetom u krilu, a izradio ju je na dasci sveti Luka, kako je to zabilježio Pavao Rovinjanin 1640.30 Čudotvornoj slici hodočastilo se iz svih krajeva Bosne i susjednih zemalja, među kojima su bili “Bugari, Srbi, Rašani, Albanci, pogani...”31 Da je svetište bilo na glasu već u XV. stoljeću ukazuje činjenica da su kraljica Katarina Kotromanić, žena kralja Tomaša, i njezina sestra Marija, žena Ivana Crnojevića gospodara Crne Gore, 1454. godine poslale “darove Gospinoj crkvi u Olovo”.32 Tako je ono vremenom postalo “najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim zemljama”.33

O podrijetlu čudotvorne slike postoji tradicija sačuvana u putopisu Splićanina Atanazija Grgičevića koji je u ime cara Ferdinanda posjetio Bosnu i Olovo 1626. godine. On je zabilježio o čudotvornoj Gospinoj slici ono što je čuo od olovskih franjevaca.34 Njegova je pripovijest jednim dijelom istovjetna s onom o Gospi Gradovrškoj, tj. o dolasku slike iz Zvornika. Tako on piše da je slika, u vrijeme kada su Turci spremali zvorničku crkvu pretvoriti u džamiju, napustila crkvu i prislonila se uz jedno stablo pored rijeke Drine. Naišao je neki Turčin na konju i udario kopljem u krunu, a trag udarca ostao je vidljiv na slici. Ovaj se potom s

28 Usp. KOSTA HÓRMANN, Olovo, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, god. I, knj. III, 1889, 69.29 O tome posebno: STJEPAN DUVNJAK, “Bogorodične slike u Olovu”, u: Zbornik rado-

va sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004). U pripremi za tisak.

30 Usp STIPAN ZLATOVIĆ, “Izvještaj o Bosni”, 27.31 FRANJO SUDIĆ VARADINAC, Descriptio provinciae, 5.32 Usp. BERNARDIN MATIĆ, “Dokumenti o prošlosti olovskog svetišta”, u: Bosna francis-

cana, 5 (1997) 8, 267.33 DOMINIK MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, ZIRAL, Toronto-Zürich-Ro ma-

-Chicago, 21982, 107.34 Usp. MIJO BATINIĆ, Njekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti, Zagreb, 1885, 41 sl.

228

ko njem, koji se iznenada uzbunio, survao u rijeku Drinu i nestao u njezinim valo-vima. Od tada se svake godine na svetkovinu Velike Gospe tri puta moglo vidjeti kako se Turčin, držeći koplje u ruci, zajedno s konjem valja u rijeci. Nakon doga-đaja na obali Drine, slika je otišla na jedan lijepi brežuljak, sat hoda od olovskog samostana, gdje su katolici, vidjevši je, sagradili crkvu njoj u čast. Prethodno su gradnju crkve htjeli pomaknuti na povoljnije mjesto, ali bi se prilikom gradnje zidovi stalno urušavali, te su se graditelji vratili na mjesto pronalaska slike gdje je gradnja crkve dovršena, bilježi Grgičević.35 U nju se iz olovskog svetišta u procesiji nosila slika u ponoć uoči vigilije Velike Gospe, gdje je ostajala do iza podne uoči svetkovine, odakle se opet na isti način vraćala. Zbog upaljenih svi je ća i baklji noću je procesija izgledala impresivno. Grgičević također iznosi brojna i razna čudesa koja su se dogodila a vezana su za čudotvornu Gospinu sliku.36 Olovski fratri nisu, međutim, Grgičeviću mogli ništa konkretno kazati kada je slika dospjela u olovski kraj. No, on spominje kako je od nekih trgova ca čuo da se jedan stariji čovjek, koji je umro godinu dana ranije, sjećao kada je ta slika stigla, pa je odatle zaključio da nema stotinu godina od njezina dolaska.

Obje slike, čudotvorna, kao i ona druga na glavnom oltaru, nestale su u poža-ru crkve i samostana u noći 1. na 2. kolovoza 1704. godine. Prema izvješću pro vincijala fra Gabrijela Gabrića, pisanog iz Osijeka 30. kolovoza 1704, dakle sa mo mjesec dana nakon požara, stoji da je sve izgorjelo osim raspela na glav-nom oltaru i dvaju pozlaćenih stupića između kojih je bila čudotvorna slika, a za sliku veli da nije pronađena.37 Nekoliko desetljeća kasnije to potvrđuju fra Filip Lastrić i fra Bono Benić.38 Vremenom se zaboravilo kako je ta slika izgledala.

Ona je ponovno postala predmetom interesa koncem XIX. i u XX. stoljeću. Euzebije Fermendžin, hrvatski franjevac, početkom devedesetih godina XIX. stoljeća u Rimu je ustvrdio da je otkrio kopiju čudotvorne slike Gospe Olovske, što bi, po njegovu mišljenju, bila jedina kopija. To je prenio fra Augustinu Zu-bcu generalnom defi nitoru Reda u Rimu, a ovaj fra Jeronimu Vladiću, uredniku Glasnika jugoslavenskih franjevaca u Sarajevu, koji je to dao u javnost.39 Prema Zupcu Fermendžin je imao dva izvora na raspolaganju: jedan je “Lux Maria-na” Jakova Liera, franjevca Bugarske provincije, a drugi arhiv iste provincije.

35 Ovdje je riječ o crkvi Sv. Roka u Bakićima oko 4 km udaljenoj od Olova. Ona je arheološki istražena, a zidovi konzervirani.

36 Ibidem, 43-44.37 Usp. DOMINIK MANDIĆ, Prilozi za povijest, 313.38 FILIP LASTRIĆ, Epitome, 68 (Pregled, 123). Sutješki ljetopisac fra Bono Benić govoreći o

nestanku Gospine slike veli da su mnogi u vrijeme požara vidjeli kako je izašlo neko divno svjetlo i poput munje otišlo prema zapadu. Usp. BONO BENIĆ, Ljetopis sutješkog samostana, Synopis, Sarajevo - Zagreb, 2003, 113.

39 Usp. O. J. V/LADIĆ/, “Slika Majke Božje Olovske”, u: Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 7 (1893) 5, 71-75.

229

POVIJEST

Oba se izvora slažu da je slika stigla u Bugarsku iz Olova, jedino s razlikom u dati ranju: prema prvom izvoru 1366, prema drugom 1396. Tada je, naime, na molbuugarskoga kralja Ludovika, koji je osvojio Bugarsku, u misiju tamo pošlo osam bosanskih franjevaca, koji su sa sobom iz Olova ponijeli sliku Majke Božje od nosno njezinu kopiju.

Fra Mladen Barbarić, uključivši se u traganje slike Gospe Olovske, iznio je neslaganja s Fermendžinovim tvrdnjama u Franjevačkom vijesniku 1935. godi-ne. On ne razumije zašto Fermendžin tvrdi za sliku u Rimu da je to jedina ko-pi ja, budući da u crkvi u Iloku postoji slika na kojoj stoji “S. Maria Plumbensis” (Sv. Marija Olovska), koju je Fermendžin i sam mogao vidjeti dok je bio lektor fi lozofi je u samostanu u Iloku osamdesetih godina XIX. stoljeća.40 Barbarić ima objašnjenje za to. Vremenom je u Iločana nestalo sjećanja o dolasku njihovih predaka iz Bosne, pa tako i spomen na Majku Božju Olovsku. Drugo što je tomu pridonijelo, piše Barbarić, jest činjenica da je slika bila prekrivena bijelim čip-kastim zastorom upravo tamo gdje je bio natpis “S. Maria Plumbensis”, a mogli su ga vidjeti samo oni koji su povremeno skidali zastor radi pranja, dok se jed-nom, kada je još bio dječak, za vrijeme mise taj zastor nije zapalio i izgorio te više nije zamijenjen drugim.41

Za Barbarića je iločka slika kopija čudotvorne Gospine slike iz Olova. Na njoj su predstavljena dva anđela koja nose ili uzdižu sliku u okruglom okviru na kojoj Marija u lijevoj ruci drži dijete Isusa. Kraj Marijine glave, lijevo i desno, nalazi se spomenuti natpis “S. Maria Plumbensis”. Pitanje je odakle ta kopija, tko ju je naručio? Do godine 1732. o njoj nema spomena, a te godine Ivan Brnjaković, iz ugledne olovske obitelji baruna Brnjakovića koja je izbjegla u Ilok, gradi kapeli-cu s oltarom na čast Uzenesenja Marijina, a taj je događaj ovjekovje čio natpisom na kamenoj ploči. Spomenuti Brnjaković je umro iste godine u 46. godini, što znači da je mogao zapamtiti kako je slika izgledala, budući da mu je bilo 14 go-dina kada je 1700. ostavio Bosnu. On je, prema Barbariću, sjećajući se Gospine čudotvorne slike i htijući sačuvati uspomenu na Bosnu, dao nekom slikaru da mu prema njegovu opisu izradi kopiju,42 koja je potom bila u Iloku sve dok u XX. stoljeću nije prenesena u Bosnu.43

40 MLADEN BARBARIĆ, “U traženju slike Majke Božje Olovske”, u: Franjevački vjesnik, 42 (1935) 4-5, 119.

41 Usp. Ibidem, 120.42 Usp. Ibidem, 124-125.43 Na molbu provincijala fra Joze Andrića 1918. godine Starješinstvo hrvatske provincije Sv. Ćirila

i Meotda ustupilo je sliku olovskom samostanu koja je 1920. prenesena na Petrićevac, a potom 1931. u crkvu Sv. Ante u Sarajevu, da bi 1964. godine konačno bila postavljena u novoizgrađenoj crkvi u Olovu. Danas se nalazi na glavnom oltaru. Usp. Fr. LJ. Z/LOUŠIĆ/, “O sudbini crkvene riznice i o slici Gospe Olovske”, u: Glasnik sv. Ante Padovanskog, 36 (1931) 6, 147; ISTI, “Ob-navljanje Gospina svetišta u Olovu”, u: Franjevački vjesnik, 37 (1930) 10, 320.

230

Dalmatinski franjevac fra Petar Čapkun je, međutim, pokazao da iločka slika, o kojoj je pisao Barabarić, nije kopija čudotvorne slike, objavivši to u Franjevač-kom vijesniku 1938. godine. On je otkrio da je fra Jeronim Lučić u jednom svom do tada neobjelodanjenom izvješću iz 1638. godine dao opis čudotvorne Gospine olovske slike, koji je detaljniji negoli onaj Pavla Rovinjanina. Prema tom opisu Marija sjedi prekriženih ruku ispod prsiju, dok joj je u krilu položen Isus, koji u lijevoj ruci drži kuglu, a licem okrenut prema narodu kojega desnom rukom blagosivlje. Veličina je slike sljedeća: dužina lakat i pol, širina lakat i tri prsta (= ca 67x50 cm); sa strane je prikazano Isusovo rođenje, a povrh se nalaze dva an đela koja pridržavaju krunu nad Marijinom glavom, ispod su stabla, cvijeće i neke životinje. Marijino lice je otamne boje, a u podnožju je natpis “Ave Ma-ria”. Slika je načinjena na dasci omorike.44 Odatle je vidljivo da se iločka slika sadržajno ne slaže s Lučićevim opisom čudotvorne slike Gospe Olovske, što bi moglo značiti samo to da je kopija načinjena prema drugoj olovskoj slici koja je stajala na glavnom oltaru.

Nakon toga otkrivena je još jedna kopija Gospe Olovske u vrlo rijetkoj knjizi “Okolišenje i uzetje grada Budima od oružja svitloga cesara Leopolda”, koje je autor “vojvoda Jure Radojević Gizdelin, knez od Bosne”, izdane prvi put 1686. godine u Padovi, dakle, prije požara i uništenja olovskih slika, te ponovno u Ve-neciji 1703. godine.45 Knjiga sadrži šest pjesama koje govore o zauzeću Budima od strane kršćanske vojske i njegovu oslobođenju ispod osmanlijske vlasti. Peta pjesma posvećena je Gospi Olovskoj, kojoj se zahvaljuje za kršćansku pobjedu nad Turcima kod Beča i Budima. U knjizi se, što je ovdje posebno važno, nalazi i slika Gospe Olovske. Ona predstavlja Uznesenje Marijino, doduše neuobi čajeno, s djetetom Isusom u rukama, sa strana su dva anđela, a ispod Marijina lika vrlo velik mladi mjesec. Prema tom opisu, mogla bi to biti, jednako kao i iločka, po sjećanju naslikana kopija one slike Gospe Olovske koja se nalazila na glavnom oltaru, a ne one čudotvorne smještene u pokrajnjoj kapelici.

44 Usp. PETAR ČAPKUN, “Kakva je bila čudotvorna slika Gospe Olovske?”, u: Franjevački vjesnik, 45 (1938) 12, 399; Čapkun donosi i izvadak iz Liber arhivalis šibenskog samostana Sv. Lovre o stradanju olovskog samostana i crkve gdje se, između ostalog, veli da su u poža-ru stradali “veoma glasovita knjižnica” slike, oltari i drugi sveti i profani predmeti. (Ibidem, bilj. 5, 397). Lučićevo izvješće iz 1638. godine vidjeti: KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ, “Biskup fra Jeronim Lučić, njegovo doba i njegovo izvješće svetoj stolici o prilikama u Bo-sni i Slavoniji (1638)”, u: Croatica Christiana Periodica, 6 (1982) 10, 73-99, ref. 96. Slikar Gabrijel Jurkić je 1954. izradio sliku Gospe Olovske prema Lučićevu opisu, i ona se danas nalazi u olovskom svetištu.

45 Usp. LJ/UDEVIT/ ZLOUŠIĆ, “Najnoviji podatak o slici Olovske Gospe”, u: Dobri pastir, 3 (1953) 1-4, 327-330. O Jurju Radojeviću vidjeti: IVAN NUJIĆ, “Jure Radojević, pjesnik-vitez od Bosne”, u: Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice stradanja samo-stana i crkve u Olovu (1704-2004). U pripremi za tisak.

231

POVIJEST

5.

Slika Gospe Ramske, danas Gospe Sinjske, imala je dijelom drukčiju sudbinu od slika Gospe Gradovrške i Gospe Olovske, premda su franjevački samostan i crkva u Rami nestali, poput gradovrškog i olovskog, u vrijeme Bečkoga rata kon-cem XVII. stoljeća. Slika je, međutim, sačuvana: prilikom selidbe u Dalmaciju, najprije u Split a onda u Sinj, ramski franjevci su je ponijeli sa sobom. Ponijeli su i drugih dragocjenosti koje su se do danas sačuvale u Sinju: nekoliko knjiga, sre brni pozlaćeni kalež na kojem je urezana godina 1402, te misno ruho.46

Samostan u Rami podignut je vjerojatno već u XV. stoljeću. Kasniji spomen o njemu nalazimo iz 1514. Godine 1557. spaljeni su i samostan i crkva, a neko-liko franjevaca je tom prilikom ubijeno. Ponovno je podignut prije 1587. Godine 1653. opljačkan je i tada je također stradalo nekoliko franjevaca. Samostan su zadesili požari 1667. i 1682. godine. Kratko nakon zadnje obnove, franjevci za-jedno s pukom sele iz Rame u Cetinsku krajinu 1687. Tom je prilikom samo stan zapaljen da ne dopadne Turcima, a dragocjenosti, među kojima i Marijina slika, prenesene su u novu postojbinu. Tako je Gospa Ramska početkom XVIII. stolje-ća promijenila svoje ime postavši Gospa Sinjska. Njezina daljnja povijest vezana je, dakle, za Sinj koji je još neko vrijeme, do podjele Provincije 1735. godine, pripadao Bosni Srebrenoj. Njezino štovanje na poseban način zaživljava nakon uspješne obrane Sinja od Osmanlija 1715, ostvarene po zagovoru i pomoći Gos-pe predstavljene na slici donesenoj iz Rame, u što su duboko bili uvjereni sinjski branitelji i vjernički puk.

Slika je rađena uljem na platnu veličine ca 58 x 44 cm. Marijin lik nije u cje lini prikazan nego samo poprsje. Njezina glava je nagnuta u smjeru lijevog ra mena, čelo je visoko, obrve izdignute, pogled očiju oboren, obučena je u crvenu haljinu. Oko glave, preko koje je prebačena dvostruka koprena, uočljiva je veli ka svijetla aureola.47 Marijin lik je kasnije, nakon sinjske pobjede nad Osmanlijama, okrunjen zlatnom krunom a vremenom su pridodani i drugi ukrasi razli čitog nakita (ogrlice i sl. od zlata i srebra), tako da je slika vremenom poprimila drukčiji izgled.48

46 Usp. LUCIĆ LJUBO, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit, 2002, 43.47 Opširnije o slici i njezinoj povijesti vidjeti: STANKO PETROV, Gospa Sinjska. Povijest sinj-

skog prošteništa, Zagreb, 1928; JERONIM ŠETKA, “Čudotvorna Gospa Sinjska”, u: Sinjska spomenica 1715 - 1965, Sinj, 1965, 9 -38.

48 Kopiju slike Gospe Sinjske/Ramske izradila je 1924. slikarica iz Maribora s. Rafaela Egger. Nju su sinjski franjevci 1938. donijeli u Ramu u povodu 250. obljetnice iseljavanja puka i fra-njevaca u Cetinsku krajinu. Prilikom 300. obljetnice tog događaja, franjevci iz Sinja su donijeli original nu sliku Gospe Sinjske, tako da je ta čudotvorna slika nakon tri stoljeća ponovno za kratko bora vila u Rami, svojoj prvotnoj postojbini. Na likovnoj osnovi te slike kipar Kuzma Kovačić izradio je 1998. za ramsku crkvu brončani reljef Gospe od Milosti (Gospe Ramske). Veliku zidnu kom poziciju Gospa u slavi (freska-keim) u istoj je crkvi realizirao slikar Josip Biffel 1968. godine.

232

Kada je, odakle i pod kojim okolnostima slika stigla u Ramu, nije poznato. Dalmatinski franjevac fra Stanko Petrov, pozivajući se na sinjskog ljetopisca fra Petra Filipovića iz XVIII. stoljeća, koji je 1757. opisao povijest Gospe Sinjske,49

tvrdi da su je franjevci prenijeli u Ramu iz cetinskog (sinjskog) samostana nakon osmanskog osvajanja toga kraja i njegova razaranja u prvoj polovici XVI. stolje-ća. Pošli su u Ramu, kako misli Petrov, tražeći sigurnije mjesto, gdje su se mogli osjećati zaštićenijima s obzirom na povoljniju geografsku konfi guraciju tla, odno-sno položaj ramske kotline okružene brdima. Prema Petrovu, slika potječe iz XV. stoljeća i od tog vremena su je “štovali u Cetini pod Sinjem”, a onda su je, bježeći pred nasiljem Osmanlija, “cetinski franjevci prenijeli u Ramu u prvoj polovici 16. vijeka”.50 Slika se, prema autoru, u Rami nije štovala od najstarijeg vremena samo-stana, jer bi crkva u protivnom bila posvećena Mariji a ne sv. Petru, što je za autora još jedan dokaz da je ona kasnije donesena iz Cetine. Međutim, prema pro cjeni likovnih stručnjaka, ta je slika, koje je autor neki nepoznati mletački majstor, naj-vjerojatnije nastala u XVII. stoljeću.51 Zbog toga povijest o dolasku slike u Ramu nakon razaranja cetinskog samostana u prvoj polovici XVI. st. protuslovi činjenici njezina kasnijeg nastanka pa se ne može prihvatiti kao uvjerljiva.

Slika je u svom ramskom razdoblju bila smještena “u crkvi izvan oltara”52, tvrdi Petrov citirajući ljetopisca Filipovića, što je vjerojatno proizlazilo iz činjenice da ramska crkva nije bila posvećena Gospi. On također navodi da se slika već u Rami slavila kao čudotvorna i spominje jedan primjer kako je neki mladić, stasom pre-malen za fratra, po Gospinu zagovoru u kratko vrijeme poras tao i mogao postati članom franjevačke zajednice.53 Iako o njezinu štovanju u ramskom razdoblju ne raspolažemo s mnogo podataka, navedena legenda upu ćuje da se njoj tada iskazi-valo posebno štovanje, koje će do izražaja doći nakon preseljenja u Dalmaciju. Još dok su ramski franjevci boravili u Splitu prije nji hova trajnog nastanjenja u Sinju, uz sliku su se, prema predaji, vezivali neobični događaji koji su sve više učvršćivali njezino štovanje kao čudotvorne, što će, međutim, poprimiti daleko veće dimenzije nakon 1715. godine, ali to prelazi vremenski okvir ovoga rada.

Zaključak

U razdoblju bosanske samostalnosti, tijekom XIV. i XV. stoljeća, franjevci u Bosni grade crkve u gotičkom slogu u duhu tadašnjeg franjevačkog graditeljstva

49 STANKO PETROV, Gospa Sirijska, 14.50 Usp. ibidem, 34.51 Usp. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 2, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb,

1996, 237.52 Cit. prema: STANKO PETROV, Gospa Sinjska, 14.53 Usp. ibidem, 16-17.

233

POVIJEST

u Europi. Sve su te crkve porušene osim one u Podmilačju koja je opstala sve do naših dana kada je i nju zadesila ista sudbina. Pronađeni fragmenti freski potvr-đuju da su zidovi crkava likovno ukrašavani, kao i to da su franjevci tražili tada poznate umjetnike i izvan Bosne, te da su od njih naručivali osim zidnih također i izradu slika na platnu ili dasci.

Marijine slike u svetištima u Gradovrhu, Olovu i Rami imale su značajnu ulogu u životu bosanskih katolika. Bile su predmet štovanja kao čudotvorne slike i privlačile su vjernike iz različitih krajeva, što napose vrijedi za Gospinu sliku u Olovu. O nastanku tih slika nemamo pouzdanih podataka, ali su se o nji hovu dolasku u svetišta isplele pripovijesti koje imaju u sebi i stvarnog i legen darnog sadržaja, napose kada je riječ o gradovrškoj i olovskoj. Te dvije su nestale u vrt-logu povijesti ali su ostali zapisi o njima, dok je ramska nastavila živjeti novim i bogatim životom u Sinju kao slika Gospe Sinjske.

ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEM

E

237

Danijel Barišić

Geografsko-etnološke karakteristike sela Donji Pasci

1. UVOD

U poslijeratnom razdoblju na području Bosne i Hercegovine sve više pažnje se počelo posvećivati etnologiji kao znanosti. Istina, njezin razvoj i principi istra-živanja oduvijek su, na području jugoistočne Europe, imali kontinuum, ali kraj prošloga stoljeća i početak novoga milenija uvelike su probudili pomalo usnulu zainteresiranost za tradicijska i etnološka bogatstva ovoga podneblja. Pažljivi i sveobuhvatni pristupi proučavanju bogatoga kulturnog naslijeđa rezultirali su nizom kvalitetnih radova.

Na principu takvoga proučavanja ovaj će radi pokušati dati što vjerodostojni-ju povijesnu, geografsku i etnološku sliku jednoga maloga, ali ne beznačajnoga, dijela općine Tuzla, a u nekim svojim dijelovima, kao što je npr. naslov “Narod-ne nošnje”, to istraživanje se odnosi na šire područje tuzlanske županije. Rad obuhvaća informacije koje su dobijene terenskim istraživanjem, što će za rezultat imati stvaranje jedne nove slike o mjesu Donji Pasci sa svim njegovim geograf-skim i etnološkim karakteristikama. Spomenuto područje, sa etnološkog aspekta, u prošlosti nije bilo mnogo istraživano osim u djelima prof. Saliha Kulenovića, koji je ovomu području posvetio pažnju u svojim znanstvenim istraživanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. Na temelju tih istraživanja ovaj će rad dati novije informacije o spomenutom području.

Metode koje su korišćene u izradi ovoga djela jesu informacije dobijene di-rektno na terenu a nadopunjene su na osnovu postojećih podataka i informacija. Tok razrade metodologije i njezini rezultati potkrijepljeni su nizom informacija i slikovnih umetaka koji navedene informacije vjerodostojno potkrjepljuju.

2. POLOŽAJ I FIZIČKO – GEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE

Selo Donji Pasci, prema političko – teritorijalnom ustrojstvu, pripada općini Tuzla. Smješteno je južno u odnosu na istoimeni grad na udaljenosti od 7 km.

238

Prostorno je smješteno na brežuljkastom području, izuzevši istočne i južne dijelove sela koji se nalaze u dolinama rijeka Liješnice i Dugonje. Nadmorska visina sela se kreće između 217 m (uz rijeku Liješnicu) do 240 m (najveća nad-morska visina u zaseoku Brda).

Donji Pasci s istočne strane graniče s Par Selom prirodnom granicom koju čini rijeka Liješnica. Sa juga, granicu prema Donjim Du-bravama i Sprečanskom polju čini kompleks šuma Drafnići, te dio površinskog kopa Dubra-ve. Sa zapada, od Gornjih Pasaca, selo je jed-nim dijelom odvojeno rijekom Dugonjom, dok se iznad zaseoka Lugonjići granica nastavlja Kreminim brdom. Sjevernu granicu, koja selo odvaja od Ravne Trešnje, čine šumoviti bre-žuljci Visa.

Klima ovoga područja je tipična umjerenokontinentalna s prosječnom izo-termom 10 - 12°C. Međutim, prema prof. Salihu Kulenoviću, postoje razlike u mikroklimatskom smislu: “U mikroklimatskom smislu ovdašnja naselja, iako se nalaze jedno do drugog, međusobno se razlikuju, na što nas upućuje činjenica o nejednakoj rasprostranjenosti šljiva, jabuka i ostalog srednjoeuropskog voća koje se uzgaja na ovom području.”1 Prosječna količina padalina na ovom pod-ručju iznosi oko 950 mm. Najčešća kišna razdoblja su u jesenjim mjesecima (od kraja rujna do polovice studenog), te u proljeće (u ožujku i travnju). Snježne padaline se u prosjeku pojavljuju krajem studenoga i mogu ostati do početka ožujka. Prosječna visina snježnoga pokrivača iznosi oko 30 cm.

Dijelovi sela koji se nalaze uz riječne doline u vrijeme povodnja nerijetko znaju biti poplavljeni, ali zbog konstitucije terena voda se ne zadržava dugo na površini i povlači se u korito.

U okolini sela nema izdašnijih izvora. Rijeka Liješnica nastaje spajanjem ne-koliko manjih potoka u podnožju brda Krojčica, dok rijeka Dugonja nastaje od nekoliko potoka u prostoru između sela Smajići i Ravna Trešnja. Jedini izvori koji svojom vodom mogu opskrbiti manji broj stanovnika jesu Grabovac (smje-šten u grabovoj šumi, po čemu je i dobio ime, pored zaseoka Pranjići) i Miško-vića česma koja je izgrađena na bunaru u zaseoku Šumadija. Otjecanjem vode iz izvorišta Grabovac nastaje jedan od potoka koji se ulijeva u rijeku Dugonju. U selu je do 80-tih godina prošloga stoljeća postojalo nekoliko bunara čija se voda koristila za piće. No, s obzirom da su ti bunari uglavnom smješteni ispod pojedinih zaseoka, danas je njihova voda neupotrjebljiva za korišćenje zbog one-čišćenosti otpadnim vodama.

1 Kulenović, S. (1995.): “Etnologija sjeveroistočne Bosne” – studije, rasprave, članci, Tuzla, str. 46.

Slika 1. Zaselak Pranjićka (pogled na istočnu granicu prema Par Selu)

239

ZEMLJOPISNO-ETNOLOŠKE TEME

Flora i fauna se ne razlikuju od ostatka šire okoline. Biljne vrste predstavljene su različitim vrstama niskih trava, te djelomično šipražja i niskog grmlja, pose-bice u zapadnim dijelovima sela uz rijeku Dugonju. Selo je sa zapadne i sjeverne strane oivičeno kompleksima listopadnih šuma hrasta, bukve, cera i graba, dok se sa istočne strane rasprostiru četinarske šume bora. Uz rijeku Dugonju susreće se i močvarna vegetacija, te drveće karakteristično za takve biljne zajednice kao što su joha i vrba.

Fauna je predstavljena vrstama domaćih životinja kao što su: goveda, perad, svinje, te nešto manje ovce, koze i konji. Od divljači, koja živi u okolnim šuma-ma, treba spomenuti: lisice, zečeve, fazane, kune itd.

3. STAROST I TIP NASELJA

S obzirom da do danas nisu pronađeni nikakvi značajni dokazi, tako nema ni značajnijih informacija o kontinuitetu nastanjenosti na području sela Donji Pasci. Ovaj dio tuzlanske općine nikada nije arheološki značajnije ispitan što je i uvjetovalo tako površno znanje o prošlosti ovoga kraja.

Slika 2. Zaselak Brda

240

O prošlosti danas svjedoče samo priče i usmena kazivanja starijih mještana koje se prenose s generacije na generaciju, a materijalnih dokaza gotovo da i nema. Izuzetke predstavljaju “slučajni” arheološki nalazi kada se prilikom oranja zemljišta nailazilo na dijelove zemljenoga ili keramičkog posuđa, nakita ili oru-đa. Međutim, pošto je većina takvih predmeta pronađena prije nekoliko desetaka godina, a zbog neznanja domaćega uglavnom nepismenoga stanovništva, ti su se primjerci zanemarivali i bacali.

Jedini pouzadni, i danas postojeći dokaz, o egzistenciji ljudi na ovome po-dručju jest stećak koji se nalazi u neposrednoj blizini groblja u Par Selu. Stećak je relativno dobro očuvan ali ne ljudskom brigom, nego milošću majke prirode.

Prema predanjima, današnji prostor sela Donji Pasci bio je ispasište za stoku pa se misli da otuda potječe i sam naziv. Međutim, po drugim predanjima Pasci su se nekada nalazili u sklopu sela Paoč, čije se ime povezuje sa doseljavanjem katolika iz okoline Živinica, točnije iz sela sa gotovo istim imenom, što u vezu dovodi toponime Paoč i Pasci. Prvi pisani dokument u kome se zvanično spo-minje selo Pasci potječe iz 1512. godine (iz turskog perioda), dok se kasnije u spisima spominje kao selo Paske2.

Selo Donji Pasci je kroz povjest mijenjalo svoj izgled. Nekada je to bio pri-mjer tipičnog satarovlaškoga sela3 kojeg odlikuje “razbijenost” sela sa raštrka-nim kućama. Međutim, danas je selo više zbijenoga tipa sa okupljenim kućama najčešće oko prometnice (npr. u zaseocima Brda i Pranjići). Zaseoci su najčešće razdvojeni manjim prirodnim preprekama kao što su: potok, rijeka, brežuljak i dr. Udaljenost između kuća nigdje nije veća od 100 metara pa je selo relativno dobro povezano.

U selu nema zvaničnih naziva ulica nego su to tzv. sokaci ili putovi koji su ime dobili po prezimenima pa se zovu npr. Divkovići, Pranjići, Miškovići itd. Ti putovi imaju nepravilan položaj u odnosu na glavnu prometnicu, pa su krivudavi i prate najoptimalniju topografi ju terena.

Selo Donji Pasci je podijeljeno u nekoliko zaselaka a to su: Brda, Mandušine njive, Ilijaševići, Pranjići, Jurići, Kulići, Mišići, Lukići, Šumadija, Miškovići, Luka i Njive. Ime svakoga od zaselaka potječe uglavnom od prezimena poje-dinih obitelji (koje su u dotičnom zaseoku i najbrojnije), osim zaseoka: Brda koja su ime dobila po topografi ji terena, Luka koje se nalazi uz rijeku Liješnicu, Šumadija (ime dobila po šumi kojom je okružena) i Njive (ime dobile po situira-nosti terena na nekadašnjim ispasištima). U prosjeku svaki od zaselaka ima oko 20 kuća, sa prosječno po 60 stanovnika.

2 Kulenović, S. (1995.): “Etnologija sjeveroistočne Bosne” – studije, rasprave, članci, Tuzla, str. 47.3 “Prilog proučavanja tipologije seoskih naselja” Zbornik radova – Dr.Vladimir Đurić, Geo-

grafski zavod PMF, Beograd 1969., str 154 -155.

241


4. PORIJEKLO DANJAŠNJEGA STANOVNIŠTVA

U Donjim Pascima danas živi hrvatsko – katoličko stanovništvo. Točnijih podataka o porijeklu bilo koje obitelji, koja će se spomenuti, se ne zna, nego se sve uglavnom svodi na pretpostavke i predanja. Najbolji pokazivači duljine obi-tavanja i porijekla ovdašnjega stanovništva su crkvene knjige i povezanost prezi-mena sa sinonimima iz drugih dijelova Bosne, Hercegovine, Hrvatske ili dalje.

Najstariji izvori iz crkvenih knjiga potječu iz godine 1856., kada je osnovana najsta-rija župa u okolini Tuzle4 – župa Morančani. Donji Pasci su se nalazili pod vjerskom upravom ove župe sve do 1986. godine kada se odvajaju i postaju samostalna župa.

Ostali podaci o porijeklu stanovništva vezani su za rijetke necrkvene spise ili za predanja starijih kazivača, koji su takve informacije zapamtili kazivanjem svojim očeva i djedova. Smjenom generacija danas ovdje žive ljudi koji malo pozornosti pridaju svojim korijenima i tradiciji i kojih informacije o porijelu više gotovo da i ne ineteresiraju, tako da se sve prepustilo zaboravu.

Danas, na ovom području žive slijedeće obitelji: Barišić (5 k5), Čajić (4 k), Divković (41 k), Đulabić (3 k), Grgić (1 k), Jurić (19 k), Kulić (5 k), Lugonjić (3 k), Lukić (4 k), Mandušić (5 k), Mišić (3 k), Mišković (19 k), Petrović (1 k), Pranjić (21 k), Stjepić (1 k), Tomić (3 k) I Nikić (1 k).

Barišići su po predanjima Mare Barišić (1905. – 2000.) na područje Donjih Pasaca doselili iz Hercegovine, točnije iz Šuice. Prvi puta se na ovom području spominju oko 1850. godine.

Čajići su ovdje doselili iz Par Sela, iz zaseoka koji se zove Čajići. Prema informacijama dobijenim od Stjepana Čajića, njegov se otac ovdje “udo” 1924. godine pa su tu i ostali. Smatra se da su Par Selo doselili iz Hercegovine, a prvi puta se u pisanoj dokumantaciji spominju 1800. godine.

Divkovići se smatraju za najmnogobrojnije prezime u Donjim Pascima. Po-rijeklom su iz Vareša, a na ova područja su se doselili za vrijeme turske uprave. Rodbinski nisu vezani za Divkoviće nastanjene u Par Selu.

Đulabići, Grgići, Petrovići, Stjepići i Tomići su se u Donje Pasce doselili nakon iseljavanja iz Gornje Ma(ha)le zbog prolaska površinskoga kopa i naselili su se u zaseoku Mandušine njive. Za sve gore navedene obitelji, prema kaziva-njima, važi da su doseljene iz Hercegovine. Većina od njih se prvi puta na ovim područjima spominje između 1800. i 1850. godine.

Jurići su porijeklom iz središnje Bosne, točnije iz Kreševa. Ovdje su se do-selili za vrijeme turske uprave. Prema kazivanjima Radana Jurića (rođen 1936.

4 Crkvena župa Tuzla je najstarija na ovom području, a Morančani su najstarija seoska župa u okolini.

5 k = kuća, obitelj

242

god.), kojemu je pričao njegov otac, ovdje su se doselila tri brata: Mijo (od kojeg su nastali Miškovići), Marko (od kojeg su nastali Markovići koji danas žive u Par Selu) i Juro od kojeg su nastali Jurići. Karakteristično za Juriće, kao i za većinu ostalih obitelji, je to što su do skora imali po dva prezimena. Tako su Jurići sve do II. svjetskog rata imali i prezime Mišković.

Kulići su, kao i Jurići, porijeklom iz Kreševa iz središnje Bosne. To se saznaje na osnovu predanja Tunje Kulića (rođen 1932. godine), kojemu je otac pričao da su “od Kreševa došli”.

Lugonjići. O njima nema izvjesnih podataka osim crkvenih knjiga u kojima se ovdje prvi puta spominju 1880. godine.

Lukići su obitelj koja se ovdje doselila iz bosanske Posavine, točnije iz okoli-ne Dervente, početkom prošloga stoljeća.

Mandušići, za njih se ne zna odakle su se doselili ali se prvi puta u crkvenim knjigama spominju 1875. godine.

Miškovići (vidi gore pod prezime Jurić).

Groblja u Donjim Pascima. Stanovništvo ovoga sela sahranjuje se na žu-pnom groblju koje se nalazi u Par Selu.

243


5. DEMOGRAFSKA OBILJEŽJA

Tablica 1.Broj obitelji i ukupan broj stanovnika po zaseocima u 2006.godini

Zaselak Obitelj Broj kuća Broj stn.

Zaselak Brda Divković 28 81Barišić 5

Zaselak IlijaševićiPranjić 14

61Lukić 4Čajić 3

Zaselak Mandušine njive*

Mandušić 5

55

Divković 5Đulabić 2Tomić 2Stjepić 2Grgić 1

Petrović 1Pranjić 1

Zaselak Miškovići**Mišković 19

79Pranjić 6Divković 6

Zaselak Jurići – Kulići***

Jurić 19

81

Kulić 5Mišić 3

Lugonjić 3Divković 2

Čajić 1

Zaselak NjiveĐulabić 1

11Nikić 1Tomić 1

UKUPNO: 140 368

5.1. Kretanje broja stanovnika i domaćinstava

Da bi se što bolje prikazalo kretanje broja stanovnika i domaćinstava u Do-njim Pascima u razmatranje ćemo uzeti popise iz 1948., 1981. i nezvanični broj stanovnika iz 2006. godine. * U zaseok Mandušine njive uključen je i zaseok Luka.** U zaseok Miškovići uključen je i zaseok Šumadija.*** U zaseok Jurići – Kulići uključen je i zaseok Mišići.

244

Tablica 2. Broj stanovnika, domaćinstava i prosječan broj članova obitelji u 1948.,

1982. i 2006. god.

1948. 1981. 2006.

Broj stanovnika 527 1157 368

Broj domaćinstava 101 294 140

Prosječan broj članova obitelji 5,2 3,9 2,6

Broj stanovnika iz godine u godinu na ovom području je varirao. Na osnovu popisa iz 1948., 1981. i 20066 primjećuje se da je kulminacija broja stanovnika bila osamdesetih godina prošloga stoljeća. Rat koja počinje početkom 90-ih go-dina prošloga stoljeća prouzročio je iseljavanje stanovnika u Hrvatsku, zapadnu Europu, pa čak i u prekooceanske zemlje. Broj stanovnika danas se u osnovu na 1981. godinu smanjio za 4 puta. Danas je prirodni prirast jako mali, a razlog tome je što se većina mladih ljudi, što zbog nedostatka posla što zbog drugih razloga, iseljava izvan domovine. Ukoliko se takav tempo nastavi, mortalitet će prerasti natalitet i doći će do postepenoga izumiranja stanovništva.

Iz Tablice 2 se može vidjeti da se i prosječan broj članova obitelji smanjivao iz godine u godinu, točnije između popisa. Razlog tomu je prije rata bio pad nata-liteta uvjetovan planiranjem obitelji, dok je tijekom rata i u postratnom vremenu razlog tomu iseljavanje mlađeg stanovništva u inozemstvo.

Na osnovu navedenih podataka treba spomenuti da 90% stanovništva pred-stavlja autohtono stanovništvo, odnosno ono stanovništvo koje na datom područ-ju živi od svoga rođenja. To ukazuje na mala migraciona kretanja (izuzev dnev-nih migracija) među onim stanovništvom koje tu trenutno živi, ali je migracijska bilanca znatno veća ako se u obzir uzme broj stanovnika koji je 90-ih godina prošloga vijeka emigrirao izvan domovine.

5.2 Socijalna i ekonomska struktura stanovništva

Na osnovu istraživanja u 1971., 1981. i 2006. godini navest ćemo podatke o socijalnoj i ekonomskoj strukturi stanovništva kako bi se što relevantnije prika-zala današnja slika:

6 Nezvanični broj stanovnika.

245


Tablica 3.Udio stanovništva po pojedinim granama privredne djelatnosti

Naselje Godina popisa

Ukupno domaćinstava

Izvor prihodaPoljopriv. Mješovito Nepoljopr.

Donji Pasci

1961 120 22 43 55

1971 173 8 57 108

2005 140 5 31 99

Izvori prihoda u domaćinstvima oduvijek su bili najbolji pokazatelj socijalne i ekonomske strukture. Na osnovu gore navedenih podataka može se zaključiti da se danas, u odnosu na prije 30 i 40 godina, broj poljoprivrednoga stanovništva uvelike promijenio, točnije drastično smanjio, a i broj domaćinstava koja se bave mješovitim načinom privrjeđivanja ima mali udjel u ukupnom broju domaćin-stava. Poljoprivredno stanovništvo 2006. godine u ukupnom broju stanovnika sudjeluje sa svega 0,04% što je dovoljan pokazatelj kako poljoprivreda postaje sve manje zastupljena. Danas su najbrojnija ona domaćinstva koja se bave ne-poljoprivrednim djelatnostima, odnosno ono stanovništvo čije je radno mjesto vezano za užu ili širu gradsku okolinu. Razlog ovakvome stanju je pojačana mo-dernizacija ruralnih područja koja svoju infrastrukturu uvelike prilagođavaju i usklađuju urbanoj.

6. PRIVREDA

Kakvo je bilo tradicionalno privrjeđivanje na ovim područjima prije dolaska Turaka, za vrijeme turske vlasti, te za vrijeme austro – ugarske vlasti nije mnogo poznato. Jedini vjerodostojni podaci o tome mogu se utvrditi na osnovu visina poreza koje je stanovništvo plaćalo, ali se kao takvi mogu prihvatiti sa rezer-vom.

Zemljoradnja je danas jedna od najmanje zastupljenih djelatnosti. Najfre-kventnija je bila do sredine 90-ih godina prošloga vijeka. Danas se ona uglav-nom svodi na povrtlarstvo u prostorima oko obiteljskih kuća. Rijetki su usjevi pod kukuruzom ili pšenicom, a ako ih ima zauzimaju površinu od svega nekoliko kvadratnih metara. Te rijetke zasijane parcele se danas obrađuju moderniziranom opremom (traktori sa priključcima), dok se stari načini (obrada uz pomoć zaprež-ne stoke ili konja) više uopće ne koriste.

Povrtlarstvo bi se moglo izdvojiti kao značajna djelatnost jer se njome bavi veliki broj stanovnika. Uglavnom su to usjevi kupusa, krumpira i drugih povrtnih biljaka. Time se osobito bave stariji stanovnici koji su u mirovini.

246

Što se tiče voćarstva ono je zastupljeno sa voćnjacima jabuke, kruške, šljive i trešnje. U novije vrijeme mogu se vidjeti manje plantaže malina ili kupina.

Livadarstvo i stočarstvo gotovo da i ne postoji. Neke obitelji (koje uglavnom čine starije umirovljene osobe) bave se uzgojem krava, čije proizvode koriste samo za vlasite potrebe. Ispaša goveda svodi se uglavnom na okućnicu, dok se zimi hra-ne sijenom koje se kupuje van sela (osobito od prodavaca iz doline Spreče).

Na području Donjih Pasaca, na rijeci Liješnici, zubu vremena odolila je samo jedna vodenica – “Lukića vodenica”. Iako se već duže vremena ne koristi u prak-tične svrhe, građevinska konstrukcija vodenice je još uvijek relativno dobra.

7. KUĆA I OKUĆNICA

Gradnja kuće i uređenje okućnice danas se uvelike razlikuje u odnosu na gradnju u prošlome stoljeću. Prodiranje modernih utjecaja izvana, te moderni-zacija opreme i načina gradnje uvjetovali su drastične promjene u izgledu kako same kuće, tako i cijeloga krajolika u kojem se nalazi. Rijetke su danas one kuće koje su izgrađene 50-ih godina prošloga stoljeća, a o starijima de se i ne govori. Razlog tomu je, kako je već rečeno, moderna izgradnja, ali i brzo propadanje tih starijih objekata građenih na neadekvatan način. O procesu njihove gradnje danas je teško saznati više informacija jer oni koji su bili “majstori toga zanata” su umrli, a mlađe generacije o tome ne znaju gotovo ništa, a nažalost takvo što ih uopće i ne zanima.

Glavninu stambenih objekata danas predstavljaju kuće rađene od cigle, bloka ili siporeksa na dva ili četiri sliva. To su objekti dizajnirani u novije vrijeme i o njihovoj gradnji ne treba puno govoriti jer gotovo svaki čovjek, bez obzira na zanimanje i stručnu spremu, u stanju je pojasniti i objasniti način njihove grad-nje. To su tipične četverostrane, pravokutne građevine većinom na jedan kat. U novije vrijeme nerijetko se mogu susresti kuće koje svojim izgledom izlaze iz “pravilnih četvorostranih geometrijskih oblika”.

Stara kuća se gradila u obavezno ograđenom dvorištu. Ta ograda je bila na-pravljena ili od savijenog pruća (proces pravljenja takve ograde zvao se “živi-čenje”) ili od drvenih parmaka. Umjesto kapije služile su drvene “vrljike”.7 Što se tiče izgradnje starih kuća, kako je već spomenuto, može se govoriti samo na osnovu onih rijetkih primjeraka koji će, kako stvari stoje, za koju godinu imati funkciju eksponata. One su odoljele zubu vremena ili nisu nikome toliko smetale da ih se ruši. Najvećim dijelom su to kuće “na magazu i podrum”. Kod takvih kuća zidovi magaze i podruma su se zidali od kamena koji se spajao “malte-rom”8 (zidalo se tako što je čitavu konstrukciju jedan zid od kamena dijelio na 7 Vrljike = tri vertikalne letve koje su se umetale u dva horizontalna stuba.8 U ovom slučaju malter se pravio miješanjem pijeska, kreča i vode.

247


dva dijela).9 Nakon što bi se ozidali zidovi sa sve četiri strane do određene vise, na njih su se polagale grede koje su imale funkciju držača gornjih zidova. Ove grede su se željezom vezivale za kamenu konstrukciju u funkciji temelja. Na svakom od kutova i na sredini su se postavljali vertikalni “direci” na koje se na vrhu ponovno stavljala horizontalna greda – vjenčanica, koja ih je povezivala. Ti direci su se međusobno spajali “klamafom”.10 Između tih vertikalnih direka umetali su se kosi direci koji su pojačavali drvenu osnovu i međusobno spajali vrh jednog direka sa dnom drugoga.11 U prostore između te drvene konstrukcije umetala se pečena opeka kojom se zidalo, a i ona se vezivala malterom od kreča i pijeska. Nakon što bi se ozidali zidovi na njih bi se onda pričvršćavala trska koja je služila kao dobra podloga za stavljanje fasade. Preko trstike se ponovno nanosio malter.

Krov se najčešće postavljao na četiri sliva ( a bilo je i dvoslivnih kuća), tako što bi se “rogovi” – noseće krovne grede, stavljali sa četiri ćoška i spajali dija-gonalno iznad centra same kuće. Pošto bi se oni postavili i učvrstili, na njih bi

9 Na takav način su se na gornjem katu mogle i gradile samo dvije prostorije.10 Klamfa = željezna veza, koja je bila sastavljena od jedne duže željezne šipke ciji su se krajevi

savijali na 90 stepeni u odnosu na dužu stranu, i zaoštravali kako bi imali funkciju eksera spa-jajući tako gredu i direk.

11 Pri umetanju tih “kosih direka” pazilo se da mreže ne bude na onim dijelovima zidova gdje je predviđeno umetanje prozora.

Slika 3. Tipična seoska kuća u Donjim Pascima (zaselak Jurići)

248

se horizontalno zakivala letva koja je imala funkciju držača crijepa. Na kraju se kuća pokrivala crijepom. Uglavnom su takve kuće imale i široke, drvene “veran-de”12 sa širokim stepeništem.

Unutrašnjost se uređivala tako što je strop podruma, tj.pod gornjih prostorija bio napravljen od deblje daske koja se prikivala na umetnute grede. Gornji strop (između prostorija za stanovanje i tavana) se gradio tako što su se umetale nose-će grede čiji su krajevi bili spojeni za dvije nasuprotne vjenčanice (takvih greda je bilo između 10 i 20 iznad jedne prostorije). Između nosećih greda postavljali su se kladići (drveni umeci dužine do pola metra, a širine oko 10 cm) koji bi se zakivali za njih. Nakon što bi se plafon “pokladićao” oblagao bi se trskom pa onda malterom (ali samo s donje strane). Gornja strana (tj. pod tavana) ostajao bi neuređen. Na kraju se unutrašnjost kuće “krečila živim krečom”, a također, tim se postupkom fi nalizirala i vanjska strana tj. fasada.

Kuće su rijetko imale dimnjake, pa su šporeti izvode imali direktno u tavan koji je mogao služiti i kao sušionica za meso, a na samome krovu izdizalo se ne-koliko crepki koje su imale funkciju ventilacijskog otvora, odnosno dimnjaka..

Ovo je bio najčešći način građenja kuće i ovakvih je danas najviše preostalo.

7.1. Posuđe

Sve do Drugoga svjetskog rata u ovdašnjim se seoskim kućama koristilo drve-no, zemljano i metalno (bakreno) posuđe. Od drvenih predmeta to su bile kašike, poklopci i dr., od zemljanih predmeta su se koristili lonci, ćupovi, zdjele i sl. (ovi su se predmeti kupovali kod lončara u gradu). Od metalnog posuđa koje se koristi-lo u imućnijim obiteljima koristili su se tepsije, ibrici, različite vrste zdjela itd.

7.2. Sporedne zgrade

Nakon što je pojašnjena gradnja jednog od najosnovnijih i najzastupljenijih tipova kuća, obavezno treba spomenuti i prateće objekte koji su bili neizostavni dio u svakome dvorištu ili u njegovoj neposrednoj okolici. Od pratećih objekata najznačajniji su bili: “udžera”, “ambar”, košara, svinj, kokošinjac, “kačara”, a ponegdje i “pušnica”.

“Udžera” je prateći objekat koji je bio izgrađen od drvenoga materijala. Imala je pravilan četvorostrani oblik i krov na četiri sliva. Također je imala tavan i bila je pokrivena tarabom. Na tavanu se najčešće stavljala slama u kojoj su se čuvale jabuke za zimu i suhe šljive. U samoj udžeri su se skladištile različite vrste na-mirnica, a ponekad i sanduci sa odjećom.

12 Veranda = terasa.

249


“Ambar” je sličan udžeri po izgradnji, a jedina razlika je u veličini i što je on imao 3 krovna sliva. U ambaru se u oknima skla-dištilo žito i pšenica.

“Kačara” je bila prostrana zgrada iz-građena od drveta u kojoj su se nalazile “kace”13 i kazan za “pečenje” rakije. Ova-kvu građevinu imali su jedino imućniji ljudi.

“Pušnica” je predstavljena objektom pravougaonoga izgleda. Zidovi su bili iz-građeni od šepera, pokrivena je bila tara-bom i imala je tri krovna sliva. Pola jedne duže strane je bilo otvoreno i kroz taj otvor su se umetale “ljese”. Peć u pušnici se pra-vila tako što se žestilovo ili bukovo pruće s jedne strane ubadalo u zemlju (u krug) a vrhovi su im se spajali i vezivali zajedno. Nakon toga se prekrivalo papratima, a na kraju se obljepljivalo zemljom. Sa jedne strane se ostavljao otvor kroz koji se lo-žila vatra. Pošto bi pruće izgorilo, ostala bi samo “kapsula” od zemlje – babura.

Izvan dvorišta, a kao prateći objekti, su se nalazili: košara, svinj i kokošinjac. To su bili objekti izgrađeni od drveta u kojima se držala stoka, svinje i kokoši.

8. Narodna nošnja

8.1. Ženska nošnja

Žensku – hrvatsku nošnju u Donji Pascima (kao i u ostalim dijelovima tu-zlanskoga kraja gdje živi hrvatsko pučanstvo) čine: pokrivalo za glavu (nekoliko vrsta), košulja (naziv za haljinu), gaće, pojas, prsluk, čarape i nakit.

Pri analizi i opisu pojedinih dijelova nošnje potrebno je, prije svega, spome-nuti nekoliko karakterističnih tehnika ili metoda koje su se koristile prilikom tka-nja materijala od koga se nošnja šivala. To su: metoda “osnova i potka” (osnovna tehnika), te metode čupanja, ćesmanja i vođanja (tehnike za ukrašavanje). Teh-nikom “osnova i potka” se izrađivalo pamučno platno – bez, dok se čupanjem i ćesmanjem bez ukrašavao umetanjem nepamučnih konaca raznih boja.

13 Kaca = veliko bure u kojem su se kiselile šljive, jabuke, kruške i drugo voće od kojeg se dobi-jala rakija.

Slika 4. Ambar

250

Tehnika “osnova i potka” (govorno puotka) je takva da se na tkalalačkom stanu horizontalne niti smatraju osnovom tj. one se kao takve prije samoga po-četka tkanja “uvode” u nite14 dok je potka u biti predstavljala horizontalno potki-vanje pamučnim ili drugim vrstama konaca.

Tehnika čupanja je tehnika pri kojoj se tkanjem beza u njega najčešće utki-vao (umetao) konac koji se zvao “ibrišim”, te je bio: bijele, žute ili smeđe boje. Tako se naizmjenično tkalo pamukom i ibrišimom dajući platnu ljepši izgled. Tkalo se tako što se uzorak (mustra) dobijala naizmjeničnim horizontalnim re-danjem niti izrađenih od ibrišima i pamuka. Na takav način dobijala se “šara”15 kojom su se najčešće predstavljali cvjetni dezeni.

Tehnika ćesmanja je gotovo identična čupanju, s jedinom razlikom u tome što se pri ćesmanju mustra dobijala različitim redoslijedom i postupkom umeta-nja ibrišima ili drugih konaca.

Tehika vođanja je bila najzahtjevnija. Prilikom tkanja beza pri krajevima platna su se ostavljale rjeđe niti u koje se se naknadno po završetku tkanja iglom uvlačili konci ili se u gušće otkanom bezu oštrim premetima isijecalo po nekoli-ko niti koje bi se zatim izvlačile pa su se u takvo platno iglom umetali i pričvršći-vali jedan za drugi. Takvim postupkom stvarala šara ili dezen na bezu ili su se te rjeđe niti međusobno vezivale te se na takav način stvarao dojam mreže na kojoj su, u ovisnosti o gustoći vezica, nastajali dezeni različitih vrsta.

Pokrivala za glavu: čember, salaveta, lavur (obični), lavur “pripinjaš”16 i fesić.Čember je, u biti, marama otkana od pamuka i sastoji se od dva dijela ili kli-

na17 koji se prišivaju jedan za drugi, dimenzija otprilike 100 x100 cm. Njegov najveći dio se radi tehnikom osnova i potka18 u četiri nite. Jedan klin se ukrašava s obje, nasuprotne – uže strane, dok se drugi klin ukrašava samo s jedne strane nakon čega se oni prišivaju jedan za drugi po dužoj strani. Što je šara veća i bo-gatija čember ima veću vrijednost. Sami rubovi su ukrašeni kerama koje se rade iglom direktno na njemu ili se urade odvojeno te se onda prišivaju na čember (ne ukrašava se samo ona strana koja se podavija te se ne vidi prilikom nošenja). Uglavnom se tka od bijeloga pamuka ali može biti i žut, crn i rjeđe neke druge boje. Nose ga samo udane žene.

Salaveta je manjih dimenzija od čembera i pravila se od šifona19 ili je tkana u komadu, te se ukrašavala vezenjem uglavnom cvjetnih dezena (uz rubove) ili me-14 Dijelovi tkalačkoga stana15 Šara = ukras.16 Pripinjati, pripeti = podvezivati, podvezati (otuda naziv “pripinjaš”).17 Klin = komad platna koji predstavlja prosječnu širinu beza (45 cm) x dužina po potrebi.18 Tehnika “osnova i potka” – princip tkanja u kome se kretanje od lijeva na desno naziva osnova,

a u obrnutom smijeru potka. 19 Vrsta tkanine

251


todom vođanja. Najčešći dezeni na salveta-ma su se izrađivali tako što se prvo bojom ucrtavala mustra, pa se onda po ucrtanim linijama vezlo iglom i koncem. Ukoliko je salveta bila “vođana” onda su se istoime-nom metodom ukrašavale dvije susjedne strane, dok se mustra pri kraju ukrštava i dobijale oblik slova “V”. Na kraju se i ona opkerava. Nose ih udane žene.

Lavur (obični) se pravio na takav način što se za osnovu koristila marama koja se kupovala kod gradskih trgovaca sa karak-terističnim cvjetnim dezenima po rubovi-ma (bivala je crvene, plave, zelene ili crne boje), na koje su se ručno umetale vunene rese. Nosile su ga djevojke.

Lavur “pripinjaš” je “kupovna” marama od svile sa dugim svilenim resa-ma po rubovima. Pravio se tako što su se na svilenu maramu, koja se kupovala uglavnom od priječanki,20 prišivale ručno napravljene rese od svilenoga konca. Nosile su ga djevojke u svečanim prilikama. Obavezan ukras uz lavur bila je struka dukata iznad čela.

Fesić je, u biti, ukrašena kapa koju su nosile samo djevojke u posebnim prili-kama (najčešće na svadbama). Sastoji se od turskoga fesa (crvenog ili crnog) na koji se sa prednje strane prišivalo svileno cvijeće, te uz obavezan ukras – pauno-vo pero. Po dnu prednje strane se prišivala struka21 dukata.

Košulja. To je odjevni predmet koji je sinonim za žensku haljinu. Da bi se na-pravila tj.sašila jedna košulja potrebno je prije toga otkati platno - bez koji može biti predstavljen u obliku jednoličnoga platna ili ukrašen različitim tehnikama (vođanjem, čupanjem, ćesmanjem). Od jednolično otkanoga platna su se šile ko-šulje za svakodnevno nošenje, dok su se od ukrašenoga šile svečane košulje. Za šivenje same košulje potrebno je otkati između 7 i 10 aršina22 beza. Nakon što bi se platno otkalo sastavljalo se 5 klinova (širina) i prišilo jedan za drugi, dok je dužina ovisila o visini osobe. Rukavi na košulji su široki (lagano se šire od ramena ka krajnjim rubovima) i dužine su do ispod lakta. Košulja naprijed ima “V” izrez i našivenu kragnu – ogrlicu. Svi porubi bili su ukrašeni kerama. Pro-matrajući košulju može se primijetiti da je sastavljena iz 3 dijela: osnovne haljine 20 Priječanka = mjesni naziv za ženu iz Posavine.21 Struka = niz.22 Aršin = mjera za dužinu koja iznosi 75 cm.

Slika 5. Djevojka u fesiću

252

s rukavima, ogrlice (koja se naknadno prišivala nakon što bi se ukrasila) i kera tj.ručno izrađene čipke.

Prema načinu na koji se otkao bez, odnosno prema tehnici kojom je rađen i u ovisnosti je li ukrašen ili ne, razlikujemo slijedeće vrste košulja: čupanica, će-smanica, vođanica, ibrišimka, borlija, “priko” štapa, pređna, žutulja i ubjelina.23

Čupanica je košulja sačinjena od bijele osnove24 s ukrasima od konca ibriši-ma kojim se tkala dekoracija. Šije se od beza prilikom čijega tkanja se koristi teh-nika čupanja te se rukama provlači, odnosno umeće, “čupa” (tj.konci) i na takav način stvara mustra. Ta mustra se radi od bijelog ili žutog ibrišima i najčešće je sa cvjetnim dezenima. Tkanjem su ti dezeni na bezu postavljeni u horizontalnim stupcima tj. u vidu uspravih traka između kojih su se nalazile uže trake otkane bez ukrasa. Ti ukrašeni stupci (trake) su se tkale u dužini od oko 1,20 metara. Bez na kojem se nalazi mustra, dobijena metodom čupanja, se koristi za izradu

košulje od pojasa do donjeg poru-ba, odnosno na dijelu koji u biti predstavlja suknju. Ostatak košulje, odnosno dio od pojasa do kragne, se tka bez ukrasa. Čupama su ne-rijetko ukrašeni i rukavi, samo što je na njima ukrasi znatno manji, uži i pružaju se također u stupcima od ramena ka rubovima.

Ćesmanica se šije od beza koji se tka istom tehnikom kao i čupa-nica, a razlika je jedino u procesu i načinu stvaranja mustre. Ona se najčešće tkala na takav način što se prvo pri donjem rubu otka jedna ho-rizontalna mustra čitavom širinom beza (širine 4-5cm), a nakon toga se mustra reda u vertikalnim stupci-ma između kojih se nalaze manje ili veće širine otkane od pamuka bez mustre. Ti uspravni stupci bili su širine 10-15 cm (idu sve do pojasa). Naizgled su ćesmanica i čupanica identične po načinu izrade i mustri koja se na njima nalazi. Razliku je

23 Neke od nabrojanih vrsta imaju i svoje podvrste koje će biti spomenute i obrađene u tekstu koji slijedi.

24 Osnova = osnovni materijal od kojega je izrađena tj. od pamuka.

Slika 6. Nošnja udane žene

253


najlakše uočiti ukoliko se košulja pogleda sa unutarnje strane gdje se jasno mogu vidjeti pravci pružanja umetnutih konaca, dok je za raspoznavanje osobama koje poznaju obje metode dovoljan i pogled prednje strane. Podvrste ćesmanice su:

a. Kolarija (njezina mustra je predstavljena cvjetnim dezenom sa četiri latice od kojih su gornje dvije rađene ibrišimom, a donje dvije latice su utkivane u bez tako da se i ne primjećuju)

b. Zvjezdara (njezina mustra ima oblik zvijezde pa joj otuda i ime).

Vođanica je, kao i čupanica i ćesmanica, košulja sa ukrasima. Za njezino šivenje potrebno je otkati jednolično bezno platno određene dužine (najčešće otkano od pređi). U procesu tkanja se određivalo mjesto gdje će biti “vođa” te se su se tu ostavljale rjeđe niti. Nakon što bi se otkalo i isjeklo u 5 klinova onda se pristupalo metodu vođanja tj. na mjestima gdje su niti bile rjeđe žiletom su se neke od njih sjekle i izvlačile stvarajući tako mrežu rijetkih niti. Po završetku toga postupka uzimala se igla u koju se uvlačio konac i njome su se međusobno vezivale horizontalne i vertikalne niti. Osim međusobnog vezivanja tih niti, kon-cem su se ispunjavali i kockice u samoj mreži tako da je na kraju mustra imala izgled kao da je urađena keranjem. Vođe su se najčešće umetale po dvije naprijed i otraga u obliku vertikalne trake do pojasa, te jedna horizontalna nekoliko centi-metara iznad donjeg ruba i išla je svuda oko košulje. Među lokalnim stanovniš-tvom vođanica se smatra najljepšom i najkvalitetnijom vrstom košulje, ali zbog kompliciranosti izrade danas je se može pronaći u rijetkim primjercima.

Ibrišimka se šije od beza prilikom čijeg tkanja se osniva pamukom a potkiva koncem ibrišimom. Otuda i njezino ime. Pri osnivanju same košulje konci od ibrišima se se umetali otprilike 1:5 u korist pamuka. Podvrste ove košulje su:

a. Pasmenjača (vrsta košulje u kojeg se strogo vodilo računa o umetanju i rasporedu niti od pamuka i niti od ibrišima.)

b. Lipnička (izrađivale su je žene iz Lipnice pa otuda joj i takav naziv)c. Marjanovićka (izrađivana u jednom od zaeoka Husina koje se zove Mar-

janovići pa otuda joj i naziv).Borlija se šije od beza koji se pri tkanju osniva pamukom a potkiva se naj-

češće svilom. Kada se promatra, geografskim jezikom i slikovito rečeno, ima se utisak naizmjeničnog smjenjivanja “bora i udolina”. Radi se u četiri nite.

Košulja “priko štapa” se šije od beza u koji se prilikom tkanja umeću (stvara-ju) bore preko štapa (dio tkalačkoga stana).25 Takav bez radi se na principu dvije osnove od kojih prva osnova mora biti zategnuta, a druga labavija, te se na takav način dobija platno koje svojim izgledom ostavlja dojam izgužvanog. 25 Stan = sprava za tkanje.

254

Pređna je košulja koja se šije od beza u kojeg je tkanjem ubačena pređa (ko-nac od lana). Takva košulja se nerijetko preinačavala u vođanicu jer je, zbog veličine niti kojima je rađena, bila najpogodnija za izradu vođa. Također, ova košulja, kada se promatra, daje efekat “prljavoga” zbog karakteristične pepelja-sto sive boje pređnoga konca.

Ubjelina se šije od jednostavnoga beza koji je izrađen samo od čistog pa-muka. Ovaj bez se otkiva kao jednolično platno i od njega su se šile košulje za svakodnevno odijevanje.

Žutulja se šije od žutoga beza koji se izrađuje, tj.tka, od žutoga ibrišima. Ogrlica (tj. kragna) se radila naknadno tako što se vezla arčom26 na pamuku,

melezu27 ili panami (vrste platna). Ogrlica je na košulji imala važnu funkciju jer što je bila ljepše vezena i košulja je imala veću vrijednost. Proces vezenja je bio takav što se prvo sašije traka dimezija cca. 40x4cm na kojoj se bojama ucrtavala mustra, a nakon toga se pristupalo procesu vezenja. Vez na ogrlici radio se kon-cima živih boja. Nakon što bi se izvezla onda bi se prišivala na košulju.

Kere su se najčešće direktno na košulji radile oko kragne i rukava, dok su se oko donjeg poruba radile posebno, te su se naknadno prišivale, i bile su znatno duže i ukrašenije. Međutim , nije izuzetak da su se i kere oko ogrlice i rukava radile odvojeno pa se kao takve prišiju na nju. U ovisnosti o ukusu, kere su se prišivale i na šavovima na kojima se spajaju rukavi i osnovna haljina. Kere su se radile ili malom iglicom ili velikom iglom. Takve kere su najčešće bile sastavlje-ne iz dijelova, odnosno, pojedinačno su se kerali manji djelići koji su spajanjem umetani u veću čipku koja se potome prišivala za haljinu. Velikom iglom su ra-đene jednodijelne kere oko rukava, kragne i one koje su se prišivale oko rubova čembera i salavete.

Gaće su odjevni predmet koji se oblačio ispod košulje. One su izrađene iz dva dijela: gornji dio i nogavice. Gornji dio je izrađen od čadorbeza,28 dok su noga-vice bile izrađene od debljega tkanog pamučnog platna. Prema tom materijalu razlikujemo nekoliko vrsta koje se razlikuju po principu tkanja. Međusobno se razlikuje nekoliko vrsta gaća : sindžirke (rađene tehnikom “boranja”),29 kutijare (izrađene od beza na kojem prilikom tkanja nastaju šare u obliku kutijica pa im otuda i ime), borlije i ubjeline.30 Gaće su se vezale oko struka “učkurom”, dok su se nogavice obavezno vezale ispod koljena (iznad listova) vezicama koje se zovu “bućme”. Njihovim podvezivanjem gaće su dobijale na volumenu te su na takav način pomagale prilikom ljepšeg postavljanja košulje. I učkur i bućme su se pravili od svrnutoga pamuka ili su se pravili šivenjem tankih trakica od beza. 26 Arč = konac u boji, sličan svili.27 Melez = najjednostavnije tkano pamučno platno.28 Čadorbez je pamučno platno koje su kupovalo kod gradskih trgovaca.29 vidi na str. 1530 Rade se po istom principu kao i istoimene košulje (vidi str. 15).

255


Prsluk. U funkciji prsluka služe odjevni predmeti: ječerma, prsluk, gunj i koparan. Razlika između njih je doba godine u kojem se nose. Ječerma i prsluk se nose ljeti, dok se gunj nosio zimi.

Ječerma je kratki prsluk (do ispod grudi), bez rukava izrađen od crne, crvene ili ljubičaste kadife i po rubovima ukrašen gajtanom ili zlatnim vezom. Unutraš-nja strana je postavljena pamučnim platnom. Ovi su se prsluci naručivali kod terzija u gradu.

Prsluk je identičan ječermi osim što je duži (do pasa).Gunj je odjevni predmet koji se naručivao kod “šnajdera”31 u gradu. Izrađen

je od crne čohe, ukrašen gajtanom po rubovima i dugih je rukava. Naprijed se vezivao sa tri vezice.

Pojas. Za opasivanje ženske nošnje koristili su se pojasi: tkanica i pavte.Tkanica je pojas koji se tkao od vune različitih boja na horizontalnom tkalač-

kom stanu. Dužina joj je 230-250 cm, a širina između 4-8 cm. Ona se tkala tako što se crna vuna stavljala u podlogu dok su šare bile po sredini i različitih dezena. Osim vune često se koristilo svileni konac različitih boja kojim se se stvarale šare po sredini tkanice. Prema vrstama šara postoji nekoliko vrsta tkanica: zerinke (najukrašenija vrsta sa mnogo boja, prošarana po svoj širini), mrkuše (ukrašene manjim brojem šarenih konaca), rebruše (svojim šarenilom, odnosno slaganjem

31 Šnajder (njem. schneider) = krojač.

Slika 7. Ječerma

256

boja, podsjećaju na zmiju), bjelice (najvećim dijelom tkane od crne vune ali se po sredini proteže deblja zelena šara, kroz čije se središte pruža tanka šara od bi-jeloga konca ili vune) i zelenke (crna osnova bila je po sredini protkana zelenim koncem ili vunom). Na oba kraja tkanice su se ostavljale rese.

Pafte su također pojas, ali su se koristile rjeđe, samo u svečanijim prilikama. Sastoje se iz dva dijela: toke i pojasa. Toka je bila izrađena od metala i ukrašena najčešće crvenim i plavim ukrasnim kamenjem, dok se pojas (širine 5-8 cm) veze na platnu od paname ili meleza (vrste tkanine) najčešće crvenom bojom i onda se prišiva za toku. Vez na pojasu bio je rađen uglavnom koncem crvene ili žute boje, predstavljajući u većini slučajeva ili cvjetne dezene, geometrijske oblike kao što je kocka ili slovo “S” u položenom obliku. Nekada se pojas radio i me-todom čupanja, ali su takvi rijetki. Ispod toke, koja se stavljala s prednje strane, stavljala se vezena maramica koja je imala dekorativnu i praktičnu ulogu (štitila je košulju od prljanja).

Čarape. Čarape su se ručno plele najčešće od bijele ili žute vune (tzv.vunica). Plele su se tako da se ogrlina32 uzvuče do koljena (nešto malo niže od ruba gaća). Ogrlina se također plela i od obojene vune ali se to rjeđe nosilo. Njihova glavna 32 Ogrlina = gornji dio čarape koji ide od skočnog zgloba, uz gležanj i listove, do koljena.

Slika 8. Tkanice

257


odlika i kvaliteta je bio dezen po kojemu su se čarape vrjednovale. Među najljep-še vrste čarapa ubrajaju se: ćesmane i čarape “na tri igle” (pletene sa tri igle).

Obuća. Na nogama su se najčešće nosili opanci napravljeni od goveđe kože koje su pravili sami stanovnici. A posebnim prilikama nosile su se i “kupovne” cipele.

Nakit. Od nakita najveću važnost su imali dukati, šorvani33 i merdžani. Du-kati i šorvani su bili nanizani u “struke” koje su se nosile oko vrata, te su se u ni-zovima (dukati) također nosili i oko glave, osobito uz fesić, uz prednji rub lavura pripinjaša i čembera. Merdžani su ukrasne ogrlice intezivno crvene boje koje su se u nizovima nosile oko vrata, a na njih su se najčešće privezivao jedan šorvan.

8.2. Muška nošnja

Muška je nošnja, za razliku od ženske, jednostavnija sa manje odjevnih pred-meta. Muškarci su nosili: košulju, gaće, pojas, džumadan, čarape, opanke ili ci-pele i šešir.

Košulja. Muška košulja se, kao i ženska, šila od beza te je mogla biti čupana, vođana ili ubjelina.34 Ona je bila kraća od ženske (dužine do iznad koljena), du-gih rukava koji su se pri vrhovima sužavali i kopčali, imala je kragnu (a mogla je biti i obična – u obliku slova “V”), također šivenu od beza, te se kopčala ispod vrata sa 3 ili 4 dugmeta. I muška košulja se opkeravala oko kragne i oko ruka-va, dok su se na donje rubove naknadno prišivale kere koje su bile duže i ljepše ukrašene. Kere su u osnovi bile bijele ili žute boje, dok su im rubovi bili opkerani crnim, žutim, plavim ili crvenim koncem.

Gaće. Muške gaće su se krojile od čadorbeza, na takav način što se između dvije nogavice u gornjem dijelu umetao “tur”, te se sve to spajalo u jednu cjelinu. One su se opasivale učkurom. Gaće su po donjim rubovima imale umetke od čip-ke (neposredno iznad gležnjeva, a ta se čipka uglavnom radila metodom čupanja ili vođanja), te su bile opkerane kraćim kerama.

Pelengaće su se nosile zimi preko gaća. Izrađivane su od crnoga vunenog sukna koje su pravili sami stanovnici. Danas pelengaće ne nosi niko, nego su one samo ostale u sjećanju starijih ljudi.

Pojas. Za pojas je služio tkani peškir sa karakterističnom crno-crvenom bo-jom. Imao je izgled šala, dimenzija 150x40 cm. Prilikom stavljanja oko struka on se presavijao na pola po dužini, te se tako pojasao. Peškir se tkao najvećim dije-lom od crvenog i crnog pamuka, a potkivan je pamukom drugih boja. Nerijetko su pri krajevima bili ukrašeni čupama uglavnom cvjetnih dezena. 33 Zlatnik isti kao i dukat samo veći (težinski 1 šorvan = 5 dukata).34 Objašnjenje ovih pojmova na str. 15.

258

Džumadan. To je prsluk sašiven od čohe, bez rukava, ukrašen zlatnim ili crnim vezom po rubovima.35 Naručivao se kod terzija i s unutrašnje strane je bio postavljen pamučnim platnom.

Čarape. One su se plele od vune, s ogrlinom do gležnjeva bez posebnih de-zenskih ukrasa. Pri oblačenju vodilo se računa o tome da im ogrlina uvijek bude ispod ruba gaća kako se ne bi prekrivali dekorativni ukrasi na njima.

Cipele. Na nogama su se nosili opanci koje su stanovnici pravili od goveđe kože. U svečanijim prilikama su se nosile (i danas se nose) cipele kupljene kod gradskih trgovaca.

LITERATURA I IZVORI

• ''Etnologija sjeveroistočne Bosne'' – Dr. Salih Kulenović; Muzje istočne Bosne – studije, rasprave, članci; Tuzla 1995.; str 46.

• ''Prilog proučavanja tipologije seoskih naselja'' Zbornik radova – Dr. Vla-dimir Đurić, Geografski zavod PMF, Beograd 1969., str 154 -155.

• Pri izradi seminarskoga rada najvećim dijelom su korišćeni podaci dobijeni na terenu i iz usmenih predanja pojedinih stanovnika:

“Porijeklo današnjeg stanovništva” – †Radan Jurić, Tunjo Jurić, Stjepan Čajić, †Mara Barišić

“Narodnja nošnja” – o postupku izrade, načinu nošnje i tradijciji kazivale: gđa.Milka Divković, gđa. Ana Divković, gđa.Mara Tadić.

Modeli: gđa. Ankica Divković, gđa. Dana Barišić, gđica. Brigita Jurić, gđa. Ma-rijana Petrović.

35 Identičan je ženskom gunju, osim što je većih dimenzija.

259

Danijel Barišić

Stari svadbeni običaji Hrvata katolika tuzlanskoga kraja

Jednu od najbitnijih etnoloških karakteristika nekoga naroda čine svadbe-ni običaji. Među Hrvatima katolicima tuzlanskoga kraja takva vrsta običaja predstavlja vrlo bitnu odliku raspoznavanja u odnosu na ostale nacio nalne zajednice u ovome dijelu Bosne i Hercegovine. Kroz stoljeća su ti običaji evoluirali, mijenjali se, postajali bogatiji ili siromašniji. Sve to zajedno čini dio kulturnoga identiteta i svjedočanstva o višestoljetnom postojanju na ovome prostoru.

Da je djevojka spremna za udaju znalo se onda kada se počne kititi1 (najčešće između 16-te i 17-te godine). Kićenje se najčešće radilo prilikom odlazaka na mise povodom patrona župa, kao što su Jurijevo u Morančanima, Petrovo u gra-du Tuzli, Gospojino u Breškama, ili na proljetne grobljanske mise i blagoslove polja. Tada bi majka i ostale ženske članice obitelji djevojku odijevali u najbolju košulju,2 opasali je paftama, a na glavu joj stavljali taze uređen fesić ili podvezale lavur. Neizostavni dio odore bila je struka dukata oko vrata jer što je struka bila bogatija, djevojka bi privlačila više pozornosti i smatralo bi je se gazdićkom. Osobito je važno da se djevojka nikad nije kitila sama nego je načešće išla u paru s najboljom prijateljicom.

Ako je djevojka bila iz druge župe adet je da se poslije mise pozove na užinu kod rodbine ili poznanika. Nakon ručka, u večernjim satima priređivana su sijela uz violinu i šargiju te neizostavno kolo. Osim takvih sijela bila su organizirana i ona svake subote i nedjelje kad bi se omladina skupljala, igrala i pjevala.

Djevojke su na sijela vodile starije žene (više njih ako je bilo mnogo djevoja-ka) koje bi pazile na njihovo ponašanje i čuvale ih. Obično je jedna od tih starijih žena imala lampu gasaru kojom bi svijetlile put kad se vraćaju kući. Na takvim

1 Kititi = uređivati, uljepšavati2 Košulja – dio narodne nošnje (haljina)

260

sijelima su se momci i djevojke upoznavali i ukoliko bi zabegenisali jedno drugo “fatali” bi se u kolo jedno do drugog i tako igrali. Također, više djevojaka se moglo uhvatiti u kolo da naporede tj. da se nadmeću koja bolje igra i tada bi ih ostali, osobito žene izvan kola, rado komentirali i divili se njihovom umijeću ako dobro igraju, a rugali se ako je igranje loše i sporo. Ašikovanje se odvijalo

Slika 1. Djevojka se sprema za sijelo

261


uglavnom izvan kola, ali uvijek na vidiku drugima, osobito ženi koja je djevojku dovela na posijelo.3

Kad bi djevojka tako upoznala momka i pristala na udvaranje on bi joj od tada u večernjim satima dolazio pod prozor i nerijetko znao zapjevati. Međutim, djevojci je moglo dolaziti više momaka pod prozor koji bi se smjenjivali jedan za drugim, a i momci su išli kod više djevojaka.

Nakon nekoliko mjeseci poznavanja i ašikovanja momak bi, ako je bio mu-šterija, djevojku pitao bi li ona pošla za njega tj. bi li se udala. Ukoliko je njezin odgovor bio potvrdan često je momku davala nešto u zalog da će ispoštovati danu riječ. Najčešće je to bila neka dragocjenost kao npr. dukat ili šorvan. Ako bi djevojka u međuvremenu prevarila momka ili čak pošla za drugoga, on joj nije bio dužan vratiti tu dragocjenost.

Vijest da su se njih dvoje obećali jedno drugom prvo se saopćavala roditeljima koji su mogli odobriti ili zabraniti ženidbu ili udaju ukoliko im djevojka/momak nisu bili po mjeri. Ako bi se roditelji složili sa njihovom nakanom o uzimanju, kroz nekoliko dana ili nekoliko tjedana, momkovi roditelji bi se najavili da dola-ze u prošnju djevojke.

Djevojka se zaprosi najčešće 2-3 mjeseca prije svatova. Prošnja podrazumi-jeva dolazak momkove obitelji k djevojkinoj da bi se zvanično “pitalo” njezina oca pristaje li djevojku udati za njihovoga sina. U prošnju bi dolazili momkov otac, majka i njihova bliža rodbina (stričevi, ujaci, tetke s obiteljima), pri čemu se ponesu milosti (darovi) za ukućane. S obzirom da bi dolazili u predvečerje, po-služila bi im se večera, a kad se iznese slatko tj. kolači djevojka budućoj svekrvi opere noge i obuje čarape od vunice i cipele, a za uzvrat dobiva komad zlatnog nakita (najčešće ogrlicu) koju joj buduća svekrva sveže ispod vrata. Također, djevojka je kao dar momkovim roditeljima dodjeljivala i boščaluk (svežanj) u kojem je bila po truba beza za košulje i otkan čember. Nakon prošnje, najčešće tjedan dana prije svatova slijedi prstenovanje.

Prstenovanje podrazumijeva odlazak djevojke i momka u crkvu u pratnji jedne udane, starije žene kako bi se blagoslovili prstenovi koje će jedno drugome dati na dan vjenčanja. Tom prigodom se u crkvi objavi svadbeni navještaj u kojem svećenik iznese podatke o momku i djevojci (kad su rođeni, tko su otac i majka, iz koje su župe). Na taj način se davalo dovoljno vremena da se iznese “na bijel 3 Znalo se dogoditi da djevojka nakon subotnjega ili nedjeljnoga sijela ode s momkom njegovoj

kući bez da je pitala svoje roditelje. Za takvu djevojku se kaže da se ukrala. Sljedećega jutra, kada bi momkovi roditelji vidjeli da im je sin doveo snau i ukoliko se slažu s njegovim izborom počinju s priprema odlaska djevojkinim roditeljima na mijer tj. pomirenje kako bi saopćili da prihvaćaju djevojku za snau da kod njih ostaje. Na mijer idu svekar, svekrva i članovi bliže obitelji. S njima dolazi i djevojka ali ne ostaje kod svoje kuće nego kući ide tek jedan dan prije svadbe, ako se dogovore da svatova bude. Ako iz nekog razloga ne žele organizirati svadba (pi-lav), onda se kod momkove kuće čini čestita tj. slavlje na koje se pozove rodbina i komšiluk.

262

dan” neka eventualna zapreka tome vjenčanju. Pod zaprekom se najčešće sma-tralo jesu li momak i djevojka slučajno u rodbinskoj vezi o čemu se posebno vo-dilo računa ili postoji li neki drugi razlog zašto njih dvoje ne mogu stupiti u brak. Ukoliko bi bila riječ o rodbinskoj povezanosti za koju oni nisu znali, moguće je u međuvremenu otići do svećenika i kazati mu za tu okolnost, a svećenik je tada mogao zabraniti crkveno sklapanje braka.

Nakon prstenovanja, djevojka, buduća mlada,4 je s momkom, njegovim ro-diteljima i najčešće s najboljom prijateljicom, nosila prstensku užinu, koja se blagovala nakon mise u župnoj crkvi u Tuzli. Tada su njegovi roditelji vodili dje-vojku kod obućara da srežu cipile. Obućar tada uzime mjere i sašije cipele koje bi, nakon što budu gotove, preuzeo netko od momkove rodbine ili sami njegovi roditelji i odnijeli ih svojoj kući, a djevojci bi ih uručili neposredno prije svadbe. Ako je bilo potrebe djevojka se odvede i kod terzije kako bi joj uzeo mjere za krojenje ječerme (Barišić, 2007.) ili prsluka koju će nositi na dan vjenčanja.

Nekoliko dana ili tjedana po-slije prstenovanja, a prije svato-va, momkovi roditelji bi ponovno odlazili kod djevojke na kolače ili ‘aljine. Na kolače su dolazili mom-kovi roditelji u pratnji bliže rodbi-ne (najčešće ženske). Tada mom-kova mati donese darove za mladu koje čini potpuna oprava za vjen-čanje: gaće, košulja, pafte tkanica, ječerma i cipele (koje su naručene nakon prstenske užine) (Barišić, 2007.). Osim darova za mladu, donose se i svežanj5 sa hranom u kojem se nalazi: oklagijom razvi-jana pita, nabrnjača (gurabija)6 i pšenični kruh – samun koji se uz ostalu pripremljenu hranu blaguju tu istu večer. Ostatku obitelji se ta-kođer donose darovi - djevojčinom ocu: bez za košulju i gaće, majci: bez za košulju i čember. Tada se i zvanično odredi datum svadbe.

Slika 2. Budući djever daruje djevojku na kolačima

4 Mlada = mladenka5 Svežanj je bio tkani ili heklani6 Kolač koji se mijesio od svinjske masti, brašna i pekmeza a ukrašavao kockama šećera koje su

se, kao dekoracija, zabadale u kolač sa gornje strane.

263


Na pilav se zove otprili-ke 7-10 dana prije svadbe. Poziva se tako što se poša-lju dvije osobe (najčešće rođaci) koji nose bocu ra-kije za nazdravljanje. Kad dođu pred nečiju kuću, po-zdrave domaćina, nazdra-ve, pozovu u svatove ili u aščiluk.7 Kad domaćin otpije rakije, zahvali se na pozivnici i dariva novcem.

Jedan dan prije svadbe momak i djevojka idu na ispovijed. Taj dan se od-lazi na ispovijedanje kako ne bi sagriješili u među-vremenu pa se ne bi mogli pričestiti na dan svadbe.

Slika 3. Djevojke u svatovima

Na dan svadbe polazi se od vojvodine kuće. Vojvoda je osoba koja je vrlo često u rodbinskoj vezi sa mladoženjom ili njegov dobar prijatelj. Neizostavan dio voj-vodine opreme su zastava koju on nosi dok vodi svatove i ploska u kojoj je rakija. Od vojvode se ide po kuma, kumu tj. enđu i djevera a od njih kod mladoženje. Kod mladoženjine kuće se skupljaju svatovi koje čine neoženjeni momci koji jašu na konjima - konjanici i djevojke koje se voze u fi jakerima i čezama8. Fijakeri su bili ukrašeni vezenim i opkeranim čaršafi ma kojim bi se zastirale sjedalice i on bi visio sa zadnje strane kočije. Osobito su se kitili konji kojima bi se privezivale vunene loptice na glavinu, dok su se uzde omotavale papirom u boji.

Kad se svatovi skupe, vojvoda organizira povorku, na čijem je čelu, i krenu prema mladinoj kući. U zadnjem fi jakeru, iza vojvode, konjanika i ostalih svato-va u fi jakerima, idu kum, kuma i djever čiji je zadatak da preuzme i čuva snau. Neposredno prije mladine kuće vojvoda zaustavlja svatove. Tu mu u susret izađe čajo s mezetom i rakijom i počasti vojvodu. Nakon što se solno vojvoda ide do mladine kuće ravno k njezinom ocu. Tu pozdravi oca, nazdravi mu rakijom i pita ga hoće li primiti svatove. Nakon što domaćin da dopuštenje i odobri im ulazak u avliju, vojvoda se vraća po svatove i zajedno s njima dolazi ispred mladine kuće. Za svo to vrijeme mlada se nalazi u kući sa svojim prijateljicama. Kad

7 Ašče su osobe koje poslužuju na svadbenom veselju tj. posluga8 Ćeze – mala kočija u koju mogu sjesti 2 osobe i kočijaš

264

svatovi dođu u dvorište, djever i enđa idu na vrata da izvedu mladu. Kuća biva zaključana, a na vratima stoje 2-3 osobe koje “prodaju” mladu. Djever mora simbolično platiti za ključ kako bi se otključala vrata i ušlo u kuću. Prije mlade izvedu se prvo 2-3 njezine drugarice (jedna po jedna) i pita se djevera je li to djevojka koju oni traže. Nakon što djever odgovori da nije, ide se dalje do sljedećih vrata koja su opet zaključana. Kada se opet plati za otključavanje dolazi se do prave mlade. U kuću po mladu ulaze djever i enđa. Enđa donosi duvak tj. veo koji stavlja mladoj na glavu i pokriva je. Kad izvedu mladu pred kuću, enđa nazdravlja zaprženom rakijom te časti prisutne orasima i suhim šljivama koje nosi djevojka koja ide u njezinoj pratnji. Nakon što se to obavi, sjeda se za sofre tj. da se ruča.

Slika 4. Kumovska ploska

Ispred mladine kuće nalazi se nekoliko djevojaka – djeveruše, koje su najče-šće njezine prijateljice (njih 4-5 ) i one pripijevaju tj. pjevaju. Prvo bi zapjevale kad dolazi svadba u bašču, a nakon toga počinje njihovo pripijevanje kad svatovi sjednu za sofre i kad se svi smjeste. Osobito se ističe njihovo pjevanje mlado-ženji, kumu i vojvodi koji djeveruše, nakon otpjevane pjesme, darivaju novcem.

Mladoženji se pjevalo sljedeće: “Mladoženja mlado momče ti ne drijemaj cijelu veče’, da ti mlada ne uteče, da ti žao ne ostane, da ti drugom ne dopane”.

Kumu i vojvodi pjevala se pjesma:“Mi stajasmo i pjevasmo, našem kumu pripjevasmoČuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidio

265


Dosta djece ti imao i sinove poženioI veselje zapremio”

“Mi stajasmo i pjevasmo, i vojvodi pripjevasmoČuješ li nas Bog te čuo, Bog te čuo i vidioDosta djece ti imao i sinove poženioI veselje zapremio”

Slika 5. Mlada pod duvkom i enđa (kuma) za sofrom

Za to vrijeme kuma prati muzika koju čine bubanj i pišće. Sofre su postavlje-ne na sinije, a sjedilo se na stolkama. Jela koja se poslužuju su: potkriža,9 gulaš, grah. Osim toga, služile su se pite (razvijane), pite maslenice, slatke pite ružice i gurabije nabrnjače. Za vrijeme objeda kroz narod je kružila kumovska i vojvo-dina ploska s rakijom kojom se nazdravljalo Većinu hrane su donosile zvanice tj. ljudi koji su došli u svadbu. Na kraju ručka iznosi se slatko tj. pite ružice i gurabije nabrnjače te poseban kolač koji se zove pilavnica.10 Kada se iznesu 9 Potkriža se pripremala tako što se sitno isiječe bajati (stari) kruh, prelije se proključanom vo-

dom, poklopi i sačeka da odstoji par minuta. U to se doda sitno isječeni luk, posoli se i sve prelije topljenim čvarcima.

10 Pilavnica je kolač kojeg danas zovu patišpanja. On se mijesio od jaja, šećera i brašna, te se zalije zašećerenom vodom.

266

kolači, tada tri djevojke svatovima podijele maramice, a vojvodi, djeveru i kumu se, osim maramica, pripnu tkani čuapni, crveni peškiri. Uz peškir se djeveru i vojvodi daju i rukavi beza. Mladoženji punica stavlja na đerđefu vezenu mara-mica koju je izvezla mlada te se na nju najčešće prišivao šorvan. Osobito važan običaj je bio da se na enđin (kumin) stol za sjedanje stavi perjanica (jastuk punjen perjem) kako bi joj bilo što udobnije i da ne bi šta ‘atorila. Nakon što se podijele maramice vojvoda se obrati svatovima i obavještava ih da je vrijeme da se kre-ne. Prije nego svatovi krenu mladoženja je dužan darovati punicu simboličnom svotom novca. Kad svatovi kreću od mladine kuće, nije se pjevalo jer su njezini roditelji tada bili u žalosti što im odlazi kćerka.

Od mladine kuće svatovi se upućuju k crkvi. Običaj je da mlada sjedi u fi jake-ru s enđom i djeverom, dok mladoženja ne smije biti u istoj kočiji s njima nego se vozi u drugoj.

Kad odu svatovi počinje se spremati komora tj. oprema koju su roditelji spre-mili za kćerku i ruho koje je ona vezla, tkala i šila dok je bila djevojka. Komora se utovarala u volovska kola, a obavezno je sadržavala sljedeće: tvrde jastuke (slamarice), meke jastuke (perjanice), jorgane, ponjave, čaršafe tkane, vezene i čupane, metla, prela, prakljača i dva ogledala koje su se stavljalo volovima

između rogova. Od namješta-ja se stavljao: kredenac, stol, štokle (stolice bez naslona), a ako su roditelji bili imuć-niji spremili bi i namještaj za spavaću sobu. Komora mora doći prije svatova te se prije njih i istovari.

Putem do crkve djevojke su u fi jakerima pjevale.

“Kad zapjevam poviš kuće svoje, majka veli čuj jabuke moje.”

“ Druguj drugo nećemo još dugo, ti do zime, a ja do-godine.”

“Drugarice sa mnom na-poredi i sa drugom pjesmicu zavedi”

“Grlo moje vene kad ne pjeva k’o ružica kad se ne za-ljeva”

Slika 6. Djevojke u fi jakeru (svatovi)

267


Dok su momci pjevali svoje pjesme:“ Ja baraba i bio i prošo, nema cure kojoj nisam došo”“ Ruko moja duža od rukava, bili znala kog si milovala”“A što smo se sastali bećari pa ni jedan za kuću ne mari”

Uz put do crkve svijet je izlazio na parmake i na kapije vidjeti svatove, a vojvoda bi često znao zaustaviti svatove kako bi nazdravio poznanici-ma koje bi tako susretao, a u zdravljenju su mu se pridruži-vali kum i enđa. Također, dok svatovi idu k crkvi, vojvoda obilazi konjanike i fi jakere s jabukom u koju oni zadijeva-ju kovani novac. Tu jabuku na kraju predaje mladoj koju ona čuva do momkove kuće.

Nakon obavljenoga cr-kvenog vjenčanja svatovi kreću k mladoženjonoj kući. Tamo ih na vratima dočeku-ju otac i majka te ostali gosti koji nisu išli u svatove. Kad mlada stigne pred mladože-njinu kuću, pozdravlja se s njegovim roditeljima i ide do kućnoga praga koji se prekrije vezenim peškirom i kojeg mlada mora poljubiti. Nakon toga joj u naručje daju muško dijete koje ona daruje kao zalog budućem blagoslovu djecom novoga bračnog para. Zatim mlada uzima jabuku s novcem koju joj je predao vojvoda i okrenuvši leđa svatovima baca ju, a naravno hvata ju najspretniji i najsretniji. Nakon toga sjeda se za sofre i počinje gošćenje. Na sinije se, pored ostale hrane (ista kao i ona što se služila kod mladine kuće), sada posebno iznese kumovsko i vojvodino pečeno prase i kruh, pita i na kraju slatko tj. nabrnjača. Nakon što se iznijelo slatko pristupa se dodjeljivanju ruva11 tj. darova koje je mlada i njezina obitelj pripremili za svekrvu, svekra, kumu, kuma djevera, vojvodu. Nakon što se darovi iznesu, ako su dobri i kvalitetni, čajo govori: “Mašala, mašala – zvrka-la nije ‘rkala”.12 U ruvu se davalo sljedeće - kumu: jastuk tvrdi (punjen slamom),

11 Ruvo = ruho12 Značenje: zvrkala – bila je vrijedna i pripremila je ruho; nije ‘rkala – nije hrkala tj. nije spavala

i nije bila lijena

Slika 7. Jabuka s novcem

268

gaće i košulja u bezu, kumi: jastuk meki (punjen perjem), čember i truba beza za košulju, djeveru: jastuk, peškir i rukavi beza, vojvodi: peškir i truba beza. Sim-bolični darovi se daju još: svekru, svekrvi, ostalim djeverovima, jetrvama, zao-vama, svakovima i sl. Tada svi oni koji su dobili ruvo zahvaljuju i plaćaju mladoj novcem. Svekar i svekrva najčešće plaćaju u zlatu (često je to bilo dukatima). Kada se ruvo podijeli, nastavlja se veselje koje se može otegnuti dugo u noć.

Kad mlada, sada sna, prvo jutro ustane uzme, ibrik koji na bunaru natoči vo-dom, zatim uzima leđen, peškir i sapun i polijeva ukućanima da se umiju. Često je išla i kumu i kumi bez obzira gdje se oni nalazili te i njima polijevala da se umiju. Peškir je bio vezeni i ona ga je donijela u komori.

Nekoliko dana nakon svadbe (uglavnom jedan tjedan poslije) momkova, sada zetova, obitelj ide u po’ode kod snaine obitelji. Tada svekrva priji i prijatelju nosi posebnu milost koju čine zaklano živinče (kokoš ili pijevac), niska od suhih šljiva i oraha – grotulja13 i seljački kolači (slani kolači od pšeničnoga brašna) koji se nose se djeci. Također se nosio i kruh.

Stari svadbeni običaji se do danas nisu održali sa svim svojim nekadašnjim odlikama. neki od njih vremenom su se promijenili, a neki su skoro i iščezli iz prakse. Tako danas više nema prošnje djevojke kakva je nekad bila, dok se obi-čaj “kolači ili ‘aljine” više uopće ne prakticira. Na sam dan svadbe enđa (kuma) više ne donosi duvak tj. veo nego ga mlada iznajmljuje sa vjenčanicom i ostalom opremom, a jabuka u koju su se zadijevali novci je zamijenjena bidermajerom tj. buketom cvijeća. Iako je došlo do takvih promjena sam smisao svadbe i svato-vanja nije izgubljen, ali se tradicionalni elementi sve više zanemaruju i nažalost moglo bi se dogoditi da se zaborave. Ovaj rad je doprinos očuvanju tradicijskih vrijednosti Hrvata katolika tuzlanskoga kraja, te amanet budućim generacijama.

LITERATURA I IZVORI

Barišić, D. (2007.): Gradovrh, časopis za književno-jezična, društvena i prirodo-znanstvena pitanja, Matica Hrvatska Tuzla, Tuzla. str. 353-362.

Usmena predanja: gđa Mara Lugonjić, gđa Ljuba Divković, gđa Milka Divković, gđa Ljuba Barišić, gđa Marija Divković, gđa Ana Divković.

13 Grotulja je niska koja se načinjava tako što se na dugi konac naizmjenično nižu suhe šljive i rezge oraha

269

Borjana Petrović – Vilušić

Naselja u slivu rijeke Soline

1. Naselja u slivu rijeke Soline

1. 1. Prostorni razmještaj, veličina i broj naselja u slivu Soline

Na površini od 47 km2, koju zauzima ovaj sliv, smješteno je osam naselja. Idući od sjevera prema jugu ona se rasprostiru sljedećim redoslijedom: Breške, Dokanj, Kosci, Crno Blato, Svojtina , Brđani, Dolovi i Solina.

Na veličinu, prostorni razmještaj, razvoj, kao i način gradnje ovih naselja utjecalo je više fi zičko - geografskih i društveno - geografskih faktora.

Oskudni arheološki ostaci i pisani dokumenti govore o tome da je ovo po-dručje od najstarijih vremena bilo naseljeno. Gotovo u svim današnjim naseljima smještenim na obroncima Majevice nalaze se ostaci srednjovjekovnih nadgrob-nih spomenika - stećaka (nekropole u Doknju, Breškama i Svojtini).

Jedno predhistorijsko naselje, vjerojatno iz neolita bilo je na Gradovrhu u naselju Solina. Ovdje su pronađeni fragmenti keramike iz bronzanog doba. U istom naselju na lokalitetu Srebro ustanovljena je nekropola sa skeletima koja je datirana u željezno doba. U grobovima je pronađen tipično ilirski materijal.1

Naselja Breške, Dokanj, Kosci, Svojtina i Solina spominju se još u XVI. sto-ljeću kao naseljena mjesta.

Brdsko - planinski karakter reljefa ovog područja značajno je utjecao kako na prostorni razmještaj tako i na veličinu i razvoj naselja. Skupine kuća po iskrčenim brežuljcima, kosama i dolinskim stranama, međusobno dosta uda-ljene, govore u prilog pretpostavci da su preci današnjih stanovnika ovih naselja krčili šume i naseljavali ovo područje. Dakle, naselja su uglavnom nastajala na krčevinama.

1 Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga I, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 1957.g., str. 245.

270

Prostorni razmještaj naselja na uzvišenim i teže pristupačnim mjestima zadr-žao se sve do poslije Drugog svjetskog rata. Od tog perioda započinje intenzivan rast naselja i premještanje kuća i drugih gospodarskih objekata na niže hipsome-trijske položaje, kao i na saobraćajno pristupačnija mjesta.

Najveću površinu ima naselje Dokanj (14,48 km2), zatim slijede Breške (9,36 km2), Kosci (4,16 km2), Crno Blato (3,70 km2), Svojtina (2,49 km2) i Br-đani (1,86km2). Ukupna površina Soline i Dolova iznosi 12,74 km2.2

Najveću gustoću stanovništva ima naselje Brđani (286 st./km2), zatim Crno Blato (195 st./km2), Breške (111 st./km2), Svojtina (107 st./km2), Dokanj (74,65 st./km2), Kosci (57 st./km2). Prosječna gustoća naseljenosti Soline i Dolova iznosi 206 st./km2.3

Tabela 1. Površina i prosječna gustoća naseljenosti po naseljima

Naselje Površina naselja(km2)

Gustoća naseljenosti (st./km2)

Breške 9,36 111

Dokanj 14,48 75

Kosci 4,16 57

Crno Blato 3,70 195

Svojtina 2,49 107

Brđani 1,86 286

Solina + Dolovi 12,74 206

Izvor: Podaci iz MZ-a, samostalni proračuni na osnovu podataka za 1991.godinu

Sva naselja u ovom slivu, osim Soline i Dolova, koji su gradska naselja, ubra-jaju se u prigradska naselja.

Ispitivana naselja su u periodu 1992. - 1995. godine i poslije, doživjela krupne izmjene. Tako su Breške, Dokanj, Crno Blato, Kosci i Svojtina ostali bez velikog broja stanovnika (posebno mladih), koji se danas nalaze uglavnom u razvijenim europskim zemljama. Prolazeći kroz pojedine dijelove navedenih naselja, stječe se utisak da su ona napuštena. Nasuprot njima, u Solini, Brđanima i Dolovima

2 Nisam u mogućnosti izračunati površinu za ova naselja odvojeno, a te podatke ne posjeduje niti jedna općinska služba.

3 Podaci o gustoći dobiveni su tako što je ukupan broj stanovnika prema popisu 1991.g., za sva-ko navedeno naselje pojedinačno, podijeljen sa njihovom površinom.

271


veliki broj stanovnika, u navedenom periodu, a i prije toga, ovdje se naselio. Zbog blizine grada Tuzle ova naselja su bila daleko gušće naseljena u odnosu na ostala naselja u dolini Soline. (Tabela 1.)

Karta 1. NASELJA OPĆINE TUZLA

272

1. 2. Osnovne geografske karakteristike naselja u slivu rijeke Soline

1. 2. 1. Breške

Breške su smještene u sjeverozapadnom dijelu slivnog područja. Graniče sa naseljima: Obodnica Gornja, Obodnica Donja, Tisovac, Snoz, Crno Blato i Do-kanj. Zauzimaju površinu od 9,36 km2. (Vidi Kartu naselja općine Tuzla.)

Prema popisu 1991. godine, Breške su imale 938 stanovnika.Po svome položaju Breške su karakteristične jer se nalaze na području jako

izraženih brda sa duboko usječenim i uskim potočnim dolinama. Nadmorska vi-sina terena kreće se od 350 -500 m.

Naselje se sastoji od Gornjih i Donjih Brežaka. I jedne i druge prvi put se spominju u turskim defterima 1512. godine.4

U XVI. stoljeću Gornje Breške su bile srednje naseljeno selo sa nešto više od 20 domaćinstava.

Glavna privredna kultura bilo je vinogradarstvo, zatim pšenica, a uspijevalo je i nešto prosa, zobi i ječma.

Donje Breške su bile značajnije od Gornjih Brešaka, i to ne samo po broju stanovnika nego i po jačoj privredi. I u ovom selu najznačajnija privredna grana je bilo vinogradarstvo, od žitarica najznačajnija kultura bila je pšenica, zatim ječam, zob i proso.5

O viševjekovnoj naseljenosti ovog naselja svjedoče i stećci koji su pronađeni prilikom izgradnje ceste Dokanj – Breške.

Slika 1. Stećak u naselju Breške (ispred Osnovne škole Breške) Foto: Borjana Petrović

4 Dr.Adem Hanđžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.g.,str. 303.5 Isto, str. 304.

273


Sve do poslije Drugog svjetskog rata jedini izvor prihoda u Breškama, bila je poljoprivreda. Vinogradarstvo je nekada bilo glavna privredna djelatnost.

I Gornje i Donje Breške su, do poslije Drugog svjetskog rata, imale karakteri-stike razbijenog tipa naselja. Kuće su bile smještene na višim i za poljoprivredu nepogodnim područjima. Danas, Gornje Breške imaju izgled razbijeno - grupa-stog, a Donje Breške drumskog tipa naselja.

Smatra se da je ime Breške fi tonimnog porijekla, baltičkoslavenska riječ za ime stabla breza, kakve je osnove i ime stabla brijest, u značenju svijetao, bijel. Postoji i pretpostavka da je ime Breške nastalo od glagola brežati / briždati, u značenju škropiti, prskati, kvasiti i da pripada religijskoj ili vinarskoj termino-logiji.6 Ova druga pretpostavka je više vjerojatna s obzirom na vinogradarsku prošlost naselja.

Gornje Breške čine sljedeći zaseoci: Petrovići, Stojaci, Šabani i Bakaluše.Nazivi Petrovići, Stojaci i Šabani su patronimnog porijekla, dok su Bakaluše,

prema kazivanjima mještana, vjerojatno dobile naziv po velikim bokalima, koje su djevojke nosile kada su išle po vodu.

Slika 2. Breške - zaselak Stojaci Foto: Borjana Petrović

6 Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla, 1991., str. 112.

274

Osim Petrovića (koji su, prema očuvanoj tradiciji, daljim porijeklom iz Crne Gore, a jedna su od najstarijih obitelji u G.Breškama), Stojaka (nekadašnji Sto-jakovići, spominju se još 1743. godine), te Šabanovića, u G.Breškama žive i obitelji: Jokanovići, Šimići (doselili sa Tetime), Bisići, Iljukići (iz Drapnića kod Tinje), Marinovići i Stjepanovići (iz Obodnice Gornje), Nišandžići (iz Dragu-nje), Bakići, Kalajlići, Stjepići, Jukići, Tomići, Lučići (iz Drijenče).

Donje Breške imaju dva zaseoka: Nikoliće i Gutane. Ovo područje naselja-vaju obitelji: Trgovčevići (spominju se još 1743.g.), Bojanovići, Piljići, Tunjići, Breškići, Nikolići i Matičevići.7

Slika 3. Dio naselja Breške sa crkvom i područnom školom Foto: Borjana Petrović

1. 2. 2. Dokanj

Dokanj se nalazi u sjevernom dijelu slivnog područja Soline. S obzirom na površinu od 14,48 km2, ovo je najveće naselje u ispitivanom području. Graniči se sa naseljima Breške, Crno Blato, Solina, Svojtina i Kosci.

Sjeverni dio ovog naselja čine obronci planine Majevice. Idući prema jugu, nadmorske visine opadaju te teren dobiva pretežno brdski karakter.

Šume pokrivaju čak 65,6% ukupne površine naselja i uz poljoprivredno ze-mljiše čine najznačajniji privredni resurs.

U saobraćajnom pogledu, veliki značaj za ovo naselje ima regionalni put Tu-zla – Čelić, a od lokalnih put Dokanj – Breške. Ostalu putnu mrežu čine nekate-gorizirani pristupni putevi, mjestimično vrlo velikih nagiba.

7 Dosta podataka o Breškama prikupila sam na terenu od gospodina Stojak Pere i gospodina Jakova Petrovića, te im se i ovom prilikom najljepše zahvaljujem.

275


O naseljenosti ovog naselja i u dalekoj prošlosti svjedoče nekropole stećaka kao i groblje na lokalitetu Jarići za koje se vjeruje da je staro kužno groblje.

Dr. Adem Handžić navodi da je ovo naselje u XVI. stoljeću bilo značajnije selo u nahiji. S početka osmanske uprave ovdje je evidentiran veći broj baštin-skih zemalja što ukazuje na veliku starost naselja. Vinogradarstvo je i ovdje bilo najznačajnija kultura.8

Slika 4. Stećak u naselju Dokanj (na sadašnjem katoličkom groblju) Foto: Borjana Petrović

Do poslije Drugog svjetskog rata poljoprivreda je ovdje bila osnovni izvor prihoda, a od tada počinje zapošljavanje stanovništva u druge privredne sektore, te napuštanje poljoprivredne proizvodnje. Tek u novije vrijeme teška ekonomska situacija okrenula je ponovo ovdašnje stanovništvo poljoprivredi.

8 Dr.Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.g., str. 264.

276

Do poslije Drugog svjetskog rata, Dokanj je pripadao razbijenom tipu naselja. Činile su ga međusobno dosta udaljene kuće, smještene po višim hipsometrij-skim nivoima. U socijalističkom periodu pod utjecajem povoljnih ekonomskih prilika naselje se počelo intenzivno razvijati i dobivati karakteristike razbijeno - grupastog tipa naselja.

Naziv naselja Dokanj je jedinstveno toponimno ime u Bosni i Hercegovini. Prema narodnoj legendi dobio je ime prema imenu čovjeka “Doko”, odnosno “Doka”, “Duka”.

Ovo naselje nekada se rasprostiralo na više brda, kroz njega je išao turski put za Majevicu, ima svoju rijeku, vrlo staru drvenu kapelu i niz drugih pokazatelja, što upućuju na starinu.9

Slika 5. Dio naselja Dokanj (Jarići, Đulabići i Osmi kilometar) Foto: Borjana Petrović

Naselje Dokanj ima više zaselaka kao što su: Hidani, Jarići, Rijeka, Đulabići, Brkani, Pejići, Dragoševići i Martinovići.

Đulabići, Pejići, Martinovići i Dragoševići su nazivi patronimnog prijekla.Naziv Hidani potječe od turske riječi koja označava brdovitu zemlju. Osim

obitelji Hidanović ovdje žive još obitelji Islamović i Sakić.9 Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla, 1991., str. 117. i 118.

277


Jarići su zaselak u kome nema obitelji sa istoimenim prezimenom, ali se sma-tra da su one tu nekada živjele. Smatra se da se ovo naselje nekada zvalo Kik, kako se danas zove česma u Jarićima. Kik dolazi od imenice fi tonimnog porijekla kikovina, po čijem je drvetu bio bogat i poznat ovaj kraj.10 Danas u Jarićima žive Grgići (vjerojatno najstarija obitelj u ovom naselju, nekadašnji Grgovići), Boni-ći, Marjanovići, Jukići i Đulabići.

U Brkanima kao i u Jarićima nema Brkana i sličnih prezimena, nego tu žive Banovići, Ružani i Markanovići. Po kazivanju ovdašnjih stanovnika, naziv Brka-ni potiče od čovjeka po imenu Brko.

Zaselak Rijeka je smješten uz potok Dulerka. Ovaj toponim ima i sinonim, Osmi kilometar i dobio je ime po udaljenosti od grada.11 Ovaj dio naseljavaju Pejići, Grabovičkići, Garaševići i Milošići.12

Slika 6. Dokanj - zaselak Brkani Foto: Borjana Petrović

1.2.3. Kosci

Kosci su smješteni u istočnom dijelu sliva Soline, sa površinom od 4,16 km2. Graniče sa naseljima Dokanj, Tetima, Grabovica Gornja i Svojtina. Naselje ka-rakterizira mala gustoća naseljenosti, 57 st/km2 (najmanja naseljenost na područ-ju sliva rijeke Soline).

10 Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla, 1991., str. 127.11 Isto, str. 139. i 140.12 Ove i druge podatke o Doknju, ljubazno mi je saopćtio gospodin Anto Banović, prilikom mog

terenskog istraživanja i prikupljanja podataka.

278

Nadmorske visine terena na kojem se nalazi ovo naselje kreću se od 350 – 500 m.Šume zahvaćaju čak 82,6 % ukupne površine naselja.U geoprometnom smislu Kosci imaju periferan položaj. Najveći značaj ima

putni pravac Solina – Kosci – Tetima. Taj put je sagrađen tek 1968.g., a asfaltiran je krajem 80- tih prošlog stoljeća. Sve do izgradnje ovog puta, kretanje ljudi i roba se obavljalo dolinom Kosačkog potoka.

Kosci se spominju u XVI. stoljeću kao selo sjeverno od Grabovice. Ubraja se među manja sela. Vinogradarstvo je i ovdje bilo značajno, od čega su prihodi bili veći nego prihodi od pšenice.13

Dugo vremena osnovni izvor prihoda bila je poljoprivreda. Tek razvojem in-dustrije i rudarstva, poslije Drugog svjetskog rata, stanovništvo se počinje zapo-šljavati i u ovim privrednim granama.

Slika 7. Dio naselja Kosci Foto: Borjana Petrović

Sve do unazad pedeset godina, naselje je imalo karakteristike razbijenog na-selja. Kuće su bile razbacane po brdima, dosta udaljene jedna od druge. U doli-nama nije bilo kuća, kakose ne bi uzurpiralo obradivo zemljište.13 Dr. Adem Hanđžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.g., str. 266.

279


I danas su Kosci tipično razbijeno naselje sa manjim grupacijama objekata rasutim uglavnom po centralnom i južnom dijelu, ali sa značajnim promjenama koje se odnose na premještanje stambenih i drugih objekata u dolinska područja, bliže putnim komunikacijama.

Naziv naselja, po kazivanju stanovnika, najvjerojatnije potiče od kosaca koji su ovdje održavali natjecanje u košenju.

Ovo naselje nastanjuju sljedeće obitelji: Nikić, Filipović, Breškić, Matanović, Ivanić, Stijepić, Tadić, (za navedene obitelji se smatra da su najranije naselile ovo naselje), te obitelji Kaldrmdžić i Petrović.14

1. 2. 4. Crno BlatoNa udaljenosti od oko 5 km od Tuzle, uz desnu obalu potoka Rijeka, smješte-

no je naselje Crno Blato. Graniči sa naseljima Breške, Dokanj, Svojtina, Brđani i Rasovac. Zauzima površinu od oko 3,7 km2, sa prosječnom gustoćom naselje-nosti od 195 st/km2 (1981.g.).

U pogledu reljefa, naselje se nalazi na području zaobljenih brda, u okviru ko-jeg teren blago pada ka jugu, gdje se nadmorska visina kreće od 250 - 500m.

Geoprometni položaj ovog naselja je povoljan jer se nalazi uz regionalni putni pravac Tuzla – Dokanj – Čelić.

Od 1981. godine ovo naselje se u statistici vodi kao dio naselja Dokanj. Zbog toga od 1981. nema statističkih podataka koji se odnose na ovo naselje kao po-sebnu cjelinu.

Pisanih dokumenata o postanku i razvoju ovoga naselja nema, ali se pouzdano zna da je ovo područje bilo naseljeno još za vrijeme turske uprave, istina sa vrlo rijetkom naseljenošću.

U početnoj fazi svoga razvoja ovo naselje je pripadalo razbijenom tipu. Sasto-jalo se od manjeg broja kuća, “razbacanih” po hipsometrijski višim područjima, dok su niža područja bila nenaseljena. Razlog tome leži u činjenici što je zemlji-šte uz dolinu Rijeke, sve do 1918.g. bilo aginsko, te je uglavnom korišteno za potrebe zemljoradnje i stočarstva.

Sve do 1918. godine, kroz ovo naselje je prolazio kolski put, koji je povezivao Tuzlu i Čelić, napravljen još za vrijeme turske uprave.

Godine 1918. taj put je pretvoren u makadamski. Sve do Drugog svjetskog rata uz taj put su izgrađene samo četiri kuće.

Stanovništvo ovog naselja se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Od ratar-skih kultura uzgajao se kukuruz, pšenica, ječam, a od stoke svinje, goveda i ovce. 14 Dragocjene podatke o ovom naselju dali su Jozefi nka i Ivo Stijepić, stanovnici naselja Kosci,

pa im se i ovom prilikom zahvaljujem.

280

Poljoprivredni proizvodi su bili jedini izvor ishrane stanovništva, a proizvodili su se samo za vlastite potrebe.

Poslije Drugog svjetskog rata počinje intenzivan razvoj ovog naselja. Grade se stambeni i drugi objekti uz putni pravac Tuzla - Čelić, te naselje počinje dobi-vati odlike drumskog naselja. Trend razvoja ovog naselja oko putnih komunika-cija se nastavlja i danas.

Prema narodnoj legendi, naziv Crno Blato potječe iz činjenice da je ovo po-dručje dugo vremena bilo pusto. Uzrok je, prema navedenoj legendi, što je u jezeru, koje i danas postoji između Bakaluša i Crnog Blata, živjela neman koja je jela ljude. Zbog toga je ovo područje bilo nenaseljeno i pusto, sve dok je, prema legendi, nije otjerao Sveti Juraj, te je naposlijetku i ubio.

Slika 8. Dio naselja Crno Blato (uz putni pravac Tuzla – Čelić) Foto: Borjana Petrović

Crnom Blatu pripadaju sljedeći zaseoci: Gajići, Božići, Ilići i Stevanovići.Svi zaseoci, osim Stevanovića, nose naziv prema nazivima obitelji koje žive

u njima. Stevanovići su, prema kazivanjima starijih mještana, dobili naziv po nekadašnjem stanovniku, čije je ime Stevanika Gavrilović, a ne po obitelji Ste-vanović koja je jedna od najstarijih u ovom naselja.

U Crnom Blatu žive sljedeće obitelji: Stevanovići (daljim porijeklom iz Crne gore), Mitrovići su iz Marine Glave, Markovići, Gavrilovići su daljim porijeklom

281


iz Crne Gore, Đurići, Popovići iz Lukavice, Mićići iz Žabara (Srbija), Tešići iz Lukavice, Brčine i Matanovići iz Drijenče, Grabovičkići iz Doknja, Petrovići iz Brešaka, Janjići iz Pipera, Tomići iz Grabovice, Banovići su daljim porijeklom iz Crne Gore, Matoševići.15

Slika 9. Crno Blato - zaselak Stevanovići Foto: Borjana Petrović

1. 2. 5. Svojtina

Naselje Svojtina se nalazi u središnjem dijelu sliva rijeke Soline. Graniči se sa naseljima Dokanj, Kosci, Grabovica Gornja i Solina.

Naselje je smješteno na pretežno brdskom terenu, čija se visina kreće od 350 – 500 m.

15 Podatke o porijeklu navedenih porodica u Crnom Blatu prikupila sam od Sare i Miloša Stevanović i Marka Grabovičkića, stanovnika Crnog Blata te im se ovom prilikom najljepše zahvaljujem.

282

Kao i naselje Kosci, u geoprometnom smislu, Svojtina ima periferan položaj. Promet se odvija uskim, makadamskim putem koji je napravljen 1977.g. Ranije je u funkciji bio put koji je vodio zapadnim rubom naselja (po tzv. Majdanu).

Pisanih dokumenata o nastanku ovoga naselja nema, ali nekropole stećaka koje se nalaze ovdje ukazuju na to da je ovo područje bilo naseljeno i u srednjem vijeku.

Ranije se stanovništvo ovog naselja bavilo poljoprivredom, kao i eksploa-tacijom kamena na lokalitetu Majdan, kojeg su prodavali, a koristili su ga i za izgradnju svojih kuća.

Svojtina ima karakteristike razbijenog naselja. Manje grupe objekata su loci-rane na lokalitetima Drenovik, Josipovići i uz samu granicu prema Koscima. Ne-što veći broj kuća smješten je na lokalitetu Kamenjaši. Starije kuće su smještene uglavnom na višim hipsometrijskim nivoima, a posljednih godina evidentna je izgradnja kuća i drugih objekata u nižim područjima.

Slika 10. Drenovik - dio naselja Svojtina Foto: Borjana Petrović

Naziv Svojtina vjerojatno potječe od slavenizirane latinske riječi sui. Dreno-vik, u kojemu žive obitelji Pejić i Divković, naziv je dobio po drijenku po koje-mu je ovaj kraj bio poznat, dakle naziv je fi tonim. Josipovići su dobili naziv po istoimenom obiteljskom prezimenu, kao i zaselak Kamenjaši.

U proteklih nekoliko decenija iz Svojtine, a naročito iz zaselka Kamenjaša, zbog teških uvjeta života, stanovništvo se iseljava i uglavnom se naseljava bliže gradu, u Solinu koja je danas urbano područje grada Tuzle.16

16 Podaci dobiveni od Ferde Pejić iz Svojtine.

283


1. 2. 6. BrđaniBrđani su smješteni u središnjem dijelu ispitivanog područja, sa desne strane rije-

ke Soline. Sa površinom od 1,86 km2, ovo je najmanje naselje u slivu rijeke Soline.Nalaze se na nadmorskoj visini od 250 – 350 m. Rijeka Solina je ovdje nata-

ložila moćne naslage aluvijalnih nanosa.Mrežom pristupnih puteva Brđani su povezani sa saobraćajnicom Tuzla - Če-

lić. Današnji makadamski put koji prolazi duž naselja nastao je kao rezultat pri-preme terena za izgradnju sonovoda, koji je trebao prolaziti kroz ovo naselje.

Poljoprivredno zemljište zauzima čak 72,2 % ukupne površine naselja i osnovni je resurs privrednog razvoja.

Pisanih dokumenata o postanku ovoga sela nema, ali po kazivanju mještana naselje ima dugu tradiciju naseljenosti.

Zbog čestih poplava i izlivanja rijeke Soline u Brđanima, kuće su bile gra-đene na uzvišenjima. Međutim, prirodnim pomjeranjen korita rijeke ka istoku, stvoreni su uvjeti za izgradnju kuća i na nižim položajima. Danas Brđani po tipu predstavljaju tipično drumsko naselje. Sastoje od Gornjih i Donjih Brđana. Od 1992. godine, doseljavanjem stanovništva u ovo naselje (uglavnom iz Podrinja), naročito je intenzivna izgradnja Donjih Brđana.

Najstarije obitelji ovom naselju su Hasići (doselili iz Grabova potoka za vri-jeme austro -ugarske uprave), te Kovčići i Mušići.17

1. 2. 7. DoloviOvo naselje je smješteno uz desnu obalu rijeke Soline, u južnom dijelu njenog

sliva. Graniči sa naseljima Solinom i Brđanima, a zapadnim i južnim dijelom veže se za gradsku zonu kojoj pripada.

Teren je, izuzev ravničarskog područja uz rijeku Solinu, brdskog karaktera.Dolovi su mrežom pristupnih puteva, kao i Brđani, vezani za regionalni pra-

vac Tuzla – Čelić.Prema dr. A. Handžiću, u XVI. stoljeću ovdje se najvjerojatnije nalazilo na-

selje koje se zvalo Babin Dol. Vinova loza je bila glavna kultura, značajnija i od pšenice.18

Zbog čestih poplava u prošlosti, izazvanih izljevanjem rijeke Soline, kuće su građene na hipsometrijski višim položajima. Međutim, zbog pomjeranja korita rijeke, počinje razvoj naselja i na nižim položajima. Danas su Dolovi prema tipu tipično drumsko naselje.

17 Podaci dobiveni od Husić Ibrahima iz Brđana.18 Dr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.g., str. 281. i 282.

284

S obzirom na nadmorsku visinu, naselje se dijeli na Gornje i Donje Dolove. Iako se u nazivu naselja jasno uočavaju osnovne riječi dolina, dola, može se pret-postaviti i dalje podrijetlo od glagola dolokati, dolakati, što je mitološki evidentira-no u svijetu slavenskih planinskih stočara koji su nad kotlinama, klancima i sl.19

Starosjedioci u ovom naselju su obitelji Jahić, Mustačević i Srabović. Predak Jahića, prema očuvanoj tradiciji, ovdje je došao sa turskom vojskom u XVII. stoljeću iz Male Azije i tu ostao.20

Slika 11. Naselja Brđani, Dolovi i Solina Foto: Borjana Petrović

1. 2. 8. Solina

Kao i Dolovi, Solina je smještena u južnom dijelu sliva istoimene rijeke, ali sa njene lijeve strane. Graniči se sa naseljima: Svojtina, Grabovica Gornja, Gra-bovica Donja, Brđani i Dolovi. Solina i Dolovi su jedina gradska naselja na po-dručju ovoga sliva.

19 Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, Tuzla, 1991., str. 118.20 Prilikom prikupljanja građe za ovaj rad kazivao Jahić Jakub.

285


Geoprometni položaj Soline je povoljan, smještena je uz regionalni putni pra-vac Tuzla – Čelić.

Reljef je predstavljen ravničarskim područjem koje se pruža uz rijeku Solinu, dok je teren na istočnoj strani ovog naselja brdovit.

Brojna arheološka nalazišta govore u prilog tome da je ovo naselje bilo nase-ljeno u dalekoj prošlosti.

Tako je na lokalitetu Srebro u Solini otkrivena nekropola sa skeletima koja je datirana u željezno doba. U grobovima je pronađen tipično ilirski materijal. Jedno predhistorijsko naselje, vjerojatno iz neolita, bilo je na Gradovrhu iznad Soline. Ovdje su pronađeni i fragmenti keramike iz bronzanog doba.21 Po kaziva-nju stanovnika na Gradovrhu je za vrijeme križarskih ratova (XI. i XII. stoljeće), bio karantin za vojnike zaražene kugom. Tek kasnije, Marija Terezija je na tom mjestu sagradila franjevački samostan. U njemu su se opismenjavala djeca kr-šćanskihobitelji, sve do njegovog zatvaranja.

Ovo naselje se spominje u XVI. stoljeću kao najveće selo u nahiji. Turci su ga zatekli kao značajno selo. Još 1512. godine evidentirano je selo Solina sa Šteti-kovićima (kasnije se izdvojilo kao zasebno selo). Solina je bila bogato selo, što se vidi po tome što su plaćali najveći porez u nahiji. Vinogradarstvo je ovdje bilo glavna privredna grana.22

Nešto intenzivnije naseljavanje ovog naselja počinje u prvoj polovini XIX. stoljeća. Stanovnici su bili podrijetlom iz bogatijih tuzlanskih obitelji koje su imale imanja u ovom naselju. Te obitelji su zimi živjele u Tuzli, a ljeti u ljetni-kovcima u Solini. Naseljavanje je išlo sporo, jer je gradski život bio privlačniji. Stanovništvo se izrazito bavilo zemljoradnjom, stočarstvom, voćarstvom (jedan dio naselja na primjer zove se Pekmezije što ukazuje na uzgoj voća i njegovu preradu u pekmez), pčelarstvom, a vrlo malo zanatstvom.23

Zbog čestog izlivanja rijeke Soline i njenog bujičnog toka, ljudi su krčili i naseljavali pretežno brdske terene.

Do Drugog svjetskog rata ovo naselje je imalo oko tridesetak kuća. Tek u zadnjih tridesetak godina u naselju su se počele intenzivno izgrađivati kuće, gos-podarski i drugi objekti, a naročito nakon posljednjega rata.

Danas je Solina gradsko naselje, sa gusto izgrađenim kućama, kako do asfal-tne saobraćajnice tako i iznad nje, u dužini od oko 5km. Ona se razvija najinten-zivnije od svih naselja smještenih na području ovoga sliva.

Naziv Solina se veže za izvorišta slane vode u ovom naselju (i danas tu postoji njiva Solilo u kojoj se nalazi takav izvor).21 Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga I, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla,

1957.g., str. 245.22 Dr. Adem Hanđžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.g., str. 260. i 261.23 Jakub Jahić, Ljetopis džemata u Solini, (rukopis), 1999.g.

286

Najstarije obitelji u ovom naselju jesu: Hasići, Topčagići, Suljagići (njihov pra - predak Azap je došao sa osmanlijskom vojskom iz Saudijske Arabije te je dobio zemlju u ovom naselju), Šahani, Hodžići, Tučići, Husići, Džinde, Muši-ći, Dedići, Vančure (doselili iz Čehoslovačke prije drugog svjetskog rata), Mot (doselili iz Italije), Milići (iz Grabovice), i Malohožići, Konjići, Kapetanovići i Dumani (prije Drugog svjetskog rata doselili iz Hercegovine).24

2. Privredne karakteristike

Dosadašnji privredni razvoj područja koje obuhvaća sliv rijeke Soline, odvi-jao se pod utjecajem prirodnih i određenih društvenih uvjeta.

Prirodni uvjeti predstavljaju značajan faktor privrednog razvoja ovog područ-ja. Od prirodnih resursa najveći značaj imaju šumski resursi i poljoprivredno zemljište.

Najveća površina šumskog zemljišta, od 950 ha, nalazi se u naselju Dokanj i za-uzima 65,6 % ukupne površine seoskog područja, zatim u Breškama 356,25 ha ili 38 % od ukupne površine seoskog područja, Koscima 343,75 ha ili 82,6 % površi-ne seoskog područja. U Crnom Blatu šume prekrivaju 125 ha ili 33,75 % površine seoskog područja, Svojtini 109 ha ili 43,9 % te Brđanima 30 ha ili 16 %. Najveće šumske površine se nalaze u sjevernom dijelu sliva, dok se prema jugu smanjuju i u naseljima Dolovi i Solina su većim dijelom iskrčene i prekrivaju viša, strmija te za stambenu izgradnju nepogodna mjesta. Zastupljene su bukove, hrastove i grabove šume, koje su veoma pogodne za komercijalno iskorištavanje.

Potrebno je napomenuti da je sječa šuma neracionalna i da su velike površine šuma uništene, naročito u periodu 1992. - 1995. godina, posebno na području Crnog Blata.

Poljoprivredno zemljište je veoma važan faktor privrednog razvoja. Najveće površine poljoprivrednog zemljišta nalaze se u naselju Breške gdje zauzimaju 520,25 ha ili 55,6 % ukupne površine, zatim Dokanj sa 423,73 ha ili 29,2 %, Crno Blato 185,83 ha ili 50 %, Brđani 134,86 ha ili 72,2 %, Svojtina 124,38 ha ili 49,9 % i Kosci sa 65,06 ha ili 15,6 % ukupne površine seskog područja. U So-lini i Dolovima poljoprivredno zemljište zauzima oko 366 ha ili 28,72 % njihove ukupne površine.

Ovo područje, osim nalazišta soli koja se još uvijek ne eksploatira, ne raspola-že sa drugim rudno - mineralnim resursima. Po kazivanju stanovnika u naseljima Solina, Brđani i Dolovi pronađena je nafta. Ta ležišta su ispitivali Francuzi za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali se o količinama, kvalitetu i mogućnostima komercijalne eksploatacije nikada nije govorilo.

24 Podaci dobiveni od Jahić Jakuba i Suljagić Selama iz Soline.

287


Važan resurs ovog prostora predstavlja njegova očuvana prirodna ljepota, prostra-ne šume, livade, brojne biljne vrste, bistri i plahoviti šumski potoci i nadasve prijatni i susretljivi stanovnici. Obronci planine Majevice čine istinsku prirodnu i rekreacionu vrijednost. Međutim, slaba izgrađenost infrastrukture onemogućava turističku valo-rizaciju ovog prostora, koja je ograničena na rijetke ljubitelje prirode.

2. 1. Poljoprivreda

Nerazvijenost privrednih grana sekundarnog i tercijernog sektora na području ovog sliva te njegovo bogstvo šumama i poljoprivredno zemljište, utjecali su na to da se poljoprivreda razvija i održi kao glavna privredna djelatnost, iako je uglavnom ekstenzivna.

U XVI. stoljeću vinogradarstvo je bilo glavna privredna djelatnost ovog po-dručja, a od žitarica najznačajnija kultura bila je pšenica, zatim ječam, zob i proso.

Snažan razvoj industrije, a posebno rudarstva, poslije Drugog svjetskog rata privukao je veliki broj poljoprivrednog stanovništva u grad. Poljoprivredna pro-izvodnja je svedena na minimum, odnosno proizvodilo se samo za podmirivanje vlastitih potreba. Ovakav trend se zadržao sve do 1992. godine kada je teška eko-nomska situacija usmjerila ovdašnje stanovništvo na poljoprivrednu proizvod-nju, posebno u sjevernom dijelu sliva.

Iako je i danas radno sposobno stanovništo uglavnom zaposleno u preduze-ćima na području grada i šire, ipak postoje uspješni primjeri poljoprivredne pro-izvodnje kao npr. proizvodnja povrća u staklenicima, proizvodnja jagoda, tovni uzgoj goveda, farme koka nosilja itd.

2. 1. 1.Ratarstvo

Na sjetvenim površinama koje iznose oko 14,29 % ukupnih poljoprivrednih površina uzgajaju se žitarice i povrtlarske kulture.

Najveći dio sjetvenih površina zauzimaju žitarice (69,78 %). Najviše se uzga-jaju kukuruz i pšenica.

Povrće zauzima oko 24 % ukupno zasijanih površina. Više od polovine po-vršina pod povrćem zasijano je krompirom. Ostatak površina zasijan je drugim povrćem: crnim i bijelim lukom, grahom, kupusom, paradajzom, paprikom, mr-kvom i dr.

Posljednjih godina na ispitivanom području razvija se i proizvodnja povrća u staklenicima i plastenicima (uglavnom pradajza i paprika). Staklenici i plastenici zauzimaju površinu od oko 900 m2.

288

Tabela 2. Poljoprivredne površine zasijane žitaricama i povrtlarskim kulturama u 2001. godini (u ha)

Vrsta usjeva Površina u ha

pšenica 20,5

ječam 6

zob 1

kukuruz 154

krompir 33,2

crni luk 7,2

bijeli luk 3,8

grah 10,9

kupus 1,6

paradajz 2,2

paprika 2,3

krastavac 1,2

mrkva 1,2

Ukupno 245,1

Izvor: Upitnik o nekim parametrima koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju, Služba za budžet, fi nansije i poduzetništvo Općine Tuzla

2. 1. 2. Stočarstvo

Stočni fond ispitivanog područja, prema podacima za 2001. godinu, iznosio je oko 1545 grla goveda, 1242 grla svinja, 330 grla ovaca, 55 grla koza i 22 grla konja.

Na ovom području izgrađene su i dvije farme za uzgoj činčila sa oko 50 je-dinki.25

2. 1. 3. Voćarstvo

Na području koje obuhvaća sliv rijeke Soline postoje veoma povoljni uvjeti za razvoj voćarstva. Najviše je zastupljeno gajenje šljive (18 300 stabala), zatim jabuka

25 Upitnik o nekim parametrima koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju, Služba za budžet, fi nansije i poduzetništvo Općine Tuzla.

289


(7850 stabala), krušaka (5500 stabala), trešanja (1260 stabala), oraha (1100 sta-bala), višanja (475 stabala), breskvi (220 stabala) i kajsija (165 stabala).26

Jagode se uzgajaju na površini od oko 0,75 ha.Pčelarstvo je na ovom području dopunsko zanimanje poljoprivrednika, kao i

rekreativno zanimanje nepoljoprivrednika. Pčelinja paša je obilna i raznovrsna. Broj košnica iznosi oko 635.

S obzirom na prirodne uvjete ovoga prostora za očekivati je da će poljopri-vredna djelatnost uzimati sve više maha, naročito stočarstvo i voćarstvo, jer to je jedini put privrednog razvoja ovog područja.

Slika 12. Proizvodnja jagoda (Dokanj) Foto: Borjana Petrović

Slika 13. Uzgoj ovaca (Dokanj) Foto: Borjana Petrović

26 Isto.

290

Slika 14. Staklenička proizvodnja paradajza (Solina) Foto: Borjana Petrović

Završna razmatranja

Sliv rijeke Soline s površinom od 47 km2 smješten je u sjevernom dijelu op-ćine Tuzla.

Povoljne prirodno geografske karakteristike (brdsko - planinski karakter re-ljefa, prostrane šume, livade i pašnjaci, povoljne klimatske i hidrografske karak-teristike, itd) utjecale su na to da je ovo područje bilo naseljeno i u dalekoj proš-losti. O tome svjedoče arheološki ostaci (lokalitet Gradovrh, lokalitet Srebro, nekropole stećaka) i pisani dokumenti.

Društveno - geografski, socijalno - ekonomski i drugi uvjeti u periodu 1948. -1991. godine, snažno su utjecali kako na prirodno i mehaničko kretanje stanov-ništva, tako i na njegovu strukturu.

Prema podacima o ukupnom kretanju broja stanovnika, u periodu 1948 - 1991. godina, možemo zaključiti da se u ispitivanom području, u cjelini, broj stanov-nika povećao. Međutim, u većini naselja do 1981. godine zabilježeno povećanje broja stanovnika, a od te godine do 1991. dolazi do njegovog smanjenja.

U slivu rijeke Soline nalazi se osam naselja, koja se od sjevera prema jugu rasprostiru sljedećim redosljedom: Breške, Dokanj, Kosci, Crno Blato, Svojtina, Brđani, Dolovi i Solina. Kuće izgrađene po iskrčenim brežuljcima, kosama i dolinskim stranama međusobno su dosta udaljene. To ukazuje na činjenicu da su preci današnjih stanovnika krčili šume i naseljavali ovo područje, dakle naselja

291


su nastala na krčevinama. Prema kazivanju starijih stanovnika u svim naseljima ovoga sliva, možemo zaključiti da su ova naselja do poslije Drugog svjetskog rata pripadala razbijenom tipu, a od ovoga perioda počinje njihov preobražaj u razbijeno - grupasta i drumska naselja zahvaljujući intenzivnom društveno -eko-nomskom razvoju.

Geoprometni položaj naselja ovog područja određuje saobraćajnica Tuzla – Čelić, kojom ova naselja ostvaruju vezu prema jugu sa magistralnim pravcem Doboj – Tuzla – Bijeljina i prema sjeveru sa susjednom općinom Lopare i Dis-triktom Brčko. Veza ovog područja sa naseljima na zapadu i istoku nije dovoljno razvijena i ostvaruje se kategoriziranim lokalnim putevima Obodnica Donja – Dokanj i Tetima – Kosci – Solina i mrežom nekategoriziranih lokalnih i pristu-pnih puteva.

Privredni razvoj ovog područja određen je prirodnim i društvenim faktorima. Najznačajniji privredni resurs jesu šume i poljoprivredno zemljište. Međutim, druš-tveno-ekonomski faktori nisu pogodovali razvoju poljoprivrede (poslije 70-tih), jer je veliki broj radne snage privukla industrija i rudarstvo. Tek u posljednje vrijeme započinje ponovno oživljavanje poljoprivredne proizvodnje.

Neophodno je napomenuti da je u periodu 1992.-1995. godine i poslije, (na osnovu vlastitih zapažanja i kazivanja mještana) došlo do krupnih promjena koje se odnose na stanovništvo, razvoj naselja i privredni razvoj.

PREGLED IZVORA I LITERATURE

a) Objavljeni izvoriProstorni plan opštine Tuzla, analitičko - dokumentaciona osnova, Studija: 3.

Stanovništvo, 3.1. Demografska studija, faza 1: Analiza stanja i hipoteze, Ekonomski institut, Sarajevo, 1984.;

Prostorni plan opštine Tuzla, analitičko - dokumentaciona osnova, Studija: 3. Stanovništvo, 3.1. Demografska studija, Dokumentacija, Ekonomski in-stitut, Sarajevo, 1984.;

FZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1991., Domaćinstva po naselje-nim mjestima, Statistički bilten br. 272, Sarajevo, 1999.;

Prostorni plan općine Tuzla za period 1986 -2000. / 2005., (nacrt), Tuzla, 1986.;

RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981., Domaćinstva po nase-ljenim mjestima, Statistički bilten br.112., Sarajevo, 1983.;

RZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. godine, Rezultati za sta-novništvo, domaćinstva i stanove, po naseljima, Sarajevo, 1982.;

RH, Državni zavod za statistiku, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, 1995.;

292

SZS, Popis stanovništva 1953., knjiga XV, Osnovni podaci o stanovništvu, po-daci za naselja prema upravnoj podjeli, Beograd, 1960.;

SZS, Popis stanovništva i stanova 1971. godine, Rezultati za stanovništvo i do-maćinstva, po naseljima i opštinama, Beograd, 1972.,

SZS, Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1981. godini, Beograd, 1986.;Sreski zavod za statistiku, Demografska statistika 1958. - 1964., Tuzla, 1965.

b) Neobjavljeni izvori

Studija urbanizacije i prostornog uređenja kao faktor razvoja i njegova uzaja-mnost sa nosiocem privrednog razvoja opštine Tuzla, Prilog – statističko - dokumentaciona osnova, Tuzla, 1983.;

Jakub Jahić, Ljetopis džemata u Solini, (rukopis), 1999.; Borjana Petrović, Tradicionalna arhitektura naselja Dokanj, seminarski rad,

PMF, Odsjek za Geografi ju, Tuzla, 2005.;Pregled upisa u matični knjigu rođenih, Matični ured Tuzla;Pregled upisa u matični knjigu umrlih, Matični ured Tuzla;Hadžimustafi ć Edin i Ahmetović Adel, Geomorfološka prezentacija sliva rijeke

Soline, seminarski rad, PMF, Odsjek za geografi ju, Tuzla, 2004.

c) Literatura

Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina - antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994.;

Dr. Milan Vresk, Osnove urbane geografi je, Školska knjiga, Zagreb, 1990.;Dr.Mladen Friganović, Demogeografi ja, stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1990.;Dr. Jovan Marković, Fizička geografija Jugoslavije, Naučna knjiga Beo-

grad, 1963.;Vladimir Đurić, Prilog proučavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova

PMF Univerziteta u Beogradu, sv.XV, Beograd, 1968.;Veličko Bojović, Tuzla i njena okolina, Tuzla, 1937.;Dr.Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.;Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov I, Beograd, 1981.;Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga I, Zavičajni muzej u

Tuzli, 1957.g.;Ahmet Kasumović, Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline, DP Grafi čar – iz-

davačka djelatnost Tuzla, 1991.

PRILOG

295

Atif Kujundžić

Ulomak iz eseja u povodu prikaza časopisa Gradovrh,

studeni, 2008.

Časopisi su prvorazredne kulturne institucije, jednako u trenutku izlaženja kao i post festum, tj. desetljećima, pa i stoljećima poslije. Pojavljivanje časo-pisa dokazom je da postoji grupa u svakom pogledu intelektualno natprosječ-nih ljudi koji žele elaborirati svoj odnos prema važnim pitanjima svoga bića, kulture, umjetnosti i društvene suvremenosti. Izašao je nebroj knjiga o kojima se ne zna niti će se znati, jer nikome ne trebaju. Nerijetko, objavljene knjige, postale su tek teret svojim autorima. Ali, nije se još pojavio časopis koji se ne pamti i ne čuva kao dragocjena bibliografska jedinica koja svjedoči o bitnom. Prisjetimo se kakve je sve peripetije prolazio Ivan Frano Jukić kad je u njemu kulminirala ideja o izdavanju časopisa Bosanski prijatelj, i, pogledajmo, koliko nam Bosanski prijatelj znači i danas! Časopis Plamen koji su pokrenuli i ure-đivali Miroslav Krleža i August Cesarec 1919. godine zabranjen je iste godine nakon što je izašlo petnaest brojeva, ali ga niko ne može potisnuti kao bitnu pojavu. Ili Pečat, koji je 1939. godine također pokrenuo Miroslav Krleža kao književni mjesečnik za umjetnost, nauku i kulturu. Izlazio je samo dva godišta, ali i da je samo objavio Krležin antidogmatski esej Dijalektički antibarbarus, koji je označio vrh sukoba na tzv. književnoj ljevici, ostao bi referentan zauvijek. Kao što će i ostati.

**

*

Gradovrh, časopis Matice hrvatske u Tuzli, od samoga početka projiciran je kao godišnjak ili almanah. Tako je upisan u registar javnih glasila i kao ta-kav opstaje i izlazi već peti put. Pet brojeva Gradovrha u obrezanom formatu A-4 i na ukupno 1.450 tiskanih strana, s preko 90 uključenih autora i s pre-ko 120 priloga primjerenih koncepciji časopisa, nezaobilazna su kulturalna i kulturološka činjenica o životu, ali, ponajprije dokaz o kulturnom djelovanju

296

Hrvata uključenih u rad Matice hrvatske, ogranak u Tuzli, u proteklih pet godina na području Tuzlanskoga kantona. U koricama časopisa Gradovrh, to je činjenica, zauvijek.

Primjereno nazivu godišnjaka, svaki primjerak je i neposredan doprinos či-njenicama rekonstruiranju vremena i uspostavljanju kontinuiteta od vremena ise-ljavanja franjevačkoga samostana Gradovrh 1541. godine i odlaska tog dobroga svijeta u Bač, zajedno s milosnim likom Radosne Gospe Gradovrške. Sve to časopis/godišnjak/almanah Gradovrh, bez usijavanja kojima smo skloni – oživ-ljava na sasvim primjeren način već u prvom broju.

Naime, Časopis aktualizira dostupnu građu i dokumente, bez sumnje, mnoge od njih u zadnji tren, otrgnuvši ih sa same ivice zaborava iz prijetećega procesa nestanka. To su autentični povijesni dokumenti, znanstveni i književni tekstovi, ali, uz njih, tu su i tekstovi o suvremenosti, projicirani u vrijeme i prostor koje mostimo svojim životima. Odabir je brižljiv, krajnje odgovoran i iznimno dra-gocjen. Gradovrh narasta iz broja u broj, smisao impulsa za njegovo pokretanje biva sve očigledniji, prikupljena građa sve dragocjenija.

Glavna urednica i redakcijski sastav rade s puno više poticaja nego što bi iko izvana mogao i pomisliti. Rezultat je impresivan. Vrijeme koje je u svijesti ljudi lebdjelo kao izmaglica, u časopisu Gradovrh postaje svima dostupna, dokumen-tirana i očigledna stvarnosna predodžba. Nismo ni znali kako će svjetlo objav-ljenih tekstova postati dijelom aureole koja iz prošlosti obasjava i natkriljuje današnju Tuzlu i njezin suvremeni život. Naime, ne mislimo baš prečesto o tome kako smo to stigli u ovaj čas.

**

*

Držimo, kako je u časopisu Gradovrh primjenjen iznimno mudar i iskustveno vrijedan način koncipiranja i organiziranja raspoložive građe, njezinog upotpu-njavanja tumačenjem, kao i nominiranja cjelina koje glase: Uvodnik, Arheologi-ja, Sociološko-teološke teme, Sociološko-političke teme, Zemljopisno-etnološke teme, Književno-jezične teme, Poezija, Komunikologija, Pedagogija, Etno-muzi-kologija, Povijesno-fi lozofske teme, Prirodoslovno-znanstvene teme, Gospodar-stvo, Ljudi i događaji, Kultura, Prikazi, Iz naše arhive, etc. Posebno su značajne nominacije cjelina kao jezične sprege ili sintagme iza kojih je razmatrano teo-loško, političko, etnološko, jezično, jer iste omogućavaju uklon od političkog kao profanog! Gradovrh i ljudi koji ga priređuju i uređuju ne žele politizirati, a ovakvim nominacijama postavljaju i jasne ograde spram te opcije! Naprosto, s politizacijama i ideologizacijama, ne žele imati posla.

Osobno, veoma cijenim ovu vrstu praktične mudrosti koju je za svoje potrebe lijepo otvorio i s puno dostojanstva, koje dolazi iz bogate kulturne prošlosti i

297

PRILOG

stečenog iskustva, nakladnički i uređivačkoredakcijski sastav razvio u časopisu Gradovrh. Živimo nevjerojatno i furiozno vrijeme, ali i u takvom vremenu, či-njenice su neprijeporne. Potresno je za današnjeg čitatelja susresti se s onim što prvi broj časopisa Gradovrh, donosi kao priloge o fra Blažu Josiću.

Riječ je o istaknutom pjesniku, latinisti, Lipničaninu fra Blažu Josiću, krsnim imenom Bono. Rođen 02. 03. 1820. godine u Rapačama, jedan od vodećih bo-sanskih franjevaca sredinom XIX stoljeća. Veličanstveno je što ga već u svom prvom broju Gradovrh uspravlja iz njegovih sugestivnih pisama i pjesma, kao i što njegovo djelo – jednako mladalačkim zanosom i stvarnom mudrošću svje-doči – ne samo o njegovoj neupitnoj odanosti franjevačkoj redu službi, već i o životnim kušnjama, njegovim političkim pogledima i prosvjetiteljskim idejama, kao i njegovom blistavom znanju jezika i prozodije i stvarnoj vještini pjesmova-nja. Uostalom, nerijetko u odnosima između pismenog i načitanog svijeta pjesma je imala i epistolarnu funkciju. Osim toga, šesnaest objavljenih od ukupno /46/ pisama fra Blaža Josića obezbjeđuju neporeciv kontekst brojnim događajima i akterima njegovog vremena. Kao da vidimo kako se rukuju Fra Blaž Josić, Ivan Frano Jukić, Jako Baltić, Bartol Kovačević i dajući jedan drugome riječ – 1840. godine pješice i krišom idu iz Mađarske u Bosnu, da podignu ustanak protiv Turaka! Kakva je to sjajna vjera! Nikako, nije riječ o nepoznatoj pojedinosti iz života pomenutih franjevaca, sjajnih mladih ljudi koji su Bosnu Srebrenu ljubili jednako kao svoju vjeru, ili, iznad svega! Ali, svakako, objavljivanjem u časopisu Gradovrh – riječ je o senzaciji koja bistri suvremenost zagušenu najrazličitijim nesnalaženjima, pa i smutnjama. Susretanje s minulim u suvremenoj optici, smi-sleno je samo kao dobrobit za prošlo i buduće. To izvrsno znaju glavna urednica i redakcijsko tijelo.

Gradovrh tako čini iz broja u broj.

**

*

Iskreno, vrijedna je svakog poštovanja dosljednost s kojom nakladnik i glavna urednica Marica Petrović i Redakcija kao uže stručno tijelo vode časopis za knji-ževno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja Gradovrh tako, pa čuvaju ono što bi moglo nestati ili pasti u zaborav, a prihvataju i afi rmiraju ono što bitno određuje suvremenost i ima korektan odnos prema prošlosti. Tu vrstu senzibi-liteta i mudrosti koju pokazuje gospođa Petrović, trebalo je i roditi i njegovati, samo tako se i može dobiti taj nivo odgovornosti prema konačnom ishodu koji u čitatelju punim smislom odjekuje kao njegova sadašnjost. U Gradovrhu djelat-no komuniciraju najdalja prošlost i suvremenost. Tome u punoj mjeri pridonosi zdrav i prirodan odnos prema hrvatskome jeziku, kao i vrlo tolerantan odnos prema jezicima kojima pišu uključeni autori, suradnici! Uostalom, to nam je već znano iz same tradicije franjevačke književnosti koja je uvijek imala odgovoran

298

odnos prema puku. Osim toga, to je i u najboljoj tradiciji Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini, a na istoj matrici izlaze i časopisi Hrvatska misao – u Sarajevu, Krijesnica – u Zenici, Motrišta – u Mostaru, Vitko – u Šrokom Brijegu, Cvitak u Međugorju, o čemu piše i što brižljivo analizira i raspravlja urednica Petrović već u drugom broju Gradovrha...

**

*

Gradovh, dakle, smjelo kroči ususret životu. Ovdje bismo mogli potegnuti onu našu omiljenu koja nam njeguje inertnost i indolenciju: Da kojim slučajem Gradovrha nema, trebalo bi ga izmisliti! Makar zvučalo i cinično, eto, na našu sreću, ne moramo ga izmišljati! Matica hrvatska, Ogranak u Tuzli, priređuju, uređuju i izdaju časopis Gradovrh po pravilima vještine!

Velika mi je i iskrena želja, da časopis Gradovrh upravo na ovaj način dugo poživi i na opću dobrobit potraje. Ovakav časopis u našim prilikama i kulturnim razmjerama, naprosto, nema zamjenu.

IZ ARHIVA

301

Priredio: Petar Matanović

IZVJEŠTAJI

IZVJEŠTAJ MATICE HRVATSKE ZA UPRAVNU GODINU 1900. - ZAGREB 1901.

Među inim Matičinim ograncima naveden je i Ogranak Matice hrvatske u Do-njoj Tuzli. Postojale su tri vrste članstva: Utemeljitelji, utemeljitelji koji uplaćuju i prinosnici.

Navedeni su svi članovi ove podružnice, kako slijedi:- Povjerenik: Banović, Ante, posjednik i trgovac.- Utemeljitelji: Banović, Ante, posjednik i trgovac i Inhof Bartol, gimna-

zijalni učitelj.- Utemeljitelji koji uplaćuju: Divić, Stjepan, veterinar, Divković, Marijan

H., zlatar, Figurić, Ante, gimn. učitelj, Hager, Ladislav, trgovac, Novak, Jakov, nadmjernik.

- Prinosnici: Barkač, pl. Hugo - škol. upravitelj, Bićanić, Nikola - učitelj tr-gov. škole, Blašković, Hinko - sudb. pristav, Cimerman, Lav - gostioničar, Domaniko, Rudolf - oružn. nadporučnik, Dubravić, Avdefendi - obć. bla-gajnik, Ferković, gospđa ud. Marija, Gabout, Leopld - trgovac u Lukavcu, Đuran, Matija - oružn. ritmajstor, Hećimović, Ivan - upravitelj osn. škole, Herlović, Nikola - poslovođa u Postupovicih, Ivanić, Frano - upravitelj bolnice, Ivković, Ivan - kancelista, Jegel, Ante - kapetan, Jušić, Ivan - obć. knjigovođa, Kelez, Ivan - učitelj, Kosor, I - pisar, Koukal, Josip - ka petan, Kovačević, L - fi nanc. nadstražar, Marković, Franjo - sudbeni tajnik, Ma-tijević, N - gruntovničar, Mužević, Đuro - računovođa, “Majevica” - hrv. pjevačko društvo, Mandušić, Ivan - posjednik, Mueler, Antun - predstojnik pošte, Ostojić, Ivan K - odvjetn. Prevođa, Pavljašević, Mara - posjednica, Pejčinović, fra Augustin - župnik u Brežkah, Perović, Rudolf - gimna-zijalac, Pischmach, Josip - željen. graditelj u Suhompolju, Purić, Leopold - četnik, Radičević, Đuro - kapetan u Doboju, Rukavina, Tomo - kance-lista, Subašić, Ante - trafi kant, Sedlaček, Krlo - fi nanc. perovođa, Šuta,

302

Franjo - drž. odvjetnik, Učiona narodna osnovna, Učiona narodna osnovna u Kreki, Vukadinović, Stojan - oružn. postajevođa u Lukavcu, Vragović, Ladislav - predsjednik okružnog suda, Vrdoljak, Ljubo - činovnik zemalj. banke, Žuljić, fra Frano - vjeroučitelj.

- Ukupno: 50 članova

IZVJEŠTAJ MATICE HRVATSKE ZA GODINU 1933. - ZAGREB 1934.

Kako se vidi iz popisa članova, samo se jedno ime spominje iz prethodnog Izvještaja (1900): Banović, Ante - posjednik. Nismo sigurni je li to isti Ante Ba-nović iz gornjega Izvještaja, ili je to možda neki njegov rođak (unuk?).

Čini se da se razlikuje i način vođenja podružnice. Podružnica je imala dva povjerenika koji (tako izgleda) vode svoje članove prinosnike. U ovom izvje štaju su navedeni samo prinosnici Aleksandra Preke, dok se izričito kaže da popis pri-nosnika povjerenika Troyera nije primljen, a ima ih 29!

U ovom se popisu ne spominju kolektivni članovi: Hrvatsko pjevačko društvo Majevica, Narodne osnovne čitaonice Tuzle i Kreke (Učione narodne osnovna i Učiona narodna osnovna u Kreki), kao i neka karakteristična zanimanja (kao što su vojni časnici, željezničari i sl), ili su se nalazili u popisu onih 29 prinosnika povjerenika Trojera koji nije dostavljen pa ovdje nisu nabrojeni.

Zanimljivo je da se u ovom Izvještaju među članstvom nalazi i nekoliko uglednih muslimana i pravoslavaca (u onom iz 1900. ih nema!). Ovaj Izvještaj je interesantan i po tome što se ovih članova sjećaju mnogi živući Tuzlaci i nji hovi rođaci. Nažalost, nije nam poznato je li još netko od njih među živima!

Evo kako to stoji u originalu Matičina Izvještaja:

T u z l a- Povjerenici: Preka, Aleksandar - činovnik Praštedione i Troyer , Josip -

sud. nadsavjetnik u m.- Zakladnici: Banović, Ante - trgovac, Dobrinić, Juraj - odvj. solicitator, Ha-

lilović, hadži Mehaga - posjednik, Isabegović, Hamdibeg; Jeremić, Risto - dr. liječnik, Kadić, Bahrija - dr. odvjetnik, Lalić, Franjo - dr. od vjetnik, Mahmudbegović, Osman - trgovac, Pezer, Matej - župnik u Morančama, Rozner, Ignjat - dr. odvjetnik, Tadić, Ante - trgovac, Trojer, Josip - sud. nadsavjetnik u mirovini, Zaloscer, Karlo.

303

IZ ARHIVA

- Prinosnici povjerenika Preke: Baljić, Ivo - dr., Čović Milan - dr., Kamenja-šević, Mijo; Kulenović, Hidajet; Mehmedbašić, Alija - dr., Mijan, Josip; Milas,Jure; Stanojević, Kuzmo.

- Popisprinosnika povjerenika Trojera nije primljen. Imade 29 prinosnika. 13 zakladnika, 38 prinosnika.Ukupno 51 član.

OBNOVITELJSKA SKUPŠTINA MATICE HRVATSKE U TUZLI

Skupština je održana 28. lipnja 2001. godine u prostorijama Hrvatskoga doma, ul. Kazan mahala 2/II s uobičajenima dnevnim redom za ovakve prilike. Donosimo prijepis Zapisnika obnoviteljske skupštine Ogranka Matice hrvatske u Tuzli i popis članova u 2001. godini.

Broj: 1/01Tuzla, 28. lipnja 2001.

Z A P I S N I KOsnivačke skupštine Matice hrvatske - Tuzla

1. Izbor radnih tijelaa) Izbor verifi kacione komisijeb) Izbor zapisničara i ovjerivača zapisnikac) Izbor radnoga predsjedništva

2. Donošenje odluke o osnivanju Ogranka Matice Hrvatske u Tuzli3. Razmatranje i usvajanje Statuta i Programa rada4. Izbor predsjednika, dopredsjednika, tajnika i ostalih članova

Predsjedništva5. Izbor Nadzornog odbora

304

AD 1/ U ime Inicijativnog odbora fra Petar Matanović je pozdravio članove i goste, i predložio radna tijela:

a) Verifi kaciona komisija: Rado Pejić, Ranoslav Tomčić i Ivica Pavičić.b) Zapisničar: Zvonko Bosankićc) Ovjerivači zapisnika: Biljana Stahov i Karmela Bušićd) Radno predsjedništvo: fra Petar Matanović, Miroslav Petrović, Ante Zvo-

nar i Marica Vikić

Budući da je Inicijativni odbor kvalitetno pripremio prijedloge, isti su jedno-glasno usvojeni.

Nakon što je predsjednik Verifi kacione komisije , g. Rado Pejić, konstatirao da su od 36 članova prisutna 32 člana, Skupština je nastavila s radom.

AD 2/ Jednoglasno je donesena Odluka o osnivanju Udruge Matice Hrvatske u Tuzli.

AD3/ Nakon čitanja Statuta i Programa rada, isti su jednoglasno usvojeni.

AD 4/ Za predsjednika Matice hrvatske u Tuzli, izabrana je gospođa Marica Petrović, profesor; dopredsjednika fra Blažan Lipovac i tajnika g. Zvonko Bo-sankić.

Ostalih 8 članova predsjedništva, koji su ujedno pročelnici Odjela, izabrani su:fra Petar Matanović, Romeo Knežević, dr. Miroslav Petrović, dr. Srećko Tu-

njić, Smiljka Lukanović, Rado Pejić, Pera Josipović, Zvonimir Banović.

Dakle, u skladu sa Statutom, predsjedništvo ima 11 članova.

AD 4/ U Nadzorni odbor izabrani su: Mario Vikić, Vesna Lazari i Karmela Bušić.

Nakon pozdravnih riječi tajnika Matice hrvatske iz Zagreba, gosp. Sučića i novoizbrane predsjednice, otvorena i razgledana izložba knjiga Matice hrvatske u prostorijama Hrvatskog doma.

305

IZ ARHIVA

Zapisničar:Zvonko Bosankić, tajnik

Ovjerivači zapisnika:Biljana StahovKarmela Bušić

POPIS ČLANOVA MATICE HRVATSKE U TUZLI

ZA 2001. GODINU:

1. Marica Petrović, predsjednica; 2.fra Blažan Lipovac, dopresjed-nik; 3. Zvonko Bosankić, tajnik; 4. fra Petar Matanović, pročelnik Odjela za promica nje prosvjete i kulture; 5. Zvonimir Banović, pročelnik Odjela za na-kladništvo; 6. Miroslav Petrović, pročelnik Odjela za gospodarstvo; 7. Smiljka Lukanović, pročelnica Odjela za književnost; 8. Romeo Knežević, pročelnik Odjela za povi jest; 9. Pera Josipović, pročelnica Odjela za znanost i ekolo-giju; 10. Srećko Tunjić, pročelnik Odjela za promicanje narodnog zdravlja i socijalne skrbi; 11. Rado Pejić, pročelnik Odjela za zaštitu ljudskih prava; 12. Vesna Lazari, Nadzorni odbor; 13. Mario Vikić, Nadzorni odbor, 14. Kar-mela Bušić, Nadzorni odbor; 15. Juraj Novosel, 16. fra Martin Antunović, 17. Tomka Divković, 18. Ivica Ivanić, 19. Snježama Bilalović-Majstorović, 20. Biljana Stahov, 21. Ante Zvonar, 22. Vera Zvonar, 23. Nada Zubak, 24. Marica Vikić, 25. Dragica Popov, 26. Božo Majić, 27. Slavko Pecirep, 28. Franjo Pavlović, 29. Ranoslav Tomčić, 30. Viktor Tomčić, 31. Boris Cur-ković, 32. Ruža Mirović, 33. Mijo Franković, 34. Ivica Marinović, 35. Ljubo Aždajić, 36. Juro Pranjić, 37. Evica Cerić, 38. Zvonimir Torbarac, 39. Kruno-slav Marčelić, 40. Ilija Galušić, 41. Mijo Krešić, 42. Mira Ivanović, 43. Dragu-tin Ivanović, 44. Jozo Budimir, 45. Tomislav Križan, 46. Ljubica Ereiz, 47. Že-limir Ban, 48. Jozo Đerek, 49. Zlata Musić, 50. Jakob Križan, 51. Ivan Pavičić, 52.Tanja Pejić, 53. Dragica Tanasić, 54. Josip Šimić, 55. Zvonimira Pecirep.

306


Iz naše arhive

Izvještaji i popisi članova

Uvod

U prošlom broju smo donijeli Izvještaje za 1900., 1933. i 2001. godinu. I u ovom broju donosimo pet značajnih dokumenata: dva popisa članstva ogranka Matice hrvatske iz Tuzle (1882. i 1931. god.), originalni govor gospodina Ante Tadića, predsjednika Društva Hrvatski dom u Tuzli prilikom otvaranja zgrade Hrvatskog doma (1929.), Popis članova Prvog ogranka tuzlanskog HDZ-a BiH (iz 1990.), Popis izabranih članova na Prvoj skupštini Društva Hrvatski dom (Opaska: Svi se gornji Popisi nalaze u našem arhivu, o.p.) i tekst “Datum za pamćenje” koji je povodom toga objavljen u “Hrvatskom glasniku”(Usp. Hrvat-ski glasnik:1993. godina, broj 6 , str.8-9 ).

Što se tiče Matice hrvatske, ovo je Popis članova prvog Odbora Matice hrvatske u Tuzli, koji je osnovan 1882. godine. Iz njega se vidi da su prvi osnivači Matice hrvatske u Donjoj Tuzli (u originalu piše: Dolnjoj Tuzli) bila tri fratra: župnici iz Tuzle, Brežaka i Morančana i dva ugledna građanina iz Tuzle.

S tog gledišta je zanimljiv, također, i Popis članstva iz 1931. godine. U njemu se nalazi župnik iz Morančana, vlč. Matej Pezer, dok na tom popisu nije više ni jedan franjevac. Čini mi se, također, vrlo opravdanim, svratiti pozornost na često spominjano ime Precce Aleksandara, činovnika tuzlanske Praštedione. Kako stoji u nekim drugim dokumentima, taj se čovjek nalazio i u drugim hrvatskim društvima (Hrvatskom domu i Napretku, a aktivni je član i HSS). On je 1948. godine potpisao “dobrovoljnu predaju” imovine ovih društava.

Govor predsjednika Hrvatskoga doma Ante Tadića, što ga je održao prilikom otvaranja zgrade Hrvatskog doma, preuzet je iz originalnog, rukom napisanog izvornika. Dobili smo ga od njegova sina Ivana Tadića, zajedno sa projektnom dokumentacijom novoizgrađenog doma. Donosimo ga u originalnom izričaju!

Nažalost, za sada nismo bili u mogućnosti odgonetnuti točnog datuma ot-varanja. U govoru se spominju dvije odrednice iz kojih se vidi da je to 1929.

307

IZ ARHIVA

godina. Naime, u govoru se kaže da je gradnja započeta 1912. godine i da je od tada prošlo 17 godina. Budući da se u govoru spominju i netom prošli božićni blagdani, za pretpostaviti je to da je to bilo u zimskim mjesecima 1929. godine.

Mislim da bi ovaj govor trebao pažljivo pročitati svaki suvremeni Hrvat-Tu-zlak, a i drugi građani Tuzle. Iole pažljivom i dobronamjernom čitatelju, past će u oči činjenica teško promjenjivog položaja jednog naroda koji je u manjini, u nekoj državi ili sredini, bez obzira o kojem se režimu radilo, ili u kojoj državi živio. Sve što je tada bilo aktualno, i danas je: potreba za jednim odgovarajućim prostorom za rad njegovih kulturnih (vitalnih!) udruženja i društava, međusobna sloga hrvatskih udruga i istaknutih pojedinaca. Čini se da smo, glede jedne i dru-ge potrebe, u zadnje vrijeme u težoj situaciji nego onda, iako je opća ekonomska i politička situacija u svijetu, pa i kod nas, kudikamo bolja.

Četvrti dokument odnosi se na prvu stranku sa narodnim (hrvatskim) predzna-kom nakon Drugoga svjetskog rata. Donosimo Popis članova prvog Općinskog odbora HDZ-a BiH u Tuzli koji je izabran na prvoj skupštini Inicijativnog od-bora održanoj sredinom listopada 1990. u sali Kina “Mladost” u Tuzli. Naročito je zanimljiv s gledišta onoga vremena i ljudi koji su se još za vrijeme bivše komunističke države usudili stati na čelo ove stranke u Tuzli! Onoj Tuzli koja se ponosila svojom “revolucionarnom prošlošću” i vjernošću “revolucionarnim tekovinama NOB-a i socijalističkoga samoupravljanja”. Posebno je zanimljiva činjenica da su, upravo, mnogi današnji članovi te stranke, zapravo, još tada bili vjerni čuvari tih “najsvetijih vrijednosti i tradicija”, a danas su kudikamo “veći” Hrvati od ovih sa ovoga Popisa.

Treba napomenuti da su sa ovoga Popisa na prvim slobodnim izborima u bivšoj Jugoslaviji i BiH bili izabrani: Pero Vasilj za poslanika Republičke skupštine BiH, a za Skupštinu općine Tuzla (tada se samo nazivala Skupština opštine Tu-zla, jer je riječ općina bila proskribirana!):Ivo Petrović, Ante Zvonar, Marinko Đurić, Marko Đurić i Tomislav Rašpica.

Peti dokument je, kako je već rečeno, Popis članova prve skupštine obnov-ljenoga Društva Hrvatski dom 13. ožujka 1993. godine.

I šesti dokument: članak iz “Hrvatskoga glasnika” koji je izašao iza Obnovi-teljske skupštine Hrvatskoga doma (Vidi “Hrvatski glasnik”, 1993. godina, br 6. str. 8-9.).

308

DOKUMENTI

1. IZVJEŠTAJ MATICE HRVATSKE ZA 1882. GODINU

(…) Tuzla (u originalu Dolnja Tuzla). Povjerenik: Ikić, fra Stjepan, župnik.- Prinosnici: Franjković, fra Franjo, župnik u Breškama (u originalu Breškami); Grubišić, fra Ivan , župnik u Morančanima (u originalu Morančanih); Krnjačević Filip, kot. predstojnik; Štiglin Nikola, sudac.

2. IZVJEŠTAJ MATICE HRVATSKE ZA 1931. GODINU

(…) Tuzla. P o v j e r e n i c i: Precca, Aleksandar, činovnik Praštedione i Trojer, Josip, sud. nadsavjetnik u mirovini. Zakladnici: Banović, Ante, trgo-vac; Dobrinić, Juraj, odvj. solicitator; Halilović, Hađži Mehaga, posjednik; Izabegović, Hamdibeg; Jeremić, Risto dr. liječnik; Kadrić, Bahrija, dr. odvjet-nik; Lalić, Franjo, dr.; Mahmudbegović, Osman, trgovac; Pezer, Matej, župnik u Morančanima; Rozner, Ignjat, dr. odvjetnik; Tadić, Ante, trgovac; Trojer, Jo-sip, sud. nadsavjetnik u m; Zaroscer, Karlo. P r i n o s n i c i: Baljić, Ivo, dr.; Divković-Schwartz, Anka; Stojanović, Kuzmo.

Popis prinosnika povjerenika Troyera nije primljen.13 zakladnika, 22 prinosnika. Ukupno 35 članova.

3. GOVOR PREDSJEDNIKA ANTE TADIĆA IZ 1929.GODINE

Gospođe i gospodo,Kao predsjedniku Hrvatskoga doma ugodna mi je dužnost pozdraviti elitu

gra da Tuzle, koja je prisustvom svojim ispunila veliku salu našu, odajući počast ideji narodnog hrama i svetinje. Drago mi je i lagodno pri duši kod otvoranja doma, obazrevši se na prošlost našu, na dane tugom ispunjene , na godine krvlju poštrapane, iz kojih su nikla stabla našeg samoodržanja kod gradnje ovoga doma.

Svi znamo što je dom obitelji, a pogotovu moramo znati što je dom jed-noj većoj zajednici, kao što je naša hrvatska snaga brojem u Tuzli koja je, za-pravo, diktirala svakom hrvatskom srcu: “Kupi novac i gradi”! Od godine 1912. pa do danas prođe 17 godina u koje se uvuče strašni svjetski rat i prekide započeti rad, te mogu reći, da mu je prijetio sudbinom rasula. Tek nakon rata mogli smo vidljivije nastaviti započeti rad i okupljati svu snagu hrvatskoga naroda u Tuzli oko gradnje doma koji bi imao biti žarište svih nacionalnih pokreta. Svi su se Hr-vati (i prijatelji Hrvata) pokazali požrtvovani i velim: “Narod je od usta otkidao

309

IZ ARHIVA

i davao novac u teškim materijalnim prilikama, a može danas svatko od nas da kaže, da je svijest hrvatskoga naroda digla spomenik dostojan imena Tomislava, Krešimira, i za nas Hrvate je ovaj dom jedan veliki korak u nacionalnom životu. Još malo, pa će Hrvatski dom biti ukras Tuzle, na kojem će se zaustaviti oči svih nas i progovorićemo skladno:

- Ovo je sloga Hrvata podigla.-Na Božić se je vidjelo, kako mi poštivamo svoj dom – orila se pjesma, mir Božji

sišao na nas, opraštamo svima, u kućama je nestalo nenavisti, zlobe, ljubav kršćanska je zavladala, u ovaj dan svraćaće sve Hrvate redom iz njihovih domova u kojem ćemo biti svi dušom, srcem i osjećajem jedno. (Naglasi dobro povišenim glasom!)

Hrvatski narod ima vjeru svoju jedinu, jedinstvenu, univerzalnu, i kako je ljubi, svjedoče crkve naše, kapelice po selima kao bijeli labudovi. Sa crkvama je naša povijest skopčana, jer smo na vjeru gradili i dizali svoj narod. Uz crkve se dizali prosvjetni domovi i oni su bili, kao oganj na ognjištima koji su grijeali mlake i zavidne, a davali jaču snagu postojanim – čelik Hrvatima. Naš dom je takav centar. On će biti žila kucavica našeg života. Bez njega smo bili rasuti, sku-pljali se pod tuđim krovovima, a danas kao i meni, tako mislim i vama iz davnina bruje glasovi djedova naših:

“Na čast i diku rodismo vas,Narodu svom podigoste glas.”

Učinili smo, koliko smo mogli. Dao Bog, da nam ovaj hram bude služio zajedničkoj sreći u kojem će se poštivati najveći auktoritet – Bog, u kojem će se voditi hrvatski razgovori o kulturi i prosvjeti jednog naroda, koji se zove Hrvat-ski. Hoćemo međusobne ljubavi, a ovaj dom nek bude nama svima spomenik te ljubavi, nad kojim će lebditi anđeo vjere i ufanja našeg naroda. Dom se otvara i mi Hrvati znaćemo odigrati svoju ulogu u Kraljevini Jugoslaviji dostojno i časno na ponos cijele Kraljevine. Otvarajući dom ovaj, mislim na uzdanicu našu, koja treba da vodi ovaj dom, da ga čuva kao najljepši i najsvetiji testament nas starijih i neka dozidavaju kule sredovječne bedeme hravatske svijesti dalje – Neka im budu na pameti riječi Hrvata pjesnika Đure Arnolda:

“Hoću, tato, kunem ti se vjerom,Radit u dan, učit u noć kasnu,Junak biću, mačem ili perom,Za tu našu domovinu krasnu!”

Domovinom neka zabruje mladenački glasovi, koji će izaći iz ovog doma, puni i jaki kličući: Živila naša domovina krasna (velika Jugoslavija.)

310

Još jednom vas gospođe i gospodo pozdravljam zahvaljujući, na tako brojnom odazivu, koji je večeras svakom našem srcu drag, jer vas je ljubav dovela, kao što vas i ljubav naša dočekala sa: “Dobro nam došli!”

4. POPIS ČLANOVA PRVOGA OPĆINSKOG ODBORA

HDZ-a BiH U TUZLI

1. Pero Vasilj, predsjednik, 2. Marko Đurić, potpredsjednik, 3. Ante Zvonar, potpredsjednik, 4. Ivo Petrović, potpredsjednik, 5. Marinko Đurić, potpredsjed-nik, 6. Niko Mrkonjić, potpredsjednik, 7. Marko Duspara, tajnik, 8. Žan Pehar, 9. Vlatko Hrkač, 10. Branko Hrkač, 11. Milenko Marjanović, 12. Tunjo Antić, 13. Vinko Pavlović, 14. Ivo Tomić, 15. Branko Divković, 16. Vinko Marić, 17. Vla-do Pavić, 18. Pejo Štitić, 19. Marinko Garašević, 20. Karlo Pranjić, 21. Ladislav Mišić, 22. Šiman Mazić, 23. Milijan Banović, 24. Rafo Mazić, 25. Drago Pavić, 26. Ivica Lukanović, 27. Ivo Kovačević, 28. Tomislav Rašpica, 29. Jure Kordić, 30. Mira Barbača, 31. Marko Marković, 32. Jozo Mrkonjić.

5. POPIS ČLANOVA PRVE OBNOVLJENE SKUPŠTINE DRUŠTVA HRVATSKI DOM U TUZLI

1. Zdenka Dušek, 2. Juraj Novosel, 3. Ivica Marinović, 4. Ankica Kr-mek, 5. Ante Zvonar, 6. Zvonko Oroš, 7. Pero Vasilj, 8. Jozo Budimir, 9. Ivica Mazić, 10. Anto Raos, 11. Anto Cvijetić, 12. Gradimir Krajtma-jer, 13. Božo Vilušić, 14. Tomislav Mršić, 15. Tomislav Križan, 16. Ivica Tadić, 17. Josip Šimić, 18. Ljubomir Aždajić, 19. Franjo Mott, 20. Vinko Dobrinić, 21. Slavko Pecirep, 22. Teofi l Peršić, 23. Srećko Tunjić, 24. Ivan Martinašević, 25. Želimir Ban, 26. Šimo Grabovičkić, 27. Mirko Vajand, 28. Zvonko Krmek, 29. Predrag Pavlović, 30. Smiljan Mrkić, 31. Pejo Banović, 32. Ivo Andrić-Lužanski, 33. Jozo Đerek, 34. Božo Lukanović, 35. Stanislav Petrović, 36. fra Petar Matanović, 37. fra Martin Antunović, 38. don Nikola Pranjić, 39. don Šimo Janjić, 40. don Bartol Lukić, 41. fra Pero Baotić, 42. don Marko Lacić, 43. don Anto Ćosić, 44. fra Zvonko Miličić, 45. Jakob Križan.

6. DATUM ZA PAMĆENJE: Obnovljen Hrvatski dom

U Tuzli je l3. ožujka održana obnoviteljska skupština Društva Hrvatski dom. Veliki broj prisutnih, kao i predstavnici političkog, javnog i kulturnog života Tuzle govore o tome da se i u ova teška ratna vremena radi o događaju od prvorazrednog značenja, ne samo za Hrvate ovog kraja. Nakon prekida, od kraja Drugog svjet-skog rata, kada je zabranjeno a njegova imovina nacionalizirana, Društvo

311

IZ ARHIVA

nastavlja rad koji je otpočeo prije osamdeset godina. Tijekom svog djelovanja, Društvo je objedinjavalo sve hrvatske kulturne, športske i gospodarstvene orga-nizacije, medu kojima su Hrvatsko pjevačko društvo “Majevica”, Hrvatsko kul-turno društvo “Napredak”, Hrvatsko športsko društvo “Zrinski” i druge.

Obnavljanjem rada Društva, njegova temeljna načela i programske zadaće nisu mijenjane premda su prilagođeni vremenu u kojem živimo. Društvo okuplja građane hrvatske i drugih nacionalnosti, bez obzira na vjersku i stranačku pripad-nost, ako prihvataju Statut i Program rada Društva.

Društvo je otvoreno za suradnju sa drugim društvima čiji programski ciljevi nisu u suprotnosti sa programskom orijentacijom Društva. Više je programskih zadataka koji čine okosnicu djelovanja Društva.

Društvo će raditi na promicanju hrvatske duhovnosti i svijesti, očuvanju i afi rmaciji hrvatske kulture, hrvatskog jezika, tradicije i običaja i očuvanju veza sa hrvatskim korpusom u Republici i van nje.

Zalažući se za europski način življenja, Društvo će razvijati svijest o neophod-nosti zajedničkog življenja sa ostalim narodima na ovim prostorima i stvarati uv-jete za ostvarivanje ljudskih prava prema visokim međun arodnim standardima.

Kako hrvatske kulturne organizacije u Tuzli nemaju svoje prostorije, tre-nutno se sve aktivnosti odvijaju u Franjevačkom samostanu uz svestranu pomoć i pokroviteljstvo gvardijana fra Petra Matanovića. Stoga će jedan od prvih zadataka Društva biti vraćanje cjelokupne nacionalizirane imovine legitimnom vlasniku, ob-novljenom Društvu Hrvatski dom.

U prepunoj “Kristalnoj dvorani” Hotela “Tuzla” usvojeni su izvještaj Inici-jativnog odbora Društva, poslovnik o radu Skupštine, Statut Društva kao i Plan i program Društva. Za predsjednicu Društva izabrana je dr. Zdenka Dušek redovni profesor Univerziteta u Tuzli, a njen prvi suradnik, dopredsjed nik Društva, biti će mr. Josip Šimić. Skupština je imenovala i Odbor za obilježavanje 80. obljetnice Društva na čijem je čelu predsjednik Društva prof. dr. Zdenka Dušek. Zaželimo svi Društvu “Hrvatski dom” dug i uspješan rad.

Tekst: J. Stahov (“Hrvatski glasnik”, 1993. godina, br 6. str. 8-9.)

312


Iz naše arhive

Zapisnik Skupštine Društva “Hrvatski dom” 1993.

U ovom broju donosimo doslovni prijepis vrlo zanimljivoga dokumenta iz ratnih godina: Zapisnik sa prve redovite Skupštine Društva “Hrvatski dom” Tu-zla održane 30. studenoga 1993. godine u Kongresnoj dvorani Hotela “Tuzla” u Tuzli. Napominjemo da je ovdje donesen samo Zapisnik prve točke Dnevnog reda skupštine: Izvješće o radu Društva od njegove Obnoviteljske skupštine (13. ožujka 1993.) do kraja studenoga iste godine.

DRUŠTVO “HRVATSKI DOM” T U Z L A

Broj: /93Tuzla, 1. prosinca 1993.

Z A P I S N I Ksa prve redovite sjednice Skupštine, održane dana 30. studenog 1993. godine

u Kongresnoj dvorani hotela “Tuzla” u Tuzli sa početkom u 17.00 sati.Sjednicom predsjedava predsjednik Skupštine dr. Zdenka Dušek.Sjednici nazočni: Juraj Novosel, fra Petar Matanović, Ivica Marinović, Anki-

ca Krmek, Ante Zvonar, Zvonko Oroš, Jozo Budimir, Anto Raos, Anto Cvijetić, Gradimir Krajtmajer, Tomislav Križan, Ivica Tadić, Josip Šimić, Franjo Mott, Jozo Đerek, Teofi l Peršić, Srećko Tunjić, Božo Vilušić, Ivan Martinašević, Šimo Grabovičkić, Smiljan Mrkić, Pejo Banović, Ivo Andrić- Lužanski.

Sjednici odsutni: Pero Vasilj, Ivica Mazić, Ivica Jozić, Tomislav Mršić, Lju-bomir Aždajić, Vinko Dobrinić, Slavko Pecirep, Tomislav Rašpica, Željko Pe-štić, Želimir Ban, Mirko Vajand, Predrag Pavlović, Zvonko Krmek, Fra Zvonko

313

IZ ARHIVA

Miličić, Fra Martin Antunović, don Nikola Pranjić, don Šimo Janjić, fra Pero Baotić, fra Frano Martinović, don Anto Ćosić, don Bartol.

Ostali nazočni: Zlata Musić-pred. HKD “Napredak”, Zvonko Jurić-zapovjed-nik 115. Zrinski, Stanislav Petrović, Dragutin Jakovina, Jerko Zelić, Pavo Prco, Vinko Lamešić, Franjo Pavlović, Ivo Zelić, Ivica Jurić, Ana Magajner, Petar Ga-berlić, Jakob Laco, Ivan Marić, Čestimir Dušek, Jadranka Jozić, Darko Lastović, Marko Duspara, Božo Majić.

Za sjednicu je predložen i jednoglasno usvojen slijedeći

D N E V N I R E D1. Izviješće o radu Društva “Hrvatski dom” Tuzla2. Program Aktivnosti za 1994. godinu3. Odluka o privremenom fi nanciranju za 1994. godinu4. Izmjena i dopuna Statuta Društva “Hrvatski dom”5. Odluka o osnivanju poduzeća “Gradovrh” kao temeljne organizacije Društva6. Odluka o prijemu HKD “Napretka” kao temeljne organizacije Društva 7. Kadrovska pitanja

Ad. 1. Izvjestilac – Dr. Zdenka Dušek, predsjednik Skupštine DruštvaDruštvo “Hrvatski dom” u Tuzli koncipirano je kao udruženje građana Hrvata

i pravnih osoba koji su se udružili radi ostvarivanja interesa hrvatskog naro-da tuzlanskog područja. Polazeći od programa djelovanja i programskih ciljeva Društva odmah nakon obnavljanja rada u ožujku 1993. Društvo svoje aktivnosti usmjerilo je na konstituiranje Upravnog odbora, Javne tribine i imenovanja rad-nih grupa kako bi se što veći broj članova Društva aktivno uključio u njegov rad. Prioritetan zadatak rada usmjeren je u prvom redu na obezbjeđenju fi nancijskih sredstava za normalan rad Društva i njegovih temeljnih organizacija, obezbje-đenje prostora uz istovremeno donošenja niza normativnih akata neophodnih za rad Društva.

U ovom Izvješću daje se kratak pregled aktivnosti:1. Upravnog odbora2. HKD “Napredak”3. Hrvatskog Glasnika, informativno-politički dvotjednik4. Javne tribine5. i formiranje komisija Upravnog odbora Društva:

a. Komisija za socijalnu skrb – predsjednik fra Petar Matanović

314

b. Komisija za ljudska prava – predsjednik Tomislav Ljubićc. Komisija za manifestacije i propagandu – predsjednik Josip Šimićd. Komisija za pružanje besplatne pravne pomoći – predsjednik Božo Vilušiće. Komisija za izradu prijedloga za izmjenu i dopunu naziva ulica – pred-

sjednik Jakob Križanf. Komisija za jezik, književnost i povijest – predsjednik Ljubomir Aždajićg. Komisija za formiranje ogranaka – predsjednik Josip Šimić

1. Upravni odborU proteklom periodu Upravni odbor je održao 30 sjednica u prostorijama Fra-

njevačkog samostana, bez čije svesrdne suradnje o razumijevanja bi teško bilo realizirati kako planske i programske zadatke Upravnog odbora, tako i u cjelini rad Društva.

Na prvoj sjednici Upravnog odbora održanoj 25. ožujka 1993. godine, za predsjednika Upravnog odbora imenovan je gosp. Anto Raos, a za dopredsjedni-ka gosp. Mirko Vajand.

Da je Upravni odbor obavljao izuzetne aktivnosti u proteklom periodu, naj-bolje ilustriraju ne samo kvantitativni pokazatelj od 30 održanih sjednica, nego kvalitativan pokazatelj koji je i prezentovan kroz:

a) izradu, analizu, i donošenje normativnih dokumenata, stručnih, fi nancij-skih i administrativnih poslova za potrebe Društva i njegovih oblika djelo-vanja;

b) odlučivanje o raznovrsnim pitanjima iz domena rada Društva i Skupštine Društva.

Na jednoj sjednici imenovane su komisije za izradu pojedinih akata.Daje se kraći pregled aktivnosti:a) – uređen je i usvojen Plan rada za 1993. godinu;

- Program aktivnosti Društva- Razmatran je i odobren Financijski plan Društva i temeljnih organiza-

cija i drugih organizacionih oblika djelovanja, kao i Javne tribine- Poslovnik o radu Upravnog odbora- Pravilnik o radu Javne tribine- Program rada sa fi nancijskim planom svih komisija, itd.

315

IZ ARHIVA

b) Osim gore navedenih normativno-pravnih djelatnosti, iz domena raznovr-snih pitanja o radu Društva, vrijedno je napomenuti da je Upravni odbor na svojim sjednicama razmatrao i slijedeće:- mogućnosti samofi nanciranja Društva i razvijanje gospodarstva unutar

Društva- uspostavljena je kontinuirana suradnja sa rukovodstvom DOO Soli- pokrenuta je inicijativa za izradu Programa poduzetništva unutar Društva,- realizirani su kontakti sa predsjedništvom SO Tuzla, kome je između

ostalih pitanja istaknut zahtjev za rješenje radnog prostora Društva, i na obostrano zadovoljstvo prostor je dat za upotrebu za potrebe tajništva u ulici “Dr Mustafe Mujbegovića” br. 30, I kat (25 m2) sa neophodnom adaptacijom. Ovaj prostor je dobiven pod zakup. Za sve ostale potrebe Društva dodijeljen je prostor u objektu Radničkog univerziteta, I kat sa upotrebom dvije dvorane sa cca 300 m2.

U cilju kvalitetnijeg i racionalnijeg djelovanja Društva, u stalni radni odnos na poslove i radne zadatke tajnika je primljena gospođa Krmek Ankica, a za bla-gajnika Društva gosp. Božo Majić.

Od stručno-administrativno-tehničkih poslova, tiskane su pristupnice za čla-nove Društva, koje nakon popunjavanja idu na kompjutorsku obradu. Vrijedno je pažnje spomenuti uređeno idejno rješenje za tiskanje memoranduma i članskih iskaznica, čija je realizacija već u tijeku.

Izvršene su sve pripreme za osnivanje poduzeća “Gradovrh” kao temeljne organizacije Društva.

Pored naprijed navedenih realiziranih planskih i programskih zadataka, ak-centira se i započeta aktivnost obilježavanja osamdesete obljetnice Društva, pla-nirana za 20. prosinca ove godine.

2. HKD “Napredak” Podružnica TuzlaMada se ovo Izviješće odnosi na period ožujak-studeni 1993. godine, potreb-

no je navesti određene aktivnosti ove temeljne organizacije i u ranijem periodu.Iako je 27. ožujka 1992. godine donesenom odlukom zvanično zamrznut rad

HKD “Napredak” Podružnica Tuzla, simpatizeri i članovi su se povremeno saku-pljali u prostorijama Franjevačkog samostana, razmjenjivali dotadašnja iskustva i razmišljali o narednoj programskoj aktivnosti. Tako je osnovan:

- Tamburaški orkestar i ženski pjevački zbor čije probe počinju već počet-kom siječnja ove godine i redovno se održavaju.

316

- Tijekom siječnja aktivira se u radu ranije formirana literarno-jezična sekcija.

13. ožujka ove godine na Obnoviteljskoj skupštini Društva “Hrvatski dom” prvi put javno nastupa djevojački pjevački zbor te sa tamburašima izvodi himnu “Lijepa naša”.

U travnju mjesecu članovi Napretka donose zaključak da je neophodno održa-ti godišnju skupštinu i birati nove članove Odbora, predsjednika, dopredsjednika, tajnika, rizničara, jer je zbog rata, napuštanjem Tuzle i okolice Društvo ostalo bez rukovodstva i pet članova Odbora.

27. travnja Odbor “Napretka” donosi odluku o pristupanju HKD “Napredak” Podružnica Tuzla Društvu “Hrvatski dom” u svojstvu temeljne organizacije, a ista Odluka je verifi cirana na Godišnjoj skupštini 2. lipnja 1993. godine.

Osnovni programski zadaci i ciljevi ovog Društva sačinjeni su tako da obu-hvaćaju promicanje kulture hrvatskoga naroda u svim njezinim segmentima, da-jući kvalitetan tonus i ukupnim kulturnim manifestacijama u gradu Tuzli.

Nabrojat će se slijedeće aktivnosti i manifestacije:Tijekom 1993. godine “Napredak” je održao:- dva koncerta duhovne i klasične glazbe u Franjevačkom samostanu,- dva cjelovečernja tamburaška koncerta (jedan u Domu Boraca, a drugi u

Narodnom pozorištu),- jedan tamburaški koncert za ranjenike u bolnici Gradina,- dvije književne večeri: u povodu 100. obljetnice rođenja M. Krleže u srp-

nju 1993. godine, u Narodnom pozorištu, Veče posvećeno A.G. Matošu (kolovoz),

- večer sa literarnom sekcijom (14. studeni 1993. u Narodnom pozorištu).- U pripremi je Napretkova večer u povodu 91. obljetnice i Dana Napretka

(25. studeni 1993.).

Sekcije učestvuju u svim značajnim obilježavanjima datuma, obnoviteljskim skupštinama Društva, na blagdanskim svetkovinama u Breškama i Šikari, kon-cert duhovne glazbe u Tuzli, na osnivanju Ogranka Društva “Hrvatski dom” u Lipnici, Husinu, proslavi Prve obljetnice II Dokanjske satnije – HVO u Doknju, Osnivačkoj Skupštini udruženja Čeha, Slovaka i udruženja Mađara itd.

Djevojački pjevački zbor i tamburaški orkestar učestvovali su u programu Ratne Olimpijade, a naročito su zapaženi kvalitetni nastupi ovih sekcija u svim olimpijskim kulturnim programima.

Ako se sumiraju aktivnosti, tamburaški orkestar je pod ravnanjem gosp. Vin-ka Dobrinića imao da sada 22 javna nastupa, ženski pjevački zbor pod stručnim

317

IZ ARHIVA

ravnanjem prof. Mirka Dušeka 11 nastupa, a literarna sekcija 12, u početku pod rukovodstvom gđe. Ankice Krmek a kasnije gđe. Zorice Slišković.

U pripremi je tiskanje knjige poezije za djecu člana literarne sekcije gosp. Fabijana Lovrić. Očekuje se promocija 6. prosinca u Franjevačkom samostanu u proslavu dana sv. Nikole.

3. Hrvatski glasnik je nezavisno glasilo čiji je osnivač i izdavač HKD “Na-predak, a uređivačku politiku i fi nancijsku brigu vodi direktor lista fra Petar Ma-tanović, gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli, te redakcijski kolegij na čelu sa glavnim i odgovornim urednikom Ljubomirom Aždajićem, profesorom. Glasilo izlazi od Božića 24.12.1992. godine i do danas je izašlo 16 brojeva. Želja i namjera je da Hrvatski glasnik bude glas hrvatskoga naroda ovog područja. Pozivani su svi Hrvati bez obzira na vjersku i političku pripadnost da surađuju u listu.

Glasnik je dobro primljen kod čitalaca i može se reći da je ispunio zadaću zbog koje je osnovan. Većina novinara su amateri ali u listu su surađivali i mnogi tuzlanski novinari – profesionalci.

Ukupni troškovi glasila su uglavnom pokriveni sredstvima prodaje, pomoći Samostana, Doo “Soli” i reklama.

Impozantna brojka od oko 480 članaka najbolje ilustrira aktivnost ovog gla-sila, a procentualni pregled strukture po područjima je slijedeći: politika 34,2%, kultura 14,5%, vjera 12,5%, povijest 8, 7%, gospodarstvo 8,5%, humanitarne organizacije, međunarodna suradnja, posjeta i slično 8,3%, HVO “Zrinski” i dr. 7,6%, nauka i školstvo 3,0% i šport 2,8%

4. Javna tribinaU skladu sa odredbama Statuta Društva i Programa djelovanja formirana je

Javna tribina Društva.Javan tribina predstavlja oblik djelovanja čiji je zadatak stvaranje uvjeta da se

putem javnih rasprava, predavanja, seminara, okruglog stola, simpozija i drugih oblika rada omogući najširem članstvu Društva i drugim zainteresiranim osoba-ma se upoznaju i da učestvuju u raspravama o značajnim pitanjima iz povijesti i kulture hrvatskog naroda i o svim ostalim aktualnim pitanjima od općeg i poseb-nog interesa za prostor u kojem živimo i šire.

Izabran je Odbor Javne tribine na čelu sa gosp. Jurajem Novoselom. Donijet je okvirni plan rada za 1993. god. sa 13 tema. Javna tribina je započela svoj rad 4. svibnja 1993. U prepunoj Kristalnoj dvorani hotela “Tuzla” održano je predavanje na temu: Aktualna politička situacija i njeno rješavanje kroz Van-ce-Ovenov plan. Redakcija lista “Hrvatski glasnik” objavila je integralni tekst

318

Vance-Ovenovoga plana kao specijalni prilog, koji je uručen nazočnima na Javnoj tribini.

Do kraja godine pripremit će se još neka aktualna tema iz plana. Javna tribina nije imala materijalnih troškova.

5. Rad komisijaU skladu sa članom 44. Statuta, a u cilju uspješnijeg rada, Upravni odbor je

formirao komisije čiji se rad ukratko predstavlja:a) Komisija za socijalnu skrb: nije imala poseban program niti planirana i

osigurana fi nancijska sredstva za rad u postojećim ratnim uvjetima. Ak-tivnost komisije odvijala se u pribavljanju podataka o socijalnom stanju članova Društva i drugih koji se nalaze u stanju socijalne potrebe, kao i na razvijanju svijesti i o potrebi uzajamne pomoći. Prikupljeni su podaci o socijalnom stanju za 50 osoba i obitelji, koje su zbog bolesti, starosti i teškog materijalnog stanja u prioritetu za pomoć i prezentirani Caritasu.

b) Komisija za formiranje ogranaka: osnovala je Podružnice Društva u Lipni-ci 21.8.1993. godine. Za predsjednika je izabran Lukanović Božo, zatim na Husinu 24.9.1993. godine čiji je predsjednik Pavlović Franjo, a do kraja studenog formirat će se Ogranak u Doknju.

c) Komisija za informiranje i propagandu je imala veliku aktivnost u pro-teklom periodu. Projektovana je pristupnica za učlanjenje sa 27 obilježja i prilagođena kompjutorskoj obradi; projektovan je Program na osnovu koga će se specifi cirati statistički podaci; u cilju sačuvanja podataka radi se na dva računara. Tiskano je oko 3500 pristupnica. Sve pravilno ispunjene pristupnice već su stavljene u kompjutor i stoje na raspolaganju za potrebe Društva. Od ukupno cca. 1700 pristupnica, 581 je ispravno popunjeno, oko 100 neispravno popunjenih i oko 1000 je neobrađenih.

Analizom pristupnica po mjestu boravka, odnosno mjesnim zajednicama doš-lo se do zaključka da je znatno veći broj iz prigradskog područja, na osnovu čega proizlazi prioritetan zadatak ove komisije tako i drugih oblika djelovanja Druš-tva, a posebno Javne tribine da se uključi u rad Društva što veći broj članova sa gradskog područja.

Ostale komisije nisu imale nikakvih aktivnosti.Na osnovu izloženog može se zaključiti da je Društvo “Hrvatski dom” preko

svojih organiziranih oblika djelovanja imalo zaista veoma plodonosnu i raznovr-snu aktivnost zasnovanu na osnovnom načelu javnosti rada, te nakon očekivane diskusije predlaže se Skupštini da ovo Izvješće prihvati.

319

IZ ARHIVA

D i s k u s i j a:

- Gosp. Stanislav Petrović: Obrazložio je malo opširnije o dodjeli privre-menih prostorija Društvu. Potrebno je da sami iznađemo sredstva za adap-taciju da bi što hitnije riješili problem.

- Gosp. Gradimir Krajtmajer: Od navedenog broja članova, zbog čega nema više članova iz gradskog područja?

- Gosp. Josip Šimić: Imamo sada cca. 9500 pristupnica, 1700 popunjeno, ostalo treba da se popuni. To se ne može uraditi tako brzo zbog okolnosti u kojima društvo radi.

- Gosp. Gradimir Krajtmajer: Koliko ima Hrvata u Gradu, a koliko u re-giji? Moramo imati točne podatke.

- Gosp. Josip Šimić: Prema osobnoj procjeni 30.000 na području koji po-kriva Hrvatski dom, a u gradu cca. 3-4.000.

- Gosp. Srećko Tunjić: Da li su svi članovi Skupštine popunili pristupnice? Trebao bi svaki član da dovede još najmanje 15 članova Društva.

- Gđa. Zdenka Dušek: Nismo zadovoljni sa brojem članova sa gradskog područja. Veliki broj još nije pristupio Društvu. Ima sigurno objektivnih i subjektivnih razloga. Mora se mnogo više učiniti nego do sada.

- Gosp. Fra Petar Matanović: Dobro je da Društvo postoji i radi, ljudi će povremeno pristupiti. Bitno je da oni koji su pristupili rade. Drugo, ovaj rat je otežavajuća okolnost, on je bit problema. Komunikacija sa širim na-rodom je gotovo nemoguća.

- Gosp. Marko Duspara: Je smo li mi Hrvati ovdje u Bosni ili smo Bosanci katolici? Ja to postavljam zvanično ovdje pitanje.

- Gosp. Ivan Martinaševićš: Mi ostajemo ono što jesmo – bosanski Hrvati.- Gđa. Zdenka Dušek: BiH je naša domovina, a otadžbina zna se gdje je.- Gosp. Božo Vilušić: Nije bitno kako nas zovu, nego kakvi smo mi. Hrvati

na ovim prostorima su se dokazali. Hrvatski korpus ima jako puno ljudi sa znanjem i treba raditi što više da se to iskoristi. Kod hrvatskih institucija pojavili su se karijeristi i slično pa počinju dinastije. Ne koriste se pravi kadrovi i Društvo treba na tom polju da radi i stavi akcent na kadrove, a da budu zastupljeni samo časni ljudi.

- Gosp. Josip Šimić: Po nacionalnosti do sada u našem računaru ima 93,8% Hrvata.

- Gosp. Pejo Banović: Poslije ovog Izviješća vrijedno je pažnje da neke stvari razjasnimo. Kada smo obnovili rad Društva htjeli smo da to bude kruna svega što ima predznak hrvatski. Nismo napravili Hrvatski dom da će da okuplja sve Hrvate, kako smo zamislili Društvo “Hrvatski dom”. Sada se postavlja pitanje što smo da sada uradili? Moramo dati svoj sud šta

320

će to biti što će okupljati sve Hrvate, pa da se to da u realizaciju, da narod ima svoje vođstvo specifi čno jedinstveno po pripadnosti i rođenju. Što je to sa Ograncima u drugim selima i sa drugim nacionalnim manjinama koje su nam slične?

Nakon vođenih diskusija Izvješće od radu Društva “Hrvatski dom” u Tuzli za period od ožujka do studenog 1993. godine – JEDNOGLASNO PRIHVA-ĆENO.

Zapisničar: Predsjednik Skupštine: Ankica Krmek Dr. prof. Zdenka Dušek

321

Priredio: Alen Matošević

Iz matice vjenčanih Tuzlanske župe 1811.

Dobrotom direktora Arhiva Tuzlanskog kantona dr. Izeta Šabotića, Matici hrvat-skoj u Tuzli omogućen je uvid u Matice vjenčanih Tuzlanske župe za godinu 1811.

Alen Matošević priredio je tekstove za objavljivanje.

Librum hunc, in quo notantur conjuncti in Matrimonium,Parochiæ Salinarum, legalem esse testorEgo Fr. Angelus Franich1 Vice-Secretarius Ep˜lis.Ja, fra Anđeo Franjić, generalni vikar provincije,svjedočim o vjerodostojnosti ove knjige, u koju su bilježenisklopljeni brakovi u župi Soli.Die 23. Maji. 1811. incipit administratio. R. P. Martini de Vareſs.Dana 23. svibnja počinje služba prečasnoga oca Martina od Vareša.

Redni br. 238.Die. 11. 9˜bris. 1811.Præmissis omnibus quæ præmitti ſolent juxta Cannones Sacri Concilii Tridñi2

nulloque detecto Cannonico impedimento, per verba de præsenti. Ego Fr. Martinus

1 Redoslijed provincijala Bosne Srebrene: Fra Andeo Franjić (1814-1817) http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/povijest-provincije/popis-bosanskih-vikara-i-pro-

vincijala.html2 Tridentski sabor je devetnaesti ekumenski sabor Katoličke Crk ve. Održan je u razdoblju od

13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563. u Tridentu (današnji Trento u Italiji), kao odgovor na teološke i ekleziološke izazove što ih je postavila Reformacija. Na ovom je saboru potvrđen nauk Katoličke Crk ve o spasenju, sakramentima, biblijskom kanonu, a nakon njega ujednačen je način slavljenja mise u cijeloj Crk vi.

322

de Vareſs Parochus, in Sacrum Matrimonium junxi Ioannem Filium MatthæiPerishich de Goricze, cum Roxa fi lia qñ Simonis Vareshkich. Testes fuereBlasius Petrovich, Antonius (Seizovich), necnon Roxa Uxor Simonis MartinovichConjugati habuere benedictionem juxta rubricam3 Miſsalis Romani.4

Dana 11. studenoga 1811.Ispunivši sve preduvjete propisane kanonima svetoga Tridentskog saborai ne otkrivši nijednu prepreku prema istim kanonima te po njihovu pristanku, ja, župnik fra Martin od Vareša, udružio sam u svetu bračnu zajednicu Ivana, sina Matije Perišića iz Gorica, i Ružu, kćer pokojnog Šime Vareškića. Svjedoci su biliBlaž Petrović, Anto Seizović i Ruža, žena Šime Martinovića.Mladenci su primili blagoslov prema odredbama Rimskoga misala.

Redni br. 239.Die. 12. 9˜bris. 1811.Præmissis omnibus quæ præmitti ſolent nulloque detecto Cannonico impedimento, per verba de præsenti. Ego Frat. Martinus de Vareſs Parochus in Sˇcrum Matri-monium Conjunxi Gregorium Filium Mariani Ivanich, cum Anna Filia PauliAbramovich de Kreshevo. Testes Fuere, Petrus Ivanich, et Maria Uxor MarianiJosich omnes de (Karcevine).

Dana 11. studenoga 1811.Ispunivši sve propisane preduvjete i ne otkrivši nijednu prepreku prema kanonima te po njihovu pristanku, ja, župnik fra Martin od Vareša, udružio sam u svetu bračnu zajednicu Grgu, sina Marijana Ivanića, i Anu, kćer Pavla Abramovića iz Kreševa. Svjedoci su bili Petar Ivanić i Marija, žena Marijana Josića, svi iz Krčevina.

Redni br. 240.Lipnicza Die. 18. 9˜bris. 1811.Præmissis omnibus quæ præmitti ſolent, juxta Cannones Sacri Concilii Tridñi, nulloque detecto Cannonico impedimento; per verba de præsenti. Ego Fr. Martinus de Vareſs Parochus in Sanctum Matrimo:nium junxi. Sequentes. Et primum.

3 Rubrika je najprije predstavljala crvenom tintom ispisana ili natpisana objašnjenja rituala iz liturgijskih knjiga, ali znači i odredbe i zakone Rimskog misala.

4 Rimski misal je najvažnija liturgijska knjiga Katoličke crk ve. Sastoji se od najprije od uređenog slijeda mise (Ordo Missae) i molitvi koje svećenik pjeva ili govori.

323

IZ ARHIVA

Petrum Filium Marci Knexevich, cum Angela fi lia Antonii Radman.Testes fuere Nicolaus Garghich, et Thomasa Uxor dicti Nicolai.

U Lipnici, dana 18. studenoga 1811.Ispunivši sve preduvjete propisane kanonima svetoga Tridentskog saborai ne otkrivši nijednu prepreku prema istim kanonima te po njihovu pristanku, ja, župnik fra Martin od Vareša, udružio sam u svetu bračnu zajednicu sljedeće mladence. Prvo:Petra, sina Marka Kneževića, i Anđu, kćer Ante Radmana.Svjedoci su bili Niko Grgić i Tomislava, njegova žena.

Redni br. 241.Secundum.Eliam Filium Natalis Lovrich de Pasiczi, cum Anna Filia IosephiAntunovich de Calaevo. Testes Fuere Antonius Antunovich, IoannesAntunovich, necnon Maria Uxor Iosephi Iosephi Iosich.

Drugo:Iliju, sina Bože Lovrića iz Pasaca, i Anu, kćer JosipaAntunovića iz Kalajeva. Svjedoci su bili Anto Antunović, IvanAntunović i Marija, žena Josipa Josića.

Redni br. 242.Tertium.Marcum Filium qndam Francisci Paulovich de Obodnicza. Cum Rosa Filia Mathæi Topalovich. Testes fuere Ioannes TopalovichPetrus Paulovich, necnon Maria Uxor Ioannis Terzich.

Treće:Marka, sina pokojnoga Franje Pavlovića iz Obodnice, i Ružu, kćer Matije Topalovića. Svjedoci su bili Ivan Topalović, Petar Pavlović i Marija, žena Ivana Terzića.

324

Redni br. 243.Driença Die 18 9˜bris. 1811.Premiſsis omb˜us que premitti debent, nulloque detecto Cannonico impedimento per verba de presenti:Ego Fr: Ioannes Duich (e) (Travnik) Socius Parochi in Sac˜mMatrimonium conjunxi Sequentes, et Primu˜ Tho:mam Filium Antonii Karshich de Gorricze CumAnna Filia qnd˜m Gerogii5Iurich de Obodnicza. Tes:tes fuere Ioannes Marich de Bodexiste6 et MichaelMarich de eodem loco.

U Drijenči, dana 18. studenoga 1811.Ispunivši sve propisane preduvjete i ne otkrivši nijednu prepreku prema kanonima te po njihovu pristanku, ja, fra Ivan Dujić iz Travnika, župni vikar, udružio sam u svetu bračnu zajednicu sljedeće mladence. Prvo: Tomu,sina Ante Kršića iz Gorica, i Anu, kćer pokojnoga Jure Jurića iz Obodnice.Svjedoci su bili Ivan Marić i Mijo Marić, obojica iz Bodežišta.

Redni br. 244.SecundumIosephum Filium qnd˜m Michaelis Lameshichde Obodnicza cum Ioanna Filia Magdalene7 Maruno-vich de Kulicze. Testes fuerunt Matheus Lameshichde Obodnicza, et Ioannes Lameshich de eode˜ loco

Drugo:Josipa, sina pokojnoga Mije Lamešićaiz Obodnice, i Ivku, kćer Magdalene Marunović

5 Supraskribirano o u Gerogii umetnuto je naknadno, i to na pogrešno mjesto jer je riječ o imenu Georgius.

6 Prema pisanim izvorima iz 14. stoljeća na brčanskom prostoru je postojalo više naselja (katoličkih). Kao najstarija se spominju Bili Potok, Pćelić, Korenita, Štrepci, Gornja Skakava, Zovik, Boće, Bodežište (Boderište), Donji Rahić, Gorice, Gornji Vukšić, Trnjaci, Hrgovi, Br-ezovo Polje, Brka (selo), Dubrave, Novi itd.

7 Ispod dočetnoga e u riječi Magdalene dopisan je znak (skraćivanja) jer je ispravan genitivni oblik Magdalenae.

325

IZ ARHIVA

iz Kulica. Svjedoci su bili Matija Lamešić i Ivan Lamešić, obojica iz Obodnice.

Redni br. 245.TertiumPetrum Filium qnd˜m Georgii Matuzevich de Vus:ſichi cum Rosa Filia Michaelis Iosipovich de obo˜d.Testes fuere Stephanus Babich de Vuſsichi et Ma:theus Clarich de Vuſsichi.

Treće:Petra, sina pokojnoga Grge Matuzevića iz Vusića,i Ružu, kćer Mije Josipovića iz Obodnice.Svjedoci su bili Stjepan Babić i MatijaKlarić, oba iz Vusića.

Redni br. 246.4t˜m.Michaelem Filium Mariani Pavich de Boççe,Cum Rosa Filia Petri Tuogliak de Driencsa.Testes fuerunt Antonius Pavich de Boççe et Ma:theus osmakchich de Boççe

Četvrto:Miju, sina Marijana Pavića iz Boća, i Ružu, kćer Petra Tuholjaka iz Drijenče.Svjedoci su bili Anto Pavić i Matija Osmakčić, obojica iz Boća.

Redni br. 247.5t˜mAntonium Filium Antonii Pavich de Drag:Sup. Cum Anna Filia qnd˜m Petri Marunovichde Obod. Testes fuerunt Antonius Shtitich, et Ioan:nes Petrovich oñes de eodem loco. Omnes habue:runt Bene˜d: (Oc).

326

Peto:Antu, sina Ante Pavića iz Gornje Dragunje, i Anu, kćer pokojnoga Petra Marunovićaiz Obodnice. Svjedoci su bili Anto Štitić i IvanPetrović, obojica iz Gornje Dragunje. Svi su primili blagoslov.

Redni br. 248.Lipnicza Die 25. 9˜bris. 1811.Præmiſsis tribus denuntiationibus 3˜bus Diebus Festivis, juxtaCannones S˜cri Concili Tridñi, nulloque detecto Cannonico imped˜to,per verba de præsenti. Ego Fr. Martinus de Vareſs Parochus; in Sacrum Matrimonium junxi Sequentes. PrimumMarcum Filium qñ Natalis (Teslich) de Breshke, cum Anna Filiaqñ Ioannis Martinovich de Kamesko. Testes aderant. Antonius etFranciscus Miatovich; necnon Rosa Uxor qñ Francisci Garbich.

U Lipnici, dana 25. studenoga 1811.Priopćivši tri objave o tri blagdana, kako propisuju kanoni svetoga Tridentskog sabora i ne otkrivši nijednu prepreku po istim kanonimate po njihovu pristanku, ja, župnik fra Martin od Vareša, udružio sam u svetu bračnu zajednicu sljedeće mladence. Prvo:Marka, sina pokojnog Bože Teslića (?) iz Brežaka, i Anu, kćerpokojnog Ivana Martinovića iz Kame(n)skog. Nazočili su svjedoci Anto i Franjo Mijatović i Ruža, žena pokojnog Franje Grbića.

Redni br. 249.Secundum.Philippum Filium qñ Michalis Marinovich, cum Maria qñ Iacobi Kolano:vich relicta Vidua a qñ Philippo Giurinovich.Testes fuere Philippus Lukich, et Martha ejus Uxor.

Drugo:Filipa, sina pokojnog Mije Marinovića, i Mariju, kćer pokojnoga Jakova Kolanovića i udovu pokojnoga Filipa Đurinovića. Svjedocisu bili Filip Lukić i njegova žena Marta.

327

IZ ARHIVA

Redni br. 250.Tertium.Ioannem Filium qñ Pauli Miatovich, cum Rosa Filia qñ GeorgiiDivkovich. Testes fuere Antonius Josich, et Georgius, necnon Maria Uxor Lucæ Miatovich.

Treće:Ivana, sina pokojnog Pavla Martinovića, i Ružu, kćer pokojnog JureDivkovića. Svjedoci su bili Anto Josić, Juro i Marija,žena Luke Mijatovića.

Redni br. 251.Quartum.Ioannem Filium Marci Matich, cum Maria Filia Thomæ Obodniçich.Testes aderant, Marcus Akalovich, Michael Divkovich; necnon Rosa ejus Uxor.

Četvrto:Ivana, sina Marka Matića, i Mariju, kćer Tome Obodnočića.Svjedoci su bili Marko Akalović, Mijo Divković i njegova žena Ruža.

Redni br. 252.QuintumMarcum Filium qñ Gregorii Mishich de Lipnicza, cum AngelaFilia qñ Ioannis Maleshevich. Testes fuere Simon Mishich, LucasBoxich, necnon Rosa Uxor Simonis Tuogliak.

Peto:Marka, sina pokojnog Grge Mišića iz Lipnice, i Anđu,kćer pokojnog Ivana Maleševića. Svjedoci su bili Šimo Mišić, LukaBožić i Ruža, žena Šime Tuholjaka.

328

Redni br. 253.SextumIoannem Filium qñ Thomæ Domich de Dobargnia, cum Catharina FiliaLaurentii Iosich de Lipnicza. Testes aderant Ioannes Bikich, IosephusLukanovich; necnon Catharina Uxor Taddæi Maroshevich.

Šesto:Ivana, sina pokojnog Tome Domića iz Dobrnje, i Katu, kćerLovre Josića iz Lipnice. Svjedoci su bili Ivan Bikić, Josip Lukanović i Kata, žena Tdije Maroševića.

Redni br. 254.SeptimumAntonium Filium Michaelis Banovich de Ussino, cum Catharina Filiaqñ Georgii Akalovich. Testes fuere Michael Garghich, Michael Sabran;necnon Catharina Uxor Antonii Garghich. Conjugati habuerunt bene:dictionem sicut, in Miſsali Romano continetur.

Sedmo:Antu, sina Mije Banovića s Husina, i Katu, kćerpokojnog Jure Akalovića. Svjedoci su bili Mijo Grgić, Mijo Sabrani Kata, žena Ante Grgića. Mladenci su primiliblagoslov kako je propisano u Rimskom misalu.

Redni broj 255.Drag˜: Sup˜: Die 25 9br�i˜ 1811.Praemissis omnibus quę pręmitti solent, nulloque impe=dimento Canoc˜: detecto imo juxta formaſ Sac˜: Conc˜.Trid:Ego Fr: Ioannes Duich a Travnik soc. Par: sequente�Cop: in Sac: Matrimonium et Primum.Petrum Filium Marci Stojakovich de Breshke cumMaria Filia Marci Gargich de Lipnicza. Teste� fuere Elias Lucich de Breshke, et Philipu� Stiepich de eode˜ loco.

U Gornjoj Dragunji, dana 25. studenoga 1811.Ispunivši sve preduvjete propisane odredbama svetoga Tridentskog saborai ne otkrivši nijednu prepreku prema istim kanonima,

329

IZ ARHIVA

ja, fra Ivan Dujić iz Travnika, župni vikar, sljedećesam mladence udružio u svetu bračnu zajednicu. Prvo:Petra, sina Marka Stojakovića iz Brežaka, i Mariju, kćer Marka Grgića iz Lipnice. Svjedoci su biliIlija Lučić i Filip Stijepić, obojica iz Brežaka.

Redni broj 256.Secundum.Thadeam Filium Andreę Philippovich de Obod˜:Cum Maria Filia quoñd : Petri Tuogliak de Bres˜.Test: fuerunt Thoma� Tufekchich de Obodnicza.et Franciscu� Lameshich de Obodnicza.

Drugo:Tadiju, sina Andrije Filipovića iz Obodnice,i Mariju, kćer pokojnog Petra Tuholjaka iz Brežaka.Svjedoci su bili Toma Tufekčići Franjo Lamešić, obojica iz Obodnice.

Redni broj 257.Tertium.Michaelem Filium Elię Jokich de Pogorioczi cu˜Ioanna Filia Ioannis Stojakovich de Breshke.Test˜: fuerunt Philippu� Pavlovich de Obodn: etThomas Toppalovich de Obodnicza.

Treće:Miju, sina Ilije Jokića iz Pogorioca, iIvku, kćer Ivana Stojakovića iz Brežaka.Svjedoci su bili Filip Pavlović i Toma Topalović, obojica iz Obodnice.

Redni broj 258.Quartum.Michaelem Filium quônd: Bonaventurę Bo:rovcsevich de Skakava Sup: cum Maria FiliaAntonii Mihacsevich de Breshke. Test: fuerunt

330

Marcus Josipovich de Skak: Sup: et NicolausJelovcsich de dicto loco.

Četvrto:Miju, sina pokojnog Bone Borovčevićaiz Gornje Skakave, i Mariju, kćerAnte Mihačevića iz Brežaka. Svjedoci su biliMarko Josipović iz Gornje Skakave i NikoJelovčić iz istog mjesta.

Redni broj 259.Quintum.Ioannem Filium quond: Michaelis Josippovichde Obodnicza, cum Anna Filia quond: PetriToppalovich de Obod. Testes fuere Petrus Tu:fekchich de Obod. et Petrus Marinovich deeodem loco. Cuncti hab: bẽnd: ut cont: in Miſs: Romano.

Peto:Ivana, sina pokojnog Mije Josipovićaiz Obodnice, i Anu, kćer pokojnog Petra Topalovića iz Obodnice. Svjedoci su bili PetarTufekčić i Petar Marinović, obojica iz Obodnice.Svi su primili blagoslov, kako je propisano Rimskim misalom.

331

IZ ARHIVA

332

333

IZ ARHIVA

334

335

IZ ARHIVA

Documents

Jub gradovrh