Juliette Benzoni-Marijana 3 Jason Od Cetiriju Mora

Juliette Benzoni MARIJANA Jason od četiriju mora

~ 1 ~

Juliette Benzoni

MMAARRIIJJAANNAA

33.. ddiioo

JJaassoonn oodd ččeettiirriijjuu mmoorraa


~ 2 ~

SADRŽAJ PRVI DIO: CAREV GLASNIK......................................................3 1. Prepreka kod Fontainbleau ..................................................4 2. Prva rana.............................................................................16 3. Tragičan ples .......................................................................31 4. Čokolada gospodina Cremea ................................................47 5. »Britanik« ..........................................................................59 DRUGI DIO: ZAMKA JEDNE LJETNE NOĆl..................................72 6. Jedan prozor otvoren u noć .................................................73 7. Kuća dobrog duha................................................................89 8. Obruč se steže... .................................................................108 9. Kraljičin obožavatelj ............................................................126 10. Neobičan zatvorenik ..........................................................141 11. O razumnom korištenju sijena i o onom što se u njemu može naći ............................................................156 12. Lov na cara ........................................................................169 TREĆI DIO: ROBIJAŠI..............................................................181 13. Put za Brest .......................................................................182 14. Deveta zvijezda... ..............................................................195 15. Da bi pravda bila izvršena..................................................211


~ 3 ~

PRVI DIO:

CAREV GLASNIK


~ 4 ~

1.

PREPREKA KOD FONTAINBLEAU Uz zvuk trube kočija se probije kroz vrata što vode od Aixa i uleti u uske i mračne uličice starog dijela Avignona. Na nebu još visoko sunce zlatilo je bedeme jasno ocrtavajući nazubljene rubove četvrtaste kule i u blijesku se odbijalo od mirne površine rijeke čija je žuta voda protkala bez žurbe ispod sačuvanih lukova starog i napola porušenog mosta Saint-Benezet. Na najvišoj kuli ogromne papske palače poput zvijezde je blistao Bogorodičin kip. Da bi bolje vidjela, Marijana je spustila prašnjavo staklo prozora i s užitkom udisala topli zrak prožet svim dahovima Provanse u kojima su se miješali mirisi masline, lipe i ružmarina. Prije petnaest dana je napustila Luku. U početku je putovala cestom što vodi uz samo more a zatim dolinom rijeke Rhone. Putovalo se samo za vidjela da se ne bi izmorilo Marijanu koja je bila gotovo u četvrtom mjesecu trudnoće te je zbog toga trebalo biti malko na oprezu, osim toga nastojalo se da se ne izmori konje. Valja reći da kočiju nije vukla poštanska kljusad, već četiri uznosita hata iz konjušnice Sant'Anna. Na dan se prevaljivalo otprilike deset milja, a na večer se zaustavljalo u nekom od usputnih konačišta. Na tom putovanju Marijana je imala priliku da primijeti koliko se njeno stanje bijaše promijenilo. Zahvaljujući rasnim konjima, grbovima nacrtanim na vratima kočije i prinčevskoj kruni iznad njih, svuda je bila ne samo toplo, nego i s poštivanjem dočekana. Otkrila je da je ugodno pripadati soju velikih gospoña. Gracchus i Agata su se naprosto nadimali od ponosa što su bili u službi jedne princeze. To su dakako svagdje i svakome obilato davali do znanja. Bilo je dovoljno pogledati Gracchusa kad bi ujutro ulazio u predvorje konačišta gdje bi se zaustavili kako svečano najavljuje: »Kočija njene visosti je spremna« ... Nekadašnji šegrt iz ulice Montorgueil se gotovo smatrao carskim kočijašem. Marijana je prilično uživala u tom polakom putovanju. Povratak u Pariz je nije previše veselio. Mada se radovala što će ponovno vidjeti dragog Arkadija, u isto se vrijeme bojala svih onih neugodnosti koje su je tamo čekale. U prvom redu prijetećeg lika Francisa Cramerea. Pa i prijem na koji će naići kod cara imao je svoju važnost. Dok je na putu moglo joj se dogoditi da naiñe na drumske razbojnike, no na sreću dotad joj se nikakva neugodnost nije dogodila, živica uz put joj je pomagala da ne misli na spodobe i na snoviñenja u vili Sant'Anna. Mlada se žena trudila da je ni načas ne uznemiri prijeteće lice Mattea Damianija i fantastična prilika kavalira s bijelom maskom koji joj je postao mužem. Kasnije, o svemu tome će kasnije porazmisliti... kad odluči kojim će pravcem usmjeriti svoj život koji je u potpunosti zavisio od Napoleonove volje. On je nekoć utro put pjevačici Mariji Stelli, no što će uraditi sada sa princezom Sant'Anna? Ako ćemo pravo ni sama princeza nije bila načistu što će biti od njene plemenite osobe. Ponovo je bila udata, ali ovaj put bez muža! Avignon je očarao Marijanu. Možda blijeskom sunčanih zraka ili veličinom lijene rijeke; možda ju je zadivila topla boja starih zidina ili crveni geraniji kojih je bilo po svim balkonima, no možda ju je taj divan grad očarao i ugodnim šumom svojih srebrnih maslinika ili pjevušavim naglaskom žena što su promicale kraj njene kočije. Kako bilo da bilo željela je provesti tu nekoliko dana prije no što će krenuti za Pariz. Nagnuvši se prema prozoru poviče: - Pogledaj ima li gdje kakav dobar hotel, Gracchuse. Željela bih ovdje ostati par dana. Ovaj mi se grad sviña!


~ 5 ~

- Ništa lakše od toga. Vidim tamo dalje veliku gostionicu s krupnim naslovom, a budući da se ionako moramo tu zaustaviti... U stvari kraj gradskih vrata Oulle vidjeli su se krupni, žuti zidovi gostionice Palais, jednog od najstarijih i najudobnijih konačišta u tom kraju. Tu je u isto vrijeme bila i poštanska postaja o čemu je svjedočila krupna i prašnjava kočija što se baš tu bijaše zaustavila. Iz nje su iskakali umorni putnici utrnulih udova uz zaglušnu buku praporaca, dozivanja kočijaša, veselih povika znanaca, južnjačkih povika koji su Marijanu podsjećali na šušketanje žala. Jedan se kočijaš podigao na krov poštanske kočije, odgurnuo ceradu od voštanog platna i stao dodavati gostioničkom slugi kovčege, putne torbe i omote putnika. Kad je bio gotov s prtljagom, uze nekoliko omota novina i dobaci ih slugi. To je ustvari Moniteur koji je putovao, tako reći, s jednog kraja zemlje na drugi, da bi Provansalcima donio najnovije vijesti iz Pariza. No jedan se omot odriješi i, pavši na tlo, novine se rasprše na sve strane. Jedan od kočijaša pohita da ih pokupi i dok je to radio oči mu se zaustave na vijestima prve stranice te on iznenañeno poviče: - Bože! Bože! Napoleon je otpustio svog Fouchéa! Bogami to je novost, velika novost! Ubrzo se oko njega stvorila gužva. I posluga i gosti se bace na novine rasute po zemlji i stanu tumačiti dogañaj svi u jedan glas. - Fouché otpušten! To nije moguće! - Koješta! Bit će da je caru preko svake mjere dojadio. - To nikako, već je car htio ugoditi mladoj carici! Ona se nije mogla navići da svaki dan susreće tog ubojicu kralja, tog čovjeka revolucije koji je glasao za pogubljenje njena tetka kralja Luja XVI! - A ne znači li to da je postalo »vruće« svim onim odrpancima što su u meñuvremenu dospjeli na velike položaje? To bi, bogami, bilo veselo. Svatko je iznosio svoje mišljenje. Svi su govorili u isti mah, jedni čudeći se dogañaju, a drugi veseleći mu se. Provansa nije nikad iskreno prigrlila novi režim. Ona je bila i ostala rojalistički raspoložena, stoga je i bilo mnogo više onih koji su se veselili Fouchéovu padu, nego onih koje je njegov pad uznemirio. Marijana ponovo zazove Gracchusa koji je, sjedeći na svom sjedištu, pratio opisani prizor. - Donesi mi brzo jedan primjerak novina - naredi mu. - Odmah gospoño, no najprije ću se pobrinuti za vaše odaje. - Pusti odaje i donesi mi najprije novine! Ako se ovi ljudi ne varaju vrlo je lako moguće da se ne zaustavimo ovdje. Vijest je za nju bila od ogromne važnosti. Fouché ju je već odavna progonio, taj ju je čovjek pod prijetnjom uveo k Talleyrandu da ga uhodi, toj čovjek nije bio kadar ili je nije naprosto htio odbraniti od Franchon-Fleur-de-Lysa, taj čovjek, zahvaljujući kojemu je Francis Cranmere nekažnjeno šetao Parizom, ugrabio je Adelaidu d'Asselnat, njenu sestričnu, da bi na koncu pobjegao iz dvorca Vincennesa i domogao se Engleske gdje se nesmetano bavio svojim odvratnim poslom, taj je čovjek, konačno, izgubio svoju pogubnu moć po kojoj je postao jedan od najmoćnijih ljudi zemlje! Bilo je to divno! Toliko divno da nije u to mogla vjerovati. Meñutim kad su joj se našle u rukama novine požutjele od puta i prljave od prašine, morala je vjerovati onome što je vidjela. Ne samo da je u Moniteuru bilo odštampano da je vojvoda od Roviga, Savary postao šef ministarstva policije umjesto vojvode od Otranta, već je bio odštampan i tekst službenog pisma što ga car bijaše uputio Fouchéu: »S obzirom na usluge što ste nam ih u raznim prilikama učinili«, pisao je car, »povjeravamo vam upravu Rima dok se ne pobrinemo da se izvrši paragraf osmi Ustava od 17. veljače 1810. Očekujemo da ćete i na tom novom mjestu dati dokaza o vjernoj službi carstvu i našoj


~ 6 ~

osobi...« Marijana nervozno rukama zgužva novine i prepusti se ludom veselju. To je bilo ljepše nego što je i u snu mogla pomisliti! Prognan! Fouche otjeran u progonstvo! Nije bilo sumnje što je, u stvari, predstavljao položaj guvernera u Rimu, položaj značajan po časti i ni po čemu drugom. Napoleon je htio Fouchéa udaljiti iz Pariza. Novine, dakako, nisu javljale razlog te odluke, no nešto je Marijani šaputalo da su glasoviti pregovarači pod engleskim ogrtačem umiješali u to svoje prste. Uostalom još jedna vijest, potpuno odvojena od ove o Fouchéu i objavljena na sasvim drugom mjestu, valjda zato da javnost ne bi povezala ta dva dogañaja, utvrdila ju je u njenu uvjerenju. Istog dana kojega se car »zahvalio na njegovim uslugama« Fouchéu, bankar Ouvrard je uhapšen zbog prijevare i potkopavanja državne sigurnosti, i to u salonu jedne sjajne pariške gospoñe poznate po privrženosti carskoj kruni. Marijana se odmah sjetila Fortunée i prijetnje kojima se zaprijetila svom ljubavniku, kad je doznala za besramne prijedloge što ih je ovaj uputio Marijani. Nije li ona Ouvrarda strpala u zatvor? Znači da je ona obavijestila Napoleona o engleskoj aferi. Lijepa Kreolka osvetljive naravi i poznata po svojoj privrženosti prijateljima bila je kadra da tako nešto uradi. - Onda, što je gospoña princeza odlučila? Uznemiren Gracchusov glas trgne Marijanu iz razmišljanja. Nakon takvih novosti nije više moglo biti govora o tome da uz put gubi vrijeme. Trebalo se vratiti u Pariz, i to što brže. Bez svog zaštitnika Francis više nije bio opasan. Ona se radosno osmijehne svom kočijašu. Prvi put je bila istinski vesela otkako je napustila Luku. - Naprijed Gracchuse! Potjeraj konje što je moguće brže! Moramo što prije stići u Pariz! - Da li se gospoña princeza sjeća da u zapregu nemamo poštanske konje? Ako potjeram tempom kojim smo putovali u početku, konji će nam pocrkati prije no što stignemo do Lyona, a to bi bila velika šteta, gospoño princezo! - Ne želim pobiti konje, već bih htjela da što više puta prevalimo. Stoga se večeras i nećemo zaustaviti ovdje već idemo dalje! Gracchus Hanibal Pioche rezignirano uzdahne, malko se digne na sjedištu i okrene kočiju pod razočaranim pogledom gostioničara koji već bijaše potrčao prema raskošnoj kočiji i, pošto je ošinuo konje bičem, usmjeri kočiju na put što vodi u Orange. Pošto su Marijanini konji dali dokaza o svojoj izvanrednoj kakvoći, a Gracchus o svojoj spretnosti, njena kočija, blatna i prašnjava toliko da joj se nije mogla raspoznati boja ni grbovi na vratima, stiže kasno u noć pred grad Fontainbleau. Mladoj se ženi ote uzdah olakšanja primijetivši svijetlost u prozorima paviljona što ih je podigao genijalni Ledoux. Konačno je stigla! Radost što je bijaše preplavila u Avignonu i natjerala na put prema Parizu bijaše, treba reći istinu, malko splasla, a što se više približavala glavnom gradu činilo joj se da se to isto zbivalo i sa drugim Francuzima. Prolazeći kroz gradove i gostionice na putu, Marijana je ubrzo otkrila da je svijet, manje-više, posvuda otpuštanje Fouchéa smatrao katastrofom. Ne zato što je bio sklon Fouchéu već mnogo više stoga što je bio mnogo neskloniji njegovu nasljedniku. U vezi s tim su se pronosile najrazličitije glasine. Uglavnom, svi su bili mišljenja da je Napoleon otpustio Fouchéa da bi ugodio svojoj ženi te su se odjednom svi oni koji su se manje ili više uzdigli zahvaljujući revoluciji sad prilično prestrašili za svoje položaje, svoje blagostanje i sigurnost. Činilo se, da se Napoleon od generala Bonapartea prometnuo u »nećaka Luja XVI«. Osim toga svima je bilo poznato da je Savary bio


~ 7 ~

čovjek slijepo odan svojem gospodaru, da je on bio čovjek uskih vidokruga, lišen milosrña, i plemenitosti, carski pandur, čovjek kadar da bez pogovora izvrši bilo koji pa i najbezočniji nalog. Rojalisti su se nadasve dobro sjećali da je, u stvari, Savary bio krvnik vojvode d'Enghienu. Ukratko, Marijana je na svoje veliko čudo otkrila da su Francuzi, dezorijentirani i preplašeni, bili gotovo spremni da Fouchéa gotovo posvete. U svakom slučaju svi su bez razlike žalili za njim. »Kako bilo da bilo ja nikad neću požaliti što je otišao!« mislila je sjećajući se svega onoga što je pretrpjela zbog njega. »Uostalom, taj mi Savary nikad ništa nažao nije učinio. Čak se i ne poznamo! Prema tome, ne vidim zbog čega bih se morala bojati njegova naimenovanija za šefa policije.« Usprkos tim mislima kojima se tješila nije mogla suzdržati izvjesnu zlovolju videći kako stražari brižljivo premeću po njenoj kočiji što joj se dotad nikad nigdje nije dogodilo. - Mogu li vas upitati što tražite? - dobaci stražarima nestrpljivo. - Ne mislite valjda da sam sakrila bačvu rakije ispod ovih ovdje jastuka? - Nareñenje je nareñenje, gospoño! - odgovori jedan od žandara što je baš u tom trenutku izašao iz stražarnice. - Sve kočije što idu za Pariz moramo pregledati, posebice one koje dolaze izdaleka. Odakle dolazite, gospoño? - Iz Italije! - odgovori Marijana. - Kunem vam se da ne prevozim u svojim kolima ni krijumčarenu robu ni urotnike! Vraćam se kući, to je sve! - Vi biste morali imati pasoš - nato će žandar podrugljivo se osmijehnuvši pri čemu bljesnuše izuzetno bijeli zubi ispod gustoga brka koji je podsjećao na četku - možda pasoš koji vam je izdao gospodin vojvoda od Otranta? Očito je bilo da se na takve pasoše poprijeko gledalo te se ona zahvali sudbini što je odnedavna postala vjernim podanikom velike vojvotkinje Toskane. Ona ponosno pokaže pasoš što joj ga je ljubazno predao grof Gherardesca treći dan po njenu vjenčanju. - Ovaj pasoš je potpisalo njeno carsko veličanstvo, princeza Eliza, velika vojvotkinja Toskane, princeza Luke i Piombina... i sestra njegova veličanstva cara i kralja... kao što vam je vjerojatno poznato! - odgovori podsmješljivo i zlurado se smiješeći dok je nabrajala sve te zvučne naslove. No žandar kao da je bdo imun na svu tu njenu podrugljivost. On je svu svoju pažnju usredotočio na to da pod svjetlom fenjera pročita ime ispisano na službenoj ispravi. - Marijana - Elizabeta d'Assel...nat, de Villeneuve... princeza... Sarta... ne, Santa Anna... - Sant'Anna! - ispravi ga nestrpljivo Marijana. - Mogu li se popeti u svoju kočiju i nastaviti put? Veoma sam umorna... a osim toga počinje kišiti. Stvarno je bilo tako. Velike okrugle i teške kapi, teške poput komada novca, počeše padati na tlo stvarajući pri tom padu male kratere prašine. No reklo bi se da se žandar nije na to obazirao. Odmjerivši Marijanu nepovjerljivim pogledom, reče: - U kočiju možete ući, ali ne možete krenuti! Treba da nešto prije toga vidim. - Baš bih htjela znati što! - dobaci mu bijesno Marijana dok se on s njenim pasošom udaljavao prema stražanici. - Pa zar taj ovaj misli da ja putujem s krivotvorenim ispravama? Na tu njenu upadicu odgovori stari piljar koji je svoj voz pun kupusa zaustavio pokraj njene kočije. - Ne smijete gubiti strpljenje, gospoño! To važi za sve i za vojvodsku bratiju i za puke siromahe! Čovjek ne bi vjerovao kako su postali


~ 8 ~

sumnjičavi! Ja bih prije uništio ovaj svoj kupus, nego u nj sakrio kakva urotnika! - Ali što se, dovraga, dogodilo? Da nije izvršen nekakav atentat? Ili je neki zločinac pobjegao? Ili traže razbojnike? Marijana je gotovo bila spremna povjerovati da je Napoleon izdao tjeralicu za njom zato što se udala bez njegova dopuštenja. - Ništa se od svega toga, gospoño, nije dogodilo! Stvar je u tome što dobričina Savary smatra sebe jedinim poštenim podanikom prijestolja! I zbog toga pretražuje, traži, ispituje sve i svakoga! Taj mangup hoće sve da zna! Piljar bi do bogzna kada nastavio sa svojim povjerljivim primjedbama da se nije pojavio brkati žandar pred kojim je išao još goluždravi potporučnik. Ovaj priñe kolima, nehajno pozdravi i pošto je Marijanu odmjerio bezobraznim pogledom, upita: - Vi ste gospoña Sant'Anna, zar ne? Povrijeñena tonom ćosava potporučnika, Marijana bijesno prasne naglašavajući svaku svoju riječ: - Ja sam princeza Sant'Anna, oslovljava me se s vaše gospodstvo ili vaša visosti, kako vam se više sviña, poručniče! Reklo bi se da vas u žandarmeriji nisu dovoljno naučili pristojnosti! - Dovoljno je da nas uče našoj dužnosti - otpovrne mladić nimalo zbunjen oholim ponašanjem mlade žene. - A moja je dužnost da vas odmah odvedem k ministru policije, vaša visosti. Zamolite svoju sobaricu da mi prepusti sjedište. Prije no što je Marijana, gušeći se od bijesa, bilo što uspjela odgovoriti, potporučndk je otvorio vrata kočije i ušao u nju. Agata se nesvjesno digla u namjeri da mu prepusti mjesto, ali je Marijana čvrsto zgrabi za lakat. - Ostanite tu, Agato, ja vam nisam naredila da se dignete, a nisam navikla da mi uz bok sjedi tkogod to poželi. A vas gospodine, vjerojatno nisam dobro shvatila. Ne biste li bili dobri pa ponovili ono što ste netom rekli? - Rekao sam da vas bez odlaganja moram odvesti ministru policije. Vaše ime je dostavljeno svim stražarnicama već prije tjedan dana. Dakle, dobili smo nalog. - Od koga potječe taj nalog? - Pa od koga ako ne od ministra policije, gospodina vojvode od Roviga, prema tome od samog cara! - To ćemo vidjeti! - poviče Marijana. - Hajdemo, dakle, gospodinu vojvodi od Roviga budući vam je do toga toliko stalo. Ja se sigurno neću prestrašiti da mu kažem što mislim o njemu i o njegovim potčinjenima... ali dotle želim ostati gospodaricom u ovoj kočiji! Učinite mi uslugu i smjestite se kraj mojega kočijaša, mladiću! Uz to mu možete pokazati put! Inače vam se kunem da odavde ne mičem. - U redu! Idem! Ne baš dobre volje mladi oficir izañe iz kočije i popne se na sjedište kraj Gracchusa, koji ga dočeka podrugljivim smješkom. - Zahvaljujem vam na društvu, poručniče, to je od vas vrlo ljubazno! Vidjet ćete kako je ovdje ugodno. Doduše malko je vlažno ali ste bar na čistom zraku! Recite kamo ćemo sada? - Idi samo naprijed! I ne pravi se previše pametan, prikane, jer bi mogao požaliti! - promumlja oficir. Umjesto odgovora Gracchus potjera konje i, zaboravivši na svoj uzvišeni položaj prinčevog kočijaša, zapjeva s naglaskom pariškog mangupa neku staru pjesmu vojnika koji su se tukli kod Austerlitza. Smijeha? Marijani uvaljenoj u naslonjač kočije nije bilo do smijeha. No taj ratoborni marš što ga je njen kočijaš veselo pjevao malko ju je


~ 9 ~

smirio. Zaista je bila bijesna, ali se ni načas nije prestrašila tog Savaryja ni razloga zbog kojega ju je dao uhititi pred samim vratima Pariza. Kad su malo kasnije stigli u palaču Juigne, Marijana primijeti da se i tu štošta promijenilo. Bilo je očito da se palača preureñuje. Posvuda su se vidjele skele, gipsani likovi, posude s bojom koje su radnici tu napustili poslije dnevnog posla. Usprkos kasnom satu (deset sati je već odbilo na tornju Saint-Germain-des-Pres) mnoštvo se slugu i ličnosti svake vrste i ranga vrtjelo po dvorištu i predsobljima. Umjesto da Marijanu odvedu na prvi kat u prašnjavo predsoblje iz kojega se ulazilo u mali ured pretrpan raznim spisima vojvode od Otranta, mladi žandarmerijski potporučnik je preda krupnome majordomu obučenom u crvenu odjeću koji pred njom svečanim pokretom otvori salon u prizemlju. Tu je pokućstvo bilo od mahagonija, vrlo masivno, tu je bilo lavova od pozlaćene bronze, zastora od tamno zelenog tkanja, i posvuda slike raznih bitaka. Tu se nalazio i ogroman carev kip. Usred tog salona jedna je gospoña odjevena u haljinu od žutog tafta i haljetka od crnog baršuna, ogrtač boje slame ukrašen čipkama iz Malinesa uzbuñeno šetkala gore-dolje izazivajući pri tom šuštanje svoje svilene odjeće. Bila je srednjih godina, plemenita lica, visoka čela, izraza blaga i stroga u isti mah. Marijana ju je poznavala. Često je kod Talleyranda sretala gospoñicu Chastenay, visoka roda i duhovitu. Za nju se pričalo da je nekoć bila zaljubljena u generala Bonapartea. Kad je Marijana ušla, gospoña Chastenay se zaustavi, iznenañeno se zagleda u došljakinju da bi zatim pojurila k njoj raširenih ruku. - Draga i velika umjetnice! Oh! Oprostite! - poviče radosno. - Htjela sam kazati, draga moja princezo, koje li radosti i kojeg olakšanja što vas ovdje vidim! Marijana se malo začudi. Kako je gospoña de Chastenay znala za promjene što su se s njom zbile? Smiješeći se nervozno, gospoña Chastenay povuče mladu ženu prema naslonjaču podno dviju brončanih statua. - Ta u Parizu svi samo pričaju o vašem romantičnom vjenčanju! O njemu se govori gotovo isto toliko kao i o nemilosti u koju je pao jadni naš vojvoda od Otranta! Znate li da je izgubio položaj guvernera Rima? Priča se da je car pobjesnio kad je doznao da je vojvoda uništio sve tajne dokumente i spise u svom ministarstvu. Protjeran je, zaista protjeran! Čovjek u to ne može povjerovati! Ali što sam ono htjela kazati, u stvari? - Počeli ste pričati kako se u. Parizu mnogo govori o mom vjenčanju, gospoño - prošapće Marijana prestrašena bujicom njenih riječi. - Ah, da, da! Pa to je izvanredno! Znate li, draga moja, da ste vi prava pravcata chasottiere? Pod beznačajnim pseudonimom sakriti jedno od najvećih imena Francuske! Ta to je nadasve romantično! No znajte da ja uza sve to nisam bila iznenañena. Već odavna sam slutila da pripadate visokom plemstvu, a kad smo doznali novost... - Ali kako ste tu novost doznali? - htjela je Marijana svakako znati. Gospoña de Chastenay se načas zaustavi, porazmisli da bi zatim nastavila još žustrije: - Kako je to bilo? Ah, da! Velika vojvotkinja Toskane je pisala caru o tome kao o izuzetnom dogañaju! I uz to vrlo dirljivo! Mlada i lijepa pjevačica pristaje da se vjenča za nesretnika tako nakaznog od prirode da se nikad nikome nije pokazao! A osim toga otkrilo se da lijepa umjetnica pripada starom i plemenitom rodu! Draga moja, bit će da vaša zgoda sada kruži svim europskim dvorovima. Gospoña de Genlis vjerojatno se bavi mišlju da o vama piše roman, a gospoñu de Stael ste toliko zaokupili da jedva čeka da vas upozna. - Ali... car? šta je kazao car? - nato će Marijana uznemirena donekle bukom što ju je podiglo jedno vjenčanje za koje ona mišljaše da će


~ 10 ~

zauvijek ostati tajnim. - Mora da je toskanski dvor izvršio rude potiniere čim su te brbljarije uspjele prevaliti toliki put! - Vjere mi, o tome baš ne znam mnogo - otpovrne gospoña de Chastenay. - Znam jedino to da je njegovo veličanstvo o tome razgovaralo s gospodinom de Talleyrandom i da se okrutno rugalo jadnom princu što je kao čitateljicu smjestio kod bivše gospoñe Grand vlastitu kćerku markize d'Asselnata. Takav je Napoleon, u stvari, i bio! Mora da se strašno razbjesnio zbog njena vjenčanja te je uživao u tome da svoj bijes izdovolji na Talleyrandu nadajući se pri tom da će ga kad-tad na samoj Marijani iskaliti. Nema sumnje da je zbog toga i pozvana ministru policije. Da bi promijenila predmet razgovora, upita: - Ali, kako to, gospoño, da smo se ovdje srele, i to u ovaj kasni sat? To pitanje načas vrati gospoñu de Chastenay u ono stanje uzbuñenosti u kojem se nalazila kad je Marijana ušla u salon. - Ah ne pitajte me, molim vas! Još uvijek sam van sebe! Zamislite, nalazila sam se u Beauvaisisu, kod dobrih prijatelja koji tamo posjeduju krasno imanje. Da! Zamislite, jutros je nekakav ogroman žandar došao po mene s porukom da se odmah pojavim kod gospodina vojvode od Roviga. A najgore u svemu tome je činjenica da nemam pojma što sam to mogla skriviti! Moji jadni prijatelji su ostali vrlo zabrinuti. Za strašnog putovanja bez prestanka sam se pitala zašto su me uhapsili, što sam to učinila. Toliko sam bila potištena da sam načas svratila k javnom odvjetniku da bih ga upitala što on o tome misili, našto mi je on savjetovao da doñem ovamo što hitnije jer da bi svako zakašnjenje moglo imati pogubnih posljedica! Ah, draga, nalazim se u takvom stanju... sigurna sam da se i vi nalazite u sličnom. Ne, nije bilo sličnosti izmeñu njena položaja i položaja gospoñe de Chastenay. Marijana se trudila da sačuva hladnokrvnost. Imala je puno razloga da misli kako nareñenje koje se na nju odnosilo nije bilo slučajno... Ali nije ni u snu mogla zamisliti da bi je Napoleon dao uhapsiti samo zato što se usudila vjenčati a da ga prije nije pitala za dozvolu. No nije imala vremena da sa svojom znanicom podijeli njene brige jer je u salon ušao veličanstveni husar i obavijestio gospoñu de Chastenay, da je ministar čeka. - Sveti Bože! - zastenje gospoña de Chastenay. - što li će sada sa mnom biti? Izmolite za mene očenaš, draga princezo! Haljina od žutog tafta nestane u mimistrovu kabinetu. Marijana ostane sama. Bilo je vruće u toj prostoriji jer su prozori bili hermetički zatvoreni. Da bi došla do daha, Marijana rastvori veliki ogrtač što ga je nosila preko lake haljine od zelene svile i razriješi krajeve uzica na svojoj haljini. Osjećala se umornom i prljavom, dakle ne baš u povoljnom stanju da se sastane sa ministrom policije. Bila bi ma šta dala da se mogla pošteno okupati... No kad će imati priliku da se okupa? Kad bi joj barem dozvolili da poñe kući! S kakvom li će se optužbom naći licem u lice? Car je bio zlopamtilo kad je imao razloga za to. Marijana se sjeti nekih prizora dok su se voljeli, prizora punih strasti. Sjećanje na njih ju je smirivalo. Vrata se rastvore: - Molio bih gospoñu da me slijedi... Vratar se ponovo vrati i pred njom širom rastvori velik i sjajan radni kabinet nimalo nalik radnom kabinetu Fouchéa. Za stolom od mahagonija, ukrašen svježim ružama, nad kojim se kočio ogroman Napoleonov portret, sjedio je lijep i mlad čovjek baršunasta pogleda, ponešto mekih crta lica i radio ili se bar pretvarao da radi na nekim spisima. Ugledavši ga, Marijana se sjeti da je već negdje srela vojvodu od Roviga i uz put pomisli kako joj nikada nije bio baš previše drag. Njegov uobražen, ohol i samozadovoljan izgled oduvijek joj je išao na živce. Kad je ona ušla, uopće i ne podiže oči tako da to još više pobudi


~ 11 ~

u njoj već uroñenu antipatiju prema njemu i njenu zlovolju. Mada je njegovo držanje bilo, nema sumnje, vrlo neljubazno i mada nije naviještalo ništa dobro, ona odluči da ga natjera da se odnosi s poštovanjem prema njenu položaju i imenu, ako već nema namjeru da joj iskaže poštovanje kao prema osobi. S obzirom na stanje u kojemu se nalazila... Mirnim korakom popriječi prostoriju i smjesti se u naslonjač sučelice pisaćem stolu, a zatim ugodnim glasom reče: - Ne želim vam smetati u vašem poslu, gospodine ministre, ali kad budete našli za shodno, molila bih vas da mi kažete kakvoj časti imam zahvaliti što se nalazim ovdje? Savary se trgne, odbaci pero i krajnje iznenañen se zagleda u Marijanu. Ako se pretvarao, treba mu odati priznanje da je u tom umijeću bio veliki majstor. - Bože! Bože! Draga princezo! Zar ste već tu? - Čini se da jesam... On skoči iz svog naslonjača, obiñe stol, primi je za ruku koju mu ona ne bijaše pružila i poljubi je. - Ispričavam se, ali i neobično radujem što ste se vratili u Pariz! Ne možete ni zamisliti s koliko vas se nestrpljenja čeka?! - Ali... a ja bih rekla da stvari stoje sasvim drugačije - nato će Marijana ne baš uvjerena njegovim tvrdnjama. - Barem ako je suditi po žaru kojim su me vaši žandari uhapsili na gradskim vratima. U Fontainbleau! Ako nemate ništa protiv, ja bih vas molila da prestanemo s ovom igrom mačke i miša. Ostavimo po strani izraze pristojnosti. Suviše sam umorna od duga i naporna puta... Hajde, recite mi odmah u koji ste me zatvor naumili strpati i uz to zbog čega?! - Savary zine u čudu. Marijana je ovaj put bila sigurna da se on ne pretvara već da je zaista zapanjen njenim riječima. - Zatvor? Vas? Ali zašto bih vas strpao u zatvor, draga moja princezo? Zbilja čudno, večeras svi samo o zatvoru pričaju! Eto, maloprije gospoña de Chastenay... - ... je bila više nego sigurna da joj ne gine zatvor. Do vraga! Pa što da misli čeljade koje ste dali uhapsiti? - Ali ja nisam naredio da se hapsi ni vas ni nju! Jednostavno sam preporučio svojim ljudima da me obavijeste o vašem dolasku i da vam kažu da vas želim vidjeti čim stignete u Pariz. Isto to je važilo i za gospoñu de Chastenay. Shvatite me: napuštajući ovu kuću, moj je prethodnik... pa kažimo otvoreno... uništio sve spise i sve tjeralice, što znači da ja više nikoga ne poznam. - Uništio spise? - ponovi Marijana koju je ta stvar počela zabavljati. - Htjeli ste kazati da je on... - Sve spalio! - nadoveže Savary očajno. - Blesavo sam mu nasjeo. Predložio mi je da ostane još nekoliko dana ovdje da, kako reče, »sredi stvari«. Tri dana je ostao ovdje i za ta je tri dana pobacao u vatru tajne spise, liste svojih agenata, svu prepisku, pa čak i sva careva pisma! Car je pobjesnio kad je za to doznao. Gospodin Fouché je prognan u Aix. Pobjegao je da bi se spasio od opravdanog careva gnjeva. Sad pokušavam uhodati policijski stroj s ono nešto dokumentacije koja mi je ostala. S tog razloga i nastojim doći u vezu sa svima onima koji su imali nekoć neku vezu s ovom kućom. Marijanimo lice oblije rumen, srce joj se stegne od bijesa i stida. Sad je shvatila. Taj čovjek, opterećen teškim nasljedstvom, htio je pošto-poto dokazati svome gospodaru da je bio kadar zamijeniti lisca Fouchéa na položaju ministra policije. No kako ni izdaleka nije bio dorastao svom prethodniku pravio je jednu glupost za drugom. I sad je mislio da će ona ponovo uletjeti u policijsku mrežu pokoravajući se nalozima jednog ministra?! No da bi dobila što jasniji uvid u svoj položaj, blago upita:


~ 12 ~

- Jeste li sigurni da car nema nikakve veze s... pozivom koji sam dobila na ulazu u Fontainbleau? - Ama baš nikakve, draga moja princezo! Jedino želja da što bolje upoznam jednu osobu o kojoj čitav Pariz govori već petnaest dana natjerala me da izdam nareñenje, koje, kako što mi kažete, nije bilo ispravno shvaćeno od mojih potčinjenih što ćete mi, nadam se, oprostiti. Ministar povuče svoj naslonjač Marijaninom i sa obadvije ruke je primi za ruku. U istom trenutku u pogledu mu se pojavi iskra čeznutjivosti što mlada žena smatraše lošim znakom. Njoj je bilo poznato da je Savary imao puno uspjeha kod žena, no njoj se kao muškarac nije sviñao, nije bio njen tip. Baš zbog toga je smatrala da je potrebno da ga odmah zaustavi te polako povuče ruku i upita: - Tako, dakle, svi o meni pričaju? - Svi! Vi ste tema dana po svim salonima. - To je velika čast za mene! No je li meñu to »svi« uključen i car? Savary se gotovo ljutito trgne. - Zaboga, gospoño! Njegovo veličanstvo cara se ni u kom slučaju ne može trpati pod izraz »svi«! - U redu, u redu! - kratko odsiječe Marijana. - Znači da vam car mene uopće nije spominjao? - Vjere mi... nije! Zar bi i moglo biti drugačije?! Ne vjerujem da u ovom trenutku postoji ijedna žena na svijetu koja bi bila kadra privući sklonost njegova veličanstva. Car je do ušiju zaljubljen u svoju mladu ženu kojoj posvećuje svaki trenutak svog slobodnog vremena. Nikad nije bilo tako sretnog bračnog para! U stvari... Marijani je bilo dosta tog njegovog naklapanja stoga naglo ustane. Po njenu mišljenju taj je sastanak predugo trajao. A ako je taj glupan naredio da je k njemu dovedu samo zato da bi se nadugo i široko raspričao o sretnoj ljubavi carskog bračnog para, onda je još gluplji no što je prije smatrala. Zar mu zaista nisu bila poznata govorkanja što su okolo kolala na njen i carev račun? Nikada Fouché ne bi počinio takvu nesmotrenost, dakako, ukoliko ne bi bila povezana s nekim njegovim lukavstvom... - Ako mi dozvolite, gospodine ministre, ja bih se od vas oprostila. Kao što sam vam već rekla, strašno sam umorna... - Dakako, gospoño, dakako...! To je najprirodnija stvar na svijetu. Pomoći ću vam da se smjestite u kočiju! Ne možete nd zamisliti, draga moja princezo, kakvu ste mi radost pričinili... On ju je obasipao s bezbroj, nema sumnje vrlo ljubaznih komplimenata, ali to kao da je samo još više utjecalo na Marijaninu razdražljivost. Njoj je bilo očito da više nije bila zanimljiva Napoleonu, inače se Savary nebi usudio da joj udvara. Vjerovala je da će naići na njegov bijes, bila uvjerena da će se on potruditi da joj se što bučnije osveti, da će je baciti u zatvor, da će je prognati... Meñutim ništa od svega toga. On je, nema sumnje, vrlo rastreseno slušao ogovaranja na njen račun. A ovamo je dovedena zato da zadovolji znatiželju novoga ministra kojemu je nadasve bilo stalo da uspostavi izvjesne odnose do kojih mu je bilo stalo... ili da nekako podržava razgovor. Bijes i razočaranje joj se nakupilo u duši. U ušima joj je zujalo kao u košnici tako da je jedva i čula kad joj je Savary kazao da vojvotkinja, njegova žena, prima ponedjeljkom i da će se smatrati neobično počašćen posjetom princeze Sant'Anna. Nema šta, vrlo lijepo sročeno! - Nadam se da ste takoñer pozvali i gospoñu de Chastenay? - otpovrne podrugljivo dok joj je on pružao ruku i tako joj pomogao da se popne u kočiju. Ministar se zagleda u nju pogledom u kojem se zrcalilo iznenañenje. - Pa naravno...! Ali zašto me to pitate?


~ 13 ~

- Tako... samo sam znatiželjna! Tek toliko da i ja nešto upitam! Pa do skorog viñenja dragi vojvodo! I ja sam takoñer očarana ovim susretom! Čim je kočija krenula Marijana se zavali u jastuke razdirana željom da bijesno viče, plače ili prasne u smijeh. Pa da li se može zamisliti nešto smiješnije!? Tragedija se pretvorila u lakrdiju. Bila je uvjerena da je čeka sudbina junakinje iz romana, a umjesto toga je pozvana na večeru kod vojvotkinje Savary! Nije li sve ovo nevjerojatno? Čudan li je ovo ministar policije: kad želi upoznati nekoga, pošalje po njega žandare, kao da ne zna kako bi se to drukčije izvelo! A kad se nesretni uzvanik nañe pred njim, uvjerava ga u svoje vječno prijateljstvo! - Sretna sam, gospoño, što vas ponovo vidim - reče Agata kad se Marijana pojavila pred njom. – Sva sam protmula od straha kad nas je žandar doveo ovamo...! Pogledavši svoju sobaricu, Marijana vidje da su joj oči natečene od pustog plakanja. - Dakle, ti si bila sigurna da ću izići iz palače izmeñu dvojice žandara, s uzama na rukama i da će me odvesti pravo u zatvor u Vinvennesu. To se, eto, nije dogodilo, jadna moja Agato! Nisam ja tako važna ličnost! Doveli su me ovamo samo zato da vide kako izgledam! Treba se pomiriti sa sudbinom, drago dijete. Više nisam careva najdraža ljubavnica. Sad sam samo obična princeza. I da bi dokazala kako se pomirila sa sudbinom, Marijana brizne i sama u plač dovodeći time jadnu Agatu na sam rub očaja. Tiho je plakala sve dok kočija nije prošla kroz ulazna vrata u dvorište palače Asselnat. Prizor što se ukazao pred njom namah zaustavi njen plač: stara palača bila je čitava osvijetljena od sporednih prostorija u prizemlju do mansardi pod samim krovom. Kroz uglavnom otvorene prozore izbijao je blijesak svijeća, a u dvoranama punim cvijeća, elegantna skupina se pomicala po zvucima violine. Odjeci Mozartovog baleta dopiraili su do zapanjene mlade žene koja je gledala ne shvaćajući i pitajući se nije li možda pogriješila vrata... No to je doista bila njena kuća, kuća u kojoj se nešto slavilo... I lakaji koji su stajali na trijemu oboružani svijećnjacima bijahu njeni. Ne manje zaslijepljen Gracchus je zaustavio konje nasred dvorišta, gledajući razrogačenim očima, ne pomišljajući da se pokrene i stavi noge na tlo. No odjek željeznih kotača po pločniku, nadjačao je zvuke violina. Negdje u kući odjekne uzvik: - Evo ih! U istom času na trijemu se stvori skupina žena u večernjim haljinama i ljudi u fraku; meñu njima se osmjehivao Arkadije de Jolival izdužena lika, sa bradom i živahnih crnih očiju. Ipak on se ne uputi prema kočiji... Iz skupine se izdvoji visok izvanredno elegantan čovjek koji je svoju jedva primjetnu hromost oslanjao na štap sa zlatnom jabukom. Imao je ponosito lice, hladne plave oči raznježene osmjehom prepunim topline. Marijana, nijema od čuñenja, vidje kako gospodin de Talleyrand jednim pokretom odmiče sluge, prilazi kočiji, otvara vratašca i pruža joj ruku u rukavici, govoreći snažnim glasom: - Dobrodošli u dom svojih predaka, Marijano, dobrodošli meñu svoje prijatelje i meñu sebi jednake. Dolazite s dužeg puta nego što i mislite. Mi smo se večeras skupili da vam kažemo koliko smo sretni zbog toga. Blijeda i zabludjelog pogleda, Marijana je gledala sjajnu gomilu pred sobom. Najprije je ugledala Fortunée Hamelin koja se istovremeno smijala i plakala, vidjela je i Dorotheu Périgord u bijelom, gospoñu de Chastenay koja joj je nešto pokazivala u svojoj svilenoj haljini sljezove boje, vidjela je i druge, manje poznate osobe, koje su, meñutim, pripadale odabranom društvu Francuske: Choiseul-Gouffier, Jaucourt, La Marck, Laval, Montmorency, La Tour du Pin, Bauffremont, Coigny. Sve te osobe je srela u ulici Varenne dok je bila skromna čitačica


~ 14 ~

princeze od Beneventa. Dok joj je Talleyrand držao ruku, odjednom joj bi jasno da su se tu večeras okupili u njenu domu ne samo zato da bi je dočekali, već i da bi joj vratili mjesto koje joj po roñenju pripada, a koje bijaše nesretnim slučajem izgubila. Vrtjelo joj se pred očima od raskošnih haljina i blistavih dragulja. U pružene ruke položi svoje drhtave prste. Sišla je teško se oslanjajući na prijateljsku ruku. - A sada - viknuo je Talleyrand - mjesta prijatelji, mjesta njenu veličanstvu, princezi Sant'Anni kojoj u vaše i svoje ime želim mnogo, mnogo sreće. Uz buran pljesak čitavog društva poljubio ju je u oba obraza prije nego što je položio svoje usne na njenu ruku. - Znao sam da ćete nam se vratiti - šapnuo joj je. - Sjećate li se što sam vam rekao u Tuileriesima onog olujnog dana? Vi ste jedna od naših i tu se ništa ne može promijeniti. - A da li car dijeli vaše mišljenje? - Car! uvijek car! Usprkos svom nastojanju Marijana nije mogla a da ne misli na čovjeka kojega je još uvijek voljela. Talleyrand napravi grimasu. - S te ćete strane možda imati nekih neugodnosti... no dajete, čekaju vas! Razgovarat ćemo kasnije. Pobjedonosno je poveo mladu ženu prema svojim prijateljima koji su je u istom trenu okružili, grlili, čestitali joj. Išla je od zagrljaja do zagrljaja, od Fortunée Hamelan oko koje se širio jak ružin miris, do perunikom namirisanog Arkadija de Jolivala. Prepustila se, potpuno smetena. Sve je to bilo previše iznenadno i neočekivano. Marijana je jedva reagirala. Dok je u velikom salonu Talleyrand držao zdravicu u čast njena povratka, ona je prišla Arkadiju. - Sve je to dirljivo i lijepo, prijatelju, no ja ništa ne razumijem. Kako ste znali da se vraćam? Sve izgleda pripremljeno kao da ste me očekivali. - Pa i očekivao sam vas. Kad su mi ovo donijeli, bio sam siguran da ćete se danas vratiti. Pokazao joj je veliki list papira na kojem je bio pečat od čijeg je izgleda Marijanino srce brže zakucalo. Carev pečat! No vrlo osoran sadržaj nije bio nimalo ohrabrujući. »Po nareñenju njegova veličanstva cara i kralja, princeza Sant'Anna ima se predstaviti na dvoru Saint Cloud, i to u srijedu 20. lipnja.« Na kraju je stajao potpis: »Duroc, vojvoda od Friula, veliki dvorski maršal.« - Srijeda, dvadeseti lipnja je sutra - primijeti Jolival. - Zacijelo vas ne bi zvali da nisu bili sigurni da ćete već danas biti u Parizu. Osim toga, gospoña de Chastenay pohrlila je ovamo ravno od vojvode od Roviga. - Kako je mogla znati da me neće nadzirati? - Jednostavno, pitala je Savaryja... no doñite, draga Marijano. Nemam pravo da vas zarobim. Vaši gosti vas traže. Ne možete ni zamisliti koliko ste postali slavni otkada je Florence objavila novost o vašem vjenčanju ... - Znam, ali prijatelju, toliko bih više voljela večeras ostati samo s vama. Toliko vam toga imam reći! - A ja imam toliko toga čuti! - odgovori Arkadije, stežući strastveno vrškove prstiju svoje prijateljice. - No morao sam gospodinu de Talleyrandu obećati da ću ga upozoriti čim budem nešto doznao. On smatra da vaš povratak mora predstavljati nešto... trijumfalno... - To je samo jedan od načina da me uvede... malo na silu... u svoj klan, zar ne? No ipak bi trebao priznati kako se u meni ništa nije promijenilo. Moje srce nije tako prevrtljivo.


~ 15 ~

Zamišljeno je procjenjivala carsku naredbu koju nije ispuštala iz ruku, pokušavajući shvatiti što se skriva iza tako kratkih, gotovo zloslutnih riječi. Nervozmo se komešala ispred Jolivalova nosa. - Na što ste pomislili kad ste ga primili? - Iskreno, baš ništa!... Nikad ne možemo znati šta se skriva u carevoj glavi. No kladio bih se da nije zadovoljan. - Dobili ste opkladu - uzdahne Marijana. - Sigurna sam da ću se loše provesti. Za sada budite ljubazni, Arkadije, pobrinite se za moje goste dok se malo osvježim i presvučeni. Nakon svega stalo mi je da ovoga puta dostojno odigram ulogu gospodarice. Toliko im zaista dugujem. Idući prema stubištu, iznenada se predomislila: - Recite mi, Arkadije, ima li kakvih novosti o Adelaidi? - Nikakvih - odgovori Jolival sliježući ramenima. - Teatar Pygmees trenutno je zatvoren i, ako se ne varam, premješten je na Aix la Chapelle. Pretpostavljam da je i ona tamo. - Kakva glupa priča! Najzad to se nje tiče!... Marijana je trenutak oklijevala, a najzad se odluči i upita: - A Jasan? - Ni o njemu nema vijesti - odgovori Arkadije ravnodušno. - Sigurno je odjedrio prema Americi, a vaše ga pismo, bez sumnje, čeka u Nantesu. - Ah! Bio je to gotovo uzdah, toliko kratkotrajan da je bilo nemoguće nešto naslutiti, no ipak je bilo očito da ju je Arkadijevo obavještenje ujelo za srce. Naravno da pismo ostavljeno Patersonu nije imalo važnosti, kocka je bila bačena, igra odlučena, povratka više nije bilo, no ona je proživljavala nedjelje nadanja, nadanja nad razjapljenom prazninom. Za Marijanu more je bilo neizmjerno, jedna laña na njemu obična ljuska. Svoj je uzvik dobacila beskraju, a beskraj nije imao odjeka. Jason za nju nije više ništa predstavljao... no ipak, penjući se lagano prema svojoj sobi, Marijana je shvatila da ga još uvijek želi vidjeti... Bilo je to čudno, jer se sutradan morala sukobiti sa Napoleonovim bijesom, podnositi jednu od onih borbi u kojoj je ljubav čini tako ranjivom... Biti će tu teških trenutaka. I pored svega nije bila zabrinuta. Misao joj se tvrdoglavo vraćala moru, u potrazi za lañom koja se nije vratila u luku Nantes. Čudna je bila ta upornost sa kojom se vraćala misao na mornara. Kao da se Marijanina mladost naseljena ludim snovima i žarkim željama za pustolovinom grčevito drži za tog pustolova, u pravom smislu riječi, ne priznajući stvarnost, u nastojanju da još preživi. Meñutim, vrijeme pustolovina je prošlo. Slušajući udaljene zvuke jedne Mozartove arije koja je dopirala do nje kroz otvoreni prozor, nova princeza je osjećala da je to preludij za jedan sasvim drugačiji život, smiren život pun dostojanstva potrebnog djetetu koje joj se začelo u utrobi. Kad se sutra prestane svañati sa carem, ništa više neće učiniti do pustiti dane da protiču... i živjeti kao čitav svijet! Avaj!...


~ 16 ~

2.

PRVA RANA

Četiri sata je odzvonilo na ugrañenom satu centralnog zabata Palače Saint-Cloud, dok se Marijana penjala uz veliko stubište sagrañeno prošlog stoljeća. Osjećala se nelagodno, ne toliko zbog pogleda koji su je pratili još od glavnog ulaza, koliko zbog pomisli na ono što je očekuje u ovoj nepoznatoj kući. Dva i po mjeseca su protekla od dramatičnog prizora u Tuileriesima, i sada će ga prvi put vidjeti... Dovoljno da joj zadrhti srce... Mala primjedba, dodana carskom pozivu, stavila joj je do znanja da dvor trenutno žali za švedskim kraljevskim princom i da nisu dopušteni raskošni nakiti, te da se mora predstaviti u »okrugloj haljini« i »fantazija frizuri«. Odlučila se dakle za haljinu bez dugih skuta, od bijelog teškog satena, bez ikakvih drugih ukrasa osim prostranih rukava, zlatnih kopči i bisera koji su isticali široki pojas pod njenim njedrima. Kapa od iste tkanine ukrašena crnim i bijelim nojevim perjem koje se povijalo duž vrata, ukrašavala je raskošnu tamnu kosu, a velika ešarpa od crnog kašmira protkanog zlatom, prekrivala joj je jedno rame i blago padala duž leña do pregiba druge ruke. Kruškasti biseri u ušima i zlatne narukvice na dugim bijelim rukavicama sve do rubova rukava, upotpunjavale su ovu toaletu koju su ostale žene gledale radoznalošću punom udivljenja. Marijana se nije na to obazirala. Svaki detalj bio je promišljen, od željene jednostavnosti haljine koja je isticala liniju njenih mogu, do skromnosti u nakitu na nježnom vratu, kako ne bi bio poremećen sklad njegove linije koja se sa toliko gracioznosti izvijala iz zaobljenih ramena. Do snježnih rubova smiono dekoltirane haljine njena se put isticala svojom bujnom ljepotom, prema kojoj je, Marijana je to znala, Napoleon bio naročito osjetljiv. Što se susret više primicao, Marijana je, budući da prošle noći nije spavala, imala vremena proučiti svoje držanje. Zaključila je da bi bilo najgluplje zauzeti držanje krivca. Napoleon joj ništa drugo nije mogao zamjeriti, osim što je, ne pitajući njegovo mišljenje, osigurala budućnost njihova zajedničkog djeteta. A ta budućnost bila je raskošno osigurana. Dakle, računala je da će mu se približiti kao žena sigurna u svoju moć, kao ljubavnica koja je odlučila povratiti svog ljubavnika. Bila je umorna od svih onih naklapanja što ih je čula nakon svog povratka u Francusku, bilo joj je dosta priča o zaljubljenom paru što su ga, navodno, tvorili Napoleon i Marie-Louise. Sve do prošle noći kad joj je Talleyrand, sa osmjehom u kome se osjećao blud, došapnuo da car najveći dio vremena provodi ako ne u krevetu svoje žene, a ono barem zatvoren s njom. - Svako jutro prisustvuje njenu oblačenju, izabire joj haljine, nakit... Nikad mu nije dovoljno nakićena! Gospodar rata, ovaj se puta upustio u jednu mnogo nježniju borbu! Marijana je čvrsto odlučila napraviti diverziju u tom ljubavnom ratu. Isuviše je trpjela od objave tog vjenčanja, mučila ju je gotovo životinjska ljubomora, pomišljajući na »njihove« noći, dok su njene bile beskrajno puste. Bila je svjesna svoje ljepote i sposobnija od »druge« da zaludi bilo koga čovjeka. Danas je odlučila pobjediti. Nije išla caru, već je pod svaku cijenu htjela zadržati čovjeka. I možda je radi toga njeno srce tako teško zakucalo kad je stigla u predsoblje na prvom katu, gdje su po običaju u dane carevih primanja bili dvorski prefekt i četiri caričine dame. Marijana je očekivala da će istog dana vidjeti gospoñu de Montmorency i groficu de Périgord koja joj je rekla da će biti u službi.


~ 17 ~

- Po protokolu - dodala je Dorothea - prije nego vas uvedu u dvoranu za prijem, jedna od dvorskih dama mora vas predstaviti počasnoj dami i dvorskom prefektu. Prefekt, markiz de Bausset je šarmantan čovjek, ali je zato počasna dama, vojvotkinja od Montebella, po mom mišljenju, obična čangrizavica. Na nesreću, carica u nju ima veliko povjerenje, vjerojatno da bi je utješila zbog nesretnog austrijskog taneta koji je usmrtio jadnog Lannesa. Srećom, bit ću tamo. Ja ću vas predstaviti, a u mom društvu ona ima obzira. U to je Marijana i te ikako vjerovala, poznavajući karakter mlade grofice, koja ni za što na svijetu ne bi dopustila gospoñi Lannes da zaboravi, kako je ova roñena kao princeza de Courlande. Neusiljeno se osmjehujući išla je prema svojoj prijateljici. No dvije mlade žene jedva su imale vremena pozdraviti se, kad im se pridruži još netko. - Eto nam dakle povratnice! - veselo zagalami Duroc. - I to kakve povratnice! Draga moja, pravo je zadovoljstvo sresti vas! Kakva ljepota! Kakva elegancija! Vi ste... časti mi, ne nalazim riječi! - Recite »carska« i nećete biti daleko od istine - reče Dorothea pomalo muškim glasom, dok se Duroc klanjao Marijani. - Treba priznati - dodala je malo tiše - da naša draga vladarica nije dostojna njenih skuti! Uvijek sam tvrdila da Leroyeve haljine ne može nositi bilo tko! - Kato to, bilo tko! - protestirao je veliki dvorski maršal. - Jedna Habzburgovica? Gospoño grofice, vaša će vam iskrenost donijeti neugodnosti. - Recite točnije, moje savršeno poznavanje francuskog jezika - živo mu odgovori Dorothea iskreno se smiješeći. - Htjela sam reći da Leroyeove haljine pristaju svakom tijelu. One su pravljene za vitke i nježne, dugih nogu - dodala je odmjeravajući vlastitu priliku u susjednom ogledalu, - a njeno veličanstvo isuviše voli kolače. Što se tiče gospoñe Perigord ona je bila savršeno elegantna i navečer je zapanjila svojom promjenom. Djevojčica krupnih očiju, mnogima ružna i premršava, pretvorila se u pravu ljepoticu. Ni sama Marijana nije sa više elegancije nosila teške Leroyeve kreacije. Haljina koju je tog dana nosila, sašivena od širokih traka bijele čipke i crnog vekira, unakazila bi manje profinjeno tijelo. Ljubazno je uhvatila Marijanu pod ruku. - Divno je vidjeti vas kako postajete dostojni sebe! - uzdahnula je. - Sada smo zaista daleko od gñice Mallerousse i signorime Marie-Stelle! Iako je vladala sobom, Marijana osjeti da crveni. - Osjećam se poput kameleona - uzdahnula je. - Ne mogu reći da mi je svejedno kakvo će mišljenje o meni imati obični smrtnici. Divne crne obrve gospoñe de Perigord podigle su se do sredine čela. - Obični smrtnici se neće usuditi da ga stvore, draga moja! Što se tiče vama ravnih, pretpostavimo da su vidjeli i druge. Zar ne znate da je moj djed bio konjušar carice Elizabete prije no što je postao njen ljubavnik i oženio vojvotkinju de Courlande? Zbog svega toga sam prilično ponosna na nj... To je čak moj predak koga najviše volim!... A što se tiče nekih od vaših izbjeglica, znam i za one koji su radili manje otmjene poslove no što je čitanje raznim princezama ili prireñivanje koncerata! Ne uznemiravajte se toliko i doñite da vas predstavim našem Kerberu. - Samo čas! - reče Marijana, okrenuvši se prema Durocu. - Možete li mi objasniti naredbu koju ste mi poslali, gospodine vojvodo. Zašto sam ovdje? Maršalovo okruglo lice malo neodreñenih crta, razvuklo se u osmijeh. - Ali... da bismo vas predstavili njegovu veličanstvu, ništa više... to je običaj! U normalnim prilikama, to bi obavili jedne večeri, ali kako smo u žalosti... - Zar je to sve? - sumnjičavo upita Marijana. - Jeste li sigurni? Jeste li sigurni da njegovo veličanstvo nije priredilo jednu od svojih podvala?


~ 18 ~

- No, da! Car mi je naredio da vas pozovem, a ja vam u njegovo ime nareñujem da se predstavite. Uostalom - dodao je izvlačeći sat - vrijeme je da uñem u salon, a gospoña od Montebella nije se ni pojavila. Sigurno ju je carica zadržala. No to nije toliko važno. Meni takoñer pripada čast da predstavljam pridošlice. Doñite gospoño. Uzvanici su polako ulazili u susjedni salon čija su dvostruka vrata otvarala dva sobara u zelenoj livreji, i postavljali se uokrug, i to prvo žene, a iza njih muškarci. Jedino je Duroc ostao kraj Marijane, stojeći malo po strani, nedaleko vrata kroz koja je trebao proći carski par. Bilo je prepuno svijeta. Nespokojna mlada žena nestrpljivo je očekivala voljenog čovjeka, ni ne osvrnuvši se na ostale uzvanike. Oni su za nju predstavljali sjajnu uniformiranu gomilu Francuza i stranaca, a lica iznad mnoštva haljina nije ni primjećivala. Jedino se u prolazu osvrnula na svoj izgled u jednom velikom ogledalu. Mučila ju je jedna jedina misao: kako će je on primiti? Očekivala je da će biti sami, da će je odvesti u u svoj kabinet i da će razgovarati bez svjedoka. Susret nije zamišljala na službenom prijemu. Bila je razočarana. Činilo joj se da joj Napoleon stavlja do znanja da za njega ne predstavlja ništa više od ostalih žena! Zar je moguće da je toliko zaljubljen u tu debelu Švabicu? Pored toga, zbog reputacije koju je imao Napoleon da nekim ženama javno dijeli grube komplimente, zabrinuto je očekivala čas kad će se naći pred njim, sa svim tim radoznalim pogledima i naćuljenim ušima oko sebe. - Njihova veličanstva car i carica! - bučno najavi meštar ceremonijala. Marijana zadrhta. Živci joj se napnu. Kad su se velika vrata otvorila, srce mlade žene poče ludo udarati. S rukama na leñima, Napoleon se približavao hitrim koracima. Malo iza njega koračala je Marie-Louise, vaše no ikad ružičasta u svojoj bijeloj haljini protkanoj srebrom i cvjetovima iste boje. »Udebljala se«, pomisli Marijana sa osvetničkim zadovoljstvom. Za parom je ušlo nekoliko visokih ličnosti koji su ostali na dnu prostorije, dok su car i carica svojim obilaskom pregibali svilene haljine i ukrašena odijela u beskrajne naklone. Marijana je prepoznala prekrasnu princezu Paulinu, Napoleonovu sestru, i vojvodu iz Wurtzbourga, roñaka Marie-Louise. U koloni uzvanika ona je bila treća nakon dvije starije dame oholog držanja, no samo trenutak kasnije bila je nesposobna ponoviti imena svojih susjetki i ono što im je Napoleon rekao, jer joj je u ušima glasno brujilo. Snažni Durcov glas, uspio ju je otrgnuti: - Vaša će mi uzvišenost dozvoliti da joj kao što je naredila predstavim njeno visočanstvo, princezu Corrado Sant'Annu, markizu Asselmat, kontesu od Cappanora i Gallena, iz... Duga lista titula koje je stekla vjenčanjem, pritisnula ju je težinom osude. Istovremeno njena su se koljena savila u duboki naklon, skoro klecanje, kome nije nedostajalo gracioznosti, finoće i osjećaja za ravnotežu. Napetih nerava i uznemirena, Marijana je dočekala kraj svojih titula videći pred sobom samo dvije noge u bijeloj svili i cipele sa srebrnim kopčama. Zatim je nastupila tišina. Car je bio tako blizu da je čula njegovo disanje. Iznenada smetena, nije imala hrabrosti podići glavu. Što li će reći? Dobro poznata ruka odjednom se pružila da joj pomogne, a mirni glas reče: - Ustanite gospoño! Čini mi se da već dugo očekujemo vašu posjetu? Najzad se usudila podići pogled. Susrela je njegove sivo-plave oči u kojima ne zamjeti ni traga srdžbe, već joj se učine ispunjene veselošću tako da je posumnjala ne ruga li joj se možda? Bilo je mnogo veselosti u osmjehu koji joj je uputio. - Isto tako vam sa zadovoljstvom čestitamo na vjenčanju, sretni što vas to nije promijenilo. Još uvijek ste jednako lijepi!


~ 19 ~

Prije bi se reklo da je to činjenica nego kompliment. Brzim pogledom obuhvatio je njeno prekrasno zarumenjelo lice, ramena i uzdrhtali vrat ispružen prema sebi. Prije no što se Marijana uspjela sabrati, car se već okrenuo prema Marie-Louisi da bi joj predstavio mladu ženu, koja ju je i protiv svoje volje mrzila. Saginjući glavu u poklon Marijana je primjetila naprčenu usnicu po kojoj su Habzburgovci toliko poznati. - Dobar dan! - mrzovoljno je pozdravi carica. Ništa više! Da li je prepoznala onu koja je u žaru njena vjenčanja prouzročila užasni skandal u Tuileriesima, onu koju je uplakanu zatekla pred carevim nogama i tom je zgodom nazvala zlom ženom? Marijana bi se u to zaklela. Uspravivši se, nije se mogla obuzdati a da divljim prkosnim ushićenjem ne odmjeri Marie-Louisu. Bio je to skoro električni šok u kome je Marijana surovo uživala. Znala je da ju Austrijanka mrzi, i to ju je opijalo osjećanjem pobjede. Neopipljiva mržnja, utoliko snažnija, treperila je izmeñu dvije žene, poput pregrijanog olujnog zraka, mržnja jednaka bojazni koju je osjećala? Bila je svijesna uždržanog disanja oko sebe, pomalo okrutnog očekivanja. Da li će u prvom susretu doći do sukoba nove supruge i bivše ljubavnice? No to se nije dogodilo. Klimnuvši glavom, Marie-Louise se pridruži mužu, koji je za taj kratak trenutak obišao gotovo polovinu dvorane. - No! - šaputao joj je kraj uha tihi Durocov glas. - Stvari su krenule bolje nego što sam mislio. Čim se ovo završi, poći ćete sa mnom. - Zašto? - Znate... bit ćete primljeni u privatnu audijenciju. Car mi je rekao da vas nakon primanja odvedem u njegov kabinet. Ne mislite valjda da je završio s vama u nekoliko pristojnih riječi. Marijanino srce se ispuni srećom. Sami! Bit će sami! Sve što se zbilo samo je odraz protokola, neizbježne ceremonije u koju je sad spadao i njen novi položaj, no ovaj put bit će nasamo suočena s njim, imat će ga samo za sebe... Možda nije sve izgubljeno kao što joj se činilo dok je slušala njegovu ironičnu dobrodošlicu. Duroc, koga je to sve zabavljalo, promatrao je lice koje se pred njim ozari hiljadama zvijezda. Počeo je da se smije. - Znao sam da će vam se to više svidjeti. Ali... ipak ne gajite suviše nade. Ime koje nosite zaklanja vas od javnog skandala. To ne znači da ćete nasamo čuti samo nježnosti. - Zašto tako mislite? Duroc je izvukao svoju burmuticu, šmrknuo je i otjerao čestice duhana sa svog predivnog odijela od crnog velura protkanog srebrnim nitima. Nakon toga se kratko nasmijao. - Najbolji odgovor na vaše pitanje, draga moja, su krhotine jedne od najljepših dvorskih vaza iz Sevresa, koju je uništila ruka njegovog veličanstva onog dana kad je doznala za vaše vjenčanje. - Zar mislite da ste me uplašili? - nato će Marijana. Nemate pojma koliko mi ugañate. Ništa na svijetu nebi me učinilo sretnijom. Bila sam uplašena maločas, ali sada... I zaista. Uplašila ju je njegova izvještačena pristojnost, namješteni osmijeh, ravnodušnost... najgore od svega... ali ne to! To je bila jedina stvar pred kojom je Marijana bila mirna. Pred carskim kabinetom u Saint-Cloudu bilo je predsoblje koje je izlazilo na prostranu terasu punu ruža i pelagonija. Prugasta tkanina produžavala je prozore, a grane stare lipe bacale su nježnu sjenku, tako da je sunce koje je obasjavalo tratinu izgledalo još svjetlije. Iako je dekor bio skoro isti kao u Tuileriesima, radnu atmosferu je ublažavao ljetni miris i ljepota zeleno-zlatnih vrtova obasjanih životnom radošću.


~ 20 ~

Prebacivši šal od kašmirske vune preko naslona fotelje, Marijana se uputila prema visokim vratima da bi u promatranju ovog lijepog prizora lakše podnijela čekanje za koje mišljaše da će dugo potrajati, No nije ni zakoračila do praga kad je na pločicama galerije odzvonio brzi carev korak. Vrata se otvoriše, zalupiše... Marijana ponovno utone u svoj poklon ... - Nitko se tako ne klanja! - primijeti Napoleon. Ostao je na samom pragu, ruku prekriženih na leñima, gledajući je. No nije se osmjehivao. Kao i maloprije samo je konstatirao činjenicu. Prije nego što je pronašla odgovor, prošao je prostorijom, i sjeo za radni stol, rukom joj pokazujući gdje da se smjesti. - Sjedni - rekao je kratko - i pričaj! Iznenañena Marijana je nesvjesno sjela, a on je, naizgled ne obraćajući joj pažnju, prekopavao po hrpi papira i karti koje su prekrivale radni stol. Bolje ga pogledavši, mlada je žena primijetila kako je odebljao i postao umorniji. Njegova uvenula blijeda put postala je žuća, boje koju je poprimala ostarjela kost. Puniji obrazi isticali su podočnjake i umorne bore oko usana. »Sigurno je bila zamorna ta kavalkada kroz sjeverne provincije, iz jedne svečanosti u drugu«, pomisli Marijana, odlučno odbacivši Talleyrandove podvale o osnovnim preokupacijama carskog para. Iznenada je podigao oči prema njoj. - No, pa šta je? Čekam... - Pričati, o čemu? - odgovori ona nježno. - 0 svemu... o tom nevjerojatnom vjenčanju. Držim da si izgubila razum. - Vaše veličanstvo zna razloge! - Naravno, čini se da Constant ima slabost prema tebi. Kad sam doznao... za to vjenčanje, sve mi je rekao, najvjerojatnije da bi te poštedio od prve navale mog bijesa! Kao da je bijes još tinjao pod kožom, Napoleonova šaka je iznenada tresnula po stolu. - Zašto mi ništa nisi rekla? Zar nisam imao pravo da budem upozoren i to odmah? - Nema sumnje! Ali, gospodine, mogu li vas upitati šta bi to promijenilo na stvari? - Promijenilo, šta? - Recimo... tok dogañaja? Osim toga zbog načina na koji smo se rastali one večeri, nisam bila raspoložena zatražiti audijenciju da bih vašem veličanstvu priopćila novost. Činilo mi se da sam bila neugledno obučena za svečanost vašeg vjenčanja. Bilo je bolje nestati i slijediti dogañaje vlastitim snagama. - Neizmjernim snagama, kako se čini - smijuljio se on. - Jedan Sant'Anna! Do vraga! Nije ni tako loše za jednu... - Ne dopuštam vam! - prekinula ga je Marijana, - Možda je vaše veličanstvo zaboravilo da je ličnost Maria-Stelle bila samo maska, karnevalsko odijelo. Princ Sant'Anna nije nju oženio, već kćerku markiza d'Asselnata. S obzirom na odličnost mog plemstva, ta je veza nešto posve... prirodno! Izgleda da ste vi jedini koji se čudite, ako je suditi po glasinama koje sam uspjela čuti nakon svog povratka. Visoko pariško društvo bilo je mnogo više začuñeno... Još jedanput tresnula je canska pesnica. - Dosta, gospoño! Niste ovdje da bi me naučili kako reagira ili ne reagira predgrañe Saint-Germaina. To znam bolje od vas! Ono što me zanima je, kako je došlo do toga da izaberete čovjeka koga nitko nije vidio, koji na svojim imanjima živi skriven čak i od svojih slugu i koji predstavlja jednu vrstu žive misterije! Pretpostavljam da nije valjda on došao po vas?


~ 21 ~

Marijana je osjećala kako se u njemu gomila bijes. Uspravila je glavu, trljajući jednu šaku uz drugu kao što je imala običaj u teškim trenucima. Izgledajući mirnija nego što je bila, ona odgovori: - Jedan moj roñak namjestio je to vjenčanje... zbog obiteljske časti. - Vaš roñak? Ali mislio sam... Oh! Tu sam! Kladimo se da se radi o kardinalu od San Lorenza, bezobrazniku kome je onaj imbecil de Clary, da bi vam ugodio, poklonio kočiju usprkos mojim nareñenjima! Jedan od mnogih intriganata! Marijana se osmjehnula. Gauthder de Chazay bio je van domena carskog bijesa. Neće mu ništa biti ako prizna. - Dobili ste opkladu, veličanstvo! On je taj roñak koji je u svojstvu glave porodice za mene izabrao muža. To je bilo sasvim prirodno. - Ne bih se složio. Najednom je Napoleon ustao i počeo grozničavo hodati po kabinetu u jednoj od svojih toliko poznatih nervoznih šetnji. - Ni najmanje ne dijelim vaše mišljenje - ponovio je. - Kao otac, ja sam trebao odlučiti o budućnosti svog djeteta. Jedino - zlobno je dodao - ukoliko nisam u zabludi što se tiče očinstva? U istom času Marijana je skočila i stala pred njim užarenih obraza i bijesna pogleda: - Nikada vam nisam davala pravo da me vrijeñate niti da sumnjate u mene! A sada bi me zanimalo, koju vrstu odgovornosti bi vaše veličanstvo moglo preuzeti prema tom djetetu, ako ne prisiliti njegovu majku na kakvo bilo vjenčanje? Nastupila je tišina. Car se zakašlja i skrene oči s njena svjetlucavog pogleda uprtog u njega, ispitivačkog do izazovnosti. - Naravno! Drugačije se nije moglo dogoditi, jer na žalost nisam mogao priznati dijete. No barem bih vas povjerio jednom od svojih pouzdanika, nekome koga u potpunosti poznajem, u koga bi bio siguran... siguran!... - Nekome tko bi zatvorenih očiju prihvatio cezarovu ljubavnicu... i miraz. Jer vi bi mi dali miraz, zar ne, gospodine? - Naravno. - Drugim riječima: dali biste me jednom od uslužnih! Zar ne shvaćate - vikala je Marijana sa žestinom - da je to ono na što nikada ne bih pristala? Da me date... točnije poklonite, svom sluzi! Zar mogu prihvatiti čovjeka koga mi nudi vaša ruka? - Vaša aristokratska krv bi se bez sumnje pobunila - zagunñao je on - kad bi pripali jednom od onih skorojevića uzdignutih slavom kojima sam ispunio dvor, jednom od onih koji sve duguju junaštvu, prolivenoj krvi... - ... i vašoj velikodušnosti! Ne, gospodine, kao Marijana d'Asselnat ne bih se stidjela poći za jednog od tih ljudi, ali zato bih prije umrla nego dopustila da me vi prodate, vi koga sam voljela... Slušajući kardinala samo sam se pokorila običajima plemstva, po kojima jedna djevojka mora slijepo prihvatiti muža koga su njeni izabrali. Tako sam ujedno manje patila. - Dakle to su vaši razlozi! - reče Napoleon hladno se osmjehnuvši. - A sada, koje je razloge imao vaš muž? Šta je natjeralo jednog Sant'Annu da oženi ženu koja ne nosi njegovo dijete? Namjerno prelazeći preko razgovora o trudnoći, Marijana mu nije htjela ostati dužna: - Činjenica je da ste taj drugi vi! Da, gospodine, ne sluteći ništa, vi ste bili moj miraz! Princ Corrado će imati dijete Bonapartine krvi. - Sve manje razumijem. - Pa ipak, to je vrlo jednostavno, gospodine. Prema onome što se priča, princ boluje od opake bolesti koju ni za što ne želi prenijeti na druge. Tako je bio osuñen na dobrovoljnu smrt noseći svoje staro ime... sve dok kardinal od San Lorenza nije pomenuo mene. Najprije se protivio


~ 22 ~

bilo kakvoj adaptaciji, zbog ponosa na svoju rasu, ali taj ponos je izgubio važnost kad je doznao o kome se radi. Tako će vaš sin nositi ime Sant'Anna i osigurati mu kontinuitet. Ponovno zavlada tišina. Marijana se polako uputi prema otvorenom prozoru. Nešto ju je stezalo u grlu zbog spoznaje da je lagala. Zar je moguće da je bolestan čovjek koji se tako veličanstveno uspinje Ilderinom? Nemoguće! Ali kako objasniti caru da to nije ni njoj jasno? Dobrovoljna osamljenost, maska od bijele kože koju je nosio u svojim noćnim lutanjima? Sa čudnom jasnoćom vidjela je na dnu osunčanog carskog parka, visoku i snažnu figuru koja se naslućivala pod prostranim ogrtačem koji je, dok je jahao, vijorio na vjetru. Sve, ali bolesnik ne! Bio je to prije jedan misterij, a misterije nikada nije poželjno stavljati pod Napoleonov nos. Tada on prekine tišinu. - Neka bude! Prihvaćam te razloge, jer vrijede i mogu ih razumjeti. Tim više što se prinčevom držanju ne može ništa zamjeriti od kad smo preuzeli vlast. Ali vi... izgovorili ste nešto čudno... - Što? - Rekli ste: »kažu da princ boluje od neizlječive bolesti.« To »oni kažu«, navodi na pomisao da ga vi niste vidjeli? - Upravo tako. Vidjela sam jedino njegovu ruku u rukavici, za vrijeme vjenčanja, koju je preko zavjese od crnog velura ispružio prema mojoj. - Samog princa nikada niste vidjela?! - poviče Napoleon u nevjerici. - Nikada! - potvrdi Marijana, osjećajući da laže. - Ni pod koju cijenu ne bih mu pričala o noći provedenoj u ljetnikovcu, o tajanstvenom konjaniku... i naročito ne o jutru nakon čudesne noći, u krevetu posutom jasminovim cvijećem... Odmah je bila nagrañena za tu laž, jer se Napoleon najzad osmjehnuo. Polako joj je prilazio, približivši se toliko da su bili priljubljeni. - Znači - nato će on tišim, prisnim glasom - nije te ni dodirnuo? - Ne, gospodine... Nije me dirao. Srce joj je uzdrhtalo. Carev pogled odjednom se ispunio nježnošću kao što je maloprije bio neumoljivo hladan. U njemu je ponovo otkrila izraz koji je imao u vrijeme Trijanona, za kojim je toliko žudjela, otkrila je šarm kojim se tako savršeno znao poslužiti, te izraz koji je prethodio ljubavi. Danima i noćima je sanjala samo o tom pogledu! No šta se to odjednom zbilo s njom? Nije više osjećala radost? Napoleon se odjednom naglo nasmijao: - Ne gledaj me tako! Časne mi riječi, reklo bi se da me se plašiš! Ta više se nemaš čega bojati! Kad se sve uzme u obzir, to vjenčanje je majstorsko djelo! Bože, pa ni ja ga ne bih bolje izveo! Izvrsno... znaš li kako sam zbog tebe patio? - Patili? Vi? - Ja! Zar ne mogu biti ljubomoran ako volim? Pomišljao sam na toliko toga... »A ja?« - pomisli Marijana sjećajući se s mržnjom paklene noći u Campiegnu. »Ja umalo nisam poludjela od muke videći ga kako izgara od nestrpljenja da se što prije uvuće u Austrijankin krevet. Ja tada, dakako nisam ništa pomišljala!« Taj iznenadni nalet mržnje bio je tako snažan da nije bila ni svjesna kad ju je uzeo u ruke, šaputajući joj sve tiše i tiše, sve gorljivije... - Ti moja zelenooka vještice, lijepa sireno u tuñim rukama! Tvoje tijelo prepušteno tuñim milovanjima, tuñim poljupcima... Gotovo sam te mrzio pri toj pomisli. Malo prije, kad sam te vidio... tako lijepu! Ljepšu no što si mi ostala u sjećanju... zaželio sam da... Poljupcem je prigušio riječi. Bio je to pohlepan poljubac, carski, gotovo brutalan, pun sebične žestine, bilo je to milovanje gospodara... ali nije manje zbunio mladu ženu. Sam dodir tog čovjeka plijenio je sve njene misli i želje; još uvijek je djelovao na njena čula neumoljivom


~ 23 ~

tiranskom potrebom. U Napoleonov zagrljaj Marijana je utonula isto tako potpuno kao i u saučesničku Boutardovu noć... No on se isto tako naglo odvojio od nje, viknuvši: - Roustan! Pojavio se prekrasan Georgijanac sa turbanom, blistav u svojoj odjeći, očekujući na pragu kratku naredbu. - Nikog ne puštaj dok te ne zovnem! Jamčiš mi svojim životom! Rob načini znakom da je razumio i nestane. Napoleon tada zgrabi Marijaninu ruku. - Doñi! - reče. Skoro trčeći vodio ju je prema tajnim vratima što su se ocrtavala na jednom zidu skrivajući malo spiralno stepenište uz koje su se najvećom brzinom popeli. Stepenište je vodilo u malu sobu, rafinirano namještenu, iz koje su stupili u prostoriju namijenjenu ljubavi. Dominirale su svjetlo žuta i zagasito plava boja. Marijana je jedva bacila pogled oko sebe ni ne pomislivši na sve one žene koje su prije nje bile uvedene u taj skroviti kutak. Spretnošću najbolje sobarice Napoleon joj je već skinuo kopče što su pridržavale togu od bijelog satena, otkrivajući haljinu koja je ubrzo skliznula sa potsuknjom i košuljom. Sve je to obavio nevjerojatnom brzinom. Više nije bilo govora o polaganom i nježnom milovanju, o znalačkom i pohotnom skidanju, zbog čega je one večeri u Boutardu postala saglasnom žrtvom i što je u vrijeme Trianona davalo toliko draži njihovim ljubavnim predigrama. Kao kroz san, presvijetla princeza Sant'Anna obučena jedino u čarape, osjeti kako je bačena preko satenskog pokrivača i da gubi vlast u rukama nestrpljivog vojnika koji ju je bez riječi uzeo, razdirući joj usne bijesnim poljupcima. To se zbilo sa toliko brutalnosti i užurbanosti da ovaj put poznati Napoleonov šarm nije ni došao do izražaja. Sve je bilo gotovo u nekoliko minuta. I kao za kraj, Njegovo veličanstvo poljubi joj vrh nosa i potapša je po obrazima: - Moja dobra mala Marijano! - reče on gotovo ganuto. - Ti si najneobičnija žena koju sam ikad sreo. Doista se plašim da zbog tebe u životu ne počinim neku glupost! Zaluñuješ me! Ni te laskave riječi nisu utješile »dobru malu Marijanu« koja se osjećala prevarenom i smiješnom. Još čas prije bila je uvjerena da će ponovno osvojiti svog ljubavnika, obnoviti dragocjeni i opojni užitak njihove ljubavi, no sada je sa bijesom otkrila da je samo utažila silnu i iznenadnu žeñ oženjena čovjeka koji se bojao da ga žena ne otkrije, i koji je možda već požalio što je načas izgubio glavu. Uvrijeñeno je trgla žuti pokrivač što je skrivao njenu golotinju. Ustala je. Raščupana kosa rasula joj se po leñima obavijajući je poput sjajnog plašta. - Neizmjerno sam polaskana što sam se svidjela njegovu veličanstvu! - reče hladno. - Mogu li se nadati da će njegova blagonaklonost potrajati? Podignuvši obrve, Napoleon otpovrne: - No, krasno! Što se sada ljutiš? Shvati Marijano. Znam da ti nisam poklonio dovoljno vremena no nadam se da si dovoljno razumna da shvatiš kako su se mnoge stvari promijenile i ja se ne mogu više ponašati prema tebi kao... - Kao neženja! - reče Marijana koja mu je odlučno okrenula leña da bi pred ogledalom na kaminu uredila kosu. Napoleon je pošao za njom, obuhvatio je i poljubio u golo rame. Zatim se nasmijao: - Trebala bi biti vrlo ponosna! Jedino u tvom društvu zaboravljam svoje obaveze prema carici - reče on nesmotreno, što je još više pogoršalo njegov položaj.


~ 24 ~

- Ali ja sam ponosna, gospodine - odgovori ona ozbiljno. - Meni je samo žao što je moja moć tako mala da je zaboravljate samo za kratko vrijeme. - Dužnosti... valjda ti je jasno... - I briga za skorim nasljednikom! - dodala je ironično, nastojeći da ga naljuti. No ništa se nije zbilo. Napoleon joj uputi blistav osmijeh. - Nadam se da neću dugo čekati! Želim sina! To je razumljivo! A nadam se da ćeš mi i ti dati jednog debelog dečka. Zvat ćemo ga Charles, ako želiš, kao mog oca. - I kao izvjesnog gospodina Denisa! – viknula je preneraženo Marijana. Eto ga, govori o djetetu! I to tako prirodno kao da su vjenčani. Spopala ju je podmukla malo neumoljiva želja da mu protuslovi: - Možda će biti djevojčica - razmatrajući tu eventualnost po prvi put, jer je do tada, bog sam zna zašto, bila sigurna da u utrobi nosi dječaka. No izgleda da te večeri nije postojao način da ga se razbjesni. On vrlo radosno izjavi: - Bit ću presretan bude li djevojčica. Već imam dva dječaka, znaš li? - Dva? - Pa da, malog Leona, roñenog prije par godina, i malog Aleksandra, koji je ugledao svijet u Poljskoj prošli mjesec. Marijana je šutjela. Bila je pobjeñena i povrijeñena više nego što je htjela priznati. Još nije znala za roñenje sina Marije Walewske i u najvećoj mjeri ju je pogodilo što je stavljena u red sa ostalim carevim ljubavnicama, a njeno dijete strpano, htjela ona ili ne, u ineku vrstu vrtića za carske izrode. - Čestitam - izusti kroz zube. - Ukoliko dobiješ djevojčicu, dat ćemo joj neko lijepo korzikansko ime, Laetitia, ime moje majke, ili Vanina... Volim ta imena. A sad se obuci što prije. Bit će sumnjivo naše zadržavanje. Pored svega brinuo se i šta će tko reći! Ah! Zaista se promijenio! U potpunosti se saživio sa svojim novim likom oženjenog čovjeka. Bijesno ali brzo, Marijana je navukla svoju odjeću. Ostavio ju je samu, da li iz diskrecije ili što je bilo još vjerojatnije, nestrpljivosti da stigne u svoj kabinet, zadovoljivši se da joj kaže da mu se pridruži čim bude spremna. Marijanina žurba nije bila manja: htjela je što prije napustiti ovaj dvorac u kome je njena lijepa ljubav opasno ranjena. Teško će mu oprostiti taj isuviše kratki ljubavni susret. Kad je stigla u kabinet, on je držao njen šal od kašmira prebačen preko ruke. Iznenada umiljat, ljubazno ju je ogrnuo i upitao je poput djeteta koje moli za opraštanje: - Da li me još uvijek voliš? Umjesto odgovora slegnula je ramenima, žalosno se osmjehnuvši. - Hajde zamoli me nešto, htio bih ti pričiniti zadovoljstvo. Gotovo je odbila. Odjednom se sjeti da joj je Fortunee jučer ispričala nešto što ju je prilično zabrinulo. Sad je bila prilika da učini uslugu najvjernijoj prijateljici... i naravno da malo razljuti cara... Gledajući ga pravo u lice, ovaj put mu se široko osmjehnula: - U svakom slučaju postoji netko kome bi preko mene mogli učiniti uslugu, gospodine! - Kome, dakle? - Gospoñi Hamelin. Izgleda da su zajedno sa bankarom Ouvrardom istovremeno uhapsili i generala Fournier-Sarloveza koji se kod nje slučajno našao. Ovaj put je Marijana ostvarila svoju namjeru u potpunosti, jer se Napoleon doista naljutio. Ljubazan osmjeh na njegovu licu pretvorio se u hladnu masku despota. Okrenuo se k radnom stolu i ne gledajući je odsječno izjavi: - General Fournier nije imao šta raditi u Parizu. Njegova rezidencija je Sarlat! Tamo mu je mjesto i bez dozvole se nije smio maknuti.


~ 25 ~

- Meni se čini da vaše veličanstvo ne zna za nježne veze koje ga sjedinjuju sa Fortuneeom. Oni se vole i... - Budalaštine! Fournier obožava sve žene, a gospoñu Hamelin zaluñuju svi muškarci! Odlično će se snaći jedan bez drugoga. Ukoliko je i bio kod nje za to postoje sasvim drugi razlozi. - Naravno - složi se Marijana, ne zbunivši se. - On se od sveg srca nada da će naći mjesto u redovima armije... a to je vašem veličanstvu poznato! - Meni je prije svega poznato šta je on: običan smutljivac, agitator, pokvarenjak... koji me mrzi i ne oprašta mi što nosim krunu! - Ali koji se toliko divi vašoj slavi! - polako doda Marijana, uveliko se čudeći što pronalazi takve argumente za obranu čovjeka koga je inače mrzila! - No Fortunee je bila tako sretna! Odjednom se sumnjičav pogled Napoleonov zaustavi na njoj. - Odakle poznajete tog čovjeka? Snažno iskušenje odjedanput je obuzelo Marijanu. Kako bi reagirao kad bi mu ispričala da ju je Fournier pokušao napastovati iza dvorišnih vrata, u noći carevog vjenčanja? Nema sumnje, bijesno! Taj bijes bi joj neobično godio ali i Fourniera možda stajao života ili doživotne nemilosti, što ipak nije zaslužio bez obzira na svoju oholost i odbojnost! - Bilo bi pretjerano reći da ga poznajem. Vidjela sam ga jedne večeri kod gospoñe Hamelin. Došao je iz Perigorda, moleći je da se za njega zauzme. Nisam se mnogo zadržala, činilo mi se da general i moja prijateljica jedva čekaju da ostanu sami. Iznenadan carev smijeh bio je znak da je uspjela. Prišao je, uzeo joj ruku i poljubio je, a zatim ju je poveo prema vratima. - Hajdemo! Pobjedila sil Reci tom obješenjaku u suknji da će uskoro imati svog seoskog pijetla! Pustit ću ga iz zatvora, a još prije jeseni dobit će svoje zapovjedništvo. A sada, brzo se gubi! Imam posla! Na pragu su se oprostili, on kratkim naklonom, ona duboko se poklonivši kao što je bilo uobičajeno, isto toliko svečano i bezlično kao da su iza ovih vrata vodili salonsku konverzaciju. U Apolonovoj galeriji, Marijana se pridružila Durocu. On ju je odveo prema kočiji da bi joj na rastanku rekao: - Dakle? Zadovoljni? - Vrlo! - izusti Marijana kroz zube. - Car je bio... šarmantan! - To je pravi uspjeh - potvrdi veliki maršal. - Potpuno ste povratili njegovu naklonost. I to u još većoj mjeri! To vam mogu i dokazati, jer ste baš maloprije dobili svoju nominaciju. - Nominaciju? Kakvu nominaciju? - Pa nominaciju dvorske dame! Car je odlučio da se kao talijanska princeza pridružite velikim damama strankinjama, koje od sada pod tim nazivom okružuju caricu. To su vojvotkinja de Dalberg, gospoña de Perigord, princeza Aldobrandini, princeza Chigi, grofica Bonacorsi, grofica Vilain XIV... Mjesto vam po pravu pripada. - Ali ja to ne želim! - vikne preneraženo Marijana. - Kako se usudio? Dodijeliti me svojoj ženi, prisiliti me da joj služim, da joj pravim društvo? On je lud! - Ta šutite - žurno joj naloži Duroc zabrinuto gledajući oko sebe. - Ne oponašajte gospoñu Perigord u glasnom razmišljanju. No prije svega ne plašite se. O nominaciji je odlučeno, ali dekret još nije potpisan, premda je grofica Dorotea već preuzela službu. Osim toga, ako je vjerovati u nesnošljiv karakter vojvotkinje Montebello, ta služba vam neće oduzeti mnogo vremena. Osim velikih primanja kojima ćete prisustvovati, nećete se približiti carici, ulaziti u njenu sobu, razgovarati s njom, niti putovati u istoj kočiji... To je prije svega počasna služba kojoj je svrha da ušutka razna brbljanja!


~ 26 ~

- Ukoliko baš moram imati neku dužnost na dvoru, zar me ne mogu dodijeliti nekom drugom članu carske obitelji? Princezi Paulini, na primjer, ili još bolje carevoj majci? Ovaj se put veliki Maršal od srca nasmijao. - Draga moja princezo, vi ne znate što govorite! Suviše ste lijepi za tu šarmantnu luckastu Paulinu, a što se tiče gospoñe majke, ako baš želite umrijeti od dosade, onda se pridružite tom bogobojaznom bataljonu ozbiljnih dama, iz njene okoline. Kad se vojvotkinja d'Abrantes vrati iz Portugala, pitajte je kako ona, koja poznaje gospoñu Laetitiju još od djetinjstva, podnosi atmosferu na dvoru de Brienne i neprekidne preferans partije kao jedinu zabavu? - U redu - reče Marijana rezignirano - opet sam pobjeñena! Bit ću dakle dvorska dama. Ali tako vam boga, dragi moj vojvodo, ne požurujte taj famozni potpis! Što kasnije... — Oh! Uz malo sreće mogu odugovlačiti do kolovoza... ili možda rujna! - Rujna? - Marijana se osmjehnula na tu pomisao. Tada će njeno stanje biti dovoljno vidljivo, pa se neće morati pojavljivati na dvoru, jer prema njenim približnim proračunima, dijete će se roditi prvih dana prosinca. Kad su stigli do trijema, ona spontano pruži svoju ruku maršalovim usnama. - Vi ste sjajni, dragi moj vojvodo! I što još više odgovara istini, savršen ste prijatelj. - Više mi se sviña vaša prva ocjena - odgovori on kreveljeći se - no zadovoljit ću se prijateljstvom! Do skorog viñenja, lijepa gospoño! Dan se bližio kraju, a buktinja narančastog plamena obojila je obronke Saint-Clouda, gdje su se krila vjetrenjače polako okretala na laganom povjetarcu. Bilo je mnoštvo šarolikog i veselog svijeta na šetalištu Longchampa, bezbroj raskošnih kočija i lijepih konjanika, blistavih haljina i raznobojnih uniformi. Svuda samo perje, čipke, nakit, pozlata, u to doba dana kad je bilo otmjeno pokazati se u dugom nizu kočija što su polako promicale s jedne na drugu stranu, često do jedanaest sati navečer. Tu su modu uvele bogate posjetiteljke iz opatije Longchamp, lijepe koketne djevojke iz opere u vrijeme vladavine Louisa - Ljubljenog, a obnovile dražesne dame Direktorija nakon revolucionarne oluje. Večer je bila blaga i Marijani se nije žurilo kući. Tog dana je isprobala novu kočiju kojom ju je po njenu dolasku iznenadio Arkadije, a koju je izradio poznati majstor Keller. Bila je to istovremeno udobna i raskošna kočija, sa sjedištem presvučenim zelenim baršunom, optočena sjajnim bakrorezom. Mnogi su sa divljenjem gledali tu bogatu zapregu i ženu što je u njoj sjedila: žene radoznalo, a muškarci ne skrivajući divljenje i za prekrasnu mladu ženu ispruženu na jastucima, i za lipicanere što ih je Gracchus ponosan u novoj crnoj pozlaćenoj livreji dostojanstveno držao na uzdi. Svi su se okretali. Neki su je, prepoznavši je, pozdravili ili joj se osmjehnuli. Tako je te večeri srela gospoñu de Recamier, barunicu Jaucourt, groficu Kielmannsegge i gospoñu de Talleyrand, koja ju je, dok su se mimoilazile, oduševljeno pozdravila. Ta divna žena stavila je sebi u zadatak da visokom pariškom društvu otkrije novu zvijezdu. Nekoliko ljudi se približilo da bi Marijani poljubili ruku, no kako njoj nije bilo ni do brbljanja ni do zadržavanja, nekom se samo osmijehnula, nekom pak dobacila ljubaznu riječ, ne zadržavajući čak ni šarmantnog princa Poniatoskog koji je bio spreman da je prati iako je već bio na putu za Saint-Cloud gdje ga je car čekao. Bilo joj je draže prepustiti se laganom ljuljanju kočije i udisati topli zrak zasićen slatkim mirisima bagrema i kestena u cvatu. Njen rastresen pogled za tren bi se zadržao na nekom poznatom licu u tom sjajnom valu što je kraj nje promicao.


~ 27 ~

No baš kad su se dvije kolone zaustavile da bi omogućili pratnji princa de Cambaceresa, koji je, po svom običaju, bio odjeven u pozlaćenu sjajnocrvenu odjeću iznad koje se isticao trostruki podbradak bonvivana i napudrana perika iz 1780. da prokrči put kočiji svog gazde, sanjiv Marijanin pogled se zaustavio na konjaniku koji je svojim izgledom odskakao od raskošnog društva. Ne toliko svojom odjećom, koliko upadljivom prilikom i likom. Jašući zlaćanog riñana laganim se kasom približavao, povremeno pozdravljajući neku od mnogobrojnih žena koje su mu se osmjehivale. Na sebi je imao zelenu uniformu sa crvenim gajtanima, križ sv. Aleksandra krasio mu je grudi a veliki šešir neobičnog oblika krasila je perjanica od pjetlovog perja. Marijana je odmah prepoznala na njemu uniformu ruskog oficira. Bez sumnje se radilo o jednom od carskih atašea dodijeljenih starom ambasadoru, princu Kurakinu, koga je često viñala kod Talleyranda. No ovog oficira još nikad nije vidjela, dok su joj ostali ruski oficiri kod Naselroda ili Rumiancova; bili vrlo dobro poznati. Ovoga zbilja još nikada nije vidjela, jer njegovo lice, jednom viñeno nije se više zaboravljalo. Bio je savršen konjanik. To se osjećalo po njegovoj sigurnosti u sedlu, po savršenom mišićju bedara što se ocrtavalo u hlačama od bijele kože. I lik mu je bio naočit: ramena vrlo široka a stas tanak kao djevojački. No najsnažnije se doimalo njegovo lice: plavo sa uskim zaliscima, dok su mu crte imale strogu čistoću grčkih kipova. Na tom su licu sjala dva divlja, dvolična oka intenzivno zelene boje u kojima se i naslućivalo azijsko porijeklo. Skrivao se Tatarin u tom čovjeku koji je, približavajući se sve više kočiji, usporavao svoj kas. Najzad se zaustavio na nekoliko koraka od Marijane, i ispitljivom se znatiželjom zagledao u njezine konje. Pažljivo ih je motrio od glave do repa, zatim se malo odmaknuo da bi bolje obuhvatio cjelinu i ponovno prišao bliže... Marijana je pomislila da će sjahati kako bi ih razgledao iz veće blizine, no tada su njegove oči odlutale do mlade žene. Ponovila se ista igra. Dobro usañen na konju, na rastojanju od dva metra, oficir ju je promatrao poput učenjaka koji je otkrio rijetkog kukca. Drskim je očima motrio njenu gustu tamnu kosu, lice rumeno od ljutnje, zatim dugu nježnu liniju vrata, ramena i grudi koje Marijana bijaše omotala u svoj šal od kašmira. Zgranuta sa neugodnim osjećajem robinje na sajmu, bijesnim je pogledom ošinula tog drznika koji, zanesen promatranjem njene ljepote, to nije ni primjetio. Da bi stvar bila ljepša, iz jednog je džepa izvadio monokl i uglavivši ga u očnim dupljama mirno je dalje promatrao. Tada je Marijana krajem svog suncobrana nervozno udarila Gracchusa po ramenu. - Snañi se kako znaš, ali izvuoi se odavde! Ovaj je tip, čini se naumio ostati tu do sudnjeg dana. Mladi kočijaš pogleda pridošlicu i prasnu u smijeh. - Čini mi se da je vaše visočanstvo steklo novog obožavatelja! Vidjet ću šta se može učiniti. Uostalom, čini mi se da krećemo. Duga rijeka kočija se pokrenula. Iako je Gracchus potjerao svoje konje, Rus se nije ni pomakao. Samo se lagano okrenuo na sedlu da bi lakše pogledom slijedio kočiju i njenu vlasnicu. Tada mu bijesna Marijana dobaci: - Prostačino! - Ne ljutite se, gospoño princezo! - reče Gracchus. - To je Rus, a svi znaju da su Rusi prostaci i divljaci! Ovaj možda ne zna ni tri riječi reći na francuskom. Ovo je sigurno jedini način da vam pokaže koliko mu se sviñate.


~ 28 ~

Marijana ništa ne odgovori, čovjek je sigurno znao francuski, jer se tim jezikom služio svaki ruski plemić, a bilo je tako jasno da ovaj nije roñen u kolibi. Pripadao je plemstvu iako njegovo držanje nije govorilo u prilog dobrom odgoju. Trebalo ga se što prije otarasiti. Srećom nisu išli istim pravcem. No kad se kočija našla s onu stranu Coustousovog remek-djela, divnih trokrilnih vrata što sa zatvarala Mahiaux i otvarala se prema Neuillyu, njen je kočijaš mirno obavijesti da je ruski oficir još uvijek tu. - Kako? Prati nas? Ali išao je prema Saint-Cloudu... - Možda je i išao, ali više ne ide, jer je iza nas... Marijana se okrenula. Gracchus je imao pravo, Rus je doista bio tu, na nekoliko metara, prateći kočiju tako mirno kao da mu je to bio svakodnevni posao. Videći da se mlada žena okrenula, srdačno joj se osmjehne. - Oh! - uzvikne Marijana. - Ovo je previše! Potjeraj konje i to galopom! - U galopu - čudio se Gracchus - ta pregazit ću nekoga! - Pa i kadar si za tako nešto. Rekla sam: galopom! Sad je prilika da se isprobaju životinje... i kočijaš kao ti! Gracchus je znao da je bilo uzaludno prepirati se sa gospodaricom kad je poprimila taj ton. Bič švigne. Kočija se zanijela i u paklenoj trci izbila na cestu što vodi u Neuilly, preletjela trg Etoile još uvijek apsurdno ukrašen lukom pobjede, najzad se stuštila na Champs Elysées. Podignuvši se sa sjedišta poput grčkog auriga, Gracchus je na sav glas upozoravao čim bi primjetio i najmanju prepreku pa makar to bio i najmirniji pješak. Ljudi su se zaustavljali i u čudu promatrali elegantnu kočiju kako leti brzinom vjetra sa četiri konja bijela poput snijega... dok je za njom jurio kao munja brzi konjanik. Malo prije mirna Rusova pratnja, pretvorila se u ludu trku. Vidjevši da mu kočija u galopu odmiče, oficir je mamuznuo svog riñana i očito bio zadovoljan tokom zbivanja. Šešir mu je pao, no to ga nije brinulo. Plava mu je kosa lepršala na vjetru, a on je tjerao riñana divlje vičući ugledavši se na Gracchusa. Znatiželjnici su prestrašeno gledali taj prizor. U luñačkom lomu kočija prohuji mostom Concorde zaobilazeći zidove zakonodavne skupštine. Rus ih je ipak sustigao. Marijana se pjenila od bijesa. - Nećemo ga se riješiti prije kuće! - vikala je. - Skoro smo stigli. - Možda i hoćemo - zadihano će Gracchus - evo pomoći! - Doista, jedan drugi konjanik bacio se za njim. Bio je to neki kapetan poljskih kopljanika koji je vidjevši raskošnu kočiju i ruskog oficira zaključio da bi bilo korisno umiješati se. Marijana je sa zadovoljstvom vidjela kako presjeca put Rusu koji se, htio ne htio morao zaustaviti, jer inače bi bio izletio iz sedla. Gracchus instinktivno umiri konje. Kočija uspori. - Hvala, gospodine! - vikne Marijana dok su dva jahača obuzdavala svoje konje. - Vaš sam sluga, gospoño! - odgovori veselo kopljanik dodirujući svoju crvenoplavu šapku rukom koja odmah zatim pijusne po obrazu ruskog oficira. - Začeo se lijepi mali dvoboj! - reče Gracchus. - Ubod mačem za osmjeh, to je doista preskupo! - Samo ti gledaj svoja posla - izgrdi ga Marijana. - Brzo me odvedi pa se vrati da vidiš što se dogodilo. Nastoj doznati tko su ta gospoda! Vidjet ću da li je moguće spriječiti dvoboj. Trenutak kasnije bila je u dvorištu svoje palače dok je Gracchus požurio natrag na poprište sukoba. Ali kad se nakon nekoliko trenutaka vratio, Marijana nije doznala ništa novo, jer su dva konjanika nestala a mala skupina znatiželjnika se razišla. Zabrinula ju je ta nezgoda, naime bojala se da car ne dozna za nju i ne izazove veće posljedice nego što


~ 29 ~

zaslužuje. I sad je učinila isto što i uvijek u sličnim prilikama: sačekala je Arkadijev povratak, da bi mu povjerila svoje nevolje. Od jučer se grofov položaj u kući donekle izmijenio nakon dugog razgovora tokom kojeg je upoznat sa zadnjim zbivanjima u Italiji. Impresario bivše pjevačice, Jolival je sada obavljao dvostruku dužnost: postavljen je za princezinog počasnog kavalira i sekretara, što je savršeno odgovaralo njegovu univerzalnom duhu kao i iskrenim osjećajima koji su ga vezali za mladu ženu. Vodio je brigu o svim kućnim poslovima, naročito financijskim, te održavao vezu s Lucquesom. Sada se Marijana nije bojala makinacija Mattea Domianija koga je i pored svega zadržala za sekretara, kao ni bilo kog drugog intendanta. - Očito je - dodao je Arkadije nastavljajući razgovor - da sada kuća mora biti mnogo uglednije opremljena od one u kojoj je prebivala Maria-Stella. Osim toga, morate pribaviti počasnu damu ili čitačicu. - Znam - presiječe ga Marijana - ali to neću učiniti. Ne podnosim da mi netko čita, a nije mi ni do čije pratnje. Možda naša draga Adelaida jednog dana prestane sa svojim ludostima i sjeti se da postojimo. Tu se razgovor prekinuo i kao svoje prvo službeno zaduženje Arkadije je morao spriječiti besmisleni dvoboj izmeñu Poljaka, oficira carske garde i ruskog plemića. Zadatak je prihvatio zadovoljno se osmjehujući i usput upitao kome je ona od dva protivnika bila sklonija. - Kakvo pitanje! - viknula je. - Pa Poljaka, naravno. Zar me nije oslobodio nametljivca, i to po cijenu svog života? - Draga moja - reče Arkadije ne zbunivši se - iskustvo me naučilo da žene nisu uvijek zahvalne svojim spasiocima. Sve zavisi tko ih je od koga spasio. Uzmite za primjer svoju prijateljicu Fortunée Harmelin. Dao bih desnu ruku da ona nizašto na svijetu ne bi htjela biti »spašena« od vašeg progonitelja. Marijana slegne ramenima. - Oh! Znam da Fortunée obožava muškarce općenito, a posebno one u uniformi. Jedan Rus bio bi prava poslastica za nju. - Možda ne svi Rusi... ali ovaj sasvim sigurno! - Tako mi boga, reklo bi se da ga poznajete! - reče Marijana znatiželjno. - A ipak niste bili tamo, niti ste ga vidjeli. - Nisam - odgovori Jolival ljubazno - ali ukoliko je vaš opis točan znam o kome se radi. Tim više što ruski oficiri koje krasi legija časti ne trčkaraju ulicama. - Dakle, to je... - Grof Aleksandar Ivanovič Cernišev, pukovnik Kozaka, ruske carske garde, añutant njegovog veličanstva cara Aleksandra Prvog i njegov redoviti glasnik za Francusku. To je jedan od najboljih konjanika na svijetu i najokorjeliji lovac suknji na obje hemisfere. Žene luduju za njim! - Doista? E pa ja ne! - vikne Marijana bijesna zbog pohvala kojima je Jolival predstavio nametljivog jahača iz Longchampa. - A ukoliko i doñe do tog dvoboja, iskreno se nadam da će naš gardist probosti vašeg Kozaka kao i bilo koju skitnicu iz ulice Saint-Denis! Neodoljiv ili ne, on je običan bezobraznik! - Otprilike to isto misle u početku lijepe žene o njemu! Ali upravo je nevjerojatno koliko se taj dojam u daljem toku dogañaja može izmijeniti. Hajdete, ne ljutite se - dodao je vidjevši kako se bijesom ispunjavaju zelene oči njegove prijateljice. - Vidjet ću da li mogu nešto učiniti, čisto sumnjam. - Zašto? - Zato što se još nije dogodilo da jedan Poljak i jedan Rus propuste tako sjajnu priliku da se meñusobno iskasape. Uzajamna agresivnost je njihovo prirodno stanje!


~ 30 ~

Arkadije je još prije zore odjahao. Kad je odzvonilo deset sati Marijanu koja se šetala vrtom došao je obavjestiti, da se dvoboj sa sabljama zbio u Pre-Catelanu i da su se protivnici razišli ne pomirivši se. Cernišev je bio ranjen u ruku a drugi, baron Kozietulsky, u rame. - Ne žalite ga suviše - dodao je Jolival zamijetivši tužan izraz lica, rana je dosta laka i neće morati u Španjolsku kamo ga je car namjeravao poslati. Pokušat ću doznati novosti, ne brinite, što se tiče drugog... - Drugi me ne zanima! - odsječeno će Marijana. Neprimjetno ironičan Jolivalov osmijeh uvrijedio je Marijanu koja mu bez riječi okrene leña i nastavi svoju šetnju. Ne ruga li joj se možda njen stari prijatelj? Kakvu misao krije iza tog skeptičnog osmijeha? Zar je posumnjao u njenu iskrenost kad mu je rekla da je Rus ne interesira? Da li joj je zbog osamljenosti srca unaprijed bilo suñeno da postane žrtvom lakih pustolovina u kojima žene traže samo odraz ljubavi? Napravila je nekoliko koraka po sitnom pijesku aleje prema bazenu gdje je žuborila česma. To je bio mali vrt sa nekoliko lipa i žbunom miomirisnih ruža. Bila je tu i mala česma sa brončanim dupinom koji je grlio svoju ljubav, zagonetnog osmijeha. Istina, ništa se nije moglo uporediti sa divotom dvorca Sant'Anna, gdje su velike kaskade grmjele, vode izvirivale iz skrivenih izvora i kvasile stijene oblikovane poput školjki koje su prigušivale zvuk, gdje su po plemenitim tratinama šetali legendarni paunovi i jednorog iz bajke. Ovdje siloviti udarci kopita divljih pastuha nisu odjekivala u daljini, nijedan konjanik-fantom nije unosio nemir u njene osamljene šetnje odnoseći sa sobom u noć tko zna kakvu tajnu, možda očajanja... Ovdje je vladala tiha profinjena smirenost uobičajena u malom pariškom vrtu i podsticala melankolična sanjarenja lijepe usamljene žene. Ljubav se osmjehivala dupinu kroz koprenu kristalnih kapljica a Marijani se učinilo da u tom osmijehu vidi ironiju: »Ti mi se rugaš« pomislila je, »ali zašto? Što sam ti učinila, ja koja sam vjerovala u tebe i koju si tako okrutno prevario? Uvijek si mi se osmjehivao da bi odmah zatim uzeo svoj dar! Meni koja sam ušla u brak kao što se ulazi u svetište, ti si svaki put od vjenčanja napravio porugu. A ipak vjenčana sam po drugi put... i uza sve to opet sam sama. Prvi je bio bandit, a drugi samo sjena... a čovjek koga sam voljela sada je muž druge! Zar mi se nikad nećeš smilovati?« Ljubav je ostajala nijema, a njen osmijeh ukrućen. Marijana joj sa uzdahom okrenu leña, i sjedne na mahovinom obrastao kamen gdje su cvjetale ruže. Njeno srce bilo je prazno, kao jedna od onih pustinja koje nagli vjetar stvori tokom samo jedne noći. Kad je pokušala raspaliti u sebi vatru koja se polako gasila, sjećajući se svoje lude ljubavi, pijane sreće i slijepog očaja koga je samo ime, sam lik ljubavnika nekad u njoj budio, Marijana je rastužena spoznala da više ne postoji ni odjek njenih vlastitih uzdaha. Bilo je to... da bilo je to kao priča koju su joj ispričali, ali čija junakinja nije bila ona... Iz velike daljine, kao na samom kraju niza ogromnih praznih prostorija, činilo joj se da čuje uvjerljiv Talleyrandov glas: »Ta ljubav nije stvorena da bi dugo trajala...« Zar je moguće da je imao pravo, da »već« ima pravo? Da li je to zaista moguće?... da njena velika ljubav prema Napoleonu umire, ne ostavljajući iza sebe drugo do nježnost i obožavanje, te sitne ostatke koje u svom povlačenju napušta gorući talas velikih strasti?


~ 31 ~

3.

TRAGIČAN PLES

Uvečer 1. srpnja, neprekidan niz kočija protezao se duž ulice Mont-Blanc, razlivajući se u okolne uličice, preplavljujući čak i dvorišta velikih privatnih palača, čija su dvorišta ostajala otvorena da bi bilo malo više mjesta i izbjegao se zastoj u prometu. Bal koga je prireñivao austrijski ambasador, princ Schwartzenberg, unaprijed se smatralo da će biti uspješan. Očekivao se car i naročito carica u čiju čast je svečanost i prireñena, kao i nekoliko stotina privilegiranih uzvanika. Jedne za drugima kočije su se kretale po uskoj aleji topola prema ulaznoj kolonadi ambasade, za ovu priliku osvijetljenu velikim antičkim svijećnjacima čiji se je plamen veselo poigravao u noći. Palača koja je nekada pripadala gospoñi de Montesson, nezakonitoj supruzi vojvode od Orleansa, nije bila velika i nije se mogla usporediti sa raskošnim dvorcem u kojem bijaše smještena ruska ambasada ali je zato bila čarobno ukrašena i uz to je imala ogroman park, gdje se čak nalazio mali majur s Apolonovim hramom. Osim toga taj park je nadahnuo ambasadora koji je, da bi primio sve koje je želio vidjeti, u njemu sagradio ogromnu i neobičnu plesnu dvoranu od laganog drveta, prekrivenu voštanim platnom. Tu je dvoranu zatim jednim hodnikom u tu svrhu podignutim, povezao sa primaćim prostorijama. Čitav se tjedan u Parizu govorilo o toj maštovito namještenoj prostoriji. U Talleyrandovoj kočiji, koji je na sebe uzeo dužnost da je prati jer je u neku ruku ta večer predstavljala njen službeni ulazak u visoko pariško društvo, Marijana se kao i cijeli svijet morala strpiti čitav sat, prikliještena izmeñu dvorca bankara Perregauxa i ambasade, prije nego je mogla zakoračiti na prostrani crveni tepih koji je ukrašavao predvorje. - Važno je stići prije cara, ha? - primijeti princ od Beneventa po svom običaju uzvišeno, skroman i elegantan u crnom fraku sa austrijskim odlikovanjima od kojih se najvažniji, »Zlatno runo«, diskretno ugnijezdilo u sniježnim naborima njegove kravate. - Uostalom, uvijek se doñe dovoljno rano ukoliko želimo biti primijećeni. A večeras, nadam se, primijetit će samo vas. Marijana je doista te noći bila zapanjujuće lijepa. Njena svijetla, zlatom protkana haljina koju je odabrao Leroy nakon dugog premišljanja, bila je u savršenom skladu sa jantarastom nijansom njene puti i nakitom, ogromnim basnoslovnim smaragdima koji su pripadali vještici Lucindi, a od kojih je draguljar Nitot uspio napraviti remek-djelo točno za ovu večer. Blistali su zelenom svjetlošću kad je mlada žena izišla iz sjene svoje kočije da bi stupila u blistavu čaroliju salona. Oni su isto tako izazivali čuñenje i zavist u očima žena kao i pohlepu njihovih pratilaca. No pohlepa muškaraca bila je upućena kako prekrasnom nakitu, tako i samoj Marijani. Ona je podsjećala na fantastičnu zlatnu statuu i svi ljudi koji su gledali kako se polako približavala uz laki šum dugih skuta, nisu znali čemu bi se više divili, savršenstvu glatkog lica, čistoći grudi na kojima su podrhtavale blistave zelene suze, svijetlim octima, ili nježnom luku nasmiješenih usana. Meñutim ni jedan meñu njima ne bi se usudio jasno izraziti želju koju je ona pobuñivala, manje zbog toga što se znalo da pripada caru, koliko zbog njena istovremeno rezerviranog držanja. Bilo koju Evinu kćerku ispunio bi osjećaj ponosa da je okićena ovakvim nakitom. Jedino je možda nakit gospoñe Metternich, koja je nedavno stekla naziv princeze, bio ljepši i sjajniji. No princeza Sant'Anna nosila


~ 32 ~

ga je s nehajnošću koja je kod nekog pobuñivala tugu. Pod tim nakitom koji je raskošno podvlačio rijetku boju njenih velikih očiju, ona se činila odsutnom. Tihi žamor pratio je upadljivi par, što su ga tvorili Marijana i stari Hromi Daba. Ozbiljnost njegove starosti isticala je Marijaninu ljepotu. Talleyrand je u potpunosti bio svjestan proizvedenog učinka i pod svojom ravnodušnom diplomatskom maskom on se osmjehivao. Meñu lijepim uzvanicama prepoznao je najelegantnije i najviñenije žene carstva, kao što su bile: vojvotkinja de Raguse, koju su resili dragulji naslijeñeni od oca, bankara Perragauxa, maršalica Ney sa safirima za koje se šaputalo da su pripadali pokojnoj kraljici Mariji Antoaneti, zatim velike austrijske i mañarske gospoñe, kao grofica Zichy okićena rubinima, princeza Esterhazy na kojoj su sjali dragulji poznati u čitavu habsburškom carstvu. No i pored toga ni jedna nije zasjenila ovu mladu ženu koja se graciozno kretala oslonjena na njegovu ruku i koju je on donekle smatrao svojim vlastitim djelom. Čak ni stari princ Kurakin koji je sav blistao od dijamanata, ni nekoliko plemenitih Ruskinja sa draguljima barbarske veličine nisu bili raskošniji niti elegantniji od njegove mlade prijateljice. Marijana je požnjela sveopće divljenje u čemu je on uživao kao umjetnik. No Marijana nije ništa ni vidjela ni čula. Osmijeh joj se ukrutio na licu. Imala je čudan osjećaj da joj je živa jedino ruka u rukavici, lagano položena na prinčevu. Nije shvaćala zašto je tu, u stranoj ambasadi, meñu svim tim uzvanicima na čijim licima je čitala bolesnu radoznalost i zavist. Šta tu traži osim smiješnog pomodnog uspjeha. Svi ti ljudi će do iznemoglosti brbljati o njenu čudnom životu i sada su sigurno nastojali dokučiti tajnu što ju je za njih predstavljala djevojka plemenitog porijekla koja se zbog careve ljubavi našla na kazališnim daskama, ali se sada više nego ikada uzdigla zahvaljujući vjenčanju još čudnijem i tajanstvenijem od ostalog dijela njena života? S gorčinom je pomislila da bi se sigurno slatko smijali kad bi znali koliko se ta željena i nestalna žena osjećala bijednom i osamljenom: u grudima je nosila skamenjeno srce, teško kao kamen ugašene lave. Nema više ljubavi... ni plamena... ni života! Od sve njene ženstvenosti, šarma i savršene ljepote, od svega toga što je žudjelo za životom i toplinom ljubavi, ostao je samo gorki lik izmučen samoćom. Tužno je pratila mali prizor pred sobom: sa uzvikom sreće neki mladi husarski potporučnik pojurio je prema svojoj djevojci koja bijaše u društvu stroge majke tek ušla, zakićena perjem i dijamantima. Djevojka nije bila lijepa: zagasite puti, debeljasta i strahovito stidljiva, a uz to odjevena u tijesnu haljinu od ružičastog tila, nekako se smiješno doimala. No oči malog husara sjale su poput zvijezda, dok su je gledale. Za njega je mala i bezlična djevojka bila najljepša na svijetu, jer je bio zaljubljen u nju i Marijana je svim srcem zavidjela toj djevojci koja nije posjedovala ama baš ništa osim ljubavi mladog oficira, ali je baš zbog toga bila neuporedivo bogatija od nje. Mladi par se izgubio u gužvi. Marijana ih je uzdahnuvši izgubila iz vida. Osim toga bilo je vrijeme da pozdravi svoje domaćine koji su stajali kraj velikih salonskih vrata gdje se nastavljala galerija povezana sa dvoranom za ples. Ambasador, princ Charles Phillipe de Schwartzenberg, bio je čovjek četrdesetih godina tamnoput i zdepast, sapet u bijelu uniformu za koju se činilo da će pod njegovim mišićima rvača svaki čas popucati. Odavao je snagu i tvrdoglavost. Kraj njega je princeza Paulina, njegova snaha, izgledala lomno i graciozno usprkos poodmakloj trudnoći koju je sa spretnošću pokrivala pod plaštom od muslina i prostranog pozlaćenog šala. Sa čuñenjem punim divljenja Marijana je promatrala tu majku osmero djece nalik mladoj djevojčici koja je odisala životnom radošću.


~ 33 ~

I ponovo, pozdravljajući njena muža, princa Josepha, Marijana pomisli da je ljubav doista čudotvorna. Odsutna duhom ipak je uspjela odgovoriti na oduševljenu dobrodošlicu Austrijanaca, puštajući krotko da je Talleyrand vodi prema galeriji koja je vodila u plesnu dvoranu, istovremeno se boreći protiv obamrlosti koja joj bijaše ovladala duhom. Pod svaku cijenu je trebalo naći nešto što bi je zainteresiralo, da se barem vidi da joj je ugodno na toj proslavi, da bi učinila zadovoljstvo svom prijatelju Talleyrandu, koji ju je tihim glasom upozoravao na važne ličnosti. No prema svim tim ljudima bila je sasvim ravnodušna! Odjednom ju je zvonki glas trgnuo iz obamrlosti, glas sa jakim ruskim naglaskom: - Polažem pravo na prvi valcer, dragi moj princu! Ona mi je dužnik. Stekao sam to pravo svojom krvlju, no nije mi žao! - Bio je to glas izmeñu baritona i basa u kome su se kotrljali svi uralski kamenčići, ali je barem Marijanu vratio na čvrsto tlo. Utvrdila je da je taj glas pripadao njenu neotesanom progonitelju iz Bulonjske šume, ludom ruskom oficiru Cerniševu. Samopouzdano im se ispriječio na putu i dok se obraćao Talleyrandu: svoj mongolski pogled bezobrazno je ustremio na Marijanu. Mlada žena neprimjetno slegnu ramenima i ne skrivajući prezir ni na licu ni u glasu, otpovrne: - Vaš dužnik? Ta ja vas i ne poznam, gospodine. - Ako me ne poznate, što ste se onda namrštili kao ljudi kad se nañu u neugodnu položaju? Recite radije da vam se ne sviñam, gospoño, ali ne da me ne poznate! Bijesni blijesak sijevne po Marijandnim obrvama. - Nedavno ste bili samo nametljivi, gospodine, a sada ste postali bezobrazni. U svakom slučaju napredujete! Da li sam dovoljno jasna? - Uzalud se nastojite izvući, gospoño! U mojoj zemlji gdje su ljudi poznati kao tvrdoglavi, moja je upornost poslovična. - To vam služi na čast! No ubrzo ćete se uvjeriti da ni moja nije manja. Nervozno mašući lepezom htjela je produžiti, no Talleyrand koji je sa zanimanjem pratio to rječkanje, shvati da mora nešto poduzeti. - Ukoliko se ne umiješam doći će do diplomatskog spora, ha? - uskoči veselo. - A ja isuviše volim svoje prijatelje a da bih dopustio da meñu njima doñe do ikakva nesporazuma. Marijana ga iznenañeno pogleda. - Gospodin je vaš prijatelj... Oh Princu!... Znala sam da poznate sve i svakoga, no vjerovala sam da prijatelje birate sa većim ukusom. - Hajdete, draga princezo - nato će Talleyrand smijući se - nemojte me stalno koriti, učinite mi to zadovoljstvo. Ja rado priznajem da je udvaranje grofa Černiševa pomalo ratničko i previše direktno za rafiniran ukus lijepe žene. Šta biste htjeli? On je istovremeno čovjek obdaren mnogim vrlinama ali i divlje duše! - Ja se time i ponosim! - uzvikne Rus, nedvosmisleno gledajući mladu ženu. - Jedino divljaci znaju istinu i ne stide se svojih želja, a najgorljivija moja želja jest da plešem sa najljepšom damom koju sam ikada vidio i, ako je moguće, da zaslužim njen osmijeh! Spreman sam za nj moliti na koljenima i to ovdje. Još istog trenutka. Umjesto bijesa na Marijaninu licu se pojavi iznenañenje. Ni jednog trenutka nije posumnjala da je taj čudan čovjek kadar odmah tu poniziti se i kleknuti pred njom nasred dvorane ne plašeći se novog skandala. U njemu je otkrila jednu od onih divljih i nevjerojatnih priroda, čije pothvate nije moguće predvidjeti. Ona ih se nagonski uvijek klonila. I sam Talleyrand je sigurno imao isti dojam, jer se žurno ponovno umiješao. Još uvijek nasmijan malo čvršće je stegnuo Marijaninu ruku.


~ 34 ~

- Imat ćete svoj ples, dragi grofe... barem se tako nadam, ukoliko vam princeza Sant'Anna oprosti tatarsko ponašanje, no ne budite tako nestrpljivi i prepustite je još časak meni. Ovdje je čitavo mnoštvo svijeta želi pozdraviti prije nego se prepusti plesu. Černišev se istovremeno ukloni s puta i presavije se u naklon koji se Marijani činio malo prijetećim. - Povlačim se - reče kratko - no vratit ću se! Do skorog viñenja, gospoño! Uputivši se ponovno prema plesnoj dvorani, Marijana je sa olakšanjem odahnula i osmijehnula se zahvalno svom pratiocu. - Hvala vam što ste me oslobodili, princu! Iskreno rečeno, Rus je vrlo nasrtljiv! - To upravo primjećuje većina žena. No točno je da one to kažu sa uzdahom, sasvim drugim glasom. Možda ćete i vi jednog dana uzdisati, zar ne? Ima mnogo šarma, zar ne? - Ne računajte na to. Moja je slaba strana da dajem prednost civiliziranim ljudima. Iznenañeno je pogleda i ozbiljno otpovrne: - Ah! Ne bih rekao! Raskošna plesna dvorana sagrañena samo za tu noć bila je vrlo elegantno i ukusno namještena. Zidovi su bili prekriveni sjajnom koprenom iskićenom girlandama i šarolikim cvijećem što bijaše napravljeno od tila i lagane svile. Bilo je izobilje drvenih, pozlaćenih svijećnjaka u koje su bile utaknute nebrojene svijeće. Galerija je bila ukrašena na isti način. Kroz visoki ulaz vidio se osvjetljeni park. Sa spoljašne strane ova je dvorana, koja je ležala na velikom isušenom bazenu, bila osvjetljena lampionima. Kad je Marijana, oslonjena na Talleyrandovu ruku ušla u salu, mnogobrojni parovi u svjetlucavim haljinama i uniformama, plesali su uz zvuke venecijanskog orkestra, pomaman valcer koji je otprije nekoliko godina preplavio Europu. - Neću vas zamoliti za ples, jer toj vježbi nisam dorastao - reče Talleyrand - ali vjerujem da vam neće nedostajati kavalira. Doista, grupa mladih oficira već je žurila prema Marijani, gurajući se, željni da je ponesu u ritmu toliko pogodnom za udvaranje. Ona ih je sa ljubaznošću odbijala bojeći se svañe u koju bi se mogao upustiti Rus čiji je tvrdoglav pogled osjećala na sebi. Primijetila je prijateljicu Dorotheu de Perigord u društvu grofice Zichy i vojvotkinje de Dalberg i spremala se da im se pridruži ali ju je u tome osujetila njegova najava njihovih veličanstava, uz naglo prekidanje muzike, dok su se plesači pokorno uklonili sa svake strane dvorane. - Stigli smo točno na vrijeme - primijetio je Talleyrand smijući se. - Umalo car nije stigao prije nas. Sumnjam da bi mu se to svidjelo. No Marijana ga nije slušala. Njenu je pažnju odjedanput privukao čovjek koji je za glavu nadvisivao masu uzvanika oko sebe, na drugoj strani prostrane sale. Na trenutak joj se nevjerojatna sličnost pričinila igrom iluzije, roñene možda u nesvijesnoj želji duboko uspavanoj u dnu srca. Ali ne... da li je još netko mogao pod kapom nebeskom imati taj oštar profil, to mršavo lice odvažnih crta na kome se mrka koža napinjala tamna kao da pripada nekom Arapinu, a plave oči sjale u dubokim dupljama, ta bora oko usana u svojoj dvoličnosti istovremeno vesela i ohola, stegnute usne, gusta crna kosa za koju se činilo da ju je vijala oluja, široka ramena pod nemarno nošenom odjećom, I na najneočekivaniji način, Marijanino srce plane neobuzdanom srećom i sigurno u sebi izusti mnogo prije usana, koje su oklijevajući prošaptale u jednom dahu: — Jason! - He, to je stvarno on! - reče tiho Talleyrand . - Eto našeg prijatelja Beauforta! Znao sam da mora doći, ali nisam znao da je već došao.


~ 35 ~

Za jedan trenutak Marijana je prestala očima proždirati Amerikanca da bi se iznenañeno okrenula diplomati. - Znali ste? - Zar ja nisam oduvijek bio sveznajući? Znao sam da jedan poslanik više iz kurtoazije nego službeno stiže ovih dana u Pariz, pod izgovorom da od predsjednika Madisona u ime vlade Sjedinjenih Država, uputi najbolje želje carskom paru. A znao sam i tko će to biti. - Jason, ambasador? U to se jedva može vjerovati! - Nisam rekao ambasador, već poslanik, i dodao sam; više iz kurtoazije nego službeno. Stvar je razumljiva. Otkako je brata proglasio kraljem Španjolske, car se nada da će se domoći španjolskih kolonija u Americi. Da bi to postigao, razvio je veliku aktivnost, a predsjednik Madison nije protivan tome. Kao prvo ne gaji nikakvo poštovanje prema Ferdinandu VII, svrgnutom kralju, a s druge strane se nada da će za svoju blagonaklonu neutralnost dobiti na dar Floridu, XX španjolsku koloniju koja bi morala postati američka. Uostalom nije li već 1803. sam Bonaparte prodao Louisianu Amerikancima? Ali tiho! Evo cara! I doista u svojoj uobičajenoj zelenoj pukovničikoj uniformi strijelaca garde, upravo je najavljen njegov dolazak. Stvarno, ušao je pruživši ruku Marie-Louisi, odjevenoj u haljinu od ružičastog satena i ukrašenoj dijamantima. U sjajnoj sviti mogao je svatko prepoznati osim carevih sestara i njegove vojničke družine, šarmantnog princa Eugena, vicekralja Italije, njegovu ženu princezu Augustu de Baviere, vojvodu de Wurtzbourga, španjolsku kraljicu i čitavu plejadu veličanstava koja ih je pratila. Marijani nije ni palo na pamet da bi morala sagnuti glavu. Njen se zeleni pogled usredotočio na Jasonovu licu, no Jason je nije opazio. Nije gledao na njenu stranu. Njegovu su pažnju sasvim privukla vrata kroz koja je prolazio carski par, a zatim lik samog cara. Nije uopće obraćao pažnju na novu vladaricu, već je netremice promatrao blijedo lice korzikanskog cezara. Izgledalo je kao da traži neki odgovor na tom tvrdom licu rimskog vojnika. Napoleon koji se čas osmjehivao svojoj mladoj ženi, čas princu Schwartzenbergu, svom domaćinu, prolazio je ne osvrćući se, zadovoljivši se da ponekog uzvanika pozdravi prijazno mu kimnuvši glavom. Kao da je žurio u park gdje je bila pripremljena velika vatra. Možda zbog nepodnošljive vrućine koja se gomilala pod voštanim krovom, usprkos vodoskocima postavljenim svuda po parku. Nije se ni osvrnuo ina prijestolje pripremljeno u njegovu čast. Iza carskog para i svite, mnoštvo se uzvanika ponovo spojilo kao Crveno more za Židovima. Svi su žurili nošeni željom da se što više približe vladarima, kao da udovolje ljudskoj potrebi da ništa ne izgube od prizora što im se pred očima dogañao. Marijana je odjednom utonula u valu čipaka i svile odvojiivši se od svog pratioca. Našla se usred ogovaranja i blebetanja, neodoljivo želeći da ode napolje. I Jason je nestao u vrtlogu pa su joj bili uzaludni svi napori da ga nañe. Što se tiče Talleyranda, jednostavno je zaboravila na nj. Sigurno je i njega odvukla za sobom ljudska plima. Bila je bijesna dok se nestrpljivo probijala kroz gomilu koja se ispriječila izmeñu nje i njena prijatelja baš u trenutku kad mu je htjela potrčati u susret. Tek se kasnije sjetila i nemalo se čudila sa koliko je ravnodušnosti promatrala kako prolazi Car, čovjek koji je još nedavno zaokupljao sve njezine misli. Čak je ni pojava Marie-Louise, koja je blagonaklono promatrala mnoštvo svojim blijedim očima nije uznemirila, što se prije gotovo uvijek dogañalo. Jedva je i vidjela carski par. Dušu joj je i srce ispunjala nova radost, neočekivana i okrepljujuća: vidjeti Jasona, Jasona koga je uzalud čekala dane i dane! Nije se ljutila što nije došao k njoj iako je, bez sumnje, dobio njeno pismo. Nesvjesno je tražila i nalazila svakovrsne izgovore da bi ga


~ 36 ~

opravdala. Već dugo je bila svjesna da Jason Beaufort ne živi i ne reagira poput ostalog svijeta! Tek kad je prva raketa obasjala crno nebo, kad je gigantski mlaz crvenih varnica, koje su lagano padale prema zemlji, oživio ženski nakit pretvarajući ga u neku vrstu mliječnog puta, kad je pod blistavom kišom i najmanji detalj planuo u svojoj raskoši, tek tad je Marijana ponovno ugledala Jasonal Stajao je uspravan, malo po strani jedne skupine, kraj ograde na terasi koja je vodila u pećinu iz koje je blago izbijala biserna svjetlost. Skrstivši ruke mirno je gledao blistave varnice raketa čija je izrada oduzela toliko vremena braći Ruggieri, baš kao da se nalazi na palubi svog broda i promatra položaj zvijezda. Prebacivši nervoznim pokretom preko ruke dugačke pozlaćene skute svoje haljine, Marijana se provlačila kroz gužvu u nastojanju da mu se pridruži. To nije bilo lako. Mnoštvo se okupilo oko terase prekrivene sagovima i foteljama, gdje su se smjestili Napoleon i Marie-Louise, stvorivši neprelaznu prepreku izmeñu Marijane i Jasona. Provlačila se kroz svu tu gomilu gurajući mnoge, no nitko se nije obazirao na nju, jer su svi s nosom u zraku zadivljeno promatrali veličanstven vatromet. Iako toga nije bila svjesna osjećala se kao iscrpljeni plivač koji krajem noge dodiruje klizavi pijesak plaže. Htjela je stići do Jasona i to što prije! Možda i zato što ga je već toliko čekala! Kad je stupila na treću stepenicu koja vodi u pećinu, nebom se prosula pozlaćena kita vatre koja je obasjala Marijanu tako živom svjetlošću, da su posjetioci male terase nagonski spustili poglede na lijepu ženu koja kao da je u svojoj haljini i bajnom nakitu zgusla svu raskoš svečanosti. Jason Beaufort, koji je malo udaljen od grupe sanjario naslonjen na ogromnu vazu cvijeća, konačno ju je primijetio. U tom trenutku na njegovu ravnodušnom licu izmijenio se čitav niz osjećaja: iznenañenje, nevjerica, obožavanje, radost... Ali to je bio samo časovit bljesak koji se odmah potom ugasio. Vrlo mirno se uputio mladoj ženi i pristojno joj se naklonio. - Dobra večer, gospoño! Nadao sam se da ću po dolasku u Pariz imati zadovoljstvo vidjeti vas, ali nisam vjerovao da će to biti ovdje. Mogu li vam iskazati svoje najiskrenije divljenje? - Ali ja... Zbunjena, Marijana ga je gledala ne razumijevajući. Taj hladan ceremonijalni ton, gotovo služben... dok je ona sama išla prema njemu raširenih ruku, srca ispunjenog srećom, spremna da mu se baci u naručje? Ali što se to dogodilo s Jasonom, jedinim čovjekom osim Jolivala, u koga je imala povjerenje u ovom pokvarenom svijetu? Zar je moguće da mu je postala strana, da je postao ravnodušan prema njoj? Šta? Zar da joj se ne osmjehne? Ništa osim uobičajenih riječi izlizanih od upotrebe? Uspjela se nekako svladati i suočiti se s okrutnom sudbinom koja joj se tako okrutno narugala. Dignuvši glavu i zamahnuvši lepezom u bržem ritmu kako bi sakrila drhtanje ruku uspjela se osmjehnuti, a glasu dati uobičajeni mondeni nehaj. - Hvala - reče polako. - I za mene vaše prisustvo ovdje predstavlja iznenañenje - dodala je naglašavajući riječ »vaše«. - Da li ste dugo tu u Parizu? - Dva dana. - Ah! Dvije prazne riječi, dvije ritualne rečenice pune pristojnosti kao kod površnih poznanstava! Odjedanput je osjetila potrebu da zaplače, ne shvaćajući što se to zbilo s njenim prijateljem. Da li je taj divan, hladan stranac ikada imao nešto zajedničkog sa čovjekom koji ju je u malom Trianonu palače Matignon preklinjao da ga prati u Ameriku, koji ju je odvojio od Chaillotove sudbine, zaklinjući joj se da je nikada neće


~ 37 ~

zaboraviti, stavljajući Gracchusu u dužnost da nad njom bdi svakog trenutka? Dok je grozničavo tražila riječi koje ne bi zvučale glupo i dosadno osjećala je na sebi njegov ispitljiv pogled, za nju težak poput uvrede. U tako kratko vrijeme otkako se nalazio u Parizu sigurno nije uspio doznati za njeno vjenčanje pa je, valjda, razmišljao o tome kako Napoleon raskošno oblači svoju ljubavnicu. Njegove svjetlucave oči uporno su i ispitljivo motrile njene smaragde pa raskošnu haljinu, pa se ponovno vraćale na smaragde, neumoljivo osuñujući... Šutnja je postala neugodna, usprkos prijatnom pucketanju vatre. Marijana se nije usudila podići oči prema njemu iz bojazni da ne primijeti suze u njenim očima. S očajem pomisli kako više nemaju jedno drugom što reći te se polako okrenula s namjerom da se skloni u salon, kadli je on iznenada zaustavi: - Dozvolite mi, gospoño ... - Da? - otpovrne ona i osjeti prliv nade od tih nekoliko riječi što su je zaustavile. - Želio bih vam predstaviti svoju ženu. - Vašu... Marijani ponestane daha. Odjednom ju je snaga izdala. Osjetila se slabom, izgubljenom, smetenom i nesvjesno je tražila načina da obuzda svoje uzbuñenje. Prstima je tako snažno stisla zaklonjenu lepezu da su njena tanka koštana rebra popucala. Ne primijetivši njenu zbunjenost, Jason ispruži ruku i privuče k sebi neku ženu koju Marijana do tog trena ne bijaše zamijetila. Obuze je osjećaj tjeskobe i straha kao da će pred sobom ugledati neku utvaru, no umjesto utvare pred njom je stajala sitna i mršava žena obučena u svijetlo-srebrnu haljinu prekrivenu crnom čipkom. Po španjolskoj modi svoju je crnu kosu ukrasila visokim češljem, rupcem od crne čipke i blijedom ružom. Ista takva ruža joj bijaše zataknuta u prorez njena dekoltea. Pod rupcem Marijana opazi ozbiljno mlado lice lijepih crta, tankih usana obilježeno tužnom borom, što se čudno doimala kod tako mlade osobe. Imala je velike tužne oči iznad kojih su se ocrtavale fine obrve, koje su još više isticale njenu blijedu put. Čitava je njena prilika bila krhka i nježna, ali je zato izraz njena lica izražavao oholost i odlučnost. Da li je bila lijepa ta žena koja se tako iznebuha pojavila pred Marijanom te ljetne noći da bi uništila njenu sreću? Ni da joj se o životu radilo, u tom trenutku nije bila kadra odgovoriti na to pitanje! Njen duh, srce i oči bili su ispunjeni samo beskrajnim razočarenjem koje joj je zadavalo sve veću bol. Bilo je to kao kad se nakon sna punog topline, sreće i svijetlosti, ugleda svakodnevno sivilo novembarskog jutra. Marijana načas htjede zatvoriti oči sa željom da usne i vrati se svom snu. Kao u daljini je čula Jasona kako se obraća nepoznatoj ženi na španjolskom jeziku. - Želio bih da upoznate jednu moju staru prijateljicu. Dozvoljavate? - Naravno, ako se zaista radi o prijateljici! Od prezirnog i nepovjerljivog tona Marijanu proñu srsi. Iznenadan bijes otjera njenu bol i vrati joj vlast nad sobom. Na najčišćem kastiljanskom jeziku, podrugljivo se smješkajući, Marijana upita: - A zašto ja ne bih »zaista« bila prijateljica vašeg muža? Španjolka lako izvije svoje lijepe obrve odgovorivši ozbiljnim glasom: - Zato što mi se čini da se u ovoj zemlji ne pridaje isti smisao riječi »prijateljstvo« kao kod nas. - Kod vas? Vi ste, bez sumnje, Španjolka? S istančanim nagonom ljudi s mora naučenih da nanjuše oluju Jason žurno reče, uzevši ruku svoje žene pod svoju i tu je zadrža: - Pilar je porijeklom iz Floride - reče nježno. - Njen otac don Agostino Hernandez de Ouintana, posjedovao je velika imanja u Fernandini, kraj


~ 38 ~

naše granice. Fernandina je mali grad u ogromnoj i napola divljoj zemlji, a Pilar je sada prvi put u Europi. Mlada žena podigne prema njemu pogled koji se nije razvedrio. - I zadnji, nadam se! Nije mi stalo da je ponovno vidim, ni da u njoj ostanem, jer mi se ne sviña. Jedino me Španjolska privlači, no na žalost nema izgleda da se tamo uputimo, zbog užasnog rata koji je pustošio! Sada guerido mio, hoćete li mi reći ime ove dame? »Obična divljakuša!« prasnula je u sebi Marijana, »primitivka nabijena religijom i ohološću! I Carev neprijatelj, zaklela bih se. Zar mi je suñeno da ovdje srećem samo divljake? Nakon Mongola, ovu djevojku!« Bila je ljuta i jedva je zadržala bijes koji ju je svu prožimao. Jason baš bijaše otvorio usta da je predstavi ne znajući za njeno vjenčanje, no ona ga, da bi spriječila još neku nesnosnu izmišljotinu, odsječno presiječe: - Ne trudite se. Dopustite da je sama obavijestim o sebi: ja sam princeza Corrado Sant'Anna, ukoliko ću ponovno imati čast da vas vidim, što živo želim, znajte da imam pravo na titulu presvijetlog visočanstva! Prisilivši se da ne pogleda kako preneraženost preplavljuje plavi Jasonov pogled, kratko se naklonula i odlučno im okrenula leña da bi se udaljila i potražila Talleyranda. Istovremeno uz buran pljesak vatromet se bližio kraju u nekoj vrsti raznobojne apokalipse, obasjavajući dva carska orla, francuskog i austrijskog, sjedinjenih čarobnim umijećem gospodina Ruggierija. Taj zapaženi pirotehnički trik Marijana poprati prezirnim pogledom. »Smiješno« pomislila je, »smiješno i pompezno! Baš kao što sam i sama bila kad sam onoj guski dobacila u lice! Ali to je isključivo njena greška. Voljela bih da je nema! Voljela bih, da... voljela bih da je mrtva... Kad pomislim da mu je žena, njegova žena!« Ta jedna riječ koja je odsad povezivala Pilar sa Jasonom prouzroči u Marijani bol oštru poput uboda pčele. Ponovno ju je obuzela stara želja da pobjegne, potreba koju je vjerojatno naslijedila od svojih dalekih nomadskih predaka, spopadala ju je uvijek kad bi patila, ne zbog straha ili bojazni da se sa nekim suoči, već zbog potreba da od stranih ljudi bolje sakrije emocije, svoje osjećaje i da u daljini i samoći nañe smirenje. Mehanički se prepustila ljudskoj plimi da je nosi ka plesnim dvoranama, gdje su violine, u očekivanju da se najavi večera, ponovno napravile zbrku, čvrsto odlučivši da će potražiti svoju kočiju i vratiti se u tišinu svoje kuće i sobe. Išli su joj na živce ambasada i ljudi u njoj. Htjela je pobjeći. Odjednom je primijetila skupinu žena kako joj idu u susret, prepoznavši meñu njima Dorotheu i groficu Kielmannsegge što je još više oneraspoloži. Valja joj se pretvarati, izmjenjivati budalaste riječi, a toliko joj je bila potrebna tišina da bi osluškivala čudne uzdahe svoga srca... i pokušala dokučiti smisao nekih stvari. Ne, ovo je nemoguće, to ne može izdržati... Skoro u istom trenutku opazila je na dva koraka od sebe tamno zelenu uniformu Černiševa koji ju je gledao. Ne razmišljajući, uputila se prema njemu. - Zamolili ste me za ples, grofe! - Pa zaplešimo, ako želite! - Glavni cilj je vjernika da se što više približi svom božanstvu! Marijana svojim zelenim očima hladno odmjeri Rusa. - Ne želim da mi udvarate, već samo da otplešemo ovaj valcer - otpovrne odsječno. Ovaj se put Rus umjesto odgovora zadovoljio naklono osmjehnuvši se svojim bijelim zubima. Na samoj ivici prostora za ples, Marijana je pustila svoju slomljenu lepezu da padne i tijelo prepustila rukama


~ 39 ~

kavalira. On je dohvati kao kakav plijen, odnoseći je skoro u sredinu ustalasane gomile žestinom zbog koje se tužno osmjehnula. Nije voljela tog čovjeka, no on ju je želio ne skrivajući tu svoju želju, a u stanju smetenosti u kojem se nalazila, bilo je utješno naći biće koje izražava neke emocije, čak i na takav način! Plesao je savršeno sa začuñujućim osjećajem za muziku i Marijana je kovitlajući se u njegovim rukama imala osjećaj da lebdi u zraku. Valcer ju je oslobodio težine vlastitog tijela. Zašto je onda njen duh odbijao da se i sam oslobodi? Plešući duž prostrane dvorane, primijetila je cara na svom prijestolju kako nešto ispod glasa govori carici, ali nije na njima zaustavila pogled. Više je nisu interesirali. S Černiševim je već odletjela dalje u njegovim rukama čvrsto stegnutim oko svog struka. Tada je opazila Jasona kako pleše sa svojom ženom. U jednom trenutku njihovi su se pogledi ukrstili, no Marijana je razdraženo okrenula svoj, zatim se u njoj probudi ženski demon koketerije, iskonska potreba svih ranjenih žena da vrati milo za drago, bol nanošenjem još jače boli. Ona se stoga Rusu čarobno osmijehne. - Vi ste previše šutljivi, dragi moj grofe! - reče dovoljno glasno da je čuje američki par. - Da niste od sreće zanijemili? - Ta vi ste mi zabranili da vam udvaram princezo, a kako bi moje riječi znale izraziti jedino ono što osjećam... - Zar tako loše poznajete žene, da doslovno shvaćate njihove zabrane? Zar ne znate da koji put volimo biti osujećene, ako se to izvede na spretan način. Zelene Rusove oči gotovo su pocrvenile. Njegov je stisak postao čvršći. Bilo je očito da ga usrećuje njezina neočekivana ljubaznost. Njoj se načas učinilo da će od sreće, divlje, pobjednički kriknuti. No on se uzdrža, zadovoljivši se time da prisloni svoj obraz uz Marijaninu sljepoočnicu i da joj vrat ofuri vrelim dahom. - Nemojte pretjerivati u zahtjevu da vam se pokorim - šaptao joj je strastveno u uho. - Mogao bih tražiti više no što ste spremni dati, a kad ja tražim nešto, ne odustajem dok to ne dobijem. - Ali... čini mi se da ste postigli ono što ste željeli! Zar ne plešemo zajedno? Čak mi se čini da sam vam se i nasmiješila. - U tome i jest stvar! Od jedne žene kao što ste vi, može se tražiti samo još više, uvijek još malo više. - Šta na primjer? - reče ona izazovno. Ali joj nije bilo suñeno da otkrije do koje mjere bi te večeri Černišev bio stekao njenu naklonost. Naime on je odjednom divlje kriknuo. I dok su njihovi susjedi iznenañeno zastali, on je Marijanu tako naglo ispustio da se umalo nije srušila. Zatim, prije no što je mogla bilo što pitati ili reći vidjela je ruskog oficira kako se izbezumljeno provlači kroz parove plesača koje je bezobzirno gurao da bi skočio prema jednom od zidova dvorane i pozlaćene girlande, golim rukama strgnuo vijenac laganih svilenih ruža zahvaćenih plamenom. Ne obazirući se na opekotine, otkinuo je girlandu... ali već je bilo kasno. Vatra je zahvatila velo što je prekrivalo zidove i brzo se proširila. U istom trenutku čitava jedna strana zida bila je u plamenu. Uz užasna zapomaganja, plesači su se gurali prema drugoj strani prostorije gdje je bilo prijestolje. Zahvaćena tom bujicom Marijana se našla blizu Napoleona, prema kome je princ Eugen, koji je načas udaljio da bi popričao sa ministrom vanjskih poslova Chamapanyem, brže krčio put. Ona vidje kako mladi vice-kralj tiho govori na uho caru koji se zatim okrenuo prema Marie-Louisi, primivši je za ruku. - Doñite! - reče joj - izbio je požar... treba otići. Mlada carica koja je izgleda bila fascinirana plamenom, i dalje je sjedila očiju prikovanih za gorući zid. - Doñite Louise! - naredio je car gotovo je otrgnuvši s njena sjedišta.


~ 40 ~

Žurnim korakom odvukao ju je prema galeriji. Marijana je htjela poći njihovim putem, ali navala izbezumljene svjetine ponjela ju je poput komadića slamke prema vratima koja su vodila u park. Ništa više nije moglo zaustaviti tu ustrašenu masu. U jednom trenutku planuo je strop od voštanog platna. Vatra se užasnom brzinom proširila na druge stijene. Jedan za drugim pozlaćeni svijećnjaci su se pod teretom upaljenih svijeća otkidali sa stropa u plamenu, padajući na izbezumljenu gomilu, rušeći i paleći oko sebe. Haljina od tila neke mlade žene planula je u jednom mahu. Pretvorena u živu baklju, jadnica se urlajući i stenjući slijepo bacila na ljudsku gomilu koja je umjesto da joj pritekne u pomoć, činila uzaludne napore da je izbjegne. Jedan oficir skinuo je pak svoju tuniku i bacio je na nju pokušavši ugasiti vatru što je bijaše obuhvatila, no uskoro su obadvoje nestali u mahnitoj gužvi prestrašene gomile. Vrlo brzo su izlazili. Izlaz na galeriji kroz koji je izišao car i lažni prozori izrezani u platnu, bili su blokirani vatrom. I galeriju je uskoro zahvatila vatra i stala se širiti pravo prema salonima ambasade. Od mogućih izlaza ostala su samo visoka prozorska vrata koja su vodila u park, pa je prema njima nahrupila gomila žestinom vode koja probija i nasipe. Crn i gust zagušljiv dim ispunio je goruću dvoranu, paleći oči i pluća. Da bi se što prije izvukli iz opasnosti, ljudi su bježali prema jedinom izlazu divlje se gurajući laktovima i pesnicama, rušeći jedni druge, boreći se za život sa bijesom koji je razgolitio njihov nagon za održanje. Žene su padale a gazili su ih oni koji su se još iste večeri pred njima klanjali sa toliko šarma, šaputajući nježne riječi ustima koje bi sada bez stida otrgnuli da bi se što prije dočepali neprocijenjivog slobodnog zraka koji se može udisati. Nošena divljim nagonom za životom, gurana napola zagušena dimom i pritiskom svih onih tijela, poderanih skuta na haljini, zadihana, Marijana je oko sebe vidjela samo užasnute oči, deformirana lica, usta koja urlaju. Od neizdržljive vrućine i vrtoglavog dima koji je ispunjavao dvoranu poput guste magle, imala je utisak da će joj se pluća rasprsnuti. Meñu svim tim glavama prepoznala je Savaryjevu za koju se činilo da pluta kao apsurdna laña na pomahnitalom moru. Ministar policije bio je zelen kao i njegova paradna odjeća, ali je vičući nerazumljive riječi uzalud pokušavao obuzdati podivljalu hordu. Vrata što su vodila u park bila su vrlo blizu, ali su tapete na njima gorjele tako da je guranje postalo divlje, jer je svatko pokušavao prijeći prag prije nego što ga dohvati vatra. Kako su svi htjeli istovremeno proći to se tu stvorila neopisiva gužva. Prikliješteni uzvanici nisu više mogli ni naprijed ni natrag. Zbrka je postala divlja. Jedan senator gurnuo je Marijanu laktom u vrat dok je istovremeno osjetila kako joj netko čupa kosu. Srećom iza nje je stajao neki div, ogroman čovjek kosmat poput medvjeda, koji je na ramenima širokim poput ormara nosio briljantnu uniformu konjanika carske garde. On je kao sam ñavao svojim ogromnim rukama gurao svjetinu pred sobom. Svijećnjak koji je upravo pao, zapalio mu je kosu. On divlje riknu i tako žestoko gurne gomilu da je raskrčio prolaz. Prignječenih pluća ali spašena, Marijana se našla van sale, na stepeništu koje je vodilo u dvorište. Ali tek što je udahnula manje vreli zrak, bolno je zastenjala... Pridruži joj se još jedna žena, pa još jedna čiji se jauk završio grcanjem. Vrelo ulje iz lampiona koji su tako veselo ukrašavali zidove, izlilo se na njihova ramena i gole grudi, prouzročivši okrutne rane, Marijana se bacila naprijed, prema purpurnoj vodi bazena do koga su dotrčali domaćini sa vedrima i lavorima. Bilo je krajnje vrijeme. Uskoro je plamen zahvatio vrata plesne dvorane. Na stubištu Marijana je vidjela gredu u plamenu kako se ruši na starog princa Kurakina. Ruski ambasador, ogroman i nepokretan srušio se režeći poput ranjenog medvjeda, no istovremeno je jedan francuski


~ 41 ~

general, čija je uniforma bila napola pocijepana, poletio prema njemu da bi mu pomogao. Naslonjena na kameni kip koji joj je hladio gola leña, Marijana je skamenjena od užasa promatrala raširenih očiju prizor očaja i smrti na onom istom mjestu gdje je prije vladalo prazničko ushićenje. Boljeli su je vrat i ramena. Opržena joj se koža ljuštila. Zrak pun varnica jedva se mogao udisati. Plesna dvorana, sada sva u plamenu, pretvorila se u ogromnu baklju čiji su žarki plamenovi sukljali prema nebu. Nejasne ljudske prilike još su bježale iz tog pakla, urlajući i kotrljajući se u gorućim odijelima po podu da bi se nekako obranili od vatrenih ujeda. Ranjeni ljudi, u panici su trčali u svim pravcima, a da nisu ni bili svjesni kamo idu. Marijana primijeti princa Metternicha kako sa vedrom vode juri prema požaru. Zatim spazi čovjeka ogromna rasta kako trči noseći u rukama ženu obučenu u srebrnu haljinu. U njemu prepozna Jasona! Očito je da mu je glavna briga bila da svoju ženu Pilar izvuče iz opasnosti. »Ja više ne postojim za njega« pomisli Marijana tužno. »Samo na nju misli! Njemu uopće nije do mene stalo i što se sa mnom zbiva!« Odjednom se osjeti slabom i osamljenom. Meñu svim tim ljudima nije bilo nikoga tko bi mislio na nju! U očaju je obuhvatila rukama kip malog Ceresa od bijelog mramora i gorko zaplakala priljubivši se uz rub kamena već zagrijanog od žeravice. Nečije očajno dozivanje prolomi se kraj nje: - Antonijo!... Antonijo!... Taj je vapaj otrgne od vlastite boli. Marijana opazi u blizini ženu raščupane kose koje su joj padale niz dronjke bijelog muslina kako usprkos izobličenom trbuhu od trudnoće ispruženih ruku bezglavo trči prema zgarištu. Na svoj užas Marijana u njoj prepozna princezu Schwartzenberg ambasadorovu snahu i pojuri prema njoj da bi je zaustavila. - Gospoño! Gospoño! Kamo ćete, za ime božje...!? Mlada je žena pogleda užasnutih očiju, suviše raširenih od straha da bi bilo što pred sobom vidjela. - Moja kći! - buncala je. - Moja Antonija! Ona je tamo! Naglim trzajem istrgnula se Marijani iz zagrljaja ostavivši joj malo sagorjelog muslina u rukama. Vičući i dozivajući odjuri prema zgarištu. Uto se začuje užasan lom. Pod plesne dvorane sagrañen iznad presušenog bazena sruši se pred Marijaninim očima na nesretnu majku. Luda od straha, praznog želuca Marijana se sagne i uze povraćati. U slijepoočnicama joj je bijesno tuklo, dok joj je čitavo tijelo oblio znoj. Podigavši oči sa gañenjem opazi kako su se muzičari orkestra, koji su i sami pred požarom pobjegli u park, bacili na ranjenike i stali im krasti nakit. I na nesreću nisu bili jedini:, narod koji se popeo na zidove ambasade i koji je pratio vatromet sa usklicima oduševljenja, sada im se pridružio u pljački. Ljudi sumnjivog izgleda hrpimice su preskakali zidove i svjetlucavih očiju poput vukova šunjali se prema zgarištu tiho poput zmija. Mada su ulagali veliki napor, sluge ambasade su bile nemoćne u borbi protiv te divlje plime opasne poput same vatre. Neki su uzvanici pokušavali obraniti žene, no na nesreću bilo ih je i suviše malo da bi se uspješno suprotstavili lopovima. »Ali zaboga« mislila je zapanjena Marijana, »gdje su vatrogasci, vojnici... Napoleonova oružana pratnja...« Na nesreću, car je otišao, a pratnja s njim. No gdje je bila druga vlast kojoj je bila dužnost da održava red i drži na uzdi fukaru? Odjednom nečija ruka zgrabi njenu dijademu zajedno s pramenom kose, zatim joj pokuša otrgnuti smaragdnu ogrlicu. Prestrašena Marijana uze zapomagati.


~ 42 ~

- Upomoć, lopovi!... Tad joj nečija smrdljiva ruka grubo zatvori usta. Instinktivno se stala braniti od napadača, bijednog čovjeka okrutnih očiju, obučenog u prljavu bluzu koja je smrdjela na znoj. Služeći se zubima i noktima uspjela se izvući iz njegova stiska i pokuša pobjeći zajedno s ogrlicom. No on je ponovno dohvati i pritegne uz sebe. Na vratu je osjetila hladnu oštricu noža. - Ovamo to! - zareži promuklim glasom - inače ću te zaklati! Lagano je pritisnuo nožem. Željezo je načelo nježnu put. Ukrućena od straha digla je drhtave ruke prema vratu i otkačila ogrlicu koja je začas nestala u njegovu rukavu, zatim je skinula sa ušiju svjetlucave naušnice. Pritisak je popustio. Marijana je vjerovala da će je najzad pustiti, no to se nije dogodilo. Čovjek se zasmijuljio i sagnuo prema njoj. Osjetila je smrdljiv dah lošeg vina i kriknula od gañenja ali su njegova vlažna i hladna usta prigušila njen krik poljupcem od koga se sledila. Čovjek ju je čvrsto stezao i uz to gurao prema žbunu ogromnih božura koji su rasli na ulazu perivoja. - Ovamo pilence! Jedna lijepa cura ne ostavlja se a da se ne proba, naročito ako je odozgo! Ne dogaña se to svaki dan! Braneći se od odvratnih poljubaca, Marijana je upravo luñački vriskala i otimala se tako da je razbojnik nije uspjevao svladati. Najzad ju je u bijesu svom snagom ošamario i bacio na zemlju. U trenutku kad ju je htio odvući u grmlje, neka je prilika iskrsla iz mraka i bacila se na lopova, odgurnuvši ga od Marijane. Kroz crvenu svjetlost požara, prepoznala je Černiševa. čelo mu je bilo krvavo, uniforma nagorjela, inače je izgledao zdrav i čitav. - Udaljite se! - dobaci Marijani ne gledajući je. - Tako mi svetog Vladimira, rastrgat ću tog mužika! Uz zlokobno poigravanje vatre ona vidje njegove svjetlucave zelene oči pune divljeg zadovoljstva zbog skore borbe. Raširenih ruku i stisnutih šaka spremnih za borbu, bez oružja i ne mareći za rane na čelu, ustremio se na razbojnika i njegovu oštricu. - Ukrao mi je nakit - promrmlja Marijana prinoseći ruku ranjenom grlu na kome su ostali krvavi tragovi od ogrlice i razbojnikova noža. - To je sve? Nije vas napastovao? - Nije imao vremena, ali... - Idite u zaklon. Vratit ću vam nakit... što se tiče ovog bijednika neka zahvali našoj Gospi iz Kazana da nismo u Rusiji! Kod nas bi crko pod udarcima kandžije! Čovjek prasne u smijeh i opsuje stisnuvši snažno nož svojim prljavim šakama. - Ali on je naoružan - zadrhti Marijana. - Ubit će vas! Žmireći Rus je pažljivo motrio protivnika i uz to se smijuljio. - Zar taj da me ubije? Ta neće ga spasiti svi noževi ovoga svijeta. Moje ruke su kadre uhvatiti divljeg konja i dotući medvjeda! Začas ću ga rastrgati kao krpu! Odbivši se od zemlje svojim snažnim nogama, Černišev skoči razbojniku za vrat. Zakočen napadom čovjek izgubi ravnotežu i svom se težinom sruši na tlo prije nego što je imao vremena udariti. Napola ugušen, stenjao je i otimao se, dok je divlja Rusova šaka bubnjala po njemu. Ali čovjek je i pored svoje mršavosti bio neobično jak. Napeo je snagu i jednim se trzajem oslobodio. Dva su se čovjeka po vlažnoj travi kotrljala jedan preko drugog grčevito se i bijesno rvuči poput klupka pobješnjelih zmija. Rus se znao boriti golim rukama i Marijana nije bila u brizi za nj. Bila je sigurna da će pobijediti. No odjednom je na svoj užas primijetila dva neznanca u košuljama i kačketima kako se tiho prikradaju borcima. Prijatelji su razbojniku stizali u pomoć. Borba više nije bila ravnopravna i Marijani bi jasno da mora nekako pomoći Černiševu.


~ 43 ~

Naglo se okrenula i opazila grupu vojnika. Prebacili su se preko zida sa nosiljkama i materijalom za pomoć. Skupivši pocijepane skute, potrčala je prema ljudima u zelenim uniformama koji su se bili sakupili oko ranjenika i uhvati jednog za ruku. - Grof Černišev je u opasnosti! - vikala je. - Brzo! Ubit će ga! Čovjek se okrenuo i pogledao je... Toliko su bila nestvarna zbivanja te nesretne noći, da Marijana nije ni bila iznenañena prepoznavši Napoleona. U pukovničkoj uniformi crnoj od čañi i poderanoj, spremao se ponijeti ranjenu ženu koja je stenjala na kamenoj klupi. Napustivši požarom opustošenu ambasadu doveo je sada pomoć i park stavio pod kontrolu vojnika. - Tko će ga ubiti? - upita. - Neki ljudi, tamo u gaju. Oni su me napali, a grof mi je pritekao u pomoć. Brzo, trojica su... naoružani ... a on je sam i nema za obranu ništa drugo osim svojih ruku...! - Tko su ti ljudi? - Ne znam! Banditi! Došli su preko zida... Car je ustao. Pod namrštenim obrvama njegove sive oči bile su neumoljive poput kamena. Pozvao je: - Eugene! Duroc! Izgleda da sada ubijaju. I u pratnji vice-kralja Italije i vojvode od Friula, car je pojurio u najvećem trku u pomoć ruskom atašeu. Sigurna u sudbinu Černiševa Marijana se nesvjesno vrati bazenima. Više nije znala kuda bi išla, ni šta bi radila. Hodajući tako bez cilja opazi vatrogasce, u stvari grupicu od svega šest vatrogasaca koji su uz to bili prilično pijani. Niti ju je njihov dolazak iznenadio niti učinio sretnom. Uto začuje Savaryja kako bijesno viče na njih: - Kako? Samo šestorica? Gdje su ostali? - Ne... Ne znamo ... generale! - A vaš zapovjednik, gdje je taj vaš blesavi Ledowe? - Na dopustu, generale! - Šest! - urlao je Savary, pijan od bijesa. - Šest od dvije stotine devedeset troje! A gdje su pumpe? - Tamo... ali nemamo vode. Otvori za vodu na Velikim bulevarima su zaključani, a mi nemamo ključa. - A gdje je ključ? Vatrogasac napravi rukama neodreñen pokret koji je do kraja raspalio ministra policije. Marijana ga je vidjela kako je odjurio poput strijele, odvlačeći sa sobom jadnika koji se uzalud trudio da ne izgubi ravnotežu i koji nije ni u snu pomišljao da će uskoro imati posla sa još žešćim bijesom od ministrovog. Najzad je pomoć bila organizirana. Carska garda koju je doveo Napoleon i koja se pridružila regimentu strijelaca, sada je pokušavala spasiti ambasadu i njene stanovnike. Ubrzo su iz gradske biblioteke u ulici la Loi dovučene velike ljestve i našli se ključevi od otvora za vodu. Marijanu više gotovo i nije zanimalo što se oko nje dogaña. Car je uzeo stvari u svoje ruke, znači da će se sve srediti. Čula je njegov metalni glas kako odzvanja negdje u vrtu. Duša joj je bila prazna, glava teška. Osjećala je obamrlost po čitavom tijelu, bila je na smrt umorna i naprosto nije smogla snage da ode, da potraži kočiju i vrati se kući. U njoj je sve bilo slomljeno. S nekom vrsti ravnodušnosti promatrala je nevjerojatnu pustoš u do čas prije prekrasnom parku. Strašan požar koji je u nekoliko trenutaka uništio jedno veselo, elegantno i rafinirano društvo ostavljajući za sobom pustoš i smrt, kao da je i njen život uništio. Tragičan ples zadao joj je zadnji udarac, koji ju je sasvim dotukao. Kako su je do te mjere mogli zaslijepiti osjećaji? Tolike stranputice i borbe protiv nečeg što je bilo jasno, toliko besmislenih sukoba da bi se


~ 44 ~

okrutna istina najzad ispoljila u jednom prizoru: Jasonu kako u naručju nosi drugu ženu. U tom prizoru prekasno je otkrila ono što joj se činilo nevjerojatnim: voljela je Jasona, uvijek ga je voljela, čak i kad je vjerovala da pripada drugome i da ga mrzi. Kako to nije shvatila kad ju je u njenoj djevojačkoj sobi, u Selton Hallu, uzeo u ruke da bi joj oteo poljubac od koga je osjećala da klone? Kako nije otkrila svoju sreću kad se pojavio u Chaillotu, svoje razočarenje kad je napustio Pariz a da je nije vidio, kako je mogla ne biti svjesna svojih osjećaja pred buketom kamelija što ih je on ostavio u loži uoči njena jedinog javnog koncerta. Kako je mogla ne shvatiti najzad okrutnu nesreću dok je uzaludno čekala na nj za vrijeme čitava puta po Italiji sve do zadnjeg trena dok konačno nije pristala na jedno besmisleno vjenčanje? Još je uvijek čula sumnjičav glas ljubazne Adelaide: »Doista ste sigurni da ga volite?« Pa da! Bila je sigurna u svom ponosu i ludosti da su je uz gorostasa vezala samo zvuci tjelesne ljubavi. Tek je ove moći Marijana shvatila svu istinu o osječajima koji su je vezivali za cara. Ona ga je voljela sa ponosom i strahom, sa zadovoljstvom koje je bilo tim slañe, što je bilo zabranjeno i opasno, voljela ga je gladnom žestinom svoje mladosti koja je, zahvaljujući njemu, otkrila ukletu čaroliju roñenu iz savršenog sklada dva tijela. Sada je shvatila da je ta ljubav bila sazdana od divljenja i zahvalnosti. Pala je pod čudni utjecaj što ga je car imao na ljude i patila je kad ju je napuštao, ljubomora ju je morila divlje, silovito, ali uza sve to nije za sobom ostavljala takvu pustoš i tjeskobu i izbezumljeno drhtanje čitava njenog bića kao što se dogodilo kad je srela Pilar. Videći da je izgubila sreću što je tako, tako dugo ležala na dohvat njene ruke, Marijana je osjetila da gubi volju za životom. Kao kad je dolazila na ples, ponovno osjeti da nije ništa drugo do obična marioneta i bolno shvati da je promašila život zbog vlastite greške. Zbog ponosi, ludosti i zaslijepljenosti pustila je da joj Jason izmakne, da se okrene drugoj i podijeli s njom sudbinu. Sada će Pilar živjeti s njim u zemlji gdje raste pamuk i gdje pjevaju crnci, dijelit će svaki trenutak njegova života, spavati svake noći u njegovim rukama, rañati njegovu djecu... Ubrzo se sukob u parku proširio na ulice. Vojnici su se sada borili sa razbojnicima, dok su dobrovoljni liječnici odnosili ranjenike od kojih su mnogi već bili mrtvi. Grupa vojnika nosila je vedra puna vode pokušavajući obustaviti požar i spasiti ambasadu. Nitko nije obraćao pažnju na mladu ženu, koja je iza jednog žbuna sve to promatrala. Fasciniralo ju je ogromno zgarište čiju je toplinu osjećala na sebi. Stišali su se krici i jecaji. Jedino je još razorni šum vatre ispunjavao noć. Očiju punih suza Marijana je osluškivala kao da će iz samog vatrenog središta dobiti odgovor na boli svog srca. U sjećanjima joj se javi jedan Shakespearov stih: »Plamen koji gori, gasi drugi...« Njena iznenadna spoznaja da voli Jasona, ugasila je ljubav za Napoleona, ostavljajući samo trag nježnosti i obožavanja, to raskošno kamenje usred vrućeg pepela. Koja će nova vatra ugasiti ovu ljubav zbog koje je sada kraj nje, nastojeći da ublaži njen strah nježnim milovanjima i riječima punim ljubavi. Zaboravio je Marijanu i zbog tog zaborava sada je umirala. Otkriće je došlo prekasno i poput munje koja obara stablo, opustošilo Marijanu. U njenu sjećanju iznenada iskrsne lik princeze Schwartzenberg kako se baca u vatru tražeći svoje dijete. Uletjela je u onaj pakao kao u kakvo svetište, bez oklijevanja, bez uzmicanja, nošena željom da pronañe svoju kćerku, u užasnoj i okrutnoj vatri našla je vječno blaženstvo i mir... Bilo je dovoljno samo malo... tako malo hrabrosti! Razrogačenih očiju Marijana je izišla iz svog zaklona i krenula k vatri. Nije ju bilo strah. Bol je najdjelotvornije sredstvo protiv straha, a njena je patnja bila tako snažna da je pred sobom rušila sve prepreke.


~ 45 ~

Htjela je nestati neprimjetno, da nitko ne pati zbog njene smrti. Neka njena smrt bude smatrana nesrećom kao tolike druge!... I poput jadne princeze, Marijana potrči k vatri. Spotakla se na kamen koji joj je stajao na putu. Osjeti oštru bol, ali je to ne zaustavi u namjeri. Digla se i pojurila dalje. Kroz lomljavu koja joj je ispunila uši činilo joj se da čuje svoje ime. Ni to je nije zaustavilo. Ma tko da je bio, sigurno ju je htio vratiti jednoličnosti života koja joj se preko svake mjere gadila. Okrutna, ali brza smrt koju je izabrala odvest će je dugotrajnom miru u kome nema ni žaljenja ni uspomena. Marijana nagonski zakloni rukama lice i ustukne za korak, tolika je bila žestina plamena koji ju je ošinuo svojim dahom na rubu požara. Istovremeno se zaštitila i prošaptala riječi jedne molitve, nastojeći da se baci naprijed. Njena pocijepana haljina počela je gorjeti. Plamena jezik liznuo je njeno tijelo prouzročivši joj tako žestoku bol da je vrisnula. Ali baš u trenutku kad se htjela strmoglaviti u bezdan, neka se tamna prilika sruči na nju i zajedno se zakotrljaju po vlažnoj zemlji. Netko se u posljednji čas postavio izmeñu nje i smrti, osudivši je da živi. Pritisnuta nepoznatim tijelom pokušala se braniti i izbjeći stisak koji ju je gušio. Luda od straha htjela je ugristi ruku što ju je stezala. Nepoznati se odmaknuo. Dignuo se na koljena i odlučno je dvaput ošamario... Na crvenoj pozadini požara spazi crnu priliku od koje se pošto-poto htjela obraniti. Čovjek joj čvrsto stisne obje šake, a njegov joj ledeni glas naredi: - Smirite se ili počinjem iznova! Pobogu, pa vi ste sasvim poludjeli! Da vas nisam zadržao, sad biste gorjeli kao baklja. Ludo! Nepromišljena ludo! Odjednom ju je izdala snaga, olabavila je kao luk poslije odapete strijele a Marijani su Jasonove psovke bile ugodnije od najdivnije glazbe. Nije se ni pitala kojim se čudom tu stvorio, kojim nevjerojatnim čudom ju je oteo vatri. Da je samo trenutak zakasnio, bila bi zauvijek nestala. Za nju je bilo najvažnije da je sad bio tu kraj nje. Njegova srdžba nije bila važna, neka je grdi i psuje koliko mu god volja, glavno je da je kraj nje. Bol što ga je na rukama osjećala od njegova stiska sad joj je pričinjao zadovoljstvo. Nije marila za ozljede niti ih je osjećala. Ležeći na travi radosno se osmjehivala prema tamnom liku svoga prijatelja. - Jasone! - promrmlja. - Vi site ovdje... Vratili ste se... On naglo ispusti njene šake i zaprepašteno se zagleda u divnu priliku ispruženu pred sobom, jedva pokrivenu sa nekoliko krpa zlatne tkanine kroz koju se nazirala ozlijeñena put sa dugačkim krvavim tragovima. Rukavom je pokušao obrisati znoj sa čela. Zabacivši svoje slijepljene kose, nastojao je stišati strah pomiješan s bijesom. Velikim zelenim očima, sjajnim od suza, Marijana ga je gledala kao kakvo božanstvo i u isti mu se mah osmjehivala ne osjećajući svojih rana... Ni on nije osjećao opekotine od vatre koju je ugasio svojim i njenim tijelom. Bio je sretan što je stigao na vrijeme. Nikada nije bio sretniji, ali i umorniji. Taj mu je dogañaj iscijedio svu snagu. Što se tiče Marijane, ona je pala u neku čudnu ekstazu. Niti je što čula niti što drugo vidjela osim tamnog lika svog prijatelja koji ju je promatrao bez riječi. Htjela ga je dotaći i u njegovoj snazi potražiti sanjano utočište. Pružila je ruke da bi ga privukla k sebi. No Jasan se uspravio i ne shvaćajući promatrao kako se grči do njegovih nogu. - Što... šta vam je? Da niste ranjeni? - Ja... ja ne znam... Ali loše mi je... ja... oh! Ponovno se sagnuo prema njoj pokušavši podići njenu glavu koja se bacakala na sve strane. Njene blijede usne su zastenjale, dok se tijelo grčilo u naletu boli. Kad se smirila, Marijanino je lice imalo boju pepela a drhtala je kao ranjena


~ 46 ~

životinja. Prestrašeno je pogledala gotovo isto tako blijedog Jasona. Nešto toplo ovlažilo joj je noge i u tren oka bi joj jasno što se dogodilo. - Moje dijete! - prošaptala je. - Ja ću ga izgubiti...! - Kako! Vi ste... trudni? Ona kimne glavom nemajući više snage, osjetivši novu navalu boli. - Pa da! Vi ste udati! Gdje je dakle, vaš princ, presvjetlo visočanstvo? Kako joj se bezočno mogao rugati, u trenutiku dok se svijala od boli? Oduprla se o svoje ruke da bi ublažila bol, a zatim bolno zastenje. - Ne znam! Vrlo daleko! U Italiji... Smilujte se i potražite pomoć! Dijete... car... htjela bih... Riječi se izgube u kriku. Jason skoči, sočno opsova i potrči prema skupini ljudi koji su, okupljeni oko jednog malog hrama, kao kroz trans gledali dogorijevanje velike plesne prostorije i galerije. Sada su se kroz oslabljene plamenove nazirali crni zidovi ambasade, razbijeni prozori i gomila sobara i vojnika koji su nastojali spriječiti da požar prodre u susjedne prostorije. Primijetio je Napoleona i potrčao prema njemu. Nije li Marijana istovremeno govorila o caru i djetetu? Trenutak kasnije Marijana, koja se upravo povratila od novoga naleta boli, vidjela je nad sobom carevo i Jasonovo lice. Čula je napet carev glas: - Izgubit će dijete! - zagrmio je. - Brzo! Nosila! Treba je odnijeti odavde! I pronaći Corvisarta... Sigurno negdje oko majura pomaže ranjenicima. Hej! Vi ostali! Ovuda... Nije ni čula ni vidjela koga je car tako zvao. Samo je bila svijesna činjenice da se Jason udaljava. Uzdigla se na lakat da bi ga dozvala. Napoleonova ruka nježno je prisili da se ponovno opruži, zatim živahno skine ogrtač i presavije ga da bi ga podmetnuo Marijani pod glavu. - Polako, carisima mia!... Ne mičite se! Doći će, pomoći će ti, liječit će te... Ne plaši se prije svega, ja sam tu! Potražio je njenu hladnu ruku i stegnuo je. Ona je prema njemu uperila pogled pun zahvalnosti. Ipak ju je još malo volio! Znači da nije potpuno sama na svijetu sa svojim razočaranim srcem i izmučenim tijelom. Ta čvrsta i topla ruka koja je držala njenu, bila je dobra i ohrabrujuće je djelovala na nju. Zaboravivši da je maločas htjela umrijeti, priljubila se uza nj kao izgubljeno dijete uz svoga oca. U novom naletu boli, osjetila je usprkos svemu da je podižu i nose brzo koliko je to dopuštalo njeno stanje, preko opustjelog vrta kojim je večernji vjetar raznosio vrući pepeo. Kada se malo smirila, pohlepnim očima tražila je Jasona i ne opazivši ga, promrmlja njegovo ime. Careva ruka stisla ju je još jače. - Poslao sam ga ženi. Tebi više nije potreban. Ja sam tu... On je za tebe samo jedan prijatelj. »Prijatelj«? Kao grom ju je pogodila ta riječ koju bi još jučer bila bezbrižno izgovorila »prijatelj... ništa više nego prijatelj, a možda još manje od toga ukoliko mu je Pilar zabranila! A još maloprije je vjerovala da će joj se vratiti. Avaj! Sve je gotovo! Jason se vratio svojoj ženi i više nije postojala nada osim možda u smrti koja je nije htjela«. Krv je još uvijek polako curila niz njeno ranjeno tijelo. Sa njom je nestajao i život... Uzdahnula je rezignirano, zatim se prepustila patnji...


~ 47 ~

4.

ČOKOLADA GOSPODINA CREMEA

Baron Corvisart spustio je rukave na košulji, pažljivo spojio manžete od nabranog batista, zaogrnuo se finim plavim suknenim kaputom koga mu je pridržavala Fortunee Hamelin, zatim se na brzinu pogledao u ogledalo da bi se uvjerio u kakvom je stanju njegova lijepa kosa, i najzad se polako uputio prema Marijaninom krevetu. Trenutak je tiho promatrao njeno mršavo mlado lice i ruke koje su na bjelini pokrivača sličile na lomne voštane predmete. - Sada ste van opasnosti, mlada gospoño! - reče. - Treba povratiti snage, jesti i polako stati na noge... Spašeni ste, ali mi se ne sviña vaš izgled! Treba ga promijeniti! Marijana se nasilu osmijehnula, pa će slabim glasom: - Morate mi vjerovati da sam duboko potresena, dragi moj doktore, i htjela bih vam učiniti zadovoljstvo... Njegovali ste me sa toliko strpljenja i požrtvovanja! Ali meni ni do čega nije stalo, najmanje do hrane! Osjećam se vrlo slabom! - Ako ne jedete, svakog dana osjećat ćete se sve slabijom - grdio je carev liječnik. - Izgubiii ste mnogo krvi i trebate se oporaviti! Pa mladi ste, do vraga. Ispod vašeg nježnog izgleda, krije se snaga! U vašim godinama ne poklekne se zbog jednog lažnog poroñaja i nekoliko opekotina! Šta mislite kako će car primiti kad mu kažem da me ne slušate i da se odbijate vratiti u život! - To nije vaša krivnja! - Vraga! Varate se ako mislite da će on to objašnjenje tek tako prihvatiti! Kad car nareñuje, onda očekuje poslušnost, a svako od nas je dobio nareñenje: ja da Vas izliječim, Vi da što prije povratite zdravlje! Ni jedan ni drugi nemamo drugog izbora! Moram vas podsjetiti da car svakog jutra čim ustane, pita za Vaše zdravlje! Marijana je okrenula glavu na jastuku kako bi sakrila suze. - Car je vrlo pažljiv - reče dirnuta. - Naročito prema onima koje voli! - dodao je Corvisart. - No kakav god on bio, sutra ujutro ću mu poručiti da ste ozdravili. Potrudite se da to ne bude laž, draga princezo. - Pokušat ću, doktore, pokušat ću. Liječnik se osmjehnuo, zatim srdačno potapšao bolesnicu po obrazu. - Tako Vas više volim, draga moja djevojčice. Tako treba govoriti. Do skorog viñenja! Dat ću uputstva vašim ljudima. Vratit ću se da provjerim da li ste ih poslušali! Vaš sam sluga, gospoño Hamelin. Naklonivši se pred lijepom kreolkom, Corvisart je otišao po svoj šešir ostavljen na jednom stolčiću, po štap i rukavice. Izlazeći iz sobe, tiho je zatvorio vrata. Tada je Fortunee napustila svoju fotelju da bi sjela na ivicu bolesničkog kreveta šireći oko sebe miris ružinog parfema. Haljina od batista protkanog raznobojnim cvjetićima, koja je savršeno odgovarala sparini ljetnjeg dana, davala joj je izgled mlade djevojčice. Poigravala se velikim slamnatim šeširom. Kraj nje se Marijana osjećala vrlo slabom i umornom. Pogledala ju je tako tužno da se Fortunee namrštila. - Ne shvaćam te, Marijano - reče joj Već si bolesna gotovo tjedan dana a čitavo vrijeme ponašaš se kao da svim silama želiš raskrstiti sa životom! To nije tebi svojstveno! - Nije meni svojstveno! Istina je, sada više nemam želju da živom. Zbog čega? Zbog koga? - Zar je... bilo tako važno to dijete? Ponovno su se Marijanine oči ispunile suzama i ovaj put nije ih pokušala sakriti. Pustila je da slobodno teku.


~ 48 ~

- Naravno da je važno! To je jedino što je još moglo biti značajno u mom životu, jedini razlog za postojanje! Živjela bih za njega, sa njim, kroz njega. U njemu su bile sve moje nade... i ne samo sa njim, kroz njega. U njemu su bile sve moje nade... i ne samo moje... Kad je, došavši k svijesti nakon tragične noći, doznala je da je izgubila dijete, Marijana je pala u očaj i sebe optuživala najviše zato što je tokom svih onih užasnih sati potpuno zaboravila da će postati majkom. Od momenta kad je ugledala Jasona, sve ono što je do tada imalo neku važnost rasplinulo se pred ljubavlju koju je u sebi mjesecima potpuno nesvjesno nosila. Park osvjetljen vatrometom bio je za nju Damasov put i kao nekada Saul iz Tarsa, iz njega je izišla slijepa za sve osim za tu ljubav od čije ju je dubine hvatala vrtoglavica. Nepromišljeno je žrtvovala djetetov život nastojeći da izgubi svoj. Nijednog trenutka nije mislila na dijete... ni na onog koji je tamo u Toskanskoj vili nestrpljivo očekivao vijest o roñenju. Corrado Sant'Anna oženio ju je samo radi tog djeteta carske krvi, da bi mu dao svoje ime. Sada je bila izgubljena svaka nada da Marijana ispuni svoj dio ugovora. Princ je napravio svoj dio ugovora. Princ je napravio jalov posao! - Misliš na svog bijesnog supruga, zar ne? - upita Fortunee nježno. - Da. I sramim se, shvaćaš li, sramim se, jer mi se čini kao da sam ukrala ime koje nosim. - Ukrala? Pa zašto? - Rekla sam ti - odgovori Marijana umorno. - Princ Sant'Anna oženio me samo radi tog djeteta kraljevske krvi zbog koga bi bez žaljenja mogao prihvatiti očinstvo. - Znači ti smatraš da poslije gubitka djeteta nemaš prava na život i, ako sam dobro razumjela, tvoji trenutni planovi su da se jednostavno prepustiš smrti? - Oh, to je sasvim dovoljno... no nemoj misiliti da se kažnjavam priželjkujući smrt. Jednostavno više nemam volje živjeti. Fortunee je ustala, nervozno se prošetala po sobi, otišla do prozora koji je širom otvorila, vratila se i stala ispred kreveta. - Ukoliko tvoja želja da živiš ili ne živiš isključivo ovisi o postojanju Napoleonovog djeteta, čini mi se da se stvar može lako urediti. Napoleon će ti napraviti drugo! - Fortunée ! Marijana je zgranuta gledala svoju prijateljicu. No kreolka se na nju svañijivo osmjehne. - Šta se do vraga, sablazniš? Istina te smeta zar ne? Čemu hipokripija, draga! Bolje da je ostaviš onima kojima bolje pristaje, kao na primjer, onoj gospodi Genlis ili njenu čoporu čednih gusaka, dakako ukoliko se sama ne želiš pridružiti kreštavoj družini udovica koje svoje vrijeme provode očekujući povratak dobrih starih običaja! Ja volim mačka nazvati mačkom i stvarima gledati u lice! Ukoliko želiš biti poštena prema svom mužu, ustvari, moraš mu dati dijete, i to Napoleonovo dijete! Zaključak: Napoleon ti mora napraviti drugo! To je čini mi se jednostavno. Osim toga šapuće se da je Austrijanka u drugom stanju. Dakle s te strane je miran i može se u potpunosti posvetiti tebi! - Ali Fortunee, ljutim se - znaš li da si nemoralna? - Naravno da znam! - veselo je uzviknula Fortunee - i ne možeš ni zamisliti koliko sam zbog toga zadovoljna! Kad vidim na koji se način moral oko mene primjenjuje, nalazim da je ogavan! Neka živi ljubav u svoj ljepoti! I kao da je želio što bolje podvući tu objavu rata ustaljenim principima, napolju je odjeknuo udarac topa. Za njim drugi, pa treći. Istovremeno s toplim vjetrom dopirao je odjek jedne melodije, ujedno ratničke i pogrebne, pomiješan s grajom velikog mnoštva ljudi. - Što je to? - upita Marijana.


~ 49 ~

- Zaista, ti to ne znaš! To je nacionalni pogreb maršala Lannesa. Danas, 6. srpnja, car će svečano prenijeti tijelo svog starog ratnog druga iz Invalida u Panteon. Izgleda da povorka upravo napušta Invalide. Top je sada neprekidno odjekivao. Tužno dozivanje truba i muklo odjekivanje bubnjeva približavalo se i ispunjavalo dvorište, ulazeći u tihu sobu zajedno sa kristalnom jekom svih pariških zvona. - Da zatvorim? - upita Fortunee impresionirana svečanim odjecima pogreba koji je u jednom danu bacio prijestolnicu pred noge jednog od najhrabrijih junaka Carske epopeje. Marijana odbije kratkim pokretom glave. Možda bolje nego kroz namještenu sreću svadbene svečanosti prcijenjivala je osluškujući, veličinu čovjeka koji se nametnuo njenoj sudbini i bez obzira na svoju uzvišenost nalazi dovoljno vremena da nad njom bdije. Sa uzbuñenjem se sjećala ruke kojom je držao njenu dok je bila u teškim mukama. Obećao je da je neće napustiti i održao je riječ! Od Fortunee i Arkadija saznala je da je ostao u ambasadi dok se vatra u potpunosti nije ugasila, izlažući se životnoj opasnosti dok je spašavao običnu sobaricu zahvaćenu vatrom u mansardi. Doznala je i o njegovom bijesu sutradan, kao i pravdi: policijski prefekt Dubojs otpušten, Savary žestoko izgrñen, nepažljivi arhitekta koji je zamislio plesnu dvoranu uhapšen, komandant vatrogasaca uhapšen, i kompletna, ta pomalo fantastična družina, smijenjena. Da, bilo je ugodno i utješno biti ponovo u središtu njegove brige, ali Marijana je znala da se njena strast potpuno ugasila, kao svijeća ugašena vjetrom. Izgovarajući glasno svoje skrivene misli, Marijana prošapta: - Nikad mu više ne mogu pripadati, nikad više! - Što time hoćeš reći? - zabrinuto će Fortunee. - O kome govoriš? 0... caru? Više ne želiš... - Ne - reče Marijana - to više nije moguće! - Ali... zašto? Marijana nije stigla odgovoriti. Netko je pokucao. Pojavila se Agata, gizdava u haljini od prugastog pargala i uštirkanoj kecelji. - Dolje je neki gospodin Beaufort, vaše visočanstvo... Pita da li je gospoña princeza sposobna da ga primi? Navala krvi obojila je Marijanino lice. - On ovdje? Ali ne mogu... - Gospoña možda ne zna, ali taj je gospodin čekao sve ove dane još od nesreće, a kako sam mu danas rekla da je gospoñi bolje... Fortunee koja je znatiželjnim okom pratila promjenu raspoloženja na Marijaninu licu, odlučila je stvari uzeti u svoje ruke. - Recite tom gospodinu da trenutak pričeka, Agata, i vratite se da zajedno uredimo vašu gazdaricu. Hajdete trkom! Zanesena mišlju da će se iznenada opet naći pred čovjekom na koga su se nakon plesa sve njene misli uporno navraćale, Marijana se htjela suprostaviti. Bila je svjesna da užasno izgleda, da je blijeda i dozlaboga mršava!... Koji se normalan čovjek ne bi užasnuo pred njenim žalosnim izgledom? Gospoña Hamelin nije nimalo marila za njene primjedbe, već je pošto-poto htjela doznati nije li kojim slučajem taj Beaufort, taj famozni Amerikanac što je onako naglo iščezao iz života njene prijateljice, baš u trenutku kad je ona u nju ušla. Nakon toga uhvatila se posla. Za kratko vrijeme Marijana je bila okružena čarobnom gomilom ružičastih i čipkastih ukrasa, kosa joj je bila dotjerana, a ona namazana i tako obilato namirisana kolonjskom vodom, proizvodom Jean-Marie Farine, da je kihnula. Soba je mirisala po bergamontu, ružmarinu, limunu i lavandi. - Ništa nije groznije od mirisa koji se povlači bolesničkom sobom! - primijeti Fortunee, zabacujući vještim pokretom nestašni čuperak. - Ovako će već nekako ići.


~ 50 ~

- Ali, zaboga, Fortunee, čemu to? - Ništa!... palo mi je nešto na pamet, tek tako. Sad te ostavljam! - Ne! Viknula je Marijana - samo to ne! Fortunee nije dalje navaljivala već se zavali u naslonjač i to takvom brzinom da je bilo više nego očito da joj niti na kraj pameti nije bilo da ostane. Istini za volju gorjela je od radoznalosti i kad je u Agatinoj pratnji Jason prekoračio prag, ona je iza slučajno dohvaćene knjige hinila Marijaninu njegovateljicu. Ali iznad korica, njene crne oči nisu gubile vrijeme već su pažljivo odmjeravale posjetiočevu priliku. Kratko pozdravivši neznanku, Jason se uputi prema krevetu. Marijana je zbunjeno gledala kako prilazi. Svojim brzim pokretima, opaljenim licem i svijetlim očima Jason je u sobu unio čitav ocean. Marijana je imala dojam da će se zidovi rastvoriti i da se zrak dalekih prostranstava gomila u silnim naletima... A ipak je on mirno ušao u prostoriju, ljubazno je pozdravio i zahvalio joj što je bila tako dobra da ga na trenutak primi. Zbunjena, Marijana je ipak uspjela prisiliti svoj glas da bude jasan. - Htjela bih Vam zahvaliti što ste me spasili - prošaptala je, prisiljavajući se da govori tonom salonskih konverzacija. - Da nije bilo Vas, ne znam što bi od mene bilo... - Ja znam - nato će Jason mirno. - S Vama bi se bilo dogodilo ono isto što i sa gospoñom Schwartzenberg ili princezom de Leven i još nekim. Ja bih, meñutim, želio znati, na primjer šta ste vi tražili u vatri? Sigurno ne cara! Njegovo veličanstvo je u parku pomagalo ranjenicima. - Zar na svijetu ne postoji nitko drugi osim cara? Čini mi se da sam tražila nekog drugog. - Nema sumnje, nekog vrlo dragog, možda... roñaka svog novog supruga? Pa kad smo već kod toga, ispričajte mi tu čudnu priču o svom neočekivanom vjenčanju. Jel' to novi carev dar? Ime i zvučna titula? Ovaj se put zaista pokazao velikodušnim. Uostalom, vratio Vam je ono što Vam pripada: bolje je biti princeza nego pjevačica! - Car s tim nema veze. Do vjenčanja je došlo voljom moje obitelji. Možda se još sjećate opata Chazaya, mog roñaka, koji je u Seltonu... - Ali kako da ne! Znači, on se ovaj put zauzeo da Vam pronañe drugo ime? Draga prijateljice, znate li da ste Vi najneobičnija žena koju poznajem? Nikad čovjek ne zna u kojem će vas stanju ponovo sresti. Zastao je i postrance pogledao Fortunee, koja je, zadovoljivši svoju radoznalost, zaključila da su stvari pošle čudnim tokom i da je bolje izgubiti se. Digla se i ponosno napustila sobu. Marijana ju je pokušala zadržati pokretom ruke, ali se predomislila. Ako je Jason došao s namjerom da bude grub, bolje da ostanu sami. Uzdignuvši jednu obrvu, Jason je Fortunee pratio pogledom a zatim se okrenuo Marijani zlobno se osmjehnuvši. - Vrlo lijepa žena! Dakle, rekao sam... Ah! Da, nikad se ne zna čije ćete ime nositi! Upoznao sam Vas kao gospoñicu Asselnat, zatim odmah nakon toga kao Lady Cranmere. Kad smo se ponovo sreli kod princa od Beneventa, bili ste gospoñica Malerousse. Istina, ne za dugo. Po mom povratku, magičnim obratom pretvorili ste se u divnu talijansku pjevačicu, čini mi se da ste se zvali Maria-Stella. Sada ste ponovo Talijanka?... presvijetlo visočanstvo? Teško zamisliva titula za grañanku slobodne Amerike poput mene. Marijana je u nevjerioi slušala tu bujicu sarkazama izgovorenih odmjerenim glasom, tonom ljubaznog bockanja, pitajući se kakvom nejasnom cilju smjera njen posjetilac? Da li je to obično ruganje ili joj je pokušao priopćiti da se toplo prijateljstvo roñeno u prizemlju palače Chaillot prometnulo u miroljubiv i podruglijv prezir? Ako je tako, ona to neće podnijeti, no treba imati čistu savjest. Umorno okrenuvši glavu na čipkastom jastuku, Marijana je zaklopila oči i s uzdahom otpočela:


~ 51 ~

- Rekli su mi da ste se svako jutro još od one večeri raspitivali za mene i ja sam to naivno pripisala prijateljstvu. Uvjerila sam se da to nije točno i da ste Vi samo htjeli znati da li ću uskoro biti dovoljno jaka da bi se s Vama takmičila u ruganju. Na nesreću, vidite da od toga neće biti ništa. Još nisam sposobna da se borim s Vama. Oprostite! Nastupila je mala tišina koja se Marijani učinila vječnom. Zatvorila je oči. Na trenutak je pomislila da je otišao. Zabrinuto je otvorila oči, na to on prasne u smijeh. Okrenula se i ošinula ga bijesnim pogledom. - Smijete se? - Pa da! Vi ste izvrsna glumica, Marijano, i gotovo sam nasjeo vašoj slabosti. Meñutim, dovoljno je vidjeti kako vaše oči svjetlucaju pa da čovjeku postane sve jasno. - Ipak sam vrlo slaba. Baron Corvisart... - Izašao je odavde. Znam, vidio sam ga. Rekao mi je da ste iscrpljeni ali sad znam da je jedino Vaše tijelo slabo. Duh je, Bogu hvala, netaknut, a to je sve što sam želio doznati. Oprostite mi na ironiji. Njen jedini cilj bio je da Vas navede na reagiranje. Od one večeri živio sam u strahu da za to više niste sposobni. - Ali zašto? - Zato što - reče ozbiljno - žena na plesu i pri onom požaru nije više bila ona koju sam poznavao. To je bila žena bez života, odsutnog praznog pogleda... žena koja je htjela umrijeti. Imali ste sve što ljudsko biće može poželjeti: ljepotu, bogatstvo, čast, a k tome još ljubav izvanrednog čovjeka... očekivali ste dijete, ali ste uza sve to htjeli umrijeti okrutnom smrću. Zašto Marijano? Topli talas prostrujio je tijelom mlade žene, probudivši u njoj duboka strujanja uspavana tjelesnom patnjom i moralnim očajanjem. Znači, glumio je ravnodušnost i ironiju! Vidjevši ga pred sobom sa napetim izrazom lica koje je otkrivalo zabrinutost, još je više postala svijesna svoje ljubavi. Taj dojam bio je tako snažan da je u jednom trenutku osjetila ludu želju da mu sve prizna, da mu prizna kako je željela umrijeti zbog boli što gubi. Bila je u stanju da mu to prizna u ovom trenutku, toliko je voljela i toliko ju je ta ljubav zadivila. Ali na vrijeme se sabrala. Čovjek pred njom bio je oženjen. Više nije imao prava, sigurno ni želju da sluša o ljubavi, jer je došao jedino zbog prijateljstva. A Marijana je zbog svoje uroñene časti previše poštivala tuñe brakove, iako je njeno iskustvo bilo nesretno. Ipak je smogla snage da se osmijehne, mada joj je osmijeh bio tužniji od suza. A kako je ponavljao »zašto«, najzad mu odgovori: - Možda zato što u sebi nosi jednu obmanu. Car je oženjen, Jasone. Sretan je... za njega sam samo draga i odana prijateljica. Mislim da voli svoju ženu. Što se mene tiče... - Vi ga još uvijek volite, zar ne? - Volim... i prije svega poštujem ga duboko. - Ali dijete, zar je i dijete bilo obmana? - Ne. Ono je čak bilo naša jedina stvarna veza. Možda je ovako bolje, barem za njega, jer za mene je stvar sa princom Sant'Annom postala vrlo složena... ali najzad - živnula je odjedanput Marijana - ako ste sve ove dane dolazili ovamo, sigurno ste sreli Arkadija. - Naravno. - Onda mi nemojte reći da vam ništa nije ispričao! Sigurna sam da Vam je o tom vjenčanju rekao sve. - Da — reče Jason mimo. Sve mi je rekao... ali sam htio čuti Vašu verziju. Najprije mi je priopćio da me čeka neko pismo u Nantesu, kod Pattersona... u Nantesu gdje nisam ni pristajao, jer me jedan engleski gusar pratio. Morao sam bježati da bih izbjegao sukob. - Izbjegli sukob? Vi? - Sjedinjene Države nisu u ratu s Engleskom, ali sam ja trebao produžiti dalje, ušutkati tog Engleza i vratiti se u Nantes. Toliko bi se


~ 52 ~

stvari promijenile! Vi ne znate koliko me je koštala ta poslušnost zakonu! Ustao je, i kao maloprije Fortunee, polako se približio prozoru. Njegov tvrd profil i široka ramena ocrtavali su se na zelenoj pozadini dvorišta. Marijana je zadržala dah. Preplavljena osjećanjima, istovremeno nježnim i prestrašenim, ovaj put zbog istinskog bijesa što je zvučao u Jasonovu glasu. - Je li vam žao što niste dobili to pismo? Da li... biste prihvatili ono što sam od vas tražila? U tri koraka joj je prišao, uhvativši njene ruke svojima. Kleknuo je na jedno koljeno kraj kreveta da bi bio na istom nivou s njom. - A vi? - reče gorko - Vi biste zaista ispunili obećanje što ste mi ga dali? Pratili biste me? Sve napustili? Zaista biste mi bili postali žena bez zadnjih namjera, bez žaljenja? Zbunjena Marijana uronila je pogledom u oči svog prijatelja, pokušavajući otkriti istinu čiju je divotu predosjećala, ali u koju se nije usudila vjerovati. - Bez žaljenja, bez zadnjih misli, Jasone... i čak sa srećom koje sam tek nedavno postala svjesna. Nikad nećete saznati koliko sam vas čekala, do zadnjeg trenutka, Jasone, do zadnjeg trenutka... A tad je bilo prekasno... - Šutite! Odjedanput je zagnjurio lice u bjelinu pokrivača. Na svojoj ruci Marijana je osjetila njegove vrele usne. Polako, gotovo oklijevajući, položila je slobodnu ruku na gustu crnu mornarevu kosu milujući nemirne čuperke, sretna zbog slabosti koju je odjednom pokazao, on neumoljiv čovjek, još sretnija što je osjetila da je zbunjen kao i ona sama. - Sada razumijete - reče tiho - zašto sam one noći htjela umrijeti. Kad sam Vas vidjela sa... Oh! Jasone, Jasone! Zašto ste se oženili? Naglo kao što se bacio prema njoj, istrgnuo se i digao, okrenuvši joj leña. - Mislio sam da sam vas zauvijek izgubio - muklo je zarežao. - Ne bori se protiv Napoleona, naročito ne kad voli! A ja sam znao da vas voli... A Pilar je bila potrebna pomoć. Bila je u smrtnoj opasnosti. Njen otac, don Agostino, nije skrivao simpatije prema Sjedinjenim Državama. Kad je umro, tome je već nekoliko nedjelja, španjolska vlada iz Fernandine napala je Pilar, njegovu jedinu nasljednicu. Njenu zemlju su konfiscirali a nju su namjeravali baciti u zatvor, iz koga se ne bi tako lako oslobodila. Jedini način da se spasi i definitivno bude u zaklonu, bilo je američko državljanstvo. Tako sam je ja oženio. - Zar ste zaista morali otići tako daleko? Zar je niste mogli odvesti u svoju zemlju, smjestiti je, nadzirati je? Jason je slegnuo ramenima. - Ona je Španjolka. Sa tim ljudima stvari nisu tako jednostavne. A mnogo sam dugovao njenu ocu. Kad su moji roditelji umrli, jedino mi je don Agostino priskoči u pomoć. Oduvijek poznajem Pilar. - I naravno ona Vas voli... oduvijek? - Mislim... da! Marijana je zašutjela. Zadivljena pred otkrićem svoje ljubavi, sada je otkrila da ne zna ništa, ili skoro ništa o životu Jasona Beauforta, prije nego što se pojavio jedne jesenje večeri u salonu Selton Halla. Tolike je godine živio bez nje, čak i ne znajući da postoji! Eto sada je mislila na Jasona samo u vezi sa sobom i ulogom koju je igrao u njenu životu, ali za tu ogromnu zemlju, za nju tajanstvenu i pomalo opasnu on je bio povezan nitima koje su pripadale samo njemu. U njegovim sjećanjima bilo je mnoštvo predjela, gdje Marijana nikad nije bila, osoba koje nikad nije srela, a koje su ipak izazivale u Jasonu različite osjećaje, od ljubavi pa sve do mržnje. I tom svijetu, barem


~ 53 ~

jednom njegovom dijelu, pripadala je i Pilar. Bio joj je blizak. Ti zajednički odnosi sigurno su izmeñu Jasona i nje satkali veze od istog ukusa, istih uspomena, koje su često bile mnogo prisnije i trajnije od vatrenih lanaca strasti. I Marijana je u maloj tužnoj rečenici izrazila ono što je osjećala: - Volim Vas, a ipak Vas ne poznajem! - Meni, meni se čini da Vas poznajem oduvijek - viknuo je gledajući je pogledom teškim od patnje - a i pored toga to ne služi ničemu. Mi smo propustili čas u kome je sudbina odlučila ukrstiti naše putove. Sad je sve prekasno! Odjedanput se nešto pobuni u Marijani i ona iziñe iz svoje uobičajene povučenosti. - Zašto prekasno? Pa rekli ste da ne volite tu Pilar? - No više nego što Vi volite čovjeka koji Vam je dao ime, ali činjenica i pored toga postoji. Vi nosite to ime, kao što Pilar nosi moje. Sam Bog zna koliko je mrska uloga moraliste! I neodoljivo se osjećam smiješnim da to činim s Vama, ali Marijana, mi nemamo izbora. Moramo poštivati one koji su nam poklonili povjerenje... ili barem ništa ne učiniti zbog čega bi mogli patiti. - Ah! - reče Marijana - ona je ljubomorna!... - Kao svaka Španjolka. Ona zna da je u stvari, ne volim, ali se zato oslanja na poštivanje, na naklonost i na ono što naizgled daje boju našem braku, ne na ljubav, već na savršenu slogu. Ponovno tišina u kojoj je Marijana odmjerila Jasonove riječi. Radost koju je maloprije osjetila, ugasila se u hladnoj stvarnosti. Čovjek - pustolov koji se upušta u svaku opasnost nikad nije sam sebi popuštao te se podrazumjevalo da i žena koju voli pokaže istu snagu... Nije bilo načina suprotstaviti se takvoj vrsti odluke. Marijana je uzdahnula. - Ako sam dobro razumjela došli ste se oprostiti... Pretpostavljam da uskoro odlazite. Vaša žena, čini se, ne namjerava produžiti boravak. Njegove oči poprimile su izraz kao da ga to zabavlja. - Ona nalazi da su žene ovdje jako lijepe i previše poduzetne. Naravno, ona ima povjerenja u mene, ali kad nisam kraj nje, deset bi puta više voljela da sam na moru nego po salonima. Ostajemo ovdje još petnaestak dana. Bankar Raguenault, prijatelj moga oca, pružio nam je gostoprimstvo u svom dvorcu u ulici Seine, u Passyu... Divna je to zgrada s velikim dvorištem, nekada je pripadala prijateljici kraljice Marije-Antoanete. Pilar se tamo sviña, ali nerado izlazi. Ja moram srediti još neke stvari. Nakon toga odlazimo u Ameriku. Moj brod nas čeka u Morlaixu. Glas je poprimio svoj salonski ton i Marijana je, zavaljena u čipkanim jastucima, sa žaljenjem uzdahnula. Provalu maloprijašnje strasti Jason je svojom željeznom voljom sasvim prigušio. Ta volja ih je razdvojila odlučno poput beskrajnog oceana koji će se uskoro prostirati meñu njima. Brod o kome je koji put sanjala, sada će ponijeti drugu. Završavalo se nešto što nikada nije ni počelo i Marijana osjeti da više ne može zadržati suze. Za trenutak je zatvorila oči, stisnula zube, duboko uzdahnula i na kraju tiho prošaptala. - Oprostimo se, dakle, Jasone! Želim vam... da budete sretni. Digao se, uzeo štap i kapu i očiju prikovanih za zemlju reče nekako bezvoljno: - Toliko ne tražim! Zaželite mi samo unutarnji mir! To će biti dovoljno. Što se tiče Vas... - Ne... smilujte se, ne zaželite mi ništa! Okrenuo se, pošao prema vratima. Izgubljenog pogleda Marijana je slijedila njegovu visoku priliku. On će otići, izići iz njena života, pridružiti se Pilarinom svijetu. Savladala ju je neka vrst straha i kad je položio ruku na kvaku, nije mogla zadržati svoj uzvik: - Jasone!


~ 54 ~

Polako, vrlo polako, vratio joj se plavi pogled toliko ispunjen umorom, da je to zbunilo Marijanu. Jason je odjedanput izgledao mnogo stariji. - Što je? - upita jasnim glasom. - Zar me ne želite... budući da se više nećemo vidjeti, poljubiti prije rastanka? Vjerovala je da će pojuriti prema njoj. Zanos koji ga je obuzeo bio je vidljiv, gotovo opipljiv. Ali obuzdao se naporom od koga su pobijelili zglobovi njegove tamne ruke na voštanoj jabuci štapa, dok su se bijesne vatre zapalile u njegovim očima. - Zar ništa niste razumjeli? - zarežao je kroz stisnute zube. - što mislite da će se dogoditi ako samo dotaknem vrškove vaših prstiju? Za nekoliko biste trenutaka postali mojom ljubavnicom i sigurno mi više ne bi bilo moguće rastati se od Vas. Napuštajući ovu sobu, više ne bih držao do sebe... ni možda do Vas. Više ne bih bio drugo do Vaš rob... to Vam ne bih oprostio! Ovaj put Marijana, koja se malo pridigla i prema njemu pružila ruku, padne na jastuke. - Onda... odlazite! Odlazite brzo, jer ću zaplakati a ne želim Vam pokazati svoje suze. Bila je tako bespomoćna, tako slaba, da je Jason potaknut žaljenjem i ljubavlju, napravio korak prema njoj baš u trenutku kad ga je preklinjala da ode. - Marijano... - Ne! Molim vas! Odlazite ako me imalo volite. Zar ne vidite da više ne mogu podnijeti Vaše prisustvo? Znam da sam bila glupa, da sam trebala shvatiti ranije, da sam trebala znati šta sama osjećam, ali ako je sve nepovratno izgubljeno, bolje je svršiti što prije. Otiñite k svojoj ženi kad već vjerujete da joj u potpunosti pripadate i pustite me samu! Budući da je Jason još uvijek oklijevao, Marijana vikne: - Ta idite već jednom! Šta čekate? Da najzad postanem smiješna? Ovaj put je izjurio napolje, ni ne zatvorivši vrata. Marijana je osluškivala udarce njegovih čizama kako se gube niz stubište. Bolno je uzdahnula, zatvorila oči i pustila da joj niz lice tako dugo obuzdavane suze poteknu. Uskoro se njenoj žalosti pridruži osjećaj besmislenosti što ju je začudilo i malo preplašilo. Njoj se ipak činilo da su moralne visine u kojima je Jason lebdio pomalo pretjerane... i da ona sama ne bi osjetila ni stid ni žaljenje kad bi mu pripala. Zar nije bilo glupo oprostiti se za vječna vremena baš kad su jedan drugome otkrivali svoju ljubav? Taj način mišljenja bio je svojstven Fortuneei. Moralno labavoj kreolki, koju je prožimala neutaživa ljubavna groznica, prizor koji se upravo odigrao izmeñu Jasona i Marijane nadasve bi se činio smiješnim. Ona bi Marijanu obasula čitavom bujicom ironije, i to punim pravom, po Marijaninu mišljenju. Možda je utjecaj Fortunee postao toliko snažan uz nju da je prisvojila njen način shvaćanja života? Ili je i Marijana bila od onih žena, jednostavnija no što je do tada zamišljala, za koje voljeti i pripadati voljenom čovjeku predstavlja jednu te istu, vrlo jednostavnu i prirodnu stvar? Za svaku je ženu laskavo zauzimati u tajnovitom kutu srca nekog čovjeka, zavidan položaj nedodirljivog božanstva uzdignutog na veliki pijedestal, ali Marijana je priželjkivala više strasti a manje obožavanja. Sjećajući se neuspjele svadbene noći, pomislila je kako se Jason jako promijenio. U Seltonu je malo nedostajalo da postane ljubavnikom mlade žene udate tek nekoliko sati pa da čak i sasvim zauzme muževljevo mjesto. Odakle mu ova čudna kriza puritanizma, za koju se u najmanju ruku može reći da nije dobrodošla? Ako je točno ono što je tvrdio Napoleon, to jest da je najveća ljubavna pobjeda bjegstvo, onda je Jason nadmoćno pobijedio na svim poljima, iako bi Marijana više voljela da joj ta divna pobjeda nije ostavila osjećaj poraza. Pitala se nije li je napustio zato da sublimira svoju ljubav... ili iz neodoljive


~ 55 ~

potrebe oženjenog čovjeka da o svemu razmisli u tišini domaćeg ognjišta. Ta Pilar bila je, nema sumnje, ljubomorna poput pantere, i da joj se ne bi suprotstavio, Jasonu je izgledalo mnogo jednostavnije napustiti ženu koju je volio u korist kućnog mira. A ona je to prihvatila diveći se načas njegovim uzvišenim osjećajima! On se čak odrekao nedužnog poljupca kao najperfidnije ljubavne zamke! Što je očekivao da će ona sada napraviti? Prepustiti se svom krevetu i čekati - smrt, da bi zauzela mjesto u legendi velikih ljubavnika, da bi postala žrtva svoje ljubavi, da ostavi lagani miris uvelog cvijeta u Jasonovom sjećanju? Zar to ne bi bilo preglupo i pre... Vrata koja su se otvorila pod nonšalantnom rukom gospoñe Hamelin, presjekla su monolog koji je sve više uvećavao Marijanin bijes. - Onda? - reče kreolka lukavo se osmijehnuvši. - Sretna? Riječ je bila u najmanju ruku nesretna! Marijana joj dobaci sumorni pogled. - Ne! On me suviše voli da bi prevario svoju ženu. Mi smo se pozdravili vječnim zbogom! Za trenutak zbunjena, Fortunee je reagirala baš kako je Marijana predvidjela. Spopao ju je luñački smijeh kakav su Molierove komedije kadre izazvati, a onda se potrbuške bacila na kanape koji se sav stresao pod njenom težinom. Marijani se njen smijeh učini ipak ponešto pretjeranim. - Nalaziš da je to smiješno? - prigovorila je. - Oh!... da!... oh!... to je neuporedivo! Osim toga... to je glupo! - Glupo? - Pa glupo - viknula je Fortunee čija veselost odjednom ustupi mjesto srdžbi. - I više nego glupo: burleskno, ekstravagantno, glupo! Ali od čega ste vas dvoje sazdani? Eto divnog, savršenog, fascinantnog dečka (znaš da se u to razumijem) za koga u svakom slučaju ti predstavljaš jedinu ženu, ženu sa velikim Ž. On te ludo želi ali nema dovoljno snage da to prizna. S druge strane si ti koja ga voliš... jer ti ga voliš, zar ne? Zar to nije točno? - To tek odnedavno znam - prizna Marijana pocrvenjevši. - Ali istina je: volim ga... više od svega na svijetu. - Za to sam uvijek bila spremna staviti ruku u vatru, ali trebalo ti je vemena da priznaš. Dakle vi se volite... I sve što kao rješenje nalazite to je... koje si ono stupidne riječi upotrijebila? Da jedno drugom kažete zauvijek zbogom? Zar ne? - Upravo to! - Ne postoje pedeset rješenja, draga. Ili se ne volite koliko zamišljate, ili niste dostojni ni ljubavi, ni života! - On je oženjen... a ja sam udata! - Pa šta? I ja sam udata... tako malo, ali ipak jesam. Postoji negdje neki Hamelin kao što negdje postoji izvjesni princ Sant'Anna. A ti bi htjela... - To ti ne razumiješ, Fortunee, prekine je Marijana. - To nije isto. - Po čemu? - pitala je Fortunee zabrinutom nježnošću. - Ti misliš da sam ja laka žena, jedna Marijana - leži ovdje, zato što, kad želim nekog čovjeka, ja ga uzmem bez nepotrebnih pitanja! Ne skrivam da me nije stid. Vidiš, Marijano - dodala je iznenada ozbiljno - mladost je poklonjeno doba, predivno i prekratko da bi se tek tako prokockalo. Isto tako velika, prava ljubav, ona koju čitav svijet priželjkuje, ta ljubav je vrijedna da se proživi na drugi način nego što je duhovno snatrenje s jedne strane oceana na drugi i vječno žaljenje za onim što je moglo biti. Kad budemo stare, vjeruj mi da je bolje da prebiremo po uspomenama nego po uzdasima... I ne reci mi da misliš drugačije! - zaključi Fortunee. - Tvoje žaljenje je velikim slovima ispisano na tvom licu.


~ 56 ~

- Istina - prizna iskreno Marijana. - Maloprije sam ga zamolila da me za trenutak poljubi. Odbio je jer... jer se, kako reče, ne bi bi omogao savladati da me je dotaknuo. Istina je da mi je bilo žao što se to tako zbilo i da mi je još uvijek žao, jer u dubini duše potpuno mi je svejedno što postoji neka Pilar ili neki Sant'Anna. Njega volim i njega hoću. Nikog drugog... čak ni cara! Samo... za petnaest dana Jason odlazi. Napustit će Francusku sa ženom... da se možda nikad ne vrati. - Ukoliko nešto poduzmeš, možda će zauvijek otići, ali uvjeravam te da će se vratiti... i to brzo! Možda odmah čim otprati svoju gospoñu kući. Marijana odmahne glavom ne vjerujući. - Jason nije takav! Mnogo je stroži i ozbiljniji nego što sam zamišljala. I... - Ljubav pomiče planine i zaluñuje najozbiljnije glave. - Šta onda da činim? - Kao prvo, najzad siñi s tog kreveta. Fortunee živahno ispruži ruku i žustro potegne zvonce. Kad je Agata dotrčala, upita je da li je sve »spremno«. Budući da je djevojka odgovorila potvrdno, naredila je da »odmah« donese to što je bilo spremno. - Kao prvo treba povratiti snage! - izjavi okrenuvši se Marijani. - Naš dragi Talleyrand se pobrinuo za sve što ti je u tu svrhu potrebno. Marijana nije imala vremena postaviti pitanje. Čudna povorka stupila je u sobu. Najprije Agata koja je otvorila vrata, zatim Jeremie, upravitelj, tako žalostan kao da je na pogrebu, iako je samo predvodio sobare koji su nosili zdjele, kutije, šalice i veliki srebrni pladanj, i sobara koji je nosio mali rešo. Iza njih su stupale dvije pomoćne kuharice, koje su sa vjerskim respektom nosile veliki kotao iz koga se pušilo. Na kraju je ušao slavni Antonin Ceremes koji je završavao povorku sa veličanstvenom ozbiljnošću svećenika koji ulazi u hram da obavi najsvetiji od svih obreda. Bio je to osobni kuhar princa od Beneventa, kome je na tom izvanrednom čovjeku čitava Europa, uključujući i cara, zavidjela. Marijana nije shvatila što je slavni kuhar smjerao poduzeti u njenoj sobi sa svom tom menažerijom, ali dobro poznavajući Talleyrandovu kuću znala je kakvu ogromnu čast predstavlja Ceremesovo prisustvo, pa joj je nagon govorio da se treba pokazati naročito polaskanom. Dobro je pazila da ne uvrijedi Ceremesa koji joj to nikada ne bi oprostio. Ona dakle užurbano otpozdravi kuharskom kralju i pokorno stade slušati beskrajnu besjedu kojom otpoče čim je stupio u sobu. Iz njegovih riječi doznala je da se gospodin Talleyrand, duboko zabrinut za princezino zdravlje, ražalostio doznavši da odbija hranu, pa se dugo savjetovao sa njim, Ceremesom, nakon čega su obadvoje zaključili da je moraju pitati odabranim jelima koja će joj povratiti snagu i zdravlje i biti servirana na način na koji je nemoguće odbiti. - Rekao sam, dakle, njegovoj preuzvišenosti da ću se osobno uputiti bolesničkoj postelji gospoñe princeze da bi joj svojim rukama pripremio jelo prema nepogrešivom receptu, takvo jelo kome nema ravnog i koje je kadro svojim hranjivim svojstvima i mrtve uskrisiti. Usuñujem se nadati da će se gospoña princeza udostojiti prihvatiti ono što ću imati čast da joj pripremim. Samo je po sebi bilo jasno da ga nakon tog uvoda nije mogla odbiti. Marijanu je zabavljao pompozni ton slavnog kuhara, pa mu je sa puno šarma stavila do znanja isto toliko kitnjastim riječima, da će biti vrlo polaskana što će još jedanput okusiti jedno od onih divnih jela što ih je kadra proizvesti samo dovitljivost i magične ruke gospodina Ceremesa. Nakon toga pristojno se stala zanimati što je za nju pripremio. - Čokoladu, gospoño, običnu čokoladu. Istina, recept je izmislio gospodin savjetnik Brillat-Savarin, ali meni je palo u čast da ga


~ 57 ~

usavršim. Usuñujem se tvrditi da će se nakon samo jedne šalice tog čarobnog napitka, gospoña princeza osjetiti drugom ženom. Baš to je Marijana i željela. Kakav san, osjetiti se drugom ženom! Pogotovu ako u toj ženi nekim čudom zakuca i bezbrižno srce. Nakon kratke stanke Ceremes se najzad prihvati posla pošto ga je jedan od pomagača ogrnuo prostranom keceljom, besprijekorno čistom i uštirkanom, od baršuna boje šljive. Kad je s malog lonca, što bijaše postavljen na kuhalo, svečano skinut poklopac, mirišljiva para veselo zaleprša sobom. Zatim Ceremes sa zlatnom žlicom uroni u razne posude koje su njegovi pomoćnici otvarali s poštovanjem. Dok je to radio, naširoko je objašnjavao: - Usuñujem se ustvrditi da ova čokolada, plod meditacije nekoliko značajnih ličnosti, predstavlja pravo remek-djelo. Sama čokolada u stanju u kome se nalazi u loncu, pečena je jučer navečer, i to po savjetu gospoñe Aresterel, nadstojnice samostana Baleyevog Pohoñenja. Ona je pravi majstor svog zanata. Čokolada je napravljena od tri vrste kakaoa, Caraque, Svete Madaleine i Beberice. Ali da bi ispalo ono što savjetnik Brillat-Savarin s pravom naziva »čokoladom za bolesnike«, trebalo se podsjetiti profinjenog kineskog znanja i dodati vanilije, sitnog cimeta, malo macisa, šećerne trske u prahu i prije svega nekoliko zrna sive ambre koja je glavni, gotovo magični sastojak koji daje poseban okus ovom napitku. Što se mog osobnog doprinosa tiče, to je med iz Nerbonnex, pečeni i usitnjeni bademi i nekoliko kapi izvrsnog konjaka. Ukoliko mi gospoña princeza želi ukazati čast... Radeći dok je govorio Ceremes je dodavao sve te mirodije svojoj čokoladi, zatim nakon nekoliko trenutaka kuhanja, napunio je beskrajno pažljivo finu porculansku šalicu noseći je na malom pladnju dostojanstveno do bolesničkog kreveta. Miris čokolade ispuni baldahin od plavozelenog tafta, obavijajući Marijanu djelotvornim valom svojih para. Svijesna da obavlja jednu vrstu obreda, mlada žena umoči usne u gustu i vruću tečnost pod ozbiljnim okom Ceremesa. Okus tom napitku zbog vrućine bilo je teško odrediti: bio je vrlo sladak. - Ovo je piće vrlo ukusno - usudila se reći nakon dva-tri mala gutljaja. - Treba sve popiti! - dostojanstveno naredi Ceremes. - Izvjesna količina je neophodna da bi se osjetio efekt. Marijana se okuraži. Sa obadvije ruke primi šalicu, hrabro se opeče i čitavu je ispije. Topao srh prostruji joj čitavim tijelom. Crvena poput raka i oblivena znojem ali čudesno okrepljena, prepustila se jastucima nakon što je Ceremesa nagradila osmijehom punim priznanja. - Već se osjećam bolje - reče. - Vi ste čarobnjak, gospodine Ceremes! - Pripremio sam tri šalice napitka i nadam se da će ih gospoña princeza ispiti. Vratit ću se sutra u ovo vrijeme da joj još jednom pripremim napitak. Još uvijek dostojanstven, Ceremes skine kecelju, baci je pomoćnicima veličanstvenim pokretom, zatim pozdravi i napusti Marijaninu sobu u pratnji iste one služinčadi s kojom bijaše došao. - Kako se osjećaš? - smijući se upita Fortunee kad su ponovno bile same. - Gorim... ali više nisam tako slaba! Ipak, još me boli srce. Ne odgovorivši joj, Fortunee nalije sebi nekoliko gutljaja čokolade gospodina Ceremesa i proguta je sa vidljivim zadovoljstvom zatvorivši oči poput mačke kad pije mlijeko. - Ti to voliš? - upita Marijana. - Zar ti se ne čini preslatko? - Kao sve kreolke, obožavam slatko - reče gospoña Hamelin smijući se. - Osim toga, kad bi ova čokolada bila gorka kao cikorija, i onda bih je pila. Znaš li zašto je Brillat-Savarin krstio svoj napitak: čokolada bolesnika. Zato, draga moja, što je ambra afrodizijak... a ja ću za koji trenutak ručati sa jednim divnim Rusom.


~ 58 ~

- Afrodizijak? - poviče Marijana zaprepaštena. - Ali meni to nije potrebno! - Misliš! Fortunee se nemarno uputi prema toaletnom stoliću svoje prijateljice. Meñu mnogim bočicama, zdjelicama i zlatnim i srebrnim instrumentima, uzela je veliku kutiju i otvorila je. Smaragdi što ih je Marijana nosila one večeri na plesu u ambasadi, zablještili su pod zracima zalazećeg sunca. Gospoña Hamelin izvadi ogrlicu i uze je okretati na svjetlosti, tako da su se dragulji preljevali u divnim zelenim odsjevima. - Talleyrand je stara lisica, Marijano... Shvatio je da će ti sa željom za ljubav vratiti i volju za životom. - Željom za ljubav' Ta vidjela si maloprije gdje me je odvela ljubav! - Točno! Zar mi nisi rekla da će tvoj lijepi gusar meñu nama prebivati još petnaestak dana? - Upravo tako. A to nije mnogo. Što mogu učiniti? Ne odgovorivšd Fortunee se i dalje igrala draguljima. - Odreći se bolesne i nemoćne žene mislim da nije teško ali odreći se čarobne kreature koja drži na lancu jednog od najopasnijih osvajača Europe, manje je lako. Zašto ne bi dozvolila tom dragom Saši Černiševu da te ovih dana prati u šetnju, kazalište, svugdje gdje je dobro biti viñen? Ako je istina ono što su mi ispričali, tu je malu nagradu obilno zaslužio... ako ni za što drugo a ono zato jer je ovu divnu ogrlicu oteo onim lupežima! Ja ne znam da li bih odoljela napasti! Dragulji su polako klizili kroz crnpurasite Fortuneeine prste i najzad se našli u kutiji od crnog sameta. Zatim je lijepa kreolka sjela ispred toaletnog stolića, promijenila raspored nemirnih uvojaka, malo se napudrala, naglasila nježni luk svojih usana, i najzad se stala mirisati svim onim parfemima što su joj bili pri ruci. Poduprijevši se o lakat, Marijana je za trenutak promatrala svoju prijateljicu koja je upravo bila zauzeta oko toga da jedinim nježnim potezom prsta stavi kap parfema u topli nabor svojih grudi. - Fortunee! - zazove. - Da, srce? - Htjela bih... da mi daš ostatak čokolade. Na koncu konca zašto da je ne dokrajčim?


~ 59 ~

5.

»BRITANIK« Šest dana kasnije Marijana je, u haljini od vatrenocrvenog muslina i sa šeširićem od perja iste boje, pobudila senzaciju u Comedie-Francaise svojim ulaskom u ložu na prvom katu. Pratio ju je grof Aleksandar Černišev. Drugi čin »Britanika« bijaše već započeo, ali dvoje mladih ljudi, ne obazirući se ni na komad ni na glumce, produži prema prednjem djelu lože i stane promatrati gledalište koje je sada, pomalo drsko, zurilo samo u njih. Bez ikakvog drugog nakita osim neobične lepeze od kineskog laka i perja u skladu s perjem na šeširiću, Marijana je, usred sveg ovog rumenila koje je još više isticalo zlatast sjaj njene kože i bljesak njenih bademastih očiju, izgledala čudesno i gordo, poput nekog egzotičnog cvijeta. Sve je na njoj bilo izazov, od namjerno obnaženog velikog dekoltea do zabranjene tkanine njene haljine, svilenog i prozračnog ali prokrijumčarenog muslina koji je Leroy zlatom platio i koji je oštro odudarao od teških satena i brokata kod ostalih žena, odajući puno priznanje svakoj pojedinoj liniji tijela princeze Sant'Anna. Pored nje, utegnut u svojoj zelenoj i zlatnoj uniformi načičkanoj bljeskavim ordenjem, Černišev se, naduven i ispršen poput luka, rasprskavao od ponosa dok mu je nadmen pogled počivao nad dvoranom. Dvoje je mladih izazivalo opće divljenje. Talma, koji je igrao ulogu Nerona i upravo izgovarao:

Ne znam, tek ljepotom omamljen sam bio. Glas me izdo kad sam zboriti joj htio, Ko ukopan stajah od velikog čuda.1

Talma, dakle, umukne otvorenih usta usred svoje tirade, dok se gledalište, pod dojmom podudarnosti ovih stihova koji su tako dobro pristajali novo pridošloj, prolamalo od pljeska. Razdragana, Marijana se nasmiješi tragedu koji se odmah, s jednom rukom na srcu, primakne loži i pozdravi onako kako bi pozdravio samu caricu. Zatim nastavi svoj dijalog s Narcisom, dok su se Marijana i njen pratilac konačno odlučili da sjednu. Ali mlada žena, koja se još ne bijaše potpuno oporavila, nije večeras došla u kazalište da uživa u najvećem tragedu carstva. Lica napola skrivenog iza treperavog zaklona svoje lepeze, pažljivo je ispitivala dvoranu, tražeći onoga koga se čvrsto nadala tu naći... Soareje u kojima je nastupao veliki Talma, bile su uvijek elitne, a Marijana bijaše diskretno dala do znanja svom prijatelju Talleyrandu da bi joj bilo drago kad bi Beaufortovima ponudio za »Britanika« dva mjesta u svojoj loži. I zaista, bili su tu, u loži točno preko puta Manijanine. Pilar, španjolskija nego ikada, u haljini od crne čipke, sjedila je sprijeda, pored kneza koji je izgledao kao da dremucka u svoju kravatu, rukama oslonjen o svoj nerazdruživ štap. Jason je stajao iza nje, lagano se podbočivši na naslon njene stolice. Ostali gledaoci u loži bili su jedna žena poodmakle dobi i jedan još stariji muškarac. Žena je sačuvala tragove ljepote koja je morala biti veličanstvena: njene crne, iskričave oči još su uvijek posjedovale sav žar mladosti, a crveni je luk njenih usta ostao istovremeno senzualan i odlučan. I ona je nosila crnu odjeću, doličnu ali raskošnu. Osim nekoliko riñih dlaka, muškarac je bio potpuno ćelav, te imao crveno i malo podbuhlo lice vjernog

1 Stihovi iz Racineove tragedije »Britanik«; prepjevao Tomislav Prpić.


~ 60 ~

prijatelja čašice, ali se unatoč pogrbljenim ramenima dalo naslutiti da je taj čovjek nekoć posjedovao čvrstu tjelesnu grañu i natprosječnu snagu. Njegov je izgled neodoljivo podsjećao na stari hrast koji je munja svinula, a koji silom hoće ostati uspravan. Izuzev Jasona kojega radnja bijaše vidljivo zaokupila, oči svih ovih ljudi bile su uprte u Marijanu i njenog pratioca, Pilarine su se čak poslužile dogledom koji je djelovao toliko prijateljski koliko i cijev pištolja. Što se tiče Talleyranda, on se nasmiješi na svoj neusiljen način, pozdravi Marijanu neupadljivim pokretom ruke i, kako se činilo, ponovo zaspe unatoč suprotnim naporima svoje susjede, žene crnih očiju. Ona ga je neskriveno salijetala pitanjima o pridošlicama. Marijana začuje kako se Černišev pored nje cereka: - Čini se da izazivamo senzaciju. - To vas iznenañuje? - Nipošto. - Onda vas ljuti? Sada se Rus od srca nasmije. - Mene da ljuti? Draga moja princezo, znajte da mi ništa nije milije nego izazivati senzacije, u najmanju ruku onda kad to ne šteti mom časničkom ugledu. I tu, pored vas, ne bih htio izazvati samo običnu senzaciju, nego pravi skandal! - Skandal? Vi bulaznite! - Ni govora! Ponavljam: skandal, zato da biste neopozivo i zauvijek bili vezani uza me, bez i najmanje nade da ćete se moći osloboditi. Iza ovih kićenih riječi krila se prijetnja koja zaprepasti Marijanu. Lepeza se meñu njenim prstima sklopi, zašuštavši odsječeno. - Tako - reče polako - u tome se sastoji ta velika ljubav kojom mi dosañujete od našeg prvog susreta: želite me prikovati uza se, načiniti od mene svoje privatno vlasništvo... i to vlasništvo koje ćete divlje braniti, pretpostavljam? Drugim riječima, život koji mi priželjkujete, bio bi jednak zatvoru. Černišev pokaza sve svoje zube u jednom smiješku koji Marijana nije mogla a da ne ocijeni krvoločnim, ali je njegov glas bio mek poput baršuna kad je odgovorio: - Vi vrlo dobro znate da sam Tatarin! Jednog dana, na putu za Samarkand, tamo gdje trava više ne raste otkako su je Džingis-kanovi konjanici zatrli, jedan siromašni vodič deva našao je najljepši smaragd na svijetu, ispao nesumnjivo iz plijena nekog razbojnika. Bio je bijedan, gladan, prozebao, a dragulj je predstavljao ogromno bogatstvo. Pa ipak, umjesto da ga proda, pa da odsad živi lagodno i bezbrižno, siromašni je vodič deva zadržao smaragd, skrio ga u nabor svog prljavog turbana, i od tog dana nije više osjećao ni glad ni žeñ, jer je izgubio potrebu za jelom i pićem. Jedino je smaragd bio važan. I tada, da bi bio siguran da mu ga nitko ne može oteti, on se zavuče u pustinju, duboko, još dublje, sve dublje i dublje, do samih divovskih i nepristupačnih pećina gdje nije imao ništa drugo očekivati do smrt. I smrt doñe... najsporija, najokrutnija, ali on joj je sa smiješkom gledao u oči, jer je smaragd počivao na njegovom srcu. - Pričica je dražesna - reče Marijana mirno - a parabola vrlo laskava, ali, dragi moj grofe, bit će to napokon veselje za mene kad vas uskoro budem vidjela kako krećete natrag za Petrograd! Vi ste zaista suviše opasan prijatelj! - Varate se, Marijana, ja nisam vaš prijatelj. Ja vas ljubim i ja vas želim, ništa drugo. I ne radujte se previše mom odlasku, vratit ću se ubrzo! Uostalom... On zastane. Ljutiti i žučljivi »pst!« dopirali su do njih sa svih strana, a s pozornice Talma baci prema loži prijekoran pogled. Marijana zakloni smiješak svojom lepezom i spremi se na slušanje. Talma-Neron se zadovoljan vrati Juniji i prozbori gordo:


~ 61 ~

Razmislite, gospo, to vas cezar moli, Osjetite riječi cara koji voli, Taj je izbor vrijedan očiju vam tužnih I dostojan svijeta kom ste sebe dužni.2

- Ta slušajte ga, gospoño! -cerio se Rus sasvim tiho. - Večeras Neron govori poput knjige! Čovjek bi rekao da me čuo. Marijana se zadovolji time da slegne ramenima, znajući dobro da bi i najkraći odgovor povukao za sobom nastavak njihovog dijaloga i negodovanja publike. Ali večeras joj je Racine bio dosadan, te nije imala volje da ga sluša. Uostalom, ni zbog »Britanika«, pa čak ni zbog Talme nije došla u kazalište, nego samo i jedino zato da vidi Jasona, a prije svega da on nju vidi. I stade nenapadno promatrati svoju okolinu. Pošto se car vratio s caricom u Campiegne, bilo je tu vrlo malo pripadnika dvora i carska bi loža nedvojbeno ostala prazna, da je nije zaposjela princeza Paulina. U stvari, najmlaña Napoleonova sestra ništa nije držala do kompijenjskih svečanosti i radije je ljeto provodila u svom dvorcu u Neuillyju, čije je ureñenje upravo dovršila. Večeras je sjala od sreće što život provodi izmeñu Meternicha, veličanstvenog u tanrnomodrom odijelu koje je dobro pristajalo njegovoj elegantnoj pojavi i plavoj kosi, i mladog njemačkog časnika Conrada Friedrieha najnovijeg ljubavnika najljepše pripadnice obitelji Bonaparte. Uz Marijanu, princeza je meñu prisutnima bila jedina žena koja se usudila prekršiti carsku zapovijed. Njena haljina od sniježnog muslima, s dekolteom na granici pristojnosti, kao da je prvenstveno imala za cilj da vječno otkrije jedno s pravom glasovito tijelo i da istakne prekrasan nakit od sjajno-plavih tirkiza što su predstavljali posljednji dar Napoleonov u Notre-Dame des Colifichets. Marijana se ni najmanje ne začudi' kad vidje Paulinu kako upućuje neskriven smiješak Černiševu. Već je dugo tome kako je gizdavi carev glasnik prošao kroz princezinu ložnicu. Istina, ovaj se smiješak završi na Talmi koji od uzbuñenja umalo ne izostavi jedan stih. Ni Paulina nije dolazila u kazalište da sluša, nego da izaziva divljenje i utvrñuje učinak, uostalom uvijek vrlo živ, koji njeno prisustvo polučuje kod muških posjetilaca. Nedaleko od carske lože, princ de Cambaceres, ogroman i po običaju pun pozlate, dremuckao je u naslonjaču, utonuo u blaženstvo što ga pruža dobra probava, dok je pored njega ministar financija Gaudin, elegantan i zastario istodobno, u svom odijelu i vlasulji po zadnjoj modi, očigledno nalazio u svojoj burmutici neizmjerno više užitka nego u zbivanju na pozornici. U jednoj malo mračnijoj loži Marijana opazi Fortunee Hamelin u nježnom razgovoru s jednim husarom kojeg nije uspjela prepoznati, ali kojeg je lijepa gospoña Recamier motrila prividno ravnodušno, a u stvari vrlo pažljivo. Pored njih, kod glavnog armijskog intendanta, lijepa je grofica Daru, njegova žena, u haljini od sivoplavog satena, sanjarila pored svog roñaka, mladog auditora u državnom savjetu, Henrija Beylea, čije su široko, nelijepo lice spašavali prosječnosti veličanstveno čelo, živahno, prodorno oko i podrugljivo izvijena usta. Napokon, u jednoj prostranoj nasuprotnoj loži, maršal Berthier, princ od Wagrama, neumorno se trsio da ukazuje podjednaku pažnju svojoj ženi, ružnoj bavarskoj princezi, ali dobroj i blagoj, i svojoj ljubavnici, bučnoj, puno prekrupnoj i otrovnoj markizi Visconti. Bila je to stara veza koja je oduvijek ljutila Napoleona. Većina ostalih gledalaca bili su stranci. Austrijanci, Poljaci, Rusi, Nijemci, koji bijahu došli u Pariz na vjenčanje i od kojih dobra polovica očito nije razumjela ništa od cijelog Racinea. Meñu ovima, naslov najljepše žene pripadao je raskošnoj plavokosoj grofici Potockoj, najnovijoj ljubavi lijepog

2 Stihovi iz Racineove tragedije »Britanik«; prepjevao Tomislav Prpić.


~ 62 ~

Flahauta. Njih su dvoje zauzimali jednu neupadljivu ložu, ona blistava on još blijed od bolesti, ali ne skidajući pogleda jedno s drugog. - Talma nema sreće! - pomisli Marijana iako se čin završavao usred urnebesnog pljeska - oni koji nisu slušali ili pak razumjeli, nastoje se na ovaj način vidljivo ispričati. Car mora biti tu, da bi se posjetioci stvarno potrudili da slušaju... kad je on ovdje, nitko se ne usudi trepnuti... Za vrijeme odmora se dvorana Gomedie-Francaise ispunila galamom, smijehom i razgovorima. Pravila lijepog ponašanja zahtjevala su živu djelatnost od muškaraca koji su morali odlaziti da pozdrave sve žene svojih prijatelja u njihovim ložama, a one su ove posjete i iskaze poštovanja primale s isto toliko ljupkosti i dostojanstva kao što su to činile u svojim domovima. U nekim su se ložama, kojima su pripadali i mali saloni, grickali bomboni, pijuckali šerbet i likeri. Budući da je kazalište tada služilo samo još kao prilika za ćeretanje, i ono se svelo na manifestaciju modernog života, sličnu svim ostalim. Marijana je dobro poznavala ovaj običaj, pa je, od časa kad je zastor ponovno pao poslije pljeska glumcima, grozničavo iščekivala što će se sada dogoditi. Da li će Jason doći da je pozdravi, ili će ostati u svojoj loži, uz Talleyranda i ostale kneževe uzvanike? Gorjela je od želje da ga vidi izbližeg, da mu dotakne ruku, da u njegovim očima potraži onaj pogled koji joj je taio često upućivao za vrijeme one lude pustolovine u Malmaisonu. Ako i napusti ložu, da li će doći k njoj... ili će svoj dragocjen pohod posvetiti nekoj drugoj gospoñi? Možda ga smeta Černiševljeva nazočnost? Možda bi bolje bila učinila, da nije za pratioca odabrala ovog nepriličnog čovjeka? Ali, bezrazložno se kinjila. Po uzoru na ostale muškarce, Černišev se bijaše digao. Nezadovoljan, ispričao se Marijani što je mora načas ostaviti: zapovjedničkom gestom, koja je isključivala svaku dvosmislenost, princeza Paulina ga bijaše pozvala. - Idite - reče mlada žena, duhom i očima drugdje, i trudeći se samo da sakrije svoju radost. Motrila je Talleyrandovu ložu gdje knez, poduprijevši se štapom, bijaše s naporom ustao i spremao se da izañe u društvu Jasona. Marijanine oči sijevnuše od nestrpljenja. Ako Jason bude pratio Talleyranda, ovaj će ga neminovno dovesti princezi Sant'Anna. Dakle, vidjet ćemo... Opazivši da Marijanu nije briga za njega, Černišev se u meñuvremenu namrštio i zlovoljno primijetio: - Muka mi je što vas ostavljam samu! - To neće biti zadugo... Ta idite! Princeza postaje nestrpljiva. Zaista je Paulina Borghese ponovo uputila Rusu svoju pozivnu kretnju. Svladavajući se da ne pokaže svoj jed, Černišev se uputi prema vratima lože i na pragu se morade izmaknuti da propusti Fortunee Hamelin. Svježa poput loćike, u haljini od blijedozelenog brokata, izvezenoj sitnim kristalnim perlicama, u kojoj je izgledala kao da je upravo izronila iz nekog vodoskoka, kreolka mu s izazovnim smiješkom dobaci. - Očigledno, njeno visočanstvo ne voli da njeni pastusi miljenici preskaču u susjedske livade! - reče veselo. - Trčite, dragi moj grofe, inače bi vam se moglo dogoditi da budete vrlo loše primljeni! Lijepi se pukovnik požuri da je posluša, dobro se čuvajući da ne prihvati razgovor. Fortunee je bila poznata po prilično oštrom jeziku koji joj je, uostalom, dobro pristajao. Sva blistava, ona se primakne svojoj prijateljici koja se okrene da bi joj se nasmiješila, skrivajući kako je najbolje umjela svoje nezadovoljstva što više nije sama. Ložom najedanput prostruji miomiris ruža. - Vjere mi - uzdahne gospoña Hamelin sjedajući kraj svoje prijateljice - nisam mogla odoljeti želji da doñem stvari vidjeti izbližeg, kad sam prepoznala našeg Amerikanca u loži dragog nam kneza.


~ 63 ~

- A tvoj gusar? - odvrati Marijana podrugljivo. - što si s njim učinila? - Poslala sam ga da popije kavu. Pokazivao je malo preveliku sklonost ka spavanju, a ja ne volim da se u mom prisustvu bezbrižno drijema! To je uvredljivo. Ali reci mi, srce moje, onaj odbojni Murillo, umotan u te svoje crne čipke, nije li to zakonita supruga našeg zanimljivog gusara? Miriše na deset milja po strogo katoličkoj Španjolskoj i kladim se da se parfimira tamjanom. - Da... To je senora Pilar. Ali Jason nije gusar. - Dozvoli mi da izrazim žaljenje ako nije tako. U tom se slučaju ne bi opterećivao predrasudama što su u raskoraku s vremenom i toliko prašnjave koliko svaka španjolska sierra. Kako bilo da bilo, gusar ili ne, nadam se da je u ovom trenutku na putu prema ovoj loži, u namjeri da te pozdravi. - Možda! - odgovori Marijana uz blijed osmijeh. - Ali ništa nije manje sigurno. Stvarno joj se činilo da su dva čovjeka gubila previše vremena za prelaz preko galerije. - Samo hrabro! Talleyrand pozna svoj svijet i pošto ga je uzeo u pratnju, sigurna sam da ih svakog trena možemo ugledati. Ne boj se - dodade položivši smirujuću ruku svojoj prijateljici na koljena - ja savršeno znam svoju ulogu pouzdanika... i imam gomilu pitanja postaviti dragom knezu. Moći ćete razgovarati... - Uz ovaj par crnih očiju, uperenih u nas? Jesi li uopće primijetila kakvim me pogledom senora strijelja? - Crne oči su uvijek crne oči! - reče kreolka, filozofski slegnuvši ramenima. - A ja bih osobno to prije smatrala zabavnim! Ti ne znaš kakav čaroban užitak čovjek osjeća izazivajući bijes ljubomore. - Kad je riječ o crnim očima, tko je ona druga Parka u crnoj haljini, što se smjestila s druge strane kneza od Beneventa, ona žena u zreloj dobi, ali još lijepa? - Kako? Ne poznaš je? - usklikne Fortunée iskreno začuñena. - Ona i njen muž, taj stari, riñokosi Škot koji izgleda kao čaplja kad drijema na jednoj nozi, najbolji su Talleyrandovi prijatelji. Zar nikad nisi čula za Mrs. Sullivan, lijepu Eleonoru Sullivan, i za Škota Quintina Crawfurda? - Ah! To je ona... Marijana se stvarno sjećala jedne gorke ispovijesti gospoñe de Talleyrand iz vremena kad je kod nje bila u službi kao čitateljica. Kneginja je sa srdžbom govorila o izvjesnoj Mrs. Sullivan, spletkarici koja je, pošto je bila morganatska supruga vojvode od Wurtemberga i upletena u svakojake urote, živjela u divljem braku s jednim engleskim agentom, Quintinom Crawfurdom, za kojega se na kraju i udala zbog njegovog velikog bogatstva. Marijana se sjećala i toga da je tu antipatiju prevenstveno izazivala činjenica što je Mrs. Sullivan Crawfurd, unatoč više nego poodmaklim godinama, imala nad muškarcima čudesnu moć. Posebno, naravno, nad Talleyrandom s kojim je podržavala veze što ih je kneginja smatrala vrlo mutnim, jer su, čini se, predstavljale mješavinu tjelesnih draži i poslova s nekretninama. Crawfurdovi su i bili ti koji knezu bijahu prodavali veličanstvenu palaču Matignon, pa su zato sada i nastavali svoju staru palaču u Ulici d'Anjou. - Ne volim vidjeti ovu ženu ovdje! - bijaše zaključila gospoña de Talleyrand . - Miriši mi na sumnjivu trgovinu. U meñuvremenu gospoña Hamelin bijaše pustila svoju prijateljicu da do mile volje promatra Mrs. Crawfurd koja ju je očigledno fascinirala. Zaista je kao i Pilar bila odjevena u crno, ali u crno od zagasite teške svile što je odisala strogošću korote. - Kako li se čini? - upita Fortunee tiho. - Neobična je! Još lijepa, to je nepobitno, no bila bi ljepša u manje tmurnoj odjeći.


~ 64 ~

- Ali ona i jeste u žalosti - objasni kreolka s veselim smiješkom - u žalosti za svojim najdražim ljubavnikom. Prije jedva mjesec dana Šveñani su raščerečili grofa de Fersensa, to znači, lijepog prijatelja one jadne Marije-Antoinette. - On je bio ljubavnik ove žene? - Pa da. Sirota je kraljica imala suparnicu, a to nije znala. Moram reći da su oni jedno vrijeme sačinjavali, Eleonora, Fersen i Qrawfurd, prilično skladan bračni trokut, ali bračni trokut sastavljen od urotnika, a Quintin kao i Eleonora naveliko su sudjelovali u varenskom pothvatu. Priznajem da su učinili sve kako bi kraljevska obitelj mogla pobjeći iz Pariza. Suvišno je da ti govorim da u Ulici d'Anjou ne vole baš mnogo našeg cara! - I on ih trpi? Premda je taj čovjek Englez? - ogorčeno će Marijana. - I premda je dugo bio Pitto agent! Pa da, srce moje, on ih trpi: to je posljedica osobne čarolije našeg dragog kneza. On je jamčio za njih. Istina je da bi sada njemu bilo jako potrebno da netko jamči za njega! Napokon, tako je to... Činilo se kao da se Marijanine oči više ne mogu odlijepiti od lože gdje su dvije žene u crnom, svaka s po jedne strane praznog naslonjača, očito držale neku opasnu stražu. Ona napokon prošapće: - Kako me samo gleda, ta Mrs. Crawfurd! Čovjek bi rekao da moje crte lica nastoji urezati u svoje pamćenje. Zašto je ja toliko zanimam? - Oh! - odvrati Fortunee otvarajući svoju torbicu da bi iz nje izvadila čokoladne bombone za kojima je ludovala - ja imam dojam da je prvenstveno zanima princeza Sant'Anna. Znaš li da je ova žena, djevojačkim imenom Eleonora Franchi, roñena u Luki? Morala je dobro poznavati obitelj tvog zagonetnog muža... - To je zaista moguće. Odjednom je ova neobična žena dobila novu dimenziju. Ako je povezana s uzbudljivom tajnom kojom se obavio Corrado Sant'Anna, onda za Marijanu prestaje biti sumnjiva i ostaje jedino još užasno zanimljiva. Otkako je izgubila svoje dijete, samu je sebe često pitala kako će princ reagirati, braneći se time od iskušenja da se obrati bilo kome tko bi joj mogao pomoći u rješavanju zagonetke što ju je on predstavljao. Bilo je trenutaka kad je, unatoč jezivom strahu što je bijaše natjerao da napusti vilu, sebi predbacivala svoj kukavički postupak. S vremenom su strahote, koje je doživjela u ruševinama malog hrama, otupjele u njenom sjećanju. Vrlo često je za dugih satova svoje bolesti, a naročito za onih noći što im nije bilo kraja, zazivala fantastičnu priliku konjanika, maskiranog bijelom kožom... On joj nije želio zla, što više, bijaše je spasio zločinačkog ludila Mattea Damianija, odnio natrag u njenu sobu, dotjerao joj kosu možda, smjestio u postelju nedvojbeno... i pri pomisli na svoje buñenje u krevetu posutom cvijećem, Marijanino srce zaigra još i sad. On ju je volio možda, a ona je pobjegla poput ustrašenog djeteta, umjesto da ostane i strgne s princa Sant'Anna, skupa s njegovom maskom, tajnu njegovog samotničkog života. Trebalo je... da, trebalo je ostati! Možda je tamo propustila priliku da nañe mir i, tko zna, čak i izvjesnu sreću? - Ti sanjariš? - prošapće Fortuneein podrugljiv glas. - Na što zapravo misliš? Zuriš u Eleonoru Sullivan kao da je kaniš hipnotizirati. - Htjela bih se s njom upoznati. - Ništa lakše! Tim više što je to sasvim sigurno uzajamna želja. Ali... Vrata se lože otvoriše i presjekoše riječ mladoj ženi. U pratnji Jasona, na pragu je stajao Talleyrand. Pošto su razmijenjeni pozdravi, nakloni i rukoljubi, nepopravljiva kreolka, počastivši Beauforta smiješkom koji je bio preblisitav a da ne bi sadržavao poveliku količinu kokotarije, uzme kneza pod ruku i odvuče ga van. Pri tom mu nije dala vremena ni da doñe do daha, izjavivši da mu ima povjeriti jednu stvar od najveće


~ 65 ~

važnosti, koja, razumljivo, predstavlja najveću tajnu. Marijana i Jason nañoše se sami. Mlada žena nagonski bijaše pomakla svoju stolicu u relativno zasjenjen dio lože. Ne sjedeći više pod punom rasvjetom, osjećala se manje ranjivom, i bilo je lakše ignorirati crni Pilarin pogled, prikovan za nju. To je bilo vrlo malo: trenutak samoće udvoje, usred ovog ogromnog, kreštavog golubinjaka, ali za Marijanu je sve što se ticalo Jasona, sve što je dolazilo od njega ili se odnosilo na njega, odsad bilo beskrajno dragocjeno... U hipu nestade sve što ih je okruživalo: crveni i pozlaćeni ukrasi, treperavo mnoštvo i njegova beznačajna buka, izvještačena i rafinirana sredina. Činilo se da Jason posjeduje čudesnu moć da razbije okvire u kojima se kreće, koliko god oni bili uljuñeni, i zamjenjuje ih svojim vlastitim svijetom, svojim dimenzijama čovjeka i opojnim mirisima pomorske pustolovine. Nesposobna da progovori i jednu riječ, Marijana se zadovoljavala time da ga gleda svojim očima što su krijesile od sreće. Bijaše zaboravila na sve, pa i na to da je u dvorani prisutan Černišev kojega je večeras hotimice odabrala sebi za društvo. Budući da se Jason nalazio ovdje, pored nje, sve je bilo dobro. Vrijeme se moglo zaustaviti, svijet srušiti, ništa od svega toga ne bi imalo ni najmanje važnosti. Promatrajući ga, osjećala je duboku radost i uzalud nastojala shvatiti kako je mogla ne pogoditi, ne naslutiti, po onim nevidljivim nitima što ih potajna privlačnost tka izmeñu dva meñusobna predodreñena bića, da nikad neće moći voljeti drugog čovjeka osim njega. Pa ni sama svijest o tome da je odsad vezan za drugu ženu, nije uspijevala pomutiti tu radost, baš kao da njena ljubav prema Jasonu spada u one koje su izvan domašaja ljudskog i ljudi. Meñutim, Amerikanac kao da nije s Marijanom dijelio ovu tihu sreću. Njegov je pogled bijaše jedva okrznuo dok ju je pozdravljao. Zatim bijaše skliznuo prema dnu dvorane kao da Jason zaista nema što da kaže. Ruku prekriženu na grudima, mršava lica okrenuta prema carskoj loži izgledao je kao da traži rješenje zagonetke koja je njegove izmučene crte učinila još tvrñim, a pogled još turobnijim. Marijani je ova tišina ubrzo postala nepodnošljiva i uvredljiva. Nije li Jason došao u njenu ložu samo zato da javno pokaže kako ga malo ona zanima? Ona prošapće s nehotičnom tugom u glasu: - Zašto ste došli ovamo, Jasone, kad ne nalazite ni jedine jedine rijeći za mene? - Došao sam zato što me knez zamolio da ga pratim. - Samo zato? - upita Marijana kojoj se srce stislo. - Da li to znači da me bez gospodina de Talleyranda ne biste počastili posjetom? - Upravo to! Marijana se naježi od ovog osornog tona i njena lepeza poprimi nervozan ritam. - Vrlo ste obzirni - reče uz slabašan osmijeh. - Bojali ste se, pretpostavljam, da ne naljutite svoju ženu koja ne skida oka s nas? Pa dobro, dragi moj, ja vas ne držim, vratite se k njoj! - Prestanite govoriti gluposti! - promrmlja Jason kroza zube. - Mrs. Beaufort mi nema dozvoljavati ili braniti bilo što, niti bi joj to uopće palo na pamet. A što se mene tiče, ja ne bih došao zato što nemate potrebe za mojim prisustvom. Vi ste, mislim, dovoljno nedvosmisleno večeras objavili tko je predmet vaše osobite pažnje i ljubavi. - Objavila? - usprotivi se Marijana razjareno. - Vidite kako nasjedate glasinama. Tko mi može zamjeriti što izlazim u pratnji ñentlemena kojem, uostalom, dugujem život? Ovog se puta Jasonov pogled, mračan od srdžbe i prezira, susretne s Marijaninim koji se iskrio od bijesa. On se suho nasmije. - Tko? Ali vaš muž, draga moja! Onaj novi... taj toskanski princ koji, čini se, u vašem životu igra sasvim sporednu ulogu! Niste udati ni tri


~ 66 ~

mjeseca, pa umjesto da živite na svojoj zemlji, kako vam to pristojnost nalaže, vi se pokazujete, ponavljam, napola gola i u bijesnoj toaleti, uz bok najpoznatijem ženskaru na obje polulopte, čovjeku koji tvrdi da ne zna za uskrate. - Kad bih još sumnjala da Amerika nije zemlja divljaka - odvrati Marijana pocrvenjevši koliko i pera na njenom šeširiću - ovo bi me dokraja uvjerilo. Da li vi to sad, pošto ste bili pirat, gusar svih mora ili ne znam što već, zatim poluslužbeni izaslanik, i to vrlo, vrlo oprezan, da li se vi to kanite posvetiti pastorskom pozivu? Velečasni Beaufort! To bi dobro zvučalo! I uvjeravam vas da bi uz malo truda vaše propovijedi postale sasvim uzome. Istina je, kad čovjek računa, meñu svojim precima... - Ja računam samo na časne žene! I na žene koje znaju gdje im je mjesto! Jasonove crte bijahu otvrdjele kao kamen, dok je zajedljiva bora, što se usjekla u ugao njegovih usta, izazivala kod Marijane neodoljivu želju da ga udari. - Slušajući vas, čovjek bi povjerovao da sam sama birala svoju sudbinu! Kao da ne znate... - Znam sve! Dok ste bili primorani boriti se za svoj život i svoju slobodu, imali ste sva prava... i ja sam vam se divio! Sada vam je od svih tih prava ostalo samo jedno jedino: da platite dug čovjeku koji vam je dao svoje ime, bar time što nećete kaljati to ime. - A čime ga ja to kaljam? - Time: prije jedva tri mjeseca još se tvrdilo da ste careva ljubavnica. Sad se priča da ste ljubavnica jednog kozaka koji je stekao mnogo uvjerljiviju slavu u ložnicama nego na bojnim poljima! - Ne pretjerujete li malo? Podsjećam vas da ga je u Wagramu odlikovao točno car, svojom rukom, i da Napoleon ne običava dijeliti križeve nasumce. - Divim se žaru kojim ga branite! Uistinu, kakav bi veći dokaz ljubavi mogao tražiti? - Ljubavi? Ja, ja da ljubim Černiševa? - Ako ga ne ljubite, onda glumite ljubav. Ali počinjem vjerovati da ste takvoj glumi vrlo skloni. Jeste li isto tako »glumili« svom tajanstvenom suprugu? Marijana umorno uzdahne. - Mislila sam da sam vam sve rekla o svom braku! Zar vam moram ponavljati da se, osim u kapeli gdje smo se vjenčali i gdje sam od čitavog njega vidjela samo jednu ruku u rukavici, nikad nisam približila princu Sant'Anna? Zar vam moram ponavljati i to kako ne bi, da ste na vrijeme primili izvjesno pismo, princ bio taj za kojeg bih se udala? Ovog puta Jason prasne u smijeh, ali tako opor, tako tvrd smijeh, da je parao uši kao što para uši škripa gudala što nezgrapno struže po napetoj struni violine. - Poslije svega što sam večeras ovdje vidio, mislim da ću zahvaljivati nebu što sam dopustio da mi ono pismo izmakne. Tako sam bar Pilar mogao poštedjeti nezaslužene sudbine, a imajući sve u vidu, dolazim do zaključka da je bolje prepustiti vas sudbini koju očito sasvim rado prihvaćate i, po mom mišljenju, u potpunosti zaslužujete, obzirom na lakoću s kojom mijenjate ljubavi! - Jasone! Marijana bijaše ustala. Purpur njenog lica zamijenilo je samrtničko bjelilo, a krhki kraci skupocjene lepeze lomili su se meñu njenim zgrčenim prstima uz tužno pucketanje. Svim je svojim silama pokušavala zaustaviti suze što su joj napunile srce i prijetile da provale iz očiju. Ne pokazati mu ni po koju cijenu da joj je nanio takvu bol!... A preteško bijaše ranjena, da bi mogla shvatiti kako je uvredljive riječi, zapravo, nametnula samo gorka... i očajnička ljubomora. Jedan je


~ 67 ~

trenutak uzaludno tražila neki otrovan odgovor kojim bi vratila udarac za udarac, ranu za ranu, krv za krv... No nije joj doteklo vremena za to. Jedna se visoka prilika u zelenom upravo ispriječila izmeñu Jasona i nje. Raščlanjujući više nego ikad, podsjećajući na ratobornog pijetla više nego ikad, Černišev izjavi vidljivo se sileći da ostane miran: - Upravo ste uvrijedili njegovo visočanstvo presvijetlog i istovremeno mene osobno. To je previše, gospodine, i ja žalim što vas mogu ubiti samo jedanput! Jason odmjeri Rusa od glave do pete I to poprati oholim smiješkom koji dovede do vrhunca Černiševljev gnjev. - Ne domišljate se da bih i ja vas mogao ubiti? - Sigurno ne! Smrt je žena, ona mi se pokorava. Jason se stane smijati. - Pouzdati se u ženu, znači pripremiti se na surova razočarenja. Kako bilo da bilo, gospodine, ne povlačim ni jednu svoju riječ i stojim vam na raspolaganju. Ali nisam znao za ovu vašu zanimljivu osobinu... da volite prisluškivati iza vrata! - Ne, preklinjem vas! - zajeca Marijana uvukavši se neprimjetno izmeñu dva čovjeka. - Zabranjujem vam da se borite zbog mene! Černišev zgrabi ruku koju nagonski bijaše položila na njegovu mišicu, i hitro je poljubi. - Ovog ćete mi puta, gospoño, dozvoliti da vas ne poslušam. - A kad bih vas i ja sa svoje strane za to zamolio, ehe? - začuje se spori glas gospodina de Talleyranda koji se bijaše vratio u ložu odmah poslije Rusa. - Ne volim da se moji prijatelji meñusobno ubijaju... - Upravo to. Vi nas obojicu previše dobro poznate, kneže, pa znate da se to prije ili kasnije moralo dogoditi! - Možda, ali bili više volio da to bude kasnije! Doñite, gospoño - dodade okrenuvši se Marijani. - Mislim da ne želite ovdje ostati. Otpratit ću vas do vaše kočije. - Hoćete li me tamo pričekati časak? - upita Rus. - Samo da ovo sredim i eto me za vama. Marijana šutke dozvoli da joj ramena zagrne velikim šalom od grimiznog baršuna, što ga bijaše prebacila preko naslona svoje stolice, uhvati pod ruku kneza od Beneventa i, ne pogledavši ni jednog od dvojice protivnika, napusti ložu. Uostalom, zastor se upravo dizao za slijedeći čin, pa je njen odlazak prošao gotovo nezapažen. Ali dok je polako silazila pustim, prostranim stubištem, gdje su lakaji poput kipova bdjeli pored visokih svijećnjaka, Marijana dade oduška svojoj srdžbi i svom jadu. - Što sam mu učinila? - poviče. - Zašto me Jason progona tolikim prezirom, tolikim bijesom, koji ne djeluje umirujuće? Vjerovala sam... - Čovjek mora biti vrlo star ili pak vičan vrhunskom filozofskom učenju, pa da ne dozvoli da ga ljubomora ponese. Meñu nama, niste li vi to pomalo i tražili? Inače, za koga ste vraga došli ovamo sami sa Sašom? - To je istina - priznade Marijana. - Htjela sam Jasona učiniti ljubomornim... Taj ga je glupi brak s tom Pilar toliko izmjenio... - A i vas je izmijenio kako se čini! Hajdemo, Marijana, prestanite se toliko kinjiti. Treba znati snositi posljedice svojih djela, ehe! Uostalom, ako se Černišev i umije tući, imat će protivnika koji mu je dorastao i koji mu može prirediti neugodna iznenañenja. Prestati se kinjiti! Lako je to Talleyrandu pričati! Kad je ostala sama u mekoj tami svoje kočije, Marijana se prepusti svom bijesu. Mrzila je cijeli svijet, Černiševa koji se po njenom mišljenju miješao u ono što ga se ne tiče, Jasona koji se ponio nedostojno dok je ona tako željno očekivala jednu nježnu riječ, jedan pogled, najneznatniju pažnju, zatim sve one ljude koji sigurno bijahu pratili prepirku s očima gladnim


~ 68 ~

skandala i koji će na račun toga zbijati šale, a ponajviše je mrzila samu sebe što je iz djetinje taštine prouzrokovala ovaj nemili dogañaj. - Mora da sam luda - pomisili tužno. - Uostalom, nisam znala da ljubav može tako boljeti. A ako Černišev ikad rani Jasona ili ga... Nije se usudila niti u mislima izgovoriti tu riječ, a onda se odjednom sjeti da tu sad tako blesavo čeka na Rusa, iako ga u ovom trenutku mrzi od sveg srca. Nagnuvši se kroz prozor, ona naredi Gracchusu da krene: - Kući, Gracchuse! I to punom brzinom! Kočija se već klatila kad Černišev izroni iz kazališnog stupovlja, skoči na papuču i više upade negoli uñe u kola. - Krenuli ste bez mene, zašto? - Zato što večeras nisam više raspoložena da vas gledam. I molim vas da se iskrcate. Gracchuse, stani! - poviče. Napola klečeći do njenih nogu. Šaša Černišev je zaprepašten pogleda: - Hoćete da se iskrcam? Ali zašto? Ljutite se? Ta ja sam izazvavši tog drznika koji vas je vrijeñao, samo vršio svoju dužnost. - Vaša dužnost ne zahtijeva od vas da se miješate u privatne razgovore. Ja sam se uvijek znala sama braniti! U svakom slučaju zapamtite slijedeće: bude li Jason Beaufort samo ranjen, ja vam neću oprostiti niti vas pogledati dok živim! - Zaista? Čenrnišev se ne bijaše pomakao s mjesta, ali je u tami kočije Marijana vidjela kako miu svjetlucaju oči, preobražene u tanke zelene proreze, onako kako u mraku svjetlucaju mačje oči. On se polako digne, a Marijani se učini kao da se sjena ogromne ptice grabljivice širi po tijesnoj kutiji od namirisanog satena i prijeti da nasrne na nju. Ali Rus je već bio otvorio vrata i iskočio na ulicu. Njegove ruke u bijelim rukavicama ostadoše časak pripijene uz vratnicu i on se uz blijed osmijeh zagleda u mladu ženu. Zatim beskrajno blagim glasom reče: - Imali ste pravo kad ste me upozorili, Marijana! Obećajem vam da neću raniti gospodina Beauforta... On korakne unazad, skine dvorogi šešir, preñe ogromnom perjanicom preko kaldrme u znak podrugljivog pozdrava i zaključi još blažim glasom: - Imat ću čast da ga ubijem sutra ujutro! - Ako se usudite... - Usudit ću se... jer je to očito jedini način da ga uklonim iz vaših misli. Kad taj čovjek bude mrtav, znat ću zadobiti vašu ljubav. Unatoč srdžbi i strahu, od kojih joj se srce steglo, Marijana se ukruti, digne glavu, odmjeri Černiševa s visine svoje kočije i uspije svoje lice naoružati ledenim smiješkom: - Ne računajte na to! Neće vam preostati vremena, dragi moj grofe... jer ako Jason Beaufort sutra pogine od vaše ruke, znajte da ću, prije negoli sebi oduzmem život koji me tada više neće zanimati, naći vremena da vas ubijem, svojom vlastitom rukom. Možda to ne znate, ali ja baratam oružjem poput muškarca... Želim vam laku noć. Tjeraj, Gracchuse! Mladi kočijaš zapucketa bičem i podbode zapregu na živahan kas. Kočija nestane u Ulici Saint-Honore, dok je ura Saint-Rocha odbijala jedan sat što ga Marijana nije čula. Stigoše i do mosta za Tuileries, a ona se još uvijek upinjala da povrati svoj mir i istovremeno nañe načina da Jasona spasi Rusovog oružja. S krajnjom se velikodušnošću, što je podaruje istinska ljubav, samo i jedino sebe činila odgovornom za dramu koja se maloprije odigrala. Išla je čak dotle da je sebe krivila za Jasonovu surovost, a to zahvaljujući onoj magičnoj, uznemiravajućoj, a ipak tako utješnoj riječi što je Talleyrand bijaše izgovorio: ljubomora. Ako je Jason ljubomoran, ljubomoran do te


~ 69 ~

mjere da je javno vrijeña, onda to možda znači da sve još nije izgubljeno u nepovrat. »Što učiniti«, razmišljala je očajna, »što učiniti da se spriječi taj dvoboj?« Tandrkanje kočije kroz puste ulice noćnog Pariza punilo joj je uši gromoglasnom i prijetećom bukom. Gledala je kako promiču nijeme fasade svih ovih kuća gdje su spokojno spavali valjani ljudi koji olujama srca, nedvojbeno, pridaju tek drugorazrednu važnost. Kočija bijaše stigla skoro do Ulice de Lille kadli Marijani sine jedna misao. Sad se prekoravala i zbog toga što je povrijedila Černiševa, u glupom uvjerenju da nad njim posjeduje daleko veću moć. Umjesto da mu objasni, blago i smireno, da bi joj bilo žao da se njenom prijatelju nešto dogodi, ona mu je dala naslutiti svoju ljubav prema Jasonu. I razumljivo, izazvala je gnjev, prirodan kod svakog čovjeka koji želi neku ženu, a spozna da ona više voli drugoga... Treba u najmanju ruku pokušati nešto s te strane. Ona povuče uzicu što je bila svezana kočijašu za mali prst. Ovaj se prigne. - Okreni kola, Gracchuse - reče mu Marijana - ne idemo kući. - Dobro, gospoño. Kuda idemo? - Chaussé d'Antin, u rusku ambasadu. Znaš gdje je? - Negdašnja palača Thelusson? - Pa naravno... poznam ja svoj Pariz. Poslije znalačkog okretanja, kočija se uputi u pravcu Seine, ali ovog puta u galopu. Puste su joj ulice to dozvoljavale. Uz ovako brzu vožnju nije trebalo više od nekoliko minuta da se prevali željeni put. Ubrzo se na vidiku ukaza ogroman slavoluk, deset metara visok i isto toliko širok, koji je služio kao ulaz u rusku ambasadu. Iza njega se vidio velik vrt s mnoštvom kipova i stupova, a sasvim u dnu palača što je bila rasvijetljena kao za kakvu svečanost. Ali na ulazu su kozaci s dugačkim brkovima i u dugačkim odorama držali stražu, divlji i nepristupačni. Uzalud je Marijana nabrajala svoja imena i naslove, ponavljala da želi posjetiti ambasadora princa Kurakina, stražari ostadoše neumoljivi: nema propusnice, nema prolaza! Ne ulazi u rusku ambasadu tko se sjeti, naročito ne noću. - Do vraga - progunña Gracchus - to se zove dobro čuvana ambasada! Pitam se kakvu li to kašu kuhaju tu unutra ti bradonje kad su toliko nepovjerljivi. Lakše se ulazi kod cara nego ovdje... A što ćemo sad, gospoño princezo? - Ne znam - odvrati Marijana očajna. Ali ja bezuvjetno moram ući ili bar... Slušaj, Gracchuse, idi i pitaj ih da li se grof Černišev vratio. Ako još nije tu, čekat ćemo ga... ako ne... - Ako ne? - Ti svakako idi. Potom ćemo razmisliti. Gracchus poslušno spuzne sa svog sjedišta i uputi se kozaku s lijeve strane, čije mu je lice bilo simpatičnije od lica njegova druga. On zapodjene s njim živahan razgovor u kojem su geste zauzimale glavno mjesto. Iako se nalazila u stanju neizvjesnosti, Marijanu je uspio zabaviti kontrast izmeñu zdepaste Gracchusove prilike, šire nego duže, ogrnute velikim kaputom od livreje, i pojave divovskog Rusa koji je nada nj prignuo svoju glavu pokrivenu bujnom kosom i ogromnom krznenom kapom. Dijalog potraja samo trenutak, nakon čega se Gracchus vrati i svoju gospodaricu izvijesti da grof još nije došao. - To je dobro - zadovoljno će Marijana - popni se na svoje sjedište i spremi se za čekanje. - Mislite li da je to dobra zamisao? Po mojoj se ocjeni niste rastali kao tako dobri prijatelji, da bi to... i... - Otkad ti to raspravljaš o mojim zapovijedima? Makni kola u stranu i čekaj! Ali Gracchus ne dospije izvesti zatraženi manevar. Iz vrta palače dopre buka kočije u pokretu i Marijana istog časa naredi svom kočijašu da se


~ 70 ~

više ne miče. Ako ne premjesti svoja kola, prolaz će biti zakrčen i nikakva zaprega neće iz ambasade moći izaći. S malo sreće, kočija što je dolazila, mogla bi biti ambasadorova... Bila je to Talleyrandova. Marijana u tren oka prepozna velike čdstokrvine konje anglesko-arapske pasmine kojima se knez toliko ponosio, i boje livreja njegove posluge. I Talleyrand bijaše sa svoje strane prepoznao kola mlade žene, te naredao svom kočijašu da se postavi uz njih. Njegova bljedolika glava, s očima poput bistrog safira, pomola se na vratima. - Pošao sam k vama - reče uz smiješak - ali kako sam vas zatekao ovdje, mogu odmah u krevet, zadovoljan što sam ispunio svoju dužnost... a vi takoñer, jer ne vjerujem da ovdje imate još što činiti, ehe! - Ne znam. Htjela sam... - Posjetiti ambasadora? Jamačno to... ili se bar sastati s Černiševim? Prema tome, u pravu sam; možete ići na počinak bez straha od ružnih snova, jer grof Černišev kreće još noćas za Moskvu... sa... hitnim porukama. - Imao je otputovati sutra. - Odlazi za jedan sat... Princ Kurakin je vrlo dobro shvatio kako se izvjesne misije ne mogu odlagati... u stvari, radi se o opasnim posljedicama dvoboja mačevima. Tim oružjem naš prijatelj Beaufort rukuje isto tako vješto kao i naš lijepi pukovnik, pa su izgledi za obojicu podjednaki. No kako rekoh, desilo se da car upravo u ovom trenutku hitno treba svog najdražeg kurira... Ne bojte se, Černišev će poslušati. - Onda... dvoboj? - Odgoñen do svetog Nigdarjeva... ili bar do prvog susreta ove gospode na istom tlu... što neće uslijediti tako brzo, budući da se Beaufont za tjedan dana vraća u Ameriku. Val topline preplavi Marijanino sleñeno srce. Olakšanje koje je osjetila, bilo je tako duboko da joj suze navreše na oči. Kroz spušteno okno njegove kočije, ona spontano pruži ruku svom starom prijatelju. - Kako da vam zahvalim? Vi ste moj dobar duh. Ali Talleyrand odmahne glavom, a lice mu se iznenada smrkne. - Jako se bojim da nisam! Zato što se koprcate u ovoj groznoj kaljuži što predstavlja vaš život, i ja sam dobrim dijelom odgovoran! Nije mi tek od danas žao što sam vas predstavio... kome, to znate! Bez ostvarenja te kobne zamisli možda biste danas bili sretni. Morao sam shvatiti... one večeri kad ste kod mene upoznali Jasona Beauforta. Sad je prekasno, oboje ste oženjeni... - Ja ga se nikad neću odreći! I ja sam morala ranije shvatiti, ali odbijam tvrdnju da je prekasno. Nikad nije prekasno za ljubav. - Jeste, draga moja... kad čovjek zañe u moje godine! - Niti onda! - klikne Marijana s toliko strasti, da sumnjičavi državnik zadrhti. - Kad biste to uistinu htjeli, još biste mogli voljeti... i te kako voljeti! I možda, tko zna, doživjeti najveću, jedinu ljubav svog života. Knez ne odgovori. Ruke bijaše prekrstio na zlatnoj jabučici svog štapa, a bradu prislonio na ruke, te se činilo kao da je utonuo u neku vrstu budnog sna. Marijana vidje kako jedna iskra svjetluca u njegovim blijedim očima, obično tako hladnim, i upita se nisu li mu njene riječi dozvale u pamet jedno lice, jednu priliku... možda ljubav na koju se nije usudio ni misliti, vjerujući da je nemoguća. Blago, kao da joj je sve to i rekao, ali u stvari odgovarajući samoj sebi, Marijana prošapće: - Nemoguće ljubavi su jedine u koje vjerujem... jer one jedine daju začin životu, jedine zaslužuju da se čovjek za njih bori... - Što nazivate nemogućim ljubavima, Marijana? Ne spada li vaša ljubav prema Jasonu, jer vi ga ljubite, zar ne, meñu one koje se mogu tako označiti? Neostvariva, jednostavno.


~ 71 ~

- Bojim se da ne. Njeno mi se ostvarenje čini isto toliko nemogućim kao... - ona časak razmisli, zatim izgovori vrlo brzo: - kao, na primjer, ispunjenje želje da svoju nećakinju Doroteju, u koju ste recimo zaljubljeni, učinite svojom ljubavnicom. Talleyrand okrene glavu i njegov se pogled susretne s Marijaninim. Bijaše postao hladniji i zagonetniji no ikad. - Imate pravo - reče vrlo ozbiljno. - To je zaista dobar primjer za nemoguću ljubav! Laku noć, draga moja princezo... Ne znam da li sam vam to već rekao, ali mnogo vas volim. Kao po nekom prešutnom sporazumu, dvije se kočije razdvojiše, a Marijana se, uzdahnuvši od sreće, zavali u jastuke i zatvori oči, kako bi bolje uživala u ponovno nañenom miru. Neodoljivo joj se spavalo. Tek sad kad je živčana napetost popustila, osjetila je koliko je iscrpljena i jedino još željna svoje tihe sobe, svježine svojih plahta. Spavat će izvrsno, sad kad Jasonu ne prijeti nikakva opasnost i kad je Talleyrand ispravio njenu glupu pogrešku. Bila je još sva obuzeta zahvalnošću kad je stigla kući. Čak je i pjevušila dok se s lakoćom penjala velikim kamenim stubištem i kretala prema svojoj sobi, Kad joj se glava ponovo razbistri, jamačno će naći načina da urazumi Jasona Beauforta i uvjeri ga kako je ne može prisiliti da se zauvijek s njim rastane. Kad bude znao koliko ga ljubi, onda možda... Prva stvar koju opazi odškrinuvši vrata svoje sobe, bio je par ulaštene i izrazito muške obuće, ostavljene na stolici od plavozelene svile. - Arkadije! - klikne misleći da je vlasnik čizama njen prijatelj Jolival koji se iznenada vratio s puta. - Previše sam pospana... Riječ joj zape u grlu. Bijaše širom otvorila vrata i ugledala čovjeka koji ju je čekao zavaljen u naslonjač. I Marijana shvati da čas za počinak još nije kucnuo, jer onaj koji se nehajno dizao da bi se naklonio, koliko duboko toliko podrugljivo, bijaše Francis Cranmere...


~ 72 ~

DRUGI DIO

ZAMKA JEDNE LJETNE NOĆl


~ 73 ~

6.

JEDAN PROZOR OTVOREN U NOĆ Marijanini su živci tokom ove večeri suviše toga pretrpjeli, a da bi pojava njenog prvog muža pobudila u njoj bilo kakarv drugi osjećaj osim dosade. Taj je čovjek mogao biti vrlo opasan i još su uvijek postojali razlozi da ga se boji, ali bijaše stigla do te točke ravnodušnosti da joj ni on više nije ulijevao strah. I tako, bez ikakvog uzbuñenja, smireno, zatvori vrata svoje sobe. Zatim se, počastivši neugodnog posjetioca samo jednim vrlo hladnim pogledom, uputi prema svom toaletnom stoliću, baci šal na stoličicu od baršuna i stane svlačiti dugačke rukavice, ne skidajući pri tom oka s Francisove slike u velikom zrcalu. Osjetila je izvjesno zadovoljstvo kad je primijetila da izgleda razočaran. Zacijelo je očekivao neki izraz straha, možda krik. Ovom hladnoćom i ovom tišinom bio je očito zatečen... Dosljedno igrajući započetu igru, Marijana ovlaš popravi razdeljak na kosi, uzme jednu od mnogobrojnih kristalnih bočica na stolu i razmaže kap mirisave vodice po vratu i ramenima. Potom upita: - Kako ste ušli? Moje vas sluge jamačno nisu vidjele, inače bi me bile obavijestile. - A zašto bi? Posluga se kupuje. - Moja ne. Ona ne bi za nekoliko škuda stavljala na kocku svoje zaposlenje. Dakle? - Prozor, naravno! - uzdahne Francis ponovo se zavaljujući u naslonjač. - Zidovi vašeg vrta nisu toliko visoki... a slučajno se desilo da sam od prije tri dana vaš susjed. - Moj susjed? - Znate li da imaite susjedu engleskinju? Da. Marijana je to znala, čak je podržavala dosta dobre odnose s gospoñom Atkins kod koje njena roñakinja Adelaida svojevremeno bijaše našla utočište, onda kad je za njom tragala Foucheova policija. Bila je to negdanja glumica u kazalištu Drury Lane, koja se tada zvala Charlotta Walpole, ali je stekla grañanska prava u Parizu, kad je po cijenu života i gubitka imovine pokušavala kraljevskoj obitelji omogućiti bijeg iz Templea poslije smrti Louisa XVI. Carska je policija nije dirala. Marijanu je posebno čudilo kako ta blaga, otmjena i beskrajno dobra žena može prijateljevati s čovjekom Francisova kova, te nije prešutjela što o tome misli. Lord Cranmere se stane smijati. - Čak se usuñujem tvrditi da me ta draga Charlotta mnogo voli. Znate li, Marijana, da ste vi jedna od rijetkih žena koje me smatraju odvratnim i mrze me? Većina me vaših suvremenica drži šarmantnim, ljubaznim, galantnim... - Možda nisu imale sreću da se udaju za vas! Odatle razlika u mišljenju... No rekavši to, ne bih željela da se naš razgovor otegne unedogled. Naime, vrlo sam umorna! Francis Cranmere sastavi jagodice na prstima jedne i druge ruke i stane ih pomno promatrati. - Činjenica je da niste baš dugo ostali u Comedie-Francaise. Zar vam se »Britanik« ne sviña? - I vi ste bili u kazalištu? - Pa da. I imao prilike da se znalački divim vašem nastupu u društvu one gorde i lijepe životinje Černiševa. Zaista se ne može zamisliti skladniji par... osim možda para koji biste mogli tvoriti vi i Beaufort! Ali čini se da stvari s te strane nisu baš sasvim u redu. Očito ste još uvijek u ratnom stanju, vi i on? Još uvijek ona stara priča iz Seltona? Ili pak ne volite njegovu španjolsku suprugu?


~ 74 ~

Ova bujica namjerno ispraznih riječi počela je Marijanu nervirati. Okrenuvši glavu, pogleda Francisa u oči i odreže suho: - Dosta! Niste valjda večeras ovamo došli da klepećete, već sigurno s nekim odreñenim ciljem. Prema tome, recite o čemu se radi, pa otiñite. Što hoćete? Novaca? Lord Cranmere pogleda raspoloženo mladu ženu, zatim se stane iskreno smijati. - Znam da više ne oskudjevate u njemu i da vam on ne znači mnogo. Što se pak mene tiče, priznajem da je obrnut slučaj, ali nismo još stigli na tu točku... On se prestane smijati, ustane i napravi dva koraka u pravcu Marijane. Njegovo lijepo lice bijaše poprimilo izraz ozbiljnosti kakvu mlada žena kod njega nikad još nije vidjela, ozbiljnosti što nije bila pomiješana ni s nadmenošću ni s prijetnjom. - Došao sam, Marijana, da vam ponudim mirovni ugovor, ako ga hoćete prihvatiti. - Mirovni ugovor? Vi? Francis polako odšeće do stolića na kojem Agata bijaše pripremila hladnu zakusku za slučaj da njena gospodarica ogladni po povratku iz kazališta. On natoči čašu pjenušca, popije otprilike polovicu i nastavi uzdahnuvši od zadovoljstva. - Pa naravno. Mislim da bismo oboje time dobili. Za naših sam se zadnjih susreta nezgodno ophodio s vama. Trebalo je postupati s više blagosti, umješnosti. To mi nije polazilo za rukom. - U stvari sam, iskreno govoreći, vjerovala da ste u ovom času mrtvi! - Opet! Draga moja - reče nacerivši se - volio bih kad biste se okanili navike da me neprekidno svrstavate meñu pokojnike! To obeshrabruje... napokon! Ali ako time ciljate na onu policijsku džukelu koja mi je bila za petama, onda znajte da sam je se putem oslobodio, sasvim jednostavno! Što ćete, i najbolji tragači izgube trag kad imaju posla sa vještim lovcem. Ali gdje sam ono stao? Ah, da! Rekoh da sam se pokajao što sam se pokazao tako grubom prema vama. Bilo bi neuporedivo bolje da smo se sporazumjeli. - A koju vrst sporazuma predlažete? - upita Marijana koju je aluzija na potjeru što je bijaše poduzeo njen prijatelj Black Fish, istovremeno rasrdila i ohrabrila. Rasrdila zato što je policajac, očito, dopustio da mu plijen kidne ispred nosa, a ohrabrila zato što je Black Fish, ako je samo izgubio trag Francuzu, bar još na životu. Kad je večeras prepoznala Engleza u svojoj sobi, učinilo joj se da čuje bijesan glas Bretonca kako se zariče: »Ili ću ga uhvatiti, ili ću odnijeti kožu na pazar!«, i srce joj se bijaše stislo pri pomisli na to što sve znači činjenica da je Francis ovdje živ i zdrav. Njeno je strahovanje, dakle, bez osnova, i stanje ovakvo kakvo jest, vrlo je dobro... Dešava se da slučaj poništi i najčvršću odluku. U meñuvremenu je Francis spokojno ispio svoju čašu pjenušca i uputio se prema pisaćem stolu izmeñu dvaju prozora, širom otvorenih u noć što je počivala nad vrtom. Ispred papira, koji su ležali na njemu, izvuče pečatnjak od nefrita i zlata, što je Marijani služio za pečaćenje pisama. Samo trenutak je promatrao grb urezan u njegov plosnati dio. - Iskren sporazum, naravno - reče polako - i takoñer... obrambeni sporazum. Nemate me se što više bojati, Marijana. Naš je brak raskinut, vi ste se ponovo udali i sada nosite jedno od najvećih imena Europe. Ja ne mogu drugo negoli vam na tome čestitati, jer prema meni se sreća pokazala manje darežljivom. Primoran sam živjeti u sjeni, progonjen, skriven a to sve zato da bih služio svojoj domovini koja me, uostalom, vrlo slabo plaća. Moj je život... - Prirodan život uhode! - odsiječe Marijana koju su ova blagost i velikodušnost, za nju sasvim nove Francisove osobine, ostavljale sumnjičavom i nepovjerljivom.


~ 75 ~

On se blijedo nasmiješi, ne gledajući joj u oči. - Nije vas lako razuvjeriti, što? Pa dobro, nek vam bude! Život uhode! Ali on mi omogućava da saznam mnoge stvari, da otkrijem mnoge tajne koje bi vas, vjerujem, i te kako mogle zanimati. - Politika me ne zanima, Francise, i kanim je se kloniti više no ikad. Bolje bi vam bilo da što brže napustite ovu kuću... prije nego što zaboravim da sam nosila vaše ime i ostanem svjesna jedino činjenice da ste neprijatelj moje zemlje i mog vladara! Francis podigne ruke prema nebu. - Nevjerojatno! Što ste vi to sada bonapartovac? Vi, plemkinja! Istina, jastuk je još uvijek najbolje sredstvo za borbu protiv neprijateljskih uvjerenja. Ali umirite se, nisam vam o toj vrsti politike kanio govoriti. Ne zanimate se za politiku, nek vam bude... ali zar se ne zanimate ni za onu koja se tiče Beauforta? - Što vas navodi na zaključak da me gospodin Beaufort zanima? - upita Marijana slegavši ramenima. - Ne, Marijana, Meni ne glumite! Ja dobro poznam žene, a vas poznam bolje nego što mislite. Ne samo da vas Beaufort zanima, vi ga ljubite... i on vas ljubi unatoč onoj zagrižljivoj ciganki koju se smatrao dužnim oženiti. Čas prije ste se okrenuli s bijesom koji ne vara iskusnog promatrača. Ali dosta okolišanja! Ukratko: Beaufortu sutra prijeti velika opasnost. Bit je u tome da li ga hoćete spasiti ili ne. - Ako ciljate na dvoboj, znajte... - Ni govora! Ta ne bih se, zaboga, dao smetati zbog nekakvog dvoboja. Beaufort je neosporno najbolji mačevalac u cijeloj Americi. Kad kažem da mu prijeti opasnost, onda tu podrazumijevam pravu opasnost. - Zašto onda to njemu ne kažete? - Jer me ne bi saslušao... i jer ne bi platio zato da sazna kakve se pogibelji mora čuvati. Dok vi, vi ćete platiti! Zar ne? Marijana ne odgovori, zanijemila od zaprepaštenja i srdžbe. Istodobno je osjetila neko čudno olakšanje. U svojoj novoj ulozi Francis ju je zbunjivao. Bilo je u njoj nešto što se nije slagalo s njegovom mračnom prirodom. Sad se Marijana ponovo našla na poznatom terenu. On je ostao uvijek isti, i dobra mu je bila zamisao da kod nje unovči spašavanje jednog prijatelja. Nije mogla odoljeti da mu to ne kaže. - Vjerovala sam da ste mu prijatelj - reče prezrivo. - Istina je, doduše, da vam prijateljstvo nije baš svetinja. - Prijatelj? To je pretjeran izraz... Činjenica da je ispustio iz ruku vašu sudbinu, nije preduvjet za neku dirljivu vezu. A vremena su preteška, da bi se čovjek raznježivao nad svojim bližnjim. Dakle, koliko mi nudite u zamjenu za ono što znam? Pod nehajno izgovorenim riječima naslućivala se pohlepa. Marijana s gañenjem pogleda ovog mladog čovjeka, neosporno lijepog i uglañenog, vrlo elegantnog u fraku od tamnozelenog baršuna. Plavu je kosu češljao na način koji je najbolje pristajao njegovim gotovo presavršenim crtama, a fine su mu ruke bile tako lijepe, tako bijele, kao ruke kardinala de San Lorenza. Njegov je smiješak, unatoč hladnoj ravnodušnosti sivog pogleda, zračio šarmom. A duša, koja je upravljala postupcima ovog naočitog plemića, bila je ledeno blato, očajna baruština sebičnjaštva, okrutnosti, dvoličnosti i niskosti. Duša koju bi njen vlasnik bez oklijevanja prodao za šaku zlata... »A ja sam ga voljela!«, pomisli Marijana s odvratmošću, »i mjesecima je za mene oličavao junake iz romana, vitezove Okruglog stola! I tetka Ellis je u njemu gledala uzor svih vrlina! Kakva ironija!...« Ali sada je bilo najvažnije sačuvati mir, pogotovo jer ju je počeo obuzimati istinski strah. Suviše je dobro poznavala Cranmerea, pa prema tome i znala da nikad ne prijeti naprazno. Njegovo se iznuñivanje nedvojbeno temeljilo na nekoj groznoj činjenici, činjenici koja će Jasona stati glave, ukoliko ona ne plati. I sad kad je Francis


~ 76 ~

otkrio njenu ljubav prema Beaufortu, neće tako lako ispustiti ovaj zalogaj. Da ne bi odala živčanu napetost, Marijana sastavi ruke na leñima i stisne ih što je jače mogla. Tako je postigla da joj lice bude sušta nezainteresiranost kad je upitala: - A kad bih odbila platiti? - Onda bih svoja obavještenja zadržao za sebe... ali ne mislim da nam je to svrha, zar ne? Recimo... dvadeset pet tisuća libri? Cijena je umjerena, čini mi se... - Umjerena? Niste baš jako skromni! Za koga me vi to držite? Za Francusku banku? - Ne budite sitničavi, Marijana! Znam da ste se vrlo bogato udali i da je dvadeset pet tisuća za vas bijedna svota! Uostalom, da mi novac nije tako hitno potreban, tražio bih i više, ali u zoru moram napustiti Pariz. Dakle, dosta vrdanja! Želite li saznati što ugrožava Beauforta, da ili ne? Kunem vam se da će, ako ne prihvatite, sutra u ovo doba biti mrtav! Marijanu od užasa proñoše ledeni srsi. Naglo joj se ukaza slika jednog svijeta u kojem Jason neće biti, i ona shvati da je tada ništa više neće moći spriječiti da mu se pridruži u smrti. Što znači novac u usporedbi s takvom nevoljom, taj novac koji za Cranmerea predstavlja vrhunac sreće, a za Marijanu ama baš ništa. Istina je, otkako se udala, zastupnici princa Sant'Anne držali su joj na raspolaganju ogromne svote. Ona Englezu dobaci pogled, otežao od gnušanja: - Pričekajte me časak! Idem potražiti novac. Dok je išla prema vratima, Cranmere se namršti i pruži ruku kao da je hoće zadržati. Ona mu se hladno osmijehne: - Čega se bojite? Da ne zovem u pomoć i dadem vas uhapsiti? U tom slučaju, zacijelo, ništa ne bi moglo spasiti Jasona Beauforta? - Ništa, zaista! Prema tome, idite, čekam vas. Marijana nikad nije držala novac u svojoj sobi. O tome je vodio brigu Arkadije de Jolival kojeg je nova princeza od impresarija unaprijedila u svog zastupnika. U jednom kovčegu, ugrañenom u zid njegove sobe, nalazila se uvijek oveća svota novca i Marijanin nakit. Samo su on i mlada žena posjedovali njegov ključ. Marijana se, dakle, uputi prema njegovoj sobi pošto je za svaki slučaj provjerila da je Francis ne prati. Arkadije je bio odsutan. Otišao je iz Pariza u Aix-la-Chapelle pod izrekom da će se tamo podvrći liječenju u toplim kupkama koje su nadaleko proslavile nekadašnju prijestolnicu Karla Velikog i u nju privlačile dobar dio Europe. Kad se Marijana, iznenañena ovom naprasnom potrebom za termalnom kurom, zabrinula za njegovo zdravlje, Arkadije je izjavio da se ukočio od reumatizma i da mu prijeti potpuni, kobni gubitak glasa. Marijana je to ocijenila pretjeranim, ali se zadovoljila time da mu zaželi sretan put, dodavši: - Poljubit ćete Adelaidu u moje ime... i reći joj da mi mnogo nedostaje. Kad bi se mogla vratiti... Iznenada ozareno lice njenog starog prijatelja bijaše je uvjerilo u opravdanost njenih sumnji, a otkriće da kod Arkadija postoji nešto što jako liči na potajnu ljubav, duboko uzbudilo. Marijana žurno uñe u praznu sobu, pomno zatvori vrata, čak povuče zasun, i načas se osloni na njih, nastojeći doći do daha. Srce joj je burno udaralo kao da je ovo neka tuña soba koju kani obiti. Bojala se, a da ni sama pravo nije znala zašto. Možda naprosto zato što je Francis, gdje god se nalazio, širio oko sebe opasnu i mutnu atmosferu. Žurilo joj se samo jedno: da ga vidi kako nestaje. Poslije toga će moći otrčati do Jasona i obavijestiti ga o zagonetnoj opasnosti čije je otkrivanje stoji tako skupo. Savladavši donekle živce, Marijana izvadi ključ od kovčega iz majušnog skrovišta, izdubljenog u masivnoj mahagonijevoj nozi od postelje, i kamufliranog motivom od pozlaćene bronze. Zatim, pomaknuvši jedan list na ukrasnom vijencu, digne jedan od panoa od nategnute zelene


~ 77 ~

svile što su prekrivali zidove, i napokon ugleda željezni ormar. Hrpe dragulja, svežnjevi novčanica Francuske banke i dvije vreće zlata pojaviše se pred njenim očima. Bez predomišljanja Marijana uzme tri svježnja, dva stavi na stranu, odbroji ostatak iz trećeg i poravna novčanice koje je iz njega izvukla. Zatim, brižljivo zatvorivši ormar, pano i skrovište, napusti Arkadijevu sobu, pritišćući na grudi ono što je smatrala otkupninom za Jasona. Kuća je još uvijek bila utonula u tišinu. Sluge u zajedničkim spavaonicama i Agata u svojoj sobici uz Marijanine odaje, spavali su kao zaklani, ni u snu ne sanjajući kakva se drama odigrava pod krovom njihove gospodarice. Ali ni za što na svijetu Marijana nije htjela da njena posluga bude umiješana u ovu pripovijest. Opazivši novčanice u Marijaninim rukama, Francis Cranmere se namršti. - Više bih volio zlato! - Nemam toliku svotu zlata. I ne pričajte mi koješta, Francise, jer jamačno imate kakvog prijatelja bankara koji će vam ove novčanice isplatiti... ako nitko drugi, a ono vaš prijatelj Baring u Londonu. - Vidi, vidi! Zar to znate? - Znam mnogo stvari. Na primjer, znam zašto ste se mogli tako bezbrižno šetati po Parizu kad je Fouche bio ministar policije. Ali Fouche nije više ministar. - Zato se i ne smijem dulje zadržavati. Dajte te novčanice, primam ih. Marijana hitro povuče k sebi ruke i stavi ih na leña, te spusti novac na jedan stol. - Samo trenutak! Uzet ćete ih pred odlazak. A sad ćete govoriti. Srce joj prestade kucati. Francisove su oči tražile novac i toliko se suzile, da su se pretvorile u dva tanahna siva proreza. Bijaše i pocrvenio, te ona shvati da ga je opet uhvatila zlatna groznica. Ništa ga nije sprečavalo da se baci na nju, da je ubije, uzme novac i s njim pobjegne. Možda, na kraju krajeva, i nije imao što reći. Odjednom se razjarivši, ona otrči do skupocjene komode od ebanovine, otvori kutiju što je stajala na njoj i izvadi jedan od pištolja za dvoboje, koji je tamo nabijen počivao u ležištu od crvenog pliša. Zatim se neočekivano suprotstavi Francisu uperivši u njega oružje. - Ako dotaknete ovaj novac prije nego što progovorite, nećete više učiniti ni koraka prema vratima. Vi znate da dobro nišanim! - Što vam je? Ne kanim vas pokrasti i sve to, zapravo iziskuje malo riječi. I zaista je iziskivalo malo riječi. Jason Beaufort je imao sutradan navečer otići Quintinu Crawfurdu u Ulicu d'Anjou, pod izlikom da posjeti njegovu čuvenu zbirku slika, a u stvari da bi se tamo sastao s jednim izaslanikom bivšeg ministra policije Fouchea koji boravi u izgnanstvu, ali se nije izliječio od svoje žudnje za vlašću i riješen je da se vrati ne birajući sredstva, pa tako ne prežući ni pred veleizdajom. S izaslanikom će se kod Crawfurda nalaziti dvojica zadrtih pristaša kralja u izgnanstvu, vitez de Bruslart kojeg Marijana dobro pozna, i barun de Vitrolles. - Savary je obaviješten - doda Cranmere. - Četiri će čovjeka biti diskretno uhapšeni prije nego što uopće prekorače Crawfurdov prag, odvedeni u Viincennes i strijeljam prije zore. Marijana skoči. - Vi ste ludi! Pogubiti četiri čovjeka bez suñenja, bez izričite careve zapovijedi? Na lijepom se Francisovom licu ocrta podrugljiv osmijeh. - Zar ste zaboravili da je Savary čovjek koji je ubio vojvodu d'Enghiena? Bonaparte je u Compiegneu, a i ovog se puta radi o neprijateljskim agentima. - Jason je neprijateljski agent? Koga ćete u to uvjeriti?


~ 78 ~

- Ali... vas, draga moja. Kao mnogi drugi ljudi zdrava razuma, on smatra da je mir s Engleskom nužan iz puno razloga, od kojih je najači unapreñenje trgovine. Hoće li se ovaj mir sklopiti sa ili bez Boneya? Kralj Louis XVIII mu je i te kako sklon. Mahniti bijes obuze Marijanu, Osjećala je kao osobnu uvredu izjednačavanje Jasona Beauforta, čovjeka kojeg ljubi, s ovim podmuklim i bezobraznim političarima što su, radi svoje osobne koristi, spremni rušiti carstva i na još jedno krvavo prijestolje ustoličiti bilo kakvu iznemoglu marionetu. - Postoji jedna stvar koju možda ne znate! Jason se divi Napoleonu i voli ga. Zar zaboravljate da je kod njega poslanik svoje vlade? - Poluslužbeni poslanik, što je vrlo praktično. A zar vi sa svoje strane zaboravljate da je Beaufortu vječno potreban novac? Čini mi se da smo namireni, vi i ja, što se tiče saznanja! - Postoji samo on! - Zar zaboravljate - nastavi Francis hotimično prelazeći preko njene upadice - pod kakvim ste ga okolnostima upoznali? U Seltonu, u Engleskoj... i to u skupini bliskih prijatelja princa od Walesa! Hoćete li još dokaza? Onaj engleski gusar, kojem je tako vješto omogućio bijeg prije kratkog vremena, pod izlikom da Amerika nije u ratu s Engleskom, taj je gusar u stvari bio vrlo važan, jer se vraćao iz španjolske i nosio poruku od Wellingtona koji je ocijenio da ih je pametnije povjeriti nekoj brzoj lañi. Ali za trgovačku lañu »Sorciere de la Mer« je začuñujuće dobro naoružana, bolje od »Revenge«, a i brža je od nje. Jesam li vas uvjerio? Marijana nije imala hrabrosti da odgovori. Ona okrene glavu. Naravno, ne može zamjeriti Jasonu što interese svoje zemlje pretpostavlja interesima Francuske, ali joj je nepodnošljiva bila pomisao da se mogao vratiti u Francusku pod plaštem prijateljstva, prihvatiti prijem kod cara i ukazane počasti, dok je istodobno u dosluhu s najljućim neprijateljima francuskog vladara. Ali je bilo nepobitno da Francuske, ali joj je nepodnošljiva bila pomisao da se približio Napoleonu, Jason Beaufort je zaista prijateljevao s engleskim princom u tolikoj mjeri, da su ga ubrajali meñu njegove intimuse. Pošto je razmotrila to pitanje sa svih strana, Marijana primijeti: - Ima nešto što ne razumijem. Vi dolazite ovamo da mi prodate obavještenje koje može spasiti gospodina Beauforta... Ali ovo se obavještenje ne tiče samo njega. Tu je Crawfurd... i ona druga trojica. - Ako Crawfurd bude imao neugodnosti, on će ih sam srediti - odgovori Francis uz opor smijeh. - Jer, ako je Savary dobio mig, ne treba mnogo dalje tražiti izvor njegovih informacija. - Hoćete reći... - Da se Crawfurd vrlo dobro osjeća u Parizu i da pod starost mnogo više drži do svog mira nego do svojih uvjerenja za koja nedvojbeno a i prilično opravdano misli da ih se dovoljno naplaćao svojim džepom i svojom osobom. Umirite se, Crawfurd se sigurno ničega ne boji. Što se tiče ostalih, to je moja briga. - Netko bi se od njih mogao smilovati i upozoriti Beauforta, zar ne? - Njima će jedva doteći vremena da se sami sklone. Jesam li zaslužio svoj novac? Marijana potvrdi klimanjem glave. Ruka s oružjem joj klone i ona vrati pištolj u kutiju, dok se Francis polako kretao prema stoliću. On nečujno potrpa novac u svoje džepove, duboko se nakloni i uputi prozoru. Sad se Marijani žurilo da mu vidi leña. Pogodba, koju su upravo zaključili, nije doduše uvećala mržnju kojom je mrzila tog čovjeka, ali je znatno uvećala njen prezir i bar uništila strah koji joj ulijeva još od one večeri u kazalištu Feydeau. Sad je znala da će s malo zlata Cranmerea uvijek moći ušutkati i spriječiti da nanosi štetu. A zlato je stvar u kojoj će odsad najmanje oskudijevati. Teže će biti pomiriti se s otkrićem u vezi


~ 79 ~

Jasona. Unatoč činjenicama, Marijana nije mogla prihvatiti da je njen prijatelj običan uhoda. Pa ipak... Englez je upravo bio pošao na balkon da prekorači ogradu i spusti se u vrt, kad se iznenada predomisli. - Jedno sam zaboravio! Kako kanite obavijestiti Beauforta? Napisat ćete mu pismo? - Mislim da vas se to ne tiče. Obavijestit ću ga kako nañem za shodno. - Znate li mu adresu? - Rekao mi je da stanuje u Passyju, u kući jednog prijatelja, novčara Baguenaulta. - Tako je. To je velika i lijepa kuća na obali Seine, okružena terasastim paukom. Prije revolucije pripadala je princezi de Lamballe, pa je pod tim imenom još i danas poznata u toj četvrti. Ali ako mi dozvoljavate da vam dadem jedan savjet... - Vi da nešto dadete? - Zašto ne? Bili ste velikodušni, pa ću se i ja pokazati takvim i spriječiti vas da počinite glupost. Ne pišite! Nikad se ne zna što se može izroditi iz ovakvih stvari; u slučaju da policija izvrši premetačinu kod Beauforta i tamo nañe vaše pismo, bio bi to pogubno po vas. Kad nema tragova, nema dokaza, Marijana, a u izvjesnim bi se slučajevima vaša prisnost s carem mogla okrenuti protiv vas. Najbolje da osobno odete Beaufortu... recimo, sutra navečer oko devet sati. Sastanak kod Crawfurda, zakazan je za jedanaest. Beaufort će još biti kod kuće. - Otkud vi to znate? On može lako biti odsutan čitav dan. - Da, ali jedno znam iz pouzdanih izvora, a to je da će sutra navečer oko osam sati primiti jednog važnog posjetioca. Prema tome, bit će kod kuće. Marijana znatiželjno pogleda Cranmerea. - Kako uspijevate biti tkao dobro obaviješteni? Čovjek bi se zakleo da Jason ne donosi nikakve odluke niti prihvaća ikoji sastanak, a da se prethodno s vama ne posavjetuje. - Draga moja, u zanatu kojim se bavim, upravo o saznavanju što većeg broja stvari u vezi s prijateljima ili neprijateljima često ovisi život ili smrt. Na kraju krajeva, na volju vam da mi ne vjerujte i da postupite po vlastitom nahoñenju..., ali ne optužujte mene ako svojom nepromišljenošću izazovete katastrofu. Marijana nestrpljivo mahne rukom. Žurilo joj se samo jedno: da ga vidi kako odlazi, pa da, ne časeći ni časa, otrči Jasonu, nañe se kod njega bez odlaganja, kako bi bila sigurna da neće ići na taj nesretni sastanak. Ali su joj se misli tako jasno mogle pročitati na izražajnom licu, da ih je Cranmere bez po muke pogodio. Nehajno, kao da se radi o nekoj beznačajnoj stvari, on primijeti ravnajući jedan nabor na svojoj velikoj kravati: - Trčati u Passy u ovo doba noći, to ne bi služilo ničemu, jer biste vraški teško bili primljeni... senora Pilar (tako se zove, zar ne?) bdije nad svojom bračnom srećom isto toliko ljubomorno koliko prvi Jason nad svojim Zlatnim Runom. Vidjet ćete samo nju... meñutim, uvjeravam vas da će se sutra navečer ova ljupka gospoña nalaziti u Mortefontaineu, kod one čudne španjolske kraljice koju su napravili od jedne marsejske malograñanke. Ta nesretna kraljica Julija, jer takav joj atribut pristaje, smatra svojom dužnošću da oko sebe okuplja sve ono što bi moglo imati i najmanje veze sa španjolskom na čije tlo, uostalom, njena noga jamačno nikad neće stupiti, budući da je njen plemićki suprug mnogo radije drži u zapećku. Gdje sam ono stao...? -— Upravo ste htjeli otići - dobaci Marijana kiselo. - Malo strpljenja! Kad ja već postupam poput hrabrog viteza, onda vam se isplati izgubiti nekoliko trenutaka. Rekao sam, dakle... ah da... rekao sam da će senora sutra biti odsutna, da će vam put biti slobodan, draga


~ 80 ~

moja princezo, i da će... ako Beaufort nije savršena budala, samo o vama ovisiti da li ćete se tek ujutro vratiti kući. Marijanini obrazi usplamtješe, dok joj je srce načas prestalo kucati. To što su posljednje Cranmereove riječi podrazumijevale, bilo je i suviše jasno...! Ali ako su izgledi koje su one pružale, imale toliku moć da je uzdrhtala od sreće, te iste riječi nisu u tim besramnim ustima ništa manje poprimale dvosmisleno i mutno značenje. Činilo joj se da ova vrst blagoslova, koji joj je Francis davao, blati njenu ljubav. - Kolika pažnja! - podrugne se ona gorko. - Časna riječ, čovjek bi se zakleo da je misao vodilja vašeg života želja da me po svaku cijenu bacite gospodinu Beaufortu u zagrljaj. Cranmere zašušti novčanicama u svom džepu. - Dvadeset pet tisuća libri je lijepa svota! - reče nehajno. Zatim se njegovo ponašanje neočekivano izmijeni. Bacivši se na Marijanu, zgrabi joj ručni zglob i stisne ga do boli, dok je grmio bijesnim glasom: - Licemjerko! Prljava mala licemjerko! Nemaš hrabrosti ni da priznaš svoju ljubav! Ali dostajalo je vidjeti izraz tvog lica, u onoj kazališnoj loži, pa da čovjek shvati da krepavaš od čežnje za njim! Samo, bilo bi to suviše ponižavajuće, zar ne, priznati da si ga, poslije lakrdije u Seltonu, poslije izigravanja otmjene gospoñe, glumljenja kreposnog gnjeva, na kraju ipak zavoljela! Koliko si puta, reci mi, požalila svoje glupo ponašanje? Koliko si usamljenih noći protratila u žaljenju za onom noći? Reci! Koliko? Marijana naglim trzajem iščupa svoju ruku iz šake koja ju je stezala, zatim otrči do svog kreveta i zgrabi pozlaćenu kitu na zvoncu. - Izañite odavde! Dobili ste svoj novac, prema tome, odlazite! I to smjesta, inače ću pozvati sluge! Srdžba na zgrčenom Francisovom licu rasplinu se poput magle. On duboko uzdahne, slegne ramenima i polako se uputi prema prozoru. - Sve je uzalud! Odlazim! Začas ćete mi opet reći da me se to ne tiče, a na kraju krajeva, imate i pravo. Ali ne mogu se oteti dojmu da bi možda... sve bilo drugačije, da ste bili manje glupi! - A vi manje podli! Čujte ovo, Francise: nikad nisam žalila za onim što je prošlo i još uvijek ništa ne žalim. - Zašto? Zato što vas je Napoleon naučio ljubavi i učinio vas princezom? Prešavši preko pitanja, Marijana odmahne glavom. - U Seltonu ste mi učinili ogromnu uslugu kad ste mi dali okusiti slobodu. Vaša je jedina isprika ako ona uopće postoji, činjenica da me uopće niste poznavali. Mislili ste da sam satkana od iste grañe kao vi i vaši prijatelji, a to je bila pogreška. Što se tiče Jasona, spremna sam pred čitavim svijetom izjaviti da ga ljubim, a i za to mogu vama zahvaliti, jer da sam pristala na vaš ogavan prijedlog, ne bih ga toliko ljubila! Napokon, ako sam se zbog nečega pokajala, onda je to zbog toga što nisam odmah shvatila kakav je on čovjek, i što ga nisam slijedila kako je to od mene zatražio prve noći... ali, hvala Bogu, u meni je dovoljno ljubavi i dovoljno mladosti, pa mogu čekati sreću koliko god treba! Jer znam, osjećam da će ona jednog dana doći... - Pa dobro, ali... to je sve zlo što vam želim! I ne izustivši više ni rijeci, on izañe na balkon, prekorači ogradu i spusti se niz nju. Marijana, koja se bijaše približila prozoru, vidje načas njegove snježnobijele ruke kako se grčevito drže potpornja od kovanog željeza. Zatim se začuje mukli udar od pada i neposredno za njim lagani i hitri koraci što su odmicali prema zidu susjedne kuće. Marijana nesvjesno izañe na balkon i prošeće po njemu, nastojeći istodobno stišati uzbuñenje i srediti misli. Nagonski htjede pozvoniti Gracchusu da upregne konje, i bez daljnjeg se odlagainja odvesti u Passy, ali su Francisove riječi doprle do njenog


~ 81 ~

razuma, i unatoč svemu što je o njemu znala, nije mogla ne priznati da su točne. Tko je mogao reći kako će Španjolka postupiti kad se pojavi pred njom, usred noći? Hoće li prihvatiti da obavijesti svog muža? Ili će odbojnost, koju Marijana u njoj izaziva, poslužiti kao povod da ne povjeruje ni jedne jedine riječi od onoga što će ona ispričati? I ako Marijana, da bi unatoč svemu privukla Jasonovu pažnju, podigne galamu, neće li se iz toga izleći skandal koji ne bi nikom koristio... Zamisao da pošalje Gracchusa samog, s pisamcetom, nije joj se više sviñala, jer je znala da neće imati ni mira ni počinka dok postoji i trunka neizvjesnosti u pogledu Jasonove sudbine. Možda će ga njena preklinjanja i suze ipak skloniti da odustane od sastanka od kojeg je zacijelo mnogo očekivao... Najbolje je, nedvojbeno, sačekati dan i, čim svane, odvesti se Beaufontu. Istinski potištena, Marijana preñe drhtavom rukom preko čela i duboko udahne nekoliko puta, pokušavajući smiriti nepravilne otkucaje svog srca. Noć je bila tiha i blaga. Na njenom su visokom svodu treperile zvijezde, a iz vrta je sa srebrnastim i sjetnim žuborom malog vodoskoka dopirao miomiris ruža i kozlaca. Bijaše to noć koju je ugodno provesti udvoje, i Marijana uzdahne misleći na onaj čudan i tvrdokoran hir sudbine, što ju je osudio, nju koju toliki muškarci žele, na stalnu osamijenost. Žena bez muža, ljubavnica bez ljubavnika, majka bez djeteta čije je krhko tijelo unaprijed tetošila i tako često zamišljala, nije li sve to prst nepravedne sudbine, neka vrst poruge? Što su u ovom trenutku radili ljudi koji su nešto značili u njenom životu? Onaj koji je maloprije navrat-nanos otišao, s čudnim izrazom umora u očima, što je on sada radio, kod gospoñe Atkins, te blage i romantične žene čiji se čitav život pretvorio u beskonačno čekanje na povratak Djeteta iz Templea, onog malog Louisa XVII, za kojeg je bila uvjerena da je pridonijela njegovom izbavljenju iz zatvora? Što je radio u bijelom maskirani kentaur iz vile Sant'Anna, čija se grozna osamljenost, kako se čini, odražava u osamljenosti njegove formalne supruge? Što je mogao raditi Napoleon, pod pozlaćenim kompijenjskim ukrasima, u društvu svoje Austrijanke i pod pretpostavkom da nije zauzet liječenjem probavnih smetnji jedne supruge koja malo previše voli kolače, to je Marijana lako mogla zamisliti, ali zbog toga više nije patila. Sjaj i žar carskog sunca bijahu je zabliještili, ali sunce je zašlo u grañansko-bračni krevet i izgubilo ponešto od svog čarobništva. Beskrajno je bolnija bila pomisao na Jasona, nad kojim je lebdjela smrtna opasnost, ali koji se u ovom trenutku povukao s Pilar u ono prekrasno obitavalište na obali Seine, što mu se Marijana puno puta divila. Veliki je terasasti vrt morao imati mnogo draži u ovo doba noći... No da li je stroga Pilar, koja ne voli Francusku, bila kadra osjetiti zamamnost ovog starinskog i ljupkog perivoja? Vjerojatno je više voljela obraćati se jednom bogu oholosti i nesmiljene pravednosti, u samotnoj tišini dobro zatvorene molitvene sobe...! Odjednom, Marijana se kivno okrene od ove suviše čeznutljive noći i vrati se u svoju sobu. Jedna je svijeća dogorjevala u svijećnjaku na kaminu i mlada žena pogasi i ostale... Soba ostade sada osvijetljena samo malim uljnim svjetiljkama koje su bile smještene nad uzglavljem kreveta i ispunile je tajanstvenim ružičastim odsjajem. Ali privlačnost udobne sobe, zov meke postelje nisu više djelovali na Marijanu. Upravo je odlučila da smjesta krene u Passy, pa makar kakve bile posljedice iz tog proizašle. Znala je da neće naći mira dokle god ne vidi Jasona, pa je riješila da za to, ako treba, preñe preko leša mrske Pilar, da uzbuni čitavu četvrt... Ali prije svega, treba se presvući... Marijana se stade svlačiti skinuvši prvo šeširić od grimiznog perja, koji joj je bolno zatezao kosu. Zatim s obje ruke proñe kroz kosu koja se poput crne zmije sruči do križa. Muslinsku je haljinu teže bilo skinuti. U jednom času, umorna od silnog otkopčavanja, Marijana umalo ne


~ 82 ~

zovne Agatu, ali se onda iznenada sjeti da se ova haljina nije svidjela Jasonu, pa ljutito povuče nježnu tkaninu i iščupa sve kopče. Ostavši samo u kratkoj batistanoj košulji s naramenicama od bijelog satena, ona sjedne da bi promijenila obuću. I tada, naprosto osjetivši nečije prisustvo, digne oči. Jedan se čovjek zaista ocrtavao u okviru balkonskih vrata i nastavio tamo stajati nepomično, zureći u nju. Uz usklik negodovanja, Marijana se baci na jutarnju haljinu od zelenog moarea, prebačenu preko naslonjača, i hitro se njom ogrne. U prvi mah joj se u tami učinilo da se to Francis vratio. Bijaše razabrala samo plavu kosu, ali pogledavši bolje, vidje da je u tome jedina sličnost, i vrlo brzo ga prepoznade, još prije nego što je progovorio. Bio je to Černišev. Nepomičan poput mračnog kipa, u svojoj ozbiljnoj tamnozelenoj uniformi, carev ju je kurir proždirao očima. Ali očima tako užarenim i tako ukočenim, da se u grlu mlade žene nešto presjeklo. Rus očigledno nije bio u svom prirodnom stanju. Možda je pio? Već je znala da može progutati silne količine alkohola, a da ne izgubi ni trunka od svog dostojanstva. Tihim, od uzbuñenja promuklim glasom Marijana naredi: - Odlazite! Kako se usuñujete provaliti u moj stan? On ne odgovori, samo učini korak naprijed, zatim još jedan i, okrenuvši se, brzo zatvori prozor. Vidjevši da kani zatvoriti i drugi, Marijana jurne i grčevito uhvati vratnicu. - Već sam vam rekla da odete! - zagrmi. - Zar ste gluhi? Zvat ću poslugu ako smjesta ne iščeznete. Bez ikakvog odgovora, Černišev uhvati mladu ženu za rame, otrgne je od prozora i baci na sag, tako da se otkotrljala nekoliko koraka, sve do noge od divana, i od boli jauknula udarivši u nju. Za to je vrijeme Rus bez žurbe zatvorio drugi prozor, onda se vratio do Marijane. Radio je kao automat i Marijana prestravljena sad više nije sumnjala da je potpuno pijan. Kad joj se približio, jak miris alkohola dopre do njenih nosnica. Da bi mu utekla, pokuša se podvući pod divan, ali je on već bijaše ščepao. Jednakom nesavladivom snagom on je digne s poda i spusti na krevet, unatoč njenom žilavom otporu. Uzalud je pokušavala vikati: jedna surova ruka bijaše joj začepila usta, a osim toga, Rusove su se kose zelene oči krijesile u polutami poput mačjih i plamtjele takvom mračnom vatrom, da mladu ženu obuze istinski užas. On je na trenutak ispusti, ali samo zato da bi iščupao zlatno uže koje je na baldahinu pridržavalo zastore od plavozelenog moarea. Svojim padom oni su obavili krevet zelenkastom sjenom kojoj je noćna svjetiljka davala zlatast odsjaj. Marijana se ne dospje ni usprotiviti. U tili su čas njeni ručni zglobovi bili svezani za čelo postelje. Htjede opet vikati, ali joj glas u grlu zamre: jedna joj je odlučna ruka čas prije u usta strpala maramicu, smotanu u klopko. Gotovo potpuno nepokretna, Marijana se izvijala poput zmije, u beznadnom nastojanju da izmakne svom mučitelju, ali je jedino uspjela raskrvariti svoje zglobove u koje se zlatni gajtani već bijahu usjekli. To je bio više nego izgubljen trud. Černišev bez po muke umiri njene noge pruživši se po njima, a onda svaki gležanj sveže za po jednu nogu od kreveta. Sad se Marijana, gotovo rašćerećena, uopće više nije mogla micati. Tada se Rus digne i sa zadovoljstvom pogleda svoju žrtvu. - Lijepo si se sa mnom našalila, Anuška! - reče tako potmulim glasom, da su mu se riječi jedva razumjele. - Ali, vidiš, gotovo je sa šalom! A i otišla si predaleko, vidiš! Primoravati me da odustanem od obračuna s čovjekom kojeg ljubiš, bila je velika ludost, jer ja još nikad nisam prešao preko nekog izazova. Dirnula si u moju čast i poslužila se mojim osjećajem dužnosti da bi zaštitila svog ljubavnika, i za to ću te sad kazniti...


~ 83 ~

Govorio je odmjereno, polako, riječ po riječ, jednolično poput djeteta koje ponavlja stoput ponovljenu zadaću. »On je lud!«, pomisli Marijana koja je sad već bila načistu u pogledu načina na koji je Černišev namjerava kazniti. Vjerovala je da će je silovati. I stvarno, ocjenivši nedvojbeno, iz dubine svog pijanstva da je riječi dosta, Rus rastvori zeleni penjoar, podere košulju po cijeloj dužini i makne njene krajeve, ali pri tom čak ni vršcima prstiju ne okrznu golu Marijaninu kožu. Zatim, uspravivši se u svoj svojoj veličini, i niti ne gledajući mladu ženu, stane se svlačiti tako spokojno kao da je kod svoje kuće. Gušeći se od maramice koja joj se zabila u grlo i dražila na povraćanje, Marijana je s užasom gledala kako Rus malo-pomalo razotkriva bijelo bjelcato, dobro grañeno tijelo, poput tijela nekog grčkog boga od mramora, ali dlakavo poput tijela riñe lisice. To se tijelo, bez okolišanja, baci na nju. Ono što je uslijedilo, bilo je nevjerojatno silovito, munjevito, i Marijani isto toliko neprijatno koliko odvratno. Ovaj je pijani kozak obavljao ljubavni čin s takvom revnošću i takvim bijesom, kao da primjenjuje knutu na nekom nepokornom mužiku. Ne samo što nije hajao da kod svoje partnerice izazove i najmanji užitak, nego se očito upinjao da joj zada što više boli i patnje. Srećom, slučaj priskoči Marijani u pomoć, te njeno mučenje, koje je podnijela bez i jedne jadikovke, ne potraja dugo. Gotovo onesviještena i zadavljena, Marijana pomisli da se ponovo raña kad se njen krvnik digao, jer je povjerovala da će je sad osloboditi i konačno se odlučiti da krene za Moskvu. Ali uvijek onim istim jednoličnim glasom, Černišev objavi: - Sad ću ti zauvijek oduzeti mogućnost da me zaboraviš. Nijedan ti se muškarac neće više moći približiti, a da ne sazna da si moje vlasništvo. Očito još nije bio s njom završio i Marijana ga sva izbezumljena vidje kako sa svog prsta mirno skida veliki pečatnjak čije je oko s ugraviranim grbom služilo za pečaćenje pisama, i zatim gravuru stavlja u plamen noćne svjetiljke. Istodobno je pomno ispitivao tijelo mlade žene, kao da nešto traži na koži što se ljeskala od znoja. Ali Marijana, koja bijaše shvatila što kani napraviti, stane ječati i onako se svezana uvijati s tako žestokom snagom da Rus, čija ruka nije bila baš jako sigurna, promaši cilj. Bijaše gañao u trbuh, ali je s užarenim pečatom pogodio Marijanin bok... Bol je bila tako jeziva, da i pored krpe u Marijaninom grlu zapišti samrtnički krik. Kao njegov odjek oglasi se cerekanje zadovoljnog pijanca... i zveket razbijenog stakla. Napola mrtva, Marijana začu kako se prozor naglo otvara, i kao iz bunila sna vidje kako se jednim potezom ruše zastori oko njenog kreveta, a umjesto nje se uspravlja mračna prilika čovjeka u gusarskoj uniformi i s isukanim mačem u desnoj ruci. Pred neočekivanim prizorom koji mu se ukazao, pridošlica prozbori gordo: - Pa dobro - reče s ugodnim perigurdinskim naglaskom koji se Marijani učini kao najljepša glazba na svijetu - vidio sam mnoge nastranosti u svom pasjem životu, ali ovo ovdje... Marijanu je spaljeni bok suviše bolio i osim toga je tokom ove nevjerojatne noći doživjela i suviše uzbuñenja, a da bi je bilo što još moglo začuditi. Tako se nije iznenadila ni kad je otkrila da pored njenog kreveta, s mačem u ruci, stoji vatreni Fournier-Sarloveze, Ijubavnik-miljenik Fortunee Hamelin... Uostalom, pošto je Rusu, koji od iznenañenja bijaše sjeo na krevot, najavio dvoboj i izdao nalog da se obuče, i to »po mogućnosti brzo«, lijepi se Francois užurbano pozabavi s Marijanom. On joj izvadi maramicu koja ju je gušila, prereže zlatne spone i s razderanim rubljem sramežljivo pokrije ranjeno tijelo, sve to ne prestajući govoriti.


~ 84 ~

- Rekao bih da mi nije bila loša zamisao proći Ulicom de l'Universite! - poče veselo. - Uostalom, mislio sam na vas, lijepa gospo, i upravo se podsjetio da ovih dana moram k vama da vam se zahvalim što ste me izvukli iz zatvora, kad ugledah ovu osobu kako se penje na ogradu vašeg vrta. Prva mi je pomisao bila da dolazi u galantnu posjetu, nestrpljivo očekivan. Ali ljubavnik kojeg očekuje samotna gospa, nema potrebe da dere odjeću preskačući zidove. Kad ja odlazim Fortuneei, ulazim kao i svi drugi: kroz vrata... Dakle, njegovo me ponašanje zagolicalo. Osim toga, da budem potpuno iskren, ne volim Ruse, a ovog ovdje još manje nego svu njegovu braću. Poslije izvjesnog oklijevanja, odlučio sam slijediti ga. Već kad sam se našao u vrtu, umalo se ne vratih. Sve je bilo tiho, a prozori osvjetljeni i zatvoreni. Vrag zna zašto sam ipak došao gore! Možda iz radoznalosti! Obožavam se miješati u stvari koje me se ne tiču! - zaključi dok se Černišev još uvijek oblačio s istim mehaničkim pokretima, ne poklanjajući ni najmanje pažnje onom što se oko njega zbiva. Ali ga Marijana grubo vrati u stvarnost. Ne osvrćući se na bol, bijaše skočila s kreveta čim je bila osloboñena. Jurnuvši na svog krvnika, ona mu prilijepi dva vruća šamara, zatim zgrabi ružičastu vazu od kineskog porculana što je s bronzanom nogom posjedovala sasvim lijepu težinu, podigne je i, pomahnitala od bijesa, razbije mu je o glavu. Skupocjeni se predmet razleti u paramparčad, ali se Rus ne sruši. Njegove se oči raširiše od silnog iznenañenja i on lagano zatetura. Zatim nezgrapno sjedne na ivicu postelje, a Fournier-Sarloveze prasne u zvonak smijeh koji zagluši bujicu pogrdnih riječi što ih je Marijana sasula u lice svom neprijatelju. Meñutim, kad se onako poletna bacila na drugu, istu takvu vazu, namijenivši joj istu sudbinu, gusarski se general konačno umiješa. - Stanite! Polako, mlada gospo! Tako lijepe stvari ne zaslužuju tako žalosnu sudbinu! - A ja? Zar sam ja zaslužila patnje kojima me podvrgao ovaj divljak, ova stoka? - U pravu ste! Ali nema razloga da se povrh toga lišavate predmeta do kojih biste morali malo više držati! Zašto ne uzmete žarač ili podglavak...? Ne! - predomisli se vidjevši Marijanu kako blistavim okom gleda teški bronzani žarač. - Pustite to! Na kraju krajeva, milije mi je da pogine od moje ruke. Pošto ju je rana na boku okrutno probadala, Marijana se s mukom uspije nasmiješiti ovom neočekivanom vitezu. Nikako joj nije polazilo za rukom da shvati kako joj je to Francois Fournier dosad bio mrzak. - Ne zmam kako da vam zahvalim! - prošapće. - Onda niti ne pokušavajte, jer inače nikad nećemo završiti s meñusobnim zahvaljivanjem. Kako dozivate svoju sobaricu? Ta mora biti gluha! - Nije. I ne zovite je! U stvari tako tvrdo spava, da veže vrpcu za svoj mali prst za slučaj da je ustrebam. Ali ovaj mi je put drago što je tako. Ja... ja nisam baš jako ponosna na ovo što se upravo zbilo. - Ne vidim zašto! Knjižite to na račun ratnih povreda! S ovakvim ljudima čovjek je uvijek pomalo u ratu, ali ja ću ga lišiti svake želje za obnovom neprijateljstva. Jeste li gotovi, vi tamo? - dodade okrenuvši se Rusu. - Jedan čas - odgovori ovaj. Svečanim korakom ode do stola na kojem je stajala boca s vodom i bez ustezanja saspe njen sadržaj sebi na glavu. Voda poteće po lijepoj zelenoj uniformi i razlije se po sagu, ali zato Čemiševljeve oči naglo izgubiše svoju mračnu ukočenost. On se otrese, poput velikog psa, zatim, zabacivši mokru kosu, isuče mač i zajedljivo se naceri Fournieru.


~ 85 ~

- Stojim vam na raspolaganju! - reče hladno. - Uostalom, ne volim baš mnogo da me netko ometa u mojim užicima. - Čudni užici! Ali ako pristajete, možemo stvar srediti u vrtu. čini mi se - dodade pokazujući vrškom svog oružja iščupane zastore, razbijen prozor, vazu u krhotinama i veliku lokvu vode što ju je sag sporo upijao - da je štete dovoljno za noćas! Hladno, uz preziran osmijeh, Marijana primijeti: - Grof nema prava tući se. On bi se već morao nalaziti na putu za svoju domovinu. On je na službenom zadatku. - I tako već kasnim - potvrdi Černišev - prema tome, malo više ili malo manje... Uostalom, opravdano ću utrošiti vrijeme, potrebno da ubijem ovog uljeza... jednog od vaših ljubavnika, nedvojbeno! - Ne - ispravi ga Fournier s prijetećom ljubaznošću - nego ljubavnika njene najbolje prijateljice! Hajdemo, Černiševe, prestanite izigravati budalu! Savršeno dobro znate tko sam. Čovjek ne zaboravlja najboljeg mačevaoca carstva pošto se jednom s njim susreo na bojnom polju - dodade prostodušno i gordo. - Sjetite se Austerlitza! - A vi - umiješa se Marijana - vi se sjetite svog trenutačnog položaja! Kunem se na svog oca da bih dala deset godina života samo da ovu junačinu vidim kako pada na mjestu mrtav, ali jeste li pomislili na to što će se dogoditi ako ga ubijete? Tek ste izašli iz zatvora. Car će vas odmah tamo vratiti. - I to s užitkom - složi se Fournier. - On me mrzi! - Ne znam da li s užitkom, ali će vas sigurno tamo otpremiti... i tko zna na koliko vremena. Ovaj je čovjek zaštićen diplomatskim imunitetom. To će biti kraj vaše karijere... a ja vam previše dugujem, a da bih vas mogla pustiti da to učinite... iako izgaram od želje za tim. Fournier-Sarloveze bezbrižno propara zrak svojim isukanim oružjem i slegne ramenima. - Nastojat ću da ga ne ubijem dokraja. Nadam se da će mu biti dovoljna jedna dobra lekcija, a pošto je u prekršaju, on takoñer, mislim da će znati šutjeti! Što se vas tiče, princezo, vaša je upornost uzaludna: nikakva me sila na svijetu ne može spriječiti da ukrstim mač s jednim Rusom, kad sam već na njega nabasao! Shvatite konačno da je to za mene poslastica! Krećete li, vi, vi tamo? Posljednje su riječi, naravno, bile upućene Černiševu koji nije dospio ni odgovoriti. Fournier-Sarloveze, brz poput munje, bijaše već prekoračio balkon i skočio u vrt. Njegov protivnik poñe za njim, sporije, i zaustavi se trenutak pred Marijanom koja ga je, prekriživši ruke na grudima, gledala očima što su plamtjele od mržnje. - On me neće ubiti - reče glasom u kojem su se osjećali tragovi upravo rastjeranog pijanstva - i ja ću se vratiti! - To vam ne savjetujem! - Ja ću se ipak vratiti, i ti ćeš me slijediti. Ožigosao sam te svojim žigom. - Opekotina se briše... u najgorem slučaju novom opekotinom! Prije ću dozvoliti da mi izrežu kožu - dobaci mu Marijana divljački - nego da mi ostane i najmanji znak od vas! Idite! Ne kročite nikad više ovamo! A ako se ipak usudite to učiniti, znajte da će Napoleon istog časa znati što se dogodilo, pa makar mu morala pokazati ovo što ste se drznuli učiniti. - Vrlo važno! Moj car je moj jedini gospodar! - Kao što ni ja nemam drugog gospodara do svog cara! A moguće je da vaš ne uvažava srdžbu mog. Černišev je nedvojbeno kanio odgovoriti, ali iz vrta dopre nestrpljiv Fournierov glas. - Hoćete li sići ili pak moram doći po vas? - Idite, gospodine - zaključi Marijana - ali upamtite još i ovo: ja rukujem oružjem poput muškarca i ako se usudite ponovo prekoračiti


~ 86 ~

prag ove kuće, pod pretpostavkom da ćete sad iz nje izaći živi, znajte da ću vas umlatiti kao psa! U znak odgovora Černišev slegne ramenima, zatim nestane u vrtu u koji je više upao nego sišao. Trenutak kasnije dva su se čovjeka mačevala na malom okruglom travnjaku u sredini vrta. Stežući uz tijelo svoju jutarnju haljinu od zelene svile, Marijana odšeće na balkon da vidi dvoboj. Njeni se uzburkani osjećaji bijahu stišali. Osvete radi, priželjkivala je svom kukavičkom napadaču neodložmu smrt, ali je prema generalu osjećala toliku zahvalnost, da se nadala da neće zapečatiti svoju karijeru samo zato da bi kaznio jednog krvoloka i sadistu. Svijećnjaci, koje Marijana bijaše ponovno zapalila prije nego što je izašla na balkon, osvjetljavali su krug oko dvojice mačevalaca, pa su se gole oštrice bljeskale poput munje, a iskre frcale kad bi mačevi udarili jedan o drugi. Dva su protivnika bila podjednako snažna. Malo krupniji od Francuza, Rus je izgledao jači, ali se iza Fournierove južnjačke vitkosti krila strašna snaga i nevjerojatna okretnost. Bio je istovremeno svuda, plešući oko svog neprijatelja smrtonosan ples i zatvarajući ga u svjetlucavu paukovu mrežu. Opčarana, ponesena protiv svoje volje onom neobičnom i dječačkom sklonošću koju je oduvijek gajila prema pogibeljnoj borbi mačevima, Marijana je strastveno pratila tok dvoboja. Ali tada se iznenada pojavi jedna glava iznad zida u dnu vrta, onog koji ga je dijelio od Ulice de l'Universite i preko kojeg se Černišev i Fournier jedan za drugim bijahu popeli, jedna glava sa zabrinjavajućim dvorogim šeširom. Još jedna se glava pojavi, zatim još jedna... »Žandari!«, pomisli Marijana. »Samo su nam oni još trebali!« U hipu se nagne preko balkona i prišapne dvojici muškaraca neka odlože oružje ali bilo je prekasno. Jedan oštar glas je objavljivao: - Dvoboji su zabranjeni, gospodo! To biste morali znati! U ime Cara, ja vas hapsim. Fournier hladnokrvno stavi mač pod mišku i uputi smiješak pun razoružavajuće nevinosti žandarmerijskom podoficiru. Ovaj je upravo uspio prekoračiti zid, zahvaljujući nesumnjivo konju na čija se leña bijaše popeo. - Dvoboj? Koji vam vrag pada na pamet, brigadire? Moj prijatelj i ja samo smo se malo vježbali, ništa drugo. - U četiri sata ujutro? I pred jednom gospoñom koja ne izgleda kao da to nalazi tako zabavnim - primijeti podoficir .podigavši pogled prema zbunjenoj Marijani. Vrlo brzo bijaše shvatila da je tek dolazak žandara predstavljao pravu katastrofu ove nesretne večeri: dvoboj izmeñu Černiševa i Fourniera, u njenoj kući, usred noći, poslije onog što se dogodilo u Theatre-Francais, značilo je siguran skandal, gnjev njenog cara koji je toliko držao do poštivanja svoje ličnosti otkako je oženio onu svoju nadvojvotkinju. Značio je stroge kazne za krivce, poljuljao Marijanin ugled. Povrh toga, budući da je Černišev bio Rus i na službenoj dužnosti, stvar se mogla pretvoriti u diplomatski incident. Treba to srediti odmah tu na licu mjesta! I kad je podoficir, skočivši konačno sa zida, priopćio dvojici protivnika da će ih sprovesti u najbližu policijsku stanicu, ona se živo nagne preko ograde. - Samo trenutak, brigadire! Evo me dolje! Ugodnije je razgovarati u salonu. - Ne vidim o čemu bismo još mogli razgovarati, gospoño. Dvoboji su strogo zabranjeni. A na nesreću ove gospode, mi smo vršeći obilazak čuli zveket oružja. Slučaj je jasan. - Možda manje nego što mislite! Ali budite ljubazni, pa me ipak sačekajte. Uostalom, moram narediti da se kapije otvore... osim ako ovu gospodu ne želite odvesti istim putem kojim iste došli?


~ 87 ~

Silazeći velikim mramornim stepeništem, toliko brzo koliko joj je to dozvoljavala opekotina na boku, Marijana je napregnuto razmišljala. Podoficir očito nije povjerovao u Fournierovo, istinu govoreći malo naivno objašnjenje. Treba naći nešto drugo, ali Marijana je, u potpunosti zaokupljena Jasonom i opasnošću koja mu prijeti, muku mučila da promijeni predmet svojih misli. Gorjela je od želje da otrči k njemu, da ga obavijesti, a ova ju je glupa pripovijest oko dvoboja zaustavila i bogzna dokle će je zadržati! Kad je izišla u vrt, tama noći bijaše se već razrijedila, i tanka traka blijedog svjetla pomaljala se na obzorju... a meñu žandarima i zatvorenicima vladala je neopisiva gužva. Fournier se otimao iz ruku dvojice predstavnika vlasti kao da ga kolju, dok se pooficir iz petnih žila naprezao da se ponovo popne na zid koji se ovog puta, bez konja što mu ranije bijaše olakšao pristup, pokazao daleko tvrdokornijim za čovjeka nešto pregojaznog i k tome obuvenog u nezgrapne čizme... Černišev bijaše iščezao i s onu stranu zida odjekivao je konjski topot što se sve više udaljavao... Kad je uvidio da su mu sva nastojanja uzaludna, podoficir odustane od nakane da premosti prepreku, i vrati se do Fourniera koji je i dalje pružao grčevit otpor. Sad je već bio potpuno pobjesnio. - Badava se mučite! Vaš je saučesnik već daleko! Ali mi ćemo ga pronaći, a što se vas tiče, momče, vi ćete platiti za dvojicu! - Ja nisam za vas momče! - prasne Fournier već sasvim pomahnitao. - Ja sam general Fournier-Sarloveze i bio bih vam zahvalan, brigadire, ako biste to imali na umu! Podoficir stane mirno, pozdravi vojnički i izjavi: - Oprostite, gospodine generale, ja to nisam mogao znati! Ali uza sve to ostajete moj uhapšenik, na moju veliku žalost. Više bih volio da sam mogao zadržati onog drugog i ne shvaćam zašto ste mu olakšali bijeg bacivši se na moje ljude. Fournier slegne ramenima i dobaci žandaru podrugljiv osmijeh. - Rekao sam vam da mi je to prijatelj. Zašto nećete da mi vjerujete? - Zato što se ne biste usudili dati oficirsku riječ da se niste tukli u dvoboju, gospodine generale! Fournier je šutio. Marijana ocijeni da je došlo vrijeme za njeno posredovanje. Prišavši podoficiru, ona mu stavi na rame ruku što je djelovala smireno i uvjerljivo. - A kad bih vas ja, brigadire, zamolila da za ovaj put zažmirite? Ja sam princeza Sant'Anna, vjerna prijateljica našeg cara. Vojvoda od Roviga mi je, mislim, naklonjen - doda sjetivši se Savaryjevih poziva - a, konačno, nema ni mrtvih ni ranjenih. Mogli bismo... - Neizmjerno žalim, gospoño princezo, ali moram vršiti svoju dužnost. Na stranu što moji ljudi ne bi to shvatili i što bih se morao upuštati u za mene mučna objašnjavanja, ali ne bih htio doživjeti sudbinu jednog svog druga koji je, našavši se u istom položaju, pokazao suviše blagosti i popustljivosti. To se saznalo i on je otpušten iz službe. Gospodin vojvoda od Roviga je po pitanjima discipline neumoljivo strog. Ali ja jamačno ništa novo nisam rekao gospoñi princezi... budući da ga ona pozna! Gospodine generale, da li biste bili ljubazni i slijedili me... Ne mogavši se pomiriti s tim da je pobijeñena, Marijana htjede nastaviti da se zauzima, i možda bi time bila počinila glupost, jer bi vjerojatno ponudila novac ovom čovjeku, toliko ju je dovodila do očaja pomisao na sliku kako Fourniera odvode u zatvor zato što je nju branio. Naslutivši to, Fournier se umiješa: - Idem! - reče glasno, zatim nastavi tiše okrenuvši se Marijani. - Ne brinite, princezo! Nije mi to prvi put da se tučem u dvoboju, i car me već dobro pozna. Namjerno sam pustio kozaka da pobjegne. U


~ 88 ~

najgorem ću se slučaju izvući s nekoliko dana zatvora i kraćim boravkom u mom dragom Sarlatu. Marijana je imala previše fin sluh, a da ne bi osjetila trunčicu tuge što je treperila u glasu gusarskog generala. Sarlat je za njega možda bio pojam ljupkosti rodnog kraja, ali je isto tako značio prisilan nerad i udaljavanje od bojnih polja za koja je bio stvoren, od poprišta u Španjolskoj gdje bi se za koji dan našao, da nije ove glupe pripovijesti. Marijana se, naravno, sjećala i onog što joj je Jean LeDru povjerio o grozotama rata u ovoj beznadnoj zemlji, ali je znala da takvi prikazi ne mogu utjecati na zanos najboljeg mačevaoca carstva, čak ni pod pretpostavkom da oni ne pobuñuju njegovu pravu borbenu strast. Ona mu spontano pruži ruke. - Otići ću k caru - obeća. - Reći ću mu što se dogodilo i što vam dugujem. On će to razumjeti. Obavijestit ću i Fortunee. Ali pitam se da li će ona to tako dobro razumjeti. - Kad bi se radilo o nekoj drugoj ženi, onda sigurno ne bi! - odgovori Fournier kroz smijeh. - Ali kad ste vi u pitanju, ne samo da će razumjeti, nego će i odobriti moj postupak. Hvala na obećanju. Možda će mi dobro doći. - Ja sam ta koja treba zahvaljivati, generale. Nekoliko trenutaka kasnije Fourntier-Sarloveze je, s rukama u džepovima, prekoračio prag palače Asselnat, praćen žmirkavim i ozlojeñenim okom majordoma Jeremije koji je, još sanjiv, gledao žandare sa strahopoštovanjem. Pošto je jedan od njih doveo konja kojeg Fournier bijaše ostavio iza zida u Ulici de l'Universite, general skoči u sedlo tako bezbrižno kao da ide na paradu, i s vršaka prstiju pošalje poljubac Marijani koja ga je s ulaznih stepenica gledala kako odlazi. — Do viñenja, princezo Marijana! I nemojte se kajati ni zbog čega. Ne možete zamisliti kako je divno ići u zatvor zbog tako lijepe žene...! Mala se četa izgubi u osvitu dana. Zora je ružičasto obojila bijeli kamen na fasadi palače, a iz obližnjih su se vrtova dizale svježina i lagana magla, skupa s prvim pjevom ptica. Marijana je bila mrtvo umorna, a kuk ju je strahovito bolio. Njene su sluge, u noćnim kapama, s očima natečenim od sna, mudro šutjeli i stajali iza nje poput kipova. Jedini se Gracchus, koji bijaše stigao zadnji, bos i samo u hlačama, usudio postaviti pitanje svojoj gospodarici. - Što vam se dogodilo, gospoño... gospoño princezo? - Ništa, Gracchuse! Obuci se i upregni konje. Moram izaći. Što se vas tiče, Jeremija, umjesto da me gledate kao da vas šaljem na stratište, idite probuditi Agatu! Ta bi mirno dalje spavala i kad bi joj se kuća srušila na glavu! - A ... što... što da joj kažem? - Da ste budala - poviče Marijana razdraženo - i da mi vaše usluge neće više trebati, ukoliko se za pet minuta ona ne stvori u mojoj sobi! Vrativši se u svoje odaje savršeno ravnodušna na žalosnu sliku što ju je sa svojim iščupanim zastorima i razbijenim porculanom pružala njena dražesna soba, Marijana namaže opekotinu peruanskim balzamom, iskapi veliku čašu hladne vode i naredi Agati, koja bijaše dotrčala sva usplahirena, da joj skuha jaku kavu. Ali je mlada djevojka, pred prizorom koji joj se ukazao, ostala na pragu kao ukopana. - što je? - nestrpljivo će Marijana. - Zar ne čuješ? - Go... Gospoño! - zamuca Agata sklopivši ruke. - Tko je noćas bio ovdje? Čovjek bi rekao da... da je sam vrag iz pakla prošao ovuda! Marijana se neveselo nasmiješi, zatim ode do garderobe da izvadi jednu haljinu. - Upravo to! - reče. - Vrag osobino! Ili, bolje rekavši, u tri osobe! A sad moju kavu, i to žurno! Agata trčeći nestade.


~ 89 ~

7.

KUĆA DOBROG DUHA Već je mrak padao i iza brežuljka Chaillot zasjali krvavi odsjaji požara, kad je Marijanina kočija po drugi put prešla preko mosta Concorde na putu za Passy. Dolazak noći, ubrzan gustim oblacima što potkraj dana bijahu prekrili pariško nebo, prigušio je svojim sivim plaštem crveni odbljesak posljednje zrake umirućeg sunca. Sparina je, teška i vlažna, postajala nepodnošljiva. Zrak je jedva strujao kroz spuštena okna na kočiji i Marijana je, naslonjena na tople jastuke od baršuna, disala teško nastojeći se malo osvježiti ovim zagušljivim vjetrićem i smiriti svoje živce što bijahu dostigli krajnju točku napetosti. To je ona po drugi put išla u Passy. Kad je jutros tamo stigla, riješena da i po cijenu najgoreg skandala dopre do Jasona i upozori ga, naišla je na zatvorena vrata. Samo se jedan pazikuća Švicarac, u papučama, mrzovoljan i sanjiv, bijaše pojavio kad je Gracchus povukao zvono na kapiji. Tvrdim francuskim jezikom čovjek je izvijestio da nikoga nema kod kuće. Mr. i Mrs. Beaufort nalaze se u Mortefontaineu kuda su otišli ravno iz kazališta.3 No pruženi je zlatnik ipak čičicu sklonio da kaže da se Amerikanac ima vratiti pred večer. Razočarana, Marijana je morala nalijevo krug, kajući se po prvi put što nije poslušala Francisov savjet. Ali iskrenost je imala tako malo zajedničkog s njim! Unatoč umoru koji je imala zahvaliti probdjevenoj moći, unatoč ranjenom kuku koji ju je bolio i prouzrokovao laganu groznicu, mlada žena nije mogla naći mira ni počinka. Poput kakve uklete duše, lunjala je iz sobe u vrt, iz vrta u sobu, i stoput otrčala u salon da na dražesnom zidnom satu od laka i bronze pogleda koliko je sati. Jedina promjena u toku ovog beskrajnog dana bila je posjeta policijskog komesara koji je došao da postavi nekoliko zbunjenih ali upornih i podmuklih pitanja o dvoboju u ranu zoru. Marijana je ostala pri Fournierovoj tvrdnji: nije se radilo o dvoboju. I činovnik je otišao vidljivo nezadovoljan. Napustivši pravac la Reine, kočija je sada brzim hodom grabila po velikom putu za Versailles, koji je sa svojim drvoredom tekao usporedo sa Seinom, i držala pravac gradske mitnice Conference. Prisilno zaustavljanje uslijedilo je na mjestu gdje su se izvodili opsežni radovi na podizanju Jonskog mosta, uostalom već gotovo dovršenog. To se dogodilo zbog hrpe kamenja koje je tu iskrcano u toku dana i koje je još uvijek zakrčivalo jedan dio kolnika. Ali je Gracchus, psujući kao pravi kočijaš, uspio prebroditi prepreku time što je načas izveo kola iz ravnoteže. Zatim je podbo konje hitrim udarcem biča i potjerao ih u galopu prema mitnici. Kad stigoše do prvih kuća u selu Passy, noć se već bila sasvim spustila, noć koju su olujni oblaci, što su se valjali poput prijetećeg dima, pretvorili u neprozirnu tamu. Nikakvo svjetlo nije probijalo kroz gusto zelenilo u koje su bile obrasle rešetkaste ograde oko pojedinih imanja. Samo je u jednoj neuglednoj kućici uz kolni ulaz svjetlucalo slabašno žuto svjetlo, što je značilo da se vratar šećerane bankara Benjamina Delesserta nalazi na svom radnom mjestu. Pored nje, drevno su banjsko šetalište u Passyju, nekoć puno buke i života, pritiskali nijemu tišinu i mrkli mrak, usred kojih su nepomična stabla u ovom zraku bez daška vjetra izgledala kao okamenjena. Gracchus skrene desno i potjera konje cestom što se blago uspinjala izmeñu kupališnog perivoja i zida jednog vrlo velikog imanja. Na vrhu 3 Predstave su počinjale i svršavale mnogo ranije nego u naše vrijeme. To je dozvoljavalo

da se u toku iste večeri stigne i do udaljenijih posjeda.


~ 90 ~

ove ulice, elegantni pozlaćeni fenjeri, okačeni o kuke od crnog željeza, osvjetljavali su visoku rešetkastu kapiju i dva mala ulazna paviljona, dva na dlaku ista čuvara palače Lamballe. Ali Marijana zaustavi svoju kočiju na pola uzbrdice i naredi Gracchusu da se postavi tako da bude što manje uočljiv. A pošto se mladi kočijaš tome začudio, ona objasni: - Kanim ući u ovu kuću, a da me nitko ne vidi. - A jutros... - Jutros je bilo drugo; bio je dan i skrivati se bila je ludost. Sad je noć, kasno je i htjela bih po mogućnosti izibjeći da se primijeti moj boravak u ovoj kući. Iz toga bi mogle proizaći samo neprilike za sve, a prvenstveno za gospodina Beauforta - reče zamišljajući kakva bi bila reakcija ljubomorne Pilar kad bi doznala da je u njenoj odsutnosti, noću, Jason primio jednu ženu, i to ženu po imenu Marijana. Vidjevši kako Gracchus okreće glavu sav zbunjen, Marijana zaključi da je pogrešno shvatio i da misli da se radi o ljubavnom sastanku. Zato se požuri da stvari stavi na pravo mjesto. - Jasonu noćas prijeti velika opasnost, Gracchuse. Jedina sam ja u mogućnosti da ga spasim. Eto zato je potrebno da se probijem do njega. Hoćeš li mi u tome pomoći? - Da spasite gospodina Jasona? Pa naravno! - odgovori valjani momak veselim glasom koji je Marijani rječito govorio koliko mu je odlanulo. - Samo, to neće ići glatko: zidovi su visoki, rešetke čvrste. A što se tiče ulaza sa ceste za Versailles... - Jutros sam u zidu primijetila jedna vratašca koja ne moraju biti daleko odavde. Možeš li ih otvoriti? - S čim? Imam samo ruke, a ako ih pokušam provaliti... - S ovim. I Marijana izvuče ispod svog ogrtača od lagane tamnozelene svile bravarski otpirač i pruži ga svom kočijašu. Osjetivši pod prstima oblik alata, Gracchus prigušenim glasom klikne: - Odlično!... Da, tako da!... Ali gdje... - Pst! To je moja stvar - prekine ga Marijana koja ovo oruñe bijaše otkrila u malom osobnom skladištu svog Jolivala. Kao i pokojni kralj Louis XVI, i visikont Arkadije se amaterski bavio bravarijom, pa je u svojoj sobi držao prilično lijepu zbirku alata koji bi kod nekog manje uvaženog čovjeka možda izazivao sumnju u njegovo poštenje. - Dakle, misliš li da bi pomoću ovog predmeta mogao otvoriti vrata? - Ako iza njih nema željezne prečke, bit će to igrarija - ustvrdi Gracchus. - Otiñite tamo i provjerite! - Jedan čas! Otiñi prvo ti polako do kapije i pokušaj ustanoviti da li u palači igdje gori svjetlo. Takoñer pogledaj da li su u dvorištu kakva kočija ili konji. Znam da je gospodin Beaufort očekivao jednu posjetu oko osam sati - dodade Marijana. - Moguće je da je posjetilac još tu. Umjesto odgovora, Gracchus dade znak da je sve razumio. On skide šešir i skupa s kaputom od svoje livreje položi ga u kola koja skloni na malu čistinu u banjskom perivoju, natkriljenu ogromnom krošnjom jednog starog stabla i još mračniju od njene okoline. Zatim, ustanovivši da su kola sada nevidljiva za onog tko ne zna za njihovo postojanje, krene prema rešetkastoj kapiji nečujnim, mačjim korakom. Kad su se Marijanine oči toliko privikle na tamu, da je napokon mogla razabrati vratašca, ona se uputi prema njima i pošto je utvrdila da su zaključana, šćućuri se u ćošak i stane čekati na Gracchusov povratak. Zagušljiva je sparina najavljivala oluju. Iz pravca juga dopirala je potmula grmljavina, a jedna je munja u daljini proparala nebo otkrivši načas vodenu traku Seine. Negdje u blizini, nesumnjivo na crkvici Notre-Dame-des-Graces, jedan je sat odbio devet, a Marijanino zebnjom ispunjeno srce burno zakuca u njenim grudima. Obuzimao ju je užasan i nejasan strah. Ako Jason iz Mortefontainea uopće ne kani svratiti kući prije sastanka kod Crawfurda? Ako je ovaj sastanak, o


~ 91 ~

kojem je Francis govorio u meñuvremenu osujećen... ili ako je Jason već otišao, protivno svim predviñanjima, protivno svim Cranmereovim pouzdanim obavještenjima... Ako sutra, u zoru, u grabama Vincennesa... Slika koju je Marijana u svojoj mašti stvorila, bila je tako živa i istovremeno tako svirepa, da se jedva savladala da ne jaukne. Drhtala je cijelim tijelom i morala se nasloniti na zid da bi joj dodir s hladnim kamenom ublažio groznicu koja ju je obuzimala i čekičala u sljepoočnicama. Još se nije bila ni oporavila od nedavne bolesti, a divljački postupak, kojem ju je minule noći podvrgao Černišev, samo je pogoršao stvar. Ali zato je u sjećanju na čovjeka kojeg je sada mrzila iz dna duše, nalazila nov izvor snage, te potraži maramicu i nesvjesno obriše potočić znoja što joj je tekao niz obraz. Godio joj je osvježavajući miris kolonjske vode kojom rupčić bijaše izdašno natopila prije odlaska. Uostalom, Gracchus se upravo vraćao. - Dakle? - Svjetlo gori u kući - šapne mladić - a u dvorištu je kočija koja samo što nije krenula. Nejasno sam razabrao nešto što je istrčalo iz kuće i uzveralo se u kola. Slušajte... U tom se trenutku zaista oglase kola u pokretu. Zatim se začuje škripa kapije i odjekne zvonak konjski topot, a naposljetku silueta jedne velike kočije izañe na ulicu što se spuštala uporedo sa zidom. Marijana i Gracchus se hitro šćućure u udubinu vratiju. Bilo je, uostalom, tako mračno, da kočijaš ove kočije nije mogao ni nazreti vratašca u velikom zidu i dva ljudska bića tamo skrivena. Stigavši na kraj nizbrdice kočija zakrenu udesno. Kočijaš zapuca bičem i konji poletješe po cesti za Versailles. - Mislim da sad možemo na posao - uzdahne Gracchus. - Da vidim koliko vrijedi vaš alat! On napipa bravu i gurne u nju otpirač. Željezo zaškripi u dodiru sa željezom koje ubrzo popusti i jezičac ključanice se bez mnogo muke zavrti. Ali su vrata koja možda već dugo vremena nisu otvarana ostala nepokretljiva. Gracchus ramenom upre u njih i ona konačno olabave, a Marijana ugleda djelić vrta i kroz drveće obraslo bršljanam blijede obrise velikog bijelog zdanja i njegove visoke, osvijetljene prozore što su se uzdizali nad trima terasama. Do središnjih, onih najviših i najljepše izrañenih, vodilo je dvostruko, lagano kameno stepenište uz koje se pružala ljupka i prozračna ograda od kovanog željeza i u čijem su podnožju sanjarile mramorne nimfe. U Marijaninim grudima srce zaigra prije nego što su joj noge zakoračile u pravcu ovih svjetala koja su joj jasnije od ikakvih riječi govorila da je Jason tu. Jedan udar groma, bliži od maloprijašnjeg, zatrese nebo i Gracchus, digavši glavu prema gustom svodu od lišća, reče: - Oluja se približava. Za nekoliko će trenutaka početi kiša i ja... - Ostani ovdje! - naredi mlada žena. - Nisi mi potreban. Ili, još bolje, sačekaj me u kolima, ali imaj na umu da ova vrata ostaviš samo pritvorena. - Zar ne bi bilo bolje da vas pratim? - Ne. Idi i skloni se od kiše. Ja se ovdje ne izlažem nikakvoj opasnosti... ili, ako se izlažem - dodade uz neobičan smiješak, nevidljiv u mraku - ti mi ne možeš biti ni od kakve pomoći. Do viñenja uskoro. Bez daljnjeg zadržavanja, ona skupi krajeve svoje suknje da se ne bi slučajno zapleli u niske grane, i uputi se laganim korakom prema kući. Što joj se više približavala, to je bolje razaznavala njenu neopisivu draž i nenametljivu otmjenost. To je bilo obitavalište jedne uistinu čarobne i profinjene žene, jedne od brojnih koje je krvavi Teror uništio! A blage stepenice, po kojima se Marijana uspela, nečujno poput daška, izgledale su kao stvorene da se nad njima prelijevaju skutovi od moarea i lebde košarice od satena...


~ 92 ~

Stigavši na terasu, morade rukom pritisnuti srce da bi stišala njegove nepravilne otkucaje i došla do daha koji joj je ponestajao kao da se popela na vrh nekog brda. Visoka, središnja prozor-vrata bila su odškrinuta i zahvaljujući snopovima svijeća što su gorjele u mnogokrakim pozlaćenim svijećnjacima uz zidove obložene drvetom, Marijana je vidjela dio velikog salona čije su obnovljene slikarije i tapete rječito govorile da ga vihor revolucije nije mimoišao; od namještaja, tu je bilo nekoliko naslonjača, visoka biblioteka s knjigama izblijedjelih korica, nijemi glasovir ispucale politure... Ona pruži ruku, i polako, bojažljivo, gurne vratnicu, sva u strahu da je prostorija prazna i da rasvjeta čeka nekog tko tek treba da se vrati. Ali odmah potom opazi Jasona i val sreće čitavu je preplavi, zbrisavši umor i zebnju, bol i groznicu. Upravo je pisao neko pismo. Sjedeći malo ukoso za pisaćim stolom osvijetljen svijećom u srebrnom svijećnjaku brzo je preko papira prelazio dugačkim guščjim perom. Plamen voštanice podavao je neku blagost njegovom neobično oštrom profilu, obasjavao tananu nosnu kost i okosnicu brade što je odavala samosvijest, ali je tim tamnijom sjenom produbljivao boru oko stisnutih usta i markantnu duplju gdje se smjestilo oko, nevidljivo pod spuštenim kapkom. Mršave ruke, snažne i lijepe, takoñer su poprimile uzbudljiv reljefni izgled: jedna stežući pero tako čvrsto kao da drži oružje, druga hvatajući sada s dva prsta list papira... Zbog nesnosne omare Amerikanac je uz jahačke čizme i hlače imao na sebi samo bijelu batistanu košulju čiji je spušteni ovratnik obnaživao snažnu grañu njegovog vrata i ramena. Zavrnuti su rukavi otkrivali mišice koje su izgledale kao izrezbarene od ostarjelog mahagonija. I u ovom elegantnom salonu, sa skupocjenim ukrasnim predmetima od srebra i porculana, sa ženstvenom notom što ju je podavao glasovir, Jason je izgledao tako neobično kao neki teški mač položen u krhku staklenu vitrinu. Ali Marijana, stojeći na pragu i zadržavajući dah, bijaše sasvim zaboravila na ono što ju je ovamo dovelo, pa se ograničila na to da ga promatra, sada konačno sigurna da joj neće uteći i odjuriti na svoj pogibeljni sastanak, i duboko raznježena crnim pramenom koji je neprestano padao na gusarov nos. Možda bi tu bila ostala nepomična sate i sate, da Jason svojim gotovo životinjskim nagonom nije osjetio nečije prisustvo. On digne oči, okrene glavu i uspravi se tako naglo, da je oborio stolicu koja bučno pade na pod. Nabravši obrve, on se zagleda u crnu sjenu na pragu terase i istog je časa prepozna. - Marijana! - poviče. - Što vi radite ovdje? Glas je zvučao osorno i Marijana, bačena na zemlju sa sanjarskih visova gdje je lebdjela već nekoliko trenutaka, ne uspje zatomiti uzdah. - Bila sam se ponadala da će vas moja posjeta obradovati, no već sam vraćena u stvarnost - reče ogorčeno. - Ne radi se o tome! Pojavili ste se na pragu ovih vrata, bez najave, na način da vas nitko nije ni čuo ni vidio, i čudite se da vas pitam što radite ovdje. Da je koja sobarica u tom trenutku ušla u ovu prostoriju, bila bi pobjegla glavom bez obzira. Je li vam to jasno? - Zaista ne vidim zašto! - Zato što bi neminovno pomislila da ste duh gospoñe de Lamballe koji bludi po ovoj kući... bar sudeći po glasinama koje kolaju, iako ja još nikad nisam na njega naišao. Ali ovdašnji su ljudi vrlo osjetljivi u tom pogledu. Otkako je njihova giljotina u serijama proizvodila mrtvace, oni posvuda vide sablasti! - U svakom slučaju nadam se da vam nisam zadala straha?!


~ 93 ~

Jason slegne ramenima i poñe prema gošći koja je još uvijek stajala kao ukopana, jer joj uopće nije palo na pamet da bi se i ona mogla pokrenuti. - Rekavši ovo samo usput, vraćam se na svoje pitanje: što radite ovdje? Provjeravate da li me Rus ubio? Dvoboj se nije održao. Princ Kurakin je primorao vašeg junaka da od toga odustane i da k istih stopa krene na jedan zadatak. Uostalom, to mi je jako žao! - Zašto? Toliko vam je stalo da umrete? - Vi me zaista držite mekušcem! - primijeti Jason uz gorak osmijeh. - Ali upamtite slijedeće: vaš se kozak izlagao većoj opasnosti nego ja, jer bih bio učinio i nemoguće samo da ga ubijem. Zbilja, da kojim slučajem ova... odgoda nije vaše maslo? Smatram vas više nego kadrom da usred noći odete Kurakinu, izvučete ga iz postelje i na koljenima ga zamolite da »ovo spriječi«! Marijana pocrveni. Takvom se mišlju stvarno bavila i, ne znajući za Talleyranda, točno se s tom namjerom prošle noći i uputila u palaču Thenlusson. I samo je posredovanju kneza od Beneventa imala zahvaliti što nije došla u položaj da mora priznati jedan postupak koji bi Jason protumačio sam bog zna kako! Ona digne glavu. - Ne, to nisam bila ja. Dajem vam riječ! - Dobro. Vjerujem vam. Onda, mogu li po treći put… - Znati što radim ovdje. Odmah ću vam to reći: došla sam da vas izbavim daleko veće opasnosti nego što je ona koja vam je prijetila od Černiševljevog mača. - Opasnost? Bože moj, kakva?... Riječ mu presiječe tako snažan grom, da se činilo kao da je udario u sam krov kuće. Istodobno silovit nalet vjetra provali kroz otvorena vrata i prozore, te zakovitla zastore i papire na pisaćem-stohi. Stakla zazvoniše. Jason potrči i sve pozatvara, pokupi raspršene papire, ponovo upali nekoliko svijeća što ih je vihor utrnuo, zatim priñe Marijani koja u meñuvremenu bijaše kročila u sobu, sada neizdržljivo sparnu. Lagani joj se svileni ogrtač, koji bijaše prebacila preko jednostavne i svježe, tratinčicama izvezene haljine od finog lanenog platna, učini nesnošljivo toplim. Ona ga skine i odloži na jedan naslonjač. Kad se okrenula Jasonu, vidje kako je znatiželjno promatra i sva se zbuni. - Zašto me tako gledate? - upita ne usudivši se pogledati ga u oči. - Ne znam. Ili, bolje rekavši... znam. S ovom haljinom, ovom vrpcom što vam pridržava kosu, podsjećate me na derište iz Seltona, ono koje sam tada, prije nepune godine dana, po prvi put vidio! Zaista kratak vremenski razmak za sve ono što ste proživjeli! Kad čovjek pomisli da od onda imate već drugog muža, da vam je Napoleon ljubavnik, i to možda ne jedini! To je nevjerojatno. - Ako se ima na umu da me nijedan od mojih muževa nije napravio svojom ženom, da li je to onda lakše povjerovati? - upita Marijana tužno. - Znam, znam. Po vašem se car pobrinuo za to. Glas mu je bio posprdan, hladno zajedljiv i preziran. Marijanu iznenada obuze bijes, grudi joj se gordo nadmu, obrazi pocrvene, a oči sijevnu poput munje. Dok je ona došla k njemu izbezumljena od strepnje, gotovo luda od pomisli da bi u zoru mogao umrijeti pod hicima streljačkog voda, dok je došla da ga upozori na opasnost što mu prijeti, on nije našao ništa drugo da joj pruži do zajedljivosti i podmuklih pitanja o načinu na koji bijaše postala žena... Toliko ju je to razočaralo da je izgubila glavu i usudila se dobaciti mu ono što je tako brižljivo od njega skrivala. - Nikad to nisam tvrdila - poviče glasom koji je treperio od srdžbe. - Pošto želite znati sve, evo vam: car je bio tek moj drugi ljubavnik. Prvi je jedan bretanjski mornar koji je utekao sa zarobljeničke lañe u


~ 94 ~

Plymuthu i s kojim sam onda pobjegla iz Engleske. On me spasio propasti onako kako to čine obalni gusari i on je taj koji me prvi imao, na slami u jednoj suši. I ja sam mu to dopustila zato što sam ga još trebala i što je umirao od želje za tim! Hoćete li da vam kažem i njegovo ime? Zvao se... Pljuska, koja joj je presjekla dah, skide joj mrak sa očiju i potpuno je otrijeznio. Poput kažnjenog djeteta, stavi ruku na gorući obraz i digne na Jasona oči, već oblivene suzama, ali ustukne pred tim od bijesa izobličenim licem. Neopisiva srdžba što je izbijala iz Jasona, činila ga je tako strašnim, da htjede pobjeći, ali je on jednim pokretom dohvati i ponovo je ošamari iz sve snage. - Prljava mala droljo! A koliko ih je još poslije toga bilo? Kolikima si se podala? Sto?... Kad pomislim da sam te volio! Što to govorim? Volio? Obožavao sam te... bio sam lud za tobom... lud do te mjere, da se nisam usudio taknuti te... lud do te mjere, da sam dolazio u iskušenje da ubijem čovjeka koji te posjedovao, iako sam mu se od srca divio! Ali njega, njega, koliko si ga puta prevarila? S kim? S onim Rusom jamačno! Ovaj je zadihani glas grmio poput pomahnitale oluje. Luda od zaprepaštenja i očajna što se bila prepustila onoj glupoj srdžbi, Marijana shvati da je kod ovog čovjeka oslobodila nepoznate snage jedne strastvene duše, utoliko strašnije što ih je inače znao tako dobro obuzdavati snagom svoje nepokolebljive volje. I pokuša ga umiriti. Grčevito se uhvativši za te tvrde ruke, koje je bijahu ščepale za ramena i tresle je nesmiljeno, kao zrelu šljivu, Marijana preklinjući izusti: - Jasone, smirite se! Saslušajte me barem. Ali on je samo još jače prodrma. - Naravno, slušam te. I sad ćeš odgovoriti. Dakle, što je s onim Rusom? Možeš li se na svoju pokojnu majku zakleti da te nikad nije posjedovao? Stravično sjećanje na prošlu noć ovlada Marijanom kojoj se ote samrtnički uzdah. - Ne to!... Ne... ne to!... - Hoćeš li odgovoriti, reci! Odgovorit ćeš mi... da... Ovog puta iz Marijaninih grudi izbi hropac. Pomahnitao od bijesa, Jasan je bijaše šcepao za grlo i stezao, stezao... Ona zatvori oči i prestane se otimati. Evo, umire... umire od njegove ruke! Sve će biti mnogo jednostavnije! Samo ga treba pustiti da svoje učini i ništa više ne reći... a sutra će ih Savaryjevi ljudi sjediniti u smrti. Evo, već gubi svijest. Crvene su joj munje bljeskale pred očima. Ona omlitavi u podivljalim rukama što su je davile, i Jason konačno shvati da je ubija. On je tako naglo ispusti, da je zateturala i bila bi pala na pod, da se iza nje u dobar čas nije našao naslonjač u koji se srušila. Na trenutak se opusti u mekanim jastucima, nastojeći doći do zraka koji joj se malo-pomalo vraćao u pluća. Zatim stane pažljivo trljati povrijeñeni vrat. Jecaj, što joj se oteo, zamre joj na usnama. Oluja se oko njih sada već bila potpuno razularila i obavijala ih jednim paklenskim svijetom, ali je njihov vlastiti, unutarnji svijet bio još pakleniji. Bolno očajnički, ona prošapće: - Ljubim te... Pred Bogom koji me čuje, zaklinjem se da te ljubim i da ne pripadam nikome! - Odlazi! Otvorivši oči, ona vidje da joj je okrenuo leña i otišao na drugi kraj salona. Ali isto tako vidje da drhti i da mu se od znoja košulja prilijepila za zagasitu kožu. S mukom se digne iz naslonjača, ali se odmah morade za njega i pridržati. Gorjela je od groznice i sve se oko nje vrtjelo. Ali nije mogla otići prije nego li mu konačno kaže zašto je došla, prije nego li ga upozori da se čuva... Pošto je nije ubio, nije više željela ni da on umre! On mora živjeti, živjeti! Čak i u tom slučaju ako


~ 95 ~

je njoj suñeno da ostatak svojih dana provede u polaganom umiranju od toga što ga je izgubila. Na kraju krajeva, svojom je slijepom srdžbom počinila ogromnu glupost, pa je pravedno da je i plati. Uz nadljudski napor volje, ona se uputi prema njemu, kroz nepreglednu, stotine milja dugačku pustinju, koju je u njenim očima predstavljao ovaj salon. - Ne mogu otići... - promuca - još ne! Treba da znaš... - Nemam što da znam. Neću nikada više da te vidim! Odlazi! Unatoč surovim riječima, Jasonov glas bijaše izgubio razjaren prizvuk. Postao je težak i sumoran... najednom čudesno sličan onom koji Marijana jedne večeri bijaše začula u jednom zrcalu... - Ne... Slušaj! Večeras ne smiješ izlaziti! To. sam ti i došla reći! Ako odeš Cuintinu Crawfordu, izgubljen si... nećeš vidjeti izlazak sunca! Jasan se naglo okrene i pogleda Marijanu s nehinjenim iznenañenjem. - Crawfordu? Kakva je to sad izmišljotina? - Znala sam da to nećeš priznati, ali je štetno nijekati, jer to je samo gubitak vremena. Znam da te Škot očekuje u jedanaest sati, tebe i neke druge ljude, zbog stvari koje neću da znam, jer se one tiču samo tebe... i jer u mojim očima ti ne možeš biti u krivu. - Koje ljude? Marijana pogne glavu, u neprilici što mora izgovoriti imena urotnika. - Baruna de Vitrollesa... viteza de Bruslarta. Sasvim neočekivano Jason prasne u smijeh. - Ne poznajem tog gospodina de Vitrollesa, ali znam tko je vitez de Braislart, a i vi to znate, ako se dobro sjećam. Hoćete li mi objasniti što ja imam s urotnicima? Da ne očekujete da ću primiti kao počast to što me ubrajate meñu njih? - Ali... Zar ne morate ići Crawfordu, Ulicu d'Anjou? - upita Marijana, malo zbunjena njegovom hladnokrvnošću koja nije bila lišena vedrine i veselosti. - Tako je! Moram ići Crawfordu, Ulica d'Anjou.. sutra prije podne, oko ručka. Usput ću pogledati njegovu vrlo vrijednu zbirku slika. Ali... ako sam vas dobro razumio, vi mislite da ću se tamo uputiti još večeras, i to zato da bih se sastao s tim čudnim osobama? Hoćete li mi reći što bih s njima imao raditi? - Otkud za to znam? Obaviještena sam da ste upleteni u rojalističku zavjeru kojoj je cilj osigurati po svaku cijenu sklapanje mira s Engleskom, zatim da se zavjerenici imaju noćas sastati kod Crawforda, a taj Cravvford navodno igra manje ili više dvostruku igru, i konačno, da se Savary sprema uhapsiti čitavu grupu koja će iz istih stopa biti odvedena u Vincennes i strijeljana bez suda. Eto zašto sam došla ovamo: da vas kumim i molim da tamo ne idete... kako biste sačuvali život... iako taj život pripada drugoj ženi. Jason sjedne na jednu stolicu i, podbočivši se laktovima o koljena, uperi u Marijanu pogled u kojem su se miješale zabezeknutost i raspoloženost. - Volio bih znati gdje ste pokupili ove bapske priče. Kunem vam se da nisam ni u što upleten! Ja, ja da sam istomišljenik rojalista, izaslanik ovih izbjeglih prinčeva koji su umjeli spasiti samo svoju kožu, pustivši kralja da ode na stratište, a malog Louisa XVII da skapava u bijedi u Templeu? Ja, ja na strani Engleza? - Zašto ne! Zar vas nisam upravo u Engleskoj upoznala? Zar niste prijateljevali s princom od Walesa? Jason slegne ramenima, ustane i učini nekoliko koraka u pravcu biblioteke. - Svatko može postati ðurin »prijatelj«, samo ako posjeduje koliko-toliko samosvojnosti i ako nije skrojen baš po istom kalupu kao ostali ljudi. U stvari me primio u svoj krug zato što sam prijatelj Orlanda Bridgemana, njegovog intimusa. A Orlando je čovjek koji mi je


~ 96 ~

priskočio u pomoć, prihvatio me, spasio onda kad sam ostao bez igdje ičega poslije brodoloma moje lañe na obalama Cornwalla. Poznajemo se odavna. Dakle, imam prijatelja Engleza. Ali to ne znači, bar mi se iako čini, da sam zbog toga morao usvojiti nazore čitave Engleske. Pogotovo kad moja zemlja, koja službeno nije u ratu s njom, ocjenjuje da su odnosi svakim danom sve zategnutiji i da se sve više pogoršavaju... rat se približava. Dok je to govorio, bijaše otvorio jedan od ormarića što su sačinjavali podnožje biblioteke, izvadio iz njega bocu, pladanj i dvije čaše koje je odmah i natočio. Tamo gore, tresak se oluje udaljavao. Čula se još samo nejasna tutnjava, pomiješana sa štropotom pljuska koji je vihor donio i koji se sručio na grad šibajući lišće na drveću i udarajući bjesomučno po staklima i krovnim crijepovima. Osjetivši neizrecivo olakšanje, Marijana bijaše sjela na klupčicu od glasovira, dok su joj se otkucaji srca malo-pomalo smirivali. Ništa više nije poimala od večerašnje lude pustolovine, osim činjenice da Jason nije u opasnosti i da to nikad nije ni bio... i osim činjenice da mu nikad nije bilo ni na kraj pameti da sudjeluje u uroti protiv Napoleona... i konačno, da je vidljivo omekšao prema njoj... Groznica joj je udarala u sljepoočnicama i stezala grlo. Nikad se Marijana još nije osjećala tako umornom, ali je uporno pokušavala sakupiti razbacane kamenčiće tog apsurdnog mozaika što su ga tvorili posljednji dogañaji u njenom životu, nastojeći shvatiti... - Napokon - prozbori polako, više kao da glasno misli, negoli da se obraća Jasonu - napokon, bili ste očito u Mortefontaineu... sa svojom senorom Pilar i vratili se očito bez nje... - Točno. Bio sam tamo i vratio se tek večeras. - Vratili ste se... zato što ste imali primiti jednog najavljenog posjetioca, posjetioca kojeg sam vidjela kako napušta ovu kuću. - Na ovo nemam što primijetiti! - reče Jason. - Savršeno ste dobro obaviješteni, ali ponavljam, samo što se tiče ovog! Afera Crawfurd odlikuje se blistavom maštovitošću i po tom predmetu mislim da je na meni red da postavim pitanja. Nego, uzmite ovo! Sigurno vam je potrebno. »Ovo« je bila jedna od dvije čaše španjolskog vina koje je maloprije natočio. Marijana je nesvjesno uzme, otpije gutljaj koji ju je malo zapekao u grlu, ali okrijepio. - Hvala - izusti odlažući čašu na rub glasovira. - Možete pitati, ja ću odgovarati. Očekujući nove prijekore kad bude rekla tko joj je obavještač, ona unaprijed obori oči pomirena sa sudbinom, i uzdahne sklopivši ruke na koljenima. Zatim nastade kratkotrajna šutnja za koje se Marijana ne usudi dići glavu, vjerujući da Jason smišlja pitanja. Ali on se zadovoljavao time da je gleda. - Dobro - reče napokon. - U ovom vas slučaju imam pitati samo jednu stvar: ime osobe od koje ste čuli ovu fantastičnu pripovijest, jer moram rasvijetliti cijelu ovu zbrku. Vi to sami sigurno niste izmislili. Tko vam je rekao da idem Crawfurdu u svojstvu urotnika? - Francis... - Francis? Hoćete reći Cranmere? Vaš muž? - Moj prvi muž! - naglasi Marijana zlobno. - Ne vraćajmo se na to! - primijeti Jason nestrpljivo. - Ali odakle ste ga izvukli, tog tipa? Gdje i kada ste ga vidjeli? - Sinoć, kod mene. Kad sam se vratila iz kazališta, zatekla sam ga u svojoj sobi. Ušao je u nju pošto je preskočio vrtnu ogradu i popeo se na balkon. - To je nevjerojatno! To je bezumno! Ali pričajte. Hoću sve da znam... Kad se taj čovjek umiješa u neku stvar, onda se svašta može očekivati.


~ 97 ~

Sada više nije bilo traga raspoloženosti na napetom Beaufortovom licu. Nalakćen na glasovir, nije Marijanu, koja je sjedila na klupčici, nadvisivao samo svojim golemim stasom; nego i svojim zapovjedničkim pogledom što se prikovao za lijepo, pognuto lice. On grubo naredi: - Prije svega, gledajte me u oči! Moram znati da li govorite cijelu cjelcatu istinu. Uvijek ta sumnja, obojena prezirom! »Što bi trebalo učiniti«, pomisli Marijana tužno, »da bi konačno uvidio da ga ljubim i da za mene na cijelom svijetu postoji samo on?« Ali se pokori i digne glavu. Njen je zeleni pogled, izvanredno miran i bistar, sada počivao na čovjeku što se bijaše nagnuo prema njoj. - Sve ću vam ispričati - reče jednostavno. - Vi ćete suditi. Nije joj trebalo mnogo riječi da opiše prizor u kojem se minule noći suočila s Francisom Cranmereom. Dok je govorila, pratila je na gusarovom licu brzo smjenjivanje dojmova: čuñenje, srdžbu, negodovanje, prezir, samilost takoñer, ali Jasan ne izusti ni slova, ne ote mu se ni najmanji usklik dok je pripovijedanje trajalo. Pa ipak, kad je završila, Marijana je s radošću primijetila da su pomorčeve plave oči izgubile gotovo svu svoju tvrdoću. On časak ostane u istom položaju, gledajući je šutke, zatim uz dubok uzdah slegne ramenima, okrene se od nje i udalji nekoliko koraka. - I vi ste platili! - promrsi kroz zube. - Poznajući ga kakav je, vi ste platili, naslijepo! Nije vam palo na pamet da je mogao lagati, da je to bila samo izlika kako bi od vas iznudio novac? »A tebi«, pomisli Marijana tužno, »tebi ne pada na pamet da te dovoljno volim da u takvoj prilici izgubim glavu, i da bih mu za tvoj spas bila dala sve što imam?...« Ali ne izusti glasno ovu gorku misao, nego sa sjetom u glasu odgovori: - Davao je takve pojedinosti, da nisam mogla ne povjerovati mu. On mi je i rekao da ćete čitav dan provesti u Mortefontaineu, i opet on mi je rekao da ćete se odande vratiti sami, on mi je napokon rekao da ćete večeras primiti jednog važnog posjetioca... i sve se to pokazalo točnim, jer sam jutros, u zoru, dotrčala ovamo i za sve to dobila potvrdu iz usta vašeg vratara. Sve je bilo točno... osim onog najvažnijeg, ali zar sam ja to mogla slutiti? - Ja, ja urotnik! -vikne Jason bijesno. - I vi ste to povjerovali? Zar me dovoljno ne poznate? - Ne - Marijana će vrlo ozbiljno - ne... ako ću biti iskrena, ja vas uopće ne poznam. Imajte na umu da ste za mene prvo bili neprijatelj, zatim prijatelj i spasitelj prije nego što ste prema meni postali... ravnodušni! Posljednja je riječ s mukom prešla preko usana, ali ju je Marijana ipak uspjela izgovoriti odlučno. Zatim, vrlo blago, doda: - Koji je od ovih ljudi onaj pravi, Jasone, jer ste se s ravnodušnošću, čini se, vratili na neprijateljstvo... ako ne na mržnju? - Ne govorite gluposti! - reče Jason silovito. - Tko može biti ravnodušan prema ženi kakva ste vi? Postoji u vama nešto što nagoni na najgore nasilje. Čovjek vas može samo strasno voljeti... ili poželjeti da vas ubije! Sredine nema. - Vi ste očito izabrali... drugu alternativu!... Ne mogu vam to zamjeriti. Ali prije nego što vas napustim, htjela bih znati jednu stvar. Okrenut leñima prema njoj, zurio je u kišu što je pljuštala po oknima, i u neprozirnu tamu nad vrtom. - Što? - Ova posjeta... tako važna da ste zbog nje napustili sijelo kod španjolske kraljice, htjela bih znati... oprostite! Htjela bih znati da li je to bila ženska posjeta.


~ 98 ~

On se ponovno okrene i odmjeri je od glave do pete, ali je ovog puta u njegovim očima, protiv njegove volje, bljesnulo nešto kao tračak ljubavi. - Zar je to tako važno? - Važnije nego što možete zamisliti. A ja... ja vas nikad više neću ništa pitati! A niti ćete ikad više o meni što čuti. Njen je glas pri tom bio tako bolno rezigniran, tako čedan istovremeno, da je našao put da se probije kroz oklop. Zanos, koji više nije mogao obuzdavati, baci gusara na koljena pred mladu ženu čije ruke zarobi svojima: - Zaista si luda! Ova je posjeta imala samo trgovački značaj, a posjetilac je bio muškarac, Amerikanac kao i ja: moj prijatelj iz djetinjstva Thomas Sumter koji je upravo otišao da se pobrine za krcanje mog broda. Ti znaš, ili ne znaš, da se zbog blokade mnogi veliki francuski proizvoñači za prijevoz svoje robe obraćaju američkim brodovlasnicima. Takav je slučaj i jedne ljupke gospoñe koja u Reimsu upravlja velikim podrumima vina iz Champagne, i gospoña Nicole Clicquot-Ponsardin mi ukazuje svoje povjerenje otkako plovim. Thomas je za mene zaključio posljednju pogodbu i još noćas mora stići u Morlaix da bi teret uputio izvan... granica francuskog carstva. To je cijela moja urota! Jesi li zadovoljna? - Šampanjac! - klikne Marijana smijući se i plačući istodobno. - Šampanjac je bio u pitanju! A ja sam mislila... Oh! Bože moj! To je prelijepo, to je predivno... to je upravo smiješno! U pravu sam kad kažem da te uopće ne poznam! Ali Jason se samo nasmiješi bujici radosti što je provalila iz mlade žene. Njegove su tamne i ozbiljne oči požudno gutale njeno lice ozareno od sreće. - Marijana, Marijana! Tko si ti, sa svojom djetinjom bezazlenošću i svojom prepredenošću iskusne žene? Ti si čas jasna kao dan, čas zagonetna kao noć, i ja možda nikad neću znati što je od toga istina. - Ljubim te... to je istina. - Ti posjeduješ moć kojom me prisiljavaš da trpim pakao, ili da se ja sam pretvorim u vraga. Jesi li ti žena ili čarobnica? - Ljubim te... i ja sam samo ona koja te ljubi. - A ja te umalo nisam ubio! I htio sam te ubiti... - Ljubim te... već sam to zaboravila!... Snažne tamnopute ruke nježno skliznu do Marijaninih ramena, zatvore se oko nje, privuku je na tvrde i tople grudi, dok su Jasonove usne bludjele po njenim očima, po njenim obrazima i tražile njena usta. Drhteći od sreće, tako silne da je načas pomislila da će od nje umrijeti, Marijana se prepusti rukama koje su je sada stezale, pripije se čvršće uz Jasona i zatvori oči, tako pune suza da su mu sklopivši se smočile lice. Njihov je poljubac imao okus soli i plamena, slasti i oporosti, žestine i nježnosti, okus svega onoga što su dugo čekali, dugo željeli, dugo zazivali od neba bez istinske nade da će biti uslišani. Bila je to čitava vječnost što je potrajala nekoliko trenutaka i prekinula se samo zato da bi ponovo započeli s još više strasti. Bilo je to kao da ni Jason ni Marijana ne mogu utažiti tu silnu i bolnu glad što su je osjećali jedan za drugim i bilo je to kao da u ovom varljivom trenutku sreće nastoje iskoristiti čitav svoj dio raja na zemlji. Kad su se napokon malo razdvojili, Jason prihvati prstima Marijaninu bradu i neznatno joj digne glavu, da bi promatrao kako plamen svijeće titra u morskim dubinama njenih očiju. - Kakav sam blesan bio! - uzdahne. - Kako sam samo mogao načas pomisliti da ću biti kadar živjeti svoj život zauvijek daleko od tebe! A ti si dio mene, kao moja krv i moje meso!... Što ćemo sad činiti? Nemam prava da te zadržim, a niti ti nemaš većeg prava da ostaneš sa mnom. Postoje...


~ 99 ~

- Znam! - prekine ga Marijana stavivši hitro ruku na usta svom prijatelju, kako bi ga spriječila da izgovori imena koja bi nepovratno raspršila svu čar. - Ali ovi časovi pripadaju samo nama... Zar nije moguće zaboraviti na svijet i njegovu stvarnost još nekoliko trenutaka? - Ja bih to htio koliko i ti... tako bih to htio! - reče očajničkim glasom. - Ali, Marijana, tu je onaj čudan Cranmereov upad, ono lažno upozorenje... koje te tako skupo stajalo... - Novac ne znači ništa. Ne znam više što da s njim radim. - Ipak ću ti ga vratiti. Ali ni ja nisam mislio na novac. Nego se pitam zašto ti je ispričao cijelu ovu priču. Marijana prasne u smijeh. - Pa upravo zbog novca. Sam si rekao da mu ga je jamačno ponestalo, pa se dosjetio kako da do njega najlakše doñe. Jedino što se ovdje može učiniti, jeste da se na to više ne misli. Ona polako ovije ruke oko vrata svom prijatelju i čvršće ga privuče k sobi, ali Jason se nježno oslobodi ljupkog zagrljaja i uspravi se: - Zar ne čuješ? Jedan prozor bez prestanka lupka u susjednoj sobi. - Pozovi slugu. - Sve sam ih poslao na spavanje mnogo prije nego što je Thomas stigao. Moji se poslovi tiču samo mene. On se uputi prema vratima susjedne prostorije, a Marijana nesvjesno poñe za njim. Sad kad je kiša gotovo prestala i nijema se tišina spustila na zemlju, atmosfera ove kuće učinila joj se čudnom. Kao da se čulo šuštanje haljina i šapat glasova, ali to su nesumnjivo rominjale posijedmje kapljice kdše po lišću i šljunku u vrtu. Salon, u kojem je prozor lupkao, bijaše mračan i gotovo prazan, a Marijani se učini da kroz stakla vidi kako u parku, što se spuštao do puta za Versailles, titraju slabašna svijetla koja su ovoj gustoj tami podavala zlokobno obilježje. Ona se primakne Jasonu koji je upravo bio zatvorio prozor. - Čini mi se da sam opazila neka nestalna svijetla u parku. Ti nisi ništa vidio? - Baš ništa. Tvoje su te oči prevarile, došavši naglo iz svjetla u mrak. - A ovi šumovi?... Ti ništa ne čuješ? Čine se kao šuštanje svile, uzdasi. Možda je bila posljedica gotovo potpune tame, jer je tek tračak svjetla prodirao iz susjednog salona kroz odškrinuta vrata, ali je osjetila kako joj se uši i glava pune tihim i uznemirujućim šumovima. Bilo je to kao da je oživjela sva zidna drvenarija, sav parket, svaki komad namještaja u kući... i bilo je to jezivo. Uznemiren neobičnim zvukom njenog glasa, Jason je ponovo zagrli privukavši je k sebi nježno, kao neki krhki predmet, a zatim osjeti kako joj tijelo gori, i ozbiljno se zabrine: - Pa ti imaš groznicu!... Zato ti se i pričinja da vidiš i čuješ ono čega nema. Doñi, osjećam kako drhtiš ... Tebi treba njege! Bože moj! A ja... On ju je pokušavao odvući, ali je ona pružila otpor, očiju širom otvorenih u tamu koja se sada nije više činila tako neprozirnom. - Ne... Slušaj! Kao da netko plače. Neka žena... Plače zato da bi nas upozorila... - Sad ćeš mi i ti reći da sd vidjela duh jadne princeze! Dosta, Marijana! Sama sebi zadaješ bol, a ja se bojim da sam ti boli već ja previše zadao. Hajdemo odavde. I bez daljnjeg raspravljanja, Jason podigne Marijanu, odnese je u veliki salon i brižljivo zatvori vrata za sobom prije nego što je svoje breme odložio na jedan mali divan. Prvo Marijanu pokrije s njenim svilenim ogrtačem, zatim joj podvuče jastuk pod glavu i izjavi da ide probuditi kuharicu koja će zagrijati mlijeko. Došavši do ugla biblioteke, povuče zvono koje je tu bilo skriveno. Do nosa umotana u zelenu svilu, Marijana ga je pratila pogledom.


~ 100 ~

- Nema smisla! - uzdahne. - Najbolje da se vratim kući. Ali, znaš... ako duha nisam vidjela, a ono sam ga čula sigurno! - Ti si luda! Nema duhova osim u tvojoj mašti! - Ima… rekao je da se moramo čuvati. A tada, iznenada, kuća kao da se probudila. Čulo se bučno otvaranje i zatvaranje vrata, zatim bat užurbanih, trčećih koraka. Prije nego što je Jason dospio stići do unutarnjih vrata da vidi što se dogaña, ona se bijahu otvorila i propustila jednog navrat-nanos odjevenog i krajnje usplahirenog slugu. - Policija, gospodine! To je policija! - Ovdje? U ovo doba? Pa što su došli? - Ja... ja ne znam! Primorali su vratara da otvori kapiju i već su u vrtu. Obuzeta užasnim predosjećajem, Marijana se bijaše uspravila. Grozničavo, s drhtavim rukama, navlačila je svoj ogrtač i vezivala svilene vezice, zureći u Jasona izbezumljenim pogledom. Pade joj na um da ju je možda Francis izigrao i bez ikakvih dokaza prijavio Jasona kao zavjerenika. - Što ćeš učiniti? - prošapće sva prestravljena. - Vidiš da sam imala pravo što sam se bojala. - Nema razloga za bojazan! - ustvrdi on odlučno. - Nisam učinio ništa i ne vidim što bi mogli imati protiv mene. Zatim se okrene sluzi koji je još uvijek drhtao na pragu sobe: - Recite starješini ove gospode da ih očekujem. Sigurno je posrijedi nesporazum. Ali nastojte ih zadržati nekoliko trenutaka. Dok je govorio zakopčao je ovratnik svoje košulje, svezao kravatu i obukao kaput koji radi nesnosne vrućine bijaše odložio na stolicu. Zatim se vrati Marijani i pomogne joj da se digne. - Kako si zapravo ušla u ovu kuću? - Kroz vrata u zidu što gledaju na ulicu Seine. Gracchus me čeka s mojom kočijom koju je skrio u neposrednoj blizini. - Onda mu se moraš smjesta pridružiti... Nadam se da je put još slobodan. I srećom, kiša je prestala! Hajdemo!... Policajci će vjerojatno doći kroz dvorište. Ali ona mu se očajnički uhvati za vrat. - Neću da te napustim! Ako si u opasnosti, hoću da je s tobom podijelim. - Ne govori djetinjarije: nisam u opasnosti! Ali ti, ili u najmanju ruku tvoj glas će biti u velikoj opasnosti ako te policajci ovdje zateknu. Ne smije se saznati... - To mi je svejedno! - poviče Marijana silovivito. - Radije reci da nećeš da Pilar sazna... - Za ime boga, Marijana, prestani buncati! Kunem ti se da mislim samo na tebe kad te preklijem da nestaneš... On iznenada umukne i ispusti iz zagrljaja mladu ženu. Bilo je prekasno... Vrata su se upravo otvarala i propustila jednog krupnog i čvrsto grañenog čovjeka, s dugačkim brkovima, odjevenog u crno, zakopčanog do grla. U ruci je držao, visok pusten šešir, takoñer crn, a Marijana u svijetlu svijeća opazi da ima najtvrñi i najhladniji pogled što ga je ikad vidjela. Došljak se suho predstavi. - Inspektor Paques! Žalim što vas smetam, gospodine, ali sam večeras dobio obavijest da je u ovoj kući počinjen zločin i da ćemo ovdje naći jedan leš. - Zločin? - zaprepastiše se Jason i Marijana jednoglasno. Dok se gusar primicao policajcu, mlada žena potraži oslonac, jer je osjećala kako je hvata nesvjestica. Pogibeljna apsurdnost, koja se uvukla u njen život one proklete večeri u kazalištu, kao da se kanila tu ušančiti za vječna vremena. Što to sad opet znači ova priča o zločinu, o lešu? Upad policije na čarobnu pozornicu ljubavnog dueta poprimao je


~ 101 ~

razmjer loše farse, rusvaja na seoskoj svadbi. Meñutim se Jasonov glas razlegao mirno i čak malo raspoloženo: - Jeste li sigurni u svoj izvor informacije, gospodine? Ova kuća, to već znam, slovi kao ukleta, ali odatle do leševa u njoj... Ne bih htio dovoditi u sumnju vaša obavještenja, ali mi je sve ovo jako čudno. Gusareva odmjerenost i učtivost očito su se svidjele policajcu, jer mu se naklonio, doduše kruto, prije nego što je odgovorio. - Drage volje ću vam priznati gospodine, da smo spomenuto obavještenje primili u anonimnom obliku, ali je ono tako precizno... i tako uvjerljivo, da nisam ni časa oklijevao! - Tako precizno?... Vi, dakle, znate čiji leš ovdje tražite? - Ne. Znamo samo da se radi o jednom vjernom sluzi njegovog veličanstva cara i... o čovjeku koji pripada visokim policijskim krugovima. Utoliko sam manje mogao zanemariti ovo upozorenje, što se navodno radi o političkom umorstvu. Jason se nakloni. - Potpuno ispravno... iako me ovo isto toliko zapanjuje koliko golica! Izvolite, gospodine, predajem vam kuću. Pretražujte! Ja ću vas sa zanimanjem slijediti čim, uz vašu dozvolu, gospoñu smjestim u kola. Takve stvari nisu za mlade žene. Inspektor Paques, koji je već bio krenuo ka izlazu da se pridruži svojim ljudima, iznenada se predomisli i vrati do Jasona i Marijane. - Nemoguće, gospodine! Čak ću i vas zamoliti da ne napuštate ovu sobu dok se premetačina ne završi. Gospoña je princeza Sant'Anna, pretpostavljam? Ovog se puta Marijana prihvati odgovora. Sa rastućom je zebnjom pratila uglañen razgovor izmeñu Jasona i njegovog nenadanog posjetioca, ali izgovaranje njenog imena podvostruči maglovite slutnje koje je bijahu obuzele. Pa ipak je dostojanstveno i prividno hladnokrvno uspjela reći: - Da. Mogu li znati odakle me poznajete? - Nemam tu čast, gospoño! - odvrati Paques ledenim glasom. - Ali je prijava uključivala i podatke da ćete se zateći kod gospodina Beauforta... čija ste ljubavnica. Marijana ne dospije odgovoriti. Jason se postavi izmeñu nje i policajca. Teško suzdržavan bijes zgrčio mu je vilicu i užario oči. - Dosta, gospodine - zagrmi. - Radite svoj posao kad vam je anonimna prijava dovoljna da provalite u jednu časnu kuću, ali ne vrijeñajte nikoga! - Ja ne vrijeñam nikoga! Kažem ono što sam pročitao. - Ako vjerujete u sve ono što pročitate, onda vas sažaljevam. Kako bilo da bilo, mi još nismo, gospoña i ja, ni za šta optuženi. Dakle, kad već nemate obzira prema meni koji za to i ne hajem, bar se potrudite da se s dužnim poštovanjem ophodite s osobnom carevom prijateljicom, ako nećete da podnesem žalbu protiv vas! Naposljetku, ja sam američki grañanin i kao što možda znate... - Skratimo to, gospodine! - odreže inspektor. - Ako sam pogriješio došavši ovamo, obavezujem se da ću vam se ispričati, ali zasad vas molim da ne napuštate ovu prostoriju. On izañe. Kad su ostali sami, Marijana i Jason se pogledaju, on uz slijeganje ramenima i smiješkom koji je pokušavao djelovati bezbrižno, ali nije dopro do njenih očiju, ona sa zabrinutošću koju nije nastojala sakriti. - To je luñačka pripovijest! - primijeti Jason. Marijana odmahne glavom. - Ne... nego strahujem da je to pripovijest lorda Cranmerea. A on nije luñak, na žalost.


~ 102 ~

- Mislite da je anonimno pismo, koje je policija dobila njegovo djelo? To je moguće, ali prema onome što nam je rečeno, ja sam taj na kojeg ono cilja, a ne vidim zašto bi mi Cranmere želio zlo. - Zato što dobro zna da je najbolji način da meni naudi, taj da pogodi vas! - dokazivala je mlada žena sa strašću, proisteklom iz prijeke potrebe da njen prijatelj s njom podijeli uvjerenje koje je sve više sazrijevalo u njenoj glavi. Sve ju je na to navodilo, uključivši i one neobične šumove koje je ona jedina u kući razabrala zahvaljujući krajnjoj istančanosti svog živčanog sustava i onom engleskom dijelu svoje naravi, tako prijemljivom za sve što je natprirodno. - Razmislite, Jasone! Niste li zapanjeni slijedom okolnosti koje se nižu otkako sam minule noći zatekla tog čovjeka u svojoj kući? Ova mješavina istinitog i lažnog, što je bez prestanka prisutna... - Istinitog? - usprotivi se Amerikanac. - Što osim vaše večerašnje nazočnosti ovdje vidite istinito u tom prokletom pismu bez potpisa? - Jedini je lord Cranmere znao da ću ovamo doći. - Možda. Ali to je ujedno i sve! Vi niste moja ljubavnica, čini mi se, a što se tiče ovog izmišljenog zločina, ovog leša koji jamačno postoji samo u mašti… Iznenadan povratak inspektora Paquesa presiječe mu riječ. Ovog se puta policajac pojavi na vratima terase, na onim istim kroz koja Marijana bijaše ušla, a njegovo je držanje bilo još hladnije nego pri prvom dolasku. - Hoćete li me slijediti, gospodine? I vi takoñer, gospoño! - A kuda? - upita Jason. - U bilijarsku dvoranu koja je smještena u malom paviljonu u parku. Predosjećaj neminovne katastrofe postao je sad izvjesnost za Marijanu. Čitala je nesreću na zakopčanom policajčevom licu i čvrsto vjerovala da vidi prijetnju u njegovom pogledu. I Jason ga je iznenañeno mjerio, ali se dalje zbog toga nije uzbuñivao. Slegavši ramenima, on pruži ruku da bi prihvatio Marijaninu, i dobaci: - Hajdemo kad vam je do toga stalo! Sve troje siñu u vrt. Nesnosna je žega, koja predvečerje bijaše učinila tako zagušljivim, ustupila mjesto ugodnoj svježini, dok su se s vlažne zemlje, s mokrog lišća isparavali opojni mirisi ponovo oživjele trave i biljki. Ali meñu grmovima ruža, što su se penjale uz sve tri terase, crne su se spodobe policajaca ocrtavale kao zloslutne biljege. Naježivši se od straha, Marijana pomisli kako ih ima dovoljno da opkole čitavo jedno selo, i začudi se ovom obilju osoblja za jedan običan kućni pretres... osim ako inspektor Paques ne vjeruje da ima posla s nekom bandom, pa je po svaku cijenu htio preduhitriti bjegstvo koje je u tako prostranom vrtu uvijek moguće. Ovi se ljudi nisu micali. Neki su u rukama nosili prigušene fenjere za osvjetljavanje puta, ali svi su izgledali kao da drže neku opasnu stražu. Možda je Marijana i zadrhtala, ali onda osjeti kako joj Jasonovi prsti čvršće stišću ruku, i taj joj topli dodir pruži malo utjehe. Paviljon, koji je nekoć služio kao dvorana za bilijar, nalazio se desno od kuće. Iznutra osvjetljen, izgledao je kao veliki žuti fenjer što lebdi nad tamom. Dva su čovjeka čuvala vrata, nezgrapno oslonjeni o toljage koje su u njihovim rukama predstavljale strašno oružje. Bili su tihi i zloslutni, crni kao sluge smrti, i Marijanina se ruka nervozno zgrči u Jasonovoj. Paques otvori vrata i izmakne se da bi propustio dvoje mladih ljudi. - Uñite! Pogledajte! Jason uñe prvi, odskoči i nagonski pokuša onemogućiti prolaz svojoj drugarici zato da bi je poštedio stravičnog prizora i istodobno je spriječio da stane u krv koja se razlila po maloj prostoriji. Ali bilo je prekasno. Ona je već sve vidjela.


~ 103 ~

Krik užasa sune iz njenih grudi. Ona zatetura, naglo se okrene da bi pobjegla od ove more, ali udari u prsa inspektora Paquesa koji je svojim tijelom zakrčivao vrata. U sredini prostorije, pod bilijanskim stolom sa razderanim suknom, ležao je divovski leš prerezana grkljana, očiju širom uprtih u vječnost. Ali unatoč beživotnoj bljedoći lica, unatoč jezivom pogledu što se ukočio s izrazom iznenañenja u očima, lako ga je bilo prepoznati: čovjek koji je tu počivao, na ovom mjestu napravljenom za dokoličenje i tako tragično pretvorenom u klaonicu, bio je Nicolas Mallerousse, Marijanin ujak-adoptant, bio je to Black Fish pomorac, brodar koji je prihvatio zarobljenike odbjegle s engleskih uzničkih laña, bio je to čovjek koji se na svoj život zakleo da će uništiti Francisa Cranmerea... - Tko je ovaj čovjek? - upita Jason bezbojnim glasom. - Ja ga ne poznajem. - Ah! Zaista? - izusti inspektor uzalud se pokušavajući osloboditi Marijane koja ga se grčevito držala i jecala bez predaha, na rubu živčanog sloma. - A ipak se vaši inicijali nalaze na britvi koja je tu nañena i s kojom je ubijen Nicolas Mallerousse! Deder, gospoño, deder! Ja nisam ovdje zato da vam pomažem da savladate svoje živce. - Pustite je na miru! - zagrmi Jason otrgnuvši Marijanu od inspektora koji je bijaše počeo drmusati da bi je se oslobodio. - Nitko nije nikad ni pomislio da traži sažaljenje od policajca! Ali ako je ovaj nesretnik ovdje Nicolas Mallerousse, kako vi to tvrdite, onda je ova mlada žena pretrpjela užasan šok i ja vas molim da je pustite da proñe kroz vrata i izañe iz ove kasapnice. U protivnom će slučaju, kunem vam se, car saznati za vaše postupke! Doñite, Marijana, hajdemo! Dok je to govorio, obujmio je rukama mladu ženu čiji su zubi cvokotali, i iznio je iz paviljona. Paques ga je pustio, ograničivši se na to da mu prstom pokaže kamenu klupu uz rub puta i velikog grma bijelih ljiljana čiji se miris širio po čitavom ovom dijelu vrta. Jason odloži svoje breme i zatraži da se Gracchusu-Hanibalu Piocheu pošalje poruka da s Marijaninom kočijom doñe po svoju gospodaricu. Ali se inspektor tome usprotivi: - Samo čas! Ja još nisam završio s ovom gospoñom. Kako to tvrdite da je pretrpjela šok zato što je ovo leš Nicolasa Malleroussea? - Jer je on bio jedan od njenih najboljih prijatelja! Ona ga je mnogo voljela i... - Koga kanite u to uvjeriti? Šok je nastao kad je ugledala krv, a možda i zato što nije mislila da će biti ovako suočena s vašim djelom. - S mojim djelom! Vi me optužujete za ovo podlo krvoproliće! I to jedino zato što ste našli britvu s mojim inicijalima! Britva se može ukrasti. - Ali ne i razlozi za umorstvo. A vi ste ih imali najmanje dva, i to jaka. - Dva razloga! Ja sam imao dva razloga da ovako iskasapim čovjeka kojeg niti ne poznam? - Najmanje dva! - naglasi Paques. - I svaki od njih bolji od drugoga. Mallerousse vas je motrio otkako ste došli u Francusku, da bi pribavio dokaze o postojanju razgranate mreže krijumčarskih poslova kojima se bavite. Ubili ste ga zato što vas je kanio uhapsiti u trenutku kad ste se spremali napustiti Francusku sa punim spremištima vašeg broda. - Punim šampanjca i burgunca! - promrsi Jason kroz zube slegavši umorno ramenima. - Ne ubija se čovjek zbog nekoliko boca vina! - Ako pismo govori istinu, naći ćemo i drugih stvari, pa će dokazi biti tu. Što se tiče drugog razloga, on je iskrsnuo isključivo zbog gospoñe. Ubili ste zbog nje, zbog toga da biste nju spasili! - Da bih nju spasio? Ali čega? Ponavljam vam da je mnogo voljela... - Da biste je spasili ovog ovdje! Našli smo to na lešu! Ne sumnjam u to da je vrlo dobro poznavala Malleroussea i da je ovaj nesretnik daleko više o njoj znao nego što je ona to željela, ali jako sumnjam da je


~ 104 ~

osjećala tako veliku ljubav prema čovjeku koji je posjedovao ovakav papir. Svjetiljku, Germaine! Policajac priñe, a fenjer obasja jedan požutjeli papir. Kad ga ugleda, Marijana se naglo otrgne iz ogromnog vala užasa i tuge, koji je bijaše preplavio i ponio sa sobom. Potresena jecajima čula je inspektorove optužbe i Jasonove bijesne odgovore, ali se nije uspijevala toliko smiriti da bi se umiješala. No ovaj papir, ovaj požutjeli papir čiji je drugi, istovjetni primjerak već jednom vidjela, na Trgu Concorde, u rukama svog najljućeg neprijatelja, pogodio ju je kao grom iz vedra neba, jer je predstavljao formalan dokaz protiv nje, neku vrst pečata, udarenog na zbrku u kojoj su se Jason i ona koprcali. Ona pruži ruku, uzme papir od inspektora, razmota ga i brzo preleti. To je zaista bilo to! Na dlaku jednak onom koji već bijaše vidjela, osim što »Maria-Stella« bijaše ustupila mjesto »princezi Marijani Sant'Anna«. Ali što se sadržaja tiče, spis je, optužujući carevu ljubavnicu da je ubojica i špijunka koju traži engleska policija, ostao vjeran sam sebi, to jest ostao jednako prljav i besraman... Marijana s gañenjem vrati policajcu žuti papir što ga je držala vršcima prstiju. - Bili ste u pravu, gospodine, kad ste zahtijevali da ostanem. Nitko vam bolje od mene ne može ispričati historijat ovog ogavnog podneska koji mi je već jednom dat na uvid. Reći ću vam takoñer kako sam upoznala Nicolasa Malleroussea, kakvim me dobročinstvima zadužio i zašto sam ga voljela, bez obzira na predodžbu koju ste o našim odnosima mogli steći na temelju jednog anonimnog pisma i jedne predstavke čiji je autor isto tako nepoznat. - Gospoño... - započe policajac nestrpljivo. Marijana ga pokretom ruke zaustavi. Njen gordi pogled obuhvati inspektora, tako ohol i čist pogled istodobno, da on svrne svoj u drugom pravcu. - Dozvolite, gospodine! Kad završim, bit ćete uvjereni da više ne možete optuživati gospodina Beauforta, jer ćete iz mog izlaganja saznati imena pravih krivaca za ovu... groznu stvar. Glas joj se lomio dok joj je njeno pamćenje, taj nepogrešivi registrator, oživljavao ono što je maloprije vidjela. Njen prijatelj Nicolas, tako dobar, tako odvažan, izmrcvaren na tako nizak način, a to je djelo istih onih ljudi koje je on trebao uništiti. Marijana nije sebi mogla objasniti kako se zločin dogodio u kući gdje stanuje Jason, toj kući što pripada jednom izvanredno časnom čovjeku. Ali ona s vidovitom sigurnošću, što se rodila iz njene nevolje, njene srdžbe, njene mržnje takoñer, s vidovitom pouzdanošću zna tko je to učinio! Pa makar to morala glasno reći pred čitavim pariškim društvom i tako se zauvijek lišiti svog ugleda, ona će postići da se pravi krivci gone i da pravda pobijedi...! Inspektor Paques konačno ipak pokaza izvjesno kolebanje, popuštanje u odnosu na ženu koja je govorila s toliko odlučnosti i uvjerenosti: - Sve je to lijepo i dobro, gospoño princezo, ali to ne mijenja ništa na činjenici da je zločin počinjen, leš otkriven ovdje... - Zločin je počinjen, ali ga nije počinio gospodin Beaufort! Pravi ubojica je pisac ovih redaka - poviče Marijana pokazujući na žuti papir koji je Paques držao meñu prstima. - Taj me čovjek progoni zvjerskom mržnjom od onog kobnog dana kad sam se za njega udala. To je moj prvi muž, lord Francis Cranmere, Englez... i uhoda. Marijana je imala dojam da joj Paques ne vjeruje. Sa čudnim je izrazom lica gledao žuti papir i Marijanu naizmjenično. Napokon se odluči za papir kojim stade mahati pod nosom mlade žene: - Drugim riječima: čovjek kojeg ste vi ubili? Vi me držite za budalu, gospoño! - Ali on nije mrtav! On je u Francuskoj, on se skriva pod imenom vikonta...


~ 105 ~

- Nañite nešto drugo, gospoño - odreže inspektor ljutito i prestanite s pokušajem obmanjivanja pomoću bapskih naklapanja. Lako je optuživati mrtvace! Podsjećam vas da i ova kuća slovi kao ukleta; to za slučaj da vam ponestane mašte. A ja, ja vjerujem samo u stvarnost. Ozlojeñena, Marijana bi možda bila nastavila da se brani i da ovom nepovjerljivom činovniku opisuje svoj utjecaj na cara, svoj visok položaj u Pariškom društvu, svoje veze, pa čak i svoju nekadašnju ulogu u redovima najtajnijih Foucheovih agenata, makar se još i danas stidi tih mračnih trenutaka svog života... Ali se na stazi pojaviše četiri policajca od kojih su dvojica nosila fenjere, a dvojica čvrsto držala jednu ljudeskaru, odjevenu u prilično siromašnu odjeću od grube vune, kakvu obično nose mornari. - Šefe! Upravo smo našli ovog čovjeka u grmlju, pored zida što se pruža duž puta za Versailles. Htio ga je preskočiti i pobjeći - izvijesti jedan od njih. - Tko je to? - zagrmi Paques. Ali sasvim neočekivano, umjesto policajca, javi se Jason. Bijaše istrgnuo fenjer iz ruku jednog od čuvara reda i prinio ga uhapšeniku. Koščato lice s očima boje ugljena, s razbijenim nosom, izroni istodobno iz noći i iz prljavog ovratnika. - Pereze! Što ti ovdje radiš? Čovjek je uznevijereno gledao oko sebe. Unatoč snažnoj vanjštini, drhtao je tako jako, da bi možda bio pao na zemlju, da ga dva para ruku nisu pridržavala. - Vi poznate ovog čovjeka? - upita Paques, već se namrštivši. - To je jedan od mojih ljudi! Ili bolje rekavši, to je bio jedan od članova moje posade, jer sam ga otjerao sa svog broda kad smo pristali u Morlaixu ... To je užasan nitkov! - poviče Jason gnjevno. - Ne razumijem što radi ovdje. Čovjek rikne poput ranjenog bika i složi se na zemlju prije nego što su se iznenañeni policajci uspjeli snaći. Na koljenima se dovuče do Jasona i ščepa mu ruku, jadikujući i plačući u isto vrijeme. - Ne, gazda... ne, ne činite to! Milost! Ne napustiti mene! Bez toga ja izgubljen! Ne moja krivnja da ga nisam dospio ukloniti... Baš pošli to učiniti, Jones i ja, kad ugledali ove ljude... ljude od policije. Marijana je zabezeknuta slušala ove isprekidane riječi, izgovorene na lošem francuskom s jakim španjolskim naglaskom i prilično nesuvisle, ali zato ništa manje užasne. Ona shvati da se zla kob zainatila i da je inspektor Paques neće više htjeti slušati, budući da se sad dočepao tobožnjeg svjedoka. No u tom trenutku bijes provali iz Jasona koji u meñuvremenu bijaše zgrabio čovjeka za njegov prljavi ovratnik i digao ga sa zemlje snagom svojih šaka. - Ukloniti, koga? Ukloniti, što? - Pa... tjelo, gazda... leš! - cmizdrio je napola zadavljen. - Jones kidnuo čim shvatio da mi smo u opasnost... Što se mene tiče, ja tako se prepao, da trebao više vremena... A kad ja stigao u dno vrta... vrata na veliki put bila zatvorena... Tada je pokušao preskočit zid! Milost! Vi mene ćete ubit, gazda! Posljednja je riječ ličila na hropac. Pomahnitao od bijesa, iskričavih očiju, gusar je svojim zgrčenim pesnicama tako snažno stiskao čovjeku vrat, da ga je gotovo zgnječio. Unoseći se svojim oštrim profilom mornaru u crveno lice, on otpljune: - Lažljivče! Kad sam ti izdao bilo kakvu zapovijed otkako sam te zbog krañe dao izbičevati i potjerao te s broda? To ćeš smjesta reći, gade! Smjesta ćeš priznati da si lagao, inače... - To je dovoljno! - suho naredi inspektor uputivši se Perezu u pomoć. - Pustite tog čovjeka! Time što ste ga htjeli ubiti, priznali ste da govori istinu! Hej, vi tamo!


~ 106 ~

Četvorici policajaca nije trebala ova zapovijed, pa da se bace na Jasona. A naglo osloboñeni Perez tromo pade na zemlju i poče trljati svoj bolni vrat cmizdreći i slineći. - Ste htjeli me ubiti! Mene...! Posije onog što ja htjeo činiti za vas ...! To nesretno! Pred savladanim Jasonom bijednik se polako uspravljao odmahujući glavom kao da je bio meta nepravednog i okrutnog gnjeva: - Uvijek ista stvar, ovi bogatuni...! Kad njima pothvati ne uspjeli, onda uvjek svalili krivicu na sirotinju. Tako plaćaju odanost... - Ta ovaj čovjek laže! - poviče Marijana koja je s prezirom i gañenjem promatrala prljavu komediju što ju je igrao ovaj neznanac. Jer to je mogla biti samo komedija, jedan čin sotonske predstave koju je inscenirao Francis, da bi upropastio Jasona i nju s njim. Ali kako? Na koji način? Ona to nije znala, ali joj je njen nagon, njena izoštrena osjetljivost zaljubljene žene govorila da je sve ovo udešeno znalački, namjerno. - Naravno, on laže! - dobaci Jason hladnokrvno. - Ali, očito, samo lažljivci noćas uživaju povjerenje... Ja ne znam što ovaj bijednik radi ovdje, ali znam da mora biti kupljen! - To se tek ima ustanoviti! - odreže inspektor strogo. - To je posao carskog suca. U očekivanju toga, gospodine, a u ime njegovog veličanstva cara i kralja, ja vas hapsim' - Ne! - zaurla Marijana izbezumljena. - Ne! Vi to ne možete! On je nevin...! Ja to znam! Ja znam sve! Kažem vam da znam sve - krikne bacivši se za Jasonom kojeg su policajci već odvodili. - Pustite ga! Nemate prava! Okrenuvši se poput furije Paquesu, koji bijaše stavio lisice Perezu i upravo ga predavao jednom od svojih ljudi, ona zaurla: - Čujete li? Nemate prava! Sutra ću se baciti na koljena pred cara! Sutra će on sve znati! On će me saslušati. Brutalna se policajčeva šaka obori na mladu ženu i stisne joj mišicu tako snažno, da je jauknula. - Sad je dosta, gospoño! Umuknite ako nećete da i vas uhapsim! Vaše saučesništvo u ovom zločinu nije potpuno dokazano i ja vas ostavljam na slobodi pod nadzorom... i jedino pod uvjetom da šutite. Moji će vas ljudi odvesti do vaših kola, zatim vašoj kući, odakle se nećete micati ni pod kakvom izlikom! I znajte da ćemo vas držati na oku! Marijana bijaše iscrpila ono malo preostale snage i njeni živci odjednom popustiše. Ona se sruši na kamenu klupu i zajeca uhvativši se rukama za glavu. U istom trenutku iz paviljona za biljar izañu dva čovjeka noseći na nosilima veliko nepomično tijelo, prekriveno platnom koje je već bilo umrljano kobnim tamnim prugama. Otupjela, praznih očiju i prazne duše, Marijana ih je gledala kako prolaze ispred nje, ne znajući da li njene očajničke suze više oplakuju odvažnog i dobrog čovjeka koji ju je u dva navrata spasio i kojeg su sad odnosili zaklanog poput svinje, ili čovjeka kojeg ljubi svim svojim bićem i kojeg sad tako nepravedno optužuju za zločin što ga je počinio jedan podlac. Jer za nju je Cranmereova krivnja bila nepobitna. On je sve to izveo, on je razapeo svaku pojedinu tanku, ali čvrstu nit smrtonosne paukove mreže, on je ubio Nicolasa Malleroussea, postigavši jednim hicem dva cilja: otarasio se opasnog neprijatelja i krvlju okaljao Marijanin i Jasonov život. Kako je mogla biti tako glupa, tako slijepa, i povjerovati mu i jednu jedinu riječ? Iz ljubavi je postala saučesnik jednog razbojnika i uzročnik smrti onih koje je najviše na svijetu voljela. Polako se digne i poput mjesečara poñe za nosilima, krhka avet u bijeloj haljini čiji su rubovi tamne tragove zločina. S vremena na vrijeme jecaj bi potresao njene grudi i slabašno se oglasio kroz noć, sada blagu i mirisavu. Nečujno, možda dirnut tugom ove žene kojoj se sav Pariz još sinoć divio zavideći joj na bogatstvu i ljepoti, i koja je


~ 107 ~

prateći ovu sablasnu pogrebnu povorku toliko ličila na siroče što je dospjelo na najnižu stepenicu bijede, inspektor Paques krene stazom prema kući pošto je sačekao da nosila odmaknu nekoliko koraka. Veliko bijelo zdanje, napravljeno za životne radosti i slasti, gdje Marijana bijaše čula zdvojan plač jedne sjenke, izroni iz drveća rasvijetljeno kao za kakvu svečanost, ali Marijana nije vidjela ništa osim ovog krvavog platna koje se pred njom kretalo, nije čula ništa osim glasova svoje boli i svog očaja. Istim mehaničkim korakom ona proñe izmeñu crnih skupina policajaca rasporeñenih po terasi, uspne se blagim stepeništem kao da ide na vješala, uñe u salon gdje je upoznala onaj tako kratak i tako božanstven trenutak sreće, i konačno stupi u predvorje, pokoravajući se nesvjesno inspektoru čiji je glas dopirao iz ogromne daljine i priopćio joj da je njena kočija čeka u dvorištu. Bila je do te mjere duhom odsutna, da nije ni zadrhtala kad se jedna crna spodoba - još jedna, ali bilo ih je već toliko u toku posljednjeg sata! - ispriječila pred njom. Bez uzbuñenja, čak se ni ne upitavši kako se to Jasonova španjolska supruga našla ovdje, ona se suoči s Pilarinim pogledom što je gorio od mržnje, i pažljivo osluhne ono nekoliko osvetničkih riječi koje je Španjolka dramatično prosiktala: - Moj je suprug ubio zbog tebe! Ali neće zbog toga umrijeti! Zbog tebe će umrijeti! Zato što te volio, prokletnice! Ne gledajući Pilar, Marijana umorno slegne ramenima i slabašno odmahne rukom kako bi odagnala crne slutnje. Ova žena bulazni! Jason neće umrijeti! On ne može umrijeti... u najmanju ruku ne bez Marijane! Kakvo će duboko značenje odsad imati ova riječ smrt kojom joj pod nosom mašu kao s kakvom pogrebnom zvečkom... U mnoštvu policajaca, slugu i znatiželjnika, Marijana ugleda okruglo Gracchusovo lice, očajno zabrinuto, kako se izdiže iznad sviju i iznad krova kočije. Nagonski pruži ruku prema ovom prisnom biću, prema ovom prijateljskom otoku u ovom neprijateljskom moru, i zazove ga gotovo nečujno: - Gracchuse...! Jednim skokom, mičući neodoljivom snagom sve što mu je stajalo na putu do njegove gospodarice, mladić jume prema njoj. - Tu sam, gospoñice Marijana. Ona mu se grčevito objesi za mišicu i prošapće: - Odvedi me, Gracchuse... odvedi me! I tada se svijet okrene oko nje, odnoseći u mutnom vrtlogu lica, drveće, bijelu kuću i njena blještava svjetla. Na izmaku svojih zadnjih snaga, Marijana potpuno klone i onesvijesti se. Nije više čula bjesomučne riječi što ih Gracchus, prije negoli ju je podigao sa zemlje, plačući i nesvjesno prešavši na šatrovački govor tržnice na kojoj je odrastao, bijaše doviknuo zabezeknutom inspektoru Paquesu: - Ako si je ubio, prljava njuško, ići ću Malom Ošišancu4 da tražim tvoju tikvu! I kladim se da će mi je dati...!

4 Napoleonov nadimak


~ 108 ~

8.

OBRUČ SE STEŽE... Pod izrazito odbojnom vanjštinom, koja je bila posljedica stalnog dodira sa skitnicama, razbojnicima, ubojicama i zlikovcima svake vrste, inspektor je Paques skrivao izvjesne količine finoće. Hapšenje Jasona Beauforta nije uzvitlalo veliku prašinu, kako se to moglo očekivati. Očevici su bili samo nekolicina seljaka iz Passyja što ih gužva bijaše privukla na lice mjesta, a četiri postojeća lista, koje su policija i nesmiljena cenzura čvrsto držali na uzdi, nisu o dogañaju napisala ni slova. Uostalom, pariško je društvo u to vrijeme pretežno boravilo u svojim zamkovima ili u mondenim toplicama, pa je za tu novost saznalo tek mnogo kasnije. Osim ministra policije, španjolske kraljice kod koje je Pilar Beaufort našla utočište, osim Talleyranda kojem je izbezumljena Marijana poslala poruku odmah u ranu zoru, i, naravno, osim cara, nitko nije imao pojma o ničemu. Što se tiče Marijane, izričiti nalog za šutnju uslijedio je ubrzo. Već sutradan navečer Savary dojuri mladoj ženi i priopći joj da su pripadnici njegove službe, po Napoleonovoj zapovijedi, dobili upute da ni za živu glavu ne smije izgovoriti ime princeze Sant'Anna. Ovu povlasticu Marijana teško prihvati: - Kako se može ne govoriti o meni, kad jedno gnusno anonimno pismo optužuje gospodina Beauforta da je zbog mene ubio? Vojvoda od Roviga stane kašljucati i vrtjeti se na svojoj stolici, očito u velikoj neprilici. Proveo je u carevom kabinetu petnaest mučnih i mukotrpnih minuta, kakve jedini Napoleon zna priuštiti, pa su mu razjareni odjeci carskog glasa još i sad odzvanjali u ušima. - Njegovo veličanstvo smatra da je okrivljeni uistinu mogao ubiti zbog vas, princezo, ali me izvoljelo takoñer obavijestiti o... hm... vašim prijateljskim vezama sa žrtvom i izjaviti da bi bila čista ludost vas činiti odgovornom za njenu smrt! U stvari, Napoleon bijaše upotrijebio daleko vojničkije i strože izraze, ali je Savary smatrao da njegovim doslovnim riječima, koliko god bile velebne, nije mjesto u jednom salonu. Marijana se, meñutim, čudom čudila: - Vas obavijestio? Gledajte, gospodine vojvodo, vi ste ministar policije. Kako nasljednik gospodina Fouchea može ne znati da sam po dolasku u Pariz nastupila službu čitateljice kod gospoñe de Talleyrand-Perigord pod imenom Marijane Mallerousse... i da sam u kartoteci za kej Malaquais nosila pseudonim »Zvijezda«? - Čini se, gospoño, da vi... kao i car, na žalost, zaboravljate da mi gospodin vojvoda od Otranta nije ostavio valjane materijale koji bi mi omogućili da uspješno preuzmem njegovu službu, i da je spalio svoje dosjee i svoje kartoteke za tri dana... za svega tri dana! - uzdahne umorno. - A car mi to spočitava kao da sam mogao predvidjeti takvu pakost! Morao sam početi od ništice, strpljivo ispitivati tko je radio za nas, na koga još mogu računati. - Na mene ne, u svakom slučaju! - odbrusi Marijana, nezainteresirana za ministrove nevolje, iako je previše dobro poznavala Fouchea i lako mogla zamisliti kakav je perverzan užitak morao osjećati dok je čistio kuću pred svojim nasljednikom. - Ali ne radi se o tome - ja moram vidjeti cara, gospodine vojvodo, ja ga neizostavno moram vidjeti! Nezamislivo je i ne mogu dopustiti da se izvrši jedan tako nepravedan i grozan čin kao što je podizanje optužnice protiv gospodina Beauforta. Njemu pripisivati to gnusno ubojstvo, njemu koji je uvijek bio iskreni prijatelj naše zemlje, to je čudovišno! Gospodin de Talleyrand, koji ga pozna isto tako dobro kao i ja, mogao bi vam reći...


~ 109 ~

- Ništa od toga, gospoño! - reče Savary odmahnuvši tužno glavom. - Njegovo je veličanstvo unaprijed znalo da ćete zatražiti razgovor s njim... i ono me zadužilo da vam kažem kako to ni u kom slučaju ne dolazi u obzir. Od ovog direktnog udarca, zadanog sažalnim ali nepokolebljivim glasom, Marijana problijedi: - Car odbija da me primi? - Da, gospoño. Rekao mi je da će vas pozvati kad to nañe za shodno, što u ovom trenutku nije slučaj, jer prema nekim znacima je gospodin Jason Beaufort mnogo manje naš prijatelj nego što vi to mislite! - Pa čak i aiko je tako - poviče Marijana silovito - čak i ako nas mrzi, zar je to razlog da se podrži tako nepravična i bezumna optužba? - Draga moja princezo, radi se o vrlo ozbiljnoj stvari koju treba dokraja rasvijetliti. Prema tome, prepustite pravdi da istraži cjelokupnu istinu o zločinu u Passyju! - Točno! Ali pravda može samo dobiti time što će mene saslušati. Bila sam s gospodinom Beaufortom u vrijeme kad je zločin počinjen, a još k tome znam tko je, ili, bolje rekavši, tko su uistinu ubojice Nicolasa Malleroussea. Dakle, čak ako car odbija da me sasluša, vi morate, vi, gospodine vojvodo, čuti što ja imam reći. Čovjek koji je ubio i koji je brižljivo zamastkirao svoj zločin da bi ga svalio na drugoga, to je... Marijani je bilo suñeno da je nitko ne sasluša dokraja. Savary ju je prekinuo položivši svoju ruku na njenu, s namjerom da je umiri: - Draga moja princezo, rekao sam vam da je car zabranio da vas bilo tko upliće u ovu stvar! Prema tome, pouzdajte se u moje ljude, jer oni. će pronaći pravog ubojicu... ako ubojica nije onaj za kojeg to sada vjerujemo! - Ali bar me saslušajte! Pošto sam bila tamo nazočna, pošto znam sve, ne možete nijekati da sam valjan svjedok! Čak i ako moja izjava mora ostati meñu nama, ona će spriječiti da poñete krivim putem! - Valjan možda... ali sigurno ne nepristran! Gospoño - nastavi Savary odlučno, osujetivši na taj način daljnje prigovore mlade žene - još nisam završio s carevim zapovijedima u pogledu vas. - Zapovijedima? - ponovi riječ koja je se mučno dojmila. Vojvoda od Roviga preñe preko ovog pitanja koje je moglo dovesti do okrutnih objašnjenja, i ograniči se na to da izloži svoj zadatak, trudeći se da ublaži izraze i oblik u kojem ga je on primio: - Njegovo veličanstvo želi da idućih dana napustite Pariz i odete kuda god vam drago. Ovog puta Marijana ustane, ne obazirući se na ministrovo nastojanje da ublaži svirepost careve naredbe, jer, postojala je očito samo jedna. - Prestanimo se igrati mačke i miša, gospodine vojvodo: car me šalje u progonstvo? Recite to bez uvijanja. - Nikako, gospoño - odgovori Savary s jedva čujnim uzdahom koji je rječito govorio koliko bi volio ne biti ovdje - nikako! Njegovo veličanstvo naprosto želi da ljeto provedete izvan Pariza, gdje god vam se to sviña, ali najmanje na udaljenosti od pedeset milja... ljeto, a možda i jesen! Uostalom, ništa prirodnije od toga: većina naših ljepotica odlazi iz Pariza u toplice... ta i moja roñena žena uskoro putuje u banju Plombieres. Tako ćete samo sudjelovati u općoj selidbi. Ova je promjena zraka čak sama po sebi razumljiva, kad se ima na umu da ste bili teško bolesni poslije drame u Austrijskoj ambasadi. I tako, kad potpuno ozdravite, princezo, vratit ćete nam se ljepši nego ikada i nitko neće biti sretniji od vašeg sluge, što vas ponovo vidi. Namrštena, potpuno neosjetljiva na ovu suvišnu udvornost, Marijana je pažljivo saslušala svaku pojedinu riječ što ju je izgovorio njen gost. Nije shvaćala ovu naprasnu i prijeku potrebu da je šalju u toplice, i to na srazmjerno kratko razdoblje, ako se pretpostavi da je na sebe navukla carski gnjev. Kad je Napoleon nekog od svojih podanika


~ 110 ~

kažnjavao udaljavanjem zbog uvrede njegove ličnosti, onda je to većinom činio na mnogo dulje vrijeme. A kako nije voljela ostavljati pitanja bez odgovora kad god je bilo moguće dobiti ih, Marijana jasno izrazi svoju misao: - Istinu, gospodine ministre, molim vas! Recite mi razlog zbog kojeg je njegovom veličanstvu toliko stalo da odem u toplice! Zelene su oči zapovijedale i zaklinjale istodobno, te se Savary, s ponovnim uzdahom, preda: - Istinu! Evo vam je: car, to sam vam već rekao, ne želi da se vaše ime upliće u ovu aferu. I sad, ovisno o razvoju koji će poprimiti, gospodinu Beaufortu će biti ili neće biti suñenja. Ako će rasprave biti, ona će se održati nesumljivo u listopadu ili studenom... a car neće da vas vidi u Parizu dok se sve to ne završi. - Car traži da napustim svog najboljeg prijatelja...? I više nego svog najboljeg prijatelja! To mu možete reći, gospodine vojvodo, jer ga smatram sposobnim da podnese ovu istinu: čovjeka kojeg ljubim! - Njegovo veličanstvo je očekivalo vašu reakciju; upravo zato nareñuje... i odbija da vas vidi! - A ako i ja odbijem? - poviče mlada žena sva uzdrhtala. - Ako ostanem unatoč svemu? Miran i blago rezigniran Savaryjev glas odjednom ponovo otvrdne. Bilo je u njemu pritajene prijetnje kad se razlegao: - To vam ne savjetujem! Nije vam nikako u interesu primoravati cara da prizna da ste umiješani u ovu aferu. Mislite na to da vas on, odredivši vam pokoru... vrlo blagu, to ne možete poreći, prije svega želi ostaviti po strani od jednog skandala od kojeg se ime što ga nosite nikad više ne bi oporavilo! Moram li vas podsjetiti na činjenicu da se, osim gospodina Beauforta, još jedan čovjek trenutno nalazi u zatvoru zbog vas? Kod žene koja nosi veliko ime, a živi daleko od svog muža, ne cijeni se mnogo kad u roku od dvadeset četiri sata dva čovjeka, zbog nje, dospiju u zatvor: jedan zbog ubojstva, drugi zbog skandaloznog dvoboja s jednim stranim oficirom koji je, slučajno, baš prvog od ove dvojice ljudi malo prije toga takoñer izazvao na dvoboj. I povrh toga - zaključi ministar - ispad, kojim biste navukli na sebe krajnje strog postupak, ne bi vas nikako približio vašem prijatelju: razdaljina je velika izmeñu zatvora Saint-Lazare gdje su smještene žene, i zatvora la Force kuda je odveden gospodin Beaufort! Zar nije bolje ostati na slobodi, čak i na daljini od pedeset milja, zar to nije bolje i za njega i za vas? Poslušajte me, gospoño, i pokorite se u interesu svog prijatelja. Pobijeñena Marijana pogne glavu. Po prvi put Napoleon postupa s njom kao s podanicom, i to s neposlušnom podanicom. Nema druge nego se pokoriti, udaljiti se, iako je od sveg srca željela ostati u Parizu, u blizini pocrnjelih zidina stare tamnice, iza kojih će Jason skapavati tjedne i tjedne. Šalju je na selo kao kakvo jogunasto derište kojem treba promjena zraka, dok ju je sama pomisao na Jasonov zatvor činila bolesnom i oduzimala joj sve želje, pa i želju da udiše sunčani zrak ovog lijepog mjeseca srpnja. »Jason od Četiriju mora i Četiriju obzorja«, tako ga je nazivala sasvim tiho, u sebi, u nježnom i gordom zanosu svoje ljubavi, Jason, koji je predstavljao snažnog albatrosa i hitru lastavicu, Jason, uznik jednog prljavog zatvora, tupavih tamničara i gnusne spletke - to je za Marijanu bilo poput hrpe blata na nebeskom plavetnilu, poput kletve u molitvi, poput ispljuvka na svijezdi. - Onda, gospoño? - upita Savary. - Pokorit ću se - šapne ona teška srca. - To je dobro. I otputovat ćete... recimo za dva dana? Glavu gore! Bilo je beskorisno opirati se kad gospodar nareñuje. Teška je careva ruka možda htjela biti lagana i zaštitnička, ali se Marijani


~ 111 ~

činilo da joj se od njenog stiska kosti lome i žile pucaju isto toliko bolno koliko i na srednjovjekovnom mučilu. Ne mogavši više podnositi dostojanstven i lažno sažalan ministrov izraz lica, ona se ovlaš nakloni i napusti prostoriju, ostavljajući Jeremiji, svom turobnom majordomu, brigu oko ispraćaja visokog činovnika do njegovih kola. Imala je neodoljivu potrebu za samoćom... da bi u miru mogla razmisliti. Savary je imao pravo. Ničemu ne bi vodila otvorena pobuna. Bolje je bilo praviti se pokorenom, ali nikakva ljudska sila neće je natjerati da uistinu položi oružje! Dva dana poslije toga Marijana je s Agatom i Gracchusom napustila Pariz u pravcu Bourbon-l'Archambaulta. Prva joj je pomisao bila da se pridruži Arkadiju de Jolivalu u Aix-la-Chapelleu, ali je ovaj veliki kupališni grad na obalama Rajne te godine bio jako u modi, a mlada žena nije bila baš raspoložena za susrete s visokim društvom poslije drame koju je upravo proživjela i još će je proživljavati sve dok Jason Beaufort ne bude proglašen nevinim i osloboñen optužbe. Uostalom i sam ju je Tallevyrand, koji bijaše došao k njoj odmah poslije Savaryja, izričito odgovarao od nekadašnje prijestonice Karla Velikog. - Doduše, tamo čovjek susreće mnogo otmjenog svijeta, ali takvog koji nije kadar pružiti ni okrepu ni utjehu, obzirom na to da većina nezadovoljnika i izagnanika trči tamo i okuplja se oko holandskog kralja kojeg je car na neki način umirovio, pripojivši sebi njegovo kraljevstvo. Louis Bonaparte je najplačljivije stvorenje koje poznam, a ponaša se kao da je neki surovi osvajač došao da ga protjera s pradjedovske zemlje. Tamo je i gospoña majka koja se mnogo moli i vodi gospodarstvo. Moj je dragi prijatelj Casimir de Montrond takoñer dobio dozvolu da tamo ode, i ja ga beskrajno volim, ali on je čovjek koji često donosi sa sobom nesreću, a sam Bog zna da ste već imali i previše neprilika ove vrste. Ne, radije poñite sa mnom. Već osam godina je knez od Beneventa redovito odlazio u Bourbon i tamo uzimao kupke. Kako su njegova bolesna noga i reumatizam od toga osjećali ako ne poboljšanje, a ono bar ni pogoršanje, nikakva ga ljudska sila, nikakav preokret u Europi nije mogao spriječiti da se u srpnju, podvrgne svojoj kuri u burbonskom kraju. Hvalio je svojoj mladoj prijateljici čari ovog ljupkog i tihog gradića, navodeći takoñer da je mnogo manje udaljen od Pariza nego Aix-la-Chapelle, da je sedamdeset milja znatno jednostavnije prevaliti negoli sto pedeset, da bi bilo mnogo uputnije pisati Jolivalu da i on doñe u Bourbon, da je mnogo lakše ostati nezapažen, prema tome ponovo steći bar trunak izgubljene slobode, u nekoj palanci nego u mondenom gradu, i napokon, da su oni koji su pali u nemilost dužni meñusobno se pomagati i štititi. - Vi ćete meni biti partner u whistu, a ja ću vama čitati djela gospoñe du Deffand, uskrisit ćemo negdanju Europu samo za nas dvoje i ogovarat ćemo sve one koji ogovaraju nas! A to znači da nam posla neće manjkati, ehe! Marijana bijaše prihvatila. Dok je Agata spremala njene kovčege a Gracchus dotjerivao veliku putnu kočiju, ona je napisala svom prijatelju Jolivalu dugačko pismo u kojem mu je ispričala posljednje dogañaje. Na kraju je zatražila da, sa ili bez Adelaide, što prije krene s njoj u Bourbon. Iako je znala da vikont-književnik ne može bogzna što učiniti za Jasonovu stvar, ipak se nije mogla oteti dojmu da će sve krenuti nabolje čim bude uz nju. Takoñer je vrlo dobro znala da bi u njegovoj nazočnosti klopka, koju je postavio Cranmere, bila sigurno funkcionirala s manje uspjeha, jer, pošto nije tako naivan i pogotovo ne tako osjećajan kao Marijana, on bi bio nanjušio stupicu i poduzeo odgovarajuće mjere. No pošto se zlo dogodilo, treba sada uprijeti sve


~ 112 ~

snage da se ono popravi i da se ubojice Nicolasa Malleroussea kazne. U takvom je pothvatu Arkadije bio dragocjen pomoćnik, jer nitko bolje od njega nije poznavao opake stanovnike pariškog podzemlja s kojim se Englez udružio. Pismo bijaše povjerila Fortunee Hamelin koja je već jurila prema Aix-la-Chapelleu. Kao i Montrondov prijatelj Talleyrand , lijepa je kreolka saznala da je zavodljivi grof tamo otišao u kupke, i nikakva sila na svijetu ne bi bila mogla odvratiti ovu vatrenu ljubavnicu od namjere da se pridruži čovjeku koji je, skupa s Fournier-Sarlovezeom, dijelio njeno strastveno srce. Činjenica što je Fournier u zatvoru, nije je mogla zaustaviti. - Bar me za to vrijeme neće varati! - bijaše izjavila sa svojstvenom joj nesvjesnom bezočnošću, potpuno zaboravljajući kako upravo kreće k suparniku lijepog generala. Fortunee je, dakle, dan prije otputovala zaklevši se da će pismo predati Jolivalu prije negoli potraži i samog grofa Montronda. Bez brige bar u tom pogledu, Marijana se polako uputila u porječje Alliera. Tamo se imala sastati s Talleyrandom koji je prije odlaska za Bourbon kanio na jedan ili dva dana svratiti na svoj posjed i zamak Valencav, djelomično zato da pozdravi svoje stalne i prinudne goste, španjolske prinčeve, a djelomično zato da sa svojim upraviteljem razgovora o novčanim stvarima. Nedavni je stečaj banke Simons u Bruxellesu nanio osjetljiv udarac financijama kneza od Beneventa. I tako je Marijana s velikim žaljenjem napustila Pariz tog 14. srpnja 1810. Osim bolne pomisli na Jasona kojeg ovdje ostavlja u rukama policije, nešto se u njoj nesavladivo bunilo što napušta svoju dragu kuću. Unatoč umirujućim Savaryjevim riječima, ona se pitala koliko će vremena proteći prije negoli je ponovo ugleda, jer je dobro znala da će kad-tad prekršiti carevo nareñenje, i da je, ako Jasona osude, ako Jolivalova nastojanja ostanu uzaludna, nikakva sila neće spriječiti da se u tom trenutku nañe uza nj. Prije ili kasnije, ona će navući na sebe Napoleonov gnjev... i samo Bog može znati dokle će ići taj gnjev! Car je bio više nego kadar narediti princezi Sant'Anna da se vrati u Toscanu i da se odande ne miče. Mogao ju je prisiliti da se zatvori u vilu, tako lijepu i tako stravičnu istodobno, iz koje bijaše pobjegla u zoru što je osvanula poslije jedne noći more i tlapnje. Od samog sjećanja na to Marijana se naježi. Otkako je izgubila svoje dijete, nije više mogla bez straha i užasa misliti na trenutak u kojem će princ s bijelom krinkom saznati da toliko očekivani nasljednik neće doći, neće doći nikada. I iz dana je u dan odgañala trenutak u kojem će napisati sudbonosno pismo, toliko se bojala njegove reakcije. Nešto joj je govorilo da ni nju, ako je car u svom gnjevu pošalje u palaču Sant'Anna, neće mimoići uroci te uklete kuće. Uspomena na Mattea Domiania ostala joj je zauvijek urezana u pamet. Često se pitala što se s njim dogodilo. Dona Lavinia joj u času odlaska bijaše poručila da ga je princ Corrado zatvorio u podrum, da se nedvojbeno sprema kazniti ga. Ali kakvu je kaznu mogao dosuditi čovjeku koji mu je cijeli svoj život vjerno služio, njemu i njegovoj obitelji... i koji je osim toga sigurno znao za njegovu tajnu! Smrt? Marijana nije mogla vjerovati da je Matteo Damiani ubijen, budući da on sam nije nikoga ubio... Dok su njeni konji kasali po drumu za Fontainebleau, po kojem su sunčeve zrake prosipale tako živahne mrljice probijajući se kroz treperavu zavjesu od lišća, Marijana nije obraćala pažnju na put koji je promicao pored prozora njene kočije. Njen se duh zabrinuto okretao unazad, podvrgnut nekoj neobičnoj pojavi raspolavljanja: jedan je dio nje išao u Njemačku u susret svom prijatelju, Jolivalu, od kojeg je toliko očekivala, a drugi, veći i sabraniji, lutao je neumorno oko starog zatvora la Force koji je dobro poznavala.


~ 113 ~

U stvari ju je Adelaida, jednog, dana punog čežnje za domom, bila odvela u staru četvrt du Marais i pokazala joj svoju nekadašnju kuću, prekrasno zdanje u stilu Louis XIII, od rumene opeke i bijelog kamena, u susjedstvu palače de Sevigne, ali užasno zapušteno i uništeno od užarskih skladišta i radionica, koji se u njemu bijahu smjestile za vrijeme revolucije. La Force je bio u neposrednoj blizini i Marijana je pogledom punim gañenja preletjela preko ravnog i nezgrapnog pristupa pod potkrovljem, njegovom jedinom etažom, preko njegovih kvrgavih ali čvrstih zidina, preko njegovih niskih, željezom okovanih vrata izmeñu dva zarñala fenjera. Uistinu zlosretna vrata, crvenkasta i prljava, kao da još nisu bila prestala upijati potoke krvi u kojima su se kupala za vrijeme pokolja u rujnu 1792. Njena joj je stara roñakinja pričala o tom pokolju koji je svojim očima gledala, skrivena u potkrovlju svoje kuće. Ona je govorila i o užasnoj smrti ljupke princeze de Lamballe, pa se njeno kazivanje, sa svim svojim strašnim pojedinostima, sada vraćalo Marijani u sjećanje. I mlada žena nije mogla ne zadrhtati od zebnje, suočena s ovakvom sudbinom, sudbinom koja kao da i Jasona Beauforta nezaustavljivo vodi tragičnim putem princeze-mučenice. Tako je brzo prešao iz njene kuće u zatvor! A zar Marijana nije čula njenu sjenu kako plače u onom obitavalištu u koje gospoña de Lamballe bijaše došla da potraži zaborav na jednu kraljevsku nezahvalnost? Krajnje osjetljiva i pomalo praznovjerna duša mlade žene vidjela je u tome zlokoban predznak. Ako je Jasonu suñeno da napusti la Force samo zato da poñe u smrt...? Takve misli, skupa s onima o potpunoj nemoći da pomogne svom prijatelju, i o onome što je nazivala »carevom okrutnošću«, nisu sadržavale ništa utješno. I tako, kad je prekosutradan stigla u Bourbon, ne sklopivši oka od Pariza i bacivši u sebe samo malo kruha natopljenog u mlijeku, Marijana se nalazila u tako potištenom stanju, da su je morali spremiti u postelju čim se iskrcala. Bourbon-l'Archambault je, meñutim, bio vrlo dražestan mali grad. U uvali jezera, kroz koje protječe brza rijeka, njegove su se bijele i ružičaste kuće zbile pod sjenom gorostasne hridine na kojoj se nekoć uzdizalo sedamnaest gordih kula - sada je njihov broj bio sveden na četiri5 - slavnih vojvoda Bourbona. Grad je bio bogat, moćan i vrlo prometan onda kad su u stoljeću Velikog Kralja dvorski bel-espriti ovamo dolazili liječiti svoje reumatizme. Ali i ovuda je Teror prošao. Sjena pjesnika Scarrona, gospoñe de Sevigne i markize de Montespan, koji su ovdje, dostojanstveno, završili svoj plodan život, bijaše se stapala s maglama nad Allierom dok su se rušile kule zamka što je bio posljednje počivalište i posmrtna kapelica. Ali Marijana nije vidjela ništa, ni tri preostale kule koje su se tako čarobno ogledale u blistavim jezerskim vodama, ni skladne brežuljke gdje se ugnijezdio grad, čak ni seljake koji su se u svojim živopisnim i pristalim nošnjama znatiželjno tiskali oko raskošne kočije i zapjenjenih konja. Smjestili su je u paviljon Sevigne, u sobu koja je pripadala dražesnoj markizi, ali ni Agatina brižnost, ni smjerna i neusiljena dobrodošlica hotelijerova nisu mogli razbiti crno raspoloženje u koje Marijana bijaše svojevoljno utonula. Željela je samo jedno: spavati, najdulje što je moguće, toliko dugo dok ne doñe netko s vijestima o Jasonu. Izvan toga bilo je beskorisno govoriti joj o bilo čemu ili joj hvaliti ljepote krajolika. Bila je gluha, nijema, slijepa za sve što ju je okruživalo. Čekala je. Petnaest je dana tako prošlo. Petnaest nevjerojatnih dana, jer će oni potpuno nestati iz Marijaninog sjećanja, toliko se upinjala da ih ne proživljava i da od beskrajnih satova napravi jedan dugačak niz, tako jednobojan i tako jednoličan, da se jedan od drugoga uopće nisu

5 Jedna od kula uzdiže se nad selom, a tri ostale nad jezerom.


~ 114 ~

razlikovali. Njena su vrata bila zatvorena, posebno i prvenstveno za mjesne liječnike koji nisu mogli shvatiti neobično ponašanje jedne nesvakidašnje bolesnice. Talleyrandov je dolazak razbio ovo sivilo i istovremeno gradiću donio novu vrst živosti... a Marijani nepredviñene smetnje i napore. Naime, očekivala je da će knez doći u malom sastavu, s jednim tajnikom i svojim slugom Couriadeom, na primjer. Ali sad kad se susjedna kuća napunila mnoštvom ljudi, moglo se pretpostaviti da je Talleyrand imao dijametralno suprotno mišljenje od Marijaninog u pogledu toga što to znači prinčevska ili kneževska pratnja. Dok se princeza Sant'Anna zadovoljavala jednom sobaricom i jednim kočijašem, svitu kneza od Beneventa sačinjavali su čitava vojska slugu i pomoćnika, njegov kuhar, njegovi tajnici, njegova pokćerka Charlotta sa svojim odgojiteljem, uvijek jednako kratkovidnim gospodinom Fercocom, njegov brat Boson, deset godina mlañi od njega i gluh kao top, i konačno, njegova supruga! Ponekad je tu još povrh toga bilo i gostiju. Ali Marijanu je najviše čudio kneginjin redovit dolazak ovamo. Naime, Talleyrand je u toku godine, za vrijeme boravka u palači Matignon, nastojao da što manje živi sa svojom ženom, i otkako su se vratili njegovi lijepi dani, većinom ju je slao na ladanje u mali zamak Pont-de-Sains koji je pripadao njoj i kuda on nikad nije kročio, jer je mnogo više volio društvo vojvotkinje de Courlande i njeno ugodno ljetno obitavalište u Saint-Germainu. Meñutim, suprugu je uvijek i redovno vodio sa sobom u Bourbon. Tu će tek Marijana saznati da se radi o neprikosnovenom običaju koji je ustanovio Talleyrand; smatrao se dužnim bar tri ljetna tjedna provesti u makar relativnom društvu svoje žene. Osim toga, Marijanu je ganuo prihvat njene bivše gospodarice koja ju je toplo zagrlila čim ju je opazila, i koja se iskreno obradovala što je ponovo vidi. - Poznate su mi vaše nevolje, dijete moje - reče joj — i budite uvjereni da uživate moje puno razumijevanje i podršku. - Beskrajno ste dobri, kneginjo, i ovo nije prvi put da to spoznajem! Nazočnost pravog prijatelja dragocjena je stvar. - Naročito u ovoj rupi! - uzdahne kneginja. - Ovdje se umire od dosade, ali knez tvrdi da ova tri tjedna strašno puno koriste svim ukućanima. Ah, kad ćemo ljeta opet provoditi u Valencayu! - uzdahne ponovo, snizivši glas da je njen muž ne bi čuo. Pristup joj je u Valencay izričito bio zabranjen čim su zamak i njegov romantični dekor, postavši raskošna prisilna rezidencija španjolskih kraljevića, postali i pozornica idili njegove gospodarice sa zavodljivim vojvodom od San Carlosa. Stvar bi možda bila prošla nezapaženo, da Napoleon nije našao za shodno da osobno obavijesti Talleyranda o njegovoj nevolji, i to vrlo oštrim riječima, a na radost zlim jezicima. Knez je bio prinuñen intervenirati, a jadna je kneginja »od Indije« ostala zauvijek neutješna zbog gubitka svog osobnog raja. Dok se u buci od lupanja vratima, od povlačenja kovčega, od struganja nogama i dovikivanja slugu, i pred znatiželjnim očima pedesetak seljaka što se bijahu sjatili oko putne kočije, Marijana probijala prema svom boravištu, Talleyrand se uputi za njom, tobože zato da bi provjerio kako je smještena. Ali čim su se rustična vrata njenog malog salona zatvorila, ona opazi zabrinutu boru na njegovu čelu i od iscrpljenosti obješena ramena. Da bi odagnala zebnju koja ju je obuzimala, ona čvrsto stisne naslon fotelje u kojoj je sjedila. - Stvari stoje... tako loše?... - Gore nego što možete zamisliti! Odatle i moje zakašnjenje. Htio sam saznati što je moguće više, i zbog toga se u Valencayu gotovo i nisam zadržavao. Zapravo ne znam, prijateljice moja... s kojom od svih tih loših vijesti da počnem.


~ 115 ~

On umorno uzdahne i tromo se spusti u jedan drugi naslonjač, ispruži svoju bolesnu nogu koja se od putovanja bila ukočila, nasloni štap na koljeno i preko blijedog lica polako preñe dugačkom bijelom rukom. A pretstavljenoj se Marijani učini da je ta ruka malo drhtala. - Smilujte se! Recite mi sve! Odmah i onako kako se budete prisjećali! Ne štedite me, jer nema mučenja goreg od neizvjesnosti! Već petnaest dana umirem od toga što ništa ne znam. Zar je moguće da još nije dokazana Jasonova nevinost? - Njegova nevinost? - promrsi Talleyrand ogorčeno. - Hoćete reći da ga svaki novi dan sve više utapa u krivnju! Ako se tako nastavi, preostat će nam da pokušamo spriječiti jednu jedinu stvar... očajnički... - Što? - Stratište! Kriknuvšd od užasa, Marijana skoči sa svog sjedišta kao da ju je netko ubo. Prinijevši ledene ruke gorućim obrazima, ona nekoliko .puta obiñe prostoriju poput unezvijerene životinje, a onda konačno klekne, ili se, bolje rekavši, sruši pored kneza. - Niste mogli izgovoriti strašniju riječ - prozbori muklo. - Najgore je rečeno! A sad, preklinjem vas, govorite ako nećete da poludim. Talleyrand blago stavi ruku na lijepo počešljanu kosu mlade žene. Mahao je glavom dok je bezgranično sažaljenje izviralo iz njegovih blijedih očiju, obično tako hladnih i podrugljivih. - Znam da ste hrabri, Marijana! I govorit ću, ali ne ostajte u tom položaju. Doñite, sjednite pored mene. Evo ovdje... na ovaj mali divan, tu ćemo biti bliži jedno drugom, ehe... Kad su se jedno drugom uz bok, s njenom rukom u njegovoj, poput oca i kćerke, smjestili na malom slamnatom divanu pored prozora širom otvorenog na park, knez od Beneventa započe svoje kazivanje. Optužba Jasona Beauforta za ubojstvo, što se prvobitno temeljila na anonimnom pismu koje je policija dobila i na svjedočanstvu mornara Pereza koji se i dalje uporno kleo kako je od gusara dobio nalog da ukloni leš Nicolasa Malleroussea i baci ga u Seinu, sad je potkrijepljena mnogim novim činjenicama. Prvo, mornar Jones, za kojeg je Perez tvrdio da mu je imao pomoći pri prenošenju ubijenog čovjeka, ali da ga je napustio kad su policajci naišli, nañen je dva dana kasnije u mrežama Saint-Clouda, utopljen. Kako njegov leš nije nosio tragove nasilja, policija je zaključila da Jones, pretrčavši perivoj Passyja u onoj mrkoj noći, bijaše pao u Seinu, čije su strme obale od kiše i oluje one večeri bile postale još skliskije, i tu našao smrt. - Kakva glupost! - usprotivi se Marijana. - Svaki bi mornar, koji slučajno padne u Seinu, s lakoćom iz nje isplivao, pa i usred noći...! A naročito ljeti! - Perez kaže da njegov drug nije znao plivati. Meñutim, Jason sa svoje strane tvrdi da je Jones, koji je bio jedan od njegovih najboljih ljudi, plivao kao riba. - A oni vjeruju tom bijednom Perezu? - Optuženi je rijetko u pravu! - uzdahne Talleyrand. - A pogibija tog Jonesa je u toliko veći gubitak, što je njegov iskaz mogao pobiti lažne Perezove tvrdnje i spasiti našeg prijatelja. Ako hoćete čuti moje mišljenje, Jones nikad nije bio u dosluhu s tim Perezom kojeg je Beaufort, kako sam kaže, dao izbičevati i otjerati s broda. Ali oni koji su tako brižljivo montirali ovaj stroj smrti, ne haju za jedan leš! Jer, još nisam završio: carinici i žandari izvršili su premetačinu u Morlaixu, u spremištima broda »Sorciere de la Mer«, i teret što su ga otkrili, samo je otežao Jasonov položaj. Marijana ljutito slegne ramenima. - Teret šampanjca i burgunca! Zaista težak zločin! Jak razlog, zar ne, da se čovjeku odrubi glava! Ta neprikosnovena blokada... - Jak razlog da se čovjeku odrubi glava - prekine je diplomata blago - jeste kad se kod njega nañe i krivotvoreni novac.


~ 116 ~

- Krivotvo... To nije istina! - Da ga je Jason tamo stavio, u to zaista ne vjerujem, ali da je tamo otkriven... u to na žalost nema nikakve sumnje! Nañeno je oko sto tisuća funti sterlinga Engleske banke... u novim novcatim novčanicama! Kažem vam da je stroj odlično montiran! - Pa neka je! Treba ga razmontirati! - poviče Marijana. - Mi znamo, vi i ja, mi pouzdano znamo da je ovaj zločin i sve što ga prati, djelo jedne bande koja je policiji dobro poznata i koja je jedina u mogućnosti baviti se izradom lažnih novčanica. Dakle, njih treba odsad tražiti: one koji su izradili ove funte sterlinga! Ali stiče se dojam da pripadnici policije imaju oči zato da ne gledaju i uši zato da ne slušaju. Kad sam htjela reći istinu onom inspektoru Paquesu, on se ponašao upravo tako; jedino ako me nije smatrao ludom. A što se tiče vojvode od Roviga, on pak čuti nije htio. - Ne poznam čovjeka koji bi bio tvrdoglaviji i blesaviji od vojvode Roviga... jedino možda gospodin Savary, ehe - reče Talleyrand koji ni u najtežim prilikama nije mogao odoljeti napasti da se služi doskočicama i igrom riječi. - Naš žandar živi u vječnom strahu da ne naljuti svoje božanstvo, cara. Ali ga ovog puta, iznimno, ne mogu kriviti. Imajte na umu, dijete moje, da protiv pretpostavki koje optužuju Jasona, imate na raspolaganju samo svoje osobno uvjerenje i svoju riječ... a nikakve dokaze! - A što oni imaju više od mene? - pobuni se Marijana. - Njihove su pretpostavke sušte klevete koje su izmislili tako nedostojni stvorovi, da ne bi trebalo ni slušati što govore. Uostalom, ne poimam kako su lord Cranmere i njegovi saučesnici sebi dali toliko truda samo zato da bi se osvetili što sam ga dala uhapsiti. To tim više što mene pogaña tek posredno. Prava je žrtva Jason Beaufort! Zašto on? - Zato što je Amerikanac. Drago moje dijete - uzdahne Talleyrand - srce mi se para što vas moram lišiti svih iluzija, ali vaš je spor s lordom Cranmereom, u ovom slučaju, od drugorazredne važnosti. Kako i sami kažete, oni sebi ne bi dali toliko truda zato da se vama osvete. Ali stvoriti diplomatski incident sa Sjedinjenim Državama, pogoršati situaciju koja je postala delikatna uslijed kontinentalne blokade ali koja je u posljednje vrijeme pokazivala znakove poboljšavanja, eto što je važno za jednog engleskog špijuna, eto što zaslužuje i te kakav trud! Politika se upliće u njene privatne stvari! Na to Marijana nije ni u snu pomišljala. Ona na svog sugovornika digne pogled tako smeten, tako pun nerazumijevanja, da se on dobrostivo nasmiješi i objasni: - Odmah ćete me shvatiti: prošle se godine trgovina izmeñu Engleske i Sjedinjenih Država nastavila, unatoč političkim razmimoilaženjima. Amerika je u stvari bila jako pogoñena Napoleonovim Berlinskim i Milanskim dekretima, naročito Milanskim koji smatra predmetom zapljene svaku onu stranu lañu koja se samo dotakne neke engleske luke ili došla u dodir s nekim engleskim brodom. Lord Wellesley je iskoristio američko nezadovoljstvo i početkom ove godine ogromna količina engleske robe uvezena je u Sjedinjene Države za najveće dobro engleske trgovine kojoj baš ne cvjetaju ruže. Ali predsjednik Madison, koji je prijatelj Francuske, želio bi da se dobri odnosi sa zemljom La Favettea opet uspostave, i bio bi sretan kad bi Milanski dekret, bar u koliko se tiče Sjedinjenih Država, bio povučen. U tom je smislu dao upute svom ambasadoru u Parizu i John Armstrong na tome radi već nekoliko tjedana. Iz pouzdanog izvora znam da je nedavno pisao u Champagny, mom zamjeniku u vanjskim poslovima, i pitao ga pod kojim bi uvjetima Berlinski i Milanski dekret mogli biti ukinuti u onim točkama koje se tiču Sjedinjenih Država. Ova afera s krijumčarenjem i ubojstvom cilja mnogo više na to da uništi plodove takvih napora... nego da osveti lorda Cranmerea. Vi ste izlika, Marijana, a Beaufort oruñe.


~ 117 ~

Marijana pogne glavu. Crammereova je paukova mreža zaista umjetnički satkana. On je majstorski spojio svoj zanat engleskog uhode sa zanatom razbojnika velikih razmjera, obzirom da je uspio još i izmamiti novac od svoje žrtve. Marijana je platila zato da bi se mogla pridružiti Jasonu u zamci koju im Englez bijaše podmetnuo. Sad je tek spoznala koliko je raznovrsnost upotrebljenih sredstava, i shvatila čudno pretjerivanje onog Pereza koji se - nesumnjivo tek pošto je debelo plaćen i primio uvjeravanje da mu se ništa neće dogoditi - sam prijavio da bi još više upropastio svog kapetana. Od časa kad su meñunarodni interesi stupili u igru, Jasonovi su se izgledi znatno smanjili. - Ali - reče Marijana - vi mi govorite o američkom ambasadoru. Zar on ništa ne može učiniti za Jasona? - Budite uvjereni da je John Armstrong već učinio sve što je u njegovoj moći! Ali ako se Jasonu dokaže špijunaža, krivotvorenje novca i ubojstvo, neće mu preostati ništa drugo do tražiti pomilovanje od cara. - Car! - prasne Marijana. - Govorimo o njemu! Znate li bar zašto odbija da me primi? Za nekoliko minuta audijencije sve bi saznao i Jason bi već bio na slobodi! - Nisam u to siguran, Marijana. U takvom slučaju, kad je stvar već potpuno rasvijetljena, caru su svezane ruke. Interesi, koji su ovdje u pitanju, previše su ozbiljni! Osim toga, ne mora da mu je žao što vam daje lekciju... i što vas kažnjava jer ste se tako lako utješili što niste više njegova miljenica. I on je samo čovjek, što ćete! Napokon, postoji o Beaufortu jedan iskaz koji Napoleon ne može zanemariti, osim ako se ne želi otvoreno izjasniti protivnikom javnog morala, a vi znate koliko drži do dostojanstva svog dvora. No ako su pisac anonimnog pisma i mornar Perez samo bijednici, da li biste to isto mogli reći za senoru Beaufort? Grobna se tišina nadvije nad malu kitnjastu prostoriju. Marijana je zaprepaštena u mislima ponavljala posljednje Talleyrandove riječi nastojeći im dati smisao koji ne bi bio užasan. Ali ga ne nañe i konačno upita glasom koji je još izražavao nevjericu, ali već i promukao. - Zar mi hoćete reći da... - Da se Jasonova žena okrenula protiv njega? Da, upravo to, avaj! Ta nesretnica, pomahnitala od ljubomore, čvrsto vjeruje da ste ljubavnica njenog muža. Ona čak ni na ternutsk nije posumnjala u krivicu svog supruga. Po njenom, a nikakva joj furija nije ravna po žestini, Beaufort je spreman na sve kad se radi o vama, pa čak i na zločin! - Ali... ona je luda! Luda za ludnicu! Bezumna...! I njeno je ludilo zločinačko! Da li se poslije ovoga usuñujete tvrditi mi da ona Jasona voli? Talleyrand sumnjičave uzdahne. - Možda! Vidite, Marijana, ona pripada jednoj divljoj i strastvenoj rasi gdje se uvreda ljubavi može samo krvlju sprati, gdje prevarena dragana može, a da ni ne trepne, izručiti svog nevjernog ljubavnika krvniku, spremna da se potom živa zakopa u najzabitniji kutak najstrožeg samostana i da tu u pokori čeka smrt! Da, Pilar je strašna žena i, na žalost, ona zna da vas Beaufort ljubi. Ona vas je prozrela na prvi pogled. - Mene prozrela? Kako? Pa ona me nikad nije vidjela! - Mislite? Čuo sam da lik, koji ukrašava pramac »Sorciore de la Mer«, ima mnogo zajedničkih crta s vama. Radi se o vrlo spretnim majstorima... i nespretnim muževima! Ali možda je Jason mislio da se Pilar nikad neće pružiti prilika za susret s vama jer je njihov boravak u Parizu trebao biti vrlo kratak, ili pak da je sličnost neće pogoditi... Marijana je časak zurila u svog starog prijatelja. Ovaj ju je neočekivani dokaz ljubavi potresao i nije više znala bi li se radovala ili očajavala, ali zapravo, u dnu svog srca, nikad nije sumnjala u Jasonovu ljubav.


~ 118 ~

Uvijek je znala da je ljubi, čak i onda kad ju je one seltonske noći otjerao daleko od sebe, a ovaj dokaz sada, prostodušan, i gotovo djetinji, dirnuo ju je duboko i snažno. A ona je mrzila taj brod, neprestano ga spočitavala Jasonu zato što ga je kupio prodavši Selton! A on je od njega napravio neki neočekivani nastavak, neku vrst utjelovljenja Marijane same... Ona se polako digne, ali je Talleyrand ne pokuša zadržati. Nije je ni gledao. S bradom uronjenom u nabor svoje besprijekorno čiste kravate, rastreseno je vrškom svog štapa pratio naivni crtež ruža na sagu. Parket zaškripi kad se Marijana približila prozoru, otvorenom na mali balkon, i zimogrozno omotala ramena sa šalom koji je visio preko jedne stolice. Unatoč kolovoškoj pripeci, zeblo ju je do u dna duše, pa ni kad se naslonila na trošno željezo ograde, toplina nije potekla u nju. Vani je, meñutim, sve odisalo jednostavnom i tihom radošću lijepog ljetnog dana. Iz susjedne je kuće dopirao zvonak glas male Charlotte koja je pjevala svoje omiljene pjesmice. Dolje, pored vodoskoka, tri su žene u plavim suknjama i cvjetnim podsuknjama, veselo noseći ljupku burbonsku nošnju, ćaskale u dijalektu uz glasne provale smijeha, ružičastih lica koja su zračila srećom pod dvostrukim pokrivalima za glavu: pod nabranom kapom koja je gizdavo nosila dražestan šešir zadignut sprijeda i straga. Pod jednim drvetom djeca su se igrala s oblucima, dok su sluge kneza od Beneventa vodile svoje ispregnute konje u staju i dok je, malo dalje, jedna nosiljka, zatvorena zastorima, starinska i dirljiva, vraćala iz kupališne zgrade nekog nevidljivog bolesnika. Nad svim ovim sunce je prosipalo svoje pozlaćene zrake... nad svim ovim osim nad Marijanom koja nije uspijevala shvatiti zašto ona, čak i u ovom tihom i idiličnom mjestu gdje su svi izgledali sretni, mora nositi takav teret patnje i zebnje. Vjerovala je da se ima boriti samo protiv šake bijednika, ograničenosti policajaca i Napoleonove mrzovolje, a kad tamo, našla se u središtu razgranate i opasne političke spletke u kojoj ni ona ni Jason nisu ni najmanje važni. Bilo je to kao da, osuñena na vječnu tamnicu, mora gledati svijet živih sa dna nekog podruma i iza rešetaka. A to je možda bilo zato što nije stvorena za ovaj svijet ovdje! Njen je svijet bio svijet nasilja i strasti, svijet koji se činio riješenim da je ne pusti živjeti u miru... Treba se u njega vratiti. Napustivši balkon, ona se naglo stvori pred Talleyrandom koji ju je ispod poluzatvorenih vjeña pažljivo promatrao. Njegov pogled potraži pogled blijedomodrih očiju. - Ja se vraćam u Pariz. Moram vidjeti tu ženu, moram s njom razgovarati! Moram joj dokazati... - A što to? Da volite njenog muža isto toliko koliko on vas? Zar zaista vjerujete da će na temelju toga promijeniti mišljenje: ta Pilar je zid... I nećete ni prodrijeti do nje. Kao zaštitu ima čitavu tjelesnu stražu španjolske kraljice, te grañanke Julije Clary, koja je tako sretna što može izigravati vladarku makar samo nad svojom jedinom podanicom što od nje traži pomoć. Pilar je u Mortefontaineu okružena, opkoljena, opsjednuta gospama i počasnim vitezovima koji su djelotvorniji od ikakve tvrñave. Ona je zatražila i dobila garanciju da nikad neće biti ostavljena sama. Nikakve posjete. Nikakve poruke ako prije ne proñu kroz kraljičine ruke. Zar mislite - zaključi Talleyrand umorno - da ja nisam već pokušao? Bio sam otpravljen poput ikakvog nametljivca! A što bi tek bilo s vama! Najmanje što se može reći, jeste da kod ovih svetih žena ne uživate najbolji glas! - Tim gore! Ja ću ipak ići... noću, prerušena, preskakat ću i zidove ako treba, ali hoću vidjeti ovu Pilar! Nepojmljivo je da je nitko ne pokušava urazumiti, objasniti joj da njen postupak znači najgori zločin.


~ 119 ~

- Mislim da ona to savršeno dobro zna, ali to joj je svejedno. Dok Jason bude ispaštao svoj zločin, ona će ispaštati svoj, i to je sve! - Za nju je najgori zločin izdaja same sebe - začu se iznebuha jedan novi glas koji je dopirao s vrata. Marijana i knez se istovremeno okrenu prema njemu i mlada žena, po prvi put poslije dugo vremena, usklikne od radosti. - Jolivale! Napokon ste došli! Bila je taiko sretna što ponovo vidi svog vjernog druga da mu je spontano skočila za vrat i cmoknula ga u oba obraza, čvrstim i zvučnim poljupcima, onako kako to čine male djevojčice, i ne mareći za to što ti obrazi već dva dana nisu vidjeli britve i što je sam Arkadije bio zamazam kao prase. - Pa dobro! - reče knez pružajući ruku došljaku - možete se pohvaliti da ste stigli u pravi čas! Ja sam već pomalo iscrpio argumente pomoću kojih pokušavam ovu mladu gospoñu odvratiti od najgorih ludosti. Ona se hoće vratiti u Pariz! - Znam! Čuo sam - uzdahne Jolival zavalivsi se neprotokolarno u najbliži naslonjač koji pod njim zaškripi. - Ali ona se ne smije vratiti u Pariz, i to iz dva razloga: prvo, jer je njena kuća pod paskom. Car je i suviše dobro pozna i draže mu je spriječiti je u kršenju njegovih zapovijedi, negoli je zbog toga morati kažnjavati. Drugi je razlog taj što je njeno izbivanje jedini mogući način da se bar donekle stiša Španjolkina osvetnička vatra. Kraljica Julija mora da je Napoleonu prišapnula da će protjerivanjem svoje bivše miljenice iskazati poštovanje vrlini supruge, izvrgnute ruglu! - Koješta! - promrsi Marijana kroz zube. - Možda. Ali vaš bi povratak, draga moja, pokrenuo čitav lanac nesreća. Iako je gospodin Beaufort u zatvoru, zato ništa manje nije pod nadzorom prijatelja svoje žene... a posebno pod nadzorom jednog izvjesnog don Alonsa Vasqueza koji je morao čuti za njena imanja u Floridi i očito bi želio ponovo ih vidjeti pod španjolskim okriljem. - Gospode bože! Arkadije - poviče Marijana - odakle sve to znate? - Iz Mortefontainea, prijateljice moja, iz Mortefontainea gdje sam bez trunke stida uhodio vašu neprijateljicu, potkresavajući stručno ili manje stručno ružičnjake kraljice Julije. I eto, zbog vas sam puna tri dana ostao osobni vrtlar španjolske vladarice. - Zar ne znate da se ruže ne podrezuju u srpnju, ehe? - upita Talleyrand blijedo se nasmiješivši. - Upravo zato sam i ostao samo tri dana. Sit mrcvarenja, glavni me vrtlar otpremio da drugdje provodim u djelo svoju nadarenost. Ali ako hoćete da vam dalje pričam, smilujte mi se i naručite mi jednu poštenu kupku i nešto za jelo! Skapavam od vrućine i prašine, umirem od gladi i žeñi, a s tim da ne znam kojem ću od ta dva zla konačno podleći. - Ja vas napuštam - reče Tallevramd ustajući, dok je Marijana trkom izlazila iz prostorije da bi izdala potrebne naredbe. - Rekao sam sve što sam imao reći, a osim toga se moram vratiti kući. Imate li još kakve druge vijesti? - dodade tiše. Arkadije de Jolival tužno odmahne glavom. - Nikakve! Pravi počinitelji zločina kao da su se nekom čarolijom rasplinuti, i to me ne iznenañuje. Fanchon je stara lija. Njeni su se ljudi i ona, pošto su izvršili svoj zadatak, morali zavući negdje duboko pod zemlju. A što se tiče Engleza, on je, bilo to kao vikont d'Aubecourt ili pod nekim drugim imenom, tako bestraga nestao da bi se moglo povjerovati - a to se na žalost i čini - da nikad i nije postojao drugdje do u mašti naše prijateljice. Ah! Stvari stoje loše... čak vrlo loše! - Šutite! Evo je. Već je i tako dovoljno nesretna! Do skorog viñenja.


~ 120 ~

Sat kasnije je Jolival, pristojno oriban i okrijepljen, bio kadar odgovarati na Marijanina pitanja. Ispričao je kako je napustio Aix-la-Chapelle čim mu je Fortunee Hamelin uručila pismo koje je donijela. Niti čitav sat nije protekao, a on je u društvu Adelaide d'Asselnat galopirao putem za Pariz. - Adelaida se vratila s vama? - začudi se Marijana. - Ali zašto onda nije ovdje? Jolival objasni da stara gospoñica, čuvši za nevolje koje su snašle njenu mladu roñakinju, nije ni časa oklijevala. - Ona me treba. Vraćam se! - bijaše izjavila ponesena svojom velikodušnošću. Osim toga, činilo se da je ushićenje, koje je bijaše potaklo da s opsjenjivačem Bobecheom podijeli njegov lakrdijaški svijet, znatno splasnulo. Ne samo što je zanat komedijaša, spojen sa zanatom tajnog agenta, izgubio svoje draži, nego je Adelaida napokon uvidjela da je razlika od deset godina izmeñu nje i mladića njenih sinova stavlja u vrlo nepovoljan položaj. Istina da ju je romansa, koju Bobeche odnedavna proživljava s jednom jedrom prodavačicom cvijeća u banjskom parku u Aixu, učvrstila u tom saznanju. - Naravno - nastavi Jolival - vratila se malo razočarana, malo prevarena u svojim nadama, malo sjetna, ali zapravo zadovoljna što se vraća svom redovitom životu, svojoj društvenoj ljestvici... i francuskoj kuhinji. Voljela je Bobechea, ali mrzi kiseli kupus! I konačno, od časa kad su stvari po vas pošle nizbrdo, smatra da joj je mjesto uz vas. Dodajem da je užasno ponosna na to što ste princeza, iako bi se prije dala isjeći na komadiće, nego što bi to priznala. - Zašto onda nije došla s vama? - Zato što smatra da će vam u Parizu biti od veće koristi negoli bi to ovdje mogla pridružujući se vašim jadikovkama. U vašem se susjedstvu zna da ste u izgnanstvu, pa je dobro da netko boravi u kući. U toj ulozi gospoñica Adelaida čini čudesa i vašu poslugu čvrsto drži na uzdi. Noć se već odavno bila spustila, a dvoje je prijatelja još uvijek razgovaralo. Imali su toliko toga jedno drugom da kažu! Arkadije de Jolival nije se kanio dugo zadržati u Bourbonu. Računao je otputovati za Pariz već sutradan, budući da je njegova posjeta jedino imala za cilj da Marijanu obavijesti o svom povratku i o onom što je učinio. Istodobno je iz usta same mlade žene htio dobiti potpun prikaz dogañaja, kako bi mogao izvući odreñene zaključke. - Ako sam dobro razumio - reče poluzatvorenih očiju i naslañujući se čašicom starog armanjaka koji Talleyrand bijaše odmah navečer poslao u njegovu čast - ni inspektor Paques, ni Savary nisu vas htjeli saslušati kad ste pokušali optužiti vašeg... ovaj lorda Cranmerea? - Upravo tako! Prvi me držao ludom, a drugi nije htio ništa čuti. - U njihovom ih je uvjerenju učvrstila činjenica što nisu pronañeni nikakvi znakovi koji bi govorili o Cranmereovom prisustvu na mjestu zločina. Taj je tip vrlo vješto znao zamesti svoje tragove! Pa ipak je sasvim sigurno bio u Parizu. On sigurno negdje postoji, i sigurno postoji netko tko ga je vidio. - Upravo mi sijeva jedna misao - poviče Marijana iznenañeno. - Da li se netko raspitivao kod naše susjede? Ta bi nam Mrs. Atkins, s kojom je Adelaida u zadnje vrijeme bila dobra i kod koje je Francis stanovao, mogla reći da li je on još uvijek kod nje ili nije, i ako nije, koliko je vremena kod nje boravio! - Odlično! - obraduje se Jolival. - Eto zašto je dobro što sam došao. Vi u svom pismu niste Mrs. Atkins ni spomenuli. Vaša roñakinja, koja se nekoć kod nje skrivala, imat će je zasad samo temeljito ispovijedati. A njen iskaz može biti u toliko važniji, što je i ona Engleskinja.


~ 121 ~

- Preostaje da se vidi - primijeti Marijana odjednom se namrštivši - da li će htjeti svjedočiti protiv svog sunarodnjaka. - Ako gospoñica Adelaida u tome ne uspije, onda to nitko neće ni postići. Ali u svakom slučaju treba pokušati. S druge strane, lord Cranmere je kratko vrijeme tamnovao u Vincennesu, pošto ga je Nicolas Mallerousse uhapsio na Bulevaru Temple. Možda bi mu se mogli naći tragovi u kažnjeničkim registrima. - Mislite? Tako je brzo odande pobjegao! Bojim se da nije ni dospio biti upisan. - Da nije upisan! A Nicolas Mallerousse ga je osobno dopratio! Kladim se da jeste! A taj upis u registar nepobitno dokazuje pravu prirodu odnosa izmeñu lorda Cranmerea i vašeg nesretnog prijatelja. Kad bismo nekako mogli zaviriti u taj registar, imali bismo izgleda da nas konačno saslušaju prvo policija, a zatim pravda. A ako ustreba, ići ćemo i caru. Vama brani pristup, prijateljice moja, ali meni nije ništa zabranio! I ja ću zatražiti audijenciju. On će me saslušati...! I mi ćemo dobiti parnicu! Što je dalje govorio, Arkadije se sve više zanosio novim nadama koje su se rodile iz ovih dviju ideja, njegove i Marijanine. Njegove su male, žive oči plamtjele poput žeravice, a neobične crte lica, još maloprije grčevito napete od brige, omekšale i prešle gotovo u smiješak. Kod Marijane je ovo priljepčivo oduševljenje izazvalo iznenadnu provalu radosti i nade, i imalo učinak sredstva za jačanje. Ponesena zanosom, ona se baci o vrat svom prijatelju. - Arkadije, vi ste divni! Dobro sam znala da ću uz vas dobiti i nadu i volju za daljnjom borbom! Zahvaljujući vama, sada vjerujem da sve nije izgubljeno, da ćemo možda uspjeti da ga spasimo! - Možda! Zašto možda? - usprotivi se Jolival kojem je knežev konjak podesetostručio oduševljenje. - Treba reći: spasit ćemo ga sigurno. - Imate pravo; spasit ćemo ga... po bilo koju cijenu! - dodade Marijana s takvom odlučnošću, da Arkadije sada nju zagrli, sretan što vidi da joj se hrabrost vratila. Te je noći, po prvi put od odlaska iz Pariza, Marijana legla bez onog osjećaja umora i nemoći što su je još mučnije i žešće obuzimali čim bi sunce zašlo. Bar joj se vratilo pouzdanje i sad je znala da će, makar i bila daleko od Pariza, makar prognana, moći djelovati u Jasonovu korist, možda čak i neometana ni od koga. A ta je spoznaja ohrabrila više od svih drugih. Krećući sutradan ujutro za Pariz, s odvažnošću što je služila na čast njegovoj izdržljivosti i jahačkim sposobnostima, Jolival je sa sobom odnio, osim Marijaninog pisma Adelaidi, sve propale nade svoje prijateljice. Za uzvrat je za sobom ostavio jednu ženu koja je ponovo dobila volju za život. Dani koji su slijedili, bili su za Marijanu blagotvorni časovi oporavka. Puna vjere u združenu akciju Arkadija i Adelaide, ona se prepustila dokolici i uživanju u dražima malog kupališnog mjesta strpljivo čekajući da vrijeme proñe i slušajući kako ga polako odbija sat na tornju Quinquengrogne. Čak se zabavljala promatrajući kako Talleyrandovi ukućani ovdje žive daleko slobodnije nego u Parizu. Od jutra do mraka slušala je smijeh i pjesmu male Charlotte koja je, čini se, preuzela na sebe zadatak da pomladi svog ozbiljnog gospodina Fercoca, i koja je, iznimno, svom odgojitelju propisala jedan režim gdje su igre i izleti u prirodu zauzimali daleko više mjesta nego latinski ili matematika. Svako je jutro Marijana sa svog prozora raspoloženo pratila knežev odlazak u kupke. Po mjesnoj modi, on bi se zavalio u zatvorenu nosiljku, prethodno se umotavši u nevjerojatnu količinu marama i


~ 122 ~

svakojake odjeće od flanela i vune, koji su ga pretvorili u nešto nalik na ogromnu i uvesaljavajuću ličinku. Ali ga to nije sprečavalo da se obuče kao i ostali ljudi onda kad bi sve faze obreda bile završene. Njega i liječnički propisi silazili su s dnevnog reda čim bi društvo sjelo za stol - Marijana je redovito jela sa svojim prijateljima - i počelo se naslañivati čudesima koja je Careme stvarao s tako skromnim priborom; ovo posljednje ga je svakog ljeta dovodilo u stanje neprekidnog bijesa, koje je prestajalo tek po povratku u velebne kuhinje Valencaya ili palače Matignon. Bio je tu i Boson, gluhi brat, koji je Marijani diskretno udvarao, i to na starinski način i potpuno bez veze, budući da nije čuo ni polovicu od onog što mu se govorilo. Bilo je to, uostalom, udvaranje na mahove, jer je Boson najveća dio vremena provodio u kupkama zanoseći se nadom - nañenom bogzna gdje - da će izliječiti svoju gluhoću. Poslijepodnevi su prolazili u vožnjama kočijom u kneginjinom društvu, ili u čitanju s knezom. Kroz živicom oivičene livade po kojima su se raštrkali veliki bijeli volovi i bujno drveće, odlazile su u Souvigny, taj Sant'Denis burbonskih vojvoda, i tamo se divili opatijskoj crkvi i njenim grobovima. Izvanredno pogodno vrijeme omogućilo je ovoj plodnoj, bogatoj zemlji i njenoj prirodi da procvatu u svoj svojoj ljepoti i vedrini. Ali se to nije moglo reći za djetinjaste brbljarije gospoñe Talleyrand koja se Marijani činila uznemirenom i bolesnom za vrijeme ovog kratkog bijega od crnih spletka u kojima se koprcala. S Talleyrandom je Marijana, kako joj je to bio i navijestio, čitala pisma gospoñe du Deffand, koja su kneza jako zabavljala, jer su ga podsjećala na »njegovu prvu mladost, njegov ulazak u društvo i na sve osobe koje su tada u njemu zauzimale visok položaj«. I mlada bi se žena tada, iznenañena i zadivljena, s njim zajedno vratila u to osamnaesto stoljeće, dražesno i lakoumno, u kojem su njeni roditelji proživljavali svoju ljubav. Uostalom, čitanje se često završavalo ćaskanjem u kojem bi knez svojoj prijateljici s užitkom iznosio svoja sjećanja na ovaj »najljepši i najskladniji« par koji je ikad vidio, a koji je njihova kćerka tako slabo poznavala. Putem njegove riječi, koja je znala biti izvanredno potresna i nježna, Marijani se činilo da vidi svoju majku kako, čarobna i plavokosa, u haljini od bijelog muslina, držeći visok štap ukrašen vrpcama, odmiče drvoredima Traianona ili pak sjeda u dubok naslonjač pored kamina u svom salonu i s neizrecivom ljupkošou prima goste koji su požurili k njoj na »čaj na engleski način«, jer ga je znala učiniti prisnim i šarmantnim čak i za pedeset osoba. Zatim bi Talleyrand načas oživio Pierra d'Asselnata i njegovo uzvišeno životno pravilo, na temelju kojeg je čitavo njegovo bitisanje bilo posvećeno dvjema strastima, a to su bile: nepokolebljiva odanost kraljevini i žarka ljubav prema njegovoj ženi. A onda bi velika ratnička slika Ulice de Lille zaokupila maštu i zadivljene, ali i pomalo ljubomorne Marijane. »Proživjeti jednu takvu ljubav!«, mislila je slušajući svog starog prijatelja. »Voljeti i biti voljen onako kako su se oni voljeli... i zatim umrijeti, skupa, pa makar u tom moru krvi i užasu stratišta! Ali najprije nekoliko godina... ili bar nekoliko mjeseci sreće kakva se nikad ne ponavlja!« Ah! Kako je dobro razumjela onaj zanos svoje majke koja, vidjevši svog muža u tamnici, bijaše gordo zatražila da ga slijedi u smrti, čak odbijajući od sebe pomisao na dijete koje ostavlja za sobom, samo da bi proživjela svoju ljubav dokraja! I sama je Marijana, za onih beskrajnih noći što su protekle od drame u Passyju, tisuću puta pomislila kako Jasona neće preživjeti. Bijaše izmislila stotine tragičnih završetaka svog jadnog romana. Vidjela se kako iskače iz gomile i baca se pred puške streljačkog voda u trenutku smrtonosne paljbe, ako se Jasonu dosudi vojnička smrt, ili pak kako sebi presijeca vrat ispod


~ 123 ~

vješala, ako mu se odredi tretman običnog kriminalca. Ali sad kad joj je Jolival vratio nadu, ona je, hvatajući se u koštac s čitavim svijetom usredotočila svu svoju volju na ostvarenje ove sreće koja joj je tako uporno izmicala. Proživjeti s Jasonom njihovu veliku ljubav, ispiti ljubavni napitak do zadnje kapljice, a onda neka svijet propadne! Dani su, dakle, proticali ugodno, bez velikih promjena, ali kako je vrijeme više odmicalo, Marijana je osjećala sve veće nestrpljenje. Vrebala je glasnika i pažljivo promatrala Talleyrandovo ponašanje, nastojeći iz njega zaključiti da li u pošti koju je primio iz Pariza ima kakvih novosti o aferi Beaufort. Jednog je jutra Marijana u društvu sa knezom vrludala stjenovitim stazama uz jezero. Zbog njegove bolesne noge, Talleyrandove su šetnje uvijek bile prilično kratke, ali je vrijeme bilo tako lijepo, jutro tako bistro i svježe, da ih je oboje obuzela neodoljiva želja za pješačenjem. Polje je disalo mirisom sijena i majčine dušice, nebo se bijeljelo od golubova koji su se naganjali oko tri sive kule zamka, a tiha se jezerska voda prelijevala duginim bojama i srebrnastim odsjajem poput kakvog vilinskog plašta. Knez i mlada žena hodali su polako uz rub vode, bacajući komadiće kruha patkama i zabavljajući se žestokim kokodakanjem jedne patke-majke koja se upinjala da održi na okupu jedno leglo izrazito nestašne mladunčadi. U tom trenutku sluga dotrča k njima noseći nešto bijelo u rukama. - Pošta, ehe? - upita Talleyrand s jedva primjetnom zlovoljom. - Mora biti vrlo hitno, kad ste dojurili za nama! Bila su tu dva pisma, jedno za Talleyranda, drugo za Marijanu. Vidjevši da je njegovo zapečaćeno grbom carske kuće, knez upitno digne obrve, dok se mlada žena baci na svoje, prepoznavši ekstravagantno načrčkana slova koja su predstavljala Jolivalov rukopis. Ona grozničavo razbije pečat s grbom na kojem su uzlijetali kosovi njenog plemića-djevojke za sve, i proguta onih nekoliko redaka što ih je pismo sadržavalo. Oni joj izmamiše očajnički krik. Jer, Arkadije joj je javljao da je Mrs. Atkins napustila svoje obitavalište u Ulici de Lille i otišla »na ladanje« - a da nije bilo moguće ustanoviti gdje se nailazi to ladanje - istog onog dana kad se Adelaida d'Asselnat vratila u obiteljsku palaču. Što se tiče registra u zamku Vincennes, u njemu nije bilo nikakvih znakova boravka Francisa Cranmerea u državnom zatvoru... osim tragova jedne istrgnute stranice. Oni koji su se zakleli da će uništiti Jasona i pogoršati francusko-američke odnose, očito ništa nisu prepuštali slučaju! Očiju punih suza, Marijana je razdraženo gužvala pismo, kadli začuje kako njen drug brunda: - Što ću mu ja za otkrivanje njegovog bijednog stupa! Eto što će me prisiliti da prekinem svoje liječenje. A ja se baš nikako ne želim vratiti u Pariz, ehe! Ali od onoga što je izgovorio. Marijana je uhvatila samo tri posljednje riječi: - Vratiti se u Pariz? Vi ćete se vratiti? - Moram! Moram se tamo stvoriti 15. kolovoza. To je, kako vam je poznato, carev roñendan. A ove je godine, da bi dalo veći sjaj ovoj svečanosti, njegovo veličanstvo odlučilo da u slavu Velike armije otkrije stup koji je izvoljelo podići na Trgu Vendome od bronze nekih tisuću dvjesto pedeset topova, zarobljenih u Austerlitzu. Ne znam da li je ta inauguracija tako blistava stvar. Ona neće pružiti mnogo užitka novoj carici, jer je dobra polovica ovih topova bila austrijska. Ali je car tako zadovoljan sa svojim kipom u pozi rimskog imperatora, koji će krasiti vrh, da ga želi, čini mi se, pokazati čitavoj Europi.


~ 124 ~

Marijani, meñutim, nije padalo na pamet da se zanima za stup na Trgu Vendome. Čak je zanemarila i najosnovnije pravilo pristojnosti, jer je suho prekinula kneževo brbljanje: - Ako se vraćate u Pariz, povedite me! - Da vas povedem, ehe? Ali zbog čega? Umjesto odgovora, ona mu pruži Jolivalovo pismo koje Talleyrand pročita polako i pažljivo. Jedna se duboka bora bijaše usjekla meñu njegove obrve dok je šutke vraćao papir mladoj ženi. - Moram se vratiti - nastavi ona promuklim glasom. - Ne mogu više ostati ovdje, na suncu... u zatišju, dok se najgore opasnosti nadvijaju nad Jasona. Ja... ja mislim da ću poludjeti ako ostanem! Povedite me sa sobom! - Vi znate da ne smijete otići... i da vas ni ja ne smijem povesti! Zar se ne bojiite da ćete samo otežati Beaufortov položaj ako car dozna da ste prekršili njegovu zabranu? - On to neće saznati. Ostavit ću ovdje svoje kovčege sa stvarima i svoje ljude s uputom da zaključaju moje odaje i da svakom kažu da sam u postelji, da spavam, da sam bolesna... da neću nikoga da vidim! To neće nikog iznenaditi: takav sam život već vodila prije vašeg dolaska. U mjestu nesumnjivo misle da sam luckasta! Kad su tu Agata i Gracchus, znam da nitko neće prekoračiti moj prag i otkriti moju podvalu. Za to vrijeme ja ću se vratiti u Pariz prerušena... recimo u mladića... bit ću jedan od vaših tajnika! - A kuda ćete ići kad stignete u Pariz? - primijeti knez čije čelo još nije izgubilo onu boru. - Vaša je kuća, to znate, pod paskom policije. Ako vas vide kako u nju ulazite, bit ćete na licu mjesta uhapšeni. - Mislila sam... - poče Marijana s iznenadnom bojažljivošću. - Da ću vam ja pružiti gostoprimstvo u svom domu? I ja sam, bogami na to pomišljao, ali to je nemoguće. Svi vas poznaju u Ulici Varenne, a ja nisam siguran u sav taj svijet. Izložili biste se opasnosti da vas netko prokaže, a to ne bi koristilo ni vama... ni meni! Podsjećam vas na to da u zadnje vrijeme nisam baš u dobrom s njegovim veličanstvom... makar me poziva na otkrivanje svog stupa! - Utoliko gore! Ići ću bilo kud; u hotel, na primjer. - Gdje će vas raskrinkati za manje od jednog sata. Vi ste ludi, prijateljice moja! Ne! Mislim da sam se dosjetio nečem boljem. Idite se spremiti. Napuštamo Bourbon još večeras, čim noć padne. Doturit ću vam muško odijelo i važit ćete za mog mladog tajnika sve do našeg dolaska u Pariz. Kad tamo stignemo, odvest ću vas... ali... onda ćete i sami vidjeti kuda! Suvišno je sad o tome govoriti Svakako ponesite jednu ili dvije haljine. Zaista vam je stalo da počinite tu ludost? - Da, jako! - potvrdi Marijana, sretna i raznježena ovom pomoći kojoj se jedva usudila nadati. - Čini mi se da, boraveći pored njega, ipak ima kakvih-takvih izgleda da ću nešto moći i učiniti! - On se zaista rodio pod sretnom zvijezdom - uzdahne knez blijedo se nasmiješivši - kad je na ovaj način voljen! Hajdemo, Marijana, sudbina je odredila da vam nikad ništa ne mogu odbiti! Osim toga, možda je zaista bolje nalaziti se na licu mjesta. Tko zna neće li se ukazati kakva prilika. I vi ćete tada biti u mogućnosti da je iskoristite. A sad kući, hajdemo!... Što to radite? - dodade uzalud pokušavajući povući ruku koju zahvalna Marijana bijaše prinijela svojim usnama. - Zar niste moja izabranica, u neku ruku moja pokćerka? Ruku pod ruku, hromi knez i mlada žena uputiše se polako prema selu, ostavljajući jezero u društvu pataka i golubova. Jedanaest je sati otkucavalo s tornja Quiqengrogne kad je Talleyrandov kočijaš potjerao konje prema drumu za Pariz. Pošto je kočija krenula, Marijana digne pogled na prozor svoje sobe. Kroz zatvorene je kapke probijalo žućkasto svjetlo, onako kako je probijalo svih večeri za njena boravka ovdje. Nitko nije mogao zamisliti da


~ 125 ~

noćna svjetiljka gori nad praznim krevetom u napuštenoj sobi. Agata, a posebno Gracchus primili su stroge upute, iako ih je teško bilo utuviti u glavu mladiću koji je negodovao što se njegova draga gospodarica baca u jednu pogibeljnu pustolovinu bez pomoći njegove snažne osobe. Marijana je morala obećati da će ga pozvati u najkraćem roku, a u svakom slučaju čim se ukaže znak i najmanje opasnosti. Polja pod plaštem noći stadoše promicati pored prozora kočije čije je ljuljanje ubrzo uspavalo mladu ženu. Ona utone u san, s glavom na Talleyrandovom ramenu, snivajući kako, potpuno sama i s golim rukama, otvara pred Jasonom vrata tamnice...


~ 126 ~

9.

KRALJIČIN OBOŽAVATELJ

Kad su Marijana i Talleyrand ušli, kuća je bila mračna i tiha. Jedan se lakaj bezizražajna lica, u ozbiljnoj smeñoj livreji, sa svijećnjakom u ruci, penjao pred njima širokim stubištem od crnog mramora s ogradom od pozlaćenog kovanog željeza i doveo ih do odmorišta na prvom katu. Odatle se, osim u nekoliko neosvjetljenih salona, ulazilo u neku vrstu velikog kabineta, toliko pretrpanog namještajem, slikama, knjigama i umjetninama svih vrsta, da bi Marijana i njen pratilac teško bili razabrali nezgrapnu priliku i čelo Škota Crawfurda, da im on nije izišao u susret. - U vrijeme kad sam ja stanovao u ovoj kući - primijeti knez sileći se da svom glasu dade vedar prizvuk - ovdje je bila moja biblioteka. Crawfurd je od ove prostorije napravio svetište sasvim druge vrste. Pri oskudnom svjetlu nekoliko svijeća Marijana je s čuñenjem zapazila da gotovo sve slike i umjetnička djela predstavljaju istu osobu. Izrañeno u bronzi, na platnu, u mramoru, odasvud je zanosno i gordo lice kraljice Marije-Antoinette gledalo na pridošlice. I sam je namještaj morao nekoć pripadati dvorcu Petit Trianon, a gotovo svi sitni predmeti, kao burmice, lepeze, maramice, korice knjiga, kojih je prostorija bila krcata, nosili su ili vladaričin grb ili njen monogram. Nekoliko je pisama, napisanih njenom rukom, uokvirenih zlatnim okvirima, visilo uz portret i minijature na zidovima presvučenim sivom svilom. Dok je Talleyrand po američki stiskao ruku Quintinu Grawfurdiu, ovaj se tužno nasmiješi opazivši s kolikim čuñenjem Marijana kruži očima po prostoriji. Njegov oštar glas, u kojem se bijahu zadržali tragovi highlandskog naglaska, ustvrdi silovito: - Onog dana kad sam imao čast biti joj predstavljen, zavjetovao sam se da ću vjerno služiti kraljici-mučenici. Učinio sam sve da je istrgnem iz ruku njenih neprijatelja i da joj vratim izgubljenu sreću. A sad obožavam njenu uspomenu i gajim njen kult! Pošto Marijana, zbunjena čudesnom čežnjom što je treperila u glasu ovog starog čovjeka, bijaše ostala bez riječi, on nastavi: - Vaši su roditelji umrli za nju, a pri tom je vaša majka bila Engleskinja. Moja će kuća, dakle, za vas biti nepovredivo utočište. Kažem nepovredivo, jer tko god pokuša da vas odavde makne ili vam naudi, neće poživjeti toliko da bi se dospio time pohvaliti! On rukom pokaže ogromne pištolje pobacane po jednom stolu, i težak, starinski škotski mač položen poprijeko po jednom naslonjaču, dok su blistave cijevi i sjajna čelična oštrica svjedočili da se brižljivo održavaju i da se u svakom trenutku računa s njihovim korištenjem. Neosporno je postojalo nešto melodramatično i teatralno u načinu na koji ih je Crawfurd primio, ali Marijana nije mogla a da mu ne prizna izvjesnu plemenitost, a u svakom slučaju nedvojbenu iskrenost: ovaj bi se čovjek prije dao ubiti negoli bi izručio svoju gošću. Iako duboko ganuta, Marijana ipak uspije izustiti nekoliko učtivih riječi zahvalnosti, ali je on prekine: - Manite to! Krv vaših roditelja i kneževo prijateljstvo dvostruki su razlog da ovu kuću osjećate kao svoj dom. Doñite, moja vas žena čeka, ona će vas odvesti u vašu sobu. Istinu govoreći, Marijana nije bila baš oduševljena kad joj Talleyrand nadomak Pariza bijaše priopćio da za nju namjerava zatražiti gostoprimstvo Crawfurdovih. Neobičan bračni par, koji je one večeri na »Britaniku« vidjela u loži kneza od Beneventa, ostao joj je u nekom čudnom i pomalo uznemirujućem sjećanju. Naročito ju je supruga


~ 127 ~

zagolicala i istovremeno nekako uplašila. Znala je da je prije udaje, prvo morganatsko za vojvodu od Wurtemberga, zatim za Engleza Sullivana i konačno za Crawfurda, proživjela najraniju mladost u Luki i da ne može poznavati obitelj Sant'Anna. A pogotovo je se dojmio onaj težak i sumoran Eleonorin pronicljiv pogled koji se kroz dvoranu Comedie-Francaise bijaše zaustavio na njoj i tu dugo počivao. Ispitivački i znatiželjan pogled, nedvojben, ali takoñer i hladno podrugljiv koji se teško mogao zamisliti prijateljskim. Upravo je zbog tog pogleda Marijana osjetila neku čudnu odbojnost kad se 14. kolovoza navečer Talleyrandova kola bijahu zaustavila u dvorištu bivše palače de Crequi, Ulica d'Anjou-Saint-Honore. To dražesno obitavalište iz prethodnog stoljeća bilo je još prije dvije godine Talleyrandova rezidencija, onda kad je bogati Crawfurd stanovao u palači Matignon u koju se uselio još 1806. Zamjena je izvršena djelomično zato što je to samim stanarima odgovaralo. - Matignon je bio prevelik za obitelj Crawfurd - a djelomično po nareñenju samog cara koji je htio da njegov ministar vanjskih poslova ima raskošnu i doličnu kuću; uostalom, ta je kuća u svakom pogledu odgovarala ukusu navedenog ministra. Ali Talleyrand bijaše sačuvao izvjesnu slabost prema svom bivšem boravištu u Ulici d'Anjou i ne tri shvatio Marijanu da je izrazila bilo kakav zazor od stanovanja u njemu, pod okriljem ljudi koje je smatrao jednim od svojih najstarijih i najvjernijih prijatelja. Tvrdio je da Eleonora, njegova ljubavnica iz vremena prije njenog ljubovanja s nesretnim grofom de Fersenom, predstavlja oličenje šarma onog osamnaestog stoljeća koje je za njega značilo onu nikad kasnije nañenu slast života. A to unatoč tome što ona svoju pustolovnu karijeru bijaše započela na daskama jednog beznačajnog kazališta gdje je nastupala kao plesačica. Ali je istina i to da je diplomata uvijek obožavao plesačice! Krotko i trudeći se da misli samo na krevet koji će joj biti ponuñen i za kojim je osjećala neodoljivu potrebu, ona je slijedila svog domaćina do susjednog salona gdje je Mrs. Crawfurd pored bokora dugačkih rumenih svijeća vezla goblen. U haljini od crnog moarea čiji su se nabori pod svjetlom prelijevali, u kapi od bijelog muslina koja je bila u skladu sa starinskom maramom svezanom na još vrlo lijepim grudima i koja je uokvirivala njenu srebrnu, prema gore začešljanu kosu s dugačkim i ljupkim uvojcima što su isticali liniju vrata, kućedomaćica je tako jako podsjećala na jedan portret kraljice u Templeu, da se Marijana, potresena ovom sličnošću, zaustavi na pragu, kao da se odjednom našla pred nekim duhom. Ali je sva sličnost završavala s ovim prvim dojmom, jer crne oči koje se podigoše na došljakinju, žive i ispitivačke, zatim crveni i ponešto okrutan luk ustiju, nisu pripadali Mariji-Antoinetti. Jednako tako njen nije bio ni mnogo tanji i nježniji stas, kao ni mršave i koščate ruke u rukavicama od crne čipke i prekrivene veličanstvenim briljantima. - Evo konačno naše bjegunice! - reče Eleonora Crawfurd ustavši i uputivši se u susret pridošlicama. - Sretna sam što vam mogu pružiti gostoprimstvo, draga moja, i želim da ovu kuću smatrate svojom. Moći ćete se po njoj kretati do mile volje, jer, ako i imamo malo slugu, u svakog od njih imamo puno povjerenje. Njen glas, prekrasan kontra-alt, u kojem su se razabirali tragovi toskanskog naglaska, bio je dubok i topao, čaroban i zanosan. Eleonora se, uostalom, s njim poigravala kao prava umjetnica. - Dobri ste, gospoño - započe Marijana koja se, ne znajući kako da pozdravi, ograničila na osmijeh i lagani pokret glavom. Propisni bi naklon zbog njenog mladićkog odijela djelovao smiješno, a ni muški pozdrav ne bi bio sretnije rješenje. - Samo mi je žao što ću vam smetati i možda vas izložiti opasnosti...


~ 128 ~

- Koješta! Tko ovdje još govori o opasnostima? Izlagali smo im se čitav svoj život, Quintin i ja, a ova sadašnja, pod pretpostavkom da uopće postoji zaista je neznatna u usporedbi s ranijim. Uostalom, nadam se da vaše nevolje neće potrajati i da ćete se uskoro vratiti u svoj dom. Zar niste imali provesti samo... ljeto u toplicama? Ove ćete jeseni biti kod kuće. U očekivanju toga, treba da se ovdje osjećate ugodno; a sad, za početak, doñite da s dragim knezom nešto založite. Sigurno ste jako gladni. Poslije toga ću vam pokazati vašu sobu. Večera, koja je obzirom na kasne sate poslužena u salonu, sastojala se od prekrasnih bresaka, mliječnih proizvoda, laganih kolača i izvanrednog sira iz Briea, kako je to Talleyrand volio. Kao piće ponuñen je stari, vrlo jaki burgundac. Ali zbog vidljivog umora dva gosta, razgovor je pomalo zamirao. Donekle je živnuo tek kad Crawfurd, kao da se radi o nevažnoj stvari, izjavi: - Čini se da je Champagny poslao poruku ambasadoru Armstrongu. Talleyrand podigne jednu obrvu, a Marijana se naglo trgne iz drijemeža pri samom spomenu američkog diplomate. - Poruku, ehe? - reče knez. - A što kaže ta poruka? - Otkud bih ja to znao? Sve što sam saznao svodi se na jedno pismo koje potječe od ministra vanjskih poslova... i na činjenicu da je ambasadorovo čelo nešto manje smrknuto otkako je primio to pismo koje, mislim, nosi datum... 5. kolovoza. - Manje smrknuto? Kako to tumačite, Crawfurde? Da li bi to značilo da se car odlučio na blaži stav u vezi afere Beaufort? Očito bi bilo najjednostavnije prosto-naprosto popustiti... - Ne zanosite se time! Tu je aferu nemoguće zataškati. Pomorac Perez, koji, meñu nama rečeno, za neukog i priprostog mornara izgleda suviše dobro upućen u visoku politiku, izjavljuje da je Beaufort namjeravao pristati u Portsmouthu... i tamo iskrcati jedan dio svog šampanjca. I sad, na temelju Milanskog dekreta, on kao nagradu za prikazivanje zahtjeva trećinu tereta. Čudno je, uostalom, s kolikom su lakoćom pojedinosti o ovoj aferi, koja bi načelno trebala ostati u tajnosti, procurile iz svih nadležnih ureda u javnost. Pitam se što o tome car misli. - Upravo to bi trebalo znati - poviče Talleyrand dižući se od stola i lupkajući dlanom po stolnajku. - Uistinu, ovo postaje luñačka pripovijest, jer se napadno mnogo govori o mornaru Perezu! Ne bojte se, Marijana - dodade vidjevši kako je mlada žena problijedjela a oči joj se raširile i zablistale od suza - nastojat ću razgovarati s njegovim veličanstvom, a ako u tome ne uspijem, pisat ću mu. Vrijeme je da se čuje glas poštenih ljudi! U očekivanju toga, idite spavati, dijete moje, jer padate s nogu od umora. Vaša će se domaćica pobrinuti za vas, a ja ću odmah sutra obavijestiti vaše da ste ovdje. To je odgovaralo istini. Marijana je bila na izmaku snage. I dok je knez od Beneventa išao prema svojoj kočiji da bi nastavio put za palaču Matignon, ona se poslušno prepusti Eleonori Crawfurd koja je odvede u jednu lijepu sobu obloženu ružičastom tkaninom i smještenu na drugom katu zgrade. Njena su dva prozora gledala na ubav vrt koji je mnogo ličio na Marijanin. Gospoña Crawfurd vješto i brzo napravi krevet, zatim upali plamenik pod čajnikom na noćnom ormariću. - Malo kamilice će vam goditi - reče. - Ona je nanedmašiv lijek za živce. Hoćete li da vam pomognem pri svlačenju? Marijana odmahne rukom u znak odbijanja i zahvali se umornim smiješkom. Žurilo joj se da ostane sama, ali se njenoj domaćici očito nije žurilo da je napusti. Ona je kružila po sobi, namještala cvijeće u vazama, provjeravala da li zastori glatko skližu po šipkama, premještala stolice, kao da je željela u beskraj produžiti ovaj sastanak


~ 129 ~

udvoje. Nestrpljiva i razdražena, Marijana se već bijaše odlučila na krajnju neučtivost i htjela se sasvim otvoreno zamoliti da je ostavi samu, kad li se Mrs. Crawfurd iznenada okrene svojoj gošći u koju se zagleda napola zbunjenim, napola samilosnim pogledom. - Siroto, siroto dijete! - reče glasom čiji se sažalni prizvuk Marijani učini malo usiljenim. - Tako bih željela da nañete sreću... bar vi! - Zašto: bar ja? - Zato što ste tako ljupki, tako mladi, tako lijepi, tako... oh! Bog mi je svjedok da sam mu se, kad sam saznala za vašu udaju, iskreno pomolila da vas mimoiñe prokletstvo koje, čini se, leži nad princezama Sant'Anna! - Prokletstvo? - promuca Marijana, jer joj se i u stanju potištenosti, u kojem se nailazila, ta riječ činila preteškom. - Kakvo prokletstvo? Ako mislite na donu Lucindu koja... - Oh! Baka vašeg nesretnog supruga samo je na neki način potvrdila ovo žalosno stanje stvari koje seže u XV stoljeće. Otkako je jedan Sant'Anna divljački ubio svoju ženu zbog preljuba, sve žene iz te obitelji... ili gotovo sve umrle su nasilnom smrću! Potrebna je izvjesna, količina hrabrosti ili pak mnogo ljubavi, pa da bi jedna djevojka prihvatila nositi ovo veliko ime... ali zar vi to niste znali? - Ne, nisam to znala! - priznade Marijana koja se, potpuno se razbudivši, pitala na što njena domaćica cilja, jer nije mogla vjerovati da bi joj kardinal de Chazey zatajio tako tragičnu legendu... osim ako je kao ogorčeni neprijatelj predrasuda nije držao djetinjastom i smiješnom. A kako je ova druga pretpostavka morala biti točna, Marijana doda: - Uostalom, da sam i znala, to ne bi ništa promijenilo na stvari. Ja vjerujem u duhove... ali ne u kletve koje padaju na nedužne. No u vila dei Cavalli nisam naišla ni na duhove! - ustvrdi ne hajuči što iskrivljuje istinu, toliko je nalazila čudnim ovaj neočekivani razgovor u trenutku kad nije željuta drugo do spavati. Time je ujedno htjela skrenuti razgovor u drugom pravcu. Ali Mrs. Crawfurd nije bila žena koja se lako dade obeshrabriti na putu do cilja, uostalom vrlo mutnog, što ga je sebi postavila načevši pitanje obitelji Sant'Anna. - Niste naišli na duhove? - začudi se sa smiješkom koji je odavao nevjericu. - To me iznenañuje! Ni na duha od... - Od koga? - Ni od koga! - odsiječe Eleonora iznenada približivši se svojoj gošći koju poljubi u čelo. - Razgovarat ćemo o svemu ovome kasnije... imat ćemo dovoljno vremena, a u ovom se trenutku rušite od pospanosti. - Ali ne - usprotivi se Marijana ovog puta iskreno, jer je sad umirala od želje da o tome sazna što više. - Ne žuri mi se, mogu spavati i kasnije. Recite mi... - Ništa od toga, dijete moje! To je duga pripovijest i... meni se isto spava. Pogriješila sam što sam načela ovu aferu, ali nemojte mi reći da niste znali da je po roñenju princa Corrada, vašeg supruga, njegov otac don Ugolino ubio njegovu majku... I tiho, poput jednog od onih duhova u koje je jamačno vjerovala, ona takoñer, Eleonora Crawfurd napusti sobu i nečujno zatvori vrata, ostavljajući Marijanu potpuno zbunjenu, ali i potpuno rasanjenu. Ona je sve manje shvaćala ovu ženu. S kojom je namjerom zapodjenula razgovor o ovom neobičnom predmetu, kad se nije htjela dokraja izjasniti? Ako je to učinila u želji da Marijanine misli skrene sa postojane i mučne zabrinutosti zbog Jasonove sudbine, uspjeh je bio tek polovičan, jer nikakva pripovijest, ma koliko bila uzbudljiva, nije mogla kod mlade žene raspršiti zebnju zaljubljene dragane. Ali ako je kod Marijane kanila pobuditi osjećaj nelagodnosti, neizvjesnosti i nesigurnosti, onda je savršeno ostvarila svoj naum. Kako ne pomisliti


~ 130 ~

da se ovo prokletstvo, što prati žene njenog imena, neće proširiti na one koje ona ljubi? I kakva veza postoji izmeñu umorstva done Adriane, Corradove majke, i čudne sudbine koju je princ sam sebi nametnuo? Krajnje napetih živaca i nesposobna da se smiri, Marijana je vrtjela i prevrtala ovo pitanje sa svih strana i iz svih uglova, ali nije uspjela naći zadovoljavajući odgovor. Činilo se da ovaj zločin potvrñuje glasine da je don Corrado grdoba... Pa ipak, kad je u svom pamćenju, koje je još nikad nije izdalo, oživjela vitku i snažnu priliku noćnog jahaća, taj je zaključak postao neprihvatljiv. Onda je, znači, lice bilo nakazno? Ali ne ubija se žena tek tako, samo zbog jednog lica, pa čak ni groznog lica! Ubija se... iz okrutnosti, iz bijesa, iz ljubomore takoñer. Da dijete nije zapanjujuće ličilo na nekog drugog čovjeka? Ali Marijana općenito nije vjerovala u sličnost novoroñenčeta s bilo kim, jer se s malo mašte kod svake bebe mogu naći zajedničke crte s kim se god to želi. A onda, u tom slučaju, zašto pustinjački život, zašto krinka? U cilju da zauvijek i od svake sumnje očuva uspomenu na jednu majku koju princ nije mogao voljeti ni u svom sjećanju, budući da je nije ni upoznao? Ne, to je bilo nemoguće... Kad je oko četiri sata ujutro zora zarudjela, Marijana, sjedeći u naslonjaču pored otvorenog prozora, ne bijaše još oka sklopila, a niti našla odgovor na svoja pitanja. Imala je očajnu glavobolju i bila nasmrt umorna. S mukom se digne i nagne van. Sve je bilo tiho. Samo se čuo prvi pjev ptica, a male su krilate prilike šišale s grane na granu, a da pri tom ni jedan jedini list nije zatreperio. Nebo je bilo ružičasto, s koraljnim odsjajima i zlatnim prugama koje su najavljivale izlazak sunca. Na ulici su željezom okovani točkovi teretne dvokolice tandrkali po krupnom, okruglom kamenju kaldrme, dok se razlijegala čežnjiva tugovanka trgovca drvenim ugljem. Zatim, s druge strane Seine, jedan top zagrmi točno u trenutku kad se sunce pojavilo na nebu i kad su se sa crkvenih zvonika zaorili prvi zvonovi zdravomarije. Ovaj je dični urnebes, koji će potrajati cijelo jutro, objavljivao dobrom narodu Pariza da njegov car danas navršava četrdeset jednu godinu, da je to blagdan i da se shodno tome treba i ponašati. Ali za Marijanu nije mogao postojati nikakav praznik, pa da bi bila sigurna da neće čuti ni glasa od ovog narodnog veselja koje će sve više bujati u prijestolnici, ona brižljivo zatvori kapke i prozore, navuče zastore i, satrta od umora, baci se onako odjevena na krevet, te zaspe kao zaklana. Sastanak koji je Marijana imala sa Arkadijem tog 1. kolovoza navečer dok se posvuda na javnim mjestima pod lampionima plesalo i pilo u Napoleonovo zdravlje, završio je maltene tragično. Lica izdužena od umora, koji je imao zahvaliti brojnim neprospavanim noćima što ih je proveo u obilaženju svih onih mjesta gdje se nadao naći neki trag prisustva lorda Cranmerea, Jolival je pomalo ogorčeno predbacio Marijani ono što je nazivao njenim pomanjkanjem povjerenja: - Što vam je trebalo da dolazite ovamo? I s kojom namjerom? Zato da se zakopate u ovu kuću s onim starim luñakom koji živi isključivo od uspomene na jednu kraljicu, i s tom starom spletkaricom koja nosi crninu za svojim ubijenim ljubavnikom i svojom prohujalom razuzdanom mladošću? Čega se bojite? Da neću učiniti sve što je u ljudskoj moći da se učini. Dakle, budite spokojni: ja to činim. Istražujem... svim svojim snagama. Tražim tragove gospoñe Atkins, lunjam svake noći po Chaillotu ili po Bulevaru Vemple u vječnoj nadi da ću ugledati nekoga od Fanchoninih ljudi ili pak samu Fanchon. Ali mi je


~ 131 ~

trud uzaludan... Mislite li da mi je trebala još i ova briga: vi ovdje, skriveni, izručeni na milost i nemilost svakog potkazivača. Marijana bijaše sačekala da bura proñe. I suviše je dobro shvaćala premorenost i obeshrabrenost svog prijatelja, a da bi mu zamjerila provalu bijesa koji je, uostalom, nikao samo iz njegove ljubavi i privrženosti. Da bi ga smirila, ona mu se obrati blago, gotovo ponizno. - Ne smijete mi to spočitavati, Arkadije! Nisam više mogla tamo ostati, živjeti mirnim seoskim životom dok se vi ovdje borite, dok Jason trpi sam Bog zna što... - Zatvor! - objasni Jolival suho. - Politički zatvor, a to nikako nije robija! I znam da s njim dobro postupaju. - Znam, sve znam... ili bar slutim, ali mi se činilo da ću poludjeti! A kad mi je knez rekao da se mora vratiti u Pariz, nisam više mogla izdržati. Zamolila sam ga da me povede. - Pogriješio je! Ali žene od njega uvijek rade što hoće! I što ćete sad? Čitav božji dan slušati Crawfurda kako veliča vrline Marije-Antoinette, kako vam priča u tančine bruku oko afere s ogrlicom ili strahote Templea i Conciergerie? Osim ako se ne opredijelite za njegovu ženu koja će vam jamačno dati cjelokupan prikaz svojih pustolovina? - Da, jamačno, slušat ću ono što mi ona može reći, jer je roñena u Luki i očito poznaje bolje nego itko historijat obitelji Sant'Anna. Ali ako sam se vratila, prijatelju moj, to je prvenstveno zato da bih stalno bila u toku svih zbivanja koja će nailaziti, da bih bila u stanju donijeti ovakvu ili onakvu odluku, već prema datoj situaciji... Stvari stoje loše, prema gospodinu de Talleyrandu, i on bi vam rekao... - Znam! Upravo dolazim od njega. Rekao mi je da je zatražio audijenciju kod cara s ciljem da mu pokuša osvijetliti ovu mračnu pripovijest. Ali se bojim da će se namučiti prije nego što bude saslušan. Njegov položaj nije baš najbolji u ovom trenutku. - A zašto? Doduše, nije više ministar, ali je još uvijek veliki komornik carstva. - Zvučan naslov, ali u suštini prazan! Ne, priča se da je glas o njegovim financijskim poteškoćama, a naročito o njihovim uzrocima, došao Napoleonu do ušiju. Naš je knez manje ili više zaglibio u francusko-engleske nagodbe Fouche-Ouvrard-Labouchere-Wellesley. Tu je i stečaj banke Simons a Simonsova žena, bivša gospoña Lange dugo je vremena bila njegova prijateljica, i sad mu u toj banci propada milion i po... a pogotovo je nezgoda s ona četiri miliona od Hamburga, koje mu je ovaj grad isplatio zato da bi spriječio svoje pripojenje. I sad, ako Napoleon ostvari svoju namjeru da ga pripoji svom carstvu, Talleyrand će morati taj novac vratiti. Obzirom na sve ovo, ne vidim kako bi mogao dobro stajati na dvoru! - Onda su njegova nastojanja u toliko pohvalnija. A što se tiče novca, ako ga treba, ja ću mu ga dati. - Mislite da ga toliko imate? Nisam vam htio o tome govoriti da vam ne bih zadavao još veće brige, ali ima već pet dana kako je ovo pismo stiglo iz Luke. Stiglo je samo, uostalom, bez tromjesečne rente koja ga inače redovito prati. Oprostit ćete mi, nadam se, što se nisam sustezao da ga pročitam. Predosjećajući nove jade, Marijana nevoljko uzme pismo. Predbacivala je sebi što princa još nije, ona sama, vlastoručno, obavijestila o udesu čija je žrtva bilo dijete. Bojala se reakcije svog nevidljivog supruga, ali pri tom nije imala odreñenu predodžbu u čemu bi se mogla sastojati ta reakcija. A sada joj je nešto govorilo da pismo koje joj je pruženo, sadrži ono čega se nagonski pribojavala. I zaista, princ Corrado je u nekoliko redaka ledenom učtivošou obavještavao Marijanu da je saznao za propast njihovih zajedničkih nada, suho izrazio zabrinutost za njeno zdravlje i dodao da od nje očekuje skori dolazak u Italiju »kako bi zajednički razmotrili


~ 132 ~

novonastalu situaciju povodom ovog nesretnog slučaja i dogovorili se o poduzimanju mjera koje ona nameće«. - Pravo bilježničko pismo! - prasne Marijana gužvajući papir i bacajući ga u jedan ćošak. - Razmotriti situaciju! Poduzeti mjere! Što on hoće? Rastavu? Ja sam na nju spremna! - Talijan se ne razvodi, Marijana - strogo će Arkadije - a jedan Sant'Anna pak nikako i nikada! Osim toga, nadam se da ste se zasitili toga da svakih pet minuta mijenjate muževe! Prema tome, prestanite trabunjati! - Što hoćete da radim? Da otputujem dolje dok ovdje... ne! Tisuću puta ne! Ni po koju cijenu! Iza ove provale bijesa krile su se zapravo zbrkane misli koje su je saletjele, ali je u ovom trenutku bila svjesna jedino toga da svim svojim silama mrzi tog dalekog neznanca za kojeg se udala vjerujući da će unatoč svemu sačuvati potpunu slobodu, a koji se usudio, čak s tolike udaljenosti, nametati svoju volju vlastelina i gospodara, i davati joj na znanje da on drži uzde. Vratiti se u Luku! U onu kuću punu pritajenih opasnosti, gdje je jedan luñak obožavao jedan kip i čak mu prinosio ljudske žrtve, gdje je jedan neobičan čovjek zalazio samo noću i pod krinkom! U svakom slučaju sada nije bio trenutak za to! Zbog zadaće, koje se gorljivo prihvatila i koja ju je zadržavala ovdje, Marijana je morala biti... slobodna! Ali je s druge strane sigurno da ovakva uskrata životnih sredstava sadrži prijetnju i donosi neugodnosti. A to pada u vrlo nezgodno vrijeme, u času kad će možda biti prisiljena kupovati ljude, savjesti, oružje... možda čitavu jednu vojsku, da bi Jasona spasila presude koja ga očekuje... Što više, ovo je pismo, prvo što ga je primila od princa Sant'Anna, predstavljalo još jednu opasnost: ako je slučajno otvarano u Crnom kabinetu i car tako saznao za njegov sadržaj, to bi ga moglo navesti na vrlo dobru zamisao: da Marijanu potpuno i konačno odstrani od afere Beaufort time što će je poslati u njen udaljeni dom. I što bi protiv toga mogla učiniti?... U tome je od cijelog ovog pisma Marijana vidjela najveću opasnost. Kakve su mogle biti »mjere« koje princ kani poduzeti? Namjerava li je primorati da ponovo postane Napoleonova ljubavnica, kako bi pošto-poto došao do željenog djeteta? To je jamačno bilo jedino rješenje, jer se princ nije mogao razvesti i jer, da se želio sam pobrinuti za svoje potomstvo, na to zacijelo ne bi čekao tako dugo. Prema tome, čemu ovo pismo, čemu ova neprikrivena naredba da se vrati u Luku? I što bi tamo radila? Stravična pomisao sine Marijani. Nije li joj princ Corrado dosudio ono što je, prema Eleonori Crawfurd, zajednička sudbina svih princeza Sant'Anna? Nasilnu smrt kojom bi se osvetio za ono što je sasvim razumljivo mogao smatrati pogodbom u kojoj je nasamaren. Da li je poziva da je pogubi... Zato da bi se održala tragična tradicija njegove obitelji? Bezbojnim glasom, kao da glasno misli, Marijana izusti: - Neću se tamo vratiti... jer se bojim tih ljudi! - Nitko to od vas ni ne traži, bar ne u ovom trenutku! Ja sam već odgovorio da ste, još slabi i neoporavljeni od vaše nezgode, morali po carevoj zapovijesti otići u Bourbonske toplice gdje se liječe i reumatizam i ženske bolesti. Preostaje nam jedino nada, sad kad ste se tako pametno sjetili da se odande vratite, da princ neće provjeravati kako se osjećate u kupkama. Ali nije u tome stvar: samo sam vam htio predočiti da nemate novaca na bacanje i da, ako i niste u bijedi, ipak ne smijete lakomisleno trošiti i uludo razbacivati svoju imovinu. Ovim bi se, draga prijateljice, s vama oprostio. - Oprostio? - poviče Marijana prestrašena. - Niste valjda htjeli reći da me... napuštate?


~ 133 ~

To nije moguće! Njen se stari Arkadije nije mogao do te mjere naljutiti, da bi je napustio! Nije joj valjda do te mjere zamjerio njen ispad! I najednom je tako problijedjeda da Jolival, vidjevši još k tome kada su joj se velike, bistre oči napunile suzama, nije mogao a da se ne nasmiješi. On se nagne, umiljato joj uzme ruku i nježno je poljubi. - Gdje vam je zdrav razum, Marijana? Napuštam vas... samo na nekoliko dana i samo zato da bi vama služio. Sinulo mi je da bi grañanin Fouche mogao mnogo učiniti na rasvjetljavanju uloge svojih bivših potčinjenih na keju Malaquaisu, samo kad bi se htio potruditi i dati iskaz, te kad bi ga car htio saslušati. A kako se ne usuñujem pošti povjeriti pismo, jer ono jamačno nikad ne bi stiglo na odredište, to idem osobno tamo. - Idete, kuda? - U Aix-en-Provence gdje naš vojvoda od Otranta izdržava svoje izgnanstvo na darovštini što ju je kao senator dobio od države. U to polažem velike nade. Osim činjenice da vam je neosporno prijateljski naklonjen, u prilog nam ide i to što će biti očaran da mu se pruža prilika da spusti Savaryju. Prema tome, čekajte me strpljivo, budite dobri, a prvenstveno ne činite gluposti! - Gluposti? Ovdje? Ne vidim kakve bih gluposti mogla činiti. - Tko zna - reče Arkadije nabravši obrve. - Na primjer... silom se probiti do cara! Ozbiljna lica, Marijana je odmahivala glavom dok je podvlačila svoju ruku pod prijateljevu i pratila ga do vrata: - Ne! Tu glupost neću počiniti, obećajem vam... bar ne zasad. Za uzvrat vi meni obećajte da ćete raditi brzo... vrlo brzo! I bit ću neizmjerno hrabra i beskrajno strpljiva, jer sam sigurna da ćete donijeti taj iskaz. Vladat ću se razborito. Čekat ću samo na... Ali je to bilo daleko teže izvesti nego što je Marijana zamišljala. Tek što je Jolival napustio Pariz i dok su raznobojni plameni snopovi vatrometa još praskali po nebu, kadli se ona stara zebnja stade podmuklo, kradomice uvlačiti u mladu ženu, kao da je samo nazočnost njenog prijatelja posjedovala moć da zbriše moru i odagna nesreću. A to se pogoršavalo što je vrijeme dalje odmicalo. Zatvorena u Crawfurdovoj kući, gdje se sva razonoda ograničavala na posjećivanju doduše vrlo lijepe zbirke slika njenog domaćina i na sjetne šetnje po vrtu po kojem je satima kružila poput kakve zatvorenice u dvorištu Sant-Lazarea, Marijana je dolazila do spoznaje kako joj se snovi malo-pomalo rasplinjuju u dim pod utjecajem zlokobnog vjetra koji je donosio loše vijesti. Prvo je saznala da je car, čega se uostalom i pribojavala odbio primiti velikog komornika carstva i da treba sačekati učinak vrlo »diplomatskog« pisma koje mu ovaj odmah potom bijaše uputio. Nadalje, iz pouzdanih se izvora čulo da je rasprava Jasonu Beaufortiu zakazana za početak listopada pred porotnim sudom u Parizu. A nimalo utješno nije bilo to što je datum već odreñen... - Sucima se očito žuri - protumačio je knez od Beneventa ovu činjenicu - da ovu aferu obatale ne mučeći se s novim krivičnim zakonikom koji je donesen 12. veljače ove godine, ali koji stupa na snagu tek u siječnju iduće godine. - Drugim riječima, ishod rasprave je gotova stvar i Jason je unaprijed osuñen? Talleyrand bijaše slegao ramenima. - Možda i ne... ali ta gospoda nalaze da im primjenjivanje starog zakona pojednostavnjuje život. Pamtiti nove paragrafe uvijek je velika gnjavaža! Lako je shvatiti da je Marijana pod ovakvim uvjetima počela polako kopniti, tim više što su je opsjedale crne misli koje je mogla razmjenjivati samo s dvoje staraca što su živjeli isključivo u prošlosti.


~ 134 ~

Stvarno je, onako kako to Jolival bijaše prorekao, postala za svoje domaćine savršeno poželjna slušateljica njihovih negdanjih drama, budući da je i sama upravo proživljavala svoju dramu. Pa ipak, iako je nije mnogo zanimalo oživljavanje uspomene na Mariju-Antoiniettu, osim kad se radilo o onom užasnom razdoblju u kojem su njeni roditelji žrtvovali svoj život za nju, Marijana je rado slušala Eleonorina kazivanja. Jer, ona je govorila isključivo o Luki i nesvakidašnjoj obitelji u koju je ušla voljom sudbine. Protivno očekivanju, ova je neobična žena, koja je zahvaljujući svojoj talijanskoj krvi posjedovala naglašenu sklonost ka brbljavosti, obavila plaštem šutnje sve ono što je predstavljalo njen intimni život, a naročito čovjeka kojeg je voljela više od svih drugih, tog Fersena u kojem su tolike žene, ne računajući kraljicu, nalazile čovjeka svojih snova. Jedini izraz uzbuñenja, koji je Mrs. Crawfurd sebi dozvolila, ograničio se na mrešikanje obrva i lagano grčenje usta onda kad je njen muž, u toku jednog od svojih beskonačnih pripovijedanja u obliku monologa, dozvao u sjećanje otmjenu priliku švedskog grofa, tragično pogubljenog dva mjeseca ranije. Ali kad bi se latila poglavlja obitelji Sant'Anna, Eleonori se vraćala sva njena rječitost i ona bi postajala nepresušan izvor obavještenja. Njena je slikovita riječ posjedovala toliku moć oživljavanja, da se Marijani, sklupčanoj satima u dubokom naslonjaču pored goblena koji su prošivale ruke stare gospoñe, pričinjalo da iz mračnih uglova salona jedan za drugim izranjaju junaci ovog romana. Tako je Marijana saznala da se Eleonora rodila u sporednim zgradama vile Sant'Anna. Otac joj je bio glavni prinčev konjušar, a majka princezina sobarica, kako je to uostalom bila i majka done Lavinije, njene vršnjakinje, sada domaćice na imanju, koju je Marijana dobro poznavala. I nije se morala naprezati da bi dozvala u sjećanje lijepo i blago lice, tako snuždeno pod sijedom kosom, koje je izgledalo kao da odražava svu nevidljivu tugu ovog obitavališta. Lavinija se očito nije promijenila tokom godina: uvijek je bila tiha, sjetna i savršena nadstojnica. Naravno, Eleonora i Lavinija su prijateljevale iz djetinjstva, ali je drugačije bilo s čovjekom kojeg Marijana bijaše upoznala kao upravitelja Mattea Damiania, uznemirujućeg obožavatelja kipova, i koji ju je, uvjerivši se da je otkrila njegove sotonske tajne, htio ubiti jedne proklete noći. Eleonora je imala deset godina kad se Matteo rodio, ali prijevremeno sazrela kao sve djevojke Juga, odmah je znala da opasna krv Sant'Anninih kola u žilama novoroñenčeta koje njegova majka jedne zimske večeri bijaše pod naborima svog ogrtača donijela u vilu. - Princ Sebastian, djed vašeg supruga, napravio je to dijete Fiorelli, siromašnoj ali lijepoj djevojci iz Bagni di Lucca, koja se, čim ga je donijela na svijet, bacila u Serchio. Fiorella je bila luckasta, ali se činilo da voli život, pa nitko nije shvatio ovu gestu očaja... osim ako nije izvršena protiv njene volje! - Mislite... da joj je netko pomogao da se utopi? Mrs. Crawfurd neodreñeno mahne rukom. - Tko to može znati? Don Sebastian je bio strašan čovjek... a pretpostavljam da vas nisu mimoišle ni glasine o njegovoj ženi, čuvenoj Lucindi, vještici, Venecijaniki, onoj čija opaka sjena navodno još uvijek lebdi nad imanjem. U smirenom glasu stare gospoñe odjednom zatitraju takav užas i mržnja, da se Marijani načas učini kao da u njoj vidi lakovjernu i praznovjernu sejančicu kakva je nekoć morala biti. Ali ona se i sama naježi sjetivši se hrama i senzualnog kipa koji je carevao nad ovim ruševinama. Ona nagonski spusti glas kad s neodoljivom znatiželjom i neprikrivenom strepnjom upita: - Vi ste je poznavali, tu Lucindu?


~ 135 ~

Mrs. Crawfurd dade potvrdan znak i načas zatvori oči, kao da je na taj način htjela vjernije oživiti svoje uspomene. - Ona je čak jedina princeza Sant'Anna koju sam uopće poznavala. Što se tiče toga da bi je čovjek mogao zaboraviti... čak i da mi netko pokloni nekoliko života, mislim da ne bih bila kadra zbrisati je iz svog sjećanja! Ne možete ni u snu zamisliti što je bila ta žena! Ja sa svoje strane nikad nisam vidjela ljepotu koja bi se mogla mjeriti s njenom... tako neobičnom, tako savršenom... tako ñavolski savršenom! Bog je svjedok da ste i vi lijepi, draga moja, ali biste se pred njom mogli sakriti! - grubo dobaci stara gospoña. - Kad je ona bila prisutna, morali ste zuriti samo u nju. I sama bi Venera pored ove veličanstvene krasote izgledala kao zadnja seljančica. - Vi ste je voljeli? - šapatom upita Marijana, toliko razdirana željom za tim saznanjem, da joj nije ni palo na um da bi se mogla uvrijediti na preziran način s kojim je Eleonora govorila o njenim vlastitim tjelesnim osobinama. Odgovor doñe poput topovskog taneta. - Mrzila sam je! Bože, kako sam je mrzila! I mislim da je se i poslije toliko godina još gnušam! Zbog nje sam, s petnaest godina, pobjegla iz roditeljskog doma s jednim napuljskim plesačem koji bijaše došao sa svojom družinom da priredi predstavu u vili. A dok sam bila djevojčica, skrivala sam se iza zidova parka i gledala je kako prolazi, uvijek odjevena u blještavu bjelinu, uvijek prekrivena biserima i briljantima, uvijek u pratnji svog roba Hasana koji joj je nosio šal, suncobran ili torbicu gdje se nalazio kruh što ga je davala bijelim paunima u parku... - Imala je roba? - Da, divovskog Gvinejca kojeg don Sebastian bijaše doveo iz Akre na Obali Robova. Lucinda ga je pretvorila u svog tjelohranitelja, svog psa i, to sam kasnije saznala... u svog krvnika! Glas gospoñe Crawfurd zgasn e poput svjetiljke kojoj je ponestalo goriva. Zatim stara gospoña posegne rukom u mrežicu od crne svile što je uvijek visila na njenom naslonjaču, uzme iz srebrne doze bombončić i polako ga posiše napol zatvorenih očiju, dok je Marijana zadržavala dah da je ne bi omela u razmišljanju. Poslije nekoliko trenutaka ona nastavi još žešće: - U ono sam vrijeme mislila da je volim, zato što me je zasljepljivala! Ali kasnije... - Kakva je bila? - prošapće Marijana kojoj se to pitanje najednom nedovoljno nametnulo. - Vidjela sam samo njen kip... - Ah! Glasoviti kip! On, dakle, još uvijek postoji? Jamačno. On savršeno odražava njene crte lica i oblik tijela, ali ne daje ni naslutiti njene boje i nijanse...! Kad bih vam rekla da je Lucinda bila riñokosa, vi biste se razočarali. Njena kosa, to je bilo tekuće zlato, šušti plamen, isto kao što su njene ogromne crne oči bile baršun i žeravica, a njena koža slonovača i ružine latice. Ne, nije joj bilo premca! I još je manje imala premca po izopačenosti i okrutnosti! Tko god joj nije bio po volji, čovjek ili životinja, nalazio se u velikoj opasnosti. Vidjela sam kako hladnokrvno nareñuje da se ubije najljepša kobila u konjušnici samo zato što s nje bijaše pala, kako nareñuje Hasanu da do krvi išiba sobaricu što je požutila jednu čipku pri peglanju. Moja joj se majka nikad nije približavala, a da nije prstima stiskala krunicu na dnu džepa svoje kecelje. Pa i sam njen muž, princ Sebastijan, koji je bio trideset godina stariji od nje i strastveno je volio, nije nalazio mira ni počinka svom srcu, osim u bijegu od nje. Odatle i brojna putovanja tokom kojih je tri četvrtine godine izbivao iz Luke - Pa ipak je - reče Marijana - morala imati bar jedno dijete? - Da, i prihvatila ga je zato što je smatrala da mora nastaviti lozu, ali kad je zatrudnjela, raspoloženje joj je postalo tako crno, da se muž ponovo udaljio prepustivši joj ulogu isključive gospodarice imanja. Gospodarice koju tokom sedam mjeseci nitko nije vidio.


~ 136 ~

- Nitko? Ali... zašto? - Zato što nije htjela da itko vidi kako je sad manje lijepa. Sve je te mjesece provela zatvorena u svojim odajama, a da nije izlazila, da nije dozvoljavala da joj se bilo tko približi osim njenih sobarica: moje majke, Anne Franchi, i Marije, Laviniijine majke. Pa i njima jedva da je uputila koju riječ! I još se sjećam da sam slušala kako moja majka tiho priča mom ocu da je dona Lucinda, čim bi noć pala, nareñivala da se brižljivo zatvore vrata i prozori i da se zapale sve svijeće u svim svijećnjacima. I nitko nije mogao dokučiti razlog ove noćne rasvjete koja bi potrajala onoliko koliko i lojnice. »Jedne večeri znatiželja bila je jača od mene. Imala sam deset godina i bila okretna i gipka poput mačke. Izašla sam kroz prozor svoje sobe kad su mi roditelji zaspali, i bosa pretrčala razdaljinu od naše kuće do vile. Tamo su mi biljke penjačice omogućile da se bez većih teškoća popnem na balkon done Lucinde. Srce mi je po grudima skakalo poput jareta, jer sam bila uvjerena da me roditelji neće više vidjeti živu ako me princeza ovdje iznenadi. Ali sam htjela znati... i saznala sam! - Što je radila? - Ništa! Virila sam kroz rupicu u zastoru i ugledala čudnu sliku. Svijeće su bile u krug rasporeñene na podu, a ona je stajala u sredini, nasuprot poznatom vam kipu i isto tako gola kao i on. Zrcala mora da su u beskraj odražavala dvostruku priliku, bijelu i ružičastu, a Lucinda je tako ostajala sate i sate, i na vlastitom tijelu vrebala na najsićušnija izobličenja od trudnoće usporeñujući se sa svojim duplikatom od mramora, pri čemu joj je raspuštena kosa padala niz leña a po obrazima tekli potoci suza... Taj je prizor, vjerujte mi, sadržavao u sebi nešto tako sablasno, da nikad više nisam ponovila ovaj pothvat! Uostalom, kad su naišle zadnje sedmice, nije se više ništa palilo. Po njenoj zapovijedi, sva su zrcala zastrta i tama vladaše dan i noć kod princeze... Malo zadihana, raširenih zjenica, Marijana je pratila neobičnu pripovijest svoje domaćice. - Bila je luda, zar ne? - reče napokon. - Luda za samom sobom, da, nedvojbeno! Ali kad se ovo izuzme, kad se izuzme ova bezumna zaljubljenost u vlastitu ljepotu, ona je postupila gotovo normalno. Tako je roñenje njenog sina don Ugolina bilo obilježeno svjetkovinama bez kraja i konca. Prava bujica zlata i vina potekla je na sluge i seljake iz okolice. Uostalom, dona Lucinda je blistala što je ponovo stekla prošlogodišnju vitkost u najmanju ruku isto toliko koliko i zato što je dobila nasljednika. Svi smo načas povjerovali da se nad kuću konačno nadvilo razdoblje sreće. Ali... poslije tri mjeseca je princ Sebastian otputovao u ne znam koju daleku zemlju gdje ga je čekala smrt. Izgradnja malog hrama započela je odmah po njegovom odlasku. Bilo je prošlo nešto više od godine dana kako je Matteo Damiani donesen u vilu... - Dona Lucinda je trpjela njegovu nazočnost? - Ne samo da ju je trpjela, nego čim joj se dijete rodilo, ona ga je praktički napuštala i stala davati sasvim neprirodnu prednost malom kopiletu. Igrala se s njim kao s malim štenetom, vodila računa o tome kako se s njim postupa, o njegovom odijevanju, ali je prvenstveno nalazila neku vrstu nastranog zadovoljstva da razvija divlje nagone u djetetu koje je naizmjenično tetošila i mučila, nastojeći u njemu probuditi želju za okrutnošću i krvlju. To uostalom i nije bilo baš tako teško; tlo je bilo potpuno pripravno. Mogu vam reći da je Matteo već sa pet godina, onda kad sam ja napustila vilu, bio neka vrst mladog demona koji je u seu sjedinjavao himbenost i nasilnost... Prema onom što sam čula, on je dalje razvio samo ove dvije crte svog karaktera. Ali, budite ljubazni, mala moja, pa pozvonite da nam donesu čaj! Grlo mi je suho kao barut i ako hoćete da još pričam...


~ 137 ~

- Da! Maloprije ste rekli da je dona Lucinda bila razlog vašem odlasku. - Ne volim se sjećati ovog dogañaja, ali vi sada zauzimate njeno mjesto i vaše je pravo da to saznate. Pa ipak... prvo čaj, molim lijepo. Dvije su žene u grobnoj tišini popile kineski čaj kojim ih je suzdržljiv sluga poslužio brzo i nečujno. Marijana ga je, kao i njena družbenica, srkala s užitkom, jer je u ovu otmjenu i udobnu prostoriju mirisavi napitak donio sa sobom dašak prošlosti. Vidjela je sebe kako kao mala djevojčica, zatim mlada djevojka sjedi na stolčići do nogu svojoj tetki Ellis i s njom prinosi žrtvu posvećenom obredu koji ledi Selton ne bi bila propustila ni za što na svijetu. Ova stara žena ovdje, u starinskoj kapi, ovaj namještaj iz prošlog stoljeća, pa i miris ruža koji je ulazio kroz otvoren prozor, sve je to podsjećalo Marijanu na prijatne časove njenog djetinjstva. I po prvi put poslije mnogo dana ona osjeti da napetost u njoj popušta i ustupa mjesto smirenosti, onako kako je to osjećala nekoć, onda kad bi joj u najvećoj boli ili u najvećom bijesu tetka Ellis prilazila i gladila joj kosu govoreći svojim osornim glasom: - Gore glavu, Marijana! Morala bi znati da ne postoji ništa na ovom svijetu što se hrabrošću i upornošću ne bi moglo pobijediti... a prvenstveno se to odnosi na samog sebe! Negdanji učinak nije izostao; bilo je čarobno i uzbudljivo naći utjehu na dnu šalice čaja koji je poslužen u tuñem domu! Dok je cvijetićima posut porculan odlagala na srebrni pladanj, Marijanine se oči susretoše s pogledom gospoñe Crawfurd koja ju je pažljivo promatrala. - Što vas navodi da se smiješite, draga moja? Ja sam, naime, vjerovala da vam pričam sumorne priče! - Ne radi se o njima, gospoño... Naprosto sam, pijući ovdje čaj s vama, načas povjerovala da sam opet u kući svog djetinjstva, u Engleskoj! Ali preklinjem vas, budite ljubazni pa nastavite! Turobnog pogleda stara gospoña ostane trenutak prikovana za mladu ženu kojoj se učini da se u tim ravnodušnim očima raña neka blagost i naklonost što ih u njima još nikad nije vidjela. Ali Eleonora Crawfurd ništa u tom smislu ne izrazi riječima, nego, svrnuvši pogled prema prozoru, okrene Marijani samo jedan zanesen profil, zastrt muslinskim volanom njene kape. Ona tada nastavi svoje kazivanje, ali tako muklim glasom da je Marijana jedva uspjela razabrati prve riječi. - Čudno je čovjeku pri duši kad ustanovi u kojoj mjeri sjećanja na prvu ljubav mogu ostati živa... i bolna unatoč prohujalim godinama! To je stvar koju ćete spoznati kad i sami ostarite! Što se mene tiče, kad mislim na Pietra, čini mi se da je to bilo jučer, da sam jučer trčala na stastanak s njim pored kapele San Cristoforo, u ljubičastom sumraku koji je odisao mirisom pokošenog sijena... Upravo sam bila navršila petnaest godina i žarko sam ga ljubila. On je imao sedamnaest. Bio je lijep i jak... Stanovao je u selu Capamori gdje je živio sam poslije smrti svog oca, kazandžije po zanimanju... Htio me oženiti i svake smo se večeri viñali... sve do one večeri kad nije došao. Jedne večeri... dvije... a nitko u selu nije mi znao reći kuda je otišao, ali ja sam se odmah prestrašila ne znajući ni sama zašto... možda zato što mi nikad ništa nije tajio...! Treće noći, ne nalazeći mira ni pokoja, tumarala sam po parku, s jednim ciljem da pokušam ublažiti svoju strepnju. Vrućina kao u pećnici. Čak je i voda u bazenima bila mlaka, a konji se u konjušnici nisu više micali... I tada, prolazeći pored nimfeja, začuh pjesmu... ako se to može nazvati pjesmom! Bila je to prije kao neka jednolična tugovanka, ritmički podešena prema tihom i sinkopiranom bubnjanju i s vremena na vrijeme prekidana nekom vrstom dozivanja. Nikad nisam čula ništa slično, ali kad sam se usudila šetati tako blizu kuće, a naročito tako blizu nimfeja gdje je pristup posluzi bio zabranjen, mora da više nisam bila u normalnom stanju... Kakav me nagon tada tjerao na zabranjenu stazu prema proplanku i malom hramu? Ja to još uvijek ne znam. No činjenica je da sam tamo otišla, tapkajući, mačjim


~ 138 ~

korakom, držeći se rukama grčevito za stijenu i pripijajući se čitavim tijelom tako snažno uz nju, da sam i ja sama mogla izgledati kao kamen... A kad mi je svjetlo iz hrama udarilo u oči, nesvjesno sam ustuknula, pa zatim oprezno i polako isturila glavu... i onda vidjela! Opet tišina. Ispružena vrata, Marijana se jedva usudila disati da ne rasprši čaroliju koju je Eleonora svojim riječima dočaravala. Ona se i suviše dobro sjeća svog vlastitog užasa kad je otkrila ruševine i kip koji je Matteo Damiani grlio. Ali je slutila da je iskušenje, kroz koje je prošla ova žena, gore od njenog, te vrlo blago prošapće: - Vidjeli ste... - Prvo Hasana! To je on onako pjevao. Čučao je na mramornim stepenicama i meñu koljenima držao neku vrst malog bubnja u obliku tikve. Njegove su velike crne ruke na glazbalu pratile njegovu tugovanku. Podignute glave, izgledao je kao da u zvijezdama traži značenje nekog mračnog sna, a baklje koje su osvjetljavale unutrašnjost hrama davale su bronzan odsjaj njegovoj crnoj koži i plamenu boju zlatastoj uroñeničkoj suknjici i barbarskom nakitu, što su predstavljali svu njegovu odjeću. Bio je okrenut leñima hramu kroz čije sam stupove opazila jednu pozlaćenu postelju, presvučenu crnim baršunom... Postelju na kojoj su se dva tijela odavala ljubavi... Žena, to je bila Lucinda, a muškarac, to je bio Pietro...! Moj Pietro...! Ne znam još ni danas kako nisam umrla na licu mjesta... kako sam smogla snage da pobjegnem... Ali znam da nikad više nisam Pietra vidjela živog! Sutradan je pronañeno njegovo tijelo, obješeno o jednu granu, na brežuljku. A tri dana kasnije, ja sam otišla s lakrdijašima...! Ovog puta Marijana nekoliko trenutaka ne prozbori ni riječi. Tako je dobro poznavala imanje čije ime nosi, da joj se činilo, ako već ovu dramatičnu pripovijest nije doživjela, a onda da je bar svojim očima gledala sve njene pojedinosti. I ne začudi se kad vidje kako stara gospoña krišom briše suze vrškom prsta. Kad je stekla dojam da se njena sugovornica malo pribrala, ona jednostavno pripremi još jednu šalicu čaja i pruži joj je prije negoli je upita: - Niste se nikad više tamo vratili? - Jesam, 1784. godine, da vidim majku na samrti, majku koja nikad nije napustila imanje. Ona mi već odavna bijaše oprostila bijeg. Zapravo je u dnu duše bila sretna što sam se otrgla od ove proklete kuće u kojoj je ona bila svjedok tolikih drama. Ta ona je i odgojila princa Ugolina. Vidjela je takoñer požar hrama, u kojem je Lucinda našla koliko jezivu, toliko dobrovoljnu smrt. Tada se ponadala u bolju budućnost, jer je zao duh imanja konačno nestao. I izvjesno vrijeme činjenice su opravdale ova očekivanja. Godinu dana poslije njene smrti, njen je sin Ugolino oženio prekrasnu Adrianu Malaspina. On je imao devetnaest godina, ona šesnaest, i već dugo vremena u ovom kraju nije viñen skladniji i zaljubljeniji par. Zbog Adrijane koju je obožavao, Ugolino je obuzdavao svoju priroñenu naprasitost i svoju tešku narav. Mnogo je ličio na svoju majku, na žalost, ali se za ljubav svoje mlade žene od vuka pretvorio u jagnje. Razumljivo, moja je majka iskreno povjerovala da je vrijeme nesreća otišlo unepovrat... Kad je godinu dana po vjenčanju Adriana zatrudnjela, Ugolino ju je okružio svim mogućim pažnjama i njegama, bdijući nad njom dan i noć, i išao tako daleko da je konjima omotao kopita kako njihov topot ne bi remetio njen mir i počinak. A onda se dijete rodilo... i nesreća se vratila. Moja je majka u samrtnom času htjela osloboditi svoje srce tereta koji ga je pritiskao, pa mi je, prije nego što se ispovijedala svećeniku i primila posljednju pomast, ispričala dvostruku dramu proljeća 1782... - Dvostruku dramu? - Da. U trenutku kad se rañao princ Corrado, samo su se dvije žene nalazile uz Adrianu: moja majka i Lavinija. Ali ne mislite - objasni


~ 139 ~

vidjevši kako su se Marijanine oči zaiskrile - da mi je majka otkrila tajnu ovog poroda. Ta tajna nije bila njena, i na križu se morala zakleti da je nikad neće odati, čak ni u ispovijedi. Jedino što mi je rekla, jeste to da je u noći poslije poroñaja Ugolino zadavio svoju ženu. Ali se djeteta nije uspio domoći: bojeći se za njegov život, Lavinija ga bijaše odnijela i skrila. Dva dana kasnije, princ Ugolino je nañen na podu u konjušnici, smrskane lubanje. Smrt je, naravno, pripisana nesretnom slučaju, ali je to u stvari bilo umorstvo... - Tko ga je ubio? - Matteo! U času kad je postala Ugolinova žena, dona Adriana je kod Mattea pobudila strastvenu ljubav. On je otad živio samo za nju i ubio je svog gospodara da bi osvetio onu koju je ljubio. Od tog je dana, skupa s Lavinijom, ljubomorno bdio nad djetetom i brižljivo ga njegovao... Marijani iznenada sine jedna misao. Je li bilo moguće da je dona Adriana, unatoč Eleonorinoj tvrdnji o njenoj velikoj ljubavi prema suprugu, odgovarala na Matteovu čežnju? Možda je dijete bilo njegovo, pa je napad na sličnost izazvala muževljev bijes? Ali zašto u tom slučaju nije prvo ubio Mattea? Marijana ne dospije izraziti svoje zadnje pitanje. Vrata salona su se upravo otvorila i propustila Quintina Crawfurda skupa s Talleyrandom, pa tragične sjene obitelji Sant'Anna naglo ustupiše mjesto njenim trenutačnim brigama. Jer ako je Škot, šepesajući na dva štapa zbog noge u zavojima i teške kostobolje, pružao više zabavnu nego žalosnu sliku, tmuran je izraz princa od Beneventa davao naslutiti da su vijesti i ovog puta porazne. On obje žene pozdravi bez riječi, zatim Marijani pruži razmotano pismo na kojem se prijeteći i razmetljivo kočoperio Napoleonov potpis. »Gospodine kneže od Beneventa«, pisao je car, »primio sam vaše pismo. Ostavilo je na mene mučan dojam. Dok ste vi bili na čelu ministarstva vanjskih poslova, ja sam pristajao zatvoriti oči pred mnogim stvarima. Prema tome nalazim neumjesnim što se laćate intervencije kakve sam želio i želim zaboraviti...« Pismo je bilo napisano u Saint-Cloudu i nosilo datum 29. kolovoza 1810. navečer. Marijana ga bez riječi vrati primaocu. - Vidite - reče ovaj ogorčeno, presavijajući papir - tako loše stojim na dvoru da mi se u zločin upisuje to što sam se usudio stati u obranu inozemnog prijatelja! Razočaran sam, Marijana, duboko razočaran... - On želi zaboraviti! - zareži mlada žena stisnuvši zube od srdžbe. - On neodoljivo želi i mene zaboraviti! Ali mu to neće tako lako poći za rukom! Neću mu dopustiti da uništi Jasona! Htio on to ili ne, ja ću doprijeti do njega, provalit ću njegova vrata, makar me poslije toga i uhapsili, ali se na uspomenu svoje majke kunem da će me njegovo veličanstvo car i kralj saslušati! I to ne poslije... - Ne, Marijana! - umiješa se Talleyrand i zaustavi mladu ženu koja bijaše pojurila prema vratima. - Ne! Ne sada! Obzirom na trenutačno carevo raspoloženje, svojim biste postupkom zapečatili Beaufortovu sudbinu. - Smatrate prikladnijim da mirno, spokojno pijući čaj, čekam da mi ga ubiju? - Smatram prikladnijim da sačekate bar presudu. Poslije pravorijeka porote bit će vremena da se nešto poduzme. Vjerujte mi! Ta dobro znate da isto koliko i vi želim osloboditi našeg prijatelja. Prema tome, zaklinjem vas, smirite se i čekajte! - A on? Je li vam palo na pamet što bi on mogao misliti tamo u svom zatvoru? Postoji li jedna jedina osoba koja bi ga jedan jedini put ohrabrila i utješila? On se sam samcat, ili bar misli da je tako, hvata u koštac s jednom sotonskom aferom! Prema tome, hoću da bar zna da ga neću napustiti dok živim...! Nek vam bude, prihvaćam se


~ 140 ~

odreći... ali samo trenutačno... posjete Napoleonu, ali hoću da vidim Jasona, hoću da uñem u la Force! - Marijana - zaprepasti se Talleyrand kad vidje kako mu se prijateljica ražestila - kako vi to hoćete? - To je najlakša stvar na svijetu! - odreže miran Crawfurdov glas. - Već dugo vremena imam u svim zatvorima Pariza po jednog ili više plaćenih tamničara! - Vi? - iskreno se iznenadi Talleyrand. Crawfurd slegne svojim otežalim ramenima, smjesti se s uzdahom olakšanja u naslonjač koji Marijana bijaše napustila, i privuče jednu stoličicu. na koju digne svoju bolesnu nogu. - Korisna preventivna mjera - reče nasmijevši se - kad je čovjek imao, ima i imat će prijatelje s onu stranu brave. Već sam se odavno počeo baviti ovom vrstom politike! Moji prvi... štićenici bili su dva tamničara u Templeu, zatim... u la Conciergerie. Otad nisam nikad prestao podržavati ovu vrstu veza ili pak stvarati nove. To je tako lako, pomoću zlata! Vi hoćete vidjeti svog prijatelja, mala princezo? Pa dobro, ja, Crawfurd, ja vam obećajem da ćete ga vidjeti! Ustreptala od radosti, Marijana naprosto nije mogla vjerovati u čudo o kojem joj se govorilo: da će se pred njom otvoriti vrata zatvora, da će vidjeti Jasona, s njim razgovarati, dotaći ga, reći mu... Oh! Toliko mu je toga imala reći. - Vi ćete to za mene učiniti? - upita da bi uvjerila samu sebe, i glasom promuklim od uzbuñenja. Crawfurd podigne prema njoj svoje oči boje plavog porculana i nasmiješi se: - S toliko ste strpljenja slušali sve moje priče, dijete moje, da zaslužujete nagradu. Osim toga, ne zaboravljam koliko su vaši roditelji zadužili kraljicu! To je samo jedan od mogućih načina da čovjek plati dio svog duga! Prepustite meni da to uradim! Tako ćete ubrzo ući u la Force...!


~ 141 ~

10.

NEOBIČAN ZATVORENIK Kočija napusti Ulicu Saint-Antoine i pod pravim uglom zaokrene u jedan ćorsokak - trideset koraka dugačak, deset širok - koji je po čitavoj širini zatvarala jedna niska i turobna zgrada. Imala je samo prizemlje s mansardnim krovom koji je bio gotovo tako visok kao i samo zdanje i iza kojeg se uzdizala jedna daleko viša grañevina. U noćnoj je tami zloslutno djelovalo ono nekoliko trošnih kuća što su tvorile ovaj uski prolaz zvan Ulica des Ballets. Blijed fenjer pričvršćen iznad golemog i okruglog, željezom okovanog meñaša u najudaljenijem kutku ulice, preko puta ulaza u zatvor, osvjetljivao je krupnu, iz-bočenu kaldrmu što je sad bila puna blata i smeća koje kiša potkraj dana bijaše stvorila razmočivši prašinu i otpadke. Jedan duboki žlijeb, iskopan usred uličice, trebalo je da odnosi vode i nečistoću, ali je, naprotiv, činio samo još opasnijom grbavu i neravnu kaldrmu. Kola se stadoše naginjati. Kočijaš zaustavi konje uz veliki okrugli meñaš pod fenjerom i koliko umornim toliko mehaničkim pokretom prigne se na svom sjedištu s namjerom da otvori vrala na Marijaninoj strani. Ali Crawfurd hitro pridrži vratnicu šiljkom svog štapa. - Ne! - promrmlja. - Izaći ćete na mojoj strani, poslije mene! - Zašto? Ovaj meñaš je očito prikladan za... - Ovaj meñaš je - odreže hladno starac - upravo onaj na kojem su Millardovi kočijaši izmrcvarili tijelo gospoñe de Lamballe! Isprljali biste rukavice! Naježivši se od užasa, Marijana se okrene od izlaznog kamena i prihvati ruku koju joj je pružio njen pratilac da bi joj pomogao pri silaženju. No jako je pazila da previše ne optereti tu ruku. Naime, Crawfurdova upala zglobova bijaše gotovo prošla, ali je još uvijek teško hodao. Kad je vidio ljude kako izlaze iz kočije, sanjivi se stražar, koji je dremuckao s puškom meñu nogama u prljavoj kućici pored vrata, hitro digne i natakne kapu. - Što hoćete? Mičite odavde! - Polako vojniče - progunña Crawfurd koji na veliko Marijanino iznenañenje odjednom progovori normandijskim naglaskom - ne vičite tako! Ključar Ducatel je moj zemljak, pa smo moja kćerka Madeleina i ja pošli k njemu na večericu. Golemi srebrnjak, koji je načas zablistao pod oskudnim svjetlom fenjera, odmah izazva isti takav sjaj u stražarevom oku. Ovaj se zadovoljno nasmije, pruži ruku i tutne novac u džep. - Trebali ste to odmah reći, gospodine! Ciča Ducatel je dobar čovjek i otkako je ovdje, stekao je mnogo prijatelja. I ja sam jedan od njih. Sad ćemo vam otvoriti. I snažnom šakom lupi po niskim vratima koja su bila zaštićena debelom prečicom i uzdizala se iznad dviju izlizanih stepenica. - Hej, čiča Ducatele! Traže Vas... Dok je kočijaš okretao kočiju u uskoj Ulici Roi-de-Sicile zato da bi se smjestio pored Saint-Paula i tamo čekao, vrata se otvoriše i na njima se ukaza starčić u smeñoj vunenoj kapi i sa svijećom u ruci. On je unese u lice svojim posjetiocima, zatim, očito ih prepoznavši, usklikne: - Ah, roñače Grouville! Pa ti dobrano kasniš! Već smo htjeli bez tebe sjesti za stol! Ta uñi, mala Madeleina! Kako si narasla i proljepšala se! - Dobar dan, roñače - sroči Marijana trudeći se da djeluje što više provincijski. - Ne prestajući s izljevima radosti povodom ovog obiteljskog sastanka, Ducatel reče stražaru da će dobiti »litricu kavadosa« kao nagradu za


~ 142 ~

svoju ljubaznost, a zatim zatvori vrata. Marijana ustanovi da se nalazi u tijesnom pretprostoru u čijem dnu se nazirao mali prolaz. Na lijevoj strani je bila stražarnica kroz čija se odškrinuta vrata vidjela unutrašnjost prostorije gdje su četiri vojnika pri svjetlu dviju uljenica igrali karte i pušili lule. Nastavljajući govoriti vrlo glasno, Ducatel povede svoje »zemljake« prema prolazu na kraju hodnika i provede ih kroza nj. Tada se obreše u jednoj drugoj mračnoj prostoriji u čijem su se dnu opet nalazila vratašca. Ducatel se tu zaustavi. - Moj stan gleda na Ulicu Roi-de-Sicile - prošapće. - Odvest ću vas tamo, gospodine, i morat ćemo malo galamiti da stražari ne posumnjaju u našu večeru. Bio bih vas uveo kroz moja privatna vrata, ali je uvijek bolje postupati tako da izgleda kao da se nema što prikrivati. - Idem ja tamo sam, dobri moj Ducatele - promrmlja Crawfurd klimnuvši glavom u znak odobravanja. - A gospoñu odvedite zatvoreniku kojeg sam vam naznačio. Ducatel kretnjom potvrdi da je sve razumio, te otvori vratašca. - Ovuda... Pošto je, to ugledan zatvorenik, nije smješten u novoj zgradi, nego se nalazi sa finim ljudima u sobi Conde... i često je sam samcat... Stalno govoreći, Ducatel otvori jedna daljnja vrata četvrta po redu. Ona su gledala na dvorište, preko kojeg povede Marijanu, dok Crawfurd bijaše skrenuo ulijevo prema dvorištu koje je dobivalo naziv kuhinjsko dvorište, potpuno opravdano uostalom, obzirom na snažan miris zagorjele hrane što se širio po njemu. Odatle se ulazilo u vratarev stan. Slijedeći tamničara, Marijana je s gañenjem gledala niske zgrade što su opkoljavale ovo dvorište s rasklimanim opločenjem, bez i jednog jedinog drveta, iza kojeg je počinjao zatvor u pravom smislu riječi: visoki zlokobni zidovi, ruševni i crvotočni, s dobro zatvorenim prozorima iza kojih su se čuli očajnički jecaji, jezovit grohotan smijeh, roktanje i hrkanje - glasanje onog gnusnog i opasnog dijela ljudskog roda, utorenog ovdje zbog zločina i straha. Četiri kata lupeža, kradljivaca, propalica, odbjeglih pa ponovo uhvaćenih robijaša, ubojica, ukratko sav ološ Pariza i drugih mjesta, koji se uhvatio u mreže policije. To nije bio državni zatvor u koji se dolazilo zbog političkih nedjela. To je bila prostačka i sramna tamnica gdje su se u jednoj groznoj zbirci sjatili svakojaki primjerci lopovskog staleža. - Teško je bilo smjestiti ga u neki mirniji kutak - povjeri Ducatel Marijani vodeći je po stubištu čija je kovana ograda svjedočila da je u vrijeme vojvode de la Forcea bilo otmjeno i lijepo, ali je sada penjanje po njegovim razbijenim i sklizavim stepenicama predstavljalo pravu pogibelj. - Moram vam reći da je zatvor pretrpan. Uostalom, nikad se ne prazni. Doñite, to je ovdje... - dodade pokazujući jedna vrata u dnu dugačkog hodnika u koji prodre malo svijetla kad ključar otvori prozorčić. - Imate posjetu, gospodine Beauforte! - reče u otvor prije nego li je povukao zasun. Zatim se sasvim tiho obrati Marijani: - Ne zamjerite mi, gospoño, ali vas ne mogu ostaviti dulje od nepunog sata. Doći ću po vas prije obilaska straže. - Vrlo dobro i mnogo vam hvala. Vrata se otvore gotovo nečujno i Marijana se ušulja kroz njih, začuñena prizorom koji joj se ukazao. Sjedeći sučelice za klimavim stolom, dva su se čovjeka kartala pri svjetlu jedne svijeće. Sklupčano na jednom od tri ležaja u kutu, spavalo je nemirnim snom nešto što je očito bilo treći čovjek. Jedan od igrača bio je Jason. Drugi je bio osoba od oko trideset pet godina, krupan crnomanjast i snažne vanjštine, dosta lijepa lica, pravilnih crta, podrugljivih usta i živih, pronicljivih


~ 143 ~

crnih očiju. Kad je vidio da je ušla žena, smjesta se digne, dok se Jason, zabezeknut ovom posjetom, uopće nije sjetio da to isto učini, nego je s kartama u ruci ostao prikovan za stolicu. - Marijana! - klikne. - Vi! Ali ja sam mislio... - A ja sam mislio da si dobro odgojen, druže! - podrugne se njegov partner. - Nisu te nikad učili da treba ustati kad se prima ženska posjeta? Mladi čovjek nesvjesno skoči i samo što je stao na noge, primi u naručje Marijanu koja mu se bacila u zagrljaj smijući se i plačući istovremeno. - Ljubavi moja! Nisam više mogla izdržati! Morala sam doći. - To je ludo! Sama si prognanik, a možda već i tragaju za robom... On je prosvjedovao, ali su njegove ruke već obujmile glavu mlade žene i pomakle je svojoj. Na njegovom licu, suviše očeličenom svim mogućim vjetrovima oceana a da bi ga nekoliko tjedana zatvora moglo poblijediti, njegove modre oči blistale radošću koju njegova usta kanda nisu htjela priznati. Njegov izraz, potresan kod tako jakog čovjeka, bio je izraz nesretnog djeteta koje ne očekuje ništa, a koje je meñutim jedan nepoznati Djed Mraz iznenada obasuo najljepšim igračkama. Gledao je Marijanu nesposoban da izgovori jednu jedinu riječ, a onda je odjednom stisne uza se i stane ljubiti sa svom svojom izgladnjelom strašću. Što se tiće mlade žene, ona mu se prepusti zatvorenih očiju, s osjećajem da će umrijeti od tolike sreće. Nije primjećivala da je čovjek što ju je držao u naručju strahovito prljav, neobrijan - jer brijač nije ovamo dospijevao svaki dan, toliko je bio zaposlen u ovoj stravičnoj kući - i da je ćeliju pritiskao ogavan zadah. Za nju, očito, ni sam raj nije mogao ništa divnije pružiti smrtnicima. Ducatel i zatvorenik, prvi stojeći uz vrata, drugi pored stola, obojica zadržavajući dah i u neku ruku opčarani, gledali su sa smiješkom ovaj neočekivani ljubavni prizor. Ali kako je izgledalo da će se produžiti unedogled, to drugi slegne ramenima, baci karte na stol i izjavi: - Dobro! Ja sam ovdje suvišan! Ducatele, hoćeš li me pozvati na večeru? - Pa naravno, momče! I za tebe je već prostrto! Učinak ove razmjene riječi bio je taj da se dvoje zaljubljenih istog časa ispustiše iz zagrljaja i, u neprilici što su tako brzo zaboravili na svijet oko sebe, pogledaše ostalu dvojicu tako posramljeno da zatvorenici prasnu u smijeh. - Hajde, hajde Ne pravite takva lica! Ta znamo što je ljubav, a vidjeli smo mi i štošta drugo! Ali uvrijeñena Marijana samo ošine veseljaka pogledom, a vrataru se obrati srdito: - Zar je bilo neophodno gospodinu Beaufortu nametnuti još i zajednicu s ljudima... - S ljudima kao što sam ja? Što ćete, gospoño, zatvor je pun i ne može se birati. Ali mi se i ne slažemo tako loše, zar ne, prijatelju? - Ne - odgovori Jason koji nije uspio suzdržati smiješak vidjevši Marijanin ozlojeñen izraz lica - moglo bi to biti i puno gore! Ja ću ti čak i predstaviti... - Pusti! - odreže zatvorenik. - To ću sam učiniti. Vi pred sobom vidite, lijepa gospo, nepatvorenog zločinca kakvi se po salonima susreću vrlo rijetko: Francois Vidocq iz Arrasa, već triput osuñen na robiju, i sad u očekivanju da se tamo vrati! Duboko se klanjam... i povlačim se kroz stražnji izlaz, kako bi to rekli u kazalištu. Doñi, Ducatele! Gladan sam. - A onaj tamo? - bijesno će Marijana pokazujući na crni smotak koji se još uvijek trzao na svom ležaju i ispuštao nerazgovjetne glasove. - Zar njega nećete povesti?


~ 144 ~

- Koga? Opata? On je napola lud i zna samo španjolski. Neće vam smetati. A osim toga bi bila šteta probuditi ga; tako čvrsto i lijepo spava! Do skorog viñenja! I u pratnji gotovo poniznog vratara neobičan zatvorenik, koji se ovdje ponašao kao kod kuće, napusti ćeliju i ode na večeru svom tamničaru kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. - Tko je taj čovjek? - poviče Marijana koja sa zaprepaštenjem bijaše promatrala ovaj odlazak. - Rekao ti je - odgovori Jason ponovo je uzimajući u naručje. - On je redovan gost u robijašnici, stalno bježi, stalno ga ponovo hvataju, on je ono što ovdje nazivaju povratnikom. - On je... ubojica? - Ne, običan kradljivac. Ubojica, ovdje, to sam ja - reče Jason tužno. - što se njega tiče, to je neobičan momak, no ja mu dugujem život. - Ti? - Da, ja... Ti ne znaš što je ovaj zatvor! To je pakao nastanjen demonima! Sve što je podlo, okrutno, nisko, to je zatvoreno ovdje, a zakon koji tu vlada, je zakon jačega. Ja sam stranac... dobro odjeven čovjek, i to je bilo dovoljno da me otprve zamrze! Da nije bilo Francoisa, bili bi me mučki ubili. On me je uzeo pod svoju zaštitu, a ovdje je njegov ugled velik. On umije krotiti ove zvijeri. A i onaj siromašak koji tamo tako nemirno spava, i on mu može zahvaliti što je još na životu! Ah, to nešto znači biti majstor u bježanju! I sami ga tamničari poštuju: to si svojim očima vidjela. Marijana je bolje nego što je to Jason mogao zamisliti shvaćala opasnost kojoj je bio izložen pri svom dolasku u la Force. Jedina noć provedena nekoć u zatvoru Saint-Lazare ostala joj je u neizbrisivom sjećanju i ponekad je, u svojim ružnim snovima ponovo viñala grozno lice one svirepe Pletilje, djevojke koja je bijaše pokušala ubiti naprosto zato što je bila mlada i lijepa. Ponovo je viñala nježne žute oči, njen opak smiješak i veliki nož s kojim je tako vješto rukovala. Crni zavežljaj, koji je predstavljao opata, najednom poskoči uz krik i uspravi se na svom ležaju. Marijana opazi ispijeno lice obraslo u bradu, dva unezvijerena oka koja su je s užasom gledala. - Tranquilo! - šapne Jason odmah. - Es un' amiga! Opat trgne glavom, glasno uzdahne i poslušno legne okrenuvši leña mladim ljudima. - Tako - Jason će veselo - on se više neće ni maknuti. To je dobro odgojen čovjek, on... ali pustimo sve, doñi i sjedi pored mene! Daj da te gledam! Lijepa si...! Ne govorimo ništa! On je povede do daske prekrivene ćebetom što je bilo izjedeno od moljaca, i posjedne je ne prestajući je proždirati očima. Iskreno rečeno, skromna haljina od šarenog pargala, namjerno provincijski neukusno i visoko zatvorena, što ju je Marijana imala na sebi, nikako nije opravdavala njegovo oduševljenje; ali je Jason još nikad, čak ni onda kad je nosila vilinske haljine i veličanstvene dragulje, nije tako gledao. Bilo je to i čudesno i duboko zbunjujuće, tako zbunjujuće da Marijana pokuša reagirati. Ona blago utisne poljubac u čekinjast obraz. - Ali ja sam došla upravo zato da razgovaramo! A imamo na raspolaganju tako malo vremena... - Ne. Šuti! Neću riječima da kvarim ove časove, jer ovakav trenutak možda nikad više nećemo doživjeti... a predugo već zaklinjem nebo da mi podari da te vidim... bar još jedanput! Htjede zagnjuriti svoje lice u njen vrat, ali ga ona prestrašena odgurne. - Što si mislio time reći? Zašto se nećemo više vidjeti? Tvoja rasprava... - Ne zanosim se nadama u pogledu rasprave - objasni sa hinjenim strpljenjem. - Bit ću osuñen... - Na što? Ne na...


~ 145 ~

Nije bila u stanju izgovoriti riječ koja je u ovom zatvoru poprimala jezivo opipljiv smisao. Ali Jason klimne glavom. - To je moguće! Što više, s tim treba i računati... ne, ne viči! - dodade zagušujući svojom rukom provalu žestokog protivljenja. - Uvijek je bolje gledati činjenicama u oči! Svi su dokazi protiv mene. Osim ako se ne pronañe pravi krivac, što je potpuno nevjerojatno, suci će me osuditi, ja to znam! - Ali to je ludo, to je bezumno! Nije sve izgubljeno, Jasone! Arkadije je otišao u Aix, k Foucheu, on će mu dati iskaz. Fouche može reći kakve su veze postojale izmeñu mene i Blacka Fisha. - Ali ne može tvrditi da ga ja nisam ubio. Vidiš, ova je afera posljedica jedne opasne političke spletke. Uhvaćen sam kao u neku stupicu. - Onda te tvoj ambasador mora braniti! - On to neće učiniti. To mi je sam rekao, Marijana, ovdje, na ovom istom mjestu, zato što bi mene braniti značilo upropastiti pregovore koji su u toku izmeñu predsjednika Madisona i Francuske, a imaju za cilj da se odredbe o kontinentalnoj blokadi opozovu u odnosu na Sjedinjene Države. To je prilično složeno... - Ne - prekine ga Marijana divlje - ja znam! Talleyrand mi je govorio o Berlinskom i Milanskom dekretu. - Kakav divan čovjek! - reče Jason sa smiješkom. - Pa dobro, uvjeti koje Francuska postavlja su slijedeći: kod Engleske, s kojom smo u dosta lošim odnosima, moja zemlja treba ishoditi to da ova povuče propise koje je donijela kao protumjere na dekrete... i, naravno, prvi je uvjet taj da se Sjedinjene Države ni na koji način ne upliću u djelovanje pravde u mom slučaju, jer je ona afera s krivotvorenim novčanicama i suviše teška. Vojvoda de Cadore je u tom smislu pisao Johnu Armstrongu. Ovaj je očajan... ali ne može ništa učiniti. On je gotovo isto tako zatvorenik kao i ja. Razumiješ? - Ne - Marijana će tvrdoglavo - ja neću nikad razumjeti da tebe žrtvuju, jer to je jamačno to, zar ne? - To je jamačno to! Ali kad se ima u vidu da moja zemlja, ako Engleska ne dokine svoje protumjere, neće prezati ni pred objavom rata samo da Napoleonu dokaže svoju dobronamjernost, lako se može shvatiti da moj život nema više ni najmanju važnost. Uostalom, ja ne bih ni htio da je on ima. Vidiš, ljubavi moja, svatko služi kako može... a ja volim svoju zemlju više nego sve na svijetu. - Veše nego mene, zar ne? - prošapće Marijana na rubu plača. Ali Jason ne odgovori. Njegove ruke obgrliše mladu ženu čije je usne ponovo potražio. Srce mu je tako burno udaralo da se Marijani učinilo kao da udara u njenim vlastitim grudima. Osjećala je kako pripijeno uz nju drhti veliko tijelo njenog prijatelja, i osjećala je takoñer da više nije kadar obuzdavati predugo potiskivanu želju za njom. Uostalom, napustivši načas usta koja je povrijedio u svojoj silovitoj strasti, on je zamoli: - Preklinjem te, mila moja...! Ovo će možda biti jedini put... Sad ja od tebe tražim dozvolu da te ljubim. Marijani srce zaigra. Ona ga blago odgurne, po drugi put, a kad se on bolno potuži, ona prošapće: - Trenutak, ljubavi moja, samo trenutak. I tada, izdigavši se iznad same sebe, ponesena ljubavlju jačom od svake čednosti i svakog stida, stojeći na nekoliko koraka od neznanog svećenika, koji im, u snu ili budan bijaše okrenuo leña, očiju prikovanih za Jasona koji ju je napola klečeći netremice gledao, Marijana hitro baci na zamazani pod haljinu i rublje, a zatim s gordom besramnošću ponudi svoje golo tijelo rukama što su se pružale prema njoj. I prljava se, hrapava daska, koja je Jasonu služila kao krevet, u hipu preobrazi za Marijanu u tako raskošan i mekan ležaj da se ni jedan drugi nije mogao s njime mjeriti, čak ni onaj u prinčevoj palači gdje bijaše


~ 146 ~

prospavala svoje usamljene noći. Ali mlada je žena istovremeno blagoslivljala zatvorsku polutamu; Jason bijaše utrnuo svijeću i sad je u ćeliju prodirao samo slabašan tračak mjesečine koji joj je omogućio da svom draganu zataji još upaljen ožiljak od opekotine koju joj bijaše dosudio Černišev. Nije htjela doći u priliku ni da mu laže, ni da mu daje objašnjenja što bi umanjilo žar i radost s kojima ju je Jason posjedovao. U ovom je jedinstvenom času, kad Marijana konačno shvati što znači postati jedno jedinstveno tijelo, sva prošlost morala nestati, a prijeteća budućnost načas ustuknuti. Kad se trenutak kasnije vrata otvoriše, svijeća je već ponovo gorjela, a Marijana je uz Jasonovu pomoć završavala oblačenje haljine. Ali pridošlica nije bio Ducatel; zatvorenik zvan Francois Vidocq zaustavi se na pragu i nehajno se ramenom naslonivši na dovratak, baci oko na opata koji bijaše počeo hrkati poput testere, zatim se raspoloženo zagleda u dvoje mladih ljudi. - Vi mora da ste neki dobročinitelj, gospoño! - obrati se Marijani. - Donijeli ste mu jedinu stvar koja mu je mogla podići moral! - U što se vi to miješate! - odbrusi mlada žena u toliko bješnja što je sve točno pogodio. Osjeti kako je do ušiju pocrvenjela, ali vjerna svom starom osjećaju nelagodnosti, ona odmah plane. - Vi ni ne znate što govorite! - dodade. - Jedina stvar koja bi mu mogla »podići moral«, kako vi to kažete, bilo bi priznanje njegove nedužnosti a s tim i puštanje na slobodu! - Svi smo u božjim rukama! - ustvrdi Vidocq malo suviše pobožno, a da bi se mogao ozbiljno uzeti. - Nitko ne može znati što će sutra biti i, kako reče pjesnik, »strpljenje i vrijeme čine više nego snaga i bijes«! - I »vrč ide na vodu dok se ne razbije«... Mislite li da sam ovamo došla da slušam poslovice? Jasone - poviče okrenuvši se pomamno svom prijatelju - Jasone, reci mu da si izgubljen, da nemaš više nikakve nade... osim nade u bijeg! Pa ako ti je prijatelj, kako to tvrdi, i ako je kralj u umijeću da umakne policiji, onda treba da shvati... Otegnuto, drsko zijevanje neobičnog zatvorenika grubo prekine bujicu riječi izbezumljene Marijane. Pošto joj je sav polet naglo splasnuo, ona prostrijeli čovjeka ubojitim pogledom dok je ovaj govorio s palcem uperenim prema otvorenim vratima: - Ne bi htio biti kvaritelj raspoloženja, ali Ducatel vas čeka, lijepa gospo... a ophodnja dolazi za pet minuta! - Treba da odeš, Marijana - prihvati Jason vrlo ozbiljnim glasom dok se ona nagonski stiskala uz njega. - I treba da budeš razumna! Poklonila si mi... najveću sreću! Neprekidno ću misliti na tebe... Ali sad se moramo oprostiti, jedno drugom reći zbogom! - Zbogom? Nikada...! Do viñenja, u najgorem slučaju! Ja ću se vratiti i... - Ne. To ne bi bilo pametno i ja ti to zabranjujem! Zaboravljaš da si i sama prognanik! Moram biti miran bar u pogledu tvoje sudbine! - Ti nećeš više da me vidiš? - zaječi i samo što ne brizne u plač. On je nježno poljubi u vrh nosa, zatim u oči, pa u usne. - Ludo! Treba samo oči da zatvorim pa da te vidim... i znaj, ti me ne napuštaš! Ali moram biti razborit za dvoje... bar za sada, jer je možda u pitanju tvoj život! - Imamo svega još četiri minute! - opomene ih šapatom tamničar čija se preplašena glava pomoli kroz odškrinuta vrata. - Morate se požuriti, gospoño! Konačno se Marijana, poslije još jednog, zadnjeg poljupca, hrabro otrgne od Jasona i poleti prema vratima, kadli je Vidocq zadrži uhvativši je za mišicu. - Poznajete li perzijske pjesnike, gospoño? - Ne... ne! Ali...


~ 147 ~

- Jedan je od njih napisao: »Ni u najgoroj nevolji nikad ne gubi nadu, jer je najslasnija moždina u najtvrñoj kosti...« A sad nestanite! Ona mu dobaci nesiguran pogled, zatim, poslavši s vrška prstiju još jedan poljubac, potrči k Ducatelu koji se pred vratima vrpoljio kao medvjed u kavezu. - Brzo! - šapne zatvorivši navrat-nanos vrata. - Imamo svega još tri minute. Dajte mi ruku! Moramo trčati. Oni zajedno jurnuše prema stubištu dok su u dnu hodnika već odzvanjali ritmički koraci žandara iz ophodnje. U isto se vrijeme činilo da se zatvor budi od lupe i struganja teških cokula po podu. Odasvuda su dopirale kletve, psovke, užasni krici koji su ostavljali istinski dojam da se iza svih ovih prljavih vrata uskomešao jedan pakao u minijaturi. Smrad, koji je već u Jasonovoj sobi bio mučan i težak, postajao je doslovno nepodnošljiv pri prolazu pored nekih ćelija, pa Marijana stade duboko disati kad se obrela na svježem noćnom zraku u dvorištu Greffea. Ona i njen pratilac bijahu ponovo poprimili prirodno držanje i ključar, ispustivši ruku mlade žene, primijeti: - Mislim da će nam čaša pića dobro činiti, i vama i meni, gospoño! Vi ste pri izlasku bili blijedi kao krpa, a ja sam se dobrano nastrahovao. - Oprostite, ali recite mi je li taj Francois Vidocq zaista... odbjegli robijaš? - Pa naravno! Nadglednici mogu raditi što hoće, ali sve im je uzalud. Svaki put im pred nosom kidne. Samo, nepopravljiv je i uvijek počini neku glupost koja ga ponovo dovede ovamo. Ali ne treba brkati pojmove! On nije razbojnik, on nikog nije ubio. I tako ga uvijek ponovo šalju u tamnicu. Dobro ih pozna sve: Toulon, Rochefort, Brest... Oh, ne vjerujem da bilo kojoj od njih daje prednost! I ovoga će puta biti kao i inače: sprovest će ga... a on će po običaju klisnuti u prvom pogodnom trenutku. I onda sve ponovo: zatvor, suñenje, lanci i na kraju kaznionica, sve dok se neki razdraženi pandur toga ne zasiti i za svoj ga račun ne umlati...! To će biti šteta, uostalom! Nije on zao povratnik. Ali Marijana nije više slušala. Ona je u svojoj glavi vagala svaku pojedinu riječ koju bijaše prošaptao neobičan zatvorenik. Govorio je o nadi... a to je bila jedina riječ koju je zaista željela čuti kad je Jason već nije izgovorio. Štoviše, bijaše se pomirio, hladnokrvno ili bar zastrašujuće mirno, sa smrtnom kaznom, jer je to bilo za dobro njegove rodne grude. »On neće umrijeti«, vikala je u sebi, »Neću da mi ga ubiju i on neće umrijeti! Ako se suci drznu da ga osude, car će me saslušati, milom ili silom, i morat će mi pokloniti njegov život.« Samo to je važno. Čak i ako spašen život znači ono polagano umiranje što se zove robija. Dosad je smatrala da je to neka vrst predsoblja pakla iz kojeg se ne izlazi žive glave. Ali je ovaj čovjek, ovaj Vidocq, neoboriv dokaz da to nije tako. A ona je dobro znala da će, dokle god Jason bude na životu, da će ona, Marijana, posvećivati svaki trenutak svog bitisanja tome da ga otme nepravednoj sudbini. Svim svojim silama sada tjera od sebe strah, moru, a naročito pomisao na posljednje zbogom. Nema čestice njenog bića koja ne pripada Jasonu Beaufortu, ali je smatrala da za uzvrat Jason odsad pripada njoj i da će samo njoj pripadati. Isto tako, nikad još ne bijaše osjetila takvu borbenu žestinu, čak ni onda kad je s mačem u ruci pozvala Francisa Cranmerea da joj dade zadovoljštinu za njenu okaljanu čast. Vatrenost stare overnjanske i nepokolebljiva upornost engleske krvi, što su se u njoj miješale, obdarile su je svim ratničkim vrlinama onih žena od kojih je potekla i koje bijahu dale pečat svojim ljubavima, svojim osvetama i svojim strastima: Agnes de Ventadour koja je otišla u križarski rat da bi se osvetila nevjernom ljubavniku, Catherine de Montsalvy koja je iz ljubavi prema svom suprugu stoput stavila život na kocku, Isabella de Montsalvy, njena kćerka, koja je kroz užase rata Dviju Ruža našla


~ 148 ~

svoju sreću, Lucrece de Gadagne, koja se s oružjem u ruci tukla i ponovo osvojila svoj utvrñen dvorac Tournoel, Sidonija d'Asselnat koja se borila kao muškarac i ljubila kao deset žena za vrijeme Fronde, i tolike druge! Dokle god se Marijana mogla vratiti u povijest žena iz svoje obitelji, nalazila je istu potku: oružje, rat, krv, ljubav. I slijedeći ključara zatvora La Forcea kroz vlažan hodnik što je vodio do njegova stana, osjećala je kako konačno uzima na sebe ubitačan teret tog nasljedstva, kako je zaista kćerka i sestra svih ovih žena, jer je napokon našla »svoj« razlog za borbu, a prvenstveno za život. I tako najednom u njoj nestade i tuge, i boli, a zamijeni ih zanosan osjećaj sreće, trijumfa i savršenog unutarnjeg mira koji je crpjela iz ovih upravo proživljenih vatrenih trenutaka. Sve je postalo tako jednostavno! Ona i Jason su sada jedno jedinstveno srce, jedno jedinstveno tijelo. Ako jedno od njih umre, drugi će ga slijediti... i sve će biti rečeno! Napuštajući zatvor, ona se toplo zahvali ključaru i tutne mu u ruku nekoliko zlatnika kojima se vidljivo obradovao, zatim, ponovo preuzevši svoju ulogu male provincijalke koja je upravo dobro večerala i koju je prst vina odlično raspoložio, ona se objesi Crawfurdu o lakat da bi s njim prešla kratak put do crkve Saint-Paul gdje ih je po škotovom nareñenju čekao kočijaš s kočijom, jer bi kola parkirana pred zatvorom privlačila nepoželjnu pažnju. Stražar im dovikne jedno veselo »Laku noć«, a zatim se oboje udaljiše sitnim i opreznim koracima pazeći da se ne spotaknu o kaldrmu. - Osjećam da ste sretni! - promrmlja Crawfurd kad su stigli u Ulicu Saint-Antoine. - Da li se varam? - Ne! Istina je, sretna sam. Iako me Jason nije uopće hrabrio u mojim nadama. On očekuje da će biti osuñen, a što je još gore, pomirio se s tim, jer to zahtijeva politika njegove zemlje. - To me ne čudi! Ti Amerikanci su još uvijek slika i prilika svoje veličanstvene zemlje: jednostavni i veliki. Neka Bog da, da se nikad ne promijene! Pa ipak, ako se on pomirio sa sudbinom, to nije razlog da to učine i svi ostali, ehe, kako bi rekao naš prijatelj Talleyrand . - To je i moje mišljenje. Ali ja bih vam sa svoje strane htjela reći... Quintinu Crawfurdu nije bilo suñeno da tako brzo čuje Marijanine izraze zahvalnosti. Jer, dok su se približavali malobrojnim stablima što su davala sjenu prostoru pred starom isusovačkom crkvom, Škot iznenada stisne ruku što je počivala na njegovoj mišici: - Pst! - reče. - Ima nešto... Lagani se vjetar bijaše digao i tjerao po nebu debele kišne oblake. Jedan od njih je upravo zastro mjesec koji je sad davao tek mutno svjetlo, pa su stabla što su im se približavali, poprimala čudne, lebdeće oblike, a njihove krošnje izgledale kao neke prilike umotane u ogrtače koje je vjetrić nadimao. Pored crkve su se vidjeli četvrtasti obrisi kočije, ali kočijaša nije bilo na sjedištu. Uplašena iznenadnim rzanjem Marijana okrene glavu udesno. U dnu ulice nekoliko je konja stajalo na okupu. Nisu joj trebale ni riječi ni polagana Crawfurdova kretnja kojom je izvukao pištolj skriven pod odijelom, pa da nasluti zasjedu, ali isto tako nije dospjela upitati se tko je to tamo. Izgledalo je kao da se drveće pokrenulo i dva se pješaka u tren oka nañoše u obruču od crnih i šutljivih sjena, zlosutnih ljudi odjevenih u dugačke plašteve i velike šešire. Quintin Crawfurd nanišani pištolj. - Što hoćete? Ako ste razbojnici, mi zlata nemamo. - Maknite to oružje, senor - reče s jakim španjolskim naglaskom jedna od prilika - jer je mnogo jače oružje upereno u vas! I mi ne tražimo zlato. - Što onda hoćete? Ne udostojivši ga odgovora, Španjolac, čije se maskirano lice pod šeširom sa širokim obodom nije moglo vidjeti, dade znak i Škot se


~ 149 ~

odmah nañe čvrsto svezan i začepljenih usta. Zatim se čovjek okrene svom suradniku: - To je ona? - upita. Suradnik, koji je bio mnogo sitniji i krhkiji, približi se dva koraka. Prigušena svjetiljka izroni ispod njegova ogrtača i on digne njen poklopac primakavši je Marijaninom licu, a ova pri tom istom svjetlu opazi da je neznanac žena i da je ta žena Pilar. - To je ona! - klikne pobjedonosnim glasom. - Hvala vam na svim vašim probdjevenim noćima, dragi moj Vasqueze! Bila sam sigurna da će prije ili kasnije doći u zatvor. - Hoćete reći - primijeti Marijana prezirno - da je ova osoba vrebala pred zatvorom čitave tjedne samo zato da vam priušti ovaj ugodan susret? - Upravo to sam htjela reći. Čekamo vas već više od mjesec dana. Točnije, otkako smo iz Bourbon-l'Achambaulta dobila obavijest da se knez Talleyrand vratio u Pariz... i da je princeza Sant'Anna tako bolesna da uopće više ne izlazi iz kuće. Tada je don Alvaro unajmio jedan stan u Ulici des Ballets i u njemu smjestio ljude koji su danonoćno stražarili. Znali smo da niste ni kod kneza, ni u svojoj palači. Ali negdje ste morali biti. Nadzirati zatvor, bio je jedini način da vas uhvatimo! - Čestitam! - odgovori Marijana. - Nisam znala da ste tako oštroumni... ni tako brbljavi! A... što kanite s nama učiniti? Ubiti nas? Pilarino se blijedo lice unese u Marijanino. Duboka mržnja zaplamsa u njenim crnim očima, ali je Marijana hladnokrvno promatrala ovo lijepo i djevičansko lice koje je očajnički gnjev već izbrazdao dubokim usjeklinama. Ako je ikad vidjela smrt upisanu u crtama nekog čovjeka, onda je to jamačno bilo u ovima, ali se u svojoj zanosnoj ljubavi ćutjela tako jakom, da nikakav strah nije osjetila. Uostalom, Pilar je siktala: - To bi bilo previše lako! Ne, samo ćemo vas odvesti sa sobom, brižljivo vas čuvati da ne počinite ni najmanju glupost. Nećemo ni po koju cijenu dozvoliti da neki vaš nesmotren postupak omete hod pravde. Prvo sam mislila da vas predam policiji, ali se čini da ste Napoleonu slaba strana! - Kad bih bila na vašem mjestu, vodila bih računa o toj slabosti. On ne voli da se nad njegovim prijateljima vrše otmice, a još manje da im se ograničava kretanje! - On to neće znati. Zar niste... još uvijek u progonstvu? Hajdemo, gospodo, začepite usta gospoñi, jer bi joj moglo pasti na pamet da viče... To je odgovaralo istini. Marijana je već bila duboko uzdahnula zrak u pluća da bi zaurlala iz sve snage i time uzbunila bar ljude iz okolnih kuća, ali ne dospije ostvariti svoju zamisao. Istog je časa bila temeljito ušutkana, zatim svezana i odnesena u kočiju gdje je zatekla Crawfurda. Jedan od ljudi u crnom ogrtaču skoči na kočijaševo sjedište, a Pilar i Vasquez priključiše se dvojici zarobljenika. Čim je sjela nasuprot svojoj neprijateljici, senora Beaufort se namršti: - Bilo bi bolje svezati im i oči, prijatelju moj... Ne bih htjela da znaju kuda ih vodimo. Španjolac izvrši dobivenu zapovijed, a Marijana, nijema i slijepa, ostade lišena svih izvora saznanja osim vlastitih misli koje odjednom postadoše znatno manje optimistične. Stvari nisu više tako jednostavne kako ih je zamišljala. Od časa kad je napustila Jasona, ona se zavaravala vrlo utješnom samoobmanom koja je brisala svaku strepnju: otišla je riješena da učini sve da svog ljubljenog iščupa iz kandži smrti i vrati mu slobodu, slobodu koju je, naravno, kanila s njime dijeliti. Ili pak, u slučaju neuspjeha, zavjetovala se da će umrijeti, ako ne s njim, a ono bar u isto vrijeme kad i on, kako bi zajedno, ruku pod ruku, ušli u carstvo vječne ljubavi, čak je išla tako


~ 150 ~

daleko da je u duhu sastavljala pismo koje će ostaviti Jolivalu s posljednjom željom da sjedini njihova dva tijela u istom grobu, te je poput izgrñenog djeteta koje želi umrijeti da bi kaznilo svoje roditelje, već unaprijed uživala zamišljajući kako Napoleona peče savjest i kako ga obuzima tuga pri spoznaji da je njegova surovost natjerala njegovog »slavuja« u smrt... No morala je s gorčinom priznati da je pri svemu ovome potpuno bila zaboravila na neugodnu stvarnost koju predstavlja Pilar. Dosad ju je smatrala slijepo pobožnom i divljom ženom, bez tri zrna soli u glavi, ali prevenstveno zaokupljenom time da postigne svoj cilj uz pomoć one čudne španjolske kraljice koja je kraljevala u Mortefontaineu. Ocijenila ju je ludom i pakosnom, podlom takoñer, jer da bi utažila svoju nisku žeñ za osvetom, nije prezala ni pred tim da svog muža tereti pred policijom. Ali Marijana nije nikad slutila da bi ova mržnja mogla biti tako okrutno djelotvorna. Što je rekla ta luñakinja? Da neće dozvoliti da bilo kakav njen postupak omete djelovanje pravde...? Drugim riječima, otela je Marijanu da ova ne bi mogla ništa učiniti na Jasonovom spašavanju...! I zarobljenici se načas učini kao da čuje Talleyranda: »Pilar pripada jednoj divljoj rasi. Prevarena dragana tamo može, a da ni ne trepne, izručiti svog nevjernog ljubavnika krvniku, spremna da se potom živa zakopa u neki samostan i tamo okajava svoj zločin iz ljubavi...« Takva je bila, zaista takva! I sad će Marijanu zatvoriti u neku rupu iz koje neće izaći ni kad Jasona smaknu. Ali možda će joj se tada smilovati i ubiti je, nju takoñer? Time bi pokora pobožnoj Pilar nesumnjivo bila uvelike olakšana! »Ja bih na njenom mjestu«, pomisli Marijana, »ubila u svakom slučaju svoju suparnicu, ali ni za što na svijetu ne bih ni dlaku s glave skinula čovjeku kojeg ljubim.« Konopi joj se bolno bijahu usjekli u meso, a krpa u ustima je gušila. Ona trgne tijelom da bi zauzela ugodniji položaj. - Budite mirni! - začu se Pilarin hladni glas. - Za trenutak prelazimo u druga kola. Zaista se tek kratko vrijeme bijahu vozili u kočiji, kadli se najednom zaustaviše. Nekoliko ruku grubo zgrabi Marijanu i iskrca je, ali ona jedva dospije dotaći zemlju. Čim je sišla, ponovo su je podigli i ona se nañe zavaljena na daleko mekšim jastucima negoli maloprije. Laktovi su joj dodirivali svilenkast baršun. Ali je odmah i naslutila da pored nje više ne sjedi Quintin Crawfurd. Bila je to Pilar. Marijanin vrlo istančan njuh bijaše odmah prepoznao njen težak parfem jasmina i karanfila. Uostalom, nitko se drugi ne ukrca u kola i zatočenica se ozbiljno zabrine za svog druga čije joj je gunñanje, prigušeno krpom, dopiralo do ušiju. Netko pored vrata upita: - Što ćemo s njim? - Već sam vam rekla kuda da ga vodite - odgovori Pilar. - Uvjeravam vas da ga policija neće tamo tražiti, pod pretpostavkom da će ga uopće tražiti. - Budite sigurni da ona to neće propustiti, dona Pilar. Kad njegova žena ustanovi da se nije na vrijeme vratio, ona će sasvim pouzdano pokrenuti i nebo i zemlju! - To nije baš vjerojatno. U tom bi slučaju morala priznati da je jednoj prognanici pružila utočište. Uostalom, važno je da on ništa ne otkrije prije datuma koji smo odredili. A poslije toga ćemo ga pustiti. Postupajte s njim dobro. On za nas nije neprijatelj. Zbilja, jeste li platili onom kočijašu? Umjesto svakog odgovora, grlen se glas čovjeka zvanog Vasquez oglasi tihim smijehom koji se Marijani učini zlosutnim. Uostalom, Pilar prigovori:


~ 151 ~

- Niste trebali...! Nismo u svojoj zemlji. - Pih! To znači samo jednog prokletog Francuza manje! Krenite sad! Trojica vas naših prate, a naći ćemo se tamo dolje. Ali... smijem li vas upozoriti da bi bilo bolje da se vaša saputnica ne vidi izvana? I ako dozvoljavate... Marijanu ponovo ščepaše, umotaše u nešto toplo i hrapavo što je vonjalo po konju i moralo biti konjsko ćebe, zatim je nemilice polegnuše na pod. - Namjeravala sam to učiniti prije nego što stignemo na odredište - primijeti Pilar. - Ta vi ste zaista milostivi! Zar vam je toliko za srce prirasla ova drolja što vam je ukrala muža? - Koliko razumijevanja imate za mene, don Alonso! - reče Pilar glasom čiji anñeoski zvuk u Marijani istog časa pobudi bjesomučnu želju da grize. - Hvala! Tisuću puta hvala! Zahvaljujući vama, ovo će putovanje biti vrlo ugodno... u najmanju ruku za mene! Ležeći na sagu kočije potpuno nepokretna, zarobljenica smjesta shvati u čemu će se sastojati ugodnost za nju, jer istog časa osjeti kako su joj obje noge njene neprijateljice pritisle grudi. Ali da joj ne bi priuštila još veći užitak, ona zatomi urlik bijesa što umalo nije izletio iz nje. »To ćeš mi platiti!« grmjela je u sebi. »To ćeš mi platiti stostruko, to i još priñe! Ti prljava mazgo...! Onog dana kad mi padneš šaka, pokazat ću ti što ja umijem, ja takoñer, sotono, ubojico...! Daljnje uvrede, kojima je Marijana u svom nečujnom gnjevu obasula Pilar, bile su daleko manje fine. Potjecale su iz zbirke starog Dobsa, seltonskog konjušara, koji Marijanu bijaše naučio obuzdavanju. Ona, uostalom, nije pravo razumjela što one znače, ali je nalazila oduška u njihovom korištenju, jer joj se nijedna psovka nije činila dovoljno prostom za ženu koja je hladnokrvno žrtvovala jednog nevinog kočijaša, a da i ne govori o pomami s kojom je Jasona gurala krvniku u ruke. Bijesna, već sva izranjavana i napola ugušena, Marijana osjeti kako kola hitro kreću. Poslije kraćeg drndanja po pariškoj kaldrmi, ona ispod svog pokrivača stekne dojam da prolaze pored straže, jer je razabrala zveckanje oružja i odsječenu komandu. Slutila je da su to prošli jednu od gradskih mitnica, iako kola nisu usporila hod, a kamoli stala. Naprotiv, kočijaš je sada tjerao konje u trku po jednom dosta ravnom putu gdje je kočija sve manje poskakivala. Marijana iznad sebe začu kako je Pilar s olakšanjem odahnula, zatim osjeti kako joj skidaju pokrivač s lica. - Ne želim da se ugušite - reče senora s podrugljivom brižnošću - to bi bilo suviše brzo...! Uostalom, savjetujem vam da pokušate zaspati, draga moja. Imamo još dobra dva sata pred sobom. Španjolkine se noge vratiše na prvobitno mjesto, ali se Marijana bijaše uspjela malo pomaknuti, tako da joj one više nisu bile baš pod nosom. Time je doduše postigla nešto nepovoljniji položaj za sebe, ali bar nije morala gledati zadovoljan izraz lica svoje neprijateljice. Tako je mogla i slobodnije misliti. Dva sata? Brzina kojom se kočija kretala i činjenica da se mora uzeti nova sprega ako Pilar kani držati ovaj tempo, značile su vožnju od oko sedam milja; ali saznanje o udaljenosti mjesta gdje će je zatvoriti, nije joj kazivalo gotovo ništa o samom mjestu, jer nije imala pojma kroz koji su izlaz napustili Pariz. Znala je samo to da će, ako joj uspije bijeg, biti prisiljena ili ukrasti konja, ili se pak pomiriti s tim da ide pješice... čega se, uostalom, nije ni plašila. Ako se radi o tome da umakne ovim ljudima ovdje i poleti u pomoć Jasonu, onda je spremna da bez ijedne jedine jadikovke prevali razdaljinu od Marseillea do Pariza. Da ne bi uzalud trošila snage, Marijana se pokuša opustiti koliko god je to bilo moguće u njenom neudobnom položaju. Sad su joj se vraćali u


~ 152 ~

sjećanje savjeti starog Dobsa, možda zato što ga je već maloprije citirala: »Opustite se, miss Marijana. To je jedna od najvećih tajni dobrog mačevaoca i dobrog strijelca. To čuva živce, povećava hladnokrvnost. Treba da naučite svoje mišiće kako će se odmarati.« Starac je bijaše podučio kako će olabaviti ruke, noge, kako pravilno disati, te se Marijana unatoč vezovima napregne da te stare lekcije primijeni u praksi. Istovremeno je pokušavala da svoju glavu oslobodi svih misli, tjerajući od sebe čak i sjećanje na čudesne trenutke što ih bijaše proživjela u la Forceu, jer su oni polučili učinak podražavajućeg lijeka na njezine živce. I to joj u toj mjeri poñe za rukom, da zaspe tvrdim snom. Probudio ju je mlitavi udar ćebeta što joj je bačeno na lice. Gotovo istovremeno začuje se škripa željeznih vrata i ponovo zveket oružja, kao da se nalaze pred stražarnicom. Zatim kola krenuše po nečem ravnom i jednoličnom; možda po dobro pošljunčanom putu pod drvoredom kakvog parka... Vožnja se tako nastavila još kratko vrijeme. Pod zategnutim pokrivačem Marijana više ništa nije čula i očajnički je hvatala zrak... Srećom se konji konačno zaustaviše. Mlada je žena mislila da će je sad odvezati, izvaditi iz usta krpu, skinuti koprenu, ali ništa od toga. Dva para ruku izvuku je iz kola. Na to se oglasi pljuskanje vode, zveket lanca, zatim mukli udar koji joj se učini kao udar barke o kolac ili most. Uostalom, drvo je odzvanjalo pod koracima onih koji su je nosili, te ubrzo osjeti lagano ljuljanje čamca na čije je dno smjestiše. Nesumnjivo će preći neku rijeku... osim ako... Misao što joj sinu bila je stravična, ali potraja tek trenutak. Otkako je oteta, Pilar joj je stalno ponavljala da je neće ubiti, bar ne sad odmah, jer joj je odredila dulje trpljenje... Netko uhvati vesla i čamac krene. Nije bilo valova. Površina vode mora da je bila potpuno nenamreškana i glatka. Jezero možda, ili pak bara? Napetih živaca, Marijana je vrebala na svaki šušanj, svaki znak, ali osim laganog žubora od veslanja i pojačanog disanja veslača, nije uspjela čuti ništa drugo do krika jedne sove u daljini. Barka dodirne mekano dno i zaustavi se. One ruke ponovo ščepaju Marijanu, ali je ovog puta nemilice, kao vreću brašna, uprte na jedna izrazito tvrda leña; mišice joj je sad čvrsto držala jedna ruka u rukavici, ruka koja se činila da je od željeza, i ona se nañe preklopljena nadvoje na jednom ramenu koje joj se upiralo u želudac, dok joj se glava klatila prema naprijed. Čovjek, koji ju je nosio, užasno je vonjao po staji, a taj se smrad miješao s nekim čudnim zadahom užeglog ulja, što nikako nije bilo ugodno. Marijana ne dospije dalje raščlanjivati svoje osjete, jer je započelo veranje po nečem što su mogle biti ljestve ili neko vrlo primitivno stubište. Jer, stepenice su stravično škripale i Marijani se učini da ovaj uspon potraja čitavu vječnost prije nego što je nastavljeno hodanje u vodoravnom pravcu. U isto joj vrijeme nešto kao miris sela, miris slame i sijena pomiješan s prašinom, udari u nosnice i nadvlada vonj čovjeka... koji je grubo ispusti na nešto što je moglo biti samo hrpa sijena. Gotovo u istom času popuste vezovi što su Marijanu sapinjali. Nestade i krpe, kao i trake preko očiju. Pri svjetlu prigušenog fenjera što ga je nosio jedan od ljudi, Marijana vidje pred sobom neku vrst raskuštranog diva koji je puhao kao tuljan i očito bio njen nosač. Drugi je čovjek još uvijek nosio svoj veliki šešir, ogrtač i crnu krinku. Napokon, ona kroz uzan otvor, koji je izgledao načinjen na taj način što su dvije daske izvañene iz pregrade, vidje Pilar kako ulazi. Onako kako je Marijana to i zamišljala, pozornica zbivanja bio je tavan u potkrovlju čije je tri četvrtine zapremalo sijeno. - Evo vas kod kuće! - reče čovjek. - Neće vam biti baš loše. Suho je ovdje, a sijeno je bolje od zatvorskih dasaka.


~ 153 ~

- Možda bih vam morala biti zahvalna! - odbrusi Marijana koja se trudila da obuzda svoj bijes. - Uvijek sam voljela miris pokošene trave, ali bih ipak željela znati koliko me vremena kanite ovdje držati. Čovjek htjede odgovoriti, ali ga Pilar povuče i dade znak da šuti, preuzevši na sebe brigu oko odgovora. - Vi to već znate: hoću vas spriječiti da se miješate u rad pravde. Ostat ćete ovdje sve dok izvjestan pravorijek ne bude izrečen... i izvjesna presuda izvršena! - I vi tvrdite da ste žena! - poviče zarobljenica, nesposobna da i dalje suzdržava svoj gnjev. - Vi se usuñujete nazivati se »njegovom« ženom, iako niste drugo do običan ubojica, običan podlac i suludi fanatik. Zar tako plaćate Jasonu dobro koje vam je učinio? Jer, nije mi nepoznat razlog zbog kojeg vas je oženio: htio vam je spasiti život, ugrožen proameričkim naklonostima vašeg pokojnog oca. - Naklonosti mog oca nisu smjerale u pravcu gdje smjeraju moje. A takoñer sam umjela i sama dati svoju dobronamjernost na znanje svojim zemljacima. Nije mi trebalo da me senor Beaufort zbog toga oženi! - A zašto ste se onda udali za njega? Recite ako za to imate hrabrosti! Ne, ne usuñujete se. Onda ću vam je reći: naveli ste ga da vas oženi izigravajući progonjenu djevojku, zaklinjali ga da vas uzme u zaštitu zato što vam je to bila jedina mogućnost da ga dobijete! Bili ste ludi za njim, zar ne? Ali ste savršeno dobro znali da on vas ne voli! Pilarina noga u finoj šiljastoj cipelici mune Marijanu u rebra i ovu od boli spopadne štucavica koju hitro zatomi... U tren oka se skupi da bi s isturenim noktima skočila na svoju neprijateljicu, ali se istog časa obre u rukama dvojice ljudi koji se bijahu bacili na nju. Pilar se nasmije: - Rekla sam vam da je opasna. Ne zaboravite da je ubojica i da je već usmrtila jednu ženu; uostalom, sad vidite da nisam pogriješila što sam predvidjela siguran i čvrst ureñaj. Vežite je, Sanchez... Div jednom rukom zgrabi obje Marijanine mišice i odvuče je preko slame do ogromne grede za koju je bio pričvršćen potpuno nov lanac. Ovaj se lanac, toliko dug da je dozvoljavao polumjer kretanja od svega dva metra, završavao željeznim kolutom koji se zatvarao pomoću čvrstog katanca. U tren oka se Marijanina desna nadlaktica nañe zatvorena u kolutu koji joj zatim spuste i namjeste čvrsto uz ručni zglob, a onda katanac škljocne. - Evo! - reče zadovoljno Pilar. - Na ovaj će se način moći s vama razgovarati bez straha od vaših ispada. A pri tom vam kretanje neće biti baš previše ograničeno, pa ćete moći razborito sačekati kraj ove lijepe pustolovine. - Razgovarati s vama? - zagrmi Marijana prezirno. - Okanite se takve nade, senora, jer od mene nećete čuti ni riječi osim ove: kako vi to ispravno kažete, ja sam ubila jednu ženu zato što me uvrijedila, isto kao što sam izazvala i pobijedila u dvoboju jednog čovjeka koji me je ponizio. Usudili ste se oteti me, zlostavljati, zato da biste me spriječili u spašavanju čovjeka za kojeg znate da je nevin i kojem ste se pred Bogom zakleli na vjernost... - On je prvi prekršio zakletvu... kad je zaboravio da sam njegova žena i postao vaš ljubavnik! On, on je vjerolomnik! - To je stvar vas i vaše savjeti... i ja ne poznam dovoljno povučen, dovoljno mračan i dovoljno gluh samostan koji bi mogao prigušiti krikove takve grižnje savjesti. Ali jedino što vam još kanim reći, je slijedeće: pripazite, jer ja ću vam umaći... i znat ću se dostojno osvetiti! A sad budite ljubazni, pa otiñite i pustite me da počinem. Spava mi se. I kao da su otmičari najednom za nju izgubili svaku zanimljivost, Marijana stane užasno zijevati, zatim rasporedi sijeno oko sebe tako da bi se mogla što udobnije smjestiti, sklupča se poput mačke i,


~ 154 ~

podvukavši ruku pod glavu, zatvori oči... Tada začu kako čovjek u šeširu šapće: - Bolje da se sada vratimo, dona Pilar. Ljudi bi se mogli pitati... Imate li još što reći ovoj ženi? - Ne, ništa više. Imate pravo, hajdemo! Ali pazite dobro na nju! - Budite bez straha, Sanchez će se smjestiti na susjednom tavanu. Ali, ovako vezana, ne vidim kako bi mogla pobjeći. Marijana povjeruje da će je njeni mučitelji sada konačno napustiti, ali u trenutku kad je krenula, Pilar se predomisli i pokazujući gorostasnom Sanchezu zarobljenicu koja se pravila da spava, reče: - Jedan čas! Idite i izvadite joj sve pribadače iz kose. Za otvaranje katanca ništa nije prikladnije od ukosnice. - Vi zaista mislite na sve, dona Pilar - iznenañeno izrazi divljenje čovjek u šeširu. - Duboko sam sretan što odsad pripadate nama. Htjela ili ne htjela, Marijana gušeći se od bijesa koji je ponovo bijaše obuzeo, morade pustiti da joj teške Sanchezove pandže kopaju po kosi u potrazi za svakom i najmanjom pribadačom, ali vjerna maloprijašnjem obećanju da više neće uputit ni riječi Pilar, ona ne trepnu i ne pisnu. Za nekoliko je trenutaka sve bilo gotovo. Tri osobe, noseći prigušeni fenjer, proñoše ponovo kroz tijesna vrata od dasaka i Marijana začu kako brave škljocaju i kako se učvršćuje teška željezna prečaga kao u pravom zatvoru. Zatim se oglasi nekakvo suho šuštanje, kao da netko pred vratima vuče bale slame. To je jamačno i bilo to, jer čovjek u šeširu s odobravanjem izjavi: - Dobro je tako. Vrata su savršeno nevidljiva. Ali ipak, pripazi, Sancheze! Rečeno mi je, doduše, da nitko ovamo ne zalazi prije zime, ali nikad se ne zna... Na svom mirisavom i sve u svemu prilično mekanom ležaju Marijana je tiho blagoslivljala uspomenu na svoju tetku Ellis koja bijaše ustrajala u zahtjevu da nauči nekoliko stranih jezika. Večeras joj je poznavanje španjolskog bilo u toliko dragocjenije što se Pilar očito nije sjećala da njena neprijateljica govori tako čistim kastiljanskim narječjem kao i ona sama, pa je tako čula i razumjela riječi koje njeni otmičari u nekoliko navrati bijahu razmijenili na svom jeziku. Jedno je bilo sigurno: zatvorili su je na mjestu gdje je jamačno nitko ne može otkriti, ali su poduzeli sve moguće mjere predostrožnosti da za sve koji nisu sudjelovali u otmici ostane tajna njen boravak na ovom tavanu. Preostaje da se sazna tko su ti »svi«. Po Marijaninom se prenapregnutom mozgu već nekoliko trenutaka motala jedna misao, a nikla je prvo iz njenih zapažanja o dužini vožnje koja bi značila da je ovaj seoski zatvor oko sedam milja udaljen od Pariza, zatim iz onog zveketa oružja pri prolazu kroz željezna rešetkasta vrata, nadalje iz dužine parka kroz koji su se vozili samo trenutak prije negoli su se ukrcali u barku, i napokon iz mjere opreza koje se poduzimaju da bi se prikrila njena nazočnost... Ako se tome pridodaju Talleyrandova i Jolivalova otkrića u vezi s gostoprimstvom koje je Pilar pružila španjolska kraljica, i česte posjete jednog izvjesnog Alonsa Vasqueza mladoj ženi, neodoljivo se nameće zaključak da su je doveli u Mortefontaine, na ogromno dobro gdje živi supruga Josepha Bonaparte, dok se njen muž upinje da vlada u Madridu. A gospodarsku zgradu obitavališta jednog Bonaparta pretvorili u zatvor, neosporno je značilo pružiti dokaz velike neustrašivosti i izvjesne bezobzirnosti, ali je Marijana bila uvjerena da ni Pilari ni njenim saučesnicima ne manjka ni jedna od ovih osobina. No skrovište je bilo savršeno! Koji će policajac imati toliko hrabrosti da doñe i njuška po imanju starijeg Napoleonovog brata? Jedini bi Fouche to bio kadar učiniti, ali Fouche je daleko i po prvi put Marijana to iskreno požali. U mrkloj tami, koja ju je obavijala i na koju joj se oči još ne bijahu privikle, Marijana osjeti kako joj se s ovom jalovom tugom vraća


~ 155 ~

podmukla zebnja, i ona se stane trsiti da je odagna. Nije smjela previše misliti na to da se s njenom otmicom povećavaju opasnosti koje prijete Jasonu. Trebalo je, naprotiv, da sačuva hladnokrvnost, jasnoću misli, da bi se bolje mogla boriti. A prije svega, trebala se malo odmoriti... Treba spavati. Njeno slomljeno tijelo, njene oči koje su je pekle od umora, to su zapovjednički tražili... Marijana se još dublje zavuče u sijeno i ponovo sklopi vjeñe nastojeći da se, onako kako je to učinila nekoć kad se kao djevojčica nečega bojala, sjeti molitvi svog djetinjstva pomoću kojih je znala odagnati uznemirujuće noćne sjene, ali su joj se misli nezadrživo vraćale na Jasona, na one trenutke koji bijahu zajedno proživjeli, na silovit užitak jednako bliz zanosu i boli što ga bijaše upoznala u njegovom zagrljaju i što ga je on s njom podijelio, na nježnost njegovih poljubaca kad smirenje bijaše nastupilo, smirenje koje je bilo tek uvod u ponovno rasplamsavanje njihove zajedničke želje, i, napokon, na neizrecivu bol konačnog rastanka... Imali su tako malo vremena! Da su bili slobodni, mogli su se voljeti dane i noći, od sreće tonuti u ništavilo i ponovo se rañati samo zato da bi uživali u savršenstvu svoje ljubavi, pa onda opet umirati od naslade... I unatoč prijetnji, koja se nad nju nadvila, unatoč lancu, Marijana sa smiješkom zadovoljnog djeteta konačno zaspe šapćući: - Ljubim te, Jasone... ljubim te, ljubim te, ljubim te...


~ 156 ~

11.

O RAZUMNOM KORIŠTENJU SIJENA I O ONOM ŠTO SE U NJEMU M0ŽE NAĆI

Rañanje novog dana omogućilo je Marijani da temeljitije ispita svoje ograničeno stanište. Sjenik se nalazio pod gornjim dijelom vrlo strmog krova i morao je biti prilično prostran sudeći po dužini glavne grede i po golemoj drvenoj okosnici krovišta. Ali su više od njegove tri četvrtine zapremale ogromne bale sijena koje očito nije potjecalo od zadnjeg otkosa, jer je bilo sasvim suho i vrlo hrskavo. U najslabijem bi dodiru s vatrom planulo kao šibica i Marijana shvati zašto joj nisu za noć ostavili ni najoskudnije svijetlo. Zahvaljujući dugačkoj pukotini u zidu u dnu, po danu se prilično jasno vidjela neka vrst puškarnice koja je omogućavala da se ocjeni debljina stijene. Bio je tu, u krovnoj kosini, još i mali tavanski prozorčić, zatvoren staklenim oknom, ali on nije pružao nikakve mogućnosti za bijeg, jer se činilo da kroz njega prolazi samo glava. A to je značilo izložiti se opasnosti da ostane zaglavljena u procjepu... Srećom joj je dužina lanca, koji ju je vezao za gredu, dozvoljavala da se približi i pukotini i tavanskom prozorčiću. Staklo je bilo jako prljavo i prašnjavo; ali ona ipak uspije razabrati visoke crijepne krovove natkriljene ogromnim stablima, dostojanstvene dimnjake i pozlaćene vjetrokaze velikog zamka. Na jednoj se kuli vijorila španjolska zastava i ona shvati da je njen zaključak bio ispravan: nalazila se u Mortefontaineu. U daljini, na desnoj strani, brojne su trake dima svjedočile o postojanju velikog sela. Pukotina, kroz koju je svjež jutarnji zrak ugodno strujao, još joj je otkrila jednu veliku vodenu površinu koja se činila kružnog oblika i na kojoj su se vidjeli šumoviti otočići što ih je početak jeseni obojio zlatnim preljevima. Voda, s koje se dizala lagana magla, poprimala je u jutarnjem svjetlu opalni sjaj, a vitka stabla šuštavih jablanova i srebrnih breza sa blijedozlatnim krošnjama kao da su držala stražu pred nekim začaranim dvorcem. A unaokolo sve sami travnati brežuljci, blago zatalasani, te Marijana, s čelom prilijepljenim za staklo, pomisli kako je rijetko kad gledala tako lijep i romantičan krajolik. Ako je ovo zaista obitavalište kraljice Julije, onda je Marijana jako dobro razumjela što joj se nimalo ne žuri da ga zamijeni za strogu veličanstvenost madridskih palača i neplodan krš španjolskih planina. Ovo je povlašteno mjesto gdje život mora da je kao san... i trebalo je posjedovati iznimno podmuklu i okrutnu narav, pa da se ova sredina okalja nasiljem i samovoljom. Što se tiče Marijaninog tavana, on je očito bio smješten na vrhu dosta visoke zgrade, suše možda, koja je i sama podignuta na otočiću, budući da su se do nje dovezli barkom. Osim brda sijena, namještaj Marijaninog boravišta bio je vrlo oskudan. U najmračnijem kutu nalazila se željezna plitica, velik okrnjen zemljan vrč, vjerojatno pun vode, komad crnog sapuna, dvije prilično čiste ali izderane krpe, nesumnjivo za ovu priliku unaprijeñene u ručnike, i veliko vedro za prljavu vodu. Zarobljenica se morala smatrati sretnom što su njeni tamničari mislili na to da će poželjeti da se malo opere. Oko podne joj gorostasni Sanchez donese obrok koji se sastojao od hladnog mesa, starog kruha, jednog tako tvrdog sira da se bez sjekire nije mogao rezati, i nekoliko komada voća koje mora da je napustilo svoje rodno stablo prije mnogo vremena. Unatoč tome, izgladnjela se Marijana baci na jelo poput vuka dok je Sanchez pospremao prostoriju. Drugim riječima, on isprazni vedro, naspe svježu vodu u vrč i kao


~ 157 ~

zaključak baci na zatvorenicu krvoločan pogled pokazujući kvrgavim prstom na hranu: - Ovo je za danas sve... ja ponovo dolazim tek sutra. Time joj je htio reći neka svoje zalihe rastegne na čitav dan. No sve u svemu, to je bila više dobra nego loša vijest, jer je značila da Marijana može biti gotovo sigurna da će je njen tamničar obilaziti samo jedanput dnevno. Tako će imati dovoljno vremena za razmišljanje o mogućnostima i načinu bijega. Preostalo je da se ustanovi da li će se Pilar ili njeni pomoćnici s vremena na vrijeme zaletjeti da joj prave društvo. Da bi ponovno stekla slobodu, prva stvar koju je trebalo učiniti, bila je riješiti se lanca, ali uza svo uporno nastojanje da provuče svoju usku i dugačku ruku kroz željezni kolut, Marijana se uspjela jedino izmrcvariti, a navečer je njena otekla ruka narasla na svoj dvostruki obujam unatoč velikim količinama crnog sapuna kojim je obilato bijaše mazala u nadi da će lakše kliziti kroz obruč. Kao jedina mogućnost za skidanje okova preostalo je, dakle, da se otvori katanac koji ga je čvrsto zatvarao. Ali kako? S čim...? Ova obeshrabrujuća činjenica dovela je do provale suza, koja je, meñutim, imala tu korisnu posljedicu da je živčana napetost mlade žene popustila i da je sad na stvari gledala pod malo optimističnijim uglom. Upravo je bilo prošlo dvadeset četiri sata otkako su ona i Crawfurd oteti. Eleonora mora da je alarmirala Talleyranda, ako ne i policiju. I njih dvoje sada sigurno istražuju što se s njima dogodilo, a Talleyrandu nije nepoznato gdje je Pilar našla utočište. No da li je mogao i u snu sanjati da je otmicu izvršila ova šutljiva i turobna mlada žena koja je izgledala kao da nema drugih briga nego da utuče vrijeme i sebi osigura moćnu zaštitu? Vjerojatnije će pomisliti kako je Crawfurd precijenio svoje veze s tamničarima i kako su dva neoprezna posjetioca bila prepoznata, zadržana i utamničena. Pošto je Marijana krišom došla u Pariz, bilo je teško tražiti Savaryjevu pomoć. Što se tiče Napoleona, njegovo nedavno odbijajuće pismo knezu od Beneventa unaprijed je osuñivao na propast svako obraćanje njemu. Preostajao je Jolival... ali on će se vratiti tek za nekoliko dana, a ako se i dade u potragu za njom čim sjaši s konja, koliko će vremena proći dok naiñe i na najmanji trag? Napokon, pod pretpostavkom da ga trag i dovede do Mortefontainea, kako može pretraživati imanje jedne španjolske kraljice? Uistinu je Pilarin pothvat lukavo smišljen i sve mjere opreza brižljivo poduzete... I zdravorazumsko zaključivanje ubrzo pobijedi Marijanin prolazni optimizam, te obuzeta najcrnijim mislima, ona konačno zaspe... Tako je prošlo nekoliko očajno sličnih i sumornih dana. Sve se odvijalo po ustaljenom pravilu. Sanchez je uredno obavljao svoju službu, ali je ostajao svega nekoliko trenutaka, no Marijana i tako nije željela njegovo prisustvo, činilo se kao da je potpuno tup, jer kad bi mu se pokušala obratiti, dobivala je kao odgovor samo nerazgovijetno gunñanje. Što se tiče Pilar i njenih ortaka, nitko se od njih nije potrudio da je posjeti, a zarobljenici je to samo donosilo neki osebujan i protuslovan osjećaj olakšanja i napuštenosti. Uostalom, što je vrijeme dalje odmicalo, to ju je nada sve više napuštala. Nije postojao nikakav način da se vlastitim snagama oslobodi, a na pomoć svog tamničara nije mogla računati. Istovremeno ju je mozganje njenog grozničavog uma postepeno dovodilo u neko čudnovato duševno stanje kojem su pečat davali fatalizam i rezignacija, činilo joj se da je izbrisana iz broja živih, a da će i Jason to uskoro biti... Preostajalo joj je jedino to da, onog dana kad joj Pilar pobjedonosno ali od glave do pete pod gustim velovima korote doñe objaviti Jasonovu smrt, izazove gnjev osvetoljubive Španjolke u tolikoj


~ 158 ~

mjeri da ova ne zavlači unedogled ni njenu smrt. U dnu svoje tamnice Marijana je gajila nadu samo još u onaj život... No unatoč svemu, i bez njene prave svijesti o tome, njen je mozak radio. Na ovom je tavanu postojalo nešto neprirodno, ali je prošlo izvjesno vrijeme dok je dokučila što je to. U stvari se radilo o ogromnoj veličini bala sijena od kojih su neke još bile povezane prućem. Usporedivši ove bale s malim dimenzijama vrata kroz koja je ulazio Sanchez, Marijani sine da se sijeno nije u sušu moglo dopremiti kroz ovaj prolaz i da je neminovno morao postojati još jedan, vjerojatno napravljen u podu tavana i zatvoren preklopnom daskom... Naravno, ako i otkrije ovu preklopnicu, neće se moći osloboditi, jer je lanac još uvijek tu, a i visina tavana sigurno ne dozvoljava bezopasan skok. Ali je ova misao ipak predstavljala ako ne i pravu nadu, a ono bar neko zanimanje, jer se u oskudnom krugu kretanja što joj ga je dozvoljavao lanac, dade na raskrčivanje sijena u potrazi za spasonosnom daskom, činila je to prevlačeći hrpe sijena s jednog kraja na drugi i vraćajući ih na pomno pretraženo mjesto pošto na njemu nije naišla na tragove nekog otvora. Bio je to dug i mukotrpan posao koji je podizao mnogo prašine i jako je zamarao, ali trećeg dana Marijana ugleda u drvetu dvije velike šarke, nepobitan dokaz za postojanje preklopnih vrata. Vrijeme Sanchezove posjete se približavalo, te mlada žena brže-bolje prekrije svoj pronalazak, zatim zadihana jurne u svoj uobičajeni ćošak i napravi se da spava. Španjolski tamničar obavi kao i uvijek svoje dužnosti i onda se povuče. Marijana tada proguta komad kruha, krišku mesa, popije gutljaj vode i vrati se svom poslu. I onda se ubrzo pojavi i preklopnica. Bila je to zaista velika usjeklina koja je savršeno objašnjavala kako su bale sijena ovamo ušle... Ali zatočenica ne uspje zatomiti jecaj očajanja kad opazi da joj dužina lanca ne dozvoljava da je u potpunosti raskrči. Satrta ovim otkrićem, iznurena ovim uzaludnim poslom, ona klone na koljena i brizne u plač. Iako je dobro znala da je lancem prikovana za tavan, polagala je besmislene nade u ovu preklopnicu. Naravno, ona je postojala... ali je za Marijanu bila tako beskorisna...! Bolnih leña, s rukama prljavim i oderanim od drvenih iveraka, ona ipak, nesvjesno, stade prekrivati dasku. I tada pod prstima osjeti nešto tvrdo... Ona grozničavo prekopa sijeno i izvuče dugačak željezni klin u koji se zagleda ne vjerujući svojim očima: bio je to jedan krak razbijenih vila koje mora da su dospjele na tavan kad se sijeno uskladištavalo i koje žetelac nije smatrao vrijednim da se poprave... a za Marijanu je to bilo spasonosno oruñe...! Sklopivši oči, Marijana uputi nebu molitvu-zahvalnicu. Pomoću ovog čvrstog komada željeza ona će nesumnjivo izaći na kraj s katancem, budući da se Pilar bojala i obične ukosnice. I bez odlaganja htjede isprobati dragocjeni šiljak kadli glasovi s onu stranu pregrade dopru do nje. To je bio Sanchez, ali ovoga puta nije dolazio sam. Kao i obično, Marijana začu kako se s druge strane zida kotrljaju bale slame, te tutne svoj alat pod sijeno koje hitro bijaše rasporedila po preklopnici. Radi veće sigurnosti, ona sjedne na hrpu sijena tamo gdje je sakrila šiljak i srca razigrana od radosti, za koju se nadala da nije baš previše vidljiva na njenom licu, stane grickati jednu slamčicu. Tada Pilar uñe. Jasonova je supruga bila sva odjevena u crno, što doduše nije značilo ništa izvanredno, jer se uvijek tako oblačila, ili ako je već rabila odjeću neke druge boje, onda je ta boja obavezno bila zastrta tamnim čipkama ili velovima. Ali ovog je puta nosila šešir s velikim obodom s kojeg je umjesto koprene padala vrlo lijepa čipka iz Chantillyja. Ona se uputi k Marijani koja ni glavu ne okrenu kad je ova prišla.


~ 159 ~

- Onda, draga moja? Kako se osjećate poslije svih ovih dana razmišljanja? Čvrsto riješena da ne izgovori ni riječi, Marijana ne pisnu. Tada Pilar nastavi kao da je ovaj razgovor najprirodnija stvar na svijetu: - Nadam se da vam ništa ne manjka. Uostalom, dobro izgledate, a Sanchez mi veli da ste vrlo mirni. Ja sam pak došla da se s vama oprostim... Ovoga je puta Marijana morala napregnuti svu moć samosavladavanja da ne bi odala svoje ugodno iznenañenje. Pilar odlazi? To je mogla biti dobra vijest i, tko zna, možda je današnji dan njen sretan dan? Ali ona nastavi žvakati svoju slamčicu tako spokojno kao da Pilar ne postoji na svijetu. Jedina joj je želja bila da ova žena ode i ostavi je da na miru priprema svoj bijeg koji je sada sigurno ostvariv. Ali se Pilar očito nije žurilo. Ona iz svoje mrežice izvadi maramicu natopljenu jasminom i unese je u lice, kao da ju je smetao miris što je vladao na tavanu. - Pretpostavljam da znate da je danas 1. listopad i da je popodne imala početi rasprava... gospodinu Beaufortu. Prema tome, odlazim u Pariz gdje ću sutra biti saslušana kao svjedok. Marijanina se ruka zgrči i stane gnječiti sijeno. Unatoč čvrstoj riješenosti, morala se žilavo boriti protiv podmukle želje da se baci na ovu ledenu ženu koja je o suñenju svom mužu govorila kao o najugodnijem mondenom sijelu. S kakvom bi divljačkom radošću u ovo od gordosti i svireposti okorjelo srce zarila šiljak rašlji od kojeg je očekivala svoj spas! Ali je Sanchez stajao kraj vrata, ruku prekriženih na prsima, budna oka, i Marijana ustukne pred njegovim ogromnim pandžama... Pilar je, meñutim, šutjela očito vrebajući na licu svoje neprijateljice učinak svojih riječi, ali Marijana sa savršenom prirodnošću široko zijevne i okrene joj leña. Još je u toku one noći, u kojoj je oteta, iskušala učinak ove nijeme drskosti, pa se nadala da rezultat ni ovog puta neće izostati. I zaista, Pilar ne uspije zadržati uzvik bijesa, a odmah se potom uputi prema vratima. - Pa prijatno vam bilo! - poviče glasom koji je drhtao od srdžbe. - Vidjet ćemo da li ćete sačuvati tu svoju lijepu hladnokrvnost kad vam doñem reći da se glava vašeg ljubavnika otkotrljala po daskama stratišta i kad vam pružim maramicu natopljenu njegovom krvlju! Stisnutih zubi, zatvorenih očiju, Marijana se zdušno molila da bijes u njoj ne nadvlada volju: - Milost, Gospode! Učinite da umukne! Učinite da ode! Smilujte mi se! Dajte mi hrabrosti da je ne uvrijedim! Ne dajte mi da pisnem! Mrzim je...! Tako je mrzim! Pomozite mi...« Njene su se usplahirene misli komešale u potrazi za nekom djelotvornom pomoći. Nikad još nije trpjela živčanu napetost poput ove koju joj je nametnula ta nemilosrdna osoba opisujući joj sadistički i podrobnu smrtnu opasnost što lebdi nad Jasonom... Kao da joj je trebalo da je još netko drugi podsjeća na ovu jezivu prijetnju koja je već tjednima ne prestaje opsjedati...! Umirala je od želje da ovoj ženi kaže što misli o njenoj melodramatskoj besjedi, ali je uspjela ostati vjerna svojoj odluci o šutnji. Meñutim, dok joj se Pilar, u okrutnoj namjeri da vidi učinak svojih riječi, ponovo približavala, Marijana digne na nju leden pogled, zatim odlučno pljune u pravcu svoje neprijateljice. Pilar stane kao ukopana, a Marijana načas pomisli da će skočiti na nju, toliko joj se lice bijaše zgrčilo. Čekala je napad s divljom radošću, čvrsto riješena da smrska ovu tvrdoglavu lubanju. Ali se s vrata začuje neotesan Sanchezov glas: - Sehora će isprljati svoju toaletu! A i kola već čekaju... - Idem! Ali sutra, Sancheze, a i prekosutra, ti ćeš zaboraviti da joj doneseš jelo i piće! Nećeš joj dati ništa sve do mog povratka! Jasno? - Jasno.


~ 160 ~

Ovoga puta muškarac i žena nestadoše popraćeni zarobijeničinim prezirnim slijeganjem ramena. Sutra će, ako je Bog uz nju, Marijana već biti daleko... Meñutim, bila je toliko razborita da se nije pomakla prije negoli je čula zveket lanca koji je svjedočio da se barka odvezuje. Pilar se udaljavala. Išla je za Pariz da se sveti, a Sanchez neće dolaziti prije... no, dakle... prije isteka dva ili tri dana, jer Pilar bijaše odlučila da Marijana mora gladovati! Kad se potpuno uvjerila da je sama, mlada žena izvuče svoj željezni šiljak i stanese baviti katancem u nadi da će brava popustiti, a ako ne, onda će se morati prihvatiti karike kojom je lanac pričvršćen za gredu i silom ga iščupati. Polako, strpljivo, trudeći se da bude mirna kako joj ruke ne bi drhtale, Marijana je željeznim klinom kopkala po bravi katanca. Posao joj nije išao od ruke i ona načas pomisli da neće uspjeti, jer ako je lanac i bio nov, lokot to nije bio. Mučila se nekoliko minuta koje joj se učiniše beskrajnim ... Napokon se začuje blaženi škljocaj, popraćen radosnim usklikom. Katanac se otvarao... Rastvaranje krakova željeznog koluta i njegovo skidanje predstavljalo je čas posla i Marijana se, trljajući svoj natečeni i bolni zglob, ponovo osjeti slobodnom. To ju je toliko obradovalo da se poput derišta stane oduševljeno kotrljati po sijenu, sretna što konačno može opustiti mišiće i živce koji su već toliko dana prisilno mirovali. Kad se digla, bilo joj je toplo, a krv joj živo i snažno kolala kroz žile. Sada treba otvoriti preklopnicu i ispitati na koji se način može sići sa ovog sjenika, i to bez odlaganja, dok se još koliko-toliko vidi, jer je jesenje sunce svake večeri sve ranije zalazilo. Ona žurno stane čistiti sijeno iznad preklopnih vrata koja se ubrzo pojave, velika i čvrsta. Morala su biti teška, jer je debelo uže, provučeno kroz dvije rupe, služilo za njihovo podizanje. Marijana ga uhvati, skupi sve svoje snage i povuče... Ali daska ne popusti, a zarobljenica, pošto joj je razdraženu snagu udesetostručila sloboda na pomolu, napne mišice, stisne čeljusti i zapne ne popuštajući unatoč ranama od hrapavog užeta koje joj se bijaše usjeklo u nježne dlanove. Polako, polako, poklopac se digne u uspravan položaj, zatim padne natrag na sijeno muklo odjeknuvši; pred Marijanom je sad zjapila velika rupa i ona klekne na njen rub... Pod njom se širila prostrana suša, tako visoka da je uhvati lagana vrtoglavica. Očekivala je da će nekakve ljestve biti pričvršćene ispod otvora, pa da će bez poteškoća sići. Ali nije bilo ničega... a skočiti je značilo polomiti sve kosti. Dok joj je srce burno udaralo, Marijana sjedne na pete grozničavo tražeći neki konopac... nešto što bi joj poslužilo za spuštanje. Na nesreću je lanac, koji ju je tako dugo sputavao, bio puno prekratak, a pruće, kojim su bale sijena bile vezane, previše lomno a da bi mogle izdržati teret njenog tijela. Ali je zatvorenica tako žarko željela izaći iz svog zatvora, da joj spasonosna misao konačno sine: ovo će sijeno, koje bijahu dovukli ovamo gore, ona sada baciti dolje sve doke se ne napravi dovoljno debela strunjača na koju bi se mogla baciti... Pošto se dan bližio kraju, ona žurno stane kotrljati glomazne bale sijena i trpati ih u blaženi otvor, dok ih je istovremeno pomoću svog željeznog šiljka oslobañala njihovih vezova od pruća. Tavan u hipu bi pretvoren u pravu oluju od trunja i prašine, budući da je pomicanje jednih bala povlačilo za sobom i kretanje drugih. Bezbroj se puta Marijana umalo ne sunovrati u dubinu, ali se zato poslije izvjesnog vremena na tlu suše uzdizalo čitavo brdo sijena... Kad je hrpu ocijenila dovoljno velikom, Marijana u svoje upaljeno grlo saspe ono malo vode što joj bijaše ostalo u vrču, i pojede zadnju jabuku. Zatim sjedne na rub otvora i spuznu u dubinu... Stigavši dolje, odskoči poput lopte, ali bez ikakvih povreda, i odmah se zatim otkotrlja do podnožja mekanog brijega. Ovog se puta nañe na


~ 161 ~

zemlji. Preostajalo je da ispita da li će se vrata suše dati lako otvoriti ili će se opet morati poslužiti svojim klinom koji za svaku sigurnost bijaše bacila u otvor prije nego što se sama u njega spustila. Meñutim, bilo zbog prevelikog pouzdanja u zatvor koji joj bijahu tako brižljivo pripremili, ili iz opreza prema seljacima na imanju koji bi mogli slučajno naići i začuditi se što je gotovo prazna suša tako čvrsto zabravljena, Marijanini otmičari bijahu zatvorili vrata samo s običnom kvakom. Marijana oprezno odškrine vratnicu koja jedva zaškripi, i baci pogled unaokolo. Koliko je u gotovo neprozirnoj tami noći mogla razaznati, vani nije bilo žive duše, ali tamo dolje, s onu stranu vode koja se prostirala pred njom, veliki je dvorac skriven drvećem morao blistati u svom punom sjaju sudeći po svijetlim točkama kojima su bile načičkane mračne krošnje. Tek sada primijeti da pada kiša, čega dosad nije bila svjesna, jer su joj pažnju još od jutra zaokupljale tolike druge stvari. Takoñer je bilo hladnije nego na tavanu. Listopad je stigao, a toplo se rujansko sunce povuklo pred vremenom koje je predstavljalo preteču zime. U haljini od pargala Marijana je cvokotala, ali je ovo mjesto trebalo napustiti što prije i ona odvažno zakorači kroz vrata da bi ispitala okolicu sjenika. Onako kako je i pretpostavljala, ovo se spremište nalazilo na otoku, prilično velikom uostalom, i bjegunica se uputi obalom u potrazi za kakvim čamcem. Ali ovaj, osim suše, drveća i šikare, nije bilo ničega, a čamcu pak ni traga. »Morat ću plivati«, pomisli Marijana naježivši se. »Sad je najvažnije pronaći najuže mjesto u nadi da će ono biti i najudaljenije od zamka.« Prva joj je misao bila da hrabro ode u sam zamak, da se predstavi i da otvoreno zamoli zaštitu kraljice Julije, pripravna i na to da bi je policija odmah mogla zatražiti kao svoj plijen. Pilar bijaše otputovala za Pariz. Ovakav bi postupak mogao uroditi dobrim posljedicama. Ali je Marijana imala na umu i to da većina otmičara nesumnjivo pripada kraljičinoj pratnji, pa da bi je pod izlikom da je brane lako mogli ponovo zatvoriti, ovoga puta ne ostavljajući joj nikakve nade u bijeg. U svakom bi je slučaju, u ovoj prljavoj i poderanoj haljini, te u stanju u kojem se nalazila, smatrali ludom i sluge bi je već s vrata otpravile niti je ne pustivši do kraljice. Najbolje je, dakle, udaljiti se nečujno, krišom, i domoći se Pariza vlastitim sredstvima koliko god ona bila bijedna, a pri tom izbjegavati žandare i sve one kod kojih bi se mogla roditi sumnja kad ugledaju ženu što ostavlja dojam skitnice. Uvjerivši se da s otoka ne može otići drugačije nego kroz vodu, Marijana odabere mjesto koje joj se učini najprikladnijim za preplivavanje, zatim se bez okolišanja skine i svu odjeću smota u zavežljaj. Pomoću svog pojasa pričvrsti ga na glavu. Kiša joj već bijaše smočila haljinu, ali ipak ne toliko koliko bi to učinila voda u koju će sad odmah zagaziti. Osim toga je znala koliko odjeća može smetati pri plivanju. Napokon, ovo se mjesto činilo tako pustim, a noć se tako crnjela, da zapravo nije ni postojala opasnost da će je netko golu vidjeti. Uostalom, čim se svukla, ona zakorači meñu trsku koja je opasivala otok, rukama razmičući guste, mesnate listove lopoča. Noge joj zaglibiše u ljepljivi mulj od kojeg je podiñoše ledeni srsi, ali se dno strmo spuštalo i odmah nestalo pod njom. Bjegunica se tada pruži po površini i zapliva polako, pazeći da ne izazove ni najmanji žubor. Voda je bila hladna, ali manje nego što je mislila kad je u nju ulazila, i ona čak osjeti nenadano zadovoljstvo kad je voda počela kliziti po njenom golom tijelu poslije svih ovih dana prašine. Marijana već dugo nije plivala, ali njene ruke i njene noge nagonski primjeniše spretne i neusiljene kretnje kojima je bijaše podučio stari Dobs. Jedina zaista neugodna stvar u ovoj nepredviñenoj tjelovježbi bio je vonj mulja koji se širio po bari. Bilo je i letimičnih susreta s


~ 162 ~

vodenim zmijama koje su joj dodirivale kožu i izazivale gañenje. Ali je prelaz bio kratak i noge mlade žene uskoro dotaknuše pjeskovito dno, tvrdo i nepropusno. Obala je na ovom mjestu bila prilično visoka i strma, te obrasla velikim stablima, ali uhvativši se za gusto lišće vodenih ljiljana, zatim za niske grane jedne vrbe, Marijana se uspije ispeti po litici, pri čemu je na sebe stresla čitavu kišu kapljica. Stigavši na vrh obronka, ona drhtureći obuče svoju vlažnu odjeću, obuje cipele i krene u pustolovinu uputivši se u dubinu šume. Noć je bila premračna a da bi se mogla orijentirati, ali ono za čim je prevenstveno težila, bilo je udaljiti se što više od zamka. Nepregledna tišina imanja i divljina ove šume, pune čestara i kupine što su joj derali kožu i odjeću, bar su joj davale nadu da neće biti ogradnih zidova preko kojih se treba pentrati. Idući pravo naprijed, prelazeći naizmjenično preko mekanog saga od lišća i preko blatnjavih krčevina, Marijana konačno naiñe na stazu. Oči joj se već bijahu privikle na tamu, što joj je omogućavalo napredovanje uz izbjegavanje najgorih prepreka. Kiša nije prestajala, ali je u ovoj gustoj šumi manje padala nego na nezaštićenim proplancima. Bjegunica je dugo hodala a da nije zapravo ni znala kuda ide, ali joj je prevenstveno bio cilj da nañe kakvu ugljenarsku kolibu gdje bi se mogla skloniti i malo odmoriti... Bila je sva prozebla i padala s nogu od umora. Sve što je našla, bila je velika nagnuta stijena u čijem se podnožu nalazila nevelika rupa koja se nije mogla nazivati ni spiljom. Koliko god jadno bilo ovo sklonište, Marijana se u njega uvuče, sklupča se poput mačke na suhom lišću i zaspe kao klada. Nešto hladno i vlažno, što joj je klizilo po licu, trgne je iza sna. Nalazila se oči u oči s jednim velikim lovačkim psom koji ju je pomno njušio. Malo dalje stajao je par nogu obuvenih u pamučne dokoljenke i glomazne cokule. Digavši glavu, ona vidje da sve to pripada mladiću koji ju je sa starom puškom preko ramena gledao krajnje zbunjeno. Bilo se već sasvim razdanilo, a kiša potpuno prestala. Vidjevši da se spavačica uspravila, on dozove svog psa. - Ovamo, Briquete...! Pusti...! Pas se poslušno vrati do nogu svom gospodaru koji se nagne i pruži Marijani ruku da bi joj pomogao pri ustajanju. - Dobar dan - reče ljubazno. - Drago mi je što ste se probudili. Kad vas je Briquet pronašao, načas sam povjerovao da... On se ne usudi izgovoriti riječ, pa Marijana nadopuni njegovu misao: - Da sam mrtva? Zar tako loše izgledam? - Jako ste blijedi... - To je zato što mi je hladno... To je odgovaralo istini. Na svježem je jutarnjem zraku Marijana drhtala kao list na vjetru, a njena je izranjavana koža obilovala modricama koje su upotpunjavale njen žalostan izgled. Mladić hitro skine sa svojih ramena neku vrst vunenog ogrtača i prebaci ga Marijani preko leña. - Doñite u kuću. Moja će se baka za vas pobrinuti... Stanujemo ovdje u blizini. Evo, prvi krov koji ćete meñu drvećem ugledati na ulazu u selo. Marijana se uvjeri da je zaista već bila gotovo izašla iz šume i da se malo selo dimi na nekoliko koraka odavde. Tako se loše osjećala, da rado prihvati poziv svog novog prijatelja ograničivši se na to da ga upita prije negoli krenu za njim: - Koje je to selo? - Loisy. Niste iz ovog kraja? - A je li... daleko od Mortefontainea? - Oh ne! Nepunu milju na istok. Ne više? Jedva uspije sakriti svoje razočaranje. Imala je dojam da je hodala jako mnogo i nadala se da je prevalila puno dulji put. Nesumnjivo se, ne poznavajući predio, vrtjela u krugu. Ona živahno pogleda svog sugovornika. Malo je sličio na Gracchusa-Hannibala


~ 163 ~

Piochea. Imao je istu plavu kosu boje slame, iste modre oči koje su gledale pravo, ali su mu crte bile finije, stas vitkiji. Svidio joj se i ona odluči da mu se povjeri. - Želim da znate istinu. Pobjegla sam iz sjenika zamka Mortefontainea gdje su me ljudi iz pratnje španjolske kraljice bili zatvorili i držali u zarobljeništvu. Ali vam se kunem da nisam ni zločinka ni kradljivica. Mladić se nasmiješi s razumijevanjem i simpatijom. - Niti ne izgledate tako! A osim toga, da ste jedno ili drugo, stavili bi vas u zatvor... a ne u sjenik. Doñite, ispričat ćete svoju priču mojoj baki. Ona obožava priče. Putem je Marijana saznala da se njen novi znanac zove Jacques Cochu, da posjeduje nešto zemlje u susjednom selu i da živi sam sa svojom bakom, ali da će se ovih dana oženiti. - Bio bih pričekao do proljeća - povjeri joj - ali baki je stalo da se oženim prije kako bih izbjegao novačenje. Ove sam godine imao sreću, jer zbog svog vjenčanja car ne poziva u vojsku... Dakle, oženit ću Etiennettu. - Ne želite se boriti? - upita Marijana malo razočarana, jer je u svojoj bujnoj mašti svog spasioca već obukla u odoru svog osobnog gardiste. Jacques joj se nasmiješi iskreno i bezazleno. - Da, jako bih to želio! Kad čujem stare vojnike kako pričaju o Valmyju ili o Italiji, odmah me zasvrbe tabani. Samo, ako ja odem, tko će obrañivati zemlju? I tko će hraniti moju baku... i Etiennettu? Roditelji su joj umrli prošle godine. Prema tome, moram ostati. - Naravno! - odvrati ona ljubazno. - U pravu ste! Oženite se brzo i budite vrlo, vrlo sretni! Tako ćaskajući bijahu stigli do malog majura, besprijekorno urednog, na čijem ih je pragu dočekala stara žena prava poput slova »I«, ruku prekriženih na vunenoj marami i, sudeći po izrazu lica, ne baš zadovoljna što joj se unuk vraća s neznankom u dronjcima. Ali Jacques odmah ispriča okolnosti pod kojima su se sreli, i kako je doveo Marijanu zato da se malo okrijepi. Odmah potom Marijana osjeti svo srdačno gostoprimstvo ljudi dz Valoisa. Starica je smjesti pored vatre, dade joj veliku zdjelu tople juhe, odreže joj debelu krišku kruha i dobar komad slanine, zatim stane tražiti odjeću, a Marijana je za to vrijeme pričala svoju priču... ili bolje rekavši, priču koja joj se činila prikladnom za ovu priliku. Teško joj je padalo što mora lagati ovim dobrim ljudima koji su je primili s toliko topline i velikodušnosti, ali je smatrala neuputnim da se predstavi pod zvučnim imenom talijanske princeze. Tako je, bar zasad, opet postala Marijana Mallerousse. - Moj je ujak nedavno ubijen vršeći službu za cara - povjeri svojim novim prijateljima - a mene su njegovi ubojice oteli kako bi me onemogućili da ih odam. Ali ja se moram najhitnije vratiti u Pariz. Hoću da osvetim... svog ujaka, a osim toga imam dati važne izjave. Ona se upita da njena priča, makar i ovako ublažena, ne izgleda preuveličana, ali ni baka ni Jacques nisu pokazali ni najmanje iznenañenje. Starica je čak odobravajući klimala glavom. - Čini mi se da svi ovi ljudi žućkastih lica, koji švrljaju ovuda otkako je car svog brata proglasio kraljem Španjolske, ne vrijede bogzna što. Prije njihovog dolaska bili smo mnogo mirniji! Nije on loš čovjek, taj Joseph! Uvijek je ljubazan i čak velikodušan! Ljudi su ga u ovom kraju jako voljeli i žale što je otišao k onim divljacima. Što se vas tiče, mala moja gospoñice, pružit ćemo vam svu moguću pomoć da se neopaženi vratite svojoj kući. - Ali - odreže Jacques - zašto ne biste otišli pravo u policiju? Joj! Pitanje je bilo opasno i Marijana se upne da odgovor smisli brzo, vrlo brzo, i vrlo logično, kako ne bi pobudio sumnju. - To mi je i namjera - ustvrdi - ali prije toga moram razgovarati s ministrom osobno. Ljudi koji su me zatvorili, pripadaju dvoru kraljice


~ 164 ~

Julije i vrlo su utjecajni. Proširili su glas da sam ja kriva za smrt svog ujaka. Za mnom se traga... I zato moram iznijeti dokaze u svoju korist. A to mogu učiniti samo u Parizu. Kad je dala ovo objašnjenje, ona odahne u nadi da je bila dovoljno uvjerljiva. Jacques i njegova baka bijahu se povukli u najudaljeniji kraj kuhinje i tiho se ali živahno dogovarali. No to potraja samo nekoliko trenutaka. Kad su završili, mladić se vrati Marijani: - Najbolje - reče - da se sad malo odmorite ovdje gdje ste sigurni od svake potrage. Popodne ću vas odvesti svom stricu Cochuu u Dammartin-en-Goele. On je općinski načelnik, i svaka tri dana redovito šalje u Pariz kola s kupusom i repom. Baš sutra ujutro odlaze jedna. Odjeveni kao seljanka, moći ćete se vratiti u Pariz bez straha od policije i vaših otmičara. I stići ćete tamo sutra navečer. Sutra navečer? Marijana je u sebi računala: suñenje Jasonu počelo je sinoć, i odvija se nesumnjivo sada dok ona ovdje mirno raspravlja s ovim dobrim ljudima i dok dragocjeno vrijeme leti. Ona bojažljivo primijeti: - Zar ne bi bilo moguće krenuti... ranije? Meni se strašno žuri! - Ranije? A kako? Naravno, mogli biste sutra otići iz Dammartina diližansom za Soissons... ali biste time dobili svega nekoliko sati... i izložili se većoj opasnosti! To je bilo očigledno. Najradije bi uzela nekog konja, ali gdje, kako? Nije imala ni prebite pare, jer je sav sadržaj svoje novčarke dala Ducatelu, Jasonovom tamničaru. Razum joj je nalagao da ne postupa brzopleto. Važno je stići u Pariz, a na način kako joj to Jacques predlaže, vratila bi se bez opasnosti da je ponovo uhvate. Bolje stići kasnije nego nikako, a ovako važna rasprava će sigurno potrajati nekoliko dana... I u znak pristajanja ona se svojim domaćinima zahvalno nasmiješi. - U redu - reče ljubazno - i zahvaljujem vam od sveg srca. Nadam se da ću vam uskoro moći i dokazati svoju zahvalnost...! - Ne govorite gluposti! - presiječe je baka osorno. - Ako se siromašni ljudi neće meñusobno pomagati, nemaju se pravo nazivati kršćanima! A zahvalnost se drži u srcu! No sad doñite da malo prilegnete. Mokra šumska zemlja jamačno nije bila baš udoban krevet. Ja ću za to vrijeme otići do Etiennette, Jacquesove zaručnice, da od nje posudim suknju i haljetak. Stas vam je sličan njenom. Odjevena u suknju od grube crvene vune i crnu bluzu, umotana u crnu vunenu maramu, obuvena u prevelike cokule i s ogromnom kapom od prostog nebijeljenog platna, čime je bijaše snabdjela darežljiva gospoña Cochu, Marijana se potkraj dana smjestila iza Jacquesa na krupnom oraćem konju koji je jednako dobro služio za obrañivanje zemlje kao i za jahanje. Pred mladićevim koljenima visile su, pričvršćene životinji za vrat, dvije velike košare pune kasnih jabuka. Noć je već bila uvelike pala kad stigoše u Dammartin, grad na uzvisini, opasan bedemima. Jacques preda Marijanu u ruke svom stricu Pierreu Cochuu, lijepom i žilavom starcu, koji je primi bez postavljanja neugodnih pitanja, s onom plemenitošću i velikodušnošću što je posjeduju ljudi srasli sa zemljom. Predstavila se kao Etiennettina roñakinja koja hoće u Pariz da bi tamo radila kao pralja kod neke daleke svojte. I tako su ukućani, kad je došao čas da se sa Jacquesom oprosti, smatrali sasvim prirodnim što je pala mladiću oko vrata i poljubila ga u oba obraza. I nitko nije naslutio ogromnu zahvalnost koju je unijela u svoj postupak, a niti zato što je Jacques tako pocrvenio primajući ove izraze ljubavi. Da bi prikrio nelagodnost, on prasne u nervozan smijeh, zatim izjavi:


~ 165 ~

- Uskoro ćemo se vidjeti, roñakinjo Marija! Etiennetta i ja ćemo vas posjetiti u Parizu poslije našeg vjenčanja. To će nam biti veliko zadovoljstvo... - A meni pogotovo, Jacques! Recite Etiennetti da nikoga od vas neću zaboraviti. I obuze je neka tjeskoba pri rastanku s njim. Iako ih je poznavala tek kratko vrijeme, njegova su se baka i on pokazali toliko dobri i toliko susretljivi, da se Marijani činilo da s njim prijateljuje otkad zna za sebe. Od prvog su joj časa omiljeli i ona se zarekne da će im, ako se za nju vrate bolja vremena, dokazati da nisu zadužili neku nezahvalnicu. No čim je mladi čovjek nestao, Marijanu nezadrživo saletješe njene vječne misli: Jasonova sudbina o kojoj se odlučuje dok je ona daleko i dok čini tolike napore da doñe k njemu. Poslije kratke ali ugodno prospavane noći u sobici što je odisala voskom i limunovcem, Marijana se u zoru smijeni na sjedištu pored šutljivog sluge koji u toku putovanja neće progovoriti ni tri riječi, i velika teretna kola puna kupusa krenu polako za Pariz. Čak previše polako za Marijanu koja je u toku ove beskonačne vožnje stoput pomislila kako će umrijeti od nestrpljenja. Srećom kiša nije padala. Vrijeme je bilo hladno ali suho. Put kroz Flandriju jednoličan i ravan. Ali se Marijana unatoč tome ne uspje povesti za svojim pratiocem koji je dobar dio puta odremuckao, što je dovodilo do bijesa njegovu suputnicu. Dok je gledala kako se klati velika mladićeva glava, Marijana se svim svojim silama borila protiv želje da uhvati uzde i potjera konje u galopu po ovom beskrajnom drumu, čak i po cijeni da joj putem poispada sav kupus. Ali to bi bio zaista ružan način da se oduži onima koji su joj pomogli. Kad su zvonici Pariza izronili iz jesenje magle, ona umalo ne klikne od radosti, a kad su, stigavši u selo Villette, prošli gradilište kanala Saint-Denic, ona se jedva suzdržala da ne skoči s kola i potrči brže; ali bolje je bilo igrati igru do kraja. Prodoran smrad gradskog smerišta, koje se nalazilo nedaleko od ceste, trgao je vozača iz njegovog mrtvila. On otvori jedno oko, zatim drugo, i okrene se Marijani, ali tako polako da se ona upita nije li ga to pokrenuo neki mehanizam navijen prije mnogo sedmica. - Gdje ona stanuje, ta vaša roñakinja pralja? - upita. - Gazda mi je rekao da vas iskrcam točno kod nje. Ali ja ne idem na tržnicu. U toku ove beskrajne vožnje Marijana je imala dovoljno vremena da promozga o tome što će učiniti kad stigne u Pariz. Da se vrati Crawfurdu, na to nije smjela ni pomišljati, a jednako bi tako opasno bilo uputiti se kući. Tada se dosjetila da se Fortunee Hamelin već mogla vratiti iz Aix-la-Chapellea. Sezona toplica bijaše prošla. Kreolka mora da je već opet u svom dragom Parizu... osim ako nije ovu veliku ljubav žrtvovala zato da bi u Anvers slijedila svog drugog po redu najmilijeg ljubavnika, Casimira de Montronda, kojem je ovaj flamanski grad bio prisilno boravište. Ako je tako, Marijana će sačekati da padne noć i onda pokušati krišom ući u svoju palaču u Ulici Lille. Zato svom suputniku odgovori: - Ona stanuje u blizini mitnice Porcherons. Bezizražajno mladićevo oko načas zablista. - To mi nije suviše izvan ruke. Iskrcat ću vas dakle, na Porcheronsu. I nakon ovih odlučnih riječi, on kao da ponovo utonu u san dok su se na vidiku pomaljali otmjeni Ledouxov paviljon na rubu prostranog bazena s bistrom vodom i mnogobrojne ladanjske kućice s crvenim sjenicama oko mitnice Vilette. Osjećajući se sigurnom onako prerušena, Marijana je ne trepnuvši promatrala finance kako obavljaju svoj posao; zatim kola ponovo krenu i upute se duž zidova glavne poreske uprave do mitnice la Chapelle gdje konji skrenuše prema predgrañu Saint-Denis. Stigavši na


~ 166 ~

odredište, dvoje se suputnika rastadoše bez riječi. Drhteći od uzbuñenja što je napokon opet u Parizu, Marijana pojuri prema Ulici Tour-d'Auvergne kao da je netko goni. Bila je to naporna gimnastika, jer je uspon prema Montmartreu prilično strm. Da bi lakše trčala, skinula je velike cokule koje su joj smetale i na koje joj se noge nikako nisu mogle priviknuti. I tako bosa, zajapurena, raščupana i bez daha napokon stiže pred bijelu kuću u kojoj je uvijek nailazila na topao prijem; strepila je samo da ne ugleda zatvorene kapke i sumornu i odbojnu vanjštinu nenastanjenih kuća. Ali ne: kapci su bili otvoreni, dimnjaci se dimili, a kroz okna predvorja vidjela se vaza sa cvijećem. Meñutim, kad Marijana uñe kroz kapiju i htjede preći dvorište, opazi vratara kako na svojim kratkim nožicama trči prema njoj što je brže mogao, te da bi zakrčio prolaz, širi ruke koje su bile puno premalene za tu namjenu. Na svoju veliku žalost, ona ustanovi da je to novajlija i da ga ne pozna. - Hej, vi tamo! Vi, djevojko, kuda to idete? Marijana se zaustavi i sačeka čičicu kojeg umalo ne zagrli. - U posjetu gospoñi Hamelin - odgovori hladnokrvno. - Ona me očekuje. - Gospoña ne prima osobe poput vas. Uostalom, nije ni kod kuće. Odlazite! I on je povuče za rame s namjerom da je izbaci, ali ona ga se oslobodi naglim trzajem. - Ako nje nema, otiñite po Jonasa! On valjda nije izašao? - Taman posla! Da idem po njega zbog jedne skitnice! Uostalom, recite svoje ime ako hoćete da ga zovnem. Marijana je časak oklijevala. Ali Jonas je prijatelj i navikao da je vidi svakojako odjevenu i svakojaka izgleda. - Recite »gospoñica Marijana«! - A prezime? - To vas se ne tiče! Idite smjesta po njega i čuvajte ga se ako budem predugo čekala. Vratar se nevoljko udalji prema kući gunñajući ne baš ljubazne riječi na račun sumnjivih djevojaka koje se pokušavaju uvući u poštene kuće, ali već poslije nekoliko trenutaka Jonas doslovno sune iz staklenih vrata. Širok smiješak ozario je dobroćudno crnpurasto lice Fortuninog majordoma. - Gospoñice Ma'ijana! Gospoñice Ma'ijana! Zaboga, to nije moguće...! Uñite! Uñite b'zo! Gospode! Ali odakle dolazite ovako odjeveni? Marijana prasne u smijeh, sretna zbog ovog prisnog dočeka koji joj je vratio hrabrost. Tu je konačno uplovila u spasonosnu luku! - Jadni moj Jonase, u knjigama je zapisano da ću devet od deset puta što me vidite izgledati kao kradljivica! Gospoña je izašla? - Da, ali b'zo će se v'atiti. Doñite da se malo odmo'ite. Poslavši veličanstvenom kretnjom vratara natrag u njegovu izbu, Jonas odvuče Marijanu u kuću obavještavajući je koliko je njegova gospodarica zbog nje u brizi otkako se vratila iz toplica. - Mislila je da ste m'tvi. Kad joj je monsinjo' od Beneventa 'ekao da ste nestali, povje'ovao sam da će poludjeti, časna 'iječ... Ali, evo je! I zaista, tek što je Jonas zatvorio vrata, kadli Fortuneeina kočija uñe u dvorište, ljupko zaobiñe vodoskok i zaustavi se konačno pred stepenicama što vode u zgradu. Mlada žena siñe s kola, ali je izgledala tužna i Marijana je po prvi put otkako je pozna vidje odjevenu u strog, vrlo taman ljubičasti baršun. Druga neobičnost: bila je tek jedva primjetno našminkana, a pod posuvraćenom koprenom njene su pocrvenjele oči svjedočile da je plakala... Ali Jonas već bijaše pritrčao: - Gospoño Fortunee! Gospoñica Marijana je ovdje! Pogledajte...! Gospoña Hamelin podigne oči. Iskra radosti bljesne u njenom sumornom pogledu i ona se bez riječi baci u naručje svojoj prijateljici


~ 167 ~

koju stade divlje grliti briznuvši u plač. Nikad još Marijana nije vidjela lakomislenu kreolku u takvom stanju i ona joj, uzvraćajući poljupce, šapne u uho: - Fortunee, zaboga, reci mi što ti je! Zar si zaista toliko strahovala za mene? Fortunee naglo odgurne svoju prijateljicu, zatim stavi ruke na ramena mladoj ženi i zagleda joj se duboko u oči s takvim izrazom sažaljenja da se Marijana prestravi i ostade bez glasa. - Dolazim iz palače pravde, Marijana - reče gospoña Hamelin najblaže što je mogla. - Sve je svršeno... - Što... hoćeš reći? - Prije jednog sata Jason Beaufort je osuñen na smrt! Riječ se zabije u Marijanu poput metka. Ona zatetura pod udarcem. Ali taj udarac već toliko dana čeka, da se na njega svjesno pripremila, a rana se pretvorila u ožiljak. Ona je »znala« da će jednog dana neminovno čuti tu užasnu rečenicu i poput ljudskog tijela koje se zaraženo bolešću potajno sprema za životnu borbu, njen se duh bijaše naoružao za obranu od patnje koja nezaustavljivo nailazi. Pred prijetećom opasnošću nije preostajalo vremena za slabosti, za suze i za strahovanja. Fortunee bijaše nagonski ispružila ruke očekujući da će se Marijana onesviještena složiti na zemlju, ali joj ruke klonuše kad pred sobom zapanjena ugleda jednu nepoznatu ženu koja je u nju uperila pogled tvrd kao kamen. Ledenim glasom Marijana upita: - Gdje je car? U Saint-Cloudu? - Ne. Čitav je dvor u Fontainebleauu, u lovu. Što kaniš učiniti? Ne namjeravaš valjda... - Da, upravo to, to namjeravam! Zar misliš da mi je do ičega na zemlji stalo ako Jasona na njoj nema? Zaklela sam se na uspomenu svoje majke: ako mi ga ubiju, probost ću se nožem pod njegovim stratištem. Prema tome, marim ja za Napoleonov gnjev! Htio on ili ne, odgovara mu to ili ne, on će me saslušati! A onda neka sa mnom radi što mu drago! To mi više nije važno! - Ne govori tako! - usrdno je zamoli Fortunee brže-bolje se prekriživši kako bi odagnala nesreću. - Tu smo svi mi koji te volimo i kojima je stalo do tebe! - Tu je on kojeg ljubim i bez kojeg mi ne treba život! Tražim od tebe, Fortunée , samo jednu stvar: posudi mi kola, odjeću, nešto novaca i reci mi kojim putem da krenem za Fontainebleu da me ne zaustave prije nego što stignem do cara. Ti dobro poznaš taj kraj, tako bar mislim. Ako mi to učiniš, blagoslivljat ću te do svog posljednjeg daha... - Sad je dosta! - naljuti se kreolka. - Hoćeš li prestati s trabunjanjem o svojoj smrti! Da ti posudim novaca, kočiju... ti bulazniš! - Fortunée ! - započe Marijana bolno se iznenadivši. Ali je njena prijateljica već bijaše srdačno zagrlila i vukla je šapćući joj nježno: - Ludo! Ići ćemo zajedno, naravno! Imam tamo kuću, neku vrst pustinjačkog obitavališta na obali Seine, i poznajem dobro šumu i sve prečace. To će nam dobro poslužiti ako ne uspiješ ući na glavna vrata dvorca... premda Napoleon mrzi kad ga netko ometa u lovu. Ali ako ne bude drugog izlaza... - Neću, Fortunée ! To bi ti moglo navući na vrat velike nevolje... Izlažeš se opasnosti da budeš protjerana... - Pa što onda? Otići ću Montrondu u Anvers i tamo se s njim veselo provoditi! Doñi, srce moje! U svakom slučaju nemam ništa protiv da saznam iz kojih je razloga njegovo veličanstvo Korzikanac dozvolio svojim sucima da izreknu takvu kaznu tako iznimno zavodljivom čovjeku... i tako očigledno nesposobnom da počini zločine za koje ga optužuju! Gnjusno ubojstvo? Krivotvoreni novac? S tim gordim izrazom


~ 168 ~

lica i s tim pogledom orla sviju mora! Kakva besmislenost...! Jonase! Neka moja sobarica smjesta pripremi kupku i odjeću gospoñici Marijani; za pola sata hoću da vidim birani obrok, a za sat diližansu u dvorištu! Jasno? Trk! I dok je njen majordom jurio po stubištu gromoglasno dozivajući gospoñicu Clementinu da joj izda nareñenja, Fortunee povede svoju prijateljicu istim putem, ali s manje žurbe. - Sad ćeš imati dovoljno vremena da mi ispričaš što si sve prošla, ljepotice moja...


~ 169 ~

12.

LOV NA CARA

Gospoña Hamelin povuče uzde i zaustavi svog konja pred izlizanim i mahovinom izjedenim kamenim križem koji se izdizao u sjeni velikog hrasta na raskrsnici puteva. - To je križ Souvrayja - reče pokazujući raspelo vrhom svog biča. - Ovo je odlično mjesto za čekanje na početak lova. Znam da se zakuska služi na pola milje odavde, na raskršću Reclosesa, ali ne znam u kojem će pravcu krenuti lovci. Ne prestajući govoriti, ona stupi nogom na zemlju, sveže malo podalje svog konja za tanko deblo šumskog bora, zadigne dugačke skutove svoje jahačke haljine od sukna boje uvelog lišća i konačno sjedne spokojno na stepenice pod starim križem. Marijana takoñer bijaše sjahala i svezala svog konja za isto drvo, a onda se pridružila svojoj prijateljici. Raskršće je bilo pusto. Ništa se nije čulo osim žubora potočića koji je tekao negdje kroz gust čestar, i osim hitrih skokova jednog uzbunjenog zeca po debelom sagu od šuštavog lišća što se naslagalo pod krošnjama starog drveća. Ali malo dalje prema jugu, šuma je brujila od onog osebujnog žamora što ga stvara vesela skupina. S ljudskim se glasovima miješao lavež pasa, pozivi lovačkog roga i udaljeno drndanje kola. - Kako zapravo teče carski lov? - upita Marijana sjedajući pored svoje prijateljice i ravnajući oko nogu nabore svoje zagasitozelene haljine. - Nisam tako nešto još nikad vidjela, pa nemam pojma kako izgleda. - Oh, to je prilično jednostavno: cijeli dvor tobože u tome sudjeluje, a u stvari car lovi gotovo sam, odnosno sa svojim prvim štitonošom generalom de Nansoutyjem, gospodinom d'Hannecourtom koji zapovijeda lovom, jednim konjušarom-lovnikom i svojim mamelukom Roustanom koji ga i inače svuda prati. Dok Savary nije bio zadužen za policiju, i on je pripadao ovoj odabranoj skupini, ali sada je njegova zadaća da izdaljeg bdije nad ličnošću svoga gospodara. Što se tiče ceremonijala, on je ovakav: svi, muškarci i žene, uključivo njegovo veličanstvo, odlaze iz zamka kolima. Zaustavljaju se na unaprijed dogovorenom mjestu gdje se servira bogat ručak. Zatim, dok dvorska pratnja ljenčari, preživa ili se polako vraća, Napoleon počinje loviti. To je sve. - Nisam znala da je tako strastven lovac. Nikad mi o tom nije govorio. Fortunee prasne u smijeh. - Drago moje dijete, naš car je čovjek koji umije kao nitko režirati sebi dekor i postaviti inscenaciju. U suštini, on nije veliki ljubitelj lova. To tim manje što nije ni naročit jahač. Kad mu se konji ne bi izvanredno pažljivo dresirali, bilježio bi u svoju aktivu poštovanja vrijedan broj padova. Ali što se tiče lova, smatra da njegovo upražnjavanje predstavlja jednu od obaveza francuskog vladara. Svi su kraljevi, bilo da su pripadali dinastiji Capet, Valois ili Bourbon, bili strastveni lovci. Bar to duguje uspomeni svog »ujaka Louisa XVI«! Hajde, glavu gore, što si to lice tako objesila: ovdje ti se pruža najbolja prilika da mu se približiš gotovo bez svjedoka. Da bi udovoljila Fortuneei, Marijana se na silu osmijehne, ali je zebnja od koje joj se srce stezalo, bijaše u toj mjeri obuzela da nije mogla naći ni najmanji užitak u šalama svoje prijateljice. O predstojećim je trenucima ovisio Jasonov život, a sva ova tri dana, otkako se smjestila u dražesnoj i samotnoj kući u La Madeleine koja je lijepoj kreolki služila za odmor, ova ju je misao opsjedala i danju i noću.


~ 170 ~

Tek što bijahu stigle, gospoña je Hamelin odjurila u palaču u Fontainebleau da razgovara s Durocom i putem njega ishodi audijenciju kod cara. Uvijek uslužan vojvoda de Frioul bijaše prenio njenu molbu svom gospodaru, ali je Napoleon poručio da ne želi vidjeti gospoñu Hamelin i da joj savjetuje neka uživa u svom ljupkom imanju ne pokušavajući se zasad približiti njegovoj sobi. Kad je čula tu vijest, Marijanu zazebe oko srca. - Jadna moja Fortunee! I ti si pala u nemilost! Napoleon neće da te primi zato što zna da si moja prijateljica. - Pa naravno da zna kad nas je on spojio, ali u ovom bih slučaju prije rekla da je moje prijateljstvo s Josephinom razlog koji ga navodi da me drži daleko od sebe. Priča se da je njeno podunavsko veličanstvo strašno ljubomorno na svakoga tko ima ili je imao bliže ili dalje veze s našom bivšom caricom. Uostalom, nisam se ni nadala da ću biti primljena. Toliko sam se malo nadala da sam se odmah raspitala i saznala: preksutra car lovi u šumi. Udesit ćemo da mu se u pogodnom trenutku nañeš na putu. On će u prvi mah sigurno pobjesnjeti, ali nikako ne vjerujem da te neće saslušati. - Saslušat će me! Makar se morala baciti pod noge njegovom konju! - To bi bila velika glupost. Jer, koliko je nespretan, bio bi kadar da te unakazi... a tvoja ljepota, draga moja, ostaje još uvijek tvoje najbolje oružje. Dakle, odluka o šumskom pothvatu bijaše pala. Otad je Marijana brojala sate i minute koji je od njega dijele, ali sad kad se sudbonosni trenutak sasvim približio, njena je borbenost jenjala pod utjecajem nekog neodreñenog straha koji se u nju uvlačio. Znala je iz iskustva kako je strašan Napoleonov gnjev. Ako joj zabrani da govori, ako je otpremi ne saslušavši je? Fortunee, koja iz džepa svoje jahačke haljine bijaše izvukla čokoladu, pruži komadić Marijani: - Uzmi! Potrebna ti je snaga, a ovdje u šumi je i prilično hladno. Nadajmo se da se zakuska neće otegnuti unedogled. Slab ali neugodan vjetar bijaše zapuhao noseći lišće na kružni put koji još od doba Louisa XIV opasuje Fontainebleau i prostrano šumsko područje oko njega, a služi lovcima i lovačkim kolima. Na blijedo-sivom nebu s tek pojedinačnim otočićima plavetnila oblaci su plovili za crnim jatom lastavica koje su selile u sunčane zemlje. Gledajući ptice gdje odmiču, slobodne i hitre, Marijana osjeti kako joj se grlo stislo. Jer one su je podsjetile na Jasona, tu morsku pticu koju je sramna krletka zarobila a ruka se jedne zatucane i ropske pravde podigla da ga smrvi ne dozvolivši mu da po zadnji put vidi ogroman i djevičanski ocean... Zov lovačkog roga u dubini šume trgne je iz tužnog razmišljanja. Poznavala je lovne običaje suviše dobro, a da ne bi prepoznala znak lovcima za polazak, pa se munjevito digne i mehanički poravna suknju. - U sedlo! - poviče. - Oni kreću! - Samo čas! - zaustavi je Fortunee umirujućom kretnjom. - Prvo treba znati u kojem su pravcu krenuli. Nepomične, dvije žene osluhnu nastojeći uhvatiti odjek laveža i roga. Zatim gospoña Hamelin uputi svojoj prijateljici slavodobitan osmijeh: - Divno! Moći ćemo im presjeći put. Penju se prema velikom miljokazu. Naprijed! Ja ću ti pokazati put, a onda ćeš nastaviti sama. Ja ću malo zaostati... jer me njegovo veličanstvo ne želi vidjeti. Juriš! Istovremeno skokom obje žene zajašu svoje konje i podbodu ih udarcem biča. Galopirale su kroz šumu ravnajući se po zvucima roga. Prvo su slijedile lovačku stazu što se probijala kroz gustiš, i pri tom saginjale glavu konjima uz vrat da izbjegnu šibanje niskih grana. Pun kamenja, vijugajući preko brežuljaka i udolina prekrivenih uvelim vrijeskom i visokom paprati, put je bio težak, ali su obje žene, naročito Marijana, znale odlično jahati i izbjegavali prepreke ne smanjujući


~ 171 ~

brzinu. U normalnim bi prilikama Marijana strastveno uživala u ovakvoj bjesomučnoj kavalkadi kroz jednu od najljepših europskih šuma, ali za takvu je nasladu povod ovom galopu bio previše težak i previše bremenit tragičnim posljedicama. Jureći tako za životom Jasona Beauforta, savršeno je dobro znala da juri i za svojim vlastitim životom. Dugo su galopirale. Činilo se da divljač nalazi zadovoljstvo u tome da vrluda i mijenja pravac. Prošao je gotovo čitav sat prije negoli su kroz ogoljelo granje ugledale sjajnu i bijelu mrlju mamca, bačenog potrbuške na zemlju. Psi su štektali ne usporavajući svoj trk. Već odavna su lovačke trube Marijani nagovijestile da je progonjena životinja vepar, a u stanju krajnje osjetljivosti svojih živaca ona se tome iskreno obradovala, jer nikad nije voljela hajku na jelena ili srnu čija su je ljepota i ljupkost uvijek uzbuñivale. Glas njene prijateljice, koja je sad obuzdavala svog konja, dopre do nje kroz vjetar: - Sad produži sama... Tamo su. I zaista, Marijana je razabrala vepra gdje, ogroman i crn, leti poput čekinjastog taneta izbačenog kroz šumu, a psi ga hajkači u stopu prate, zatim sive konje dvojice pikera u crvenim haljecima, koji su puhali u rog do iznemoglosti... Car nije mogao biti daleko. Udarom pete i povikom ona podbode konja, jurne kroz gustu šumu, preskoči jedno veliko oboreno deblo i grm... i poput metka izleti pravo pred Napoleona koji je i sam galopirao punom brzinom. Da bi izbjegli sudar, dva se konja istovremeno i naglo propnu, ali dok je Marijana, savršeno vladajući svojim konjem, ostala u sedlu, car svih Francuza, zatečen i iznenañen, pade s konja i nañe se u mahovini. - Sto mu gromova! - zaurla. - Koji to luñak... Ali Marijana se već obrela na zemlji i bacila na koljena preda nj, prestravljena onim što je učinila. - To sam ja, veličanstvo... to sam ja! Oh smilujte se, oprostite mi! Nisam htjela... Bože moj, nije vam ništa? On uperi u nju bijesan pogled i hitro ustane istrgnuvši iz Marijaninih ruku svoj šešir koji pri padu bješe odletio i koji je ona podigla. - Mislio sam da sam vas prognao, gospoño, - zagrmi tako hladnim glasom da mladu ženu proñoše ledeni srsi. - Što radite ovdje? Ni ne sjetivši se da bi trebala ustati, ona mu uputi pogled koji je preklinjao: - Morala sam vas vidjeti, veličanstvo, razgovarati s vama... po bilo koju cijenu...! - Čak i po cijenu mojih leña! - promrsi kroz zube. Zatim nestrpljivo doda: - Ta dignite se već jednom! Ispadamo smiješni ovako, a dobro vidite da ljudi nailaze... Zaista su tri konjanika, koje car mora da je ostavio daleko za sobom, stizala poput vihora. Prvi je nosio raskošnu uniformu husarskog generala, drugi zeleno odijelo carskog lovca, a treći, jedini kojeg je Marijana poznavala, bijaše mameluk Roustan. General se u hipu stvori na zemlji. - Veličanstvo - raspita se brižno - da li vam se što dogodilo? Ali ne Napoleon, već Marijana odgovori uz spokojan osmjeh: - Ja sam ta kojoj se nešto dogodilo, generale! Moj se konj razulario i stigla sam ovamo točno u trenutku kad i samo njegovo veličanstvo. Naše su se životinje propele i mene je moja bacila na zemlju. Car je imao dobrotu i priskočio mi u pomoć... Upravo sam mu na tome zahvaljivala. Što je dalje razvijala svoju taktičku laž, to je Napoleonova ukočena vilica sve više labavila, a ledeni se sjaj njegova pogleda sve više ublažavao. Neusiljenom kretnjom on strese skut svoje sive kabanice na koju se prilijepio uveo list.


~ 172 ~

- Nije to ništa! - odreže. - Ne govorimo više o tome, već krenimo! Umoran sam od ovog lova, uostalom promašenog! Dozovite svoje pikere i svoje pse, gospodine d'Hannecourte, vraćamo se u zamak. Što se vas tiče, gospoño, vi ćete nas slijediti: imam s vama jedan razgovor. No ući ćete kroz engleski vrt. Roustan će vas voditi... - Ali, veličanstvo, nisam sama u ovoj šumi. Jedna prijateljica... U Napoleonovom sivoplavom oku bljesne iskra koja, po prvi put, nije bila iskra bijesa, nego znak da ga sve ovo počinje zabavljati. - Pa dobro, otiñite po svoju prijateljicu, gospoño, i dovedite je! Ima ljudi kojih se, očito, čovjek ne može lako otarasiti! - zaključi podrugljivim glasom koji je Marijani jasno govorio da zna tko je ta prijateljica. Ona se živahno nakloni zatim uz galantnu pomoć generala de Nansoutyja, koji bijaše pružio svoju ruku u rukavici da bi na nju stala vrhom svoje čizme, skoči u sedlo. Učinila je to s takvom lakoćom da se husarski oficir krišom nasmiješi. Previše se dobro razumio u jahanje i jahače, a da bi nasjeo Marijaninoj udvornoj laži. Ako je netko pao, to sigurno nije bila ova besprijekorna amazonka... ali poznavajući svog cara, Nansouty se ograničio na onaj smiješak. Marijani je trebalo svega nekoliko trenutaka pa da pronañe Fortunee, nekoliko daljnjih da joj ispriča što se dogodilo i da joj opiše neočekivanu sreću i novu nadu koje su iz svega toga za nju proizašle. - Glavno da te primi! - glasio je komentar gospoñe Hamelin. - Neosporno ćeš provesti petnaest vrlo neugodnih minuta, ali je važno da budeš saslušana. Pruža ti se prilika da dobiješ igru. Ne časeći više ni časa, dvije žene zajašu svoje konje i odjezde u pravcu kojim je otišao car. Na prvom raskršću naiñu na Roustana koji ih je čekao pod borom, nepomičan kao kip sultana na konju. Pošto im je dao znak da ga slijede, on podbode konja prema zamku, ali se posluži malom zaobilaznicom kako bi izbjegao da se dvije amazonke suoče s pripadnicima dvora. Poslije pola sata, Marijana kroz engleski vrt i dvorište fontane uñe u palaču Fontainebleau čije je pragove uzalud obijala ne doprijevši dalje od slugu. Pošto je Fortuneeu smjestio u malom pustom salonu u prizemlju, Roustan otvori pred Marijanom vrata jedne velike prostorije koja je gledala na vrt, nakloni se i rukom joj pokaže naslonjač. Tako se opet našla u Napoleonovom kabinetu. To je bio tek četvrti put da na ovaj način upoznaje carevu radnu sobu, ali unatoč njenom dekoru Louis XVI i namještaju ampir, prostorija joj se, zahvaljujući uobičajenom neredu, razbacanim papirima, kartama, osobnim predmetima i novčarkama od crvenog safijana, najednom učini prisnom. Kao i u Tuileriesu, u Saint-Cloudu i u Trianonu, tu je bila otvorena burmutica, guščje pero bačeno nasumice, velika rastvorena karta i šešir odložen na stolić. To ju je ohrabrilo, te pomalo se osjećajući kao kod kuće - toliko je snažna careva ličnost davala svoj pečat svemu oko sebe - ona s više samopouzdanja stane čekati na ono što ima doći. I to što je došlo uz uobičajeni ceremonijal: brzi koraci po popločanom podu galerije, lupanje vratima, upad poput vihora, strelovit zalet kroz prostoriju, ruke na leñima, poza kraj velikog radnog stola, živ, procjenjivački pogled bačen na protokolom propisan dvorski naklon, prelaz na stvar bez uvoda i okolišanja. - Dakle gospoño? Koji vas je to prijek razlog naveo da prekršite moja nareñenja i doñete mi čak ovamo dosañivati? Izazovan ton, namjerno uvredljiv, urodio bi kod Marijane u normalnim prilikama reakcijom iste vrste. Ali je bila načistu da, ako hoće spasiti Jasona, mora odbaciti svoj ponos, praviti se smjernom i poniznom, pogotovo kad je vladar maloprije tresnuo na zemlju zbog nje.


~ 173 ~

- Veličanstvo - predbaci mu blago - ovo je prvi put što mi kažete da vam dosañujem! Zar je vaše veličanstvo zaboravilo da u meni ima vjernu i pokornu podanicu? - Vjernu da, nadam se, ali pokornu ni u kom slučaju! Vi ste, gospoño, prava smutljivica i da nisam stvari doveo u red, bili biste desetkovali čitavu moju veliku armiju. Ako se ne vode dvoboji zbog vas, onda se ubija zbog vas...! - To nije istina! - poviče Marijana izbezumivši se od srdžbe koja je nadvladala njenu riješenost da bude ponizna. - Nikad nitko nije ubio zbog mene, a oni koji to tvrde... - Nisu baš u zabludi, jer čak i pod pretpostavkom da nikakav zločin nije počinjen u vašu čast, nadam se da se ne usuñujete poricati da su se u toku iste noći dva čovjeka izazvala na dvoboj, a druga dvojica se tukla zbog vas. - Ne druga dvojica, veličanstvo: samo jedan drugi, i to isti čovjek, bio je povod za obadva dvoboja. Napoleon dlanom udari po stolu koji zvučno odjekne. - Nemojte cjepidlačiti, gospoño! Ne volim to! Jedno je sigurno: moji su žandari uhvatili kod vas dvojicu duelista na djelu. Jedan je pobjegao, drugom to nije uspjelo. Otkad ste ljubavnica Fournier-Sarlovezea? - Nisam njegova ljubavnica, veličanstvo - objasni Marijana umorno - i nisam to nikad bila. A vaše veličanstvo to i samo dobro zna, jer mu nisu nepoznate vrlo čvrste veze koje ga vežu za gospoñu Hamelin, moju prijateljicu... Ali, zaklinjem cara da ovu nesretnu aferu pusti po strani. Nisam došla da o njoj razgovaram... - Ali je mene volja da o njoj razgovaram, jer joj hoću znati razlog. General Fournier u zatvoru uporno odbija da ga kaže držeći se glupe verzije o prijateljskom mačevanju s jednim inozemnim znancem. Kao da je to prihvatljivo kad se Černišev, kojeg je princ Kurakin iznenada poslao po hitnom zadatku caru u Moskvu, morao odreći dvoboja s tim prokletim Beaufortom! Prema tome, to sigurno nije bio trenutak za nekakvo drugarsko ukrštanje oružja! Znači da su žandari, koji su one noći provalili u njen vrt prepoznali ruskog atašea i da je Fournierov viteški postupak bio uzaludan? Ona odmahne glavom. - Vaše veličanstvo, dakle, zna da se radi o grofu Černiševu? Napoleon joj dobaci podrugljiv osmjeh koji se mladoj ženi učini istovremeno i sotonskim. - Slutio sam... ali napokon ste mi vi, gospoño, to potvrdili! - Veličanstvo - pobuni se Marijana - nedostojno je pomoću pretpostavki isprovocirati istinu! - Moje je, gospoño, da sudim što je dostojno a što nije! I molim vas da snizite ton ako hoćete da vas saslušam dokraja! A sad - doda poslije kratke šutnje za koje je pomno ispitivao pocrvenjelo lice mlade žene - sad od vas očekujem potpun i istinit prikaz o tome što se one noći dogodilo kod vas! Razumijete? Hoću istinu, čitavu istinu! I ne pokušavajte lagati, jer vas previše dobro poznam, a da to ne bih odmah osjetio. Marijana se zbuni pred mogućnostima koje su se otvarale pred njom. Ispričati što se dogodilo u njenoj sobi? Oživjeti pred ovim čovjekom, koji je za nju bio pojam strastvenog ljubavnika, sramotan prizor što ga je upriličilo Černišev? To je bilo iskušenje koje, činilo joj se, nadilazi njene snage. Ali Napoleon već bijaše napustio svoj radni stol i obišavši ga, našao se naslonjen na njega, prekriženih ruku, na korak pred mladom ženom koju obuhvati zapovjedničkim pogledom. - Hajdemo, gospoño, ja čekam...! Jedna misao iznenada sine Marijani. On je htio znati »sve« što se one noći zbilo kod nje! Ta onda je to upravo ona toliko željna i neočekivana prilika da mu ispriča gnusnu ucjenu koja je prethodila spletki čija je


~ 174 ~

žrtva Jason! Zar je u ovakvim uvjetima važan njen stid i njeno samoljublje... Ona hrabro digne glavu i upre svoj gordi pogled u Napoleonove oči. - Hoćete da znate sve, veličanstvo? Sve ću vam reći i na uspomenu svoje pokojne majke se kunem da će to biti sušta istina. I Marijana stane govoriti. U početku s mukom, trudeći se da nañe riječi koje bi bile jednostavne i uvjerljive. Zatim, malo-pomalo, ona se uživi u svoju vlastitu dramu. Užas one srpanjske noći ponovo je obuze, sipajući iz nje riječi, dajući im svu njihovu težinu more i srama. Rekla je sve: Cjenjkanje s Francisom Cranmereom, njegova lažna obavještenja, strahovanje za Jasonov život, zatim upad pijanog Rusa koji se spustio do najprimitivnijeg divljaštva, silovanje i kaznu koju je nad njom izvršio, i napokon čudesno pojavljivanje Fournier-Sarlovezea, dvoboj, dolazak žandara i pomoć pri bjegu, koju je general pružio svom protivniku da bi spriječio nepoželjan diplomatski incident. Ni jedan jedini put car je nije prekinuo, ali što je dalje govorila, to se njegova vilica više grčila, a sivoplav pogled poprimio zagasit sjaj čelika. Završivši kazivanje, Marijana, na kraju svojih snaga, zagnjuri lice u svoje drhtave ruke. - Sad znate sve, veličanstvo! I jamčim vam da ni jedna jedina riječ nije izmišljena. Dodajem - reče vrlo brzo, spustivši ruke - da je posjeta lorda Cranmerea označila početak drame zbog koje... - Jedan čas! Nešto me drugo zanima - odreže Napoleon suho. Zakleli ste se da je ovo čista istina... - I ponovo se zaklimjem, veličanstvo! - To vam je uzalud! Ako su se stvari odvijale onako kako ste rekli, morate o tome nositi dokaz na sebi: pokažite mi ga! Marijana pocrveni do ušiju, a pogled joj se usplahiri. - Hoćete reći... onu opekotinu? Ali, veličanstvo, ona se nalazi na mom boku! - Pa što onda? Svucite se! - Ovdje... ? - Zašto ne? Nitko neće ući. I to neće biti prvi put, čini mi se, što se preda mnom lišavate svoje odjeće. Nije tako daleko vrijeme kad ste u tome nalazili čak i izvjesno zadovoljstvo. Marijani se oči napuniše suzama kad je čula gdje ledenim i sarkastičnim tonom oživljava trenutke koje je ubrajala u svoje najdraže uspomene, ali koji sad su za nju predstavljali sastavni dio nekog dugog života. - Ono je vrijeme - reče slabašnim glasom - mnogo dalje nego što to vaše veličanstvo može zamisliti ... - Ne dijelim ovakav način gledanja na stvari! A ako hoćete da vam vjerujem, gospoño, morate mi predočiti svoje dokaze. U protivnom slučaju možete otići: ja vas ne držim ... Marijana se polako digne. U grlu joj je titralo nešto poput lopte što je sve više rasla od silne tjeskobe i tuge... Zar ju je tako malo volio da je od nje tražio ovo bolno žrtvovanje njenog stida i njihove minule ljubavi? Bio je u pravu kad je rekao da je još nedavno uživala u tome da svoje tjelo izlaže njegovom pogledu, jer tada je njegov pogled bio sušto milovanje. Ali sad ju je gledao tako hladno kao što trgovac robova procjenjuje primjerak ljudske stoke. A osim toga, sad je zjapio ponor izmeñu žene Butarda i Trianona, i ove ovdje koja se na daskama jednog zatvora bijaše tako strastveno podala čovjeku što ga ljubi i čiji život možda ovisi o ovom intimnom brodolomu. Svrnuvši oči, ona stane otkopčavati uz tijelo pripijeni kaputić od zelenog sukna. Prsti su joj drhtali odvezujući gajtane od crne svile, ali haljetak pade na sag. Dugačka jahačka suknja spuzne joj preko


~ 175 ~

bokova, zatim i košulja čije naramenice bijaše spustila. Prekrivši grudi rukama, Marijana polako okrene svoj ranjeni kuk. - Pogledajte, veličanstvo - reče bezbojnim glasom. Napoleon se nagne. Ali kad se ponovo uspravio, njegov potamnio pogled pronikne u pogled mlade žene i zadrži ga prikovanog u toku jednog dugačkog trenutka šutnje. - Zar ga moraš voljeti? - prošapće napokon. - Veličanstvo...! - Ne! Šuti! Vidiš, to je ono što sam htio znati. Ti me više ne voliš, zar ne? Ovoga puta je ona potražila njegove oći. - Da! Kunem se da vas još uvijek volim. Ali... drugačije! - To je upravo ono što sam rekao. Pa dobro... - A vi, veličanstvo? Da li su vaši osjećaji prema meni ostali nepromijenjeni? A zar carica nije... vrlo mila vašem srcu? On se osmjehne jednim od svojih rijetkih i tako čarobnih osmjeha. - Da, u pravu si! Pa ipak... mislim da će mi trebati mnogo, mnogo godina, pa da te mogu promatrati bez uzbuñenja. Obuci se! Dok je ona sada grozničavim pokretima navlačila košulju, suknju i haljetak, Napoleon stane prekapati po papirima na svom pretrpanom pisaćem stolu tražeći nešto odreñeno. Konačno izvuče veliki list ispisan finim rukopisom i već snabdjeven velebnim carskim žigom, te ga pruži Marijani. - Evo - reče - to je, zar ne, to što si od mene došla tražiti uz opasnost da oboje slomimo vrat: pomilovanje Jasona Beauforta? Vidiš da sam i bez tebe na to mislio. Akt je punovažan. Radost obuze cijelo Marijanino biće, tako silna radost da je djelovala mirno poput neke boli. - Pomilovali ste ga, veličanstvo...? Bože moj! Kako ste me obradovali...! Dakle, mori je kraj... On će biti osloboñen... Napoleon se namršti i ponovo uhvati ukaz o pomilovanju. Prijatelj nenadano iščezne i ustupi mjesto caru. - Nisam to rekao, poklonio sam život vašem američkom gusaru, jer znam... uostalom, bez službenih dokaza o tome... da on nije ubio Nicolasa Malleroussea. Ali činjenica da se bavi krijumčarenjem ostaje, isto kao i te krivotvorene engleske funte, a tim više što se po čitavom ministarstvu pravde o tome govori, ja ne mogu spužvom preći preko tako teških optužbi. Beaufort se, dakle, neće popeti na stratište... ali će otići na robiju! Plamen Marijanine sreće naglo se ugasi i u njenoj je duši sada tinjalo tek slabašno svjetlo nade. - Veličanstvo - prošapće - uvjeravam vas da je nevin u ovom pogledu jednako kao i u pogledu zločina. - Vaša je riječ slaba obrana protiv očiglednih, optužujućih činjenica. - Kad biste me izvoljeli pustiti da vam objasnim, da vam kažem kako su se po mom mišljenju stvari odvijale, sigurna sam... - Ne, gospoño! Ne tražite više od ovoga! Izvan moje moći je da vam to učinim! Zadovoljite se time što sam mu spasio glavu. Priznajem da tamnica nije ugodna stvar, naprotiv, ali u njoj ljudi žive... a ponekad se odande i vraćaju! »Ili bježe!«, pomisli Marijana iznenada se sjetivši nehajne prilike neobičnog Jasonovog druga u ćeliji. Ali car nastavi: — A što se vas tiče, sad se, naravno, možete mirno vratiti kući. Vaša vas roñakinja u njoj očekuje, a s njom skupa i ona nesvakidašnja osoba od koje ste po bretanjskom običaju napravili ujaka i koju ste poslali gospodinu Foucheu! Obavještavam vas da se odande vratio. Prema tome je suvišno da se i dalje skrivate... Kad smo već na skrivanju, recite kuda ste zapravo otišli iz... Bourbon l'Archambaulta koji ste sama odabrali za svoj samotnički život?


~ 176 ~

Osloboñena svoje najteže more, Marijana se nasmiješi? - Postoji li nešto, veličanstvo, što vi ne znate? - upita. - Postoji i previše toga... naročito otkako sam se morao rastati s gospodinom vojvodom od Otranta. Kao i s vama. Gdje ste našli utočište? - To nije bilo utočište, veličanstvo, bio je to zatvor - ustvrdi mlada žena čvrsto rješena da koliko je to moguće prikrije ulogu koju su odigrali Crawfurd i njegova supruga, kao i sam Talleyrand. - Žena Jasona Beauforta, koja se sklonila kod njenog veličanstva španjolske kraljice, otela me i držala zatočenu u sjeniku na otoku što pripada imanju Mortefontaine. Bogu hvala, uspjela sam odande pobjeći... Napoleon se iznenada razbjesni. On lupi šakom po okruglom stoliću koji od udarca zlokobno zaškripi. - Ovo nije prvi put što čujem da rezidencija moje snahe bez njenog znanja služi kao pribježište kojekakvim ljudima! Toliko je dobra da to već graniči s glupošću, i dovoljno je umjeti osvojiti, pa da širom otvori svoja vrata i razriješi svoju kesu! Ali ovo je sad prevršilo mjeru, pa ću i tamo zavesti reda! Možete se povući, gospoño princezo - zaključi izvukavši sat iz džepića na prsluku i bacivši na njega letimičan pogled. - Za nekoliko trenutaka primam u audijenciju gospoñu de Montesquoi koja će biti uzeta u službu guvernante kod kralja Rima... ili princeze Venecije. Idite k svojoj prijateljici i odsad čekajte moja nareñenja. Nadam se da ću vas uskoro opet vidjeti. Razgovor je bio završen. Pod zadovoljnim gospodarevim pogledom, Marijana se po protokolu nakloni tako duboko da je gotovo klekla. Zatim se uputi prema vratima, natraške kako je to propisivala dvorska, etika, dok je car povlačio zvonce da bi dozvao Roustana. U času kad se našla na pragu, on je zaustavi živahnom kretnjom. - Još nešto! I vaš se prijatelj Crawfurd vratio svom domu! Bili su ga zatvorili na jednom napuštenom majuru pored Pontoisea i pustili ga ne nanijevši mu nikakvo zlo, osim što su ga primorali da se kući vrati pješice. Nimalo laka gimnastika za reumatičara. Zbunjena, Marijana ne znade što da odgovori. Napoleonovo lice je bilo strogo, ali su mu se oči smijale. On ponovi kretnju koja je ovog puta značila konačno otpuštanje: - Očito imate dara, gospoño, da stvarate prijatelje čak i od onih ljudi kojima vjernost nije glavna vrlina, kao što je to slučaj kod onog ugursuza od »Tailleranda«. Zadržite ga! A nije mala pobjeda ni to što ste očarali onu staru sovuljagu od Crawfurda! Prije vašeg dolaska živio je isključivo u uspomeni na našu ubogu tetku Mariju-Antoanetu, ali vi ste mu načas vratili sklonost ka pustolovinama i želju za mladošću. Čuvajte ta prijateljstva, gospoño! Ona će nam jednog dana možda dobro doći. - Učinit ću sve što je u mojoj moći, veličanstvo...! Ponovna gesta prema vratima, ali je Napoleonu bilo suñeno da toga dana ne završi lako s Marijanom, jer je opet zadrži: - Skoro sam zaboravio: možete reći onoj nasrtljivoj osobi što se smrzava u žutom salonu, da je prije mjesec dana njen dragi Fournier preuzeo dužnost zapovjednika, tamo, u Španjolskoj! Naglasite joj to, zato da ne bi došla u iskušenje da zimu provede u Anversu! Napokon... Što se tiče grofa Aleksandra Černiševa, reći ću mu što ga ide čim se vrati u Francusku! Dajem vam riječ...! Nikad nisam trpio da se nanosi zlo onima koje volim! A bukvica koju ću mu očitati neće početi s vama. - Veličanstvo - promuca Marijana dirnuta do suza ovim zadnjim i toliko neočekivanim dokazom privrženosti - kako da vam izrazim... - Ne pokušavajte! Ja vas pozdravljam, gospoño princezo! Ovoga je puta razgovor zaista bio okončan. Vrata su se izmeñu Napoleona i princeze Sant'Anna ponovo zatvorila, ali je Marijana sa sobom ponijela osjećaj velikog olakšanja, proisteklog prvo iz saznanja


~ 177 ~

da će Jason živjeti, zatim iz uvjerenosti da je ponovo zadobila carevo prijateljstvo ako ne i ljubav s kojom, uostalom, sad ne bi ni znala što da počne. Ovo joj je davalo punu slobodu djelovanja koju je namjeravala temeljito iskoristiti. - Dakle? - bojažljivo upita Fortunee Hamelin kad njena prijateljica stiže u mali salon u kojem se dobro nasmrzavala. - Jasonovo pomilovanje je već bilo potpisano! Car zna da je nevin što se tiče smrti Blacka Fisha, ali ostaje ona priča o krivotvorenom novcu. Odlazi na... robiju! Kreolka nabere obrve, razmisli trenutak, zatim slegne ramenima. - Okrutna kušnja iz koje se, meñutim, može izaći žive glave kad je čovjek satkan od njegove grañe! Znaš li kuda ga šalju i na koliko vremena? Ne, Marijana nije znala. U svojoj se zbunjenosti uopće nije sjetila da upita za ova dva osnovna podatka, od kojih je prvi svakako bitan. Jer, što se tiče drugog, svejedno je da li je Jason osuñen na deset, dvadeset, trideset godina ili na doživotnu robiju, budući da je bila riješena pokušati sve da mu omogući bijeg. Kako je upravo sluga došao da ih isprati, ona se ograničila na to da svoju prijateljicu povede u dvorište fontane gdje su konji već čekali. - Hajdemo - reče kratko. - Ugodnije ćemo razgovarati kod tebe... Imam što da ti pričam. I dok su u sumraku kaskale u pravcu Madeleine, Marijana je već u svojoj mašti zamišljala kako će se odvijali slijedeći dani. Prvo, vratiti se u Pariz najhitnije! Sad joj se jako žurilo kući, sad kad zna da je Jolival s Adelaidom tamo čeka. Računala je na njega, samo na njega, na njegovu domišljenost i duboko poznavanje ljudi i stvari, jer samo je on mogao napraviti uspješan plan za bijeg koji će osloboditi Jasona. Otkako se osvjedočila da njen dragi neće umrijeti, vidjela je stvari obojene ružičastim bojama optimizma, možda pretjeranog, koji zabrinuta Fortunee pokuša malo stišati. Jer, činilo se da Marijana misli kako će sad sve ići glatko, što je bio vrlo opasan stav. - Ne smiješ se zanositi nadom da će bijeg biti lagan, Marijana - reče joj nježno. - Ljudi se na robiju vode pod jakom stražom. Takav se pothvat priprema dugo, brižljivo, ako se želi osigurati najveći mogući uspjeh. - Onaj čovjek kojeg sam vidjela u la Forceu, Francois Vidocq, već je pobjegao ne znam koliko puta! To ne mora biti tako teško izvedivo. - On je pobjegao, to je istina... ali zar nije svaki put bio ponovo uhvaćen? Jedina je Beaufortova šansa, pod pretpostavkom da ga uspiješ ugrabiti njegovim čuvarima, da se odmah, smjesta, ukrca na brod za svoju zemlju. Po moru žandari jamačno ne mogu trčati... Treba, dakle, sve pripremiti, počevši od broda. - To su pojedinosti koje ćemo urediti u zadnji čas. Tvrdim da ono što je učinio taj Vidocq, može učiniti i Jason! - Marijana, Marijana! - zagrmi kreolka. - Ti u ovom trenutku rasuñuješ kao malo dijete. Priznajem ti da je najvažnija živa glava, ali ne smiješ gubiti iz vida da na robiji najmanja greška može uroditi kobnim posljedicama i da će se sudbina Jasona Beauforta u mnogome razlikovati od sudbine tog Vidocqa, udomaćenog po tamnicama gdje mora da ima bezbroj poznanstava! Čuvaj se da ne počiniš neku nepromišljenost! Previše sretna a da bi se ovakvim tvrdnjama dala zbuniti, mlada žena se ograniči na to da bezbrižno slegne ramenima, uvjerena da se budućnost širom otvara pred njom i pred njenim prijateljem. Sad je robiju zamišljala kao neki otok gdje osuñenici čitav dan rade na svježem morskom zraku i gdje se pomoću novca svaki stražar dade smekšati i udobrovoljiti. Čak joj ni ova posljednja točka, novac, nije kvarila raspoloženje: ako joj je njen udaljeni muž uskratio izdržavanje,


~ 178 ~

ona još uvijek posjeduje bajoslovni nakit s kojim će se bez žaljenja rastati kad je u pitanju sloboda njenog prijatelja. Pa pak, kad je sutradan navečer, poslije obostranih izljeva radosti povodom ponovnog sastanka, Arkadija čula gdje joj izlaže slično mišljenje Fortuneeinom, ona osjeti kako se nemir ponovo uvlači u nju. Arkadije se iskreno obradovao kad je saznao da Jasonu ne prijeti neposredna opasnost, ali nije Marijani tajio da je osuda na robiju gotovo isto toliko teška i da može značiti smrt u kratkom roku. - Robija je pakao, Marijana - reče joj - a put koji do nje vodi križni put; smrt tamo vreba na svakom koraku: iznurenost, bolest, mržnja supatnika, kazne, ubitačan rad. Kaznu smrti zamijeniti robijom, jedva da znači pomilovanje. A hoćemo li organizirati bijeg, moramo se naoružati ogromnim strpljenjem, postupati krajnje promišljeno, jer će tako važan zatočenik biti čuvan brižljivije od drugih, a svaki naš pogrešan potez mogao bi za njega biti koban. Prepustit ćete mi rukovoñenje ovim pothvatom... Marijana bijaše s čuñenjem ustanovila da se Jolival u toku ovih nekoliko tjedana izbivanja znatno postarao. Njegovo inače tako veselo lice bilo je upalo, a crna mu se kosa na sljepoočnicama prošarala srebrnim nitima. Sa svog putovanja u Aix donio je još jedno gorko iskustvo o ljudima i duboku razočaranost, jer, suprotno njegovim očekivanjima, vojvoda od Otranta bijaše odlučno, neopozivo odbio da se miješa u bilo što što se tiče afere Beaufort. Prilično je grubo dobacio neka se, pošto on sad nije nitko i ništa, ljudi iz careve okoline snalaze s njegovim nasljednikom kako znaju i umiju. Čak je na Marijanin račun izrekao mišljenje koje joj je Jolival namjerno zatajio. - Princeza ili ne, ta žena posjeduje lice i tijelo kojeg se čovjek ne može lako zasititi. Dokle god bude znala buditi želju u Napoleonu, postizat će kod njega što god hoće, čak i sad kad je potpao pod vlast svoje supruge! A ja bih uplitanjem u novu pripovijest samo pogoršao svoj nemio položaj. Neobavljena posla, Arkadije se očajan uputio u Pariz da bi saznao za Marijanin nestanak. Danima i danima, uz pomoć kneza Talleyranda i Eleonore Crawfurd, nastojao je otkriti što se dogodilo s mladom ženom i njenim starim prijateljem. Istraživanje ih je dovelo do la Forcea, ali dalje ne. Tamničari su vidjeli lažnog Normandijca i njegovu tobožnju kćerku kako se, ruku pod ruku, spokojno udaljuju Ulicom des Ballets, kako zaokreču za ugao te ulice zatim bijahu naglo i bestraga iščezli kao da ih je zemlja progutala. Sve što je poslije toga nañeno, bio je leš ubijenog kočijaša u Seini. - Vjerovali smo da ste mrtvi! - dopuni ga Adelaida čije su još uvijek crvene oči nosile tragove užasa. - Kako smo mogli ne misliti da je i vas zadesila ista sudbina? I strahovali smo... toliko smo strahovali sve do dana, a to je bio tek prošli utorak, kad se gospodin Crawfurd konačno vratio kući i obavjestio nas da vas je otela jedna žena i nekoliko maskiranih Španjolaca. Znao je, jer je čuo što su meñusobno razgovarali, da vas ne kane ubiti... bar ne odmah, već da će sačekati ishod rasprave. - Kad je presuda pala, gotovo smo poludjeli! - prihvati ponovo Jolival. - Pomislivši da se ta Pilar možda usudila odvesti vas u Mortefontaine, otišao sam tamo, istraživao... bez rezultata. Uostalom vi ste već bili pobjegli, jer sve se ovo odvijalo tokom zadnjeg tjedna. Duboko ganuta time što na njihovim licima vidi tragove strepnje koju su proživljavali zbog nje, Marijana samu sebe prekori što nije vodila više računa o njima. Naravno, kad se poslije bijega vratila u Pariz, mogla je, i morala bar obavijestiti Añelaidu, ali od časa kad je saznala da je Jason osuñen, zaokupljala ju je jedna jedina misao: iščupati ga iz kanñi smrti. Sav je ostali svijet jednim potezom za nju bio zbrisan.


~ 179 ~

U ispričavanje i objašnjavanje unijela je toliko nježnosti i ljubavi, da je oni ubrzo prekinuše. Arkadije zaključi aferu s malo riječi. - Vi ste ovdje, živi i zdravi, a što se Beauforta tiče, sigurni smo da se neće popeti na stratište. A to je najvažnije! Tužiti se na sudbinu u takvim okolnostima, bila bi sušta nezahvalnost! Hajde da se kucnemo u čast vašega povratka, Marijana! - doda veselo i pozvoni Jeremiji da donese šampanjac. - Zar mislite da ovaj dan možemo pretvoriti u slavlje - primijeti Marijana - kad na Jasona, to ste sami rekli, neprestano vreba smrt? - Onda neka to ne bude slavlje, već naprosto predah prije nego što vas salete nove nevolje. Bolje da vam to odmah i kažem: još je jedno pismo stiglo iz Luke! Vaš suprug zahtijeva da se smjesta vratite inače će se požaliti caru i od njega zatražiti vjekovnu pomoć sizerena vazalu, pomoć koja bi se sastojala u tome da vas car prisilno dopremi u Luku! Marijana osjeti kako je problijedjela. Nije očekivala tako grub postupak, te se sjeti Eleonorinog pričanja koje je ovom ultimatumu podavalo izrazito prijeteći prizvuk. Po svemu sudeći, princ ju je smatrao pustolovkom i namjeravao je primorati da plati njegovo razočaranje, možda i cijenom svoje krvi. - Neka radi što ga je volja, ja tamo ne idem! Ni sam me car ne može na to prisiliti. Uostalom, za kratko vrijeme napuštam Pariz. - Zar opet? - zaječi gospoñica d'Asselnat. - Ali, Marijana, kuda kanite ići? A ja sam mislila kako ćemo sada konačno živjeti u miru ovdje... u ovoj kući, u njenoj prisnoj atmosferi... Marijana se s ljubavlju nasmiješi svojoj roñakinji, pogleda je sažalndm pogledom i pomiluje nježnom rukom. Pustolovina koju je proživjela i u kojoj je ostavila dio svog srca, kao da je dotukla staru gospoñicu. Ogromna vitalnost koja je nije napuštala tokom četrdeset godina iskušenja i borbi, kao da je ugasla ili barem splasnula. Mora da je bila neizrecivo željna mira i spokoja, i pogled kojim je prešla preko finog namještaja i predmeta što su sačinjavali ovaj otmjeni salon, izražavao je tu veliku žudnju ali se žudnja pretvorila u molbu za pomoć kad se njene oči zaustaviše na velikom portretu markiza d'Asselnata iznad kamina. - Vi me nećete pratiti, Adelaida. Potreban vam je odmor, mir, a ovoj je kući potrebna malo kućevnija gospodarica od mene. Ja zaista odlazim, po ne znam koji put, a vi to znate. Robijašnica nije u Parizu, a ja sam naumila da odsad slijedim Jasona ukorak. Zbilja - upita okrenuvši se Arkadiju - zna li se kuda će biti odveden? - U Brest, najvjerojatnije. - To je utješna vijest. Odlično poznam grad. Tamo sam i živjela nekoliko tjedana s jadnim Nicolasom Mallerousseom u njegovoj kućici u Recouvranceu. Ako mu za vrijeme putovanja ne uspijem omogućiti bijeg, mislim da će mi to u Brestu lakše poći za rukom negoli u Toulonu ili Rochefortu na čije tlo još nikad nisam kročila. - Htjeli ste reći da će to nama lakše poći za rukom - ispravi je Jolival namjerno naglasivši ono »nama«. - Već sam vas zamolio da mi povjerite rukovoñenje operacijama. - Znači da ćete me ostaviti samu - zajeca Adelaida glasom ukorene djevojčice. - A što ću raditi s onim ljudima, onim glasnicima vašeg prinčevskog supruga ako ih ovamo pošalje? Što ću im reći? - Što god hoćete! Da sam na putu, to će biti najbolji odgovor. A i ja ću mu sa svoje strane pisati i navesti da sam... recimo... po carevom nalogu morala otići u neko udaljeno mjesto, ali da ću se po povratku neizostavno odazvati pozivu svog supruga - reče Marijana kao da glasno misli i već sastavlja predstojeće pismo. - To je besmisleno! Ta maloprije ste rekli da nećete da se vratite u Luku.


~ 180 ~

- Pa i neću se vratiti! Shvatite, Adelaida, sve što ja hoću, to je da dobijem na vremenu... kako bih mogla spasiti Jasona iz ruku tamničara. A onda ću otići, slijediti ga u njegovu zemlju, i tamo živjeti pored njega, u njegovoj sjeni, u kolibi i bijedi ako treba, ali nikad više neću dopustiti da me odvoje od njega! Jolival se iznenada umiješa. Njegove se male crne oči zagledaju u širom otvorene Marijanine. - Vi biste nas, dakle, napustili? - upita blago. - Ni u kom slučaju. Moći ćete birati: da ostanete ovdje, u ovoj kući koju ću vam pokloniti... ili da me slijedite tamo, pripravni na sve opasnosti koje bi takav korak mogao nametnuti. - Jeste li mislili na to da je Beaufort još uvijek oženjen s onom aždajom? Što ćete s njom? - Arkadije - odgovori Marijana iznenada se uozbiljivši - kad se ova žena drznula da me svede na običnu klupčicu za noge, a pogotovo kad mi je rekla svoju hladnu i bezdušnu odluku da svog muža pošalje na gubilište, zaklela sam se da će mi to jednog dana platiti. Ako se usudi vratiti se Jasonu, neću ni časa oklijevati da je uklonim. Ni časa! - doda silovito. - Neću prezati ni pred čim da ga dobijem i sačuvam samo za sebe! Čak ni pred zločinom koji, na kraju krajeva, ne bi bio drugo do izvršene pravedne kazne. Izazvala sam na dvoboj čovjeka koji me ponizio, ubila ženu koja me uvrijedila... Neću pustiti zlikovačku suprugu da uništi jedinu ljubav mog života! - Postali ste strašna žena, Marijana! - poviče gospoñica d'Asselnat sa strahom koji nije bio lišen divljenja. - Vaša sam roñakinja, draga moja! Zar ste zaboravili da smo se upoznale jedne noći kad ste htjeli podmetnuti požar u ovu kuću, za kaznu što je pripadala stvorenju koje ste smatrali nedostojnim? Ulazak starog Jeremija, koji je nosio upaljene svijećnjake, prekine ovaj razgovor. Zaneseni žestinom svoje rasprave, tri osobe nisu ni primijetile da se noć spušta. Sjene se bijahu uvukle u udaljene kutove salona i još se više crnjele pod zastorima, tapiserijama i gore pod stropom. Vatra što je plamsala u kaminu, bila je jedina rasvjeta. Majordom u grobnoj tišini rasporedi bokore svijeća koje svim predmetima dadoše topao, zlatast odsjaj. Objavivši turobnim glasom da će večera biti poslužena za nekoliko trenutaka, on izañe, a Adelaida sklupčana u dubokom naslonjaču i s bijelim vunenim šalom preko ramena, pruži svoje mršave ruke prema vatri i zagleda se u treperavi plamen. Marijana i Arkadije, zadubljeni u svoje misli, ona sjedeći na jastuku pred vatrom, on nalakćen na kamin, nijemi poput kipova, izgledali su kao da osluškuju dobro im poznate i prijateljske šumove kuće i od njih očekuju odgovor na sva ona pitanja koja su sebi postavljali ne usuñujući se glasno ih izreći kako ne bi ni u najmanjoj mjeri utjecali na uzajamne životne odluke. Konačno Adelaida digne pogled prema Jolivalu i lagano protrlja ruke. - Kažu da je Amerika veličanstvena zemlja - reče smireno dok je u njenim sivim očima svjetlucala iskra negdanjeg plamena. - Takoñer kažu da u tim južnim zemljama nikad nije hladno! Čini mi se da bih voljela da mi nikad više ne bude hladno. A vi, Jolivale? - I ja - odgovori ozbiljno vikont - mislim da bih volio... Vrata se širom otvoriše. - Njeno prinčevsko visočanstvo je posluženo - vikne Jeremija s praga. Marijana umiljato podvuče jednu ruku pod Jolivalovu, drugu pod Adelaidinu, i uputi im smiješak pun zahvalnosti; - U stvari sam poslužena daleko bolje nego što to zaslužujem - zaključi.


~ 181 ~

TREĆI DIO

ROBIJAŠI


~ 182 ~

13.

PUT ZA BREST

Zora je bila prljavo siva, kišna novembarska zora, prožeta ledenom pršavicom koja se uvlačila svuda i koja je već nekoliko dana gušila Pariz. U žućkastoj magli ranog jutra staro je sirotište na Bicetreu, sa svojim velikim krovovima, visokim portalom i skladnim zdanjima, predstavljalo sjenu svoje nekadašnje otmjenosti. Magluština je sakrila pukotine u zidu, otkrhnute zabate, prozore s polupanim staklima ili sasvim bez njih, crne potočiće što su, slijevajući se iz ledom razvaljenih žlijebova, išarali kamen na fasadi, sakrila svu gubavost, jedne zgrade, nekoć kraljevske i posvećene najuzvišenijem milosrñu, a sada namijenjene najnižim poslovima pravde otkako je 1796. ovamo dopremljena skupina robijaša iz la Tournellea. Tu je bila posljednja stanica tih prokletnika, predvorje pakla, bez obzira da li je taj pakao bio Conciengerie koji vodi na stratište, ili pak tamnica koja vodi u polaganiju ali zato ružniju smrt, jer se ljudsko dostojanstvo tamo gubilo isto kao i život. Obično je zlokobna zgrada, osamljena na brežuljiku i okružena neobrañenim zemljištem, poznavala samo tišinu i pustoš, ali se tog dana, unatoč ranim jutarnjim satima, ustalasana i bučna gomila tiskala uz nakazne zidove, potaknuta bolesnom znatiželjom i prljavim užitkom. Bila je to uvijek ista rulja koja se ovdje okupljala četiri puta godišnje i prisustvovala odlasku »lanca«, i ista ona ljudska stoka koja se, obaviještena tko zna kakvim zagonetnim predznacima, gurala oko stratišta u dane i najtajnijih smaknuća, skup znalaca koji su ovamo došli kao na kakvu biranu predstavu ne skrivajući koliko u njoj uživaju. Lupali su po zatvorenim vratima sirotišta onako kako nestrpljivi gledaoci u kazalištu nabijaju nogama da bi požurili glumce. Tu je odvratnu svjetinu Marijana gledala s užasom. Umotana od glave do pete u veliki crni ogrtač s kapuljačom, držala se zida jedne ruševine koja se uzdizala uz rub puta; noge su joj bile u blatu, lice mokro, a odjeća već otežala od kiše. Pored nje, sumorna lica, ruku prekriženih na grudima, Arkadije de Jolival je čekao, on takoñer, grickajući brkove. Htio je Marijanu poštedjeti tragičnog prizora što se pripremao i do zadnjeg ju je časa pokušavao odgovoriti. No uzalud. Uporna u svom ljubavnom hodočašćenju, mlada je žena htjela korak po korak slijediti križni put voljenog čovjeka, neprekidno ponavljajući da bi se već na samom putu mogla ukazati povoljna prilika koja se ne smije propustiti. - Dok je povorka na putu - neumorno je objašnjavao Arkadije - izgledi za bijeg su ravni ništici. Robijaši su meñusobno vezani lancima, po dvadeset četvorica jedan za drugog, a na prvom ih odmorištu nadzornici temeljito pretražuju kako bi provjerili da im pri odlasku netko nije doturio kakav predmet koji može poslužiti za kidanje okova. Zatim slijedi vrlo stroga paska i ako netko, protivno zdravom razumu, pokuša bijeg, biva na licu mjesta usmrćen. Za dugih dana koji su prethodili odlasku, Arkadije se vrlo brižljivo i podrobno raspitao o svemu što se tiče tamnice, o načinu života u njoj, o običajima i okolnostima pod kojima se odvija putovanje do tamo. Prerušen u skitnicu, posjećivao je najgore jazbine Citea i Combata, plaćajući piće, govoreći malo i slušajući puno. I, kako je već Marijanu izvijestio, stekao je uvjerenje da se bijeg mora pripremiti krajnje pomnjivo i u svim njegovim najsitnijim pojedinostima. Uostalom, nije svojoj mladoj prijateljici zatajio da strepi kakva će biti njena reakcija kad se suoči sa surovom stvarnošću koja očekuje Jasona. I načas se ponadao da će je poštedjeti najgoreg, preporučivši joj neka transport


~ 183 ~

sačeka u Brestu i tamo odmah poduzme prve mjere, dok će on, Arkadije, u stopu pratiti povorku robijaša. Ali Marijana ne htjede ni čuti za to: od časa kad Jason napusti Bicetre, ona hoće da ga slijedi korak po korak... Ništa je od toga ne može odvratiti! Jolival mrzovoljnim pogledom obuhvati tužan krajolik gdje su se dimnjaci rijetkih kuća počeli dimiti. Podalje od rulje, malobrojne su tjeskobne prilike, u skupinama po dvije, tri ili pojedinačno, stajale na rubu puta, bojažljive i nevoljne poput svih patnika: roditelji, prijatelji, žene onih koji će biti odvedeni. Neki su plakali, drugi su, kao i sama Marijana, iščekivali napregnuta lica, očiju širom uprtih u sirotište, crta ukočenih od sleñenih suza koje bijahu presušile... Gomila iznenada zaurla. Uz groznu škripu velika su se vrata otvorila... Zatim se pojaviše žandari na konjima, pogrbljenih leña pod pljuskom koji im je udubio dvoroge šešire, te grudnicima svojih konja i koricama svojih sablji stadoše rastjerivati svjetinu koja se već uskomešala. Marijanu proñoše ledeni srsi po čitavom tijelu, i ona učini korak naprijed... Jolival je živo zgrabi za mišicu i odlučno je zadrži. - Ostanite tu! - reče tvrñe nego što je htio. - Ne približavajte se...! Proći će pored vas. I zaista, pozdravljene krvoločnim veseljem, krikovima, psovkama, prostačkim dobacivanjima, prve se dvokolice pojaviše... Bilo je to dugačko vozilo na dva ogromna, željezom okovana kotača, podijeljeno po čitavoj dužini dvostrukom drvenom klupom na kojoj su zatvorenici sjedili leñima jedan prema drugom, dvanaestorica s jedne, dvanaestorica s druge strane, pridržavani u visini želuca jednom glomaznom prečkom, dok su im noge visile i klatile se u zraku. Svi su ovi ljudi bili sputani verigama za vratove. Nosili su trokutast željezni okov što ih je pomoću lanca - toliko kratkog da im u hodu nije dozvoljavao pad na zemlju - spajao svakog pojedinačno za debeli i dugački lanac koji je tekao duž čitave klupe i čiji je kraj svojom nogom pridržavo jedan nadglednik u stojećem stavu, s puškom u ruci. Bilo je pet ovakvih dvokolica. Ništa, nikakvo ni najprostije pokrivalo nije zatvorenike štitilo od kiše od koje im se odjeća već lijepila uz tijelo. Pred polazak im bijahu oduzeli zatvorsko odijelo, jedan sivo-crni haljetak, i vratili im vlastitu odjeću, ali izderanu do te mjere, da bi u slučaju bijega svatko, tko bi naišao na jednog od tih ljudi, odmah znao da ima posla s robijašem. Odijela više nisu imala ovratnike, donji dio rukava bio je iskrzan u trake, a šeširi, kod onih koji su ih posjedovali, lišeni oboda. Stisnuta srca, Marijana vidje kako pred njom prolaze blijeda lica zarasla u bradu, oči pune mržnje, usta koja su izvikivala psovke ili pjevale bestidne pjesme. Svi su ovi okovani ljudi izgledali kao izgladnjeli vukovi. Cvokotali su pod ledenom kišom. Poneki, vrlo mladi, zadržali bi suze što su tekle, iznenada, kad bi opazili kako iz sivkaste magle izranja bolno lice nekog od njihovih. U prvom vozilu ona odmah prepozna robijaša Francoisa Vidocqa, obavijenog plaštem prezirne ravnodušnosti koja je pored hulenja i stenjanja ostalih imala u sebi nešto veličanstveno. Gledao je uzbuñenu svjetinu tako potcjenjivačkim pogledom da su mu oči izgledale prazne, ali, opazivši Marijanino blijedo lice, one odjednom živnuše. Ona vidje kako je kratak osmjeh zaigrao na neobrijanim ustima dok joj je trzajem glave Vidocq pokazivao na slijedeća kola. Istog joj trenutka Jolival stisne mišicu koju cijelo ovo vrijeme nije ispuštao: - Eno ga! - prošapće. - četvrti u redu. Marijana već bijaše spazila Jasona. Sjedeći s ostalima držao se pravo poput svijeće, poluzatvorenih očiju, usana stisnutih u divlju boru. Nepomičan, ruku prekriženih na grudima, izgledao je neosjetljiv na sve što se oko njega dogaña. Njegovo je držanje bilo držanje čovjeka koji neće ni da vidi ni da čuje, i koji se zatvorio u se da bi bolje sačuvao


~ 184 ~

svoju životnu snagu i energiju. Kroz njegovo odijelo s razderanim ovratnikom i dronjke njegove fine batistane košulje provirivala su široka ramena, a kroz brojne poderotine vidjela se smeña koža, ali se činilo kao da ne osjeća ni hladnoću ni kišu. Usred ovog urlajućeg čopora iz kojeg su se pesnice pružale izražavajući nemoćnu prijetnju, gdje su se usta krivila u pomamne pogrde, izgledao je duhom odsutan poput kakvog kamenog kipa. I Marijana, čija su se usta već otvarala da izviknu njegovo ime, umukne kad je naišao pored nje ne vidjevši je, jer je najednom shvatila da bi ga možda zaboljelo da ju je ugledao meñu ovom ruljom. No krik užasa nije mogla zatomiti. Umorni od dreke koju su stvarali osuñenici, tamničari bijahu izvukli korbače, dugačke bičeve s švigarima, i s njima ravnodušno šibali po ramenima, po leñima što su se iznenada pogrbila, i po glavama što su se pokušavale zaštititi s podignutim rukama. Krici zamriješe, dvokolice se udaljiše. - Krdo ušljivih životinja! Zadovoljni su što mogu mlatiti po momku kao što je on! - zagrmi iza Marijane bijesan glas koji je ona dobro poznavala. Okrenuvši se, vidje da je to Gracchus. Mladi je kočijaš očito ostavio svoja kola na trgu u Gentillyju gdje se Marijana i Arkadije bijahu iskrcali, te došao da vidi i on robijaše. Stajao je tu gologlav, stisnutih šaka, s krupnim suzama što su mu tekle niz obraze i mješale se s kišom dok je pogledom pratio dvokolice s Jasonom, koje su nestajale s vidika. Kad su se izgubile u magli, dok su se ostala vozila takoñer malo-pomalo za njima udaljavala i dok su uz zaglušnu zvonjavu željeza prolazila pokrivena kola za prijevoz kuhinjskih kotlova i doknadnih lanaca, Gracchus pogleda svoju gospodaricu koja je plakala na Jolivalovom ramenu. - Nećemo ga valjda ostaviti tamo? - promrsi kroz stisnute zube. - Dobro znaš da nećemo - odgovori Jolival - i da ćemo ga ne samo slijediti, nego i učiniti sve da ga oslobodimo. - Pa što onda čekamo? Ne zamjerite gospoñice Marijana, ali nećete mu plačem istopiti lance. Ima djelotvornijih sredstava! Gdje im je prvo konačište? - Saint-Cyru - opet mu odgovori Arkadije. - Tamo će biti obavljeno i zadnje pretraživanje. - Stići ćemo tamo prije njih! Hajdemo! Skromna putna kočija, bez ikakvih vanjskih znakova raskoši sa spregom od snažnih poštanskih konja, čekala je s upaljenim fenjerom pod drvećem u blizini mosta preko Bievre. S rañanjem dana počele su se buditi radionice za štavljenje kože, što su se protezale duž rijeke i širile prodoran smrad po ubavom kraju nad kojim se izdizao četvrtast crkveni toranj. Marijana i Jolival šutke zauzeše svoja mjesta dok se Gracchus hitrim kretnjama penjao na svoje sjedište. Bič zapucketa, u zraku opiše ljupku šaru koja okrznu uši konjima, i kola uz škripu osovina krenu. Dugačko je putovanje prema Brestu započelo. Naslonivši obraz na hrapavo sukno presvlake, Marijana je davala oduška svojim suzama. Plakala je nečujno, bez jecaja, i to joj je činilo dobro. Bilo je to kao da joj se oči ispiru od jezovitih slika koje se u njima bijahu nataložile. Postepeno i sve čvršće ukorjenjivale su se u duši žene hrabrost i volja za uspjehom. Sjedeći pored nje, Arkadije je to dobro shvaćao, te pazio da ne zaustavi blagotvornu bujicu i da ne pokuša pružiti ni najmanju utjehu. Uostalom, što bi i mogao reći? Jason je morao izdržati ovu kalvariju koju je predstavljao put do robijašnice, ali istovremeno do mora iz kojeg je uvijek crpio svoje najbolje snage.


~ 185 ~

Marijana je bez tuge napuštala Pariz, ili bar bez ikakvog drugog žaljenja osim žaljenja za rijetkim prijateljima koje je tu ostavljala: Talleyranda, Crawfurdove i prevenstveno dragu joj Fortunee Hamelin. Ali je lijepa kreolka znala savladati uzbuñenje. Još su joj oči bile pune suza dok je po posljednji put grlila svoju prijateljicu, a već je povikala sa svojim priljepčivim oduševljenjem, svojstvenim kćeri sunca: - To je samo jedno od viñenja, Marijana! Kad postaneš Amerikanka, ja ću doći k tebi da vidim da li su ljudi tamo tako lijepi kako se to tvrdi. Sudeći po tvom gusaru, to mora da je istina...! Talleyrand se bijaše ograničio na to da joj kaže, mirno i staloženo, da neće moći izdržati a da se jednog dana ne nañe negdje u velikom svijetu. Eleonora Crawfurd je potpuno odobravala Marijaninu namjeru da se s oceanom odijeli od svog uznemiravajućeg supruga. Napokon, Adelaida se, preuzevši sada ulogu kućedomaćice u obiteljskoj palači, bijaše zadovoljila s oproštajnim pozdravima prožetim visokom filozofijom. Nju osobno nijedan od predstojećih dogañaja nije zabrinjavao: ako Marijana ne uspije Jasonu omogućiti bijeg s robije, vratit će se da ponove preuzme svoje mjesto u kući, a ako po uspješno izvedenom pothvatu ode s Jasonom u Sjedinjene Države, Adelaida neće imati što drugo da uradi već da spakuje svoje zavežljaje, stavi ključ pod vrata i ukrca se u prvi brod koji će je odvesti u život čija novina i miris pustolovine već unaprijed privlače. Sve je dakle bilo u najboljem redu! Uostalom, prije nego što je napustila Pariz, Marijana je od svog bilježnika primila vijest, posebno ugodnu u sadašnjim prilikama: jadni Nicolas Mallerousse bijaše je odredio svojom sveopćom nasljednicom još za vrijeme boravka kod njega u Brestu poslije njenog bijega iz Morvanovog obitavališta. Kućica u Recouvranceu i nešto zemlje oko nje bili su odsad osobno vlasništvo »u znak uspomene«, napisao je Nicolas u svojoj oporuci, »na one dane kad mu je dočarala iluziju da opet ima kćerku...« Ova ostavština bijaše Marijanu ganula do suza. Bilo je to kao da joj njen stari prijatelj, s onu stranu života, šalje poruku i uvjerava je u svoju privrženost. Osim toga je u tome vidjela prst providnosti i njenu prešutnu privolu. Zaista, što joj je u nastupajućim danima moglo korisnije poslužiti od kućice na brijegu s kojeg puca pogled s jedne strane na beskrajnu pučinu, a s druge strane na skladišta oružja s robijašnicom usred njih? Sve je to uljuljkivalo u sanjarenje mladu ženu dok su konji polako kasali prema slijedećoj stanici za promjenu zaprege. Nebo se još uvijek crnjelo, a kiša bijaše prestala. Na žalost ju je zamijenio bridak vjetar, nesumnjivo mukotrpan za one koji su mu bili izloženi na otvorenom i u mokroj odjeći. Bezbroj puta se Marijana za vrijeme vožnje okrenula da vidi neće li se pojaviti ljudi s lancima, ali naravno, uvijek uzalud. Čak i pri najsporijem hodu, kočija je odmicala brže od zlosretnih dvokolica. Kako to Jolival bijaše predvidio, u Saint-Cyr su stigli mnogo prije okovane povorke, što je vikontu omogućilo da za Marijanu i za sebe uzme sobe u jednoj skromnoj ali pristojnoj gostionici. Još se morao prepirati sa svojom drugaricom čija je prva briga bila da se raspita za mjesto gdje se zaustavljaju robijaši. Ljudi joj bijahu pokazali prostranu sušu izvan trgovišta i Marijana je odlučno odbila gostionicu tvrdeći da može vrlo dobro spavati i u kolima ili pak pod vedrim nebom. Tada se Arkadije razljuti: - Što zapravo hoćete? Da se prehladite? Da se razbolite? To bi nam jako pojednostavnilo život. Bili bismo prisiljeni da ostanemo osam dana u nekom bezveznom mjestu i da vas tamo njegujemo! - Čak i kad bi me groznica tresla to ne bi došlo u obzir! Sa zadnjim snagama, na umoru, išla bih ipak s njim, i pješice ako treba!


~ 186 ~

- To bi vam puno pomoglo, ako smijem reći! - progunña Jolival bijesan. - Batalite to, Marijana, prestanite izigravati junakinju iz romana! To što bi vas na ovom putu zadesila smrt, ne bi Jasonu Beaufortu ništa pomoglo, naprotiv! A ako sebe kinjite zato da biste patili kao i on, onda, draga moja, bolje da se zatvorite u najstroži samostan na koji naiñemo: tamo ćete postiti, spavati na kamenu i vršiti pokoru triput dnevno kad vas to već tako oduševljava! Ali bar nećete biti na smetnju kad se ukaže prilika za bijeg! - Arkadije! - poviče Marijana zabezeknuta - kako to sa mnom govorite! - Onako kako s vama treba govoriti! I ako hoćete znati, smatram glupim što ste zadrli da osobno pratite povorku! - Ponovila sam već stoput da se neću odvojiti od njega. Ako mu se štogod dogodi... - Bit ću ja tamo da o tome povedem računa. Daleko biste nam više koristili kad biste diližansom otišli u Brest, tamo se smjestili u vašoj baštini, prilagodili je svojim navikama i stupili u vezu s mještanima! Zar ste zaboravili da nam treba njihova pomoć, brod s posadom koja je kadra preći ocean? Ali ne! Vi se radije poput svetica na putu za Kalvariju vučete za povorkom osuñenika u nadi da ćete izigravati Magdalenu ili pak, poput svete Veronike, svojim velom posušiti bolno lice vašeg prijatelja! Ali bogamu, da su postojali i najmanji izgledi za Isusov spas, uvjeravam vas da sve te žene ne bi gubile vrijeme po starim uličicama Jeruzalema! Vama je zaista stalo da car što prije sazna da mu je princeza Sant'Anna opet otkazala poslušnost i da slijedi okovanu povorku za Brest? - On to neće saznati. Putujemo oprezno i ja slovim kao vaša nećakinja. To je odgovaralo istini. Radi veće sigurnosti, Jolival je, uz Talleyrandovu pomoć, izvadio pasoš na svoje ime s naznakom da s njim putuje nećakinja Marija. Ali vikont bijesno slegne ramenima. - A vaše lice? Mislite da ga nitko neće zapaziti? Jadna nevoljnice, neće proći tri dana, a past ćete u oči tamničarima! Prema tome vas preklinjem, nikakvog spektakularnog ponašanja, nikakvih postupaka kojima biste svratili pažnju na sebe: htjeli vi to ili ne, spavat ćete kao sav svijet u gostionici! Nezadovoljna ali ukroćena Marijana je na kraju popustila no uz uvjet da će otići u gostionicu tek pošto robijaši stignu na svoje žalosno odredište. Nije se mogla odreći jedinstvene prilike da vidi Jasona. - Nitko me neće primijetiti! - reče. - Toliki ljudi već tamo čekaju. I to je odgovaralo istini. Po selima su se znali datumi, uvijek isti, kad prolaze robijaši koji su uvijek predstavljali izvanrednu atrakciju za seljake. Oni bi dopješačili ponekad iz udaljenosti od nekoliko milja, do mjesta gdje se povorka zaustavljala, i često je pratila komad puta. Poneki od njih iz samilosnih pobuda, da bi nesretnicima dali malo kruha, hrane, pohabano odijelo ili nešto sitniša. Ali većina je dolazila da se zabavi i da svoju dosadu časnih ljudi razgoni promatrajući kako se kažnjavaju opaki momci i naslañuju se bijedom koju ni najsiromašniji meñu njima nikad neće upoznati. Gradić je vrvio od ljudi, ali najzluradiji ili pak najobavješteniji bijahu već zauzeli mjesta pored suše. Jer, prije večernjeg odmora, robijaši će se podvrći temeljitoj i pomnoj pretrazi koja će olakšati kasniji nadzor. Na ostalim konačištima vršit će se provjera lanaca i površno opipavanje odjeće. Marijana šmugne meñu svjetinu dok joj je prijekorni Jolival bio stalno za petama. Iz daljine se čulo kako povorka stiže. Vjetar je donosio gromoglasne urlike i pjesmu, a taj se urnebes pri prolazu kroz Saint-Cyr podvostručio od ozlojeñenih povika valjanih ljudi. Zatim se pored zadnjih kuća na vidiku pojaviše dva žandara na konjima, s bijelim unakrsnim trakama remena preko grudi, koji je pridržavao sablje što su im visile niz bedra. Turobnih lica, nikoga nisu gledali, dok su se


~ 187 ~

nadglednici, koji su išli za njima, smiješili gomili kao da su junaci neke posebno dobro odigrane predstave. Iza njih pomole se prve dvokolice. Kad se svih pet vozila poredalo jedno kraj drugog, na otvorenom polju, zatvorenicima je nareñeno da siñu i pretraživanje započe. U istom času, odjednom kao na dati znak, kiša stane pljuštati. - Zaista vam je stalo da ostanete ovdje? - šapne Jolival Marijani na uho. - Upozoravam vas da to nije prizor za vas i da bi bilo bolje... - Molim vas jedanput zauvijek, Arkadije, da me ostavite na miru. Hoću da vidim što će mu učiniti. - Na volju vam! Vidjet ćete! Ali ja sam vas opomenuo... Ona ljutito slegne ramenima. Ali, nekoliko trenutaka kasnije, pogne glavu i svrne oči našavši se u užasnoj neprilici. Unatoč hladnoći i kiši, zatvorenici su se morali svući dogola. Bosonoge u blatu, odjevene samo u željezni vratni okov, njihovi su ih čuvari podvrgli ponižavajućoj pretrazi koja je predstavljala samo još dodatnu kaznu. Dok je jedan nadglednik prekapao odjeću, čarape, cipele, drugi je pregledavao usta, uši, nosnice i čak izvjesna skrovita mjesta. Jer robijaši su uistinu znali, vješto, u sićušnim futrolama, sakriti male turpije ili urarske opruge koje su za manje od tri sata mogle prepiliti verige. Crvena do ušiju, Marijana je uporno, oborena pogleda, i dalje zurila u svoje noge i u busen gnjile trave pod njima. Ali oko nje je zabava dostizala vrhunac, a žene, većinom pokrupnije potanko su komentirale anatomiju zatvorenika tako sočnim rječnikom da bi se i grenadir njime zadovoljio. Izbezumljena, Marijana se htjede povući, te se okrene da zamoli Jolivala da je odvede, ali je uskomešana svjetina, dostigavši kulminaciju uzbuñenja, bijaše odvojila od njega i ona ni sama ne znajući kako se nañe u prvom redu gledalaca. U gužvi joj kapuljača, koja joj je pokrivala kosu i lice, pade na leña i ona iznenada ugleda Jasona točno pred sobom. Razdaljina izmeñu njih nije bila tolika da je ne bi mogao prepoznati, i ona uistinu odmah vidje kako se izobličilo. Koža mu posivi, dok mu oči, sijevajući od gnjeva i stida, postadoše strašne. On je potjera silovitom kretnjom i istovremeno krikne ne hajući za bič koji se istog trena oborio na njegova leña: - Od-la-zi...! Od-la-zi smjesta...! Marijana htjede odgovoriti, reći mu da je samo željela pridružiti mu se u trpljenju, ali je već jedna željezna ruka bijaše ščepala za mišicu i nesuprostavljivo je povukla unazad ne obazirući se na bol što joj je nanosi. Zatim je naglo i grubo gurne, a Marijana se nañe iza leña svih ovih ljudi što su urlali, suočena s jednim Jolivalom pozelenjelim od bijesa: - Dakle? Jeste li sad zadovoljni? Vidjeli ste ga? I pokazali mu da ste ovdje u času kad bi stoput radije umro negoli se izložio vašem pogledu! Zar to nazivate dijeliti s njim njegove jade? Vi kanda nalazite da ih bez toga nema dovoljno? Njeni prenapregnuti živci odjednom popustiše i ona brizne u grčevit plač: - Nisam znala, Arkadije! Nisam mogla znati... naslutiti ovakvo obeščašćenje! Rulja se uskomešala... i gurnula me naprijed... onda kad se više nisam usuñivala ni gledati... - Upozorio sam vas! - reče Jolival neumoljivo. - Ali vi ste tvrdoglaviji od mazge! Vi nećete ništa da slušate, ništa da čujete! Čovjek bi rekao, časna riječ, da se sama sebi sviñate u ulozi mučenice! Umjesto odgovora ona mu pade oko vrata jecajući još grčevitije i tako neutješno da se on smekša. Njegova ruka pogladi kosu vlažnu od kiše. - No... No...! Umirite se, malo moje! I oprostite mi moju srdžbu... ali pobjesnim kad vidim kako stalno povećavate svoje muke.


~ 188 ~

- Znam, znam prijatelju moj, znam! Oh stidim se... nemate pojma koliko se stidim! Povrijedila sam ga... Zadala mu bol... ja... ja koja bih dala svoj život... - Ah ne! Ne počinjimo iz početka! - usprotivi se Jolival odlijepivši mladu ženu od svog ramena. - Ja to sve već znam na pamet, ali ako se smjesta ne smirite, ako odmah ne prestanete zabadati nož u živu ranu, kunem vam se čašću da ću vas išamarati kao da ste mi kćerka! Doñite, idemo u gostionicu. Zgrabivši je ponovo za ručni zglob, on je brzim korakom odvuče u pravcu sela, ne hajući za njeno nemoćno protivljenje i pokušaje koje je još uvijek činila da se vrati prema suši. I ispusti je tek kad su stigli do prvih kuća. - A sad mi obećajte da ćete otići u gostionicu odmah i bez osvrtanja! - Da odem... sasvim sama? Ali, Arkadije... - Nikakvih »ali Arkadijec! Rekao sam idite! A ja se vraćam tamo. - Ali... rada čega? - Da vidim da li bih s nešto novaca, tutnutog u ruku nekom nadgledniku, mogao postići da mu kažem tri riječi! A takoñer da mu doturim ovo! Razgrnuviši svoj veliki ogrtač, Jolival pokaže kruh koji je dotad držao pod lijevim pazuhom. Marijana je naizmjenično buljila u kruh i u blistave oči svog prijatelja. Doñe joj želja da ponovo zaplače, ali ne više iz istog razloga, te se ovog puta uspije nasmiješiti. Bio je to jedan mali smiješak, naravno, ali se trsio da bude hrabar. - Idem! Obećajem vam. - U dobar čas! Konačno ste se urazumili. - Samo... - Što sad opet? - Ako budete s njim razgovarali... zamolite ga u moje ime za oproštenje... i recite mu da ga ljubim. Jolival slegne ramenima i podigne oči pozivajući nebo za svjedoka ovolike prostodušnosti, zatim zakopča kaput i udalji se sa velikim koracima vičući u vjetar: - Ne mislite li da je to suvišno? Vjerna svom obećanju, Marijana potrči prema gostionici čiji je sluga upravo palio veliku uljenu svjetiljku iznad kolnog ulaza. Noć se spuštala. Kiša je ponovo prestala, ali su oblaci, koji su se gomilali na obzorju, bili teški i crni. Mlada se žena prisili da začepi uši kako ne bi čula divlju dreku koja je još do nje dopirala, i provali u gostionicu kao u neko spasonosno utočište. I odmah produži u svoju sobu. Bilo je mnogo svijeta u blagavaonici, naročito muškaraca koji su uz kuhano vino komentirali ono što su upravo vidjeli, a ona nije htjela nikoga da gleda. Kad se poslije jednog sata Arkadije vratio, sjedila je u kutu u kojem je gorjela vatra, na slamnatoj stolici, s rukama klonulim na koljena, tako tiha da je izgledala lišena svijesti. Ali kad je začula škripu vrata, ona digne oči i sva se pretvori u pitanje. - Uspio sam mu doturiti kruh - reče Arkadije slegnuvši ramenima - ali je bilo nemoguće s njim razgovarati, robijaši su bili previše razdraženi. Pretraživanje ih je gotovo izludilo... Ni jedan se nadglednik u takvim okolnostima ne bi usudio da prekine lanac, čak ni za suho zlato. Navratit ću tamo kasnije da to pokušam. A sad, Marijana, hoćete li me slušati? Dovukavši stolicu do vatre, on se smjesti nasuprot svojoj prijateljici, nalakti se na koljena i upre svoje male crne oči u Marijanine. Umjesto odgovora, ona dade znak da pristaje. On dopuni svoje pitanje. - Hoćete li me slušati... mirno? Kao razumna djevojka. A kako se ona ponovo složi, on tiho nastavi:


~ 189 ~

- Sutra ujutro ćete krenuti, bez mene, s kolima i Gracchusom koji vam je sasvim dovoljna zaštita. Taj bi se momak za vas dao sjeći na komade! Ne, pustite me da govorim - doda opazivši kako se Marijanine oči raširiše a usta otvorila da izraze protivljenje - ako nastavite slijediti povorku, morat ću vas skrivati ne samo od čuvara koji će vas ubrzo uočiti kako sam vam to prorekao, nego i samog Jasona. Vaša mu nazočnost povećava patnje! Ni jedan čovjek, dostojan toga imena, ne želi da ga ljubljena žena vidi svedenog na razinu tegleće marve! Vi ćete, dakle, otići naprijed, dok ću ja na konju pratiti povorku i početi s pripremama za njegov bijeg... - Znam - uzdahne Marijana umorno - Vi hoćete da idem u Brest, da započnem... - Ne, ne tamo! Hoću da idete u Saint-Malo! - U... Saint-Malo? A što ću tamo raditi, mili bože! Jolivalov je blijedi osmijeh ovog puta izražavao i sažaljenje, sumnjičavost i porugu. - Znate što čovjeka kod vas zapanjuje, Marijana? Lakoća s kojom zaboravljate veze što vam mogu biti od najveće koristi. Mislio sam da vam je izvjestan Surcouf prijatelj... i čak da ste mu nekoć spasili život... - Istina je, ali... - Barun Surcouf, draga moja, nije više gusar, već moćan brodovlasnik. Hoćete li mi reći - doda Jolival beskrajno nježno - gdje možemo očekivati da ćemo naći jak brod i pouzdanu posadu, ako ne kod ovog morskog vuka? Vi ćete, dakle, još koliko sutra požuriti u Saint-Malo i obratiti se tom čovjeku! Treba nam dobra laña i snažni mornari... sposobni da nam pomognu pri otmici jednog zatvorenika iz tamnice u Brestu. Ovoga puta Marijana nije imala što da primijeti. Jolivalove su rijeći oživile u njenoj duši ogromnu nadu usred koje se ohrabrujuće uzdizala odlučna prilika baruna-gusara. Surcouf! Kako ga se nije ranije sjetila? Kako je mogla, kad se radilo o spašavanju pomorca, zanemariti tako vrsnog mornara? Ako joj pristane pomoći, Jasonovo je osloboñenje gotova stvar! Ali... hoće li pristati da joj pomogne? - Vaša je zamisao dobra, Arkadije - reče poslije kraćeg razmišjanja - samo zaboravljate da car nema vjernijeg podanika od Surcoufa... i da je Jason običan osuñenik. On će odbiti! - Možda, na kraju krajeva. Ali ipak vrijedi pokušati, jer bih se jako začudio kad ne bi pristao da nam bar malo izañe u susret, ili su pak legenda o dobročiniteljstvu i sam dobročinitelj dvije različite stvari! U svakom mu slučaju možete predložiti da vam nabavi brod i posadu. Ako vas razbojnici putem ne operušaju, imate u ovoj škrinji toliko da možete kupiti cijelo kraljevstvo! - zaključi vikont uprijevši dugački mršavi kažiprst u jedan od Marijaninih kovčega. Slijedeći njegov prst, Marijanin pogled zablista. Napuštajući svoju palaču, ponijela je sa sobom nakit Sant'Anninih s čvrstom namjerom da se u slučaju potrebe njime posluži za ostvarenje svojih planova. A ako uspije stići u Ameriku s onim koga ljubi, onda je kanila vratiti u Luku dragocjenu škrinju ili bar ono što će od nje preostati, spremna da u novcu nadoknadi vrijednost koju je potrošila. U svakom je slučaju i te kako odgovaralo istini da tamo ima toliko da može kupiti ne samo jedan, već više brodova. Jolival je na izražajnom licu svoje prijatejice pažljivo pratio tok misli. Kad mu se učini da je njegov prijedlog dovoljno promozgala, on upita vrlo blago: - Dakle? Putujete? - Da! Pobijeddli ste! Otputovat ću, Arkadije.


~ 190 ~

Kad se Marijanina kočija uputila po kolniku Sillona, po toj uskoj traci zemlje pretvorene u nasip koji povezuje Saint-Malo s kopnom, vjetar je bjesomučno divljao, a Gracchus muku mučio da obuzda konje. Prelijevajući se preko niskog zida, mlazovi su pjene parnom snagom šibali i izbezumili premorene životinje. S druge strane nasipa, u dobro zaštićenoj luci, šuma se brodskih jarbola povijala i ispreplitala pod naletima vihora. Sasvim u dnu, izranjao je grad-gusar, postojan poput ogromne litice od sivog granita, u obruču Vaubanovih bedema iznad kojih su stršali plavi krovovi kuća, vrhovi crkava i ogromna srednjovjekovna kula zamka. Ovo zelenkasto more, koje je udaralo u Sillon propinjući svoje velike sniježne prskotine i bacajući na grad svoje pobješnjele bijele bedevije, to je more Marijana prepoznala. Bilo je to ono isto koje je prije toliko mjeseci bijaše nosilo u svom pomamnom vrtlogu, tuklo je, zlostavljalo, koje bijaše razbilo lañu Blacka Fisha prije nego što ih je sve, gole i napola mrtve, bacilo na prevarne vatre obalnih gusara. Bilo je to ono koje je zapljuskivalo Morvanovo carstvo: jedno mahnito i himbeno more, naprasito i podmuklo, koje je, kad bi malaksao juriš njegove divlje snage, znalo postavljati smrtne zasjede u svojim plićacima, sa svojim podvodnim grebenima i izdajničkim vrtlozima. Vjetar se urlajući probijao kroz zatvorene prozore na kočiji i donosio opor morski miris soli i algi. Mokri konji jurnuše pod veličanstveni luk ogromne kapije Saint-Vincent i odmah se umiriše. Divljanje mora i vjetra ostalo je iza velikih bedema. Unutar njih vladao je srazmjeran mir i Marijana, malo začuñena, vidje da stanovnici grada obavljaju svoje poslove isto tako spokojno kao i za lijepog vremena. Stoga je bilo razumljivo što je njen dolazak, koji je nalikovao vihoru, pobudio pažnju. Jedan od dobroćudnih vojnika na straži pred ulazom u grad izvadi zemljanu lulu iz usta i dobaci Gracchusu koji je tresao vodu sa svog šešira: - Malo je svježe, zar ne, momče? Tu puše sjeverozapadnjak... Konjima baš ne godi... - Primijetio sam to - odgovori mladić raspoloženo - i sretan sam što znam da je to sjeverozapadnjak, ali bih, ako hoćete biti toliko uslužni da mi to kažete, radije znao gdje stanuje gospodin Surcouf! Gracchus se bijaše obratio stražaru, ali tek šfo je ime izgovorio, a oko kola se već sjatila skupina ljudi koji su svi govorili u isti mah: žene što su spuštale na zemlju svoje košare da bi rukama mogle označiti smjer, mornari u šeširima od nepromočivog platna, stari ribari u crvenim kačketima i tako kosmati i bradati da im se od čitavog lica vidio samo crveni nos i lula u ustima. Svi su se nudili da pokažu put. Stojeći na svom sjedištu, Gracohus je pokušavao stišati graju. - Zaboga, ne svi odjednom...! Onuda se ide k njemu? - upita ustanovivši da se sve ruke pružaju u istom pravcu. Ali nitko ne htjede umuknuti. Fatalist po prirodi, Gracchus se pripremao da ponovo sjedne i tako sačeka svršetak uzbune, kadli dva čovjeka, odlučnija od ostalih, zgrabe uzde i povedu konje dubokom ulicom što se usjekla izmeñu bedema i visokih kuća. Proturivši glavu kroz okno na vratima, Marijana je gledala ne razumijevajući ništa. - Što se dogaña? Zaustavili su nas? - Ne, gospoñice Marijana, vode nas! Čini mi se da je gospodin Surcouf ovdje neka vrst kralja i da svi ovi ljudi žive samo zato da njemu čine usluge. Vožnja ne potraja dugo. Kola su prošla kroz još dvije kapije, zatim, još uvijek uz bedem, zaokrenu udesno i konačno se povorka zaustavi preko puta jedne velike i stroge kuće od sivog granita, čiji su ulaz s grbom, visoki prozori i vrata ukrašena bronzanim delfinom djelovali otmjeno. Marijanina dobrovoljna pratnja složno, u zboru, objavi da »je to ovdje«, a Gracchusu ne preostade drugo nego da podijeli nekoliko


~ 191 ~

novčića kako bi najžedniji meñu njegovim vodičima iskapili čašicu u zdravlje baruna Surcoufa i njegovih prijatelja. Gomila se veselo raziñe, a stari se mornari upute prema obližnjoj krčmi da popiju šalicu tople jabukovače koja je, kako to svatko zna, najbolje sredstvo za okrepu kad puše sjeverozapadnjak. Za to je vrijeme Gracchus sišao s kola i podigao bronzanog delfina, te ozbiljna lica upitao starog slugu, što je napadno ličio na isluženog mornara, da li bi njegov gospodar htio primiti gospoñicu d'Asselnat. Od brojnih imena, koja Marijana nosi ili je nosila, ovo je gusar najbolje poznavao. Mladi kočijaš dobije odgovor da je »gospodin Surcouf« trenutačno na suhom doku, ali da će se brzo vratiti i da »gospoñica može, ako želi, trunčicu sačekati u njegovom sobičku«. Bio je to govor koji je potvrdio Marijaninu pretpostavku o negdanjem zanimanju ovog starog sluge. On je uvede u predvorje popločeno crnim i bijelim pločama i obloženo hrastovinom. Od namještaja je tu bila samo antikna konzola koja je izmeñu dva bronzana svijećnjaka nosila veličanstvenu maketu transportne lañe u ratu, pod punim jedrima, golih cijevi, uperenih topova. Dva su joj naslonjača od hrastovine, s visokim leñnim naslonom, držala dostojanstvenu stražu. Čitava je kuća mirisala po svježem vosku, te gošća zaključi da barunica mora biti vrsna domaćica. Uostalom, u ovoj se kući sve blistalo od čistoće i čovjek bi bezuspješno, čak i u bijelim rukavicama, tražio zrno prašine. Bilo je to impresivno, ali i malo neprijatno. Surcoufov je »sobičak«, kuda je zatim uvedoše, posjedovao više prisnosti iako je ukras od zagasitog drveta ličio na onaj u predvorju. Sve je ovdje ukazivalo na čovjeka od djela, more, pustolovinu i buran život. U simpatičnom džumbusu na pisaćem stolu ispremiješale su se busole, karte, papiri, lule i guščja pera oko svjetiljke-grijalice i zelene svijeće u svijećnjaku na kojem su se nataložili slojevi voska. Obješen iznad sjajnog parketa, koji je mjestimično bio prekriven grubim sagovima živih boja, jedan se divovski planiglob kočoperio izmeñu astronomskog dalekozora i mornaričkog ogledala. Po zidovima, izrañenim u lijepim rozetama, neobično su oružje i brodske zastavice, koji su očito pretrpjeli topovsku vatru, uokvirivali jedan veliki portolan, dok su posvuda, po čitavom namještaju osim na biblioteci krcatoj knjiga, ležali durbini, kutije za pištolje i navigacioni instrumenti. Marijana jedva stiže da se smjesti u naslonjač koji joj je starac ponudio i koji je bio isto tako krut i uspravan kao i njegova subraća u predvorju, kadli se oglasi bat čizama i lupa vratiju, a prostoriju istog časa zapljusne val morskog zraka sa svojim vlažnim mirisom joda. To je Surcouf poput vihora upao u svoje osobno carstvo. Dojam svega ovoga na Marijanu toliko je sličio dojmu koji je kod nje redovito stvarala Jasonova nazočnost, da je od uzbuñenja dobila grčeve u želucu. Postojale su kod tih pomoraca neke neobične zajedničke crte, neka vrst sličnosti koja je graničila s bratstvom. Sad je trebalo vidjeti dokle ide to bratstvo... - Kakvo iznenañenje! - uzvikne gusar gromkim glasom. - Vi u Saint-Malou! Ne mogu vjerovati svojim očima! - Pa ipak sam stvarnost, a ne duh! - odgovori Marijana prepuštajući se zvučnim poljupcima u oba obraza, po seljačkoj modi. - To sam uistinu ja. Nadam se da vam ne smetam? - Vi da smetate? Koješta! Ne pruža se čovjeku svaki dan prilika da ljubi princezu! A kako je to vraški prijatno, počinjem iz početka! Dok je gusar s riječi prelazio na djela, Marijana osjeti kako je pocrvenjela. Bijaše se najavila pod svojim djevojačkim imenom. - Ali... kako znate da sam... Surcouf prasne u tako grohotan smijeh da kristalni privjesci na lusteru zatreperiše i lagano za-zvoniše.


~ 192 ~

- Da ste princeza? Ah, drago moje dijete, vi mislite da smo mi Bretonci tako učmali da pariške novosti saznajemo s tri ili četiri godine zakašnjenja! Ni govora! Mi smo redovito u toku svih dogañaja u gradu i na dvoru! Pogotovo - zaključi smijući se još srdačnije - kad čovjek, što je kod mene slučaj, prijateljuje s barunom Corvisartom. On se starao o vama prije ne tako mnogo vremena i od njega sam čuo vijesti o vama; to je čitava tajna. A sad sjedite i recite mi koji vas dobar vjetar nosi ovamo! Ali najprije prst porto-vina da dostojno proslavimo vaš dolazak. Dok se Marijana oporavljala od iznenañenja smjestdvši se ponovo u naslonjač, Surcouf izvuče iz škrinje od izrezbarenog drveta bocu od češkog stakla tople rumene boje i zatim iste takve visoke čaše koje preko polovice napuni zlatnosmeñom tekućinom. Već ohrabrena nevjerojatno blagotvornom ličnošću prekaljenog pomorca, Marijana ga je raspoloženo gledala kako se muva po sobi. Surcouf je uvijek ostajao isti. Njegovo široko lice, uokvireno zaliscima, još je uvijek posjedovalo svoju lijepu bronzanu boju, a plave oči su gledale uvijek jednako pravo. Možda je malčice udebljao, jer su pod pritiskom njegovog snažnog poprsja pucali šavovi i ogromna pozlaćena dugmeta njegovog vječnog, plavog redengota. No Marijana zabezeknuta ustanovi da ta dugmeta nisu drugo do španjolski zlatni novac koji je za ovu svrhu probušen. Oni se propisno kucnuše u carevo zdravlje, zatim u tišini popiše porto grickajući dvopek s ñumbirom, koji je umornoj putnici prijao kao najbolja poslastica. Poslije toga Surcouf zgrabi jednu stolicu, zajaše na nju i zagleda se s ohrabrujućim smiješkom u svoju mladu prijateljicu. - Pitao sam vas koji vas dobar vjetar ovamo nosi, ali sudeći po izrazu vašeg lica, prije bih rekao da je to neka mala burica! Varam li se? - Recite prava oluja, pa ćete biti bliži istini! Takva oluja da se sad počinjem kajati što sam došla. Bojim se da vas ne dovedem u nepriliku... ili pak da me krivo ne sudite! - To je isključeno! Iz kakvih god pobuda dolazili, kažem vam odmah da ste imali pravo što ste došli! Previše ste obazrivi, a da biste mi bez okolišanja rekli da me trebate, ali ja se sa svoje strane ne stidim priznati da vam dugujem život! Prema tome, govorite, Marijana! Znate vrlo dobro da od mene možete tražiti svaku uslugu. - Čak... da mi pomognete u pripremama za bijeg jednog robijaša iz tamnice u Brestu? Unatoč sposobnosti samosavladavanja, on trzajem tijela odade da je zatečen, a mladoj ženi srce zadrhti. On ponovi naglašeno rastavljajući riječi: - Iz tamnice u Brestu? Poznate nekoga u toj gomili razbojnika? - Još ne. Čovjek kojeg hoću da spasim, nalazi se u ovom času na putu za tamnicu, u povorci robijaša iz Bicetrea. Osuñen je za zločin koji nije počinio... Čak je bio osuñen na smrt, ali ga je car pomilovao, zato što je uvjeren da nije ubio... a možda i zato što se radi o strancu. To je dugačka pripovijest... i vrlo zamršena! Moram vam objasniti... Ionako već zbunjena, pripovijedala je zbrda-dola. Od umora i uzbuñenja nije nalazila prave riječi i više se nije usuñivala gledati Surcoufa u oči. Ali on je kretnjom ruke prekine i upita tvrdim glasom: - Jedan čas! Stranac? Koje narodnosti? - Amerikanac. Pomorac je, on takoñer. Udarivši šakom po naslonu stolice koja od toga zaškripi, gusar joj presiječe riječ. - Jason Beaufort! Sto mu gromova! Zar to niste mogli odmah reći? - Zar ga poznate? On ustane tako naglo da se stolica prevrnu, ali se on ne udostoji podići je.


~ 193 ~

- Ja poznam sve brodove i sve kapetane dostojne tog imena na obje hemisfere! Beaufort je dobar pomorac i hrabar čovjek! Njegov je proces sramota za francusku pravdu! Ja sam, uostalom, po tom predmetu pisao caru! - Vi? - klikne Marijana gušeći se. -... što vam je odgovorio? - Neka se ne miješam u ono što me se ne tiče, ili nešto tome slično... Ta znate da kod njega nema uvoda ni kitnjastih riječi! Ali vi, odakle vi poznate tog mladića? Mislio sam da ste... ovaj... prilično dobri s njegovim veličanstvom, tako da sam vam u jednom trenutku htio pisati i zamoliti vas da se zauzmete, ali sam se predomislio zbog afere s krivotvorenim novčanicama; bojao sam se da ću vas dovesti u nepriliku. A sad vi dolazite k meni da tražite pomoć za Jasonov bijeg, vi... - Ja, Napoleonova ljubavnica! - dopuni ga Marijana tužno. - Stvari su se promijenile od našeg zadnjeg viñenja, prijatelju moj, i ja više ne stojim tako dobro na dvoru. - A kad biste mi ispričali kako je do toga došlo? - podstrekne je Surcouf dižući stolicu koju postavi na noge prije nego što je ponovo otišao do svog kovčega-bara. - Kao pravi Bretonac obožavam slušati pripovijetke. Ohrabrena još jednom čašom plemenitog vina i novom porcijom dvopeka, Marijana započne svoje kazivanje, doduše malo zbunjeno zbog svojih veza s Jasonom i svojih sporova s carem. Ali joj porto ubrzo zagrije krv i ona glatko privede kraju svoju pripovijest, koju Surcouf zaključi na sebi svojstven način: - Vas je trebao oženiti, taj mamlaz! Umjesto te divljakinje iz Floride! Nju je majka morala začeti s nekim Seminolom koji se hranio mesom od aligatora! Vi, vi ćete biti prava mornarska žena! Vidio sam to odmah kad vas je onaj stari vrag od Fouchea izvukao iz zatvora Saint-Lazare. Marijana se dobro čuvala da ne upita po čemu je on »to vidio«, ali je u svakom slučaju tu izjavu smatrala velikim komplimentom, te sigurnijim glasom reče: - Onda... vi mi hoćete pomoći? - To ne treba ni pitati! Još malo portoa? - To ne treba ni pitati! - ponovi Marijana njegove riječi i osjeti kako joj se neočekivano počinje vraćati životna radost. Dvoje prijatelja oduševljeno nazdraviše ostvarenju jednog pothvata kojem ne bijahu još udarili ni kamen temeljac. I dok je Marijanu već obuzimao osjećaj blaženstva, vrsnom je kapetanu trebalo malo više od tri čaše vina da bi alkohol imao bilo kakvo djelovanje. Pošto je ispraznio čašu do posljednje kapljice, on priopći svojoj gošći da će je odvesti u najbolju gostionicu u gradu da se pošteno odmori, kako je to i zaslužila. On će se, meñutim, pozabaviti njihovim »poslom«. - Ne mogu vas zadržati kod sebe - objasni. - Ovdje sam tako reći sam. Moja se žena i djeca nalaze kraj Saint-Servana, u našoj kući u Riancourtu... i bilo bi glupo siliti vas da prevaljujete čitav taj put. Uostalom, gospoña Surcouf je dobra žena, ali ne biste našli da je jako zabavna. Malo je stroga, malo se grubo izražava... »Nadžakbaba«, pomisli Marijana, a istovremeno glasno priopći svom domaćinu kako i sama daje prednost gostionici. Jer, željela je proći što je moguće nezapaženije, a pošto putuje inkognito, bilo bi nezgodno da bude primljena u gusarevoj obitelji. Prešutjela je da nije raspoložena da za čopor dječurlije predstavlja atrakciju i da sluša ogorčene ispovijesti štedljive gazdarice o cijenama žita i o blokadom prouzrokovanim poteškoćama u snabdijevanju kolonijalnom robom. Uistinu ju je mnogo više privlačila samoća jedne dobre sobe u gostionici...! Dogovorivši se o svemu, oni se oprostiše. Surcouf povjeri Marijanu starom Jobu Goasu, svom sluzi koji je uistinu nekoć bio mornar. Job


~ 194 ~

dobije nareñenje da mladu ženu odvede u gostionicu »Vojvotkinja Ana«, najbolju u gradu, koja je služila i kao pošta. Još je naglasio neka je tamo toplo preporuči. Zatim obeća Marijani da će i sam tamo navratiti kasnije navečer, pošto nañe »čovjeka koji nam treba«. Možda zahvaljujući blagotvorenom učinku portugalskog vina, a možda i zbog radosti prouzrokovane time što je tako lako stekla saveznika u tako teškom pothvatu, Marijani se gostionica učini čarobnom, soba više nego udobnom, a mirisi što su se dizali iz velike blagovaonice, beskrajno zamamnim. Po prvi put poslije mnogo vremena nalazila je da život ima i ugodnih strana. Oko opasanog grada i po njegovim bedemima vjetar je šibao pojačanom snagom. Noć što se spuštala, bit će olujna noć, a u luci je visoko jarbolje, na kojem su se palili fenjeri, plesalo poput pijanih mornara. Ali u Marijaninoj je sobi, zaštićenoj debelim zidovima i čvrstim prozorskim oknima u olovnim okvirima, bilo toplo i prijatno. Krevet s naslaganim dušecima i jastucima, s ogromnom crvenom perinom na vrhu, mirisao je po rublju koje se suši razastrto na grmlju žukovine obasjane suncem. Umorna od dugačkog putovanja po lošem vremenu, Marijana zaželi da se u njega odmah zavuče, ali joj dvopek s ñumbirom i porto bijahu otvorili tek. Osjećala je vučju glad koju su još pojačavali kuhinjski mirisi što su se širili po cijeloj kući. A osim toga joj je Surcouf preporučio neka večera u blagovaonici kako ne bi morao dolaziti k njoj u sobu kad stigne s čovjekom kojeg je otišao tražiti. Bila je to, uostalom, vrlo pristojna gostionica gdje je žena sama mogla večerati, bez straha od uznemirivanja, ali Marijana za svaku sigurnost odluči da joj Gracchus pravi društvo; tako će biti u prilici da je brani od uvijek mogućih nasrtljivaca dok ona bude čekala na Surcoufa i njegovog prijatelja. Pošto su se smjestili za mali stol, nedaleko od ogromnog kamina gdje je služavka u ljupkoj čipkanoj kapi što je nose žene Pleneufa pekla i vješto okretala palačinke u tavi s dugačkom drškom, princeza Sant'Anna i njen kočijaš priuštiše sebi bez grižnje savjesti kamenice iz Cancalea, krupne rakovice servirane sa slanim maslacem i veliku zdjelu miomirisnog povrća. Tradicionalne palačinke i pjenušava jabukovača upotpunile su ovaj obrok. Marijana i Gracchus upravo su se naslañivali mirisavom kavom dok su se posvuda oko njih palile lule nabite finim portorikanskim duhanom, kadli se niska vrata otvore pod snažnom rukom baruna Surcoufa. Bura oduševljenja pozdravi njegov ulazak, ali Marijana na to ne obrati pažnju. Svu njenu pažnju bijaše zaokupio čovjek koji je ušao za gusarom. Kišna kabanica s podignutim ovratnikom, u koju je bio umotan, djelomično mu je skrivala lice, ali je to lice ona predobro poznavala a da mu ne bi pogodila vlasnika, čak i da je nosio lažnu bradu i šešir sa širokim obodom, što nije bio slučaj. Čovjek »koji nam treba« bio je Jean Le Dru!


~ 195 ~

14.

DEVETA ZVIJEZDA... U kući u Recouvranceu, koju je naslijedila od Nicolasa Malleroussea, Marijana je započela s iščekivanjem, čekala je dvije stvari: povorku robijaša čije se putovanje od preko dvadeset dana već moralo bližiti kraju, i »Saint-Guenole«, škunu Jeana Le Drua, koja je, ploveći od Saint-Maloa uz obalu prvo imala stići do lučice u Conquetu i u njoj prenoćiti, zatim produžiti do Bresta i tu se usidriti. Unatoč lošem vremenu mladi se pomorac, s posadom od deset snažnih ljudi, otisnuo na more istog onog jutra kad je Surcouf pred gostionicom »Vojvotkinja Ana« Marijanu ukrcao u kola od srca joj zaželivši sretno putovanje. No kad prethodne večeri bijaše vidjela da se Jean Le Dru ponovo pojavljuje u njenom životu, Marijana ni sama nije mogla prosuditi da li je zadovoljna ili ne što Jasonovu sudbinu povjerava mladiću kojem duguje svoje prvo i neugodno ljubavno iskustvo, te još nekoliko neprijatnosti druge vrste. Tada je pred Marijaniniim uznemirenim izrazom lica Surcouf prasnuo u smijeh gurajući Le Drua prema mladoj ženi. - Vratio se k meni u ožujku prošle godine s vlastoručnim pismom našega cara koji je zahtijevao da ga ponovo uzmem u službu... na vašu molbu. Onda smo se pomirili, Jean i ja, i otad vam ne prestajemo na tome biti zahvalni. Iako se tamo iskazao, rat u Španjolskoj nije za Jeana, jer je na kopnu kao riba na suhom. A ja sam pak bio zadovoljan što sam ponovo dobio vrsnog mornara! Zbog vulkanskog obilježja njihovih odnosa u prošlosti, Marijana bijaše malo zbunjeno pružila ruku svom negdanjem drugu u nesreći. - Dobar dan, Jeane, drago mi je što vas opet vidim. A on je bez smiješka prihvatio ponuñenu ruku. Njegove bistre oči, koje su podsjećale na dva cvijeta potočnice pod kapcima s trepavicama što ih je more pobijelilo, ostale su zamišljene na ovom još uvijek bliskom licu s njegovom upaljenom kožom i plavokosom bradicom. I Marijana se upita kako će reagirati. Da li se još uvijek ljuti na nju? A onda, odjednom, nepomično lice bijaše oživjelo, dok se izmeñu brade i brkova redao iskren smiješak. - I meni je drago, gospo! Tim više što vam sad mogu vratiti ono što ste za mene učinili. Sve je, dakle, u redu! No smatrala se dužnom da ga upozori na ozbiljnu opasnost kojoj se izlaže suprotstavljajući se carskoj pravdi, ali, kao ni Surcouf, ni on je nije htio saslušati. - Čovjek kojeg treba spasiti je pomorac, a gospodin Surcouf veli da je nevin. Više me od toga ne zanima, to mi je dovoljno i pitanje je riješeno. Sad preostaje da se utvrdi kako ćemo pothvat izvesti... Tokom dva dugačka sata tri su muškarca i mlada žena, nalakćeni na stol oko vrča i hrpe palačinki, sastavljali u glavnim crtama svoj plan koji se odlikovao velikom smjelošću. Ali ako su se nemir i sumnja s vremena na vrijeme pojavljivali u zelenim Marijaninim očima, u jednako plavim očima dvojice Bretonaca i jednog Parižanina titrao je samo plamen oduševljenja i želje za pustolovinom, tako žestok plamen da mlada žena ubrzo prestade sa svojim prigovorima. Ograničila se na to da stavi jedan, zadnji, kad je bila riječ o škuni »Saint-Guenole«. - Škune su mali brodići, čini mi se, premali za plovidbu u Ameriku. Ne mislite li da bi neka veća laña... Tada je ponovila svoj prijedlog da kupi brod, što je Surcouf već ranije bio odbio s gordim prezirom. I još jedanput joj je kralj gusara ljubazno objasnio da ona nema pojma o tim stvarima.


~ 196 ~

- Onom tko želi proći neopažen i kome se jako žuri da napusti Brest najkraćim putem, ovaj će tip broda što dobro hvata vjetar i odlično tuče more savršeno poslužiti, naročito u ćudljivim predjelima Fronveura i Iroisea. A što se tiče nastavka putovanja, to je moja briga! Spavajte mirno, na vrijeme će stići brod prikladan za Ameriku. Marijana se morala zadovoljiti ovom tvrdnjom, a nakon toga su se rastali i otišli na počinak. Za čitavog je ovog dugačkog razgovora promatrala Jeana Le Drua nastojeći po njegovim gotovo nepomičnim crtama pogoditi da li se napokon izliječio od razorne i za oboje nesretne ljubavi koju je nekoć gajio prema njoj. No na njegovom licu nije uspjela ništa pročitati, ali u trenutku opraštanja on joj je sam, uz podrugljiv smiješak, dao odgovor na to pitanje. Dok se dizao od stola i navlačio kabanicu, izjavio je obraćajući se tobože Surcoufu, ali u stvari mladoj ženi. - Vi ćete se kući vratiti sami, kapetane! Jer, ako sutra u zoru treba da razvijem jedra i otisnem se na pučinu, moram reći zbogom Mariji-Jeanni! Gospo, ne znam koliko će nam vremena oduzeti taj pothvat, a mornar nikad ne smije isploviti a da ne zagrli svoju zaručnicu. Pogled, koji je pratio ovu rečenicu, bio je pun zlobe i ciljao na Marijanu. On je jasno kao dan govorio: »Ne brinite! Izmeñu nas dvoje je sve svršeno. Postoji druga žena u mom životu...« To ju je toliko obradovalo da je uz širok osmijeh iskreno i srdačno stisla žuljevitu mladićevu ruku. I tako je potpuno umirena u pogledu prirode njihove daljnje veze nastavila s Gracchusom put za Brest, pod kišom koja kanda nije mislila prestati. Od časa kad je stigla u veliku ratnu luku, nastojala je proći što nezapaženije. Gracchus bijaše potjerao kola pravo prema pošti Sedam Svetaca i tamo ih ostavio. Bila su to unamljena kola koja će se vratiti u Pariz s prvim idućim putnikom. Pošto su natovarili prtljagu na kolica, on i Marijana, skromno odjeveni, bijahu sišli na obalu pred zamkom, s ciljem da se ukrcaju na skelu za Recouvrance. Ovaj je put, koji je Marijana poznavala još od svog boravka kod Nicolasa, bio znatno kraći nego put preko mosta koji bi ih vodio duž Penfelda pa sve do skladišta oružja u blizini velikih tužnih zidova tamnice i užarskih radionica. Jedan ribar u plavoj kapi kakvu nose mještani Goulvena, bijaše odložio mrežu koju je krpao, i uveo ih u svoju barku. Vrijeme je tog dana bilo gotovo lijepo. Hladan ali ne i jak vjetar mlatarao je zastavama na velikim okruglim kulama zamka i nadimao crvena jedra ribarskih čamaca što su plovili prema le Gouletu. Meñutim u punoj vožnji je brodar morao s oba vesla snažno zaveslati natrag da propusti fregatu koja se spuštenih jedara pobjedonosno vraćala u svom punom ratničkom sjaju, a koju je teglila velika šalupa. Pod pištaljkama nadzornika, veslači su divljački grabili more. Svi su bili robijaši u crvenim haljecima i kapama. Neki su čak s ponosom nosili zelenu kapu »doživotnih« na kojoj je, kao i na kapama »vremenskih«, željezna pločica označavala njihov matični broj. I Marijana ih je, sjedeći na klupi od hrapavog drveta, gledala s nekim neobičnim osjećajem tjeskobe i odvratnosti. Galije možda više nisu postojale, ali su ovi ljudi bili još uvijek galijoti, a Jason će uskoro zauzeti svoje mjesto meñu njima. I tek je Gracchus bijaše prenuo iz turobnog razmišljanja: - Ta ne gledajte ih, gospoñice Marijana! To vas neće usrećiti! - Ne, gospo! - pdržao ga je brodar ponovo stavljajući u pokret svoju barku - to nikako nije prizor za mladu gospoñu! Ali, robijaši se ovdje bave i svakojakim drugim poslovima. Oni kojima krcaju teret u brodove, rade u užarnici ili u radionici federa. Neki kupe smeće, a neki prenose municiju i burad baruta. Ovdje ćete vidjeti samo njih, gospo...! I na kraju ih više nećete ni primjećivati! Marijana je jako sumnjala da bi se to moglo dogoditi čak i kad bi ovdje ostala deset godina.


~ 197 ~

Pristojno nagrañen, dobričina im je poželio laku noć i izjavio da će im uvijek stajati na raspolaganju. - Ime mi je Conan - bijaše dodao. - Ima samo da me zazovete iza ove stijene i ja stižem. U pratnji Gracchusa, koji bijaše na rame uprtio kovčeg, i derana što je nosio dvije putne torbe, Marijana se uputila stepenastim uličicama Recouvrancea u pravcu kule Motte-Tangy. Bila je minula godina dana otkako je u poštanskoj diližansi napustila Brest, ali je nalazila put tako lako kao da je otišla tek prošog tjedna. Na prvi je poged nedaleko od kule prepoznala Nicolausovu kućicu s granitnim ukrasima na fasadi, bijelo okrečenim zidovima, trokutastim tavanskim prozorčićem i ubavim malim vrtom koji zima bijaše lišila cvijeća. Ništa se nije promijenilo. Pa ni dobra gospoña Le Guilvinec, susjeda koja je godinama vodila kućanstvo tajnom agentu ne sluteći čime se stvarno bavi. Obaviještena pismom, valjana je žena izjurila iz svoje kuće čim se Marijana sa svojom pratnjom pojavila u njenom vidokrugu. Dotrčala je raširenih ruku i s izrazom radosti na izduženom, malo muškobanjastom licu. Na glavi je imala tradicionalnu žensku kapu Point-Croixa, neku vrst čipkanog menhira, čvrsto vezanog pod bradom. I dvije se žene bijahu zagrlile plačući i svaka se na svoj način sjećajući krupne prilike čovjeka koji ih je već jedanput ranije združio. Neki čudan osjećaj povratka na domaće ognjište bijaše obuzeo Marijanu kad je prekoračila prag Nicolasove kućice. Stari ulašten namještaj, osvjetlani bakar, zbirka lula, kipići sedmorice svetaca na polici, otrcane knjižurine i minijaturna galija u velikoj boci obješenoj o jednu gredu niskog stropa - sve su joj ove stvari bile dobro poznate i bliske. I ona se tu udomaćila lakše još negoli joj to bijaše pošlo za rukom u obnovljenoj raskoši palače d'Asselnat. Kad god joj je to vrijeme dozvoljavalo, boravila je u ogoljenom vrtu, umotana u veliki crni šal, i odande motrila pristanište i gatove Penfelda. Nije imala što drugo činiti do čekati, jer je pitanje broda jedanput zauvijek riješio Surcouf. Ni Gracchus, kojeg bez pobližeg objašnjavanja njegova zanimanja bijaše predstavila kao svog mladog slugu, nije imao bogzna što raditi u tako maloj kući. Po cijeli je dan krstario gradom, neprestano švrljajući oko tamnice i tumarajući po bijednoj četvrti Keravel čiji su se kućerci i krivudave uličice prostirali izmeñu bogate trgovačke Sijamske ulice i odbojnih zidova kaznionice. Tako se Marijanino društvo, osim onih satova kad bi k njoj došla gospoña Le Guilvinec i u beskraj plela smjestivši se u ćošku pored vatre, svodilo na samotnu mačku koju dobra žena bijaše prihvatila i koja je voljela sklupčana spavati na kamenom ognjištu. Vrijeme kao da se zaustavilo. Prosinac bijaše nastupio i velike su oluje donosile sive valove iz zaljeva čak u unutrašnjost Gouleta. U noćima kad je vjetar zavijao još bjesomučnije nego inaće, gospoña Le Guilvinec je odlagala svoja klupka vunice, uzimala krunicu i nečujno je prebirala za spas ribara i mornara koji su u pogibelji na moru. Misleći tada na šalupu Jeana Le Drua, Marijana se takoñer molila. Jedne večeri dok je varljivo zimsko sunce zapadalo u maglu nad otočićima, gradom se zaori takav tresak da zagluši pristanišnu buku, nadgledničke zviždaljke i brodske komande izvikane punim grlom u glasnogovornike. Marijana na ovaj zbrkani urnebes odgovori brzinom konja koji je začuo trubu. Zgrabivši veliki ograč s kapuljačom, ona istrči iz kuće a da uopće nije čula što joj njena susjeda dovikuje. Preskakući kamene stepenice, sjuri niz uličice meñu vrtićima sve do obale i stiže točno na vrijeme da vidi prve dvokolice gdje izlaze iz Sijamske ulice i na keju zaokreću u pravcu tamnice. Unatoč razdaljini, ona odmah prepozna uniforme robijaških nadglednika i dugačka vozila s glomaznim točkovima, gdje su se ljudi


~ 198 ~

činili još zbijeniji i još jadniji nego pri polasku. Ali su se sjene sumraka već zgušnjavale i žalosna povorka uskoro iščezne u trakama magle što se dizala s rijeke. Drhteći pod debelim vunenim ogrtačem koji je stiskala uz tijelo, Marijana se vrati kući i stane čekati Arkadija. Pošto ja transport robijaša stigao, vikont više nije mogao biti daleko. Jedan je čas bila došla u napast da ode do mosta Recouvrance i tu ga presretne, ali ako se i on posluži skelom kao što to ona bijaše učinila pri dolasku u Brest, čekat će ga uzalud. On stiže pod vodstvom Gracchusa kojeg je zatekao na samim vratima robijašnice. Gospoña Le Guilvinec je upravo zatvarala kapke, dok je Marijana, nagnuta nad loncem na ognjištu, polako miješala gustu, mirisavu juhu sa slaninom. - Evo napokon mog ujaka koji dolazi iz Pariza, gospoño Le Guilvinec - reče bez daljnjeg objašnjavanja mlada žena dok se Bretonka već uzmuvala oko putnika. - Prevalio je daleki put. Mora da je vrlo umoran! Arkadijevo je lice zaista pokazivalo znakove iznurenosti, a njegov turoban pogled odmah uznemiri Marijanu. Njegova je šutnja takoñer bila zabrinjavajuća. Ograničio se na to da zahvali dobroj ženi na srdačnom prijemu, zatim ode do ognjišta i sjedne na kamen s kojeg se mačka bijaše makla da mu ustupi mjesto. I dalje ne govoreći ništa, pruži promrzle ruke nad plamen. Dok ga je Marijana sva u strahu šutke promatrala, gospoña Le Guilvinec je užurbano postavljala stol, ali je Gracchus usred posla zaustavi. - Pustite, gospoño. To ću ja napraviti. Bretonci su slabo razgovorljivi i rijetko kad nametljivi. Udovica iz Point-Croixa smjesta shvati da njeni susjedi žele biti sami i ona im na brzinu poželi laku noć pod izlikom da mora prisustvovati blagoslovu u obližnoj crkvici. Uhvativši svoju mačku za kožu na vratu, ona se izgubi u noći. Marijana već bijaše klekla pored Jolivala kojem glava umorno klone na ruke. - Arkadije! Što je? Bolesni ste...? On digne oči i, da bi je umirio, uputi joj slabašan osmijeh koji je samo uvećao njenu strepnju. - Jasonu se nešto dogodilo? - upita iznenada pokošena morom - oni su mi ga... - Ne, ne... Živ je! Ali je povrijeñen, Marijana, i to prilično teško! - Povrijeñen? Ali kako? Zašto? Tada Arkadije ispriča što se dogodilo. Pri zaustavljanju u Pontorsonu jedan je Jasonov sudrug u okovima, mladić od osamnaest godina, koji je govorio u vrućici, zatražio vode da ugasi neizdržljivu žeñ. A na to mu je jedan nadglednik, sebi za zabavu, prolio čitav lonac vode na glavu prije negoli ga je odalamio nogom u rebra. Taj je prizor razbjesnio Jasona. On je nasrnuo na čovjeka i šakama ga oborio na zemlju. Zatim ga je, držeći ga koljenom prikovao za tlo, stao ga daviti, ali su ostali nadglednici pritrčali svom kolegi u pomoć. Bičevi su stupili na pozornicu, a jedan od žandara bijaše izvukao i sablju. - Ranjen je u prsa - nastavi Jolival. - Te bi ga životinje bile ubile da ga na poziv jednog od osuñenika, nekog Vidocqa, ostali robijaši nisu okružili i zaštitili. - Zar... zar ga nisu liječili? Jolival odmahne glavom, zatim doda: - Samo dok je trajao odmor i samo njegovi drugovi koji su ga njegovali kako su najbolje mogli, ali su ih sve, za kaznu, natjerali da dvije etape prevale pješice. Mislim da neće živ stići. - Grozno! - promuca Marijana bezbojnim glasom. Sjedeći šćućurena, zgrčenog tijela, zurila je kroz prisnu joj prostoriju a da je nije zapažala. Ono što je vidjela, bio je put po kojem su šibali kiša i vjetar, a po kojem se vukao jedan teško povrijeñen i lancima sapet


~ 199 ~

čovjek što su ga pridržavale jedna ili dvije druge ljudske sablasti isto tako iznemogle kao i on. - On to neće podnijeti! - nastavi Marijana glasno svoju misao. - Oni će ga ubiti! Postoji li kakva bolnica za te nevoljnike? Odgovor ovog puta doñe od Gracchusa: - Postoji jedna u tamnici. A i ja sam mislio da se robijaši, prije dolaska ovamo, podvrgavaju liječničkom pregledu u previjalištu u Pont-a-Lezenu, nedaleko odavde... - Njegovi ga čuvari nisu htjeli tamo ostaviti, jer se iz previjališta lako može pobjeći. Osim toga se nadglednik, kojeg bijaše napao, usprotivio tome da dolje ostane. Rekao je da će ga i u tamnici do te mjere izliječiti da će biti kadar podnijeti kaznu koju će tražiti za njega... Taj čovjek nije drugo do zlurada i osvetoljubiva stoka. Neće biti zadovoljan dok svoju žrtvu ne dotuče. - Kaznu? Kakvu kaznu? - Batinanje i samicu, što može potrajati i nekoliko mjeseci ako ga toljaga prije ne dokrajči! A iz samice se ne bježi. Strava i užas zamijeniše kod Marijane iščekivanje koje bijaše prolazilo srazmjerno spokojno zahvaljujući osnovnim nadama što ih je donijela iz Saint-Maloa. Sad je tek shvatila da je Jason zarobljenik jednog strašnog i neumoljivog stroja iz kojeg će se teško iščupati i koji prijeti da ga samelje Njegovo sadašnje stanje isključuje svaki pokušaj bijega, a on će ozdraviti, ako uopće ozdravi, samo zato da bi ga mogli dovesti u još gore stanje. Dok je ovako žalosno maštala, Gracchus je uz psovku navukao mornarsku kabanicu koju bijaše kupio da bi se lakše mogao pomiješati sa žiteljima velike luke. Zatim nabije na uši kapu od smeñe vune i brzim se korakom uputi prema vratima. Marijana ga zaustavi: - Kuda ideš u ovo doba noći? - U Keravel. Uz kapiju tamnice postoji krčma u koju nadglednici robijaša dolaze da piju. Ja tamo često zalazim i tamo sam stvorio jedno poznanstvo, poznanstvo s nekim narednikom La Violetteom koji ništa na svijetu ne voli koliko čašicu. Pomoću jedne porcije ruma izvući ću iz njega obavještenja koja hoću... a hoću da znam što se zbilo s gospodinom Jasonom. Na te se riječi upali iskra u obeshrabrenom Jolivalovom pogledu. - Evo što znači korisno poznanstvo. Nisi tračao vrijeme, momče! Za večeras idi sam, ali sutra ću ti i ja pomoći u napajanju tog vojnika. Kad se mladić poslije dva sata vratio, Marijana i Jolival su se još uvijek zadržavali u dnevnom boravku. On je šutke pušio pored vatre, a ona je, ne mogavši se skrasiti na jednom mjestu, dovršavala pospremanje suda i time pokušavala zavarati svoje nestrpljenje. Obavještenja, koja je Gracchus iscijedio iz narednika La Violettea i njegovog pehara s rumom, potvrñivala su u svim točkama Jolivalove vijesti, ali uz izvjesno poboljšanje: jedan je osuñenik, teško povrijeñen, odmah bio primljen u bolnicu. Naime, na njegovu sreću se mladi ranarnik, zadužen za liječnički nadzor u tamnici, još tamo nalazio u trenutku kad je povorka kažnjenika stigla. Jedan ga recidivist, kojeg su ponovo sprovodili na robiju i koji ga pozna, bijaše alarmirao i on je odmah pregledao ranjenog zatvorenika. »Francois Vidocq«, pomisli Marijana. »Opet on!« Ali sad je sa zahvalnošću u sjećanju oživljavala nehajnu priliku koja ju je toliko bila razljutila u la Forceu. I umalo mu ne uputi molitvu-zahvalnicu, jer je samo njemu Jason dugovao što je u ovom trenutku još na životu. Ali koliko će to još potrajati? Onaj će ga čovjek, kojeg bijaše udario, jamačno iz mržnje okružiti budnom stražom, a ta će mržnja u toku slijedećih dana podržavati u duši mlade žene jedno neodreñeno ali uporno strahovanje.


~ 200 ~

Te bi dane vanjski promatrač bio ocijenio spokojnim i jednoličnim, ujednačenim poput oglašivanja crkvenih zvona i kaštelanskih topova. Žitelji male kućice živjeli su kao čestiti ljudi, pri čemu je svaki od njih izvršavao svoje sitne kućanske dužnosti. Ponekad su odlazili u šetnje na kojima su se ujak i nećakinja mogli vidjeti kako ozbiljnih lica, ruku pod ruku, hodaju ulicama grada i po ravnici ispred zamka, ili pak posjećuju luku i stare četvrti. Mladi je sluga, kad nije bio u službi, naveliko besposličario nosom parajući zrak, kako to i priliči mladiću njegove dobi. Ostajao je čitave sate na keju Penfeld promatrajući robijaše kako topovsku tanad i granate tovare u ratne lañe ili pak namataju nove konope što su izlazili iz ruku njihovih drugova, kako rade na popravcima brodova ili pored brodogradilišta slažu na hrpu ogromne cjepanice svježe izrezanog drveta koje je odisalo mirisom njihovih rodnih šuma. Ali sve su ove na izgled bezazlene šetnje imale dvostruku svrhu: čuti što je moguće više novosti i vrebati dolazak »Saint-Genolea«. Škuna je neobjašnjivo kasnila. Prema Jolivalovoj procjeni, imala se pojaviti prije najmanje tjedan dana i ta je odgoda Marijanu duboko zabrinjavala. More je u zadnje vrijeme bilo tako surovo! Tko je mogao znati da li je brodica uspjela bez zapreka preći kroz tjesnac Tromveur koji slovi kao vrlo pogibeljan, oplovili rt Saint-Mathieu i stići u lučicu Conquet, ili ju je oluja skrenula s puta i razbila o grebene? Ni ribari nisu tih dana izlazili, a na gatovivima i po krčmama se priča da već petnaest dana nikakva vijest nije stigla sa susjednih otoka. Podivljalo more bijaše odrezalo Molene i Ouessant od kopna, kako je to često zimi bivalo... No kad bi se vrata i kapci na kući čvrsto zatvorili, njeni bi se stanovnici posvetili manje više bezazlenim poslovima. Jolival je čitave sate pažljivo raščinjao velike bronzane sue, krupne i debele kako se samo poželjeti moglo, i onda ih ponovo sastavljao pošto bi u njihovu unutrašnjost skrio pokoji zlatnik; naime, posjedovanje izvjesne svote predstavljalo je za robijaša neophodno oružje. Takoñer je od britkog čelika izradio registarsku pločicu koju svaki zatvorenik nosi na svojoj kapi. To pošto je od narednika La Violettea saznao broj pod kojim je Jasan bio upisan. Ova je pločica, zahvaljujući sićušnim zubima kao u pile, mogla lako prerezati željezo. Što se tiče Marijane, ona je naučila peći kruh, i dvije velike glave bijahu već otputovale u tamnicu, takoñer zahvaljujući La Violetteu. U svakoj se od njih krio po komad civilne odjeće... Kad bi se večer spustila, Jolival i Gracchus bi se išuljali iz kuće i otišli u krčmu »Djevojka iz Jamajke« u Keravelu gdje su ih već smatrali domaćinima. A vijesti koje bi odande donosili, bile su ohrabrujuće: ranjenik se oporavlja polako ali sigurno. Njegova su mladost i snažna tjelesna graña pobijedile boljku. Opasnost od infekcije bila je uklonjena, što više, prema Arkadiju kao i prema tamničkom ranarniku, blizina mora je predstavljala izvrstan lijek za rane. Ali Marijana ipak nije mogla bez jeze misliti na skučen krevet od morske trave na kojem je i dalje okovan - jer robijaši nikad ne napuštaju svoje lance - počivao ljubljeni čovjek. Božić se približavao; te je godine padao u utorak. A u prethodni petak, koji je kao i svaki petak bio tržni dan u Brestu, Marijana se pridružila gospoñi Le Guilvinec te s njom otišla u Sijamsku ulicu gdje je ova obavljala kupovine za proslavu velikog blagdana do kojeg Bretonci možda još više drže nego ostali Francuzi. Izgledalo bi sumnjivo da je nova stanovnica Recouvranzea postupila različno od svojih susjeda. Vrijeme je bilo blago ali vlažno. Magla je sve stvari obavila žutim velom zbog kojeg je vreva u Sijamskoj ulici, uvijek vrlo živa u tržišne dane,


~ 201 ~

ostavljala neki neobičan dojam. Prugasta odijela mornara u šeširima od lakirane kože, kao i bogate ženske nošnje živih boja i raznolike već prema rodnom selu, činili su se nestvarnima. Djevojke iz Leona, s visokim čunjastim kapama i umotane do zemlje u dugačke šalove s resama, poprimale su izgled čarobnica iz bajki, a djevojke iz Flouarea, u odjeći izvezenoj purpurom i zlatom, podsjećale su na kipove djevica što su izašle iz svojih udubljenja u crkvama. Čak su i starije žene, u svojim zagasitim haljinama, djelovale čudesno, poput nekih nadnaravnih bića što su izronila iz tame vjekova. Muškarci u izvezenim prslucima, širokim nabranim gaćama i okruglim šeširima, bili su takoñer vrlo slikoviti. Dok je prateći gospoñu Le Guilvinec obilazila tezge s kamenicama i brda kupusa, Marijana vidje kako prema njoj dolaze dvokolice natovarene otpacima. Četiri su ih robijaša, od kojih jedan sa zelenom kapom nepopravljiv, gurala i vukla pod tupim pogledom jednog nadzornika koji ih je pratio nehajno i bezbrižno, uzdignuta nosa i s rukama na leñima, ne mareći za sablju što ga je lupkala po listovima. Nitko nije obratio pažnju na ovu malu skupinu. Za stanovnike Bresta su robijaši na poslu predstavljali najobičniju svakidašnjicu. Samo su pojedinci prema nekim pokazivali srdačnost kao prema starim znancima. To je očito bio slučaj čovjeka u zelenoj kapi, jer mu jedan trgovac, koji je na pragu svog dućana pušio dugačku zemljanu lulu, prijateljski domahnu rukom. Zatvorenik odgovori pokretom glave i Marijana odjednom prepozna Vidocqa. Sad joj je bio sasvim blizu. Privučena kao magnetom, ona ne odoli želji da na sebe svrne njegovu pažnju. Gospoña Le Guilvinec se upravo zaustavila pod kišobranom jednog povrćara i tu se zabrbljala sa staricom u menhiru poput njenog, te se dalje nije brinula za svoju drugaricu. Marijana digne ruku. Živ se robijašev pogled smjesta prikuje za njen. On se neprimjetno nasmiješi pokazujući time da ju je prepoznao. Zatim joj trzajem glave označi ugao susjedne ulice gdje je hrpa smeća čekala da bude pokupljena. I napokon mignuvši u pravcu nadglednika koji je zijevao iza dvokolica, baci kamenčić u zrak dajući joj time na znanje neka dobaci srebrnjak u stražarevu ruku. Marijana iz svega ovoga shvati da joj je zakazao sastanak pored gomile otpadaka i da će pomoću novca moći s njim razmijeniti nekoliko riječi. Ona se hitro povuče izmeñu dviju skupina ljudi, nezapažena od svoje družbenice, potrči prema uglu uličice i sačeka da kolica doñu do nje. Tada iz torbice izvuče srebrnjak i tutne ga čuvaru u ruku mrmljajući kako bi željela reći tri riječi čovjeku u zelenoj kapi. Stražar slegne ramenima i raskalašeno se nasmije. - Blaženi Vidocq! On, znači, mora imati sve ljepotice! Idite, idite, ali požurite se, dajem vam jednu minutu... ništa više! Uličica je zjapila polumračna. Bio je to zapravo ćorsokak nad kojim je takoñer lebdjela maglena koprena. Marijana uñe u nj, dok se robijaš uz zlokoban zveket lanca bijaše naslonio na zid od cigle, i tu čekao zaklonjen malim drvenim raspelom koje je krasilo ugao kuće. Zadihana kao da je dugo trčala, Marijana upita: - Imate li kakvih novosti? - Da. Vidio sam ga jutros. Bolje mu je, ali još nije ozdravio. - Koliko vremena još? - Najmanje tjedan, deset dana možda. - A onda? - Onda? - Da... čula sam da će biti podvrgnut kazni. Robijaš slegne ramenima kao da je htio reći da je protiv sudbine čovjek nemoćan.


~ 202 ~

- Sigurno će ga dopasti batinjanje. Ali sve ovisi o čovjeku koji će kaznu izvršavati... Ako taj ne bude prestrog, mogao bi sve to izdržati. - Ali ja, ja ne mogu izdržati ni pomisao na to! On mora pobjeći... prije toga! Ako ne, bit će osakaćen, a možda još i gore od toga! Žustro poput zmije, robijaševa ruka sklizne iz džepa na njegovom haljetku od crvenog platna i obori se na mišicu mlade žene. - Tiše, zaboga! - progunña. - Govorite o tome kao da se radi o odlasku na misu! Mislimo mi na to, bez brige! Imate li brod? - Imat ću ga... vjerujem. Još nije stigao i... Vidocq se namršti. - Bez broda to nije moguće. Čim se u tamnici da uzbuna, svi se ljudi iz okolice odmah dignu u potjeru. Uhvatiti »drugara u povratu«, to donosi sto franaka... a pored tamnice nalazi se ciganska čerga koja je samo za to i tu! Prave džukele su to! Čim top najavi uzbunu, oni grabe kose i vile i trče u lov. Kolica bijahu već ukrcala hrpu otpadaka, a stražareva se glava pojavila iza križa. - Gotovo je, Vidocq! Hajdemo... Čovjek posluša, napusti svoje odmorište i krene prema uglu ulice. - Kad vaš brod stigne - reče još - obavjestite Kermeura, vlasnika »Djevojke iz Jamajke«. Ali gledajte da to bude najkasnije za deset... najranije za tjedan dana...! Kenavo6 Ne vodeći brige o gospoñi Le Guilvinec, koja uostalom bijaše iščezla i vjerojatno je tražila po tržnici, Marijana siñe prema obali pod zamkom. Pošla je odmah da se vrati u Recouverance i Jolivalu ispriča što se dogodilo. Unatoč nizbrdici i oblucima kojima je ulica bila popločena i koji su od vlage postali skliski, ona je gotovo trčala dok su joj se Vidocqove riječi motale po glavi: »Deset dana najkasnije, sedmica dana najranije.« A Le Dru još nije stigao... i možda nikad neće stići...! Treba istog časa nešto poduzeti, naći neki brod... Nije se više moglo čekati! Mora da se Maloancu nešto dogodilo, i prema tome se nameću nove, hitne odluke... Srećom je stari Conan, brodar bio s ove strane rijeke. Sjedeći na kamenu tako spokojno kao da sunce sja, pušio je lulu i s vremena na vrijeme pljuonuo u vodu. Da se slučajno našao na drugoj obali, izbezumljena bi se Marijana jamačno bila bacila u vodu da brže stigne. Ona skoči u čamac prije negoli je valjani čovjek primijetio da ima mušteriju. - Brzo! - naredi. Prevezite me! - Nego što! - slegne dobričina ramenima ne uzbuñujući se. - Kud ste navalili? Dospjet ćete umrijeti! Ta omladina! Uvijek nekuda trči...! Ali ipak zavesla odlučnije nego obično i Marijana poslije nekoliko trenutaka iskoči na stijenu dobacujući mu srebrnjak. Zatim se trkom uputi prema svojoj kući i upadne u nju poput vihora, bez daha. Stojeći pored stola, Jolival je čavrljao s ribarom koji bijaše stavio na stol punu košaricu sjajno-plavih skuša. Miris svježe ribe širio se po sobi i miješao s mirisom plamtećeg drveta. - Arkadije - vikne Marijana - treba smjesta naći brod... Vidjela sam... Ona zastane. Dva su se čovjeka okrenula prema njoj, a ona opazi da ribar nije nitko drugi do Jean LeDru. - Brod? - reče svojim mirnim glasom. - A čemu? Zar vam moj nije dovoljan? Noge joj se posjekoše i ona se sruši na klupu, otkopča kaput koji ju je gušio, te zbaci kapu koja je pokrivala kosu. - Vjerovala sam da više nećete doći, da vam se nešto dogodilo... ne znam ni sama što - uzdahne.

6 Zbogom.


~ 203 ~

- Ne, sve je sretno prošlo! Samo sam morao pristati u Morlaixu i tamo se zadržati nekoliko dana. Jedan se od mojih ljudi bio... razbolio. On se očito ustručavao dati pobliže objašnjenje, ali je Marijana bila suviše sretna što ga vidi, a da bi se uhvatila takve sitnice. - To nije važno, budući da ste ovdje - reče. - I brod je tu? - Da, u blizini kule Madeline. Ali za koji čas produžujem za Conqet. - Produžujete? Jean Le Dru rukom pokaže na košarice skuša. - Ja sam običan ribar koji je došao da proda svoju ribu i očito u Brestu nema što da radi kad obavi svoj posao. Ali budite bez straha, vraćam se sutra. Je li sve spremno onako kako smo se dogovorili u Saint-Malou? U nekoliko su mu riječi, prvo Arkadije, zatim Marijana, izložili sve što se dogodilo, a što on još nije znao: Jasonovo ranjavanje, nemogućnost da se prije isteka sedmice dana pristupi njegovom oslobañanju, i opasnost od kazne koja mu prijeti čim koliko-toliko ozdravi i koja ostavlja tako malo vremena za njegovo spašavanje iz tamnice. Jean Le Dru je ovo kazivanje saslušao namrštena čela i sve nervoznije grickajući vrške svojih brkova. Kad je Marijana okončala i prepričavanje svog maloprijašnjeg razgovora s Vidocqom, on udari šakom po stolu tako žestoko da ribe iskočiše iz svog zatvora od algi i trstike. - Vi zaboravljate samo jednu stvar koja, meñutim, ima svoju važnost: more. S njim se ne može činiti što se hoće, a za tjedan dana će se vrijeme tako pogoršati da će tjesnac Iroise postati neprohodan. Osim toga, prije negoli mine pet dana, zatvorenik se mora stvoriti na brodu koji će po njega doći u le Conquet. - Na brodu? Kakvom brodu? - Što vas briga! Na onom koji će ga prevesti preko oceana, naravno! Stiže u Ouessant za tri dana i tu se ne može dugo zadržavati a da ne padne u oči obalnoj straži. Dakle, krećemo na Badnjak! Marijana i Jolival se pogledaju, zanijemili su. Da li je to Le Dru poludio ili pak nije razumio ni riječi od onoga što mu se kazalo? I mlada se žena prva javi blago mu ponavljajući: - Jeane, rekli smo vam da prije tjedan dana Jason neće imati potrebnu snagu da se pentra po kopnu ili da se vere po zidu ili da se upusti u bilo koji drugi fizički težak pothvat što ga bijeg iziskuje. - Ima, pretpostavljam, bar toliko snage da prepili lanac koji ga veže za krevet? Pogotovo kad ste mu, kako mi to rekoste, doturili potreban alat i novac koji mu je morao omogućiti malo bolju ishranu. - Sve smo to učinili - odreže Jolival. - Ali to nije dovoljno. A što vi smjerate? - Oteti ga, sasvim jednostavno! Znam gdje se nalazi tamničarska bolnica: na samom kraju zatvorskih zgrada, gotovo izvan njih. Zidovi su joj niži i prema tome ih je lakše savladati. Nas smo dvanaestorica, i svi vični pentranju po jarbolima za najžešće oluje. Ući u bolesničku sobu, domoći se vašeg prijatelja i spustiti ga niza zid, bit će igrarija. Pomlatit ćemo sve što nam se nañe na putu i, vjerujte mi, sve će biti časno obavljeno. Na Badnjak, u ponoć, diže se plima. Odjedrit ćemo s njom. »Saint-Guenole« će čekati usidren u dnu Keravela. I napokon - doda uz smiješak koji mu je izmamio zbunjen izraz lica njegovih sugovornika - u božičnoj noći slave i čuvari, na svoj način, Kristovo roñenje. Napit će se kao svinje i izaći ćemo bez po muke s njima na kraj! Ima li primjedbi? Marijana duboko uzdahne kao da je nakon dugog ronjenja ponovo izašla na zrak. Poslije svih ovih dana nevjerice i strahovanja, nepokolebljivo ju je samopouzdanje Jeana Le Drua gotovo ošamutilo. Ali, Bože, kako je to samopouzdanje utješno i ohrabrujuće!


~ 204 ~

- Ne usuñujem ih se dati - odgovori uz osmijeh. - Ne biste prihvatili ni jednu jedinu, zar ne? - Ni jednu jedinu - potvrdi on ozbiljno, ali mu oči najednom stanu žmirkati dok je na rame tovario košaru s ribom. Slabašna iskra zasvjetluca u njegovom pogledu, što je kod ovog šutljivog Bre-onca bilo znak pretjerano velike radosti. - Obavijestite zatvorenika za ponedjeljak navečer. Neka mu lanac bude prepiljen do jedanaest sati. Sve ostalo je moja briga, što se vas tiče, pripazite na dolazak mog broda, a kad ga vidite uz gat sačekajte noć i onda se iskradite do njega! Mahnuvši rukom u znak pozdrava, mornar izañe iz kuće, preñe mali vrt i s košarom na ramenu krene velikim koracima u pravcu luke. Načas se začu kako kroz strme uličice zvižduće podrugljivu pjesmicu mornara, onu istu koju jednog jutra strave i užasa Marijana bijaše slušala gdje se u maloj jedrilici udaljuje prema pučini, dok je ona u zarobljeništvu obalnog gusara Morvana.

Trideset i prvog dana kolovoza mjeseca Vidjesmo kako nam pod vjetrom put presjeca Jedna fregata iz Engleske...

Pošto su ostali sami za stolom na kojem Jean bijaše ostavio nekoliko riba, Marijana i Jolival se pogledaju ne znajući što bi jedno drugom rekli. Napokon Arkadije slegne ramenima, digne se i uzme cigaru iz sivo-plavog pehara od holandske majolike, te pošto ju je nekoliko trenutaka držao pod nosom, pridigne se nad vatru i uzme komadić žeravice. Mirisav dim ispuni prostoriju i nadvlada snažan vonj ribe. - On je u pravu - reče konačno. - Samo smjelost nešto znači u ovakvom pothvatu. A osim toga, nemamo izbora. - Mislite da će uspjeti? - upita Marijana bojažljivo. - Čvrsto se nadam! U protivnom slučaju, drago moje dijete, ništa nas neće spasiti: sve će nas povješati o okrižicu na jarbolu kakvog ratnog broda, osim ako im ne bude milije da nas postrijeljaju. Jer, naravno, ako nas uhvate, ode nam glava. To vas straši? - Straši? Jedina stvar koja me straši, Jolivale, to je živjeti bez Jasona. Sve mi je ostalo savršeno svejedno, čak i uže ili meci... Arkadije požudno povuče nekoliko dimova iz svoje cigare, zatim sa zanimanjem osmotri njen užareni vršak. - Uvijek sam znao da posjedujete svojstva velike ljubavnice, velike junakinje... ili velike luñakinje! - reče umiljato. Ja osobno mnogo volim da živim, a pošto ovdje u kući imamo sedam svetaca, idem im se svima redom pomoliti neka učine da nam ova burna božična noć, što nam nagovještava naš vatreni kapetan, ne bude i posljednja. I Arkadije ode da u vrtu dopuši cigaru, dok se Marijana prepuštena sama sebi, nesvjesno prihvati, kuhanja ribe. 24. je prosinca loše započeo. Konačno svanuvši, dan je iznio na vidjelo maglu koja se nožem mogla rezati, tako gustu i tako žutu da je Recouvrance, sa svojim rijetkim stablima i sivim kamenim zidićima izgledao kao neki izgubljeni svijet što nošen strujom pluta u nekom mutnom beskraju. Jedva se mogla nazreti i sama kula Motte-Tanguy. Sve ostalo: grad, luka, zamak i uvala bijahu iščezli, pa se brežuljak dojmio poput balona koji je razvezao svoje konope i poletio prema nebu. Marijana, koja čitave minule noći nije oka sklopila, promatrala je maglu kivno i s mržnjom. Činilo se da sudbina pakosno uživa u tome da joj otežava posao. I ona joj je to zamjerila, zamjerila prirodi, zamjerila sebi samoj što je tako uzrujana, čitavom svijetu što se i dalje mirno vrti dok ona umire od zebnje. U svojoj je uzbuñenosti neprestano ponavljala da nikad neće dočekati dolazak »Saint-Guenolea«, te Jolival


~ 205 ~

na kraju, oko podne, pošalje Gracchusa da se smjesti na jednoj stijeni na rtu pod zamkom i odande osmatra uplovljavanje brodova. Donekle umirena, Marijana se tada upne da, bar na izgled, normalno proživi ostatak ovoga sudbonosnog dana koji će biti odlučujući za čitav njen budući život. Pa ipak je stoput upitala Jolivala, do zubi naoružanog strpljenjem, je li siguran da je Jason obaviješten o svim pojedinostima, i je li Francois Vidocq, onako kako je to tražio, takoñer obaviješten zato da bi mogao pomoći Amerikancu, te sam možda iskoristiti nenadanu priliku. Jer Marijana je jako sumnjala da bi robijaš mogao propustiti ovakvu zgodu... U toku jutra gospoña Le Guilvinec, koja je Badnjak imala provesti kod svoje nećakinje u Portzicu, bijaše došla da provjeri je li njena susjeda opskrbljena sa svim potrebnim i neće li joj nešto možda uzmanjkati za njena izbivanja. Donijela je, naravno, i tradicionalni badnjak koji mora polako dogorjevati na ognjištu dok se čeka odlazak na ponoćku. Bio je lijepo ukrašen crvenim vrpcama, pozlaćenim lovorom i granama božikovine, te se Marijana pokaza ganuta ovim dokazom prijateljstva, to tim više što je brižljivo skrivala svoju namjeru da tokom noći napusti Brest i nikad se više u njega ne vrati, i što je nećakinjin poziv ocijenila kao dobročinstvo neba. Valjana se žena toliko kajala što je svoje prijatelje napuštala za ovaj prvi Božić, da je navratila još nekoliko puta da ih upita ne bi li ipak više voljeli da ona ostane ili pak da oni poñu s njom k njenoj rodbini. No na njihovo ljubazno ali odlučno odbijanje, ona se konačno s njima oprosti, prethodno izgovorivši brojne »na žalost« i nakljukavši Marijanu savjetima u pogledu mjesnih običaja: ljubazno primati mlade božićne pjevače, ne zaboraviti se pomoliti za pokojnike prije odlaska na ponoćku, pripremiti pogaču i pijetla za skromnu noćnu gozbu koja slijedi poslije mise, itd. Izmeñu ostalog joj je ozbiljno preporučila neka ostane natašte do večeri. - Bez ičega? - usprotivi se Jolival. - Kad je već i inače čitava muka natjerati je da normalno jede? Gospoña Le Guilvinec podigne poučno prst prema pocrnjelim gredama na stropu: - Ako hoće da se obistine čuda u toku svete noći ili naprosto ako želi da joj se ispune želje, ne smije ništa jesti čitav dan i čitavu večer, sve dok na noćnom nebu ne nabroji devet zvijezda. Ako je još natašte kad izañe deveta zvijezda, onda može s punim pouzdanjem čekati dar božji! Arkadije bi se možda upustio u raspravu, pošto je njegov filozofski um odbijao svaki oblik vjerovanja koje ima bilo kakve veze s praznovjerjem, ali ga Marijana preteče. Opčarana poetičnošću proročanstva, prijateljski pogleda udovicu iz Pont-Croiya, sličnu nekoj antičkoj Sibili u toj svojoj crnoj odjeći: - Deveta zvijezda! - reče ozbiljno. - Čekat ću, da čekat ću da izañe. Ali po ovoj magli... - Magla će otići s plimom. Neka vas Bog čuva i usliša, gospoñice! Nicolas Mallerousse je dobro učinio što vam je dao svoju kuću. I ona nestade, pošto je po zadnji put pogladila svoju mačku koju je ostavila svojim susjedima na brizi. Marijana je s nekim čudnim osjećajem tuge gledala kalko joj crni ogrtač leprša na putu prema crkvi. Rastjerivana kratkim naletima vjetra, magla se poče razrijeñivati i kako je to predskazala gospoña Le Guilvinec, oko podne se potpuno rasplinu i vrati krajoliku svu njegovu surovu ljepotu. Bio je prošao približno jedan sat otkako se raspršila, kadli škuna s crvenim, šiljastim jedrima uplovi u tjesnac pod zamkom i uñe u Penfeld. Bio je to »Saint-Guenole« koji je stizao na dogovoreni sastanak. Pustolovina je započela...


~ 206 ~

Kad se potpuno smrklo, Marijana, Jolival i Gracchus tiho napuste kuću pošto su brižljivo zatvorili vrata ali ostavili odškrinut prozor i kapak da bi udovičina mačka, uostalom snabdjevena dovoljnom količinom mlijeka i ribe, mogla odlaziti i dolaziti kako je to bila navikla. Gracchus spretno preskoči zidić i turne susjedi pod vrata kjuč od kuće, kao i pismo s objašnjenjem da su se Marijana i »njen ujak« najhitnije morali vratiti u Pariz. Već je bilo proteklo dosta vremena otkako su top u zamku i veliko zvono tamnice objavili konac rada i otkako su zvonici zazvonili na večernju zdravo-mariju, ali grad još nije spavao kako je to činio inače u ovo doba. Na ratnim su se brodovima, koji bijahu svečano ukrašeni, palili fenjeri i osvjetljavale krmnice najavljujući gozbu božićne noći što će biti prireñena za štabove. Po krčmama su promukli glasovi neskladno započinjali stare božićne i mornarske pjesme, dok su se čitave obitelji, u blagdanskim kapama i šeširima, muškarci sa svjetiljkama u jednoj ruci i cjepanicama od kvrgavog drveta u drugoj, žurili k svojim prijateljima da tamo provedu večer i sačekaju čas službe božje. Vidjele su se i skupine mladića koji su nosili grane ukrašene vrpcama i kucali na sva vrata, te za nekoliko novčića ili kolačića pjevali božićne pjesme iz sveg glasa. Čitav je grad mirisao po jabukovači, rumu i palačinkama. Nitko ne obrati posebnu pažnju na tri prolaznika unatoč malom kovčegu koji je sadržavao nešto odjeće i Marijanin nakit i koji je Gracchus nosio pod miškom prekrivenom njegovim velikim ogrtačem, i unatoč torbi koju je mlada žena držala u ruci. Nisu se mnogo razlikovali od ostalih noćnih šetača. Pošto su prešli preko mosta Recouvrance, jer sad im je put bio kraći, počeše nailaziti i na pijance. U dnu Sijamske ulice, svjetla iz lučkih krčmi dopirala su daleko na kaldrmu i čak tu i tamo obasjavala crnu vodu. Vladao je pravi blagdanski ugoñaj. Samo su malobrojni brodovi, koji su odlazili s plimom, pokazivali izvjesnu živost. Držeći Arkadija ispod ruke, Marijana je čitavim putem buljila u crno nebo brojeći rijetke zvijezde koje su se na njemu palile. I do tada je bila nabrojala svega šest, te njen tjeskoban izraz lica izmami Jolivalu smiješak: - Ako se oblaci ne raziñu, umrijet ćete od gladi, drago moje djete. Ali ona samo šutke odmahne glavom u pravcu visokog jarbola jedne fregate nad kojim se iznenada pojavila sedma zvijezda. Što se tiče gladi, neće je osjetiti sve dok se ponovo ne sastane s Jasonom. U istom trenutku ona zapazi škunu u dnu Keravela i na njenoj palubi priliku Jeana Le Drua koji je kretnjama dozivao. Pored jednog briga, »Tridenta«, i dvije fregate, »Ja Sirene« i »l'Armide«, usidrenih nedaleko od nje, izgledala je majušna, ali joj je skromna vanjština sama po sebi bila zaštita, isto kao i jedina, neugledna svjetiljka okačena o veliki jarbol. U tili se čas bjegunci nañoše na brodu. Pri žutom svijetlu fenjera, Marijana iznenada vidje kako se oko nje zatvara šutljiv obruč lica koja su izgledala kao isklesana iz mahagonija, ali su kose i brade kod većine bile svijetle. Svi slično odjeveni u grube, tamne majice i s kapama nabijenim na čelo, ljudi Jeana Le Drua mnogo su više ličili na gusare nego na čestite mornare, ali im se u očima svima ogledala ista divlja odlučnost, a pod majicom nazirali mišići, čvornoviti poput grana kakvog starog hrasta. - Točni ste! - promrmlja Le Dru. - Siñite u kabinu, Marijana, i sačekajte nas. Vaš gospodin... ujak će vam praviti društvo. Dvoje imenovanih istovremeno otvoriše usta i pobuniše se. - Ne dolazi u obzir! - reče Arkadije. - Idem s vama. - I ja - oglasi se Marijana kao njegova jeka.


~ 207 ~

Jedan od članova posade, riñokos, krupan čovjek, koji je izgledao kao mrki medvjed, odmah se usprotivi tom zahtjevu. - Već je dovoljno to što imamo ženu na brodu, kapetane! Ako je još moramo vući sa sobom... - Vi me nećete »vući« - naljuti se Marijana - a ako poñem s vama, toliko ću kraće boraviti na vašem brodu. I konačno, čovjek po kojeg idete, pripada meni. Hoću da riskiram s vama... - I da se pentrate po zidu, s tim vašim suknjama? - Čekat ću dolje. Bit ću na straži. A umijem se služiti i ovim! - doda razmičući skutove svog ogrtača i pokazujući jedan od Napoleonovih pištolja, utaknut u pojas. Riñokosi prasne u smijeh. - Sto mu gromova! Kad je tako, doñite, ljepotice! Budući da niste mekušac, možemo i na vas računati, a jedan pomoćnik više nikad nije na odmet. Jean Le Dru, koji je za vrijeme ovog dvoboja riječima bijaše načas sišao u potpaljublje, ponovo se pojavi brižljivo zakopčavajući kabanicu, ali je Marijanino živo oko dospjelo da oko njegovog tijela vidi omotano dugačko uže. On brzim pogledom preñe preko svoje družine. - Svi spremni? Joele, imaš li konopac? A vi, Thomase i Gouivene, jeste li uzeli kuke? Tri čovjeka, meñu njima i riñokosi, istovremenim pokretom zadignu svoje debele majice. Jedan je bio omotan užetom kao i sam Jean, druga dvojica, od kojih jedan riñokosi koji mora da se zvao Thomas, imali su za pojas pričvršćene dugačke željezne čaklje namijenjene prebacivanju konopa preko zida. - Onda naprijed! - odredi mladi stariješina. U malim skupinama, molit ću lijepo, i što prirodnija ponašanja! A vas troje - obrati se pridošlicama - vi ćete nas slijediti na izvjesnom odstojanju i vladati se kao da idete slaviti Božić kod prijatelja. Pazite da ne zalutate uličicama Keravela. - Nema opasnosti! - promrsi Gracchus. - Poznajem tu ñavolsku četvrt kao svoj džep. Mogao bih po njoj ići zatvorenih očiju. - Bolje da ih otvoriš, momče! To će te očuvati mogućih iznenañenja. Jedan za drugim napustiše brod. Na palubi su ostali samo stari čovjek koji se odazivao na ime Nolff, i mornarski početnik Nicolas. Marijana i njena pratnja krenuše posljednji. Prsti mlade žene nervozno su se grčili na Jolivalovoj mišici. Unatoč hladnoći, imala je dojam da se guši. Kad se uputiše smrdljivim ulicama Keravela, nakazne joj se kuće sa svojim nepravilno izbečenim katovima učiniše kao nemani koji se kane baciti na nju. Još nikad nije bila u ovoj od Boga ali ne i od ljudi napuštenoj četvrti; turobna slika ovog vijugavog rukavca, gdje se povremeno palilo crveno svijetlo kakve krčme s prljavim zastorima, imala je nešto stravično. Daleko naprijed, kao u dnu nekog tunela, jedna je svijetiljka škripala, obješena o lonac svezan od jedne kuće do druge, ali po mračnim ćoškovima uzrujana je Marijana vidjela pacove gdje uz sitan pisak trče i naganjaju se meñu otpacima. Tanka se traka neba bijaše toliko suzila da se nije mogla vidjeti ni najmanja zvijezda. - Trebalo je da ostanete na brodu - progunña Jolival osjetivši kako drhti. Ali ona se odmah ukruti: - Ne, ni po koju cijenu! Morali su se poslužiti zaobilaznim putem da bi izbjegli prolaz pored visokih tamničarskih vrata gdje su vojnici čuvali stražu. No tri se prijatelja ubrzo nañoše u zaklonu od velikih crnih zidova kuda je iz obližnje ulice dopirao bat ravnomjernih stražarskih koraka. Zatim proslijediše izmeñu robijašnice i, u ovo pozno doba, pustih užarskih radionica, zaokrenuše udesno za ćošak i iza jednog mnogo nižeg zida opaziše nekoliko prozora s rešetkama: bila je to bolnica. Prozori su bili


~ 208 ~

osvijetljeni slabašnim, crvenkastim svjetlom koje je vjerojatno potjecalo od kakve noćne lampice. Ispod ovog prozora Jean Le Dru rasporedi svoje ljude, skine kabanicu i počne odmotavati uže sa svog tijela. Joel je činio to isto, dok su Thomas i Guliven vadili kuke. Marijana ustrašeno pokaže na prozor: - Pa tamo su rešetke... Kako ćete s njima izaći na kraj? - Ne mislite valjda da ćemo ući kroz prozor? - prošapće Bretonac podrugljivo. - Postoje vrata s druge strane zida i kad im s njega skočimo za vrat udesit ćemo stražare u tren oka. Kuke su u času bile pričvršćene. Mornari se sklone povukavši Marijanu i Jolivala unazad. Jean Le Dru i Thomas se malo izmaknu, zatim, čvrsto stojeći na svojim raskoračenim nogama, stanu ujednačenim pokretima vitlati kuke. Upravo su ih htjeli prebaciti kad Jean iznenada zaustavi svoju i dade znak Thomasu da učini isto. Gore je nastala nekakva gužva. Čulo se trčanje i komešanje, zatim se pojaviše svjetla koja su se premještala s jednog prozora na drugi. Odjednom, i tako blizu da se Marijani učini da se zid razletio, jedan top opali, zatim još jedan, i još jedan... Ne hajući što bi ga mogli čuti, Jean Le Dru sočno opsuje i pokupi svoj pribor. - Netko je pobjegao! Tamnicu će pretražiti, zatim cijeli grad, pa okolicu i obalu. Trkom na brod, vi tamo...! Marijanin se krik oglasi kao neki odjek njegovih riječi. - Ali to je nemoguće! Ne možemo otići... napustiti Jasona...! Le Druovi ljudi su se već bili raspršili po mračnim uličicama stare četvrti. Jean hitro ščepa Marijanu za lakat i ne slušajući što govori, odvuče je svojom nesuprostavljivom šakom. - Stvar je propala, zasad! Ničemu ne bi služilo inatiti se, osim tome da nas lakše uhvate. Izbezumljena se Marijana pokušavala oteti okrećući se očajnički prema prozorima iz kojih su se vidjele užurbane prilike. Cijela se tamnica budila. Čulo se kako trče noge obuvene u cipele s čavlima ili kaljače, kako škljocaju kokoti na puškama, koje se pune. Netko bijaše legao na zvono i zvonio kao mahnit, sručujući grmljavinu uzbune na luku u blagdanskom raspoloženju. Pošto ju je s jedne strane vukao Le Dru, s druge Jolival, i Marijana je morala trčati, ali joj je srce u grudima bolno udaralo, a noge se poticale o klizave oblutke. Njene su suzne oči tražile nebo i ona priguši jecaj. Nebo se bilo prekrilo oblacima i na njemu više nije bilo zvijezda! - Brže! - Progunña Le Dru - brže! Još uvijek smo im na vidiku. Oni utonuše u crne ulice Keravela i kad se nañoše u njihovoj tami, Arkadije se zaustavi zadržavši Marijanu i prisilivši mladog čovjeka da to isto učini. - Što vam je? - naljuti se ovaj. - Nismo još stigli! - Nismo - mirno odvrati vikont. - No hoćete li mi objasniti kakvoj smo opasnosti sada izloženi? Ta ne piše nam na čelu da smo namjeravali iz tamnice oteti jednog robijaša. Zar ćemo običnim hodom manje sličiti na čestite ljude koji idu na božično sijelo? Le Dru se istog časa smiri. On skine svoju vunenu kapu i raširenim prstima proñe kroz kosu vlažnu od znoja: - Imate pravo. Ovo me gruvanje topova poludilo, jamačno... Čak je daleko bolje ići polako, šetajući. Stvar je profućkana za večeras... Očajan sam, Marijana! - doda vidjevši zadihanu mladu ženu kako je briznula u plač na Jolivalovom ramenu. - Možda ćemo drugi put imati više sreće... - Drugi put? Do tog drugog puta će umrijeti, oni će mi ga ubiti...! - Ne govorite tako! Sve će možda ići bolje nego što mislite. I nije ničija krivnja ako je neki nevoljnik došao na istu misao kao i mi, te iskoristio božičnu noć da uhvati maglu.


~ 209 ~

On ju je neprestano pokušavao tješiti, ali Marijana nije htjela biti tješena. Zamišljala je Jasona kako na svom bolesničkom ležaju, s prepiljenim lancima čeka pomoć koja neće doći. Što će se dogoditi sutra kad tamničari opaze prerezane verige? Da li će čovjek zvan Vidocq moći učiniti bar toliko da spasi najgore? Mala skupina bijaše ponovo krenula. Sad je Jean Le Dru išao prvi, pogrbljen, s rukama u džepovima svoje kabanice, s kapom nabijenom na oči, nestrpljiv da stigne na palubu svog broda. Grčevito se uhvativši Jolivala, prepunog sažaljenja, Marijana je hodala polaganije i grozničavo tražila neko nemoguće sredstvo da izbavi Jasona. činilo joj se da svaki korak, što ju je udaljavao od tamnice povećava bezizglednost njenog sastanka s onim kojeg ljubi... Skrivena pod kapuljačom, plakala je sitnim, suhim jecajima, mučnim poput uboda trnja. Kad je prispio u luku, Jean potrči prema svom brodu bacivši uznemiren pogled na žandara koji se s rukama na leñima šetkao i izgledao kao netko tko nešto odreñeno čeka. Jolival se nježno obrati Marijani: - Bolje da se vratite u Recouvrance, mala moja. Sačekajte me tamo, ja idem po prtljagu, a onda ću potražiti Gracchusa. Mora da se pridružio mornarima. Ona klimne glavom u znak da je razumjela, ali dok je on išao prema brodu, ona ostade tu kao ukopana, s rukama koje su joj visile niz tijelo, prazne duše i srca, obeshrabrena i bez i jedne misli u glavi. Tada se žandar, koji se već bio uputio za Arkadijem, ustremi na nju i zgrabi je za ruku ne obazirući se na njen slabašan, užasnut krik. - Bože mili! Što se to tu predomišljate? Zar nalazite da već nismo u dovoljno velikoj opasnosti? Ukrcajte se, sto mu gromova! Već vas pola sata iščekujemo umirući od nestrpljenja! Ona umalo ne pade u nesvijest od silnog iznenañenja, jer je pod dvorogim žandarskim šeširom upravo prepoznala Vidocqua, Vidocqua glavom i bradom, iako ga nije bilo lako prepoznati. Ali onda nastup bijesa jednim potezom zbriše njenu tugu: - Vi? Vi ste pobjegli? Vi ste taj za kojim sada tragaju, a za to vrijeme Jason... - Ali on je na brodu, vaš Jason, jadna glupačo! Hajde, brzo, krenite već jednom! On je više baci negoli spusti na palubu gdje je posada već užurbano vršila pripreme za isplovljavanje, i dok je doslovno padala Jolivalu u ruke, on sa svoje strane preskoči oplatu, mirnim se korakom uputi prema fenjeru i postavi se ispod njega s jednom nogom na hrpi konopa i dobro uočljiv, kako bi lučki stražar mogao vidjeti njegovu uniformu. U gradu je uzbuna prekinuta zbog mise koja je upravo zvonila. Potjera će se za čovjekom nastaviti tek pošto se hajkači pomole Bogu! U istom času ispod palube izroni jedna druga žandarska prilika, mršava i bradata ispod dvorogog šešira, ali nasmiješenih očiju na licu što je bilo kost i koža. - Marijana! - zazove je nježno. - Doñi! To sam ja... Ona htjede nešto izreći, izviknuti svoju radost možda, ali joj naizmjenično smjenjivanje nade, zebnje, užasa, tuge i iznenañenja bijaše iscrpilo snagu. i jedva joj je doteče da padne u zagrljaj lažnom žandaru koji se i sam s mukom držao na nogama, ali je još uvijek imao dovoljno energije da je stisne uza se. I oni ostadoše zagrljeni čitavu jednu beskrajnu minutu, a da se ni jedna jedina riječ nije uspjela probiti kroz njihova stisnuta grla, previše uzbuñeni i previše sretni da bi mogli govoriti. Oko njih su jedra mlatarala dok su velikom brzinom dizana na jarbole. Bose noge mornara trčale su nečujno po palubi. Jean Le Dru na kormilu slegne ramenima i svrme oči s dvoje zaljubljenih koji su kanda zaboravili da svijet oko njih postoji. Ali Vidocq im sa svoje osmatračnice dobaci:


~ 210 ~

- Da sam na vašem mjestu, otišao bih na neko zaklonjenije mjesto! Čak bi se i najglupljim pandurima, najtupavijim žbirima i najpijanijim vojnicima to moglo učiniti čudnim: žandar u potjeri za odbjeglim robijašem sa ženom u naručju! Oni šutke poslušaju, odu u jedan mračan kutak gdje se šćućuriše poput dviju presretnih ptica. Marijana polako skine sada besmisleni dvorogi šešir da bi se morski vjetar slobodno poigravao s Jasonovom kosom. U isto vrijeme nagonski podigne oči prema nebu: sve su se zvijezde jasno vidjele i bilo ih je mnogo više od devet... Noć čudesa bijaše ispunila svoje obećanje.


~ 211 ~

15.

DA BI PRAVDA BILA IZVRŠENA

Dok je »Saint-Guenole« pod vještom rukom Jeana Le Drua punom brzinom jedrio u pravcu rta Saintn-Mathieu i Conqueta i dok je bretanjska obala promicala u noći poput neke izrezuckane sablasti, Francods Vidocq je pričao: Potkraj dana dogodila se teška nesreća u brodogradilištu tamnice. Uslijed pogrešnog rukovanja jedan se jarbol na popravku u suhom doku srušio na osuñenike koji su uz gat slagali debele daske. Jedan mrtav i mnogo teško ranjenih. U tili čas se zatvorsko previjalište, razmetljivo ukrašeno natpisom bolnice, nakrcalo u toj mjeri da je Jason Beaufort na licu mjesta proglašen dovoljno oporavljen i odmah poslan u zajedničku spavaonicu. Srećom, zbog žurbe s kojom su ga selili, za sutradan je odloženo njegovo vezivanje za drugog robijaša, pa je privremeno prikovan samo za zajedničku pregradu. - Znajući što ste sve pripremili trebalo je da vas hitno nañem i obavijestim da se sve promijenilo... a istovremeno da ne propustim onu divnu priliku koju pruža vaš brod. Prepiliti Beaufortov lanac, to je bilo čas posla... Imam ponešto iskustva u takvim stvarima - doda jedva se nasmiješivši. - Što se tiče mog, njega sam bio prerezao već ranije. Preostalo je da se domislim načinu na koji bismo iz tamnice izašli kroz vrata. Beaufort može hodati, za to se dovoljno oporavio: to je bilo jasno. Ali za skakanje sa zida... Donio sam, dakle, jedinu moguću odluku: da mlatnemo dva žandara i obučemo njihove uniforme pošto ih do kraja onesposobimo za svaku po nas štetnu akciju i smještamo dobro svezane i ušutkane u neki zabačen ćošak. - Nije bio baš tako zabačen, taj vaš ćošak! - promrmlja Jolival ogorčeno. - Nije trebalo mnogo vremena pa da ih otkriju, jer je uzbuna odmah data! Vikont je imao morsku bolest. Ležeći potpuno ispružen u zaklonu uz hrpu konopa, koliko da bi se zaštitio od udara donjeg užeta na jedru koje je pri svakom manevru doslovno brisalo palubu, toliko zato da bi se poštedio svakog gibanja. Jolival je uporno zurio u crno nebo, jer je dobro znao da bi mu gledanje u more pogoršalo stanje. - Siguran sam da ih još ni sada nisu otkrili. - ustvrdi Vidocq odlučno. - Oni se nalaze u užarskoj radionici u koju nitko neće zaviriti prije jutra. I, vjerujte mi, ja umijem ljudima začepiti usta i vezati ruke i noge! - Pa ipak je uzbuna data... - Da... ali ne zbog nas. Neki drugi zatvorenik mora da je htio iskoristiti božičnu noć i ne propustiti tu priliku. Mi nismo mislili na to - reče slježeći ramenima - a iskreno govoreći, nemamo ni prava zahtijevati monopol na bježanje. - Prema tome - poviče Marijana - možda to onda ne traže vas? - Traže, traže, sasvim sigurno. Jer i pod pretpostavkom da žandari nisu pronañeni, naše je odsustvo moralo biti brzo primijećeno. Kad je uzbuna jednom data, drugovi nemaju više nikakvog razloga za šutnju. Naša je sreća u tome što nas nedvojbeno traže po obali i poljima. Praktički je za robijaša neostvarivo nabaviti brod, pogotovo ne ovakav kao ovaj ovdje, čak i uz pomoć izvana. Općenito to nisu bogata ljudi, znate. On nastavi s izlaganjem svog osobnog mišljenja o raznim tehnikama bijega i o izgledima koje svaka od njih pruža, ali ga Marijana više nije slušala. Sjedeći na palubi, raščupana od vjetra, nježno je gladila kosu Jasonu čija je glava počivala na njenim koljenima. U jednom joj se času učinilo da je Jason zaspao, ali, prignuvši se, opazi kako mu se širom otvorene oči blistaju i smiješe.


~ 212 ~

- Već sam zaboravio da more tako lijepo miriše! - prošapće prinoseći svom čekinjastom obrazu njenu ruku koju ne bijaše ni načas ispustio. Govorio je tiho, ali ga je Vidocq čuo. - Naročito poslije smrada zadnjih tjedana! Čovjekova nečistoća, čovjekova bijeda, ne poznam strašniji zadah; nije gori ni zadah truleži, jer trulež je život koji se obnavlja. Ali ne treba više na to misliti: kaljuža tamnice, to je za tebe prošlost. - I za tebe, Francoise. - Tko to zna? Nisam stvoren za zemaljske širine, nego za zatvoren svijet gdje se komešaju ljudske misli i ljudski nagoni. Iskonska priroda, to je za tebe dobro, a ja, ja više volim svoje bližnje: to je manje lijepo ali je zato raznolikije. - I opasnije! Ne glumi cinika, Francoise! Sloboda, uvijek si samo za nju živio. Naći ćeš je kod nas. - Preostaje da se vidi što tko podrazumijeva pod slobodom. Zatim, promijenivši ton, upita. - Koliko nam vremena treba do Conqueta? Jean Le Dru mu odgovori: - Imamo povoljan vjetar. Mislim, jedan sat... Svega još šest morskih milja. U meñuvremenu je pramčanom jarbolu bilo pridodano trokutasto jedro, pa je brodica, razapevši sada svo svoje jedrilje, sjekla vjetar poput galeba. S desne je strane promicala obala, s vremena na vrijeme izlažući pogledu krov i kratak zvonik kakve kapelice ili neobičan geometrijski oblik kakvog dolmena. Uperivši prst u jedan od njiih, Jean Le Dru objasni Marijani: - Predanje kaže da za božične noći dolmeni i menhiri silaze na more da piju točno u čas kad zazvoni ponoć, i da onda blago koje skrivaju ostaje nezaštićeno. Ali pri zadnjem otkucaju zvona oni su svi već opet na svom mjestu satirući drznika koji bi ih pokušao okrasti. Mlada se žena stane smijati, jer je ova legenda oživila naklonost koju je uvijek gajila prema bajkama i koja je bila sastavni dio njene žarke želje za životom. - Koliko legendi ima u Bretanji, Jeane? - Bezbroj. Mislim, toliko koliko i oblutaka na njenim žalima. Plamen jednog svjetionika iznenada zasja u noći, žut poput mjeseca u listopadu, uzdižući se nad ogromnim liticama jednog rta, visokim tridesetak metara. Mladi kapetan bradom pokaže na njega: - Svjetionik Saint-Mathieu... Ovaj je rt jedan od najisturenijih na ovom kopnu, što se tiče opatije, ona je nekoć bila bogata i moćna. - Conquet je odavde udaljen oko pola milje na sjever, zar ne? - upita Vidocq Jeana Le Drua koji mu ne odgovori, toliko je bio zaokupljen napregnutim promatranjem mora. S osmatračnice, uostalom, odjekne iznenada kreštavi glas mornarskog naučnika dok je škuna s kljunom prema pučini oplovljavala rt. - Jedrenjak na vidiku, bočno prema naprijed! Svi poustaše i pružiše vratove. Zaista se na nekoliko kabela ukazaše elegantni obrisi jednog briga koji je pod punim jedrima nakošen šišao po ovim opasnim vodama tako lako kao ribarska barčica. Jean Le Dru odmah poviče u vjetar. - Fenjer! Brzo fenjer! To su oni. Marijana je poput ostalih gledala lijepu lañu shvativši da je to spasilac kojeg Surcouf bijaše obećao. Jedini se Jason nije micao ne prestajući gledati u nebo, obuzet sanjarenjem ili svladan umorom. Tada Le Dru nestrpljivo reče: - Ta pogledaj, Beauforte! Evo ti tvoje lañe! Gusar zadrhti, digne se jednim skokom i prilijepi se uz oplatu proždirući iskolačenim očima brod što se primicao.


~ 213 ~

- »Sorciere« - prošapće glasom muklim od uzbuñenja - moja »Sorciere«... ! Vidjevši ga kako je skočio, Marijana je nesvjesno pošla za njim. Stojeći za nj, gledala je i ona. — Htio si reći da je ova laña tvoja laña? - Da... moja! To je naša laña, Marijana...! Noćas sam, dakle, ponovo našao sve za što sam vjerovao da je zauvijek za mene izgubljeno: tebe, svoju ljubav... i nju! Bilo je toliko nježnosti u toj riječi od tri slova da Marijana načas postade ljubomorna na lañu. Jason je o njoj govorio kao o svom djetetu; kao da nije sačinjena od drveta i željeza, nego od ljudskih, njegovih vlastitih vlakana, i on ju je promatrao s očinskom rodošću i ponosom. Mlada žena ispreplete svoje prste s mornarovim u nesvjesnom nastojanju da ga čitavog vrati u svoj posjed, ali Jason, zureći u svoj brod, ne obrati pažnju na to. On okrene glavu prema Le Druu i plaho upita: - Čovjek koji ga vodi je vrstan pomorac! Znaš li tko je? Jean Le Dru prasne u smijeh, gord i slavodobitan smijeh. - Vrstan pomorac si rekao! To je Surcouf glavom i bradom! Radi tebe smo ukrali tvoj brod žacama pod nosom na obali u Morlaixu... Zato sam u Brest i stigao sa zakašnjenjem. - Ne - ispravi ga iza njih jedan miran glas - vi ga niste ukrali! Vi ste ga uzeli... uz carev pristanak! One su noći panduri spavali posebno tvrdim snom, zar ne? Ako je Vidocq išao za kazališnim učinkom, mogao je biti zadovoljan. Zaboravivši na brig, čiji su se lanci čuli gdje stružu kroz pramčani otvor i klize u dubinu, Marijana, Jason, Jean Le Dru pa i sam Jolival koji je iznenada oživio, okrenuše se istovremeno u njegovom pravcu. Jason prvi izrazi opće čuñenje. - Carev pristanak? Što to govoriš? Oslonjen o veliki jarbol, prekriženih ruku, Vidocq pogleda jedno sa drugim lica što su buljila u njega. Zatim odgovori s beskrajnom blagošću koju je njegov glas znao poprimati kad je to trebalo: - Da mi je prije mnogo mjeseci blagoizvolio pružiti šansu, da sam otad u njegovoj službi... da sam imao nareñenje da ti omogućim bijeg, po svaku cijenu! To nije bilo lako, jer osim ove mlade žene sve se, i ljudi i okolnosti, bilo urotilo protiv mene. Ali ti nisi bio ni osuñen kad sam primio takvo nareñenje! Svi ostadoše bez riječi. Od silnog su zaprepaštenja zanijemili i pogledima nastojali dokučiti u čemu se to najednom promijenio ovaj zagonetan čovjek. Objesivši se Jasonu o mišicu, Marijana je bezuspješno pokušavala shvatiti i možda baš zato što je to poimanje bilo iznad njenih mogućnosti, njoj se prvoj vrati dar govora. - Car je htio da Jason pobjegne? Ali čemu onda suñenje, čemu zatvor, robija... - To će vam, gospoño, on sam reći, jer nije moje da vam otkrivam njegove razloge koji su izazvani visokom politikom. - On će mi to sam reći? Vi dobro znate da je to nemoguće! Za koji ću trenutak otići, napustiti Francusku zauvijek... - Nećete! Njoj se učini da nije dobro čula. - Što ste rekli? On upravi na nju pogled u kojem je jasno pročitala duboko sažaljenje. Još blaže, ako se blaže uopće moglo govoriti, on ponovi: - Ne, nećete otputovati, gospoño! Bar ne sada. Moram vas, čim se Jason otisne na pučinu, vratiti u Pariz. - O tom nema ni govora! Ja ću je zadržati! Ali vrijeme je da se objasnimo. Prije svega, tko si ti zapravo?


~ 214 ~

Uhvativši Marijanu za rame, Jason ju je upravo bio postavio sebi iza leña, kao da ju je svojim tijelom htio zaštititi od neke prijeteće opasnosti. A ona ga je obujmila rukama i nagonski ga privlačila k sebi dok se on bijesno obraćao svom drugu u bijegu. Vidocq slegne ramenima i uzdahne: - Tko sam? To ti dobro znaj: Francois Vidocq, do ovog trenutka robijaš, zatvorenik, progonjena divljač. Ali ovo je bjekstvo moje posljednje, i najsretnije, jer sad mi se ukazuje jedan drugi život. - Njuškalo! Eto što si ti bez sumnje. - Hvala na sumnji! Ne, nisam njuškalo. Nego, prije oko godinu dana, gospodin mi je Henry, šef službe sigurnosti, pružio šansu: raditi, u blatu mojih zatvora, na otkrivanju zločina, na rasvjetljavanju prljavih da ne kažem mračnih afera. Znali su da sam spretan: moja su im bjegstva to svjedočila. Inteligentan: moja je intuicija, kojom sam znao prozreti da li je ovaj ili onaj osuñenik zaista kriv, dokazivala je moju oštroumnost. Radio sam u la Forceu, i kad si ti došao, dovoljno mi je bilo da te pogledam pa da sam načistu da si nevin, i da privirim u tvoje sudske spise pa da shvatim da si žrtva jedne spletke. Bit će da je car imao isto mišljenje, jer sam odmah dobio nareñenje da se posvetim isključivo tebi i tvojoj aferi. Slijedile su daljnje upute čije sam provoñenje morao prilagoditi prilikama: i tako bih ti, da je izostala ona tvoja donkihotovska gesta, bio omogućio bijeg još tokom putovanja. - Ali zašto zapravo? Zašto sve to? Ti si trpio sa mnom lanac, robiju... Smiješak načas ozari tvrdo Vidocqovo lice: - Znao sam da je to bilo po zadnji put, jer je tvoj bijeg bio i moj. Nitko neće tražiti Francoisa Vidocqa... kao uostalom ni Jasona Beauforta. S tobom sam stekao pravo da ne budem više tajni agent, skriven iza rešetaka zatvora i pod prnjama jednog robijaša. Od ovog časa pripadam, i to neskriveno, carskoj policiji7. I što je god učinjeno za tebe, bilo je po mojoj zapovijedi. Jedan je moj čovjek slijedio lažnu gospoñicu Jolival do Surcoufa, u Saint-Malo, jedan je čovjek koji je odmah baruna-gusara upoznao s carskom naredbom da sa sidrišta u Morlaixu ima uzeti brig »Sorciere de la Mar« i dovesti ga tamo gdje ja to odredim, ali da stvar izvede tako da otmica izgleda kao prava otmica. Kako ti sam reče, ja sam trpio s tobom. Misliš li da je to, to da je posao njuškala? Jason okrene glavu. Njegov se pogled sretne s Marijaninim. Ona se još uvijek pripijala uz njegovo rame i on osjeti kako trepti i drhti čitavim svojim tijelom. - Ne - reče napokon muklo. - Ja jamačno nikad neću shvatiti Napoleonove duboke razloge. Meñutim, tebi dugujem život i od sveg ti srca na tome zahvaljujem. Ali... ona? Zašto je hoćeš odvesti u Pariz? Ja je ljubim više nego... - Svoj život, svoju slobodu, nego čitav svijet - dopuni ga Vidocq umorno. - Sve ja to znam... i car to takoñer zna, sasvim sigurno! Ali ona nije slobodna, Jasone, ona je princeza Sant'Anna... Ona ima muža, makar taj muž bio i duh, jer on je iznimno moćan duh čiji se glas daleko čuje. On zahtijeva svoju suprugu, a car mora udovoljiti njegovom traženju, jer bi velika vojvotkinja od Toscane, njegova sestra, mogla doživjeti pobunu u svom zemaljskom saboru ako car odbije jednog Sant'Annu... - Ja neću! - poviče Marijana pripijajući se jače uz Jasona. - Je se nikad neću vratiti tamo dolje...! Drži me, Jasone...! Povedi me sa sobom! Bojim se tog čovjeka koji ima sva prava nada mnom iako mu se nikad nisam približila. Smiluj mi se, ne dozvoli im da me od tebe otrgnu!

7 U ono je vrijeme nekadašnji robijaš Fran$ois Vidocq, koji bijaše radio tajno, kao osuñenik

po raznim zatvorima, zaista dobio dozvolu da konačno pobjegne. Zatim mora da je bio član državne policije, pa čak i postao šef u njoj.


~ 215 ~

- Marijana... mila moja! Preklinjem te, smiri se... Ne, neću te pustiti! Radije ću se vratiti u tamnicu, prihvatiti lanac, okove, nije važno što, ali odbijam da te napustim. - Pa ipak ćeš to morati! - reče Vidocq tužno. - Tu je tvoj brod koji ti car vraća, Jasone. Tvoj je život na moru, ne uz ženu koja pripada drugome. A u luci Conqueta jedna kola čekaju princezu Sant Anna. - Bolje će im biti da otputuju, jer će uzalud čekati! - zagrmi jedan bijesan glas. - Marijana ostaje ovdje! I Jean Le Dru se, s po jednim otkočenim pištoljem u svakoj ruci, ušulja izmeñu ljubavnog para i policajca. - Ovo ovdje je moj brod, policajče! Pa makar je malen, ja sam poslije Boga na njemu gospodar! Pod našim je nogama more, i ovi su ljudi moji! Nas je četrnaest, a ti si sam! Ako hoćeš dugo poživjeti savjetujem ti da pustiš Marijanu da ode s čovjekom kojeg ljubi, onako kako to oboje žele. U protivnom slučaju, vjeruj mi, ribe će jednako slatko pojesti meso tajnog agenta i meso odbjeglog robijaša! Naprijed, miči se, siñi pod palubu! Kad se prekrcaju na forig, vratit ću te na kopno. Vidocq odmahne glavom i pokaže lañu koja se sad već bila sasvim približila i spremala se da pristane uz škunu. Visoka se oplata svakim časom sve više izdizala nad palubom »Saint-Guenolea«. - Ti zaboravljaš na Surcoufa, mornaru! On zna da je ova žena udata za drugog i da taj drugi traži da se vrati k njemu. Barun je častan čovjek koji zna samo za svoju dužnost i za mornarsku solidarnost. - On je to dokazao prihvativši da Marijani pomogne onda kad je možda još vjerovao da sam kriv - odreže Jason - on će nam pomoći! - Neće! Uostalom, ja to od njega ne bih ni tražio da sam na tvom mjestu. Gospoño - nastavi okrenuvši se Marijani i ne hajući za dvije crne rupe uperene u njegov trbuh - sada apeliram na vas, na vaš osjećaj časti i na vašu lojalnost, jeste li se udali za princa Sant'Annu pod prisilom ili ste to učinili po svojoj slobodnoj volji? Marijanino se tijelo ukruti u Jasonovim rukama. Svim je silama pokušavala odagnati nesreću što se na nju svalila u trenutku kad je vjerovala da je konačno i zauvijek uhvatila sreću. Zagnjurivši glavu u grudi svog prijatelja, ona prošapće: - Udala sam se za njega po svojoj slobodnoj volji. Ali ga se bojim... - A ti, Jasone, nemaš li ti negdje nekakvu suprugu? - Zar taj demon koji je htio moju i Marijaninu smrt? Ona za mene više nije ništa. - Osam tvoja žena, pred Bogom i pred ljudima! Poslušajte me, pristanite na privremeni rastanak. Naći ćete se jednom kasnije. A vas, gospoño, vas nisam zadužen vratiti vašem suprugu, nego dovesti caru koji vas očekuje. - Nemam mu što reći! - dobaci ona silovito. - Ali on vama ima! I ne vjerujem da mu nećete imati što odgovoriti... kad vam on možda može pomoći da se oboje oslobodite svojih veza. Budite razboriti... i ne primoravajte me da upotrijebim silu! Jason može otputovati jedino sam... pod uvjetom da me vi poslušno slijedite do Pariza. Ne ispuštavajući svoje pištolje, Jean Le Dru prasne u smijeh i baci letimičan pogled na bok »Sorciere« koja je sada čitavom svojom visinom nadvisivala škunu. - Sila, to smo mi koji je posjedujemo, policajče! I kažem ti, ja, ja ti kažem da će Marijana otići s Jasonom i da će mi Surcouf pomoći da te otpremim u morske dubine ako ustraješ u svojim bezumnim namjerama... Hajde, učini što sam ti rekao: siñi! More se još više uzburkalo. Ne možemo gubiti vrijeme. Ovo ovdje je Iroise, gdje nema vremena za razgovore, a onaj niski otok, koji vidiš tamo dolje, to je Ouessant za koji kažu: »Tko Ouessant vidi, krv svoju vidi!« - Sila nije uza te, Jeane! Pogledaj...!


~ 216 ~

Marijana, kojoj nepokolebljiv Bretončev stav bijaše vratio nadu, iznenada od boli zaječi. Oplovivši rt Sanit-Mathieu, jedna se fregata prijeteći pojavila na obzorju. Uperene topovske cijevi bljeskale su se pod mjesečinom. - To je »Sirene« - objasni Vidocp. - Njen je zadatak da osigura provoñenje careve naredbe, pri čemu, uostalom, njen zapovjednik i ne zna u čemu se ona sastoji. Zna samo to da na odreñen znak ima otvoriti vatru na jedan brig. - Čestitam - umiješa se Jolival koji je šutio za cijelo vrijeme ovog boja riječima. - Za bivšeg robijaša raspolažete zaista moćnim sredstvima! - Car je moćan, gospodine! Ja, ja sam samo njegovo skromno oruñe kome je na čast data njegova moć! Vi znate da on ne trpi neposlušnost... a očito ima razloga da mnogo ne vjeruje u slijepu poslušnost ove gospoñe. Jolival prezirno slegne ramenima: - Ratni brod! Topovi! Sve to zato da se jedna nesretna žena otrgne od čovjeka kojeg ljubi! A da i ne govorim da ćete, potapajući »Sorciere«, istim udarcem poslati na morsko dno i slavnog Surcoufa! - Za minutu će barun Surcouf biti na palubi ovog broda. Pogledajte; evo ga, već silazi k nama... Zaista su ljestvice od užeta u tom času bile bačene i već se krupna gusarova prilika, crno se ocrtavajući na svojoj pozadini, spuštala po njima s brzinom koja je služila na čast njegovoj spretnosti. - Što se tiče gospoñe - nastavi Vidooq - ona nije nesretna žena, nego velika dama čiji je suprug u mogućnosti da joj prouzrokuje mnoge nesreće. I ja ne ulazim u to što Beaufort predstavlja! Car si ne bi dao toliko truda da ga spasi, kad bi bio nekakav nevažan čovjek. Dobri odnosi s Washingtonom zahtijevaju da se u svoju zemlju vrati netaknut, i sa svojim brodom... iako se misli da trune na robiji. Onda, gospoño, što ste odlučili? Surcouf je upravo skočio na palubu i brzim se koracima uputio prema skupini pored velikog jarbola. - Što to radite? - poviče. - Treba krenuti odmah! Vjetar se pojačao, a more uzburkalo. Vaši nas ljudi čekaju, gospodine Beauforte, a vi kao vrstan mornar dobro znate da je područje Ouessanta opasno, naročito po ovom vjetru... - Dajte im još nekoliko trenutaka! - umiješa se Vidocq. - Bar toliko vremena da jedno drugom kažu zbogom... Marijana zatvori oči dok joj je jecaj razdirao grlo. Svim se svojim snagama pripijala uz Jasona kao da je od neba očekivala neko čudo koje će im omogućiti da se stope u jedno biće... Osjećala je njegove ruke koje su je snažno striskale, njegov dah na svom vratu i, uskoro, jednu suzu što joj je potekla niz obraz. - Samo ne zbogom! - molila je očajnički dok ju je on još čvršće stezao u zagrljaj - ne zbogom! Nikad neću moći... - Ni ja! - Mi ćemo se opet naći, Marijana, kunem ti se - prošapće joj na uho. - Mi nismo jači, pa se moramo pokoriti! Ali pošto ćeš nesumnjivo morati u Italiju, zakazujem ti sastanak... - Sastanak...? - Da sastanak... za šest mjeseci u Veneciji! Moj će brod čekati na sidrištu koliko god bude trebalo... Postepeno joj je udahnjivao borbenu snagu koja je, zapravo, nikad nije ni napustila, izgovarao joj rijeći u uho s toliko upornosti da je nevoljnica malo oživjela. Njen mozak proradi. - Zašto u Veneciji? Najbliže pristanište Luki je Livorno. - Zato što Venecija ne pripada Francuskoj nego Austriji. Ako ti tvoj muž ne da slobodu, pobjeći ćeš i doći k meni. Za šest mjeseci... - Doći ću, Jasone...


~ 217 ~

On joj zatvori usta poljupcem u koji je unio svu svoju žestinu svoje strasti. Ali joj to milovanje nije govorilo o razdirajućoj boli rastanka, već o ludoj nadi, volji što je kadra uhvatiti se ukoštac s čitavim svijetom, i Marijana mu ga uzvrati sa svim žarom svoje ljubavi. - Pred Bogom koji me čuje, zaklinjem se da te se nikad neću odreći, Marijana! Želim te i imat ću te! Makar morao ići po tebe na kraj zemlje...! Jolivale, vi ćete bdjeti nad njom? Da li mi to obećajete? - Nikad nisam ništa drugo ni radio! - promrmlja vikont nježno privlačeći drhtavo tijelo one koju mu sad vraćaju. - Budite bez brige! Jason se odlučno uputi prema Surcoufu i pozdravi ga vrlo ozbiljno. - Ja se ne znam pravo zahvaljivati - reče - ali gdje god i kad god to poželite, moći ćete raspolagati sa mnom kako vam drago, gospodine barune! Stojim vam na službi! - Zovem se Robert Surcouf! - odvrati gusar. - Doñi da te poljubim, dječače moj! I - doda tiho - nastoj se vratiti po nju! Ona to zaslužuje. - Znam ja to već dugo - reče Jason osmijehnuvši se i odgovarajući na muški zagrljaj maloanskog gusara. - Vratit ću se... Konačno se okrene Vidocqu i srdačno mu stisne ruku. - Previše smo toga skupa pretrpjeli a da ne bismo postali prava braća, Francoise - reče. Ti si samo vršio svoju dužnost. Nisi imao izbora. - Hvala - odvrati jednostavno policajac. - Što se nje tiče, budi miran, ništa joj se zla neće dogoditi. I ja ću nad njom bdjeti. Doñi, pomoći ću ti da se popneš tamo gore! - zaključi pokazujući na drveni bedem niz koji su visile konopljane ljestvice i vijorile se na vjetru. Ali već je s američkog broda nekoliko ljudi skočilo na palubu i, dočepavši se svog zapovijednika, dizalo ga poput nekog omota, dok su mornari Jeana Le Drua, kojima Jason u prolazu bijaše čvrsto stisnuo ruku, zatezali krajeve ljestava i tako ih držali nepomičnima. Naslonjena na Jolivala, Marijana je očima pratila Jasonov uspon prema kupu glava i poprsja što su se nagnuli preko oplate briga. Prispjeće na palubu bi pozdravljeno burnom dobrodošlicom i jednim »hura!« koje se zaori poput topovske salve i žalosno odjekne u Marijandnom srcu. S krme »Saint-Guenole« Vidocq bijaše triput mahnuo s upaljenim fenjerom, te je fregata, tamo dolje, pored grebenastog rta, već izvodila manevar okretanja i uzmicala pravac Bresta. U meñuvremenu se nebo nad obalom počelo razvedravati. Ali je vjetar puhao jače, ponovo nadimajući razapeta jedra dok je posada škune svoju barku otiskivala od briga. Jean Le Dru se vrati kormilu i vodena se pruga izmeñu dvaju brodova stane povećavati. Škuna otklizi prema krmi velikog jedrenjaka i uñe u svjetlosno polje njegovih fenjera. A tamo gore, izmeñu dviju svjetiljki od pozlaćene bronze, Marijana, koja više nije mogla zadržavati suze, vidje kako se uz pomoć jednog mornara uspravlja visoka Jasonova prilika. On digne ruku u znak pozdrava... - Jasone! - krikne ne obazirući se na to što pramac bijaše utonuo u val, a vodena se masa prelila preko nje. - Jasone! Vrati se! Vrati se...! Ljubim te...! Njeni su se mokri prsti pripijali uz glatko drvo a nijeni se nokti zarivali u nj dok je nesvjesno zabacivala svoju otežalu bujnu kosu. More je pod škunom poniralo i ona se umalo ne otkotrlja niz palubu, ali se čitava njena snaga bijaše istočila u te dvije grčevite ruke, čitav njen život u te oči koje su gledale kako se tamo dolje udaljava Jasonov brod... Dvije snažne ruke obujmiše i otrgnuše od njenih misli i prijeteće opasnosti. - Vi ste ludi - Zagrmi Vidocq. - Hoćete da se strmoglavite u vodu... - Hoću da ga opet vidim... Hoću da ga opet nañem! - I on to hoće! Ali neće ponovo da vidi leš nego vas, vas živu! Sto mu gromova! Zar hoćete umrijeti na njegove oči da mu dokažete svoju ljubav? Živite, bogamu...! Bar do sastanka koji vam je zakazao. Ona ga s čuñenjem pogleda, ponovo obuzeta željom da živi, da se dalje bori za ostvarenje cilja koji joj u ovom trenutku izmiče.


~ 218 ~

- Otkud to znate? - On vas previše voli! Da nije tako, nikad ne bi pristao da se s vama rastane! Hajdemo, doñite u zaklon! Jutarnja magla nailazi, a vi ste potpuno mokri. Čovjek isto tako može umrijeti od upale pluća kao i od utapanja. Ona mu se krotko prepusti, a on je odvede na bolje zaštićeno mjesto i zagrne čvrstim jedrenim platnom; no odbila je da siñe pod palubu. Htjela je dokraja gledati kako se udaljuje Jasonov brod. Tamo dolje, pored otoka iza kojih su se raštrkali brojni otočići i podvodni grebeni, »Sorciere de la Mer« je polako krenula prema pučini ljupko se nagnuvši pod ogromnim i krhkim spletom svog bijelog jedrilja. U sivilu zore izgledala je kao galeb što klizi meñu crnim hridinama. Dok se provlačila izmeñu dva školja, laña se načas ukaza s boka, a Marijana vidje kako se na pramcu ocrtava žena i sjeti se onog što joj Talleyrand jednog dana bijaše rekao: bila je to njena slika, njena slika i prilika, koju je Jason dao izvaljati na kljunu broda. Zatim američki brig promijeni položaj i Marijana je sad vidjela samo krmu i njena svijetla što su se utapala u magli. I »Saint-Guenole« se okrene uzimajući pravac male luke Conquet... Uzdahnuvši, Marijana ode da se pridružd Surcoufu i Jolivalu koji su čavrljali sjedeći na hrpi konopa dok su oko njih tapkale bose noge mornara zaposlenih manevriranjem. Za koji će je čas jedna kola odvesti u Pariz, kako je to najavio Vidocq, u Pariz gdje je car očekuje. Ali zašto? Zato da mu kaže... što? Jedva se još sjećajući da ga je voljela, Marijana je mislila samo na to kako nije raspoložena da vidi Napoleona... Kad je poslije tri tjedna njena kočija prošla ispod svoda zamka Vincennes, Marijana baci na Vidocqa uznemiren pogled. - Zar ste dobili zadatak da me baaite u tamnicu? - upita. - Ne zaboga! Car je naprosto odlučio da vas ovdje primi! Nije moje da ulazim u njegove razloge. Sve što vam mogu reći, to je da je moja misija završena ovdje. Iz Bretanje su bili stigli sinoć i, iskrcavajući je u dvorište njene kuće, Vidocq je Marijani priopćio da će po nju doći sutradan navečer i odvesti caru, ali je dodao da ne treba oblačiti dvorske haljine, već da je važna topla odjeća. Ona nije pravo shvatila razlog ovakvom savjetu, ali je bila tako umorna da nije zatražila nikakvo objašnjenje, a niti joj je palo na pamet da Jolivala upita za njegovo mišljenje. Uhvatila se svog kreveta kao što se brodolomnik hvata olupine: htjela je prikupiti snage za ono što ima doći i što je tako malo zanima. Jedna je jedina stvar bila važna: tri su tjedna protekla, tri mučna tjedna, ispunjena drndanjem po beskrajnim drumovima koje loše vrijeme bijaše razrovalo i koji bijahu prouzrokovali sve moguće nezgode, kao što su slomljeni kotači, razbijene opruge, konji što bi se često poskliznuli i pali, a da se i ne spominju stabla što ih vihor bijaše oborio na cestu. Ali to su ipak bile tri tjedna od onih šest mjeseci nakon čijeg će je isteka Jason čekati… Kad je mislila na njega - što se dogaña u svakom trenu, u svakom djeliću vremena koje nije provodila u spavanju - bivalo je to pod nekim čudnim dojmom unutarnje praznine, uz neku vrst neutažive i bolne gladi koju je zavaravala uporno pokušavajući u duhu oživiti one tako kratke trenutke kad bijaše ostao uz nju, kad ga je mogla dodirivati, držati mu ruku, gladiti kosu, osjetiti miris njegove kože, njegovu umirujuću toplinu, snagu s kojom ju je još onako slab pritisnuo na svoje grudi prije negoli joj je dao onaj zadnji poljubac koji joj je još gorio na usnama i od kojeg je i sad još treperila. Pariz je zatekla pod snijegom. Ciča je zima ledila vodu u žljebovima i potocima, a uši i noseve ljudi obojila modrocrvenim bojama. Seina je,


~ 219 ~

siva, valjala sante leda i pričalo se da po sirotinjskim kućama ljudi svakodnevno umiru od hladnoće. Debeli bijeli sloj, koji se posuo prljavim mrljama ali se nije topio, bijaše prekrio sve odjenuvši vrtove u hladno i blještavo krzno, ali pretvorivši ulice u opasne zamrznute površine gdje je najjednostavnija stvar na svijetu bila slomiti nogu. No Marijanini su konji, potkovani potkovicama za led, bez teškoće preletjeli dugačak put koji vodi iz ulice de Lille u Vincennes. Negdanja tvrñava francuskih kraljeva bijaše iznenada izronila iz noći, zlokobna i ruševna, sa svojim kulama sravnjenim s visinom puteva na bedemima. Jedini je netaknut ostao toranj Village nad starinskim pokretnim mostom i ogromna glavna kula koja je visoko nad ogoljelim stablima pokazivala svoje crno četvrtasto zdanje s po jednim tornjićem na svakom uglu. Vincennes je bio skladište baruta, arsenal i rezervat armije koji su čuvali invalidi i poneki vojnik. A u njegovoj glavnoj kuli, koja je nekoć služila kao obrambena kula zamka, nalazio se sada državni zatvor pod jakom stražom. Ali se izdizala nijema, u svom oklopu od puškarnica i bedema koji su je s desne strane odvajali od ogromnog bijelog dvorišta gdje su snijegom prekrivena brda topovske tanadi dočaravala nekakve ogromne kolače s tučenim vrhnjem, a s prednje od jedne ruševne kapelice; ta je čarobna i trošna kamena čipka polako propala a da se nitko nije sjetio da je spasi bijede, taj je dragulj, podignut u čast svetog Louisa, zanemarilo ovo doba tako mlake vjere. A Marijana je uzalud pokušavala dokučiti razlog za tajnost ove audijencije u dnu oronule, zloglasne tvrñave. Zašto Vincennes? Zašto po noći? Malo podalje, dva su otmjena paviljona-blizanca stajala jedan nasuprot drugom. Potjecali su iz Velikog Stoljeća, ali su doživjeli istu sudbinu. Na prozorima su nedostajati okviri, veličanstvena vrata su se rušila, a gušteri izbrazdali zidove. Pa ipak je prema jednoj od ovih grañevina, onoj lijevoj što se prostirala s onu stranu kapelice, Gracchus usmjerio konje po Vidocqovim uputama. Nešto se svjetla ukaza u prizemlju, kroz prljava stakla. Kola se zaustave. - Doñite - reče Vidocq skočivši na zemlju. - Car vas čeka. Podigavši oči, Marijana baci iznenañen pogled na ovu blijedu i šturu sredinu, stegne svoj kaput od crnog sukna s podstavom od kunovine i nabije na oči krznenu kapulju. Bridak je sjevernjak prašio po ogromnom dvorištu raspršujući snijeg i tjerajući suze na oči. Mlada žena polako uñe u popločano predvorje koje je sačuvalo tragove raskoši, i istog časa ugleda Roustana. Umotan u velik, jarkocrven ogrtač iz čijeg je podignutog ovratnika virio samo bijeli turban, mameluk se klanjao na neravnom podu tukući se po slabinama na neviñen način. Ali opazivši Marijanu, skoči i užurbano joj otvori vrata pred kojima je držao ovu nemirnu stražu. A Marijana se obre pred Napoleonom... Pod strehom velikog kamina, u kojem je plamsala debela cjepanica, stajao je obuven u čizme, s jednom nogom na kamenom ognjištu, s jednom rukom na leñima, s drugom proturenom u otvor svog dugačkog sivog redengota, i zurio u vatru. Njegova je sjena, natkriljena velikim crnim dvorogim šeširom bez najmanjeg ukrasa, ogromna i fantastična, dopirala sve do reljefa izvajanih na stropu gdje su se vidjeli ostaci pozlate; to je bio jedini namještaj u ovoj ogromnoj i praznoj dvorani gdje su po zidovima ostali samo tragovi nekadašnjih tapiserija, a po podu nekoliko hrpa gipsa i maltera. Miran i zamišljen, gledao je Marijanu kako izvodi svoj duboki naklon, zatim joj pokaza na vatru: - Doñi da se ugriješ! - reče. - Noćas je užasno hladno. Mlada se žena šutke približi i pruži ruke nad plamen pošto je trzajem glave zbacila kapuljaču. I čitav jedan trenutak oboje ostadoše tako,


~ 220 ~

bez riječi, zagledani u titravi plamen i upijajući u sebe njegovu toplinu. Konačno Napoleon baci letimičan pogled na svoju gošću. - Ljutiš se na mene? - reče promatrajući upitno fini, nepomični profil, spuštene vijeñe, stisnuta usta. Ne pogledavši ga, Marijana odgovori: - To sebi nikad ne bih dozvolila, veličanstvo! Čovjek se ne može ljutiti na gospodara Europe! - Pa ipak je tako! Ali, na kraju krajeva, ne mogu tvrditi da nisi u pravu. Nadala sa se otići, zar ne? Raskinuti veze što te još vežu za život koji više ne želiš, izbrisati prošlost, raskinuti sa svim što je bilo... Ona iznenada u njega upravi svoje zelene očd u kojima zaigra iskra raspoloženosti. Bio je zaista izvanredan glumac! Tipičan je za njega bio ovaj način da pronalazi povod pod kojim će planuti onda kad je znao da je kriv. - Ne pokušavajte podgrijavati srdžbu koju ne osjećate, veličanstvo! Ja vas previše dobro poznam! A pošto sam se vratila, neka car izvoli zaboraviti moje želje i objasniti mi sve one neobične stvari koje su se zbivale tokom zadnjih mjeseci. Smijem li priznati da ništa nisam shvatila i da još uvijek ništa ne shvaćam? - A oštroumna si, čini mi se! - Mislila sam da jesam, veličanstvo, ali izgleda da je zakučasta politika vašeg veličanstva suviše složena stvar za ženski mozak. I bez ikakvog stida priznajem da nisam uspjela naći ništa istinito u onom što su vaši suci i vaše novine nazivale »aferom Beaufort«... osim činjenice da je jedan nevin čovjek nezasluženo patio, stoput za dlaku izbjegao smrt zato da bi jednom od vaših tajnih agenata pružio zadovoljstvo i pribavio slavu omogućivši mu da ga izbavi tamnice uz vaš blagoslov i pod nadzorom vaše carske mornarice, i osim činjenice... da ja zbog toga umalo nisam umrla od očaja i beznaña! I napokon, osim činjenice da ste me, kao krunu svega, ovamo doveli prisilno... - Oh, prisilno...! - Protiv moje volje, ako vam je tako milije. Zašto sve to? Napoleon napusti svoju mislilačku pozu, okrene se Marijani i reče ozbiljno: - Zato da pravda bude izvršena, Marijana, i da ti budeš svjedok tog čina. - Pravda? - Da, pravda. Uvijek sam znao da Jason Beaufort nije kriv ni za što, ni za ubojstvo Nicolasa Malleroussea, ni za sve ostalo. Pa ni za šampanjac i burgundac koji je iznosio iz Francuske na radost ljudima što mi baš nisu prirasli za srce. Ali trebali su mi krivci... stvarni krivci koji neće upropastiti delikatnu igru moje meñunarodne politike i zato sam morao igrati igru do kraja... - I riskirati, takoñer do kraja, da Jasona Beauforta vidite kako umire u bijedi ili pod udarcima vaših tamničara? - Dodijelio sam mu anñela čuvara koji, bogamu, nije tako loše obavio svoj posao! Ponavljam ti, trebali su mi krivci... a osim toga, bila je tu i ona afera s krivotvorenim engleskim funtama koja me prisilila da nešto poduzmem, naprosto zato da ne ispadnem smiješan i da ne otkrijem svoje taktičko oružje. Marijanina je krivnja sad već ustupala mjesto znatiželji. - Vaše je veličanstvo reklo da je htjelo krivce? Mogu li upitati da li ih ima u rukama? Napoleon se ograničio na to da potvrdno klimne glavom. Marijana je, meñutim, i dalje navaljivala. - Vaše veličanstvo zna tko je ubio Nicolasa, tko je krivotvorio novac? - Znam tko je ubio Nicolasa Malleroussa i ubojicu držim čvrsto u rukama, a što se tiče krivotvoritelja...


~ 221 ~

On časak razmisli bacivši na mladu ženu nesiguran pogled. Ona nañe za shodno da ga ohrabri: - Pa dobro, zar se ne radi o istom licu? - Ne. Krivotvoritelj novca... to sam ja! Da se stari strop srušio Marijani na glavu, ne bi se bila toliko zabezeknula. Ona pogleda cara kao da je odjednom posumnjala u njegovu zdravu pamet. - Vi, veličanstvo? - Ja osobno! Da bih uništio englesku trgovinu, domislio sam se da u nekoj tajnoj radionici dadem krivotvoriti izvjesnu količinu engleskih funti i da njima preplavim tržište. Taj sam zadatak povjerio pouzdanim ljudima i ne znam kako su se lažnog novca dočepali bijednici koji su ga podmetnuli na brod Jasona Beauforta, ali jedna je stvar sigurna: bile su to moje novčanice... i bilo mi je nemoguće da ja to javno priznam. Eto zašto sam, dok su moji agenti po zatvorima i maltene posvuda po Francuskoj tajno radili na otkrivanju istine, dozvolio da se sudi tvom prijatelju. Eto takoñer zašto sam unaprijed potpisao njegovo pomilovanje i vrlo brižljivo pripremio njegovo bjekstvo. Ono mi je moglo neuspjeti: Vidocq je spretan čovjek... i bio sam uvjeren da ćeš mu ti pružiti izvjesnu pomoć! - Uistinu, veličanstvo, mi smo prave igračke u vašim rukama i ja se pitam da li je genijalni čovjek dar bogova... ili pokora! Ali, veličanstvo, ovaj krivac... - doda plaho - ili... ovi krivci? - U pravu si kad kažeš »ovi«, jer ih je bilo više, ali imali su poglavara, i taj poglavar... ali doñi radije sa mnom... - A kuda? - Do glavne kule, imam ti nešto pokazati... Ali dobro se obuci. Nagonski poprimivši umiljate kretnje, kojima je još nedavno, za vrijeme onih nježnih trianonskih dana, pomogao da navuče kaput ili omota šal oko glave, on joj sada vlastoručno namješta kapuljaču na kosu i pruži rukavice, koje bijaše bacila na kameno ognjište. Zatim je, i dalje kao nekoć, uhvati ispod ruke i tako s njom izañe davši u prolazu znak Roustanu da ih slijedi. Vani ih ledeni vjetar uhvati u svoj vrtlog, ali oni čvrsto združeni, jurnu preko prostranog dvorišta zapadajući do gležnja u snijeg koji im je škripao pod nogama. Kad su stigli do puškarnice, Napoleon propusti svoju gošću ispod niskog svoda koji su čuvali vojnici što su se ukočili od zime. Čak su im se na brkovima uhvatile iglice leda. Car zaustavi Marijanu. Jedan fenjer, obješen o zid željeznom karikom, obasja njegov sivoplavi pogled koji bijaše postao vrlo ozbiljan, čak strog, ali ne i tvrd: - To što ćeš sada vidjeti, stravično je, Marijana... i zaista sasvim iznimno. Ali ponavljam ti, pravda mora biti izvršena! Jesi li pripravna da gledaš ono što ću ti pokazati? Ona podnese njegov pogled ni ne trepnuvši. - Pripravna sam. On joj tada uhvati ruku i povuče je za sobom. Pošto su prošli kroz još jedna niska vrata, obreše se u podnožju glavne kule na fiksnom mostu preko dubokog i širokog jarka. Drveno se stubište spuštalo u taj jarak i Marijana nesvjesno pogleda njegovo dno gdje je gorjelo nekoliko svjetiljki. Ali istog časa ustukne i prestravljena krikne: iz blatnog snijega, pod stražom dvojice vojnika, zlosutno izdizala jedna jeziva naprava, jedan gnusan, crveno obojen drveni okvir koji je visoko gore pridržavao trokutast nož: giljotina! S očima iskolačenim od užasa, Marijana je gledala stravično oruñe. Tako je drhtala da je Napoleon rukom obujmi i nježno privuče k sebi. - Jezivo, zar ne? Znam. Doñi! I nitko ovu groznu spravu ne mrzi više nego ja. - Zašto onda...


~ 222 ~

- Za kažnjavanje po zasluzi! I sad će, ovog časa jedan čovjek umrijeti! On čeka u čeliji kule i nitko osim ono nekoliko odabranih i provjerenih ljudi što će prisustvovati njegovu smaknuću, neće znati da je gubilište noćas ovdje radilo, kao što nitko neće znati tko je takvu presudu izrekao! Ali taj je čovjek sasvim izuzetan zločinac, bijednik kakav se rijetko vidi. On je prošlog ljeta hladnokrvno zaklao Nicolasa Mal-leroussea pošto ga je namamio u klopku i prenio ga svezanog i ušutkanog uz pomoć svojih saučesnika u kuću u Passyju gdje je stanovao Jason Beaufort. Tamo ga je ubio, ali to je bilo tek jedno od njegovih mnogobrojnih zlodjela. Nekoliko je desetaka manjih vojnika, zarobljenih i zadržanih na engleskim uzničkim lañama, umrlo zahvaljujući njemu... rastrgli su ih psi koje ovaj bijednik bijaše dresirao za hajku na ljude i nahuškao ih na njih... Otkako je Napoleon maloprije rekao da krivce ima u rukama, Marijana je predosjećala da će čuti upravo ovo što je čula. Jer ona, ona već dugo zna tko je ubio Nicolasa! Ali nije mogla pojmiti kako se jedan tako ñavolski stvor dao uhvatiti. A ni zadnje Napoleonove riječi nisu bacile na to puno svijetla. Sumnja jača od razuma, još je kopkala Marijanu. Ona je izrazi: - Veličanstvo! Jeste li ovoga puta sasvim sigurni da se ne varate? On se lecne i uperi u nju pogled koji je odjednom postao leden. - Nećeš valjda od mene tražiti milost i za ovog ovdje? - Bože sačuvaj, veličanstvo... ako je to zaista on! - Doñi! Pokazati ću ti ga. Oni uñoše u kulu, proñoše pored stražarnice čija su vrata ovog puta bila zatvorena, popeše se po lijepim zavojitim stepenicama na prvi kat gdje se nañoše u gotičkoj dvorani čije je svodovlje sa četiri grede nosio ogroman središnji stup. Tu su stražarili jedan tamničar... i visoka Vidocqova prilika koja se presavi kad ugleda cara. Iz sva četiri ugla prostorije čvrsto su okovana vrata vodila u ćelije od kojih je svaka bila smještena u po jednom tornjiću. Napoleon gestom pozove tamničara. - Nečujno otvori prozorčić! Gospoña želi vidjeti zatvorenika. Čovjek se uputi jednom od uglova, otvori prozorčić s rešetkama i nakloni se. - Priñi! - reče Napoleon Marijani. - Pogledaj ... Ona s oprečnim osjećajima doñe do vrata bojeći se onoga što će vidjeti i istovremeno želeći to vidjeti, ali nadasve strahujući da tu ne zatekne neko nepoznato lice, lice nekog nevoljnika kojem su vještom podvalom - a u tome su bili tako spretni - uspjeli dokazati da je pravi krivac. Svjetiljka na klupčici osvjetljivala je unutrašnjost okrugle ćelije. Vatra je veselo pucketala u visokom čunjastom kaminu a na ležaju je počivao čovjek okovan lancima za gležnje i ručne zglobove. Marijani je bio dovoljan jedan pogled, pa da ustanovi da je to zaista čovjek kojeg se nadala i ujedno pribojavala tu vidjeti. Bio je to Francis Cranmere, bio je to čovjek čije je ime kratko vrijeme nosila. Spavao je. Ali je spavao grozničavim i nemirnim snom koji ju je podsjetio na san malog španjolskog opata u zatvoru la Force, san čovjeka koji se straši i kojeg taj strah muči i u snovima... Pred Marijaninim širom otvorenim očima jedna fina i bijela ruka polako zatvori prozorčić. - Dakle? - upita Napoleon. - To je jamačno on, ovog puta? Nesposobna da govori, ona dade potvrdan znak, ali se morade načas nasloniti na zid, toliko je bilo snažno njeno uzbuñenje prouzrokovano nekom sumornom radošću i istovremeno nekim jezivim užasom, iznenañenjem takoñer što konačno vidi uhvaćenog u klopku demona koji umalo nije uništio njen život. Kad se malo smirila, digne oči i pred sobom ugleda cara koji ju je zabrinuto posmatrao, i malo dalje Vidocqa nepomičnog uz središnji stup.


~ 223 ~

- Tako - reče napokon - ono je za njega... ono što sam vidjela tamo dolje? - Da. Ponavljam ti, mrzim tu napravu koja je na moje oči sasjekla toliko nedužnih, i ja se užasavam, ali ovaj čovjek ne zaslužuje da poput vojnika padne pod mecima streljačkog voda. I ne zbog tebe, pa niti zbog Nicolasa Malleroussea ne skidam ovu glavu; dugujem je sjenama mojih ljudi koje je ovaj krvnik poklao. - I kad... će se to obaviti? - Odmah. Uostalom, evo i svećenika... Jedan stariji čovjek u crnoj mantiji zaista je izranjavao iz mračnog stubišta, s brevijarom u ruci. Marijana odmahne glavom: - On će odbiti. Nije katolik. - Znam, ali nije bilo moguće ovamo dovesti pastora. Uostalom, zar su u smrtnom času važna usta koja govore o Bogu i izgovaraju riječi nade u svom milosrñu; važno je da te rijeći budu izgovorene... Lagano se naklonivši, svećenik se uputi prema zatvorenim vratima, predvoñen užurbanim tamničarom. Marijana uzrujana zgrabi Napoleona za ruku. - Veličanstvo...! Ne ostajemo ovdje! Ja... - Nećeš to da gledaš? To me ne čudi. Šta više, nije mi ni bila namjera da te suočim s takvim prizorom. Samo sam htio da se uvjeriš da se ovoga puta moja pravda nije prevarila i da je ništa neće moći zaustaviti. Vratimo se... osim ako mu ne želiš reći zbogom... Ona odmahne glavom i potrči prema stubištu. Ne nije željela vidjeti Francisa, nije htjela trijumfirati nad njim u trenutku kad ide na stratište, zato da se bar zadnja misao ovog čovjeka, kojeg je voljela i čije je ime nosila, ne okrene ka mržnji pri pogledu na nju. Ako je kajanje bilo moguće kod čovjeka kakav je Francis Cranmere, nije smjela pomutiti njegovo blagotvorno djelovanje... U pratnji cara, ona siñe niz stepenice, preñe preko mosta ne pogledavši groznu napravu i uskoro se nañe u bijeloj pustinji velikog dvorišta. Godio joj je nalet vjetra što ju je čitavu zapljusnuo. Ona mu izloži lice. Snijeg je počeo padati. Nekoliko joj se pahuljica zadrži na usnama, ona ih s užitkom posiše, zatim se okrene i pričeka da je Napoleon, manje hitar od nje, sustigne. On je ponovo uhvati pod ruku, te kao i pri dolasku, samo polaganije, krenuše putem za kraljičin paviljon. - A ostali? - Iznenada upita Marijana. - I njih ste uhvatili? - Staru Fanchon, i njene ljude? Budi bez straha: oni su pod ključem i o njihovoj krivnji imamo dovoljno dokaza da ih bez spominjanja ove afere stoput smaknemo ili osudimo na vječnu robiju. Sudit će im i izreći kaznu redoviti sud. Za ovog ovdje, to je bilo nemoguće... On previše toga zna i Engleska bi možda bila uspjela da mu još jedanput omogući bijeg. Tajnost se postupka imperativno nametala. Bili su se vratili u pustu dvoranu gdje je Roustan upravo čačkao vatru. Napoleon uzdahne i skine šešir na kojem su se pahuljice snijega pretvarale u kapljice vode. - A sad govorimo o tebi. Kad se drumovi malo poprave, vratit ćeš se u Italiju. Moram udovoljiti zahtjevima tvog supruga, jer su oni opravdani. Car nema prava princu Sant'Anna uskratiti da ponovo doñe do svoje supruge... - Ja nisam njegova supruga! - usprotivi se Marijana bijesno. - I vi to savršeno dobro znate, veličanstvo! Vi znate zašto sam se za njega udala! Djeteta više nema... prema tome nema više ni veza izmeñu mene i... te sjene! - Ti si njegova žena makar samo po imenu. I ne razumijem, Marijana, zašto tako bježiš od svoje dužnosti! Ti, koju sam smatrao tako odvažnom! Prihvatila si pomoć tog nesretnika... jer drugo ne može biti u uvjetima života koji je sebi nametnuo... a sad kad više nisi kadra


~ 224 ~

ispunjavati svoj dio obaveza iz ugovora, nemaš ni toliko hrabrosti da s njim iskreno porazgovaraš i objasniš se! Iznenadila si me... - Recite, razočarala sam vas! Ali ja tu ne mogu ništa, veličanstvo, bojim se! Da, bojim se te kuće, svega onog što je u njoj, tog nevidljivog čovjeka i uroka koji ga okružuju. Sve su žene iz te obitelji umrle nasilnom smrću! A ja, ja hoću živjeti, živjeti za Jasona! - Postojalo je vrijeme kad si htjela živjeti za mene! - ustvrdi Napoleon sjetno! - Kako se stvari mijenjaju! Kako se žene mijenjaju... Napokon, vjerujem da sam ja tebe više volio, jer u meni nije sve mrtvo za tebe, pa ako hoćeš... Ona se odlučno usprotivi: - Ne, veličanstvo! To ne! Još ćete mi predložiti i... jednostavno rješenje koje mi jednog dana preporučila Fortunee Hamelin. Ona bi nesumnjivo udovoljila princu Sant'Anni, ali ja se namjeravam čuvati za onoga kojeg ljubim... bez obzira na sve opasnosti. - Pa dobro, ne govorimo više o tome! - odreže Napoleon tako suho da Marijana shvati da ga je razljutila. U svojoj je muškoj taštini možda mislio da će jedan sat ljubavi s njim dostajati da joj ublaži bolnu tugu za Jasonom i vrati je, odsad pokornu, u okvire života koji je jamačno predvidio za nju. - Ti moraš otići dolje, Marijana - nastavi poslije kratke šutnje - čast i politika to zahtjevaju. Ti se moraš sastati sa svojim suprugom. Ali ne boj se, ništa ti se neće dogoditi. - Otkud vi to znate? - upita Marijana s više gorčine negoli uglañenosti. - Bdjet ću nad tobom. Nećeš tamo otići sama. Uz onog neobičnog čovjeka koji te praktički posvojio, imat ćeš i pratnju... naoružanu pratnju koja te neće napuštati i koja će ostati tebi na raspolaganju. Marijana iskolači oči. - Pratnju? Ja? Ali s kojeg naslova? - Recimo s naslovom izvanredne izaslanice. Zapravo te šaljem svojoj sestri Elisi, i ne u Luku nego Firenzu. Tamo ćeš lako srediti račune sa svojim mužem ne izlažući se nikakvoj opasnosti, jer ću te službeno zadužiti s porukama za veliku vojvotkinju od Toscane. Odlučio sam da se moja zaštita nad tobom protegne sve do tamo i pobrinut ću se da to ljudi znaju. - Izaslanica? Ja? Ali ja sam samo žena. - Pa što onda! Ja sam često koristio žene. Moja sestra Paulina o tome dosta zna! I ja neću da te vezanih ruku i nogu izručim onom kojeg si ti sama... odabrala za muža! Aluzija je bila jasna. Ona je podrazumijevala tvrdnju da se Marijana, da je bila pametnija, mogla povjeriti svom tadašnjem ljubavniku i tako osigurati svoj život bez ulaženja u jednu nemoguću pustolovinu... Ocjenivši da je bolje ne upuštati se u raspravu, ona se odluči za odlazak i nakloni mu se dubokim protokolarnim naklonom. - Poslušat ću cara! I zahvaljujem vašem veličanstvu na brizi za mene. A u sebi je već računala kako će iz Firenze daleko lakše, nego što se dosad smjela i nadati, stići u Veneciju. Nije još pravo znala kako će izgladiti svoj spor s princom Corradom, ni kakav joj oblik nagodbe kani ponuditi, ali jedna je stvar sigurna: ona nikad više neće živjeti u velikoj bijeloj vili, lijepoj i otrovnoj poput onih egzotičnih cvjetova čiji miris opija i čiji sok može usmrtiti... Naravno, bit će tu pratnja koje će se morati otarasiti... Vrata se iznenada otvore. Vidocq se pojavi. On se samo šutke i ozbiljno nakloni... Car se lecne. Njegov se pogled svrne, prikuje za Marijanin, ali ga ona izdrža ne trepnuvši iako je osjetila kako je protiv svoje volje problijedjela. - Pravda je izvršena! - reče jednostavno. Ali Marijana bijaše već shvatila da je glava Francisa Cranmerea upravo pala. Ona polako klekne na popločan pod koji je vatra zagrijala, i


~ 225 ~

pognute glave, sklopljenih ruku, počne moliti za onog koji odsad nikad više neće imati moći da joj nanosi zlo... Da je ne bi omeo u molitvi, Napoleon se udalji i utone u tamu dvorane... Top je gruvao nad Parizom. Stojeći kod prozora svoje sobe, u društvu Jolivala i Adelaide, Marijana ga je slušala brojeći salve. - Dva... tri... četiri... Znala je što to znači: carsko se dijete upravo rodilo. I već su, usred noći, veliko zvono Notre-Dame i zvona pariških crkava pozivali Francuze na molitvu za sretno okončanje poroda, te u prijestonici nitko više nije spavao. Marijana još manje od svih ostalih, jer je ovo bila zadnja noć koju provodi u svom obitavalištu. Njeni su kovčezi bili spremni, već ukrcani u veliku putnu kočiju, i ona će začas, čim stigne obećana naoružana pratnja, krenuti prema Italiji. Carska su pisma, koja je imala uručiti velikoj vojvotkinji od Toscane, ležala na njenoj komodi pokazujući svoje trake i svoje crvene pečate. Namještaj njene sobe nosio je već zaštitne navlake. Nije bilo cvijeća u vazama. Ali je već tomu dugo kako Marijanina duša bijaše napustila ovu kuću. Nervozan isto koliko i ona, Jolival je glasno brojao: - Sedamnaest, osamnaest, devetnaest... Ako je - djevojčica, nosit će, kažu, naslov princeze od Venecije. Venecija! Postajalo je još svega tri mjeseca do časa kad će Jasonov brod baciti sidro u njenoj laguni! A njeno se ime, krhko i šaroliko poput iskričave staklarije njenih zanatlija, prelijevalo svim bojama nade i ljubavi. - Dvadeset... - nabroji Joldval - dvadeset jedan! Najednom nastade tišina, kratka ali tako napregnuta da bi čovjek rekao da je čitava carevina zaustavila dah. Zatim bronzani odjeci nastaviše svoj slavodobitni urnebes: - Dvadeset dva! Dvadeset tri... - zagrmi Jolival. - Bit će ih sto i jedan! Muško je! Živio car! Živio kralj Rima...! Kao nekom čarolijom, njegov uzvik gromoglasno odjekne. Čulo se kako se otvaraju prozori, lupaju vrata, urlaju grla svih Parižana koji su izletjeli na ulice. Jedino se Marijana nije ni pomakla s mjesta i samo je zatvorila oči. Eto, Napoleon konačno ima sina kojeg je toliko želio! Rumena je austrijska junica obavila svoj rasplodni posao! Kako je morao biti sretan! I ponosan...! Zamišljala ga je kako iz palače osluškuje odjeke, uz prasak njegova metalnog glasa, uz nervozno lupkanje njegovih peta... Dijete je roñeno i bio je to dječak...! Kralj Rima... lijep naslov koji u sebi sadržava vlast nad čitavim svijetom! I takoñer vrlo teško breme za tako krhka pleća. - Doñite, Marijana! Treba nazdraviti ovom sretnom porodu! Arkadije otvori bocu šampanjca čiji čep odleti u strop. Zatim napuni čaše i pruži po jednu objema ženama. Njegov je radostan pogled prelazio s jedne na drugu dok je dizao prozračan kristalni pehar gdje se krijesilo vino boje blijedog zlata. - U zdravlje kralja Rima...! I u vaše, Marijana! I u čast dana kad ćemo kucnuti za vašeg sina! On neće biti kralj, ali će biti lijep... snažan i valjan kao njegov otac! - Vi to uistinu vjerujete? - upita Marijana čije su se oči ovlažile pri samom spomenu ovako velike sreće. - I više nego to; ne samo da vjerujem - odvrati Arkadije vrlo ozbiljno - siguran sam u to! I iskapivši čašu, on je po ruskom običaju tresne o mramorni kamin i zaključi: - ... tako siguran kao što sam siguran da sam zauvijek razbio ovu čašu.


~ 226 ~

Jedna za drugom, obje žene učiniše isto, jer ih je zabavljao ovaj nesvakidašnji običaj. Zatim Marijana naredi: - Sazovite sluge, Arkadije, i poslužite i njih šampanjcem! Hoću u veselju da im kažem zbogom, jer ću ih ponovo vidjeti ili sretna ili nikako... Idem se obući. I ona se ode spremiti za dugo putovanje koje će ubrzo započeti. Vani je, nad radosnim povicima i gromkim »živio!« razdraganih Parižana, top još uvijek gruvao... Bio je 20. ožujak 1811.

Documents

Juliette Benzoni-Marijana 3 Jason Od Cetiriju Mora