Junot Diaz - I tako je izgubis:Layout 1 - DELFI knjižare · 2016. 4. 15. · 16 I TAKO JE IZGUBIŠ/ Junot Díaz 4 Moja kćer sad ima sike. 5 Zamislite! nebo. I kako dok se vozim

Junot Díaz

Sarajevo, 2014.

Junot Díaz

I TA KO J EI Z G U B I Š

S engleskog prevela Mirjana Evtov

Za Marylin Ducksworth i Mih-Ho Chau čast vašeg prijateljstva, vaše neustrašivostii vaše ljubaznosti

Dobro, nije nam išlo, i nisu sveuspomene, da ti pravo kažem, lijepe.Ali nije da nam nije bivalo i dobro.Ljubav je bila dobra. Voljela sam tvoj varljivi počinakpokraj sebe i nikad nisam sanjala ustrašena.Valjalo bi da ima zvijezda za ratove velikekao naši.

SANDRA CISNEROS

Sunce,Mjesec,

zvijezde

Ja nisam loš čovjek. I svjestan sam da to zvuči defanziv -no i bezobrazno ali je stvarno tako. Ja sam skroz prosje-čan: slab i pun falinki, ali u osnovi dobar. Mada se Mag-dalena s tim ne slaže. Ona smatra da sam klasični Do-minikanac: sucio1, i šupak. Vidi, mjesecima ranije, kadmi je Magda bila cura i nisam morao paziti gotovo ni našta, prevario sam je s jednom ženskom koja ima čitavušumu kose u slobodnom stilu osamdesetih. Magdi na-ravno nisam rekao, znaš kako je. Takva kost tukne i naj-bolje je zatrpati u kakav mračni zakutak što dalje odkuće. Magda je saznala samo zato što joj je ona veselnicanapisala jebeno pismo. A pismo je bilo puno detalja. Piz-darija kakve ja vlastitoj raji ne bih rekao ni pijan.

Stvar je u tome što je s tom konkretnom idiocijomveć mjesecima bilo gotovo. A mene i Magdu je baš kre-nulo. Bili smo puno bliskiji nego one zime kad sam jevarao. Počelo je odmrzavanje. Ona je dolazila kod menei umjesto da visimo s mojom bandoglavom rajom – janapušen, a njoj dosadno do bola – gledali smo filmove.Nema u kakve restorane nismo išli. Čak smo i jednupredstavu gledali u Crossroadu i uslikao sam je tamo snekim samo tako važnim crnim dramskim piscima: natim fotkama se toliko smješka da pomisliš da će joj raz-japljena usta ispasti iz šarki. Opet smo bili par. Viken-dima posjećivali moju i njenu porodicu. Doručkovali po

1 prljav, pogan, kurva/r

kafanama satima prije nego što se budi ostali svijet, tu-marali po biblioteci u New Brunswicku, onoj što je Car-negie izgradio da umiri savjest. Baš nas je lijepo išlo. Alionda ono Pismo padne kao granata iz Star Treka i raz-nese sve: prošlost, sadašnjost i budućnost. Njeni odjed-nom hoće da me ubiju. A što im već dvije godine po-mažem oko poreza i šišam travnjak, to nikom ništa.Njen otac, koji me dotad tretirao kao vlastitog hija2, kažemi preko telefona da sam šupak, pri čemu zvuči kao dasamog sebe davi telefonskim kablom. Ne zasluživaš da stobom pričam španski, kaže. Kad u tržnom centruWoodbridge sretnem jednu Magdinu drugaricu – Cla-ribel, Ekvatorijanu s diplomom iz biologije i azijatskimočima – ona me tretira kao da sam pojeo nečije me-zimče.

A kako je Magda sve to prihvatila bolje da ne spomi-njem. Gore nego sudar pet vozova. Bacila je na meneCassandrino pismo – koje me promašilo i skliznulo podneki volvo – a onda sjela na ivičnjak i počela da drami.O, Bože, zakukala je. O, moj Bože.

Moja raja jednoglasno zastupa mišljenje da je ovdjevaljalo odigrati jebeno Totalno Poricanje, i tačka. Kakva,ba, Cassandra? Al mene je spopala takva muka da mi fo-liranje nije bilo ni na kraj pameti. Sjeo sam kraj nje, zgra-bio joj razmahane ruke i izgovorio neku pizdariju u stilu:Magda, moraš me saslušati. Inače nećeš razumjeti.

ALI DA KAŽEM KOJU o Magdi. Magda je s Bergenlinea:oniska i punih usana, širokih kukova i crne kovrdžavekose u kojoj se čovjeku zagubi ruka. Otac joj je pekar, a

12 I TAKO JE IZGUBIŠ / Junot Díaz

2 hijo [iho] = sin

majka po kućama prodaje dječju odjeću. Magda ni slu-čajno nije neka pendeja3, ali praštanje ima u krvi. Ka-tolkinja. I mene je svake nedjelje vukla u crkvu na špan-sku misu, a kad god joj je bolestan kakav rođak, naročitoneko od onih na Kubi, piše pisma časnim sestrama uPensilvaniji moleći ih da se mole za njenu porodicu. Onati je ona štreberka koju zna svaki bibliotekar u gradu,nastavnica koju vole svi učenici. Vazda je za mene sjec -kala iz novina neke pizdarije, dominikanske. Viđamo se,eto, svake sedmice, a ipak mi poštom šalje sladunjaveceduljice: Da me ne zaboraviš. Teško je i zamisliti ikogakoga bi bilo strašnije zeznuti no Magdu.

Ne bih da davim s onim što me snašlo kad je Magdasaznala. Molio sam, kumio, puzao preko srče. Reći ćusamo da smo se nakon dvije sedmice, bezbroj mojih po-sjeta i pisama, danonoćnog telefoniranja, ipak nekakosastavili. Što ne znači da su me njeni ikad više pozvalina ručak, ili da su joj drugarice bile imalo sretne zbogtoga. Te rospije su se ponašale u stilu: Ma nema govora,jamás, nikad u životu. Isprva ni Magda nije bila osobitosklona ponovnom uspostavljanju odnosa, ali za mene jeigrala snaga prošlosti. Kad me Magda upitala: Što me sene okaniš?, rekao sam joj istinu: Zato što te volim, mami.Znam da zvuči kao proseravanje, ali stvarno je tako:Magda je moje srce. Nisam htio da me ostavi; nije mi setražila nova cura samo zato što sam zajebao jedan jediniusrani put.

Da ne ispadne sad da je sve to prošlo ko mačji kašalj,jer nije ni slučajno. Magda je svojeglava: čim smo pro-furali rekla je da će sa mnom spavati samo ako se bu-

13Junot Díaz / I TAKO JE IZGUBIŠ

3 glupača

demo zabavljali bar mjesec dana, i cura se toga držalabez obzira na sve moje napore da joj se uvučem u ga-ćice. A i vrlo je osjetljiva. Patnju upija ko papir vodu.Nemaš pojma koliko me puta (naročito nakon snošaja)upitala: Da li bi mi ikad rekao? To joj je bilo omiljenopitanje; to, i Zašto? Moji omiljeni odgovori bili su Da iZato što sam glup. Nisam razmišljao.

Čak smo i o Cassandri razgovarali – obično u mraku,kad ne vidimo jedno drugo. Magda bi pitala volim liCassandru i ja bih rekao da ne, ne volim. Misliš li na nju?Jok. Jel jebačina bila dobra? Da ti pravo kažem, draga,niđe veze. Teško da u to ko povjeruje, ali reći se mora pada zvuči ne znam kako stupidno i nerealno; nema druge.

Izvjesno vrijeme nakon pomirenja sve je išlo kao poloju.

Ali samo izvjesno vrijeme. Moja Magda se polako igotovo neprimjetno pretvarala u neku drugu Magdu.Kojoj se baš i nije ostajalo kod mene preko noći i kojojse nije dalo da me češka po leđima čak ni kad je lijepozamolim. Nevjerovatno šta sve počneš primjećivati. Naprimjer da mi dotad nikad nije rekla da nazovem kasnijeako s nekim priča na drugoj liniji. Uvijek sam ja imaoprioritet. Al to više nije bio slučaj. Ja sam naravno za svete pizdarije krivio njene cure koje su joj – ko da gledam– punile uši gadostima.

No nisu samo nju savjetovali. I svi moji drugovi go-vorili su: Odjebi je, vidiš da te rospija zavlači; ali kad godsam pokušao, ne ide. Bio sam ozbiljno zagrijan zaMagdu. I opet se počeo slamati oko nje, no bez nekevajde. Kad god smo otišli u kino, ili na noćnu vožnju, iliona pristala da prespava kod mene, našlo se nešto da po-tvrdi neku moju falinku. Osjećao sam da postepeno


umirem, ali kad sam njoj to spomenuo, rekla je da samparanoidan.

Poslije nekih mjesec dana, ona počne s promje-nama koje bi paranoidnog nigera sasvim sigurno alar-mirale. Prvo se ošiša, pa kupi bolju šminku, pa nabacinove krpe, a onda ustali da petkom s drugaricama iz-lazi na ples. Kad je zovem da izađemo, više ne uzimamzdravo za gotovo da će pristati. Svako malo mi šukneBartlebyja, kaže: Ne, radije ne bih. Ja je pitam na štakoji klinac sve to liči, ona kaže: Upravo to pokušavamda shvatim.

Znam ja šta ona radi. Budi mi svijest o klimavostimoje pozicije u njenom životu. Kao da toga već nisambio svjestan.

Uto je došao juni. Nebom zaplove vreli bijeli oblaci,svi trznu gumena crijeva za pranje auta, ulicama zatre-šti muzika. Svi se spremaju za ljetovanje, čak i mi. Po-četkom godine smo planirali da se za godišnjicu poča-stimo ljetovanjem u Santo Domingu, pa je valjalo odlu-čiti idemo li ili ne. Pitanje je već neko vrijeme bilo naobzoru, ali ja sve kontam to će se riješiti samo od sebe.Pa pošto nije, ja trznem avionske karte i upitam: Štakažeš na ovo?

Kažem da mi je to prevelika obaveza.Mogla si i gore proći. Ovo je odmor, pobogu.Meni liči na pritisak.Što ne znači i da jest.Ne znam zašto sam se toga svezao kako samo ja

znam. Svakodnevno spominjao, pokušavao je natjeratida pristane. Valjda me ta situacija smarala. Htio sam ini-cijativu, htio neku promjenu. A možda sam sebi utuviou glavu da će se sve pizdarije među nama riješiti ako ona


kaže: Dobro, idemo. Da je rekla: Ne, nije to za mene, barbih znao da je stvar svršena.

Njene cure, najveće luzerke na planeti, savjetovale sujoj da iskoristi priliku pa da više nikad sa mnom ne pro-govori ni riječi. Ona mi je, naravno, ispričala tu pizdarijujer se nikad nije uspjela suzdržati da mi ne ispriča svešto joj se mota po glavi. I šta misliš o tom prijedlogu?upitao sam je.

Ona slegne ramenima. Vrijedi ga razmotriti.I moji su drugari bili u folu: Frajeru, bacaš brdo love

na neko teško sranje, ali ja sam bio istinski uvjeren daće nas taj put popraviti. U dnu duše, u koju moji dru-gari baš i nemaju uvida, ja sam optimista. Mislio sam: Jai ona na Ostrvu. Koju boljku to ne liječi?

EVO PRIZNAJEM: ja volim Santo Domingo. Volim se vra-titi kući, među frajere u blejzerima koji mi stalno tut-kaju u ruke čašice brugala. Volim kad svi zaplješću čimtočkovi aviona dotaknu pistu. Volim što sam u avionujedini niger bez kubanske veze ili palačinke od šminkena licu. Volim onu crvenokosu ženu koja nakon jeda-naest godina ide da vidi kćer. I poklone koje u krilu držikao mošti sveca. “M’ija sad ima tetas”,4 šapće ta žena ne-kome na susjednom sjedištu. “A zadnji put kad sam jevidjela, nije znala ni rečenice sastavljati. Sad je žena.Imagínate.5” Volim i cekere koje spakuje moja stara: piz-darije za rođake i sitnica za Magdu, neki poklončić. Ovoda joj daš bez obzira šta se desi s vama dvoma.

Kad bi ovo bila drugačija priča, sad bih ti pričao oovom moru. Kako izgleda kad se kroz gejzir satjera u


4 Moja kćer sad ima sike.5 Zamislite!

nebo. I kako dok se vozim s aerodroma i vidim ga ovak -vog, kao lomljeno srebro, znam da sam se stvarno vra-tio. Pričao bih ti i o ovim silnim sjebanim nesretnicima.Nigdje na svijetu nema toliko albina, kosookih nigera i ti-gueresa6. Pričao bih ti i o ovdašnjem saobraćaju: na sva-kom koraku vrvi povijest automobila kasnog dvadesetogvijeka, kosmos dotrajalih auta, dotrajalih motocikla, do-trajalih kamiona i dotrajalih autobusa, te podjednak brojautomehaničarskih radnji koje drži svaka šuša s francu-skim ključem. Pričao bih o straćarama i našim presuše-nim česmama, o stereotipima crnaca na bilbord ima i či-njenici da je moja porodična kuća opremljena latrinomkoja nikad ne omane. Ispričao bih ti o svom abuelu7 i nje-govim seljačkim rukama, i koliko je nesretan što ja nisamtamo, i opisao bih ti ulicu u kojoj sam rođen, Calle XXI,koja nikako da odluči da li želi biti slam, i već godinamaopstaje u toj neodlučnosti.

Ali to bi onda bila druga vrsta priče, a ja i s ovomjedva izlazim na kraj. Moraš mi vjerovati na riječ. SantoDomingo je Santo Domingo. Najbolje da foliramo da sviznamo šta se tamo dešava.

MORA DA SAM SE anđeoskog praha napušio kad sam po-mislio da je onih prvih par dana sve bilo u redu. Narav -no, zatvorena u kući mog abuela, Magda se smorila dosuza; čak je to i rekla – Dosadno mi je, Yuniore – ali li-jepo sam je upozorio da je Posjeta Abuelu pod moranje.Nisam mislio da će joj to teško pasti, obično se superslaže s viejitosima8. Ali s njim se nije baš pretrgla. Samo


6 tiguere = veliki mangup, frajer, jalijaš7 djedu8 starčićima

se vrpoljila od vrućine i ispila jedno petnaest flaša vode.U svakom slučaju, drugi dan ni svanuo nije a mi smosjeli u guaguu9 i isfurali iz grada. Pejzaž da ti pamet stane– uprkos suši i činjenici da je sve, i campo10 i kuće, bilopokriveno onom crvenom prašinom. Ja u svom ele-mentu. Pokazujem sve čega prošle godine nije bilo. NoviDomino’s i plastične vrećice s vodom koje prodaju ti-gueritos11. Ne propuštam ni znamenitosti. Ovdje su Tru-jillo i njegovi haveri marinci poklali gavillerose12, ovdjeje Jefe dovodio svoje ženske, ovdje je Balaguer prodaodušu đavolu. I činilo se da Magda uživa. Kimala je gla-vom. S vremena na vrijeme odgovarala. Šta reći? Biosam ubijeđen da osjećam dobre vibracije.

Kad sad razmislim, skontam da su znakovi postojali.Prvo, Magda nije šutljiva. Pričala je vazda, usta nije zat-varala, i imali smo fol da kad ja dignem ruku i kažem:Tajm aut, ona zašuti bar na dvije minute, dok ne svariminformacije kojima me zasipa. Nakon toga se osjećalapostiđenom i ukorenom, ali ne toliko postiđenom i uko-renom da ne nastavi podjednakom žestinom čim jakažem: OK, idemo dalje.

Možda je bilo do mene. Već sedmicama nisam biotako dobro raspoložen i opušten, i po prvi put se nisamtrzao kao da stalno čekam da šta pukne. Žuljalo me štoona insistira na svakodnevnom raportiranju drugari-cama – valjda su se bojale da je ne prikoljem ili šta jaznam – ali jebiga, svejedno sam bio ubijeđen da nam idebolje no ikad.


9 autobus10 polje, zemlja11 mangupčići12 gerilce

Bili smo u jednom luđački jeftinom hotelu blizu Pu-camaime. Stojim ja tako vani i blejim u one Septentrio-nales13 i u zamračeni grad, kad čujem ona plače. Pomi-slim da je nešto ozbiljno, trznem džepnu lampu i usnopu svjetla ugledam joj lice otečeno od vrućine. Jesidobro, mami?

Ona odmahne glavom. Ne želim biti ovdje.Kako to misliš?Kako sam i rekla. Ne. Želim. Biti. Ovdje.To nije bila Magda koju ja znam. Magda koju ja znam

super je pristojna, i nikad nigdje ne ulazi bez kucanja.Malo je falilo da zaurlam: Koji ti je kurac? Ali nisam.

Završio sam grleći je i ninajući, pitajući u čemu je pro-blem. Dugo joj je trebalo da se isplače, ali je – kad sesmirila – počela s pričom. Dotad je došla i struja. Ispo-stavilo se da nije htjela da se ovako vucara. Mislila samda ćemo ići na more, rekla je.

Pa idemo na more. Prekosutra.A ne možemo sad?I šta sam mogao? Gleda ona u mene, sjedi onako u

donjem vešu, i čeka da nešto kažem. I šta ja lanem? Dušo,šta god ti želiš. Nazovem hotel u La Romani, pitam mo-žemo li doći ranije, pa zorom ekspres-guaguom zapu-camo prvo u glavni grad, a onda drugom guaguom pra-vac La Romana. Jedne joj jebene riječi nisam rekao, a niona meni. Izgledala je umorna i gledala kroz prozor kaoda iščekuje da joj svijet svana koju prozbori.

Sredinom Dana 3 turneje po Quisqueyi na Putu Is -kupljenja, nađemo se u klimatiziranom bungalovu gle-dajući HBO. Upravo ono za čim žudim kad sam u Santo


13 Sjevernjaci (stanovnici Sjeverne Amerike)

Domingu: da čamim u jebenom turističkom naselju!Magda je čitala knjigu nekog trapista, malo bolje raspo-ložena, ili se barem meni tako učinilo s ivice kreveta gdjesam sjeo drkajući sad beskorisnu kartu ostrva.

I mislio: Sad sam zaslužio nešto lijepo. Neki oblik fi-zičke aktivnosti. Ja i Magda smo inače bili opušteni kadje seks u pitanju, ali se nakon raskida i to iskompliko-valo. Prije svega na planu učestalosti. Ako mi se posrećisljeduje me jednom sedmično. Moram je uvijek poticati,pokrenuti stvari, inače ništa od tucanja. Ona redovnodjeluje kao da joj se neće; kad joj se stvarno neće, valjami se rashlađivati, ali ponekad joj se hoće i onda jojmoram maziti koku, što je moj ustaljeni način preuzi-manja inicijative iliti kazivanja: Mami, more snošaj? Aona okrene glavu od mene, što je njen ustaljeni načinkazivanja: Previše sam ponosna da otvoreno pristanemna zadovoljavanje tvojih životinjskih instikata, ali akonastaviš u mene umakati prst, ne budem se protivila.

Tog dana nas krene ko s nokta, ali ona u po radnjekaže: Stani, ne bismo trebali.

Ja upitam zašto.Ona sklopi oči kao da se ljuti na sebe. Ma pusti, kaže

izvlačeći se ispod mene. Zaboravi.

NAJRADIJE NE BIH ni spominjao na kakvom smo se mje-stu našli. Casa de Campo, hotelsko naselje Bez Stida iSrama. Mjesto koje bi oduševilo sve klasične šupke. Naj-veće i najbogatije hotelsko naselje na Ostrvu, što značida je ovo zapravo jedna ogavna tvrđava, zazidana odostatka svijeta. Na sve strane guachimanes14 i fićfirići i


14 čuvari, stražari

ambiciozno oblikovano zelenilo. Ovo mjesto se u Sjedi-njenim Državama reklamira kao dio njihovog teritorija,a eto samo što nije. Ima vlastiti aerodrom, trideset i šestrupa za golf, plaže tako bijele da prosto vape za kakvimbelajem, i nema šanse da ćeš ovdje vidjeti Dominikances Ostrva osim ako su puni ko brod ili ti mijenjaju poste-ljinu. Dovoljno je reći da moj abuelo nikad nije bioovdje, a bogami ni tvoj. Ovdje dolaze bjelosvjetski Gar-cíe i Colóni da odmore dušu poslije dugog mjesecaugnjetavanja masa, ovdje lokalni tutumpoti15 razmje-njuju iskustva s inozemnim kolegama. Motaj se ovudapredugo i tvoja reputacija u getu je uništena; niko te nećepitati otkud ti tamo i zašto.

Probudimo se zorom i odemo na doručak koji tamoposlužuju razdragane gospoje u kostimima Aunt Je-mima. Ubij me ako lažem: ove sestre moraju nositi i ma-rame kao na reklamama. Magda ispisuje razglednice zasvoje. Ja bih da protisnem neku o onom juče, ali samošto zaustim, ona spusti pero. I nabije cvike na nos.

Osjećam da me gušiš.Kako te to gušim? upitam.S vremena na vrijeme mi treba malo vlastitog pro-

stora. Kad god smo zajedno obuzme me osjećaj da neštood mene tražiš.

Vlastitog prostora, ponovim ja. Šta to uopšte znači?Znači da, recimo, jednom dnevno ja radim nešto

svoje, a ti svoje.Recimo kad? Sad?Ne baš sada. Drži se kao da je smaram. Zašto sada ne

bismo sišli na plažu?


15 guzonje

Dok hodamo prema onom prometalu za golf-terene,ja kažem: Imam osjećaj da odbijaš čitavu moju zemlju,Magda.

Ne budi smiješan. Ruka joj se nađe u mom krilu.Hoću samo da se opustim. Šta tu ima loše?

Sunce blješti i plavetnilo mora ubija u mozak. Casa deCampo ima onoliko plaža koliko ostatak ostrva problema.Na plažama, međutim, niko ne pleše merenge i nemamale djece, niko ti ne prodaje chicharrone16 a masivni de-ficit melanina više je no očigledan. Na svakih pedesetstopa bar jedan Eurodrkadžija nasukan na peškir kokakvo zastrašujuće blijedo čudovište koje je more izrigalo.Svi izgledaju kao profesori filozofije, kao jeftini modeliFoucaulta, i previše ih ima u društvu tamnoputih domi-nikanskih curica. Ovo mislim ozbiljno, nema šanse da jecuricama više od šesnaest, što mi je naprosto genijalno.Pošto međusobno ne mogu komunicirati da se zaključitida se ne poznaju još od dobrih starih dana Lijeve obale.

Magda razvaljuje u mrak bikiniju Ochun-boja kojisu joj njene ženske pomogle da probere s namjerom dame održava na mukama, dok ja na sebi imam otrcanekupaće s natpisom Sandy Hook Forever! Priznajem dame to što Magda šeta polugola čini ranjivim; ne osjećamse nimalo prijatno. Stavim joj ruku na koljeno. Ja bihsamo da kažeš da me voliš.

Yuniore, molim te.A da kažeš da ti se pravo sviđam?A da ti mene popustiš? Pravi si smor.Dopustim suncu da me povali na pijesak. Ja i Magda

zajedno, da se izrežeš. Čak ni ne izgledamo kao par. Kad


16 čvarke

se ona smiješi likovi padaju na koljeno da je prose, a jakad se nasmiješim svijet gleda gdje im je novčanik.Magda je bila zvijezda sve ono vrijeme što smo tamo pro-veli. Ono kad si na Ostrvu a cura ti oktorun17. Frajeri na-čisto otkače. U autobusima joj mačo-likovi dobacuju: Tusí eres bella, muchacha.18 Kad god odem na plivanje, njojse uvaljuje neki mediteranski Glasnik Ljubavi. S takvima,naravno, nisam pristojan. De prošetaj, pancho19. Ovonam je medeni mjesec. A jedan nadobudni bajker bio jetako kretenski uporan da je sjeo pored nas ne bi li je im-presionirao s ono nekoliko dlačica oko bradavica. Ona,umjesto da ga ignoriše, uđe s njim u priču, te se ispostavida je i on Dominikanac, iz Quisqueya Heigh t sa, pomoć-nik javnog tužioca, i da voli svoj narod. Bolje da ih jatužim, kaže. Ja ih bar shvatam. Meni pak zvuči kao onatipa što je u bivša vremena bosovima prokazivala nasostale. Istrpim ga čitave tri minute, a onda kažem:Magda, skrati priču s tim šupkom.

Pomoćnik javnog tužioca se trzne. Siguran sam da seto ne odnosi na mene, kaže.

U stvari, kažem ja, upravo se na tebe odnosi.Ne mogu da vjerujem. Magda ustane i vrcajući od-

šeta do mora. Na guzi joj polumjesec od pijeska. Čistapopizda.

Zemljak mi nešto i dalje priča, ali ja ne slušam. Većznam šta će ona reći kad se vrati i sjedne. Vrijeme je dati radiš nešto svoje, a ja svoje.


17 jednom osminom afričko-američkog porijekla18 Curo, lijepa si ko slika.19 Meksikanac

TE NOĆI JA bazam oko bazena i lokalnog bara, Club Ca-cique, a Magde ni na mapi. Upoznam neku curu iz WestNew Yorka, rodom odavde. Zbrišem istog trena, narav -no. Cura je trigueña20, s najluđom kosom s ove straneDyckmana. Zove se Lucy. Došla je s neke tri maloljetnerodice. Kad skine haljinu da se baci u bazen, na stomakujoj ugledam mrežu ožiljaka.

Upoznam i neku dvojicu starijih bogatuna koji zašankom piju konjak. Predstave se kao Potpredsjednik iBárbaro, njegov tjelohranitelj. Mora da mi na čelu pišeda sam očajan. Slušaju o mojim problemima kao što bidvojica kapoa slušala da razglabam o ubistvu. Puni susaučešća. Napolju hiljadu stepeni i komarci zuje ko dasamo što ne naslijede Zemlju, a oba ova macana stoje usvojim skupim odijelima, Bárbaro ima čak i grimizniplastron. Nekoć ga je neki vojnik pokušao priklati, paon sad krije ožiljak. Ja sam skroman, kaže.

A ja prošetam da nazovem sobu. Magde nema. Pro-vjerim na recepciji. Nema ni poruka. Vratim se za bar,nasmiješen.

Potpredsjednik je brat mlađahan, nema ni četrdeset,i prilično kul za jednog chupabarria21. Savjetuje mi da sinađem drugu ženu. I da bude bella e negra22. Ja pomi-slim: Cassandra.

Potpredsjednik ovlaš mahne i barceló se pojavi brzi-nom za koju dotad vjeruješ da je naučna fantastika.

Ljubomora je najbolji način za oživljavanje veze, kažemi Potpredsjednik. To sam naučio još kao student u Sy-


20 djevojka maslinaste boje kože21 ćatu21 lijepa i crna

racusi. Pleši s nekom drugom, otpleši s njom merenge,pa da vidiš kako će se tvoja jeva23 pokrenuti na akciju.

Misliš na upotrebu sile.Nije te valjda udarila?Čim sam joj priznao. Odalamila me pravo preko nju-

ške.Pero, hermano,24 što si joj govorio? želio je znati Bár-

baro. Što nisi porekao?Compadre,25 dobila je pismo. U kojem su bili dokazi.Potpredsjednik se tako fantastično smješka da mi po-

staje savršeno jasno zašto je potpredsjednik. Kasnije, kadse vratim kući i prepričam majci čitavu ovu zbrku, onaće mi reći čega je ovaj brat zapravo potpredsjednik.

Udaraju, kaže on, samo ako im je stalo.Amin, mumla Bárbaro. Amin.

SVI MAGDINI PRIJATELJI KAŽU da sam je prevario zato štosam Dominikanac, da su svi Dominikanci paščad i danam se ne može vjerovati. Sumnjam da ja mogu govoritiu ime svih Dominikanaca, ali vala ne mogu ni oni. Smoje tačke gledišta ne radi se o genetici; postojali su nekirazlozi. Uzroci.

Stoji da na svijetu nema te veze koju bar ponekad nezahvati turbulencija. Moju i Magdinu zahvatila je ite-kako.

Ja sam živio u Brooklynu a ona bila sa svojima u Jer-seyju. Svaki dan smo pričali telefonom a viđali se viken-dima. Obično smo bivali kod nje. I to kao pravi Džersi-jevci: tržni centri, roditelji, kino, televizija u ogromnim


23 riba24 Ali, brate25 Zemljače

količinama. Tako su među nama stajale stvari nakon go-dinu dana furanja. Veza nam nije bila baš sunce, Mjeseci zvijezde, ali nije bila ni čisto sranje. Super nam je bivalosubotom ujutro, u mom stanu, kad bi nam ona pravilakafu u campo-stilu, kroz ono čudo tipa čarape. Rodite-ljima bi noć prije rekla da spava kod Claribel; mora dasu znali gdje je, ali nikad nisu ni zucnuli. Ja bih spavaodokasno, a ona čitala i češkala mi leđa u širokim luko-vima; kad mi bude dosta, okrenem se i ljubim je sve dokne kaže: Gospode, Yuniore, sva sam ovlažila.

Nisam bio nesretan i nisam trčao za suknjama takoaktivno kao neki koje znam. Naravno, šmekao samdruge ženske, i plesao s njima kad sam izlazio s rajom,ali da sam udarao recke ili tako šta, nisam.

Ali eto, nije da se stvar ne ohladi kad se s nekim viđašsamo jednom sedmično, jer vala se ohladi. Ni ti to neskontaš sve dok ti se na poslu ne pojavi neka nova trebavelikih guzova i dugog jezika i padne po tebi gotovoistog trena, opipava ti prsne mišiće i kuka na morena26 skojim fura a koji je zajebava, te zaključuje sa: Crni frajerine shvataju nas Španjolke.

Cassandra. Organizovala nam je u kancelariji fud-balsku kladionicu i rješavala križaljke dok priča na tele-fon, i imala neku furku s teksas suknjama. Nekako namje ušlo u naviku da ručamo zajedno i stalno razglabamojedno te isto. Ja sam njoj savjetovao da šutne onog mo-rena, a ona meni da nađem curu koja se razumije u ka-ranje. Već prve sedmice našeg poznanstva učinio samkardinalnu grešku rekavši joj da seks s Magdom nikadnije bio vrhunski.


26 u španskom se koristi za ljude tamne kože; ne smatra se uvredljivim.

Pobogu, baš mi te je žao, smijala se Cassandra. Ru-pert bar ima ćunu prve klase.

Kad smo se maznuli prvi put – a bilo je pravo dobro,nije se uprazno reklamirala – oka nisam sklopio odmuke, iako je ona jedna od onih sestara čije se tijelo sa-vršeno svija uz tvoje. Bio sam u folu: Magda sigurno zna,pa sam je nazvao pravo iz kreveta i pitao da li je dobro.

Čudno zvučiš, rekla je.Sjećam se Cassandre koja mi na nogu pritišće vreli

otvor svoje pice dok govorim: Ma poželio sam te.

JOŠ JEDAN SAVRŠEN SUNČANI dan na Karibima, a jedinošto Magda ima da kaže: Dodaj mi taj losion. Te večerinaš turistički kompleks organizuje feštu. Pozvani su svigosti. Stil poluformalni, ali ja nemam ni odjeće ni ener -gije da se sređujem. Magda, međutim, ima i jedno idrugo. Navuče neke superlagane tole od zlatnog lamea iodgovarajući top u kojem joj prsten u pupku dolazi doizražaja. Kosa joj sjajna i crna kao noć i ja se sjetim kakosam, po prvi put ljubeći te lokne, upitao: Pa gdje budu tezvijezde? a ona odgovorila: Malo niže, papi.

Nađemo se ispred ogledala. Ja u širokim tolama izgužvanoj chacabani27. Ona stavlja ruž; vazda sam mislioda je svemir izmislio crvenu boju samo za Latine28.

Dobro izgledamo, kaže ona.Što je istina. Odmah mi se vrati urođeni optimizam,

te pomislim: Ovo je noć pomirenja. Ja je zagrlim, ali ona,bez da trepne jebla sebe, baci bombu: večeras joj, kaže,treba prostora.


27 košulji28 Hispanoamerikanke

Ruke mi same skliznu s njenih ramena.Znala sam da ćeš pizditi, kaže ona.E stvarno si kučka, samo da se zna.Meni se nije ni dolazilo ovamo. Ti si me natjerao.Ako ti se nije dolazilo, kojeg kurca nisi stisla pa rekla?Onda žvaka bez kraja i konca, sve dok ja konačno ne

kažem: Ma zajebi ovo, i izletim kao metak. Imam osje-ćaj da dižem sidro i nemam pojma šta će dalje biti. Ovoje završnica, i umjesto da uprem iz sve snage, umjestopongándome más chivo que un chivo29, ja upadnem usamosažaljenje como un parigüayo sin suerte30. I stalnomislim jedno te isto: Nisam ja loš čovjek. Nisam ja loščovjek.

Klub Cacique krcat. Tražim onu curu, Lucy. A umje-sto nje nađem Potpredsjednika i Bárbara. Njih dvojicaza mirnijim krajem šanka piju konjak i raspravljaju imali u prvoj ligi pedeset šest ili pedeset sedam Dominika-naca. Naprave mi mjesta i tapšu po ramenu.

Ubi me ovo mjesto, kažem ja.Vrlo dramatično. Potpredsjednik iz džepa odijela

trzne ključeve. Na nogama su mu one talijanske kožnecipele što izgledaju kao vezene papuče. Da se provo-zamo?

Vazda, kažem. Što da ne, jebiga?Želim ti pokazati rodno mjesto naše nacije.Prije nego što izađemo, prošmekam koga ima. Lucy

je tu i stoji za barom sama, u nekoj kulerskoj crnoj ha-ljini. Nasmiješi se sva oduševljena, podigne ruku damahne i ispod pazuha joj ugledam tamnu čekinjastu


29 da se razjarim kao jare30 smoto smotani (parigüayo je iskvareni oblik engleskog neologizma party

watcher = društveni autsajder)

mrlju. Na haljini joj se vide tragovi znoja, a na njenim li-jepim rukama tragovi ujeda komaraca. Pomislim: Boljeda ostanem, ali noge me same izvedu iz kluba.

Nakrcamo se u diplomatski crni BMW. Ja na zadnjemsjedištu s Bárbarom; Potpredsjednik naprijed, on vozi.Ostavimo za sobom Casa de Campo i pomamu La Ro-mane, i uskoro sve zamiriše na prerađenu trsku. Putevi sumračni – svjetla nizakurac – i bube se pred našim faro-vima roje ko biblijska kuga. Konjak ide iz ruke u ruku. Jakontam zaboli me, pa vozim se s potpredsjednikom.

Priča on, o vremenu koje je proveo na sjeveru državeNew York, a priča i Bárbaro. Naš tjelohranitelj ima zguž-vano odijelo i trese mu se ruka kojom drži cigaretu. Jebotakvog tjelohranitelja. Priča mi o svom djetinjstvu u SanJuanu, blizu granice s Haitijem. Liborijeva zemlja. Htiosam biti inžinjer, kaže. Htio sam graditi škole i bolnice zanaš pueblo31. Zapravo ga ni ne slušam; mislim na Mag -du, kako najvjerovatnije nikad više neću okusiti njenuchochu32.

A onda izađemo iz auta, bauljamo uzbrdo, kroz gr-mlje i guineo i bambus; komarcima smo glavna meza.Bárbaro ima neku ogromnu ručnu svjetiljku, uništivačmraka. Potpredsjednik psuje gazeći po grmlju, i govori:Ovdje je negdje. Evo šta sam dočekao poslije svih go-dina vjerne službe. Tek tada primijetim da Bárbaro držijebenu automatsku pušku ogromnih razmjera, i da muse ruka više ne trese. Ne gleda ni mene ni Potpredsjed-nika, nego sluša. Nije da se bojim ali mi sve ovo postajemalo previše čudno.


31 narod32 picu

Kakva je to puška? upitam, tek da nešto kažem.P-90.Šta je to koji kurac?Nešto staro u novom ruhu.Super, kontam ja, čovjek je filozof.Evo je ovdje, zaviče Potpredsjednik.Dovučem se dotamo i skontam da stoji nad nekom

rupom. Zemlja crvenica. Boksit. A rupa crnja od svijunas skupa.

Ovo ti je Pećina Jagua, najaviće mi Potpredsjednikdubokim glasom punim poštovanja. Rodno mjesto ple-mena Taíno.

Ja složim facu. Konto sam da su oni Južna Amerika.Govorim u mitskom smislu.Bárbaro usmjeri svjetiljku u rupu, ali teško da je to

poboljšalo situaciju.Imaš želju da vidiš šta je dole? upita me Potpredsjednik.Mora da sam rekao da imam jer mi Bárbaro doda

svjetiljku i njih dvojica me zgrabe za gležnjeve i spusteu rupu. Sav mi sitniš izleti iz džepova. Bendiciones.33Nije da šta vidim, osim nekih čudnih boja na erodira-nim zidovima, a Potpredsjednik odozgo viče: Zar nijeprekrasno?

Savršeno mjesto za introspekciju, šansa da čovjek po-stane bolja osoba. Potpredsjednik negdje u ovom mrakuvjerovatno vidi svog budućeg sebe, kako buldozira siro-tinju iz njihovih ćumeza, a i Bárbaro mora da se vidi –kako materi kupuje betonsku kuću i objašnjava kakoradi klima-uređaj – ali ja, ja jedino uspijem vidjeti sebei Magdu kad smo razgovarali po prvi put. Još onda na


33 Nazdravlje

Rutgersu. Čekali smo bus E u ulici George, ona je bilasva u ljubičastom. U svim nijansama ljubičastog.

I u tom trenutku spoznam da je gotovo. Čim počnešmisliti o početku, to je kraj.

Zaplačem, i kad me izvuku Potpredsjednik kaže, pre-zirno: Pobogu, ne moraš zbog toga bit pizda.

ONO MORA DA JE bio neki ozbiljan ostrvski vudu, jer seobistinio kraj koji sam vidio u pećini. Narednog dana sevratimo u SAD. Pet mjeseci kasnije ja od svoje bivše curedobijem pismo. Već sam se viđao s drugom ali mi jeMagdin rukopis još uvijek uspijevao izbaciti svaku mo-lekulu zraka iz pluća.

Ispostavi se da i ona izlazi s nekim drugim. Upoznalaje nekog jako finog momka. Isto Dominikanca. Ali onme voli, za razliku od tebe, napisala je.

Ali trčim pred rudu. Moram završiti pokazujućikakva sam budaletina bio.

Kad sam se one noći vratio u bungalov, Magda mečekala. Spakovana, po svemu sudeći već isplakavši dušu.

Sutra se vraćam kući, rekla je.Sjeo sam pokraj nje. Uzeo je za ruku. Može ovo us-

pjeti, rekao sam. Samo se valja potruditi.


Documents

Junot Diaz - I tako je izgubis:Layout 1 - DELFI knjižare · 2016. 4. 15. · 16 I TAKO JE IZGUBIŠ/ Junot Díaz 4 Moja kćer sad ima sike. 5 Zamislite! nebo. I kako dok se vozim