SVEUILITE U RIJECI

SVEUILITE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Lea Rugole

Pjesnitvo Jure Katelana

(seminarski rad)

Rijeka, 2012.SVEUILITE U RIJECI

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za kroatistiku

Lea Rugole

Matini broj: 17479

Pjesnitvo Jure Katelana

(seminarski rad)Preddiplomski studij: Hrvatski jezik i knjievnost/ Filozofija

Mentor: prof. Svjetlana Jankovi

Rijeka, 13.svibnja, 2012.SADRAJ1. SAETAK

2. UVOD

3. KNJIEVNI PORTRET JURE KATELANA

4. LIRIKA JURE KATELANA

4.1. PREGLED NAJVANIJIH ZBIRKI PJESAMA S INTERPERETCIJAMA IZABRANIH4.2. USPOREDBA POEME TIFUSARI I POEME JAMA IVANA GORANA KOVAIA5. ZAKLJUAK

6. LITERATURA

7. PRILOZI: TIFUSARI, JAMA

1. SAETAKTema ovoga rada jest Jure Katelan, pjesnik i knjievnik koji je svojim stvaralatvom obiljeio poslijeratno razdoblje u hrvatskoj knjievnosti. Naglasak e biti na lirici, dok e se ostali opus, prvenstveno dramski i prozni tek spomenuti. Primaran cilj jest ukazati na glavne motive kao i na tematske i strukturne znaajke pjesama te e tako ukratko biti predstavljen Katelanov pjesniki opus, kroz est zbirki: Crveni konj, Pijetao na krovu, Biti ili ne, Malo kamena i puno snova, Divlje oko te Sve plavo, nebeski plavo. Osim toga, glavna ideja vodilja bit e i usporedba dviju poema: Jame Ivana Gorana Kovaia te Tifusara Jure Katelana gdje u nastojati pokazati utjecaj Kovaia na Katelana i njegov rad. Kljune rijei: Katelan, Jure, poezija, poslijeratna knjievnost, Jama, Tifusari, hrvatska knjievnost 2.UVODOd izlaska prve zbirke pjesama Crveni konj i samih poetaka stvaranja Jure Katelana prolo je ve vie od pola stoljea. Bilo je to zaista burno razdoblje, od tekih gospodarskih i politikih pitanja do raznih promjena nakon Drugog svjetskog rata. U knjievnosti zastupljene su teme vezane uz rat te i dalje vlada opsjednutost slinim temama kojima su se bavili ekspresionisti. Razlika je meutim u tome to se knjievnost okree ka drutvenim realijama, pa je tako i poezija ta koja se podvrgava drutvenim znaajkama. Tako i Katelan pie socijalno angairanu poeziju, meutim vidjet emo kako nipoto njena uloga nije puko preslikavanje drutvene zbilje, ona ima puno dublji, gotovo metafiziki znaaj gdje dominiraju istovremeno i san i stvarnost. Nakon smjetaja Katelana kao pjesnika u kontekst poslijeratnog razdoblja, u poglavlju Lirika Jure Katelana prikazano je pitanje kretanja i razvoja njegove poezije kroz est zbirki: Crveni konj, Pijetao na krovu, Biti ili ne, Malo kamena i puno snova, Divlje oko te Sve plavo, nebeski plavo. Jedno od glavnih pitana bit e utjecaj na Katelanovu poeziju, od usmene knjievnosti i folklorne tradicije, nadrealistikih tendencija do utjecaja naih knjievnika poput Ivana Gorana Kovaia. Upravo tom temom, odnosno usporedbom dvaju poema, Tifusari i Jama bavi se posljednje poglavlje rada u kojem je postavljeno pitanje opravdanosti ili neopravdanosti takve usporedbe. Sukladno tome, suprotstavljene su znaajke i jedne i druge pjesme te je putem primjera prikazan njihov meusobni odnos.

Osim toga, nastojim ukazati na to zato je Jure Katelan jedan od najznaajnijih pjesnika poslijeratne knjievnost, a onda i 20. stoljea uope. Njegova lirika neiscrpno je vrelo inspiracije brojnim istraivaima, teoretiarima knjievnosti, a onda i mladim pjesnicima koji u njemu vide pjesniki uzor, izvrsnog umjetnika rijeima, a povrh svega i knjievnog kritiara i profesora. 3. KNJIEVNI PORTRET JURE KATELANAJure Katelan je knjievnik, teoretiar knjievnosti, sveuilini profesor, te prije svega pjesnik. Roen je 1919. godine u Zakucu, kraj Omia te zavrivi klasinu gimnaziju u Splitu, poinje studirati Slavistiku u Zagrebu. Neto kasnije prikljuuje se antifaistikom pokretu, pa tako studij zavrava nakon rata. Od 1935. do 1940. godine objavljuje kritike i knjievne radove u brojnim asopisima: Jadranska vila, Omladina, Hrvatska smotra, Novo doba, Sjeme i mnogi drugi. Nakon svretka studija, postaje asistentom na Filozofskom fakultetu, gdje je i doktorirao na temu Lirika Antuna Gustava Matoa. Prvu zbirku poezije Crveni konj izdao je 1940. godine, u vlastitoj nakladi te s likovnim ilustracijama Ede Murtia. Zbirka je odmah po izlasku bila zabranjena od strane Jugoslavenske kraljevske cenzure, a gotovo svi primjerci uniteni. Ipak, nekoliko ih se, na sreu, uspjelo sauvati.

Odmah po zavretku studija, za tisak je priredio prvu poslijeratnu zbirku poezije Tina Ujevia pod nazivom Rukoveti.Prijateljujui s brojnim slikarima i umjetnicima istomiljenicima, mnogi su njegovi stihovi nastali kao predgovori i uvodi u izlobe, a takoer se zalagao za njihovo tadanje eksperimentatorsko i temperamentno vienje umjetnosti. Valja napomenuti i kako radi na osnivanju likovne grupe EXAT 51, za iju je izlobu napisao poseban govor, gdje staje u obranu modernog i apstraktnog slikarstva te naglaava kako biti umjetnik znai ne povoditi se, ve biti svoj. (vidi Brleni-Vuji, 2001: 148.)Gotovo jedno desetljee nakon izlaska prve zbirke, izdaje Pijetao na krovu, zbirku koja ga je otkrila kritici, a osim toga, sadri i najpoznatiju poemu Tifusari. Katelan pie socijalnu angairanu poeziju, no njegov domet je mnogo vei. Pie domoljubne, pejzane stihove, stihove o slobodi i ivotnim temama. Pedesetih je godina njegovo pjesnitvo ve, moglo bi se rei, doseglo zrelost, to rezultira dvjema zbirkama: Biti ili ne, iz 1955. te Malo kamena i puno snova iz 1957. godine. Sami naslovi upuuju na pjesniki profil u kojem se spajaju matefizika, stvarnost i san. (Stama, 2002: 19.)

Osim to je radio u urednitvu Vjesnika, Katelan je proveo dvije godine na Sveuilitu u Parizu, u Sorbonni, gdje je obnaao dunost lektora. Tamo je i oenio dramsku umjetnicu Nadu Suboti. Bio je i aktivni lan Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a dobitnik je nagrade Vladimir Nazor, kao i Goranovo vijenac.

Izlaskom zbirke Divlje oko znatno se vidi odmak od dotadanjeg stvaralatva, te anticipiranje simbolike i mitoloke lirike, a prevladava opozicija svjetlo-tama. Osim toga, izlaze mu i kasnije, no ne i manje vane zbirke, kao i Izabrane pjesme. Pisao je takoer i prozu, a njegova zbirka pria udo i smrt prepuna je simbolikih, gotovo fantastinih, bajkovitih elemenata. Stama tu zbirku proglaava izrazito neobinom, to zbog nemogunosti da se svede na neki od morfoloki ozakonjenih oblika, to zbog likova koji su samo nejasni tipovi. (Stama, 2002: 26)

Katelan se, iako je najpoznatiji po svom pjesnitvu, istaknuo dramskim stvaralatvom (najpoznatija drama mu je zasigurno Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim) te brojnim esejima i studijama, kao i prijevodima stranih pisaca. Preveo je, naime Makedonske narodne pjesme, Muhe, Jeana Paula Sartrea, Maskeradu, Mihail Jujrevia Ljermontova te Ciganjski romansijero Federica Garcia Lorce.Umire u Zagrebu 1990. godine od posljedica karcinoma bronha.

Katelan se, osim odmakom od dotadanjeg naina pisanja lirike osobito istaknuo inovativnou i posebnou. Iako je u njegovu stvaralatvu vidljiv jasan otpor prema tradiciji, takav otpor ne bismo smjeli okarakterizirati kao prijezir prema tradiciji, kao to je to bio sluaj kod nekih ranijih pjesnika, naime on svoju liriku gradi na osnovu tradicije, ak koristei narodnu knjievnost i usmenu tradiciju. Osobito se Katelan nadovezivao na nae pjesnike Ivana Gorana Kovaia, ija je ratna poema Jama posluila kao ogled za Tifusare te Antuna Gustava Matoa, ali i strane europske pjesnike poput Lorce s kojim dijeli nadrealistiku notu. Istovremeno je u poeziji elio istaknuti modernitet, ali ju i proiriti europskim vidicima. Stama pak istie kako modernitet, kao namjerni sadraj poezije u hrvatskom pjesnitvu etrdesetih godina nikako nije spadao u sferu drutvenih i knjievnih tema. Meutim, bez obzira na to, javlja se nestrpljivi mladi pjesnik koji nudi neki novi, opori, puki, iskonski lirizam, grubu ali iskrenu osjeajnost i sposobnost da u bizarnim pojedinostima predoi smisao uskraene cjeline. (Stama, 2002:33) Dakle, mladi Katelan, nastojei unijeti dah moderniteta, odstupa od tadanjih uvrijeenih tematika.

Ipak, kao i razdoblje izmeu dvaju ratova, tako i poslijeratno razdoblje zahvaa teme vezane uz rat te i dalje vlada opsjednutost slinim temama kojima su se bavili ekspresionisti. Razlika je meutim u tome to se knjievnost okree ka drutvenim realijama, pa je tako i poezija ta koja se podvrgava drutvenim znaajkama. Osjeti se prodor drutvenih, pa i politikih prilika te, kako Stama kae, one prijete prevagnuti u zamisli knjievosti i lirike kao subjektivnog odraza objektivne stvarnosti . (Stama, 2002: 35) Katelanovu liriku nipoto ne moemo jednostavno svrstati u neku od jedinstvenih striktnih tematskih ladica, tako u njegovoj lirici moemo pronai ljubavnih pjesama, refleksivnih, socijalnih, pa sve do domoljubnih i polufilozofskih. Katelan je prvenstveno pjesnik sna (i tu se oituje njegova poveznica s nadrealizmom) te pjesnik slobode, teme koja proima itavo njegovo stvaralatvo te kojom je u doba kada su se svi okrenuli pesimizmu ulio daak nade i ivota, pa makar pisao i o ratu.Nasuprot pjesnicima koji su se poveli za romantiarskim konceptima te se okrenuli ka unutranjem Ja, Katelan se okree ka svojem Ja, u smislu inovativnosti, a tome je naroito doprinijela i prijanja afirmacija slobodnoga stiha, zapoela i preuzeta od A.B.imia. Na formalnom polju, blisko mu je bilo ubacivanje sintakse svakidanjeg govora, a osobito povremeno krenje granica poezije i proze. 3. LIRIKA JURE KATELANA

3.1. PREGLED NAJVANIJIH ZBIRKI PJESAMA (OD Crvenog konja DO Sve plavo, nebeski plavo)

Ve u prvoj zbirci pjesmama Crveni konj nazire se Katelanova pjesnika kvaliteta, a i naznake lirskog izraza koji e anticipirati kasnije pjesnitvo. Zasigurno je njenim izlaskom izbio avangardni duh nove vizije stvarnosti i poetika novog lirskog govora. Svojom neposrednou i emocionalnou izraza postigao je jedan, prije svega sklad izraza. Ovaj ciklus pjesama iz 1940. nosi u sebi slike zaviaja u djetinjstvu, izraene ljubavne nemire i slutnje povijesnih dogaaja, a sve kroz bujne metafore i nadrealne pjesnike slike. Osobita je inovacija slobodan stih te kombinacija slobodnog i vezanog stiha te izbacivanje interpunkcije ili pak ubacivanje sintagmi iz svakodnevnog govora, pri tome esto krei granice knjievnog i razgovornog stila. Osim toga, karakteristino je i izbacivanje interpunkcije kao vanog naela te samim time otpor ka tradicionalnom pjesnitvu i dotadanjem nainu stvaranja.Kada se govori o samim poecima njegova pjesnitva, neizostavno je spomenuti elemente nadrealizma koji krajem tridesetih godina ulaze u hrvatsku poeziju. Obino se, kada se govori o modernim tendencijama poslijeratne knjievnosti i nadrealizmu spominju Drago Ivanievi te Jure Katelan. San i podsvjesno u Katelanovoj poeziji zauzimaju posebno mjesto, naime kako sami nadrealisti nesvjesnom i snovitom pridaju veliku vanost, osobito koketirajui sa psihologijom te Freudeovskom psihoanalizom, tako se i Katelan, po uzoru na europske utjecaje oslanja esto na motive sna. Zbog toga ga se nerijetko i naziva hrvatskim Lorcom. (vidi Novak, 2003: 412)Ono to proima itavo njegovo pjesnitvo, a karakteristino je i za Crveni konj jesu elementi folklorne poetike. To se osobito oituje kod brojnih ponavljanja koja su karakteristina za folklorni stih i narodnu knjievnost. Takva tradicija iskazana je primjerice u pjesmi Sanjarija: Slavensku bol u rei desetercima.

Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam estopera.

Sokola mi u gori ubie.

Lelek, lelek, planino kamena.

(Sanjarija, Crveni konj, 1940.)Ova pjesma sadri nekoliko motiva karakteristina za usmenu i narodnu knjievnost, prije svega spominje se planina, zatim metafora sokola, a pjesnik se poziva na vlastito djetinjstvo. Tu je i prvi tih koji sadri sintagmu slavenska bol kroz koji pjesnik najavljuje da e koristiti deseterac, tako tipian za ovu tradiciju. Osim navedene pjesme iz Crvenog konja, istaknula bih jo jednu jo jednu specifinu pjesmu, dodue iz zbirke Divlje oko, a to je Brzalica. Pjesma potvruje sve dosad reeno o uinku tradicije. Openito, brzalice su omiljeni folklorni anr. Zato, nije uope neobino to je Katelan jednu takvu uvrstio u zbirku. Pjesma ima izrazito zvuni efekt, a njen poetak glasi:Zora zre more mre umire

Od gore do gore voda vre izvire

Uvire

Umire

More mre

Voda vre ()

(Brzalica, Divlje oko, 1978.)

Isto tako, u istoj zbirci moemo pronai pjesmu pod nazivom Jedna pitalica i jedna rugalica:to je to da je to to je to, to

to nije da nije to nije, nije

Eto to, to je to pa je to to je to

A nije to nije

(Jedna pitalica i jedna rugalica, Divlje oko, 1978.)

Prva pjesma tipina je brzalica, onakva kakvu moemo pronai kao dio usmene govorne tvorevine. One su obino sline jedna drugoj, prema zvunom efektu, a njihov brzi izgovor, zbog slinih rijei i njegovog neobinog redoslijeda, stvara zabavan efekt. Ovakve pjesme izazivaju veliku mo asocijacije, a esto nemaju neko pretjerano vano znaenje. Ovo ide u prilog injenici da se Katelan takoer zalagao za automatizirano pisanje po uzoru na europske nadrealistike trendove te se u tome moe pronai odgovor na nae pitanje zato pronalazimo ovakve elemente. Druga pjesma naslovljena je kao pitalica i rugalica, a iz samoga naslova moemo iitati takoer dvije poznate vrste usmene knjievnosti. injenica da je izabrao ba rugalicu, moe nam govoriti neto i u njegovoj sposobnosti autoironije i autokritike koja proima pjesme.

Govorei o autokritici, ne moemo ne spomenuti istoimenu pjesmu iz zbirke Crveni konj u kojoj je vidljiva ironina podloga. Naime, pjesma sadri samo jedan jedini stih, odnosno jednu reenicu, koja je dovoljna jer zapravo kazuje sve. Tim zapisom koji je uvrstio na sam kraj zbirke uvodi distancu pjesnikog jastva prema opjevanom svijetu. On glasi:Morao bih govoriti o sebi

(Autokritika, Crveni konj, 1940.)Druga zbirka poezije izlazi mu 1950. godine pod nazivom Pijetao na krovu. Njome je, kako kae Pere Ljubi, a i sam Katelan, dao dokumenat svoga razvojnog puta. (Ljubi, 1951: 184.) U njoj se isprepliu i proimlju dva zbivanja: intimno, individaulano i kolektivno drutveno. U njoj pjeva o ratnim doivljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Osjetan je utjecaj socrealizma, kao na primjer, u pjesmi Nadniarska:

Ako nee ja u znati vuka zvati da te dere,

da te dere, zovi vue,

druge vuke, ruke muke za hajduke.(Nadniarska, Pijetao na krovu, 1950.)

Ova zbirka sadri socijalno angairanu poeziju, a meu izabranim pjesmama je i uvena poema Tifusari o kojoj e biti rijei u sljedeem poglavlju. Dvije zbirke koje izlaze u pedesetima su Biti ili ne (1955.) te Malo kamena i puno snova (1957.), a tematski se i podudaraju. Naslov Biti ili ne pomno je odabran i sadri to pitanje kroz itavu zbirku, dobivamo dojam kako se u pjesniku bore dvije strane, od kojih je jedna za biti, a druga za ne biti. Jednu predstavlja pjesma Salut et fraternite u kojoj moemo pronai neka ranije stremeljenja, iz ranijih zbirki pjesama. Tako te stihove oljan karakterizira kao posljednje pozitivistike stihove Jure Katelana i ustvruje da se ta struja esto ispoljavala u njegovim stihovima, ali nikad nije dala dobre pjesme. (oljan, 1955: 558.)Moramo se pitati zato je to tako, zato mladi pjesnik ipak naginje ka tome da odabere drugu struju, naspram pozitivne te zato mu ne uspijeva kada odabere pozitivistiku? Odgovor bismo moda mogli pronai u kontekstu vremena stvaranja, nakon rata, u vremenima gdje se svi pitaju kako opstati, a svakodnevica lii na borbu izmeu ivog i mrtvog, biti ili ne biti.

Ova pjesma sadri sva tri od tematska okvira o kojima bismo mogli govoriti kada je rije o navedene dvije zbirke, a to su: rat, ljubav i sloboda.

To se vidi iz sljedeih stihova:

Lako je moru biti more. I nebu blistati. I livadi cvasti.

Ti si noen morem nosio more ljubavi.(Konjic bez konjika, Biti ili ne, 1955.)Tema rata opet je izreena motivom smrti:

Prevladao si smrt, sa svojih pet ula ovjeka

Smrt je zaboravila tvoje tijelo

(Konjic bez konjika, Biti ili ne, 1955.)

Zbirka Malo kamena i puno snova sadri opet ova tri tematska okvira, ali sa neto veim naglaskom na artizam. Osim toga, u ovoj zbirci jasno se vidi Lorcin utjecaj, kroz Uspavanke (Uspavanka crne tuge, Uspavanka ua, mira, mjeseine, Uspavanka noeva). Naime, Palavestra zakljuje kako se one vezuju uz Lorcin Ciganski Romansijero (Romansa crne tuge, Romansa osuenog, Romansa mjesearke), a slinost postaje upadljiva, kako u sadraju pjesnike slike i znaenju metafore, tako i u ritmikim strukturama. (Palvestra, 2003: 78.)Sljedea zbirka, zbirka Divlje oko pak donosi niz novih pjesnikih zamisli. Naslovni simbol divlje oko posjeduje svoj genitivni znaenjski izvor, svoje pripadalite: svjetlost, i u njemu se razjanjuje prividna njegova zaudnost. (Stama,1983., 106) itava se sintagma u poetskom diskurzu sueljuje s prostorom naputenog svijeta, upravo nasuprotnim naelom, tamom: s tamnom slikom:

Tamna sliko u kojoj sve nestaje, jo

me gleda divlje oko svjetlosti.

Bljesak munje

(Katelan, Divlje oko, 1978. )U ovoj pjesmi prevladava opozicija svjetlo tama, a ona je, za razliku od ranijih zbirki, dosljedno kompozicijski provedena, odnosno vidi se jasan raskorak izmeu jedne i druge krajnosti pjesnike slike, to primjerice nije bio sluaj u Tifusarima. Takoer, bitan element koji sainjava pjesmu je i zvunost, naime itatelju se doima kao da uje pjesmu.Takoer, neizostavno je spomenuti i reprezentativnu pjesmu Sebevido i snovido u kojoj se na prvi pogled ini kako sadraj nije vaan (bitno je kako se kae, a ne to se kae)Bijela kapa na goru, a obani k moru, niz goru,

pred zoru, kako poli, kako proli, kako

k moru doli, uz goru, niz goru, pred zoru

tap nose a ne prose, tri rogaa, dva kolaa,

ovice su u toru, jaganjii na broju,

prvo janje pobjeglo i tree je pobjeglo

i deveto pobjeglo, poskakuje po kamenu, po ljuti,

po vrljai, po drai, sve se bijeli, sve treperi,

nisu janjci pobjegli, orao e klikovati,

vuk e gladan jaukati, zavijati, ovice su u staji,

jaganjii u slami, kozlii su uz jasle, gunjac,

biljac, sukanac, jedno malo janjece, slijee, privilo

se na srce, s vrata salo na ruke, pod kukuljicu,

uz ognjenicu, pod kabanicu, sve se bijeli, sve

treperi pa svjetluca niz goru, uz goru, po

planini, u visini, u zoru

Sad pastiri po sol idu na more, mornarima

Solarima, sir za sol, vino na stol, vuna, maslo,

Stupa, sukno i koica, kostrijet, ue i rebarce

I noica, suza ulja, zrno ita, suva smokva,

Neslano za slano, tko gleda ne dogleda, sve se

Bijeli, sve treperi pa svjetluca od sjajnosti,

Niz goru, uz goru, traak sunca na moru.

U zoru, sve se bijeli, sve treperi, sebevido i

Snovido, niz goru, uz goru, na moru, u zoru.(Sebevido i snovido, Divlje oko, 1978.)

Moemo ustvrditi kako se Katelanova poezija gradi na konstrukcijskom principu ponavljanja prisutnom i u ovoj pjesmi, i to sljedei principi (od najmanjih jedinica do najveih):

1. ponavljanje glasova (asonanca, aliteracija)

2. ponavljanje rijei (asindeton, ponavljanje prijedloga)

3. ponavljanje znaenja (sinonimija)

4. ponavljanje sintagmi (ponavljanje skupina rijei do ponavljanja sintaktikog modela)

5. ponavljanje motiva i tema

(usp. Pavlii, 1978: 79.)

Pjesmu je izvrsno interpretirao upravo Pavao Pavlii, ustvrdivi kako ona nema jedinstvenu fabulu. (Pavlii, 1978: 80) U njoj se ispreplie nekoliko motiva: Uoavamo motiv jutra (njime pjesma poinje i zavrava), a samim time moemo rei kako se javlja vraanje u svrhu dodatnog naglaavanja nekog motiva. Sljedei motiv je motiv pastira, koji se, dodue spominje rjee, ali je neto razraeniji od motiva zore. Govori se kamo pastiri idu, (uz goru, niz goru) te razlozi zbog koji idu (da se nau s mornarima). To otvara jednu novu temu, a to je tema stada. Od etvrtog stiha nadalje govori se to se sve zbiva tamo gdje boravi njihovo stado, a tu uoavamo i psiholoki dio pjesme: strah pastira da im se togod ne dogodi stadu. To moemo potkrijepiti primjerom emotivnog prizora gdje se janje mazi s ovjekom. Sljedei je motiv mase i mornara, a valja napomenuti kako je sve navadeno vieno iz perspektive pastira. Pavlii ustvruje kako pjesma opisuje i predstavlja jedan aroban trenutak, dogaa se udo, ona eli i sama biti arolija. (Pavlii, 1978: 81.)Osim toga, kao potvrdu onoga to sam spomenula na poetku poglavlja, a to je da se usmena tradicija provlai kroz sve njegove zbirke, navela bih motiv janjadi koji je kao takav est u ovoj tradiciji. Ipak, ne smijem pri tome izostaviti Pavliievo miljenje. On se pita je li ova pjesma doista imitacija nekoga od usmenih anrova te uklapa li se sasvim u granice te odgovara negativno. Zakljuuje da je rije o pravoj modernoj pjesmi koja ne oponaa usmenu knjievnost, nego se prema njoj nekako odnosi, a to znai da se od nje bito i razlikuje. Dakle, dijelim takvo miljenje i nipoto ne bismo smjeli ustvrditi kako bi se ovakvu pjesmu moglo svrstati kao dio usmene knjievnosti. Katelan naprosto samo izvlai njene elemente koji mu odgovaraju i na tom principu koristi tradiciju da bi izrekao neto novo.

Ne smijemo ostaviti ne spomenutom posljednju zbirku Sve plavo, nebeski plavo (1989.), kako bismo zaokruili cjelinu. Ona ujedno i zaokruuje pjesnitvo i stvaralatvo Jure Katelana. U njoj nailazimo uglavnom na pjesme posveene slobodi, a pjesme su neto intimnije intonirane. Pjesme poput Otoci, u snu, Sve plavo, nebeski plavo, Susret, neoekivan, Kad ptice nestaju daju nam dojam zrelog pjesnika koji ipak i dalje trai sebe i ini se kako daje jedan osvrt na vlastito postojanje.

USPOREDBA POEME TIFUSARI TE POEME JAMA IVANA GORANA KOVAIAPoeme Tifusari i Jama jesu zasigurno najpoznatije u povijesti hrvatske knjievnosti, pored Gundulieve Suze sina razmetnoga, koja za razliku od ove dvije ima neto drugaiju, biblijski intoniranu tematiku. Obje, i Katelanova i Kovaieva, objedinjuju temu rata. Kovai je poemu napisao u partizanima, a nedugo zatim su ga ubili etnici te je i dan danas njego grob nepoznat, ba kao to je to naslutio u pjesmi Moj grob. Mnogi kritiari su napominjali kako je Kovai nesumnjivo utjecao na Katelanovo stvaralatvo, a ne smijemo izostaviti ni injenicu da ove poeme doista imaju slinih elemenata. Kao to sam ve ranije napomenula, Katelanova poezija poiva na kontrastu svijetlo/tama te na kontrastu ivot/smrt. Na prvi pogled, poeme bismo mogli odmah formalno odijeliti, osobito zbog duine, naime Kovaieva Jama znatno je dulja (sastoji se od 10 dijelova), dok su Tifusari neto krai (6 dijelova). Moramo napomenuti i to da je prva pisana vezanim stihom, a druga kombinacijom vezana i slobodna stiha. Prvi dio Tifusara u sebi saima itavu pjesmu, odnosno svaki se njegov dio povezuje sa dijelovima pjesme koji slijede. Takoer iz poetka Jame moe se odmah naslutiti radnja poeme, odnosno pjesnik nas uvodi u naraciju kroz koju e biti dominantna tri motiva: krv, svjetlo i tama. Vuleti primjeuje kako je u prvom dijelu Tifusara veoma jaka aliteracija glasa s; ponajprije jer se s uvijek nalazi u najjaem moguem poloaju, na poetku rijei. Ta aliteracija ima viestruku vrijednost: ona djeluje kao unutarnja motivacija, odnosno povezuje u motivirani niz, izjednaava sve rijei koje sadre ovaj glas, pokazuje njihove nune, prirodne veze: stope, snijeg, smrt, svaka, svome. (Vuleti, 2005: 151)Ova aliteracija vidljiva je i u Jami, u kojoj visoke glasove moemo usporediti sa svjetlijim tonovima, koji predstavljaju svjetlost, dok u Tifusarima oni predstavljaju bjelinu snijega. Glavni motivi svjetla i tame koji proimaju obje poeme ne ostvaruju se jednako, naime u Jami nestaje svjetlosti kao izvora ivota i nade. Ono se gasi, ostaje tama koja obavija ivot i odnosi pobjedu. Simbolika se najjae vidi u motivu gdje zloinac rtvama vadi oi te oni bivaju ostavljeni u mraku jame. Tek na kraju poeme, taj se motiv ponovno vraa, gdje fizika svjetlost prelazi na gotovo metafiziki nivo te je se subjekt, slavei svoju slobodu, vie samo ne prisjea ve postaje dijelom nje same. U Katelana pak se osjea optimizam te svjetlost pobjeuje tamu. Iako je tama i smrt snaan motiv, ipak vrstoa ivota prevladava i opstaje do kraja poeme. Isto tako, valja napomenuti ciklinost Tifusara koja je ostvarena brojnim ponavljanjima te zapravo dobivamo dojam neprestanog vraanja u krug. Napetu sliku mukotrpnog kretanja i umiranja iskazuju eliptine reenice (Smrt do smrti); leksiki cjelovite, glagolske reenice kazuju to isto, ali s manje napetosti, s manje emotivnog naboja. Ovdje se moe govoriti o specifinoj vrsti ponavljanja u kojemu napetost raste i opada. (vidi Vuleti, 2005:203) Zadnja je pak strofa kao svojevrsna sinteza, gdje se spaja ritam vezanog i slobodnog stiha. Ponavlja se reenica iz prvog dijela Smrt do smrti u obliku Korak po korak, a sudbina konja i ovjeka povezana je, naime oboje su jednaki kada je u pitanju patnja te se oni time poistovjeuju. (Vuleti,2005: 163)Ba kao Kovai, i Katelan nijemost i tiinu iskazuje motivom tame i utnje, a ta tiina izravno se povezuje sa smru. (Nijemo bez glasa u meni mrtvac progovara) (Tifusari,Pijetao na krovu, 1950.)Uz nijemost se vee i sljepoa koja je metaforika jama. Kovai jo jae prikazuje nedostatak vida, kopanjem oiju eli se pokazati krajnja neljudskost i odsutnost svjetlosti, glavnog motiva. Sam taj in izaziva jezu, a ona se pojaava kako tee kraj prvoga dijela Jame kada, prema naredbi, svaka od rtava gnjei svoje oi. Kasnije, taj se nedostatak osjetila vida, nadomjeta osjetilom sluha, uje se jauk i pla rtava te s druge strane, smijeh zloinaca. Osjetilo sluha u Tifusarima dodatno se produbljuje i pojavljivanjem cvrkuta ptica (Da li e briznuti frule i izvori i cvrkutati jutra u proljee?), a isti je sluaj i u Jami, gdje se javlja cvranje cvrka (Negdje je cvrak pjevo) i cvrkut ptica (U muku uli iz ume smo pticu). Na samom kraju, valja se zapitati o (ne)opravdanosti ovakve usporedbe koja se provlai kroz brojne kritike. Naime, pitanje je koliko su sami biografski elementi imali utjecaja na komparaciju, a ako i jesu, onda je tu i pitanje koliko je takva usporedba adekvatna ili ne. Razvidno je pak, da obje razrauju temu rata te su pisane na slian nain. (sa navedenim istim motivima, kontrastima i sl). Takoer, sada ve moemo rei da kako je jedna posluila drugoj kao svojevrsni predloak, ba kao to je Gunduliu za Osmana posluio Tassov Osloboeni Jeruzalem. Razlike su takoer evidentne, to na formalnom, to na strukturalnom polju, meutim slinost se vidi iz brojnih navedenih primjera te se stoga da zakljuiti kako je Kovai ipak predstavljao veliku ulogu u Katelanovu stvaralatvu. 5. ZAKLJUAK

U poslijeratno doba, kada je knjievnost obiljeena traganjem za novim ideolokim, tematskim te stilskim tendencijama, javlja se Jure Katelan koji je, osim to je svojim istim izrazom i jednostavnim rjenikom pribliio itateljima poetsku djelatnost, uinio i to da se proiri pjesnika senzibilnost i iskae bit pjesnike komunikacije. Katelan se, osim odmakom od dotadanjeg naina pisanja lirike osobito istaknuo inovativnou i posebnou. Ustvrdili smo kako je njegovo stvaralatvo otpor ka tradiciji, ali ne u punom smislu te rijei jer on svoju liriku gradi na osnovu tradicije, ak koristei narodnu knjievnost i usmenu tradiciju. To je pokazano jasno na primjerima iz poglavlja 3. Lirika Jure Katelana u kojem su navedeni primjeri iz pjesama, poglavito iz pjesme Sebevido i snovido. Bilo je postavljeno pitanje je li navedena pjesma (a moglo bi se to prenijeti i na ostale pjesme, pa i stvaralatvo u cjelini) doista imitacija nekoga od usmenih anrova, nakon ega je zakljuak bio sljedei: Katelan ne oponaa striktno usmenu knjievnost i od nje se striktno razlikuje. On naprosto samo izvlai njene elemente koji mu odgovaraju i na tom principu koristi tradiciju da bi izrekao neto novo. Osim toga, ustvrdili smo kako cjelokupnim pjesnitvom dominiraju uglavnom tri glavne teme vodilje, a to su rat, ljubav i sloboda. On se nadovezuje i na nadrealizam, pa ga tako zovemo i pjesnikom sna, hrvatskim Lorcom. U pjesmama mu je vidljiv utjecaj tadanjih europskih stremljenja, interes za san. To se najjasnije vidi kroz Uspavanke (Uspavanka crne tuge, Uspavanka ua, mira, mjeseine, Uspavanka noeva). Naime, Palavestra zakljuje kako se one vezuju uz Lorcin Ciganski Romansijero (Romansa crne tuge, Romansa osuenog, Romansa mjesearke), a slinost postaje upadljiva, kako u sadraju pjesnike slike i znaenju metafore, tako i u ritmikim strukturama. (Palvestra, 2003: 78.)Takoer, znatan i vaan utjecaj na Katelana imao je i Ivan Goran Kovai, to je vidljivo iz usporedbi dviju poema: Tifusari i Jama. Obje, i Katelanova i Kovaieva, objedinjuju temu rata, osim toga obje dijele tematske i strukturne znaajke. Na kraju je bilo postavljeno pitanje o (ne)opravdanosti ovakve usporedbe, meutim zakljuak je bio kako je Jama nesumnjivo izvrila utjecaj, bez obzira na sve razlike koje su pronaene izmeu dviju poema (strukturne, formalne i motivske znaajke). Glavna ideja im je u sutini ista prikazati strahote rata, bazirane na kontrastu svjetla i tama i ivota i smrti. Valja jo na samom kraju napomenuti kako je cilj rada bio pokazati zato je Jure Katelan vjerojatno jedan od, moda ne najboljih, ali najznaajnijih pjesnika ovoga razdoblja. Pokazalo se kako je prije svega veliki umjetnik rijei, veliki pjesnik i intelektualac. Njegova jednostavnost izraza vidljiva je od samih poetaka, od Crvenog konja i drutvene negacije do kasnijih intimnijih pjesama, posveenih slobodi u Divljem oku i Sve plavo, nebeski plavo.6. LITERATURAIzvori:

1. Katelan, J. (1999.), Pjesnitvo, Nakladni zavod Globus, ZagrebKnjige:

1. Brleni-Vuji, B. (2001.), Katelanov imaginarij: (varijacija na temu: P.Picasso, I.G.Kovai, E.Murti), Republika, 3/4, str. 147-159.

2. Donat, B. (2003.), Knjievna kritika o Juri Katelanu, Dora Krupieva, Zagreb

3. Donat. B. (2003.), Razliito i isto., Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb

4. Ljubi, P. (1951.), O zbirci lirike Jure Katelana u Hrvatsko kolo, 1 2, Zagreb

5. Mihanovi, N. (2002.), Katelanov poetski avangardizam u Knjievna kritika o Juri Katelanu, Dora Krupieva, Zagreb

6. Novak, S.P. (2003.), Povijest hrvatske knjievnosti: od Baanske ploe do danas, Golden marketing, Zagreb

7. Pavlii, P. (1998.), Jure Katelan, sebevido i snovido: interpretacija, Republika: mjesenik za knjievnost umjetnost i drutvo, 7/8, str. 78-95.

8. Stama, A. (2002.), Tema Katelan, Areagrafika, Zagreb

9. oljan, A. (2002.), Pogled na poeziju Jure Katelana u Knjievna kririka o Juri Katelanu, Dora Krupieva, Zagreb

10. Vuleti, B. (1999.), Prostor pjesme. O plonom/prostornom ustrojstvu pjesnitva Jure Katelana. Zagreb, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.11. Vuleti, B. (2005.), Fonetika pjesme, FF press, Zagreb

7. PRILOZI: TIFUSARI, JAMA

TifusariBrojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Svaka

ide

svome

grobu.

Svaka ide svome grobu

ko izvori

svome

moru.

Svaka ide svome grobu.

2

Hoe li ikad ovom stazom proi

nebo iroko, oko puno sree?

Da li e briznuti frule i izvori

i cvrkutati jutra u proljee?

Hoe li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili e snjegovi u mrkloj tiini

zamesti rijei, tragove i pute?

3

Vijavica.Vjetar vije.

ovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrite.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ite.

vale mrane, veerat e

moje prste i moane...

Vijavica. Vjetar vije.

ovjeka ni vuka nije.

- Ljudi mili, brao, ljudi...

U tiini

gluvi korak

izmoreni.

Sluam rijei

u ognjici.

- Drue...

- Drue...

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem

nijem

u koloni.

4.

Ne zbori no.

Tiina bez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori no.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem elu

klija.

Ne zbori no.

Za gorom

smrt

noeve kuje

i jama - mjeina

nozdrve nadima:

poare

i vjeala

bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori no.

bez jutra

i bez krila

jo zadnju rije

i zadnji pozdrav

smrt mi je

ostavila.

5

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? uj no kad vatre u umi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,

sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,

ko divlja rua na putu, ko rairena krila.

Kad pjesme umiru, ti to si ljubav sama,

hoe li umirui ivu ljubav dati

to prkosi smrti i elik prelama?

Hoe li umirui ivu ljubav dati

to u svakom srcu iznova se raa,

hoe li glasom zore u noi zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi ivima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu to ne gine; sloboda, sloboda.

6

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

Uz elo druga moje elo gori.

U poaru ludom kad se pamet mrai

osvetom jo jaom, ljubav progovori.

Kolona ide.U groznici rastu

goleme ume suncem rascvjetane.

U mraku ujem ive razgovore,

Oima ivih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove rijei nikad neuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

Roena zemljo, nisam te doeko,

Jama, Ivan Goran Kovai

nego u gunju, uljiv, sav od rana,

nemoan, zguren, jedva korak vuem -

i zato si jae u me urezana.

Od ela do ela samo vatra gori.

Glad i oganj edne usne prua

za kapljom vode. Tmina oi stee,

i to smo blie zori no postaje dua.

Korak po korak. Smrt u jarak baci

ovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

I nai mrtvi jo se jae bore.I.

Krv je moje svjetlo i moja tama.

Blaenu no su meni iskopali

Sa sretnim vidom iz oinjih jama;

Od kaplja dana bijesni oganj pali

Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.

Moje su oi zgasle na mome dlanu.

Sigurno jo su treperile ptice

U njima, nebo blago se okrenu;

I utio sam, krvavo mi lice

Utonulo je s modrinom u zjenu;

Na dlanu oi zrakama se smiju

I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi

Tople i guste, koje krvnik nae

Jo gorom mukom duplja koje zjapi -

Da bode u vrat zabode mi slae:

A mene dragost ove krvi uze,

I utio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strane noi

Bio je bljesak munjevita noa,

I vrisak, bijel jo i sad u sljepoi,

I bijela, bijela krvnikova koa;

Jer do pojasa svi su bili goli

I tako nagi oi su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako

I otro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori:

A kroz taj pako bljeskovi su pekli,

Vriskovi drugih muenika sjekli.

Ne znam, koliko ar je bijesni trajo,

Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,

Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.

Tad spoznah skliske oi na svom dlanu

I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,

Kako u tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!

Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!

Mjesee! Svjetlo ko majino mlijeko!

Al ovu stranu bol ve nisam eko:

Krvnik mi ree: "Zgnjei svoje oi!"

Obezumljen sam skoro preda nj kleko,

Kad gr mi aku gustom sluzi smoi;

I vie nisam nita uo, znao:

U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraom hladnom svijestili me. uke

Dijelili, vatrom podigli me silom;

I svima redom probadali uke

Krvnici tupim i debelim ilom.

"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -

"Oboce svima pred krst emo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot

Zamnije, ko da grohou mrtvaci;

I same klae smete ludi hohot

Pa svaki biem na rtve se baci.

A mi smo dalje u smijanju dugu

Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli

(Od straha valjda, to smo ipak ivi),

U red za uke otekle nas vukli,

I nijemi bol na stranu sve nas privi;

(U muku uli iz ume smo pticu);

Provlaili su kroz uke nam icu.

I svaki tako, kada bi se mako,

Od bola strana muklo bi zareo.

"utite!" - rikne krvnik - "nije lako,

Al potrebno je, da tko ne bi bjeo."

I nitko od nas glavom da potrese

I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvoednike smiri ian lokot

I umorni su u hlad bliski sjeli;

I zauo se vode mrzli klokot

U arku grlu, i glasno su jeli,

Ko poslije teka posla; zatim stali

Jedan sa drugim da se grubo ali.

Zaboravili kao da su na nas:

Zijevali, vjetre putali su glasne.

"Eh, jednu malu vidio sam danas..."

Dobaci netko, uz primjedbe masne.

I opet klokot hladna vina ili vode

Trgne slijepce - ica me probode.

III.

U mome redu poela da ludi

Neka ena. Vikala je: "Gori!

Ljudi, gori! Kua gori! Ljudi!"

A ica ljuto poela da pori

Nabreknute, grozne nae ui.

Na tla se ena uguena srui.

"Dupljai! ore! Lubanje mrtvake!

Sove! U duplja dat emo vam ere

Da progledate! Vi, orave make!"

Zarei pijan kolja kao zvijere

I slijepcu noem odcijepi lice

Od uha, to se zaljulja vrh ice.

Urlik i teki topot slijepe rtve

(to bjee kroz mrak uvis noge die),

I brz trk za njom, sred tiine mrtve,

I tupi pad, kad lovca no je stie.

O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,

Ne opazivi da nas vode k jami.

Srce je muklo upljom grudi tuklo;

Tad druga srca preko ice zauh.

Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.

(to srca skau, kad u mraku plau!)

I od te lupe progledah kroz rupe:

U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko jo ovog jutra,

Duboku jamu, jue iskopanu.

Napregnuh sluh da ujem, kad unutra

Uz tupi udar prve rtve panu.

Otrom svijesti odluih da brojim:

Ja, pedeseti, to u redu stojim.

I ekao sam. Skupljao sam tone

Podatke: tko je ve nestao straga,

Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pone

Udaranje, padovi. Sva snaga

Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,

Da promjene mi panji ne izbjegnu.

Negdje je cvrak pjevo; oblak pokri

Zaas u letu sjenom cijelo polje.

uo sam, kako jedan krvnik mokri,

A drugi stao iroko da kolje.

Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,

Sa bljeskom sunca na nonome bridu.

IV.

Kad prva rtva poela da krklja,

uh meki udar, mesnata vrea

Padae dugo. Znao sam: u grkljan

Dolazi prvi ubod, meu plea

Drugi, a ruka naglo rtvu grune

U jamu, gdje e s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene sloi

Il iza mene, riknuvi od straha,

A ja udarce silnom svijesti mnoih,

Odbijajui pale istog maha,

Mada sam svakog - to kriknu, zagrca -

utio kao ugriz u dno srca.

ovjek iz jame jeco je ko dijete,

Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.

Strepih da raun moj se ne pomete.

Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.

Tlo se zaljulja. Klonue me svlada.

Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest panjom me opsjednu:

U sluh se ivci, krv, meso i koa

Napregli. Zbrojih trideset i jednu

rtvu; ezdeset i dva boda noa.

Sluo sam udar, kojom snagom pada,

I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne

Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa

Padahu sad uz pljuske manje glasne,

Kao u vodu, povrh kae mesa.

Uto outjeh da po krvi kliem.

Protrnuh: evo, i ja k jami stiem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,

Ko da su natrag stavljene mi oi:

I bijelu kou, i no koji kolje,

I rtve (kao jagnjad, to se koi

askom pred klanje, al u redu blie

Korak po korak mirno k nou stie).

Bez prekidanja red se dalje mico

- Ko da na elu netko neto dijeli -

Nit je tko viko, trzo se, narico;

Na ezi stranoj tiho su nas eli

Ko mrtvo klasje koje jedva uti.

(To se ula krv, to iz grla pljuti).

Korak po korak poli smo; stali opet;

Krljanje, udar, pad i opet korak.

Zauh zvuk jae. Ukoene, ko propet,

Stadoh: Na usni tue krvi gorak

Okus outjeh. Sad sam bio trei,

to jamu eka u redu stojei.

Strana mi tama, od sljepoe gora,

Sav um pomuti i na ula lee,

I za njom svjeltost ko stotine zora:

Iskro! Strijelo! Plamene! Snijee!

Silno svjetlo bez ijedne sjene,

Ko otar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,

Kao od gra; onda je zastenjo,

Naprijed posrne, uzdahnuo blago -

I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.

Surva se, pljusnu kao riba. Zine

Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,

Bez ravnovjesja - kao da sam stao

Jezive neke provalije na prag,

A iza mene drugi ponor zjao.

Bijela strijela u prsi mi sinu,

Crna me inu s plei. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.

Osjetih hladno truplo, gdje me titi,

Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.

Strah svijeu sinu: Neka ena vriti!

U jami sam - tom drijelu naeg mesa;

Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Leim na leu: kupu hladetine,

Mlohave, sluzne, to u krvi kisne,

I spas sa jezom iz leda me vine:

Svijest munjom blisne, kada ena vrisne.

Okrenuh se, u groznici tad k vrisku

Pruih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva ivotna snaga

Nad leevima stala da se skuplja;

Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja

Lubanje zaboh prste; tijela naga

Ko da su sva zavritala u jami -

Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba e pasti! Uasnuh se prvo;

U gru stranu zgrabih rukom nie.

Zakoljak naoh grozan. Le se rvo

Sa mnom i na me poeo da klie.

Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;

Korake zauh i glasove vani.

O boe moj, zagrlila me ena

Sad zagrljajem druge svoje smrti:

Kako joj koa lica nagrbljena...

Starice! Bako! I uzeh joj trti

Koate ruke, i arko ih ljubih.

inilo mi se: mrtvu majku ubih.

uo sam, kako umirui stenje,

I poelio ludo da oivi.

Sve leeve tad molih oprotenje.

Outjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -

Obeznanih se. Kad sam opet skido

Mrak nesvijesti, jo sam gorko rido.

VII.

Uutjeh. Sam sam me truplima lednim,

A studen smrti na lea mi sjela,

Na udove. U ledu mrtvih ednim

Vatrama nepca, jezika i drijela.

Led smrti uti. U njem pako gori.

A nigdje vriska da samoa ori.

Taj grozni teret, to na meni lei,

Ni smrtnim ledom nee da priuti

Hladnou grla; a biva sve tei;

Odjednom skoro viknuh: voda pljuti!

ujem gdje s vrha po truplima tee;

Ah, studen mlaz! - al pee, pee, pee!

Po goloj koi, po lenome jarku,

Niz trbuh, prsa, slabine i bute

Potoi studen pali vatru arku,

Dube u mesu kanalie ljute.

I kad na usnu mlazi arki kapno,

Opaljen jezik kusnu ivo vapno!

Puna je jama: na leine liju

Vapno da ivim strvine ne smrde.

O hvala im, nas mrtve sada griju

Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leeve utim: trzaju se goli,

Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirueg ivca,

Taj udni drhtaj, na kojem sam plivo,

Uini da sam blagosiljo krivca:

O gle! jo truplo kraj mene je ivo -

To starica me hladnom rukom gladi,

Jer zna da moji ne prestae jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val ivota stio,

Korake zauh ko daleku jeku:

Netko je jamu par puta obio;

I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.

Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -

Ko grobar, kad se izvlai iz groba.

Zaprepastih se: leevi se miu,

Kliu nada me, polako se rue -

Smiju se, plau, hropou i viu,

Pruaju ruke i bijesno me gue...

Osjeah nokte, stranjice, bokove,

Trbuhe, usta, to me iva love.

Prestravljen stadoh. Stadoe i oni.

Sad je teina manja. Mrtva noga

Pala mi preko ramena. Ne goni

Nitko me vie! - Od penjanja moga

Rue se mrtvi! - rekoh sebi; - To se

O vratu tvome splele enske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta

Kroz sloj leeva: izlazu sam blizu!

I srknuh utopljeniki: krv gusta

Kroz nosnice u grlo otro briznu.

Smijo sam se - al da me netko tako

Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem

Pred tom rugobom. Jer, to da se tjeim:

Odsad e ljudi mislit da se smijem

Kad plaem, i da plaem kad se smijeim.

Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,

Sjeat e svijet na crno drijelo jame.

I sama sebe osjeo sam krivim,

to ostavljam u bezdnu te mrtvace,

Jer zrak je ovaj iv... a ja ne ivim...

I ekah da me opet natrag bace.

Al rana ivim bolom: iv si! ree,

Sabrah se. Vlaga! S njom se sputa vee.

IX.

O nikad nisam oekivo tamu

S tolikom enjom. Pazi! rosa klie

Niz trupla dolje do mene, u jamu!

Uaren jezik poeo da lie

Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,

to su se na me ko lijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,

Gazio prsa i trbuhe grubo -

I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,

Nisam ve trno. Vuko sam i skubo

Dugake kose, uspinjo se mesom,

Podjaren eom kao ludim bijesom.

Nisam osjeo bola, straha, stida;

Obarah le za leom, grabih, plazih

Po njima ko po zemlji to se kida.

A moda svoju mrtvu sestru gazih,

Susjeda vukoh, lomih njenu dragu.

e mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,

Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:

Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko

Do trave: zvjerski, ivinski je srko;

Uranjo u nju, jeo je i guto

I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, leim,

Gorim, ledenim: u tekoj sam mori.

Spasen! O, kamo, kamo sad da bjeim?

Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.

Daleko. Naim mukama se ruga.

I mrnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine

Vjetar donese s garita mog sela;

Miris iz kog se sve sjeanje vine:

Sve svadbe, berbe, kola i sijela,

Svi pogrebi, naricaljke, opijela;

Sve to je ivot sijo i smrt ela.

Gdje je mala srea, bljesak stakla,

Lastavije gnijezdo, iz vrtia dah;

Gdje je kucaj zipke, to se makla,

I na traku sunca zlatni kuni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,

to s domaim turkom slavi ivot blag;

Gdje su okna s komadikom neba,

Tiha rkipa vrata, sveti kuni prag?

Gdje je zvonce goveda iz tale,

to, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod

U san kapne; dok zvijezde pale

Stoljea mira nad sela nam i rod.

Nigdje plaa. Smijeha. Kletve. Pjesme.

Mjesec, putujui, na garita sja:

Ugasnuo s dola dalek jecaj esme,

Crni se na putu leina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,

Gdje trpi, pati, strada ovjek iv?

Zar ima mjesto, gdje udara ruka,

I ivi s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje jo vrite djeca,

Gdje ima otac kerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijee

Rubi jo radost i tai jo bol?

Zar ima veeg bogatstva i sree,

Nego to su krinja i klupa i stol?

Iz ume, s rikom gora, prasak muko

Zatutnji. Za njim tanad raspreno

Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko

Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.

Bitka se bije. Osvetnik se javlja!

Osvijetli me radost snana poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjita rodna,

Osvetom buknu krvi prolivene

Svaka mi ila, i ko usred podna

Sunca Slobode razbi sve mi sjene.

Dre se smjera garinoga dima,

Jurnuh, poletjeh k vaim pucnjevima.

Tu ste me nali leati na strani,

Brao roena, neznani junaci;

Pjevali ste, i ko kad se dani,

iroka svjetlost, kao boji znaci,

Okupala me. Rekoh: zar su snovi?

Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Outjeh na elu meku ruku ene;

Sladak glas zauh: "Partizani, drue!

Poivaj! Muke su ti osveene!"

Ruke se moje prema glasu prue,

Bez rijei, i dosegnuh njeno lice,

Kosu i puku, bombu vidarice.

Zajecao sam i jo i sad plaem

Jedino grlom, jer oiju nemam,

Jedino srcem, jer su suze maem

Krvnikim tekle zadnji puta. Nemam

Zjenice da vas vidim i nemam moi,

A htio bih, tugo! - s vama u boj poi.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem

Na vaem svjetlu. Pjevajte. Jer utim,

Da sad tek ivim, makar moda mrijem.

Svetu Slobodu i Osvetu slutim...

Vaa mi pjesma vraa svjetlo oka,

Ko narod silna, ko sunce visoka. Vidi poglavlje 4.2

Aliteracija, odnosno ponavljanje istog suglasnika na poetku rijei moe se smatrati elementarnim oblikom unutranje rime. Knjievni povjesniari rabe i termin aliteracijski stih.

PAGE 12