Smatralo se dosta dugo da je Justinijan slavenskog podrijetla, no ta je teorija danas odbačena.

Temelji se na izvoru napisanom na latinskom Iustiniani vita, koji je napisao navodni carev

učitelj opat samostana Svetog Aleksandra u Dardaniji Teofil tj. Bogumil. Djelo je 1623

objavio bibliotekar Vatikanske knjižnice Nicholas Alemannus (1583-1626), grčki znanstvenik

rođen u Anconi, u komentarima svog izdanja Prokopijevog djela Historia arcana. U djelu se

navode i slavenska imena Istok za Justinijanovog oca Sabacija, a Biglenica za majku

Vigilantiju dok se samog Justinijana i njegovog ujaka Justina, te nećaka Justina naziva

Upravda. Ovu su teoriju u 19. st. prihvatili i slavisti, među kojima i Šafarik. Gibbon je

postavio teoriju da je Justinijan bio gotskog podrijetla, a imena prevodi Istok od stock, a

Upravda od upright.

Neki su počeli sumnjati u teoriju. W. Tomaschek ju je odbacio nazvavši je pustom tlapnjom.

Drugi izvori nisu potvrđivali biografske podatke iz Bogumilovog djela, niti je bilo podataka o

navodnom carevom učitelju Bogumilu. Izvor je 1883. godine u knjižnici palače Barberini

pronašao J. Bryce, koji ga je prvi nakon Alemannusa imao priliku proučiti. Bio je to izvadak

iz djela napisanog na ilirskom jeziku, a koji je na latinski preveo šibenski kanonik i kasniji

bosanski biskup Ivan Tomko Mrnavić (1579-1639), Alemannusov prijatelj. J. Bryce je u

članku „Life of Justinian by Teophilus“ ustvrdio da to djelo nema vrijednosti kao povijesni

izvor, a izrazio je i sumnju u postojanje samog Bogumila. Sva slavenska imena iz Vita

Teophili su prema Jagiću izmišljena u 16. i 17. st., a plod su dubrovačkih znanstvenika

panslavista i daju uvid u ciklus slavenskih legendi, koje se vežu uz Justinijana kao što su i

druge vezane za Aleksandra Velikog. Vasiliev kao autora navodi Mrnavića. No možda je

obitelj imala i slavenske krvi jer je vjerojatno da se Slaveni na Balkan nisu naselili sredinom

ili krajem 6. st. već vjerojatno i prije pa Vita Teophili možda odražava staru i popularnu

tradiciju da je Justinijan tračko-slavenskog podrijetla.

Što se tiče Justinijanovog podrijetla većina grčkih izvora ističe da je bio podrijetlom

Tračanin, a tome u prilog ide i ime njegovog oca Sabacije. To je bilo ime poznatog mističnog

tračkog božanstva. Justin i njegova obitelj su živjeli u Iliriji i govorili latinski.

Područje Ilirika bilo je podijeljeno na dvije prefekture Istok i Ilirik, koje je osnovao

Dioklecijan i Konstantin Veliki. U 6. st. je dijeceza Tracija obuhvačala istočni dio Balkana, a

protezala se na sjever sve do ušća Dunava i pripadala prefekturi Istok. Krajem 4. st. Ilirik je

oformljen kao zasebna prefektura, a sastojao se od dvije dijeceze Dacije i Trakije.

S tim je povezana i zbrka u izvorima o Justinijanovom podrijetlu. većina grčkih

izvora ističe da je bio podrijetlom Tračanin, a tome u prilog ide i ime njegovog oca Sabacije.

To je bilo ime poznatog mističnog tračkog božanstva. Neki izvori navode da je podrijetlom

Ilir, a Prokopije da je iz Dardanije. Prokopije pod tim misli da je Justinijan rođen u provinciji

Dardaniji, koja spada pod dijecezu Daciju s još četiri provincije, a ona je s dijecezom

Makedonijom potpala pod Prefekturu Ilirik. Justin i njegova obitelj su živjeli u Iliriji i govorili

latinski. Agatija to potvrđuje navodeći da je Justinijan rodom iz grada u Iliriji, a pri tom misli

na to da je iz prefekture Ilirik.

Slika 1

MJESTO ROĐENJA

Glavni izvor o mjestu rođenju Justina i Justinijana je njihov suvremenik Prokopije.

On u djelu „O građevinama“ piše da se Justinijan rodio u selu Taurisiumu (Tauresium,

Taurision) među Dardancima u Europi, koji žive iza granica stanovnika Epidamna vrlo blizu

utvrde Bederiana. Justinijan je na tom mjestu sagradio grad Justinijanu Primu, grad Ulpijanu

(Lipljan) je uljepšao i obnovio, te mu promijenio ime u Justinijana Secunda, a osnovao je i

novi grad Justinopolis blizu Scupija i Bederijane u čast svog ujaka cara Justina. Prokopije je

imao jako dobro klasično obrazovanje, a stilom je slijedio Herodota i Tukidida. Spominjući

Dardance u Europi aludira na Trojance, koji se nazivaju i (azijskim) Dardancima. Justinijan se

na ovaj korak odlučio jer je potres 518. godine za vladanja cara Anastazija I. razorio 24

dardanska grada i glavni grad Scupi (Skoplje), koji je kako navodi Marcelinova Kronika

potpuno nestao. Stanovništvo je napustilo metropolu prije potresa zbog napada barbara.

Prema izvorima Justin se rodio u Bederijani, koju je car Justinijan obnovio.

Imena Tauresium i Bederiana su se sačuvala u imenima dvaju sela u blizini Skoplja

Taor i Bader, što je 1858 utvrdio austrijski znanstvenik J. von Hahn, a engleski arheolog

Arthur J. Evans proveo je arheološka istraživanja i otkrio novac, koji potvrđuje važnost ovog

grada, te ga je identificirao kao Justinijanu Primu – moderno Skoplje. S tim se slaže i Vasilev.

Ivan iz Antiohije tvrdi da se ove lokacije nalaze blizu današnjeg Niša, no njegov navod ne

treba shvatiti doslovno jer je živio daleko od Balkana. Arheološka iskapanja 1936 i 1938 je

proveo srpski arheolog V. R. Petković. Arheološki nalazi se podudaraju s Prokopijevim

opisom Justinijane Prime, a arheolog se slaže da se tu nalazila Justinijania Prima.

P. Skok navodi da se Scupi, koji je stradao u potresu nalazio između Zlokućana i

Bardovaca, 2 km od današnjeg Skoplja. Justinijan nije obnovio grad već je podigao novi. Na

udaljenosti od 20 km se nalazi selo Taor ili Tavor, gdje je Evans pronašao neke ostatke iz

Justinijanovog vremena. Na 10 km zračne linije odatle leži selo Bader. Imena podsječaju na

Bederianu i Tauresium.

JUSTINOVA OBITELJ

Nisu se sačuvala imena Justinovih roditelja. Znamo da je njegova sestra bila

Justinijanova majka, no izvori ne spominju njeno ime. Jedino Vita Teophili ističe da se zvala

Biglenica što po Mrnaviću na ilirskom jeziku znači Bijela (albula). Ovo bi mogao biti

slavenizirani oblik imena Vigilantija, kako se doista zvala careva sestra. No Konstantin

Jiraček poriče da je ime slavenizirano, a kako Vita Teophili nije pouzdan izvor, ne može se sa

sigurnošću prihvatiti podatak da se Justinova sestra zvala Biglenica. Sirijski i arapski izvori

potvrđuju da je Justinova sestra bila Justinijanova majka.

Poznato je ime Justinijanovog oca – Sabacije. Spominje ga Prokopije u Tajnoj

historiji, te iznosi priču kako je Justinijanovu majku posjetio demon u liku njenog oca, s

kojim ga je navodno začela. Sabacija spominje i bizantski kroničar Teofan iz 9. st. Teofan u

opisu pobune Nika spominje da su pobunjenici vikali da bar Sabacije nikada nije imao sina

ubojicu. Justinova supruga zvala se Lupcina što je vjerojatno bio naziv za prostitutku. Kupio

ju je kao robinju barbarskog podrijetla i bila je u početku njegova konkubina. Prilikom ulaska

u palača Prokopije navodi da su joj Plavi i Zeleni dali ime Eufemija. Njeno navodno ilirsko

ime u Vita Teophili je Vukcica.

Sabacije i Vigilantija su imali dvoje djece Petra Sabacija i Vigilantiju. Petra je

usvojio ujak Justin i doveo ga u Carigrad, gdje je uzeo novo ime Justinijan. Taj nam podatak

izvori ne spominju i bio bi nepoznat da nema njegova konzularnog diptiha iz 521.: „Fl. Petr.

Sabbat. v. i. com. mag eqq. et p. praes. et c. od.“ tj. Petrus Sabbatius Iustinianus, vir illustris,

comes, magister equitum et peditum presentalium (presentalis) et consul ordinarius.

Uobičajeni tip konzularnog triptiha prikazuje konzula na sella curulis (kurulskoj

stolici) s mappom (rupcem) u ruci, čijim ispuštanjem označava početak igara u cirkusu. U

donjoj zoni su likovi povezani s igrama. Na Justinijanovom diptihu nema likova, pa on

pripada drugom tipu. Na sredini je posveta u vijencu palminih grančica između četiri

izrezbarene rozete u kutu svake table. U kutevima se nalaze lavlje glave.

Justinijanova sestra Vigilantija se udala za Dulcidija, kojeg se često zbog grešaka u

rukopisima navodi i kao Dulcissimus, a o kojem se ništa ne zna. Iz tog je braka potekao car

Justin II (565-578).

DOLAZAK U CARIGRAD

Justin je rođen 450 (prema Chronicon Pascale) ili 452 (prema Ivanu Malali) u

vjerojatno vrlo siromašnoj obitelji, a prema Zonari je bio svinjar i pastir, koji je čuvao krave.

Kao i mnogi drugi mladići suočen sa siromaštvom i bijedom, napustio je svoju domovinu i s

dvojicom prijatelja Zimarhom i Ditivistom (Ditibistom) se pješice uputio u glavni grad. To je

bilo vjerojatno oko 470 godine kada je imao 20 godina pred kraj vladavine cara Leona I.

Razlog za to bila je provala Huna 447, koji su se spustili dolinom rijeke Axius

(Vardar) i prodrli do Termopila. Justinijan u jednoj svojoj noveli spominje pustošenje Atilinih

Huna zbog kojeg je pretorijski prefekt morao napustiti Sirmium i prijeći u Solun. Car Leon I

je stupivši na vlast prestao plaćati danak Ostrogotima, a oni su opustošili ilirske provincije

Daciju Mediterranea i Dardaniju, te zauzeli Dirahij (Drač). Mir je ponovno sklopljen 461., a

mnogi su stanovnici napustili svoju pokrajinu.

Da bi smanjio utjecaj germanskih plaćenika, car Leon I. je u palači osnovao novu

tjelesnu gardu – ekskubitore. Bilo ih je 300, a novačili su se iz raznih pokrajina pod uvjetom

da su hrabri i odani. Car je trojicu prijatelja zbog dobre tjelesne građe osobno uvrstio u svoju

gardu. O dvojici Justinovih sunarodnjaka se više ništa ne zna. Bilo je posve uobičajeno da

mladići iz cijelog carstva dolaze u Carigrad da bi ušli u vojnu službu. To je imalo za

posljedicu povećanje broja stanovnika Carigrada.

JUSTINOVA RANA KARIJERA

O Justinovom životu do krunidbe sačuvalo se malo podataka. Za vladavine cara

Zenona o Justinu nema podataka. Postao je vrlo dobar vojnik, pa je brzo napredovao. Za

vladavine cara Anastazija I Dikorosa pod zapovjedništvom glavnog generala Ivana Grbavca

postao je dux (general pukovnik) i borio se u Izaurijskom ratu.

Za tog rata je Justina Ivan Grbavac dao uhititi zbog nekog prekršaja, a malo je

nedostajalo i da ga pogubi. Iz nepoznatog razloga to nije učinio, a Prokopije u Tajnoj

povijesti to objašnjava intervencijom natprirodne sile. Prikaza mu se pojavila u snu i naložila

da oslobodi Justina, a kako on tome ujutro nije pridavao važnosti, iduću noć se ponovilo isto,

ali je on i dalje oklijevao. Tek treću noć kada mu je prikaza zaprijetila strašnom kaznom, Ivan

je oslobodio Justina pa se tako spasio.

Kasnije je priča izmijenjena, a odigravala se pred kraj vladavine cara Anastazija I,

koji je otkrio urotu te dao uhapsiti mnoge i osuditi ih na smrt. Među njima su bili Justin i

Justinijan. U snu se caru ukazala strašna prikaza, koja mu je rekla da mu je dozvoljeno da

uništi urotnike, ali da ne smije naškoditi Justinu i Justinijanu, a kada je car rekao da su

optuženi za veleizdaju, dobio je odgovor da su odabranici božje volje i providnosti, te da će

služiti Bogu kada za to dođe vrijeme. Anastazije ih je oslobodio optužbi, a nakon njegove

smrti su postali carevi, upravo kako je to prikaza i predvidjela. Ova je legenda promjenjena

kako bi se objasnio Justinov uspon od pastira do cara.

Justin je prema Prokopiju sudjelovao i u Perzijskom ratu za Anastazijeve vladavine.

S Celerovom vojskom je napao Perziju nakon pada Amide, te igrao važnu ulogu na kraju rata

i pri sklapanju mira. Istakao se i u suzbijanju Vitalijanove bune pred kraj Anastazijeve

vladavine. Zbog toga je postao komes ekskubitora, tj zapovjednik tjelesne straže, te senator,

no nije imao sposobnosti za upravljanje carstvom.

JUSTINOV USPON NA VLAST I KRUNIDBA

Car Anastazije I. umro je u 80 godini života u noći s 8. na 9. srpanj 518. Supruga

carica Arijadna je umrla 515. godine. Car nije imao potomaka niti je odredio nasljednika.

Imao je tri nećaka Hipatija, Pompeja i Proba.

U djelu O ceremonijama na bizantskom dvoru cara Konstantina VII

Porfirogeneta sačuvan je suvremeni tekst iz doba Justinijana i Justina, koji je vjerojatno

napisao Petar Patricije. On je bio sjajan diplomat i odvjetnik, te magister officiorum. Kako

nije bilo ni cara ni carice da odrede nasljednika, a nisu obavljene nikakve pripreme, došlo je

do određene zbrke. Silentarii, osobni carevi attendants senatorskog ranga i s naslovom

clarissimi odmah su pozvali magistera officiorum Celera i komesa ekskubitora Justina u

palaču. Celer je na to sazvao svoje ljude, careve tjelohranitelje (shola), a Justin svoje

ekskubitore, koji su čuvali palaču. Oboje su održali isti govor, u kojem su rekli da je car

preminuo i da treba izabrati novoga, koji će ugoditi Bogu i vladati na korist Carstvu.

Sutra se u hipodromu okupilo mnoštvo. Deme su tražile cara, a Celer je upozorio

patrijarha i visoke činovnike da ako nastave odlagati s izborom cara, inicijativu će preuzeti

vojska ili deme, no usprkos svemu nisu se mogli dogovoriti. Tada su ekskubitori na

hipodromu proglasili za cara Justinovog prijatelja Ivana, no protiv toga su se pobunili Plavi,

bacali su kamenje na njega, a u nastaloj gužvi je bilo i mrtvih. Nakon toga je shola proglasila

za cara nepoznatog patricija, kojeg su odveli u dvoranu palače i pokušali okruniti, no protiv

toga su ustali ekskubitori. Nasrnuli su na njega i bili bi ga ubili da ga Justinijan nije zaštitio

poslavši ga u odaje ekskubitora na sigurno. Ekskubitori su na to krunu ponudili upravo njemu,

no on je to otklonio. Zastupnik svakog od kandidata je pokucao na vrata od slonovače, koja

vode u careve privatne odaje i zatražio i da mu komornici donesu carsko ruho, no oni su to

odbili.

Senatori su se na kraju složili i prisilili Justina da prihvati krunu, ali su se tome

oduprli neki pripadnici shola. U svađi je jedan od njih udario cara i ozlijedio mu usnicu.

Odluku senata poduprli su vojska i deme (plavi i zeleni), pa je ona prevladala. Komornici su

mu odmah donijeli carsko ruho, koje su drugima uskratili. Justin je potom ušao u carsku ložu

u pratnji patrijarha Ivana II. i visokih dužnosnika, a ostatak dužnosnika je bio dolje. Potom je

primio lanac, koji je stavljen na njegovu glavu. Justin nije ušao u triklin, posebnu dvoranu na

hipodromu, več je vojska digla štitove, a on se preodjenuo u grimiz u loži. Zatim ga je

patrijarh okrunio, a on je uzeo štit i koplje i pojavio se opet u loži.

Carev proglas su pročitali magisteri a libellis, čiji je zadatak bio da caru predaju

molbe i zabilježe ih. Sada su oni zbog izostanka prepositus sancti cubiculi i magistera

officiorum Celera, koji je ozlijedio nogu, pročitali proglas. Justin je svakom vojniku obečao 5

nomizmi i funtu srebra. Ista svota dodjeljivala se od krunidbe cara Leona I.

Sačuvan je opis krunidbe cara Anastazija I., a isto je izgledala i Justinova krunidba.

Car je produžio prema crkvi Svete Sofije, gdje u posebnoj prostoriji, mutatoriju, skinuo krunu

da bi iskazao štovanje prema crkvi. Tada je prepositus sancti cubiculi ili grand chamberlain

uzeo krunu i stavio je na oltar. Car je potom darovao crkvu, vratio se u mutatorij, uzeo krunu i

vratio se u palaču. Tu je raspustio skup, ostavši s nekoliko visokih dužnosnika na ručku. Time

je završio izbor novog cara. Točan datum izbora je sačuvan. Bilo je to 9. srpnja 518.

Justinov uspon na tron kaže Evagrije nitko nije očekivao. Među Anastazijevim

rođacima je bilo bogatih i utjecajnih ljudi, ali kako navodi Prokopije bili su potisnuti u drugi

plan, a nisu ni računali s Justinom. Čini se da je to navodno bio splet sretnih okolnosti.

Iz teksta Petra Patricija je evidentno da Bizant počiva na četiri stupa: senat, vojska,

deme i crkva, a svi su sudjelovali u izboru. Patrijarh i senatori su se satali u Triklinu 19

akubita, a vojska i narod (deme) na hipodromu. Osobna careva garda, kandidati i shola, te

straža u palači, ekskubitori, su dobro čuvali palaču, pa nitko od naroda nije upao u palaču.

Kada je shola provalila u palaču i istakla svog kandidata želeći ga okruniti, došlo je do

nasilnog sukoba s ekskubitorima, koji su to odbili prihvatiti.

Mora se istaknuti da su Justina na vlast doveli senatori i visoki dužnosnici, te

patrijarh pa to treba imati u vidu kada se govori o vladavini nove dinastije. To nije bilo

očekivano. Justina je podupro i narod i vojska zbog njegova skromnog seljačkog podrijetla.

Deme su su jedino na hipodromu mogle slobodno izražavati svoje mišljenje i slati poruke

vladi. Deme su bile gradska policija, a u slučaju potrebe mogle su se korisiti i za obranu

grada, te za javne radove. Uz Plave i Zelene postojali su još Crveni i Bijeli, no oni nisu igrali

važnu ulogu.

Manojlović je u svom radu Carigradski narod od god 400-800 po Is. u Nastavnom

vjesniku (1904); Časopis za srednje škole (1904). ističe da su deme Plavih i Zelenih

predstavljale dva različita društvena sloja u Carigradu. Plavi su bili pripadnici višeg bogatijeg

sloja, a Zeleni nižeg siromašnog sloja. Zbog tih suprotnosti često su se sukobljavali, pa je bilo

nasilnih ispada., ali i trenutaka kada bi se razmirice stavile na stranu, kao u slučaju Justinovog

izbora. Ovaj Manojlovićev stav odbacio je Ostrogorski u svojoj Povijesti Bizanta.

Deme nisu samo klicale, već su tražile i poštene carske činovnike. Bila je to

neizravna kritika prijašnjeg režima, u kojem je očito bilo i zlouporaba. Što se tiče vjerske

pripadnosti, plavi su bili pravovjerni, a nazivalo ih se i Kalcedoncima, dok su Zeleni bili

uglavnom monofiziti.

Vrlo je zanimljiva uloga patrijarha na krunidbi cara, a postoji i teorija iako ne

općeprihvaćena da je ta praksa uvedena jer je bila bolje rješenje od krunidbe od strane civilne

osobe, čime bi vlast cara bila donekle ograničena. Prva krunidba zbila se za vladavine cara

Leona I., kojeg je okrunio patrijarh Anatolije. On je možda imao neku ulogu u krunidbi cara

Marcijana 450 godine. Narod je tražio potvrdu izbora novog cara od Boga, pa je krunidbom

uvedeno pravilo da car mora biti kršćanin i živjeti u skladu s naukom crkve. Stoga je važno

sudjelovanje patrijarha na krunidbi cara Anastazija I. Car je kao monofizit morao obećati da

neće uvoditi nikakve novotarije u crkvu, pa ga je tek tada patrijarh pristao okruniti. Patrijarh

Ivan II. je osudio Kalcedonski sabor, a kada je na vlast došao Justin, koji je bio pristaša

pravovjerja, pristao je uz novi smjer. Justin i Justinijan u pismima i službenim ispravama

ističu da im je vlast povjerio Bog, pa u patrijarhu, koji obavlja čin krunidbe vide predstavnika

crkve, a ne države. Svi grčki izvori u opisu Justinovog izvora ne spominju sva četiri elementa

vlasti, ali svi ističu vojsku i deme dok latinski izvori spominju samo Senat.

Prema službenim izvorima Justin je na vlast došao neočekivano, ali prema grčkim i

sirijskim izvorima čini se da nije bilo tako. Prepositus sancti cubiculi Amantije je prema

Evagriju želio doći na vlast, no kako to kao eunuh nije mogao, dao je novac Justinu da

podmiti deme i svoje trupe kako bi car postao comes domesticorum Teokrit, inače nepoznat.

Justin je to i učinio, ali je usprkos tome on ipak izabran.

Ovu priču ponavlja previše izvora, a da bi bila neistinita. Moguće je da je Amantije

to i učinio, a da su vojnici zanemarili tko im daje novac. Događaji su se odvijali munjevitom

brzinom, pa Vasilev otklanja mogučnost nečasne intrige, kako se izrazio Runcimen, te čak i

smatra da ima istine u riječima iz pisma upućenog papi, gdje navodi da je izabran protiv svoje

volje. Po njemu je to moguće samo ako je sve razrađeno prije Anastazijeve smrti. Stoga

odbacuje i Buryjevu tvrdnju da su sve isplanirali Justin i njegovi prijatelji, jer nitko nije

mogao predvidjeti da će Justin postati car.

Zanimljiva je i činjenica Celerovog odlaska, zapravo ga nitko nije mogao naći. On je

kontrolirao carevu tjelesnu stražu, kandidate i shola, a u početku je sudjelovao u raspravi oko

izbora cara. Kada je Justin postao carem, povukao se zbog problema s nogama, no čini se

vjerojatnom da je to bio samo izgovor iz straha od suočavanja sa svojim suparnikom

Justinom.

JUSTINOVA NEPISMENOST

Prema Tajnoj povijesti car Justin je bio nepismen, a kvestor Proklo je napravio

predložak drvenu pločicu s četiri slova legi-pročitao sam, te carevu ruku s perom povlačio da

bi se car mogao potpisati. Tu tezu ističu Ivan iz Nikiu i Ivan Malala. Ivan Lidijski (Liđanin)

piše da je bio dobar i tih čovjek, koji jedva da se razumio u išta drugo osim vojnih pitanja.

Mihajlo Sirijac ga opisuje kao neobrazovanog čovjeka, koji se nije razumio u Sveto Pismo, a

Abu-I-Pharagius ga naziva nepristojnim i neznalicom, te starim i neobrazovanim. Cedren

naprotiv ističe da je bio star i vrlo iskusan.

Prokopiju se ipak ne može vjerovati, jer su male šanse da je Justin, koji je pod

Anastazijem vodio važne vojne misije, te bio na čelu ekskubitora i ostvario dugu karijeru u

vojci, bio nepismen. On nije ima mnogo formalnog obrazovanja. Priča o pločici ponavlja se i

kod Anonima Valezijana, koji kaže da se Teodorik Veliki u deset godina nije naučio ni

potpisati, već je to radio uz pomoć zlatne pločice. Takve pločice su doista postojale, a

zanimljivi su i potpisi careva na hijeoglifima s nekih isprava. Glavna je ipak Justinova zasluga

to što je osigurao izvrsno obrazovanje nećaku Justinijanu.

JUSTINOVA DOB I POJAVA

Kada se Justin popeo na prijestolje, nije bio mlad. Imao je 66 prema Malali, a 68

prema Uskršnjoj kronici. Prokopije navodi da je bio star čovjek, koji se klatio nad grobom

kada je došao na vlast. Izvori ga opisuju kao starog, lijepog čovjeka, ugodne pojave, prosječne

visine,širokih ramena i prsiju s lijepo oblikovanim nosom. Lice mu je bilo crveno, a kosa

kovrčava i siva. Na novcu je prikazan bez brade u carskom ruhu s kožnatim prsnim oklopom,

dijademom i paludamentumom.

JUSTINOVI NADIMCI

Izvori razlikuju Justina I i Justina II., s tim da prvog zovu Veliki u smislu stari ili

Starac, te kao i danas Prvi, a Justina II. zovu Mlađi.

PROROČANSTVA O JUSTINOVOM USPONU NA VLAST

Kao u mnogim slučajevima kada su ljudi poput Justina došli neočekivano na vlast,

naknadno su nastale izmišljene priče i proročanstva, od kojih su poneka i nadnaravna. Mnogo

je priča o čudesnim znakovima, koji su predvidjeli Justinov uspon na vlast, a posebno su

popularni proročki snovi. Poznata je priča o čudesnom snu cara Anastazija, u kojem je caru

viša sila naredila da oslobodi Justina i Justinijana, koji su bili osuđeni na smrt zbog veleizdaje.

U drugoj verziji te priče to su učinili sveti mučenici Sergije i Bakho, koji su stradali u 4. st. za

vladavine cara Maksimijana. Oni su se ukazali Anastaziju u snu i naredili mu da oslobodi

krivce. Oba sveca su se posebno štovala u carevom rodnom kraju. Justinijan je u njihovu čast

u Carigradu sagradio veličanstvenu crkvu.

Postoji još jedna legenda. Car Anastazije je želio saznati tko će ga naslijediti, pa se

molio Bogu da mu pošalje ukazanje. Jedne noću u snu mu se pojavio čovjek, koji mu je rekao

da će ga naslijediti čovjek, kojeg mu prepositus sancti cubiculi prvog najavi. Sutra mu je prvi

najavljen Justin, pa je Anastazije počeo zahvaljivati Bogu što mu je otkrio nasljednika.

JUSTINOV BIOGRAF MARIN SLIKAR

Navodno se Justinov uspon od seljaka do cara jako dojmio njegovih suvremenika.

Neki vrlo zanimljivi podaci se temelje na izgubljenom grčkom originalu,a sačuvani su u

sirijskom izvoru. To je Kronika Pseudo-Zaharija iz Mitilene(8.st). Marin je bio kartularije, a

porijeklom iz Apameje. U javnoj zgradi je naslikao niz slika iz Justinovog života od

napuštanja Bederiane do njegova uspona na prijestolje. Kada ga je car Justin ljutito upitao

zašto je te prve slike prikazao tako realistično, rekao je da je to stoga što želi pokazati da Bog

krunu daje kome želi bez obzira na porijeklo. Stoga bi velikaši i bogataši trebali vjerovati u

Boga, a ne u svoja bogatstva i moć. Bog bira one koji su ništa i niskog podrijetla da bi uništio

one koji su nešto. Car je prihvatio to objašnjenje.

Marin iz Apameje je bio kartularije kao i naš Marin. Kartularije je bio državni ili

dvorski arhivar. Prema istom izvoru bio je pouzdanik i savjetnik cara Anastazija, te mudar i

pažljiv čovjek. Običavao je spavati sa svjećom, te stalkom za pero i tintu kako bi mogao

zapisati svoje misli i ideje, koje bi potom prenio caru i savjetovao ga. Vjerojatno su u arhivu

nastale rečene slike, a Justin je nakon uspona na vlast saznao za to.

Zašto je car zamjerio Marinu zbog slika ostaje pitanje, ali odgovor se vjerojatno krije

u činjenici da su prikazane prerealistično za Justina, koji je taman navukao carsko ruho, pa se

prošlosti nije htio sjećati. Kao i mnogi drugi koji su se sami uspeli na vrh, želio je ignorirati ili

zaboraviti neke djelove svog života. Nema podataka što je bilo sa slikama, ali su vrlo

vjerojatno uništene. Vasilev je sumnjičav s identifikacijom Marina s pretorijskim prefektom

Istoka, koji je bio skrimijarije, tj. voditelj poreznih računa. Bio je poznat po iznudama, ali se

ne zna iz kojeg je točno grada.

JUSTINOVA SUPRUGA EUFEMIJA

Ono malo što se zna o ranom životu carice Eufemije je već izneseno. Zbog svog

skromnog podrijetla, ali i nedostatka obrazovanja, držala se podalje od politike, a posvetila se

kršćanskom milosrđu i vjeri. Najpoznatija je pak po odlučnom i tvrdoglavom otporu braku

Justinijana i Teodore. Ni preklinjanja ni argumenti nisu mogli slomiti njenu tvrdoglavost.

Justinijanu je jedino po ovom pitanju pružala otpor, pa je tek nakon njene smrti Teodora

postala Justinijanova žena. Nije poznato kada je umrla, ali sigurno prije 1. travnja 527 kada je

već bolesni Justin nećaka proglasio sucarem, a Teodora je potom okrunjena za caricu.

Za života je Eufemija u Carigradu dala sagraditi samostan i crkvu Svete Eufemije u

kojoj je i sahranjena. U toj je crkvi bio pozlaćeni Eufemijin kip. Kao što je već spomenuto

neki znanstvenici smatraju da je prikazana na srebrnom križu u Vatikanu, dok većina

znanstvenika misli da je tu riječ o Sofiji, supruzi cara Justina II. Nema njenog prikaza na

novcu, osim jednog brončanog novčića, koji je loše očuvan, pa možda na reversu prikazuje

Tihe iz Antiohije.

JUSTIN I JUSTINIJAN

Justinov nećak Petar Sabacije je igrao veliku ulogu iza trona još od samih početaka

svoje vladavine. Justin je imao i druge nećake i čini se da se pobrinuo za njihov imetak i

osigurao im liberalno obrazovanje, a na političkoj sceni su igrali uloge različite važnosti i

različito su se isticali, no Justinijan ih je sve nadmašio.

Ne zna se točno kada ga je Justin pozvao u Carigrad, ali se zna da je imao 36 godina

kada je njegov ujak došao na vlast. Tada je već bio među kandidatima i sudjelovao je

ujakovom usponu na vlast. Mudro je odbio ponuđenu krunu. Vjerojatno ga je Justin pozvao za

vladavine cara Anastazija kada se već istakao u vojnim pohodima, stekao visok položaj i

veliki utjecaj. Osigurao mu je opsežno i izvrsno obrazovanje i odlučio ga pripremiti za vojnu

službu. Justinijan je bio vrlo inteligentan. Vrlo se zanimao za teološka pitanja, koja je pomno

proučavao, pa je to Bury potaklo na opasku da je teolog na tronu opća opasnost. Uz to se jako

zanimao za Rimsko pravo.

Nakon završenog obrazovanja Justinijan je unovačen među candidati, osobnu carevu

tjelesnu stražu. Justin je posvojio nećaka, koji je pritom uzeo ime Justinijan. Točan datum nije

poznat. Za vladavine svog ujaka, Justinijan je obnašao nekoliko važnih dužnosti. Po Justinovu

usponu na vlast imenovan je za comes domesticorum, a domestici su bili u pravilu bili

smješteni na carskom dvoru, ali su mogli u posebnim prilikama biti poslani i na druga mjesta.

Bio je dakle zapovjednik domestika, a to vidimo iz pisma pape Hormizde, koji početkom (kraj

siječnja ili početak veljače) 519 Justinijana u pismu naziva domesticorum comes. Potom je

postavljen za magister militum presentalium ili kako se to navodi na konzularnom diptihu

magister militum et equitum presentalium, te postao patricij. Bio je konzul 521, a Marcelin

njegovo konzulovanje naziva vrlo slavnim. Potrošio je 288.000 zlatnika, te uz razne druge

životinje u areni prikazao 20 lavova i 30 leoparda, a natjecateljima u kočijama je dao mnogo

konja s oklopima i ukrasima za čelo i prsa.

Justinijanov utjecaj i moć je rasla, a s tim i Justinova ljubomora i zabrinutost. Kada

su senatori imavši u vidu visoku carevu dob zatražili da postavi mlađega za suvladara, on je to

odbio uz riječi: Čuvajte se mladih ljudi, koji imaju pravo nositi carsko ruho. Senatori su

potom donijeli odluku, kojom se Justinijanu dodjeljuje čast nobilissimus, te molili cara da to i

potvrdi, a car je pod pritiskom protiv volje to i učinio. To se sigurno zbilo prije 525, jer je tada

postavljen za cezara. Car je ponovno popustio molbama senatora i opet protiv svoje volje

imenovao nećaka na tu dužnost.

Justinijanov se moćni utjecaj osjećao još od 518 kada se njegov ujak uspeo na vlast,

o čemu svjedoče djela Prokopija Tajna historija, O građevinama i Ratovi.

Car se u međuvremenu razbolio zbog ponovnog pogoršanja stanja stare rane na nozi.

Osjetivši da mu se bliži smrt, popustio je molbama iz Senata i kooptirao Justinijana za

suvladara. Kratak suvremeni službeni opis tog događaja je sačuvan u djelu O ceremonijama

bizantskog dvora Konstantina VII Porfirogeneta, a opisao ga je magistar Petar, koji je

opisao i Justinovo imenovanje.

Ceremonija se odvijala na Uskrs 4. travnja 527 u velikom Triklinu, jednoj od velikih

dvorana carske palače. Car je zapovjedio magisteru officiorum Tatjanu da sazove Senat,

visoke dužnosnike, carsku gardu (shola) i predstavnike vojske u Delfaks, jednu od dvorana u

zgradi Konzistorija. Nazočio je i patrijarh Epifanije, koji je, kako se to može zaključiti iz

opisa magistra Petra, stavio dijadem na glavu novog cara umjesto odsutnog bolesnog cara.

Ceremonija se odvijala uobičajeno osim što nije izvedena na hipodromu. Njegova je supruga

okrunjena za caricu.

JUSTINIJAN I TEODORA

Teodora je bila glumica i prostitutka, a tada su ta dva pojma bila sinonimi. Osim

Prokopija podatke o Teodorinom životu nam donosi veliki poštovatelj carice Ivan Efeški. On

kaže da je carica došla iz bordela, što Bury odbacuje i te riječi tumači interpolacijom. Najbolji

stručnjak za Ivana Efeškog je ruski znanstvenik Aleksandar Diakonov. Ivan je time iznio

svima dobro znanu činjenicu, a nije htio poput Prokopija naglasiti njen nemoral. Prema

Diakonovu Ivan nije želio reći da je Teodora došla iz bordela već da je bila glumica iz nižeg

staleža, te se kao i svaka druga glumica prostituirala i imala mnogo ljubavnika. Čak ni

Prokopije ne spominje da je došla iz kuće na zlu glasu. U to je doba crkva rado primala u

svoje krilo bludnice pokajnice i preobračenice.

Justinijan ju je upoznao 522. Nakon što je proputovala Bliski Istok, vratila se u

prijestolnicu i živjela mirno i povučeno, iznajmila je skroman smještaj, te boravila kod kuće i

prela. Ne zna se kako ju je Justinijan upoznao, no ludo se zaljubio u nju, te mu je postala

ljubavnica. Uvjerio je cara da je imenuje patricijkom, te izrazio želju da je vjenča. Justin se

navodno tome nije protivio, ali jest carica, pa su se vjenčali tek 523 ili 524 kada je ona umrla.

Kada je car Justina proglasio suvladarem, Teodora je postala sucarica, a kada je 1. kolovoza

528 Justin umro, Justinijan je postao autokrator. Bila je pohlepna, vrlo ambiciozna, a

simpatizirala je i s monofizitima, koje je upoznala na putovanju po Bliskom Istoku, posebice

u Egiptu. Postavši carica Teodora se odrekla svog burnog života i postala vjerna supruga, pa

ne stoji Voltaireva primjedba da je Justinijan poput Belizara bio rogonja.

Prokopije u Tajnoj povijesti navodi da je Justinijan da bi se mogao vjenčati

Teodorom uvjerio cara da ukine zakon, koji je zabranjivao senatorima da se vjenčaju za

kurtizane, što nije bilo dopušteno od davnih vremena. To je bio zakon O braku (De Nuptiis).

U Ratovima Prokopije navodi da je Teodora po svojoj prirodi uvijek običavala pomagati

nesretnim ženama.

Prokopije navodi da je dobila naslov patricijke, a to potvrđuje i Ivan Efeški, koji kaže

da je Bog doveo kreposnog patricija Stjepana do Teodore, koja je tada bila patricijka. Ako je

to točno, znači da je bila patricijka, a tada joj zakon nije bio potreban da bi se vjenčala za

Justinijana.

3

JUSTINOVA VLADAVINA

RAZOTKRIVANJE AMANTIJEVE UROTE

U trenutku uspona na vlast Justinov položaj je bio nesiguran i složen, jer je pukom

srećom došao na vlast. Pokojni je car imao tri nećaka, koje nitko nije uzeo u obzir, a ni

Amantije, koji je Justinu dao novac da domestika Teokrita proglasi carem podmitivši trupe,

nije odustao od svoga plana. Stoga je trebalo brzo povući poteze, što Justin, koji je bio star i

neiskusan u politici, nije bio u stanju. No to je učinio Justinijan, koji je bio mlad, nadaren i

visoko obrazovan. Njegov se utjecaj visoko cijenio među vodećim krugovima još za

vladavine cara Anastazija, pa mu je stoga i ponuđena kruna, koju je odbio. Prokopije u sva

svoja tri djela ističe da je Justinijanov utjecaj bio jak još od prvog dana ujakove vladavine. U

Ratovima kaže da je i prije stupanja na tron vodio upravu kako je htio jer je car bio star i nije

se razumio u politiku. U Građevinama ističe da je upravljao državom po svom nahođenju. U

Tajnoj povijesti Prokopije spominje plesačicu Makedoniju s kojom se Justinijan dopisivao

dok je upravljao carstvom za Justinove vladavine. Spominje i rastrošnost prilikom podjele

zlata Hunima, te kaže da se govorilo da je jednako postupao za Justinove vladavine. Bury iz

ovoga zaključuje da Prokopije Justinovu vladavinu smatra dijelom Justinijanove.

Eunuh Amantije nije odustao od pokušaja da sruši Justina. Okupio je svoje pristaše

među kojima i prema Malali,Anastazijevog savjetnika Marina, te ušao u crkvu Svete Sofije ne

bi li javno napao Justina, no naišao je na neprijateljski doček dijela okupljenih, koji su ga

vikom nadglasali. Urota je srezana u korijenu, a urotnici kažnjeni. Teokrit je kao pretendent u

zatvoru kamenovan velikim komadima kamenja, a njegovo je tijelo bačeno u more, dok su

druga dvojica Amantije i Andrija Lauzijak smaknuti odsjecanjem glave. Dva urotnika

Ardabur i Misael su prognani u Sardicu (Sofiju). Amantije je još za Anastazijeve vladavine

usnio san u kojem je naslutio svoju sudbinu. U snu ga je dograbilo veliko prase, bacilo na tlo i

prožderalo. Time se aludira na Justina, koji je u mladosti bio svinjar.

Marin nije snosio posljedice, čak je obnašao položaj pretorijskog prefekta za istok.

Misael se nakon mnogo godina progonstva uz dozvolu vratio u Carigrad i ponovno vraćen na

svoj položaj, a kasnije se povukao i zaredio, te postao đakon.

Postoje naznake da je urota bila povezana i s vjerskim pitanjima, a u to su doba vjera

i politika bile nerazdvojno povezane. Komes Marcelin urotnike naziva manihejcima, a pod

tim izrazom se mislilo na nestorijance i pristaše izmirenja Kalcedonskog nauka s drugim

vjerskim naucima. Stoga su urotnici čini se bili protivnici izmirenja s papom i Kalcedonskog

sabora, ali to nije bila glavno obilježje pokreta. No zato sirijski izvori i Prokopije u Tajnoj

povijesti iznose činjenice da su urotnici ubijeni jer su se usprotivili Kalcedonskom nauku, pa

ih sirijski izvori nazivaju mučenicima smatrajući ih monofizitima.

Što se tiče Ivana, Justinovog prijatelja, kojeg su ekskubitori proglasili carem, ali su

se njegovu izboru usprotivili Plavi, Justin ga je dao zarediti za biskupa Heracleje u Traciji.

Uklonivši urotnike kada, kako navodi Prokopije, Justin još nije bio ni deset dana na

vlasti, a Vasiliev smatra da se to zbilo između 16. i 18. srpnja, učvršćen je položaj nove vlasti,

koja je nadzirala političke prilike u zemlji.

POVRATAK PROGNANIH I UBOJSTVO VITALIJANA

Justinijan je upravljao novom vladom i donio mjere za povratak nepravedno

prognanih za Anastazijeve vladavine. Istaknuti pojedinci su se vratili u prijestolnicu, među

njima je bilo i senatora, koji su vraćeni na svoje položaje (Apion) i biskupa. Najznačajniji

povratnik je bio Vitalijan, koji umalo da nije svrgnuo cara Anastazija, a bio je gorljivi pristaša

pravovjerja i protivnik monofizitske politike cara. Bio je komes federata na Balkanu, gdje su

ga podržavali pravovjerni stanovnici Balkana (Ilirik, Scitija (Dobrudža) i dunavske regije, koji

su na Balkanu bili u većini.

Pravovjerje je Vitalijanu bio samo povod da stekne carsku krunu. Dva puta se

pobunio i s vojskom došao pred carigradske zidine. Jednom je s vojskom i mornaricom

zauzeo predgrađa, te jurišao na Zlatna vrata. Anastazije se tada upustio u pregovore s

pobunjenim Vitalijanom i obećao mu ustupke u vjerskim pitanjima, no nije ih namjeravao

provesti. Naposlijetku je poražen, pa se povukao s ostacima vojske, no i dalje je bio slobodan

i kontrolirao kako je to rekao W. G. Holmes snage u Traciji i Iliriji. Carevu pobjedu su

monofiziti slavili, pa je čak antiohijski biskup Sever napisao himnu „O tiranu Vitalijanu i o

pobjedi kristoljubivog cara Anastazija“.

Vitalijan nije predstavljao samo pristašu nove vjerske orijentacije i obnove

Kalcedonskih zaključaka i odnosa s papinstvom, već i jakog političkog protivnika, koji je

uživao potporu na Balkanu, ali i u Carigradu. Vjerojatno su se potajno nadali da će ga se lakše

riješiti u slučaju potrebe ako je blizu. Evagrije navodi da Justin tj. Justinijan se bojao

Vitalijana kada ga je pozvao u Carigrad, bojao se njegovog vojnog iskustva, moći, slave i

težnje za krunom. Stoga je Justinijan znao da će mu moći parirati u snazi i utjecaju tako što će

se pretvarati da mu je prijatelj. To je Vitalijan znao i bio je na oprezu.

Imavši u vidu prevrtljivu Anastazijevu politiku, Vitalijan je zatražio znak dobre volje

u vidu vjerskih formalnosti. Car, Justinijan i Vitalijan su se sastali u crkvi Svete Eufemije u

Kalcedonu, gdje se 451 održao koncil, te su položili prisege, pričestili se i svečano ušli u

Carigrad. Vitalijan je postavljen za magister militum in presentis, a 520 je s Rustikom na

zapadu bio konzul godinu dana. Ubrzo nakon toga Malala navodi da je ubijen u palači.

Vitalijanov uspon i popularnost su brzo rasli, a bio je i politički iskusniji od obojice,

te je postojala opasnost da se poništi carski autoritet ili zasjeni čak i sam car. Kao konzul

otvorio je igre u hipodromu 520. Uto je izbila pobuna Plavih i Zelenih, koja se proširila

gradom i u kojoj je bilo žrtava. Sukob je završio pomirbom, pa su se obje frakcije vratile u

hipodrom da nazoče desetoj utrci. Nakon toga su u veseloj atmosferi napustili hipodrom i

odlučili ponovno doći sutra. Ovo veselo raspoloženje dema je moglo biti posljedica prvog

javnog pojavljivanja novog konzula. Velika protivnikova popularnost je zaprepastila cara, te

se odlučilo brzo djelovati. Kada su napustili terme, car je pozvao Vitalijana i njegove

poručnike notara Celera i domestika Pavla na večeru. Kada su ušli u dvoranu Delfaks u

Velikoj Palači, u kojoj su trebali večerati napadnuti su i ubijeni.

Diakonov tumači uzroke bune i kaže da su se Plavi usprkos vođama pridružili

Zelenima i napustili Vitalijana što je olakšalo Justinijanu da se riješi Vitalijana.

Dva tadašnja suvremena izvora Prokopije i Victor Tonnennensis, te Zonara ističu da

je krivac za ubojstvo Justinijan. Jedan grčki monofozotski kroničar priču o ubojstvu završava

riječima da je Bog Vitalijanu naplatio za bune i kršenja prisega vjernosti za vladavine cara

Anastazija. Teofan ističe da su Vitalijana ubili Bizantinci, koji su mu se željeli osvetiti za smrt

onih, koji su stradali za njegove pobune protiv Anastazija, a to je upravo verzija, koju je

progurao Justinijan.

Nema sumnje da je Justinijan sudjelovao u ubojstvu. Stari Justin je samo slušao

upute nećaka. Uklonivši Vitalijana, Justinijan je postao svemoćan i nije imao suparnika, a

zasjenio je i cara. Odmah je imenovan magister militum presentalium, na dužnost, koju je

obnašao Vitalijan. Anastazijevi nećaci Prob, Hipatije i Pompej su bili odani Justinu za života.

Tu je bio i kvestor Proklo. On je bio utjecajan i nepotkupljiv pa su ga uspoređivali s

Aristidom. On se pak posve posvetio poslu i dobrobiti carstva, a nije imao političkih

aspiracija. Justinijan je to znao pa ga nije smatrao prijetnjom.

JUSTIN I DEME

Novu dinastiju na tronu je podržavala aristokracija, koja se dogovorila s drugima,

koji su sudjelovali u ovom usponu Justina. Aristokracija je htjela igrati važniju ulogu pod

novom dinastijom, koja nije imala političkog iskustva, a prije pod Anastazijem to nisu mogli.

Drugi razlog je vjera, jer je većina aristokrata bila za kalcedonski nauk.

S Justinom je prevladalo pravovjerje i kalcedonski nauk, a time i Plavi. Oni nisu bili

samo predstavnici jedne stranke niti vjerskog uvjerenja, već i društvene skupine tj. gornjih

staleža i visoke aristokracije. Plavi su pomogli u usponu Justina, nepismenog seljaka iz

zabitne pokrajine, pa su sada smatrali da se mogu miješati u sva pitanja, koja se tiču njihovih

intersa. Prema Ivanu iz Nikiu Plavi su kamenovali, napadali i ubijali ljude i činovnike u svim

gradovima carstva. Vlada je tek 523 poduzela mjere da zaustavi nerede. Za prefekta je

imenovan Teodot, koji je caru položio prisegu da neće biti pristran ma o kome se radilo. Oštro

je kažnjavao krivce i gušio je ispade, no kada je uhitio i dao na svoju ruku pogubiti jednog od

vrlo bogatih pristaša Plavih, a bez da je obavijestio cara, ovaj se razbijesnio i smjenio ga.

Teodot je pobjegao u Jeruzalem i povukao se u osamu da izbjegne carev bijes. Car se okrenuo

protiv Plavih, iako su ga podržavali da bi zaveo red, a istu je stvar učinio i car Anastazije I

kada su se Zeleni oteli kontroli i stekli prejaki utjecaj na zbivanja.

Pobjeda nad Plavima je bila odlučna. Prokopije na više mjesta spominje da su se

Plavi posve primirili. To je ujedno i značilo zaokret u politici prema visokom činovništvu i

zemljoposjednicima, pa će car Justinijan započeti energičnu borbu protiv velikih

zemljoposjednika.

Zbog nereda Plavih u cijelom carstvu car je zabranio Olimpijske igre u Antiohiji.

Kao razlozi se navode štednja i ukidanje nepotrebnih troškova, te želja da se zaustave

poganski običaji, no prema Vassilievu razlog je sprečavanje sukoba dema. Zbog toga su svi

plesači poslani u progonstvo s istoka. Pravilo jedino nije vrijedilo za Egipat, jer je car htio da

se tamošnje stanovništvo zabavlja i da mu skrene pozornost, jer je znao da o njihovu

zadovoljstvu i miru ovisi mir i napredak u cijelom carstvu.

JUSTINOVI SURADNICI I SAVJETNICI

Justin nije bio obrazovan za državnika trebala mu je pomoć savjetnika i suradnika,

među kojima je najznačajniji bio Justinijan. On je već provodio svoje planove za budućnost i

upravljao politikom svog ujaka. Na samom početku najjači suparnik je bio Vitalijan, čovjek,

koji se čvrsto držao kalcedonskih zaključaka i bio nepomirljiv prema disidentima, a stavovi su

mu bili nefleksibilni te je isključivao mogučnost pomirbe. Justin je pak vodio prilično

umjerenu politiku. Vitalijan je ubrzo u srpnju 520 ubijen.

Najutjecajniji ministar nakon Justinijana je bio questor sancti palatii Proklo. Bio je

nepotkupljiv, pošten čovjek neovisne prosudbe. Tako ga je opisao i Prokopije. Umro je 527.

Drugi značajni čovjek je Eufremije iz Amide u Mezopotamiji. PseudoZaharija iz

Mitilene ga opisuje kao sposobnog, uspješnog, pravednog i ne pretjerano potkupljivog i to

usprkos tome što je autor monofizit, a Eufremije pravovjeran. Postao je prefekt Carigrada i

stao je na kraj bunama među demama i uspostavio mir. Bio je i comes sacrarum largitionum

tj. na čelu središnje carske riznice i brinuo za poreze. Potom je postavljen za comes orientalis,

tj.civilni upravitelj Palestine i Sirije sa sjedištem u Antiohiji. Tu se sučio s potresom i

požarom, koji su opustošili grad, a on se energično i uspješno suočio s problemima. Kada je

iduće godine poginuo patrijarh Eufrazije, naslijedio ga je po odredbi što nije bilo neobično.

Nekoliko je vojnih i državnih dužnosnika bilo zaređeno. Bio je pristaša pravovjerja, pa su ga

protivnici nazivali ubojicom i mučiteljem vjernika. Bury ga opisuje kao velikog inkvizitora, a

Downey kao biskupa ratnika. Umro je 545.

Iz progonstva se uz pomilovanje vratio Teodor Filoksen Soterik. Imenovan je za

magister militum per Thraciam, potom je postavljen za comes domesticum i na kraju za

consul ordinarium. Demosten je obnašao dužnost prefekta pretorija, a njegova djela su naišla

na oštru kritiku suvremenika, potom je imenovan na položaj gradskog prefekta. Pretorijanski

prefekt od524-527 je bio Arhelaj, a kasnije je bio general pod zapovjedništvom Belizara i

sudjelovao je u Vandalskom ratu. Spominje ga i Prokopije. Pomilovan je i Diogenijan, koji je

kao general ugušio ustanak Izaurijanaca, a po povratku je imenovan na položaj magister

militum per orientem. Bio je caričin rođak, a o njemu se više ne zna.

Iz progonstva se vratio i Apion, pripadnik bogate veleposjedničke egipatske obitelji.

Pokazao se kao sposoban, a pod Anastazijem je upravljao vojnim financijama za pohoda na

Perziju, no propast ekspedicije je zamrzla njegovu karijeru, otpušten je i protjeran. Justin ga je

pomilovao i imenovao pretorijskim prefektom. Bio je već jako star pa je vjerojatno umro 519.

Prešao je na pravovjerje.

Marin je ostvario zavidnu karijeru pod Anastazijevom vladavinom, a bio je i njegov

najvjerniji savjetnik. Počeo je kao skrinarije - financijski činovnik pod comes orientalis,

potom je postavljen na čelno mjesto porezne uprave pretorijskog prefekta, a naposljetku je

naslijedio Apiona na položaju pretorijskog prefekta. Marin je pod Anastazijem bio zadužen za

financije, a zbog njegovih zloupotreba, utjerivanja novca i pohlepe za novcem car je postao

jako nepopularan. Njegovu samovolju i pretjeranu oholost oštro je kritizirao sveti Saba. On je

posjetio Carigrad, susreo se s carem i odmah upao u konflikt s Marinom, kojeg je nazvao

najnepravednijim čovjekom na svijetu. PseudoZaharija piše o Marinu iz Apameje, a to je

vjerojatno isti čovjek.On kaže da je bio vjeran vjeri što znači da je bio monofizit, a svaku

večer je pored kreveta držao tintarnicu i pero da može zapisati misli i savjetovati cara.

Njegove su usluge bile vrlo cijenjene pod Justinijanom, jer ga kasnije naziva u vrijeme cara

Anastazija blažene uspomene kada je Marin slavne uspomene bio na čelu uprave.

4

JUSTINOVA VJERSKA POLITIKA

Justinov uspon na vlast je značio zaokret u vjerskom pitanju. Prethodnici na tronu

Zenon i Anastazije su bili naklonjeni monofizitizmu, a 481 je Zenon izdao henotikon kojim je

pokušao pomiriti različita mišljenja u crkvi, no izazvao je crkveni raskol. Pod Justinom su

obnovljeni kalcedonski stavovi i pravovjerje u cijelom carstvu što je naišlo na otpor u

istočnom dijelu carstva.

Najjači otpor su pružali monofiziti, koji su bili rašireni u istočnom dijelu carstva

posebno u Egiptu. Aleksandrijski patrijarh je imao veliki utjecaj u Egiptu, a zbog udaljenosti

od prijestolnice se osjećao neovisnim. Jedan ga pisac zove neokrunjenim kraljem rimskog

Egipta, a neki su ga zvali i papom. Tada je patrijarh bio Sever. Najjači je utjecaj Aleksandrije

bio nakon koncila u Efezu, kada je Aleksandrija imala prevlast do koncila u Kalcedonu, kada

je izgubila primat. Priznato joj j tek treće mjesto u kršćanstvu iza pape, što se smatralo

uvredom. Stoga je monofizitizam široko prihvačen u Egiptu, a bio je to i znak njihova

udaljavanja i odvajanja od Bizanta. Imali su i svoj jezik. Prilike su 518 bile gotovo zrele za

političko osamostaljenje. Vlada je sve to znala pa se prema Egiptu drugačije odnosila. U Siriji

je monofizitizam bio slabije zastupljen, ali je ta pokrajina predstavljala probeme središnjoj

vlasti. Isto je vrijedilo za Armeniju.

Manje problema je bilo s nestorijanstvom. Taj je nauk osuđen kao krivovjerje 431 na

koncilu u Efezu. Nestrorijanci su bili osobito rašireni u Siriji i Mezopotamiju, a kada je

razorena škola u Edessi 489 za vladavine Zenona, te učenici i učitelji protjerani, otišli su u

Perziju i tamo u Nisibisu utemeljili školu. Nestorijanizam je nestao na prostoru carstva,ali je

crkva u Perziji razvila široku misijsku djelatnost.

Problema je bilo i na zapadu gdje je vladao ostrogotski kralj Teodorik Veliki,

pristaša arijanske hereze. Njegova se država nalazila okružena pravovjernim Rimljanima i

blizu papinog sjedišta u Rimu, što je kompliciralo situaciju. Poganstvo je još postojalo, a

prakticirao ga je manji dio stanovništva. Tek se Justinijan obračunao s njime zatvorivši

Atensku neoplationističku školu. Svakako je bitno istaknuti da je presudan utjecaj na vjersku

politiku imao Justinijan, koji je bio izvrstan teolog, jer njegov ujak nije imao dostatno vjersko

obrazovanje.

Iako je došlo do promjene vjerske politike patrijarh Ivan II, koji pod Anastazijevom

vladavinom nije pružao otpor monofizitskoj politici nije zbačen. Postao je patrijarh manje od

tri mjeseca prije Anastazijeve smrti 17. travnja 518. Papi je bio posve prihvatljiv, a prilikom

njegova izbora monofiziti su izrazili sumnju u čvrstoću njegove vjere.

KONCIL U CARIGRADU

Koncil u Carigradu je donio sljedeće odluke da se imena prognanih patrijarha

Macedonija i Eufemija, koji su izbačeni s popisa patrijarha na njih vrate, da se upišu u diptihe

te da se poništi sve što se protiv njih poduzelo. Da se prognani ili osuđeni zbog odanosti

dvojici patrijarha vrate na svoje položaje. Nicejski, Carigradski, Efeški i Kalcedonski koncil

će se upisati u diptihe, kao i ime pape Leona I Velikog. Na kraju se proklinje antiohijski

patrijarh Sever zbog vrijeđanja Kalcedonskog koncila i odbijanja njegovih zaključaka, a na

zahtjev naroda i redovnika. U posebnom dokumentu optužuje se za pronevjeru crkvene

imovine, jer je uzeo zlatne i srebrne golubice s oltara tvrdeći da tako ne treba prikazivati

Svetog Duha.

JERUZALEMSKI SINOD

O sinodu je patrijarh Ivan izvjetio jeruzalemskog patrijarha koji se isto zvao Ivan, a

on je na to sazvao sinod u Jeruzalemu, a održao se 6. 8. 518. Na ovom saboru su prihvaćeni i

potvrđeni zaključci s koncila u Carigradu.

TIRSKI KONCIL

Patrijarh Ivan je poslao pismo tirskom biskupu Epifaniju u kojem ga je izvjestio o

zaključcima sinoda u Carigradu, a on je na to sazvao sinod u Tiru. Biskup je o tome poslao

pismo u Carigrad. Tu se nabrajaju zloupotrebe Severa u Antiohiji, Tiru i drugim gradovima, te

opisuje radost naroda u glavnoj tirskoj crkvi kada su dekreti s Carigradskog sabora pročitani.

Narod je tražio da se u Tir vrate tijela patrijarha Makedonija i Epifanija, te da se njihova

imena upišu u diptihe, da im se preda tijelo pokojnog antiohijskog patrijarha Flavijana, čije

ime treba ponovno upisati u popis svetih otaca. Pismo završava nadom da će car uslišiti želje

svojih podanika.

U tirskoj crkvi je nakon što se pročitalo kanonske dekrete Carigradskog sabora, došlo

do iste reakcije naroda kao i u Carigradu. Nakon što je pročitana osuda Severa narod je klicao.

Proglašeno je izopćenje Severa i Ivana Mandrita. Među monofozitima su najradikalniji bili

akefaloi, koji su odbili priznati aleksandrijskog patrijarha jer je prihvatio henotikon. Po

uzvicima se vidjelo da je Vitalijan tamo bio jako popularan,a li i da je Amantije pogubljen, jer

se to vikalo.

SINOD U SIRIJI SECUNDI

Na sinodu je izopćen Sever i biskup Petar iz Apameje, koji je mimo svih crkvenih

zakona ugrabio biskupiju u Apameji. Zatraženo je da patrijarh Ivan potvrdi njihovu odluku te

da se taj slučaj preda caru. Mnogo je optužbi izrečeno i potkrijepljeno protiv Petra.

Zanimljivo je da se i ovdje spominje Vitalijan, koji je potpuno zasjenio carevog nećaka

Justinijana. Sigurno su se diljem Bizanta održavali mnogi takvi sinodi uz izopćenja

monofizita i njihovih pristaša.

JUSTIN I PAPA HORMIZDA 518

S promjenom na tronu postavilo se i pitanje obnove odnosa s papom. Odnosi između

cara Anastazija i pape Hormizde su bili napeti, a komunikacija je prekinuta godinu dana prije

careve smrti. To se promijenilo s Justinovim stupanjem na vlast, pa je papa nestrpljivo čekao

da mu jave o promjeni politike. Promjenu nisu dobro prihvatili monofiziti, pa Ivan Efeški piše

da je Justin unio nered u crkvu i počeo progone protivnika.

KALCEDONSKA REAKCIJA ZA VLADAVINE JUSTINA I PAPE

Po stupanju na vlast nakon tri tjedna car je uputio pismo i obavijestio papu da pošalje

legate, te ga obavještava da se u Carigradu sastao patrijarh i episkopi kako bi obnovili uniju.

Patrijarh Ivan u svom pismu isto moli papu da pošalje legate, a najzanimljivije je pismo

Justinijanovo u kojem poziva papu osobno da dođe u Carigrad i to da požuri.

PITANJE KONCILA U RIMU 518.

Ima podataka koji spominju Crkveni koncil u Rimu, no kako ga ne spominje papa u

svojim pismima sigurno je bio neformalan, a papa je potom poslao legate s libelusom tj.

papinskom formulom, koju su na istoku trebali prihvatiti kako bi se ostvarila unija. Papa je

citirao Krista da se crkva temelji na Petru –Stijeni, te je prokleo sve heretike. Morali su

prihvatiti poslanice pape Leona I. Velikog, te pristati da na svetim misama neće spominjati

imena izopćenih.

PAPINSKO POSLANSTVO U CARIGRAD 519

Papa nije došao u Carigrad osobno, već je odaslao poslanstvo s uvjetima o

ponovnom sklapanju unije. Izaslanstvo je otputovalo uz znanje kralja Teodorika. Caru i

patrijarhu je papa poslao pismo u kojem cara moli da nastavi svoju politiku osiguranja

vjerskog mira, a patrijarha je zamolio da mu vrati potpisani memorandum, koji je bio uz

pismo, te traži osudu patrijarha Akakija, koji je pristao uz henotikon. U pismima nema ni

spomena o papinskom izaslanstvu jer to pitanje tada još nije bilo riješeno. Naime tražilo se

odobrenje Teodorika.

Ubrzo potom ta su pitanja riješena i pristanak je stigao, pa je papa imenovao

izaslanstvo, u kojem je vrlo važnu ulogu imao đakon Dioskor iz Aleksandrije, koji je

porijeklom bio Grk, te je poznavao grčki jezik i život na dvoru, a uz to što je bio vrsni

diplomat, služio je i kao tumač. Izaslanstvo je Rim napustilo najvjerojatnje sredinom ili

krajem siječnja 519. U tajnim uputama papa preporuča izaslanstvu da daju svetu pričest

onima, koji prihvate uvjete, a da prema biskupima koji ih odbiju postupaju blago, no nije im

dopušteno s njima jesti niti od njih primiti živež. Jedino u slučaju nužde smiju prihvatiti

ponuđeni prijevoz ili gostoprimstvo.

Po dolasku moraju ući u prostorije koje im je car odredio, te dok ne vide cara, smiju

primati samo njegove poslanike i one koji su u uniji s Rimom. Nakon što na prijemu pozdrave

cara, ako im on preporuči da odu patrijarhu, prihvatit će pod uvjetom da je on pristao na

njihove uvjete. Ne bude li tako, tada se neće naći s njim jer nisu došli da bi se svađali. Trebali

su uvjeriti cara da izopći Akakija i njegove nasljednike, koji su slali u izgnanstvo pristaše

koncila u Kalcedonu. Zatrži li car da se njihovo ime ubaci u diptihe, treba prvo istaknuti da

nemaju ovlasti mijenjati naputak, no ne promjeni li car mišljenje mogu predložiti alternativu

da se imena nasljednika potajno uklone iz diptiha, dok će Akakije biti javno izopćen. Potom

patrijarh treba javno proglasiti vjerovanje u skladu s papinim naputkom, te osigurati da za

njega saznaju i u najudaljenijim djelovima carstva. Tek tada će unija biti obnovljena.

Poslanstvo je isplovilo iz Brundizija i stiglo u Aulonu (Valonu) u bizantskoj

provinciji Novi Epir, te potom Via Egnatia nastavili prema Carigradu preko Soluna. Trajanje i

smjer kretanja su poznata iz pisama papi. U Valoni je biskup pristao uz papin uvjet, ali im je

nevjerojatan doček organiziran u Scampae (Elbasan). Biskup je prihvatio uniju, a potom je

slavljena sveta misa zajedno s oduševljenim narodom i vojnicima.

U istom gradu su neočekivano naišli na carsko izaslanstvo, koje je trebalo u Italiji

dočekati papine poslanike. Susret je bio posve slučajan, jer carsko izaslanstvo nije znalo da je

papino poslanstvo već stiglo. Produžili su put do Lignida (Ohrid). Doček je bio srdačan, a

biskup je prihvatio uniju. U Solunu su predali pismo biskupu, no on nije prihvatio uniju

odmah, već je odluku odgodio za Uskrs kako bi se sazvao koncil mjesnih biskupa, te ga i oni

prihvatili. Potom su nastavili put i na Uskrsni ponedjeljak stigli u Carigrad. Na 10 milja od

grada kod Okruglog dvorca su ih dočekali Pompej, nećak cara Anastazija, Justinijan i

Vitalijan. Potom su uz svečanu procesiju ušli u Carigrad, a sutradan ih je primio car i senat, a

patrijarha su zastupala četiri biskupa. Car je predložio da izaslanstvo pregovara s patrijarhom,

no oni su uz njegov pristanak pročitali uvjete s kojima su se složili biskupi.

Patrijarh je sazvao koncil sutradan u Svetoj Sofiji kojem su nazočili car i predstavnici

aristokracije. Patrijarh je zatražio da mu se objasni zašto je Akakije izopćen, a kada je to

Dioskur razjasnio i sam je car povikao neka je proklet Akakije zauvijek. Patrijarhu nije

dopušteno da u pismu razjasni svoj stav nego da napiše premabulu papinskim uvjetima, čime

se stvorilo fikciju njegove neovisnosti. Bio je to potpuni trijumf papinske politike. Patrijarh je

potpisao uvjete, pristao je da se imena Akakija i njegova četiri nasljednika, te careva Zenona i

Anastazija izbrišu iz diptiha. U službenom dopisu se na dvoru pri potpisivanju ne spominje

Justinijan ni Vitalijan ali nema sumnje da je nazočio tom događaju. Sastavljena su dva

dokumenta o uniji na grčkom i latinskom, te poslana u Rim no samo se ovaj potonji sačuvao.

Papa je htio nagraditi Dioskura zbog njegove velike uloge pri sklapanju unije zamolivši cara

da mu dodijeli upražnjenu patrijaršku stolicu njegove rodne Aleksandrije, ali od toga nije bilo

ništa.

Papi su službena pisma u kojem ga izvješćuju o uniji uputili car, Justinijan i patrijarh.

Patrijarhovo pismo je dokaz bizantskog cezaropapizma. Patrijarh u pismu svu zaslugu za

uniju pripisuje caru, a potpuno umanjuje i zanemaruje ulogu pape. Stoga je jasno da ako je

papa unijom htio steći bitan utjecaj na u određenom pogledu političke i u potpunosti na

vjerske prilike u Carstvu u tome nije uspio, jer car nije htio predati svoje ovlasti. Papa je

oduševljeno pozdravio uniju, no izrazio je zabrinutost za crkvu u Antiohiji i Aleksandriji, te

istakao da podanici ne smiju misliti drugačije od poglavara, koji su sklopili uniju.

Legati su ostali još godinu dana u Carigradu da bi vidjeli kako se unija provodi u

dogmatskom i vjerskom pogledu. Problem su bile i istočne provincije, koje su problem

trojstva i dalje tumačile na svoj način te nisu imale namjeru promjeniti stav. Problemi su izbili

i u Solunu. Biskup Dorotej obečao je pristati na uvjete unije kada se sastanu biskupi, no kada

su legati poslali izaslanika biskupa Ivana, potakao je ljude na pobunu istakavši da će početi

vjerski progoni. Kada je papinski legat došao, tražio je Dorotej promjene uvjeta, no legat je to

odbio, pa je upala bijesna svjetina, koja je ubila legatova domaćina i njegove sluge, a legat je

jedva spašen. Papa je uputio dva pisma legatima u kojima ih moli da Doroteja i njegova

suučesnika Aristida pošalju u Rim na suđenje, te da postignu kod cara da ga svrgne s

biskupske stolice. Car je Doroteja poslao u izgnanstvo u Herakleju na Krimu, odakle se ipak

brzo vratio i na papino ogorčenje ponovno zasjeo na biskupsku stolicu, te svog suradnika

Aristida također vratio u Solun. On ga je nakon smrti i nasljedio. Dorotej je napisao pismo

papi u kojem ističe da je spasio život papinom legatu biskupuIvanu i da potpuno prihvaća

nauk crkve. Papa je odgovorio kratko i hladno spomenuvši još jednom incident i istakavši da

se nada da će prihvatiti biskup nauk katoličke crkve.

Papi nije pošlo za rukom da vrati na biskupsku stolicu svrgnute biskupe Iliju iz

Cezareje, Tomu i Nikostrata. U pismu caru, carici, Justinijanu i nećaku Germanu u kojima ih

moli da učine sve da se biskupi vrate, ističe da su povrijeđena papinska prava i crkveni

kanoni, te ističe njihove moralne vrednote. U tri preostala tri pisma carici, Justinijanu i nećaku

Germanu moli ih za zagovor kod cara, no odgovor nije dobio ni nakon tri mjeseca, pa je pisao

svojim legatima da ubrzaju rješavanje slučaja. Papa je primio carev odogovor u kojem stoji da

se Iliju ne može vratiti na stolicu zbog popularnosti njegova nasljednika, a to će se svakako

učiniti kada stolica bude upražnjena, dok Toma i Nikostrat moraju pričekati dok se ne riješi

pitanje unije. Kada to nije uspjelo papa se obratio novom patrijarhu Epifaniju i u blažem tonu

zatražio da ih ponovno primi u Bizantsku crkvu.

SKITSKI REDOVNICI

Teopashitizam i skitski redovnici su bili ozbiljna zapreka uniji. Nauk postoji od

polovice 5. st. kada su donijeti zaključci Kalcedonskog koncila. To je na istoku, koji je

pristajao uz monofizitstvo izazvalo veliko nezadovoljstvo. Timotej Aelurus je bio suparnički

patrijarh u Aleksandriji, a car Zenon je izdao 482 henotikon. Na to ga je potakao carigradski

patrijarh Akakije, koji je htio pomiriti zavađene strane i prekinuti sukobe. Henotikon je

pokušao zadovoljiti obje strane, ali je bio potpuni promašaj. Papa je prokleo i izopćio

patrijarha, a ovaj ga je prestao spominjati u molitvama, pa je došlo do prve šizme ili raskola.

Drugi pokušaj pomirenja zavađenih strana su izveli skitski redovnici. Početkom 519

godine skupina skitskih redovnika iz provincije Donje Skitije (današnja Dobrudža) došla je u

Carigrad riješiti mjesni kristološki sukob s bikupom Tomija Paternom. Vođa izaslanstva je bio

Ivan Maksencije, a istaknuti član Leontije, čiji je brat bio Vitalijan, vrlo utjecajna osoba na

dvoru. Stoga se prema redovnicima ponašalo vrlo dobro. Sam Vitalijan je porijeklom bio iz

iste pokrajine i polubarbarin, najvjerojatnije Got ili Hun, jer ga Komes Marcelin naziva

Skitom. Stoga i neki znanstvenici pretpostavljaju da su i sami redovnici Goti. Francuski

znanstvenik J. Zeiller ističe da su možda bili Goti ili da je među njima bilo Gota s

Kimerijskog Bospora (obale Kerčkog prolaza) na Taurijskom poluotoku tj. na Krimu.

Njemači znanstvenik E. Schwartz je provinciju nazvao gotskom, a vođu Maksencija Gotom.

Izaslanstvo je donijelo i formulu za pomirenje zavađenih strana – teopasihizam.

Jedan član Svetog Trojstva je pretrpio tjelesnu patnju – tako je glasila njihova formula. No

ona je zahtjevala izmjene zaključaka koncila u Kalcedonu na što nikako ni papa ni legati nisu

htjeli pristati. Uz to su moćni redovnici u Carigradu – (Akoemeti) Nespavači proglasili

njihovu formulu herezom.

Prema želji cara i Vitalijana u pokušaj pomirenja biskupa i redovnika uključili su se i

legati iako je to bilo protivno uvjetima unije, a redovnici su otišli i kod pape da mu iznesu

svoja viđenja. Car je pomirio biskupa Paterna i Vitalijana, koji je podržavao redovnike. U

carigradskoj crkvi je formula izazvala užas, pa su legati na to upozorili papu. Dioskur u svom

pismu papi naziva redovnike protivnicima molitvi kršćana, te ističe da njihov nauk nije u

skladu s katoličanstvom, niti je ikada bio dio nauka crkvenih otaca.

U pismu papi Justinijan redovnike naziva izazivateljima nereda, te ističe da papa

treba ispraviti njihove stavove te ih otjerati. No Justinijan se brzo predomislio pod utjecajem

Vitalijana i odlučio podržati redovnike smatrajući da će tako konačno u carstvu zavladati mir.

Pri tom je stavu ostao i nakon Vitalijanova ubojstva. Tražio je da mu papa što prije odgovori,

a istakao je i da o tome ovisi unija.

Skitski redovnici su u Rimu bili vrlo aktivni, zalagali su se i u senatu za svoju

formulu, a upoznali su i skitskog redovnika Dionizija Malog, koji im je preveo pismo Ćirila

Aleksandrijskog protiv Nestorija, a u vezi s teološkim raspravama savjetovali su se s

prognanim afričkim biskupima na Sardiniji.

Papa je izbjegavao dati konačan odgovor Justinijanu, već je bio vrlo neodređen, na

što je Justinijan zatražio od pape da redovnike pošalje u Carigrad i njemu da određen odgovor

na pitanje formule. Papa je na kraju prepustio pitanje carigradskom patrijarhu, a Dioskur u

pismu papi ističe da Maksencije na pitanje tko mu je bio opat, u kojem je samostanu živio i

među kojim redovnicima nema odgovora. Isto vrijedi i za Ahileja. A u slučaju navodnog

đakona Viktora, kojeg su redovnici optužili za herezu, pozvan je na razgovor s patrijarhom i

Vitalijanom a bez da su o tome obavješteni legati. Tako je papinsko izaslanstvo posve

ignorirano. Papa je na kraju otjerao redovnike iz Rima, a Justinijan je Maksencija postavio za

biskupa u rodnoj provinciji, te izdao edikt u kojem je potvrdio pravovjerje Maksencija i

formule.

SMRT PATRIJARHA IVANA II I ODLAZAK PAPINSKIH LEGATA 520

U veljači 520 umro je patrijarh Ivan II., a naslijedio ga je prezbiter i bivši sinkel

(tajnik) Epifanije, koji je umro 535. Legate se nije pitalo za savjet pri imenovanju pa nisu

imali podatke o novom patrijarhu. Dioskur u pismu papi hvali pokojnog patrijarha, te ističe da

se čini da će ojačati jedinstvo crkve, no mudro zaključuje da ostaje da se vidi što će ostvariti.

Patrijarh je obavijestio papu o svom izboru tek nakon četiri i pol mjeseca istakavši da

ga je izabrao car i carica uz pristanak svećenstva i naroda. Uvjerava papu da prihvaća odluke

sva četiri ekumenska koncila te da je izbrisao imena koja je tražio car iz diptiha. Zbog toga je

papin odgovor bio hladan i kratak,a čestitke formalne.

U carevu pismu papi raspravlja se o svrgnuću biskupa. Car se s nekim svrgnućima

slaže dok kod drugih moli da se uvaži njihova velika omiljenost. Obečava poslati posebnog

izaslanika da to riješi. Justinijan ističe da se stanovništvo istočnih provincija ne želi pokoriti

uniji, a na to ih se ne može prisliti ni progonstvom niti mačem. Ne žele pristati na brisanje

imena pa Justinijan preporuča suzdržanost i strpljenje umjesto krvoprolića nad narodom koji

mu je povjeren da njime vlada. Ističe da je bolje ići sporije i pridobiti dušu nego izgubiti dušu

s tijelom. Vidi se da je rečenicom da mu je narod povjeren da njime vlada Justinijan već tada

imao pravu vlast u svojim rukama. Njegovi su prijedlozi papi vrlo drski i bez presedana u

diplomatskoj dopisci, no time se naslućuje budući njegov odnos prema papinstvu.

Legati su napustili Carigrad oko 10. srpnja 520, a kratko nakon toga ili možda prije

toga je ubijen Vitalijan. Vjerojatnije je Justinijan ipak pričekao odlazak legata jer se u

njihovoj prepisci taj događaj ne spominje.

PREPISKA IZMEĐU CARIGRADA I RIMA I SMRT PAPE HORMIZDE 523.

GODINE

U svom pismu papi car iznosi probleme s kojima se susreće na istoku. Ističe da se

istočne provincije, ni prijetnjama, ni uvjeravanjima, ni progonima ni mučenjima ne daju

uvjeriti da odustanu od svojih uvjerenja. Draže im je umrijeti nego se pokoriti. Car stoga traži

blaži tretman. Justin citira papu Anastazija II, koji je istakao da bi za pomirbu bilo dovoljno

da se ne spominje samo ime Akakija. Pismu je pridodana peticija klera i opata iz Sirije

secunde, Antiohije i Jeruzalema, a u mnogočemu se podudarala s formulom skitskih monaha.

Iz pisma se vidi da je car imao vlastitu volju i da nije bio puko oruđe u rukama pape.

Justinijan u pismu papi moli za blaži tretman, a isto traži i patrijarh Epifanije. On ističe

tvrdokornost istočnih provincija i Ponta u krivovjerju. Usput spominje ideju jednakosti

carigradske i rimske stolice. Poslao je i papi nekoliko darova: zlatni i srebrni kalež, te zlatnu

pliticu i dva svilena vela.

Sinod, koji se okupio u Carigradu radi zaređenja novoizabranog patrijarha obratio se

pismom papi i izrazio nadu da će se mir između crkva obnoviti te zamolio papu za blagim

mjerama. No papa je izbjegavao odgovor o blažim mjerama, te je na Justinijanovo pismo u

kojem se tražilo odgovor na neriješena pitanja odgovorio pismom caru u kojem ističe još

jednom nužnost pridržavanja odluka koncila i dogmi pape Leon I Velikog, a neizravno je

odbacio formulu skitskih monaha. U pismu patrijarhu odbio je izmjene odluka koncila te

citirajući 1.Kor. 11, 16 u kojoj stoji ako je kome do prepirke takvog običaja mi nemamo, a ni

Crkve Božje, te još jednom odbacuje formulu skitskih monaha i ističe da ona pokušava dodati

četvrtog člana Trojstvu, te ističe da ne treba sumnjati u već određena pitanja vjere, niti

mjenjati ono što je utvrđeno.

U pismu papi car i patrijarh ga izvještavaju da je antiohijski patrijarh Pavao

postavljen na taj položaj na zahtjev legata podnio ostavku jer ga pastva nije prihvatila niti

kler. Justin ističe da biskup mora biti voljen od pastve i uvažavan. Time je prestiž papinih

legata pretrpio težak udarac. Više se nije sačuvalo niti jedno pismo pape Hormizde. Umro je

6. kolovoza 523. Papin sin Silverije je postao papom 536.

Proučivši sva papina pisma vidi se kako je njihov tekst postajao sve popustljiviji od

početka vrlo autoritativan da bi kasnije postajao sve blaži i blaži. Iako neki povjesničari ističu

da je to bio papin trijumf, drugi su umjereniji. Kardinal Hergenröther ne spominje uopće

papin trijumf u svom prikazu korespondencije pape i cara od 518-521. Spominje tek dobre

odnose prilikom prepiske i ništa više, a isti zaključak iznosi Caspar, koji kaže da odnosi nisu

jako dugo bili tako dobri, dok Pfeilschifter ističe da se uočava kroz tekstova i diplomatska

borba između istočne i zapadne crkve. Harnack ističe da nije cilj bio trijumf Rima već

uspostava bizantskog gospodstva nad Rimom.

Ruski znanstvenici ne obračaju pažnju na to tko je trijumfirao obnovom unije, a

koncentriraju se na velike progone monofizita. Kulakovsky ističe da papa unatoč pritiscima

nije popustio niti malo unatoč molitvama i upozorenjima, te ističe početak progona. Uspensky

ističe da je cijena unije bila skupa, jer je 50 sirijskih biskupa svrgnuto i zatvoreno, a crkve u

Siriji su pretrpjele teške gubitke.

Ruski povjesničari bizantske crkve se bave istom temom. Ternovsky ne spominje

trijumf niti jedne strane, već se čini da je to bio rezultat kompromisa. Car Justin se namučio

da uspostavi uniju, a njegovi odnosi s papom su bili slabi. Možda je razlog za obnovu unije

bila ideja kasnije obnove Rimskog carstva na zapadu. Pri uspostavi unije papa je ističe

Ternovsky u diptihe unio ime patrijarha Akakija (netočan podatak kako ističe i sam

Vasiliev ime izbačeno), pod čijim je vodstvom došlo do raskola, a patrijarh je upisao imena

papa. Belotov pak ističe trijumf pape, kojem se patrijarh pokorio, a imena patrijarha Eufemija

i Makedonija II su izbačena iz dipiha. Belotov ističe da je greška kasnije ispravljena, a

patrijarsi proglašeni svetima.

U prvom trenu se čini da je patrijarhov potpis papinog libelusa papin trijumf. Time se

priznalo i da je papa očuvao čistoću katoličke vjere, kojoj se nakon dugog lutanja vratio i

Bizant. Papin cilj nije bio samo obnoviti odnose s carem, već i steći utjecaj na vjerske i

političke prilike u carstvu. Htio je uspostaviti i nadmoć starog Rima nad Novim Rimom u

položaju i prvenstvu jer je prvi rimski biskup bio Sveti Petar, no trijumf je bio samo privid, jer

ni car ni patrijarh ni progoni nisu svladali otpor monofizita na istoku. Iz prepiske cara,

Justinijana i patrijarha s papom se vidi da su postepeno i sami shvatili besmislenost takve

politike, te počeli tražiti popustljivost prema monofizitima. Na kraju je car počeo voditi

samostalnu vjersku politiku bez obzira na uniju, a papa je razumio situaciju, no nije je mogao

promjeniti. Stoga je očito nezadovoljstvo u papinim pismima upućenim caru, a vezanim za

ovu temu. Iako je unija sklopljena, car je nastavio voditi samostalnu vjersku politiku neovisnu

o papi, a o trijumfu papinstva se ne može govoriti jer za to nema dokaza. Trijumf papinstva je

potrajao kratko dok nije potpisana unija, no bez obzira na posljedice, bio je to vrlo važan

događaj i za pape i za carstvo.

PAPA IVAN I U CARIGRADU

Za nasljednika pape Hormizde je izabran papa Ivan I (13. 08. 523 – 18. 05. 526).

Liber pontificalis kao poluslužbeni izvor papinskih biografija ima vrlo skromne podatke o

ovom papi. Osim opisa papinog puta u Carigrad spominje i nekoliko njegovih građevinskih

pothvata. Papa je na carigradski dvor otputovao na poticaj ostrogotskog kralja Teodorika

Velikog. Iako je bio arijanac želio je uspostaviti dobre odnose s novom bizantskom vladom,

koja je krenula u smjeru uspostave kalcedonskog pravovjerja, a na području carstva je bilo

dosta pristaša arijanske hereze.

Teodorik je vladao Germanima arijancima, ali je najveći dio njegovih podanika

Romana bio katoličke vjere što je prilično kompliciralo njegov položaj. Osim toga

vanjskopolitičke promjene u susjednim barbarskim germanskim državama su ga uznemirile.

Franci su za Klodvigove vladavine 496. g. prihvatili rimokatoličku vjeru. U Burgundskom

kraljevstvu je Teodorikov zet Sigismund 516. g. prešao na rimokatoličku vjeru zalaganjem

bečkog biskupa Avita. U arijanskoj Alano-Vandalskoj Državi je 523. g. na vlast stupio kralj

Hilderik. On je prekinuo progone katolika i zajamčio im slobodu i cijeloj državi. Vladao je

blago, a nakon Justinove smrti, Justinijan ga je primio na dvoru u Carigradu kao prijatelja.

Promjene su zahvatile i bizantski dvor, gdje je s dolaskom nove dinastije 518. g.

uspostavljeno kalcedonsko pravovjerje. Teodorik se time našao u okružnju nearijanskih

država.

Progoni krivovjeraca u Carstvu zahvatili su i arijance, ali Prokopije u Tajnoj

povijesti navodi da su arijanci u svojim svetištima prikupili veliko bogatstvo, pa su osim

vjerskih razloga i ekonomski bili uzrok njihovih progona. Kada je Teodorik saznao za

progone istupio je u zaštitu arijanaca i poslao papu na čelu pažljivo sastavljenog izaslanstva.

Prije polaska na put pozvao ga je u Ravenu i dao mu detaljne upute. Upute koji bi mogle biti i

točne s povijesnog gledišta iako je autor pristran prenosi Anonim Ravenjanin, suvremeni

izvor. Teodorik je rekao papi da ode caru Justinu i da mu između ostalog kaže da one koji su

prihvatili katolicizam natjera da ponovno prihvate arijanstvo. Papa je citirao Iv. 13,27 što

činiš, učini brzo te rekao da ne može obečati kralju da će to učiniti niti to reći caru, a što se

tiče drugih stvari, koje mu je naložio kralj, uz Božju pomoć će ih ostvariti.

Casper pretpostavlja da je papino odbijanje da caru prenese kraljeve zahtjeve možda

potaklo Teodorika da za to zaduži druge članove poslanstva, ali ta mogućnost nije vjerojatna.

Drugi Teodorikov nalog poslanstvu je bio da od cara Justina zatraže da arijanske crkve koje

su prihvatile katoličanstvo natjera da ponovno prihvate arijanstvo. Članovi izaslanstva su uz

klerike bili i laici i to: biskupi Eklezije iz Ravene, Euzebije iz Fana, Sabin iz Canosse, te još

dvojica, a od laika senatori Teodor, Importun, Agapit i drugi Agapit. Prilikom odlaska na put

papino je zdravstveno stanje bilo loše.

Izaslanstvo nije išlo istim putem kao ono koje je predvodio papa Hormizda, a koje je

pristalo u Aulori (Valoni) i potom nastavilo put na istok viom Egnatia. Papa je pristao u

Korintu u Grčkoj, a taj je podatak sačuvan iz Dijaloga pape Grgura Velikog (590-604).

Legenda govori da je papi bio potreban konj kako bi nastavio putovanje, a ponudio mu ga je

jedan plemić. Taj je konj bio vrlo pitom, a jahala ga je njegova supruga. Kada je papa vratio

konja, žena ga više nije mogla jahati jer konj nakon što je na njemu jahao papa nije htio

dozvoliti da ga jaše žena. Stoga ga je plemić poklonio papi.Legenda je važna, iako potječe iz

kasnijeg razdoblja, jer govori o smjeru kretanja pape, ali i ističe da je morao usprkos bolesti

jahati do Carigrada.

Što se tiče kronologije izaslanstva, Vasiliev se slaže s Duchesneom i Casparom.

Prema izvještaju primicerija Bonifacija papi o razgovoru s Dionizijem Malim vezanim za

datum Uskrsa, Vasiliev smatra da je to dokaz da je papa krajem 525 ili početkom 526 bio u

Rimu. Papa je otputovao iz Ravenne za Carigrad između 1. rujna i kraja studenog. Komes

Marcelin iznosi da je izaslanstvo stiglo 525 godine, a s gore navedenim datumom se slaže i

Bury.

Papa je stigao u Carigrad rano u proljeće 526. godine, jer je na Uskrs, koji je tada

padao 19. travnja već stigao u Carigradu. Ovo je bio događaj od velike važnosti jer je prvi put

jedan papa posjetio Carstvo. Bio je to početak razdoblja u kojem će Bizant dominirati

papinstvom, a to će završiti s papom Zaharijom (741-752) posljednim Grkom na Petrovoj

stolici.

Papi je priređen sjajan doček. Liber pontificalis opisuje da je skoro cijeli Carigrad

dočekao papu sa svječama i križevima vjerojatno kod Okruglog dvorca 12 i 15 milja pred

gradom, gdje je dočekano i prethodno papinsko izaslanstvo. Ovaj put je stigao i sam car i

duboko se poklonio papi. Justinijan se ne spominje, ali je sigurno nazočio tom važnom

događaju. Svečana procesija je kroz Zlatna vrata ušla u grad, a prema kasnijoj legendi papa je

pred svima pomogao slijepcu koji ga je zamolio za pomoć, te stavivši mu ruku na oči vratio

mu vid. Legenda je važna jer jedino ona spominje da je papa prošao kroz Zlatna vrata. Papa je

obasut počastima. Služio je Uskršnju svetu misu U Svetoj Sofiji na latinskom, sjedio na

prijestolju višem od patrijarhovog, te jedino prema Liber pontificalis okrunio po drugi put

cara. Za kratka boravka papa se sreo s biskupima, koji su navodno prihvatili uniju i bili skloni

kalcedonskom vjerovanju. To jedino nije vrijedilo za aleksandrijskog patrijarha Timoteja IV,

koji je uz Egipćane ostao čvrsto uz monofizitizam, pa se nije ni sastao s papom.

Anonim Valezijan navodi da car papi ipak nije mogao ispuniti zamolbu o povratku

arijanaca koji su prešli na katoličanstvo na staru vjeru, no može se zaključiti da je obnovio

djalovanje arijanskih crkvi gdje to nije bio slučaj. Papi je iskazana velika počast davanjem

prednosti pred patrijarhom, služenje mise i krunidbom, koja se doista zbila jer je car možda

želio potvrdu i vjerskog poglavara zapadnog dijela carstva, koje je bilo odvojeno zbog

vjerskih razmirica. No sve to je laskalo papi, no nije imalo političke važnosti jer caru nije bila

potrebna potvrda krunidbe. Papa je primio bogate poklone na odlasku.

Kao posljedica papinog posjeta car i Justinijan izdali su edikt protiv krivovjeraca,

manihejaca i samaritanaca s izuzetkom Gota, koji su i dalje ostali carski federati. Zna se da se

papa vraćao viom Egnatia, jer je jedan član izaslanstva kako sspominje Liber pontificalis i to

patricij Agapit umro u Solunu. Po povratku u Italiju kralj Teodorik je bio nezadovoljan

rezultatima, pa je zadržao papu na dvoru. Papino je zdravstveno stanje već bilo jako loše, pa

je umro ubrzo po povratku u Ravennu 18. svibnja 526. Vasiliev odbacuje priču da je kralj

papu strpao u zatvor, gdje je umro nakon nekoliko dana. Držao ga je pod strogim nadzorom, a

strogi prijem sigurno je ubrzo papinu smrt. Kralj je sigurno htio da se izaslanstvo što prije

vrati i izvjesti ga o rezultatima, pa je to možda objapnjenje zbog čega se papa nije dugo

zadržao u Carigradu.

Francuski političar i povjesničar Jacques Auguste de Thou (1533-1617), a koji je

povezan s Nantskim ediktom, u svom djelu Continuation of History of His Time ističe da je

car namjeravao zabraniti arijanizam,ali je Teodorik poslao izaslanstvo na čelu s papom da

omoguče vjerske slobode arijancima kako bi živjeli u miru zaprijetivši da će u slučaju

neuspjeha pobiti sve talijansko civilno stanovništvo u Italiji. Papa je u tome uspio. Thou je

naveo izvore: Pavao Đakon Historia Miscellena 15 knjiga i Cedren. Thou je namjeravao

dokazati visoku papinu snošljivost jer je osobno otišao u Carigrad moliti cara za krivovjerce.

Time je htio istaći argument u prilog proglađenju Nanteskog edikta. Voltaire navodi da je ta

priča u kojoj papa odlazi u Carigrad moliti zagovor za krivovjerce ostavila dubok dojam na

javno mnijenje, pa je Nanteski edikt jednoglasno donijet i prihvaćen u svim parlamentima

kraljevstva.

VJERSKI PROGONI ZA JUSTINOVE VLADAVINE

Vjerski progoni prošli su kroz tri faze, a prva je obuhvatila nasilne progone na

Bliskom istoku. Progonitelji na terenu su bili okrutniji i nepopustljiviji nego što je to bilo u

planu. U toj prvoj fazi glavni izvor su monofizitski spisi, koji iako pretjeruju relativno dobro

prikazuju stvarnost.

Drugu fazu ne spominju monofizitski izvori, ali je u prepisci s papom spominju car,

Justinijan i patrijarh Ivan zalažući se na osnovu iskustva za blago postupanje prema

hereticima. Do ove je promjene doveo nesmiljen otpor naroda, klera i redovnika politici

progona središnje vlade. To je kod vodećih ljudi u prijestolnici izazvalo divljenje zbog

junačkog držanja, ali i strah da bi mogli izgubiti ta područja nastave li se progoni. Ova je faza

povezana i s nestankom Vitalijana s političke scene. On je bio žestoki pristaša kalcedonskog

pravovjerja još i za vladavine cara Anastazija I. Uz to treba istaknuti da je Egipat bio izuzet

od progona pa su se tamo sklonili neki od pristaša krivojerja pred progonima. Kako se na

osnovu izvora ne može povući crta između ova dva razdoblja, smatralo se u povjesničarskim

krugovima da je Justinovo razdoblje obilježeno stalnim progonima, koji prestaju za

Justinijanove vladavine, no to nije točno. Justinijan je samo nastavio politiku svog ujaka na

koju je i sam utjecao. Početka druge faze se prema sačuvanoj prepisci može utvrditi u

pismima iz srpnja i rujna 520. U srpnju je ubijen Vitalijan, a djelatnost skitskih monaha , koja

je naišla na Justinijanovu podršku, pada između 519 i 520. Vitalijanovom smrću nestalo je

zapreke otvaranju nove faze, a vlada je shvatila besmislenost i opasnost nepomirljive politike

(518-520). Stoga su se odlučili na blage postupke, uvjeravanje i snošljivost.

Treća faza obilježila je zadnje dvije godine careve vladavine. Obnovljeni su progoni i

prisila, a vrhunac je 527. izdavanje Edikta protiv krivovjeraca.

Kako izvori ne spominju ovu drugu fazu povjesničari pogrešno zaključuju da su

Justinovu vladavinu obilježili progoni, koji su popustili tek za Justinijanove vladavine.

Monofizitski povjesničar iz 12. stoljeća Mihajlo Sirijac isitiče da su progoni smanjeni jer se

promjenio car. Istog stajališta su i Maspro i Bury, a i Gibbon.

Može se ipak navesti primjere Justinove relativne tolerantne politike. Progoni nikada

nisu zahvatili vođe monofizita, a nikad nije svrgnut ni aleksandrijski patrijarh Timotej već ga

je čak car iskoristio u razne svrhe. Egipat je bio vrlo važan kao najbogatija žitnica i izvor

velikih prihoda, pa se vidi da su na vjersku politiku utjecali politički, financijski i ekonomski

motivi. Tako monofizitski biskup Jakov iz Seruga hvali cara u pismu edeskom biskupu Pavlu,

a Soterih je zadržao biskupsku stolicu u Cezareji iako se papa tome protivio.

Neki povjesničari ne prihvačaju ovaj stav. Lebon odbacuje dokaze koje je naveo

Guidi. Lebon ističe da je Pavao iz Edesse vraćen na biskupsku stolicu jer se obratio na koncilu

u Carigradu, a da kada je Jakov iz Seruga zaređen za biskupa u Betananu, još nije stigla

carska naredba da se provedu odredbe kalcedonskog sabora, no Lebon ne uzima u obzir

prepisku između cara i pape, koja ide u prilog carevoj donekle tolerantnoj politici. Osim toga

u Ediktu protiv heretika ističe da im je dopustio da se udružuju kako bi ih osjećaj srama

natjerao da se poprave i prihvate pravovjerje. Iz ovog se primjera vidi neuspio pokušaj

popuštanja na području vjere. Upravo je taj neuspjeh i razočaranje doveo do careva bijesa i

donošenja vrlo oštrog zakona.

Justinov je cilj bio obnova pravovjerja, a u pismu papa spominje da krivovjerce treba

dovesti do popravljanja, a ako to ne uspije milom zalagao se za primjenu sile. Progoni su

zahvatili Bliski istok, Malu Aziju, a posebice Siriju i Palestinu. Jedino je Egipat bio pošteđen,

pa su se tamo sklanjali proganjani monofiziti. Smjene i progonstva biskupaobično su pratile

oštre kaznene mjere koje su zahvatile ne samo kler, biskupe i redovnike, već i civile pa i

djecu.

Najjači protivnik i poticatelj monofizitskog otpora s pravovjernog gledišta bio je

antiohijski patrijarh Sever (512-18). Njegovo je ime bilo omraženo i skandiralo ga se na

koncilima u Tiru i Carigradu. Justin je naredio svom dužnosniku Ireneju da uhapsi patrijarha u

rujnu 518, ali je on doznavši za to pobjegao u Egipat, gdje je naišao na topao prijem

aleksandrijskog patrijarha Timoteja IV. U Aleksandriji ga je pjesnik nazvao mudrim Severom,

velikim stupom crkve i učiteljem cijelog Severa. On je doista bio veliki čovjek i iskreni

branitelj svojeg nauk. Caru su nedostajali i teolozi koji bi branili kalcedonski nauk, a ni po

energiji i darovitosti.

Među ostalim istaknutim monofizitima se ističe Julijan iz Halikarnasa, Severov

prijatelj, koji je s njim pobjegao u Egipat, a kasnije ušao u oštru raspravu o nauku o

neuništivosti Kristova tijela od trenutka kada ga je preuzeo Logos (aftartodocetizam).

Najistaknutiji vođa nakon Severa bio je Filoksen-Ksenaja biskup Hierapolis-Mabbug

u istočnoj Siriji, a pravoslavci su ga prozvali Sotoninim slugom. Protjeran je u Filipopolis u

Traciji gdje je napisao svoja najvažnija dogmatska djela. Zbog toga je prognan još i dalje od

prijestolnice u Gangru u Paflagoniji. Prema Pseudo Zahariji tu je bio zatočen iznad kuhinje

lokalne krčme, gdje je jako patio zbog dima, a od čega je naposlijetku i umro. Prije no što je

zaređen za biskupa, živio je u samostanima u Mezopotamiji, gdje je širio monofizitstvo. Kada

su progoni zahvatili i Mezopotamiju, tamošnji su redovnici tvrdokorno odbijali kalcedonski

nauk, te fanatično pristajali uz svoju vjeru. Zapravo su pravi vođe vjerskog života bili

redovnici, a ne biskupi, koji su vršili veliki utjecaj na neobrazovane mase. Upravo zbog

njegovog velikog utjecaja i odličnih organizacijskih vještina car je primjenio vrlo oštre mjere

na njega.

Progoni nisu odmah zahvatili cijeli Bliski istok ni daleku Mezopotamiju. Razlog je

možda udaljenost ili oklijevanje vlade da počne progone u pokrajinama gdje je stanovništvo

bilo fanatično, a monofizitizam vrlo raširen. Tako su npr. tri lokalna biskupa za novog

biskupa Dare zaredili Mara, a bez da je o tome bio obaviješten patrijarh, koji je za novog

biskupa postavio protivnika monofizita. Mara je prema Životu istočnih svetaca Ivana Efeškog

prognan u Petru odakle je poslao đakona Stjepana u Carigrad da bi uz Božju pomoć i nečiji

zagovor ode u Egipat. On je na dvoru naišao na Teodoru, Justinijanovu suprugu, a ona je

muža Justinijana, koji je tada bio komes domestika (master of the soldiers) da slučaj izloži

caru. Posredovanje je bilo uspješno pa je carskom naredbom preseljen u Aleksandriju.

Ivan iz Tele (Ivan Bar Cursus) i Ivan iz Saruga zaređeni su za biskupe nakon

progona, a kada su oni zahvatili i njihovo područje, Ivan Efeški, njegov biograf, piše da su

zajedno s drugim biskupima prognan, te pretrpjeli muke i nevolje progonstva. Preživio je

Justinove progone i umro mučenički 538, a Ivan iz Saruga je prema Chabotu zaređen za

biskupa Batnana 519, a umro je 521. Iz ovoga se vidi da ni u prvim godinama Justinove

vladavine nije bilo nemilosrdnih progona monofizita, ako se zna da su najjači progoni trajali

od 518 do 520 i Vizalijanovog ubojstva.

Vrlo malo se zna o prognima nestorijanaca, koji su osuđeni na crkvenom koncilu u

Efezu 431. Bilo ih je manje, a glavnina ih je živjela izvan granica carstva u Perziji.

Biskup Teodoret iz Kira u provinciji Eufratensis je bio teolog iz 5. st. Uspomena na

njega još je bila živa, a u gradu je još bilo onih koji su mu se divili. Za Justinove vladavine su

dva kirska klerika defensor i prezbiter Andronik, te đakon Georgije stavili sliku pokojnog

biskupa na kola te su išli u procesiju pjevajući psalme. Nakon kraće upražnjenosti biskupske

stolice za novog je biskupa imenovan Sergije. On je dijelio simpatije svoje nove pastve prema

svom prethodniku, pa je odredio da s e održi posebno slavlje u njegovu čast. Kada su vijesti o

tome došle do cara, naredio je tadašnjem magister militum Orientalis Hipatiju da provede

istragu. U službenom dokumentu je stajalo da Teodoreta svugdje prati glas zastranjivanja u

vjeri. Nakon toga je Sergije zbačen sa biskupske stolice, iako je kasnije nazočio kolokviju u

Carigradu 531 (533).

Promjena vjerskog smjera se odrazila i na vojsku. Vojnici su morali prihvatiti

kalcedonski vjerski nauk inače bi izgubili svoje povlastice, a većina ih se tome priklonila.

Bilo je i slučajeva kada je vojska pomagala civilnim vlastima u protjerivanju monaha iz

samostana i poduzimanju prislnih mjera protiv stanovništva. Izvori ne spominju pobune u

vojsci zbog promjene.

U Edessi se za biskupovanja Pavla 519 pojavio vladin predstavnik Patricije. On je

ponudio biskupu da potpiše suglasnost s kalcedonskim crkvenim naukom ili će biti zbačen.

Biskup je to odbio i sklonio se u krstionicu. Patricije se pobojao da ga ne optuže za blagost u

provedbi vladinih naredbi, pa je naredio vojnicima da ga izvuku, a potom je poslat u

progonstvo u Seleukiju. Kada su vijesti o takvom postupku došle do cara, on je zgrožen zbog

takvog svetogrđe promjenio mišljenje, pa je nakon 44 dana vratio Pavla na biskupsku stolicu

nadajući se da će prihvatiti kalcedonski nauk. Kada se to ipak nije dogodilo, car je uvidio

Pavlovu ustrajnost i prognao ga u Euchaitu na Pontu. Nakon tri mjeseca 23. listopada 522

naslijedio ga je monofizit Asklepije.

O Pavlovu povratku u Edessu svjedoči pismo monofizita Jakova iz Saruga samom

Pavlu, koje potvrđuje zbivanja iznesena u kronici iz Edesse. Jakov hvali carev postupak zbog

nepravednog odnosa prema Pavlu. „ Kada je car čuo što ti se zbilo, dirnut je požurio vratiti te

na tvoju stolicu. Pokudio je tvoje neprijatelje te jasno rekao da ni u kom slučaju ne odobrava

nasilno oskrvnavljenje krstionice i progon vjere. Cijela se zemlja raduje zbog toga, a pastva

zbog povratka svog pastira. Svi assemblies se od sveg srca mole za vjernog cara i tvoju

Svetost... Ova čista vjera je u skladu s vjerom blaženog Konstantina i vjernog Abgara. Sve se

istočne crkve raduju i hvale Gospodina što nam je dao vjernog i moćnog cara, koji ispovijeda

svoju vjeru. Nagradu biskupu Edesse je bila da osvjetla vjeru našeg cara i da dokaže da je u

skladu s onom sljedbenika križa. Doista ako car ne vjeruje da je Raspeti Bog, kako bi mogao

nositi križ na kruni. Da ja to samo križ čovječji, kako se pretvaraju oni koji železavarati cara i

razgnjeviti Boga, car nikada ne bi želio nositi križ čovječji na kruni. Ispravno je da careva

vjera sjaji poput sunca diljem svijeta preko biskupa Esesse, jer Edessa je prva nevjesta

Kristova i mora uvijek biti prva u kreposti.

Ovo je pismo jedno od posljednjih što ga je napisao Jakov iz Saruga. Tada je već

biuo star, a umro je nekoliko mjeseci kasnije vjerojatno 521. Napisao je još jedno pismo

kjršćanima Himjaritima u južnoj Arabiji. U njemu je napisao upečatljivu izjavu: „Mi

Rimljani, koji mirno živimo pod kršćanskim kraljevima, hvalimo vaš najdičniji život.“

Ova dva citata su slabo poznata među bizantinolozima, jer su doodatni dokaz za neku

vrstu tolerancije Justinove vjerske politike, a osim toga jako je čudno što jedan monofizitski

izvor toliko hvali cara, kojega većina monofizitskih izvora oštro osuđuje. Assemani je u 18.

st. postavio tezu da Jakov bio pravovjeran, no nije prihvaćena. Jakov iz Saruga, kojeg Sirijci s

divljenjem zovu „flautom Duha Svetog i harfom pravoslavne crkve“, se smatra monofizitom.

No nedavno je Paul Peters došao do vrlo uvjerljivog zaključka da je bio pravovjeran.

Objasnit ću kako Justinove progone predstavljaju monofizitski izvori, i to posebno

dva izvora iz 6. st. Sirijsku kroniku Zaharije iz Mitilene dovršenu 569 i još važniji Ivan

Efeški, koji je umro vjerojatno 585.

Najomraženija ličnost u monofizitskoj tradiciji je antiohijski patrijarh Pavao zvan

Židov (519-521). On je naslijedio Severa, a prije je bio gostioničar u carigradskoj četvrti

Eubulus. Prema Malali naredio je da se imena 630 biskupa s kalcedonskog koncila upišu u

diptihe u svakom gradu. Počeo je progone u cijeloj svojoj patrijaršiji u distriktima Antiohije,

Apameje, Mabbuga, u cijeloj Arabiji i Palestini, u svim južnim i sjevernim gradovima, te

pustinjake (anahoreti) u pustinji do perzijske granice. Progoni su zahvatili cijeli istok.

Muškarci su ubijani, mučeni, protjerivani, tjerani s jednog na drugo mjesto, lišeni su imovine i

hrane, istjerani su iz domova. Patili su redovnici, klerici i laici, muškarci, žene i djeca. Ljudi

su boravili jedan dan na jednom mjestu, a već sutra ili istu večer su ih potjerali, pa bi lutali

bez cilja bez mogućnosti da nađu prenočište. Lutajući poljima i planinama poput divljih zvjeri

trpjeli su kišu, snijeg i hladnoću. Redovnici su izbačeni iz samostana, a stiliti prisiljeni da siđu

sa stupova. Ivan Efeški tu dodaje: „car je videći da se zbog Pavlova nasilja ljudi povlače iz

crkve i shvativši da je počinio još neke zločine, uklonio ga je iz Antiohije. Malo nakon toga

Pavao Židov je umro.“. Ova obavijest iz monofizitskog izvora, a koju potvrđuje prepiska

između Rima i Carigrada, je vrlo vrijedna jer potvrđuje da car i njegovi savjetnici u vjerskoj

politici nisu bili fanatični, već skloni umjerenosti.

Ivan Efeški živo opisuje što se dogodilo u Edesi kada je Asklepije, nasljednik

monofizitskog biskupa Edesse Pavla, kojeg je zbacio patrijarh, preuzeo položaj. Asklepija je

na položaj biskupa Edesse postavio patrijarh Pavao Židov. Samostan u Edessi odbio je

provesti naredbu patrijarha i prihvatiti kalcedonski sinod, te Leonov tomos tj. papinsko pismo,

te služiti Svetu Misu s Asklepijem. Stanovnici Edesse i Amide su pristali uz redovnike. Tada

se novi biskup Asklepije obratio za pomoć vojsci. Praefectus militiae Faresman je usprkos

činjenici da je bila sredina zime i da se bližio božić, naredio redovnicima da napuste

samostan. Među redovnicima je bilo dosta starih i bolesnih, a upućen je prosvjed u kojem je

istaknuto da takvo što ne bi napravili ni barbari. Faresman im se tada sažalio i naredio

Asklepiju da im da teretne životinje i deve. Svi građani su izašli na ulice da bi ih ispratili i

zamolili za blagoslov. U progonstvu im se pridružilo i bratstva nekoliko drugih samostana.

Krenuli su na istok i došli do grada Tella de Mauzelat (danas Viranshekr), gdje ih je

stanovništvo radosno dočekalo. Potom su stigli u samostan En-Hailaph, južno od Marde, gdje

su ostali skoro šest godina. U to vrijeme se Justinijan uspeo na prijestolje, apa im je Teodora

dozvolila da se vrate u svojs tari samostan.

Zaharija iz Mitilene kaže da je Asklepije bio nestorijanac, da je bio pravičan,

ljubazan prema oračima, nježan prema njima i nije bio korumpiran. Bio je krepostan, a učinio

je dosta dobra svojoj crkvi, te je plaćao svoje dugove. Bio je aktivan i nasilan prema

vjernicima, mnoge je protjerao, te su mučeni na razne načine ili su umrli zbog zlostavljanja od

ruku Gota Liberarija, okrutnog upravitelja prozvanog žderač bikova.

Asklepije nije dugo ostao u Edessi. Za vrijeme katastrofalne poplave rijeke Daisan

zimi 524-525 istjerali su ga građani, pa se sklonio kod partijarha Eufrazija u Antiohiji. Prema

Mihajlu Sirijcu uspeo se na propovjedaonicu s patrijarhom i rekao pastvi:“Pogledajte novog

Nou, koji je pobjegao od poplave kao da je u arci.“ Asklepije je umro 70 dana poslije 27.

lipnja 525. i pokopan je u Antiohiji. 4. rujna 525 godine njegovo je tijelo vraćeno u Edessu i

položeno u crkvu Mar Barlaha uz grobnicu Mar Nonnosa.

Kada je svrgnuti nekadašnji biskup Edesse čuo za Asklepijevu smrt obratio se

preklinjući patricija Justinijana (sirijski izvori tako zovu cara Justina) i poslao svoj proglas

vjere (libelus) patrijarhu Eufraziju, koji je objavio njegovo prihvaćanje kalcedonskih

zaključaka. Justinijan ga je nato vratio na biskupsku stolicu u Edessi, gdje je i umro 30.

listopada 526. Naslijedio ga je Andrija, koji je stigao u Edessu 5. veljače 527.

Ivan Efeški opisuje drugu epizodu, sličnu protjerivanju redovnika iz Amide i njene

okolice. Zajednica u Amidi se sastojala od više malih i velikih samostana u gradu, oko njega i

na njegovu području, a okupljala je oko 1000 ljudi. Hrabro i odvažno su se upustili u borbu

protiv branitelja iskvarenog Kalcedonskog koncila, pa si istjerani iz samostana 521. Lutajući

od mjesta do mjesta, te iz regije u regiju stigli su do velikog i slavnog samostana blažene

Mame u selu Hizin u regiji Tyšpa, vjerojatno nedaleko od Edesse na sjevernom dijelu

Osrhoene blizu Eufrata. Arhimandrit samostana je tada bio Sergije. Tu su ostali pet godina

(521-526). Nakon pet godina raznih duhovnih muka su se odlučili nastaniti u susjedstvu

Amide, iako Ivan Efeški iznosi opasku da su se zbog progona samo iz nužde pojavili u istoj

pokrajini. Potom su napustili samostan svete Mame i naselili se u području istočno od Amide

u samostanu prozvanom samostan topola na grnici amidskog područja nasuprot toplom izvoru

Abarne (danas Čermük). Kako je samostan bio premalen za toliko mnoštvo redovnika, cijelo

ljeto su podizali šatore u planinama i stablima, koja su okruživala samostan, te kolibe u kojim

su stanovali. Za boravak zimi su gradili velike kuće. Tu su ostali 4 i po godine, a vratili su se

530 na početku Justinijanove vladavine u svoje samostane u Amide, koji su bili srušeni do

temelja. Monasi su dakle u progonstvu proveli devet i po godina.

Na temelju migracija progonjenih redovnika Kronika Zaharije iz Mitilene prikazuje

idfilično vjerski život toga vremena u sirijskoj pustinji. „ u pustinji je vladao mir i bilo je

mnoštvo vjernika, koji su u njoj živjelo, a novi su svakodnevno pristizali i povečavali broj

braće, neki iz želje da posjete braću u Kristu, a druge su biskupi u gradovima tjerali od države

u državu. Izraslaje sjajna zajednica uzvišenih svećenika i mirne braće ujedinjene u ljubavi, te

su ih svi voljeli i prihvaćali.“

Prema Ivanu Efeškom nasljednici Pavla Židova na položaju antiohijskog patrijarha

Eufrazije iz Jeruzalema (521-526) i Efraim iz Amide (526-545) su okrutni progonili sv one,

koji su odbili prihvatiti kalcedonski sabor. Eufrazijev raniji ugled nije bio besprijekoran.

Uklonio je iz diptiha kalcedonski sabor i ime pape Hormizde, a kasnije je u strahu od cara

Justina i nove vjerske politike proglasio četiri sabora. Ovo svjedočanstvo bizantskog

kroničara još jednom pokazuje da Justin nije provodio fanatičnu vjersku politiku što dokazuje

da je patrijarh ostao na svom položaju iako je papa Hormizda tada još bio živ (umro je 523).

Kako to često biva s prozelitima, nakon obraćenja postao je revniji od onih koji su to oduvijek

bili, te je oštro progonio monofizite. Egipatski kroničar iz 7. st. Ivan iz Nikiu, koji je kao

monofizit pristran piše: „Ovaj je čovjek mrzio kršćane sljedbenike Severova nauka i mnogi su

pravovjerni pogubljeni. Potaknuo je građanski rat u cijelom carstvu i mnogo je krvi

proliveno. Antiohiju je zahvatio veliki metež, a nitko se u strahu od cara nije usudio govoriti.“

Eufrazijev život je završio na spektakularan i šokantan način. Za potresa 526 u Antiohiji „pao

je u kotao u kojem je gorio aromatski vosak i poginuo“.

Njegov nasljednik Efraim iz Amide je u ranijoj karijeri dosegao položaj comes

Orientis, te je bio antiohijski patrijarh od 526-544 ili i (544-46) što je jako dugo u turbulentnoj

povijesti antiohijske patrijaršije. Ivan Efeški ističe da su „progoni zahvatili cijeli istok, Božju

crkvu i cijelu Siriju.“ Bizantski kroničar Teofan ističe da je „dotadašnji comes orientalis

Efraim iz Amide zaređen i iskazao božanski žar protiv buntovnika.“ Uz to je bio polemičar i

pisac. Kanoniziran je, a spomendan mu je 8 lipnja u grčkom pravoslavnom kalendaru.

EDIKT PROTIV HERETIKA 527 GODINE

Na osnovu gore iznesenih podataka može se iznijeti opću Justinovu vjersku politiku.

Justin je došao na vlast s čvrstim stavom o provedbi kalcedonskih odluka i obnovi normalnih

odnosa s papom. Ta se politika može podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća 518 –

520 godinu i obilježavaju ga oštri i strogi progoni. U tom je periodu vatreni pistaša

kalcedonskog koncila Vitalijan bio glavni poticatelj progona. Nakon njegova ubojstva 520 cr

je uz vodstvo i podršku Justinijana uveo određeni stupanj popuštanja i snošljivosti, a to jasno

potkrepljuje prepiska između Carigrada i Rima, te preambula Edikta protiv heretika. Nova

politika nije bila uspješna jer je naišla na fanatični i tvrdoglavi otpor dijela heretika i drugih

vjerskih disidenata, te je došlo do nove promjene. Neuspjela politika kompromisa i blagosti

navela je dvojicu careva da se 527 vrate politici prisile i progona, a posljedica je bila Edikt

protiv heretika. Vodeća uloga u odluci i sastavljanju samog edikta pripada Justinijanu.

Justinova vjerska politika se odrazila i na zakonodavstvo. Iznimno važan edikt je

izdan na samom početku Justinove vladavine 519 ili 520 prije Vitalijanove likvidacije 520.

godine. Može se pretpostaviti da se Vitalijanov utjecaj fanatičnog pristaše kalcedonskog

nauka odrazio na taj edikt. Prema novom zakonu svi su vojnici morali prihvatiti kalcedonski

nauk ili bi izgubili svoje povlastice. Većina se priklonila ovom carskom zakonu. Taj podatak

daje Kronika Jakova iz Edesse, koji je umro na samom početku 8. st., te Mihajlo Sirijac, koji

donosi neke dodatne detalje iz drugog dijela Povijesti Ivana Efeškog. Jasan dokaz da je edikt

izdao Justin je u ediktu koji su zajedno izdali augusti Justin i Justinijan 527, jer je nakon 1.

travnja 527 Justinijan proglašen augustom i sucarem. Ediktu protiv heretika nedostaju uvodni

reci, a bavi se krivovjercima, te prijeti oštrim kaznama, onima koji bi iz nemara zanemarili

zakone i protivno carskoj naredbi ušli u vojsku.

Edikt je sačuvan, ali se greškom ubraja u Justinijanove edikte. Dokument nije

datiran. Tekst edikta glasi: „Nitko ne smije ući u vojsku, a bez da trojica svjedoka ne polože

prisegu na Svetom Pismu da je riječ o pravovjernom kršćaninu u prisutnosti zapovjednika pod

čijim će zapovjedništvom biti i da se plati naknada od dvije nomizme. Prekrši li se edikt,

zapovjednik će platiti 50 funti zlata,a njegovo osoblje 20, a prijavljeni vojnici 10, te će biti

izbačen, a lažni svjedoci će biti tjelesno kažnjeni. Kazne treba uplatiti u carsku riznicu.

Ovo je nema sumnje edikt koji je Justin izdao 519/520, a spominju ga sirijski

monofizitski izvori, a navodi se u zakonu od 527. Po oštrom tonu se može zaključiti da je

izdan prije Vitalijanova umorstva u srpnju 527, nakon čega je vlada ublažila njegove odredbe.

Zakon se naravno nije odnosio na sve oružane snage. Ograničeno je na regularne

rimske vojnike, koji su se u 6. st. dijelili na stratiote, te limitanei i foederati – saveznici. Ova

dva termina se odnose na skupine barbara poput Gota, Huna, Herula, Gepida, Slavena (Anti i

Slaveni), koji su carstvu pružli vojne usluge, obično pod zapovjedništvom njihova poglavice.

Na njih se zakon nije odnosio. Navodno je vojska mirno prihvatila ovu drastičnu mjeru, a ne

zna se kako se zakon odrazio na moral i borbenost bizantske vojske.

Edikt je sačuvan na grčkom i latinskom, a dio je uključen u Zakon o krivovjercima,

manihejcima i samaritancima. Početak edikta je izgubljen, ali se imena augusta Justina i

Justinijana mogu izvući iz kasnijeg Justinijanovog edikta, koji se bavi hereticima i spominje

„zakon koji smo izdali mi i naš otac blage uspomene.“ Edikt je izdan za zajedničke vladavine

Justina i Justinijana između 4 travnja i 1 kolovoza.

Opći sadržaj zakona je vrlo oštar: „ One koji ne štuju Boga na pravovjeran način

valja lišiti zemaljskih dobara.“ Na početku svoje vladavine Justinijan je objavio da

krivovjerce valja lišiti svih prednosti kako bi patili u bijedi. Edikt navodi dug popis

ograničenja i kazni za krivovjerce. Nisu mogli obnašati državne dužnosti, magistrature, niti

vojne poslove, osim manje važnih vojnih dužnosti poput cohortales ili cohortalini, a oni koji

su ga obnašali nisu mogli napredovati i naškoditi pravovjernim kršćanima. Nisu mogli

obnašati dužnost državnog odvjetnika (defensor), oca grada (pater civitatis), prefectus urbi –

gradskog prefekta da ne bi mogli suditi kršćanima i biskupima. Bilo im je zabranjeno baviti se

poslovima vezanim za zakone i poučavati kako ne bi širili svoj krivi nauk. Zakon se morao

posštovati u cijelom carstvu. Ukoliko je neki krivovjerac zaobišao zakon i obnašao zabranjenu

dužnost, trebao je biti lišen dužnosti i kažnjen s 30 funti zlata, a oni dužnosnici koji su znali

za njihovo vjersko zastranjivanje, a da nisu ništa poduzeli protiv toga, bit će kažnjeni s 8 funti

zlata. Comes presvete riznice prikupljao je kazne i uplaćivao ih u carevu privatnu blagajnu.

U slučajevima gdje su roditelji imali različite poglede na vjerska pitanja ili su djeca

pogana naginjala kršćanstvu ili bila kršćani, trebalo je učiniti sve da se podupre i pomogne

kršćanska strana. Ograničenja su vrijedila za miraz i predbračne darove.

Posljednji 21. paragraf zakona navodi zadužene za provedbu zakona: svi službenici u

prijestolnici, upravitelji provincija, patrijarsi i nadbiskupi, te biskupi. Budu li smatrali da treba

poduzeti oštrije mjere protiv počinitelja, trebali su obavijestiti cara. Time je utvrđivanje i

dokazivanje vjerske pripadnosti bilo u rukama vjerskih i građanskih vlasti.

Po zakonu je pravovjerna osoba bio svaki pravovjerni vjernik tj. onaj koji nije

prihvatio kalcedonski nauk. Zakon razlikuje više vrsta krivovjeraca i vjerskih otpadnika:

manihejci, Židovi, Samaritanci i heleni tj. pogani. Manihejce se uvijek smatralo najvećim

neprijateljima, a zakoni koji su se odnosili na njih su bili vrlo oštri. I prije Justinova vremena

je zakon iz 487 ili 510 osudio sve manihejce na smrt. Justinov zakon na prvo mjesto među

krivovjercima stavlja manihejce i one koji im sliče, te ih treba prognati i najstrože kazniti.

Posjedovanje manihejskih knjiga bilo je zločin, a trebalo ih je predati javnom službeniku

zaduženom za njihovo spaljivanje. Prema Liber pontificalis te su se knjige u Carigradu za

Justinove vladavine palile ispred Konstantinove bazilike, vjerojatno ispred Svete Sofije.

Samarićani su bili posebno brojni u Palestini, a i Židove je ovaj zakon obuhvatio.

No zakon je imao iznimku, koja se odnosila na Gote. Kako su bili foederati –

saveznici, mogli su i dalje to ostati i uživati časti dok car ne odluči drugačije. Bila je to

povlastica koja je vrijedila za Gote na području carstva, a isposlovao ju je papa, kojeg je u

Carigrad poslao ostrogotski kralj Teodorik Veliki i sam pripadnik arijanske hereze. Federati

su se u to doba sastojali od raznih naroda, a ne samo od Gota, zapovjedali su im rimski časnici

i tvorili su zasebni dio vojnog establišmenta. Stoga se na njih nije odnosio gore navedni zakon

iz 519/520 niti onaj iz 527. Uočljivo je da se po imenu spominju samo Goti, dok za druge

narode to nije slučaj.

Uočljivo je da se monofiziti i nestorijanci ne spominju u zakonu, a ne spominju se ni

arijanci kada se raspravlja o Gotima. U prvom desetljeću Justinijanove vladavine nitko se nije

izjasnio protiv njih po imenu, već se monofizite nazivalo eutihijancima ili akefaloi. Ne

spominje ih ni u noveli iz 541 u kojoj navodi „one koji slijede židovsko Nestorijevo ludilo,

eutihijance i akefalce, tj. pristalice Severova i Dioskurova krivovjerja. Ne spominju se ni

montanisti u Frigiji, koji su pod Justinom, te posebice pod Justinijanom bili oštro progonjeni.

Bii su najveći fanatici, a Prokopije u Tajnoj povijesti navodi da bi se zatvorili u svoja svetišta

te se zapalili i nestali zajedno u vatri. Montanisti su toliko oštro proganjani da neki

povjesničari misle da nisu preživjeli Justinijanovu vladavinu, no to nije točno jer ih spominju

kasniji izvori. Teofanov poznati odlomak se odnosi na doba cara Leona III, a ponavlja istu

priču o njihovu spaljivanju, koju spominje i Prokopije. Zbog sličnosti je Baronius vjerovao da

je Teofan pogrešno datirao događaj, ali današnji povjesničari smatraju Teofanovu verziju za

zasebni događaj koji se doista zbio za vladavine Leona III.

Vrlo zanimljivu obavijest iznosi rimski đakon Rustik. On je bio suvremenik i nećak

pape Vigilija, s kojim je došao u Carigrad za Justinijanove vladavine. Rustik se obrušio na

kompromisnu politiku cara i pape, te ističe da je pod Justinom 2500 biskupa pisano prihvatilo

zaključke kalcedonskog nauka. Prema Hefele-u je crkva u to vrijeme brojila više od 6000

biskupa. Iako je ovo okvirna brojka, može se pretpostaviti da je za Justinove vladavine manje

od pola biskupa u carstvu pristalo uz kalcedonski nauk.

Rustikov podatak je važan jer odražava papinsku reakciju na Justinovu vjersku

politiku i još jednom potvrđuje tezu o njenoj blagosti i povremenosti. Rustik, a u zbilji papa,

je bio nezadovoljan nevoljkošću da se provedu mjere pape Hormizde o potrebi popravljanja

krivovjeraca, te ustupcima krivovjercima od strane dvojice careva. Nema preciznih brojeva pa

se ne može zaključiti da polovina biskupa nije prihvatila kalcedonski nauk, no može se sa

sigurnošću reći da ga nisu svi prihvatili. Papa je time bio nezadovoljan.

Kada je Justin umro 1 kolovoza 527, samo su tri istočne patrijaršije na čelu imale

pristaše kalcedonskog nauka: Epifanije u Carigradu, Efraim u Antiohiji i Petar u Jeruzalemu.

Za cijele Justinove vladavine aleksandrijski patrijarh je bio Timotej IV, koji je to ostao i

nekoliko godina po stupanju Justinijana na vlast (518-536 ili 517-535).

JUSTINOVA VJERSKA POLITIKA IZVAN CARSTVA

Francuski povjesničar A. Gasquet je 1888 napisao da je misijska aktivnost bila novi

element, koji je bizantskoj politici davala razlikovni karakter. Redovnici i svečenici su prvi

krenuli u barbarske zemlje i utrli put diplomatima i vojsci, koji će ubrzo potom njime i

krenuti. Car je podupirao, širio i štitio kršćanstvo izvan granica carstva.

Povjesničar iz 6. st., čiji se tekst sačuvao na sirijskom jeziku donosi zanimljivu priču

iz Justinova vremena koja usprkos čudima i legendama ima stvarno povijesno uporište. Anđeo

se ukazao čovjeku imenom Kardutsat, a čiji je oblik imena na grčkom Teoklet što dolazi od

armenskih riječi kardal – vikati, zvati i Astwatz – Bog. On je bio biskup države Arran

(Kavkaska Albanija) i kako je sam kazivao, rekao mu je da uzme tri pobožna svećenika i

krene u dolinu i primit ćeš poruku od mene, koju ti šalje Gospodar duhova, jer ja sam samo

čuvar zatočenika, koji su krenuli iz zemlje Rimljana u zemlju pogana, te su uputili svoje

molitve Gospodinu. Krenuli su i poveli još četvoricu sa sobom u zemlju Huna zvanih Sabiri,

koji su živjeli sjeverno do Kavkaza blizu Kaspijskog jezera. Tu su bili i rimski zarobljenici,

kojima su ispričali sve to, pa su se mnogi pokrstili, kao i neki Huni, pa su preveli Sveto pismo

na hunski jezik. U to je vrijeme nećak pokojnog cara Anastazija Prob, kojeg je car Justin

poslao u misiju na krimski Bospor, bio u zemlji Huna. Kada je od Huna čuo čuo priču o ovim

svetim ljudima, a isto su mu rekli i zatočenici žarko ih je želio upoznati. Vidio ih je i

blagoslovili su ga, a on im je pred poganima iskazao velike časti. Kada je car saznao za to,

poslao je pomoć iz susjednih bizantskih gradova zatočenicima i to brsšno, vino, ulje, lanene

tkanine i drugu robu te svete posude.

Nekoliko godina nakon što je Teoklet napustio zemlju Huna, armenski biskup Maku?

je otišao među Hune s nekoliko svojih svečenika. Sagradio je crkvu od cigle, posadio razne

biljke i posijao razne vrste sjemenja i pokrstio mnogo ljudi. Kada su vladari tih naroda vidjeli

da se nešto novo događa, divili su se tim ljudima i poštovali ih te ih stali pozivati da dođu

njihove krajeve i među njihove ljude, te ih molili da ih poduče.

Zanemare li se čuda i legende u ovoj priči, te ako se uzme u obzir da je Maku otišao

u misiju za vladavine Justinijana, tada Teokletova misija sigurno pada u Justinovu vladavinu.

O Justinovim vjerskim interesima svjedoči to što je u zemlju Huna poslao raznu robu i svete

posude za vjersku službu novo utemeljene kršćanske zajednice u toj dalekoj regiji. Ima i

drugih primjera. Podupirao je i štitio kršćanstvo od perzijskog zoroastrizma u Lazici. U

carstvu je bio zaštitnik kalcedonskog nauka, a izvan njegovih granica je štitio kršćanstvo i to

bez obzira da li su se daleke zemlje prihvatile njegove vjerske dogme. Podupirao je

abesinijskog cara Elesboasa, pristaše monofizitizma, protiv Židova u južnoj Arabiji. Ovakva

vjerska politika izvan granica carstva još jednom dokazuje da ista ta politika ni u carstvu nije

bila fanatična, već je razmotrio sva gledišta, uključujući i ekonomske i političke.

JUSTIN I MONASTICIZAM

Životi nekoliko svetaca iz 6. st. sadrže naivne priče o putovanjima svetaca, koji su u

prijestolnicu dolazili s molbama iz njihovih eparhija. Tu bi im dobrodošlicu poželio sam car,

koji je gotovo uvijek bio zadivljen njihovim svetačkim životom i iskustvima, te bi im ispunio

sve zahtjeve. Sveti Sabas je dva puta iz Palestine došao u Carigrad. Prvi put je vidio cara

Anastaziju i suprugu caricu Arijadnu, a drugi put su mu dobrodošlicu poželjeli Justinijan i

Teodora. Biskup Teognije iz malog grada Biliona u južnoj regiji Palestine je isto dvaput

posjetio prijestolnicu, za vladavine Anastazija i Justina. Priča iz Teognijeva žića opisuje susrt

s carem Justinom. Teognije je po drugi put došao u Carigrad zbog nekih zamolbi za Justinove

vladavine. Tu je hvaljen više od svih drugih biskupa koji su tada bili tamo. Neki senatori su

mu iskazali poštovanje, a sam je car postao svjestan njegovih vrlina i ispunio je zahtjeve zbog

kojih je i došao u Carigrad. Nakon što su mu iskazali najveće počasti, car i cijeli senat su ga s

poštovanjem pustili da ode.

Nema sumnje da su posjete Carigradu, koje se spominju u hagiogrfafskim tekstovima

povijesne činjenice. Otišli su tamo i vidjeli careve i carice, no priče su bez sumnje uljepšane i

pobožno ukrašene u skladu s stilom i ciljevima hagiografske književnosti. Dobrodošlica, koju

je Justinijan npr. ukazao svetom Sabi nadilazi sva očekivanja. To što su se takvi susreti zbili,

govori o ogromnom utjecaju monasticizma u Istočnom Carstvu u 6. st. Teognijeva posjeta

Justinovu dvoru može poslužiti kao upečatljiv primjer ovog utjecaja. Na tim susretima car i

carica nisu više predstavljali najvišu vlast u carstvu, već su izvanjski postajali skromni i vjerni

štovatelji koji su se s dubokim poštovanjem odnosili prema pustinjacima i asketima iz dalekih

pustinja.

5

JUSTINOVA VANJSKA POLITIKA

Vanjska politika Justinovog razdoblja je bila usredotočena kao i ranije na odnose s

Perzijom. Prve četiri godine Justinove vladavine nije bilo problema, već su se oni javili

kasnije. Na zapadu je u Ostrogotskom i Vandalskom kraljevstvu vladao mir, no zato je

problema bilo na sjeveru, jugu i istoku. Područje interesa bilo je golemo od Dunava na

dalekom sjeveru, Krima u sjevernoj regiji Crnog mora, preko obronaka Kavkaza su vojne,

trgovačke, vjerske i diplomatske aktivnosti obuhvačale Laziku, Iberiju, Perziju, Kraljevstvo

Gasanida u Siriji i Lakmida u Iraku, pa sve južno do Abesinije i Jemena u južnoj Arabiji.

Armenija je bila podijeljena prema mirovnom ugovoru iz 384 ili 387 između Šapura II i

Teodozija Velikog na manji bizantski i veći perzijski dio. Ugovor je vrijedio i za Justinove

vladavine. U perzijskom dijelu Armenije je perzijskog vazalnog vladara Armenije Ardašira,

posljednjeg iz dinastije Arsakida svrgnuo perzijski vladar, a zemljom su od tada vladali

perzijski guverneri (marzapani). Za cijele Justinove vladavine je u Maloj Aziji vladao mir, pa

se zaboravilo na Ilov ustanak za Zenonove vladavine i Izaurijski rat za Anastazijeve

vladavine.

JUSTIN, LAZIKA I PERZIJA

Formalni mir između Perzije i Bizanta je vladao do kraja Justinove vladavine. Raniji

rat je za vladavine cara Anastazija 505godine završio sedmogodišnjim mirom, koji se prije

može nazvati primirjem. Primirje se za Justinove vladavine nije obnovilo, pa se smatralo da

su dvije države još u ratu. Taj su stav dijelili Justinijanovi suvremenici pa je i Ivan Malala

napisao da je 532 godine kada je Justinijan zaključio mir s Perzijom završio 30-godišnji rat s

Perzijom, koji je počeo još 502 godine za vladavine cara Anastazija.

U Perziji je u to vrijeme vladao car Kavad I (487 – 498 i 501 – 532). Kavadova druga

vladavina se proteže na vladavinu bizantskih careva Anastazija I, Justina I i Justinijana I. Bio

je mudar i oprezan političar, brzo bi se prilagodio novim okolnostima, te odlučan i sposoban

diplomat. Uoči smrti prestiž i snaga Perzije su bili vrlo visoki, a vojska vrlo dobro obučena i

spremna obraniti zemlju od neprijatelja. Sačuvala se prepiska u kojoj se Kavad I obraća

Justinijanu. Sebe naziva Kavad, kralj kraljeva, gospodar sunca na istoku cezaru Flaviju

Justinijanu gospodaru mjeseca na zapadu. U istom pismu spominje i da je slao pisma

carevima Anastaziju i Justinu. U jednom pismu Kavadu Justin spominje izdaju hunskog

poglavice, te sebe i perzijskog cara naziva braćom.

Mirni odnosi između dvaju carstava za većine Justinove vladavine objašnjavaju se

unutarnjim prilikama. Perzija se nakon završetka rata s Anastazijevim Bizantom 505 godine

uplela u rat s Bijelim Hunima do 513 godine, koji je vrlo povoljno završio po Perziju. Kavad

se suočio s mazdakizmom. Pokret je utemeljio Mazdak, a bio je u svojoj osnovi vjerska i

društvena revolucionarna teorija i rani oblik komunizma. Od Kavadova povratka na vlast,

rastao je broj pristaša mazdakizma, a mazdakiti su se upleli u urotu s ciljem da uvjere cara da

se odrekne vlasti u korist sina. Kada je Kavad doznao za to, pozvao je vođe pokreta 523

godine i sve ih pobio. Time je pokret bio uništen u Perziji, a opstao je samo kao nauk u

podzemlju. Tek tada se car mogao posvetiti kovanju planova protiv Bizanta.

Justin je pak bio zauzet novom vjerskom orijentacijom i problemima, koje je ona

izazvala, a koji su nadišli čisto vjerski aspekt priče. Rat s Perzijom je bio jako skup, pa od

320000 funti zlata, koje je prikupio Anastazije do Justinijanova uspona na vlast više nije bilo

ništa kako to navodi Prokopije. Ivan Lidijski navodi da je: „ Postojala je potreba za novcem, a

ništa se bez novca nije moglo napraviti.“

Rat s Perzijom počeo je nakon Justinove smrti i bio je ozbiljniji od prethodnih zbog

toga što je obuhvatio prostor Kavkaza, a u njemu su sudjelovale Lazika i Iberija. Mir su

prekinula zbivanja u Lazici 522 godine i izazvale ozbiljne komplikacije odnosa s Perzijom.

Prema Prokopiju Lazika je kasniji naziv za Kolhidu, koju spominju klasični pisci.

Nalazila se na istočnoj obali Crnog mora otprilike između rijeke Fasis (danas Rion ili Rioni)

na sjeveru i Chorokh(i) na jugu, a na istoku se proteže do granice s Iberijom. Bila je to

neproduktivna zemlja. Prokopije navodi da tu ne uspijeva ni žito ni vino niti se išta drugo tu

proizvodi. Nema ni soli ni žitarica.. „Jedino trgujući kožama, krznima i robovima dolaze do

potrebnih zaliha“ navodi Prokopije. Laziku je teško preći i desno i lijevo od rijeke Phasis, jer

se s obje strane rijeke nalaze neizmjerno visoke i šiljaste planine, a prolazi uski i jako dugi.

Lazika je bedem protiv barbara koji žive na Kavkazu, a Perzijanci su to dobro znali pa su

željeli posjedovati ovo područje radi kontrole Huna koji su živjeli do Lazike. Lazi su bili

prijateljski nastrojeni prema Romejima kao i Abhazi i Alani. Ovi posljednji su kršćani i

prijatelji Romeja od davnina. Uvjeti duž istočne granice Crnog mora činili su se vrlo

povoljnim za prodor i širenje bizantskog utjecaja.

Položaj kralja Lazike prema Carstvu bio je čudan. Prokopije navodi da kraljevi nisu

izvršavali carske zapovjedi. Kralj je bio carev vazal, no nije plaćao danak, niti je slao vojsku

kada je car kretao u rat. Nakon smrti kralja, car je njegovom izabranom nasljedniku slao

znakove kraljevske vlasti, čime je samo potvrđivao volju Laza, pa Bury nije u pravu kada

navodi da su Lazi izbor vladara prepuštali mudrosti Romeja.

Zbog velike važnosti Lazike, carstvo je bilo u prijateljskim odnosima jer je obrana

carstva ovisila o tome. Za obranu prolaza od prodora barbara slali su im novac i vojsku, no

sigurnost je ovisila i odnosima s Perzijom. Perzijanci su prepoznali stratešku važnost Lazike,

pa su je iz istog razloga htjeli za sebe ili živjeti u miru s Lazima. Prokopije navodi da su na

nju gledali kao na bdem protiv barbara na Kavkazu.

Za vladavine Justinovog prethodnika Anastazija i za prvih pet godina Justinove

vladavine je perzijski car Kavad imao jak utjecaj u Laziki. U to je vrijeme perzijski kralj

odabrao nekog Damnaza (Zamnaksa) i okrunio ga za kralja, te je htio uvesti zoroastrizam u

Laziku. Njegov sin i nasljednik Tzath je bio dobar prijatelj s perzijskim carem još za života

njegova oca, no pokazalo se da je perzijska vlast prevelik teret. 522 godine je umjesto na

krunidbu na perzijski dvor zamolio pomoć Bizanta i zatražio od cara da ga postavi na tron i

zauzvrat pokrsti. Bojao se naime da ga perzijski car ne prisili na prelazak na zoroastrizam.

Ivan iz Nikiu navodi da je obečao caru da će prihvatiti kršćanstvo i postati podanik carstva.

Kršten je i vjenčao se za Valerijanu, kći patricija i kuropalata Noma, jednog od najviših

dužnosnika carstva. Car ga je okrunio i poklonio mu raskošno kraljevsko ruho. Kralj je nosio

dijadem po bizantskoj modi i bijeli svileni ogrtač sa zlatnim rubom s izvezenim Justinovim

likom sprijeda. Uz to je imao bijelu tuniku, paragaudion s kraljevskim zlatnim vezom i

carevim likom. Pojas i čizme su bile ukrašene biserjem po perzijskoj modi, a donio ih je iz

Lazike. Uz ove darove, koji pokazuju ovisnost o Bizantu jer je na njima prikazan carev lik,

dobili su kralj i krljica još mnoge druge. Lazika je za Justinove vladavine bila vazalna država,

a njen vadar Tzath I vazalni kralj. Sličnu je usporedbu iznio i rumunjski znanstvenik Iorga,

koji navodi da su rumunjski vladari u 19. st. nosili odječu na kojoj je bio izvezen lik sultana

Mahmuda.

No postavlja se pitanje kštenja Tzatha I. Zna se da se kršćanstvo u Lazici pojavilo u

IV. st. i učvrstilo u V. st., te da je suvremenik cara Leona I, kralj Gubaz I bio žarki pristaša

kršćanstva. Prilikom posjeta Carigradu, obišao je Danijela Stilita, koji je živio na stupu blizu

prijestolnice 33 godine. Autor Danijelovog života je saznao od izaslanika s Kavkaza da je

Gubaz bio time duboko impresioniran, te je hvalio sveca.

Početkom 6. st., a možda već i krajem 5. st. Lazi su imali samostan u pustinji

Jeruzalema, koji je poslije vratio Justinijan. Stoga je Tzath bio kršćanin, pa nije bilo potrebe

za novim krštenjem, no možda je u strahu od Kavada i prisilnog uvođnja zoroastrizma htio

svečanom ceremonijom pokazati svoje pristajanje uz kršćanstvo, koju je izvršio sam car.

Vasiliev misli da je neopravdano odbaciti krštenje jer ga donosi najbolji bizanstski izvor, te ga

smatra povijesnom činjenicom kojom se kralj htio osigurati od Perzijanaca. Druga mogućnost

je da se radi o poganskom vladaru, čiji narod čini kršćanska većina i poganska manjina.

Perzijanci su smatrali bizantsko miješanje u prilike Lazike neopravdanim, jer je ta

država od davnina ovisila o Perziji. To je ugrozilo i mir s Perzijom sklopljen 505 g. na sedam

godina. Mir nije produžen, a potrajao je do kraljeva krštenja 522 godine. Obojica su vladara

nastojala održati mir u svojoj pisanoj korespondenciji, koja u sačuvanom obliku kod Malalae

nije vjerodostojan. Usprkos tome vrijedan je pažnje Justinov odgovor na Kavadovo pismo u

kojem ga optužuje za miješanje u perzijsku interesnu sferu i postavljanje novog kralja na što

nije imao pravo i taj čin naziva neprijateljstvom. Justin pak nije htio komplicirati pa ističe da

je kralj došao sam bez da ga je itko zvao, a on car nije pripojio Laziku. Nije mogao odbiti

kraljev zahtjev za krštenjem, pa su od tada počela neprijateljstva između dviju najjačih

država. No zanimljivo je da Malala u usta cara stavlja da je kralj bio poganin, što potvrđuje

drugu teoriju o poganstvu kralja.

Tražeći saveznike u nadolazećem ratu, obje su se države obratile za pomoć Hunima,

koji su živjeli na prostoru današnje južne Rusije. Granice obaju carstava na sjeveru su Huni

mogli ugroziti kroz kavkaske prolaze, a posebno njihove vitalne interese u Lazici i Iberiji pa

su i jedni i drugi htjeli s njima ostati u prijateljskim odnosima. Hunski vladar Zilgibi(s) je

obečao pomoć obojici vladara sa svojom vojskom od 20.000 ljudi i od njih za uzvrat primio

bogate darove. Shvativši da je nasamaren, obavijestio je o tome perzijskog cara, a pismo

donosi Ivan iz Nikiu. Car ističe da bi oba vladara trebali biti prijatelji, a ne da ih obojicu

prevare. Nakon što je to saznao, Kavad je pozvao Zilgbija i njegovu vojsku, a kada mu je

hunski vladar potvrdio da je primio novac od cara, dao ih je nenadano napasti i sve ih je

pobio, pa se svega nekolicina Huna bijegom spasila. Careva gesta se pokazala točnom, pa je

Kavad otpočeo mirovne pregovore.

Kavada je toliko dojmila careva otvorenost i iskrenost da je na opće iznenađenje

zamolio cara da usvoji njegovog sina Hosroja. Nije to bila nova ideja, jer je sličnih stvari bilo

i ranije. Tako je car Arkadije koji je umro 408. g. u oporuci preporučio svog sina Teodozija

pod zaštitu perzijskog cara Jezdegerda I jer se bojao da mu dvorani ne oduzmu krunu. On je

to i prihvatio i cijelog svog života je ostao posvećen toj dužnosti. Mnogi znanstvenici

odbacuju tu priču, no za to nema razloga jer je i ranije bilo sličnih događaja. Tu priču opsežno

donosi Prokopije, pa čak ako ona i nije točna u svim dijelovima, čini s ipak čvrsto

utemeljenom, pa se je ne može odbaciti kao izmišljotinu.

Kavada je tada brinulo pitanje nasljedstva. Imao je četiri sina Kaosa, Zamu, Ftasuara

i Hosroa, od kojih je prvi kao najstariji trebao postati novi car. No Kavad time nije bio

zadovoljan iako jetime kršio običaje i prirodne zakone. Drugi sin je izgubio oko, pa kao

invalid nije mogao zavladati. Kavadov je ljubimac bio najmlađi sin. Bojeći se da bi zbog

njegova vojnog dara koji mu je donio veliko poštovanje Perzijanaca, na vlast mogao doći

Zama. Stoga se obratio caru i zamolio ga da pomogne Hosroju, ako ga njegovi sunarodnjaci

odluče zbaciti s vlasti kako bi se sačuvala stabilnost vlasti. U pismu Justinu, koje donosi

Prokopije, Kavad navodi da je spreman odustati od rata s Bizantom pod uvjetom da car usvoji

njegova sina Hosroja što će dosvesti do mira između dviju država.

Justin i Justinijan su isprva bili oduševljeni prijedlogom, no pod utjecajem pravednog

i nepotkupljivog kvestora Prokla, odbili su prijedlog. U svom dugom govoru Prokopije navodi

da je raskrinkao plan kao podmukao i opasan ističući da bi Hosroe kao carev usvojeni sin

mogao polagati pravo na carski tron. U drugom pismu Kavad moli Justina da mu pošalje

izaslanstvo uglednih ljudi kako bi se sklopio mir, te da dogovore detalje oko usvojenja. Pismo

je pobudilo dodatnu sumnju. Odogovreno je da će izaslanstvo brzo stići kako bi sklopili

ugovoro miru i posvojenju. U izaslanstvu su bili patricij Hipatije, nećak pokojnog cara

Anastazija I., koji je bio i na čelu istočne prefekture, Rufin, kojeg je car osobno znao,

Faresman, rodom iz Lazike. Perzijanci su poslali visokog dužnosnika Seosa i magistra

Meoboda. Izaslanstva su se srela na granici. Hosroe je bio na rijeci Tigris, udaljen dva dana

od Nisibisa, kako bi kada se sklopi ugovor stigao u Bizant.

Pregovori su se otegli oko Lazike. Seos je tvrdio da je Lazika bila podređena

Perzijancima od davnina, a da su je Bizantinci nasilno oteli i drže je bespravno. To je ogorčilo

Romeje koji su pomislili kako se spor vodi i oko Lazike, no Perzijanci nisu mogli podnijeti

njihov prijedlog da usvajanje treba provesti kako dolikuje barbarima tj. pomoću oružja, a ne

pisanom ispravom. Pregovori nisu uspjeli, pa se Hosroe vratio ocu, kojeg je bizantsko

odbijanje ogorčilo. Meobod je ut to optužio Seosa da je prekoračio ovlasti po pitanju Lazike,

pa ga je Kavad dao pogubiti.

Nije jasno na kakav je to način usvajanja Prokopije mislio kada spominje usvajanje

oružjem, pa se može pretpostaviti da se posvajanje vršilo predajom skupog oružja. Tko je

primio oružje, postajao je brat po oružju i time se uspostavljala određena obiteljska veza, no

to nije bilo pravo usvajanje niti je usvojenik mogao polagati pravo na nasljedstvo.

JUSTIN, IBERIJA (GRUZIJA) I PERZIJA

Problemi, koji su se pojavili, potakli su Perzijance da zaposjednu Laziku, no

privremeno je morao promijeniti politiku prema toj državi zbog komplikacija u drugoj

kavkaskoj državi Iberiji. Obje su navedene države bile od vitalnog interesa i za Bizant i za

Perziju.

Perziji je posjedovanje Lazike bilo važno zbog više razloga. Bili bi sigurni od

Iberana, jer ako bi se pobunili, nitko im ne bi mogao poslati pomoć. A oni su bili jako

nezadovoljni i samo su čekali povoljnu priliku za pobunu. Uz to bi bili posve sigurni od

pljačkanja Huna. Štoviše, Perzijanci bi Hune tada lakše koristili za napad na Bizantsko

Carstvo kad god bi to poželjeli. Perzijanci su Laziku smatrali bedemom protiv prodora Huna.

Posjedovanje Lazike bi im omogučilo da s mora i kopna bez problema podjarme zemlje na

Crnom moru Kapadociju, Bitiniju i Galatiju, a tada bi se kaže Prokopije ostvarila najveća

želja i plan Perzijanaca o zauzimanju samog Carigrada jednim iznenadnim napadom, koji

ništa ne bi moglo zaustaviti. Pogleda li se perzijsko – ibersko – lazički sukob u 6. st. s te točke

gledišta, vidi se da to više nisu samo lokalni sukobi već jedan u nizu obračuna dvije

najmoćnije tadašnje države.

Nakon što je Kavad odlučio zaratiti na Iberiju, trebao mu je povod za rat. Naredio je

stoga Ibercima da prihvate obrede zoroastrizma, a zabranio im je da mrtve pokapaju već su ih

morali baciti psima i pticama. Iberci su bili kršćani i kako navodi Prokopije držali su se svojih

vjerskih običaja strože od drugih kršćana. Iberski kralj Gurgen se obratio Justinu za zaštitu, a

ovaju mu je to i obečao. Car je posla nećaka pokojnog cara Proba s velikom sumom novca u

grad Bospor na Krimu, koji su pod svojom vlašću imali Huni, kako bi ih potkupio da priteknu

u pomoć Iberima. Prob je, kao što je već rečeno, došao među Hune, no ništa nije postigao jer

su oni tada bili zauzeti unutarnjim borbama, pa nisu bili u stanju odazvati na carev poziv.

Car je ipak uspio prikupiti nešto hunskih četa i poslao ih je u Laziku pod

zapovjedništvom generala Petra da se svom silom bore za iberskog kralja. Bizantska pomoć

nije bila dostatna da bi se kralj Gurgen obranio svojim slabim četama, pa je morao pobjeći u

Laziku. S njim su došli supruga, djeca s najstarijim sinom Peranijem, braća i ibersko

plemstvo.

Kada su došli na granicu Lazike, iskoristili su teški teren kako bi se suprotstavili

neprijatelju. Dvije utvrde Laza su se nalazile na samoj granici s Iberijom i to Skanda ili

Skende i Sarapa ili Sarapanis (danas Shorapan) na teškom planinskom terenu, a pristup im je

bio iznimno težak. Prije Justinijanovog vremena Lazima je bilo iznimno teško držati posade u

njima jer nikakva hrana nije rasla u okolici, a zalihe je trebalo donijeti na leđima nosača.

Vjerojatno su se u jednoj od ovih utvrda kralj i njegova brojna svita pokušali privremeno

oduprijeti Perzijancima, no na kraju su se morali povući pred brojčano nadmočnom

perzijskom vojskom, pa su krenuli prema Carigradu. Car je pozvao bizantskog zapovjednika u

Lazici Petra. Iberiju su zauzeli Perzijanci i izgubila je neovisnost. Prokopije navodi da od tada

Perzijanci nisu dopuštali Iberima da sami izaberu kralja. Kada je za Justinijanove vladavine

kralj Jamanase došao u Bizant, primio je izraze prijateljstva cara, no usprkos tome nije uspio

doći na vlast, jer Perzijanci nisu htjeli ni čuti za postavljanje iberskog kralja. To je bio veliki

udarac bizantskom prestižu na području Kavkaza.

Justin je zato odlučio napasti Perzijance na njihovom terenu u Persarmeniji i

Mezopotamiji. Bizantske snage pod zapovjedništvom Belizara i Sittasa su provalile u

Persarmeniju i na početku se činilo da će imati uspjeha jer su opljačkali veliko područje i

vratili se s mnoštvom zarobljenih Armenaca. No kada su to pokušali drugi put, perzijski

generali Narzes i Artemije su im se suprotstavili sa znatnim snagama. Pohod je završio

neuspjehom. Iz izvora se vidi da se nije radilo o velikom pohodu, već o običnom pljačkaškom

pohodu. Tu se prvi put spominje Belizar, koji je tada bio jako mlad i bio čuvar

prijestolonasljednika.

U isto vrijeme je druga bizantska vojska pod zapovjedništvom nekog Libelarija

Tračanina upala u Mezopotamiju blizu Nisibisa. No iznenada se povukla u bijegu iako joj se

nitko nije suprotstavio, pa je Libelarije bio smijenjen, a za novog zapovjednika trupa u vrlo

važnom pograničnom gradu Dari je postavio Belizara. Daru je sagradio car Anastazije I.

Belizaru je tajnik ili savjetnik bio Prokopije, tadašnji poznati povjesničar Justinijanovog doba,

kojem se može zahvaliti glavninu informacija o Justinovoj politici prema Iberiji i Lazici.

Bio je to poljednji vojni pohod za Justinovog života. Rat se do sklapanja vječnog

mira odvijao za Justinijanove vladavine, kada je određeno da se između ostalog iberske

izbjeglice mogu vratiti u domovinu pod perzijskom vlašću ili ostati. Kralj je s obitelji i svitom

ostao kao i njegov sin Peranije, koji je ušao u bizantsku vojsku i kasnije poginuo od ozljeda

pri padu s konja za vrijeme lova. Bili su vrlo sumnjičavi prema Perzijancima.

Moguće je da se upravo na ovaj perzijski pohod odnosi grčki natpis,koji je otkrio M.

P. Mouterde u Ghouru na cesti iz Emese (Homs) za Apameju u Siriji. Natpis je pronađen na

gornjoj gredi, koja je pripadala privremenom logoru svetog Longina, Teodora i Jurja za trupe

u prolazu. Ako je datum natpisa točan 524-525, tada je zgrada pod zaštitom trojice svetaca

mogla poslužiti kao odmorište vojnika koji su se borili protiv Perzijanaca i bili na liniji rijeke

Oront, a nalazili su se pod zaštitom tri vojna sveca.

Nakon što su Perzijanci zauzeli Iberiju, nova granica je uspostavljena na sjevernim

kavkaskim prijelazima, odakle su barbari sa sjevera, posebice Huni, prodirali u Laziku i

Iberiju. Te su prolaze morali pažljivo čuvati vojnici u Iberiji. Dok je Bizant imao vrhovnu

vlast nad Iberijom, oni su se brinuli za to, no kada su ga Bizantinci prepustili Perzijancima,

nisu više bili odgovorni za obranu prolaza niti su mogli tamo stacionirati vojsku. Kavad je

smatrao da bi i dalje trebali snositi taj teret i pomoći mu, pa je zatražio ili da pošalju trupe ili

da plate znatan iznos od 500 centenarija (talenata) zlata, koliko su Perzijanci trošili na

opskrbu vojske, koja je čuvala prolaze. Car Justin je to odbio, pa su počeli novi problemi u

bizantsko – perzijskim odnosima.

JUSTIN I ARAPI – GASANIDI I LAKMIDI

Suparništvo Bizanta i Perzije nastavljalo se i među Arapima. Kraljevstvo Lahmida u

Iraku s glavnim gradom Hirom je priznavalo perzijsku vlast. Lahmidi su bili podrijetlom iz

Jemena, po vjeri su bili nestorijanci. Za Justinove vladavine je živio njihov najistaknutiji

vladar al Mundhir (505 – 554) koji nije bio kršćanin. Lahmidi su bili u stalnim sukobima s

arapskom sirijskom dinastijom Gasanida. Oni su bili monofiziti i priznavali su bizantsku

vrhovnu vlast. Njihov vladar je vjerojatno u VI. st. počašćen naslovom filarha. Nisu imali

stalno sjedište, a granice su im ovisile o sukobima s Lahmidima. Obje su države bile poslušno

oružje u rukama dvaju suparničkih carstava kada bi počeli njihovi sukobi.

Usprkos tome nisu zanemarivali ni svoje interese. U sirijskoj pustinji južno od grada

Palmire nalazila se država Strata. Oba su naroda polagala u VI. st. pravo na ovu državu iakoje

bila iznimno suha, spaljena i nije bilo nikakve proizvodnje ratarskih kultura, igrala je važnu

ulogu za ispašu ovaca. Kada je izbio sukob za Justinijanove vladavine, gasanidski vladar

Areta je svoje pravo pravdao nazivom područja, rekavši da pripada Bizantu jer mu ime na

latinskom znači popoločana cesta. Lahmidi se nisu osvrtali na to tvrdeći da su im pastiri

godinama plaćali danak za korištenje pašnjaka.

Bizantski carevi su nastojali su spriječiti napade Arapa izgradnjom utvrda u pustinji

Thannuris istočno od rijeke Habur (Aborras) na rubu granice. Utvrdu Thannuri spominje

Notitia Dignitatum, vjerojatno ju je sagradio car Anastazije, a uništili su je Arapi neposredno

nakon toga. Suvremeni izvor Zaharija iz Militene spominje da je car saznao da je Thannuris

zgodno mjesto gdje bi se mogao sagraditi grad kao utočište, te smjestiti vojna posada, koja bi

štitila bizantske Arape od napada Lahmida. Zadatak je povjeren silentariju Tomi, no prije

nego što je posao priveo kraju, grad su uništili Lahmidi. Justinijan je počeo posao iz početka.

Prokopije navodi da je na istočnoj granici izgradio i učvrstio dva Thannuriosa i to veliki i

mali, koji su bili nedostupni napadačima. Danas je to grad Tell Tenenir (Tell Tuneinir).

Hodočasnici, koji su u VI. st. hodočastili u Svetu Zemlju spominju da su južno od Palestine u

sjevernoj Arabiji gradove, samostane i izolirane redovnike napadali Arapi, pa je

hodočasnicima bila nužna zaštita vojske.

Nakon što je Justin odbio platiti uzdržavanje perzijskih vojnika na Kaspijskim

vratima kako bi se zaštitila Iberija pod perzijskom vlašću odnapada Huna, a Bizantinci upali u

Persarmeniju i Armeniju, perzijski car Kavad je odlučio opustošiti rimske pogranične

provincije. Naložio je Lahmidima da krenu u napad. Njihova kralja Al Mundahira neki izvori

nazivaju kraljićem Arapa, no Prokopije ga jako cijeni. Ističe da je napadao bizantske posjede s

vojskom kada god je to htio, a nitko mu se od bizantskih zapovjednika nije bio dovoljno jak

suprotsaviti. Lahmidi su 523 izvršili dva napada i opustošili bizantski teritorij. U prvom

napadu je opljačkao pograničnu regiju duž dviju pritoka rijeke Eufrat al Balikh (grčki

Bilecha) i Khabur. Nakon bizantskog napada na perzijsku Persarmeniju i Mezopotamiju po

perzijskom nalogu upao je po drugi put i napao područje Emese i Apameje, te je prodro sve

do Antiohije, čije je područje opljačkao i odveo mnoštvo zarobljenika. Izvori spominju da je u

jednom danu u čast arapske Afrodite božice al Uzze žrtvovao 400 redovnica.

U pohodu su zarobljena i dva bizantska generala Timostrat i Ivan. Timostrat se

istakao u ratovima s Perzijom za vladavine cara Anastazija i bio je vojvoda Kalinika na

Eufratu neko vrijeme, a to je bilo bizantsko trgovište za perzijsku robu. Ivan je vjerojatno bio

vojvoda Mezopotamije, a sudjelovao je u perzijskom ratu za Justinijanove vladavine.

Car je krajem 523 poslao izaslanstvo u Al Hiru da bi sklopio mir s Lahmidima. Na

čelu mu je bio Abraham otac povjesničara Nonosa, kojeg neki izvori zovu prezbiter, pa se

pretpostavlja da se pred kraj života zaredio. U pratnji mu je bio biskup Sergije iz al Resafa,

koji je kasnije vjerojatno sastavio izvještaj o mučenicima iz Nagrana u južnoj Arabiji.

Izaslanstvo je stiglo u Hiru početkom siječnja 524, no kralj je bio u jednom od svojih

tabora u sirijskoj pustinji. Krenuli su na jugoistok i nakon 10-dnevnog puta stigli u kraljev

tabor 30. siječnja 524. Doček nije bio prijazan, jer su izaslanike neki Arapi pogani počeli

vrijeđati da su Krista otjerali Rimljani, Perzijanci i Himjariti. Perzijski car je poslao

predstavnike kršćana iz svoga carstva, uglavnom nestorijance. Martyrium Arethae navodi

njihova imena: svečenik (prezbiter) i apokrizijacije tj. veleposlanik Simeon, za pravoslavce u

Perziji; podđakon Ivan Mandinos; comes Angaios, Setov sin, kršćanin i etnarh (guverner)

cijele regije Ramlah. Nestorijanski biskup u Perziji Silas je stigao s velikom pratnjom s

namjerom da napadne i obrani svoj nauk nasuprot rimskom i perzijskom pravoslavlju kako bi

na taj način bio prijazan prema poganima i Židovima. Stigao je i Simeon, biskup iz Beth –

Arshama i budući autor pisma Simeonu opatu iz Gabule. Abram i Simeon su pripadala dvama

različitim denominacijama. Abram je bio glavni Justinov izaslanik i diofizit ili kalcedonijac, a

Simeon monofizit, poznat po propagiranju monofizitizma u Sasanidskoj Perziji.

Abramova je misija bila složena. Prvo je trebao sklopiti mir s al-Mundahirom,

zaustaviti katastrofalno pustošenje graničnog područja Sirije sklapanjem ugovora o

prijateljstvu, te osloboditi generale Timostrata i Ivana, koje je al Mundahir zarobio 523. U

ovom posljednjem je uspio, pa su generali oslobođeni.

Drugi cilj Abramove misije je bio uspostava mirnih odnosa s al-Mundahirom u ime

kršćana, koji su živjeli na njegovu području. Drugim riječima Justin se pokušao umiješati u

vjerska pitanja strane države. Razmotri li se pobliže opće stanje u al-Mundahirovom

kraljevstvu, uočit će se da je problem povjeren Abramu bio vrlo složen i osjetljiv.

Justinovo novo strogo pravovjerje ili kalcedonska politika je dovela do progona

drugih denominacija, a posebno monofizita. Mnogi monofiziti su pobjegli pred progonima u

Perziju, a granične postrojbe su doble naredbu da paze na bjegunce. Nekis u pobjegli u hiru.

Mjesni biskup Silas, kojeg Martyrium Arethae označava kao nestorijanskog biskupa u Perziji

je obaviješten o dolasku monofizitskih prebjega iz Bizanta. Silas im je ponudio da se odluče

između tri mogučnosti: da pređu na nestorijanstvo, vjeru kršćana u Perziji,da započnu javbnu

raspravu o svojoj sudbini ili će biti prognani. Uz potporu heretika monofizita na dvoru al-

Mundahira al-Hadjdjadja, odbili su prijedlog, pa je al-Mundahir naredio izbjeglicama da

napuste njegovu državu. Nekis u pobjegli, drugi su se skrivali, a treći su produžili na jug u

Arabiju i smjestili se u Nagran. Progon monofizita iz kraljevstva sigurno je bilo veliko

zadovoljstvo za Abrama i cara.

Uto se zbio važan događaj. Himjaritski vođa u južnoj Arabiji židovske vjere Dhu

Nuwas poslao je izaslanika i izvjestio al-Mundahira da je pobio sve kršćane u svojoj zemlji te

potakao i njega da učini isto. Dok su se pogani i židovi radovali, kršćani su bili zgroženi.

Simeon iz Beth Arshama odmah je prenio vijest Simeonu opatu iz Gabule u poznatom pismu i

zamolio ga da obavijesti monofizite o strašnom događaju u zemlji Himjarita.

Konferencija u Ramlah je bila uspješna. Sklopljen je mir s al-Mundahirom i

oslobođeni generali, a delegacija se obradovala vijestima o protjerivanju monofizita iz al-

Mundahirove države. Ujedno su izvjestili cara o strašnom pokolju kršćana u dalekoj

himjaritskoj zemlji.

JUSTIN, ABESINIJA I JUŽNA ARABIJA

Justinovu vladavinu označio je zaokret u vjerskoj politici. Prvi je zadatak bio

uspostava odnosa s papom. Time je obnovljeno jedinstvo crkve, koje je zahvatilo cijeli svijet.

Iako je car bio kalcedonijac i pripadnik pravovjerja, a njegov suvremenik abesinijski kralj

Elesboas monofizit, ipak ih je povezivalo kršćanstvo i zajednički politički interesi, pa su

postali prijtelji i saveznici. Naime tada se bizantski car smatrao zaštitnikom kršćana gdje god

ih je bilo. Bizantinci su u 6. st. smatrali Abesinijuvazalnom državom, a povjesničr Teodoret iz

Cira navodi da su rado prihvaćali bizantsku vlast uz druge barbare poput Arapa, Sana, Laza,

Abhaza.

Veze između Etiopije i carstva su se odvijale preko Egipta, koji je bio pošteđen

progona, koji su zahvatili ostale dijelove carstva po uvođenju kalcedonijskog pravovjerja.

Kada je 518 (ili možda 517) možda još za vladavine cara Anastazija umro aleksandrijski

patrijarh Dioskor II, naslijedio ga je Timotej III (IV) (517 – 535). Car ga nakon izbora nije

smijenio. Papa mu je nakon Dioskorove smrti preporučio da na položaj patrijarha postavi

Dioskora, člana papinskog izaslanstva u Carigrad i aleksandrijskog đakona, te pristaše novog

vjerskog smjera, no umjesto toga mjesto je zauzeo monofizit Timotej, koji za careve

vladavine nije doživio nikakav znak suprotstavljanja s dvora. Postoji podatak da je car

imenovao za patrijarha Asterija, no to se ne smatra autentičnom informacijom.

Nije bilo lako održavati kopnene veze između Etiopije i Egipta. Od Dioklecijanove

vladavine u Egipat su počele provale Blemijaca, koji su živjeli iznad prvog katarakta u

neposrednom susjedstvu Egipćana i Nubijaca, čiji se teritorij prostirao južno od Blemijaca, a

graničili su s Etiopijom. Kada je 450 Nestorije protjeran u oazu u gornjem Egiptu, jedno je

vrijeme proveo u zarobljeništvu Blemijaca. Car Anastazije I u pismu perzijskom caru Kavadu

spominje da ratove koje vodi protiv Brojnih barbara, među kojima i s Blemijcima nisu nimalo

bezazleni. Ulomci junačke poeme o ratu s Blemijcima sačuvane na papirusu pod naslovom

Blemiomahija se gotovo sa sigurnošću mogu datirati u 5. st. Poema spominje guste falange

Blemijaca. Na osnovu dokaza i navedenog papirusa francuski znanstvenik P Jouguet period

od 3. st. do Justinijanove vladavine naziva razdobljem Blemijskog terora.

Vjerojatno su za Justinove vladavine Blemijci zadavali briga Gornjem Egiptu.

Papirusi navode da su se građani Tebaide obratili za pomoć i zaštitu Flaviju Marijanu, vojvodi

Gornjeg Egipta od nekog Kollouthosa. Očigledno je riječ o poganinu koji je potakao Blemijce

na pljačkaške pohode protiv Tebaide. U drugoj molbi obraćaju mu se građani Antaiopolisa

zbog strogosti stratega Florentina, koji je pozvao Blemijce da opljačkaju njihov grad.

Hvalisavost i taština malih moćnika Blemijaca i Numiđana bila je nevjerojatna.

Jedan od njih, Siliko, je sastavio natpis na grčkom u kojem se naziva kraljićem Nubijaca i

svih Etiopljana koji su se s Blemijcima borili protiv Rimljana, a Bog im je dao da pobjede i

osvoje gradove. Bury navodi da su njegove riječi dostojne Atile ili Timura Lenka. On piše da

postavši kraljićem nije zaostajao za drugim vladarima, već da je prednjačio među njima. Bio

je lav u donjim zemljama i koza (medvjed?) u gornjim. Drugim vladarima koji se s njim bore

neće dati odmora dok mu se ne pokore. Blemijci i Numiđani su za Justinove vladavine bili

pogani, no preobratili su se na monofizitizam za Justinijanove i Teodorine vladavine.

Opasnost je od Numiđana i Blemijaca bila toliko velika na bizantskoj granici u

Gornjem Egiptu da je car tolerirao slavljenje starih poganskih obreda u Izidinom hramu na

otoku Philae u Nilu. Prokopije navodi da je Dioklecijan odredio da im se plaća danak pod

uvjetom da ne napadaju i pljačkaju područje carstva. Uz to je odabrao otok u Nilu kod grada

Elefantine i sagradio snažne utvrde i hramove s oltarima za barbare i Rimljane sa barbarskim i

rimskim svećenicima. Učinio je to jer je smatrao da će se diobom svetinja lakše uspostaviti

prijateljstvo između barbara i Rimljana, a u skladu s tim je i otok prozvao Philae. Prokopije

navodi da su barbari i u njegovo vrijeme obitavali u svetištima.

Još su za Justinove vladavine Blemijci i Numiđani nastavili štovati Izidu, Ozirisa i

Prijapa u udaljenim dijelovima carstva. Justin je tolerirao ovakav razvoj događaja, no

Justinijan je poslao Narzesa da razori svetišta, uhiti svećenike i njihove svete slike pošalje u

Carigrad. Osrednji egipatski pjesnik iz 6. st. Kopt Dioskoros sin Apollov je napisao:

„Neće se više vidjeti Blemijce ni Saracene, oči se više neće bojati prizora ubojitih

pljačkaša, jer božanski mir cvao je svugdje i svakome.“

Kada je car odlučio poduprijeti etiopskog kralja Elesboasa u njegovu pohodu na

južnu Arabiju, važnu ulogu u tom planu su igrali Nubijci i Blemijci, jer je upravo carsku

vojsku u Etiopiju planirao poslati preko njihova teritorija. Car je zapravao djelovao

posredstvom aleksandrijskog patrijarha Timoteja. Kada je on primio careve upute, dojavio je

kralju da je u pripremi vojska od Blemijaca i Numiđana, koja će sudjelovati u planiranom

pohodu.

Preko bizantsko – etiopskih odnosa može se saznati više o Etiopiji, u kojoj je

kršćanstvo prihvaćeno još u 4. st. Nakon arapskog osvajanja Abesinija je posve nestala s

povijesnog obzora. Gibbon je napisao:

„Okružena sa svih strana neprijateljima svoje vjere, Etiopljani su usnuli 1000-

godišnji san zaboravivši na svijet, koji ih je zaboravio. Probudili su ih Portugalci kada su

oplovili rt Dobre Nade, stigli u Indiju i na Crveno more kao da su pali s dalekog planeta u (16.

st.).“

Etiopske „ovce“ su tada napale hijene sa zapada kako kaže narodna himna. U Pjesmi

o Rolandu Etiopija je prokleta zemlja, dok U Danteovoj Božanskoj komediji Etiopija je puna

zmija. Abesinija ili Etiopija bila je poznata i kao država Aksum po njihovom glavnom gradu

Aksumu. Etiopija se na sjeveru protezala do Suakima, na zapadu do doline Nila, a na jugu do

somalske obale. Luka Adulis je udaljena 12 ili 15 dana puta od Aksuma gdje boravi kralj.

Politički uvjeti u Kraljevstvu Aksum nisu bili stabilni u 6. st. zbog problematičnih

susjeda. Na sjeveru se prostirala Nubija, ni Himjariti u Jemenu u južnoj Arabiji na istoku

preko tjesnaca nisu uvijek bili miroljubivi susjedi. Za mirnih razdoblja obje su države

međusobno trgovale, a do rata je za Justinove vladavine došlo upravo zbog kontrole

jugozapadne Arabije, kojom je prolazio trgovački put. Kršćanske misije su dugo bile aktivne

u Jemenu, a znalo se da kršćana ima među Himjaritima. Najvažniji kršćanski centar u južnoj

Arabiji i prije pokolja je bila zajednica u Nagranu ili Najranu. Jakov iz Saruga je umro 521

godine, je godinu dana prije smrti pisao himjaritskim kršćanima i tješio ih da ih Rimljani koji

mirno žive pod svojim kršćanskim vladarima slave njihov slavni život. Jemen međutim nije

bio isključivo kršćanski, jer je bilo zastupljeno poganstvo i židovstvo. Kršćanstvo je bilo

dobro zastupljeno, a H. Gregoire je u pravu kada navodi da je kršćanska crkva bila snažna i

dobro organizirana na Arapskom poluotoku a to je bila himjaritska crkva, kršćanski centar u

Himjaru i posebice Nagran.

Car je u to doba bio zaštitnik kršćana i zainteresiran za razvoj trgovačkih veza s

Etiopijom, a preko nje i s južnom Arabijom, a posebno je bio zainteresiran za rat Etiopije i

Himjaritskog Kraljevstva jer je cilj toga bio pridobiti arapska plemena za rat protiv Perzije.

Na sjeveru su se borili Lahmidi i Gasanidi za Perziju i Bizant, a oba su carstva htjela što je

više i dalje moguće proširiti svoj utjecaj na Arapskom poluotoku. Bizant je htio zaustaviti

perzijski prodor na Arapski poluotok preko Abesinije, a strah se pokazao opravdanim jer su

Perzijanci 570 – 572 osvojili Jemen.

U Abesiniji je tada vladao čovjek čije ime bizantski izvor različito navode. Njegovo

izvorno ime na etiopskom je Els Atzbeha. Kozma Indikoplov ga naziva Ellatzbaas, Prokopije

ga navodi kao Hellestheaeus, Malala Elesboas, Nonnosus i Teofan, a Martyrium Arethae

Elesbas. Koristit će se naziv Elesboas. Neki ga izvori nazivaju Caleb, a to ime se navodi i u

etiopskom prijevodu Acta Arethae.

Njegov je neprijatelj bio Dhu Nuwas, kojeg grčki tekst Martyrium Arethae navodi

kao Dounnas, pa tako i njega navode različitim imenima. Među njima je i ime Masruk. Ime

Masruk spominje u himni Ivana Psaltera, a do nas je došlo u sirijskoj verziji Jakova iz Edesse.

Potvrđuju ga i spomen u Nestorijskoj povijesti ili Kronici iz Seerta, te knjiga Himjarita na

sirijskom jeziku. On je bio židovske vjere, a njegovo pismo je pročitano u Ramalahu pred

bizantskim poslanicima.

Središnji događaj koji je izazvao rat bio je pokolj kršćana, koji je izvršio Dhu Nuwas

u listopadu 513 u utvrđenom gradu Nagranu, koji je bio njihova utvrda u južnoj Arabiji. Iako

je obečao da će poštedjeti stanovnike ako se predaju, ljut zbog njihovog odbijanja da pređu na

judaizam, pobio ih je preko 300. Među ubijenima najistaknutiji je emir plemena Harith ibn

Kilab, kojeg grčki izvori nazivaju Areta. Progoni su zahvatile i druge regije Himjaritskog

Kraljevstva, pa se spominje palež crkava i mučenike u glavnom centru južne Arabije Zafaru

(Tafaru), Hadramautu i Maribu. Masakr je izazvao strašan šok u susjednim državama. Čak

tisuću godina poslije toga ruski izvor iz 16. st Stepenmaya Kniga spominje priču kako je na

prijevaru grad Nagran zauzeo Židov Dunas i pobio Aretu i njegove drugove, te ga uspoređuje

s bezbožnim tatarskim kanom Tohtamišem, koji je lukavstvom zauzeo Moskvu.

Justinov veleposlanik za al-Mundahir je po povratku izvjestio cara o pokolju u

Nagranu. Prema arapskom izvoru etiopskog kralja je o pokolju izvjestio stanovnik Nagrana,

koji ga je izbjegao, a kao dokaz je ponio poluizgoreno Evanđelje. Molio je kralja i

abesinijskog biskupa Eupremija da zarate s Dhu Nuwasom i tako pomogne kršćanima. Kralj

je imao vojsku, no ne i mornaricu pa se obratio za pomoć caru preko aleksandrijskog

patrijarha Timoteja poslavši mu pismo i poluizgoreni primjerak Evanđelja.

Car je poslao pismo monofizitu Timoteju, koje je sačuvano u Martyrium Arethae.

Car piše patrijarhu da otpiše kralju da obavezno zarati i uništi neprijatelje zakona na čelu s

kraljem. Patrijarh je odmah sazvao sastanak egipatskog klera i redovnika, koji su razmotrili

stanje slijedeći carsku zapovijed. Potom je napisao kralju da smjesta zarati na Himjarite, a ne

učini li to prijeti mu gnjev Božji. Uvjerio je kralja da će car preko bizantskih gradova

Beronice na Crvenom moru i Kopta na Nilu poslati vojsku Numiđana i Blemijaca u pomoć

cestom preko pustinje. Nema podataka o bizantskoj ekspediciji s obečanom pomoći, ali je

sigurno da je car poslao mornaricu za prevoz trupa u južnu Arabiju. Radilo se o trgovačkim

brodovima, kojih je bilo mnogo u Crvenom moru i Indijskom oceanu. Arapski izvori to

potvrđuju i spominju da je car poslao mornaricu. Glavno mjesto okupljanja brodova bila je

luka Gabaza, blizu etiopske luke Adulis. Zimi 524/525 bilo je spremno 70 brodova. Kada je

zima i loše vrijeme završilo, flota je krenula u proljeće nakon Duhova tj. 18. svibnja. Justina

su na akciju potakli politički i ekonomski interesi uz jasnu želju da pomogne Abesiniji i kao

zaštitnik kršćana. Zajednički kršćanski interes povezao je monofizitskog patrijarha Timoteja s

carem, a etiopskije kralj i sam bio monofizit.

Etiopski kralj je u dva pohoda konačno porazio Dhu Nuwasa i zauzeo himjaritsku

prijestolnicu Tafar (Zafar), te ubio Dhu Nuwasa, posljednjeg himjaritskog vladara. Prema

legendi kralj je vidjevši što se zbilo s njegovom državom, jurnuo na konju u valove i nestao u

moru. Time je završilo razdoblje neovisnog Jemena. Etiopija je postavila novog vazalnog

vladara Esimifaja, a kršćani su ponovno dobili slobodu vjeroispovjesti. Kralj Elesboas ostao

je prema Žiću Svetog Gregentija u Jemenu tri godine zauzet obnovom crkava i gradnjom

crkava u raznim gradovima. Vjerojatno je tada aleksandrijski patrijarh poslao redovnika

Gregentija za biskupa u Tafaru, prijestolnici okupiranog Jemena. On se radio na Balkanu u

Dardaniji (Meziji). Navodno je izdao sačuvani zakonik u ime kralja Abrama, no ne priznaju

mu svi autentičnost.

Nakon pobjede kralj je poslao sva visoka dužnosnika i 200 ćlanova izaslanstva u

Aleksandriju da preko augustala u Aleksandriji Licinija obavijesti cara o rezultatima rata. Rat

je rezultirao zbližavanjem dviju država, a Justin je zapamćen u etiopskoj tradiciji, a spominje

se u knjizi Kebra Nagast (Slava kraljeva).

Krajem 13. stoljeća u Abesiniji je na vlast stupila nova dinastija, koja je tvrdila da

vuče podrijetlo od Meneliks, sina Salomona i kraljice od Sabe. Kako bi se opravdala ta

tvrdnja i proslavila nova dinastija sastavljena je knjiga Kebra Nagast, jedno od najvažnijih

djela egipatske književnosti sastavljeno između 1314 i 1322 godine. Knjiga sadrži zbirku

legendi velike važnosti. Solomonska dinastija je iskoristila legendu prema kojoj su Etiopljani

bili izabrani narod, a Etiopija je prva među kršćanskim kraljevstvima čak ispred Bizanta jer

njome vlada starija dinastija, pa jedino s njim može ravnopravno dijeliti vlast nad zemljom.

Uz to su zamjerali carevima da su obnovili herezu tj. kalcedonski nauk.

Prema Slavi kraljeva u Svetoj Sofiji u Carigradu je sklopljen ugovor o podijeli

zemlje između dviju carstava. Carigradski nadbiskup Domicije je našao ispravu prema kojoj

cijeli svijet pripada Etiopiji i Bizantu. Potom se spominje progon kršćana u Nagranu. U knjizi

se spominje i car Justin i dogovor s etiopskim kraljem za uništenje Židova protiv kojih bi oba

carstva trebala zaratiti, a potom bi se uspostavilo Kristovo Kraljevstvo, koje bi potrajalo do

dolaska Antikrista. Tada bi se oba cara srela u Jeruzalemu, razmjenili darove i podijelili

Zemlju, te će obojica nositi naslov etiopskog cara.

Ovaj ulomak iz knjige je važan jer govori koliko je dubok dojam ostavila Justinova

vladavina na abesinijsku povijest. Kada je na vlast stupila Solomonska dinastija u 13. st.,

abesinijski pisci su se vratili izvorima političke moći tvrdeći da je njihov izvor u podijeli

svijeta između kralja Kaleba i Justina I. Nešto slično se dogodilo i u Rusiji, koja se u 16. st.

proglasila trećim Rimom.

JUSTIN I SLAVENI

Vladavina Justina I vrlo je važno razdoblje u odnosima između Bizanta i Slavena.

Rusija je sačuvala poseban odnos prema Bizantu, a posebno je takav odnos bio jak u vrijeme

carstva, kada se razvija panslavistički pokret. Korjakov kaže da tko o Bizantu govori s

prijezirom, otkriva vlastito neznanje, dok istaknuti moskovski sveučilišni profesor Granovski

piše da su Rusi od Bizanta preuzeli civilizaciju i vjeru, te ističe obvezu istraživanja pojave,

koja ih je toliko zadužila.

Moderni ruski povjesničari su se okrenuli Fallemerayerovoj teoriji, koji je tvrdio da

današnjiGrci nemaju veze s antičkim Grcima, već su ih zamijenili Slaveni. Rusi su do 1898

odbacivali ovu teoriju, a sovjetski povjesničari su joj posvetili dosta pažnje zbog važnosti

povijesti utjecaja Slavena na Bizant.

U 6. st. Slaveni su pod svojim imenom izvršili invaziju na Bizant. Prvi put Slaveni se

spominju u teološkim pitanjima i odgovorima, koji se pripisuju Cezariju iz Nazijanca,

mlađem bratu teologa Grgura. Zapis potječe s kraja IV ili početka V st., a Slavene smješta u

Dunavsku regiju. Ovaj bi podatak značio da su Slaveni ranije došli barem na sjeverni dio

Balkana.

Rusko-bugarski znanstvenik Drinov je 1872 godine na osnovu geografskih i osobnih

imena na Balkanskom poluotoku postavio teoriju o početku naseljavanja Slavena na poluotok

u kasnom 2. st. Nisu je prihvatili mnogi znanstvenici, ali jest bugarski povjesničar Šišmanov

1897 godine, a podržavaju je i sovjetski znanstvenici. Dokazano je da su Anti bili u srodstvu

sa Slavenima.

Na osnovi topografskih, lingvističkih i povijesnih dokaza, koji se odnose na Balkan,

naseljavanje Slavena je moralo početi prije 6. st. No tada su počeli prodori Slavena i drugih

barbara preko Dunava u balkanske provincije Carstva. Stoga Bury nije u pravu kada tvrdi da

je trajno slavensko naseljavanje Balkana počelo tek dvadeset godina nakon smrti cara

Justinijana. Slaveni su prodirali u 6. st., a zajedno sa Slavenima naseljenim tamo već ranije su

stvorili moćni slavenski blok, koji će odigrati veliku ulogu u budućnosti jugoistočne Europe.

Slavenski prodori na Balkan su povezani s propašću Atiline Hunske države nakon

njegove smrti 453. godine. Mnoga plemena, a među njima Anti i Slaveni, su stekli slobodu.

Među brojnim narodima, koji su pustošili poluotok spominju se i Geti, za koje Teofilakt

Simokata na početku 7. st. navodi da je to drugi naziv za Slavene.

Počeli su prodori i pustošenja naroda na području carstva, koji su služili i kao

pomoćna carska vojska. Među njima se ističu Slaveni, koji su još i prije dolaska Justina na

vlast naselili balkanske carske provincije, Grčku, a 517 godine su prodrli do Termopila. Radi

zaštite car Anastazije je podigao Dugi zid od Mramornog do Crnog mora 40 milja zapadno od

prijestolnice. Zid nije mogao zaštiti Carigrad, dok je Balkan ostao posve nezaštićen. Stanje su

pogoršali i potresi za Anastazijeve i Justinove vladavine što je pojačalo pustošenje i olakšalo

prodore.

Obrana Balkana je i ranije bila loša. Nije bilo vojske na granicama carstva, već je

obrana povjerena federatima, čiji su suplemenici i pustošili Balkan. Bury ističe stalnu neslogu

između vojne i civilne vlasti u Traciji, koja je bila izložena provalama barbara. Najbolji

primjer neorganiziranosti je Vitalijanov ustanak, kojeg neki izvori smatraju Skitom, Gotom ili

Getom, a možda je bio i Slaven, iako mu ime nije tog podrijetla.

Najrazorniji prodor se zbio 517 godine, a da bi pokazao razornost invazije, komes

Marcelin se poziva na odlomak iz Jeremije. Geti, pod čim se misli na Slavene, su 517 godine

opustošili Makedoniju i Tesaliju, te prodrli do Termopila. Car Anastazije je poslao novac za

otkup zarobljenika, no svota nije bila dostatna, pa su neki pogubljeni pred zidinama gradova.

Mnogi su poznati povjesničari poput Uspenskog Niederlea, Levčenka zastupali tezu da se

Slaveni prvi put pojavljuju na Balkanu za Justinove vladavine.

Prokopije spominje sukobe sa Slavenima u svom Gotskom ratu. Navodi da su u

četvrtovoj godini Justinijanove vladavine 531 Anti, Huni i Slaveni više puta prešli Dunav i

nanijeli veliku štetu Romejima. To govori da je takvih napada bilo i za Justinove vladavine i

da su i prije toga Slaveni prelazili granicu. U Tajnoj povijesti navodi da su od stupanja

Justinijana na tron Slaveni i Anti svake godine pustošili Ilirik i Traciju. Ovaj ulomak

neizravno podupire i ranije provale Slavena

U Gotskom ratu navodi da su Romeji pitali Slavene kakve su im namjere bile kada su

prešli Dunav, a Slaveni su potvrdili da žele zauzeti Solun i gradove oko njega. Car je,

saznavši za to, naredio Germanu da odgodi pohod na Italiju i da odbije napad Slavena svim

snagama radi obrane gradova. Slaveni su saznali da je German u Sardici, jer ga je Justinijan

ranije imenovao strategom (zapovjednikom) Tracije pa su se uplašili jer je ranije porazio do

nogu Ante kada su napali teritorij carstva, čime je stekao veliki ugled u njihovim očima.

U izvorniku se navodi da je German za Justinove vladavine porazio Ante, no prvi

redaktor cjelokupnog Prokopijevog djela Maltretus je u 17. st. ispravio navodnu grešku jer

Prokopije opisuje zbivanja iz Justinijanove vladavine, a taj su ispravak prihvatili i drugi.

Stoga je potrebnu tu grešku ispraviti. Dakle za Justinove vladavine je počelo prodiranje

Slavena na Balkan što će imati velikih posljedica.

Iako su nanijeli velike štete i često provaljivali u carstvo, Slaveni se ne spominju u

njegovom trijumfalnom naslovu prilikom obraćanja Senatu 534 godine kada je izašlo novo

izdanje kodeksa. U naslovu se spominju svi narodi s kojima je ratovao. Kršćanski car

Justinijan cezar Justinijan Alemanski, Gotski, Franački, Germanski, Antski, Alanski,

Vandalski, Afrički. Anti su čini se bili poznatiji od Slaveni u Justinijanovo vrijeme.

JUSTIN I BOSPOR

Sjeverna granica nije bila ograničena samo na tok Dunava i Save, već se na istoku

širila na sjever Crnog mora i Krim. Tamo je stanje bilo složeno. Od kraja 5. st. Huni su

zauzeli područje stepe na Krimu. Prokopije navodi da u 6. st. područje od Bospora

(Panticapaeum) na istoku tjesnaca do Hersona na zapadu poluotoka sve drže barbari Huni.

Oni su podredili i grad Bospor, no on nije bio razoren kako neki znanstvenici tvrde.

Bizant je štitio svoje interese na Tauridi, te svojih saveznika i vazala planinskih Gota,

pa nisu mogli prihvatiti dominaciju Huna u stepama Krima. Planinski Goti su ostali na Krimu

nakon invazije Rusa na današnju južnu Rusiju i bili su odsječeni od ostatka Germana. Krajem

5. st. centar tzv. Gotije je bio Dory. Prokopije navodi da su Bosporci sami priznali vlast

carstva, a razlog nije poznat. Zajednička opasnost od Huna povezala je Gote i Bizant. Goti su

uvidjeli da su preslabi da bi se obranili, pa su priznali vlast carstva i postali njihovi saveznici i

vazali.

Justin je poslao nećaka pokojnog cara Anastazija Proba da podmiti Hune kako bi

pomogli Iberijcima, no misija nije bila uspješna. Tek će Justinijan iskoristiti unutarnji sukob

među Hunima da zauzme Bospor i počne obnavljati stare i graditi nove utvrde na Krimu.

JUSTIN I HUNI

Nebitno je koji je ogranak Huna vladao krimskim stepama u 6. st. Kulakovski ističe

da su to bili Onoguri, a Gerard i Vernadski vjeruju da se radilo o Kutrigurima. Izvori 5. i 6. st.

navode da Huni nisu bili jedinstven narod već da im je pripadalo više plemena hunskog

podrijetla, a gdje se ubrajaju i Bugari. U 6. st. u stepama današnje južne Rusije oko Azovskog

mora (Maeotis), te dijelom Krima zaposjela su hunska plemena Kutrigura i Utigura. Onoguri

su im etnički bili vrlo bliski i mogu se smatrati precima Dunavskih Bugara, a i oni su se

naselili oko Azovskog mora blizu rijeke Kuban. Najbliži susjedi na istoku u području

sjevernog Kavkaza između Crnog i Kaspijskog mora su im bili Sabiri. Oni su isto tako bili

narod hunskog podrijetla.

Bijeli Huni ili Heftaliti su zazuzeli Horasan od Sasanida i pregazili sjevernu Indiju, te

su osnovali veliko carstvo, koje se protezalo južno od Kaspijskog mora, a kratkotrajno do

obala Gangesa. Kuzma Indikoplov piše d sjeverno od Indije žive Bijeli Huni, a kroničar iz 6.

st. Teofan iz Bizanta izveo je ime Eftalita od imena vladara Eftalana. Prokopije navodi da se

Bijeli Huni ne miješaju s drugim Hunima jer s njima ne graniče, a niti su nomadi poput njih,

već naseljavaju znatnu zemlju.

Huni su igrali važnu ulogu za Justinove vladavine, jer su kroz kavkaske prolaze

napadali Iberiju i Laziku. Zbog vitalne važnosti ovog područja za Bizant i Perziju obje su

države htjeli zavladati tim dvjema državama, a kada bi zaratili počeli bi tražiti pomoć Huna,

koji su igrali važnu ulogu u ratnim operacijama, a sudjelovali su kao pomoćne trupe u

bizantskoj vojsci. Krajem Justinove vladavine u Iberiju je poslan general Petar da se bori na

strani iberijskog kralja Gurgena protiv Perzije, a u njegovoj je vosjci bilo Huna. Spomenuta je

prijetvornost hunskog kralja Zilgibija, te neuspjela Probova misija.

U Životima Svetaca Ivan iz Efeza spominje Hune koji su za vladavine Anastazija,

Justina i Justinijana pustošili istočne provincije do Eufrata i uznemiravali pustinjake. Navodi

učestalost provala i pustošenja istočnih provincija, koje su najvjerojatnije izvršili Hefraliti u

razdoblju do 515 – 531 – 535). Uz to su bizantski neprijatelji bili i Sabiri. Oni su napadali

Laziku i Iberiju kroz prolaz Daryal, koji Prokopije naziva Kaspijskim vratima. Stoga je onaj

tko je nadzirao Kaspijska vrata nadzirao mir i sigurnost oba carstva. Sabiri su 515 opustošili

pontske provincije i poharali Kapadociju, a i Zilgbi je bio Sabir.

Bijeli Huni su bili zakleti neprijatelji Perzijanaca. Perzijski car Peroz (Firuz) je 484

pretrpio sramotni poraz u bitki, u kojoj je izgubio život. Njegov brat i nasljednik Volagaz ili

Balas kako su ga zvali Bizantinci morao je plaćati danak Heftalitima dvije godine. Car Kavad

je vladao za Justinovog života uspostavio je s njima bolje odnose. Sklonio se kod Bijelih

Huna 487 nakon neuspješnog pokušaja da dođe na vlast. Nakons gubitka vlasti 498 je u njima

našao saveznike, koji su mu pomogli da se vrati na vlast. Kada je Carstvo Heftalita oslabilo,

zaratio se uspješno s njima 503 – 513 godine. Heftaliti više nisu predstavljali opasnost za

Perziju. Polovinom 6. st. njihovu su državu srušili Turci, koji su utemeljili svoje carstvo.

Prokopije je razumio ulogu Heftalita. Znao je da nikad nisu napali Bizant osim kada

su to činili i Perzijanci. Heftaliti, koje spominje Ivan iz Efeza su prešli granicu s perzijske

strane.

6.

JUSTIN I ZAPAD

Na zapadu Europe i u sjevernoj Africi su se nalazile države Germana: Franačka,

Vizigotska, Burgundska I Ostrogotska u Europi, te Vandalska u Africi. Bizantu au najvažnije

bile susjedne države Ostrogotska i Vandalska, jer su graničile neposredno s carstvom, dok su

ostale bile predaleko i nisu igrale bitnu ulogu u političkom životu Bizanta. Posebno su se

Bizantinci zanimali za Ostrogotsko kraljevstvo jer se na njegovom teritoriju nalazio Rim i

papinsko sjedište. Grad u kojem je bilo sjedište starog Rimskog senata potakao je postepeni

razvoj ideje o pripajanju Italije Carstvu, pa je to i bio središnji interes Justinove vanjske

politike kojom je upravljao njegov nećak Justinijan.

U Italiji je vladao Teodorik Veliki. Nakon što je pogubio Odoakara, zavladao je sam

493. godine. On se morao nositi s nizom ozbiljnih i osjetljivih problema, te donositi odluke,

pa se pogled na njegov lik i djelo razlikuje u prikazu njegovih suvremenika i kasnijih pisaca.

Bogat izvor za Ostrogotsku državu sastavio je Magno Aurelije Kasiodor. On je kao kvestor

palače vodio službenu kraljevu prepisku i ostavio bogatu zbirku državnih dokumenata, koji

govore o upravi i prilikama u državi.

Kasiodor je sažeo Teodorikov program u kojem kaže:

„NEKA DRUGI VLADARI STJEČU SLAVU POBJEDAMA U BITKAMA, PLJAČKOM I

RAZARANJEM GRADOVA. NAŠ JE CILJ UZ BOŽJU POMOĆ POSTIĆI DA NAŠI PODANANICI ŽALE

ŠTO RANIJE NISU POTPALI POD NAŠU VLAST.“

Program je Kasidior idealizirao, ali zapanjuje količina ljudskosti i širina kraljeve

vizije.

JUSTIN I OSTROGOTSKO KRALJEVSTVO

Teodorikov položaj i odnos prema Carstvu je odredio car Anastazije I. Prema

dogovoru Italija je ostala dio Carstva, a Teodorik je vladao kao carev zastupnik. Stoga nikada

ne datira dokumnte po svojoj vladavini niti kuje vlastiti novac, a ne izdaje ni zakone.

Teodorikovi dekreti nisu zakoni (leges), već edicta, pa nisu mogli stvoriti nova načela niti

institucije.

Odoakaru i Teodoriku su carevi Zenon i Anastazije I dozvolili da jednom godišnje

imenuje konzula, na što je prije imao pravo zapadnorimski car. Tu je dužnost mogao obnašati

samo Rimljanin, kojeg je od 498 kralj imenovao, a do 518 Goti nisu obnašali dužnost

konzula. Goti nisu mogli ući u Rimski senat, koji je i dalje zasjedao i vršio iste dužnosti kao i

u 5. st. Rimljani su dakle u kraljevstvu obnašali civilne dužnosti, a vojne su bile isključivo

pravo Gota, koji su iimali isključivo pravo na položaj vojnika i vojnih zapovjednika. Vojskom

je zapovjedao Teodorik. Rimljani i Goti su živjeli odvojeno, a kralj nije ništa učinio da ih

poveže.

Teodorik je uzeo naslov rex, a ne rex Gothorum ili rex Romanorum. Prokopije

navodi da nije nosio ni carski grimiz ni carski naslov, već su ga barbari jednostavno zvali

kraljem kako su bili naviknuti. Vodio je i dvostruku vjersku politiku, a prije Justinova dolaska

na vlast je bio tolerantan arijanac. Kasiodor je iznio dobro poznatu Teodorikovu maksimu da

se vjera nikome ne smije nametati jer se nikoga ne može prisiliti da vjeruje u nešto protiv

svoje volje. I Anonim Valezijan navodi da isko je bio arijanac, nije napadao katolike. Shvatio

je da narod treba civilizirati, a da bi to učinio, morao ih je izložiti rimskoj kulturi.

Teodorikova skrivena namjera je bila stjecanje neovisnosti od carstva. Da bi ojačao

svoj položaj na zapadu, sklopio je niz brakova sa susjednim vladarima. Vjenčao se po drugi

put s, Klodvigovom sestrom, franačkom princezom Augofladom, a njegova je kći Teodegota

uzela za muža burgundskog prijestolonasljednika Sigismunda. Svoju drugu kćer Arevagni

vjenčao je za vizigotskog kralja Alarika II. Njegova sestra Amalafrida se udala za vandalskog

kralja Trazamunda. Uz to je Teodorikova nećakinja sklopila brak s tirinškim kraljem

Herminafridom, a kralj je posvojio i sina herulskog kralja. Anonim Valezijan navodi da je

tako sklopio mir sa susjedima. U Bizantu su shvatili da bi uspjeh Teodorikovog plana doveo

do gubitka Italije.

Veliku važnost je igrala i promjena vjerske orijentacije i sklapanje unije s papom. U

tom su se trenutku poklopili interesi pape, Rimskog senata i Teodorika. Papa i rimski senat,

koji je predstavljao rimske aristokrate, pozdravili su promjenu jer nisu bili pristaše

monofizitizma. Kralj Teodorik je želio mir s carem kako bi između ostalog, dobio carevu

privolu da za nasljednika imenuje zeta Eutarika. Odnosi između kralja i pape Hormizde bili su

izvrsni, pa je i Teodorik pomogao obnovu unije s carstvom.

Kralja je brinuo kakav će odnos zauzeti car prema arijanskoj herezi. Carstvo je tada

imalo unutarnjih problema, pa car nije htio dodatno zaoštravati prilike u Italiji. Napravio je

gestu dobre volje imenovao je kraljevog zeta Eutarika za konzula. Bio je to prvi takav slučaj u

povijesti da je Got obnašao tako visoku dužnost. Teodorik je shvatio da njegova želja da ga

Eutarik nasljedi ima osnove da se ostvari. Novi je konzul došao u Rimski senat i održao igre u

čast svog imenovanja. Te su igre kasnije održane i u Ravenni u nazočnosti kralja, a po sjaju i

raskoši nadmašile sve dotada viđeno, što priznaje i Simah Bizantinac, koji je u Rimu boravio

obavljajući posebnu misiju po nalogu cara Justina. U cirku su se vidjele divlje zvijeri iz

Afrike, koje je poslao vandalski kralj. Koliko je taj događaj bio važan za Gote govori i

činjenica, da tim događajem završava Kasiodorova Kronika. Takav se pozitivan razvoj odnosa

promijenio kada je Eutarik umro tijekom 523 godine. Eutarikova udovica je bila Teodorikova

kći Amalasunta, a kao novi nasljednik je određen njen sin Atalarik, koji je rođen 518. godine.

522. godine car se odrekao prava imenovanja konzula, dopustivši da obojicu, Boecija

i Simaha, imenuje kralj. Bio je to možda pokušaj da utješi kralja. U svakom slučaju je ova

godina bila prekretnica.

Justinov i Justinijanov Edikt protiv heretika ne spominje izričito nestorijance,

monofizite i arijance, no iako se ne spominju smatralo ih se hereticima i na istoku su počeli

progoni arijanaca. Uz vjerske razloge i bogatstvo je bilo vjerojatan razlog za progone

arijanaca, jer Prokopije navodi da su imali nečuvena bogatstva u svojim svetištima.

Nakon 523 godine počeli su oštri progoni. Arijanska svetišta su zatvarana ili

preuređivana prema kalcedonskoj dogmi. Arijanci su se morali odreći svoje vjere, gubili su

posao u javnoj službi i nisu mogli služiti vojsku. Promijenile su se i političke prilike smrću

pape Hormizde iste 523 godine. On je uživao puno Teodorikovo povjerenje, a već je njegov

nasljednik želio uspostaviti jače veze Italije s carstvom, a isto je želio i Rimski Senat.

Naravno to se tajilo, jer su te tendencije bile usmjerene protiv Teodorikove vlasti u Italiji.

Kralj je to osjećao. Justinijan je pak znao da će se s uspostavom vjerskog jedinstva i potporom

pape i senata olakšati obnovu vlasti u Italiji. Teodorik je to znao i bojao se da progoni

arijanaca ne zahvate i Italiju. Njegova vjerska tolerancija je nestala, a zamijenila ju je

sumnjičavost i nevjerica.

Kralj je poduzeo oštre mjere. Optužio je Boecija i njegova tasta Simaha za veleizdaju

i komunikaciju s bizantskim dvorom. Ovim je činom ukaljao svoju karijeru želeći Senatu

očitati lekciju, a postupio je drukčije no što je to inače radio u takvim slučajevima, jer nije

proveo temeljitu istragu. Bury navodi da je to prvi i posljednji čin nepravde nad kraljevim

podanicima.

Poniženje Rimskog Senata, koji je postao bitan element u bizantskim planovima u

Italiji, dalo je odriješene ruke carskom dvoru. 525 progoni arijanaca u Bizantu dosegli su

vrhunac, a mjere za progon objavljene su i u Italiji što je bio izravan izazov Teodoriku. Kralj

je odlučio poslati papu Ivana I da izgladi stvari i obavijesti carski dvor da će otpočeti progon

katolika u Italiji ako ne povuče mjere.

Misija je bila uspješna, no kralj je papu primio vrlo hladno, a papa je ubrzo potom

umro. Razlog je bio političke prirode. Prijateljski odnos s carem i srdačan prijem, koji je papi

priređen u Carigradu, ali i činjenica da je okrunio cara zabrinuli su kralja. Činom krunidbe

papa je priznao cara kao svog vladara i gospodara.

Teodorik je bio iznimno zadovoljan izborom novog pape Feliksa IV. Ubrzo je malo

potom, no posljednji mjeseci života bili su priprema za rat s Bizantom. Loše su vijesti stigle i

iz Vandalske kraljevine. Nakon smrti kralja Trazamunda je naslijedio nećak Hilderik.

Naginjao je katolicizmu i uspostavio je dobre odnose s Bizantom i sklopio savez protiv

Ostrogota. On je kraljevu udovicu Amalafridu, Teodorikovu sestru, optužio za urotu i bacio u

zatvor, gdje je i umrla, a njenu gotsku pratnju dao pogubiti. Teodorik se posebno zabrinuo

zbog jake vandalske flote i činjenice da sam njome nije raspolagao, a plašila ga je ideja o

povezivanju bizantske i vandalske flote. Zbog toga je uložio veliki napor i za par tjedana

raspolagao flotom od 1000 brodova. U pismu pretorijanskom prefektu Abundanciju naložio je

da se izgradi flota, koja može poslužiti za dovoz žita, a u slučaju potrebe se može preobraziti

u ratnu flotu. U drugom pismu otvoreno navodi da su neprijatelji Bizantinci i Vandali, a floti

je dao nalog da se ukotvi u Ravenni. Rat je trebao izbiti svakog časa, no nije jer je kralj umro

30. kolovoza 526. godine.

Jedino Anonim Valezijan donosi podatak da je Teodorik četiri dana prije smrti donio

edikt, kojim ovlašćuje arijance da plijene katoličke crkve, a umro je na isti dan kada se njegov

edikt ostvario. Priča se prije nekritički prihvačala kao točna. No kako Anonim Valezijan nije

sklon Teodoriku, današnji povjesničari su je odbacili. Pfeilschifter je naziva legendom, a Bury

i Romano je smatraju posve nevjerodostojnom. To i nije u skladu s Jordanovom Poviješću

Gota. Kada je Teodorik za nasljednika odredio 10-godišnjeg unuka Atalarika, savjetovao je

gotskim velikašima da vole Senat i Rimljane, i da njeguju miroljubive odnose s Bizantom.

Teodorikovi suvremenici hvale kralja. Anonim kaže da nije učinio ništa loše, a hvali

i gospodarsko stanje, te izvrsnu upravu. U zemlji je vladala sigurnost. Prokopije piše da ga je

resila muževnost i mudrost, provodio je zakone i štitio državu. Rimljani i Goti su ga voljeli i

iskreno tugovali kada je umro.

Najveći dio njegove vladavine pada za vladavine cara Anastazija I. Kada i odnosi s

carstvom nisu bili srdačni, Italiji nije prijetila opasnost, pa je Teodorik pokazao svu veličinu

svog duha: ljubav prema pravdi, vjersku snošljivost i divljenje prema rimskoj civilizaciji. U

tom je periodu položio temelje jačanja svoje moći sklapajući bračne veze sa susjednim

vladarima.Anatazije nije obračao pozornost na razvoj događaja na zapadu ne shvačajući

njihovu vaažnost. Kada je došlo do promjene vlade, Teodorik je gajio dobre odnose s vladom,

no narušili su ih Justinijanovi planovi za osvajanje Italije. Odnosi su se pogoršali s progonom

arijanaca u carstvu, a vrhunac napetosti je bilo sklapanje saveza između Carstva i Vandala.

Zadnje četiri godine bile su ispunjene strahom, opasnošću i sumnjičavošću. Kralj je shvatio da

mu prijeti opasnost, pa je izgubio strpljenje i dao pogubiti Boecija i Simaha, a i loše se

odnosio prema papi Ivanu I kada se vratio u Italiju.

Srednjovjekovna legenda o Teodorikovoj smrti kaže da je pustinjak s Lipara ispričao

prijatelju pape Grgura Velikog da je vidio bosonogo i raspojasanog kralja vezanih ruku, kako

biva bačen u krater otoka Vulkana radi ubojstva pape Ivana i patricija Simaha. Hodočasnik

Vilibald na putu u Svetu Zemlju 721 – 727 spominje da su prošli kod Otoka Vulkana, a to je

Teodorikov pakao. Na kraju kraljevog života njegov je posjed obuhvačao velika područja.

Siciliju i Italiju, Reciju, Norik, io Panonije i Dalmaciju, a na zapadu Hispaniju i Narbonensis,

koje su mu bile predate. Provansu je pripojio Italiji od Burgundije. Dakle gotovo je obnovio

carstvo na zapadu izuzev 2/3 Galije, Britanije i Afrike.

Nakon Teodorikove smrti kao regentkinja za maloljetnog Atalarika je vladala

njegova majka Amalasunta. Ona je željela očuvati mir s carem po svaku cijenu. Iz pisma se

osjeća miris rata u zraku, pa Amalasunta skreće pozornost na činjenicu da je car usvojio

Atalarikovog oca Eutarika. Poslala je izaslanstvo u Carigrad, koje je trebalo izgladiti

probleme. U tome su vjerojatno i uspjeli jer Jordan piše da dok god su oboje živjeli u miru.

Talijanski povjesničar Gaudenzi ne prihvača ovo stajalište i tvrdi da je Carstvo

zaratilo s Ostrogotima i kao dokaz navodi Kasiodorove Variae, u kojima se spominju ratovi

na početku Atalarikove vladavine. Navodi dva citata od kojih je prvi iz pisma Atalarika

biskupu Viktorinu, a napisano je vjerojatno 526. U pismu se obraća biskupu s nadama za

molitvu da Gospodin potvrdi kraljevstvo novome kralju, pokori njegove neprijatelje, oprosti

grijehe... Termin pokoriti neprijatelje je općeniti termin i ne odnosi se na stvarne ratne

operacije. Drugi citat se odnosi na Atalarikovo pismo stanovnicima Reate i Nursije gdje kaže

da onoga koga Bog štiti nema neprijatelja i da neprijatelje uništavaju dobri običaji, kojih se

pridržavaju. Međutim iz toga se ne može zaključiti da je bio u ratu.

Prokopije piše da je nakon Teodorikove smrti vlast preuzeo Atalarik. Regentkinja je

majka Amalasunta, a otac Eutarik mu jeumro. Ubrzo potom Justinijan se popeo na carski tron.

Prokopije je pratio prilike u Ostrogotskoj državi i ne spominje rat. Stoga Gaudenzijevo

mišljenje treba odbaciti. Teodorikova flota nije krenula u ratni pohod. Uzrok toga je kraljeva

iznenadna smrt i činjenica da je regentkinja Amalasunta pod svaku cijenu htjela očuvati mir.

VANDALSKO KRALJEVSTVO

Vandalsko kraljevstvo je imalo veliku važnost za Ostrogotsko Kraljevstvo i Bizant.

Vandalski kralj Gajzerik je osvojio rimsku provinciju Afriku, utemeljio Vandalsku Državu i

osvojio otoke u Sredozemlju između Španjolske i Italije, a umro je 477. Svećenik Salvijan iz

Masilije je suvremeni pisac i ističe ekonomsku važnost vandalskog osvajanja: Vandali su

prekinuli pomorske puteve, osvojili fiskalne žitnice Sardiniju i Korziku i zauzeli samu Afriku.

Vandali se nisu zaustavili samona tome, već su krenuli u gusarske pohode i pljačke daleko na

istok. Najpoznatiji pohod se zbio 455 kada su Vandali napali Rim i 14 dana ga pljačkali.

Prokopije navodi da su pljačkali Ilirik, većinu Peloponeza i ostatak Grčke, te sve otoke ispred.

Nestorije iz progonstva u Egiptu u svojoj autobiografiji spominje da su velliki otoci

Sicilija i Rodos, te mnogi drugi pa i sam Rim plijen barbarskih Vandala.

Velika država koja je posjedovala Afriku i najvažnije i najbogatije otoke u

Sredozemlju je bila važna i Ostrogotima i Carstvu. Kralj Gajzerik je sina i nasljednika Eurika

(477 – 484) vjenčao za Eudociju, kćer zapadnorimskog cara Valentinijana III, pa je kralj

Hilderik bio Valentinijanov unuk. Teodorikova sestra Amalafrida se vjenčala za vandalskog

kralja Trazamunda (496 – 523).

Treći vandalski kralj Guntamund (484 – 496) je sa sumnjičavošću gledao bilo na bilo

kakve odnose između Rimljana i Carstva. U to je vrijeme živio osrednji pjesnik Drakoncije,

koji je bio najznačajniji pjesnik onog doba. U pjesmi koja se nije sačuvala jvalio je

neimenovanog rimskog cara, a najvjerojatnije je to bio zenon. Kada je kralj saznao za to,

pjesma je prerasla u političko pitanje. Zbog uvrede kralja kojeg nije hvalio već cara, koji mu

nije bio vladar bačen je s obitelji u tamnicu i posjed mu je oduzet. U novoj pjesmi se pokajao

zbog pjesme i molio pomilovanje. Pomilovanje ipak nije dobio.

Za vladavine kralja Trazamunda odnosi između Kartage, Ravene i Carigrada su bili

zadovoljavajući. Trazamund je zamolio Teodorika za ruku njegove kćeri, a on je pristao i uz

nju poslao još tisuću istaknutih Gota da joj služe kao tjelesni čuvari, te brojnu pratnju, pa je

broj ratnika narastao na pet tisuća. Prema Prokopiju je Trazamundje stoga bio najjači

vandalski vladar. Kralj je zauzvrat poslao brojne divlje životinje za proslavu imenovanja

konzula Eutarika u Rimu. Prokopije navodi da je bio u posebno dobrim odnosima s carem

Anastazijem. Justin je izvjestio papu da je radi uređenja položaja katoličkog svećenstva u

Vandalsku Kraljevinu poslao veleposlanike. Poticao je književnost, a pjesnik Florentin je

njemu u čast i Kartagi napisao panegirik.

Kada je na vlast došao Hilderik, koji je i sam prešao na katoličanstvo, odnosi su

postali srdačni, a kralj je sve više naginjao prema Carigradu. No proporcionalno tome su

zahladili odnosi s Teodorikom, posebno nakon zatočenja njegove sestre i sklapanja vandalsko

– bizantskog saveza.

Vandali su stvorili neovisnu državu o Bizantu, a vodili su i neovisnu vjersku politiku

progoneći katoličko svećenstvo. Posjedovali su i vrlo jako mornaricu pa su zbog stalnih

pljački predstavljali veliku opasnost za carstvo. S dolaskom Hilderika Vandali su postali

saveznici, a njihova mornarica je važna potpora Bizantu. Sklopljen je savez protiv Teodorika,

no on nije bio dugog vijeka. Vandali i Ostrogoti su dijelili istu arijansku vjeru, a između njih

nije bilo razmirica ni teritorijalnih pitanja. No s promjenom vladara došlo je do narušavanja

dobrih odnosa. Pfeischifter navodi da je takva kratkovidna politika dovela do propasti obaju

država.

BURGUNDSKO KRALJEVSTVO

Burgundi nisu graničili s carstvom. Njihovo drugo kraljevstvo je utemeljeno 443 u

Sapaudiji (Savoji) južno do Ženevskog jezera, na prostoru koji im je dodijelio rimski

upravitelj. Kralj Gundobad je bio arijanac i u dobrim odnosima s carstvom, a nasljednik

Sigismund je prihvatio katoličanstvo. On je bio servilan prema carstvu, ne uviđajuči činjenicu

da je carstvo predaleko da bi mu pomoglo od Franaka, koji su ga ugrožavali. Zbog istog

razloga nije sklopio savez s Ostrogotima koji su mu bili prirodni saveznici protiv Franaka.

Bečki biskup Avit je preobratio Sigismunda i napisao je pismo caru u ime kralja u

kojem stoji

„IAKO SE ČINI DA VLADAMO SVOJIM NARODOM, VJERUJEMO DA SMO SAMO VAŠI

RATNICI... NAŠA DOMOVINA JE VAŠA ZEMLJA. ... VIŠE UŽIVAM SLUŽEĆI VAM NEGO VLADAJUĆI

NARODOM.“

Kada je vijest o tako dobrim odnosima između dviju država došla do Teodorika,

zabrinuo se i zabranio burgundskom glasniku da preko Italije dođe u Carstvo. Dobri odnosi su

se nastavili i kada je car Justin došao na vlast. Zbog napetih odnosa s Teodorikom, konzulstvo

Eutarika nije bilo priznato. Franci su 523 godine zauzeli dio Burgundije i zarobili kralja i

obitelj, a Teodorik je zaposjeo jedan dio Burgundije. No s tim niti s daljnjim ratovima među

germanskim državama Bizant nije imao nikakve veze.

7

GOSPODARSKE PRILIKE U CARSTVU ZA JUSTINOVE

VLADAVINE

Gospodarsko stanje u Bizantu je bilo loše zbog više razloga. Stalne barbarske provale

na sjeveru – Balkanu, arapsko – perzijski sukobi na granici na istoku u Siriji i Mezopotamiji,

a uz to i prirodne katastrofe potresi, požari i poplave, koji su posebice pogodili cijwlo

područje smatra i mogu se smatrati najvažnijim uzrokom slabljenja gospodarstva. Na jugu, na

području Crvenog mora i Indijskog oceana, a uzrok je bio jačanje perzijske trgovačke flote i

himjaritsko – etiopski rat u južnoj Arabiji, koji jke prekinuo redovne trgovačke puteve između

Sredozemlja i južnih mora. Mnogo je novca otišlo na obnovu gradu i pomoć stradalom

stanovništvu, ali i na izgradnju novih građevina, posebice crkava i priređivanje sjajnih igara

npr. kada je 525 Justinijan preuzeo konzulsku dužnost. Stoga novac koji je car Anastazije

ostavio u riznici, nije bio dovoljan za sve navedene potrebe.

PRIRODNE KATASTROFE

Za Justinove vladavine je carstvo pretrpjelo teške unutarnje probleme i katastrofe,

koji su se odrazili na gospodarstvo ie konomsku stabilnost. Gospodarstvo je bilo na

koljenima, a država u financijskim poteškoćama. Ni krajem njegove vladavine nije došlo do

oporavka. Uz to su se nastavile provale na Balkanu, koje su trajale i za njegovih prethodnika,

a bilo je problema i na istoku, gdje su probleme stvarali Perzijanci i neka arapska plemena. Za

Justinove vladavine državu je pogodio niz prirodnih katastrofa.

Potresi su pogodili cijelo područje carstva. Antiohiju u Siriji, treći grad po veličini u

Carstvu iza Carigrada i Aleksandrije je 29. svibnja 526 pogodio razorni potres. Opis potresa

ostavio je kroničar Ivan Malala. On je živio u gradu i vjerojatno svjedočio potresu.

Na dan potresa konzul je bio Olibrije i grad je vrvio ljudima jer se slavilo Uzašašće

Gospodina. Potres je iznenada pogodio grad i prema svjedočenju Malale sve su zgrade bile

oštećene, a izbio je i veliki požar, pa su mnoge zgrade izgorjele i srušile se. Poginulo je

između 250.000 – 300.000 ljudi. Pojavili su se pljačkaši, koji su otimali tuđu imovinu.

Pobožni Malala za nesreću krivi grijehe Antiošana, koje je Bog kaznio potresom. Pljačkaši su

umrli groznom smrću i na amrti ispovjedili grijehe. U nesreći je poginuo i patrijarh Eufrazije.

Prema PseudoZahariji je pao u plamteći vosak u kotao, a prema Kronici iz Edesse stradao je

pod ruševinama kuće. Velik broj nepokopanih tijela zaprijetio je epidemijom zaraznih bolesti.

Trebalo je mnogo novca za raščišćavanje ruševina, a još i više za obnovu grada. Novi

patrijarh Efraim je izgradio i posvetio novu crkvu, no Antiohija se nikada više nije oporavila

od strašnog potresa. O razaranjima svjedoče i nalazi arheologa. Prije ovog potresa i požara

grad je poharao požar, koji je uništio jedan dio grada, te je postradalo mnogo ljudi.

Posredovanjem patrijarha car je poslao novčanu pomoć. Isti je potres nanio štetu gradu

Seleukiji, antiohijskom predgrađu Dafne, te području 20 milja od grada. Car je doznavši za

nesreću tugovao i otkazao sve svečanosti. Poslao je komesa Karina s pet centenarija zlata

kako bi počela obnova, te je dao upute patricijima Foki i Asteriju da spase unesrećene i

obnove vodovod, javna kupališta, mostove i gradske građevine. Zanimalo ga je tamošnje

stanje jer je dugo živio u gradu za rata protiv Perzije.

Na početku Justinove vladavine potresi su pogodili i Balkan. Svoj rodni grad Dirahij

(Drač) u Epiru je car Anastazije ukrasio mnogim lijepim građevinama, među kojim i

hipodromom je teško stradao, kao i Korint, Pompioupolis u Miziji, gdje je pola grada

progutala zemlja, Anazarb u Kilikiji. Justin se pobrinuo za unesrećene i obnovu grada. Potres

je pogodio i prijestolnicu, ali nije bilo znatne štete.

Edesu je 22. travnja 525 pogodila razorna poplava, a svjedočanstvo o tome donosi

Ivan Efeški. Prema Prokopiju je stradala trećina stanovnika. Grad je pretrpio velike štete. Car

je ponovno poslao novac, no ipak zasluge za obnovu idu Justinijanu, koji je obnovio crkvu

Svete Sofije u gradu, koju arapski izvori spominju kao svjetsko čudo.

U Heliopolisu – Baalbeku je izbio požar kada je grom udario u hram i uništio ga. Car

je na njegovom mjestu sagradio Crkvu Majke Božje. Mnoge druge nedaće us pogodile carstvo

od jata skakavaca, velikih snijegova i mraza pa do kuge koja je harala šest godina, suša i

nerodica.

TRGOVINA

Za Justinove vladavine zapadna polovica carstva nije bila njegov dio. Vandali su

zaposjeli Sardiniju, Korziku i Baleare iza 455, a ubrzo potom i Sicilija, te Afrika. Kralj

Gajzerik je Siciliju ustupio Odoakaru. Italija je pripala ostrogotskom kralju Teodoriku. Ovi

gubici su jako pogodili carstvo, koje je izgubilo žitnice u Africi, na Sardiniji i Siciliji.

Balkan i Grčka su najvećim dijelom bili poharani i gospodarski upropašteni. Uz

pljačke Huna i Germana u 4. i 5. st., krajem 5. st. počinju česte provale Bugara i Slavena. 517

godine su provalili do Termopila i opustošili Makedoniju i Tesaliju. Prokopije piše u Tajnoj

povijesti da je do provala dolazilo svake godine od kada je Justinijan preuzeo vlast na

prosotru cijelog Ilirika i Tracije, tj od obala Jadrana do predgrađa Carigrada. Pri tome je

možda mislio na Justinov dolazak na vlast jer se njegov utjecaj odmah počeo osjećati.

Solun je jedino bio pošteđen od barbarskih provala, no Via Egnatia, koja je prolazila

kroz grad, nije bila sigurna, posebno do Drača. Prolazila je Makedonijom i Epirom, koje su u

više navrata opustošeni u provalama. Cestu je uz to oštetio i potres. Da zaštiti prijestolnnicu i

okolicu car Anastazije I dao je podići Dugi zid od Mramornog mora (Propontida) do Crnog

mora 64 km od grada. Iako mu zidine nisu bile dovoljno čvrste, spriječvao je provale, pa mu

je gospodarska važnost bila znatna i u doba cara Justina.

Sam Anastazije u nedatiranom zakonu navodi da se porezi u Traciji ne plaćaju u

potpunosti, jer je zemlja opustošena pa tamošnji seljaci jedva da imaju dovoljno hrane za jelo,

pa ne mogu pomagati tamošnje vojnike. Isto je sigurno bilo i za Justinove vladavine. Seljaci

su da bi spasili goli život i našli bolje uvjete života napuštali pokrajinu i dolazili u Carigrad.

Među njima je bio i kasniji car Justin. Posljedice su bile smanjenje broja stanonika na

Balkanu i carskih prihoda, te opadanje poljoprivredne proizvodnje.

Carstvo je imalo strateške i ekonomske interese na Taurudi (Krimu). Tu su gradovi

Herson i Bospor bili važni gospodarski centri za trgovinu s Hunima, koji su naseljavali

današnju južnu Rusiju. Njima je bio podređen i Bospor, no trgovina se i dalje odvijala, a

Jordan navodi da su azijski trgovci svoju robu donosili u Herson. Huni su mijenjali kože za

stvari i dragulje, a carstvo je odatle uvozilo slanu ribu, po kojoj su gradovi bili poznati.

Istok je imao veće značenje, a granica se protezala od Arabije do jugoistoka Crnog

mora. Sjeverni dio ovog područja je obuhvaćao Armeniju, Laziku i Iberiju (Gruziju), a duž te

granice je najjači suparnik bila Perzija. Zbog sukoba oko Lazike došlo je do problema u

trgovini. Armenija je bila podijeljena ugovorom između Šapura III i Teodozija Velikog na

bizantski manji dio, kojim je upravljao kralj i veći dio ili Perzarmeniju. Dva su najvažnija

centra bili Doubios (Dvin) i Artaxata (Artashat). Prokopije navodi veliku trgovačku važnost

oba grada u kojima su trgovali trgovci iz raznih država, a najvažnija je bila kineska svila i

svilena odjeća.

Najvažniji grad u Rimskoj Armeniji je bio Teodoziopolis, koji je utemeljio Teodozije

II. Njegov brzi rast se može zahvaliti činjenici da se nalazio na trgovačkom putu do Crnog

mora, a uz to je bio i upravno središte, te važno čvorište za unutarnju i međunarodnu trgovinu.

Na južnoj obali Crnog mora se nalazila bogata luka Trapezunt, koju je cesta povezivala s

Teodoziopolisom, a preko njega se trgovina nastavljala dalje za Perzarmeniju i Perziju.

Perzijski gradovi Nisibis i Artaxata i carski grad Kalinik su bili jedina mjesta gdje su

trgovci mogli trgovati. Kalinik je imao povoljni geografski položaj, a bio je i jako dobro

utvrđen kako navodi Amijan Marcelin. Car Anastazije I je 507 sklopio mir s Perzijancima i

nakon toga nasuprot perzijskog Nisibisa potigao grad Anastaziopolis tj. Daru, koja je bila

zatvorena za perzijske trgovce unatoč silnim perzijskim prosvjedima.

Granica s Perzijom duž Sirije, Palestine i Arabije se od Dioklecijanova vremena nije

mijenjala do arapskih osvajanja, izuzev što je Jovijan vratio Nisibis i Sinagru Perziji, te

izgradnju utvrde Dara. Najvažniji gospodarski centar je bila Antiohija na Orontu, jer je tu

počinjao trgovački put za istok, no potres i požar su razorili grad 526. To je bio težak udarac

za sirijsko gospodarstvo. Sirija je uz to jako stradala u ratu s Perzijom, koji je izbio na samom

kraju Justinove vladavine.

U Bizant su provaljivali i Nabatejci-Arapi i to nekažnjeno. Živjeli su u pustinji

istočno od Sirije i Palestine i kako navodi Amijan Marcelin stalno u pokretu. Uz to su i sukobi

probizantskih Gasanida i properzijskih Lahmida unosili nesigurnost na istoku carstva što se

loše odrazilo na gospodarske prilike.

Trgovina s Arabijom, istočnom Afrikom, Perzijskim zaljevom i Indijom je bila u

rukama Rimljana u ranom carstvu i odvijala se izravno s centrom u Aleksandriji. Rimski

trgovci su plovili Crvenim morem do Indijskog oceana vlastitim brodovima, no nakon

pokolja, koji je izvršio car Karakala u Aleksandriji i bezvlađa u 3. st. nakon ubojstva cara

Aleksandra Severa, tu su trgovinu u svoje ruke kao posrednici uzeli Abesinijci, Himjariti iz

Jemena, te Perzijanci, koji su imali jaku trgovačku mornaricu. Abesinci i Himjariti su odbili

pomoći Bizantu iz straha da se ne zamjere Perziji. Dioklecijanove reforme i izgradnja nove

prijestolnice Carigrada su dijelomično oživile trgovinu s istokom preko posrednika. Monopol

je i dalje držala Perzija.

U 6. st. se korisito put preko Arabije s juga na sjever. Počinjao je u Sretnoj Arabiji u

Adani (Adenu). Bila je to jedina sigurna i duboka luka od Indije do Sueza. Arapi su bili na

glasu kao izvrsni trgovci, a Strabon navodi da su loši ratnici. Trgovina ovom rutom je bila

temelj bogatstva Jemena. Roba naime nije mogla ni na jedan drugi način doći do Sredozemlja,

pa su imali monopol, koji je koristio razvoju usputnih postaja. Put se nastavljao pustinjom do

landing place Leuke Kome na Crvenom moru, a odatle se dobrom cestom nastavljalo za stara

trgovišta Dedan i Egru i Ailu (Aqaba). Mnogo važniji morski put je počinjao u Aleksandriji.

Egipat je bio žitnica carstva pa je uživao povlašteni položaj za Justinove vladavine, što je bilo

bitno za gospodarsku stabilnost carstva. Stoga u Egiptu nije bilo progona monofizita, niti su

bile zabranjene igre i zabave kao u svim drugim istočnim pokrajinama. Bogatstvo

Aleksandrije je počivalo i na trgovini, u kojoj su sudjelovali i drugi trgovci iz npr. Palmire.

Početna točka za južnu trgovinu je bila Klizma (Qluzma) sjeverno do današnjeg

Sueza. Prema opisu opatice Eterije iz južne Galije bila je to jedina luka iz koje su uplovljavale

i isplovljavali brodovi iz Indije. Tu je bilo sjedište stalnog agens in rebus tj. logotet, koji je na

raspolaganju imao brod i putovao svake godine po carskom nalogu u Indiju. Drugi

hodočasnik Antonin iz Placentije spominje brodove prepune tamjana i zelene orahe za koje

smatra da dolaze iz raja. Za kontrolu trgovine je izgrađena carinarnica na otoku Iotabe na

ulazu u zaljev, koja je carinila brodove, koji su plovili s juga. Prokopije navodi da su na

njemu su živjeli Židovi od davnina i uživali samoupravu. Otok se spominje i ranije. 473

godine je arapski pustolov Amorkes zaposjeo otoki otjerao carinike. Naplačujući pristojbe je

prikupio znatno bogatstvo. Čak je poslao caru kao pregovarača iotabskog biskupa Petra, koji

je bio isto arapskog podrijetla. Car Leon I ga je pozvao i primio s počastima, te mu predao

otok. Carska vlada ga je ponovno dobila 498 godine, pa je obnovljeno prvotno stanje.

Iotabe je pripadao Jeruzalemskoj patrijaršiji, koja se sastojala od tri provincije, a

Iotabe je spadao u Palestina tertia. Četiri biskupa iz te provincije Zoora, Iotabe, Elousa i Aila

su sudjelovali na koncilu u Kalcedonu. Ne zna se mnogo o brojnosti pastve niti o odnosima sa

Židovima. Iotabe je bila trgovačka postaja velike važnosti čiji su prihodi bili bitna stavka u

carskom proračunu.

Otok je identificiran s današnjim otokom Tirom. Dug je 14 km, a širok 7 – 8 km i na

njemu nema vode. Nisu vršena arheološkaistraživanja na otoku. Za Justinove vladavine je

carstvo imalo znatan broj trgovačkih brodova koji se spominju u ratu protiv Himjarita u

Životu Svetog Arete.

Kozma Indikoplov je vjerojatno bio trgovac i posjetio je Šri Lanku, Perzijski zaljev,

Sinaj i Etiopiju. Poslije se naselio u Aleksandriji i zaredio i napisao knjigu polovicom 6. st.

Bio je nestorijanac. U svom djelu Kozma ne raspravlja o geografiji niti opisuje svoja

putovanja. Njegov je cilj pobiti pogansku tezu da je svijet sfernog oblika več želi dokazati da

ima oblik Mojsijevog Šatora sastanka. Donosi zanimljive podatke o pomorstvu, trgovini i

geografiji, koje je posjetio ili o njima čuo. Preživjelo je samo jedno njegovo djelo Topografija

dok su ostala izgubljena. Posebno je šteta što je izgubljeno djelo posvećeno nekom

Konstantinu, koje je vjerojatno sadržavalo geografske podatke bet teološke rasprave.

Kozma je bio u Etiopiji u gradu Adulisu početkom vladavine cara Justina kada je

kralj Aksuma Ellatzbas planirao napasti Himjarite. To je moglo biti 523 ili 524 godine kada

su pripreme za rat bile u punom jeku. Kozma je zbog poslovnih razloga putovao u Rimski,

Arapski i Perzijski zaljev tj. Mediteran, Crveno i Arapsko more, te Perzijski zaljev, a mnogo

je znao o ovim područjima. Kozma je preteča muslimanskih pisaca i popunjava praznine u

povijesti Perzijskog zaljeva. Vjerojatno za svojih putovanja u Perzijski zaljev je prošao je

pored otoka Dioscoridesa (Socotra) u zapadnom dijelu Arapskog mora. Vasiliev vjeruje da je

posjetio Šri Lanku tj. Taprobane i opisao ga. Nikada se nije iskrcao u Indiju.

Opis nam govori koliko su daleko na istok i zapad odlazili bizantski trgovci u to

vrijeme. Osjećalo se i jako natjecanje između perzijskih i bizantskih trgovaca. Kozma priča o

trgovcu Sopotru, koji je umro 35 godina prije no što je on napisao knjigu, pa se to zbilo za

Anastazijeve vladavine. On mu je ispričao zanimljivu priču o isplovljavanju iz Adulisa za Šri

Lanku gdje je sreo upravo prispjele perzijske trgovce. Primili su ih poglavari mjesta i carinici,

te su ih odveli k kralju. Usporedbom novca kao pobjednik je ispao bizantski trgovac, koji je

na slonu s počastima prošao kroz grad.

Kozma je pisao knjigu između 545 – 550, pa je Sopoter umro oko 515. Vjerojatno je

da je prepričao staru uspomenu, a ne da se to zbilo prije njegove smrti. Putovanje bi trebalo

datirati početkom 6. st. Kozma spominje drugog trgovca i njegova prijatelja Menasa, koji se

poslije zaredio u Raithu (današnji El Thor) na Sinaju, a umro je malo prije no što je on

napisao svoju knjigu. 523-524 su zajedno bili u Adulisu, a upravitelj grada ih je zamolio da

prepisšu natpis na Ptolomejevoj stolici. Navodi da su kopiju dali upravitelju, a drugu je

zadržao i odlučio uvrstiti u svoju knjigu. Trgovci koje spominje Kozma daju vrijedne

obavijesti o trgovinskom natjecanju u Crvenom moru i Indijskom oceanu. Naime Perzijanci

su izravno trgovali sa Šri Lankom i tamo imali svoju koloniju, pa su s većom flotom imali

prednost pred Bizantincima, Abesincima i Arapima s juga Arapskog poluotoka.

Za Himjaritsko – etiopskog rata 525 – 526 je došlo do problema u trgovini

bizantskih, abesinijskih i južnoarapskih trgovaca u Crvenom moru i Indijskom oceanu. To su

odlučili iskoristiti Perzijanci za jačanje svojih trgovačkih poslova. Rat je bio važan ne samo

zbog političkog razloga tj. jačanja abesinijskog utjecaja preko mora, niti samo zbog vjerskih

razloga i obnove kršćanstva umjesto židovstva, veći zbog gospodarskih razloga. Rat je

prekinuo redovite gospodarske aktivnosti u Crvenom i Arapskom moru (zapadni dio Indijskog

oceana) što je omogučilo prednost Perzijancima. Zbog obnove kršćanstva su Židovi odlazili

prema sjeveru i ojačali svoje kolonije u Hedžazu i raširili su se duž Elanskog zaljeva (Akabski

zaljev). U prvoj polovici 7. st. je Muhamed naišao na velik broj Židova u Jatribu i drugim

mjestima. Da je taj gospodarski interes prevladao u Etiopiji i južnoj Arabiji pokazuje i

činjenica da je pobjednik kralj Elesboas za novog himjaritskog kralja postavio Abrama, koji je

bio kršćanin i dolazio je iz brodarskog posla uAdulisu. Židovska kolonija se od ranih vremena

nalazila na otoku Iotabe. Prokopije navodi da su imali samoupravu, a za Justinijanove

vladavine su potpali pod vlast Bizanta. Kako je Iotabe bio važna carinarnica imalo važnu

ulogu u gospodarskoj politici, Židovi na otoku su se sigurno bavili trgovinom i bili vrlo

bogati, pa to objašnjava Prokopijevu izjavu o samoupravi, koju su sigurno bili kupili, a

Justinijan im ju je ukinuo.

Za Justinove vladavine je otok Discorides sudjelovalo u trgovini na istoku. Zvali su

ga i otok tamjana, a danas je to otok Sokotra u zapadnom dijelu Indijskog oceana na istoku

Adenskog zaljeva oko 240 km od rta Guardafui. Stanovnici otoka su grčki kolonisti, koje je

poslao faraon Ptolomej I. Na otoku ima mnogo kršćana, a svećenici se zaređuju u Perziji.

Vidljivo je dakle da su u prvoj polovini 6. st. otok naseljavali kršćani nestorijanci. To

se da zaključiti po tome što su se svećenici zaređivali u Perziji gdje su se sklanjali prognani i

izbjegli nestorijanci. Stanovnici su zbog trgovine putovali u Etiopiju. Periplus mari Erytharei

anonimno djelo, koje je nastalo oko 60 g. opisuje detaljno otok Discorides i spominje da se

stanovništvo sastoji od mješavine stranaca Indijaca, Arapa i Grka, koji se bave trgovinom. U

Indiji su najstariji novci pronađeni iz vremena cara Justina i kasnije nisu nađeni. Carstvo je

imalo negativnu bilancu jer je uglavnom uvozilo.

U svojoj Kronici Komes Marcelin spominje probleme koje je izazvao nedostatk

maslinova ulja. Zbog nestašica je dolazilo do rasta cijena i nezadovoljstava, pa čak i ustanaka

te je vlada donijela zabranu izvoza maslinova ulja.

TROŠKOVI

Za vladavine cara Anastazija I carstvo je bilo financijski stabilno, pa je Justin

zatekao u blagajni 320.000 funti zlata što bi odgovaralo 70.000 000 predratnih dolara ili

14.590.000 predratnih funti kako navodi Bury. Prokopije u Tajnoj povijesti naziva cara

Anastazija I najpredostrožnijim i najrazboritijim carem i idealizira njegove razloge. Navodi da

se car pribojavao da će njegov nasljednik, što se i dogodilo, ostati bez novčanih sredstava, pa

je napunio riznicu s ukupno 320.000 centenarija zlata, a to je sve spiskao Justinijan za

Justinove vladavine.

Ivan Liđanin hvali cara Anastazija i njegovu financijsku politiku, te spremnost da

pomogne narodu i sposobnost vođenja porezne politike kao glava obitelji. Navodi da je car

prikupio vrlo veliku količinu novca. I sam Justin u jednom svom ranijem ediktu spominje da

je car Anastazije bio štedljiv i vješt u gospodarskim pitanjima.

Justin je za svoje vladavine potrošio novac, koji je u riznici ostavio njegov

prethodnik, no uzevši u obzir zbivanja za Justinove vladavine, financijske obveze i potrebe

vlade, očito je da je Prokopije pristran i pun predrasuda kada Justina i Justinijana optužuje za

rastrošnost za Justinove vladavine. Ako su imali neopravdane i pretjerane troškove za

veličanstvene igre, trošili su i na nužne stvari poput pomoći stradalima u prirodnim

katastrofama.

Nakon Vitalijanovog ubojstva 521 godine Justinijan je priredio veličanstvene igre

prilikom stupanja na dužnost konzula radi pridobijanja stanovništva. Bila je to najsvečanije

preuzimanje dužnosti od postojanja te magistrature, a komes Marcelin navodi da je potrošeno

288.000 solida na igre i darove stanovništvu. Osigurao je divlje životinje, a natjecateljima u

trkačim kolima je poklonio brojne konje, no kako je stanovništvo bilo nasilno raspoloženo, pa

nije dozvolio održavanje posljednje utrke.

Justin se jako brinuo za gradove postradale od potresa, požara ili poplava, pa je

potrošio velike svote za obnovu Antiohije i njenog susjedstva, Edesse, Drača, Korinta,

Pompioupolisa u Miziji, Anazarba u Ciliciji, a vjerojatno i drugih mjesta. Pomagao je i

stradalima. Ivan Liđanin spominje da je car potrošio mnogo novca i truda da obnovi

Antiohiju.

Justin je i gradio što je također koštalo. Potpuno je obnovio i lijepo ukrasio Crkvu

Djevice Marije u Blaherne, koju je utemeljila carica Pulherija u 5. st. prije smrti. Justinijan je

za careva života kao comes domesticus kraj Hormizdove palače sagradio crkvu Svetih Petra i

Pavla, a poslije 527 g. je pripojena Velikoj Palači. Spominje je i papinski legat u pismu papi

Hormizdi, jer je Justinijan tu želio pohraniti relikvije Svetog Lovre i tražio je lance, kojim su

bili vezani apostoli, te roštilj na kojem je Sveti Lovro bio ispečen do smrti kako bi uzvisio

svoju crkvu. Papa mu je izašao u susret iste godine. Vjerojatno je kasnije kada je papa Vigilije

boravio u Carigradu nastao običaj da se papi ili papinom legatu na raspolaganju stave crkve

Svetog Petra i Pavla i crkvu Svetog Sergija i Bakha za latinski obred.

Temelji crkve Svetog Sergija i Bakha , koja je danas poznata kao Mala Sveta Sofija,

su položeni 527. godine kada je Justinijan preuzeo vlast, a završena je prije 536. g. Ova crkva

ne pripada Justinovom razdoblju, ali je neki povjesničari pogrešno pripisuju njemu. Justin je

sagradio ženski samostan tzv. Caričin samostan, u kojem je carica pokopana. Suida pogrešno

pripisuje izgradnju Zlatne dvorane u Velikoj palači caru, no izgrađena je za Justina II.

Justin je gradio i u provinciji. Vjerojatno su 522 – 523 carevom darežljivošću

obnovljene zidine Bethshan – Scythopolisa u Palestini Secundi. To potvrđuju i dva grčka

natpisa. U iskapanjima 1931 godine otkriven je natpis koji govori o osnutku samostana.

Skolastik Nisije je donirao novac u tu svrhu u Scythopolisu, glavnom gradu Palestine

Secunde. Natpisi iz Sirije potvrđuju da su se usprkos perzijskoj opasnosti gradile nove crkve i

svetišta i posvećivalapo kalcedonskom nauku, dok su se monofizitska zatvarala ili preobračala

na pravovjerje.

Uobičajena metoda bizantske diplomacije je bila da okrenu susjedne države jedne

protiv drugih kako bi olakšali međunarodni položaj, a za to im je bio potreban novac. Justin je

poslao nećaka bivšeg cara Anastazija, Proba s novcima na Krim da potkupi Tatare kako bi

pomogli Iberijcima, koji su tada ratovali s Perzijom, no nije uspio. Veliki dio novca nestao je

pronevjerama visokih dužnosnika.

Kada se na kraju zbroje svi troškovi od onih nastalih pronevjerom, preko prirodnih

katastrofa i troškova obnove, te isplate susjednim narodima i ratnih troškova, te troškova

Justinijanova konzulata, vidi se da su izdaci bili opravdani, pa treba odbaciti Prokopijeve

pristrane optužbe o rasipnosti vlade.

JUSTINOV NOVAC

Novac se kovao u Carigradu, Solunu, Nikomediji, Ciziku i Antiohiji, a čine ga iste

denominacije kao u ranijoj vladavini. Zlatni novac solidi ili nomizme su bili dosta česti, no

grube su izrade kako navodi Wrorth, pa ih je teško razlikovati od barbarskog novca s

Justinovom glavom i imenom, koji se kovac u vandalskim, ostrogotskim, burgundskim i

talijanskim kovnicama. Kao što je to čest slučaj s bizantskim novcem, ima dosta zlatnika i

bbrončanog novca, a srebrnjaka je jako malo. 1 travnja 527 car je proglasio Justinijana

suvladarem, pa su zajedno vladali do 1. kolovoza iste godine, kada je stari car preminuo.

Novac iz tog razdoblja je rijedak, a posebno brončani novac. Zlatnici su se kovali u velikim

količinama, jer postoje dvije vrste solida svaki sa svojim brojem (officinae), pa mora da je

carigradska kovnica bila aktivna u periodu zajedničke vladavine. Carevi su prikazani kako

sjede jedan do drugog s legendom DN IUSTIN ET IUSTINIAN PP AUG. I ranije sam naveo

da sumnjam da je na reversu malog brončanog novca, koji je reproducirao Sabatier prikazana

careva supruga Eufemija. Wroth sumnja da se radi o loše očuvanom primjerku s prikazom

Tihe iz Antiohije na reversu. Neuobičajene sličnosti glava, stava i drugih detalja se vide na

novcu Anastazija I, Justina I, Justinijana I, Justina II, Tiberija II i Mauricija.

Može se nagađati s vrlo velikom vjerojatnošću da je za Justinove vladavine došlo do

bitne promjene bizantskog novca. Na reversu solida iz ovog doba se vidi visoko opasani lik

Viktorije koja uspravno stoji, a sada se umjesto nje javlja lik arkanđela odjevenog u tuniku i s

palijem. Anđeo pobjede se redovito nalazi na reversu cara Justinijana I, a zadržan je i stari

natpis VICTORIA AUG, te križ i štap u desnoj ruci. On također drži globus na vrhu kojeg je

križ.

8

JUSTIN I ZAKONODAVSTVO

Neki Justinovi zakoni su značajna prekretnica u povijesti raznih institucija, a tragovi

im se mogu otkriti u kasnijim razdobljima bizantskih zakona. U većini zakona se odražava

razvoj javnog života i uprave iz ranijeg vremena. Samo je Zakon protiv krivivjeraca bio

posljedica nove vjerske orijentacije. I drugi zakoni pokazuju napredak. Čak je i Zakon o braku

(De nuptiis) kojim je Justinijan silno želio vjenčati Teodoru, predstavlja napredak u pravima

žena. Oštri zakon protiv krivovjeraca je objavljen pred kraj Justinovog života, a odražava

neuspjeh popustljive politike, koja je počela nakon ubojstva Vitalijana 520.

Sačuvano je 28 Justinovih zakona u Justinijanovu zborniku. Izgubljena je grčka

konstitucija, a navodi se u modernim izdanjima zakonika. Justinova je konstitucija navodno i

De advocatis praefecti pretorio, koju se spominje u Justinijanovom reskriptu pretorijanskom

prefektu Ivanu 531-34. Tu je i edikt koji nalaže vojnicima pridržavanje kalcedonskog nauka.

Spominje se u sirijskim izvorima, a navodi se u Justinijanovim ediktima. Tu je i dvojezični

reskript oba cara 1. lipnja 527 koji se sačuvao u natpisu. Većina zakona je napisana na

latinskom, a neki su sastavljeni na oba jezika. Od 28 zakona 16 ih je točno datirano.

Justinijan je sigurno pokazivao veliki interes za zakonodavstvo i prije nego li je

postavljen za suvladara, a vjerojatno nema sumnje da je došao na ideju da sastavi novi

kodeks. Sasvim je moguće da je odabrao ljude poput Tribonijan i njegovih pomoćnika

Doroteja profesora u Bejrutu )Berytus, te Teofila, profesora u Carigradu, inače bi bilo teško

razumjeti kako je mogao odmah početi s radom nakon smrti strica. To zanimanje objašnjava

zašto je veliki broj zakona donesen u kratkom periodu careve zajedničke vladavine s

njegovim nećakom, pa se u tome vidi nagovještaj njegovog velikog zakonodavnog djela.

Najveći dio Justinovih zakona iz Justinijanovog kodeksa (12 od 28) se odnosi na

sudove i prizivne sudove, te postupak priziva i odvjetnicima, koji su uz notare bili javni

službenici, a odgovarali su predsjedniku suda. Posao im je bio da na sudu zastupaju stranke.

Zakoni su unijeli neke promjene u opću upravu sudova, zaposlenike i plaće, a naglasili su brz

i nepristran postupak, te nas obavještavaju o svjedocima i njihovim dužnostima. Jedan od 12

reskripata je upućen na pretorijskog prefekta Demostena, a bavio se slučajevima, koji su

podnijeti caru na konačnu odluku. Tada bi se slučajeve razmatrala posebna komisija, a članovi

bi mu bili questor sacri palatii, te dva istaknuta visoka aristokrata bilo konzuli, patriciji ili

praefectorii. Njihova odluka je konačna i na nju se ne može uložiti žalba.

DEKRET O BRAKU I NEZAKONITOJ DJECI

Dekret O braku nema datuma kada je usvojen, neobično je dug i detaljan zakon, a

naslovljen je na pretorijanskog prefekta Demostena. On je prvi put obnašao tu dužnost od 524

– 526, pa je i zakon usvojen u tom periodu.

Glavni cilj zakona je pomoći ženama, koje su zbog slabosti svog spola zapale u

nemoralan život kako bi se vratile običnom životu. Ako žena nakon karijere glumice poželi

otići iz te profesije i odreći se svojih pogreški i nečasnog života, nema mogućnosti nastaviti

živjeti običnim životom kao d nije griješila. Zakon im u slučaju da žele živjeti časno, dopušta

sklapanje zakonita braka. Muškarci bilo kojeg položaja neće morati strahovati da će im brak

biti proglašen nevažećim zbog prošlosti svojih supruga, a neće ih se ni po čemu razlikovati od

onih, koje nikada nisu počinile sličan grijeh uz uvjet da postoji pisani ugovor o mirazu.

Djeca iz ovih brakova su zakonita djeca svojih očeva sa svim nasljednim pravima

(paragraf 2). Ista nasljedna prava (paragraf 3) će dobiti i žene, koje su promijenile način

života nakon objave zakona, a još nisu sklopile brak. Paragraf 4 glasi: Naša je volja da ove

žene imaju isti položaj kao i one koje tu povlasticu dobiju od cara, a presvijetli car im dodijeli

neki visoki položaj drage volje bez da su je one ponizno zatražile prije braka. Dodjelom

visokog položaja, brišu se sve mrlje, koje bi priječile zakoniti brak s određenim muškarcima.

U paragrafu 6 se vidi daljnji korak u poboljšanju položaja žena u carstvu. Rodi li majka

glumica kćer, koja se do njene smrti bavila tim zanimanjem, te nakon njene smrti zatraži

carsku milost i dobije je, bit će oslobođena majčinih pogrešaka i bit če joj dozvoljeno da se

vjenča. Bez straha od ranijih zakona može sklopiti brak s onima, kojima su zakoni prije

priječili brak sa kćeri glumice. Paragraf 7 poništava raniji zakon, koji kaže da brak između

osoba nejednakog ranga ne vrijedi osim ako se dotalia instrumenta (bračni ugovor?) koji se na

njega odnose nisu provedene. Sada taj braku potpunosti vrijedi bez razlike u rangu pod

uvjetom da su žene slobodne i rođene kao slobodne, te da nema sumnje u zao ili incestuozni

brak, jer su to branile odredbe ranijih zakona, s iznimkom braka, koji je dozvoljen sadašnjim

zakonom tj. pravom zakonitog braka. U zadnjem paragrafu 8 stoji da će brakovi, koji su

sklopljeni od početka Justinove vladavine prema ovom zakonu biti valjani i zakoniti, a djeca

rođena ili koja se tek trebaju roditi će biti stvarni i zakoniti nasljednici s pravom da bez

oporuke ili s njom naslijede očevo imanje, a žena i djeca, koja se potom rode,će se smatrati

zakonitima.

Prokopije misli na ovaj zakon kada u Tajnoj povijesti priča o braku s Teodorom.

„Kako je bilo nemoguće da senator sklopi brak s konkubinom, što je bilo zabranjeno još od

početka drevnim zakonima, Justinijan je uvjerio cara da izda novi zakon, pa je od tada živio s

Teodorom kao u braku, a time je otvorio vrata braku s kurtizanom svim ostalim muškarcima.“

Prokopijeva verzija događaja iz Tajne povijesti nas navodi na zaključak da je jedini razlog za

proglašenje novog zakona Justinijanova žarka želja da vjenča Teodoru.

Taj je zakon, međutim, samo korak u procesu emancipacije žena, koji traje još od 4. i

5. st., a u skladu je s kršćanskim osjećajima. Teodora je uzdignuta na visoki položaj patricijke

i u skladu s paragrafom 4 zakona O braku nisu bile potrebne nikakve prilagodbe zakona, koji

je branio brakove s prostitutkama i glumicama. Justinijan je dekretom htio pred narodom

opravdati slučaj, koji je bio u skladu s općim trendom donošenja zakona u korist žena. Zakoni

Justinovog vremena posebnu pažnju daju bračnim pitanjima, posebno na pitanje reguliranja

položaja nezakonite djece, te neke financijske preinake vezane za skalpanje braka.

Kratko nakon stupanja na vlast car je 519. g. izdao dekret adresiran na pretorijanskog

prefekta Marina, a uvršten je u Justinijanov zakonik u dijelu kako nezakonita djeca stječu

priznanje. Justinov prethodnik Anastazije je 517 dao pravo nasljeđivanja nezakonitoj djeci,

ako nije bilo zakonitih potomaka, te ako je očeva želja bila da ga naslijedi. Zakon se bavi

muškarcima, koji ne mogu imati djecu sa zakonitom ženom, pa keep in the latter`s stead

women, koje im mogu roditi djecu. U tom će slučaju ta djeca mogu naslijediti očinsko imanje

kao zakonita.

519 godine Justin je povukao Anastazijevu odluku i donio novi strogi zakon, po

kome je priznavao prava potomaka iz zakonitih brakova, no Justinijan ga je povukao 528 i

odredio da nezakoniti potomci imaju pravo na pola očeva imanja, a 534 ga je dopunio

odredbom po kojoj nezakonitim nasljednicima pripada cijelo imanje ako nema zakonitih.

DEKRET O ŽENIDBENIM DAROVIMA

Drugi Justinov zakon vezan za brak je zakon o ženidbenim darovima, a uključen je u

Justinijanov kodeks u drugi dio pod imenom De donationis ante nuptios vel et propter nuptias

et sponsaliciis. Zakon nema datacije, ali se stalja na sam kraj Justinove vladavine 527 i

objašnjava se Justinijanovim utjecajem, čiji je cilj bio dati više fleksibilnosti i neovisnosti

obojici supružnika.

Prije sklapanja braka je bio običaj da žena mužu da miraz, a on njoj dio svoje

imovine prije braka tj. donatio ante nuptios. Ovaj se izraz prvi put spominje u konstituciji

Teodozija II i Valentinijana III iz 449 adresiranog na pretorijanskog prefekta Hormizdu

„zatraži li žena u skladu s zakonom razvod braka, izgubit će miraz i pravo da sklopi idući brak

sljedećih pet godina.

Justinov zakon dozvoljava supružnicima da ako to žele nakon braka povećaju iznos

izvorne donacije ili miraza. Tu se vidi naznaka da je žena davala miraz, a suprug uopće nije

davao svoj dar prije braka. Zakon propisuje da žena može povećati iznos moraza, ako to želi,

a suprug može uvećati svoju donaciju suprizi za iznos za koji je povećan miraz. Iznos miraza i

donacije se mogao i smanjiti, no to nije bilo dopušteno ako imaju djece iz prethodnih brakova.

Tako se štitilo interese te djece.

Donatio ante nuptias se mogao povećati ili smanjiti nakon braka, pa je izgubio

izvorno značenje, pa se i sam termin morao promijeniti. Izmjena terminologije se vidi u

Justinijanovim Institucijama.

„Postoji još jedna vrsta donacije inter vivos, koju su uveli carevi, koji su nedavno

vladali, a stari je pravnici uopće ne poznaju. To je donatio ante nuptias, a vrijedi samo ako se

nakon toga sklopi brak, a odatle mu i ime jer se obavljao prije braka, a ne nakon njega.

Dopušteno je da se miraz poveća, pa je Justin dopustio da se u tom slučaju poveća i donatio

ante nuptios i za vrijeme braka, čime je zadržala netočno ime, jer se donacija povećavala

nakon braka. Želeći usavršiti zakon po tom pitanju i uvesti ispravne nazive, odlučio sam

uvesti termin propter nuptias.

Ovime je car razjasnio terminologiju bizantskog prava, novi termin donatio propter

nuptias se odnosio na donacije prije i poslije braka

ZAKONI O OPORUKAMA

Dva Justinova zakona se bave pitanjem oporuka. Prvi je izdan 521 i adresiran je na

pretorijanskog prefekta Demostena, a nalazi se u Justinijanovu kodeksu u dijelu tko može, a

tko ne može sastaviti oporuku. Detaljno opisuje kako slijepac mora sastaviti oporuku u

nazočnosti sedam svjedoka i javnog bilježnika, a kako bilježnika nije bilo u svim dijelovima

carstva, dozvoljeno je da ga zamjeni osmi svjedok.

Drugi zakon je izdan 524. g., a nalazi se u Justinijanovu kodeksu u dijelu Kako

sastavljati oporuke i adresirana je na pretorijanskog prefekta Arhelaja. Zakon određuje da se

oporuke u Carigradu smiju otvarati samo u nazočnosti magister censusa i da ako iznos

imovine ne prelazi sto zlatnika, nitko od službenika, koji su nazočili otvaranju oporuke ne

smije uzeti naknadu za svoj rad, a tko prekrši odredbu, bit će kažnjen s 50 zlatnika. U zakonu

se ne spominje porez na naslijedstvo.

ZAKON O SHOLA

22. 04. 527 g., tj. 18 dana nakon Justinijanove krunidbe za cara i stričevog suvladara

izdan je reskript magister officiorumu Tatianu o njegovim dužnostima. Zakon se odnosi na

shola, carsku konjičku tjelesnu stražu, koju je utemeljio Konstantin Veliki ili neki njegov

prethodnik. Bili su bolje opremljeni i plaćeni od obične konjice, a zapovjedao im je magister

officiorum. Do sredine 5. st. činili su ih uglavnom Germani, dok car Leon I (457 – 474) nije

uz pomoć Izaurijanaca uništio germanski utjecaj na dvoru. Agatija navodi da je pad shola

počeo kada je car Zenon i sam Izaurijanac počeo imenovati svoje rođake bez vojnog iskustva i

zasluge.

Zakon propisuje da u slučaju da se pojave upražnjena mjesta među shola, popunjavat

će se posebnim carskimreskriptom, a ne odlukom njihova zapovjednika. Prekrši li se zakon,

prekršitelj će biti kažnjen s 20 zlatnika i izgubit će svoj položaj. Upražnjeno mjesto može

popuniti samo car i to kandidatom, kojeg sam odredi, a magister officiorum je dužan svaka

četiri mjeseca podnosti izvješće o stanju shole.

Ovim zakonom su carevi htjeli jače kontrolirati sholu, koja 518 oduprla izboru

Justina, a u žaru prepirke jedan je od shola udario budućeg cara šakom i ozlijedio mu usnicu.

Carevi nisu zaboravili tu uvredu, pa su odlučili uspostaviti osobnu kontrolu nad opasnim

elementom u vlastitoj tjelesnoj straži. Zahvaljujući ovoj reformi, novi su kandidati

popunjavali upražnjena mjesta, pa se potpuno promjenio karakter, te pod Justinijanom shola

gubi vojnu važnost. Služila je samo u paradne svrhe. Bury navodi da su mladići koji su imali

malo novca i htjeli provoditi miran život u uniformi, kupili bi mjesto u shola, a visoka plaća

im je bila dovoljna naknada.

DRUGI DEKRETI

Nekoliko dekreta se bavi upravom. Jedan nedatiran reskript je adresiran na questora

sacri palatii Prokula. Njegove glavne dužnosti su bile kao i u ranije da izradi nacrte carskih

zakona (draft) i da riješava molbe upućene caru. Promjena u dužnostima se zbila za

Justinijanove vladavine kada je kvestor svete palače preuzeo dužnosti novog kvestora ili

quessitora, koju dužnost je 539. osnovao Justinijan. Justinov zakon se odnosi na činovnike u

uredima kvestora svete palače, u njegovom uredu scrinium sacrae memoriae i u njegova dva

druga ureda scrinia sacrarum epistolarum sacrarumque libellorum. Adresat drugog

nedatiranog zakona je magister officiorum Tatjan, a bavi se pitanjem optužbe adjutores

(pomoćnika) kvestora presvete palače za kriminalne radnje. Carevi su 527 izdali reskript, a

adresat je isti kao i u gornjem zakonu, a radi se o izmjenama u gore navedenom zakonu.

Adresat edikta kvestor svete palače Prokulo, za kojeg se iz zakon iz 527 saznaje da je umro.

Zakon se bavi popunjavanjem praznih mjesta u scrinium sacrae memoriae i u dva druga

scrinia sacrarum epistolarum i sacrorum libellorum.

Adresat Zakona iz 524 je magister officiorum Licinije, koji je uvršten u Justinijanov

kodeks pod naslovom nitko ne može obnašati dvije dužnosti ili raditi dva posla. Zakon navodi

da svatko tko je do sada obavljao dvije ili više dužnosti, a koje prema ranijim običajima nisu

spojive, već različite, moći će sam odabrati koju će obnašati trajno, dok će se ostalih odreći.

Zakon ne vrijedi za poslove, koji se zajedno mogu obnašati, jer su slični, pa je moguče

obnašanje dviju takvih dužnosti.

ZAKON O PRESCRIPTION

Zakon je izdan 1. prowsinca 525, a adresat je pretorijanski prefekt Arhelaj. Bavi se

hipotekom, pravom zajmodavca na imovinu dužnika bez prijenosa vlasništva. Nakon 30-

godišnjeg prescription zemlja, koja je bila založena zajmodavcu, može postati vlasništvo

dužnika.Car je u nekim slučajevima produžio rok i na četrdeset godina.

Zakon se potom bavi zakupom zemlje tzv. emphyteusis. To je oblik trajnog zakupa

zemlje uz uvjet pravilnog obrađivanja i poboljšavanja. Sama riječ znači primjena, tako da se

pusta zemlja privodila svrsi sadnjom maslina, vinove loze ili palmi, a vuče porijeklo iz Grčke.

Neki su primjeri zabilježeni u papirusima u Egiptu. Zakupac je plaćao fiksni najam. Zakup je

bio trajan i prenosio se na nasljednike pod uvjetom da se poštuju ugovorne stavke. Vlasnik je

mogao oduzeti zemlju zakupcu u slučaju kašnjenja plaćanja ili neplaćanja zakupa. S

vremenom su se sve vrste zemlje, a ne samo kultivirana mogli držati po ovom načelu.

U šest stoljeća je bilo mnogo slučajeva kada su zakupci nakon 40-godišnjeg zakupa

ili prolaska znatna vremena sebe počeli smatrati zakupcima. Justinov zakon nedvosmisleno

utvrdio da bez obzira koliko dugo zakupac držao zemlju, mora je vratiti vlasniku nakon

ispunjenja ugovorenih uvjeta, ako on to želi.

Zanimljiv je rok od četrdeset godina u novom zakonu. Najžešći neprijatelj velikih

zemljoposjednika car Bazilije II je 996 godine ukinuo ovaj zakon, jer je štitio moćne i njihove

interese četrdeset godina, pa su oni taj rok htjeli produžiti darovima ili moći želeći steći

vlasništvo nad zemljom koju su prevarom oteli siromašnima. U Zakonu Peira iz 11. st. stoji da

kupe li vojnici zemlju od ljudi u vojnoj službi, postat će njeni vlasnici ako je nitko ne bude

tražio u roku od četrdeset godina. U noveli cara Konstantina Porfirogeneta (između 945 i 949)

stoji da tko god je na bilo koji način stekao vlasništvo nad vojnom zemljom, dobit će je u

vlasništvo ako u roku od četrdest godina nitko ne položi pravo na nju. U noveli cara Nikefora

Foke iz 967 stoji ukoliko je netko stekao vojnu zemlju, a nitko je ne bude tražio četrdest

godina, tada mu ona prelazi u vlasništvo.

Sva se tri zakona bave vojnom zemljom, a Bazilije ga je ukinuo ovaj zakon gdje god

su interesi malih zemljoposjednika i seljaka bili u pitanju. Odredbi o četrdest godina je izvor

kako se čini Justinov zakon i njegovo produženje roka s trideset na četrdeset godina, no time

bi se trebalo pozabaviti navodi Vasiliev.

ZAKON O SKRNJAVLJENJU GROBLJA

Car Justin I je 526 izdao zakon čiji je adresat prefekt grada Teodor, a sastavni je dio

Kodeksa u dijelu O skrnavljenju grobnica (De sepulchro violato). Bavi se slučajevima kada

zajmodavac nakon smrti dužnika tvrdi da preminuli nije podmirio dug i zahtjeva njegovo

podmirenje, te sprečava njegov ukop. Po Justinovom zakonu se cijeli slučaj morao u cijelosti

razmotriti, te zabraniti sve prisilne mjere od strane zamojdavca. Sve treba vratiti u prvobitno

stanje, a o svemu će odlučiti sud. Tkogod bude optužen za ovaj zločin, platit će pedeset funti

zlata, a ako to nije u stanju, kaznit će se šibanjem.

Adresat nedatiranog reskripta je gradski prefekt Teodot ili Teodor i sastavni je dio

kodeksa pod imenom o novcu koji nije count out (De non numerata pecunia), a bavi se

pisanim osiguranjem za isplatu određenih novčanih suma. Ovaj reskript može imati neko

značenje ako se proučava u vezi s drugim zakonima u ovom dijelu Kodeksa.

O Justinovom reskriptu, koji određuje da svi vojnici moraju prihvatiti kalcedonski

nauk se raspravljalo gore.

417

RESKRIPT IZ 527 GODINE

Reskript su zajedno izdali carevi Justin i Justinijan 527 godine, a sačuvao se na

natpisu, koji je G. Cousin otkrio u Maloj Aziji kod turskog sela Ali-faradin u distriktu Istanos,

koji obuhvaća granice antičkih pokrajina Pizidije i Cibyratis. Dvojezični natpis na grčkom i

latinskom na kvadratnom kamenom bloku i unatoč nekim oštećenjima se sačuvao gotovo u

cijelosti. Objavio ga je i protumačio 1893 Charles Diehl. Izvorni tekst reskripta je napisan na

latinskom, a grčki prevod nastao u Carigradu ili Maloj Aziji ne predstavlja službenu verziju.

Preveden je na grčki da bi ga se bolje razumijelo u regiji, a taj je prevod i bolje sačuvan od

latinskog. Datiran je po konzulu Mavociju, koji je tu dužnost obnašao sam 527. godine, a

adresat je gotovo sigurno pretorijanski prefekt Orijenta Arhelaj.

Po sadržaju kler oratorija apostola Svetog Ivana koja se nalazila najvjerojatnije u

Pamfiliji obratili su se carevima i zatražili zaštitu zbog štete i otimačine zemlje, koju su im

nanijeli carski vojnici. Carevi su naredili istragu, te ako se žalbe pokažu utemeljima,

upravitelj pokrajine im mora jamčiti sigurnost i vratiti otete posjede. Onima koji prekrše

reskript prijetila je teške kazne.

Na kraju su dvije riječi rescripsi recognovi. Današnji znanstvenici obnjašjavaju da

rescripsi znači (m)anu imperatoris rescripsi tj. da je dokument potpisao car, a recognovi da se

nalazi u arhivima. Ovaj dokument pokazuje, a to se iščitava iz Justinijanovih novela, da su u

carstvu vojska, policija i veliki zemljoposjednici harali bez ikakve kazne, koje vlada nije

mogla kontrolirati, a bili su pošast za stanovništvo.

JUSTIN I ADJECTIO STERILIUM (EPIBOLE)

Epibole na grčkom (namet) ili adjectio sterilium na latinskom je bio težak porez, koji

se plaćao na neobradivu ili neplodnu zemlju. Teško je pogađao male zemljoposjednike, a

Prokopije navodi da su ga gledali kao neočekivanu nesreću koja bi im uništila život.

Među novelama je i edikta pretorijanskog prefekta Demostena, a adresat je upravitelj

Lidije Flavije Ortalin, a zove se epibola. Porez se nametao kada bi jedan dio velikog posjeda,

koji nije uključen u komunu postao neobradiv, pa bi imanje plaćalo porez. No ne spominje se

druga epibole, koju su plaćali mali zemljoposjednici uključeni u komunu. Smatralo ih se

jednom fiskalnom cijelinom i plaćali su ukupan iznos poreza za svoje članove, pa kada bi

jedan član postao insolventan, svi su snosili teret zajednički i nadoknadili manjak.

Više je prolema bilo u prvom slučaju ako bi se imanje prodalo i podijelilo na više

nasljednika. Zato je Demosten i izdao edikt da razjasni to složeno pitanje.

Ako vlasnik umre i ostavi zemlju nasljednicima, a oni je prodaju trećoj strani, te

zemlja postane neobradiva, tada epibole plaća onaj koji je zadnji naslijedio ili kupio,. No ako

on to nije u stanju, onda teret pada na prodavatelja imanja, a ako ni on ne može, tada na

prvotnog prodavatelja. Plaćat će ga u odnosu na omjer plodne zemlje bez obzira koliko ih

ima. Porez se nije određivao po neposrednoj blizini već i po povijest posjeda, što je otežavalo

razrezivanje i određivanje poreznih obveznika. Stoga je Demosten zaprijetio teškom kaznom

ako se ne bude provodio njegov edikt.

JUSTINOVA SMRT I POKOP

U proljeće 527 se Justin opasno razbolio, te popustio traženju Senata imenovao

Justina 4. travnja za sucara. Stanje mu se poboljšalo, no preživio je samo nekoliko mjeseci.

Umro je 1. kolovoza 527 u 75 ili 77. godini zbog ponovno otvorene rane na nozi, koju je

zadobio u jednom od ratnih pohoda. Vladao je devet godina i 22 dana.

Car je pokopan u sarkofagu u crkvi Svetih Apostola gdje su se pokapali carevi do XI.

st. Postoje dvije verzije o pokopu cara. Konstantin Porfirogenet navodi popis carskih

sarkofaga i ističe da je car Leon VI u Justinov sarkofag pokopao ubijenog cara Mihajla VI, a

Simeon Logotet navodi da je carevo tijelo pokopano u Caričinoj crkvi. Tom se mišljenju

priklanja i

428

BURY – HISTORY OF DECLINE AND FALL OF THE ROMAN EMPIRE

XL POGLAVLJE – JUSTINIJANOVA VLADAVINA

Car Justinijan se rodio blizu ruševina Sardice (Sofije), a uspon duguje ujaku caru

Justinu. On je napustio svoje rodno selo s dvojicom prijatelja ostavivši posao pastira kako bi

se opredijelili za unosniji posao u vojsci. Sa skromnim zalihama su se uputili cestom do

Carigrada. Zbog snage i tjelesne građe primljeni su u gardu cara Leona I. Justin se uspeo do

slave i bogatstva, pri čemu ga je od opasnosti čuvao anđeo čuvar, koji pazi na buduće vladare

kako se tada tvrdilo. Njegovi zapaženi uspjesi u Izaurijskim i Perzijskim ratovima su mu

osigurali postepeno unaprijeđenje od tribuna, counta i generala, te senatora i zapovjednika

straže, koja mu je bila odana. To je bilo presudno kada je iznenada umro car Anastazije I, a

njegovi rođaci, koji su se uz njegovu pomoć obogatili, nisu stekli pravo na prijestolje. Eunuh

Amantije je odlučio iskorisiti trenutak i na tron postaviti poslušnog pristašu. Stoga je dao

novac zapovjedniku garde Justinu kako bi osigurao njegovu podršku, no on je dao izabrati

samog sebe uz podršku vojske. Vojska i narod su ga smatrali poštenim i hrabrim, a narod i

svećenstvo pravovjernim. Popeo se na vlast sa 68 godina, a da je upravljao sam, brzo bi se

pokazalo da je izbor bio loš. Naime bio je nepismen i neobrazovan kao i Teodorik. Državom

je upravljao kvestor Proklo, a car je doveo svog nećaka u Carigrad.

Nakon što je eunuha Amantija lišio novaca, trebalo ga je lišiti i života. Optužen je za

stvarnu ili izmišljenu urotu, a uz to i za krivovjerje tj. za manihejstvo te pogubljen, a tri su

njegova suradnika kažnjena smrću ili izgonom, dok je kandidat za vlast bačen u tamnicu,

kamenovan, a potom bačen u more.

Puno veći problem je bio gotski vojskovođa Vitalijan. On je dizao ustanke za zaštitu

pravovjerja još za vladavine cara Anastazija i time stekao i veliku popularnost u narodu, a

ostao je u blizini Carigrada kako bi osigurao njiovu provedbu. Car ga je uz prisegu pozvao da

dođe u grad, gdje su mu se posebno suprotstavljali plavi na umjetno izazvan način. Car ga je

dočekao raširenih ruku kao prvaka pravovjerja i postavili ga za generala i konzula, a onda su

ga ubili u sedmoj godini konzulata na banketu. S nestankom suparnika Justinijan je

unaprijeđen u zapovjednika vojske na istoku.

Došlo je i do promjene vjerske politike. Justin je vezao za sebe pravovjerne i njihov

žar poticao u crkvama, hipodromu i senatu. Nakon 34-godišnje šizme, obnovljena je unija s

Rimom, a na istoku je car postavljao katoličke biskupe, koji su zastupali njegove interese,

svećenstvo i redovništvo je pridobio liberalizmom, a narod je molio za svog vladara, kao stup

pravovjerja. Justinijan je imenovan konzulom, a na sjaj i pompu je potrošio 228.000 zlatnika.