Halil Dubran

Prorok

The Prophet, Kahlil Gibran, Heinemann, London, 1974.

Izdava Grafiki zavod Hrvatske

Izdavaka djelatnost Zagreb, Frankopanska 26

Prijevod i pogovor Marko Gri

GZH 1985.

etvrto popravljeno i dopunjeno izdanje

Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijae osvit vlastitoga dana, dvanaest

godina u gradu Orfaleseu ekae brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese

natrag na rodni mu otok.

I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, on se uspne na

brijeg izvan gradskih zidina i pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz

maglu.

Tada se dveri njegova srca naglo otvorie, i njegova radost poletje daleko

nad more. On sklopi oi i pomoli se u tiini due.

Ali, kad sie s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu:

01

Kako da odem u miru i bez alosti?

Ne, ak ni bez rane u duhu neu napustiti ovaj grad.

Dugi bijahu dani bola koje provedoh meu njegovim zidinama, i

duge bijahu samotnike noi; a tko se moe rastati sa svojim bolom i sa svojom

samoom bez aljenja?

Previe sam estica duha razasuo po ovim u1icama, i odve je djece

moje enje to idu gola meu ovim brdima, i ne mogu otii od njih bez tegobe

i bola.

Ne svlaim ja danas odjeu nego kou odirem vlastitim rukama.

Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce ovrslo od gladi i ei.

Ipak, ne mogu vie oklijevati.

More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti.

Jer ostati, iako sati teku u noi, znai smrznuti se, a ledac se

prometnuti, ukalupiti se.

Rado bih ponio sve to je ovdje. Ali kako u?

Glas ne moe ponijeti jezika ni usana to mu krila dadoe. Sam mora

nebo traiti.

A sam, i bez gnijezda svoga, orao e sunce preletjeti.

I kad stie na podnoje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod

gdje se primie luci, a na pramcu mornare, zemljake svoje.

A dua mu zavapi za njima, i on ree:

Sinovi drevne moje majke, koji jaete na plimama,

Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I sad uploviste u moju

budnost, koja je moj dublji san.

Spreman sam poi, i moja iva elja, pripravnih jedara, eka vjetar.

Samo u jo jednom udahnuti ovaj mirni zrak, samo u jo jednom

zaljubljeni pogled baciti unatrag,

02

I onda u stati meu vas, pomorac meu pomorce.

A ti, golemo more, usnula mati,

Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku,

Samo e jo jednom potok zaviti, samo e jo jednom zauboriti na

ovoj istini,

A onda u ti doi, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu.

I dok je iao, ugleda izdaleka mukarce i ene gdje naputaju polja i

vinograde i hite gradskim dverima.

I zau njihove glasove gdje zazivlju njegovo ime, i gdje se dovikuju

od jedne do druge njive, govorei jedni drugima da dolazi njegov brod.

A on ree u sebi:

Hoe li dan rastanka biti i dan sastanka?

I hoe li se rei da moja veer bijae uistinu moja zora?

I to u dati onome tko ostavi plug u pola brazde, ili onom tko

zustavi kolo tijeska?

Hoe li srce moje postati voka oteala od ploda koji mogu skupiti i

dati im?

I hoe li moje enje potei poput vrela da mogu naliti njihove

krage?

Jesam li ja harfa koju ruka Svemoguega moe dotai, ili frula da

dah njegov moe proi kroza me?

Tragalac sam za tiinom, i kakvo sam blago naao u tiini da bih ga

mogao razdati s povjerenjem?

Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam njive sjeme usijao i u

kakvim dolima zaboravljenim?

03

Ako je ovo odista dan kad podiem svoju svjetiljku, nije moj plamen

koji e u njoj planuti,

Prazan i mraan dii u svjetiljku,

A uvar noi napunit e je uljem, i on e je, takoer, upaliti.

To on rijeima kaza. Ali je mnogota u srcu njegovu ostalo

neizreeno. Jer, on sam ne mogae izrei svoju dublju tajnu.

A kad ue u grad, sav mu narod poe u susret, i oni ga zazivahu kao

da u jedan glas govore.

A stariji u gradu istupie i rekoe:

Ne odlazi jo od nas.

Bio si podne u naem sumraku, a mladost tvoja davae nam snove da

ih sanjamo.

Ti nisi tuinac meu nama, ni gost, nego sin na i na pravi ljubljeni.

Neka ve ne pate nae oi gledajui za tvojim licem.

A sveenici i sveenice rekoe mu:

Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede

meu nama postanu uspomena.

Meu nama si iao kao duh, i sjena tvoja bila je svjetlost na naim

licima.

Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijae naa ljubav, i koprenama

bijae zastrta.

A sada glasno za tobom vapije i stat e preda te otkrivena.

I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne doe as

rastanka.

04

I drugi dolaahu usrdno ga molei. Ali im on nita ne odvrati. Samo

pognu glavu; a oni koji stajahu blie ugledae mu suze gdje se liju na grudi.

I on i narod krenue k velikom trgu pred hramom.

A iz svetita izie ena kojoj ime bijae Almitra. A bila je vidovita.

I on gledae u nju sa sve veom njenou, jer ga je ona prva potraila i

povjerovala mu jo dok je bio samo jedan dan u gradu.

I ona ga pozdravi govorei:

Proroe Boji, koji traga za krajnjim, dugo si traio udaljenosti svojega broda.

A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako mora ii.

Duboka je tvoja udnja za zemljom tvojih uspomena i za boravitem tvojih viih

enja, a naa te ljubav nee sputavati ni nae potrebe zadravati.

Nego te molimo da nam sada, kad nas ostavlja, progovori i da nam dade od

svoje istine.

A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako se nee zatrti.

U svojoj si samoi bdio s naim danima, i u svojoj si budnosti sluao na pla i

smijeh dok smo spavali.

Sada nas, dakle, razotkrij pred nama samima, i reci nam sve to ti se pokazalo

od onoga to je izmeu roenja i smrti.

A on odgovori:

Orfaleani, o emu ja mogu govoriti osim o onome to se i sad mie u vaim

duama?

Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi.

05

A on podie glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada meu njima. I snanim

glasom ree:

Kad te ljubav zove, slijedi je,

Premda su joj putovi tvrdi i strmi.

A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,

Premda vas ma skriven u njezinim perima moe raniti.

A kad vam govori, vjerujte joj,

Premda njezin glas moe razdrmati vae snove kao to sjeverac pustoi perivoj.

Jer, kao to vas ljubav kruni, tako e vas i razapeti. Jer, koliko vam pomae da

rastete, toliko vas i potkresava.

Kao to se uspinje na vau visinu i draga vam najnjenije grane to dru na

suncu,

Tako e vam sii u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju.

Poput snopova ita ona vas u se skuplja.

Ona vas mlati da bi vas razgolitila.

Ona vas sije da bi vas lupine vae oslobodila.

Ona vas melje dok ne pobijelite.

Ona vas mijesi dok gipki ne budete,

A onda vas mee na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Boji sveti pir.

Sve e vam ovo ljubav uiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po

tome znanju postali komadi srca samoga ivota.

Ali, ako u svojem strahu budete traili samo ljubavni mir i ljubavni uitak,

Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,

U svijet bez godinjih doba, gdje ete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje

ete plakati, ali ne svim svojim suzama,

Ljubav ne daje nita osim sebe i ne uzima nita osim sebe.

Ljubav nema nita niti se ona moe imati;

Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

06

Kad ljubite, ne valja da kaete: Bog mi je u srcu, nego radije: Ja sam u

Bojem srcu.

I ne mislite da moete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni

toga, upravlja vaim putem.

Ljubav ne ezne ni za im drugim do za tim da se sama ispuni.

Ali, ako ljubite i svakako morate imati elja, neka vam ovo budu elje:

Rastopiti se i biti poput uborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noi.

Upoznati bol od prevelike njenosti.

Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;

I krvariti s veseljem i radosno.

Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za jo jedan dan ljubavi;

Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;

Vratiti se s veeri kui sa zahvalnou;

I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na

usnama.

Tada Almitra opet progovori i ree: A to o enidbi veli, Uitelju?

A on odvrati govorei:

Rodiste se zajedno i uvijek ete biti zajedno. Bit ete zajedno i onda kad bijela

krila smrti razmetnu vae dane.

Da, bit ete zajedno ak i u tihom Bojem pamenju.

Ali, neka bude prostora u vaem zajednitvu.

Neka nebeski vjetrovi pleu meu vama.

Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi:

Neka radije bude uzburkano more meu obalama vaih dua.

Lijevajte au jedno drugome, ali ne pijte iz iste ae.

07

Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste krike.

Pjevajte i pleite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i

samo,

Kao to su ice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom.

Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.

Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti vaa srca.

I stojte zajedno, ali ne preblizu;

Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,

A hrast i empres ne rastu u sjeni jedan drugome.

A ena koja stajae s edom na prsima ree: Govori nam o Djeci.

I on ree:

Vaa djeca nisu vaa djeca.

Ona su sinovi i keri enje ivota za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Moete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer, ona imaju vlastite misli.

Moete okuiti njihova tijela, ali ne njihove due,

Jer, njihove due borave u kui od sutra, koju vi ne moete posjetiti, ak ni u

svojim snima.

Moete se upinjati da budete kao oni, ali ne traite od njih da budu poput vas.

Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na prekjuer.

Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca odapeta kao ive strijele.

Strijelac vidi metu na putu beskonanosti, i On vas napinje svojom snagom da

bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

08

Neka vaa napetost u Strijelevoj ruci bude za sreu;

Jer, kao to On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

Tada ree bogata: Govori nam o Davanju.

A on odvrati:

Dajete samo mrviak ako dajete od bogatstva svoga.

Kad od sebe dajete, istinski dajete.

Jer to je vae bogatstvo nego stvari koje uvate i pazite iz straha da vam sutra

ne zatrebaju?

A sutra, to e sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu

pijesku dok hodoasnike prati do svetoga grada?

I to je strah od nude nego nuda sama? Nije li e, koje se straite dok vam se

izvor prelijeva, neutaiva?

Ima ih koji daju mrviak od mnogoga to imaju - i daju to da bi ih drugi

prepoznali, i njihova skrivena elja obezvreuje njihove darove.

A ima ih koji imaju malo i sve daju.

To su vjernici ivota i dareljivosti ivota, i njihova krinja nikad nije prazna.

Ima ih koji daju s radou, i ta je radost njima nagrada.

Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krtenje.

Ima ih koji daju ne upoznavi boli davanja, niti trae radosti, niti daju

opominjui se vrline;

Oni daju kao to u dolini mra iri miomiris u prostor.

Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oi smijei na zemlju.

Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;

I ovjeku iroke ruke vea je radost nai onoga tko e primiti nego samo

davanje.

09

A ima li ita to ete zadrati?

Sve to imate jednog e se dana razdati;

Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vaim batinicima.

esto kaete: Dao bih, ali samo potrebitima.

Ali, voke u vaem vonjaku ne kau tako, ni stada na vaem panjaku.

Daju da bi mogli ivjeti, jer zadravati znai propadati.

Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noi, vrijedan je svega to vi

imate.

I onaj koji je zasluio da pije iz oceana ivota zasluuje da napuni au i iz

vaega potoia.

I koja zasIuga moe biti vea od one to lei u hrabrosti i povjerenju, dapae u

milosru, primanja?

I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da

biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postien?

Prvo gledajte da sami zasluite da budete davaoci, i orue davanja.

Jer, odista, ivot daje ivotu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo

svjedoci.

I vi primaoci - a svi ste vi primaoci -- ne prihvaajte nikakva tereta zahvalnosti,

da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.

Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;

Jer, previe se sjeati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima

prostodunu zemlju za majku, i Boga za oca.

Onda starac, krmar, ree: Govori nam o Iu i Piu:

A on ree:

10

O kad biste mogli ivjeti o miomirisu zemlje i poput biljke na zraku da vas

krijepi svjetlost.

Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati mladune od majina mlijeka da

biste utaili e, neka to bude in tovanja,

I neka va stol bude rtvenik na kojem se rtvuju ista i nevina stvorenja ume i

livade za neto to je istije i jo nevinije u ovjeku.

Kad ubijate ivine, recite mu u srcu:

Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja u biti pojeden.

Jer, zakon koji tebe preputa mojoj ruci i mene e prepustiti jaoj ruci.

Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani nebesko drvo.

I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu:

Tvoje e sjeme ivjeti u mojem tijelu,

I pupoljci tvojega sutra raspupat e se u mojem srcu,

I miomiris tvoj bit e moj dah,

I zajedno emo se radovati kroza sva godinja doba.

A na jesen, kad trgate groe u vinogradu za tijesak, recite u srcu:

I ja sam vinograd, i moji e plodovi biti pobrani za tijesak,

I poput mladoga vina drat e me u vjenim posudama.

A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku au;

I neka u pjesmi bude spomen na jesenske dane, i na vinograd, i na tijesak.

Onda ora ree: Govori nam o Radu.

A on odvrati govorei:

Radite da biste ili ukorak sa zemljom i duom zemljinom.

11

Razlijeniti se znai otuiti se od godinjih doba, izii iz ophodnje ivota koji

stupa velianstveno i s ponosnom poniznou put vjenosti.

Kad radite, vi ste frula kroz ije se srce apat sati preobraa u glazbu.

Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?

Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesrea.

Ali ja vam kaem da vi, radei, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam

je odreen kad je san taj bio roen,

I drei se posla, istinski ljubite ivot,

A ljubiti ivot u radu znai biti prisan s najskrovitijom tajnom ivota.

Ali ako, u boli svojoj, roenje nesreom nazivate, a uzdravanje tijela

prokletstvom koje vam je na elu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s

ela vaega moe sprati ono to na njemu pie.

Takoer vam govorahu da je ivot mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono

to vam rekoe umorni,

I ja kaem da je ivot mrak, osim kad postoji ar,

A svaki je ar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim

kad postoji rad,

A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;

A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.

A to je to raditi s ljubavlju?

To znai tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vae ljubljeno treba da nosi

to ruho.

To znai graditi kuu s dragou, kao da vae Ijubljeno treba da boravi u toj

kui.

To znai sijati sjeme s njenou i dizati ljetinu s radou, kao da e vae

ljubljeno jesti plodove.

To znai ispuniti sve to tvorite dahom duha svojega,

12

I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.

esto sam uo gdje velite, kao da u snu govorite: Tko radi u mramoru, i tko

otkriva oblik vlastite due u stijeni, plemenitiji je od onoga tko plui zemlju.

I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obliju ovjeem, vie je od

onoga tko pravi sandale za noge.

Ali, ja kaem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori

slae divovskome hrau nego najmanjoj od svih vlati trave;

A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu to ju je zasladio

vlastitom ljubavlju.

Rad je ljubav koja biva vidljiva.

Ali, ako ne moete raditi s ljubavlju, nego samo s gaenjem, bolje je da se

ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih to s

radou rade.

Jer, ako kruh peete ravnoduno, peete gori kruh, koji toli samo pola ovjeje

gladi.

Ako mrzite maenje groa, iz vaeg e masta otei otrov u vino.

Pa makar pjevali poput anela, ako ne volite pjevanja, vi zaipate ljudske ui na

glasove dana i glasove noi.

Potom jedna ena ree: Govori nam o Radosti i alosti.

A on odvrati:

Vaa je radost vaa raskrinkana alost.

I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire esto je bilo puno vaih suza.

A kako, dakle, to moe biti?

to alost vie raskopa vae bie, to u nj moe vie radosti stati.

Nije li krag u kojem vino drite bio peen u grnarevoj pei?

13

I nije li frula koja vam duh blai puko drvo koje izbuie noevi?

Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ete da vam je radost dalo

ono to vam je dalo i alost. Kad ste alosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet

ete da odista plaete za onim to je bila vaa radost. Neki od vas vele: Radost

je vea od alosti, a drugi kau: Ne, alost je vea.

A ja vam kaem da su nerazdvojne.

Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je

druga zaspala na postelji.

Odista ste objeeni poput zdjelica vage izmeu svoje alosti i svoje radosti.

Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteeni.

Kad vas rizniar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaa radost ili vaa

alost svakako se mora dizati ili sputati.

Tada jedan zidar stupi i ree: Govori nam o Kuama.

A on odvrati i ree:

Sagradite od svojih matarija sjenicu u pustinji radije nego da gradite kuu

meu gradskim zidinama. Jer, kao to se vi kui vraate o sumraku, tako se

vraa lutalac u vama, vjeno dalek i samotan. Vaa je kua vae vee tijelo.

Die se na suncu i spava u tiini noi; i nije bez snova. Zar vaa kua ne sanja?

I, sanjajui, zar ne ostavlja grad radi luga i breuljka?

O kad bih mogao skupiti vae true u ruku i, poput sijaa, pobacati ih u umu i

na livadu.

O kad bi doline bile vae ulice, a zelene staze vai putovi, kako biste jedni druge

mogli traiti kroz vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjei svojoj.

Ali, jo nije vrijeme tome.

14

U svojem strahu preci vai skupie vas preblizu jedne uz druge. I strah taj

potrajat e malo due. I malo e dulje bedemi gradski razdvajati vaa ognjita

od vaih polja.

I kaite mi, Orfaleani, to imate u ovim kuama? I to li to uvate iza

uvrenih vrata?

Imate li mira, spokojnoga ara koji otkriva vau snagu?

Imate li uspomena, blistavih slavoluka to nadsvouju vrhunce duha?

Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari nainjenih od drveta i kamena na

svetu planinu?

Recite mi, ima li toga u vaim kuama?

Ili imate samo udobnost, i udnju za udobnou, tim potajnim stvorom koji u

kuu ulazi kao gost, potom biva neprijatelj i, napokon, gazda?

Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom i kandijom, u lutke pretvara vae vie

udnje.

Iako su mu svilene ruke, srce mu je od eljeza. Uljuljkuje vas u san samo da bi

vam uz postelju stajao i rugao se dostojanstvu tijela.

On se izruguje vaim vrstim namislima i stavlja ih u iak poput krhkih

posuda.

Odista, udnja za udobnou ubija strast due, a onda ide, cerei se, u sprovodu.

Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru, ne dajte da budete ni ulovljeni ni

ukroeni.

Vaa kua neka ne bude sidro nego jedro. Neka ne bode ljeskava koica to

prekriva ranu nego kapak koji uva oko.

Ne treba da smotavate krila da biste mogli proi kroz vrata, niti da sputate

glave da ne udarite u strop, niti da se bojite disati da zidovi ne bi popucali i pali.

Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi napravie za ive.

Pa bila od krasote i od sjaja, kua vaa neka ne uva vau tajnu niti titi vau

enju.

15

Radi onoga to je bezdano u vaim boravitima, u nebeskom dvorcu, kojem su

dveri jutarnja magla i kojem su prozori pjesme i tiine none.

I tkalac ree: Govori nam o Odjei.

A on odgovori:

Vaa odjea krije mnogo od vae ljepote, iako ne skriva ono to nije lijepo.

I premda u ruhu traite slobodu svoje osobnosti, u njemu moete nai oklop i

lanac.

O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa vie svoje koe, a sa manje odjee.

Jer, dah je ivota u sunanom sjaju i ruka ivota u vjetru.

Neki od vas vele: Sjeverac je odatkao ruho koje nosimo.

A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,

Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost miica njegova nit.

A kad je posao dovrio, smijao se u umi.

Ne zaboravite da je ednost zarad zatite od neistih oiju.

A kad neistih vie ne bude, to e biti ednost nego okov i prljavtina due?

I ne zaboravite da zemlja uiva u tome da uti vae bose noge i da vjetar ezne

da se poigra vaom kosom.

A trgovac ree: Govori nam o Kupnji i Prodaji.

A on odvrati i ree:

Za vas zemlja raa plodove, i neete oskudijevati ako samo znate kako da ruke

napunite,

U izmjeni darova zemljinih nai ete obilje i biti zadovoljni.

16

Ipak, sve dok izmjene ne bude u ljubavi i ugodnoj pravinosti, ona e neke

voditi oblapornosti, a druge gladovanju.

Kad na sajmu, vi trudbenici mora, polja i vinograda, sretnete tkalce, grnare i

skupljae mirodija

Zazovite tada gospodara duha zemlje, da doe posred vas i da posveti vage i

raun koji odmjerava vrijednost vrijednou,

I ne trpite da praznoruki sudjeluju u vaim poslovima, koji bi za va trud prodali

svoje rijei.

Takvima recite:

Doite s nama u polje, ili otiite s naom braom na more i mreu bacajte;

Jer zemlja i more i vama e biti dobrostivi kao to bijahu nama.

I ako vam dou pjevai, plesai i frulai, i od njihovih darova kupite.

Jer, i oni su skupljai plodova i miomirisa, a ono to donose, iako nainjeno od

snova, odjea je i hrana vaoj dui.

I prije negoli odete sa sajma, pazite da nitko ne otie praznoruk.

Jer, duh gospodar zemlje nee mirno spavati na vjetru dok ne budu zadovoljene

potrebe i posljednjega meu vama.

A onda jedan od sudaca gradskih istupi i ree: Govori nam o Zloinu i Kazni.

A on odvrati govorei:

Upravo kad duh va ide lutajui na vjetru, vi, sami, i nepaeni, radite zlo

drugima i, stoga, sami sebi.

I zbog poinjenoga zla morate kucati i ekati neko vrijeme nezapaeni na

dverima blaenika.

Poput oceana vae je boansko jastvo;

Zauvijek ostaje neokaljano.

17

I poput etera die se tek kad okrilati.

ak je poput sunca vae boansko jastvo;

Ono ne zna putova krtiinih niti trai rupa zmijinjih.

Ali, ne boravi boansko jastvo samo u vaem biu.

Mnogo je toga u vama ve ovjek, a mnogo toga jo nije ovjek,

Nego bezoblian patuljak koji, u snu, ide kroz maglu traei vlastito buenje.

A govorio bih vam sada o ovjeku u vama.

Jer, on, a ne vae boansko jastvo, ni patuljak u magli, zna zloin i kaznu za

zloin.

esto sam vas sluao gdje govorite o onome koji ini zlo kao da on nije jedan

od vas nego tuinac meu vama i uljez u vaem svijetu.

Ali, ja kaem: kao to se svetac i pravednik ne mogu dii iznad najviega koje je

u svakome od vas,

Tako zli i slabi ne moe pasti nie od najniega, koje je, takoer, u vama.

I kao to ni jedan list ne pouti bez tihoga znanja cijeloga drveta,

Tako zloinac ne moe initi zlo bez skrivene volje svih vas.

Poput procesije idete zajedno prema svojem boanskom jastvu.

Vi ste put i putnici.

I kad jedan od vas padne, on pada zarad onih iza sebe, kao opomena na kamen

spoticanja.

Da, pada zarad onih pred sobom, koji se, iako bri i vrega koraka, jo ne

odmakoe od kamena spoticanja.

A i ovo, iako ta rije teko lei na vaim srcima:

Ubijeni nije neodgovoran za svoje ubojstvo,

A opljakani nije nevin u tome to je opljakan.

Pravednik nije neduan za djelo zloga,

I neokaljani nije ist od djela okrutnikovih.

Da, krivi je esto rtva oteenoga.

I jo ee osuenik nosi teret nekrivih i nevinih.

18

Ne moete odijeliti pravednika od nepravednika, ni dobrog od zloga;

Jer, oni stoje zajedno pred licem sunca, kao to su crna i bijela nit skupa otkane.

I kad crna nit pukne, tkalac e pregledati cijelu tkaninu, a ispitat e i krosnu.

Ako tko od vas dovede pred sud nevjernu enu, neka takoer na tezulji izmjeri

srce njenoga mua, i neka mjerama izmjeri duu njegovu.

I neka onaj koji biuje vrijeaoca pogleda u duh uvrijeenoga.

I ako bi tko od vas kanjavao u ime pravde i dizao sjekiru na zlu voku, neka joj

pogleda korijenje;

I odista e nai korijene dobra i zla, plodne i neplodne, isprepletene zajedno u

tihome srcu zemlje.

I vi suci koji biste da budete pravedni,

Kakvu osudu izriete onome koji je, premda poten u tijelu, tat u duhu?

Kako kanjavate onoga koji ubija u tijelu, iako je i sam ubijen u duhu?

I kako gonite onoga koji je na djelu varalica i tlaitelj,

Iako je, takoer, sam izmuen i zlostavljan?

I kako ete kazniti one ije je kajanje vee od njihovih nedjela?

Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti taj zakon kojem biste rado sluili?

Ipak, ne moete svaliti kajanje na nevinoga niti ga dii sa srca kriveva.

Nepozvano, vikat e u noi da se ljudi probude i pogledaju sami sebe.

I vi koji biste da razumijete pravdu, kako ete dok ne gledate sva djela pri punoj

svjetlosti?

Samo ete tada znati da su ispravan i pali jedan ovjek to stoji u sumraku

izmeu noi svojega patuljastog jastva i dana svojega boanskog jastva,

I da kamen ugaoni u hramu nije vii od najnie stijene u njegovu temelju.

Tada, pravnik ree: A to o naim Zakonima veli, uitelju?

A on odvrati:

19

Uivate u postavljanju zakona,

A jo vie uivate krei ih.

Poput djece to se uz ocean igraju, uporno gradei pjeane kule, a onda ih, uza

smijeh, razaraju.

Ali, dok gradite pjeane kule, ocean donosi jo pijeska na alo, A kad ih

razarate, ocean se smije s vama.

Odista, ocean se uvijek smije s nevinima,

Ali, to s onima kojima ivot nije ocean, a ljudski zakoni nisu pjeane kule,

Nego za koje je ivot stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i

priliku?

to s bogaljem koji mrzi plesae?

to s volom koji voli svoj jaram i smatra umskoga jelena i srndaa zabludjelim

i potucakim stvorenjima?

to sa starom zmijom koja ne moe svui svlaka, te sve druge naziva golima i

besramnicima?

to s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govorei da su

svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kritelji zakona?

to bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leima okrenuti suncu?

Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.

I to je sunce njima nego baca sjena?

I to li je priznati zakone nego sagnuti se i obiljeiti sjene na zemlji?

Ali, vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu

zadrati?

Vi koji putujete s vjetrom, kakva e vjetrenica upravljati vaim smjerom?

Kakav vas ljudski zakon moe svezati ako slomite jaram svoj, osim uz neija

zatvorska vrata?

Kakva se zakona morate bojati dok pleete, osim posrtanja preko neijih

eljeznih lanaca?

20

I tko e vam to suditi ako strgate odjeu svoju, osim ako je ne ostavite na

neijem putu?

Orfaleani, moete priguiti bubnjanje, olabaviti ice na liri, ali tko e evi

zapovjediti da ne pjeva?

I govornik ree: Govori nam o Slobodi.

A on odvrati:

Pred gradskim dverima i uz ognjita vaa gledah vas gdje padate niice i

oboavate svoju slobodu,

Kao to se robovi ponizuju pred silnikom i slave ga, iako ih ubija.

Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni tvravice gledah i najslobodnije meu

vama gdje slobodu vuku kao jaram i negve.

I srce je krvarilo u meni; jer, vi moete biti slobodni tek kad sama udnja za

traenjem slobode postane svagdanji posao va, i kad prestanete govoriti o

slobodi kao o svrsi i ispunjenju.

Bit ete slobodni, doista, kad vai dani ne budu bez briga ni vae noi bez

nevolje i boli.

Nego, prije, kad one opau va ivot, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i

nevezani.

A kako da se dignete nad svoje dane i noi dok ne skrite lance koje ste, u osvit

svojega razumijevanja, privrstili oko svojega podnevnog sata?

Uistinu, to slobodom zovete najtvri je od tih lanaca, iako mu se karike sjaje na

suncu i zabljeuju vam oi.

I to biste, ako ne krhotine sebe samih, odbacili kako biste bili slobodni?

Ako biste pak nepravedan zakon eljeli ukinuti, taj ste zakon vlastoruno

napisali na svojem elu.

21

Ne moete ga izbrisati palei zakonike svoje ni umivajui ela svojih sudaca, pa

makar i more izlili na njih.

A ako biste silnika da sruite s prijestolja, prvo vidite je li srueno njegovo

prijestolje podignuto u vama.

Jer, kako tiranin moe vladati slobodnima i ponosnima nego s pomou tiranstva

u vlastitoj im slobodi i s pomou sramote u vlastitom im ponosu?

A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, vie nego to vam je

nametnuta.

A ako biste strah da rasprite, sjedite je toga straha u vaem srcu, ne u ruci

straiteljevoj.

Odista, sve se u vaem biu giba u stalnom poluzagrljaju: to udite i ega se

bojite, gnusno i potovano, za im idete i ono emu biste umakli.

Sve se to giba u vama, poput svjetala i sjena u priljubljenim parovima.

I kad sjena iezne i vie je nema, svjetlost koja ostane biva sjena drugoj

svjetlosti.

I tako, vaa sloboda, kad gubi okove, biva sama okov veoj slobodi.

A sveenica progovori opet i ree: Govori nam o Umu i Strasti.

A on odvrati govorei:

Vaa je dua esto bojite na kojem va um i vaa rasudna mo ratuju protiv

vae strasti i vaega nagona.

O kad bih bio mirotvorac u vaoj dui, da uzmognem preobraziti nesklad i

suparnitvo vaih poela u jedinstvo i melodiju.

Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svih svojih poela?

Va um i vaa strast krmilo su i jedra vae moreplovne due.

22

Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, moete se samo valjati tamo-amo i da vas

struja nosi, ili pak ostati nepomini nasred mora.

Jer je um, dok upravlja sam, ograniljiva sila; a strast, razularena, jest oganj to

gori do samounitenja. Stoga, neka vaa dua uznosi va um do visina strasti, da

uzmogne pjevati;

I neka upravlja vaom strau s umom, da strast vaa moe ivjeti iz dana u dan

uskrisujui, i da se poput feniksa die iz vlastitoga pepela.

Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao to biste gledali ljubljene goste

u svojoj kui.

Zacijelo, ne biste jednoga gosta astili vie nego drugoga; jer tko je privreniji

jednome, gubi ljubav i povjerenje obojice.

Meu bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uivajui u

spokoju i divoti dalekih polja i livada - neka srce vae rekne u tiini: Bog

miruje u umu.

A kad okrene oluja, i snaan vjetar zaljulja umu, a munje i gromovi obznane

velianstvo neba - neka srce vae rekne sa strahopotovanjem: Bog se giba u

strasti.

I jer si dah u Bojem ozraju, i list u Bojoj umi, i ti e otpoinuti u umu i

gibati se u strasti.

A jedna ena prozbori i ree: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vaa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vae poimanje. Kao to se ljuska ploda

rnora slomiti da bi mu jezgra izila na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.

I ako vam se srce uzmogne diviti svakidanjim udesima ivota, vaa vam se

bol nee initi nita manje udesnom od radosti;

23

I prihvatit ete doba svojega srca, kao to uvijek prihvaate godinja doba to

prolaze nad vaim poljima. I gledat ete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

To je gorki napitak kojim lijenik u vama vida vae bolesno jastvo.

Stoga, vjerujte lijeniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno;

Jer, njegovu ruku, ako i jest teka i tvrda, njeno vodi ruka Nevidljivoga,

I posuda koju donosi, ako vam i pee usne, nainjena je od gline to ju je Grnar

ovlaio svojim svetim suzama.

I jedan ovjek ree: Govori nam o Samospoznaji.

A on odvrati govorei:

Vaa srca znaju u tiini tajne dana i noi. Ali, vae ui eaju za glasom o

znanju vaega srca.

eljeli biste saznati u rijeima ono to ste oduvijek znali u misli.

eljeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova.

I dobro je to je tako.

Skriveno vrelo vae due svakako mora izbiti i potei, mrmorei, k moru;

A blago vaih bezdanih dubina otkrilo bi se vaim oima.

Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vae neznano blago;

I ne traite dubine svojega znanja sa tapom ili dubinomjerom.

Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more.

Ne recite: Naao sam istinu, nego radije:

Naao sam jednu istinu.

Ne recite: Naao sam put due.

24

AdminDraft

Recite radije: Sreo sam duu gdje ide svojim putem.

Jer, dua kroi svim putovima.

Dua ne ide po koncu niti raste poput trske.

Dua se otvara kao lotos sa bezbroj latica.

Tada ree uitelj: Govori nam o Pouavanju.

A on ree:

Nitko vam ne moe otkriti nita osim onoga to je ve lealo, poluusnulo, u

poecima vaega znanja. Uitelj koji se ee u sjeni hrama, meu uenicima, ne

daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.

Ako je doista mudar, ne nudi vam da uete u kuu njegove mudrosti nego vas

radije vodi do praga vaega duha.

Zvjezdar vam moe govoriti o svojem poimanju svemira, ali vam on ne moe

dati svojega poimanja.

Glazbenik vam moe pjevati o ritmu koji je u cijelome svemiru, ali vam ne

moe dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odraava.

A onaj koji je upuen u znanost o brojevima moe govoriti o podrujima teine

i mjere, ali vas ne moe odvesti onamo.

Jer vienje jednoga ovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome ovjeku.

I kao to svaki od vas sam stoji u Bojem znanju, tako mora svaki od vas biti

sam u svojem poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje.

A jedan mladi ree: Govori nam o Prijateljstvu.

I on odvrati govorei:

Va je prijatelj zadovoljenje vaih potreba.

25

AdminDraft

On je vae polje koje zasijavate s ljubavlju, a anjete sa zahvalnou.

On je vaa trpeza i vae ognjite.

Jer, dolazite k njemu gladni, i itete od njega spokoja.

Kad va prijatelj iznosi svoje miljenje, ne bojite se rei ne, niti se

suzdravate od da.

I kad on uti, vae srce ne prestaje oslukivati njegovo srce;

Jer, bez rijei, u prijateljstvu, sve se misli, sve enje, sva iekivanja raaju i

dijele s radou koja se ne izvikuje.

Kad se opratate s prijateljem, ne alostite se;

Jer, to najvie volite u njemu, moe biti razgovjetnije kad je odsutan, kao to je

planina planinaru razgovjetnija iz doline.

I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha.

Jer, ljubav koja trai ita drugo do oitovanja vlastite tajne nije ljubav nego

baena mrea: hvata samo to je beskorisno.

I neka vae najbolje bude za prijatelja.

I ako mora upoznati vau oseku, neka upozna i vau plimu.

Jer, to vam je prijatelj da biste ga traili da s vama ubija vrijeme?

Potraite ga uvijek da oivite vrijeme.

Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu;

I neka u slatkoi prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti.

Jer, u svjeini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se.

A uenjak ree: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govorei:

Razgovarate kad vie niste u miru sa svojim mislima;

26

I kad vie ne moete izdrati u samoi srca, ivite na svojim usnama, a glasnost

biva zabava i razbibriga. I u mnogom vaem razgovoru miljenje je napol

ubijeno.

Jer, misao je ptica prostora, i u krletki rijei moe doista rairiti krila, ali ne

moe letjeti.

Ima ih meu vama koji trae razgovorljive, iz straha da ne budu sami.

Tiina samotnosti otkriva njihovim oima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajui i bez predumiljaja, otkrivaju poneku

istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju rijeima.

U grudima takvih duh boravi u ritmikoj tiini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vae usne

i upravlja vaim jezikom. Neka glas u vaem glasu govori uhu u njegovu uhu.

Jer, njegova e dua uvati istinu vaega srca, kao to se pamti okus vina, kad se

i boja zaboravi, a ni posude vie nema.

A zvjezdar ree: Uitelju, govori o Vremenu.

A on odvrati:

Vi biste mjerili vrijeme, koje je neizmjerno i neizmjerljivo.

Vi biste da prilagodite svoje dranje i ak da upravljate svojim duhom po satima

i godinjim dobima.

Od vremena biste da napravite potok i da na njegovoj obali sjedite i motrite mu

tijek.

Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti ivota,

I zna da je juer samo dananje sjeanje a sutra dananji san.

27

I da ono to pjeva i razmilja u vama jo prebiva u granicama prvog trenutka

koji je razbacao zvijezde po svemiru.

Tko meu vama ne osjea da je bezgranina njegova mo ljubavi?

A, ipak, tko ne osjea da je sama ljubav, premda bezgranina, sadrana u jezgri

njegova bia, i da se ne giba od jedne ljubavne misli do druge, niti od jednoga

ljubavnog ina do drugog?

I nije li vrijeme, kao ljubav, nepodjeljivo i neizmjerljivo?

Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na godinja doba, neka svako doba

sadri sva druga,

I neka dananji dan obgrli prolost sjeanjem i budunost enjom.

I jedan od starijih u gradu ree: Govori nam o Dobru i Zlu.

A on odvrati:

O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu. Jer, to je zlo nego dobro

izmueno vlastitom glau i eu?

Odista, kad je dobro gladno, ono trai hrane ak i u mranim peinama; kad

ea, pije i u mrtvajama,

Dobri ste kad ste jedno sa sobom.

Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli.

Jer, ni razdijeljena kua nije peina razbojnika; samo je razdijeljena kua.

I brod bez krmila moe plutati besciljno meu opasnim liticama, a ne mora

potonuti na dno. Dobri ste kad teite da dadete od sebe.

Ipak, niste zli kad traite dobit za sebe.

Jer, kad teite dobiti, samo ste korijen koji se probija u zemlju i sie na njezinim

grudima.

28

Zacijelo, plod ne moe rei korijenu: Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daji od

svojega obilja.

Jer, plodu je davanje nuda, kao to je primanje nuda korijenu.

Dobri ste kad ste sasvim budni u svome govoru.

Ipak, niste zli kad spavate dok vam jezik klepee bez svrhe.

ak i mucav govor moe ojaati slabaan jezik.

Dobri ste kad cilju svome idete pouzdano i vrsta koraka.

Ni oni koji hramlju ne idu natrake.

Ipak, niste zli kad onamo idete hramljui.

Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da ne hramljete pred kljastima, mislei da

tako valja.

Vi ste dobri na bezbroj naina, a1i niste zli kad niste dobri,

Samo ste tumarala i tromi.

teta to jeleni ne mogu pouiti brzini kornjae.

U vaoj enji za divovskim jastvom lei vaa dobrota: a to je enja u svima

vama.

Ali, u nekima je od vas ta enja bujica koja se mono rui u more, nosei tajne

urvina i pjesme uma.

A u drugima to je miran potok koji se gubi u zavojima, okukama i zastojima

prije nego to stigne do ala.

Ali, neka onaj tko mnogo ezne ne kae onome koji ezne malo: Zato si spor i

emu oklijeva?

Jer, istinski dobar ne pita golaa: Gdje ti je odjea? ni beskunika: Gdje ti je

dom?

Tada Sveenik ree: Govori nam o Molitvi.

29

A on odvrati govorei:

Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoi svoje sree i u

danima preobilja.

Jer, to je molitva ako ne irenje vas samih u ivi eter?

I ako vam donosi utjehu to lijevate svoj mrak u prostor, usreuje vas, isto tako,

i kad izlijevate osvite svoga srca.

I ako moete samo plakati kad vas dua poziva da molite, ona e vas poticati

opet i opet, iako plaui, sve dok se ne nasmijete.

Kad molite, diete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim

u molitvi, ne moete sresti.

Stoga neka va posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i

svetoga zajednitva.

Jer, ako uete u hram samo zato da prosite, neete primiti;

A ako uete da biste se ponizili, neete se uzvisiti;

Ili ak ako uete da molite za dobro drugih, nee vas uti.

Dosta je da uete u nevidljivi hram.

Ne mogu vas uiti kako da se molite rijeima.

Bog ne slua vaih rijei, osim kad ih sam izgovara na vaa usta.

I ne mogu vas pouiti molitvi more, uma i planina.

Ali, vi koji se rodiste iz planina i uma i mora moete nai njihovu molitvu u

svome srcu,

I ako samo sluate u muku noi, ut ete ih gdje govore u tiini:

Boe na, koji si krilato nae ja, tvoja volja naa je volja.

Tvoja enja u nama ezne.

U nama je tvoj ar, to e pretvoriti nae noi, koje su tvoje, u dane, koji su,

takoer, tvoji.

Ne moemo iskati nita od tebe, jer ti zna nae potrebe prije nego to se i rode

u nama;

Ti si naa potreba; i dajui nam vie sama sebe, ti nam sve daje.

30

A onda pustinjak, koji je grad posjeivao jedanput na godinu, istupi i ree:

Govori nam o Uitku.

A on odvrati govorei:

Uitak je hvalospjev slobodi,

Ali nije sloboda.

On je cvjetanje vaih enja,

Ali nije njihov plod.

On je dubina to zove u visinu,

Ali nije ni dubina ni visina.

On je zatoenik to uzima krila,

Ali nije prostor to ga obujima.

Da, odista, uitak je hvalospjev slobodi.

I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja

pjevajui.

Neki od vaih mlaih trae uitak kao da je on sve, te ih osuuju i grde.

Ja ih ne bih osuivao ni grdio. Ja bih da trae. Jer, oni e nai uitak, ali ne

njega sama. Ima on sedam sestara, a posljednja je od njih ljepa od uitka.

Jeste li uli za ovjeka koji je, iskopavajui korijenje iz zemlje, naao blago?

A neki se od vaih starijih sa aljenjem sjeaju uitaka kao zala poinjenih u

pijanstvu.

Ali, aljenje je zamraivanje duha, a ne njegova kazna.

Trebalo bi da se uitaka sjeaju sa zahvalnou, kao to se ljeti raduju jematvi.

Ipak, ako im godi da se ale, neka im godi.

A ima ih meu vama koji nisu ni mladi da trae ni stari da se sjeaju;

31

I iz straha od traenja i sjeanja, izbjegavaju sve uitke, da ne bi zapustili duh ili

ga povrijedili.

Ali je ak i u njihovu odustajanju uitak.

I tako, oni, takoer, nalaze blago iako kopaju korijenje drhtavim rukama.

Ali, recite mi: tko moe povrijediti duh?

Zar slavuj moe povrijediti tiinu noi, ili krijesnica zvijezde?

I zar va oganj ili va dim smeta vjetru?

Zar mislite da je duh mirna lokva koju moete uznemiriti tapom?

esto, poriui svoj uitak, samo spremate udnju u skrovita svoga bia.

Tko zna da li nas ono to propustimo danas ne eka sutra?

ak i tijelo vae poznaje nasljee i njegovu pravinu potrebu i nee da bude

prevareno.

A tijelo je harfa duina,

I vae je da iz nje izmamite ili slatku glazbu ili zbrkane zvuke.

I sad pitate u srcu: Kako da razlikujemo ono to je dobro u uitku od onoga to

nije dobro?

Otiite u svoja polja i svoje vrtove, i nauit ete da je uitak pelin da skuplja

med sa cvijeta,

Ali je i uitak cvijeta da peli daje med,

Jer, peli je cvijet vrelo ivota,

A cvijetu je pela glasnik ljubavi,

A oboma, peli i cvijetu, pruanje i primanje uitka jest potreba i zanos.

Orfaleani, budite u svojim uicima poput cvjetova i pela.

A pjesnik ree: Govori nam o Ljepoti.

A on odvrati:

32

Gdje ete nai ljepotu, i kako ete je nai ako ona sama nije va put i vaa

vodilja?

I kako ete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vaega govora?

alosni i povrijeeni vele: Ljepota je ugodna i njena.

Poput mlade majke, napol bojaljiva zbog vlastite slave, ide ona meu nama.

A strasnici e rei: Ne, ljepota je mona i strana,

Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad nama.

Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je od tihih apata. Ona govori u naem duhu.

Njezin glas ulazi u nau tiinu poput slabana svjetla to dre straei se sjene.

Nemirni veli: uli smo gdje vriti meu planinama,

I s njenim kricima doe topot kopita, i lepet krila, i rika lavova.

Obno noobdije vele: Ljepota e se dii sa zorom na istoku.

A o podne radnici i putnici vele: Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s

prozora zapada.

Zimi vele snijegom zameteni: Doi e s proljeem skaui preko bregova.

A za ljetne ege eteoci vele: Vidjesmo je gdje plee s jesenskim liem, i

ugledasmo snjeni nanos u njezinoj kosi.

Sve to govoraste o ljepoti,

Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama.

A ljepota nije potreba nego zanos.

Ona nije edna usta ni prazna pruena ruka,

Nego, prije, zapaljeno srce i zaarana dua.

Ona nije slika koju ete vidjeti ni pjesma koju ete uti,

Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oi sklopljene i pjesma koju ujete

iako su vam zaepljene ui.

Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo privreno za kande,

Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato anela zauvijek u letu.

Orfaleani, ljepota je ivot kad ivot skine koprenu sa svoga svetog lica.

Ali, vi ste taj ivat i vi ste ta koprena.

33

Ljepota je vjenost to se gleda u zrcalu.

AIi, vi ste ta vjenost i vi ste to zrcalo.

A stari sveenik ree: Govori nam o Vjeri.

A on odvrati:

Zar sam danas o emu drugom govorio?

Nije li vjera sve stvari i svaka misao,

A i ono to nije stvar ni misao, nego uenje i iznenaenje, koje uvijek nie u

dui, ak dok ruke teu kamen ili napinju krosnu?

Tko moe odvojiti svoju vjeru od svojih ina, ili svoje vjerovanje od onoga to

ga zanima?

Tko moe rasprostrijeti svoje sate preda se i rei: Ovo je za Boga, a ovo za

mene; Ovo mi je za duu, a ovo za tijelo?

Svi su vai sati krila to lepeu kroz prostor od bia do bia.

Tko nosi svoju udorednost drukije nego kao najbolju odjeu, bolje da bude

gol.

Vjetar i sunce nee mu razdrijeti kou.

A tko odreuje svoj smjer pomou udorea, zatvara svoju duu-pticu u krletku.

Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i ice.

A komu je oboavanje prozor, da ga otvori ili zatvori, jo nije posjetio kuu

svoje due, iji su prozori od zore do zore.

Svagdanji je va ivot va hram i vaa vjera.

Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom.

Ponesite plug, viganj, eki i lutnju,

Ono to izradiste za nevolju ili za radost.

34

Jer, u sanjarenju se ne moete dii iznad svojih postignua ni pasti ispod svojih

propusta.

I povedite sa sobom sve ljude:

Jer, u slavlju ne moete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod

njihova oaja.

I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgoneta zagonetaka.

Radije gledajte oko sebe i vidjet ete ga gdje se igra s vaom djecom.

I pogledajte u prostor: vidjet ete ga gdje hodi po oblaku, pruajui ruke s

munjama i sputajui ih s kiom.

Vidjet ete ga gdje se smijei u cvijeu, a onda podie i njie svoje ruke s

drveem.

A onda Almitra prozbori govorei: Sad bismo te pitali o Smrti.

A on ree:

Vi biste da doznate tajnu smrti.

Ali, kako ete je nai ako je ne potraite u srcu ivota?

Sova, ije su none oi slijepe za dan, ne moe svui koprene s tajne svjetlosti.

Ako doista elite pojmiti duh smrti, otvorite srce iroko u tijelo ivota.

Jer, ivot i smrt jedno su, kao to su jedno rijeka i ocean.

U dubini vaih nada i enja lei vae znanje o onostranom.

I kao sjeme to sanja pod snijegom, vae srce sanja o proljeu.

Vjerujte snima jer su u njima skrivene dveri vjenosti.

Va strah od smrti samo je drhtanje pastira to stoji pred kraljem, koji je ruke

poloio na nj, u znak asti.

Zar pastir nije sretan, ispod svoga drhtanja, to treba da nosi kraljev znak?

Ipak, nije li paljiviji zbog svoga drhtanja?

35

Jer, to je umrijeti nego razgolititi se na vjetru ili okopnjeti na suncu?

I to je prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka, da se

moe uzdii i potraiti Boga neoptereen?

Samo kad pijete iz rijeke tiine moete odista pjevati.

I kad stignete brdu do vrha, tek ete se onda poeti penjati.

I kad zemlja zatrai vae udove, tek ete onda odistinski proplesati.

I onda doe veer. A Almitra, vidovita, ree: Blagoslovljen bio ovaj dan i ovo

mjesto i duh tvoj koji je govorio.

A on odvrati: Zar sam to ja govorio?

Zar nisam bio i slualac?

Tada sie niza stube hramske, i sav je narod iao za njim. I on prie brodu i

stade na palubu.

I, pogledavi opet narod, podie glas i ree: Orfaleani, vjetar me zove da vas

ostavim.

Iako se manje urim nego vjetar, ipak moram poi.

Mi lutalice, koji uvijek traimo najsamotniju stazu, ne poinjemo dananji dan

gdje zavrismo jueranji; i zalazak sunev ne nalazi nas gdje nas izlazak ostavi.

ak i dok zemlja spava, mi putujemo.

Mi smo sjeme ilave biljke; i do nae je zrelosti i punine srca da li emo se dati

vjetru i rasijati se.

Kratki mi bijahu dani meu vama, i jo krae rijei koje vam kazah.

Ali ako moj glas i iezne u vaim uima; i ako moja ljubav nestane u vaem

sjeanju, ja u se opet vratiti,

I bogatijega srca, i govorit u usnama podatnijim duhu.

36

Da, vratit u se s plimom,

I premda me smrt moe sakriti, i obuhvatiti me vea tiina, ipak u opet traiti

vae razumijevanje.

I neu uzalud traiti.

Ako je ita istina to rekoh, ta e se istina otkriti u jasnijem glasu, i u rijeima

srodnijim vaim mislima.

Odlazim s vjetrom, Orfaleani, ali ne u prazninu;

I ako ovaj dan nije ispunjenje vaih potreba i moje ljubavi, neka bude obeanje

do drugoga dana.

ovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne njegova ljubav, ni njegova enja da e

njegova ljubav zadovoljiti njegove potrebe.

Znajte, stoga, da u se iz vee tiine vratiti. Magla koja pada u zoru, ostavljajui

rosu u poljima, dii e se i skupiti u oblak i onda pasti kao kia.

I ja sam bio slian magli.

U tiini noi iao sam vaim ulicama, i duh je moj u vae kue ulazio,

A kucaji vaega srca bijahu u mome srcu, i va je dah bio na mome licu, i sve

sam vas upoznao.

Da, upoznah vau radost i vau bo1, i u vaoj usnulosti vai snovi bijahu moji

snovi.

I esto sam meu vama bio jezero meu planinama:

Odraavao sam vrhunce u vama i obronke, i ak prolazak stada vaih misli i

vaih enja.

I u moju tiinu dopirae smijeh vae djece u potocima, i enja vaih mladih u

rijekama.

I kad oni dosegoe moju dubinu, ipak potoci i rijeke ne prestadoe pjevati.

Nego mi jo slae od smijeha i vee od enje doe.

To bijae bezgranino u vama;

Golemi ovjek, u kojem ste vi samo stanice i tetive;

On, u ijem je pjevu sve vae pjevanje samo bezglasno mrmljanje.

37

Po golemom ovjeku vi ste golemu,

I po razumijevanju njega razumjeh vas i zavoljeh vas.

Jer, kakve daljine moe ljubav dosei koje ne bi bile u toj golemoj sferi?

Kakva vienja, kakva iekivanja i kakve naslute moe uzvinuti taj let?

Poput orijakoga debla prekriveha jabukovim cvijetom golemi je ovjek u

vama.

On vas moe saviti k zemlji, njegov vas miomiris die u prostor, u njegovoj ste

izdrljivosti besmrtni.

Reeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao njegov najslabiji bioug.

Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, takoer, snani kao njegov najsnaniji

bioug.

Mjeriti vas najmanjim od vaih djela jest raunati snagu oceana po slaboi

njegove pjene.

Suditi vam po vaim propustima jest blatiti godinja doba zbog njihove

promjenjivosti.

Da, vi ste kao ocean,

I premda teki brodovi ekaju plimu na vaim alima, ipak, poput oceana, ni vi

ne moete ubrzati svoje plime.

Isto ste i kao godinja doba,

I premda u svojoj zimi poriete svoje proljee,

Ipak proljee, odmarajui se u vama, smije se u svojoj pospanosti, i ne vrijea

se.

Nemojte misliti da ovo govorim kako biste mogli kazati jedno drugome: On

nas previe slavi. Vidi samo dobro u nama.

Govorim vam samo rijeima o onome to i sami znate u svojoj misli.

I to je rije znanje do sjena neizrecivoga znanja?

Vae misli i moje rijei valovi su iz zapeaena sjeanja koje uva uspomene na

nae juer,

I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe,

38

I na noi kad je zemlja bila kaos.

Mudri su dolazili k vama da vam dadu od svoje mudrosti.

Ja sam doao uzeti od vae mudrosti.

I opazih da sam otkrio neto vie od mudrosti. To je ognjeni duh ua vama koji

se sve vie pribire,

Dok vi, ne hajui za njegovo irenje, alite za venjenjem svojih dana.

ivot, ua potrazi za ivotom ua tijelima, boji se groba.

Nema ovdje grobova.

Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi preko potoka.

Kud god proete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat

ete sebe i svoju djecu gdje pleete drei se za ruke.

Odista, esto se veselite i ne znajui.

Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obeanja, kojima povjerovaste, dadoste im

samo bogatstvo, vlast i slave.

Ja vam dadoh manje od obeanja, a ipak dareljiviji bijaste prema meni.

Dadoste mi dublju e za ivotom.

Zacijelo nema veeg dara ovjeku od onoga koji preobraa sve njegove ciljeve

ua gorue usne i sav ivot u vrelo.

I u tome je moja ast i moja nagrada

Kamo god doem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama iva voda

edna;

I ona mene pije dok ja pijem nju.

Neki me od vas smatraju ponosnim i odve stidljivim da bih primao darove.

Odvie sam ponosan, doista, da bih primao plae, ali ne i darove.

I premda sam jeo jagode meu brdima, kad biste me pozivali za trpezu,

I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi radosno nudili noite,

Nije li vaa ljupka brinost zaslaivala hranu mojim ustima i omatala snom

moje vizije?

Za ovo vas moram blagosloviti:

39

Mnogo ste davali i ne znajui da uope dajete.

Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu pretvara se u kamen,

A dobroinstvo koje samo sebe zove njenim imenima biva roditelj prokletstvu.

A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa mnom moju samotnost,

A vi rekoste: Svjetuje se s drveem umskim, a ne s ljudima.

Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo na grad.

Istina je da sam se penjao na bregove i iao dalekim mjestima.

Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike daljine?

Kako se netko moe dosta pribliiti dok se ne udalji?

I drugi me meu vama pozivahu, ne rijeima, i govorahu:

Tuine, tuine, ljubitelju nedostupnih visina, zato boravi meu vrhuncima

gdje orlovi gnijezda viju?

Zato trai nedokuivo?

Kakve e oluje uhvatiti mreom?

I kakve magliaste ptice lovi po nebu?

Doi i budi jedan od nas.

Sii i utoli glad naim kruhom i utai e naim vinom.

Govorahu tako u samoi due;

Ali, da im je samoa bila dublja, znali bi da sam traio samo tajnu vae radosti i

bola,

I da sam lovio samo vaa vea jastva to idu nebom.

Ali, lovac je bio i lovina;

Jer, mnoge od mojih strijela ostavie luk da bi nale moje vlastite grudi.

I leta je, takoer, bio puza;

Jer, dok su se krila moja irila na suncu, sjena njihova na zemlji bijae kornjaa.

I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;

Jer, esto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jae vjerovati u vas i

jae vas upoznati.

40

I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kaem:

Vi niste zatoeni u tijelima, ni omeeni kuama i poljima.

Ono to ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.

To nije bie koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi

sigurnosti,

Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokree je u eteru.

Ako ovo i jesu nejasne rijei, ne traite da se objasne.

Nejasan je i mutan poetak svih stvari, ali ne i njihov kraj,

I radovao bih se kad biste me pamtili kao poetak.

ivot, i sve to ivi, zaet je u magli, a ne u kristalu.

I tko zna nije li kristal magla koja propada?

Evo to bih volio da upamtite pamtei mene:

to se ini najslabije i najsmetenije u vama najjae je i najodreenije.

Nije li va dah uspravio i ovrsnuo ustroj vaih kostiju?

I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjea da ga je usnio, sazdao va grad i stvorio

sve to je u njemu?

Kad biste samo vidjeli dizanje i sputanje toga daha, prestali biste gledati sve

drugo,

I kad biste uli samo apat toga sna, ne biste sluali nijedan drugi zvuk.

Ali, vi ne vidite niti ujete, i to je dobro.

Koprenu koja vam zastire oi dii e ruke koje je i otkae,

A glinu koja vam je u uima iupat e prsti koji je i zamijesie.

I vidjet ete

I ut ete.

I ne treba da alite to upoznaste sljepilo niti da se tuite to bijaste gluhi.

Jer, toga ete dana upoznati skrivenu svrhu svih stvari,

I blagosiljat ete mrak kao to biste blagosiljali svjetlost.

Rekavi to, on se obazre i spazi krmilara svoga broda gdje stoji uz krmilo i

gleda as u razapeta jedra, a u daljinu.

41

I on ree:

Strpljiv je, vie nego strpljiv, zapovjednik moga broda.

Vjetar pue, i nemirna su jedra;

ak i krmilo moli smjer;

Ipak, spokojno zapovjednik eka da zavrim.

I ovi moji mornari, koji sluahu zbor veeg mora, sluahu me strpljivo.

Sad vie ne mogu ekati.

Spreman sam.

Potok je dospio do mora, i jo jednom velika mati prima svoga sina na grudi.

Zbogom, Orfaleani,

Ovaj dan minu.

Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra,

to nam ovdje bijae dano, uvat emo,

I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doi i zajedno pruiti ruke davaocu.

Ne zaboravite da u vam se vratiti.

Jo malo, i moja e enja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo.

Jo malo, as odmora na vjetru, i druga e me ena roditi.

Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama.

Tek se juer sretosmo u snu.

Vi mi pjevaste u mojoj samoi, a ja od vaih enja sazidah grad na nebu.

No, probudismo se, i san na proe, i vie nije zora.

Podne je nad nama, i naa polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se

rastati.

Ako se u sumrak sjeanja jo jedanput sretnemo, govorit emo zajedno, i vi ete

mi pjevati dublju pjesmu.

I ako se nae ruke sretnu u drugome snu, sazidat emo drugi grad na nebu.

Govorei tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoe sidro i odrijeie

brod s naveza, i zaplovie na istok.

42

I krik se zau od naroda, kao iz jednog srca, i die se u suton i poleti nad morem

poput snana zvuka trublje.

Samo Almitra bijae tiha, gledajui za brodom dok nije iezao u magli.

I kad se svi ljudi razioe, ona jo stajae sama na nasipu, sjeajui se u srcu

njegove izreke:

Jo malo, trenutak odmora na vjetru, i druga e me ena roditi.

Tvoj i moj Libanon

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.

Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,

Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.

Ti ima svoj Libanon s programima i sukobima,

Ja imam svoj sa snovima i nadama.

Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao to sam ja zadovoljan slobodnim

Libanonom iz svojega vienja.

Tvoj je Libanon zapetljani politiki vor koji Vrijeme nastoji odrijeiti.

Moj je Libanon lanac humaka i planina to se s potovanjem i velianstveno

diu plavom nebu.

Tvoj je Libanon meunarodno pitanje koje jo treba rijeiti,

Moj Libanon jesu spokojne, arobne doline po kojima se razlijee brenanje

crkvenih zvona i

ubor potoka.

Tvoj je Libanon prijepor izmeu Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,

Moj Libanon jest krilata molitva to zorom lebdi, dok pastiri vode stada na

pau, i onda s veeri, kad se teaci vraaju s njiva i iz vinograda.

Tvoj je Libanon popis bezbrojnih dua,

43

Moj je spokojna planina to stoji izmeu mora i nizina kao pjesnik izmeu dvije

vjenosti.

Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se

sretne s vukom.

Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve to kliu na mjeseini i na djevice

to pjevaju izmeu gumna i tijeska za vino.

Tvoj je Libanon ah koji igraju biskup i general,

Moj je Libanon hram u kojem moja dua nalazi sklonite kad se izmori od ove

civilizacije to juri na kripavim kotaima.

Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.

Moj Libanon jest ovjek to dri glavu meu dlanovima u hladovini Svetih

Cedrova, zaboravivi sve osim Boga i sunane svjetlosti.

Tvoj Libanon jesu luke, pote i trgovina,

Moj je daleka misao, arka ljubav i boanska rije to je Zemlja ape u uho

svemiru.

Tvoj Libanon jesu slubenici, zaposleni i direktori,

Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlunost zrele dobi i mudrost starosti.

Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,

Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjita za olujnih noi,

kad mrak ublaava istoa snijega.

Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,

Moj je mladost to se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.

Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,

Moj je pjev slavuja, umor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.

Tvoj Libanon jesu krinke, tue misli i prijevara,

Moj je Libanon obina i gola istina.

Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis,

44

Moj jest zemlja u doticaju s tajnama ivota koje ona poznaje i ne znajui za

svoje znanje; moj je Libanon enja to svojim osjetljivim vrkom dosee

krajnji rub nevienoga i vjeruje da je

to san.

Tvaj je Libanon namrgoen starac to gladi bradu i misli samo na se.

Moj je Libanon mladi, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na

druge misli

kao to midi na sebe.

Tvoj Libanon hoe da se odcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.*

Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se poveava niti smanjuje.

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj,

Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.

Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?

Dopustite da vam ih pokaem u njihovoj zbiljnosti:

To su oni kojima su due roene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi

probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti:

Oni su poput savitljivih grana to se njiu lijevo-desno. Oni dru zarom i s

veeri, ali nisu

svjesni svojega drhtanja.

Oni su kao bez jarbola i krmila brod to ga ljuljaju valovi. Sumnjiavost je

njegov

zapovjednik a luka mu peina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u

Europi nije peina

zloduha?

Ti su sinovi Libanona snani i slatkorjeivi meu sobom, ali slabi i nijemi meu

Europljanima.

Oni su slobodni i arki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.

Krekeu kao abe i vele: Oslobaamo se svojega starog dumanina, dok im je

stari

45

dumanin skriven u vlastitim tijelima.

Stupaju u sprovodu pjevajui i trubei, ali povorku svatova na konjima

pozdravljaju s

kuknjavom i trganjem odjee. Ne osjeaju gladi dok je ne oute usvojim

depovima.

Kad susretnu koga ija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se

govorei: On je

samo sablast to hoda po svijetu privienja.

Oni su poput robova koji, zato to su im zarali okovi zamijenjeni sjajnima,

misle da su

slobodni.

To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga meu njima odluna poput

stijena Libanona,

ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda

ili ista i

svjea kao okrepljujui libanonski lahor?

Ima li i jednoga meu njima koji moe tvrditi da je njegov ivot bio kap krvi u

ilama

Libanona, ili suza u oima, ili osmijeh na usnama?

To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim oima, kolini li su u

mojima!

Daj da ti sad pokaem sinove mojega Libanona:

Oni su seljaci koji krevitu zemlju pretvaraju u vonjake i vrtove.

Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi poveali, umnoili i

ponudili

vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.

Sinovi mojega Libanona jesu obrezivai loze koji tijete groe i prave dobro

vino,

Oevi koji podiu dudove i drugi koji predu svilu,

46

Muevi koji anju penicu i ene koje kupe snoplje,

Oni su zidari i lonari, tkai i ljevai crkvenih zvona,

Oni su pjesnici i pjevai koji svoje due izlijevaju u nove stihove,

To su oni, koji, bez prebite pare, odoe iz Libanona u drugu zemlju, a srca im

gore od zanosa

i odlunosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima

postignua

da im krase ela,

Oni se prilagoavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dou;

To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,

Oni kroe krupnim koracima k istini, ljepoti i savrenstvu.

to e ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi,

to e ti

ostaviti budunosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti?

Vjeruje li ti da e eter uvati mrtvake sablasti i zadah grobova?

Zamilja li da e ivot umotavati svoje tijelo u dronjke?

Doista ti kaem da e maslinova mladica koju seljak posadi na podnoju planine

u Libanonu nadivjeti tvoja djela i postignua. A drveno ralo to ga dva vola

vuku po prizidima Libanona slavom nadmauju vae nade i astohleplje.

Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima

Libanona vredniji od blebetanja tvojih odlinika.

Sjeti se da si nita. Ali, kad uvidi svoju sitnou, moja e se odvratnost prema

tebi pretvoriti u suosjeanje i ljubav. teta to ne razumije.

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.

Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te

usreuju prazni mjehurii. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i

ima sree, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.

47

Libanon je od 1944. nezavisna republika, odcijepljena od Sirije. ubran je

predvidio to odcjepljenje pedeset godina prije.

More

U gluho doba noi,

Dok ovjek drijema pod pokrivaima,

uma objavljuje:

Ja sam snaga

Koju sunce izvue

Iz srca zemlje.

More ostaje tiho, govorei samo sebi:

Ja sam snaga.

Litica veli:

Vjekovi me podigoe da budem kao spomenik

Do sudnjega dana.

More ostaje mirno, govorei samo sebi:

Ja sam spomenik.

Vjetar zavija:

Ja sam snaan,

Ja dijelim nebo i zemlju.

More ostaje mirno, govorei samo sebi:

Vjetar je moj.

Rijeka veli:

48

Ja sam bistra voda

Koja tai eu zemlje.

More ostaje mirno govorei samo sebi:

Rijeka je moja.

Planinski vrhunac veli:

Stojim visoko kao zvijezda Usred nebesa.

More ostaje mirno, govorei samo sebi:

Vrhunac je moj.

Mozak veli:

Ja sam upravlja;

Svijet je u onima koji upravljaju.

More ostaje drijemajui, govorei u svojem snu:

Sve je moje.

Pregrt pijeska sa ala

Kad povjeri svoju nevolju susjedu, daruje mu dio svojega srca.

Ako je u njega velika dua, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovaava te.

Napredak nije puko popravljanje prolosti;

On je neprekidno gibanje prema budunosti.

Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;

Gladan, uljuen ovjek kupuje ga od ovjeka koji ga, pak, kupuje od ovjeka

koji ga bere.

49

Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga.

Dok zemlja die, mi ivimo; kad prestane disati, umiremo.

ovjeje je oko povealo; pokazuje mu zemlju veom nego to jest.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a njenost kukavnost.

A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a utnja neznanje.

Oni vele meni: Ako vidi roba gdje spava, ne budi ga jer, moda, sanja o

slobodi.

Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu

slobodu.

Osporavanje je nii stupanj umnosti.

Hrabrost je vulkan; sjeme neodlunosti ne klija u njegovu krateru.

Rijeka i dalje tee k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.

to ti je vea radost ili alost, to ti je manji svijet u oima.

Uenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva sjemena.

Sluim se mrnjom kao orujem da bih se branio; da sam jak, nikad mi ne bi

trebalo takva oruja.

50

Meu ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupea koji nikad nisu ukrali i

laljivaca koji govore sutu istinu.

Ouvaj me od mudrosti koja ne plae, filozofije koja se ne smije i veliine koja

se ne klanja pred djecom.

O veliko umno Bie! ti koje si skriveno i koje postoji u svemiru i za njega,

moe me uti jer si u meni i vidjeti me jer sve vidi; molim te, posij u moju

duu sjeme svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj umi i da urodi

tvojim plodom. Amen.

Izreke potoka

Iao sam dolinom dok je zora, rudei, odavala tajnu vjenosti,

A ondje je potok, tekui, pjevao, zvao i govorio:

ivot nije samo veselje;

ivot je enja i odlunost.

Mudrost nije u rijeima;

Mudrost je smisao u rijeima.

Veliina nije u visokom poloaju;

Veliina je u onih koji odbijaju poloaj.

ovjek nije plemenit po podrijetlu;

Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;

Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!

51

Raj nije u skruenosti;

Raj je u istu srcu.

Pakao nije u muci;

Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;

Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;

Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtau.

Ljepota nije u licu;

Ljepota je svjetlost u srcu.

Savrenstvo nije u onih koji su ista srca;

Vrline moe biti i u grijehu.

To ree potok drvetu na svojoj obali;

Moda je u onome to je pjevao potok bilo neto od tajna mora.

Sedam ukora

Ukorih srce svoje sedam puta!

Prvi put: kad se kuah doepati

visokoga poloaja izrabljujui slabije.

52

Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom

pred onima koji bijehu obogaljeni.

Trei put: kad, poto mi bijae dano da biram,

radije izabrah lagano nego teko.

etvrti put: kad sam, pogrjeivi,

tjeio sam sebe pogrekama drugih.

Peti put: kad bijah posluan iz straha

tvrdei onda da sam jak u strpljenju.

esti put: kad odizah halju

da bih izbjegao glib ivota.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu

i miljah da je pjevanje vrlina.

Samoa i povuenost

ivot je otok na oceanu samoe i povuenosti.

ivot je otok, litice su mu enje, drvee snovi, cvjetovi njegova

samostalnost, a on sam usred oceana samoe i povuenosti.

Tvoj ivot, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata.

Bez obzira na to koliko si laa poslao prema drugim obalama, ili koliko je laa

stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povuen u svojoj

srei i dalek u svojem suosjeanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama.

53

Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjedi na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i

velik u svojem bogatstvu i vjerujui da je aka zlata tajni lanac koji povezuje

misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjeanje s tvojim

vlastitim.

Vidio sam te kao velikoga zavojevaa koji vodi zavojevake vojske do tvrave,

a onda je razara i osvaja.

Pogledavi drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce to dre u samoi i

povuenosti, kao to dre edan ovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez

nade.

Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjedi na prijestolju slave okruen ljudima koji

uznose tvoje milosre, nabrajaju tvoje darove, upirui oi u tebe kao da su u

nazonosti kakva proroka koji uzdie njihove due do planeta i zvijezda. Vidjeh

te gdje gleda u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono to je

dua tijelu.

Pogledavi opet, vidjeh tvoje povueno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje patei u

svojoj povuenosti i tresui se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje prua

ruke kao da neto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko

ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje iega osim svoje samoe i

povuenosti.

Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu enu gdje joj dlanove

obasipa poljupcima dok ona gleda te sa suosjeanjem i privrenou u oima i

milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala

54

njegovu samou i uklonila njegovu povuenost, i on je sada u vjenoj dui koja

k sebi, s ljubavlju, privlai one to bijahu odvojeni samoom i povuenou.

Tvoj ivot, prijatelju moj, jest boravite daleko od svih drugih boravita i od

susjeda.

Tvoja je nutarnja dua kua daleko od drugih kua to po tebi dobie ime. Ako

je to boravite mrano, ne moe ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je

usred pustinje, ne moe ga premjestiti u perivoj to ga posadi tkogod drugi.

Tvoja je nutarnja dua, prijatelju moj, okruena samoom i povuenou. Da

nema te samoe i te povuenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te

samoe i te povuenosti, ja bih, uvi tvoj glas, pomislio da sam govorim; ipak,

da ti vidjeh lice, pomislio bih da gledam u zrcalo.

Jedne godine nezabiljeene u povijesti

... Uto se iza vrbika ukaza lijepa djevojka kose to doticae tlo. Zastade uz

usnula mladia i dodirnu njegovu njenu obrvu svilenom mekom rukom.

On pogleda u nju sanjivim oima kao da ga probudie sunane zrake.

Kad shvati da uza nj stoji emirova ki, pade na koljena kao Mojsije kad ugleda

gorui grm.

Pokua govoriti. Rijei mu nedostajahu, ali njegove suzne oi zamijenie jezik.

Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u usne; onda ga poljubi u oi, suei

njegove obilne suze i usne svojim poljupcima.

Glasom njenijim od umora trske, ona ree: Vidjeh te, dragi, u svojim

snovima; promatrah tvoje lice u svojoj samoi. Ti si izgubljeni drug moje due i

55

druga, bolja polovica, od koje se odvojih kad mi bjee nareeno da doem na

ovaj svijet.

Dooh ovamo potajno da se zdruim s tobom, dragi. Ne boj se; sad si u mojim

rukama. Ostavih slavu koja okruuje oca mojega i dooh da idem za tobom do

svretka svijeta, i da s tobom ispijem au ivota i smrti.

Doi, dragi, poimo u pustinju, daleko od civilizacije.

I ljubavnici krenue u umu, u mrklu no, ne bojei se ni emira ni sablasti tame.

Zaboga, srce moje

Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav,

i skrivaj tajnu od onih koje vidi

i bit e bolje sree.

O onome tko otkriva svoje tajne misle da je bedak;

muk i tajnost mnogo su bolji onome

tko se zaljubi.

Zaboga, srce moje, ako tko upita

to se dogodilo?, ne odgovaraj.

Ako te upitaju: Tko je ona?,

Reci da ljubi drugoga

I pravi se da za to ne haje.

Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju strast;

Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je ljubav

dui kao vino ai - to vidi,

prozirno je; to je skriveno, njegov je duh.

Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje;

tada e, i u huku mora i lomu nebesa,

56

biti sigurno.

Crvenda

O Crvendau, zapjevaj! jer je tajna vjenosti

u pjesmi.

elio bih da sam, kao ti, slobodan od zatvora

i lanaca.

elio bih da sam, kao ti, dua to leti

nad dolinama,

Pijui svjetlost kao to se vino pije

iz eterskih pehara.

elio bih da sam kao ti, nevin, zadovoljan

i sretan,

Ne znajui za budunost i zaboravljajui prolost.

elio bih da sam kao ti u ljepoti, drai

i otmjenosti,

Dok mi vjetar iri krila

da ih uresi rosa.

elio bih da sam kao ti, misao to lebdi

nad zemljom,

Lijui moje pjesme izmeu ume

i neba.

57

O Crvendau, zapjevaj! i raspri mi tjeskobu.

Sluam glas u tvojem glasu

koji mi ape u nutarnjem uhu.

Dubran Halil Dubran

Libanonsko-sirijsko-ameriki pjesnik i slikar Dubran Halil Dubran (Kahlil

Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u

sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103

puta. Mati mu je bila ki maronitskoga sveenika, pripadnika monofizitske

kranske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist -

upotrebljava u bogosluju.

Poto je 1869., etrnaest godina prije Dubranova roenja, bio otvoren, s

izvoenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisua ljudi - koji su prije toga

trgovali devama i konjima, drali svratita za putnike, vodili mnogobrojne

karavane - ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamen egzodus arapskoga

stanovnitva u Australiju, Afriku, Junu Ameriku, SAD . . .

Taj veliki val odnio je i Dubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo

samo 12 godina. Nakon dvogodinjega kolovanja u tome gradu, vraa se u

Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavrava se u arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grke, Italije i panjolske, odlazi u Pariz (1901-1903), gdje

izlae crtee, o kojima sam August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim

djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.

58

Dubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajui,

nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u poloajima kad

najsnanije izraavaju duu koja tei jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran

(Random House, New York, 1974.) kritiarka Alice Raphael ovako oznauje

osnovne vrijednosti Dubranove umjetnosti: Prosvjetljiva ljepota oblikuje

njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjeaj biva istinit ako je

zbiljski. On ima jedinstvenu mo da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji

od nebitnoga. On se pridrava jednostavna naina u prikazivanju ideje, to je

blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljea

sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima

jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se moe opisati kao

intuitivan umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjeaj poput udesnih

raalja koje ga dovode do leita zlatnih dragocjenosti i koji ne smuuje njegov

duh intelektualnim pojmovima o tome to i kako treba stvarati. I malo dalje:

Dubranova je umjetnost simbolika u najdubljem znaenju te rijei jer je

ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljea i za sva

iskustva. On osjea smisao zemlje i njezinih plodina, ovjeka kao krajnjeg i

savrenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izraava meuovisnu jedinstvenost

ovjeka i prirode. (Ova ocjena, naravno, nee zvuati pretjerano samo ako

Dubranavo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim knjievnim radom, koji je

neusporedivo superiorniji.)

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od suice umrla sestra

Sultana, a mati mu pala u krevet pogoena istom tekom boleu. Uto, premine

mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana sluajno preivi boljeticu, koja mu

pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

59

Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice antiohijske (iji se

sveenici smiju eniti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije,

Dubran je ubrzo zabacio religiozni formalizam predakih vjerovanja,

sinkretizirajui,1 malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strastveno itao

Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija,

Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zaintere-

siran je za kransku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utjee Avicenna,

Averros i Gazali. Jednom je napisao: Nema pjesme blie mome vjerovanju od

Avicennina Silaska dua... U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje

najvie nade to ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije

stvoreno u ljudskom miljenju.

U ivotu su mu ene imale dominantan utjecaj, o kojem on veli: Sve to

zovem svojim 'ja' dugujem enama, jo od djetinje dobi. ene su otvorile

prozore mojih oiju i vrata mojega duha. Da nije bilo ene-matere, ene-sestre,

ene-prijateljice, ostao bih spavajui meu onima koji vedrinu svijeta mute

svojim hrkanjem.

Mnoge su ene prole kroz Dubranov ivot, ali su dvije ostavile u njemu

trajan trag. Nekoliko ena, s kojima se najprisnije druio, ostavilo je potresna

sjeanja na njega, kao Barbara Young, a dnevniki zapisi Mary Haskell i

njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom

ljubavne enje koja se ne moe utaiti nikakvim dodirom, enje koja smisao

otkriva u samom svojem postojanju.

1 sinkretiziranje spajanje raznovrsnih, protuslovnih nazora, nespojivih meu sobom

60

Na prvoj svojoj izlobi mistikih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se

Dubran sa svojom buduom dobroiniteljkom i prijateljicom, koja e mu ostati

privrena do kraja ivota. Kao 21-godinjak, omalen, krhak - punakih usnica

ispod crnih brkova i duevnih smeih oiju - upoznao se, naime, sa 31-

godinjom Mary Haskell, keri pripadnika osiromaena junjakoga plemstva.

Dubran ju je poslije opisao kao anelku (she-angel) koja me vodi prema

sjajnoj budunosti i koja mi poploava put k intelektualnom i financijskom

uspjehu. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u

Parizu i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u New Yorku, u

kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao

pustinjakom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecite pisaca i

umjetnika, osobito arapskih knjievnika emigranata. Bila mu je ivotna

suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi

Ljubljeni prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu duboku

vezu, koja je obuhvaala strastvenu meusobnu ljubav i, poslije, intelektualno i

emocionalno suivljavanje, sve do samoporicanja. Dubran joj je, nakon mnogo

godina zajednikog ivota, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija

od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za junjakog

aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga, Dubran se upoznao s novom svojom oboavateljicom,

Barbarom Young, mladom nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala

postati pjesnikinjom. Toliko je bila opinjena njime da je, i poslije njegove

smrti, ostatak ivota posvetila predavanjima i lancima o njemu, a 1945. izila

joj je i biografska knjiga Taj ovjek iz Libanona (This Man from Lebanon).

Halil Dubran pisao je i na arapskom i na engIeskome, te se u njegovim

spisima proniu zapadnjaka i istonjaka civilizacija, sve do stilskih i misaonih

tananosti. Najvei di